Top of Form

Kulturno - umjetnika batina

Ulaz u grad: Sjeverna gradska vrata XVII/XVIII. stoljee na ijem je vrhu kip zatitnika grada bl. Ivana Trogirskog, djelo Bonina iz Milana (XV. stoljee).

Palaa Garagnin Fanfogna/ Muzej grada Trogira neko stambeno gospodarski kompleks, stilskih obiljeja od romanike do baroka. Biblioteka obitelji Garagnin - Fanfogna, XVIII/XIX. st. Lapidarij, zbirka kamenih ulomaka i skulpture od antike do baroka Galerija slika Cate Dujin Ribar

Glavni trg: Glavni gradski trg mjesto je koje biljei kontinuitet s reprezentativnim gradskim javnim i komunalnim objektima: Gradska vijenica, kneev dvor spominje se u XIII. st. a njena obnova tijekom XIX. st., vratila joj je renesansni izgled. Crkva sv. Ivana Krstitelja, XIII. st, neko sastavni dio mukog benediktinskog samostana. Ostaci esterolisne crkve sv. Marije, IX. st. kriju se u zatvorenom dvoritu preko puta Vijenice. Do nje nova je Pinakoteka Zbirke sakralnih umjetnina, a u njoj je smjetena dragocjena slikarska i pisana batina iz trogirskih i iovskih crkava, djela Blaa Jurjeva Trogiranina, Quirizia da Murana, Gentile Bellinija itd. U neposrednoj blizini polovicom XV. stoljea podignuta je zavjetna crkva sv. Sebastijana za spas od kugekoja umjesto zvonika ima toranj gradskog sata. Loa, stara gradska sudnica. Nikola Firentinac, reljef pravde, XV. st. Starohrvatska trobrodna crkvica Sv. Barbare (Sv. Martin), sagraena u ranoromanikom stilu XI. stoljea, naslonjena je sjevenim zidom na gradsku lou.

Palaa ipiko, velika i mala, nastale povezivanjem romanikih zgrada. Na proelju velike palae gotika je trifora, djelo Andrije Aleija te vrata koja je isklesao Ivan Duknovi. Juni portal radio je Nikola Firentinac.

Katedrala sv. Lovre (sv. Ivana Trogirskog), XIII.- XVII. st., graevina u okviru koje se mijeaju slogovi romanike, gotike, renesanse i baroka i u kojoj su vrijedna umjetnika djela. Predvorje, krstionica, XV. st. na kojoj je radio Andrija Alei. Znameniti Radovanov portal, 1240. g Zvonik, mjeavina umjetnikih stilova od gotike do manirizma. Najljepi prostor crkve predstavlja kapela bl. Ivana, XV. st. ( Nikola Firentinac, Andrije Alei i Ivan Duknovi), remek djelo europske renesanse. Izrezbarena drvena korska sjedala, XV. st., majstor Ivan Budislavi. Sakristija katedrale - riznica, XV. st. izloeni su zlatni i srebrni predmeti, crkveno ruho itd.

Riva: Crkva sv. Nikole (umjetnika zbirka Kairos) nastala je na temeljima starijih crkvica te junih vrata antikog Traguriuma, sa stilskim obiljejima od romanike do baroka. Sastavni je dio jedinog sauvanog enskog benediktinskog samostana June gradske zidine s gradskim vratima, XVI. stoljee i mala gradska loa (XV. st.), koja je po tradiciji sluila kao sklonite zakanjelim putnicima. Samostan i crkva sv. Dominika, XIV/XV. st. i umjetnika zbirka Grobnica obitelji Sobota, Nikola Firentinac, XV. st..

Tvrava Kamerlengo, majstor Marin Radoj (XIV.-XV. st.), a preko puta okrugla tvrava sv. Marka, XV. stoljee (danas Kua dalmatinske glazbe). Izmeu ovih dviju tvrava poetkom XIX. stoljea za Francuza sagraen je spomenik u znak zahvalnosti Francuskoj.

Gradske znamenitosti
Katedrala sv. Lovre Katedrala sv. Lovre sagraena je u 13. st. Ima tlocrt svedene romanske bazilike na tri lae, s predvorjemi tri polukrune apside. Predstavlja velianstvenu graevinu romanskog stila. Svod centralne lae poprimio je u krunim lukovima otrinu gotikog stila. Glavni ulaz u Katedralu vodi kroz Radovanov portal. To remek-djelo umjetnosti sagraeno je1340. g. Tu se nalaze dva snana lava na konzolama, kipovi Adama i Eve u prirodnoj veliini, apostoli i sveci, alegorije mjeseci sa simbolima zodijaka, stupci s raznim zvjerima, borbe ovjeka sa ivotinjama... U gornjem dijelu na timpanonu je prikazanoKristovo roenje, zatim Blagovijest, poklon Mudraca, aneli i deset prizora iz Novog Zavjeta. U 14. st. nadodan je gotiki zabat sv. Lovre. Tada je podignuto i predvorje. U predvorju je Krstionica od graditelja Andrije Aleija Draanina (1467). Nad vratima je reljef Kristova krtenja. U unutranjosti krstionice je sinteza kiene gotike i renesanse. Naokolo se renesansni djeaci igraju povezani vijencima cvijea. Na oltaru je kip sv. Ivana Krstitelja, a povie oltarareljef sv. Jeronima u pustinji, okruenog zmajevima i zmijama. Kamenica za krtenje ima kao podnoje skupinu krasnih djeaka. Zvonik je sagraen nad predvorjem.Poetak gradnje je u 14. st. Na njemu su radili: M. Gojkovi (1422), majstor Stjepan, T. Bokani Braanin (1598) i drugi. Na etiiri ugla piramide nalaze se kipovi evanelista, djela Aleksandra Vittorija (1525 1608). Zvonik je visok 47 m. Jedan je od najljepih u Dalmaciji, kao i na cijeloj obali Mediterana. Gradnja Katedrale trajala je etiri stoljea (1200 1598). U unutranjosti se istie veliki rtvenik u obliku krasnog baldakina (ciborij), djelo majstora Mavra iz 14. st. Na ciboriju su kipovi Madone i Anela (Blagovijest). Sa strana rtvenika, pri zidu nalaze se kipovi sv Ivana Trogirskog(zatitnika grada) i sv. Lovre (zatitnika Katedrale) u stilu baroka iz 18. st. Na zidu s lijeve strane oltara je bunar s krunitem (g. 1661). Osmerokutna propovjedaonica s romanikim kapitelima djelo je domae umjetnike kole iz 13. st. Korska drvena sjedala djelo su Ivana Budislavia (15. st.). Kapela sv. Ivana Trogirskoga (Ursinija) biser je ove Katekdrale. To je jedan je od najljepih renesansnih spomenika u Europi. Renovirana je godine 2002. pod vodstvom amerike zaklade VENETIAN HERTIAGE INCORPORATION i njenim elnim ovjekom Lowrencom Lovettom. Glavni kipar Kapele Ursinije Nikola Firentinac. S njim je suraivao Andrija Alei. U niama je dvanaestkipova, od raznih majstora. Kip sv. Ivana Evanelista je od Ivana Dukovia Trogiranina (oko 1440). U luneti je velika reljfna kompozicija Gospina krunjenja. Na kasetiranom svodu nalazi se medaljon okruen glavama kerubina i serafina. Uz podnoje Kapele proviruju krilati djeaci sa zapaljenim bakljama. Na oltaru je sarkofag sa sveevim kipom u biskupskom ornatu, izraen od lijepog crvenog mramora u gotikom stilu (14. st). Dva barokna anela od bijelog mramora postavljena su u 18. st. Na sredini Kapele je grobnica trogirskih biskupa. Zadnji biskup koji je tupokopan bio je Luii Skokac Trogiranin, biskup Zante u Grkoj (1942). Na stropu visi njegov zeleni biskupski eir. Kapela sv. Jere (sada Kapela sakramenta) iz 15. st. Sagradio ju je Mikica Sobota. Kao arhitekti spominju se Gruato i Rai. Na oltaru jedvostruki mramorni tabernakul u stilu baroka (venecijanski majstor, 1737). Pred ulazom je uzidanrenesansni reljef Bogorodice sa sv. Jerom i sv. Ladislavom.

Na oltarusv. Krua je krasno propelo iz 16. st., a na oltaru Jubileja nalazi se slika krtenjaIsusova (16. st.). Jo su oltari Sv. Augustina (slika Matteinija), Gospe od milosra i oltar Imena Marijina (zadubina Garanjin Fonfogna). Na stupu pred propovjedaonicom je slika bl. Augustina Kaotia Trogiranina(djelo Palme Mlaega, 1599). Tu su jo slike majstora Dominika Sagomana (1738), Augustina Ridolfija (18. st.) te iznad kora djela mletakog slikara Ticijanove kole Aleksandra Varotari Padovanina (1509 1650). Usreditu crkve visi velika drvena svjetiljka u obliku dvostrukog gotikog kriia iz g. 1561. Srebrne lampade u crkvi zavjetni su darovi grada Zadra (1723), Vrlike (1742), pomoraca iz Levanta (1688) i drugih. Orgulje je izradio Milan Majdak iz Vrapa kod Zagreba 1940, jedne su od najboljih u dravi. Grobnice u Katedrali Ima vie grobnica glasovitih trogisrskih obitelji (Luia, Andreisa, Kazotia, Bugoforte i drugih) uz onu MladenaIII ubiia tiitaHrvata i humanisteFrane Frankvila Andronika. Ne zna se kamo je nestala grobnica Belina neaka princa Vilma. Zvona na crkvenom zvoniku su vrlo milozvuna. Biskup Kavanjin u izvjetaju papi kae da su najharmoninija u Dalmaciji. Ima ih, od kojih je veliko zvono Bumbal s natpism na francuskom jeziku: Po milosti vinjega Boga ovo je zvono saliveno u travnju 1629. g. od Ivana Gaillarda iz Lorene. Sakristija uva vei dio riznice s raznim historijsko-umjetniim predmetima. Na ulazu s desne strane nalazi se ormarod orahovine, apotjee iz 15. st. Korni i vijenci, obavijeni lozicom i liem, ukraeni su florom i faunom, igrom djece i anela. Ovo djelo pripisuje se majstoru Grguru Vidovu (1458). U ormaru su smjeteni srebrni oltartni ukrasi i posue. Na polukrunom dijelu zida nalaze se grbovi trogirskih biskupa. Kronoloka serija poinje s jedanaestim stoljeem, a zavrava g. 1828.Tada je bila ukinuta trogirska biskupija. etiri grba s crvenim ukrasnim rubovima pripadaju kardinalima. U izlobenom staklenom ormaru osobito su zanimljivi predmeti: Triptihon od bjelokosti (15. st.), srebrni vr dar je ugarskohrvatskekraljice Jelisavete, ene Ludovika Velikog Anuvinca (1342 1382). Ona je t. darovala dvije pozlaene ruke prekrite filigranskom arabeskom i dragim kamenjem za moi sv. Ivana Trogirskoga. Tu se jo nalazi kukuljica plata Bele IV. sa slikom sv. Maritina, izvezena dragim kamenjem, kao i mitra romanikog oblika (14. st.). U velikom ormarusmjeteni su razni srebrni kipovi: poprsje zatitnika grada sv. Ivana s njegovom relikvijom i kip sv. Ivana s gradom na ruci i sv. Lovre zatitnika Katedrale; pokaznicas okruglom aom od planinskog kristala, relikvije u srebrnim tekama, srebrno liturgijsko posue, umjetniki srebrni biskupski tap i dvije dragocijene biskupske kape (mitre). Iznad ormara nalaze se slike gradskih zatitnika i slika sv. Katarine. Tu su i etiri portreta trogirskih biskupa: Ivana Andreisa, Pax Jordanusa (velika), Farolfija i Pinellija (manja). Ostale slike su: sv. Martin, kamenovanje sv. Stjepana, izraeski sudac i vojskovoa Jeftej, sakristija Katedrale i druge zavjetne slike. Uz sakristiju je i Kaptolska biblioteka koja posjeduje razne vrijedne isprave, dokumente, pergamente, klnjige itd. Povrh srednjeg sjevernog pilastra urezan je zlatnim slovima natpis: NUMQUAM PRIUS 1598., to znai da je ova velianstvena graevina zavrena tada, tako da jegradnjatrajala gotovo etiri stoljea.

