Jean Chevalier / Alain Gheerbrant

Rjenik simbola

nakladnik

Kulturno-informativni centar / Jesenski i Turk

za nakladnika

Goran Pavleti / Mio Nejami

urednik

Petar Bujas Copyright za prvo izdanje, 1969., i preraeno i proireno izdanje 1997.: ditions Robert Laffont S.A. et ditions Jupiter, Pariz. Copyright za hrvatski jezik: Kulturno-informativni centar, 2007. / Naklada Jesenski i Turk, 2007.
priredili:

Jean Chevalier i Alain Gheerbrant

crtei:

Bernard Gandet
recenzenti:

akademik Mislav Jei i mr. sc. Klara Gnc-Moaanin

preveli:

Danijel Buan (db), Ana Buljan (ab)(redigirala i ujednaila prijevode te uskladila s novim, preraenim i proirenim francuskim izdanjem), Nada Gruji (ng), Mihaela Vekari (mv), Filip Vuak (fv)
izrada omota:

Boris Kuk
grafiko oblikovanje:

Mario Ostoji
tisak:

Zrinski akovec, d.d. CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 636410 ISBN 978-953-7356-02-6

Jean Chevalier / Alain Gheerbrant

Rjenik simbola
Mitovi, snovi, obiaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi

Peto, preraeno i proireno izdanje

Kulturno-informativni centar Naklada Jesenski i Turk Zagreb, lipanj 2007.

Jean Chevalier Alain Gheerbrant i suradnici: Andr Barbault dopredsjednik Meunarodnog astrolokog centra Dominique Bayle konzervator biblioteke u Muzeju ovjeka Yvonne Cartouche strunjak za tibetanski tantriki budizam Marguerite Chevalier profesor klasine knjievnosti

Marie-Madeleine Davy docent, Nacionalni centar za znanstvena istraivanja (C.N.R.S.) Pierre Grison pisac i likovni kritiar, strunjak za civilizacije Dalekog istoka Georges Heintz sveu. asistent u Strasbourgu Le Roux-Guyonvarch glavni urednik asopisa za keltsku povijest OGAM Eva Meyerovich znanstveni suradnik, Nacionalni centar za znanstvena istraivanja (C.N.R.S.) Mohammed Mokri pisac, bivi sveu. profesor u Teheranu Henri Pfeiffer doktor znanosti i medicine, profesor kromatologije Pierre Prigent sveu. profesor, Fakultet protestantske teologije Sveuilita u Strasbourgu Masumi Shibata sveu. profesor u Kyotu (Japan) Alexandre Volguine direktor asopisa Les Cahiers astrologiques

Jacques de la Rocheterie psihoterapeut

vii

Napomene

Rijei oznaene zvjezdicom obraene su u posebnim lancima, abecednim redom. Korisno je i te lanke proitati radi potpunijeg razumijevanja teksta u kojem se oznaene rijei navode samo uzgredno. Takvim meusobnim povezivanjem izbjegnuta su mnogobrojna ponavljanja. Kratice u tekstu upuuju na literaturu na kraju knjige. Prva tri slova odnose se na ime autora, a etvrto slovo na bitnu rije u naslovu djela. Kad su posrijedi zajednika djela i pregledi, kratica se sastoji od poetnih slova najvanijih rijei u naslovu djela. Bogovi i junaci iz antikih mitova najee se navode pod svojim grkim imenom, a ime odgovarajueg rimskog boga i junaka navodi se u zagradama. Meutim, kad se ime boga odnosi na planet: Jupiter, Mars, Saturn itd., simbol se obrauje pod tim imenom. Takvo razlikovanje nije bilo smetnja za podsjeanje na povezanost mitolokog i planetarnog simbolizma.

ix

predgovor

Novom izdanju

U ovo novo, preraeno i proireno izdanje unosili smo tri vrste promjena: izbacivali smo dijelove lanaka, skraivali navode da bismo izbjegli ponavljanja i dobili na jasnoi lanaka, ne pojednostavnjujui ih; uvrtavali smo nove dijelove, sadrajno tonije ili razraenije, bolje organizirane i stilizirane; napokon, esto u jednom tekstu upuujemo na drugi da bismo meusobnim povezivanjem pojedinih simbola otkrili smjerove njihova djelovanja: mrea meusobnih veza otkriva nam takoer lance i skupine simbola koji se zapravo povezuju u galaksije znaenja. Ali povezivanje nije zamjena, pa se svagdje mogu uoiti tanane razlike. Mnogi su strunjaci radili na ovom djelu kako bi ono moglo svjedoiti o svim kulturama svijeta. Oslanjajui se na svoju bogatu erudiciju, ponajprije su nastojali iz zamrena bljetavila znakova izdvojiti to je mogue vie raznovrsnih znaenja. Pri tom su neprestano pazili da ne upadnu u svojevoljna zastranjivanja, da ne podlegnu sklonosti usustavljivanja, da ne potiu na svojevoljna tumaenja i subjektivna razmatranja. Od tih raznovrsnih priloga nastalo je djelo jedinstveno u svojoj raznovrsnosti. Hvala svim autorima. Hvala i brojnim itateljima ija nam je pozornost dragocjeno ohrabrenje. Ovaj je Rjenik simbola ponajprije popis, koji nikad ne e biti zavren, popis simbolinih plodova mate, koja je stjecite cjelokupnog ljudskog psihikog ivota: u njoj se osjeaji spajaju sa eljama, spoznaje sa snovima, svjesno s nesvjesnim. Uloga je ovog djela takoer da potakne otkrivanje najee skrivenih znaenja pojedinog bia, izraza, svojstva, zvuka, kretnje, rijei, boje i broja. Sve je znak i svaki znak ima znaenje. Ali mi najee zamjeujemo samo povrinu. Znak je, meutim, debela knjiga puna listova znaenja. U korpusu ovdje prikupljenih podataka nazire se cjelovit sustav tumaenja, u razradi kojega moe sudjelovati svaki itatelj ove knjige. Ona e nam pomoi da otkrijemo mogue smjerove istraivanja, potaknuti nas, ali nita nam ne nameui. Simbolina se vrijednost za svakoga ostvaruje drukije u trenutku kad se izmeu znaka kao poticatelja i subjekta kao istraivaa uspostavi odnos koji obiljeuje napetost i intencionalnost. Tada se otvara komunikacijski put izmeu skrivenog smisla pojedinog izraza i nesvjesne zbilje oekivanja. Simbolizirati znai na odreeni nain i na odreenoj razini ivjeti zajedno. Jean Chevalier Alain Gheerbrant

xi

Uvod

Simboli nas danas ponovno privlae. Matu vie ne preziremo kao puku tlapnju. Toj blizanki razuma, koja potie otkria i napredak, vratili smo izgubljeni ugled. To moemo ponajprije zahvaliti djelima znanstvene fantastike, koje znanost postupno potvruje; uincima trenutane vladavine slika, koje sociolozi nastoje ispitati; suvremenim tumaenjima pradavnih i raanju modernih mitova; vidovitim psihoanalitikim istraivanjima. Simboli su u sreditu stvaralakog ivota, njegova bt. Pomau nam da otkrijemo tajne nesvjesnoga, vode nas do najskrivenijih pokretaa djelovanja, otvaraju duh prema svijetu nepoznatoga i beskonanoga. Svi se mi, danju i nou, govorei, izraavajui se kretnjama ili sanjajui, sluimo simbolima, svjesno ili nesvjesno. Simboli oblikuju nae elje, potiu nas na djelovanje, upravljaju naim postupcima, otvaraju put naim uspjesima ili neuspjesima. Nastankom, razvrstavanjem i tumaenjem simbola bave se mnoge discipline: povijest civilizacija i religija, lingvistika, antropologija kulture, kritika umjetnosti, psihologija i medicina. Mogli bismo jo dodati umijee prodaje, promidbe i politike, ali ni tada popis ne bi bio potpun. U novije doba sve je vie radova u kojima se objanjava struktura imaginacije i njezina funkcija kao tvoriteljice simbola. Danas vie ne moemo podcjenjivati tako djelatne injenice. Sve humanistike znanosti, sve umjetnosti i sve umjetnike tehnike susreu se sa simbolima. One moraju udruiti snage da bi odgonetnule zagonetke simbola, da bi pokrenule energiju zbijenu u njima. Nije dostatno rei da ivimo u svijetu simbola svijet simbola ivi u nama. Simbolino izraavanje pokazuje da ovjek pokuava proniknuti sudbinu koja mu izmie u tami to ga okruuje, i njom ovladati. itateljima bi ova knjiga mogla posluiti kao Arijadnina nit koja e ih voditi mranim putovima labirinta. Moda e ih potaknuti da razmiljaju i snivaju o simbolima kao to ih je Gaston Bachelard pozivao da snivaju o snovima i da u tim imaginarnim zvijeima otkriju elju, zebnju ili tenju koja daje skriveni smisao njihovu ivotu.

Rjenik simbola

xii

1. Orijentacijski pregled, a ne zbirka definicija

Ovaj rjenik, zbog samog predmeta kojim se bavi, ne moe biti zbirka definicija poput uobiajenih leksikona i rjenika. Simbol se ne moe definirati. Simbolu je u naravi da razbija vrste okvire i spaja krajnosti u jedinstveno vienje. Simbol je nalik na strijelu koja le ti i ne leti, nepominu a neuhvatljivu, vidljivu a nedohvatljivu. Da bismo ponudili kakvo znaenje ili znaenja simbola, morat emo se sluiti rijeima, ali valja uvijek imati na umu da rijei ne mogu izraziti svu vrijednost simbola. Stoga neka itatelj ne uzima nae saete izriaje kao ahure to u svom ogranienom prostoru sadravaju sve dimenzije simbola. Simbol se pojavi i pobjegne: koliko se otkrije, toliko se i prikrije; prema rijeima Georgea Gurvitcha, simboli otkrivaju skrivajui i skrivaju otkrivajui. U glasovitoj Vili misterija u Pompejima, koju je stoljeima pokrivao pepeo Vezuva, jedna prekrasna slika, s blijedoljubiastim preljevima na crvenoj podlozi, prikazuje otkrivanje tajn tijekom inicijacijskog obreda. Simboli su prikazani savreno, obredne su kretnje samo naznaene, veo je podignut; ali za neupuenu osobu tajna ostaje neotkrivenom i punom dvosmislenosti. U ovom smo rjeniku samo pokuali opisati odnose slika, predodaba, vjerovanja i osjeaja to ih jer se negdje mora stati evocira oko 1200 rijei i gotovo 400 crtea pogodnih za simbolino tumaenje. Radi lakeg snalaenja, katkad istiemo ono to je simbolizirano: dua, nebo, itd., katkad ono to simbolizira: kouta, lopo, itd. Tumaenja nismo navodili po unaprijed smiljenu redu; ponegdje smo ih razvrstali dijalektiki, ali samo iz didaktikih ili estetskih razloga. Svoj smo vrijednosni sud izricali jedino kad se tumaenja odvajaju od odreene logike simbola, o kojoj emo govoriti u estom poglavlju ovoga uvoda. Te sudove uvijek prati oprez jer o istinitosti simbola moemo rei kao Pirandello: Cos se vi pare. Gdjekad dodajemo i svoje tumaenje, ali svaki dio teksta ostaje iroko otvoren. Premda su pojedini lanci opseni, nijedan nije mogao biti potpun. O svakom velikom simbolu napisane su knjige, a o nekima toliko knjiga da bismo njima mogli ispuniti nekoliko polica jedne knjinice. Odabirali smo samo ona najpouzdanija, najtemeljitija i najpoticajnija tumaenja, tj. takva koja e itatelju najbolje pomoi da sam otkrije ili nasluti nova znaenja. Uostalom, da bismo u tom osobnom istraivakom radu bili uspjeniji i da bismo poveali svoju sposobnost izvornog doivljaja, pomoi e nam zvjezdice (*) kojima se lanci meusobno povezuju, te kratice koje upuuju na temeljna djela navedena u literaturi. Prema tomu, tko eli, moe produbiti i proiriti svoj doivljaj simbola. Dodue, matovit e itatelj na ovim stranicama nai vie poticaj nego pouku. Prema ukusu i sklonosti, slijedit e smjer tumaenja ili e zamisliti kakav drugi. Jer je doivljaj simbola vrlo individualan, ne samo zato to ovisi o iskustvu pojedinog ovjeka nego i zato to proistjee iz cjelokupne osobnosti. Dakle, ujedno je steen i dobiven; ovisi o biolokom, fiziolokom i psiholokom nasljeu ovjeanstva, tisuu puta tisuljetnom; na nj utjeu kulturne i drutvene promjene sredine u kojoj se neposredno razvio, a on im dodaje plodove jedinstvena iskustva i nespokojstva svoga trenutanog poloaja. Iznimno je svojstvo simbola upravo to to u jednom pristupanom izrazu spaja sve nesvjesne i svjesne utjecaje, sve nagonske i duhovne snage to se sukobljuju u ovjeku ili su na putu usklaivanja u njemu.

xiii

Uvod

Podatke to smo ih prikupili o svakoj rijei nismo eljeli iznositi redom koji bi bio samo prividno znanstven. Unato tomu to je u proteklom razdoblju objavljeno mnogo izvanrednih djela, u opem prouavanju simbola nije postignut takav napredak koji bi nam omoguio da sve nagomilane podatke razvrstamo oslanjajui se na odreenu teoriju. Neki se zakoni naziru, npr. zakon bipolarnosti, ali nisu dostatni da bi se izgradila cjelovita teorija. Razvrstati tumaenja na osnovi njihova odnosa spram sredinje jezgre znailo bi izloiti se opasnosti iznevjerivanja i suavanja smisla, precjenjivanja osnovne vrijednosti simbola, davanja prevelikog prostora vlastitu rjeenju. Osim u malobrojnim iznimkama, radije smo sirovim injenicama ostavljali njihovu teinu, odnosno polivalentnost i nesreenost. Valjalo je, dakle, iskljuiti semioloki poredak zbliavanjem znaenja, da bi druga, subjektivna tumaenja mogla uzeti maha i da bi se ouvala objektivna mnogostrukost injenica. Mislili smo da je korisnije izbjegavati sustavna povezivanja kako bi se sauvala proturjeja i pitanja. Nismo se mogli odluiti ni za kronoloki poredak unutar pojedinog lanka. Neke su kulturne injenice prilino dobro datirane, ali je pitanje datiranja nekih drugih ostalo bez odgovora. Gdje je nastao mit o Zeusu? Premda znamo da je, na primjer, kraljevstvo faraona postojalo prije rimske Republike i carstva Inka, to uope ne znai da tumaenje simbola ovisi o tom i da razliita znaenja povezuje njihovo podrijetlo. Svakako ne bi valjalo srodnost analognih znaenja unaprijed smjetati na razinu povijesnih veza. Bi li, na primjer, bilo opravdano smjestiti Crnu Afriku na posljednje mjesto, jer, osim fresaka iz Hoggara, nema dokumenata starijih od etiri ili pet stoljea? Arapske se predaje gube u tami davnih, a moda i ne tako davnih vremena, koja, meutim, ne moemo uvijek odrediti. Poredak zasnovan na kronologiji kultur bio bi, prema tomu, ne samo nesiguran i krhak nego i neprilagoen samoj naravi simbola. To ne znai da se ne mogu uspostaviti povijesni odnosi meu simbolima i nekim tumaenjima. Povijest simbolinih tumaenja svakako valja napisati, ali za nju ima jo premalo pouzdanih podataka, izuzmemo li kransku simboliku i onaj njezin dio koji proizlazi iz grke i rimske antike, staroga Bliskog i Srednjeg istoka. Redoslijed izlaganja za svaku kljunu rije nije ni sustavan ni povijesni, nego je odreen prema naelu kojim se najbolje mogla ouvati samosvojnost podataka i sve njihove virtualne vrijednosti. Svakom itatelju i strunjaku preputamo da sam uoi semantiku ili povijesnu vezu meu pojedinim podatcima. Znanstveno prouavanje simbola, ako ga ikada bude, ovisit e o opem razvoju znanosti, osobito humanistikih. Oekujui to, prihvatili smo iskljuivo praktian i empirijski poredak, koji ukljuuje najmanje predrasuda i mijenja se za svaki simbol. Za mnoge simbole naveli smo vie razliitih tumaenja, koja su ipak meusobno povezana, kao pratnja s glavnom temom. Ali njihov osnovni smisao nije uvijek jednak u svim kulturnim sredinama. Upravo smo stoga tumaenja najee samo navodili jedno za drugim ne pokuavajui ih samovoljno pojednostavnjivati. itatelj e slijediti svoju intuiciju. To ne znai da smo upali u drugu krajnost, tj. da smo neredu dali prednost pred redom. Prva nam je briga bila ouvati sve bogatstvo simbola, makar je ono gdjekad dvojbeno i proturjeno, duboko skriveno. ini nam se da se simbolina misao kree u smjeru suprotnom od znanstvene, da ona nije svoenje mnogostrukoga na jedno, nego rasprsnue jednoga na mnogostruko, kako bi se, dodue naknadno, bolje moglo uoiti jedinstvo toga

Rjenik simbola

xiv

mnogostrukoga. ini nam se da je bitno isticati tu eksplozivnu virtualnost i, nadasve, ouvati je sve dok je temeljito ne prouimo. Sadraj imaginacije, ono to bih ja nazvao skicom ili slikom simbola (lav, bik, mjesec, bubanj itd.), moe biti sveopi i svevremen, usaen u strukture ljudske imaginacije; ali smisao mu moe biti razliit, ovisno o pojedincu i drutvu, o njihovu stanju u odreenom trenutku. Stoga se u tumaenju simbola, kao to smo u ovoj knjizi napomenuli u vezi sa snom, moramo nadahnuti ne samo likom nego i njegovim djelovanjem, njegovom kulturnom sredinom i njegovom ulogom hic et nunc. Lav to ga u jednom prizoru babilonskog lova progoni strijelac nema nuno isti smisao kao lav iz Ezekielovih vienja. Istodobno sa zajednikim nazivnikom nastojat emo traiti tananu razliku, svoju ifru. Pripazit emo ipak da ne ulazimo odvie u pojedinosti ili da ne uopavamo prebrzo: za simbol bi te dvije pogrjeke racionalizacije bile smrtonosne.

2. Pitanje nazivlja
Znaenja koja se u praksi pridaju rijei simbol u velikoj se mjeri razlikuju. Da bismo objasnili nazivlje kojim se sluimo, najprije moramo razluiti simbolinu predodbu od svih ostalih s kojima se ona i preesto zamjenjuje. Posljedica je tih zamjena osiromaenje simbola, koji se time postupno izopauje u praznu, knjiku, obinu rije. Ako ve nisu uvijek jasno razgraniene u praksi, to prije treba vrijednosti tih predodaba otro razgraniiti u teoriji. Amblem (znamen, znak) jest lik usvojen dogovorno da bi predoio kakvu ideju, kakvo ivo ili apstraktno bie: zastava je amblem domovine, lovor je amblem slave. Atribut (pridjevak) predmet je ili slika to osobi, zajednici ili pojmu slui kao znak prepoznavanja: krila su atribut zrakoplovnog drutva, kota atrubut eljeznikog drutva, toljaga Heraklov atribut, vaga atribut Pravde. Dakle, za oznaivanje cjeline odabire se jedan njezin osebujan dio. Alegorija je prikaz kakva pothvata, stanja, vrline ili apstraktnog bia, najee u ljudskom, a gdjekad i u ivotinjskom ili biljnom obliku: krilata je ena alegorija pobjede, a rog obilja alegorija blagostanja. Prema Henryju Corbinu, alegorija i simbol u osnovi se razlikuju u tom to je alegorija racionalan in u kojem nema prijelaza na novu razinu bia ili novu dubinu svijesti; to je prikaz na istoj razini svijesti onoga to nam moe biti ve dobro poznato u drukijem obliku. Simbol navjeuje razinu svijesti drukiju od razumske oitosti; on je ifra tajne, jedini nain da kaemo ono to se ne moemo shvatiti drukije; simbol ni kada ne moemo dokraja objasniti, uvijek ga moramo nanovo odgonetati, kao to glazbenu partituru nikada ne moemo jednom zauvijek odgonetnuti, jer nas ona potie da je svaki put izvedemo na nov nain (CORI, 13). Metafora je usporedba dvaju bia ili dvaju stanja, npr.: rjeitost je ovog govornika prava poplava rijei. Analogija je odnos izmeu bia i pojmova, u biti razliitih ali u neemu slinih: Boji je gnjev, na primjer, samo u analogijskom odnosu prema ljudskom gnjevu. Prosudba analogijom izvor je bezbrojnih pogrjeaka.

