Está en la página 1de 120

Sadrzaj

• Predgovor

• I Sveto i rat
o Sveti Petar Cetinjski i rat - Mitropolit Dr Amfilohije
o Dejstvo ikone u istoriji - Protosindjel Joanikije (Micovic)

• II Rat kao iskustvo


o Da li je ovo bio rat? - Dr Radovan Karadzic
o Rat bez jedinstvenog programa i cilja - Pukovnik Milovan Milutinovic
o Smisao istrebljivanja Srba u Hercegovini na krsnu slavu - Tihomir Burzanovic
o Pukotina stvarnog - Mladen Sukalo
o Udji ko u svoju kucu / Bitka koja ne prestaje - Milutin Micovic

• III Rat kao laz


o Najgori od svih mogucih ratova - Episkop Dr Atanasije
o Sta nam se stvarno dogodilo - Dr Mirko Zurovac
o Geopoliticki enciklopedizam Microsoft-a - Bogdan M. Lubardich
o Ne-zaobilazne strategije - Jerodjakon Jovan (Culibrk)

• IV Etika, pravo na rat


o Ratni zlocin kao zlocin poraza - Dr Jovan Babic
o Rat kao politicka etika - Boris B. Brajovic
o Dva lica jedne medalje, ali... - Mr. Petar Bojanic

• V Dusa i rat
o Psiholoska tumacenja rata - Dr Bosko V. Popovic
o Ratovi u carstvu zemaljskom - Dr Jovan Miric

• VI Narod i rat
o Srbi i rat - Predrag Lazarevic
o Nacionalizam i rat - Rados Mladenovic
o Pravoslavlje i rat - Matej Arsenovic

• VII Kosmos i rat


o Rat - osnovni fenomen i metafora ljudskog iskustva - Dr Savo Lausevic
o Svemoguca poezija Tvorca - Jerej Dragan Stanisic
o Filosofija rata - filosofija vaseljene - Kosto Nikolic

• VIII Liturgijsko mjerilo rata


o Razgovor o ratu na Veljem gumnu Cetinjskog manastira

PREDGOVOR
Zbornik Jagnje Bozije i zvijer iz bezdana, pojavljuje se u trenutku mozda najdublje krize (grc.
krisis=sud, sudjenje) srpskog naroda u njegovoj istoriji. I istovremeno, u jedinstvenom
trenutku te istorije, uz boj na Kosovu, kada su zbivanja s njim, njegov sud i sud nad njim
uzdignuti do paradigme sudbine cijelog savremenog svijeta.
Osnovu zbornika cine predavanja s II. bogoslovsko-filosofskog simposiona u dane Svetih
Kirila i Metodija, odrzanog na praznik Svete Solunske Brace, 24. maja u Vladinom domu i na
Veljem manastirskom gumnu na Cetinju, s temom Filosofija rata (Prvi je odrzan jos 1993.,
pod nazivom Logos u grckoj filosofiji i hriscanstvu). U pocetku, bio je zamisljen kao prosta
zbirka iznesenih radova; no tokom njegove pripreme, interes za zbornik, broj i kvalitet
tekstova, kao i trud i zrtvovanje oko njega su rasli, tako da je on na kraju prerastao u jedno
saborno djelo, ciji su se priredjivaci nasli u ulozi posrednika jednog slozenog duhovnog,
kulturnog, civilizacijskog, i ako hocemo, i politickog organizma koji se sam pred njima
oblikovao.
Naime, cinjenica je da je jedan naizgled lokalni dogadjaj s kraja XVIII. vijeka - pobjeda
Svetog Petra Cetinjskog nad skadarskim vezirom Mahmud-pasom, povodom cije
dvjestogodisnjice je Simposion odrzan - odjednom raskrio svoju svecovjecansku dimenziju, i
na kraju XX. vijeka posluzio kao paradigma za jednu obnovu cije granice u ovom trenutku
mozda nije moguce ni sagledati. Stoga ova knjiga cini diptih sa nesto ranije objavljenim
istorijskim zbornikom Boj Crnogoraca i Brdjana s Mahmut-pasom 1796. ("Svetigora",
Cetinje, 1996, ur. j. D. Stanisic), i predstavlja njegovo djelovanje u dijahroniji, aktuelizaciju
agona i podviga Svetog Petra u nasem vremenu i na cijelom srpskom prostoru, koji se silinom
nase tragedije i moci medija protegao vec na cijelu planetu. Sustina njegovog podviga je u
borbi za sabornost, kako onu sa Bogom visnjim, tako i sa svim ljudima, na koje se prostirala
njegova obogocovjecena ljubav. Njegov je paradoks, njegov krst, bio u tome sto je za
ostvarenje tog ljubovnog podviga bio prinudjen da koristi rat.
U tom smislu, ovaj zbornik daje pogled na rat koji se vodio donedavno, i koji unutrasnje traje
i dalje, i neizostavno trazi svoje objasnjenje i tumacenje, o cemu nam svjedoci ne samo veliki
broj knjiga povodom njega objavljenih samo kod nas (zbornici Intelektualci i rat, Evropski
diskurs rata, Srpska strana rata, tematski broj "Luce", etc.) nego i do sada nezapamcena
ukljucenost i napregnutost koju je povodom ovog rata pokazao zapadni svijet, a koja vise
svjedoci o dubokim pokretima unutar njega samog, koji kao da tek cekaju svoje razrjesenje.
Nezaobilaznom se ovdje cini knjiga Vladike Nikolaja (Velimirovica) Rat i Biblija, koja nije
uvrstena u zbornik iskljucivo zbog toga sto je on zbirka novonastalih tekstova.
S druge strane, steceni dozivljaj sabornosti obavezuje da se pomene da nazalost nisu stigli
radovi akademika g. Miomira Dasica i dr. Zorana Lakica iz Niksica, koji su ucestvovali na
Simposionu. Neprecutan je pak trud gospode dr. Jovana Babica i Bogdana M. Lubardica.
Konacno, ova sabornost koja je dubokog, isihastickog i koljivarskog, uvjerenja Svetog Petra
Cetinjskog da je "u imenu Bozijem sud i pravda" jednako kao i njegovog "placa nad XX.
vijekom" na nekom njeguskom kamenu, ogleda se i u sabornoj uvjerenosti svih ucesnika ovog
djela da nesto sto je vanjski licilo na tragicni poraz, pocinje da se pretvara u duboku
unutrasnju pobjedu, cije dimenzije, nista manje no u kosovsko vrijeme, mogu biti kosmicke.
Na Svetog Jovana Bogoslova
Urednici 26. septembar/9. oktobar 1996.

I SVETO I RAT
Mitropolit Crnogorsko-primorski
DR. AMFILOHIJE (RADOVIC)
Cetinje
SVETI PETAR CETINJSKI I RAT
SAZETAK: Sveti Petar mitropolit Cetinjski, s pravom uporedjivan s Mojsijem i Isusom
Navinom, bio je jedna od najznacajnijih licnosti Evrope svoga vremena, uporediv jedino sa
svetim Serafimom Sarovskim. Kao covjek kroz koga se prelamalo sve sto se dogadjalo na
evropskim i srpskim prostorima kraja XVIII. i pocetka XIX. vijeka, Sveti Petar je vodio tri
vrste rata.
Prvi, unutrasnji rat je rat sa samim sobom na smirivanju sebe pred velikom tajnom Hrista
Boga. Pobjeda izvojevana u njemu, cini osnovu za pobjedu i u ostale dvije vrste rata: prvo, u
borbi za umirenje sukoba medju zavadjenim i zakrvljenim crnogorskim i brdskim bratstvima i
plemenima, i drugo u borbama sa spoljasnjim neprijateljima, Turcima i Napoleonom, koje je
on izvojevao kao etnarh i vojskovodja Crnogoraca i Brdjana.
Kako bogoslovski i filosofski opravdati cinjenicu da jedan episkop postaje ratnik? Mozda je
istorija hriscanskih naroda manjevise povratak u Stari Zavjet, a Novi Zavjet se u ljudskoj
istoriji tek nazire. On kao da se ostvario samo u pojedincima koji su se upodobili Hristovom
raspecu i blagosiljanju sa raspeca. Takav otpor zlu kao da ne pripada istorijskom covjeku,
nego metaistoriji, kao najdublja ceznja i istorijska potreba ljudska.
KLJUCNE RIJECI: raspece, nevidljiva (unutrasnja) borba, naboj zla/krvna osveta,
starozavjetni proroci, hriscanska istorija=starozavjetna istorija, pobjeda vjecnog dobra, mira i
sloge.
Vase Visokopreosvestenstvo, gospodo profesori, predavaci, studenti, djaci i svi prisutni:
drago mi je da mogu danas da vas pozdravim u drevnom Cetinju. U ovom gradu u kome se u
toku pet stotina godina mnogo sta izdogadjalo, a i danas se dogadja; gradu koji je prepun
znamenja; prepun velicine i prepun raspeca ali i neprekidnog vaskrsavanja.
Ovaj grad izmedju ostalog je, kao sto je poznato, i grad svetoga Petra Cetinjskoga,
najznacajnije licnosti Cetinja, Cetinjskog manastira u svoj njegovoj istoriji; najznacajnije
licnosti Crne Gore, rekao bih - i jedne od najznacajnijih licnosti nase srpske istorije uopste.
U isto vrijeme, vjerujem da necu pogrijesiti ako kazem da je sveti Petar Cetinjski bio i jedna
od najznacajnijih, najzanimljivijih licnosti kraja XVIII. i prve polovine XIX. vijeka u citavoj
Evropi. Imam utisak da po mnogo cemu u tadasnjoj Evropi sveti Petar Cetinjski nema
premca. Medju svecima toga vremena jedini koji se moze takmiciti sa njim jeste sveti Serafim
Sarovski cudotvorac, jedna od naj znacajnijih licnosti novije ruske istorije.
Sveti Petar Cetinjski je licnost koja je u sebi objedinila mnogo darova, kao rijetko koja licnost
u istoriji evropskih naroda. Nije slucajno da je on uporedjivan - i s pravom - s Mojsijem, sa
Isusom Navinom, te dvije najznacajnije licnosti drevne jevrejske istorije, a preko jevrejstva i
hriscanske i evropske i svjetske istorije.
Sveti Petar Cetinjski je znacajan i po tome sto je bio ne samo mitropolit, nego je bio i etnarh
Crne Gore. Upravljao je sudbinom, i duhovnom i tjelesnom, Crne Gore. Objedinio je u sebi
podviznika i ratnika, isposnika i mudraca, pjesnika i pisca najzanimljivijih poslanica u nasoj
knjizevnosti. Jednom rjecju, on je bio svestrana licnost.
Evo u tom gradu, u njegovom gradu, danas smo se sabrali na ovaj praznik svetih
ravnoapostolnih slovenskih prosvetitelja Kirila i Metodija, i to sabrali oko ove zivotne teme,
uvijek savremene teme problema i smisla rata, filosofije rata. Dobro je da bas na ovom
mjestu, u ovom gradu, otvorimo razgovor o toj temi, i to upravo pocinjuci sa licnoscu svetog
Petra Cetinjskog.
Stoga moj kratki uvodni prilog ovom simposiju bice razmisljanje na temu svetog Petra
Cetinjskog i problema rata.
Sveti Petar Cetinjski je zivio, da upotrebimo njegove rijeci, u vremenu kada je "sva Jevropa
bila mutna i krvava". Suocen sa svojim sopstvenim raspecem, suocen sa tragicnim raspecem
svoga malog naroda, Crne Gore, svoje mitropolije, sukobljen sa mocnom Otomanskom
imperijom, i u isto vrijeme sukobljen sa Napoleonom, covjekom koji je u njegovo vrijeme
odredjivao sudbinu Evrope. I to ratom i macem.
Sve sto se dogadjalo na ovim prostorima, i sve sto se dogadjalo na sirim evropskim
prostorima, prelamalo se kroz licnost svetoga Petra Cetinjskoga.
Kad je vec rijec o toj temi, o njegovom odnosu prema ratu, mogli bi kratko da kazemo da je
on kao covjek, kao poglavar Crne Gore, kao mitropolit, kao licnost svoga vremena vodio tri
vrste rata.
Prvi rat koji je vodio, to je unutarnji, njegov licni rat i njegova unutarnja borba o kojoj njegov
sinovac, koga je on - kako sam kaze - izmolio u Boga, govori da je to rat koji se vodi izmedju
duse i tijela ("u nj ratuje dusa sa tijelom"), najtezi rat iz koga je on nesumnjivo izasao kao
pobjednik. Ta unutarnja pobjeda nad samim sobom preko koje je zagospodario sobom, bila je
temelj svih ostalih njegovih pobjeda.
Drugi rat, to je rat sa zlom domacijem, koji ga je pratio od kad je postao svjestan samoga sebe
do posljednjeg njegovog izdihanija. Dovoljno je procitati makar njegove poslanice koje je
pisao poslije 1820., oko tridesetih godina vec kada ga je Bog prizvao sebi u svoje narucje, pa
da se vidi na kakvom tragicnom raspecu je bio sveti Petar Cetinjski upravo zbog toga zla
domacega, zbog onoga sto je ostalo poznato kao krvna osveta, kao sukobi medju bratstvima,
medju plemenima. Kao krvavi pir koji je vodjen na planu bratoubilastva u samoj njegovoj
mitropoliji, odnosno u Crnoj Gori.
I treca vrsta rata sa kojom se on suocio jeste, da upotrebimo opet njegove rijeci, to je rat
"protiv opstega neprijatelja vjere i zakona i slobode i otecestva nasega".
Prvo da se zadrzimo kratko na njegovom unutarnjem ratu. To je rat sa sobom. Starozavjetno
gledano, a on je bio po mnogo cemu i starozavjetni covjek, to je bio rat jakovljevski i sa
Bogom. Iako u njegovom pisanom djelu nije ostalo svjedocanstva o tome, kao sto je ostalo
svjedocanstva u spisima njegovog sinovca Petra II. Petrovica Njegosa, o njegovom rvanju sa
sobom, bacenim u ovaj svijet. Nesumnjivo da se i on rvao sa svojim smislom, sa traganjem za
svojim smislom, da se rvao sa samim Bogom, kao sto se Jakov rvao, o cemu nam govori Stari
Zavjet.
Sveti Petar je bio izrazito snazna, i po prirodi darovita licnost. On je kao dijete usao u
Cetinjski manastir, od dvanaest godina. Ta njegova unutarnja borba i njegovo sazrijevanje
nesumljivo da cini jednu bitnu komponentu njegovog zivota. Ali je on bio i covjek svoga
vremena: svoj unutarnji podvig, svoja unutarnja raspeca, svoju unutarnju borbu, svoju
"nevidljivu borbu", kako bi je nazvao sveti Nikodim Svetogorac, on jedino ako je ispovijedao
svome duhovniku, o cemu nemamo nekog zapisa. Sigurno je, medjutim, da je ispovijedao
zivome Bogu.
Kroz to unutarnje njegovo raspece, on je nesumnjivo duhovno sazrijevao i izrastao u jednu
izuzetnu licnost, izuzetno snaznu licnost: Licnost koja zraci ne samo na svoje savremenike,
nego i na svoje potomke. Iz svega onoga sto znamo o njemu, sto nam je ostavio kao
svjedocanstvo o sebi, on je svu svoju energiju, i duhovnu i tjelesnu, prinio Bogu i bliznjima
na dar. On spada u one ljude koji ne zive za sebe, koji ne brinu o sebi, koji sve sto imaju
zrtvuju. I to ne samo jedan dio svoga zivota, nego sveukupnost svoga zivota.
Ta njegova unutarnja borba, taj rat koji je on vodio sa sobom, i koji vodi svaki covjek,
rezultirao je upravo u unutarnju sjajnu pobjedu nad samim sobom, nad svojom tjelesnoscu, na
ukrocivanju svoga duha, na smirivanju pred velikom tajnom Hrista Boga koga on veoma
cesto pominje u svojim poslanicama; na prinosenju sebe kao miomirni dar Svetoj Trojici,
Bogu Jedinome, kome on prinosi na dar i svoj Zakonik i svoju Stegu, pocinjuci ih upravo sa
imenom Oca i Sina i Duha Svetoga.
Ta njegova unutarnja borba i izvojevana pobjeda sama po sebi, neodvojiva je od borbe "za
dobro i mir medju narodom", kako on sam kaze.
I sada prelazimo, ukratko, na tu drugu vrstu rata koju on vodi citavog zivota. To je rat upravo
za dobro i mir medju narodom, medju bratstvima i plemenima. "Radim od rodjenja i svagda u
dobru i miru medju ovom krajinom", kako sam kaze. Dovoljno je procitati njegove poslanice,
bez da ulazimo sire u istorijska zbivanja i dogadjanja medju crnogorskim plemenima, pa da
vidimo kakav je stravican naboj, naboj zla, postojao u samoj Crnoj Gori. Taj naboj naravno,
ima svojih razloga - istorijskih, psiholoskih, socioloskih.
Medjutim, Sveti Petar je bio prinudjen da se nosi sa tim nabojem, i da taj naboj pokusa da
ukroti; da tom energijom gorstaka, koji su mu bili dati, upravlja, da ih vaspitava, da ih usmjeri
u zdravom pravcu. Ta energija koja se cesto projavljivala kao razorna, demonska, ubilacka pa
i samoubilacka sila, utemeljena na sebicnosti, na neznanju, da ne kazemo i na primitivizmu;
prouzrokovana najcesce i siromastvom, koje je pratilo ove krajeve kroz svu istoriju, pa tako i
u vrijeme Svetoga Petra, - dobila je u Svetom Petru svoga ukrotitelja i preobrazitelja. Sveti
Petar je morao sa tim zlom neprekidno da se nosi, da se neprekidno bori.
Ono sto je za njega karakteristicno, za tu vrstu njegovog ratovanja, jeste da je on kao rijetko
ko u nasem narodu, a vjerujem i kao rijetko ko na evropskim prostorima, uspio da ostvari cilj
svoje borbe protivu zla u sredini koja mu je bila povjerena; da izvojuje pobjedu i to bez
oruzja. U jednom od pisama koje pise negdje pred samo upokojenje, kaze za sebe da "on
nema drugoga oruzja sem pera i jezika". On je od rijetkih vladara koji je narod svoj,
nepokorni, ratoborni - ratoborni ne samo prema spolja, nego medjusobno zakrvljeni -
uspijevao da umiri i utisavao i iscjeljivao rijecju i perom.
Ima jedan zapis Sime Matavulja, gdje on opisuje sabrane glavare crnogorske i Svetog Petra
kako im drzi besjedu. Pocinjuci besjedu snagom proroka, izoblicavao je njihove nedostatke,
njihove mane, sve dotle dok je vidio da su oni tom snaznom njegovom rijecju ukroceni. A
onda je, kaze Matavulj, kao blago nebesko sunce milovao ih svojom ocinskom rijecju i
ljubavlju. I gledao sam, dodaje, te neukrotive gorstake kako snagom njegove rijeci postaju
kao jaganjci i pristupaju smjerno i smireno da cjelivaju njegovu mitropolitsku ruku i da prime
od njega blagoslov.
U tom zapisu Sima Matavulj nam je dao upravo kratak prikaz djela i neprekidne borbe
Svetoga Petra sa krstom i sa rijecju, s perom i prisustvom, sa blagoslovom i sa prokletstvom -
borbe protivu zla u svome narodu. I borbe za njegovo duhovno oslobodjenje i njegovo
duhovno ukrepljenje.
Treba procitati njegove poslanice pa vidjeti koliko je bilo te mrznje u narodu, kako je lako
bilo dici ruku na bliznjega, kako je bilo lako Crnogorcima ubiti jedan drugoga: Krve se Bajice
i Donjokrajci, Ceklinjani i Rijecani, Njegusi i Crmnicani, Moracani medju sobom, bratstvo sa
bratstvom... Nije bilo lako taj i takav rat ratovati.
On ga je ratovao i vodio na istinski prorocki nacin. Samo drevni jevrejski proroci su slicni u
tom pogledu svetom Petru Cetinjskom. Kazem, nema u novijem vremenu licnosti slicnije
Svetom Petru koja je na takav nacin pokusavala i uspijevala da se nosi sa zlom u ljudima oko
sebe, i da to zlo bez ubijanja, bez tamnica, bez batina, snagom svoje duhovnosti, svoje rijeci,
iskorjenjuje, da iscjeljuje narod i da mu vraca blagoobraznost i bogoobraznost na koju ga je
Bog prizvao.
Sveti Petar Cetinjski je poznat i po ratovima koje je vodio i sa spoljasnjim neprijateljima. To
je treca tema koje bi se morali dotaci, kada govorimo o njegovom odnosu prema ratu. Poznate
su one cuvene dvije bitke, evo upravo ove godine sjecamo se njihove dvjestagodisnjice, na
Martinicima i na Krusima, u julu i septembru mjesecu 1796., koje je on sjajno izvojevao.
Pored te dvije velike bitke, Sveti Petar je poznat i po tome sto je ratovao sa mocnom
Napoleonovom vojskom u Primorju. Njegova vojska je dopirala onda i do Dubrovnika. Kao
sto je poznato, on se zanosio velikom idejom stvaranja, obnavljanja, slavenoserbskog carstva,
koje bi obuhvatalo citavu Dalmaciju, naravno drevnu Zetu i ostale prostore koji su vezani za
njih.
Iznenadjujuce je, pogotovo za nase vrijeme, da jedan mitropolit tipa svetog Petra Cetinjskog,
jedan covjek sa takvom duhovnoscu, sa takvim duhovnim podviznickim nastrojenjem (on je
zaista bio veliki podviznik u svom licnom zivotu, isposnik, koji je grabio svaku priliku da se
povuce u molitvenu tisinu u svoju kamenu celiju gdje je sam sa Bogom razgovarao), moze
biti i tako izvrstan ratnik i strateg. Otkuda njemu takva snaga, viteska vjestina, i spremnost da
kao ratnik ovoga svijeta potegne i sablju, da uzjase konja. Da krene pred svojim Crnogorcima,
da im odrzi slovo gdje ih poziva u borbu protiv neprijatelja; i da on sam ucestvuje u toj borbi!
Ta cinjenica ne samo sto nam ukazuje na slozenost licnosti svetog Petra Cetinjskog, nego nam
upravo ukazuje na slozenost istorijskog naseg postojanja u ovom svijetu; ukazuje nam i na
realnost rata kao necega sto je nemoguce izbjeci. Bilo kome, bez obzira na kome mjestu i
polozaju se covjek nalazio. Da li je stari filosof u pravu, kada je govorio da je "rat otac svih
stvari"? Ne bih u tu temu ulazio, ali je jedno cinjenica: rat je nesto sto je svojstveno ljudskom
bicu otkad covjek postoji ovdje na zemlji.
Neprekidna borba, "borba neprestana" odvija se kroz svu ljudsku istoriju - sukobljavanje
covjeka sa prirodom oko njega, vodjenje rata sa samim sobom, sukobljavanje njegovo sa
drugim covjekom, drugim ljudima oko sebe, to je nesto sto pripada ljudskoj istoriji u svim
epohama, i nesto sto pripada, manjevise, svakom ljudskom bicu.
Kako i cime objasniti tu istorijsku cinjenicu? Nije lako na to dati odgovora. Jedno je jasno: u
samoj ljudskoj prirodi postoji nesavrsenstvo. Ono samo sobom izaziva potrebu za covjekovim
podvigom i sukobljavanjem, sve u cilju da bi covjek prevazisao u sebi i oko sebe to sto je
nesavrseno, i da bi na taj nacin dosegao do necega sto je savrsenije u njemu samome.
To nesavrsenstvo - ono je prisutno u realnosti ljudskog istorijskog zivota. No, s druge strane,
cinjenica je i to da je istorija sva u znaku borbe izmedju svjetlosti i tame, izmedju Boga i
Satane, izmedju zla i dobra. U jednom takvom znaku, tj. nacinu takvog poimanja istorije,
mozemo shvatiti i ulogu i mjesto svetoga Petra Cetinjskoga.
Vaspitan, naucen, obasjan istinom Jevandjelja, on je sav bio ispunjen zedju za dobrom. Kao
licnost, on je sav bio ispunjen borbom za ostvarenje dobra u narodu koji mu je bio povjeren.
On je sav bio ispunjen zedju za trijumfom dobra i slobode i sire od njegovog naroda, u svijetu.
Kako opravdati bogoslovski i filosofski cinjenicu da jedan episkop postaje ratnik? To je nesto
sa cim se neprekidno suocavamo kroz istoriju, sa nedoumicom: da li je to prihvatljivo i da li je
to saglasno sa Jevandjeljem?
Gledano novozavjetno, gledano kroz prizmu Hristovog raspeca i Njegovog odnosa prema
nozu, tesko bi bilo opravdati ratnicki postupak svetoga Petra Cetinjskoga. I ne samo svetog
Petra Cetinjskog nego i brojnih drugih takvih episkopa i hriscana kroz vjekove, koji su se
slicno njemu lacali maca braneci dobro od zla, slobodu od ropstva.
Vi se sjecate slucaja pred Hristovo raspece, kada je apostol Petar izvadio noz i odsjekao uho
onom slugi Malhu koji je napao na Hrista, i kada je Hristos rekao Petru: "Vrati noz u noznice,
jer ko se noza masi, od noza ce i poginuti". Ako bi pod tom prizmom posmatrali ponasanje
svetog Petra Cetinjskog, onda Sveti Petar tesko moze da bude smjesten medju novozavjetne
ljude. Ako bi mene pitali, kakvo da dam objasnjenje hriscanske istorije i istorije hriscanskih
naroda uopste, koja je u znaku neprekidnog ratovanja, rekao bih da mozda u pravom smislu
hriscanstvo jos nije ni pocelo da se ostvaruje u ljudskoj istoriji; da se Novi Zavjet tek negdje
nazire; da se on mozda ostvario samo u pojedincima koji su se u potpunosti upodobili sa
Hristovom licnoscu i sa njegovim golgotskim prihvatanjem raspeca, i blagosiljanjem sa
raspeca onih koji su ih kleli i koji su ih raspinjali. Takav jedan cin, i takav otpor dobra protiv
zla je nesto sto, ima se utisak, ne pripada istorijskom covjeku. To je nesto sto kao stvarnost
pripada metaistoriji, ali kao najdublja ceznja i istorijska potreba ljudska.
Hriscanska istorija, a u nju spada istorija Svetoga Petra, a preko njega istorija Crne Gore i
srpskog naroda uopste do nasih dana, je manjevise povratak u Stari Zavjet. Zato nije slucajno
da se Sveti Petar uporedjuje sa Mojsijem i sa Isusom Navinom. Mozda istorija jos nije ni
pocela da zivi Novim Zavjetom? Sve dotle dokle covjek bude primoran da se laca oruzja, sto
znaci da se brani od zla zlom, ili kako bi to formulisao sinovac Svetoga Petra: "zlo ciniti od
zla se braneci, tu grijeha nema nikakvoga", ljudi su blizi Starom nego li Novom Zavjetu. To
nije novozavjetno nacelo, to je ocevidno starozavjetno nacelo, ali koje je toliko prisutno i
realno u zivotu da je neodvojivo i od hriscanske istorije.
Iz djela Svetoga Petra je ocevidno da je i on ratnik, da je prihvatio rat kao nuznost, kao
neophodnost da bi se njime odbranilo ime, svetinja i otecestvo. Da bi se njime odbranila
porodica, da bi se njime odbranila "vjera", kako sam kaze, "i zakon". On ne ratuje zato sto mu
se ratuje: on ratuje da bi sacuvao nesto bez cega bi covjek prestao da bude covjek.
Zato i kada ratuje, on ratuje na viteski nacin. Tako, na primjer, on porucuje Mahmud-pasi
Busatliji: "Ako je pravda na tvojoj strani, da Bog da prvo zrno koje puklo mene pogodilo.
Ako je, medjutim, pravda na nasoj strani, onda neka Bog presudi medju nama."
Ratujuci i boreci se, on se na Boga i Boziju pravdu oslanja. On ne trazi svoju pobjedu, on trazi
da pobjedi Bog i Njegova pravda: "u imenu Bozijem je sud i pravda". Ime Bozije, ono je
konacno sudija medju ljudima.
On se neprekidno trudi - pisuci pasama i vezirima, i onim hercegovackim, i bosanskim, i
skadarskim, pisuci Napoleonovim generalima, i sa njima se susrecuci - da se izbjegne svako
krvoprolice, svaki sukob. I maksimalno se pri tome ponizava i smirava.
Ali, kad vidi da nema drugog izlaza, onda on priziva Boga u pomoc, onda on priziva i svoje
Crnogorce, da brane svoja ognjista, svoj zakon i svoju vjeru. Onda on pomaze oslobodilacke
pokrete, kao sto je pomagao Karadjordjev ustanak, i radovao mu se. Kao sto je sa velikom
radoscu govorio i pisao o pocetku ustanka u Grckoj, pocetkom XIX. vijeka. Ima jedna divna
njegova poslanica i u tom pogledu.
Dakle, sveti Petar Cetinjski rat prihvata kao nuznost, kao neminovnost. Pritom, opet
podvlacim, on ne ratuje sebe radi, svoga samoljublja radi, nego je od onih koji je spreman da
zrtvuje sebe za bliznje svoje, i za njihovo dobro, za odbranu onoga sto je najsvetije za svakog
covjeka.
E tako, u tom kontekstu trebalo bi posmatrati njegovu licnost, u kontekstu tog trojnog
njegovog ratovanja: sa sobom samim, ratovanja za pobjedu dobra, mira, sloge medju onima
koji su mu povjereni, i u isto vrijeme za pobjedu mira i sloge i sa drugima, koliko je to do
njega. Ali, ako je to nemoguce postici perom i rijecju, onda se Sveti Petar prihvata i tog, tako
da kazemo starozavjetnog, sveljudskog oruzja, prihvata se rata, ne bi li tim putem pomogao
trijumfu dobra, istine i istinske slobode u narodu i medju narodima.
Eto toliko sa moje strane kao uvodna razmisljanja o licnosti Svetoga Petra, i o njegovom
odnosu prema ratu. Hvala vam.

PROTOSINDJEL JOANIKIJE (MICOVIC)


Bogoslovija Sv. Petra Cetinjskog, Cetinje
DEJSTVO IKONE U ISTORIJI
Razmisljanje o duhovnom znacenju plakata umjetnika Velja Stanisica uradjenog povodom
liturgijske proslave dvjestogodisnjice od bitaka na Martinicima i Krusima.
SAZETAK: Tekst predstavlja razmisljanje o duhovnom znacenju plakata koji je Veljo
Stanisic uradio za liturgijsku proslavu dvjestogodisnjice od pobjeda Svetog Petra Cetinjskog
nad Turcima na Martinicima i Krusima.
Smisao plakata oznacen je natpisom: "200 godina od pobjede Sv. Petra Cetinjskog,
arhijerejsku liturgiju sluzi Mitropolit Amfilohije..." Natpis je stavljen u gornjoj svijetloj sferi i
obuhvata liturgijske simvole krst i ikonu. Krst svojim spasonosnim dejstvom obuhvata cio
krsteni narod, a proslavljeni lik Svetoga Petra (ikona) licno svjedoci i otkriva slavu krstenog
(raspetog) naroda.
Donja sfera ostavljena je bez natpisa, sto navodi na zakljucak da ono sto ona obuhvata nije
doslo do svog pravog smisla i spomena. Religijski simvoli islama i Mahmud-pasina lobanja
obuhvaceni su crnim okvirom, cime se istice da Mahmud-pasa u konkretnom istorijskom
dogadjaju nije samo izgubio glavu, nego i da je on sa svojom silom ostao u vjecnoj tami van
liturgijskog opstenja.
KLJUCNE RIJECI: Spasonosno dejstvo krsta, sveti ratnici, ikona, proslavljenje, demonska
mistika posjedovanja i samoobozenja, unutar ili van liturgijskog spomena / svjetlosti, Hristos.
Smisao plakata oznacen je natpisom: "200 godina od pobjede sv. Petra Cetinjskog,
arhijerejsku liturgiju sluzi Mitropolit Amfilohije..." Natpis je stavljen u gornjoj svijetloj sferi i
obuhvata liturgijske simvole krst i ikonu. Donja sfera ostavljena je bez natpisa, sto po sebi
navodi na zakljucak da ono sto ona obuhvata nije doslo do svog pravog smisla ni spomena.
Religijski simvoli islama i Mahmud-pasina lobanja obuhvaceni su crnim okvirom cime se
znacenjski istice da je Mahmud-pasa u konkretnom istorijskom dogadjaju ne samo izgubio
glavu nego i da je on sa svojom silom zauvijek ostao u vjecnoj tami van liturgijskog opstenja.
Ikona sv. Petra oznacava njegovu svetost i otkriva njegovo svetiteljsko sluzenje. Na njoj je
izobrazen njegov vjecni lik ispunjen Hristom i njegovom silom. On je svojim sluzenjem
vjerne sjedinjavao sa Hristom. Zbog toga je vrlo znacajan podatak da je on svoje vojnike
pricestio i pred jednom i pred drugom bitkom. Ikona otkriva njegovo svestenodejstvo kojim je
on svoje vojnike ukljucio u Sv. Liturgiju, ucinio ih Hristovim Tijelom.
Pojavljivanje krsta i ikone zajedno uzvodi nas na jos vecu visinu saznanja. Krst je u znacenju
raspeca Bozjeg naroda za vjeru. U raspetom narodu projavljuje se sila Raspetog Hrista koja
taj narod osvecuje i osposobljava za podvig zrtve i ljubavi. Licnost Sv. Petra, koji je u istoriji
slika raspetog naroda, pojavljuje se kao ikona. Ikona otkriva da se onaj, koji je svojim
raspecem sebe ucinio slikom raspetog naroda, proslavio ne samo dusom nego i tijelom. Na
ikoni je naslikano svetiteljsko tijelo, koje se proslavilo sa Hristovim vaskrslim tijelom.
Krst svojim spasonosnim dejstvom obuhvata cio krsteni narod a proslavljeni lik Sv. Petra
(ikona) licno svjedoci i otkriva slavu krstenog (raspetog) naroda. Na Svetiteljevoj licnosti
ispunile su se prorocke rijeci: "Divan je Bog u svetima svojim". Narodni pjesnik ispunjen
liturgijskim osjecanjem pjeva o bogodanoj ljepoti i moci svetiteljskog lika: "Petru svjeta obraz
na krajini ka i ljetnje sunce na planini".
Sv. Petar je naucio i osposobio svoje Crnogorce da se odupru Mahmud- pasi i njegovoj vojsci
time sto ih je nadahnuo predanjskom hrabroscu i zrtvenoscu, podsjecajuci ih na zrtvu
kosovskih junaka. Najdublje osjecanje dostojanstva i istorijske odgovornosti u svojim
vitezovima probudio je u onom momentu kada ih poziva da svom neprijatelju pokazu kako u
njima neugaseno srbsko srce kuca i srbska krvca vrije... Snaga ovih rijeci u tom momentu je
velika zato sto se u njima krije i vjersko i istorijsko narodno pamcenje. Da bi njihov junacki
podvig bio osoljen spasonosnim osjecanjem pokajanja Svetitelj ih podsjeca da je samo zbog
njihove nesloge i izdaje Mahmud-pasa uspio da nedavno zapali Cetinjski manastir i da se
naruga njihovoj vjeri.
Posto je svoje vojnike pricestio i obukao ih u vrline Hristove, Svetitelj ima pouzdanje da ce
im sila Bozija biti u pomoci. Predanje svjedoci da se sila Bozija na Krusima stvarno projavila
preko Sv. Petra, kada su ga neki vojnici vidjeli kako u toku bitke lebdi iznad zemlje, stiteci ih
svestenim pokrovom svoje molitve.
U donjoj sferi plakata, na zelenoj pozadini, nalaze se simvoli islama. Ovi simvoli otkrivaju
demonsku mistiku vlasti posjedovanja i samoobozenja. Zelja i napor za ovladavanjem
zemljom oznaceni su petokrakom zvijezdom. Predani sluzitelj islamskih simvola i njihove
mistike bio je Mahmud-pasa. On je, nadahnut idolom vlasti i islamskom idejom svetog rata,
pokrenuo preko 30 000 ljudi na bezumni podvig nasilja. Simvoli islama mogu da motivisu i
ujedinjuju ljude u naporu ovladavanja zemnim sarom, ljudskim zivotima i dusama. U
Mahmud-pasinoj lobanji konkretizuje se znacenje islamskih simvola. Ona otkriva njihovo
pogubno i obmanjujuce dejstvo. Mahmud-pasina glava, sluzeci ideji dzihada, ostala je u tami
vjecne smrti, u crnom okviru, van liturgijske svjetlosti.
Sv. Petra na ovom plakatu vidimo kao arhijereja koji je svete ratnike ucinio ucesnicima vjecne
Liturgije koju poslije dvjesta godina od njihove smrti sluzi Mitropolit Amfilohije na
Njegusima, Martinicima i Krusima...
II RAT KAO ISKUSTVO
DR. RADOVAN KARADZIC
Pale
DA LI JE OVO BIO RAT ?
SAZETAK: Nas ratnik razume sve, i svoju sudbinu i svoga ubicu i viku sa kojom se na njega
vice "sa svakoje strane". On je uvek trpeo koliko se moglo trpeti. Nema pod kapom nebeskom
trpeljivijeg naroda od ovog zvanog "bosanski Srbi". Sva svoja duhovna blaga vekovima je
cuvao zakljucana u grudima, ne ispoljavajuci ih potpuno ni kada je sam sa sobom. Pravio se
nevest i neuk, a u sustini je bio plemic i vitez. Ukrivao je svoju srpsku sustinu da bi je
sacuvao. U svakom ratu ubica je razarao njegove grudi u potrazi za njegovom skrivenom
sustinom. I zatirao je sve srpsko, do ptica na grani, kako bi istrebio i iskorenio, onako kako je
car Irod to radio.
Nas ratnik dobro zna ko je prosao kroz njegovo selo. On to zna vec nekoliko vekova.
Prepoznaje rukotvorinu i rukopis. Za njega nije ovo nikakav "nastavak politike drugim
sredstvima". Clauzewitz ne zna za ovakve ratove i ovakve ratnike. Samo nas ratnik zna. On
zna da je po stoti put, u ko zna kom po redu ratu zbrisana njegova porodica, kuca, sadasnjost i
proslost.
Na kraju se pitam: da li je ovo bio rat? Rat ima svoje bice, svoje uzroke i svoje ciljeve,
pocetak i kraj, svoga Clauzewitz-a. Ovo nije bio takav, poznati rat. Ovde je uzrok rata bilo
puko postojanje jednog naroda. Da li ce, dok god postoji taj narod, njegovo postojanje biti
opravdan casus belli?
KLJUCNE RIJECI: ratnik, povratak, razoreno selo, rusevina crkve, komsija-ukoljica,
zbrisana sadasnjost i proslost, ziveti i svedociti=casus belli
Ratnik se vraca u svoj kraj, svoje selo, kuci. Vitez. Praslika. U predahu rata vraca se onima
koje je ostavio, sa kojima se dirljivo oprastao kad se uputio da ispuni svoj viteski poziv, jer je
negde, u nekim prestonicama, politika postala nedovoljna, pa je odluceno da se ta "politika
nastavi drugim sredstvima", kako bi rekao Clauzewitz. Za taj "nastavak politike drugim
sredstvima", bilo je potrebno njegovo vojnicko znanje. On se oprostio od svojih, a najduze se
oprastao od dece i zene, i otisao u rat.
Sad se vraca, da predahne i vidi svoje. I sta vidi?
Selo je zbrisano, i vise se ne moze prepoznati. Izmedju zapaljenih kuca leze nesahranjeni
lesevi, koje je ubica toliko iznakazio, da ih ni najblizi ne mogu prepoznati. Pobijene su,
iznakazene i razbacane i sve domace zivotinje, koje je ubica u svome postupanju izjednacio sa
pobijenom celjadi. Leze goveda, svinje, jagnjad, macka i kucni pas. Sve pobijeno, iznakazeno
i nagorelo.
Ptice u granama - sto pobijene, sto prestravljene. Ni one ne prepoznaju pejsaz. Pocupane su i
mlade vocke, na koje su sletale. Strehe su nestale. Domacica ne izlazi da nahrani stoku, a
usput i ptice, Bozija stvorenja koja svi vole i usput hrane, zajedno sa domacim zivotinjama.
Crkve nema. Ima samo rusevina, na kojima su zelenom bojom ispisana pismena i znaci,
nepoznati domacoj celjadi, pa cak ni njihovom ubici. Cudni znaci, koji bi trebalo da budu
Bozije poruke. Ali, ratnik zna: kuda Bog prodje, ne ostavlja ovakve tragove, i ne potpisuje se
ovako. Ratnika niko ne moze uveriti kako postoje razliciti bogovi, i njihovi ratnici, i kako su
bas takvi neki drugi ratnici, drugacijega boga, prosli kroz njegovo selo i njegov zivot, ostavili
pustos i svoje potpise.
Ratnik dobro zna ko je prosao kroz njegovo selo. On to zna vec nekoliko vekova. Prepoznaje
rukotvorinu i rukopis. Za njega ovo nije nikakav "nastavak politike drugim sredstvima".
Clauzewitz ne zna za ovakve ratove i ovakve ratnike. Ceo svet ne zna, ili nece da zna, iako se
nesto slicno desavalo ili desava i tom istom svetu.
Samo nas ratnik zna. On zna da je po stoti put, u ko zna kom po redu ratu izmedju "nas" i
"njih", zbrisana njegova porodica, kuca, sadasnjost i proslost, i da vise NEMA nicega. Nema
kuce u kojoj je rodjen, ni majke koja ga je rodila. Nema brace, sestara, njihove decice... Nema
njegove zene i njegove decice... Pitajte Strahinju Zivaka, koji je ostao bez oba sina, i kome je
porodicno prezime odredilo da mora da prezivi i svedoci.
Nas ratnik nema vremena ni mogucnosti da se upita da li je moglo, i da li moze drugacije. To
mogu da rade drugi, koji zive drugi i drugaciji zivot. Koji sebi mogu dozvoliti da ne pripadaju
svome narodu, da ne budu Srbi, da ne budu, ako im se prohte, nista. On nije to nista. I kad bi
hteo, ne bi mogao biti. Ne da mu komsija, ubojica i ukoljica, koji ga vec vekovima merka,
izmedju laznih reci, koje razmenjuju vec vekovima, i koje kao i lazna para, ne vrede nista, ali
su u opticaju i obavljaju neku funkciju (Andric).
Da bi izbegao ovo sto mu se vekovima desava, nas ratnik mora doslovno da izbegne, da ode u
seobe, koje cine pola istorije srpskog naroda. Ako hoce da postane kobilo, niko, ili svako, da
prestane da bude Srbin, on doslovno mora da ode tamo gde se to moze. Ovde se to ne moze.
Ovde postoji sudbina. Oduvek je postojala. Oni koji su hteli i mogli da je promene i izbegnu -
radili su to vekovima, i vec uradili, i sada vise nisu medju progonjenima, vec medju
progoniteljima. Nas ratnik to nije ucinio. On zivi svoju sudbinu. Bez ostatka. Clauzewitz ovu
pricu ne zna. Ona nije istorijska. Ona je biblijska.
Nas ratnik, koga po svetu zovu imenom "bosanski Srbin", uvek je trpeo koliko se moglo
trpeti. Nema pod kapom nebeskom trpeljivijeg naroda od ovoga, zvanog "bosanski Srbi". Sva
svoja duhovna blaga vekovima je cuvao zakljucana u grudima, ne ispoljavajuci ih potpuno ni
kad je sam sa sobom. Pravio se nevest i neuk, a u sustini je bio plemic i vitez. Ukrivao je
svoju srpsku sustinu, da bi je sacuvao. Ali, komsiju-ubicu nije mogao da prevari. U svakom
ratu ubica je razarao njegove grudi u potrazi za njegovom skrivenom, srpskom sustinom. I
zatirao je sve srpsko, do ptice na grani, kako bi istrebio i iskorenio, onako kako je car Irod
radio.
Nas ratnik razume sve, i svoju sudbinu i svoga ubicu, i viku kojom se na njega vice "sa
svakoje strane" (Njegos). I zna da mora ponovo da stvara i selo, i kucu, i porodicu. Mora da
traje i trpi koliko se moze, i da se odupre kad se vise ne moze trpeti. A tada ce prihvatiti svoju
sudbinu, bez ostatka, i bez gorcine. Nikad ne napustajuci veru u Boga.
Zbog toga se duboko klanjam jedinom narodu, Hristolikom muceniku, srpskom narodu u
Bosni, koji "uredno prima sve udarce" sudbine (Sladoje), i za cije vitestvo treba druga nauka i
neki drugi Clauzewitz. Za sada, njega izgleda razume jedino sami Bog.
Zato se pitam: da li je ovo bio rat? Rat ima svoje bice, svoje uzroke, ciljeve, pocetak i kraj,
svoga Clauzewitz-a. Ovo nije bio takav, poznati rat. Ovde je uzrok rata bilo puko postojanje
jednog naroda. Da li ce, dok god postoji taj narod, njegovo postojanje biti opravdan i
razumljiv casus belli?
PUKOVNIK MILOVAN MILUTINOVIC
Banja Luka
RAT BEZ JEDINSTVENOG PROGRAMA I CILJA
SAZETAK: Osnovno nastojanje autora jeste pokusaj da se ukaze na stepen slozenosti i
mnogobrojnost problema sa kojima se suocila politika i narocito Vojska Republike Srpske
prilikom pokusaja da se u Bosni i Hercegovini, na legitimnim podrucjima srpskog naroda,
formira srpska drzava. Autor skrece paznju na, prema njegovom misljenju, nedovoljno
ispunjena ocekivanja upucivana srpskim rukovodstvima, SANU, te istaknutim Srbima. Vec
pocetkom rata je trebalo da dodje do utvrdjivanja zajednickog srpskog nacionalnog interesa i
programa. Posto takav program nije usvojen u djelotvornom obliku, srpske snage zapadno od
Drine su morale da se same organizuju bez jedinstvenog nacionalnog cilja. Usljed toga je
izostala, izuzev djelovanja SPC, osnovna orijentaciona ideja vodilja, kao pokretacka snaga i
odrednica koja je mogla i trebala da svim nadleznim organima i ciniocima omoguci
jedinstvenu i efikasnu zastitu srpskog naroda u cilju sprecavanja novog ili buduceg stradanja.
Stoga su, smatra autor, paznje vrijedne opominjuce rijeci komandanta GS VRS general-
pukovnika Ratka Mladica:"Nasu vojsku ni muku naroda nije adekvatno pratila drzava srpska -
ni jedna, ni politika srpska, diplomatija jos manje. Iz prostog razloga sto nismo imali
jedinstven srpski nacionalni program, cilj, niti strategiju. Sto nije bilo tako tragedija je i
pravoslavlja, jer mi nemamo pravoslavni program i jedinstvo medju pravoslavnim zemljama".
KLJUCNE RIJECI: raspad Jugoslavije, nedostatak jedinstvenog nacionalnog programa,
vidovdanski moral - srpski moral, uloga SPC, odnos politicke i vojne vlasti, srpska drzava,
nejedinstvenost pravoslavnih zemalja.
"Ma sta radili,
ma sta postigli u svom zivotu,
nikad se majci koja nas je rodila,
ni majci - otadzbini,
ne mozemo oduziti."
General-pukovnik Ratko Mladic
Gotovo citav vijek vecina srpskog naroda, na neki nacin, dozivljavala je Jugoslaviju kao
drzavu srpskog naroda. Medjutim, ocito je to bila neprirodna tvorevina, iako je najveci broj
Srba njeno rusenje dozivio kao gubitak vlastitog drzavnog identiteta. Razbijanje bivse
Jugoslavije od strane secesionistickih republika pokusala je iskoristiti muslimansko-hrvatska
koalicija da u Bosni i Hercegovini stvori jos jednu takvu tvorevinu, sto bi potpuno
minimiziralo srpski narod i pretvorilo ga u nacionalnu manjinu.
Srbi su vijekovima imali svoju drzavu i oduvijek trazili nacina za ujedinjavanje svih dijelova
srpskog naroda u jednu drzavu. Ona je teritorijalno bila nekad veca, nekad manja, medjutim,
nikad na svim prostorima gdje su vijekovima zivjeli Srbi. Sve te zahtjeve za obrazovanje
jedinstvene srpske drzave ili njeno sirenje na etnicke srpske prostore uredjivaci evropskih i
balkanskih prostora docekivali su kao atak na njih same, pa su primjenom sile zaustavljali
takve teznje i razbijali srpsko bice u brojne drzavice. Jedina duhovna snaga koja je na nasim
prostorima odrzavala srpsko jedinstvo kroz vijekove, bila je Srpska pravoslavna crkva.
Razvoj dogadjaja na prostoru bivse BiH uslovio je brzo organizovanje sprskog naroda za
borbu, slobodu, sprjecavanje potcinjavanja i genocida, kako je bilo zacrtano u nekim
planovima. Prema tome, brzo organizovanje srpskih patriotskih snaga, zapadno od Drine, bilo
je uslovljeno:
-Burnim politickim dogadjajima na prostoru bivse Jugoslavije, -Ekstremnim postupcima
slovenackih i hrvatskih secesionista,
- Pokusajem muslimansko-hrvatske koalicije da zagospodari Srbima,
-Snaznom antisrpskom propagandom u svjetskom javnom mnjenju,
-Napadom hrvatskih i muslimanskih nacionalista na JNA,
-Upadima u srpska naselja i zlocinima nad Srbima u Hrvatskoj.
Borba za slobodu i organizovanje patriotskih snaga stvorili su preduslove za razvijanje svijesti
o neophodnosti zastite naroda i formiranje pravne srpske drzave, koja ce omoguciti slobodno
ispoljavanje nacionalnih osjecanja.
U djelu "O ratu", poznati vojni teoreticar Clauzewitz, istice: "Rat je produzetak politike
drugim nasilnim sredstvima i predstavlja drustvenu pojavu. Kao poseban, specifican oblik
politicke borbe, on nije samo cin, nego i pravo orudje politike, nastavak politickih odnosa, to
jest njihovo ostvarivanje drugim sredstvima".
Obzirom, da je na pocetku rata u bivsoj Bosni i Hercegovini vec postojala organizovana
Vojska, a pristupilo se preuzimanju vlasti od strane novoformiranih drzavnih organa, trebalo
je brzo donijeti znacajne politicke odluke za odbranu naroda. Prema tome, zbog nepostojanja
organizovanih drzavnih organa, politicke odluke, u tom vremenu, zajedno su donosili vojno
rukovodstvo i Srpska demokratska stranka.
Organizovanje srpskih patriotskih snaga
Trenutak u kojem se nasao srpski narod zapadno od Drine prinudio je patriotske snage da
zajednicki utvrde osnovne pravce borbe za odbranu i uspostavljanje srpske drzave, kao
prelazne faze ka ujedinjenju u jedinstvenu drzavu. Nema sumnje da je svijest o srpskoj drzavi
bila snazno nadahnuce i velika motivaciona snaga svim patriotima da istraju u borbi za
slobodu, pobijede neprijatelje i ostanu svoji na svome.
Patriotske snage grupisane su u tri osnovna bloka:
-Visoko svjesni oficiri bivse JNA i mobilizacijska jezgra jedinica,
-Srpska demokratska stranka i
-Srpska pravoslavna crkva.
Srpski oficiri bivse JNA pravovremeno su, jos davne 1991. godine, osjetili opasnost koja se
nadvila nad srpskim narodom i otpoceli pripreme za odbranu. Organizovano su, preko
uglednijih Srba, vrsili naoruzavanje srpskog stanovnistva licnim naoruzanjem i sredstvima za
borbu, u mnogim sredinama, prije svega mjesovitim. Treba istaci da su komandanti jedinica i
pored zabrana od strane drzavnih organa bivse BiH vrsili mobilizaciju vojnih obveznika,
organizovali jedinice i ukljucivali ih u odbranu srpskog naroda u Zapadnoj Slavoniji, Baniji,
Kordunu, Lici i Kninskoj Krajini.
Posebnu paznju srpski oficiri su u tom periodu posvetili formiranju jedinica za borbu i
sprecavanju podjela medju Srbima, kako je to bilo u proslosti, uz istovremeno organizovano
osposobljavanje snaga za odbranu. U tom cilju od samog pocetka oruzanih dejstava u BiH
preduzete su opsezne mjere na zastiti srpskog stanovnistva, prije svega u mjesovitim
sredinama, obezbjedjenju magacina i skladista oruzja, opreme i minsko-eksplozivnih
sredstava, kako bi se sprijecilo njihovo otimanje od strane muslimanskih i hrvatskih
ekstremista. Naoruzani visokom svijescu i odgovornoscu za sudbinu srpskog naroda starjesine
vojske, posebno njeni najugledniji komandanti, cinili su napore da pripreme i organizuju
odbranu srpskog naroda na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Srpska demokratska stranka, kao politicka snaga srpskog naroda zapocela je osvjestavanje
naroda. Obilazeci srpska naselja, razgovarajuci sa mjestanima i sireci svoju organizaciju
snazno je doprinosila zbijanju srpskog naroda u jedinstven odbrambeni stroj za odbranu.
Posebnu ulogu u tome imala je veoma snazna, harizmatska licnost utemeljivaca Srpske
demokratske stranke, dr. Jovana Raskovica, jer su njegovi vatreni patriotski govori i kontakti
sa narodom snazno zbijali pokret u jedinstven bedem odbrane srpskog naroda.
Organizovanje mjesnih i opstinskih odbora Srpske demokratske stranke, a potom i pojacana
aktivnost na sirokom prostoru bivse BiH, doprinijela je da se ucvrsti pokret srpskih patriota i
uistinu postane jedinstvena odbrambena snaga. Znacajnu ulogu u stvaranju takvog srpskog
pokreta na prostoru bivse BiH, imala je Srpska demokratska stranka na celu sa dr.
Radovanom Karadzicem.
Srpska pravoslavna crkva, duhovna oaza i neiscrpna snaga srpskog naroda, ko zna po koji put
u istoriji, osjetila je opasnost od ponavljanja stradanja i snaznom misionarskom ulogom
doprinosila osvjestavanju i ujedinjavanju srpskog nacionalnog bica, isticuci duhovne
vrijednosti naseg naroda koje su ga odrzale kroz dugu i tesku istoriju. Ona je probudila dugo
zapostavljena vjerska osjecanja ljudi, zbila ih i duhovno preobrazila za ocuvanje pravoslavnog
imena.
Sudbina srpskog naroda kroz istoriju ne moze se odvajati od Srpske pravoslavne crkve.
Tijesna simbioza i pozitivan kontinuitet, odsustvo sukoba sa vlascu, konstanta su povezanosti
crkve sa drzavom. I poslije propasti srpskih drzava i vladara ostajali su samo narod i crkva, a i
nadolazece vrijeme trazilo je takvu njenu orijentaciju. Sve to upucuje na zakljucak da se o
Srpskoj pravoslavnoj crkvi moze govoriti kao veoma znacajnom integrativnom faktoru
jedinstva srpskih snaga i aktivnom subjektu u jacanju svijesti i morala naroda i u ovom
vremenu.
Odavno, a posebno pocetkom rata na prostoru bivse Jugoslavije, ocekivalo se da ce srpska
rukovodstva, stranke, vojno rukovodstvo, SANU i istaknuti Srbi naci nacina da zajedno
utvrde osnove srpskog nacionalnog interesa. Ocekivalo se, da ce tako donesen nacionalni
program biti ona nit vodilja, pokretacka snaga i odrednica koja ce omoguciti nadleznim
subjektima da se jedinstvenije, na cijelom prostoru, obezbijedi zastita srpskog naroda i
sprijeci novo stradanje. Medjutim, takav program nije donesen pa su se srpske snage zapadno
od Drine same organizovale bez jedinstvenog nacionalnog cilja.
Od pocetka nacionalnog raslojavanja u bivsoj BiH na zajednickom poslu mobilizacije srpskog
naroda nasli su se srpski oficiri bivse JNA, Srpska demokratska stranka, Srpska pravoslavna
crkva i ostale patriotske stranke, sto je bilo od izuzetnog znacaja za ocuvanje jedinstva
srpskog naroda i njegove pripreme za odbranu. Svako od njih djelovao je u vlastitoj sredini,
ali i svi zajedno usredotocili su svoju aktivnost ka jedinstvenom cilju. Medjutim, ma kako to
bio izraz realnih potreba i istorijske odgovornosti planirane aktivnosti nisu uvijek isle
ocekivanim tokom, sto je usloznjavalo situaciju.
Trebalo je najozbiljnije shvatiti da je zastita naroda i uspostavljanje srpske drzave
prvorazredan zadatak svih subjekata naseg drustva i da stoga zajedno moraju od sebe dati
maksimum. Obrazovanjem drzavnih organa Srpske Republike BiH - Republike Srpske,
zamrzavanjem rada Srpske demokratske stranke i ostalih politickih stranaka i pre
imenovanjem jedinica JNA u Vojsku Republike Srpske, maja 1992. godine, stvoreni su
preduslovi za organizovan rad na pripremi i izvodjenju odbrambenih zadataka zastite srpskog
naroda.
Na prostoru bivse BiH jedinice JNA su postajale sve snaznije, homogenije i organizovanije, a
iz njenih redova odlazili su pripadnici drugih naroda, pa je ona s vremenom postajala prava
srpska vojska, ciji sastav su preko 90 odsto cinili Srbi. Preimenovanjem u Vojsku Republike
Srpske, maja 1992. godine, koja je vec tada brojala oko 50.000 vojnika i starjesina, stvoreni
su uslovi za organizovanje snazne oruzane sile srpskog naroda spremne i sposobne da
odgovori svim izazovima i uspjesno se suprostavi napadacu.
Kosovsko opredjeljenje vojnog rukovodstva
Govoreci na konferenciji za stampu VRS, posvecenoj Vidovdanu, 26. 06.1996. godine, u
Banjaluci, nacelnik GS VRS, general- potpukovnik Manojlo Milovanovic, je istakao: "Nas
narod i borci znali su zasto se bore, a borili smo se za svoj narod i pradjedovska ognjista, za
pravdu i jednakost, kakva je data nasim neprijateljima - pravo na samoopredjeljenje. U krvi i
znoju srpski rodoljubi, sprijecili su ponavljanje planiranog genocida i stvorili uslove za
formiranje srpske drzave zapadno od Drine. Ucinjeno je to osloncem na vlastite snage, bez
prijatelja i saveznika i njihove pomoci, izuzev odredjene bratske pomoci iz Jugoslavije, kojoj
dugujemo zahvalnost."
Vracanje Vojske tradicionalnim srpskim obicajima, uzimanje Vidovdana za krsnu slavu VRS,
vjerski obicaji prilikom obiljezavanja dana jedinica, masovna krstenja pripadnika Vojske i
sahrane poginulih boraca uz vjerske obrede, ojacali su jedinstvo odbrambenih redova,
povratili snagu, samopouzdanje i vjeru da se osloncem na vlastite snage moze odoljeti svim
nasrtajima na srpski narod i ostati slobodan i svoj na vijekovnim ognjistima. Otuda misao
kosovskog opredjeljenja vojnog rukovodstva predstavlja putokaz osvajanja jednog uzvisenog
morala, gdje fizicki poraz u boju ne iskljucuje mogucnost duhovne pobjede.
Opredjeljenje za Vidovdan, kao krsnu slavu VRS, bila je odrednica za izgradnju visokog
stepena svijesti i morala gdje nema nista jace od duhovnog herojstva, moralne velicine,
postenja i istine. Po snazi, smislu i znacaju Vidovdan je bio ona unutrasnja pokretacka
duhovna snaga na kojoj su se mogle izgradjivati snazne i homogene jedinice, a u sustini
predstavlja vracanje korijenima, tradiciji i zivotu sa isto rijom. Prema tome, snaga Vidovdana
je u znacajnoj mjeri opredijelila unutrasnju organizaciju, zivot i rad jedinica Vojske, posebno
prilikom izvodjenja borbenih zadataka.
Profesor dr. Dragan Nedeljkovic, u listu "Srpska vojska", br. 30. od 25. 06. 1995. godine, o
kosovskoj tradiciji, kaze: "U kosovskom mitu je zavestano da budemo jedinstveni i spremni
da se zrtvujemo za slobodu i dostojanstvo srpskog naroda. Krajnje je vreme da podvucemo
crtu, okrenemo list i drugacije razgovaramo o prijateljima i neprijateljima, vreme je da
shvatimo da smo slabi djaci velike uciteljice - istorije i da moramo prestati igru naivnosti koja
je rodjena sestra gluposti."
Moralne norme srpskog naroda - kljucni faktor jedinstva
Zahvaljujuci visokoj svijesti boraca i starjesina VRS, oplemenjenih pravoslavnom vjerom i
saznanjem da se bore za slobodu i ujedinjenje svih Srba, nizani su borbeni uspjesi i
ucvrscivana je odbrana srpskih prostora. Iako uz podrsku svjetskih mocnika, pristrasnost
snaga UNPROFOR-a i prisustvo stranih oruzanih formacija, prije svega mudzahedina,
energicno su odbijani snazni i ucestali napadi muslimanskih i hrvatskih snaga na bihackom,
srbobranskom, vlasickom, teslickom, dobojskom, posavskom, majevickom, bircanskom,
sarajevskom i hercegovackom bojistu.
Neposredno pred stravicno bombardovanje srpskih vojnih i civilnih ciljeva, u Zvorniku su se
sastali general-pukovnik Ratko Mladic i komandant snaga UNPROFOR-a za bivsu
Jugoslaviju, francuski general Bernard Jeanvier-a Pokusaji generala Mladica da ukaze na
moguce posljedice nisu urodili plodom, cak ni u slucaju da se Srbi povuku oko Sarajeva, sto
je najbolje izrazio general Jeanvier, rekavsi: "Ja nisam general Mladic da odlucujem i
komandujem kao pravi komandant, jer ja samo izvrsavam naredjenja pretpostavljenih. Prema
tome, od mene ne zavisi kako ce se dalje odvijati situacija."
Nema sumnje da je moral, kao oblik drustvene svijesti, nastao iz potrebe da se sa njim
regulisu odnosi prema ljudima i stvori ubjedjenje o potrebi postovanja odredjenih postupaka i
principa jednog drustva, to jest odredjenih moralnih normi. Poznato je, da su moralne norme
srpskog naroda istorijske kategorije, kojih se moraju pridrzavati njegovi clanovi, a za one koji
ih ne postuju predvidjene su odgovarajuce moralne sankcije. Osnovne moralne vrijednosti:
druzeljubivost, pravicnost, solidarnost, patriotizam, radnost, hrabrost, disciplinovanost,
skromnost, postenje, dostojanstvo, cast i jednakost prema ljudima bile su one odrednice na
kojima je gradjen borbeni moral i na kojima je Vojska neprekidno insistirala kod drzavnih
organa, da bi se pravovremeno sprijecila dalja erozija morala.
Posebna aktivnost Glavnog staba i komandi jedinica, u tom smislu, bila je usmjerena na
izgradnju borbenog morala, kao izraza uvjerenja ljudi u opravdanost borbe za slobodu, zastitu
naroda, stvaranje vlastite drzave i cvrste odlucnosti da se savladaju ratne teskoce i u najtezim
uslovima. U takvom okruzenju, na borbeni moral uticali su brojni faktori koji su permanentno
slabili homogenost i motivisanost stanovnistva, a time i boraca za borbu, sto je trebalo
eliminisati jer je u protivnom moglo doci do nesagledivih posljedica na borbenu gotovost
jedinica. Ti faktori su:
-Karakter vojske i drustva i odnosi vojske sa politickom vlascu,
-Materijalni uslovi zivota ljudi i izvodjenja borbenih dejstava,
-Opsta politika drzave i odnos prema saveznicima,
-Odnos struktura drustva prema postavljenom cilju rata,
-Stepen drustvene svijesti i patriotskih osjecanja,
-Ravnomjerna raspodjela tereta na sve strukture drustva,
-Briga za borce, porodice poginulih boraca i vojne invalide i
-Uticaj neprijateljske propagande i psihicka preopterecenost.
M. Mihalik u knjizi "Moral i rat", istice: "Problem odnosa morala i politike sam po sebi
predstavlja predmet refleksije, kao i predmet interesa pojedinih grupa i javnog mnjenja. Ipak
je njegova najdrasticnija konkretizacija odnos morala prema ratu kao svojevrsnom produzetku
odredjene politike koja se zeli ostvariti. Necesto se u tim uslovima pojavljuje visok stepen
amoralnih postupaka, pa i krize moralnih vrijednosti kod znacajnog broja ljudi, sto je
potrebno eliminisati, ako se zeli postici zeljeni cilj."
Posebnu paznju srpskom narodu i vojsci tokom citavog ratnog vremena posvetila je Srpska
pravoslavna crkva, koja je trazila nacina da pomogne ugrozenim borcima i da na susretima sa
najvisim predstavnicima Vojske i drzavnih organa posreduje i pokusa usmjeriti aktivnost
srpskih rodoljuba ka jedinstvenom cilju. Crkveni velikodostojnici na celu sa njegovom
svetosti, Patrijarhom Srpskim, gospodinom Pavlom, bili su u stalnoj misionarskoj akciji
motivisanja boraca i stanovnistva za borbu.
Srpska drzava nema alternativu
Uspostava pravne i demokratske drzave srpskog naroda na ovom prostoru nema alternativu.
Zahtjev srpskog naroda za vlastitom drzavom ne moze se odbaciti, niti iko ima pravo da
nakon ovolikih ratnih muka i stradanja propusti ovakvu priliku. To podrazumijeva da drzava,
ukoliko zeli biti ozbiljna, mora pokloniti vecu paznju vlastitoj oruzanoj sili - Vojsci, koja je
garant slobode i egzistencije.
General-pukovnik Ratko Mladic, u obracanju starjesinama Glavnog staba Vojske Republike
Srpske, povodom Srpske nove godine, januara 1996. godine, rekao je: "Nasu Vojsku ni muku
naroda nije adekvatno pratila drzava srpska - ni jedna, ni politika srpska, diplomatija jos
manje. Nije iz prostog razloga sto nismo imali jedinstven srpski nacionalni program, cilj, niti
strategiju. Sto nije tako bilo, tragedija je i pravoslavlja, jer mi nemamo pravoslavni program i
jedinstvo medju pravoslavnim zemljama.

