Frederik Forsajt

Sluaj Odesa

Svim novinskim izvjestiteljima

PREDGOVOR Odessa iz naslova nije ni grad u junoj Rusiji ni gradi u Americi. To je rije sastavljena od estpoetnih slova njemakog naziva Organisation Der Ehemaligen SS-Angehrigen, to znai Organizacija bivih pripadnika SS-a. SS je kao to veina itatelja zna bio vojska u vojsci, drava u dravi, organizacija koju jezasnovao Adolf Hitler, kojom je zapovijedao Heinrich Himmler, a koja je imala specijalne zadae u doba nacista, koji su Njemakom upravljali od 1933. do 1945. Ove su zadae prividno obuhvaalesigurnost Treeg Reicha; u stvari one su ukljuivale provedbu Hitlerova nauma da Njemaku i Evropu oisti od svih elemenata koje je smatrao nevrijednim ivota, da za vjena vremena porobi nie rase slavenskih zemalja te da istrijebi svakog idova mukarca, enu i dijete s lica Evrope. Izvravajui ove dunosti, SS je organizirao i proveo ubojstvo etrnaestak milijuna ljudskih bia otprilike est milijuna idova, pet milijuna Rusa, dva milijuna Poljaka, pola milijuna Roma i pola milijuna ostalih, ukljuivi tu premda se to rijetko spominje gotovo dvjesta tisua neidova Nijemaca i Austrijanaca. Bili su to duevno ili tjelesno unesreeni jadnici ili tzv. neprijatelji Reicha: komunisti, socijaldemokrati, liberali, nakladnici, novinari i sveenici koji su bez sustezanja govorili ono to su mislili, ljudi asni i smioni, a kasnije su u tu kategoriju potpali i oficiri osumnjieni zbog pomanjkanja vjernosti Hitleru. Prije no to je bio razoren, SS je dva inicijala svojeg imena i simbol dvostrukih munja sa svoje zastave uinio sinonimom neovjenosti, i to tako kako nijedna organizacija ni prije ni poslije nije mogla uraditi. Prije svretka rata njegovi najutjecajniji lanovi, potpuno svjesni injenice da je rat izgubljen te bez ikakvih iluzija u pogledu toga kako e civilizirani svijet gledati na njihova djela kad nastupi dan obrauna, obavili su tajne pripreme da nestanu u nov ivot,

ostavljajui cjelokupan njemaki narod da snosi odgovornost odbjeglih krivaca. U tu svrhu iz zemlje su prokrijumarene goleme koliine esesovskog zlata i stavljene na brojne bankovne raune, pripravljene su lane osobne isprave, otvoreni kanali za bijeg. Kad su saveznici napokon osvojili Njemaku, veinu masovnih ubojica bila je odbjegla. Organizacija koju su stvorili za to da im isposluje bijeg bila je Odessa. Kada je ispunjena prva zadaa osiguranje bijega u gostoljubivi ja podneblja ambicije ovih ljudi su narasle. Mnogi nikad niti nisu napustili Njemaku, odluivi se za to da ostanu u skrovitu pod lanim imenima i s lanim papirima sve dok saveznici vladaju; drugi su se pak vratili, prikladno zatieni novim identitetom. Nekolicina doista vrhunskih ljudi ostala je u inozemstvu da iz sigurnosti udobnog progonstva rukovodi organizacijom. Svrha Odesse bila je i ostala peterostruka: vratiti bive esesovce u slube nove Savezne Republike, koju su 1949. osnovali saveznici, infiltrirati se barem u nie krugove politike stranake aktivnosti, platiti najbolje branitelje svakom esesovskom ubojici koji bude izveden pred sud te na svaki mogui nain izigrati zapadno njemako pravosue kad se ono pokrene protiv nekog biveg kamerada, omoguiti bivim esesovcima da se pravodobno ukljue u trgovinu i industriju kako bi iskoristili prednosti ekonomskog uda koje je obnovilo zemlju nakon 1945, te, konano, meu njemakim narodom vriti propagandu da esesovci ubojice zapravo nisu bili nita drugo nego obini rodoljubivi vojnici koji su obavljali svoju dunost prema Domovini, te ni na koji nain nisu zasluili progon kojemu su ih pravosue i javno mnijenje uzaludno izvrgli. Poduprti znaajnim sredstvima, u svim su tim zadaama postigli znatne uspjehe, no ni u jednoj toliko kao u svoenju slubenog kanjavanja pred zapadnonjemakim sudovima u puku sprdnju. Mijenjajui ime nekoliko puta, Odessa je nastojala zanijekati vlastito postojanje kao organizacija, a odatle je proizalo to da su mnogi Nijemci skloni rei kako Odessa ne postoji. Kratak odgovor glasi: postoji, a kameradi sa znacima mrtvake glave jo su uvijek okupljeni u njoj.

Unato uspjesima u gotovo svim svojim ciljevima, Odessa povremeno pretrpi i poneki poraz. Najgori od svih zbio se u rano pol jee 1964. kad je sveanj dokumenata stigao nenajavljeno i anonimno u Ministarstvo pravde u Bonn. Meu onom nekolicinom slubenika koji su vidjeli popis imena na tim papirima sveanj je postao poznat kao Sluaj Odessa. I Gotovo da se svatko vrlo dobro sjea to je radio 22. studenog 1963, tono onog trenutka kad je saznao za smrt predsjednika Kennedyja. Kennedy je bio ustrijeljen u 12.22 po dalakom vremenu, a vijest da je umro objavljena je u pola dva po lokalnom vremenu. U New Yorku je bio dva i trideset, u Londonu pola osam, a pola devet u studenom, susnjeicom obasutom Hamburgu. Peter Miller se vraao u sredite grada nakon to je obiao majku u njezinu domu u Osdorfu, jednom od vanjskih naselja velegrada. Uvijek ju je posjeivao petkom uveer, dijelom da vidi ima li sve to joj treba za vikend, a dijelom zato to je osjeao da je mora posjetiti jednom tjedno. Bio bi joj telefonirao da je imala telefon, no budui da ga nije imala, dovezao se da je obie. To je i bio razlog zbog kojeg je odbila uvesti telefon. Po obiaju, imao je ukljuen radio i sluao glazbeni program Sjeverozapadnog njemakog radija. U pola osam bio je na osdorfkoj cesti, deset minuta od majina stana, kadli se glazba prekinula u pola takta, a zauo se spikerov glas napregnut i napet: Achtung, Achtung. Upravo smo primili vijest da je predsjednik Kennedy mrtav. Ponavljam, predsjednik Kennedy je mrtav. Miller je podigao pogled s ceste i zapiljio se u slabano osvijetljenu skalu u gornjem uglu radija, kao da bi njegove oi mogle opovri ono to su ui ule, kao da bi se htio uvjeriti da je sluao krivu stanicu, onu koja emitira gluposti. Isuse tiho je izustio, pritisnuo konicu i skrenuo prema desnom rubu ceste. Ogledao se. Du duge, iroke ravne auto-ceste od Altone prema sreditu Hamburga i ostali su vozai uli istu novost i

skretali u stranu kao da su vonja i sluanje radija odjednom postali uzajamno iskljuivi, to je na stanovit nain i bilo istina. Uzdu njegove strane arila su se stop-svjetla jer su vozai pred njim skretali udesno da se parkiraju na rubu kolnika i posluaju dodatne informacije koje su kuljale iz radija. S lijeve strane reflektori automobila koji su pristizali iz grada takoer su divlje treperili jer su i oni skretali prema ploniku. Dva su ga automobila pretekla, prvi trubei gnjevno, a Miller je naas spazio kako se voza udara po elu, pravei uvrijeen znak kojim u Njemakoj jedan voza drugome daje do znanja da ga smatra luakom. Ubrzo e mu biti jasno pomislio je Miller. Laka muzika na radiju je prestala. Zamijenio ju je pogrebni mar, oito jedini koji je disk-dokej imao pri ruci. U odreenim razmacima itao je kratke odlomke novih informacija izravno s teleprintera, onako kako su mu ih donosili iz deska. Pojedinosti su se poele upotpunjavati: vonja otvorenim kolima u sredite Dallasa, strijelac s prozora skladita udbenika. Nema spomena o nekom hapenju. Voza iz automobila koji je bio ispred Millera iziao je i priao Milleru. Pristupio je lijevom prozoru, a onda uoio da je vozaevo sjedalo zaudo s desne strane, te je obiao kola. Nosio je kaputi s ovratnikom od sintetskog krzna. Miller je spustio okno. uli ste? upitao je ovjek nagnuvi se prema prozoru. Da rekao je Miller. Uasno rekao je ovjek. Po cijelom Hamburgu, Evropi, svijetu, ljudi su pristupali neznancima da porazgovaraju o ovom dogaaju. Mislite li da su umijeani komunisti? upitao je ovjek. Ne znam. Ako su oni, znate, moglo bi to znaiti rat rekao je ovjek. Moda rekao je Miller. Poelio je da ovjek ode. Kao novinar, mogao je zamisliti mete koji sada vlada urednitvima diljem zemlje, jer je svaki ovjek pozvan da pripomogne kako bi se ujutro na stolove s dorukom bacilo izvanredno izdanje. Trebat e prirediti nekrologe, urediti tisue bitnih priloga i prelomiti ih, a

telefonske linije okupirat e ljudi koji e vritei traiti daljnje i daljnje pojedinosti, jer jedan ovjek prostrijeljena vrata lei na odru tamo negdje u nekom teksakom gradu. Zbog nekog neodredivog razloga pomislio je kako bi to bilo kad bi se vratio u urednitvo dnevnih novina, no otkako je prije tri godine postao slobodni reporter, bio se specijalizirao za senzacije unutar Njemake, uglavnom one povezane sa zloinom, policijom, podzemljem. Njegova je mati mrzila taj posao, zamjerajui mu da se drui s gadnim svijetom, a njegovo obrazloenje da e uskoro postati jedan od najtraenijih novinara-istraivaa u zemlji nimalo je nije moglo uvjeriti u to da je novinarski kruh dostojan njezina jedinca. Kako su izvjetaji s radija i dalje tekli, njegov je mozak napregnuto radio, nastojei smisliti neki drugi ugao unutar Njemake s kojeg bi se mogla napraviti neka pomona pria o glavnom dogaaju. Reakciju bonske vlade pokrit e urednici, sjeanja na Kennedijev posjet Berlinu minulog lipnja bit e obraena odande. inilo se da ne postoji nikakav dobar ilustriram izvjetaj koji bi mogao ieprkati i prodati bilo kojem od brojnih ilustriranih magazina, koji su bili najbolje muterije novinarstva kojim se on bavio. ovjek koji se nagnuo na prozor osjetio je da je Millerova panja bila negdje drugdje, te pretpostavio da je to zbog tuge za mrtvim predsjednikom. Hitro je prekinuo priu o svjetskom ratu I poprimio isti alobni izraz. Ja, ja, ja mrmljao je umno, kao da je to ve davno predviao. Nasilan svijet, ti Amerikanci. Upamtite, nasilan svijet. U njima postoji crta nasilja koju mi ovdje nikad neemo shvatiti. Sigurno rekao je Miller, dok su mu misli bile kilometrima udaljene. ovjek je napokon shvatio. Pa, moram kui rekao je ispravljajui se. Griiss Gott. Krenuo je prema svojem autu. Miller je postao svjestan da ovaj odlazi. Ja, gute Nacht viknuo je kroz otvoren prozor, a zatim ga zatvorio zbog susnjeice koju je vjetar ibao s Elbe. Glazbu na radiju smijenila je polagana koranica, a spiker je rekao da te noi vie

nee biti lake muzike te da e emitirati samo agencijske biltene uz odgovarajuu glazbu. Miller se zavalio u udobni konati naslon svojeg jaguara i upalio rothhedndl, cigaretu od crnog duhana bez filtera, intezivna mirisa, drugu stvar koju je njegova razoarana mati spoitavala svojem sinu. Uvijek je zgodno razmiljati o onome to bi bilo kad bi.. . ili kad ne bi bilo. Obino je to zamiljanje isprazno, jer ono to se moglo desiti najvea je od svih zagonetki. No vjerojatno je ispravno rei ovo: da Miller te noi nije imao ukljuen radio, ne bi bio svoj auto sklonio na rub ceste i ostao ondje pola sata. Ne bi bio vidio kola hitne pomoi, niti bi uo za Salomona Taubera ili Eduarda Roschmanna, a etrdeset mjeseci kasnije Republika Izrael vjerojatno bi prestala postojati. Popuio je cigaretu, i dalje sluajui radio, spustio prozor i odbacio opuak. Na dodir puceta stroj od 3,8 litara, koji se nalazio ispod dugog poklopca jaguara XK 150 S, zagrmio je i zatim se ustalio na svojem uobiajenom i ugodnom brundanju bijesne ivotinje koja se nastoji izvui iz kaveza. Miller je upalio reflektore, pogledao iza sebe i izletio u sve silniju prometnu bujicu na osdorfskoj cesti. Bio je dospio sve do semafora u Stresemann Strasse, gdje su zastali zbog crvenog svjetla, kadli je za sobom uo urlik hitne pomoi. Vozilo je prolo kraj njega slijeva zavijajui glasno, malko usporilo prije no to e ui u krianje u crveno svjetlo, a zatim pred njegovim nosom skrenulo nadesno u Daimler Strasse. Miller je reagirao automatski. Otpustio je spojku i jaguar je jurnuo. Tek to je to uradio, pomislio je ne bi li bilo bolje da je otiao ravno kui. Vjerojatno ovdje nema niega, ali nikad se ne zna. Hitna pomo uvijek znai nesreu, a nesrea moe znaiti priu, osobito onda ako si prvi na mjestu dogaaja, a cijela se scena raisti prije nego to stignu ostali novinari. Moe to biti vei sudar na cesti, ili veliki poar u luci, ili moda negdje gori stambena zgrada iz koje djeca ne mogu umai. Svata moe biti. Miller je uvijek u pretincu za rukavice svojih kola nosio malu yashicu s bljeskalicom, jer ovjek nikad ne zna to e mu se zbiti upravo pred oima.

Poznavao je ovjeka koji je ekao avion na minhenskom aerodromu 6. veljae 1958, a avion koji je vozio nogometnu momad Manchester United smrskao se nekoliko stotina metara od mjesta na kojem se nalazio. ovjek ak nije bio profesionalni fotograf, ali je izvadio kameru koju je nosio sa sobom na skijanje i snimio prve ekskluzivne snimke zapaljenog zrakoplova. Ilustrirani magazine platili su ih vie od 5000 funti. Kola za spaavanje skrenula su u labirint malih i jadnih ulica Altone, ostavivi eljezniki kolodvor Altona s lijeve strane, te pohitala ravno prema rijeci. Tko god da je vozio mercedes hitne pomoi poznavao je izvrsno Hamburg i znao kako valja voziti. ak i uz svoje vee ubrzanje i vrste amortizere, Miller je mogao osjetiti kako stranji tokovi jaguara izmiu po mokroj kaldrmi. Opazio je da su proli mimo Menckova skladita automobilskih dijelova, a dvije ulice kasnije njegova je radoznalost bila utaena. Hitna se pomo zaustavila u bijednoj i zaputenoj ulici, slabo osvijetljenoj i mranoj u obilnoj susnjeici, ulici otrcanih najamnih kua i prvarnica. Vozilo se zaustavilo ispred zgrade pred kojom su ve stajala policijska kola s upaljenim krovnim alarmnim svjetlom, plava zraka kojega je sablasno sijevala po licima gomile znatieljnika koji su se nabili oko vrata. Krni policijski narednik u kinom ogrtau derao se na gomilu da se povue i pred ulazom napravi mjesta za kola hitne pomoi. Mercedes se napokon uvukao. Voza i bolniar su se iskrcali, potrali do stranjih vrata automobila i izvukli nosila. Razmijenivi dvije-tri rijei s narednikom, pohitali su stepenicama. Miller je parkirao jaguar desetak metara dalje na ploniku s druge strane ulice i namrtio se. Nikakva sudara, ni poara, ni djece u stupici. Vjerojatno obini srani napad. Iziao je iz auta I nehajno priao gomili koju je narednik potiskivao u polukrug oko ulaza zgradurine kako bi napravio prolaz od vrata do stranjeg ulaza u kola hitne pomoi. Bih li smio gore? upitao je Miller. Taman posla. Nemate tamo to traiti. Ja sam iz tampe rekao je Miller pokazujui svoju novinarsku ispravu.

 A ja iz policije kazao je narednik. Nitko ne moe gore. I ovako su stepenice preuske pa nitko nije siguran. Bolniari e se zaas vratiti. Bio je to jak ovjek, kao to i prilii naredniku policijskih snaga u nezgodnijim dijelovima Hamburga. Visok gotovo dva metra i u kinom ogrtau, ruku iroko rairenih da obuzda gomilu, djelovao je postojano poput ambarskih vrata. to se gore dogaa? upitao je Miller. Ne mogu davati izjave. Pitajte kasnije u stanici. Neki ovjek u civilu siao je niz stube na plonik. Pokretno svjetlo na krovu policijskog volksvagena preletjelo je njegovim licem, i Miller ga je prepoznao. Ili su zajedno u kolu. ovjek je sada bio mlai kriminalistiki inspektor hamburke policije sa slubom u Altoni. Hej Karl! Na zazivanje svojeg imena mladi se inspektor okrenuo i promotrio gomilu iza narednika. U slijedeem obrtaju policijskog svjetla opazio je Millera i podigao desnu ruku. Nacerio se dijelom zbog zadovoljstva, a dijelom zbog razdraenosti. Kimnuo je naredniku. U redu je, narednie. Ovaj je vie-manje bezazlen. Narednik je spustio ruku i Miller se progurao. Rukovao se s Karlom Brandtom. to ti ovdje radi? Slijedio sam hitnu pomo. Vraji leinaru! Kako si? Kao obino. Slobodni strijelac. Reklo bi se da ti dobro ide. Stalno u revijama nalijeem na tvoje ime. ivim. uo si o Kennedyju? Da. Vraka stvar. Mora da noas prevru sav Dallas. Drago mi je to to nije bilo u mojem reviru. Miller je glavom mahnuo prema oskudno rasvijetljenoj vei zgrade za iznajmljivanje, gdje je slabana gola arulja uto obasjavala poderane tapete.

 Samoubojstvo. Plin. Susjedi su ga namirisali kad je strujao ispod vrata i pozvali nas. Srea je da nitko nije upalio ibicu. Sve je bilo puno plina. Nikakva filmska zvijezda, nekim udom? upitao je Miller. No da. Ti ljudi obino ive na ovakvim mjestima. Ne, bio je to neki starac. Izgledao je kao da je ve godinama mrtav. Svake noi imamo takvu stvar. No, kamo god on sada otiao, ne moe mu biti gore. Inspektor se slabano osmijehnuo i okrenuo, jer su dva bolniara upravo prela posljednjih sedam stuba kriputavih stepenica i spustila se sa svojim teretom u veu. Brandt se osvrnuo. Napravite mjesta da mogu proi. Narednik je smjesta viknuo i potisnuo gomilu jo dalje. Ljudi iz hitne pomoi izili su na plonik i poli prema otvorenim vratima mercedesa. Brandt je poao za njima, a Miller mu je bio za petama. Nije to bilo stoga to je Miller ba elio vidjeti mrtvaca. Jednostavno je slijedio Brandta. Kad su bolniari dospjeli do vrata automobila, prvi je postavio svoj kraj nosila za tranicu, a drugi se spremio da ugura nosila. Stanite rekao je Brandt i zadigao krajiak pokrivaa koji je prekrivao mrtvaevo lice. Preko ramena je primijetio: Puka formalnost. U mojem izvjetaju mora stajati da sam truplo dopratio u hitnu pomo i otpremio u mrtvanicu. Unutranja svjetla vozila bila su jaka, i Miller je na dvije sekunde ugledao samoubojiino lice. Njegov prvi i jedini dojam bio je da nikad nije vidio neto tako staro i runo. ak izuzevi i znakove trovanja plinom tamne mrlje na koi, plaviast ton usnica ovjek ni za ivota nije bio neki ljepotan. Nekoliko pramenova raupane kose slijepilo se na inae goloj lubanji. Oi su bile zatvorene. Lice je bilo posve propalo kao od teke gladi, a budui da umjetnog zubala nije bilo, obrazi su bili toliko upali da su se gotovo doticali iznutra, to se sve skupa doimalo poput sablasti u nekom filmu strave i uasa. Usana gotovo da i nije bilo, a i gornja i donja bile su izbrazdane okomitim borama, to je Millera podsjetilo na sasuenu ovjeju glavu iz podruja Amazone na kojoj su uroenici saili usnice. K tome, ovjek kao da je imao

dvije blijede nepravilne brazgotine koje su se od sljepooica ili s gornjeg dijela uha sputala sve do kuteva usta. Nakon to je virnuo, Brandt je opet navukao pokriva i kimnuo bolniaru koji je bio iza njega. Odstupio je, a ovjek je ugurao nosila u leite, zakljuao vrata i otiao u kabinu svome drugu. Hitna pomo je odjurila, gomila se poela raziliziti popraena narednikovim poluglasnim gunanjem: Idemo, sve je gotovo. Nema se to vidjeti. Zar neete ii kuama? Miller je izgledao raaloeno. Draesno. Da. Jadni starkelja. Tu nema nita za te, zar ne? Miller je izgledao raaloeno. Stvarno nema. Kao to kae, svake noi jedan takav. Ljudi svuda u svijetu noas umiru, a nitko to niti ne opaa. Ne opaa jer je Kennedy mrtav. Inspektor se posprdno nasmijao. Vi prokleti novinari. Govorimo poteno. Kennedy je taj o kojemu ljudi ele itati. Zato i kupuju tampu. Da, tako je. No, moram se vratiti u stanicu. Do vienja, Peter. Ponovno su se rukovali te rastali. Miller se odvezao natrag prema altonskom kolodvoru, dohvatio se glavne ceste za gradsko sredite i nakon dvadeset minuta uvezao jaguar u podzemno parkiralite nedaleko od trga Hansa, dvjestotinjak metara od zgrade u kojoj je imao stan na krovnoj terasi. Dranje auta u podzemnom parkiralitu tijekom cijele zime bilo je skupo, no bila je to jedna od nastranosti koje si je doputao. Volio je svoj skupi stan zato to je bio visoko, te zato to je odande mogao promatrati uurbani Steindamm. O hrani i odjei uope se nije starao, a budui da je bio u dvadeset i devetoj, te jer je imao vie od metar i osamdeset, razbaruenu smeu kosu i smee oi koje se sviaju enama, skupa odjea nije mu bila potrebna. Jedan mu je zavidni prijatelj jednom rekao: Ti bi mogao zatvoriti make u

samostan, a on se na to bio nasmijao, ali mu je istodobno I laskalo jer je znao da je to tono. Strast njegova ivota bili su sportski automobili, novinarstvo i Sigrid, premda je ponekad potajno priznavao da bi, ukoliko doe do toga da mora birati izmeu Sigi i jaguara, Sigi morala potraiti ljubav negdje drugdje. Stajao je u svjetlu garae i promatrao svoj jaguar. Rijetko ga se kad mogao nagledati. ak i kad mu se pribliavao na ulici, znao je zastati i diviti mu se, esto u drutvu nekog prolaznika, koji bi, ne shvaajui da su kola Millerova, takoer stao i primijetio: Strana kola. Mladi slobodni novinari obino ne voze jaguar XK 150 S. Do rezervnih dijelova u Hamburgu je bilo gotovo nemogue doi, to vie to su se serije XK, od kojih je model S bio posljednji tip to je uope napravljen, prestale proizvoditi jo 1960. Miller je sam odravao auto, provodei brojne nedjeljne sate u radnom odijelu ispod asije ili pak napola opeen nad strojem. Benzin koji je auto gutao svojim trima SU rasplinjaima bio je glavna stavka u njegovim rashodima, uzevi u obzir cijenu benzina u Njemakoj, ali je on taj izdatak plaao radosno. Za nagradu je sluao bjesomuno reanje iz ispune cijevi kad bi na otvorenoj cesti do daske pritisnuo gas, te utio uzbudljiv pritisak kad bi proletio zavojem kakve brdske ceste. ak je ojaao ovjes prednjih tokova, a budui da je auto imao jak ovjes na stranjima, na zavojima je bio postojan poput stijene, navodei ostale vozae na to da se gadno valjaju na amortizerima ukoliko se pokuaju nositi s njime. Odmah im ga je kupio dao ga je prebojati u crno s dugom osinje utom prugom na objema stranama. Budui da je auto napravljen u Coventryju, u Engleskoj, i to ne kao izvozna kola, imao je volan na desnoj strani, to je ponekad stvaralo problem pri pretjecanju, ali je omoguavalo vozau da brzine mijenja lijevom rukom, a desnom dri drhtavi volan, to se pokazalo kao prednost. I samo razmiljanje o tome kako je doao do tog auta, navodilo ga je da se udi vlastitoj srei. Nekako na poetku ljeta dok je kod brijaa ekao na ianje u dokolici je otvorio neki pop-magazin.

Inae nikad ne ita zvjezdarije o pop-starovima, ali nije bilo nieg drugog za itanje. lanak na srednjoj stranici bavio se meteorskim usponom do slave i meunarodnog uspjeha etvorice raupanih engleskih mladaca. Lice onog koji je bio krajnji zdesna, onog s velikim nosom, nita mu nije govorilo, ali tri ostale face zakucale su na vrata njegove memorije. Naslovi dviju ploa koje su kvartet dovele do svjetske slave Please, Please Me i Love Me Do takoer mu nita nisu znaili, ali su ga ona tri lica progonila puna dva dana. A onda ih se sjetio s nekog plakata od prije dvije godine, 1961; pjevali su u nekom malom kabaretu na Reeperbahnu. Trebao mu je jo jedan dan da se prisjeti imena tog lokala, jer je samo jednom bio svrnuo onamo na aicu i razgovor s nekim tipom iz podzemlja od kojeg je trebao obavijesti o gangu iz St. Paulija. Star-club da, tako se zvalo ono mjesto. Otiao je onamo, prolistao placate iz 1961. i naao ih. Tada su bila petorica: ona trojica koju je prepoznao i jo dva Pete Best i Stuart Sutcliffe. Odatle je otiao fotografu koji je bio izradio reklamne fotografije za impresarija Berta Kaempferta te otkupio iskljuiva prava na sve fotografije koje je ovaj posjedovao. Njegova reportaa Kako je Hamburg otkrio Beatlese dospjela je u gotovo sve popmagazine i ilustrirane asopise u Njemakoj, a i u brojne inozemne. Od honorara je kupio jaguar, koji je odavna zagledao kod jednog trgovca automobilima, a koji je na prodaju stavio neki britanski oficir ija je ena bila u previsoku stadiju trudnoe da bi u nj uspjela unii. Iz zahvalnosti je ak kupio nekoliko ploa glasovitog kvarteta, ali je Sigi bila jedino stvorenje koje ih je ikad vrtjelo.. Ostavio je kola i popeo se na ulicu, a zatim u svoj stan. Bila je skoro pono, i premda ga je mati u est naopala uobiajenom obilnom veerom koju je pripremala uvijek kad bi je posjetio, opet je bio gladan. Napravio si je kajganu i sluao none vijesti. Govorili su samo o Kennedyju, i to s osobitim obzirom na Njemaku, jer je iz Dallasa stizalo vrlo malo informacija. Policija je i dalje tragala za ubojicom. Spiker je nairoko govorio o Kennedyjevoj ljubavi prema Njemakoj, ljetnom posjetu Berlinu te Kennedvjevoj izjavi na njemakom jeziku: Ich bin ein Berliner.

Zatim je slijedila snimka izjave gradonaelnika Zapadnog Berlina Willyja Brandta glas su mu bili priguili osjeaji a onda su proitane izjave kancelara Ludwiga Erharda i biveg kancelara Konrada Adenauera, koji se povukao 15. listopada. Peter Miller je iskljuio prijemnik i otiao u krevet. Poelio je da je Sigi kod kue, jer bi se uvijek kad je bio potiten privio uz nju, te bi mu se digao, a onda bi vodili ljubav, nakon ega bi tvrdo zaspao, to njoj nije bilo po volji, jer je uvijek nakon milovanja eljela priati o enidbi i djeci. Ali kabaret u kojem je plesala nije se zatvarao sve do etiri ujutro, a petkom uveer i kasnije zbog provincijalaca i turista koji bi se nagruvali na Reeper-bahnu i koji su bili spremni plaati ampanjac deset puta skuplje od uobiajene cijene. Naravno, plaati djevojci velikih duda i male suknjice, a Sigi je imala i najvee dude i najkrau suknjicu. Tako je on popuio jo jednu cigaretu i zaspao sam u trietvrt dva. Sanjao je grozno lice starca koji se otrovao plinom u sirotinjskoj etvrti Altone. Dok je Peter Miller o ponoi jeo kajganu u Hamburgu, petorica mukaraca sjedila su uz pie u udobnu predvorju kue koja se oslanjala na kolu jahanja nedaleko od piramida izvan Kaira. Po tamonjem vremenu bilo je jedan sat poslije pola noi. Petorka je dobro veerala i bila izvrsno raspoloena, a razlog tome bila je vijest iz Dallasa koju su doznali etiri sata ranije. Tri su mukarca bili Nijemci, a preostala dva Egipani. ena domaina i vlasnika kole jahanja, omiljenog sastajalita kreme kairskog drutva i vrlo brojne njemake kolonije, bila je otila spavati, ostavljajui petoricu mukaraca da askaju do sitnih sati. U konatu naslonjau uz pritvorene kapke sjedio je Peter Bodden, nekadanji strunjak za idove u nacistikom Ministarstvu propagande dra Josepha Goebbelsa. ivei u Egiptu gotovo od samog svretka rata, gdje ga je privukla Odessa, Bodden je uzeo egipatsko ime El Gumra i kao strunjak za idove radio u egipatskom Ministarstvu propagande. Drao je au viskija. Slijeva mu je bio jo jedan bivi strunjak Goebbelsova taba Max Bachmann, koji je takoer radio u Ministarstvu propagande. Ovaj je u meuvremenu preao na islam, hodoastio u Meku i postao

hadija. U skladu sa svojom novom vjeroispovijeu, u njegovoj je ai bio sok od narani. Oba su mukarca bila fanatini nacisti. Jedan od Egipana bio je pukovnik Chams Edine Badrane, osobni autant marala Abdela Hakima Amera, koji e kasnije postati egipatski ministar obrane, da bi zatim nakon estodnevnog rata 1967. godine bio osuen na smrt zbog izdaje. Usud je pukovniku Badraneu takoer odredio da padne u nemilost zajedno sa svojim maralom. Drugi Egipanin bio je pukovnik Ali Samir, glavar Moukhabarata, egipatske tajne obavjetajne slube. Na veeri je bio jo jedan poasni gost, koji je bio hitno odjurio u Kairo kad se u devet I trideset po kairskom vremenu pronijela vijest da je predsjednik Kennedy mrtav. Bio je to predsjednik egipatske Narodne skuptine Anvar el Sadat, bliski suradnik predsjednika Nasera, a kasnije njegov nasljednik. Peter Bodden je visoko podigao au. Tako je Kennedy, ifutoljubac, mrtav. Gospodo, u to ime. Ali ae su nam prazne prosvjedovao je pukovnik Samir. Domain je pourio da popravi stvar, punei prazne ae viskijem koji je uzeo s kredenca. Spominjanje Kennedyja kao ifutoljupca nikog od petorice nije zbunilo. Dne 14. oujka 1960, dok je jo Dwight Eisenhower bio predsjednik Sjedinjenih Drava, izraelski premijer David Ben Gurion i njemaki kancelar Konrad Adenauer tajno su se sastali u njujorkom hotelu Waldorf Astoria, a takav se sastanak deset godina ranije smatrao nemoguim, te su stoga morale protei godine da bi detalji prodrli u javnost, pa je ak pri kraju 1963. predsjednik Naser odbio da ozbiljno shvati informaciju koju su mu Odessa i Moukhabarat pukovnika Samira stavili na stol. Dvojica su dravnika potpisala sporazum po kojem se Zapadna Njemaka suglasila s time da prui Izraelu zajam od nita manje nego 50 milijuna dolara godinje bez ikakvih uvjeta. Ben Gurion je, meutim, ubrzo otkrio da je imati novac jedno, a imati siguran i stalan izvor oruja neto posve drugo. est mjeseci nakon Valdorfskog ugovora napravljen je novi, koji su potpisali ministri obrane Njemake i Izraela Franz-Jozef Strauss i Shimon Peres. Po njegovim uglavcima, Izraelu bi trebalo biti omogueno da novcem iz Njemake kupi oruje u Njemakoj.

Svjestan daleko spornije prirode drugog sporazuma, Adenauer je mjesecima odlagao ratifikaciju, sve dok se u studenom 1961. u New Yorku nije sastao s novim predsjednikom Johnom Fitzgeraldom Kennedyjem. Kennedy je pribjegao pritisku. Nije elio da oruje Izraelu stie izravno iz Sjedinjenih Drava, ali je svakako htio da ono onamo nekako stigne. Izraelu su trebali lovci, transportni avioni, haubice od 105 mm, oklopna vozila, oklopni transporteri i tenkovi, ali prije svega tenkovi. Njemaka je sve to imala, bilo da je kupila od Amerike kao naknadu za uzdravanje amerikih jedinica u Njemakoj, a u skladu s ugovorom o NATO-u, bilo da je pak sama proizvodila u Njemakoj po licenci. Pod Kennedyjevim pritiskom ugovor Strauss-Peres proveden je u djelo. Prvi njemaki tenkovi poeli su stizati u Haifu potkraj lipnja 1963. Bilo je nemogue ovu vijest dugo drati u tajnosti; previe je ljudi bilo u to ukljueno. Odessa je za to saznala potkraj 1962. godine te je smjesta obavijestila Egipane, s kojima su njezini agenti u Kairu bili u tijesnoj vezi. U jesen 1963. stvari su se poele mijenjati. Dne 15. listopada Konrad Adenauer, bonski lisac, granitni kancelar, povukao se u mirovinu. Adenauerov poloaj preuzeo je Ludwig Erhard, koji je kao otac njemakog privrednog uda lako pridobio birae, ali koji se u stvarima vanjske politike pokazao slabim i kolebljivim. Jo za Adenauerove vlasti u zapadnonjemakoj vladi postojala je buna grupa koja se zalagala za raskid ugovora o naoruanju s Izraelcima te obustavu isporuka prije no to su ove i otpoele. Stari ih je kancelar s nekoliko otrih reenica smirio, a njegov je ugled bio toliki da su umuknuli. Erhard je bio posve drukiji ovjek i ve je sebi pribavio nadimak Gumeni lav. im je on postao kancelar, grupa onih koji su se protivili ugovoru a ija se baza nalazila u Ministarstvu vanjskih poslova, koje je uvijek imalo na umu svoje izvrsne i sve bolje odnose s arapskim svijetom ponovno se pokrenula. Erhard se lomio. No u pozadini svega bila je odlunost Johna Kennedyja da Izrael treba dobiti oruje preko Njemake.

A onda je Kennedy ustrijeljen. Veliko pitanje u sitne jutarnje sata 23. studenog bilo je jednostavno: hoe li predsjednik Lyndon Johnson dokinuti ameriki pritisak na Njemaku i dopustiti neodlunom bonskom kancelaru da opozove ugovor? Nije to uinio, ali su se u Kairu gajile velike nade da e uiniti. Nakon to je svojim gostima napunio ae, domain veselog kairskog domjenka okrenuo se prema kredencu da natoi i sebi. Zvao se on Wolfgang Lutz; roen 1921. u Mannheimu, bivi major njemake vojske, fanatino je mrzio idove, a u Kairo je emigrirao 1961. i tu otvorio kolu jahanja. Plavokos, plavook, orlujska lica, bio je osobito omiljen meu utjecajnim kairskim politikim linostima kao i meu iseljenim Nijemcima od kojih je znatan dio pripadao nacistima du obala Nila. Okrenuo se prema prostoriji i iroko osmjehnuo. Ako je i bilo neto lano u tom smijeku, nitko to nije zamijetio. A bilo jest. Roen je kao idov u Mannheimu, ali je kao dvanaestogodinjak 1933. emigrirao u Palestinu. Zvao se Ze'ev i imao je in ravseren (major) u izraelskoj vojsci. Bio je ujedno i najvii agent izraelske obavjetajne slube u Egiptu. Dne 28. veljae 1965, nakon upada u njegov dom, pri emu je u kupaonskoj vagi pronaen radio-odailja, bio je uhapen. Dne 26. lipnja 1965. osuen je na doivotnu robiju. Po svretku rata 1967. osloboen je kao dio zamjene za tisue egipatskih ratnih zarobljenika, pa je zajedno sa enom opet stupio na rodnu grudu na aerodromu Loddne 4. veljae 1968. godine. No one noi kad je umro Kennedy sve je to bilo tek budunost: hapenje, muenje, viestruko silovanje njegove ene. Podignuo je au prema nasmijanoj etvorici koja je bila pred njim. U stvari, jedva je ekao da gosti odu, jer je neto to je jedan od njih za vrijeme veere rekao bilo od ivotne vanosti za njegovu zemlju, pa je upravo udio da ode u kupaonicu, uzme odailja iz vage i poalje poruku u Tel Aviv. No, prisilio se na smijeak. Smrt ifutoljupcima nazdravio je. Sieg Heil! Peter Miller se slijedeeg jutra probudio neto prije devet, pa se ugodno protegnuo pod golemom perinom koja je pokrivala krevet

za dvoje. ak i napola budan osjetio je toplinu koja je zraila iz Sigina tijela s druge strane kreveta. Refleksno joj se prikuio tako da je njezina stranjica pritisnula donji dio njegova trbuha. Automatski je otpoela erekcija. Sigi, koja je i dalje vrsto spavala istom je etiri sata bila u krvetu mrzovoljno je gunala I odmaknula se prema rubu kreveta. Odbij promrmljala je a da se nije rasanila. Miller je uzdahnuo, prevrnuo se na lea i posegnuo za satom, kiljei u polumraku na brojanik. Zatim je skliznuo iz kreveta na drugu stranu, omotao se frotirskim kunim haljetkom i otapkao kroz dnevnu sobu da povue zastore. Otro novembarsko svjetlo preplavilo je sobu i zaslijepilo ga. Kad su mu se oi privikle, pogledao je dolje na Steindamm. Bilo je subotnje dopodne i promet na crnom vlanom asfaltu nije bio osobit. Zijevnuo je i otiao u kuhinju da skuha prvu od svojih bezbrojnih kava. I majka i Sigi prigovarale su mu to gotovo iskljuivo ivi od kava i cigareta. Pijui kavu i puei prvu cigaretu dana, razmiljao je postoji li neto to bi morao uraditi ba toga dana, te zakljuio da neeg takvog nema. U jednu ruku zbog toga to e se sve novine i naredni brojevi asopisa baviti predsjednikom Kennedyjem, i to e vjerojatno potrajati danima pa I tjednima, a u drugu zbog toga to nita u to vrijeme nije istraivao. Uz to, subotom i nedjeljom teko je uhvatiti ljude u uredima, a rijetki su oni koji vole da ih se uznemiruje kod kue. Nedavno je zavrio lijepo prihvaenu seriju o prodoru austrijskih, parikih i talijanskih gangstera u zlatni rudnik Reeperbahna, hamburkog kilometra nonih lokala, javnih kua i jazbina, a honorar mu jo nije isplaen. Pomislio je da bi mogao pritisnuti asopis kojemu je prodao seriju, a onda se predomislio. Platit e mu na vrijeme, a k tome nije tog trenutka bio prazna depa. Bankovni izvadak koji je primio prije tri dana pokazivao je da na raunu ima vie od 5000 maraka, a to e biti dovoljno, smatrao je, da se izdri jo neko vrijeme. Muka je s tobom, stari moj, to si lijen ispirui kaiprstom alicu, povjerio je to svoje zapaanje vlastitom odrazu u jednoj od tava koje je Sigi sjajno ulatila.

Kad ga je jo prije deset godina na kraju vojnog roka neki oficir upitao to eli postati u ivotu, odgovorio je: Bogata danguba, a u dvadeset i devetoj, premda to nije postigao, a vjerojatno niti nee, tu je ambiciju smatrao savreno razumnom. Ponio je tranzistor u kupaonicu, zatvorio vrata da ga Sigi ne bi ula, i dok se tuirao i brijao, sluaoje vijesti. Glavna je novost bila da je uhapen neki ovjek osumnjien za ubojstvo predsjednika Kennedyja. Kao to je i pretpostavio, u vijestima nije bilo nikakvih drugih novosti osim onih koje su bile povezane s Kennedyjevim umorstvom. Nakon to se otro, vratio se u kuhinju i skuhao jo kave, ovaj put za dvije alice. Odnio ih je u spavau sobu, stavio na stoli pokraj kreveta, skliznuo iz haljetka i uzverao se natrag pod pokriva do Sigi, ija je upava plava glava poivala na jastuku. Sigi je imala dvadeset i dvije godine i u koli je bila gimnastika ampionka, koja je, tako je bar kazala, mogla doprijeti i u olimpijsku ekipu da joj se prsa nisu razvila do te mjere da ih nijedan triko nije mogao sigurno pridrati. Nakon kole postala je uiteljica tjelovjebe na jednoj djevojakoj koli. Do prelaska u hamburke striptizete dolo je godinu dana kasnije, i to zbog jednostavnog rauna: prihodi su joj peterostruko nadmaili uiteljsku plau. Unato spremnosti da se u nonom lokalu potpuno svue, neobino su je smetale nepristojne opaske o njezinu tijelu koje bi stavio netko koga bi ona u trenutku izricanja mogla vidjeti. Stvar je u tome rekla je jednom vrlo ozbiljno nasmijanom Peteru Milleru da s pozornice ne mogu vidjeti nita iza svjetala, tako da me to ne smeta. Kad bih ih mogla vidjeti, mislim da bih utekla sa scene. To je, meutim, nije smetalo da kad se opet obue sjedne za stol u gledalitu i prieka da je netko od publike ne pozove na pie. Jedino doputeno pie bilo je ampanjac u malim ili, jo bolje, u velikim bocama. Od tih je boca Sigi dobivala petnaest posto provizije. Premda su, moglo bi se rei, gotovo svi gosti koji su je pozivali da s njima pije ampanjac oekivali da e dobiti daleko vie od jednosatnog piljenja u omamljujui kanjon meu njezinim prsima, nikad im se eljkovanja nisu obistinila. Ona je bila ljubezna

djevojka, puna razumijevanja, a u njezinu stavu prema predanoj uglaenosti gostiju bilo je prije obzirnog saaljenja nego prezriva gaenja koje su ostale djevojke sakrivale za svojim neonskim osmijesima. Jadnici jednom je kazala Milleru. Trebali bi kakvu zgodnu enicu da bi joj se mogli vratiti kui. to ti misli pod tim jadnici? prosvjedovao je Miller. To su pokvarene starkelje nabitih depova koje moraju isprazniti. Pa, ne bi bili takvi da imaju nekoga tko bi se brinuo o njima uzvratila je Sigi, i u tome je njezina enska logika bila nepokolebljiva. Miller ju je vidio posve sluajno za jednog posjeta baru Madame Kokett, tono ispod kavane Keesena Reeperbahnu, kad je otiao na aicu razgovora s vlasnikom, starim prijateljem i informantom. Bila je visoka, oko 175 cm, odgovarajuih oblika, koji bi nioj djevojci bili neprimjereni. Skidala se uobiajenim pokretima koji su smatrani ulnima, uz neizbjeno striptizetsko puenje koje je doaravalo ugoaj spavae sobe. Miller je sve to odavno vidio i ispijao je pie a da nije ni okom trepnuo. Ali kad je spao njezin grudnjak, morao je prestati i zinuti s aom napola podignutom prema ustima. Domain ga je podrugljivo pogledao. Ova je graena, zar ne? rekao je. Miller je morao priznati da su Playboyeve ljepotice mjeseca pokraj nje djelovale poput tekih sluajeva slabe prehrane. Bila je tako vrsto graena da su joj grudi savreno strale bez ikakvih potpornih pomagala. Na kraju njezine toke, kad je publika poela pljeskati, djevojka je izgubila borniranu pozu profesionalne plesaice, plaljivo se i pomalo zbunjeno naklonila publici i odsutno se nacerila poput napola dresirana ptiara koji je, usprkos svim okladama, upravo aportirao oborenu jarebicu. Millera je privukla ta grimasa, a ne ples ili njezina figura. Upitao je bi li mogao s njome to popiti, pa su je pozvali. Budui da je Miller bio u drutvu njezina gazde, nije naruila ampanjac, nego din sa sodom. Na svoje iznenaenje, Miller je

otkrio da je ona vrlo ugodna osoba, pa ju je upitao bi li je smio otpratiti kui nakon showa. Vidljivo suzdrana, pristala je. Izigravajui svoje karte hladnokrvno, Miller te noi nita nije pokuao. Bilo je rano proljee i ona je iz kabareta izila u nekom staromodnom sportskom kaputu, a on je pomislio da je to uinila namjerno. Popili su zajedno kavu i priali, a za to se vrijeme ona oslobodila prijanje napetosti te je veselo brbljala. Saznao je da voli pop-muziku, umjetnost, etnje du obala Alstera, voenje kuanstva I djecu. Nakon toga su nastavili izlaziti one njezine jedine slobodne veeri u tjednu, odlaziti na veere ili showove, ali nisu skupa spavali. Nakon tri mjeseca Peter ju je dobio u krevet, a kasnije joj je predloio da, ako eli, doseli k njemu. U skladu sa svojim prostodunim gledanjem na vane stvari u ivotu, Sigi je ve bila odluila da se eli udati za Petera Millera, i jedino je pitanje bilo da li da ga tome privoli time to nee s njim spavati ili pak upravo na suprotan nain. Primjeujui njegovu sposobnost da drugu stranu svojeg madraca, ukoliko se za to pokae potreba, popuni nekom drugom djevojkom, odluila je useliti I ivot mu uiniti toliko udobnim da je poeli oeniti. Pri kraju studenog bilo je ve est mjeseci to su bili zajedno. ak je i Miller, koji nije puno mario za kuu, morao priznati da krasno odrava dom a da ljubav void sa zdravom i ilom nasladom. Nikad nije izravno spominjala enidbu, ali je tu poruku nastojala prenijeti na druge naine. Miller se pretvarao da nita ne shvaa. Tumarajui po suncu pokraj jezera Alster, ponekad bi se prijazno razgovarala s malim tepcima. Peter, pa zar nije anelak? Miller bi progunao: Da. Divan je. Nakon toga bi se durila na njega otprilike jedan sat zato to nije shvatio njezin mig. Ali lijepo im je bilo skupa, osobito Milleru, kojemu je aranman sa svim udobnostima braka, uicima redovitog milovanja, a bez branih spona, posve odgovarao. Ispivi dopola kavu, Miller je posve ukliznuo u krevet i obvio odotrag ruke oko nje, blago je milujui meu nogama, za to je znao da e je razbuditi. Nakon nekoliko trenutaka prela je od ugode i preokrenula se na lea. I dalje je dragajui, nadvio se nad nju i poeo

joj ljubiti dojke. Jo uvijek dremovna, dala je oduka seriji zadovoljnog mrmljanja, a njezine su se ruke poele bunovno pomicati po njegovim leima i stranjici. Deset minuta kasnije vodili su ljubav ciei i drhtei od zadovoljstva. To je paklenski nain da me razbudi prigovorila je kasnije. Ima i gorih rekao je Miller. Koliko je sati? Skoro dvanaest lagao je Miller, znajui da bi mu bacila togod u glavu da zna da je pola jedanaest te da je spavala samo pet sati. Nema veze, idi natrag na spavanje ako ti se hoe. Hmm. Hvala ti, dragi. Ba si zlatan rekla je Sigi i ponovno zaspala. Miller je ispio ostatak kave i ba bio na pola puta izmeu kupaonice i Sigi kadli je zazvonio telefon. Skrenuo je u dnevnu sobu i podigao slualicu. Peter? Da, tko je to. Karl. Glava mu je jo bila mutna, pa nije prepoznao glas. Karl? Glas iz telefona bio je nestrpljiv. Karl Brandt. to ti je? Jo uvijek spava? Miller se sabrao. Pa, da. Karl. Oprosti, upravo sam ustao. to je? Sluaj, radi se o onom mrtvom idovu. elim porazgovarati s tobom. Miller je bio zbunjen. O kojem mrtvom idovu? O onom koji se sino ubio plinom u Altoni. Moe li se jo toga sjetiti? Da, naravno da se sjeam prole veeri rekao je Miller. Nisam znao da je idov. to je s njim? elim porazgovarati s tobom odgovorio je policijski inspektor ali ne telefonom. Moemo li se nai? Miller je smjesta skopao. Svatko tko eli neto saopiti, ali to ne eli raditi preko telefona, mora to neto smatrati vanim. U

Brandtovu sluaju, Miller teko da je i mogao posumnjati da bi policijski inspektor bio tako oprezan zbog nekakve budalatine. Svakako rekao je u telefon. Jesi li slobodan za ruak? Mogu biti odgovorio je Brandt. Dobro. astim te, ako misli da je to toga vrijedno. Naveo je ime malog restorana na Gujem trgu i predloio da se nau u jedan sat, a zatim je spustio slualicu. I dalje je bio zbunjen jer nije mogao zamisliti priu o samoubojstvu jednog starca, svejedno idova ili ne, u bijednom stanu Altone. Za vrijeme ruka mladi detektiv kao da je elio izbjei predmet zbog kojeg se susreo s novinarom, ali kad je posluena kava, jednostavno je rekao: Onaj ovjek od sino. Da kazao je Miller. to je s njim? Mora da si uo, kao to smo svi mi uostalom uli, o onome to su nacisti uradili idovima u ratu, a i prije njega. Naravno. Kljukali su nas time u koli, zar ne? Miller je bio zbunjen i zateen. Poput veine mladih Nijemaca, u dvanaestoj ili trinaestoj godini sluao je u koli da su on i ostali njegovi zemljaci krivi za strane ratne zloine. Bio je to prihvatio, a da zapravo i nije znao o emu je tu rije. Kasnije je bilo teko otkriti o emu su to uitelji pripovijedali odmah poslije rata. Nikoga se nije moglo pitati, nitko o tome nije htio govoriti, ni nastavnici, ni roditelji. Tek u odrasloj dobi mogao je proitati poneto o tome, i premda se zgrozio nad onim to je proitao, nije mogao osjetiti da se to odnosi na njega. Bilo je drugo vrijeme, drugi svijet, dalek od onog to se zbilo. Njega ondje nije bilo; ni njegov otac, ni majka nisu bili ondje. Neto u njemu uvjerilo ga je da s time Peter Miller nema nikakve veze, pa nije tragao za imenima, datumima, detaljima. Pitao se zato li je Brandt iskapao tu temu. Brandt je promijeao kavu, i sam zbunjen, ne znajui kako da nastavi. Onaj sinonji starac napokon je rekao bio je njemaki idov. Bio je u koncentracionom logoru. Miller se u mislima vratio mrtvaevoj glavi na nosilima. Jesu li tako svi oni svravali? Bilo je to smijeno. ovjeka mora da su oslobodili saveznici jo prije osamnaest godina i poivio je da umre

od starosti. No ono se lice i dalje nametalo. Nikad ranije nije vidio nekoga tko je bio u logoru, ili bar on nije znao za to. Isto tako nije vidio ni jednog esesovskog masovnog ubojicu, u to je bio siguran. To bi se ipak primijetilo. Takav bi se ovjek razlikovao od ostalih ljudi. Pomislio je na Eichmannov proces u Jeruzalemu prije dvije godine i na publicitet koji ga je bio pratio. Novine su tjednima pisale o tome. Pomislio je na lice u staklenoj eliji i sjetio se da je njegov prvi dojam bio da je to lice tako svakodnevno, tako strano svakodnevno. Iz novinskih izvjetaja sa suenja prvi je puta saznao kako je djelovao SS i kako se jeftino izvukao. Ali sve su se te stvari zbivale u Poljskoj, Rusiji, Maarskoj, ehoslovakoj, vrlo daleko i vrlo davno. Nije to mogao shvatiti kao neto osobno. Sabrao je misli i vratio se u sadanjost, osjeaju nelagode koji je u njemu pobudio smjer Brandtova pripovijedanja. I to dalje? upitao je detektiva. Umjesto odgovora Brandt je iz svoje aktovke izvadio nekakav paket zamotan u smei papir i gurnuo mu ga preko stola. Starac je ostavio dnevnik. Zapravo, on niti nije bio tako star: pedeset i est. ini se da je jo onda napravio biljeke te ih pohranio u obuu. Nakon rata sve je to prepisao. To je taj dnevnik. Miller je gledao paket bez osobita zanimanja. Gdje si ga naao? Leao je tik do tijela. Pokupio sam ga i ponio kui. Noas sam ga proitao. Miller je ispitivaki pogledao svojeg nekadanjeg kolskog druga. Je li bilo gadno? Strano. Nisam imao pojma da je bilo tako grozno ono to su s njima izvodili. Zato si to donio meni? Sada je Brandt bio zbunjen. Slegnuo je ramenima. Pomislio sam da bi iz toga mogao napraviti reportau. ije je to sada? U principu, Tauberovih nasljednika. Ali mi ih nikad neemo nai. Pretpostavljam stoga da pripada policiji. Ali ona e taj dnevnik samo arhivirati. Ako eli, moe dnevnik zadrati. Samo

nemoj priati da sam ti ga ja dao. Ne bih elio imati nekih neugodnosti. Miller je platio raun, a zatim su izili. U redu, proitat u. Ali ne obeavam da u pouriti. Moda e se iz toga moi napraviti kakav lanak za asopis. Brandt mu se okrenuo, blijedo se nasmijeivi. Ti si cinino kopile. rekao je. Ne rekao je Miller. Stvar je samo u tome to se ja, poput veine ljudi, zauzimam samo za ono to se zbiva ovdje i sada. A ti? Nakon desetogodinje slube u policiji oekivao bih da si postao prekaljen cajkan. Ova te stvar zbiljski potresla, zar ne? Brandt se opet uozbiljio. Pogledao je paket pod Millerovom rukom i polako kimnuo. Da, jest. Zbilja nisam nikad mislio da je bilo tako gadno. I, uz put, nije to ba tako davna prolost. Ta je pria zavrila sino ovdje, u Hamburgu. Zbogom, Peter. Detektiv se okrenuo i otiao, niti ne znajui koliko se bio prevario. II Neto iza tri Peter Miller je sa smeim paketom stigao kui. Bacio je paket na stol u dnevnoj sobi i otiao skuhati veliki lonac kave prije nego to se upusti u itanje. Zavaljen u svoj najomiljeniji naslonja, sa alicom kave nadohvat ruke i s upaljenom cigaretom, otvorio je omot. Dnevnik se sastojao od kartonskog fascikla presvuena crnom plastikom s listovima koji su se, ve prema potrebi, lako mogli umetati ili vaditi. Bilo je tu stotinu i pedeset stranica tipkanog teksta, koji je oito bio otkucan starim strojem, jer su neka slova bila iznad a druga opet ispod crte, a neka su pak bila iskrivljena ili blijeda. Najvei broj stranica mora da je bio otipkan prije mnogo godina, jer je veina listova, premda uredna i ista, imala tipine mrlje koje bijeli papir zadobija s godinama. No na poetku i na kraju rukopisa bilo je nekoliko svjeih listova, koji su oito ispisani tek prije par dana. Na poetku teksta bio je i neke vrste predgovor od nekoliko novih stranica, a na kraju se nalazio i svojevrstan pogovor. Nadnevci

predgovora i pogovora ukazivali su na to da su oba napisana 21. studenog, tj. prije dva dana. Miller je pretpostavio da ih je pokojnik napisao nakon to je bio stvorio odluku da okona ivot. Iznenadio se preletjevi ovla neke ulomke na prvoj stranici, jer je tekst bio napisan istim I preciznim njemakim jezikom, to je odavalo dobro naobraena i kulturna ovjeka. Na koricama je bio prilijepljen etvrtasti bijeli papir, a preko njega neto vei celofan kako se papir ne bi zamazao. Na papiru je crnom tintom velikim tampanim slovima napisano DNEVNIK SALOMONA TAUBERA. Miller se jo dublje zavalio u naslonja, okrenuo prvu stranicu i poeo itati. DNEVNIK SALOMONA TAUBERA PREDGOVOR Zovem se Salomon Tauber, idov sam i nakanio sam umrijeti. Odluio sam si oduzeti ivot, jer on vie nema nikakve vrijednosti, niti mi je ita drugo preostalo. Ono to sam pokuao napraviti od svojeg ivota izjalovilo se, a moji su napori bili uzaludni. Jer je zlo koje sam vidio preivjelo, i ak cvjeta, a samo je dobro propalo u prah i porugu. Prijatelji koje sam poznavao, paenici i rtve, svi su pomrli, a oko mene su sami muitelji. Njihova lica vidim danju po ulicama, a nou vidim lice svoje ene Esther, koja je umrla davno. Ostao sam iv sve do sada jedino zato to sam elio uiniti jo neto, samo sam jo jedno htio vidjeti, a sada znam da mi to nikad nee uspjeti. Nema u mene mrnje ni gorine prema njemakom narodu, jer je to dobar narod. Narodi nisu zli; samo su pojedinci zli. Engleski filozof Burke imao je pravo kad je rekao: Ne znam razloga zbog kojeg bih optuio cijeli jedan narod. Ne postoji kolektivna krivnja, jer se u Bibliji govori o tome kako je Gospodin naumio razoriti Sodomu i Gomoru zbog zloe ljudi koji su u njima ivjeli, i to zajedno s njihovim enama i djecom, ali je medu njima ivio jedan pravednik, koji je, zbog toga to je bio pravedan, bio poteen. Stoga je krivnja individualna, ba kao i spasenje. Kad sam iziao iz koncentracionih logora Riga i Stutthof, kad sam preivio Mar smrti do Magdeburga, kad su, tamo u travnju 1945. britanski vojnici oslobodili moje tijelo, ostavljajui samo moju duu u lancima, zamrzio sam svijet. Mrzio sam i ljude, i drvee, i

kamenje, jer se sve bilo urotilo protiv mene i natjeralo me da patim. A iznad svega sam mrzio Nijemce. Pitao sam se tada, ba kao to sam se bio mnogo puta pitao prethodne etiri godine, zato ih Gospodin nije kaznio, kaznio sve do posljednjeg mukarca, ene i djeteta, zbrisavi za sve vijeke njihove gradove i kue s lica zemlje. A kako to nije uinio, mrzio sam i njega, plaui zato to je ostavio mene i moj narod kojemu je usadio vjeru da je njegov narod izabrani, te sam ak govorio da njega, Boga, nema. Ali, kako su godine prolazile, nauio sam opet ljubiti: ljubiti kamenje i drvlje, nebo iznad sebe I rijeku koja protjee pokraj grada, pse lutalice i make, travu koja raste medu kaldrmom i djecu, koja na cesti bjee od mene zato to sam tako ruan. Ne treba ih osuivati. Francuzi kau: Sve razumjeti znai sve oprostiti. Kad netko uzmogne shvatiti ljude, njihovu lakoumnost i strah, pohlepu i udnju za vlau, neznanje i poslunost ovjeku koji najglasnije vie, moe oprostiti. Da, moe oprostiti ak i ono to su uradili. Ali nikad ne moe zaboraviti. Postoje ljudi iji zloini nadilaze mo shvaanja, stoga i opratanja, a upravo tu lei neuspjeh. Jer, oni su i dalje medu nama, eu gradovima, rade u uredima, ruaju u kantinama, smjekaju se I rukuju, a potene ljude oslovljavaju s Kamerad. To to oni i dalje ive, ne kao izopenici nego kao potovani graani, i nadalje zagauju cijeli narod svojom individualnom krivnjom, to je taj istinski neuspjeh. Eto, u tome smo podbacili, vi i ja, svi smo podbacili, i to bijedno podbacili. Napokon, vrijeme je proteklo, i ponovno sam se priklonio Gospodinu i zamolio ga oprotenje za stvari koje sam uinio protiv njegovih zakona, a tih je stvari mnogo. SHEMA YISRQEL, ADONAI ELOHENU, ADONAI EHAD... Na prvih dvadeset stranica dnevnika Tauber pie o svojem roenju i djeatvu u Hamburgu, o ocu koji je pripadao radnikom staleu i koji je bio heroj u I svjetskom ratu te o smrti svojih roditelja koji su umrli nedugo nakon to je Hitler 1933. doao na vlast. Pri kraju tridesetih godina oenio se djevojkom koja se zvala Esther. Radio je kao arhitekt i sve do 1941. godine, zahvaljujui zalaganju

svojeg poslodavca, bio je poteen progona. Napokon su ga dograbili u Berlinu, kamo je otiao na sastanak s jednim klijentom. Nakon stanovitog vremena u tranzitnom logoru, zajedno s ostalim idovima bio je ukrcan u zatvoreni vagon za stoku i otpravljen na istok. Ne mogu se zapravo sjetiti dana kad je vlak dokloparao na odredinu stanicu. Mislim da je proteklo est dana i sedam noi otkako su nas u Berlinu zakraunali u vagon. Odjednom je vlak stao, kroz raspore je probijalo svjetlo, po emu sam zakljuio da je dan, a glava mi je umjela i imao sam vrtoglavicu od iscrpljenosti i smrada. Izvana su dopirali uzvici, zvui zasuna koje je netko podizao, a zatim su se vrata irom otvorila. Dobro je da nisam mogao vidjeti sama sebe, sebe koji sam jedno bio odjeven u bijelu koulju i lijepo izglaane hlae. (Kravata i kaput ve su odavno bili na podu.) Pogled na ostale bio je podjednako straan. Kako je bljetavilo dana prodrlo u vagon, ljudi su rukama pokrili oi i vrisnuli od boli. Videi da se vrata otvaraju, bio sam zamirio da zatitim oi. Pod pritiskom tjelesa, pola se vagona iskrcala samo od sebe na peron. Koprcala se na tlu masa smrdljivih ljudi. Budui da sam stajao u stranjem dijelu vagona, podalje od centralno smjetenih vrata, izbjegao sam tome, te sam poluotvorena okauspravno siao iz vagona. Esesovski straari koji su otvorili vrata ljudi brutalni, zlikovakih lica, koji su se derali jezikom koji nisam razumio stajali su po strani zgaenih lica. U vagonu, na podu, zguren i zgaen leao je trideset i jedan ovjek. Nikad se ti ljudi vie nee dii. Preostali, izgladnjeli, napola slijepi, smradni od glave do pete, u prnjama, s mukom su se uspravljali. Od ei pocrnjeli i natekli jezici slijepili su nam se uz nepce, a usne su nam bile raspucane i osuene. Uzdu perona etrdeset preostalih vagona iz Berlina i osamnaest iz Bea rigalo je svoje putnike, od kojih su polovicu inile ene i djeca. Mnoge ene i veina djece bili su goli, uprljani izmetinama i u mnogo gorem stanju od nas. Neke su se ene spoticale na svjetlu, nosei na rukama beivotna tijela svoje djece. Straari su trali amo-tamo po peronu kundaei deportirce u neku vrstu kolone, koja je zatim odmarirala u grad. Koji grad? I

kojim to jezikom govore ovi ljudi? Kasnije sam otkrio da su esesovski straari regrutirani iz lokalnog stanovnitva, Latvijaca, te da su jednako estoki antisemiti kao i esesovci iz Njemake, ali da su znatno nie inteligencije, jednom rijeju, ivotinje u ljudskom obliju. Iza straara stajala je skupina preplaenih ljudi u zablaenim kouljama i hlaama, a svaki od njih na prsima i leima nosio je crnu etvrtastu krpu s velikim slovom J. Bio je to posebni odred iz geta, koji je doveden da iz stonih vagona isprazni mrtve i da ih spali izvan grada. I njih je nadgledalo pola tuceta ljudi koji su takoer imali ono J na prsima i leima, ali koji su na rukavu nosili traku, a u rukama drali drke za trnokope. To su bili idovski kapi, koji su za posao to su ga obavljali dobivali bolju hranu od ostalih interniraca. Kad su mi se oi privikle na svjetlo, primijetio sam i nekoliko njemakih esesovskih oficira koji su stajali u sjeni kolodvorskog krova. Jedan od njih stajao je na nekom sanduku i sa slabim ali zadovoljnim smijekom promatrao nekoliko tisua ljudskih kostura koji su se iskrcavali iz vlaka. Crnim jahaim korbaem od pletene koe lupkao je po visokoj izmi. Zelena uniforma s crnim i srebrnim munjama SS-a pristajala mu je kao salivena. Na desnom reveru nosio je oznaku s dvostrukim munjama Waffen SS-a. Oznaka na lijevom reveru pokazivala je da je po inu kapetan. Bio je visok i vitak, svijetle plave kose i vodenastih modrih oiju. Kasnije u iskusiti da je pravi sadist, koji je ve tada bio poznat pod imenom koje e i saveznici kasnije za nj upotrebljavti Krvnik iz Rige. Bilo je to moje prvo vienje esesovskog kapetana Eduarda Roschmanna... U pet sati ujutro 22. lipnja 1941. Hitlerovih 130 divizija, podijeljenih u tri armijske grupe, prelo je granicu da pokori Rusiju. Za svakom armijskom grupom nastupale su brojne esesovske jedinice, kojima su Hitler, Himmler i Heydrich naredili da istrijebe komunistike komesare i idove koji su obitavali po selima na zaposjednutom podruju, te da velike gradske idovske zajednice sabiju u geta svakog veeg grada radi kasnijeg specijalnog postupka.

Armija je zauzela Rigu, prijestolnicu Latvije 1. srpnja 1941, a sredinom istog mjeseca u grad su uli prvi odredi SS-a. Prva jedinica SD-a i SP odsjeci SS-a ustrojili su se u Rigi 1. kolovoza 1941. godine te su zapoeli provoditi svoj program istrebljenja, prema kojemu je Ostland (kako su nazvane tri zaposjednute baltike zemlje) trebalo oistiti od idova. Zatim je u Berlinu odlueno da se u Rigi napravi tranzitni logor smrti za njemake i austrijske idove. Godine 1938. u Njemakoj je ivjelo 320.000, a u Austriji 180 000 idova, ukupno pola milijuna. Do srpnja 1941. deseci tisua ve su dopali uglavnom u njemake i austrijske logore. Sachenhausen, Mauthausen, Ravensbruck, Dachau, Buchenwald, Belsen i Theresienstadt u ekoj. No ovi su logori postajali pretijesni, a zabaene zemlje na istoku inile su se izvrsnim mjestom za obraun s preostalim idovima. Otpoeli su radovi na proirenju odnosno izgradnji est novih logora smrti: Auschwitz, Trblinka, Belzec, Sobibor, Chelmno i Maidanek. No dok oni ne budu dovreni, valjalo je nai mjesto na kojem e se moi istrijebiti to je vie mogue ljudi, a uskladititi preostale. Izabrana je Riga. Od 1. kolovoza 1941. pa do 14. listopada 1944. gotovo 200 000 iskljuivo njemakih i austrijskih idova ukrcano je za Rigu. 80 000 ondje je umrlo, a 120 000 transportirano je dalje u est logora smrti u junoj Poljskoj, odakle ih je ivih preostalo 400, od kojih je polovica umrla u Stutthofu ili na Maru smrti za Magdeburg. Tauberov transport bio je prvi koji je u Rigu doao iz samog Reicha. Tamo je dospio u 3 sata i 45 minuta poslije podne dne 18. kolovoza 1941. godine. Geto u Rigi bio je integralni dio grada i nekad je bio etvrt tamonjih Zidova, od kojih je, kad sam ja tamo stigao, na ivotu bilo tek nekoliko stotina. Za manje od tri tjedna Roschmann i njegov zamjenik Krause dali su pobiti veinu. Geto lei na samom sjevernom rubu grada. S juga ga je opasivao zid, a ostale su strane bile zatvorene ogradama od bodljikave ice. Jedini je idaz bio sa sjeverne strane i kroza nj su

morali proi svi koji su ulazili ili izlazili. Povrh njega su bila dva straarska tornja s latvijskim esesovcima. Od tih vrata pa kroz sredite geta ravno do junog zida protezala se Mase Kalnu Jela, Bregovita ulica. S njezine desne strane (gledano od juga prema sjeveru na glavni ulaz) bio je Blech Platz, ili Limeni trg, na kojem su se odvijale selekcije za egzekuciju, zborovi, odabir za prisilne radove, bievanja i vjeanja. Vjeala s osam eljeznih kuka i s omama koje su se neprekidno njihale na vjetru stajale su na sreditu trga. Svake se noi na njima zibalo barem est nesretnika, a esto se moralo izmijeniti nekoliko postava na svih osam kuka prije nego to bi Roschmann bio zadovoljan svojim dnevnim uinkom. Cijeli geto mora da je bio manji od pet etvornih kilometara. U toj gradskoj opini nekad je ivjelo 12 000 do 15 000 ljudi. Prije naeg dolaska Zidovi iz Rige one dvije tisue koliko ih je bilo preostalo pregradili su prostor, tako da je podruje koje je preostalo za na transport, od neto vie od 5 000 mukaraca, ena i djece bilo prostrano. No nakon naeg dolaska transporti su i dalje stizali iz dana u dan, sve dok puanstvo naeg dijela geta nije dostiglo 30 000 do 40 000 stanovnika, te je s dolaskom svakog novog transporta moralo biti pobijeno upravo onoliko stanovnika koliko je ivih pridolica stiglo, kako bi se napravilo mjesta za novodole. U protivnom, prenaseljenost bi postala prijetnja zdravlju onih meu nama koji su jo mogli raditi, a to Roschmann nije bio sklon dopustiti. Tako smo se prve veeri smjestili u najbolje kue, zauzevi svaki po jednu sobu, pokrili se zastorima i kaputima umjesto pokrivaima te spavali u pravim krevetima. Nakon to je ugasio e vodom iz abra, moj je susjed primijetio da moda ipak nee biti onako loe kako smo strahovali. Kako je ljeto prelazilo u jesen, a jesen u zimu, uvjeti u getu postajali su sve loiji. Uz pomo latvijskih kundaka svakog se jutra cjelokupno ljudstvo uglavnom mukarci, jer su ene i djeca tamanjeni u daleko veem postotku nego za rad sposobni mukarci okupljalo na Limenom trgu da bi uslijedio zbor. Nije bilo prozivanja, ve su nas razbrojali i dijelili u radne grupe. Gotovo svekoliko iteljstvo, mukarci, ene i djeca, svakog je dana u

kolonama naputalo logor da bi provelo dvanaest sati na prinudnom radu u sve veem broju oblinjih radionica. Ve sam ranije bio rekao da sam tesar, to nije bilo istina, ali sam kao arhitekt promatrao tesare na radu, te sam znao dovoljno da se mogu izdati za tesara. Pretpostavljao sam ispravno da e za tesarima uvijek biti potrebe. Tako sam poslan na rad u oblinju pilanu, gdje su borove iz okolnih uma pilili i preraivali u barake za vojsku. Posao je bio vrlo naporan, dostatan da slomi zdrava ovjeka, jer smo i ljeti i zimi radili uglavnom na otvorenom po studeni i vlazi ravnice uz latvijsku obalu ... Nae se sljedovanje sastojalo od pola litre tzv. juhe, uglavnom obojene vode u kojoj je ponekad bio komadi krumpira to smo dobivali jutrom prije odlaska na rad i druge politre s krikom crnog kruha i pljesnivim krumpirom, to smo dobivali uveer nakon povratka u geto. Unoenje hrane u geto kanjavalo se neodlonim vjeanjem pred okupljenim ljudstvom za veernjeg zbora na Limenom trgu. Pa ipak, izlaganje toj opasnosti bilo je jedini nain da se preivi. Kad su se uveer kolone vukle natrag u logor, Roschmann je s nekolicinom svojih prijatelja stajao na ulazu, pravei tih probe na onima koji su prolazili. Pozivali su nasumce mukarca, enu ili dijete da iziu iz stroja i da se pokraj vrata skinu. Ako je pronaen krumpir ili komad kruha, osoba kod koje se to nalo priekala bi da ostali odmar-iraju na veernji zbor na Limenom trgu. Kad su se svi okupili, Roschmann bi se doepirio cestom, u pratnji ostalih esesovskih straara i s deset do petnaest uhvaenih nesretnika. Mukarci su se uspeli na platformu s vjealima i s konopcem oko vrata ekali da zavri smotra. Roschmann bi se zatim proetao pokraj njih, cerei se u lice onima koji su bili povrh njega, i jednom za drugim izbijao stolac pod nogama. Volio je to initi sprijeda, tako da bi ga osoba koja umire mogla vidjeti. Ponekad se spremio da izmakne stolac, a onda bi u posljednjem trenutku povukao nogu. Grohotom se smijao kad je vidio da ovjek na stolcu drhti, mislei da se ve njie na uetu, da bi zatim taj jadnik ustanovio da je stolac jo uvijek pod njih.

Katkad su se osuenici molili Bogu, ponekad su vapili za milost. Roschmannu je to bilo milo. Pretvarao se da je nagluh, naulio bi ui i pitao: Moete li govoriti malo glasnije? to ste ono rekli? Kad je izmaknuo stolac bio je to u stvari nekakav drveni sanduk okretao se svojim prijateljima i govorio: Jadna li mene, zbilja moram nabaviti aparat za nagluhe ... Za nekoliko mjeseci za nas zatvorenike Eduard Roschmann postao je olienje samog vraga. Malo je bilo onoga to mu nije polazilo za rukom. Kad je u krijumarenju hrane uhvaena ena, prvo bi morala promatrati vjeanje mukaraca, osobito ako je koji od njih bio njezin mu ili brat. Zatim bi joj Roschmann naredio da klekne pred nas, koji smo sa tri strane okruivali trg, da bi je logorski brija oiao do gola. Nakon zbora odveli bi je na groblje izvan ice, gdje bi morala iskopati plitak grob, kleknuti pored njega, a zatim bi joj Roschmann ili jedan od njegovih ispalili metak iz lugera ravno u potiljak. Nikom nije bilo doputeno da promatra ta smaknua, ali je od latvijskih straara procurilo da je Roschmann esto pucao pored uha, kako bi enu natjerao da od uasa padne u grob, te da se opet popne i klekne u isti poloaj. Ponekad bi samo kljocnuo u prazno, a ena bi ve bila pomislila da umire. Latvijci su bili okrutni, ali ih je Roschmann daleko nadmaio. U Rigi je bila jedna djevojka koja je na vlastiti rizik pomagala zatoenicima. Zvala se Olli Adler. Mislim da je bila iz Miinchena. Njezinu sestru Gerdu ve su bili ustrijelili na groblju zbog unoenja hrane. Olli je bila djevojka nenadmane ljepote i zanijela je Roschmanna. Postala je njegovom milosnicom slubeno se to zvalo slukinjom, jer su odnosi izmeu esesovaca I idovki bili strogo zabranjeni. Ta je djevojka znala iz esesovskih zaliha krijumariti lijekove u geto. To se, naravno, kanjavalo smru. Posljednji sam je puta vidio kad smo se u Rigi ukrcavali na brod. .. Pri kraju prve zime bio sam siguran da neu moi jo dugo poivjeti. Glad, studen, vlaga, naporan rad i neprestane grubosti moju su, inae vrstu, konstituciju sveli na hrpu koe i kostiju. Ono to sam vidio u zrcalu bio je oronuo, zaputen starac, crveno

obrubljenih oiju i upalih obraza. Upravo sam navrio trideset i petu, a izgledao sam kao da mi je jo jednom toliko. Ali tako je bilo i sa svima ostalima. Bio sam svjedok odlaska desetina tisua ljudi u ume u masovne grobnice, smrti stotina ljudi koji su pomrli od hladnoe, zaraza i iscrpljenosti, brojnih vjeanja, strijeljanja, bievanja i batinanja. Ve i u tih pet mjeseci koje sam preivio nadivio sam svoj vijek. udnja za ivotom, koju sam poeo pokazivati jo u vlaku, rasplinula se, a preostalo je samo rutinsko produenje ivotarenja koje e se, prije ili kasnije, morati prekinuti. A onda, u oujku, zbilo se neto to mi je dalo jo godinu dana volje. I danas pamtim taj datum. Bilo je to 3. oujka 1942, na dan drugog dunamundskog konvoja. Otprilike mjesec dana ranije prvi smo puta promatrali dolazak neobinog zatvorenog kamiona. Bio je velik otprilike poput dugog autobusa na kat, ali je bio bez prozora. Obojan je bio sivo-zeleno. Parkirao se tik do ulaza u geto, a za jutarnjeg zbora Rosch-mann je rekao da ima jednu obavijest. Rekao je da je u oblinjem gradu Dunamundeu, koji se nalazi na rijeci Buni, stotinjak kilometara od Rige, upravo otvorena tvornica ribljih konzervi. To je znailo, kako je rekao, lagan posao, dobru hranu i dobre ivotne uvjete. Zbog toga to je rad toliko lagan, mogunost se prua samo starcima I enama, iscrpljenima, bolesnima i maloj djeci. Naravno, mnogo ih je bilo koji su eljeli poi na tako ugodan posao. Roschmann je proao redovima odabirui one koji e ii, a ovaj puta starci i bolesnici nisu se sakrivali u pozadinu, odakle su ih uz vritanje i prosvjedovanje izvlaili i svrstavali u kolonu za breuljke smaknua, nego su se upravo eljeli pokazati. Na kraju je odabrao vie od stotinu ljudi, te su se svi oni popeli u kamion. Zatim su se vrata zalupila, a promatrai su zapazili kako su putnici tijesno zbijeni. Kamion je krenuo ne isputajui nikakve ispune plinove. Kasnije se proulo kakvo je to zapravo vozilo. Nikakve tvornice ribljih konzervi nije bilo u Dunamundeu, a kamion je zapravo bio plinska komora. U argonu geta izraz dunamundski konvoj znailo je od tada usmrenje plinom. Dne 3. oujka getom se proirio apat da e biti organiziran jo jedan dunamundski konvoj. I doista, na jutarnjem zboru Roschmann

ga je i oglasio. Ali ovaj puta nije bilo dobrovoljaca, pa je Roschmann, uz iroki osmijeh, poeo etkati meu redovima, dotiui korbaem prsa onih koji su morali poi. Otroumno je otpoeo od etvrtog, zadnjeg reda, gdje je oekivao da e nai slabe, stare i nesposobne za posao. Neka stara ena, koja je to predvidjela, stajala je u prednjem redu. Mora da je im.ala otprilike ezdeset i pet godina, ali je, nastojei da spasi glavu, obukla cipele s visokim petama, crne svilene arape, kratku suknju koja nije sezala ni do koljena i napadan eir. Narumenjela je i napudrala obraze, a usnice obojala jarko crvenom bojom. V stvari, isticala bi se u svakoj grupi zatvorenika, ali je pomislila da e moi proi kao mlada djevojka. Kad je u svojoj etnji dospio do nje, Roschmann se zaustavio, zinuo od iznenaenja i ponovno je odmjerio. Zatim je njegovo lice obasjalo veselje. Vidi, vidi, to mi to ovdje imamo! uzviknuo je, pokazujui na nju korbaem, kako bi privukao pozornost svojih drugova, koji su na sredini trga uvali onu stotinu koju je ve izabrao. Ne biste li se, mlada damo, eljeli provozati do Dunamundea? Drui od straha, starica je proaptala: Ne, gospodine. No, recite, koliko vam je godina? nastavljao je Roschmann dok su njegovi prijatelji iz SS-a poinjali hihotati. Sedamnaest, dvadeset? Stariina vornata koljena poela su se tresti. Da, gospodine proaptala je. Divno uzviknuo je Roschmann. Uvijek sam sklon lijepoj djevojci. Iziite u sredinu da bismo se svi mogli diviti vaoj mladosti i ljepoti. Govorei to, zgrabio ju je za ruku i gurnuo prema sreditu Limenog trga. Kad je stigla onamo, osovio ju je na noge i rekao: A sad, mlada damo, budui da ste tako mladi i lijepi, moda biste nam htjeli neto otplesati? Stajala je i drhtala od studena vjetra i straha. Proaptala je neto to nismo mogli uti.

 to ste rekli? izderao se Roschmann. Ne znate plesati? Ma ja sam siguran da tako zgodno mlado stvorenje kao to ste vi zna plesati. Nije li tako? Njemaki esesovci samo to nisu popucali od smijeha. Latvijci nisu nita razumjeli, ali su se poeli cerekati. Starica je odmahnula glavom. Roschmannova je smijeka nestalo. Plei! zareao je. Napravila je nekoliko teturavih koraia, a onda stala. Roschmann je izvukao svoj luger, otkoio ga i pripucao u pijesak, nekoliko centimetara od njezinih nogu. Od straha je visoko poskoila. Plei... plei... plei nam, ti odvratna idovska kujo vikao je, a svaki onaj plei popratio je metkom koji bi ispalio u pijesak tik do njezinih nogu. Ispaljujui jedan arer za drugim, sve dok nije ispucao sva tri koja je imao u torbici, natjerao ju je da plee punih pola sata skaui sve to vie, dok joj je suknja svakim skokom sve vie i vie otkrivala bedra. Na kraju je ena pala na pijesak nesposobna da se podigne, pa makar joj o tome ovisio i sam ivot. Roschmann je tri posljednja naboja ispalio tik do njezina lica, tako da joj je pijesak uao u oi. Izmeu pucnjeva cijeli je trg mogao uti stariino teko soptanje. Kad mu je ponestalo municije, viknuo je opet Plei i izmom je udario u trbuh. Za sve to vrijeme svi smo mi stajali u potpunu muku, a onda se ovjek do mene poeo moliti. Bio je hasid*( hasid pripadnik jedne poljske idovske sljedbe), malen i bradat ovjeuljak, koji je jo uvijek nosio dronjak svojeg dugog crnog kaputa. Unato hladnoi, koja je veinu od nas natjerala da na kapama nosimo naunjake, on je imao eir iroka oboda, kakav je nosila njegova sekta. Poeo je izgovarati molitve drhtavim glasom, koji je postojano bivao sve snaniji. Znajui da je Roschmann u svom najopasnijem raspoloenju, i ja sam poeo moliti, tiho, da se hasid smiri. No, on se nije smirio. uj, o Izraele ... Zavei! psiknuo sam krajikom usta. Adonai elohenu .. . gospodin je na Bog ... Hoe li se smiriti? Sve e nas posmicati.

