Blazo Mandic

Blazo Mandic
Blazo Mandic
Blao Mandic TITO u dijalogu sa svijetom
Jugoslavija je u jednom dugom vremenu bila medunarodno priznata politicka i diplomatska sila. Ostvarivala je uticaj i uivala ugled kojima na medunarodnom planu, razmjerno velicini, vojnom, ekonomskom i demografskom potencijalu, gotovo da nije normalno. Svojom politikom, sa Titom na celu, odlucno je doprinosila afirmaciji malih naroda na nezavisnost i samostalan put unutranjeg razvoja, jacala im samopouzdanje i vjeru u vlastite snage. Ugled Jugoslavije za njene gradane nije bio samo puka, prazna i prolazna slava, vec je znacio i materijalizaciju dravnog interesa, i u politickom i u ekonomskom smislu. Uivajuci politicko povjerenje, Jugoslavija je, na primjer, na tenderima za krupne projekte u velikom broju zemalja koristila taj svoj presti, pa je lake od drugih dobijala zamane i dugorocne poslove. Spoljna politika izvela je jugoslavensku privredu, posebno njenu gradevinsku operativu, i industriju vojne opreme na medunarodno trite. Efekat toga nije se izgubio ni do dana dananjeg. Sve se to mora sacuvati od zaborava, bez obzira to je docnije srueno zaslugom politicki neodgovornih ljudi, i dravnicki nedoraslih lidera, ponesenih naopakim naumima i fatalno pogrenim ciljevima i procjenama. Ako se i racuna sa dobrim pamcenjem ljudi koji se svega mogu sjecati,to je dodue pretpostavka za optimiste, ostaju mlade generacije koje to doba nisu proivjele i, naravno, one koje ce dolaziti. Onih koji se sjecaju tog vremena iz godine u godinu ce biti sve manje, pa je i potreba da se zapie kako je bilo - sve izraziti]a. Bez potpunijeg upoznavanja toga vremena, u svim aspektima njegovog ispoljavanja, nove generacije nece moci da kriticki ocjenjuju ni ono to ce, moda, smatrati da nije bilo dobro i dovoljno cjelishodno. U svakom slucaju, buducnost od prolosti moe uciti, a nema zbora da se iz tog vremena bive Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije moe mnogo i nauciti. U ovoj knjizi rijec je o jednom vidu Titove dugogodinje spoljnopoliticke aktivnosti o njigovim posjetama stranim zemljama, onima koje sam licno pratio, aktivno u pripremama i njihov svjedok bio. U nekoliko zemalja sa Titom nikad nisam bio. To su: u Aziji - Indonezija i Burma, u Evropi - Bugarska, Madarska, Austrija i Norveka. Nisam bio u predsjednikovoj pratnji ni prilikom njegovih posjeta cetrdesetih i tokom pedesetih godina. Ali sam Tita kontinuirano - a kao pojedinac, vjerovatno, i vie nego bilo ko drugi - pratio u najvecem broju medunarodnih posjeta, u vie od ezdeset zemalja tokom punih dvadeset godina. Zato sam ovu knjigu smatrao svojim dugom, prisjecajuci se i rijeci sarajevskog kronicara i pjesnika iz 18. vijeka, Baeskije: Od svijeta i covjeka ostaje samo ono stoje zapisano.
file:///C|/Documents%20and%20Settings/Igor/My%20Documents/Downloads/blazo_mandic.htm[1.3.2012 13:57:44]
Blazo Mandic
Namjera je prevashodno da se o pomenutoj Titovoj aktivnosti upotpuni faktografija, to ce i istoricarima moci da poslui kao jedan od izvora u osvjetljavanju i ocjeni znacajnog perioda u ivotu bive zajednicke drave. Tekstom se podsjeca: kako su te posjete sadrajno izgledale, ta su tematski obuhvatale, kako su proticale, cime je svaka od tih misija bila primarno motivisana i kakvim je konacnim rezultatom ostala obiljeena. Poenta u kazivanju je na velikim Titovim misijama, sa vie zemalja u programu jednog putovanja, a koje su svaki put imale i poseban cilj, kao dio ire spoljnopoliticke strategije, ponajvie u vezi sa Pokretom nesvrstanih zemalja i pripremama njihovih samita. Time se, dakako, ne umanjuje znacaj pojedinacnih posjeta, koje su bile samo u funkciji aktuelnih bilateralnih interesa, ili prosto diplomatsko uzvracanje, tj. oduivanje efovima pojedinih drava koji su vec, na svoju inicijativu, posjetili Jugoslaviju. Kao to ni zemlje, po svojoj snazi, velicini i objektivnom znacenju, pa time i naem spoljno-politickom interesu, nisu iste, tako ni razgovori tokom t ih posjela nisu bili iste spoznajne vrijednosti i jednake politicko-diplomatske teine. U nekim slucajevima ti su razgovori daleko prelazili okvire bilateralnog, u drugim su bili vie rutinski i protokolarni. Razlikovali su se i po tome kako su organizovani. Negdje su vodeni u irem sastavu dviju delegacija, negdje u cetiri oka Ili uz pridruivanje predsjednicima samo po jednog ili dvojice najbliih saradnika. Ako se ilo neposredno iz jedne zemlje u drugu, neizbjeno je bilo i tematsko ponavljanje, dodue sa izvjesnim varijacijama i specificnije rasporedenim akcentima. Repertoar medunarodnih problema nije se u to doba, kao uostalom ni danas, mijenjao brzo. Ali krupnije pomake ili za njihovo trajnije rjeavanje potrebne su godine, pa i decenije, a poneki se ne rijee ni za cio vijek Tokom Titovih razgovora, u najvecem broju posjeta, sve je zabiljeeno i u cjelini sacuvano. Manjim dijelom radeno je u izvodima, dakle samo djelimicno, kao informacija za operativne potrebe. A poneto od onog izrecenog u cetiri oka i bez prevodioca, ostace tajna za sva vremena. Buduci daje u ovoj knjizi rijec i o svojevrsnoj hronici jednog vremena, nece biti nezanimljivo ni kad je koja posjeta realizovana. u kakvom aktnelnom medunarodnom kontekstu, pa sve do obicnih podataka koji mogu biti interesantni samo za neke citaoce, ukljucujuci imena i funkcije dra\nih i politickih licnosti u zvanicnoj pratnji, svaki put, naravno, u novom sastavu. Pri tome su uzimana uglavnom dva principa: prvo, da uvijek bude neko iz jednog od republickih rukovodstava, i drugo, da obavezno bude bar jedan clan savezne vlade, obicno neko od onih cija su briga bili privredni poslovi. Ukljucivane su i ugledne licnosti iz drugih oblasti, pri cemu su veliki znacaj imale kultura i nauka. Podrazumijeva se da je predsjednik pored toga to bi neke ljude iz kruga najbliih saradnika sam predlagao - konacni spisak svoje pratnje u cjelini uvijek licno odobravao. Bilo je zamjerki, jo za njegovog ivota, a docnije pogotovo, da je Tito mnogo putovao po svijetu, da je organizacija tih putovanja mogla biti racionalnija, sa manjim brojem ljudi u pratnji i kracim trajanjima posjeta. Tvrdim, najprije, da je bilo mnogo manje realizovanih posjeta nego to je bilo poziva, i to veoma cesto propracenih odgovarajucim diplomatskim, politickim i drugim pritiscima. Nije, u stvari, bilo nijedne nesvrstane zemlje koja nije izrazila elju da joj Tito dode u posjetu, l due trajanje nekih posjeta od neophodnog vremena takodeje cesto bilo iznudeno, to ne znaci da se tome nije trebalo odlucnije suprotstavljati. Jer, nije to uvijek bio samo izraz potovanja, neke posebne ljubavi, vec interes, elja da se uz pomoc Titovog autoriteta ucvrcuje svoja pozicija. A priklanjanje svim tim traenjima moglo ga je nebrojeno puta skupo kotati. Prolazak zakrcenim ulicama milionskih gradova sa domacinima, u otvorenom automobilu, bio je cin najvieg rizika. U svakom slucaju, dio pomenutih zamjerki nije bio bez osnova. Istina je da su u Titovoj pratnju ukljucivani ponekad i ljudi bez konkretne potrebe, radne obaveze ili veceg posla, licnosti kojima je to stvarno bila puka nagrada. Narocito dok se putovalo brodom, od cega se, srecom, rano odustalo. Neki su to i zloupotrebljavali, koristeci licne veze. ili prenaglaavajuci, recimo, aspekt bezbjednosti i kad razloga za to nije bilo, buduci daje tu uvijek glavna i odlucujuca uloga na zemlji domacinu i njenim slubama Ali, niko od odgovornih nije se usudivao tome suprotstavljati. Ovim nipoto ne umanjujem ogromnu odgovornost i izuzetnu profesionalnost naih ljudi koji su brinuli o Titovoj sigurnosti. U ime ravnopravnosti republika i pokrajina povecavali su se, uz podrku politickih faktora, do skupe i neopravdane mjere i zahtjevi od strane sredstava informisanja... Sve, medutim, ima svoju cijenu. A najveca je svakako ocuvanje nezavisnosti, sticanje politickog kapitala i njegovo ekonomsko opredmecenje. Podsjecanjem na tu politiku i ugled koji je njome stican i stecen, postaje vidljivije i ta se izgubilo u velikoj tragediji drava na ovim prostorima koje su okrenule leda svijetu, i kad se na najgori nacin poigralo sa sudbinom svih naroda bive jugoslavenske zajednice. Kadgod je sa Titom putovala i njegova supruga Jovanka, protokol zemlje domacina pripremao
Blazo Mandic
je za nju poseban program. To su preteno bile posjete socijalnim i zdravstvenim institucijama, ustanovama za brigu o porodici i djeci, kulturno-pros-vjetnim i umjetnickim centrima, raznim izlobama, ali i pojedinim fabrikama. U nekim zemljama bila je u ii medijskog interesovanja. Tokom posjeta latinoamerickim zemljama i Sjedinjenim Americkim Dravama, 1963. godine da pomenem samo jedno putovanje - dala je desetak intervjua. Odazivala se najvecim dijelom molbama enskih listova i casopisa. Njenih aktivnosti u ovoj knjizi nema, ili se samo uzgredno pominju, iz dva jednostavna razloga. Prvo, moje angaovanje u okviru predsjednikovog programa nije mi doputalo, osim u rijetkim prilikama, da istovremeno pratim i njene obaveze. Drugi razlog je u osnovnoj koncepciji ove knjige i nemogucnosti da se u njoj sve to obuhvati. Samo zbog toga je i nekoliko posjeta (SSSR-u, Ujedinjenoj Arapskoj Republici, Indiji, Poljskoj) sasvim izostavljeno. Nisam se doticao ni zajednickih saoptenja (kominikea) u kojima su cjelovito iskazivani rezultati svake pojedine posjete. To su, uostalom, samostalni zvanicni dokumenti do kojih zainteresovani mogu doci. Sistematicno je to obradivano i u izdanjima Jugoslavenskog pregleda. Od prvobitne zamisli da gradu razvrstam po kontinentima odustao sam i odlucio se za svrsishodni/i - kronoloki princip. Izuzetak je jedino Rumunija kao susjedna zemlja sa najvie uzajamnih posjeta, ciji mi se zbirni prikaz ucinio funkcionalnijim. A za mjesto u redosljedu knjige uzeta je 1964. - godina svecanog otvaranja radova na izgradnji hidroenergetskog i plovidbenog sistema erdap. Govorom o ma kakvoj aktivnosti dravnika, u ovom slucaju Tita - uvijek se usput kazuje dosta toga i o licnosti, o licnim sklonostima i navikama. Iz ovog teksta se moe vidjeti ne samo kako se Tito postavlja u razgovorima, kako ih vodi, vec i kako reaguje na razne druge stvari, na cemu zadrava panju i kako to komentarie. Svoju vlastitu panju usredsredivao sam, kad god bi mi se za to pruila prilika, i na dravnike sa kojima je Tito razgovarao. I, takode, biljeio kako sam neke od njih u datom trenutku izbliza vidio, kako sam ih u svojoj skromnoj percepciji doivio. Lako ce se zapaziti i nastojanje da se, gotovo redovno, o svakoj od zemalja uplete i poneto, vrlo kratko, a za nju, bilo istorijski ili geografski karakteristicno, da se putopisno dotaknu posebnosti podneblja, dragulji gradova, obicaji i navike ljudi u njima. Podrazumijeva se da pri tom treba uvijek imati na umu godinu kada je to zabiljeeno. Sa te tacke gledita, ovi su zapisi u neku ruku i brza etnja kroz geografiju svijeta. Ima i usputnih dogodovtina i anegdota, vedrijih i manje veselih zgoda, ali uvijek povezanih sa konkretnom situacijom u toku posjete i doticnom zemljom, Knjiga je povelika brojem stranica,to je nepoeljan ucinak mojih prenaseljenih sjecanja. Moe mi se, dakle, zamjeriti na opirnosti, ali sam se maksimalno trudio da ne bude prigovora tacnosti. Uvaavam i miljenje vie se ne sjecam cije - da nema dogadaja koga ce se dva posmatraca, poslije izvjesnog vremena, sjetiti na posve istovjetan nacin. Vano je da mu se ne izokrene bit, ne okrnji sutina i prizna pravo na doputenu dozu razlika u emocijama i ocjenama. U svakom slucaju, nastojao sam da savjesno ostanem u dobrom odnosu sa cinjenicama, a da ocjene i komentare vie prepustim drugima. To ne znaci da sam se kao svjedok i saucesnik potpuno sklanjao u stranu i da zapaanja nisam pratio i svojim razmiljanjima. Unio sam poneto i sasvim licno, ali se nadam da u tome nisam izgubio mjeru. Najzad, tokom protekle decenije i po, stotine ljudi su iskoristile prilike za svakovrsne lai o Titu i njegovom vremenu. Valjda ce se dopustiti i ivim svjedocima da iskoriste pravo na istinu, bez obzira kako ce je ko primiti i tumaciti. Tekst je pisan - uz koricenje protokolarne i druge dokumentacije - u sintezi zapisa i sjecanja, u spajanju onoga to je u notesu sacuvano iponeceg to je ostalo upecatljivo u pamcenju. Da dodam i ovo: sve to je u ivotu objektivni dogadaj, u zapisima neizbjeno postaje subjektivni doivljaj. Tako treba gledati i na ovaj tekst. Kad mi se u ruci nala knjiga briljantnog diplomate, nedavno preminulog ambasadora Milivoja Maksica, U raskoraku sa svijetom, rekao sam: - Sjajno! Evo adekvatnog naslova i za doba koje je tom vremenu prethodilo - U korak sa svijetom. I vremenom, naravno. Na kraju sam se, ipak, odlucio za jo adekvatniji naslov: Tito u dijalogu sa svijetom. U Beogradu, januara 2005. Predgovor autora
Blazo Mandic
Titov savetnik za tampu, u upravo objavljenoj knjizi u izdanju novosadske agencije "Mir", pratio je predsednika u oko sto poseta u vie od ezdeset zemalja sveta. Sa Titom je bio na svim konferencijama nesvrstanih zemalja, osim u Kairu, Konferenciji OEBS u Helsinkiju 1975. i na konferenciji komunistickih i radnickih partija u Berlinu 1976.Prenosimo neke zanimljive delove.
Na "Galebu" dve nedelje