TIHOMIR BURZANOVIC
Podgorica
SMISAO ISTREBLJIVANJA SRBA U HERCEGOVINI NA KRSNU SLAVU - PRIJE
PEDESET GODINA I DANAS
SAZETAK: Autor uporedno pokazuje nekoliko primjera zlocina nad Srbima u Hercegovini u
II. svjetskom ratu i u ratu 1992-95. izvrsenim na krsnu slavu. Na osnovu dokumenata, licnih
svjedocenja i epske poezije i zrtava i zlocinaca, istrazuje uzroke i posljedice zlocina na dusi
pojedinaca i zajednice.
Pucanj u Hristovu ikonu ili svetiteljski lik, ravan je pucnju u nevinog covjeka, kao ikonu
Boziju. Ubijanje bogolika u covjeku na krsnu slavu, ravno je trijumfu zvjerinjeg lika u njemu.
Zamijeniti nebesko svecarsko slavlje - demonskim bratoubistvenim pirom, oduvijek je bio cilj
Satane i njegovih slugu.
KLJUCNE RIJECI: krsna slava, genocid, zlocin, praznik / svecarsko slavlje, Satana /
satanizovanje, bratoubistveni pir, ikona-bogolik / zvjerinji lik u covjeku.
Genocid Srba na krsnu slavu u Hercegovini sastavni je dio genocida nad Srbima i
pravoslavnim narodima u cjelini, a koji vjekovima vrse vatikanske klerikalne struje za koje u
ovom poslednjem ratu veliki dio "prljavog posla" obavljaju fundamentalisti islamiste Alije
Izetbegovica.
Procesi katolicenja i islamizacije,kao oblici unistavanja Srba, na prostorima Hercegovine,
djedovine Svetog Save, datiraju nekoliko vjekova, a nazalost i danas traju, mozda intenzivnije
i beskrupuloznije nego ikada. Zanimljivo je istaci da do 1914. godine i katolici i pravoslavci u
Hercegovini slave krsnu slavu i to najcesce zajedno, jer su i obicaji slavljenja bili potpuno
identicni. To govori da su oni u Hercegovini ne tako davno bili jedan narod - Srbi, koji su
imali - slavu kao obred jedne manje organizacije, plemena, porodice. Ti katolici su znali kada
su presli sa pravoslavlja i postali konvertiti. Godine 1914. katolicka crkva je u Austrougarskoj
zabranila da katolici slave krsnu slavu, pogotovo zajedno sa pravoslavcima i tako ubrzala
proces razdvajanja jednog istog naroda. Konvertite su odvojili od srpskog porijekla i svojih
rodjaka. Slijed burnih istorijskih dogadjaja, I. i II. svjetski rat, kao i ovaj posljednji pokazali
su da su upravo oni bili najstrasniji ustaski koljaci, koji kao da su se svetili svojoj donedavnoj
braci zbog cinjenice da su i jedni i drugi znali da su oni dali "vjeru za veceru".
I austrougarska vlast i katolicka crkva su znali da je krsna slava onaj dio hriscanstva, koji
bitno utice na sprjecavanje vjerske homogenosti i to one apsolutne koja je karakteristicna za
rimokatolicizam. I ako se moze u necemu traziti korijen tradicionalne srpske ne nesloge, nego
neke vrste labavog vjerskog i nacionalnog jedinstva, poredjeno sa totalitarnom monolitnoscu
savremenih zapadnih nacija, njegov je znak upravo krsna slava. Ona ima svoj znacaj u
objedinjavanju plemena i bratstva, kao oblika zajednice, ali isto tako onemogucava jace i
jedinstvenije stvaranje germanski homogene nacije.
Poseban oblik genocida nad Srbima u II. svjetskom ratu, kao i u ovom, je ubijanje na krsnu
slavu. U toku II. svjetskog rata ustase i muslimani, kao i Cigani organizovano su vrsili
istrebljenje Srba u Hercegovini, Bosni, Krajini, Lici, Kordunu, Baniji. Medjutim njima nije
bilo dovoljno fizicka likvidacija, nego je njihov zlocin isao do te preciznosti da su birali i
vrijeme kada ce to uciniti, a da Srbinu bude sto teze. Srbi jedini na svijetu slave krsnu slavu;
ona je za Srbina pravoslavca najveci i najdrazi praznik pored Vaskrsa i Bozica. Tog dana je
gazda-domacin na nogama, jer poziva svestenika i sebi najdraze goste i prijatelje da sa njima
obiljezi veliki praznik, kroz koji drugi poznaju i njega i njegovu porodicu kroz vjekove, a on
se kroz njega sjeca svojih predaka i svog porijekla.
Pocetak II. svjetskog rata u Hercegovini znaci i pocetak ustaskog genocida u najsvetijoj
srpskoj zemlji; kamenoj kolijevci srpstva i pravoslavlja: uniste li se tu Srbi, nece ih biti vise
nigdje.
Prvih dana rata, od aprila 1941. godine pa do pocetka marta 1942. godine, srpski narod u
Hercegovini je jedinstven oslobodilacki korpus u borbi protiv ustaskog pokreta Ante Pavelica
i Nezavisne Drzave Hrvatske, protiv ustaskog zlocina i klanja. Tih dana, kao i danas, u
Hercegovini su na jednoj strani ostaci nezaklanog srpskog naroda, koji spasava svoju nejac,
zene i starce, a na drugoj strani su ustase: Hrvati, njihovo "cvijece" muslimani, kao i jedan
broj Cigana koji procentualno nijesu na prvom mjestu po zlocinima, ali po metodama u
njihovom vrsenju ne zaostaju za drugima.
Ustase krecu u svoju zlocinacku misiju po Hercegovini, ali ne zato, kako rece veliki Ducic
"sto su hrabri, nego zato sto stida nemaju".Najveci pokolji i zlocini u Hercegovini pocinjeni
su u veoma kratkom roku, od maja 1941. do jula 1942. godine. U tom periodu nosioci ustaske
vlasti i ustaska krvolocna rulja natrpali su zivim i ubijenim Srbima mnoga rjecna korita i
virove, mnoge logore, kao i bezbroj jama, pecina, rupa, prla i drugih stratista.
Trebinje i njegova okolina dozivljava Golgotu, vecu od one kada su od strane Austrijanaca u
samom gradu 1914. godine ubijena 82 najuglednija Srbina ovog grada. Ustase 1941. godine
najuglednijim Srbima pune jame Pridvoricu, Rzanji Do, Bivolje Brdo, Kapavicu, a selo Cavas
biva prostor na kome je izvrsen apsolutni genocid, ubijeno je 108 Srba, tacno onoliko koliko
ih je to selo i imalo. Zatim ustase pune Srbima jame u Vidovom Polju, Pjesivcu, Gavranici;
Srbi se zvjerski ubijaju i bacaju u jamu kraj sela Surmanci, zvanu Golubinka, dubokoj preko
100 metara.
Ustase dolaze na Ilindan 2. avgusta i blokiraju selo, kad se Srbi spremaju da proslave ovaj
veliki praznik. U osnovnoj skoli hapse uciteljicu, Srpkinju Stanu Arnautovic, i njih 12
krvoloka, zlocinaca, siluju je pred 120 ucenika. Zatim su u skolu doveli najljepse djevojke iz
sela i sve ih silovali pred djecom. Poslije toga ustase odvode nejac, zene i starce nad jamu,
gdje naredjuju majkama da svoju djecu pobacaju u nju. Ustaski obruc je bio svakog trena uzi,
pa su mnogi mucenici skakali zivi. Od obicnog genocida i zlocina, ovaj se umnogome
razlikuje, jer zrtva dozivljava posebna psihicka stanja, koja dugo traju, a koja prethode
strasnoj smrti, na blagi dan i u slavu Svetog Ilije. Ustase - zlocinci konvertiti dolaze na dan
Svetog Proroka Ilije, kada uciteljica sa ucenicima pjeva tropar svetitelju u kojem se kaze
"Danas se slavi andjeo u tijelu, osnov proroka, drugi preteca dolaska Hristova, slavni Ilija,
koji je odozgo poslao Jeliseju blagodat da goni bolest i da cisti prokazene: zato on i onima
koji ga postuju salje u izobilju iscjeljenja". Vecina biva pobacana i ubijena, a i ako neko
prezivi, Svetog Ilije se sjeca po zlocinu nad njegovim najdrazima. Ustase, posavjetovani
fasistoidnim katolickim svestenicima to rade smisljeno ne ubijajuci samo Srbe kao ljude, nego
i kao pravoslavce. U tom trenutku ubija se ona duhovna vertikala u jednom narodu, ubija se
vjera, kao jedan od osnovnih temelja jednog naroda.
Ustasko "etnicko ciscenje" sela Stara Gabela na samoj granici prema Dalmaciji izvrseno je u
jednom naletu: o Vidovdanu, jednom od najvecih srpskih praznika. Tog dana su ubijena 148
Srbina - muskarca, tacno onoliko koliko ih je i bilo u tom selu prije pokolja.
U svojoj nevelikoj knjizi "Stradanje Srba u Hercegovini za vreme Nezavisne Drzave
Hrvatske", Danilo Tunguz-Perovic izmedju ostalog opisuje i strasno stradanje Srba u selu
Pridvorica u srezu Nevesinje.
"Komandir ustaske stanice Marjan Benovac, kao i domace komsije Bajro i Mehmed Huko,
Camil i Avdija Colpa stalno su uvjeravale Srbe Pridvoricane da se ni od cega ne plase jer ih
oni stite i paze. Medjutim, na sami pravoslavni Bozic, 7. januara 1942. godine u zoru na svaku
pravoslavnu kucu udarila je jaka grupa naoruzanih ustasa predvodjena narednikom
Marijanom Banovcem. Ne nadajuci se napadu, nego se pripremajuci za praznik Srbi su pruzili
slab otpor. Ustase su povezale sve Srbe muskarce i odveli ih u selo Donja Pridvorica. Neke su
strijeljali, neke smlatili maljevima i kocima. Biljka Hadzica, Gavrila Nosovica, Cetka, Gojka i
Radovana Skoka ispekli su na raznjevima. Dok su jedne ustase zavrsavale posao sa
muskarcima, drugi su hvatali zene, djecu i starce, doveli ih medju leseve u stale i sve ih
zajedno zapalili. Hvatajuci po selu srpski zenski svijet, ustase su izdvojile djevojke udavace i
mlade nevjeste i odveli ih u pecinu vise sela Pridvorica, gdje su 20 dana dolazile ustase i
silovale ih, a posto su ih izmrcvarili, onda su ih pobili. Od Pridvorcana su ostali zivi samo oni
koji se tog dana nijesu zatekli u selu. Muslimani su kasnije spalili crkvu, koju su mjestani od
svog priloga izgradili 1937. godine, da bi na njenim temeljima izgradili dzamiju."
Za neke istoricare je epska pjesma najbolja fusnota za srpsku istoriju. Da je to stvarno tako
najbolje govore neke pjesme o stradanju u II. svjetskom ratu. Tako narodni pjesnik iz Gacka
Obrad Govedarica u svojoj epskoj pjesmi "Pokolj u Pridvorici", kaze:
"Na red dodje Pridvorica
nedje ispred same zore,
navalise "polaznici"
i na vrata i prozore.
Sta je srebro, sta je zlato
kad Srbina treba klati,
sta je dzihad Nikola je
jos odavno trebo znati.
Epski pjesnik, poput svjedoka opisuje zlocin ustasko-muslimanske ekspedicije nad neduznim
zenama, pa kaze:
"Ja sam dolje u potoku
Bojanine probo sise
i provuko pletenice
da niz grudi tako vise,
Onda sam je razapeo
kao sto je Pilat Hrista,
da se tako obnazena,
na bozicnom jutru blista."
Na osnovu kazivanja, kao i istorijskih cinjenica, pjesnik prati gipkim stihom hronologiju
zlocina i kaze:
"Pripremite sada malje
ostavite bajonete,
Vrijeme je da oruzje
oprobamo jos i ovo
Ante ga je u Zagrebu
za genocid srpski kovo.
.......................
................ ......
Sto zivota tu izgore
niko zivi ne zna broja
na Bozic je osvanula
Pridvorica pusta moja.
.......................
................ ......
Pridvorica nije jedna
da je bogdo taman tako,
nas bi narod ovu ranu
prebolio i nekako.
No, primjera takvih ima
na stotine i jos vise
koje pamti srpski narod
i u svojoj dusi pise.
Opis genocida kod istoricara i epskog pjesnika se razlikuje u formi kazivanja, ali su redoslijed
cinjenica i tacnost podataka potpuno isti. S tim sto pjesnik mnogo plasticnije opisuje zlocin
ustasa, kao i patnje zrtava i "pakuje" ga u jednu jezicku formu koja se brze i bolje pamti, a i
duze traje u kolektivnom sjecanju.
Tacno poslije 51 godinu, na Bozic, u srpsko selo Kravice, na putu Bratunac - Milici, zlocinci
Nasera Orica iz Srebrenice pocinili su jedan takav zlocin. U zoru su napali Srbe u selu i sve ih
pobili, a kuce im zapalili. Srbi u tom selu nijesu uspjeli procitati molitvu, tropar Rozdestva
Gospoda nasega Isusa Hrista koji glasi "Rodjenje Tvoje, Hriste Boze nas, darova svijetu
svjetlost razuma, jer u njemu oni sto zvijezdama sluzahu, od zvijezde se naucise da se klanjaju
Tebi, suncu pravde, i da Tebe poznaju kao istok s visine, Gospode, Slava Ti."
Prekinuo ih je u slavljenju pohod Nasera Orica. U slavu svog zlocina muslimanski pjesnik iz
Srebrenice Beriz Becirevic - Rizo je napisao pjesmu o pokolju Srba u Kravici, koju smo nasli
u njegovom dnevniku prilikom oslobodjenja Srebrenice.
Zanimljivo je istaci da o zlocinima i genocidu nad Srbima u proslom ratu mnogo hrabrije pisu
epski pjesnici nego pojedini istoricari, a o ovom najnovijem i savremenom genocidu nad
Srbima u bivsoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gotovo da se i ne pise, ako se izuzmu neki
entuzijasti i patriote. Istoricari cekaju istorijsku ditancu od 50 godina, kada pomru i zlocinci i
prezivjeli svedoci. Takva istorija bez svjedoka i sa diskutabilnim dokumentima je toliko
nesigurna i tragicna za jedan narod, da se nazalost mora ponoviti, ma koliko bila bolna. U
svojoj pjesmi Rizo kaze:
Ko na Bozic u Kravicu dodje?
Srbi misle da je Karadjordje
Kad vidjese sa svih strana da se puca
stadose im srca.
Ostavise i Bozic i Slavu
samo zivi da izvuku glavu.
Ostavise i Isusa sama
da ga Turci pogaze nogama.
..........................
..........................
Opet im se Kravica zapali
Nema vise gnijezda cetnickoga
bas na Bozic ogrijalo Boga
Sta je ovo, Naser borce pita
- Nemam kome Bozic da cestitam
Naser Oric sa svojom elitom
Mogo bi se porediti s Titom
To su momci patriotske lige
dusmanima zadavaju brige
Pred dvojicom Siptara Memeti
svaki cetnik iz bunkera leti
Dudo, Izo i Mevlo Glogovac
nabijaju cetnike na kolac
Dzabe Slobo, Seselj
i sa njima Arkan
Osta Islam da ukrasi Balkan.
Ova dosta slaba i nevjesto srocena pjevanija mnogo vise govori o zlocinu i njegovom
kontinuitetu, nego li o nekoj vrsti epske pjesme. Ovi stihovi ozbiljno upozoravaju i ujedno
postavljaju pitanje: gdje su i sta rade srpski istoricari, i intelektualci danas kada se svi
nalazimo u srcu srpske istorije? Na koja pitanja odgovaraju srpski intelektualci, dvije
Akademije nauka? Sta se biljezi za nova pokoljenja o danasnjim danima i da li ce konacno
srpski narod dobiti odgovor na pitanje ko je poceo rat u bivsoj SFRJ? Odakle je taj rat uvezen
i ko je iz svijeta velikih sila dao signal da pocne stravicno krvoprolice u bivsoj Jugoslaviji?
U ustasko-muslimanskoj ofanzivi, 19. decembra 1992. na selu u rejonu Gornje Josanice kraj
Srbinja (nekadasnje Foce) za nepuna tri sata, od sedam sati ujutro do deset, zivot je izgubilo
56 srpskih civila, zena, djece, staraca i vojnika. Prema prikupljenim podacima i izjavama
svjedoka ovaj zlocin su pocinile muslimanske formacije iz Josanice, Foce, Gorazda,
Visegrada, Rudog, i ustaske formacije Franje Tudjmana iz bivse BiH i Hrvatske. U ranim
jutarnjim satima na dan Svetog Nikole, na krsnu slavu vecine porodica u selima Josanice,
napale su ustase sa oko 600 dobro obucenih zlocinaca, naoruzanih najsavremenijim oruzjem
dobijenim iz islamskih zemalja i Amerike. Svako srpsko selo je opkolila grupa od 60 do 70
ustasa. Tog jutra su napadnuta sela Ostrmci, Konjevici, Hodzici, Medanovici, Bazdari,
Brajikovici, Gapici, Skobalji, Crnetici, Bogavici. Organizatori ovog zlocina su komsije Srba
iz ovih sela iz porodica Crnetica, Huseinovica, Jasarevica, Kuluglija, Haskovica,
Hadziahmetovica, Travara.
Na pocetku rata iz sela Crnetica sa svojom porodicom mirno je i svojevoljno otisao Becir
Crnetic. Prije odlaska pozvao je starinu Nedja Ivanovica, sa kojim je bio komsija dugo
vremena i rekao mu: "Evo ti ove moje dvije krave, sijeno za njih, pa kad se vratim daces mi
jednu. Ovdje ti je u ovom sijenu bure sa hranom, a u jednoj kesi ispod djubreta je neka roba."
Na rastanku je rekao starom Nedju: "Nedjo, ne palite nam kuce, tako ce i vase biti citave". Ali
je prevario i starog Nedja i Srbe Gornje Josanice. Dosao je sa zlocincima nocu u svoju kucu,
koju su Srbi cuvali da se u nju vrati, sacekao jutro na Svetog Nikolu i napao svoje komsije.
Tijelo starog Nedja su srpski borci nasli kako gori na kucnom pragu.
Dragoljub Vreco, jedan od prezivjelih svjedoka josanickog pokolja je pricao: "Ovaj zlocin na
Nikoljdan je krvavo kolo nasih komsija muslimana. Organizatori su bili Salem Travar i Bego
Subasic, bivsi milicioner iz Foce. U ovom zlocinu posebno mjesto zauzima Aziz Merkez -
Uco, koji je prilikom napada pucao na svog ucenika, cetrnaestogodisnjeg Miodraga Matovica.
Medju zlocincima su bili Rasim Korjenic i Safet Klinac iz sela Slatine. Sve su to nase komsije
koje smo, na njihov zahtjev, mirno pustili da podju u Gorazde, a oni se krvavim nozem vratili
i pobili zene i djecu i nemocne starce. Sa sobom su na svoje komsije Srbe doveli zlikovce sa
svih strana. I eto sta su uradili, napravili zlocin koji ce ostati svima u sjecanju, jer se dogodilo
na krsnu slavu Svetog Nikole."
Ustasko-muslimanski zlocinici su u potoku kraj sela Hodzici likvidirali samo na jednom
mjestu zbjeg od 35 zena, djece i nemocnih staraca. Ovaj masakr je jedini prezivio Mladen
Kulic, kome su tu poginuli iz uze porodice zena, cerka, dvoje unucadi od cetiri i deset godina,
zet.
O ovome govori i jedan od pocinilaca ovog zlocina musliman Asim Hajdarevic iz sela
Kolovarica, opstine Gorazde. On je uhvacen ziv od srpskih boraca i o zlocinu i njegovoj
pripremi je rekao: "Moj komandir cete je bio Aso Husic iz sela Sadbe, opstina Gorazde. Dana
17. decembra sreo me je Huso Husic u Sadbi i rekao mi: Asime, sjutra da se javis pred skolu,
idemo u jednu akciju. Tako sam 18. decembra oko 18 casova bio pred skolom u Sadbi. Vojska
se postrojila, a smotru je izvrsio Zaim Imamovic u prisustvu Hadza Efendica, predsjednika
opstine Gorazde. Hadzo nam je odrzao kraci govor u kome je rekao da muslimanski narod
vodi sveti rat i da mi, posto smo na Alahovom putu, najmanje sto mozemo da uradimo je da
damo svoj zivot na tom putu. Reko nam je da vise ni jedan Srbin za muslimane ne moze biti
dobar.
Poslije govora Hadza Efendica govorio nam je komandant Imamovic koji je rekao da se nas
sest stotina sprema da napadne deset sela u Josanici u kojima su Srbi. Imamovic je rekao da je
nas zadatak da sela popalimo, a sve u njima sto nadjemo da pobijemo, ne smije ostati ziva ni
macka. On je odredio da komandant ove akcije bude Rasim Korjenic, posto je iz Josanice i
odlicno poznaje teren. Pored Rasima, iz Foce su ucestvovali Mustafa Music, Selim Muslic,
Esef Korjenic, Salko Bocak, kao i drugi muslimani iz Foce i Josanice kojima ne znam imena".
On kaze i da su u pokolju ucestvovale i njegove komsije iz Sadbe i Kolovarica: Ismet
Hajdarevic, Uzeir Berdak, Dzevad Berdak, Halim Sakic, Dzemo Baric, Osman Hrascic, Ibro
Djogo. Hajdarevic istice da su u svakoj od deset grupa, od kojih je svaka bila zaduzena za po
jedno srpsko selo, bilo desetak vojnika u crnim uniformama koje niko nije poznavao, niti su
znali odakle su dosli.
Na osnovu svih primjera zlocina namece se pitanje: Zasto Srbe ubijaju na krsnu slavu, kako
prije pedeset godina tako i danas, kako u Hercegovini tako i na drugim srpskim prostorima?
Osnovni razlog je zelja za zatiranjem i totalnim unistenjem Srba. Zbog toga se izvrsavanje
zlocina planira u vrijeme kada se zrtva najmanje nada i kada slavi svoju krsnu slavu, jedan od
svojih najvecih praznika. Ovakav oblik genocida je specifican, jer zrtva dozivljava posebna
psihicka stanja pre nego sto ce biti zvjerski ubijena. To posebno stanje ne pogadja samo tijelo,
nego i dusu zrtve, kao i njenih potomaka, koji ce se na krsnu slavu uvijek sjecati kako su im
pretke zvjerski ubijali.
Zasto bas pucanj u svetinju, i zasto se takav zlocin izvodi na blage dane, svete dane? "Samo
Dobro, Svetinja i svjedoci, nosioci dobra i svetinje, bili su i ostali nepodmitljivi sudije
zlocinaca, ubica i njihovih zala i zlocina. Zlo i zlocin mogu trijumfovati samo onda ako
nestane tih sudija i tih svjedoka. Zlo nece biti zlo ako ne bude imalo u cemu da se ogleda,
misle zloumnici i zlocinci. Ono ce onda biti jedina stvarnost, mjera sama sebi. Satanska
obrazina zla tek onda dolazi do svog punog izraza i rugobe kad se ogledne u savrsenoj
svjetlosti dobra i svetinje.
Zato unistiti dobro u korijenu, oskrnaviti ga i zgaziti u trenutku njegovog slavlja i
pravoslavlja, znaci za zlo i njegove nosioce - postici svoj cilj i svoju apsolutnu afirmaciju.
Slava i bratska ljubav svecarskog slavlja, krsne slave, slika je i projava, ostvarenja Bozijeg
dobra u ljudima i medju ljudima. Pucanj u Hristovu ikonu ili svetiteljski lik, ravan je pucnju u
nevinog covjeka i njegovo lice, kao svetu ikonu Bozju. Ubijanje na krsnu slavu bogolika u
covjeku, ravno je trijumfu zvjerinjeg lika u njemu. Zamijeniti nebesko svecarsko slavlje -
demonskim bratoubistvenim pirom, bio je odvajkada cilj satane i njegovih slugu (...)
Duh i plodovi satanizma sve su vidljiviji i izrazeniji na svim prostorima nekadasnjih
hriscanskih naroda od Amerike do Rusije. U islamu je on bio prisutan od samog pocetka u
jednom dijelu njegove filosofije zivota i zivotne prakse." Ubijanje Srba na krsnu slavu ujedno
izrazava "taj drevni covjekoubilacki i bratoubilacki satanizam, ali i novi, moderni, koji se
javlja u "andjeoskom" vidu "novog svjetskog poretka", kao zastitnika i pokrovitelja ovoga
prvoga. Bratoubilacki satanizam na krsnu slavu utoliko je satanskiji i morbidniji sto nosilac
tog "novog svjetskog poretka" i njegovi pokrovitelji, satanizuju ne njega, nego one koji su
njime nevino poklani."
Jedno je jasno: poklanje srpskog naroda, "satanizovanje srpske pravoslavne nedavne i
danasnje Golgote, postavlja Srbe u zizu istorijskih dogadjaja modernog svijeta. Preko ledja
srpskog naroda se vodi strasna bitka Dobra i Zla, svjetlosti i tame, Boga i satane, istine i lazi."
Ubijanje Srba na krsnu slavu, ima jos jednu karakteristiku: ono predstavlja svjesno ili
podsvjesno, unistenje svjedoka svoje prevjere, poturcenjastva. Konvertitet i poturica "je
uvijek mislio da ce mu biti "lakse" kad nestanu sa lica zemlje svjedoci njegovog otpadnistva.
To sto se radi o dojucerasnjim komsijama i soliljebnicima, cesto i o ljudima sa istim
prezimenom i istim blizim ili daljnim porijeklom, utoliko je teze i gore. Utoliko mrznja
postaje iracionalnija i surovija."
Ubijanje Srba na krsnu slavu sadrzi sve elemente i karakteristike genocida nad srpskim
narodom. On pokazuje da se sve ponavlja, kao po nekom nepromjenjivom pravilu i zakonu.
Prilikom ubijanja Srba na krsnu slavu, kako u proslom ratu tako i u ovom, zlocinici su isti -
komsije Srba, muslimani i Hrvati, iste su i zrtve: srpski narod, zene, djeca, starci. Isti su
ciljevi zlocina i zlocinaca - etnicko ciscenje i potpuno unistenje svega sto je srpsko na tim
prostorima. Isti su i spoljni pomagaci u izvrsenju zlocina, u Hercegovini kao i u drugim
srpskim krajevima - Vatikan, Turska, Njemacka, Austrija, Amerika, ostatak islamskog svijeta.
Tako vjekovima, tako i danas.
Takodje, isti su i uzroci zlocina: suluda, patoloska i neizljeciva vjerska mrznja prema Srbima.
Zlocinci ih ubijaju samo zato sto su Srbi - pravoslavci, zato sto se nisu kao i ove ubice,
njihove komsije, davno poturcili i pokatolicili, samo sto su sacuvali vjeru pradjedovsku. Kao i
tada, tako i danas ponavlja se ista greska Srba: oni vjeruju svojim komsijama muslimanima i
Hrvatima, cak sve do onog trenutka kada pocinju da ih ubijaju. Razlika u zlocinima je samo u
metodima, koji se od jednog do drugog genocida nad Srbima samo usavrsavaju, stalno su
okrutniji, stravicniji, brutalniji. U svemu ovome je najcudnije sto su i greske Srba kroz istoriju
uvijek iste.
Prvo, Srbi nikako da shvate da se ti zlocini rade po jednom sistemu, jednom planu koji je
davno sacinjen i kojim se diriguje iz Vatikana ili Ankare.
Drugo, zbog toga sto nece da shvate svoju tragediju, Srbi stalno ostaju neobavijesteni sto o
njima misle njihove komsije, pa se svaki put nanovo cude sto im se desava genocid. Srbi se u
kriznim situacijama konstantno ponasaju kao da su izgubili pojedinacno i kolektivno
pamcenje o zlocinima kroz istoriju. A oni im se samo u ovom vijeku tri puta ponavljaju i to na
isti nacin, od istih zlocinaca, sa istim ciljevima i sa sve tezim i tragicnijim posledicama i
vecim zrtvama.
I sta na kraju zakljuciti, ako ne, da je ubijanje Srba na krsnu slavu jedna svojevrsna filosofija
srpske tragedije koja, prema onome sto se desava, uskoro nece biti izmijenjena, jer mozda
srpski narod nema ni kriticnu masu inteligencije, da bi se spasio i nastavio da zivi kao srecan
evropski narod.

MLADEN SUKALO
Filosofski fakultet, Banja Luka
PUKOTINA STVARNOG, NASTAVAK
SAZETAK: "Pukotina stvarnog, nastavak" predstavlja pokusaj da se produzi intonacija, ma
kako pateticno zvucala, iskazana u tekstu iz kojeg se jedan fragment citira. Na pomalo
neobican nacin se pokusava uspostaviti veza izmedju stvarnosnog, onog zbiljskog sto se
desavalo na ovim prostorima tokom rata (ali samo kao posljedica) i onog literarnog, onog sto
su drugi veci kazivali daleko vise nego sto se ovdje priziva.
Autor pokusava da citat integrise kao svoj tekst, da ga sto manje ponavlja, vec da ga pokaze
kao sudbinskim dijelom zivota ljudi na ovim prostorima, onog zivota koji se nije vijekovima
mijenjao, a vjerovatno se nece ni u buducnosti promijeniti.
A rijec je samo o dvije fotografije. Ratne fotografije.
KLJUCNE RIJECI: odsjecena glava, rijec, citanje, citat, literatura, zrtva, pukotina
"Ono sto se vidi ne prebiva nikad u onome sto se kaze." (Michel Foucault) "Covjek je kao
nista; dani su njegovi kao sjen koja prolazi." (Psalam 144,4)
1. Slika ista, drugi put
Prije cetiri godine napisah tekst pod naslovom "Pukotina stvarnog" gdje se proglasih zrtvom
literature i gdje pisah o jednoj fotografiji. Citiram: "U prvi mah sam pomislio da se Arap zelio
fotografisati u pejzazu kojeg njegova domovina ne poznaje. U tekucini razvijaca izranja, iz
polumraka mracne komore, glava u rukama. Osmjeh na licu covjeka koji je drzi. Na licu
odsjecene glave neodrediv izraz. Objektiv nije trazio posveceno orudje kojim je ona
odsjecena. Mozda se ono izrazava u tom licu. Iz glave ne kaplje krv. Glava je postala suvenir.
Pejzaz gubi svoju draz. Nestao je pred tim prizorom: rastakao se do nevidljivosti iako na slici
postoji. Gube se iz vidokruga i posmatraci, svjedoci neminovnosti."
Kazem da sam se proglasio neminovnom zrtvom literature jer citirah Montaigne-a i
Benjamin-a, citirah Cortasar-a i Pekica. A citiranje je zapravo skrivanje vlastite ispraznosti i
nijemosti, pokazivanje vlastite nemoci da se govori. U citatu bi se moralo naci poistovjecenje;
poistovjecenje u prostoru, ne i u vremenu.
Fotografija Arapa sa odsjecenom glavom obisla je svijet. Snimljena je septembra 1992. na
planini Crni Vrh, kod Teslica (Republika Srpska). Mnogi su govorili kako se radi o montazi,
kako je to monstruozno i da je ne treba objelodanjivati...
Jos jedna fotografija je znacajna, ali o njoj kasnije, iako se radi o istoj temi. Nije rijec o citatu,
zato sto je size razlicit. Ona je snimljena u selu Skelani pocetkom 1993. godine.
Odsjecena glava je ono sto nas vraca u istoriju, sto nam odredjuje trajanje, kao sto smo zivjeli
sa seobama i u seobama (nije rijec o Crnjanskom, ali bi i on mogao da bude tema ovakvog
kazivanja, kazivanja u kojem se puno govori a malo kaze zbog suvisne patetike koja je
neizbjezna).
A ta glava, kao i sve druge, nekada je imala ime.
Zar je vazno sto je bilo srpsko? Zar je vazno sto je za nas izbrisano i uneseno u kisovsku
Enciklopediju mrtvih? I zar je vazno sto se ime i njena glava vise nikada nece vezati jedno uz
drugo?
Ta je glava imala i porodicu...
Nedavno (avgust, 1996) saznah da je sestra obezglavljenog covjeka pronadjena objesena.
Sama je sebi presudila.
Sada bi covjek mogao govoriti kako je zrtva zivota. Ne samo sestra covjeka s fotografije, vec
i svi mi drugi, svjedoci. A literatura i nije tako tragicna kao zivot. Trajnija je i dugovjecnija,
premda se ogleda u njemu.
Da li se ona, sestra, uz pomoc konopca, tako oslobadjala te slike? I svih drugih slika koje
mozda nije poznavala, ali ih je bicem svojim pamtila?
Vjerovatno.
Mozda prica tu nije zavrsena. Mozda se ova prica nikada ne moze ni zavrsiti.
Kao sto nije ni pocela s fotografijom.
Mogli bismo se uplesti u raspravu o ispravnosti cina te zene, te sestre. Za to bi bilo nuzno o
njoj mnogo znati, jer samo tako mozemo nesto razumjeti. Mozda je ona ocekivala, trazila
razumijevanje pa ga nigdje nije nasla.
Medjutim, ne znam nista poblize o njoj. Cak ni za ime nisam pitao. Saznanje bi mnogo sta
promijenilo, izbrisalo, prekrilo ono sto bi trebalo da se kaze.
Pisacu je kao Zena, da bi se mogla razlikovati od svih ostalih zena. Ili bi trebalo da je zovem
Sestra? Kao sto je sestra Batriceva u Njegosa ostala bez svog imena, ona ista sestra sto lelece i
sto sama sebi nozem presudjuje?
Kuda se mi uletio,
moj sokole,
od divnog jata tvoga,
brate, rano?
Da l' nevjerne ne zna Turke,
Bog ih kleo!
e ce tebe prevariti,
divna glavo!
Moj svijete izgubljeni,
sunce brate,
moje rane bez prebola,
rano ljuta,
moje oci izvadjene,
ocni vide!
Kome bracu ti ostavi,
bratska hvalo,
i staroga baba Pera,
kuku Pero!
i tri mlade sestre tvoje,
kukavice?
Sedam snahah sto osisa?
njima prazno!
Sto ne cuva glavu,
ljudska vilo,
sto krvnika njom nasladi,
bratska diko?
Na vjeru te posjekose,
nevjernici!
Divno l' Travnik okitise,
to platili!
sa lijepom glavom tvojom,
kulu, lele!
Ko ce cete sakupljati,
cetovodja,
ko l' krajini branit krilo,
bratsko krilo,
ko ce turske glave sjeci,
ostra sabljo?
Da pogibe u boj ljuti,
ubojnice,
dje se srpski momci grabe,
mlado momce,
oko glavah i oruzja,
proste rane! -
no na vjeru u nevjere,
vjerna glavo!
Da mi se je pomamiti,
sestri crnoj,
da te kako zaboravim,
kukavica,
e prezgodna glava bjese,
mladi brate!
(...)
Da se mogu razgovorit,
srce moje,
a sa mrtvom tvojom glavom,
kam da mi je!
da ti crne oci vidju,
oci moje,
da poljubim mrtvu glavu
mjesto brata,
da ocesljam dugi percin,
jaoh meni!
u junacku calmu svezem,
sestra grdna.
U krvnicke sad si ruke,
platili te!
nagrdice krasnu glavu,
prekrvnici!
Ti ces mnogo brace naci,
kuku nama!
biranijeh sokolovah,
kuku braco!
po bedemu od Travnika,
Bog ga kleo!
Glave bratske poznat neces,
nama prazno!
jer su ih nagrdili,
nevjernici!
Kud ce tvoja mlada ljuba,
kuku njojzi!
dvoje djece tvoje ludo,
sirocadi?
sto ce jadni ced ti Bajko,
moj Batricu,
al' neprosti grdni jadi,
kuku rode!
e se zemlja sva isturci,
Bog je kleo!
glavari se skamenili,
kam im u dom!
Sestra Batriceva zapijeva, lelece, a druga Sestra, Sestra Bez Imena, dopunjava; jedna narice,
druga lelece o istom Bratu, Bratu o kojem roman zbori, roman ovovremeni kao i nekadasnji.
Ni jedan jauk nije pomogao. Ni jednoj rijec nije ublazila bol.
Ne pomoze im niko da sjete da: "u pocetku bjese rijec, i rijec bjese u Boga, i Bog bjese rijec.
Ona bjese u pocetku Boga. Sve je kroz nju postalo, i bez nje nista nije postalo sto je postalo.
U njoj bjese zivot, i zivot bjese vidjelo ljudima. I vidjelo se svijetli u tami, i tama ga ne
obuze."
Citah naglas Jovanovo jevandjelje. Kao opijelo. I kao da tim citanjem prizivam stihove Ivana
V. Lalica: "Moram da greznem u reci jer govor, to je opstanak u nadi"... Citam o rijeci koja je
stvarala i koja uvijek stvara, dok moje rijeci rastvaraju, Na papiru se izlijeva crnina koja
prikriva sve. I ono cega nema i cega nije bilo. Crnina prekriva vidjelo, jer bol i suze oblise
ljudima oci, preplavise misao. Zatamni se stvarnost ovozemaljska, zatamni se krvlju
ljudskom.
Jer, rijec je ta sto je dovela do svega. Kao sto je rijecnerijec vjerovatno i Sestru dovelo do
konopca. Mozda je zivjela kao da nije zivjela. Mozda je pokusavala da kazuje svojim zivotom
i nije joj uspjelo. Sada je kazivala smrcu. Sada je kazivala tamom na koju se niko nije osvrtao,
sada je zazivala da drugi lelecu, a tih drugih nigdje vise nije bilo.
Zamrzle su, sledile se rijeci na ustima onih koji bi nesto da kazu, a zloguke ptice cekaju.
Cekaju i grakcu o tome kako ce svoje kljunove u tudjoj krvi okupati.
Rijec tamni i u crnilu gasne...
2. Slika druga, prvi put
Skelani (Zvornik, Republika Srpska).
Majka drzi lobanju sinovljevu, i narice. Druge zene oko nje. Novinari, od svakuda. Kamere,
foto-aparati...
Eter svjetski vidi a ne vidi. Eterom svjetskim prolama se naricaljka, stvarnija nego u Njegosa,
a niko je ne cuje. Ni od njega da bi neko citao.
Majka drzi sinovljevu lobanju, tek otkopanu i tek prepoznatu.
Lobanja kao i svaka druga lobanja. Samo majka osjeca, zna, na cijem je ramenima nekada
stajala.
Druge ruke drugacije drze glavu, lobanju...
Zalud smo cetiri vijeka citali i gledali Shakespeare-a: "Avaj, jadni Jorice!... Ovde su visile
usne koje sam poljubio ne znam koliko puta. Gde su sada tvoja zajedanja, tvoje sale, tvoje
pesme, tvoje munjevite dosetke sto su za stolom stvarale buru smeha? Zar nicega sto bi se
potsmehnulo vasem kreveljenju?"
Zalud cemo citati hiljadama godina koje slijede, jer citanjem (citiranjem) necemo izbrisati
slike. One ce nam se uvijek ponavljati, njima ce se potvrdjivati i buducnost i proslost, njima
ce se otvarati iste stranice knjiga, iste stranice Njegosa i Shakespeare-a, pa ce uvijek iznova
lelekati majke i sestre, naricati zene i cerke, dok ce njihovi glasovi tonuti u pune i prazne
grobove i gusiti se gomilom zemlje koja narasta put visine koje nema.
Zalud ce se pisati o rukama sto tudje glave, poput trofeja, pokazuju i optuzuju.
Da, kriva je ta glava, kriva je jer vise nije na ramenima.
Kriva je, jer nikad nece saznati gdje je skoncala...
***
Dalje je suvisno kazivanje.
Ono bi bilo samo uvreda rijecima koje bi isticale po bjelini papira. Prah je taj kojem cemo se
svi vratiti.
3. Oziljak
Fotografije su izblijedile. Kao sto ce i uspomene na njih nestati zajedno sa novinama u kojima
su se one nasle. Kao sto ce i ove rijeci, mozda i prije citanja, izblijediti. One ispisivanjem
odumiru jer vec ulazenjem u tekst, u govor prestaju biti stvarnost. Kad bi i u ovim rijecima
slutila se srasla naprslina, onaj oziljak neceg sto je puklo pa ponovo postalo jednom cjelinom,
moglo bi se vjerovati u buducnost ovozemaljskog zivota, zivota koji bi imao nadu, i smisao.
Drugi ga stalno obesmisljavaju, povecavaju tu pukotinu, taj rez kroz koji se utapamo u more
neidentifikovanih rijeci, rijeci koje ce nas sutra opet unistavati.
Jer rijec je ta koja potvrdjuje nase rodjenje, ali jos vise nase umiranje. Rijec je ta koja se
priziva da nam donese smrt. Oni koji govore zaboravljaju da pred sobom nemaju nadoknadive
stvari, i poigravaju se svojom moci. Kao lesinari prizivali su zlo drugima pozivajuci se na
vlastitu humanost, na svoju misiju...
Kupovali su svoj zivot tudjom smrcu i pri tom zaboravljali na Pavlove rijeci iz poslanice
Rimljanima: "Uceci drugoga sebe ne ucis; propovijedajuci da se ne krade, krades; govoreci:
ne cini preljubu, cinis preljubu: gadeci se na idole, krades svetinju; koji se hvalis zakonom, i
prijestupom zakona sramotis Boga."
I mnogo sta drugo su zaboravljali.
Iznad svega, zaboravili su same sebe.
Kada im nasa bica, raspuknuta pred zlom stvarnoscu koju su nam vise oni nametnuli nego sto
smo je sami stvorili, postanu svjedocanstvo njihove vlastite boli, vracace se Svetom pismu,
vracace se Shakespeare-u i Njegosu, tragace za fotografijama vlastite proslosti potvrdjene u
sadasnjosti i mislice samo o svojoj patnji. I zlu koje im drugi cine. Mislice o slucajnoj
podudarnosti literature i zivota, jer nece imati svijest o onom praiskonskom obrascu koji ipak
vlada nasim kazivanjem, kako kazivanjem o dobru tako i kazivanjem o zlu.
Jezik i njegove rijeci su utkane u nas, i kad oni pucaju - rastace se sam zivot. On tada ne
postaje literatura, jer mi smo vec sudionici te literature. Vijekovima.
Preostaje nam da citamo, da postajemo citati davno ispisanog teksta, da citamo na glas, kao
opijelo svojoj buducnosti. Onako kako nam to ucrta Ivan V. Lalic: "Vicem u vetar, slazem
slog do sloga / U glasne reci, da ponistim nista - / Jer uzas preti iz cutanja Boga."

MILUTIN MICOVIC
Niksic
UDJI KO U SVOJU KUCU / BITKA KOJA NE PRESTAJE
SAZETAK: Rat je eksplozija sveopstih energija ljudskog Pada. Dugogodisnji mrtvi mir
priprema rat. Zato on dodje kao kazna i posljednja provjera postojanja. Rat se sam zapocinje i
zavrsava a ideolozi, izvrsioci i zrtve rata bivaju izabrani njegovom idejom. Rat se oslanja
na svetinju zrtve. U dubinama samosaznanja svako otkriva da je pozvan da bude zrtvovan i
kroz to ostvaren. Ali vodje rata zar nijesu masovno nagovarali zrtve na samoprinosenje
idolima.
KLJUCNE RIJECI: kost, krv, san, Bog, blato, trpeza, dan
UDJI KO U SVOJU KUCU
Sad vidi
Ako prije nijesi vidio
U Mostaru smrt do koljena
U Gorazdu do ramena
Neretva se nagutala jedva ide
Drina poludjela od mrtvog tovara
Smrt usla u zivo blato
Blato kidisalo na mrtve zivote
I kom su ostale oci u glavi
Pred ocima je tama
Od nocasnjeg klanja
Iznad nas
Lete djeca preklanih grla
Mladi zdralovi grakcu i placu
Iz ociju im pada topla kisa
Na nase podivljale sume
Medju nama nema sestre ni brata
Majku je nocas ubio stid od crnog zanata
Majmuni su silovali nesrecnike po coskovima
Ugonili pamet u glavu dokazivali porijeklo
U igri odrli tri suznja, tri Bozija andjela
Istjerali na ulice
Tri zive paradigme
U nadahnucu
Svako je s olaksanjem vid izgubio
Kao na Eleuzijama nekad djeca
Okrenucemo naglavacke ovaj Grad i Tacka
Tmastu zemljurinu i opaku krv si nam ostavio
Da si Bog zar bi ovo gledao?
Nebo nas tvoje ne vidi
Zemlja zdere krv djece i staraca
Dao si nam ropstvo ljudsko i slobodu zvjersku
Idemo kao zmije na repu
Odsijecamo glave ko od sale
Ne razlikujemo krv ni toplu rakiju
Pepeo ostaje iza naseg nadahnuca
Evo nagledaj se veselog pozorista
Ti sto vjecito gledas
I nista drugo ne cinis
Udji slobodno ko u svoju kucu
I nikad nas vise ne nazovi
Svojom djecom
1994.
BITKA KOJA NE PRESTAJE
Zestoko navalili jedan na drugog
Peti na devetog
Trinaesti na dvanaestog
U opstoj klanici
Koja ne prestaje
Svi prolivaju svoju krv
Svoje kosti rasipaju
I umiru u svojim samocama
U ohladjenim planetama
Dok se ne rodi svjedok
U ognjenom stubu
Zajedno sa svakom dusom
Koju je izgubio
Zajedno sa svakim snom
Koji je usnio
Njegove su rijeci
Kazane jezikom koji zaboravljamo
Na kom bi se mogli sjetiti
Ako se covjek ne rodi
U danima koje datumi ne biljeze
U prosvecenim nocima
Kako cekati Dan
U kojem ce nasa smrt, nas stari svat
Imati za trpezom
Sve svoje svadbare, svoje rodjendane

III RAT KAO LAZ


Episkop Zahumsko-hercegovacki
DR. ATANASIJE (JEVTIC)
Manastir Tvrdos
NAJGORI OD SVIH MOGUCIH RATOVA
SAZETAK: Rat je stvarnost nasega sveta, i on je poceo jos na Nebu kada je Mihailo
Arhandjel zbacio Satanu i njegove sledbenike, otpadnike od Boga. Ovaj rat 1991/1995. je
najgori od svih mogucih ratova: zapocele su ga iste one djavolje sile koje i inace zapocinju
sve ratove, a hriscanima je uvek ostajalo da se brane.
Rat je zlo kada je napadacko-osvajacki, rat je nuzda i nevolja, drama i tragedija kada je
odbrambeni. Ovaj rat je bio odbrambeni i junacki sto se tice Republike Srpske, ali je nesrecni
izdajnik srpskog naroda, predsednik Srbije Milosevic, sve prokockao. Njegova izdaja jos traje
i verovatno ce se produziti do krvavih i raspetih Kosova i Metohije.
Bolji je rat nego li mir koji nas odvaja od Boga: mir koji odvaja od Boga je lazni mir. Pravi rat
a lazni mir proizvode upravo licemeri iz Ujedinjenih nacija, Evropske zajednice, Saveta
bezbednosti, Evropskog parlamenta. Bez njih bi mi jos pre dva veka sredili nasu kucu, i imali
bi sta da sredjujemo, jer smo Evropa pre Evrope, i civilizacija pre njihove civilizacije, i
duhovnost pre svega. Bog im sudio, oni su glavni krivci za rat.
KLJUCNE RIJECI: Arhandjel Mihailo, napadacko-osvajacki/odbrambeni, nuzda, nevolja,
drama, tragedija, Milosevic, satana, lazni mir, licemerje, duhovnost
Tesko je govoriti na temu rata; i ja ne bih rekao filosofija rata, nego tragedija rata. Rat je
stvarnost nasega sveta. Stavise - to je i nas Patrijarh rekao negde na pocetku ovoga rata - rat je
poceo jos na nebu. Mihailo Arhandjel je zbacio Satanu i njegove sledbenike kao otpadnike od
Boga i od velike vecine andjela. Postoji dakle jedan rat Satane protiv Boga.
Rat je zabelezen i prisutan u Bibliji i to onoliko koliko i ljudski zivot i ljudska istorija. Ratovi
su nagovesteni prorostvom Hristovim i u Novom Zavetu: "Cucete ratove i glasove o ratovima.
Nemojte se uplasiti, jer to jos nije nije kraj."
Zaista, nema perioda u istoriji - decenija ili pola veka najvise - da ne biva rata. Kod nas na
Balkanu svaka decenija ili svaka druga, u krajnjem slucaju svaka cetvrt veka donosi nam rat.
A mozemo reci da svako pokoljenje ima svoj rat - objavljeni ili neobjavljeni, javni ili tajni;
direktni fizicki rat, ili jos gori: duhovni, dusevni ili psiholoski rat.
Ovaj rat (1991.-1995. g.) najgori je od svih mogucih ratova. Njega su zapocele iste djavolje
sile koje su uglavnom i zapocinjale sve ratove. A nama hriscanima, nama pravoslavnim
Srbima je ostajalo da se uvek borimo i da se odbranimo.
Nasi su srpski ratovi uvek bili odbrambeni. Mi ne poricemo da je ovo bio i nas rat, i da su ga i
Srbi vodili, ali su Srbi zaista vodili odbrambeni rat. Nisu zasli u tudje teritorije. Jedini od Srba
koji je u istoriji zasao u tudje teritorije, tj. vizantijske, bio je car Dusan; zato mu se carstvo
posle i raspalo. I hvala Bogu da se braca Grci zbog toga nisu naljutili. A i mi smo se povukli.
Dusan je inace napravio i druge greske: prepustio je ovde Konavle, dubrovacko primorje i
Peljesac, i donji tok Neretve, a otisao dole na jug da izbije na Egejsko more. To je verovatno
zbog toploga mora, a svi teze toplijim morima. Ali je sreca da su Dusanovi naslednici,
Lazarevici i posle Brankovici, vratili se ovde i ponovo izbili na Jadransko more, kod
Dubrovnika i na donji tok Neretve. Posle je to nastavila srpska Hercegovina. Zato mi i
govorimo da je nasa Zahumsko-Hercegovacka eparhija bila i ostala i primorska eparhija:
Stonsko-primorska, Humsko-zahumska, Mostarska i Hercegovacka.
Uostalom primorje Dubrovnika Konavala, Peljesac i Ploce, donji tok Neretve oduvek je bilo
hercegovacko primorje, kao sto je to govorio i Ducic u onoj poznatoj prepirci s Mestrovicem.
Dalmacija i nije drugo nego bosansko-hercegovacko primorje.
No da se vratimo temi rata. Rat je zlo kada je napadacko-osvajacki; rat je nuzda i nevolja,
drama i tragedija kada je odbrambeni. Ipak, radi onih cestitih ljudi koji su se borili i koji se
bore za pravdu Boziju i obraz ljudski - "za Krst casni i Slobodu zlatnu", kako mi Srbi
govorimo - reci cu da je ovo bio junacki rat, bar sto se tice Republike Srpske, srpske Bosne i
Hercegovine. I ti su ljudi casno dali svoje zivote, i casno trpeli rane od suseda i
bombardovanja od evroamerickog NATO-a, i casno su se izborili, ali su na kraju bili izdani
od nesrecnog izdajnika srpskog naroda, kakvog nije imala nasa istorija, od predsednika Srbije
Milosevica, koji jos nije zavrsio svoju izdaju. Jos ona traje i jos ce se verovatno produziti do
krvavih i raspetih Kosova i Metohije.
Ne daj Boze da bude tako. Ja sam, na zalost bio prorok odavno, cim je taj komunisticki tiranin
stupio na vlast, i govorio sam, a nisu mi verovali, pa mi ni sada verovatno nece verovati, ali je
to tako: da je Milosevic izdajnik srpski koji nas je izdao i prodao i koji nas i dalje prodaje. I
jos onda napada nas da smo mi krivi, a on, komunjara i njegove komunjare, - oni su "nevini".
A znamo da je ovaj rat zapoceo pod petokrakom.
Milosevic je tako napadao i Srbe u tri Srpske Krajine, u Slavoniji, u Kninskoj Krajini i
Ravnim Kotarima, na Baniji i Kordunu i delu Like, i u istocnoj Slavoniji i zapadnom Sremu.
Pa je njih onda nesrecni Milosevic izdao i prodao, kao da "ni luk jeo ni luk mirisao". Nesrecni
Srbi Krajisnici sta li mu sada govore, a dugo su mu aplaudirali, dok sam ja i tada govorio da je
Milosevic izdajnik.
No, vracamo se opet temi rata. Sveti Grigorije Bogoslov je rekao, istina misleci pre svega na
duhovni rat za odbranu vere, ne rat oruzjem nego rat protiv jeresi, koje unistavaju i
upropascuju spasenje ljudsko, jer idu za djavolom a ne za Hristom, govoreci o ratu tame
protiv Svetlosti, zla protiv Dobra, lazi protiv Istine, da je takav rat bolji od laznog mira: "Bolji
je rat nego li mir koji nas odvaja od Boga".
Zato treba reci nesto i o laznom miru. O laznom miru i laznim mirotvorcima govorili su
Proroci Boziji. Mi smo danas svedoci takvog laznog mira, laznih primirja, i laznih
mirotvoraca. Takav je zlikovac, tiranin i izdajnik Milosevic, takavi su Tudjman i Izetbegovic.
Oni sada govore o miru i mirotvorstvu! Milosevic se nije ni s Bogom ni sa narodom svojim
izmirio, niti sa krvlju onih Srba koje su njegovi komunisti pobili. A komunisti sve druge
optuzuju, samo ne priznaju da su oni poceli i onaj bratoubilacki rat jula 1941. godine i ovaj rat
u Jugoslaviji.
Ovaj rat u nesrecnoj Jugoslaviji je dosao kao posledica poluvekovne tiranije komunizma.
Komunisti nisu zacelili rane narodu srpskom koje su nam naneli Hrvati i muslimani
genocidom 1941-45., nego su im dali ne samo sva prava, nego i daleko vise prava nego
Srbima. Povukli su granice komunistickih republika koje su bile granice okupacije, tj.
nemacke, talijanske, balisticke, madjarske, bugarske okupacije tokom rata. I posle su dosli ovi
sa Zapada, zluradnici, zlobnici i zlocinioci - kazem zlocinioci, ali su oni i zlocinci - koji su te
okupatorske i komunisticke granice priznali. Oni nece komunizam, ali hoce posledice
komunizma - ovakve granice! I komadaju Srbe kao sto komadaju i razbijenu, raspetu,
iskomadanu Rusiju. Jos se nije zavrsilo to komadanje.
To su nesrecni Englezi uradili i na Kipru, raskomadali ga, i onda posle ti isti i njima slicni sa
Zapada dolaze kao "mirotvorci". Sad cujem da se Englezi spremaju da dejtonski princip
primene i tamo na Kipru. A to znaci da ce 88 posto Grka biti saterano na svega sezdeset posto
teritorije, i da ce Grci izgubiti oko 40% teritorija i najplodnije delove ostrva, preko cetiri
stotine crkava, tri grada i veliki broj sela i naselja cisto grckih.
Na Kipru je vise od dvesta hiljada proteranih Grka hriscana, pet hiljada ih je ubijeno, a dve
hiljade je odvedeno u tursko ropstvo. Za njih se ni danas ne zna nista iako su bili popisani od
medjunarodnog Crvenog krsta, a mnogi su bili i fotografisani. Neki su ih cak videli u Adani,
gradu u Turskoj. Sta je s njima, Turska ne govori evo vec dvadeset i dve godine, a i licemerne
mumije sa Zapada od medjunarodnog Crvenog krsta do Ujedinjenih nacija cute o tome.
Tako je ova humanitarna organizacija (Svetski Crveni krst) bila licemerna i kod nas. Pitao
sam ih u jesen 1992. g. kako je u Konjicu, kako su tamo Srbi, a oni kazu: "Nemamo veze sa
nasima koji su u Konjicu.
- A imate li veze sa vasom centralom u Svajcarskoj?
- Imamo.
- Imaju li oni koji su u Konjicu vezu sa centralom?
- Imaju.
-Pa sto preko Zeneve ne pitate kako su Srbi u Konjicu?"
Ovo sam pitao zato sto su Muslimani tada (1992.) u Konjicu pobili 244 Srbina iz oko
dvadeset srpskih sela iz konjickog kraja i ispraznili ih. Proterali su skoro sve Srbe, oko 3 500
njih sa zenama i decom, mesecima ih drzali u logorima, i mucili ih.
Danas smo u Konjickom kraju ostali bez jos sedam sela s ovu stranu Neretve, u kraju oko
Boraka i Borackog jezera, sto je Milosevic izdao u Dejtonu, prodao, dao, poklonio
Izetbegovicu, kao sto mu je poklonio srpsko Sarajevo, kao sto mu je poklonio ne samo
Gorazde, nego i Ustikolinu i Pracu i, ne siroki pojas, nego celu tu teritoriju od Sarajeva do
Gorazda. Tako je sada ugrozeno srpsko Srbinje - srpska Hotca koju su Turci bili preimenovali
u Foca. Najbolje je bilo da su joj sada Srbi vratili staro ime Hoca kao sto je u Metohiji Hoca
kod Orahovca. Takodje su utrozena i Miljevina i Jahorina i Trebevic. A i mi u Hercegovini
smo zbog tog Gorazda odsjeceni od Romanije, od Podrinja i od ostalih delova srpske Bosne
ponosne i Republike Srpske.
Zato, vracajuci se opet pitanju o ovom proslom ratu, ne bih hteo da filosofiram o ratu, niti da
po svaku cenu pravdam sve Srbe svuda, ali se zgrazavam nad licemerjem i zapadnih nazovi
hriscana i zapadnih neljudskih drzavnika, i organizacija i institucija kao sto su Ujedinjene
nacije, Evropska zajednica, Savet bezbednosti, Evropski parlament, i licemera iz Svetskog
saveta crkava i licemera iz Vatikana.
Narocito su licemerni Amerikanci, koje su rodili vekovno licemerni Englezi. Oni su nastavili
proverenu englesku politiku na Istoku, samo grubo i brutalno. Englezi su ipak bili suptilniji,
ali nista manje licemerni i zli. Dokaz je ono sto su radili na Kipru, dok su kolonijalno drzali to
grcko ostrvo preko osamdeset godina. I onda su, kada su 1955. Grci trazili oslobodjenje Kipra
i borili se za to, Englezi izazvali Turke (kojih je bilo oko 100 000 naspram 600 000 Grka) i
tako je Kipar pocepan i podeljen, pa je 1974. godine Turska okupirala 38% Kipra na severu.
Sada je izranavljen i krvari, ali nece biti zaboravljen od brace Grka, Kiprana, a ni od nas
ostalih pravoslavnih.
Osudjujem zato to licemerje i zgrazavam se nad njim: jer Amerika izaziva ratove u svetu, a
onda dolazi milom ili silom kao "mirotvorac". Kao sto je i ovde ona i Evropa glavni krivac za
rat, zajedno sa komunistima, Milosevicem, Tudjmanom i ostalima, tim komunjarama koji su
samo produzili svoju vlast, pa cak ni curak nisu okrenuli naopako, nego ga samo spolja
premazali, pa je farba brzo spala i pokazalo se njihovo pravo lice, uzasno lice komunizma i
fasizma (dva lica iste medalje).
Uz Amerikance arbitri su nam postali Nemci i Austrija, koji su nas oduvek mrzeli i napadali, i
do sada uvek bivali porazeni. Verujem da ce i ovoga puta biti porazeni, dace Bog.
Oni iz severozapadne Evrope (jer to nije ni cela ni prava Evropa) odredjuju sada kakva ce biti
sudbina cele Evrope, kakva ce biti nasa sudbina na Balkanu, kako ce cija zemlja biti uredjena,
kakva ce biti ljudska prava koja su oni propisali! A mnogi njihovi ljudi u njihovim zemljama
nemaju istinska ljudska prava. Gde su prava Indijanaca u celoj Severnoj i Juznoj Americi?
Gde su prava Aboridzina u Australiji, koju je Engleska drzala vekovima kao svoju koloniju?
Gde su danas prava Kurda u Turskoj i Iraku? Gde su prava Jermena pobijenih 1915. i 1919.
godine (oko milion i po u Turskoj)? I jos dva miliona pobijenih i proteranih Grka iz Male
Azije 1922. godine? Gde su prava Srba na Kosovu i Metohiji, Srba u Titovoj i Tudjmanovoj
Hrvatskoj?
Gde su prava pravoslavnih Srba koji su ratovali na strani saveznika i u prvom i u drugom
svetskom ratu i gubili zrtve? I bili su od njih ostavljeni, a sada su jos i oklevetani,
demonizirani. Zar Svaba i Turcin da govore o ljudskim pravima? Naravno, tome je mnogo
doprineo i Milosevic, ali time svetska nepravda i licemerje nije nista manje.
Oni, dakle, koji izazivaju ratove, onda dolaze da ih gase: Amerika, koja je to radila u
Vijetnamu, u Koreji, Somaliji, Kambodzi, u kojim sve zemljama ne, i sprema se to da radi i
dalje. Ona sigurno pomaze i Ceceniju, i o tome imamo podatke. Ali sta nam to vredi: ona ce,
kao nekada tiranski Vavilon, kao tiranska rimska imperija, kao tiranska otomanska imperija,
tako raditi i dalje: da izaziva ratove, pa onda da dolazi da ih gasi. I to se onda zove
mirotvorstvo!
Oni su sada dosli ovde da nas okupiraju. Opkoljavaju nas oko manastira i crkava, pokusavaju
cak i nase gradove da nam zauzmu, toboz "izvode vezbe" - plase nam decu i sirocad kojima je
ionako dosta nesreca i straha od rata. Oni nam sada odredjuju kako ce da se vode izbori; kakvi
ce to biti "slobodni izbori", pod okupacijom sezdeset hiljada do zuba naoruzanih NATO-vaca
i cetrdeset hiljada njihove logistike?! Kukavice, neljudi, bezboznici, tirani, ali takvi su bili i u
Bibliji opisani silnici koji Boga ne znaju. Nas koriste kao zamorce, na nama izvode probe
svojih Tomahawk-a, specijalnih zracecih bombi. Tako su radili i u Persijskom zalivu, tako
rade gde god hoce - oni to znaju da urade vrlo vesto: izazovu sukob, dodju kao mirotvorci, i
onda ostanu gde im je to u interesu.
Tako je i ovde: mi jos ne znamo nista, rat nije jos zavrsen, ali je sigurno da ce njihovo
prisustvo biti daleko duze. I resenja koja su nametnuli nesrecnim Dejtonom, koji je jedan
diktat gestapovski, nisu nikakva resenja. A oni ce posle da se smeju i izruguju nas Balkance
kako smo nesposobni da resimo svoju nesrecu i zavedemo red u svojoj kuci, nego oni moraju
ponovo da dolaze i da se trose, itd., itd.
Takvim licemerima bi bilo bolje da idu i da gledaju svoja posla. Da su nas ostavili na miru, mi
bismo se jos pre dva veka oslobodili i sredili svoju kucu. I imali bismo sta da sredjujemo, jer
smo Evropa pre Evrope, i civilizacija pre njihove civilizacije. I duhovnost, pre svega.
Ovako, neka im Bog sudi, oni su glavni krivci za rat.
Mi, Republika Srpska, Srpska Bosna i Hercegovina, boricemo se i izboriti za opstanak, bez
obzira u kakvoj formi to bilo.