 Gospodin je jedan ... Adonai Eha-ad. Poput pojca u sinagogi razvukao je posljednji slog kako tradicija nalae, onako kako je to uinio Rabbi Akiva kad je po nareenju Tiniusa Rufusa umirao u cezarejskom amfiteatru. Upravo u tom trenutku Roschmann se prestao izdirati na staricu. Podigao je glavu poput ivotinje koja onjukuje vjetar i okrenuo se prema nama. Budui da sam bio za glavu vii od hasida, pogledao je na me. Tko je to govorio? vrisnuo je, zakoraivi prema meni. Ti. . . izlazi iz vrste. Nije bilo nikakve dvojbe da se meni obraa. Pomislio sam: Ovo je, dakle, konac. Pa to onda? Nema veze, to se moralo dogoditi danas ili bilo kada. Istupio sam kad je doao do mene. Nita nije kazao, ali mu se lice trzalo kao u manijaka. Zatim se smirio, pa se nasmijeio onim svojim mirnim vujim osmijehom, koji je ispunjao strahom cijeli geto, pa ak i latvijske esesovce. Njegova je ruka tako munjevito poletjela da je nitko nije niti vidio. Osjetio sam samo nekakav udarac po lijevoj strani lica, istodobno sa stranim pucnjem, i kao da je bomba eksplodirala tik do mojeg bubnjia. A onda sam osjetio jasno, ali nekako zasebno, kako mi se od sljepooice do usta koa dere poput trule tkanine. Prije nego to sam prokrvario, Roschmannova je ruka jo jednom poletjela, ovaj puta u drugom smjeru, i njegov mi je korba, uz isti onaj prasak i osjeaj drapanja, razderao drugu stranu lica. Roschmannov bi bio je dug oko pola metra. U njegovu je drku bila metalna savitljiva ipka, a preostalih dvadesetak centimetara tvorili su pleteni konati remeni. Kad bi se njime na odreen nain, odozgor nadolje, udarilo po ljudskoj koi, derala se ona poput svilenog papira. To sam ve ranije vidio. Za nekoliko sekundi osjetio sam kako mi se topla krv poinje slijevati na kaputi kapajui niz bradu kao dva mala crvena vrutka. Roschmann se odmaknuo od mene, a zatim se vratio, upirui prstom na staricu koja je i dalje soptala na sredini trga. Pokupi onu staru vjeticu i odnesi je u kamion! zatektao je. I tako sam nekoliko trenutaka prije dolaska druge stotine rtava uzeo staricu i ponio je niz Bregovitu ulicu do ulaza i pokretne

plinske komore, koja je tamo ekala, a sve to vrijeme na nju je kapala krv s moje brade. Stavio sam je u dno vozila i spremio se da odem. Meutim, ona mi je uvelim prstima zgrabila zglavak tolikom snagom kakvu nisam od nje oekivao. uei me privukla k sebi na pod i malim finim rupiem, koji mora da je potjecao iz boljih vremena, obrisala krv koja je i dalje navirala. Lice joj je bilo umrljano makarom, ruom, suzama i pijeskom, ali su njezine tamne oi blistale poput zvijezda. Pogledala me i protisnula: idove, sine moj, mora ivjeti. Zakuni mi se da e ivjeti. Zakuni mi se da e odavde izii iv. Mora ivjeti da im kae, da kae onima vani u drugom svijetu, to se ovdje dogodilo naem narodu. Obeaj mi, zakuni se na Sefer Toru*(Tora Petoknjije, Mojsijeve knjige u Bibliji.). I tako sam se zakleo da u nekako preivjeti, bez obzira na to koliko me to stajalo. Zatim me pustila da odem. Oteturao sam natrag cestom u geto i na pola puta se onesvijestio ... Nedugo zatim, kad sam se vratio na posao, odluio sam se za dvije stvari. Prva je bila ta da u voditi tajni dnevnik, i to tako to u nou iglom i crnom tintom u kou na nogama upisivati rijei I datume, kako bih jednog dana mogao ispisati sve to se deavalo u Rigi te tako dati precizno svjedoanstvo protiv onih koji su za te dogaaje odgovorni. Druga je odluka bila ona da postanem kapo, pripadnik idovske policije. Ta je odluka bila teka, jer su kapi bili oni ljudi koji su svoje zemljake idove gonili na rad i s rada, a esto i na gubilita. tovie, nosili su drke od pijuka, i kad su bili na oku nekog njemakog SS oficira, izdano su ih upotrebljavali kako bi natjerali svoju brau idove da rade marljivije. Bez obzira na sve, dne 1. travnja 1942. otiao sam glavaru kapa i dobrovoljno se prijavio, postavi tako otpadnik od svoje idovske subrae. Uvijek se nalo mjesta za jo jednog kapa, jer se, unato boljoj hrani, ivotnim uvjetima i osloboenju od ropskog rada, vrlo malo ljudi odluivalo za taj posao... Opisao bih ovdje metodu kojom su ubijali one koji su bili nesposobni za rad, jer je na taj nain po Roschmannovu nalogu u Rigi pobijeno 70 000 do 80 000 idova. Kad bi na stanicu stigao vlak s novim tovarom zatoenika obino je tu bilo nekih 5 000

ljudi uvijek je u njem bilo priblino 1000 ljudi koji su umrli jo za samog putovanja. Bila je velika rijetkost da je u pedeset vagona bilo tek nekoliko stotina mrtvaca. Kad su se doljaci postrojili na Limenom trgu pristupalo se odabiru za usmrenje, i to ne samo meu pridolicama nego izmeu svih nas. To je i bila glavna svrha jutarnjeg i veernjeg prebrojavanja. Meu novodolima kao nesposobne za rad izdvajali su one slabe i neotporne, slabe i bolesne, veinu ena i gotovo svu djecu. Njih su odvodili na stranu. Preostale su zatim prebrojili. Ako ih je bilo 2 000, onda je probrano i 2 000 starih kanjenika, tako da je 5 000 ljudi stiglo, a 5 000 otilo na breuljak za pogubljenje. Tako nije moglo doi do prenaseljenosti. ovjek je moda mogao preivjeti est mjeseci prinudnog rada, rijetko kada vie, a onda mu se zdravlje naruilo, te bi ga jednog dana Roschmannov korba lupnuo po prsima, i on bi otiao da se pridrui redovima mrtvih.. . Isprva su ove rtve marirale u koloni izvan grada do ume koju su Latvijci nazivali Bikernikerska uma, a Nijemci Hochwald ili Visoka uma. Ovdje su na istinama meu borovima idovi iz Rige prije smaknua iskopali goleme jarke. Ovdje su ih latvijski esesovski straari, pod nadzorom i po nalogu Eduarda Roschmanna, pokosili tako da su nesretni ljudi popadali u jarke. Preostali idovi iz Rige zatim su natrpali dovoljno zemlje do pokriju tjelesa, nanijeli jo jedan sloj leeva na onaj koji je ve leao i tako nastavili sve dok jarak nije bio popunjen. Zatim su poeli iskapati novi jarak. U getu smo sluali tektanje mitraljeza kad je svaka nova partija likvidirana, te gledali kako se Roschmann po obavljenu poslu otvorenim kolima sputa s brijega kroz vrata geta... Kad sam postao kapo, svi su moji drutveni kontakti s ostalim logoraima prekinuti. Nije imalo nikakva smisla tumaiti zato sam ovako postupio, razjanjavati da jedan kapo vie ili manje ne znai nita, te da nimalo nee poveati stopu smrtnosti, a da bi, naprotiv, jedan jedini preivjeli svjedok mogao biti i te kako znaajan, ne zato da spasi njemake idove, nego da ih osveti. To je barem bio argument koji sam samom sebi ponavljao. Ali je li to bio stvarni razlog? Ili sam se ja samo bojao da ne umrem? to god. bilo da bilo, strah je uskoro prestao biti taj imbenik, jer se u kolovozu iste

godine zbilo neto to je usmrtilo duu u mojem tijelu, ostavivi samo ljuturu da se bori za goli ivot. .. U srpnju 1942. stigao je iz Bea veliki novi transport austrijskih Zidova. Oito je svima njima bez iznimke bio namijenjen specijalni postupak, jer nitko iz konvoja nije dospio u geto. Nismo ih vidjeli, jer su svi odmarirali u Visoku umu ravno s kolodvora te ondje mitraljirani. Kasnije te veeri niz brijeg su se spustila etiri teretnjaka krcata odjeom, koja je dopremljena na Limeni trg radi razvrstavanja. Bio je to humak visok poput kue. Odjea je sortirana u gomile cipela, arapa, gaa, hlaa, haljina, kaputa, etkica za brijanje, naoala, umjetnih zubala, vjenanih prstenova, peatnjaka, kapa i ostaloga. Naravno, to je bio uobiajen postupak s pobijenim transportom. Svi oni koji su usmreni na brdu za smaknue morali su se svui na rubu groba, a njihova je svojina kasnije dovezena u geto. Tu su se stvari razvrstavale i zatim vraale u Reich. O zlatu, srebru i draguljima starao se Roschmann osobno... U kolovozu 1942. stigao je jo jedan transport iz Theresienstadta, logora u ekoj, gdje su se deseci tisua njemakih i austrijskih idova sabirali prije nego to e biti poslani na istok na smaknue. Stajao sam na rubu Limenog trga i promatrao Roschmanna koji je vrio odabir. Doljaci su ve bili oiani do gola, to je uraeno u nekom od prethodnih logora, pa ne bi bilo lako raspoznati mukarce od ena, da ove nisu nosile haljine. Na drugoj strani trga stajala je neka ena koja je privukla moju pozornost. Premda je bila izmrcvarena, suha kao kost i mada je neprekidno kaljala, neto u njezinim crtama uinilo mi se poznatim. Doavi do nje, Roschmann ju je tucnuo po prsima i onda produio. Latvijci koji su ga slijedili smjesta su je zgrabili za ruke i izgurali iz reda da se pridrui ostalima na sredini trga. Mnogo ih je iz tog transporta bilo nesposobno za rad, pa je lista selekcioniranih bila duga. To je znailo da e manji broj nas starosjedilaca biti selekcioniran da bi se popunio potreban broj, premda je, bar to se mene tie, to pitanje bilo posve akademsko. Kao kapo, imao sam vrpcu na rukavu i nosio kijau, a posebna sljedovanja donekle su me ojaala.

Najvei broj onih koji su te ljetne veeri izdvojeni oformio je kolonu i pod pratnjom, kapa marirao prema izlazu iz geta. Kolonu su ondje preuzimali Latvijci, koji su je vodili posljednjih pet-est kilometara do Visoke ume i smrti. No budui da je iza ulaza stajao i kamion s plinskom komorom, od onih izdvojenih izabrana je skupina od stotinjak najslabijih stvorenja. Ba sam trebao otpratiti ostale osuene mukarce i ene do izlaza, kad je esesovski porunik Krause pozvao etiri-pet kapa. Hej vi tamo! poviknuo je. Povedite ove do dunamundskog konvoja. Nakon to su ostali ve otili, nas smo petorica posljednjih stotinu ljudi, koji su epali, posrtali I kaljali, otpratili do ulaza gdje ih je ekao kamion. Meu njima je bila i ona slabana ena koju je razdirala tuberkuloza plua. Znala je kamo ide, svi su oni to znali, ali je poput ostalih posluno teturala prema stranjem dijelu teretnjaka. Bila je preslaba da se uspne, jer je ograda bila previsoko od zemlje, pa se okrenula prema meni da joj pomognem. Stajali smo i gledali zabezeknuto jedno u drugo. uo sam da za mnom netko prilazi, a dva kapa koja su bila kraj kamiona zauzela su stav mirno i skinula kape. Shvativi da to mora biti neki esesovski oficir, i ja sam uinio isto. ena me i dalje netremice gledala. ovjek, koji mi je bio s lea, stupio je preda me. Bio je to kapetan Roschmann. Kimnuo je onoj dvojici kapa da nastave s poslom, a u me je upiljio one svoje vodenjkaste oi. Pomislio sam satno da to moe znaiti da u veeras biti izmlaen zato to sam tako sporo skinuo kapu. Kako se zove? zapitao me blago. Tauber, gospodine kapetane odgovorio sam i dalje u stavu mirno. No, Tauber, ti kao da si mi neto spor. to misli, bismo li te veeras malko oivjeli? Nije imalo smisla bilo to rei. Presuda je izreena. Roschmann je bacio pogled na onu enu, oi su mu se suzile kao kad se u neto sumnja, a zatim mu se licem polako razvukao onaj njegov vuji smijeak.

 Pozna li ovu enu? upitao je. Da, gospodine kapetane odgovorio sam. Tko je ona? pitao je. Nisam mogao odgovoriti. Usta su mi se slijepila, kao da su namazana ljepilom. Je li to tvoja ena? nastavio je. Nijemo sam potvrdio. Nacerio se jo ire. No, no, dragi moj Tauber, pa kako se ti to ponaa? Pomozi dami da se uspne u kamion! I dalje sam stajao, nesposoban da se pokrenem. Unio mi se u lice i proaptao: Ima deset sekundi da je utrpa, inae e ti unutra. Polako sam podigao ruku, a Esther se na nju oslonila i tako uspela u vozilo. Druga dva kapa ekala su da zalupe vrata. Odozgor me pogledala, a dvije su joj suze navrle svaka iz jednog oka i otkotrljale se niz obraze. Nita mi nije rekla, nikad zapravo nismo mnogo govorili. Zatim su zalupili vrata i automobil se odvezao. Posljednje to sam vidio bile su njezine oi koje me promatraju. Dvadeset godina sam nastojao proniknuti taj pogled u njezinim oima. Je li to bila ljubav, ili mrnja, prezir ili suut, zbunjenost ili razumijevanje? Nikad to neu spoznati. Kad je vozilo otilo, Roschmann mi se okrenuo, i dalje nakeen: Moe poivjeti sve dok nam se ne svidi da s tobom okonamo, Tauber rekao je ali ti si od sada mrtav. Imao je pravo. Toga je dana u meni umrla moja dua. Bilo je to 29. kolovoza 1942. Od kolovoza te godine postao sam robot. Sve je izgubilo bilo kakvo znaenje. Nisam vie utio studen ili bol, ni bilo kakav osjet. Promatrao sam brutalnosti Roschmanna i njegovih esesovaca a da okom nisam trepnuo. Otvrdnuo sam bio na sve to moe ganuti ljudski duh i na veinu stvari koje pogaaju tijelo. Samo sam sve biljeio, svaki pa i najmanji detalj slagao sam u pamet ili sam pak datume upisivao u kou na nogama. Transport je stigao, ljudi su odmarirali na breuljak za pogubljenja ili se ukrcali u kamion s plinom, zatim umrli te bili pokopani. Ponekad dok sam ih s vrpcom na rukavu i drkom u ruci sprovodio do ulaznih vrata, zagledao sam im u oi. Podsjetilo me to pjesme nekog engleskog pjesnika koju

sam davno bio proitao. U njoj je opisano kako je neki stari pomorac, osuen da ivi, iz oiju svoje posade koja je umirala od ei itao kletvu. No za me nije bilo kletve, jer sam bio imun ak i na osjeaj krivnje. No taj e me osjeaj snai s godinama. Postojala je samo praznina mrtvaca koji i dalje hodi svijetom... Peter Miller je itao do kasna u no. Odjednom je iznoenje grozota na nj djelovalo monotono I hipnotino. U vie navrata zavalio se u naslonja i nekoliko trenutaka duboko disao kako bi se opet smirio. Zatim je nastavljao itati. Jednom, malo prije ponoi, odloio je knjigu i skuhao jo kave. Prije no to e navui zastore, stao je do prozora i promatrao ulicu. Neto nie niz cestu bljetava neonska svjetla kavane Cherie razlijevala su se po Steindammu. Opazio je jednu od djevojaka koje su se ispomagale izlazei s poslovnim ljudima kako upravo izranja ruku pod ruku s jednim od njih. Nestali su malo dalje u nekom pensionu, gdje e biznismen biti olakan za sto maraka, koliko stoji pola sata parenja. Miller je navukao zastore, popio kavu i vratio se dnevniku Salomona Taubera. U jesen 1943. iz Berlina je stigao nalog da se iz Visoke ume iskopaju deseci tisua leeva te da se temeljito unite vatrom ili ivim vapnom. To je bilo lake rei nego provesti, jer je nastupala zima I tlo se poelo smrzavati. Roschmann je zbog toga bio vrlo loe volje, ali su ga administrativni detalji provoenja naredbe toliko okupirali da u nas nije dirao. Iz dana u dan novoformirane radne ekipe s pijucima i lopatama marirale su uzbrdo u umu, a iz dana u dan nad umom su se dizali stupovi crnog dima. Kao gorivo upotrebljavali su borove iz ume, ali su leevi koji su se ve uvelike raspadali vrlo slabo gorjeli, pa je posao sporo odmicao. Napokon su preli na ivo vapno. Svaki sloj tjelesa prelili su njime, a u proljee 1944, kad se zemlja odmrzla, ponovo ih zatrpali.*( Ovim su postupkom leevi gotovo posve uniteni, ali su preostale
kosti. Rusi su kasnije otkopali 80 000 kostura. Ruska ofenziva u proljee 1944. toliko je ratne operacije potisnula na zapad da su se sovjetske jedinice juno od baltikih drava probile do Baltika. To je cijeli Ostland otcijepilo od Reicha I

dovelo do otvorenog sukoba izmeu Hitlera i njegovih generala. Generali su uviali to e se zbiti, pa su molili Hitlera da povue iz enklave 45 divizija. Hitler je odbio, opetujui ono svoje papagajsko: Smrt ili Pobjeda. Toj polumilijunskoj vojsci u enklavi namijenio je samo smrt. Odsjeeni od opskrbe i sa sve oskudnijom municijom, borili su se da odgode neizbjenu sudbinu, a na kraju su se predali. Od veine tih zarobljenika, koji su zimi 1944/45. transportiram u Rusiju, vrlo ih se malo deset godina kasnije vratilo u Njemaku.)

Ekipe koje su izvodile ovaj posao nisu bile iz geta. Ljudi koji su obavljali ovu zadau bili su potpuno izolirani. Bili su to Udovi iz jednog od najstranijih logora u susjedstvu Salas Pilsa. Kasnije su umoreni na taj nain to su im bili potpuno uskratili hranu, tako da su, unato ljudoderstvu, kojemu su brojni pribjegli, svi oni pomrli od izgladnjavanja... Kad je u proljee 1944. posao vie-manje okonan, geto je napokon likvidiran. Veina njegovih 30000 itelja odmarirala je u umu, da postane posljednjim rtvama koje su borici upokojili. Nas otprilike 5 000 prebaeno je u logor Kaiserwald, a geto je spaljen i zatim poravnan buldoerima. Od onoga to je neko tamo bilo nije preostalo nita osim stotinjak rali utabanog pepela.. ? Na slijedeih dvadeset stranica Taubrova dnevnika opisana je borba za ivot u koncentracionom logoru Kaiserwald, borba protiv juria gladi, bolesti, iscrpljujueg rada i brutalnosti logorske strae. Za to vrijeme nije bilo nikakva znaka od esesovskog kapetana Eduarda Roschmanna. No on je oito i dalje bio u Rigi. Tauber je zatim opisao kako su se na poetku listopada 1944. esesovci, koje je poela hvatati strava od pomisli na to da bi mogli ivi pasti u ruke Rusima osvetnicima, spremili za oajniko povlaenje iz Rige morskim putem, odvodei sa sobom onu aicu posljednjih preivjelih zatoenika kao neku vrstu putne karte. Poslije podne 11. listopada stigli smo a bilo nas je tek 4 000 u grad Rigu. Kolona je otila ravno u luku. Iz daljine se ula neobina tutnjava, kao da du obzorja vlada nevrijeme. Za trenutak nas je to zbunilo, jer nikad nismo uli zvuk granata ili bombi. Zatim nam je u glave omamljene glau i hladnoom doprlo da to ruski minobacai tuku po predgraima Rige. Kad smo prispjeli u luku, tamo je sve vrvjelo oficirima i vojnicima SS-a. Nikad ih nisam video toliko na istom mjestu u isto

vrijeme. Skoro da ih je bilo vie od nas. Nas su svrstali u redove ispred nekog skladita. I opet je veina pomislila da e nas upravo ovdje pomlatiti mitraljezima. No to se nije desilo. Oito je bilo da e esesovci nas, posljednje ostatke stotina tisua Zidova koji su proli Rigu, upotrijebiti kao alibi za bijeg pred ruskim nadiranjem, za povratak u Reich. Brod kojim emo otploviti, teretni brod na estom molu, bio je posljednji koji e izii iz opkoljene enklave. Upravo je zapoeo ukrcaj ranjenih njemakih vojnika, koji su leali na nosilima u dvama skladitima neto malo dalje niz molo ... Bilo se ve poelo mraiti kad je pristigao kapetan Roschmann. Kad je vidio kako se brod krca, stao je kao ukopan. Vidjevi da ukrcavaju ranjene njemake vojnike, okrenuo se i viknuo bolniarima koji su teglili nosila: Obustavite to. Priao je preko mola i jednog bolniara udario po licu. Okrenuo se nama, postrojenim zatvorenicima i zagrmio: Vi, nitarije. Penjite se na brod i skinite te ljude. Spustite ih natrag ovamo. Ovaj je brod na. Podbadani puanim cijevima esesovaca, koji su sili s nama, poeli smo se primicati mostiu. Stotine drugih esesovaca, redova i podoficira, koji su dotle stajali podalje i promatrali ukrcavanje, natisnuli su se naprijed i za zatvorenicima proslijedili na brod. Kad smo se uspeli na palubu, poeli smo podizati nosila i odnositi ih natrag na molo. Ispravnije je rei da smo se upravo spremili da to uradimo, kadli nas je jedan drugi povik zaustavio. Ba sam bio dospio do mostia i trebao se popeti kad sam zauo taj povik i okrenuo se da vidim to se dogaa. Neki armijski kapetan trao je molom i zaustavio se dosta blizu mene, tik do mostia. Zinuo je u ljude koji su se upravo spremili da iznesu ranjenike i dreknuo: Tko je naredio da se ovi ljudi iskrcaju? Roschmann mu je priao s leda i rekao: Ja. Ovaj je brod na. Kapetan mu se hitro okrenuo. Zavukao je ruku u dep i izvadio neki papir. Brod je poslan da pokupi ranjene vojnike rekao je. Njih e i povesti. Zatim se okrenuo vojnim bolniarima i viknuo da nastave s ukrcavanjem. Pogledao sam Roschmanna.

Stajao je i drhtao. Pomislio sam da je to od gnjeva. A onda sam vidio da je prestraen. Bojao se da e pasti Rusima u ruke. Za razliku od nas, oni su bili naoruani. Poeo je urlati na bolniare: Ostavite ih. Rekvirirao sam ovaj brod u ime Reicha! Bolniari se na nj nisu osvrnuli nego su posluali kapetana Wehrmachta. Lijepo sam vidio lice tog ovjeka, jer je bio tek dva metra od mene. Od iznurenosti je bilo sivo, s crnim podonjacima. S obje strane nosa sputale su se bore, a po bradi se vidjelo da se nije brijao ve nekoliko tjedana. Vidjevi da je ukrcaj ponovno otpoeo, htio je proi mimo Roschmanna, kako bi nadgledao svoje bolniare. Iz gomile nosila na snijegom prekritu molu uo sam glas koji je hamburkim narjejem viknuo: Bravo, kapetane! Pokai toj svinji! Kad se kapetan naao nasuprot Roschmannu, esesovski ga je oficir zgrabio za ruku, potresao ga i rukom na kojoj je bila rukavica udario po licu. Tisuu sam ga puta vidio kako amara ljude, ali nikad nisam, vidio ovakav ishod. Kapetan je podnio udarac, potresao glavom, stisnuo aku I stranim akakim udarcem desnice pogodio Roschmannovu vilicu. Roschmann je poletio nekoliko metara i ispruio se poleuke po snijegu, a mali potoi krvi procurio mu je iz usta. Kapetan se okrenuo svojim bolniarima. Roschmann je iz futrole izvukao svoj oficirski liiger, paljivo nanianio i opalio medu kapetanova ramena. Na pucanj pitolja sve je stalo. Armijski kapetan je posrnuo i okrenuo se. Roschmann je opet opalio, a tane je kapetana pogodilo u vrat. Pao je nauznak, a bio je mrtav i prije no to je udario o tle. Neto to je nosio o vratu odletjelo je jer ga je kugla upravo u to pogodila, a kad sam pokraj toga proao jer mi je bilo nareeno da tijelo ponesem i bacim s mola vidio sam da je to orden na vrpci. Nikad nisam doznao kapetanovo ime, ali onaj je orden bio Viteki kri s hrastovim liem... U Millera je ova stranica dnevnika izazvala isprva zapanjenost koja je zatim prela u nevjericu, sumnju, opet u vjeru i, konano, u stranu srdbu. Proitao ju je desetak puta kako bi iskljuio svaku sumnju, a zatim nastavio itati dnevnik.

Zatim nam je nareeno da ponemo istovarivati Wehrmachtove ranjenike te da ih poloimo na snijegom pokriven molo. Pomagao sam nekom mladom vojniku da s mostia sie na molo. Bio je slijep. Oi su mu pokrili prljavim zavojem od rukava koulje. U bunilu je stalno zazivao majku. Mora da mu je bilo osamnaestak godina. Napokon su svi oni iskrcani, a nama, zatoenicima, nareeno je da se ukrcamo. Sve su nas sabili u potpalublje, jedne u prednjem, a druge u stranjem dijelu broda, tako da smo bili toliko stijenjeni da smo se jedva mogli micati. Zatim su zatvorili grotla, a onda su se na brod poeli ukrcavati esesovci. Isplovili smo neto prije ponoi, jer je kapetan oito elio prije svanua biti dobrano izvan Latvijskog zaljeva, kako ne bi ruskim stormovicima dao priliku da ga otkriju i bombardiraju ... Trebala su protei tri dana da se dokopamo Danziga*( Danzig Gdansk, luka na Baltiku.), koji je bio poprilino iza njemakih linija. Bila su to tri dana bez hrane i vode u potpalubnom paklu koji se zibao i tresao, tri dana u kojima je pomrla etvrtina od 4 000 zatvorenika. Nije se imalo to povratiti, pa ipak smo svi bljuvali naprazno od morske bolesti. Mnogi su poumirali iscrpljeni povraanjem, neki od gladi i studeni, drugi su se pak zaguili, a neki su opet, zbog toga to su jednostavno izgubili volju za ivot, legli i predali se Smrti. A onda je brod opet pristao, grotla su otvorena, te su udari ledenog zimskog vjetra prostrujali smrdljivim potpalubljem. Kad smo se iskrcali na molo u Danzigu, leevi su poloeni uz one koji su preivjeli, tako da bi se brojke sravnile s onim koje su zabiljeene pri ukrcaju u Rigi. Esesovci su uvijek bili vrlo precizni u pogledu brojki. Kasnije smo doznali da je Riga pala u ruke Rusima 14. listopada, dok smo mi jo uvijek bili na moru... Tauberova strana odiseja bliila se svretku. Iz Danziga su preivjele logorae teglenicom prebacili u oblinji koncentracioni logor Stutthof, gdje je Tauber sve do prvih tjedana 1945. danju radio u Burggrabenu, brodogradilitu podmornica, a noivao u logoru. Daljnje tisue ljudi pomrle su u Stutthofu od gladi. Promatrao ih je kako umiru, ali je sam nekako uspio preivjeti.

U sijenju 1945. Rusi su se jako pribliili Danzigu, pa su preivjeli iz tuthofskog logora potjerani na zapad kroz snijeg prema Berlinu, u glasoviti Mar smrti. Po cijeloj istonoj Njemakoj ove kolone sablasti gmizale su prema zapadu. Esesovci, koji su ih gonili, vidjeli su u njima propusnicu za proboj u sigurnost do zapadnih saveznika. Uzdu rute, u snijegu i ledu, logorai su umirali poput muha. Tauber je preivio i to. Konano je ostatak njegove kolone prispio u Magdeburg, zapadno od Berlina, gdje su ih esesovci napokon napustili te se ogledali za svoju vlastitu sigurnost. Tauberova skupina smjetena je u magdeburki zatvor i preputena pasci zbunjenih i bespomonih staraca iz lokalnog domobranstva. Budui da nisu mogli hraniti zatoenike, a zastravljeni pomilju na to to e saveznici rei kad ih otkriju, domobranci su najsnanijim zatoenicima dopustili da se po okolici sami snalaze za hranu. Posljednji sam puta vidio Eduarda Roschmanna za prebrajanja na dancikom molu. Toplo umotan, ulazio je u automobil. Mislio sam da je to posljednji puta to ga gledam, ali mi je bilo sueno da ga sretnem jo jednom. Bilo je to 3. travnja 1945. godine. S jo trojicom zatvorenika bio sam tog dana krenuo za Gardelegen, selo koje se nalazi istono od grada. Prikupili smo vreu krumpira. Vukli smo svoj plijen kadli je za nama pristigao neki auto koji se vozio u smjeru zapada. Zastao je da propusti neku zapregu, a ja sam se bez nekog osobitog zanimanja osvrnuo za autom. U njemu su bila etiri oficira SS-a. Oito su hitali na zapad. Onaj uz vozaa navlaio je bluzu kaplara redovne vojske. Bio je to Eduard Roschmann. Nije me opazio, jer sam na glavi nosio kapuljau od stare vree za krumpire da bih se zatitio od hladnog proljetnog vjetra. Ali ja sam njega vidio. U to nije bilo nikakve sumnje. Oito su sva etvorica iz auta presvlaila uniforme dok je vozilo jurilo na zapad. Kako se auto hitro odvezao niz cestu, kroz prozor vozila izbaena je nekakva odjea, koja je odleprala u prainu. Nekoliko trenutaka kasnije stigli smo do mjesta gdje je leala, te smo je podigli da je razgledamo. Bila je to bluza esesovskog

oficira. Na njoj su bile oznake dvostruke munje Waffen-SS-a I kapetanski in. Roschmann iz SS-a bio je ieznuo... Dvadeset i etiri dana nakon toga dolo je osloboenje. Posve smo bili prestali izlaziti, odabravi radije i glad u zatvoru, nego tumaranje ulicama, na kojima je vladalo potpuno bezvlae. A onda, dne 27. travnja, cijeli se grad smirio. Negdje oko podneva u zatvorskom sam dvoritu razgovarao s jednim ustraenim starim straarom, koji mi je gotovo sat vremena objanjavao da on i njegove kolege nemaju nita s Adolfom Hitlerom, a ponajmanje s progonom Zidova. Zauo sam zvuk nekog vozila, koje se zaustavilo s one strane zakljuanih vrata, a zatim lupnjavu. Stari je domobranac otiao otvoriti. ovjek koji je uniao, oprezno, s revolverom u ruci, bio je vojnik u punoj ratnoj spremi, takav kakvog nikad ranije nisam vidio. Oito je bio oficir, jer mu je u pratnji bio neki vojnik s plitkim okruglim ljemom i pukom u ruci. Stajali su bez rijei i osvrtali se po zatvorskom dvoritu. U jednom je kutu bila hrpa od pedesetak leeva. Bili su to oni koji su pomrli u posljednja dva tjedna. Nitko vie nije imao snage da ih pokopa. Ostali zatvorenici, napola ivi, leali su kraj zidova na proljetnom suncu, nastojei bar malo isuiti svoje gnojne i smrdljive rane. Dva su ovjeka pogledala jedan drugoga, a zatim sedamdesetogodinjeg domobranca. Ovaj im je zbunjeno uzvratio pogled. A onda je izgovorio neto to je morao nauiti jo u prvom svjetskom ratu. Kazao je: Hello, Tommy. Oficir se okrenuo prema njemu, jo jednom se osvrnuo po dvoritu i razgovijetno progovorio engleski: Ti, prokleta vapska svinjo. Odjednom sam poeo plakati... Ne znam ni sam kako sam se uspio vratiti u Hamburg, ali, eto, uspio sam. Mislim da sam elio vidjeti je li ita ostalo od minulog ivota. Nije. etvrt u kojoj sam se rodio i u kojoj sam odrastao iezla je u velikom poaru nakon saveznikih napada, nestalo je ureda u kojem sam radio, stana, svega. Englezi su me na neko vrijeme strpali u magdeburku bolnicu, ali sam je ja na vlastitu elju napustio i auto-stopom se vratio kui.

No kad sam tamo stigao i vidio da nita nije preostalo, napokon sam i konano posve kolabirao. Proboravio sam godinu dana u bolnici kao pacijent, zajedno s onima koji su izili iz Bergen-Belsena, a zatim sam godinu dana radio u bolnici kao bolniar, njegujui one kojima je bilo jo gore nego meni. Kad sam odande otiao, potraio sam sobu u Hamburgu, svojem rodnom gradu, da ondje provedem dane koji su mi jo preostali... Knjiga je zavravala dvama istim bijelim papirima, oito nedavno otipkanima, koji su tvorili pogovor. U ovom altonskom sobiku ivim od 1947. godine. Nedugo nakon izlaska iz bolnice, poeo sam pisati ono to se sa mnom i drugima zbilo u Rigi. No mnogo prije nego to sam zavrio pisanje, postalo mi je savreno jasno da ih je jo dosta preivjelo, i to ljudi koji su i bolje informirani i sposobniji od mene da svjedoe o onom to se dogodilo. U stotinama knjiga opisan je pokolj, pa se nitko ne bi zainteresirao za moje zapise. Nikad ih nikom nisam dao na itanje. Osvrui se ovako na svu tu borbu da se preivi i zapisu dokazi, shvaam da je sve to bio gubitak vremena i energije, jer su drugi sve to ve bolje opisali. Poalim sada to nisam umro u Rigi s Esther. Pa i moja posljednja elja ona da vidim Eduarda Roschmanna pred sudom i da ondje svjedoim o onom to je uradio nikad se nee ispuniti. Znam to sada. Ponekad eem ulicama i sjeam se starih dana koje sam ovdje proveo, ali to vie nikad ne moe biti kao nekad. Djeca mi se smiju i bjee od mene im im se nastojim pribliiti. Jednom sam razgovarao s nekom djevojicom koja nije utekla, ali je njezina mati prila i odvukla je vritei. Tako, eto, ne razgovaram s mnogo ljudi. Jednom me dola posjetiti neka ena. Rekla je da je iz Ureda za reparacije i da u dobiti neki novac. Kazao sam da novac ne elim. Vrlo se razljutila i ustrajala na tome da je moje pravo da dobijem odtetu za ono to su uradili. Nisam se pokolebao.

Poslali su drugog ovjeka, a ja sam opet odbio. Taj mi je rekao da je protupropisno to otklanjam odtetu. Otkrio sam to misli: ovo e unijeti zbrku u njihove knjige. Ali od njih primam samo ono to su mi obavezni. Kad sam bio u britanskoj bolnici, jedan od lijenika pitao me zato ne iselim u Izrael, koji je uskoro trebao dobiti nezavisnost. to sam mu mogao rei? Nisam mu mogao kazati da nikad neu moi otii u Dom nakon onoga to sam uinio Esther, mojoj eni. esto razmiljam i sanjam o tome kako mora izgledati ivot u Izraelu, ali nisam dostojan da tamo otiem. Ali ako ikad itko ove retke proita u zemlji Izraelu, koju ja nikad vidjeti neu, bi li, molim, htio izmoliti kaddish za mene? SALAMON TAUBER Altona, Hamburg dne 21. studenog 1963. Peter Miller je odloio dnevnik i opruio se u naslonjau, puei i piljei u strop. Malo prije pet ujutro uo je kako se otvaraju vrata stana. Sigi se vratila s posla. to ti tako kasno radi? pitala je. itao sam rekao je Miller. Kasnije su leali u krevetu dok su prve zrake zore ocrtavale toranj crkve sv. Mihaela. Sigi je bila pospana i zadovoljena poput mlade ene koja je upravo bila milovana, a Miller je muke I zamiljeno buljio u strop. Ba me zanima to ti je na pameti rekla je Sigi nakon kratkog vremena. Samo razmiljam. Vidim. Ali o emu? O slijedeoj reportai koju u raditi. Pomaknula se i pogledala ga. to e to raditi? upitala ga je. Miller se nagnuo s kreveta i ugasio cigaretu. Poi u u hajku za jednim ovjekom rekao je.

III Dok su Peter Miller i Sigi zagrljeni spavali u Hamburgu, veliki coronado argentinskog zrakoplovnog poduzea preletio je mrane bregove Kastilje i uao u konanu fazu sletanja na madridski aerodrom Barajas. U prvom razredu u treem redu odotrag, na sjedalu do prozora sjedio je ovjek ezdesetih godina eljezno-sive kose i potkresana brka. Postojala je samo jedna fotografija toga ovjeka, i ta ga je pokazivala onakva kakav je bio kad mu je bilo otprilike etrdeset: kratko oiana kosa, bez brkova koji bi mu sakrivali usta i s usjeenim razdjeljkom koji se protezao lijevom stranom glave. Teko da bi ijedan od one male skupine ljudi koja je vidjela ovu fotografiju prepoznao ovjeka u zrakoplovu, jer mu je gusta kosa bila zaeljana s ela, a vie nije imao ni razdjeljka. Fotografija u pasou odgovarala je njegovu novom izgledu. Ime u tom istom pasou kazivalo je da je to senor Ricardo Suertes, argentinski dravljanin, a ime je samo po sebi bilo jo jedna od mranih ala koju je taj ovjek zbio sa svijetom. Jer suerte na panjolskom znai srea, a srea se njemaki kae glueck. Putnik iz aviona koji se te noi sputao u Madrid roen je kao Richard Gluecks, koji je kasnije postao general SS-a, glavar Glavnog ureda privredne uprave, i Hitlerov glavni nadzornik koncentracionih logora. Na potjernicama Zapadne Njemake i Izraela, bio je na treem mjestu, iza Martina Bormanna i prijanjeg efa Gestapa Heinricha Mullera. Bio je traeniji ak i od dra Josefa Mengelea, vrajeg doktora iz Auschwitza. U Odessi je on bio drugi po vanosti, izravni zamjenik Martina Bormanna, koji je poslije 1945. naslijedio Fhrera. Uloga koju je Richard Gluecks odigrao u zloinima SS-a jedinstvena je i moe se usporediti samo s nainom na koji je uspio izvesti svoj posvemanji nestanak u svibnju 1945. Gluecks je bio jedan od najodgovornijih planera pokolja vaniji i od Adolfa Eichmanna a ipak nikad sam nije povukao obara. Da se neobavijetenu putniku reklo tko je zapravo ovjek koji sjedi do njega, dobrano bi se bio zapitao zato se taj bivi glavar

nekog tamo ekonomskog ureda nalazi na tako visoku mjestu u potjernici. Kad bi se zainteresirao, saznao bi da se od zloina protiv ovjenosti koje su poinili Nijemci izmeu 1933. i 1945. vjerojatno 95 posto moe pripisati izravno SS-u. Od tih zloina, za osamdeset do devedeset posto mogu se teretiti dva odsjeka u SS-u. Ti su odsjeci Glavni ured za sigurnost Reicha i Glavni ured privredne uprave Reicha. Ukoliko pomisao na to da je jedan privredni ured umijean u masovne zloine kod nekog itatelja pobuuje uenje, valja podsjetiti na nain na koji je planirano provoenje posla. Ne samo to je planirano da se istrijebe svi evropski idovi, a s njima i veina Slavena, nego se planiralo i to da rtve to svoje pravo na smrt i plate. Prije nego to su se otvorila vrata plinskih komora, esesovci su ve bili izveli najvei grabe u povijesti. U sluaju idova, plaanje je imalo tri stadija. Prvo su im otete trgovine, kue, tvornice, bankovni rauni, namjetaj, automobili i odjea. Zatim su oni sami ukrcani za istok za radne logore i logore smrti. Govoreno im je da ih preseljuju, a dobrim su dijelom i sami u to povjerovali; nosili su samo ono to su mogli ponijeti, obino dva kovega. Na logorskom trgu to im je takoer oduzeto, ba kao I odjea koju su nosili na sebi. Iz ove prtljage est milijuna ljudi, oduzeto je plijena u vrijednosti nekoliko tisua milijuna dolara, jer su evropski idovi onog vremena imali obiaj da putuju sa svim svojim blagom, a ta je navika osobito bila rasprostranjena kod idova iz Poljske i istonih zemalja. Iz logora su u esesovske tabove u Njemakoj stizali cijeli vlakovi zlatnog nakita, dijamanata, safira, rubina, srebrnih sipki, lujdora, zlatnih dolara i svakovrsnih novanica. SS je cijelo vrijeme svoga postojanja iz tih operacija izbijao dobit. Jedan dio te dobiti, u obliku zlatnih sipki igosanih orlom i oznakom dvostruke munje SSa, pri svretku rata deponiran je u vicarske, lihtentajnske, tandirske I bejrutske banke kako bi se stvorilo blago na kojem je kasnije izrasla Odessa. Znatan dio tog zlata I dalje lei pod cirikim ulicama, a uvaju ga samodopadni i kreposni novari toga grada. Drugi stadij eksploatacije odnosio se na tjelesnu snagu rtava. U tijelima zatvorenika bilo je energije koja se mogla korisno upotrijebiti. U tom su pogledu idovi svrstani na istu razinu s

Rusima i Poljacima koji su zarobljeni uglavnom bez novaca. Oni koji nisu bili sposobni za rad istrijebljeni su kao beskorisni. Oni pak koji su bili sposobni za rad dati su u najam bilo vlastitim esesovskim tvornicama, bilo njemakim industrijskim koncernima, poput Kruppa, Thyssena, von Opela i drugih, uz cijenu od tri marke na dan za nekvalificiranog radnika, odnosno etiri za kvalificiranog. Izriaj na dan znaio je onoliko rada koliko se moglo iscrpsti u razdoblju od dvadeset i etiri sata iz tijela kojem se gotovo i nije davala hrana. SS je bio drava u dravi. Imao je vlastite tvornice, radionice, razvojne i konstrukcijske odsjeke, servise i radionice za odravanje te odjele odjee. Sam je za se proizvodio gotovo sve to bi mu ikad moglo zatrebati, a u radu se koristio radnicima robovima, koji su po Hitlerovu nalogu bili vlasnitvo SS-a. Trei stadij eksploatacije obuhvaao je leeve mrtvih. Ljudi su u smrt polazili goli, ostavljajui za sobom itave vagone cipela, arapa, pribora za brijanje, naoala, kaputa i hlaa. Za njima je ostajala i kosa, koja se otpravljala natrag u Reich da bi se iz nje pravile pustene izme za zimsko ratovanje, zlatne plombe koje su se iz leeva upale klijetima da bi se kasnije, pretopljene u zlatne ipke, pohranjivale u Zrichu. Pokuali su upotrijebiti kosti kao gnojivo, a tjelesne masti istopiti za sapun, ali su se ta nastojanja pokazala neekonominima. Za cjelokupnu ekonomsku stranu istrebljenja etrnaest milijuna ljudi zaduen je bio esesovski Glavni ured privredne uprave Reicha, kojemu se na elu nalazio ovjek koji se upravo nalazio na sjedalu 3B velikog putnikog aviona. Gluecks je bio od onih koji nisu htjeli staviti na kocku svoj ivot i slobodu i vratiti se nakon bijega u Njemaku. Dobro potkoen sredstvima iz tajnih fondova, mogao je ugodno ivjeti u Junoj Americi, a tako je i uradio, a i radi. Njegova predanost nacistikom idealu nije poljuljana dogaajima iz 1945. godine, a to mu je, zajedno s njegovim bivim poloajem, osiguralo visoko I ugledno mjesto meu izbjeglim nacistima u Argentini, odakle se upravljalo Odessom. Avion je pristao bez ikakvih problema, a ni putnici nisu imali nikakvih potekoa s carinom. Putnik iz treeg reda govorio je

panjolski tako dobro da na se nije svraao pozornost. On se ve dugo mogao izdavati za Junoamerikanca. Pred terminalom je uzeo taksi i, po davnoj navadi, dao mu neku adresu koja je itav blok kua udaljena od hotela Zurburan. Isplativi taksi u sreditu Madrida, ponio je svoju putnu torbu I proetao posljednjih dvjestotinjak metara koji su ga dijelili od hotela. Rezervirao je bio sobu teleksom, pa se sad samo prijavio i popeo u sobu da se istuira i obrije. Tono u devet na vratima se zaulo blago kucanje: prvo tri udarca a zatim, nakon stanke, jo dva. Otvorio je vrata i propustio posjetioca, kojega je bio prepoznao. Gost je za sobom zatvorio vrata, kucnuo petama u stav mirno i munjevito podigao desnicu u stari pozdrav. Sieg Heil rekao je ovjek. General Gluecks kimnuo je mlaem ovjeku s odobravanjem i podigao svoju desnicu. Sieg Heil rekao je tie. Mahnuo je svojem posjetitelju da sjedne. ovjek koji mu je sjedio suelice takoer je bio Nijemac, bivi oficir SS-a, a sada ef Odessine mree u Zapadnoj Njemakoj. Doljak se osjeao vrlo poaenim to je pozvan u Madrid da se osobno sastane s tako visokom arom. Pretpostavio je da taj sastanak ima neke veze sa smru predsjednika Kennedyja od prije trideset i est sati. Nije se varao. General Gluecks natoio si je s pladnja alicu kave i paljivo pripalio veliku coronu*( Corona vrsta cigare.). Vjerojatno ste naslutili razloge ovog iznenadnog i za mene riskantnog posjeta Evropi rekao je. Budui da na ovom kontinentu ne volim ostajati due nego to je potrebno, odmah u prijei na stvar i bit u kratak. Potinjeni iz Njemake sjedio je u stavu iekivanja. Kennedy je sada mrtav, a to je za nas velika srea nastavio je general. Ne smije se dogoditi da iz toga za se ne izvuemo najveu moguu korist. Pratite li me? Svakako, u naelu, gospodine generale odgovorio je mlai ovjek urno. Ali ne znam na koji nain? Mislim na tajni sporazum o naoruanju izmeu bonskog oloa i svinja iz Tel Aviva. Vi znate za taj ugovor o naoruanju?

Znate da tenkovi, topovi, i drugo oruje i sada idu iz Njemake u Izrael? Da, naravno. A znate i to da naa organizacija radi sve to je u njezinoj moi da pomogne egipatsku stvar, tako da bi Egipani jednog dana u bici do koje e doi odnijeli potpunu pobjedu? Svakako. U tu smo svrhu ve organizirali novaenje brojnih njemakih znanstvenika. General Gluecks je kimnuo. Jo u se vratiti na to. Ono o emu elim govoriti, to je naa politika prema naim arapskim prijateljima: elimo da budu to bolje obavijeteni o detaljima ovog izdajnikog sporazuma, kako bi mogli napraviti najotriju predstavku Bonnu diplomatskim kanalima. Ovi arapski prosvjedi doveli su u Njemakoj do formiranja grupe koja se estoko opire ugovoru o naoruavanju, jer taj ugovor uznemiruje Arape. Ova grupa, uglavnom nesvjesno, igra nau igru. Sve do kabinetske razine vri pritisak na glupavog Erharda da taj sporazum opozove. Da, pratim vas, gospodine generale. Dobro. Sve dosad Erhard nije obustavio isporuke oruja, ali se nekoliko puta pokolebao. Glavni argument onih koji ele da se taj njemako-izraelski sporazum o naoruavanju provede u djelo do sada je bilo to da je ugovor podupro Kennedy, a to Kennedy eli, to mu Erhard daje. Da. To je istina. Ali Kennedy je sada mrtav. Mlai ovjek iz Njemake se ispravio, oi su mu zasjale od oduevljenja, jer je novo stanje stvari u njegovim mislima otvaralo nove perspektive. Esesovski general otresao je u alicu za kavu centimetar pepela s cigare i njezin upaljeni vrak uperio na svojeg potinjenog. Stoga do kraja ove godine glavni program politike akcije naih prijatelja i pobornika u Njemakoj mora biti raspirivanje javnog mnjenja, i to u to je mogue irim razmjerima, protiv sporazuma o naoruavanju a u korist njemakih istinskih i tradicionalnih prijatelja Arapa.

 Da, da, to se moe uraditi. Mlai se ovjek iroko osmjehivao. Odreeni kontakti koje imamo u kairskoj vladi osigurat e neprekidnu struju diplomatskih prosvjeda preko vlastite i drugih ambasada nastavio je general. Ostali arapski prijatelji postarat e se za demonstraciju arapskih studenata i njemakih prijatelja Arapa. Va e posao biti koordinacija kampanje kroz razliite pamflete i magazine koje potajno podupiremo, oglasi u najvanijim novinama i revijama i obrada onih slubenika koji su bliski vladi i politiarima. Te ljude svakako treba pridobiti da se pridrue sve veem nezadovoljstvu javnosti koja se protivi ugovoru o naoruanju. Mlai ovjek se namrtio. Vrlo je teko u dananjoj Njemakoj raspirivati protu izraelske osjeaje. promrmljao je. To niti nee biti potrebno osorno je rekao onaj drugi. Stav je jednostavan: zbog praktinih razloga Nijemci se, radi nekakvih glupih, navodno, tajnih isporuka oruja, ne smiju odaleiti od osamdeset milijuna Arapa. Mnogi e Nijemci, a osobito diplomati, prihvatiti ovaj argument. Nai znani prijatelji u Ministarstvu vanjskih poslova tome e se pridruiti. Takvo praktino stanovite potpuno je dopustivo. Naravno da e za to biti namaknuta odgovarajua sredstva. Sada kad je Kennedy mrtav i kad se ini da Johnson nije sklon prihvatiti istu proidovsku vanjsku politiku, najvanije je da se Erhard na svim razinama ukljuivi tu i njegovu vlastitu vladu izloi stalnom pritisku da odbaci taj nesretni sporazum. Budemo li Egipanima mogli pokazati da smo promijenili kurs bonske vanjske politike, naa e akcija u Kairu morati znatno porasti. ovjeku iz Njemake ve se u pameti poeo ocrtavati plan kampanje, pa je nekoliko puta kimnuo glavom. Bit e uraeno rekao je. Izvrsno odgovorio je general Gluecks. ovjek koji je sjedio ispred njega promotrio ga je. Gospodine generale, spomenuli ste njemake znanstvenike koji sada rade u Egiptu.

 Ah, da. Rekao sam da u se tome vratiti kasnije. Oni predstavljaju drugi krak naeg plana da idove unitimo jednom i za svagda. Vi ste, naravno, uli o raketama u Helwanu? Da, gospodine. Barem u grubim crtama. Ali ne o tome emu su zapravo namijenjene? Pa naravno, pretpostavljao sam ... Da e biti upotrijebljene za to da na Izrael prebace nekoliko tona jakog eksploziva? general Gluecks se iroko osmjehnuo. Niste mogli imati pogreniju predodbu. Ipak, mislim da je nastupio trenutak da vam kaem zbog ega su zapravo one rakete i ljudi koji ih prave od tako vitalne vanosti. General Gluecks je utonuo u naslonja, zagledao se u strop i svome podreenom ispriao pravu istinu o heluanskim raketama. Nakon ratne katastrofe, dok je Egiptom jo vladao kralj Faruk, tisue nacista i bivih pripadnika SS-a pobjeglo je u Egipat i tamo na pijesku pokraj Nila nalo sigurno utoite. Meu onima koji su pristigli bio je i znatan broj uenjaka. I prije nego to je Faruk oboren vojnim puem, dvojica njemakih uenjaka po kraljevoj su narudbi izraivala prve nacrte za eventualno podizanje tvornice raketa. Bilo je to 1952, a ta dva profesora bila su Paul Goerke i Rolf Engel. Nakon to je na vlast doao Gamal Naser, projekt je odgoen, ali nakon vojnog poraza egipatskih snaga u sinajskom ratu 1956. godine, novi egipatski vlastodrac zakleo se da e jednog dana Izrael posve unititi. Kad je Moskva 1961. definitivno odbila njegov zahtjev za tekim raketama, Goerke-Engelov projekt egipatske tvornice raketa potpuno je revitaliziran, pa su, ne tedei vremena i novca, njemaki profesori i Egipani u roku od godinu dana podigli i otvorili Tvornicu 333 u Hehvanu, sjeverno od Kaira. Otvoriti tvornicu je jedno, a projektirati i proizvesti rakete drugo. Naserovi suradnici, od kojih je najvei dio bio pronacistiki orijentiran jo od vremena rata, imali su vrste veze s predstavnicima Odesse u Egiptu. Upravo je od njih dolo rjeenje egipatskog glavnog problema kako pribaviti znanstvenike koji su neophodni za izradu raketa.

Ni Rusija, ni Amerika, ni Britanija, ni Francuska nisu htjele prepustiti ni jednog jedinog strunjaka. No Odessa je upozorila na to da su rakete koje Naser treba i veliinom i dometom neobino sline raketama V-2 koje su Werner von Braun i njegovi ljudi svojedobno gradili u Peenemundeu a za razaranje Londona. Znatan dio tog ljudstva bio je jo uvijek na raspolaganju. Pri kraju 1961. poelo je regrutiranje njemakih znanstvenika. Mnogi od njih radili su u zapadnonjemakom Institutu za svemirska istraivanja u Stutt-gartu. Bili su nezadovoljni, jer je Pariki sporazum iz 1954. zabranio Nijemcima da se bave istraivanjem ili proizvodnjom u stanovitim podrujima, a osobito ne atomskom fizikom i raketama. Uz to, uvijek su oskudijevali sredstvima. Za mnoge od tih znanstvenika ponuda mjesta pod suncem, dostatnih sredstava za istraivanje i prilike za konstrukciju pravih raketa bila je i vie nego primamljiva. Odessa je imenovala svog glavnog ovjeka za novaenje u Njemakoj, a ovaj je zatim za svog pouzdanika postavio biveg esesovskog narednika Heinza Kruga. Zajedno su proeljavali Njemaku u potrazi za ljudima koji bi bili voljni ii u Egipat i za Nasera proizvoditi rakete. Uz plae koje su mogli ponuditi, nije im manjkalo kandidata. Meu njima je bio ugledni professor Wolfgang Pilz, kojega su iz poslijeratne Njemake povukli Francuzi da bi kasnije postao otac francuske rakete Veronique, osnove de Gaulleova svemirskog programa. Profesor Pilz otiao je u Egipat na poetku 1962. Zatim je tu bio dr Heinz Kleinwachter, pa onda dr Eugen Saenger sa enom Irenom, koji su oboje pripadali von Braunovoj ekipi V-2, kao i doktori Josef Eisig i Kirmayer, sve sami strunjaci za pogonska goriva i tehnike. Prve rezultate njihova rada svijet je vidio na kairskim ulicama 23. srpnja 1962. godine, na paradi u povodu osme obljetnice Farukova pada. Kroz oduevljeno mnotvo provezene su dvije rakete El Kahira i El Zafira, dometa 500, odnosno 300 kilometara. Premda su ove rakete imale samo oklop, tj. bile su bez bojnih glava i goriva, trebale su biti prve od 400 takvih projektila koji e jednog dana biti ispaljeni na Izrael. General Gluecks je zastao, primakao cigaru i vratio se u sadanjost.

 Problem lei u ovome: premda smo rijeili pitanje proizvodnje oklopa, bojnih glava i goriva, kljuna stvar kao teledirigiranje raketa lei u sistemu za navoanje. Uperio je cigaretu prema ovjeku iz Zapadne Njemake. A to, eto, nismo mogli dobaviti Egipanima nastavio je. Premda u Stuttgartu i drugdje ima znanstvenika i strunjaka koji rade na sistemu navoenja, nismo nijednog mogli pridobiti da emigrira u Egipat. Svi strunjaci koje smo tamo poslali specijalisti su za aerodinamiku, pogon i bojne glave. A Egipanima smo bili obeali da e dobiti rakete, i tako mora biti. Predsjednik Naser je uvjeren da e jednog dana doi do rata izmeu Egipta I Izraela, i rata e biti. On vjeruje da e rat izvojevati svojim tenkovima i vojnicima. Nae informacije nisu tako optimistike unato njegovoj brojanoj nadmoi. Ali zamislite kakav e biti na poloaj ako se kad sve sovjetsko naoruanje, kupljeno za teke milijarde dolara, omane pokae da rakete, koje su izradili znanstvenici to smo ih mi regrutirali, donesu pobjedu. Nae bi pozicije bile neoborive. Jednim bismo potezom proveli dvije stvari. Osigurali bismo vjenu zahvalnost Bliskog istoka, pouzdanog doma naem narodu za sva vremena, a postigli bismo i konano i potpuno unitenje udijske drave, ispunivi tako posljednju elju umirueg Fiihrera. Velik je to izazov, takav da ne smijemo i neemo pogrijeiti. Potinjeni je sa strahom i pomalo zbunjeno gledao kako njegov pretpostavljeni koraa sobom. Oprostite mi, gospodine generale, ali hoe li 400 bojnih glava srednjeg dometa zaista zauvijek dokrajiti idove? Golema e razaranja prouzrokovati to da, ali totalno unitenje? Gluecks se hitro okrenuo i uz pobjedniki smijeak zapiljio u mlaeg ovjeka. Kakve bojne glave? viknuo je. Valjda ne mislite da emo na one svinje primijeniti samo snani eksploziv. Predloili smo predsjedniku Naseru a on se smjesta suglasio da one bojne glave na raketama budu drukijeg tipa. Neke od njih sadravat e koncentrirane kulture kuge, a druge e eksplodirati visoko iznad zemlje, obasuvi cjelokupni teritorij Izraela radioaktivnim stroncijem 90. Za nekoliko sati svi e oni dolje poumirati od zaraze ili gama zraka. To mi, eto, imamo za njih.

Otvorenih usta posjetilac je zurio u govornika. Fantastino proaptao je. Sad sam se prisjetio da sam prolog ljeta itao o nekom suenju u vicarskoj. Samo saetke, najvei dio odvijao se iza zatvorenih vrata. Dakle, to je istina. Ali, generale, pa to je briljantno. Briljantno, da, a i neizbjeno ukoliko mi iz Odesse uspijemo one rakete opremiti teledirigiranim sistemima koji su potrebni da ih se navede ne samo u ispravne smjerove nego i do tonih lokacija na kojima moraju eksplodirati. ovjek koji nadzire cjelokupnu istraivaku operaciju kojoj je cilj pronalaenje sistema navoenja onih raketa radi sada u Zapadnoj Njemakoj. Njegovo tajno ime je Vulkan. Moda ete se sjetiti da je u Grkoj mitologiji Vulkan bio kova koji je izraivao munje za bogove. Je li on uenjak? Ne, nipoto. Kad je 1955. bio primoran da nestane bio bi se normalno, vratio u Argentinu. Ali od vaeg smo prethodnika traili da tom ovjeku smjesta osigura lani paso, kako bi mogao ostati u Njemakoj. Zatim mu je iz Zricha isplaen milijun dolara, ime je u Njemakoj osnovao jednu tvornicu. Prvotna misao bila je da se ta tvornica iskoristi kao fasada za jedan drugi tip istraivanja koji nas je tada zanimao, ali koji je sada zabaen u korist sistema za navoenje heluanskih raketa. Tvornica kojom rukovodi Vulkan sada proizvodi tranzistorske prijemnike. No to je samo fasada. U istraivakom odjelu tvornice skupina znanstvenika ve je sada angairana na pronalaenju sistema za navoenje koji e se jednog dana ugraditi na rakete u Hekvanu. A zato oni jednostavno ne odu u Egipat? upitao je ovjek iz Njemake. Gluecks se opet nasmijeio i nastavio koraati. E, tu je ono to je na j genijalni je u cijeloj operaciji. Rekao sam vam ve da u Njemakoj postoje ljudi sposobni da proizvedu takve sisteme za navoenje raketa, ali ni jednog se nije moglo privoljeti da emigrira. Skupina onih koji sada rade u istraivakom odjelu Vulkanove tvornice zapravo vjeruje da radi po ugovoru naravno, osobito tajnom za Ministarstvo obrane u Bonnu. Ovaj puta je potinjeni ustao sa stolca, a kava mu se prolila po sagu.

 Boe nebeski! Kako se to samo moglo urediti? Vrlo jednostavno. Pariki sporazum zabranjuje Njemakoj istraivanje na podruju raketa. Vulkanovi ljudi poloili su zakletvu da e uvati tajnu pravom slubeniku Ministarstva obrane u Bonnu, koji je takoer jedan od naih. Toga je ovjeka pratio jedan general, kojega su se znanstvenici mogli sjetiti iz minulog rata. Sve su to ljudi spremni da rade za Njemaku, ak i protiv Parikog sporazuma, ali nisu pripravni da rade i za Egipat. Sad oni vjeruju da rade za Njemaku. Jasno, trokovi su izvanredni. U normalnim okolnostima istraivanje ovakve prirode moe poduzeti samo velika sila. Cjelokupni ovaj program uvelike je opteretio nae tajne fondove. Da li sada shvaate vanost Vulkana? Naravno odgovorio je ef Odesse za Njemaku. Ali ako se tom ovjeku neto dogodi, zar se program ne bi mogao i dalje odvijati? Ne. On je jedini vlasnik tvornice. Sam njome upravlja. Samo on moe nastaviti isplaivati zarade znanstvenicima i ogromne trokove istraivanja. Ni jedan od znanstvenika nema nikakva posla s bilo kim drugim u tvrtki, a nitko u tvrtki ne zna pravu istinu o glomaznom istraivakom odjelu. Svi misle da ljudi u dobro zatvorenom odjelu rade na mikrovalnim krugovima, na neemu to e izazvati revoluciju na tritu tranzistora. Tajnost se objanjava mjerama predostronosti protiv industrijske pijunae. Jedina spona meu dvama odsjecima je Vulkan. Kad njega ne bi bilo, cjelokupni bi projekt zamro. Moete li mi rei ime tvornice? General Gluecks razmislio je za trenutak, a onda izustio to ime. Drugi je ovjek zapanjeno zurio. Pa ja znam te prijemnike prosvjedovao je. Naravno. To je dobra tvrtka koja proizvodi dobre radioprijemnike. A direktor ... to je ... Da. To je Vulkan. Sada shvaate vanost ovog ovjeka i onoga to on radi. Zbog toga vam moram dati jo jednu uputu. Evo... Iz nutarnjeg depa svojeg kaputa general Gluecks je izvadio jednu fotografiju i pruio je ovjeku iz Njemake. Nakon to je dugo

i preseneeno piljio u fotografiju, okrenuo ju je i s poleine proitao ime. Boe dragi, pa ja sam mislio da je on u Junoj Americi! Gluecks je odmahnuo glavom. Naprotiv. On je Vulkan. Upravo sada njegov je posao uao u odlunu fazu. Stoga, ako bi sluajno do vas doprlo nekakvo aputanje bilo koga tko bi postavljao nezgodna pitanja o ovom ovjeku, tu bi osobu trebalo ... obeshrabriti. Jedno upozorenje, a zatim rjeenje po kratkom postupku. Shvaate li, Kamerad? Nitko, ponavljam, nitko se ne smije toliko pribliiti da razotkrije tko je zapravo Vulkan. Esesovski je general ustao. Tako je postupio i njegov gost. To e biti sve rekao je Gluecks. Upute imate. IV Ali ti ak ne zna ni je li iv. Peter Miller i Karl Brandt sjedili su jedan uz drugoga u Millerovom autu pred inspektorovom kuom, kamo je nakon nedjeljnog ruka Miller dovezao inspektora koji je toga dana bio slobodan. Ne, ne znam. To je, dakle, prvo to moram otkriti. Ako je Roschmann mrtav, onda je oito sve svreno. Moe li mi pomoi? Brandt je promislio o toj molbi, a zatim polako odmahnuo glavom. Ne, ao mi je. Ne mogu. Zato? Gledaj, napravio sam ti uslugu time to sam ti dao dnevnik. Onako samo meu nama. Zato to me okirao, zato to sam pomislio da bi ti iz toga mogao napraviti reportau. Ali uope nisam ni slutio da bi ti pokuao potraiti Roschmanna. Zato ne bi napravio reportau samo o tome kako si otkrio dnevnik? Zato to tu nema nikakva materijala rekao je Miller. to da kaem? Panja, panja! Naao sam notes u kojem jedan starac, koji se netom otrovao plinom, opisuje to je sve proao u ratu? Misli li da bi to ikoji urednik kupio? Eto, ja smatram da je dnevnik uasan dokument, ali to je samo moje miljenje. Nakon rata

su napisane stotine memoara. Svijet se od njih umorio. Sam dnevnik ne moe se prodati ni jednom njemakom listu. Pa to e onda uraditi? upitao je Brandt. Jednostavno ovo: na temelju dnevnika pokrenut u veliku policijsku hajku za Roschmannom I pria je tu. Brandt je polako otresao pepeo u pepeljaru. Nee biti nikakve velike policijske hajke rekao je. Peter, ti moda pozna novinarstvo, ali ja poznam hamburku policiju. Na je posao da u Hamburgu suzbijamo zloine danas, godine 1963. Nitko nee ionako preoptereenim detektivima davati zadatke da progone nekog ovjeka za ono to je poinio u Rigi prije dvadeset godina. To ne hoda. Ali bi li ti bar mogao pokrenuti stvar? upitao je Miller. Brandt je zanijekao glavom. Ne. Ja ne. Zato ne? Zbog ega? Zato to se ne elim u to upetljati. to se tebe tie, to je u redu. Samac si, bez obaveze. Ako eli, moe progoniti vile. Ja imam enu i dvoje djece, dobru karijeru, i nemam namjere da tu karijeru ugrozim. Zato bi ovo ugrozilo tvoju karijeru u policiji? Roschmann je zloinac, nije li tako? Za policiju se pretpostavlja da progoni zloince. U emu je problem? Brandt je pritisnuo opuak. Teko je to tek tako objasniti. Ali u policiji je prisutan stanovit stav, nita konkretno, tek osjeaj. A taj osjeaj kazuje da za karijeru mladog policajca nije osobito dobro da pone previe energino eprkati po ratnim zloincima SS-a. Uostalom, nita se iz toga ne moe izbiti. Zahtjev bi jednostavno bio odbijen. Ali podnesak dospijeva u arhivu. A onda se tvoje anse za napredovanje rasprsnu. Nitko to ne spominje, ali svi znaju. Stoga ako eli iz ovoga napraviti bombu, izvoli sam. Sa mnom ne raunaj. Miller je sjedio i buljio kroz vjetrobran. U redu. Ako tako stvari stoje ... rekao je napokon. Ali odakle moram poeti. Je li Tauber jo togod ostavio?

 Pa, samo jednu ceduljicu. Morao sam je uzeti i priloiti izvjetaju o samoubojstvu. Mora da je ve uloena u spis, a spis ve zakljuen. to je bio tamo napisao? upitao je Miller. Nije mnogo kazao je Brandt. Samo da poinja samoubojstvo. Da, jo neto. Napisao je da svoje stvari ostavlja nekom svojem prijatelju, stanovitom gospodinu Marxu. Dobro, eto poetka. Gdje je taj Marx? Do vraga, odakle da ja to znam? rekao je Brandt. Hoe rei da je to sve to je pisalo na ceduljici? Samo gospodinu Marxu? Bez adrese? Nita kazao je Brandt. Samo Marx. Bez ikakve oznake gdje taj stanuje. No da, mora da je negdje nedaleko. Zar ga nisi potraio? Brandt je uzdahnuo. Hoe li konano utuviti u glavu? Mi u policiji vrlo smo zaposleni. Ima li ti pojma koliko u Hamburgu ima Marxova? Samo u telefonskom imeniku ima ih nekoliko stotina. Ne moemo izgubiti tjedne traei upravo ovog Marxa. Uostalom, ono to je starac ostavio nije vrijedno ni deset pfenniga. Znai, to je sve? Nema nita vie? upitao je Miller. Ba nita. Ako eli pronai Marxa, sretno ti bilo! Hvala, potrait u ga. kazao je Miller. Rukovali su se, a onda se Brandt vratio svojem nedjeljnom obiteljskom ruku. Miller je slijedee jutro poeo posjetom kui u kojoj je Tauber stanovao. Vrata je otvorio ovjek srednjih godina u zamrljanim hlaama koje je pritegnuo konopcem. Na ovjeku je bila razdrljena koulja bez okovratnika, a po ekinjastoj bradi razabiralo se da se tri dana nije obrijao. 'bro jutro. Jeste li vi gazda? Mukarac je odmjerio Millera od glave do pete pa kimnuo. Smrdio je po kupusu. Ovdje se prije nekoliko veeri jedan ovjek ubio plinom. rekao je Miller. Jeste li vi iz policije? Ne, iz novina. Miller je pokazao svoju novinarsku iskaznicu.

 Nemam to izjaviti. Miller je bez osobitih potekoa u ovjekovu ruku tutnuo novanicu od deset maraka. elim samo pogledati njegovu sobu. Ve sam je iznajmio. to je s njegovim stvarima? Eno ih otrag u dvoritu. to bih inae s njima? Hrpa starudije leala je na kupu; kiica je rominjala. Stvari su jo uvijek vonjale po plinu. Jedan stari islueni pisai stroj, dva iznoena para cipela, svakovrsna odjea, hrpa knjiga i bijeli svileni al s resama, koji mora Miller je to pretpostavio imati neku vezu sa idovskom vjerom. Prevrnuo je sve stvari u gomili, ali nije bilo nikakva traga nekog adresara ili neega to bi bilo naslovljeno na Marxa. Je li to sve? Sve rekao je ovjek, koji ga je mrzovoljno promatrao zaklonjen dvorinim vratima. Imate li nekog stanara koji se zove Marx? Jok. Poznate li nekog Marxa? Jok. Je li stari Tauber imao kakvih prijatelja? Koliko znam, nije. ivio je samotniki. Izlazio je i vraao se u sve mogue sate i neprekidno vukao noge. Rekao bih da je bio aknut. Ali stanarinu je plaao redovito. Nikakvih s njim potekoa nije bilo. Jeste li ga ikad vidjeli s kime? Ne, nikad. Nije izgledao kao da ima prijatelje. Nita me to ne udi; neprekidno je neto mumljao u bradu. Bio je aknut. Miller je otiao i poeo se propitkivati po ulici. Veina se ljudi sjeala da je viala starca kako se vue uokolo pognute glave, umotan u zimski kaput koji mu je sezao do glenjeva, glave pokrite vunenom kapom, ruku u vunenim rukavicama iz kojih su provirivali vrci prstiju. Tri je dana istraivao etvrt u kojoj je Tauber ivio, raspitujui se u mljekarstvu, u prodavaonici povra, mesnici, eljezariji, pivnici, trafici, zaustavljajui mljekara i potara. U srijedu poslije podne

naiao je na skupinu balavaca koji su uza zid nekakvog skladita igrali nogomet. to, onog starog idova? Ludog Sollyja? rekao je voa grupe, odgovarajui na pitanje. Ostali su ih okruili. Ba njega rekao je Miller. Ludog Sollyja! On je bio aknut rekao je netko iz gomile. Hodao je ovako. Deko je uvukao glavu u ramena, epao kaputi i napravio nekoliko tekih koraaja, vukui noge, mrmljajui samom sebi u bradu i zvjernjajui oima. Ostali su derani prasnuli u smijeh, a jedan je glumca svojski opalio tako da se ovaj izvalio na zemlju. Je li ga ikad itko vidio s nekim? pitao je Miller. Je li s kime razgovarao? S nekim drugim ovjekom? to e vam to? upitao je onaj glavni sumnjiavo. Mi mu nita nismo uinili. Miller se tek onako poeo igrati s kovanih pet maraka. Bacio je novac uvis i uhvatio ga. Osam para oiju promatralo je srebrni odsjaj kovanice, koja se okretala. Osam glava polako je odmahnulo. Miller se okrenuo i otiao. Gospodine! Zastao je i osvrnuo se. Priao mu je najmlai djearac. Vidio sam ga jednom s nekim ovjekom. Priali su. Sjedili i priali. Gdje je to bilo? Dolje, uz rijeku. Na travnjaku uz rijeku. Tamo su neke klupe. Sjedili su na jednoj i pripovijedali. Koliko je star bio onaj drugi? Vrlo star. Imao je puno sijede kose. Miller mu je hitnuo novac, uvjeren da ga je potroio ni za to. Ipak je otiao do rijeke i ogledao se du dugakog travnjaka. Bilo je tu desetak klupa, a sve su bile prazne. Ljeti bi ondje bilo mnogo ljudi koji bi sjedili uz Elbu i promatrali velike trgovake brodove koji uplovljuju ili isplovljuju, ali potkraj studenog nikog nije bilo. Slijeva, na njegovoj obali, nalazila se ribarska luka. Pet-est ribarskih brodova sa Sjevernog mora u pristanitu je iskrcavalo tovar svjee ulovljenih sleeva i skua ili se pak spremalo da ponovno isplovi.

Kao djeak bio se vratio u razrueni grad s imanja kamo su ga bili evakuirali za vrijeme bombardiranja, te je odrastao meu krem i ruevinama. Najmilije igralite bila mu je upravo ribarska luka kod Altone. Volio je ribare, opore, dobrodune ljude koji su vonj ali po katranu, soli i duhanu za lulu. Pomislio je na Eduarda Roschmanna i pitao se kako ista zemlja moe roditi i njega i njih. Misli su mu se vratile na Taubera i on je opet pretresao svoj problem. Gdje li je Tauber uope mogao nai svog prijatelja Marxa? Znao je da neto nedostaje, ali mu nikako nije polazilo za rukom da odgonetne to. Otkrilo mu se to tek u autu, kad je kraj altonskog kolodvora stao na benzinskoj pumpi. I kao to esto biva, radilo se o sluajnoj primjedbi. Slubenik na pumpi upozorio ga je da je poskupio super te dodao, tek onako da zametne razgovor s muterijom, da novac danas vrijedi sve manje i manje. Otiao je po sitni da mu uzvrati, a Miller je ostao piljei u svoju otvorenu novarku. Novac. Odakle Tauberu novac? Nije radio, odbio je bilo kakvu odtetu od njemake drave. Pa ipak je redovito plaao najamninu, a moralo mu je neto preostati i da se prehrani. Pedeset i est mu je bilo godina, dakle nije mogao imati starosnu mirovinu, ali je mogao imati invalidsku. Vjerojatno ju je i imao. Miller je sitni spremio u dep, grmnuo jaguar i odvezao se do altonske pote. Pristupio je alteru na kojem je pisalo Mirovine. Molim vas, moete li mi rei kad penzioneri dolaze po novac? upitao je debelu enu s druge strane reetke. Posljednjeg dana u mjesecu, naravno rekla je. To e, znai, biti u subotu? Ne. Ako je taj posljednji dan subota, onda isplaujemo u petak, tj. prekosutra. Odnosi li se to i na one koji imaju invalidsku mirovinu? Svatko tko ima bilo kakvu penziju, dobiva je posljednjeg dana u mjesecu. Ovdje, na ovom alteru? Ako osoba ivi u Altoni, da odgovorila je ena. U koje vrijeme? Od poetka radnog vremena nadalje.

 Hvala vam. Miller se u petak vratio do pote i promatrao rep staraca i starica koji je poeo uvirati kroz vrata im su se ona otvorila. Postavio se uz suprotni zid i promatrao ih kamo odlaze. Mnogi su bili sijedi, ali je veina zbog studeni nosila eire. Vrijeme se opet proljepalo. Bilo je sunano, ali hladno. Neto prije jedanaest iz pote je iziao neki starac upave bijele kose. Brojio je novac da provjeri je li sve u redu, stavio ga u nutarnji dep i osvrnuo se kao da nekog trai. Nekoliko trenutaka kasnije okrenuo se i poeo polako odlaziti. Na uglu se opet osvrnuo uokolo, a zatim poao Muzejskom ulicom prema rijeci. Miller se odlijepio od zida i krenuo za njim. Elba nije bila udaljena ni pun kilometar, ali je starcu za tu udaljenost trebalo dvadeset minuta. Uspeo se na obalu, preao travnjak i spustio na klupu. Miller mu je polako priao odotrag. Gospodin Marx? Dok je Miller obilazio klupu, starac se okrenuo kao da nije bio osobito iznenaen, kao da mu se esto dogaa da ga oslovljuju potpuno nepoznati ljudi. Da rekao je ozbiljno. Ja sam Marx. Ja se zovem Miller. Marx je ozbiljno nagnuo glavu u znak da je prihvatio ovu novost. ekate li, ovaj, ekate li vi gospodina Taubera? ekam rekao je starac bez iznenaenja. Smijem li sjesti? Izvolite. Miller je sjeo uza nj, tako da su oba bila okrenuta prema Elbi. Veliki trgovaki brod Kota Maru iz Jokohame sputao se niz rijeku. ao mi je, ali gospodin Tauber je umro. Starac je zurio u brod koji je promicao. Nije pokazao ni tuge, ni iznenaenja, kao da mu esto stiu takve novosti. Moda i stiu. Aha. Miller mu je ukratko ispriao to se zbilo prolog petka uveer. Kao da niste iznenaeni to se ubio. Ne rekao je Marx. Bio je to vrlo nesretan ovjek.