U pratnju predsjednika Tita, na putovanju izvan Jugoslavije, prvi put Blao Mandic sam ukljucen prilikom njegovih posjeta zemljama zapadne i sjeverne Afrike, 1961. godine. To putovanje je trajalo dva i po mjeseca: zapocelo je 14. februara u Splitu, a zavrilo se 27. aprila u Beogradu. Iz Odjeljenja za tampu na put smo krenuli Mladen Vezilic i ja. Ova Titova misija je tekla u vremenu povecane zategnutosti u svijetu. Pet arita je bilo preokupacija Ujedinjenih nacija: Kongo, Alir, Laos, Angola i Kuba. Od ovih pet - tri ba u Africi. Najuarenije od svih, svakako, u Kongu, nakon intervencije belgijskih kolonijalista i ubistva predsjednika legalne kongoanske vlade Patrisa Lumumbe. Razgovori su svuda, naravno, bili na liniji moguceg zajednickog djelovanja u korist mira i traenja rjeenja za okoncanje pomenutih kriza. Poseban znacaj ova misija je imala za nastajanje i razvoj Pokreta nesvrstanih. Prethodnih godina Tito je bio u posjetama zemljama Azije i istocne Afrike, sa ciljem, pored ostalog, da postavi temelje toj politici. Trebalo je privlaciti nove zemlje koje ce je slijediti. U zapadnoj Africi glavni partneri su bili Gana i njen predsjednik dr Kvame Nkrumah i Gvineja, sa predsjednikom Seku Tureom na celu. Sa Nkrumahom se Tito upoznao i prvu razmjenu miljenja imao pola godine ranije, na XV zasjedanju Generalne skuptine Ujedinjenih nacija u Njujorku, a Seku Ture je bio u Jugoslaviji samo mjesec dana pred Titov polazak u Afriku. Togo i Libegija bili su susjedi prethodno pomenutih dviju zemalja, na istom pravcu, pa su i njihovi pozivi prihvaceni. Posjeta Republici Mali nije bila planirana. Odluka je donesena u toku samog putovanja na insistiranje njenog predsjednika Modiba Keite. Buduci da je u unutranjosti kontinenta, Tito je avionom iz Konakrija otiao i u Bamoko, na nepuna dva dana. "Nisam se pokajao" - rekao je docnije. Keita - do tada malo poznat - za njega je bio ugodno iznenadenje. Jednom ce u ali reci: "Pridobio sam tada za Prvu konferenciju nesvrstanih najkorpulentnijeg ucesnika". Ko god je zapamtio cesto objavljivanu fotografiju efova drava ili vlada na Prvom samitu u Beogradu, prisjetice se Keite: u prugastoj, crno-bijeloj delabiji, nekoj vrsti koulje, i irokoj i dugoj, kako je na tom snimku napravljenom za istoriju nadvisio doslovce sve. Poslije zvanicnog dijela crne Afrike, slijedile su tokom iste misije i posjete Maroku i Tunisu (trecu zemlju Magreba, upravo oslobodeni Alir, posjetice tek cetiri godine kasnije). Na kraju nije mogao izostati ni susret sa, tad vec starim prijateljem, predsjednikom Ujedinjene Arapske Republike - Gumalom Abdelom Naserom. Putovanje, dugo i teko. A da bi se docarala slika kako je u pojedinostima izgledalo, najbolje je krenuti putokazom tada izvorno zabiljeenog i - uz koricenje perfekta - naknadno malo redigovanog, i sjecanjima unekoliko dopunjenog. Stanovnitvo Splita sleglo se u luku tog prijepodneva, 14. februara 1961. da isprati
Blazo Mandic
jugoslovenskog predsjednika na dug i naporan put. Sa Titom i njegovom suprugom Jovankom u posjetu africkim zemljama krenuli su predsjednik Narodnog sobranja NR Makedonije Lazar Kolievski, dravni podsekretar za inostrane poslove Veljko Micunovic, generalni sekretar predsjednika Republike Leo Mates i knjievnik Dobrica Cosic. U pratnji su takode bili generali Milo umonja, Milan eelj i drugi. Brod "Galeb", u sastavu Zdruenog odreda Ratne mornarice, zaplovio je lijepim Jadranskim morem. Komandant Zdruenog odreda bio je kontraadmiral Ljubo Truta, nacelnik taba kapetan bojnog broda Josip Grubelic, pomocnik za moralno-politicko vaspitanje kapetan bojnog broda Vidoje arkovic. Na brodu, neto malo preuredenom pred ovo putovanje, prvi sati proticu normalno - u smjetaju, raspakivanju, upoznavanju sa redom i rasporedom, u "sadejstvu" civilnog protokola i vojne komande Zdruenog odreda. Na gornjoj palubi, pored komfornijeg smjetaja za Tita i Jovanku, i nekoliko udobnijih kabina za clanove zvanicne delegacije. Ostalima su podijeljeni brojevi standardnih mornarskih kabina. Jednog od clanova pratnje iz vojnog "vrha" upitao sam polualjivo da li ce nam se ovo putovanje racunati i kao vojna veba. "Ne znam" - odgovorio je - "vidjecemo na kraju." Dan-dva po isplovljenju, dok je jo more bilo mirno - bilo je na brodu i zanimljivo. A onda, kako se dalje odmicalo, posao se povecavao, a more je, kao u inat, postajalo sve nemirnije. Pogotovo kad se izalo iz Sredozemlja i uplovilo u vode Atlantika. U mome radnom vijeku te dane ubrajam medu najtee. I kad ef drave odlazi u posjetu samo jednoj zemlji, mnogo je tekstova i raznih papira u opticaju i radu, pa je lako pretpostaviti kako to izgleda kad ih je, kao ovog puta, u "paketu" sedam-osam. Mirko Milutinovic, u to vrijeme u kabinetu savjetnik za spoljnu politiku, i ja radili smo satima i danima u nevelikoj kabini sa slabim svjetlom i malo vazduha.
Noci pod ogromnim mesecom

Za mene su, a u tome nisam bio sam, pisanje i povracanje bile dvije gotovo jedine radnje koje su se uporno smjenjivale. Kako se brod, s vremena na vrijeme, zaljulja jace, tako se i utroba pokrene, pa se ucini da se podie do grla. A raditi se mora. Ni ljudima bez obaveza pout mojih u tim trenucima nije bilo ugodno, ali jeste podnoljivije: cim se legne biva lake. U neku ruku, zbog poslova koji se unaprijed nisu mogli obaviti, dobro je bilo to je plovidba due trajala: od Splita do Teme, luke u Gani, putovalo se dvije sedmice. Da se i to pomene: u delegaciji ovog puta, nama iz predsjednikovog kabineta, nije bilo ljudi od neke vece pomoci, izuzimajuci Veljka Micunovica koji nam je svesrdno pomagao i onda kad se loe osjecao. Na rad bio je i "nagrada", hijerarhijski Tito i Seku Ture u Konakriju, 1961. dodue. Poveci salon na palubi pretvoren je u trpezariju. Za glavnim stolom, pored Tita i Jovanke, bili su Lazar Kolievski, Veljko Micunovic, Leo Mates, Dobrica Cosic, generali Milo umonja i Milan eelj, komandant Zdruenog odreda - admiral Ljubo Truta... Nas nekoliko imali smo mjesta za manjim stolovima ispred njih. Svi ostali iz pratnje bili su na ishrani u restoranu za clanove posade. Ova "privilegija" je imala i dobirh i loih strana. Bilo je zanimljivo sluati razgovore koji su vodeni tokom rucka i vecere. Nezgoda je bila u tome to se moralo doci tacno u odredeno vrijeme, u odijelu i sa kravatom, i posebno - to se nije moglo neopaeno izvuci kad visoko more, ponekad iznenadno i naglo, oduzme volju za jelom. Razgovori bi nekad krenuli od vijesti iz Jugoslavije koje su stizale u specijalnom Tanjugovom biltenu; nekad bi se preteno odnosili na zemlje u koje se ide, kako kad, ali cesto su osvjeavane uspomene na doivljaje iz rata i drugih vremena. Predsjednikova supruga Jovanka podsticala je Tita da isprica sad ovu, sad onu dogodovtinu. Zanimljiva su bila njegova prisjecanja iz Rusije, iz vremena Oktobarske revolucije, a posebno na ivot medu Kirgizima, u Sibiru. Pricao je o njihovom nacinu ivota i o obicajima, o velikoj zaostalosti i religioznim
Blazo Mandic
predrasudama. Sjecao se svojih odlazaka u Omsk i nezgodnih susreta sa razbojnicima u stepi... Ali cece i radije bi se vracao doivljajima iz NOB-a. Jednog dana je najvie bilo govora o Vladimiru Nazoru. Ostala mu je u pamcenju svaka pojedinost u vezi s njim. Smijuci se, Tito je pricao o dvojici zarobljenih Italijana koji su bili zadueni da brinu o Nazoru. Recitovali su mu Dantea i kradom pijuckali mlijeko koje se s mukom nabavljalo samo za starog pjesnika. Na brodu su, ne racunajuci posadu, jedni radili, a drugi se, uglavnom, odmarali. Medu ovim posljednim "aktivan" je bio i Dobrica Cosic. Kad bi se u podne i uvece drutvo okupilo, obicno bi Tito prvi, nekom alom ili dosjetkom, dao podsticaj za pricu. A potom bi upravo Dobrica, cio i za pricu oran, bio glavni animator. Dodue, biti glavni u tom smislu i nije bilo teko u drutvu Kolievskog i Micunovica, dvojice ljudi nekako podjednako tekih na rijeci, i po prirodi slicnog, mrgodnog izraza. A i Mates im je u tom pogledu bio dosta blizu. Prirodno je otuda da su se i knjievne teme cece nametale. Razgovor bi se tako poveo i o nekoj od Cosicevih knjiga. Njegovo "Daleko je sunce" proirilo bi pricu i na onaj dio Srbije u kome se dosta ratovalo i gdje je ucece buduceg knjievnika, kao politickog komesara Rasinskog partizanskog odreda, bilo aktivno. Bilo je rijeci o njegovoj rodnoj Velikoj Drenovi i zanimanju Cosica u mladosti za poljoprivredu, posebno za kalemarstvo, a lako se prelazilo i na veselije teme, sve do onih o dobrim vinima i korisnom druenju sa popovima. Nije se, ama ba ni po cemu, dalo zakljuciti da je Cosic necim nezadovoljan, da se ne osjeca ugodno, da ba tu "na Atlantskom okeanu, u nocima pod ogromnim mesecom" sagorijeva svoju komunisticku vjeru u jugoslovenski demokratski socijalizam. Bice da se akademik - uvijek aktuelno politicki angaovan - toga naknadno sjetio.
Prepirka Tita i Cosica oko apstraktnog slikarstva Jednoga dana, glavna i jedina tema bila su
predratna sporenja izmedu lijevo orijentisanih knjievnika, inace aktivista bliskih Partiji. S tim u vezi - a i nakon prethodnih osvrta na predstavu "Glembajevih" u Jugoslovenskom dramskom pozoritu - dosta govora je bilo o Krlei. I, ko zna vec po koji put, o njegovom kolebanju na pocetku rata i neizlasku na slobodnu teritoriju. "Krleina je pogreka" zabiljeio sam tada doslovno Titove rijeci "bila u tome to je gledao cisto matematicki na neravan odnos snaga u oruanoj i ivoj sili, pa shodno tome nije vjerovao ni u anse za otpor. Potcenjivao je znacaj i snagu moralnog faktora". Opasnost od nastupajuceg faizma, prema Krlea sa jugoslovenskim novinarima prilikom Titovom kazivanju, Krleu je rano Titove posete Sovjetskom Savezu 1965. zaokupila. Bio je u strahu da nema organizovanih snaga koje ce se tome uspjeno suprotstaviti. Pomenuo je i jedan sastanak sa Krleom u Zagrebu po povratku iz Pariza 1938. "Cijelu noc smo proveli u razgovoru. Bilo mi je stalo da kod njega razbijem izvjesni pesimizam." Tito je potom govorio o Krleinim velikim zaslugama za jugoslovensko revolucionarno organizovanje. Pokrecuci i uredujuci vie casopisa, pocev od Plamena i Knjievne republike vec prvih dana nastanka jugoslovenske drave, do Pecata uoci samog rata, mnogo je doprinio, kako je rekao Tito, privlacenju znacajnog dijela inteligencije uz Pokret i uopte uzdizanju i sazrijevanju kadrova u njemu. Naveo je, i to ba tacno citirao, Augusta Cesareca koji je za Krleu rekao da je najizrazitiji predstavnik lijevog fronta u jugoslovenskoj umjetnosti. Iznenadilo me koliko je Tito, kao partijski funkcioner i djelatni revolucionar - radnik, bio u toku knjievnih previranja toga doba. U kontekstu zbivanja na knjievnoj ljevici pomenuta je saradnja Cosicevog, tada jo bliskog prijatelja Oskara Davica, u Krleinom Pecatu, pa s tim u vezi i njegov spor sa ilasom. Davico je tada estoko branio svoje pjesme od lijevih dogmatika... Svakako, dolazile su na red i neke aktuelne teme u kulturi i umjetnickom stvaralatvu. Tito, na primjer, nije volio apstraktno slikarstvo. Dobrica Cosic je drukcije gledao na ovu umjetnost i uvjeravao je Tita da nije u pravu. Ukratko, sluati lake prepirke ove vrste bilo je zanimljivo.
Blazo Mandic
U razgovor bi se povremeno ukljucio i admiral Truta. Obicno sa podacima o plovidbi i meteorolokom prognozom. Kao domacinu bilo mu je stalo da cuje i kako mu se gosti osjecaju na brodu. U biljenici sam sacuvao i ovaj dijalog. - Da li vam je kabina dovoljno svijetla, drue Marale? - Kako da ne! Kad radim, upalim sva svjetla, a uz to postoji i prozor... - Postelja je, nadam se, udobna? - Jeste. I jastuk je dobar, malo je tvrdi i mirie na morsku travu. - A bilo je govora da se zamijeni nekim mekim. - Vratio bih ga odmah. Ne volim kad mi glava sasvim utone. Na robiji, i prije toga, i gotovo citavog ivota navikao sam na tvrdi leaj, i ta je navika ostala do danas. Dan ranije, bilo je govora o namjetaju, o ljepoti i kvalitetima pojedinih vrsta drveta. - Meni se jasen svida - kazao je Tito - i javor isto tako. Volim svijetlo drvo. Nas nekoliko naspram glavnog stola bili smo cutljiva "pozorina" publika. Samo bi se kadikad oglasio i poneko od nas, ako bi bio prozvan ili se, po kakvom osnovu, osjetio pozvanim da neto saopti, bilo u vezi sa tekucim razgovorom ili nezavisno od njega. Ponekad bismo u mislima bili vie sa papirima koje smo ostavili i kojima se moramo to bre vratiti. Kako smo se pribliavali Gani, strpljenje se tanjilo i bilo na izmaku. Da bismo oivjeli, odnosno ublaili tu malo depresivnu atmosferu koju su proizveli monotonija duge plovidbe i neugodno more u tropima, moj zemljak Simo Vukovic, iz predsjednikovog Vojnog kabineta, i ja odlucimo da, radi "ravnotee" podignemo malo "talase" i na samom brodu. Zatavorimo se jednog poslijepodneva u kabinu i pripremimo specijalni aljivi bilten. Poto smo se pribojavali kako ce to pojedinci primiti, bilten smo otkucali samo u jednom primjerku i uredili tako da se na vie mjesta brzo procita i u roku od jednog sata bude u mom depu. Najgore su proli oni koji su se na pocetku hvalili da su imuni na morsku bolest, da ljuljanje broda njima ne moe koditi, i slicno, a cim bi tlo pocelo da im izmice ispod nogu, pourivali su u svoje kabine, u poeljnu "horizontalu". Ili su se ponaali kao da im neto nije jasno. O njihovoj moreplovackoj "kondiciji" javljala je, na primjer, agencija "uta majica". Agencija koja je prenosila vijesti iz dijela broda u kome su bile smjetene tri ene, za sve vrijeme dosta mrzovoljne, malo zbog rada (mnogo se prekucavalo, prevodilo, sravnjivalo), malo i zbog svoje prirode, a ponajvie zbog visokog, nemirnog mora - zvala se "Tri gracije".
Golema sauna na Zlatnoj obali