xv

Uvod

Simptom je promjena u vanjskom obliku ili u uobiajenu djelovanju koja moe otkriti kakav poremeaj ili sukob; sindrom je skup simptoma to obiljeuju kakvo stanje u razvoju, te vie ili manje sigurno navjeuju budunost. Parabola je pria koja ve sama po sebi ima odreen smisao, ali joj je svrha ponuditi vie od tog neposrednog znaenja, kakvu moralnu pouku, kao parabola o dobrom sjemenu to pada na razliita tla. Apolog je pouna basna, moralistiko djelo kojemu je svrha iznoenjem izmiljenih ivotnih okolnosti prenijeti kakvu pouku. Svi su ti slikoviti oblici izraavanja znakovi koji ne nadilaze razinu oznaivanja. To su sredstva sporazumijevanja na razini imaginativne ili intelektualne spoznaje, koja imaju ulogu zrcala i ne izlaze izvan podruja predodbe. Alegorija je za Hegela ohlaeni sim bol, a za Gilberta Duranda (DURS, 15), koji je jasniji, alegorija je semantika osuena u semiologiju. Znak se bitno razlikuje od simbola po tom to je arbitraran, i to oznaitelj i oznaeno (objekt ili subjekt) ostaju jedan drugomu tui, dok simbol pretpostavlja jedinstvo oznaite lja i oznaenog u smislu dinaminosti koja ustrojava (DURS, 20). Oslanjajui se na Jungova, Piagetova i Bachelardova djela, Gilbert Durand tu dinaminost koja ustrojava... i koja je imbenik jedinstva predodbe utemeljuje na samoj strukturi imaginacije. Imaginacija nikako nije sposobnost oblikovanja slike, nego dinamika sila koja izobliuje pragmatine preslike to ih pribavlja percepcija, a ta dinaminost koja preoblikuje osjete postaje temelj cje lokupnog psihikog ivota. Moemo rei da simbol... ima vie od jednog arbitrarno mu pri pisanog smisla, ali zadrava bitnu i spontanu mo poticanja na odjek (DURS, 2021). G. Bachelard u Poetici prostora objanjava da nas odjek poziva na produbljenje egzistencije... Odjek uzrokuje zaokret bia. Simbol je doista tvorac novoga. Simbol se ne zadovoljava poticanjem na odjek, on poziva na dubinsku preobrazbu, kao to emo pokazati u etvrtom dijelu ovog uvoda. Vidimo, dakle, da su i simboli u algebri, matematici i znanosti samo znakovi, znaenje kojih je pomno dogovoreno u institutima za normiranje. Takva egzaktna znanost koja bi se sluila pravim simbolima nije mogua. Objektivna spoznaja, o kojoj govori Jacques Monod, nastoji odbaciti sve to je u govoru ostalo simbolino, a zadrati samo ono to se moe tono izmjeriti. Zloporaba je rijei, uostalom sasvim razumljiva, nazivati simbolima znakove kojima se oznauju zamiljene veliine, negativne koliine, infinitezimalne razlike, itd. Bilo bi, meutim, pogrjeno vjerovati da se sve apstraktniji znanstveni jezik pribliava simbolu; simbol je prepun konkretnog. Apstrakcija ispranjuje simbol i proizvodi znak; umjetnost, naprotiv, izbjegava znak i hrani simbol. Neki dogmatski vjerozakonski zbornici nazivaju se simbolima vjere; to su slubeni vjeroispovjedni uzori po kojima se prepoznaju upueni u kakvu vjeru, obred, vjersku zajednicu: u davno doba poklonici su Kibele i Mitre imali svoje simbole; isto su tako, polazei od apostolskog simbola, razliita vjerovanja nicejsko, kalcedonsko i carigradsko postala za krane simbolima. Ta vjerovanja nemaju pravu vrijednost simbola kad su samo znaci prepoznavanja meu vjernicima i izraz istina njihove vjere. Te su istine nedvojbeno transcendentne, rijei se najee koriste u analogijskom smislu, ali te su vjeroispovijesti samo onda simboli kad se dogmatskim iskazima oduzme svako pravo znaenje ili se oni svedu

Rjenik simbola

xvi

na mitove. Ako, meutim, zanemarimo objektivno znaenje tih vjerovanja i promotrimo ih kao sredita okupljanja i ispovijedanja vjere koja subjektivno preobraavaju, onda ta vjerovanja postaju simbolima jedinstva vjernika i pokazuju unutarnji smjer djelovanja. Simbol je, dakle, mnogo vie od obinog znaka: dopire dalje od znaenja i ovisi o tumaenju, a tumaenje simbola ovisi o nekoj vrsti sklonosti. Simbol je pun afektivnosti i dinamike. Kao to na odreeni nain istodobno pokazuje i skriva, simbol na odreen nain istodobno gradi i razgrauje. Simbol se oslanja na mentalne strukture. Stoga se usporeuje s afektivnim, funkcionalnim, pokretakim shemama kako bi se jasno pokazalo da na neki nain pokree sav psihiki ivot. Da bismo istaknuli dva svojstva simbola, predodbeno i pokretako, simbol emo nazvati eidolopokretaem. Nazivak eidolon, u predodbenom smislu, simbol smjeta na razlinu slike i podruja imaginacije, a ne na intelektualnu razinu ideje (eidos). To ne znai da simbolina slika ne pokree nikakvu intelektualnu djelatnost. Ta slika ipak ostaje nekakvo sredite kojemu gravitira sav psihiki ivot to ga ona pokree. Kota na kapi eljeznikog slubenika samo je znak; ali kad je kota povezan sa Suncem, s kozmikim ciklusima, s okovima sudbine, s kuicama zodijaka, s mitom o vjenom vraanju istoga tada dobiva vrijednost simbola. Ali kako se udaljuje od uobiajenog znaenja, tako utire put subjektivnom tumaenju. Sa znakom ostajemo na neprekinutu i pouzdanu putu; simbol pretpostavlja puknue, kidanje lanca, prijelaz u drugi poredak; uvodi nas u novi poredak mnogostrukih razmjera. Budui da su simboli sloeni i neodreeni, ali u odreenom smislu usmjereni, nazivamo ih sintemama ili aksiomatskim slikama. Najsadrajniji su primjeri tih eidolopokretakih shema oni to ih je C. G. Jung nazvao arhetipima. Moemo ovdje podsjetiti na Freudovu teoriju svakako restriktivniju od Jungove o priroenim fantazmama, tipinim fantazmatinim strukturama (intrauteri ni ivot, prvotni prizor, kastracija, zavoenje) u kojima psihoanaliza prepoznaje ustrojitelje fantazmatinog ivota, bez obzira na osobna iskustva subjekata; univerzalnost tih fantaza ma objanjava se, prema Freudu, injenicom da one tvore nasljee koje se prenosi filogenetski (LAPV, 157). Za C. G. Junga arhetipi su neka vrsta prvotnih oblika simbolinih cjelina, tako duboko urezanih u nesvjesno da su gotovo sastavni dio njegove strukture to su, kako ih naziva ciriki psihoanalitiar, engrami. Arhetipi su neka vrsta unaprijed stvorenih uzoraka u ljudskoj dui, koji su sreeni (taksonomski) i koji sreuju (teleonomski), to su strukturirane primjerne i osjeajne cjeline, pune dinaminosti koja oblikuje. Arhetipi se oituju kao gotovo univerzalne, uroene ili naslijeene psihike strukture, kao neka vrsta kolektivne svijesti; izraavaju se kao pojedinani simboli velike pokretake snage. U razvoju osobnosti imaju znaajnu pokretaku i homogenizatorsku ulogu. C. G. Jung promatra arhetip kao strukturu koja omoguuje obnavljanje slinih ili barem podudarnih ideja... ili kao strukturno stanje nerazdvojivo od psihe, koja je sama jednim svojim dijelom na odree ni nain povezana s mozgom (JUNH, 196). ovjeanstvu su zajednike upravo te stalne strukture, a ne vidljive slike, koje se mijenjaju s povijesnim razdobljima, etnikim skupinama i pojedincima. Raznovrsne slike, prie i mimike moe povezivati jedna te ista cjelina, moe ih pokretati jedna te ista struktura. Meutim, ne treba zanemariti da su slike, premda se mogu svesti na arhetipe, pojedinano uvjetovane, te da ovjek uzdignut do

xvii

Uvod

uzora ostaje ono to jest, posebno bie. Redukciju, koja analizom dopire do temeljnog i koja tei poopenju, mora pratiti integracija, koja je sintetine naravi i koja tei individualizaciji. Arhetipski simbol povezuje univerzalno i individualno. Mitovi se pojavljuju kao dramaturke transpozicije tih arhetipa, shema i simbola, ili kao sloene cjeline, epopeje, prie, geneze, kozmogonije, teogonije, gigantomahije, u kojima se ve opaa proces racionalizacije. Mircea Eliade u mitu vidi arhetipski uzorak svih stvaranja bez obzira na to na kojem se podruju odvijajaju: biolokom, psiholokom, du hovnom. Osnovna je uloga mita ustaliti poune primjere svih znaajnih ljudskih djelatnosti (ELIT, 345). Mit se pojavljuje kao simbolina pozornica vanjskih i unutarnjih sukoba u koje se ovjek uputa na putu svog razvoja, u traganju za svojom osobnosti. Mit u samo jednoj prii saimlje mnotvo analognih stanja; on omoguuje da se iza tih ivih i ivopisnih slika, kao u crtanom filmu, otkriju tipovi stalnih veza, tj. strukture. Ali te strukture, oivljene simbolima, ne miruju. One mogu subjekt pokrenuti u dva sasvim razliita smjera. Put poistovjeivanja sa zamiljenim bogovima i junacima vodi u neku vrstu otuenja: za takve strukture kaemo da su shizomorfne (G. Durand), ili da heterogeniziraju, jer subjekt potiu da bude to sliniji drugomu, sadraju slike, da se poistovjeti sa zamiljenim svijetom i odvoji se od zbiljskog svijeta. Nasuprot tomu, put integracije simbolinih vrijednosti to ih te strukture imaginacije izraavaju pomae subjektu da postane svjestan svoje posebnosti ili da razvije svoju osobnost; za takve strukture kaemo da su izomorfne, da homogeniziraju, jer potiu subjekt da bude ono to jest, umjesto da se otui od sebe i postane slian mitskom junaku. Razmotrimo li sintetiki aspekt te integracije, koja znai unutarnju prilagodbu vrijednosti sebi, a ne prilagodbu sebe vanjskim vrijednostima, za te emo strukture rei da uravnoteuju ili da su to strukture uravnoteenog antagonizma (DURS, 4). Rije simbolika nekad znai skup veza i tumaenja to se odnose na odreeni simbol npr. simbolika vatre, a nekad skup simbola svojstvenih jednoj predaji simbolika kabale, Maya, romanike umjetnosti, itd.; napokon, simbolika znai i umijee tumaenja simbola psiholokom analizom, poredbenom etnologijom, svim postupcima i tehnikama poimanja (vidi san*) to tvore pravu hermeneutiku simbola. Katkada rije simbolika znai isto to i znanost o simbolima ili teorija simbola, kao to je fizika znanost o prirodnim pojavama, a logika znanost o procesima miljenja. Simbolika je iskustvena znanost, koja se temelji na postojanju, povijesti i nainu djelovanja simbola, a simbolizam je spekulativna znanost, koja se temelji na bti i normativnim posljedicama djelovanja simbola. J. Lacan u psihanalizi razlikuje tri bitna naina uoavanja i zapisivanja injenica i pojava: injenino, imaginarno i simbolino. Simbolino oznauje one pojave kojima se psihoanaliza bavi kad su strukturirane kao govor (LAPV, 474). Za S. Freuda simbolika je skup simbola stalnog znaenja koje moemo prepoznati u razliitim proizvodima nesvjesnog (LAPV, 475). Freud vie istie vezu izmeu onoga to simbolizira i simboliziranog, dok Lacan veu vrijednost pridaje strukturiranju i rasporedu simbola, tj. postojanju simbolinog sustava koji strukturira meuljudsku zbilju. C. Lvi-Strauss je antropolokim prouavanjem kulturnih injenica doao do slinog zakljuka: Svaka se kultura moe promatrati kao skup simbolinih sustava meu kojima prvo mjesto pripada jeziku, branim pravilima, gospodarskim odnosima, umjetnosti, znanosti i religiji (ibidem, 475).

Rjenik simbola

xviii

Simbolizam je, napokon, obiljeje teoloke, egzegetske, filozofske ili estetike kole prema kojoj vjerski tekstovi i umjetnika djela nemaju doslovno ili objektivno znaenje, nego su samo simbolini i subjektivni izrazi osjeaja i miljenja. Rije simbolizam znai takoer da kakva slika ili predmet moe posluiti kao simbol simbolizam mjeseca, na primjer, razlikuje se od ve spomenute simbolike mjeseca po tom to pod simbolikom razumijemo skup simbolinih veza i tumaenja na koja nas mjesec zapravo potie, dok se simbolizam odnosi na svojstvo mjeseca u irem smislu kao mogue osnove simbol. Isto tako, kad govorimo o indijskom, kranskom ili muslimanskom simbolizmu ne mislimo toliko na sve simbole to su ih te religije nadahnule koliko na uobiajeno poimanje i uporabu simbola u tim religijama. Mogli bismo jo jasnije razgraniiti znaenja pojedinih rijei. Meutim, i ovoliko je dostatno da bismo naslutili iznimnost i neusporedivo psiholoko bogatstvo simbola.

3. Neodrediva i iva narav simbola

Vidjeli smo da se simbol razlikuje od obinog znaka i kako oivljuje velike cjeline imaginacije, arhetipe, mitove, strukture. Ne emo se vie zadravati na pitanjima nazivlja, premda su ta pitanja vana. Valja nam temeljito prouiti samu narav simbola. Simbol je u poetku bio predmet prelomljen na dva dijela, dva komada keramike, drva ili kovine. Dvije osobe domain i gost, vjerovnik i dunik, dva hodoasnika, dva bia koja se rastaju na due vrijeme uvaju po jedan dio predmeta. Kad se iznova sastanu, usporeivanjem dvaju dijelova potvrdit e svoju povezanost gostoprimstvom, dugovima, prijateljstvom. U starih Grka simboli su bili znakovi po kojima su roditelji mogli prepoznati svoju naputenu djecu. Analogijom se rije proirila na etone kojima se stjecalo pravo na primanje plae, odtete ili hrane, zatim na sve dogovorene tajne znakove, predznake ili sporazume. Simbol razdvaja i spaja; obuhvaa obje predodbe: predodbu razdvajanja i predodbu ponovnog spajanja; simbol nas podsjea na podijeljenu zajednicu koja se moe obnoviti. Svaki simbol sadrava dio razbijenog znaka; smisao simbola otkriva se u onom to je ujedno pukotina i veza meu razdvojenim dijelovima. Povijest simbola potvruje da svaki predmet moe imati simbolinu vrijednost, bilo da je posrijedi to konkretno (kamenje, kovine, stabla, cvijee, plodovi, ivotinje, izvori, rijeke i oceani, brda i doline, planeti, vatra, grom itd.) ili to apstraktno (geometrijski lik, broj, ritam, ideja itd.). Pod predmetom ovdje, kao i Pierre Emmanuel, razumijemo ne samo bie ili stvar nego i tenju, obuzetost kakvom milju, san, sustav omiljenih postulata, uobiajenu terminologiju itd. ... Sve ono to ustaljuje psihiku energiju ili je pokree iskljuivo u vlastitu korist govori mi o biu, vieglasno, na razliitim visinama, u razliitim oblicima i s pomou razliitih prijelaznih predmeta koje u, ako na to usredotoim pozornost, vidjeti ka ko se u mom duhu niu preobraavajui se (ETUP, 79). Simbol se, prema tomu, potvruje kao prividno razumljiv dio koji obuhvaa drugi, nerazumljivi dio. Simbol, u frojdovskom smislu rijei, neizravno, u prenesenu i vie ili manje teko odgo netljivu smislu izraava elju ili sukobe. Simbol je veza to spaja oit sadraj kakva ponaa nja, misli ili rijei s njihovim skrivenim smislom... im smo, na primjer u kakvu ponaanju,

xix

Uvod

razaznali barem dva znaenja od kojih jedno zamjenjuje drugo tako da ga istodobno skriva i izraava, moemo njihovu vezu nazvati simbolinom (LAPV, 477). Tu vezu obiljeava odreena postojanost meu oitovanim i skrivenim vrijednostima simbola. Za neke je psihoanalitiare ono to je simbolizirano uvijek nesvjesno: Nisu sve usporedbe simboli, pie S. Ferenczi, nego samo one iji je prvi lan potisnut u nesvjesno (ibidem). Prema tomu, koliko dijete svoju elju manje potiskuje i skriva nego odrasli, toliko je njegov san manje simbolian i jasniji. San, dakle, ne mora biti simbolian uvijek i posve, a metode tumaenja mijenjat e se prema sluaju i pribjegavat e sad obinim asocijacijama, sad simbolima u strogom smislu rijei. Za C. G. Junga simbol nije ni alegorija ni obian znak, nego slika koja moe najpri mjerenije oznaiti nejasno nasluenu bit Duha. Podsjeamo da u rjeniku psihoanalitiara duh obuhvaa svjesno i nesvjesno, objedinjuje vjerska i udoredna, stvaralaka i umjetni ka ovjekova djela, obiljeuje svako ovjekovo intelektualno, imaginativno i emocionalno djelovanje, a kao princip reda suprotstavlja se biolokoj prirodi i odrava trajno bud nom onu napetost meu suprotnostima na kojoj se temelji na psihiki ivot (J. Jacobi). C. G. Jung nadalje istie da simbol nita ne zatvara u sebi niti to objanjava, nego upuuje na neto izvan sebe, prema nekom jo nadzemaljskom, neuhvatljivu i nejasno nasluenu smislu, koji ni jedna rije jezika kojim govorimo ne bi mogla izraziti (JUNP, 92). Jung, za razliku od svoga bekog uitelja, ne misli da simboli neto skrivaju. Simboli su djela prirode. Te pojave zasigurno nisu liene smisla, ali ono to skrivaju nije nuno predmet cenzure koji e se nanovo pojaviti u obliku simboline slike. Simbolina bi slika tada bila samo simptom konfliktnog stanja, a ne izraz prirodne tenje psihe da ostvari sve svoje skrivene mogunosti. Vrijednost simbola potvruje se u prelaenju granica poznatog prema nepoznatom, izrecivog prema neizrecivom. Kada skriveni dio jednom postane poznat, simbol umire. Simbolino je ono poimanje koje, prekoraujui granice svakog zamislivog tumaenja, kri smatra izrazom neke jo nepoznate i nepojmljive, mistine ili transcendentne, dakle u prvom redu psiholoke zbilje, koju je mogue tono prikazati samo kriem i nikako drukije. Dokle god je simbol iv, on je najbolji mogui izraz kakve zbilje; simbol je iv samo dotle dok je prepun znaenja. Kad to znaenje postane jasnim, drugim rijeima, kad otkrijemo ri je koja najbolje izraava ono to traimo, oekujemo ili nasluujemo, tada je simbol mrtav: ima jo samo povijesnu vrijednost (JUNT, 429). Ali, da bi simbol bio iv, ne mora samo prelaziti granice razumskog poimanja i umjetnike radoznalosti nego i neto oivljavati. iv je samo onaj simbol koji je za promatraa vrhunski izraz onoga to nasluujemo ali jo ne znamo. Tada simbol potie nesvjesno na sudjelovanje, on stvara ivot i potie njegov raz voj. Sjetimo se Faustovih rijei: Drukije ve na me djeluje taj znak!... Simbol u svakomu pogodi onu svima zajedniku icu (JUNT, 494). R. de Becker zorno je opisao tu viestranost simbola: Simbol se moe usporediti s krista lom koji razliito proputa svjetlo, ovisno o plohi na koju svjetlo pada. Moemo jo rei da je simbol ivo bie, djeli naeg bia koje se mijenja i preobraava. S tim da se, dok se zadublju jemo u simbol, dok ga shvaamo kao predmet razmiljanja, zadubljujemo i u putanju koju kanimo prijei, uoavamo smjer kretanja kojim se bie zaputilo (BECM, 289). Vratiti vrijednost simbolu uope ne znai proglasiti estetski ili dogmatski subjektivizam. To uope ne znai da iz umjetnikih djela treba iskljuiti misaonost i jasnou

