Naslov originala

HEBREW MYTHS
THE BOOK OF GENESIS
by
R O B E R T GRAVES
and
RAPHAEL PATAI
CASSEL, L O N D O N 1965
©ROBERT GRAVES i dr RAPHAEL PATAI

Preveo

Dr 2ELJKO BUJAŠ
Redaktor
VLADIMIR BRODNJAK
ROBERT G R A V E S / R A P H A E L PATAI

HEBREJSKI MITOVI
KNJIGA POSTANKA

ZAGREB

NAPRIJED — 1969
Hebrejski mitovi
KNJIGA POSTANKA
 UVOD

Mitovi su dramatske pripovijesti koje predstavljaju svetu po-

velju što ili opravdava nastavljanje drevnih institucija, običaja,
obreda i vjerovanja na području njihova postojanja, ili odobrava
izmjene. Riječ »mit« je grčka, mitologija je grčki pojam, a izuča-
vanje mitologije zasniva se na grčkim primjerima. Literalisti koji
osporavaju da Biblija uopće sadrži mitove u stanovitom su smislu
u pravu. Većina drugih mitova bavi se bogovima i božicama koji
se upleću u ljudske poslove, pristajući uz zavađene junake. Biblija,
međutim, priznaje samo jednog sveopćeg Boga.
Svi su predbiblijski sveti zapisi na hebrejskom ili izgubljeni ili
svjesno potiskivani. Ovamo se ubrajaju Knjiga o Jahvinim rato-
vima i Knjiga o Jašaru, epski prikazi o lutanjima Izraelaca po
pustinji i njihovoj najezdi u Kanaan. Da su te knjige bile napisane
ranim pjesničkim hebrejskim stilom vidi se prema kratkim odlom-
cima koji se navode iz njih u Knjizi Brojeva 21: 14, u Jošui 10:
13 i 2 Samuel 1: 18. U trećoj knjizi, navodno napisanoj u sedam
dijelova po Jošuinom naređenju, opisuje se Kanaan i njegovi gra-
dovi (Jošua 18: 9). Knjiga pripovijesti o Adamu (Postanak 5: 1)
je nagovještaj podrobnog prikaza prvih deset pokoljenja od Adama
do Noe. Knjiga Jahvina (Izaija 34: 16) bila je, čini se, mitološki
bestijarij. Još nekoliko izgubljenih knjiga koje se spominju u
Bibliji, kao na primjer Djela Salomonova, Knjiga rodoslovlja, Lje-
topisi kraljeva Judinih, O kraljevima izraelskim i O sinovima Le-
vijevim, sadržavalo je vjerojatno brojne mitološke osvrte.
Svetih zapisa mlađih od Biblije ima mnogo. U tisuću godina
nakon prvog kanoniziranja Biblije Židovi u Evropi, Aziji i Africi
napisali su brojna djela. U njima su nastojali razjasniti Mojsijev
zakonik; ili su to bila povijesna, moralistička, anegdotalna i homi-
letička tumačenja biblijskih ulomaka. U oba slučaja pisci su uni-
jeli obilnu mitsku građu, budući da je mit oduvijek služio kao
sažeta potvrda nejasnih zakona, obreda i društvenih običaja.
I tako, iako se na kanonske knjige gledalo kao na djela božan-
skog nadahnuća, pa se stoga iz njih trebala ukloniti svaka pa i
najsitnija ljaga mnogoboštva, odnos prema apokrifnim knjigama
bio je blaži. Mnogim potisnutim mitovima dozvoljeno je također
da se ponovo pojave u nesumnjivo pravovjernom okviru poslije-
biblijskih midraških tumačenja. U Knjizi Izlaska, na primjer,
čitamo da su faraonovi konji, borna kola i konjanici došli, pro-
goneći sinove Izraelove, do nasrijed mora (Izlazak 14: 23). Prema
7
jednom midrašu* (Mekhilta dir. Šimon 51, 54; Mid. Vajoša 52),
Bog je poprimio kobilje obličje i namamio uspaljene egipatske
pastuhe u more. Da se za boginju Demetru kobilje glave reklo da
je potopila borna kola kralja Pelopa s njihovom posadom u
rijeci Alfeju pomoću takve varke, bio bi to prihvatljiv grčki mit;
ali za pobožnog štioca midraša to je bila tek maštovita metafora
o svemu što je Bog bio spreman učiniti da zaštiti svoj Izabrani
narod.
Sama Biblija pruža nam tek letimične nagovještaje svog izgu-
bljenog mitološkog bogatstva. Osvrt je često toliko sažet da ostaje
nezapažen. Rijetki su, na primjer, oni koji će, čitajući »Poslije
njega bijaše Šamgar, sin Anate.** On je pobio šest stotina Fili-
stejaca ostanom volujskim. Tako je i on spasio Izrael« (Suci, 3:
31), povezati Šamgarovu majku s krvožednom ugaritskom boži-
com ljubavi, djevicom Anat, u čiju čast je Jeremijin svećenički
grad Anatot dobio svoje ime. Mit o Šamgaru ne može se više
rekonstruirati, ali je vjerojatno da je on naslijedio ratničku hra-
brost svoje djevičanske majke; a volujski ostan kojim je pobio
Filistejce nesumnjivo je dar njena oca, boga-bika Ela.
U Postanku su, uza sve to, ostali sačuvani tragovi kazivanja o
drevnim bogovima i božicama — prerušenim u muškarce, žene,
čudovišta ili zloduhe. Evu, koju Postanak prikazuje kao Adamovu
ženu, historičari poistovećuju s božicom Hebom, ženom jednog
hetitskog boga oluje, koja je jahala gola na lavljim leđima, te
koja je kod Grka postala božicom Hebom, Heraklovom odabra-
nicom (vidi 10. 10). Jedan jeruzalemski vladar iz razdoblja Teli
Amarne (14. stoljeće pr. n. e.) nazivao se Abdu-Heba — »Evin
sluga« (vidi 27. 6). Lilit, Evina prethodnica, posve je uklonjena
iz Svetog pisma, premda se Izaija nje sjeća kao stanovnika pu-
stih ruševina (vidi 10. 5). Prema midraškim prikazima njezinog
slobodnog spolnog života reklo bi se da je bila božica plodnosti,
a pod imenom Lillake javlja se u jednom sumerskom vjerskom
zapisu, Gilgameš i vrba (vidi 10. 3—6).
Sačuvani su predbiblijski osvrti na anđela Samaela, ili »So-
tonu«. On se najprije javlja u povijesti kao bog-zaštitnik Samala,
malog hetitsko-aramejskog kraljevstva koje je ležalo istočno od
Harana (vidi 13. 1). Drugi zaboravljeni bog iz hebrejske mitolo-
gije je Rahab, Vladar mora, koji je pretrpio neuspjeh u sukobu
s Jahvom, bogom Izraela — slično grčkom bogu Posejdonu i
njegovu pokušaju da nadvlada brata, Svemogućeg Zeusa. Jahve
je, prema Izaiji, usmrtio Rahaba mačem (vidi 6. a). Jednom uga-
ritskom božanstvu kome su se klanjali u Akaronu pod imenom
* Midraš (hebr.: tumačenje, izlaganje), naziv za zbirke vjerozakonskih i pripovjedačko-
-homiletskih tumačenja biblijskih spisa kod 2idova; nekada je to bio naziv i za metodu
tumačenja vjerskih spisa.
** U normativnim prijevodima Biblije: »Sin Anatov«.