Nije zaobideno ni prebacivanje camcem sa "Galeba" na "Lovcen" ekipe ljekara, predvodeno sa dva generala: Milanom eeljom i dr Isidorom Papom. Jedan mornar na "Lovcenu" se ozbiljno razbolio i trebalo mu je pruiti pomoc. Prebacivanje je bilo dosta rizicno i opasno - noc bez mjeseca, a more visoko, uzburkano. No, poto se sve srecno zavrilo, nalo se i u toj "operaciji" detalja zgodnih za smijeh i alu. I tako redom, oglaavale su se agencije: "Vrli mornar", "Zdravlje narodu", "Sve za nauku", "As ti Gospu", "Daj repete", "Osmjesi sa juga", "Sunce je blizu", itd. Osim Tita i Jovanke, niko nije bio poteden. Iste veceri zapocelo je prepricavanje "lokalnih vijesti" sa broda i traenje biltena. A biltena nigdje? Nagadalo se ko bi mogao biti autor, pa sam tako ja medu prvima bio osumnjicen. "Zar da mene koji sam sve vrijeme medu najzaposlenijima za to nabijedite?" - branio sam se i u nedostatku dokaza "bio osloboden". Nas dvojica, Simo Vukovic i ja, samo smo pripomogli, kao toboe i svi ucesnici, u onom to se culo i prenosilo od usta do usta, da interpretacije budu to vjernije. Ovaj mali nestaluk bio je svima od koristi; smijeh je ljekovit u svakoj prilici. O Gani, bivoj britanskoj koloniji, neto sam u svojoj pripremi pred put vec bio saznao. Ali sam i dosta toga u glavi krivo povezao. Zemlja pod suncem, sa bujnom vegetacijom, umama palmi i desetinom proizvoda od njihovog ploda. Najvie me, na romantican nacin, zaokupljalo njeno bive ime - Zlatna obala. Zato su ga mijenjali, pitao sam se. Jedva sam cekao da nogom stupim na njeno tle. Kad tamo - razocarenje na prvom koraku. Osjecanje da se u odijelu ulazi pravo u golemu saunu. Nema ni cistog sunca; zaklanja ga neka gusta koprena, magleni zastori od jakih isparenja. Moe covjek da izdri i visoku vlagu i visoku temperaturu. Ali kada se i jedno i drugo spoje u visokom stepenu, kao to je slucaj ovdje, to za nas Evropljane postaje jedva izdrljivo... Iz pristanita u Temi, gdje je Tita docekao Nkrumah sa najbliim saradnicima, kao i jugoslovenski ambasador u Gani Zvonko Periic, automobilima se krece u Akru, prestonicu odnedavno nezavisne drave, poslije vievjekovne dominacije kolonijalnih gospodara. Kad je proces oslobodenja zapoceo, sve je relativno brzo ilo. Na celo narodnog otpora stala je organizacija pod imenom Ujedinjena konvencija. Buduci da nije bila dovoljno radikalna, 1949. se iz nje izdvojilo lijevo krilo, predvodeno Kvame Nkrumahom, i osnovalo Stranku narodne
Blazo Mandic
konvencije. Nakon pobjede na parlamentarnim izborima, 1951. godine, Velika Britanija je Zlatnoj obali priznala autonomiju, a godinu dana docnije Kvame Nkrumah postaje prvi premijer novooslobodene zemlje. Novi ustav 1954. daje zemlji potpunu samoupravu, a 1957. Zlatna obala proglaava nezavisnost pod imenom Gana. Na osnovu referenduma, 1960. Gana je proglaena republikom. Du puta, nekih tridesetak kilometara do Akre, sa jedne i druge strane, ivi zid ljudi. Moje prvo suocavanje sa zvukovima i slikama Afrike. Blista crna boja mase pod uarenim nebom. Igra se u nekom zanosu kao da se to cini zbog sebe, a ne zbog onih koji prolaze. Mnogo ena sa djecom u zamotuljku na ledima. I neke od njih igraju. Neugodno je i gledati kako se trese presamicena glavica djeteta, dok ritam nosi majku sve ivlje. Jedan malian dokucio ispod majcine ruke dojku i vuce, cini se, iz sve snage. Vazduh pun praine i nekog, ne ba ugodnog mirisa. Vrhunac doceka, naravno, u centru. Na jednoj od velikih saobracajnica, luk nezavisnosti iskicen parolama dobrodolice i portretima gosta i domacina. I ponovo raskorak izmedu "naucenog" i doivljenog. Dok se prije dolaska radilo na raznim tekstovima, imali smo stalno na umu preporuku da se termini koji se ticu socijalizma i socijalisticke izgradnje koriste oprezno i dozirano. A na paradi u Akri vie je tih parola nego svih ostalih. Ispred zgrade sindikata - zvuci Internacionale... U prvoj razmjeni miljenja, dominantna tema: situacija u Kongu, intervencija belgijskih kolonijalista i ubistvo Patrisa Lumumbe i dvojice njegovih saradnika; to se i predvidalo. Nema bitnih razlika u stavovima; nije se drugo ni ocekivalo. Ujedinjene nacije u sreditu panje, najprije u vezi sa Kongom, ali i nezavisno od njega. Alir, oslobodilacka borba u njemu, takode, nezaobilazno pitanje. Lako se postie saglasnost o zajednickoj aktivnosti u naporima da se proces dekolonizacije to prije dovede do kraja. Sutradan po dolasku u Akru (1. marta), predsjednik Gane dr Kvame Nkrumah priredio je u reprezentativnom hotelu "Ambasador" svecanu veceru u cast jugoslovenskog efa drave. Kritika UN zbog belgijske agresije na Kongo Kao i dan ranije, na doceku u Temi, izrazio je najveca priznanja svom gostu i njegovoj politici. U svojoj zdravici, Tito je tada, pored ostalog, uputio otru, a moda, ako me pamcenje dobro slui, i prvu kritiku svjetskoj organizaciji: "Narocito je zabrinjavajuca cinjenica" - rekao je on - "da organi Ujedinjenih nacija koji su u Kongo doli na poziv legalne vlade sa zadatkom da sprijece belgijsku agresiju, nisu izvravali odluke Savjeta bezbjednosti i Generalne skuptine, vec su, naprotiv, omogucili stvaranje sadanje tragicne situacije". Govorio je potom direktno o neophodnoj saradnji vanblokovskih zemalja da bi se prevazilazile postojece suprotnosti medu dravama i obezbijedila osnova za konstruktivno rjeavanje najvanijih medunarodnih problema. Ukazao je na snagu i vrijednost politike miroljubive koegzistencije. "Cak su i njeni protivnici" - istakao je Tito - "prinudeni da je prihvate, makar to cinili samo na rijecima, jer ne mogu da joj suprotstave nita drugo osim stvarne alternative - nuklearnog rata, koji bi znacio sveoptu katastrofu." Zakljucio je podsjecanjem da su izmedu Jugoslavije i Gane nedavno usaglaeni prvi sporazumi o trgovinskoj razmjeni i saradnji na ekonomskom i tehnickom polju, i uvjerenjem da ce posjeta biti podsticaj njihovom ostvarivanju. Predsjednikovu zdravicu sa pratecom informacijom predao sam, po ustaljenoj praksi, Tanjugovom dopisniku, a onda smo neko vrijeme proveli u bati hotela. Zalazak sunca i noc pod tropskim zvijezdama ovdje ne donose osvjeenje. Uz spasonosnu, dobro rashladenu "fantu", razmiljao sam o podneblju, obicajima, ovdanjim ljudima, govoru njihove due i porukama srca. Igra je ovdje pola ivota, a odjeca od lakih tkanina sa raznobojnim arama - pa cesto i utkanim portretima efa drave omiljena moda. U povelikom krugu za ples bilo je, cinilo mi se, dvaput vie igraca nego gostiju za stolovima. Igra se, vidjeli smo, i na ulicama, pa zato se onda u prolazu ne bi svratilo i iskoristila dobra hotelska muzika. Bilo je zabavno i aljivo vidjeti kako na nekoj debeljuci poskakuje glava predsjednika Nkrumaha tamo gdje leda, po necijem suptilnom izrazu, gube svoje casno ime. Ali, posmatrajuci kod vecine lijepa, kao rukom skulptora izvajana tijela, sjetio sam se i pjesme Leopolda Sengora koja pocinje: eno gola, eno crna! ODJEVENA SVOJOM BOJOM KOJA JE IVOT, Svojim oblikom koji je lepota! Treci dan posjete za predsjednika je bio najnaporniji - tri obaveze. Odlazi najprije u sjedite Stranke narodne konvencije da vladajucoj politickoj organizaciji isporuci pozdrave u ime Socijalistickog saveza radnog naroda Jugoslavije. U Farmerskoj koli, potom, odaje priznanje vladi Gane to pridaje toliku vanost razvitku poljoprivrede. Obavjetavajuci ta je u ovoj oblasti uradeno u Jugoslaviji, istice na kraju: "Bilo bi, razumije se, pogreno ako
Blazo Mandic
bi se u drugim zemljama, pa i vaoj Gani, naa iskustva ablonski prenosila. Vi imate svoje specificne uslove i mislim da ste dobro pogodili svoj put. Idite i dalje tim putem i stvarajte snanu poljoprivredu, koja ce biti baza za izgradnju preradivacke, a zatim i teke industrije". Najvaniji dogadaj dana bio je Titov govor u Parlamentu. Predstavnike naroda Gane upoznao je najprije sa spoljnom politikom Jugoslavije i svojim videnjem aktuelnih medunarodnih odnosa. "Uzroci kriza kroz koje covjecanstvo prolazi u poslijeratnom periodu" - istakao je jugoslovenski predsjednik - "nalaze se u tenji za dominacijom i pokuajima da se odre odnosi kolonijalne potcinjenosti ili da se u novim formama ogranici i svede na formalnost teko izvojevana sloboda novih nezavisnih drava. Zbog toga je rjeavanje problema likvidacije kolonijalizma u svim njegovim vidovima postalo jedan od najprecih zadataka pred kojim se nalazi savremeni svijet." Zalauci se za rjeavanje osnovnih protivurjecnosti koje potresaju savremeno drutvo, naglaava da se prije svega radi o ogromnoj neravnomjernosti u stepenu ekonomskog i opteg razvitka pojedinih drava. Sve to ilustruje akutnim aritima u svijetu, a posebno, veoma detaljno, situacijom u Kongu. S tim u vezi naglaava da ce u predstojecem periodu koji je od sudbonosnog znacaja i za africki kontinent i za citav svijet, sve veci znacaj imati saradnja neangaovanih zemalja... Posljednjeg dana zvanicnog dijela posjete Tito se obratio studentima u Akri i ucenicima Gimnazije u Acimoti. Ta visoka kola jo uvek je bila sastavni dio Univerziteta u Londonu. Od 120 profesora samo dvadeset je bilo iz Gane. Svi ostali, sa izuzetkom jo dvojice-trojice iz Holandije i Danske, bili su Englezi. Po diplomu se ilo u London. Dok je na Univerzitetu preovladivala akademska hladnoca, u Gimnaziji se vie oglaavao africki temperament. Jovanka Broz imala je takode obiman program. Posjetila je djecju bilnicu, djecje obdanite i trnicu u Akri. U njenu cast, u hotelu "Ambasador" prireden je poseban prijem sa muzickim programom. Saglasno vanoj ulozi ene u drutvenom ivotu i njihova organizacija u Gani bila je vrlo aktivna i uvaena.
Togo cuva secanje na Nemce Gana je medu bogatijim zemljama u Africi, kau i najrazvijenija u njenom zapadnom dijelu. U svakom slucaju, raspolae znacajnim potencijalima. Velika rijeka Volta koja se deltastim ucem ulijeva u Gvinejski zaliv, najduim dijelom svoga toga je na njenom podrucju. Za poljoprivredu ove zemlje i proizvodnju hidroelektricne energije to je velika ansa. Gana daje polovinu svjetske proizvodnje kakaoa. Od ruda ima, prije svega, boksit, magnezijum, zlato... Za drevnu gradu iz njenih gustih uma u centralnim dijelovima zemlje kau da je medu najkvalitetnijim u svijetu. Svjesna je, medutim, da je lake postici politicku nezavisnost nego ekonomsku samostalnost. Ima zlata, ali se ono jo ne preraduje u zemlji. Ipak, i za ekonomsku saradnju sa ovom zemljom ima uslova. U razgovorima je pomenuta i mogucnost uceca Jugoslavije u izgradnji pomorske baze, a docnije i nekih drugih objekata. U predasima pravim rezime ove posjete, sam za sebe. Sredujem i zapisujem vlastite utiske: o zemlji u kojoj je, nekad davno, cvjetala trgovina robljem i zlatom, o Gani stoljetnih patnji pod kolonijalizmom i dananjih napora da se savlada teko nasljede, o mladoj nezavisnosti i umnom predsjedniku, o jednoj znacajnoj partiji i stotinu zabluda... Jedna od tih koju sam ovdje cuo i sa nekom sjetom u sebi prokomentarisao, bila je slijedeca: Gana ima uslova da prije od drugih ostvari komunisticki princip "od svakoga prema mogucnostima - svakome prema potrebama". Objanjenje ove politicke filozofeme: ljudi su razvijeni, snani, a zemlja prirodnim resursima bogata; toplo i vlano podneblje izdano u plodovima bez mnogo truda. Mogucnosti, dakle - velike! A potrebe - male. Nisu im potrebne neke vece, cvrste gradevine. Za odjecu potrebno malo, za ogrev - nimalo. Ljudi - kae dalje ova "teorija" - nemaju kulturnih, niti nekih drugih vecih prohtjeva. Ukratko, nije problem udovoljiti potrebama. Navodno, ovaj princip je kao veliki cilj na kongresu svoje Partije proklamovao licno dr Nkrumah. E pa, draga Gano, neka ti je srecan put u - komunizam! Do susjednog Toga nije bilo daleko: od Akre do njegovog glavnog grada Lomea samo 250 km. Togo - to je na domorodackom ime stanovnika koji ive na obali, ili u laguni - bio je mlada republika, koja se upravo pripremala da obiljei prvu godinjicu nezavisnosti. Veze sa predstavnicima Togoa i licno njegovim predsjednikom Silvanusom Olimpiom uspostavljene su znatno ranije. Jugoslavija je preko svojih predstavnika u Ujedinjenim nacijama neposredno doprinijela da ova zemlja bre stekne nezavisnost. A Togo je zemlja mala, siromana, sa oko milion i po i neto vie stanovnika, u podrucju u kome se granice, po volji kolonijalnih gospodara i mjeri njihovih interesa, cesto menjale.
Blazo Mandic
Pocev od prvih kontakta koje su sa obalama Togoa uspostavili Portugalci u XV vijeku, pa do nedavnog sticanja nezavisnosti. Pocetkom Prvog svjetskog rata, mali dio Togoa, na kome su u to doba bile njemacke trupe, zauzeli su Britanci i prikljucili ga Zlatnoj obali (dananja Gana), dok je veci, ali i siromaniji dio ostao u posjedu Francuza. U hotelu, u kome smo smjeteni, sa dobrim funkcionisanjem rashladnih uredaja, na ugodan nacin osjecamo sacuvanu prisutnost ovih posljednjih kolonizatora. Moda su Francuzi kao kolonizatori bili gori od Engleza, ali kuhinja im je, nema zbora, bolja. Barem to se naeg ukusa tice. I da niceg dugog nije bilo do njihovih sireva i mineralnih voda, osvjeenje, tako poeljno, ne bi izostalo. to se stanovnika ove zemlje tice, njima ni Francuzi, ni Englezi nisu ostali u dobrom sjecanju, vec, na nae veliko iznenadenje treci - Nijemci. U ovaj prostor su jo polovinom XIX vijeka doli njemacki misionari, a pocetkom osamdesetih Nijemcima se u dogovoru evropskih sila doputa da to podrucje stave "pod zatitu". Tada je zapocelo i jacanje njemackih trgovackih ispostava ovdje. I tako je ostalo do 1914. godine. Nijemci su malo zakasnili u podjeli "nezauzetog svijeta", pa su se zato, valjda, tamo gdje im je prisustvo omoguceno, trudili da se to pozitivnije legitimiu. Stariji stanovnici Togoa, od kojih neki jo nisu zaboravili njemacki jezik, cuvali su, sa puno potovanja, sjecanje na Nijemce, jer su im podigli prve kole i bolnice i ostavili iza sebe oko hiljadu kilometara puteva i preko trista kilometara eljeznicke pruge. Unaprijedili su im plantae kafe i kakovca koje su docnije zaputene i pretvorene u ikare. Culi smo i bizarnu pricu da je mnoge obradovala Hitlerova okupacija Francuske. Jer Francuzi, navodno, nisu ucinili nita na unapredenju zemlje i ivota u njoj; za njih je ova zemlja imala, uglavnom, strategijsko znacenje. Hronika biljei i jedan kuriozum: neposredno po sticanju nezavisnosti u posjetu Togou je doao i bio velicanstveno docekan posljednji njemacki guverner, i to ba u trenutku kada je ovu zemlju naputao njegov posljednji francuski kolega. Tito je u posjetu ovoj zemlji doao u vrijeme kad je njena spoljna politika bila jo u kolebljivom stanju, lavirajuci izmedu africkih zemalja koje su se opredijelile za progresivni kurs razvoja, i onih drugih, prozapadno orijentisanih.
"E, moj sapatnice, gdje dodosmo!"