Rjenik simbola

xx

izraza, niti da dogmama i objavi treba oduzeti njihove povijesne temelje. Simbol ostaje u povijesti, ne ukida tvarnu zbilju, ne ponitava znak, nego im dodaje jednu dimenziju, reljef, uspravnost; polazei od njih od injenice, predmeta, znaka simbol uspostavlja izvanrazumske, matovite veze izmeu razina postojanja te izmeu svemirskih, ljudskih i boanskih svjetova. Kao to kae Hugo von Hofmannsthal, simbol udaljuje blisko, pri bliuje udaljeno, kako bi osjeaj mogao obuhvatiti i jedno i drugo. Simbol se kao transcendentna kategorija visine, nadzemaljskog, beskonanog, otkriva cijelom ovjeku, i njegovu razumu i njegovoj dui. Simbolizam je neposredna spoznaja pune svijesti, tvrdi Mircea Eliade, spoznaja ovjeka koji se otkriva kao takav, koji postaje svjestan svog poloaja u svijetu; ta su prvotna otkria tako organski povezana s dramom tog ovjeka da isti simbolizam odreuje i djelovanje njegove podsvijesti i najplemenitije izraze duhovnog ivota (ELIT, 47). Dakle, zamjedba simbola iskljuuje miljenje obinog promatraa i trai sudionika. Simbol postoji samo na razini subjekta, ali mu je temelj na razini objekta. Subjektivna miljenja i zamjedbe temelje se na osjetilnom iskustvu, a ne na konceptualizaciji. Simbolu je svojstveno ostati sugestivan: svatko vidi u njemu ono to mu mo njegova vida doputa da vidi. Tko nije pronicav, ne e proniknuti u dubinu (WIRT, 111). Simbol je kategorija visine, ali i jedna od kategorija nevidljivog. Prema Kleeovim rijeima, odgonetanje simbola vodi nas prema nedohvatnim dubinama prvotnoga daha, jer simbol vidljivoj slici pripaja dio nevidljivoga koji smo na neobjanjiv nain zamijetili. To je stajalite posebno obradio Jean Servieu u knjizi ovjek i nevidljivo (SERH). Razumijevanje simbola nije toliko povezano s umovanjem koliko s izravnom zamjedbom putem svijesti. Povijesna istraivanja, usporeivanje kultura, prouavanje tumaenja iz usmenih i pismenih predaja te psihoanalitika istraivanja nedvojbeno pridonose tomu da razumijevanje simbola bude manje nesigurno. Ali bi pridonijeli i tomu da se znaenje simbola neopravdano ustali kad ne bismo neprestano isticali da je simbolina spoznaja globalna, relativna, nestalna i da individualizira. Ona uvijek probija granice shema, mehanizama, pojmova, predodaba to joj slue kao oslonac. Nikada nije steena zauvijek, niti je ista za sve. Ipak se nikada ne zamjenjuje s neim bezuvjetno neodreenim. Oslanja se na neku vrstu teme s bezbrojnim varijacijama. Struktura joj nije statina, nego izrazito tematska. O njoj moemo rei ono to Jean Lacroix pie o svijesti u vezi s Paradoksom svije sti i granicama automatizma Raymonda Ruyera: Ona preobraava znakove prema temama s kojima je u sprezi, umjesto da ih pretvori u vrsto svezan snop koji emo nazvati sintetinim zakljukom. Paradoks svrhovitosti svijesti, nastavlja on, u tom je to je svijest simbolina anticipacija budueg vremena. Moemo jo dodati da je svrhovitost simbola u tom to bie postaje svjesno sebe, u svim dimenzijama vremena i prostora, i svoje projekcije u onkraj. Vreteno parki bogatije je smislom nego sveanj prutova to ga nose liktori. Simbol prelazi i granice samog uma, a da ipak ne upada u apsurd. Ne pojavljuje se kao zreo plod loginog zakljuka na kraju nepogrjeivog dokazivanja. Analiza koja rastavlja na dijelove i mrvi ne moe proniknuti bogatstvo simbola; ni intuicija to ne moe uvijek; ona mora biti izrazito sintetina i naklona, tj. mora dijeliti i osjeati odreeno vienje svijeta. Prednost je simbola u tom to na opipljivu zbilju od koje polazi na mjesec, bika, lopo, strijelu usredotouje sve sile to ih evocira ta slika i njezini analogoni, na

xxi

Uvod

svim razinama svijeta i svijesti. Svaki je simbol mikrokozmos, potpun svijet. Njegov cjelokupan smisao ne moemo shvatiti gomilajui pojedinosti analizom: nuan je tako rei sinoptiki pogled. Jedna je od bitnih znaajki simbola simultanost znaenja koje otkriva. Lunarni ili vodeni simbol vrijedi na svim razinama zbilje, i ta se viestrukost otkriva simul tano (ELIT, 378). U fulanskoj legendi o Kaydari, stari prosjak (koji upuuje u tajne) kae Hammadiju (hodoasniku koji traga za znanjem): Brate moj, znaj da svaki simbol ima jedno, dva, vie znaenja. Ta su znaenja dnevna i nona. Dnevna su korisna, a nona tetna (HAMK, 56). Tzvetan Todorov tono zapaa u simbolu pojavu kondenzacije: jedan jedini oznaitelj inducira spoznaju vie od jednog oznaenog; ili jednostavnije oznaeno je bogatije od oznaitelja. Zatim citira mitologa Creuzera iz doba romantizma, kojemu pripada zasluga oivljavanja zanimanja za simbole, koje je bilo zamrlo zbog tenje razuma intelektualnoj hegemoniji: simbol otkriva nejednakost bia i oblika prelaenje sadraja izvan granica izraza. (TODS, 291). Meutim, usprkos raznovrsnosti oblika i tumaenja, jedno je od svojstava simbola da uvijek sugerira odnos izmeu onog to simbolizira i simboliziranog: preokrenuta aa, koja zapravo simbolizira nebo, nije mu samo slina po obliku nego izraava i sve ono na to nebo nesvjesno podsjea: sigurnost, zatitu, boravite viih bia, izvor napretka i mudrosti itd. I kad aa poprimi oblik kupole na bazilici ili na damiji, oblik nomadskog atora, betonskog sklonita na obrambenoj crti, simbolina je veza dvaju pojmova, ae i neba, stalna, bez obzira na stupnjeve svijesti i neposredne koristi. Meusobno proimanje jo je jedna znaajka simbola. Simbole ne razdvaja nikakva nepropusna pregrada: uvijek postoji mogunost povezivanja jednoga s drugim. Nita nije tako tue simbolinoj misli kao ekskluzivizam poloaja ili naelo iskljuenja treega. Simbolini sadraji posjeduju ono to C. G. Jung naziva bitnim afinitetom (JUNR, 147). Taj je afinitet, po naem miljenju, u odreenoj povezanosti (koja moe imati bezbroj oblika i uzroka) s transcendentnim, tj. u teleonominom uzlaznom dinamizmu. im se pojavi meustupanjski odnos izmeu dviju slika ili dviju injenica, bilo kakva hijerarhijska veza, zasnovana ili ne na razumnoj analizi, postoji mogunost da nastane simbol. Simboli su uvijek viedimenzionalni. Oni, naime, izraavaju veze zemljanebo, prostor vrijeme, imanentnotranscendentno, poput ae okrenute prema nebu ili prema zemlji. To je prva bipolarnost. Postoji i druga: sinteza suprotnosti, simbol ima dnevno i nono lice. tovie, meu mnogim takvim parovima postoje slinosti koje se takoer izraavaju u simbolima. To bi mogli biti simboli drugog stupnja, kao to su nia ili kupola na svom postolju u odnosu prema ai samoj. Umjesto da se oslanja na naelo iskljuenja treega, kao pojmovna logika, simbolika, naprotiv, pretpostavlja naelo ukljuenja treega, tj. mogunost komplementarnosti meu biima, sveopu solidarnost, kakvu zamjeujemo u vidljivoj zbilji odnosa izmeu dvaju bia, dviju skupina bia, ili mnogo vie od dviju... Viedimenzionalan simbol moe imati beskonano mnogo dimenzija. Tko zamjeuje simbolian odnos, nalazi se u sreditu svijeta. Simbol postoji samo za pojedinca ili za zajednicu lanovi koje se na odreeni nain poistovjeuju jedni s drugima da bi tvorili samo

Rjenik simbola

xxii

jedno sredite. Sav se svijet artikulira oko te jezgre. Stoga su najsvetiji simboli za jedne, samo obini predmeti za druge: a to otkriva duboke razlike u razumijevanju simbola. Zamjedba jednog simbola, simbolina epifanija, uvodi nas zapravo u nekakav duhovni svijet. Stoga nikada ne treba simbole odvajati od njihove ivotne pratnje; nikada im ne treba oduzimati svjetlosnu auru u krilu koje su nam se otkrili, na primjer u dubokoj, svetoj tiini noi, nasuprot golemu, velianstvenu, arobnu nebeskom svodu (CHAS, 49). Simbol je povezan sa sveobuhvatnim iskustvom. Ne moemo shvatiti njegovu vrijednost ako se u duhu ne prenesemo u cijelu sredinu u kojoj on doista ivi. Grard de Champeaux i asni otac Sterckx izvrsno su opisali posebnu narav simbol: oni u aritu jedne jedine slike saimlju cijelo jedno duhovno iskustvo... transcendiraju mjesta i razdoblja, individualna sta nja i sluajne okolnosti; usklauju prividno najraznorodnije injenice upuujui ih na samo jednu, dublju injenicu koja je posljednji smisao njihova postojanja (ibid., 202). Nije li ta najdublja zbilja duhovno sredite s kojim se poistovjeuje ili u kojem sudjeluje osoba koja zamjeuje vrijednost odreenog simbola? Simbol postoji upravo u odnosu prema tom sreditu kruga koji nigdje nema obod.

4. Simbolini dinamizam i njegove funkcije

ivi simbol, koji izranja iz ovjekove stvaralake podsvijesti i ivotne sredine, ima iznimno korisnu ulogu u osobnom i drutvenom ivotu. Premda se ta uloga oituje globalno, pokuat emo je analizirati da bismo bolje prikazali njezin bogat dinamizam i viestrukost. Ali nemojmo zaboraviti poslije spojiti u sintetinu sliku te razliite aspekte kako bismo simbolima vratili njihovu posebnost koja se ne moe svesti na pojmovno dijeljenje. U ovom teorijskom izlaganju morali smo se drati odreenog reda, ali taj red ne znai nikakvu pravu hijerarhiju i prestaje postojati u jedinstvu zbilje. 1. Mogli bismo rei da je osnovna uloga simbola istraivaka. Poput glave koja trai, ispruena u nepoznato, simbol pomno ispituje i nastoji izraziti smisao duhovne pustolovine ljudi baenih u prostorvrijeme. On nam zapravo omoguuje da na odreeni nain proniknemo kakvu vezu koju razumom ne moemo odrediti jer je jedan njezin dio poznat a drugi nepoznat. Simbol proiruje polje svijesti na podruje u kojemu je tono mjerenje nemogue, a ulazak u to podruje sadrava neto od pustolovine i izazova. Prema Jungu, ono to nazivamo simbolom jest pojam, ime ili slika koji, i kad su nam dobro poznati u svakod nevnom ivotu, sadravaju u sebi neto to proiruje njihovo uobiajeno i oito znaenje. Pod simbolom razumijemo neto za nas nejasno, nepoznato ili skriveno... Kada duh pokua istraiti simbol, susree se sa svijetom koji je izvan svijeta dostupnog naem razumu. Slika kotaa, na primjer, moe nam sugerirati pojam boanskog Sunca, ali ovdje na razum mora priznati svoju nemo, jer ovjek ne moe definirati boansko bie... Budui da se neizmjerno velik dio zbilje nalazi izvan granica ljudskog poimanja, neprestano se sluimo simbolinim izrazima da bismo predoili pojmove koje ne moemo ni tono odrediti, ni posve razumjeti... Ali ta svjesna uporaba simbola samo je jedan oblik vrlo znaajne psiholoke zbilje: jer ovjek simbole stvara i nesvjesno, spontano (JUNS, 2021) kad pokuava izraziti nevidljivo i neiskazivo. Pa ipak,

xxiii

Uvod

nepoznato prema kojemu simbol upravlja misao uope nije nekakvo pretjerivanje mate. Moramo paziti da pretjerivanjem ne nazivamo sve ono to ne moemo razumjeti; bolje je da u neobinim odnosima potraimo dio istine koju oni smiono izraavaju. Zanemarimo li obinu fantazmagoriju, koja, uostalom, u oima analitiara nikada nije liena smisla, ali nije nuno simbolina, moemo zajedno s C. G. Jungom rei kako simbol uvijek pret postavlja da odabrani izraz najbolje oznauje ili izraava ono to je relativno nepoznato, ali to, prema onom to znamo, postoji ili bi moralo postojati (JUNT, 491). Prema Mircei Eliadeu, simbol omoguuje slobodno kretanje svim razinama zbilje. Simbolina misao moe saeti u sebi sve: ona neprestano smilja nekakav odnos. U odreenom smislu, ona je isprueni vrak razuma; ali bi unitila samu sebe kad bi se zadovoljila konanim iskazima. Pitanja i tajne sami izluuju odgovore, ali u obliku simbola. Igre slika i zamiljenih odnosa tvore eksperimentalnu hermeneutiku nepoznatog. Kad analitiar ili znanstvenik jednom identificiraju to nepoznato, zamiljene se sheme mogu odrati, ali samo zato da ovjeka pozovu na traganje za nepoznatim u drugom smjeru i da ga navedu na nova istraivanja. 2. Osnovna je uloga simbola vrsto povezana s drugom njegovom ulogom. Nepoznato u simbolu nije praznina neznanja, nego neodreenost slutnje. Vektorska slika ili eidolopokretaka shema pokrit e tu neodreenost velom koji e istodobno biti prva uputa ili otkrie. Simbol, dakle, ima ulogu zamjene. U oima analitiara i sociologa simbol u slikovitu obliku, obino u obliku odgovora, rjeenja ili ispunjenja elje, zamjenjuje kakvo pitanje, sukob ili elju koji ostaju nerijeeni u podsvijesti. To je zamjenski izraz kojemu je svrha prenijeti u svijest, u preruenu obliku, odreene sadraje koji zbog cenzure ne mogu u nju prodrijeti (PORP, 402). Simbol izraava zamijeeni i doivljeni svijet onako kako ga osjea subjekt, ne prosudbom i na razini svijesti, nego cijelom svojom afektivnom i reprezentativnom psihom, poglavito na nesvjesnoj razini. Simbol, dakle, nije obina zabav na i slikovita prijevara, nego iva injenica koja posjeduje zbiljsku mo na temelju zakona o sudjelovanju (ibidem). Simbol zamjenjuje vezu Jastva s njegovom sredinom, njegovim poloajem ili sa samim sobom, kada ta veza nije sasvim svjesno prihvaena. Ali ono to simbol eli sugerirati nije samo, prema frojdovskoj koli, predmet potiskivanja, nego je, prema Jungu, smisao traenja i odgovor intuicije koju nije mogue provjeriti. Izvorna je uloga simbola upravo to egzistencijalno otkrivanje ovjeka samome sebi s pomou kozmolo kog iskustva (CHAS, 239) u koje moemo ukljuiti i cjelokupno njegovo osobno i drutveno iskustvo. 3. Zamjena implicira treu ulogu simbola: ulogu posrednika. Simbol ima pravu posredniku ulogu; on gradi mostove, spaja razdvojene elemente, povezuje nebo i zemlju, tvar i duh, prirodu i kulturu, zbilju i san, nesvjesno i svijest. Svim tim centrifugalnim silama nagonskog duevnog ivota, koje su sklone rasprivanju u mnotvu dojmova i osjeaja, simbol suprotstavlja centripetalnu silu, uspostavljajui zapravo sredite veza na koje se to mnotvo oslanja i u kojem nalazi svoje jedinstvo. Simbol je posljedak sudara suprotnih tenja i antinominih sila koje sjedinjuje u odreenom odnosu.

Rjenik simbola

xxiv

Djelovanje disocijativnih struktura nesreenog libida zaustavlja djelovanjem asocijativnih struktura usmjerenog libida. U tom je pogledu simbol imbenik ravnotee. iva igra simbola u duevnom ivotu osigurava snanu i zdravu mentalnu djelatnost koja u isti mah oslobaa. Simbol je najuinkovitija pomo u razvoju osobnosti. Prema Jungu, simbol u sklopu svog pravog izraza posjeduje svjetlosnu izraajnost, tj. praktinu uinkovitost na razini vrijednosti i osjeaja. Upravo simbol podupire naizmjenine prijelaze u oba smjera izmeu razina svijesti, poznatog i nepoznatog, otkrivenog i skrivenog, ja i nad-ja. 4. Posredovanje tei za sjedinjenjem. To je druga strana djelatne uloge simbol: simboli su sile koje sjedinjuju (ELIT, 379). Temeljni simboli saimlju cjelokupno ljudsko iskustvo vjersko, kozmiko, drutveno, psihiko (na razini nesvjesnog, svijesti i nadsvijesti); saimlju i svijet istiui temeljno jedinstvo triju njegovih razina (podzemne, zemaljske i nebeske) i sredite est pravaca prostora; otkrivajui glavne osi okupljanja (mjesec, voda, vatra, krilato udovite itd.); napokon, simboli ovjeka povezuju sa svijetom tako da se procesi osobne integracije ukljuuju u opi razvoj, bez odvajanja i nereda. ovjek se, zahvaljujui simbolu koji ga smjeta u golemu mreu veza, ne osjea strancem u svijetu. Slika postaje simbolom kad se njezina vrijednost toliko proiri da u ovjeku povee imanentne dubine i beskonanu transcendentnost. Simbolina misao prebiva u jednom od oblika onoga to Pierre Emmanuel naziva neprestanom osmozom unutarnjeg i vanjskog. 5. Simbol kao sjedinitelj ima i pedagoku ulogu, pa i terapeutsku. On pribavlja osjeaj, ako ne uvijek identifikacije s nekom nadindividualnom silom, onda barem osjeaj sudjelovanja u njoj. Povezujui razliite dijelove svijeta, prua osjeaj djetetu i ovjeku da nisu osamljena bia, izgubljena u neizmjernoj cjelini to ih okruuje. Ali simbol ne valja zamjenjivati s iluzijom, a obranu simbola s kultom nezbiljskog. U znanstveno netonu, ak naivnu obliku, simbol izraava zbilju koja odgovara viestrukim potrebama za znanjem, njenou i sigurnou. Meutim, zbilja koju simbol izraava nije ona zbilja koju prikazuje vanjskim obiljejima svoje slike: jarac, zvijezda ili zrno ita; zbilja simbola neto je neodredivo, ali duboko naslueno, poput kakve tjelesne i duevne energije koja oplouje, uzdie i hrani. Zahvaljujui tim jednostavnim intuicijama, pojedinac se osjea kao da pripada cjelini koja ga istodobno plai i ohrabruje, osposobljujui ga za ivot. Protiviti se simbolima znai odrezati dio sebe, osiromaiti svu prirodu i pod izlikom realizma ne odazvati se najvjerodostojnijem pozivu da ivimo potpunim ivotom. Svijet bez simbola bio bi nepodnoljiv: smjesta bi prouzroio ovjekovu duhovnu smrt. Meutim, slika poprima vrijednost simbola samo ako promatra pristaje na imaginarni prijenos, u zbilji jednostavan, ali teak za analizu, prijenos koji ovjeka smjeta u simbol, a simbol u ovjeka, tako da svaki ima u sebi neto od naravi i dinamizma drugoga u nekoj vrsti simbioze. Ta simbolina identifikacija ili to simbolino sudjelovanje rue granice privida i pripremaju za zajedniki ivot. Sjedinjuju. Rainer Maria Rilke vjerojatno upravo o tom govori u svojoj pjesmi: Ako eli da stablo ivi okrui ga prostorom

xxv

Uvod

to u tebi prebiva... Tek oblikujui se tvojim odricanjem postaje doista stablo. (Vision intrieure et perspective invers, u Aesthetik und allgemeine Kunstwissenschaft, sv. XI2) Razumije se da je uloga imaginativnog ivota vrlo velika. Ali ne prepoznati razlike izmeu simbola i zbilje znailo bi u isti mah izgubiti smisao i za simbol i za zbilju. Valja neprestano upozoravati na opasnost od zlouporabe identifikacije. Put identifikacije ima prednosti, ali bi bilo neoprezno kad bismo se na njemu zadravali ne mislei istodobno na odmak od njega. Identifikacija nedvojbeno pomae da, na primjer, prisvojimo (to osobito vrijedi za dijete) pozitivno ponaanje odabranog junaka; ali ako identifikacija potraje, moe proizvesti neku vrstu infantilnosti i usporiti oblikovanje samostalne osobnosti. Identifikacija s biblijskim biima, pie uvaeni redovnik, jedan je od najboljih naina da se otkrije ponaa nje ovjeka pred Bogom. Nesrea bi bila samo kad bi se ovjek identificirao s Kajinom. Koliko god bi bila tuna, ta bi pogrjeka napokon bila samo pogrjeka u izboru. Tea bi bila metodika pogrjeka da se identifikacija s drugim neoprezno uzme kao pedagoko naelo, a struktura koja heterogenizira kao osnova odgoja. Simboli, dakako, imaju bitan udio u odgoju djeteta i odrasla ovjeka, ne samo kao spontan izraz i kao prilagoeno sporazumijevanje nego i kao sredstvo s pomou kojega se razvija stvaralaka mata i osjeaj za nevidljivo; ali simboli moraju ostati imbenik osobne integracije, a ne postati opasnost podvajanja osobnosti. 6. Iako simbol, razvrgnuem jedinstva, izlae opasnosti slabljenja osjeaja za zbilju, posve je sigurno da je simbol jedan od najmonijih imbenika ukljuivanja u zbilju zbog svoje socijalizacijske uloge: simbol vrsto povezuje s drutvenom sredinom. Svaka skupina, svako vrijeme ima svoje simbole: odjekne li u nama koji simbol, znai da pripadamo odreenoj skupini i vremenu. Epoha bez simbola mrtva je epoha; drutvo bez simbola mrtvo je drutvo. Civilizacija u kojoj vie ne bi bilo simbola iezla bi; brzo bi pripala povijesti. Rekli smo da je simbol sveobuhvatan jezik. On je i vie i manje od sveobuhvatnog jezika. Sveobuhvatan je stoga to je virtualno dostupan svakom ljudskom biu, bez posredovanja usmenih ili pismenih jezika, jer zrai iz cijele ljudske psihe. Ako prihvaamo da postoji zajednika osnova kolektivnog nesvjesnog, koja moe primati i slati poruke, ne smijemo zaboraviti da bogatstvo i raznovrsnost te zajednike osnove potjee od svih etnikih i osobnih priloga. Isti e vidljivi simbol, npr. jelen ili medvjed, biti razliito obojen, ovisno o narodu, pojedincu, povijesnom razdoblju i duhovnom ozraju odreenog doba. Moramo biti osjetljivi na te mogue razlike elimo li izbjei nesporazume i, nadasve, elimo li prodrijeti u dubinu razumijevanja drugoga. Iz toga se vidi da simbol prelazi granice sveobuhvatne spoznaje. Simbol nije obian prijenos spoznaje, on je konvergencija afektivnosti: libida, u energetskom smislu rijei, dolaze u dodir s pomou simbola. Stoga je simbol najuinkovitije sredstvo sporazumijevanja meu osobama, skupinama i narodima, sredstvo koje razumijevanje jaa i produbljuje u najveoj moguoj mjeri. Suglasnost oko

Rjenik simbola

xxvi

simbola golem je korak na putu razvoja drutvenosti. Kao sveobuhvatan, simbol moe istodobno proniknuti sr individualnog i drutvenog. Tko pronikne smisao simbola jedne osobe ili jednoga naroda, temeljito poznaje tu osobu i taj narod. 7. Sociologija i analiza s pravom razlikuju mrtve i ive simbole. Mrtvi simboli vie nemaju odjeka ni u individualnoj ni u kolektivnoj svijesti. Oni pripadaju samo povijesti, knjievnosti i filozofiji. Iste slike mogu biti ive ili mrtve, ovisno o daru promatraa, o njegovoj dubokoj sklonosti, o drutvenom razvoju. ive su ako u cijelome biu promatraa izazovu snaan odjek; mrtve su ako su samo vanjski predmet ogranien na svoja objektivna znaenja. Za Indijca proetog vedskom milju krava ima posve drukiju duhovnu vrijednost nego za normandijskog stoara. ivotnost simbola ovisi o ponaanju svijesti i o podatcima nesvjesnoga. Ona pretpostavlja neku vrstu sudjelovanja u tajni, srodnost s nevidljivim; ona ih reaktivira i pojaava, i promatraa pretvara u sudionika. Inae bi simboli, kako kae Aragon, bili samo rijei bez sadraja koje su izgubile svoju svrhu, poput crkve u kojoj se vie nitko ne moli. Dakle, ivi simbol pretpostavlja funkciju odjeka. Na psiholokoj razini, tu bismo pojavu mogli usporediti s pojavom koja se u dinamikoj fizici naziva vibracijskim fenomenom. Tijelo, npr. visei most, ima svoju frekvenciju titraja koja se mijenja ovisno o vanjskim utjecajima, npr. vjetru. Ako se frekvencija kojega od tih utjecaja izjednai s frekvencijom tog tijela, ako zatitraju u istom ritmu, nastupit e rezonancija, tj. poveanje titraja, ubrzanje oscilacija, koje na posljetku moe prouzroiti puknue. Odjek je to snaniji to se simbol bolje slae s duhovnim ozrajem osobe, drutva, epohe, kakva zbivanja. Odjek pretpostavlja povezanost simbola s odreenom kolektivnom psihologijom i njegovo postojanje neovisno o kakvoj iskljuivo individualnoj djelatnosti. To jednako vrijedi i za imaginativni sadraj i za tumaenje simbola. Simbol je uronjen u drutvenu sredinu, premda izranja iz individualne svijesti. Njegova mo oivljavanja i oslobaanja mijenja se sa snagom odjeka koji proistjee iz tog odnosa izmeu drutvenog i individualnog. 8. Taj odnos moe biti uravnoteen samo u skladnoj sintezi esto razliitih zahtjeva osobe i zajednice. Jedna je od uloga simbola upravo spajanje i usklaivanje i samih suprotnosti. C. G. Jung naziva transcendirajuim djelovanjem (jednim od najzamrenijih i nikako osnovnim; transcendirajuim u smislu prijenosa iz jednoga stanja u drugo, pod utjecajem tog djelovanja) to svojstvo simbola da spaja antagonistike sile prevladavajui tako suprotnosti i utirui tako put irenju svijesti. Meu najistananije stranice njegova djela ubrajaju se one na kojima opisuje kako se tim transcendirajuim djelovanjem simbola raspleu, razrjeuju i razvijaju vitalne sile, protivnike ali nikako nespojive, koje se mogu sjediniti samo u procesu integriranog i simultanog razvoja (JUNT, 496498). 9. Vidimo, dakle, da simbol ne obogauje samo ovjekove spoznaje i ne utjee samo na njegov osjeaj za lijepo nego proima cjelokupan njegov razvojni put. Napokon, simbol je transformator psihike energije. Simbol kao da iz pomalo nesreenog i neuravnoteenog generatora crpi snagu da bi nekakvu struju doveo u prihvatljivo stanje koje e se

xxvii

Uvod

moi iskoristiti u osobnom upravljanju ivotom. Nesvjesna energija, pie G. Adler (ADLJ, 55), koja se u obliku neurotskih simptoma ne moe asimilirati, pretvara se u energiju koja se u svjesno ponaanje moe integrirati zahvaljujui simbolu, bilo da simbol potjee iz sna ili kojega drugog oblika oitovanja nesvjesnoga. Tu nesvjesnu energiju osloboenu snom (ili sim bolom) mora asimilirati Ja, a proces integracije mogu je samo ako je Ja za nj zrelo. Ne samo da simbol izraava dubine Ja, kojima daje oblik i lik, nego afektivnim nabojem tih slika potie razvoj psihikih procesa. Simbol, poput alkemiarskog atanora, pretvara energije: olovo moe pretvoriti u zlato, tamu u svjetlost.