8
Baal-Zebub, ili Zebul, nanio je uvredu kralj Ahazja (2 Kralj.
1: 2 i dalje), a niz stoljeća nakon toga Galilejci su optužili Isusa
da održava odnose s tim »Vladarom zloduhova«.
Spomen na Sedam planetarnih božanstava, preuzetih od Babi-
lona i Egipta sačuvao se u sedam krakova menore, ili svetog
svijećnjaka (vidi 1. d). U Jeruzalemu ona su združena u jedno
vrhovno božanstvo — kao što se dogodilo kod stanovnika He-
liopolisa i Biblosa, galskih druida i tortoških Ibera. Prezirne
osvrte na bogove neprijateljskih plemena koje je Jahve ponizio
susrećemo u svim povijesnim knjigama Biblije: tako se spominju
filistejski Dagon, moapski Kemoš (Kamos) i amonski Milkom.
Za Dagona znamo, zahvaljujući Filonu iz Biblosa, da je imao
svezemaljsku moć. Ali bog iz Postanka, u najranijim odlomcima,
još se uvijek ne razlikuje od bilo kojeg drugog malog plemen-
skog božanstva (vidi 28. 1).
Grčki bogovi i božice mogli su poprimati zabavne ili dramatske
uloge, spletkareći u prilog svojih junaka štićenika, jer su ti mitovi
nastajali u raznim gradovima-državama koje su neprestano kole-
bale između prijateljstva i neprijateljstva. Ali među Židovima,
nakon što su Asirci uništili Sjeverno kraljevstvo, mitovi su postali
monolitni i gotovo su se isključivo gradili oko Jeruzalema kao
središnje tačke.
U biblijskim mitovima junaci ponekad predstavljaju kraljeve,
ponekad dinastije, a ponekad plemena. Dvanaest Jakovljevih »si-
nova«, na primjer, bili su, čini se, nekoć nezavisna plemena koja
su se udružila da osnuju izraelsku amfiktioniju ili savez. Njihova
mjesna božanstva i stanovništvo nisu nužno aramejskog porijekla,
iako je njima upravljalo aramejsko svećenstvo. Jedino se Josip
može, djelomično, poistovetiti s nekim povijesnim likom. To što
se prema Bibliji svaki od tih »sinova«, osim Josipa, oženio jednom
blizankom (vidi 45. / i dalje), ukazuje na nasljeđivanje zemlje po
majčinoj strani čak i u patrijarhalnom društvenom uređenju.
Dinu, jedinu Jakovljevu kćer koja se rodila bez blizanke, možemo
najbolje protumačiti kao polumatrijarhalno pleme uključeno u
izraelski savez. Silovanje koje je nad njom izvršio šekem, kako
ga opisuje Postanak, te midraš o njenoj kasnijoj udaji za Šimuna,
treba shvatiti u političkom a ne ličnom smislu (vidi 29. 1—3).
U Postanku nailazimo i na druge nagovještaje drevne matrijar-
halne kulture. Na primjer, pravo majke da nadijeva imena sino-
vima, što još uvijek vrijedi kod Arapa; zatim, priženjivanje: »Stoga
će čovjek ostaviti oca svojega i majku da prione uza svoju ženu«
(Postanak, 2: 24). Taj se palestinski običaj potvrđuje prikazom
Samsonove ženidbe s Dalilom u Knjizi o sucima. On objašnjava
zašto je Abraham, aramejski patrijarh koji je došao u Palestinu
s hordama Hiksa početkom drugog tisućljeća pr. n. e., naredio
svojem sluzi Eliezeru da nabavi Izaku nevjestu od Abrahamova
9
roda iz Harana, gdje se muškarci ne priženjuju — da se Izak ne
bi oženio Kanaankom i tako pripao njenom rodu (vidi 36. 1). Već
prije je Abraham poslao od sebe sinove koje su mu rodile pri-
ležnice, da im ne bi pripalo njegovo nasljeđe zajedno s Izakom
(vidi 35. b). Priženjivanje je pravilo i u ranim grčkim mitovima:
jedan mitograf bilježi da se prvi usprotivio toj predaji Odisej koji
je odveo Penelopu iz Sparte u Itaku, te da se ona vratila u Spartu
pošto se razvela od Odiseja.
Kolika je bila moć božica za vrijeme židovskih kraljeva vidi se
dobro iz Jeremijine optužbe svojih istovjeraca, koji su pripisivali
propast Judeje tome što su prestali štovati boginju Anat i uzvi-
kivali: »štujmo opet Kraljicu neba poput otaca naših prije nas!«
Svaki vladar koji provede reformu narodnih institucija, ili kome
su, kao kralju Jošiji, te reforme nametnute, mora napisati dodatak
starim vjerskim propisima ili sastaviti nove propise; a to povlači
za sobom prepravljanje ili potpunu preradu mitova. Postalo je
jasno da Judeja — tampon državica između Egipta i Asirije —
ako želi sačuvati političku nezavisnost, mora uvesti jaču vjersku
stegu, a stanovništvo mora obučiti rukovanju oružjem. Većina
Izraelaca bila je usvojila slobodnu i širokogrudnu kanaansku
vjeru, u kojoj je glavna uloga pripadala boginjama kojih su su-
pruzi bili kraljevi. Premda je to bilo sasvim u redu u vrijeme
mira, time se Židovi nisu mogli očeličiti za pružanje otpora voj-
skama egipatske i asirske najezde. Jednu malu, upornu skupinu
Izraelaca predvodila je družba proroka koji su se uvijek odijevali
kao pastiri ili stočari u čast svojeg boga pastira. Ti su proroci
uvidjeli da jedina nada za izraelsku nacionalnu nezavisnost leži u
beskompromisnom jednoboštvu, pa su neprekidno propovijedali
protiv štovanja božica u kanaanskim svetim gajevima. U Pono-
vljenim zakonima, knjizi objavljenoj za vlasti Jošije, zabranjuju
se mnogi kanaanski obredi, među njima obredna prostitucija,
obredna sodomija i svi oblici idolopoklonstva. Propast Davidove
kraljevske loze do koje je kasnije došlo predobila je sve izgna-
nike u Babilonu za takvo gledanje. Kad je Zerubabel obnovio
Jahvin hram, taj bog nije više imao suparnika. Balovi, Aštarte,
Anate i sva druga stara kanaanska božanstva bili su mrtvi za
Judejce koji su se vraćali iz zatočeništva. Knjiga Postanka,* koja
je daleko uže povezana s grčkom, feničkom, hetitskom, ugarit-
skom, sumerskom i drugim mitologijama no što je to većina po-
božnih 2idova i kršćana spremna da prizna, pretrpjela je nakon
toga, možda već od šestog stoljeća pr. n. e., veći broj prerada u
moralističkom cilju. Mit o Hamu bio je nekada istovetan s uro-
* U ovom prijevodu prihvaćeni su naslovi za pojedine knjige Petoknjižja Mojsijevog
iz Biblije u izdanju »Stvarnosti«: Postanak (Prva knjiga Moj sijeva), Izlazak (Druga
knjiga M.), Levitski zakonik (Treća knjiga M.), Brojevi (Četvrta knjiga M.) i Ponovljeni
zakon (Peta knjiga M.).

10
tom Zeusa, Posejdona i Hada protiv svog besramnog oca Krona:
Zeus, najmlađi od njih, jedini se usudio da ga kastrira i zato je
postao Kralj neba. Ali Hamovo (ili Kanaanovo) kastriranje Noe
izbačeno je iz Postanka pred samim retkom: »Kad se Noa otri-
jeznio od vina, sazna šta mu je učinio najmlađi sin«. Prepravljena
verzija, moralna pouka o poštovanju roditelja, osuđuje Hama na
vječno služenje starijoj braći samo zato što je slučajno opazio
očevu golotinju (vidi 21. 1—4).
Prepravljači Biblije ipak nisu bili dovoljno pažljivi u odstra-
njivanju svih povoljnih osvrta na ljudske žrtve (vidi 47. 11) i na
štovanje kućnih idola (vidi 46. 2). Svetkovina sjenica, kanaanska
svečanost berbe, nije se mogla sasvim iskorijeniti nego samo
očistiti od punog prepuštanja spolnim strastima, i pretvoriti u
veseli obred štovanja Vrhovnog boga tako da se poveže sa šato-
rima koje su Izraelci dizali u pustinji prije dolaska u Obećanu
zemlju. Ali, i uprkos tome, lakomislenost žena koje su sudjelovale
u tom obredu zadavala je i dalje brige farizejskim mudracima.
Kanaanska svečanost prijesnog hljeba pretvorena je na sličan
način u spomen na Izlazak Izraelaca iz Egipta.
Jedna od glavnih tema grčkih mitova je postupno snižavanje
žena s položaja svetih bića na pokretnu imovinu. Jahve slično
kažnjava Evu zbog istočnog grijeha. Da bi se što bolje prikrila
Evina izvorna božanska priroda — njezin naziv »mati svim živi-
ma« sačuvan je u Postanku — sastavljači mitova prikazivali su
je kao stvorenu od Adamova rebra, što je anegdota koja se vjero-
jatno zasniva na riječi tsela dvostrukog značenja: »rebro« i »spo-
ticaj«. Kasniji tvorci mitova tvrdili su da je Eva nastala od Ada-
mova bodljikastog r e p a . . . (vidi 10. 9). I Grci su pripisali ženi
odgovornost za čovjekovu nesretnu sudbinu, posluživši se Hesio-
dovom bajkom o Pandorinoj kutiji iz koje je nepromišljena žena
jednog Titana ispustila združene nesreće bolesti, starosti i poroka.
»Pandora« — »svi darovi« — treba istaknuti, bio je nekada jedan
od naziva boginje Stvarateljice.
Grčki mitovi tumače prokletstva i zabrane koje su bile još
uvijek na snazi i nakon tisuću godina; a u grčkom paklu naila-
zimo na nekoliko slučajeva kažnjenih prekršitelja koji služe kao
opomena. Na primjer, Tantala koji je jeo zabranjenu hranu,
Danaide zbog umorstva supruga, i Piritoja koji je pokušao oteti
jednu boginju. Grci, međutim, nisu nikada zaodijevali svoje mi-
tove bogobojaznim tumačenjima: kao to da se Abrahamov po-
kušaj da žrtvuje Izaka zbio prvog dana mjeseca tišri, kad svi
Izraelci pušu u ovnujski rog da podsjete boga na Abrahamovu
pobožnost i da zamole oprost od grijeha. Ili to da svečanost istje-
rivanja živog jarca u pustinju kao očišćenje od narodnih grehova
služi kao spomen na to kako su Jakova prevarili sinovi rodoza-
četnici poprskavši jarećom krvlju Josipovu odjeću dugih rukava
11
(ili »kićenu haljinu«) (vidi 53. 3). Premda mitu o Izaku kod Grka
odgovara Atamantov pokušaj da žrtvuje sina Friksa Zeusu — što
je spriječio Heraklov dolazak i božanska pojava ovna — uspo-
mena na to sačuvana je samo zato što je od tog ovna poteklo
zlatno runo, u potragu za kojim su konačno otplovili Jazonovi
Argonauti. U Postanku se to prikazuje kao presudna epizoda he-
brejske povijesti (vidi 34. 9).
Grčki mitovi nisu služili ni kao tekstovi za političke propovijedi.
Opisu toga kako je Jakov izigrao Ezava dodano je kasnije proro-
čanstvo da će on jednog dana skršiti Jakovljev jaram na svojem
vratu. Tim se dodatkom očito želio opravdati ustanak Edomaca
protiv Judeje za vladavine kralja Jorama (vidi 40. 3). Tome tekstu
dano je drugo značenje kad su rimski osvajači okrunili Heroda
Opakog, Edomca, za kralja Židova. Edom je tada postao sinonim
za »Rim«, a farizeji su savjetovali Židove da se ne upuštaju u
oružani ustanak nego da iskupe loš postupak svog pretka prema
Ezavu strpljivošću i popustljivošću (vidi 40. 4). Izraelskim se ju-
nacima pripisivala puna moć predviđanja povijesnih zbivanja,
uključujući i poznavanje Mojsijevih zakona unaprijed; a za sva-
koga u Svetom pismu tko izvrši neki svečan čin smatra se da
time zanavijek utvrđuje sudbinu svog potomstva. Tako kada
Jakov, idući u susret Ezavu, dijeli svoje ukućane i stoku u tri
skupine i šalje darove sa svakom od njih, on opominje svoje po-
tomke da se uvijek razborito osiguraju od najgorega. Prema tom
midrašu Jakov se pomolio: »Gospode, kad se nesreće obruše na
djecu moju, učini, molim te, razmak među njima kao što i ja
učinih!« (vidi 47. 2). A u apokrifnim Zavjetima dvanaestorice ro-
dozačetnika pripisuje se toj dvanaestorici tačno poznavanje bu-
dućih povijesnih zbivanja.
Mit o Jakovu osvjetljava još jednu razliku između grčkog i
hebrejskog vjerskog stava. Jakov krade stada ovaca i koza svome
rođaku mijenjajući im boju; isto čini i grčki junak Autolik; a
čini se da oba mita potječu iz istog palestinskog izvora. Autolik
je lukav kradljivac, i ništa više; ali kako je Jakov, dobivši novo
ime Izrael, trebao da postane svetim pretkom svih Židova, nje-
gova je prijevara opravdana time da je prethodno Laban dvaput
prevario njega. I umjesto da se, poput Autolika, domogne pri-
prostim vračanjem životinja koje su već bile tuđe, Jakov izaziva
promjenu njihove dlake i prisvaja ih smišljenom primjenom na-
sljednih osobina. Iz toga se može izvući pouka da se Židovi mogu
braniti od tlačitelja samo zakonitim sredstvima (vidi 46. i ) .
Iz djela grčkih junaka nisu se izvlačile nikakve pouke, osim
ako ta djela nisu služila kao opomena protiv prevrtljivosti sreće.
Dok razaranje Troje nije donijelo ništa osim nesreće svakom od
najvažnijih grčkih vođa, a slavnim je ratnicima iz prethodnih
pokoljenja, poput Tezeja i Belerofonta, bilo suđeno da jadno za-
12
vrše kao žrtve božanske osvete — Abraham, Izak, Jakov i Josip
umrli su u mirnoj starosti i časno su se pridružili precima. Ta
je opreka još očitija kad se prisjetimo da je priča o Josipu i Po-
tifarovoj ženi Zulejki istovetna s mitom o Belerofontu i njegovoj
pomajci Anteji (vidi 54. 1). Sudbina je bila jednako milostiva
glavnim hebrejskim prorocima: Henok i Ilija su uzašli ravno na
nebo; ali grčki vidovnjak Tirezija je predskazao propast Tebe i
umro u sramotnom bijegu. I premda je Mojsije, koji je izbavio
svoj narod od egipatske Sfinge — to jest od faraonove moči —
morao na vrhuncu Fazga okajati neki prekršaj, njega je časno
oplakao čitav izraelski narod, a sahranio ga je sam bog. S druge
strane, Edip, koji je spasio svoj narod od tebanske sfinge, i čije
je porijeklo bilo slično Mojsijevom, umro je jadnom smrću u
izgnanstvu, progonjen furijama matrijarhata.
Glavna je razlika između grčke i hebrejske mitologije — osim
te napadne suprotnosti u nagrađivanju vrline — u tome što su
Grci poštovali kraljeve i plemstvo. Time se objašnjavaju stanovite
vjerske institucije u pojedinim gradovima-državama, kojima su
upravljali svećenici tvrdeći za sebe da potječu od određenih bo-
gova i polubogova. Samo su se polubog, ili njegovi potomci, mogli
nadati ugodnom posmrtnom životu na Sretnim otocima ili Eli-
zejskim poljanama. Duše robova i stranaca, unatoč primjernom
životu, bile su osuđene na turobni i mračni Tartar gdje su slijepo
letjele naokolo šišteći kao šišmiši. Nasuprot tome, među Žido-
vima okupljenim u sinagoge svima koji su se držali Mojsijevih
zakona bio je osiguran pristup u Kraljevstvo nebesko koje će se
izdići iz pepela ovog svijeta. Grci nisu nikada poduzeli tako de-
mokratski korak: iako su iz misterija (koje su upućenima zajam-
čivale ulazak u raj) isključivali sve koji su prekršili zakon, ipak
su ograničavali ulaz samo na one koji su se rodili kao slobodni
građani.
Grčki mitovi su povelje kojima se pojedinim rodovima — po-
tomcima Perzeja, Pelopa, Kadma ili nekog drugoga — podjeljuje
pravo da vladaju nad stanovitim područjem sve dok osiguravaju
milost mjesnih bogova žrtvama, plesovima i ophodima. Godišnje
obavljanje tih obreda učvršćivalo im je vlast. Hebrejski su mitovi
uglavnom povelje za čitav narod: mit o Abrahamu za vlast nad
Kanaanom, te za brakove u kojima se muškarci ne priženjuju;
mit o Jakovu za položaj Izraelaca kao izabranog naroda; mit o
Hamu za posjed nad kanaanskim robovima. Drugi mitovi podr-
žavaju Sion kao najsvetije brdo kome nisu ravna suparnička
svetišta Hebron i Šekem (vidi 27. 6 i 43. 2). Nekoliko je kasnijih
mitova stvoreno da bi se riješili ozbiljni teološki problemi: na
primjer porijeklo zla u čovjeku, čijeg je pretka Adama Bog stvorio
po svojem obličju i oživio ga vlastitim duhom. Adam je pogriješio