Veliki su, kao i drugdje, pourili da u Togou zauzmu svoja mjesta. U Lomeu se vec nalazilo sovjetsko predstavnitvo sa petnaestak clanova diplomatskog i ostalog osoblja, a govorilo se da ih je mnogo vie, dok su Amerikanci stigli istovremeno sa predstavnikom Tajvana. Utoliko su i politicki razgovori na najviem nivou, u neku ruku, doli u dobar cas: kao nasuno potrebna pomoc jednoj mladoj diplomatiji na pravcu njenog pribliavanja politici neangaovanih zemalja. Nije zato bilo opravdano primjetno nezadovoljstvo u dijelu zvanicne delegacije to se u Togo, i ne samo u Togo, uopte dolo. Sjecam se rijeci Veljka Micunovica Tito i predsednik Gane Kvame Nkrumah 1961. kad smo se u jednom trenutku nali u istim kolima: E, moj saputnice, gdje dodosmo!" Bilo je to po povratku iz Palimea, grada u kome je na sportskom stadionu organizovan defile omladine i miting sa govorima. Domacinima je bilo stalo i do nekog manifestacionog obiljeja, i to ba kod mjesta gdje je planirana izgradnja hidroelektrane prema prihvacenom projektu i zakljucenom sporazumu sa beogradskim preduzecem "Energoprojekt", a za ta se zauzeo i licno predsjednik Olimpio. Medutim, zbog tropske vrucine i nekakvog podmuklog pritiska, svima nam se mutilo u glavi, a Veljko je vec tada bio delikatnog zdravlja. Bio sam i ostao uvjeren da je upravo teka klima bila glavni, ako ne i jedini uzrok vec pomenutom nezadovoljstvu i nekim reagovanjima za koja se ne bi moglo reci da su prema Titu bila korektna. A ko zna - moda je to i bio prvi rani zvuk potonjeg izrazitijeg suprotstavljanja nekih frakcija politici nesvrstavanja... Da li je Liberiju u ovom "konvoju" trebalo preskociti? Bilo je pitanje koje je trailo odgovor po dolasku u ovu zemlju, a dilema je ostala i poslije posjete. Spoljnopoliticka karta Liberije nije bila u tom pogledu sporna. Naprotiv! Zemlja sa najstarijom nezavisnocu u crnoj Africi: slobodnom republikom proglaena je 1847.
Blazo Mandic
U Prvom svjetskom ratu, 1917. godine pristupila je Antanti. U Drugom svjetskom ratu, takode na strani saveznika; na njenoj teritoriji Amerikanci su izgradili vazduhoplovne baze. Clanica je Ujedinjenih nacija od njihovog osnivanja. Ucesnicima na Konferenciji africkoazijskih zemalja u Bandungu, 1955. i Konferenciji nezavisnih africkih zemalja u Akri, 1958. Po svemu, dakle, partner sa pozitivnim odrednicama. Nelagodnost se nametnula u bliskom suocavanju sa nekim obiljejima unutranjeg ivota i ovdanjim mentalitetom kao odrazima specificnog istorijskog nastanka i razvoja ove zemlje. Drava je obrazovana naseljavanjem oslobodenih crnaca iz Amerike na obale dananje Liberije, u organizaciji americkog udruenja za kolonizaciju, pocetkom dvadesetih godina XIX vijeka. Do toga je dolo na inicijativu kvekera i drugih pristalica Pokreta za ukidanje ropstva. Njihove filantropske pobude odgovarale su i eljama tadanjih vladajucih krugova, pa je vlada SAD pruila toj akciji materijalnu pomoc i moralnu podrku. Domoroci su, medutim, na no docekali doseljenike, svejedno to je medu njima bilo i onih koji su tu rodeni i kao roblje odvedeni preko okeana. Ista boja doseljenih nije ih sprecavala da u njima, kao i ranije u Evropljanima, vide nove uzurpatore. Poslije dugih i tekih borbi, naselja koja su se objedinila postepeno su se stabilizovala obrazujuci zajednicku dravu. Ali, ostala je i odrala se do naih dana podjela izmedu nekoliko desetina hiljada Ameroliberijanaca, tj. useljenika i njihovih potomaka, i ogromne vecine domorodaca koje su ovi prvi nazivali urodenicima. Domorodacko stanovnitvo iz sastava veceg broja plemena drano je u potpunoj politickoj i privrednoj potcinjenosti.
Okrutnost oslobodenih robova U predsjednickoj palati postojale su odvojene prostorije za sastanke predstavnika "prvih" i one gdje mogu doci "priputeni". A u samom Parlamentu, broj predstavnika ovih "prvih" je trostruko veci od predstavnika ogromne vecine stanovnitva. Za utjehu, tabman im je, ba nekako u ovo vrijeme, porucio a se taj broj moe povecati "ako budu dobri". Iz svega to se moglo cuti, pa dijelom jo uvijek i vidjeti, proizilazio je zakljucak: niko ne moe biti tako okrutan kao oslobodeni rob kad postane gospodar. Tridesetih godina ovog vijeka Liberija je gle cinizma - u bivoj Ligi naroda bila cak i osudena kao zemlja robovlasnika. Za mnogo toga, neobicnog i pritivurjecnog, teko je naci objanjenja. Kad je na protokol pokuavao da i Tita smjesti u jedan reprezentativni hotel, Tabman nije htio ni da cuje. Njegov gost dijelice sa njim njegovu rezidenciju. Gest izuzetne panje. Istovremeno doputa da ga visoki gost - pred pocetak ove i one tacke programa - ceka. Ni svecani banket, dabome, prve veceri nije poceo na vrijeme. Pa jo kad je krenuo scenarij nekog loe naucenog i prevazidenog imperijalnog protokola - svima je, manje-vie, gostroprimstva bilo dosta. Svako je iz nae zvanicne pratnje dobio pratilju, odnosno pratioca, pa se onda u svecanu salu jo svecanije ulazilo u koloni i u parovima, to je podsjecalo na kakav maskenbal. Trebalo je vidjeti izraze lica nekih naih uglednika, u bijelim smokinzima, sa arenim lentama tek primljenih odlikovanja, i nakindurenim punackim crnkinjama ispod ruke. Prizor za smijeh i pamcenje. NA BANKETU JEDAN PROFESOR SA OVDANJEG UNIVERZITETA HVALI MI SVOG PREDSJEDNIKA VILIJAMA TABMANA: - Veoma je popularan u narodu, jer je ucinio za Liberiju vie nego svi njegovi prethodnici zajedno... - Koliko se izmijenilo predsjednika od sticanja nezavisnosti? - Sedamnaest. - Cemu danas posvecuje najvecu panju? - Prevazilaenju plemenskih razlika i ekonomskom razvoju, unapredenju poljoprivrede... Predsjednik veoma popularan? Sluam, a ne mogu da se odvojim od dananjeg mucnog utiska pred cudnim spomenikom: Tabman, na presamicenom crncu sa cigarom u ruci. Razgovor nastavljamo o mogucnostima zemlje upravo u oblasti poljoprivrede, vanijim kulturama... - Imate, cujem, dosta kaucukovog drveta. - Da, oko Monrovije su i najvece plantae. - Kaucuk je danas vana sirovina. - I te kako! A znate li porijeklo ove rijeci? - Biljni svijet volim, ali moje botanicko znanje je skromno. - Potice od indijanskog "kaucu": suze drveta. Saznao sam dosta od tog sagovornika, ocigledno obrazovanog. U prvom reu - o tropskom rastinju u Liberiji ciju trecinu povrine pokrivaju ume. Nije mi rekao, to sam docnije saznao, da je polovina plantaa kaucukovog drveta u posjedu americke firme "Fajerston".
Blazo Mandic
U zdravici na banketu, poto je naglasio da su posjete i licni kontakti najbolji nacin da se postigne bolje uzajamno poverenje, Tito je rekao: "Narodi Jugoslavije ive u Evropi ali su oni duboko svjesni da ne mogu biti sigurni za svoj miran razvitak i ivot ako u drugim dijelovima svijeta ne bude vladao mir i ako drugi narodi, kao na primjer africki, ne budu slobodni i nezavisni". Drugi dan je zapoceo incidentno na jugoslovenskoj strani, zbog - liberijske. U programu su, 14. marta, bile dvije obaveze: Titov govor u Parlamentu i posjeta Gradskoj vijecnici. Po dogovoru, Tabman treba da dode po naeg predsjednika i da onda idu zajedno. U zakazani cas - Tabmana nema. Prolazi vrijeme, sat-dva... ta se dogodilo - niko ne zna. Drugovi Kolievski i Micunovic ljuti, nervozni. alju efa protokola Zdenka tambuka do Tita, trae da se protestuje! Siromah tambuk, zajapuren, bre se vraca nego to je otiao. Saoptava odgovor: "Kad ja mogu da cekam, mogu i oni". Nije ni Titu, sigurno, bilo pravo. Ali, kada se konacno krenulo, na njegovom licu nije se dalo nita primjetiti. Njegovo rezonovanje, kao i u nekim drugim slicnim prilikama, svodilo se na to da se na mentalitet drugih naroda, pogotovo tako dalekog i tako razlicitog, ne moe uticati... Mora mu se, kakav god da je, pogotovo kada si gost, i dok si gost - prilagodavati. Podravajuci ono to ova zemlja cini u ekonomskom razvoju, Tito je u Parlamentu upoznao predstavnike naroda Liberije sa iskustvima i dostignucima u Jugoslaviji, a zatim je opirnije govorio o situaciji u Africi. Ilustrujuci to dogadajima u Kongu, ukazao je na pokuaje raznim sredstvima, pa i silom, da se dovedu u polukolonijlani poloaj i zavisnost i one zemlje koje su vec stekle nezavisnost. "Zato mi smatramo" - nastavio je dalje - "da je dunost neangaovanih zemalja ne samo da ublaavaju suprotnosti i postojece nepovjerenje u svijetu, nego i da svojim konstruktivnim prilaenjem i realnim prijedlozima za rjeavanje raznih problema doprinesu i omoguce da se u Ujedinjenim nacijama donesu pravilne odluke i da se onda efikasno i sprovedu u ivot".
Kolonizatori odneli sve sa sobom

Jasno je da gledanja na neke medunarodne probleme nisu bila istovjetna, ukljucujuci i situaciju u Kongu, pa i odnos prema saradniku kolonijalista i premijeru separatisticke Katange Combeu. Ali, i u tom pogledu razmjena miljenja je bila korisna i dala je neke rezultate. Okruena novooslobodenim zemljama, ma koliko jo sama bila pod snanim uticajem nekih kolonijalnih sila, Liberija nije mogla ostati izvan oslobodilackih previranja u Africi. Zanimljivo je da je upravo ona, malo prije nego to ce zapoceti Titova posjeta, u Ujedinjenim nacijama bila inicijator osude politike Portugala u Angoli. To ne znaci da "nezavisna" Liberija nije bila u mnogo cemu i dalje zavisna, prije svega od Sjedinjenih Drava. Govoreci, ba nekako u to vrijeme, o razlicitim dostignucima i kvalitetima u procesima oslobadanja, gvinejski lider Seku Ture je rekao da neke zemlje od nezavisnosti imaju samo himnu i zastavu. Ako je mislio i na Liberiju, a po svemu sudeci jeste - bio je, ipak, previe strog. Bivi lider Gvineje Seku Ture. U vijecnici, gradonacelnik Ro je, nakon dobrodolice, predao Titu kljuc od grada. Zahvaljujuci na ovom gestu, jugoslovenski predsjednik je rekao: "Gradani Monrovije mogu biti ponosni to je historija ovog grada najtjenje vezana za historiju Liberije. Najvaniji dogadaji u vaoj prolosti odigrali su se u vaem gradu, ovdje su donesene odluke od presudnog znacaja za citavu zemlju. U ovom gradu doneseni su i prva deklaracija o nezavisnosti i prvi ustav prve nezavisne africke zemlje". Kao to je i ime ove zemlje proizalo od rijeci "liberty" (sloboda), tako i glavni liberijski grad duguje svoje ime jednom od americkih predsjednika - Demsu Monrou. Taj americki dravnik lako se, izgleda, saglaavao da se stanovnitvo SAD smanjuje (iseljavanjem oslobodenih crnih robova), dok se istovremeno starao da se teritorija drave proiruje - u vremenu njegovog predsjednikovanja od 1817. do 1825. godine - od panije je otkupljena Florida. Zemlje u istom podneblju, to se tice prolosti, sa mnogo slicnosti; u aktuelnom politickom pogledu i ekonomskom razvoju, takode. I pomisli se da su sve iste. A u koju god se dode,
Blazo Mandic
osjeti se da je, ipak, svaka - svijet za sebe, da nijedna ne lici na drugu. Osim u onom, za nas najteem smislu - klimatskom. Gvineja? Prvi utisak je da zemlja uiva u svojoj mladoj nezavisnosti na jedan naglaeno manifestan nacin, vidljiviji nego, recimo, u Gani. U svemu je pecat nekog produenog slavlja, veoma nalik zanosu koji je obiljeavao poslijeratno doba u nas. Da li je to znak da su Englezi bili neto podnoljiviji kolonizatori od Francuza? Moda. Nije li, uostalom, cak i general De Gol nekom prilikom porucio Gvinejcima: "Imacete nezavisnost, ali sa svim posljedicama". Francuzi su odlazeci ostavljali ruan trag. Zakljucujem to iz jednog razgovora sa novinarom iz Radio Konakrija. - Mi smo ponosan narod, a toliko smo poniavani... - to se ne bi ocekivalo od naroda velike kulture, kao to je francuski. - To i jeste ono to mnoge iznenadi. - Cujem da su i naputajuci zemlju rdavo postupali? - Odnosili su sve to se moglo ponijeti; sa nekih zgrada skidali su cak vrata i prozore. Ali neka, samo kad su otili. Sagovornik mi ovo kazuje sa dosta gorcine u glasu. Mora se to i razumjeti. A opet, razmiljam, ti aktuelni animoziteti zamagljuju poglede u buducnost u kojoj se, svejedno, na neki nacin mora saradivati. U obostranom interesu. Titova posjeta Gvineji imala je unekoliko drukcije, specificno obiljeje. Izuzimajuci veceru prvog dana i prijem nakon vecere, nije bilo banketa, ni drugih svecanih obroka. Samo mitinzi, parade, parade, mitinzi... I svakako - dugi razgovori. Vec prvog dana, odmah po dolasku, poto je Tito poloio vijenac na spomenik rtvama kolonijalizma, na glavnom trgu u Konakriju - parada omladine i vojske. U cast covjeka koji, po rijecima Seku Turea, "u Gvineji zasluuje samo potovanje i povjerenje". A onda nezaobilazni narodni zbor. U govorima i gvinejskog predsjednika i njegovog gosta, centralna tema je, naravno, Afrika, a u Africi - Kongo. Zbivanja u toj zemlji bila su tih dana preokupacija cijelog svijeta, pa kako da to ne budu u zemlji kojoj slicna opasnost moe zaprijetiti svakog casa. Jugoslovensko-gvinejski razgovori zapoceli su sutradan po dolasku. Sa jugoslovenske strane, pored licnosti iz predsjednikove pratnje, u njima je ucestvovao i na ambasador u Konakriju, Ilija Topaloski. O pretenom dijelu medunarodnih problema gledita su bila istovjetna ili slicna. Jedinstven je bio stav da treba ostati izvan blokova i voditi politiku pozitivne neutralnosti. Medutim, Gvineja je u to doba bila dosta blisko povezana sa SSSR-om i istocnoevropskim socijalistickim zemljama. Ove su, sa svoje strane nastojale, narocito razvijanjem privredne saradnje, da ojacaju prisustvo u Gvineji. Zanimljivo je da je posjeta Anastasa Mikojana (u to vrijeme zamjenika predsjednika Vijeca ministara SSSR) Gvineji ostvarena malo prije nego to ce Tito doci, ocigledno s namjerom da se umanji znacaj i efekat misije jugoslovenskog predsjednika. U Gvineji se, kao i u velikom dijelu Afrike, osjecao i dosta jak uticaj Kine. Nije zato bilo cudenja to se u gvinejskom rukovodstvu, ili tacnije u jednom njegovom dijelu, naginjalo radikalizmu, i to je u razgovorima bilo disonantnih tonova. Miljenja, na primjer, o Ujedinjenim nacijama bila su cak i oprecna. Seku Ture je smatrao da treba istupiti iz postojece Organizacije ujedinjenih nacija i osnovati novu, makar u pocetku u njoj bile samo dvije drave. Tito je takode bio kritican u pogledu djelovanja OUN, ali je upozorio da se ne smije "s vodom izbaciti i dijete".
avo - personifikacija imperijalizma Odlucnost da se brani nezavisnost u Gvineji je iskazivana i porukom pjesnika: "Afrika ce biti ono to cemo mi stvoriti od nje". A garancija je u narodu koji je proet svijecu o sopstvenoj snazi, koji je stekao samopouzdanje. Ali i u vodama kojima narodni pjevac objelodanjuje korene i slavi zasluge, pripremajuci ih vec za istoriju i legendu. Gvinejci su, vidimo to, lijepo gradeni, a vec ranije smo culi da su u citavoj zapadnoj Africi na glasu Gvinejke djevojke. Narod pristojno obucen. Od ljudi iz nae ambasade saznajemo da je Radio Konakri, mjesec dana pred posjetu, pozivao gradane da se pripreme za Titov docek i obuku najbolje to imaju...
Blazo Mandic
Vrucina, makar da je ista kao i u zemljama Gvinejski folklorni ansambl u kojima smo prethodno bili, u Konakriju je ipak podnoljivija. Prijatno iznenadenje bile su ciste avenije sa drvoredima cije se bujne kronje spajaju iznad saobracajnica, praveci dragocjen zeleni krov pod tropskim suncem. Ali nismo imali mnogo vremena da koristimo ovu prednost. Ubrzo se krenulo u unutranjost, to je bio veoma zamoran dio ove posjete i najzamorniji dio cijelog putovanja. Nekoliko vecih gradova je ukljuceno u program: Mamu, Kindija, Kisidugu, na kraju i Kankan, od Konakrija udaljen bezmalo sedamsto kilometara. Seku Ture se nigdje nije odvajao od Tita. U Mamu se putovalo inobusom, sa tri vagona, koji se zaustavljao gotovo na svakoj stanici. A kako inobus stane, a ponegdje i samo uspori, kroz prozor svakog vagona se dodaju osvjeavajuca pica i tepsije sa raznim dakonijama: jela od rie, kukuruza, prosa, manioke... pa kotarice sa tropskim vocem. Ponegdje uz neizbjean roj muva, zbog cega se lako izgubi volja da se ita okusi. Ali, mora se - zbog domacina koji ce to osjetljivo, pa moda i povrijedeno zapaziti, iako u panji nece nita reci. Nema gostoprimstva bez siromatva; tako je, uostalom, i kod nas, u Evropi. U jednom trenutku, u na vagon uao je Seku Ture. Srdacan, neposredan, rukovao se sa svima. Pored mene, Franc, dopisnik Tanjuga, upravo je prekucavao svoj novinarski tekst. - Pravim izvjetaj o ovom velicanstvenom doceku - rekao je gvinejskom predsjedniku. - Imate li, moda, Vi kakav komentar? Istina, bez ovog iznurujuceg "izleta" u unutranjost ne bi se potpunije doivjela Afrika. Put je vodio kroz razlicite predjele i konfiguracije. Prilika da se vide prve tropske savane, aroliki pejzai poutjelih visokih trava u zajednici sa drvolikim biljem. Neka sela pribijena visoko uz stijene. Kuce ratrkane, blatom oblijepljene, kupolastog oblika, nalik na slijepljene stogove sijena. Pokrivene su trvom koja titi od vrucine, ali je i leglo svakojakih insekata. Pored kuce, tu i tamo vidi se krava, po nekoliko koza i pokoja ovca. Vazduh uaren; kad se prozor vagona otvori, kao ivi plamen udari u lice. Povjetarac gdjegdje nanese miris garei. Ko se ovdje ne bi sjetio pjesnika Rista Ratkovica koji je nekad davno, naavi se takode negdje u Africi, a pritisnut suncem, unutranji vapam pretvorio u stih: JEDAN PROPLANAK ZELENE TRAVE, JEDAN POTOCIC VODE HLADNE I JA BIH BIO CAR. Ali poezija u ovom slucaju ne pomae. Osjecam ljepljivost na ocnim kapcima i na listovima u mom povelikom bloku koji izgube bjelinu prije nego to ih ispiem, i dobiju neku crvenkastoutu boju. To je i podsjecanje da smo u zemlji bogatoj boksitom rudom koja je i najvece njeno blago. Izvoz boksita i glinice cini dvadeset pet odsto ukupnog izvoza. Glavna trita su SAD, Francuska i SSSR. Nije prisutnost u kolonijama branjena bez razloga. U tropima je tea od dana, jedino - noc. Tamo gdje smo bili smjeteni uvece dobijali smo mree da se, kad legnemo, zatitimo od ujeda raznih insekata i drugih ivotinjica koje krenu s mrakom. Sa takvim "pokrivacem" nije se dalo spavati... Sve ove nelagode bice, teio sam se s razlogom, zaboravljene. A ostace trajnije u sjecanju ljudi vedra smijeha, srdacni, i ponosni to su konacno slobodni. Gvinejci su probudili i nae interesovanje za njihovo kulturno nasljede. A valjda se nigdje tako upecatljivo kao u Gvineji ne doivljava. ta u ivotu Afrikanaca predstavlja igra. ta su rijeci u izraavanju najdubljih ljudskih osjecanja u odnosu na taj ritam, na tu cudesnu lakocu pokreta? Iz izvornog plesa i muzike izrastao je i cuveni ansambl, gostovao je u Americi i vratio se da u Titovu cast izvede program. "Nemamo fabrike da vam pokaemo" - bile su rijeci jednog njegovog clana - "ali imamo nacina da vam otkrijemo duu". U programu ovog ansambla se povezuju narodno stvaralatvo i politika, proimaju mitsko i aktuelno, stvarno. U jednoj igri kolonizator je olicen u doljaku bijele rase sa ljemom na glavi. On ubija vjerenika crnkinje koja potom, obnaena, zanosnom igrom iskazuje svoju tugu. U drugoj, personifikacija imperijalizma je davo sa maskom i rogovima.
Siromanima lake da se osamostale