5. Od klasifikacija do rasprsnua
Bilo je vie pokuaja da se simboli sustavno klasificiraju. Ti su pokuaji bili naravan zavretak znanstvenog prouavanja ili privremena radna hipoteza koja je sluila kao priprema za znanstveno prouavanje. Njihova je vrijednost u tom to su naznaili okvire za laki pristup grai; ali nijedan se jo ne ini posve prihvatljivim. Podsjetit emo ukratko na nekoliko primjera. A. H. Krappe u Postanku mitova razlikuje nebeske simbole (nebo, Sunce, Mjesec, zvijezde itd.) i zemaljske simbole (vulkani, vode, peine itd.). Od te se podjele nije bitno odmaknuo ni Mircea Eliade u svom klasinom djelu Rasprava o povijesti religija analizirajui uranske simbole (nebeska bia, bogove oluje, kultove Sunca, lunarnu mistiku, vodene epifanije...) i ktonske simbole (kamenje, zemlju, enu, plodnost...); njima se, u velikom pokretu kozmobioloke solidarnosti, u dinamici vjeite obnove pridruuju simboli prostora i vremena. Gaston Bachelard razvrstava simbole oko etiri pratvari: zemlje, vatre, vode, zraka, koje on smatra hormonima imaginacije; uostalom, svaki se od tih elemenata razmatra u svoj svojoj poetskoj polivalentnosti. G. Dumzil okuplja simbole oko tri glavne funkcije koje raspoznaje u strukturi indoeuropskih drutava i koje su bile osnova nastanka triju kasta, sveenike, ratnike i proizvoake. Piganiol razlikuje pastire ili nomade od poljodjelaca ili osoba sa stalnim boravitem, koji imaju svaki svoje lance simbola. Pryzulski utemeljuje svoju klasifikaciju na pojmu uzlazne evolucije svijesti: simboli se najprije okupljaju oko kulta Velike boice i plodnosti, zatim na razini ovjeka, Oca i Boga. Prema frojdovskoj psihoanalizi, os oko koje se artikuliraju simboli princip je uitka; oni se fokusiraju uzastopce na oralnoj, analnoj i seksualnoj razini te osi pod premonim djelovanjem cenzuriranog ili potisnutog libida. Adler taj princip zamjenjuje principom moi, koja natkompenzacijom osjeaja inferiornosti uzrokuje pravi procvat simbola. U djelu C. G. Junga moemo nai vie osnova klasifikacije; on tako govori o mehanizmima ili procesima ekstraverzije i introverzije kojima mogu odgovarati razliite kategorije simbola; o povezivanju temeljnih psiholokh funkcija s dvama tipovima, ekstravertiranim i introvertiranim; o procesima individuacije i simbolima koji obiljeuju svaku razvojnu fazu, svaki iznenadni dogaaj ili poremeaj na prijeenu dijelu puta. Dodue, esto te razliite faze i gledita sugeriraju isti simboli, obiljeeni drukijim znakom i uronjeni u drukije kontekste. Bilo kako bilo, veliki se ciriki psihoanalitiar nije upustio u metodiku klasifikaciju

Rjenik simbola

xxviii

simbola. Svaki pokuaj u tom smislu, koji bi polazio od njegove goleme knjievne produkcije, spotaknuo bi se o temeljnu zapreku, o sam duh jungovskog istraivanja kojemu je duboko strano svako usustavljivanje. Veini pokuaja klasifikacije moemo, kao i Gilbert Durand (DURS, 2433), prigovoriti pozitivistiko i racionalistiko nastojanje da se simboli izdvoje kao znakovi, fabulacije, dijelovi drutvenog ili vjerskog tumaenja, kao predmeti koje treba upoznati, a zanemaruje se subjektivna ukorijenjenost i promjenjiva zamrenost simbola; ti pokuaji pate od skrivene metafizike skuenosti. Psihoanalitikim se klasifikacijama moe prigovoriti i unitaristiki imperijalizam te pretjerano pojednostavnjivanje motivacija: simboli se u Freuda odvie lako svrstavaju prema shemi ljudske biseksualnosti, a u Adlera prema shemi agresivnosti... Drugim rijeima, imaginacija je, prema psihoanalitiarima, rezultat sukoba nagona s drutvom koje nagone potiskuje (stidljiv pokuaj da se prevari cenzura), a imagina cija se, naprotiv, u samom svom zamahu najee pojavljuje kao rezultat usklaivanja elja s predmetima iz drutvene i prirodne sredine. Dakle, imaginacija nikako ne bi trebala biti proizvod potiskivanja... nego, naprotiv poetak istiskivanja (DURS, 30). Gilbert Durand naela svoje klasifikacije simbola uzima iz strukturne antropologije. On priznaje da se slui posve pragmatinom i posve relativistinom metodom konvergencije koja tei otkrivanju velikih, gotovo nepromjenjivih konstelacija slika to se, ini se, struktu riraju prema odreenoj izomorfnosti konvergentnih simbola (DURS, 33). On takav snop konvergencija otkriva izmeu refleksologije (znanosti o refleksima: dominantnim kretnjama), tehnologije (znanosti o oruu potrebnu sredini, u produetku dominantnih kretnji) i sociologije (znanosti o drutvenim funkcijama). Simboli se, prema tomu, pojavljuju kao pokretake sheme koje tee za integracijom i usklaivanjem ovjekovih nagona i refleksa sa zahtjevima i poticajima sredine. Te su tri dominante (u refleksologiji): poloaj, prehrana i parenje; kretnje to odgovaraju tim dominantnim refleksima zahtijevaju materijalne oslonce i pomoni pribor (tehnologiju); zatim se pojavljuju drutveni stalei, sveeniki, proizvoaki i vojniki, ili zakonodavna, izvrna i sudska vlast. Tako se prividno najoprjeniji simboli mogu svrstati u tri velike cjeline, koje, uostalom, nisu nepropusne, a obiljeene su biofiziolokim, tehnolokim ili sociolokim tumaenjima, manje ili vie istaknutima, ovisno o simbolima i promatranim razinama. Ipak, iz razloga koji nisu posve uvjerljivi i koji odaju trajan utjecaj Eliadeove uranske i ktonske podjele, ili psihoanalitiarske mrane i svijetle podjele, Gilbert Durand ta naela ne primjenjuje strogo. On razlikuje dva reima simbolizma, dnevni reim, koji obuhvaa simbole poloajne dominante: tehnolo giju oruja, sociologiju velikog sveenika i ratnika, obrede uzdizanja i oienja itd... i noni reim, koji obuhvaa simbole probavne dominante i spojne ili cikline dominante; prvi obuhvaa izradu posuda i stanovanje, prehrambene i probavne vrijednosti, matrijarhalnu i hraniteljsku sociologiju; drugi obuhvaa cikline tehnike, poljodjelske i tkalake kalendare, prirodne ili umjetne simbole ponavljanja, astrobioloke mitove i drame (DURS, 50). Nae je miljenje da se svaki simbol, bez obzira na to kojoj dominanti pripada, pojavljuje u dva oblika, dnevnom i nonom. udovite je na primjer noni simbol po tom to guta i prodire; dnevni simbol postaje po tom to preobraava i onda ispljune novo bie; kao uvar hramova i svetih vrtova, udovite je istodobno zapreka i vrijednost, tama i svjetlost, nono i dnevno. Gilbert Durand jasno istie tu bipolarnost simbola. Stoga doista treba

xxix

Uvod

poaliti to ga njegova mukotrpna i otroumna istraivanja nisu dovela do klasifikacije koja bi bila bolje usklaena s njegovim kriterijima. Ali to moe biti i dokaz da je simbol tako zamren da prelazi granice svakog sustava. Drugi autori razlikuju kozmoloke, metafizike, etike, vjerske, junake, tehnoloke i psiholoke simbole; a meu psiholokima svaki bi simbol trebao odgovarati jednom tipu ovjeka, s njegovim pozitivnim i negativnim svojstvima. Meutim, ta razliita svojstva susreemo simultano u veini simbola lisnate strukture, kako bi rekao C. Lvi-Strauss, kojima je jedna od funkcija upravo povezivanje vie razina. Oni, prema tomu, ne mogu posluiti kao osnova klasifikacije i samo naznauju mogue razine tumaenja. U svojim mitolokim studijama C. Lvi-Strauss jasno istie da se njegovo djelo ne smije zatvoriti u okvire klasifikacije. S koje god ga strane promatramo, ono (njegovo djelo) iri se poput svemirske maglice, a nikad ne ujedinjuje trajno i sustavno konaan zbroj svih elemenata iz kojih slijepo crpi svoju bit, uzdajui se da e mu zblja posluiti kao vodi i pokazati mu put sigurniji od onoga koji bi sam mogao pronai (LEVC, 10). Ta je metodoloka ograda jedna od onih to su nas nadahnule pri izradi ovoga rjenika u kojem smo izbjegavali svaku sustavnu klasifikaciju. Grard de Champeaux i Sebastien Sterckx u Svijetu simbola, djelu u kojem se obrauje u prvom redu romanika simbolika, okupili su sve simbole oko jednostavnih likova ili osnovnih simbola ljudskog psihikog ivota, kako ih oni nazivaju. Ti su likovi sredite, krug, kri i etvorina. Nije rije o tom da se svi simboli izvode iz tih likova, niti da se svode na te oblike. Takav bi pokuaj odavao potpuno nerazumijevanje simboline misli. Tako se simbol hrama, premda sveto zdanje najee ima oblik etvorine ili pravokutnika, povezuje sa simbolizmom sredita, jer hram doista ima ulogu svetog sredita; isto tako, stablo pripada simbolinom podruju kria, premda neke kronje vie podsjeaju na kupolu i krug. Vidimo da ta prilagodljiva klasifikacija pretpostavlja tumaenje koje moe biti prilino udaljeno od privida i usmjereno prema dubokim istinama. Prouavajui Simbolizam u grkoj mitologiji, Paul Diel je podijelio mitove i njihove teme prema tomu kako se oblikovala dijalektika nadahnuta bio-etiko-psiholokim poimanjem simbolizma. On dri da ivotom, kao razvojnom snagom, upravlja ovjekov psihiki ivot. Sr je tog psihikog ivota afektivna imaginacija. Temeljni je zakon ivota zdravo djelovanje psihe, tj. ovladavanje samim sobom i svijetom. Borbe u mitovima prikazuju pustolovine svih ljudskih bia, s njihovim trajnim mogunostima i naizmjeninim fazama duhovnog zanosa i pada u razvrat. Mitski se junak oblikuje kao djelomina ili potpuna simbolina projekcija nas samih, takvih kakvi smo u jednoj fazi svog ivota. Prema Paulu Dielu, ivot se zbog sporog ali u cjelini neodoljivog pritiska razvija prema oduhovljenju. Duh, kao da na nj djeluje usmjerena sila, ispunjava funkciju nadsvijesti; razum je svjesna funkcija koja ovjeka na njegovu razvojnom putu prilagouje prijekim potrebama i svrsi ivota. Nadilaenje svijesti prema nadsvijesti puno je zamki kojima je glavni uzrok odvie zanesena imaginacija. Ona je poput nametnika koji se opire razvojnoj sili i potie vraanje u predsvijest i nesvjesnost. Sa svojom pratnjom neloginih navika, opsesivnih slika i proturjenih gledita, taj poremeaj u djelovanju psihe, podijeljene izmeu privlane nadsvijesti i tereta nesvjesnog, hrani podsvijest. Ono to mit otkriva s pomou

Rjenik simbola

xxx

simbolinih slika i stanja, nisu vie ostatci poetizirane prolosti, nego slika konfliktne sadanjosti, koju valja svladati, i zamisao budunosti, koju valja ostvariti. Promatrani s tog stajalita temeljni su simboli povezani s tri instancije koje su se u ljudskoj psihi prikljuile i votinjskoj nesvjesnosti: s imaginacijom, koja zanosi i potiskuje (podsvijest), razumom (svijest) i duhom (nadsvijest) (DIES, 36). Autor tako razvrstava simbole u etiri kategorije: simbole imaginativnog zanosa (Ikar, Tantal, Iksion, Perzej itd.); simbole poremeaja funkcije (poetne nesloge: teogonija, gigantomahija itd.); simbole banalizacije, kao prve mogunosti prevladavanja poremeaja funkcije: banalizacije u tri oblika, obinom (Mida, Eros, Psiha), dionizijskom (Orfej), titanskom (Edip); simbole prevladavanja sukoba ili borbe protiv banalizacije (Tezej, Heraklo, Prometej itd.). Kao potvrda opeg tumaenja, u toj klasifikaciji svoje mjesto opravdano imaju simboli poput noge, orla, tunike, strijele, rijeke itd. Prednost je te klasifikacije koherentnost i dubina; k tomu, nadahnjuje se doista vrijednim sustavom tumaenja, ali odvie iskljuivo usredotoenima na etiku. Ne istie druge dimenzije simbola, npr. kozmoloke i vjerske. Ne bismo joj zbog toga mogli prigovoriti, jer tei samo tomu da bude prijevod mitskog simbolizma u psiholoki jezik. Zakljuimo samo da, iako jo nismo otkrili naela ope klasifikacije, u toj klasifikaciji moemo otkriti metodu tumaenja na odreenoj razini istraivanja. U Povijesti nae slike Andru Virelu je pala na um genijalna zamisao da za referencijski sustav uzme tri faze u razvoju poimanja vremena i prostora, u biolokom razvoju, u povijesti ovjeanstva i u povijesti samog individuuma. Prva faza, koju naziva kozmogenom, ima obiljeja koja se mogu nai u skupini kontinuiranog: val, kruno, naizmjeni no; to je uranska, anarhina i konfuzna faza nabujalog ivota. U drugoj fazi, shizogenoj, individualno se odvaja od magme: to jo nije razluivanje, nego dvojnost, odvajanje kao suprotstavljanje sredini; obiljeje joj je kidanje kontinuiteta: omeenje, fiksacija, akumulacija, simetrija, ritmiko vrijeme, sreivanje itd. ...; to je saturnska faza zastoja, odmora, stabilizacije. Trea je faza, u znaku Zeusa (Jupitera), faza ponovnog irenja, ali u sreenu kontinuitetu. Dok se bie u poetku nije razlikovalo od okoline, sada se razlikuje. Kontinuitet diferencijacije suprotstavlja se kontinuitetu nediferencijacije u prvotnoj fazi. U tijeku te tree faze, koju nazivamo autogenom, bie raa samo sebe, opstoji po sebi. Ono je autonoman svijet. Shizogena dvojnost ustupa mjesto dinamikom odnosu izmeu bia i svijeta. Svoje mjesto i smisao u toj razvojnoj koncepciji imaju mitovi, simboli, strukture, OzirisSetIzida, UranSaturnJupiter, stablovorsjekira, piljazmijastrijela itd. Ta genetska simbolologija objanjava mnoge iracionalne injenice. Ona nudi novu analitiku metodu koja moe unijeti red u raznorodne elemente naslijeene iz heterogenih arhainih svjetova. Ona utire put terapeutskim tumaenjima. Ali, premda odreeni broj simbola moemo rasporediti u skupine povezane s tim trima fazama, one ne mogu posluiti kao osnova klasifikacije. Jer je svaki simbol, kako to Andr Virel jasno pokazuje, dio cjeline koja prolazi kroz te tri faze: npr., val je u kozmogenoj fazi prikazan kao bujica; u shizogenoj fazi ograen je nasipom; u autogenoj je fazi obuzdan; te izraze, a prije svega val, razumijemo u njihovu simbolinom znaenju. To je jo uvijek analitiko naelo, a ne klasifikacijsko. Dakle, sve su se dosadanje sustavne klasifikacije simbola pokazale kao nedostatne, izuzevi njihovu praktinu svrhu u izlaganju. Sama polivalentnost simbola oteava za-

xxxi

Uvod

dau. inilo nam se da je, s obzirom na sadanje stanje istraivanja, najbolji nain da se otklone ili svladaju zapreke najprije pripremiti zbirku simbola i dostatno reprezentativnih i preglednih naina tumaenja. U taj se okvir moe uklopiti svako novo dodavanje i sugestija. Jer to je samo okvir, a ne iscrpan popis. Mnogo se toga moe dodati; sami smo izostavili mnotvo biljeaka. Zadrali smo ono to je bilo dovoljno tipino, tj. uzeto iz razliitih kulturnih podruja i razliitih sustava tumaenja.