 Ostavio je za sobom dnevnik, znate. Znam. Jednom mi je o tome pripovijedao. Jeste li ga itali? pitao je Miller. Ne. Nikom to nikad nije dopustio. Ali mi je priao o njemu. U tom je dnevniku opisao vrijeme koje je proveo u Rigi za vrijeme rata. Da, kazao mi je da je bio u Rigi. Jeste li i vi bili u Rigi? Ne. Ja sam bio u Dachauu. Sluajte, gospodine Marx, ja trebam vau pomo. U svojem dnevniku va je prijatelj spomenuo jednog ovjeka. Nekog oficira SS-a, koji se zvao Roschmann. Kapetan Eduard Roschmann. Je li vam ga ikad spominjao? Da. Govorio mi je o Roschmannu. Na ivotu ga je zapravo drala ba ta nada da e jednog dana pred sudom svjedoiti protiv Roschmanna. Tako stoji i u njegovu dnevniku. Proitao sam ga nakon Tauberove smrti. Ja sam novinar. Pokuavam pronai Roschmanna i izvesti ga pred sud. Shvaate? Da. Ali sve to nema nikakva smisla ako je Roschmann ve mrtav. Sjeate li se da li je gospodin Tauber ikad doznao je li Roschmann jo uvijek iv i na slobodi? Marx je nekoliko trenutaka buljio u krmu broda Kota Maru koji se udaljavao. Kapetan Roschmann je iv kazao je mirno i slobodan. Miller se nagnuo prema njemu. Kako znate? Tauber ga je vidio. Da, proitao sam. Bilo je to na poetku travnja 1945. Marx je polako odmahnuo glavom. Ne. Bilo je to prolog mjeseca. Nekoliko trenutaka vladala je tiina, jer je Miller piljio u starca, a Marx zurio u vodu. Prolog mjeseca? ponovio je Miller. Je li vam ispriao kako ga je vidio? Marx je uzdahnuo pa se zatim okrenuo Milleru.

 Da. etao je kasno nou, kako je to esto obiavao kad nije mogao spavati. Vraao se kui kraj Dravne opere upravo kad je gomila ljudi poela izlaziti. Stao je jer su ljudi doli do plonika. Rekao je da su to bili sve sami bogati mukarci u smokinzima, ene u krznima i s draguljima. Uz rubni kamen ekala su tri taksija. Livrirani sluga zadravao je prolaznike da bi gospoda mogla ui. Tamo je ugledao Roschmanna. U gomili ljudi koji su izlazili iz Opere? Da. S jo dvojicom ljudi uao je u taksi i odvezao se. Sluajte, gospodine Marx, ovo je vrlo vano. Je li on bio potpuno siguran da je to Roschmann? Da. Rekao je da jest. Ali prolo je devetnaest godina otkako ga je zadnji puta vidio. Mora biti da se Roschmann jako promijenio. Kako je mogao biti tako siguran? Rekao je da se Roschmann osmjehnuo. To je tako znaajno? Marx je nekoliko puta kimnuo glavom. Rekao je da onaj tko je jednom vidio kako se Roschmann smije nikad to ne zaboravlja. Nije mogao opisati taj smijeak, ali je kazao da bi ga prepoznao meu milijunima drugih bilo gdje na svijetu. Tako. Vjerujete li mu? Da. Vjerujem da je vidio Roschmanna. U redu. Uzmimo da i ja u to vjerujem. Je li zapisao broj taksija? Ne. Rekao je da je bio toliko zabezeknut da je samo gledao kako se odvoze. Prokletstvo rekao je Miller. Vjerojatno se odvezao u neki hotel. Da imam broj, mogao bih pitati vozaa kamo je odvezao drutvance. Kad vam je gospodin Tauber sve to ispriao? Prolog mjeseca kad smo podigli mirovine. Ovdje, na ovoj istoj klupi. Miller je ustao i uzdahnuo. Vi shvaate da nitko nikad nee povjerovati njegovoj prii? Marx je podigao pogled s rijeke i pogledao novinara.

 O, da rekao je blago. On je to znao. Vidite, zbog toga se i ubio. Tog je petka, kao i obino, uveer posjetio majku, i ona se, kao i obino, raspitivala je li dovoljno jeo, koliko cigareta dnevno popui, pa zatim o stanju njegova rublja. Bila je niska, debeljukasta matronica, pedesetih godina, koja se nikad nije posve pomirila s pomilju da njezin jedinac jedino i iskljuivo eli biti novinar. U toku veeri pitala ga je ime se upravo bavi. Ukratko joj je ispriao, napomenuvi da e pokuati potraiti nestalog Eduarda Roschmanna. Bila je uasnuta. Peter je i dalje ravnoduno jeo, putajui da mu se plima pokuda i prosvjeda prelije preko glave. Dovoljno je strano to uvijek mora pisati o djelima zlikovaca i ostalih gadnih ljudi govorila je a sad e se jo upetljati s tim nacistima. Ne znam to bi tvoj tata na to, stvarno ne znam ... Jedna mu je misao pala na um. Mama. Da? Za vrijeme rata ... sve to to su esesovci izvodili s ljudima... u logorima. Jesi li ikad posumnjala ... jesi li ikad pomislila to se zbiva? Poela je hitro raspremati stol. Nakon nekoliko sekundi rekla je: Grozne stvari. Strane. Britanci su nas natjerali da nakon rata gledamo filmove o tome. Ne elim o tome vie sluati. Izila je iz prostorije. Peter je ustao i otiao za njom u kuhinju. Sjea li se kad sam 1950. u esnaestoj iao na kolski izlet u Pariz? Zastala je i poela puniti sudoper da opere sue. Da sjeam se. Poveli su nas u crkvu koja se zvala Sacre Coeur. Tamo je upravo svravala misa, misa za nekog ovjeka koji se zvao Jean Moulin. Neki su ljudi izili i uli kako s nekim drugim dekom govorim njemaki. Jedan od tih ljudi se okrenuo i pljunuo na me. Sjeam se da mi je pljuvaka curila niz kaput. Sjeam se da sam ti to kasnije, kad sam se vratio kui, ispriao. Sjea li se to si rekla?

Gospoa Miller je bijesno trljala tanjure. Rekla si da su Francuzi takvi. Neotesani, tako si kazala. Pa i jesu. Nikad ih nisam voljela. Sluaj, mama, a zna li ti to smo mi napravili Jeanu Moulinu prije no to je umro? Ne ti, ne otac, ne ja. Ali mi, Nijemci, ili bolje Gestapo, koji je za milijune stranaca zapravo isto to i mi. Sigurna sam da to ne elim uti. Sad je toga dosta. Pa, ja ti to niti ne mogu rei, jer ne znam. No, bez sumnje, to je negdje zabiljeeno. No bitno je to da su na me pljunuli ne zato to sam ja bio u Gestapu, nego zato to sam Nijemac. I time bi se trebao ponositi. O, vjeruj mi da se i ponosim. Ali to ne znai da se trebam ponositi i nacistima, SS-om I Gestapom. No, nitko se time niti ne dii, ali nita se nee popraviti ako nastavimo o tome razglabati. Bila je uzrujana, kao i uvijek kad se s njom prepirao. Otirala je ruke o krpu za sue prije no to e se vratiti u sobu. Iao je za njom. Sluaj, mama, nastoj me shvatiti. Sve dok nisam proitao ovaj dnevnik, nisam nikad niti upitao ime nas to sve terete. Sad barem poinjem shvaati. Zato, eto, elim pronai tog ovjeka, to udovite, ako je jo ivo. Pravo je da ga se izvede pred sud. Sjedila je na malom otomanu, na rubu plaa. Molim te, Peterkin, pusti ih na miru. Samo nemoj eprkati po prolosti. To nikako ne moe biti dobro. Sve je to sada zavreno, zakopano. Najbolje je to zaboraviti. Peter Miller je gledao prema kaminu, kojim su dominirali sat i fotografija njegovog pokojnog oca. Na ocu je bila uniforma kapetana njemake vojske. Otac je gledao nekamo izvan okvira i smijeio se blago i poneto tuno. Snimka je napravljena za njegova posljednjeg dopusta, prije no to se opet vratio na bojite. Peter se oca zapanjujue jasno sjeao i sad nakon devetnaest godina kad je promatrao njegovu fotografiju, dok ga je mati istodobno preklinjala da se okani traganja za Roschmannom. Pamtio je I to kako ga je prije rata kao petogodinjaka otac poveo u Hagensbeckov zooloki vrt i pokazivao mu redom sve ivotinje, strpljivo itajui sve to je pisalo na limenim ploicama ispred

svakog kaveza, udovoljavajui tako beskonanoj bujici pitanja koja je kuljala iz djeaka. Sjeao se i toga kako se otac vratio kui nakon uvojaenja 1940, i kako se majka rasplakala, a on pomislio kako su ene glupe pa plau nad neim tako divnim kao to je otac u uniformi. Prisjetio se i onog dana godine 1944, kad mu je bilo jedanaest godina, i kad je na vrata zakucao neki oficir I saopio majci da je njezin junaki mu ubijen na istonom bojitu. Uz to, nitko ne eli da se te strahote opet iznose na svjetlo dana. Neemo vie onih groznih suenja koja smo toliko esto imali i na kojima se opet sve iznosilo na vidjelo. ak ako ga i doista nae, nitko ti nee zahvaliti za to. Samo e na te na ulici upirati prstom. Hou rei, nitko ne eli daljnja suenja. Sad je za to ve prekasno. Ostavi se toga, Peter, meni za ljubav. Sjeao se crno obrubljenog stupca imena u novinama, koji je bio iste duine kao i svakog dana, ali toga dana potkraj listopada ipak drukiji, jer je negdje pri dnu pisalo: Pao za Fiihrera i Domovinu. Miller Ervin, kapetan, 11. listopada u Ostlandu. To je bilo sve. Nita vie. Ni gdje, ni kada, ni zato. Samo jedno od desetina tisua imena koja su pritjecala natrag s istoka da bi popunila svakim danom sve due crno obrubljene stupce, sve dok vlasti nisu zabranile objavljivanje, jer su ti stupci podrivali moral. Mislim rekla je iza njega mati da bi barem morao imati obzira prema uspomeni svoga oca. Misli li da bi on elio da njegov sin prevre po prolosti, nastojei iskopati jo jedno suenje za ratne zloine? Stvarno misli da bi on ba to volio? Miller se ustro okrenuo i, preavi sobu, doao do svoje majke, stavio joj obje svoje ruke na ramena, i pogledao je u zastraene, modrikaste oi. Da, Mutti kazao je. Mislim da je to ba ono to bi on elio. Oprostio se, uao u auto i krenuo natrag za Hamburg. Kiptio je od srdbe. Svi koji su ga poznavali, a i mnogi od onih koji nisu, slagali su se s time da mu se izgled tono poklapa s ulogom koju ima. Bio je ve dobrano preao etrdesetu, jo uvijek mladenakog izgleda,

brino dotjerane prosijede kose, podiane po najnovijoj modi, i manikiranih prstiju. Nosio je sivo odijelo iz Savile Rowa, a tamna siva kravata dolazila je od Cardina. Okruivao ga je pah otmjenog dobrog ukusa, onakvog koji moe priskrbiti samo teka para. Da je izgled jedina njegova vrlina, ne bi on bio jedan od najbogatijih i najuspjenijih nakladnika ilustriranih revija u Zapadnoj Njemakoj. Poevi odmah nakon rata sa apirografiranom tampom, tiskajui obrasce za britanske okupacione vlasti, on je 1949. utemeljio jedan od prvih ilustriranih tjednika. Njegova je formula bila jednostavna: ljudima se obrati rijeima, i neka to to kae bude uzbudljivo, a zatim sve podupri slikama nakon kojih e svi suparnici izgledati kao novajlije s primitivnim starudijama. Formula je bila ispravna. Lanac njegovih osam asopisa, koji su pokrivali sve od limunada za mlade pa do bljetavih kronika iz svijeta bogatstva i seksa, uinio ga je viestrukim milijunaem. Ali Komet, magazin za aktualnosti, i dalje je bio njegov miljenik, njegovo edo. Novac mu je priskrbio luksuznu ranersku kuu u Othmarschenu, ljetnikovac u planinama, vilu na moru, rolls-royce i ferrari. Usput je pokupio krasnu enu, koju je odijevao u Parizu, i dvoje djece koju je rijetko viao. Jedini milijuna u Njemakoj iji slijed mladih ljubavnica, koje je diskretno podravao i esto mijenjao, nikad nije bio fotografiran za njegove tra revije bio je Hans Hoffmann. Bio je i vrlo otrouman. Te srijede popodne zaklopio je dnevnik Salomona Taubera nakon to je proitao predgovor. Zavalio se i pogledao mladog reportera koji mu je sjedio suelice. U redu. Ostatak mogu zamisliti. to elite? Ja mislim da je ovo izvanredan dokument rekao je Miller. Jedan se ovjek provlai kroz cijeli dnevnik. To je Eduard Roschmann. Kapetan SS-a. Zapovjednik geta u Rigi za sve vrijeme trajanja, koji je ubio 80 000 mukaraca, ena i djece. Vjerujem da je iv i da je ovdje u Zapadnoj Njemakoj. elim ga pronai. Kako znate da je iv? Miller mu ukratko ispripovijedio. Hoffmann je napuio usne. Prilino slab dokaz.

 Tono. Ali vrijedan da se ovjek malko okrene. Napravio sam reportae koje su se zaele i na manjem. Hoffmann se nacerio, podsjetivi se Millerove nadarenosti da ieprka reportae koje su smetale establishmentu. Hoffmann ih je vrlo rado tiskao, nakon to se jednom pokazalo da su posve besprijekorne. One su podizale nakladu. Onda je vjerojatno taj ovjek kako ste ono rekli, Roschmann? ve na tjeralici. Ako ga policija ne moe nai, kako zamiljate da ete vi moi? Da li policija zaista svojski trai? upitao je Miller. Hoffmann je slegnuo ramenima. To se od nje oekuje. Zato je plaamo. Pa ne bi kodilo da joj se pomogne, zar ne? Samo da se provjeri je li doista iv, jesu li ga ikad upecali i, ako jesu, to mu se dogodilo. Dakle, to elite od mene? pitao je Hoffmann. Narudbu da pokuam. Ako se nita ne pokae, obustavljam stvar. Hoffmann se zanjihao u svom stolcu, okrenuo ga tako da bude okrenut prema velikim panoramskim prozorima kroz koje se s dvadesetog kata sterao pogled na goleme dokove, kilometre i kilometer dizalica i gatova. To je malko izvan vaeg djelokruga, Miller. Odakle to iznenadno zanimanje? Miller se duboko zamislio. Pokuaj da se proda jedna ideja uvijek je najtei dio posla. Novinar slobodnjak mora prodati reportau ili ideju za reportau prvo izdavau ili uredniku. itateljstvo dolazi na red mnogo kasnije. To je dobra, humana pria. Ako Komet uzmogne pronai ovjeka kojeg policijske snage nisu uspjele nai, bit e to pun pogodak. Neto to ljudi vole. Hoffmann je piljio van u prosinaki obzor i polako tresao glavom. Nemate pravo. Stoga vam za to i ne dam narudbu. Ja bih rekao da je to posljednje to ljudi ele. Ali gledajte, gospodine Hoffmann, ovo je neto posve drukije. Ti ljudi koje je Roschmann pobio nisu bili Poljaci i Rusi.

Bili su to Nijemci, u redu njemaki idovi, ali ipak Nijemci. Zbog ega to ljude ne bi zanimalo? Hoffmann se okrenuo od prozora, podboio se laktima o stol i bradom oslonio na zglavke. Miller, vi ste dobar reporter. Svia mi se nain na koji pristupate temi. Imate stila. I istraitelj ste. Mogu telefonom unajmiti dvadeset, pedeset, sto ljudi iz ovog grada, i svi e oni uiniti to im se kae, napisati ono to se od njih narui. Ali oni sami ne znaju ieprkati temu. Vi to znate. Zato I dobivate toliko posla za mene, a ubudue ete dobivati jo i vie. Ali ovo ne dolazi u obzir. Zato? To je dobra tema. Sluajte, vi ste mladi. Rei u vam neto o novinarstvu. Prva polovica novinarstva sastoji se od pisanja dobrih lanaka, a ona druga od njihove prodaje. Vi znate prvu, ja drugu. Zato sam ja ovdje, a vi tamo. Vi smatrate da je ovo tema o kojoj e svatko rado itati, jer su u Rigi rtve bili njemaki idovi, a ja vam kaem da je upravo to ono zbog ega nitko nee htjeti itati tu stvar. To je neto posljednje na svijetu to bi ljudi htjeli itati. I dokle god u ovoj zemlji ne bude zakona koji e nagnati ljude da kupuju revije i itaju ono to je dobro za njih, ljudi e i dalje kupovati asopise da u njima itaju ono to sami ele itati. Zato onda ne bi itali o Roschmannu? Jo uvijek ne shvaate? No, onda u vam ja protumaiti. Prije rata gotovo svatko u Njemakoj poznavao je bar jednog idova. injenica je da prije Hitlera nitko u Njemakoj nije mrzio idove. Od svih evropskih zemalja imamo najbolje zapise o postupku prema naoj idovskoj manjini. Bolje od Francuske, panjolske, neusporedivo bolje od Poljske i Rusije, gdje su pogromi bili neljudski. A onda je doao Hitler. Govorio je ljudima da su idovi krivi za prvi svjetski rat, za nezaposlenost, siromatvo i sve ostalo to je bilo loe. Ljudi nisu znali to da vjeruju. Gotovo je svatko znao jednog idova koji je bio dobar momak. Ili barem bezopasan. Ljudi su meu Zidovima imali prijatelje, dobre prijatelje. idovski poslodavci bili su dobri poslodavci, a idovi namjetenici bili su

marljivi radnici. idovi su potivali zakone i nikom nisu nanosili zla. A s druge strane, Hitler je govorio da su za sve krivi idovi. Kad su zatim doli kamioni i odvezli idove, ljudi nita nisu poduzeli. Izmaknuli su se i mirovali. ak su poeli vjerovati glasu koji je bio najjai. Jer ljudi su takvi, osobito Nijemci. Mi smo vrlo posluan narod. U tome je naa najvea snaga, ali i naa najvea slabost. Ta nam osobina omoguuje da izvedemo privredno udo u isto vrijeme dok Britanci trajkaju, ali nas dovodi i dotle da ovjeka kao to je bio Hitler slijedimo u veliku masovnu grobnicu. Godinama se ljudi nisu pitali to se zbilo s njemakim Zidovima. Oni su jednostavno nestali, i nita vie. Dovoljno je strano kad na svakom suenju ratnim zloincima itamo to se dogodilo bezlinim, anonimnim idovima iz Varave, Lublina, Bialystoka, bezimenim, nepoznatim idovima iz Poljske i Rusije. A sad im vi elite potanko ispriati to se desilo s njihovim najbliim susjedima. No, shvaate li sada? Ove idove kucnuo je po dnevniku ove su ljude poznavali, pozdravljali na ulici, kupovali su u njihovim duanima i muvali se uokolo kad su odvezeni vaem gospodinu Roschmannu da se s njima pozabavi. I mislite da oni o tome ele itati? Niste mogli izabrati temu za koju bi se ljudi u Njemakoj manje zanimali. Kad je zavrio, Hans Hoffmann se nagnuo i iz kutije na stolu izabrao finu cigaru. Zapalio ju je zlatnim upaljaem. Miller je sjedio i probavljao ono emu se sam nije mogao domisliti. To mora da je ono to mi je mati htjela rei rekao je napokon. Vjerojatno. Ja i dalje elim pronai to kopile. Pustite to, Miller. Okanite se. Nitko vam za to nee rei hvala. Ta reakcija javnosti nije jedini razlog, zar ne? Postoji jo neki razlog, nije li tako? Hoffmann ga je prodorno pogledao kroz dim od cigarete. Da rekao je kratko. Da li ih se jo uvijek bojite? upitao je Miller. Hoffmann je odmahnuo glavom. Ne. Samo ne traim nevolje. To je sve.

 Kakve to nevolje? Jeste li kada uli za ovjeka koji se zove Hans Habe? upitao je Hoffmann. Za onog romanopisca? Jesam. to je s njim? On je jednom u Mnchenu izdavao reviju. Tamo negdje pedesetih godina. Dobru reviju. Bio je vraki dobar reporter, kao i vi. Jeka tjedna, tako se ta revija zvala. Mrzio je naciste, pa je pokrenuo seriju lanaka u kojoj je razotkrio bive esesovce koji su ivjeli slobodno u Mnchenu. to mu se dogodilo? Njemu nita. Jednog je dana dobio vie pote nego inae. Polovicu pisama otposlali su oglaivai koji su povlaili svoje narudbe. U pismu koje je stiglo iz njegove banke zamolili su ga da skokne do njih. Kad je stigao onamo, rekli su mu da smjesta mora poravnati prekoraenje rauna. Za manje od tjedan dana revija je nestala s trita. Sada on pie romane, takoer dobre romane. Ali vie ne izdaje reviju. to onda da mi ostali napravimo? Da bjeimo u strahu? Hoffmann je hitro izvadio cigaru iz usta. Miller, tako neto od vas ne moram sluati rekao je strijeljajui oima. Mrzio sam tu kopilad onda, a mrzim je i sad. Ali poznajem i svoje itatelje. Oni ne ele itati o Eduardu Roschmannu. U redu. ao mi je. Ali ja u to svejedno obraditi. Znate, Miller, da vas ne poznam, pomislio bih da se iza toga krije neto osobno. Nemojte nikad dopustiti da novinarstvo postane osobno. To je loe za reportau, a i za reportera. No, uzgred, kako ete se financirati? Imam neku uteevinu Miller se podigne da ode. Puno sree rekao je Hoffmann ustajui i obilazei stol. Rei u vam to u uiniti. Onog dana kad Roschmanna uhapsi i zatvori zapadnonjemaka policija, naruujem kod vas da obradite tu temu. To je neposredna vijest, pa je javna svojina. Ako odluim da je ne objavim, isplatit u je iz vlastita depa. To je najvie to u uraditi. Ali dok tragate za njim, neete kao vjerodajnicu nositi naslovnicu moje revije. Miller je kimnuo glavom.

 Vratit u se rekao je. V Te iste srijede ujutro odravao se uobiajeni tjedni neformalni sastanak efova pet ogranaka izraelskog obavjetajnog aparata. U veini zemalja suparnitvo meu razliitim odvojenim obavjetajnim slubama je legendarno. U Sovjetskom Savezu oni iz KGB-a mrze ljude iz GRU-a, u Americi ljudi iz FBI-ja nee suraivati s CIA-om. Britanska sluba sigurnosti smatra Specijalni odsjek Scotland Yarda gomilom platfusara, a u francuskom SDECEu ima toliko lopova da se strunjaci pitaju pripada li francuska obavjetajna sluba vladi ili podzemlju. Ali Izrael je sretan. Jednom tjedno efovi pet ogranaka sastaju se na prijateljski razgovor bez meusobnih trzavica meu ograncima. To je jedna od prednosti naroda koji je okruen neprijateljima. Na tim se sastancima posluuju kave i osvjeavajua pia, prisutni se meusobno oslovljavaju imenom, atmosfera je oputena, i mnogo se vie stvari obavi nego to bi se bujicom pisanih okrunica postiglo. Upravo je na taj skup 4. prosinca ujutro u dugoj crnoj limuzini ofer vozio generala Meira Amita, efa Mossada, glavara pet zdruenih slubi izraelske obavjetajne organizacije. Svitao je krasan dan po obijeljenim etvrtima Tel Aviva. No generalovo raspoloenje nije bilo sukladno danu. General je bio duboko zabrinut. Povod zabrinutosti bila je informacija koja mu je prispjela u sitne jutarnje sate. Radilo se o sitnici koju je trebalo uloiti u golem spis u arhivu, ali sitnici od vitalne vanosti, jer je fascikl u koji je trebalo uloiti tu poruku jednog od njegovih kairskih agenata bio onaj u kojem su bili materijali u vezi s heluanskim raketama. Pokerako lice etrdesetdvogodinjeg generala nije odavalo nikakve osjeaje. Auto je obiao Zine Circus i krenuo prema sjevernim predgraima glavnog grada. Zavalivi se u sjedalo, general je razmiljao o dugoj povijesti tih raketa koje se grade sjeverno od Kaira, a koje su ve nekolicinu ljudi stajale glave, a njegova predasnika generala Issera Harela posla ...

Godine 1961, mnogo prije no to su Naserove dvije rakete prikazane javnosti na kairskim ulicama, izraelski je Mossad znao za njihovo postojanje. Od trenutka kad je prva vijest procurila iz Egipta, Tvornica 333 bila je pod neprekidnom prismotrom. Izraelskoj obavjetajnoj slubi bilo je savreno poznato da Odessa za Egipane uvelike novai njemake znanstvenike za rad na raketama u Hehvanu. I tada je ta stvar bila ozbiljna, ali je u proljee 1962. postala neusporedivo ozbiljnija. U svibnju te godine Heinz Krug, njemaki pouzdanik za novaenje uenjaka, pokuao je pridobiti austrijskog fiziara dra Otta Yokleka iz Bea. Umjesto da dopusti da ga Krug vrbuje, austrijski je profesor potraio kontakt s Izraelcima. Ono to je rekao naelektriziralo je Tel Aviv. Agentu Mossada, koji je poslat da s njim razgovara, rekao je da Egipani svoje rakete namjeravaju oboruati radioaktivnim otpacima i kulturama kuge. Ova je novost bila toliko vana da je glavar Mossada general Isser Harel, ovjek koji je kidnapiranog Adolfa Eichmanna osobno dopratio iz Buenos Airesa u Tel Aviv, odletio u Be da razgovara s Yoklekom. Vjerovao je da profesor ima pravo, a taj je njegov stav potvrdila i obavijest da je vlada u Kairu posredstvom jedne cirike tvrtke kupila toliku koliinu radioaktivnog materijala da ona dvadeset i pet puta nadmauje moebitne medicinske potrebe. Po povratku iz Bea, Isser Harel je otiao premijeru Davidu Ben Gurionu i traio doputenje da otpone kampanju protumjera protiv njemakih znanstvenika koji su ve radili u Egiptu ili su se upravo spremali da tamo pou. Stari se premijer naao u nezgodnom poloaju. On je s jedne strane shvaao stranu opasnost koju su za njegov narod predstavljale nove rakete sa svojim genocidnim nabojima, ali je s druge strane uviao vrijednost njemakih tenkova i topova koji su trebali stii svakog asa. Izraelska odmazda na njemakim ulicama bila bi posve dovoljna da kancelara Adenauera navede na to da poslua kliku iz svojeg Ministarstva vanjskih poslova i raskine ugovor o naoruanju. I u telavivskoj vladi poeo se u vezi s trgovakim ugovorom o naoruanju stvarati razdor poput onog u bonskoj. Isser Harel i ministar vanjskih poslova gospoa Golda Meir zalagali su se za tvrdu politiku prema njemakim znanstvenicima, a Shimona Peresa i

vojsku zastraivala je i sama pomisao na to da bi mogli ostati bez svojih dragocjenih njemakih tenkova. Ben Gurion se razdirao izmeu tih dviju struja. Pribjegao je kompromisu: ovlastio je Harela da pone diskretnu, neprimjetnu kampanju kojom e obeshrabriti njemake uenjake da idu u Kairo i pomau Naseru u proizvodnji raketa. Ali Harel, u svojoj dubokoj mrnji prema Njemakoj i svemu njemakom, iao je izvan svojih ovlasti. Dne 11. rujna 1962. nestao je Heinz Krug. Dan ranije veerao je s drom Kleinwachterom, strunjakom za raketni pogon kojega je nastojao unovaiti, i nekim neidentificiranim Egipaninom. Ujutro 11. rujna njegova su naputena kola pronaena nedaleko od njegove kue u predgrau Miinchena. Njegova je ena odmah izjavila da su ga kidnapirali izraelski agenti, ali minhenska policija nije nala traga ni od Kruga a ni tragova njegovih moebitnih otmiara. U stvari, njega je ugrabila grupa ljudi koju je predvodio neki tajanstveni Leon, a njegovo je truplo baeno u jezero Starnberg prethodno, naravno, odjeveno u kaputi od tekih lanaca. Kampanja se zatim usmjerila na Nijemce koji su ve bili u Egiptu. Dne 27. studenog iz Hamburga u Kairo preporuenom je potom stigao paket naslovljen na profesora Pilza, strunjaka za rakete, koji je neko radio za Francuze. Otvorila ga je njegova tajnica, gospoica Hannelore Wenda. U eksploziji do koje je dolo djevojka je osakaena i zauvijek ostala bez vida. Dne 28. studenog jedan drugi paket takoer poslat iz Hamburga, stigao je u Tvornicu 333. Egipani su dotle ve uveli posebne mjere opreza za takve pakete. Egipatski slubenik u prostoriji za dostavu prerezao je vrpcu. Pet mrtvih i deset ranjenih. Dne 29. istog mjeseca trea je poiljka razoruana bez eksplozije. Dne 20. veljae 1963. Harelovi su agenti svoju djelatnost opet usmjerili na Njemaku. Dr Kleinwachter, koji se jo kolebao da li da poe u Kairo ili ne, vozio se kui iz laboratorija nedaleko od Loerracha, blizu vicarske granice, kadli mu se na putu prepreio neki crni mercedes. Bacio se na pod kad je neki mukarac svoj automat ispraznio kroz vjetrobran. Policija je kasnije pronala naputeni crni mercedes. Bio je ukraden nekoliko sati prije navodnog dogaaja. A u pretincu za rukavice naena je legitimacija na ime

pukovnika Alija Samira. U istrazi se otkrilo da je to ime efa egipatske tajne slube. Agenti Issera Harela dostavili su svoju poruku sa stanovitom dozom crnog humora pride. Kampanja odmazde dospjela je na naslovne stranice zapadnonjemakih novina. S Ben Galovom aferom prerasla je u skandal. Drugog oujka mladoj Heidi Goerke, kerki profesora Paula Goerkea, pionira Naserovih raketa, telefonirao je netko kui u Freiburgu. Netko nepoznat pozvao ju je na sastanak u hotel Kod tri kralja u Baseiu, u vicarskoj, odmah s druge strane granice. Heidi je obavijestila njemaku policiju, a ova opet vicarsku. U prostoriji koja je rezervirana za sastanak postavljeni su ureaji za prislukivanje. Na tom sastanku dvojica mukaraca s tamnim naoalama upozorila su Heidi Goerke i njezinog mlaeg brata da natjeraju svog oca da ode iz Egipta ako mu je ivot mio. Nakon to ih je policija slijedila sve do Ziiricha i zatim iste noi uhapsila, dva su mukarca izvedena pred bazelski sud dne 10. lipnja 1963. godine. Bio je to meunarodni skandal. ef te dvojice agenata bio je Yossef Ben Gal, izraelski dravljanin. Suenje je proteklo posve u redu. Profesor Yoklek svjedoio je o bojnim glavama s kuglom I radioaktivnim otpacima, a suci se uasavali. Izbijajui najvie to se mogio iz prljave stvari, izraelska je vlada iskoristila suenje da otkrije namjeru Egipta da provede genocid. Potreseni, suci su optuenike oslobodili krivnje. No do obrauna je dolo u Izraelu. Premda je njemaki kancelar Adenauer osobno obeao Ben Gurionu da e nastojati sprijeiti njemake znanstvenike da sudjeluju u proizvodnji heluanskih raketa, Ben Guriona je onaj skandal jako ponizio. U ljutnji je zamjerio generalu Isseru Harelu to je svoju kampanju zastraivanja razvio do tolikih razmjera. Harel se odluno branio te podnio ostavku. Na Harelovo veliko udo, Ben Gurion ju je prihvatio, istiui tako da nitko u Izraelu nije nenadoknadiv, pa ni ef obavjetajne slube. Te noi, 20. lipnja 1963, Isser Harel dugo je razgovarao sa svojim prisnim prijateljem generalom Meirom Amitom, koji se tada nalazio na elu vojne obavjetajne slube. General Amit jasno se

sjeao tog razgovora i napetog gnjevnog lica u Rusiji roenog ratnika, koji je imao nadimak Isser Grozni. Moram te obavijestiti, dragi moj Meir, da od sada Izrael ne provodi vie akcije odmazde. Politiari su preuzeli odgovornost. Ponudio sam ostavku i ponuda je prihvaena. Zatraio sam da tebe imenuju mojim nasljednikom i vjerujem da e se s time suglasiti. Ministarski komitet, koji je u Izraelu nadlean za obavjetajnu slubu, dao je svoju suglasnost. Pri svretku lipnja general Meir Amit postao je glavar obavjetajne slube. Meutim, posmrtno zvono oglasilo se i za Ben Guriona. Jastrebovi u njegovoj vladi, koje je predvodio Levi Eskhol i ministar vanjskih poslova Gol da Meir, natjerali su ga da dade ostavku, pa je dne 26. lipnja 1963. Levi Eskhol imenovan ministarskim predsjednikom. Ben Gurion, tresui gnjevno snjenom kosom, povukao se ogoreno u svoj kibuc u Negevu. No i dalje je ostao lan Knesseta.*( Knesset izraelski parlament.) Premda je nova vlada istisnula Davida Ben Guriona, nije ponovno ustoliila Issera Harela. Moda je osjeala da je Meir Amit general koji e se lake potinjati nalozima od naprasitog Harela, koji je jo za ivota postao legendaran meu Izraelcima i kojemu je to vrlo godilo. Nisu opozvane ni posljednje Ben Gurionove naredbe. Upute koje je dobio general Amit ostale su iste: izbjegavati daljnje skandale s raketnim strunjacima u Njemakoj. Nemajui nikakva izbora, usmjerio je teroristiku kampanju protiv znanstvenika koji su se ve nalazili u Egiptu. Ovi su Nijemci ivjeli u predgrau Maadi, desetak kilometara juno od Kaira, na istonoj obali Nila. Ugodno je to predgrae, izuzmemo li injenicu da ga opasuju jedinice egipatske slube sigurnosti i da su njegovi njemaki stanovnici gotovo zatvorenici u pozlaenom kavezu. Da dopre do njih, Meir Amit se posluio svojim najboljim agentom u Egiptu, vlasnikom kole jahanja Wolfgangom Lutzom, koji se tako od rujna 1963. naao u samoubilakom poloaju, to e esnaest mjeseci kasnije i dovesti do njegova raskrinkavanja.

Njemakim znanstvenicima, koji su ve bili gadno uzdrmani paklenim mainama poslanima iz Njemake, jesen 1963. postala je mora. U srcu Maadija, okrueni egipatskim snagama sigurnosti, poeli su dobivati prijetea pisma koja su odaslana iz samog Kaira. Dr Josef Eisig primio je list u kojem je potanko opisana njegova ena, njegovo dvoje djece i posao kojim se bavi, a zatim mu je porueno da se gubi iz Egipta i vrati u Njemaku. I svi drugi znanstvenici dobili su takva pisma. Dne 27. rujna jedno takvo pismo eksplodiralo je u rukama dra Kirmayera. Za neke od uenjaka bila je to posljednja kap. Potkraj rujna dr Pilz je napustio Kairo i otiao u Njemaku, povevi sa sobom nesretnu gospoicu Wenda. I ostali su poli za njim, a bijesni ih Egipani nisu mogli zaustaviti, jer ih nisu mogli zatititi od prijeteih pisama. ovjek koji se tog krasnog zimskog jutra godine 1963. vozio na stranjem sjeditu limuzine znao je da je njegov agent, navodni pronacistiki orijentiran Nijemac, Lutz pisac onih listova i poiljalac eksploziva. No on je isto tako dobro znao da raketni program nije obustavljen. Informacija koju je upravo primio to je dokazivala. Jo je jednom preletio deifriranu poruku. Ona je jednostavno potvrdila da je u laboratoriju za zarazne bolesti Kairskog medicinskog instituta izolirana virulentna kultura kuge te da je budet tog odsjeka deseterostruko povean. Informacija nije ostavljala nikakve sumnje u to da se, usprkos nepovoljnom publicitetu koji je Egiptu privrijedio bazelski proces Ben Galu, program genocida i dalje nastavlja. Da ga je Hoffmann promatrao, morao bi Milleru dodati jo daljnje poene, i to za drskost. Napustivi Hoffmannov ured na krovu zgrade, spustio se liftom na peti kat i svratio da se pozdravi s Maxom Dornom, revijskim izvjestiteljem za pravosudne sluajeve. Bo sam bio gore kod gospodina Hoffmanna rekao je sputajui se na stolac ispred Domova stola. Sad mi treba stanovito razbistrivanje pojmova. Bih li se smio posluiti vaom pameu? Samo izvolite rekao je Dorn, pretpostavljajui da je Miller dobio narudbu da napravi reportau za Kornet. Tko u Njemakoj istrauje ratne zloine? Pitanje je Dorna osupnulo.

 Ratne zloine? Da, ratne zloine. Koje su vlasti nadlene za istraivanje onoga to se zbilo u svim onim zemljama koje smo pregazili u ratu, te za pronalaenje i progon osoba koje su krive za masovna ubojstva? Aha, shvaam to mislite. Pa, u naelu, razliiti uredi javnog tuilatva po svim zapadnonjemakim pokrajinama. Da li to znai da se sva tuilatva time bave? Dorn se zavalio u stolac; bio je na svojem terenu, na podruju za koje je strunjak. U Zapadnoj Njemakoj ima esnaest pokrajina. Svaka od njih ima svoj glavni grad i javnog tuioca. U svakom tuilatvu postoji odsjek nadlean za istraivanje zloina poinjenih za nacizma. Svakom glavnom gradu pokrajine dodijeljeno je jedno podruje biveg Reicha ili okupiranih teritorija u posebnu nadlenost. Na primjer? Pa, na primjer, sve zloine koje su nacisti i esesovci poinili u Italiji, Grkoj i poljskoj Galiciji istrauje Stuttgart. Najvei logor za istrebljenje uope Auschwitz potpada Frankfurtu. Moda ste uli da e se u svibnju odrati veliko suenje dvadeset i dvojici bivih uvara iz Auschwitza. Logore smrti Treblinke, Chelmo, Sobibor i Maidanek istrauju u Dsseldorfu i Klnu. Mnchen je nadlean za Belzec, Dachau, Buchenwald i Flossenburg. Najvei dio zloina poinjenih u Sovjetskoj Ukrajini i podruju Lodza u nekadanjoj Poljskoj pripadaju Hannoveru. I tako dalje. Miller je kimajui glavom zapisivao informacije. Tko bi trebao istraivati ono to se zbilo u trima baltikim dravama? upitao je. Hamburg rekao je Dorn bez oklijevanja ba kao I zloine na podruju Danziga I varavskog sektora Poljske. Hamburg? rekao je Miller. Hoete rei da je to ovdje u Hamburgu? Da, zato? No, pa mene zanima Riga. Dorn je napravio neku grimasu.

 Shvaam. Njemaki idovi. Za njih je nadleno ba ovdanje tuilatvo. Ako je ikad odrano neko suenje ili ako je makar netko uhapen zbog zloina u Rigi, to bi onda bilo ovdje, u Hamburgu? Suenje da rekao je Dorn. Hapenje se moglo obaviti bilo gdje. Kakav je postupak s hapenjem? No, postoji jedna knjiga, koja se zove Knjiga tjeralica. U njoj je zapisan svaki ratni zloinac za kojim se traga: ime i prezime, te datum roenja. Obino tuilatvo koje pokriva podruje na kojem je ovjek poinio zloine mnogo godina prije hapenja pripravlja optunicu. Zatim, kad je spremno, od policije pokrajine u kojoj ovjek ivi trai da se taj ovjek uhapsi. Nekoliko detektiva odlazi I dovodi ga. Ako se otkrije neki vrlo traen ovjek, moe ga se uhapsiti bez obzira na to gdje je otkriven, a zatim se o tome obavjetava nadleni ured javnog tuilatva. Tada nastupaju ljudi iz te ustanove i odvode ga sa sobom. Potekoa je u tome to najvei dio esesovskih glaveina ne ivi pod svojim imenom. Tono rekao je Miller. Je li ikad u Hamburgu odrano suenje nekome tko je okrivljen za zloine izvrene u Rigi? Koliko se sjeam, nije rekao je Dorn. Bi li o tome neto bilo u knjinici izrezaka? Sigurno. Ako se to dogodilo poslije 1950, kad smo ustanovili biblioteku izrezaka, onda e se tamo nalaziti. Bih li smio pogledati? Nema problema. Knjinica je bila u podrumu, a u njoj je radilo pet arhivista u sivim kutama. Bila je doista vrlo prostrana i ispunjena brojnim redovima sivih eljeznih polica na kojima su leali prirunici svake vrste i struke. Uokolo zidova, od poda do stropa, protezali su se eljezni ormari za spise, a na vratima svake ladice bilo je oznaeno to sadre fascikli koji se u njoj nalaze. to elite? upitao je Dorn kad mu je pristupio glavni knjiniar. Roschmanna Eduarda.

 Odsjek osoba nalazi se tamo rekao je knjiniar i poveo ih du zida. Otvorio je vrata na kojima je pisalo ROA ROZ i hitro potraio. Nita nemamo o Roschmannu Eduardu rekao je. Miller se zamislio. Imate li ita o ratnim zloinima? upitao je. Da rekao je knjiniar. Odsjek ratnih zloina i suenja za ratne zloine, ovuda molim. Ili su pokraj daljnjih stotinjak metara ormara. Pogledajte pod Riga. Knjiniar se popeo po prijenosnim ljestvama i dao se u potragu. Spustio se s crvenim fasciklom na kojem je pisalo Riga suenje za ratne zloine. Miller je otvorio korice. Dva su novinska izreska veliine velikih potanskih maraka zaleprala zrakom. Miller ih je podigao. Oba su datirala od ljeta 1950. godine. Na jednom je pisalo da su pred sud izvedena trojica esesovaca, i to zbog brutalnosti prema logoraima u Rigi od 1941. do 1945, a na drugom je pisalo da su sva trojica osuena na dugotrajne kazne zatvora. Ne ba tako duge, jer e potkraj 1963. sva trojica biti osloboena. To je sve? upitao je Miller. Sve odvratio je knjiniar. Hoete li rei okrenuo se Miller Domu da je odsjek dravnog javnog tuilatva petnaest godina preivao moj porez, a sve to mi za to moe pokazati to su te dvije potanske marke? Dorn je bio osoba privrena establishmentu. Siguran sam da se trude iz petnih ila rekao je svadijivo. Nisam ba u to uvjeren. Rastali su se u glavnom predvorju, dva kata vie. Miller je iziao na kiu. Zgrada u sjevernom predgrau Tel Aviva u kojoj je sjedite Mossada ne privlai neku panju ni kod najbliih susjeda. Ulaz u podzemno parkiralite poslovnog bloka zaposjele su posve obine prodavaonice. U prizemlju je banka, a u vei ispred staklenih vrata kroz koja se ulazi u banku, nalazi se lift, ploa na kojoj su nanizana imena poduzea na gornjem katu i alter za informacije.

Na ploi stoji da su u poslovnom bloku smjeteni uredi nekolicine trgovakih tvrtki, dva osiguravajua zavoda, arhitektonski biro, poslovni savjetnik i na najviem katu uvozno-izvozno poduzee. Svim upitima o tvrtkama koje su ispod najvieg kata vrlo e se uljudno udovoljiti. Pitanja o poduzeu na najviem katu vrlo e uljudno biti otklonjena. Iza poduzea koje se tamo nalazi krije se Mossad. Prostorija u kojoj se sastaju efovi izraelske obavjetajne slube je prostrana i bijelo obojena. U sredini je dug stol, a stolaca ima i uza zidove. Za stolom sjede petorica mukaraca koji upravljaju petorim ograncima obavjetajne slube. Iza njih na stolicama sjede slubenici i stenografi. Sastanku po potrebi kao promatrai mogu prisustvovati oni koji nisu lanovi, ali se to dogaa vrlo rijetko. Ovi se sastanci smatraju najstroom tajnom, kako se povjerljive stvari ne bi dalje raznosile. Na elu stola sjedi glavar Mossada. Ova je ustanova utemeljena 1937. godine, a njezino puno ime glasi Mossad Alivah Beth, ili Organizacija za drugo useljenje. Mossad je bio prvi izraelski obavjetajni organ. Njegova prva zadaa sastojala se u tome da idove iz Evrope sigurno dopremi u Palestinu. Godine 1948. nakon osnutka izraelske drave, Mossad je postao najvaniji obavjetajni organ, a njegov glavar automatski i ef svih pet ogranaka. S glavarove desne strane sjedi ef Amana, vojnog obavjetajnog tijela, kojemu je zadatak da Izrael informira o stanju neprijateljske ratne pripravnosti. ovjek koji je u to vrijeme zauzimao taj poloaj bio je general Aharon Yaariv. Lijevo od glavara sjedi ef Shabaka, koji ponekad pogreno nazivaju Shin Beth. Ova slova oznauju Sherut Bitachon, idovsku tajnu policiju. Puno ime organa koji se stara o izraelskoj unutranjoj sigurnosti i koji je jedino tijelo koje titi unutranju sigurnost glasi Sherut Bitchon Klali, pa je, dakle, kratica Shabak izvedena iz ovog naslova. Iza ove dvojice sjede posljednja dva ovjeka od petorice. Jedan je generalni direktor istraivakog odsjeka Ministarstva vanjskih poslova, to je od ivotne vanosti za sigurnost Izraela, a drugi direktor slube koja se iskljuivo bavi sudbinom idova u zemljama

u kojima su oni jo uvijek izvrgnuti progonima. Tjedni su sastanci omoguivali svakom efu da sazna ime se ostali odjeli bave, kako bi se na taj nain izbjegla preklapanja nadlenosti. Jo su dva ovjeka prisutna kao promatrai: generalni inspektor policije i ef Specijalnog ogranka, izvrnog tijela Shabaka koje se borilo protiv terorizma u samoj zemlji. Toga je dana sastanak tekao posve uobiajeno. Meir Amit zauzeo je svoje mjesto na elu stola I diskusija je otpoela. Svoju je bombu Amit sauvao za kraj. Kad ju je izloio, nastupio je muk. Svima prisutnima pred oima se ukazala slika njihove domovine koja stradava od radioaktivnih I kugom opremljenih bojnih glava. Oito moramo ishoditi to rekao je napokon ef Shabaka da te rakete nikad ne polete. Ako ih ve ne moemo onemoguiti da proizvode bojne glave, moramo sprijeiti da te bojne glave ikad uzlete. Slaem se rekao je mualjivi Amit ali kako? Tako da ih napadnemo zareao je Yaariv. Da ih napadnemo svime ime raspolaemo. Mlanjaci Ezera Weizmanna mogu Tvornicu 333 unititi jednim udarom. Time bismo zapoeli rat a bez dovoljnog naoruanja odgovorio je Amit. Trebamo vie aviona, tenkova, topova prije no to se dograbimo s Egiptom. Mislim, gospodo, da svi mi znamo da je rat neminovan. Naser se odluio za rat, ali se nee u nj upustiti prije nego to bude spreman. Ali ako ga mi gurnemo, injenica je da je on sa svojim sovjetskim naoruanjem spremniji od nas. Opet su se svi stiali. ef Arapskog odsjeka u Ministarstvu vanjskih poslova uzeo je rije. Nae informacije iz Kaira govore da e oni biti pripravni za rat ukljuivi rakete i sve ostalo na poetku 1967. Dotle emo dobiti tenkove i topove, a i nove francuske mlanjake odgovorio je Yaariv. Da, a oni e imati one svoje heluanske rakete. etiri stotine komada. Gospodo, postoji samo jedno rjeenje. Prije nego to mi budemo spremni za Na-sera, one e rakete biti u podzemnim spremitima diljem Egipta. Bit e nedostupne. A onda kad u

spremitima budu pripravne za ispaljivanje, nee biti dovoljno da unitimo 90% tih projektila, nego emo ih morati unititi sve. A ak ni lovci Ezera Weizmanna ne mogu ih unititi ba sve, bez izuzetka. Onda ih moramo unititi u tvornici u Hehvanu rekao je Yaariv na kraju. Slaem se kazao je Amit ali bez vojnog napada. Morat emo pokuati natjerati njemake znanstvenike da se povuku prije nego to okonaju posao. Upamtite, istraivaka faza gotovo je na samom svretku. Imamo na raspolaganju jo est mjeseci. Iza toga Nijemci vie nee biti vani. Jednom kad se planovi zgotove sve do posljednje matice i vijka, Egipani e i sami moi izraivati rakete. Zato u povesti kampanju protiv uenjaka u Egiptu. Izvjetavat u vas i dalje o razvoju stvari. Nekoliko sekundi opet je vladala tiina, a jedno neizgovoreno pitanje salijetalo je sve prisutne. Na kraju ga je izgovorio jedan od ljudi iz Ministarstva vanjskih poslova. Ne bismo li ih mogli opet zastraivati u Njemakoj ? General Amit odmahnuo je glavom. Ne. To u sadanjoj politikoj situaciji ne dolazi u obzir. Naredbe naih nadreenih ostaju iste bezikakvih daljnjih nasilja u Njemakoj. Od sada se klju heluanskih raketa za nas nalazi u Egiptu. General Meir Amit, glavar Mossada, nije se esto varao. No ovaj se puta bio prevario. Jer klju heluanskih raketa leao je u jednoj zapadnonjemakoj tvornici. VI Milleru je trebao itav tjedan da ugovori sastanak sa efom odsjeka za istraivanje ratnih zloina u hamburkom javnom tuilatvu. Posumnjao je da je Dorn otkrio da Miller ne radi po Hoffmannovu nalogu te da je u skladu s time poduzeo korake da ga omete. ovjek koji je primio Millera bio je nervozan i mrzovoljan. Morate biti svjesni toga da sam se s vama sastao samo zbog vaeg neprestanog navaljivanja poeo je.

 Svejedno je to lijepo od vas rekao je Miller umilno. elim se raspitati o ovjeku, za kojim, pretpostavljam, va odsjek mora da neprekidno traga. Taj se ovjek zove Eduard Roschmann. Roschmann? rekao je pravnik. Roschmann ponovio je Miller. Kapetan SS-a. Zapovjednik geta u Rigi od 1941. do 1944. godine. elim znati je li jo iv, a ako nije, gdje je sahranjen. Zanima me i to jeste li ga pronali, je li ikad hapen i je li ikad izveden pred sud. Ako nije, gdje je sada. Pravnik je bio zateen. Boe dragi, to vam ne mogu rei. Zato ne moete? To je stvar od opeg interesa, velikog interesa. Pravnik je opet poprimio preanje dranje. Ne bih se sloio rekao je uglaeno. Inae bismo primali neprekidna pitanja takve prirode. U stvari, koliko se mogu prisjetiti, vae je raspitivanje prvo koje nam je ikad stiglo od javnosti. Zapravo, ja sam iz novinstva rekao je Miller. Da, moe biti. Ali bojim se da u pogledu informacija ovakve vrste imate posve ista prava kao I svaki obini graanin. A dokle seu ta prava? upitao je Miller. ao mi je, ali nismo ovlateni da dajemo ikakve informacije u pogledu toka naih istraivanja. No to nije ba osobito za poetak rekao je Miller. No, no, gospodine Miller, teko da biste mogli oekivati od policije da vam daje informacije o toku istrage nekog kriminalnog sluaja. Jasno da bih to oekivao. Policija je obino vrlo susretljiva u pogledu saopenja treba li uskoro oekivati neko hapenje. Sigurno je da bi odgovorili na novinarsko raspitivanje je li, koliko je njima poznato, glavni osumnjieni iv ili mrtav. To koristi njihovim odnosima s javnou. Pravnik se suho nasmijeio. Siguran sam da u tom pogledu obavljate vrlo korisnu funkciju rekao je ali iz ovog odsjeka ne smije potei ni jedna informacija o stanju do kojeg je uznapredovao na posao. inilo

se da je upravo naao najjai argument. Pomislite samo: kad bi zloinci za kojima se traga znali koliko smo odmakli u dovravanju optunice, bili bi smjesta umakli. To je moda tako uzvratio je Miller ali izvjetaji pokazuju da je va odsjek izveo pred sud samo trojicu obinih esesovaca koji su bili straari u Rigi. A i to je bilo jo 1950, pa su se ti ljudi vjerojatno nalazili u istranom zatvoru kad su ih Britanci izruili vaem odsjeku. Stoga se, dakle, ini da zloinci s tjeralice nisu ba tako ugroeni da moraju umai. Doista, ovo je krajnje nedopustiva izjava. U redu. Dakle, vaa istraivanja napreduju. Nita vam ne bi nakodilo da mi jednostavno kaete je li Eduard Roschmann pod istragom i gdje se sada nalazi. Sve to vam mogu rei jest to da se svi predmeti koji potpadaju u nadlenost mojeg odsjeka nalaze u neprekidnu istraivanju. A sad, gospodine Miller, stvarno mislim da vam vie niim ne mogu pomoi. Ustao je, a za njim i Miller. Nemojte se satrti radom rekao je Miller na izlasku. Prolo je jo tjedan dana prije nego to je Miller bio spreman da krene. Taj je tjedan uglavnom proveo kod kue itajui est knjiga koje su se potpuno ili barem djelomino bavile ratom na istonom bojitu i onim to se zbivalo u logorima u zaposjednutim istonim zemljama. Upravo mu je knjiniar iz njegove lokalne knjinice spomenuo Z-komisiju. Ta je komisija u Ludwigsburgu rekao je Milleru. itao sam o njoj u nekom tjedniku. Puno ime te ustanove glasi Centralna savezna agencija za razjanjavanje zloina poinjenih u razdoblju nacizma. Poneto je predugako, pa je ljudi zovu Zentral Stelle, ili jo krae, Z-komisija. To je jedina organizacija u zemlji koja progoni naciste po cijeloj dravi, a i izvan nje. Hvala vam. rekao je Miller odlazei. Vidjet u mogu li mi oni pomoi. Miller je slijedeeg jutra otiao u banku, ispostavio ekove svojem stanodavcu za tri mjeseca, od sijenja do oujka, i ostatak novca povukao u gotovini, ostavivi na raunu deset maraka da konto ne utrne.

Poljubio je Sigi prije nego to je otila na rad u klub, rekavi joj da ga nee biti tjedan dana ili neto due. Zatim je iz podzemlja izvukao jaguar i krenuo na jug prema Porajnju. Sa Sjevernog mora vjetar je u zapusima donosio prvi snijeg na auto-cestu, a on je promicao juno od Bremena u nizine Donje Saksonije. Nakon dva sata zastao je da popije kavu, a zatim je jurnuo Sjevernim Porajnjem i Vestfalijom. Unato vjetru, uivao je u vonji auto-cestom po loem vremenu. Kad se nalazio u XK 150 S imao je dojam da se nalazi u kabini brzog aviona. Osvijetljena komandna ploa isijavala je slabanu svjetlost, a vani se sputala studena tama zimske noi, dok snana svjetla reflektora svako malo hvatala kose zapuhe snijega, koji je ibao du vjetrobrana i zatim opet gubio u nitavilu. Prilijepio se na najbru traku, kao i obino. Vozio je gotovo 160 kilometara na sat i promatrao brundava teka vozila koja su mu ostajala zdesna. U est uveer bio je preao skretanje za Hamm, a bljetava svjetla Ruhra poela su se nejasno ocrtavati u mraku s njegove desne strane. Nikad se nije prestajao diviti Ruhru: ti kilometri i kilometri tvornica i dimnjaka, gradova i gradia koji su toliko blizu da se ini da je sve ovo jedan gigantski grad 150 kilometara dug i osamdeset irok. Kad se auto-cesta popela na neki nadvonjak, mogao je lijepo zdesna vidjeti kako se u prosinaku no pruaju tisue hektara svjetala i tvornica, a rumenilo iz tisua visokih pei isijava bogatstvo ekonomskog uda. Prije etrnaest godina, kad je ovuda putovao vlakom na svoj pariki kolski izlet, svuda su bile ruevine, a industrijsko srce Njemake jedva da je uope tuklo. Bilo je nemogue ne osjetiti ponos zbog onog to je njegov narod od tada uradio. Samo dotle dok ja tu ne moram ivjeti pomislio je u trenutku kad su se pod svjetlima reflektora poele pokazivati oznake odvojaka za Koln. Od Kolna je vozio prema jugoistoku, mimo Wiesbadena, Frankfurta, Mannheima i Heilbronna, a ve je bilo vrlo kasno kad se zaustavio da zanoi pred hotelom u Stuttgartu, gradu koji je najblii Ludwigsburgu.

Luchvigsburg je miran i zgodan gradi na breuljcima VVurtemberga, dvadesetak kilometara sjeverno od glavnog grada pokrajine Stuttgarta. U mirnoj uliici podalje od Visoke ulice, na golemo udo estitih graana, smjestilo se sjedite Z-komisije, male grupice ljudi, koja je oskudijevala i u osoblju i u sredstvima, a zadatak i ivotni poziv koji je bio da se pohvataju nacisti i esesovci koji su se za rata okrvavili masovnim ubojstvima. Prije nego to je Zakon o zastarijevanju dokinuo sve esesovske zloine osim ubojstava i masovnih ubojstava, oni za kojima se tragalo mogli su biti okrivljeni za pljaku, otimainu, teke tjelesne ozljede, ukljuivi i muenje, te za razliite oblike gadosti. ak i kad je kao jedina mogunost za podizanje optunice preostalo ubojstvo, u spisima Z-komisije I dalje je bilo 170 000 imena. Posve prirodno, glavni napori ulagali su se i ulau u to da se, ako je to ikako mogue, pronae nekoliko tisua najgorih masovnih ubojica. Z-komisija nije imala nikakvih prava da hapsi, nego je jedino od policije pojedinih pokrajina mogla traiti da izvri hapenje, i tek nakon pozitivne identifikacije. Kako su od Savezne vlade u Bonnu dobivali tek puku milostinju, ljudi iz Ludwigsburga radili su samo zbog svoje predanosti poslu. Osoblje se sastojalo od osamdeset detektiva i pedeset pravnika istraitelja. Svi su detektivi bili mladi, ispod trideset i pet godina, tako da ni jedan 'iii u kojem sluaju nije mogao biti umijean u stvari koje su se istraivale. Pravnici su uglavnom bili stariji, ali pomno provjereni tako da ne bi imali nita zajedniko s dogaajima od prije 1945. Pravnici su uglavnom doli iz privredne prakse, kamo e se jednog dana i vratiti. Detektivi su pak znali da su njihove karijere okonane. Ni jedna policijska ustanova u Njemakoj nije na svojem spisku eljela imati detektiva koji je neko radio u Ludwigsburgu. Za detektive koji su u Zapadnoj Njemakoj bili pripravni progoniti esesovce, u svakoj je drugoj policijskoj ustanovi napredovanje okonano. Ovi su ljudi navikli na to da se u nekim pokrajinama ogluuju na njihove molbe za pomo, da se njihovi posueni spisi na

neobjanjiv nain gube, da progonjeni, nakon anonimnog upozorenja, jednostavno iezne. Ljudi iz Z-komisije svojski su se trudili oko zadae koja oito nije bila u skladu sa eljama veine njihovih zemljaka. ak i na ulicama nasmijeenog grada Ludwigsburga nitko ljude iz Z-komisije nije pozdravljao I uvaavao. Graanima je njihova prisutnost priskrbila nepoeljan publicitet. Kasnije se nalazila u Schorndorfer Strasse 58, u velikoj nekad privatnoj kui, okruenoj dva metra visokim zidom. Dvoja masivna eljezna vrata prijeila su pristup na navoz automobila. Na jednoj je strani bila ruica za zvonce i Miller se njome posluio. eljezni se poklopac otklopio i pokazalo se neko lice. Neizbjeni vratar. Izvolite? elio bih razgovarati s nekim od vaih pravnika istraitelja rekao je Miller. S kojim? Ne znam ni jedno ime rekao je Miller. S bilo kojim. Evo moje iskaznice. Protisnuo je svoju novinarsku iskaznicu kroz otvor, tjerajui ovjeka da je uzme. Tako je ipak znao da e iskaznica dospjeti u zgradu. Vratar je zatvorio otvor i otiao. Vratio se ubrzo da otvori vrata. Do ulaznih vrata Miller je trebao prijei pet kamenih stuba. Unutra je vladala zaguljiva vruina tipina za kue s centralnim grijanjem. Neki drugi vratar izvirio je iz ostakljene kuice s desne strane i poveo ga u malu ekaonicu. Zaas e netko doi rekao je i zatvorio vrata. ovjek koji je tri minute kasnije uniao bio je tek prevalio pedeset godina; bio je uglaen i ljubezan. Vratio je Milleru novinarsku iskaznicu i upitao: ime vas mogu usluiti? Miller je poeo od poetka. Ukratko ispriavi o Tauberu, dnevniku, svojim propitkivanjima o tome to se zbilo s Eduardom Roschmannom. Pravnik ga je pomno sluao. Zanimljivo rekao je na kraju. Stvar je u ovome: moete li mi pomoi?

 elio bih da mogu kazao je ovjek i Miller je prvi puta, otkako je prije nekoliko tjedana u Hamburgu poeo postavljati pitanja o Roschman-nu, povjerovao da je sreo slubenika koji bi mu doista volio pomoi. Ja sam spreman vae raspitivanje prihvatiti potpuno iskreno, ali je stvar u tome to su mi i ruke i noge vezane propisima koji ureuju nau stalnu egzistenciju ovdje. To, naime, znai da se obavijesti o traenom esesovskom zloincu ne smiju dati nikome osim osobi koja ima ovlasti poimence navedenih institucija. Drugim rijeima, ne moete mi rei nita rekao je Miller. Molim vas da shvatite rekao je pravnik ovaj je ured izloen neprekidnim napadima. Ne otvorenima. To se nitko ne bi usudio. Ali privatno, iz kuloara, stalno napadaju na na budet, na ovlatenja koja imamo, na uvjete djelovanja. Nije nam doputena nikakva irina u pogledu zakona. to se mene osobno tie, ja bih volio sklopiti savez o pomoi s njemakim novinstvom, ali to je zabranjeno. Shvaam rekao je Miller. Imate li onda bar nekakvu knjinicu izrezaka? Ne, nemamo. Ima li u Njemakoj uope neka knjinica izrezaka koja je otvorena za istraivanje pojedincima iz javnosti? Nema. Jedine biblioteke izrezaka u zemlji odravaju i vode razliite novine i revije. Najpotpunijom se smatra ona koju vodi Der Spiegel. A i Komet ima vrlo dobru biblioteku. Meni se to ini vrlo neobinim rekao je Miller. Gdje se danas u Njemakoj graanin moe raspitati o napredovanju istrage ratnih zloina i gdje se mogu dobiti podaci o traenim ese-sovskim zlikovcima? Pravniku kao da je bilo malo neugodno. Bojim se da obini graanin do toga ne moe doi. U redu rekao je Miller. Gdje se u Njemakoj nalaze arhivi koji se odnose na ljude iz SS-a? Jedan takav arhiv imamo mi ovdje, u podrumu kazao je pravnik. Na se arhiv sastoji od samih foto-kopija. Izvornike cjelokupne esesovske kartoteke zarobila je 1945. jedna amerika jedinica. U posljednjim trenucima u nekom bavarskom dvorcu

grupica esesovaca pokuala je spaliti sve isprave. Uspjeli su unititi otprilike deset posto sveukupnog materijala, a onda su upali ameriki vojnici i prekinuli daljnje unitenje papira. Ono to je preostalo bilo je u stranom neredu. Amerikanci su uz njemaku pomo istom za dvije godine uspjeli srediti ostatak kartoteke. U toku tih dviju godina, nakon to je u saveznikim zatvorima proboravio stanovito vrijeme, znatan broj najgorih esesovaca uspio je utei. Njihovi se dosjei u onoj zbrci nisu mogli pronai. Poslije konane klasifikacije cjelokupna kartoteka SS-a ostala je u Berlinu, i dalje u amerikom posjedu i pod amerikom upravom. ak im se i mi moramo obraati ako nam zatreba neka dopuna. Samo, znate, oni je vrlo dobro vode. Nemamo nikakvih prigovora u vezi sa suradnjom s tim izvorom. Tako, dakle, stvar stoji? Samo dva kompleta u cijeloj zemlji? Tako je rekao je pravnik. Ponavljam, elio bih da vam mogu pomoi. Uzgred, ako biste ita saznali o Roschmannu, bilo bi nam jako drago da to dobijemo. Miller se zamislio. Ukoliko neto otkrijem, postoje samo dvije ustanove koje neto mogu poduzeti: Ured javnog tuilatva u Hamburgu i vi. Je li tako? Da, samo mi i oni rekao je pravnik. A vi ete to prije iskoristiti nego Hamburg. Miller je to izrekao ne kao pitanje, nego kao konstataciju. Pravnik je vrsto piljio u strop. Nita to je stvarno vrijedno a to dospije ovamo ne skuplja prainu na polici primijetio je. O. K. Shvatio sam rekao je Miller i ustao. Samo jednu stvar, onako meu nama: da li jo uvijek tragate za Eduardom Roschmannom? Meu nama, da, i to jako. I ako bude uhvaen, nee biti nikakvih problema da ga se proglasi krivim? Ni najmanjih kazao je pravnik. Optunica protiv njega vrlo je vrsta. Dobio bi doivotnu robiju bez ikakva dvoumljenja.

 Dajte mi svoj broj telefona rekao je Miller. Pravnik je neto napisao na papiri, a zatim ceduljicu dao Milleru. Tu je moje ime i dva telefonska broja, kuni i uredski. Moete me nazvati u svako doba, danju ili nou. Ako saznate neto novo, zovite me iz najblie telefonske govornice. U svakoj pokrajinskoj policiji ima ljudi koje mogu pozvati i za koje znam da e, ako je potrebno, odmah stupiti u akciju. Ima i onih koje treba izbjei. Zato nazovite prvo mene. U redu? Miller je spremio papir u dep. Upamtit u rekao je odlazei. Puno sree kazao je pravnik. Od Stuttgarta do Berlina je daleko. Miller je gotovo cijeli naredni dan proveo u vonji. Na sreu, bilo je suho i raspoloeni jaguar derao je kilometar za kilometrom u pravcu sjevera mimo ratrkanog Frankfurta, Kassela i Gotingena do Hannovera. Ondje je skrenuo s auto-ceste E 4 udesno na E 8 prema granici Istone Njemake. Na prijelazu kod Marienborna izgubio je pun sat ispunjavajui neizbjene obrasce o uneenoj stranoj valuti, zahtjeve za tranzitnu vizu za put kroz Istonu Njemaku do Zapadnog Berlina, dok su carinici u plavim i Narodna policija u zelenim uniformama s krznenim ovratnicima zavirivali u jaguar i ispod njega. Jedan carinik kao da je bio rastrgan izmeu hladne uljudnosti koja se zahtijevala od slubenika Njemake Demokratske Republike u ophoenju s dravljaninom revanistike Zapadne Njemake i mladike elje da razgleda sportska kola. Trideset i pet kilometara s one strane granice dizao se veliki most preko Elbe na kojem su 1945. Britanci, asno potujui sporazum u Jalti, zaustavili svoje napredovanje prema Berlinu. Zdesna se Miller svrnuo na prostrani Magdeburg i upitao se postoji li jo stari zatvor. Na ulazu u Zapadni Berlin izgubio je jo sat vremena na carinskom pregledu. Kad su napokon carinske formalnosti okonane, njegov je jaguar jurnuo Avusom prema bljetavom boino dekoriranom Kurfurstendammu. Bila je veer 17. prosinca. Odluio je da u Ameriki dokumentacijski centar ne ode onako napreac kao to je otiao u hamburko javno tuilatvo i Z-komisiju

u Ludwigsburgu. Bez slubene podrke, shvatio je, ne moe se u Njemakoj doi do spisa o nacistima. Slijedeeg je jutra s Glavne pote nazvao Karla Brandta. Brandt se uasnuo kad je uo Millerovu molbu. Ne mogu rekao je u telefon. Ne poznam nikoga u Zapadnom Berlinu. Promisli. Morao si upoznati nekog iz berlinske policije na nekom od teajeva koje si pohaao. Potreban mi je da jami za me kad stignem onamo vikao je Miller u slualicu. Rekao sam ti da se ne elim u to upetljati. No, ve si se upetljao. Miller je priekao par sekundi a onda zadao najtei udarac. Ili u dobiti priliku da slubeno pogledam arhiv ili u upasti i rei da si me ti poslao. Ma, to valjda ne bi uinio zgranuo se Brandt. Budi tvrdo uvjeren da bih. Sit sam toga da me vijaju amotamo po ovoj prokletoj zemlji. Zato nai nekoga tko e me tamo uvesti slubeno. Ma, promisli, sat vremena nakon to pogledam te spise, zahtjev e biti zaboravljen. Morat u promisliti rekao je Brandt nastojei dobiti na vremenu. Dajem ti sat vremena rekao je Miller a onda u te opet nazvati. Spustio je slualicu. Sat kasnije Brandt je i dalje bjesnio, a bio je i poprilino prestraen. Od srca je alio to onaj dnevnik nije zadrao za se i bacio ga u smee. Jedan je ovjek polazio sa mnom detektivsku kolu rekao je u aparat. Ne poznam ga ba dobro, ali znam da je sada u Prvom uredu zapadnoberlinske policije. Taj ured se bavi istim predmetom. Kako se on zove? Schiller. Volkmar Schiller, detektivski inspektor. Stupit u s njim u vezu rekao je Miller. Ne, prepusti to meni. Nazvat u ga jo danas i predstaviti te. Zatim ga moe otii posjetiti. Ako se on ne sloi s time da te uvede, nemoj mene okrivljavati. On je jedini ovjek kojeg poznam u Berlinu.

Dva sata kasnije Miller je opet nazvao Brandta. Brandtu kao da je laknulo. Na dopustu je rekao je. Rekli su mi da je deuran za Boi, pa ima slobodno do ponedjeljka. Tek je srijeda rekao je Miller. etiri u se dana tek tako smucati. Ne mogu ti pomoi. Vratit e se u ponedjeljak ujutro. Tada u ga nazvati. Miller je etiri duga dana potratio tumarajui po Zapadnom Berlinu, iekujui da se Schiller vrati s dopusta. Cijeli je Berlin brujao samo o jednoj stvari: tog Boia istonoberlinske vlasti prvi su put otkad je u kolovozu 1961. podignut zid stanovnicima Zapadnog Berlina izdale propusnice da posjete svoju rodbinu koja ivi u istonom sektoru grada. Pregovori izmeu dviju strana grada danima su punili naslovne stranice listova. Miller je jedan od tih svojih besposlenih dana proveo u istonoj polovici grada (kao zapadnonjemaki dravljanin mogao je to uiniti na temelju samog svojeg pasoa) gdje je posjetio znanca, dopisnika Reutera iz Istonog Berlina. No ovjek je do grla bio u poslu, u vezi sa zbivanjima oko zida, pa ga je Miller nakon kave ostavio i vratio se na zapad. U ponedjeljak ujutro otiao je da se nae s detektivskim inspektorom Volkmarom Schillerom. S velikim je olakanjem ustanovio da je to ovjek njegovih godina i da, to je za njemakog slubenika neobino, ima svoj poseban stav prema birokraciji. Nedvojbeno je da s takvim stavom nee daleko dospjeti, pomislio je Miller, ali to je njegov problem. Miller je inspektoru ukratko izloio to bi elio. Ne vidim zbog ega to ne bi ilo rekao je Schiller. Amerikanci su prema nama iz Prvog ureda vrlo usluni. Willy Brandt nam je povjerio istraivanje nacistikih zloina, i mi smo ondje gotovo svakog dana. Sjeli su u Millerov jaguar i izvezli se do jednog predgraa, do utvrde i jezera, te se zaustavili na obali ispred Wasser Kfer Stiega broj 1, u berlinskom predgrau Zehlendorf. Stali su pred dugom, niskom poslovnom prizemnicom koja je bila okruena drveem.

 Je li to sve? rekao je Miller skeptino. To je sve kazao je Schiller. Nita osobito. Stvar je u tome da je pod zemljom smjeteno osam katova. Tamo su u vatrostalnim trezorima pohranjeni arhivi. Poli su u malu ekaonicu s neizbjenom portirnicom s desne strane. Detektiv je pristupio I pokazao svoju policijsku iskaznicu. Dobio je obrazac, koji su zatim za stolom ispunili. Detektiv je upisao svoje ime i in, a zatim upitao: Kako se ono onaj zove? Roschmann. Eduard Roschmann rekao je Miller. Detektiv je upisao i to i vratio obrazac slubeniku u prijemnoj kancelariji. Obino to traje desetak minuta rekao je detektiv. Otili su u veu prostoriju u kojoj su se nalazili redovi stolova i stolaca. Otprilike nakon etvrt sata jedan drugi slubenik tiho im je donio fascikl i poloio ga na stol. Bio je debeo otprilike palac, a na njemu je pisalo Roschmann Eduard. Volkmar Schiller je ustao. Ako nemate nita protiv ja bih otiao rekao je. Za povratak u grad u se nekako snai. Ne smijem se previe zadrati nakon dopusta. Ako elite da vam se neto fotokopira, samo se obratite slubeniku. Mahnuo je glavom prema slubeniku koji je sjedio za katedrom na drugoj strain itaonice, bez sumnje zato da nitko od posjetitelja ne bi vadio stranice iz spisa. Miller se digao I rukovao s detektivom. Puno vam hvala. Nema na em. Ne osvrui se na ostala tri-etiri itaa koji su se zgrbili nad stolovima, Miller se podnimio i poeo paljivo pregledavati SS-ov dosje o Eduardu Roschmannu. Sve je bilo unutra: broj lanske karte nacistike stranke, broj iskaznice SS-a, vlastoruno potpisane molbe za pristup u obje ove organizacije, zdravstvena svjedodba, ocjene nakon razdoblja uvjebavanja, osobno napisan ivotopis, isprave o premjetajima, oficirskim provjerbama I napredovanjima sve tamo do travnja 1945. godine. Bile su tu i dvije fotografije za esesovsku kartoteku, jedna s lica, a druga iz profila. ovjek kojega su prikazivale bio je visok otprilike metar osamdeset, kosa mu je bila oiana vrlo kratko,

razdjeljak je imao na lijevoj strani, a u kameru je zurio s nekim mranim izrazom koji su mu davali iljast nos i usta bez usnica. Miller je poeo itati papire .. . Eduard Roschmann roen je 25. kolovoza 1908. u Grazu, kao austrijski graanin. Otac mu je bio ugledan i estit pivar. Vrti, osnovnu i srednju kolu pohaao je u Grazu. Pokuao je studirati pravo, ali nije u tome uspio. Godine 1931. poeo je raditi u pivovari u kojoj je bio zaposlen i njegov otac, a 1937. premjeten je iz proizvodnje u administraciju. Iste godine pristupio je Austrijskoj nacistikoj stranci i SS-u, organizacijama koje su u tada neutralnoj Austriji bile zabranjene. Godinu dana kasnije Hitler je anektirao Austriju, a austrijske naciste nagradio brzim napredovanjima. Godine 1939, odmah po izbijanju rata, kao dobrovoljac se javio u Waffen SS, pa je bio poslan u Njemaku, gdje je zimu od 1939 na 1940. i proljee proveo u vjebanju, da bi zatim s jednom Waffen SS jedinicom sudjelovao u zaposjedanju Francuske. U prosincu 1940. prebaen je iz Francuske natrag u Berlin netko je na tom mjestu na margini rukom napisao kukaviluk? a u sijenju 1941. prekomandiran je u SD, u Trei ured RSHA. U srpnju 1941. osnovao je prvu slubu SD-a u Rigi, a slijedeeg mjeseca postao je zapovjednik logora u Rigi. U listopadu 1944. vratio se u Njemaku brodom, i, nakon to je preostale idove iz Rige izruio SD-u u Danzigu, otiao u Berlin da podnese izvjetaj. Vratio se u Glavni tab SS-a u Berlinu i ekao novo postavljenje. Posljednji esesovski dokument u fasciklu oito nikad nije dovren, vjerojatno zato to se sitniavi pisari u Glavnom tabu SS-a u Berlinu sam hitro prekomandirao u svibnju 1945. Na poleini svenja isprava bila je jo jedna ceduja koju je oito poslije svretka rata priloila ruka nekog Amerikanca. Na njoj je otipkano slijedee: Ovaj su spis u prosincu 1947. traile britanske okupacione vlasti. Ispod toga je bio narkan potpis nekog amerikog vojnog slubenika i nadnevak 21. prosinca 1947. Miller je skupio fascikl i izvadio iz njega vlastoruno napisan ivotopis, dvije fotografije i zadnju stranicu. Odnio je to slubeniku koji se nalazio u dnu sobe.

 Molim vas, biste li mi ovo mogli fotokopirati? Svakako. ovjek je uzeo fascikl i poloio ga na stol dok se ona tri papira isfotokopiraju. Jo je neki ovjek predao fascikl i zatraio da se i njemu fotokopiraju dva lista iz njegova svenja. Slubenik je i njih uzeo i sve skupa stavio na pladanj iza sebe, odakle su zaas nestali. Priekajte, molim vas. To traje desetak minuta rekao je slubenik Milleru i onom drugom ovjeku. Oba su se vratila na svoja sjedala. Miller je poelio da zapui, to je bilo zabranjeno, a onaj drugi ovjek, uredan i sjedokos, u zimskom ogrtau boje uglja, sjedio je ruku prekrienih u krilu. Deset minuta kasnije iza slubenika je zautalo, a kroz prorez su skliznule dvije omotnice. inovnik ih je obje uzeo. Miller i ovjek srednjih godina su ustali i poli po njih. Slubenik je hitro zavirio u jedan omot. Spis Eduarda Roschmanna? upitao je. Za mene rekao je Miller i pruio ruku. A ovo mora da je vae inovnik je rekao drugom ovjeku, koji je postrance promatrao Millera. ovjek u sivom kaputu uzeo je svoju omotnicu, pa se za Millerom uputio prema vratima. Kad su bili vani, Miller je potrao niz stepenice i uskoio u jaguar, odlijepio se od plonika i odjurio natrag u sredite grada. Sat kasnije telefonirao je Sigi. Stiem kui za Boi rekao joj je. Dva sata kasnije ve se bio otputio iz Zapadnog Berlina. Dok su njegova kola jurila prema prvom graninom prijelazu u Drei Lindenu, ovjek u sivom kaputu sjedio je u svojem urednom i istom stanu nedaleko od Savignv Platza i okretao jedan broj u Zapadnoj Njemakoj. ovjeku koji je podigao slualicu kratko se predstavio. Rekao mu je: Bio sam danas u Dokumentacijskom centru. Rutinsko istraivanje, znate ve kako to ide. Tamo je bio jo jedan ovjek. Pregledavao je fascikl Eduarda Roschmanna. Zatim je dao fotokopirati tri isprave. Nakon onog nedavnog saopenja, smatrao sam da je najbolje da vam to javim. S druge strane ice provalila je bujica pitanja.

