Naš Rasizam Prema Njima

Naš rasizam prema njima
Piše: Vuk Bačanović
Jedna od najtemeljnijih definicija identiteta kaže da je to “skup odlika (ili čak

temeljna crta) koje određuju subjektivnu pripadnost skupu uvjerenja, činjenja
(ili ljudi), koji (i kojima se) pojedinca povezuju s određenom sredinom, ljudima,
stvarima i događajima i na taj način ga obilježuju” (Pijović). Rekao bih da je
jedna od temeljnih crta rasizma onaj trenutak kada se bilo kome uskrati pravo na
taj “skup odlika”, odnosno kada se bilo koji dio tog skupa izlagaže poniženju
(ne i zdravoj satiri) koje vodi degradaciji i dehumanizaciji. Postoji, dakako, i
nešto što bi se moglo definisati kao autorasizam, a koji je, bilo radi koristi, bilo
radi dobrih namjera koje popločavaju put do pakla, ništa drugo do samoukidanje
i samodegradacija.
U tom smislu je srpski odnos prema Bošnjacima dvojako rasistički. Ako

izuzmemo momente političke korektnosti, “naš” dominantni javni diskurs
prema “njima” (o nekom opštem mnijenju da ne govorimo) dominantno polazi
od proglašavanja vjerskim fanaticima, ostacima osmanske okupacije, bijednim
konvertitima, bivšim Srbima koji to ne žele prihvatiti, kojima je poželjno
zakoturati svinjsku glavu u dvorište džamije i insistirati da svoj jezik moraju
zvati onako kako to mi hoćemo. Onaj manje dominantni diskurs je jednako
bolestan. Njime dominiraju autorasisti i samodokidači. Koji će zbog jednog
problema unutar svoje zajednice poništiti kompletnu njenu ljudskost, a drugoj, u
ovom slučaju Bošnjacima, pridati anđeoske karakteristike i svesti se na
pokajanog prljavog vlaha, niže biće “njihovoga” rasizma. A koji je opet rasist.
Jer davanje nepostojećih superlativa je jednako rasističko kao i degradiranje na
niže biće.
Jasno je da čovjeku kao biću, “poimaču prošlosti”, koje uvijek nekamo pripada,
nije lako odbaciti traume predaka koje prihvata kao svoje. Nije lako zaboraviti
epsku traumu ili sjećanja na sjećanja na davna vremena kada “pusti car il-jazidi
(popisivače) i prodast crkvi i manastiri po svjem carstvom jego”, ili mnoge
slične trenutke kada je osmanska proračunata vjerska tolerancija bila svedena na
nulu, podređeni kmetski status nižeg bića, ili činjenicu da u gotovo svakom
većem ratu Srbi i muslimani odnosno Bošnjaci nisu bili na istoj strani, sa svim
strahotama koje su iz takvog sukoba proizlazile. Nije lako. Ali kada se od
Bošnjaka traži da zaborave svoje traume i strahote koje im je naneo naš rasizam,
a Republiku Srpsku prihvate kao činjenicu, onda nam je takvu proklamaciju
lako uputiti. Jer po tuđoj guzici ni hiljadu batina ne boli.
Neki će reći da su to pravila igre. Ali takva “pravila” stvaraju strahotno bolesna,
zatvorena i jednoumna društva. Ako je naša prošlost bila ispunjena patnjom, a
jeste, zbog čega bi naša sadašnjost bila temeljena na mrzilačkom grizodušju? Jer
“oni” tako uništavaju svoje društvo? Jer, što je kod “njih” gore, mi imamo
opravdanje biti još gori i uživati plivajući ključalim loncima istorijskog izmeta?
Trebamo svako razumno sagledavanje svoje prošlosti i sadašnjosti, kao i odnosa
sa drugima šutnuti kao beskorisno, a mjesto neophodnih i umnih kritičara
sistema prepustiti autodestruktivnim poltronima i marginalnim ljevičarskim
grupama?
Kakva se cijena plaća za takvo rezonovanje možda je najbolje 1943. opisao

Dimitrije Antonović, komandant Jastrebačkog korpusa, raspadajućeg JuVO-a.
Njegove riječi zvuče gotovo proročanski: “Narod u duši mora da prizna da su
komunisti po delima bolji no ovi naši velikani [Nikola Kalabić, Živan Lazović,
Jevrem Simić]. Posle svega ovoga vrlo često sam primoran da sam sebi priznam
da nemam zašto da se borim, jer ne vidim da će biti bolje. Mi smo toliko
pokvareni i toliko ogrezli u pokvarenjaštvu da je nemoguće da se od ovoga
izrodi nešto bolje. S velikim bolom u duši krijem ovu sumnju i svakim danom
sve više i više verujem da ni posle rata ništa bolje neće biti - ako i pobedimo.”
Propast o kojoj je pisao Antonović bila je nerazdruživo povezana sa

uskogrudnošću, primitivizmom i rasizmom. A takvo promišljanje je zapravo još
strašniji autorasizam od onoga sarajevskih poltorna. Jer je je to
(samo)osuđivanje da ne možemo bolje od toga.

Naš Rasizam Prema Njima

Cargado por

Información del documento

Derechos de autor

Formatos disponibles

Compartir este documento

Compartir o incrustar documentos

Opciones para compartir

¿Le pareció útil este documento?

¿Este contenido es inapropiado?

Copyright:

Formatos disponibles

Naš Rasizam Prema Njima

Cargado por

Copyright:

Formatos disponibles

Naš rasizam prema njima

Piše: Vuk Bačanović

Jedna od najtemeljnijih definicija identiteta kaže da je to “skup odlika (ili čak

U tom smislu je srpski odnos prema Bošnjacima dvojako rasistički. Ako

Kakva se cijena plaća za takvo rezonovanje možda je najbolje 1943. opisao

Propast o kojoj je pisao Antonović bila je nerazdruživo povezana sa

También podría gustarte