6. Logika imaginacije i logika razuma

Premda izmie svakom pokuaju klasifikacije, podruje imaginacije nije podruje anarhije i nereda. Najspontanija ostvarenja podlijeu nekim unutarnjim zakonima. I kad nas ti zakoni uvode u podruje iracionalnosti, pametno je pokuati ih razumjeti. Simbol nije dokaz, ali ima svoju logiku. Prema Jeanu Piagetu, simbolina je misao funkcionalno ko herentna. Slike to raskono izviru, pie Gilbert Durand, uvijek su, ak i u najnejasnijim sluajevima, povezane nekom logikom simbola, makar i osiromaenom (DURS, 21). Logika simbola, istie Mircea Eliade, nalazi potvrdu ne samo u maginoreligijskom simbolizmu, nego i u simbolizmu koji se oituje u ovjekovoj podsvjesnoj i transcendentnoj djelatnosti (ELIT, 377378). Ta logika potjee od dvaju osnovnih obiljeja simbola po kojima se simboli razlikuju od obine tlapnje: to su stalnost i relativnost. Ve smo upozorili na odreenu stalnost simbola u povijesti religija, drutava i individualnog psihikog ivota. Simboli su povezani s analognim situacijama, porivima i cjelinama. Razvijaju se prema istim procesima. ini se da se ostvarenja svijesti, nesvjesnog i nadsvijesti u svojoj ikonografskoj i literarnoj raznolikosti nadahnjuju istim uzorima i razvijaju prema nizovima istih struktura. Ali, moramo paziti da ih ne pretvorimo u odreene stereotipove: skleroza je sigurna smrt. Njihova je stalnost stalnost relativnosti. Spomenuli smo takoer da je simbol veza ili pokretljiva skupina veza izmeu vie lanova. U naelu, logika simbola poiva na samoj osnovi tih veza. Upravo je u tom zamrenost i teina problema. Jer osnovu tih veza moramo traiti u vie smjerova. Ona je drukija za svaki sadraj, za svaku skupinu i, u mnogo sluajeva, za svaku fazu njihova postojanja. Doista moemo, kao J. de la Rocheterie, promatrati predmet ili sliku koji slue kao simboli, ili ono to ti predmeti ili slike simboliziraju; moemo vie istaknuti simbolizirano od onoga to se simbolizira; u simbolu uspravnosti moemo vidjeti da vrh silazi prema osnovi, ili da se osnova uspinje prema vrhu. Moemo se pitati kako simbol percipira budan ovjek, usnuli sanja, tuma; sa im se simbol obino povezuje; to je ovjeanstvo osjetilo pred tim simbolom (pretjerivanjem); na kojoj je razini simbol za osobu koja ga zamjeuje hic et nunc fizikoj, duhovnoj, psihikoj; kakva mu je funkcija u psihikom ivotu osobe koja ga zamjeuje, u njegovoj sadanjosti i prolosti; kakva mu je uloga kao svjedoka i imbenika razvoja itd. Bez obzira na broj lanova u simbolinoj vezi, svi joj lanovi, svaki na svoj nain, pridonose, daju joj vrijednost i boju. Koliko god su najee neuhvatljivi kao cjeline, ipak posjeduju odreenu zbiljnost koja ima djelatno mjesto u imaginativnom ivotu. Taj poloaj odgovara odreenom redu stvari;

Rjenik simbola

xxxii

on utemeljuje izvornu logiku, nesvedivu na racionalnu dijalektiku. To nam s pomou sim bola govori svijet, pie Jung, to je simbol arhainiji i dublji... to vie postaje kolektivnim i univerzalnim. Naprotiv, to je apstraktniji, diferenciraniji i specifiniji, to se vie pribliava naravi pojedinanog i svjesnim pojedinanim injenicama: sve je siromaniji svojom sveobu hvatnou kao bitnim svojstvom. Kad je posve osvijeen, moe postati obina alegorija koja nikada ne prelazi granice svjesnog poimanja; tada je izloen i svim vrstama racionalistikih objanjenja (JUNA, 67). Vano je prepoznati svojstva te posebne logike na samoj razini simbola, a ne na oslabljenu stupnju alegorije. Sluei se simbolima, kae Mircea Eliade, moramo se pridravati logike simbola (ELIT, 41). Veza meu simbolima ne pripada podruju pojmovne logike: ona ne zadire ni u opseg ni u sadraj pojma. Njom ne zavrava ni indukcije ni dedukcija; niti kakav racionalni postupak dokazivanja. Logika simbola temelji se na zamjedbi meusobne veze dvaju pojmova ili dvaju nizova, veze koja, kako smo vidjeli, izmie bilo kakvoj znanstvenoj klasifikaciji. Rije logika simbola rabimo samo zato da bismo istaknuli kako postoje veze i sprege unutar simbola i meu simbolima te kako se oblikuju lanci simbola (bikmjesec noplodnostrtvovanjekrvsjemesmrtuskrsnueciklusitd...). Meutim, te cjeline ne nastaju ni anarhinim, ni izmiljenim ni sluajnim povezivanjem. Simboli se meusobno povezuju prema nama jo nepoznatim zakonima i nepoznatoj dijalektici. U tom je smislu tono da simbolizam nije logian... To je ivotni nagon, instinktivno prepoznavanje; to je iskustvo totalnog subjekta koji se raa iz svoje drame neuhvatljivom i zamrenom igrom bezbrojnih veza to tkaju njegov ivot istodobno sa ivotom svijeta kojemu pripada i od ko jega uzima supstanciju za sva svoja prepoznavanja. Jer, na posljetku, uvijek se raamo sa, s naglaskom na tom sa, na toj maloj zagonetnoj rijei u kojoj lei sva tajna simbola... (CHAS, 2526). Ali logika koja je ovdje iskljuena jest logika konceptualistikog razmiljanja: to nije logika unutarnjeg reda, izvanracionalnog, koji se moe proniknuti samo opom percepcijom. Stoga njemaki romantiari mogu govoriti o logici simbola, pokazujui da su u tom pogledu blii buduim nadrealistima nego logiarima svog vremena. Ako simbol odvie analiziramo, odvie ga vrsto povezujemo s kakvim lancem (grom, oblaci, kia, bik, plodnost itd.), odvie ga ograniimo na loginu cjelinu, moemo ga unititi: nema veeg neprijatelja simbola od racionalizacije. Nikad ne emo dostatno shvatiti da logika simbola nije racionalne naravi; to ne znai da nema razloga postojanju takve logike i da takva logika ne izmie odreenom redu koji razum moe pokuati proniknuti. Ali simbol ne ovisi samo o spoznaji. Razumom analizirati simbol, kae Pierre Emmanuel, znai ljutiti luk da bismo nali luk. Simbol se ne moe shvatiti sve veim svoenjem na neto to nije simbol; simbol i postoji samo zbog nedokuivosti koja ga utemeljuje. Simbo lina je spoznaja jedna, nedjeljiva i mogua je samo intuicijom toga drugog pojma koji sim bol istodobno otkriva i skriva (ETUP, 79). To potvruje i ve spomenuti Henry Corbin (CORJ, 13). Svrha je svih ovih upozorenja vie da pokau kako je jedinstvenost simbola nepobitna nego da pobiju unutarnju logiku koja simbole oivljuje. I kad nam se ini da se ovjekov duh najslobodnije preputa stvaralakoj spontanosti, kae C. Lvi-Strauss, nema nereda i hirovitosti u izboru slika, u nainu na koji ih povezuje, suprotstavlja ili nie (LEVC). Simbolina misao otkriva tenju koju ima i racionalna misao, ali je drukije zadovoljava. Ona, naime, kao to upozorava Mircea Eliade (ELIT, 381), pokazuje elju

xxxiii

Uvod

da ujedini svijet i ukine mnogostrukost; to je svojevrsno oponaanje djelovanja razuma, jer i razum tei ujedinjenju zbilje. Ali zamisliti ne znai dokazati. Posrijedi su razliite dijalektike. Kriteriji simbolizma jesu stalnost u relativnosti otkrivenoj intuicijom, povezivanje nesumjerljivih pojava; kriteriji racionalizma jesu znanstveno mjerenje, oitost i koherentnost. Ta su dva procesa nespojiva u jednom istraivanju: razum nastoji izbaciti simbol iz svoga vidnog polja da bi se rasprostro u jednoznanosti mjera i definicija; simbolika iskljuuje racionalno kako bi dala maha analogijama i dvosmislenostima imaginacije. Ti postupci moraju zadrati svoja posebna obiljeja, jer i jedan i drugi odgovaraju odreenim potrebama, svaki u svom sustavu. Razvoj znanosti, posebno humanistikih, zahtijeva njihovo supostojanje. Simbol moe prikazati ono to e jednoga dana biti znanstvena injenica, poput zemlje, kugle meu kuglama, ili darivanja srca; znanstvena e injenica jednoga dana posluiti kao simbol, npr. gljiva nad Hiroimom. Kad se znanstvenik odlui posvetiti istraivanju, pokorava se iracionalnim silama i poimanju svijeta u kojemu simbol, sa svojim emotivnim nabojem, zauzima mnogo prostora. Da bi se ovjek otvorio svijetu simbola, ne mora odbaciti zahtjeve svoga razuma. Razum i intuicija simbola metodiki se uzajamno iskljuuju uspinjui se svaki svojim putem i u isti mah trae pomo jedno od drugoga da bi opstali. uvaju jedno drugo od zabluda i kunja i obogauju jedno drugo svojim pronalascima. Meutim, moemo se upitati koliko je tumaenje simbola objektivno, jer ono koje nam nudi, na primjer, dananji psihoanalitiar oito ne moe biti jednako tumaenju koje nudi istonjaki nomad iz razdoblja prije Krista? Ne postavlja li se tim pitanjem lani problem? Ne slui li se to pitanje rijeima konceptualistike teorije spoznaje? Objektivnost u simbolici ne znai pojmovnu istovjetnost, niti manje ili vie sloenu jednakost spoznaje, poznatog predmeta i iskaza; to je slinost stajalita, imaginativno i emotivno sudjelovanje u istom djelovanju, u istoj strukturi, u istim shemama, koje se mogu posve razliito iskazati, ovisno o pojedincu, skupinama, razdobljima. Pogledamo li, na primjer, kako Paul Diel simbolino tumai grke mitove, ne emo biti tako naivni i pomisliti da su svi Grci, puk i umjetnici, izrijekom dijelili stajalita suvremenog tumaa. Simbolina je misao u odreenom pogledu neizmjerno bogatija od povijesne misli. Ova je u naelu savreno svjesna, sreena prema dokumentima, priopiva s pomou tono odreenih znakova, dok simbolina misao uranja u nesvjesno i uzdie se u nadsvjesno; oslanja se na unutarnje iskustvo i predaju; prenosi se razmjerno otvorenosti i sposobnosti osobe. Simbol ipak postoji, poput lavova sueljenih na Mikenskim vratima, poput uspravljenog lava na vratima Perzepolisa, kojega ubija kralj, ili sveenik, poput Mornarskoga groblja, ili koje druge poeme, poput simfonije Sveopem bratstvu, sa svim njegovim potencijalnim vrijednostima. Vjekovima, zahvaljujui napretku kultura i duhova, prevodi se na novi jezik, pobuuje neoekivane odjeke, otkriva neotkrivena znaenja. Ali uva svoju prvotnu usmjerenost, vjernost izvornoj intuiciji, suvislost uzastopnih tumaenja. Sheme vodilje rasporeuju se oko iste osi. itati kakvu mitologiju od prije vie tisua godina oima suvremenog analitiara ne znai iznevjeriti prolost, ne znai osvijetliti je vie nego to je prije bila osvijetljena, to ak moda znai biti zaslijepljen svjetlou. Ali to ivo itanje, koje oivljuje na plamenu simbola, ima u sebi neto od svog ivota i taj ivot istodobno ini intenzivnijim i aktualnijim. Prie ili slike ostaju iste; ali titraju na razliitim razinama

Rjenik simbola

xxxiv

svijesti i zamjedbe, u vie ili manje osjetljivim sredinama, a tanane razlike simbola variraju zajedno sa samim lanovima veze na kojoj se simbol temelji. Ti odnosi ostaju, meutim, izomorfni. Vektorska sila unutar duboke strukture i dalje zahtijeva razliita tumaenja, koja se stoljeima razvijaju oko iste simboline osi. Dakle, nakon to smo se oslobodili svake tenje usustavljivanju, jedini nam je cilj bio u ovom rjeniku prikazati sugestivnu i evokativnu skupinu simbola, s namjerom da proirimo duhovni obzor, oivimo imaginaciju, potaknemo osobno razmiljanje, a ne da ukalupljujemo iskustva. itatelj e, listajui ove stranice, postupno upoznavati simbolinu misao i sam e moi odgonetnuti mnoge zagonetke. Ako eli produbiti koju temu, posegnut e za specijaliziranim djelima; mi smo se sluili mnogim takvim djelima, koja navodimo u bibliografiji. Na koncu, bit emo vrlo zahvalni itatelju ako nam poalje svoje napomene, kritike ili dopune. Neka ova knjiga, pema jednoj Nietzscheovoj elji, nadasve bude dijalog, izazov, poziv, podsjeanje... Valja na kraju odati priznanje zaetnicima, pjesnicima Novalisu, Jeanu Paulu, Hlderlinu, Edgaru Poeu, Baudelaireu, Rimbaudu, Nervalu, Lautramontu, Mallarmu, Jarryju, misticima Istoka i Zapada, odgonetaima slika iz svijeta Afrike, Azije i obiju Amerika. Simboli ih zdruuju. Kakvom li je samo snagom Andr Breton, u stoljeu egzaktnih i prirodnih znanosti, ibao po upornoj maniji svoenja nepoznatoga na poznato, na ono to se moe svrstati, to uspavljuje mozgove. Sjetimo se Manifesta: Vjerujem da e se ta dva pri vidno tako proturjena stanja, san i zbilja, razrijeiti u budunosti u nekoj vrsti apsolutne realnosti, nadrealnosti, ako se tako moe rei. A sada, kako je rekla Marthe Arnould, idemo traiti kljueve lijepih putova... Izvan gra nica privida, potraimo istinu, radost, sveti i skriveni smisao svega to postoji na toj arobnoj i stranoj zemlji... To je put evolucije. (ng, ab) Jean Chevalier

Rjenik simbola

abraham

A
obredno oienje. Obredna su pranja simbol oienja vodom* i u gotovo svim religijama obavljaju se prije prinoenja rtve. Izvorno rije ablucja znai: oistiti se od blata kojim smo pokriveni. U Evanelju, Pilat pere ruke vjerujui da se oprao od svake ljage i odgovornosti za pravno prijepornu odluku i njezine teke posljedice. Takvo pranje ruku simbolizira neprihvaanje odgovornosti, ali ne opravdava postupak. Ve u homerskim himnama postaje oito da ablucija nije dostatna da se savjest oisti od grijeha; istoa due nije isto to i istoa koe; ova druga tek je simbol prve: pokvarenu ovjeku ni cijeli ocean ne e zbrisati ljagu s due. U irskim tekstovima esto se napominje kako je kralj ili vladar ujutro poao na zdenac ili na izvor da se opere. Ta su pranja povezana s obavljanjem vladarske dunosti, a moda i s opim simbolizmom vrela* (CELT, 15, 328). Pranjem se prisvajaju vrijednosti izvora: razliita se svojstva vode prenose na onoga koji se njom polije; voda isti, okrjepljuje, iscjeljuje i oplouje. Ablucija je nain prisvajnja nevidljive snage vode. (ng)

ABLUCIJA U Ilijadi (1, 450) pranje je ruku

kulta. Sav je poznati svijet bio upao u glib idolatrije. Ni Haran ni Kanaan nisu bili poteeni sveope izopaenosti. Ali Abraham se tu trebao smjestiti kao stranac koji je istou svoje vjere trebao tititi od dodira s obiajima i vjerom starosjedilaca; morao ju je ak njima suprotstavljati da bi ouvao jedinstvo svoje obitelji i slugu. Taj neprekidni otpor pogubnoj sredini ostat e jedna od konstanta povijesti Izraela, koji e zahvaljujui tom obiljeju stranca u vlastitoj zemlji zadrati svoje sveto poslanje.

ABRAHAM Biblijski patrijarh koji je iz Mezopotamije doao u zemlju Kanaan, za Hamurabijeve vladavine, na poetku drugog tisuljea prije Krista, oko godine 1850. Kao stanovnik kaldejskog Ura primio je od Boga zapovijed da napusti zaviaj i krene u nepoznatu zemlju smjerom koji e mu Bog postupno pokazivati. Kad je Abraham stigao u Kanaan, Bog mu je rekao da je ta zemlja namijenjena njemu i njegovu potomstvu. Prema biblijskoj predaji Bog ga je izveo iz mnogoboake zemlje da bi ga postavio za uvara objave i jednoboakoga

Abraham je simbol ovjeka kojega je Bog odabrao da bi obranio sveti zalog vjere; ovjeka kojega je Bog blagoslovio i obeao mu brojno potomstvo i veliko obilje; ovjeka koji je predodreen za svestranu ulogu, poput novog Adama i praoca mesijinog; prema pukoj etimologiji njegovo ime znai otac mnotva. Ali Abraham je ponajprije simbol ovjeka vjere. Na samu rije Boju poao je u zemlju koju nije poznavao; prema Bojem obeanju on,

abraham

koji nije imao djeteta i kojemu je ena bila neplodna, postaje ocem mnogobrojnog potomstva; a kad je Bog, usprkos svojim obeanjima, zatraio od njega da rtvuje sina jedinca, Abraham je spremno posluao, ali je aneo zaustavio njegovu ruku. Sveti je Pavao saeo svu snagu te vjere u rijeima: contra spem in spem credidit, ili u prijevodu: za beznadnu pustolovi nu crpio je nadu iz svoje vjere; ili: i kad vie nije bilo nade, vjera mu je davala nadu, ili najkrae: beznadno oslonjen na nadu. Budui da je Abraham predak kojega priznaju tri velike monoteistike vjere: idovstvo, kranstvo i islam, on je simbol duhovne povezanosti idova, krana i muslimana: bratstva Abrahamova. Psiholoki Abraham simbolizira i ovjekovu potrebu da se istrgne iz obiajne sredine, ili obiteljske, drutvene i profesionalne, da bi se posvetio viem pozivu ili proirio svoju mo izvan uobiajenih granica. Sklonost pustolovini i opasnosti znaajka je svih velikih sudbina. Vjera u Boga kadra je pomaknuti brda. Mudrost je Abrahama nadahnula ludou (vidi luak*) da bude Bojim pustolovom. (ng) uporabi tijekom cijeloga srednjeg vijeka. Dovoljno je bilo nositi oko vrata ovakav filak terij s trokutastim natpisom pa da se otklone raz liite bolesti i izlijei groznica (PLAD). ABRAKADABRA ABRAKADABR ABRAKADAB ABRAKADA ABRAKAD ABRAKA ABRAK ABRA ABR AB A Rije dolazi od hebrejskog abreg ad hbra to znai: alji svoju munju do smrti. U hebrejskom se jeziku sastoji od devet slova. Maginu

ulogu ima alef, koji se s lijeve strane trokuta po navlja devet puta (MARA, 48). Raspored slova u obliku obrnutog trokuta usmjeruje prema dolje gornje sile koje talisman nastoji zarobiti. Taj lik treba, dakle, promatrati u tri dimenzije: tada prikazuje lijevak u kojemu arobna slova to teku ukoso od irokog vrha do uskoga dna oblikuju silnice snanog vrtloga; teko zlim silama koje taj vrtlog zahvati; ieznut e zauvijek u ponoru iz kojeg se nita ne vraa u gornji svijet. Abrakadabra, u tom duhu, odvraa od istih onih briga zbog kojih su izmiljeni amuleti*, talismani ili pentakli*. Sve te formule, meu kojima je abrakadabra samo jedan primjer, oslanjaju se na vrlo star simbolizam. Nisu li se povezivale s jednim imenom solarnog boga Mitre, prinositelja rtve i spasitelja? Poput hamajlija*, talismana i pentakla, svrha je tih formula pruiti ovjeku osjeaj zatite upoznavajui ga s tajnim zakonima to upravljaju svijetom i povezujui ga s viim silama. (ng)

ABRAKADABRA Rije abrakadabra bila je u

A Zimzelena i aromatina biljka iz porodice titarki u kojoj su najpoznatije vrste celer i perin. Grci su tom biljkom ovjenavali pobjednike Istamskih igara: zelene stabljike dor skog aa krase elo sretnog pobjednika (Pindar). A simbolizira pobjedniku i radosnu mladost. Imao je vanu ulogu u pogrebnim obredima, u kojima oznauje prijelaz pokojnika u stanje vjene mladosti. (ng) ADAM Prema svim predajama i egzegezama
koje se ne bi mogle saeti ni u nekoliko knjiga Adam simbolizira prvog ovjeka i sliku Boju. Kad se odnosi na Adama, rije prvi znai mnogo vie od vremenskog prvenstva. Adam je prvi u prirodnom poretku, vrhunac zemaljskog stvaranja, najvie bie ljudskog roda. Prema tomu, prvi ovdje uope ne znai prvotan, niti upuuje na pitekantropa koji oznauje etapu u uzlaznom razvoju vrste. Adam je prvi i u smislu odgovornosti za sve svoje potomstvo. Njegovo je prvenstvo moralno, prirodno i on-

adam

toloko: Adam je od svih ljudi najvie ovjek. Simbol nas prenosi na sasvim drukiju razinu razmatranja nego to je povijest. Adam je, osim toga, stvoren na sliku Boju. Simbolino se taj izraz moe protumaiti ovako: Adam je slika Boja kao to je remekdjelo slika umjetnika koji ga je stvorio. A po emu je remek-djelo slika svog tvorca ako ne po onom to Deukalionu nije polo za rukom, oduhoviti stvaranje, oivjeti tvar? Adam simbolizira upravo tu pojavu duha, koji je slika Boja, ali nije Bog. Odatle proizlaze i druge novosti u svijetu: svijest, razum, sloboda, odgovornost, samostalnost, sve prednosti duha, ali utjelovljenog duha, duha koji je samo na sliku Boju, a nije istovjetan Bogu. Upravo stoga to se htio poistovjetiti s Bogom, Adam je prvi i u grijehu, sa svim posljedicama to ih to prvenstvo donosi njegovu potomstvu. U svakom poretku prvi je na neki nain uzrokom svega to iz njega u tom poretku proizlazi. Adam simbolizira prvi grijeh, izopaenost duha, besmisleno koritenje slobodom, odbijanje svake ovisnosti. A odbijanje ovisnosti o Stvoritelju moe odvesti samo u smrt, jer je ta ovisnost uvjet ivota. U svim predajama ovjek koji se pokuava izjednaiti s Bogom biva kanjen stranom kaznom. Ali prema kranskom nauku, pojavljuje se i drugi Adam, Isus Krist, kronoloki drugi, ali u mistinom smislu rijei prvi i, ako se tako moe rei, prviji od prvog Adama; primo prior prema povijesti; jer je od svih ljudi najvie ovjek, bolji, prvi u svijetu i u milosti, pa tako te dvije kategorije u njemu doseu potpuno savrenstvo. Adam je vie od pojave duha u stvaranju, on je utjelovljenje Rijei: sama rije Boja stvara ovjeka, poboanstvenjenog ovjeka. On vie nije slika, nego zbilja. Grijeh u njega nije mogu; drugi Adam moe samo podariti milost, svetost i vjeni ivot, ono to je ovjeanstvu oduzeo svojim inom prvi Adam. Drugi Adam simbolizira, dakle, sve ono to je bilo dobro u prvom Adamu i podie ga do boanskog apsoluta; on simbolizira suprotnost onomu to je bilo loe i zamjenjuje sigurnost smrti sigurnou uskrsnua. Sveti Pavao uzdie tu suprotnost: Prvi ovjek, Adam,