Benediktinski samostan Sv. Nikole

Uz june zidine grada Trogira smjeteni su benediktinski samostan i crkva Sv. Nikole (neko sv. Dujma). Da bi se potpunije upoznao benediktinski samostan i crkva Sv.

Nikole, potrebno je ukratko prikazati povijest i ulogu benediktinskih koludrica u Crkvi. Sveti Benedikt, otac zapadnog monatva, rodio se oko 480. godine u mjestu Norcia u Umbriji, a umro oko 547. na Montecassinu. Ondje je napisao svoje Monako pravilo, koje je mudro protkao Svetim pismom te obogatio predajom kranskog Istoka i Zapada. Benediktova sestra Skolastika slijedila je primjer svoga brata i poela okupljati koludrice, koje e, drei se naela moli i radi opsluivati isto Pravilo. Odgovarajui na Boji poziv koludrica zavjetuje obraanje svoga vladanja i stalnost u zajedniciprema Pravilu sv. Benedikta ivei u istoi, siromatvu i poslunosti. U Crkvi je sveano posveena i pozvana da nita ne pretpostavlja Kristovoj ljubavi (Pravilo, 4,21). Najuzvieniji joj je uzor Presveta Djevica, koja je rije Boju sluala, prebirala u svom srcu i vjerno vrila. Koludrice nastoje usmjeravati sav svoj ivot na traenje Boga. Da to bolje ostvare, ive zajedno u skrovitosti i sabranosti. U Duhu Svetom sa Sinom sjedinjene prinose Ocu molitve i rtve za potrebe Crkve i cijeloga svijeta. Zbog zajednike monake batine iz razdoblja nepodijeljene Crkve one se na osobitnain sjedinjuju s Kristom u Njegovoj velikosveenikoj molitvi da svi budu jedno. Slavljenje Boga liturgijskim inima uzviena je obveza i velika povlastica u ivotu koludrice. rtva i gozba euharistijskog slavlja u srcu je njezina ivota, a po molitvi asoslova, to ga sv. Benedikt naziva Djelo Boje, u srcu su Crkve moliteljice. Koludrici je, dakle, najvanija liturgijska molitva. Druga bitna sastavnica njezina ivota je boansko itanje, latinski lectio divina, to jest sluanje Boga koji nam rije svoju ita. Koludrica zato uti jer slua Boga koji joj govori, a slua ga pozorno da mu dobro odgovori. Njezin odgovor nije samo rijeju, nego i djelom. Stoga je rad trea sastavnica njezina ivota. Svojim radom sudjeluje u Bojem stvarateljskom djelu, doprinosi uzdravanju svoje zajednice i pomaganju potrebnih. ivot svake koludrike zajednice i svake koludrice u znaku je benediktinskog gesla, uzetog iz Svetog pisma: DA SE U SVEMU SLAVI BOG! Benediktinski samostan sv. Nikole osnovan je, prema sauvanoj povelji o njegovu osnutku, davne 1064. godine zalaganjem sv. Ivana Trogirskog. Od osnutka samostana ivot se u njemu nije nikada ugasio. Po Bojoj volji i milosti, gotovo tisuu godina u njemu ive koludrice, koje su u povijesti odigrale veliku ulogu u svom gradu i irem podruju - kako na polju duhovnosti, tako i na polju kranske kulture i radinosti. Brojne sauvane umjetnine i knjige, osobito poznata zbirka hrvatskih knjievnih tekstova "Vartal" - Petra Lucia iz 16. st., ukazuju na injenicu da su koludrice imale ljubavi i smisla za lijepo. Nadasve ih do dananjih dana privlai i zanosi ljepota Boja. Posveene Bogu, u tiini i sabranosti, u samozatajnomradu koludrice tee rastu i ljubavi prema Bogu, slave ga i prinose mu ivot molitve i rtve za cijeli svijet. Ozraje Boje nazonosti koje ispunja due onih koje mu se potpuno predaju tvore od samostana duhovnu oazu u kojoj mnogi trae odmor, osvjeenje i podrku kroz ivot, a jo vie molitve svojih graana, koji su dobrim dijelom odgajani u samostanskoj koli koja je ukinuta uoi talijanske okupacije. Koludrice svojim radom i nastojanjem trude se u svemu otkrivati i vriti volju Boju. U apsidi samostanske crkve Sv. Nikole istiu se rijei Pjesme nad pjesmama: VENI DE LIBANO, SPONSA MEA, VENI DE LIBANO, VENI CORONA BERIS, to znai: DOI S LIBANONA, ZARUNICE MOJA, DOI S LIBANONA, DOI DA TE OKRUNIM. To je poziv Isusa - Zarunika, kojemu su se koludrice odazvale. U radosnom iskustvu blizine Boje koludrice vjeruju da i danas ima zanosnih djevojaka koje e u sebi prepoznati Isusov poziv i velikoduno mu se odazvati pridruivi im se ivotom u ovom samostanu, kao tolike djevice u povijesti Crkve.

Crkva i samostan Sv. Dominika u Trogiru

Meu vane spomenike UNESCO-va grada Trogira spadaju t. samonstan Sv. Dominika i njegova crkva. Oni duguju svoje poetke dominikanskom samonstanu Sv. Katarine Aleksandrijske u Splitu. Povijesni izvori govore da je ugledni trogirski graanin Nikola Albertinov prioru splitskog samostana oko 1260. g. darovao crkvicu posveenu sv. Franji Asikomu, a nad njom jeimao patronatsko pravo. Buduinisu imali samostana, nego su se nastanili u jednoj manjoj kui u neposrednoj blizini spomenute crkvice, isti im je trogirski graanin ujedno darovao zemljite kako bi na njemu mogli sagraditi samostan. Dominikanci su najprije poeli graditi novu crkvu. Tako su godine 1304. kupili gradilite na zapadnom dijelu grada gdje su postavili temelj velike crkve koja i danas postoji. Graena je u dva dijela. Najprije je krajem XIII. st. (1280. - 1290.) bila izgraena crkva koja je bila neto kraa od dananje. Iz tog razdoblja potjeu juni gotiki prozori, izmeu kojih su godine 1325. bila podignuta tri groba, a njihovese visoke konzolice jo uvijek vide u zidu. Na stranjem zidu apside je crte ranogotike bifore i srpastog romantikog luka koji svojim oblikom svjedoe da je apsida sagraena najkasnije u prvoj polovici XIV. st. Uz nju je, vjerojatno malo kasnije, podignut visok zvonik. U drugoj polovici XIV. st. crkva je produena prema zapadu kada je dobila svoj konani oblik. Radi se o jednobrodnoj prostranoj crkvi s drvenim stropom i pravokutnim korom, a u njoj sve odie jednostavnou, dostojanstvom i ozbiljnou. Zapadno proelje sagradeno je oko 1372. g. U slubi tog prikladnog vjerskog ugoaja bili su uski i visoki prozori, kao i prostrana rozeta na njezinu zapadnom proelju. Sredinjim dijelom lunete dominira visoki reljef Marije s Djetetom. Ogrnuta je velikim platem koji ju pokriva od glave do nogu. Ispod plata je okomito naborana haljina dugih i uskih rukava. Djevica desnom rukom dri Sina odjevena u dugu haljinicu. S lijeve Marijine strane je lik Marije Magdalene, a s desne stranebl. Augustina Kaotia; do njegovih nogu u minijaturnom obliku prikazan je lik njegove sestre Bitkule, dobroiniteljice Crkve. Iako je majstor Nikola Dente potpisao samo reljef, ini se da je on ujedno i graditelj itavog proelja. Juni ulaz je jednostavan, kao da je arhitekt elio rei da pred Boga treba doi u jednostavnosti i ozbiljnosti, bez vanjskog uresa. Najstariji sauvani opis o unutranjosti crkve zahvaljujemo apostolskoj vizitaciji Dalmacije koju je godine 1579. u ime pape Grgura XIII. obavio veronski biskup i budui kardinal Agostino Valier. Iz njegova izvjetaja saznajemo da je crkva u to vrijeme imala est oltara. Glavni je bio posveen sv. Dominiku i sv. Mariji Magdaleni. Ostali su bili: Gospe od alosti, Sv. Proroka, sv. Vinka Ferrerskoga, sv. Katarine Aleksandrijske i Gospe od ruarija. Svi su oni imali po jednu staru i umjetniki izraenu sliku, a oltar Gospe od alosti i kameni reljef s prizorom skidanja s kria. Imala je i neke umjetniki izraene monike za uvanje svetakih relikvija. Umjetnost i ljepota su bile estetska- i teoloka kategorija. To je razlog to su umjetnike slike bile naruivane od poznatih majstora. Tako je 1607. g. za oltar Imena Isusova naruenaslika Obrezanje Kristovo, poznatog mletakog slikara Jacopa Negrettija, zvanog Palma Mlai. Slika Gospe od ruarija potjee iz radionice poznate slikarske obitelji Jacopa i Leandra Bassano s kraja XVI. i poetka XVII. st. s prikazom Lepetanske bitke. Jedan medaljon Gospa s Djetetom i sv. Ivanom Krstiteljem pripisuje se ibenskom slikaru Jurju ulinoviu, u Italiji poznatom pod imenom Schiavone. Godine 1912. postavljen je novi oltar Gospe od alosti. U

crkvi se nalazi nadgrobni spomenik obitelji Sobota, djelo poznatog majstora Nikole Firentinca, izraen 1409. g. U njegovoj luneti je izraeno oplakivanje Krista (Piet), a na konzolama stoje dva snana lava, od kojih jedan simbolizira tunu rezignaciju, a drugi osvetu. U crkvi se takoer nalazi krini put posebneumjetnike vrijednosti za koji se predpostavljalo da potjee iz XIII. st. U sakristiji se uva estodijelni poliptih na drvu, koji se nekada nalazio u crkvi, djelo BlaaJurjevaTrogiranina iz XV. st. Crkva je vie puta bila popravljana i nabavljan je novi namjetaj. Posljednji vei zahvat na crkvi bio je poetkom XIX. st., kada je promijenjenkrov, a godine 1903. nabavljene su nove orgulje. Crkva je trenutno veliko radilite, injiktiraju se i pojaavajutemelji. Samostan je odmah od poetka nosio ime sv. Dominika. U poetku se radilo o jednoj omanjoj kui koja je mogla ugostiti svegadvije do tri osobe. Imajui u vidu sve veu potrebu dominikanaca, gradska opina im je godine 1407. dopustila nabavu jednog gradilita i kue da je pregrade za vlastitu upotrebu. No, svega pet godina kasnije ta je kua morala biti poruena zbog gradnje gradskih zidina s june strane. Samostanska zgrada na kat sagraena je tijekom XV. st. Njegova ukupna povrina iznosi 1150 m2. Na sjevernoj strani smjeten je klaustar s trijemom, povrine oko 370 m2, s prostranom taracom bez ograde i zdencem u sredini na kojem se istie lijepo isklesano krunite. Sa zapadne strane je omanji vrt za uzgoj povra. Sa svoje june strane samostan je graniio s gradskim zidinama koje su poruene ezdesetih godina XIX. st. U njegovoj neposrednoj blizini s istone strane nalazila se crkvica Duha Svetoga koja je godine 1898. nastradala u poaru pa je na tom mjestu godine 1910. bila sagraena velika novogotika kolska zgrada u kojoj je danas O.. Petar Berislavi. Samostan je godine 1944. teko postradao u bombardiranju, ali je naknadno potpuno obnovljen u izvornom obliku. Nedavno je zamjenjen krov istonog dijela samostana i preureene su prostorije. Iz ovog samostana potjeu mnogi ueni i ugledni ljudi: lektori, bakalaureusi i doktori teologije, generalni propovjednici, profesori, diplomati, biskupi itd. Meu njima se posebno istie Nikola Milinovi, osniva samostana Sv. Kria u Arbaniji (1432.) i obnovitelj dominikanskog stroeg reda Dalmatinske provincije, a umro je na glasu svetosti (1451.). U istom razdoblju ivio je i fra Bartul, kaligraf i iluminator srednjovjekovnih rukopisa. Naroita traga ostavio je iza sebeAugustin Kaoti, prvi hrvatski blaenik, biskup zagrebaki i lucerski. Drugi poznati biskup iz ovog samostana bio je Vinko Andreis, biskup Otoca u Lici koji se svesrdno zauzimao za obranu Hrvatske od Turaka poslije tragine Krbavske bitke (1493.). Na blagdan bl. A. Kaotia, 03. kolovoza 2002. godine, ispred zapadnog crkvenog ulaza i vrta samostana postavljen je i blagoslovljen kip Blaenika. U crkvi i samostanu sv. Dominika trenutno su na slubi: prior fra Veseljko Begi, fra Ivan Odrljin i asna sestra Andrijana, a ivot i sluba Boja supo dominikanskim uancama.
Bottom of Form