U docecima i citavom programu, kako u Konakriju tako i u unutranjosti zemlje, osjecala se ruka dobro organizovane politicke organizacije - Demokratske partije Gvineje. Osnovao ju je 1958. godine Seku Ture, koji je desetak godina ranije, kao voda Gvinejske sekcije demokratskog okupljanja, uspio da za svoj politicki program traenja potpune nezavisnosti pridobije sve plemenske zajednice Gvineje. Nakon sticanja samostalnosti, ova partija je
Blazo Mandic
usmjerila svoju aktivnost na organizaciju drave i izgradnju zemlje. "Mi smo prva africka vlada" - citira mi jedan sagovornik rijeci Seku Ture - "koja je uvela obavezni rad". Zatim dodaje: "Kolonijalni sistem nije ni mogao razvijati radne navike; sada kod ljudi treba probuditi svijest da rade sami za sebe." U toj funkciji je, svakako, i dosta razvijen vaspitnopoliticki rad. I u dravnom grbu su ukomponovane rijeci: rad, pravda, solidarnost. Kadrovi su glavni problem. Seku Ture je nekom prilikom rekao da im nisu potrebne fabrike ako nece imati sposobne ljude koji ce u njima raditi. U tome je pomoc prijatelja najpotrebnija. to se Jugoslavije tice, ona se vec i prua. Medu naim strucnjacima ima i vie nastavnika.Teko im je u ovakvim klimatskim uslovima, primjecujem u razgovoru sa naim radnikom u ambasadi. Jeste, ali dri ih panja Gvinejaca; u unutranjosti im daju bolje stanove od onih koje imaju lokalni funkcioneri... U ovoj posjeti znacajne politicke bliskosti i, po onome to se moglo pratiti i saznati, nespornog medusobnog razumijevanja, jedno pitanje na kraju ostalo je, bar meni, bez odgovora. U trenutku naputanja Gvineje, predsjednik Seku Ture je normalno dopratio gosta do luke, mjesta zvanicnog ispracaja. I umjesto da ostane na molu dok "Galeb" ne isplovi, prije nego to se Tito, takoreci, i popeo na palubu broda, Seku Tureov eskort je napustio pristanite. Da li je predsjednik Gvineje "u cetiri oka" traio neto to mu ef jugoslovenske drave nije mogao obecati, pa zbog toga ostao ljut? Ili je to bio cist nedostatak poznavanja "bontona" u uobicajenom dravnom protokolu? Moda i neto trece - ko ce znati? Nije bilo malo onih kojima ne odgovara prodiranje Jugoslavije sa svojom politikom na africko tle. Neplanirana unaprijed, titova posjeta Republici Mali je morala biti kratka - nepuna dva dana. Sve se svelo na razgovore, ali sadrajne i plodne. Prilikom potpisivanja zajednickog saoptenja, Tito je, izmedu ostalog, rekao: "Mi smo se saglasili da je sadanja opta situacija opterecena mnogim aktuelnim problemima i da svako odlaganje njihovog pozitivnog rjeavanja predstavlja ozbiljnu opasnost za mir i za opstanak covjecanstva. Medu te probleme danas u prvom redu spada definitivna i brza likvidacija sistema kolonijalizma u Africi." Izraavajuci na kraju aljenje to mu okolnosti ne dozvoljavaju da ostane due, Tito je naglasio: "Kratak boravak u vaoj zemlji mi smo nastojali da iskoristimo do maksimuma da bismo se kao prijatelji, koji ele da se medusobno to bolje upoznaju, dogovorili o daljoj saradnji..." Mali je poljoprivredna zemlja koja najvecim dijelom zauzima polupustinjski ravnjak. Nema izlaza na more. ivot u najvecoj mjeri duguje Nigeru, po duini toka (4.160 km) i povrini porjecja trecoj rijeci u Africi. U podrucjima koja se navodnjavaju uzgajaju se pamuk, proso, ria, kukuruz, manioka... Stocarstvo je takode razvijeno; izvozi se iva stoka i koa u znatnim kolicinama. Ali opte obiljeje zemlje je - prostranstvo i siromatvo. Ova zemlja, bivi Francuski Sudan, isticala se i u daljoj prolosti borbenom tradicijom u otporu kolonijalizmu. Referendumom 1958. godine prihvacen je novi ustav kojim je Francuski Sudan postao autonomna republika uokviru Francuske zajednice. A potom brz slijed dogadaja: u prvoj polovini 1959. Francuski Sudan i Senegal stvaraju Federaciju Mali; u junu 1960. Federacija stice nezavisnost; u avgustu iste godine Senegal istupa iz federacije; u septembru se Francuski Sudan proglaava nezavisnom dravom, uzevi ime Republika Mali; u oktobru istupa iz Francuske zajednice. Siromanima se, izgleda, lake doputa da se osamostaljuju. U svojim naporima da ucvrsti nezavisnost, Mali ima tekoca; okruen je zemljama Francuske zajednice koje mu nisu prijateljski naklonjene; veza sa Dakarom prekinuta... Ali, uvjeren je da ce istrajati, Modibo Keita je cak u jednom govoru izjavio da je njihov cilj izgradnja socijalizma. U RAZGOVORU KEITE I TITA ZABILJEEN JE I JEDAN ALJIV DIJALOG: - Mi nemamo industrije, fabrike, to nam je prednost - rekao je Modibo. - Prednost? Kako to mislite? - Ne moramo se boriti protiv kapitalista, kapitalizam preskacemo... Od pocetka cemo stvarati i svoju radnicku klasu.
Velicanstven docek u Kazablanki

Tito je napustio Bamako veoma zadovoljan. Modibo Keita, koga je sreo pvi put, ostavio je na njega izvanredan utisak, kao covjek koji realno gleda na postojece probleme. Cini se da je razgovorima u Bamaku bio cak zadovolniji nego onima koje je vodio u Gvineji. Po povratku iz Bamaka, istog dana, Tito se na "Galebu" sastao sa novinarima koji su obavetavali jugoslovensku javnost o njegovim posjetama africkim zemljama. Saoptio im je svoje utiske poslije "prvog kruga", napominjuci da ce na kraju zaokruiti svoje ocjene i zakljucke. Istakao je da su ga u prvom redu impresionirali ljudi, njihove organizacije i njihove tenje... Podsjetilo ga je to na poslijeratne godine u Jugoslaviji. "I ovdje najire mase
Blazo Mandic
manifestuju svoje raspoloenje veoma snano. Vidjeli smo to u svim zemljama, ali je to u Gvineji i Bamaku doo do kulminacije. To ohrabruje covjeka i u isto vrijeme potvrduje da je bilo pravilno to smo proli na ovaj put". Putovanje u povratku bilo je lake. Najprije zbog toga to su plovidbe trajale krace od jedne do druge zemlje: po dva dana - tri. Jedino smo od Konakrija do Kazablanke putovali malo due. A okrepljujuce je bilo i osjecanje da se polako primicemo kuci. ivnuli su i razgovori uz rucak i veceru. Sada je to, uglavnom, bila razmjena utisaka iz zemalja u kojima se bilo. to se Tita tice, on je vec u mislima bio okrenut sjevernoj Africi... Prvi susret s Marokom u njegovom najvecem gradu - Kazablanki. Pomen ovog grada obicno me podsjecao na konferenciju americkog predsjednika Ruzvelta i britanskog premijera Cercila, usred Drugog svjetskog rata (1943) na kojoj su sa francuske strane bili prisutni generali De Gol i iro. A onda i na film Noc u Kazablanki. Znatielja za neki grad cesto se useli u covjeka uticajem kakvog znacajnog dogadaja u njemu, a ponekad i pukom slucajnocu, zvucnim imenom, na primjer. U ovom slucaju, i jednim i drugim. Jedino nisam mogao ni sanjati jednu ovakvu priliku kada Kazablanka docekuje Tita. Sve zapocinje u velicanstvenom dekoru: u luci, dok se brod pribliava molu, u nepreglednoj masi vidim i svitu konjanika... Mladi monarh, odnedavno na prestolu, zajedno sa clanovima vlade ceka da pozdravi jugoslovenskog predsjednika. Tu je, naravno, i jugoslovenski ambasador u Maroku Mustafa Vilovic. Zagluujuce spajanje prodornog klicanja gostu i muzike iz svih mogucih instrumenata. Domacinove tople rijeci dobrodolice i Titov otpozdrav. Svako od nas pouruje potom da nade svoj broj automobila, svoje mjesto u koloni koja krece sporo, gotovo hodom pjeaka. Du puta se odvija program predstavljanja svakojakih vjetina, medu kojima i nekih sa sabljama i noevima, ali tako da pogled brzo bjei na drugu stranu. Uvijek sam se prema procjenama prisutnih na raznim docecima i masovnim mitinzima odnosio sumnjicavo; nikad nisam vjerovao da se mogucno i pribliiti nekoj tacnosti. Jo manje mi je padalo na pamet da to sam cinim. Ali moja zacudenost ogromnom masom naroda, i na tolikoj duini puta, u jednom trenutku mi se pretvorila u pitanje: "Pa nije se, valjda, cijeli Maroko spustio danas u ovu luku?" Nije, dabome. Ali, milionska Kazablanka jeste sva na ulicama. U objanjenju su moguca nekolika fakta. Tito je vec stekao oreol prvog dravnika iz Evrope sa najvie sluha za pitanje i probleme siromanog dijela planete. Arapski svijet od pocetka je u njemu prepoznao prijatelja. Znalo se podosta i o jugoslovenskoj antifaistickoj borbi koju je predvodio. Najzad, to je grad radnitva sa dobro organizovanim i jakim sindikatima. Nije za to moglo proci, bez zaustavljanja, ni pored sindikalne centrale, visoke zgrade sa cijih se balkona sputao oblak konfeta. Mimo protokolom predvidenog, pred Titom se nala delegacija radnika sa buketima cvijeca i poklonima. Bio je to i najveci test Titove izdrljivosti na ovom putu; sat i po, neprekidno, stajao je u automobilu. "Ruka mi se vec bila ukocila, otpozdravljajuci"- reci ce kasnije. Do prestonice poznatog kraljevstva, po tradiciji apsolutne monarhije, srecom nije bilo daleko. Glavni grad, Rabat, utekao je od bucne luke ali se nije udaljio od okeana... Na njegovim ulicama, uz tradicionalne celabije, poveci broj stanovnika u evropskoj odjeci. Docek i ovde srdacan, sa manje svijeta, svakako, i neto drukciji. U Rabatu je sve mirnije, sa dosta - i Orijenta, i Evrope; na prvi pogled, reklo bi se, u saglasju i harmoniji. U stvarnosti je to, vjerovatno, malo drukcije. Malo je zemalja u kojima je toliko istorije. Maroko, samo nekoliko milja udaljen od evropskog kopna, kroz istoriju je bio prirodni most izmedu Evrope i sjeverne Afrike, a ujedno i spona izmedu sjeverne Afrike i teritorija juno od Sahare. Takva pozicija prua pogodnosti i stvara neprilike, podstice trgovinu i razvoj, ali cesto zemlju pretvara u bojite. Prema Maroku vodili su putevi osvajaca koji su prolazili Gibraltarski moreuz, bilo da su ili sa jedne ili sa druge strane... Moje meditiranje prekida zaustavljanje kolone ispred luksuznog zdanja ciji ce stanari narednih dana biti jugoslovenski predsjednik Tito i njegova supruga Jovanka.
Vecera osiromaena odsustvom ena

U kraljevskoj palati vecera u lagodnijoj, oputenijoj atmosferi, osiromaena jedino odsustvom ena. Gosti rasporedeni po grupama za okruglim stolovima. Sjedi se na oniskim tabureima, i svako drutvo ima osjecaj da je u nekom separeu, odvojeno od ostalih. Taj ugodni orijentalni obicaj Evropa, eto, ni sa bliskog odstojanja nije uspela pokvariti svojim protokolom, sa
Blazo Mandic
onim utogljenim sjedenjem za stolovima pravougaonim ili u obliku potkovice ako je vie zvanica. I kuhinja je, svakako, sa lokalnom aromom. U tepsiji se najprije donosi poznato arabljansko jelo kus-kus, a onda jagnje, majstorski ispeceno i direktno Rabat, glavni grad Maroka sa ranja skinuto. Escajg je tu, pred nama, ali se domacini njim malo slue, pa se i mi trudimo da ih iz ucitivosti slijedimo. Svako cupka komadic po komadic lijevom rukom (desna je, navodno, u vezi sa necastivim), neko sa vie, neko sa manje vjetine, a nestrpljivom i posve neopreznom lako se i opeci. Odgovarajuci na zdravicu kralja Hasana II, Tito najprije odaje potu njegovom ocu, nedavno preminulom. "Narodi nae zemlje" - istakao je, izmedu ostalog - "gajili su prema Muhamedu V duboko potovanje kao prema velikom borcu za nacionalnu slobodu i nezavisnost..." Treba znati da je ova posjeta bila utancana za ivota Muhameda V, pa se s jugoslovenske strane, kad je u meduvremenu marokanski suveren preminuo, pretpostavljalo da ce biti otkazana ili odloena. Do toga, eto, nije dolo. Receno nam je da ta mogucnost nije cak ni razmatrana. Novi kralj, Hasan II, bivi prestolonasljednik, sreo se s Titom na XV zasjedanju Generalne skuptine Ujedinjenih nacija u Njujorku, 1960, na kome je tada ucestvovao u svojstvu predsjednika vlade. Jugoslovenskog predsjednika, kao to smo vidjeli, nije sacekao u svom dvoru, niti negdje drugo u prestonici, nego je otiao pred njega u Kazablanku. Maroko je svoju dosljednu antikolonijalnu politiku, narocito aktuelnu na africkom kontinentu, potvrdio kao domacin Konferencije u Kazablanki, takoreci uoci ove posjete, u januaru 1961. godine. Bio je to sastanak najviih predstavnika nekoliko africkih drava: Maroka, Ujedinjene Arapske Republike, Gane, Gvineje i Malija, uz ucece predsjednika privremene alirske vlade i ministra inostranih poslova Libije. Ova grupa zemalja oglasila se na pomenutom skupu izrazitim antiimperijalistickim i antikolonijalnim programom. Tito je u zdravici pohvalio njen veliki doprinos jacanju saradnje, solidarnosti i jedinstva svih africkih drava. Dvije godine docnije, kada je obrazovana Organizacija africkog jedinstva uz neke druge organizacije, rasformirana je i Grupa zemalja Kazablanke. Ali ostaje istorijska cinjenica da je u pomenutom organizovanju kontinenta ta grupa drava bila vano jezgro i da je Maroko imao u tome znacajnu ulogu. Na ovakvoj veceri ili rucku, uz razgovor se sazna dosta toga o politici jedne zemlje, njenom razvoju i unutranjem uredenju, ali se kroz jelovnik ili povodom njega proiri informacija i o drugom to joj cini stvarnost. Kotarica sa datulama bila je domacinima povod da nam ispricaju ta ovaj slatki i veoma ukusni plod znaci u ivotu ovog naroda. Datule su, kau nam, osnovna pa, moglo bi se reci, i gotovo iskljuciva hrana nomada u saharskom i predsaharskom prostoru. Neki ih, navodno pojedu i po nekoliko kilograma dnevno. Bez kamila i datula, ni u oazama im ne bi bilo opstanka. Nije ni cudo to je odskora ustanovljen i praznik datula u jednom gradu, nekoliko stotina kilometara juno od Rabata. To je, svakako, i dio turisticke propagande, ako je ona uopte i potrebna zemlji sa trista suncanih dana u godini. Ovakva je klima jednom narodu od boga najveci dar. Zvanicni dio posjete nije bio obiman, pa su domacini u program ukljucili dva istorijska grada: Meknes, osnovan u XI vijeku, koji se na prelazu iz XVII u XVIII stoljece razvio u prosperitetan trgovacki grad i neko vrijeme bio prestoni. I Fes ili Fez podno Srednjeg Atlasa, koji je od XIII vijeka postao sredite arapsko-berberske kulture i sacuvao jedinstvene spomenike zapadnoislamske arhitekture. U prvom je prireden i program vjetina u ratovima koji su vodeni viteki i u kojima je konjica bila glavna snaga. U konjunici jednog od sultana bilo je ni manje ni vie - dvanaest hiljada grla.
Mlak aplauz Titovom govoru
Blazo Mandic
Kad je Tito izaao u marokansko planinsko odmaralite Ifrane, na povratku iz jutarnje etnje, vidljivo okrijepljen, rekao je: "E, ovdje se osjecam kao da sam u slovenackom dijelu Alpa, negdje na Pokljuki". Maroko je doista bio klimatsko osvjeenje, a to se naeg programa tice i olakanje. Jugoslavija i Maroko - dvije zemlje sa dosta zajednickog u gledanjima na medunarodne odnose, a bez problema u bilaterali. Zajednicko saoptenje bilo je nagovjetaj da ce ubuduce saradnja biti po obimu ira, a sadrajno bogatija. Od svih zemalja sjeverne Afrike Tunis je najblie Evropi. Njegov istaknuti Rt Bon i Marsalu na Siciliji dijeli svega oko sto Iznenadenje u Parlamentu: Tunis pedeset kilometara. Od svih zemalja Magreba najvie je mediteranski. Maroko je vecim dijelom na atlantskim obalama; u Aliru planina Atlas sprecava klimatski uticaj Mediterana; Tunis je, medutim, preteno zemlja ravnica, sa obalom dugom hiljadu i dvjesta kilometara. Nisu slucajno Fenicani, ti poznati pomorci i spretni trgovci, upravo na ovom podrucju utemeljili drevnu Kartagu, koja je svojevremeno postala najjaca pomorskotrgovacka sila u zapadnom Sredozemlju. Zbog takvog poloaja i Tunis je kroz istoriju igrao znacajnu ulogu. Pa, i u novije doba velike sile su teile da obezbijede svoj uticaj u njemu. Kao i Maroko, Tunis je stekao nezavisnost iste, 1956. godine. Samo godinu dana docnije ukinuta je monariha, a za predsjednika Republike izabran je Habib Burgiba, dugogodinji istrajni borac za nezavisnost, koga su francuske vlasti vie puta hapsile i protjerivale. Medutim, Tunis je u vrijeme ove Titove posjete u spoljnoj politici jo uvijek bio pod dosta izraenim prozapadnim uticajem, mnogo vie od Maroka, to se ne bi ocekivalo. Predsjednik Burgiba uivao je reputaciju dravnika sa ugledom, a ujedno je smatran i ivahnim, dobrim sagovornikom. Tuniski parlament bio je dobra tribina da se saopte jugoslovenski stavovi o aktuelnim zbivanjima u svijetu, posebno u Africi. Tito je taj govor, u kome je i u pripremi bilo najvie licno njegovog, odrao sutradan po dolasku. Kao i ranije kad je istupao u najviem predstavnickom domu jedne zemlje, i ovdje je najkrace saoptio kako se Jugoslavija borila i kako je nezavisnost izvojevala i, posebno, ta je u poslijeratnom vremenu ostvarila. Isticuci da Jugoslavija ne lici vie na predratnu nerazvijenu zemlju, u kojoj je i ono malo industrije i rudnika bilo u rukama stranog kapitala, Tito je naglasio da je stvaralackim radom i naporima izmijenjena ekonomska i socijalna struktura drutva, a potom je dodao: "Kao rezultat takvog razvoja, obim industrijske proizvodnje povecan je za oko cetiri i po puta u odnosu na predratno stanje, a stopa porasta industrije i nacionalnog dohotka, prema podacima Ujedinjenih nacija, spada medu najvie u svijetu." Ni ovdje nije zaobiao krizu u Kongu "gdje se putem terora, ubistava i najgrublje inostrane intervencije nastoje da unite teko stecena nezavisnost i teritorijalni integritet". Eksplicitan je bio u kritici Ujedinjenih nacija, njihovih organa i posebno generalnog sekretara. "Umjesto da pozovu na odgovornost kolonijalisticku marionetu i ubicu predsjednika legalne centralne vlade Konga, organi Ujedinjenih nacija, kojima generalni sekretar stoji na celu, sa tim istim uzurpatorom, Combeom, prave sporazume i prihvataju njegove uslove u pogledu nadlenosti trupa Ujedinjenih nacija koje se nalaze u Kongu." Posebnu panju je posvetio aritu u njihovom neposrednom susjedstvu, u Aliru. "Svojom herojskom borbom i krvlju koju prolijeva skoro sedam godina, alirski narod je dao bezbroj dokaza o svojoj odlucnosti da ostvari slobodu i nezavisnost i da sam bude gospodar u svojoj kuci." Ovi stavovi, ma koliko principijelni, za ui nekih parlamentaraca, to se dalo zakljuciti po njihovom mlakom aplauzu, bili su odvec slobodoumni, pa i tvrdi, s obzirom na osjetljivu poziciju u kojoj se Tunis nalazio. Tunis se nije mogao distancirati od borbe bratskog arapskog naroda, koji se bori za ono za ta se ova zemlja vec izborila, ali je bio pod velikim pritiskom. U Bizerti su se jo nalazile francuske oruane snage. Koliko je situacija bila sloena, radi ilustracije pominjem i jednu nezvanicnu, a neugodnu tacku Titovog programa. Uz samu granicu sa Alirom postojao je neki centar alirskih boraca. Ne znam da li su ga obrazovali oni koji su u kriticnom trenutku izbjegli, pa se nisu mogli vratiti, ili je to bila, sa nevoljnim doputenjem Tunisa, baza za prihvatanje ranjenika i dopremanje pomoci alirskim ustanicima. Uglavnom, Tito je poslao tamo nacelnika kabineta Vrhovnog komandanta, generala Miloa
Blazo Mandic
umonju, sa kojim je poao i dobar poznavalac prilika u tom dijelu Afrike, novinar Zdravko Pecar.
Pomorandin cvet iz vazduha