postade iva dua, posljednji Adam duh ivo tvorni. Ali ne b najprije duhovno. Prvi je ovjek od zemlje, zemljan; drugi ovjek s neba. (Prva posl. Korinanima, 15, 4550, Poslanica Rimlja nima, 5, 1217 ). Adam je blisko povezan s Kristom, Prvim Adamom. Tako prema legendi Adam umire jednog petka, 14. nisana, u devet sati, navjeujui Kristovu smrt. U umjetnikim djelima vidimo Adamovu lubanju u podnoju Kristova Kria. Prema jednoj legendi Adam na samrti moli svoga sina Seta da poe u Raj i sa Stabla ivota ubere plod besmrtnosti. Aneo, koji je postavljen za uvara Raja odbija dati mu plod, ali mu daruje tri sjemenke. Iz njih e u ustima mrtvog Adama izrasti stablo; poslije e to postati drvo Kria. Da bismo shvatili simbolizam povezanosti Adama s Kristom, moemo se prisjetiti razgovora s Adamom u Danteovu Raju (26). U idovskim predajama s iranskim i novoplatonovskim utjecajima mnogo se raspravlja o simbolizmu prvih poglavlja Postanka. Adam znai zemaljski ovjek kojega je Bog stvorio od zemlje (na hebrejskom: adamah: obraena zemlja; prema drugoj hipotezi: zemlja ljudi). Oivio ga je Boji dah. Prema kabali, prije no to je oivio, zvao se Golem*. ista glina koju je Bog uporabio potjee, prema idovskoj misli, iz sredita zemlje na Sinajskoj gori koja se smatrala pupkom zemlje. Ta zemlja prikazuje cijeli svijet. Talmud opisuje dvanaest prvih sati prvoga dana (ili razdoblja) Adamovog: 1. zemlja je nagomilana; 2. glina postaje Golem; 3. udovi su mu isprueni; 4. Bog mu udahnjuje duu; 5. Adam stoji uspravno; 6. Adam imenuje iva bia; 7. dana mu je Eva; 8. Adam i Eva sjedinjuju se i raaju: od dvoje postaju etvero; 9. Adamu je izreena zabrana; 10. neposlunost Adama i Eve; 11. osueni su; 12. Adam i Eva protjerani su iz raja. Svaki sat odgovara jednoj simbolinoj fazi ivota. Hagada se ne pridrava strogo biblijskog teksta; tonije, ona pokuava izgladiti proturjenost dvaju tekstova Postanka, 1, 27 i 2, 21, u kojemu stoji, s jedne strane, da su mukarac i ena stvoreni istodobno i, s druge strane, da je Adam stvoren prije Eve (Eva je roena iz Adamova

adam

rebra). Prema Hagadi, ena stvorena istodobno s Adamom jest Lilit*. Adam i Lilit se ne slau; Kajin i Abel otimaju se za Lilit. Tada Bog prvog mukarca i prvu enu pretvori u prah (SCHK, 181184). Zatim ponovno stvara ovjeka, a ovjek se dijeli na mukarca i enu. Prema prvoj prii o Stvaranju, u Postanku, Adam se pojavljuje kao dvospolan lik; prema nekim autorima on je hermafrodit. Prema tekstu Midra bereit raba Bog je stvorio Adama kao mukarca i enu istodobno. O tom u istom smislu govori kabala u kojoj se o Bogu govori kao o kralju i kraljici. Platon ovjeka opisuje kao okruglo bie koje se okree poput kotaa: i po njemu je ovjek u poetku bio hermafrodit. Prvotni ovjek u svom najiem obliku zove se Adam Kadmon (SCHK, 122). Taj je Adam Kadmon simbol Boga koji ivi u ovjeku. Svijet unutarnjeg ovjeka, prvog ovjeka u antonomazijskom smislu, ovjeka koji je u pravom smislu rijei na sliku Boju, otkriva se samo kontemplacijom. Ali to tumaenje kabale ne podudara se s tumaenjima kranskih egzegeta koji pod tim izrazom razumijevaju jedino prvog ovjeka u povijesti. U kabalistikoj predaji Adam je i sinteza stvorenog svijeta: on je naravno uzet iz sredita i pupka zemlje (Sinajska gora), ali su pri njegovu stvaranju sabrani svi elementi. Bog je odasvud sku pio prainu od koje je morao stvoriti Adama, kao to govore etimologije rijei Adam koje ga uzimaju kao kraticu njegovih elemenata ili imena etiriju strana svijeta (SCHR, 181). Lipsius, kojega navodi G. Scholem (SCHK, 184), u Adamu vidi mitoloku personifikaciju zemlje; on je vjean sim bol, peat i spomenik ljubavi izmeu Boga i zemlje. U Adamu i njegovu potomstvu zajedno djelu ju zemaljski i zrani elementi (SCHK, 185). Adam je i prema nekim drugim predajama simbol prvog ovjeka, ljudskih poetaka. U Galiji prvotnog ovjeka prikazuje Dispater (ime nije keltsko, nego latinsko), od kojeg su, prema njihovu vjerovanju, potekli svi Gali. U Irskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, ima vie prvih ljudi, ili mitskih predaka, u naelu jedan u svakoj rasi koje su Irsku osva-

jale (prema analima Lebora Gabale, ili prema Knjizi osvajanja, zemlja je pretrpjela pet invazija). Dvije su glavne predvodili Tuan mac Cairill, koji je proao kroz uzastopna stanja vepra, sokola i lososa, i pjesnik Fintan, veliki sudac ovoga svijeta u svemu onom to je mudrost. On je jamano jedini (pravedni) ovjek koji je preivio potop. U svakom velikom povijesnom razdoblju postoji jedan prvi ovjek koji ima ulogu novog Adama. U Jungovoj psihoanalizi Adam simbolizira kozmikog ovjeka, koji je izvor svih psihikih energija i koji se, kao stari mudrac, najee povezuje s arhetipom oca i pretka: to je starac nepojmljive mudrosti, koja je nastala iz dugog i bolnog iskustva. U snovima se moe pojaviti kao prorok, papa, uenjak, filozof, patrijarh, hodoasnik. Pojava starog mudraca simbolizira potrebu za usvajanjem pradavne mudrosti ili prijelazom neoitovane u oitovanu mudrost. Prema Jungu, drugi Adam, iji se kri uzdie na grobu prvog Adama, kao to pokazuju mnoga umjetnika djela, simbolizira raanje novog ovjeanstva iz pepela staroga. Taj drugi Adam, Krist, simbolizira Sebstvo, ili potpuno ostvarivanje svih ovjekovih virtualnih sposobnosti. Ali taj oaravajui simbol Adama, junakaraspetoguskrslogspasitelja jest poput energetskog, imanentnog naboja, koji potie na unutarnju preobrazbu. Sav se miste rij Isusa otkriva u toj potrebi da svatko najdra gocjeniji dio sebe razapne, rani, ismije (pretvari u pepeo) i da, zahvaljujui toj raspetosti, primi milost spasenja... Upravo zbog toga ljudsko srce neprestano krvari i svijetli, trpi i ponosi se, umire i uskrsava (BECM, 342). Analitiar moe u tim trima fazama vidjeti simbole ovjekova napretka na putu individuacije: utapanje u zajednici, izdvajanje Jastva koje se potvruje u virtualnoj osobnosti, ostvarenje te osobnosti spajanjem svih sposobnosti u sintetinu i dinaminu cjelinu. (ng)

AEROLIT Smatra se teofanijom, objavljenjem i porukom s neba. Aerolit je neka vrsta iskre nebeske vatre, boanskog zrna to je palo na

akant

zemlju. Prema pradavnim vjerovanjima zvijezde su bile boanstva; komadii koji su se od njih odvajali bili su neka vrsta sjemena. Aerolit ima zadau slinu zadai anela: povezati nebo i zemlju. Aerolit je simbol vieg ivota, kojega se ovjek sjea kao svog poziva, ili koji se nekomu prenosi. (ng) zin se kult, azijskog podrijetla, slavio u mnogim grkim svetitima, a osobito na otoku Kiteri. Ki je Urana (Neba) koji je svoje sjeme prosuo po moru nakon to ga je kastrirao njegov sin Kron (odatle legenda o Afroditi koja se rodila iz morske pjene); mu joj je hromi Hefest, kojega ona u mnogim prigodama ismijava. Afrodita simbolizira nezadrive sile oplodnje,

AFRODITA Boica najzavodljivije ljepote. Nje-

ih ugleda, razveseli se od sveg srca i ubaci elju u njihove grudi; a oni tada odu svi zajedno pariti se u hladovini uvalica (HYMN, 3638, 6874). Rije je o tjelesnoj ljubavi, o elji i zadovoljstvu osjetila; to jo nije ljubav na osebujnoj ljudskoj razini. Na najviem stupnju ljudske duhovnosti, gdje se ljubav upotpunjuje duhovnom vezom, a iji je simbol Zeusova ena Hera, simbol Afrodite izraava spolnu izopaenost, jer se in oplodnje trai samo kao nagrada za uitak s kojim ga pri roda povezuje (DIES, 166). Moda e tumaenje tog simbola, nakon modernih istraivanja o pravim ljudskim vrijednostima spolnosti, ipak evoluirati. ak se i u pobonim sredinama zahtjevne udorednosti pokuava utvrditi je li oploivanje jedina svrha spolnosti, i nije li mogue spolni in humanizirati neovisno o raanju. Afroditin bi mit mogao jo neko vrijeme ostati slika izopaenosti ivotne radosti i ivotnih snaga, ne stoga to u ljubavnom inu ne bi bilo tenje za prenoenjem ivota, nego stoga to se sama ljubav ne e humanizirati, ostat e na ivotinjskom stupnju kao u onih zvijeri u pratnji boice. Meutim, kad ta evolucija zavri, Afrodita bi se ipak mogla pojaviti kao boica koja oduhovljuje divlju ljubav ukljuujui je u doista ljudski ivot. (ng)

ali ne u njihovim plodovima, nego u strastvenoj elji to je te sile raspaljuju u smrtnika. esto se pojavljuje zajedno s divljim zvijerima, kao u onoj homerskoj himni u kojoj autor najprije podsjea na njezinu mo nad bogovima i ivotinjama: Smuuje razum i samom Zeusu, gromovniku, najveem bogu...; kad hoe, prevari i tako mudar duh... Penje se na Idu s tisuu izvo ra, goru, majku zvjeradi: za njom idu sivi vukovi umiljavajui joj se, riodlaki lavovi, medvjedi i hitre pantere to se ne mogu zasititi lanadi. Kad

AKANT (PRIMOG) Simbolizam akantova lista, koji se esto koristio u antikim i srednjovjekovnim dekoracijama, potjee ponajvie od bodljika te biljke. Prema jednoj legendi koju spominje Vitruvije, kipara Kalimaha, koji je ivio potkraj V. stoljea pr. Kr., nadahnuo je pri ukrasivanju jednog kapitela struak akantovih listova nad grobom jedne djevojke. Iz te legende moe se zakljuiti da se akant barem u poetku rabio u nadgrobnoj arhitekturi gdje je pokazivao kako su kunje ivota i smrti to ih simboliziraju bodljike te biljke uspjeno svladane. Akant je ukras na korintskim kapitelima, pogrebnim kolima, odjei velikih ljudi, jer su graditelji, pokojnici i junaci svladali tekoe svojih zadaa. Kao i druge trnovite biljke, postao je simbolom neobraene zemlje i djevianstva; a i to je neka vrsta pobjede.

akant

Osoba koja se okiti akantovim listom pobijedila je biblijsko prokletstvo: Zemlja e ti raat trnjem i korovom (Postanak, 3, 18), tj. svladala je kunju i pretvorila je u slavu. (ng)

AKROBAT Akrobat, opsjenar, klaun i ongler u svim civilizacijama imaju vano mjesto. Na groblju slavnih ljudi u Moskvi i jedan klaun ima mramornu grobnicu, uz balerine, pisce, filozofe, te stare i nove vladare. Akrobati se esto pojavljuju u knjievnosti i likovnim umjetnostima premda se ne povezuju sa strogo odreenom simbolikom; ipak se moe rei da su jedna od najpostojanijih tema ljudskih predodaba i sanjarija. Moda oznauju radost slobodna ovjeka koji je prekoraio granice obinoga stanja (vidi premet*).

To okretanje naglavce uspostavljenog reda, uobiajenih poloaja, drutvenih obiaja a akrobatski pothvati pruaju mnotvo takvih primjera ne znai uvijek regresiju u individualnom ili kolektivnom razvoju. Premda takvi postupci doista otkrivaju kritino stanje, oni ujedno pokazuju da se rjeenje moe nai jedino u promjeni. Akrobat se pojavljuje kao simbol kritine ravnotee, koja se osniva na nonkonformizmu i pokretu. U tom je smislu nosilac napretka.

Neke akrobatske vjebe moemo povezati s obrednim kretnjama i plesnim likovima kojima se, zbog prkoenja prirodnim zakonima, subjekt predaje u Boje ruke, ili mu se pripisuje nadljudska spretnost. U tom oslobaanju od uobiajene teine, dovedenom do krajnjih granica ljudskih mogunosti, akrobati i plesai ele se prepustiti samo Bojoj sili: kao da ona djeluje u njima, za njih, kroz njih, da bi se njihove kretnje poistovjetile s kretnjama boanstva koje ih je stvorilo i posvjedoile njegovu nazonost. o obrednim plesovima starog Egipta Henri Wild pie: Ponov ljeni skokovi morali su se poveavati i ubrzavati kao u suvremenom zikru, koji je moda tek prei vjeli oblik pradavnog aranja plesom. I u jednom i u drugom sluaju svrha je te vjebe da trenutano razori individualnost osobe koja je izvodi, te izazo ve stanje mistine ekstaze koje joj omoguuje da se sjedini s boanstvom (SOUD, 67). I u Kambodi obino iaenje omoguuje plesaici da se oslobodi ljudskih pokreta i dosegne mitske. Izbaen lakat, iskrenuta ruka, noge u poloaju uzlijetanja nisu bezrazlone akrobacije, nego oponaanje nadnarav nih bia (SOUD, 365) (vidi ophod*). Najvii stupanj te ovjekove tenje da se poistovjeti s boanstvom akrobatskim plesom nalazimo na Baliju i na Javi u plesovima djevojica sang hyang dedari, koje su u stanju transa, dok im je cijelo tijelo opsjednuto nebeskom nimfom, i koje, nakon to su im glavu drali nad arom s tamjanom koji ih je svojim gustim di mom za dvije ili tri minute uspavao, izvode akrobatske likove zatvorenih oiju u mjesearskom sta nju (SOUD, 391). Plesai vudua, nakon vjebi i pripremnih kaenja za trans, posipaju se po glavi vruim pepelom i skau po usijanoj eravici ne osjeajui uope da ih pee. Akrobacija simbolizira uzlet u nadljudsko stanje; to je ekstaza tijela. Hodajui na rukama s glavom nadolje, a s nogama u zraku, akrobat podsjea na Objeenog*, XII. arkanu taroka. Takav je u najviem stupnju i u najdubljem smislu simbol izvrtanja vrijednosti. (ng)

ALFA I OMEGA Tim slovima zapoinje i zavrava grki alfabet. Smatralo se da je u njima klju svijeta te da je svijet potpuno zatvoren izmeu

alkemija

tih dviju krajnosti. Alfa i Omega simboliziraju cjelokupno znanje, cjelokupno bie, cjelokupan prostor i vrijeme. Pisac Otkrivenja pripisuje ta dva slova Isu su Kristu, vjernom Svjedoku, Prvoroencu od mrtvih i Vladaru nad kraljevima zemaljskim... Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog, koji jest, koji bijae i koji dolazi, Svevladar (1,58); to znai da je Krist poetak i kraj svega. To je helenizirani izraz Izaijine misli: Tko je to uinio i izvrio? Onaj koji odiskona zove narataje, ja, Jahve, koji sam prvi i bit u ovaj isti s posljednjima! (Izaija, 41, 4) Ja sam prvi i ja sam posljednji: osim mene Boga nema (Izaija, 44, 6). Objava postaje jasnija u Otkrivenju (21, 58). Vidimo da osim Alfe i Omege ima jo rijei koje se koriste u simbolinom smislu: voda, simbol ivota, postaje simbolom duha, koji je izvor duhovnog ivota; vatra to prodire postaje simbolom paklenskih muka i vjene smrti pred Bogom. Isto tako (Otkrivenje, 22, 1315) rijei stablo* ivota, grad* i vrata* ulaze u ovaj okvir: Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Poetak i Svretak. Ta se dva slova esto nalaze ispisana na Kristovu Kriu*. Danas se Pierre Teilhard de Chardin slui tim grkim slovima da bi izloio novu teoriju o novom razvoju koji tei uspostavljanju noosfere postupnim oduhovljenjem bia i svijesti. On najprije razotkriva moderni duh koji je sklon u razvoju vidjeti postupnu depersonalizaciju i kolektivizaciju bia u zajednikoj energiji. Njemu suprotstavlja svoju misao o svijetu koji se personalizira. Po njemu, sjedinjenje, barem kako ga on shvaa, diferencira; ...u Omegi, u njegovu cvijetu i u njegovu integritetu, zbraja se i sabire ona koliina svijesti koju na Zemlji malopomalo otkriva noogeneza... Da bi Omega zaista bila Omega, mora obnoviti ono bitno, sa mo arite nae svijesti, ono dublje od svih njezi

nih zraka... Da bi se otvorio, moj prijatelj mora ustrajati u samozaboravu: inae se ta sposobnost gubi. Odatle i neizbjean zakljuak da bi kon centracija svjesnog Svijeta bila nezamisliva ako istodobno kad i sve svjesno ne bi u sebi sabirala i sve svijesti(Le phnomne humain, str. 286, 289291, Pariz, 1955.). Omega simbolizira zavretak tog razvoja prema noosferi, sferi duha, prema kojoj tee sve svijesti, a gdje bi ljudskost bila na neki nain poboanstvenjena u Kristu. (ng)

ALGA Alge, koje su vaan sastojak japanske prehrane, vade se iz mora prema intoistikim obredima, ne toliko stoga to su to morski plodovi koliko stoga to se vjeruje da djeluju kao zatitnici: jame sigurnost moreplovcima i olakavaju poroaj (HERS). Alga u moru, spremitu ivota, simbolizira ivot bez granica, koji nita ne moe unititi, elementarni ivot i prvotnu hranu. (ng) ALIGATOR (vidi krokodil) ALKEMIJA Alkemija je umijee preobrazbe kovina u zlato. Ali pravi cilj alkemije uope nije bio proizvesti zlato za uporabu, ili, kao u Kini, pitko zlato, pie kojim bi se postigla tjelesna dugovjenost. Alkemija zapravo ni u jednoj svojoj fazi nije prvotna kemija, nego simbolian postupak. Vjerovalo se, kae jedan stari kineski tekst, da se od kamena moe dobiti zlato, a nije li to besmisleno? To je mogue izvesti, odgovara mu guru Ngrjuna, nadnaravnom duhovnom snagom (siddhi), koja, meutim, nikada ne moe biti sama sebi svrhom. Prema vedskim tekstovima, zlato je besmrtnost. A besmrtnosti tei samo prava preobrazba: ona koja se odnosi na ovjekovu osobnost. Jasno se kae da Liu Xiang nije mogao dobiti zlato jer se nije duhovno pripremio. Li Shao Jun ne oekuje uspjeh bez pomoi Neba; dobivanje zlata povezuje s traganjem za Otokom besmrtnika. Dok su Kinezi poslije polarizacijom pojmova odvojili nutarnju alkemiju (nei dan) od vanjske alkemije (wai dan) koja je samo simbol prve, na Zapadu je simboliku alkemije jasno obrazloio

alkemija

Angelus Silesius: Olovo se pretvara u zlato, sluaj nost nestaje kad se ja s Bogom pretvaram po Bogu u Boga, i dodaje: u najie zlato pretvara se srce; otopina je Krist, ili milost Boja. Meutim, u irem smislu, alkemijski se simbolizam podie na kozmoloku razinu. Dvije faze, koagulacija i solucija, odgovaraju fazama sveopeg ritma, koje su: kalpa (kozmiki dan) i pralya (kozmika no), involucija i evolucija, udisanje i izdisanje, pa tamas i sattva, kao dvije naizmjenine tenje, silazna i uzlazna. Smatra se da je alkemija neka vrsta proirenja i ubrzanja prirodnog stvaranja, pravi spolni in koji sumpor izvodi na ivi, a ova u zemljinoj utrobi raa rude; ali se pri tom zbiva i preobrazba: zemlja je posuda za taljenje u kojoj rude polako dozrijevaju, gdje bronca postaje zlato. Alkemiarska pe ima, uostalom, isti oblik (oblik pjeane ure) kakav ima planina Kunlun, sredite* svijeta, i tikva*, slika svijeta. Bavljenje alkemijom omoguuje ovjeku da u sebi otkrije prostor istovjetna oblika: peinu* srca. Jaje mudrosti katkad je zatvoreno u posudi za taljenje, kao to su jaje svijeta ili zlatni embrij zatvoreni u kozmikoj pilji. Taljenje sastojaka u posudi za taljenje simbolizira, naime, i u Kini i na Zapadu, povratak na prvotnu nerazluenost, a izraava se kao povratak u maternicu, u embrionalno stanje. Gornji otvor atanora* slian je simbolinom otvoru na vrhu glave (Brahma-randhra) kroz koji se izlazi iz kozmosa, ili kroz koji, kako kau Kinezi, izlazi zametak kada se vraa u Prazninu. Na Zapadu su elementi velike mijene sumpor i iva, vatra i voda, djelovanje i nedjelovanje, nebeski i zemaljski utjecaji ravnotea kojih stvara sol. U unutarnjoj alkemiji daoista, koji su oito mnogo toga preuzeli od tantrizma, to su qi (dah) i jing (bt), te vatra i voda (Vatra duha i Sjemena voda, prema Raspravi o zlatnom cvijetu). U Yi jingu prikazuju se trigramima li i kan, koji su vatra i voda i na koje utjeu qian i kun, djelatno i nedjelatno savrenstvo, Nebo i Zemlja. Bitne su etape velike mijene bijela mijena (albedo) i crvena mijena (rubedo). Prema zapadnom hermetizmu te etape odgovaraju ma