TROGIR, grad i luka na obali Katelanskog zaljeva, 27 km zapadno od Splita; Stara gradska jezgra smjetena je na otoiu izmeu iova i kopna; sa susjednim kopnom spojena je kamenim mostom, a s iovom pokretnim mostom. Gradsko podruje iri se i na sjevernu obalu iova, nasuprot otoiu. Trogir je u pravom smislu grad-muzej. Ljubitelji kulturno-povijesnih spomenika, umjetnikih djela, izvornih zdanja i lijepih ulica u Trogiru e upoznati raskonu i slojevitu batinu - od romanikoga dvorita do suvremeno opremljenih interijera. Neponovljiva povijesna jezgra, Radovanov portal, umjetnike zbirke, koje su tijekom stoljea

oduevljavale namjernike i putopisce, nude trogirskome turistu divotu koju kao prikladan suvenir personificira reljef Kairosa. U III. st. prije Krista grko naselje Tragurion, koje se u doba rimskog vladanja razvija u jaku luku. Naglim usponom oblinje Salone Trogir gubi prijanje znaenje. U doba doseljenja Hrvata u grad se sklanjaju izbjeglice iz razorene Salone. Od IX. st. plaa danak hrvatskim vladarima. U XI. st. dobiva biskupiju (ukinuta 1828.), a 1107. ugarskohrvatski kralj Koloman priznaje mu autonomna gradska prava. God. 1123. osvajaju ga i gotovo do temelja razaraju Saraceni. Trogir se brzo oporavlja i u tijeku XII. i XIII. st. doivljava snaan gospodarski uspon. God. 1242. ondje je naao utoite kralj Bela IV. bjeei pred Tatarima. U XIII. i XIV. st. Trogirani najee biraju za svoje bribirske knezove ubie; meu njima se istie Mladen III. (1348.), koga natpis na nadgrobnoj ploi u trogirskoj katedrali zove tit Hrvata. God. 1420. zapoinje dugo razdoblje venecijanske vladavine. Nakon pada Venecije 1797. Trogir je do 1918. (osim razdoblja francuske vladavine 1806.-14.) pod Austrijom. God. 1918. vraen je matici zemlji. Stara jezgra grada na otoiu - od 1997. upisana u UNESCO-ov registar spomenine batine - formirala se u razdoblju XIII.-XV. st. unutar zidina koje je Venecija u XV. st. obnovila, izgradivi dvije jo i danas sauvane utvrde: katel Kamerlengo i kulu sv. Marka. Stariji, istoni dio grada razvio se oko glavnoga trga s katedralom. Zapadni dio, Pasika, naseljen je kasnije. Na susjednom otoku iovu razvilo se novo naselje u doba ratova s Turcima. Zidine oko grada poruene su poetkom XIX. st. U prolosti, Trogir je bio jedan od najistaknutijih kulturnih sredita Dalmacije. Tu djeluju u XIII. st. majstor Radovan, u XV. st. kipari i graditelji Ivan Budislavlji, Matej Gojkovi, Nikola Firentinac, Andrija Alei, Ivan Duknovi (rodom Trogiranin) i Bla Jurjev Trogiranin, u XV. i XVI. st. humanisti Petar i Koriolan Cipiko i Fran Trankvil Andreis, prijatelj Erazma Rotterdamskog, u XVII. st. povjesniar Ivan Lui. Sa sjeverne strane u grad se ulazi kroz kasnorenesansna gradska vrata (XVII. st.). Uskim i slikovitim ulicama s nekoliko lijepih palaa (barokna palaa Garagnin-Fanfogna, sada Gradski muzej; lapidarij) dolazi se na Narodni trg. Sjevernu stranu trga zatvara trobrodna katedrala sv. Lovre (XIII.-XV. st.). Kroz predvorje se dolazi do glavnog ulaza, Radovanova portala, najznaajnijeg dijela romanike plastike u Dalmaciji, to ga je izveo 1240. majstor Radovan uz pomo suradnika. Portal flankiraju figure lavova, iznad kojih stoje likovi Adama i Eve. Na vanjskim pilastrima su likovi svetaca, na srednjim anr-prizori koji simboliziraju pojedine mjesece, a na unutranjim stupiima niu se prizori iz lova i likovi fantastinih ivotinja uokvireni bujnom biljnom dekoracijom. U luneti reljef Roenje Kristovo. U dnu predvorja je krstionica iz 1467., najznaajniji sauvani rad Andrije Aleija. Iznad vrata reljef Krtenje Kristovo, a u unutranjosti oltar s kipom sv. Ivana Krstitelja i iznad njega reljef Sveti Jerolim u spilji. U katedrali su osmerokutna kamena propovjedaonica iz XIII. st., gotike korske klupe (Ivan Budislavlji, 1439.), iznad baroknoga glavnog oltara ciborij iz XIV. st. s figurama Navjetenja (majstor Mavro), a na stupovima i oltarima slike Augustin Kaoti (Jacopo Palma ml., 1599.), Polaganje u grob i Sveta Magdalena (Padovanino) i dr. U sjevernom brodu je kapela bl. Ivana Ursinija, najljepi spomenik renesanse u Dalmaciji. Gradio ju je 1468.-97. Nikola Firentinac, a dva kipa Ivana Duknovia (Sv. Toma iz 1508. i Sv. Ivan Evanelist). U sakristiji su slike Sveti Jerolim i Sveti Ivan Krstitelj (Gentile Bellini) i kasnogotiki ormar (rad majstora Grgura Vidova, 1458.). Meu predmetima katedralne riznice istiu se bjelokosni gotiki triptih i vie srednjovjekovnih iluminiranih kodeksa.

Ranogotiki prvi kat zvonika dovrio je (1422.) Matej Gojkovi, koji je s majstorom Stjepanom podignuo i drugi kat u oblicima kiene venecijanske gotike; zavrni kat izveo je Trifun Bokani (1592.-1610.) u stilu kasne renesanse. Na vrhu zvonika su kipovi etvorice evanelista (Allesandro Vittoria, XVI. st.). Na junoj strani trga je gradska loa iz XV. st.; u njoj reljef Pravda (Nikola Firentinac, 1471.) i reljef s figurom bana Berislavia (I. Metrovi). Uz lou je gradski toranj sa satom, neko renesansna crkvica sv. Sebastijana (kipovi Krista i sv. Sebastijana na fasadi vjerojatno djela Nikole Firentinca). Iza loe je trobrodna ranosrednjovjekovna crkvica sv. Barbare (XI. st.), najstarija trogirska crkva sauvana u izvornom obliku. Zapadnu stranu trga zatvara palaa Cipiko, koja se sastoji od velike - portal (I. Duknovi) i male palae meusobno odvojene ulicom. Na suprotnoj strani trga je gradska vijenica iz XV. st. s romanikom fasadom prema trgu; u gotikom dvoritu grbovi i kamena glava (po predaji lik klesara Mateja Gojkovia). Uz gradsku vijenicu vodi ulica do obale, gdje je romanika crkva sv. Ivana Krstitelja (XIII. st.) s ostacima srednjovjekovnih zidina; u crkvi je grobnica obitelji Cipiko, reljef Oplakivanje Krista (Nikola Firentinac, oko 1470.); u novije vrijeme u crkvi je Pinakoteka: slike (XIV.-XVII. st.), kipovi, kodeksi. Dalje obalom dolazi se do renesansnih gradskih vrata; desno je enski benediktinski samostan (utemeljen 1064., proiren u XVI. st.) s crkvom sv. Nikole. Renesansni zvonik graen je 1598. U samostanskoj zbirci uva se reljef Kairosa, romanika Majka Boja s djetetom, slikano gotiko raspelo i dr. Idui dalje obalom uz kameni stup za zastavu - tandarac (1605.) dolazi se do renesansne palae Lui (1604.) s lijepim portalom i dvoritem. Desno ulica vodi do renesansne crkve sv. Petra (barokni glavni oltar). Zapadno od palae Lui je samostan i crkva sv. Dominika, jednobrodna gotika graevina iz XIV. st. s baroknim oltarima. Portal crkve je djelo majstora Nikole iz 1372. U crkvi je grobnica obitelji Sobota (Nikola Firentinac, 1469.) i slika Obrezanje Isusovo (Jacopo Palma ml., 1607.); u samostanskoj zbirci gotiki poliptih (Bla Trogiranin). Sjeverozapadno od samostana die se osamljeni zvonik (1595.) crkve sv. Mihovila, sruene u bombardiranju 1944. Na jugozapadnom kraju otoia je katel Kamerlengo, koji je neko bio spojen s gradskim zidinama. Visoka kula katela nadograena je na stariju genovsku kulu iz 1380. Dananji izgled katel je dobio u XV. st. Sjeverno od katela je okrugla kula sv. Marka iz XV. st., a izmeu nje i katela klasicistika glorijeta iz doba francuske okupacije. Na gradskome groblju 2 km sjeveroistono od Trogira nalazi se reljef Boga Oca (Nikola Firentinac). Trogir su osnovali grki kolonisti s otoka Visa u III. stoljeu prije nove ere. Na toj antikoj jezgri lei povijesna jezgra Trogira, koji je najbolje sauvan romaniko-gotiki grad ne samo na Jadranu, ve i u centralnoj Europi. Trogirska srednjovjekovna jezgra, okruena zidinama, objedinjuje dobro sauvan dvorac i kulu, te brojne graevine i palae iz romanikog, gotikog, renesansnog i baroknog perioda. Najznaajnija graevina je trogirska katedrala s portalom zapadnih vratiju, remek-djelom majstora Radovana najznaajnijim primjerom romaniko-gotike umjetnosti u Hrvatskoj. Trogirski opus Najznaajniji dio svog opusa Andrija Alei ostvariti e u Trogiru. Ondje je ve izmeu 1451. 1457. godine radio na palaama biskupa Torlona i plemia Koriolana Cipika. Od prve je danas ostala sauvana samo jedna trifora. No zato je ouvana palaa Cipiko, na kojoj je prema nekim pretpostavkama (Cvito Fiskovi) kao suradnik radio i Nikola Firentinac. No svoja najznaajnija ostvarenja Alei je realizirao u trogirskoj katedrali sv. Lovre. Ondje prvo podie krstionicu a potom i kapelu sv. Ivana Trogirskog (Ursinija). Rije je o