Titovim domacinima to, svakako nije moglo biti ugodno. Imao je s tim u vezi posla i ambasador Jugoslavije u Tunisu Milo Lalovic u dijelu diplomatskog kora. Ali, nije se to negativno odrazilo na posjetu i toplinu doceka gdje god se Tito kretao. U svakoj zemlji mogla se izdvojiti i poneka originalnost u iskazivanju potovanja gostu i prijateljskih osjecanja prema Jugoslaviji. Ni Tuniani nisu bili bez ideja. Prilikom obilaska jednog arheolokog kompleksa u Kartagi, odjednom je odnekud doletio dvokrilac, mali avioncic iz servisa koji slui poljoprivredi. Pogledali smo i najprije pomislili da prosipa konfete; iz vazduha je, medutim, zamirisao pomorandin cvijet. Od mjera koje je Tunis preduzimao u Prolom oduevljenja: Aleksandrija unutranjem razvoju, Titu su se svidjele posebno one u oblasti poljoprivrede. Bili su, naime, u toku radovi na realizaciji veceg projekta navodnjavanja i odvodnjavanja. Nove povrine koje su se tako osvajale, nisu pretvarane u privatne posjede, vec su davane bezemljaima da se na njima organizuju u neku vrstu kooperativa. Istovremeno su za njih podizana i citava naselja, dodue sa skromnim stanovima, ali pristojnim, s tim da ih ti seljaci kasnije otplacuju. Govoreci na oprotajnom rucku u Monastiru, Tito je, izmedu ostalog, rekao: "Mi smo bili veoma impresionirani time to smo vidjeli da je vaa zemlja jedno ogromno gradilite. Svuda se gradi ono to je najneophodnije, da bi ljudi vec u pocetku osjetili blagodeti svoje nezavisnosti". Tunis je zemlja blagorodne klime. Ne znam u koje je doba godine najugodnije. Ali je pocetak aprila, vrijeme ove posjete, caroban. Brzo nam se vracala kondicija oslabljena u tropskom podneblju. Aleksandrija? Repriza Kazablanke. Ali u ovoj reprizi ima i poneto drukcijeg, "premijernog". U susret "Galebu" izali su jedrenjaci i manja plovila svakojakih oblika, i to na stotine. Kao da je neka vojna sila spustila na more mnotvo padobranaca. Na camcima i camcicima se igra, pjeva, klice. Neke barke se ljuljukaju kao orahove ljuske. Ima se osjecaj da ce se svakog casa neko od tih mladih ljudi strmoglaviti u tu prljavu vodu, mutnu i masnu od motornih ulja i goriva... A tek na molu, na ulicama - prolom oduevljenja. Cuvena Aleksandrija, za koju bi se moglo pomisliti da je od istorije umorna i prema svemu ravnoduna, sva se giba u najivljem ritmu i euforicnom zanosu, kao da je tek ovog casa ispratila Faruka i oslobodila se njegove perverzne vladavine. Na doceku se zapaa veliko ucece ena. One, kao i u nekim drugim arapskim zemljama, pozdrav upucuju na svoj poseban nacin; cine to nekim, pomalo smijenim cijukanjem koje se stapa u ravnu zvucnu liniju, i samo se razaznaje otegnuto "ju, ju, ju..." Mukarci se tome ne pridruuju. Navodno, one tako, na isti nacin iskazuju i radost, i tugu. Odlicna stvar, mislim u sebi. Imaju ansu da se anonimno oglase i oni kojima posjeta, ako je o njoj kao ovog puta rijec - nije po volji. Tito prosto nije mogao, ni nakon dugog i zamornog putovanja, zaobici Ujedinjenu Arapsku Republiku, i ne sastati se sa Gamalom Abdelom Naserom, u trenutku kad je vec mogucnost sazivanja prvoga samita neangaovanih zemalja bila izvjesna. Ali nije bilo potrebe da se i ovog puta ide u Kairo. Razmjena miljenja, buduci da posjeta nije bila ni prva, ni zvanicna, mogla se komotno obaviti u Aleksandriji. Madutim, ako se ne ode u glavni grad - tako je bilo rezonovanje domacina - obara se nivo posjete. Protokol gosta tu je nemocan. Drugog dana krenulo se vozom u Kairo. Nije to dalek put, ali se sporo putovalo. Ponegdje je voz toliko usporavao kao da slijedi hod pjeaka, zbog velike mase koja je usput cekala, ponegdje, rekli su nam, i satima. Odjednom u vagon u kome sam bio, kroz otvoren prozor, takoreci, ulijecu dva mladica. Poduprli su ih prijatelji, na njihovu molbu, i ubacili kao kofere. Hoce, kau, da poljube Tita i Nasera, pa makar ih poslije toga naglavacke izbacili iz voza. Fanatizam, neviden. Samo, odlazak u Kairo bio je prilika da se neposrednije doivi ova zemlja koja se na mapi vidi samo kao zelena kicma, stegnuta sivim pustinjskim prostorima, sa jedne i
Blazo Mandic
sa druge strane Nila, starog dobrog hranitelja. Izostali su, srecom, govori, javna istupanja, jer su vec pocela zamarati neizbjena ponavljanja. Vodeni su samo razgovori, sadrajni i otvoreni, koji su "kao i uvijek do sada" - da citiram Titove rijeci - "pokazali puno uzajamno razumijevanje i podudarnost naih gledita o svim krupnim medunarodnim problemima".
Putovanje "ukoriceno" dramaticnim dogadajima