lim tajnama i velikim tajnama; ali isto tako i rascvjetavanju kineskoga Zlatnog cvijeta i izla sku iz Embrija, postizanju stanja pravog ovjeka (zhen ren) i boanskog ovjeka (shen ren): prvot nog ovjeka i, prema islamskom ezoterizmu, uni verzalnog ovjeka, koji se naziva i crveni sumpor. Rije je zapravo o: a) dosezanju sredita svijeta ili edenskog stanja; b) izlasku iz kozmosa du zemljine osi i o dosezanju nadljudskih stanja (ELIF, GRIF, GUED, GUET, GUES, KALL, KALT, LECC). Prema jednom gleditu alkemija simbolizira ovjekovu evoluciju iz stanja u kojem prevladava tvar u duhovno stanje: pretvoriti kovinu u zlato isto je to i ovjeka pretvoriti u sm duh. Alkemija zapravo obuhvaa upoznavanje tvari, ali vie u smislu znanja nego znanosti. Najee se primjenjuje na kovine, slijedei onu simbolinu fiziku koja je toliko zbunjivala strunjake. Tvarna alkemija i duhovna alkemija pretpostavljaju poznavanje naela uobiajenog poretka i poivaju mnogo vie na teoriji omjera i odnosa nego na pravoj fizikalno-kemijskoj, biolokoj ili filozofskoj analizi meusobno povezanih elemenata. Jezik i logika alkemije posve su simboline naravi. Na poznatoj smaragdnoj ploi (v. ploa*) izlau se, izvanredno hermetinim stilom, bitni alkemijski aksiomi, koji se mogu ovako saeti: Sve se suprotnosti ravnaju prema osnov noj suprotnosti mukoensko: velika je mijena spajanje mukog elementa, sumpora, sa enskim elementom, ivom. Svi autori gomilaju uspored be posuene iz jezika parenja i razmnoavanja (BURS, 28). Ali to nije svoenje na seksologiju; ova spoznaji slui samo kao simbolino uporite. Jedan od najzanimljivijih alkemijskih postupaka u srednjem se vijeku nazivao kraljevskim umijeem, koje opisuje Serge Hutin. Polazei od pojma ovjekova pada, posljednja velika mi jena (mistina mijena, put apsoluta, feniksova mijena) jest vraanje prvotnog dostojanstva ovje ku. Pronai kamen mudrosti znai otkriti apso lut, znai posjedovati savrenu spoznaju (gnozu). Taj je kraljevski put trebao voditi u mistini ivot u kojem bi ovjek, iupavi korijenje grijeha, po

alkion

stao plemenit, blag, poboan, vjerovao bi u Boga i bojao bi ga se (DURS, 60). Alkemiarevo djelo obuhvaa etiri postupka, koja uvijek valja tumaiti simbolino, ovisno o razini na kojoj se zbivaju transformacije ili transmutacije, a to su: oienje (purifikacija) ovjeka, njegovo rastvaranje (disolucija) sve dok od njega ne ostane samo sveobuhvatno bie, ponovno skruivanje (solidifikacija) i napokon ponovno spajanje u jedno, pod neogranienim utjecajem najieg bia, na razini tog novog bia: zlata ili Boga. Drugi postupak obuhvaa pretvaranje u paru (volatilizaciju), pretvaranje u krutu tvar (sublimaciju, ali ne u suvremenom psihoanalitikom smislu), sagorijevanje (kombustiju), pretvaranje u pepeo (incineraciju) itd. Katkad proces preobrazbe obuhvaa est postupaka: spaljivanje (kalcinaciju) koja odgovara crnoj boji, ukidanju razlika, ponitenju elja, svoenju na prvotno stanje tvari; truljenje (putrefakciju) koja rastavlja kalcinirane elemente do njihova potpunog rastvaranja; rastapanje (soluciju) koja odgovara bijeloj boji, boji potpuno oiene tvari; oienje (destilaciju), pa spajanje (konjunkciju) koje odgovara crvenoj boji, ili spajanju oprjenih elemenata, mirnom supostojanju suprotnosti; i, napokon, sublimaciju, koja odgovara zlatu, boji Sunca, punoi bia, toplini i svjetlosti. Razliiti sustavi postupaka, koji se vie ili manje potanko prikazuju, obuhvaeni su poznatom formulom: solve et coagula, koja se moe prevesti rijeima: proi sti i spoji u cjelinu. Primijeniti se moe i na razvoj objektivnog i na razvoj subjektivnog svijeta, tj. svijeta osobe na putu usavravanja. Alkemijsko tumaenje slui se simbolima iz vlastita jezika kao kljuevima za otkrivanje skrivenog smisla bajki, legenda i mitova, u kojima prepoznaje dramu vjeitih preobrazba due i sudbinu stvaranja. Osebujan je primjer takvog alkemijskog tumaenja i ovo: Snjeguljica je naa mlada djevica, neka vrsta zlata. Sedam patuljaka ili gnoma (od gr. gnosis, spoznaja) oblik su mine ralne tvari i njezinih sedam produetaka (sedam kovina). Svaki patuljak ima svojstva planeta pod ijim je utjecajem. Ljutko ima Saturnova, Tupko Mjeseeva, Veselko Venerina. Ali upravo je saturn

ski Ljutko najkorisniji i sve ih spaava kad zatre ba. Zla Kraljica izruuje Snjeguljicu Zelenom lov cu da je ovaj ubije. Ali na kraju, nakon prividne smrti od otrovne jabuke koju je zagrizla, mlada e se djevica udati za mladog i lijepog Kraljevia iz svojih snova. Taj je Kraljevi na Mercurius philosophorum (znamo da je atribut mitolokog Merkura vjena mladost lica i tijela). A sjedinjenje Merkura i Djevice (Kraljevia i Snjeguljice) zavra va kao i sve pripovijetke: ivjeli su sretno i imali su mnogo djece Zapravo, hermetino mnoenje koje se postie Kamenom odgovara onom plodite se i mnoite se iz Postanka. (Robert Ambelain, U sjeni katedrala, u TEIR, 213). (ng)

ALKION Vrsta njorka, koji je uao u legendu i postao simbolom; a moda je to galeb, ili morska lasta; ili udesna, lijepa i tuna ptica. Prema grkoj legendi, Alkiona, ki kralja vjetrova Eola, udala se za Keika, sina Jutarnje zvijezde. Toliko su sretni da sebe usporeuju sa Zeusom i Herom, pa izazivaju osvetu tih bogova. Pretvoreni su u ptice, a njihova gnijezda, sagraena na morskoj obali, neprestano razaraju valovi (GRID). Zato je njihov krik tako tuan. Ali Zeus iz samilosti stiava more dvaput po sedam dana, prije i poslije zimskog suncostaja; tijekom tog zatija alkion sjedi na jajima. Stoga je postao simbolom mira i tiine; ali mira koji treba brzo iskoristiti jer ne traje dugo. Budui da su alkioni morske ptice posveene Tetidi, boici mora i nereidi, i da su djeca

alkion

10

vjetra i jutarnjeg sunca, povezuju se istodobno s nebom i oceanima, sa zrakom i vodom. Stoga simboliziraju duhovnu i tjelesu plodnost, kojoj, meutim, prijeti zavist bogova i prirodnih sila. Podsjeaju na opasnost od samozadovoljstva i pripisivanja sebi one sree koja dolazi jedino odozgo. Zaslijepljenost sreom izlae ih najgoroj kazni. Plaite, njeni alkioni, posveene ptice, Ptice Tetidi drage, alkioni njeni, plaite... (Andr Chnier) Legenda o Alkioni spojila se kasnije s legendom o Izidi; ena leti zrakom iznad mora u potrazi za muem, sinom Jutarnje zvijezde, kao to je Oziris bio izlazee Sunce. Ovidije susret ene, pretvorene u pticu, s mrtvim tijelom mua to ga nose valovi, opisuje rijeima koje podsjeaju na egipatski mit (OVIM, XI, v. 732743) Ali strahote to ih potiu osloboene prirodne sile, spajajui estinu vjetrova i valova, trajat e zauvijek. Ispovijed Alkionina jasno pokazuje u emu je simbolizam te ptice koju su voljeli romantiari: Ali more me plai i strana puine slika! Nedavno vidjela sam na obale razbite daske, esto na grobima sam na praznima itala ime! Nemoj se varavoj nadi predavat, to tasta imade Hipotovog sina, u zatvoru kojima vjetre estoke dri i more umiruje, kad ga je volja; Ali kad ispusti vjetre i oni ovladaju morem, Nikakve smetnje im nema, i njihovoj volji je zemlja Preputena i voda i oblake po nebu gone, Pa kad se udare oni, izbijaju crvene iskre. Poznajem ja njih, jer mala u oevoj gledah ih kui I to ih poznajem vie, sve vie im znadem strahotu. (OVIM, XI, 427438) (ng)

ALKOHOL Alkohol je sinteza vode i vatre. Prema Bachelardu, alkohol je vatrena voda, vo da koja gori. Rakija je, pie on, voda koja opee jezik i koja se zapali od najmanje iskre. Alkohol se ne ograniava na to da rastvara i unitava kao duina kiselina (aqua fortis), nego i sam nesta je zajedno s onim to spaljuje. To je spoj ivota i vatre. Alkohol je i hrana koja djeluje trenuta no stvarajui u grudima toplinu (BACF, 167). Alkohol simbolizira ivotnu energiju koja nastaje spajanjem dvaju suprotnih poela: vode i vatre. Romantiarski su pjesnici veliali stanja obasjana unutarnjim suncem! Kako je istinska i vatrena ta druga mladost to je ovjek crpi iz sa ma sebe! Ali kako su i opasne te estoke naslade i grevita ushienja. Pa ipak ...tko e od nas biti toliko odvaan da bez milosti osudi ovjeka koji pije (Ch. Baudelaire, o vinu i haiu, 2). S koliko se uzbuenja Bachelard prisjea obiteljskih blagdana iz svog djetinjstva, kuhane rakije i tintilinia iz domaeg ognjita; onog plamena du ha koji gori u ai puna i kompleksa puna koji se oituje u Hoffmannovim fantazmagorinim pjesmama; tisua otrih aoka... salamandera i zmija to izlaze iz zdjele puna... Alkohol sabire tisue unutarnjih iskustava. Kao simbol ivotne vatre, alkohol je i simbol stvaralakog nadahnua. Ne samo da potie duhovne sposobnosti, napominje Bachelard, nego ih odista i stvara. Ukljuuje se, da tako kaemo, u ono to se tek pokuava izraziti. Alkohol oito po tie govor... Bakho je dobar bog; smuujui razum, sprjeava ankilozu logike i otvara put pravoj stvara lakoj mati... U ambivalentnosti alkohola oituje se njegovo dvostruko podrijetlo. Hoffmannov alkohol pee; obiljeen je sasvim kvalitativnim, mukim znakom vatre. Poeov alkohol preplavljuje, donosi zaborav i smrt; obiljeen je sasvim kvantitativnim, enskim znakom vode (BACF, 174, 180). (ng)
ne, zagasitocrvene luminiscentne boje. Vjerovalo se da sja u tami. Umetao se u one upljine kipova simbolizirajui sjaj oiju, koji potvruje snagu ivota i elje. Postavljen du mranog

ALMANDIN (vidi rubin) Dragi kamen granat-

11

ambrozija

hodnika kao putokaz simbolizira oi koje vide nou ili elju koja ivo trai svoj predmet. Pretci su tim imenom nazivali rubin* poradi boje i bademasta oblika, a poslije su ga zamjenjivali s karbunkulusom, mitskim dragim kamenom arobna sjaja koji su u svojim pjesmama slavili njemaki romantiari, u kojih simbolizira vatrenu elju skrivenu u dnu srca. (mv)

AMAZONKA Povijesna pojava ena ratnica amazonki, valkira* moda je preivjeli oblik matrijarhata ili sjeanje na matrijarhalna drutva. Ali njihov simbolizam nije nuno vezan za socioloke hipoteze. Amazonke su ratnice koje vladaju sobom, sklapaju brakove samo sa strancima, odgajaju samo keri, a sinove osljepljuju ili osakauju. Prema jednoj legendi odstranjuju si jednu dojku kako bi lake rukovale lukom* i kopljem* (umjetnika djela to ne potvruju: amazonke su lijepe i grudi su im netaknute). Te ene kao ratnice, lovci i sveenice, tuju Artemidu (Dijanu). U grkoj mitologiji simboliziraju ene koje ubijaju mukarce: ele zauzeti mukarevo mjesto, s njim se natjecati i pobijediti ga, umje sto da ga dopunjuju ... To suparnitvo iscrpljuje bitnu snagu svojstvenu eni, njezine sposobnosti kao ljubavnice i majke, toplinu njezine due (DIES, 207). Ares (Mars) dao je Hipoliti, kraljici amazonki, pojas koji simbolizira njezinu mo nad vlastitim narodom (GRID, 193). Heraklo (Herkul) je dobio zapovijed da joj otme taj pojas; Hipolita je bila spremna dati mu ga, ali je izbila svaa izmeu amazonki i Heraklove pratnje. Mislei da su ga izdali, Heraklo ubije Hipolitu. Legenda dodaje da je svau potaknula Hera. Sjetimo li se simbolizma pojasa*, vidjet emo da predati pojas ne znai samo odrei se vlasti nego i sebe. Hipolita se, dakle, morala odrei sebe kao amazonke i podati se Heraklu. Hera, koja se smatra simbolom prave enstvenosti, sprijeivi predaju pojasa, pokazala je da ne eli samo obraenje muevne ene nego i njezinu smrt. Osim toga, u mrnji spram Herakla, kojega je Zeus imao s drugom enom, ne eli da

on doivi tu sreu da primi pojas od koje ene. Amazonka simbolizira poloaj ene koju, jer se ponaa kao mukarac, ne prihvaaju ni ene ni mukaraci, i koja ni sama ne uspijeva ivjeti ni kao ena ni kao mukarac. U krajnjem obliku, amazonka je izraz odbijanja enstvenosti i mita prema kojemu ena svoju pravu narav ne moe zamijeniti mukim idealom. Prema starinskom okultizmu, tvrdi G. Lanoe-Villne (LANS, 1, 7784), amazonke bi u metafizikom poretku bile simboli psihikih sila zvijezda to u eteru krue oko Raja bogova uvajui ga i branei mu granice. Promatran s tog stajalita, njihov je pojas magini krug koji stvaraju oko Raja i koji e Heraklo silom probiti; njihovi su konji oblaci to u bijelim odredima le te plavim nebom. Amazonke junacima otvaraju pojaseve, a kukavice ubijaju. Te udne, divlje uvarice Raja, koje se podaju i opiru, koje spaavaju i ranjavaju, moda su tek dvosmislena vrata kakva nesigurna neba. (ng)

AMBROZIJA Ambrozija je hrana besmrtnosti i, poput nektara, povlastica bogova. Ambrozijom se hrane bogovi, boice i junaci, koji je daju i svojim konjima. Zbog arobnih svojstava koristi se kao melem za rane i stavlja se na tijelo mrtvaca da bi ga zatitila od raspadanja. Ali teko ovjeku koji bi kuao ambroziju a da ga na to nitko ne pozove: izloio bi se opasnosti Tantalove kazne. Vedski su bogovi manje ljubomorni, pa smrtnik koji kua somu* ili amritu, moe dospjeti na nebo.
Gandharva, ti koji poznaje ambroziju, otkrij ime ostavljeno u tajnosti! Odjednom smo proi Nebom, Zemljom i trima svjetovima, predjelima neba i boravitem svjetla: kad raskinemo tkanje Reda i vidimo Tu tajnu, postajemo Ta tajna, koja je u svim stvorenjima. (Taittirya aranyaka, 10, 1, prema francuskom prijevodu Jeana Varennea, VEDV, 335)

ambrozija

12

Bie postaje ono ime se hrani. To e znaenje preuzeti kranska mistika: ambrozija postaje euharistija, tijelo Boga spasitelja, pravi kruh anela. (ng) se rabi u Bibliji, ali i u sinagogalnoj i kranskoj liturgiji. Moe se nalaziti na kraju ili na poetku reenice. U Otkrivenju je Amen Kristovo ime (3,14). Amen se moe usporediti s indijskim svetim slogom (aum*) jer im je znaenje jednako. To odobravanje i ta potvrda sadravaju u sebi samog Gospodina, kao stvaralaku energiju (VALT). (ng) jan. Ametist je kamen umjerenosti, koji uva od svakog pijanstva. Vjerojatno je to razlog to, prema pravoslavnom kranskom vjerovanju, ametist nose biskupi. Za razliku od kontemplativnog isposnika, koji je napustio svjetovni ivot, biskup, kao pastir dua koji ima duhovnu i svjetovnu odgovornost, mora se uvati svakog pijanstva, pa tako i duhovnog. U kranskoj pounoj predaji ametist je simbol ednosti, jer ima boju ljubice. Prema Pliniju, ametist titi od uroka ako su na njemu urezani likovi Mjeseca i Sunca i ako se oko vrata objesi paunovim paperjem ili lasta vijim perjem (BUDA, 309). Lijei od uloga; ako se stavi pod jastuk, sanjaju se lijepi snovi; poboljava pamenje i djeluje kao protuotrov (vidi ljubiasto*). (ng)

AMEN Simbol je odobravanja i potvrde. Izraz

osigurale pokojnikovu besmrtnost; uvale su i zdravlje, sreu i zemaljski ivot; ovisno o obliku i o tom to su prikazivali, pridavala im se mo da daju snagu, ivotnu svjeinu, svijest, udovima uitak itd. Kutomjer s vrhom okrenutim prema gore i koncem koji visi iz sredine kuta a na kraju ima olovo, slika je, sa svojstvima amuleta, koja pripada i religijskoj umjetnosti starog Egipta i dananjoj masonskoj simbolici: jami trajnu ravnoteu. Najraireniji su i najmonij talismani u obliku skarabeja, umjetnog oka, Izidina vora*, egipatskog kria (ankh*) (POSD, 13). (ng)

AMETIST Od grkog ametusios, koji nije pi-

AMULET Amulet je predmet kojemu se prida-

je magina mo i koji ostvaruje ono to simbolizira: osobitu povezanost osobe koja ga nosi sa silama koje amulet prikazuje. Amulet privlai i okuplja sve sile... djelujui na svim kozmikim razinama... ovjeka uvodi u sredite tih sila, po veavajui njegovu sposobnost za ivot i samoo stvarivanje, jami mu bolji poloaj nakon smrti (ELIT, 141). U Egiptu su se mumije prekrivale amuletima od zlata, bronce, kamena i keramike da bi

ANDROGIN Prvi androgin samo je jedan, antropomorfni aspekt kozmikog jajeta. Nalazimo ga na poetku svih kozmogonija i na kraju svih eshatologija. Punina osnovnog jedinstva, u kojem su pomijeane suprotnosti, bilo da su jo potencijalne ili su se uspjele pomiriti, konano spojiti u cjelinu, smjeta se na poetak (alfa) i na kraj (omega) svijeta i postojanja. Mircea Eliade navodi mnogo primjera androgina iz nordijskih, grkih, egipatskih, iranskih, kineskih i indijskih religija. Ta slika prvotnog jedinstva, primijenjena na ovjeka, ima, naravno, svoj izraz u spolnosti, esto kao nevinost ili iskonska krjepost, kao zlatno doba koje mora ponovno nastupiti. Sufijska je mistika jasna: dvojnost svijeta prividnosti u kojem ivimo lana je i varljiva, to je stanje grijeha, a spas je jedino u stapanju s boanskom zbiljom, tj. u povratku na temeljno jedinstvo. To je i smisao jecanja svirale od trske, iupane iz zemlje, u uvodu Mesnevija, slavne zbirke pjesnikih parabola Mevlane Delaludina Rumija. Ta prva podjela, koja kozmiki stvara, tj. razdvaja no od dana, nebo od zemlje, takoer je podjela na yin i yang, koja tim temeljnim suprotnostima dodaje jo hladno i toplo, muko i ensko. U Japanu su to Izanagi i Izanami, koji su na poetku bili pomijeani u jajetu kaosa; u Egiptu je to Ptah, a u Akaana Tiamat. Prema Rgvedi androgin je arena krava muzara, koja je bik s dobrim sjemenom. Od jednog* nastaju dva*, tvrdi dao; a tako i od Prvog Adama, koji uope nije mukarac, nego androgin, nastaju Adam i Eva.

13

androgin

Jer androgin se esto prikazuje kao dvostruko bie koje istodobno posjeduje svojstva obaju spolova, jo spojena i spremna za razdvajanje. Time se objanjava i kozmogonijsko znaenje indijske erotske skulpture. Tako se androgino boanstvo iva, koje se poistovjeuje s bezoblinim poelom oitovanja, esto prikazuje kako vrsto grli akti, svoju mo, prikazanu kao ensko boanstvo. Tragove androginije nalazimo i u Adonisu, Dionizu, Kibeli, te Kastoru i Polideuku, koji podsjeaju na Izanagija i Izanami. Mogli bismo beskonano nabrajati primjere jer je na koncu konca svako boanstvo stare grke teogonije to obilno pokazuju dvospolno i stoga mu nije potreban ljubavnik da bi stvorio novo bie. Taj ritualni androgin, kako istie M. Eliade, prikazuje sve magijsko-religijske sile zajednike obama spolovima (ELIM 134135, DELH, 29).