DR. MIRKO ZUROVAC


Filosofski fakultet, Beograd
STA NAM SE STVARNO DOGODILO ILI "PROIZVODNJA LAZI" U SLUZBI
MILITARNOG IMPERIJALIZMA
SAZETAK: U ovom radu autor naznacava u osnovnim crtama ono sto se posljednjih godina
dogadjalo na podrucju bivse Jugoslavije. Iza svega stoji zlocinacki plan jugoslovenskih
secesionista i njihovih stranih pomagaca ciji je cilj bio razbijanje Jugoslavije iskljucivo na
stetu srpskog naroda. Posto su znali da njihovi planovi nemaju nikakvog osnova u
medjunarodnom pravu, oni su pokrenuli citave "pogone lazi", koji rade samo po principu
izvrtanja i fabrikovanja cinjenica, ne ustrucavajuci se da zlocinca predstave kao zrtvu, a zrtvu
cinicno prikazu kao izvrsioca zlocina.
Pomocu lazi i obmane, zastitnici jugoslovenskih secesionista su uspjeli da izoluju srpski narod
od ostalog dijela svijeta, s jedne strane, te da instrumentalizuju Ujedinjene nacije i da ih
pretvore u instrument postizavanja njihovih nepravednih politickih ciljeva, s druge strane. Pri
tom se daje kratak pregled dogadjanja iz kog se jasno vidi kako se danas vodi genocidni rat
protiv srpskog naroda pod okriljem Ujedinjenih nacija i uz puno angazovanje NATO-a kao
danas najvece vojne sile na svijetu. Autor zakljucuje da citav svijet nije protiv srpskog naroda,
iako danas tako izgleda zbog suvise bucne zloupotrebe tehnickih metoda proizvodnje i
nametanja lazi. Otud zakljucak da se srpski narod mora pokrenuti iznutra i pronaci nacin da
istina dopre do onog dijela covjecanstva koji mu nije neprijateljski i koji ce mu pruziti ruku i
pomoci da se uspravi.
KLJUCNE RIJECI: Laz, obmana, cinizam, secesionisti, proizvodnja lazi, eksperiment lazi,
jugoslovenska kriza, informativna blokada, zapadna politika, politicki primitivizam, zapadna
demokratija, svjetska diplomatija, "visa politika", Ujedinjene nacije, mirovne snage, zasticene
zone, sankcije, nasilje, embargo, NATO, zrtva, masakr, zlocin, odmazda, genocid, sud za
ratne zlocine, mitski likovi, herojskotragicna situacija.
Pruski ministar predsjednik von Bismark nije se osvrtao na to koliko je tome sam doprinosio
kad je izvan sebe od uzasa jednom prilikom izjavio: "Rat je pakao, a djavo onaj ko ga izazove
potezom pera". Cinizam mocnika, koji pokrecu ratove da bi ubrzo to zaboravili, krije u sebi
mnogo vise nego sto bi se na prvi pogled moglo pomisliti. U tom smislu Peter Sloterdijk je
pisao: "Htjedosmo cinizam uzeti k znanju, a pritom otkrismo da je on vec poodavno zavladao
nama." Cinizam vlada svijetom otkako ima mocnika koji, opijeni svojom moci, nisu spremni
da se zaustave da bi sagledali tezinu svog vlastitog zlocina. Tako je uvijek bilo, a tako ce
zasigurno biti i u buducnosti. Ipak novo vrijeme, sa svojim tekovinama, donosi nova
iznenadjenja. Narusena ravnoteza na globalnom planu u korist zapada oduzima mogucnost
zapadnim mocnicima da budu cinicni: njihov cinizam se, zbog nedostatka neophodne
ravnoteze u odnosu snaga, odmah pretvara u grubu aroganciju i sirovo nasilje. Politicki
primitivizam danas dolazi sa zapada i prijeti da se rasiri po citavom svijetu. Zapadna politika
vise se i ne trudi da sacuva privid pravednosti u medjunarodnim odnosima. Svoju bezocnost i
do sada nevidjenu brutalnost jasno je pokazala svojom upletenoscu u jugoslovensku krizu.
Jugoslovenska drzavna zajednica, koja je bila poznata u citavom svijetu i isticana kao primjer
visenacionalne i miltikulturne zajednice, nasilno je razbijena u saradnji i potpunoj
koordinaciji jugoslovenskih secesionista i nekih stranih sila koje su vijekovima imale
osvajacke ambicije prema ovim prostorima. Razbijaci Jugoslavije su znali da njihovi
zlocinacki planovi nemaju nikakvog osnova u medjunarodnom pravu. Svoje planove su
morali uviti u oblandu lazi da ih svjetska javnost ne bi prepoznala u njihovoj pravoj sustini. U
tom cilju oni su pokrenuli citave "pogone lazi", koje rade samo po principu izvrtanja i
fabrikovanja cinjenica i koji se ne ustrucavaju da zlocinca predstave kao zrtvu a zrtvu cinicno
prikazu kao izvrsioca zlocina.
Srpski narod je proglasen jedinim krivcem za sve i prije izbijanja gradjanskog rata, da bi mu
zatim bila nametnuta informativna blokada putem sredstava javnog informisanja iz svjetskih
centara moci, koja na najgrublji nacin izvrcu i fabrikuju cinjenice i tako bezocno obmanjuju
svjetsko javno mnenje. Citav srpski narod je satanizovan. Ovaj suludi poduhvat lici na
"eksperiment lazi", koji je dobro investiran i od kog njegovi investitori ocekuju da im donese
dobit u krvi jednog pravednog i slobodoljubivog naroda.
Informativna blokada, s jedne strane, te ogromna proizvodnja lazi, s druge strane, uz sve
druge oblike najbezobzirnijeg pritiska, omogucile su zastitnicima jugoslovenskih secesionista
da instrumentalizuju Ujedinjene nacije i da ih pretvore u instrument postizavanja njihovih
imperijalnih politickih ciljeva. Danas smo svjedoci kako jedna brutalna politika pretvara UN u
sredstvo prisile i nasilja pod cijim okriljem se vrsi pravo lincovanje "neposlusnih" od strane
velikih i mocnih. Sve rezolucije UN protiv srpskog naroda donesene su na osnovu laznih i
iskonstruisanih optuzbi. Najdrasticniji primjer za to su sankcije, koje, kako po svojoj namjeni
i nacinu sprovodjenja tako i po svojim posljedicama, imaju genocidni karakter.
Najprije je izvrsen nevidjen pritisak da se, u ime pruzanja dobrih usluga, internacionalizuje
jugoslovensko pitanje, da bi, zatim, cim se na to pristalo, svi principi medjunarodnog prava
bili pogazeni: neposredno su podsticane i pomagane sve secesionisticke snage i vrsen
nevidjen pritisak uz stalnu prijetnju vojnom silom na narode koji su zeljeli da ostanu u
Jugoslaviji; medjunarodno priznate granice su proglasene nevazecim, a priznate su republicke
granice koje nikad nisu postojale kao drzavne; iznudjeno je priznanje tri jugoslovenske
republike, iako, po medjunarodnom pravu, za to nije bio ispunjen nijedan uslov. Cilj tog
priznanja je bio da se unaprijed legalizuju posljedice ovog kriminalnog cina i prikriju njegove
prave namjere. Svim narodima bivse Jugoslavije je priznato pravo na samoopredjeljenje osim
srpskom koji je najbrojniji i ima najduzu drzavnu tradiciju. Kompaktni prostor Srpskih
Krajina, koji je i po velicini i po broju stanovnika veci od vecine nacionalnih drzava koje su
priznate, nasilno je razbijen i podijeljen izmedju muslimanske i hrvatske drzave koje nikad
nisu postojale u tim granicama. Pravo na secesiju se uzdize iznad prava naroda da zive u
postojecoj drzavi. Sve su to apsurdnosti - a one nisu jedine - koje zastitnici jugoslovenskih
secesionista zele da prikazu kao jedino ispravne u slucaju Jugoslavije.
Njihov cilj je konacan poraz srpskog naroda i njegovo potpuno unistenje. U tom zlocinackom
poduhvatu mirovne snage svjetske organizacije treba da odigraju odlucujucu ulogu. Embargo
na uvoz naoruzanja vazio je samo za Srbe, dok su se Hrvati i Muslimani nesmetano
naoruzavali sa svih strana; UNPROFOR je od pocetka pruzao direktnu logisticku podrsku
hrvatskoj i muslimanskoj vojsci, a neke njegove jedinice su otvoreno ucestvovale na njihovoj
strani u borbi protiv Srba; zasticene zone nisu bile razoruzane, vec su pretvorene u bastione u
kojima su se pripremale i iz kojih su se pokretale ofanzive na srpsku teritoriju, a kad bi Srbi
odgovorili na napad, avijacija NATO-a bi po pravilu bombardovala njihove polozaje; u
srpskim podrucjima pod zastitom UN mirovne snage su pomagale Hrvate i Muslimane u
pripremanju pokolja nad srpskim stanovnistvom. Zahvaljujuci tome, potpuno je unisteno
srpsko stanovnistvo najprije u Zapadnoj Slavoniji, a potom u citavoj Republici Srpskoj
Krajini (zasad osim njenog istocnog dijela). Hrvatski zlocini se prikrivaju, a Hrvatska nije
ozbiljno cak ni opomenuta, a kamoli zasluzno kaznjena. Dokle ide cinizam mocnih
pokrovitelja hrvatskih zlocina moglo se vidjeti prilikom hrvatskog osvajanja Srpske Krajine:
Hrvatska je napala Republiku Srpsku Krajinu sa vise dobro obucenih i naoruzanih vojnika
nego sto je ova imala stanovnika, uz logisticku podrsku, strucnu pomoc i pomoc u naoruzanju
od strane NATO-a; brutalnost agresije na zasticene zone nije se mogla prikriti, pa su njeni
pomagaci upucivali Hrvatskoj cak i izvjesne prijetnje. Ali prijetnje Hrvatima bile su samo trik
i bacanje prasine u oci svjetskoj javnosti, jer upravo tih dana avioni NATO-a su bombardovali
radarske sisteme srpske vojske, kako bi hrvatska vojska mogla nesmetanije da bombarduje
kolone srpskih izbjeglica. Suvise blaga opomena, koju medjunarodna zajednica, olicena u UN
i Savjetu Bezbjednosti, upucuje Hrvatima i Muslimanima zbog njihovih ociglednih zlocina,
moze se shvatiti samo kao podrska i podsticaj za nove zlocine.
Zato nije bilo nikakve sumnje da ce Snage za brzu intervenciju, koje su formirane pri NATO-
u i odmah upucene u Bosnu i Hercegovinu, stati na stranu hrvatske i muslimanske vojske u
borbi protiv Srba. Povod za napad na Republiku Srpsku sami su proizveli tako sto su, u
saradnji sa muslimanskim vojnim rukovodstvom, jos jednom pripremili i izvrsili masakr
civila u Sarajevu i odmah ga pripisali Srbima. To je bio povod da preko 60 aviona NATO-a,
zajedno sa teskom artiljerijom Snaga za brzu intervenciju, punih 15 dana bombarduju srpske
vojne, privredne i civilne ciljeve. Svoju akciju sami su nazvali "odmazdom". Ali ko ima pravo
da vrsi "odmazdu"? Nakon ovog zlocina, izvrsenim pod njihovim okriljem, UN su dovele u
pitanje svrhu svog postojanja. Na osnovu njihovog ovlascenja snage NATO-a su izvrsile
svirepu "odmazdu" nad potpuno nevinim srpskim stanovnistvom. U sadejstvu sa NATO
snagama, udruzena vojska Republike Hrvtske i Hrvatsko-muslimanske federacije, koja je 6 do
7 puta brojnija od srpske, vec je zauzela vise od polovine zapadnog dijela Republike Srpske.
Napadi NATO-aviona su prestali, uz nove prijetnje i ucjene, tek kad su zakljucili da je srpska
odbrana toliko oslabljena da ce hrvatska i muslimanska vojska lako dovrsiti unistavanje
preostalog dijela srpskog naroda na ovim podrucjima. U sadejstvu sa njima i uz bezocno
manipulisanje Ujedinjenim nacijama, treba da se dovrsi genocid nad srpskim narodom na
jednoj trecini njegovog etnickog prostora, sto nije uspjelo ni Austro-Ugarskoj u toku Prvog ni
nacistickoj Njemackoj i njenom satelitu Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj u toku Drugog
svjetskog rata.
Naivno je ocekivati da NATO bude sprovodnik odluka UN, koje bi morale biti nepristrasan
posrednik u svakom sukobu. Neke clanice NATO-a su inicijatori razbijanja Jugoslavije, pa su
od pocetka na strani jugoslovenskih secesionista. One racunaju sa NATO-om kao sa garantom
ostvarenja njihovih planova. U skladu sa ovakvom politikom ovaj vojni savez otvoreno
ucestvuje u borbi protiv srpskog naroda. Stoga su potpuno apsurdne odluke UN kojima se
ovlascenja o upotrebi sile protiv strana u sukobu predaju Komandi NATO-a. NATO danas
otvoreno pokazuje razlog svog postojanja u izmijenjenim uslovima: ova danas najjaca vojna
sila na svijetu prigrabila je sebi pravo da pomaze jacu stranu u gradjanskom ratu, u cilju
potpunog unistenja slabije, sto je potpuno suprotno svim pravilima morala i humanosti.
Ubuduce NATO ce sluziti kao masina za unistavanje ljudi i naroda po zelji njegovih mocnih
clanica. Srpski narod je prva velika zrtva ovog pomahnitalog dzina koji se ne zna zaustaviti.
Tako se, pred nasim ocima, ispisuju najsramnije stranice zapadne demokratije i svjetske
diplomatije. Zaprepascuje cinjenica da se ovaj zlocin vrsi pod okriljem UN. UN su napustile
svoje izvorne principe i, uprkos svim ogradama njihovih zvanicnika, postale sredstvo nasilja
nad ljudima i narodima. To se moze shvatiti samo kao posljedica duge i sistematske obmane
medjunarodne javnosti.
Nacin na koji se vodi genocidni rat protiv srpskog naroda pod okriljem UN granici se sa
pravim bezumljem. Laz i obmana su omiljeni metodi njegovih protagonista. Zato su
sistematski prikrivali zlocine koje su hrvatska i muslimanska vojska cinile nad srpskim
civilnim stanovnistvom. Zato su te zlocine tendenciozno pripisivali srpskoj vojsci i tako
Hrvate i Muslimane podsticali na nove i jos vece zlocine. Pomocu lazi i obmane,zastitnici
jugoslovenskih secesionista su uspjeli da izoluju srpski narod od ostalog dijela svijeta, a
Hrvate i Muslimane su naoruzavali ogromnim kolicinama naoruzanja koje treba da, uz
podrsku njihove mocne avijacije, dovrsi genocid nad srpskim narodom. Nepravda tako
ucinjena srpskom narodu ne moze se nicim izmjeriti. Takav pakleni plan mogli su saciniti
samo bolesni umovi poput onih koji su izmislili fabrike smrti i holokauste. Nikakva "visa
politika" ne moze opravdati unistavanje ljudi i naroda. Na takav nacin ne moze se graditi
nikakav poredak, a pogotovo ne demokratski i pravedan.
Svijet bi bio iznenadjen i zaprepasten kad bi kojim slucajem mogao spoznati vrste i kolicinu
lazi koja je izrucena na srpski narod s ciljem da se prikriju zlocini koji su planirani da se ucine
i koji se stvarno cine nad jednim dijelom njegovih pripadnika. U tom cilju formiran je tzv.
Sud za ratne zlocine na podrucju bivse Jugoslavije, koji ce suditi samo Srbima zato sto su se
drznuli da brane svoj opstanak i svoju slobodu. Istinskim krivcima, pravim zlocincima,
jugoslovenskim secesionistima i njihovim zastitnicima, koji su zapoceli rat i pocinili stvarne
zlocine, nece biti sudjeno. Oni bi da sude, na osnovu laznih i iskonstruisanih optuzbi, vojnom
i legalno izabranom politickom rukovodstvu Republike Srpske. U njihovoj bjesomucnoj
galami protiv generala Ratka Mladica i predsjednika dr. Radovana Karadzica suvise bucno
odjekuje njihova nimalo prikrivena zelja da sude citavom srpskom narodu ili bar onome
njegovom dijelu koji nije pokleknuo pred njihovim ucjenama i ostao odlucan da se odupre
njihovim zlocinackim planovima. Eto zasto general Mladic i predsjednik Karadzic nisu vise
samo odredjeni ljudi, koji su bili na odredjenim mjestima u toku ove visegodisnje borbe
njihovog naroda za svoj opstanak, vec mitske velicine preko kojih jedan ugrozeni narod trazi
da bude shvacen u svojoj herojskotragicnoj situaciji. Kroz njihove likove danas progovara sve
najcistije i najvelicanstvenije sto je mogao da pokaze jedan narod u pravednoj borbi za svoj
goli opstanak, koja mu je nametnuta na najprljaviji nacin i prema najmonstruoznijim
planovima. Zato ovi likovi, uprkos laznim optuzbama, danas sijaju neugasivim sjajem kao dva
bisera na smetljistu svjetske politike u kojoj nista nije na svom mjestu, jer u njoj caruju samo
laz i obmana ciji je cilj da se opravda nasilje nad ljudima i citavim narodima. Njihova moralna
cistota i herojska odvaznost u odbrani svog naroda moze biti srazmjerna samo kolicini lazi
ciju proizvodnju investiraju oni koji bi htjeli da ih izvedu pred Haski sud i tako osiguraju bar
neku vrstu legitimnosti pred licem svjetske javnosti za svoje lazi i svoje zlocine koje su
pocinili nad srpskim narodom.
Tako je jedna izuzetna ljudska tekovina: tehnicka mogucnost brzog i tacnog informisanja
javnosti, pretvorena u svoju suprotnost: u sredstvo obmane i najgrublje politicke manipulacije
javnim mnenjem, i to u najsirim mogucim razmjerama. Time sto su lazno informisali svoj
narod, oni su mu oduzeli mogucnost istinskog misljenja i djelovanja, a prema srpskom narodu
pocinili zlocin cija se moralna tezina nicim ne moze izmjeriti.
U tom bezocnom fabrikovanju lazi protiv srpskog naroda ucestvovali su neki inktelektualci sa
zapada i iz nase zemlje, koji bi po prirodi svog zanimanja morali imati kriticki odnos prema
lako prepoznatljivoj politickoj manipulaciji javnim mnenjem. Oni su pristali da ucestvuju u
jednoj dobro organizovanoj zavjeri cije je osnovno sredstvo "proizvodnja lazi", koja se uzdize
do pravog ludila i potpunog pomracenja uma.
Cilj je bio da se prikrije veliki zlocin koji je pripreman da se izvrsi nad srpskim narodom na
najcinicniji nacin: pod okriljem Ujedinjenih nacija. Srpski narod se tako neocekivano nasao
pred velikim iskusenjem. U pitanju je nas nacionalni opstanak. U takvom vremenu sveci
postaju ratnici. Nase iskusenje je slicno iskusenju Svetog Petra Cetinjskog, pa nam velicina
njegove svetacke odlucnosti danas mora biti razumljivija nego ikad ranije. Zato moramo imati
hrabrosti za istinu naseg danasnjeg nacionalnog polozaja i naseg najnovijeg kolektivnog
stradanja koje nam je dugo pripremano. Citav svijet nije protiv nas, iako danas tako izgleda,
kako zbog suvise bucne zloupotrebe tehnickih metoda proizvodnje i nametanja lazi, tako i
zbog konformistickog drzanja velikog dijela covjecanstva koje nije u stanju da se zivotno
zainteresuje za sudbinu jednog ugrozenog naroda zato sto mu izgleda suvise daleko. Zato
moramo da pronadjemo nacin da savladamo ovu fiktivnu daljinu kako bi istina doprla do
onog dijela covjecanstva koje nam nije neprijateljsko i koje ce nam zasigurno pruziti ruku i
pomoci da se uspravimo i tako steknemo novo povjerenje u sebe.
U pitanju je nas opstanak koji se nece moci odbraniti uz besmisleno samokaznjavanje i
besramno samooptuzivanje, uz malodusno samoomalovazavanje i ponizno povlacenje pred
arogantnim ucjenama, uz neslogu i unutrasnje raskole. Samo slozni i odlucni mozemo
odbraniti svoju slobodu i svoj opstanak. Jedini nacin da osiguramo svoj opstanak jeste
prevladavanje postojeceg raskola srpskog naroda. U tom cilju, moramo se u sebi razbuditi,
moramo se pokrenuti iznutra, moramo poceti iz pocetka, moramo poceti da vaspitavamo sam
narod u nacionalnom duhu. Zato su nam danas toliko neophodni dobri ucitelji i dobri
svestenici koji ce moci da pokrenu preobrazaj nacionalne svijesti i tako osiguraju nas duhovni
opstanak. Danas stvari tako stoje da nam je neophodan radikalan zaokret u vaspitnoj politici
naroda, jer nam nista, ama bas nista drugo, ne moze pomoci nego potpuna izmjena naseg
nacina misljenja i ponasanja u vezi sa nacionalnim stvarima. Da nismo propustili da to
uradimo u proslosti, mozda smo mogli izbjeci nasu danasnju nesrecu.
Krajnje je vrijeme da se razbudimo i u sebi pokrenemo. Ali ovaj put bez predrasuda

BOGDAN M. LUBARDIC
Bogoslovski fakultet, Beograd
GEOPOLITICKI ENCIKLOPEDIZAM "MICROSOFT"-A
SAZETAK: Osnovni napor autora jeste analiza jednog segmenta masmedijskog rata protiv
srpskog drzavotvornog napora. U tu svrhu javnosti se stavlja na uvid "Majkrosoftova"
enciklopedija 'Encarta 1996' posredovana tehnikom tzv. CD-rom-a i dostupna za
kompjutersku upotrebu u velikim tirazima. Pregled politicke geografije Balkana pruza uvid u
"enciklopedijsko" potiranje elementarnih prava i istina o srpskom narodu. Sracunate i
tendenciozne montaze "Enkarte '96" jesu prilika da se jos jednom suoce kondenzati i
mehanizmi srbofobije. Kriticka analiza politicke geografije, date "Enkartom", odvodi i u
ravan sinteze gde se pokazuju obrisi jedne geopolitike koja se kroz "Enkartu '96" projektuje u
prostore medjunarodne komunikacije. Takodje se ukazuje na presedan u masmedijskom
totalitarizmu: preduzece "enciklopedije" se transformisalo u pravcu potpune konvergencije
politickog zurnala i enciklopedijske odredbe. "Enkarta" je fascinantan simulakrum
"prosvetiteljstva" mas-medija, pa se kao takva razoblicuje u svojstvu digitalnog podlistka
Pentagona/Vasingtona. U zakljucku autor tvrdi da borba protiv medijskog nasilja nad Srbima
ne treba da ostane samo na nivou "imenovanja" zla. Uvide u strategije medijskih lazi valja
pretakati i u druge delotvorne oblike nacionalnih praksi, u politici i u kulturi.
KLJUCNE RIJECI: Microsoft, Encarta, Balkan, geopolitika, rat, enciklopedizam, medijska
obmana
"Jedva da ima veceg uspeha za neki sistem moci od prihvatanja od strane njegovih nemocnih
zrtava onih vrednosti i merila ponasanja koje je on postulirao" (Leo Lowenthal)
Tokom 1996. godine americki softverski kolos Majkrosoft (Sietl, SAD) pustio je u opticaj, u
potencijalno ogromnom tirazu, svoju "kibernetsku" Enciklopediju (Encarta 1996), i to u
prefinjenom tehnickom obliku tzv. CD-roma (CD-rom: read only memory). Ovaj elektronski
projekat korporacije "iza" koje stoji najbogatiji Amerikanac danasnjice, Bill Gates, nastavlja
pretenziju "sveobuhvatnosti" koja odlikuje klasicni enciklopedizam (u "Enkartu" je
upresovano gotovo sve: od zoolosko-arheoloskih nalaza vezanih za trogloditske oblike zivota
do podataka o filosofiji "dekonstrukcije" maga tekstualnosti, Jaques Derrida-e). Medjutim,
sam kibernetski medijum bitno omogucava preinacenje i prekoracenje dejstava i posledica
tradicionalnog enciklopedizma kao totalizujuceg drustvenog projekta. Posmatranje ovih
promena od posebnog je znacaja buduci da pokazuje "Enkartu '96" kao fascinantan primer
tekucih metastaza atlantisticke medijske propagande usmerene na kaleidoskopiranje i, po
krajnjem cilju, brisanje duhovno-kulturnog i, ne manje vazno, drzavno- politickog identiteta
srpskog nacionalog bica. "Enkarta '96" je nova metafora mas-medijskih oblika
majkrocipovske civilizacije. Ona je eklatantan pokazatelj dalje "blejdranerizacije" jednog vec
planetarnog i sasvim medjuzavisnog drustva u kojem Enciklopedija iznova izranja kao
totemski simbol polemicki jednostrano organizovanog znanja i moci. Stojeci u "sredistu"
novoproizasle orvelovske geopoliticke sile, ona pomaze Velikom Bratu da orkestrira prisilnu i
prisiljavajucu dedukciju jedne i jedine svemocne i svemoguce "istine". Metodologija
"dedukovanja" (iz) ove istine koju, u vidu "Enkarte", postsocijalistickom svetu isporucuje
savremena "Okeanija" , podrazumeva i okvir sledecih direktiva: a) ucenje, b) razumevanje, v)
prihvatanje .
Stoga se razgradjivanje "Enkarte '96" rukovodi "odbrambenom" metodologijom, datom kao:
a) ucenje, b) razumevanje, v) neprihvatanje. Prihvatanje neistina o srpskom narodu, i to usled
sile ujedno suptilnog i paranoicno-nasilnog pritiska, vodi apoteozi nasilja. To sankcionise onu
logiku koja posedniku (medijske) moci urucuje pravo da je neobuzdano koristi, te da je samim
cinom upotrebe prevodi u registre pravde i pravicnosti. Poslednja, dakle najcinicnija,
strategija pritiska nije samo u tome da se objekat pritiska razori, nego, ubitacnije, da se
preoblikuje, i to usvajanjem nacela, normi, interesa, - celog "way of life" onoga ko pritisak
vrsi. Nemoc, koju bi Srbi mogli eventualno da pokazu, - u anticipaciji kraja i ovog
(medijskog) mucenja, mogla bi da ih prevede iz situacije preko potrebnog pametnog, zilavog i
dugorocnog otpora (u i kroz kontakt), u zalosno iscekivanje smanjenja kazne. Time zrtva,
kroz samooptuzivanje, prihvata logiku dzelata, i ujedno ga amnestira od krivice .
"Encarta 1996" from Microsoft: "Okupacija u 11 slika"
Ukoliko preko personalnog racunara zadjemo u softverske pejzaze "Enkarte", kao "sabirnog
centra" znanja (grc. enkyklo-paideia: "sabrati-sve-u-krug"), te pozovemo polje politicke
geografija Balkana, - Majkrosoftov program ce nam pruziti gotovo doslovnu projekciju
geopolitickih obrisa "Dayton accord"-a (novembar, 1995.)
Zemljama bivse SFRJ posveceno je 5 odrednica ("Slovenija", "Hrvatska", "B-H", "Srbija", i
"BJRM"). Takodje postoje jos dve odrednice, ona posvecena "Bosansko-hrvatsko -srpskom
ratu (1991- )", kao i ona ekskluzivno posvecena predsedniku RS: "Karadzic, Radovan (1945-
)". Svaka odrednica je ilustrovana akusticki i, daleko vaznije, vizuelno. Srbiji je posveceno
najmanje teksta (100 redova), sto ne umanjuje izrazito negativan naboj, te 2 fotografije: a) S.
Milosevic, sa komentarom, i b) Prizren (turski most i turska dzamija), bez komentara. Muziku
Srbije predstavlja trubacki orkestar popularan u Cigana . B-H je posveceno najvise teksta (185
redova, pet manje od Hrvatske), i 4 fotografije sa komentarima: a) Sarajevo (gradska
skupstina i dzamija), Sarajevo (srusena zgrada), Mostar (turski most i dzamija), A.
Izetbegovic (na pres-konferenciji). Muzika B-H predstavljena je turkofonskim dvoglasnim
pevanjem uz sargiju. Hrvatskoj su takodje odredjene 4 fotografije: a) Ivan Mestrovic (pored
monumentalne skulpture), b) Korcula (vinogradi i katolicka crkva), v) Zagreb (Banski dvori),
i g) Jadranska obala (Makarska rivijera).
"Enkarta '96" ne daje nikakve podatke o uredjivackom odboru, poreklu i svrsi projekta,
sponzorima ili drugom. Doduse, mogu da se saznaju imena autora priloga i njihove
akademske kvalifikacije. Sve tekstove vezane za prostor eks-Jugoslavije napisala je Sabrina P.
Ramet (P., A. B, M. A., Ph. D.). Ona je profesor na katedri za medjunarodne studije
univerziteta Vasington, i autor knjige "Balkanski vavilon: politika, kultura i religija u
Jugoslaviji". Autor teksta uz fotos dr. R. Karadzica je izvesni Dennison Rusinow, ali o njemu
nista blize ne mozemo da saznamo. Harizmatska aura "Enkarte" crpi svoju snagu iz
kolektivnog divljenja titansko-prometejskom preduzecu Enciklopedije i, kao sto vidimo, iz
legitimacije preko univerzitetskih institucija i licnosti.
Razglednica iz Moskve: "brdjani(n) podno Kremlja"
Zloupotreba ambivalentnosti neposrednog opazanja, te sugestivne zavodljivosti slike dobro je
poznata, ali zato ne manje ubojita taktika ideo-politickog nasilja. Znajuci da "jedna slika vredi
koliko hiljadu reci", odnosno da moze da bude sluskinja obmane kada je zaposeda zlo, -
smatramo da analiza montaze slika i propratnih tekstova samih priloga daje efikasan nacin da
pridjemo strategiji ovog odeljka "Enkarte". Kao i u dobroj umetnosti, cilj montaze jeste da se
potcini istinitom ritmu stvarnosti, a ne da sama sobom nesto izaziva. Izbor i sled slika i reci u
"Enkarti" svedoce o suprotnom:
Slika: Na ekran kompjutera izbija figura dr. R. Karadzica. U varljivoj nametljivosti boje,
usred zimskog pejzaza, predsednik Republike Srpske stoji uz zidine moskovskog Kremlja.
Komentar D. Rusinow-a uz sliku tvrdi da je "Karadzic radio u mesnim bolnicama, sluzio kao
psihijatar u lokalnoj fudbalskoj ekipi, pisao poeziju za decu, i komponovao srpsku narodnu
muziku. Veruje se da je Karadzic, kao i ostali iseljenici sa planina, imao teskoca prilikom
pokusaja da bude prihvacen u etnicki izmesanom drustvu, - neki analiticari smatraju da je ta
okolnost doprinela namernom rusenju Sarajeva koje su pocinili vecinom ruralni Srbi tokom
gradjanskog rata koji je otpoceo 1992".
Nema zgusnutijeg nacina da se koncentrisu svi mehanizmi i sadrzaji onoga sto je u biti
srbomrzacke demonije, antislovenskog i antiljudskog potiranja dostojanstva i istine Drugog.
Smestanje dr. Karadzica u simbolicki prostor Moskve sluzi mnogostrukoj svrsi:
Prvo, time jedina preostala supersila simulira (nepostojecu) dvopolarnost ideoloskih svetova.
Da je ona nepostojeca, izmedju ostalog, svedoci nemocna kozirevska retorika koja prati
procese urusavanja SSSR-a i tradicionalnih sfera uticaja i prisutva Rusije kao verodostojnog
nosioca evroazijskog geopolitickog vektora. To se vidi i u neprikrivenom trijumfalizmu
Zapada koji se najrecitije oglasava megafonom F. Fukuyama-e koji saopstava pobedu
ekonomskog i politickog liberalizma kao nacelnog dovrsenja povesti: dogadjaja ce i dalje biti,
ali superiornijih filosofsko-politickih nacela ne. Uvodjenje Moskve kao fantazme velike i
(ne)vidljive pretnje ne sluzi samo sakrivanju atlantisticke gramzivosti u/oko Bosne, gde Rusa
gotovo i nema, vec, bitnije, otvara figuru rusko-srpskog "boljsevizma" . Pomenuta simulacija,
dakle, parazitira na htonskim rezervoarima pola stoleca sistematski stvaranog straha od
slovenskog, "orijentalog" komunizma. Asociranje dr. Karadzica uz Kremlj u funkciji je
aktiviranja nagomilanih negativnih predstava i energija iz kolektivno nesvesnog sveta Zapada
(ukljucujuci i zapadofilne satelitske elemente po obodima Rusije), te izazivanja dinamike
negativnih arhetipova i projektivnih mehanizama u smislu uvida C. G. Jung-a . Projektovana
"senka" kolektivnog "ja" do poslednje konture iscrtava figuru predsednika RS koji je, ne
zaboravimo, i simbol/predstavnik drzavotvorne i istorijske volje srpskog naroda u Bosni.
Negativna identifikacija celog naroda sa sovjetskim mitskim protivnikom olakasava
homogenizaciju politickog "javnog mnjenja" u SAD radi kasnije instrumentalizacije istog u
svrhu ostvarivanja geostrateskih interesa na Balkanu. Teza o "srpskom boljsevizmu"
odelotvoruje razlikovanje izmedju demokratskog i totalitarno-ropskog sveta: podrska anti-
srpskim snagama i svaka odmazda nad srpstvom eo ipso postaje prvorazredan civilizacijski
cin.
Drugo, u podtekstu tekuceg stezanja betonskih amalgama po linijama nametnutih
"republickih" razgranicenja, teza o srpskom "boljsevizmu" deluje i preko svoje podvarijante o
"velikosrpskom hegemonizmu". U kontekstima hrvatskih ili muslimanskih idioma uperenih
na Drugog, termin "srpski hegemonizam" nastoji da totalno polemizuje sve sto pripada
kulturno-politickom domenu srpstva, te izaziva strah, mobilisanje, i pozeljne oblike
nagonskog ponasanja. Time se konjukturne politicke opcije sprezu sa (ne)kontrolisanim
nacionalistickim stihijama, a dirigovana interpretacija o srpskoj hegemoniji prelazi u laznu
svest o okupaciji. Tako Nedeljko Fabrio, predsednik Drustva hrvatskih knjizevnika, tvrdi da je
raspadom komunistickog sistema "veliko-srpstvo....zauvek izgubilo Hrvatsku kao svoju
donedavnu guberniju". Ili, pak, Jusuf Buxhovi, sekretar DS Kosova, koji tvrdi da je
"...komunizam bio nametnut Albancima. Albanci nikada nisu bili vizantinci, a komunizam se
hranio iz vizantizma i panslavizma". Ukratko, osim za indoktrinaciju americkog javnog
mnjenja, ova fotografija sluzi kao okidac i motivizator anti-srpstva i amerikoljublja u svim
"entitetima" sada vec nedvosmisleno lojalnim konfiguraciji Novog svetskog poretka.
Trece, stavljanje predsednika RS uz Moskvu okrece strelu (potencijalnog) nasilja i ka samoj
Rusiji i Rusima. Pre svega, time sto im ponovo navlaci kosulju boljsevizma/hegemonizma ,
jer sada (u cudnom istorijskom saltu) njih asocira uz Srbe, - planetarne parije inficirane
ideoloskom gubom. Ako se u ideoloskoj optici atlantizma Srbija pojavljuje kao naprslina u
strategiji obrucavanja Rusije, onda je ovaj fotoritualni ostrakizam takodje poruka
novopokorenom prostoru istocnoevropskih zemalja o posledicama nezeljenog politickog
ponasanja. Eksponenti Novog svetskog poretka su uspeli, kroz patronaznu inteligenciju
nacionalnih "elita", da presade vlastitu utopiju o americkoj sreci, infantilnu nadu u brzo
bogatstvo, ljudska prava, i borbu za mir. Ali, ispod havelizovanih demagoskih govora
istocnoevropskog "partnerstva za mir", stoji nova mutacija udvoristva: u tekucoj smeni
totalitarizama istrajava parazitiranje malog interesa na velikom. Cena toga je poslusnicka
reprodukcija postojeceg planetarnog poretka moci.
Dok se Karadzic izmesta u Moskvu, istovremeno se "multietnicko Sarajevo" ilustruje
monoetnickom arhitekturom - fotografijom Sarajeva dominira Husref-begova dzamija.
"Enkarta" ne daje niti jedan vizuelni dokaz samobitnog prisustva Srba na prostorima i u
povesti Balkana: oni su prisutni samo u svojstvu skitski raskorenjenog nevidljivog ali
preteceg slovenskog supstrata koji sa jedne strane ugrozava "evropeizirani islam", a sa druge,
katolicizam germanocentricnog dela Balkana. Plakatiranje lika vodje bosanskih Srba, kao
emanacija duha Haskog tribunala, funkcionise kao poternica . Nema fotografija A.
Izetbegovica prilikom njegovih poseta Istambulu, Riadu ili Teheranu, niti F. Tudjmana sa H.
Koll-om. Ovo selektivno izdvajanje dr. Karadzica prilika je da se uvidi prava priroda tzv.
teorije "ekvivalentne" i/ili "gradirane" krivice. Ona je problematicna jer se pojavila post
festum, nakon sto su Srbi definitivno proglaseni krivcima. Dakle, naivno je na nju se pozivati
ili je zahtevati povodom "Enkarte" u smislu pravednog "poravnjanja".
Ukoliko zele da imaju pravo "gradjanstva", teorije koje se na Zapadu plasiraju u prilog
objasnjenja uzroka i krivaca za "Peti balkanski rat" podvode se pod jednu od sledece tri teze:
1) Teza "multietnicke kompleksnosti i evropske inertnosti": Rat je izazvan gordijevski
zapletenim i sublimiranim etnickim i istorijski tenzijama i omrazama. EEZ (sada EU) je
saodgovorna jer je dugo oklevala da preuzme konkretne poteze za saniranje situacije. Sve je
moglo da se zavrsi u avgustu 1991. da je EEZ odlucno tematizovala pitanje drzavnih granica,
uz prekid vatre uz pomoc NATO-a na terenu; ili, da je data pravovremena i adekvatna
podrska Wens-Owenovom planu (1993.). Ova teza potice od lorda David Owen-a,
predstavnika EZ u bivsoj Jugoslaviji.
2) Teza "srpskog nacional-komunistickog hegemonizma": Nakon raspada SFRJ Srbija je, pod
vodjstvom S. Milosevica, pokusala da uspostavi svoj autoritet nad celom Jugoslavijom. Kada
se suocila sa otporom, srpski rezim je pokusao da se nametne svuda gde su se nalazili Srbi:
zatim je usledio rat. Ovu tezu iznose Laura Silber, dopisnik "Finantial Times"-a sa Balkana, i
Allan Little, dopisnik BBC-a sa Balkana . To su i pozicije "Enkarte".
3) Holisticka teza "konteksta nakon raspada dvopolarnog sveta": jugoslovenska kriza je deo
sireg obrasca temeljnih promena i politickog raspada u Evropi nakon okoncanja hladnog rata.
Zapad je pogresno procenio krizu. Zbog smanjenog geopolitickog znacaja, nestanka
alternativnih trzista, i bez osnova za ekonomsko-policiku sigurnost, - moralo je doci do kraha.
Zahtevi za brzim ekonomskim reformama, koje su nalozili strani kreditori, podrili su snagu
federalnih vlasti: usledila je decentralizacija, te pogibeljna svadja oko autoriteta, sirovina i,
najzad, teritorija. Ovu tezu zastupa Susan Wood-ward, stariji clan Brukings instituta i stariji
saradnik Jasushi Akashi-a.
Ove tri teze, medjutim, ne iskljucuju se medjusobno. To su, zapravo, tri razlicita aspekta
posmatranja problema iz iste, zapadne, perspektive . Razlika u pristupima ne ukida konsenzus
oko srpske krivice. Koliko god u njima bilo kritike upucene EEZ-u, ostalim balkanskim
dramatis personama, makar se stidljivo ukazivalo na greske SAD ili Nemacke, zakljucak kod
svih ostaje isti. Profiliranje razlika u pristupu stoga stvara utisak "objektivnosti" i pluralizma
stavova. Plediranje za "ekvivalentnu" krivicu, a propos "Enkarte",- pucanj je u prazno, buduci
da ova teorija dobija upotrebnu dozvolu tek ukoliko je nadodredjena prihvatanjem srpske
krivice. "Enkartino" selektivno izdvajanje dr. Karadzica takvom zakljucku ide u prilog.
Problematicnost argumentacije ove teorije uocava se i u nedavnoj egzemplarnoj izjavi S.
Thornberry-a, smenjenog sefa civilnog sektora UNPROFOR-a, sada profesora Centra za
strateske sudije u Londonu: "Nemam dilema da Beograd snosi glavnu odgovornost za rat i
strasne etnicke masakre. Ali, ako je na srpskoj strani sve manje-vise jasno... kako to da jedan
Mate Boban jos uspeva da umakne haskoj optuznici? Po cemu se on razlikuje od Radovana
Karadzica? Besmisleno je utvrdjivati razlicite krugove pakla...." . To sto S. Thornberry na
kraju izjave kaze da je Balkan "neizmerno komplikovana premetaljka koja izmice apriornim
kvalifikacijama", dodatno je svedocanstvo kako o nedoslednosti direktnog smisla njegove
izjave, tako i o demagogiji indirektnog smisla njegovog iskaza. Jer, "nemanje dilema"
prakticno funkcionise kao jedan politikoloski apriorizam koji nacelno iskljucuje mogucnost
promene stava. Ovakva argumentacija je tipican primer nadkompenzacijskog mehanizma
kojim zapadna demagogija ujedno plakatira "glavnog" krivca, a zatim fingira objektivnost po
kojoj ima i drugih krivaca. To se nedvosmisleno vidi iz zavrsne recenice D. Rusinow-a,
"Karadzic je medju onima koje je medjunarodna zajednica optuzila za ratne zlocine protiv
covecanstva zbog montruoznosti pocinjenih nad muslimanskim i hrvatskim civilima" .
Karadzic je, dakle, "medju onima", - a ko su (i) oni nigde i nikada u "Enkarti" necemo saznati.
Posto su zlocini pocinjeni nad "muslimanima i hrvatima", moze biti samo jos vise Srba-
zlocinaca, a pominjanje nesrpskih zrtava, prirodno, mogucnost muslimansko-hrvatskog
zlocinstva cini sasvim udaljenom. Pogledajmo kako se to radi tekstovima profesorke iz
Vasingtona : "Tokom rata stizali su izvestaji o mucenjima i surovostima koje su pocinile sve
tri strane". Ali, u nastavku teksta rec je iskljucivo o Srbima. Takva jednostranost i
nepotpunost protivna je elementarnim kriterijumima metodike istrazivanja i izlaganja
istoriografskih nauka, kao i postulatima etike pravicnosti . Ramet-ova ni u jednom od napisa
nece ni iz daleka pomenuti hrvatsko ili muslimansko nasilje nad Srbima, osim preko
eufemizma "medjusobnih sukoba". Evo i nastavka njenog teksta: "Bosanski Srbi su optuzeni
za prisilno proterivanje 700000 muslimana sa zaposednutih teritorija; za zatvaranje ljudi u
koncentracione logore; za ubijanje muslimana u ime etnickog ciscenja. Takodje postoje
optuzbe za prekrsaje ljudskih prava, ukljucujuci silovanja hiljada muslimanskih zena. U
februaru 1995, tribunal UN za ratne zlocine optuzio je komandira srpskog koncentracionog
logora za genocid, buduci da je nameravao da likvidira citavu etnicku grupu". I jos: "Tokom
druge polovine 1992. medjunarodna zajednica je postala svesna sirokih povreda ljudskih
prava u B-H, pogotovo, sistematskog silovanja muslimanki od strane srpskih vojnika, u ime
tzv. etnickog ciscenja". Ovakvim tekstualnim strategijama dolazi do "pranja istorije": oni nad
kojima je izvrsen genocid u vise ratova i epoha, sada su promovisani u (iz)vrsioce genocida .
Posto se na kraju 20. veka ubrzava vreme i ustaljuje zaborav kao stanje svesti diznilendskog
coveka, ovo je prilika da dodje do relativizacije svih genocidnih strategija: nacisticke (nad
Slovenima i Jevrejima), turske (nad Grcima, Slovenima, Jermenima, Kurdima), americke (nad
Vijetnamcima, Korejancima, Panamljanima, Iracanima i mnogim drugima). Prema misljenju
Daniel S. Schiffera, "Sve se radi da bi se na kraju veka reklo da su pravi nacisti, - Srbi...
Evropa danas, preko svoje inteligencije, pere svoju proslost. Intelektualci su danas alibi
Zapada. Veoma je ozbiljno to sto se dogadja, sto se zeli da se Srbi optuze za sva zla ovog
sveta" .
Analiza komentara uz fotografiju prevodi nas u implicitno rasisticku teoriju o srpskom
"varvarstvu" i apsolutnoj civilizacijskoj "drugosti". To je i najopasnija sugestija. Nije stvar
samo u tome da se za rat okrivi neuroticni i neprihvaceni psihijatar. Otrovnije od toga je
eksploatisanje idioma o civilizacijskoj regresiji i retardiranosti Srba kao kolektiviteta. D.
Rusinow, veli da neki "analiticari"(a posto se ne pominju drugi, ovi ostaju jedino vazeci)
smatraju da su rusenje "namerno izveli vecinom ruralni Srbi". Napad na Grad, kao simbol
civilizacije, izveli su zapravo svi Srbi, posto u njihovim redovima nije bilo Hrvata ili
muslimana. Takodje, nije naglaseno da se nekakva manjina Srba opirala tome. Gradjanski
Srbi, kao moguca manjina, nikako se i ne spominju, osim izdaleka u sintagmi "multietnicko
drustvo", ali i oni su u Gradu, te i nisu oni Srbi o kojima je rec. Pomisao o jednoj civilno-
neposlusnoj manjini koja ne uspeva niti moze da zaustavi opsadu, - besmislena je u kontekstu
namere ovakvih tekstova. Srbi tako bivaju prognani u vilajetske tmuse groznih planina: iza
njih ostaje samo kal gusenica, blato opanaka, te preteci bat varvarskih cokula po uglacanom
ksilofonu bascarsijske kaldrme, sada vec inicirane harizmom olimpijskog duha, i posetama F.
Mitteraind-a i rok-satelitskog borca za ljudska prava Bono-a (U2). Srbi su brdjani, vrhovci
(mountainers, prema Rusinow-u), "podljudi" razalovani cak i od viteskog naziva "gorstaka"
(highlanders). Srbi, kao lutajuci uzrok nesklada i nepocudnosti, postaju simbolicko platno
srama u koje se projektuju iracionalne sile jednog poretka koji se ritualno preko njih
konstituise: oni su zivi uzidani u mondijalnu kulu. U optuzbi za varvarstvo "planinske"
civilizacije sticu se mitologizujuce dvojnosti kojima se iskljucuje i stigmatizuje neprijatelj:
demokrate-boljsevici, liberalni-konzervativni, racionalni-iracionalni, aktivni-inertni, katolici-
vizantinci, Zapad- Istok, i - najstrasnije za mondijalno uho: civilizovani/slobodni-
necivilizovani. Mondijalni govor D. Rusinow-a je rezonantan i u odnosu na retoriku
skorasnjih posvecenika Novog poretka. Tako hrvatski nacionalista Vlado Gotovac tvrdi: "ne
mogu u istoj civilizaciji ziveti ljudi koji grade i oni koji osporavaju same temelje te
civilizacije" . Tudjman, pak, u intervjuu "Wiener Zeitung"-u tvrdi da linija razdvajanja
izmedju Zapada i Istoka, Rima i Bizanta, prolazi sredinom Balkana. Tim "krhkim mostom
izmedju baroknih i orijentalnih obala" na kojem Srbima mesta nema, osim pod uslovima koji
se ne smeju osporavati.
Ovaj segment analize "Enkarte" omogucava da se ugledaju nagovestaji i jedne geopoliticke
sheme koja, ukratko, pokazuje da atlantisticki stratezi (i ovakvom) simbolickom i
semantickom likvidacijom srpstva, asociranog uz Rusiju, pokazuju promisljenu koliko i
spontanu nameru da se a) potisne ruska Evroazija i srpstvo, i b) privileguje tursko- islamski
vektor na Balkanu i germanocentricna Evropa, kao dve pincete kojima SAD mogu nadalje
manipulisati u svoje svrhe. A one se, u poslednjoj instanci, sukobljavaju i sa jednima i sa
drugima, i to na posebne i delikatno-zamrsene nacine. Na primer, u Turskoj teolog Latif
Erdoan, predsednik religiozne fondacije Fetulaha Gulena, otvoreno tvrdi da je mentalitet
Turaka takav da ne moze biti bliskosti sa SAD: "mi smo u saveznistvu sa njima dok je to u
nasem nacionalnom interesu. Ali, SAD nisu bile sila pre Drugog sveskog rata i uskoro ce
izgubiti taj polozaj" . Navescemo i paradigmatican antiamericki vapaj Nemca Pierre Krebs-a,
: "Faust visi - ponovo - na drvetu sudbine, njegov genije je prognan i dusa raskidana medju
delovima Nemacke. Cini se da je Nemacka istorija u bamberskom konjaniku zauvek
okamenjena. Na napustenim komadicima odrzavace se Valpurgijske noci ispresecane hladnim
zracima stranih strazarskih tornjeva. Tristan umire od dosade, skapavajuci u sramu i besu u
diskotekama preplavljenim Amerikom, na tim histericnim mestima novog Vavilona gde je
pevac Michael Jackson privremeno najspektakularniji i najbedniji pandan Siegfried-u... Dok
je od Nemacke pravila satelita, Amerika je vrlo dobro znala da u srcu Evrope lezi....duhovni i
istorijski epicentar naseg kontinenta". Prema recima jednog vojnog analiticara, "NATO je
ostao vojni pakt koji sluzi da Rusi budu izvan Evrope, Amerikanci u njoj, a Nemci pod
kontrolom". U tom duhu treba tumaciti poslednju recenicu S. P. Ramet posvecene
"Bosanskom ratu": "neki kriticari, ipak, veruju da bi prisustvo Nemacke moglo da izazove
dodatna trvenja zbog zlocina koje su Nemci pocinili u bivsoj Jugoslaviji za vreme Drugog
svetskog rata". Uprkos tome, na zadatku lomljenja SFRJ i unistavanja potonjeg srpskog
drzavotvorstva SAD i Nemacka i Turska postigli su zavidan stepen saradnje i specijalne
sinhronizacije.
Razglednica iz Prizrena: "turska mostogradnja"
Ako zanemarimo komentar uz fotos predsednika Srbije, ("nacionaliste koji je koristio brutalnu
silu da okupira vecinu prostora eks- Jugoslavije, nakon sto su republike proglasile
nezavisnost"), jedina slika koja predstavlja Srbiju, njenu istoriju, narod, duh i kulturu jeste
slika Prizrena.
Slika: most i dzamija u blizini. U potpisu stoji: "Turski most, Prizren, Srbija".
Jedini prizor kojim se planetarni radoznalac obavestava o Srbiji, koja se prostire od
Milesevskog Andjela do Tesline mistike strujnih sila, jeste otomanski most i Sinan-pasina
dzamija. Osim sto je krajnje sokantna za iole upucenog slavistu, ova slika siri niz sugestija
koje obavljaju jednu minuciozno sracunatu propagandnu strategiju. Prvo, totalna vizuelna
islamizacija Prizrena funkcionise u pravcu potiranja verodostojnih spomenika prisustva
srpskog duha, kulture i drzavotvorstva kroz vekove.
Povesno bice Srba jos u 12. veku pamti prizrenskog episkopa Jovana koji pise sholije uz
tekstove svetog Jovana Zlatousta. Do ukidanja Pecke patrijarsije 1766. u Prizrenu je stolovalo
15 episkopa, a potom, do oblikovanja rasko-prizrenske eparhije 1808, jos cetvorica.
Prizren je u sastavu stare srpske drzave jos od Stevana Prvovencanog. Veliki znacaj dobija u
doba kralja Milutina, a pravi procvat u doba Stefana Decanskog i cara Dusana. Prizren, koji
narodna epska pesma naziva "srpskim Carigradom", posle cara Dusana, ostaje stolovaliste i
cara Urosa. Za vreme kralja Vukasina, koji ga je drzao do 1371, u Prizrenu se kovao novac
srpske drzave. Najezdom Turaka i padom Novog brda 1455, nastaje kraj stare istorije Prizrena
(premda nikako njegovog duhovno-utemeljiteljskog zracenja), te pocinje unistavanje srpske
kulture.
Predstavljanje Prizrena Sinan-pasinom dzamijom omogucava uvid u jedno frapantno i
zloslutno ironisanje nalogodavaca "Enkarte '96". Naime, upravo ta dzamija sazidana je od
belog kamena manastira Svetih Arhandjela Mihajla i Gavrila na reci Bistrici, vise Prizrena
ispod Visegrada. A to remek-delo vizantijske arhitekture bilo je i jeste zaduzbina srpskog cara
Dusana koji ga je podigao oko 1350, oklopivsi ga olovom iz Trepce. Mozaik ovog manastira
smatra se jednim od umetnickih cuda stare Srbije i vizantijskog kulturnog kruga. Posto je
dugo bio izlozen islamskim provalama, manastir je opusteo, a 1615. je od kamena-tesanika
ove crkve podigao dzamiju pomenuti Sinan-pasa, - spalitelj mostiju svetog Save.
Ispod ove i ovakve selekcije krije se po srpske interese i prava jedan razarajuci duh. Isti duh
koji je freske srpskih svetitelja izgrebao a zatim pod slojeve maltera sakrio, - pre nego sto ce
prizrensku crkvu- lepoticu Bogorodicu Ljevisku, zaduzbinu kralja Milutina, 1756. pretvoriti u
dzamiju. U toj crkvi danas mozemo da vidimo (ponovo otkriveno) lice kralja Stefana
Prvovencanog: izgrebanih i povadjenih ociju cije su plavetnilo bogovidstva Turci prekrili
orijentalnom ornamentikom.
Hrisovulja vizantijskog cara Vasilija Drugog iz 1018, kojom se prizrenska eparhija pripisuje
ohridskoj arhiepiskopiji, svedoci i o legitimnom vizantijskom sloju u i oko Prizdrijanskih
prostora (kako se u vreme Vizantije zvao). Prema tome, ova fotografija negira i vizantijski sa-
konstitutivni pol samorazumevanja evropskog coveka. To oduzimanje istorijskog vida,
odnosno nametanje zaborava, pomaze uklanjanju istorijskih i drugih iz njih izvedenih i
izvedivih prava srpskog naroda, te obaveza drugih prema njima.
Drugo, u kontekstu tekucih geopolitickih promena na Balkanu, "Enkartina" islamizacija juga
Balkana, kao svojevrsna "evropeizacija" muslimanske kulture i pretenzija, pomaze strategiju
muslimanskog politickog separatizma na svim prostorima bivse Jugoslavije, a posebno Srbije
i Crne Gore. Tako S. P. Ramet neodmereno, jednostrano, i nizom zamena teza, velica
albanske politicke pokrete te separatizam koji iz toga sledi: "Na Kosovu, koje je pod vojnom
okupacijom od 1989, mnogi Albanci su otpusteni sa svojih poslova, isterani iz domova, ili
podvrgnuti drugim oblicima diskriminacije. Albanskoj deci se cesto brani odlazak u skole...
Rezultat toga je da su hiljade Albanaca napustili Srbiju, a mnogi su poceli agitaciju za
nezavisnost ili ujedinjenje sa Albanijom. I druge manjine, poput muslimana i Madjara,
progoni milosevicevski rezim, i hiljade njih se iseljavaju".
To je signalni podstrek, ma koliko naizgled slabasan, i vanbalkanskim fundamentalistickim
centrima moci za obnovu prodiranja ka srcu Balkana, tj. ka periferijama germanske sfere
kulturno-politickog uticaja na "Evropu". Medjudrzavna "Organizacija islamske konferencije"
u svome biltenu iz 1989. iznosi sledeci revizionisticki stav: "Osvajanje Balkana od Turaka-
osmanlija u 14. veku donelo je pravdu i civilizaciju u region i spasilo njihove stanovnike od
vlasti koja ih je tlacila" . Ovaj stav, po duhu i reci, ni po cemu se ne razlikuje od iskaza D.
Rusinow-a o civilizacijskoj drugorazrednosti Srba, pa smatramo da ovakva podudaranja izviru
iz trenutnih i dugorocnih sinhronizacija atlantistickih i islamisickih geopolitika. U poslednjoj
instanci, to je kulturoloska, a potencijalno i politicka, podrska islamu u celoj Evropi.
Svako ko spolja pogleda fotografsku ilustraciju Srbije, bez izuzetka ce doziveti sve srpsko
samo kao kasniju kulturolosku koricu i civilizaciji nanos na islamsku prvobitnost: naziv
"Srbija" figurira kao puki semanticki satelit oko uporisnih "fakata" turske dzamije i mosta
smestenih u "pejzaz uglacan brzinom" (Virillio).
Ovakvi gestovi pomazu protagoniste islamskog fundamentalizma u Jugoslaviji. Prema T.
Mayer-u, ovaj int griste fundamentalizam odlikuju sledece problematicne osobine a)
iracionalna mrznja prema naucnoj racionalnosti, b) suspendovanje univerzalnih moralnih i
pravnih normi u prilog nasilnih projekcija partikularistickih normi i vrednosti izvan date
zajednice, v) deautonomizacija svakog umetnickog delovanja u prilog religiozne kanonike, g)
odbacivanje formalno- racionalnih kriterijuma u ekonomici i trgovini u prilog
tradicionalistickih, d) religiozni principi se smatraju apsolutno obaveznim za svako javno
mnenje i nadredjuju javnu sferu kroz politicku prisilu .