Na veceri koju je Tito, prije nego to ce napustiti Ujedinjenu Arapsku Republiku, priredio na brodu "Galeb" u cast svog domacina, Naser je podsjetio da je sa ovom posjetom zapocela sedma godina jugoslovensko-arapskog prijateljstva i da saradnja dviju zemalja, u korist mira, moe da poslui kao primjer cijelom svijetu. U egipatskoj tampi vec na pocetku je zabiljeeno: treca Titova posjeta ovoj zemlji i deveti susret dvojice dravnika. Titovo putovanje u zemlje zapadne i sjeverne Afrike pamtice se i po tome to je bilo "ukoriceno" sa dva dramaticna dogadaja, opasna po svjetski mir. One veceri kad se krenulo iz Beograda za Split, 17. februara 1961, stigla je vijest o ubistvu Na Kraju putovanja: Kairo Patrisa Lumumbe. Pred kraj Titove misije, dok se "Galeb" pribliavao aleksandrijskoj luci, primljen je izvjetaj o pokuaju invazije na Kubu koju su organizovali kubanski emigranti i placenici uz pomoc odredenih krugova u Sjedinjenim Americkim Dravama. Sutradan po dolasku, rano izjutra, Tito je pozvao u svoju rezidenciju "El Safa Palas" u Aleksandriji jugoslovenske novinare da bi se oglasio povodom ovog dogadaja. - Ne raspolaem detaljnim informacijama o situaciji na Kubi, i zato cu za sada dati samo kratku izjavu - obratio im se Tito. U izjavi koju je procitao, izmedu ostalog, receno je: "Protagonisti ove agresije zapoceli su opasnu igru sa sudbinom covjecanstva i Ujedinjene nacije treba sada da pokau svoju efikasnost i da sprijece namjere agresora, ako elimo da spasimo jo ono malo ugleda i povjerenja u efikasnost te medunarodne organizacije koji su, narocito poslije slucaja Konga, veoma opali". Komentariuci potom "taj novi izazov miru i covjecanstvu", Tito je rekao: "Ima tu stvari koje me zabrinjavaju. Pokuaji izvana ne mogu tu uspjeti, ali se bojim da nije dolo unutar zemlje do prilicne infiltracije. Dolarima se mnogo toga moe kupiti". Ova izjava je brzo obila svijet i imala je veliki odjek. Fidel Kastro uputio je telegram sa izrazima zahvalnosti. - Moe li se ocekivati i neka zajednicka izjava sa Naserom? - upitao je izvjetac Tanjuga, arko Stojanovic. - Danas cemo o tome razgovarati (poslije razgovora objavljena je i zajednicka deklaracija, pr.a.). Ja ovu izjavu dajem odmah da ne kau da cutimo. Ne mogu nikoga direktno da optuim, ali onaj koga se to tice, to ce i znati... Mislim da se ne radi samo o Kubi, nego o tome da se to vie zamuti. Jer, cim je vie takvih slucajeva koji zaokupe svjetsko mnjenje, lake se tu i tamo uradi ono to se, inace, ne bi moglo uraditi. Tu moral vie nita ne vrijedi. Stalno rovari neki davo: taman se smiri na jednom, a vec se zamuti na drugom mjestu... U biljenici je ostao i razgovor koji je Tito tom prilikom vodio sa dopisnicima jugoslovenske tampe i radija, iznoseci i neke zanimljive utiske o zemljama u kojima je bio. - Predvidate li mogucnost nekih posebnih akcija u vezi sa ovakvom situacijom? - upitao je neko od prisutnih novinara. - Pa, evo, i Kuba govori da se neto mora uraditi. Mislim na akcije neangaovanih, pa makar nas nazvali i "trecim blokom". Ovim odgovorom Tito je prvi put javno nagovijestio Konferenciju vanblokovskih zemalja. - Jeste li se namucili tamo, u crnoj Africi? - upitao ih je Tito, i dodao: - Najgore su proli snimatelji i fotoreporteri. Vidio sam koliko su ih muvali. Svako od prisutnih saoptio je i poneki svoj utisak. a onda ce tito u ali:
Blazo Mandic
- Mi smo u Maroku odlicno proli. Tako dobru jegnjetinu do sada nisam jeo. Bilo mi je neugodno jedino kada neko od domacina iz prevelikog gostoprimstva prstima uvalja u sos onaj kus-kus i onda mi to prinese. Poto je neko od boljih poznavalaca marokanske kuhinje objasnio na koji se nacin pece ta jagnjetina, Rato Dugonjic, tada ambasador u Kairu, pomenuo je i jedan od nacina pripremanja patke, zamotavanjem u novine... - Takve su najbolje - brzo ce Tito, pogledajuci sa osmjehom na sagovornike. - Pojede patku, zajedno sa novinarskim patkama. A onda ce, vidljivo zadovoljan: - Nekako se osjecam kao da smo vec kod kuce. - Govori se o povratku u Beograd avionom. - Neki su to predlagali. Ali ne mogu da ostavim mornare sa kojima sam preao toliki put. Osjecam obavezu da se zajedno i vratimo. Zdrueni odred Ratne mornarice bio je po broju brodova i brojnom stanju posada znatno veci nego na prethodnim putovanjima. "Galeb" su pratila tri ratna broda ("Split", "Kotor" i "Pula") i trgovacki brod "Lovcen". Predeno je 10.830 milja i provedeno u vonji 35, a u lukama 37 dana. Niger kao Crnojevica rijeka Veci dio posada sacinjavali su mladi mornari i starjeine kojima je ovo bilo prvo due putovanje, to je bila i dobra prilika za obaveznu obuku, za usavravanje pomorskih znanja i vjetina. Kontakti koje su oni imali (uzajamne posjete i razgovori, sportski susreti, razne priredbe) po svojoj liniji i u svojoj organizaciji, doprinijeli su reprezentovanju nae Ratne mornarice, a u dobroj mjeri i jugoslovenske brodogradnje. - Vano je da stignemo - nastavio je Tito u ovom susretu - prije Prvog maja. U Beogradu cemo biti 27. aprila. - A onda ce doci Konferencija neutralnih zemalja - malo provokativno ce iskusni Poklon: Nilski konj na "Galebu" tanjugovac arko Stojanovic. - Inace, vie ne idem "Galebom", vec avionom... - Prica se - ponovo ce uporni Stojanovic da ce Konferencija biti u Beogradu. - A - u Beogradu? Pa dobro, neka bude! Bice to korisno za nae novinare, imace ta da piu... Cujem da ce Amerikanci uskoro poslati covjeka u vasionu. - Ko ne moe na Kubu, moe i u vasionu - primijetio je Duan Uremovic iz sarajevskog Oslobodenja. Jedan ucesnik u ovom razgovoru puio je na lulu, pa ce mu tito u ali: - Preko lule smo mi upoznavali Franju Josifa. Da li se neko sjeca onih figurica? A sad u Gani, ene nose Nkrumaha, na lednom dijelu haljine, onako, malo nie... Nego, jeste li vidjeli obraca se Tito novinarima - Tabmanov spomenik, tu veliku "umjetnost". Na pognutom crncu jae Tabman, sa cigarom u ruci. To je nevjerovatno, neukusno, grubo... Seku Ture je najgore proao. On je imao "cast" da taj spomenik otkrije. Bio u posjeti i to mu ukljuce u program. Kad je vidio ta otkriva - ispricao mi je Seku Ture - umalo se nije onesvijestio. A Tabman se, kae, samo eretski smije. - On nas je, zapravo, oni njegovi su nas strano maltretirali - pomenuo je Mica Markovic iz Radio Beograda. - Trebalo bi da mu se osvetimo. - Meni ce ti on - kae Tito - u Parlamentu: "Va govor je bio mnogo bolji, jer je bio mnogo kraci". Zar samo zb og toga, pomislio sam... Kad bi, Rato, ljudi znali koliko nas je ovo putovanje kotalo, koliko znoja... Ovo mi je bilo najtee od svih dosadanjih putovanja. Seku Ture mi tako u jednom trenutku veli da mi uzvraca vrucinom za onu hladnocu koju je kod nas pretrpio. Iznoseci dalje svoje utiske, Tito ce ozbiljnim tonom: "Keita iz Malija mi se jako svidio. U razgovorima je lijepo izlagao. On zna ta hoce. Samo, suocava se sa velikim tekocama. Zemlja nema izlaz na more. Inace, ima mogucnosti za razvoj; to moe da bude bogata zemlja. Ima rijeku Niger koja bi za Mali mogla znaciti to i Nil za Egipat. - Jeste li culi? - upitao je Obren Milicevic, novinar Borbe - kako smo Niger preveli na srpskohrvatski jezik.
Blazo Mandic
- Kako? - Crnojevica rijeka. Tito se slatko nasmijao, a onda je na pitanje rate dugonjica gdje je bilo najtee, odgovorio: - Najtee? Svuda je bilo teko. to se vrucine tice - u Togu i Gvineji. Samo meni vrucina toliko ne smeta. Ja sam u Etiopiji, kada je temperatura prelazila pedeseti stepen iao u lov. U Maliju se uopte nismo znojili. Vrucina je bila velika, ali vlanost neuporedivo manja. I nikako da se utoli ed. Ne znam vec ni koliko sam litara tecnosti pio dnevno... Najgore je, kao u Liberiji, kada je uz vrucinu i velika vlaga. Sa pogledom, uz osmijeh, na svoje saradnike, tito ce novinarima: - Neki nai drugovi u Liberiji su odlikovani Ordenom Hrista. Mogu sada da udu u Vatikan kad god hoce. Kad dobije orden za irenje hricanstva, to je najbolji dokaz da kod nas nema progona crkve. Gvineja je, ipak, bila poseban doivljaj. - U unutranjosti te zemlje - rekao je Tito - doceci su bili jako neposredni. Ponese te ona masa, pa zaboravi na vrucinu. Sa koliko se samo simpatija taj narod odnosi prema naoj zemlji, bez obzira to neki rukovodioci... Tito je imao tu jo neto da kae, ali je stao. - U Kazablanki je bio najbolji prijem - primijetio je Duan Uremovic. - To ja najbolje znam jer su me ruke zaboljele otpozdravljajuci... Juce je takode (u Aleksandriji) bio fantastican docek. - Luka je pruala velicanstvenu sliku - kazao je arko Stojanovic. - Jeste. Samo, oni povici i zvuci sirena stvarali su takvu zagluujucu buku, da ja, siavi sa broda i stupajuci na egipatsko tle, nisam cuo himnu. Odjednom vidim: Naser stoji mirno. Onda se i ja brzo zaustavim i uspravim. Olakanje svih to se povratak kuci pribliio dao je ovom susretu pecat pune oputenosti i najvece, moglo bi se reci familijarne neposrednosti. Tito ce samo na kraju: - Ceka nas dosta obaveza. Ova godina je i jubilarna - dvije decenije od ustanka; bice proslava, a bice i posjeta...
Delegacija bez poeljne harmonije
Ko bude elio da jednog dana, u istorijskoj retrospekcijji, objektivno ocjenjuje znacaj i domete ovog putovanja, bez povrnosti, bez politickih i ideolokih ogranicenja, ili licnih animoziteta, morace da prelista zajednicka saoptenja nakon razgovora u svakoj od ovih zemalja. Godina uoci ove posjete (1960) nazvana je godinom Afrike, jer je u njoj oko dvadeset podrucja pod kolonijalnom dominacijom steklo samostalnost. Medu njima i dvije zemlje Brod bez stabilnosti: "Galeb" koje je Tito posjetio (Togo i Mali), a i ostale su bile, uz jedan izuzetak, sa kratkim staom nezavisnosti. "Vracamo se iz posjete" - rekao je Tito u Ljubljani "jednom od najvecih kontinenata svijeta koji se sav budi, koji se umnogome vec probudio i koji na medunarodnoj vagi i u borbi za mir ima ogroman znacaj." Makar se i moglo tvrditi da nekoj od ovih zemalja posjeta nije bila osobito poeljna, ne moe se ni poricati da nije bila korisna. "Poto je vecina covjecanstva" - rijeci su Titove po povratku u Beograd - "izvan blokova, mi hocemo da ta vecina ne gleda pasivno da joj neko drugi kroji sudbinu vec da i ona sama ucestvuje u tome. I to nas bude vie - tim cemo biti snaniji, razumije se ne po topovima i atomskim bombama vec kao moralni faktor. A danas moralni faktor u svijetu igra i te kako veliku ulogu." Najkonkretniji uspjeh ovog putovanja iskazao se u tome to su Titovi domacini iz est od ukupno osam posjecenih zemalja doli u Beograd, cetiri mjeseca docnije, na Prvu konferenciju neangaovanih zemalja. Bila je to cetvrtina od ukupnog broja njenih ucesnika. Dvije zemlje (Togo i Liberija) prikljucile su se Pokretu vec na Drugom samitu u Kairu. Istovremeno je unapredena, a sa nekima od ovih zemalja prakticno tek i uspostavljena bilateralna saradnja, na politickom, a i na ekonomskom planu, u onoj mjeri u kojoj su to objektivne okolnosti omogucavale i obostrani interesi nalagali. Ukratko, bila je to promocija aktivnijeg prisustva Jugoslavije u podrucjima zapadne i sjeverne Afrike. Moje prvo iskustvo na zadatku ove vrste bilo je i najtee. Nikada se vie u Titovim inostranim posjetama nije ponovio sticaj toliko nezgodinih okolnosti kao tada: najpre, putovanje kolskim brodom bez potrebne stabilnosti za dugu okeansku plovidbu, i to u vrijeme kada su vode
Blazo Mandic
Sredozemlja, a pogotovo Atlantika veoma nemirne. Zatim, od ukupno osam posjecenih - pet zemalja se nalazi u tropskom podneblju, a bili smo tamo u najgorem pretkinom, depresivnom periodu. Dalje - programi posjeta su bili vie nego obimni, buduci da se u svaku od ovih drava, sa izuzetkom Ujedinjene Arapske Republike, ilo prvi put. Uz to - zemlje - domacini siromane, pa i uslovi za smjetaj cesto vie nego skromni. Najzad, i sastav zvanicne delegacije bio je takav da nije moglo biti poeljne harmonije, cak i da su svi drugi uslovi bili povoljni. Po povratku, moj zakljucak je bio: doivjelo se - ne ponovilo se. I nije, srecom. Koja god je zemlja stremila nezavisnoj spoljnoj politici, ako je vec nije imala, ili je teila njenoj punoj afirmaciji, ako je vec takav kurs slijedila - upucivala je poziv Titu da je posjeti. Pozicija koju je Jugoslavija izvojevala i ugled koji je u svijetu imala bili su takvi da se najmanje rizikovalo, dok se od velikih - bilo da su na Zapadu ili na Istoku - s razlogom zaziralo. U toj istini su, nesumnjivo, nale oslonac i, od nas daleke, zemlje koje su vec 1963. ukazale gostoprimstvo efu jugoslovenske drave: Brazil, Cile, Bolivija i Meksiko. Tito je istovremeno imao i pozive Argentine i Urugvaja, zemalja, u to vrijeme slicne spoljnopoliticke orijentacije, ali nije bilo mogucnosti da im se odazove. Jak eho na latinoamerickom kontinentu imale su, mislim, Titove posjete zapadnoj Africi (1961). Sjecam se da je poziv Titu od tadanjeg brazilskog predsjednika Kvadrosa stigao upravo u vrijeme dok je, poslije posjeta Gani, Togu i Liberiji, brodom "Galeb" putovao pema Gvineji. A prihvacene posjete latinoamerickim zemljama uticale su, vjerovatno, u znacajnoj mjeri i na Vaington da pozove Tita da se na povratku zaustavi u SAD i da mu ukae najvie dravnicke pocasti. Tako je ovo putovanje, izuzimajuci boravak Tita u Njujorku (1960) povodom jubilarnog zasjedanja Generalne skuptine Ujedinjenih nacija - bilo u stvari prvi njegov iskorak u zapadnu hemisferu. Najzad, Tito je bio prvi ef jdne socijalisticke drave koji je otiao u posjetu kontinentu s onu stranu okeana. Mnogo docnije (1976) Tito ce se ponovo naci na tome tlu, cineci posjete Panami, Venecueli i ponovo Meksiku. Ali, drugo putovanje nece imati ni priblian znacaj onog prvog.
Prve demonstracije protiv Titove posete
Vaingtonska policija je u slubi americkog predsjednika i pod kontrolom federalne vlade. Da je bilo komotno i bezbrino nije! Najveci izazov sa nae strane im je bio to smo koristili kamere i fotoaparate. Mnogi bi u tim trenucima bre-bolje, svojim "parolama" zaklonili lica. U svakom slucaju, neto do tada nedoivljeno u Titovoj pratnji. Zvanicna vijest o posjeti je glasila da je predsjednik Sjedinjenih Drava Don Kenedi, pozvao predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita da dode u Ameriku radi "iroke razmjene gledita o izvjesnom broju pitanja od interesa za obje zemlje". Pozdravljajuci Tita ispred Bijele kuce, Kenedi je, izmedu ostalog, rekao: "Svijet u kome ivimo je pun tekoca i opasnosti. Smatram da je veoma znacajno to i pored Don Kenedi pozdravlja Tita u mora koja nas razdvajaju i moda razlike u Vaingtonu, oktobra 1963. politickim filozofijama, imamo razumijevanje za osnovne politicke ciljeve zemalja u cijelom svijetu, kako bi se opasnost smanila". Izrazio je na kraju nadu da ce kao rezultat posjete, odnosi izmedu naroda dviju zemalja postati jo prisniji i da ce "naa odanost prema nacionalnoj nezavisnosti biti ojacana". Saglaavajuci se sa onim to je njegov domacin rekao, Tito je, zahvaljujuci na doceku, naglasio: "Narodi Jugoslavije i Sjedinjenih Americkih Drava bili su u raznim periodima svoje historije povezani zajednickim tenjama, a narocito za vrijeme dva posljednja svjetska rata, kada su se zajednicki borili za ostvarenje onih ideala covjecanstva koji su 1945. godine formulisani u Povelji Ujedinjenih nacija". Predsjednici su odmah zapoceli razgovore, uz ucece saradnika: sa jugoslovenske strane, Mijalka Todorovica, Koce Popovica i Veljka Micunovica, a sa americke, Dina Raska i njegovog pomocnika Vilijema Tajlera. Trajali su do vremena predvidenog za rucak, a nastavljeni poslije
Blazo Mandic
podne. Po zavretku prvog dijela, domacin je proveo goste kroz cijelu Bijelu kucu. Na rucak je, pored ucesnika u razgovorima i jo nekoliko licnosti iz Titove pratnje, pozvano i vie americkih zvanicnika. Medu njima su bili sekretari za finansije, za trgovinu, za pitanja rada, zatim nekoliko senatora, medu kojima Vilijem Fulbrajt i Edvard Kenedi, dravni podsekretar Averel Hariman, predsjednik Komisije za atomsku energiju Glen Siborg, bivi ambasadori u Jugoslaviji - Dord Alen i Dord Kenen, i drugi. U zdravici, Kenedi je naglasio da on i njegovi prethodnici, Ajzenhauer i Truman, cijene nezavisnost Jugoslavije, a isto tako i "hrabru borbu vaeg naroda u periodu od dvadeset godina". Tito je izrazio uvjerenje da ce razmjena gledita sa predsjednikom Kenedijem i njegovim saradnicima doprinijeti "razvoju naih dobrih odnosa". Predloio je da se Amerika i druge miroljubive drave udrue u zajednickom naporu za ocuvanje mira i da "rade u prilog miroljubivog medunarodnog razvoja i saradnje". Zdravice nisu citane, vec improvizovane, to je pojacalo neposrednost ovog vanog susreta. U razovorima koji su, kako je naglaeno u zajednickom saoptenju, vodeni u prijateljskoj atmosferi i koji su se odlikovali iskrenocu, izvrena je razmjena miljenja o nizu vanih pitanja aktuelne medunarodne situacije i bilateralnih odnosa. Posebno je naglaen znacaj, tih dana najcece spominjanog Sporazuma o zabrani nuklearnih eksperimenata, kao pocetnom koraku u smanjivanju medunarodne zategnutosti. Data je snana podrka Ujedinjenim nacijama, uz obostrano izraavanje elje da sve zemlje istraju u naporima, cija je svrha da se poveca efikasnost svjetske organizacije. U dijelu koji se odnosio na bilateralu, Tito je izrazio zahvalnost narodu i vladi SAD, na pomoci u poslijeratnim godinama. Dva predsjednika su izrazili nadu da ce odnosi izmedu dviju zemalja, i kada direktna pomoc vie nije potrebna, moci - sem politickih - da se razvijaju i na drugim poljima, narocito na polju razvoja normalne spoljne trgovine, ekonomskih kontakata, kao i kulture, nauke i drugih oblasti. U toku ovih razgovora, Kenedi je obavijestio Tita da americka vlada ispituje mogucnost da se, kao pomoc nastradalom Skoplju, sa americkih skladita u Evropi preda Jugoslaviji 10.000 stambenih jedinica. Americka inenjerijska ekipa stigla je u Jugoslaviju i odmah produila za Skoplje kako bi se to uspjenije prihvatile isporuke i efikasnije obavila montaa. U kasno popodne, po zavretku zvanicnog dijela posjete, jugoslovenski predsjednik se istim helikopterom vratio u Vilijemzberg. Prije uobicajene konferencije za tampu predsjednika Tita, pred Bijelom kucom, Kenedi se, kako to tamonji protokol predvida, zvanicno oprostio od svoga gosta. Konferencija je zavrena, ali helikopter je iz nekakvog razloga desetak minuta kasnio. Kenedi je za to docuo i brzo izaao u park sa svoje dvoje djece: estogodinjom Kerolajn i trogodinjim Donom. To je, sada vec privatnom ispracaju, dalo toplu, ljudsku notu. U jednom trenutku mali Don se naao u narucju Jovanke Broz, sa prsticem u ustima, a vano uozbiljen. Snimatelji, koliko ih se tu jo zateklo, pritrcali su da iskoriste ansu. Moja panja bila je usredsredena na predsjednika Kenedija. Dopao mi se ovaj njegov gest i oputeno, prirodno dranje: lijeva ruka u depu od pantalona, u desnoj rucica Kerolajn. Na jednu stranu malo nagnut. Dok je sluio u mornarici tokom Drugog svjetskog rata, japanski razarac naletio je na Kenedijev torpedni camac i potopio ga. Vreme opasne konfrontacije dve supersile