13
zbog neznanja, Kajin je zgriješio promišljeno pa ga stoga jedan
kasniji mit prikazuje kao kopile Sotone i Eve (vidi 14. a).
U grčkim mitovima element vremena povremeno se zanema-
ruje. Tako su neki mitovi govorili za kraljicu Helenu koja je sa-
čuvala ljepotu u toku deset godina opsade Troje, te deset godina
nakon toga, da je rodila kralju Tezeju kćer jedno pokoljenje prije
početka opsade. Ali to se dvoje ne iznosi u istom mitu, pa su
izučavatelji grčke mitologije mogli pretpostaviti da su ili posto-
jale dvije kraljice Helene, ili je tvorac jednog mita pogriješio. U
biblijskim mitovima, međutim, Sara ostaje neodoljivo lijepa i
nakon navršenih devedeset godina, te pošto je začela i rodila
Izaka i oddojila uz njega svu susjedsku djecu. Patrijarsi, junaci i
prvi kraljevi doživljavaju gotovo tisuću godina. Div Og je preživio
Opći potop, nadživio Abrahama i konačno ga je usmrtio Mojsije.
Vrijeme se zgušćuje. Tako Adam vidi sva buduća pokoljenja čo-
vječanstva kako vise s njegova golemog tijela; Izak izučava Moj-
sijev zakonik (objavljen deset pokoljenja kasnije) a učitelj mu
je šem, koji je živio deset pokoljenja prije njega. Doista, junak
hebrejskih mitova ne nalazi se samo pod dubokim utjecajem
djela, riječi i misli predaka, i nije samo svjestan vlastitog du-
bokog utjecaja na sudbinu svojih potomaka; na njega jednako
utječu postupci njegovih potomaka, a on utječe na postupke
svojih predaka. Tako je kralj Jeroboam postavio zlatno tele u
Danu i taj grešni čin je oslabio Abrahamovu moć kad je pro-
gonio neprijatelje na istom području tisuću godina prije toga.
Maštovita rabinska dopunjavanja priča iz Postanka nastajala
su još i u srednjem vijeku. Ona su davala odgovore na pitanja
bistrih učenika, kao na primjer »Čime se osvjetljavala Noeva
arka? čime su se hranile životinje u njoj? Da li je među njima
bila i ptica feniks?« (vidi 20. i—;).
Grčki mitovi ne izražavaju svijest o sudbinskoj ulozi svog na-
roda, a to vrijedi i za rimske mitove sve dok se za to nisu po-
brinuli nadareni augustovski propagandisti — Vergilije, Livije i
drugi. Profesor Hadas sa Columbia University istakao je znatnu
podudarnost između Eneide i Izlaska — božanski vođenog pohoda
izbjeglica u Obećanu zemlju — i došao do zaključka da je Vergi-
lije preuzeo židovski motiv. Moguće je i to da su na Livijeve
moralne anegdote o drevnom Rimu, koje su sasvim nemitske po
tonu, izvršila utjecaj naučavan ja sinagoga. Rimski moral se, na-
ravno, potpuno razlikovao od židovskog: Livije je više cijenio
hrabrost u samopožrtvovnosti od istine i milosrđa, a nečasni
Olimpijci su ostali službena rimska božanstva. Tek kad su he-
brejski mitovi, koje su preuzeli kršćani, dali najširim podložnim
slojevima jednako pravo na spasenje, Olimpijci su naposljetku
protjerani. Istina je da su se neki od njih vratili na vlast pre-
rušeni kao sveci, i sačuvali svoje obrede u obliku crkvenih sve-

14
čanosti; ali aristokratsko načelo je oboreno. Istina je isto tako
da su se grčki mitovi i nadalje izučavali, jer je crkva preuzela
škole i sveučilišta gdje su klasici postali obavezna lektira; a nazivi
sazviježđa koji predočuju te mitove bili su odviše čvrsto usvojeni
da bi se mijenjali. Unatoč tome, patrijarhalni i jednobožački he-
brejski mitovi postavili su snažne temelje etičkih načela života
Zapada.
Naša je suradnja bila na obostrano zadovoljstvo. Premda je
stariji od nas dvojice odgojen u strogo protestantskom a mlađi
u strogo židovskom duhu, među nama nije ni jednom došlo do
razmimoilaženja oko činjenica ili povijesne ocjene; a obojica smo
poštovali znanje onog drugoga na raznim područjima. Jedan od
glavnih problema bio je koliko naučnih komentara smijemo na-
voditi a da ne budemo dosadni inteligentnom čitaocu čiji su inte-
resi općeniti. Ova je knjiga mogla lako doseći dvaput veći opseg
uključivanjem kasnije pseudomitološke građe koja se po dosad-
nosti takmiči čak s Ratovima djece svjetla i djece tame, nađenim
među Svicima s Mrtvog mora, kao i navođenjem visokonaučnih
komentara uz nevažna sporna pitanja. Zahvalni smo Abrahamu
Bergeru i Francisu Paaru iz New York Public Library na njiho-
vim bibliografskim savjetima, i Kennethu Grayu na pomoći u
pripremanju ove knjige za štampu. Iako su djelo dvojice autora,
Hebrejski mitovi su po sličnoj organizaciji građe knjiga srodna
Grčkim mitovima (Graves).
R. G.
R. P.