Nije tesko zapaziti da su gornji postulati doslovno opetovani u izjavi poglavara muslimanske
verske zajednice u Jugoslaviji, reis-ul-uleme Jakuba Selimovskog: "Sa verskog aspekta
nikoga ne treba da iritira sto tamo gde muslimani cine vecinu ili sto odsto stanovnistva,
njihova je religijska obaveza da se vrate organizovanju svih drustvenih odnosa na bazi islama.
Jer, islam ima svoje stavove za drustveno-politicki, ekonomski, socijalni cak i finansijski
sistem" . Tamo gde muslimani stvore vecinu stvarace se i islamisticki uredjena drzava. A u
programskom spisu ideologa i vodje SDA stoji sledece: " islamska inteligencija mora poci u
borbu za stvaranje islamskog poretka... (koji)...ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko
drustvo i islamsku vlast... nema mira ni koegzistencije izmedju islamske vjere i neislamskih
drustvenih i politickih institucija" . Nije preterano tvrditi da "Enkarta" podrzava takve
namere(ne samo u napred navedenom), buduci da ih prati i pretice kao cudnovata vizuelna i
tekstualna "majorizacija" islamske na ustrb srpske kulture, sto vec nosi zalog nasilnosti,
jednosmernosti i iskljucivosti. Zasto se metod vizuelne projekcije "manjinske" kulture ne
univerzalizuje, vec partikularno primenjuje samo na slucaj Srbije. Zasto se, npr., Hrvatska ne
ilustruje manastirom u Krki, a za islamsku kulturu ne kaze koliko mnogo duguje Vizantiji, bas
u gradnji mnogih dzamija npr. po uzoru na Aja Sofiju. Upravo to cudi: nije problem u
isticanju neporecivih medjusobnih uticaja, nego u jednostranom isticanju jednog od modela
sasvim na ustrb drugog. Demokratija "proceduralnog" i "policentricnog" prikaza utoliko
postaje sumnjivo nedemokratsko i monolosko ad hoc sredstvo za nametanje jednostrane volje.
Trece, za citalacke mase "at home", "Enkartino" svrstavanje Srba pod turske mostove i
dzamije, kao i u bosanske planine, provocira generacijama nasledjivanu kvazi-rasisticku
anglosaksonsku odbojnost prema samim muslimanima. U tom smislu, nakon sto je takav
Prizren, kao grad u Srbiji, smesten u turobne magle "neartikulisanog" islamskog orijenta,
rasne predrasude prosecnog citaoca prema muslimanima lepe se i na same Srbe. Jer ih utisak
prikazuje kao "poluslovensku" manjinsko- perifernu pritoku i protezu sustinski
turkocentricnog podneblja. Secanje na pad Pan-Amovog aviona iznad Lokerbija
(Skotska,1991), otmicu americkih talaca u Teheranu, rat u Zalivu 1990, sumnja u obaranje
americkog aviona TWA prilikom Olimpijade u Atlanti 1996, i hiljade drugih americko-
islamskih antagonizama, kroz mrznju i strah od terorizma, odlicno je sredstvo za uklanjanje i
elementarnih simpatija prema tim i takvim ljudima koji su vizuelno i psiholoski poistoveceni
sa islamom.
Nadalje, Srbi se prikazuju kao krvozedan narod koji po pravilu napada slabije opremljene ili
sasvim nenaoruzane civile. Tako S. P. Ramet, kazuje da "40 000 UN mirotvoraca i avijacija
NATO nisu uspeli da znacajnije uticu na ishod rata" (do kraja 1994.) , te da su "neznatno
naoruzane bosansko-muslimanske i hrvatske snage nastavile da se opiru u divljackom
ratovanju sa Srbima koji su nastavili da osvajaju teritorije". Podaci o americko-hrvatskom
totalnom etnickom ciscenju Srba u Srpskoj Krajini, prilikom operacije "Oluja" koja se
otpocela 4. 08. 1995, uz znacajnu direktnu podrsku avijacije NATO-a, ne iznose se u
"Enkarti" koja vazi za 1996, a najpozniji uneseni podatak pokriva hrvatsku ofanzivu "Bljesak"
pocetkom maja 1995. Zanemarujuci masakre HVO-a pocinjene nad Srbima i tom prilikom ,
autorka odmah istice da su Srbi "uzvratili bombardovanjem Zagreba" . Posto je Zagreb u
"Enkarti" prikazan i opisan kao drevni evropski grad, revolt na Srbe iznova spontano
eksplodira. U odrednici "B-H", Ramet-ova takodje pominje poznomajsko americko
bombardovanje Srba u Bosni, ali samo da bi istakla kako su potom Srbi, "u znak odmazde...
uhapsili vise od 300 clanova UNPROFOR-a, sto je povisilo napetost u regionu". Braneci
svoju decu od "tomahawk"-a Srbi, dakle, ugrozavaju "mirovni proces", povecavaju
"napetost". Kako veli Noam Chomsky, filosof i lingvista, "izraz mirovni proces odnosi se
samo na ono sto radi americka vlada, -...a to je da blokira medjunarodne pokusaje da se
postigne mir" .
Danas su tehnicko-organizacione mogucnosti Majkrosofta tolike da je gotovo nemoguce
zamisliti da je ovakva nepotpunost u politizovanim enciklopedijskim odrednicama plod
vremenskih cajtnota. To jest, da tokom 6-7 meseci nije bilo moguce uneti nove ali po SAD
inkriminirajuce podatke. Treba, dakle, potisnuti svako secanje i spomenik na krajiski
"holokaust" koji je dopisnica londonskog lista "Independent", Sarah Helm, opisala sledecim
recima datovanim 24. 08. 1995.: "Konacno, juce je sve bilo mirno, jer vise nema nicega sto se
moze zapaliti" . Ovakve taktike Amerike i njenih "saveznika", sazima sledeci iskaz Jean
Baudrillard-a: "Amerikanci koriste dva osnovna oruzja: avijaciju i informaciju. To jest,
fizicko bombardovanje neprijatelja i elektronsko bombardovanje ostatka sveta" .
"Enkarta '96" (koja podseca na naziv vojne vezbe) jeste neteritorijalni "virtuelno-vremenski"
nastavak teritorijalnog "konkretno-prostornog" rata. Ratovanje against the Serbs preko
"Enkarte" postaje pisanje Enciklopedije, pa stoga i doprinos poznomodernom
"prosvetiteljstvu" mas-medija. To je moguce kada je "istina visak u snazi" (Foucault): kada
"uzroke" obrazlaze ineteres osiguran silom. Odnosno, kada se projekat Istorije, - tako slican
onom Enciklopedije, shvati kao "proizvodnja i prodaja uzroka rata", pri cemu se "uzroci koje
stvara interes a obrazlaze istorija projektuju u stvarno dogadjanje, te tako dolazi do simulacije
rata" .
Razglednica iz Mostara: "na Neretvi i dalje Cuprija"
Slika: Mostarski most na Neretvi, i u daljini, opet, dzamija.
Pisac komentara uz navedenu sliku koja ilustruje "sakralnu geografiju" Bosne, odmah nas
obavestava da je most "1566. sagradio turski arhitekta Mimar Hajredin". To sto se most
pokazuje kao da postoji, iako su ga srusili Hrvati 1993, amnestira Hrvate od anti-
civilizacijskog ponasanja. Istini za volju, u komentaru uz sliku Mostarskog mosta kaze se da
su snage HVO-a porusile most. Medjutim, jedno je to napisati, a sasvim drugo, po sugestivnoj
snazi, jeste to prikazati. Takodje nije prikazan do temelja sruseni saborni pravoslavni hram
Svete Trojice u Mostaru (ali jeste srusena zgrada u Sarajevu). Niti cemo cuti da je tu 1777.
preneseno sediste zahumsko- hercegovackog mitropolita, niti, pak, da Srbi uopste u Mostaru
odavno pre toga zive, grade i stvaraju. Odluka da se prikaze nepostojeci most, takodje je u
funkciji dalje glorifikacije islamske kulture na Balkanu. Osim toga, u daljini, iznad mosta,
vidi se jos jedna dzamija, nalik Karadjoz-begovoj. Ako fotografije "Enkarte", vizuelno
projektujemo u oblik mape, ugledacemo doslovni i precizni izgled projekta tzv. "zelene
transverzale": Prizren (Sinan-pasina dzamija) - Mostar (Karadjoz-begova) - Sarajevo (Husref-
begova). Naravno, metonimijski se Sarajevo nadovezuje na Centralnu Evropu, a Prizren na
Albaniju tj. Tursku.
Da bi se uocila potencijalna delotvornost ovakvih mas-medijskih materijala vazno je da se
podsetimo da je stvaranje islamskog poretka na prostorima bivse Jugoslavije samo korak u
stvaranju internacionalne muslimanske federacije. Ujedinjenje jugo-muslimana prati
ujedinjenje sa musimanima svih okolnih zemalja (Bugarska, Grcka, Albanija, Turska). To ne
nagovestava samo gubitak politicke nezavisnosti. Isticuci dalekosezne posledice strategija
islama na Balkanu, jedan islamolog navodi reci A. Izetbegovica izrecene u 'Islamskoj
deklaraciji': "Islam sadrzi princip ummeta, tj. teznju za ujedinjenjem svih muslimana u
jedinstvenu zajednicu: versku, kulturnu, politicku... "jedna zajednica je utoliko vise islamska
sto islam vise odredjuje njene vanjske odnose. Islam je njena ideologija, a panislamizam njena
politika...ova teznja znaci borbu za stvaranje velike islamske federacije od Maroka do
Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije" . Panislamizam, dakle, u krajnjoj liniji tezi
jedinstvenoj politickoj federaciji.
U duhu podrske je i fotografija A. Izetbegovica. Prikazan je kako uredno daje izjavu na pres-
konferenciji: integrisan, komunikativan i kooperativan sa "institucijama medjunarodnog
sistema". Izetbegovica tekst uz fotos opisuje kao "obucenog pravnika... koji pokusava da
zastiti muslimansko stanovnistvo regiona od naoruzanih Srba". Profesorka Vasingtonskog
univerziteta takav utisak dalje potkrepljuje govoreci da je "bosanska vlada protestvovala
protiv medjunarodnog embarga na uvoz oruzja.... dokazujuci da embargo najvise pogadja
njih, a ne dobro naoruzane Srbe. Posledica toga je jednostrana suspenzija embarga od strane
SAD, krajem 1994" . Naravno, nema ni reci o precutnoj dozvoli krsenja embarga na uvoz
oruzja. Embargo je de facto podstakao i mobilisao islamski svet da se direktno angazuje u
Bosni, ne samo preko fanaticnih "mudzahedina". Uostalom, to bi se desilo i bez embarga, ali
tada bez mogucnosti zastiranja iza patetike o "pomaganju slabijoj i ugrozenoj braci". Prema
tome, SAD su embargom a) uvukle fundamentalisticke operativce na teritoriju Bosne, b) fingi
rale "protivoruzanu miroljubivost" pred licem sveta, v) prilikom suspenzije embarga i
direktne vojne intervencije sakrile cinjencu da je to nista drugo nego nastavak dolivanja
oruzja muslimanima, a ne "pocetak" jer je - navodno - vreme "strpljenja" isteklo. Iz ovakvog
ugla se vidi da je termin "embargo na oruzje" samo maskirna floskula mondijalistickog
novogovora.
Razglednica sa Korcule: "hrvatsko grozdje za jelinsko vino"
Slika: Ivan Mestrovic pored svoje monumentalne skulpture.
Vec prvi utisak navodi citaoca na kulturoloski "skok", preko Mestrovica kao "talentovanog
evropskog vajara" koji je "ziveo u Becu". Posto nema metodike prikazivanja analogne onoj
primenjenoj na Srbiju i Srbe, jasno je da nema ni Tudjmana, ni M. Bobana, te da ce ovde biti
prikazana hrvatska kultura, nasuprot onome sto je ucinjeno srpskoj. Hrvatska se predstavlja u
vidu nacije koja je Evropi dala Mestrovica. A ovaj ucesnik pokreta becke "secesije" i prijatelj
Auguste Rodin-a dobro je poznat evropskoj inteligenciji. Cuveni novelista D. H. Lawrence
pominje vajarstvo Mestrovica kao debatnu temu engleskog "visokog drustva" u romanu
Zaljubljene zene (1916/21.) . Mestrovic je poznat i americkoj javnosti kao predavac na
Sirakuskom univerzitetu u Njujorku.
Ivan Mestrovic poznat je i Srbima: ne samo u recepciji estetske kritike. Interesantno je da je
on autor ciji mauzoleji pecate planinu Avalu u blizini Beograda, i osovinsku planinu Lovcen u
blizini Cetinja. Tu su jugoslovenski komunisti, uz saradnju JNA, porusili pravoslavni hram
(protivno Njegosevoj oporuci) i podigli Mestrovicevo pagansko zdanje u kojem je, hirom
povesne ironije, sahranjen jedan od najvecih pravoslavnih mislilaca svih vremena, - vladika
Petar II. P. Njegos.
U duhu "evropeizacije" i usminkavanja Hrvatske, kandidata za clanstvo u NATO-u, i
turisticke oaze za radnicke mase Evrope, jesu i sledeci podaci koje "Enkarta '96" nestedimice
iznosi: "Oko 94 odsto stanovnistva preko uzrasta od 10 godina je pismeno. Republika ima
cetiri univerziteta (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek), i tri politehnicke institucije za dobijanje
visokog obrazovanja"; ili, pak, "drzavno beneficiran sistem zdravstvene zastite je dostupan
svim gradjanima Hrvatske. Pocetkom 1990. broj lekara iznosio je 11 000, a zubara 2 500".
Konacno, "Pocetkom 1990, Hrvatska je imala 23 633 km puteva, ukljucujuci 291 km auto-
puta, te 800 000 automobila". Naravno, nista slicno se ne iznosi u vezi sa Srbijom. Komentar
uz fotografiju Zagreba, koja prikazuje Banske dvore, kazuje sledece: "Zagreb je bogat
istorijom. U starom delu grada, gde mnoge gradjevine zalaze u mnogovekovnu proslost,
nalaze se brojni muzeji, galerije, i pozorista". O Beogradu, bez fotografije ili komentara,
saznajemo samo da je glavni grad Srbije. Slika: Panorama podbiokovske Makarske rivijere, sa
dominantnim pogledom na Jadran.
Odlomak iz teksta Ramet-ove o Hrvatskoj: "gradovi duz obale uzivaju u blagoj,
mediteranskoj klimi..." Slika: Panorama Korcule u kojoj se suncem obasuti vinograd spusta
ka Jadranskom moru: u daljini se uocava katolicka crkva.
Komentar uz fotografiju (odlomak): "Grozdje iz ovog vinograda koristi se za spravljanje
popularnog grckog vina".
Da bi se znalo koji interes stoji iza ovakvog marketinskog intervenisanja, S. P. Ramet daje i
sledece podatke: "Najvazniji trgovinski partneri Hrvatske su Nemacka, Austrija, Slovenija,
Italija, Velika Britanija, i SAD". A to su listom zemlje koje su angazovane i zainteresovane
strane u jugoslovenskom konfliktu. Nadalje, "Hrvatska je punopravna clanica UN (od maja
1992), ucesnik 'Centralno-istocne inicijative'... primljena je u MMF i 'Medjunarodnu banku za
razvoj i saradnju' (1993.), a takodje ima i status specijalnog gosta u 'Savetu Evrope'" . U
funkciji heroiziranja, integrisanja te eticke denacifikacije i "pranja" Hrvatske, jeste i serija
poluistina ili nekomentarisanih i istrgnutih fakata iz njene moderne istorije. Tako: a) "Tokom
Prvog svetskog rata Hrvati i Srbi su vecinom ratovali zajedno...", b) "narocito su se snage J.
B. Tita, hrvatskog komuniste, borile protiv proitalijanskog ustaskog rezima" (rad konc-logora
Jasenovac nikada nije prekinut, /1 335 dana/ - prim.) , v) zatim, "Tokom 60-tih i 70-tih
prelepa Jadranska obala privukla je turiste, sto je doprinelo ekonomiji SFRJ. Hrvati su poceli
da se bore za vecu autonomiju posto su uocili da se njihovi turisticki prihodi koriste za
iskorenjivanje hrvatskog nacionalizma" , g) Hrvatski disidenti, ukljucujuci Tudjmana, postali
su znacajna snaga u hrvatskom drustvu" (na Zapadu termin "disident" je sinonim za politickog
heroja,-prim.), d) "uprkos pokusaju da Srbima ucini ustupke, Tudjman je otudjio Srbe..", dj)
"Unutrasnji problemi (a ne priroda same vlasti, - prim.) doveli su do smanjenja demokratskih
sloboda u Hrvatskoj".
Prizori katolicke crkve na Korculi, te same Korcule koja "daje grozdje za grcka vina", opet
nas vracaju geopolitickom planu. Nije rec samo o "grckom vinu" kao gastronomskom mamcu.
Dalje i dublje, eksplicitno vezivanje Hrvatskih ostrva za toponim "jelinsko" takodje je u
funkciji "jeli-nizovanja" Hrvatskih prostora, te pridavanja jos jednog statusnog termina
Hrvatskoj, koja i tako, preko "kolevke Evrope", ulazi u klub "istorijskih" nacija. Katolicka
crkva na Korculi prvi je i jedini hriscanski objekat koji se prikazuje u "Enkarti". Kao sto
vidimo, fotografije Hrvatske projektuju sledecu geostratesku duz: Korcula - Makarska rivijera
- Zagreb. Naspram ove je transverzala Prizren-Sarajevo-Mostar. Prema tome, neposredno je
uocljivo da stojimo, opet/vecito, pred starom podelom Balkana duzinom tzv. Limes-a.
Povodom ovoga valja da ukazemo na istovremeno podvlacenje postojanja nepremostivih
istorijskih, verskih i politickih granica, sa jedne strane, i, sa druge, promovisanje nepostojanja
i minimiziranja srpsko-slovenskog naroda izmedju i pod njima. A sve to, naizgled
paradoksalno, u arenama svetske politike prati upravo relativizovanje pojmova "teritorija" i
"istorija".To se dogadja (i) na nivou "Enkartine" vizuelne "simbolicko-sakralne" geografije,
premda i tekstovi slede takvu tendenciju. Trostruko se usivaju granice : prvo, kao granica koju
je na Drini 395. povukao vizantijski car Teodosije, razdvojivsi Rimsko carstvo na Istocno i
Zapadno; drugo, kao crkvena granica uspostavljena 1054. izmedju Carigrada i Rima; i trece, u
smislu Balkana kao vojne Krajine, terra militaris, koja je evropske Rajhove, preko vojujucih
Srba, stitila od otomanskih najezda. Tako postavsi popriste nedokoncanog balkanskog
nastavka bitke kod Poatjea 732. Zarivanje "transverzalne strele" u periferije Centralne Evrope,
ali i opasivanje seciva tragedijom Srba, podrazumeva "kurdistanizaciju" srpstva.
Optika i slojevi "Enkarte", na implicitnom nivou geopolitike, pokazuju (i svakako ne
demantuju) da atlantisticka strategija na Balkanu, ukratko receno, a) kompromisno podstice
turski uticaj i interese sto Americi omogucava (i) dugorocno pritiskanje Nemacke preko
imigracionih talasa i drugih vidova iscrpljivanja, te blokiranje dalje germanske ekspanzije ka
jugu Balkana u pravcu naftonosnog Bliskog Istoka , b) ali, takodje povratno koristi i
uslovljava kvazi-sekularnu Tursku kao vojnu bazu (Indzirlik) za kontrolu anti-americkih
teokratskih bliskoistocnih sila (Irak, Iran, Sirija), v) cini i nuzne ustupke Nemackoj koja se,
ipak, postepeno siri na severozapad Balkana sa daljom tendencijom ka jugu . Medjutim,
americke politicke strategije u isti mah apsorbuju i, utoliko, otezavaju te procese preko
finansijskih, organizacionih i politickih uslova i naplata. Na primer, kolonizatorskim
eksploatisanjem Nemacke i Evropske monetarne kase prilikom drzavno-teroristickih naleta na
one snage i interese koji se sirom sveta protive pre svega americkoj geopolitici (slucaj
"Zalivskog rata" je paradigmatican). William Neikirk, finansijski urednik "Chicago Tribune"-
a, kristalno jasno kaze: "Moramo koristiti nasu 'monopolisticku' poziciju na 'trzistu
bezbednosti' da bismo odrzali vlast nad svetskim ekonomskim sistemom... mi treba da drzimo
svetski zastitni reket prodajuci 'zastitu' drugim bogatim zemljama koje ce nam placati 'ratne
premije'" . Ogorcenje ili, pak, oprez pomenutog Krebs-a i Erdoan-a nisu, dakle, nezasnovani.
Konacno, najvaznije od svega, g) istovremenim proteziranjem nemacke i turske geopolitike,
na ustrb srpske, destabilizuje Evropu i posredno nanosi udarac Rusiji. Na nesrecu,
sukobljavanje centralno-evropskog geopolitickog "areala" na celu sa Nemackom, i
evroazijskog na cijem zapadnom polu je Srbija a na istocnom Rusija, uvek se tragicno
zavrsavalo po zivotne interese i jednih i drugih. Prema uvidu Aleksandra Dugina , na
rusevinama visestrukih komadanja nemackih ili, pak, srpskih (ruskih) zemalja uvek je
profitirao anglo-saksonski te francuski blok sveta Osidenta, narocito SAD. Pa ipak,
medjusobne istorijske hipoteke, sveza secanja i strahovi, deluju protivno Duginovim uvidima
te predstavljaju ogromnu teskocu za eventualno real-politicko operacionalizovanje navedenih
upozorenja.
Kibernetski enciklopedizam: presedan u medijskom obmanjivanju
Sa pojavom projekta 'Encarta 1996' "enciklopedizam" ulazi u svoju poslednju fazu ukidajuci
sebe u banalnosti nulte vrednosti: u digitalnom politickom izvestaju. Ono sto cini fascinantni
novum jeste potpuna konvergencija i poklapanje encikopedijske odredbe (kao pretenzije na
zahvat "konstanti" stvarnosti) i novinskog zurnala (kao pretenzije zahvata "promenjivih" tj.
neprestano fluidnih mreza stvarnosti). Trenutni presek odnosa snaga, Enciklopedijom odmah
dobija status istorijske konstante i politicke istine. Svojom gotovo seizmickom osetljivoscu na
apsolutnu sadasnjicu, hic et nunc, ali, jos poraznije, i na sve konture jedne tekuce politike,
"Enkarta" postaje digitalni podlistak Pentagona i/ili Vasingtona. Zato drzimo da P. Sloterdijk
nije izveo sve konsekvence uvida koji objavljuje da su "mas-mediji razvili takav kapacitet
kakav u tom obimu nisu poznavali ni racionalisticka enciklopedija, ni umetnost, ni filosofija
zivota, - nesamerivom snagom obuhvata, oni idu ka...totalnoj sintezi" . Mas- mediji nisu
"naslednici enciklopedije", jer ih upravo ona ukida time sto sve njihove odlike preuzima i
kvalitativno cak premasuje. "Enkarta" je posednik univerzalnog haoticnog ali i usmerenog
empirizma podataka (i to sinkreticki: u reci-novine, u ekranskoj slici - tv, u zvuku-radio).
"Enkarta" podleze rezimu tzv. "updating", to ce reci, potencijalno svakominutnim izmenama i
dopunama sadrzaja. Naravno, zahvaljujuci ocekivanim usavrsenjima tehnike. "Enkarta 1996"
nestace u ime "Enkarte 1997", a ova u ime "Enkarte za sezonu jesen/zima '97", itd. Ako su
masmediji "naslednici enciklopedije i cirkusa" , onda je "Enkarta" naslednik cirkusa i mas-
medija. Stvari se dogadjaju "retro": Enciklopedija nasledjuje mas-medije, premda im istorijski
prethodi.
Ono sto predocenu digitalnu Enciklopediju neraskidivo povezuje sa negativnim aspektima
tradicije enciklopedizma jeste sposobnost da obmane kako preobiljem informacija, tako i
lisavanjem. Medjutim, mogucom brzinom izmena podataka ona se izdvaja ka novom i
najsuptilnijem vidu uskracivanja: u nacelu, nije potrebno da sakrije ni istinu usled kontinuuma
zamenjive reke podataka. Konacno, pomenimo i hronicnu nesposobnost da nacelno dovede
sebe u pitanje. Enciklopedizam odlikuje iskljucenje "refleksivne veze". Ni jedna enciklopedija
ne dozvoljava sud o sebi iz same sebe. Enciklopedijska odredba o "enciklopedizmu", poput
skupa svih skupova koji je clan samog sebe, pruza samo kruzni monoloski govor neupitnog
Znanja. To je govor koji preko zdravorazumske sveze 'i' "sve moze uciniti susedom" .
Uspostavljanje veza izmedju stvari, uzorom Orwell-ovog junaka Winston- a ili odbeglog
analiticara CIA-e "Condora"-a, nije samo kriticki otklon od laznog "informisanja". To nije
samo filosofski korak napustanja neonskih simulacija Novog poretka. Ako posmatramo
kontekst digitalnog nasilja nad Srbima, onda trazenje "veza" jeste sudbinska borba oko
interpretacija koje zivot znace i ciji preseci pletu stvarnost.
Posebna odlika "Enkarte" jeste to sto (i) ona oznacava i omogucuje prelazak na rezim
elasticne planetarne kontrole, ne (samo) mehanicke ili grubo-totalitarne. Pored ostalog, to
znaci da je nestankom tradicionalnih uporista zivota (na cemu sistematski radi revolucionisuci
duh podnebesja) nametnut jedan eksperimentalni planetarni sistem koji eliminise
supstancijalnu "volju" licnosti i tradicionalno "secanje" zajednice koji ga, pak, ometaju u
funkcionisanju. "Neko voljno srediste sa svojim unutarnjim izvesno stima...i snagom, jos uvek
predstavlja zariste otpora ubrzanju eksperimentisanja: vise vredi narcisticka apatija, labilno
'ja', jedino sposobno za sinhrono kretanje sa sistematskim i ubrzanim eksperimentisanjem"
koje rukovodi logika hedonizma, individualizma i zaborava. Ovaj globalni proces zavodjenja
podrazumeva i priprema individue paralisane dirigovanim obiljem slika i uzitaka, stoga
potencijalno ravnodusne ali i sugegestijama sistema izrazito podlozne. Enciklopedizam
"Enkarte" jeste momenat u ovom sistemu: kao jedan od modela uopste, kao jedan od modela
obrazovanja, kao jedan od modela samog sebe ('96, '97, jan. 97, 1. 01.'97...) U dobu Praznine,
kako upucuje Gilles Lipovetsky, "svakodnevni zivot i covek nemaju sopstvenu tezinu, posto
su zahvaceni procesom mode i ubrzanog zastarevanja (outdated, - prim.)... pomaljaju se
lebdeci (drustveni) atomi ispraznjeni cirkulacijom modela i samim tim podlozni stalnoj
reciklazi" .
*
Da zakljucimo: nije rec (samo) o tome da su nosioci odgovornosti medijski rat izgubili time
sto nase istine nisu pravovremeno ili, pak, pravovaljano plasirali preko marketinskih
pojacala.. Ideoloska prepariranost sveta Zapada nije samo odraz globalne medijske
manipulacije, nego i znak nestanka ili/i nepostojanja onih kotvi duha i istorijskog
samorazumevanja za koje smo mislili da su nam zajednicke. A to ukazuje na dublje
(meta)povesne dimenzije problema: na duboko usadjenu "opstu kolektivnu predstavu" i
odredisnu "intuiciju" Zapada u odnosu na nas, a koja se pokazala kao ona poslednja, i od nas
potcenjena, negativna barijera smislu i sarazumevanju. Rec je i o tome da sekularizam
poznomoderne stvarnosti jos uvek nedovoljno sagledavamo kroz kategorije brzine i nacina
promena drustvenih i medijskih modela koji se predaju u planetarni opticaj, - kao i njihovu
dinamicku povezanost sa tom "dubinskom predstavom". Pozivanje na argument iz "istorije" i
"hriscanstva", iz "(Vizantijske) Evrope" i "srpske samobitnosti"-kao odbrana od zapadne
propagande, takodje treba da raspolaze uvidom da zivimo u dobu ubrzanog raskidanja spona
narastaja i predanja: da je sve manje ljudi kojima ti pojmovi nesto realno znace, ne samo u
inostranstvu. To ne znaci da ne treba jos cesce i promisljenije obznanjivati pomenute cinioce
naseg eshatoloskog Smisla. Naprotiv. Pa ipak, kada se (medijsko) nasilje univerzalizuje kao
samo nacelo stvarnosti (i kada smo objekat istog) tada imenovanje i analiza tog nasilja, iako
nuzni, nisu dovoljni za pojavu delotvornijih nacionalnih praksi u kulturi i politici.
Opojmljenje ovog razlikovanja, kao granice naseg saopstenja, jedna je od poluga kojima se
mozemo pokrenuti sa mrtve tacke. Balkanski rat i jeste jedna od tacaka iz kojih Smrt ulazi u
treci milenijum.
JERODJAKON JOVAN (CULIBRK)
Bogoslovija Sv. Petra Cetinjskog, Cetinje
NE-ZAOBILAZNE STRATEGIJE
SAZETAK: Autor tvrdi da se rat u bivsoj Jugoslaviji pripremao dugorocnim i "zaobilaznim
strategijama" (Brian Eno): raspored trupa u post-dejtonovskoj Bosni analogan je rasporedu
uzora prema kojima su se oblikovale potkulturne scene pocetkom osamdesetih.
Pop-kultura u samoj sustini sadrzi antipravoslavni naboj : careubistvo je upisano u jednom od
sredisnjih trenutaka pop-muzike "Sympathy for the Devil". Live Aid je pak trenutak u kome
se politika planetarne drzave pocinje oblikovati prema nacelima najsavrsenije lazi (=fiction-
a), ostvarenog Gesamtkunstwerk-a: pop-kulture.
Opstanak Republike Srpske - kao antipoda planetarnog grada, ciji je simvol Sarajevo -
pokazuje se kao nemoc pop-kulture da postvari svoj fiction orudjem politike.
Oci planetarne drzave, u cijem je sredistu anonimni bosanski zupnik preko noci postao
kardinal, uperene su na ishodiste "planetarne crkve" - Rim.
Mi, pak, mrzimo na laz onoliko koliko smo bili blizu smrti od nje.
KLJUCNE RIJECI: pop-kultura, fiction/laz/otac lazi, planetarni grad/drzava, Live Aid,
Sarajevo/ociscenje ognjem, mrznja na laz, zivot
Ako je ovaj rat zaista "najgori od svih mogucih ratova", a da pri tom nije odnio ni priblizan
broj zivota kao prosli svjetski rat ("Ovoliko ih je 1942. pobijeno u Bistrici samo za jedan
dan..." - Ostoja Stojkovic, Gradiska, 1995, govoreci o broju poginulih sa teritorije opstine), po
cemu se onda mjeri njegovo zlo?
Bez sumnje, po kolicini lazi unesene u ovaj rat.
A kolicina i kakvoca lazi su nepogrjesivo mjerilo i savrsena paradigma za ucesce onoga koji
"kad laz govori, svoje govori" (Jovan 8:44), "laze i oca lazi" (Jovan 8:44) i "covjekoubice od
iskoni" (Jovan 8:44): za ucesce tvorca zla. Laz je svesavrseni grijeh, kojim smrt i zlo i ulaze u
istoriju ("... zmija me prevari...", Postanje 3:12), grijeh koji pogubljuje bez ostatka. Zato mjera
smrtonosnog dejstva oca lazi i nije ubistvo, nego covjekovo ukljucenje u laz; jer Satana nije ni
zainteresovan da covjeka ubije u ovom vremenom zivotu, nego da ga ucini saucesnikom
(="pricasnikom") (=salazom) svoje vjecne pogibli. A laz je najsavrseniji nacin za to, djavoput
(djavodiceja), "ono sto sacinjava sustinu njegovoga bica, ono sto ga u sustini cini djavolom,
ono cime on odjavoljuje sva razumna i slobodna bica koja mu sluze"
Nesrazmjer izmedju onoga sto se desavalo na bojistu, njegovog prikazivanja i posljedica
(vidjeti tekst dr. Mirka Zurovca "Sta nam se stvarno dogodilo...") je toliki da na jednoj strani
uvjerava da se rat sustinski nije ni vodio na zemlji (u stvarnosti), ili - bolje - da je stvarnost
rata bila negdje drugdje; na drugoj strani taj nesrazmjer fascinira toliko da bi covjek, ako bi se
bavio njime, mogao zavrsiti kao ona koja je pogledala u zlo (uporedi Postanje 19:26).
Laz s kojom smo suoceni ovih pet godina nije politicka, diplomatska ili strategijska (vojnicka)
laz: ona ne mijenja, ne cini laznim, jedan aspekt svijeta; ona stvara potpuno novu stvarnost,
sto je osobina samo umjetnosti, koja je "projekat novoga zivota" (Nikolaj F. Fjodorov, u osvit
istorijskih avangardi).
Vaskoliko srpsko cudjenje nad svijetom - njegovom politikom, kulturom, civilizacijom,
medjunarodnim institucijama, nekadasnjim prijateljima etc. - znacajna je osobina ovoga rata.
U svijetu koji se ponasa prema zakonima fictiona, gradjanski nacionalni modus Republike
Srpske nije imao sta da trazi; svijet koji sa onim od prije Drugog svjetskog rata nema vise
nista ("... ni kamen na kamenu od stare gradjevine nije ostao...", jeromonah Simeon
Svetogorac, inace Peruanac) vec odavno funkcionise po paradigmi najsavrsenije tvornice lazi,
tvornice fiction-a (=Hollywood) - pop-kulture.
Pri tome, njena negativna nastrojenost prema pravoslavnom svijetu, koja se demonstrirala na
ratu u Bosni, nije nista novo. Naprotiv, ona je upisana u sam njen sredisnji, prelomni trenutak:
kada 1969. na Altamontu zajedno sa "ljetom mira, ljubavi i muzike" pada i posljednja
istorijska ideja pobune (preobrazenja), dok Hells Angels ubijaju Crnca u publici, Jagger,
posudivsi usta tvorcu fikcije pjeva: "Ja sam ubio cara i njegove sluzitelje, Anastasija je
vristala od bola... nadam se da pogadjate moje ime" ("Sympathy for the Devil" , LP "Beggars
Banquet", 1968.).
Trenutak trijumfa lazi poistovecuje se ovdje sa trenutkom pada istine - careubistvom. Stavise,
medju njima postoji kauzalitet: da nije uklonjen "onaj koji zadrzava", pravoslavni car kao
nosilac istinonosne drzavne ideje, ni laz ne bi mogla da postane drzavotvorna: Oktobarska
fikcija potvrdjuje se SSSR-om; pop-fikcija, multi-kulturalna i - etnicka planetarna drzava lazi
(Clinton kao kozmokrator u zapisu prevodioca "Knjiga Makavejskih") potvrdjuje se u isto
takvoj Bosni: nekada je trebalo slomiti cara i Vrangela, danas Karadzica i Mladica. Otuda
kolicina i kakvoca lazi (=zla) u ratu u Bosni, koji prevazilaze ljudske moci: jer "problem lazi
je problem licnosti, i to ne samo ljudske licnosti, nego - demonske licnosti"
Ekskurs A
LIVE AID , juli 1985: "nestanak" pop-kulture; naime: drzava/politika pocinju da preoblikuju
svijet po nacelima pop-kulture; politicka akcija se vise ne usmjerava na stvarnost (oznaceno)
nego na ono sto je o stvarnosti izreceno (oznacitelja). Izabrani fiction odredjuje zivot
politicara u potpunosti: on mu robuje kao pop-zvijezda svome imidzu, 24 casa na dan, 365
dana u godini. Permutacija se skriva iza cinjenice da pop postaje drzavna kultura planetarne
drzave, a muzicari dobijaju politicki glas ("... mislim da su i ljevica i desnica politicki
istrosene, vrijeme je za nesto trece..." - Peter Gabriel za World BBC).
Drzavni umjetnici: dotad minorni Madonna i U2 ovdje postaju planetarne zvijezde. Nimalo
slucajno rimokatolici (nimalo slucajno ni Talijanka i Irci) oni na tada aktuelnim plocama -
"Like a Virgin" i "War" "afirmisu" zaboravljene vrijednosti - cednost i hrabrost, pomazuci
drzavi lazi da stvori i iluziju da i ona (kao "prava" drzava) pociva na vrijednostima. A kada
Bono sleti u Sarajevo i pruzi ruku Aliji Izetbegovicu, on pokazuje sta je: drzavni umjetnik na
zadatku.
Rezultat: LIVE AID je prvi javni cin planetarne drzave: potvrda njenog prava da intervenise
gdje to humanizam nalaze. Na osnovu tog legitimiteta vrsi se napad na Irak (vidjeti sta je o
legitimitetu pop- kulture svojevremeno pisao Tadej Zupancic, obradjujuci "Top Gun":
eskadrila F-15 proslavljena u holivudskom filmu (stekavsi pop-kulturni legitimitet) nakon
nepune dvije godine nosi americku intervenciju u Iraku).
***
Nakon smrti nosioca jugoslovenske lazi, maja 1980. ("On je bio mrtav prije nego sto se
rodio", Mitropolit Amfilohije), nuzno je bilo prestrukturisati laz, utemeljiti je na novoj
paradigmi; pop-kultura postaje nova komunisticka partija, njeni djelatnici - "vidioci"
buducnosti koji od nje mogu da ocekuju nagradu.
Formiraju se lokalne scene, a dotad uglavnom jedinstvena jugoslovenska scena nestaje: u
znamenitoj podjeli uzora, po kojoj se Ljubljana formira po ugledu na Berlin, Zagreb na
London, a Beograd na Njujork (pogledati raspored NATO trupa u post-dejtonskoj Bosni),
Sarajevu ostaje da se ponasa kao zvanicni nasljednik jugoslovenske ideje, ponavljajuci je u
svom drzavnom prostoru.
Olimpijske igre, nagrade Kusturicinim filmovima, "Tetoviranom pozoristu" i Strip-Art-u , etc.
produbljuju laz o "nama kao sredistu svijeta" (vidjeti pjesmu Zabranjenog pusenja "Dan kad
je otisao Hase", koji je "... tukao Ruse i Engleze..."): u planetarnu fikciju se narodi iz bivse
Jugoslavije ukljucuju onoliko lako koliko su i sami plod fikcije; nakon Bosne, preko "Prije
kise" i "Anastasie", sada se ukljucuje Makedonija, jedina nacionalna scena u bivsoj
Jugoslaviji).
Sarajevo postaje, uz Dubrovnik, najpoznatiji jugoslovenski grad u svijetu - nimalo slucajno
izabran i od JNA i od svjetske drzave da se od njega nacini zrtva, a od Boga - da se na njemu
namire mnogo dublji dugovi. Odbojnost - danas mozemo reci i mrznja - koja je kod Srba,
narocito u Bosanskoj Krajini, postojala prema Sarajevu je u stvari mrznja na same sebe, na
svoje samoponizenje, na dubinu svog ucesca u lazi.
Dubinom svoje lazi, unistenjem svakog ljudskog dostojanstva tako karakteristicnim za njega,
Sarajevo je postalo simvol ropstva, vanjskog i unutrasnjeg (=ropstva lazi, grijehu), onoliko
koliko su Zmijanje i Romanija u Bosni bili simvoli iste takve slobode. Otuda je i stradanje
("Bog bije sina kojeg prima", Premudrosti Solomonove) zbog ucesca u lazi moralo doci preko
lazi, "jer svi koji se mase za noz, od noza ce poginuti" (Matej 26:52).
I u jednom strasnom magnovenju, Sarajevo je zaista postalo srediste svijeta: istinski simvol
Titove Jugoslavije, postalo je "razoreni grad", mracni simvol Planetarnog grada devedesetih,
onako kako ga je u sedamdesetim simvolizovao Berlin ("podijeljeni grad") ili u osamdesetim
Nju Orleans ("grad haos"): Sarajevo je postao simvol planete, odavno medijima pretvoren ne
u grad, nego u niz predgradja u potrazi za sredistem. Konacno, Srpsko Sarajevo je i simvol
grada ociscenog kroz oganj.
Njegov opstanak (kroz Republiku Srpsku) je slom politickog naboja pop- kulture; dokaz
nemoci Zapada da orudjem politike postvari svoju fikciju. Oci planetarnog grada u cijem je
sredistu anonimni gradiski zupnik preko noci, u magnovenju, postao kardinal, uperene su na
Rim.
***
Srediste grada je hram, krstoliki;
srediste covjekovo je dusa, bogolika.
Danas mrzimo na laz onoliko koliko smo bili blizu smrti.

IV ETIKA, PRAVO I RAT


DR. JOVAN BABIC
Filosofski fakultet, Beograd
RATNI ZLOCIN KAO ZLOCIN PORAZA
SAZETAK: Cilj clanka je da pokaze da je od tri vrste zlocina koji se tretiraju kao "ratni"
samo "zlocin protiv mira" takav da se izdvaja kao nacelno razlicit od skupa svih ostalih
mogucih zlocina. Kod ostale dve vrste dodatak "ratni" ne dodaje nikakvo relevantno novo
moralno ili pravno odredjenje. Zlocin protiv mira sastoji se u proizvodnji uzroka rata,
njegovom planiranju i zapocinjanju. Ali, sa druge strane, priroda rata kao pravila odlucivanja
po kome ne moze unapred da se zna ko je u pravu onemogucava pravno regulisanje zlocina
protiv mira na jedan za pravo zadovoljavajuci, konstitutivan, nacin posto se pobedom
uspostavlja novo pravo koje amnestira krivicu za rat ako je strana koja ga je zapocela u njemu
pobedila. Otuda zlocin protiv mira moze da se u pravnom smislu zasnuje samo preko poraza, i
to samo ako je strana koja je zapocela rat - na jedan od dva nacina na koji se to moze uciniti:
napadom na drugu drzavu i pobunom - porazena. Ako je porazena ona strana koja se branila
(koja je branila status ljuo ante) onda bi pripisivanje tog zlocina toj strani znacilo da nema
mogucnosti da se uspostavi novo zakonito stanje koje se takodje mora zasnivati na zabrani
napada i zabrani pobune kao pretpostavci same mogucnosti zakonitosti nekog stanja. Ali ni u
moralnom smislu ne moze da se zasnuje pravo na sudjenje porazenim braniocima, jer bi to
povlacilo da su napadaci ili pobunjenici od pocetka imali pravo na pobedu, jedno pravo koje u
ratu ne moze postojati, a koje takodje ni u miru ne moze postojati jer bi to znacilo da postoji
neka instancija koja ima pravo da dodeljuje licence za (garantovanu) pobedu u nekom ratnom
sukobu. To je protivrecno jer bi takva instancija svaku takvu odluku morala da objavi, sto bi
bilo dovoljno da spreci rat i sto bi ona morala da uradi iz moralnih razloga buduci da se rat
definise kao jedno izuzetno rdjavo stanje stvari. Osim toga njena moc da daje licence za
pobedu morala bi se zasnivati na njenoj moci da pobedu garantuje, sto bi znacilo da je ceo
suverenitet kod nje, pa bi opet bila duzna da rat spreci umesto da ga dopusti. Medjutim, pravo
na pobedu u moralnom smislu ne moze da se konstituise pre svega zato sto se njime negira i
ukida pravo na odbranu, jedno pravo koje ima cvrsto moralno utemeljenje u univerzalizaciji.
Posto se tako ratni zlocin u oba relevantna smisla (pravnom i moralnom) svodi na apsurd,
zakljucak je da je ratni zlocin jedna politicka a ne pravna ili moralna kategorija, cak i onda
kada za njegovo sankcionisanje postoje dobri moralni i pravni razlozi - naime kada se sudi
porazenim napadacima ili pobunjenicima. Suditi pak porazenim braniocima ne moze biti nista
drugo do neki oblik pravne blasfemije.
KLJUCNE RIJECI: rat, ratni zlocin, agresija, poraz, pobeda, moralno vs politicko opravdanje,
pravo na odbranu.
Ima neceg neprilicnog da o ratnim zlocinima govore porazeni: govor je determinisan
kontekstom. To moze izgledati kao pravdanje i biti neuverljivo. Uverljivost je medjutim
glavni cilj svakog govora.
Uzmimo dva primera, jedan zamisljen kao misaoni eksperiment, a drugi stvarni. Prvo
zamisljeni: ako zec lovcu govori o pravu na zivot, kakvu sansu na uverljivost (plauzibilnost)
mogu imati argumenti u tom kontekstu? Drugi primer: bombardovanje Drezdena je ocit i
jasan primer ratnog zlocina - ali zar se mogla ocekivati rasprava o tome na Nirnberskom
procesu? Ali nije to samo stvar pobede, vec vise moci i sile: Amerika je, npr., porazena u
Vijetnamu, pa ipak nije bilo suda koji bi dosudio ratnu odstetu Vijetnamu, kao pobedniku, ili
bar zrtvama tog rata, - ili samo zrtvama ratnih zlocina, kojih je, po opisu lakoce sa kojom se
tamo operisalo pojmom "takticke nuznosti" moralo biti poprilicno.
Osecaj ove neuverljivosti jeste moralna reakcija iz koje proizlazi utisak da je ratni zlocin
politicka a ne moralna pa ni pravna kategorija. Pokusacu da to obrazlozim. Kao sto se dubina
neke provalije meri istom mernom jedinicom za duzinu (metar, centimetar, kilometar) kojom
i, recimo, putevi, tako je i mera moralne neispravnosti uvek ista, samo su postupci i situacije
koji se njime ocenjuju ("mere") razliciti. Rat kao takav ne moze opravdati ono sto je
neispravno - rat je samo pojava u kojoj se neke vrste postupaka desavaju, i one "sacinjavaju"
rat, a one su ispravne ili neispravne tek kad se ocene i to ne zato sto se desavaju u ratu (da njih
nema rata ne bi bilo) vec onim istim merilom kojim se ustanovljuje moralna ispravnost
postupaka - univerzalizacijom. Univerzalizacija nije ni mehanicko apstraktno uopstavanje, ni
utilitaristicko pravilo akumulacije opsteg dobra, ni apstraktno nacelo nezavisno od primene:
ona se sastoji upravo u primeni nekog pravila, primeni koja se manifestuje kao usvajanje i
odobravanje tog pravila. Tek u primeni ona dobija svoje puno znacenje: to nije prosto
projektovanje sebe takvog kakav sam kroz skup svih ljudi, vec postavljanje u njihovu
poziciju, i tako reci provlacenje svih ljudi kroz tu poziciju. Zato je to tako tesko: ne pitam se
sta bih ja uradio na njegovom mestu, za to bi mi bilo dovoljno zlatno pravilo, vec sta znaci
biti (on ili bilo ko drugi) na tom mestu.
Kad se tako gleda vidi se da rat ne moze nijedan postupak uciniti ispravnim, ali isto tako ni
neispravnim, ako on i inace ne bi bio takav. Ali ubistvo, reci ce neko, zar ga rat ne cini
ispravnim. Moze se reci da je ubijanje u ratu deo pravila igre ili pravila te institucije koju
zovemo rat - na isti nacin na koji je razbijanje nosa ili izbijanje zuba deo pravila igre u tuci:
ako neko ucestvuje u tuci onda je besmisleno da se cudi ili protestuje sto mu je raskrvavljen
nos. Sto ne znaci da se treba tuci ili ratovati - vec samo da se ne treba cuditi sto se u ratu
ratuje ili sto se u tuci ljudi biju. Moze se, medjutim, desiti, da se rat, mozda za razliku od tuce,
ne moze izbeci, jer je rat socijalna kategorija i u njoj ne ucestvuju, a u nacelu i ne odlucuju,
ljudi kao (privatni) pojedinci. Kolektivna odlucivanja i kolektivne akcije nacinom svoje
artikulacije stvaraju determinacije koje mogu znacajno ograniciti, a u nekim situacijama i
ukinuti, mogucnost slobodnog odlucivanja za pojedince, (a nakon sto se predje jedna tacka
nepovratnosti u odlucivanju i delanju i za same kolektive).
Pogledajmo to malo pazljivije. Mozemo se sloziti da nuzna samoodbrana predstavlja osnov
dozvole za ubistvo: ubistvo u samoodbrani nije neispravno. Ali naravno samo ako stvarno
postoji nuznost za upotrebu bas tog sredstva za odbranu. Moguce je medjutim da se ta
situacija zloupotrebi: da se odbrana mogla postici i bez ubistva, ali je iskoriscena prilika da se
udari malo jace i "dovrsi posao". Sasvim je moguce da se fakticki ne moze utvrditi postojanje
te namere, i samoodbrana moze biti samo zastor za skrivanje ubistva. Tako da neko ubistvo
nece biti opravdano zato sto je izvrseno u kontekstu samoodbrane, vec ce biti opravdano samo
ako zadovoljava uslov ispravnosti, a to ce biti ako su vrednosti u takvom odnosu da daju
opravdanje za taj postupak.
Isto je tako i sa ratom, rat nije moguci deo ili dodatak moralnom kriterijumu. "Ratni zlocin" je
stvarno zlocin ako je u pitanju postupak koji spada u zlocine, ili odredba "ratni" tom
odredjenju nista ne dodaje niti oduzima u moralnom smislu. Ona samo opisuje situaciju ili
priliku (mozemo reci i "praksu" ili "instituciju") u okviru koje je taj postupak izvrsen. To je
prilika da se mnogi takvi zlocini verovatno dese - ali svaki od njih, da bi se desio, mora biti
izvrsen: mora se uspostaviti kao postupak, ne tek puki dogadjaj. Mora biti biran, a ne biti
nuzna posledica nuznog uzroka, na cemu se zasniva moralna odgovornost. Rat je jedna vrsta
nuznosti, i mnogi postupci u njemu izmicu odgovornosti zato sto su, kao i u samoodbrani,
nuzni. Da bi bilo zlocina ne sme biti ove nuznosti, i zato rat, kao i samoodbrana, ne moze dati
nikakvo dodatno moralno opravdanje. Ako nuznosti nije bilo, onda je postupak slobodan u
jednom smislu u kome su svi spoljasnji uslovi samo fakticke pretpostavke za izvrsenje
postupka (kao sto za ubistvo pistoljem moze biti potrebna nabavka pistolja). To sto izgleda da
je u ratu dopusteno nesto sto u miru nije samo je znacenjski defekt, jer ono sto je moralno
dopusteno u ratu drukcije je samo po tome sto su to druge vrste postupaka cije prisustvo
definise da je u pitanju rat a ne mir: ti su postupci dopusteni onda kada se izvrse, ako su uslovi
za njihovu dopustenost takodje prisutni. Znacenjska zabuna proizlazi iz implicitne
pretpostavke, zasnovane na oholosti i povrsnosti ljudskog optimizma, da pojam dopustenosti
implikuje da je ono sto se dopusta neko pozitivno dobro. Ali svi znamo da postoje uslovi pod
kojima je dopusteno da se ljudima odsecaju noge ili ruke, vade bubrezi, oci ili plucna krila,
iako to nikako nije tako pozitivno, vec samo negativno dobro - manje zlo. Ali da bi to zaista
postalo dopusteno mora se tzv. normalna situacija drasticno promeniti (npr. u slucaju teske
bolesti), i u novoj situaciji isti kriterijum daje sasvim drugaciju liniju razgranicenja izmedju
dopustenog i nedopustenog.
To sto ce razlicite eticke teorije dati razlicite odgovore o tome gde se nalazi linija demarkacije
izmedju dopustenog i nedopustenog nece promeniti nista u domenu ove vrednosne logike: one
ce samo ispostaviti razlicite kriterijume za ocenjivanje (istih) postupaka, pa ce neki postupci
po jednom biti dopusteni a po drugom nedopusteni, ali opet ne zbog rata ili mira vec zbog
razlicitog odredjenja vrednosti. Tako ce recimo teorija dvostrukog ucinka - da su
nenameravane iako predvidjene posledice nekog postupka moralno indiferentne, i da se broji
samo ono sto je predmet namere - dopustiti mnogo onih postupaka koje ce deontoloska teorija
zabraniti, npr. masovna bombardovanja ako su "uspesna". Jer, sve te nenameravane posledice
samo su tzv. "kolateralna steta" i nimalo ne dovode u pitanje moralnu ispravnost osnovne
namere, da se postigne pravedni cilj. Utilitarizam ce opravdati jos vise - na primer, odmazdu,
zastrasivanje, streljanje talaca, egzemplarno ili kolektivno kaznjavanje, - nacelno sve sto je u
krajnjem rezultatu korisno. Neke druge teorije, teorija prirodnih prava, teorija vrlina, teorija
ljudskih prava, dace drugacije odgovore, cesto nekoherentne i nacelno neodbranjive. Ali sve
one, cak i one najradikalnije, nece moci izdvojiti nista specificno za "ratni zlocin", kao ni za,
na primer, "ljubavni zlocin".
U pravu stvar je jos komplikovanija. S jedne strane pravo ima pretenziju na moralno pokrice.
To pokrice se nacelno obezbedjuje pretpostavkom o prezumpciji nevinosti, u koju je zalozeno
univerzlano postovanje i koja nas stiti od opste sumnjicavosti, moralizma i vrednosnog
fundamentalizma. Ali sa druge strane u pravu se ne radi o tome sta treba da bude dopusteno
vec o tome sta je odluceno da se hoce da bude dopusteno. Zato pravo zahteva drzavu za svoje
vazenje. Drzava opet, pa cak i kad je u ratu, ne moze izbeci nacelnoj obavezi uterivanja prava,
cak i kad su u pitanju njeni najvisi sluzbenici ili oni njeni sluzbenici koji su zaduzeni da
uteruju zakon. Ako zakon ne vazi nacelno jednako za sve on ne pruza sigurnost (sto je
njegova osnovna svrha) ni za koga. Druga je stvar sto se zakon moze krsiti i polozaj
zloupotrebljavati. Ta mogucnost je u ratu naravno ekstremno prosirena. Ali nema razloga da
se u ratu zlocini ne kaznjavaju. Ako je drzava solidna ona ce to i ciniti; ako nije solidna ona to
nece ciniti ni u miru.
Doduse pojavice se prilike da se na neposten i nepravedan nacin postigne neka dobit, ili
uopste prilike da se uradi nesto neispravno, i te ce prilike biti karakteristicne za rat, kao sto su
i neke druge prilike karakteristicne za biznis ili medicinu ili za samu pravnu praksu.
Klasifikacija postupaka koji se na taj nacin inkriminisu mora onda biti zakonski predvidjena, i
drzave moraju imati zakone kojima se to regulise; ti su zakoni deo krivicnog zakona.
Postojanje namere da se taj zakon sprovodi je pretpostavka da drzava uopste ima ovlascenje
na sprovodjenje zakona - da ona nije neka privatna agencija ili razbojnicka druzina koja
privatnu volju neke grupe predstavlja kao vlast i zakon. Tu se takodje vidi moralna osnova
egzistencije prava: ideja o drzavi bez zakona, u ratu ili miru, pokazuje se prakticki
protivrecnom, pa takva drzava ne moze imati legitimitet, a bez toga ne moze imati ni
suverenitet. Moze se odrzavati samo silom, ako ima dovoljno i dok ima dovoljno sile.
Prema tome drzava ce, u ratu kao i u miru, biti razapeta izmedju zahteva prava, koji trazi da se
zakoni striktno sprovedu, i zahteva politike, koji zahteva efikasnost u postizanju postavljenih
ciljeva. Ali neki sud koji hoce da sudi za krsenje zakona mora imati ovlascenje na drzavnu
zasnovanost, i to ovlascenje mu daje pravo da se ne osvrce na potrebu drzave da mozda i
sama krsi zakon. Pravo na sudjenje u pravnom smislu pretpostavlja tu vrstu ovlascenja koje se
samo zasniva na precutnom prihvatanju zakona doticne drzave. Ti zakoni u razlicitim
drzavama mogu biti i razliciti, a same drzave mogu da se medjusobno odnose razlicito ne
samo zbog konkurencije u interesima vec i na osnovu medjusobne percepcije o kvalitetu i
unutrasnjem postovanju zakona u svakoj od njih. Mogu medjusobno i ratovati. Ali ne mogu
suditi za postupke koji su u nadleznosti one druge - hapsiti na teritoriji one druge, suditi
(makar u odsustvu) za prestupe ili zlocine koji su pocinili gradjani neke druge drzave na
teritoriji te druge drzave.
I tu se priblizavamo nasem problemu ratnog zlocina u okviru njegove pravne artikulacije.
Tamo gde je izvrsen obican zlocin (da ga tako nazovemo u razlici prema terminu "ratni
zlocin") pod maskom rata, na slican nacin na koji je situacija samoodbrane iskoriscena za to
da se neko ubije, taj zlocin spada pod "nadleznu" pravnu sankciju, a teskoce oko dokazivanja
su kao i drugim slucajevima fakticke prirode. Zloupotrebe koje se tu mogu pojaviti su
zloupotrebe ljudske slobode, i to sto je u ratu mogucnost za te zloupotrebe povecana samo je
deo deskripcije rata kao jednog rdjavog stanja stvari. Ali nacelno gledano "ratni zlocin" je
podvrsta zlocina, a nije neka posebna kategorija. Pravo i duznost da se za te zlocine sudi je
nacelno ista kao i za bilo koju drugu vrstu zlocina. Iz tog prava i duznosti sledi i ovlascenje
nadleznih sudova da sude.
Kad se sve to uzme u obzir ratni zlocin ne bi trebalo da predstavlja neki poseban teorijski
problem, nezavisan od opstih filozofskih i moralnih pitanja o zakonu, kazni, prestupu itd. Ono
po cemu se to ispostavilo kao problem, jeste zapravo ratni zlocin u kontekstu tzv.
medjunarodnog, mada bi mozda bolje bilo reci multinacionalnog, prava. Meni se cini da
medjunarodno pravo nije, i ne moze biti, pravo u osnovnom znacenju te reci. Ono ne
raspolaze konstitutivnim pravilom jedne institucije, drzave, vec se poziva na moral, odnosno
na moralna osecanja onih koji su, ili misle da su, dovoljno mocni da svoja moralna osecanja
(uzmimo da je to zaista u pitanju i da u pozadini nema nicega drugog) pretoce iz moralnog
sudjenja u pravno sudjenje. Stavise sam izraz "medjunarodno pravo" sadrzi u sebi jednu
tenziju: ono bi bilo zaista pravo ako bi postojala jedna svetska drzava pa ne bi bilo
"medjunarodno", a ako, kao sto jeste slucaj, u svetu ima mnostvo drzava onda to "pravo"
moze raspolagati samo jednim regulativnim pravilom, nedovoljnim za uspostavljanje sudova i
validnost sudjenja, koja zahteva konstitutivnost za svoja pravila. Cinjenica postojanja
mnostva drzava proizlazi iz osnovne ljudske osobine, slobode, koja bi u jednoj svetskoj drzavi
bila radikalno ugrozena. Dok god se ljudska vrsta ne odrekne slobode bice i drzava, a dok je
drzava bice i ratova, pa i teskoca u kaznjavanju zlocina koji se izvrse u ratu i potrebe ili zelje
za njihovim medjunarodnim sankcionisanjem, potrebe radi obezbedjivanja kaznjavanja i zelje
radi sopstvenog ukljucivanja u taj proces.
I tu nastaje problem. Kad se bolje pogleda klasifikacija ratnih zlocina - oni se dele na tri vrste:
zlocini prema miru, ratni zlocini u uzem smislu, zlocini prema covecnosti - moze se videti da
samo prva kategorija zahteva medjunarodnu instancu, ali da analiza pokazuje da je zlocin
protiv mira zapravo zlocin poraza, i potvrditi da je termin "ratni zlocin" jedna politicka
kategorija i u domenu prava. Ostala dva tipa ratnih zlocina mogu se opisivati u ratnom pravu
(ius in bello) i "etici rata" i onda i sankcionisati, pa i medjunarodno (na osnovu raznih
konvencija i medjudrzavnih ugovora) isto kao i kod svih drugih prestupa. Planiranje pak
ratnih zlocina i zlocina protiv covecnosti moze se smatrati samo posebnim oblikom kriminala,
i nema unutrasnje veze sa pojmom rata. Stavise, planiranje (kao i vrsenje) obicnih ratnih
zlocina po pravilu je i kontraproduktivno za ostvarenje ciljeva rata, pa je utoliko i
neracionalno. Ali "zlocin protiv mira" je slozen i kontraverzan pojam: zapocinjanje rata je, za
status ljuo ante, uvek krsenje uspostavljenog, etabliranog, stanja i krsenje medjunarodnih
ugovora.
Pojam "agresije" koji se tu uvodi u medjunarodnom pravu trebalo bi da bude odlucujuci. On
je zaista veoma obecavajuci, i u nekim slucajevima je imao prihvatljivu primenu: primeri su
napadi Indije na Pakistan 1971. i Tanzanije na Ugandu 1979. koji nisu bili oznaceni kao
agresije. Ali cena uvodjenja pojma agresije je ukidanje pojma rata (kao sto je zaista slucaj sa
dokumentima sadasnje svetske organizacije u kojima se govori samo o agresiji ali ne i o ratu
kao takvom) i svodjenje rata na policijsku akciju u kojoj je unapred odluceno ko je u pravu;
time se iskljucuje mogucnost pobede i poraza kao kljucnih odredjenja rata jer je jednoj strani
negirano pravo da svoje interese predstavlja kao legitimne, i ona stoga nema pravo ni da se
brani niti da, na primer, bezi. To je situacija svetske imperije, i samo sa tom pretpostavkom
moze se govoriti o jednoznacnom odredjenju "zlocina protiv mira". Bez te pretpostavke rat
ostaje, kao sto i jeste, pravilo igre u kojoj se moze pobediti i biti porazen, i u kojoj se, cinom
ulaska u rat prihvata pravednost rezultata. Ako je rezultat pravedan, onda zlocina (i zlocinaca)
protiv mira moze biti samo ako onaj ko je planirao i zapoceo rat (tj. napadac ili pobunjenik ili
secesionista) bude porazen. Ali to je zaista i pravedno - jer on je u potpunosti odgovoran za
poraz jer je njegova odluka (da napadne ili da se pobuni) kljucni medju uzrocima njegova
poraza. Ali ako napadac pobedi ili pobuna ili secesija uspe (tj. pobedi) napadnuta strana,
prihvatanjem poraza, ne postaje kriva za "zaveru protiv mira" (tj. za to sto je za uspostavljanje
novog stanja mira bio potreban rat) jer ona braneci prethodno stanje nije morala nista da
odlucuje o tome sta hoce ili nece. Prethodno stanje vec postoji i ono je zasticeno ili
prethodnim mirom medju drzavama (kao jednim zakonitim stanjem cije nacelo zabranjuje
drzavama da se medjusobno napadaju) ili unutrasnjim zakonom (koji zabranjuje pobunu ili
secesiju). Oni nemaju sta da nacelno odlucuju, vec samo da procenjuju da li odbrana ima neku
sansu ili nema. Podrazumeva se da je odluka o tome sta se nacelno hoce jedna institucionalna
savrsena cinjenica u vidu zakona, za razliku od odluke za napad, pobunu ili secesiju koje
predstavljaju nove uzroke. Pa cak ni ta procena ne obavezuje u moralnom ili pravnom smislu,
vec samo u smislu razboritosti: da li je pametno braniti se uzaludno? Ali pravo na odbranu
nije zasnovano na sansi na efikasnu odbranu, vec u vrednosti onoga sto se brani. Ta vrednost
je, pored i pre ostalog, nacelo zakonitosti. Nasuprot tome, "pravo na napad" se moze
uspostaviti samo u odnosu prema izgledu na pobedu. Takvo pravo medjutim ne moze
postojati kao pravo, jer ne moze postojati pravo na pobedu - to bi bilo u protivrecnosti sa
pojmom rata. Zato se ono kao pravo uspostavlja tek nakon pobede, i nema retroaktivno
dejstvo. Inace bi se moglo suditi onima koji su se branili - zato sto su se branili. (Ne zato sto
su njihove procene bile pogresne, ili sto su porazeni, vec prosto zato sto su se branili).
Takva logika zaista postoji u policijskim akcijama, ali u njima nema nikakve inicijalne
ravnopravnosti prava suprotstavljenih strana. Primenjeno na porazene branioce u ratu namece
se pitanje: Ko je odlucio, i to unapred, ko je "agresor" na takav nacin da odbrana moze da se
protumaci kao agresija? I da li iko moze imati pravo da to odluci? Ako bi postojao neko takav
onda bi on morao imati moc dodeljivanja "prava na pobedu". Ali ako bi imao takvu moc onda
bi trebalo da ima i duznost da unapred kaze ko je pobednik. A to znaci da spreci rat. Ako ga
ne spreci on je kriv za rat. Ali ako ga sprecava on je onda nadlezna drzava, i kod njega je ceo
suverenitet. Ali onda se sam rat pretvara u jednu policijsku akciju, u kojoj ne vazi pravilo igre
u kojoj postoji mogucnost i pobede i poraza i u kojoj se ne zna ko je pobedio pre kraja igre.
Uvodjenjem pojma agresije u medjunarodno pravo, kao pojma na koji se redukuje celokupna
relevancija rata a da se pritom taj pojam potpuno odvoji od institucionalne pozadine
uspostavljenih prava koja cine status ljuo ante, upravo to se desava: unapred se i proizvoljno
dodeljuje ili uskracuje "pravo na pobedu". Posto takvo pravo ne moze postojati, i svoju
pretenziju moze zasnivati samo na pukoj sili, to se njegovim apriornim dodeljivanjem
potpuno destruise svaki pravni smisao "zlocina protiv mira". Ali cak i kad se ratno pravilo,
kako je gore definisano, ipak dopusti i onda sudi porazenim napadacima ili pobunjenicima
opet ce to sudjenje biti jedan potpuno politicki cin, pa ce opet ono sto je izgledalo kao ratni
zlocin u varijanti zlocina protiv mira biti jedna politicka a ne pravna kategorija. Jer pobeda i
poraz ipak nisu dokaz da oni interesi koji su na pocetku rata dozivljeni kao potencijalna prava,
i koji bi to pobedom zaista i postali, nemaju takav normativni sadrzaj koji je dovoljan za
validnu pretenziju da budu ozbiljno dozivljeni kao "pravo". To je zato sto priroda sile, koja
odlucuje o tome ko ce biti pobednik, ne garantuje da ce pobediti bolji ili onaj ko ima vise
prava, vec onaj ko je jaci. Za moralnu, a pogotovu za pravnu, artikulaciju odgovornosti tu
mogu biti relevantni samo oni izgledi i verovatnoce koji su na pocetku mogli izgledati ozbiljni
- ozbiljnom i objektivnom posmatracu. Ali nema garancije da ce pobuna ili napad, ma kako
dobri izgledali bili na pocetku, na kraju i uspeti. U tome je rizik odluke napadaca ili
pobunjenika. Onaj ko se brani ulazi u isti rizik sto se tice moguceg rezultata, ali on je od
sudjenja obezbedjen vec prethodno postojecom etabliranom odlukom, zalozenom u institucije
koje cine pretpostavku mira. Tako iako je zlocin protiv mira jedna u sustini politicka
kategorija njegovo pravno sankcionisanje kod pobune je moguce zato sto se njegove
posledice ulivaju u kontekst postojece pravne regulative. Kod spoljnjeg napada to je
komplikovanije, i cini se da uvodjenje ratnog zlocina u kontekst medjunarodnog prava po
logici stvari ukida pravni karakter tog prestupa i uvodi u njega politicko odredjenje. Ako
zanemarimo nasilnicki karakter spoljnjih (skriveno ratnih) odluka i njihovih opravdanja, kao
sto je na primer opravdanje atinske odluke da napadne Melos, o cemu nas izvestava Tukidid,
ili kakva je odluka da se u sadasnjem jugoslovenskom ratu "kazne" oni koji pokusavaju da
brane status ljuo ante (ili uopste pokusavaju da se brane) - i dodatno nagrade pobunjeni
secesionisti - ovaj zakljucak ima zapravo vrlo neprijatne konsekvence i za sudjenja u
Nirnbergu i Tokiju 1945. godine, bez obzira sto je tamo "sudjeno" porazenim agresorima.
***
Mozemo dakle zakljuciti da od tri vrste zlocina koji se oznacavaju kao "ratni" samo "zlocin
protiv mira" ima neke karakteristike koje ga izdvajaju iz skupa svih ostalih zlocina, i cini
genuinim ratnim zlocinom. Naime ratni zlocin u ovom smislu postoji samo u proizvodnji
uzroka rata, a to je ono jedino sto rat specificno izdvaja u pogledu primene moralnog
kriterijuma; sve ostalo, bilo rdjavo ili ne, sto se u ratu desava samo ulazi u pretpostavke ili
deskripciju radnji na koje se primenjuje taj kriterijum. Ali to sto ga izdvaja istovremeno ga
cini nepodobnim za pravno regulisanje, jer njegovo odredjenje zlocina zavisi od ishoda rata,
kao osobene vrste ljudske delatnosti koja po odredjenju svog pravila predstavlja privremenu
suspenziju normalne zakonitosti. To pravilo cini da rat, odnosno proizvodnja njegovog
uzroka, njegovo zapocinjanje, nije, sto se neke odredjene strane u njemu tice, dobar ili zao
prema odredjenju njegovih uzroka (da li su uzroci rata takvi da ga opravdavaju i sl.) vec
prema rezultatu: pobeda donosi opravdanje. Ona, a ne pravednost cilja, opravdava
zapocinjanje rata. Ako nema izgleda na pobedu zapocinjanje rata je nepravedno nezavisno od
opravdanosti uzroka koji vode u tu posledicu. Poraz je zlocin. Ali tu postoji opet vazna
ograda: poraz je stvarno zlocin samo ako je porazena ona strana koja je pocela rat na jedan od
dva nacina na koji se to moze uciniti: napadom ili pobunom. Ako je pak porazena napadnuta
strana, ili strana koja brani status ljuo ante (strana koja predstavlja prethodno postojeci zakon)
onda zlocina nema! Inace bi rat bio puka policijska akcija u kojoj se unapred zna ko je u
pravu, nezavisno od pobede, tj. u kojoj jedna strana ima pravo na pobedu. Takvog prava ne
moze biti u moralnom smislu jer bi ono ukidalo pravo na odbranu. Ne moze ga biti ni u
pravnom smislu - jer bi izvor prava i ovlascenja za sprovodjenje zakona koji sada imaju
suverene drzave bio potpuno unisten navodnim pravom na pobunu sa garancijom na pobedu,
kao i odgovarajucim pravom na napad svaki put kada se ima pravo na pobedu. Dakle pravo na
pobedu se u dva vazna smisla, moralnom i pravnom, svodi na apsurd posto povlaci ukidanje
prava na odbranu i odricanje mogucnosti uspostavljanja ovlascenja na sprovodjenje zakona.
Posto je dosledno pravno definisanje ratnog zlocina definiciono povezano sa ovom
pretpostavkom o pravu na pobedu to pretenzija da se ratni zlocin (u varijanti zlocina protiv
mira) tretira na pravni nacin takodje vodi u apsurd u ova dva smisla. Ta pretenzija je odraz,
cini se, jedne krstaske psihologije, uz koju na prirodan nacin ide ne samo paternalizam vec i
fanatizam, eskalacija nasilja i proizvoljnost.
Kaznjavanje porazenih napadaca ili pobunjenika povlaci stav negiranja da oni imaju pravo na
status jedne od strana u ratu. Zato je sudjenje i kaznjavanje i u tom iznimnom slucaju u kome
postoji moralno opravdanje za nezavisno odredjenje ratnog zlocina - naime kada se radi o
porazenim napadacima ili pobunjenicima - zapravo jedan politicki cin. (Kaznjavati pak
porazene branioce - zato sto su se branili - ne moze se nikako moralno opravdavati). Otuda je
medjunarodno kaznjavanje tzv. ratnih zlocina, osim prema konvencijama koje su drzave
slobodno potpisale, pravno nevaljan i moralno sumnjiv paternalisticki postupak, koji neko
svoje opravdanje moze dobiti samo kao politicki cin, ali samo pod uslovom da se sudi
stvarnim napadacima ili stvarnim pobunjenicima. Ono zapravo i nije medjunarodno, nego je
sud pobednika nad onim porazenim koji je proizveo rat kao jedno stanje zla, i to zato sto je
upravo porazeni izvrsio suspenziju zakona (unutrasnjeg koje nuzno zabranjuje pobunu, ili
medjunarodnog, koji zabranjuje drzavama da se medjusobno napadaju) i pobednik tom
kaznom uspostavlja zakoniti status ljuo ante. Treca strana, koja nije ni pobednik ni porazeni, a
koja je takodje prisutna u odredbi "medjunarodni", nema zapravo pravo da sudi - ni
porazenom. (Ona doduse moze lesinarski da se pridruzi izvrsavanju kazne u funkciji
ucestvovanja u podeli ratnog plena.) Ali da moze postojati neka medjunarodna instancija koja
bi imala pravo da deli indulgencije ili dozvole za rad ili pobunu u vidu licence za pobedu, to
bi predstavljalo negiranje svake zakonitosti. Naravno, tekuca svetska organizacija (a u svako
vreme je postojala neka takva) moze potpasti (kao sto se uvek iznova desava) pod prevlast
neke nadmocne sile koja svoje ciljeve radi lakse i jeftinije realizacije moze predstaviti kao
svetske ciljeve, i artikulisati i promovisati ih kao vazecu svetsku ideologiju, i onda gaziti
principe i uvoditi presedane; ali to je upravo deo smisla kada se kaze da je takva praksa
politicka makar da se opisuje pravnim ili moralnim terminima.