djelima znaajnim i u meunarodnom kontekstu razvoja umjetnosti u kojima Alei nadilazei duh kasne gotike i srednjega vijeka vrlo rano ovladava vokabularom rane renesanse. Trogirska krstionica [uredi] 1460. godine Andrija Alei odlazi iz Splita u Trogir. Ondje je dobio zadatak da uz nadsvoeno predvorje katedrale sv. Lovre dogradi krstionicu. Istovremeno kada je zapoela izgradnja krstionice Alei radi i na preoblikovanju katedralne sakristije. Gradnja krstionice trajala je trajala do 1467. godine. Tkada Alei upisuje svoje ime s unutarnje strane krstionikih vrata: ANDREAS ALEXIUS DURRACHINUS OPIFEX MCCCCXII. Volumen krstionice je jednostavan kvadrat. Ulaz u krstionicu je iz predvorja katedrale iznad koga je postavljen reljef Kristova krtenja. Tlocrt unutranjosti je paetvorina presvoena iljastim kazetiranim bavastim svodom. Prostorna koncepcija unutranjosti raena je doslovce prema prostornoj koncepciji Jupiterova hrama u Dioklecijanovoj palai. Podnoni vijenac nosi zidne plohe ukraene motivima kaneliranih plitkih pilastara s korintskim kapitelima izmeu kojih su umetnute konkavne kanelirane nie ukraene u gornjem djelu s koljkastom lepezom. Prema Radovanu Ivaneviu kanelirani pilastri i konkavne nie monolitni su kameni blokovi u debljini zida, tako da graevina ima vie montani nego zidani karakter. Kako istie Andrija Mutnjakovi, Alei time nastavlja istovjetnu graditeljsku strukturu ibenske katedrale Jurja Dalmatinca kao izvorni identitet dalmatinske arhitekture. Korintski kapiteli zidnih pilastara nose dvostruki vijenac. Gornji dio vijenca nainjen je od dvostrukog niza lia, a donji ini friz djeaka (Putta). Krstionica sadri i tri skulptorska djela Andrije Aleija: reljefe Kristovo Krtenje u luneti nad ulazom i sveti Jeronima u zabatu iznad oltara te oltarnu skulpturu Ivana Krstitelja. Kompoziciju Kristova krtenja Radovan Ivanevi dovodi u vezu s slikom Kristova krtenja Piera della Francesca. Prema Ivaneviu ovaj je reljef jedan od najvanijih dokumenata ranorenesansne skulpture u Dalmaciji. Prema Andriji Mutnjakoviu Andrija Alei stvorio je svojom krstionicom prvo renesansno djelo u Hrvatskoj, u isto vrijeme kada se renesansa zapoela formirati u Italiji i nekoliko desetljea prije nego to se renesansa poela javljati u drugim zemljama Europe. KAPELA SVETOG IVANA TROGIRSKOG

Trogir- Crkva sv. Dominika, Sobotina grobnica

Zadar- Sv. Jerolim u pustinji, riznica crkve sv. Mihovila

4. sijenja 1468. godine Andrija Alei i Nikola Firentinac potpisuju s trogirskim kaptolom ugovor o izgradnji kapele sv. Ivana Trogirskog. Predvien je prostor uz sjeverni zid katedrale na mjestu gdje se do tada nalazila jedna kua. Zidovi kapele podijeljeni su u

etiri zine: podnoje u obliku klupe, friz s puttima bakljonoama, sredinju zonu s niama za skulpture i atiku s krunim prozorskim otvorima. Pretpostavlja se da je Alei izradio barem osam od ukupno devetnaest putta, dok je ostale izradio Nikola Firentinac. Kiparski radovi u kapeli odaju nekoliko razliitih autorskih rukopisa, i iako je utvrivanje autorstva pojedinih djela izazvalo mnogobrojne strune polemike prihvaeno miljenje je da su skulpture Jeronima, Ivana Krstitelja i jednog neutvrenog sveca u niama djelo Andrije Aleija. Kipovi za nie se kleu izmeu 1482. do 1559. godine dok su kipovi navjetenja na ulaznom luku kapele nastaju u najranijoj fazi izgradnje. Kip Marije pripisuje se Aleiju a kip Anela atribuiran je kao rad Nikole Firentinca. Prema Radovanu Ivaneviu kapela sv. Ivana Trogirskog je najskladnija arhitektonskoskulptoralna cjelina interijera to ju je umjetnost rane renesanse ostvarila u Europi. IBENIK grad i luka u sjevernoj Dalmaciji, nedaleko od ua Krke u ibenski zaljev koji je uskim prolazom spojen sa ibenskim kanalom; ibenik se prvi put spominje 1066. u ispravi kralja Petra Kreimira IV. koji boravi u utvrenom katelu sv. Mihovila, danas Sv. Ana. Venecijanci dre ibenik 1116.-24. i 1125.-33. Ugarsko-hrvatski kralj Stjepan IV. daje mu autonomiju 1167. Nakon krae bizantske vladavine (do 1180.) gradom vladaju naizmjence ugarsko-hrvatski kraljevi, Venecija, bosanski kralj Stjepan Tvrtko i herceg Hrvoje Vuki Hrvatini. Ponovno je pod vlau Venecije 1412.-1797. Otada pa do 1918. (osim razdoblja francuske okupacije) nalazi se, zajedno s ostalom Dalmacijom, pod Austrijom. Na kraju I. svjetskog rata okupirala ga je Italija, ali je po odredbama Rapalskog ugovora (1920.) vraen matici zemlji. - ibenik je rodno mjesto humanista J. igoria (oko 1420.-1509.), A. Vrania (1504.-1573.) i F. Vrania (1551.-1617.) i dr. Izmeu pristana i Poljane lijevo je crkva sv. Frane s franjevakim samostanom. U jednobrodnoj gotikoj crkvi (iz XIV. st.) bogato rezbareni kasetirani strop (XVII. st.), oltari koje je, po nacrtima Jerolima Mondelle, izveo u Veneciji 1635. Iseppo Ridolfi. U samostanskoj zbirci ima vei broj rukopisnih kodeksa (najstariji iz XI. st.), inkunabula i starih knjiga. Na zapadnoj strani Poljane je zgrada kazalita. Lijevo od nje u Zagrebakoj ulici je parohijska crkva, prvobitno crkva benediktinskoga enskog samostana (1390.); zvonik na preslicu (iz kasnog XVI. st.), jedan od najljepih zvonika tog tipa na hrvatskoj obali. Neto podalje u istoj ulici nalazi se crkva sv. Ivana Krstitelja (nekad crkva Sv. Trojstva, pregraena poslije 1485.); uz nju je prigraeno vanjsko stubite (izveo Ivan Pribislavlji 1460.). U blizini se nalazi Nova crkva, graena u doba prijelaza iz gotike u renesansu; zvonik je 1742.-59. gradio Ivan Skoko. Kasetirani oslikani strop u crkvi (1623.-32.) izveli su Jerolim Mondella i suradnici, a freske Mihovil Parki (1619.) i Antun Moneghin (1628.). U produetku Zagrebake ulice (u kojoj ima nekoliko starih patricijskih kua) je najstarija jezgra grada, koja se nepravilnim rasporedom ulica prilagouje nagibu breuljka s tvravom sv. Ane, najstarijom ibenskom obrambenom graevinom (pojaanja u XVI. i XVII. st.); s tvrave, ispod koje je gradsko groblje, prua se izvanredno lijep pogled na grad i okolicu. U tom dijelu grada je gotika palaa Fosclo, palaa Orsini (od 1455. u posjedu Jurja Dalmatinca) s bogatim portalom, crkva sv. Lovre (barokna graevina iz 1677.-97.; u samostanskoj zbirci slika Jurja ulinovia i, na obali, crkva sv. Dominika. Prema sreditu grada put vodi na trg pred katedralom sv. Jakova. Na trgu je spomenik Jurju Dalmatincu (rad Ivana Metrovia). Gradnja katedrale, najmonumentalnije graevine prijelaznog stila iz gotike u renesansu na istonoj obali Jadrana, zapoela je 1432.; posveena je tek 1555. Nakon nekoliko graditelja iz venecijanskih krajeva, za protomagistra je postavljen graditelj i kipar Juraj Dalmatinac (signatura na pilastru kora izmeu dva anelia), koji je na njoj radio uz prekide do smrti (1475.). On je dovrio donji dio graevine, izveo apside s frizom portretnih glava

(71) i baptisterij (1452.) ispod june apside, prvobitnoj koncepciji dodao kratki popreni brod i projektirao kupolu. Najblii mu je suradnik bio Ivan Pribislavlji. Nakon Jurjeve smrti gradnjom upravlja Nikola Firentinac. U to su vrijeme izgraeni svod crkve i kupola, primjenom jedinstvenog sustava svedenih, meusobno utorenih kamenih ploa. Iznad pobonih kapela (sa svake strane est) izgraena je galerija. U prvoj je kapeli s desne strane epitaf Jurja igoria (1456., rad Jurja Dalmatinca), u prvoj kapeli s lijeve strane sarkofag Ivana Stafilia iz XVI. st. Na oltaru sv. Kria je raspelo (rad Jurja Petrovia iz 1455.), na oltaru sv. Fabijana i Sebastijana slika Filippa Zaninbertija s poetka XVII. st. Propovjedaonica, rezbarena u drvu, rad je Jerolima Mondelle (1624.). Stupii na ogradama pjevalita rad su Nikole Firentinca, a statusa jednog od dvojice proroka (Elizeja) djelo je Pavla Gospodnetia iz 1595. Glavni je oltar iz 1638. Iz june apside jedne stube vode u sakristiju (u njoj rezbareni ormari, rad Jerolima Mondelle), a druge u krstionicu, rad Jurja Dalmatinca. Na trgu, preko puta sjeverne strane katedrale, nalazi se Gradska loa, nekad sjedite gradskog vijea, podignuta 1533.-42. Nasuprot apsidama katedrale je crkvica sv. Barbare (1457. -61., graditelj Ivan Pribislavlji); u njoj je Zbirka crkvene umjetnosti (dva poliptiha: Blaa Trogiranina i Nikole Vladanova). Na obali se na katedralu naslanja stara biskupska palaa (1439.-41.) s kasnogotikim dvoritem (u prizemlju portik). Uz nju su sauvana stara Morska vrata, ulaz u grad s obale. Na obali je i nekadanja Kneeva palaa (sada Muzej grada ibenika sa zbirkama arheolokih nalaza, arhivalija, numizmatike). Na obali je i kasnorenesansna crkvica sv. Nikole s kasetiranim stropom (1762.). Od Poljane put vodi uzbrdo do tvrave ubievac; dalje uzbrdo prema sjeverozapadu najvia ibenska tvrava, Sv. Ivan (125 m). Katedrala Svetog Jakova u ibeniku, trobrodna je bazilka s tri apside i kupolom ( visina unutranjosti je 32 m ). Konstrukcija je katedrale zapoeta u venecijanskom gotikom stilu, ali je dovrena u stilu toskanske renesanse. Gotovo je 15 desetljea prolo od trenutka kada je donesena odluka o gradnji katedrale 1402. do njenog posveivanja 1555. Gradnja je poeta 1431 na mjestu gdje je ranije postojala manja katedrala tako da se u gradnji nove katedrale koristio materijal ranije postojee crkve. Kamen za gradnju donosio se s Korule, Suska, Braa, Raba i Krka. U prvoj fazi gradnje sudjelovali su talijanski majstori Francesco di Giacomo, Lorenzo Pincino i Pier Paolo Bussato, zajedno s domaim majstorima klesarima Andrijom Budiem i Grubiom lafiem (uzduni zidovi i oba portala ). 1444. godine gradnju preuzima Juraj (Matejev) Dalmatinac. Pod njegovim vodstvom nastaju pobone lae, svetite, apside ukraene frizom od 74 glava ( smatra se da su to portreti eminentnih graana ibenika) i sakristija. Nikola Firentinac je nastavio gradnju (zavretak pobonih laa, kupola i projekt krovita - kamenih svodova). Nakon smrti Nikole Firentinca 1505.godine, gradnju su katedrale konano zavrili Bartolomeo i Giacomo de Mestre. Ovaj jedinstveni sakralni spomenik iznimno je interesantan primjer kao jedina graevina koja nema zidarskih elemenata, i gdje su zidovi, svodovi i kupole konstruirane jedinstvenom metodom (koju je prvi upotrijebio Juraj Dalmatinac ) gdje se naknadno, u cjelinu slau precizno isklesani kameni djelovi, metoda koja je koritena u tesarskom zanatu. Rezultat je sklad kamene cjeline, metode slaganja, i apsolutne harmonije unutranjosti i vanjskog volumena katedrale. Tehnika gradnje najbolje se oituje u zabatu glavne fasade (forma trolista) kao jednom od najstarijih u Europi i kao jedinom koji se prirodno nastavlja kao dio trobrodnog tlocrta crkve u harmoniji s oblikom i veliinom svodova. Unutar katedrale, u laama se nalazi nekoliko oltara, a iznad pobonih laa su dva reda galerija. Kri na oltaru Svetog Kria iz 1455.godine, remek-djelo je Juraja Petrovia. Na oltaru Sveta Tri kralja nalaze se dva mramorna reljefa koji prikazuju anele, rad Nikole Firentinca i slikara Bernardina Riccija. Kip proroka remek-djelo je Pavla Gospodnetia iz 1594. godine. Rezbarena propovjedaonica remekdijelo je Jerolima Mondela ( 1624 ). Na oltaru Svetog Fabijana i