 Ne, nisam mogao doznati kako se zove. Odvezao se u dugim crnim sportskim kolima. Da, da, jesam. Imao je hamburku tablicu. Polako je otitavao broj, koji je ovjek s druge strane zapisivao. Pa, pomislio sam da je najbolje da vam to javim. Hou rei, nikad se ne zna to ta njukala namjeravaju. Da, hvala, vrlo ste ljubezni... Dobro ... Sve je sada na vama ... Sretan Boi, Kamerad. VII Boi je padao u srijedu i sve do svretka boinih blagdana ovjek koji je u Zapadnoj Njemakoj primio iz Berlina vijest o Milleru nije je proslijedio dalje. Novost je prenio svojem najviem pretpostavljenom. ovjek koji je preuzeo poruku zahvalio je svojem informantu, spustio uredski telefon, zavalio se u udobni, konati efovski naslonja i zagledao se kroz prozor u snijegom pokrivene krovove Starog grada. Verdammt i jo jednom verdammt apnuo je. Zato ba sada? Zato sada? Za sve sugraane koji su ga poznavali bio je on uman i neobino sposoban odvjetnik. Za aicu svojih viih izvrnih oficira rasprenih diljem Zapadne Njemake i Zapadnog Berlina bio je on vrhovni ef Odesse u Njemakoj. Njegova telefonskog broja nije bilo ni u kojem telefonskom imeniku, a njegovo tajno ime bilo je Werwolf Vukodlak. Za razliku od udovina lika iz holivudske mitologije i britanskih i amerikih filmova strave i uasa, njemaki vukodlak nije udak kojem za puna mjeseca rastu dlake na nadlanicama. Po starom njemakom predanju, vukodlak je rodoljub koji ostaje u domovini nakon to teutonski ratnici moraju utei u izbjeglitvo pred stranim osvajaima. On iz dubokih umetina predvodi otpor protiv osvajaa. Udara nou i nestaje, ostavljajui za sobom samo vuji trag. Pri svretku rata skupina oficira SS-a, uvjerena u to da je poraz saveznika samo pitanje mjeseci, uvjebavala je nekoliko grupica ultrafanatinih maloljetnika i dala im zadatak da u pozadini

saveznikih osvajaa izvode sabotae. Te su grupice organizirane u Bavarskoj, koju su zatim zauzeli Amerikanci. To su bili prvi vukodlaci. Na svoju vlastitu sreu djeaci nikad nisu primijenili znanja koja su nauili. Naime, nakon otkrivanja Dachaua, ameriki su vojnici samo ekali da netko neto pone. Kad se odmah po svretku rata Odessa poela ponovno infiltrirati u Zapadnu Njemaku, njezin I prvi izvrni ef bio je jedan od onih koji su 1945. uvjebali one maloljetnike. On je tada uzeo naziv Vukodlak. To je ime imalo tu prednost da je bilo bezlino i simbolino, a sadravalo je i dovoljno melodramatinosti da udovolji vjenoj njemakoj udnji za glumom. No u nemilosrdnosti kojom se Odessa razraunavala s onima koji su joj se isprijeili na putu nije bilo nieg melodramatikog. Vukodlak s kraja 1963. bio je trei koji je obnaao tu titulu i zauzimao taj poloaj. Fanatian I prepreden, neprekidno u vezi sa svojim nadreenima u Argentini, ovaj se ovjek starao o interesima svih bivih pripadnika SS-a u Zapadnoj Njemakoj, ali osobito o onima koji su nekad bili na visokim poloajima ili su visoko kotirali na tjeralici. Piljio je kroz prozor svojeg ureda i u mislima se vraao generalu SS-a Gluecksu s kojim se bio sastao u sobi madridskog hotela prije trideset i est dana. Prisjetio se generalova upozorenja da je ouvanje anonimnosti i sigurnosti tvorniara radio-aparata, koji pod ifrom Vulkan radi na sistemima navoenja egipatskih raketa, od ivotne vanosti te da se provedbi tog zadatka ne smije pitati za cijenu. On je jedini u Njemakoj znao i to da je u jednom ranijem razdoblju Vulkan bio poznatiji pod svojim pravim imenom Eduard Roschmann. Pogledao je papiri na kojem je nadrljao broj Millerova automobila i pritisnuo tipku na stolu. Javila se tajnica iz susjedne prostorije. Hilda, kako se zove onaj privatni detektiv kojeg smo prolog mjeseca unajmili za onaj brakorazvodni sluaj? Trenutak ... ulo se utanje papira; prekapala je po fasciklu. Memmers, Heinz Memmers. Molim vas, dajte mi njegov telefonski broj. Ne, nemojte mu telefonirati. Samo mi dajte broj.

Zabiljeio ga je ispod broja Millerova automobila, a zatim je skinuo prst s tipke internog telefona. Ustao je i priao zidu u kojem je bio uzidan sef. Izvadio je debelu, teku knjigu i odnio je na stol. Listajui stranice, ubrzo je naiao na ono to je traio. U knjizi su bila zapisana samo dva Memmersa, Heindrich i Walter. Prstom je preao na stranicu koja je bila nasuprot one na kojoj je stajalo Heinrich, ili krae Heinz. Naao je datum roenja, izraunao dob koju je taj ovjek imao potkraj 1963. i prisjetio se lica privatnog detektiva. Poklapalo se s godinama. Navrljao je na papir dva broja koja su stajala uz ime Heinza Memmersa, uzeo telefon i zamolio Hildu da mu da vanjsku liniju. Kad se u telefonu zauo znak slobodne linije, okrenuo je broj koji mu je bila dala. Telefon s druge strane zvonio je prilino dugo, a zatim se oglasio enski glas. Memmersova detektivska agencija. Molim vas da me spojite s gospodinom Memmersom osobno. Mogu li znati tko zove? pitala je tajnica ivo. Ne, samo mi ga dajte. I pourite. Nastupila je kratka tiina. A onda je zapovjedni ton postigao svoj cilj. Da, gospodine rekla je. Trenutak kasnije iz slualice se zauo mrzovoljan glas: Memmers. Je li to gospodin Heinz Memmers? Da. Tko je tamo? Nije vano kako se zovem. Recite mi samo da li vam neto znai broj 245.718? S druge strane linije vladala je mrtva tiina koju je naruio samo teki Memmersov uzdah. ovjek se suoio s injenicom da je upravo naveden njegov esesovski broj. Knjiga koja je rasklopljena leala na Vukodlakovu stolu bila je popis svih bivih pripadnika SSa. Memmersov glas bio je opor od sumnjiavosti. A da li bi mi trebao znaiti? Bi li vam neto znailo to to moj odgovarajui broj sadri samo pet brojki.. . Kamerad?

Promjena je bila munjevita. Pet brojki je znailo oficira s visokim inom. Da, gospodine izustio je Memmers. Dobro rekao je Vukodlak. Imam posli za vas. Nekakvo njukalo zabada u jednog od naih drugova. Trebam otkriti tko je taj ovjek. Zu Befehl ulo se preko telefona. Izvrsno. Ali meu nama e biti dovoljno da se nazivamo s Kamerad. Napokon, svi smo mi drugovi po oruju. Memmersu je ovo oito ilo niz dlaku. Da, Kamerad. Sve to o tom ovjeku znam to je broj njegova automobila hamburke registracije. Vukodlak ga je polako proitao u telefon. Jeste li zapisali? Da, Kamerad. Volio bih da osobno odete u Hamburg. elim saznati ime, prezime i adresu, zanimanje, obiteljske prilike i obaveze, drutveni poloaj ... znate ve, uobiajeni izvjetaj. Koliko e vam za to trebati vremena? Otprilike etrdeset i osam sati. Jo samo ovo. Subjektu se ne smije pristupiti. Ako je mogue, propitkivanje se mora obaviti tako da on uope za nj ne sazna. Je li to jasno? Kad to obavite, spremite mi obraun i dajte mi ga preko telefona kad vas nazovem. Isplatit u vas potom u gotovom. Memmers se tome suprostavio. Nee biti nikakva obrauna, Kamerad. Nema toga za stvari koje se odnose na drugarstvo. Onda, u redu. Nazvat u vas opet za dva dana. Vukodlak je spustio slualicu. Istoga popodneva Miller se uputio iz Hamburga istom onom auto-cestom kojom je dva tjedna ranije putovao pokraj Bremena, Osnabriicka i Munstera prema Kolnu i Porajnju. Ovoga puta njegov je cilj bio Bonn, mali dosadni gradi na rijenom zavijutku, koji je Konrad Adenauer izabrao za prijestolnicu Savezne Republike zato to je sam odatle potjecao. Neto junije od Bremena njegov se jaguar kriao s Memmersovim opelom koji je jurio prema sjeveru, u Hamburg. Ne

znajui jedan za drugoga, dva su mukarca projurila jedan kraj drugoga ... Bilo se ve smrailo kad je Miller uao u dugu glavnu bonsku ulicu. Ugledavi bijelu kapu prometnog policajca, zaustavio je kola. Moete li mi rei gdje je britanska ambasada? upitao je. Ona e se zatvoriti za jedan sat rekao je policajac. Onda je najbolje da to prije krenem onamo rekao je Miller. Gdje je? Policajac je pokazao ravno niz ulicu prema jugu. Idite samo ravno ovuda. Drite se tramvajske pruge. Ova ulica neto dalje naziva se Friedrich Ebert Allee. Samo za tramvajem. Kad ve budete na izlazu iz Bonna, a na ulazu u Bad Godesberg, slijeva ete vidjeti ambasadu. Osvijetljena je i pred njom visi britanska zastava. Miller je kimnuo u znak zahvalnosti i odvezao se. Britanska ambasada bila je tono ondje gdje je rekao policajac, izmeu jednog gradilita s bonske i nogometnog igralita s one druge strane. U magli to se dizala s rijeke koja je tekla iza ambasade i jedan i drugi teren bili su prave kaljue. Zgrada ambasade bila je odmaknuta s ceste. To je bila dugaka, niska, siva betonska graevina, koju su britanski novinari odmah nakon gradnje prozvali Hooverovom tvornicom. Miller je skrenuo s ceste i parkirao se na mjestu predvienom za posjetitelje. Uao je kroz drvena ostakljena vrata i naao se u malom foajeu, u kojem se slijeva nalazio stoli, za kojim je sjedila recepcionerka srednjih godina. Iza nje je bila mala prostorija u kojoj su bila dva u plavo odjevena mukarca, na kojima se odmah vidjelo da su bivi narednici. Volio bih govoriti s ataejem za tampu, molim vas rekao je Miller opreznom kolskom engletinom. Recepcionerka je djelovala zabrinuto. Ne znam je li jo ovdje. Znate, petak popodne. Molim vas, pokuajte ga nai rekao je Miller i pokazao svoju novinarsku iskaznicu. Recepcionerka ju je pogledala, a onda okrenula neki broj. Miller je imao sreu. Atae za tampu upravo se spremao da ode. Oito je zamolio da ga posjetitelj prieka nekoliko trenutaka kako bi

skinuo kaput i odloio eir. Millera su uveli u malu ekaonicu, na zidovima koje su visjele Rowland-Hilderove reprodukcije jesenskih krajolika. Na stolu je bilo nekoliko starih primjeraka Tatlera i broura koje su opisivale uspon britanske industrije. No za nekoliko sekundi po njega je doao jedan od bivih narednika i poveo ga po stubama i dugom hodniku te uputio u jedan mali ured. Atae za tampu bio je ovjek tridesetih godina i inilo se da je sklon pomoi. to mogu uraditi za vas? upitao je. Miller je odluio da odmah prijee na stvar. Istraujem injenice za reportau u jednoj reviji slagao je. Radi se o bivem esesovskom kapetanu, jednom od onih najgorih, o ovjeku za kojim nae vlasti jo uvijek tragaju. Drim da je bio i na tjeralici britanskih vlasti, dok je taj dio Njemake bio pod britanskom upravom. Moete li mi rei kako da provjerim jesu li ga Britanci ikad uhvatili,, odnosno, ako jesu, to se s njim zbilo? Mladi se diplomat presenetio. Boe dragi, siguran sam da to ne znam. Hou rei, mi smo sve svoje isprave i fascikle predali naoj vladi jo 1949. godine. Nijemci su nastavili ondje gdje su nai deki stali. Pretpostavljam da bi sada oni trebali imati sve te stvari. Miller je nastojao ne spomenuti da su njemake vlasti otklonile svaku suradnju. Istina rekao je. No sva moja dosadanja istraivanja ukazuju na to da on nikad u Saveznoj Republici nije izveden pred sud. To bi upuivalo na to da on nakon 1949. nije uhapen. U Amerikom dokumentacijskom centru u Zapadnom Berlinu otkrio sam da su kopije dosjea tog ovjeka traili Britanci 1947. godine. Jamano je za to postojao neki razlog? Da, ini se rekao je atae. On je oito shvatio da je Miller ishodio suradnju amerikih vlasti u Zapadnom Berlinu, pa se zamislio. Pa tko bi s britanske strane mogao biti istrana vlast u doba vae okupacije... hou rei, uprave? Pa, znate, u to vrijeme bio je to ured vojnog suda. Izuzev Nrnberg, gdje se sudilo za najvee ratne zloine, saveznici su vrili odvojene istrage, premda smo, jasno, meusobno suraivali.

Izuzetak su Rusi. Ove istrage urodile su stanovitim brojem suenja u saveznikim zonama. Moete li me pratiti? Da. Istrage je provodio odsjek vojnog suda, tj. vojna policija, a procese je pripremio pravosudni odsjek. Ali spisi oba ova tijela izrueni su 1949. godine. Shvaate? Pa da rekao je Miller ali su Britanci sigurno zadrali kopije? Pretpostavljam da jesu kazao je diplomat. No one su sigurno ve odavno pohranjene u vojnim arhivama. Bi li ih se moglo pogledati? Atae se zaprepastio. Duboko sumnjam. Mislim da to ne bi bilo mogue. Pretpostavljam da bi dobronamjerni znanstvenik mogao podnijeti molbu da ih razgleda, ali bi to dugo potrajalo. A mislim da, bez uvrede, novinaru ne bi dopustili da ih pregledava. Mislim da shvaate. Shvaam rekao je Miller. Stvar je u tome rezimirao je diplomat iskreno da vi, eto, niste ba slubena osoba, zar ne? A mi ne elimo uznemiravati njemake vlasti, zar ne? Ma, jasno. Atae se podignuo. Mislim da vam Ambasada zapravo ne moe pomoi. O. K. Samo jo ovo. Je li jo ovdje netko tko je tu i tada bio? Mislite li na osoblje ambasade? Zaboga, ne. Svi su se ve mnogo puta izmijenili. Otpratio je Millera do vrata. ekajte, ekajte. Cadbury, pa da. Mislim da je on tada bio ovdje. Tu je ve stoljeima. Cadbury? Anthony Cadbury, dopisnik iz inozemstva. On je svojevrsni doajen ovdanjih britanskih novinara. Oenio se Njemicom. Mislim da je ovamo stigao nakon rata, odmah nakon rata. Mogli biste njega pitati. Fino rekao je Miller. Pokuat u. Gdje ga mogu nai? Danas je petak rekao je atae. Vjerojatno e on u kasnije sate biti na svojem omiljenom mjestu za barom u Cercle Francaisu. Znate li gdje je to?

 Ne. Nikad dosad nisam bio u Bonnu. No, da. To je, znate, restoran koji vode Francuzi. Izvrsna hrana. Vrlo je popularan. Nalazi se u Bad Godesbergu, tik do ceste. Miller je taj lokal naao stotinjak metara od Rajne, u ulici Am Schwimmbad. Pipniar je dobro poznavao Cadburyja, ali ga te veeri jo nije vidio. Rekao je Milleru da e doajen britanskih dopisnika iz Bonna, ako ve ne doe te veeri, gotovo sigurno skoknuti na aperitiv u doba ruka narednog dana. Miller je uzeo sobu u hotelu Dreesen, velikom zdanju s kraja stoljea, koje je svojedobno bilo Hitlerov najomiljeniji hotel u Njemakoj. Hitler ga je godine 1938 bio odabrao za prvi susret s Britancem Nevilleom Chamberlaineom. Kad je poveerao u Cercle Francaisu i kad se nasjedio nad kavom u nadi da e stariji engleski dentlmen ipak svratiti, Miller je oko jedanaest otiao u hotel na spavanje. Drugog dana, nekoliko minuta prije dvanaest, Cadbury je uao u bar, pozdravio se s nekoliko znanaca i sjeo na svoj omiljeni stolac u uglu bara. Nakon to je Cadbury otpio prvi gutljaj ricardija, sa svojeg stola uz prozor podigao se Miller i priao mu. Gospodin Cadbury? Englez se okrenuo i odmjerio ga. Cadbury je imao glatko poeljanu sijedu kosu, lice koje je neko bilo vrlo lijepo. Put mu je jo uvijek bila zdrava, s gotovo neprimjetnim ilicama na oba obraza. Pod upavim sijedim obrvama isticale su se svije-tloplave oi. Oprezno je odmjeravao Millera. Da. Zovem se Miller, Peter Miller. Novinar sam iz Hamburga. Bih li na trenutak mogao s vama porazgovarati? Anthony Cadbury mahnuo je prema stolcu koji je bio do njega. Mislim da e biti bolje da govorimo njemaki rekao je i odmah preao na taj jezik. Milleru je odlanulo to se moe vratiti svome vlastitom jeziku, i mora da je to i nehotice pokazao. Cadbury se nacerio. Izvolite, to ste me trebali? Miller je pogledao u otroumne oi i malko se zgurio. Poevi od samog poetka, ispriao je Cadburyju sve ono to se zbivalo

poslije Tauberove smrti. Londonanin je pomno sluao. Ni jednom nije prekinuo pripovijedanje. Kad je Miller svrio, mahnuo je pipniaru da mu natoi jo jedan ricardi, te da Milleru donese novo pivo. Spatenbru, zar ne? pitao je. Miller je kimnuo i dolio svjeu pivu u au. ivjeli rekao je Cadbury. No vi zbilja imate poprilian problem. Moram priznati da se divim vaoj hrabrosti. Hrabrosti? upitao je Miller. Ovakve stvari ba i nije najpopularnije istraivati meu vaim zemljacima. Mislim na njihovo sadanje raspoloenje rekao je Cadbury. To ete ve s vremenom i sami ustanoviti. Ve jesam rekao je Miller. Mhm. To sam i mislio kazao je Milleru i naglo mu se nacerio. A da ruamo? ene mi danas nema kod kue. Tijekom ruka Miller je pitao Cadburyja je li ovaj bio u Njemakoj pri svretku rata. Da. Bio sam ratni dopisnik. Naravno, tada sam bio znatno mlai. Tako, vaih godina. Doao sam s Montgomeryjevom armijom. Naravno, ne u Bonn. Nitko tada za nj nije uo. Glavni tab bio je u Luneburgu. A zatim sam, eto, ostao ovdje. Pisao sam o svretku rata, potpisivanju kapitulacije i tako dalje, a onda je moj list zatraio da tu i ostanem. Jeste li izvjetavali sa suenja ratnim zloincima u vaoj zoni? pitao je Miller. Cadbury je prebacio zalogaj odreska na drugu stranu usta i, vaui, kimnuo u znak potvrde. Da. O svim suenjima koja su se odravala u Britanskoj zoni. Na nirnberki proces poslali smo specijalnog dopisnika. Nrnberg je, naravno, bio u Amerikoj zoni. Zvijezde procesa u naoj zoni bili su Josef Kramer i Irma Grese. Jeste li uli za njih? Ne, nikad. Zvali su ih zvijeri iz Belsena. To sam im ime, zapravo, ja nadjeo. Jeste li uli za Belsen? Slabo rekao je Miller. Mojem pokoljenju nisu ba mnogo o tom pripovijedali. Nitko nam nita nije htio rei. Cadbury ga je ispod obrva prostrijelio.

 A elite li sada doznati? Mi to moramo doznati prije ili kasnije. Smijem li vas neto upitati? Mrzite li Nijemce? Cadburv je nekoliko trenutaka vakao i ozbiljno razmiljao o ovom pitanju. Odmah poslije otkrivanja Belsena skupina novinara pri britanskoj vojsci otila je pogledati taj logor. Nita me se u ivotu nije tako grozno dojmilo, a u ratu vidite i stranih stvari. Ali nita nije bilo poput Belsena. Da, mislim da sam u tom trenutku mrzio sve Nijemce. A sada? Ne. Ne vie. Gledajte, 1948. sam se oenio Njemicom, i dalje ivim ovdje. Ne bih ivio da prema njima osjeam ono to i 1945. Bio bih se odavno vratio u Englesku. to je utjecalo na tu promjenu? Vrijeme. Vrijeme koje protjee. I spoznaja da svi Nijemci nisu bili kao Josef Kramer. Ili, kako se onaj zove, Roschmann? Da, Roschmann. Ali, pazite, jo uvijek nisam uspio prevladati potmuli osjeaj nepovjerenja prema vaim sunarodnjacima moje dobi. A moje dobi? Miller je meu prstima okretao au za vino i zurio u svjetlo koje se prelamalo u crvenoj tekuini. Oni su bolji rekao je Cadbury. Oni, zapravo, moraju biti bolji. Hoete li mi pomoi u traganja za Rosch-mannom? Nitko mi ne eli pomoi. Ako mogu rekao je Cadburv. to elite saznati? Sjeate li se da li je ikad izveden pred sud u Britanskoj zoni? Cadbury je odmahnuo glavom. Ne. Meutim, rekli ste da je on po roenju Austrijanac. Austrija je takoer u ono doba bila pod okupacijom etiriju sila. Ali siguran sam da u Britanskoj zoni Njemake nije bilo procesa Roschmannu. Sjetio bih se inae imena. Ali zato bi onda britanske vlasti od Amerikanaca u Berlinu traile fotokopije njegovih papira? Cadburv se na trenutak zamislio.

 Roschmann je na neki nain morao privui panju Britanaca. U ono vrijeme nitko nije znao za Rigu. Pri kraju etrdesetih godina odnosi s Rusima bili su na najnioj toki. Nisu nam davali nikakve informacije o istoku. A upravo se tamo desila pretena veina najgorih zloina i masovnih ubojstava. Tako je dolo do udne situacije da je osamdeset posto ploina protiv ovjenosti poinjeno istono od onog to se poslije prozvalo eljeznom zavjesom, a da su se oni koji su za to odgovorni u devedeset posto sluajeva nali u trima zapadnim zonama. Stotine krivaca iskliznule su nam kroz prste jer nita nismo znali o onome to su uradili tisue kilometara istono. Ali ako se o Roschmannu netko raspitivao 1947, mora da je on na neki nain privukao na se nau panju. To sam i mislio rekao je Miller. Gdje da ovjek pone tragati u britanskim dokumentima? Pa, moemo poeti s mojim fasciklima. Oni su u mojoj kui. Hajd'mo, nije to daleko. Na sreu, Cadburv je bio metodian ovjek i uvao je svaki svoj dopis od svretka rata nadalje. Uzdu dva zida njegove radne sobe nalazile su se kutije s fasciklima, a uz to su u kutu stajala dva siva ormara za spise. Svoj posao obavljam iz kue rekao je Milleru kad su unili u radnu sobu. Imam vlastiti sistem razvrstavanja, u kojem se jedino ja snalazim. Da vam pokaem. Pokazao je na ormare sa spisima. Jedan od njih krcat je fasciklima o ljudima, sloenima po abecednom redu. U drugom su razvrstani predmeti po glavnim podrujima, takoer po abecedi. Poet emo s prvim. Pogledajte pod Roschmann. Nije trebalo dugo tragati. Nije bilo nikakve mape s Roschmannovim imenom. U redu rekao je Cadbury. Pogledajmo sad po glavnim podrujima predmetnog kataloga. etiri podruja mogla bi skrivati ono to traimo: jedno je ono s naslovom Nacisti, a drugo ono s oznakom SS. Zatim je tu i vrlo veliko podruje naslovljeno s Pravosue, u kojem ima vie manjih pododjela, od kojih jedan sadri izreske sa suenja koja su se u

Zapadnoj Njemakoj odrala poslije 1949. Posljednje podruje koje bi nam moglo koristiti je ono o ratnim zloincima. Ponimo odatle. Cadbury je itao bre od Millera, ali su se sve do mraka probijali kroz stotine izrezaka u sva etiri fascikla. Na kraju je Cadburv uzdahnuvi ustao, zatvorio mapu o ratnim zloincima i stavio je na njezino mjesto u ormaru. ao mi je, ali moram ii na jednu veeru rekao je. Preostalo je jedino da se pretrai ovo. Pokazao je na kutije s fasciklima koje su se nalazile uzdu zidova. Miller je zatvorio fascikl koji je bio pretraivao. to je ono? Ono je moja devetnaestogodinja suradnja u novinama. To je u najgornjem redu. Ispod toga se nalazi devetnaestogodinje izrezivanje reportaa i lanaka o Njemakoj i Austriji. Oito, mnogo iz onog prvog skupa nalazi se u drugom. To su moji tiskani lanci. Ali u tom drugom skupu ima I lanaka koji nisu moji. Konano u novinama su objavljivani i prilozi drugih suradnika. A i neto od materijala to sam ja poslao nije bilo iskoriteno. Otprilike est kutija izrezaka godinje. Poprilian posao za pregledavanje. Na sreu, sutra je nedjelja, pa, ako elite, moemo istraivati cijeli dan. Vrlo je ljubazno od vas to se toliko gnjavite rekao je Miller. Cadbury je slegnuo ramenima. Ionako ovog vikenda nemam nekog osobitog posla. Uz to, vikendi potkraj prosinca u Bonnu rijetko kada prte od veselja. enu oekujem tek sutra uveer. Da se naemo na piu u Cercle Francaisu u pola dvanaest? Nekako usred nedjeljnog popodneva pronali su ono za im su tragali. Anthony Cadbury bio je ve pri kraju kutije na kojoj je pisalo Studeniprosinac 1947., kutije iz skupa u kojem su bili njegovi vlastiti dopisi. Iznenada je uzviknuo Heureka!, pritisnuo oprugu i izvukao otipkani papir, odavno izblijedio, na kojem je stajao nadnevak: 23. prosinca 1947. Nikakvo udo to ovo nije uvrteno u novine

 rekao je. Nitko pred Boi ne bi htio itati o uhvaenom esesovskom kapetanu. K tome, uz onu nestaicu novinskog papira boino je izdanje moralo biti tanko. Poloio je papir na pisai stol i pribliio pominu svjetiljku. Miller se nagnuo i proitao to je tamo pisalo. Britanska vojna uprava, Hanover, 23. prosinca Jutros je predstavnik za tampu taba Britanske vojne uprave saopio slijedee: biveg kapetana zloglasnog SS-a uhapsile su britanske vojne vlasti u Grazu, Austrija, te ga zadrale radi daljnje istrage. Toga ovjeka, koji se zove Eduard Roschmann, prepoznao je na ulici bivi zatoenik koncentracionog logora, koji je izjavio da je Roschmann bio zapovjednik jednog logora u Latviji. Nakon identifikacije u kui, do koje ga je bivi logora slijedio, Roschmanna su uhapsili pripadnici Britanske vojne slube sigurnosti. Predstavnik za tampu izjavio je i to da su od taba Sovjetske zone u Potsdamu zatraene dodatne informacije o koncentracionom logoru u Rigi, Latvija, te da se traga za ostalim svjedocima. Pregledom osobnog fascikla iz esesovskog arhiva, koji se nalazi kod amerikih vlasti u Berlinu, nedvojbeno je ustanovljeno da je uhvaeni ovjek doista Eduard Roschmann. Svreno. Cadbury. Miller je ovaj kratki dopis proitao etiri-pet puta. Kriste odahnuo je. Nali ste ga. Mislim da smo zasluili pie rekao je Cadbury. Kad je prvi puta u petak ujutro nazvao Memmersa. Vukodlak je predvidio da e za etrdeset i osam sati biti nedjelja. Unato tome, pokuao je iz svojeg stana u nedjelju nazvati Memmersov ured, nekako ba u ono doba kad su mukarci u Bad Go-desbergu doli do onog za im su tragali. Nitko se nije javio. No drugog je jutra Memmers tono u devet bio u svojem uredu. Vukodlak ga je nazvao pola sata kasnije. Ba mi je drago to ste me nazvali, Kamerad rekao je Memmers. Vratio sam se iz Hamburga kasno sino. Imate li ono to sam traio? Svakako. Ako biste htjeli pribiljeiti...?

 Samo recite ulo se iz aparata. Memmers je proistio grlo i poeo itati iz svojih biljeaka. Vlasnik kola je Peter Miller, reporter-slobodnjak. Opis: dvadeset i devet godina, neto vii od metar i osamdeset, smee kose i oiju. Njegova majka je udovica i ivi u Osdorfu, odmah pokraj Hamburga. On sam ivi u stanu nedaleko od Steindamma u sredinjem dijelu Hamburga. Memmers je naveo Millerovu adresu i telefonski broj. ivi s nekom djevojkom. Striptizeta je, a zove se gica Sigrid Rahn. On uglavnom radi za ilustrirane revije. Oito mu dobro ide. Specijalizirao se za istraivako novinarstvo. Kako ste i rekli, Kamerad, njukalo. Znate li, moda, tko je naruio ova posljednja istraivanja? Ne, to i jest ono najudnije. Nitko kao da ne zna ime se on trenutno bavi. Ili za koga radi. Raspitao sam se kod djevojke, predstavivi se da sam iz urednitva jedne velike revije. Jasno, telefonom. Rekla je da ne zna gdje se on nalazi, ali da jo istog tog popodneva, prije nego to ode na posao, oekuje njegov telefonski poziv. Jo neto? Sad samo jo o automobilu. Vrlo je uoljiv. Crni jaguar, britanski model, s utom prugom postrance. Sportska kola, dvosjed, coupe s krutim krovom, XK 150. Raspitao sam se u njegovoj garai. Vukodlak je sve to zabiljeio. elim ustanoviti gdje se sada nalazi rekao je na kraju. Nije u Hamburgu rekao je Memmers hitro. Otputovao je u petak oko podneva, nekako u isto doba kad sam se ja vozio u Hamburg. Ondje je bio za Boi. Prije toga takoer je bio na putu. Znam kazao je Vukodlak. Mogao bih otkriti koju on to stvar istrauje rekao je Memmers usluno. Nisam u raspitivanju iao predaleko, jer ste mi rekli da ne elite da sazna da se netko za nj raspituje. Znam ja na emu on radi. Radi na razotkrivanju jednog od naih drugova. Vukodlak se na tren zamislio. Biste li mogli otkriti gdje je on sada? upitao je. Mislim da bih odgovorio je Memmers.

 Mogao bih popodne opet nazvati onu djevojku, predstavljajui se da sam iz jedne velike revije i da hitno trebam stupiti u vezu s Millerom. Preko telefona djelovala je vrlo jednostavno. Da, uradite to rekao je Vukodlak. Nazvat u vas popodne u etiri. Cadbury je u ponedjeljak ujutro bio u Bonnu, gdje je bila zakazana konferencija za tampu. U pola jedanaest nazvao je Millera u hotel Dreesen. Drago mi je to sam vas uhvatio prije nego to odete rekao je Milleru. Imam jednu ideju. Mogla bi vam pomoi. Naimo se u Cercle Fran-caisu danas oko etiri sata. Neto prije ruka Miller je telefonirao Sigi i rekao joj da se nalazi u Dreesenu. Kad se susreo s Cadburvjem, Englez je naruio aj. Dok sam jutros bio na toj tupoj konferenciji, pala mi je na um jedna ideja rekao je Milleru. Ako su Roschmanna uhapsili i identificirali kao traenog zlikovca, njegov je sluaj morao dospjeti do tadanjih britanskih vlasti u naoj zoni Njemake. U to su se doba svi dosjei fotokopirali I razmjenjivali meu Britancima, Francuzima i Amerikancima, kako u Njemakoj, tako i u Austriji. Jeste li ikad uli za lorda Russella iz Liverpoola? Ne, nisam rekao je Miller. On je bio pravni savjetnik britanskog vojnog guvernera u svim procesima za ratne zloine u naoj zoni. Kasnije je napisao knjigu pod naslovom Pod biem kukastog kria. Moete zamisliti o emu je u njoj rije. Ta mu knjiga nije priskrbila popularnost u Njemakoj, ali je besprijekorna i tona. U pogledu grozota. Je li on odvjetnik? upitao je Miller. Bio je odvjetnik. I to briljantan. Zato su ga i odabrali. Sad je u mirovini i ivi u Wimbledonu. Ne znam hoe li me se sjetiti, ali vam mogu napisati preporuku. Bi li se on mogao sjeati tako davnih dana? Bi. Nije vie mlad, ali je bio na glasu po tome da mu je pamenje poput ormara za spise. Ako je sluaj Roschmann ikad

dospio u njegove ruke, da on napravi optunicu, sjetit e se svake pojedinosti. Siguran sam u to. Miller je kimnuo i gucnuo malo aja. Da, mogao bih odletjeti u London da s njim porazgovaram. Cadburv je posegnuo u dep i izvadio omotnicu. Pismo sam ve napisao. Predao ga je Milleru i ustao. Puno sree. Kad je Vukodlak iza etiri nazvao, Memmers je ve imao podatke. Nazvao je svoju curu rekao je Memmers. U Ba Godesbergu je. Odsjeo je u hotelu Dreesen. Vukodlak je spustio slualicu i prolistao adresar. Napokon je pronaao jedno ime, ponovno uzeo telefon i nazvao jedan broj u podruju Bonna i Bad Godesberga. Miller se vratio u hotel da nazove kelnski aerodrom i rezervira kartu za London za naredni dan, utorak 31. prosinca. Kad je stigao do recepcijskog pulta, djevojka koja je tamo radila osmijehnula mu se vedro i pokazala prema atriju s kojeg je pucao pogled na Rajnu. Gospodine Miller, tamo vas eka jedan gospodin. Osvrnuo se prema prozorima uz koje je bilo nekoliko stolova i lijepo presvuenih stolaca. Na jednom od njih sjedio je mukarac srednjih godina u crnom zimskom kaputu. eir je odloio, a u rukama je drao zatvoreni kiobran. Miller je polako preao prostoriju, zbunjeno se pitajui tko bi to mogao znati da je on ovdje. Vi ste eljeli razgovarati sa mnom? upitao je Miller ovjeka u crnom kaputu. Ovaj je skoio na noge. Gospodin Miller? Da. Gospodin Peter Miller? Da. ovjek je sagnuo glavu u kratak, odsjean naklon staromodnog njemakog pozdrava. Ja se zovem Schmidt. Doktor Schmidt. to izvolite?

Doktor Schmidt se smjerno osmjehnuo i zagledao kroz prozore u tmurnu crnu vodu Rajne, koja je pretjecala pod sablasnima svjetlima puste terase. Rekli su mi da ste novinar. Da? Novinar-slobodnjak. I to vrlo dobar. Vedro se osmjehnuo. Uivate ugled vrlo temeljita i uporna ovjeka. Miller je i dalje utio, oekujui da onaj prijee na stvar. Neki su moji prijatelji uli da se trenutno bavite istraivanjem dogaaja koji su se zbili... pa, dobro, recimo tako ... prije mnogo vremena. Prije vrlo mnogo vremena. Miller se ukoio, a misli su mu hitro letjele ne bi li proniknuo koji su to prijatelji i tko im je to mogao saopiti. Onda je shvatio da se diljem cijele drave raspitivao o Roschmannu. Da, raspitujem se o stanovitom Eduardu Roschmannu rekao je kratko. I onda? Da, da o kapetanu Roschmannu. Samo sam pomislio da bih vam mogao pomoi. ovjek je podigao oi s rijeke i zagledao se susretljivo u Millera. Kapetan Roschmann je mrtav. Stvarno? rekao je Miller. Nisam to znao. Dr Schmidt kao da je bio ushien. Jasno da niste. Nema nikakva razloga da to znate. Ali to je svejedno istina. U stvari, tratite vrijeme. Miller je djelovao razoarano. Moete li mi rei kad je umro? upitao je doktora. Zar niste otkrili okolnosti pod kojima je umro? ovjek se iznenadio. Ne. Posljednji njegov trag datira od konca travnja 1945. Tada je jo vien iv. Pa da, naravno. Dru Schmidtu kao da je bilo drago to moe biti na usluzi. Ubijen je, znate, malo nakon toga. Vratio se u svoju rodnu Austriju i pao u borbi s Amerikancima u proljee 1945. Njegovo je tijelo identificiralo nekoliko ljudi koji su ga znali za ivota. Mora da je bio izvanredan ovjek kazao je Miller. Dr Schmidt je kimnuo glavom u znak suglasnosti. Pa, da, tako su neki mislili. Da, zapravo, tako su neki od nas mislili.

 Hou rei nastavio je Miller kao da upadice nije niti bilo mora da je bio izvanredan kad je kao prvi ovjek poslije Isusa Krista ustao iz mrtvih. Dne 20. prosinca 1947. iva su ga uhvatili Amerikanci u Grazu, Austriji. U doktorovim oima reflektirao se svjetlucavi snijeg s ograde s druge strane prozora. Miller, vi ste vrlo nerazumni, vrlo, vrlo nerazumni. Dopustite mi da vam dam savjet, savjet starijeg ovjeka mnogo, mnogo mlaemu. Kanite se tog istraivanja. Miller ga je pozorno gledao. Pretpostavljam da bih vam trebao zahvaliti rekao je bez ikakve zahvalnosti. Ukoliko primite moj savjet, moda biste i trebali kazao je doktor. Opet ste me krivo razumjeli rekao je Miller. Roschmann je vien iv i polovicom listopada ove godine u Hamburgu. Ovo drugo vienje nije bilo potvreno. Sada jest. Upravo ste ga potvrdili. Ponavljam: vrlo ste nerazumni ukoliko se ne okanite ovog istraivanja. Doktorove oi bile su hladne kao i obino, ali se u njima nazirao i strah. Postojalo je svojedobno vrijeme u kojem ljudi nisu odbijali njegove naredbe, a on se nikad nije potpuno svikao na promjenu. U Milleru je poeo kljuati gnjev; polagano rumenilo srdbe penjalo mu se od ovratnika u lice. Gadite mi se, gospodine doktore rekao je starijem mukarcu i vi, i svi vai, cijela ta vaa smrdljiva bagra. Ugledna vam je fasada, ali vi ste smrad na licu moje domovine. to se mene tie, nastavit u ga traiti sve dok ga ne pronaem. Okrenuo se da ode, ali ga je stariji ovjek zgrabio za ruku. Piljili su jedan u drugog s udaljenosti od nekoliko centimetara. Niste idov, Miller. Vi ste arijac. Jedan od nas. to smo mi ikad vama uinili, za ime Boje, to li smo vam uinili? Miller se trzajem oslobodio Schmidtove ruke. Ako jo uvijek ne znate, gospodine doktore, nikad niti neete shvatiti.

 Ah, vi mlada generacija. Svi ste vi isti. Zato nikad ne moete napraviti ono to vam se kae? Zato to smo takvi. Ili, barem, ja sam takav. Stariji mukarac gledao ga je poluzatvorenim oima. Vi niste glupi, Miller. Ali ponaate se kao da jeste. Kao da ste jedno od onih smijenih stvorenja koja se neprekidno ravnaju po onome to nazivaju savjest. Ali, poinjem u to sumnjati. Vi ak kao da u toj stvari imate neki osobni razlog. Miller se okrenuo da ode. Moda i imam rekao je i otiao na drugu stranu predvorja. VIII Miller je bez potekoa naao kuu u mirnoj rezidencijalnoj ulici londonskog naselja Wimbledon podalje od glavne ceste. Na zvonce se odazvao osobno lord Russell. Bio je to ovjek kojem je malo nedostajalo do sedamdesete. Nosio je vuneni ha-ljetak i kravatu. Miller se predstavio. Juer sam bio u Bonnu rekao je britanskom velikau i ruao s gospodinom Anthonyjem Cadburyjem. On mi je dao vau adresu i pisamce s preporukom. Bio sam se ponadao da u moi s vama porazgovarati, gospodine. Lord Russell ga je smeteno promatrao. Cadbury? Anthony Cadbury? ini mi se da ga se ne mogu sjetiti... Britanski novinski izvjestitelj rekao je Miller. Bio je u Njemakoj odmah poslije rata. Izvjetavao je sa suenja ratnim zloincima, gdje ste vi bili pravni savjetnik. Josef Kramer i ostali iz Belsena. Sjeate li se tih procesa ... Naravno da se sjeam, naravno. Da, Cadbury, da, onaj deko iz novina. Sjeam ga se sada. Nisam ga godinama vidio. No, no, ne stojte tu ovako. Hladno je, a ja vie nisam onako mlad kao to sam bio. Uite, uite. Ne ekajui odgovora, okrenuo se i poao u predvorje. Miller ga je slijedio, zatvorivi za sobom vrata pred studenim vjetrom prvog

dana godine 1964. Na lordovu zapovijed objesio je kaput na kuku u predsoblju i krenuo za njim u stranji dio kue, gdje je u kaminu dnevne sobe palucala gostoljubiva vatrica. Miller je lordu Russellu uruio Cadburvjevo pismo. Lord ga je uzeo, brzo proitao, a onda podigao obrve. Hm. Pomo u traganju za jednim nacistom? Zbog toga ste vi doli? Motrio je Millera ispod oka. Prije nego to je Nijemac stigao odgovoriti, lord Russell je nastavio: Dobro, hajde sjednite, sjednite. Nikakve koristi od stajanja. Sjeli su u cvijeem oslikane naslonjae uz kamin. Kako to da jedan mladi njemaki reporter progoni naciste? upitao je lord Russell bez ikakva uvoda. Millera je ta njegova gruba neposrednost malko zbunila. Bolje da vam to ispriam od samog poetka kazao je Miller. Mislim da bi to bilo najbolje rekao je plemi, nagnuvi se naprijed da o reetku kamina istrese bagu iz lule. Dok je Miller priao, on je ponovno napunio lulu, upalio je i zadovoljno puckao sve dok Nijemac nije zavrio. Nadam se da je moj engleski bio razumljiv rekao je Miller na kraju, kad se uinilo da od biveg tuioca nee doi ni do kakve reakcije. Lord Russell kao da se prenuo iz snatrenja. O, da, da. Mnogo bolji od mojeg njemakog nakon tolikih godina. Znate, ovjek zaboravlja. Ova Roschmannova stvar... poeo je Miller. Da, zanimljivo, vrlo zanimljivo. A vi ga nastojite pronai. Zato? Posljednje pitanje Milleru je postavljeno naglo, a on je uz to osjetio da ga stareve oi otro promatraju ispod obrva. Pa, imam svoje razloge rekao je kruto. Mislim da bi tog ovjeka trebalo pronai i izvesti pred sud. Hm. To svi mi mislimo. Pitanje je hoe li se to ostvariti? Hoe li se to ipak ostvariti? Miller je odmah uzvratio. Ako ga naem, hoe. Dajem vam svoju rije. Britanskog plemia ta se izjava nije osobito dojmila. Mali dimni signali, koji su

izbijali iz lule dok je otpuhivao, u savrenu su se nizu uzdizali prema stropu. Stanka se oduila. Stvar je u tome, lorde, sjeate li ga se? Lord Russell kao da se pokrenuo. Da li ga se sjeam? O da, sjeam se. Ili barem imena. elio bih da uz to ime mogu zamisliti I lice. Znate, pamenje stara ovjeka s godinama blijedi. A bilo ih je tih dana toliko. Vaa vojna policija uhvatila ga je 20. prosinca 1947. u Grazu rekao je Miller. Iz nutarnjeg depa kaputa izvukao je dvije fotokopije Roschmannove slike i pruio ih lordu. Lord Russell se zagledao u dvije slike, onu snimljenu s lica i onu iz profila, ustao i, izgubljen u mislima, poeo koraati dnevnom sobom. Da rekao je napokon. Imam ga. Sad ga vidim. Da, fascikl mi je u Hannover nekoliko dana ranije poslala Vojna sluba sigurnosti iz Gra-za. Odatle je potekao onaj Cadburvjev izvjetaj. Iz naeg ureda u Hannoveru. Zastao je i okrenuo se Milleru. Rekli ste da ga je onaj va Tauber posljednji puta vidio 3. travnja 1945. godine, kad se s jo nekolicinom vozio kroz Magdeburg prema zapadu? Tako stoji u njegovu dnevniku. Mm. Dvije i pol godine prije nego to smo ga se mi domogli. A znate li gdje je bio? Ne rekao je Miller. U britanskom logoru za ratne zarobljenike. Bezobrazluk. U redu, mladiu, ispriat u vam ono to znam ... Automobil u kojem su se vozili Eduard Roschmann i njegovi prijatelji kolege iz SS-a proao je kroz Magdeburg i smjesta okrenuo na jug prema Bavarskoj i Austriji. Do kraja travnja stigli su do Miinchena, a onda su se razdvojili. Roschmann je u to vrijeme nosio ve uniformu podoficira njemake armije i posjedovao isprave koje su glasile na njegovo pravo ime, ali je, prema njima, on bio obini pripadnik oruanih snaga. Juno od Miinchena amerike vojne kolone hrlile su kroz Bavarsku, uglavnom ne vodei brigu o civilnom stanovnitvu, koje

je postalo optereenje za administraciju. Amerikance su vie zabrinjavale glasine da se nacistika vrhuka namjerava zatvoriti u planinsku tvravu u Bavarskim Alpama oko Hitlerove kue u Berchtesgadenu, te se ondje boriti do posljednjeg ovjeka. Stotinama nenaoruanih njemakih vojnika, koje su besciljno lutale Bavarskom, Pattonove kolone poklanjale su vrlo malu panju. Putujui nou, a danju se krijui u kolibama drvosjea i ambarima, Roschmann je preao austrijsku granicu, koja nije postojala jo od aneksije 1938, i zaputio se na jug prema svojem rodnom Grazu. U Grazu i u okolici znao je ljude s kojima je mogao raunati da e mu dati utoite. Obiao je Be i gotovo da mu je naum uspio kadli ga je 6. svibnja presrela britanska patrola. Glupavo je pokuao umai. Dok je skakao u ikaru pokraj ceste, tua tanadi zapljusnula je grmlje, a jedno ga je prostrijelilo kroz prsa i probilo mu pluno krilo. Nakon kratke pretrage u tami, britanski su tomiji*( Tommy popularni nadimak britanskog vojnika) produili dalje, ostavivi ga ranjena i neotkrivena u gutari. Odatle je otpuzao do neke seljake kue kojih osamsto metara dalje. Jo uvijek pri svijesti, rekao je seljaku ime nekog lijenika u Grazu, i ovjek se biciklom kroz mraz, usprkos policijskom satu, odvezao po doktora. Tri su ga mjeseca njegovali prijatelji, isprva kod onog seljaka, a kasnije u jednoj zgradi u samom Grazu. Kad se dovoljno oporavio te stao na noge, od svretka rata protekla su ve tri mjeseca, a Austrija je bila pod okupacijom etiriju sila. Graz je bio sredite Britanske zone. Svi su njemaki vojnici morali provesti dvije godine u logoru za ratne zarobljenike, te se Roscnmann, koji je zakljuio da je to najsigurnije mjesto, sam predao. Dvije godine od kolovoza 1945. do kolovoza 1947 dok se hajka za najgorim esesovskim ubojicama s tjeralice vodila najveom estinom, Roschmann je proveo u miru logora. Kad se prijavio, posluio se, naime, lanim imenom, imenom nekadanjeg prijatelja koji je stvarno bio u vojsci i koji je pao u Sjevernoj Africi. Deseci tisua njemakih vojnika lutali su uokolo bez ikakvih isprava, pa su saveznici kao istinito prihvaali bilo koje ime koje su

sami vojnici navodili. Savezniki organi nisu imali ni vremena ni mogunosti da provjeravaju identitet podoficira njemake vojske. U ljetu 1947. Roschmann je osloboen. Mislio je da je siguran i izvan logora. No, prevario se. Jedan od preivjelih logoraa iz Rige, roeni Belija, zakleo se da e se osobno osvetiti Roschmannu. Ovaj se ovjek poput sablasti vukao iekujui da se Roschmann vrati svojoj kui, roditeljima koje je ostavio 1939. i eni Helli Roschmann, kojom se oenio 1943. za odsustva. Starac se potucao od kue njegovih roditelja do kue njegove ene, iekujui da se esesovac vrati. Nakon otputanja iz logora, Roschmann je ostao u okolici Graza radei kao teak kod seljaka. A onda je 20. prosinca 1947. otiao kui da s obitelji provede boine blagdane. Starac ga je doekao sakriven iza stupa. Vidio je da se visoka, vitka osoba svijetle kose i hladnih plavih oiju pribliava kui Roschmannove ene, da se ondje nekoliko minuta osvre, zatim kuca i ulazi. Za manje od sata, predvoeni bivim logoraem iz Rige, dva stasita britanska vojna policajca, dodue zbunjena i skeptina, stigla su do njegove kue i pokucala na vrata. Nakon kratkog traganja otkrili su Roschmanna pod krevetom. Da ih je jednostavno pokuao obmanuti tvrdnjom da su pogrijeili, moda bi podoficire uspio navesti na pomisao da se starac zabunio. Ali odalo ga je ono sakrivanje pod krevetom. Predveli su ga majoru Hardyju iz Vojne slube sigurnosti, koji ga je smjesta strpao u eliju i otposlao upit amerikom arhivu SS-a u Berlinu. U roku od etrdeset i osam sati stigao je potvrdan odgovor i stvar se pokrenula. Jo za vrijeme dok se zahtjev nalazio u Potsdamu kod Rusa, zbog ishoenja pomoi u kompletiranju dosjea iz Rige, Amerikanci su zatraili da se Roschmann privremeno prebaci u Mtinchen kako bi mogao dati iskaz u Dachauu, gdje su pred sud izveli neke esesovce koji su bili aktivni u kompleksu logora oko Rige. Britanci su to odobrili. Ujutro 8. sijenja u est sati Roschmann je u pratnji dvojice podoficira, jednog iz Kraljevske vojne policije i jednog iz Vojne slube sigurnosti, ukrcan u Grazu na vlak za Salzburg i Miinchen.

Lord Russell prekinuo je koracanje, priao kaminu i istresao lulu. A to se zatim desilo? upitao je Miller. Utekao je odgovorio je lord Russell. On je to? On je utekao. Iskoio je iz jureeg vlaka kroz zahodski prozor. Bio se stalno alio na zatvorsku hranu i tvrdio da je od nje dobio proljev. Kad su pratioci konano provalili zahodska vrata, on je ve bio nestao u snjenim zapusima. Nikad ga nisu pronali. Pokrenuta je potjera, ali je on, naravno, umakao, oito uspjevi uspostaviti vezu s jednom od organizacija koje su pruale pomo odbjeglim bivim nacistima. esnaest mjeseci kasnije, u svibnju 1949, utemeljena je vaa nova republika, i mi smo sve svoje fascikle predali Bonnu. Miller je zavrio zapisivanje i odloio notes. A kamo sad dalje? upitao je. Lord Russell je otpuhnuo. No, pa, onima vaima, mislim. Znate Roschmannov ivot od roenja do 8. sijenja 1948. Ostalo je stvar njemakih organa. Kojih? upitao je Miller, unaprijed se pribojavajui odgovora. Budui da je u pitanju Riga, pretpostavljam da je nadleno hamburko javno tuilatvo rekao je lord Russell. Bio sam kod njih. Nisu vam ba puno pomogli? Uope mi nisu pomogli. Lord Russell se nacerio. Nita me to ne udi, ba nita. Jeste li pokuali u Ludvvigsburgu? Da. Oni su vrlo simpatini, ali mi nisu ba mnogo mogli pomoi. To je protupropisno kazao je Miller. No, time su iscrpljeni kanali slubene istrage. Preostaje jo samo jedan jedini ovjek. Jeste li ikad uli za Simona Wiesenthala? Wiesenthala? Da. Ime mi je odnekud poznato, ali ne znam kamo da ga smjestim. On ivi u Beu. idov je. Potjee iz poljske Galicije. etiri je godine proveo po razliitim koncentracionim logorima. Bio je u ukupno dvanaest logora. Ostatak ivota odluio je posvetiti progonu nacistikih zlikovaca. Nemojte ovo shvatiti tako kao da ih on

likvidira. On samo usporeuje sve podatke o njima do kojih moe doi, a zatim, kad misli da je nekog od njih pronaao obino ive pod lanim imenom, ali neki i ne tada obavjetava policiju. Ako ona ne reagira, saziva konferenciju za novinstvo i dovodi je u neugodan poloaj. Ne treba niti spomenuti da nije ba osobito obljubljen u slubenim birokratskim krugovima Njemake i Austrije. On smatra da se oni previe ne trude da pozovu na odgovornost znane nacistike ubojice, a kamoli da gone one pritajene. Bivi esesovci mrze ga iz dna due i ve su ga nekoliko puta pokuali ubiti. Birokrati bi pak eljeli da ih pusti na miru, a mnogi drugi ljudi misle da je sjajan momak i pomau mu gdje god stignu. Da, sad sam se prisjetio. Nije li on ovjek koji je pronaao Adolfa Eichmanna? upitao je Miller. Lord Russell je kimnuo. Otkrio ga je u Buenos Airesu, gdje je ivio pod imenom Ricardo Klement. Izraelci su se dalje za nj pobrinuli. Wiesenthal je uao u trag i stotinama drugih nacistikih zloinaca. Ako je jo ita poznato o tom vaem Eduardu Roschmannu, on e to znati. Da li ga vi poznajete? upitao je Miller. Lord Russell je potvrdno kimnuo glavom. Bit e najbolje da vam napiem popratno pisamce. K njemu dolazi mnogo posjetitelja koji trae informacije. Preporuka bi vam mogla koristiti. Otiao je do pisaeg stola, na papiru koji je u zaglavlju imao njegovo ime hitro napisao nekoliko redaka, stavio list u omotnicu i zapeatio je. Puno sree. Trebat e vam je rekao je ispraajui Millera. Slijedeeg jutra Miller se avionom BEA vratio u Koln, uzeo auto i otputio se na dvodnevnu vonju kroz Stuttgart, Mnchen, Salzburg i Linz do Bea. Miller je zanoio u Miinchenu, jer je morao sporo voziti po snijegom prekrivenim auto-cestama, koje su se esto suavale na samo jednu traku, dok su se po drugoj ralice i kamioni s pijeskom pokuavali nositi sa snijegom koji je neprekidno padao. Narednog je dana krenuo zarana i bio bi u Be stigao do ruka, da nije bilo dugog zastoja kod Bad Tolza, malo junije od Mnchena.

Auto-cesta je ba prolazila kroz guste borove ume, kad je niz oznaka za koenje jako usporio promet. Policijska kola s upaljenim plavim svjetlom parkirana na rubu ceste, a dva u bijelo odjevena prometna policajca stajala su na cesti i zaustavljala promet. Na lijevoj strani, na traci koja vodi na sjever, dogaalo se isto. S desne i lijeve strane auto-ceste u borovu umu vodila je prosjeka. Ondje su stajala dva vojnika u zimskim uniformama i sa signalnim svijetleim palicama ekala da neto sakrito u umi pozovu da prijee cestu. Miller je bjesnio od nestrpljenja, te napokon spustio prozor i zazvao policajca. to se zbiva? to je na stvari? Policajac iz patrole polako mu je pristupio i nacerio se. Vojska rekao je kratko. Manevri. Svakog asa preko ceste e prijei tenkovska kolona. Petnaestak minuta kasnije pojavilo se prvo vozilo. Duga topovska cijev izvirivala je iz borovine, kao da neki debelokoac onjukuje zrak, a zatim se uz tutnjavu plosnato oklopijeno tijelo tenka izvuklo iz ume i zatropotalo cestom. Narednik Ulrich Frank bio je sretan ovjek. Ve u tridesetoj ispunio je svoju ivotnu ambiciju da zapovijeda vlastitim tenkom. Prisjeao se dana kad je nastala ta elja njegova ivota. Bilo je to 10. sijenja 1945, kad su ga u Mannheimu kao djeaia poveli u kino. Platno je za vrijeme filmskih novosti bilo puno tenkova tipa King Tiger, koje je Hasso von Manteuffel poveo u boj protiv Amerikanaca i Britanaca. Sa strahopotovanjem je zurio u zakrabuljene likove zapovjednika, koji su pod elinim kacigama i s naoalama na licu izvirivali iz kupola. Za desetogodinjeg Ulricha Franka bila je to ivotna prekretnica. Kad je iziao iz kina, zakleo se da e jednog dana zapovijedati vlastitim tenkom. Trebalo mu je za to devetnaest godina, ali svoj je djetinji san ostvario. Na tim zimskim manevrima u umama oko Bad Tolza, narednik Ulrich Frank komandirao je svojim prvim tenkom, amerikim tenkom tipa M-48 Patton.

Bila je to ujedno i njegova posljednja vjeba s pattonom. U logoru, ekajui da se jedinica vrati, stajala je vrsta bljetavih posve novih francuskih tenkova AMX-13, kojima se jedinica popunjavala. Bri, bolje naoruan od pat tona, AMX -13 za tjedan dana postat e njegov. Pogledao je dolje na crni kri nove njemake vojske na boku kupole i na ime tenka, koje je bilo upisano ispod kria, i osjetio srh tuge. Premda je ovim tenkom zapovijedao samo est mjeseci, zauvijek e on ostati njegov prvi, njegov najdrai tenk. Nazvao ga je Drachenfels Zmajeva hrid u spomen na hrid iznad Rajne na kojoj je Martin Luther, prevodei Bibliju na njemaki jezik, ugledao zmaja i bacio se na nj tintarnicom. Nakon popune, patton e vjerojatno svriti u starom eljezu. Zastavi jo jednom na drugoj strani auto-ceste, patton i njegova posada srano su svladali uspon i izgubili se u umi. Miller je napokon stigao u Be. Bilo je to nekako usred popodneva 4. sijenja. Nije se zaustavljao ni u jednom hotelu, nego se odvezao ravno u sredite grada i pitao gdje se nalazi Rudolfov trg. Bez potekoa je naao broj sedam i preletio popis stanara. Kod treeg kata umetnuta je posjetnica na kojoj je stajalo Dokumentacijski centar. Popeo se i zakucao na ukasta drvena vrata. Netko ga je iznutra promotrio kroz okance i tek je zatim uo da se povlai zasun. Na vratima se pojavila zgodna plavua. Izvolite? Zovem se Miller. Peter Miller. Htio bih govoriti s gospodinom Wiesenthalom. Imam i preporuku. Izvadio je list i predao ga djevojci. Nesigurno ga je promotrila, nasmijeila se kratko i zamolila ga da prieka. Nakon nekoliko minuta opet se pojavila na kraju hodnika i pozvala ga. Izvolite ovuda. Miller je za sobom zatvorio ulazna vrata i poao za njom hodnikom, zatim zaokrenuo oko jednog ugla, te stigao na kraj stana. Zdesna su bila jedna otvorena vrata. Kad je uniao, jedan je ovjek ustao da ga pozdravi. Izvolite ui rekao je Simon Wiesenthal. Bio je krupniji, zdepastiji nego to je Miller oekivao. Bio je visok metar osamdeset,

nosio je debeli kaputi od tvida, a dranje mu je bilo takvo kao da neprestano trai neki zametnuti papiri. U ruci je drao Russellovo pismo. Ured je bio toliko malen da se inio pretijesnim. Jedan cijeli zid od poda do stropa zauzimale su police zatrpane knjigama. Suprotni zid bio je ureen priznanjima desetaka razliitih organizacija bivih rtava SS-a. Na dugom divanu uz trei zid takoer su se gomilale knjige, a s lijeve strane vrata nalazio se prozori koji je gledao na dvorite. Stol je bio odmaknut od prozora. Miller je sjeo na stolac predvien za posjetitelje. Beki lovac na naciste sjeo je za stol i ponovno proitao Russellov list. Lord Russell mi pie da vi nastojite uhvatiti jednog biveg nacistikog ubojicu poeo je bez uvoda. Da, tono. Mogu li saznati njegovo ime? Roschmann. Kapetan Eduard Roschmann. Simon Wiesenthal je podigao obrve i zviduknuo. uli ste za njega? upitao je Miller. Za krvnika Rige? On je jedan od pedesetorice mojih najtraenijih ljudi rekao je Wiesenthal. Mogu li pitati zbog ega vas on zanima? Miller mu je ukratko poeo objanjavati. Mislim da e biti najbolje krenete li od poetka rekao je Wiesenthal. to je zapravo s tim nekakvim dnevnikom? Nakon ovjeka iz Ludwigsburga, Cadburvja i lorda Russella, ovo je bilo etvrti puta to Miller mora pripovijedati cijelu priu. Svaki puta ona je malko porasla, jer mu je jo jedan odsjeak Roschmannova ivota postajao poznat. Poeo je, dakle, od samog poetka, a zavrio s pomoi koju mu je pruio lord Russell. Ono to sad moram saznati svrio je pripovijedanje jest slijedee: kamo je otiao kad je iskoio iz vlaka? Simon Wiesenthal se zagledao u dvorite stijenjeno kuama i promatrao kako pahuljice padaju u ponor tri kata nie. Imate li taj dnevnik? upitao je na kraju. Miller se sagnuo, izvadio ga iz svojeg koveia za spise i poloio na stol. Wiesenthal je dnevnik pogledao okom strunjaka.

 Zanimljivo rekao je. Podignuo je pogled i osmijehnuo se. U redu. Prihvaam vau priu. Miller je nabrao elo. Zar ste sumnjali? Simon Wiesenthal ga je otro pogledao. Uvijek postoji stanovita sumnja, gospodine Miller rekao je. Vaa pria vrlo je neobina. Jo uvijek ne shvaam zbog ega vi zapravo nastojite pronai Roschmanna. Miller je slegnuo ramenima. Ja sam novinar. To je dobra pripovijest. Ali, bojim se, ne takva da biste je kad mogli prodati novinama. A teko da vam se u nju isplati ulagati vlastitu uteevinu. Jeste li sigurni da tu nema nita osobnoga? Miller je preao preko tog pitanja. Vi ste druga osoba koja je to pomislila. Hoffmannu iz Kometa takoer je to palo na um. Zato bi bilo? Meni je tek dvadeset i deveta. Sve se ovo zbilo dok sam ja jo bio deki. Naravno Wiesenthal je bacio pogled na sat i ustao. Pet je sati, a u ove zimske veeri elim biti kod kue sa enom. Biste li mi dopustili da preko noi proitam dnevnik? Da, naravno kazao je Miller. Dobro. Onda vas molim da se vratite u ponedjeljak ujutro, pa u vam ispriati ono to ja znam o Roschmannu. Miller je doao u ponedjeljak u deset i zatekao Wiesenthala nad gomilom pisama. Kad je njemaki novinar uao, lovac na naciste podigao je oi i pokazao mu da sjedne. Nekoliko trenutaka vladao je muk dok je Wiesenthal oprezno razrezivao postrance rubove omotnica prije no to e iz njih izvaditi sadraj. Skupljam marke rekao je pa ne volim otetiti omotnicu. Jo se nekoliko trenutaka zanimao tim poslom. Noas sam kod kue proitao dnevnik. Izvanredan dokument. Jeste li bili zaueni? upitao je Miller. Zauen? Ne, ne sadrajem. Svi smo mi proli manje-vie iste stvari. Sa stanovitim varijacijama, naravno. Ali ovo je tako precizno. Tauber bi bio savren svjedok. On je zapazio sve, ak i

najsitnije detalje. I zabiljeio ih u ono vrijeme. Ovo je vrlo vano za donoenje osudujue presude pred njemakim i austrijskim sudovima. A sad je on mrtav. Miller je malo razmislio. Podignuo je pogled. Gospodine Wiesenthal, koliko je meni poznato, vi ste prvi idov s kojim sam ikad razgovarao, a koji je sve ono preturio preko glave. U Tauberovom dnevniku postoji jedna stvar koja me iznenadila. Napisao je da nema kolektivne odgovornosti. Ali nama, Nijemcima, dvadeset se godina govorilo da smo svi mi krivi. Vjerujete li vi u to? Ne rekao je mirno lovac na naciste. Tauber je imao pravo. Kako moete rei tako neto kad smo pobili milijune vaih sunarodnjaka? Zato to vi osobno niste u tome sudjelovali. Vi niste nikog ubili. Kao to je Tauber napisao, tragedija je u tome to prave ubojice nisu predvedene pred lice pravde. A onda upitao je Miller tko je zapravo ubio sve te ljude? Simon Wiesenthal paljivo ga je pogledao. Znate li vi ita o razliitim ograncima SS-a? O sekcijama unutar SS-a koje su doista odgovorne za ubojstvo tolikih milijuna? zapitao je. Ne. Onda je najbolje da vam to ispriani. uli ste valjda za Glavni ured privredne uprave Reicha, koji je imao dunost da iskoristi rtve prije no to pomru? Da, proitao sam neto o tome. Na stanovit nain posao tog odsjeka bila je sredinja sekcija operacije rekao je gospodin Wiesenthal. Preostali su jo poslovi identificiranja rtava meu puanstvom, njihovo sabiranje, transport i, konano, nakon ekonomske eksploatacije, njihova likvidacija. Ovo je bila zadaa RSHA, Glavnog ureda za sigurnost Reicha, koji je stvarno pobio milijune koje smo ve spomenuli. Prilino udna upotreba rijei sigurnost u naslovu ove slube proizlazi iz fantastine nacistike ideje da su te rtve predstavljale

prijetnju Reichu, koji se od njih morao braniti. RSHA je takoer imao dunost da sabire, ispituje i zatvara u koncentracione logore i druge neprijatelje Reicha, kao to su to komunisti, socijaldemokrati, liberali, novinari i sveenici koji su govorili neugodne stvari, zatim borci pokreta otpora iz razliitih zaposjednutih zemalja, a kasnije I oficiri iz vojnih redova, poput marala Erwina Rommela i admirala Wilhelma Canarisa, koji su oba umoreni zbog sumnje da pristaju uz antihitlerovske nazore. RSHA je tvorilo est odsjeka, od kojih se svaki zvao Amt (ured). Prvi ured starao se o upravi I osoblju. Drugi ured imao je na brizi opremu i financije. Amt broj tri bila je strana sluba sigurnosti i Sigurnosna policija, kojoj je na elu stajao Reinhard Hevdrich, ubijen u Pragu 1942, a kasnije Ernst Kaltenbrunner, kojega su smaknuli saveznici. Pod taj su odsjek potpadali strunjaci koji su izmislili muenja pod kojima su osumnjienici progovarali kako u Njemakoj, tako i u okupiranim zemljama. etvrti ured bio je Gestapo. Na njegovu elu stajao je Heinrich Mller, koji jo uvijek nije pronaen. idovskom sekcijom, odsjekom B4, upravljao je Adolf Eichmann, kojega su Izraelci oteli u Argentini i zatim smaknuli u Jeruzalemu. Peti ured bili su kriminalisti, a u estom je bila kontrapijunaa. Obojica efova Treeg ureda, Heydrich i Kaltenbrunner, bili su ujedno i vrhovni efovi RSHA, a za vrijeme uprave ove dvojice glavar Prvog ureda bio im je zamjenik. To je general SS-a sa tri zvjezdice Bruno Streckenbach, koji danas ima dobro plaen posao u jednoj hamburkoj robnoj kui i koji ivi u Vogehveideu. Ako bi se htjelo poblie odrediti odgovornost, onda valja rei da preteni dio krivnje lei na ova dva odsjeka SS-a, te da se broj onih koji su u to umijeani kree u okviru tisua, a nikako ne milijuna koji sainjavaju suvremenu Njemaku. Teoriju o kolektivnoj krivnji ezdeset milijuna Nijemaca, ukljuivi tu milijune male djece, ena, umirovljenika, vojnika, mornara i zrakoplovaca koji nisu imali nita s pokoljem, prvotno su izmislili saveznici, ali je ta teorija izvrsno posluila bivim pripadnicima SSa. Ta je teorija njihova najbolja saveznica, jer oni shvaaju ono to vrlo malo Nijemaca uoava, a to je da dokle god je teorija o kolektivnoj krivnji neprikosnovena, nitko nee poeti tragati za

pojedinanim ubojicama, ili to barem nee initi zduno. Pojedinani esesovski ubojice stoga se i danas sakrivaju za teorijom o kolektivnoj odgovornosti. Miller je razmiljao o tome to mu je bilo reeno. Stvarne brojke donekle su ga zbunjivale. Meu tih etrnaest milijuna ljudi nije mogao zamisliti svakog ovjeka kao pojedinanu osobu. Bilo mu je lake pomisliti na jednog ovjeka, na onog koji se mrtav opruio na nosilima na kinoj hamburkoj ulici. Tu je oito i razlog zbog kojeg se Tauber ubio rekao je Miller i upitao: to vi mislite? Gospodin Wiesenthal prouavao je prekrasan par afrikih maraka na jednoj od omotnica. Smatram da je imao pravo kad je mislio da mu nitko nee povjerovati da je vidio Roschmanna na stubitu Opere. Ako je to ono to je pomislio, nije se prevario. Ali on ak nije niti otiao na policiju kazao je Miller. Simon Wiesenthal prerezao je rub nove omotnice i pomno pregledao pismo koje se u njoj nalazilo. Nakon krae stanke odgovorio je. Ne. U principu, tako je trebao postupiti. Mislim, meutim, da mu to nita ne bi koristilo. Barem ne u Hamburgu. Zato ne u Hamburgu? Bili ste u tamonjem dravnom tuilatvu? upitao je blago Wiesenthal. Da, jesam. Nisu ba bili previe susretljivi. Wiesenthal je podigao pogled. Bojim se da u ovom uredu javno tuilatvo u Hamburgu bije osobit glas rekao je. Uzmite, na primjer, ovjeka koji je zapisan u Tauberovu dnevniku, a kojega sam i ja netom spomenuo. efa Gestapoa i esesovskog generala Brunu Streckenbacha. Sjeate se tog imena, zar ne? Naravno kazao je Miller. to je s njim? Umjesto odgovora, Wiesenthal je uronio u gomilu papira na pisaem stolu, izvukao jedan list I zagledao se u njega. Evo ga rekao je. Njemakoj policiji poznat je kao dokument 141 JS 747/61. elite uti to u njemu stoji? Imam dovoljno vremena.

 U redu. Pie ovako. Prije rata ef Gestapa u Hamburgu. Odatle se brzo popeo do najvieg poloaja u SD-u i SP-u, Slubi sigurnosti i Sigurnosnoj policiji RSHA. Godine 1939. novaio je jedinice za istrebljenje u zaposjednutoj Poljskoj. Pri kraju 1940. bio je na elu SD i SP sekcije SS-a za cijelu Poljsku, tzv. Generalni guvernman, a sjedite mu je bilo u Krakovu. U tom su razdoblju jedinice SD-a i SP-a pobile tisue ljudi, uglavnom u Operaciji AB. No poetku 1941. vratio se u Berlin, gdje je postao ef personalne slube SD-a. Bio je to Trei ured RSHA. ef mu je bio Reinhard Heydrich, a on je postavljen za njegova zamjenika. Neposredno prije napada na Sovjetski Savez, sudjelovao je u organiziranju odreda za istrebljenje koji su ili za vojskom. Kao ef uprave, osobno je odabirao osoblje, jer je sve ono dolazilo iz ogranka SD-a. Zatim je ponovno unaprijeen. Ovaj puta postao je ef personalne slube svih est ogranaka RSHA, a i dalje je bio zamjenik Heydricha, kojega su 1942. u Pragu ubili eki partizani odmazda za to ubojstvo bile su Lidice te Ernsta Kaltenbrunnera. Kao takav snosio je svu odgovornost za izbor ljudstva pokretnih odreda smrti i stalnih jedinica SD-a diljem svih zaposjednutih podruja na istoku sve do samog svretka rata. A gdje je on sada? upitao je Miller. ee se Hamburgom, slobodan kao ptica rekao je Wiesenthal. Miller je bio zaprepaten. Nisu ga uhapsili? upitao je. Tko? Hamburka policija, naravno. Umjesto odgovora, Simon Wiesenthal je zamolio tajnicu da mu donese pozamaan svezak, na kojem je bila naljepnica Pravosue Hamburg. Odatle je izvukao jedan papir. Uredno ga je presavio po sredini od vrha na dolje i poloio pred Millera tako da je ovaj mogao vidjeti samo lijevu stranu lista. Jesu li vam poznata ova imena? upitao je. Miller je pregledao popis i namrtio se. Naravno. Godinama sam u Hamburgu bio izvjestitelj crne kronike. Svi su ovi vii policajci hamburke policije. Zato?

 Izravnajte papir kazao je Wiesenthal. Miller je to i uinio. Na papiru je pisalo: 0\ Ime Broj l. iskaz, u NF Broj SS in Datum postavljenja A --- 455.336 kapetan 1. 3. 43. B 5,451.195 429.339 natporunik 9. 11. 42. C --- 353.004 natporunik 1. 11. 41. D 7,039.564 421.176 kapetan 21. 6. 44. E --- 421.445 natporunik 9. 11. 42. F 7,040.308 174.902 major 21. 6. 44. G --- 426.553 kapetan 1. 9. 42. H 3,138.798 311.870 kapetan 30. 1. 42. I 1,867.976 424.361 natporunik 20. 4. 44. J 5,063.331 309.825 major 9. 11. 43. Miller je podigao oi. Kriste! rekao je. Onda, poinjete li sada shvaati kako to da jedan generalpotpukovnik SS-a i danas eta Hamburgom? Miller je s nevjericom gledao popis. To je, dakle, ono na to je Brandt ciljao kad je rekao da u hamburkoj policiji istraivanje bivih esesovaca nije ba uputno. Vjerojatno rekao je Wiesenthal. A ni hamburko javno tuilatvo nije najenerginije u Njemakoj. U njemu ima jedan ovjek koji je revan, ali neke zainteresirane stranke ve su ga nekoliko puta pokuale izjuriti. Zgodna tajnica provirila je kroz vrata. aj ili kavu? upitala je. Nakon podnevnog prekida Miller se vratio u ured. Pred Simonom Wiesenthalom bili su razastrti brojni papiri, izvaci iz njegova fascikla o Roschmannu. Miller se smjestio ispred stola, izvadio notes i priekao. Simon Wiesenthal je poeo izlagati Roschmannov ivot od 8. sijenja 1948. Britanske i amerike vlasti sporazumjele su se da e Roschmann nakon svjedoenja u Dachauu biti premjeten u Britansku zonu Njemake, vjerojatno u Hannover, gdje e ekati suenje i, gotovo sigurno, vjeanje. Jo dok je bio u zatvoru u Grazu, Roschmann je poeo planirati kako da umakne.

Uspostavio je vezu s organizacijom koja je potpomagala odbjegle naciste u Austriji. Ova se organizacija zvala esterokraka zvijezda. Njezino ime nije imalo nita zajedniko sa idovskom esterokrakom. Naziv je dolazio otuda to je ova nacistika organizacija imala pipke u est glavnih gradova austrijskih pokrajina. Dne 8. sijenja 1948. u 6 ujutro Roschmanna su probudili i odveli u vlak, koji je ve bio postavljen na kolodvoru u Grazu. Kad su se nali u kupeu, poela je prepirka izmeu podoficira Vojne policije, koji je htio da Roschmann sve vrijeme puta ima na rukama lisice, i podoficira Slube sigurnosti koji je predlagao da mu ih skinu. Na raspravu je utjecala Roschmannova izjava da je od zatvorske hrane dobio proljev, te da mora u zahod. Izveli su ga, skinuli mu lisice, a jedan od podoficira ekao je pred vratima da on svri. Dok je vlak soptao zimskim krajolikom, Roschmann je tri puta traio da ide na zahod. Oito je za to vrijeme razvaljivao zahodski prozori, tako da se on lako pomicao. Roschmann je znao da mora izai prije nego to ga u Salzburgu preuzmu Amerikanci I automobilom prevezu u minhenski zatvor. No stanica za stanicom je promicala, a vlak je i dalje vozio prebrzo. Stao je u Halleinu, a jedan od podoficira iziao je na peron da kupi neto za jelo. Roschmann je opet rekao da treba na zahod. Otpratio ga je onaj blai podoficir iz Slube sigurnosti, koji ga je upozorio na to da se ne slui zahodom dok vlak stoji na stanici. Kad je vlak polako krenuo iz Halleina, Roschmann je kroz prozor iskoio u snjene smetove. Bilo je to deset minuta prije nego to su podoficiri razvalili zahodska vrata. Vlak je u to vrijeme jurio s planina prema Salzburgu. Kasnijom policijskom istragom utvreno je da se uspio probiti do neke seljake kue i ondje skloniti. Drugog je dana preao granicu izmeu Gornje Austrije i Salzburga i povezao se sa esterokrakom zvijezdom. Ljudi iz te organizacije uposlili su ga u nekoj ciglani, gdje se uspio prikriti kao radnik, dok mu preko Odesse nije osigurano prebacivanje na jug, u Italiju. U ono je vrijeme Odessa tijesno suraivala s regrutacijskim odsjekom Francuske legije stranaca, u koju se sklonilo mnogo bivih esesovaca. etiri dana poslije uspostavljanja kontakta s Legijom,

jedan auto francuske registracije ekao je malo izvan sela Ostermietinga te ukrcao Roschmanna i jo petoricu nacistikih bjegunaca. Voza iz Legije stranaca imao je isprave koje su mu omoguavale da prelazi granice bez pretresanja automobila. Prebacio je estoricu esesovaca u talijanski grad Merano, gdje mu je tamonji predstavnik Odesse u gotovu isplatio vrlo visoku svotu. Iz Merana Roschmann je dospio u logor u Riminiju. Ondje su mu u logorskoj bolnici amputirali svih pet prstiju s desne noge. Bili su stradali od studeni za lutanja kroz smetove nakon to je iskoio s vlaka. Od tada nosi ortopedsku cipelu. U listopadu 1948. poslao je svojoj eni u Graz pismo iz logora. Tada je prvi puta upotrijebio svoje novo ime Fritz Bernd Wegener. Nedugo nakon toga premjeten je u franjevaki samostan u Rimu, a kad su njegove isprave potpuno sreene, otplovio je iz napuljske luke za Buenos Aires. Za vrijeme boravka u samostanu u Via Sicilia, bio je meu brojnim drugovima iz SS-a i nacistike stranke, a biskup Alois Hudal osobno se skrbio da im nita ne uzmanjka. U argentinskoj prijestolnici prihvatila ga je Odessa i smjestila u njemaku obitelj Vidmar u Calle Hippolito Irigoyen. Ondje je on mjesecima stanovao u udobnoj sobi. U proljee 1949. dobio je iz Bormannovih fondova svotu od 50 0000 amerikih dolara, te se latio izvoznikog posla. Eksportirao je juno-ameriko drvo u Zapadnu Evropu. Tvrtka se zvala Stemmler i Wegener, jer su ga njegovi lani dokumenti predstavljali kao Fritza Bernda Wegenera, roenog u junom Tirolu u Austriji. Tajnica mu je bila Njemica Irmtrand Sigrid Muller, kojom se u proljee 1955. oenio, usprkos tome to je u Grazu ve imao enu Hellu. Istog proljea umrla je od raka Eva Peron, ena argentinskog diktatora i siva eminencija reima. Bila je to slutnja skorog konca Peronove vlasti. Roschmann je i to osjetio. Ako Peron padne, mnogo od one zatite koju je pruao bivim nacistima mogli bi njegovi nasljednici obustaviti. Sa svojom novom enom otputio se stoga u Egipat.

Ondje je u ljetu 1955. proveo tri mjeseca, a ujesen je otiao u Zapadnu Njemaku. Nitko nita ne bi doznao da nije bilo gnjeva ostavljene ene. Njegova prva ena, Hella Roschmann, pisala mu je, naime, tog ljeta iz Graza na adresu obitelji Vidmar. Vidmarovi, koji nisu imali novu adresu svojeg biveg stanara, otvorili su list i odgovorili njegovoj eni u Graz. Javili su joj da se on vratio natrag u Njemaku, ali i to da se oenio svojom tajnicom. Tada je njegova ena informirala policiju o njegovu novu identitetu. Zbog toga je policija ponovno krenula u potragu za Roschmannom, i to zbog bigamije. Smjesta je u Zapadnoj Njemakoj raspisana tjeralica za ovjekom koji se zove Fritz Bernd Wegener. Jesu li ga uhvatili? upitao je Miller. Wiesenthal je podigao pogled i potresao glavu. Ne, opet je ieznuo. Gotovo sigurno s novim lanim ispravama i gotovo sigurno u Njemakoj. Vidite, zato, eto, i vjerujem da ga je Tauber mogao vidjeti. Sve se to slae s poznatim injenicama. Gdje je prva ena Hella Roschmann? pitao je Miller. I dalje ivi u Grazu. Da li bi se isplatilo stupiti u vezu s njom? Wiesenthal je odmahnuo glavom. Sumnjam. Nije potrebno niti spominjati da joj, nakon to ga je izdala, Roschmann sigurno nije opet javio svoje prebivalite, ili svoje novo ime. Sigurno je morao biti u velikoj strci kad je razotkriven njegov vegenerovski identitet. Mora da se novih papira domogao u vrakoj guvi. Tko mu ih je mogao pribaviti? Odessa, u svakom sluaju. Ali, to je to Odessa? Spomenuli ste je nekoliko puta tijekom pripovijedanja o Roschmannu. Niste nikad uli za nj? upitao je Wiesenthal. Ne. Sve do sad nisam. Simon Wiesenthal je bacio pogled na sat. Bolje da se vratite ujutro. Rei u vam sve to znam o njoj.