BORIS B. BRAJOVIC
Filosofski fakultet, Niksic
RAT KAO POLITICKA ETIKA
SAZETAK: Razlika u stepenima stvarnosti slobode, izrazena s jedne strane u periodima mira
koji omogucuju da zakoni mogu funkcionisati, dakle da drzava ima potpunost ovlascenja da
ih sprovodi, i sa druge strane u periodima rata, koji je inkorporiran u samu sustinu drzavnog
uredjenja, ogleda se u narusenju prestabilisane harmonije izmedju dozvoljenih i
sankcionisanih polova jedne jedinstvene slobode. U tom uskom prostoru institucionalizovane
distance moguce je moralno djelovanje kao slobodan covjekov izraz. Jedino u ratu kao
programiranom nasilju dolazi do demisioniranja moralne uloge slobode. U turbulentnosti
ratnih izraza ne napusta se moral, vec upravo sam on iznevjerava kao balast koji se u
neposrednoj izvjesnosti smrti ispusta.
KLJUCNE RIJECI: moral, sloboda, zakon, drzava, krivica, pravda
Iza razmisljanja o smislu i karakteru ratova krije se, gotovo uvijek mitoloska predstava o
neminovnosti njihovog postojanja. Vjerovanja i saznanja da se ratovi stalno dogadjaju u
manjevise ciklicnim intervalima, kao i cinjenica da je rat signum svih vremena i epoha, da je
fenomen istovremen na svim prostorima koji odredjuje ne samo ljudske relacije, tvore
ontolosku sliku rata. O ratu se vise ne misli kao o arhetipskom obrascu vec prije kao o
prototipskoj odrednici. Rat je tako ne samo dio istorijske bastine vec ontoloske, koja odredjuje
nase bivstvovanje na fundamentalan nacin.
Opstecovjecansko zalaganje za mir jeste susti zahtjev protiv rata, globalni koncept koji se
naravno ostvaruje ratnim sredstvima. Intimitet kojim se u blizini izrecenosti tako uspostavlja
sa ratom, nalici odnosu iz Derrida-ine recenice: Apokalipsa da, ali ne jos. Onu distancu, koju
ta misao implicira kao potrebnu za otklon od nuznosti treba da obezbijedi drzava svojim
funkcionisanjem istovremeno transponujucim strah kao vlastiti agens. Rat da - kao alternator
svih bivstvovnih moznosti, kao strah, kao nacelo - ali ne u mojem dvoristu, geslo je modernih
drzava.
Takva politicka etika ni rat ni mir ne razumijeva kao autonomne i intristicne vrijednosti (sto
oni i nijesu, treba li to reci), vec kao manifestne oblike imanentne ljudskom postojanju.
Utoliko je zadatak ovog rada da izlozi sinopsis veze, nuznosti vjerovanja sa nuznoscu
dogadjanja samih ratova koju produkuje svaka drzava kao svoj najuzviseniji cilj. Rat je
zapravo "cista racionalnost", a ratio drzave se misli ratom kao rukovodnim bezbjednosnim
nacelom.
***
Doba u kojem je mir stolovao previse dugo, cinilo se tada, nedopustivo se poigravalo sa nasim
osjecanjima i ubjedjenjima internirajuci ih u nedostojne okvire. Osjecali smo to onako
nejasno, poput hiljada mladjanih Nikolaja Rostova ili spremnih J nger-a, da je potrebno da
polazemo ispit o "Posljednjim stvarima". Znali smo samo da tako vise ne ide, a sto je tacno
trebalo uraditi, ocekivali smo da ce nam objaviti dani koji su pred nama. Objava kao dokaz
osvojene nevinosti, prisustva nabujalom zivotu. Strah je kasnije dolazio, priguseno, kao izraz
posredovanog rata gdje lica ne postoje. Za nas je rat, tako bio poput uspavljujuce tuzne
pjesme koju pjevusite sebi u bradu, eto tako nesto. Kad je strah prestao, to je u stvari bilo
utrnuce slicno pencilinskom soku, pojavio se stid. I sad, dok ovo pisem osjecam stid gomile
povrijedjenih, prevarenih, osramocenih, porazenih. Jesmo li mi zaista takvi? Gdje je ta celicna
volja, nesavladivi duh, junacki glas vodje. Postoji tehnika puta Heiho-a, japanskog ratnickog
staleza, koji se zove "postati neprijatelj" (taki ni naru to iu koto), sto znaci zamisljati da si ti
sam neprijatelj. Veliki ispit koji smo polagali nije bio iz svjetske istorije, vec samo jedan
kratki solilokvijum. Postali smo neprijatelji sami sebi a da nijesmo sigurni da smo ikada prije
toga ugledali lice prijatelja. Ali, sta smo mogli znati o ratu onako dugobradi ili sasvim
kantovski, licno: Sta mogu da znam (o ratu)?; i ko je trebao o tome da me nauci. Moralna
relevancija sasvim udobno se smjestila u prakticno intoniranom tonu pitanja: Sta treba da
cinim (u ratu)? Trece pitanje: Cemu mogu da se nadam (u ratu), vodi do zakljucka da "nesto
(sto odredjuje najvisi moguci cilj) postoji posto treba nesto da se dogodi..."
U recenicama sto slijede pokusacu da odgovorim na pitanje iz tih ratnih dana, koje je gle
cuda, postavio prije mene Levinas: "Da li se moralom iznevjerava"?

Moralna funkcija prava Dogadja se u odredjenim periodima, najcesce ratnim, da drzava


posredstvom tzv. sistemske racionalnosti do te mjere devastira moral, koji joj daje legitimitet
za sprovodjenje zakona, da svako onaj ko je u obaveznosti da mu se povinuje i zatrazi pomoc
biva izdan i prevaren bez sopstvene odgovornosti. Ovdje je izlozena samo skica takvog
"slucaja" bez zakljucka.
Razlika u stepenima stvarnosti slobode, izrazena s jedne strane u periodima mira koji
omogucuju da zakoni mogu funkcionisati, dakle da drzava ima potpunost ovlascenja da ih
sprovodi i sa druge strane u periodima rata koji su takodje inkorporirani u samu sustinu
drzavnog uredjenja , ogleda se u narusenju prestabilisane harmonije izmedju dozvoljene i
sankcionisane slobode. Ukoliko je rijec o institucionalizovanoj slobodi, kapacitet one
normativno ogranicene slobode, polje negativnih prava, indukuje domen stvarne slobode koja
kao takva ima vrijednosnorelevantne parametre. Tako redukovana sloboda djelovanja, licne
akcije od strane drzave neophodna je zarad obezbjedjenja onog preostalog polja slobode.
Zadatak je same drzave da ogranicenje slobode ravnomjerno raspodjeljuje na sve gradjane
preko svojih konstitutivnih utemeljujucih zakona. Granica izmedju te dvije sfere slobode, obje
su stvarne i realne, moraju biti uvijek precizno odredjene i u odgovarajucoj srazmjeri gdje
svako narusavanje njihovog omjera vodi socijalnim i politickim devijacijama. Najradikalniju
devijaciju takvog narusavanja nalazimo u ratu.
Problem je, zapravo u cinjenici da se ne moze kalibrirati omjer izmedju dva dijela jedne iste
slobode, dozvoljene i ogranicene, vec dolazi do pomjeranja cas na ustrb jedne strane, a cas na
ustrb druge. Slicno onom kanceru koji seta kroz krvotok, pa u trenutku njegovog
kratkotrajnog zastoja na odredjenom mjestu pristupa se hirurskoj intervenciji, gdje se
oznaceno mjesto odstranjuje. U velikom broju slucajeva pokaze se da nijeste bili dovoljno
precizni i brzi, i da nijeste odredili pravi "omjer". Kancer vec za vrijeme operacije odseta do
drugog mjesta, pa tako na kraju imate tragicnu situaciju "uspjele operacije" gdje nemate vise
dio tijela, ali imate zato i dalje kancer. Tragedija je sto i u jednom i drugom slucaju, i u ratu i
na hirurskom stolu imate posla sa pravim, zivim ljudima cija su prava, pravo na slobodu i
pravo na adekvatno lijecenje, drasticno naruseni. Ukoliko je u drugom slucaju rijec o
objektivnoj nemogucnosti boljeg medicinskog tretmana, utoliko to nije opravdanje za drzavu i
njenu krivicu u ratu. Slicnosti tu ne prestaju, u oba slucaja vi ne vladate situacijom u kojoj se
nalazite (zajednicka je svakako fizicka patnja). Jedini intencionalni okvir, jeste u takvoj
perspektivi - nepristajanje. Odbijanje bolesnika da se nad njim izvrsi hirurski zahvat, cime ce
rapidno pogorsati svoje zdravstveno stanje, mnogo vise nego da je sloboda neizbora
zrtvovana, i odbijanje ucesnika u ratu da ucestvuju u njemu, cime ce svakako zastititi svoj
zivot od eventualnih ratnih stradanja ili ce doci u stanje tzv. "normativne smrti" gdje ne gubite
zivot ali gubite kao socijalno bice pravo da branite vase pravo na zivot. Abdicirajuci time ne
samo to pravo, nego i korpus mnogih drugih prava vas individualni , personalni imunitet biva
ukinut od strane drzave. To je smisao i Levinas-ove recenice: "Sloboda se ne ostvaruje izvan
socijalnih i politickih ustanova sto joj omogucuju pristup svjezem zraku potrebnom za njen
procvat, za njeno odrzavanje i cak, mozda, za njeno spontano nastajanje". Moze se prigovoriti
da i tako prava o kojima se govori u ratu u razmjerama slobode, su bitno suzena ako ne i
ukinuta, jer rat "lisava vjecite ustanove i obaveze njihove vjecnosti", one odgovornosti koje su
preuzele. Ovdje se moze odgovoriti potvrdno, da osnovne funkcije drzava bivaju ozbiljno
dovedene u pitanje u ratu (najvise teritorijalni suverenitet zakona), a time i vasa sloboda i
bezbjednost koju vam je ona garantovala. Odrican odgovor je isto tako moguc, jer drzava
nikad ne moze da raskine ugovor sa svojim podanicima ma koliko joj bilo suzeno polje
djelovanja (raskid ugovora od strane pojedinaca je moguc zato sto je sustinski razlicit, npr.
nepristajanje), jer takav autodestruktivan mehanizam ne postoji, pa obaveznost vazenja njenih
normi ne prestaje cak i onda kada odredjenog drzavnog uredjenja fakticki nema, sve dok
postoji druga ugovorna strana, pojedinac. Rezime oba odgovora svodio bi se na sljedecu tezu:
da posljedice raskida ugovora pojedinca sa drzavom nisu ekvivaletne konsvekvencama
obrnutog procesa, iako su one veoma teske kao sto cemo pokusati da pokazemo, upravo zato
sto prvi cin nosi moralno razorniju semantiku. Okrepljujuci argument za sve ovo, mozda ima
Popper govoreci "da ne postoji sloboda koju ne garantuje drzava i obrnuto, jedino drzava koju
kontrolisu slobodni gradjani moze uopste da ponudi razumnu bezbjednost."
Nesumnjivo je da drzava jeste ta, koja je alternator svih socijalnih procesa, i da ona i u svojoj
viziji ima i opciju rata kao "samu izvjesnost", (prosto i zato sto ona vrsi pripreme za rat), ali je
isto tako cinjenica da ona ne moze kontrolisati sve aspekte takve jedne pojave kao sto je rat,
sto opet dovodi do opste povrede sloboda koju je ona garantovala. Krucijalno pitanje ovdje
jeste, da li su zla koja rat nosi sa sobom veca ili manja od zala koja ratom treba ukloniti i jos
jasnije od toga, pitanje odgovornosti. Ratovi se desavaju, njih neko izaziva, pokrece, namece
zarad ovih ili onih ciljeva, oni nijesu poput prirodnih katastrofa iznenadni, i to nije racun bez
krcmara, jer ostavlja teske i dugorocne posljedice za koje se mora izpostaviti nekome racun.
Ako se drzava svim svojim socijalnim, drzavotvornim bicem zalaze za mir, pripremajuci se za
eventualnu odbranu toga mira kao neophodnog prostora za svoje ostvarivanje, onda se pitanje
njene odgovornosti moze smjestiti samo u domenu njene volje za prevencijom
nekontrolisanog nasilja kao ratnog izraza, a ne i u domenu uzroka. Smisao samih uzroka rata
nije nesto sto prijeci ostvarivanje drzave u bilo kome pravcu, sugestija glasovite izreke da rat
predstavlja samo nastavljanje politike drugim sredstvima, odnosi se upravo na uzroke rata. Jer
rat kao sukob dva prava nije u vlasti nijedne politike odnosno strane jer bi rat, onda bio
besmislen kao unaprijed odredjen ishod. Ili da lobiram Radbruch-a za nasu stvar koji
pomenutu izreku zasniva u stavu koji otkriva da rat odredjuje politiku u njenoj sustini. To
sustinski odredjuje rat kao temelj na osnovu koga drzave postoje.
Argument o samim uzrocima rata tu nestaje, on je svakako "racunica rata, tj. interes osiguran
silom" , sto zapravo znaci da su ti interesi uvijek konzistentni samim ciljevima drzave. Time
se ne zeli adoptirati drzava in concreto od pravne i realne odgovornosti vec samo ukazati na
problem tzv. moralne rekonverzije. Granica moralnih kompetencija se onda mora neminovno
pomjeriti "dublje" u arhitektoniku samih uzroka. Pitanje je koliko "duboko" treba ici i gdje je
taj initium moralne odgovornosti, nalazi li se on u momentu kolizije odredjenih interesa, u
klaustofobicnim snovima slucajnih prolaznika, u antropologizovanom nagonu za smrt (cime
bi kako primjecuje Habermas nasi ocevi i djedovi bili oslobodjeni krivice ) ili je pak njen
osnov meta-fizicki. Osim apsurdnosti do koje dovodi takav regressus in infinitum postavlja se
i pitanje ko takav sud donosi i ko ga moze legitimizovati (za legalizovanje imamo vec
iskustvo javnih kuca gdje vazi princip ko plati vise uziva vise). Realna identifikacija dala bi
opis medjunarodne zajednice u razlicitim licima, koja i sama ima problema sa moralnim
kredibilitetom. No ostavimo to po strani, problem osim sto je kompleksniji je i specificniji.
Jer ukoliko deskribujete neki rat kao cin agresije vi istovremeno kvalifikujete njegove
pokretace kao moralno infantilne cime preduzimate odgovornost za njih kao odrasli i zreli.
Responzivnost znaci i to da ste sa nekim u relaciji kao i da ta relacija da bi bila odgovorna
mora postojati prije cina moralnog kvalifikovanja, a nikako tek od njega. Tad je plauzibilno
pitati se zasto ta zajednica kao odgovorna nije preduzela nista da sprijeci tu tragicnu situaciju ,
pogotovo zato sto ratovi predstavljaju slozene procese ciji simptomi su dovoljno transparentni
i za takvu kratkovidost kakvu pokazuje tzv. medjunarodna zajednica. Zar niko nije primjetio
pripreme za rat Njemacke, vec od 1934. g. ili anticipirao aneksiju Cehoslovacke, rat u
Kambodzi, Laosu, Vijetnamu, okupaciju Kipra, raspad Jugoslavije... Logican odgovor bi bio
(logican tako znaci isto sto i sinoptican) da je to bila stvar politicke procjene i diskrepancije
interesa. Pravilo nacelne ravnopravnosti svih, negira pravo favorizacije bilo koje strane pa se
istina kao onaj jezicak na vagi koji preteze pojavljuje kao "visak u snazi" (Foucault). Sila koja
emanira znacenje zapravo je slicna argumentu zmije koja guta svoj rep.
I to nas opet vraca na pocetak, s tim sto odgovornost za rat mora biti preciznije adresirana.
Odgovornost mogu preuzeti samo slobodna bica, slobodan narod a biti slobodan znaci "imati
vremena za otklanjanje svog vlastitog pada pod prijetnjom nasilja" . Tako Levinas, izvodi
temporalnost kao bitan momenat same svijesti, sto distancirajuci se spram sadasnjice profilise
slobodu kao akt buducnosti. Ekskluzivitet od takve pozicije svijesti-predvidjenja postoji samo
u granicnoj situaciji, kada zlo uvijek buduce postaje sadasnje sto se postize fizickom patnjom.
I to iz najmanje dva razloga, smatra Levinas: 1) sto je patnja kao senzacija odredjena
nemogucnoscu uzmaka od nje, u nepostojanju mehanizma zastite u samom sebi od samog
sebe i u 2) cinjenici da patnjom slobodno bice okoncava svoju slobodu. Time smo detektovali
neuralgicnu tacku odgovornosti koja se nalazi u onom uskom prostoru cijom demarkacijom
odredjujemo razliku izmedju slobodnog i neslobodnog covjeka. Pretpostavka je da ukoliko
takav proces postoji sposobni smo da ucinimo moralni izbor, a time i da akceptiramo krivicu i
za eventualni zlocin. Nacelno, postoje samo dva mogucna prostora, i to socijalni, kultivisani
ambijent slobode, i licnosni, unutrasnji krajolik odgovornosti.
Analizirajuci odnos drzave prema ratu sugerisali smo da neutvrdjivanje neophodnog
srazmjera izmedju dozvoljenog dijela sloboda i ogranicenog, dovodi do tacke interferencije
cemu je posljedica ozbiljnog krsenja kolektivnih i licnih sloboda. S druge strane, causa
efficiens pojedinca mora se sagledati u svijetlu odgovora na pitanje: Da li je bilo moguce
uciniti moralni izbor. Jedan od mogucih odgovora moze se potraziti u problemu koji
produkuje tzv. sistemska racionalnost. Argument bi u najkracim crtama imao sljedece
premise. Drzava kao garant vrsenja zakona sto pocivaju na vec pominjanom razmjeru
slobode, mora biti u mogucnosti da uvijek zahtijevanu proporcionalnost odrzava u potrebnom
omjeru. U ratnim okolnostima dolazi do znacajnog neidentifikovanog pomjeranja tih granica.
Razlozi za to su multilaterarni: ratne okolnosti, nespremnost drzave, spoljasnje prilike ali ne i
odlucujuci u konacnom bilansu. Rijec je o projektovanoj namjeri sistemske racionalnosti da u
bitno promjenjenim uslovima (ratnim) slijedi pravilo minimizacije rizika i maksimalizaciji
koristi. To zapravo znaci da je drzava slobodna da u toku same igre mijenja pravila premda
igraci za to nijesu bili obavjesteni a kamoli konsultovani. Tako u ratu dolazi do hotimicne
konverzije pozicija dozvoljene i ogranicene slobode. Taj transfer je zapravo vec ranije
ugovoren od strane drzave, njenim pripremama za rat kao preduslovima mira, samo sto je za
takav angazman postojao opsti konsenzus. Hereditarnost rata ogleda se u cinjenici da je
cjelokupan korpus ogranicenih sloboda implementiran u samo bice rata tacnije, one su sam rat
- instrumentalizovano nasilje. Tu genotipsku strukturu rata lako je prepoznati u nasiljima,
ubistvima, silovanjima i u paralelizmu sofisticiranih elemenata visoke tehnologije. Sva ona
imaju svoje mjesto u Pandorinoj kutiji koju zatvorenom drze zakoni jedne drzave. Ukoliko,
pak drzava kao sto velika vecina drzava u svijetu rade, instrumentalizuje sadrzaj kutije kao
sredstva pomocu koga ce doci do cilja - mira, sto je pretpostavka za njeno funkcionisanje doci
cemo do jednog zahtjevnog paroksizma koji svima bez izuzetaka namece odgovornost za
pocinjene i nepocinjene prekrsaje. Odgovornost nije na pojedincu vec na citavoj zajednici,
ako vec odgovornosti ima glasio bi taj stav. Tesko da bi i jedna eticka teorija mogla prihvatiti
ovakvu formulaciju, njeni vrijednosni nomenklatori uvijek ce prije ukazati na odgovornost
pojedinca za izbijanje rata i njegovo ponasanje u njemu. Cuveni Nirnberski procesi su kao
postulati medjunarodnih odnosa u ovoj oblasti, znacajni po tome sto su uspostavili princip
odgovornosti pojedinca za ratne zlocine. "Pravo-pitanje" pred ovim sudom je bilo: "Da li je
moralni izbor bio moguc?" Najrelevantniji pravni izraz toga je iznijet u clanu 4.
Medjunarodne sudske komisije iz 1950. godine koji glasi: "Cinjenica da osoba djeluje prema
naredjenjima vlade ili pretpostavljenih ne oslobadja je odgovornosti prema medjunarodnom
pravu, jer je bilo moguce uciniti moralni izbor".
Moralna dilemicnost nije, svakako stvar formalnog prava vec stepen stvarne slobode, koje
nema bez "nesto moci" pise Merleau-Ponty. Sloboda, nastavlja on, nije s one strane svijeta,
nego u kontaktu sa njim. Prvotnije pitanje od: "Da li je moralni izbor bio moguc?" trebalo bi
biti: "Da li je mogucno uvijek moralno opravdati?". Ukoliko je vec receni prostor slobode
redukovan do granice gdje mehanizam savjesti (conscientia - zajednicko znanje) ne moze
djelovati, tj. nema mogucnosti za moralnu akciju, onda bi odgovor bio potvrdan - u takvim
situacijama to je uvijek relevantno za vrijednosni sud. Polje slobode se tako pokazuje kao
teren odsudne bitke, gdje svi argumenti mogu biti skrseni ili slavodobitno priznati."
"Ja se uopste ne bojim, tigrova, ali uzasavam se promaje. Zar nemate neki zaklon?" - upitala
je ruza malog princa.
Drzava koja produkuje sistemsku racionalnost pomenutog tipa u ratnim situacijama oslobadja
se preuzetih relacija zarad "visih ciljeva". Jezicka refleksija takvog stava je univerzalna i ona
inaugurise jednu bezlicnu nuznost, dokaz su iskazi tipa: "Takva su vremena bila, nije se
moglo drugacije". Rat je ireverzibilan proces u smislu sto uspostavlja novo pravo ali, i novu
klasu ljudi (pa makar bili oni i pobjednici) prevarenih, ponizenih i osramocenih, i to ne od
strane protivnika vec od sopstvenih institucija i pojedinaca. To sto ce prezivjelima "pravedno
valorizovati" sve strepnje, strah, muku nije previse utjesno, zato sto postoji mnogo veci broj
onih kojima takva satisfakcija dolazi prekasno. Njima ostaje Veliki sud istorije, kao utjesna
nagrada koje bi se rado odrekli ali i za taj cin bivaju uskraceni. "Da li i pojedinacna bica
prepustaju svoju istinu necem sto je Sve, u kojem nestaje njihova izvanjskost?" (Levinas).
Nasilje, smatra on, svoju ostrinu ne pokazuje toliko u "povredjivanju i unistavanju koliko u
prekidanju kontinuiteta licnosti". Taj prekid je u cinjenici, nastavlja da se sami ucesnici rata
"prisiljavaju da izdaju ne samo obaveze nego i svoju vlastitu supstanciju, u prisiljavanju da
vrse cine koji unistavaju svaku mogucnost cina".
Postoji li pravedan rat?
U drugoj pastirskoj poslanici Timoteju apostol Pavle navjescujuci svoj skori zemaljski
odlazak, u smirenosti rastanka, izgovara: "Dobar rat ratovah, trku svrsih, vjeru odrzah" (2
Tim. 4,7). Ovaj sinopticni zivotni stav, osim sto ukazuje na nepokolebljivost i postojanost
vjere samog apostola interesantan je i zbog cinjenice da rat moze biti vrijednosno pozitivno
ocjenjen. Da tu rat nema znacenje nekog provizornog izraza, pokazuje sam apostol
neposredno prije toga: "Ako se koji i bori ne dobija vijenac, ako se ne bori po pravilu." Svu
nasilnost, mucnost samog rata apostol itekako osjeca, spominjuci kovaca po imenu
Aleksandar koji mu mnogo zla ucini, zato opominje: "Ti se dakle zlopati kao dobar vojnik
Isusa Hrista". Doktrinu o pravednom ratu bastinimo, svakako u tradiciji hriscanskog ucenja,
ali pravo na ocinstvo s punim pravom zahtjeva i Heraklit. Pogotovo sto ocinski kolegijalno
izjavljuje: "Rat je otac svih i kralj svih, i on jedne izbaci na vidjelo kao bogove, a druge kao
ljude: jedne ucini robovima, a druge slobodnima". Ta "dijalekticka napregnutost" koja se
pokazuje kao bivstvovni proces temeljna je odrednica njegovog cjelokupnog ucenja.
Polemicka bit rata koja je primjerena univerzalnom toku stvari, gdje smrt jedne stihije
oznacava zivot druge, otkriva u biti samo nacelnu ravnopravnost svih stvari. A samo nasilje,
da se vratimo za kratko Levinas-u, postuje volju svih podjednako. Nacelo unitas opositorum
izrazeno u determinisucem stavu: "Sve jeste Jedno", utire put vladavini Logosa. Heraklit je
izjavio, zapisao je Sekst-Empirije, da je Logos sudija istine, njen osnovni kriterijum. Sa
kompetencija logosa kao vrhovne instance odlucivanja moze se reci: "Valja znati da je rat
opsti i da je pravda - zavada, i da sve biva na osnovu zavade, i da takvo treba da bude" - i
pravda i sukob tu su izmoreni "osjecanjem besciljnosti" koja ih nagriza u harmonicnoj
logocentricnoj zajednici. Nista se ne moze sustinski promjeniti, jer sustinski je sudbinski pa je
"ishod svakog rata uvijek pravedan". Tako relativizovanje vrijednosti daje za pravo logosu da
simulirani sukob prikaze kao stvarni i da ga uvijek moralno opravda, ali i da mu oduzme svu
privlacnu snagu apologetskog govora na koji smo zeljeli da se pozovemo. Upornu tacku
oslonca moramo traziti u sferi religijskog jer samo tamo mozemo dobiti blagoslov koji je tako
potreban. U ovoj kontraverzi koju zelimo rijesiti postoji nekoliko bitnih razloga koji prijece
da religijski argument, ma kako valjan bio, upotrijebimo za nasa razmisljanja. To izricito kaze
i apostol Pavle: "Nijedan se vojnik ne uplice u poslove obicnog zivota, da bi ugodio vojvodi"
(2. Tim. 2,3). Konstitutivni elementi moralne slike rata, njegov cilj i ishod tesko da ce u
religijskoj perspektivi ikad imati potrebnu izvjesnost na koju se autoritativno mozemo
pozvati. Ovdje se takodje radi i o razlicitim vrijednosnim sistemima, aksioloskom i
eshatoloskom. Da je u pitanju svodjenje samo na ocevidne istine, ovdje se prepustam Levinas-
u do kraja, eshatologija bi davno prihvatila, "ontologiju totaliteta tek poteklog iz rata", ali
izvjesnost i ocevidnost na koju ona smjera nalazi se negdje drugdje. Nimalo slicna
univerzalnosti morala zasnovanog na politici ocrtavajuci vitalitet sopstvene zelje eshatologija
ostvaruje relacionu komunikatibilnost i u strahotama rata, ili upravo tu. Gdje odstupaju sve
"vjecite ustanove" kad prijece samo predocenje, sugerisuci provizornost njihove obaveznosti.
Mir koji nastaje iz rata, rekli smo vec, onim otudjenim bicima ne vraca njihov izgubljeni
identitet upravo zato sto nema moci da to ucini, jer tu je potrebna "jedna prvotna i izvorna
relacija sa bitkom". Eshatoloski sud se pokazuje kao sud o svim trenucima u vremenu gdje
nista ne biva zaboravljeno i gdje sve dobiva svoje puno znacenje. Nasilje ce ostati i poslije
svakog argumenta u onom otvorenom prostoru slobode sto je i izazov bica u njihovoj punoj
odgovornosti, u govoru licnosti cijom se sposobnoscu za rijec stvara mir.
"Milionima godina cvece stvara trnje. Milionima godina ovce ipak jedu cvece. Zar nije
ozbiljno ako pokusamo da shvatimo zasto se cvece toliko trudi da stvori trnje koje nicemu ne
sluzi. Zar nije vazan rat izmedju ovaca i cveca?"
Antoine de Sant-Exupery, "Mali princ"

Mr. PETAR BOJANIC


Beograd
DVA LICA JEDNE ISTE MEDALJE, ALI...
Carl Schmitt i Norberto Bobbio; prepiska
SAZETAK:Prepiska koja je nedavno objavljena, naravno, zahvaljujuci profesoru Piet
Tommissen-u, omogucuje da se uopste govori i razumeva odnos, razlika ili blizina ova dva
evropska pravnika. Zajednicka ljubav prema Thomas Hobbes-u, Schmitt-ova ljubaznost
prema nepoznatom italijanskom pravniku 1937. godine kada ga Bobbio posecuje, Schmitt-
ova ceznja za novim kontaktima posle 1947. g. i nepresusna potreba za knjigama kao
posledica zala za oduzetom bibliotekom od strane Saveznika, Bobbio-vo vrlo uzdrzano i retko
oslanjanje na ideje nemackoga pravnika u svojim radovima - sve to ne bi bilo dovoljno da
njihova imena stoje u zaglavlju neke ozbiljne studije. Ipak, prepiska koja se desila, i pre svega
prepiska koja je objavljena, za zivota jednoga od njenih aktera, ostavlja mogucnost
propitivanja i razmisljanja na tragovima jednog spolja gledano vrlo uspelog susreta.
KLJUCNE RIJECI: prijateljstvo, susret iz 1937., Thomas Hobbes, idealna teorija
prava/hriscanski tradicionalizam, izostajanje/visak, distanciranje, upravljanje prosloscu
Rat je figura koja spaja imena ova dva pravnika i filozofa. Rat ciji su bili svedoci, rat koji je
bio osnova njihovog rada, rat u cijem se kontekstu i desio njihov susret i posleratna prepiska.
Na ovom mestu moja namera nije da objasnim shvatanje rata i mira, prava i sile, politike i
drzave, koje su oni u njihovim brojnim tekstovima svedocili. Nije mi cilj ni da uporedim
osnovnu razliku izmedju njih: Schmitt-ov pokusaj obnavljanja hriscanskog unutar pravne i
politicke teorije uperen protiv raznih "neutralista, pacifista..." Bobbio-ov "militantni
pacifizam" u borbi za demokratiju a protiv "naseg glavnog zajednickog neprijatelja - nase
iracionalnosti". Vaznije od svega toga jeste otkriti njihovu razliku i blizinu u susretu, u
sprijateljavanju, u zajednickom ali kratkotrajnom opitovanju njihovoh sudbina i odnosa prema
uciteljima i prethodnicima. Nazalost, svedocenja o ratu u senci su jos jednog rata, nasega rata,
koji traje i koji i dalje jeste. Ipak, mera naseg istinskog svedocenja moze odista da racuna
samo na to da ce da iskupi bivse i buduce mrtve. Jedna od svrha filozofije, od Sokrata i od
Hrista, mozda je u smislu za preciznost, za precizno umiranje, cime bi smrt mogla da se
izbrise i sunovrati. Da se saceka i pobedi. U tom smislu, misljenje rata, kao umnozavanja
smrti, jeste zadatak koji jedino moze namiriti vojske i narode.
*
Upravo prepiska koja je nedavno objavljena, naravno, zahvaljujuci profesoru Piet
Tommissen-u, omogucuje da se uopste govori i razumeva odnos, razlika ili blizina ova dva
evropska pravnika. Zajednicka ljubav prema Thomas Hobbes-u, Schmitt-ova ljubaznost
prema nepoznatom italijanskom pravniku 1937. godine kada ga Bobbio posecuje, Schmitt-
ova ceznja za novim kontaktima posle 1947. g. i nepresusna potreba za knjigama kao
posledica zala za oduzetom bibliotekom od strane Saveznika, Bobbio-vo vrlo uzdrzano i retko
oslanjanje na ideje nemackoga pravnika u svojim radovima - sve to ne bi bilo dovoljno da
njihova imena stoje u zaglavlju neke ozbiljne studije. Ipak, prepiska koja se desila, i pre svega
prepiska koja je objavljena za zivota jednoga od njenih aktera, ostavlja mogucnost
propitivanja i razmisljanja na tragovima jednog spolja gledano vrlo uspelog susreta. Makar
jedna strana u ovoj prepisci, sagledavajuci kontekst i nevolje protiv kojih je trebala da se bori
i koje je trebala da pobedi, ostala je bezrezervna u iskazivanju svoga prijateljstva i svoje dobre
volje. Ako se uzme u obzir tezina koju Schmitt pridaje reci prijatelj, ako se uporede Schmitt-
ovi "Dnevnici" za pojedine dane kada on upucuje svoja pisma Bobbio-u i uopste atmosfera
koja u ovim zabeleskama vlada, potom oslovljavanja i citave konvencionalne pasaze koje
Schmitt preuzima od Bobbio-a ("Illustre professore", "Caro professore" itd.) usled svoje
nesigurnosti i pazljivosti prema sagovorniku, - sigurno je da Schmitt niti u jednom trenutku ne
sumnja u dobre namere italijanskog pravnika i filozofa. Schmitt je neobicno prisan od svog
prvog pisma koje upucuje iz Pletnberga (iz Britanske zone) 15. 12. 1948, u periodu kada jos
uvek ne objavljuje ni anonimno a svu postu prima na adresu Armin Mohler-a. Vec u drugom
pismu od 30. 1. 1949. Bobbio-u prezentira sve sta mu se desilo posle avanture sa Rusima i
njegova tri boravka im Bauche des Lavianthan (r. 54). Posto je pronasao refugium za sebe i
svoju porodicu, posto se stabilizovao u tisini Vestfalena, misao Hobbes-a je ono sto ga
zaokuplja i sto uporno zeli da podeli sa Norberto Bobbio-m. Naravno, Bobbio nije jedini sa
kojime ovu svoju ljubav tih godina deli. Medjutim, on je poseban jer pripada kulturi koja nije
nemacka i jer predstavlja pokusaj Schmitt-ovog obnavljanja kontakta sa inostranstvom a
posebno sa nekada vrlo bliskom Italijom. U tom smislu je prva polovina prepiske i posvecena
ljubaznim razmenama misljenja oko Bobbio-vog izdanja Hobbes-a, razmenama knjiga,
adresa, povremenim nesporazumima i pikanterijama oko Hobbes-a.
Da vidimo drugu stranu, stranu Norberto Bobbio-a, koji je konacno glavni "krivac" sto je ova
prepiska objavljena. Jednostavno, onaj koji je ziv, koji sam raspolaze pismima i moze da ih
tumaci i razjasni naknadno, za nas bi trebao da bude posebno interesantan. Ipak, mislim da
onaj koji jeste ziv cini unutar ove prepiske, ovog objavljivanja svojih i Schmitt-ovih pisama,
jednu dodatnu smrt onome koji je vec od pre mrtav. Naime, posto bi jedna od karakteristika
pisanja pisama bila neposrednost i izostajanje duplikata istih, makar u vremenu u kome je ova
prepiska nastajala, uvek je u prednosti onaj koji pisma poseduje, koji ih dobija. Na zalost, u
ovoj prepisci upadljivo ima vise Bobbio-a od Schmitt-a. Naravno, broj pisama, 11 prema 9
Schmitt-ovih to ne pokazuje, ali ono sto jeste sporno jeste drugi deo prepiske koji je za nas
mnogo vazniji i u kome dominira italijanski pravnik. Od sestog Bobbio-vog pisma od 23. 7.
1949. (r. 66) do desetog od 27. 12. 1953. (r. 71) postoji samo jedno pismo Schmitt-a od 20. 1.
1951. (r. 68). Tamo gde se nazire otvoreni sukob, jer se Bobbio vrlo ostro distancira od
Schmitt-a u drugoj polovini prepiske, izostaju odgovori nemackog pravnika. Interesantno je
da sva pisma Bobbio-a iz ovog perioda jesu cesto zakasneli odgovori na Schmitt-ove posiljke.
Upravo ovo izostajanje Schmitt-a, ovaj visak Bobbio-a na onim najvaznijim mestima
prepiske, ukazuje da je italijanski pravnik, cini mi se vrlo vesto, upravljao svojom prosloscu a
time i svojom sadasnjom slikom u javnosti. Posto nam se Bobbio tako sam nudi, posto su
njegovi stavovi u centru paznje, onda bi bilo vazno razmatrati strategije i "strategije" koje
pokrecu njegovu ruku, ne bi li onda posredno dosli do Carl Schmitt-a. Da vidimo sta je to
radio u vezi sa "slucajem Schmitt"? Sta uopste Bobbio ima sa Schmitt-om?
Jedan nedavno objavljeni laureatski govor Bobbio-a moze da bude dobar putokaz. Izmedju
ostalog, italijanski pravnik u njemu kaze da ono sto ga je oduvek zanimalo jesu demokratija,
mir i ljudska prava, kao temelji jedne "idealne opste teorije prava". Ova terija bi, dakle,
trebala da uklopi ova tri elementa, i to na jedan poseban nacin. Bobbio na primeru mira daje i
recept kako bi sve to moglo da bude usaglaseno. Stvar je u "stabilnom miru koji nece imati rat
za svoju alternativu". Stvar je u "analitickom" postupku koji Bobbio na mnogo mesta
ispoveda, koji se sastoji prvo u razdvajanju, deljenju svega na dve suprotnosti, podjednakih
vrednosti i mogucnosti, da bi potom utopijski i idealni nalog stupio na scenu. Skok bi se
sastojao u potpuno apstraktnom nalogu i vrednovanju koji bi imao za cilj da unisti suprotnost
pozitivnom clanu dijade - ratu, diktaturi, desnici, sili... U kojoj meri je ova operacija
intonirana licnim stavom, licnom zeljom, koja nema nikakvo naucno utemeljenje, koja se krije
retorikom "naucnosti" i "analiticnosti" ili retorikom "pravde i jednakosti", govori zavrsni
Bobbio-ev stav. Naime, na kraju govora Bobbio pojasnjava svoje demokratsko pravilo
komunikacije, kao "prvo razumeti pa onda diskutovati, pa diskutovati pre nego osuditi". I
onda dodaje: "Mrzim fanatike svim srcem svojim" (detest i fanatici con tutta l'anima). Ipak
postoje i uvek ce postojati oni sa kojima se ne moze, sa kojima Bobbio ne moze. Ova
iznenadna militantnost Bobbio-a, ovaj licni ton koji on u mnogim svojim knjigama koristi ,
znatno umanjuje sanse da, na primer, mir nema svoju alternaciju u ratu ili komunikacija u
ekskomunikciji. Na ovome mestu bi Bobbio-va teorija iznenada dobijala svoje utemeljenje u
realnosti, ponestajalo bi licno i utopijsko itd. Ali fanatizam, fanatici i sve izvedenice iz ove
figure, za Bobbio-a a i za mnoge druge, imaju opet posebno znacenje, koje je mnogo suzenije
i privatnije od uobicajenog. Fanatizam i problem Donoso Cortes-a je mesto na kome prepiska
sa Schmitt-om krece u jednom drugom smeru. Fanatik je figura koja je pripisana i Schmitt- u.
Fanatizam je za Bobbio-a izgleda stvar teorije, ali bolje jedne posebne vrste teoreticara, ciju je
tradiciju on vrlo precizno naznacio.
Ali vratimo se na sam pocetak Bobbio-ve avanture, na letnji raspust 1937. godine, na Berlin...
Pitanje je sta uopste trazi mladi italijanski pravnik kod Carl Schmitt-a? Ili bolje, sta trazi
italijanski pravnik koji ce postati kasnije Norberto Bobbio? Posto o tome javno nije nikada
pre polagao racune, da vidimo kako danas Bobbio ovo razjasnjava. Iako je primetno da je u
samoj prepisci Bobbio na momente zatecen, pritisnut ljubaznim molbama Schmitt-a, kojima
se iz pisma u pismo sve vise odupire, nesumnjivo je da prepiske ne bi ni bilo da nije bilo
susreta iz 1937. godine. Na danasnje pitanje o svom odlasku kod Schmitt-a, svi Bobbio-vi
odgovori se svode na jedan: "Ne secam se". Verovatno bi odgovor za ona pisma Schmitt-ova
koja nedostaju bio identican: "Ne secam se", "Izgubio sam ih", "Nisu ni postojala". Ipak
vestina Bobbio-va pre ukazuje na strategiju precutkivanja nego na strategiju demencije.
Dakle, Bobbio je isto provodio u Lajpcigu spremajuci tekst o Max Scheller-u, otisao je kod
profesora Sombart Hartmann-a za koje je imao lettere di presentazione, sa njima vodio kratke
konvencionalne razgovore, i onda se desio sa Schmitt-om drugi razgovor, vecera u
porodicnom krugu, igranje sa decom u basti itd. Odatle i pocinje Bobbio-vo "Ne secam se".
Da li ga je profesor Emge predstavio Schmitt-u, sta su pricali, zasto je dosao - sve je to ostalo
neizvesno. Izvesno je da se susret zbio 10. 10. 1937. godine ali sve ostalo, pocev od Nemacke
tih godina i atmosfere u Berlinu, Bobbio je sakrio, pozivajuci se ponovo na svoje licne
slabosti i probleme - na tadasnji dugi period samoce u njegovom zivotu. Bobbio se ne seca ni
utiska kakvog je na njega ostavilo prvo pismo Schmitt-ovo iz 1948. godine. Ipak, ni
blagonaklonost Antonio Gnoli-a, koji intervjuise Bobbio-a, ne moze sakriti cinjenicu da je
Bobbio i tada poznavao Schmitt-ovu delatnost, pogotovu iz 1935. i 1936., kongres u Rimu,
objavljivanje Schmitt-a u fasistickim casopisima tadasnje Italije itd. Bobbio ce medjutim
veoma efektno umeti da zastiti svoju avanturu iz 1937. godine i svoja lutanja i tadasnje
rastrzanosti recima da "fasisticka doktrina nije imala nista sa pravnom mislju Schmitt-a".
Naravno, to je istina, konacno nemilost Schmitt-ova i u Nemackoj vec je otpocela, ali sporno
je to Bobbio-vo kasnije, isuvise lako preuzimanje uloge pobednika i nosioca novog
utopistickog koncepta. Nije samo "Schmitt bio jedan od protagonista te tragicne istorije" kao
sto kaze Bobbio, imajuci u vidu kasniji rat i sve sto ce se desiti, vec zasigurno i sam Bobbio.
Ili, obratno, sve se desava izvan njih, samo ce hapsenja i ispitivanja Schmitt-a proizvesti
naknadno u protagonistu koji je izgubio, i za razliku od Bobbio-a, pravnika koji mora da
provodi svoj zivot u tisini i izvan katedre. U tom smislu, i pored ljubaznosti Bobbio-a, kao i
njegovo pismo od 20. 02. 1949. godine posle citanja "Ex captivate salus", jeste blagi poziv
Schmitt-u na odgovornost (r. 56-57). "Dubok autobiografski "pathos" deluje u toj meri na
Bobbio-a da se on dvoumi. "U sred svih tih rusevina ima li drugog puta od tisine?" ili je tisina
samo jedan trenutak da se u svest vratite mirniji i nastavite Vas rad." Naravno, bilo je pitanje
kada ce Bobbio izgubiti strpljenje, kada ce prestati da saucestvuje u sudbini svoga kolege, i
kada ce poceti da se distancira od Schmitt-a. Pismo od 10. 12. 1950. kome prethodi Bobbio-
vo citanje "Donoso Cortes"-a i ponovno iscitavanje Schmitt-ovog "Dnevnika", presudno je za
obrat i odvise mirni ton prepiske . Sa bezbroj ograda i sa velikom retorikom opreznosti,
Bobbio ce uspeti da izrekne svoje nezadovoljstvo i neslaganje sa Schmitt-om. Na kraju pisma
ce istaci da su sve primedbe izrecene u prilog zelji da se prepiska nastavi, da se nastavlja
Bobbio-vo divljenje Schmitt-u i njegovim knjigama, da je i dalje prisutna zelja da se evocira
putem prepiske secanje na daleki susret od pre 15 godina. Istina, sam zavrsetak pisma, koji
Bobbio podvlaci, ukazuje da je ucinjen napor ka distanciranju: "danas se oseca vise nego
ikada potreba da se udje u dijalog, dok jos jedanput ne bude suvise kasno" (r. 68). Sukob je
sada otvoren, Bobbio je najavio da je on tek sada u dijalogu, da stvar moze da otpocne. Ipak,
nije jasno, sta to ponovo moze okasniti, ili sta se moze desiti ako se zaobidje dijalog i forma
dijaloga na kakvu misli Bobbio? Ocigledno je da je Schmitt ponovo prinudjen da odgovara i
razgovara, na nacin koji mu diktira sagovornik. Nije bilo pitanje dijaloga i Bobbio-a i desilo
se to sto se desilo. Sada, posto je Bobbio osetio razliku, nesvodivu razliku, treba da se
diskutuje. (Po onoj podeli Bobbio-a, treba da sledi dalje osuda, pa mrznja, i na kraju ce pisma
isceznuti, jer je stvar otisla predaleko). Sta je onda izrekao Bobbio u ovom pismu? Kao i
danas, i pre 36 godina, pocelo je klasifikovanje i diskvalifikovanje. Iako hvali Schmitt-ovu
knjigu o "Donoso"-u, Bobbio kaze da nema simpatije za tog Spanca, "jer je Spanac i jer je
reakcionarni teolog, kojih smo mi u Italiji siti jer samo osudjuju modernu misao i tehniku, ne
cinivsi nista da poprave svet..." (r.67). Krajnje uproscavanje Bobbio sada primenjuje i na
Schmitt-ove dnevnicke beleske. Osnovna zamerka Schmitt-u svodi se na Schmitt-ovo zaljenje
za unistenom Evropom gde "su svi zrtve, i pobednici i pobedjeni". Optimizam Bobbio-a je
zasnovan na potrebi da se katastrofa Evrope razumeva kao rodjenje necega novog, suprotno
od stava da se u svemu vidi kraj. Bobbio poziva na borbu za pravdu i pravo kao nas sledeci
zadatak. Pokretac ove borbe su siromasni i ugnjeteni, kolonijalni narodi "koji se protive
masakrima koji nad njima traju cetiri veka, a da iste blagosiljaju Donoso i teolozi kao on" p.
68). Dalje Bobbio nastavlja: "Nisam marksista a jos manje komunista. Divljenje za pisce
prosvetitelje naucilo me je da se branim od zavodljivosti fanatizma. Dok sledeci Marx-a
vidim narode koji poseduju "glad za pravdom", iza teologa kao sto je Donoso vidim samo
mocnike koji su gladni za uvek vecom moci". Niti jedan mirni i ljubazni odgovor Schmitt-a u
pismu od 20. 1. 1951. nije smirio Bobbio- vo iznenadno formiranje distance. U njemu Schmitt
kaze da je dobro razumeo Bobbio-vo pismo, da je pisao knjigu o Donoso-u upravo jer se stvar
slobode nalazi pred opasnom pretnjom, i kada se sam najvise pribojava fanatizma, te se stoga
uvek nanovo vraca Donoso-u. Uz poziv da dodje u Nemacku na proslavu godisnjice rodjenja
Hobbes-a, Schmitt Bobbio-u ukazuje da to sto je italijanski pravnik stampao Tomasa Hobbes-
a, jednako moze znaciti i da je on sam reakcionar (r. 69). Nadalje slede pisma u kojima se
Bobbio konacno razracunava sa Schmitt- om. Bobbio se oseca prozvanim da razjasni svoj
odnos prema Hobbes-u, da pobroji sta je za njega vazno, i da ukaze da za nas danas nisu
vazne Hobbes-ove dijagnoze, da ne treba da ih proslavljamo, vec da iznalazimo nasa
sopstvena resenja, smatrajuci "Leviatan" samo za jedan model. U tom smislu se prema
Hobbes-u treba odnositi sto vise kriticki. Konacno i Hobbes i Machiavelli sa svojom
izuzetnom lucidnoscu, ne iskljucuju idealni plan (Un programma ideale). Realnost koju
obrazlazu, vodi ka idealnoj normi. "Oni nisu samo otvorili oci ljudima, vec su isto tako
pretendovali da uzdignu njihove gospodare. Zbog toga, uprkos velikom divljenju za njihov
um, ne mozemo prihvatiti njihov putokaz." (r. 71). Stavovi koje Bobbio izlaze ne izgledaju
kao poziv na dijalog i na diskusiju. Cini se da je Bobbio-va preterana potreba za
konfrontacijom, koja je u najmanju ruku bezrazlozna i u ovoj, posve mirnoj prepisci,
neumesna, - uslovila da prepiska ubrzo bude i prekinuta. Kao da je Bobbio prebrzo skliznuo u
ostra presudjivanja i vrednovanja. Mislim da nas je Bobbio svojim preterivanjima lisio onih
plodova dijaloga, na koje se i sam cesto poziva. Ipak, da vidimo reperkusije ovakve strategije
i ovakvog nacina pisanja. Da vidimo da li ovakav postupak donosi ikakvu korist za aktere koji
ga upotrebljavaju ili koji su prinudjeni da ga upotrebljavaju ili izbegavaju. Cinjenica je da je
prepiska prekinuta, i mozda da je za Bobbio-a to logican razvoj stvari. Sigurno je, isto tako,
da onaj koji je proglasen za fanatika, ili makar naslednika tradicionalnog fanatizma, ni malo
nije bio fanatican. Nasuprot, osuda i mrznja Bobbio-a na kraju je kulminirala. Posto se kod
Bobbio-a neprestano mesaju ova dva nivoa, kontemplativni i onaj prakticni, angazovani,
uvidecemo da ova zbrka ne donosi nista ni u polju istine niti u polju prakse, do koje je
Bobbio-u sigurno nesto vise stalo. Ona je medjutim pogodna za beskrajne i prebrze zurnalne
polemike cija je karakteristika da se vrlo brzo okoncavaju. Takodje, ova pretenciozna zbrka
moze napraviti od vas mozda, dozivotnog poslanika ili cak, ime, telo, aktivistu, partizana -
ime Norberto Bobbio. Kao i u nekim svojim drugim knjigama, Bobbio ima preteranu potrebu
da razlikuje, da razdvaja, da od stvarnosti pravi crno-belu projekciju, da teoreticare deli i gura
u fioke, da unutar teorije pravi lazno uproscene podele, da redukuje i svrstava. Ova
prosvetiteljska udzbenicka logika, vrlo striktna i neprecizna, vrlo lako biva dovedena u
pitanje, i naprosto prevazidjena zivotom, praksom ili obicnim ozbiljnim citanjem. Kao u
slucaju Schmitt-a, Bobbio pravi medalje koje poseduju dva lika, dva suprotna lika i
medjusobno iskljucujuca. Medjutim ovakva analitika, a to je sav doprinos Bobbio-a istini i
teoriji, sluzi da bi se na osnovu nje, arbitriralo, vrednovalo i presudilo u korist jedne od njih.
Ipak, ko presudjuje? Onaj ko zeli da izadje iz svojih knjiga, iz teorije, koji se angazuje, koji bi
da popravlja svet. Parole lako izrode osude, medalja sa dva komplementarna lika biva
pocepana na dve razlicite, gde samo jedna ima poledjinu, i zbog toga je valja iskljuciti. Ono
sto preostaje jeste idealni plan, idealni program na jednoj, i fanatizam na drugoj strani.
"Odbrana od zavodljivog fanatizma" moze tako biti i obicna odbrana od zavodljive realnosti.
Odbrana od reakcionarnog, jeste odbrana od teorije i tekstova koji ne zastarevaju jer se uvek
ticu realnosti. Parole kao sto su "popravljanje sveta", "borba za pravdu", "nasa sopstvena
resenja", "vise kritike", - razlicite su varijacije jednog idealnog koncepta, idealne norme ili
idealne teorije prava. Istina, ovaj idealni potencijal ili potencijal ideje, idealnog, odista moze
da bude neka vrsta nadzornika sveta i realnosti. "Vise prava, pravde i mira" - kao regulativni
princip sveta, Bobbio mora znati, uopste nije sporan. Konacno, niti jedan iz tradicije
"fanatika" koje je Bobbio nabrojao nije bio protiv ovoga ideala. Zbrka nastaje, kada ovaj
idealni plan, idealna norma, idealna teorija, nastupa kao regulativna unutar teorijskog polja,
transponujuci tako unutar borbe ideja - jednu ispraznjenu ideju nadzora ili ideju kao takvu.
Jednostavno, sve nasuprot njoj tada postaje fanatizam. Ovaj visak ljudskog, visak angazmana
u polju teorije dovodi do eksomuniciranja i Bobbio-ve mrznje. Fanatican postaje zapravo sam
pogon idealnog koji proizvodi ime fanatizam nasuprot sebi.
Isto tako, siromastvo i zbrka ce nastati ako se citavo teorijsko polje svede na cuvara idealne
norme ili idealne regulativne ideje. Cini se da je ovo jedna od osnovnih intencija Bobbio-a, i
jedino validno razresenje konflikta izmedju kontemplativnog i angazovanog. Tako se
uverljivost i snaga ove pozicije postavlja uvek izmedju.
Vratimo se na trenutak prakticnim reperkusijama ovakve tekstualne prakse. Mislim da je licni
angazman Bobbio-a uvek odvracao od propitivanja u kojoj meri upravo ona tradicija fanatika
doprinosi opstem miru vise od pukih parola - teorija koje neprestano propovedaju jednakost,
mir i ljudska prava. Konacno, svako Bobbio-vo dublje upustanje u teoriju, sa idealnim
instrumentima kojima se hvali, donosi porazne rezultate i duboko je licno. Ja kod Marx-a ne
vidim samo one koji su gladni pravde, niti pak kod Donoso-a one druge. Stvari su
komplikovanije, i uvek mogu biti suprotne.
Posto je prepiska prekinuta, posto je Bobbio uspeo da napravi svoju poznatu distancu, desilo
se nesto sto verovatno italijanski pravnik nije ocekivao. Schmitt se desio upravo na onom
mestu u ime kojeg je Bobbio, cini se, i prestao da komunicira. Radi se o Italijanskoj Levici.
Ovoga puta je Bobbio mnogo ostrije zeleo da umanji Schmitt-ov znacaj za italijanske
komuniste i za teoriju levice, smatrajuci da je kriza marksizma uslovila ovaj neprirodan
susret. Po Bobbio-u sa Schmitt-om i njegovim uticajem nije se otislo daleko, pogotovu kada
se uticaj kretao u pravcu autonomije politike. Schmitt je za Bobbio-a "nedemokratski pisac,
kome demokrate suprotstavljaju Kelsen-ovu teoriju cistog prava." Kada je postojala
mogucnost da bilo sta znacajno iz Schmitt-ovih spisa odigra neku vazniju ulogu na
italijanskoj politickoj sceni i unutar teorije levice, javljao se Bobbio. Tako u tekstu "Nuova
disputa sul decisionismo. Concordie pericolose." iz 1984. Bobbio objasnjava da tadasnja
situacija u Italiji je posve izvan spora izmedju normativista i decizionista. "Schmitt je pisac sa
desnice, upotrebljavaju ga i levicari i desnicari, kako stara reakcionarna desnica tako i nova.
Neprestana potreba da amortizuje uticaj Schmitt-a, kod Bobbio-a stvara ideju da gde god
moze Kelsen-a suprotstavlja Schmitt-u, i tako levici ukaze na jedan drugi pravac, koji bi
sigurno za nju bio plodniji. Evo kako je Bobbio Schmitt-a predstavio u intervjuu "La norma e
la bestia". Interesantna je lakoca i sigurnost Bobbio-vih baratanja opstim mestima. Nema
nikakvog napretka u njegovom vokabularu, nikakvih novih uvida, vec iskljucivo i samo sve
tezih i tezih diskvalifikacija. Dakle, "Schmitt pripada tradiciji realistickog misljenja.
Makijavelistickoj tradiciji, za koju je politika sustinski izraz vlasti i izrazava se putem
odluke... nasuprot, Kelsen koncipira politiku kroz pravo, legalitet i legitimitet..." Za Schmitt-a
je dakle karakteristican, po Bobbio-u, primat politike nad pravom, vladavina ljudi, vlast, sila
itd. Otuda, "Schmitt e Kelsen reppresentano le due facce della stessa medaglia: stranu vlasti
(moci) i stranu prava." (r. 80) Naravno, onda sledi Bobbio-ov zakljucak da bez obzira na
komplementarnost ovih dveju pozicija, moguce je arbitrirati, i zakljucuje da je Kelsen u
pravu. Sigurno namesto Kelsen-a moze i treba da stoji sam Bobbio. Ipak, zacudjuje ovakvo
necuveno redukovanje pozicija i Kelsen-a i Schmitt-a od strane Bobbio-a, kada se u najmanju
ruku zna da se upravo Pierre Paolo Portinaro veoma uspesno bavio problemom decizionizma.
U tekstu "Che cos'e il decisionismo?" Portinaro-a nalazi mnostvo decezionistickih stavova i
kod samoga Kelsen-a, i zakljucuje da je Schmitt-ova kritika Kelsen-a u "Politickoj teologiji"
imala za objekt iskljucivo identifikaciju drzave sa pravnim poretkom.
Ovaj provisorium traganja za Bobbio-vim formulacijama, koje su u sustini neiscrpne, nazalost
podstaknut je dubokim osecanjem nezadovoljstva, usled izneveravanja osnovnog principa -
principa jednakosti - jednake zastupljenosti unutar objavljene prepiske. Ako se tamo doda da
italianski pravnik uvek ima prava na prigovor, slobodu da pogresi ili da nebude nepravican,
nije bas do kraja jasno kako shvatiti jos jedno pravo koje je sebi prisvojio. U pismu Piet
Tommissen-u od 5. 8. 1985. Bobbio ovako komentarise intervju "La norma e la bestia":
"Buduci da se radi o intervjuu koji je dat preko telefona, te je tako improvizovan, molim Vas
da mu ne pridajete suvise vaznosti." (r. 80).
Nisam siguran da je ovakve molbe moguce uvazavati. Greske, improvizacije ili nepreciznosti
treba da se uvek placaju. Konacno, primer Schmitt-a nam pokazuje da se i pripadnost narodu
koji je izgubio rat, u ovom ili onom obliku placa. Poraz je greska, i cena mu obicno nikad nije
mala. Cena poraza, izmedju ostalog, jesu i privilegije da "pobednik" jos dugo vremena posle,
improvizuje i neprestano zadaje smrt.