15
 1

S T V A R A N J E SVIJETA P R E M A
»POSTANKU«

(a) Kad se Bog dao na stvaranje neba i zemlje, zatekao je oko

sebe samo Tohu i Bohu, to jest Kaos i Prazninu. Bezdan nad
kojim je lebdio njegov duh bijaše zaodjet u tminu.
Prvog dana stvaranja svijeta on stoga reče: »Neka bude svje-
tlost!« I bi svjetlost.
Drugog dana stvori svod da rastavi vodu pod svodom od vode
nad svodom, i nazva ga »nebo«.
Trećeg dana sabra vodu što je pod svodom na jedno mjesto,
tako da se pokaza suho. Nazvavši suho »zemlja« a zborišta vodena
»mora«, Bog reče zemlji neka pusti iz sebe travu, bilje i drveće.
Četvrtog dana stvori sunce, mjesec i zvijezde.
Petog dana životinje morske, ribe i ptice.
Šestog dana životinje zemaljske, gmazove i rod čovječji.
Sedmog dana, zadovoljan svojim djelom, Bog počinu.1
(b) Ali neki kažu da je Bog, stvorivši zemlju i nebo, pustio
dažd na zemlju da ovlaži tlo, da iznikne trava i bilje svakojako.
Zatim je nasadio vrt u Edenu i stvorio čovjeka po imenu Adama
da ga čuva, i zasadio vrt drvećem. Potom je stvorio sve zvijeri
poljske, ptice nebeske, gmazove; i na kraju ženu.2

1. Postanak 1—2: 3.
2. Postanak 2: 4—23.
*

1. Mnoga stoljeća židovski i kršćanski teolozi slagali su se ne

samo u tome da je opis nastanka svijeta kako ga nalazimo u
Postanku nadahnut od Boga nego i u tome da taj opis nije
preuzeo ništa od bilo kojih drugih svetih knjiga. To ekstremno
stanovište napustili su danas svi osim fundamentalista. Od 1876.
iskopano je i objavljeno nekoliko verzija akadskih (to jest babi-
lonskih i asirskih) epova o stvaranju svijeta. Najduži od njih,
2 Hebrejski mitovi 17
poznat pod nazivom Enuma Eliš, po prvim dvjema riječima —
koje znače »Kad s visoka« — napisan je, pretpostavlja se, po-
četkom drugog tisučlječa pr. n. e. Sačuvan je gotovo neokrnjen
na sedam pločica ispisanih klinastim pismom od kojih se na
svakoj u prosjeku nalazilo 156 redaka. Otkriće tog epa nije na-
ročito iznenadilo učenjake upoznate s Berosovim sažetim prika-
zom mitova o nastanku svijeta, koji navodi biskup Euzebije od
Cezareje, jer je Beros, rođen u četvrtom stoljeću pr. n. e., bio
svećenik boga Bela u Babilonu.
2. Druga verzija istog epa, napisana na babilonskom i sumer-
skom jeziku kao uvod u zaklinjanje za očišćenje hrama, otkrivena
je u Siparu na pločici iz početka šestog stoljeća pr. n. e. Navo-
dimo dio teksta:

Sveta kuća, kuća bogova, na svetom mjestu još ne bijaše

podignuta;
Ni trska izrasla, ni drvo stvoreno;
Ni opeka uzidana, ni zdanje izgrađeno;
Ni kuća sazidana, ni grad sagrađen;
Ni grad osnovan, ni živo biće stvoreno;
Nipur još ne bijaše osnovan, Ekur još ne podignut;
Ereh ne osnovan, Eana ne podignuta;
Dubine još ne stvorene, Eridu ne podignut;
U svetu kuću, u kuću bogova, još se nitko ne bijaše
nastanio;
Sve zemlje bijahu more.

Onda se nešto pokrenulo usred mora;

Tada nastade Eridu i podiže se Esagil,
Esagil gdje posred dubina stanuje bog LugaUdu-kuda;
Izgradi se Babilon i dovrši Esagil.
Božanstva, zemaljske duhove stvori Marduk u isto vrijeme,
Sveti grad, stan za kojim im zudješe srca, oni proglasiše
prvim od svih gradova.

Marduk položi trsku ražom na vodu,

Stvori prah zemljani i nasu ga do trske;
Da bi naveo božanstva da se nastane u stanu koji je po želji
srcu njihovu,
srcu njihovu,
stvori rod ljudski.

S njime stvori božica Aruru sjeme roda ljudskog.

Zvijeri poljske i stvorove poljske on načini.
Tigris i Eufrat stvori i odredi im tok;
18
 Ime im milostivo proglasi.
Travu, močvarni šaš, trsku i šumu stvori,
Zeleno poljsko bilje stvori,
Zemlje, močvare i baruštine;
Divlju kravu i mlado joj, divlje tele, ovcu i mlado joj,
jagnje u stadu.
Voćnjake i šume;
Jarca i divokozu...

Marduk Gospodar podignu nasip kraj mora.

Trsku načini, drveće stvori;

Ciglu uzida, zgrade podignu;
Kuće sazida, gradove sagradi;
Gradove osnova, živim bićima nadahnu život.
Nipur osnova, Ekur podignu;
Ereh osnova, Eanu podignu.

3. Poduži ep o nastanku svijeta počinje kazivanjem o tome kako

su se u vrijeme »kad visoka još nebesa ne imađahu imena« Apsu
Roditelj i Mati Tiamat spleli u kaos i izrodili potomstvo, zmajolika
čudovišta. Nekoliko je era proteklo dok se nije pojavilo mlađe po-
koljenje bogova. Jedan od njih, Ea, bog mudrosti, osporio je Apsu-
ovu vlast i ubio ga. Tiamat je nakon toga uzela za muža vlastitog
sina Kingua, izrodila s njim čudovišta i spremala osvetu Ei.
Jedini bog koji se sada usudio usprotiviti Tiamat bio je Ein sin
Marduk. Tiamatini saveznici bili su njenih jedanaest čudovišta.
Marduk se oslanjao na sedam vjetrova, svoj luk i strijele i olujna
kola, te na strašan oklop. Usne je namazao zaštitnom crvenom
mašću, a na zglavak je privezao travu koja ga je branila od otrova;
oko glave vijali su mu se plamenovi. Prije borbe Tiamat i Marduk
izmjenjivali su poruge, prokletstva i zaklinjanja. Kad su se pogra-
bili ukoštac, Marduk je ubrzo zapleo Tiamat u mrežu, utjerao joj
jedan od vjetrova u trbuh da joj iščupa utrobu, zatim joj je pro-
suo mozak i načičkao je strijelama. Zavezao je leš lancima i stao
pobjednički na njega. Okovavši jedanaest čudovišta i bacivši ih u
tamnicu — gdje postaju bogovi podzemlja — otrgnuo je »Ploče
usuda« s Kinguovih prsa i, pričvrstivši ih na svoja, raskolio je Ti-
amat poput školjke. Jedna polovica poslužila mu je za nebeski
svod, da spriječi vode iznad svoda da poplave zemlju; a druga kao
kamenita podloga za zemlju i more. Osim toga stvorio je sunce,

2* 19
mjesec, pet manjih planeta i zviježđa, stavivši ih pod vlast svojih
rođaka; a na kraju je stvorio čovjeka od Kinguove krvi, osudivši
Kingua na smrt kao začetnika Tiamatine pobune.
4. Slični prikaz pojavljuje se u Berosovom rezimeu, iako je tu
božanski junak Bel a ne Marduk. U odgovarajućem grčkom mitu,
možda hetitskog porijekla, Majka Zemlja je stvorila diva Tifona
pri čijem su dolasku svi bogovi pobjegli u Egipat, sve dok ga Zeus
nije smiono usmrtio munjom zajedno sa sestrom-čudovištem Del-
finom.
5. Prvi opis Postanka svijeta (Postanak 1: 1—2: 3) nastao je u
Jeruzalemu ubrzo nakon povratka iz babilonskog izgnanstva. Tu se
Bog naziva »Elohim«. Drugi opis (Postanak 2: 4—22) je isto tako
iz Judeje, možda edomskog porijekla i iz vremena prije izgnanstva.
Bog se tu izvorno nazivao »Jahve«, ali svećenik redaktor je to pro-
mijenio u »Jahve Elohim« (što se obično prevodi kao »Gospod
Bog«), poistovetivši tako Boga iz Postanka 1 s Bogom iz Postanka
2, i dajući time verzijama ujednačen izgled. On međutim nije uklo-
nio stanovite protivurječnosti u pojedinostima reda stvaranja, kao
što se vidi iz ove tabele:

Postanak 1 Postanak 2
Nebo Zemlja
Zemlja Nebo
Svjetlost Dažd
Svod Čovjek
Kopno Drveće
Trava i drveće Rijeke
Svjetlila na svodu nebeskom Zvijeri i živinčad
Morske životinje Ptice
Ptice Žena
živinčad, gmazovi, zvijeri
Čovjek i žena

Židove i kršćane oduvijek su zbunjivale te protivurječnosti i

nastojali su da ih bilo kako objasne. Sedmodnevni raspored prve
verzije je mitološki izvor poštivanja sedmog dana u tjednu, bu-
dući da ga je Bog, odmorivši se sedmog dana, blagoslovio i posve-
tio. To se izričito kaže u jednoj verziji Deset zapovijedi (Izlazak
20, 8—11). Neki od ranih rabina komentatora primjećuju da je orio
najvažnije stvoreno u prva tri dana, razrađeno u tri naredna dana,
te da se zapaža velika simetrija između prvog i četvrtog, drugog
i petog, trećeg i šestog dana.