IX Peter Miller se vratio u Wiesenthalov ured slijedeeg jutra. Obeali ste mi da ete mi priati o Odessi rekao je. Sjetio sam se noas neega to sam vam juer zaboravio kazati. Ispriao je o incidentu s drom Schmidtom, koji mu je pristupio u hotelu Dressen i upozorio ga da se kloni potrage za Roschmannom. Wiesenthal je nakubio usnice i kimnuo. Na tragu ste mu rekao je. No potpuno je neuobiajeno za njih da poduzimaju takav korak I tako upozoravaju reportera, osobito u ovako ranoj fazi. Pitam se ime se to Roschmann bavi da bi mogao biti tako vaan. Zatim je dva sata lovac na naciste priao Milleru o Odessi, od njezina zaetka kao organizacije za prebacivanje traenih esesovskih zlikovaca u sigurna podneblja, pa do njezina razvitka u sveobuhvatnu bratovtinu onih koji su nekad nosili crne i srebrne okovratnike, njihovih pomonika i pomagaa. Kad su saveznici 1945. u naletu prodrli u Njemaku te otkrili koncentracione logore i njihov grozan sadraj, navalili su, posve prirodno, na njemaki narod s pitanjem tko je poinio te uase. Odgovoreno im je SS, ali SS-a nigdje nije bilo. Kamo je nestao? Njegovi pripadnici posakrivali su se u Njemakoj i Austriji ili su pak pobjegli izvan zemlje. U oba sluaja njihov nestanak nije bio trenutan. Saveznici su tek mnogo kasnije otkrili da je svaki zloinac imao unaprijed brino pripravljen plan bijega. Ovaj podatak baca zanimljivo svjetlo na tzv. rodoljublje SS-a, poev od vrha i Heinricha Himmlera. Svaki esesovac nastojao je spasiti vlastitu kou nautrb masovnog trpljenja koje je neizbjeno pogodilo njemaki narod. Jo u studenom 1944. Heinrich Himmler pokuao je posredstvom grofa Bernadottea iz vedskog crvenog kria ishoditi putnicu. Saveznici su odbili i samu pomisao na to da mu dopuste umaknuti. Dok su se nacisti i esesovci derali na njemaki narod da ustraje u borbi, jer novo oruje tek to nije dovreno, oni su se sami spremali za odlazak u udobna izgnanitva.

Barem su znali da nema nikakvog udotvornog oruja, te da je propast Reicha i, bar to se Hitlera tie, cijelog njemakog naroda neizbjena. Na istonom bojitu njemaku su vojsku tjerali u borbu s Rusima, pri emu je trpila nevjerojatne gubitke, ne zato da ishodi pobjedu nego da odgodi poraz dok esesovci ne dovre planove za vlastiti bijeg. Iza vojske stajao je SS, koji je strijeljao i vjeao one vojnike koji su odstupili nakon to su podnijeli ionako suvie velike gubitke koji se mogu oekivati od vojske. Tako su na vjealima SS-a svrile tisue oficira i vojnika Wehrmachta. Neposredno prije zavrnog sloma, koji se zbio est mjeseci nakon toga to su glaveine SS-a znale da je poraz neizbjean, voe SS-a su nestale. U cijeloj zemlji napustili su svoje poloaje, presvukli se u civil, metnuli u dep svoje divno (i slubeno) falsificirane isprave i izgubili se u vrtlogu ljudskih masa koji je tada, u svibnju 1945, inio Njemaku. Ostavili su djedove iz domobranstva da na vratima koncentracionih logora doekaju Britance i Amerikance, iscrpljeni Wehrmacht da ue u logore za ratne zarobljenike, a ene i djecu na milost i nemilost ljutoj zimi 1945. pod saveznikom vladavinom. Oni koji su znali da su i suvie dobro poznati da izbjegnu otkrivanje odavno su ve odletjeli u inozemstvo. Tu se pojavila Odessa. Stvorena neposredno prije svretka rata, organizacija je imala zadau da traene esesovce izvlai iz Njemake i sklanja ih u sigurnost. Ve su otprije uspostavljene tijesne i prijateljske veze s Peronovom Argentinom, koja je izdala sedam tisua argentinskih pasoa in bianco, tako da je bjegunac trebao samo upisati svoje lano ime, nalijepiti fotografiju i ispravu ovjeriti kod argentinskog konzula, te se zatim ukrcati na brod za Buenos Aires ili Bliski istok. Tisue bivih esesovskih ubojica slijevale su se na jug kroz Austriju u talijanski Juni Tirol. Prebacivali su se od jednog sklonita do drugog do talijanske luke Genove ili dalje do Riminija i Rima. Brojne organizacije, od kojih se za neke smatralo da su dobrotvorne te da rade s pravim raseljenim osobama, drale su, zbog samo njima poznatih razloga, da saveznici preotro progone esesovske bjegunce.

Meu grimiznim plemstvom u Rimu, koje je nadahnuto tisue da uteknu u sigurnost, bio je biskup Alois Hudal, njemaki biskup u Rimu. Glavno utoite esesovskih ubojica bio je golemi franjevaki samostan u Rimu. Ondje su se oni sakrivali i prehranjivali sve dok im nisu sreeni papiri i odlazak u Junu Ameriku. U nekim sluajevima esesovci su putovali s putnim ispravama Crvenog kria, koje je ishodila Crkva, a u mnogim sluajevima njihove su karte plaene sredstvima dobrotvorne organizacije Caritas. Ovo je bila prva zadaa Odesse, koja je ispunjena vrlo uspjeno. Nikad se nee doznati koliko je tisua esesovskih ubojica, koji bi, da su ih saveznici pohvatali, omastili konopac zbog svojih zlodjela, uteklo, ali je meu njima vie od osamdeset posto onih koji su zavrijedili smrtnu kaznu. Opskrbljena prihodima od masovnih ubojstava koji su pohranjeni u vicarskim bankama, Odessa je malko otpuhnula i promatrala pogoranje odnosa meu saveznicima do kojeg je dolo ve 1945. godine. Preuranjene ideje o brzom uspostavljanju etvrtog Reicha rukovodioci Odesse u Junoj Americi s vremenom su odbacili kao neprovedive, ali nakon osnivanja nove zapadnonjemake republike u svibnju 1949, voe Odesse bacile su se na pet novih zadataka. Prvi je zadatak bio reinfiltracija bivih nacista u svaku poru ivota u novoj Njemakoj. Potkraj etrdesetih godina i na poetku pedesetih bivi nacisti ubacili su se u upravu na svim razinama, vratili se odvjetnitvu i pravosuu, prodrli u policiju i lokalne vlasti. S ovih poloaja, pa ma kako oni bili niski, mogli su nacisti jedan drugog tititi od istrage i postarati se da istraga i progon bivih drugova oni jedan drugoga nazivaju Kamerad napreduju, ako ba moraju, to je mogue sporije. Druga zadaa bila je ubacivanje u mehanizme politike moi. Klonei se najviih nivoa, bivi nacisti ukljuivali su se u osnovne, najnie organizacije vladajue stranke na kotarskoj razini. Nije bilo zakona koji bi bivim nacistima zabranjivao da pristupaju politikim strankama. Moda je sluajnost, dodue vrlo nevjerojatna, da ni jedan politiar koji se zduno zalagao za istragu i progon nacistikih zloinaca nikad nije bio izabran na listi CDU-a ili CSU-a bilo za savezni, bilo za isto tako znaajan parlament neke od njemakih

pokrajina. Jedan politiar to je vrlo jednostavno objasnio: U pitanju je izborna matematika. est milijuna mrtvih Zidova ne glasuje. Pet milijuna bivih nacista moe glasovati, i glasuje, na svakim izborima. Glavni cilj oba ova programa bio je i ostao jednostavan: usporiti, ako ve ne i obustaviti, istragu I progon bivih lanova nacistike stranke. Pri tome je Odessa imala velikog saveznika. Bila je to savjest stotine tisua ljudi koji su znali da su pomogli da se stvari odviju onako kako ve jesu, pa makar i dijelkom, ili su pak sve vrijeme znali to se zbiva ali su utjeli. Mnogo godina kasnije, kad su se uklopili u zajednicu ili profesiju i ondje stekli ugled, teko su mogli pristati uz ideju o energinom istraivanju minulih dogaaja, a kamoli uz to da se tamo u nekoj sudnici na procesu nekakvom nacistu spominje ime. Trea zadaa koju je na se preuzela Odessa u poslijeratnom razdoblju bila je ukljuivanje u poslovni ivot, trgovinu i industriju. S tim su se ciljem na poetku pedesetih godina, poduprti sredstvima iz cirikih depozita, neki bivi nacisti upustili u vlastite poslove. Svaka tvrtka kojom se iole razumno upravljalo, a koja je imala dosta sredstava na poetku pedesetih godina, mogla je izvui sve prednosti uzbibanog privrednog uda pedesetih i ezdesetih godina te postati velik i unosan posao. Svrha svega toga bila je da se novcem iz dobiti od ovih poslova utjee na pisanje tampe o nacistikim zloinima, i to preko oglasnih priloga, da se financijski potpomogne mnotvo proesesovskih propagandnih broura koje se pojavilo u poslijeratnoj Njemakoj, da se odri na ivotu nekolicina ultradesniarskih nakladnika te da se osiguravaju poslovi za bive drugove koji su nagrabusili u tekim vremenima. etvrta je zadaa bila, i jo uvijek jest, da se svakom nacisti koji dospije pred sud osigura najbolja mogua pravna obrana. U kasnijim godinama razvijena je posebna tehnika. Optuenik bi odmah angairao izvrsna i skupa odvjetnika nekoliko se puta s njime sastao, a onda izjavio da ga ne moe platiti. Odvjetniku bi tada sud mogao povjeriti obranu u skladu s propisima Zakona o pravnoj pomoi. Ali na poetku i sredinom pedesetih godina, kad su se u Njemaku iz Rusije slijevale stotine tisua njemakih ratnih

zarobljenika, nepomilovani esesovski zloinci odvajani su I odvoeni u logor Friedland. Ovdje su im djevojke davale male bijele posjetnice. Na svakoj od njih pisalo je ime odreenog branitelja. Peta zadaa bila je propaganda. Ona je imala brojne oblike, od poticanja rasturanja desniarskih pamfleta pa do zakulisne borbe za konanu ratifikaciju Zakona o zastarijevanju, kojim e se staviti toka na svako kanjavanje nacista. Dananje Nijemce nastoji se uvjeriti da su saveznike brojke o stradalim idovima, Rusima, Poljacima i drugima strano preuveliane, te da se u stvarnosti radi tek o stotinjak tisua mrtvih idova. Istie se takoer da je hladni rat izmeu Zapada i Sovjetskog Saveza u mnogo emu pokazao da je Hitler bio u pravu. Ali ono glavno u to Odessina propaganda uvjerava ezdeset milijuna dananjih Nijemaca a u emu je i poprilino uspjela jest to da su esesovci bili zapravo rodoljubi, vojnici poput Wehrmachta te da se solidarnost meu bivim drugovima mora odrati. Ovo je ujedno i najmunija i najodvratnija la. U toku rata Wehrmacht se drao na distanci od SS-a, na koji je gledao s gnuanjem, dok su se esesovci prema Wehrmachtu odnosili prezirno. Na kraju rata milijuni mladih vojnika otili su u smrt i rusko zarobljenitvo, samo zato da bi esesovci mogli mirno ivjeti negdje drugdje. Daljnje tisue vojnika smaknuli su sami esesovci. Ovdje valja pribrojati i onih 5 000 ljudi iz oruanih snaga koji su stradali u istki koja je uslijedila nakon zavjere protiv Adolfa Hitlera u srpnju 1944, a u koju je bilo umijeano tek pedesetak ljudi. Kako to da bivi pripadnici njemake vojske, mornarice i zrakoplovstva mogu bive esesovce smatrati vrijednim izraza Kamerad, te im ak pruati svoju zatitu i iskazivati solidarnost, neobjanjiva je zagonetka. A na tome zapravo poiva pravi uspjeh Odesse. Openito govorei, Odessa je uspjela u svojim zadaama usporavanja zapadnonjemakih napora da se pronau i pred lice pravde izvedu esesovski ubojice. Uspjela je u tome zahvaljujui vlastitoj nemilosrdnosti, esto i protiv vlastitih pripadnika ukoliko se inilo da su spremni za potpuno priznavanje svojih djela pred organima vlasti, saveznikim pogrekama u razdoblju od 1945. do 1949, hladnom ratu i uobiajenom njemakom kukaviluku pred

moralnim problemima, koji je u velikoj suprotnosti s njihovom hrabrou u odnosu na vojnu dunost ili na tehnike zadatke kao to je, na primjer, obnova posljeratne Njemake. Kad je Simon Wiesenthal svrio, Miller je odloio olovku, kojom je pravio opirne biljeke, I ispravio lea. Nisam o svemu tome imao pojma rekao je. Vrlo malo Nijemaca zna za to potvrdio je Wiesenthal. U stvari, vrlo je malo onih koji neto vie znaju o Odessi. To ime rijetko se uje u Njemakoj, i ba kao to e ameriko podzemlje odluno porei postojanje mafije, tako e i svaki bivi pripadnik SSa zanijekati postojanje Odesse. Da budemo savreno precizni, taj se termin danas ne upotrebljava toliko kao nekada. Novo ime je Drugarstvo, ba kao to se i amerika mafija naziva Cosa Nostra. No, je li ime vano? Odessa I dalje postoji i postojat e dokle god postoji i jedan esesovski zlikovac kojega valja zatiti. A vi mislite da su upravo to ljudi s kojima u imati posla? upitao je Miller. Siguran sam u to. Upozorenje iz Bad Godes-berga nije moglo stii ni od koga drugoga. Budite paljivi. Ovi ljudi mogu biti opasni. Millerove misli bavile su se neim drugim. Kad je Roschmann 1955, nestao, rekli ste da e mu biti potreban novi paso? Svakako. Zato ba paso? Simon Wiesenthal oslonio se na stolac i kimnuo glavom. Razumijem zbog ega vas to zbunjuje. Dopustite da vam razjasnim. Poslije rata u Njemakoj, a I ovdje u Austriji, bilo je na desetke tisua ljudi koji su tumarali okolo bez ikakvih isprava. Neki su ih doista izgubili, a neki su imali razlog da ih odbace. Da bi se dobili novi papiri, u normalnim okolnostima valja priloiti krsni list. No milijuni ljudi odbjegli su s bivih njemakih teritorija koje su zauzeli Rusi. Tko je mogao rei je li neki ovjek doista roen ili ne u nekom seocetu u Istonoj Prusiji, koje se danas nalazi daleko iza eljezne zavjese? U drugim sluajevima zgrade u kojima su pohranjeni dokumenti razorene su za bombardiranja.

 Zato je postupak bio vrlo jednostavan. Bila su potrebna dva svjedoka koji e se zakleti da je molitelj doista onaj ovjek za kojeg se predstavlja i izdana je nova osobna legitimacija. Ratni zarobljenici esto nisu imali nikakvih papira. Pri otputanju iz logora, britanske i amerike logorske vlasti izdale bi otpusnicu iz koje bi se vidjelo da je narednik Johann Schumann otputen iz logora za ratne zarobljenike. Takvu potvrdu predavao je vojnik civilnim vlastima, koje su mu na isto ime izdavale osobnu legitimaciju. Ali bilo je i onih koji su se Saveznicima predstavili lanim imenom. Nitko to nije provjeravao. I na taj bi nain ovjek dobio novi identitet. To je bilo u redu prvo vrijeme nakon rata, a tada je veina esesovskih zloinaca i dobila novo ime. Ali to da radi ovjek kojeg razotkriju 1955, kao to se to dogodilo Roschmannu? Ne moe tek tako otii vlastima i izjaviti da je isprave izgubio u ratu. Bili bi ga pitali kako je mogao ivjeti deset godina bez isprava. Stoga mu je potreban paso. Dovde mi je sve jasno rekao je Miller. Ali zato ba paso? Zato ne vozaka dozvola ili osobna legitimacija? Zato to su nedugo nakon osnutka republike njemake vlasti shvatile da stotine tisua ljudi ive pod lanim imenima. Ukazala se potreba za jednom ispravom koja e biti toliko provjerena da e moi posluiti kao temelj svima ostalima. Odluili su se za paso. Prije nego to u Njemakoj dobijete paso, morate predoiti krsni list, nekoliko potvrda i cijelu hrpu druge dokumentacije. Sve se to pomno razmatra prije nego to vam izdaju putnicu. S druge strane, kad jednom dobijete paso, sve drugo moete dobiti na temelju samog tog dokumenta. Predoenje pasoa uvjerava inovnika da daljnja provjera nije potrebna, jer su birokrati prethodno morali istraivati svekoliku dokumentaciju. S novim pasoem Roschmann je brzo mogao izvaditi ostale papire vozaku dozvolu, raun u banci, kreditne kartice. Paso je onaj udotvorni papir koji otvara put do svih ostalih isprava u dananjoj Njemakoj. A tko mu je mogao pribaviti paso?

 Odessa. Ona negdje mora imati krivotvoritelja koji ih proizvodi nagaao je gospodin Wiesenthal. Miller se na trenutak zamislio. Ako bi se pronaao krivotvoritelj pasoa, moglo bi se moda pronai i ovjeka koji bi danas mogao identificirati Roschmanna rekao je. Wiesenthal je slegnuo ramenima. Moglo bi se. No to bi bilo riskantno. A da bi se u tom uspjelo, trebalo bi se uvui u Odessu. To bi pak mogao samo bivi esesovac. No, onda, kamo da krenem? rekao je Miller. Mislim da bi bilo najbolje da pokuate uspostaviti vezu s nekim od preivjelih logoraa iz Rige. Ne znam bi li vam oni mogli pomoi da poete dalje, ali e sigurno biti skloni da vam tu pomo prue. Svi mi nastojimo pronai Roschmanna. Gledajte ... Otvorio je Tauberov dnevnik koji je stajao na stolu. Evo tu on spominje neku Olli Adler iz Mnchena, koja je za vrijeme rata bila u Roschmannovu drutvu. Moda je preivjela i vratila se kui u Mnchen. Miller je kimnuo. Ako jest, kome bi se javila? idovskoj zajednici. Ta ustanova jo postoji. Kod nje je arhiv idovske zajednice u Mnchenu, naravno, samo od svretka rata. Sve ostalo je uniteno. Ja bih ondje pokuao. Imate li njihovu adresu? Simon Wiesenthal prolistao je adresar. Reichenbach Strasse 27, Munchen kazao je. Vjerojatno elite da vam vratim dnevnik Salomona Taubera? Da. elim. teta. Rado bih ga zadrao. Izvanredan dnevnik. Ustao je i otpratio Millera do ulaznih vrata. Puno sree rekao je i javite mi dokle ste stigli. Miller je na veeru otiao u Steindelgasse u pivnicu Zlatnom zmaju, koja je bez prekida radila od 1566. godine. Razmiljao je o savjetu koji mu je Wiesenthal dao. Slabe su bile nade da e bilo u Njemakoj, bilo u Austriji nai vie od aice preivjelih iz Rige, a

jo su slabija bila oekivanja da e mu itko od njih moi pomoi da otkrije to se zbilo s Roschmannom poslije studenog 1955. No ipak je to bila neka nada, posljednja nada. Slijedeeg jutra krenuo je natrag za Munchen. X Miller se dovezao u Miinchen nekako usred dopodneva 8. sijenja. Prema karti Miinchena, koju je kupio na novinskom kiosku u predgrau, lako je pronaao Reichenbachstrasse 27. Parkirajui se na cesti nedaleko od cilja, prije nego to je uao pogledao je malko zgradu idovske zajednice. Bila je jednoline fasade i imala je pet katova. U prizemlju je bila graena od kamenova, na koje se nastavljala siva cementna buka kojom su bile premazane cigle. U petom, najviem katu bio je red mansardnih prozora koji su provirivali iz krova od crvena crijepa. Na krajnjem lijevom uglu prizemlja bila su dvostruka staklena vrata. U prizemlju zgrade nalazio se koer*( Koer specijalno pripremljena hrana ortodoksnih idova) restoran, jedini u Miinchenu, dnevne sobe starakog doma bile su iznad njega, a na treem katu smjestile su se administracija i arhiv. U dvama najviim katovima bile su gostinjske sobe i spavaonice tienika starakog doma. U stranjem dijelu nalazila se sinagoga. Cijela zgrada unitena je nou 15. veljae 1970, kad su s krova ubaene benzinske bombe. Sedmero je ljudi nalo smrt u dimu. Na sinagogi su nadrljane svastike ... Miller se uspeo na trei kat i poao na prijemni alter. ekajui da se netko pojavi, ogledao se po sobi. Uokolo su bili redovi knjiga, i to sve samo novih jer su prvotnu biblioteku odavno spalili nacisti. Izmeu polica s knjigama visjeli su portreti voa idovske zajednice. Uitelji i rabini bujnih brada gledali su svijet izvan svojih okvira i doimali se poput likova proroka koje je vidio u udbeniku vjeronauka. Neki su na elu nosili filaktere*( Filakter kutijica s
izvacima iz Petoknjija, koju neke najpravovjernije idovske sljedbe nose na elu i lijevoj ruci.), a svi su bili pokrivene glave.

Bila je tu i neka polica s novinama, od kojih su neke bile na njemakom, a neke opet na idovskom jeziku. Sitan, tamnoput ovjek razgledavao je naslovnu stranicu nekih idovskih novina.

 Mogu li vam pomoi? Miller se okrenuo. Za pultom je stajala crnooka ena etrdesetih godina. Na oi joj je padao pramen kose, a ona ga je ivanom kretnjom zabacivala nekoliko puta u minuti. Miller joj je izloio svoju molbu: ima li ikakva traga Olli Adler, koja se nakon rata moda prijavila u Mnchenu? Odakle se mogla vratiti? zapitala je ena. Iz Magdeburga. Prije je bila u Stutthofu, a jo ranije u Rigi. Oh, boe, iz Rige kazala je ena. Mislim da u popisu nemamo nikoga tko se ovamo vratio iz Rige. Svi su oni, znate, nestali. Ali, pogledat u. Otila je u pokrajnju sobu i Miller ju je vidio kako odmjereno pregledava popis imena. Nije to bio neki veliki spisak. Vratila se nakon pet minuta. ao mi je. Nitko s tim imenom nije nam se nakon rata prijavio. To je inae vrlo uobiajeno prezime. Ali nitko s tim prezimenom nije ovdje zaveden. Miller je kimnuo. Shvaam. Tako je to. ao mi je to sam vas gnjavio. Mogli biste pokuati preko Meunarodne slube za traenje nestalih osoba rekla je ena. Njihov je posao upravo to da pronalaze ljude koji su nestali. Kod njih su popisi koji obuhvaaju cijelu Njemaku, dok mi imamo spiskove samo onih koji potjeu iz Mnchena i koji su se ovamo vratili. Gdje je Sluba za nestale? upitao je Miller. U mjestu Arolsen-in-Waleck. To je u Donjoj Saskoj, tik do Hannovera. Tom slubom zapravo ravna Crveni kri. Miller se na trenutak zamislio. Bi li u Mnchenu mogao biti jo itko tko je bio u Rigi? ovjek za kojim zapravo tragam jest bivi zapovjednik. Prostorijom je prevladala tiina. Miller je osjetio da se ovjek koji je bio za policom s novinama okrenuo prema njemu. ena se svladavala. Mogue je da je preostalo nekoliko ljudi koji su bili u Rigi, a koji sada ive u Mnchenu. Prije rata u je bilo 25 000 idova. Vratio se svaki deseti. Sad nas opet ima otprilike 5 000, od ega

polovicu ine djeca roena nakon 1945. Moda bih mogla pronai nekoga tko je bio u Rigi. No trebala bih pregledati kompletan popis preivjelih. Logori u kojima su bili oznaeni su uz njihova imena. Biste li mogli svratiti sutra? Miller je trenutak razmiljao, pitajui se da li je moda bolje da sve ostavi i vrati se kui. Hajka je postajala besmislena. Da rekao je na kraju. Navratit u sutra. Hvala vam. Bio je ve na ulici i maao se za kljueve od automobila kad je iza sebe zauo korake. Oprostite uo je neiji glas. Osvrnuo se. Iza njega je stajao onaj ovjek koji je malo prije itao novine. Raspitujete se o Rigi? upitao je ovjek. O zapovjedniku Rige? O kapetanu Roschmannu? Da, tako je kazao je Miller. Zato? Bio sam u Rigi rekao je ovjek. Poznavao sam Roschmanna. Moda vam ja mogu pomoi. ovjek je bio malen i ilav. Bilo mu je otprilike etrdeset godina. Oi su mu bile poput dva svijetlosmea puceta, a cjelokupnim je svojim izgledom podsjeao na pokisla vrapca. Zovem se Mordechai rekao je. No svi me zovu Motti. Hoete li da popijemo kavu I popriamo? Preli su u oblinju kavanu. Miller, kojega je malko otkravilo cvrkutanje njegova sugovornika, ispriao je ovome svoju potjeru od zabaenih ulica Altone pa sve do zgrade idovske zajednice u Mnchenu. ovjek je mirno sluao, kimajui povremeno glavom. Mhm. Cijelo hodoae. A zato vi, Nijemac, elite uhvatiti Roschmanna? Je li to vano? Toliko su me puta to upitali, da me pitanje ve umorilo. to je tako udno u tome da jednog Nijemca ljuti ono to se zbilo prije toliko godina? Motti je slegnuo ramenima. Nita rekao je. Neobino je to jedan ovjek ide tako daleko, to je sve. A to se tie Roschmannova nestanka 1955, da li vi stvarno mislite da mu je novi paso pribavila Odessa?

 Tako su mi rekli odgovorio je Miller. ini se, eto, da e jedini nain da se pronae krivotvoritelj biti taj da se ubacim u Odessu. Motti je neko vrijeme promatrao mladog Nijemca. U kojem ste hotelu odsjeli? upitao ga je na kraju. Miller mu je rekao da nije bio jo ni u jednom, jer je ionako tek rano poslijepodne. No sjetio se jednoga u kojem je jednom ranije odsjeo. Motti ga je zamolio da s kavanskog aparata telefonira u hotel i raspita se za sobu. Kad se vratio za stol, Motti je ve bio otiao. Pod alicom za kavu bila je poruka: Bez obzira na to dobili vi sobu ili ne, budite veeras u osam u predvorju hotela. Miller je platio kave i otiao. Isto popodne u svojoj odvjetnikoj kancelariji Vukodlak je jo jednom itao pismeni izvjetaj koji mu je dostavio njegov kolega iz Bonna, ovjek koji se tjedan dana ranije Milleru predstavio kao dr Schmidt. Vukodlak je izvjetaj dobio jo prije pet dana, ali ga je njegov uroeni oprez naveo da prieka I dobro razmisli prije no to se upusti u izravnu akciju. Posljednje rijei njegovog pretpostavljenog, generala Gluecksa u Madridu potkraj studenog nisu doputale nikakva premiljanja, ali je i on, kao i svi ljudi vezani uz pisai stol, bio sklon odlaganju neizbjenog. Trajno rjeenje na taj je nain izraena naredba, a on je znao to se pod tim podrazumijeva. Ni izvjetaj dra Schmidta nije mu ostavljao vie prostora za manevriranje. Nepopustljiv mladi, neprijateljski nastrojen i tvrdoglav, vjerojatno uporan i s nekom potajnom nepatvorenom i osobnom mrnjom prema Kameradu koji je u pitanju, Eduardu Roschmannu, za to kao da ne postoji neko objanjenje. Nije sklon uvjeravanjima, pa ak ni kad mu se osobno prijeti.. . Vukodlak je ponovno proitao doktorov izvjetaj i uzdahnuo. Posegnuo je za telefonom i od svoje tajnice Hilde zatraio vanjsku liniju. Kad ju je dobio, nazvao je neki broj u Diisseldorfu. Nakon stanovitog vremena jedan glas se jednostavno odzvao: Da?

 Poziv je za gospodina Mackensena rekao je Vukodlak. Onaj s drugog kraja linije jednostavno je kazao: Tko ga treba? Umjesto da izravno odgovori na pitanje, Vukodlak je izrekao prvi dio lozinke. Tko je bio vei od Friedricha Velikog? S druge strane stigao je odgovor. Barbarossa. Zatim je nastupila kratka stanka, a onda se ovjek opet oglasio: Ovdje Mackensen. Vukodlak predstavio se ef Odesse. Praznici su, bojim se, svreni. Treba raditi. Doite ovamo sutra ujutro. Kada? upitao je Mackensen. Budite kod mene u deset. rekao je Vukodlak. Mojoj tajnici kaite da se zovete Keller. Tlredit u da pod tim imenom imate ugovoren sastanak. Spustio je slualicu. U Diisseldorfu Mackensen je ustao i otiao u kupaonicu da se istuira i obrije. Bio je to visok, snaan ovjek, bivi narednik esesovske divizije Das Reich, koji je svoj zanat ubojice nauio vjeajui francuske taoce u Tulleu i Limogesu davne 1944. godine. Nakon rata vozio je kamion za Odessu; prevozio je ljude na jug kroz Njemaku i Austriju u talijansku pokrajinu Juni Tirol. Godine 1946, kad ga je zaustavila jedna isuvie sumnjiva amerika patrola, pobio je sva etiri Amerikanca iz dipa, dvojicu od njih golim rukama. Otad je i on bio u bijegu. Kasnije je radio kao tjelohranitelj najuglednijih liudi iz Odesse. Prisili su mu nadimak Mack the Knife,*( Mack the Knife osoba iz popularne pjesme Brechtove i Weillove opere Opera za tri groa.) premda se nikad nije sluio noem, nego je svojim mesarskim rukama davio ili slamao vratove onih koji su mu bili doznaeni. Rastui u oima svojih nadreenih, sredinom pedesetih godina postao je krvnik Odesse, ovjek u kojeg se moglo pouzdati da e jednostavno i diskretno obraunati s onima koji su se previe pribliili glavnim ljudima organizacije ili s onim esesovcima koji su se odluili za izdaju svojih drugova. Do sijenja 1964. ispunio je dvanaest takvih naloga.

Telefon je zazvonio tono u osam. Slualicu je podigao recepcioner. Zavirio je u predvorje u kojem je Miller gledao televiziju. Novinar je prepoznao glas s druge strane ice. Gospodin Miller? Ja sam, Motti. Mislim da u vam moi pomoi. Odnosno, moi e vam pomoi neki moji prijatelji. Biste li se eljeli s njima sastati? Sastat u se sa svakim tko mi moe pomoi rekao je Miller, zagolican ovim manevrima. Dobro rekao je Motti. Iziite iz hotela i uputite se ulijevo niz Schiller Strasse. Dva bloka dalje na istoj strani nalazi se slasticama Lindemann. Tu ete me nai. Kada, sada? upitao je Miller. Da. Sada. Doao bih u hotel, ali sam ovdje s prijateljima. Doite odmah. Spustio je slualicu. Miller je uzeo kaput i iziao. Zaokrenuo je ulijevo i zaputio se plonikom. Pola bloka kua dalje od hotela neto tvrdo ubolo ga je odotrag meu rebra, a jedan auto skliznuo je do rubnog kamena. Uite na stranje sjedalo, gospodine Miller apnuo mu je netko u uho. Vrata automobila su se otvorila i, podboden u rebra, Miller je sagnuo glavu i uao u kola. Osim vozaa, u autu je bio jo jedan ovjek. Sjedio je na stranjem sjeditu i pomaknuo se kako bi napravio mjesta za Millera. Miller je osjetio da je za njim uniao i onaj ovjek koji ga je presreo na ulici. Zatim su se vrata zalupila i auto se udaljio od plonika. Millerovo srce je snano udaralo. Hitno je pogledao trojicu mukaraca s kojima je bio u automobilu, ali ni jednoga nije poznavao. ovjek koji mu je bio zdesna, onaj koji mu je otvorio vrata, prvi je progovorio. Zavezat u vam oi rekao je jednostavno. Ne bismo htjeli da vidite kamo idete. Miller je osjetio kako mu na glavu sve do preko nosa navlae nekakvu crnu arapu. Sjetio se hladnih plavih oiju ovjeka iz hotela Dreesen i prisjetio se onoga to mu je rekao ovjek iz Bea:

Budite paljivi. Ljudi iz Odesse mogu biti opasni. Zatim je pomislio na Mottija i pitao se kako to da je jedan od njih mogao itati idovske novine u zgradi idovske zajednice. Vozili su se dvadeset i pet minuta, zatim su usporili i stali. uo je kako se otvaraju neka vrata, kola su se opet pomaknula i konano zaustavila. Izvukli su ga sa stranjeg sjedita. Ljudi su ga primili pod ruku i odveli preko dvorita. Na trenutak je na licu osjetio hladni noni zrak, a zatim se opet naao u zatvorenu prostoru. Za njim su se zalupila neka vrata, a njega su poveli niz stepenice u neto to je trebao biti podrum. Ali uzduh je bio topao, a stolac na koji su ga posjeli bio je dobro tapeciran. Zauo je glas: Skinite mu povez. arapa je svuena s glave. mirkao je dok mu se oi nisu navikle na svjetlo. Prostorija u kojoj se nalazio oito je bila ispod zemlje jer uope nije imala prozora. Ali visoko na zidu zujao je jedan ventilator. Prostorija je bila lijepo ureena i udobna. Bila je to oito prostorija za savjetovanje jer se u njoj nalazio dugaak stol s osam stolica svrstanih tik do suprotnog zida. U preostalom dijelu sobe stajalo je pet udobnih naslonjaa. Sredinu sobe ukraavao je okrugli sag na kojem je bio stoli za kavu. Uz konferencijski stol stajao je Motti i smijeio se mirno, gotovo pokajniki. Dva mukarca koja su ga uvela, obojica dobro graena i srednjih godina, naslonila su se na naslone naslonjaa koji su mu bili zdesna i slijeva. Tono nasuprot njemu, s druge strane stolia za kavu, sjedio je etvrti ovjek. Miller je pomislio da je ofer vjerojatno ostao gore da zakljua vrata. etvrti ovjek oito je bio glavni. Sjedio je udobno u svom stolcu, dok su njegova tri pomonika stajala ili se naslanjala na stolce. Miller je procijenio da mu mora biti otprilike ezdeset godina. Bio je mrav i koat, upalih obraza i kukasta nosa. Millera su zabrinjavale oi toga ovjeka. Bile su smee, duboko usaene u duplja, ali svijetle I pronicave, oi fanatika. ovjek je govorio. Dobro doli, gospodine Miller. Moram se ispriati zbog neobinog naina na koji ste uvedeni u moj dom. Razlog tome je

slijedei: ako odluite otkloniti moju ponudu, moi emo vas vratiti u va hotel i vi vie nikad neete vidjeti ni jednog od nas. Ovaj moj prijatelj mahnuo je prema Mottiju obavijestio me da zbog nekih svojih vlastitih ciljeva progonite stanovitog Eduarda Roschmanna. Kako biste mu se to vie pribliili, spremni ste tako je bar rekao pokuati prodrijeti u Odessu. Da biste u tome uspjeli, trebali biste pomo. I to znatnu pomo. I nama bi bilo u interesu da vas imamo u Odessi. Zato bismo vam bili spremni pomoi. Slijedite li me? Miller ga je zaprepateno gledao. Budimo naistu s jednim rekao je na kraju. elite li vi to meni saopiti da vi niste iz Odesse? ovjek je podigao obrve. Zaboga, pa vi ste u groznoj zabludi. Nagnuo se naprijed i zasukao lijevi rukav. Na podlaktici je plavom tintom utetoviran broj. Auschwitz kazao je mukarac. Pokazao je na onu dvojicu koji su stajali do Millera. Buchenwald i Dachau. Mahnuo je prema Mottiju. Riga i Treblinka. Spustio je rukav. Gospodine Miller! Ima ljudi koji misle da ubojice naeg naroda treba izvesti pred sud. Mi se s time ne slaemo. Odmah poslije rata razgovarao sam s jednim britanskim oficirom koji mi je rekao neto to je sve od tada ravnalo mojim ivotom. Taj mi je ovjek kazao: Da su oni pobili est milijuna mojih sunarodnjaka, i ja bih podigao spomenik od lubanja. Ne od lubanja onih koji su pomrli po koncentracionim logorima, nego od lubanja onih koji su ih tamo strpali. Jednostavna, ali uvjerljiva logika. Ja i moja grupa ljudi koji su odluili ostati u Njemakoj poslije 1945. imamo samo jedan cilj i samo nam je jedno na pameti: odmazda, odmazda ista i jednostavna. Mi ih, gospodine Miller, ne hapsimo. Ubijamo ih kao svinje, to i jesu. Zovem se Leon. Leon je ispitivao Millera etiri sata sve dok se nije uvjerio u reporterovu iskrenost. Kao i ostale koji su mu prethodili, njega je zbunjivao Millerov razlog, ali je morao dopustiti da se Miller u to uputa zbog gnuanja nad onim to je SS poinio za vrijeme rata. Kad je svrio, Leon se zavalio u stolac I dugo vremena ogledao mladia.

 Jeste li svjesni toga koliko je rizino pokuati ui u Odessu, gospodine Miller? upitao je. Mogu zamisliti rekao je Miller. Uz to, premlad sam. Leon je odmahnuo glavom. Uope ne dolazi u pitanje da pod svojim imenom pokuate uvjeriti bive esesovce da ste jedan od njih. Prvo, imaju popise svih bivih esesovaca, a Petera Millera na tim popisima nema, a drugo, vi biste morali biti barem deset godina stariji. To se moe urediti, ali je za to potreban potpuno nov identitet, i to identitet stvarnog ovjeka. Identitet ovjeka, koji je doista postojao i koje je bio u SSu. Samo to od nas zahtijeva mnogo istraivanja, mnogo truda i vremena. Mislite li da moete pronai takva ovjeka? pitao je Miller. Leon je slegnuo ramenima. Morao bi to biti ovjek ija se smrt ne moe provjeriti rekao je. Prije nego to Odessa uope prihvati ovjeka, provjerava ga. Morate proi sve testove. To ujedno znai da ete pet-est tjedana morati ivjeti s pravim bivim esesovcom, koji e vas nauiti njihove obiaje, tehnike termine, frazeologiju i nain ponaanja. Na sreu, znamo takva ovjeka. Miller je bio zapanjen. Zato bi se takav ovjek uputao u ovakvu stvar? ovjek kojeg imam na pameti vrlo je osebujan. On je pravipravcati kapetan SS-a, koji je zaalio zbog onog to se radilo. Grizla ga je savjest. Kasnije je bio u Odessi, odakle je vlastima dostavljao obavijesti o traenim nacistima. Bio bi to radio i danas da ga nisu ukebali. Uspio je utei i spasiti glavu. Sad ivi pod novim imenom u jednoj kui nedaleko Bayreutha. to bih jo trebao nauiti? Sve to je u vezi s vaim novim identitetom: datum roenja, kako je ovjek uao u SS, gdje je bio na uvjebavanju, gdje na slubi, u kojoj je bio jedinici, tko mu je bio nadreeni oficir, njegovu cijelu biografiju od svretka rata na ovamo. Uz to e za vas netko morati jamiti. To nee biti jednostavno. Mnogo e se truda i vremena morati uloiti u vas, gospodine Miller. Jednom kad se u to upustite, nema vie povlaenja.

 A to vi ovime dobivate? upitao je Miller sumnjiavo. Leon je ustao i proetao sagom. Odmazdu rekao je jednostavno. Kao i vi, i mi elimo Roschmanna. No mi elimo i vie. Najgori esesovski ubojice ive pod lanim imenima. elimo saznati ta imena. Eto, to mi dobivamo. Ima jo neto. elimo znati tko je novi Odessin regrutni oficir za njemake znanstvenike koji odlaze u Egipat da za Nasera izrauju rakete. Brandner, prijanji ovjek za novaenje, dao je ostavku I nestao prole godine nakon to smo obraunali s njegovim pomonikom Heinzom Krugom. Sad imaju novog ovjeka. Ovo prije nalikuje na informaciju korisnu za izraelsku obavjetajnu slubu rekao je Miller. Leon ga je otro pogledao. I jest rekao je kratko. Povremeno suraujemo s njima, premda im ne pripadamo. Jeste li ikad pokuali ubaciti svoje vlastite ljude u Odessu? pitao je Miller. Leon je potvrdio. Dva puta. to se dogodilo? Prvi je pronaen u nekom kanalu iupanih nokata. Drugi je nestao bez traga. elite li se i dalje upustiti u ovu stvar? Miller se nije osvrtao na ovo pitanje. Ako su vae metode tako djelotvorne, zato su ih uhvatili? Obojica su bili idovi rekao je Leon kratko. Nastojali smo skinuti tetovirane brojeve, ali su im ostali oiljci. Uz to, oba su bila obrezana. Eto zbog toga sam se zainteresirao za vas im mi je Motti dojavio o jednom pravom arijcu, Nijemcu, koji je kivan na SS. Usput, jeste li obrezani? Je li to vano? upitao je Miller. Naravno. Ako je mukarac obrezan, to jo ne dokazuje da je idov. I mnogi su Nijemci obrezani. Ali ako nije, to gotovo sigurno dokazuje da nije idov. Nisam rekao je Miller kratko. Leon je duboko uzdahnuo. Mislim da bismo ovaj put morali uspjeti rekao je. Odavno je prola pono. Leon je pogledao na sat.

 Jeste li jeli? upitao je Millera. Reporter je odmahnuo glavom. Motti, malo hrane za naeg gosta. Motti se nasmijeio i kimnuo. Izgubio se kroz vrata podrumske prostorije i popeo u kuu. Morat ete ovdje prenoiti kazao je Leon Milleru. Donijet emo vam vreu za spavanje. Nemojte niti pokuavati otii odavde. Vrata imaju tri brave, a sve e biti zakljuano izvana. Dajte mi kljueve svojeg automobila, pa emo i kola dopremiti ovamo. Bolje da nekoliko slijedeih tjedana budu sakrivena. Isplatit emo va hotelski raun i donijeti vam prtljagu. Ujutro ete napisati pisma svojoj majci i djevojci, u kojima ete im objasniti da ete nekoliko tjedana ili, moda, mjeseci biti izvan dosega. Jasno? Miller je kimnuo i pruio kljueve auta. Leon ih je dao jednome od dvojice svojih ljudi, koji je tiho napustio prostoriju. Ujutro emo vas odvesti u Bayreuth, gdje ete se sastati s naim esesovskim oficirom. On se zove Alfred Oster. S njime ete stanovati. Za to u se ja postarati. A sad me, molim vas, ispriajte. Moram poeti tragati za vaim novim imenom i identitetom. Ustao je i otiao iz sobe. Uskoro se vratio Motti s pladnjem hrane i s pola tuceta pokrivaa. Jedui hladnu piletinu i salatu od krumpira, Miller se pitao to si je to nakopao na vrat. Daleko na sjeveru, u bremenskoj bolnici, deurni na odjelu u sitne je sate vizitirao svoj odjel. Oko kreveta u dnu sobe postavljena je visoka pregrada, koja je bolesnika u tom krevetu odvajala od ostalih pacijenata. Bolniar Hartstein, ovjek srednjih godina, zavirio je iza pregrade. Bolesnik koji je leao u krevetu bio je vrlo miran. Povrh glave cijele mu je noi gorjelo blijedo svjetlo. Deurni je uao u odvojeni prostor i opipao pacijentovo bilo. Nije ga bilo. Hartstein je bacio pogled na izmodeno lice rtve raka i, zbog neega to je ovjek rekao u agoniji tri dana ranije, podigao pokojnikovu lijevu ruku. Pod pazuhom je utetoviran bio jedan broj. Bila je to oznaka krvne grupe, pouzdan znak da je bolesnik neko bio u SS-u. Esesovci su imali utetoviranu oznaku krvne grupe zato

to su ih u Reichu smatrali vrednijima od obinih vojnika, pa su u sluaju ranjavanja uvijek imali prednost to se tie raspoloive plazme. Bolniar Hartstein pokrio je mrtvaevo lice i zavirio u ladicu nonog ormaria. Izmeu ostalih osobnih stvari izvukao je vozaku dozvolu ovjeka koji je jednog dana jednostavno kolabirao na ulici. Ona je glasila na trideset devetogodinjeg mukarca, roena 18. lipnja 1925, koji se zvao Rolf Gunther Kolb. Bolniar je ispravu tutnuo u dep svojeg bijelog ogrtaa i otputio se da o smrti izvijesti deurnog nonog lijenika. XI Pod budnim Mottijevim okom Peter Miller je do sredine drugog dopodneva napisao pisma majci I Sigi. Iz hotela je dovezena njegova prtljaga, hotelski je raun plaen, a neto prije podneva Miller I Motti, zajedno s onim istim vozaem od sino, krenuli su za Bayreuth. Novinarskim instinktom Miller je bacio pogled na tablicu plavog opela, koji je zamijenio sinonji mercedes. Motti je primijetio njegov pogled i nasmijeio se. Ne zamarajte se rekao je. Kola su unajmljena, i to pod lanim imenom. Fino. Lijepo je znati da si meu profesionalcima kazao je Miller. Motti je slegnuo ramenima. Mi to moramo biti. Kad se ima posla s Odessom to je jedini nain da se ostane na ivotu. U garai je bilo mjesta za dva automobila. Miller je opazio da se tu nalazi i njegov jaguar. Napola rastopljen snijeg od prole noi stvorio je mlake pod kotaima. Glatka crna karoserija bljetala je pod elektrinom rasvjetom. Naao se na stranjem sjeditu opela: opet mu je preko glave navuena crna arapa, a morao je i na pod dok su se izvozili iz garae, kroz ulazna vrata i na ulicu. Motti mu je ostavio povez na oima sve dok nisu bili dobrano izvan Miinchena i na autocesti E 6, koja je vodila na sjever prema Nrnbergu i Bayreuthu.

Kad su mu konano skinuli povez s oiju, vidio je da je nou napadalo dosta snijega. Valoviti umski predjeli bavarsko-franakog razmeu bili su odjeveni u teak ogrta jednoline bjeline, koji je zaoblio gola stabla bukvika pokraj ceste. ofer je vozio polako i paljivo. Brisai su cijelo vrijeme bili ukljueni kako bi oistili stakla od pahuljica koje su leprale i bljuzgavice koju su na njih bacala teretna vozila. Ruali su usput u nekoj gostionici kraj Ingolstadta, zatim se provezli istono od Nrnberga, da bi sat kasnije stigli u Bayreuth. Usred jednog od najljepih predjela Njemake, koji su nazivali Bavarskom vicarskom, smjestio se pokrajinski gradi Bayreuth, koji je bio slavan po jednoj jedinoj stvari po svojem godinjem festivalu Wagnerove muzike. Ranijih godina grad se ponosio time to je bio domain cjelokupnoj nacistikoj vrhuki koja se jatila za Adolfom Hitlerom, velikim tovateljem skladatelja koji je ovjekovjeio junake nordijske mitologije. No u sijenju Bayreuth je miran gradi, zavijen u snjeni omota. Kua Alfreda Ostera nalazila se u mirnoj, sporednoj ulici, kilometar i pol iza grada. Ni jednog automobila nije bilo na cesti kad su se uputili prema ulaznim vratima. Bivi ih je esesovski oficir oekivao. Bio je to krupan, neposredan ovjek, plavih oiju i ukasto-crvenkastih malja na tjemenu. Unato godinjoj dobi, imao je zdravu bakrenastu put ljudi koji ivot provode ti planinama na vjetru, suncu i nezagaenu zraku. Motti je Ostera upoznao s Millerom i predao mu Leonovo pismo. Bavarac ga je proitao i kimnuo, otro pogledavi hamburkog novinara. Uvijek se moe pokuati kazao je. Koliko moe ostati kod mene? Jo ne znamo rekao je Motti. Oito, dok ne bude spreman. Takoer e biti potrebno da mu sredimo nov identitet. Javit emo vam se. Nakon nekoliko trenutaka on se izgubio. Oster je poveo Millera u dnevnu sobu i prije no to je upalio svjetlo jer se ve bilo mrailo navukao je zastore. Dakle, vi biste htjeli postii to da se moete predstaviti kao bivi esesovac, zar ne? upitao je.

Miller je potvrdio: Tono. Oster mu se okrenuo. Dobro, poet emo s nekoliko osnovnih injenica. Ne znam gdje ste sluili vojni rok, ali drim da je to bilo u onom slabodiscipliniranom, demokratskom, popisanom krdu koje sebe naziva novom njemakom armijom. Prva stvar: nova njemaka vojska u proteklom bi ratu pred bilo kojim prvorazrednim britanskim, amerikim ili ruskim pukom izdrala tono deset sekundi. Waffen SS mogao je ispraiti peterostruko premonijeg neprijatelja. Druga stvar. Waffen SS bio je najbolje uvjebana, najdiscipliniranija, najotroumnija, najsposobnija vojna postrojba u povijesti ratovanja na ovom planetu. togod da je uradila, ovo se ne moe porei. DAKLE, MILLER, DRITE SE DOBRO. Dokle god budete u ovoj kui, postupak e biti ovakav: kad uem u sobu, ipnut ete u stav mirno. I to stvarno IPNUTI. Kad god proem, kucnut ete petama i ostati u stavu mirno sve dok se ne odmaknem pet koraka od vas. Kad vam kaem neto na to se oekuje odgovor, odvratit ete Jawohl, Herr Hauptsturmfhrer, kad vam dadem naredbu ili uputu, odgovorit ete Zu Befehl, Her Hauptsturmfhrer. Je li ovo jasno? Miller je zaprepateno kimnuo. Pete skupa! zagrmio je Oster. Hou uti kako koa puca. U redu, budui da moda neemo imati dosta vremena, poet emo ve veeras. Prije veere obradit emo inove, od redova pa do generala. Nauit ete nazive, naine oslovljavanja i oznake na ovratnicima svih esesovskih inova koji sh uope postojali. Zatim emo prijei na razliite vrste uniformi, razliite ogranke SS-a I njihove posebne oznake, pa zatim obraditi prilike u kojima se nosi paradna uniforma, kada sveana, kada pak uniforma za izlaz, zatim borbena i napokon radno odijelo. Nakon toga proi ete sa mnom cijeli politiko-ideoloki teaj kroz koji biste bili proli da ste pohaali esesovski centar za obuku u Dachauu. Zatim ete nauiti koranice, napitnice i ostale vojne pjesme. Mogu vas obuiti do onog stupnja na kojem biste bili pri odlasku iz Dachaua na svoje prvo postavljanje. Nakon toga mi Leon mora rei u kojoj ste jedinici bili, gdje ste radili, pod komandom

kojeg oficira, to se s vama desilo po svretku rata i to ste proli nakon 1945. No, prvi dio uvjebavanja potrajat e dva do tri tjedna; bit e to ubrzani teaj. Usput, nemojte zamiljati da je ovo neka ala. Ako jednom uete u Odessu i saznate tko su glaveine, pa onda napravite samo jednu omaku, svrit ete u kanalu. Vjerujte mi, ja nisam mekuac, ali nakon to sam izdao Odessu, i te kako prezam pred njom. Zato i ivim ovdje pod lanim imenom. Prvi put otkako se upustio u lov na Eduarda Roschmanna, Miller se zapitao nije li ve ipak otiao predaleko. Mackensen se kod Vukodlaka pojavio tono u deset. Kad su se vrata prema sobi u kojoj je Hilda radila vrsto zatvorila, Vukodlak je krvnika posjeo s druge strane svojeg pisaeg stola na stolac za stranke i upalio cigaru. Ima jedna osoba, jedan novinski reporter, koji se zanima za boravite i novi identitet jednog od naih drugova poeo je Vukodlak. Krvnik je s razumijevanjem kimnuo glavom. Nekoliko su ve puta ranije upute koje je dobivao poinjale na ovaj nain. U normalnu slijedu dogaaja nastavio je odvjetnik bili bismo spremni pustiti da se stvar slegne, uvjereni da e se reporter ostaviti stvari zato to nee postii nikakav napredak, zbog toga to ovjek za kojim se traga nije vrijedan truda da ga na skup i riskantan nain spaavamo. Ali, ovaj put je drukije? upitao je Mackensen blago. Vukodlak je kimnuo, a izraz njegova lica kao da je odavao iskreno aljenje. Na obostranu nesreu nau zbog toga to imamo neugodnosti, a njegovu zbog toga to e ga to stajati ivota taj nas je reporter i nehotice pogodio u ivac. Prvo, zato to je ovjek za kojim traga od vitalne, apsolutno vitalne vanosti za nas i nae dugorone planove. A drugo, sam taj novinar ini se da je neobian tip: inteligentan je, uporan i spretan i, to mi je doista ao, odluan da se Kameradu osobno osveti. A razlog? upitao je Mackensen. Vukodlakova zabuna ocrtavala se u njegovu mrtenju. Prije nego to je odgovorio, otresao je pepeo s cigare.

 Ne znamo koji bi to razlog bio, ali neto oito postoji promrmljao je. Prolost ovjeka za kojim traga nedvojbeno bi mogla izazvati stanovitu mrnju meu idovima i njihovim prijateljima. Kamerad je bio zapovjednik jednog geta u Ostlandu. Neki ljudi, poglavito stranci, odbijaju prihvatiti nae opravdanje onoga to se tamo zbilo. Osobitost tog novinara jest to da on nije ni stranac, ni idov, ni poznati ljeviar, ni jedan od dobro poznatih kauboja koje raspinje savjest, a koji uostalom rijetko kada idu dalje od pianja protiv vjetra. Ovaj je ovjek drukiji. Mladi je Nijemac, arijac, sin ratnog junaka. Nita iz njegove prolosti ne upuuje na razlog tako duboke mrnje prema nama, ni na razlog tolike opinjenosti potragom za jednim od naih drugova, uz koju ustraje unato jasnom i vrstom upozorenju. Zato mi je donekle I ao da naredim njegovu smrt. A ipak mi nita drugo ne preostaje. Moram tako uiniti. Ubiti ga? upitao je Mack the Knife. Ubiti ga potvrdio je Vukodlak. Gdje je? Ne zna se. Vukodlak je preko stola Mackensenu pruio dva otipkana lista kancelarijskog papira. To je taj ovjek. Peter Miller, reporter i istraitelj. Posljednji put vien je u hotelu Dreesen u Bad Godesbergu. Sigurno je odande ve otiao, ali od tamo se moe poeti. Drugo pogodno mjesto za poetak traganja je njegov stan, u kojem ivi sa svojom djevojkom. Mogli biste se predstaviti kao ovjek iz neke od velikih revija, za koje on inae radi. Ako tako nastupite, djevojka e vam vjerojatno, ako zna, rei gdje se on nalazi. Vozi vrlo upadljiv auto. Sve ete detalje nai ovdje. Trebat e mi novaca rekao je Mackensen. Vukodlak je raunao s ovim zahtjevom. Preko stola pruio mu je sveanj sa 10 000 maraka. A nalozi? Locirati i likvidirati kazao je Vukodlak. Trebalo je proi pet dana da novost o smrti Rolfa Gunthera Kolba dospije iz Bremena Leonu u Mnchen. Bilo je to 13. sijenja.

Poiljka od predstavnika za sjevernu Njemaku sadravala je pokojnikovu vozaku dozvolu. Leon je u popisu bivih esesovaca provjerio pokojnikov in i broj, zagledao u zapadnonjemaku tjeralicu i ustanovio da Kolba tamo nema, stanovito vrijeme promatrao lice s vozake dozvole, a onda se odluio. Pozvao je Mottija, koji je radio na telefonskoj centrali, a ovaj mu se javio po zavretku svoje smjene. Leon je preda nj poloio Kolbovu vozaku dozvolu. To je ovjek kojega trebamo rekao je. U devetnaestoj je postao tabni vodnik malo prije nego to je rat zavrio. Mora da su tada jako oskudijevali u ljudstvu. Lica im nisu slina, pa ak ne bi pomoglo ni to da Millera naliimo, to je postupak s kojim se inae ne slaem. Izbliza je previe providno. Ali stasom i graom odgovara Milleru. Trebat e nam, dakle nova fotografija. No to moe priekati. Bit e nam potreban duplikat iga prometnog odsjeka bremenske policije. Pobrinite se za to. Kad je Motti otiao, Leon je okrenuo jedan broj u Bremenu i izdao daljnje naredbe. U redu rekao je Alfred Oster svome aku. Sada emo poeti s pjesmama. uli ste za Horst Wessel Lied?*( Horst Wessel Lied
nacistika himna, za koju je po jednom starom napjevu tekst spjevao Horst Wessel.)

Naravno rekao je Miller. Bila je to nacistika koranica. Oster je zapjevuio nekoliko prvih taktova. Da, da. Sjetio sam se da sam je uo. No, ne mogu se prisjetiti rijei. O. K. kazao je Oster. Morat u vas nauiti otprilike tuce pjesama. Tek tako, za sluaj da vas upitaju. Ali ova je najvanija. Moda ete se, kad budete meu kameradima, morati pridruiti pjevanju. Ne znati ovu pjesmu znailo bi smrtnu osudu. Hajde, za mnom ... Zastave su visoko, Redovi vrsto zbiti.. . Bilo je to 18. sijenja.

Mackensen je sjedio u baru hotela Schweitzer Hof u Mnchenu i pijuckao koktel. Razmiljao je o izvoru svojih neprilika, o tome Milleru, novinaru iji su mu se osobni podaci i slika usjekli u mozak. Kao temeljit ovjek, Mackensen je ak stupio u vezu s glavnim zastupnikom jaguara za Zapadnu Njemaku i od njega pribavio niz reklamnih fotografija sportskog automobila jaguar XK 150, tako da je dobro znao za ime traga. Problem je bio to ga nije mogao pronai. Trag iz Bad Godesberga hitro ga je doveo na kelnski aerodrom, gdje je ustanovio da je Miller preko Nove godine na trideset i est sati odletio u London. A zatim su i on, i njegov automobil nestali. Raspitivanje u stanu ishodilo je razgovorom sa zgodnom i veselom Millerovom prijateljicom, ali je ona mogla samo pokazati list koji joj je reporter poslao iz Miinchena i u kojem joj je javljao da e stanovito vrijeme biti odsutan. Tjedan dana u Miinchenu Mackensenova je istraga stajala na mrtvoj toki. Mackensen se raspitao u svakom hotelu, javnom i privatnom parkiralitu, servisu i benzinskoj crpki. Badave. ovjek kojega je traio kao da je propao u zemlju. Ispivi pie, Mackensen se spustio s barske stolice i otiao da preda telefonski raport Vukodlaku. Nije niti znao, ali bio je samo tisuu dvjesto metara od crnog jaguara sa utom prugom, koji je bio parkiran u obzidanom dvoritu prodavaonice antikviteta i obiteljske kue u kojoj je Leon stanovao I iz koje je upravljao svojom malom i fanatinom organizacijom. U registraturu bremenske bolnice uao je ovjek u bijelom kaputu. Oko vrata imao je stetoskop, zatitni znak novog staista. Trebam pogledati fascikl jednog naeg pacijenta, Rolfa Gunthera Kolba rekao je slubenici. ena nije prepoznala staista, ali to nije bilo nita neobino. U bolnici su radili deseci staista. Preletjela je kroz kartoteku, uoila prezime Kolb na rubu dosjea, te fascikl pruila staistu. Uto je zazvonio telefon, pa je pola da se javi. Staist je sjeo na stolac i razgledao dosje. Tamo je jednostavno pisalo da je Kolb kolabirao na ulici, te da su ga dovela kola hitne

pomoi. Pregledom je ustanovljeno da ima rak na elucu, i to u viruletnom i zavrnom stadiju. Kasnije je donesena odluka da ga se ne operira. Pacijentu je propisan itav niz lijekova, koji nisu pobudili nikakve nade, a zatim su mu davali lijekove za ublaavanje bolova. Na posljednjem papiru u fasciklu stajalo je samo: Pacijent umro nou 8/9. sijenja. Uzrok smrti: rak eluca. Nema bliskih roaka. Tijelo predano gradskoj mrtvanici 10. sijenja. Ispravu je potpisao lijenik koji se bavio ovim sluajem. Novi staist izvadio je zadnji dokument iz fascikla i na njegovo mjesto umetnuo jedan novi. Na tom njegovom papiru pisalo je slijedee: Usprkos ozbiljnom stanju u kojem je bolesnik primljen, karcinom je reagirao na lijekove i u recesiji je. Ocijenjeno je da je pacijent sposoban za prijevoz 16. sijenja. Na vlastiti zahtjev prebaen je kolima hitne pomoi na oporavak u kliniku Arcadia u Delmenhorstu. Potpis je bio neitka krabotina. Staist je slubenici vratio fascikl, zahvalio joj se, nasmijeio i otiao. Bilo je to 22. sijenja. Dva dana kasnije Leon je dobio informaciju koja je popunila i posljednju prazninu u njegovoj privatnoj popunjalki. Slubenik jedne putnike agencije u sjevernoj Njemakoj odaslao je poruku da je vlasnik jedne pekarne u Bremerhavenu upravo potvrdio rezervaciju za zimsko krstarenje za se i za svoju enu. Par e biti na krstarenju po Karibi-ma etiri tjedna, a iz Bremerhavena e otputovati u nedjelju 16. veljae. Leon je znao da je pekar za rata bio pukovnik SS-a, a nakon njega lan Odesse. Naredio je stoga Mottiju da kupi knjigu o pekarstvu. Vukodlak je bio zbunjen. Gotovo tri tjedna njegovi predstavnici po svim veim njemakim gradovima tragali su za ovjekom koji se zvao Miller i koji ima crni sportski jaguar. Millerov stan i hamburka garaa bili su pod prismotrom, a posjetili su i enu srednjih godina u Osdorfu, koja im je samo rekla da ne zna gdje je njezin sin. Nekoliko puta nazivali su i onu djevojku Sigi pod izlikom da zovu iz urednitva velike revije i da imaju hitnu i vrlo

povoljnu narudbu za Millera, ali im je djevojka takoer odgovarala da ne zna gdje je njezin mladi. Raspitali su se i kod njegove banke u Hamburgu, ali Miller jo od studenog nije unovio ni jedan ek. Ukratko, bio je ieznuo. Bio je ve 28. sijenja i Vukodlak je, i protiv svoje volje, osjeao da mora obaviti jedan telefonski razgovor. Sa aljenjem je podigao slualicu i nazvao. Pola sata kasnije, visoko u planinama, neki je ovjek spustio telefon te brzo i estoko psovao nekoliko minuta. Bio je petak uveer i tek je bio stigao na svoj posjed na dvodnevni odmor kadli je telefon zazvonio. Odetao je do prozora svoje elegantno opremljene radne sobe i pogledao van. Svjetlost prozora razlijevala se po debelu snjenu sagu koji je prekrivao tratinu i sezala do borika koji je zapremao vei dio imanja. Oduvijek je elio da ivi na ovakav nain, u lijepoj kui na privatnom posjedu u planinama. Ta ga je ideja zaokupljala jo odonda kad je kao djeak za boinih blagdana promatrao bogatake kue u planinama oko Graza. Sad je to ostvario i to mu se svialo. Bilo je to bolje od kue pivarskog radnika u kojoj je odrastao, bolje od kue u Rigi u kojoj je ivio pet godina, bolje od namjetene sobe u Buenos Airesu, bolje od hotelske sobe u Kairu. Bilo je to ono to je oduvijek prieljkivao. Razgovor koji je maloas vodio uznemirio ga je. ovjeku s druge strane ice rekao je da nije opazio nikog tko bi se muvao u blizini kue, ili tvornice, nikoga tko bi se za nj raspitivao. No bio je zabrinut. Miller? Tko je, do vraga, taj Miller? Uvjeravanja iz telefonske slualice da e se ve pobrinuti za tog reportera samo su djelomice ublaila njegovu zabrinutost. Ozbiljnost s kojom su onaj koji je nazvao i njegovi kolege prihvatili prijetnju koju predstavlja Miller ogledala se u odluci da mu ve narednog dana poalju osobnog tjelohranitelja, koji e izigravati ofera i ostati uza nj do daljenjega. Navukao je zastor, liavajui se zimskog krajolika. Debelo tapecirana vrata guila su svaki um iz ostalog dijela kue. U sobi se ulo samo pucketanje svjeih borovih klada u ognjitu, radosno zaarenu i uokvirenu velikim kaminom od lijevanog eljeza s

izraenim liem vinove loze I viticama, jednom od malog broja stvari koje je zadrao nakon to je kupio i modernizirao kuu. Otvorila su se vrata. Provirila je njegova ena. Veera je gotovo pozvala ga je. Dolazim, draga rekao je Eduard Roschmann. Slijedeeg jutra, u subotu, Ostera i Millera omelo je drutvance koje je stiglo iz Munchena. U autu su bili Leon i Motti, voza i jo jedan ovjek koji je nosio crnu torbu. Kad su uli u dnevnu sobu, Leon je rekao ovjeku s torbom: Najbolje da vi odete u kupaonicu i spremite opremu. Mukarac je kimnuo i uspeo se po stepenicama. ofer je ostao u automobilu. Leon je sjeo za stol i zamolio Ostera i Millera da zauzmu svoja mjesta. Motti je ostao uz vrata. U njegovim su se rukama nali kamera i fle. Leon je Milleru pruio vozaku dozvolu. Mjesto za fotografiju bilo je prazno. Evo, ovaj ete ovjek postati rekao je Leon. Rolf Gunther Kolb, roen 18. lipnja 1925. To bi znailo da ste pri svretku rata imali devetnaest, odnosno gotovo dvadeset godina. A sad bi vam, dakle, bilo trideset i osam. Roeni ste i odrasli u Bremenu. Hitlerovoj omladini pristupili ste 1935, kad vam je bilo deset godina, a SS-u kao osamnaestogodinjak u sijenju 1944. I otac i majka su vam mrtvi. Stradali su za bombardiranja bremenske luke 1944. godine. Miller je zurio u vozaku dozvolu koja mu je bila u rukama. Kakva mu je bila karijera u SS-u? upitao je Oster. Upravo smo stigli do mrtve toke. Kako mu je ilo dosad? pitao je Leon, kao da Miller niti ne postoji. Prilino dobro rekao je Oster. Juer sam ga dva sata ispitivao. Mogao bi proi. Sve dok ga ne ponu ispitivati potankosti iz njegove karijere. O tome ne zna nita. Leon je nekoliko puta kimnuo glavom razgledajui neke papire koje je izvadio iz svoje putne take.

 Nije nam poznata Kolbova karijera u SS-u rekao je no ona nije mogla biti velika, jer ga nema ni na kojoj tjeralici i nitko za nj nikad nije uo. To na neki nain jami da ni Odessa nije nikad ula za njega. No loa strana toga jest to da on nema nikakva razloga traiti utoite i pomo od Odesse, jer ga nitko niti ne progoni. Zato smo mi izmislili njegovu karijeru. Evo je. Dodao je papire Osteru, koji ih je poeo itati. Kad je svrio, kimnuo je. Dobro je rekao je. Sve se slae s poznatim injenicama. A bilo bi dovoljno da ga uhapse, ukoliko ovo izbije na vidjelo. Leon je zadovoljno zagunao. Eto, ovo ga treba nauiti. Usput, nali smo mu i jamca, jednog ovjeka iz Bremerhavena, biveg esesovskog pukovnika, koji od 16. veljae odlazi na krstarenje. Taj je ovjek vlasnik jedne pekarne. Kad Miller nastupi to mora biti poslije 16. veljae imat e uza se pismo tog ovjeka, u kojem e ovjek potvrditi da je njegov namjetenik Kolb, pravi pravcati bivi esesovac i da je doista u kripcu. U to e vrijeme pekar biti na debelu moru i izvan dosega. Uzgred okrenuo se Milleru I pruio mu knjigu moete uiti i pekarstvo. Od 1945. vi ste bili namjeteni u pekarni. Nije spomenuto da e pekar biti odsutan samo etiri tjedna, te da e nakon toga Millerov ivot visjeti o koncu. A sad e vam, moj prijatelju, brija malko promijeniti izgled rekao je Leon Milleru. Nakon toga emo vas snimiti za vozaku dozvolu. U kupaonici na katu brija mu je napravio takvu frizuru kakvu Miller jo nikad nije imao. Bijela je koa prosijavala kroz vrlo kratke dlaice. Nestalo je njegova razbaruena izgleda, ali je ujedno izgledao stariji. S lijeve strane glave imao je kao ravnalom zacrtan razdjeljak. Majstor mu je oupao obrve tako da ih gotovo vie nije niti bilo. Oupane obrve ne postaruju rekao je brija brbljavo ali kad ih nema vrlo je teko precizno odrediti ovjekovu starost. Jo neto. Morat ete pustiti brkove. Tanke brke; neka budu debeli

koliko i vaa usta. Znate, to takoer pridodaje godine. Hoe li vam porasti za tri tjedna? Miller je znao koliko mu brzo narasta brk. Svakako rekao je. Buljio je u svoju sliku u zrcalu. Djelovao je kao da mu je trideset i pet, trideset i est godina. Brci e dodati jo etiri godine. Kad su sili, Miller je stao pred veliki bijeli papir, koji su pridravali Oster i Leon, a Motti ga je nekoliko puta fotografirao sprijeda. Bit e dosta rekao je. Vozaku dozvolu napravit u za tri dana. Drutvance je otilo, a Oster se okrenuo Milleru. U redu, Kolb rekao je, odavno mu se obraajui na ovakav nain proli ste obuku u esesovskom centru u Dachauu, zatim ste u srpnju#1944. prekomandirani u koncentracioni logor u Flossenburgu, a u travnju 1945. zapovijedali ste vodom koji je strijeljao admirala Canarisa, efa Abwehra. Pomagali ste i pri ubijanju znatnog broja drugih oficira koje je Gestapo osumnjiio za suuesnitvo u pokuaju atentata na Hitlera srpnja 1944. Nikakvo udo to bi vas dananje vlasti voljele uhapsiti. Admiral Canaris i njegovi ljudi nisu bili idovi. U ovom sluaju nema pregledavanja kroz prste. O. K., idemo na posao. Tjedni sastanak Mossada bliio se kraju kad je general Amit podignuo ruku i rekao: Samo jo jedna sitnica, premda je smatram relativno beznaajnom. Iz Mnchena je Leon javio da ve stanovito vrijeme uvjebava nekog mladog Nijemca, arijca, koji zbog nekog svojeg razloga ima SS u nosu i sprema se ubaciti u Odessu. Njegov motiv? upitao je netko sumnjiavo. General Amit slegnuo je ramenima. Zbog nekih svojih razloga, eli uhvatiti nekog biveg esesovskog kapetana koji se zove Eduard Roschmann. ef Ureda za zemlje u kojima progone Zidove, nekadanji poljski idov, naglo je podignuo glavu. Eduard Roschmanna? Krvnika iz Rige? Toga.

 Hu, kad bismo ga se dokopali, sredili bismo jedan stari raun. General Amit odmahnuo je glavom. Ve sam vam rekao da se Izrael vie ne bavi odmazdom. Moje su naredbe apsolutne. ak ako ovjek i nae Roschmanna, ne smije doi do ubojstva. Nakon afere s Ben Galom, bio bi to zadnji udar u Adenauerova lea. Problem je u tome to e za svakog biveg esesovca koji strada u Njemakoj biti optueni izraelski agenti. Pa to emo onda s tim mladim Nijemcem? upitao je ef Shabaka. elio bih ga pokuati iskoristiti za identifikaciju onih nacistikih znanstvenika koji bi jo ove godine mogli otputovati za Kairo. Za nas je ovo prioritet broj jedan. Namjeravam poslati jednog agenta u Njemaku, tek tako da nadzire tog mladia. Samo da ga dri na oku, nita vie. Imate li nekog odreenog na umu? Da kazao je general Amit. Dobrog ovjeka, pouzdanog. On e samo pratiti Nijemca, izvjeujui osobno mene. Moe se izdati za Nijemca. Iz Karlsruhea je. A to emo s Leonom? priupitao je netko. Nee li on pokuati sam poravnati raune? Leon e uiniti ono to mu se kae rekao je general Amit gnjevno. Nee vie biti nikakvih poravnavanja rauna. Toga jutra u Bavreuthu Alfred Oster je jo jednom podvrgnuo Millera ispitivanju. O. K. rekao je Oster. Koje su rijei ugravirane u drak esesovskog bodea? Moja ast je odanost odgovorio je Miller. Tono. Kad se esesovcu predaje bode? Na zavrnoj paradi pri odlasku iz centra za obuku. Tono. Ponovite mi zakletvu krvi SS-a. Miller je i tome udovoljio. Koji je smisao znaka mrtvake glave? Miller je sklopio oi i ponovio to je nauio. Znak mrtvake glave potjee iz drevne njemake mitologije. On je amblem onih skupina teutonskih ratnika koji su se svojem voi i meusobno jedan drugome zakleli na vjernost do

groba, pa ak i dalje u Valhali. Odatle lubanja i prekriene kosti. One oznaavaju svijet s one strane groba. Tono. Jesu li svi esesovci automatski bili pripadnici jedinica s mrtvakog glavom? Ne, ali zakletva je bila ista. Oster je ustao i protegnuo se. Nije loe rekao je. Ne mogu se sjetiti nieg drugog to bi vas mogli upitati na polju opeg poznavanja stvari. A sada, prijeimo na vae specifinosti. Evo, ovo biste trebali znati o koncentracionom logoru Flossenburg, vaem prvom i jedinom mjestu ... ovjek koji je sjedio do prozora u avionu kompanije Olympic Airways na liniji Atena /Tnchen bio je tih i povuen. Nakon nekoliko pokuaja da zametne razgovor, njemaki trgovac koji je sjedio do njega napokon se posvetio itanju Playboya. Njegov je susjed piljio kroz prozor na Egejsko more nad kojim su upravo letjeli. Avion je uskoro napustio sunano proljee istonog Sredozemlja i stigao nad snijegom pokrite vrhove Dolomita i Bavarskih Alpi. Trgovac je od svog susjeda izvabio bar jedno: putnik do prozora nedvojbeno je bio Nijemac, njegov je jezik bio tean i okretan, a poznavanje zemlje bez greke. Poslovni ovjek koji se vraao sa slubenog puta u grku prijestolnicu nije ni najmanje sumnjao u to da sjedi do zemljaka. Nije se mogao tee prevariti. Mukarac do njega roen je prije trideset i tri godine u Njemakoj, u Karlsruheu. Zvao se Josef Kaplan, a otac mu je bio idovski kroja. Bile su mu tri godine kad je Hitler doao na vlast, sedam kad mu je roditelje odvezao crni kamion, daljnje tri godine proveo je sakriven na jednom tavanu sve do 1940, kad mu je bilo deset godina, kad su i njega otkrili i povezli kamionom. Djeatvo je proveo upotrebljavajui gipkost i otroumnost mladosti u borbi da preivi po brojnim koncentracionim logorima. Godine 1945, dok mu se u oima ljeskala sumnjiavost divlje zvijeri, oteo je konzervu iz rairenih ruku ovjeka koji ga je oslovio stranim jezikom govorei kroz nos, te pobjegao da u kutu logora smae poklon prije nego to mu ga uzmu.

Dvije godine kasnije, tei za nekoliko kila, u dobi od sedamnaest godina, gladan kao takor, s istom onom sumnjiavou i nevjericom u sve i svakoga, ukrcao se na brod F'resident Warfield ili Exodus i otplovio prema novim obalama koje su bile stotine kilometara daleko od Karlsruhea I Dachaua. Narednih godina je dozrio i uozbiljio se, nauio mnoge stvari, oenio se i dobio dvoje djece, odsluio vojsku, ali nikad nije izbrisao mrnju koju je osjeao prema zemlji u koju je upravo putovao. Suglasio se da poe, da zatomi svoje osjeaje i ponovno, kao i dva puta ranije u proteklih deset godina, navue krinku srdanosti i dobrodunosti koja je bila potrebna da se preobrazi u Nijemca. Ostale potreptine pribavila je obavjetajna sluba: paso u unutarnjem depu kaputa, pisma, posjetnice i ostale nune papire graanina jedne zapadnoevropske zemlje, rublje, obuu, odjeu I prtljagu njemakog trgovakog putnika koji radi s tekstilom. Kad je zrakoplov prodro u teke i studene evropske oblake, mukarac je jo jednom razmotrio svoju misiju, koji mu je danima i noima ulijevao u glavu mirni pukovnik na kibucu koji je proizvodio vrlo malo voa, a vrlo mnogo izraelskih agenata: slijediti ovjeka, drati na oku etiri godine mlaeg Nijemca, dok ovaj nastoji uiniti ono na emu je ve nekolicina stradala infiltrirati se u Odessu; promatrati ga i procjenjivati njegov uspjeh, biljeiti osobe s kojima se sastajao i one na koje su ga upuivali, provjeravati njegova otkria, utvrditi moe li Nijemac naii na trag ovjeka koji regrutira novi val njemakih znanstvenika za rad na egipatskim raketama; nikad se ne izlagati, nikad ne preuzeti stvar u svoje ruke; zatim izvijestiti o ukupnom ishodu onoga to je mladi Nijemac otkrio prije nego to ovaj bude izdan ili otkriven, to se, jedno od toga dvoga, na kraju neminovno mora dogoditi. Bio je spreman da tako i uradi. Nije u tome ba morao uivati, ali to se niti nije trailo. Na sreu, nitko nije niti zahtijevao da voli to to e postati Nijemac. Nitko nije od njega traio da uiva to se mora meu njih umijeati, to mora govoriti njihovim jezikom, smijati se i aliti s njima. Da se to trailo, bio bi odbio zadatak. Jer on ih je mrzio sve, ukljuujui i mladog novinara kojeg je po nalogu morao pratiti. Nita, u to je bio siguran, nita nee moi promijeniti taj stav.

Slijedeeg dana Leon je posljednji put posjetio Ostera i Millera. Osim Leona i Mottija stigao je jo jedan novi ovjek, osunan i sportskog izgleda, mnogo mlai od ostalih. Miller je prosudio da mu je neto vie od trideset godina. Toga su ovjeka predstavili kao Josefa. ovjek je sve vrijeme utio. Da, usput rekao je Motti Milleru danas sam vam dovezao auto. Ostavio sam ga na javnom parkiralitu dolje u gradu, pokraj trnice. Predao je Milleru kljueve i napomenuo: Nemojte se voziti svojim autom kad odete na sastanak s Odessom. S jedne strane, taj je auto previe upadljiv, a s druge, trebali biste biti pekarski radnik u bijegu, ovjek kojega su upravo prepoznali i identificirali kao biveg logorskog straara. Takav ovjek ne bi imao jaguar. Kad se vozite, idite vlakom. Miller je kimnuo u znak suglasnosti, ali je bio tuan to e se razdovojiti od svog ljubljenog jaguara. U redu. Evo vozake dozvole s vaom fotografijom. Ako bi vas tko neto upitao, moete rei da vozite Volkswagen, ali da ste ga ostavili u Bremenu, jer bi vas policija mogla otkriti po tablici. Miller je pomno pregledao dozvolu. Na njoj je bio on sa svojom kratkom frizurom, ali bez brkova. Brci, koje je sada nosio, mogli su se jednostavno objasniti kao mjera opreza, kao da ih je pustio otad otkad su identificirali. ovjek koji je va jamac, zapravo niti ne zna, isplovio je jutros iz Bremenhavena na krstarenje. Taj je ovjek nekadanji esesovski pukovnik, a sada vlasnik pekare, i va bivi gazda. Zove se Joachim Eberhardt. Ovdje je njegovo pismo za ovjeka kojem ete se obratiti. Papir je nepatvoren, uzet je iz njegova ureda. Potpis je savrena krivotvorina. U pismu stoji da ste vi ispravan bivi pripadnik SS-a, pouzdan, koji je imao nesreu da bude prepoznat. U njemu se naslovnika moli da vam pomogne da doete do novih papira i novog identiteta. Leon je pismo dodao Milleru. Ovaj ga je proitao i stavio natrag u omotnicu. Sad ga zalijepite rekao je Leon. Miller je i to napravio. Tko je ovjek kojemu se moram predstaviti? upitao je.