Svetog Sebastijana slika je Filipa Zaninbertia. Glavni oltar Majke od Suza datira iz 1630. godine. Dok se eete pored nadgrobnih spomenika moete uoiti epitaf Jurja igoria, rad Andrije Alesija (1454) prema crteu Jurja Dalmatinca, spomenik biskupu Spignaroli (A. Nogulovi) i sarkofag Ivana Stafilia. ibenska je katedrala dobila status Zatiene svjetske batine pod patronatom UNESCO-a 2000.godine. SPLIT, grad i luka u srednjoj Dalmaciji; U Splitu djeluje velik broj kulturno - prosvjetnih ustanova i kola: Sveuilite (osnovano 1974.), kazalite, muzeji i galerije, instituti, a u novije vrijeme i specijalizirana institucija UN-a za zatitu ovjekove okoline (Centar za koordinaciju plana prioritetnih akcija na Sredozemlju). Svake godine odravaju se kulturne manifestacije Splitsko ljeto (opere, drame i koncerti na otvorenim pozornicama), te glazbene manifestacije (Melodije hrvatskoga Jadrana, Festival zabavne glazbe Split). Split je ne samo glavno urbano, kulturno i prometno sredite Dalmacije iz kojega vode putovi kopnom i morem u brojna ljetovalita Dalmacije nego je i sam esti cilj turista i izletnika. Grad s 1700 godina postojanja uz mnotvo arheolokih, povijesnih i kulturnih spomenika, meu kojima posebno mjesto svakako zauzima uvena Dioklecijanova palaa, dio svjetske batine UNESCO-a, posjeduje atraktivnosti, toplinu bogatstva suvremenoga mediteranskoga grada. O dugoj turistikoj tradiciji Splita govori 1894. objavljen prvi iscrpni vodi grada i njegove okolice. Zbog povijesnosti grada danas najprije valja uputiti na splitske muzeje: Muzej hrvatskih arheolokih spomenika kapitalni projekt hrvatske kulture utemeljen 1893. u Kninu; Arheoloki muzej iz 1820., jedan od najstarijih muzeja u Hrvatskoj; Riznicu splitske katedrale, u kojoj je vrijedna zbirka crkvenih umjetnina; Etnografski muzej, utemeljen 1910.; Povijesno-pomorski muzej; Prirodoslovni muzej. Vrijedno je pogledati Galeriju umjetnina, utemeljenu 1931., Zbirku franjevakog samostana u Poljudu, Galeriju Metrovi i dr. Split je sportski velegrad (1979. odrane Mediteranske igre) u kojemu djeluju mnogi poznati i popularni sportski klubovi i natjecatelji, a mnogobrojni su i tereni kojima se mogu koristiti rekreativci. Bogat je i kulturni i zabavni ivot, osobito ljeti, kada se Split sa svojim trgovima, dvoritima i drugim prostorima pretvara u veliku pozornicu pod vedrim nebom. Usred sezone odrava se tradicionalni festival Splitsko ljeto, kada se izvode drame, opere i koncerti (od polovice srpnja do polovice kolovoza). Splitske subotnje veeri posveene su ozbiljnoj glazbi. Odravaju se i festivali zabavne glazbe, Art - ljeto, folklorne priredbe, puka feta Dani Radunice i drugo. Tijekom godine upriliuju se Marulievi dani (u travnju), Knjiga Mediterana (u listopadu), a meu tradicionalnim manifestacijama su Blagdan sv. Kria, Sajam cvijea, Bal Spliana, sajam vina i dr. Dan grada slavi se 7. svibnja, na Blagdan Sv. Duje, zatitnika grada. U Splitu djeluje nekoliko kazalita, meu kojima svakako valja spomenuti Hrvatsko narodno kazalite, podignuto 1893., koje organizira kazaline festivale Splitsko ljeto i Marulieve dane. Djeluje i Kazalite mladih, te Splitsko kazalite lutaka. Vjerojatno grko naselje Aspalathos. Ondje je car Dioklecijan oko 300. podignuo svoju raskonu palau u kojoj je proveo posljednje godine ivota i bio pokopan. Poslije njegove smrti (313.) palaa je sluila kao boravite prognanih rimskih careva i lanova njihovih obitelji (Julije Nepot). Kad su oko 614. Salonu osvojili Avari i Slaveni, njezini su stanovnici potraili utoite unutar zidova Dioklecijanove palae. Novo naselje brzo se razvija; ve u VII. st. obnovljena je nekadanja solinska biskupija. Vlast bizantskog cara Split je priznavao 812.-1069., kada ga je kralj Petar Kreimir IV. pripojio Hrvatskoj. Od 1105. priznaje suverenitet ugarsko-hrvatskih kraljeva, sauvavi autonomiju na temelju svojih starih municipalnih prava. Od 1207. graani biraju za svoje priore i komese hrvatske, humske i bosanske feudalce (knez Domald, Petar Humski, Grgur Bribirski,

Pavao i Mladen ubi, Hrvoje Vuki Hrvatini). God. 1420. Split se stavlja pod zatitu Venecije, koja nastoji uvrstiti svoju vlast u Dalmaciji i gradovima ograniiti prava. U XVI. st. Split ugroavaju Turci, osobito poslije zauzea Klisa (1537.). Po zavretku Kandijskoga i Morejskog rata (druga polovica XVII. st.), grad se postupno oporavlja. Nakon pada Venecije 1797. zajedno s ostalom Dalmacijom dolazi pod vlast Austrije, koja ga je Pounskim mirom 1805. ustupila Francuskoj. U razdoblju 1813.-1918. ponovno je pod Austrijom. To je uglavnom razdoblje gospodarske stagnacije, ali i buenja nacionalne svijesti. Na izborima 1882. Split dobiva hrvatsku upravu. U drugoj polovici XIX. st. poinje se gospodarski oporavljati i poetkom XX. st. postaje najznaajnijom lukom. Split je od davnine znaajno kulturno sredite. Ve u VIII. st. ondje je postojala pisarska kola. U XIII. st. Toma Arhiakon pie djelo Historia Salonitana, vaan izvor za srednjovjekovnu povijest Hrvata. Potkraj XV. st. Split postaje jakim humanistikim aritem, u njemu djeluju knjievnik i polihistor Marko Maruli, autor prvog epa na hrvatskom jeziku (Judita) i vie humanistikih pisaca, knjievnika i povjesniara. Split do danas daje svojevrstan peat hrvatskom stvaralatvu i kulturi. U ranomu srednjem vijeku Split se izgrauje unutar Dioklecijanove palae. Gospodarski napredak u XIII. i XIV. st. uvjetuje intenzivniju izgradnju; grad se iri izvan zidova Dioklecijanove palae, a uz njezin zapadni zid razvija se novo sredite oko kojeg se u XIV. st. podiu zidovi, a u XVII. st. nov obrambeni sustav s istaknutim bastionima graditelja A. Maglija. Na zapadnoj i istonoj strani grada razvijaju se teaka naselja Veli Varo i Luac, koja se kasnije povezuju sa starim dijelom grada u jednu cjelinu. Izmeu dva svjetska rata grad se iri po junim padinama Marjana i prema istoku u predjelu Bavice, gdje se izgrauje moderni dio grada. U tijeku II. svjetskoga rata grad je teko bombardiran, osobito u obalnom dijelu jugoistono od Dioklecijanove palae (danas je na tom mjestu park). Od 50-ih godina Split karakterizira nagli prostorni rast (novo gradsko podruje, tzv. Split III i dr.). 1. Stari dio grada (Grad). Najstarija jezgra Splita nalazi se unutar zidina Dioklecijanove palae. Po svojim dimenzijama i sauvanosti palaa je najznaajniji spomenik rimske arhitekture na istonoj obali Jadrana. Sagraena je oko 300., a ima tlocrt nepravilna etverokuta. Po obliku i unutranjem rasporedu graevina je kombinacija carske vile, helenistikoga grada i utvrenoga vojnog logora. S obale prua se pogled na juno proelje palae (duina 181 m) s kasnijim nadogradnjama. U sredini junog proelja su Mjedena vrata (Porta Aenea), jednostavno nadsvoeni prolaz kojim se od mora ulazilo u unutranjost palae. Lijevo od njih je ulaz u podrume Dioklecijanove palae, s nizom hodnika i dvorana ispod junog dijela palae koji su ureeni za posjet. Uz istoni zid palae dolazi se do Srebrnih vrata (Porta Argentea), nasuprot kojih je crkva sv. Dominika, koja se spominje od XIII. st. Dananji oblik dobila je 1682., a proirena je 1932.-34.; barokni oltari, slike udo u Surianu (Jacopo Palma ml.) i Prikazanje u hramu (Palmina kola), drveno gotiko raspelo. Kroz Srebrna vrata dolazi se na Poljanu kralja Tomislava. Uz renesansnu crkvicu sv. Roka (1516.) dolazi se na Peristil, sredinji slobodni prostor palae. Njegove uzdune strane omeuje niz stupova, povezanih lukovima; lukovi zapadne strane zatvoreni su gotikim i renesansnim kuama. Junu stranu Peristila zatvara monumentalni protiron s etiri stupa koja nose zabat. Izmeu stupova protirona ugraene su dvije kapele: Gospa od Pojasa (1544.) i Gospa od Zaea (1650.). Na istonoj strani Peristila je mauzolej cara Dioklecijana, danas katedrala sv. Dujma (posveena sv. Mariji). Mauzolej je gotovo sasvim sauvao prvobitni izgled. Izvana je osmerokutan, okruen nizom od 24 stupa (peripter) koji su nosili krov; u unutranjosti ima kruni oblik s dva niza korintskih stupova i frizom (medaljoni s likovima cara Dioklecijana i njegove ene Priske). Mauzolej je natkriven kupolom koja je nekad bila prekrivena mozaikom. U red najstarijih spomenika u katedrali idu monumentalne drvene vratnice (reljefi s prizorima iz Kristova ivota), rad Andrije Buvine (1214.) i kamena propovjedaonica iz XIII. st. Desni oltar s kasnogotikim baldahinom djelo je