20
 Prvi dan
Stvaranje neba i njegovo
odvajanje od tame.
Četvrti dan
Stvaranje nebeskih svjetlila —
sunca, mjeseca i zvijezda —
da se odijeli dan od noći i
jedno godišnje doba od
drugoga.

Drugi dan Peti dan

Stvaranje neba i odvajanje Stvaranje ptica što lete nebom
vode nad svodom od vode i riba što plivaju u vodi pod
pod svodom. svodom.

Treći dan Šesti dan

Stvaranje kopna i njegovih Stvaranje zvjeradi, ljudi i
nepokretnih šuma i bilja. gmazova što se miču na
zemlji.

6. Taj raspored i drugi slični njemu dokazuju da su rabini že-

ljeli pripisati Bogu sustavnu misao. Ali njihov trud ne bi bio po-
treban da im je pala na um pomisao da je red stvaranja bio vezan
uz red planetarnih božanstava u babilonskom tjednu, i stoga uz
sedam krakova menore, ili svetog svijećnjaka — i Zaharija u svom
viđenju (Zah. 4: 10) i Josip Flavije (Ratovi V, 5, 5) izjednačuju
menoru sa sedam planeta — kao i to da je Bog pripisivao sebi
moć svih tih planeta. Pošto je Nergal, bog pastira, dolazio na treći
dan u tjednu, a Nabu, bog zvjezdoznanstva, na četvrti dan, travi
je dano prvenstvo pred zvijezdama u redoslijedu stvaranja svijeta.
Enuma Eliš ima ovakav redoslijed: odvajanje neba od zemlje i
mora; stvaranje planeta i zvijezda; stvaranje drveća i bilja; stva-
ranje životinja i riba (ali peta i šesta pločica su nepotpune); Mar-
dukovo oblikovanje čovjeka iz Kinguove krvi.
7. Druga verzija stvaranja neodređenija je od prve, otkriva ma-
nje o svemiru prije stvaranja svijeta i njeno ustrojstvo nije uspo-
redivo s ustrojstvom Postanka 1. Ona zapravo daje naslutiti da je
posao stvaranja svijeta potrajao svega jedan dan. Uvodna tvrdnja
podsjeća na nekoliko naučavan ja o postanku sunčanog sustava
s Bliskog istoka svojim opisom svemira prije stvaranja svijeta,
tako da se nabrajaju razne stvari koje dotada nisu postojale. Drve-
ća i grmlja nije još bilo na zemlji, trave i bilje ne bijahu još iz-
nikli jer Bog još nije poslao kišu, a još nije bilo čovjeka da obra-
đuje tlo (Postanak 2: 5). Tada je nastupio veliki dan u kojem je
Bog pokrenuo stvaranje neba i zemlje (Postanak 2: 6): voda je
potekla iz zemlje (vjerojatno na Božju zapovijed) i natopila je tlo
(adama) koje je sada bilo pripremljeno da se od njega oblikuje

21
 čovjek (adam). Bog je spremno nadahnuo čovjeka životom kroz
nozdrve i dao mu živu dušu. Zatim je zasadio vrt, istočno od
Edena, i naložio mu da ga obrađuje i čuva (Postanak 2: 8—15).
8. Postanak 1 nalik je na babilonska učenja o postanku svijeta,
koja započinju izranjanjem zemlje iz praiskonskog vodenog kaosa,
a sva su metaforički prikazi toga kako suho zemljište svake go-
dine izranja iz zimskih poplava Tigrisa i Eufrata. Stvaranje svijeta
prikazuje se tako kao prvi procvat svijeta nakon praiskonskog vo-
denog kaosa: kao proljetno godišnje doba kad se ptice i zvijeri
rasplođuju. Postanak 2 odražava, međutim, kanaanske zemljopisne
i klimatske prilike. Svemir od prije stvaranja svijeta je spaljen od
sunca, sparušan i jalov, kao nakon duga ljeta. Kad se jesen na-
pokon približava, prvi znak kiše je jutarnja magla koja se gusta
i bijela podigla iz dolina. Stvaranje svijeta, kakvo je prikazano u
Postanku 2, dogodilo se upravo na takav jesenji dan. Babilonska
verzija, koja je za godišnje doba stvaranja svijeta odabrala pro-
ljeće, preuzeta je u toku izgnanstva, a prvi dan mjeseca nišana
postao je židovska Nova godina. Ranija jesenja verzija zahtijevala
je, međutim, da se prvi dan mjeseca tišri slavi kao prava Nova
godina.
9. Suparničke židovske škole zastupale su nepomirljive nazore
u pogledu godišnjeg doba u kojem se odigralo stvaranje svijeta.
Filon Aleksandrijski smatrao je, uz grčke stoike, da je svemir stvo-
ren u proljeće, a u tome su ga slijedili Rabbi Jehošua i drugi. Ali
Rabbi Eliezer se priklonio jesenjem postanku svijeta, i njegovo je
gledište nadvladalo među ortodoksnim Židovima; zaključeno je da
je prvi dan mjeseca tišri bio božja Nova godina. Drugi, iako su
prihvaćali jesenji postanak svijeta, smatrali su da božja Nova go-
dina pada na 25-ti dan mjeseca elula, a da se prvog dana tišrija,
pet dana kasnije, slavi Adamovo rođenje.
10. Kako se stvaranje svijeta izvorno shvaćalo u okvirima raz-
množavanja a ne građenja, njegov je središnji lik bio matrijarha.
Tako se u grčkoj mitologiji Eurinoma, boginja svega, izdigla gola
iz kaosa, odijelila more od neba, zaplesala na valovima, ustalasala
vjetar koji ju je oplodio u liku goleme zmije nazvane Ofiont ili
Ofionej, i snijela jaje-svijet. Sličan prikaz nalazimo u Orfičkim od-
lomcima 60, 61, 70 i 89: noć, stvarateljica, snese srebrno jaje iz
Jtojeg se izvali ljubav da bi pokrenula svemir. Noć živi u spilji
i prikazuje se u tri lika, kao noć, red i pravda.
11. Ali većina mitova s Bliskog istoka potječe iz vremena kad
su, bar djelomično, božanske prerogative matrijarhe prenesene na
njenog muškog pratioca-ratnika. Ta se faza odražava u prikazu iz
mita Enuma Eliš o tome kako se svemir rodio iz veze Apsua Ro-
ditelja i Majke Tiamat, te iz Berosova opisa stvaranja svijeta —
22
u rezimeu Aleksandra Polihistora — gdje je, nakon Elove pobjede
nad Tiamatom, boginja Aruru načinila čovjeka umijevsivši Elovu
vlastitu krv s glinom.
12. Sirijski filozof Damascije (početak šestog stoljeća n. e.) sa-
žeo je jednu primitivnu verziju mita Enuma Eliš, čiju paralelu na-
lazimo u vezi egipatske boginje neba Nut s bogom zemlje Gebom;
i u vezi grčkog boga neba Urana s boginjom zemlje Geom. Da-
mascije navodi Tiamatino ime prije Apsuova i daje slično prven-
stvo svakom ženskom članu božanskog para koji spominje.
13. Da nema paralele Tehom-Tiamat, ne bismo nikada naslutili
da Tehom predstavlja moćnu babilonsku boginju-majku koja je
porodila bogove, doživjela njihovu pobunu protiv sebe i napo-
sljetku dala vlastito tijelo da posluži u izgradnji svemira, čak se
ni ženski rod hebrejskog imena Tehom ne može prihvatiti kao
značajan u vezi s time, budući da u hebrejskom mora svaka ime-
nica biti muškog ili ženskog roda, a mnogi kozmički nazivi su žen-
skog roda i onda kad nemaju ženski nastavak -ah, ili su neodre-
đenog roda.
14. Boginje su ipak bile dobro poznate Židovima iz biblijskih
vremena koji su se molili u gajevima boginje Ašere (Suci 3: 7;
6: 25—26, 30. 1 Kralj. 16: 33; 18: 19) i klanjali se njenim likovima
(2 Kralj. 21: 7; 2 Ljet. 17: 6, itd.). Poštovali su i Aštartu, boginju
Feničana i Filistejaca (Suci 2: 13; 10: 6; 1 Sam. 31: 10; 1 Kralj.
11: 5 i 33; 2 Kralj. 23: 13, itd.). Nedugo prije Nabukodonozorova
razaranja Judejskog kraljevstva (586. pr. n. e.) Židovke su joj pri-
nosile kolače kao »Kraljici neba« (Jer. 7: 18) — nazivanoj i Anat,
čije je ime sačuvano u Bibliji kao šamgarove majke (Suci 3: 31;
5: 6) i u nazivu svećeničkog naselja Anatot, Jeremijinog rodnog
mjesta, današnje Anate, sjeverno od Jeruzalema. Toliko je bila
omiljena kod Židova oba spola da su se, izbjegavši u Egipat, za-
vjetovali da će joj prinositi žrtve ljevanice i kolače u njezinom
liku (Jer. 44: 15—19).
15. Iako su Aštartu i Ašeru poštovali svi slojevi stanovništva sve
do kraja Judejskog kraljevstva, nigdje u Bibliji ne nailazimo na
nešto što bi upućivalo na njihovu povezanost s Elom ili Elohimom
— ukoliko ne shvatimo Božju osudu (Ezek. gl. 23) razvratne Ohole
i Oholibe kao uperenu protiv spomenutih boginja, a ne protiv Je-
ruzalema i Samarije, glavnih područja njihova štovanja. Isto tako
nijedna hebrejska predaja ne daje tim boginjama ulogu Stvorite-
lj ice. Ipak, Aštartina golubica ukazuje na to da su Aštartu nekada
smatrali Stvoriteljicom.
16. Jednobožački redaktor prikaza nastanka svijeta i svemira u
Postanku 1 i 2 nije mogao podijeliti nijednu ulogu nekom drugom
osim Bogu, pa je zato ispustio sve elemente ranije od stvaranja
23
svijeta i sva bića koja bi se mogla shvatiti kao božanska. Za ap-
strakcije kao što su Kaos (tohu va-bohu), Tama (hošek) i Dubina
(tehom) moglo se, međutim, pretpostaviti da neće privući oboža-
vatelje, pa su one zauzele mjesto drevnih matrijarhalnih božan-
stava.
17. Iako je revolucionarni pojam vječnog, apsolutnog, svemogu-
ćeg i jedinog Boga prvi iznio faraon Ehnaton (vidi 56. 1. 4), a
2idovi su, koje je on, čini se, zaštićivao, taj pojam usvojili ili na-
novo stvorili — ipak je ime »Elohim« (što se obično prevodi s
»Bog«), koje susrećemo u Postanku 1, hebrejska varijanta drevnog
semitskog imena jednog boga od mnogih. To je Ilu među Asir-
cima i Babiloncima; E1 među Hetitima i u ugaritskim tekstovima;
II, ili Hum, među stanovnicima Južne Arabije. E1 je stajao na vrhu
feničkog panteona, a ugaritske pjesme (iz četrnaestog stoljeća
pr. n. e.) često ga spominju kao »Bik El«, što podsjeća na zlatnu
mušku telad koju su načinili Aron (Izlazak 32: 1—6, 24, 35) i Je-
roboam (i Kralj. 12: 28—29) kao božje likove; kao i na Sidkijino
prerušavanje u Boga u obličju bika sa željeznim rogovima (i
Kralj. 22: 11).
18. U Postanku 2 ime »Elohim« udružuje se s drugim božan-
skim imenom koje se izgovara Jahve (a piše i kao Jehova i pre-
vodi kao »Gospod«); to se smatra skraćenjem punog naziva Jahve
ašer jihve, »Ja sam koji jesam« (Izlazak 3: 14). U vlastitim ime-
nima to se dalje skratilo u Jeho (npr. Jehonatan), odnosno Jo
(npr. Jonatan); ili u Jahu (npr. Jirm'jahu, ili Jeremija); ili u Jah
(npr. Ahijah). To što se u Postanku imenu Jahve dodaje božansko
prezime Elohim, ukazuje da je on postao transcedentalni bog
kome su se pripisivali svi veliki činovi stvaranja svijeta.
Naslovi i atributi mnogih drugih božanstava s Bliskog istoka
uspješno su se davali Jahve Elohimu. Na primjer u ugaritskim
pjesmama jedan od stalnih epiteta boga Baala, Sina Dagonova, je
»jahač oblaka«. Psalam 65: 5 pridaje ovaj epitet tom hebrejskom
Bogu koji je, poput Baala, »Boga od Safona«, imao palaču na »naj-
daljem sjeveru« (jark'the cafon), zamišljenu kao visoku goru (Iza.
14: 13; Psal. 48: 3).
19. Osim toga, mnoga djela koja se u ugaritskoj mitologiji pri-
pisuju krvožednoj boginji Anat, Biblija pripisuje Jahve Elohimu.
Ugaritski opis Anatinog krvoprolića nad neprijateljima:

Zagazivši do koljena u krv vojnika,

Do vrata u krv njihovih četa.
Dok se ne zasiti
Bori se ona u kući...
24
podsjeća na drugo Izaijino viđenje božje osvete nad izraelskim
neprijateljima (Iza. 63: 3):
U gnjevu ih svom izgazih
I zgnječih u svojoj jarosti.
Krv mi njihova poprska haljine,
Iskaljah svu odjeću svoju...

Proroci i psalmisti bili su jednako nemarni u pogledu poganskog

porijekla vjerskih simbola i slika koje su preuzeli kao i svećenici
u prilagođavanju neznabožačkih obreda za službu božju. Ključno
pitanje bilo je: u čiju čast da se sada pjevaju ta proročanstva i
crkvene pjesme, odnosno vrše obredi? Ako su bili u čast Jahve
Elohima, a ne Anat, Baala ili Tamuza, sve je bilo u redu i bogo-
ugodno.
 10

S T V A R A N J E S V I J E T A PREMA D R U G I M
BIBLIJSKIM TEKSTOVIMA

(a) Prema drugima, Bog je stvorio nebo, sa suncem, mjesecom

i svim zvijezdama, izrekavši svega jednu riječ kao zapovijed. Za-
tim, zaodjenut svjetlošću kao blistavom odjećom, razapeo je nebo
poput oblog šatorskog sukna, skrojenog upravo tako da pokrije
bezdan. Svezavši gornju vodu u nabor plašta, stvorio je nad ne-
bom svoj skriveni dvor, ogradivši ga zidom guste tmine poput
kostrijeti, popodivši i obloživši ga istim tkanjem i osovivši mu
grede na donjoj vodi. Tu je postavio svoj božanski prijestol. 1
(b) Zaokupljen poslom stvaranja svijeta bog je letio nad bez-
danom na oblacima, kerubinima ili na krilima oluje; ili bi hvatao
vjetrove u prolazu i oni bi postajali njegovi glasnici. Utvrdio je
zemlju na nepomičnim temeljima, odvagnuvši pažljivo planine,
potopivši neke od njih u vode bezdana da budu stupovi, savivši
zemlju nad njima u luk i sapevši luk zaglavnim kamenom od
drugih planina.2
(c) Podigoše se bezdanske bujice i Tehom, njihova kraljica, za-
prijeti da će poplaviti Božje djelo. Ali on, u svojim vatrenim koli-
ma, poletje po valovima i ospe je rojevima grada, munje i gromo-
va. Jednim udarcem po glavi on usmrti njena saveznika, vodenu
nakazu, a čudovištu Rahab proburazi srce mačem. Preplašivši se
njegova glasa, Tehomine bujice opadoše. Rijeke potekoše unazad
uz brda pa u doline za njima. Tehom drhteći prizna da je pora-
žena. Bog se oglasi pobjedničkim pokličem i posuši poplave sve
dok se ne pokazaše zemljini temelji. Zatim on izmjeri na dlanu
koliko bijaše preostalo vode, izli je u morsko korito odredivši mu
stalnu među pješčanim dinama; a istovremeno postavivši stalnu
zabranu za Tehomu koju ona nije smjela nikada prekršiti koliko
god su bjesnjeli njeni slani valovi — jer je bila kao zasužnjena iza
vrata na kojima je navučen zasun.3
(d) Zatim Bog izmjeri kopno i odredi mu granice. On dopusti
da se neslane vode Tehomine dižu kao dolinski izvori, i da kiša
blago pada na planinske vrhove iz njegovih gornjih odaja. Tako
26
on učini da trava raste stoci za pašu, žito i grožđe čovjeku za
hranu, a veliki cedrovi libanski za hlad. Mjesecu naloži da ozna-
čava godišnje doba, suncu da odjeljuje dan od noći i ljeto od zime,
a zvijezdama da ublažuju noćnu tminu. Ispuni zemlju zvijerima,
pticama i svime što puže po njoj; a more ribama, morskim živo-
tinjama i nemanima. Dopusti divljim zvijerima da lutaju poslije
mraka; ali čim se sunce digne da se vrate u svoje logove.4
Gledajući to, jutarnje zvijezde oglasiše se slavopojkama, a svi
sinovi božji uskliktaše od radosti.5
(e) Svršivši tako stvaranje svijeta, Bog se povukao u svetište
na gori Paranu u zemlji Teman. Kad god on izlazi iz tog obitava-
lišta, zemlja podrhtava a dim se diže s planina.6

1. Psal. 104: 2; Iza. 40: 22 i 44: 24; Psal. 104: 6; Iza. 50: 3; Psal. 18:
10—12; 1 Kralj. 8: 12; Psal 104: 3; 93: 1—2.
2. Psal. 18: 10 i Nahum 1: 4; Izreke 30: 4; Psal. 54: 3—5; Iza. 40: 12;
Psal. 65: 7.
3. Psal. 93: 3; Jer. 31: 35; Job 9: 13; Psal. 89: 11; Job 26: 12—13; Iza. 51:
9; Psal. 104: 6—8; 74: 13—14; Nahum 1: 4; Psal. 18: 15—16; Iza. 40:
12; Psal 33: 7; Jer. 5: 22; Job. 38: 8—11.
4. Psal. 74: 17; Job 38: 5; Psal. 104: 10—26; Jer. 31: 35.
5. Job 38: 7.
6. Habakuk 3: 3; Psal. 104: 32.
*

1. Taj treći prikaz stvaranja svijeta, sastavljen iz biblijskih os-

vrta izvan Postanka, podsjeća ne samo na babilonska nego i
ugaritska i kanaanska naučavan ja o postanku svijeta; a posebno
se odlikuje time što proširuje kratki osvrt na Tohu, Bohu i bez-
dan. Stvaraoci poput Ela, Marduka, Baala ili Jahve moraju se
najprije boriti protiv vode, koju proroci prikazuju u liku vodene
nakaze, čudovišta Rahab ili Velikog zmaja. Razlog je ne samo to
što je Stvarateljica koju oni istiskuju boginja plodnosti, te stoga
vode, nego i to što se matrijarhat može mitološki predočiti kao
kaotičko miješanje oba spola čime se odgađa uvođenje patrijar-
halnog društvenog poretka — kao što se kiša slijeva u more, čime
se odgađa pojava kopna. Tako se muško i žensko načelo moraju
najprije pristojno razdvojiti, kao što je egipatski Stvoritelj svijeta
Šu podigao boginju neba Nut iz zagrljaja s bogom zemlje Gebom,
ili kao što je Jahve Elohim istrgnuo Gornje muške vode iz zagr-
ljaja s Donjim ženskim vodama (vidi 4. e). Raskoljujući Tiamat,
babilonski bog Marduk odvajao ju je zapravo od Apsua, boga Gor-
njih voda.

27
 2. U ugaritskoj mitologiji Baal određuje morsko korito za obi-
tavalište poražene vode, prema kojoj se odnosio istovremeno kao
prema boginji i počelu:

O, ribaru...
Uhvati veliku mrežu objema rukama,
Baci je u Elov voljeni Jam,
U Elovo more, Ela milostivog,
U Elov bezdan...