Leon je izvadio list papira na kojem je bilo napisano jedno ime i adresa. Ovo je taj ovjek rekao je. ivi u Nrnburgu. Ne znamo tono to je bio u ratu, jer gotovo sigurno ima novo ime. No u jedno smo prilino sigurni: na vrlo je visoku poloaju u Odessi. Moda je vidio Eberhardta, koji je velika zvjerka u Odessi u Sjevernoj Njemakoj. Evo vam stoga fotografija pekara Eberhardta. Prouite je za sluaj da va ovjek zatrai da mu ga opiete. Jeste li me razumjeli? Miller je pogledao Eberhardtovu fotografiju i kimnuo. Ako ste spremni, najbolje e biti da priekate nekoliko dana dok Eberhardtov brod ne bude izvan dosega radio-telefona. Ne elimo da ovjek s kojim se sastanete stupi u telefonsku vezu s Eberhardtom dok je brod jo u blizini njemakih obala. Priekajte dok ne bude usred Atlantika. Mislim da biste se trebali pojaviti slijedeeg etvrtka ujutro. Miller je kimnuo. U redu. U etvrtak, dakle. Jo dvije stvari rekao je Leon. Uz to to ete nastojati pronai Roschmanna, to je vaa elja, i mi bismo htjeli neke obavijestiti. elimo saznati tko sada novai znanstvenike za odlazak u Egipat i za rad na razvoju Naserovih raketa. Regrutiranje obavlja Odessa, i to ovdje u Njemakoj. Osobito nas zanima tko je novi glavni regrutni oficir. Drugo, ostanite s nama u vezi. Koristite se javnim telefonima i nazivajte ovaj broj. Dodao je Milleru komadi papira. Na ovom e se broju uvijek netko nalaziti, pa ak da mene tamo ni ne bude. Izvjetavajte o svemu kad god neto saznate. Dvadesetak minuta kasnije grupa je otila. Na stranjem sjeditu automobila koji se vraao u Mnchen Leon i Josef sjedili su jedan do drugoga. Izraelski agent stisnuo se u svoj kut i utio. Kad su za sobom ostavili mirkava svjetla Bayreutha, Leon ga je laktom trknuo. Zato ste tako mrki? pitao je. Sve se lijepo odvija. Josef ga je pogledao. Koliko vam se ovaj Miller ini povjerljivim?

 Povjerljivim? On nam je dosad najbolja prilika da prodremo u Odessu. uli ste Ostera. U svakom drutvu moe proi kao bivi esesovac, samo ako mune glavom. Josef je ustrajao u svojim sumnjama. Dobio sam nalog da ga cijelo vrijeme motrim progunao je. Trebao bih mu biti neprekidno za petama drei ga na oku, izvjetavajui o ljudima koje upoznaje i o njihovu poloaju u Odessi. elio bih da se nisam suglasio s time da ga pustim sama, da nam se javlja telefonski kad on to smatra potrebnim. A to ako se ne javi? Leon je jedva kontrolirao srdbu. Bilo je oito da su se ve i prije oko toga pograbili. No, posluajte jo jednom. Toga sam ovjeka ja otkrio. Njegovo ubacivanje u Odessu moja je ideja. On je moj agent. Godinama sam ekao da netko tko nije idov stigne donde dokle je on doao. Ne dam da ga se otkrije tek tako da netko stalno cunja za njim. On je amater. Ja sam profesionalac progunao je agent. On je i arijac odvratio je Leon. Prije no to okonaju njegovu korisnost, on e nam, nadam se, dostaviti imena desetorice najviih ljudi Odesse u Njemakoj. Zatim emo ih mi jednog za drugim obraditi. Meu njima jedan mora da je regruter strunjaka za rakete. Ne brinite, nai emo ga. Ba kao i imena znanstvenika koje kani poslati u Kairo. U Bayreuthu je Miller piljio kroz prozor u snijeg koji je sipao. Osobno, nije se uope kanio javljati telefonom, jer nije imao nikakva interesa da traga za unovaenim strunjacima za rakete. I dalje je imao samo jedan cilj Eduarda Roschmanna. XII U srijedu uveer, 19. veljae, Peter Miller konano se oprostio od Alfreda Ostera. Pri odlasku iz njegove kue, prije no to e se Miller zaputiti u Nrnberg, bivi se esesovski oficir s njime rukovao na vratima. Puno sree, Kolb. Nauio sam vas sve to znam. Da vam ipak na kraju dodam jo jedan savjet: ne znam koliko vaa krinka

moe potrajati. Vjerojatno ne suvie dugo. Ako uoite da ju je netko prozreo, nemojte se raspravljati. to prije nestanite i vratite se svojem pravom imenu. Dok je mladi novinar odlazio stazom, Oster je za se promrmljao: Najlua stvar za koju sam uo. Zatim je zatvorio vrata i vratio se u svoj dom. Miller je otpjeaio tih kilometar i pol koliko ga je dijelilo od kolodvora. Put se neprekidno sputao i prolazio mimo javnog parkiralita. U maloj kolodvorskoj zgradi s bavarskim strehama i zabatima kupio je kartu za Nrnberg. Kad se uputio na peron, slubenik ga je upozorio: Bojim se da ete se naekati, gospodine. Nirnberki vlak e noas okasniti. Miller se iznenadio. Njemake eljeznice tonost smatraju pitanjem asti. to se dogodilo? upitao je. Slubenik je glavom mahnuo prema tranicama koje su se gubile meu bregovima zatrpanim svjeim snijegom. Tamo je velik usov. Upravo smo saznali da je ralica otila k vragu. Popravljaju je. Godine novinarenja stvorile su u Milleru gnuanje prema ekaonicama. Previe je vremena proveo u tim hladnim, zamornim i neudobnim prostorijama. U malom kolodvorskom buffetu popio je alicu kave i pogledao kartu. Ve je bila ponitena. Misli su mu odletjele na automobil koji je bio parkiran gore na brijegu. A ako ga parkira na drugoj strani Nurnberga, nekoliko kilometara od adrese koju je dobio ...? Ako ga nakon razgovora poalju nekamo drugamo nekim drugim prijevoznim sredstvom, ostavio bi jaguar u Mnchenu. Mogao bi ga ak ostaviti u nekoj garai izvan dosega nepozvanih oiju. Nitko ga ne bi pronaao. Ne prije nego to bi obavio posao. Uz to, rezonirao je, ne bi bilo loe imati neto pogodno za bijeg ako ga na to prilike primoraju. Po njegovu sudu, nije bilo razloga da je bilo tko u Bavarskoj uo za njega i njegov auto. Pomislio je na Mottijevo upozorenje da su kola previe uoljiva, ali se zatim prisjetio Osterova savjeta od prije jedan sat, da se gubi to hitrije. Naravno, posluit se njima bilo je rizino, ali je

isto tako rizino bilo i biti bez njih. Premiljao je pet minuta, a zatim je ostavio kavu, iziao iz kolodvorske zgrade i uspeo uz brijeg. Deset minuta kasnije ve je za volanom svojega jaguara hitao iz grada. Do Nurnberga vonja je bila kratka. Kad je stigao, u nekom je hoteliu blizu glavnog kolodvora uzeo sobu, automobil parkirao u sporednoj ulici dva bloka dalje i otpjeaio kroz kraljevska vrata u stari obzidani srednjovjekovni grad Albrechta Drera. Bilo se ve smrklo, ali su svjetla s ulica i prozora osvjetljavala neobino zailjene krovove i ureene zabate starog grada. ovjek je mogao zamisliti da se vratio u srednji vijek kad su franaki kraljevi vladali Nrnbergom, jednim od najbogatijih trgovakih gradova u njemakim dravicama. Teko je bilo zamisliti da su gotovo svaka cigla i kamen postavljeni poslije 1945, za rekonstrukcije grada, koji su 1943. saveznike bombe satrle u prah i pepeo. Kuu koju je traio naao je dvije ulice od Glavnog trga, gotovo ispod tornjeva crkve sv. Sebalda. Ime na ploici na vratima slagalo se s onim koje je bilo otipkano na pismu, krivotvorenoj preporuci biveg esesovskog pukovnika iz Bremena Joachima Eberhardta. Budui da nikad nije video Eberhardta, preostalo mu je samo da se nada da ga ni ovjek iz Nrnberga nije poznavao. Odetao se natrag na Glavni trg, traei gdje e veerati. Proavi mimo dvije-tri franake gostionice, zamijetio je dim koji se vi jao iznad crvenog krova male peenjarnice kobasica u samom kutu trga, tik do ulaza u Sv. Sebald. Bilo je to ugodno mjestace s terasom koju su ureavali lonci crvenog vrijeska, s kojih je brini vlasnik oistio jutronji snijeg. Unutra ga je preplavio val topline i dobrog raspoloenja. Drveni stolovi gotovo su svi bili zauzeti, ali je par iz kuta upravo odlazio, pa je on otiao za njihov stol, naklonio se, nasmijeio oboma, a oni su mu zaeljeli dobar tek. Naruio je specijalitet kue, pladanj s tucetom malih zainjenih nirnberkih kobasica, i bocu lokalnog vina. Nakon jela malo je sjedio uz kavu i ispio dva estoka pia. Nije mu se ilo u krpe; bilo je tako ugodno sjediti i piljiti u klade koje su treperile u otvorenu ognjitu, sluati drutvance koje se u kutu uhvatilo pod ruke i, zibajui se s jednog kraja na drugi, iz sveg

glasa pjevalo staru franaku napitnicu, pri zavretku svakog stiha koje su se podizali i glasovi i ae s vinom. Miller je dugo mozgao zbog ega on to izvrgava svoj ivot pogibelji traei ovjeka koji je zloine poinio jo prije dvadeset godina. Gotovo da se odluio obrijati brkove, ponovno pustiti kosu I vratiti se u Hamburg u krevet gdje ga eka topla Sigi. Priao mu je konobar, naklonio se i uz veseli Bitte schdn stavio preda nj raun. Segnuo je u dep za novarkom i njegovi prsti dotakoe fotografiju. Izvukao ju je i malko promotrio. Mutne, krvlju podlivene oi i golema usta zinule su u njega povrh ovratnika s crnim podlogom i srebrnim simbolima munja. Nakon stanovita vremena promrmljao je: Ti, gade i, drei je za kut, spalio sliku na plamenu svijee. Kad se slika pretvorila u pepeo, skrio je ostatke u bakrenoj pepeljari. Nee mu vie biti potrebna. Lice koje je bilo na njoj moi e prepoznati. Platio je veeru, zakopao kaput i odetao natrag u hotel. Mackensen je nekako u isto vrijeme sjedio suelice bijesnom i zbunjenom Vukodlaku. Kako se on to, do vraga, moe izgubiti? ljutio se ef Odesse. Ne moe nestati s lica zemlje, ne moe se rasplinuti! Njegov auto je jedan od najupadljivijih u Njemakoj. Vidi se s kilometra udaljenosti. Nakon estotjedne potrage vi mi samo moete rei da nije uoen . . . Mackensen je priekao da se provala gnjeva sama od sebe stia. Ipak je to istina na kraju je rekao. Provjerio sam u njegovu stanu, navodni Millerovi prijatelji porazgovarali su s njegovom curom i s majkom, stupio sam u vezu s njegovim kolegama. Nitko nita ne zna. Njegov auto mora da je sve ovo vrijeme negdje u nekoj garai. Jednostavno je u zemlju propao. Otkako se nakon povratka iz Londona s kelnskog aerodroma odvezao na jug, ieznuo je. Moramo ga pronai ponovio je Vukodlak. Ne smije se pribliiti onom naem drugu. Bila bi to propast. Pokazat e se on rekao je Mackensen uvjereno. Prije ili kasnije mora izii iz sklonita. Onda emo ga epati.

Vukodlak je uvaio strpljivost i logiku profesionalnog ubojice. Polako je kimnuo. Dobro. U tom bih sluaju htio da ostanete u blizini. Naite sobu ovdje u gradu, pa emo priekati. Kad ste blizu, mogu lako doi do vas. U redu, gospodine. Unajmit u sobu negdje u gradu i nazvati vas da znate gdje sam. Moete me ondje nai u bilo koje vrijeme. Malo prije devet sati slijedeeg jutra Miller je doao do zgrade i pritisnuo briljantno osvjetlano puce zvonca. Htio je doprijeti do ovjeka prije nego to se ovaj otputi na posao. Vrata mu je otvorila slukinja, koja ga je uvela u dnevnu sobu a zatim otila po gazdu. ovjek koji je desetak minuta kasnije uao u dnevnu sobu bio je ve dobrano zaao u pedesete godine. Bio je smeokos, samouvjeren i elegantan. Namjetaj i oprema sobe takoer su odavali eleganciju i pristojne prihode. Bez radoznalosti je promotrio svojega neoekivanog posjetitelja, uoivi otprve jeftinu odjeu I kaputi ovjeka iz radnikih slojeva. I to biste me ono trebali? upitao je mirno. Posjetitelj je oito bio zbunjen i nelagodno se osjeao u skupocjeno ureenoj dnevnoj sobi. Pa, gospodine doktore, ponadao sam se da ete mi moi pomoi. No, no rekao je Odessin ovjek sigurno znate da moj ured nije daleko. Mogli biste otii tamo i zamoliti moju tajnicu da vam uglavi sastanak sa mnom. Pa, zapravo, ono to meni treba nije ba profesionalna pomo rekao je Miller i poeo se sluiti narjejem hamburkog i bremenskog podruja, jezikom radnikog stalea. Oito je bio smeten. U nedostatku rijei, izvadio je pismo iz unutarnjeg depa. Ovo mi je pismo s preporukom dao ovjek koji mi je kazao da doem k vama, gospodine. Odessin ovjek uzeo je bez rijei pismo, otvorio ga i hitro preletio sadraj. Malko se ukoio i preko lista pogledao Millera. Aha, gospodine Kolb. Moda je najbolje da sjednete.

Posjeo je Millera na stolac, a sam sjeo u naslonja. Nekoliko je trenutaka zamiljeno i namrteno promatrao svoga gosta. Odjednom je upitao: Kako ste ono rekli da se zovete? Kolb, gospodine. Ime? Rolf Gunther, gospodine. Imate li uza se neku ispravu? Miller ga je zbunjeno pogledao. Samo svoju vozaku dozvolu. Molim vas, dajte da je vidim. Odvjetnik, to je bilo ovjekovo zanimanje, ispruio je ruku, natjeravi Millera da se digne sa stolca I da stavi vozaku dozvolu na ispruen dlan. ovjek ju je uzeo, otvorio i proitao podatke. Pogledao je Millera i sravnio lice s fotografijom. Slagalo se. Kad ste roeni? upitao je naglo. Roen? M . .. hm ... 18. lipnja, gospodine. Godinu, Kolb. Tisuu devetsto dvadeset i pete, gospodine. Odvjetnik je jo nekoliko trenutaka razgledao vozaku dozvolu. Priekajte rekao je naglo, ustao i otiao. Iz sobe je poao u stranji dio kue, u dio koji je sluio kao odvjetnika kancelarija i u koji su klijenti ulazili iz sporedne ulice. Uao je ravno u ured i otvorio uzidani sef. Izvadio je jednu debelu knjigu i prolistao je. Sluajno mu je ime Joachim Eberhardt bilo poznato, ali ovjeka s tim imenom nikad nije upoznao. Nije tono znao koji je bio Eberhardtov posljednji in u SS-u. U knjizi je stajalo da je Joachim Eberhardt unaprijeen u pukovnika Waffen SS-a dne 10. sijenja 1945. Okrenuo je jo nekoliko stranica i potraio Kolba. Bila su sedmorica s tim prezimenom, ali se samo jedan zvao Rolf Gunther. tabni vodnik od travnja 1945. Datum roenja 18. 6. 25. Zaklopio je knjigu, stavio je na njezino mjesto I zakljuao sef. Zatim se opet vratio u dnevnu sobu. Njegov je gost i dalje ukoeno sjedio na stolcu. Odvjetnik je ponovno sjeo u naslonja. Znate, moda mi nee biti mogue da vam pomognem. Miller se ugrizao za usnicu i kimnuo glavom.

 Nemam kamo, gospodine. Otiao sam gospodinu Eberhardtu da mi pomogne kad su me poeli traiti. On mi je dao pismo i rekao da poem do vas. Rekao mi je da ako mi vi ne budete mogli pomoi, nitko nee moi. Odvjetnik se zavalio u naslonja i zagledao u strop. Pitam se zato me nije nazvao, ako je ve htio sa mnom govoriti razmiljao je. Oito je bilo da iekuje odgovor. Moda se nije elio posluiti telefonom ... u ovakvoj stvari rekao je Miller. Odvjetnik ga je pogledao podrugljivo. Mogue rekao je kratko. Najbolje e biti da mi prvo ispriate kako ste se u ovo uvalili. Pa da, dobro, gospodine. Hou rei, prepoznao me onaj ovjek i onda su mi rekli da e doi da me uhapse. I onda sam, zar ne, pobjegao. Hou rei, morao sam. Odvjetnik je uzdahnuo. Ponite od poetka rekao je umorno. Tko vas je prepoznao i kao koga? Miller je duboko udahnuo. Dobro, gospodine. Bio sam u Bremenu. Tamo ivim i radim ... no, pa, radio sam dok se ovo nije dogodilo ... za gospodina Eberhardta. U pekarni. No, jednog sam dana prije etiri mjeseca etao ulicom i iznenada mi je postalo jako slabo. Osjeao sam se vrlo loe. Bolio me trbuh. U svakom sluaju, mora da sam se onesvijestio. Klonuo sam na plonik. Onda su me odvezli u bolnicu. Koju bolnicu? Bremensku opu bolnicu, gospodine. Pregledavali su me i rekli mi da imam rak. Na elucu. Mislio sam, znate, da je sa mnom gotovo. Pa obino i jest gotovo rekao je odvjetnik suho. Da, to sam i ja pomislio, gospodine. Ali oito su ga otkrili u ranu stadiju. U svakom sluaju, umjesto da me operiraju, poeli su me lijeiti lijekovima, i nakon nekog vremena rak se povukao. Pa vi ste onda, koliko ja shvaam, srekovi. A to je s onim da vas je netko prepoznao? Pa, da. To je bio bolniar, znate? On je idov i stalno me promatrao. Kad god je bio na dunosti stalno je u mene zurio.

Nekako neobino, znate? I to me zabrinjavalo. To kako me gledao. Onako kao Znam ja tebe. Ja njega nisam prepoznao, ali sam stekao utisak da on mene jest. Nastavite odvjetnika je stvar poela zanimati. Tako su mi prije mjesec dana rekli da sam sposoban da me prevezu, pa sam odvezen na oporavak u drugu kliniku. Sve je to platilo osiguranje. Pa, dobro, gospodine, prije nego to sam otiao iz bremenske bolnice sjetio sam ga se. Mislim, onog idovia. Trebalo mi je vie tjedana, ali sam ga se sjetio. Bio je zatoenik u Flossenbergu. Odvjetnik se naglo uspravio. Bili ste u Flossenbergu? Da, tamo sam bio na dunosti, zar ne? I odatle se sjeam onog bolniara. Saznao sam kako se zove u bremenskoj bolnici. Ali u Flossenbergu on je bio u onoj grupi idovskih zatvorenika koji su spalili trupla admirala Canarisa i drugih oficira koje smo strijeljali zbog sudjelovanja u pokuaju atentata na Fhrera. Odvjetnik je opet zinuo u njega. Vi ste bili jedan od onih koji su likvidirali Canarisa i ostale? pitao je. Miller je slegnuo ramenima. Zapovijedao sam odredom za strijeljanje rekao je jednostavno. Dobro, pa oni su bili izdajice, zar ne? Pokuali su ubiti Fhrera. Odvjetnik se nasmijeio. Dragi moj mladiu, ne protuslovim ti. Naravno da su bili izdajice. Canaris je ak dostavljao informacije saveznicima. Svi su oni bili izdajice, sve te armijske svinje, od generala dalje. Nikad nisam pomislio da u sresti ovjeka koji ih je ubio. Miller se slabano nakesio. Stvar je u tome da bi me ovi sadanji zbog toga htjeli zgrabiti. Hou rei, tamanjenje idova je jedna stvar, ali sad je mnogo onih koji kau da su Canaris i ostali nekakvi junaci. Odvjetnik je kimnuo. Da, sigurno. Ovo bi vas uvalilo u gadne neprilike kod sadanjih vlasti u Njemakoj. Nastavite.

 Prebaen sam u onu kliniku i vie nisam vidio onog idova bolniara. A onda prolog petka dobio sam telefonski poziv u oporavilite. Mislio sam da me to zove pekarna, ali mi ovjek nije htio rei kako se zove. Rekao je samo da je na poloaju da zna to se zbiva, te da je netko informirao one svinje u Ludwigsburgu tko sam ja, pa da upravo pripravljaju nalog za moje hapenje. Nisam znao tko bi to mogao biti, ali je zvualo kao da zna to govori. Nekakav slubeni glas, ako shvaate to mislim, gospodine? Odvjetnik je s razumijevanjem kimnuo. Vjerojatno neki prijatelj iz policije u Bremenu. to ste onda napravili? Miller ga je iznenaeno pogledao. Dobro, pa, pobjegao sam, zar ne? Otpustio sam se. Nisam znao to u. Nisam otiao kui jer sam se bojao da e me tamo ekati. Nisam otiao ni po svoj Volkswagen, koji je ostao parkiran pred mojim stanom. Nekako sam prespavao no od petka na subotu, a u subotu mi je palo neto na pamet. Otiao sam do svojeg gazde, gospodina Eberhardta, kui. Naao sam ga u telefonskom imeniku. Bio je zbilja dobar prema meni. Rekao mi je da s gospoom Eberhardt drugog jutra odlazi na zimsko krstarenje, ali da e se svejedno sa mnom nastojati nai. Tako mi je dao pismo i rekao da idem k vama. to vas je navelo na pomisao da e vam gospodin Eberhardt pomoi? Ah, da, dobro, znate, nisam znao to je on bio u ratu. Ali uvijek je u pekarni prema meni bio zbilja dobar. A onda smo, otprilike prije dvije godine, imali veselicu u poduzeu. Svi smo se pomalo napili, znate? I ja sam otiao u prostorije za gospodu. Tamo je gospodin Eberhardt ba prao ruke. I pjevao je. Pjevao je Horst Wessel Lied. Ja sam mu se pridruio. Tako smo mi pjevali oba u prostorijama za gospodu. Onda me pljesnuo po leima i rekao: Nikom ni rijei, Kolb. Onda je iziao. Nisam o tom vie razmiljao sve dok nisam zapao u guvu. Onda sam pomislio: Dobro, i on je mogao biti u SS-u kao i ja. Tako sam mu otiao da mi pomogne. I on vas je poslao meni? Miller je kimnuo. Kako se zvao taj idov, taj bolniar?

 Hartstein, gospodine. A bolnica u koju ste upueni na oporavak? Klinika Arcadia u Delmenhorstu, odmah izvan Bremena. Odvjetnik je ponovno kimnuo glavom, neto pribiljeio na papir koji je uzeo iz ladice i ustao. Priekajte rekao je i otiao iz sobe. Preao je hodnik i uao u svoju radnu sobu. Od pote je naruio brojeve Eberhardtove pekarne u Bremenu, Bremenske ope bolnice i klinike Arcadia u Delmenhorstu. Prvo je nazvao pekarnu. Eberhardtova tajnica bila je vrlo ljubezna. ao mi je, gospodine, ali gospodin Eberhardt je na dopustu. Ne, ne moe se s njim stupiti u vezu. On je na svojem uobiajenom zimskom krstarenju po Karibima zajedno s gospoom Eberhardt. Vratit e se za etiri tjedna. Mogu li vam pomoi? Odvjetnik ju je uvjerio da mu ne moe pomoi te spustio slualicu. Zatim je nazvao bremensku bolnicu i zatraio personalni odjel. Ovdje Socijalno osiguranje, Odsjek mirovina. rekao je. elio bih samo utvrditi imate li vi nekog odjelnog bolniara po imenu Hartstein. Nekoliko trenutaka vladao je muk, dok je s druge strane djevojka listala kartoteku osoblja. Da, imamo rekla je. David Hartstein. Hvala lijepo kazao je odvjetnik u Nrnbergu i objesio slualicu. Opet je okrenuo isti broj i zatraio Registraturu. Tajnitvo pekarskog poduzea Eberhardt. Htio bih se samo raspitati za stanje jednog od naih ljudi koji je u vaoj bolnici s tumorom na elucu. Moete li mi rei kako je Rolf Gunther Kolb? Jo jednom je zavladala tiina. Slubenica je otila da potrai fascikl Rolfa Gunthera Kolba te pogledala posljednju stranicu. Otputen je rekla je. Njegovo se stanje toliko popravilo da smo ga mogli prebaciti na oporavak u drugu kliniku. Izvrsno rekao je odvjetnik. Bio sam na skijanju, pa jo nisam u toku. Moete li mi rei u koju kliniku? Arcadia, u Delmenhorstu kazala je djevojka. Odvjetnik je jo jednom spustio slualicu i okrenuo broj klinike Arcadia. Javio se enski glas.

Nakon to je ula molbu, ena se okrenula lijeniku koji je do nje stajao. Pokrila je rukom mikrofon. Netko se raspituje o onom ovjeku kojega ste mi spomenuli, o onom Kolbu rekla je. Lijenik je preuzeo telefon. Da rekao je. Ovdje ef klinike, doktor Braun. Izvolite! Pri spomenu imena Braun, tajnica je zaprepateno pogledala svojeg nadreenog. Niti ne trepnuvi okom, ovaj je sasluao glas iz Nrnberga i odgovorio: ao mi je, gospodin Kolb samovoljno je otiao iz bolnice prolog petka popodne. Da, to je jako udno, ali ja ga nikako nisam mogao sprijeiti. Da, imate, pravo, dovezli su ga iz bremenske bolnice. Rak na elucu, na putu ozdravljenja. Sluao je jo trenutak, a onda rekao: Nema na emu. Drago mi je to sam vam mogao pomoi. Lijenik, ije je pravo ime bilo Rosenmayer, spustio je slualicu, a zatim nazvao jedan broj u Mnchenu. Bez ikakva uvoda je rekao: Netko se telefonski raspitivao za Kolba. Ispitivanje je poelo. U Nrnbergu odvjetnik je odloio slualicu i vratio se u dnevnu sobu. U redu, Kolb, vi oito jeste onaj za kojeg se izdajete. Miller je izbeio oi od zaprepatenja. Ipak bih vam postavio jo nekoliko pitanja. Nee vas smetati? I dalje zaprepaten, posjetitelj je odmahnuo glavom. Ne, gospodine. Dobro. Jeste li obrezani? Miller je bezizraajno gledao u njega. Ne, nisam rekao je tupo. Pokaite kazao je odvjetnik mirno. Miller je samo sjedio na svom stolcu i zurio u njega. Pokaite mi, tabni vodnie otro je ponovio odvjetnik. Miller je skoio sa stolca i stao kao ukopan u stavu mirno. Zu Befehl odgovorio je. Tri sekunde stajao je u stavu mirno, s rukama uz avove hlaa, a onda povukao ciferlus.

Odvjetnik ga je kratko pogledao, a zatim mu kimuno da se opet odjene. Dobro, barem niste idov rekao je srdano. Sa svojeg stolca Miller je u njega blenuo otvorenih usta. Naravno da nisam idov izlanuo je. Odvjetnik se nasmijeio. Bilo je ve sluajeva da se idov pokuavao izdati za jednog od kamerada. No nisu u tome dugo uspijevali. Sad bi bilo najbolje da mi ispriate svoj ivot, a ja u vam postavljati pitanja. Samo provjera, shvaate. Gdje ste roeni? U Bremenu, gospodine. Tono, mjesto roenja zapisano je u vaim esesovskim dosjeima. Upravo sam provjerio. Jeste li bili u Hitlerovoj omladini? Da, gospodine. Uao sam kao desetogodinjak 1935. godine, gospodine. Vai su roditelji bili dobri nacionalsocijalisti? Da, gospodine, oboje. to se s njima dogodilo? Stradali su u velikom bombardiranju Bremena. Kad ste primljeni u SS? U proljee godine 1944, gospodine. Dob osamnaest. Gdje ste polazili obuku? U logoru za obuku u Dachauu, gospodine. Je li vam u desnom pazuhu utetoviran broj krvne grupe? Nije, gospodine. A osim toga, to bi bilo u lijevom. Zato vam ga nisu utetovirali? Pa, dobro, gospodine, trebali smo iz logora izai u kolovozu 1944. i otii na prvu slubu u jedinice Waffen SS-a. A onda je u srpnju velika grupa vojnih starjeina koji su bili upleteni u zavjeru protiv Fhrera dovedena u logor Flossenburg. Flossenburg je smjesta traio ljude iz Dachaua kako bi ojaao svoje osoblje. Ja i otprilike deset drugih momaka izdvojeni smo kao osobito spretni te smo odmah prebaeni onamo. Zato nas nisu tetovirali, a nismo sudjelovali ni na zavrnoj paradi svoje klase. Zapovjednik je kazao da krvna grupa nije potrebna, jer da mi nikad neemo dobiti slube na bojitu, gospodine.

Odvjetnik je kimnuo. Nije bilo sumnje u to da je i zapovjednik u srpnju 1944. bio svjestan toga da su saveznici ve dosta duboko u Francuskoj te da se rat pribliava svretku. Jeste li dobili bode? Da, gospodine. Iz zapovjednikovih ruku. to pie na njemu? Krv i ast, gospodine. Kakvu ste obuku polazili u Dachauu? Kompletnu vojnu obuku, gospodine, i politiko-ideoloku nastavu koja je nadopunjavala onu iz Hitlerove omladine. Jeste li uili pjesme? Da, gospodine. Iz koje ste knjige koranica uili Horst Wessel Lied? Iz zbirke Vrijeme borbe za narod, gospodine. Gdje se nalazio logor za obuku Dachau? Petnaestak kilometara sjeverno od Mnchena, gospodine. Pet kilometara od istoimenog koncentracionog logora. Kakva vam je bila uniforma? Sivo-zelena bluza i hlae, konjanike izme, crni reveri oko vrata, in s lijeve strane, crni konati remen i metalna kopa. to je pisalo na kopi? U sredini je bila svastika, a okruivale su je rijei Moja ast je odanost, gospodine. Odvjetnik je ustao i protegnuo se. Zapalio je cigaru i otiao do prozora. Sad ete mi priati o logoru Flossenburg, tabni vodnie. Gdje je bio taj logor? Na granici Bavarske i Tiringije, gospodine. Kada je otvoren? Godine 1934, gospodine. Jedan od prvih za prasce koji su se opirali Fhreru. Koliki je bio? Kad sam ja bio u njemu, gospodine, 300 metara sa 300. Opasavalo ga je devetnaest straarskih tornjeva s tekim i lakim strojnicama. Zborno mjesto bilo je 120 sa 140 metara. Boe, to smo se znali zabavljati s onim ifu

 Ne skreite s teme hitro ga je prekinuo odvjetnik. Kakav je bio smjetaj? Dvadeset i etiri barake, kuhinja za zatvorenike, praonica, zdravstvena stanica i razliite radionice. A za esesovsku strau? Dvije barake, trgovine i bordel. Kako su se uklanjala tijela umrlih? Izvan ice bio je mali krematorij. Do njega se iz logora dolazilo podzemnim hodnikom. Koji je bio najvaniji posao koji se obavljao u logoru? Rad u kamenolomu, gospodine. Kamenolom je takoer bio izvan ice, a imao je vlastitu ogradu od bodljikave ice i straarske tornjeve. Koliko je bilo ljudi potkraj 1944.? Pa otprilike 16 000 zatoenika, gospodine. Gdje je bio zapovjednikov ured? Izvan ice, gospodine. Na pola padine koja je bila iznad logora. Tko su bili zapovjednici? Prije no to sam stigao bila su dvojica, gospodine. Prvi je bio major SS-a Karl Kunstler. Njega je naslijedio kapetan SS-a Karl Fritsch. Posljednji je bio potpukovnik SS-a Max Koegel. Koji je broj imao politiki odjel? Odjel broj dva, gospodine. Gdje se nalazio? U komandanturi. Koje su bile njegove dunosti? Da se postara za provedbu odluka iz Berlina po kojima se na neke zatvorenike treba primijeniti poseban postupak. Jesu li Canaris i ostali zavjerenici bili oznaeni kao takvi? Da, gospodine. Svima njima bio je namijenjen specijalni postupak. Kad je on proveden? Dne 20. travnja 1945, gospodine. Amerikanci su prodirali kroz Bavarsku, pa su stoga stigle naredbe da se s njima zavri. Grupica od nas nekolicine odreena je da izvri taj zadatak. Tada sam bio netom unaprijeen u in tabnog vodnika, premda sam u

logor stigao kao redov. Ja sam vodio odred za likvidaciju Canarisa i petorice drugih. Dobili smo i skupinu idova za ukop tjelesa. Meu njima je bio i Hartstein, proklete mu oi. Nakon toga smo spalili logorske isprave. Dva dana kasnije pala je naredba da logorae povedemo na sjever. Na putu smo saznali da se Fhrer ubio. Pa, dobro, gospodine, oficiri su nas tada ostavili. Zatvorenici su poeli bjeati u umu. Ustrijelili smo ih nekolicinu, mi podoficiri, ali nije vie bilo nikakva smisla da mariramo dalje. Hou rei, Jenkiji su bili svuda uokolo. Jo jedno pitanje, tabni vodnie. Kad ste pogledali uvis s bilo kojeg mjesta u logoru, to ste vidjeli? Miller je bio zbunjen. Nebo odgovorio je. Budalo, mislim, to se isticalo na obzoru? Pa vi mislite na breuljak s ruevinama starog dvorca? Odvjetnik je kimnuo i nasmijeio se. Iz etrnaestog stoljea je rekao je. U redu, Kolb, bili ste u Flossenburgu. A sad, kako ste se izvukli? Pa, dobro, gospodine, bilo je to na onom maru. Rasprili smo se. Naiao sam na nekog vojnika, lupio ga po glavi i uzeo mu uniformu. Dva dana kasnije Jenkiji su me uhvatili. Odsluio sam dvije godine u logoru za ratne zarobljenike, ali sam im rekao da sam obini vojnik. Pa, da, dobro, gospodine, prialo se da Amerikanci strijeljaju esesovce onako bez okolianja. Zato sam rekao da sam bio u vojsci. Odvjetnik je ispuhnuo dim. Niste bili jedini. Jeste li promijenili ime? Ne, gospodine. Odbacio sam papire jer se iz njih vidjelo da sam esesovac. Ali nisam mislio, mijenjati ime. Mislio sam si da nitko nee traiti nekakvog tabnog vodnika. U ono vrijeme ono s Canarisom nije izgledalo jako vano. Tek su mnogo kasnije poeli dizati galamu oko onih oficira i praviti svetite od mjesta na kojem su u Berlinu povjeali kolovoe. Ali tada sam ja imao isprave Savezne Republike koje su glasile na ime Kolb. Ukratko, nita se ne bi zbilo da me nije prepoznao onaj bolniar, a iza toga bi bilo malo vano kako se zovem.

 Istina. A sad emo nastaviti s onim to su vas nauili. Ponite zakletvom lojalnosti Fuhreru rekao je odvjetnik. Nastavljalo se tako jo daljnja tri sata. Miller se znojio, ali je mogao rei da je to zbog toga to je prerano iziao iz bolnice i zato to cijelog dana nita nije jeo. Prolo je ve vrijeme ruka kad je odvjetnik napokon izjavio da je zadovoljan. A to vi zapravo elite? upitao je Millera. Pa, dobro, gospodine, stvar je u tome da e mi dok me svi trae, trebati novi papiri iz kojih e se vidjeti da ja nisam Rolf Gunther Kolb. Mogu izmijeniti izgled, pustiti kosu i brkove te nai posao u Bavarskoj ili negdje drugdje. Hou rei, ja sam dobar pekar, a ljudima treba kruha, zar ne? Prvi put u toku razgovora odvjetnik je zabacio glavu i od srca se smijao. Da, dobri moj Kolb, ljudima treba kruha. Vrlo dobro. Sluajte. U normalnim okolnostima ljudi vaeg soja teko da zavreuju mnogo skupocjenog vremena i truda. Ali budui da ste vi u nevolji koju niste sami prouzrokovali i da ste oito dobar i odan Nijemac, uinit u za vas sve to je u mojoj moi. Nema osobita smisla da dobijete jednostavno vozaku dozvolu. S njome neete ishoditi ostale potrebne papire, jer trebate priloiti krsni list, a toga vi nemate. Ali novi bi vam paso pomogao da doete do svih potrebnih isprava. Imate li novaca? Ne, gospodine. ist sam. U posljednja sam se tri dana autostopom probijao na jug. Odvjetnik mu je dao novanicu od sto maraka. Ne moete ostati ovdje, a potrajat e barem tjedan dana dok ne stigne va novi paso. Poslat u vas jednom svojem prijatelju koji e vam pribaviti paso. On ivi u Stuttgartu. Najbolje e biti da odsjednete u nekom jeftinom hotelu pa da ga onda odete potraiti. Javit u mu da stiete, i on e vas oekivati. Odvjetnik je neto napisao. On se zove Franz Bayer. Tu vam je njegova adresa. Najbolje da sjednete na vlak za Stuttgart, naete hotel i odmah odete do njega. Ako vam zatreba malo novaca, on e vam pomoi. Ali nemojte se razbacivati. Prikrijte se i ekajte dok vam Bayer ne uredi

novi paso. Zatim emo vam nai posao u junoj Njemakoj i nitko vas vie nikad nee potraiti. Miller je uzeo sto maraka i Bayerovu adresu i nespretno se zahvaljivao. O, hvala vam, gospodine doktore, zbilja ste pravi gospodin. Sluavka ga je ispratila, a on se odetao do kolodvora, svojeg hotela i svojeg parkiranog automobila. Sat kasnije jurio je prema Stuttgartu, a odvjetnik je za to vrijeme nazvao Bayera i rekao mu da predveer moe oekivati Rolfa Gunthera Kolba, bjegunca pred policijom. Tada izmeu Nurnberga i Stuttgarta nije jo bilo auto-ceste, i po jasnu, sunanu danu cesta koja vodi preko bujne franake ravnice i umovitih bregova i virtemberkih dolina bila bi slikovita. U hladno februarsko popodne s ledom koji bljeti iz pukotina ceste i s maglom koja se die iz dolina, te s vrlo loim makadamom izmeu Ansbacha i Creilshama, cesta je bila smrtonosna. Dva puta je teki jaguar umalo skliznuo u jarak i dva puta je Miller sama sebe morao upozoriti da ne treba uriti. Bayer, ovjek koji zna kako doi do krivotvorenog pasoa, nee umai. Stigao je po mraku. U irem je centru naao hoteli koji je imao garau i nonog vratara za one goste koji su eljeli ostati vani do kasna. Od recepcionera je dobio plan grada i u njemu pronaao Bayerovu ulicu. Nalazila se u predgrau Ostheim, lijepoj etvrti nedaleko od vile Berg, u vrtovima koje su se virtemberka princeza i njezine dame u davna vremena zabavljale za ljetnih veeri. Ravnajui se prema planu grada, odvezao se niz vijenac vinorodnih breuljaka, koji obrubljuju sredite Stuttgarta, i parkirao auto tristotinjak metara od Bayerove kue. Saginjui se da zakljua vrata, nije opazio damu srednjih godina koja se vraala kui s tjednog sastanka Odbora za obilazak bolesnika. Bilo je osam sati uveer kad je nirnberki odvjetnik pomislio da bi bilo dobro nazvati Bayera i uvjeriti se je li bjegunac Kolb sretno stigao. Na telefonu je bila Bayerova ena. Oh, da, onaj mladi je stigao. On i moj mu izili su nekamo na veeru. Samo sam nazvao da se uvjerim je li sretno stigao kazao je odvjetnik uglaeno.

 Tako zgodan mladi brbljala je gospoa Bayer radosno. Prola sam kraj njega ba kad je parkirao auto. Upravo sam se vraala sa sastanka Odbora za obilazak bolesnika. Ali jako se daleko parkirao. Mora da je zalutao. Znate, vrlo se lako izgubiti u Stuttgartu.. . toliko jednosmjernih ulica .. Oprostite, gospoo Bayer upao joj je odvjetnik u rije pa ovjek nije bio sa svojim volkswagenom. Stigao je vlakom. Ne, ne rekla je gospoa Bayer, sva radosna to moe pokazati da je bolje upuena stigao je autom. Tako zgodan mladi i tako krasna kola. Sigurna sam da ima uspjeha kod djevojaka s tim ... Gospoo Bayer, molim vas. Vrlo je vano. Kakva su to bila kola? No pa, naravno, ne znam proizvoaa. Ali to su neka sportska kola. Dugaka, crna, sa utom prugom sa strane ... Odvjetnik je zalupio telefon, zatim podigao slualicu i nazvao jedan broj u Niirnbergu. Malko se znojio. Kad je dobio eljeni hotel, traio je da ga spoje s jednom sobom. Odazvao mu se poznati glas: Halo. Mackensen zatektao je Vukodlak smjesta doite. Nali smo Millera. XIII Franz Bayer je bio podjednako punaan, okrugao i veseo kao i njegova ena. Budui da ga je Vukodlak upozorio na to da moe oekivati bjegunca pred policijom, Bayer je na samim vratima doekao Millera, koji se pojavio odmah poslije osam. Bayer je Millera u hodniku na brzinu predstavio svojoj eni, koja je zatim pohrlila u kuhinju. No rekao je Bayer. Dragi moj Kolb, jeste li ikad bili u Wurttembergu? Ne, priznajem da nisam. No, dobro. Mi se ponosimo svojom gostolju-bivou. Sigurno biste eljeli neto pojesti. Jeste li uope danas to pojeli? Miller mu je rekao da nije ni dorukovao ni ruao, jer se cijelo popodne drmusao u vlaku. Bayer se raalio nad njim.

 Boe dragi, pa to je grozno. Morate jesti. Znate to? Skoit emo u grad i smazati neto fino. Glupost, dragi deko, to je najmanje to mogu uiniti za vas. Odgegao se u stranji dio kue da kae eni da odvodi gosta na veeru u sredite Stuttgarta. Deset minuta kasnije ve su se u Bayerovim kolima vozili u centar grada. Pa i kad se otro pritisne, potrebno je najmanje dva sata da se starom cestom E 12 svlada udaljenost od Nrnberga do Stuttgarta. A Mackensen je te noi svojski nagazio na gas. Pola sata nakon to ga je Vukodlak nazvao i izdao mu naredbu te dao Bayerovu adresu, ve je bio na cesti. U Stuttgart je stigao u pola jedanaest i otputio se ravno Bayerovoj kui. Preplaena drugim Vukodlakovim pozivom i novou da ovjek koji se naziva Kolb nije onaj za kojeg se izdaje te da bi zapravo mogao biti policijski dounik, ga Bayer je bila izvan sebe kad je prispio Mackensen. Njegov mualjiv nastup teko da ju je mogao smiriti. Kad su otili? Nekako oko etvrt devet glas joj je treperio. Jesu li rekli kamo idu? Ne. Franz je samo rekao da mladi cijelog dana nije jeo te da ga izvodi na veeru nekamo u grad. Rekla sam da bih mogla neto spremiti kod kue, ali Franz tako voli veerati vani. Samo kad se ukae zgoda ... Taj Kolb. Kazali ste da ste ga vidjeli kako parkira auto. Gdje je to bilo? Opisala je ulicu u kojoj je parkiran jaguar i uputila ga kako se do nje najbre dolazi. Na trenutak se Mackensen duboko zamislio. Znate li moda u koji su restoran mogli otii? upitao je. Malko je promislila. Pa, on najradije jede kod Tri Maura u Friedrich Strasse rekla je. Obino prvo pogleda ima li tamo mjesta. Mackensen je iziao iz kue i odvezao se do parkiranog jaguara. Pomno ga je pregledao, tako da bi ga prepoznao bilo gdje i bilo kada. Lomio se da li da ostane uz auto i prieka da se Miller vrati. No Vukodlakove naredbe glasile su da poe za Millerom i Bayerom, upozori Odessina ovjeka na opasnost i otpravi ga kui, a

zatim da se potara o Milleru. Zbog tog razloga nije telefonirao Trima Maurima. Upozoriti Bayera znailo bi suoiti Millera s injenicom da je otkriven te mu dati priliku da opet nestane. Mackensen je pogledao na sat. Bilo je deset do jedanaest. Vratio se u mercedes i krenuo prema sreditu. U neuglednu hoteliu u zabaenu dijelu Mnchena Josef je budan leao na krevetu, kadli su mu s recepcije javili da mu je stigao brzojav. Spustio se po nj i opet vratio u sobu. Sjeo je za troan stol, otvorio ukastu omotnicu i pozorno promotrio dug tekst, koji je poinjao ovako: Moemo prihvatiti ove cijene proizvoda za koje se kupac zanimao: Grapefruit: 313 DM 88 pf..... Popis voa i povra bio je dug, ali su na njemu bile sve namirnice koje Izrael obino izvozi, a sam brzojav izgledao kao odgovor na upit njemake podrunice izvoznog poduzea. Koritenje javne telegrafske veze nije bilo sigurno, ali je u Zapadnoj Evropi dnevno kolalo toliko trgovakih brzojava da bi za ispitivanje svih njih bila potrebna itava vojska slubenika. Ne poklanjajui nikakvu panju rijeima, Josef je ispisao brojke u dugaku nizu. Nestale su skupine od pet brojki kojima su izraene marke i pfeninzi. Kad ih je sve svrstao u jedan niz, razdijelio ih je u skupove od est brojki. Od svake esteroznamenkaste brojke oduzeo je datum, 20. veljae 1964, koji je ispisao kao 20264. U svakom je sluaju rezultat bio jedna nova esteroznamenkasta brojka. Celer Dinje Narane 481 DM 362 DM 627 DM 53 pf 17 pf 24 pf Bila je to jednostavna knjina ifra, koja se temeljila na jeftinom izdanju Webster 's New World Dictionary koje je tiskala njujorka izdavaka kua Popular Library. Prve tri brojke u skupini oznaavale su stranicu u rjeniku, a etvrta je mogla biti to od jedan do devet. Neparan broj oznaavao je prvi, a paran drugi stupac.

Posljednje dvije brojke oznaavale su broj rijei odozgor prema dolje. Radio je neprekidno pola sata, zatim proitao poruku i podnimio se. Trideset minuta kasnije bio je u Leonovu domu. Voa osvetnika proitao je poruku i opsovao. ao mi je kazao je. To nisam mogao znati. Ni jednom od ove dvojice nije bilo poznato da su u minulih est dana Mossadu stigle tri krnje informacije. Jednu je dostavio izraelski agent iz Buenos Airesa. Netko je, naime, odobrio isplatu svote koja odgovara iznosu od milijun njemakih maraka stanovitoj osobi koja se naziva Vulkan, a sa svrhom da joj se omogui dovrenje slijedee faze istraivakog projekta. Druga je stigla od nekog idovskog slubenika jedne vicarske banke, za koju se znalo da obavlja novani promet od tajnih nacistikih fondova u svijetu do Odessinih ljudi u Zapadnoj Evropi. Banci je iz Bejruta doznaen milijun maraka, koje je u gotovini preuzeo ovjek koji je u banci ve deset godina imao raun na ime Fritz Wegener. Trea obavijest prispjela je od nekog egipatskog pukovnika, koji je bio na viem poloaju u sigurnosnom aparatu Tvornice 333. Za odgovarajuu svotu, koja e mu pripomoi da to udobnije pozivi u mirovini, ovaj je ovjek nekoliko sati u jednom rimskom hotelu razgovarao s ovjekom iz Mossada. Egipanin je rekao da raketnom projektu nedostaje samo pouzdan sistem za navoenje, a taj se istrauje i konstruira u nekoj zapadnonjemakoj tvornici, to Odessu stoji milijune maraka. Ova su tri podatka s tisuama drugih uvrtena u kompjutersku banku profesora Youvela Neemana, izraelskog genija koji je prvi iskoristio znanost u obliku kompjutera za obavjetajne analize i koji je kasnije postao otac izraelske atomske bombe. Tamo gdje je ljudska memorija mogla zatajiti, priskoili su mikro-krugovi i povezali ta tri podatka, podsjetivi da je do 1955. kad ga je razotkrila vlastita ena, Roschmann upotrebljavao ime Fritz Wegener. Josef je Leona u njegovu podzemnu tabu otro napao. Odsad ostajem ovdje. Ne miem se od ovog telefona. Nabavite mi snaan motor i zatitnu odjeu. Neka i jedno i drugo

bude spremno u roku od jednog sata. Ako se va dragocjeni Miller uope javi, morat e vrlo urno stii do njega. Ako ga razotkriju, neete moi dovoljno hitro dospjeti do njega rekao je Leon. Nikakvo udo to su ga upozorili da se ne petlja. Ubit e ga ako se tom ovjeku priblii na kilometer udaljenosti. Kad je Leon otiao iz podruma, Josef je jo jednom preletio brzojav iz Bejruta: UZBUNA PRVOG STUPNJA NOVA OBAVIJEST UPUUJE DA NJEMAKI INDUSTRIJALAC OD KLJUNE VANOSTI ZA USPJEH RAKETA DJELUJE NA VAEM TERITORIJU STOP IFRIRANO IME VULKAN STOP VJEROJATNO ROSCHMANN STOP SMJESTA UPOTRIJEBITI MILLERA STOP NAI I ELIMINIRATI STOP KORMORAN Josef je sjeo za stol i brino poeo istiti i puniti svoj automatski waither PPK. S vremena na vrijeme bacio je pogled na mrtvi telefon. Za vrijeme veere Bayer je bio srdaan; urlao je od smijeha priajui Milleru svoje najmilije ale. Miller je nekoliko puta pokuao svrnuti razgovor na pitanje svojeg novog pasoa. Svaki puta Bayer bi ga zvuno pljesnuo po leima, rekao mu da ne brine te dodao: Prepusti to meni, stari mome, prepusti to starom Franzu Bayern. Kaiprstom bi dodirnuo desnu nosnicu, napadno namignuo i rasplinuo se u provali veselja. Za osam godina novinarskog posla Miller je nauio kako da pije a da pri tome sauva bistru glavu. No nije bio navikao na bijelo vino kojim su obilno zalijevali veeru. No ako jedan ovjek eli napiti drugoga, onda mu bijelo vino prua zgodnu mogunost. Servira se u kabliu s ledom I hladnom vodom, kako bi bilo studeno, pa je Miller tri puta mogao izliti punu au u kabli dok je Bayer gledao na drugu stranu. Kad su stigli do deserta, ve su bili ispraznili dvije boce izvrsnog hladnog rajnskog vina. S Bayera, sapeta u tijesnu kaputiu s

ronatim pucetima, znoj je lio u potocima. Od toga se samo poveavala njegova e, pa je naruio i treu bocu vina. Miller se pretvarao da je zabrinut da nee moi ishoditi novi paso, te da e biti uhapen zbog sudjelovanja u dogaajima u Flossenburgu 1945. Trebat e vam neke moje fotografije, zar ne? upitao je brino. Bayer je prasnuo u smijeh. Da, nekoliko fotografija. Nema problema. Moete ih napraviti u bilo kojem automatu na kolodvoru. Priekajte da vam kosa malko naraste i da vam se brci popune, pa nitko nee niti znati da ste isti ovjek. A zatim? nastavio je nestrpljivo Miller. Bayer se primaknuo i obgrlio ga svojom debelom rukom. Miller je osjetio pah vina dok mu je debeljko hihotao u uho. A zatim u ih ja poslati jednom svojem prijatelju, i tjedan dana kasnije stii e paso. S pasoem emo dobiti vau vozaku dozvolu naravno, morat ete poloiti vozaki ispit i kartu socijalnog osiguranja. to se vlasti tie, upravo ste se vratili kui nakon petnaestogodinjeg izbivanja u inozemstvu. Nema problema, stari moj, prestanite se brinuti. Premda se Bayer napio, i dalje je vladao jezikom. Nije htio nita vie rei, a Miller se bojao da ne pretjera pa da debeljko ne posumnja da neto nije u redu s njegovim mladim gostom. Zato je Miller posve prekinuo s tom temom. Kava bi mu jako dobro dola, ali ju je Miller otklonio, jer bi ona poela otrenjavati Franza Bayera. Izvadivi pozamanu novarku, debeljko je platio veeru, a zatim su se uputili prema garderobi. Bilo je pola jedanaest. Bilo je to divno vee, gospodine Bayer. Puno vam hvala. Franz, Franz soptao je debeli ovjek s mukom navlaei kaput. To je vjerojatno sve to Stuttgart moe pruiti na planu nonog ivota primijetio je Miller obukavi svoj ogrta. Ne, bedaek. To je sve to ti zna. Ovo je sjajan gradi, zna. Pet est dobrih kabareta. Hoe li da odemo u jedan?

 Hoete rei da ovdje ima kabareta sa strip-teasom i svim onim? upitao je Miller razrogaenih oiju. Bayer je krijetao od radosti. Jo kakvih! Ne bih imao nita protiv da malko gledamo kako se damice svlae. Bayer je dao napojnicu garderobijerki i odgegao se van. Koji su tutgartski noni lokali? upitao je nevino Miller. Trenutak. Tu je Moulin Rouge, Balzac, Imperial i Sayonara. Zatim je tu I Magdelaine u Eberhardt Strasse .. . Eberhardt? Boe dragi, koje li sluajnosti! Pa to je bio moj gazda u Bremenu, ovjek koji me izvukao iz guve i uputio onom advokatu u Nrnberg! uzviknuo je Miller. Dobro, dobro. Izvrsno. Onda idemo tamo kazao je Bayer i krenuo prema svojim kolima. Mackense je do Tri Maura stigao u etvrt dvanaest. Raspitao se kod natkonobara koji je nadgledao odlazak kasnih gostiju. Gospodin Bayer? Da, bio je veeras ovdje.. Otiao je otprilike prije pola sata. Je li bio s nekim gostom? S jednim visokim mukarcem kratke smee kose i brcima? Da, tono. Sjeam ih se. Sjedili su tamo za stolom u uglu. Mackensen je bez tekoa u ovjekovu ruku utisnuo novanicu od dvadeset maraka. Strano je vano da ga pronaem. Hitan sluaj. Njegova ena, znate, iznenadni kolaps ... Natkonobarevo lice se namrtilo od brige. Oh, pa to je strano. Znate li kamo su otili odavde? Priznajem da ne znam rekao je natkonobar. Pozvao je jednog od mlaih konobara. Hans, vi ste posluivali gospodina Bayera i njegova gosta tamo za onim stolom u kutu. Jesu li spomenuli da e nekuda otii? Ne rekao je Hans. Nisam uo da su ita govorili o tome da nekamo kane ii. Pitajte garderobijerku uputio je natkono-bar. Moda je ona neto ula.

Mackensen se raspitao kod djevojke. Zatim je zamolio primjerak turistikog prospekta Kamo u Stuttgartu. Pod naslovom Kabareti bilo je pola tuceta adresa. Na srednjoj stranici knjiice nalazio se plan gradskog sredita. Vratio se u auto i uputio u prvi lokal s popisa kabareta. Miller i Bayer sjedili su u nonom lokalu Madelaine za stoliem za dvoje. Uz drugu veliku au viskija Bayer je razrogaenih oiju piljio u bogato obdarenu djevojku, koja je na sredini pozornice njihala kukovima, dok je prstima otkapala spone grudnjaka. Kad je prslui napokon spao, Bayer je laktom munuo Millera u rebra. Treperio je od dragosti. Kakve cice, braco, braco, kakve cice, ha? smijuljio se. Bilo je ve odavno iza ponoi i on je bio sve pijaniji. Sluajte, gospodine Bayer, zabrinut sam aptao je Miller. Hou rei, ja sam onaj koji bjei. Kako brzo mi moete priskrbiti paso? Bayer ga je opet ogrlio. Sluaj, Rolf, stari moj. Rekao sam ti. Ne mora brinuti, zna? Samo ti to prepusti starom Franzu. Namignuo je. Uostalom, ja ne izraujem pasoe. Ja samo aljem fotografije momku koji ih izrauje, a tjedan dana kasnije oni pristiu. Nema problema. A sada, pij sa starim drugarom Franzom. Podigao je debelu ruku i zamahnuo. Konobar, jo jednu rundu. Miller se naslonio i razmiljao. Bude li morao ekati da mu kosa poraste pa da se onda slika za paso, moglo bi to potrajati tjednima. A ni tada nee moi lukavstvom izmamiti od Bayera ime I adresu Odessinog krivotvoritelja pasoa. Mogao se on i opiti, ali ne toliko da bi izlanuo svoju vezu u tom krivotvoritelj skom poslu. Miller nije mogao izvui Odessinog debeljka do svretka prvog dijela programa. Kad su se konano opet nali vani na studenu nonu zraku, bio je ve proao jedan sat. Bayer se klatio, jednom je rukom obgrlio Millera, a iznenadni udar hladnog zraka samo mu je nakodio.

 Najbolje da vas ja odvezem kui rekao je novinar Bayeru kad su pristupili automobile parkiranu uz rubni kamen. Iz depa Bayerova kaputa izvukao je kljueve i pomogao debeljku da se ugura u auto. Zalupivi za njim vrata, obiao je kola i uniao na vozaevoj strani. U tom trenutku sivi mercedes zavinuo je oko ugla i naglo zakoio dvadesetak metara iza njih. S one strane vjetrobrana Mackensen, koji je ve obiao pet nonih lokala, zurio je u registarsku tablicu automobila koji se odvezao od Madelaine. Bio je to broj koji mu je dala gospoa Bayer. Broj kola njezina mua. Pritisnuo je spojku i krenuo za njima. Miller je vozio oprezno, borei se protiv alkohola u krvi. Nimalo nije elio da ga zaustavi policijska patrola te da ga podvrgne alkoholnom testu. Vozio je, ali ne prema Bayerovoj kui, nego u svoj hotel. Putem je Bayer pridrijemao. Glava mu je pala na prsa, a njegov tusti podbradak prekrio je ovratnik i kravatu. Pred hotelom Miller ga je prodrmao. Hajde, Franz, hajde, stari drue. Idemo na jo jednu prije spavanja. Debeljko ga je prazno gledao. Moram kui mrmljao je. ena eka. Hajde, samo jo aicu za kraj veeri. Moemo naruiti pie u moju sobu i razgovarati o starim danima. Bayer se pijano nakesio. Razgovarati o starim danima. Bilo je to sjajno doba, Rolf. Miller se izvukao i otiao do Bayerovih vrata, kako bi debeljku pomogao da se izvue na plonik. Sjajno doba rekao je pomaui Bayern da prijee plonik i ue u hotel. Idemo popriati o starim danima. Neto dalje mercedes je zagasio svjetla i utonuo u sive sjene ulice. Miller je klju od sobe imao u depu. Za svojom tezgom drijemao je noni portir. Bayer je poeo mumljati. Pst rekao je Miller. Tiho.

 Tiho ponovio je Bayer i poeo hodati na prstima graciozno poput nekog slona. Kleberio se vlastitoj glumi. Na Millerovu sreu, soba je bila na prvom katu. Bayer inae do nje nikad ne bi dospio. Mladi je irom otvorio vrata, upalio svjetlo i pomogao Bayern da se uvali u jedini naslonja u sobi, tvrdu neudobnu stvar s drvenim naslonima za ruke. Vani na ulici Mackensen je stajao nasuprot hotelu i promatrao mrano proelje. U dva sata nije gorjelo ni jedno svjetlo. Kad je zasjalo Millerovo, primijetio je da je to na prvom katu, na desnom krilu zgrade. Razmiljao je da li da se jednostavno popne i sredi Millera im otvori vrata njegove sobe. Dvije su ga stvari od toga odvratile. Kroz staklena vrata vidio je da se noni portir, kojega je razbudilo teko Bayerovo tabananje, poeo motati po predvorju. Nema nikakve dvojbe o tome da ne bi zapazio neznanca koji se uspinje stubama u dva ujutro, te da ne bi kasnije policiji dao dobar opis. Drugo to ga je odvratilo od nauma bilo je stanje u kojem je bio Bayer. Gledao je kako je debeljku trebala pomo da prijee plonik i znao je da ga nikako ne bi mogao urno izvui iz hotela nakon to ubije Millera. A da se policija domogne Bayera, bilo bi neugodnosti s Vukodlakom. Unato izgledu, Bayer je pod svojim pravim imenom bio vrlo traen zloinac i vrlo vana osoba u Odessi. Jo je jedan vaan imbenik naveo Mackensena da se odlui za pucanje kroz prozor. Kua nasuprot hotelu bila je jo u izgradnji. Kostur i podovi bili su na mjestu, a grube betonske stube vodile su do prvog i drugog kata. Mogao je priekati. Miller ionako nee nikamo otii. Vratio se do automobila I iz zakljuanog prtljanika izvadio lovaku puku. Bayer je bio potpuno zateen udarcem. Njegove reakcije, usporene piem, nisu mu davale nikakva izgleda da se odupre. Pretvarajui se da trai bocu s viskijem, Miller je bio otvorio vrata ormara I izvadio svoju drugu kravatu. Onu jedinu koju je jo imao nosio je oko vrata. I nju je skinuo.

Nikad nije imao priliku primijeniti udarce koje su on i ostali regruti jo prije deset godina uvjebavali na vjebalitu vojnog poligona, pa nije ba bio siguran koliko su djelotvorni. Golemi Bayerov vrat, koji je, odotrag, izgledao poput ruiaste planine, naveo ga je da udari iz sve snage. Nije to bio udarac kojim bi oborio protivnika, jer je brid Millerova dlana bio mekan i neuvjeban, a i Bayerov vrat je bio podstavljen naslagama sala No bio je dovoljan. Kad se Odessin ovjek razbistrio od oamuenosti, oba su mu zglavka bila vrsto svezana uz naslonja. to je, proklets ... gunao je hrapavo, drmusajui glavom kako bi odagnao omamljenost. Njegova vlastita kravata sapinjala mu je lijevi gleanj, dok mu je drugi s nogom naslonjaa povezivala telefonska ica. Glupo je zurio u Millera dok mu se svijest razbistravala. Poput svih ljudi njegova soja, i Bayer je imao moru koja ga nikad nije naputala. Ne moete me odvesti odavde rekao je. Nikad me neete odvesti u Tel Aviv. Nita mi ne moete dokazati. Nisam niti pipnuo vae . .. Rijei mu je prekinuo par smotanih arapa koji mu je Miller ugurao u usta. Vuneni al, poklon koji je Miller dobio od svoje uvijek skrbne majke, omotan je oko Bayerova lica. Iznad ispletene muster debeljkove su oi bijesno sijevale. Miller je privukao jedini preostali stolac koji je bio u sobi, obrnuo ga i opkoraknuo. Lice mu je bilo pola metra od zarobljenikova. uj me, debeli gade. Prvo, ja nisam izraelski agent. Drugo, nikamo ne ide. Ostaje ovdje. Ovdje e i pripovijedati. Kopa? Ludwig Bayer i dalje je zurio. Oi mu vie nisu radosno treptale. Bile su podlivene krvlju kao u bijesnog vepra u gutari. elim, a to u i dobiti prije nego to mine ova no, ime i adresu ovjeka koji za Odessu izrauje pasoe. Osvrnuo se, opazio svjetiljku na nonom ormariu, izvukao je iz utinice i donio.

 A sad u, Bayer, ili ve kako se zove, izvui ep. Pripovijedat e. Pokua li vikati, ovim u te zviznuti po glavi. Ba me briga hou li ti pritom smrskati glavu. Shvaa? Miller nije govorio istinu. Jo nikad nije ubio ovjeka i nije imao nikakve elje da sada pone. Polako je olabavio al i izvukao arape iz Bayerovih usta. Sve vrijeme desnicom je visoko iznad ovjekove glave drao svjetiljku. Ti, gade siknuo je Bayer ti si pijun. Nita nee od mene izvui. Jedva to je to izrekao, a arape su se ve vratile u njegove nadute obraze. I al je ponovno pritegnut. Ne? rekao je Miller. Vidjet emo. Poet u od tvojih prstiju, pa emo vidjeti kako ti se to svia. Uzeo je mali prst i prstenjak Bayerove desne ruke i savinuo ih unazad sve dok gotovo nisu bili okomiti. Bayer se toliko bacakao da je gotovo oborio naslonja. Miller je pridrao naslon i popustio pritisak na prste. Ponovno je izvukao ep. Mogu ti slomiti sve prste na objema rukama, Bayer proaptao je. Nakon toga u izvaditi arulju iz stolne svjetiljke, ukljuiti struju i u grljak utaknuti tvoj kurac. Bayer je zamirio, a znoj mu je urkom tekao niz lice. Ne, ne elektrode. Ne, ne elektrode. Ne tamo mumljao je. A zna kako je to, zar ne? rekao je Miller. Usta su mu bila nekoliko centimetara od Bayerova uha. Bayer je otvorio oi i tiho jeao. Znao je kako djeluje struja. Prije dvadeset godina bio je jedan od ljudi koji su Bijelog kunia, zapovjednika zrakoplovnog puka Thomasa, smijeli u krvavu kau u podrumima parikog zatvora Fresnes. I predobro je znao kako djeluje struja, ali ne iz vlastita iskustva. Govori psiknuo je Miller. Krivotvoriteljevo ime i adresu. Bayer je polako odmahnuo glavom. Ne mogu proaptao je. Ubit e me. Miller je ponovno utisnuo ep. epao je Bayerov mali prst, zamirio i naglo trznuo. Kost je kljocnula u zglobu. Bayer je sunuo uvis i pobljuvao ep.

Miller je brzo izvukao arapu da se Bayer ne udavi. Debeljkova se glava nagnula naprijed, i vrlo skupa veera, zajedno s dvjema bocama vina i nekoliko duplih viskija, slila mu se niz bradu u krilo. Govori! rekao je Miller. Ima jo sedam prstiju koji mogu doi na red. Zatvorenih oiju Bayer je neto gutao. Winzer rekao je. Tko? Winzer. Klaus Winzer. On izrauje pasoe. On je profesionalni krivotvoritelj? On je tiskar. Gdje? U kojem gradu? Ubit e me. Ja u te ubiti ako mi ne kae. U kojem gradu? U Osnabrcku proaptao je Bayer. Miller mu je ponovno zaepio usta i razmislio. Klaus Winzer, tiskar u Osnabrcku. Otiao je do koveia za spise, u kojem su bili dnevnik Salomona Taubera i razliite mape, te izvadio auto-kartu Njemake. Auto-cesta za Osnabrck vodila je na sjever kroz Sjeverno Porajnje i Westfaliju i doticala Mannheim, Frankfurt, Dortmund i Mnster. Bilo je to kojih pet do est sati vonje, ovisno o stanju na cesti. Malo je nedostajalo do tri sata ujutro 21. veljae. Na drugoj strani ceste, u nii drugog kata nedovrene zgrade Mackensen se tresao od zime. U zgradi preko puta i dalje je svijetlilo svjetlo u sobi na prvom katu. Svako malo skidao je oi s prozora I bacao pogled na ulazna vrata. Kad bi barem Bayer iziao, pomislio je, mogao bi se suoiti sa samim Millerom. Ili kad bi Miller iziao. S njim bi mogao obraunati malo dalje niz ulicu. Ili kad bi barem netko otvorio prozor da se soba malo provjetri. Ponovno se stresao i stegnuo teku remingtonku. Na udaljenosti od tridesetak metara ne bi trebalo biti problema s takvom pukom. Mackensen je mogao ekati; bio je strpljiv ovjek.

U svojoj sobi Miller je mirno spremao stvari. Bilo je vano da Bayer miruje barem jo est sati. Moda bi ovjek bio suvie prestraen da upozori svoje efove da je izdao tajnu krivotvoritelja pasoa. No na to se Miller nije mogao osloniti. Miller je posljednje trenutke proveo steui spone i ep koji su osiguravali Bayerov mir i mualjivost, a zatim je sam oborio naslonja da ga debeljko ne bi mogao sruiti i tako lupnjavom pokuao privui pozornost. Telefonska je vrpca ve bila iupana. Jo jednom se osvrnuo po sobi, a zatim iziao i za sobom zakljuao vrata. Ve je bio kod stepenica kad mu je na um pala jedna misao. Noni portir mogao ih je obojicu vidjeti kako se penju po stubama. to e pomisliti kad se samo jedan spusti, plati raun i ode? Miller je zastao i krenuo prema dvorinom dijelu zgrade. Na kraju hodnika nalazio se prozor koji je gledao na stepenice za sluaj nude. Okrenuo je kvaku i stupio na ljestve. Nekoliko trenutaka kasnije naao se u stranjem dvoritu, u kojem je bila garaa. Stranji ulaz vodio je u uliicu iza hotela. Dvije minute kasnije ve je krenuo na petkilometarski put do jaguara, koji je bio parkiran nepun kilometar od Bayerove kue. Zbog pia i nonih aktivnosti osjeao se strahovito umorno. San mu je bio neophodno potreban, ali je shvaao da mora stii do Winzera prije no to bude data uzbuna. Bilo je ve gotovo etiri ujutro kad je napokon uao u jaguar, a pola pet kad je uspio pronai put za auto-cestu koja je vodila na sjever prema Heilbronnu i Mannheimu. Gotovo istodobno kad je on otiao, Bayer, koji se do tada potpuno otrijeznio, poeo se koprcati ne bi li se oslobodio. Nastojao je toliko istegnuti glavu da bi, kroz arape i al, mogao zubima pregristi vorove kravate koji su mu sputavali zglavke o naslonja. No debljina mu je onemoguavala da se dovoljno sagne, a arape mu nisu doputale da dovoljno razjapi usta. Svakih nekoliko minuta morao je zastati i duboko udisati kroz nos. Trzao se i navlaio spone na glenjevima, no one su bile vrste. Napokon, unato boli od slomljenog i nateenog malog prsta, odluio je razlabaviti vezove na zglavcima.

Kad ni to nije koristilo, pogledao je stolnu svjetiljku na tlu. U njoj je jo bila arulja. Od smrskane arulje bit e dovoljno staklenih krhotina da se presijee jedna kravata. Trebao mu je itav sat da po podu primakne prevrnuti naslonja do svjetiljke i razbije arulju. Rezanje spona komadikom stakla moe se nekom initi jednostavno, ali nije tako. Da bi se presjekao i jedan struk niti, potrebni su sati. Bayerovi su se zglavci znojili i natapali tkaninu a ona je jo vie prianjala uz njegove debele ruke. U sedam sati, kad se ve svjetlo poelo ocrtavati na krovovima, prvi struk njegovih veza bio je prerezan, a u osam sati oslobodio je lijevu ruku. U to doba Millerov jaguar jurio je po kelnskoj zaobilaznici istono od grada da bi svladao preostalih 160 kilometara do Osnabrcka. Poela je teka, obina kia sa susnjeicom, a hipnotiko kretanje brisaa gotovo ga je posve uspavalo. Smanjio je brzinu na 120 kilometara, kako ne bi riskirao sletanje u blatna polja, koja su se pruala du ceste. Kad mu je ljevica bila slobodna, Bayer se za pukih pet minuta oslobodio epa, a zatim je nekoliko minuta leao i hvatao zrak. U sobi je zaudaralo po znoju, strahu, bljuvotinama i viskiju. Trzajui se od bolova koji su ga probadali od malog prsta pa sve do ramena, razrijeio je vorove na desnoj ruci, a onda i noge. Prva mu je pomisao bila vrata, ali su ona bila zakljuana. Pokuao je i s telefonom. Noge su mu bile nesigurne i jo se dugo nije mogao osloboditi osjeaja da su mu sapete. Na kraju je doterurao do prozora, razgrnuo zastore, povukao prozore prema unutra i otvorio ih. U zaklonu s druge strane ceste Mackensen je usprkos hladnoi gotovo bio zaspao kad je vidio da se zastori Millerove sobe razmiu. Hitro je podigao puku i priekao da lik iza mreasta zastora povue prozore, a onda je opalio ravno u glavu spodobe na prozoru. Tane je Bayera pogodilo u vrat. Bio je mrtav i prije no to se njegovo truplo stropotalo natrake u sobu. Pucanj se mogao pripisati paljenju automobila. No to je moglo biti samo za trenutak. Za manje od minute, ak i u taj jutarnji sat, netko e poeti istraivati to se to zbilo.

Ne gubei ni sekunde, niti ne pogledavi u sobu s druge strane ulice, Mackensen se trkom sputao betonskim stubama. Istrao je kroz stranji prilaz, promiui pokraj mijealica za cement i gomile ljunka. ezdeset sekundi nakon pucnja ve je bio u svojim kolima, puka se nalazila u prtljaniku I on se odvezao. Jo dok je sjedao za volan i davao kontakt znao je da sve ba nije bilo u redu. Nije bio siguran da nije napravio neku pogreku. Vukodlak mu je naredio da ubije visokog i vitkog ovjeka. U kutu svijesti, meutim, inilo mu se da se na prozoru ocrtavao debeo ovjek. Prema onome to je video minule veeri, bio je siguran da je ustrijelio Bayera. Sam po sebi, to nije bio nekakav osobit problem. Kad ugleda mrtva Bayera na sagu, Miller e morati pobjei to ga noge budu nosile. Vratit e se svome jaguaru, kojega je parkirao pet kilometara dalje. Mackensen je mercedes usmjerio prema mjestu na kojem je posljednji put video jaguar. Poeo se gadno zabrinjavati istom kad je vidio da je prostor izmeu opela i kamiona prazan, prostor na kojem je sino u mirnoj ulici rezidencijalne etvrti stajao jaguar. Mackensen ne bi bio glavni Odessin krvnik da ga je lako zahvaala panika. Bio je i prije u mnogo gustih situacija. Za volanom svojih kola sjedio je nekoliko minuta i razmiljao. Ako je Miller ostavio Bayera iva, mislio je, moglo je to biti samo stoga to nita od njega nije izvukao ili pak zato to neto jest izvukao. U prvom sluaju nije poinjena nikakva teta. Mackensen je mogao s Millerom obraunati kasnije. Nije trebalo uriti. Ukoliko je Miller izvukao neto iz Bayera, mogla je to biti samo neka informacija. Samo bi Vukodlak mogao znati za kakvom to informacijom Miller traga a koju mu je Bayer morao odati. Stoga, unato strahu od Vukodlakova gnjeva, valja nazvati Nrnberg. Dvadeset je minuta potratio dok nije pronaao javnu telefonsku govornicu. Uvijek je imao pun dep kovanih novaca od jedne marke za meugradske razgovore. Kad je Vukodlak podignuo slualicu i saznao novost, obuzela ga je strana srdba i uasno je ispsovao unajmljenog ubojicu. Trebalo je protei nekoliko trenutaka da se primiri. Naite ga, glupane, i to brzo. Bog zna kamo je sad otiao.

Mackensen je svojem pretpostavljenom rastumaio da mora znati to je Bayer prije smrti mogao prepjevati Milleru. Na drugoj strani linije Vukodlak se zaas zamislio. Boe dragi dahnuo je krivotvoritelj. Ima krivotvoriteljevo ime. Kakvog krivotvoritelja, efe? upitao je Mackensen. Vukodlak se sabrao. Stupit u u vezu s tim ovjekom i upozoriti ga rekao je kratko. Tamo je Miller otiao. Izdiktirao je Mackensenu jednu adresu i dodao: Morate pojuriti u Osnabrck kao to nikad dosad niste jurili. Nai ete Millera na ovoj adresi ili ve negdje u gradu. Ako nije u toj kui, pretraujte grad dok ne naete jaguar. A ovaj put ne miite se od jaguara. To je jedino mjesto na koje se on ponovno vraa. Spustio je slualicu, zatim je opet podignuo i zatraio jedan broj u Osnabrcku. Kad ga je dobio, okrenuo je Osnabrck. U Stuttgartu Mackensen je drao slualicu zuj koje je odavao da je veza prekinuta. Slegnuo je ramenima i vratio se do kola. Pred njim je bila duga, naporna vonja, a zatim jo jedan posao. Bio je gotovo jednako umoran kao i Miller, kojemu je do Osnabrcka preostalo jo tridesetak kilometara. Ni jedan ni drugi nisu spavali ve dvadeset i etiri sata, a Mackensen uz to jo od jueranjeg ruka nije jeo. Skroz-naskroz prozebao od nonog bdjenja, udei za alicom kipue kave i za neim otrim, uao je u auto i krenuo na sjever za Westfaliju. XIV Na prvi pogled ni po emu se nije moglo znati da je Klaus Winzer nekad bio u SS-u. Bio je znatno ispod traene visine od metar i osamdeset, a uz to i kratkovidan. Kao etrdesetogodinjak bio je gojazan i blijed, kovrave plave kose i plah. U stvari, imao je jednu od najneobinijih karijera od svih esesovaca. Roen je 1924. kao sin stanovitog Johanna Winzera, vizbadenskog mesara, krupnog, neobuzdanog ovjeka, koji je jo od poetka dvadesetih godina bio vjerni sljedbenik Adolfa Hitlera i

Nacistike stranke. Iz najranije mladosti Klaus se sjeao kako se njegov otac vraao iz ulinih okraja s komunistima I socijalistima. Klaus se vrgao na majku i, na oevo zgraanje, prometnuo se u malena, slaba, kratkovidna I miroljubiva djeaka. Zazirao je od nasilja, sportova i pripadnitva Hitlerovoj omladini. Isticao se samo u jednoj stvari: jo kao desetogodinjak posve se privolio krasopisu i izradbi minijatura, zanimanju koje je otac smatrao dostojnim mekuaca. Kad su nacisti doli na vlast, mesaru je procvao posao. Kao nagradu za svoje prijanje usluge stranci, dobio je ekskluzivan ugovor za opskrbu mesom mjesnog esesovskog garnizona. Izrazito se oduevljavao gizdavom esesovskom mladei i usrdno se nadao da e jednog dana vlastita sina vidjeti u njezinim redovima. Klaus, meutim, nije pokazivao takvih sklonosti. Vie je volio dubiti u rukopise i praviti pokuse s obojenim tintama i krasopisom. Nastupio je rat. U proljee 1942. Klaus je navrio osamnaestu, godinu u kojoj se obavljalo novaenje. Za razliku od svojeg bunog, nasilnog oca, koji je mrzio idove, on je bio sitan, blijed I plaljiv. Nije udovoljio ni normama za inovnike poslove u vojsci, pa su ga s regrutacije otpravili kui. Bila je to zadnja kap ui za njegova oca. Johann Winzer sjeo je na berlinski vlak i odvezao se svojem starom prijatelju iz dana ulinih borbi koji se visoko uzdigao u redovima SS-a. Nadao se da e se taj ovjek zauzeti da i njegov sin ue u neku slubu Reicha. Prijatelj je doista bio voljan pomoi pa je pitao postoji li ita u emu se mladi Klaus istie. Sav posramljen, otac je priznao da mladi zna izraivati minijature. ovjek je obeao da e uiniti sve to je u njegovoj moi, ali je zatraio da Klaus za pokus izradi krasopisni pozdrav na pergamentu u ast esesovskog majora Fritza Suhrena. Klaus je u Wiesbadenu izradio to se od njega trailo, te je tjedan dana kasnije na sveanosti u Berlinu Suhren od svojih kolega dobio sveano ureeni manuskript. Suhren, tadanji zapovjednik koncentracionog logora Sachsenhausen, preuzeo je kasnije zapovjednitvo nad jo zloglasnijim Ravensbrckom. Francuzi su ga smaknuli 1945. godine. Na sveanosti u glavnom tabu RSHA u Berlinu svi su se divili lijepo ureenoj ispravi, a osobito stanoviti esesovski porunik Alfred

Naujocks. To je bio ovjek koji je u kolovozu 1939. izveo lani napad na radio-stanicu Gleiwitz, na njemako-poljskoj granici. Leevi logoraa u uniformama njemake vojske posluili su kao dokaz o poljskom napadu na Njemaku, to je Hitleru posluilo kao izlika za napad na Poljsku tjedan dana kasnije. Naujocks je pitao tko je izradio manuskript, a kad mu je reeno, zatraio je da se Klaus Winzer dovede u Berlin. Prije no to je i postao svjestan to se s njim zbiva, Klaus Winzer je primljen u SS, i to bez ikakve prethodne obuke. Poloio je zakletvu vjernosti, zatim zakletvu tajnosti. Reeno mu je da e biti pridodat jednom od najpovjerljivijih projekata Reicha. Zbunjeni vizbadenski mesar bio je u sedmom nebu. Projekt kojem je njegov sin pridodat provodio se pod pokroviteljstvom Odsjeka F estog ureda RSHA u radionici u berlinskoj ulici Dellbruck. U biti je stvar bila jednostavna: SS je nastojao krivotvoriti stotine tisua britanskih novanica od 5 funti i amerikih od 100 dolara. Papir se proizvodio u dravnoj tvornici papira za novanice Spechthausen, nedaleko od Berlina, a u radionici u Dellbruck Strasse nastojali su postii odgovarajui vodeni ig za britanske i amerike novanice. Klausa Winzera trebali su upravo zbog njegova poznavanja papira i tinti. Svrha ovog posla bila je da se Britanija i Amerika preplave lanim novcem i tako podruju privrede tih zemalja. U proljee 1943, kad je izraen vodeni ig za britanske novanice, izradba klieja prebaena je u 19. blok koncentracionog logora Sachsenhausen, gdje su idovski i neidovski grafiari radili po uputama SS-a. Winzerova zadaa bila je nadzor kvalitete, jer esesovci nisu imali povjerenja u svoje zatoenike, te su se bojali da e ovi uiniti namjerne greke. Za dvije godine Klaus Winzer je od svojih potinjenih nauio sve to su znali, a to je bilo sasvim dovoljno da postane izvanredan krivotvoritelj. Pri kraju 1944. u 19. bloku pristupili su izradbi lanih osobnih isprava za oficire SS-a, koje e ovi upotrijebiti nakon sloma Njemake. U rano proljee 1945. privatnom malom svijetu, koji je na svoj nain bio sretan u usporedbi s razaranjima koja su snala Njemaku kucnuli su posljednji trenuci.