Bonina iz Milana (1427.). Na svodu iznad oltara su zidne slike, djelo Dujma Vukovia (XV. st.). Lijevo je oltar sv. Staa, djelo Jurja Dalmatinca (1448.) (na predeli izvanredan sredinji prizor Bievanje Krista). U kapeli u sjevernom zidu je barokni oltar sv. Dujma, rad venecijanskoga kipara G. M. Morlaitera (1767.); na svodu kapele slike M. Capogrossa. Glavni oltar je iz XVII. st.; na svodu su slike M. Ponuna; iznad oltara gotiko drveno raspelo iz XIV. st. U koru, nadograenom u XVII. st., su romanike klupe iz XIII. st. (najstarije u Dalmaciji), slika Majka Boja sa svecima i donatorima, djelo J. Palme ml., i barokne slike M. Ponuna. Ispod katedrale je kripta. Na katedralu se naslanja zgrada sa sakristijom i riznicom. U riznici je zbirka zlatarskih predmeta i crkvenog ruha iz doba romanike, gotike i baroka; istiu se ciborij iz 1522., evanelistar iz VIII. st. (najstariji manuskript u zemlji), Supetarski kartular iz XI. st. i Historia Salonitana Tome Arhiakona iz XIII. st. U podnoje zvonika prema glavnom ulazu uzidana su tri romanika reljefa iz XIII. st.; u peripteru vie kamenih sarkofaga iz IX.-XV. st. Romaniki zvonik graen je XII.-XVI. st., poruen potkraj XIX. st. i obnovljen 1908. Na podnoju zvonika dva romanika lava, a desno na zidu egipatska sfinga od crnoga granita ( XV. st.). Nasuprot mauzoleju je mali hram, posveen vjerojatno Jupiteru, u ranomu srednjem vijeku pretvoren u krstionicu. Sauvao se samo zatvoreni dio hrama (cella) s bogato dekoriranim portalom; unutranjost je natkrivena bavastim kasetiranim svodom. Kamenica za krtenje uokvirena je kamenim ploama u XIX. st., ukraenim motivima pleterne dekoracije (na sredinjoj ploi lik hrvatskog vladara na prijestolju). U krstionici je sarkofag Ivana Ravenjanina (po tradiciji prvoga splitskog nadbiskupa) iz VII. st. i kip sv. Ivana Krstitelja (Ivan Metrovi). Ispred krstionice je renesansni sarkofag (1533.). U temelju zgrade pred krstionicom je kameni luk s motivom astragala (VII. st.), najstariji poznati spomenik srednjovjekovnoga Splita. Od Peristila prema sjeveru Dioklecijanova ulica vodi do Zlatnih vrata (Porta Aurea); lijevo je palaa Agubio s gotikim portalom i dvoritem. Desno, u Papalievoj ulici, palaa Papali (XV. st.), najznaajniji spomenik gotike arhitekture u Splitu (bogato dekoriran portal, velika kvadrifora na junom proelju, originalni gotiki strop u glavnoj dvorani); arhitektonski detalji nose obiljeja radionice Jurja Dalmatinca. U palai je Muzej grada Splita. Neposredno pred Zlatnim vratima, s lijeve strane, stoji romanika kua; njezina sjeverna gotika fasada pripisuje se Jurju Dalmatincu. Iz pobone uliice dolazi se stubama do crkvice sv. Martina, smjetene u dijelu hodnika iznad Zlatnih vrata; u crkvici je sauvana kamena oltarna pregrada ukraena motivom pletera i natpisom (XI. st.). Kroz Zlatna vrata izlazi se na slobodan prostor; na povienom mjestu kip Grgura Ninskog, postavljen 1957. (Ivan Metrovi, 1929.). U malom parku sjeverozapadno od vrata ostaci crkve sv. Eufemije (spominje se od 1069.; stradala u poaru 1877.), uz koju se nalazio samostan benediktinki. Sauvani su temelji trobrodne crkve (XI. st.), kapela sv. Arnira, koju je 1445. gradio Juraj Dalmatinac, i zvonik. Od Peristila prema zapadu vodi Kreimirova ulica do eljeznih vrata (Porta Ferrea); desno je palaa Cindro (XVII. st.), najljepa barokna palaa Splita. U hodniku zida iznad eljeznih vrata je crkvica Gospe od Zvonika (barokni oltar, bizantska ikona raena oko XI. st., zidne slike slikara Meneghella iz 1412.). Zvonik crkvice (oko 1100.) najstariji je romaniki zvonik u Dalmaciji. Kroz eljezna vrata izlazi se na Narodni trg (Piaca), sredite srednjovjekovne komune i najivlji trg dananjeg Splita. Iznad eljeznih vrata prema trgu, toranj sa satom (XVI. st.). Od gotikih kua koje su nekada zatvarale sjevernu stranu trga sauvala se samo Vijenica (1443.) s loom u prizemlju; gornji kat, pregraen 1820., obnovljen je u neogotikom stilu potkraj XIX. st. U zgradi je Etnografski muzej (narodne nonje iz Dalmacije). Desno od Vijenice, povezana mostiem, renesansna palaa Karepi iz XVI. st., a u sjeveroistonom uglu trga gotika palaa Cambi iz XV. st. Na kui u jugoistonom uglu trga uzidan je reljef sv. Antuna opata (1394.). Prema sjeveru vodi Domaldova ulica;

u njoj je renesansni portal iz 1583., kroz koji se ulazilo u nekadanju crkvu i samostan sv. Marije de Taurello; sauvani su dijelovi renesansnoga klaustra. Od Domaldove ulice odvaja se lijevo Trogirska ulica u kojoj je gotika crkvica Sv. Duha s romanikim reljefom Krist na prijestolju iznad dvorinog portala i grobom kipara Andrije Aleija. Od zapadne strane Narodnog trga vodi prema jugu ubieva ulica; desno je kasnogotika mala palaa Papali (XV. st.), na kojoj je radio Juraj Dalmatinac, a neto dalje barokna palaa Tartaglia. ubieva ulica izbija na Trg brae Radia; usred trga spomenik Marku Maruliu (Ivan Metrovi). Sjevernu stranu trga zatvara ranobarokna palaa Milesi, a na junoj strani trga je tzv. Hrvojeva kula, ostatak venecijanskoga katela iz XV. st. Prolaz uz kulu vodi do obale. 2. Zapadni dio grada (Veli Varo, Marjan, Meje). Na zapadnom kraju obale je mali trg na kojemu su samostan i crkva sv. Frane. Samostan je osnovan u XIII. st. U crkvi, pregraenoj u XIX. st., slikano gotiko raspelo, gotiki drveni kip sv. Lucije (XV. st.), grobovi povjesniara Tome Arhiakona (oko 1200.-1268.), pisaca Marka Marulia (1450.-1524.) i Jerolima Kavanjina (1641.-1714.) te skladatelja Ivana Lukaia (1584.1648.) u koru, vie baroknih slika i kipova. Uz crkvu je gotiki klaustar. Sjeverno od crkve, na padini Marjana, smjestio se Veli Varo s gustim spletom ulica i slikovitim ambijentima. Od Krieve ulice lijevo kroz Stagniju je zanimljiva crkva sv. Nikole (Mikule) iz XII. st., a desno od raskrija upna crkva sv. Kria (XVII. st., proirena u XIX. st.) s baroknim zvonikom; u crkvi gotiko slikano raspelo, gotiki kip Majka Boja s djetetom i vie baroknih slika. Uz padine Marjana Senjska ulica vodi pod Marjanske skale, a otuda lijevo blagim usponom (izvanredan pogled na splitsku luku) do crkvice sv. Nikole iz XIII. st. Desno od nje vode stube do Prirodoslovnog muzeja, uz koji je zooloki vrt. Odatle vodi put na vrh Marjana. Sputajui se od vidikovca na Marjanu cestom prema zapadu (oko 1 km), dolazi se do proirenoga raskrija cesta (Sedlo); neto nie desno je crkvica Gospe od Betlehema iz XV. st. na vrhu slikovite skalinade. Otuda, iza sljedeeg zavoja ceste, odvojkom prema zapadu, dolazi se do crkvice sv. Jerolima (Jere) iz XV. st. (reljef A. Aleija); uz crkvicu nekadanja spilja. Od crkve sv. Frane obalom dolazi se do hotela Marjan (projekt L. Perkovi) te dalje do ACI marine Split. Lijevo se odvaja put za slikoviti poluotoi Sustipan. Tu se nekad nalazio benediktinski samostan (osnovan oko 1000., naputen u XIV. st.) i crkva sv. Stjepana (sauvani ostaci). Poetkom XIX. st. ureeno je groblje i podignuta klasicistika glorijeta. Dananja crkvica sv. Stjepana sagraena je 1814. (gotiki poliptih iz XV. st. s Roenjem Kristovim na predeli). U crkvu i zid oko groblja uzidani su fragmenti koji potjeu iz ranoromanike i romanike crkve. Prema zapadu cesta vodi kroz predio Meje. Desno uz Gunjainu ulicu koja vodi do tunela Marjan smjeten je Muzej hrvatskih arheolokih spomenika - kapitalna ustanova hrvatske kulture. Meu brojnim vilama istie se Galerija Metrovi. Neto dalje prema zapadu, s donje strane ceste, Metroviev katelet, nekad katel obitelji Capogrosso-Kavanjin (XVII. st.). Unutar kompleksa, okruenog visokim zidom, kapela s ciklusom Metrovievih drvenih reljefa. Cesta vodi do rta Marjana; tu je Institut za oceanografiju i ribarstvo s akvarijem. Do zgrade Instituta ostaci ranosrednjovjekovne crkvice sv. Jure, podignute vjerojatno na ruevinama antikog hrama. 3. Sjeverni dio grada (Dobri, Poljud). Od zapadnoga kraja Obale hrvatskoga narodnoga preporoda prema sjeveru vodi Marmontova ulica do Bulatove poljane; desno termalno kupalite Splitske toplice, lijevo zid bastiona iz XVII. st. Na poljani je spomenik Luki Botiu (Ivan Metrovi). Zapadnu stranu trga zatvara zgrada Hrvatskoga narodnoga kazalita (1893.), a sjevernu crkva Gospe od Zdravlja (1937., arhitekt L. Horvat; freska I. Duli); zvonik iz XVII. st. pripadao je starijoj crkvi. Iza kazalita vodi prema sjeveru Zrinsko - Frankopanska ulica, a desno se odvaja Lovretska ulica, u kojoj je Galerija umjetnina, a podalje lijevo Arheoloki muzej. Kroz blok novih stambenih zgrada nedaleko od Parka mladei je zanimljiva predromanika crkvica sv. Trojice, s tlocrtom u obliku esterolista. Nasuprot je velebni nogometni stadion Hajduk u obliku koljke, smjelih konstrukcija, jedno od