Kenedi se jedva izvukao iz tog udesa, ali sa ozbiljnim povredama. Desetak godina kasnije, u to vrijeme vec kao senator, bio je prinuden da ode na bolnicko lijecenje zbog oboljenja kicme. Poslije dve teke operacije, u postelji je proveo vie od pola godine. U novembru 1960, u svojoj cetrdeset i trecoj godini, izabran je za - do tada - najmladeg predsjednika, zamjenjujuci u istoriji SAD najstarijeg covjeka na tom poloaju, Dvajta Ajzenhauera. Cuvenog komandanta iz Drugog svjetskog rata, u predsjednickoj stolici, ipak, previe vojnika, zamijenio je naglaeno opredijeljeni demokrata. Samim tim rapidno se mijenja i politicki stil na vrhu drave. Mladi Kenedi okuplja oko sebe T rogodinji sin Dona Kenedija u narucju Jovanke tab vrhunskih intelektualaca i strucnjaka. Broz, Vaington, oktobra 1963. Inicira program socijalnih reformi i uspostavljanja pravednijeg drutvenog
Blazo Mandic
poretka na unutranjem planu, i pocetak liberalnije "Kenedijeve ere" u spoljnjoj politici. Ali, suocava se i sa sve ecim otporima konzervativnih snaga. Neki senatori su napadali politiku administracije u svim njenim aspektima. Kenedi je, medutim, odlucno slijedio zapoceti kurs poputanja medunarodne zategnutosti. I njegov poziv Titu da posjeti SAD neki politicki analiticari su ocijenili kao hrabru odluku na tom pravcu. Vrijeme opasne konfrontacije izmedu dvije najvece sile, zbog postavljanja sovjetskih raketnih baza na Kubi (oktobra 1962) na samo 144 kilometra od SAD, bilo je sigurno i za Kenedija, i to na pocetku njegovog mandata, najvece iskuenje. Tu pred Bijelom kucom toga dana oivjelo mi je u sjecanju i Titovo angaovanje u vezi sa tom krizom. Narocito mi je jedan trenutak upecatljivo ostao u pamcenju. Poslije nekog uobicajenog programa u Zagrebu, Tito je kasno poslije podne krenuo na Brione. Jedino, kratko zaustavljanje bilo je na vidikovcu iznad Kvanerskog zaliva. Zato ba tu - ne znam. Nije se imalo ta vidjeti; bio je vec potpuni mrak. U putu sam dobio posljednju vijest, krajnje alarmantnu. Izgledalo je da svakog casa moe da plane nuklearni rat. Licni sekretar Branko Vucinic i ja prili smo predsjedniku da ga upoznamo s tom vijecu. Sasluao je, bez rijeci, zacudujuce miran. Vracajuci se svojim automobilima sa povracenim spokojstvom, nas dvojica smo zakljucili: Nema rata! Ali, cim smo stigli na Brione, zapocela je Titova intenzivna aktivnost: najprije telefonske konsultacije s najbbliim saradnicima, a potom pripremanje i slanje poruka najodgovornijim dravnicima. U dva-tri naredna dana, dok je svijet u zloslutnoj tiini pratio dramaticna dogadanja, uspostavljena je iva komunikacija na vanim medunarodnim pravcima. Sa Hrucovom, posebno, Tito je u to vrijeme bio u normalnim kontaktima i relativno dobrim odnosima. Ukratko, u naporima da se nade izlaz iz te krize, Titov doprinos nije bio mali, a nije bio ni nepoznat i medunarodni nezapaen. Naprotiv. I dok na travnjaku Bijele kuce razmiljam o uocljivoj Kenedijevoj panji prema Titu, zakljucujem licno da je za nju i taj fakt imao nesumnjivog znacaja. Napravio sam nekoliko snimaka i posmatrao Kenedija sasvim izbliza. Iznad malo oputenih ocnih kapaka, izmedu vjeda, bilo je upadljivo nekoliko kratkih, vertikalno usadenih bora. Njegovo lice imalo je zamiljen izraz, u mome videnju - pomalo i tuan. Kao da se u njemu vec nazirao nagovjetaj skore kobi... Sutradan, 18. oktobra, Tito je prema programu trebalo da otputuje u Kaliforniju, i to po licnom pozivu guvernera Pata Brauna, koji je vec u Titovu cast "sazvao" veliki svecani prijem u San Francisku sa 1.500 zvanica.. Polijetanje manjeg aviona, sa dijelom pratnje u kome sam ja bio, planirano je u ponoc izmedu 17. i 18. oktobra. Motori su vec bili pokrenuti. Culi smo i ono uobicajeno: "Veite se!", sa podacima o letu. Odjednom - rad motora se utiava. Poruka radio vezom da se vratimo u Vilijemzberg. Saznajemo da se posjeta Kaliforniji otkazuje. Po zvanicnom saoptenju - zbog Titovog gripoznog oboljenja. Bilo je to i stvarno tako. Po povratku iz Vaingtona u predsjednikovom glasu se mogla osjetiti promuklost, to lako moe da izazove i caa hladne vode. Usput receno, u Americi kao da se i ne slui nikakvo pice bez kocke leda. Nekih drugih simptoma u pocetku nije bilo. Ali uvece se javila temperatura, i porasla dosta visoko, to je vec bilo dovoljno da se ne ulazi u rizik i da se program mijenja. Licno ne bih isklkjucio da je time laknulo i onim ljudima iz nae bezbjednosti, koji su u San Francisku u okviru priprema za posjetu odranije boravili. Titov licni ljekar Stipe Radovanovic, Dalmatinac sa Korcule, borac sa iskustvom iz partizanskih dana, uz aspirin i C vitamin, odlucio se i za narodnu terapiju. Privolio je Tita da se nadnese nad veliki lonac vrele vode. Glavu mu je prekrio malo debljim ubrusom i zamolio za strpljenje. A Tito ce njemu, dosta mrzovoljno, ali i posluno: "Pa, ti mene Stipe lijeci kao to se radilo prije hiljadu godina". Stipe je ostao uporan. Uglavnom, Tito je vec sutradan popodne krenuo u obilazak istorijskih znamenitosti u Vilijemzbergu.
"Necu da umrem, bilo bi malo prerano"
U blizini rezidencije za sve ovo vrijeme deurao je odred "sedme sile". Cim je Tito izaao u vrt, znatieljnim novinarima i snimateljima obratio se rijecima: "Kao to vidite - zdrav sam! Nisam ni imao namjeru da umrem; bilo bi malo prerano. Osim toga, ovdje je tako lijepo pa bi to bila prava teta". I nastavio je da pravi ale. Kada su mu na trgu pokazani starinski topovi iz XVIII i XIX vijeka, uzvratio je opaskom: "Bolje bi bilo da su i danas takvi". Na vijest da je Tito lake obolio, Kenedi mu je poslao telegram, izraavajuci elju za ozdravljenje
Blazo Mandic
i nudeci svu potrebnu ljekarsku pomoc. Tito mu je zahvalio, izraavajuci aljenje to je bio prinuden da odustane "od posjete nekim vrlo zanimljivim dijelovima Vae velike zemlje". Telegram slicne sadrine uputio je i guverneru Braunu... Sve nae misli i aktivnosti brzo su preusmjerene prema Njujorku. Don Kenedi sa decom na ispracaju Tita Tito ce jo dva puta posjetiti Sjedinjene Drave; iz Bele kuce 1971, za vrijeme Niksona, i 1978. - u Karterovo vrijeme. Oba puta sam takode bio u pratnji. Posjete su proticale mirno, bez icega to bi ih ozbiljnije moglo osjenciti. Bilo je i tada "piketara", ali u manjim grupicama, ponegdje - jedva na vidiku. Ali, samo bi se za prvu moglo reci da je bila istorijska, kao proboj u bolje medudravno razumijevanje i iru saradnju. A i realizovana je u jedino mogucem trenutku. Mnogo prije, za nju nije bilo uslova. Mjesec dana kasnije - tamo vec nije bilo Kenedija. Pao je 22. novembra u Teksasu, kao rtva reakcije, u atentatu prilikom posjete gradu Dalasu. Dvadesetog oktobra, pomalo okantan skok avionom iz malog, mirnog Vilijemzberga u viemilionski, bucni Njujork. To je bio i prelaz iz posjete Sjedinjenim Dravama u posjetu Ujedinjenim nacijama, sa prestankom, nacelno, brige i odgovornosti Amerike, tj. federalne vlade. Prava prilika za emigrante da pokau ta znaju i mogu. Bliski susret s njima u Vaingtonu ostao je u granicama verbalnog duela. U Njujorku, ispred hotela "Valdorf Astorija", u kome ce se odsjesti, to je vec bilo neto ozbiljnije. Po dogovoru protokola i Slube bezbjednosti, ispred hotela, u momentu predsjednikovog dolaska, trebalo je da bude to vie "naih", ne samo iz pratnje, nego i iz jugoslovenske kolonije u Njujorku. Sat ranije, eckali smo tamo-amo, jedni druge ispod oka zagledali i, uglavnom se prepoznavali. Po sugestiji lokalne policije, trebalo je da svako od nas, neposredno pred Titov dolazak, okaci na rever sakoa propusnicu, ali naopacke, s tim da se prava stranapokae samo kad to zatrae njihovi ljudi. U povrijedenom ponosu, odbili smo da tako postupimo. Kad je kolona sa predsjednikom i licnostima koje su ga na aerodromu docekale, stigla, i Tito vec bio na ulazu hotela, dolo je do uzajamnog aketanja iz sve snage. U tom casu policija je pourila da nas razdvoji i da nas, sa bedevima, to prije utjera unutra. Sve je, ocigledno, sa njene strane bilo izreirano i dozirano. Ne bi se, inace, dogodilo da jedan od tih razbojnika ude u hotel i dopre samo sprat nie od predsjednikovog apartmana. Ordonansu Manetu Adicu, na putu do restorana u prizemlju, nanesene su i tjelesne ozljede. Na boravak u Njujorku tih dana, u svakom slucaju, bio je neprijatan. Kako da se ne zaali to je sjedite svjetske organizacije u takvom gradu? U "slobodnoj" Americi nismo mogli da se slobodno krecemo. A ko bi odlucio da izade pojedinacno, bilo slubenom obavezom ili svojom voljom, morao je biti na oprezu. Kako je ko znao i umio - tako se i snalazio. Licni predsjednikov fotoreporter, simpaticni Milo Raeta, tip duhovitog ereta iz naroda, naiao je, pribliavajuci se hotelu, na grupicu emigranata. - Jugoslav? - priao mu je jedan od njih. A Raeta ce, malo pognut, sa akom iza uva, da toboe bolje cuje, kao iz topa: "Bite en!" Ovaj je samo odmahnuo rukom. - Nisam lud da kaem: "Pliz!" - pricao nam je docnije Raeta - pa da me pocnu pripitivati na engleskom. Provokacije emigranata imale su za cilj da posjetu omalovae i povrijede dostojanstvo efa jugoslovenske drave. Ali cini se da je na meti bio podjednako, ako ne i vie, i predsjednik zemlje koja im je pruila azil. Incident u "Valdorf Astoriji" i samom Kenediju je, ocigledno, teko pao. Cim je za nj cuo, telefonom je pozvao Tita da se izvini. Publicitet, koji je sve to senzacionalisticki propratio, bio je kratkotrajan; odjek Titovog govora u Ujedinjenim nacijama posve ga je potisnuo. Posjeta predsjednika Tita Ujedinjenim nacijama tekla je glatko, po strogom protokolu koji vai na Ist Riveru. Odavno sam, posredstvom filma, kao i toliki drugi, imao pred ocima sliku
Blazo Mandic
cuvenog Menhetna u cijoj silueti dominiraju neboderske gradevine. Ali kada se covjek nade izmedu njih, pa jo i prizemno, jedva da se osjeca nadzemno. Vie je pod utiskom da, stijenjen, nekud propada. Ne mislim da treba zavidjeti ljudima ciji su svakodnevni posao i ivot vezani za arhitektonsko-urbani ambijent, kakav je na tom ostrvu, u inace privlacnom kosmopolitskom Njujorku. U podne, 22. oktobra, po dolasku u Ujedinjene nacije, Tita je docekao generalni sekretar U Tant. Pozdravljanje izuzetno srdacno, tim vie to je poznanstvo odranije postojalo. Ovaj burmanski politicar bio je licni savjetnik premijera U Nua, u vrijeme kada je predsjednik bio u posjeti toj zemlji. Tom prilikom, na Univerzitetu u Rangunu, na kome je U Tant zavrio studije modernih jezika i istorije, Tito je proglaen za pocasnog doktora. Sa premijerom U Nuom ucestvovao je na Prvoj konferenciji neangaovanih zemalja, 1961. u Beogradu. Cijenio je visoko ulogu i doprinos Jugoslavije - i posebno njenog predsjednika - organizaciji na cijem je celu. Titov izlazak za govornicu u Generalnoj skuptini pozdravljen je dugim aplauzom. Sasvim ocekivano. Dvije trecine tog auditorijuma, odnosno zemalja koje predstavljaju, bilo je manjevie na liniji politike koju je Tito simbolizovao.
"Ravnotea straha gubi smisao"
Zapoceo je izraavajuci zadovoljstvo to govori na tribini organizacije koja je stvorena na tekim iskustvima najveceg rata u istoriji, kao izraz duboke tenje ljudi i naroda da rat i silu zauvijek iskljuce iz medusobnih odnosa. "Posljednjih godina" - nastavio je zatim - "dolazilo je u svijetu do opasnih kriza... Mada njihov rasplet nije uvek bio najpovoljniji, jer je ostavljao traga u medunarodnim odnosima, ipak smo uspijevali, zahvaljujuci narocito Ujedinjenim nacijama, kao i realistickom gledanju nekih odgovornih dravnika velikih sila, da izbjegnemo najteu opasnost - da Tito sa liderima nesvrstanih zemalja u svijet bude uvucen u optu nuklearnu Ujedinjenim nacijama katastrofu". Govoreci ta bi rat u savremenim uslovima znacio i cemu vodi trka u naoruanju, osvrnuo se kriticki i na teoriju po kojoj je snaga oruja jedina garancija mira, buduci da ona u krajnjoj liniji implicira rat i razaranje. "Dananja takozvana ravnotea straha sve vie gubi svoj smisao i opravdanje, jer bi u eventualnom sukobu, zbog razorne snage postojecih oruja, cak i pobjeda, kada bi bila mogucna, imala iste i materijalne i drutveno-politicke posljedice, kao i totalni poraz." I dalje: "Citav poslijeratni razvitak i, upravo, period hladnog rata pokazali su da u medudravnim odnosima - sila, prijetnja ratom, pa i sam rat nisu mogli da trajnije rijee ni jedan jedini medunarodni problem, vec su, svuda gdje su primjenjivani, uvijek stvarali nove i jo tee probleme." Poenta u govoru bila je da se sagleda i prizna realnost naeg doba, i s tim u vezi neophodnost da se izmedu naroda i zemalja sa razlicitim drutvenim sistemima uspostave odnosi na principima miroljubive koegzistencije. Imajuci stalno na umu i one sa drukcijim miljenjima, svejedno to nisu u vecini, posebno je istakao da je za pravilno razumijevanje politike koegzistencije potrebno odvajati politicke i ideoloke razlike i suprotnosti koje su postojale vijekovima, od odnosa medu dravama i narodima u dananjem svijetu. Ovo pitanje se, inace, cesto nametalo ba u razgovorima koje je imao prilikom tek zavrene posjete zemljama Latinske Amerike, ne toliko onim koje je vodio sa efovima drava, vec vie u dijalozima sa predstavnicima pojedinih politickih pokreta i organizacija razlicitih opredjeljenje. Polazeci od toga da je govor u Ujedinjenim nacijama, ipak, najvanija tacka u njegovoj tekucoj misiji, Tito je, i prije polaska na put, imao skicu ovog istupanja. Sluajuci razlicite sagovornike, provjeravao je svoje teze i stavove, unosio izmjene, brisao i dodavao; rijecju, kao rijetko kad, bilo mu je stalo do preciznosti formulacija. "Danas je pocelo da preovladuje shvatanje" - rekao je - "da je ne samo nuno odreci se politike i sredstava koji vode ratu, vec da je, isto tako, potrebno odbaciti i hladni rat." Zalauci se za prevazilaenje postojece podjele svijeta na vojne i politicke grupacije, istakao je: "to se nas tice, uvijek smo smatrali da takva podjela svijeta, ma kako se historijski mogla objasniti, nije neizbjena i vjecita."
Blazo Mandic
Naao je za potrebno da pojasni neke stvari i u vezi sa politikom neangaovanja. "Mi smo i prije isticali da se tu ne radi o nekom pasivnom stavu prema medunarodnim zbivanjima, a jo manje o pokuaju stvaranja nekog treceg bloka. Ne radi se ni o tome da su neangaovane zemlje prisvojile atribut iskljucivog zatitnika mira... Neangaovanost se danas kvantitativno i kvalitativno mijenja i pretvara u opti pokret za mir i pronalaenje miroljubivih i konstruktivnih puteva za rjeavanje raznih problema medu narodima." Ocijenjujuci da je covjecanstvo na istorijskoj prekretnici i da na putu stvaranja humanijih medunarodnih odnosa treba potisnuti nevjericu i malodunost i onemoguciti one koji smatraju da je sila iznad svega, Tito je zakljucio: "Covjecanstvo je ilo naprijed zato to su mase i pojedinci gledali naprijed, to se nisu mirili sa svojim tegobama i nesrecama." Dobar dio govora bio je posvecen medunarodnim ekonomskim odnosima, postepenom ostvarivanju ravnopravnosti u toj oblasti, kao materijalnoj osnovi koegzistencije: "Mi smatramo da postoje opta medunarodna obaveza i interes da se nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju uopte pomogne da to bre razviju svoje potencijalne materijalne mogucnosti i privredne snage. Prema naem miljenju i iskustvu, takvo pruanje pomoci ne treba da bude usmjereno samo na rjeavanje problema ishrane ili na saniranje budetskih i platnih tekoca, vec ono mora efikasno da doprinosi privrednom razvitku tih zemalja i jacanju njihovog uceca u medunarodnoj ekonomskoj saradnji." Zavravajuci govor, vratio se na glavnu ideju, saoptenu vec na pocetku, na aktivnu i miroljubivu koegzistenciju, odnosno zahtjev da se ona kodifikuje u svjetskoj organizaciji. Podsjecajuci da su vec u Povelji Ujedinjenih nacija, medu cijim glavnim osnivacima su bile zemlje sa razlicitim drutvenim uredenjima, sadrane osnovne ideje koegzistencije. Tito zakljucuje preporukom: "Za dalje unapredenje medunarodnih odnosa i za ucvrcenje mira u svijetu narocito bi bilo znacajno ako bi Ujedinjene nacije - kao najreprezentativniji skup ravnopravnih i suverenih zemalja i naroda i kao najistaknutiji forum koji izraava javno mnjenje svijeta - dalje razradile i kodifikovale principe miroljubive koegzistencije."
Preneseno iz dnevnog lista "Danas" Beograd. Izvornik mozete naci na ovoj adresi: www.danas.co.yu/20050719/feljton1.html
This site was last updated 08/12/05

Blazo Mandic

Cargado por

Información del documento

Descripción original:

Derechos de autor

Formatos disponibles

Compartir este documento

Compartir o incrustar documentos

Opciones para compartir

¿Le pareció útil este documento?

¿Este contenido es inapropiado?

Copyright:

Formatos disponibles

Blazo Mandic

Cargado por

Copyright:

Formatos disponibles

Blazo Mandic

Blao Mandic TITO u dijalogu sa svijetom

Na "Galebu" dve nedelje

Noci pod ogromnim mesecom

Golema sauna na Zlatnoj obali

"E, moj sapatnice, gdje dodosmo!"

Kolonizatori odneli sve sa sobom

Siromanima lake da se osamostale

Velicanstven docek u Kazablanki

Vecera osiromaena odsustvom ena

Mlak aplauz Titovom govoru

Pomorandin cvet iz vazduha

Putovanje "ukoriceno" dramaticnim dogadajima

Delegacija bez poeljne harmonije

Prve demonstracije protiv Titove posete

"Necu da umrem, bilo bi malo prerano"

"Ravnotea straha gubi smisao"

This site was last updated 08/12/05

También podría gustarte