Pala je naredba da se cijela operacija, pod zapovjednitvom esesovskog kapetana Bernarda Kruegera, prebaci iz Sachsenhausena u nepristupane austrijske planine. Kamionima su se svi prebacili na jug, i krivotvoritelji su se u naputenoj pivovari Redl-Zipfa u Gornjoj Austriji opet bacili na posao. Nekoliko dana prije svretka rata na rubu nekog jezera Winzer je slomljena srca promatrao kako milijuni funti i bilijuni dolara u prekrasno krivotvorenim novanicama tonu u jezerske dubine. Vratio se u Wiesbaden kui. Na svoje zaprepatenje jer SSu nikad nije nedostajalo mesa otkrio je da njemaki civili ljeta, 1945. godine, gotovo skapavaju. Wiesbaden su zaposjeli Amerikanci. Premda su Jenkiji imali hrane u izobilju, Nijemci su ivjeli u krajnjoj oskudici. Klausov otac, sada okorjeli antinacist, bio je posve slomljen. Ondje gdje je nekad sve bilo krcato unkama, s bljetavih kuka visio je jedan-jedini vijenac kobasica. Mati je Klausu objasnila da se sva hrana mora nabavljati na kartice koje izdaju Amerikanci. Sa zaprepatenjem je ustanovio da je te kartice na jeftinom papiru tiskala mjesna tamparija. Uzeo je nekoliko komada tih kartica i na nekoliko se dana povukao u svoju sobu. Kad se opet pojavio, zaprepatenoj je majci predao nekoliko araka kartica, koje su dostajale da se cijela obitelj prehrani est mjeseci. Ali, to su krivotvorene kartice zinula je mati. Klaus joj je strpljivo razjasnio ono u to je i sam vjerovao: nisu krivotvorene; samo su tiskane na drugom stroju. Otac ga je podrao. Da li ti, luda eno, misli da su kartice naeg sina loije od amerikih? Argument je bio neoboriv, osobito kad su naveer sjeli za obilnu veeru. Mjesec dana kasnije Klaus Winzer je sreo Otta Klopsa, razmetljivog, samopouzdanog ovjeka, kralja vizbadenskih vercera. Postali su ortaci. Winzer je izraivao beskonane koliine opskrbnih kartica, bonova za benzin, propusnica za kretanje izvan zone, vozakih dozvola, amerikih vojnih propusnica, potanskih tiskanica. Klops je s njima kupovao hranu, benzin, gume za kamione, najlonice, sapune, kozmetiku i odjeu. Dio plijena koristio je za to da i on i Winzerovi ive u blagostanju, a preostali je dio

prodavao po crnoburzijanskim cijenama. U roku od trideset mjeseci, do proljea 1948. Klaus Winzer je postao bogata. Na njegovu je raunu bilo pet milijuna reichsmaraka. Prestravljenoj majci rastumaio je svoju jednostavnu filozofiju: Isprava nije ni originalna ni krivotvorena. Ona je djelotvorna ili nedjelotvorna. Ako je svrha pasoa to da te provede kroz kontrolu, te on tome udovolji, onda je on valjan. U listopadu 1948. usud se po drugi puta grdno naalio s Klausom. Vlasti su provele novanu reformu. Reichsmarku su zamijenile njemakom markom. No umjesto da obraunaju marku za marku, jednostavno su dokinule reichsmarku i svakome dodijelile po 1000 novih maraka. Bio je uniten. Jo jednom je sve njegovo blago postalo hrpa papira. Stanovnitvu vie nisu trebali crnoburzijanci roba je stizala na trite pa je netko prijavio Klopsa, a Winzer je morao pobjei. Koristei se jednom od vlastitih meuzonskih propusnica, odvezao se u tab Britanske zone u Hannoveru i potraio posao u pasokom uredu Britanske vojne uprave. Preporuke amerikih vlasti u Wiesbadenu, koje je potpisao pukovnik amerikih zrakoplovnih snaga, bile su izvrsne. Kako i ne bi, kad ih je sam upisao? Britanski major koji je s njime razgovarao odloio je alicu aja i rekao molitelju: Nadam se da shvaate vanost toga da ljudi stalno imaju ispravne papire. Winzer je s najdubljom iskrenou uvjerio majora da to doista shvaa. Dva mjeseca kasnije svanuo mu je sretan dan. U nekoj je pivnici pijuckao pivo kadli je neki ovjek stupio s njim u razgovor. Neznanac se zvao Herbert Molders. Povjerio se Winzeru da Britanci tragaju za njim zbog ratnih zloina te da treba utei iz Njemake. No pasoe za Nijemce izdavali su iskljuivo Britanci, a on se nije usudio podnijeti molbu. Winzer je promrmljao da bi se to dalo urediti, ali da bi stajalo novca. Na njegovo zaprepatenje, Molders je izvadio pravu dijamantnu ogrlicu. Objasnio je da je slubovao u nekom koncentracionom logoru, te da je jedan od Zidova zatoenika pokuao kupiti slobodu obiteljskom dragocjenou. Molders je uzeo dragulje, pobrinuo se da idov upadne u prvu partiju za plinsku komoru i, protivno pravilima, zadrao mito.

Tjedan dana kasnije Winzer je izradio paso. Nije ga ak niti krivotvorio. Nije bilo potrebe. Pasoki ured primjenjivao je jednostavan sistem. U prvom odsjeku molitelji su podnosili svu svoju dokumentaciju i ispunjavali obrasce. Zatim su ostavljali svoje isprave radi obrade. Drugi odsjek ispitivao je krsne listove, osobne iskaznice, vozake dozvole kako se ne bi prokrao neki falsifikat, te sravnjivao papire s popisom traenih ratnih zloinaca. Ako je sve bilo u redu, ef odsjeka potpisao bi spise i proslijedio ih treem odsjeku. U treem odsjeku, nakon primitka suglasnosti, uzimali su prazan paso iz sefa u kojem su se pohranjivale putne isprave, popunjavali ga, lijepili moliteljevu fotografiju i predavali ga stranci koja bi dola po nj tjedan dana nakon predaje zahtjeva. Winzer se uspio ugurati u trei odsjek. Ispunio je tiskanicu zahtjeva na novo ime, popunio ceduljicu s odobrenjem drugog odsjeka i krivotvorio potpis nadlenog britanskog slubenika. Otiao je u drugi odsjek i uzeo devetnaest zahtjeva za pasoe i ceduljica s odobrenjem, umetnuo Moldersovu molbu i odobrenje i odnio sveanj majoru Johnstoneu. Johnstone je provjerio da li je priloeno svih dvadeset odobrenja, zatim otiao do sefa, izvadio dvadeset neispunjenih pasoa I predao ih Winzeru. Winzer ih je propisno ispunio, udario na njih slubeni ig i devetnaest knjiica uruio devetnaestorici radosnih molitelja. Dvadesetu je strpao u dep. U arhivu je uloeno dvadeset zahtjeva, tako da su svi izdati pasoi imali pokrie. Iste veeri uruio je Moldersu njegov novi paso i uzeo dijamantnu ogrlicu. Otkrio je svoj novi poziv. U svibnju 1949. osnovana je Savezna Republika Njemaka, pa je pasoki ured preao u ruke Dravnoj vladi Donje Saksonije, glavni grad koje je postao Hannover. Winzer je i dalje ostao na svojem poloaju. Nije vie imao nikakvih klijenata. Nije mu ih niti trebalo. Svakog je tjedna ispunjavao tiskanice za dobivanje pasoa i opremao ih fotografijama posve nepoznatih ljudi, fotografijama koje je kupovao kod nekog fotografa. Na taj je nain dolazio do neispunjenih pasoa. Jedino mu je jo trebao slubeni peat. Bilo je previe opasno da ga ukrade. Ponio ga je kui na jednu no i do jutra je imao

odljevak iga pasokog ureda Dravne vlade Donje Saksonije. Za ezdeset tjedana sabrao je ezdeset neispunjenih pasoa. Zahvalio je na slubi, crven od stida sasluao pohvale svojih pretpostavljenih, koji su mu zahvalili za briljiv i pedantan rad u slubi, otputovao iz Hannovera, u Antwerpenu prodao dijamantnu ogrlicu i upustio se u zgodan tiskarski posli u Osnabrcku u vrijeme kad se za dolare i zlato sve moglo kupiti znatno ispod trine vrijednosti. Nikad se ne bi upetljao u Odessu, samo da je Molders znao drati jezik za zubima. No kad je ovaj dospio meu prijatelje u Madridu, pohvalio se svojom vezom koja moe nabaviti originalne zapadnonjemake pasoe na lana imena svakome koji to trai. Potkraj 1950. jedan je prijatelj posjetio Winzera, koji je upravo poeo poslovati kao tiskar u Osnabrcku. Winzeru nije preostalo nita drugo nego da pristane. Od tada kad bi god koji Odessin ovjek zapao u nevolje, Winzer bi ga opskrbio novim pasoem. Sistem je bio savreno pouzdan. Winzer je traio samo fotografiju i dob ugroenog esesovca. Bio je, naime, zadrao kopiju svakog osobnog opisa koji je upisao u zahtjeve za putnice, koji su se u to doba ve nalazili u hanoverskoj arhivi. Uzeo bi prazni paso i u nj upisao osobne podatke koji su ve bili upisani u one zahtjeve za izdavanje pasoa iz 1949. godine. Ime je obino bilo posve svakodnevno, mjesto roenja obino daleko iza eljezne zavjese, pa se nije moglo ispitati, a datum roenja gotovo je posve odgovarao dobi esesovca. Zatim bi na ispravu udario peat Donje Saksonije. Pri preuzimanju pasoa ovjek bi vlastoruno u nj upisao svoje novo ime. Produenje pasoa bilo je takoer jednostavno. Nakon pet godina bivi bi esesovac podnio molbu za produenje valjanosti pasoa u bilo kojem glavnom gradu njemakih pokrajina s izuzetkom Donje Saksonije. Slubenik iz Bavarske, na primjer, zamolio bi Hannover: Jeste li vi izdali paso broj taj i taj 1950. nekom Walteru Schumannu, roenom tu i tu, dne toga i toga? U Hanno veru bi inovnik prelistao arhivu i odgovorio: Da. Bavarski slubenik, kojem je njegov kolega iz Hannovera potvrdio da je prvotni paso originalan, izdao bi nov paso, ovjeren u Bavarskoj.

Dokle god se nisu usporeivala lica sa zahtjeva u Hannoveru i s pasoa predanog u Miinchenu, nije moglo doi ni do kakvih problema. No takva se sravnavanja nikad nisu obavljala. Slubenici su se oslanjali na podatke, ovjerena odobrenja i brojeve pasoa, a ne na fotografije. Tek nakon 1955, pet godina poslije izdavanja originalnog pasoa u Hannoveru, morao je nosilac Winzerova pasoa traiti produljenje valjanosti pasoa. Kad bi jednom primio paso, traeni je esesovac mogao dobiti novu vozaku dozvolu, kartu socijalnog osiguranja, bankovni raun, kreditnu karticu, ukratko, posve nov identitet. Do proljea 1964. Winzer je izdao etrdeset i dva pasoa od svoje zalihe od ezdeset putnica. Ali mali je lukavac poduzeo i jednu mjeru opreza. Palo mu je na um da bi jednog dana Odessa mogla poeljeti da se otarasi njegove slube, a i njega samoga. Zato je on vodio malu arhivu. Nikad mu nisu bila poznata prava imena njegovih stranaka. Da napravi lani paso na novo ime, nisu mu niti bila potrebna. Izradio je kopiju od svake fotografije koja mu je poslata, zalijepio original u paso koji je slao natrag, a kopiju zadrao. Svaku je fotografiju nalijepio na tvrdi papir. Uz nju je upisao novo ime, adresu (adrese se upisuju u njemake pasoe) i broj novog pasoa. Spise je pohranjivao u posebnu fasciklu. Taj je fascikl bio njegovo ivotno osiguranje. Jedan je primjerak drao kod kue, a kopija se nalazila kod nekog cirikog odvjetnika ... Ako ikad Odessa zaprijeti njegovu ivotu, saopit e tim momcima ovo o fasciklu i upozorit ih da e, ako mu se ita dogodi, ciriki odvjetnik poslati kopiju spisa njemakim vlastima. Zapadnonjemake vlasti sravnit e fotografiju s fotografijom na tjeralici. I sam broj pasoa otkrio bi nakon provjere u esnaest zapadnonjemakih prijestolnica adresu vlasnika pasoa. Za tjedan dana bio bi on raskrinkan. Bio je to doista jednostavan sistem koji je Klausu Winzeru osiguravao ivot I dobro zdravlje. Taj je, eto, ovjek mirno vakao tost s demom, pijuckao kavu i itkarao naslovnu stranicu Osnabrck Zeitunga upravo tog petka oko pola devet kad mu je zazvonio telefon. Glas s druge strane linije bio je isprva odrjeit, a zatim umirujui.

 Uope nije rije o tome da biste dopali neugodnosti s nae strane Vukodlak ga je uvjeravao. Radi se samo o tom prokletom reporteru. Dato nam je do znanja da se zaputio do vas. Sve je u savrenu redu. Jedan od naih krenuo je za njim, te e se cijela stvar srediti jo danas. Ali vi morate otii od kue u roku od deset minuta. Postupit ete ovako ... Pola sata kasnije uzrujan je Klaus Winzer spakovao koveg, neodluno pogledao u smjeru sefa u kojem je drao onaj fascikl, zakljuio da mu nee biti potreban i zbunjenoj sluavci Barbari rekao da tog jutra nee ii u tiskaru. Odluio je poi na kratak odmor u austrijske Alpe. Nita toliko ne godi kao svje zrak. Barbara je otvorenih usta stajala na vratima dok se Winzerov kadett izvozio iz garae na ulicu I odvozio. U devet i deset dospio je do krianja koje je bilo est kilometara od grada i na kojem se izlazilo na auto-cestu. Dok se s jedne strane kadett uspinjao na autocestu, s druge je strane prema Osnabriicku silazio crni jaguar. U zapadnom dijelu grada Miller je na Saar Platzu naao benzinsku crpku. Zaustavio se kod pumpe i umorno izvukao iz automobila. Miii su ga boljeli, a vrat mu je bio posve ukoen. Od sinonjeg vina u ustima je imao okus po papagajskim izmetinama. Do vrha. Super rekao je slubeniku. Imate li telefon? Tamo je u kutu kazao je djeak. Uz put je Miller spazio automat za kavu, pa je u telefonsku kabinu uao sa alicom kipue kave. Prolistao je telefonski imenik Osnabriicka. Winzera je bilo nekoliko, ali se samo jedan zvao Klaus. Uz ime su stajala dva broja: jedan uz koji je stajalo tiskar, a drugi s oznakom stan. Bilo je 9 I 20, uredovno vrijeme. Miller je nazvao tiskaru. ovjek koji se odazvao oito je bio poslovoa. ao mi je, ali jo nije stigao. Obino je ovdje tono u devet. Bez sumnje e doi svakog trenutka. Nazovite opet za pola sata. Miller mu je zahvalio i razmislio da li da nazove stan. Bolje ne. Ako je kod kue, Miller se elio s njim osobno sastati. Zabiljeio je adresu i iziao iz kabine.

Gdje je Westerberg? upitao je radnika. Platio je benzin i ustanovio da mu je preostalo jo samo 500 maraka. Djeak je glavom pokazao prema sjeveru. Eno ga. Otmjena etvrt. Tamo stanuju sama gospoda. Miller je kupio plan grada i pronaao eljenu ulicu. Bila je udaljena svega desetak minuta. Kua je oito bila bogata, a cijeli je predio odavao da tu ive uspjeni poslovni ljudi. Ostavio je jaguar na kraju privoza i odetao do ulaznih vrata. Sluavka koja mu je otvorila jedva da je imala dvadesetak godina. Bila je vrlo lijepa. Srdano se osmijehnula. Dobro jutro. Trebao bih gospodina Winzera rekao joj je. Oh, otiao je, gospodine. I to prije dvadesetak minuta. Miller je razmislio. Nema sumnje da je Winzer bio na putu za tampariju te da je vjerojatno negdje zapao u guvu. teta. Nadao sam se da u ga uloviti prije nego to ode na posao. On nije otiao na posao, gospodine. Jutros nije. Otputovao je na odmor odgovorila je djevojka usluno. Miller je suzbijao osjeaj uasa. Na odmor? udno za ovo doba godine. Uz to brzo se snaao imali smo uglavljen sastanak za danas. Izriito me zamolio da doem ovamo. Ba mi je ao rekla je djevojka, oito zabrinuta. A otiao je tako naglo. S nekim je telefonski razgovarao u biblioteci, a onda se popeo na gornji kat. Kae: Barbara, znate, tako se zovem, Barbara, odlazim na odmor u Austriju. Tjedan dana, veli on. No dobro, nikad ga nisam ula da planira nekakav odmor. Rekao je da nazovem radionicu i kaem da ga nee biti tjedan dana, a onda je otiao. To nimalo nije nalik gospodinu Winzeru. On je tako staloen gospodin. U Milleru je poela umirati nada. Je li rekao kamo ide? upitao je. Ne. Nita. Samo da ide u austrijske Alpe. Nije dodao nikakvu adresu? Nita nije rekao kako da se s njim stupi u vezu?

 Ne. To i jest ono to je udno. Hou rei, a to e biti s tiskarom? Nazvala sam ih ba malo prije nego to ste vi doli. Jako su bili iznenaeni. Treba toliko toga posvravati. Miller je hitro razmiljao. Winzer je imao pola sata prednosti pred njim. Ako vozi 120 km na sat, mora da je odmakao 60 kilometara. Miller je mogao voziti 160 na sat, to znai da bi nadoknaivao 40 kilometara na sat. Dva bi mu sata trebala da ugleda Winzerova kola. Previe. Za dva sata mogao je ovaj stii bilo kamo. Uz to, nije bilo nikakva dokaza da vozi na jug, za Austriju. A onda, molim vas, bih li mogao govoriti s gospoom Winzer? upitao je. Barbara je zahihotala i nestano ga pogledala. Nema nikakve gospoe Winzer rekla je. Vi kao da ne poznate gospodina Winzera? Ne poznam. Nikad se nisam s njim sreo. No, on zapravo i nije stvoren za brak. Hou rei, vrlo je zgodan, ali se ne zanima za ene, ako shvaate to elim rei. On, dakle, ovdje ivi sam? Da, izuzmemo li mene. Hou rei, ja ovdje ivim. Ali znate, nije to nita opasno. S onog stanovita. Hihotala je. Shvaam. Hvala vam rekao je Miller i okrenuo se da ode. Nema na emu rekla je djevojka, gledajui za njim. Iao je stazom i uao u jaguar, koji je ve bio pobudio njezinu panju. Razmiljala je to bi bilo da je sada kada je gospodin Winzer odsutan pozvala tog zgodnog mladia da prenoi u kui prije no to se njezin poslodavac vrati. Promatrala je kako se jaguar tutnjei udaljuje, uzdahnula zbog onoga to se moglo zbiti i zatvorila vrata. Miller je utio da ga obuzima umor, potcrtan ovim posljednjim i, to se njega tie, konanim razoaranjem. Nagaao je da se Bayer ve iskoprcao iz spona te da je s hotelskog telefona u Stuttgartu nazvao Winzera i upozorio ga na opasnost. Bio je tako blizu, petnaest minuta od cilja, I gotovo je uspio. Sada je osjeao samo potrebu za snom.

Provezao se du srednjovjekovnih zidina starog grada, prema planu grada pronaao Theodor Heuss Platz, parkirao jaguar pred kolodvorom i otiao u Hohenzollern na drugoj strani trga. Imao je sreu. Odmah je dobio sobu. Popeo se po stubama, svukao i legao u krevet. Neto mu je kopkalo u podsvijesti, neto to nije obradio, neka sitnica u istrazi koju nije raistio. Ostalo je to nerazjanjeno i u pola jedanaest kad je zaspao. Mackensen se u sredite Osnabriicka dovezao u pola dva. Uz put se provezao pokraj kue u Westerbergu, ali tamo nije bilo nikakva znaka od jaguara. Odluio je nazvati Vukodlaka i upitati ima li to nova prije no to navrati u Winzerovu kuu. Pota zauzima jednu stranu Theodor Heuss Platza. Cijeli jedan kut i stranicu istog trga zaposjeo je kolodvor, a na treoj stranici smjestio se hotel Hohenzollern. im se Mackensen parkirao pokraj potanskog ureda, licem mu se razlio osmijeh. Jaguar za kojim je tragao nalazio se ispred glavnog gradskog hotela. Vukodlaku se vratilo raspoloenje. Sve je u redu. Panika je za trenutak svladana rekao je ubojici. Na vrijeme sam uhvatio krivotvoritelja i on se sklonio izvan grada. Upravo sam jo jednom nazvao njegovu kuu. Odgovorila mi je neka ena, vjerojatno slukinja. Kazala mi je da je njezin gazda otiao nepunih dvadesetak minuta prije no to ga je potraio mladi s crnim sportskim automobilom. Imam i ja novosti rekao je Mackensen. Jaguar je parkiran upravo tu na trgu, preda mnom. Sva je prilika da ovjek kojeg traimo sad spava u hotelu. Mogu ga srediti u hotelskoj sobi. Upotrijebit u priguiva. ekajte, ne budite brzopleti upozorio ga je Vukodlak. Razmiljao sam o neem. Zbog jedne stvari ne smije stradati u Osnabrcku. Slukinja je vidjela i njega i njegov auto. Vjerojatno bi to prijavila policiji i time svratila pozornost na naeg krivotvoritelja, a on je paniar. Ne mogu dopustiti da bude u to upleten. Sluavkin bi iskaz na nj bacio znatnu sumnju. Prvo nekakav telefonski poziv, zatim on na vrat na nos nestaje, pa onda stie neki mladi da ga

posjeti, a zatim tog mladia nalaze ustrijeljena u hotelu. Previe je toga. Mackensen je nabrao elo. Imate pravo. rekao je na kraju. Morat u ga srediti kad ode. Vjerojatno e se on jo nekoliko sati muvati traei put do krivotvoritelja. Nee ga nai. Da, jo neto. Ima li Miller uza se torbu za spise? Da rekao je Mackensen. Imao ju je sino kad je izlazio iz kabarea. I ponio ju je sa sobom kad se vraao u svoj hotel. A zato je nije ostavio u prtljaniku svojeg automobila? Zato ju je ponio u hotel? Zato to mu je vrlo vana. Shvaate li me? Da odgovorio je Mackensen. Radi se o tome rekao je Vukodlak da me vidio, te zna moje ime i adresu. Zna za vezu s Bayerom i krivotvoriteljem. A novinari stvari zapisuju. Ta torba za spise sada je neobino vana. Ako Miller i umre, taj kovei ne smije dopasti u ruke policiji. Shvatio sam. Vi elite i taj kovei? Ili ga se domognite, ili ga unitite izjavio je glas iz Nrnberga. Mackensen je na trenutak razmislio. Najbolji nain da se postignu obje stvari jest da u automobil podmetnem bombu. Povezana s ovjesom, eksplodirat e kad velikom brzinom na auto-cesti naleti na rupu. Izvrsno kazao je Vukodlak Hoe li biti uniten i kovei? Bomba koju imam na pameti spalit e auto, Millera i koveg i sve pretvoriti u pepeo. K tome, pri velikoj brzini sve to izgleda poput nesretnog sluaja. Eksplodirao spremnik za benzin, rei e svjedoci. teta. Moete li to izvesti? upitao je Vukodlak. Mackensen se nacerio. Oprema za ubijanje u njegovu prtljaniku bila je takva da bi je svaki ubojica mogao samo sanjati. Bilo je tu gotovo pola kile plastinog eksploziva i dva elektrina detonatora. Svakako progunao je. nema problema. Ali morat u priekati da se smrkne i tek se onda pribliiti autu.

Prestao je govoriti, zagledao se kroz prozor pote i lanuo u telefon: Nazvat u vas. Zvao je za pet minuta. ao mi je. Upravo sam vidio Millera s torbom u ruci kako ulazi u auto. Odvezao se. Raspitao sam se u hotelu. Prijavljen je tamo. Ostavio je prtljagu. Dakle, vratit e se. Ne treba se plaiti. Sredit u bombu i postaviti je noas. Miller se probudio malo prije jedan osvjeen i vedar. U snu se sjetio to ga je uznemiravalo. Odvezao se opet do Winzerove kue. Djevojka mu se vidno razveselila. Opet vi? nasmijeila se. Ba sam se zaputio kui rekao je Miller i pitao sam se koliko ste dugo ovdje u slubi? O, pa desetak mjeseci. Zato? Pa, budui da gospodin Winzer nije ovjek za brak, a budui da ste vi tako mladi, tko se brinuo o svemu prije nego to ste vi doli? Shvaam sad to vas zanima. Njegova gazdarica. Gospoica Wendel. Gdje je ona sada? U bolnici, gospodine. Umire, bojim se. Rak prsa, znate. Strano. Zato mi je i bilo tako udno to je gospodin Winzer onako odmaglio. Obilazio ju je svakog dana. Bio joj je odan. Ne da su ikad, no, znate, neto imali meu sobom, ali ona je kod njega cijelu vjenost, jo tamo od 1950, mislim, I zato mu je toliko stalo do nje. Uvijek mi govori: Gospoica Wendel je to tako radila itd. U kojoj je bolnici? upitao je Miller. Zaboravila sam. Ali, samo trenutak. Zapisano je u notesu kraj telefona. Donijet u ga. Vratila se za dvije minute i dala mu ime klinike, jednog ekskluzivnog privatnog sanatorija odmah izvan grada. Pronaavi put na karti, Miller se u klinici pojavio odmah poslije tri sata popodne. Rano poslijepodne Mackensen je proveo u kupovini neophodnih dijelova za bombu. Tajna sabotae rekao mu je jednom njegov instruktor sastoji se u to da potreptine budu

jednostavne. Tako jednostavne da ih moete nabaviti u svakom duanu. U eljeznariji kupio je napravu za lemljenje i komad lemila, namotaj crne vrpce za izoliranje, metar tanke ice i klijeta, tridesetak centimetara dugu pilu i tubu ljepila. U prodavaonici elektromaterijala nabavio je tranzistorsku bateriju od devet volta, aruljicu i dva komada fine jednoilne plastikom izolirane petamperske ice; jedna je ica bila plava, druga crvena, a svaki je komad bio dug otprilike tri metra. Mackensen je bio uredan ovjek i volio je da se negativni pol razlikuje od pozitivnog. U papirnici je kupio pet velikih akih gumica; duge su bile pet centimetara, iroke dva centimetra, a debele oko centimetar. U ljekarni je nabavio dva paketia prezervativa; svaki je sadravao tri komada kondoma. U dobro opremljenoj delikatesnoj radnji uzeo je kutiju finog aja. Bilo je to pakovanje od etvrt kile s poklopcem koji je vrlo fino prianjao. Kao dobru radniku, mrska mu je bila i sama pomisao na to da se eksploziv smoi. Poklopac kutije za aj izraen je tako da ne proputa ni zrak, a kamoli vlagu. Kad je sve pribavio, u hotelu Hohenzollern uzeo je sobu iz koje je mogao promatrati trg, tako da bi za vrijeme rada s vremena na vrijeme mogao baciti pogled na parkiralite, na koje e se, u to je bio siguran, Miller vratiti. Prije nego to je uao u hotel uzeo je iz prtljanika etvrt kile plastinog eksploziva, mekana poput plastelina, i jedan elektrini detonator. Sjedei za stolom do prozora, stalno nadzirui trg, sa alicom jake crne kave koja mu je trebala odagnati umor, dao se na posao. Bomba koju je izraivao bila je jednostavna. Prvo je u zahod bacio aj, zadravi praznu limenku. U njezinu je poklopcu karama za icu probio rupu. Uzeo je crvenu icu i odrezao komad od otprilike dvadeset i pet centimetara. Jedan je kraj zalemio na pozitivni pol baterije. Na negativni pol zalemio je dugu plavu icu. Svaku je icu povukao na svoju stranu, kako se ni sluajno ne bi dotaknule, i zavio ih izolirajuom vrpcom. Drugi kraj kratke crvene ice omotao je oko detonatora. Na isto mjesto uvrstio je kraj drugog, dugog, dijela crvene ice.

Smjestio je bateriju i ice u dno etvrtaste limenke od aja, tutnuo detonator duboko u plastini eksploziv i kutiju do vrha dopunio plastinim eksplozivom. Strujni krug je tako bio zgotovljen. Jedna je ica vodila iz baterije do detonatora, a druga od detonatora nije vodila nikamo; njezin goli zavretak strao je u zraku. Ali kad se ova dva sloboda kraka, jedan od crvene, a drugi od plave ice, dotaknu, strujni e se krug zatvoriti. Struja iz baterije aktivirat e detonator, koji e eksplodirati uz prasak. No taj e se prasak izgubiti u tutnju plastinog eksploziva koji je dostatan da razori dvije tri hotelske sobe. Preostao je jo jedino ureaj za okidanje. Mackensen je omotao ruke rupiem i savinuo otricu pile. Puknula je po sredini. Tako je dobio dva metalna komada od po petnaest centimetara. Oba su komada imala na krajevima po jednu rupicu, koje su inae sluile zato da se otrica privrsti za okvir pile. Sloio je pet gumica jednu na drugu, tako da su sve zajedno tvorile gumeni blok. Odvojivi tako polovice otrice, povezao ih je du gornje i donje strane gumenog bloka, tako da su petnaest centimetara duga eljeza strala paralelno jedno s drugim na razmaku od otprilike tri centimetra. Doimala su se poput krokodilskih ralja. Guma je bila samo na jednom kraju eljeza tako da je daljnjih desetak centimetara otrice razdvajao samo zrak. Da bi otpor ipak bio neto vei, te da se kraci ne bi prerano spojili, Mackensen je u otvorene ralje uglavio aruljicu i privrstio je ljepilom. Staklo nije dobar vodi elektriciteta. Skoro je sve bilo gotovo. Obje ice, crvenu i plavu, koje su virile iz kutije s eksplozivom provukao je kroz rupicu na poklopcu i utisnuo poklopac na njegovo mjesto. Jednu je icu zalemio za gornju otricu pile, a drugu za donju. Bomba je bila naoruana. Stane li tko na okida ili pak bude li naprava izloena iznenadnom pritisku, aruljica e se zdrobiti, dva e se eljeza spojiti, a elektrini krug iz baterije bit e uspostavljen. Preostala je jo samo jedna mjera opreza. Kako bi sprijeio da istureni dijelovi otrice istodobno dodirnu isti komad metala, to bi takoer zatvorilo strujni krug, navukao je svih est prezervativa preko okidaa, jedan preko drugoga, tako da je ureaj bio zatien od vanjskog aktiviranja

sa est slojeva tanke ali izolirajue gume. Ovo e, ako nita drugo, osujetiti sluajnu detonaciju. Pripravivi bombu, metnuo ju je na dno ormara zajedno s vrpcom za omatanje, klijetima i ostatkom ljepljive trake, to e mu sve biti potrebno da bombu ugradi u Millerov automobil. Zatim je naruio jo kave, kako bi ostao budan, i smjestio se do prozora da saeka Millerov povratak na parkiralite u sreditu trga. Nije mu bilo poznato kamo je Miller otiao, a to ga nije niti zanimalo. Vukodlak ga je uvjerio da ne postoji nita po emu bi Miller mogao otkriti krivotvoriteljevo sklonite, i to je bilo u redu. Kao pravi strunjak, Miller je bio spreman obaviti svoj posao, a sve ostalo prepustiti pretpostavljenima. Nije mu bilo teko priekati. Znao je da e se Miller, prije ili kasnije, vratiti. XV Bez ikakve ljubeznosti lijenik je promotrio posjetitelja. Miller, koji nije volio kravate i ovratnike I koji ih je kad god je samo mogao izbjegavao, nosio je bijelu najlonsku majicu okrugla ovratnika, a preko nje crn pulover s rolovratnikom. Preko te odjee imao je crni blejzer. Lijenik mu je svojim nastupom jasno davao do znanja da bi kravata i standardni ovratnik bili primjereniji za posjet bolnici. Njezin neak? ponovio je iznenaeno. udno. Pojma nisam imao da gica Wendel ima nekog neaka. Vjerujem da sam ja njezin jedini ivi roak kazao je Miller. Jasno je da bih doao mnogo ranije samo da sam znao u kakvom je stanju teta, no gospodin Winzer nazvao me tek jutros I zamolio me da je obiem. Gospodin Winzer obino sam dolazi nekako u ovo doba primijetio je lijenik. Morao je, ini se, otputovati kazao je Miller uljudno. Barem mi je tako jutros telefonirao. Rekao je da e biti odsutan nekoliko dana, pa me zamolio da je umjesto njega posjetim.

 Otputovao? Zbilja neobino. Vrlo udno. Lijenik je na trenutak neodluno zastao a onda rekao: Ispriajte me na asak. Miller ga je promatrao kako izlazi iz predvorja u kojem su razgovarali i ulazi u malu kancelariju. Kroz otvorena vrata uo je ulomke razgovora koji je lijenik telefonski vodio s Winzerovom kuom. Stvarno je otiao? ... Jutros? ... Nekoliko dana? ... Oh, ne, hvala vam, gospoice. Samo sam elio provjeriti hoe li je popodne posjetiti. Lijenik je spustio slualicu i vratio se u predvorje. udno promrmljao je. Gospodin Winzer je dolazio tono kao sat sve otkad je gica Wendel ovamo dopremljena. Oito je to vrlo brian ovjek. No, bit e mu najbolje da se pouri eli li je jo jednom vidjeti. Vrlo, vrlo joj je slabo, znate. Miller je poprimio tuan izraz. Tako mi je i rekao preko telefona lagao je. Jadna tetica. Naravno, budui da ste njezin roak, moete na asak do nje. Ali, moram vas upozoriti, ona vrlo rijetko govori suvislo, pa vas moram zamoliti da budete to je mogue krai. Izvolite ovuda. Doktor je poveo Millera kroz nekoliko hodnika zgrade koja je neko oito bila velika obiteljska kua i koja je sada preureena u bolnicu. Stali su pred jednim vratima. Tu je ona rekao je lijenik i propustio Millera unutra, a zatim za njim zatvorio vrata. Miller je uo njegove korake koji su se udaljavali niz hodnik. Soba je bila u polumraku, i sve dok mu se oi nisu svikle na mutno svjetlo zimskog popodneva koje je prodiralo kroz malko razmaknute zastore, nije u krevetu mogao razaznati zgrene enine obrise. Pod eninom glavom i ramenima podmetnuto je nekoliko jastuka, ali su njezina spavaica i lice bili toliko blijedi da su se gotovo stopili s posteljinom. Oi su joj bile sklopljene. Millerove nade da e preko nje nai trag iezlog krivotvoritelja bile su vrlo, vrlo slabe. Proaptao je: Gospoice Wendel. Vjee su zatreperile i podigle se.

Gledala ga je bezizraajno i Miller je posumnjao da ga uope vidi. Ponovno je sklopila oi i poela nepovezano mrmljati. Prikuio joj se blie kako bi uhvatio izriaje koji su s njezinih sivih usana tekli jednolino i bez ikakve meusobne veze. Malo se to razabiralo. Govorila je neto o Rosenheimu znao je da je to neko seoce u Bavarskoj moda svojem rodnom mjestu. Zatim neto o nekim odjevenima u bijelo, tako lijepo, tako jako lijepo. A zatim su slijedile rijei koje nisu znaile ba nita. Miller joj se jo blie nagnuo. Gospoice Wendel, ujete li me? Umirua ena i dalje je gunala. Miller je uhvatio ovo: Svi su nosili molitvenike i kitice cvijea, svi su bili u bijelom, tako nevini tada. Miller se namrtio nastojei shvatiti o emu je rije. U bunilu ena se sjeala svoje prve priesti. Kao i on, i ona je nekad bila rimokatolik. ujete li me, gospoice Wendel? ponovio je bez ikakve nade da e ga shvatiti. Otvorila je opet oi i zapiljila ih u njega, u bijeli ovratnik, crnu tkaninu na prsima i crn kaputi. Na njegovu prepast, opet je zatvorila oi, a njezinim je ravnim prsima prostrujao gr. Miller se zabrinuo. Pomislio je da bi bilo najbolje da pozove lijenika. A tada su dvije suze iz svakog oka po jedna skliznule niz blijede obraze. Plakala je. Jednu je ruku polako pomicala po pokrivau prema njegovoj ruci, kojom se oslonio o krevet kad se nadnimio nad nju. Nenadanom snagom, ili moda oajem, zgrabila ga je za zglob. Miller se ba spremio da se oslobodi njezina stiska i ode bio je uvjeren da mu ne moe nita rei o Klausu Winzernu kadli je ona posve razgovijetno rekla: Blagoslovite me, oe, jer sam grijeila. Nekoliko trenutaka nije razumijevao. A onda, kako mu je pogled skliznuo na vlastita prsa, shvatio je zabludu u koju je ena zapala zbog mutnog osvjetljenja. Dvije se minute lomio da li da je ostavi i vrati se u Hamburg ili pak da li da riskira vlastitu duu i jo jednom pokua preko krivotvoritelja otkriti gdje je Eduard Roschmann. Ponovno se nadvio nad krevet. Dijete moje, spreman sam uti tvoju ispovijed.

Zatim je poela govoriti. Umornim, beivotnim glasom izvirala je povijest njezina ivota. Rodila se i odrasla u bavarskim poljima i umama. Roena 1910, sjeala se kako je njezin otac otiao u prvi svjetski rat i kako se nakon tri godine poslije primirja iz 1918. godine vratio ogoren i ljut na one kapitulante u Berlinu. Sjeala se politikog nemira na poetku dvadesetih godina i pokuaja pua u oblinjem Miinchenu, kad je gomila predvoena ulinim hukaem Adolfom Hitlerom, pokuala svrgnuti vladu. Njezin se otac kasnije pridruio tom ovjeku i njegovoj stranci, i kad je napunila dvadeset i tri godine, huka i njegova stranka preuzeli su vlast u Njemakoj. Slijedili su zatim ljetni izleti Saveza njemakih djevojka, sluba tajnice kod gauleitera Bavarske i plesovi sa zgodnim, plavokosim mladiima u crnim uniformama. Ali ona se razvila u runu, visoku, koatu, nespretnu djevojku konjskog lica i malja iznad gornje usnice. Miju je kosu vezala u pundu, a nosila je teku odjeu i goleme cipele. Negdje oko tridesete godine spoznala je da se nikad nee udati. Ogorena i puna mrnje, godine 1939. postala je tamniarka u logoru Ravensbruck. Govorila je o ljudima koje je ibala i batinala, danima moi i okrutnosti u brandenburkom logoru. Suze su joj postojano tekle niz obraze, a prsti stiskali Millerovu ruku u strahu da se on ne bi zgrozio i napustio je prije nego to dovri svoju pripovijest. A poslije rata? upitao ju je blago. Tada su nastupile godine tumaranja. SS ju je napustio, saveznici su je progonili. Radila je po kuhinjama kao sudoperka. Prala je tanjure i spavala po prenoitima Vojske spasa. A onda je 1950. srela Winzera, koji je, tragajui za kuom koju bi kupio, odsjeo u nekom hotelu u Osnabrcku. Bila je konobarica. Taj mali neupadljivi ovjek kupio je kuu i predloio joj da doe k njemu i da mu vodi kuanstvo. Je li to sve? upitao je Miller kad je prestala pripovjedati. Da, oe. Dijete moje, zna da ti ne mogu dati oprost ako mi ne ispovijedi sve svoje grijehe. To je sve, oe. Miller je duboko uzdahnuo.

 A to je s krivotvorenim pasoima? Onima koje je on izraivao za esesovce u bijegu. Nekoliko je trenutaka utjela i Miller se pobojao da e opet zapasti u besvjesno stanje. Vi i za to znate, oe? Znam. Ja ih nisam radila rekla je. Ali ste znali za njih. Znali ste to je radio Klaus Winzer. Jesam proaptala je. On je sada otputovao rekao je Miller. Ne, nije. Klaus nije. Ne bi on mene ostavio. Vratit e se. Znate li kamo je otiao? Ne, oe. Jeste li sigurni? Promisli, dijete moje. Primorali su ga da pobjegne. Kamo bi se mogao skloniti? Iznurena glava polako je dala znak da ne zna. Ne znam, oe. Ako mu budu prijetili, izvui e se fasciklom. Rekao mi je to. Miller se trgnuo. Pogledao je enu, ije su se oi sklopile kao da je usnula. Kakav fascikl, dijete moje? Razgovarali su jo nekih pet minuta, a zatim je netko tiho kucnuo na vrata. Miller se oslobodio eninih prsta i ustao. Oe .. . Glas je bio aloban, moleiv. Okrenuo se. Zurila je u njega iroko otvorenih oiju. Blagoslovite me, oe. Preklinjala ga je. Miller je uzdahnuo. Bio je to smrtni grijeh. Nadao se samo da e to negdje netko razumjeti. Podigao je desnu ruku i napravio znak kria. In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti, Ego te absolvo a peccatis tuis. ena je duboko uzdahnula, sklopila oi i zapala u besvjesno stanje. Vani, na hodniku, ekao je lijenik. Mislim da ste bili posve dovoljno kod nje rekao je. Miller je kimnuo.

 Da. Zaspala je sada rekao je. Doktor se navirio unutra i zatim posjetitelja ispratio do predvorja. Koliko e jo? upitao je Miller. Vrlo je to teko rei. Dva dana, moda tri. Vie nee. Jako mi je ao. No, da. Hvala vam to ste mi dopustili da je vidim. kazao je Miller. Lijenik mu je irom otvorio vrata. Oh, da. Samo jo neto, doktore. Naa je obitelj katolika. Zamolila je sveenika. Posljednja pomast, znate. Da, naravno. Hoete li se vi za to postarati? Svakako rekao je lijenik. Nisam to znao. Pobrinut u se za to jo ovog poslijepodneva. Hvala vam to ste mi to rekli. Zbogom. Bilo je ve kasno poslijepodne i mraak se pretvarao u no kad se Miller dovezao natrag na Theodor Heuss Platz i jaguar parkirao dvadesetak metara od hotela. Preao je cestu i povukao se u svoju sobu. Mackensen je promatrao njegov dolazak. Stavio bombu u putnu taku i spustio se u foaje, platio raun za narednu no rekao je da e otii ujutro vrlo rano i krenuo do svojeg automobila. Postavio ga je tako da je mogao nadzirati ulaz u hotel i jaguar i spremio se na daljnje ekanje. Na cesti je jo uvijek bilo previe ljudi a da bi se mogao latiti jaguara, a osim toga, Miller je svakog trenutka mogao izii iz hotela. Ukoliko bi se Miller odvezao prije nego to bi Mackensen ugradio bombu, ubojica bi ga uhvatio na otvorenoj cesti nekoliko kilometara izvan Osnabriicka, sredio ga I ukrao mu torbu. Ako Miller zanoi u hotelu, Mackensen e bombu ugraditi u sitne sate kad nikoga ne bude u blizini. U svojoj sobi Miller se naprezao da se sjeti jednog imena. ovjekovo lice prizvao je u pamet, ali ime mu je jo uvijek nedostajalo. Bilo je to nekako ba prije Boia 1961. godine. Nalazio se u novinarskoj klupi hamburkog pokrajinskog suda i ekao da otpone suenje za koje se bio zainteresirao. Prispio je bio ba na svretak prethodnog suenja. Nad optuenikom klupom bio je neki ovjeuljak lisijeg izgleda, a branitelj je apelirao na blagost, istiui

da su upravo u predboinom razdoblju, te da njegov klijent ima enu i petero djece. Miller se bio prisjetio da je u sudnici opazio iscrpljeno lice optuenikove ene. U posvemanjem oaju sakrila ga je rukama, kad je sudac, obrazlaui da bi kazna bila i dua da nije branitelj apelirao na milost, izrekao presudu od osamnaest mjeseci zatvora. Javni tuilac opisao je osuenika kao jednog od najvjetijih hamburkih provalnika u sefove. etrnaest dana kasnije Miller je u nekom baru, dvjestotinjak metara od Reeperbahna, pio s jednim od svojih poznanika iz podzemlja. Imao je dovoljno novaca, jer je tog dana dobio honorar za veu foto-reportau. U dnu prostorije neka je ena ribala pod. Prepoznao je zabrinuto lice ene provalnika koji je osuen prije dva tjedna. U nastupu velikodunosti, koji je kasnije poalio, tutnuo joj je 100 maraka u pregau i otiao iz lokala. U sijenju je primio pismo iz hamburkog zatvora. List je bio vrlo, vrlo nepismen. Ona se ena kod ankera bila raspitala za njegovo ime i dojavila ga svojem muu. Pismo je bilo poslano asopisu za koji je ponekad radio. Dostavili su mu ga. Dragi gospodine Miller, ena mi je pisala to ste uradili neposredno prije Boia. Nikad vas nisam vidio i ne znam zato ste to uinili, ali vam elim toplo zahvaliti. Stvarno ste gospodin. Taj je novac pomogao da Doris i djeca lijepo provedu Boi i Novu Godinu. Ako bih vam ikad kako mogao uzvratiti, samo mi se, molim vas, javite. S potovanjem va . .. No, koje je ono ime bilo potpisano u dnu lista? Koppel. Tako je. Viktor Koppel. Molei Boga da Koppel opet nije dopao zatvora, Miller je izvadio adresar s imenima i telefonskim brojevima svojih veza u podzemlju, povukao hotelski telefon na koljena i poeo nazivati prijatelje iz hamburkog polusvijeta. Koppela je uhvatio u pola osam. Budui da je bio petak uveer, nalazio se s gomilom prijatelja u lokalu, i Miller je preko telefona mogao uti i juke-box. Svirali se Beatlesi, Want to Hold Your Hand, ba ono to ga je te zime izvodilo iz ivaca, jer se posvuda i stalno sviralo. Uz malu pomo, Koppel se sjetio i njega i poklona koji je prije dvije godine dao Dorris. Koppel je oito bio supijan.

 Vrlo lijepo je to bilo od vas, gospodine Miller, vrlo lijepo. Sluajte. Vi ste mi iz zatvora napisali da ako bude ita to biste mogli za me uiniti. .. Sjeate se? Koppelov je glas postao oprezan. Da, sjeam se. Pa, potrebna mi je mala pomo. Ne velika. Hoete li mi pomoi? rekao je Miller. Mukarac iz Hamburga i dalje je bio sumnjiav. Nemam uza se ba mnogo, gospodine Miller. Ne trebam posudbu rekao je Miller. Platit u vam za posao. To je mali posli. Iz Koppelova glasa izbijalo je olakanje. Aha, shvaam. Da, svakako. Gdje ste? Miller mu je sve rastumaio. Otiite samo na hamburki kolodvor i prvim se vlakom dovezite u Osnabriick. Nai emo se na kolodvoru. Jo samo jedno: ponesite svoj alat. Znate, gospodine Miller, nikad ne radim izvan svojeg revira. Nemam pojma o Osnabrcku. Miller je preao na hamburku atru. Igrarija, Koppel. Prazno, vlasnik otputovao, a unutra svega i svaega. Izvidio sam, i nema nikakvih potekoa. U Hamburgu moete biti do doruka s punom vreom love, i nitko nee postavljati nikakvih pitanja. ovjeka nee biti cijeli tjedan. Moete se osloboditi materijala prije nego to se vrati, a cajkani e ionako misliti da je lokalna stvar. A to je s mojim putnim trokovima? upitao je Koppel. Isplatit u ih kad doete ovamo. Imate vlak u devet sati. Ostaje vam jedan sat vremena. Zato krenite. Koppel je duboko uzdahnuo. U redu. Bit u na tom vlaku. Miller je spustio slualicu, zamolio hotelsku telefonisticu da ga nazove u jedanaest i zadrijemao. Vani je Mackensen i dalje ostao na svojoj samotnoj strai. Odluio se latiti jaguara u pono samo ako se Miller dotle ne pojavi. No Miller je napustio hotel u etvrt dvanaest, preao trg i uao u kolodvorsku zgradu. Mackensen se iznenadio. Iziao je iz

mercedesa i zavirio u kolodvorsko predvorje. Miller je stajao na peronu I iekivao neki vlak. Kamo odlazi prvi vlak s ovog perona? pitao je Mackensen jednog nosaa. Za Mnster u jedanaest i trideset odgovorio je ovjek. Mackensen se pitao zato bi se Miller povezao vlakom kad ima automobil. I dalje zbunjen, vratio se u svoj mercedes i nastavio ekati. U jedanaest i trideset i pet otkrio je u emu je stvar. Miller se vraao iz kolodvorske zgrade u drutvu sitnog, loe odjevenog mukarca koji je nosio crnu konatu taku. Bili su zauzeti razgovorom. Mackensen je opsovao. Od svega to je mogao zamisliti, najgore je bilo ba to da se Miller s drutvom odveze u jaguaru. To bi znatno otealo budue ubojstvo. Na njegovo olakanje dva su mukarca prila jednom taksiju, ula u nj i odvezla se. Odluio je da se za dvadeset minuta lati jaguara, koji je jo bio parkiran dvadesetak metara ispred njega. U pono je trg bio sasvim pust. Mackensen je kliznuo iz kola. Ponio je depnu bateriju i tri mala orua, priao jaguaru, ogledao se i ukliznuo poda nj. Znao je da e mu se za nekoliko minuta odjea uprljati i smoiti u blatu i bljuzgavici. No to je bilo najmanje to ga je zabrinjavalo. Baterijom je potraio bravicu haube. Trebalo mu je dvadeset minuta da je otvori, a onda je poklopac stroja odskoio otprilike tri centimetra. Jednostavnim pritiskom odozgor moi e ga ponovno zakljuati kad obavi posao. Nije se makar morao truditi da provaljuje u kola kako bi poklopac oslobodio iznutra. Vratio se u mercedes i prebacio bombu do sportskih kola. ovjek nagnut nad otvorenim poklopcem motora privlai malu panju, ako se uope tko na nj i osvre. Prolaznici pretpostavljaju da to vlasnik prtlja po vlastitom automobilu. icom je privrstio pakleni stroj u unutranjost automobilske koljke. Fiksirao ga je tono ispred vozaeva sjedala. Bit e jedva metar od Millerovih prsa kad eksplodira. Napravu za okidanje, koja je s eksplozivnim nabojem bila povezana dva i pol metra dugim icama, spustio je mimo motora gotovo do razine tla.

Podvukavi se ponovno pod kola, provjerio je baterijom prednji ovjes. Za pet minuta otkrio je mjesto koje mu je odgovaralo. Stranji dio okidaa vrsto je svezao za polugu ovjesa. Otvorene ralje naprave, omotane gumom i razdvojene aruljicom, utisnuo je meu dva navoja snane opruge prednjeg desnog amortizera. Kad je bombu vrsto uglavio, tako da ni sluajno nije mogla iskliznuti i pasti za vrijeme vonje, izvukao se ispod auta. Procijenio je da e amortizer na prvoj rupi pri velikoj brzini pritisnuti okida i slomiti aruljicu koja razdvaja njegove ralje, te da e tako uspostaviti kontakt izmeu dvaju dijelova otrica. Kad se to desi, Miller i njegovi inkriminirajui dokumenti razletjet e se u komadike. Na kraju je Mackensen suvinu icu koja je povezivala naboj s okidaem uredno namotao I privrstio je o asiju kako se ne bi vukla po zemlji i ogulila o kolnik. Sredivi i to, spustio je poklopac motora i zatvorio ga. Vratio se na stranje sjedite mercedesa, sklupao i pridrijemao. Obavio je, smatrao je, dobar posao. Miller je taksistu rekao da ih poveze na Saar Platz, gdje ga je isplatio i otpustio. Koppel je imao lijep obiaj da za vonje dri jezik za zubima. Usta je otvorio tek kad je taksi nestajao u smjeru grada. Nadam se da znate to radite, gospodine Miller. Znate, malo je udno da vi, reporter i tako to, ulazite u ovakvu stvarcu. Koppel, ne trebate se nimalo brinuti. Mene zanima samo sveanj isprava koji se nalazi u sefu te kue. Ja u uzeti to, a vi sve ostalo to se tamo nalazi. O. K.? No, budui da ste to vi, u redu. Idemo. Samo jo jedno. U kui stanuje slukinja rekao je Miller. Rekli ste da je kua prazna prosvjedovao je Koppel. Ako se ona pojavi, kidam. Ne elim imati udjela ni u kakvoj oruanoj pljaki. Priekat emo do dva. Tada e tvrdo spavati. Odetali su kilometar, koliko je bilo do Winzerove kue, hitro se obazrli i mugnuli kroz dvorina vrata. Da ne idu ljunkom, dva su mukarca pola po travi du automobilskog privoza, a zatim prela travnjak i sakrila se u grmlju rododendrona koje je bilo ispred prozora onoga to je izgledalo kao radna soba.

Koppel, koji se kretao poput zvjerice koja se prikrada kroz ipraje, obiao je kuu, ostavivi Millera da uva torbu s alatom. Kad je vratio, proaptao je: Kod slukinje je jo svjetlo. Prozor sa stranje strane u potkrovlju. Ne usuujui se puiti, sjedili su jedan sat i drhturili pod debelim zimzelenim liem. U jedan sat poslije pola noi Koppel je opet bio otiao u izvianje i izvijestio da je u djevojinoj sobi svjetlo utrnuto. Sjedili su jo dobrih deset minuta, a onda je Koppel stisnuo Millerovo zapee, uzeo torbu i preko mjeseinom obasjane tratine otapkao do prozora radne sobe. Negdje u daljini zalajao je neki pas, a u jo veoj udaljenosti zacviljela je guma nekog automobila koji je hitao kui. Na njihovu sreu, prostor ispod prozora radne sobe jo je bio u sjeni. Koppel je upalio bateriju I svjetlom preao prozorske okvire, a zatim i preku koja je dijelila gornji dio od donjega. Prozor je bio vrst i solidan, osiguran protiv provale, ali nije bio opremljen alarmnim sistemom. Koppel je otvorio torbu i na trenutak se nadvio nad nju. Izvadio je navoj ljepljive trake, napravu za otepljivanje odljeva nasaenu na tap, reza za staklo s dijamantom na vrhu i gumeni eki. Sa zamjernom je spretnou na staklu izrezao savren krug, tik ispod prozorske kvake. Za svaki sluaj preko diska je nalijepio dva duga komada ljepljive trake, s time to je krajeve tih traka nalijepio na neizrezani dio prozora. Izmeu traka utisnuo je otepljiva, koji je dobro ovlaio. Drei drak otepljivaa u lijevoj ruci, gumenim je ekiem otro udario po izloenu dijelu izrezana okna. Nakon drugog udarca ulo se pucketanje i disk je potisnut u sobu. Obojica su se umrtvila iekujui moebitnu reakciju, ali se nita nije ulo. I dalje drei otepljiva, na ijem je kraju s unutranje strane prozora bio stakleni disk, Koppel je strgnuo komade ljepljive trake. Navirivi se kroz prozor, opazio je debeli sag, udaljen otprilike metar i pol, i trzajem zgloba hitnuo je stakleni disk i otepljiva unutra, tako da su bezglasno pali na sag. Proturivi ruku kroz rupu, domogao se kvake i otvorio donji prozor. Brzo poput muhe provukao se kroza nj, a Miller ga je sa

znatno veim oprezom slijedio. U usporedbi s mjeseinom na travnjaku, u sobi je bilo tamno kao u rogu, ali Koppel se ponaao kao da savreno vidi. Psiknuo je: Tiho. Miller je stao kao ukopan, dok je provalnik mirno zatvorio prozor i navukao zastore. Proao je kroz sobu, nagonski obilazei namjetaj, i zatvorio vrata koja su vodila u hodnik. Tek je tada upalio depnu bateriju. U njezinu svjetlu ocrtavao se pisai stol s telefonom, zidna polica s knjigama, duboki naslonja i, na kraju, zgodan kamin obzidan crvenom ciglom. Koppel se neujno stvorio tik do Millera. Ovo mora da je radna soba, efe. Nemogue je da postoje dvije ovakve sobe, sa dva kamina od cigli, u jednoj kui. Gdje je poluga kojom se otvara ovaj zid? Ne znam promrmljao je Miller oponaajui provalnikovo mrmljanje. Koppela je iskustvo nauilo da je mrmljanje daleko tee otkriti no apat. Morat ete je nai dodao je Miller. Pa nisam valjda aav. To moe potrajati stoljeima. Posjeo je Millera na stolac i upozorio ga da nikako ne skida svoje oferske rukavice. Uzevi torbu, Koppel je pristupio kaminu. Na glavu je stavio svojevrstan dra u koji je tako uglavio bateriju da mu je bacala svjetlo tono ispred oiju. Centimetar po centimetar pretraivao je cigle, pipajui osjetljivim prstima za udubinama, izboinama usjecima ili upljinama. Zatim je, kad je sve do kraja ispitao, otrim noiem iznova poeo provjeravati pukotine. U pola etiri naiao je na ono za im je tragao. Otrica je skliznula u prorez izmeu dviju cigli i neto je slabano kljocnulo. Cigleni zid veliine ezdeset sa ezdeset centimetara isturio se za otprilike dva centimetra. Stvar je bila tako savreno izvedena da se prostim okom pomaknuti kvadrat nije mogao razlikovati od ostalih cigli. Koppel je irom otvorio vrata, koja su s lijeve strane visjela na beumnim eljeznim arkama. Kvadrat od cigli bio je ugraen u metalni umetak koji je predstavljao vrata. Iza vrata zraka Koppelove lampice osvijetlila je prednji dio malog zidnog sefa.

Svjetiljka je i dalje gorjela, a Koppel je oko vrata stavio stetoskop i namjestio slualice. Nakon to je pet minuta zurio u bravu s etiri kombinacije prislonio je stetoskop na mjesto iza kojega se, po njegovu miljenju, nalazio ureaj i poeo okretati prvi prsten s kombinacijama. Tri metra udaljen, Miller je sa svojeg stolca promatrao provalnikov rad i postajao sve nervozniji. Koppel je, meutim, bio sasvim miran, zaokupljen poslom. Uz to, znao je da je vrlo malo vjerojatno da e sada bilo koga uzbuniti da pretrauje radnu sobu. Bili su nepomini. Ulaenje, kretanje po prostoriji i izlazak bili su opasni trenuci. Trebalo mu je etrdeset minuta da otvori i posljednji zasun. Mirno je gurnuo vrata sefa i okrenuo se Milleru, a zraka njegove lampice osvijetlila je stol na kojem su se nalazila dva srebrna svijenjaka I teka starinska burmutica. Bez ijedne rijei Miller se podignuo i pristupio Koppelu. Uzeo je svjetiljku s provalnikova ela I osvijetlio unutranjost sefa. Tamo je bilo nekoliko svenjeva novanica. Izvukao ih je i predao zahvalnu provalniku, koji je tiho zviduknuo. Fiuk je bio takav da se mogao uti tek na vrlo maloj udaljenosti. Gornja polica sefa sadravala je samo jednu stvar: ukastu mapu od manilske konoplje. Miller ju je izvukao, irom otvorio i poeo razgledavati listove koji su se u njoj nalazili. Bilo ih je etrdesetak. Na svakom je bila po jedna fotografija i nekoliko natipkanih redaka. Kad je doao do osamnaestog, zastao je i glasno rekao: Boe dragi. Tiho promrljao je Koppel naglo. Miller je zaklopio fascikl, vratio svjetiljku Koppelu i rekao: Zatvorite to. Koppel je utisnuo vrata na njihovo mjesto i okrenuo brojanik ne samo tako da vrata budu zatvorena, nego da i brojke na njemu budu u onom istom redoslijedu kako ih je i naao. Nakon toga je vrsto pritisnuo cigle i vratio ih u prvotan poloaj. uo se jo jedan kljocaj i sef je opet bio zakljuan.

Gurnuo je novanice u dep bio je to novac koji je Winzer primio za svoja posljednja etiri pasoa i preostalo mu je samo da u svoju konatu torbu poloi svijenjake i burmuticu. Iskljuivi bateriju, poveo je Millera za ruku do prozora, povukao zastore opet ulijevo i udesno te pomno onjuio situaciju. Travnjak je bio pust, a mjesec je zaao za oblak. Koppel je otvorio prozor, ipnuo van zajedno s torbom i priekao da mu se Miller pridrui. Zatvorio je prozor i krenuo u grmlje. Slijedio ga je novinar, koji je fascikl strpao pod vestu. Drali su se grmlja sve dok se nisu pribliili vratima, a onda su izili na cestu. Millera je spopalo da potri. Hodajte polako kazao je Koppel normalnim glasom. Hodajte i govorite kao da se vraamo s neke zabave. Do kolodvora je bilo otprilike pet kilometara, a ve je bilo skoro pet sati. Ulice nisu bile potpuno puste, premda je bila subota, jer njemako radnitvo rano ustaje kako bi poobavljalo svoje poslove. Stigli su do kolodvora a da ih nitko nije zaustavio. Za Hamburg nije bilo vlaka sve do sedam sati, ali je Koppel rekao da bi ga rado priekao u buffetu krijepei se piem. Zgodan posli, gospodine Miller rekao je. Nadam se da ste dobili ono to ste traili. Da, da, jesam kazao je Miller. A sada, tiina. Zbogom gospodine Miller. Mali je provalnik kimnuo glavom i otputio se prema kolodvorskom buffetu. Miller se okrenuo I preko trga otiao u hotel, niti ne slutei da ga sa stranjeg sjedita parkiranog mercedesa motre krvlju podlivene oi. Bilo je prerano da se upusti u nuna propitkivanja koja je imao na pameti, pa si je dopustio tri sata spavanja. Zamolio je da ga probude u pola deset. Telefon je zazvonio tono u zatraeno vrijeme. Naruio je da mu donesu kavu i pecivo, to je stiglo ba kad je svrio s tuiranjem. Pijui kavu, razgledavao je papire u fasciklu. Prepoznao je otprilike pola tuceta lica, ali ni jedno ime. Imena su, morao je samom sebi priznati, bila sporedna.

Osamnaestom se kartonu iznova vratio. ovjek na fotografiji bio je stariji, kosa mu je bila dua, sportski mu je brk pokrivao gornju usnu. Ali ui dio tijela koji je najindividualniji kod svakog pojedinca, a koji uvijek nekako zanemarujemo bile su iste. Uske nosnice bile istovjetne, dranje glave takoer, ba kao i bljedunjave oi. Ime je bilo posve svakidanje, a panju je zapravo pobuivalo prebivalite. Prema potanskom broju mora da je bilo u sreditu grada. Vjerojatno je to bila otmjena etvrt. Tono u deset sati nazvao je telefonsku centralu grada koji je bio naznaen na papiru. Zamolio je broj upravitelja stambenog bloka koji je naveden u adresi. Nasumce, ali se isplatilo. Bio je to doista blok skupih stanova. Nazvao je upravitelja, zapravo slavohlepnog vratara kojem je dodijeljena ta titula zbog velike njemake sklonosti ka zvunim naslovima. Objasnio mu je da je neprestano nazivao jednog stanara ali da mu nitko nije odgovorio, to je vrlo udno, jer je ovjek zatraio da ga se ba u to doba nazove. Bi li mu upravitelj htio pomoi? Da nije moda telefon u kvaru? ovjek s druge strane linije doista je bio usluan. Gospodin direktor vjerojatno je u tvornici ili pak u svojoj vikendici u brdima. U kojoj tvornici? Pa u svojoj vlastitoj, naravno. Tvornici radioaparata. Oh, pa naravno, kako li sam glup! rekao je Miller i spustio slualicu. Telefonska centrala dala mu je broj tvornice. Djevojka koja se odazvala spojila ga je s gazdinom sekretaricom, koja mu je rekla da je gospodin direktor na vikendu u svojoj kui u brdima te da e se vratiti u ponedjeljak ujutro. Privatni broj vikendice ne smije tvornica saopiti. Miller joj je zahvalio i spustio slualicu. Privatni broj i adresu tvorniara radio-aparata napokon je dobio od svojeg starog prijatelja, privrednog i poslovnog dopisnika velikih hamburkih novina. Adresu toga ovjeka prijatelj je imao u svojem privatnom adresaru. Miller je sjedio i promatrao Roschmannovo lice, njegovo novo ime i adresu koju je nadrljao u notes. Sjetio se sada da je i prije uo za tog ovjeka, za tog mrskog tvorniara. Po prodavaonicama je viao i te radio-aparate. Izvadio je

kartu Njemake i pronaao njegovu seosku vilu na privatnom posjedu ili barem podruje u kojem se smjestila. Bilo je ve prolo podne kad je spremio prtljagu, spustio se u predvorje i podmirio raun. Bio je izgladnio, pa je sa svojom torbom otiao u hotelsku blagovaonicu i naruio velik odrezak. Za vrijeme jela odluio je da jo istog poslijepodneva prijee posljednji dio puta te da se sa svojim ovjekom suoi idueg jutra. Jo uvijek je uza se imao papiri s privatnim telefonom onog odvjetnika iz ludvigsburke Z komisije. Mogao ga je nazvati, ali je elio, bio je odluan u tome, da se prvo sam sretne s Roschmannom. Bojao se da ako sada nazove odvjetnika i zamoli odred policajaca u roku od pola sata, ovoga nee biti kod kue. Bit e sasvim u redu ako nazove u nedjelju ujutro. Neto prije dva napokon je iziao iz hotela, stavio koveg u prtljanik jaguara, a torbu za spise na sjedalo za suvozaa, te sjeo za volan. Nije uspio zamijetiti mercedes koji ga je slijedio sve do predgraa Osnabrka. Kola koja su ga pratila uspela su se na autocestu odmah za njim, zastala nekoliko sekundi dok je jaguar naglo jurnuo na jug, te zatim dvadesetak metara dalje napustila glavnu cestu i vratila se u grad. Iz uline javne govornice Mackensen je telefonirao Vukodlaku u Nrnberg. Krenuo je rekao je svojem pretpostavljenom. Upravo sam ga ostavio kad je kao sumanut sunuo na jug. Je li s njim i vaa napravica? Mackensen se nacerio. Jo kako. Privrena o prednji desni amortizer. Za najvie osamdeset kilometara bit e u takvim komadiima da ga se nee moi niti identificirati. Izvrsno zadovoljno se oglasio ovjek iz Nrnberga. Mora da ste umorni, Kamerad. Vratite se u grad i ispavajte. Mackensenu se to nije moralo dva puta rei. Nije poteno spavao jo od srijede. Miller je izvezao tih osamdeset kilometara, a zatim i daljnjih sto i ezedeset. Mackensen je, naime, previdio jedno. Njegova naprava za okidanje sigurno bi bila brzo detonirala da je utisnuta u amortizer standardnog evropskog luksuznog automobila. No jaguar

je bio britanski sportski auto s daleko vrim amortizerima. Dok je jurio auto-cestom prema Frankfurtu teke opruge iznad prvih kotaa malko su se stisnule i smrvile aruljicu u raljama naprave za okidanje. No eljeza se nisu dotakla. Pri jakim udarcima pribliila bi se na razmak od svega milimetra a zatim opet razmaknula. Nemajui pojma o tome koliko je blizu smrti, Miller se provezao pokraj Mnstera, Dortmunda, Wetzlara i Bad Homburga. Do Frankfurta je stigao za manje od tri sata. Ondje je na krianju skrenuo udesno prema Knigsteinu i divljim, snijegom zametenim umama planine Taunus. XVI Bio je ve mrak kad se jaguar uvezao u malo ljeilino mjesto na junom podnoju planinskog lanca. Pogled na kartu uvjerio je Millera da ga samo nepunih trideset kilometara dijeli od privatnog posjeda koji je traio. Odluio je da te noi ne ide nikamo dalje, nego da potrai hotel i prieka jutro. Prema sjeveru protezale su se planine, koje je presijecala cesta za Limburg, planine tihe i bijele pod debelim snjenim pokrivaem koji je zatutkao stijene i prekrio kilometre i kilometre borovih uma. Uzdu glavne ulice gradia treperila su svjetla, a njihov je sjaj na brijegu ocrtavao ruevine stare tvre, nekadanjeg gnijezda gospodara Falkensteina. Bilo je vedro, ali je studeni vjetar obeavao nov snijeg jo u toku noi. Na uglu Haupt Strasse i Frankfuter Strasse naao je hotel, hotel Park, i upitao imaju li koju sobu. Kupke u hladnoj vodi u veljai nisu bile tako privlane kao u ljetnim mjesecima. Slobodnog je mjesta bilo u izobilju. Vratar ga je uputio da auto zavee iza hotela, na malo parkiralite obrubljeno drveem i grmljem. Miller se okupao i iziao da negdje veera. Izabrao je Grne Baum, gostionicu u Haupt Strasse, jednu od desetak osvijetljenih restauracija. Za vrijeme veere obuzela ga je nervoza. Opazio je da mu se ruke tresu kad die au s vinom. Dijelom se to moglo pripisati iscrpljenosti, pomanjkanju sna u minula etiri dana, kunjanju koje je

trajalo najvie dva-tri sata. Bilo je tu i naknadne napetosti zbog provale u koju se upustio s Koppelom, a dio je izvirao i iz iznenadne sree to je nakon svojeg prvog posjeta jo jednom svratio Winzerovoj kui i upitao slukinju tko se svih tih godina starao o neenji krivotvoritelju. No najvei je razlog bio skori zavretak hajke, susret s ovjekom kojega je mrzio i za kojim je tragao po brojnim neznanim labirintima, stalno obuzet strahom da e neto poi po zlu. U mislima se vratio nepoznatom doktoru iz hotela u Bad Godesbergu, koji ga je bio upozorio da ne staje na put kameradima; pa zatim onom idovskom lovcu na naciste iz Bea, koji mu je kazao: uvajte se. Ovi ljudi mogu biti opasni. Razmiljajui tako o proteklim dogaajima, pitao se zato ga jo nisu napali. Znali su ga kao Millera; dokaz za to je posjet hotelu Dreesen. Kao Kolba razotkrili su ga onda kad je u Stuttgartu premlatio Bayera. Pa ipak, jo ni jednoga od tih ljudi nije primijetio. Bio je siguran da ne znaju jedno: ne znaju da je dopro dovde. Moda su ga izgubili ili su ga pak odluili ostaviti na miru, uvjereni da e se, nakon to se krivotvoritelj sakrio, vrtjeti u krugu. A on je ipak imao taj fascikl, Winzerov tajni i eksplozivni dokazni materijal, a s njime i najbolju njemaku novinarsku reportau desetljea. Nacerio se samom sebi, a konobarica koja je prolazila pomislila je da se on to njoj smjeka. Zanjihala je stranjicom kad je drugi puta prolazila mimo njega, a on je pomislio na Sigi. Nije je zvao jo od Bea, a pismo koje joj je napisao na samom poetku sijenja bilo je posljednje koje je dobila u zadnjih est tjedana. Osjetio je sada da je treba kao to je nikad dosad nije trebao. Zanimljivo je kako mukarci uvijek vie trebaju ene onda kad su uplaeni. Morao je priznati da jest uplaen, dijelom zbog onoga to je ve bio uradio, a dijelom zbog masovnog ubojice koji ga je, a da ni sam to nije znao, ekao u planinama. Potresao je glavom da odagna takve misli i naruio jo jednu politru vina. Nije bio trenutak za melankoliju. Uspio mu je najvei novinarski potez za koji je ikad uo, a bio je i pred poravnavanjem rauna.

Dok je pio drugo vino jo je jednom razmislio o svojem planu. Jednostavno suoenje, telefonski poziv odvjetniku u Ludwigsburg, tridesetak minuta kasnije stie marica da njegova ovjeka odveze u zatvor, pred sud i na doivotnu robiju. Da je neki tvri ovjek, bio bi poelio da sam, osobno, ubije esesovskog kapetana. Dobro je o tome promislio, ali je spoznao da je nenaoruan. A to ako Roschmann ima tjelohranitelja? Hoe li on doista biti sam, siguran u to da e ga njegovo novo ime zatititi od prepoznavanja? Ili e pak uza nj biti dobro naoruan pratilac za sluaj neugodnosti? Za vrijeme odsluenja vojnog roka jedan Millerov prijatelj, koji je jednom zakasnio u kasarnu te zato morao no proboraviti u straarnici, ukrao je lisice od vojnih policajaca. Kasnije ga je muila pomisao da bi ih mogli pronai u njegovoj naprtnjai pa ih je predao Milleru. Reporter ih je zadrao, onako kao trofej jedne lude noi u vojsci. Sad su se one nalazile na dnu jedne krinje u njegovu hamburkom stanu. Imao je i jedan mali sauer pitolj, koji je kupio posve legalno u vrijeme kad je 1960. pisao o hamburkom zloinakom udruenju i kad su mu prijetili gangsteri iz Malog Paulija. Ta je stvarca bila zakljuana u ladici njegovog pisaeg stola takoer u Hamburgu. Malko omamljen vinom, duplom rakijom i umorom, digao se i platio raun i krenuo u hotel. Bio je ve gotovo uao u hotel da odanle telefonira kadli je uz sama hotelska vrata ugledao dvije javne govornice. Sigurnije e biti da se njima poslui. Bilo je skoro deset sati, i Sigi je pronaao u klubu u kojem je radila. Zbog buke orkestra morao se derati kako bi ga mogla razumjeti. Miller je kratko prekinuo bujicu njezinih pitanja (gdje je bio, zato se nije javljao, gdje je sada) I rekao joj ono to joj je elio saopiti. Opirala se da se ne moe maknuti, ali neto u njegovu glasu kazivalo joj je da popusti. Jesi li ti u redu? vikala je u telefon. Da. U redu sam. Ali potrebna mi je tvoja pomo. Molim te, draga, nemoj me iznevjeriti. Ne sada, ne noas. Nekoliko je trenutaka utjela, a onda je jednostavno rekla: Doi u. Rei u da je nesretni sluaj. Bliska rodbina ili neto slino. Ima li dovoljno da unajmi auto?

 Mislim da imam. Mogu neto posuditi od jedne cure. Dao joj je ime jedne tvrtke koja posuuje automobile i koja radi danonono te dodao da spomene njegovo ime jer ga vlasnik pozna. Koliko si daleko? upitala je. Od Hamburga petsto kilometara. Moe stii za pet sati. Recimo est sati od ovog trenutka. Prispjet e ovamo oko pet ujutro. I ne zaboravi mi donijeti one stvari. U redu. Moe me oekivati u to doba. Zautjela je, a onda rekla: Peter, dragi... to je? Boji li se ega? Signali su ga poeli upozoravati da treba ubaciti novac, no on nije vie imao nijedan kovani novac od jedne marke. Da rekao je i spustio slualicu, jer se veza ve bila prekinula. U hotelskom predvorju upitao je nonog portira bi li mogao dobiti veliku omotnicu. Nakon stanovitog traganja ispod tezge, ovjek je usluno izvukao smeu tvrdu omotnicu, dovoljno veliku da se u nju strpa papir veliine etvrtine arka. Miller je kupio i dovoljno maraka da moe poslati glomaznu poiljku. Ispraznio je posve vratarovu zalihu potanskih maraka, kojom su se obino koristili gosti za slanje razglednica. U svojoj je sobi uzeo torbu za spise, koju je cijelu veer nosao sa sobom, poloio je na krevet i iz nje izvadio dnevnik Salomona Taubera, snop papira iz Winzerova sefa i dvije fotografije. Ponovno je proitao one dvije stranice iz dnevnika koje su ga zapravo nagnale u lov na ovjeka o kojem nikad prije nita nije uo, te prouavao dvije fotografije koje je poloio jednu do druge. Na kraju je iz torbe uzeo komad istog papira i na nj napisao kratku ali jasnu poruku, iz koje je svakom tko je proita moglo biti jasno to sveanj priloenih dokumenata zapravo predstavlja. Tu biljeku, fascikl iz Winzerova sefa i jednu od onih fotografija umetnuo je u omotnicu, na omotnicu je napisao adresu i nalijepio sve marke koje je bio kupio.

Drugu fotografiju stavio je u nutarnji dep kaputia. Zapeaenu omotnicu i dnevnik vratio je opet u torbu za spise, koju je turnuo pod krevet. U putnoj je torbi nosio boicu rakije. U au za pranje zubi koja je stajala iznad umivaonika ulio je estoko pie. Primijetio je da mu se ruke tresu, ali ga je otro pie opustilo. Legao je na krevet. U glavi mu se malko vrtjelo. Zaspao je. Ljut i nestrpljiv, koraao je Josef po onoj podzemnoj prostoriji u Miinchenu. Za stolom su Leon I Motti zurili preda se. Prolo je etrdeset i osam sati otkako je prispio brzojav iz Tel Aviva. Njihovi pokuaji da pronau Millera nisu urodili plodom. Telefonirali su Alfredu Osteru i zamolili ga da ode do parkiralita u Bayreuthu. Nazvao ih je i rekao im da automobila tamo nema. Ako spaze taj auto, znat e da on ne moe biti pekarski radnik iz Bremena progunao je Josef kad je doznao tu novost pa ba da i ne znaju da je vlasnik automobila Peter Miller. Kasnije je jedan prijatelj iz Stuttgarta obavijestio Leona da tamonja policija traga za nekim mladim ovjekom zbog umorstva stanovitog Bayera, koji je pak ubijen u jednoj hotelskoj sobi. Opis je I predobro odgovarao Milleru preruenu u Kolba, ali, na sreu, u knjizi gostiju nije bilo upisano ni Miller ni Kolb, a nije se spominjao ni crni sportski automobil. Barem je bio toliko pametan da se prijavi pod lanim imenom kazao je Leon. To bi bilo u skladu s ulogom Kolba naglasio je Motti. Kolb je zbog ratnih zloina bio u bijegu pred bremenskom policijom. No bilo je to slabo olakanje. Ako tutgartska policija nije mogla pronai Millera, nije ga mogla otkriti ni Leonova grupa, koja se samo pobojala da e mu odsad Odessa biti jo vie za petama. Nakon umorstva Bayera morao je postati svjestan toga da je njegova maska spala, te se stoga opet priklonio imenu Miller razmiljao je Leon. Zato je morao odustati od potrage za Roschmannom, osim ako nije od Bayera doznao neto to ga je odvelo do Roschmanna. Zato se onda, do vraga, ne javi? prasnuo je Josef. Da ta budala ne misli da sama moe obraunati s Roschmannom.