najoriginalnijih ostvarenja te vrste u svijetu. Kraj stadiona su bazeni. Tik do stadiona je samostan u Poljudu. U crkvi iz XV. st. jedno gotiko (XV. st.) i jedno barokno raspelo (Fulgencije Bakoti), i poliptih Girolama da Santacrocea (1549.). U renesansnom klaustru nadgrobne ploe s grobova splitskih patricijskih obitelji. U samostanu se uva portret splitskoga humanista Tome Nigera (Lorenzo Lotto, 1527.) i dva sveska korala s iluminacijama Bone Razmilovia (XVII. st.). 4. Istoni dio grada (Luac, Bavice). Na obali Kneza Domagoja nalaze se eljezniki i autobusni kolodvor te brodska i trajektna luka. Na umovitoj uzvisini na kraju luke veliki svjetionik s reljefom (rad Andre Krstulovia). Od Dioklecijanove palae prema istoku, mostom iznad eljeznike pruge, dolazi se do neorenesansne biskupske palae. Od palae prema istoku vodi Ulica kralja Zvonimira u kojoj je samostan i crkva sv. Klare; u samostanu se uva oslikano romaniko raspelo (XIII. st.), nekoliko ikona i vie renesansnih i baroknih slika venecijanskih majstora. Sjeverno od biskupske palae je nekadanje predgrae Luac s uskim strmim uliicama i slikovitim grupacijama kua nepravilnih oblika. Na vrhu uzvisine je tvrava Gripe, podignuta u XVII. st. Istono od kolodvora je predio Bavice s poznatim, nedavno kvalitetno obnovljenim kupalitem i hotelom Park. Rimski imperator Dioklecijan proveo je posljednje godine svojeg ivota u ogromnoj palai koju je sagradio pored grada u kojem se rodio, Aspalatosa u Dalmaciji. Kako su stoljea prolazila, originalna arhitektura palae se promijenila, no ljudi koji su ivjeli u gradu, kasnije nazvanom Spalato, i zatim Split, koristili su zdanje graevine s vrlo malim izmjenama kroz bizantinski, venecijanski i austrougarski period. Tako se unutar rimskih zidina i razvio harmonian grad. I danas se vidi ljepota peristila palae, Dioklecijanovog mauzoleja, Jupiterovog hrama, kolonada uzdu ulica, ranokranskih crkvica, romanikih kua, vratiju Andrije Buvine i arhitektonskih djela Jurja Dalmatinca. Marjan, brdo i rt na zapadu Splitskog poluotoka; visok 178 m. Prua se od stare splitske luke u du1jini od 3,5 km. Do druge polovice IX. st. bio je ogoIjela krka povrina, ali je s razvojem Splita promijenio izgled; itava sjeverna padina postepeno je obrasla umjetno uzgojenom borovom umom, dok se na podnoju june padine podiu prve stambene etvrti.

SOLIN, grad u blizini ua rijeke Jadro, 5 km sjeveroistono od Splita; Salona je jedna od najvanijih antikih i ranokranskih lokaliteta na svijetu. Poznata je po tome to su ostaci iz jednoga i drugoga doba zapravo sauvani in situ - mogu se vidjeti kao rijetko gdje u svijetu i do danas omoguuju sve vrste istraivanja, a prikupljeni podaci i objavljeni materijali prisutni su u svjetskoj kulturnoj javnosti. Zbog kompleksnosti lokaliteta svakako se preporua struno vodstvo. U novije vrijeme u Solinu su uinjeni vrlo kvalitetni hortikulturni i urbanistiki zahvati pa cijeli grad izgleda poput perivoja, a etnica uz rijeku Jadro, unutar prirodnoga i spomeninoga ambijenta izuzetne vrijednosti, privlai mnoge etae i izletnike. Posebno se slavi Mala Gospa (8. rujna), ujedno i Dan grada Solina, kada se okuplja mnotvo vjernika, jer je Solin jedno od duhovnih sredita splitsko-dalmatinske upanije. Solin se razvio na podruju antike Salone koja se prvi put spominje 119.prije Krista, kao sredite ilirskog plemena Delmata. God. 78.prije Krista, Salonu su zauzeli Rimljani; za vladanja cara Augusta postaje politikim sreditem Dalmacije. Najvei prosperitet doivljava za cara Dioklecijana, koji je u neposrednoj blizini grada podignuo svoju palau. Oko polovice V. st. Salonu napadaju Huni i Goti, a 461. salonitanski patricij Marcelin proglauje se vladarem Dalmacije. Poslije pada Zapadnorimskog Carstva Salona postaje sjeditem namjesnika istonogotskoga kralja Teodorika, a u VI. st. ulazi u sastav

Istonorimskog Carstva. Oko 614. zauzeli su je Slaveni i Avari i razorili do temelja. U ranomu srednjem vijeku Solin je u sastavu Hrvatske. Izmeu Svetoga Kaje i sredinjeg dijela Solina prostiru se ruevine antike Salone. U junome dijelu stare jezgre nalazi se forum kraj kojega je rimski teatar iz I. st. Sjeveroistono od teatra bila je velika trobrodna starokranska crkva s osmerokutnim baptisterijem. Produujui dalje stie se do ostataka rimskog amfiteatra iz kraja II. st. (mogao je primiti 18 000 gledatelja), neposredno uz gradske zidine. Sauvani su radijalno poloeni zidovi supstrukcije. Zaobilazei amfiteatar put vodi prema istoku; lijevo je starokransko groblje Kaplju, s ostacima cemeterijalne bazilike iz IV. st. posveene petorici solinskih muenika. Prema sjeveru je kompleks gradskih bazilika, sredite starokranskog Solina (IV.-VI. st.). Taj kompleks obuhvaa ostatke trobrodne katedrale (basilica urbana) s osmerokutnim baptisterijem, biskupskim dvorom i gospodarskim zgradama te ostatke bazilike biskupa Honorija s tlocrtom u obliku grkoga kria; obje crkve povezivao je zajedniki narteks. Juno od kompleksa gradskih bazilika su ostaci nekadanjih istonih gradskih vrata (Porta Caesarea), a istono ruevine gradskih terma. Nedaleko odavde su ostaci antikog vodovoda (vjerojatno iz I. st.) koji je opskrbljivao Salonu i Dioklecijanovu palau vodom s izvora Jadra. Na lokalitetu Dujmovaa, juno od Solina, vide se lukovi vodovoda (restauriran 1879.) koji je i danas u uporabi. Od gradskih bazilika prema sjeveru put vodi kroz aleju empresa do Tuskuluma (s memorijalnom sobom arheologa Frane Bulia) i dalje do starokranskoga groblja Manastirine, nastalog oko groba sv. Dujma. Potkraj IV. st. izgraena je ondje velika trobrodna bazilika, sauvana u ruevinama; u njezinoj blizini naeni su lijepi sarkofazi Hipolita, Fedre i Dobrog pastira (danas u Arheolokome muzeju u Splitu). Sjeverozapadno od Manastirina je tree solinsko starokransko groblje Marusinac, nastalo oko groba sv. Anastazija (Staa). U V. st. izgraena je ondje trobrodna bazilika. Uz nju je bazilika otvorenoga tipa (basilica discoperta), rijedak primjer u tipologiji starokranskih crkava. Prema rijeci Jadro je Gradina, srednjovjekovna utvrda koja je sluila i u doba ratova s Turcima. U utvrdi su otkopani temelji starokranske crkvice neobina tlocrta iz VI. st.; adaptirana u doba predromanike (poruena). Juno od Gradine u slikovitu porjeju Jadra je Gospin otok, koji tvore rukavci Jadra. Ispod dananje upne crkve otkriveni su temelji dviju crkava - srednjovjekovne trobrodne bazilike koju spominje Toma Arhiakon i manje jednobrodne kasnobarokne crkve. Tu su naeni i ostaci sarkofaga kraljice Jelene (976.) s natpisom koji ide u red najznaajnijih dokumenata iz razdoblja starije hrvatske povijesti. Sjeveroistono od Gospina otoka, nedaleko od izvora Jadra, vide se ostaci krunidbene crkve kralja Zvonimira, tzv. uplje crkve, podignute na temeljima starokranske crkve. Neto sjevernije, u podnoju Klisa, nalazi se ranokranski i srednjovjekovni lokalitet Riinice. Tu su otkopani ostaci starohrvatske crkvice sa samostanom i groblja; otuda potjee i ulomak luka na kojem se spominje hrvatski knez Trpimir (PRO DUCE TREPIM/ERO) iz IX. st. KATELA, sedam naselja (upravno grad Katela) u srednjodalmatinskom primorju, sjeverozapadno od Splita; Sedam lijepih starih naselja, sedam Katela, sastavni su dio turistikog podruja izmeu Splita i Trogira. Svojim ljepotama ovo je podruje od pamtivijeka privlailo ljude, od starogrkih pomoraca, rimskih patricija, hrvatskih kraljeva i vladara, vrijednih voara i povrtlara do suvremenih turista. Tri slikovita naselja, Katel tafili, Katel Novi i Katel Stari, smjetena uz 6 km dugu obalu Katelanske rivijere, omiljeno su ljetovalite domaih i stranih gostiju. U antiko doba predio Salone i Traguriuma, s brojnim ladanjskim vilama. Poetkom VII. st. Katelansko polje naseljavaju Hrvati, stvarajui naselja podno Kozjaka, a poslije

postaje kraljevski posjed Trpimirovia, sa sjeditem u Klisu i gospodarskim dvorima u Biaima. U vrijeme provale Turaka (XV./XVI. st.) splitski i trogirski posjednici katelanskih imanja osnivaju utvrene graevine na obali, oko kojih se zbog sigurnosti nastanjuju stanovnici sela podno Kozjaka. Katel Suurac, prvi katel uz more, sagradio je na svojemu posjedu splitski nadbiskup A. Gualdo 1392., obnovio ga i proirio nadbiskup B. Averoldo 1488., a konani oblik dao nadbiskup B. Zane 1510. Katel se sastoji od ostataka najstarije kule, ograena dvorita i utvrene gotike palae-ljetnikovca. Na mjestu starijega naselja na brdu nalazi se crkvica sv. Jurja od Putalja, na koju se odnosi povelja s darovnicom knezova Trpimira (852.) i Mutimira (892.) to se uva u upnoj crkvi. Katel Gomilicu sagradile su u prvoj polovici XVI. st. splitske benediktinke na posjedu (Pustica) koji im je 1078. darovao kralj Zvonimir. Tu su 1160. posvetile romaniku crkvicu sv. Kuzme i Damjana. Poetkom XVI. st. podignut je na otoiu katel za obranu od Turaka. U naselju se nalazi barokna crkva sv. Jere, a u novoj upnoj crkvi je oslikano drveno raspelo, rad F. Bakotia (XVIII. st.). Katel Kambelovac podignula je splitska plemika obitelj Cambi 1589. Bio je okruen morem, ali je kasnijim nasipanjem spojen s obalom. Na obali se nalazi utvrena kua brae Cambi iz XVI. st., a usred naselja cilindrina kula i palaa s bogatim renesansnim balkonom. Katel Luki sagradila je trogirska plemika obitelj Vitturi krajem XV. st. Ima oblik velike utvrene renesansne palae-ljetnikovca, nekada okruene morem, a danas spojene s kopnom. U sredini je dvorite s renesansnim trijemovima. Stara upna crkva iz 1515. je gotiko-renesansnoga stila. U novu upnu crkvu prenesen je u prolome stoljeu oltar bl. Arnira iz istoimenoga splitskoga samostana, rad Jurja Dalmatinca (1445.). U polju se nalazi crkvica sv. Jurja iz IX. st., a na mjestu nekadanjega sela Ostroga crkvica sv. Jere iz XII. st. Katel Stari sagradio je trogirski humanist, pisac i vojskovoa Koriolan ipiko 1481.; nakon poara obnovljen je 1492. S morske strane izgleda poput ljetnikovca, a u sredini je dvorite s trijemom. U naselju se nalazi renesansna crkvica sv. Josipa i barokna upna crkva. Katel Novi sagradio je 1512. Pavao ipiko, neak Koriolanov. Ima oblik samostalne kule. Renesansna crkvica sv. Roka iz 1586., gradska loa (XVIII. st.) i kula sa satom, vanije su graevine toga naselja. Katel tafili nazvan je prema prvom vlasniku Trogiraninu Stjepanu Stafileu, koji je sagradio katel na otoiu i pominim ga mostom povezao s kopnom. Ouvana je kula, renesansna utvrena zgrada, a u mjestu katel obitelji Pera. upnu crkvu renesansnobaroknoga stila iz XVIII. st. sagradio je Ignacije Macanovi. Zapadno se nalazi nedovrena kula Nehaj. Na poloaju dvora hrvatskih vladara Trpimirovia u Biaima nalaze se ostaci crkvice sv. Marte. Biai (Bijai, Bihai), predio 5 km sjeveroistono od Trogira, na mei trogirskoga i donjokatelanskoga Veloga polja. Prvi se put spominju u dvjema najstarijima hrvatskim ispravama iz 852. i 892. Na poloaju zvanom Stombrate otkriveni su ostaci starohrvatske