V DUSA I RAT
DR. BOSKO V. POPOVIC
Filosofski fakultet, Beograd
PSIHOLOSKA TUMACENJA RATA
SAZETAK: Nastojanja psihologa da svojim prinosenjem "zavojuju protiv rata", potpuno ili
samo dobrim delom opiru se na izvornu James-ovu studiju "Moralni ekvivalenti rata" (1910) i
bez obzira da li se izobrazavaju pomocu psihoanalitickih, bihejvioristickih ili inih mogucih
alata, odrzavaju u zivotu nekoliko istovetnih izvornih misli. Valja naci "moralne supstitute",
ekvivalente rata, ne bi li se obavila mentalna trampa sa "bogom Marsom" i "njegovim
vrlinama"; umesto "privlacnosti" i "romanse rata" nudi se nekakva naizgled jednakovredna
roba koja jedino nije uzasna. Ona bi trebalo da obavi iste uloge (funkcije) samo na miroljubiv
nacin! Ovi i slicni mislioci sami vele za svoje predloge da su utopije - Svetska vlada i "Pohod
protivu Prirode", "Epski boj Coveka protivu Univerzuma" i sl. kao da je Priroda sama izvor
zala, a covek bespomocna zrtva nekakvih sila. I obicnom oku ne moze promaci da kad god se
govori o coveku/licnosti cine se ozbiljni propusti. Prvo, na umu je neki od njegovih delova
(svejedno je li vrhunske ili zloceste naravi), kao da deo doista moze predstavljati celinu;
dakle, nastavlja da zivi Greska rasparcavanja Zontanon Colon-a usled nehatnog ili
zlonamernog zaborava da je stvoren prema liku najsavrsenije celovitosti - prema Tvorcevom
liku, liku troipostasnog Boga.
KLJUCNE RIJECI: Zontanon Colon, Greska rasparcavanja, Svecovek, Troipostasni Bog
Nastojanja psihologa da pored filosofa, sociologa, politicara i drugih "mirotvoraca" svojim
prinosenjem "zavojuju protiv rata" - potpuno, ili samo dobrim delom, opiru se na James-ovu
studiju "Moralni ekvivalenti rata" (W. James, 1970/1910) i bez obzira da li su izobrazena
psihoanalitickim, bihejvioristickim ili inim mogucim alatima - odrzavaju u zivotu nekoliko
istovetnih izvornih misli. Valja, naime, naci "moralne zamene" ili "ekvivalente ratnih drazi",
ne bi li se obavila mentalna trampa sa "bogom Marsom" i njegovim vrlinama; umesto
"neizbeznosti rata" i "romanse vojevanja" trazi se naizgled jednakovredna psiholoska roba
koja, prema osnovnoj zamisli, jedino ne bi bila ubojita i uzasna te bi s pravom podmitila
coveka ili ga zavarala kao pucaljka od zove sto malisane odvraca od pracke i tojage i
kamenice. Dakle, zamenske vrline trevalo bi da vrse iste uloge (funkcije) samo u miroljubive
svrhe, posto se drazi starih ne poricu! Ovi i slicni mislioci (prilaze im i poneki antropolozi i
sociolozi) sami vele za svoje predloge da su utopije - "Svetska vlada" (svejedno je li ponalik
na staru Ligu naroda ili na OUN) i "Pohod protivu Prirode", "Epski boj Coveka sa
Univerzumom" i sl. kao da je sama Priroda izvor zla, bauk, a Covek bespomocna, nevina
zrtva umisljenih mracnih sila. Heteronomija, vidi se, staje ispred autonomije i slobode
posredstvom zamene i pomeranja. I obicnom oku ne moze promaci da kad god se prica o
coveku/licnosti/osobi/ uopstenom ponasanju - cine se ozbiljni propusti o kojima cu posle vise
tolkovati, pre toga necu propustiti da navedem Allport-ovo (G. W. Allport, 1963.) ime i
njegov vredan a prenebregnut poziv psiholozima kao i licni stav koji sam delimicno izlozio
pre vise godina posto smatram da je uvod danasnjem mojem stanovistu (B. V. Popovic,
1972.). Ali, drzacu se redosleda.
Prvi propust u dosadasnjim pogledima na coveka jeste ustvari Greska rasparcavanja po prirodi
celovitog Zontanon Colon-a. Istrazivaci i teoreticari u ovim rasprama o kojima je rec (ne
samo u njima) umesto celovitom licnoscu bave se jednim ili nekolicinom njenih delova po
licnom izboru (svejedno je li vrlinske ili zloceste i mrznicke naravi), kao da deo doista
predstavlja celinu! Greskom rasparcavanja, bogohulnim raspecem, postize se "imperijalizam
dela" (date teorije) i zlonamerno ili nehatom obezlicava inace bogolikost stvorenja, a dalja
posledica je apstraktan, masinoliki identitet i zaborav covecnosti i izvornog uzora - lika
najsavrsenije celovitosti, lika Tvorca, Troipo- stasnog Boga.
Celovitost, tj. pojam licnosti svet duguje teologiji Otaca Istoka, kao sto pravomisleno
pokazuje Vladika Zizjulas (Zizjulas, J. 1985), ali takvo poimanje biva tokom vekova
omalovazeno ("trivijalizovano"), poljuljano ("destabilizovano") (v. vise o tome R. F.
Baumeister 1986) i, kao sto smo otoic videli, rasparcano (v. o tome B. V. Popovic 1995.). Tu
treba tragati za karikaturom raspeca, za otrgnutim delovima i njihovom obesnom vlascu, ali i
za zaceljenjem rane i ponovnim ucelovljavanjem Zontanon Colon-a. Analizom - setimo se
Chardin-ovog vapaja (Chardin, P. T. 1959) - tim mocnim nezlonamernim sredstvom (bar
isprva) licnost je rastocena u brojne kalupe po teoreticarevom opredeljenju, a svako od njih
(skoro svako) svoj deo je stavio na mesto celine i taj deo predlozio za moralno vaspitanje.
Otud sarolikost, cak opasna nespojivost slika koje smo sami mi o sebi stvorili, a ne Tvorac;
odatle, pretpostavljam, oholost da mozemo zameniti apslolutni Logos nasom tvorevinom; to
znaci, kao sto Baumeister pise, da umesto jednog merila imamo mnostvo. To nije nuzno
sledilo iz analize, ali tako je ispalo zbog gramzivosti i oholosti i ko zna jos usled cega. Frankl
umno prodire kroz zaborav Bica: uzor prema kojem su se ljudi isprva uoblicavali
(poistovecivali, identifikovali, oponasali, imitovali) bio je njihov Tvorac (Frankl, V. E. 1959),
poistovecenje s jednim Uzorom omogucavalo je zamisao u ljudi da "Gospod zivi u svima" i to
je, kao sto je poznato, blisko glediste onom ranijem, iz nasih dusa proisteklom - o Svecoveku.
Ostacu jos kod Frankl-a: umopustno je poricati da je autoritet koji je nekad bio u nama svima
doista bozanskog porekla i da je potada sve vise dobivao zemaljske karakteristike i da su se
javili novi koje su drustveno- moralni uslovi posadili na presto idealnih uzora. Nase doba je
uverilo ljude da su oni tvorci koji valja da se uoblicavaju prema liku svoje tvorevine, a u
najnovije vreme to je - masina ili bilo koja stvar. Zar treba da nas zbunjuje tvrdnja da je
najbolji, najbezbedniji idealni uzor Jova Lova (Johny Money) i da strah od smrti nagoni ljude
da "transcenduju smrt" posredstvom u kulturi standardizovanog sistema heroja koji na kraju
porice svoju smrtnost - ubijanjem drugih (E. Becker 1975)? Becker jeste na pravom putu
nalazeci u tome izvor zla, ali nije li on smetnuo s uma zaborav Vaskrsenja. No, bilo ovako ili
onako, ljudi su se tokom vremena sve vise izdvajali jedni od drugih time sto su izgubili
povezujucu nit, ili kako bi Baumeister kazao - moralni metakriterijum i sacinili
metakriterijume. Zapamtimo: povezujuca snaga nije spoljasnje vec unutrasnje naravi i o njoj
cu tek potom govoriti, zasad je dovoljno zakljuciti da rasparcanost i vlast samo svog
izabranog (nametnutog) uzora i metakriterijuma nema mnogo prepreka za dvoboj sa tudjim.
Ljudi su postali otvoreni za prinudno poistovecivanje (identifikaciju) koja je srodno s
poznatim mehanizmom poistovecenja s agresorom, s mocnim uzorom - makar
impersonalnim. Ovo je utoliko opasnije sto takvi autoriteti obicno jesu sumnjive vrednosti i
prodiru u zivot cele nacije a pod imenom boga (C. G. Jung 1970). Izvori razjedinjenosti sveta
se svakako naziru, a odatle pa do opasnih varnica i miga datog politickog trenutka da se
pristupi "opravdanom ratu" - nije mnogo koracaja.
Greska rasparcavanja sa svojim proishodima (teorijski imperijalizam "izama": Emotivizam,
Kognitivizam, Bihejviorizam itd.) trsi se pred isihazmom, ona je antipod "tihe prilike" da se
covek istinski ponovo poistoveti sa svojim dobroizvornim prauzorom - Tvorcem, tj. da ga
nadje u sebi i obnovi identitet. Ili, ako hocemo da se drzimo naucnog jezika, recimo da je rec
o Bozjoj slici kao izvornom, najcelovitijem arhetipu. Ako je tesko odgonetnuti glavnu
taiteljku: otkud teznja za rasparcavanjem celovitosti, dopustimo da je makar prvi korak ka
tome cilju - pretpostavka vec nabrojana kad je bilo reci o analizi koja ne obezbedjuje sintezu,
ili, pak samo daje sakrpljen lik celovite osobe koja je daleko od izvorne. Promisliteljski je
rekao arhimandrit Justin Popovic: "Nema celog integralnog, besmrtnog, bogolikog coveka,
vec sami razlomci coveka, telesna ljustura coveka, iz koje je proteran besmrtni duh";
pravoslavna kultura otpocinje licnoscu Bogocoveka - Hrista - a "zavrsava idealnim,
integralnim obogocovecenim covekom" (Popovic, J. 1993).
Drugi vazan korak ne stiga: sinteza delova pomocu "aditivnih" ili "multiplikativnih" formula i
mehanicistickih obrazaca prazna je, bez objedinjujuce moci te stoga nudi samo toboznju
integrisanost, isti takav identitet i dalje krsiumske ideje, sto je, da dodam, itekako opasno.
Raznolike moralnosti (videli smo njihove stance u izmima) ne obavljaju svoje mirotvoracke
ciljeve, niti pak logika nabacena na razne moralne jezike. Ljubav koja bi mogla biti kopca ima
mesta samo u cinicnim karikaturama celovitog Coveka, o agape se uzgred govori ili se s
prezirom pripisuje teologiji. Malobrojni su oni naucnici (s jasnom namerom sam izabrao sada
samo njih) cija misao se upravo oslanja na poznate reci Bog je ljubav, a da pritom ostaju u
svojim oblastima. Zontanon Colon je nezamisliv bez takve kopce, medjutim, kopce nema (ili
se sramezljivo pomalja) ni u delima filosofa. Duse valja, oni su prvi, tolkujuci rat i mir, uocili
da paznja treba da se usmeri na Coveka, a ne jedino (niti prvenstveno) na specificne sukobe,
pregovore i "mirovne" konferencije. Vredi razumeti Covekovu situaciju iz koje nastaje sukob;
jos jasnije: raznorodne analize rata dobivaju jedno sastajaliste - samog Coveka, tj. rec je o
njegovoj prirodi. Preskocicu mnoga polemisanja i diskusije sve zbog zelje da prikazem
sastanak. I na njemu se vide osnovna neslaganja o cinjenicama o Coveku! Opet nema kamena
stanca, no mnozina, ili da kazem ovako: uocen je pluralizam teorija! Za jedne "glasnik" o
proslosti i sada je Platon (rat je izopacenost duse), za druge je posledica ("prirodna") promene
u ekonomskim i drustvenim slojevima, u sukobu klasa i tako redom. Dakle, "cinjenice o
covekovoj prirodi" resko se izdvajaju, pa se covek pita: mogu li se razmimoilazenja oko nje
sabrati u jedno, tj. u jedan upotrebljiv odgovor posredstvom empirijskih istrazivanja. "Ima li
univerzalne saglasnosti"? (R. N. Beck and J. B. Orr 1979). Ovo pitanje neoslabno traje vec
poduze cak ako ga preinacimo ovako: Sta sa konacnim dijagnozama kad se ne sabiramo oko
osnovnih cinjenica. Velika opasnost je u cinjenici da iz pluralizma teorija proishodi
pluralizam vaspitnih obrazaca, pa se krug nepomirljivosti zatvara i, jos gore, ovekovecuje. Jer,
ako smo doista zivotinje koje su stvorile slike o sebi i na njih veoma osetljivi, stono rece jedan
engleski filosof (Peters R. S. 1971), znajmo da smo zato saucesnici u nasim nastavnim
programima, isterivanju veronauke iz skola i, naravno, saucesnici zlodela.
Sada se vracam ljubavi, kao istinskoj, zaboravljenoj ili ponizenoj vrpci za objedinjavanje.
Cini mi se da je A. H. Maslow (Maslow A. H. 1962 i 1973), ali samo u uskom naucnickom
domenu, dosao do prave reci: Ljubav Bica prema Bicu, znaci ljubav dveju celovitih osoba - ne
moze se izjednaciti s pritiskom jednog dela osobe ("bioloska ipostas"?) ka odgovarajucem
delu druge osobe, posto je to ograniceno tumacenje ljubavi. Maslow iz razumljivih razloga ne
govori o ljubavi kako je davno opojmljena u Svetootackim stivima, a dotada u radovima
Berdjajeva, Sorokina, Tillich-a, u Svetosavlju, da navedem samo njih, i zasto se ona ne stavlja
u delima psihologa (danas) u red sa ekvivalentima koje cu malo posle nabrojati nemajuci tada
nameru da ih svrstavam u poznate skupine, jer je moja ideja zasad sazeta u Zontanon Colon-u
i Gresci rasparcavanja, sto znaci da ih mogu zajedno staviti u jedan tor po tom merilu.
Bez ljubavi se ne vojuje protiv boga Marsa i njegovih vrlina, jer to nisu vrline Svecoveka, no
jedino Nadcoveka, Superman-a, Plave bestije i sl. i nikakva trampa se tu ne moze obaviti. Da
li je slucajnost to sto se danas grlato razvikuju ideje o sredjivanju medjuljudskih odnosa bez
pominjanja religije? Govori se da hriscani, mada pripadnici "religije nenasilja", ipak se
tamane medju sobom oko 1500 godina (Flugel J. C. 1962). Kakvo je to sredstvo pomirenja,
pitaju se istomisljenici? Nazalost, mnogo su manje cujni i brojni oprecni glasovi, kao sto su
Sorokinov i Tillich-ov, a o pravoslavnim misliocima da ne govorim, niti o razlogu sto ih ne
slusaju cak ni u ovoj sredini. Sorokin ponavlja: Bog je Ljubav! (Sorokin P. A. 1959).
Promisliteljno je njegovo kazivanje da su duga veka i zivota upravo one zajednice i pojedinci
ciji je temelj religijsko-eticke naravi - Taoizam, Konfucijanizam, Hinduizam, Hriscanstvo,
Muhamedanstvo, a da su kratka daha tvorevine mrznika kao sto su Cezar, Dzingis-Kan,
Napoleon, Hitler i da ne domecem sa svoje strane nasim danima bliske mocnike i glavare,
toboznje mirotvorce i ustolicitelje Svetskog poretka. Jedne odlikuje "stvaralacka, nesebicna
ljubav" i ona produzava zivot i jedinki, drustava i ustanova, dok mrznja i rusilastvo jesu
motivi tvorevina kao sto su one navedenih svedrzaca. Ove potonje, dodacu i to, u istoriji
obelezavaju zamisli: Si vis pacem para bellum i "Zlocin se isplati" (ako si bogat, ako ti
neko moze kazati Ego te absolvo, ukoliko imas rakete i svastocinske politicare i sl.) odnosno
u pogrdnoj verziji jednog naseg autora cija sjajna obrtaljka pojasnjava osnovnu zlost: "Zlocin
se ne isplati. Ljudski zivot danas tako malo vredi" (Stanojevic-Kovrdza Z., Politika, 17.
februara 1996). Prvoimenovane ideje i sisteme navescuju neracunska zelja, nesebicna
stvaralacka ljubav, a za svetobedne sile se moze kazati da neoslabno na ugled stavljaju i u
dubokom postovanju i ljubavi drze - mrznju i osionu silu i oholost a ljubav cinicno tumace ili
je pokazuju samo prema zrtvi koja nicim (ovostranim) ne moze da se brani. Za onostrano ne
haju, ono im smeta: evropski "opovrseni" covek je proglasio sebe za boga - "Posto nema
Boga, onda sam je Bog", po recima Justina Popovica, kao da je on jos u svoje vreme video
neke likove na ekranima i citao njihove zloreci iz ovih dana.
U ovakvim i slicnim tumacenjima blizanaca - rata i zla - vidim predgovornu recenicu,
prozracenje misli o doista celovitom coveku, samo obrisi takve hristocenticne osobe su
paucinastih granica, samo ih nazirem, usled gresnog posrnuca svoga pred pritiskom vekovima
trajnog obezbozenja, ali razdanjuje mi se pogled da bi se takva slika, kao najnepristrasnija
morala uracunati u rasprama o "Zlu i ratovanju".
Dovrsicu sada Sorokinovu misao i potkrepicu je ponecim iz Tillich-ove. Racunajuci pocev od
600. godine pre Hrista i podvlaceci racun kod nasih dana , posto drzim da se on ne moze ni
sada svesti, Sorokin pokazuje, prvo, da je oruzje u Grckoj i Rimu i u devet vecih
zapadnoevropskih zemalja neupotrebljeno bilo u malom rasponu (dva puta po 72 godine
tokom 25 vekova), sto znaci da noz skoro nije bio u kaniji, niti strela u tobolcu, o topovima i
otrovima ne treba pricati. Posle opseznih proucavanja Sorokin zakljucuje da ono sredstvo koje
nije bilo upotrebljavano za zaceljenje duse jeste - stvaralacka, nesebicna ljubav i da ona ima
izgleda da zaustavi agresiju, tj. da preoblikuje neprijateljstvo u prijateljstvo. A to nije ono sto
je James govorio. To je cinilac koji je ili izbacivan iz racunice ili nije ni bio unosen u nju. Za
P. Tillich-a (Tillich P. 1974) agape omogucuje "ucestvovanje u drugima" te pored Pravde i
Kategorickog imperativa, ne ulaze se u lik moralne osobe kao hipoteticki ulog, "uslovan"
ulog, nego kao sadrzinska nit Kategorickog imperativa, tj. bezuslovnog imperativa. To je,
zapravo, "Religijska dimenzija" moralnog, strogo formalnog imperativa I. Kant-a u Tillich-
ovoj obradi. Bezuslovnost je religijske naravi i njena ljubav obuhvata Pravdu kao krajnje
nacelo moralnog zahteva. "Ucestvovanje u drugima" cini da religijski zahtev za agape zajedno
sa nacelom bezlicne pravde nalaze svakom Bicu da prizna licni kapacitet kao osobi, ali sa
istog izvora potice zahtev svima da se rukovodimo bozansko-humanom mudroscu
otelotvorenom u moralnim zakonima proslosti, da slusamo konkretne okolnosti i da delamo
opiruci se na ta nacela.
I ovde se, po svemu sudeci, vidi zamisao koja podrzava tezu o Zontanon Colon-u, odnosno o
Greski rasparcavanja, ovostranog raspinjanja, i kao oprecna zamisao potreba za Bogolikim
ucelovljenjem, upravo posredstvom "lepka" koji treba da prione Kategoricki imperativ
Immanuel Kant-a sa sadrzinskom stranom, tj. sa agape i ostalim saciniocima licnosti, kao sto
je to odavno neko primetio .
Sve u svemu i Sorokin i Tillich ne drze do rasparcanosti, koju cu nesto posle ukratko
ilustrovati, niti su na strani onih cije glediste Pitirim Sorokin ovako sazima: "Mrznja radja
ljubav, a ljubav mrznju". Dok sam jos tu da podastrem i nase iskustvo: zar to nije bila ( i jeste)
ideja vodilja nekih politicara prema (protivu) Srbima kojima, kao stono rece jedan mocnik,
zivot mozemo uciniti jos tezim! A to je kazano nedavno kada je svima bilo jasno da je tim
recnikom licitirana mrznja i zlo domisljanje u velikoj kockarskoj igri Zla. Zar se mir i dobri
medjuosobni odnosi ne mogu "izvojevati" izborom sredstava sa skale dobra i ljubavi? Kako to
da je Flugel s pravom kazao pre vise godina: ispravno je voditi racuna o neprijatelju koji je
pobedjen, ali i o sebi kao pobedniku... mi mozemo prevaspitati Nemce samo ako smo
pripravni da tokom tog procesa prevaspitamo i sebe (Flugel J. C. 1962), a posle toga ni slovca
o samom nacinu prevaspitavanja no jedino o svojoj reinterpretaciji James-ove zamisli u slovo
zakona? Naravno, to ne moze biti ideja koju 1215. godine kralj Engleske ozakonjuje Magna
kartom s obrazlozenjem imovinsko-pravno-feudalne naravi, niti ono sto citamo o Filipu
Lepom (Philipe IV dit le Bel, 1268.-1314.) i njegovim finansijskim nevoljama u spoljnoj
politici (sukobi s Templarima i papom Bonifacijem VIII.) (Clericis laicos; Romana mater,
Ausculta fili), a sto mu je pomoglo da se prikaze 1302. i 1303. godine u najlepsem svetlu: on
je stitio nacionalna laicka prava od Rima, tako kaze. Tesko je to porediti sa
psiholoskomoralnim obrazlozenjem Zakonika srpskog cara iz kojeg se vidi nesto sto je
Sorokin izobrazio recima: "Ljubav radja ljubav, mrznja mrznju". Srpski carski Zakonik pored
nacela Princeps legibus alligatus (vladar je vezan zakonom) daje i danasnje vreme
nezamislivo covecno i slavoslovno obrazlozenje tacaka zakona ("preskriptivizam"!) i
"povelenija". Zakonodavac obrazlaze: "Zato i ja, najodaniji rob Gospod moga Hrista, Bogom
vencani i blagoverni car Stefan... pozeleh nekoje vrline i najistinitije i pravoslavne vere
zakone postaviti, kako ih treba drzati i braniti po svetoj i svesabornoj i apostolskoj crkvi
Gospoda Boga i Spasa nasega Isusa Hrista, po zemljama i gradovima, da se ne bi umnozila u
oblasti carstva nasega neka zloba, zlo domisljanje i lukava mrznja , nego da svi pozivimo u
punoj tisini i mirnome zivotu i u zivotu pravoslavne vere sa svima ljudima carstva nasega,
malima i velikima, i da postignemo carstvo nebesko u onome buducem veku. Amin."
(Radojcic N. 1960). Podvucene reci nisu iz feudalno, merkantilno, vlastoljubivih i slicnih
recnika uzete, a jos manje iz mrznickog. Da li treba sad podsecati da se glavni izrazi mogu
univerzalizovati, a da onaj covek (ljudi?!) sto Srbima u nevolji preti jos vecom nevoljom ne
zna da time krsi i VIII. Amandman svoje drzave, ili ga protivno nacelu univerzalizovanja
zadrzava na granicama svoje drzave. Taj Amandman glasi: "... ni odredjivati surove i
neuobicajene kazne" (Parks H. B. 1986). Posto u ovom slucaju nije potreban komentar,
zakljucicu pre nego sto pristupim nabrajanju ekvivalenata ratnickih vrlina i slicnim zamislima
- poznatim pravilom: uskogrudnost osecanja i formalna neuopstljivost (zajedno s "izmima"),
uvek je slaba premisa sa slabim zakljuccima, oni deduktivno ne slede. Uz to su sramodobitni.
U kratkim citatima citalac ce prozreti i rasparcavanje Zontanon Colon- a i odbojnost prema
ljubavi, agapistickoj ljubavi. Bez svrstavanja po merilima poznatim, kao sto je otoic receno,
nabrajam ekvivalente cijim bi se posredstvom (trampa!?) ljudi umirili kao i razloge (motive)
ratobornosti, odnosno Zla. Najvise se spominju cari ratovanja - pustolovstvo, privlacnost
rizika, povisena medjusobna zavisnost ("sinergija") i ujedinjenost (u miru rastrkanih interesa);
rasterecenje od briga u miru natovarenih (nezaposlenost, porodicni odnosi i sl.) i od slicnih
osujecenja; praznjenje mirnodopske agresije na nekog u ratu, a ne unutra, na sebe; uzivanje u
tudjem bolu pre no u sopstvenome, "veciti tanatos"; mogucnost da se uz aplauze zadobije
ugled heroja, pobedioca Zla; drugarstvo po oruzju; ucestvovanje u ritualu "promaljanja
heroja" a time obezbedjivanje sebicne transdendencije; smanjivanje vecitog, opsteljudskog
straha od smrti (ubijanjem neprijatelja koji je zvanicno tako odredjen, a ne "zbog licne
mrzosti"), osvajanje besmrtnosti "tumaranjem za transendencijom".
Sve ovo stvara "odanost ratu" i "cini ga neizbeznim", samo ako se ne preduzme ono sto je vec
ranije navedeno, ali jasno je da je to neodrzivo, makar zato sto se vidi moc delova ("izmi") i,
nadasve uvazavanje, cak priklanjanje moci mrznje i sile dok se o "pomanjkanju vitamina
ljubavi" ne govori iako su na njega uprli prstom i Sorokin i Tillich, da ne navodim
Svetootacku knjizevnost u kojoj se o ljubavi i celovitosti mogu procitati poglavlja i poglavlja
(Nema Ja bez Ti; Svako je zarad drugog rodjen; Svaki je odgovoran za sve; U svakom ima
svacije duse i da ne navodim koji je kod nas "Sveti Sava proputio put dusi u besmrtnost...").
Zavrsicu ovaj odeljak pitanjem: Da li "odanost ratovanju" dolazi od prevlasti delova nad
celinom, njihove "odredjuje ruke" za svastocinstvo, sto ce reci da je jungovsko pravilo u redu
- celina ne cini zlo - i da dodam: na umu je celina kao "Bogolika sustina ljudske prirode"?
Sjajni Allport-ov poziv psiholozima (Allport G. W. 1963) stavio sam s onu stranu James-ovih
i njima prikljucenih misli, razmatranja, tumacenja i mirotvorackih ponuda kako bi se raspra
odrzala u celovitom stanju, a tek na kraju izlozicu svoje shvatanje Zontanon Colon-a i to
sasvim ukratko, jer drzim da se ono vec projavilo ukloniteljskim stavom prema greski
rasparcavanja, gresnom, vestastvenom raspecu i stavljanjem na ugled poznatih reci: "Bog
stvara covekom, covek stvara Bogom".
Allport se obraca psiholozima recima predvidne moci, a mogao je i svim ljudima: "Smatram
da ce ispit nase doraslosti da postojimo i napredujemo biti nasa sposobnost da u bliskoj
buducnosti istinski doprinesemo postavljanju dijagnoze i lecenju istaknute bolesti nasih dana.
Bolest na koju mislim nije rat, posto je savremeno vojevanje samo simptom izvornog
stanja..." I da bih ostao kod reci ispusticu nekoliko Allport-ovih recenica, takodje izdraga
kazanih, kako bih preneo citaocu sustinu: "Izvor opasnosti nije ugrozavajuca podela sveta na
dva tabora, niti uocljiva nesposobnost nas ljudi da zarad sopstvene bezbednosti nadziremo
pretvaranje materije u atomsku energiju, no cinjenica da covekov smisao za moral nije kadar
da prigrli (asimiluje) svoju tehnologiju". I on je rekao sto i jedan filosof: Eto s jedne strane
unutrasnje (nase) granice Epistemickog coveka, a s druge Moralnog! Zar to nije opasno
rasparcavanje?
Nije li ocevidna opasnost od prevlasti prvog nad drugim Covekom? Nasa kultura (zapadna)
proglasila je, stavise, stvari za boga (idolopoklonstvo u novom ruhu), "tvorevinu za Bice, za
istinu" a to je novo idolopoklonstvo u ocima J. Popovica, te se stoga "Zapadni covek suocava
sa sobom kao sa strancem..." (C. G. Jung).
Najzad, jasno je da u paznji i postovanju velikom drzim tezu o Zontanon Colon-u i Svecoveku
posto sam time izlozio i zamisao psiholoske prirode i verovanje u Bogoliku sustinu licnosti
svih nas koja i cini Svecoveka, tj. sveprisutnost Jednog u nama i koja ne prijanja uz
savremene teze o oholom izdvajanju jednog nad drugima - o Nadcoveku, covekobogu i
gospodinu Jovi Lovi. Sasvim kratko o Svecoveku i time cu doci do poslednjeg reda u ovom
stivu: "...ono sto ne laze u lazovu, i ne krade u lopovu, i ne pali u palikuci; sto ne rusi u
osvajacu, i ne bludi u bludniku, i ne plasi se u plasljivcu, i ne tvrdici u tvrdici, i ne strepi u
samrtniku. Ono je Svecovek" - po pravomislenom odredjenju Vladike Nikolaja (Episkop
Nikolaj Velimirovic 1988). A, pre poslednje tacke na primedbu da govorim o dvema
nespojivim istinama - prirodnonaucnoj i religijskoj - uzvraticu Heisenberg-ovim (Heisenberg
V. 1992) recima da se moramo saglasiti oko osnovnog ljudskog stava: "Ubedjen sam da se to
moze postici ako opet uspostavimo pravu ravnotezu izmedju dveju istina".

DR. JOVAN MIRIC


Filosofski fakultet, Beograd
RATOVI U CARSTVU ZEMALJSKOM
SAZETAK: Clanak predstavlja jedan pokusaj psiholoskog tumacenja odgovora kojeg je na
pitanje o uzroku ratova ponudila srpska narodna poezija, pesme kosovskog ciklusa. Osnovna
teza je da glavni uzrok rata lezi u carstvu zemaljskom, shvacenom kao odredjena eticka
koncepcija koja predstavlja neposredan izraz bioloske strane covekove prirode - teznje ka
nadmoci. Takodje, carstvo nebesko treba shvatiti kao suprotnu eticku koncepciju, koja
zahteva dobrovoljno ogranicavanje teznje ka nadmoci njenim podvrgavanjem univerzalnim
moralnim vrednostima. Pored toga, clanak donosi i tezu da postoji istorijski razvoj religijskih
sistema analogan ontogenetskom razvoju.
KLJUCNE RIJECI: rat, carstvo zemaljsko i nebesko, etika, razvoj, religijski sistemi, kosovski
ciklus
Skoro okoncani rat na nasim prostorima jos je jedan primer te ucestale pojave koja "u stopu"
prati ljudski rod u njegovoj istoriji. Ogroman je broj vodjenih ratova, tako je mali broj mirnih
godina. Vodjeni su ratovi razlicite vrste - gradjanski, verski, medjunacionalni... Otkud toliki
ratovi? Sta pokrece ljude u rat? Mogu li ratovi zauvek da prestanu?
Pitanje o uzrocima ili motivima rata sasvim drukcije se postavlja zavisno od toga da li je rec o
napadackom ili odbrambenom ratu, toliko drukcije da bismo mozda mogli reci kako je
odbrambeni rat gotovo samorazumljiv, te da i ne trazi samo neko objasnjenje. Ipak, sve ono
sto rat sobom donosi - velika razaranje i ljudske zrtve - cini pitanje o njegovim uzrocima
izuzetno teskim, tako da tezina toga pitanja natkriljuje razne razlike medju ratovima.
Na pitanje o uzrocima ili motivima rata davani su i daju se razliciti odgovori - filosofski,
socioloski, psiholoski i drugi. Za nekog ce, medjutim, predstavljati iznenadjenje ako kazem da
je na to pitanje svoj odgovor dala srpska narodna poezija. Narocito precizno, duboko i
ubedljivo taj odgovor se moze "procitati" iz nekih pesama kosovskog ciklusa, prvenstveno
onih vezanih za kneza Lazara. Jos odredjenije, rec je o pesmi "Propast carstva srpskoga". Pa i
ako se ispostavi da taj odgovor srpske narodne pesme, kada se citko iznese, veoma podseca na
vec poznate odgovore sto su ih na drugi nacin dali razni mislioci, vredi ga izbliza upoznati,
koliko zbog nekih osobenih elemenata, toliko i stoga sto ga je iznedrila "obicna" narodna
dusa, a ne teorijsko-misaono pregnuce.
Dakle, okrenimo se pesmi "Propast carstva srpskoga", imajuci u vidu da pesma govori poput
sna, jezikom slika koje tek treba protumaciti. A put do trazenog odgovora pocece, naravno,
vec od prvih stihova.
"Poleti soko tica siva
(od svetinje, od Jerusalima)
i on nosi ticu lastavicu".
Upravo ovi stihovi kriju glavni deo odgovora na nase pitanje, ali do tog odgovora necemo
doci uobicajenim postupkom psiholoskog tumacenja, odnosno tako sto cemo posebno u
sokolu a posebno u lastavici videti odredjene i nezavisne simbole. Umesto takvog postupka,
put ka psiholoskom tumacenju bice nam otvoren uzmemo li sokola i lastavicu zajedno,
uzmemo li, drugim recima, njihov odnos kao simbol necega. Stavise, ni to vise nece biti
dovoljno. Naime, ni simbolika odnosa izmedju sokola i lastavice, cak i da je protumacimo,
nece biti sasvim ubedljiva ukoliko ne obuhvatomo ujedno i stihove koji iza ovih pocetnih
neposredno slede, a u kojim pesnik kao da prevodi ili razjasnjava prvu sliku.
"To ne bio soko tica siva,
vece bio svetitelj Ilija;
on ne nosi tice lastavice,
vece knjigu od Bogorodice."
Tek, dakle, ukoliko uzmemo u obzir istovremeno odnose sadrzane u jednoj i u drugoj slici,
bicemo u stanju da otkrijemo kljuc za razumevanje one prave sakrivene potke nase pesme i
ravni na kojoj je njena istina smestena. Uz to jos moramo imati u vidu, posto simboli imaju
slozena i visestruka znacenja, da se pesma odnosi na kneza Lazara i da je Lazar sredisnji
hriscanski lik celog kosovskog ciklusa. Iz toga sledi da hriscanstvo treba da uzmemo kao
okvir za tumacenje. A hriscanstvom inspirisani literarni proizvodi (pesme, bajke i sl.) ne
govore o igri pojedinacnih i sadrzinski odredjenih ljudskih i bozanskih motiva, nego o igri
koncepcija ili teorija.
Da bismo to donekle sagledali, uporedicemo u najkracim crtama tri razlicita religijska
sistema, mnogobozacki, starozavetni jevrejski i novozavetni hriscanski. Uzimajuci u prvi plan
moral i udeo svesti u ponasanju i licnosti, ispostavice se da ta tri sistema nisu naporedni, niti
paralelni, vec se mogu poredjati u hijerarhijski model, odnosno na razvojnu skalu analognu
skali ontogenetskog razvoja - onako kako o tome razvoju govori Jean Piaget. Naime,
mnogobozacki religijski sistem odgovara predoperacionalnom razvojnom stupnju,
starozavetni odgovara visem stupnju konkretnih operacija, dok hriscanstvo dospeva na najvisi
stupanj, na pocetke formalnih operacija.
Prateci, dakle, istorijski razvoj religijskih sistema - koji je analogan ontogenetskom razvoju -
uocavamo niz kvalitativnih promena u moralnosti i, shodno tome, sve veci i drukciji udeo
svesti u regulaciji vladanja. Tako, recimo, nalazimo da u mnogobostvu (kao primer mozemo
uzeti bilo drevnu grcku religiju bilo stari srpski paganski sistem) bogovi ne daju coveku
postojan eticki kodeks, vec neposredno, svojom voljom ili prisustvom, regulisu covekovo
moralno vladanje. Na drugoj strani razvojne skale, Hristos coveku nudi vrhovno moralno
nacelo formulisano na formalno-operacionalnom stupnju: "Jer kakvim sudom sudite, sudice
vam se, i kakvom merom merite, odmerice vam se" (Mt. 7,2). Takodje, drevni grcki mitovi
pretezno opisuju proste akcije ljudi i bogova, sa vrlo malim stepenom svesne refleksije, dok u
Jevandjeljima vidimo Hrista kako poducava, obrazlaze i razjasnjava, izlazuci na taj nacin
celovite i svesno razradjene koncepcije ili teorije. Jedna od sredisnjih koncepcija u Novom
Zavetu jeste koncepcija carstva nebeskog, sastavljena iz vise delova - etickih i ontoloskih. U
detaljnije iznosenje tih delova, medjutim, na ovom mestu ne mozemo da se upustamo. Pre
nego sto se vratimo nasoj pesmi mozemo samo toliko da kazemo da eticki deo koncepcije
carstva nebeskog sadrzi univerzalizabilne moralne vrednosti: dostojanstvo, neogranicenu
moralnu vrednost svakog pojedinacnog coveka, autonomiju, pravdu, itd.
Dakle, pocetna slika sokola i lastavice prikazuje jedan od najkarakteristicnijih bioloskih
zakona, odnos izmedju jaceg i slabijeg. Slobodno bismo mogli taj odnos shvatiti i kao zakon
opstanka, pod uslovom da u biologiji ovde vidimo iskljucivo biologiju, tj. popriste za igru
slepih instinktivnih teznji koje zivi organizmi nose kao njihovi automatski izvrsioci.
Medjutim, bioloska slika ovde se odnosi na coveka i prikazuje ljudski odnos, pa zato ne
mozemo znacenje prve slike redukovati na biologiju. Zapravo, to nije prosto odnos jaceg i
slabijeg, nego je to odnos utemeljen na izvesnoj etickoj koncepciji. Po toj koncepciji jaci ima i
pravo, samim tim sto je jaci, da iskoriscava slabijeg za svoje potrebe, i bez pitanja; na drugoj
strani, slabiji ima neku vrstu duznosti da se potcinjava, sve dok je slabiji. Takva eticka
koncepcija predstavlja manje ili vise prerusen, ali uvek neposredan, izraz bioloskog zakona, te
bismo je zbog toga mogli nazvati zemaljskom. Po toj koncepciji, normativnom poretku ili
carstvu, ljudi nisu ni u kom pogledu ni jednaki ni jednakopravni, prirodne ili date drustvene
razlike medju njima neposredno stvaraju razlike u pravima, a takodje i u moralnoj vrednosti.
Ko je jaci taj je i bolji, te ima i pravo da "tlaci". Takva eticka koncepcija, kao duhovni izraz
sirove datosti, pokriva hijerarhijske odnose medju ljudima, opravdava medjuljudski "red
kljucanja".
Covek, naravno, ima i svoju biolosku stranu, zemljanu ili zemaljsku. Na bioloskoj strani
ljudskog roda postoji podrucje u kome se narocito upadljivo uocava odnos jaceg i slabijeg: to
je odnos medju polovima. Muskarac je snazniji od zene, pa ce eticki produzetak takve
bioloske datosti biti izrazen pored ostalog i kao pravo muskarca na zenu, kao obicajno-
normativna predodredjenost zenskog muskom. A pocetna slika nase pesme prikazuje upravo
takav odnos: soko (musko) ne nosi lastavicu (zensko) nezno na ledjima, nego u kandzama.
Muskarac nije samo fizicki snazniji, on je takodje nosilac prava jaceg.
Druga slika, iako ju je pesnik ponudio kao prevod prve, zapravo predstavlja neku vrstu njene
suprotnosti ili obrtanja. U njoj vidimo muskarca, svetitelja Iliju, u sluzbi zene, Bogorodice.
Ukoliko narodni pesnik u svetitelju Iliji vidi Iliju gromovnika, odnosno starog srpskog i
slovenskog boga Peruna, utisak suprotnosti prema prvoj slici jos je ostriji nego ukoliko je
svetitelj starozavetni prorok Ilija. Bilo kako bilo, odnos prikazan u drugoj slici predocava da
je rec o drukcijoj etickoj koncepciji, i cak da nam pesma to i ne kaze izricito, znali bismo,
obzirom da je rec o hriscanskoj tvorevini, da je to koncepcija carstva nebeskog. Ta drukcija
eticka koncepcija nece biti suprotna zemlji, nece se suprotstavljati bilo cemu sto je zemaljski
postojece, nece negativno vrednovati bilo koju zemaljsku vrednost - ona ce biti suprotna
jedino koncepciji carstva zemaljskog. Buduci da je druga slika data kroz svete likove,
koncepcija carstva nebeskog predstavlja "projekat", nesto sto tek treba da bude, te vec zbog
toga ona mora potirati mogucnost saobrazavanja etickog bilo cemu sto vec postoji, narocito
postojecoj teznji ka nadmoci i datim razlikama medju ljudima.
Sada vec vidimo kako ce se bitka na Kosovu odvijati na dva plana, zemaljskom i nebeskom,
na planu sukoba vojski i na planu sukoba koncepcija. I unapred mozemo da zakljucimo kako
nece biti moguce da na oba plana proistekne jednoznacan rezultat: na jednom planu rezultat
ce za jednu stranu u sukobu morati da bude pobeda a na drugom poraz. Za drugu stranu bice
obrnuto.
Ako je koncepcija carstva zemaljskog iz moci kao cinjenice neposredno izvodila pravo kao
normativnu kategoriju (praveci tako naturalisticku gresku), onda ce, naravno, carstvo nebesko
dosledno poricati mogucnost direktnog izvodjenja normativnog iz cinjenicnog. Uostalom,
tome smo se mogli i nadati, buduci da ova druga koncepcija stoji na formalno-
operacionalnom nivou, iznad one prve. Hriscanska koncepcija carstva nebeskog, osim toga,
nece poricati postojanje i vaznost raznih prirodnih, i uopste, datih razlika medju ljudima, nece
se suprotstavljati ni moci (moc je, uostalom, neophodna da bi se branile hriscanske drzave) ni
hejerarhijskim zemaljskim odnosima, jedino nece prihvatati da se takve datosti pretoce u
moralne kategorije i razlike. Slabiji ostaje slabiji, ali u moralnom pogledu nije time manje
vredan od jaceg. Svi ljudi su pred Bogom, tj. u moralnom pogledu, jednako - neograniceno ili
beskonacno - vredni, bilo da su slabi ili jaki, sluge ili gospodari, bilo da su zene ili muskarci.
Zato sto su svi ljudi (a priori) moralno jednaki, odnosno zato sto svaki pojedinac ima
beskonacnu, neizmerivu vrednost, carstvo nebesko se suprotstavlja bilo kakvoj
instrumentalnoj upotrebi coveka od strane coveka, bez obzira kakve su date razlike medju
njima. "Kupljeni ste skupo, ne budite robovi ljudima", veli Sveti Pavle (1 Kor. 7,23).
Ako je ona prva koncepcija carstva zemaljskog samo u etiku zaodenuta teznja ka nadmoci,
onda se ona moze oznaciti glavnim uzrocnikom ratova: nije rec jedino o tome da ona ne moze
da posluzi kao kocnica te bioloski date sile u coveku, koja otuda nikako ne moze da se
ogranici i zaustavi (tj. zadovolji), nego, povrh toga, eticka strana te iste teznje, opravdavajuci
je, dodatno motivise upustanje u rat. Sa druge strane, carstvo nebesko kao koncepcija
namenjeno je obuzdavanju i ogranicavanju te iste teznje, te je otuda mozemo smatrati
antiratnom (tj. kao protivnu napadackom, osvajackom ratu).
Knjiga je od Bogorodice donela knezu Lazaru ponudu izbora izmedju dva vrednosna poretka,
izmedju zemaljskog i nebeskog carstva, a ne izmedju dve vrste vrednosti, zemaljskih i
nebeskih. Bilo sta da izabere, Lazar ce krenuti s vojskom, tj. nece odbaciti silu i moc, samo
sto ce tu vojsku, u slucaju opredeljenja za carstvo nebesko, imati da pricesti u crkvi; pricesce
je "nebeska overa" toga opredeljenja. pretpostavivsi nebeski poredak zemaljskom, Lazar
pricescuje i "naredjuje" vojsku na Kosovu i tako docekuje Turke. Bitku koja je zatim usledila
narodni pesnik, ni malo slucajno, opisuje kako se odvija u cetiri talasa. Prvi talas vode stari
Jug Bogdan i devet Jugovica, drugi vode Mrnjavcevici, treci "erceg" Stjepan i poslednji knez
Lazar. Sa svakim sledecim talasom povecava se napetost i zestina u prizoru borbe - povecava
se broj vojnika na srpskoj strani i broj ubijenih pasa na turskoj. Srpska nadmocnost i silina iz
slike u sliku raste, da bi u cetvrtoj slici tu nadmoc pesnik i otvoreno, s divljenjem, istakao:
"Mace vojsku srpski knez Lazare:
u Laze je silni Srbalj bio,
sedamdeset i sedam iljada,
pa razgone po Kosovu Turke,
ne dadu se ni gledati Turkom,
da kamoli bojak biti s Turci".
Lazareva i srpska nadmocnost nad Turcima toliko je velika da Turci ne mogu u "silne" Srbe
ni da gledaju, kamoli da se biju s njima. Namece se utisak kao da je Lazar zaboravio ili
napustio svoj prvobitni izbor i u toku borbe, ponet slascu nadmoci, odlucio da odbaci carstvo
nebesko i pobedi na zemaljskom planu. Takav utisak podupiru ne samo opisi srpske moci, ne
samo pominjanje sokola na pocetku bitke (devet Jugovica kao devet "sivih sokolova"), nego i
to sto pesnik otvoreno veli da bi Lazar nadvladao Turke, ali se u odsudnom casu pojavljuje
izdajnik, Vuk Brankovic, koji skoro gotovu srpsku zemaljsku pobedu pretvara u poraz.
Medjutim, Lazar nije izmenio svoj prvobitni izbor. Ako razlika izmedju carstva zemaljskog i
carstva nebeskog odgovara razvojnoj promeni licnosti, promeni koja je sveobuhvatna, onda
glavna svojstva prethodnog stanja, zemaljskog, moraju da se dovedu do svog punog izraza
kako bi mogla da nastupi smena, preobrazaj. I zato Lazar gine, gubi zemaljski zivot, sto ce
reci da ulazi u nebesko carstvo nekom vrstom poslednje inicijacije. Jos ranije izdaleka je
mogucnost takvog raspleta ljudske moralno-religijske drame nagovestavala i majka
Jevrosima, govoreci jedinom sinu Marku Kraljevicu:
"Bolje ti je izgubiti glavu
nego svoju ogrijesiti dusu!"
Ovi stihovi, ako se shvate kao izvod odredjenog moralnog kodeksa ili eticke koncepcije,
savremenom coveku, do kraja pogruzenom u svet materijalnih i zemaljskih vrednosti,
delovace odbojno, mozda ce cak kod njega izazvati i podsmeh. Ali oni mogu delovati cak i
zastrasujuce kada shvatimo da ih, kao amanet, sinu jedincu prenosi majka, bioloska roditeljica
coveka. Od majke bismo pre ocekivali obrnut poredak vrednosti, da joj je zemaljski zivot
jedinog deteta iznad svega, iznad svih drugih vrednosti, ukljuciv i sopstveni zivot. Ipak, i
majka Jevrosima i Bogorodica moralne vrednosti istine, pravde i univerzalnog dostojanstva
pretpostavljaju vrednosti zivota. Ako uzmemo u obzir da nekoliko pesama iz kosovskog
ciklusa uz Lazara vezuju mnostvo elemenata koji izvorno pripadaju Isusu Hristu (knezeva
vecera kao tajna vecera, Vuk Brankovic kao Juda Iskariotski, odsecanje glave i potom
obretenje, kao raspece i vaskrsenje, i sl.), onda razabiramo da je Bogorodica Lazaru isto sto i
Jevrosima Marku - majka. Lazar je poistovecen sa Hristom.
Da se za zenski lik, majku vezuje univerzalni moral, to je neobicno ne samo kada se uporedi
sa tipicnom slikom koju imamo o zemaljskoj majci. Neobicno je to i kada pratimo razvoj
religijskih sistema od mnogobostva do hriscanstva, gde nalazimo da se gotovo cela moralnost
vezuje za muske likove, bogove ili proroke. Medjutim, ako je u tom okviru uloga majke
neobicna, upravo u istom okviru ona se moze i razumeti kao sasvim logicna. Jer, odakle bi
inace moglo doci ogranicenje muskog zakona moci nego sa zenske ili materinske strane? A
Bogorodica je u hriscanstvu zastitnica slabih ne samo zato sto svojom milosrdnom prirodom
dopunjuje i ispravlja Bozju prirodu, nego pre svega zato sto moralnost nebeskog carstva
upravo tako nalaze.
Dakle, Bogorodica u nasoj pesmi nije jedan karakter ili priroda, ona je nosilac jednog
vrednosnog poretka. Medjutim, ako kazemo da je to jedan princip, ipak ne mozemo tvrditi da
je to zenski princip koji je nadredjen muskom. Najpre to vidimo po tome sto i Isus Hristos,
Sin Bogorodicin, propoveda isti vrednosni poredak kao i majka, poredak carstva nebeskog. A
vidimo to i po tome sto Bogorodica Lazaru nije nametnula takav poredak, vec mu je ponudila
izbor. Najzad, isto to saglasje vidimo i kod majke Jevrosime i njenog sina Marka. Ono se ne
ogleda samo u tome sto se oboje stavljaju na stranu slabijeg, "nejakog" Urosa u sporu sa
mocnim i gramzivim Mrnjavcevicima, nego pre svega sto oboje, i majka i sin, podjednako
drze do pravde i istine. Pesnik to izricito kazuje:
"kol'ko Marko tezio na pravdu,
tol'ko moli Jevrosima majka:
Marko sine, jedini u majke,
ne bila ti moja rana kleta,
nemoj, sine, govoriti krivo,
ni po babu, ni po stricevima,
vec po pravdi Boga istinoga".
Marko ce, zapravo, zbog pravde koja je na strani slabijeg, doci u sukob sa ocem (koji ce mu
umalo doci glave) i u takvom opredeljenju imace majcinu podrsku. Izmedju muzevljeve i
ocinske moci i univerzalne pravde i majka i sin izabrace pravdu, istu onu pravdu koju je sam
Bog Otac proklamovao. Odnosi izmedju moci i univerzalne pravde uspostavljaju se na zemlji,
zahtevani su i na zemlji, a ne samo na nebu.
Dakle, knez Lazar je imao samo taj izbor, ili da pobedi Turke i postane zarobljenik carstva
zemaljskog, ili da pogine i zadobije slobodu carstva nebeskog. Uzmemo li u obzir da je ova
moralno- religijska drama prikazana iskljucivo u koletivno-istorijskoj ravni, drukcije i ne
moze biti. I Srbi su zaista, od vremena kada su nastale pesme kosovskog ciklusa, samo u toj
ravni sagledavali ukrstanje temeljnih dimenzija svog i ljudskog polozaja u svetu, razapinjuci
svoje bice izmedju univerzalne pravde i moci zemaljskih sila. I bas zato sto su jedino u toj
ravni dozivljavali kosovsko raspece, oni nisu ni znali drugo nego da, u susretu sa jacim
neprijateljem, ili da udju u otvoren sukob i izginu, ili da prihvate zemaljski zakon jaceg i
promene verom. U sukobu sa slabijim, pak, nisu ni hteli da vide opasnost. Medjutim, to dvoje,
otvoreni sukob i izdaja, nisu jedina resenja. Nisu Lazar i Srbi jedini zaduzeni da u ovom svetu
drze carstvo nebesko kao sto je Atlas zaduzen da drzi nebeski svod.
Mogucnost treceg resenja uocice se onda kada se kosovska drama iz religijsko-istorijske ravni
internalizacijom vrati coveku pojedincu i od njega prihvati i kao svoja licna drama. Tada se
kosovska bitka smesta i na unutrasnje popriste i odvija se kao unutrasnja moralna i duhovna
borba za autonomiju, kroz razresavanje oprecnosti covekove zemaljske i nebeske prirode,
biologije i duha. Tada to postaje stvar individualnog razvoja, pitanje integracije i ucelovljenja
licnosti.
Ako kazemo da vrednosni poredak carstva zemaljskog nestaje prenosenjem bioloskog zakona
moci i na moci zasnovanih razlika medju ljudima neposredno na eticki nivo, to je tacno samo
u logickom a ne i u psiholoskom smislu. Naime, bioloski zakon moci iskazuje se u oblasti
psihickog kao samoljublje ili oholost, dok se u oblasti medjuljudskih odnosa ispoljava kao
suparnistvo. Oholost i suparnistvo posreduju izmedju biologije i etike, sto znaci da upotreba
moci moze preko oholosti da se zaobrne etikom zemaljskog carstva i da se okrene u drustveno
polje kroz pojedinacno i kolektivno suparnistvo. Medjutim, oholost moze i dobrovoljno da se
podvrgne univerzalnom vrednosnom poretku, carstvu nebeskom, i njime se ogranici. Tako jos
jednom vidimo da nije puka moc ona eticki i religijski negativna kategorija (odnosno, nemoc
nije vrlina), nego su to oholost i suparnistvo pretoceni u koncepciju zemaljskog carstva,
odnosno neobuzdani univerzalnim poretkom vrednosti. Drukcije receno, Lazareva fizicka
pogibija, kada se iz spoljasnje prenese na unutrasnju ravan, postaje samo smrt oholog i
samoljubivog Ja.
Sada se lako moze videti da postoje tri nacelna resenja za sukob sa zemaljskim mocnicima i
silama koje ugrozavaju nasu nezavisnost, pojedinacnu ili nacionalnu. Prvo resenje i dalje
ostaje otvoreni sukob, ali ne po svaku cenu, nego samo onda kada je on zasnovan na
racionalnom odmeravanju gubitaka i sansi za pobedu, tj. za efikasnu odbranu licne i
kolektivne nezavisnosti. To znaci da se izbor trenutka za otvoreni sukob ne sme prepustiti
neprijatelju koji je jaci, jer ce ga on birati upravo vodeci racuna da razlika u snazi bude
najvise njemu u prilog.
U medjuvremenu postoji drugo resenje, i put za njega biva otvoren tek internalizacijom
spoljasnje, istorijske kosovske drame, u unutrasnju. Resenje se sastoji u privremenom,
prividnom i minimalnom ustupanju zakonu jaceg, odnosno sili. Ovo resenje se sastoji u
pravljenju kompromisa iskljucivo na nivou ponasanja, uz brizljivo i strpljivo odrzavanje
vernosti carstvu nebeskom. Kako bi rekao C. G. Jung, to resenje se sastoji u izgradnji persone,
uz svu predostroznost da se ne dozvoli poistovecivanje celine licnosti sa tom personom. I.
Kant bi to isto rekao na svoj nacin: mocniku se pokloniti telom, ali ne i duhom. Ako nije
sramota pobeci pred medvedom u sumi, nije sramota ni ukloniti se pred covekom koji je
pribegao medvedjim sredstvima postupanja sa ljudima.
Najzad, ako se u otvorenom sukobu sa neprijateljem koji je znatno jaci gubi glava, u trecem
resenju gubi se dusa. To resenje sastoji se u izdaji, u potpunom napustanju carstva nebeskog,
priklanjanju jacem i prihvatanju njegove koncepcije carstva zemaljskog. Zrtvuje se duhovna
priroda coveka, postaje se zarobljenikom carstva zemaljskog i bastini se uzrocnik novih
ratova.
Smestanje kosovske bitke izmedju nebeskog i zemaljskog carstva iskljucivo u epsku,
istorijsku i spoljasnju ravan, znaci da je samo u tom istorijskom trenutku, 15/28. juna 1389.
godine, otvoreni sukob sa nadmocnijim neprijateljem bio neizbezan - jer neprijatelj je vec bio
tu, neprizvan, neizazvan i neumoljiv. I knez Lazar je obavio svoj istorijski zadatak,
zapecativsi smrcu amanet na carstvo nebesko buducim generacijama. Ali taj istorijski trenutak
je bio i prosao. Potonjim narastajima ostavljeno je ne da bukvalno ponavljaju Lazarev podvig,
nego da nauce kako da savladaju svoju sopstvenu oholost, svog unutrasnjeg Murata, odnosno
kako da strpljivo, razborito i odvazno cuvaju i sebe i carstvo nebesko.
Narastaji, medjutim, to nisu hteli da uce i greske su vremenom postajale sve vece. Gubila se i
glava i dusa.