3. Izvorno značenje »Tohu« i »Bohu« je sporno. Ali ako na Tohu

(thw) dodamo nastavak m dobit ćemo Tehom (thwm), biblijsko
ime za prvotnu morsku neman. U množini Tehom postaje Tehomot
(thwmwt). Uz pomoć istog nastavka Bohu postaje Behom i Beho-
mot (bhwmwt) što je varijanta Jobova Behemota*, kopnenog pan-
dana morske nemani Levijatana. Ovu ne možemo lako razlikovati
od Rahaba, Tanina, Nahaša ili bilo kojeg drugog mitološkog bića
koje personificira vodu. Zato je možda smisao zbivanja u Postanku
1: 2 u tome da se svijet u praiskonskom stanju sastojao od morske
nemani Tohu i kopnene nemani Bohu. Ako je tako, onda je isto-
vetnost Tohu s Tehomot, i Bohu s Behemot (vidi 6. n—q) prikri-
vana iz doktrinarnih razloga (vidi 1. 13, 16) — budući da sada
tumačimo Tohu i Bohu kao nepersonificirana stanja praznine ili
kaosa; a Bogu pripisujemo kasnije stvaranje Tehomot (ili Levi-
jatana) i Behemota.
4. Babilonska morska neman koja odgovara hebrejskom Teho-
mot pojavljuje se pod nazivom Tiamat, Tamtu, Tamdu i Taawatu,
a u Damascijevim Počelima kao Tauthe. Tu je dakle korijen taw
koji stoji prema Tiamat u istom odnosu kao Tohu prema Tehom
i Tehomot. Osim toga, činjenica da uz tehom u hebrejskom nikada
ne dolazi određeni član dokazuje da je ta riječ nekada bila vla-
stito ime, poput Tiamat. Tehomot je, prema tome, hebrejski ekvi-
valent Majke Tiamat, voljene od boga Apsua čije se ime razvilo
od starijeg sumerskog Abzu; a Abzu je bio imaginarni slatkovodni
bezdan iz kojeg se pojavio Enki, bog mudrosti. Rahab (»nadme-
nost«) je sinonim od Tehomot; u Knjizi o Jobu (26: 12) nailazimo
usporedo na:

Svojom je snagom on ukrotio more

I neman Rahaba smrvio mudrošću.

5. Lebdenje duha Božjeg nad vodenom pustoši u Postanku 1: 2

navodi pomisao na pticu, a u jednoj ranoj biblijskoj pjesmi Bog
se uspoređuje s orlom: »Poput orla . . . nad svojim orlićima lebdeći«
• Job 40: 15; u Daničićevu prijevodu ova je riječ netačno prevedena kao: »slon«.

28
<Pon. zakon 32: 11). Ali riječ rua, koja se obično prevodi kao
»duh«, ima izvorno značenje »vjetar«, što podsjeća na fenički mit
o stvaranju svijeta koji spominje Filon iz Biblosa: vjetar koji se
zaljubio u vlastita počela pokrenuo je prvobitni kaos. Jedan drugi
pisac iz Biblosa pišući o postanku svijeta navodi da je taj vjetar
oplodio Bau, žensko načelo. Boginju Bau, ženu boga vjetra Kol-
pije, poistovećivali su također s grčkom boginjom Niksom (»Noć«)
koja je prema Hesiodu Mati svega. U Grčkoj je ona bila Eurinoma
koja je uzela za ljubavnika zmiju Ofioneja (vidi 1. 10).
6. Krivovjerni ofiti* iz prvog stoljeća n. e. vjerovali su da je svi-
jet potekao od zmije. Mjedena zmija koju je, prema hebrejskoj
predaji, načinio Mojsije na Božju zapovijed (Brojevi 21: 8—9) i
klanjao joj se u svetištu hrama sve dok je kralj-reformator Eze-
kija nije razbio (2. Kralj. 18: 4), navodi na pomisao da se jedno
vrijeme Jahve poistovećivao s bogom-zmijom — kao i Zeus u orfi-
čkoj umjetnosti. Sjećanje na Jahvea kao zmiju sačuvalo se u jed-
nom kasnom midrašu, prema koj em se Bog, napavši Moj si ja (Iz-
lazak 4: 24 i dalje) u gluho doba noći u pustinjskoj gostionici,
prikazao u liku goleme zmije i progutao Mojsija sve do nogu. Obi-
č a j u Jeruzalemu da se obredne žrtve kolju na sjevernoj strani
oltara (Levit. 1: 11; M. Zebahim V. 1—5) ukazuje na rani kult
Sjevernog vjetra, sličan onome u Ateni. U izvornom mitu pojavila
se Velika mati vjerojatno iz kaosa; vjetar koji je popratio njen
dolazak pretvorio se u zmiju i oplodio je; nakon toga ona je po-
stala ptica (golubica ili orao) i snesla jaje svijeta — oko kojeg se
ovila zmija dok se nije izvalilo.
7. Prema jednom galilejskom psalmu (Psalam 89) Bog je stvorio
nebo i zemlju, sjever i jug, Tabor i Hermon, tek pošto je pokorio
Rahab i razbio druge neprijatelje. A prema Knjizi o Jobu (9:
8—13), kad je razapeo nebesa i hodao po morskoj pučini poda nj
su padali Rahabini saveznici (»oholi saveznici«). Ti saveznici pod-
sjećaju na Tiamatine saveznike u njenoj borbi protiv Marduka,
kad ju je on »pokorio« bacivši prokletstvo na nju.
8. Biblijske aluzije na Levijatana kao mnogoglavu morsku ne-
man, ili zmiju »koja bježi« (nahaš bariah), ili »vijugavu« zmiju
(nahaš aqualaton), podsjećaju na ugaritske tekstove: »Ako udariš
Lotana... vijugavu zmiju, moćnu sedmoglavku ...« i »Baal će te
proburaziti kopljem, kao što je udario Lotana, zmiju sedmo-
glavku«. Jezične sličnosti s biblijskim hebrejskim: Levijatan
(lwytn) pojavljuje se kao lotan; nhš brh kao bthn (= hebr. pthn,
»zmija«) brh; i nhš (qltwn kao bthn {qltn u ugaritskom (ANET
138 b).
* Ofiti (grč. ofites, koji pripada zmijama), jedna od brojnih gnostičkih sekta čija je
povijest slabo poznata; njeni pripadnici obožavali su zmiju — koja je zavela Adama i Evu
— kao simbol božanske spoznaje i svemudrosti.

29
 9. Tiamatin suprug Apsu, utjelovljenje Gornjih voda, uspoređi-
van je (Gunkel i drugi) s hebrejskim izrazom efes koji znači
»krajnost, ništavnost«. Ta se riječ obično javlja u dvostrukom
obliku: afsajim ili afse erec, »kraj zemlje« (Pon. zakon 33: 17;
Mihej 5: 3; Psal. 2: 8; itd.). Povezanost te riječi s vodom sačuvala
se u jednom biblijskom proročanstvu (Zah. 9: 10): » . . . i vlast će
mu biti od mora do mora, i od rijeke do krajeva zemaljskih«, gdje
pjesnička konvencija traži da »krajevi zemaljski« ujedno znače
»rijeka«, vjerojatno rijeka Okean. Slično tome, u Mudrim izreka-
ma Salomonovim (30: 4) afsajim — »kraj zemlje« — odgovara
»vodama«:

Tko sabra vode u plašt svoj?

Tko postavi krajeve zemaljske?

To da tvorac svijeta drži kozmička počela u šaci, ili rukama, omi-

ljena je mitološka tema Bliskog istoka. Božja pobjeda nad efes
ili afsajim zabilježena je u Psalmu 65: 8 i u i Sam. 2: 10. Izaija
(Iza. 45: 22), proglasivši da je Bog sam stvorio svijet, obraća se
afsajim u njegovo ime: »Obratite se k meni da se spasite, svi
afsajim zemaljski!«
10. Premda su stari židovski proroci prikrivali imena Apsu, Tia-
mat i Bau praznim apstrakcijama, ipak Izaijine riječi (Iza. 40: 17):

Svi narodi ko ništa su pred njim,

Ništavilo [Efes] su njemu i praznina [Tohu].

slijede neposredno iza odlomka u kojem se podsjeća na Božja

djela u danima stvaranja svijeta. A isti prorok (Iza. 34: 11—12)
služi se s Tohu, Bohu i Efes u jasnoj vezi s njihovim mitološkim
značenjem, predskazujući propast Edoma:

Rastegnut će [Jahve] nad njom uze pustoši [Tohu]

I visak praznine [Bohu] ...
I svi će knezovi njezini
Otići u Efes*

11. »Zatvorio je Tehom iza zasuna i dvojih vrata« odnosi se na

dvostruka vrata i zasun navučen na njih. Istu sliku susrećemo i
u epu Enuma Eliš: usmrtivši Tiamat i stvorivši nebo od polovice
njena tijela, Marduk je »navukao zasun i postavio stražu nad njim,
da Tiamat ne bi mogla ispustiti svoje vode.« Tekst epa navodi na
pomisao da bi nahaš bariah, fraza u Iza. 27: 1 i Job 26: 13, koja
* tj. biti uništeni.