crkve sv. Marte koja se spominje 1197. To je trobrodna graevina s uglastom apsidom I zvonikom na proe1ju, sagraena na ostacima starokranske trobrodne bazilike. Oko ruevine su otkriveni i ostaci drugih zdanja, te kasnoantiko i starohrvatsko groblje. Pronaeno je mnotvo fragmenata ornamentalne pleterne dekoracije iz IX. i X. St. Istiu se dijelovi oltarne pregrade, zabati i grede, a osobito rekonstruirani etverostrani ciborij (danas u Muzeju hrvatskih arheolokih spomenika) na kojetmu je djelomino sauvan i natpis. U blizini crkve pronaeno je est kamenih nadvratnika koji su pripadali zgradama kneevskoga dvora, jer je u Biaima bila jedna od odlinije opremljenih povremenih rezidencija hrvatskih narodnih vladara. - Crkva sv. Marte vjerojatno je sruena za provale Turaka. STARI GRAD, naselje i luka na sjeverozapadnom dijelu otoka Hvara; Prvobitno naselje (Faros) osnovali su grki kolonisti 384. godine prije Krista. Kontinuitet naselja dokazuju ostaci iz rimskoga i starokranskog doba (mozaici pokriveni plonikom; starokranska krstionica i crkva sv. Ivana produena u XV. st.). Od 1205. Stari Grad se javlja pod imenom Civitas Vetus. Usred grada je Tvrdalj (sagraen oko 1520.), utvreni ljetnikovac pjesnika Petra Hektorovia s hrvatskim i latinskim natpisima, s ribnjakom okruenim arkadama i perivojem. Na trgu pred ljetnikovcem spomenik Hektoroviu (rad Ivana Mirkovia, 1956.), a s lijeve strane renesansna crkva sv. Roka koju je dao sagraditi Hektorovi 1569. Barokna upna crkva sv. Stjepana sagraena je u XVII.-XVIII. st. U odvojeni zvonik (iz 1753.) uzidani su kameni blokovi s grkih zidina i reljefni prikaz antikoga broda. U kapeli Duimii triptih Francesca da Santacrocea (XVI. st.). Dominikanski samostan osnovan je 1482., spaljen u vrijeme turskih napada 1571., poslije obnovljen i utvren kulom. Samostan ima staru biblioteku i arhiv, zbirku slika, lapidarij, numizmatiku zbirku i zbirku fosila. Nedaleko od samostana je crkvica sv. Nikole s drvenim baroknim pozlaenim oltarom (kipovi su rad A. Porrija iz XVII. st.). U istonom dijelu grada je slikoviti trg kor, oblikovan u doba baroka. Istiu se kue obitelji Machiedo, Politeo, Gelineo - Bervaldi XVI.-XVIII. st. U dvjema zbirkama (Petra Ruevia i Vladimira Vrankovia) uvaju se zanimljivi kulturno-povijesni predmeti i arhivski dokumenti. U kui Jurja Bijankinija (XIX. st.) smjetena je galerija slikara Jurja Plania. Na putu prema kupalitu renesansna crkvica sv. Jerolima s reljefom sveca (XV. st.) na proelju. SINJ, grad u Cetinskoj krajini, 34 km sjeveroistono od Splita; Iz rimskoga doba potjee rtvenik na kojemu se spominje Genio Osiniatium. Nedaleko od Sinja, u itluku su ostaci i nalazi rimskog Aequuma. U izvorima iz XIV. st. spominju se franjevaki samostan i crkva sv. Marije, koje su poslije poruili Turci. upnu crkvu Gospe Sinjske poeo je graditi 1698. I. F. Macanovi. Vie puta ruena, crkva se obnavlja krajem XVIII. st., kada joj se pridodaje franjevaki samostan. U sakristiji se uva gotiki kale iz 1402., a u crkvi slika udotvorne Gospe Sinjske (mletaki rad iz XVII. st.). Pri franjevakome samostanu postoji bogata prirodoslovna, etnografska i arheoloka zbirka (monumentalna plastika iz Aequuma). Tvravu Kamiak povrh grada zidao je Ignacije Macanovi poetkom XVIII. st. Na javnim su gradskim prostorima Metrovieva bista Dinka imunovia te Spomenik alkaru (1965.). Bronana glavna vrata na crkvi Gospe Sinjske (1987.) rad je Stipe Sikirice. Muzej Cetinske krajine ima alkarsku, etnografsku i arheoloku zbirku. Sinj i Cetinska krajina zanimljivo su turistiko podruje, a najvea je atrakcija, po kojoj je grad poznat u zemlji i svijetu, svakako tradicionalna Sinjska alka. Odrava se svake godine u nedjelju najbliu blagdanu Velike Gospe (15. kolovoza) u spomen pobjede nad turskom vojskom 1715. Alkari, odjeveni u tradicionalnu nonju, jaui na konju u punom

galopu, kopljem gaaju alku (kolut) objeenu na icu. Alkar koji osvoji najvie pogodaka (punata) postaje slavodobitnikom. Sinjskoj alci svake godine prisustvuju mnogobrojni turisti iz zemlje i inozemstva. Alkarsku tradiciju prati i stogodinja tradicija konjikih utrka i uzgoja konja. Na sinjskom hipodromu omoguuje se rekreacijsko jahanje te organizira se kola jahanja.

SVETI IVAN TROGIRSKI Sveti Ivan Trogirski podrijetlom je iz plemike rimske obiteljiOrsini (11. st.). Za vrijeme kralja Kreimira IV. Papa ga je poslao uTrogir i u tom je mjestu izabran za biskupa. Provodio je pokorniki ivot,istiui se miroljubivou, blagou i pomirljivou. Rijeio je spor izme u Zadrana i kralja Kolomana.O njemu postoji vie legendi: Po jednoj od njih biskupu Ivanu je zavrijeme mise s neba sletjela golubica na glavu kao znak Duha svetoga injegova mirotvorstva. Druga legenda kazuje kako je jednom tua unitilavinograde, a Ivan je naredio da se ono malo preostaloga groa stavi utijesak iz kojega je potekla golema koliina mota. Prema treoj legendi Ivan je za vrijeme oluje putovao u ibenik doivjei brodolom kod rta Planke. Ivan je hodao po valovima i po njegovom je zagovoru spaeni sumornari i teret.Poslije Ivanove smrti Mleani su htjeli njegovu ruku prenijeti u Mletke. Meutim, uoi godinjice njegove smrti ruka je zrakom dola ispustila se na sveev grob.

Miljenko i Dobrila
U drugoj polovici 17. stoljea, u Katel Lukiu ivjele su dvije plemike obitelji - obitelj Vitturi sa kerkom Dobrilom i plemi Adalberto Ruini sa sinom Miljenkom. Lijepi mladi i njena djevojka arko su se zaljubili, a obiteljska svaa njihovih oeva zbog feudalnih prava nad seoskim teacima prisilila ih je da se sastaju i vole potajno. U tome im je pomagala slukinja Antica. Meutim, roditelji su nekako saznali za njihovu vezu te su, kako bi ih razdvojili, Dobrilu stavili pod strogi nadzor majke, kontese Marije dok je Miljenko, prema savjetu odvjetnika Dorotea, poslan u Veneciju, u dudevu slubu. Malo je nedostajalo da Dobrilin otac, konte Radoslav, iz inata ugovori vjenanje svoje keri sa znatno starijim trogirskim plemiem Druimirom. U prirodnost i ispravnost takve brane veze ozbiljno je posumnjala Dobrilina tetka, kontesa Demetrija. Miljenku, koji je u to vrijeme bio u Veneciji, poruku o moguem vjenanju je dostavio jedan lukiki vojnik. Uspio je stii u Katel Luki na sam dan vjenanja i sprijeiti ga u najsveanijem trenutku brane prisege, pred zaprepatenim upnikom don Mavrom i mnotvom zaprepatenih svatova koji su se u tom trenutku nalazili u mjesnoj crkvi. Osvetoljubivi Dobrilin otac, konte Radoslav, odluio je za kaznu svoju kerku zatvoriti u koludriki samostan Sv. Nikole u Trogiru, meutim Miljenko je to pokuao sprijeiti doekavi lau na trogirskoj obali gdje je maem izazvao nered. Sudske su ga vlasti zbog toga, uz pristanak njegova oca, kneza Adalberta, prognale u franjevaki samostan na otoiu Visovcu, smjetenom na rijeci Krki blizu ibenika. Miljenko je tu upoznao seljanku Boicu koja je nekada bila Dobrilina dojilja. Po njoj je poslao poruku

svojoj dragani da pobjegne iz trogirskog samostana u kojem se tada nalazila. Nakon to je uspjeno prevarila starjeinicu samostana, opaticu Gertrudu, pobjegla je, ali je Miljenko nije doekao na dogovorenom mjestu, blizu Trogira. Dobrila je potpuno sama lutala u olujnoj noi sve dok je ujutro nisu uhvatili hajduci. U ogromnom strahu, nezatiena djeva je, nakon obeanja da e je odvesti Miljenku u Visovaki samostan, prihvatila ponudu opasnih drumskih skitnica da poe s njima. U meuvremenu se Miljenko preruio u fratra kako bi sprijeio da ga hajduci ubiju. Naime, Dobrilin je otac, knez Radoslav, naruio od hajduka njegovo ubojstvo i to uz nagradu. Razoarana Dobrila je pomislila kako se on zaista zaredio te je izgubila svaku nadu da se eventualno tajno vjenaju na Visovcu. Kada je saznao za bijeg svoje keri, knez Radoslav se, ohol i tiranski nastrojen, odluio posluiti lukavstvom kako bi sprijeio obiteljsku sramotu. Saznavi za kerkin bijeg i povrijeen u svojoj oholosti oca tiranina, konte Radoslav se posluio lukastvom da sprijei sramotu obitelji. Pruio je ruku pomirenja uvijek dobroudnom Miljenkovom ocu, knezu Adalbertu nakon ega su zajedno poslali na Visovac tri izaslanika iji je zadatak bio da nepokorene ljubavnike, Miljenka i Dobrilu, nagovore na povratak i sveano vjenanje u Katel Lukiu. Katelanski ljubavnici su prihvatili roditeljsku ponudu. Meutim, Dobrilin otac, knez Radoslav se nikako nije mogao pomiriti sa injenicom da je Miljenko ipak pobijedio i da e odvesti njegovu Dobrilu, kao svoju suprugu, u njihov novi dom, dvorac plemike obitelji Ruini. Obuzet nesavladivom mrnjom i osvetom, veer nakon vjenanja dvoje mladih u ljeto 1690. godine, knez Radoslav je na mostu ispred svog dvorca u Katel Lukiu ubio svog zeta iz kubure. Nekoliko mjeseci nakon nemilog dogaaja, Dobrila je od silne tuge izgubila razum, razboljela se i umrla. Njezina posljednja elja je bila da je pokopaju kraj Miljenka u crkvici Sv. Ivana na Ruincu koja potjee iz 16. st.. U toj se crkvici danas nalazi nadgrobna ploa na kojoj pie. "Pokoj ljubovnikom". U Katel Lukiu se osim njihova groba nalazi i izvorni Dobrilin dvorac Vitturi iz XV. XVI. st., Miljenkov katel Ruini iz XV.st te stara crkva iz 1530.god. u kojoj su vjenani. Prema ovoj legendi napisani su roman, drama i opera.