VI NAROD I RAT
PREDRAG LAZAREVIC
Banja Luka
SRBI I RAT
SAZETAK: Autor se bavi proucavanjem odnosa srpske duhovnosti i rata kroz istoriju:
nasuprot uobicajenoj predstavi da su Srbi ratnicki narod, samo je jedan njihov vodja - car
Dusan - vodio osvajacki rat, pa i on ga je napustio, ne osvojivsi vec nemocni Carigrad.
Srpsku drzavu i duhovnost utemeljili su Stefan Nemanja i Sveti Sava, a u njihovim osnovama
je zakonitost u svim oblastima zivota. Pa ipak, prelomni trenutak predstavlja Boj na Kosovu
za koji se vezuje opredeljenje kneza Lazara za carstvo nebesko. Spremnost za zrtvu, odnosno
Lazarev zavet, vremenom postaje kriterij srpskog patriotizma, sto autor pokazuje na Njegosu i
Rakicu. Osveta ulazi u srpsku knjizevnost tek sa partizanskom literaturom u toku Drugog
svetskog rata.
Srbi su i 1918. i 1945. postali zatocenici ideje jugoslovenstva koju je svet plasirao da bi
sprecio stvaranje pravoslavnog Pijemonta na Balkanu, ali su 1991. odbili da se prevare, kako
je to nagovestio i episkop Nikolaj Velimirovic. No, ni ovaj put srpska misao nije do kraja
sprovedena, jer nosioci zvanicne politike nisu bili spremni da poraze nosioce genocida iz I. i
II. svetskog rata; svet nas je opet izmanipulisao.
Nedostatak mudrosti u srpskoj politici krije se u pristupu ratu: tradicionalna spremnost da se
gine za otadzbinu plemenita je kada narod od toga ima metaistorijske koristi. Nedovrsenje
cilja u ratu 1991.-96., plod je manipulacije njome.
KLJUCNE RIJECI: svetosavlje, zakonitost, kosovsko opredeljenje, Njegos,
"saveznici"/manipulacija, Nedic, zrtva
Mnogi misle da su Srbi ratnicki narod, iako od dalekog srednjeg veka nisu vodili osvajacke
ratove. A i tada su se prevashodno borili za uspostavljanje svoje drzave i svoga identiteta.
Dinastija Nemanjica simultano je ostvarivala ta dva cilja. Stefan Nemanja udario je temelj
srpskoj srednjovekovnoj drzavi, a njegov najmladji sin, arhiepiskop Sava, autokefalnoj
duhovnosti, cija je bitna komponenta zakonitost u svim oblastima zivota. Ta svetosavska
duhovnost postala je vrlo rano koheziona snaga Srpstva, pa je svako preveravanje bilo
istovremeno i nacionalno otpadnistvo. Zato u "Gorskom vijencu" serdar Janko i porucuje
domacim Turcima:
Ko ne misli na koran pljunuti,
neka bjezi glavom bez obzira!
I sama sintagma "domaci Turci", kojom se sluzi Njegos, ukazuje da promena vere povlaci za
sobom i promenu narodnosti. Pa ipak, vladika Danilo, oplemenjen svetosavskom duhovnoscu,
zazire od istrebljenja otpadnika, koji su ga hteli cak i na kolac nabiti: Zbog toga ga brat Rade
kori:
s Turcima ratis, a Turke svojakas,
domacima toboz da s' umilis;
a jednako, nemoj se varati,
kako bi im zapa, da te mogu,
glavu bi ti onaj cas posjekli,
al' ti zivu ruke savezali,
da te muce, da srce naslade.
I dok vladika prasta, poglavice onih koji su ga hteli ubiti, na skupu sa Crnogorcima prave se
nevesti. Skenderaga se cak pita:
otkud dodje ta nesrecna misa
o prevjeri nasoj da se zbori?
Nijesmo li braca i bez toga?
Svetosavska duhovnost, po misljenju Rebecca-e West, sprecila je cak i cara Dusana, tvorca
feudalne, multinacionalne drzave, da se prosiri na racun Vizantije i tako zaustavi ekspazniju
Turaka u usponu. "Mozda je i on (...)", pise West-ova, "umro u naponu snage zato sto je zeleo
smrt. U trijumfu koji je bio njegova sudbina mozda se posramio zato sto se setio slike one
krvave zrtve koja nas sve opseda". Dakle, taj hriscasnki motiv golgotske zrtve, u svetosavskoj
interpretaciji, odredio je, po misljenju Rebecca-e West, sudbinu srpskog naroda. Razmisljanje
o caru Dusanu ona zavrsava ovako: "Stajao je na svojoj kapiji balkanskih planina i posmatrao
zlato, slonovacu i mermer Carigrada, krstove, kupole i brodove u njegovoj luci. Znao je da on
ima bozansku moc nad svim tim i da svega toga nece biti ukoliko to ne sacuva kao svetlu
misao u svome umu. Uplasio se toliko svoje moci, ustuknuo je od svetlosti pred svojom
kapijom i povukao se u neduzni svet senki. A Carigrad je nestao poput daha na prozorskom
oknu". Od Dusanovog povlacenja u "svet senki" Srbi vode samo odbranbene ili oslobodilacke
ratove. Uostalom i u doba sirenja nemanjicke drzave, vladari su imali na umu svetosavsko
"covekoljublje", zapisano, na primer, i u 55. glavi "Krmcije", gde se moze procitati i da je
"robovanje ustanovljenje neznabozackog zakona po kojem se neko potcinjava gospodarenju
drugog nasuprot zakonu prirode, jer priroda je sve ucinila slobodnim, a zamisao o ratovima je
donela robovanje, posto ratni zakon nalaze da pobedjeni u ratu robuju onima koji su ih
pobedili i osvojili". Dakle, ni u vreme ekspanzije Nemanjici se nisu zanosili pokoravanjem
drugih, sto je motivisalo i citirano razmisljanje Rebecca-e West o caru Dusanu. Ipak,
prelomni trenutak predstavlja Boj na Kosovu za koji se vezuje opredeljenje kneza Lazara za
carstvo nebesko. U narodnoj pesmi "Propast carstva srpskoga" Bogorodica ga stavlja pred
dilemu:
Ako volis carstvu zemaljskome,
sedlaj konje, pritezi kolane!
Vitezovi, sablje pripasujte,
pa u Turke juris ucinite:
sva ce turska izginuti vojska!
Ako l' volis carstvu nebeskome,
a ti sakroj na Kosovu crkvu,
ne vodi joj temelj od mermera,
vec od ciste svile i skerleta,
pa pricesti i naredi vojsku:
sva ce tvoja izginuti vojska,
ti ces, kneze, s njome poginuti!
Iz navedenih stihova sledi da se carstvo zemaljsko zadobija osvajackim ambicijama i
agresijom:
Istom kneze naredio vojsku,
na Kosovo udarise Turci.
A u carstvo nebesko vode bogougodna dela: ktitorstvo i poboznost, odnosno identifikacija s
golgotskom zrtvom.
Opredeljenjem za carstvo nebesko inicijativa, koju je do smrti imao car Dusan, prepustena je
Turcima. Episkop Nikolaj Velimirovic, u tekstu "Azbuka narodne odbrane", ideju carstva
nebeskog svodi na sledecu formulu: "Lazar je poginuo na Kosovu a vaskrsao u dusi
narodnoj". Po njegovom misljenju: "zrtva je izraz ljubavi", a "zrtva za jedan narod visoka (je)
pocast, koja pada u deo ne mnogima". Prema tome, knezu Lazaru narod je za pokazanu ljubav
uzvratio ljubavlju, obezbedivsi mu tako zivot vecni, odnosno carstvo nebesko. I Milan Rakic
u pesmi "Na Gazi-Mestanu" kosovske junake svodi na svesne zrtve i tako ih vezuje za
golgotski motiv. On kaze:
Kosovski junaci, zasluga je vasa
Sto poslednji beste. U krvavoj stravi,
Kada trulo carstvo oruzja se masa,
Svaki les je svesna zrtva, junak pravi!
Ne pominjuci carstvo nebesko - koje je, kako rece narodni pevac, "uvek i doveka" - Njegos u
"Gorskom vijencu" razmislja na slican nacin:
Blago tome ko dovijeka zivi,
imao se rasta i roditi!
Vjecna zublja vjecne pomrcine
nit' dogori, niti svjetlost gubi.
on u navedenim stihovima cak i motivise na podvig i zrtvu koji svetle u istorijskim tminama.
Spremnost na zrtvu, odnosno opredeljenost za carstvo nebesko, vremenom je postala kriterij
srpskog patriotizma. Zato Milan Rakic - u ime svojih vrsnjaka, optuzenih da ih je "zahvatila
zapadnjacka reka" i da im se "duse opasnosti plase" - u pomenutoj pesmi "Na Gazi-Mestanu"
uzvikuje:
Dobra zemljo moja, lazu! Ko te voli
Danas, taj te voli. Jer zna da si mati;
Jer pre nas ni polja ni krsevi goli
Ne mogose drugom svesnu ljubav dati.
i dodaje:
I danas, kad dodje do poslednjeg boja,
Neozaren starog oreola sjajem,
Ja cu dati zivot, otadzbino moja,
Znajuci sta dajem i zasto ga dajem...
Rakic, naljucen, "svesnu ljubav" pripisuje iskljucivo svojoj generaciji, jer su prethodne bile
neobrazovane i spontano umirale za opstanak. Ali bez obzira na generacijska sporeckavanja,
koja su nam poznata jos iz Jaksiceve pesme "Otac i sin", cinjenica je da je svetosavlje od Srba
napravilo balkanske krstase, koji su vekovima "za krst casni krvcu" prolevali "svaki svoje da
pokaje stare". Zrtvujuci se za pravoslavlje, oni su umirali za svoju nacionalnu duhovnost i za
"slobodu zlatnu", ali su to cinili da bi "pokajali", a ne "osvetili" mrtve.
Osveta je usla u srpsku knjizevnost sa NOB-om, iako partizanski pokret nije bio jedinstven na
celom srpskom prostoru. U istocnim krajevima bio je ideologizovan: poceo je tako sto je
Srbin pucao na Srbina, a u zapadnim su ga izneli srpski zbegovi, nastali pred pomahnitalim
Hrvatima i Muslimanima, koji su pod okriljem Rajha pokusali da promene demografsku sliku
srpskih krajina. Iako su taj narod docnije izmanipulisali komunisticki agitatori, iako su titoisti
cetrdeset i pet godina zatirali narodno predanje, proteravsi ga cak i iz crkvenih porti, ono se
prikrilo po srpskim kucama i u formi "porodicnog predanja" sacuvalo uspomenu na
probudjenu komsijsku genocidnost u vremenu od 1941. do 1945. godine, koju su Srbi -
naviknuti da se zlu suprotstavljaju zrtvovanje za nacionalno iskupljenje i vaskrsenje - docekali
nespremno. To su platili stotinama hiljada nevinih zrtava, ali se zato 1991. nisu dali prevariti,
sto je iznenadilo i nevernu "bracu", i hipokriziji sklone saveznike iz Prvog i Drugog svetskog
rata. Obistinile su se reci episkopa Nikolaja Velimirovica da se "narod moze lako prevariti
jedanput, teze dvaput, triput nikada" ("Azbuka narodne odbrane") Srbi su i 1918. i 1945. lako
postali zatocnici ideje jugoslovenstva - koju je svet plasirao da bi sprecio stvaranje tzv. Velike
Srbije kao potencijalnog Pijemonta pravoslavnih naroda Balkana - ali su 1991. postupili u
duhu poruke koju im je Njegos ostavio:
al' tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznavanju prava,
to je ljudska duznost najsvetija!
Ipak, ni ovaj put Njegoseva misao nije konsekventno provedena, jer nosioci zvanicne srpske
politike nisu bili spremni da poraze genocidnu "bracu". Dakle, opet se ginulo vise nego sto je
bilo potrebno da se "srpstvo ugaseno" konacno rasplamsa, a cilj nije potpuno ostvaren. Svet
nas je i ovaj put izmanipulisao u cemu mu je pomogao i nas tradicionalni pristup ratu, koji
nismo preispitali nakon 1945. godine, niti se zapitali jesu li "Vidovdan i 27. mart istovetni i
po znacaju i po sadrzini" i vode li oba "Carstvu nebeskom i odricanju zivota u korist
otadzbine", kako je mislio cak i patrijarh g. Gavrilo Dozic. Ko je imao koristi od svesne zrtve
na Kosovu - znamo, ali se nikada nismo zapitali ko je imao koristi od srpske zrtve prinesene
1941. godine. Srbi sigurno nisu. Njihovu patnju i stradanje u Drugom svetskom ratu
delimicno je ublazio general Nedic*, a saveznici, za koje su Srbi 1941. podneli zrtvu, surovo
su ih, u vise navrata, bombardovali 1944. godine. Pisac ovih redova imao je priliku da na prvi
dan Uskrsa, 16. aprila, pored ostalih strahota, vidi unakazene leseve novorodjencadi u
americkom bombom presecenom Porodilistu na uglu ulica Knjeginje Perside i Brace Nedica,
gde je tada stanovao. Zagreb, koji je s Amerikom i Engleskom bio u ratu, nije bombardovan!?
Zato je vec pominjana Rebecca West zakljucila da bi bilo "najumesnije da su stanovnici
Beograda naucili da mrze Britance i Amerikance", ali, nazalost, nisu.
Tradicionalna spremnost Srba da se svesno zrtvuju za otadzbinu plemenita je samo kada kao
narod od toga imaju koristi, kada im ta zrtva posluzi kao psiholoski oslonac u nastupajucim
danima nesrece. Zato besciljno umiranje ne stvara "zertve blagorodne / da prelaze s bojnijeh
poljanah / u veselo carsto poezije", kako napisa Njegos, cije kapitalno delo jos uvek nismo
procitali na pravi nacin. A tradicionalni pristup trebalo bi preispitati u duhu "Gorskog
vijenca", ali na nacin kako ga je razumeo Oskar Davico. Primajuci Njegosevu nagradu, on je
1978. rekao:
"Surovost same istrage ni Danilo, ni Rade ne opravdavaju pravednoscu, nego odbranom
zemlje i naroda. Zar oni koji su za komad begovine, saku pilava ili makarona, pristajali da
istrebljuju svoj narod mogu da ocekuju sudbinu bolju od one koja ih je snasla. Latili su se
maca za racun agarjana, ili fasista, zalagali se za njihove potrebe pod njihovom komandom,
pa je normalno da stradaju od maca, ali ne zbog nestrpljenja njihovog toboznjeg verskog,
ideoloskog opredeljenja nego u ime borbe protiv zavojevaca i njihovih slugu. Smisao
"Gorskog vijenca" svodljiva je zato na saznanje da sloboda nema cene i da su u borbi za nju
dozvoljena sva sredstva."
Nije li ovo pravi pristup Njegosu od koga smo zazirali da ne bi povredili renegate koji nas
mrze jer ih trajno podsecamo na izdaju predaka. Primenimo ga i postace nam jasnije mnoge
nase zablude, pa i pristup ratu.

RADOS MLADENOVIC
Filosofski fakultet, Niksic
NACIONALIZAM I RAT
SAZETAK: Tri su razlicita koncepta nacije. Romanski koncept naciju razumeva kao
svakodnevni plebiscit. U germanskom kontekstu nacionalnu pripadnost odredjuju krv i tlo, a u
slovenskom kontekstu nacija se vezuje za pojmove mesijanizma i spasenja. Ako najbolji od
svih mogucih svetova kao zrtvu trazi suzu jednog deteta, ne pristajem u njemu da zivim, kaze
nam Dostojevski.
Iz Hegel-ovog stava da se istorija zavrsava u germanskom kontekstu porodila se socijalisticka
ideja u dva svoja vida: Hitler-ovom nacional-socijalistickom, i marksistickom inter-nacional-
socijalistickom. Oba su totalitarna i zlocinacka kao i sama ideja.
Romano-Germani svoju kulturu proglasavaju opste-ljudskom a svoju civilizaciju
covecanstvom, a u stvari su svoj etnicki sovinizam proglasili za kosmopolitizam. Isto je i sa
demokratijom. Ne postoji planetarni model demokratije. Sve svetske demokratije su
nacionalne.
KLJUCNE RIJECI: nacija, krv i tlo, suza decija, nacional-socijalizam, inter-nacional-
socijalizam, etnicki sovinizam kao kosmopolitizam, demokratija, nacionalna demokratija.
Tri su moguca govora o naciji nastala u proslom veku. Uslovno govoreci to je romansko,
germansko i slovensko razumevanje ovog pojma. Prema romanskom (francuskom) konceptu
svaki covek moze slobodno da bira svoju nacionalnost i svaki izbor moze da bude
drzavotvoran. Cuveni ateista Renan je tvrdio da je nacija svakodnevni plebiscit, dakle moje
pristajanje da svakog jutra posto prethodno poverujem da sam u budnom stanju, pristajem da
zivim po zakonima Francuske, recimo. To moje pristajanje je dovoljno da me legitimise kao
Francuza.
Germanski koncept smatra da nacija nije posledica slobodnog izbora. Nacija je organizam
koji tezi da se samoutvrdi, a njegovi oznacitelji su krv i tlo. I danas kod Nemaca jedino onaj
koji je i po krvi Nemac moze biti zaposlen u javnoj sluzbi kao policajac npr. To da nacija od
svojih clanova trazi zrtve fihteovska je lozinka, a Hegel je to opravdavao tvrdnjom da se
svetska istorija zavrsava u nemackom kontekstu. "Svetski duh je duh novoga sveta" - kaze
Hegel u svojoj "Filosofiji istorije" - "cilj germanskog duha je realizovanje apsolutne istine kao
beskonacnog odredjenja slobode, i to one slobode koja za svoj sadrzaj ima samo svoju
apsolutnu formu. Odredjenje germanskih naroda je da budu (pazite sad ovo - op. aut.) nosioci
hriscanskog principa."
Hegel-ova koncepcija je, naravno, jasna. Nosioci duhovne i svake druge slobode su Nemci.
Apsolutni duh se uzastopce ovaplocuje u pojedinim narodima, u kitajskom kontekstu, u
grcko-rimskom kontekstu itd., ali se on dovrsava u germanskom kontekstu. Konacno
ovaplocenje duha je nemacka nacija. Nemci su nosioci svetskog duha, a posto je osnovni
princip duha ili boga u Hegel-ovoj verziji - sloboda, onda su Nemci barjaktari slobode sveta.
A taj izuzetan status pripada im zbog toga sto su oni prvi shvatili tajni smisao istorije koji je
istinsko ljudsko zajednistvo. Hitler-ovi socijalisti su upravo na ovakvoj strukturi pokrenuli
Nemce u rat. Nemacki vojnici su sebe smatrali barjaktarima slobode, zato su se tako
motivisano i borili. Oni su vrlo zustri i uporni borci.
Nasa istoriografija i nasi posleratni istoriografi su namerno mutili ovu inace jasnu strukturu
socijalistickog rezona cije je rodno mesto i tajna upravo Hegel-ova filosofija, pa su
poistovecivali i jos uvek poistovecuju fasizam i nacizam, odnosno nacional-socijalizam.
Akademik Zoran Lakic (upada u rec): Znamo mi za tu razliku. Nacizam je ekstremni
fasizam...
Ne! Upravo vam tvrdim suprotno. Nacizam je socijalisticka ideja u izvornom smislu. Hitler-
ova partija nosi naziv: Nacional- socijalisticka radnicka partija Nemacke (NSDAP). Hitler-
ova partija je imala milionsko radnicko clanstvo, SS-odredi takodje. Vojne parade, grandiozne
i po obimu i po ikonografiji su prvomajske parade. Takodje, bitna je razlika i u strukturi
vlasti. Fasisticko drzavno uredjenje je korporativno. U skupstini se kristalise drzavni interes, a
duce (vodja) taj interes sprovodi u delo. Struktura vlasti socijalistickih drzava je hijerarhijska.
Postoji f hrer - vodja, oko njega je politbiro sastavljen od vrlo uskog broja ljudi istog
ubedjenja koji imaju moc da kontrolisu vojsku i policiju, a preko ove dve mobilisu celokupnu
populaciju. Takva je struktura vlasti Hitler-ove Nemacke, Staljinovog SSSR-a, Titove
Jugoslavije i sadasnje Miloseviceve vlasti. Oni se ponasaju kao da kroz njih govori svetski
duh i to "samo apsolutnu i golu istinu". I ne tolerisu nista sto nije njihova zamisao i generalna
linija. I jos u necemu je bitna razlika. Fasizam iza sebe nije ostavio industrije smrti. Zlocine
streljanja i ratnih odmazdi je cinio, ali industrije smrti nije bilo. Jevreji su u italijanskim
okupacionim zonama prosli odlicno u odnosu na svoje sunarodnike u nemackim okupacionim
zonama. Hitler-ova industrija smrti je progutala prema nekim procenama i dvadeset miliona
ljudi. Staljinova industrija smrti po Solzenjicinovom svedocenju preko cetrdeset miliona.
Naravno, ja znam da su sve ovo poznate stvari, ali mi jos uvek slavimo dane ustanaka i
pobeda nad fasizmom. Nacizam, zbog toga sto je socijalizam niko ne pominje, jer je jako
nezgodno - moze izgubiti posao drzavnog istoricara.
No bilo kako bilo sa drzavnom istoriografijom, fihteovski i hegelovski koncept, a to je
socijalisticki koncept, Nemcima-Germanima uopste propisuje ulogu uvodjenja istinskog
ljudskog zajednistva u svet. Hitler je nemacku naciju mobilisao na dva pravca: borba protiv
plutarhije, odnosno bankarskog kapitala cije je olicenje Engleska, i cupanje malih naroda i
Slovena iz "varvarskog blata", na taj nacin sto ce ih pokoriti, drzati pod prismotrom i
inkorporirati u opsti tok kada za to dodje vreme. Taj opsti tok se zove neue weltordnung -
novi svetski poredak. Na istoj ovakvoj strukturi zavodjenja novog svetskog ustrojstva radila je
naizgled drugacija grupacija, ali iste metodologije i nacelnog stava: grupacija inter-nacional
socijalista. Cilj je isti: postizanje istinskog ljudskog zajednistva, ali nosioci te ideje vise nisu
samo Nemci, vec proleteri. Proleteri su, kako svedoci njihov otac Karl Marx, klasa koja to jos
ustvari i nije. Posto je ovo odredjenje po kvalitetu, znaci da su oni kvalitet koji to jos nije.
Insistira se dakle na onom kolektivno-nesvesnom i predkrstenjskom kao na preobrazenjskoj
snazi. A njihova motivacija za "revolucionarni preobrazaj sveta" lezi u tome sto poslodavci
uzimaju deo dohotka, zarade koju su oni svojim ledjima stvorili, pa se tako prema njima ne
cini neka pojedinacna nepravda, vec nepravda po sebi. Ovo se dalje moze varirati koliko god
hocete, ali sve ostalo je u sustini isto. Prvomajske parade, agitacija medju radnicima,
inicijacija u redove "najprogresivnije" od svih partija, raskrstavanje sa krstenjem, dovodjenje
u predhriscansko stanje, stvaranje idola u vidu Hitler-a, Lenjina, Staljina, Broza itd. i
poklonjenje njima.
Sve u svemu, svetim ciljem i zarad slobode pravdala se teznja da Germani, ili pak proleteri
budu herren volk, da budu gospodari - gospoda narod, i da njihova stihija postane weltmacht,
da postanu svetskom silom. Secate se da je doskoro na nasoj televiziji i u nasim novinama
glavna tema bila tema: socijalizam kao svetski proces. I inter-nacionalisticki socijalizam, i
nacional-socijalizam proizilaze iz iste koncepcije nacije. Toboz pokreti za slobodu sveta, a
ustvari totalitarizam najcrnje vrste. Na slicnoj strukturi funkcionise i americana, NATO-
izovana kulturna revolucija Amerike prema Evropi i ostalom delu sveta, americki nacional-
socijalizam, koji neslucajno koristi ljude, strukture i medijske socijalisticke strategije
nasledjene iz nacisticke Nemacke i sovjetskog avangardizma: americana je ustvari otvoreni
komunizam.
I najzad treci koncept nacije, koji je ustvari slovenski koncept. Nacija se tu vezuje za pojam
spasenja. Kod Rusa i kod Srba ovaj uvid je dobio karakter mesijanizma. Srbi su gubitak svoje
samostalnosti poredili sa razapinjanjem na Golgoti, po nepravdi ljudskoj, sto de facto jeste, i
sto se desava i danas. Sustina ruskog mesijanizma kod slovenofila i kod Dostojevskog sva je
sadrzana u onom cuvenom programu: ako najbolji od svih mogucih svetova kao zrtvu trazi
jednu deciju suzu - necu, ne pristajem da zivim u takvom svetu. Ne mogu, dakle, kao covek
biti srecan, ukoliko je svet pun nepravdi i zla...
Ja ne znam otkad datira i odakle potice vrlo naivna uverenost Romano- Germana: Nemaca,
Francuza, Italijana da svoju kulturu proglasavaju opsteljudskom, a svoju civilizaciju
covecanstvom, ali su oni resenoscu osude za sve drugo i drugacije ogradili svoj duhovni
zabran. Ili kako se knjaz Sergej Trubeckoj u svom tekstu "O istinskom i laznom
nacionalizmu" izrazio: Svoj sovinizam oni su proglasili kosmopolitizmom, a mi smo
usvajanjem parametara te kulture preko skola, primili i njenu sopstvenu ocenu o samoj sebi.
Te se sada, u ovom vremenu, otkriva da termini demokratija, opsteljudska civilizacija,
jednakost imaju iskljucivi etnografski karakter. To sto se zove opsteljudska civilizacija u
stvari je obrazac uradjen po meri Nemaca, Engleza, Francuza, Talijana...
Ja sam se sam pred sobom zapanjio zbog zakasnelog uvida da ne postoji nikakav planetarni
model demokratije, vec da su sve svetske demokratije nacionalne. Francuska demokratija je
razlicita od nemacke, a ova od engleske i tako redom. To sto se naziva zapadnom
civilizacijom, jeste u stvari zbir nekoliko nacionalnih kultura. Pavic u "Hazarskom recniku"
kaze na jednom mestu da grcko "ne" nije isto sto i francusko "ne", a da ovo nije isto sto i
nemacko "ne", i da nemacko "ne" nije isto sto i srpsko "ne". Nase istorijsko iskustvo nije
istorijsko iskustvo zapada. Sloveni (pravoslavni) nisu iskusili shemu: Robovlasnistvo -
feudalizam - kapitalizam - gradjansko drustvo, stari - srednji - novi vek. Oni su krsteni
drugacije i sa drugacijim predanjem su usli u istoriju. I kad god su pokusavali da grade na
tudjem temelju, na temelju zapadnom kao posledicu su imali posunovracenje i tragican
rasplet.

MATEJ ARSENIJEVIC
Beograd
PRAVOSLAVLJE I RAT
SAZETAK: Aktualna istorijska i duhovno-politicka situacija Pravoslavlja (vojna, geo-
politicka, ekonomska i kulturna ugrozenost pravoslavnog sveta u celini - Balkan, Rusija,
Grcka, Kipar...) i Srbskog pravoslavnog naroda (petogodisnji otadzbinski rat u Zapadnim
Srbskim Zemljama, protiv-otadzbinski dejtonski mir, "post-dejtonsko" stanje srbske istorije)
jeste ono sto nuzno odredjuje osnovni ton i metodologiju ovog teolosko-politickog eseja o
ratu. Nalazeci se u takvoj istorijskoj situaciji, kao pravoslavni, nemamo prava da nasu temu -
Pravoslavlje i rat - viviseciramo kabinetski "objektivno", kao da se tu radi o nekom
apstraktnom pitanju, koje nikakve veze nema sa nasim stvarnim zivotom i nasom vecnom
sudbinom. Teolosko-politicki um Pravoslavlja - a kod nas pravoslavnih Srba to je svetosavski
um - uvek jeste um stvaralackog sudara sa antonomijama istorije, borbeni (kriticko-
polemicki) um dinamicnog prepoznavanja, promisljanja i odgovaranja na izazove svih
istorijskih pitanja i problema, um neustrasivog razlikovanja teolosko-politickih duhova
istorije i eshatoloskih implikacija svih istorijskih fenomena i cinova.
Zato u razmatranju pitanja pravoslavnog shvatanja rata ne krecemo od izlaganja nekakve
opste pravoslavne "teorije rata" (koje u nekakvom sistematskom obliku i nema), vec od
iznosenja skice istorijske i geopoliticke krizne situacije u kojoj se Pravoslavlje na kraju XX.
veka naslo u, neprijateljski raspolozenoj, zapadnoj civilizaciji, bez svog organskog istorijskog
sveta i realne istorijske moci.
KLJUCNE RIJECI: rat, istorija, pravda, borba, Crkva, mir, eshaton
"Ne mislite da sam dosao da donesem mir na zemlju:
nisam dosao da vam donesem mir nego mac".
Mt. 10, 34
"Mir Svoj dajem vam,
ne dajem ga kao sto ga svet daje..."
Jn. 14, 27
Istorijski kontekst: rat protiv hriscanske istorije
Pre gotovo pola veka u sklopu svojih predavanja o odnosu Zapada prema ostatku sveta , A.
Toynbee je izrekao cuveno istoriosofsko predvidjanje po kome je sudbina ne/zapadnog sveta
ili da se prikloni Zapadu i njegovim vrednostima ili da nestane u neizbeznom sukobu sa
Zapadom kao civilizacijom nadmocne volje za moc. Potvrdjujuci istinitost ovih Toynbee-vih
zloslutnih predvidjanja, americki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith je o sudbini Srba u
Sremsko- baranjskoj oblasti i post-dejtonskoj Bosni, ali i sudbini svih ostalih naroda u
americkom Novom svetskom poretku, 23. januara 1996. izjavio: "Postoji samo jedna
buducnost - mir i zajednicki zivot. Ratovi se ne smeju vise voditi".
To je recenica koja otkriva istinu o odsudnom mistickom ratu koji se vodi u temeljima
savremene istorije. Taj se rat, na istorijskom i geo- politickom planu, projavljuje kao rat koji
posthriscanska civilizacija predvodjena Amerikom (pijemontom novosvetskog Zapada),
nemilosrdno vodi prvenstveno protiv ostataka evro-azijske hriscanske civilizacije. Taj rat za
planetarni americki mir kao sekularno-eshatolosku utopiju Novog svetskog poretka
rukovodjen je ekstremnom i genocidnom verskom (anti-hriscanska religija
fundamentalistickog amerikanizma), rasnom (anti-nacionalni novi, mundijalisticki rasizam ili
inter/nacizam) i ideoloskom (anti-monarhisticka totalitarna demokratija "otvorenog drustva")
mrznjom narocito prema hriscanskim evro-azijskim narodima, njihovim drzavnim
suverenitetima, kulturama i tradicijama, mrznjom koja je - u sustini - mrznja prema
Bogocoveku Hristu. Kraj XX. veka obelezen je osvajackim pohodom americkog Zapada na
ceo svet i celu istoriju, koji namecuci - sto "mekim" sto "tvrdim" ratom - svoj pax americana
ukida "staru" (hriscansku) istoriju i namece zapadnu sudbinu kao jedinu sudbinu i zapadnu
buducnost kao jedinu buducnost sveta.
Da se ovde ne radi ni o kakvim apokaliptickim fantazmima svedoci i jedan od pripadnika
samog vrha mundijalisticke elite, bivsi americki drzavni sekretar i dobitnik Nobelove nagrade
za mir 1973, Henry Kissinger koji u svojoj najnovijoj knjizi Diplomatija (i nezaobilaznoj
studiji o principima zapadne geo-politike), izjavljuje da se americko-evropska saradnja
(citajmo: americko-atlantsko, post- hriscansko rusenje hriscanske Evro-Azije) krajem XX.
veka, posle dva neuspela pokusaja (Wilson-ovog sa Ligom naroda 1919. i Truman-ovog sa
Ujedinjenim nacijama 1945.) nalazi u trecoj fazi - "nove atlantske politike". Posle pobede u
hladnom ratu Sjedinjene Drzave kao najveca i najmocnija nacija i jedina svetska sila
"sposobna da u svakom trenutku intervenise na svakom delu globusa", kao lider (a uz to i
vodeci siledzija) unipolarnog sveta bez ideoloskih protivnika promovise "novu atlantsku
politiku" kroz sirenje NATO-a na Istok i podredjivanje birokratskog monstruma Organizacije
ujedinjenih nacija agilnom NATO-u kao "instituciji koja je u najvecoj meri uskladila
americke moralne i geopoliticke ciljeve: ocuvanje centara americke moci nad Evropom i
Azijom", a sve u cilju "preoblikovanja globusa po americkom modelu". Tu planetarnu
ekspanziju "Americke ideje" je, kako svedoci Kissinger, jos pocetkom ovog veka koncipirao
americki predsednik Woodrow Wilson (inace osvedoceni mason) kao proces "globalnog
sirenja (americke) demokratije". "Vilsonijanski san o univerzalnoj kolektivnoj bezbednosti"
se danas sve vise realizuje kao rastuca zavisnost citavog sveta od vojno-politicke, tehnolosko-
informaticke i medijsko-ekonomske dominacije Sjedinjenih Drzava nad citavom
civilizacijom.
Zato nije nimalo slucajno da je NATO prvi put posle svog osnivanja vojno intervenisao
upravo protiv pravoslavnih drzavotvornih (Zapadnih) Srba kao, na kraju XX. veka, vodecih
protagonista evro-azijske politike i hriscansko-nacionalnog otpora Novom svetskom poretku,
tj. atlantskom mundijalizmu. (Podsecamo citaoce da je NATO 10 puta vojno napao Srbe u
Srbskoj i Srbskoj Krajini: 28. februara, 10. i 11. aprila, 5. jula, 22. septembra, 21. i 23.
novembra 1994, 26. i 27. maja i septembra 1995.). Zato je sasvim logicno sto - po recima
visokog neimenovanog zvanicnika Stejt Departmenta - vojni poraz i unistenje srbske drzave u
Bosni predstavlja strateski americki (= atlantski) interes, odnosno tacku na kojoj se "lomi
rezultat" americkog obracuna sa Evro-Azijom kao geo-politickim prostorom hriscanske
civilizacije.
Srbsko pitanje i Srbska pravoslavna ideja su se, na kraju XX veka, nasli u centru bitke za
evroazijsku istoriju, u centru prestruktuiranja geo-politickih sfera interesa u Evropi: a)
americke sfere interesa, Amerike koja "americkom" Bosnom (kao potencijalno islamskom
republikom usred Evrope) drzi Evropu u stalnoj politickoj nestabilnosti kako bi je neprestano
vracala u svoj celicni atlantski zagrljaj, a u isti mah, srbskom hriscanskom krvlju i grobovima,
namiruje svoje kontroverzne racune sa Islamom, b) nemacke sfere interesa, ojacane Nemacke
koja se pravcem severozapad-jugoistok vraca i politicki i vojno na Balkan, potvrdjujuci da je
tradicionalni kontinuitet nemackih interesa i politike na Balkanu bio i ostao "baciti Srbe na
kolena", slomiti Srbstvo kao drzavotvornu kicmu Balkana, v) turske sfere, ojacane neo-
otomanske NATO-sile Turske koja se pravcem jugoistok-severozapad "zelenom balkanskom
transverzalom" pruza preko srbskog Kosmeta i Stare Srbije (Sandzak), ka poturickoj republici
Alije Izetbegovica.
Jean P. Gullois, penzionisani francuski general i jedan od vodecih francuskih vojnih stratega i
geo-politickih analiticara druge polovine XX. veka, u svojoj znacajnoj dvotomnoj
geopolitickoj studiji Krv nafte - geo-politicki eseji o odnosu Zapada i Islama govoreci o novoj
- od Amerike odobrenoj - nov(svetsk)oj podeli Evrope izmedju obnovljene Nemacke i
obnovljene Turske, "na stetu pravoslavnih naroda", zakljucuju da ce ceh za novu geopoliticku
podelu Balkana "izmedju Nemacke i Turske, platiti Srbi i Grci" . Rezultat presecanja anti-
hriscanskih i anti-evro-azijskih geopolitickih interesa na Balkanu jeste raspece Srbstva u
Zapadnim Srbskim Zemljama od strane istorijski nakazne vojno-politicke alijanse post-
hriscanskog "novokrizarskog" Zapada i dzihadskog Islama, rat koji je bio sramno legalizovan
kroz OUN.
Savremena post-hriscanska civilizacija globalnog Zapada je, u ime svoje mundijalisticke
ideje, povela "novi krizarski " rat protiv Srbskog pravoslavnog naroda i Srbske pravoslavne
ideje. Buduci da je Pravoslavlje temeljni elemenat Srbske ideje i, time zila kucavica citave
srbske istorije, rat koji je civilizacija belog pentagrama vodila i vodi protiv pravoslavnih Srba
kao cuvara i branilaca Casnoga Krsta i Zlatne Slobode, ispostavlja se kao rat protiv samog
Pravoslavlja, kao rat protiv pravoslavnog duhovnog i geopolitickog sveta, ili drugacije - kao
integralni zapadni rat protiv hriscanske istorije. Tako se u srbskom otadzbinskom ratu u
Zapadnim Srbskim Zemljama zbivao i zbiva odsudni misticki sukob suprotnih ideja istorije:
hriscanske i anti-hriscanske (=anti-hristovske). Na geopolitickim prostorima balkanske proto-
Evrope se ponovo vodila (i jos nije zavrsena!) odlucujuca misticka bitka hriscanskog otpora
Zapadnom Zlu koje objavljuje Kraj Istorije, bitka za duhovnu sudbinu hricsanske evroazijske
civilizacije, bitka cijeg znacaja duhovno- politicki posunovracena Evropa uopste nije bila
svesna, a, nazalost, ni Rusija, koja - izgubivsi svest o svoj istorijskoj misiji i svom
geopolitickom identitetu - vise ne ume da artikulise svoju balkansku politiku u skladu sa
pravoslavnim evroazijskim ciljevima.
Na unutrasnje-politickom planu srbskog istorijskog zivota, istovremeno traje jedan drugi i
nista manje opasan rat, koji protiv hriscanskog lika, duha i drzavnosti Srbskog naroda, protiv
Srbske pravoslavne ideje vodi bezboznicka vlast nad Srbijom, cija je jugoslovensko-
levicarska ideja po svim tackama suprotna i neprijateljska Srbskoj pravoslavnoj i
drzavotvornoj ideji. Svedoci smo ubrzane restauracije post-komunistickog neo-komunizma u
Jugoslaviji, koji opet, ako i pre pola veka, ima podrsku Zapada za okupaciju i razaranje
drzavotvornog duha i tkiva Srbstva. Poslednje dve, "mirotvorne", godine u srbskoj javnosti
traje koordinisana i sistematski sprovodjena rezimska kampanja protiv Srbske ideje i
Pravoslavlja (Crkve) kroz sve nivoe javnoga zivota, od politike do kulture. Crni savez
spoljasnjeg (zapadnog) i unutrasnjeg (jugo-levicarskog) anti-srbskog rata potvrdjen je
njihovim ritualnim "vencanjem" u krvi kainovske izdaje na Drini, blokadom Srbske 4.
avgusta 1994, muckom izdajom i predajom Zapadne Slavonije 1. maja 1995, Krajine 5.
avgusta 1995, zapadnih delova Srbske septembra 1995. i Srbskog Sarajeva marta 1996, zatim
kataklizmom Dejtonskog mira 21. novembra 1995. (kao pokusajem ubistva Kosovskog
Zaveta i Srbske ideje u Srbima!) i, konacno, priznanjem avnojevske BiH od strane Jugoslavije
pocetkom oktobra 1996. u Parizu.
Ovo (po)ratno i "post-dejtonsko" vreme je pretesko vreme za Srbski pravoslavni narod i
srbsku pravoslavnu misao, ali time je nasa odgovornost za nas narod i tu nasu misao i veca i
stroza. Srbi su ti koji su - iako privremeno porazeni Dejtonskim mirom - duzni da nastave da
svedoce istinu Zaveta i u istoriji nose zastavu borbenoga Pravoslavlja. Jer kao sto covek ne
zivi samo sebe radi, tako i svaki narod u istoriji zivi da bi ostvarivao ostvaruje svoj bogodani
zadatak na dobro drugih naroda. Zadatak koji Srbski narod, ovako mali, ali ni po cemu manji
od prevelikih naroda sveta - da parafraziramo sv. ap. Pavla - treba da izvrsi u istoriji jeste: da
eshatoloskim svedocenjem Kosovskog Zaveta podseca svet na Carstvo Nebesko kao smisao
istorije, na univerzalni duhovni smisao rata za Krst Casni i Zlatnu Slobodu, na istinu
hriscanske nacije - kao osnovnu istinu (post-vizantijske) hriscanske Evro-Azije. Srbski narod
je to svedocio otadzbinskim ratom 1991-1995, a i danas - pod dvostrukom dedinjsko-
dejtonskom okupacijom - to mora da nastavi da cini pruzajuci zavetni otpor americkom miru i
njegovim zloduhovnim i zlopolitickim posledicama u zemljama Svetoga Save.
Pitanje rata tj. hriscanskog otpora Americkom miru se za pravoslavne narode na kraju XX.
veka ispostavlja kao kljucno, prakticno i teorijsko, pitanje njihove savremene istorije, pitanje
duhovno- politickog opstanka, pitanje koje u sebi dramaticno zbira sva pitanja o njihovoj
istorijsko-eshatoloskoj sudbini. Ono je, stoga, teolosko pitanje par excellence.
Srbsko hriscansko ratno iskustvo
Priroda Zla je da ono uvek napada prvo i nasilno, zato se Zlu u istoriji ne moze suprotstaviti
nenasiljem, vec iskljucivo silom pravednoga otpora i odbrane. Njegos, na jednom mestu, kaze
da nema nikakvoga greha u tome kada se covek brani "zlom od zla". Njegos pod "zlom"
odbrane misli na posezanje za oruzjem tj. rat, koji se sa hriscanskog stanovista ne moze do
kraja opravdati, jer je epifenomen palosti. Ali, suprotstaviti se silom odbrambenog rata zlu
napadackog rata tu nema greha i zla, naravno uz strogo postovanje hriscanskog ratnog etosa,
na koji bi se mogle primeniti reci sv. ap. Pavle: "Ako se ko i bori, ne dobija venac ako se ne
bori po pravilu" (2. Tim. 2, 5) To "boriti se, ali po pravilu" jeste onaj krajnji kriterijum
hriscanske duhovne samodiscipline, koji opredeljuje smisao svih Hriscaninovih istorijskih
cinova, i u ratu i u miru. Pravoslavno prihvatanje rata jeste: boriti se u pravednom ratu, na
pravedan nacin - "po pravilu" predanja hristoljubivog vojinstva za koje se molimo na svakoj
Liturgiji, za pravedan cilj. To je paradigma hriscanskog vojevanja za Krst Casni i Slobodu
Zlatnu, koju su, u svojim besmrtnim licnostima, ostvarili Sveti hriscanski ratnici. Tek u
krajnjoj poslusnosti i toj paradigmi Hriscanin u ratu sme da kaze: "S nama je Bog, razumite
narodi, i odstupite jer je s nama Bog". "Sa nama je Bog" u ratu sve dok mi - ratujuci po
strogoj etickoj paradigmi hriscanskoga vojinstva - ostajemo, u Pravdi Bozijoj, sa Bogom.
Srbsko ratno iskustvo je u potpunosti utemeljeno u toj paradigmi i potvrdjeno u licnostima
Svetih srbskih ratnika.
U Pravoslavlju, kako smo vec rekli, nema "svetog rata", a mi govorimo o Svetim Ratnicima.
Kakav je to paradoks? Zasto nema svetog rata? U istoriji nema ni svetog mira, a kamoli
svetog rata. Nema niceg svetog tj. besmrtnog bez i van licnosti i van zajednice zivih licnosti,
van Crkve. S druge strane pravoslavni Hriscanin je svestan da je nuzno povezan sa ubistvom
neprijatelja, sto je neoboriv argument protiv bilo kakve sakralizacije rata po sebi. (Lisavanje
zivota neprijatelja- napadaca u odbrambenom ratu nije ubistvo u biblijskom smislu, ali, cak i
takvo- kanonski gledano - predstavlja neuklonjivu prepreku zbog koje Hriscanin u buducnosti
ne moze biti rukopolozen za svestenika).
Ko je, onda, sveti ratnik? Sveti ratnik je onaj Hriscanin koji se - izvrsavajuci poslusanje svojoj
Otadzbini kao vojnik Otadzbine i svojoj veri kao vojnik Hristov - u anti-personalistickoj
stihiji i sunovratu rata kroz svoj licni Boj izborio za odbranu branjene Svetinje i pritom
sacuvao cist svoj hriscanski Obraz. Sveti ratnik je onaj Hriscanin koji je - kroz cin
dobrovoljnog ratnickog kenosisa i samoporicanja do trpljenja rana, bolova i smrti radi dobra
svoje krstene zajednice - nadisao svoju smrtnu biolosku ipostas, izborivsi se za svoje
eshatolosko ime i slobodu, koja se u Pravoslavlju identifikuje sa licnoscu odnosno sa
besmrtnoscu. Sveti srbski ratnik je svaki onaj srbski vojnik koji se pod znakom Krsta -
ukljucivsi se celim svojim bicem u misticko energetsko polje hristoljubivog srbskog vojinstva
od Kosova do danas tj. u opit Casnog Krsta i Zlatne Slobode - borio za odbranu vere, naroda i
svetinja, i, boreci se "po pravilu", pobedio zlo u sebi i zlo oko sebe. Sveti ratnik je onaj koji se
u nesreci rata pokazao kao bogoliki srbski covek i kao bogocovecni srbski junak. Sveti ratnik
je onaj koji je besmrtnost izborio ratujuci ne u bitkama "svetog rata" (koga nema), vec u
bitkama "dobroga rata", koga ima i o kome govori citava istorija Pravoslavlja. Na biblijskom
jeziku "dobro" jeste sve ono sto je od Boga i sto je bogojavljenje. Kako onda rat moze biti od
Boga i bogojavljenje? Moze biti ako se u njemu kao zivo srediste istorije pojavljuje bogoliki
covek-junak, koji ratujuci protiv zla i greha ratuje za pravdu i zajednicu sa Bogom, za
spasenje sveta. I kao sto je podviznistvo ratnicka metodologija obozenja i spasenja, jer je
ontoloska polemika za bogocovecanski identitet coveka, tako je i ratnistvo za Krst i Slobodu
asketska metodologija fizicke borbe za opstanak, slobodu, bogocovecanski identitet i
suverenitet krstenoga naroda. I nema Hristovog Srba koji nije duhovnim i fizickim ratom
protiv zla potvrdio svoju srbsku hriscansku slobodu.
Medjutim, danas se - zbog ispalosti iz celine svetosavsko- svetolazarskog Predanja - cesto
pravi greska tako sto se pitanje ucestvovanja Hriscana u ratu razmatra iz iskljucivo iz
perspektive duhovnosti, tj. asketske borbe protiv zla i greha u samom sebi, pa se onda kaze -
sa navodjenjem raznih biblijskih citata - da ce rat na zemlji prestati kad ljudi pobede zlo u sebi
i svi postanu dobri. Jasno je da takav stav blizi pijetistickom utopizmu, nego pravoslavnom
trezvenom sagledanju istorije. Hriscanska licna asketika i hriscanski ratni heroizam se ne
iskljucuju vec predstavljaju organsku celinu: borba protiv zla u sebi je komplementarna sa
borbom protiv zla koje coveku dolazi kroz drugog. Da je srbski ratnik uvek organski bio
svestan te veze najbolje pokazuju reci srbskog generala K. Musickog izrecenih u Deset
zapovesti srpskim dobrovoljcima : "Najvece junastvo je pobediti sebe... ako sebe pobedite
pobedicete sve protivnike Srpskog naroda", to jest - ko pobedi zlo u sebi dobija silu da
pobedjuje svako zlo oko sebe. Zato kod srbskog vojnika postoji vojnicko predanje o asketskoj
disciplini u ratu: da razvrat u ratu donosi nesrecu, a pljacka, zlo delo pa cak i psovka (ne daj,
Boze, na Boga!) - poraz! Dimitrije Ljotic, u svojim uspomenama o I. svetskom ratu, pise da je
medju srbskim vojnicima postojalo nepisano pravilo da se u ratu mora ziveti monaski,
asketski i devstveno da bi se sacuvao stav maksimalne licne cistote i usredsredjenosti na
vojnicku duznost. To je jedan od glavnih elemenata srbskog ratnog etosa koji stoji u saglasju
recima sv. ap. Pavla: "A svaki koji se bori od svega se uzdrzava" (1. Kor 9, 24-26).
Govoreci o srbskom hriscanskom ratnom junastvu i covestvu Dragisa Vasic u knjizi "Karakter
i mentalitet jednog pokolenja" opisuje slucaj koji se desio u II. balkanskom ratu posle krvave
borbe na Vlasinskim visovima 1913: "Jedan mali srpski vojnik iz 10. pesadijskog puka koga
drugovi od miloste zvahu Packo bese na bojistu nasao les bugarskog podnarednika iz okoline
Custendila, po imenu Kasanova. Bila je gusta magla i Packo, boleciv, poduhvati se da pod
zastitom magle sahrani mrtvo telo Bugarina, svoga neprijatelja. Bugarske predstraze nalazahu
se dosta blizu, na nekoliko stotina metara od jednog malog i golog cuvika gde je poledjuske
lezao podnarednik Kasanov. Posto ga je lepo ukopao, mali Packo izdelja tada jedan krst i
upisa svojom samoukom rukom ime podnarednika koje je saznao iz njegove beleznice. Bas u
tom trenutku kada on, umoran i znojav od zurnoga rada, pobijase krst vise glave poginuloga,
magla se podigla. Bugarski vojnici mogahu tada sa svojih mesta lepo videti Packa i dobro
raspoznati cime se on zanimase. Ali ih ovaj plemeniti posao nije uzdrzao da propuste zgodnu
metu. I kako je Packo, uveren da ga u ovom hriscanskm poslu niko nece uznemiravati, stajao
sasvim otvoreno, jedno zrno iz puske pogodi ga pored srca. Kada se magla ponovo spustila,
mi nadjosmo jadnog Packa mrtvog sa rukama rasirenim oko onog istog krsta koga on bese
tako pobozno sadeljao jednom neprijatelju, koji je pripadao narodu tako podlom". Eto, sta je
srbski hriscanski ratni etos neustrasiv prema zivom, a milostiv prema zarobljenom ili mrtvom
neprijatelju. I taj "mali vojnik" Packo dosegao je - precicom hriscanskog covestva u ratu - do
nebeskih visina Svetoga Ratnika srbskog.
Ratno stradanje i nesreca Hristovog Srba u ratu ne oslobadja ga njegove odgovornosti pred
Bogom zbog, navodno, "olaksavajucih okolnosti" (jer su u ratu svi zli). Naprotiv, rat jos
cvrsce vezuje sa Boga i Istinu hriscanskog etosa (koji je u srbskom predanju etos Krsta
Casnog i Slobode Zlatne). Zadatak Hristovog Srba u ratu je da svojom hriscanskom slobodom
iznutra osmisli svoje ucesce u ratu, podizuci ga licnim podvigom heroizma ili mucenistva na
nivo zavetnog rata ili boja za Pravdu Boziju, ukljucujuci svoj ratni podvig u saborno iskustvo
Kosovskog Zaveta i Nebeske Srbije. Zato se, mi pravoslavni Srbi, u svakom ratu uvek
vracamo tom najdubljem kosovsko-zavetnom sloju naseg bica, tom svetoratnickom arhetipu
srbskom, tom jeziku zavetnog deseterca koji nas misticki govori u kostima nasim, jos pre
rodjenja iz utrobe materine.
U srbskom ratnom kosovsko-zavetnom etosu kljucni pojam je pojam pravde kako ga u
narodnoj pesmi formulise majka Kraljevica Marka: "Bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju
ogresiti dusu" i to je svetoeticki imperativ nase ratnicke hriscanske istorije. Uvek se boriti za
pobedu, nikada na nacin koji je zabranjen zavetnim etosom sv. kneza Kneza Lazara i
kosovskih junaka. Zbog glasa tog etosa koji vice u srbskim kostima, u I. svetskom ratu je
uvek bilo moguce sakupiti i vise nego sto je potrebno dobrovoljaca za najopasniju vojnu
akciju, ali zato se - po svedocenju samih srbskih oficira - nikada nijedan srbski vojnik nije
dobrovoljno javljao za streljacki vod koji je trebalo da izvrsi legalnu presudu prekog suda i
strelja neprijatelja za koga je bilo utvrdjeno da je pocinio ratni zlocin: streljacki stroj se uvek
morao odrediti naredjenjem.
Postoji tacno utvrdjeno predanje hriscanskog nacina ratovanja, ratnicki cojstveno-junacki
kodeks - kako ga u knjizevnom obliku vidimo kod Marka Miljanova u Primjerima cojstva i
junastva - koji predstavlja osnov ratne (samo)discipline srbske hriscanske vojske:
1) Boriti se junacki protiv neprijatelja, mrzeci zlo koje dolazi kroz neprijatelja, a neprijatelja
postujuci, u skladu sa divnim predanjem onog srbskog - "Jao meni do Boga miloga, dje
pogubih od sebe boljega!". Lisavanjem zivota, ranjavanjem i zarobljavanjem onemogucavati
neprijatelja u nameri zlocinjenja prema, od Boga poverenim nam, nasim bliznjima, 2)
razoruzani i zarobljeni neprijatelj vise nije neprijatelj, a ako je kriv za zlocin sudi mu se po
ratnom pravu 3) telo mrtvog neprijatelja - postovati u skladu sa hriscanskim odnosom prema
mrtvima, 3) neprijateljski civili moraju ostati nepovredjeni, osim ako nisu naoruzani i ne bore
se uz neprijateljsku vojsku 4) ubijanja, batinanja, mucenja, silovanja civila - zabranjena,
paljevine i rusenja - dopustena samo ako su neophodni zbog vojnih operacija.
O visokovrlinskim zahtevima srbskog zavetno-ratnog etosa govore i reci kralja Aleksandra I.
Karadjordjevica, koje je (tada jos kao Prestolonaslednik) izgovorio 5. oktobra 1912. primajuci
komandu nad Prvom armijom: "Prema pobedjenom neprijatelju, i neprijatelju koji se preda,
budite covecni i milostivi, jer on tada prestaje biti neprijatelj, nego ostaje samo covek, a
prema coveku treba biti covecan. Kuce, imanje, cast i obraz pobedjenog neprijatelja stedite i
stitite, kao i kuce, imanje i cast sopstvenog naroda, jer to zahteva ne samo covecnost i
pravoslavna vera nasa, nego to i dolikuje junacima...".
Nama pravoslavnim Srbima predanjem Kosovskog Zaveta je dat ne samo misticki ratni etos,
vec i konkretni poredak duhovne, dusevne i telesne pripreme za Boj. To je fizicko i duhovno
sabiranje vojske pred bitku, na sv. Liturgiju, koju je obicno sluzio Patrijarh sa svim
episkopima. Vojska je tom prilikom ostavljala oruzje pre ulaska u hram, gde se ispovedala i
zajedno primala Sv. Pricesce. Potom je, ispred hrama, vojska u liku u liku svog zapovednika
koji bi uzimao blagoslov od patrijarha i kroz obred blagosiljanja ratne zastave, predavala
svoju sudbinu u Bozije ruke. To je samodreska paradigma koja svojim eshatoloskim
karakterom kontekstualizuje svaku konkretnu srbsku istorijsku bitku kao bitku za odbranu i
zemaljske i nebeske Otadzbine, kao saborno ratno ispovedanje vecnog srbskog opredeljenja
za Carstvo Bozije. Ta paradigma je postovana i pred odlucujucu bitku za probijanje
Solunskog fronta 1918.
Srbska istorija je u i duhovnom i politickom smislu ratna istorija , istorija otadzbinskih ratova
za nebozemnu slobodu i drzavno ujedinjenje Srbstva: istorija koja vavek stoji pod znakom i
eshatoloskim zrakom Kosovskoga Boja. Srbski narod je na horizontu vremena stvarao svoju
povest kroz razne vrste ratova: duhovne (sveti podviznici), vojne (sveti ratnici), drzavne (sveti
kraljevi), stvaralacke (sveti umetnici), a svi oni zajedno su bili jedan isti rat Srbskog
pravoslavnog naroda za Krst Casni i Slobodu Zlatnu Hristovu, za Zavet i Savez sa Bogom kao
srbski istorijski logos, nebozemnu zbranost srbskog istorijskog bica. Taj srbski "dobri rat" za
hriscansku istoriju je svetom tajnom Kosovskog Boja zanavek smesten u eshatoloske okvire: i
zato je sva srbska istorija do kraja vremena u ovome - Nebeskom Srbijom eshatoloska borba
za zemaljsku Srbiju i zemaljskom Srbijom istorijska borba za Nebesku Srbiju.
Zakljucak
Bas zato sto smo Hriscani i sto najdublje osecamo antinomicnu prirodu i tragiku istorije, sto
smo svesne postojanja Zla i nepravde u istoriji i neophodnosti borbe protiv tog Zla i te
nepravde, mi ne smemo sebi da dozvolimo da preslozene istorijske situacije, kao sto je rat,
vestacki pojednostavljujemo tako sto cemo njihovu antinomicnost racionalizovali i redukovati
na definicije i recepte, koji treba da nas unapred oslobode osnovne hriscanskog odgovornosti -
podviga licne slobode. Niko Hriscanina ne moze osloboditi licne odgovornosti pred Bogom i
bogodarovanom Otadzbinom. Olaki i moralizatorski odgovori na teska istorijska pitanja kao
sto je rat, za koja nema gotovih recepata i koja se mogu resavati samo u zivom i dramaticnom
susretu sa Bogom, sa Predanjem, svojom hriscanskom savescu i otadzbinskom duznoscu, po
pravilu su pogresni odgovori koji u istoriji obicno imaju teske i amoralne posledice . Cuvajuci
u srcu reci Gospodnje ("Ljubite neprijatelje svoje", ali i "Nema vece ljubavi od ove da ko
zivot svoj polozi za bliznje svoje") Hriscanin u ratu stoji pred neuporedivo dubljim
konfliktom od najradikalnijeg pacifiste. To je zato sto je rat kao najradikalnija situacija
istorije istovremeno i mesto najradikalnije krize, mesto donosenja najdubljih odluka koje
najdalekoseznije opredeljuju Hriscaninovu ne samo istorijsku, vec i vecnu sudbinu (u koju
pacifista ne veruje). Tu u podvigu istovremene hriscanske ratnicko-herojske ekstaze i
kenosisa Hriscanin - pred Bogom i savescu - prihvata sav rizik i svu odgovornost za svoje
odluke i cinove.
Mi kao pravoslavni Hriscani znamo da rat ima svoj dublji duhovni smisao. Da ce dok bude
istorije biti ratova zbog cega rat ne moze biti ukinut intervencijom ljudskoga razuma ili
utopijskim zeljama za bolje uredjenje drustva koje ce, navodno, uciniti rat nepotrebnim. Kao
takav - sa svim svojim uzasnom, tragikom i protivrecnoscu - rat je opovrgavanje svakog
bezboznog utemeljenja istorije i gorki lek protiv svake hilijasticke jeresi. Rekli smo, takodje,
da je svaki pacifizam posledica neduhovnog stava prema zivotu koji u svom anti-istorijskom
utopizmu negira realnost hriscanske ratnicke borbe protiv zla u istoriji, a za Pravdu i Istinu
Boziju. Bog nas ratom, njegovim transcendentalnim tragizmom,kao konkretnim
opovrgavanjem svake covekobozne racionalne vizije istorije, spasava od istorijske i duhovne
apatije, raslabljenosti i utopizma, na tragican nacin nas vracajuci ka duhovnom, vecnom i
bozanskom, ka izvorima naseg nebozemnog identiteta i eshatoloskom smislu nase istorije.
Recimo na kraju: niko nije vise za mir medju ljudima i narodima od Hriscanstva koje to svoje
opredeljenje peva u bozicnom kondaku i niko tako radikalno - kroz proroke i mucenike kao
eshatoloske glasove Istine Bozije u svetu - ne odbacuje lazan mir ovoga sveta. S druge strane,
niko kao Hriscanstvo ne odbacuje idolopoklonstvo ratu i njegovu anti-personalisticku, ali i
niko tako duboko, celovito i dalekosezno kao Hriscanstvo ne shvata i ne prihvata rat kao
organski momenat istorijske tragike u kojoj covek treba da se izbori za vecni bogocovecanski
zivot. Mi kao Hriscani nismo za mir ovoga sveta, jer je on "neprijateljstvo prema Bogu", vec
smo uvek za rat samodovoljnom miru ovoga sveta. To ne znaci da Hriscani ne treba da
nastoje na postizanju zemljaskoga mira, naprotiv. Ali, takodje ne znaci da Hriscani smeju da
odstupe od svog eshatoloskog zadatka u istoriji i svedu svoju misiju na sekularne
(mundijalistiko-ekumenisticke) pokusaje utopijskog uredjenja medjuljudskih odnosa u istoriji.
Hriscansko "istrazivanje i svedocenje mira" je asketsko-svetotajinsko: Crkva je svetotajinski
izvor mira nove tvari i pocetak Carstva Bozije vec ovde i vec sada. Da se posluzimo recima
svetog Nikolaja Zickog, Pravoslavlje nije ni za bilo kakav mir, ni za bilo kakav rat, vec je za
neprestani eshatoloski rat istorijskom miru i za eshatoloski mir stalnom istorijskom ratu.
Pravoslavlje, stoga, pitanje rata i pitanje mira promislja kao jedno pitanje, i to uvek u tim
njegovim eshatolosko-istorijskim rasponima.
Petogodisnji Otadzbinski rat u Srbskoj i Krajinama ocistio je nasu nacionalnu dusu, prosvetlio
nas hriscanski um, obnovio nasu nebozemnu zavetnu svest i savest, obnovio opit duhovnoga
smisla rata, zivi opit hristoljubivoga vojinstva, pokazao pravi srbski pravoslavni put: put
herojsko-mucenickog rata za Krst Casni i Slobodu Zlatnu. Ali, ovaj rat je pokazao i istinu o
nama i posle njega vise niko ne moze da se izgovara da nije znao ili prikazuje drugacije nego
kakav se za vreme tog rata pokazao. Ovaj rat je pokazao i raskrinkao svu laznost:
nacionalizma bez Pravoslavlja, "kozmopolitskog" Pravoslavlja bez patriotizma, askeze i
duhovnosti bez samozrtvene akcije za politicki spas narodni, politicke akcije bez vere,
teologije van zivota Crkve i naroda... Ovaj otadzbinski rat je pokazao sve krajnosti nase
ispalosti iz zavetnog Predanja svetosavsko-svetolazarevske duhovno-politicke sinteze i
neophodnosti povratka toj sintezi kao conditio sine ljua non ne samo srbskog duhovno-
politickog preporoda, vec i golog opstanka u istoriji.
Zato zavrsimo ovo razmisljanje o odnosu Pravosavlja prema ratu parafrazom poznatih reciju
Svetoga Save - srbskog prvoratnika za nebozemnu srbsku Otadzbinu: jer niko hriscanski i
otadzbinski rat nije dobio sve bivajuci "za mir" i bezbozne mirotvorce u njihovim "mirovnim"
naporima podrzavajuci, jer se Sloboda Zlatna uvek Krstom Casnim i na silu zadobija, a
nikada dobrom voljom zlih ljudi, niti tolerancijom prema onima koji nam zele i fizicki i
duhovni nestanak... jer onih su pobedni venci koji se dobro bore i koje izdrze tu borbu za Krst
Casni i Slobodu Zlatnu do kraja.