Dakle, androginija, kao znak sveukupnosti, pojavljuje se i na kraju i na poetku vremena. U eshatolokom vienju spasenja, bie iznova postie punou u kojoj se podjela na spolove ukida, a upravo na to podsjea brana tajna u mnogim starim tekstovima, koja se tako pridruuje slici ive i njegove akti. Meutim, to gotovo posvuda potvreno vjerovanje u prvotno jedinstvo koje ovjek mora

iznova uspostaviti post mortem, u veini kozmogonijskih sustava prati nunost potpunog razlikovanja spolova na ovom svijetu. Jer se ljudsko bie nikad ne raa posve jednospolno, u emu se najstarija vjerovanja podudaraju s najnovijim otkriima u biologiji. U skladu s temeljnim zakonom stvaranja, svako je ljudsko bie ujedno muko i ensko po svojim tjelesnim i duhovnim obiljejima, tvrde Bambare (DIEB). Tako se najee objanjavaju i obredi cirkumcizije i ekscizije, kojima je svrha zauvijek vratiti djetetu njegov vidljivi spol, jer je klitoris u ene ostatak mukog organa, a prepucij u mukarca ostatak enskog organa. To je i smisao kineske hijerogamije Fu-xija i Niukue, koji su se sjedinili svojim zmijskim repovima (i k tomu jo razmijenili svoja svojstva), te hermetiarskog rebisa, koji je Sunce i Mjesec, nebo i Zemlja, u biti jedno, a prividno dvoje, sumpor i iva. Indijski se simboli ne odnose samo na prvog androgina nego i na konani povratak u to stanje nerazluenosti, u to jedinstvo. Cilj je yoge upravo to ponovno spajanje u cjelinu. Hermafrodit je i kineski feniks, simbol obnove. Sjedinjenje sjemena i daha radi stvaranja zametka besmrtnosti zbiva se u samom yoginovu tijelu. Povratak u prvotno stanje, osloboenje od kozmikih sluajnosti zbiva se kao coincidentia oppositorum i kao uspostavljanje prvotnog jedinstva: ming (ime) i sing (narav, bt), dva pola bia, moraju se stopiti, tvrde kineski alkemiari. Platon u Gozbi (189 e) podsjea na mit o androginu: ... u to je doba androgin bio poseban rod koji je u izgledu i imenu imao neto od oba roda, i mukog i enskog. Bilo da se taj mit evocira u midraima koji se odnose na Adamovo androgino stanje, ili u kranskim gnostikim uenjima, androginija se uvijek prikazuje kao ono poetno stanje u koje se ovjek mora vratiti. Prema jednoj predaji mukarac i ena imali su u svom prvotnom obliku samo jedno tijelo s dva lica; Bog ih je razdvojio i svakomu dao lea. Tada zapoinje njihov ivot kao razliitih bia. Tvrditi kao u mitu o postanku da je Eva stvorena od Adamova rebra znai tvrditi

androgin

14

da je svako ljudsko bie u poetku bilo nerazdvojeno. Svrha je ljudskog ivota postati jedno. Origen i Grgur Niki u prvom ovjeku, stvorenu na sliku Boju, vide androgino bie. Poboanstvenjenje na koje se ovjek nagovara pomae mu da ponovno pronae tu androginiju koju je izgubio razdvajanjem Adamovim, a koja se vratila zahvaljujui novom, uzvienom Adamu. Vie tekstova Novog zavjeta govori o tom jedinstvu. Istaknuvi androginiju kao jedno od obiljeja duhovnog savrenstva u svetog Pavla i u Evanelju po Ivanu, Mircea Eliade pie da su izrazi mukarac i ena, ili ne biti ni mukarac ni ena, slikoviti izrazi kojima jezik pokuava opisati metanoju, obraenje, potpunu promjenu vrijednosti. Jednako je paradoksalno biti mukarac i ena kao i ponovno postati djetetom, ponovno se roditi, proi kroz uska vrata (ELIM, 132). Muko i ensko samo su jedan od mnotva oblika u kojima se pojavljuju suprotnosti pozvane da se ponovno meusobno promu. To ostvarivanje androginije trebalo bi prouavati u mineralnom i biljnom svijetu, jer se minerali i biljke, prema stajalitima alkemiara, dijele na muke i enske. Svaku suprotnost valja dokinuti spajanjem nebeskog i zemaljskog, a to e uiniti ovjek mo kojega mora djelovati na cijeli kozmos. (ng, ab)

nici izabranika itd., a podijeljeni su hijerarhijski, u sedam redova, devet korova ili tri trijade. Najsavreniju i najmistiniju angelologiju razradio je Pseudodionizije u Nebeskoj hijerarhiji. Da ne bismo nagaali o teolokim tumaenjima to ih nude razliite crkve i o katolikom vjerovanju u postojanje anela, spomenut emo da mnogi autori atribute anela smatraju duhovnim simbolima.

ANDROKEFAL Na galskom novcu s podruja Armorike nalazi se lik konja* s ljudskom glavom. Ni u numizmatici ni u plastici takav lik nije naen drugdje. Moda su to konji s ljudskim razumom, kakvi su Cchulainnovi konji Machin Sivac i Crno kopito (ili Vranac iz arobne doline) (vidi kentauri* i hibrid*). (ng) ANELI Aneli su posrednici izmeu Boga
i svijeta, i u razliitim se oblicima spominju u akadskim, ugaritskim, biblijskim i drugim tekstovima. To su ili posve duhovna bia ili duhovi lagana i prozirna tijela; ali od ljudi mogu imati tek izgled. Oni su sluge Boje: glasnici, uvari, vodii zvijezda, izvritelji zakona, zatit-

Neki u anelima vide simbole boanskih dunosti, simbole Bojih veza sa stvorenjima; ili, naprotiv (jer suprotnosti su u simbolici meusobno ovisne), simbole sublimiranih ljudskih dunosti ili nezadovoljenih i nemoguih tenja. Za Rilkea, u jo irem smislu, aneo simbolizira stvorenje u kojemu je ve ostvarena preobrazba vid ljivog u nevidljivo na kakvoj mi radimo. Boje prijestolje okruuju aneli sa est krila, serafini (doslovno gorui); svaki je imao po est krila: dva da zakloni lice (od straha da e vidjeti Boga), dva da zakrije noge (eufemizam koji oznauje spolni organ), a dvama je krilima letio (Izaija, 6, 12). Takvo okruenje odgovara samo pravom boanstvu. Ti aneli, koje emo vidjeti i oko Kristova lika, potvruju njegovu boansku narav. Aneli su i znakovi svetosti. Za crkvene oce oni su dvor nebeskog kralja, nebesa nad ne besima. Po nekima, onima koji su svoje vjero-

15

aneli

vanje povezali s aristotelovskom filozofijom, aneli su pokretai zvijezda* svaki aneo nadzire kretanje jedne zvijezde, pa se postavilo pitanje je li broj anela jednak broju zvijezda. Vjerovalo se da aneli okreu golemu kupolu nebeskog svoda, te da pod djelovanjem astralnih konjunkcija, ili izravnije, utjeu na sve razine tjelesnog stvaranja (CHAS, 14). Aneli nagovjeuju ili ostvaruju boanski utjecaj. Prema Psalmu 18, 1011, kao nebeska bia, slue Jahvi kao prijestolje: On nagnu nebesa i sie, pod nogama oblaci mu mrani. Na keruba stade i poletje, na krilima vjetra zaplovi. Keltski glasnici Drugoga svijeta, koji se esto pojavljuju u obliku labudova, simbolino su i funkcionalno istovjetni anelima s labuim krilima u kranstvu. Aneli su esto Boji poslanici. U najnovijoj inaici irske pripovijetke Cchulainnova smrt postoji znakovit kranski umetak: u trenutku kad se junak naao u smrtnoj opasnosti, odlazei u bitku, pojavljuju se skupine anela koje mu pjevaju nebeske pjesme (CELT, 7, 14; CHAB, 6770). Nebeske su hijerarhije slika zemaljskih hijerarhija, a njihovi meusobni odnosi trebali bi nadahnjivati ljudske odnose. Veliki angelolog kranstva, Pseudodionizije, govori ovako: Kraljevskom koru arkanela i anela pripa da dunost objave; taj kor prema stupnjevima vlastita ustroja upravlja ljudskim hijerarhija ma, da bi se sreeno odvijalo duhovno uzdizanje k Bogu, obraenje, prieivanje i sjedinjenje, a istodobno i postavljanje Bojih zahtjeva, jer Bog prema presvetoj zapovijedi doslovno sve hijerarhi je obdaruje i prosvjetljuje dovodei ih u dosluh sa sobom. Upravo stoga teologija anelima namje njuje brigu o naoj hijerarhiji, nazivajui Mi haela kraljem idovskog naroda, a ostale anele kraljevima drugih naroda, jer je Svevinji utvrdio granice narodnosti prema broju Bojih anela (PSEO, 218219). Ta tvrdnja ne znai da je upravo toliko naroda koliko i Bojih anela; ona tek pokazuje

da postoji nejasan odnos izmeu broja narodnosti i broja anela. Ti se odnosi mogu tijekom povijesti mijenjati prema broju naroda, ali e uvijek ostati jednako nejasni, ako ni zbog ega drugog onda zbog toga to je sam broj anela nepoznat. Prema Bibliji ima ih tisuu puta tisuu i deset tisua puta deset tisua: Tisuu tisua sluahu njemu, mirijade stajahu pred njim. (Daniel, 7, 10) Pseudodionizije objanjava da se najvei nama poznati brojevi mnoe u Bibliji zato da nam se jasno pokae kako broj nebeskog mnotva izmie svakom mjerenju. Toliko je, naime, mno go tih blaenih vojska koje nisu od ovoga svijeta, da one nadilaze nesiguran i ogranien raspored naih sustava tvarnog brojenja, a jedino ih moe spoznati i odrediti razum i znanje koji nisu od ovoga svijeta, ve pripadaju nebu, a njima ih je velikoduno obdarila Tearhija, jer ta Tearhija po znaje beskonano, jer je ona izvor sve mudrosti, zajedniko i najbitnije poelo svakog postojanja, uzrok koji odreuje stupanj bti svakog bia, onu mo koja sadrava i onaj pojam koji obuhvaa sveukupnost svijeta (PSEO, 234). Aneli su Boja vojska, njegov dvor i njegova kua. Oni prenose Boje zapovijedi i bdiju nad svijetom. U Bibliji imaju vano mjesto. Njihova hijerarhija ovisi o njihovoj blizini Bojem prijestolju. Tri su glavna arkanela: Mihael (pobjednik zmajeva), Gabriel (navjestitelj i pokreta) i Rafael (vodi iscjelitelja i putnika). O anelima se govori razliito. Prema Justinu, jednom od najvanijih autora koji piu o tovanju anela, oni, premda su duhovne naravi, imaju tijelo slino ljudskom. Njihova hrana, dakako, nema nikakve veze s ljudskom, oni se hrane na nebesima. Grijeh je anela u njihovim spolnim odnosima sa enama koje pripadaju ljudskom rodu. Djeca iz tih veza zovu se demoni. Pseudodionizije istie da aneli prosvjetljuju ljude. Klement Aleksandrijski opisuje zatitniku ulogu anela nad narodima i gradovima.

aneli

16

Sveto pismo uope ne spominje anele uvare. Ali prema Henokovoj knjizi (100, 5) sveci i pravednici imaju zatitnike. Svakom vjerniku pomae jedan aneo, kae Bazilije, koji vodi njegov ivot, koji mu je uitelj i zatitnik. Ulogu zatitnika Biblija potvruje u Lota (Posta nak, 19), Jimaela (Post 21) i Jakova (Postanak, 48). Aneo oslobaa Petra i Ivana. U srednjem vijeku aneli pritjeu u pomo u opasnostima, ratovima, kriarskim vojnama itd. Aneo kao glasnik uvijek dui donosi dobru vijest. (ng) Ona je Adonisov cvijet. Venera je Adonisa pretvorila u anemonu purpunocrvene boje. Taj je prizor Ovidije opisao u Metamorfozama (10, 710739). Kad je stigla do mrtvog tijela svoga dragoga, kojega je u obrani ubio pobjenjeli vepar, ona krvcu mirisnim nektarom obli i krvca, poto je taknu nektar, nabuja nalik na prozirne mjehu re to se diu kad nebo dadi. Ne potraje vremena vie od ure jedne, kadli iz krvce izniko bjee cvijet od iste boje na ipak nalik, to krije pod koom ilavom zrnje; al vijeka kratka je cvijet, jerbo se slabo dri i odve je njean i mlohav, pa ga otre se vjetar, od kojega i ime ima. Prolaznost cvijeta oituje se u njegovu imenu, koje na grkom znai vjetar. Za taj se cvijet kae da je roen od vjetra i da ga vjetar nosi, ne samo u Ovidijevoj legendi. Anemona podsjea na ljubav podlonu promjenama osjeaja i hirovima vjetra. Prema mnogim autorima, poljski ljiljan koji se stalno spominje u Bibliji zapravo je anemona. Na palestinskim poljima nije bilo bijelih ljiljana, ali je bilo mnogo anemona.U Pjesmi nad pjesmama spominje se poljski ljiljan, ljiljan u dolu: on raste meu trnjem, ima ga u vrtovima (2, 1,2, 5, 13 itd.). U besjedi na gori Krist govori o poljskom ljiljanu (Matej, 6, 2829); ini se da opisuje anemonu. Anemona je samotan cvijet koji svojim ivim bojama privlai pogled. Njezina je ljepota u jednostavnosti, a latice joj podsjeaju na usne napola otvorene od daka vjetra. Doima se kao da ovisi o nazonosti i dahu Duha: simbol je due otvorene duhovnim utjecajima.

Ali anemona moe biti i nona strana, simbol ponuene i krhke ljepote, jarke poput njezine boje i slabe poput tijela koje ne podupire dua. Kao cvijet boje krvi koji rascvjetava vjetar, ali ga vjetar moe i odnijeti, anemona izraava bogatstvo i bujnost te istodobno i nestalnost ivota. (ng)

ANIMA, ANIMUS (vidi dua)

robni vor, koji se naziva Kljuem ivota (od Nem ankh). esto se koristio u ikonografiji suprotnosti. Taj kri zajedno s ovalom na svom vrhu mogao bi makrokozmiki prikazivati Sunce, nebo i Zemlju, a mikrokozmiki ovjeka. Najee se tumai kao znak pomirenja suprotnosti, ili spoja djelatnog i nedjelatnog poela u cjelinu, a to, ini se, potvruje i to to u polegnutu poloaju ima dvostruka spolna svojstva, poput indijskog, vrlo realistino prikazanog kipia androgina na lopoevu cvijetu. Prema Champdoru, koji je u tumaenju blii tradiciji, ankh je simbol milijuna godina budueg ivota. Njegov je krug savrena slika onoga to nema ni poetka ni kraja; prikazuje duu koja je vjena jer je proizala iz duhovne supstancije bogova; kri prikazuje stanje transa s kojim se bori inicijant, ili tonije, stanje smrti i razapetost izabranika, pa su u nekim hramovima sveenici polijegali ini cijanta na krevet u obliku kria... Tko posjeduje

ANKH (vidi kri*, vor*) Ankh je kri, ili a-

ANEMONA Anemona simbolizira prolaznost.

17

anqa

geometrijski klju ezoterinih misterija, simbol kojih je upravo taj kri s rukom, zna otvoriti vrata svijeta mrtvih i moe proniknuti skriveni smisao vjenog ivota (CHAM, 22). Bogovi i kraljevi, a gotovo uvijek Izida, imaju u ruci taj kri kao znak da dre ivot i da su besmrtni; pokojnici ga dre u ruci u trenutku psihostazije* ili na sunevoj barci* kao znak da mole od bogova tu besmrtnost. Ankh je simbolizirao i sredite iz kojeg proizlaze boanska svojstva i pia besmrtnosti: uhvatiti ga u ruke znailo je napiti se na samim izvorima. Kri se katkad drao odozgo, za ruku osobito za pogrebnih sveanosti: tada je oblikom podsjeao na klju; to je bio klju koji je otvarao vrata grobnice prema Jaluovim poljanama, svijetu vjenosti. Katkad se kri s rukom dri posred ela, meu oima: tada oznauje bie posveeno u misterije i obvezu uvanja tajne: tim se kljuem tajne zakljuavaju za neupuene. Ako bi onaj koji uiva povlasticu izvanrednog vienja, koji je obdaren vidovitou i koji je probio koprenu onkraja, pokuao otkriti misterij, zauvijek bi ga izgubio. Kri s rukom esto se povezuje s Izidi nim vorom, kao simbolom vjenosti. Razlog tomu nisu smjerovi ravnih crta to se u mati beskonano produuju, nego tenja tih crta prema zatvorenoj petlji, u kojoj se spajaju. Ta petlja simbolizira beskonanu bit ivotne energije, poistovjeene s Izidom, iz koje potjee sav vidljivi ivot. Nose ga kao talisman svi oni koji ele imati u sebi neto od njegova ivota. Kri s rukom moe se, dakle, poistovjetiti s drvom ivota, njegovim deblom i kronjom. Izidin vor, s nekom vrstom vrpce koja okruuje krakove i prsten kria poput isprepletene ili u pletenicu spletene kose, ima zamrenije znaenje. Znaenju znaka ivota i besmrtnosti dodaje znaenje veza sa smrtnim ili zemaljskim ivotom koje moramo rasplesti da bismo postali besmrtni. Razvei svoje sveze, kae jedan tekst iz egipatske Knjige mrtvih, razvei Neftisine vo rove; ili: Sjajni su oni to nose petlju. , vi to nosite petlje! Slian smisao ima naslov tibetske budistike Knjige o razvijanju vorova. Obian kri s rukom simbolizira boansku besmrtnost, steenu ili eljenu, a Izidin vor naznau-

je uvjete te besmrtnosti: razvijanje vorova zapravo je razvezivanje vorova. (ng)

ANQA (vidi simurg) Anq je arobna ptica koja ima neto i od grifona* i od feniksa*. Iz poznatih nam predaja proizlazi da je vjerovanje u postojanje ptice anq arapskog podrijetla, a poznato je da su antiki narodi feniksa smjetali u arapske pustinje. S islamom anq dobiva konanu potvrdu u predaji o kojoj izvjeuje Ibn Abbs (Masudi, Zlatna polja, 4, 19 i d.): Jednog nam dana Prorok ree: u najstarije doba svijeta Bog stvori pticu izvanredne ljepote i dade joj sva savrenstva. Bog stvori i enku i dade paru ime anq. Zatim Mojsiju, sinu Imrnovu, ree: Dao sam ivot ptici predivna oblika, stvorio sam mujaka i enku; za hranu sam im dao jeruzalemske zvijeri i elim usposta viti blizak odnos izmeu tebe i tih dviju ptica kao dokaz vrhovne vlasti koju sam ti dao meu djecom Izraelovom. Vjerovanje u pticu anq poslije se stopilo s perzijskim vjerovanjem u simurga*. Anq, ili simurg, postaje simbolom mistika koji lete k Bogu. U prekrasnoj paraboli Govor ptica veliki perzijski mistini pjesnik Feridudin Atar (XIII. stoljee) opisuje duhovno putovanje ptica, kojih je trideset (na perzijskom si-murg), a prikazuju stvorenja to na kraju stiu pred Boga. Tada, kae Atar, sunce prospe na njih izbliza svoje zrake i dua im od toga po sta sjajna. Tada u odrazu svog lica tih trideset ptica (si murgh) svijeta promatrahu lice duhov nog simurga. One pohitae da vide tog simurga i uvjerie se da postoji samo si murgh, tj. da su one same Bog. Tako i mistik postie sjedinjenje tek kada se smo njegovo bie poniti... Ta arobna ptica nosi i druga imena, na primjer u Suhrawardja i Sadrudna Shirzja; qqns openito znai feniks, ali to je transkripcija grkog kuknos (labud*). Sokrat u Fe donu (8485) kae da je pjev Apolonove ptice labuda najprodorniji kad osjeti da joj se blii smrt, ali to nije od boli, nego od radosti to e se uskoro pridruiti Bogu. To bi trebao biti prijela zni motiv prema simbolu mistinog sjedinjenja (CORN, 46).

anqa

18

Boravite je simurga planina* Kf. Anq pod razliitim imenima simbolizira onaj dio ljudskog bia koji je pozvan na mistino sjedinjenje s boanstvom. U tom sjedinjenju, u kojem se ponitava svaka razlika, anq je i stvoritelj i duhovno stvorenje. (ng)

ANTIGONA Antigona je dijete iz rodoskvrnog braka Edipa* i Jokaste. Umjesto da napusti slijepog i oajnog oca kad ovaj otkrije da je poinio dvostruki zloin (ubio svog oca i oenio se svojom majkom), okruuje ga njenom panjom i prati na Kolon, do svetita eumenida*, gdje Edip umire stekavi iznova duevni mir. Nakon povratka u Tebu Antigona se ne pokorava Kreontovim zapovijedima i obavlja nad osuenim bratom Polinikom pogrebni obred. Osuena je na smrt i iva zatvorena u obiteljsku grobnicu, gdje se objesila; zarunik joj se ubije nad njezinim mrtvim tijelom, a i Kreontova se ena u oaju ubije. Psihoanaliza je Antigonu pretvorila u simbol i dala njezino ime kompleksu vezanosti keri za oca, brata i obiteljski krug, tako vrste da ne prihvaa radost ivota u ljubavi, koja bi pretpostavljala kidanje infantilnih veza. Njezina smrt ima vrijednost simbola: objesila se u obiteljskoj grobnici, a zarunik joj umre. Moderna je dramaturgija oivjela Antigonu i izvela je iz groba. Antigona se velia kao osoba koja se pobunila protiv dravne vlasti, koju simbolizira Kreont; koja ustaje protiv konvencija i pravila u ime nepisanih zakona, zakona svoje savjesti i ljubavi. Ona je osvijetena djevojka, koja u obiteljskoj grobnici, satrvena drutvenim obiajima i stegama, svlai plat nevinosti. Ona je buntovnik, ali koliko god se opirala obiteljskoj tiraniji, ostaje o njoj psiholoki ovisna i njezin je zarobljenik. Antigona mora biti dovoljno snana i slobodna da bi mogla postati potpuno neovisnom i ponovno pronai ravnoteu, koja ne e biti ravnotea obinog zimskog sna. Taj nastavak legende simbolizira smrt i ponovno roenje Antigone, ali Antigone koja postaje ono to jest, na viem razvojnom stupnju. (ng)

ANTIMON Antimon je alkemijski simbol i, prema Baziliju Valentinu, tvar mudraca, dobro poznata filozofima. Antimon odgovara pretposljednjoj etapi u alkemiarevu traganju za filozofskim zlatom. Fulcanelli smatra da je anti mon mudraca... kaos, koji je majka svih kovina. Prema Sendivogiusu, antimon je maternica i zlatna ila i rasadnik svoje boje (Lettre Philosop hique, s njemakog na francuski preveo Ant. Duval, Pariz, 1671.). Antimon se smatra i Saturnovim nezakonitim sinom; u njega je strastveno zaljubljena Ve nera, on je korijen kovina; njegova veza sa Saturnom i Merkurom pribliuje ga smaragdu. U psihoanalizi antimon simbolizira stanje u razvoju bia blisko savrenstvu; ali preostaje mu jo da prijee najteu etapu, posljednju pretvorbu olova u zlato, etapu u kojoj veina ne uspijeva. Antimon izraava mogunost najveeg zanosa, ali i potpune propasti; odatle mu simbolina, siva boja i mitoloka slika kao prekrasne i udovine Dijane. (ng) APOKALIPSA Apokalipsa (gr.) je ponajprije objava ega skrivenog; zatim proroanstvo, jer je posrijedi ono to e se tek zbiti; napokon, to je vienje u kojem su prizori i brojevi simboli. Ta vienja nemaju znaenja sama po sebi, nego po simbolizmu koji u sebi kriju. U apoka