Motti je tiho zakaljao. On ne zna da je Miller za Odessu vrlo vaan izjavio je. Pa, priblii li mu se dovoljno, saznat e rekao je Leon. A tada e biti mrtav, a mi emo opet biti gdje smo i bili prasnuo je Josef. Zato taj idiot ne naziva? Ali te su noi telefonske linije bile zauzete: Klaus Winzer je iz male planinske kuice pokraj Regensburga nazvao Vukodlaka. Dobio je ohrabrujuu vijest. Da. Mislim da se mirno moete vratiti kui odgovorio je ef Odesse na krivotvoriteljevo pitanje. O ovjeku koji je s vama htio porazgovarati ve smo se pobrinuli. Krivotvoritelj mu je zahvalio, sredio raun za noenje i iste se noi zaputio na sjever prema svojem velikom krevetu u Westerbergu, lijepoj etvrti Osnabrcka. Nadao se krepku doruku, kupanju I dugu snu. U ponedjeljak ujutro bit e opet u tiskari i nadgledat e posao. Millera je razbudilo kucanje na vrata. mirnuo je shvativi tek sada da je svjetlo sve vrijeme bilo upaljeno, te otvorio vrata. Na vratima je bio noni portir, a iza njega Sigi. Miller je ovjeku objasnio da je dama njegova ena, koja mu je od kue donijela vane papire za jutronji poslovni sastanak. Vratar, jednostavan seljai s nemoguim hesenskim naglaskom, uzeo je napojnicu i otiao. Kad je Miller nogom zatvorio vrata, Sigi mu se bacila oko vrata. Pa, gdje si ti? to ti ovdje radi? Njezina je pitanja obuzdao na najjednostavniji nain. Kad su se razdvojili, Sigini su hladni obrazi bili rumeni i vrui, a Miller se osjeao poput pijetla za borbu. Skinuo joj je kaput i objesio ga na kuku iza vrata. Opet ga je obasula pitanjima. Najprije ono to mora biti prvo rekao joj je i povukao je na krevet, koji je jo bio ugrijan od debele perine na kojoj je zaspao. Hihotala je. Nisi se promijenio.

Na sebi je jo imala odjeu iz kabareta s dubokim izrezom i zanemarivim grudnjakom. Povukao je smiku na leima i skinuo joj s ramena tanke naramenice. A ti? upitao je mirno. Duboko je uzdahnula, a zatim se ispruila poleuke dok se on nadvio nad nju. Nasmijeila se. Ne promrmljala je. Nisam se nimalo promijenila. Zna ti to volim. A ti zna to ja volim promrmljao je Miller nerazgovijetno. Ciknula je. Prvo ja. Nedostajala si mi vie nego ja tebi. Odgovora nije bilo. Tiinu su remetili samo Sigini uzdasi i stenjanje. Proao je pun sat dok zadihani i sretni nisu prestali. Miller je u au za pranje zubi ulio rakije I vode. Sigi je samo liznula malo, jer unato svojem pozivu nije bila vina piu. Miller je ispio ostatak. Tako prpono je rekla Sigi nakon to su prve stvari sreene ... Za sada umijeao joj se Miller u rije. Zahihotala je. Za sada. Bili mi sad htio objasniti emu ono tajanstveno pismo, zbog ega est tjedana odsutnosti, zato ovakva strana oguljena frizura te odakle ovaj sobiak u hesenskom hoteleiu? Miller se uozbiljio. Napokon je ustao jo uvijek je bio gol dohvatio torbu za spise i vratio se. Sjeo je na rub kreveta. Uskoro e ionako doznati ime sam se bavio, pa ti to mogu i sad ispripovijedati. Priao joj je gotovo jedan sat, poevi s otkriem dnevnika, koji joj je i pokazao, i zavrivi s provalom u krivotvoriteljevu kuu. Kako je pria tekla, to je Sigi postajala sve prestraenija. Ti si lud rekla je kad je svrio. Ti si sasvim, sasvim pobudalio. Mogli su te ubiti, strpati u zatvor i ne znam to sve ne. Morao sam to uiniti opravdavao se za stvari koje su mu se sada inile ludima. A sve to zbog jednog gadnog starog naciste? Ti si blesav. Prolo je to, Peter, sve je to prolo. Zato gubi vrijeme na te ljude? Zbunjeno je piljila u njega.

 Pa ve sam potroio rekao je tvrdoglavo. Duboko je uzdahnula i odmahnula glavom, pokazujui da joj to nikako ne ide u glavu. U redu rekla je sad je to svreno. Zna tko je i gdje je. Mora se vratiti u Hamburg, uzeti telefon i nazvati policiju. Oni e obaviti ostalo. Za to su i plaeni. Miller nije znao kako da joj odgovori. Nije to tako jednostavno rekao je na kraju. Otii u onamo jo ovog prijepodneva. Otii kamo? Upro je palcem prema prozoru i jo uvijek mranim brdima. Njegovoj kui. Njegovoj kui? Zato? Oi su joj se rairile od prepasti. Ne ide valjda tamo da se s njim sretne? Idem. Ne pitaj me zato idem, jer ti ne mogu rei. To je neto to jednostavno moram uraditi. Njezina ga je reakcija zaprepastila. Naglo se uspravila, sjela i zapiljila se u njega. Miller je leao I puio, a pod glavom mu se nalazio jastuk. Zato je tebi bio potreban revolver siknula je, dok su joj se prsa nadimala od velika gnjeva. eli ga ubiti... Neu ga ubiti... No, onda e on tebe ubiti. A ti e onamo do njega sam s pitoljem protiv njega i njegove bagre. Ti blesavi, odurni, gade ... Miller ju je uasnuto gledao. Zato se ti toliko uzbuuje? Zbog Roschmanna? Briga mene za tog odvratnog starog nacista. Do tebe mi je. Do mene i do tebe, ti glupi, tupi klipane. Ti e ondje izloiti glavu a sve samo zato da dokae neku budalatinu i napravi priu za svoje blesave itatelje. Ti ni na asak ne misli na mene . .. Dok je to govorila, poela je plakati, a suze su joj niz lice plavile make-up, koji je ostavljao crn trag poput tranica. Pogledaj me, dobro me pogledaj. to ti o meni misli? Samo to da sam dobra za jebanje? Zar stvarno misli da se elim podavati nekom neotesanom novinaru kako bi on mogao uivati u sebi samom kad odlazi u lov za nekom idiotskom priom u kojem moe i zaglaviti? Ti stvarno tako misli? Sluaj, ti slaboumnie,

elim se udati. elim biti gospoa Miller. elim imati djecu. A ti odlazi da te ucmekaju ... Oh, Boe ... Skoila je s kreveta, i otrala u kupaonicu, zalupila za sobom vrata i zakljuala ih. Miller je na krevetu leao otvorenih usta, a cigareta mu je palila prste. Nikad nije vidio Sigi tako bijesnu, i to ga je uzdrmalo. Sluajui slavinu iz kupaonice, prisjeao se svega to mu je rekla. Ugasivi cigaretu, priao je vratima kupaonice. Sigi. Slavina se zatvorila. Odlazi. Sigi, molim te, otvori. elim s tobom razgovarati. Nakon kratkog razmiljanja otkljuala je vrata. Stajala je naga i mrka. Oprala je boju s lica. to hoe? pitala ga je. Vrati se u krevet. elim s tobom porazgovarati. Smrznut emo se ovako stojei. Ne, ti samo eli da se opet mazimo. Ne, nije to. asna rije. Obeajem ti da te neu niti pipnuti. elim samo razgovarati. Uzeo ju je za ruku i poveo natrag u topli krevet. S oprezom ga je promatrala s jastuka. O emu ti to eli razgovarati? upitala ga je sumnjiavo. Legao je do nje i posve se pribliio njezinu uhu. Sigrid Rahn, hoe li se udati za mene? Okrenula se prema njemu. Je li ti to stvarno misli? upitala je. Stvarno. Nikad ranije o tom zapravo nisam razmiljao. Ali ni ti se nikad ranije nisi toliko razbjesnila. Uh. Rekla je to tako kao da ne moe vjerovati vlastitim uima. Morat u se ee razbjesniti. Hou li dobiti odgovor? pitao je. O da, Peter. Udat u se. Bit e nam tako lijepo. Opet ju je poeo milovati. Pri tome se uzbudio. Rekao si da nee ponovo poeti napala ga je. No, samo jo ovaj puta. Nakon toga ti obeajem da u te pustiti na miru.

Prebacila se bedrom preko njega i nasadila na nj. Gledajui dolje na njega, rekla je: Peter Miller, da se nisi usudio. Miller se istegnuo i povukavi vrpcu iskljuio svjetlo. Poela ga je maziti. Vani, na snijegu, na istonom obzoru poelo se daniti. Da je Miller pogledao na sat, vidio bi da je deset do sedam. Bilo je jutro, nedjelja, 23. veljae. No on je ve spavao. Pola sata kasnije Klaus Winzer je zaokrenuo na prilaz svoje kue, zaustavio se pred zatvorenom garaom i iziao iz kola. Bio je ukoen i umoran, ali sretan to se vratio kui. Barbara jo nije bila ustala. Nije bilo gazde pa je leala due no obino. Kad je Winzer uao u kuu i zazvao je iz predvorja, napokon se pojavila, i to u spavaici koja bi svakom drugom mukarcu uzburkala krv. Umjesto toga, Winzer je zatraio da mu ispee jaja, donese toast i dem te lonac kave te da mu spremi toplu kupelj. Nita od svega toga nije dobio. Umjesto toga ispriala mu je to je otkrila u subotu ujutro kad je ula da obrie prainu u radnoj sobi. Prozor je bio razbijen a srebrnine nije bilo. Pozvala je policajce, a oni su bili sigurni da je okrugla rupa na staklu djelo profesionalnog provalnika. Morala im je rei da je kuevlasnik otputovao, a oni su kazali da bi eljeli da ih se obavijesti kad se vrati, tek onako zbog rutinskih pitanja o ukradenim predmetima. Winzer je potpuno mirno sasluao djevojino brbljanje. Lice mu je problijedilo, a jedna mu je vena postojano kucala na sljepooici. Poslao ju je u kuhinju da skuha kavu, otiao u svoju radnu sobu I zakljuao vrata. Nakon polminutnog eprkanja po praznom sefu uvjerio se da je fascikl sa etrdesetak Odessinih zlikovaca nestao. Upravo u trenutku kad se okrenuo od sefa, zazvonio je telefon. Nazvao ga je lijenik iz klinike I saopio mu da je iste noi umrla gospoica Wendel. Dva je sata Winzer sjedio u naslonjau ispred kamina, nesvjestan hladnoe koja je prodirala kroz novinama zaepljenu rupu na prozoru. Svjestan je bio samo hladnih prstiju koji su ga kakljali iznutra dok je nastojao smisliti to da poduzme. Barbarini pozivi da je doruak pripravljen ostali su bez odaziva. Kroz kljuanicu

zakljuanih vrata ula ga je kako je nekoliko puta promrmljao sam za se: Nije moja krivnja, uope nije moja krivnja. Miller je zaboravio otkazati buenje koje je naruio prole veeri, jo prije nego to je telefonirao Sigi u Hamburg. Telefon uz uzglavlje zazvrndao je u devet sati. Krmeljivih oiju, Miller je podignuo slualicu, progunavi zahvalio i digao se iz kreveta. Znao je da ako tako ne uradi, opet e utonuti u san. Sigi, izmorena noanjom vonjom, ljubavlju i zadovoljstvom to je napokon isproena, i dalje je vrsto spavala. Miller se istuirao toplom vodom, a zatim i hladnom, ustro se obrisao runikom, koji je preko noi ostavio na radijatoru. Osjeao se izvanredno. Depresija i tjeskoba od prole noi posve su nestale. Bio je sjajno raspoloen i pun samopouzdanja. Obukao je hlae i visoke cipele, debelu dolce vitu i svoj dvoredni plavi grubi kaput, uobiajeni njemaki zimski joppe, neto izmeu kaputia i kaputa. U njegovim dubokim depovima bilo je dovoljno mjesta za pitolj i lisice, a u unutranjem, prsnom, depu lako se mogla tutnuti fotografija. Izvadio je lisice iz Sigine torbe i pregledao ih. Nisu imale kljua. Zatvarale su se same, na stisak, te nisu mogle posluiti ni za to drugo do zato da apnu ovjeka dotle dok ga ne oslobodi bilo policija, bilo neka prikladna pila. Otvorio je pitolj i ispitao ga. Nikad nije iz njega pucao. U njemu je jo bilo proizvoaevo mazivo. arer je bio pun; tako ga je i ostavio. Da se privikne na nj, jo je nekoliko puta povukao cijev, uvjerio se da zna u kojem je poloaju konica zakoena, a u kojem nije, utisnuo arer u utor, metak gurnuo u cijev i oslobodio konicu. Telefonski broj onog odvjetnika u Ludwigsburgu tutnuo je u dep hlaa. Izvukao je svoju torbu za spise i iz nje izvadio list istog papira. Na njemu je napisao poruku za Sigi: Najdraa, odlazim sada ovjeku za kojim sam tragao. Imam razlog to mu elim pogledati u lice i to elim biti prisutan kad ga policija odvede s lisicama na rukama. Razlog je jak, i poslijepodne u ti ga moi rei. Ali za svaki sluaj, evo to e uraditi... Napuci su bili precizni i jasni. Napisao joj je broj telefona u Mnchenu koji treba nazvati i poruku koju treba prenijeti ovjeku s

druge strane ice. Zavrio je: Ni pod kakvim okolnostima nemoj za mnom ii u brda. Mogla bi samo pogorati stvari, bez obzira na to kako se ondje situacija bude razvijala. Stoga, ako se ne vratim do podneva ili te dotle ne nazovem u ovu sobu, nazovi onaj broj, predaj poruku, otputuj iz hotela, ubaci omotnicu u bilo koji potanski sandui u Frankfurtu i zatimse vrati u Hamburg. U meuvremenu, nemoj se ni s kim zaruiti. Ljubi te Peter. Stavio je ceduljicu na noni ormari do telefona, zajedno s velikom omotnicom u kojoj je bio Odessinfascikl i s trima novanicama od pedeset maraka. Tutnuvi dnevnik Salomona Taubera pod ruku, iskrao se iz sobe i siao niz stepenice. Prolazei kraj recepcije, naruio je kod vratara jo jedno buenje za svoju sobu, i to za 11 i 30. Iz hotela je iziao u pola deset. S uenjem je gledao koliko je nou napadalo novog snijega. Otiao je iza hotela do svojeg jaguara, dao pun ok i ukljuio starter. Trebalo je proi nekoliko trenutaka dok motor nije proradio. Dok su se kola ugrijavala, metlicom, koju je izvukao iz prtljanika, oistio je snjeni pokriva s poklopca motora, krova i vjetrobrana. Sjeo je natrag za volan, ubacio u brzinu i izvezao se na glavnu cestu. Debeli je snijeg prekrio kolnik i Miller je sluao kako kripi pod tokovima. Pogledao je specijalku koju je bio kupio jo sino samo nekoliko trenutaka prije svretka radnog vremena i zaputio se cestom prema Limburgu. XVII Nakon kratke i svijetle zore, koju Miller nije vidio, jutro je postalo sivo i tmurno. Pod oblanim nebom snijeg je svjetlucao, a nekakav studeni vjetar strujao je s planina. Cesta je vijugala uzbrdo i odmah ulazila u Romberku umu. Izvan grada snjeni sag na cesti bio je netaknut; tek je jedan-jedini trag pokazivao da se ovuda u Kningstein provezao neki ranoranilac na jutarnju misu. Miller je skrenuo odvojkom za Glashtten, zavio oko feldberke planine i krenuo cestom za koju je putokaz kazivao da

vodi u selo Schmitten. Na padinama brda kroz borove je umio vjetar, koji je ponekad meu zametima poprimao snagu urlika. Premda Miller o tome nikad nije razmiljao, upravo su se u ovakvom moru borova i bukava rojila stara germanska plemena da bi se s Cezarom okuala na Rajni. Kasnije, kad su prela na kranstvo, po danu su se himbeno klanjala Princu mira, a u none sate snatrila o starinskim bogovima snage, poude i moi. Ba taj prastari atavizam, to tajno tovanje privatnih bogova u beskonanim jezovitim umama, Hitler je upalio arobnjakim dodirom. Poslije dvadesetak minuta oprezne vonje Miller je jo jednom pogledao u kartu pa se zatim poeo obazirati za ulazom koji s ceste vodi na privatni posjed. Naao ga je. Bila su to vrata s reetkama i s ploom na kojoj je pisalo: Privatni posjed. Ulaz zabranjen. Ne iskljuujui motor, iziao je iz kola i otvorio vrata. Miller je uao na posjed i krenuo po netaknutu snijegu. Vozio je u prvoj brzini, jer je ispod snijega bila zamrznuta pjeana staza. Dvjesto metara dalje na put je nou pod teretom snijega pala grana s golema hrasta. Grana se skrhala u ipraju s desne strane puta a neke su granice leale i na stazi. Pri tome je oboren i tanki crni stup koji je neko stajao pod kronjom, a sada se pruio preko puteljka. Ne hotei izai i ukloniti ga, Miller se paljivo prevezao preko njega. Osjetio je udarce prednjih I stranjih kotaa kad su ovi prelazili preko motke. Svladavi i tu prepreku, odvezao se dalje i dospio do istine na kojoj se nalazila vila okruena vrtom. Zaustavio je kola pred ulaznim vratima, iziao i pozvonio. Ba u vrijeme kad je Miller izlazio iz kola, Klaus Winzer se odluio da nazove Vukodlaka. ef Odesse bio je ljut i razdraen jer je ve odavno trebao primiti vijest da se jedan sportski auto, zbog eksplozije spremnika za benzin, razletio na komade, na auto-cesti juno od Osnabrcka. Ali kad je uo to mu govori ovjek s druge strane linije, usta su mu se stisnula u tanku, tvrdu crtu. Vi ste napravili to? Vi, blesane, vi nevjerojatno glupi kretenu. Znate li to e vam se dogoditi ako se taj fascikl ne pronae?

Osamljen u svojoj radnoj sobi u Osnabriicku, Klaus Winzer je nakon posljednjih Vukodlakovih reenica odloio slualicu i vratio se za svoj stol. Bio je posve miran. ivot se ve dva puta grozno poigrao njime: prvi puta onda kad je u jezeru uniteno njegovo ratno djelo, a drugi puta kad je 1948. propalo njegovo papirnato blago. A sad opet ovo. Izvukao je stari ali podmazani lugar iz najdonje ladice, stavio cijev u usta i ustrijelio se. Olovo koje mu je smrskalo glavu nije bilo lano. Vukodlak je sjedio i s uasom zurio u mualjivi telefon. Razmiljao je o ljudima koji su se morali preko Klausa Winzera domoi pasoa i o tome da se svaki od njih nalazio na popisu onih koje je trebalo uhapsiti i izvesti pred sud. Otkrivanje tog dosjea pokrenulo bi val progona koji bi prodrmao puanstvo iz sve vee apatije u odnosu na daljnji progon esesovaca s tjeralice, te ponovno uvrstilo urede koji se bave tim zadatkom. Perspektive su bile zastraujue. No prvo je trebalo zatititi Roschmanna, jednog od onih za koje je znao da se nalaze u Winzerovu popisu. Tri je puta nazivao pozivni zvuk Frankfurta i zatim kue u brdima, i tri puta je dobio signal zauzeto. Konano je pokuao vezu uspostaviti preko pote, ali mu je reeno da linija mora biti prekinuta. Zatim je nazvao hotel Hohenzollern u Osnabrcku i uhvatio Mackensena, koji se upravo bio spremio da ode. U nekoliko reenica objasnio je ubojici najnoviju nevolju i rekao mu gdje se Roschmann nalazi. Vaa bomba oito nije proradila rekao mu je. Pourite onamo to moete bre. Sakrijte kola i prikeljite se Roschmannu. On ve ima jednog tjelohranitelja. Taj se zove Oskar. Ako Miller sa svim onim ode ravno na policiju, svi smo nadrljali. Ali ako ode Roschmannu, uhvatite ga iva I prinudite da propjeva. Prije nego to umre, moramo znati to je uradio s onim papirima. Mackensen je u govornici pogledao kartu i preraunao udaljenost. Stii u onamo u jedan sat rekao je. Na drugo zvonjenje vrata su se otvorila i kroz njih je prokuljao val toplog zraka. ovjek koji se pojavio na vratima oito je doao iz

radne sobe. Miller je mogao vidjeti da su vrata jedne prostorije otvorena. Nekad vitkog esesovskog oficira raskrupnjale su godine dobrog ivota. Lice mu se zarumenilo od alkohola ili svjeeg zraka, a kosa mu je na zaliscima posijedila. Bio je prava slika i prilika sredovjena ovjeka iz boljih slojeva, koji je pucao od zdravlja. No premda su se neke crte izmijenile, lice je bilo ba ono koje je opisao Salomon Tauber. Mrzovoljno je odmjerio Millera. Da? rekao je. Milleru je trebalo desetak sekundi da progovori. Ono na to se spremio da kae jednostavno mu je izvjetrilo iz glave. Zovem se Miller rekao je a vi Eduard Roschmann. Pri spomenu oba prezimena u oima ovjeka koji je stajao pred njim bljesnulo je neto, ali je eljezno svladavanje obuzdalo miije lica. Glupost rekao je. Nikad nisam uo za ovjeka kojeg ste spomenuli. Iza krinke spokoj stva mozak biveg esesovskog oficira grozniavo je radio. Od 1945. nekoliko se puta iz guve izvukao samo zahvaljujui svojem bistrom rasuivanju. Iz razgovora s Vukodlakom od prije nekoliko tjedana dobro je upamtio Millerovo ime. Prva mu je misao bila da posjetitelju pred nosom zatvori vrata, ali je tu pomisao otklonio. Jeste li sami u kui? upitao je Miller. Da odgovorio je Roschmann istinito. Idemo u vau radnu sobu kazao je Miller mirno. Roschmann nije imao nita protiv, jer je shvatio da mora Millera zadrati to je mogue dulje, dok... Okrenuo se na peti i otkoraao niz hodnik. Miller je za sobom zatvorio ulazna vrata i tijesno se priljubio uz Roschmanna koji je uao u radnu sobu. Bila je to udobna prostorija tapeciranih vrata, koja je Miller za sobom zatvorio, i ognjem koji je plamsao u kaminu. Roschmann je u sredini sobe stao i okrenuo se prema Milleru. Je li vaa ena ovdje? upitao je Miller. Roschmann je potresao glavom. Otila je preko vikenda u posjet rodbini kazao je. Bila je to istina. Prethodnu su je veer iznenada nazvali i ona se povezla

drugim automobilom. Prvi auto obitelji Roschmann bio je, na nesreu, kod mehaniara na popravku. ena se trebala vratiti uveer. Ono to se Roschmannu motalo glavom, a to nije spomenuo, bilo je to da se njegov krupni ofer- tjelohranitelj obrijane glave Oskar prije pola sata odvezao biciklom u selo da javi da je telefon u kvaru. Znao je da Millera treba zadrati u razgovoru sve dok se taj ovjek ne vrati. Kad se okrenuo prema Milleru, vidio je da je novinar uperio revolver ravno u njegov trbuh. Roschmann se prepao, ali je to prikrio prijetnjom. Prijetite mi pitoljem u mojoj vlastitoj kui? Pozovite, dakle, policiju kazao je Miller, mahnuvi glavom prema telefonu koji se nalazio na pisaem stolu. Roschmann se nije niti ganuo. Vidim da jo uvijek malo epate primijetio je Miller. Ortopedske cipele to donekle prikrivaju, ali ne posve. Prsti amputirani u Riminiju. Ozebline koje ste zaradili lutajui po austrijskim poljima, zar ne? Roschmannove su se zjenice suzile, ali nije rekao ni slova. Vidite, gospodine direktore, ako policija doe, identificirat e vas. Lice je isto, rana od metka na prsima, oiljak ispod lijevog pazuha koji je ostao kad ste nastojali odstraniti tetoviranu oznaku krvne grupe. Stvarno elite pozvati policiju? Roschmann je duboko uzdahnuo. to elite, Miller? Sjednite rekao je novinar. Ne za stol. Tamo u naslonja da vas mogu vidjeti. I neka vam ruke budu na naslonu za ruke. Nemojte mi dati izliku da zapucam, jer, vjerujte mi, jako bih to rado uinio. Roschmann je sjeo u naslonja, a oi su mu bile prikovane za pitolj. Miller se posadio na rub pisaeg stola. A sada da popriamo. O emu? O Rigi. O osamdeset tisua ljudi, mukaraca, ena i djece koje ste vi ondje pobili. Shvativi da Miller ne kani pucati, Roschmann je opet poeo prikupljati samopouzdanje. Boja mu se ponovno poela vraati u

obraze. Podigao je oi i mladog ovjeka koji mu je stajao suelice pogledao u lice. To je la. U Rigi nikad nije ubijeno osamdeset tisua logoraa. A sedamdeset tisua? Ili ezdeset pitao je Miller. Zar zbilja mislite da je toliko vaan toan broj onih koje ste smaknuli? U tome i jest stvar rekao je Roschmann otro. Nije vano ni sada, niti je bilo vano tada. Sluajte, mladiu, ne znam zato ste se ba za mnom dali u potjeru, no mogu to naslutiti. Netko vam puni glavu sentimentalnim blebetanjem o takozvanim ratnim zloinima i slinim budalatinama. Sve su to gluposti, apsolutne gluposti. Koliko vam je godina? Dvadeset i devet. Znai da ste sluili vojsku? Da. Jedna od prvih poslijeratnih generacija. Dvije godine u uniformi. No onda znate to je vojska. ovjek dobiva naredbe i ispunjava ih. Ne pita jesu li ispravne ili nisu. Znate to isto tako dobro kao i ja. Sve to sam uradio bilo je samo izvravanje zapovijedi. Prvo, vi niste bili vojnik rekao je Miller mirno. Vi ste bili krvnik. Ili, jo tonije, ubojica i masovni ubojica. Zato se nemojte usporeivati s vojnikom. Gluposti rekao je Roschmann ivo. Sve su to gluposti. Bili smo vojnici ba kao i svi ostali. Potinjavali smo se naredbama ba kao i ostali. Vi, mladi Nijemci, svi ste jednaki. Ne elite shvatiti kakva je situacija bila u ono doba. No, pa recite mi kakva je bila. Roschmann, koji se bio nagnuo naprijed kako bi bio uvjerljiviji, zavalio se natrag u naslonja, gotovo opustio, jer je neposredna opasnost minula. Kako je bilo? Bilo je to poput vladanja svijetom. Jer mi i jesmo vladali svijetom. Mi, Nijemci. Potukli smo svaku vojsku koju su poslali na nas. Godinama su nas, sirote Nijemce, ugnjetavali, a mi smo im pokazali, oh da, svima njima, da smo velik narod. Vi, dananja mlaarija, ne shvaate to znai ponositi se time to si Nijemac. To u tebi pali oganj. Kad su bubnjevi udarali i glazba svirala, kad su se zastave vijorile i cijeli narod zbijeno stajao iza

jednog ovjeka, mogli smo marirati do kraja svijeta. To je veliina, mladiu, veliina koju vae pokoljenje nije, niti nee upoznati. A mi iz SS-a bili smo, i jo smo uvijek, elita. Naravno, sada nas hvataju, prvo saveznici, a onda one suhoparne bonske babetine. Naravno da nas ele slomiti, jer ele slomiti veliinu Njemake, koju smo mi predstavljali i koju jo uvijek predstavljamo. Govore kojekakve budalatine o onome to se zbilo u ono nekoliko logora, a koje bi pametan svijet odavno zaboravio. Uvelike se deru zbog toga to smo Evropu morali oistiti od idovskog smea koje je natopilo svaku poru njemakog ivota i bacilo nas u blato zajedno sa sobom. Kaem vam, morali smo tako postupiti. Bila je to puka sporedna epizoda u velikom planu o Njemakoj I njemakom narodu, iste krvi i ideala, koji vlada svijetom jer je to njegovo pravo, nae pravo, Miller, nae pravo i sudbina, koja bi se ostvarila da oni prokleti Britanci i zauvijek blesavi Amerikanci nisu u to zabili svoje fine nosie. Ne prezajui pred tom stvarcom koju ste uperili na me, kaem vam, mladiu, da smo mi na istoj strani, generacije su meu nama, dodue, ali smo nas dvojica na istoj strani. Jer mi smo Nijemci, najvei narod na svijetu. A zar ete vi dopustiti da na va sud o svemu ovome, o veliini Njemake kakva je bila u prolosti I kakva e opet jednog dana biti, o naoj bitnoj slozi, slozi svih nas, njemakog naroda, djeluje ono to se dogodilo nekolicini bijednih Zidova? Zar ne vidite, jadna zavedena mlada beno, da smo mi na istoj strani, vi i ja, na istoj strani, u istom narodu, s istim usudom? Usprkos pitolju, ustao je s naslonjaa i poeo koraati sagom izmeu pisaeg stola i prozora. elite li dokaz nae veliine? Pogledajte dananju Njemaku. Satrta u prah i pepeo 1945, posve razorena i preputena na milost i nemilost barbarima s Istoka i budalama sa Zapada. A danas? Njemaka se opet die, polako ali sigurno. Jo joj nedostaje ona neophodna disciplina koju smo joj mi mogli dati, ali svakim danom jaa njezina industrijska i ekonomska mo. Da, i vojna mo. Jednoga dana, kad se otresemo i posljednje mrvice utjecaja saveznika iz 1945, bit emo opet onako moni kao to smo i bili. Za to e biti potrebno vrijeme i nov voa, ali ideali e biti isti, kao i slava. Da, i ona e biti ista.

 A znate li odakle sve to proistjee? Kazat u vam, da, kazat u vam, mladiu. Iz discipline I uprave. Stroga disciplina to stroa, to bolja i uprava, naa uprava, naa najbriljantnija osobina osim hrabrosti. Jer mi moemo upravljati stvarima, kao to smo i pokazali. Pogledajte oko sebe. Vidite li? Ova kua, ovo imanje, tvornica dolje u Ruhru, moja i tisue takvih poput nje, deseci, stotine tisua takvih vru snagom i silom svakoga dana, a svaki okret kotaa pridonosi tome da Njemaka jo jednom postane onako mona kao to je nekad bila. A to mislite, tko je ovo sve napravio? Mislite li da su to postigli ljudi koji su bili skloni sliniti nad nekolicinom kukavnih ifuta? Mislite li da su ovo postigli kukavice i izdajice koje nastoje progoniti dobre, potene, rodoljubive njemake vojnike? Mi smo ovo postigli, mi smo vratili ovo blagostanje u Njemaku, mi, oni isti ljudi od prije dvadeset, trideset godina. Otkrenuo se od prozora i zaarenih oiju pogledao Millera. No istodobno je odmjerio udaljenost od najdalje toke svojeg etkarenja do tekog araa koji je stajao do ognjita. Miller je uoio njegov pogled. A sada, vi, predstavnik mlade generacije pune idealizma i skrbi, stiete ovamo i meni prijetite pitoljem. Zato niste idealist kad je rije o Njemakoj, o vaoj vlastitoj domovini, o vaem narodu? Mislite li da zastupate narod time to ste me doli uhvatiti? Mislite li da to njemaki narod trai? Miller je odmahnuo glavom. Ne mislim rekao je kratko. No, eto. Ako pozovete policiju i predate me njoj, moda bi me izveli pred sud. Kaem moda, jer ni to nije jako sigurno nakon toliko godina kad su se svjedoci ratrkali po svijetu ili pomrli. Zato spustite pitolj i otiite kui. Idite kui i itajte pravu povijest onih dana, nauite da veliina Njemake tada i njezino blagostanje danas izrastaju iz rodoljubivih Nijemaca kao to sam ja. Miller je sve vrijeme tirade sjedio bez rijei, zapaajui sa zaprepatenjem i sve veim gaenjem da ga ovjek koji koraa sagom nastoji pridobiti za staru ideologiju. Poelio je bio kazati stotine, tisue stvari o ljudima koje je poznavao, kao i o milijunima drugih koji nisu eljeli niti vidjeti razloga za postizanje slave uz

cijenu ubijanja milijuna drugih ljudskih bia. No rijei nisu navirale. Nikad niti ne naviru kad su ovjeku potrebne. Zato je samo sjedio i zurio sve dok Roschmann nije zavrio. Nakon nekoliko sekundi tiine, Miller je upitao: Jeste li ikad uli za ovjeka po imenu Tauber? Za koga? Za Salomona Taubera. I on je bio Nijemac. Njemaki idov. Bio je u Rigi od samog poetka pa do kraja. Roschmann je slegnuo ramenima. Ne mogu ga se sjetiti. Bilo je to jako davno. Tko je on bio? Sjednite kazao je Miller. I ovaj puta ostanite sjediti. Roschmann je nestrpljivo slegnuo ramenima i vratio se naslonjau. Postajalo mu je sve jasnije da Miller nee pucati. Misli su mu se bavile jednim problemom: kako da Milleru postavi stupicu prije no to ovaj odlui otii. Neki mrani i odavno mrtvi idov nije ga zanimao. Tauber je umro 22. studenog prole godine u Hamburgu. Ubio se plinom. Sluate li vi mene? Da, kad ba moram. Za sobom je ostavio dnevnik. U njemu je izloio svoju priu, ono to mu se dogodilo, ono to ste mu vi i ostali uinili u Rigi i drugdje. No uglavnom u Rigi. Ali on je preivio, vratio se u Hamburg I poivio ondje jo dobrih osamnaest godina sve dok se nije ubio. A digao je ruku na se jer je bio uvjeren da ste ivi i da nikad neete sjesti na optueniku klupu. Domogao sam se njegova dnevnika. Bilo je to polazite s kojeg sam vas, eto, pronaao ovdje, danas, pod novim imenom. Dnevnik mrtva ovjeka nije nikakav dokaz progunao je Roschmann. Ne za sud, ali za me dostatan. I vi ste stvarno doli ovamo da me optuite zbog dnevnika nekog pokojnog idova? Ne, nipoto. U dnevniku se nalazi jedna stranica koju ete proitati. Miller je otvorio dnevnik na stanovitoj stranici i tutnuo ga Milleru u krilo. Uzmite naredio je i itajte. Naglas.

Roschmann je rairio papire i poeo ih itati. Bio je to ulomak u kojem je Tauber opisao kako je Roschmann ubio neimenovanog njemakog oficira, nosioca Vitekog kria s hrastovim liem. Roschmann je stigao do kraja odlomka i podigao pogled. Pa to? upitao je zbunjeno. ovjek me udario. Nije posluao naredbu. Imao sam pravo zaplijeniti taj brod da povezem zatoenike natrag. Miller mu je u krilo dobacio jednu fotografiju. Je li to ovjek kojega ste ubili? Roschmann je pogledao sliku i slegnuo ramenima. Odakle da to znam? Tome je ve dvadeset godina. Zauo se tih kljocaj jer je Miller otkoio pitolj i uperio ga u Roschmannovu glavu. Je li to taj? Roschmann je ponovno pogledao fotografiju. Jest. To je taj ovjek. Pa? To je bio moj otac kazao je Miller. Iz Roschmannova lica posve je nestalo boje, kao da je negdje netko izvukao neki ep. Otvorenih usta, irom razrogaenih oiju zurio je u cijev pitolja, koja je bila pola metra udaljena od njegova lica i u vrstu ruku koja je drala oruje. Boe dragi proaptao je. Pa vi uope niste doli zbog idova. Ne. Meni ih je ao, ali ne opet toliko. Ali kako ste doznali, kako ste uope mogli doznati iz ovog dnevnika da je taj ovjek bio va otac? Nikad nisam doznao njegovo ime. idov koji je napisao ovaj dnevnik takoer ga nije znao. Kako ste to vi saznali? Moj je otac ubijen u Ostlandu 11. listopada 1944. godine rekao je Miller. Dvadest godina to je bilo sve to sam znao. Zatim sam proitao dnevnik. Isti dan, isti kraj, oba ovjeka s istim inom. Dapae, obojica su imala Viteki kri s hrastovim liem, najvie odlikovanje za hrabrost pokazanu na bojnom polju. Odlikovanih tim ordenom nije bilo ba jako mnogo, a kapetani Wehrmachta s tim odlijem mogli su se na prste izbrojati. Vjerojatnost da su dva istovjetna oficira pala u istom podruju istog dana bila je jedan prema milijun.

Roschmann je znao da se suoio s ovjekom na kojeg ne mogu djelovati nikakvi razlozi. Kao opinjen piljio je u pitolj. Vi ete me ubiti. Ne smijete to uraditi, ne tako hladnokrvno. Vi to neete uiniti. Molim vas, Miller, ja ne elim umrijeti. Miller se nagnuo naprijed i poeo govoriti. Sluajte me, vi odvratni gade. Sluao sam vas i vae bljuvotine sve dok mi nije pozlilo. Sad ete vi mene sluati dok se ja ne odluim da li da umrete ovdje ili da strunete u nekom zatvoru. Imali ste drskosti, krajnje drskosti, da mi kaete kako ste vi, od svega naroda upravo vi, bili rodoljubiv Nijemac. Rei u vam to ste. Vi i sva vaa sorta bili ste i jeste najprljaviji izmet koji se ikad iz taloga ove zemlje podigao do pozicija moi. I u dvanaest ste godina svojom prljavtinom umazali moju domovinu tako kao to se to nikad u povijesti nije zbilo. Ono to ste vi izveli zgadilo je i ozlojedilo itavo civilizirano ovjeanstvo, a mojem narataju ostavilo batinu srama koja e nas obuzimati do posljednjih naih dana. Cijeloga ste svoga ivota pljuvali na Njemaku. Vi, lupei, iskoritavali ste Njemaku i njemaki narod dokle god ih se moglo iskoritavati, a onda ste ih napustili. Srozali ste nas tako nisko kako se to prije vas nije uope niti moglo zamisliti. Niste bili ak niti hrabri. Bili ste najodurnije kukavice koje su se ikad rodile u Njemakoj I Austriji. Poubijali ste milijune zbog vlastite dobiti i u ime vae manijakalne udnje za vlau, a zatim ste umakli i nas koji smo preostali ostavili u govnima. Bjeali ste pred Rusima, vjeali I strijeljali vojnike kako biste ih natjerali da se bore, a zatim ste nestali i ostavili mene da vadim kestenje iz vatre. Pa kad bi se moglo nekako zaboraviti ono to ste uradili idovima i ostalima, nikad se nee moi oprostiti to to ste pobjegli i sakrili se poput pasa, to i jeste. Vi govorite o rodoljublju. Pa vi niti ne znate to znai ta rije. A to to se vojnike Wehrmachta i ostale koji su se borili, stvarno borili za Njemaku, usuujete nazivati Kameradima, najvea je bezonost. Rei u vam jo neto, i to kao mladi Nijemac iz narataja koji vi toliko otvoreno prezirete. Za ovo nae dananje blagostanje nemate vi nikakvih zasluga. Zasluga je to milijuna koji su se kinjili I koji nikad nikog u ivotu nisu ubili. A to se tie ovakvih ubojica

kao to ste vi, a koji se jo mogu nai meu nama, ja i moja generacija sloili bismo se i s neto manjim blagostanjem samo kad bismo mogli biti sigurni da ovakva oloa poput vas vie nema meu nama. Vi ete me ubiti mumljao je Roschmann. Zapravo neu. Miller je posegnuo rukom iza sebe i privukao telefon. Neprestano je s uperenim pitoljem promatrao Roschmanna. Digao je slualicu s aparata, spustio je na stol i okrenuo brojanik. Kad je to obavio, podignuo je slualicu. U Ludwigsburgu postoji ovjek koji eli s vama porazgovarati. rekao je i prinio slualicu uhu. Telefon je bio mrtav. Poloio je slualicu na aparat, ponovno je podignuo i posluao. Nije bilo nikakva signala. Jeste li prerezali icu? upitao je. Roschmann je odmahnuo glavom. Sluajte, ako ste prekinuli vezu, probuit u vam glavu sada, ovdje. Nisam. Jutros telefon nisam niti pipnuo. asti mi. Miller se sjetio sruene hrastove grane i telefonskog stupa koji je leao na putu. Sono je opsovao. Roschmann se blijedo osmijehnuo. Mora da su linije prekinute rekao je. Morat ete otii u selo. to ete sada? Prosvirat u vas metkom samo ako ne uradite ono to vam naredim Miller mu je uzvratio. Izvukao je lisice, kojima je prvotno kanio sapeti tjelohranitelja. Dobacio ih je Roschmannu. Idite do kamina naredio je i krenuo za ovjekom. to namjeravate? Zakljuat u vas za kamin, a zatim otii i telefonirati iz sela rekao je Miller. Briljivo je pregledavao ukrasnu reetku od kovana eljeza koja je bila nad kaminom, kadli je Roschmann ispustio lisice na pod. Esesovac se sagnuo da ih podigne, a Miller umalo to nije uhvaen na spavanju, jer je Roschmann umjesto lisica, zgrabio teki ara i

podmuklo zamahnuo prema Millerovim koljenima. Novinar je na vrijeme odskoio, teki je ara prozujao kraj njega, a Roschmann je izgubio ravnteu. Miller je priskoio, zviznuo pitoljem Roschmanna po sagnutoj glavi i odstupio. Pokuajte jo jednom, pa u vas ubiti rekao je. Roschmann se uspravio zateturavi od primljena udarca. Privrstite jednu grivnu o desni zglob zapovijedio je Miller. Roschmann je uradio to mu je kazano. Vidite li onaj vitiasti ures? Tamo u visini glave. Uza nj je grana koja izlazi iz metalnog uresa i ponovno se s njim spaja. Ondje privrstite drugu lisiinu. Kad je Roschmann stisnuo i drugu lisiinu, Miller se odmaknuo i nogom odgurnuo maice i ara izvan Roschmannova dosega. Pritisnuvi pitolj o Roschmannov kaput, pretraio je esesoveve depove i iz blizine okovanog ovjeka sklonio sve predmete kojima bi ovaj mogao razbiti prozor. Vani, na puteljku, ovjek koji se zvao Oskar tjerao je bicikl prema kui. Prenio je poruku da su linije u prijekidu. Ugledavi jaguar, zastao je od iznenaenja, jer ga je njegov poslodavac, prije nego to ga je poslao u selo, uvjerio da nikoga ne oekuje. Naslonio je bicikl uza zid i tiho uao kroz ulazna vrata. U predsoblju je neodluno stao. Kroz tapecirana vrata nita se nije ulo, a ni oni unutra nisu mogli uti njega. Miller se jo jednom ogledao. Bio je zadovoljan. Uzgred kazao je Roschmannu nita vam ne bi koristilo i da ste me uspjeli udariti. Sad je jedanaest, a ja sam dosje sa svim dokaznim materijalom protiv vas ostavio kod svojeg ortaka, a time da ga, naslovljenog na pravu adresu, ubaci u potanski sandui ako se ja ne vratim ili mu ne telefoniram do podneva. Zato idem na telefon u selo. Vratit u se za dvadeset minuta. Ne biste se za to vrijeme oslobodili, pa da imate i pilu. Kad se vratim, u roku od pola sata stii e i policija. Dok je govorio, Roschmannove su nade kopnile. Znao je da mu je preostala jo samo jedna-jedina ansa: da se Oskar vrati, uhvati Millera iva, tako da bi ga se moglo natjerati da s nekog telefona u selu obavi onaj razgovor te da tako dokumenti ne dospiju u potanski sandui. Pogledao je na sat koji se nalazio na kaminu tik do njegove glave. Deset i etrdeset.

Miller je na drugoj strani sobe irom otvorio vrata i iziao. Naao se pred okovratnikom pulovera to je bio na ovjeku koji je Millera nadvisio za itavu glavu. Sa svojeg mjesta kraj kamina Roschmann je prepoznao Oskara i vrisnuo: DRITE GA! Miller je odstupio natrag u sobu i trgnuo pitolj, koji je ve bio spremio u dep. Bio je suvie polagan. Snanim udarcem lijeve nadlanice Oskar mu je izbio oruje iz ruke. Pitolj je odletio na drugu stranu prostorije. Istodobno je Oskar pomislio da njegov gazda vie UDARITE GA. Desnom je apetinom maznuo Millerovu vilicu. Reporter je teio devedesetak kila, ali ga je udarac digao u zrak I odbacio na lea. Noge su mu zapele o niski stoli za novine i, kako se bio spotakao, glavom je bubnuo o rub drvenog ormara za knjige. Zguvano poput krpene lutke, njegovo je tijelo spuznulo na sag. Nekoliko sekundi vladao je muk. Oskar je zapanjeno zurio u svog gazdu koji je lisiinama bio privezan uz kamin, a Roschmann je piljio u nepokretnog Millera, kojemu je iz potiljka kapala krv. Glupane dreknuo je Roschmann kad je shvatio to se zbilo. Oskar ga je zbunjeno gledao. Doite ovamo! Div je dotutnjao i stao ekajui daljnje naloge. Roschmann je grozniavo razmiljao. Pokuajte me oslobodite ovih lisiina zapovijedio je. Posluite se araem. No kamin je graen u doba u kojem su obrtnici nastojali da njihovo djelo potraje dugo vremena. Ishod Oskarovih napora bio je savinuti ara i par izvijenih maica. Donesite ga ovamo rekao je Roschmann konano. Dok je Oskar pridravao Millera, Roschmann je podignuo novinareve vjee i opipao mu bilo. Jo je iv, ali je u loem stanju rekao je. Trebat e nam lijenik da ga prizove svijesti u manje od pola sata. Donesite mi olovku i papir. rkajui ljevicom, napisao je dva telefonska broja, a Oskar je za to vrijeme ispod stepenica u sanduiu s alatom pronaao pilu. Kad se vratio, Rochmann mu je dao papiri.

 to je mogue bre odjurite u selo kazao mu je. Nazovite ovaj broj u Nrnbergu i ovjeku koji vam se odazove ispriajte to se dogodilo. Nazovite ovaj lokalni broj i smjesta ovamo dovedite lijenika. Jeste li shvatili? Recite mu da je sluaj hitan. Sada pourite. Kad je Oskar istrao iz sobe, Roschmann je opet pogledao na sat. Deset i pedeset. Ako Oskar uspije stii u selo do jedanaest, i ako se on i lijenik vrate do jedanaest i petnaest, moda bi uspjeli osvijestiti Millera na vrijeme da stigne do telefona i zadri ortaka, pa makar lijenik radio i pod prijetnjom oruja. Roschmann je urno poeo piliti lisiine. Ispred kue Oskar je zgrabio bicikl, a zatim zastao i pogledao parkirani jaguar. Zavirio je kroz prozori i opazio da je klju na svojem mjestu. Gazda mu je bio rekao da pouri, pa je ostavio bicikl i sjeo za volan, upalio motor i naglo jurnuvi iz dvorita razbacao ljunak u iroku krugu. Ubacio je u treu i kliskom stazom povezao to je god bre mogao. A onda je udario o snijegom prekriven telefonski stup koji se preprijeio na cesti. Roschmann je i dalje pilio lanac koji je spajao grivne kad ga je gromki tutanj iz borika prisilio da zastane. Jako se nagnuvi u stranu, mogao je proviriti kroz francuski prozor i, premda su i kola i cesta bili izvan vidokruga, dim koji se dizao prema nebu kazivao mu je barem to da je automobile raznesen eksplozijom. Prisjetio se uvjeravanja da e se ve netko pobrinuti o Milleru. No Miller je bio na sagu, nekoliko metara od njega, Oskar je zacijelo bio mrtav, a vrijeme je isticalo bez ikakve nade da e zla kob biti odgoena. Oslonio se glavom o studenu kovinu kamina i sklopio oi. Dakle, svreno je promrmljao je mirno. Nekoliko minuta kasnije nastavio je piliti. Protekao je itav sat prije nego to je specijalno ojaano eljezo vojnih lisica popustilo pod sada ve tupom pilom. Kad se oslobodio, s jednim okovom o desnoj ruci, sat je odzvonio podne. Da je imao vremena, bio bi moda zastao da udari tijelo koje je lealo na sagu, ali on je bio ovjek kojemu se jako urilo. Iz sefa u zidu izvadio je paso i nekoliko debelih svenjeva novih novanica visokih nominala. Dvadeset minuta kasnije s neto odjee u runoj

torbi vozio se biciklom niz stazu, obiao raznesenu olupinu jaguara i truplo koje je nauznak lealo u snijegu i jo uvijek se dimilo, pokraj opaljenih i polomljenih borova krenuo prema selu. Odatle je pozvao taksi i naredio da ga poveze na frankfurtski meunarodni aerodrom. Pristupio je alteru informacija i upitao: Kad je, u roku od jednog sata, prvi slijedei let za Argentinu? Ako ga nema ... XVIII U jedan i deset Mackensen je zaokrenuo s pokrajinske ceste kroz ulazna vrata imanja. Na pola puta do kue ustanovio je da je staza blokirana. Jaguar je oito raznesen iznutra no njegovi se tokovi nisu maknuli s ceste. Stajao je uspravno popreke na puteljku. Prednji i stranji dio mogli su se jo raspoznati; i dalje su ih spajale vrste eljezne traverze koje su tvorile asiju. No sredinjeg dijela, ukljuivi i kabinu, uope nije bilo. Komadi toga dijela razbacani su svuda uokolo olupina. S mranim osmijehom Mackensen je razgledao kostur automobila, a zatim pristupio gomili nagorjele odjee i njezinu sadraju koji su se nalazili pet-est metara daleko od biveg automobila. Veliina trupla privukla je njegovu pozornost, i on se nekoliko trenutaka nadvio nada nj. Zatim se ispravio i dugim koracima pretrao ostatak puta do kue. Nije zvonio nego se odmah maio kvake. Vrata su se otvorila i on je uao u predvorje. Nekoliko je trenutaka oslukivao u stavu zvijeri na pojilu. Osjeao je atmosferu opasnosti. Ni glaska. Posegnuo je pod lijevo pazuho i izvadio automatski lilger duge cijevi; otkoio ga i poeo otvarati vrata koja su vodila iz predvorja. Prva su vrata vodila u blagovaonicu, druga u radnu sobu. Premda je smjesta ugledao tijelo na sagu pred kaminom, nije se micao od poluotvorenih vrata sve dok nije dobro promotrio preostali dio sobe. Poznavao je dvojicu koji su pali na taj trik oit mamac i sakrivena zasjeda. Prije nego to je uniao, pogledao je kroz rascjep na arki, kako bi se uvjerio da za vratima nema nikoga. Tek je zatim uao.

Miller je leao na leima, a glava mu je bila nagnuta na stranu. Nekoliko sekundi Mackensen je zurio u poput krede bijelo lice, a zatim se nagnuo. uo je slabano disanje. Skorena krv na potiljku kazivala mu je to se zapravo zbilo. Deset je minuta razgledao kuu. Primijetio je otvorene ladice u spavaoj sobi, uoio da u kupaonici nema pribora za brijanje. Kad se vratio u radnu sobu, navirio se u rastvoren i prazan sef, a zatim je sjeo za stol i prihvatio se telefona. Sjedio je i oslukivao nekoliko sekundi, opsovao u bradu i stavio slualicu natrag na njezino mjesto. Nije imao potekoa da ispod stepenica nae sandui s alatom, jer su vrata ormara bila otvorena. Uzeo je ono to mu je trebalo, uao u radnu sobu da pogleda Millera i kroz francuski prozor iziao na automobilski privoz. Trebao mu je gotovo itav sat da pronae krajeve prekinute telefonske ice, izvue ih iz raslinja I ponovno spoji. Zadovoljan svojim radom, otputio se natrag u kuu, sjeo za stol i ponovno podigao slualicu. Ovaj put se uo odgovarajui ton, pa je nazvao svojeg efa u Niirnbergu. Oekivao je da e Vukodlak eljno sasluati ono to mu ima rei, ali je glas ovjeka koji se odazvao s druge strane ice zvuao umorno i samo djelomino zainteresirano. Kao valjan podoficir, Mackensen je izvijestio o onom to je pronaao: o kolima, leu tjelohranitelja, polovici lisiina na sagu, Milleru koji u nesvijesti lei na tlu. Zavrio je rekavi da kuevlasnika nema. Nije ba mnogo ponio sa sobom, efe. Stvari za spavanje, vjerojatno novac iz otvorena sefa. Ovo ovdje mogu raistiti. Moe se vratiti ako hoe. Ne, nee se on vratiti rekao je Vukodlak. Ba prije nego to ste nazvali spustio sam slualicu. Nazvao me s frankfurtskog aerodroma. Izvadio je kartu za Madrid. Avion leti za deset minuta. Uveer ima vezu za Buenos Aires ... Ali za to nema nikakve potrebe prosvjedovao je Mackensen. Miller e mi propjevati. Otkrit e gdje je pohranio papire. Meu ostacima automobila nije bilo nikakve torbe za spise, a uza nj nema nita osim svojevrsnog dnevnika koji lei na podu radne sobe. Ali ostali njegovi materijali mora da nisu jako daleko.

 Dovoljno su daleko odgovorio je Vukodlak. U nekom potanskom sanduiu. Klonulim je glasom ispripovijedio Mackensenu to je to Miller ukrao kod krivotvoritelja i to mu je Roschmann netom saopio s frankfurtskog aerodroma. Oni e se papiri nai u rukama vlasti ve ujutro, ili najkasnije u utorak. Nakon toga svakom onom koji je na spisku vrijeme je odbrojeno. Meu njima je Roschmann, vlasnik kue u kojoj se nalazite, i ja. Cijelo jutro pokuavam upozoriti sve one kojih se to tie da se izgube iz zemlje u roku od dvadeset i etiri sata. No, i to emo sada? upitao je Mackensen. Vi ete se sakriti odgovorio mu je ef. Vi niste na popisu. Ja jesam, pa moram utei. Vratite se u svoj stan i ekajte da vas nazove moj nasljednik. Ostalo je okonano. Vulkan je odletio i nee se vratiti. Njegovim e odlaskom propasti cijela operacija ako netko drugi ne uzmogne uskoiti I preuzeti projekt. Kakav Vulkan? Kakav projekt? Budui da je sve ionako gotovo, mogu vam rei. Pod imenom Vulkan djelovao je Roschmann, ovjek kojega ste trebali zatititi od Millera ... U nekoliko reenica Vukodlak je ispriao krvniku zato je Roschmann bio toliko znaajan, zato su njegov poloaj u projektu, ba kao i sam project nenadomjestivi. Kad je svrio, Mackensen je tiho fiuknuo i pogledao na drugu stranu sobe u smjeru Petera Millera. No taj je deko sve lijepo sjebao rekao je. Vukodlak kao da se uspio pribrati, i neto od starog autoriteta ponovno se osjetilo u njegovu glasu. Kamerad, morate srediti svinjac ondje. Sjeate se one ekipe za spremanje koju ste jednom ve koristili? Da. Znam gdje ih mogu nai. Nisu daleko. Telefonirajte im i pozovite ih. Neka nakon njih ne ostane ni traga od ovoga to se zbilo. ovjekova se ena mora kasno noas vratiti. Nipoto ne smije saznati to se dogodilo. Shvaate? Bit e kako ste rekli kazao je Mackensen. A onda odmaglite. Jo samo neto. Prije nego to odete, svrite s onim gadom Millerom. Jednom zauvijek.

Mackensen je bacio pogled na onesvijetenog Millera. S velikim zadovoljstvom krgutnuo je. Onda zbogom i mnogo sree. Veza je bila prekinuta. Mackensen je spustio slualicu, izvadio adresar, malko ga prolistao i okrenuo odreeni broj. ovjeku koji se javio predstavio se i podsjetio ga na prijanje usluge koje je taj ovjek uinio kameradima. Rekao mu je kamo da doe i to e ondje nai. Auto i tijelo u njemu moraju u duboku provaliju negdje pokraj planinske ceste. Puno benzina na njih, tako da bude propisna buktinja. Na ovjeku ne smije biti nita po emu bi ga se moglo identificirati. Pretraite mu depove i povadite sve, ukljuivi i sat. U redu kazao je glas na telefonu. Doi u s prikolicom i dizalicom. Jo neto. U radnoj sobi nai ete jo jednog momka na podu i krvlju umrljan sag pokraj kamina. Sklonite i to, ali ne s kolima. Spustite ga na dno nekog studenog jezera. Dobro optereena, dakako. Bez ikakvih tragova. O. K.? Nema problema. Stii emo onamo do pet, a otii prije sedam. Ne volim takav teret prevoziti danju. Fino kazao je Mackensen. Ja u otii prije no to vi stignete. Ali nai ete stvari onako kao to sam vam rekao. Spustio je slualicu, spuznuo sa stola i priao Milleru. Izvukao je lger i automatski provjerio arer, premda je znao da je pun. Ti, posrane kazao je besvjesnu mukarcu i ispruenom rukom uperio oruje u ovjekovo elo. Godine koje je poivio kao grabeljiva zvijer, u uvjetima u kojima su ostali rtve i kolege zavravali na patologiji, Mackensenu su izotrile leopardska ula. Nije vidio sjenu koja je kroz otvoreni francuski prozor pala na sag; osjetio ju je. Strelovito se okrenuo spreman da zapuca. Ali ovjek nije bio naoruan. Tko ste, do vraga, vi? zareao je, drei neznanca na nianu. ovjek koji je stajao u francuskom prozoru nosio je crne dokoljenice i motoristiki kaputi. U visini trbuha lijevom je rukom

za kratki titnik drao zatitni ljem. ovjek je bacio pogled na tijelo do Mackensenovih nogu i na pitolj koji je ovaj drao u ruci. Mene su ovamo pozvali rekao je bezazleno. Tko vas je pozvao? kazao je Mackensen. Vulkan odgovorio je. Moj Kamerad Roschmann. Mackensen je zamumljao i spustio pitolj. On je otiao. Otiao? Otpraio. Za Junu Ameriku. Cijeli je projekt obustavljen. A sve to zbog ovog novinaria. Usmjerio je cijev prema Milleru. Sredit ete ga? upitao je mukarac. Svakako. Upropastio je projekt. Identificirao je Roschmanna i policiji poslao materijal, zajedno sa svenjem drugih stvari. Ako ste u tom fasciklu, najbolje e vam biti da se izgubite. U kakvom fasciklu? U Odessinu fasciklu. Nema me tamo rekao je ovjek. Ni mene zareao je Mackensen. Ali Vukodlak je unutra. Naredio je da svrim s ovim ovdje prije nego to se izgubimo. Vukodlak? U Mackensenu je proradio ureaj za uzbunu. Ba mu je bilo reeno da u Njemakoj nitko osim Vukodlaka i njega ne zna za Vulkanov projekt. Svi ostali kojima je to bilo poznato bili su u Junoj Americi, odakle je barem je tako pretpostavljao prispio i neznanac. Ali taj bi ovjek trebao znati za Vukodlaka. Mackensenove su se oi malko stisnule. Vi ste iz Buenos Airesa? upitao je. Ne. Odakle ste onda? Iz Jeruzalema. Pola sekunde bilo je potrebno da Mackensen shvati smisao tog imena. Zatim je trgnuo pitolj da zapuca. Pola sekunde je dugo vrijeme, dovoljno dugo da se umre. Pjenuava guma u ljemu osmudila se kad je Walther odapeo. No devetmilimetarsko tane probilo je fiberglas i poput groma

pogodilo Mackensena visoko u prsnu kost. ljem je pao na pod i pokazala se agentova desnica. Kroz oblaak plaviastog dima agent je ponovno pripucao. Mackensen je bio krupan i snaan ovjek. Unato metku u prsima, bio bi zapucao, ali mu je tane koje je ulo dva prsta iznad desne obrve osujetilo nakanu. Ono ga je i usmrtilo. U ponedjeljak poslijepodne Miller se probudio u zasebnom odjelu frankfurtske bolnice. Leao je nepomino pola sata, polako postajui svjestan toga da mu je glava u zavojima. Napipao je zvonce I pritisnuo ga. Bolniarka mu je rekla da lei mirno, jer ima teak potres mozga. Tako je on leao i malo-pomalo prizivao u pamet dogaaje od proteklog dana sve tamo do sredine jutra. Nakon tog vremena nieg se vie nije mogao sjetiti. Zadrijemao je, a kad se probudio, vani se ve bilo smrklo, a neki je mukarac sjedio do njegova kreveta. ovjek se smijeio. Miller se zagleda u nj. Ne poznam vas kazao je. A ja vas poznam rekao je posjetitelj. Miller je razmislio. Ve sam vas prije video rekao je na kraju. Bili ste kod Ostera. S Leonom i Mottijem. Tono. ega se jo sjeate? Skoro svega. Vraa mi se pamenje. Roschmanna? Da. Razgovarao sam s njime. Poao sam po policiju. Roschmann je otiao. Pobjegao je natrag u Junu Ameriku. Cijeli je sluaj okonan. Kompletiran. Zavren. Razumijete? Miller je polako odmahnuo glavom. Ne posve. Imam paklensku priu. I napisat u je. Posjetiteljev smijeak je izblijedio. Nagnuo se Milleru. Sluajte, Miller. Vi ste traljavi diletant i imate veliku sreu to ste na ivotu. Nita vi neete napisati. Zato to zapravo nemate ni to napisati. Tauberov je dnevnik kod mene i vraa se sa mnom kui, kamo i spada. Proitao sam ga sino. U depu vaeg kaputia bila je fotografija jednog kapetana Wehrmachta. Je li to va otac? Miller je kimnuo.

 Zato ste se vi zapravo u sve ovo i upustili? pitao je agent. Da. No dobro. Na stanovit mi ga je nain ao. Vaeg oca, mislim. Nikad nisam pomislio da bih to mogao rei jednom Nijemcu. A sad o fasciklu. to je bilo u njemu? Miller mu je kazao. A zato nam ga, onda, do vraga, niste mogli predati? Vi ste jedan obini nezahvalnik. Imali smo toliko potekoa dok smo vas u to ugurali, a kad ste seneega domogli, predali ste to svojima. Mi bismo te informacije iskoristili na najbolji mogui nain. Morao sam taj fascikl poslati nekome preko Sigi. To znai potom. Vi ste opet bili toliko pametni da mi niste dali Leonovu adresu. Josef je kimnuo. U redu. Ali vi ni ovako nemate to napisati. Nemate nikakvih dokaza. Dnevnika nema, fascikla nema. Ako se ba upustite u to da raspredate o ovome, nitko vam nee povjerovati, osim Odesse, koja e vam pasti za vrat. Ili e pak radije udariti na Sigi ili na vau majku. Nisu ba blagi, zar ne? Miller je na trenutak razmislio. A to je s mojim autom? Pa vi o tome niti nita ne znate. Zaboravio sam vam rei. Josef je ispriao Milleru o postavljenoj bombi i o tome kako je eksplodirala. Rekao sam vam da ba nisu blagi. Kola su naena spaljena u jednom ponoru. Tijelo u njima je neidentificarno, ali nije vae. Vaa izjava glasi ovako: zaustavio vas je neki autostopist, zviznuo metalnom ipkom i odvezao se vaim automobilom. Bolnica e potvrditi da su vas dovezla kola za spaavanje, na poziv nekog motociklista koji vas je vidio kako leite pokraj ceste. Mene bolniari nee prepoznati, jer sam sve vrijeme imao ljem I zatitne naoale. Ovo je slubena verzija dogaaja koja e biti stavljena u zapisnik. Uz to, prije dva sata sam telefonirao i Njemakoj novinskoj agenciji, predstavivi se kao bolnica, i ispriao im istu stvar. Josef je ustao i spremio se da ode. Pogledao je dolje Millera.

 Vi oito jo niste ni svjesni kakvu ste sreu imali. Poruku koju mi je predala vaa djevojka, oito po vaem naputku, primio sam juer u podne. Jurei kao manijak, uspio sam se iz Mnchena do kue na brijegu dovesti tono za dva sata. U to doba vi ste skoro bili mrtvi. Jedan njihov momak upravo se spremio da vas ubije. U pravi sam ga trenutak omeo. S rukom na kvaki, jo se jednom osvrnuo. Posluajte me. Zatraite osiguraninu za auto, kupite Volkswagen, vratite se u Hamburg, oenite Sigi, izrodite djecu i drite se novinarstva. Nemojte se opet upletati meu profesionalce. Pola sata nakon to je otiao, vratila se bolniarka. Imate telefonski poziv kazala je. Bila je to Sigi. Plakala je i smijala se. Netko tko se nije predstavio telefonirao joj je da je Peter u frankfurtskoj bolnici. Smjesta dolazim. Ovog trenutka rekla je i spustila slualicu. Telefon je ponovno zazvonio. Miller? Ovdje Hoffmann. Upravo sam vidio teleks. Zveknuli su vas po glavi. Jeste li u redu? Dobro mi je, gospodine Hoffmann. kazao je Miller. Sjajno. Kad ete bit sposobni za rad? Za nekoliko dana. Zato? Imam jednu priicu koja je ba kao stvorena za vas. Brojne kerkice imunih tatica odlaze na skijake terene i ondje se pare s onim zgodnim uiteljima skijanja. U Bavarskoj postoji jedna klinika koja ih vadi iz nevolja. Naravno, za debele pare i da to tatica ne dozna. ini se da neki mladi pastusi uzimaju proviziju od te klinike. Zgodna priica. Seks u snijegu. Orgije u Oberlandu. Kad moete poeti? Miller je razmiljao. Slijedeeg tjedna. Izvrsno. Usput, ono na emu ste radili ... onaj lov na naciste. Jeste li se dokopali tog ovjeka? Hoe li biti kakva reportaa? Ne, gospodine Hoffmann rekao je Miller polako. Nee.

 Nisam je niti oekivao. Pourite s oporavkom. Vidimo se u Hamburgu. Josefov avion iz Frankfurta spustio se na telavivski aerodrom Lod u utorak uveer, upravo kad se poeo hvatati mraak. Josefa su saekala dva mukarca s kolima i odvezla ga u tab na sasluanje pukovniku koji je bio potpisao onaj Kormoranov brzojav. Razgovarali su gotovo do dva ujutro, a stenograf je biljeio svaku rije. Kad je razgovor zavrio, pukovnik se zavalio u naslonja, nasmijeio se i svoga agenta ponudio cigaretom. Dobro obavljeno rekao je jednostavno. Razgledali smo tvornicu i obavijestili vlasti. Naravno, anonimno. Odsjek istraivanja bit e rasputen. Pobrinut emo se za to, ako se njemake vlasti i ne pobrinu. Ali hoe. Znanstvenici oito nisu znali za koga rade. Obratit emo im se svima privatno, i veina e se sloiti da uniti svoje biljeke. Znadu da e ako stvar pukne, javno mnjenje u Njemakoj stati na stranu Izraela. Dobit e nove poslove u industriji i drat e jezike za zubima. Tako e uraditi i Bonn, a i mi. A to je s Millerom? I on e tako postupiti. to je s onim raketama? Pukovnik je otpuhnuo oblak dima i zagledao se izvan prostorije u zvjezdano nono nebo. Imam osjeaj da nikad nee poletjeti. Naser mora biti spreman najkasnije do ljeta 67. Ako se istraivaki rad u Vulkanovoj tvornici uniti, nikad im nee poi za rukom da pravodobno pokrenu novu operaciju kojom bi do ljeta 67. osigurali sisteme za navoenje svojih raketa. Onda je opasnost prola rekao je agent. Pukovnik se nasmijeio. Opasnost nikad nije prola. Ona samo mijenja oblik. Ova opasnost moda je doista minula. Ona velika i dalje traje. Morat emo se ponovno boriti, a moda i iza toga, prije nego to opasnost bude iza nas. No, vi mora da ste umorni. Moete sad otii kui. Segnuo je u ladicu i izvadio plastinu vreicu u kojoj su bile agentove osobne stvari, a Josef je na stol stavio svoj lani njemaki paso, novac, novarku, kljueve, te se u pokrajnoj sobici presvukao, ostavivi njemaku odjeu svojem pretpostavljenom.

S vrata je pukovnik zadovoljno odmjerio ovjeka od glave do pete i rukovao se s njime. Dobrodoli kui, majore Uri Ben Shaul. Major se mnogo ugodnije osjeao u vlastitu identitetu onom koji je uzeo 1947, kad je prvi put stigao u Izrael i kad se ukljuio u Palmach. Taksijem se odvezao kui, u svoj stan u predgrau. Otvorio je vrata kljuem koji mu je maloas vraen s ostalim osobnim stvarima. U mranoj spavaoj sobi mogao je nazrijeti svoju enu Rivku. Laki pokriva pod kojim je spavala dizao se i sputao u ritmu disanja. Zavirio je u djeju sobu i pogledao svoja dva djeaka, estogodinjeg Shlomu i dvogodinju bebu Dova. Ni do ega mu nije bilo toliko koliko do toga da legne u krevet do ene i ispava se, ali morao je obaviti jo jedan posao. Spustio je putnu torbu i tiho se svukao, skinuvi ak i donje rublje i arape. Odjenuo se u svjee koje je izvadio iz ormara. Rivka je i dalje neometano spavala. Iz izbe je izvukao uniformu. Navukao je hlae, iste i izglaane, kakve su uvijek bile kad se vraao kui, i svezao bljetavo ulatene crne izme od telee koe. Njegova kaki koulje i kravate nalazile su se ondje gdje i uvijek. Preko njih je prebacio bluzu borbene uniforme, koju su resila samo svjetlucava metalna krila padobranskog oficira, i pet traka za zasluge koje je zaradio na Sinaju i u prepadima s druge strane granice. Posljednji odjevni predmet bila je crvena beretka. Kad se obukao, uzeo je nekoliko predmeta I strpao ih u malu torbu. Ponovno je iziao. Na istoku se ve ocrtavalo mutno svjetlo. Svoj mali auto naao je na istom mjestu gdje ga je prije mjesec dana i ostavio pred stambenim blokom. Premda je bio istom 26. veljae, tri dana prije svretka posljednjeg zimskog mjeseca, zrak je opet bio topao. Navijetao je krasno proljee. Odvezao se istono od Tel Aviva i krenuo cestom za Jeruzalem. U svitanju je bilo nekog spokojstva koje je volio, nekog mira i istoe kojima se nikad nije mogao nadiviti. Doivio je to tisuu puta na patroli u pustinji: fenomen suneva izlaska, hladan i

prekrasan, prije nego to nahrupi dan s mjehurastom vruinom a ponekad i s borbom i smru. Bio je to najljepi dio dana. Cesta se pruala preko ravne, plodne krajine, priobalne ravnice prema ukastim judejskim breuljcima i prolazila kroz selo Ramleh, koje se upravo budilo. Iza Ramleha onih se dana vozilo obilaznicom oko latrunske izboine, sedam-osam kilometara od najisturenijih poloaja jordanskih snaga. Slijeva je vidio plaviaste dimove vatri na kojima je Arapska liga pripravljala doruak. Malo je Arapa bilo budno u selu Abu Gosh. Kad se uspeo na posljednji breuljak ispred Jeruzalema, sunce je raistilo obzor i odbijalo se s Crkve na stijeni u arapskom dijelu podijeljenog grada. Kola je parkirao pola kilometra od svojeg cilja, mauzoleja Yad Vashem, i preostali dio preao pjeice. Iao je avenijom obrubljenom drveem koje je zasaeno u spomen onima koji nisu bili idovi, ali koji su idovima pokuali pomoi, te doao do velikih bronanih vrata iza kojih se nalazi svetite podignuto u ast est milijuna njegovih sunarodnjaka Zidova koji su pomrli u opem pokolju. Stari mu je vratar rekao da se vrata ne otvaraju tako rano, ali mu je vojnik objasnio to eli i ovjek ga je propustio. Uao je u dvoranu sjeanja i ogledao se. Ve je ranije dolazio ovamo da se pomoli za vlastitu obitelj, pa ipak su ga se masivni granitni blokovi od kojih je dvorana graena istinski doimali. Otiao je do reetke i zagledao se u siv zid na kojem su imena napisana crnim idovskim i latinikim pismom. U grobnici nije bilo nikakva svjetla osim onog od Vjenog ognja, koji je plamsao iz crne plitke posude. U njegovu svjetlu mogao je razaznati brojna imena koja su upisana na tlu: Auschwitz, Treblinka, Belsen, Ravensbrck, Buchenwald ... Bilo ih je previe da bi ih prebrojao, no ipak je pronaao ono koje je traio: Riga. Nije mu trebalo jarmulke*( Jarmulka kapica kojom se idovi pokrivaju za vrijeme obreda.), jer mu je na glavi bila crvena beretka, a to je bilo posve dostatno. Iz torbe je izvadio talit, svilen al s resama, isti onakav kakav je Miller pronaao meu osobnim stvarima starca iz Altone i svrhu kojega nije dokuio. Ogrnuo ga je preko ramena.

Iz torbe je izvadio molitvenik i otvorio ga na odgovarajuoj stranici. Pristupio je mjedenoj reetki koja dvoranu dijeli na dva dijela, prihvatio je jednom rukom i zagledao se u plamen ispred sebe. Budui da nije bio poboan, morao je esto zagledati u molitvenik dok je glasno izgovarao molitvu staru ve pet tisua godina. Yisgaddal, Veyiskaddash, Shemay rabbah ... I tako je padobranski major izraelske vojske, stojei na breuljku Obeane zemlje, napokon izrekao kaddish*( Kaddish idovska molitva za mrtve.) za duu Salomona Taubera koja je umrla prije dvadeset i jednu godinu u Rigi. Bilo bi lijepo kad bi na ovom svijetu sve stvari uvijek svravale uredno povezanih konaca. No to je vrlo rijedak sluaj. Ljudi ive i umru u unaprijed ustanovljeno vrijeme i na unaprijed ustanovljenom mjestu. Koliko se moglo pouzdano utvrditi, evo to se dogodilo glavnim junacima ove knjige. Peter Miller je otiao kui, oenio se i posvetio pisanju o stvarima koje ljudi vole itati za dorukom i kod frizera. U ljetu 1970. Sigi je oekivala tree dijete. Ljudi iz Odesse su se ratrkali. ena Eduarda Roschmanna vratila se kui i kasnije primila brzojav kojim joj mu saopava da je u Argentini. Nije mu se htjela pridruiti. Ljeti 1965. pisala je na njihovu staru adresu, na Vilu Jerbal, i zatraila rastavu pred argentinskim sudom. Pismo je proslijeeno na njegovu novu adresu, te je ena primila odgovor koji je udovoljio njezinu zahtjevu, ali s time da se rastava provede pred njemakim sudom. Pismu je bila priloena i sudski ovjerena izjava kojom se daje traena suglasnost. Sudski postupak okonan je 1966. ena i dalje ivi u Njemakoj, ali pod svojim djevojakim prezimeonm Mller, a ljudi s tim prezimenom ima u Njemakoj na desetke tisua. Roschmannova prva ena Helia jo ivi u Austriji. Vukodlaku je napokon uspjelo da se pomiri sa svojim razbjenjenim pretpostavljenima u Argentini, te je novcem

dobivenim od prodaje svojih vrijednosnih papira kupio malo imanje na panjolskom otoku Formenteriji. Tvornica radio-aparata je likvidirana. Svi znanstvenici koji su radili na sistemima za navoenje raketa nali su posao ili u industriji ili na sveuilitima. Sam projekt, na kojem su, niti ne znajui, radili za Roschmanna, izjalovio se. Heluanske rakete nikad nisu poletjele. Trupovi raketa bili su spremni, ba kao i raketno gorivo. Bojne glave bile su u fazi proizvodnje. Tko sumnja u autentinost ovih bojnih glava, neka pregleda iskaz profesora Otta Yokleka koji je dat pred vicarskim sudom u Baselu na suenju Yossefu Ben Galu, od 10. do 26. lipnja 1963. etrdeset proizvedenih raketa, neupotrebljivih zbog nedostatka elektronskih sistema koji bi ih naveli na ciljeve u Izraelu, stajalo je u naputenoj heluanskoj tvornici. Za estodnevnog rata bombarderi su ih unitili. Prije toga razoarani njemaki znanstvenici vratili su se u Njemaku. Winzerov fascikl koji je dopao u ruke vlastima u mnogome je pomrsio Odessine raune. Godina koja je tako lijepo zapoela zavrena je za njih katastrofalno. Ishod je bio takav da je jedan odvjetnik istraitelj iz Z-komisije u Ludwigsburgu mnogo godina kasnije govorio: Da, da, godina 1964. za nas je bila dobra, vrlo, vrlo dobra. Pri kraju 1964, kancelar Erhard, potresen otkriima, izdao je proglas svojem narodu i meunarodnoj javnosti da oni koji znaju boravita traenih esesovskih zlikovaca dostave te adrese vlastima. Odaziv je bio znatan, pa je djelatnost ljudi u Ludwigsburgu dobila silan zamah koji je potrajao narednih nekoliko godina. A politiari koji su stajali za njemako-izraelskim sporazumom o naoruavanju? Njemaki kancelar Adenauer ivio je nedaleko od Bonna u vili u Rhondorfu iznad svoje ljubljene Rajne, gdje je i umro 19. travnja 1967. Izraelski premijer David Ben Gurion ostao je lan Knesseta sve do 1970, kad se konano povukao u svoj dom na kibucu Sede Boker, usred smeih bregova Negeva, na cesti koja od Beer Shebe vodi u Eilat. Voli primati posjetioce i razgovarati s njima ivahno o mnogim stvarima, ali ne i o heluanskim raketama i odmazdama protiv njemakih znanstvenika koji su na njima radili.

General Amit ostao je glavar sve do rujna 1968. Dopala ga je velika odgovornost da u doba estodnevnog rata svojoj zemlji osigura potanka izvjea. Kako nam povijest pokazuje, tu je zadau briljantno obavio. Nakon umirovljenja postao je predsjednik i direktor izraelske industrije Koor. I dalje ivi vrlo skromno, a njegova se armantna ena Yona, kao i dosad, protivi tome da uzmu kunu pomonicu te radije sama obavlja sav kuanski posao. Njegov je nasljednik general Zvi Zamir, koji i danas zauzima taj poloaj. Major Uri Ben Shaul ubijen je u srijedu, dne 7. lipnja 1967, kad se na elu ete padobranaca probijao u Stari Jeruzalem. Tane pripadnika Arapske legije pogodilo ga je u glavu i usmrtilo etiri stotine metara istono od Mendelbaumovih vrata. Simon Wiesenthal i dalje ivi i radi u Beu. Prikuplja informaciju odavde, nagovjetaj odande I polako ulazi u trag sklonitima traenih esesovskih ubojica. Svakog mjeseca, svake godine anje nove uspjehe. Leon je umro u Mnchenu 1968. godine, a poslije njegove smrti grupa onih koje je bio poveo u svoju osobnu osvetniku kriarsku vojnu posve se raspala. Na kraju, jo i o onom naredniku Ulrichu Franku, zapovjedniku tenka koji se Milleru isprijeio na putu za vonje u Be. Nije imao pravo u pogledu sudbine svoje Zmajeve hridi. Taj tenk nije otiao u staro eljezo. Odvezli su ga tenkonoscem i narednik ga vie nikad nije vidio. etrdeset mjeseci kasnije ne bi ga vie niti prepoznao. eljezno-siva boja njegova trupa prebojadisana je u pranjavosmeu kako bi se tenk stopio s pustinjskim krajolikom. Crnog kria njemake vojske nestalo je s kupole; nadomjestila ga je blijedoplava esterokraka Davidova zvijezda. Ime koje mu je Frank bio nadjenuo takoer je zaboravljeno. Tenk se sada zvao Duh Massade. I dalje mu je zapovjednik bio jedan narednik. ovjek je imao kukast nos i crnu bradu, a zvao se Nathan Levy. Dne 5. lipnja 1967, M-48 zapoeo je svoj prvi i jedini ratni tjedan otkako se prije deset godina izvezao iz tvornice u Detroitu, Michigan. Dva dana kasnije bio je jedan od onih tenkova koje je general Israel Tal bacio u bitku

za prijevoj Mitla, a u nedjelju 10. lipnja u podne, oblijepljen prainom i uljem, izbrazdan mecima, gusjenica posve izderanih od sinajskog kamenja, stari se patton dokotrljao i stao na istonoj obali Sueskog kanala. AUTOROVA NAPOMENA Uobiajeno je da autori zahvale onima koji su im pripomogli da napisu neku knjigu, osobito o nekoj tekoj temi, te da ih pri tome poimence navedu. Svima onima koji su mi pomogli, pa ma kako malen njihov udio bio, da doem do informacija potrebnih za pisanje knjige Sluaj Odessa moja najsrdanija zahvalnost, a tome to ih ne imenujem tri su razloga. Neki, koji su bili bivi pripadnici SS-a, nisu znali s kime razgovaraju ili pak da e ono io govore biti iskoriteno u knjizi. Drugi su opet izriito traili da ih se nikad ne spomene kao izvor obavijesti o SS-u. U sluaju preostalih, odluka da se ne spomenu njihova imena posve je moja, i to, vjerujem, vie zbog njihovog dobra nego zbog mojega.

Za Vas: BABAC