VII KOSMOS I RAT


DR. SAVO LAUSEVIC
Filosofski fakultet, Niksic
RAT - OSNOVNI FENOMEN I METAFORA LJUDSKOG ISKUSTVA
SAZETAK: Esej o ratu ispituje, na licnom i kolektivnom planu, unutrasnji duhovni i dusevni
dozivljaj ovog osnovnog fenomena ljudskog zivota.
Rat se prvo promatra kao ekspozicija velike moci koja nije u stanju da se ublazi, zato je
svojom razornom energijom usmjerena na razoblicenje.
Ratna i antiratna ideologija promasuju bit rata zato se mogu razmotriti na istoj ravni. Zato
pacifizam moze biti dokazan kao ideologija rata.
U tom kontekstu i mir je sastavni dio rata. Mir po svaku cijenu je prinosenje zrtve ratu.
Pravo na rat je pitanje suverenosti jedne drzave. Medjunarodno pravo ne moze kontrolisati rat
jer ne posjeduje potrebni suverenitet, zato je podlozno manipulaciji kao kvazi pravo. Posto rat
zalazi u sustinu zivota i granicne situacije ljudske egziztencije, na njemu se semanticki gradi
arhetip i metafora borbe koji se moze primjeniti na van ratne regije ljudskog postojanja.
KLJUCNE RIJECI: rat, mit, istorija, smrt, pravo, metafora, sila.
Je li jereticno, danas postaviti filosofsko pitanje o ratu? Ili fenomen rata treba ostaviti izvan
filosofskog diskursa? Ili mozda treba prihvatiti poziciju antiratne ideologije u kojoj i sama
rijec - rat - ima negativno znacenje i unaprijed mora biti predlozak negativnog driskursa. Tabu
rata i izbjegavanje govora o njemu ne oslobadja nas od stvarnog rata, ni negativni govor, ni
odlicna pacifisticka retorika ne moze nista pred ratnom stihijom.
I kad smo potpuno ubijedjeni da je rat anticivilizacijski, primitivan, rusilacki, itd. nalazimo ga
kao realnost naseg doba.
Zasto mi se cini neophodnim pitanje: Sta jeste rat? Bez sumnje, on jeste jedan od osnovnih
fenomena covjekovog istorijskog, drustvenog i licnog postojanja. A to znaci da rat spada u
one atribute koje pripisujemo dinamicnom pojmu covjeka koji se oblikovao i oblikuje u
istoriji.
Rat je osnovni fenomen ljudskog postojanja (dokaze za ovo tvrdjenje mozemo pronaci u
ljudskoj istoriji, koja se moze protumaciti i kao istorija ratova). Sa druge strane u mitskoj i
jezickoj argumentaciji pronalazimo strukture borbe, sukoba, suprotnosti, raskola, ciji je
arhetip, svakako rat kao osnovni fenomen.
Zbog te svoje temeljnosti fenomen rata jeste sadrzaj istorije u svim njenim regijama:
ekonomiji, politici, kulturi. Istorijski covjek je radnik - tvorac, ali i ratnik, borac. On je
otvoreno polje sukobljenih antinomija: zivota - smrti; rata - mira; prolaznosti - vjecnosti;
vladanja i potcinjavanja. Pozornica istorije jeste eksponiranje ovih antinomija.
Zbog toga misljenje rata mora rasvjetljavati, a ne skrivati, ovaj nezaobilazni fenomen. Jer ako
ga mi zaobidjemo, on nas nece zasigurno. Mozda je bolje da rat bude predmet diskursa i
razgovora nego straha i mistifikacije. Strah od rata nas stavlja u njegovu vlast.
Ratova je uvijek bilo, kaze predanje, ono nam sliku stvarnih ratova isporucuje u formi mitske,
istorijske ili knjizevne price, dokumentarnih ili refleksivnih objasnjenja, a ponekad i u obliku
dozivljenog iskustva. Rat je na prvi pogled, jednostavna pojava (sukob suprotstavljenih sila
olicenih u ljudskim zajednicama), ali sam pokusaj da se reflektuje i definise ta jednostavnost
usloznjava problem. Ratovi se tumace uvijek pomocu referentnih ideja i duhovnih koncepata
vremena. Istorijska refleksija je preoptere cena ratovima, oni su zasjenili i marginalizovali
ostale istorijske sadrzaje ili su im predodredili znacenje. Utoliko je rat postao princip i sadrzaj
istorijske pripovijesti. Ovoj vrsti price svakako predhodi mit kao primarna struktura svijesti i
arhetip u kojem ratni sadrzaji zauzimaju primarno mjesto.
Ratno mitotvorstvo u svijesti svakog naroda ima nadvremenu moc i snazan unutrasnji uticaj
na stvarni zivot. Preneseno u govornu supstanciju, u jezik, ono postaje trajno urezano u
duhovnu istoriju svakog naroda.
Mitovi se ukorjenjuju u obicnom jeziku davajuci mu zivotnost, izrazajnost, intenciju i smisao.
Semanticke mogucnosti ovako nastalog govora se sire u metaforickoj i simbolickoj upotrebi
jezika. Svaki jezik je prepun leksike i sintaksickih konstrukcija, koje nose ratnu semantiku ili
prave metaforicke otklone od njenog osnovnog znacenja.
Ne ulazeci dalje u analizu prisustva rata u svijetu jezika (iako bi to bilo zanimljivo) zelim
testirati i braniti hipotezu o univerzalnom prisustvu fenomena rata u licnoj i kolektivnoj
svijesti svakog naroda (jezik, mitovi).
Ovo se ogleda u misljenju, samosaznanju, djelovanju kako u vojnim tako i u civilnim
regijama zivota. Stvarni ratovi unose nove, obnavljaju, produbljuju i preoblikuju stare
sadrzaje i diskurse.
Mi ovog prisustva cesto nijesmo ni svjesni sve dok nasa ratna svijest ne poprimi neku realnu
formu ili pak, dok ne postanemo dio ratne stvarnosti. Tek tada otkrivamo da smo elementarno
opremljeni za rat kao i za ljubav, radjanje, za rad i vladanje. Evropska i ljudska istorija je
toliko prezasicena ratovima da rat postaje neophodni predmet za njeno konstituisanje i
razumijevanje. Ekspozicija sile je usmjeravala i sada kanalise evropske ljude. Jan Patocka u
svojim "Jeretickim esejima" ... pise: "Sila nas i dalje fascinira, vodi nas svojim putevima,
fascinira i obmanjuje, cini nas svojim ludama".
Rat nije nista drugo nego "lancana reakcija" oslobodjene sile. On izvire iz samog zivota koji
se nadnosi iznad provalije smrti. Ovo oslobodjenje zivotnih sila uvodi nas u predio zivota -
smrti, egzistencionalni i istorijski prostor ljudskog iskustva. Utoliko rat vode i oni koji i nijesu
u njemu, cak i ugodno meditirajuci pacifisti su saucesnici u ratnom iskustvu. Ali, suprotstaviti
se ratu i sili nije stvar pacifizma i puke osude ratnih stradanja i uzasa rata. To je samo
zatvaranje ociju pred silom i terorom, jer smrt i strah mogu uvijek manipulisati ljudskim
zivotima i davati mogucnost ratu, cak i kad se zalazemo za mir. Paradoksalno je da
pacifisticki shvacen mir, kao strah od smrti i od unistenja, kao vezanost za puki zivot, cinicno
nas izrucuje goropadnoj zvijeri rata.
Mir postoji zato sto odredjene ljude saljemo u smrt (skupo smo platili svako povlacenje). Mir
je prinosenje zrtve ratu i pristajanje na sigurnu smrt. Ljudi koji vode rat imaju za cilj drugu
vrstu mira koji se zasniva na slobodi koja jeste u ucestvovanju i savladjivanju sile. "To je mir,
preobrazen u volju za rat..." kaze Patocka. Do takvog mira evropska civilizacija jos nije dosla
Njen mir je ekspozicija najvece zavisti i hrana za buduce ratove. Strah od rata, smrti i
nestajanja jos je efikasna forma i instrument politike, ekonomije i drugih regija postojanja. Jer
prijetnja smrcu je starija i univerzalnija od svih civilizacijskih formi ispoljavanja. Zato je ona
osnova za razumjevanje sile pokoravanja.
Ernst Junger je u unutrasnjem dozivljaju fronta vidio otklon od sluzenja ratu, kroz licnu
dramu oslobodjenja koja se odvija upravo u ratu. Jer nije najvaznije u nasem zivotu da
izbjegavamo bol i patnju, postoje i vise stvari.
U nasem iskustvu rat je osnovni fenomen i metafora, koja pravi proboj u sva podrucja
svjesnog i nesvjesnog zivota. On pripada sirem kompleksu vladanja koji se tice primjene sile,
nametanja svoje volje i primjene moci na druge. Zato diskurs rata prozima cijelu istoriju a
posebno politiku koja jeste polje eksponiranja i oblikovanja moci. Rat je izvorni fenomen
povezan sa svim drugim fenomenima svijeta i zivota. U modernom vremenu on je u cvrstoj
vezi sa naukom i tehnikom. Zato sto je osnovni fenomen, rat je postao jedan nezaobilazan
simbol i metafora.
"Zivot je borba", kaze jedna metafora, a nase iskustvo potvrdjuje da je ovaj metaforicki stav
sublimacija jedne dublje istine. Jer bitke se biju na mnogim frontovima: vjere, znanja, pravde,
istine... Svuda gdje je neka buducnost na djelu traje izvjesna borba. Borba zahtjeva angazman
cijelog bica i njegove ukupne energije. Ona pretpostavlja napor, protivnika, otpor, pobjedu,
gubitak i neuspjeh.
Metafore rata stresaju sa sebe direktna znacenja i semanticki se uzvisuju do pjesnickog i
metaforickog nivoa. Neposredna, denotativna znacenja borbe, sukoba, ubijanja, razaranja u
metaforickom diskursu mijenjaju smisao, sire se, uzdizu i dobijaju formu teoloskog,
filosofskog ili pak umjetnickog iskustva. Sve su, uslovno receno, ratne metafore zive, upravo
zato sto su sadrzaji koje oznacavamo njima zivotni, snazni i nekontrolisani.
Pomocu metafore rata ulazimo u njegovo simbolicko znacenje. U njemu je upisana svetost
ratnickog koja dopusta odstupanje od uobicajenih zabrana. U tom svjetlu rat postaje
svetkovina u kojoj je dozvoljeno ono sto je obicno zabranjivano. Dozvoljava se zanos,
zrtvovanje, izgredi, orgije, nasilje, a sve u cilju nekog novog preporoda. Naravno ne
zaboravljamo da stvarni rat jeste pozornica razaranja, smrti i nestajanja, a svetkovina jeste
praznik koji nas izdvaja iz obicnog mirovnog zivota i uvidi u vanredno stanje.
Roger Caillois uocava slicnost rata i svetkovine u njihovoj upucenosti na zajednicu, na
kolektivno, na snaznu koncentraciju prema jednom cilju sto ima za posledicu napustanje
razlika radi uniformnosti. Vojnicka uniforma je simbol odluke da smo otklonili razlike, radi
jednog veceg, zajednickog cilja. Sada simbolika uniforme mijenja pravila civilnog zivota i
stavlja na probu licnost koja je uniformisanjem pristala da ono razlicito stavi u drugi plan. Rat
dopusta sto civilni zivot zabranjuje: ubistvo neprijatelja se trazi, laz je u funkciji ratnog
lukavstva, otvorena su vrata zlocinu... Ova oslobodjenost od pravila i zabrana trazi od
ucesnika da uloze svoj zivot. "Dati zivot" je ekvivalentno "uzeti zivot drugome". Oboje
pripadaju istoj jednacini rata kojoj je smrt zadata. "Zadajem smrt neprijatelju, a svoju dajem u
zrtvenom obredu umiruci za otadzbinu" kaze J. Derrida.
Krajnje pojednostavljene formule odredjuju zivot u ratnim uslovima jer energija ljudi ne smije
biti investirana u razlike. Svi moraju ucestovati u ratu sa svom raspolozivom energijom.
Ovako svedena i ciljno usmjerena snaga jedne uniformne zajednice mora biti rusilacka, ona
mora razoriti svijet razlika, svijet oblika i dovesti ga do bezoblicnosti. Kao da se zeli zavrsiti
sa jednim vremenom i ponistiti jedna epoha i otpoceti drugi ciklus. Zato se i govori prije i
poslije rata.
Unistenju slijedi obnova koja je u znaku razlika i podmladjivanja. Na rusevinama se gradi ono
novo.
Nasilju i zlocinu sam rat daje legitimitet. Njihovo opravdanje je iracionalno i sudbinsko.
Premda ljudi i narodi pokrecu i vode ratove, ipak oni nijesu u njihovoj moci, kao u grckoj
tragediji ljudi ne upravljaju svojom sudbinom. Rat je i zbog toga predmet straha, tabua,
civilizacijske diskvalifikacije i antiratne ideologije. Strah od rata lezi i u fatalnim strategijama
kroz koje zaraceni narodi postaju zrtve oslobodjene zvijeri koja je bila ulancena u
civilizacijske okove. Zato ratovi nijesu antipodi civilizaciji, oni su u njoj latentno prisutni kao
potisnuta mogucnost jednog viska moci koji ne moze da se uoblici u postojece civilizacijske
formule. Taj visak snage trazi da bude potrosen, katastrofalno i apokalipticki po svijet oblika.
Rat je opasnost za covjecanstvo jer izmice logici svake vrste; on ima svoju logiku koja je
fatalna. Ta nazovi logika, krece se u prostoru haosa i racuna sa svim energijama, zato je
opasna za svaki poredak. Ispod povrsine poretka lezi haos, dubina koja se moze svakog trena
otvoriti. Zbog toga razgradnja svakog poretka mora racunati sa mogucnoscu rata.
Metafora rata se priblizava svom direktnom znacenju tek u prostoru politike gdje polje
djelovanja jeste kolektivitet i zajednica. U tom okviru Clauzewitz moze reci: "Rat je politika
vodjena drugim sredstvima". Koja su to sredstva? Nijesu li to sva nepoliticka sredstva? Kako
se onda politika moze voditi nepolitickim sredstvima? Mozda je onda ispravnije reci da je
politika forma rata vodjena drugim sredstvima. Ako je tako onda drzave i njihovi narodi imaju
pravo na rat. To proizilazi iz njihove suverenosti. Jean Luc Nancy pise: "Pravo rata suverenije
je od svih prava, jer ono dopusta jednom suverenu da odluci kako je neki drugi suveren
njegov neprijatelj, i da se potrudi da ga pokori, to jest da ga razori, sto ce reci da mu otme
suverenost".
Ratna paradigma stoji i u osnovi razlikovanja nacionalnog drzavnog prava i tzv.
medjunarodnog prava. Medjunarodno pravo nema suverenosti i suverena koji jamci njegovo
izvrsenje. Ujedinjene nacije samo simbolicki fingiraju postojanje medjunarodnog
suvereniteta. U realnim uslovima ta suverenost mora biti pozajmljena ili pak suverene drzave
sa viskom suvereniteta mogu uzurpirati medjunarodno pravo i presudjivati u ime svih. Ovo
jeste ostajanje u sjenci rata i suverenog prava na rat.
Medjunarodno pravo je problematicno kao prazan prostor prava. Ono medju je oznaka za
prazninu, jer narodi imaju svoje drzave i prava unutar njih. Ujedinjene nacije imaju legitimitet
ali bez suvereniteta. SAD i druge zemlje koje nastupaju u ime medjunarodnog prava imaju
visak suvereniteta ali bez legitimiteta. Pravo rata daje mogucnost ovim drzavama da govore i
rade u ime svih ljudi planete i u ime njihovih prava. Pravo rata, paradoksalno, daje pravo da
se ratuje protiv onih koji koriste pravo na rat. Proizilazi da na rat imaju pravo samo velike
drzave. Vec na ovom politickom planu postaje jasno da je militarizacija paralelna sa
civilizacijom. Sve funkcionise u odnosu blokova sila ali pak u svijetu jedne supersile.
Princip rata zalazi i u druga podrucja medjunarodnih odnosa, ekonomiju, kulturu, itd. Jer je
prijetnja smrcu univerzalni instrumentarij ekspozicije rata. To eksponiranje rata se spusta iz
politike na druge drzavne i medjudrzavne forme zivota.
U paradigmi rata ozivljavaju savremeni ekonomski odnosi narocito, na medjudrzavnom
planu. Jedna drzava prijeti drugoj sredstvima ekonomije (embargo, suficit, deficit u razmjeni).
Kad ona nijesu dovoljna pocinje da zvecka i oruzje.
Na informativnom planu vodi se opasni rat, on je pratilac svakog ratovanja. Moderna
propaganda nije vise skup katolickih kardinala (prvobitno znacenje rijeci), ona je skup
projektovanih ciljeva moci.
Mogucnosti instrumentalizacije rata kao prijetece paradigme su neogranicene. One su danas
vidljive u obicnom zivotu ljudi, ali i na planu zajednice. Njihovo praktikovanje izvan ratne
realnosti osiromasuje rat kao fenomen i simbol zivota svodeci ga na tehnicku shemu.
Duhovna strana rata i njegova visa realnost se gube. Ta visa realnost nije nista materijalno,
ona je prije duhovna spoznaja i dusevni dozivljaj onih najvisih stvari.
Te stvari zbog kojih su ljudi spremni za odgovorno zrtvovanje ne mogu se racionalno
objasniti. One ostaju u dubljem i misticnom domenu vjere. Njihovo poznanje je moguce u
licnom opitu tj. dozivljenom iskustvu.

JEREJ DRAGAN STANISIC


Bogoslovija Svetog Petra Cetinjskog, Cetinje
SVEMOGUCA POEZIJA TVORCA
O tri ideje u "Luci Mikrokozma": citanje iz spjeva povodom 200-godisnjice od pobjede
svetog Petra Cetinjskog na Martinicima i Krusima.
SAZETAK: U drugoj pjesmi "Luce Mikrokozma" andjeo hranitelj ukazuje i na jedan divni
kristalni sator: on podsjeca na Mojsijevu skiniju ispunjenu slavom Bozijom. Sataninom
pobunom, skrnavi se divni sator: pocinje rat andjela i demona na nebu, koji se zavrsava
porazom Satane.
Ali, za Adama se rat nastavlja i na zemlji. Zbog svoje sveze sa Satanom zivjece na jednom
saru gdje nece biti sasvim slobodan od nepravde.
To zlo, u svojoj afirmaciji i pogubnom razaranju, Njegos je dobro osjetio u svom vremenu, na
svojoj dusi i dusi svog naroda.
Pravda, dostojanstvo, sloboda, ljubav, vitestvo i druge vrline ako i ne dobiju svoju potvrdu na
zemlji, one ce se zablistati u visoj duhovnoj sferi, odakle im je i iskonsko porijeklo.
Nebeska skinija nije puka estetika neba, ona je upisana i u samo jezgro bica covjecijeg. Radi
toga silazi Bog na zemlju u posljednjoj pjesmi "Luce" da bi osvetio tu skiniju.
KLJUCNE RIJECI: skinija, angeli, Njegos, vjecnost, pobuna/Satana, rat/zlo, dolazak
Hristov/preblagi tihi ucitelj.
U drugoj pjesmi "Luce" andjeo hranitelj kao pjesnikov saputnik po opsirnim nebeskim
ravnima ukazuje i na jedan divni sator kristalni pored gore tronodrzne. Vidjecemo da ova
slika o satoru nije slucajna. Mnogi tumaci "Luce" grijese kad je tako gledaju. Mojsijeva
skinija ispunjena slavom Bozjom podsjeca na ovaj sator koji je ukrasen rukom samog Tvorca
sa visokim svojim idejama.
Ideja tvoriteljne poezije je razlog svih krasota koje bice ima. Ideja vjecnosti u Njegosevim
poetskim vizijama shvacena je sire od ideje svemoguce poezije. Ova ideja, zajedno sa idejom
vremena je razlog sveobuhvatnog bica u cijelom horizontu koliko ga Bog otkriva svojim
besmrtnim likovima u raznim prilikama kroz spjev "Luca".
Od Boga dolaze obadvije ove vrhovne ideje, on je pravjecan i prapoeta "stari nacela i konca".
Razlog i iskon svih besmrtnih likova pa i covjeka moglo bi se reci da je u svemogucoj poeziji
Tvorca. U petoj pjesmi angeli se nazivaju "voinstvo pobjednosno", u drugoj pjesmi to su
"slavoslovni likovi" sto "uzivaju besmrtnu nasladu" u "himnama vjecite ljubavi".
Pjesnici su nadareni vise nego li drugi da cuju svemogucu poeziju Tvorca. Oni posjeduju neku
vrstu magnetizma kojim su privuceni da budu saradnici Bozji i oni su zajedno sa angelima
kao i sam Bog tvoriteljnom zaneseni poezijom:
"Svemogucstvo svetom tajnom sapti
samo dusi plamena poete" (II 169-170).
Kod Njegosa Bog je shvacen kao savrsen pjesnik, stvaralac. Bozje Svemogucstvo ispoljava se
najprije preko ideje o svemogucoj poeziji. Do divnog iskustva o nebu i nebeskim duhovima,
pjesnik dolazi uz pomoc svoje maste. To ne znaci da je cio ovaj govor o Bogu i bozanstvima
fiktivan: znacenje rijeci masta u spjevu ima jedan dublji smisao. Masta je ovdje shvacena kao
izlaz kroz koji duh covjecji ulazi u nebesku sferu. Gubljenjem maste, duh se lisava krila, gubi
andjela s kojim leti po nepreglednim ravnima nebeskog raja:
"Krilatoga lisena mectanja
dusa u duboko pade uninije
Mracne joj se otvore propasti
sa uzasom da je gladne prozdru" (I 310-313)
U "Luci" se cesto koristi rijec prostor, i uvijek biva obogacivana dubljim i sirim znacenjem.
ovdje se ne misli na fizicki ili kosmicki prostor. Prostor oznacava pogled, vidni horizont.
Tvorac svojim pogledom obuhvata "sjajna kola i mracne bezdane", on ih ima u vidu, u svojoj
masti ili volji. I covjek svoj vid moze da produzi u beskonacnost zahvaljujuci masti, ali
njegov um se u tom prostoru gubi.
Razvijanje neke teorije saznanja ovdje nije moguce jer je svemoguca poezija Tvorca
nepojmljiva. Vidimo u njoj i takve stihove ili svjetove koji negiraju svoga pjevaca. Kako to?!
Ovdje bi moglo da pocne pitanje o danasnjoj temi, pitanje o ratu.
Njegos sukob vidi prvo na nebu, a kasnije se preslikava i na zemlji. Svemoguca poezija
Tvorca prvobitno obuhvata svu vjecnost. Identitet ove dvije ideje traje sve do Satanine
pobune. Od tada zao duh kvari Njegovu poeziju. Skrnavi se divni sator kristalni. Ispadaju
pojedini stihovi iz bozanske himne. I Adama vreba nesreca. Lukavi duh ga mami na pobunu
protiv Tvorca. Pridobija ga privremeno da zajedno hule na presto nebesni:
"O sljepocom opojena zlobo
o zla zertvo duse izgubljene
rat ste digli na Svemogucega" (V 40-42)
Stvarnost vjecnosti vise nije samo blazena, ona je jednim dijelom i tragicna. Boga vise ne
vidimo samo kao pjesnika vec i kao nekog monarha. On na sve postupke nebesnih likova daje
svesavrsen odgovor:
"Trece jutro pozorista strasna
kad zaigra u polja nebesna
Adam s likom svojim odstupi
iz nesrecna boja pogubnoga
s dubokim duse pokajanjem" (V 81-85)
Rat andjela i demona na nebu zavrsava se porazom Satane. Dva nebeske vojvode, Arhandjeli
Mihailo i Gavrilo, uz pomoc Boga pobjedjuju cara tartara i njegovu vojsku. Adski spomen
Adamove sveze sa Satanom ostaje upisan na njegovu dusevnu tablicu. Zato ce zivjeti na
jednome saru gdje nece biti sasvim slobodan od nepravde:
"Ova borba pravde i nepravde
sto je nebo tri dni kolebala
bice ona sa svijem uzasom
Pecatana na dusu covjeka" (VI 106-110)
Nebesni likovi (angeli) svoj rat su brzo zavrsili, ali za Adama rat se nastavlja i na zemlji. Ako
li pokaze vjernost Tvorcu pridruzuje se sjajnim nebeskim horovima i vraca se u prvo
blazenstvo. Ako li slijedi nepravdi Sataninoj u ad ide "u mrakama vjecnog ridanija".
Covjekov zivot i nevolje na zemlji mnogo su vise prikazani u kasnijim Njegosevim djelima.
Iguman Stefan u "Gorskom vijencu" kaze
"Zla pod nebom sto su svakolika
covjeku su prcija na zemlji
Svjet je ovaj tiran tiraninu
a kamoli dusi blagorodnoj!
On je sostav paklene nesloge
u nj ratuje dusa sa tijelom
u nj ratuje more s bregovima
u nj ratuje zima i toplina
u nj ratuju vjetri s vjetrovima
u nj ratuje zivina s zivinom
u nj ratuje narod sa narodom
u nj ratuje covjek sa covjekom
u nj ratuju dnevi sa nocima
u nj ratuju dusi s nebesima
Tjelo stenje pod silom dusevnom
koleba se dusa u tijelu;
more stenje pod silom nebesnom,
koleblju se u moru nebesa
volna volnu uzasno popire,
o brijeg se lome obadvije
Niko srecan, a niko dovoljan
niko miran, a niko spokojan;
sve se covjek bruka sa covjekom
gleda majmun sebe u zrcalo" (2493-2590)
Ovako zao i nesmislen svijet dobija svoj smisao i opravdanje u jednom drugom kontekstu koji
je dat u Posveti "Luce":
"Nasu sferu da noc ne polazi
bi l' ovako lice neba sjalo?
Bez ostrijeh zubah ledne zime,
bi l' toplote blagost poznavali?
Bez budalah tupoga pogleda
bil' umovi mogli blistat sv'jetli" (P. 163-168)
Sva Njegoseva kasnija umovanja o prirodi, istoriji i Tvorcu utemeljena su na idejama iz
"Luce".
Zlo, po Njegosu, svoj razlog ima u preegzistentnom svijetu, a u svojoj afirmaciji i pogubnom
razaranju Njegos ga je dobro osjetio u svom vremenu ovdje na zemlji, na svojoj vlastitoj dusi
i na dusi svoga naroda.
No iako u svom djelu pise o zlu ovoga svijeta, mi iz njegovih metafizickih uvjerenja vidimo
da on vjeruje kako je dobro uzvisenije od zla, da je svjetlost superiornija od tame, i da je
neduzna patnja smislenija i dublja od razuzdanog osmanlijskog uzivanja i razvrata.
Pravda, dostojanstvo, sloboda, ljubav, vitestvo i druge vrline ako i ne dobiju svoju potvrdu na
zemlji one ce se zablistati u visoj duhovnoj sferi odakle im je i iskonsko porijeklo.
Nebeska skinija nije puka estetika neba, ona je upisana i u samo jezgro bica covjecijeg. Radi
toga silazi Bog na zemlju u zadnjoj pjesmi "Luce" da bi se osvetio tu skiniju. O tom
Hristovom dolasku Njegos pjeva:
"O preblagi tihi ucitelju
slatka li je sveta bistra voda
s istocnika tvoga besmrtnoga
Od tvoga su sv'jetloga pogleda
uplasene mrake isceznule
od tvoga su hoda svestenoga
bogohulni sruseni oltari
vaskrsenjem smrt si porazio
nebo tvojom hvalom odjekuje
zemlja slavi svoga Spasitelja." (VI 271-280)

KOSTO NINKOVIC
Niksic
FILOSOFIJA RATA - FILOSOFIJA VASELJENE
SAZETAK: Ratovi su istorijska neminovnost koja dijeli vrijeme na male i velike epohe
jednog naroda ili jedne civilizacije. Poslije tog organskog preobrazaja java mijenja svoj lik i
potenciju polazne svezivotnosti. Vracena u dostojanstvo Bozije tvorevine posjeduje
buducnost koja ce trajati beskonacno dugo ako covjek ne potrosi, tacnije ne pogazi novinu
koju je krvlju sticao u svom raspetom trajanju. Vojna misao, kao racionalna svijest
pomenutog ratnog organizma, egzistira kao usce svih vidova ljudske ucenosti. Pod tim velom
permanentno rade prikriveni transformatori nacionalnog intelekta svake drzave, ne
razmisljajuci o cinjenici da se tehnickim sredstvima ne mogu usmjeravati ili sprecavati velike
vaseljenske namjere kad im se vrijeme navrsi.
KLJUCNE RIJECI: velike i male epohe, dostojanstvo Bozije tvorevine, nacionalni intelekt
svake drzave, izgubljeni jezik, dobri sagovornik.
Ratovi su istorijska neminovnost koja dijeli vrijeme na male i velike epohe jednog naroda ili
jedne civilizacije. Poslije tog organskog preobrazaja java mijenja svoj lik i potenciju polazne
svezivotnosti. Vracena u dostojanstvo Bozije tvorevine posjeduje buducnost koja ce trajati
beskonacno dugo ako covjek ne potrosi, tacnije ne pogazi novinu koju je krvlju sticao u svom
raspetom trajanju. Njegova aktivnost spoljasnje orjentacije uvijek ide onim nizvodnim
smjerom. Mozda je to jedino moguci pravac ali je izvjesno da slabi ukupno bice svijeta.
Covjekovo civilizacijsko narastanje kameni i odlaze ogromne kolicine zivotnog tkiva kojim se
beskraj zaradjuje, u nepotrebne spomenike i atomske oblike. Sve se to pozitivnim progresom
naziva. Zaslijepljen ne vidi da svoje zivotno prostranstvo suzava, da trosi svesadrzaj
njegovom trajanju ostavljen. Ratna je pretpostavka celna cinjenica u cije se ime sve to i
desava. Vojna misao, kao racionalna svijest pomenutog ratnog organizma, egzistira kao usce
svih vidova ljudske ucenosti. Pod tim velom permanentno rade prikriveni transformatori
nacionalnog intelekta svake drzave, ne razmisljajuci o cinjenici da se tehnickim sredstvima ne
mogu usmjeravati ili sprecavati velike vaseljenske namjere kad im se vrijeme navrsi.
Prokletstvo zaborava
1.
Svoju poslednju rijec
Izgovorio sam
Prije rodjenja
Dobri sagovornice
Tako nijem
Tumaram svijetom
Trazeci
Izgubljeni jezik
Zvuk koji iz mene dopire
Eho je tvog govora
Tvog prisustva
Dobri sagovornice
Moja praznina
Moje crno ogledalo
Narasta
U koraku punoce
Konaci
2.
Zato sto sebe volim
Tvome se zivotu radujem
Predmete njezno doticem
Oprastam nepravdu
Nema je -
Satanin danak nuzan je
Ja se ne mogu vratiti
U meni nema vremena
Svi su ljudi jedinstveno Bice, svi su oni samo jedan Covjek. Kad svi spoznamo ovu vjecnu i
neprolaznu istinu namah cemo odloziti one strane i nasem ontologu neprihvatljive osobine.
Zaborav je nase vrhovno prokletstvo, pa smo na racun svoje posebnosti koju to Bice nicim ne
iskljucuje podigli bedeme i nesagledive ambise izmedju te dvije po svemu komplementarne
istine. Da tu prohodnost nismo izgubili covjek bi covjeku bio ud, pomagalo, njegovo rezervno
i ravnopravno ja.
Tvoja danasnja palost ne vidi da sve sto cini Sebi cini i da je to ucijelo ceka u poretku ovom
ili Onom. U to zajednicko Bice (koje si ti) uporno odlazes culne fekalije ubijedjen da one
nadalje prebivaju u nekom stranom od tebe odvojenom prostoru nepostojecem. Ne vidis jer si
tu mogucnost odrekao, da si i ti sveprisutna datost i da ce to na tvoj "obraz" leci. (Sve sto
culom spoljasnjim opazas jedino je to zasad netacno i kroz privid za laz prikovano).
Unutrasnja zakonitost kao spojena posuda raznosi i zlo i dobro do svake jedinke i cestice
svake bez ostatka. Uvijek smo podjednako krivi jer trajemo kao jedno Bice kao jedan
Sveukupan Covjek. Da nije ovako
kako bismo unutrasnjim vidom poznavali
kako bismo se cutanjem sporazumijevali
kako bismo blizinu daljina imali
kako bi trajnost postajala javnost
kako nikako da nije ovako.
Prividom smo uvijek mnozina, a Jedno smo s one strane cula. Posljednja se dubina ne krece,
povrsinu rat svaki obnavlja.
Prvi zavicaj
Taj veliki organizam Ukupnog Covjeka ima svoju prirodu, svoje udove i svoje zakone.
Racionalnim kretanjem neces nikad dokuciti ili sagledati prostranstva njegove datosti. Samo
vjerom i revnosnim poslusanjem covjekova obicnost moze izbjeci lutajucu drskost i blijedo
trajanje u tom mnogoslojnom i sveprisutnom zivotu. Kad prevladas prostobitije, kad se cula
vrate svome Porijeklu u zavicaju si prvom. Sad je Bog lice, a covjek nalicje ukupne
stvarnosti.
Svo Vaseljensko desavanje prebiva izmedju ta dva Lika, izmedju te dvije prohodnoscu
sjedinjene prirode. Rat je organska konverzacija neophodan dijalog kojim se razgradjuje
njihov "nesporazum". Kad se odstrani ta neodrziva prepreka odnosna Rijec potpuno zacuti.
Nijema obostranost ponovnim pretakanjem svjedoci da je nastupio Mir.
Rat znaci ne pocinje na Zemlji. Na njoj se njegov uzrok zacinje i narasta do svog izvrsenja.
Na njoj se ni mir potpisati ne moze dok se svijet Mirom ne opase.
P.S. Ne postoje mali i veliki ratovi. Ubistvo samo jednog covjeka uvijek mobilise ukupnu
vaseljenu. I ta osamljena Rijec dolazi iz Onog dijaloga, iz te vrhovne "konverzacije".
Svepozvanje
Sve dok se ne uzdignes do Sebe, do tog sveukupnog organizma ljudskog koji je u poslednjem
izvodu ili limesu uvijek Bog, svome se rastu nisi oduzio jer si i dalje u prostobitiju, a rodjen si
za veliko kretanje i stalno nastajanje. To je tvoja prva i najvisa obaveza, to je ona zivotna
beskonacnost bez koje si lisen svakoga smisla.
Oni sto su stigli jasno vide, ne vide vec Sobom osjecaju da je rijec tudje bez znacenja. Strano
tkivo nigdje ne postoji, sve je tvoje, ti si, u svemu si. Tamo boli i rame i ruka, svako oko, noga
izgubljena. Boli ljubav ako je otrovna. Krv se tvoja uvijek proliva, nema tudje muke nema
bola koji ce ti cula zaobici.
Kad bi se u ovom Svepozvanju samo jednom svi zajedno nasli bezumnost bi ljudska odumrla.
Ko ce sebi ruke otkinuti, ko ce sebi oko izvaditi, ko ce svoju djecu zapaliti. U palosti vjecnoj i
nevidu covjek ne zna kako se ranjava, kako svoje temelje skrnavi. Odrekavsi svoje puno Bice,
u tamnici svoje posebnosti i svoje jedinacnosti, ubijedjen da je odvojen i u svemu tajan
samoubilacki razara zivu sveukupnost iz koje se izrastanjem pojavio kao glasnik njenih
sadrzaja. Zaboravljena covjekova prisebnost izgubljeno luta povrsinom, bez oslonca i cilja
pravoga, kao komadic zivota koji ce na kraju istrunuti (ne umrijeti) i zaraziti punocu iz koje
dolazi. Kad se ova necist kao vrhovno zlo, do kriticnih razmjera, naseli u organizam velike
Istine odbrambena aktivnost mora otpoceti. Kako ce se ona Zemljom projaviti, kao mali ili
veliki rat, kao malo ili veliko Raspece, o tome vremenost ne moze suditi.
Vrijeme - necista sila
Sve sto ostane sa spoljasnje strane Velikog vaseljenskog poretka prebiva u carstvu Neciste
sile koja ne zalazi u prostore Unutrasnje Vrijednosti jer je svjetlost svojom punocom
apsolutno porazava. Njen antiorganizam ni tu (spolja) ne bi mogao trajati da nije zrna Bozijeg
oprosta. Sam bi se od sebe raspao i nepostojanjem zavrsio sto ce se i desiti ako covjek
prevlada svoj Udes i povrati svoju prvu Prirodu. Do tada ce ona vaseljenom lesinariti i
razgradjivati sve sto zivot nije poznalo i svoju buducnost time odreklo. Neko mora osloboditi
i nazad vratiti prisutno organsko vezivo bez koga ni to kretanje nije bilo moguce. Kao puni
rusilac svekolikog Spoljasnjeg trjanja ona je jedini istinski grobar u poretku ukupne punoce.
Od prvog dana svoje datosti egzistira kao ona druga mogucnost bez koje je sloboda
neslobodna, a covjek automat bez dostojanstva i svoje licnosti. To mu je bio pretezak dar pa
ga je savio i zaboravu priveo. Necista sila ne posjeduje potenciju Jedinstvenog Covjeka iako u
njemu, od Adamovog pada, prebiva kao nuzno zlo koje obavlja bezbroj funkcija u prizemnim
sferama naseg Organizma. Prinudu nikakvu ne moze vrsiti jer takvu moc u svojoj prirodi ne
sadrzava. Covjek se slobodom opredjeljuje, a ona je tu da ga razgradi ako u njeno carstvo
dospije. Uzroke rata ne moze spoznati niti na njih moze uticati. to je bice liseno Snage i
Unutrasnjih sadrzaja u kojima vrijeme ne traje niti obitava. Ono je svojstvo Spoljasnjeg
poretka, ono je njegova najvisa moc.
To Necisto bice nije saborno i kao takvo, razgradnjom prokleto, u vremenoj vjecnosti vjekuje
samo. ono ne zivi (kako bez Ljubavi?) ono vremeni u toj spoljasnjoj svedimenziji koja ga
pokrece. Tamo gdje ono nije prisutno necisto bice ne moze opstati. Ovo je vrhovna optuzba te
vjekovima istrazivane kategorije. Vrijeme je, ocito, nasusna hrana djavoljoj prirodi.
Organizam u kome ono prebiva nema organske buducnosti. Prostor i vrijeme, to je Bog i
djavo. (O tome cu drugom prilikom sire elaborirati.) Prostor je apsolutan, to je tkivo Boga, a
vrijeme neizreciva minornost trenutno prisutna u Njegovom domostroju, kao nuzno zlo, koje
ce minuti kad se covjek do Sebe uzdigne. Uz sve Jevandjeljske molitve ona Poslednja treba da
glasi: Sacuvaj me Boze od vremena. Tamo gdje je ono tamo je Spoljasnje, tu je privid - na
ovome pragu jednom Sam prevaren.
Izvor u uscu
Dolaskom Sina Bozijeg na Zemlju Vaseljena je rodila "malu" po svemu sebi ekvivalentnu
Vaseljenu i predstavila je nasoj izgubljenosti da nas prosveti - da nam sve otvori i svoju
unutrasnjost objavi. Nije Vaseljena rodila Vaseljenu to je Bog dosao i vaseljenu donio. Iz tog
Sveznanja, iz te sveprosvecenosti ukupne tvorevine, covjek je mogao (i danas moze) dokuciti
zive istine i zakone svoje datosti.
Raspecem Bogo-Covjeka kao jedinstvenog bica stradala su samo ona Njegova, nesagledivo
nevina, svojstva Covjecija jer su necistoca i truleznost samo u (nasem) Covjeku, a preko njega
u svemu sto je sa Ove strane. Tako je vaseljena novinom presvucena i nadalje spasena.
Ko se uzdigne do tog Ukupnog Covjeka koji nije nista drugo do ljudska priroda sadrzana u
punoci Sina Bozijeg, Bog ce ga lako uociti i kroz obostrano prepoznavanje priznati. Od
takvog smo Bica padom svi otpali i danas usitnjeno trajemo kao zarazeni oblici Njegove
sustine. Ono ljudsko bez grijeha Lice nije nikad prestalo postojati jer se ta bozija Vjecnost
sadrzana u Njegovoj punoci ne moze izgubiti. Adam je imao tu vrijednost dok je nije
"jabukom" zatrovao i tim padom sve zaboravio, u Privid sisao i nalikom u zivot krenuo. Mi
smo lice tog nalicja, mi smo njegova trenutna vrijednost iz koje se POKAJANjEM mozemo
vratiti i svojom pravom prirodom otvoreno prebivati u prostranstvu Najviseg Sadrzaja. Ratovi
ce jedino tako nestati jer prepreka obostranom pretakanju, taj "nesporazum" nece biti moguc!
Oni se i danas desavaju samo u perifernom dijelu Punoce. U Dodiru nikad ne postoje. Ukupan
Covjek tu brutalnost krije u podnozju svoga domostroja. Duboko svjestan njenog porijekla
ceka da joj se oslonac razgradi.
Bog i Covjek, taj Izvor u Uscu, traju konstantom sopstvene vjecnosti koja se nikad narusiti ne
moze.
Ako su "tri" Boga samo jedan Bog, ko si da nebudes Ukopan Covjek koji je u limesu uvjek
Bog. On bez covjeka stolovati moze, Ukopan Covjek bez Boga ne moze jer mu se apsolut
zivota gasi.
Kroz tvoje oci vaseljena gleda
Njena memorija zaboravom vlada
Ko svoju ukupnost
Porijeklu preda
Praznina ga odvaja
Od sopstvenog pada
Poredak je otvoren
Prvo se jednace
Suprotnosti sto se iz neznanog dizu
Kad se demontira
Uzrok prapocetni
Vremena se kroz mir
U odgovor nizu
Poznaces svijetove
I buduca zdanja
Svoj trag u nebu
Potom prst sto pise
Da je tajna opstanka
Tajna umiranja
Za svoju prvolikost
I prisustvo Viseg
Nova namjera buduca
Stvarajuci svijet i prvog coveka u njemu Bozja se punoca izvrsila, potpuno preslikala, a da pri
tom nicim nije narusila svoju vjecnost i svoj svesadrzaj. Bez ovog cina sve ostalo Unutra,
zatvoreno i neobjavljeno. Da se na pragu Tog i Ovog svijeta nije desio Adamov pad ne bi bilo
vremena, ne bi bilo ove nase jave, ne bi bilo nase istorije, ostao bi samo meta Zapis. U Prividu
ljudi nesto rade (kao pcele) potpuno nesvjesni Pozitivne posledice svoje datosti i svog
trajanja. Da nije ove cinjenice ni Pad ne bi bio moguc! Tu Pozitivnu vrijednost nikad necemo
dokuciti. Bog ce nam prije sebe kazati nego ovu istinu koju ne krije saopstiti. Na putu do
Njega covjek se preobrazi, to "pitanje" organski izgubi i tako zaobravi.
"Ne mozes meni bez dopustenja Oca mojega", porucuje nam Prosvetitelj i Spasitelj ovoga
svijega. Samo izabrani, iz vijeka u vijek, uspijevaju doci do Sebe i kao zivi svjedoci Punoce u
slavi Nebeskoj podsjecaju ljudsko stado na tu vrhovnu mogucnost i na svoga Stvoritelja. A
redovna svebrojnost pase pasnjacima vaseljene preradjujuci onaj svesadrzaj u civilizacijske
domete (ili spomenike) potpuno nesvjesna da svoje zivotno prostranstvo suzava. Tako opste
bice svijeta slabi i time putuje Cilju koji ce ga Sobom "ponistiti". Sve sto se brze izgradjujemo
sve se brze izvrsavamo pa cemo prije i "nestati" u Novoj Namjeri Buducoj.
Do tada ce se ratovi pojavljivati kao istorijska redovnost i organska neminovnost. Punoca se
mora prestrojavati, Lice umivati i svoje moci ploditi. Nase se izvrsenje ne moze sprijeciti, sve
se u Izvor mora vratiti.
Ovo je govor iz Nepostojanja. Samo se kazivalo, ja sam biljezio, a kako je samo Bog zna.

VIII LITURGIJSKO MJERILO RATA


RAZGOVOR O RATU NA VELJEM GUMNU CETINJSKOG MANASTIRA
BORIS B. BRAJOVIC: Nije li glasovita jevandjelska prica o bludnom sinu metafora i o homo
polemos-u. Razmetni sin koji je uvijek u sukobu: od OCA trazi ono sto nije njegovo u svijetu
uzima ono sto ne zeli, bori se ne da osovoji, vec da pokaze da je osvojeno njegovo.
Aludirajuca sloboda koja ima jevrejski prizvuk - dijaspore. Bludni sin je u dijaspori vlastite
duse. Sukob je izbor koji mu niko ne namece. On je Abraham koji sigurnost doma (Levinas)
zamjenjuje sa nesigurnoscu slobode.
Ali on je i svoga OCA sin, sinovstvo kao praznovanje, proslavljenje Ocevo. Vracajuci se kuci
kao porazen, izgubljene bitke, on pobjedonosno zadobija Ocevo. Jer "sve sto imam od OCA
je" poslanica kaze. Ali tu progovara stariji brat sina razmetnoga glasom koji, da li pitanje je,
otkriva polemos kao opsti topos bica covjekova, kao slobodu bica?
MITROPOLIT AMFILOHIJE: Onaj sin koji napusta oca, on trazi od oca: na grckom se to
kaze "daj mi moju perionsia"-u, "daj mi ono sto imam". Mislim da je to prevedeno kod nas
kao "daj mi moje imanje, daj mi ono sto je moje". Pod tim se, medjutim, ne podrazumijeva
samo materijalna imovina, nego ono sto jesam, sto imam, bilo kao darovi duhovni, bilo kao
materijalno bogatstvo: svu moju imovinu, to mi daj. Prema tome, on ne trazi ono sto nema,
nego ono sto ima. Kao da kaze ocu: "Necu da to upotrebljavam s tobom zajedno i na nacin
kako ti smatras da bi trebalo". Prije svega, trazeci svoju "perionsia"-u, on ocevidno laze i sebe
i oca, jer ono sto trazi, to nije njegovo, to je dobio od oca. Jer i bice je dobio od oca, i ono sto
ima dobio je od oca. Ali otac kao da pristaje na njegovu laz, i kaze mu: "U redu, to je tvoje.
Evo ti, trazio si, idi." I on to sto ima, ide da potrosi.
Sad, ako to hocemo da prenesemo na problem rata kao traganja za onim sto nemamo, pitamo
se: da li je to traganje za onim sto nemamo, ili je to ustvari cerdanje, procerdavanje, trosenje
na pogresan nacin onoga sto imamo. Kao sto je to uradio i ovaj bludni sin? Moguce je i to.
Ili, moguce je da rat bude i odbrana onoga sto se ima. Ako je odbrana onoga sto jesmo, sto
imamo, sto cini nasu svetinju, zajednicku, onda je to rat koji nazivamo opravdanim. Ali ako je
rat koji procerdava i moje dostojanstvo, razara ga, a razara dostojanstvo drugoga, onda je to
vec nesto sto je satansko i sto ne postize pravi cilj, nego upravo dovodi do unistenja, do
besmisla
PROTOSINDJEL JOANIKIJE: Ima jedan znacajan problem uopste kada se postavi odnos
rata i liturgije. Mi znamo da onaj koji prolije krv, koji je ubio, on mora biti na jedno vrijeme
odlucen od pricesca. Medjutim, u pojedinim momentima u istoriji dogadja se obrnuto: onaj
koji napusta borbu, on na neki nacin biva odlucen od liturgijskog pamcenja. To je pitanje: mi
ratnike liturgijski proslavljamo, oni su usli u vjecno pamcenje, u vjecnu liturgijsku zajednicu,
kao sveti Car Lazar, kao sveti Petar Cetinjski, kao sveti Georgije, kao kosovski ratnici, kao
ratnici sa Krusa i Martinica, kojima smo skoro vrsili liturgijski pomen. Medjutim, moze da se
vrsi pomen i Vuku Brankovicu, i drugim ljudima koji su krsteni i imaju sve preduslove za to,
ali se to u Crkvi mnogo ne istice. Dakle, pitanje je paradoksa: na koji nacin ratnik, koji ce
svakako u konkretnom dogadjaju da prolije ljudsku krv, postaje zajednicar u vjecnoj liturgiji,
a onaj koji to odbije na neki nacin ostaje van tog pamcenja?
MITROPOLIT AMFILOHIJE: Danas su sveti Kirilo i Metodije. Vidim u "Svetigori"
objavljen jedan odlomak iz zitija svetog Kirila, gdje on objasnjava zasto uopste hriscani mogu
ratovati.
U saracenskom taboru - evo vidite, produzuje se prica sa Saracenima do danas - pita
musliman Svetoga Cirila: "Kako to hriscani mogu ratovati, a pri tom odrzati zapovijest o
moljenju Bogu i za neprijatelje?" Sveti Cirilo na to odgovori: "Ako su u jednome zakonu
napisane dvije zapovijesti, i date ljudima na izvrsenje, koji ce covjek biti bolji izvrsilac
zakona: onaj koji ispuni samo jednu zapovijest, ili onaj koji ispuni obadvije?" "Nesumnjivo,
onaj koji izvrsi obje zapovijesti", odgovorise Saraceni.
A Sveti Cirilo nastavi: "Hristos, Gospod nas, zapovijedio nam je da se molimo Bogu za one
koji nas gone, i da i njima cinimo dobro. Ali On nam je jos rekao: vecu ljubav niko ne moze
imati u ovome zivotu, nego ako li ko dusu svoju polozi za prijatelje. Stoga mi podnosimo
uvrede, koje neprijatelji cine nama pojedinacno, i molimo se Bogu za njih, ali kao zajednica
mi se zalazemo jedni za druge i polazemo zivote svoje, da ne bi kako neprijatelj, plijeneci
bracu nasu, zaplijenio s tijelima i duse njihove i pogubio ih i tijelom i dusom."
Dakle, ovako postavljeno pitanje rata je pitanje ne samo tjelesne pogibije, i tjelesnog gubitka,
nego i vjecne pogibije covjekove. Zato sveti Grigorije Bogoslov kaze veoma karakteristicno
na jednom mjestu: da je bolji rat od mira koji odvaja od Boga. Ima rat koji privodi Bogu, i to
je jedan narodski receno veliki paradoks i rata i same filosofije i teologije rata, i ima truli mir.
Ovaj narodski izraz je izuzetno znacajan.
Ima dakle, mir i nacin naseg postojanja, zivljenja - koji je truo, mrtav. To je nacin zivota koji
odvaja, sustinski, egzistencijalno, kako nas jedne od drugih, tako i od smisla zivota,
odvajajuci nas - po rijecima Grigorija Bogoslova - od Boga, kao Darodavca vjecnog
zajednistva, smisla i zivota.
Onaj koji izda - ovo bi bio odgovor na pitanje oca Joanikija - on se prije svega odvojio od
zajednice. A liturgija je sama po sebi zajednica. Odvojivsi se od te zajednice, on je sam sebe
vec osudio na zaborav. Na bezimenost. On samoga sebe brise iz pamcenja te zajednice.
Ukoliko je izdaja dublja, ukoliko je ona bez pokajanja, ukoliko je ona izdaja i Boga, odnosno
svetinje, odnosno duse, odnosno vjere, onda je takav izdajnik jednostavno sebe pretvorio vec
ovdje na zemlji u zivoga mrtvaca. Nije onda cudo sto ga i ljudi zaboravljaju, nije onda cudo
sto ga ni Bog ne upisuje u svoj tefter, u svoju knjigu zivota.
Recimo, Vuk Brankovic: on je zaista jedan od takvih. U nase vrijeme rekao bih da je to
Slobodan Milosevic. No ne samo on. Ono sto je uradjeno u nase dane sa srpskim narodom,
recimo u Hercegovini i Bosni, narocito u srpskim krajinama o cemu je govorio nas Tihomir,
to sto je uradjeno od nas samih kao naroda u ovom trenutku, takav odnos prema dijelu nasega
naciona, i to najzdravijem i najcistijem dijelu, istorijski, istoriosofski i duhovno posmatrano -
predstavlja jednu od najtezih izdaja koje su se dogodile na nasim prostorima. I utoliko je ta
izdaja teza sto jedan dobar dio nasega drustva nje uopste nije svjestan, niti zna u stvari da je
izvrsena stravicna izdaja i/ili da je on sam ucestvovao u toj izdaji. To je nesto najstrasnije sto
se nama danas dogodilo.
A moramo i to priznati, nosioci te izdaje u ovom trenutku, dobrim dijelom jesu nasi
intelektualci. To je nesto najtragicnije: ako uporedite nase intelektualce sada, savremenu
srpsku inteligenciju sa onima iz 1914. godine ili nesto ranije, to kao da su dva svijeta.
A preko umrtvljenja inteligencije, doslo je do umrtvljenja nerva, onog zivotnog iskonskog
nerva, u sirim slojevima drustva. Uz pomoc knjiga, ideja, narocito uz pomoc ovih masmedija
danas mogu da se na najstavicniji nacin otudje ljudi od sebe samih. O tome je prije podne
govorio profesor Zurovac izuzetno dobro. Kako moze savremeni covjek da bude raspamecen,
otudjen od samoga svoga bica, od svoje sustine, izmanipulisan na najmracniji nacin, i to sve u
ime demokratije, pravde, prava! Mi smo danas upravo u takvim orvelovskim vremenima.
Ima Mica Popovic jednu izuzetnu sliku koja se zove "Manipulacija". Ona je u svoje vrijeme
vazila za ondasnji totalitarni sistem koji je bio kod nas, i koji je bio po cjelokupnom svom
ustrojstvu manipulativan. Medjutim, ovo sto se danas dogadja, to je mnogo teze i mnogo
opasnije od onoga sto se juce dogadjalo. Kao da se na nama ostvaruje ona prica iz Jevandjelja
o covjeku koga je napustio demon, otisao u pusta mjesta, pa se onda vratio, i kaze: nadje
covjeka onoga praznoga, nista nije u njemu novoga bilo, i ode u pustinju pa dovede sedam
gorih demona, i nastani se u njega, "i bi onom covjeku posljednje gore od prvoga".
Bojim se, duhovno posmatrano, da smo u ovom trenutku, na svim nivoima naseg postojanja
mnogo vise ugrozeni nego li sto smo to bili juce. Mnogo dublje izmanipulisani. Sto je
najgore, prihvatamo tu manipulaciju kao nesto sto je, da ne kazem, prirodno, ili joj se
priklanjamo u nekom svom strahu - bio on bioloski ili duhovni - koji se zasniva na velikoj,
dubokoj i kolektivnoj raslabljenosti jednog naroda.
Mi smo danas ocevidno jedan raslabljeni narod. I takvi narodi u trenucima kad su raslabljeni,
bilo sta da rade, nista im ne ide od ruke. Onda i kad ratuju, "pobrkaju pari", pa ne umiju ni da
ratuju kako se na pravi nacin i viteski ratuje. Ovaj nas rat je bio krvavi rat. Ali ima u tom ratu
mnogo necasnoga, necistoga, nesvojstvenog ovom narodu.
Da vam navedem jedan primjer drugacijeg ratovanja i ratnog morala. Jedan Jevtic, seljak,
rodjak sadasnjeg Episkopa Hercegovackog i solunski borac, pricao mi je: "Dete, samo sto me
zmija nije jela i vodenica mlela (to sam prvi put cuo od njega, tu poslovicu) sve sam prosao
kroz zivot. U Prvom ratu prosao sam do Nisa, i do Peci, i preko Albanije i do Krfa, gled'o sam
Plavu grobnicu, sve sam video, ali sam se uvek drzao onoga sto mi je moja majka pri
ispracaju u rat rekla (pazite to je isto ono Jevrosime majke: "Nemoj sine ogrijesiti dusu"):
"Nemoj dete da se ogresis ni o koga. Ni o neprijatelja. Narocito nemoj o mrtvoga neprijatelja
da se ogresis. Nemoj slucajno nesto sa njega da uzmes". I kaze: "Poslusao sam majku, i
gledao sam svojim ocima: polakomi se covek na sat onoga koga je ubio ili na nesto drugo,
skine cipele ili nesto drugo sa njega; i gledam - iduceg dana zrno pogodi njega. A mene?
Prolazio sam kroz kise kursuma, i vratio se svojoj majci zdrav". Tada kad mi je ovo govorio,
vec je imao osamdeset i vise godina.
Ovih dana mi neko isprica potresnu pricu o Prebilovcima. Ustase su napravile jedan od
najstrasnijih zlocina ovoga vijeka, bas tamo. Svi drugi zlocini, a bilo ih je to ce tek istorija da
pokaze kakvih, neuporedivi su po surovosti sa onim sto je uradjeno u Prebilovcima. Cak i ovo
sto je Tiho naveo, a to je bar za stepen ispod toga. Hiljadu i sto nevino pobijenih staraca, zena
i djece i u jamu bacenih 1941. godine. Komunisti poslije rata ubijali njih mrtve, time sto su ih
betonskom plocom sakrili - to je strasnije ubistvo od onoga ustaskog! Tek su devedesetih
godina izvadjeni, njihove kosti iznijete na svjetlost dana, pohranjene u zajednicku kapelu, uz
namjeru da se za njih podigne hram. I sta se dogodilo? Te mucenicke kosti, koje su vec dva
puta ubijane, konacno su unistene od hrvatske vojske na pocetku ovog rata da ne ostane traga
od njih!
Tim povodom neko mi je ispricao: te neo ustase koji su napravili taj zlocin 1992. godine,
istoga dana su svi poginuli sem jednoga koji ih je odvracao da to ne rade! Kazu uz to da
Hrvatice dolaze na to mucenicko mjesto da pale svijece. Vec je to nesto utjesno. Ta svijeca,
ako ju je zapalila pobozna Hrvatica, daje nadu u pobjedu u hrvatskom narodu nad genocidnim
duhom koji kao da se zacario u njemu u ovom vijeku. To je istovremeno i pokazatelj da i u
ovom ratu ima neke pravde Bozije.
Stari su znali, pa i kad su rat vodili, da ispostuju neprijatelja. Uzmite recimo Crnogorce, kada
je bilo predavanje grada Niksica, u proslom vijeku: crnogorska komanda porucuje turskoj
komandi u Niksicu: "Imamo topove, unisticemo i vas i grad. Nije dobro da rusimo grad, i da
ubijamo nejac. Evo vam rijec - tri hiljade vasih vojnika koliko imate, sa oruzjem neka prodje,
necemo vas poniziti, ni oruzje necemo uzeti. Idite preko Drine, neka vam je srecan put." Svi
su izasli do jednoga i otisli su u Bosnu. Ni jedan top nije ispaljen na Niksic.
Sad vi uporedite, prosli vijek i danasnje ratovanje gdje se ne ostavlja kamen na kamenu.
Projavilo se u ovom ratu nesto nihilisticko, samoubilacko, stravicno se nesto projavilo. Ja to
jedino mogu da objasnim dubokim moralnim opustosenjem naroda, o cemu je i profesor
Babic govorio. To moralno opustosenje je posljedica komunisticko bezbozne ideologije koja
se dotakla citavih slojeva drustva. Tu nema vise moralne vertikale, nema principa, nema
istinske mjere ljudskog ponasanja. Tu nemas nikoga pred koga bi stao da se pokajes: ti si bog,
ti si gospodar smrti i zivota. Jedino sto odredjuje ponasanje to je tvoja volja, ili tvoja
samovolja, tvoja zloba i tvoj interes. Nema drugog principa kojim se rukovodis. A takvi
ratovi, zasnovani na takvom moralnom besparitetu su najstrasniji ratovi.
Na zalost, ratovi koji se danas vode, ne samo ovaj koji se vodio kod nas (koji se i dalje vodi, i
koji se produzuje i ko zna gdje ce se zaustaviti), svi ratovi koji su vodjeni u novije vrijeme,
recimo americki ratovi i drugi, sve su vise bez istinske pravde i morala. Tako za ovaj rat,
gradjanski, ustanovljuju Haski sud, a pitamo se: Koga su izveli na sud za Vijetnam, za
Kambodzu, za indijanske ratove, za Irak?
Pricao mi je Galois, francuski general - prosle godine sam bio kod njega - on je bio na licu
mjesta: dvije stotine hiljada Iracana su Amerikanci zive zatrpali u pijesak! Ni trepnuli nijesu!
Naravno, ni New York Times niti bilo koje druge americke novine to nijesu zabiljezile.
A cim nije zabiljezeno, znaci nije toga ni bilo. A kao takvo ne podleze nicijem sudu! To je
isto ono sto su nasi zlocinci, domaci marksisticki revolucionari radili u Drugom svjetskom
ratu i poslije njega: - Ne da ti ime, ne da ti spomen, ne da ti grob. A to znaci: cim nemas
groba, imena, spomena - znaci nijesam ni ubio nikoga. Otkud kod nas jos uvijek ta iracionalna
borba oko grobova? Upravo stoga. Nema zlocina, ako nema groba i biljega da ga je bilo.
Svi zlocinci pa i ovi moderni, svuda u svijetu, pa i na prostorima Bosne i Hercegovine imaju
potrebu da zatru tragove svojih zlocina. Nema zlocina, ako nema tragova od onoga sto je
ucinjeno. To je narocito svojstveno modernim ratovima, i modernom svijetu, cemu
umnogome doprinose i stravicna sredstva masovnih unistenja ljudi. Sve to djeluje
zastrasujuce u odnosu na sve ratove koji su do sada vodjeni u istoriji.
Ne znam da li sam odgovorio na pitanje oca Joanikija. U svakom slucaju, truli mir, trulo
ljudsko postojanje ovdje na zemlji, tj. zivljenje koje otudjuje od Boga, upravo i jeste sustina
cjelokupnog novog svjetskog poretka, savremenog sekularizovanog usmjerenja evroamericke
civilizacije - ona je na tome sagradjena, a time na ogromnoj lazi o covjeku. Takav mir ustvari
nije mir vec privid mira, zasnovan na otudjenju od izvora mira i pravde. Kao takav on ce biti
uvijek iznova uzrok stravicnih krvoprolica. Zasto? Zato sto onaj koji ima Boga u sebe, kao
vjecno i neprolazno imanje, on ce se neprekidno boriti, to je Solzenjicin tako genijalno
primjetio - ne za osvajanje spoljasnjih nego za osvajanje unutarnjih prostora. Briga takvoga za
kule i za gradove, za zlato i za uzivanja, tj. za prolazno zemaljsko carstvo. On svodi svoje
potrebe na minimum, ove zemaljske potrebe, zato nema razloga ni od koga nista da trazi i da
otima, nego jedino ako moze nesto nekome da pridoda. Jer on zna istinitost rijeci Hristove:
"Ne sabirajte sebi blaga gdje moljac nagriza i rdja kvari". Nemojte se time bogatiti! To je htio
bludni sin, time da se obogati, da ide u svijet, pa je na kraju i ono sto je imao procerdao,
istrosio i vratio se potpuno opustosen svome ocu.
U polozaju bludnoga sina je savremeno covjecanstvo. Ono je sve opustosenije i opustosenije,
sve je plitkoumnije, sve je povrsnije. Ustrojava zivot samo na nivou horizontale, bez vertikale.
A ljudska dusa je duboka, duboka je i ljudska glad! Zato, s obzirom da nema u sebi
probudjenu zedj za vertikalom, za imanjem neprolaznim, onda covjek neminovno, po samim
zakonima svoga ustrojstva, mora da grabi oko sebe, da bi se bar necega docepao, radi
opstanka i lazne sigurnosti. Velike imperije to pokazuju; takodje i rimokatolicizam je primio
taj otrov u sebe. Cinjenica da ima u sebi taj imperijalisticki duh, zelju da gospodari ovim
svijetom, pokazuje da ima u sebi neku unutarnju nesigurnost, koja nastaje kad se prekine veza
sa Zivim Bogom.
Vjerovatno da, jednim dobrim dijelom, ovaj "juris" na pravoslavne zemlje, koji ne traje od
juce, nego cak negdje dublje i dalje - od Mongola i Turske imperije, a narocito od pocetka
ovog vijeka - ima za svjesnu ili nesvjesnu osnovu saznanje da se tu negdje cuva nekakvo
bescjen blago, neko najdublje pamcenje, pa to pamcenje treba zbrisati, da bi onda ljudi mirno
i neuznemiravano mogli ovdje da zive u ovom trulom svijetu, zadojeni duhom nekrofilije, u
mrtvacnici zemaljskoj. Da zive bez mirisa nebeskog, bez dubljeg cilja i smisla postojanja. U
jednom takvom svijetu jedino sto nama ljudima preostaje jeste da se otimamo, da otimamo
jedni od drugih zemlju, slavu, vlast i cast, u kojima mislimo da nalazimo svoju srecu.
U tome se i sastoji tragika ovakvih ratova. A ratovi nijesu samo oni ratovi koji se vode
oruzjem; postoje mnoge vrste ratova u drustvu, u ekonomiji.
Evo danas ovdje kod nas - vodi se citav jedan tihi rat, rat otimacine, najcesce ljudi
obezbozenih. Juce je sabirao i otimao "u ime naroda" i "za narod", stvarao zajednicko
drustveno bogatstvo. A danas to "podrustvljeno" bogatstvo - u duhu nove privatizacije no na
nacelima istog vucjeg samoljublja - prisvaja sebi. I sad ti gledas biznismene koji su do juce
bili sekretari komiteta ili sluzbenici SUP-a, koji se sepure po svijetu nekakvim bogatstvom,
koje sigurno da nije mogao tako brzo steci svojim trudom, niti mu je od baba ostalo, nego ga
je on negdje, a zna se gdje, i od nekoga, a zna se od koga, oteo.
Jer Amerikanac ima bogatstvo, ali ga je on najcesce mukotrpno zaradjivao: njegov pradjed, pa
djed, pa otac, pa on, pa izborio nesto. Ovaj nas biznismen preko noci promijeni ideoloski
curak, vjesto iskoristi svoj polozaj i potpis, uz to i mutno ratno vrijeme i vrijeme drustvenih
lomova, pa se preko noci obogati. Zaboravljajuci pri tom svetu narodnu istinu da je "oteto
prokleto" i da se sve ono sto je lako i nepravedno steceno jos lakse gubi.
I ovo je opet projekcija ratova koji se vode u nama i oko nas. A svi ratovi, na kraju krajeva,
pocinju i zavrsavaju se kao rat u ljudskom srcu i oko ljudskog srca. Tu presijeca granica
izmedju dobra i zla, mrznje i ljubavi; svaka borba se tu zapocinje i prvo vodi, na nivou
ljudskog srca, pa se tek onda transponuje i siri dalje.
Imao sam nedavno susret sa jednim nasim bivsim velikim ratnikom, ideologom revolucije.
Ispricao mi je svoju domacu pricu, o svojoj sestri, o svome ocu, o svome bratu. Tada sam
shvatio da u stvari ova njegova borba, sav njegov inter-nacionalizam, njegova revolucija i
principi te revolucije nijesu nista drugo nego projekcija njegove porodicne drame, iz Crmnice
recimo. Domaca licna i porodicna drama dobila je jednostavno kosmicke metafizicke
dimenzije!
Sve ovo dakle, sto kazem, o cemu govorimo, sve to negdje zapocinje na nivou srca. Ako se tu,
u srcu, ne izvojuje ona najbitnija bitka, viteska bitka protiv zla, protiv grijeha, protiv
nepravde, onda nigdje se ona drugdje izvojevati nece. Tu se najvece bitke odvijaju. Zato je
sveti Petar Cetinjski tako veliki, sto je tu bitku izvojevao; sve drugo sto je djelao, saglasno je s
onim sto je on bio u svom bicu i sto je prakticno ostvario u sebi, svojim zivotnim podvigom.
E kad bi nam Bog dao takvih ratnika i u ovo nase vrijeme, kakav je bio ovaj vitez Bozji bez
straha i mane!

KRAJ