30
opisuje Levijatana, mogla značiti i »zmija zatvorena zasunom«.
Baria, bez ikakve promjene u vokalizaciji, znači »pod zasunom,
zatvoren«, a ujedno i »koji bježi«.
12. Paran, na kojem se Bog nastanio prema Habakuku 3: 3, je
jedna od nekoliko planina u Temanu (»Južnoj zemlji«) za koje se
tvrdi da ih je On tako počastio, dok su druge Horeb, Sinaj i Seir
(Izlazak 3: 1; Pon. zak. 33: 2). Bog je izlijetao s Parana kao osvet-
nik na krilima vihora (Zah. 9: 14). Planinska pustoš Parana, Zina
i Kadeša, po kojoj su Izraelci lutali četrdeset godina i gdje im se
Bog prikazao u ognju (Izlazak 19: 1—3 i 16—20) bila je povezana
ne samo s Mojsijem nego i s Ilijom (1 Kralj. 19: 8) i Abrahamom
(vidi 29. g).
 10

M I T O L O Š K I PRIKAZ USTROJSTVA SVEMIRA

(a) Toliki je svemir nastao stvaranjem svijeta da bi pješaku

trebalo pet stotina godina da prijeđe Zemlju s istoka na zapad —
kad bi doživio takvu starost; a sa sjevera na jug još pet stotina
godina. Ta je udaljenost ravna onoj od Zemlje do Prvog neba, i
od Prvog neba do njegova vrha. što se tiče Zemlje, jedna trećina
njene površine je pustinja, druga trećina more, a preostala tre-
ćina naseljivo tlo.1
Neki računaju da širina zemlje u svaku stranu iznosi 6.000 pa-
rasanga, ili 33.000 kilometara; a visina neba 1.000 parasanga, ili
5.550 kilometara.2 Drugi drže da je Zemlja još i veća: Egipat, kažu
oni, mjeri 400 parasanga dužine i isto toliko širine, ili 2.200 kilo-
metara dužine i 2.200 kilometara širine; a Egipat je šezdeset puta
manji od Etiopije, a Etiopija je tek jedna šezdesetina Zemljine
površine, Zemlja šezdeseti dio Edena, a Eden šezdeseti dio Ge-
hene. Zemlja je, dakle, naspram Gehene poput poklopčića naspram
golemom loncu.3
Istočno od nastanjiva svijeta leži Edenski vrt, boravište pra-
vičnih. Na zapadu leži Ocean sa svojim otocima; a iza njih Pusti-
nja, bezvodna zemlja po kojoj jedino gamižu zmije i akrepi. Na
sjever se steru Babilonija i Kaldeja, a iza njih su pohraništa vatre
paklene i pohraništa snijega, gr&da, magle, mraza, tmine i vjetru-
šina. Tu žive demoni i zlodusi, čete Samaelove; tu je i Gehena,
gdje su zasužnjeni opaki. Na jugu su Odaje temanske, pohraništa
ognja i Spilja dima iz koje se diže vreo vihor.4
(b) Prema drugima, istok je strana s koje se svjetlost i toplina
šire svijetom; na zapadu se nalaze pohraništa snijega i grada iz
kojih pušu hladni vjetrovi; rose i blagoslovljene kiše dolaze s
juga; na sjeveru se rađa tmina.5
Bog je pričvrstio nebeski svod na Zemljin rub na istoku, jugu
i zapadu, ali je ostavio sjevernu stranu nepričvršćenu, rekavši:
»Ako bi netko rekao 'Ja sam Bog!' neka pričvrsti i tu stranu kao
dokaz svoje božanske prirode.«6
(c) Sedam Zemalja, odvojenih razmacima vihora, zovu se, od
najmanje prema najvećoj: Erec, Adama, Harava, Cijja, Jabbaša,
Arqa, Tevel i HeledP
32
 (d) Arqa, Peta Zemlja, sadrži Gehenu s njenih sedam razina, od
kojih se na svakoj nalazi pohraništa tmine. Najviša od tih razina
je šeol, a pod njom leže ostale: Propast, Najniža Jama, Kaljuga,
Tišina, Vrata Smrti i Vrata Smrtne Sjene. Oganj svake razine
šezdesetorostruko je jači od ognja neposredno pod njime. Tu ka-
žnjavaju opake, i anđeli ih muče.8
U Tevelu, Šestoj Zemlji, nalaze se brda, planine i nizine na ko-
jima živi ništa manje nego tri stotine i šezdeset i pet vrsta stvo-
rova. Neki od njih imaju volovske glave i tijela, ali nadareni su
ljudskim govorom; drugi od njih imaju dvije glave, četiri uha,
četiri oka, dvostruke nosove i usta, četiri ruke i četiri noge, ali
samo jednu surlu. Kad sjede, izgledaju kao dva čovjeka; ali kad
hodaju, kao jedan. Jedući i pijući, te se dvojne glave svađaju i
uzajamno optužuju da uzimaju više nego što im pripada; a ipak
ih smatraju pravednicima.9
Heled, našu Zemlju, sedmu, ne treba opisivati.10
(e) Mišljenja se razilaze u tome jesu li bila dva, tri, sedam ili
deset neba;11 ali njihov se broj nesumnjivo slaže s brojem sedam
Zemalja.12 Nebeski svod pokriva Zemlju poput kupolastog po-
klopca;13 njegovi rubovi dodiruju Ocean koji okružuje Zemlju.
Nebeske kuke zaronjene su u te vode.14
Jedan je Arapin odveo jednom Rabba bar Bar-Hanu do samog
ruba Zemlje za koji je pričvršćen nebeski svod. Rabba je ponio
košaru kruha i, kako je bilo vrijeme molitve, postavio ju je u dno
nebeskog prozora. Kasnije je uzalud tražio košaru i zapitao: »Tko
mi je ukrao kruh?« Arapin je odgovorio: »Nitko, nego se kotač
nebeskog svoda okrenuo dok si molio. Pričekaj do sutra i ponovo
ćeš jesti kruha.«15
Neki opisuju Zemlju kao dvoranu otvorenu samo na sjevernoj
strani; jer pošto sunce, krećući s istoka na zapad, dođe do sjeve-
rozapadnog ugla, ono se okreće, diže i vraća, ovog puta iza obline
nebeskog svoda. I tako, budući da je nebeski svod neproziran,
vraćanje sunca izaziva noć na Zemlji. Ali, došavši do istoka, ono
se ponovo spušta niz oblinu nebeskog svoda i sja čitavom ljud-
skom rodu.16
(/) Rabbi Šimon ben Laqiš nabraja ove nazive sedam nebesa:
Wilon, RaqVa, Šehaqim, Zevul, Ma'on, Makhon i 'Aravoth,17 Sva
su ona učvršćena i presvođena nad Zemljom, jedno nad drugim,
poput ljuski na luku; osim Wilona, najnižeg od njih, koji sjenom
štiti Zemljinu površinu od vrućine. U svanuće Wilon se zato raza-
pinje preko neba, ali po zalazu sunca odmata se da omogući Mje-
secu i zvijezdama da siju s Raq'ie, Drugog neba.18
(g) Na šehaqimu dva mlinska kamena melju manu za pra-
vednike. Na Zevulu je Nebeski Jeruzalem, Veliki hram i žrtvenik
na kojem Arhanđeo Mihael prinosi žrtve. Na Ma'onu čete anđela
3 Hebrejski mitovi 33
poslužnika pjevaju svu noć pjesme koje slave Božju milost, ali
umuknu u zoru, omogućujući Bogu da čuje pjesme kojima ga
dolje slavi Izrael. Na Makhonu se nalaze pohraništa snijega i
gr&da, potkrovnice s rosom i kišama, odaje s olujama i spilje
magle. Aravoth nastavaju Pravda, Zakon i Milosrđe, Životna blaga,
Mir i Blagoslov, duše pravednika, duše još nerođenih, rosa kojom
će Bog oživiti mrtve, kola koja su se prikazala Ezekielu u viđenju,
anđeli poslužnici i Božanski prijestol.19
(h) Prema jednom vrlo različitom gledištu na Donjem se nebu
nalaze oblaci, vjetrovi, zrak, Gornje vode, dvije stotine anđela
određenih da promatraju zvijezde, te pohraništa snijega, leda i
rose sa svojim anđelima čuvarima.
Na Drugom nebu potpuna tama vlada nad grešnicima koji su
tamo okovani i čekaju Sudnji dan.
Na Trećem nebu nalazi se Edenski vrt, pun divotnih voćaka,
među kojima je i Drvo života pod kojim se Bog odmara kad god
posjeti vrt. Iz vrta istječu dvije rijeke: jedna je od mlijeka i meda,
druga od vina i ulja; one se račvaju na četiri toka, silaze i opko-
ljavaju Zemlju. Trista anđela svjetla, što bez prekida veličaju
Boga pjesmama, straže nad vrtom koji je ono nebo kamo dolaze
duše pravednika. Sjeverno od Edena stere se Gehena gdje tamne
vatre vječno tinjaju, a ognjena rijeka protječe zemljom ciče zime
i leda; tu su opaki izvrgnuti mukama.
Na Četvrtom se nebu nalaze kola u kojima se voze sunce i mje-
sec; tu su i velike zvijezde, svaka s tisuću manjih zvijezda sljed-
benica, što prate sunce na njegovom kruženju: četiri s desne a če-
tiri s lijeve strane. Jedan od dva vjetra koji vuku ta kola ima
obličje feniksa, drugi je poput zmije od mjedi, mada im je lice
nalik lavljem, a donji dio Levijatanu. Oba imaju po dvanaest krila.
Na istok i zapad od tog neba stoje vrata kroz koja u određene
sate prolaze kola.
Peto nebo nastavaju divovski pali anđeli zgureni tamo u nije-
mom i vječnom očajanju.
Na Šestom nebu živi sedam feniksa, sedam kerubina koji bez
prestanka pjevaju Bogu hvalospjeve, i čete anđela zadubljenih u
astrološka izučavanja; uz druge anđele koji nadziru sate, godine,
rijeke, mora, ljetinu, ispašu i rod ljudski, bilježeći sve neobično
što zapaze da bi mogli izvijestiti Boga.
Na Sedmom nebu, neugasivo svijetlom, nalaze se arhanđeli, ke-
rubini, serafini i božanski kotači; sam Bog tu sjedi na svojem
božanskom prijestolu i svi mu pjevaju hvalospjeve.20
Tih sedam neba i sedam Zemlji ne mogu se raspasti i survati u
ništavilo pod sobom zbog golemih kuka koje se nalaze na rubu
svakog neba i povezuju ga s rubom odgovarajuće Zemlje. Ali naj-
gornja je Zemlja pričvršćena o rub Drugog neba (ne Prvog, koji
34
je samo ogromna preklopiva koprena); Druga Zemlja pričvršćena
je za Treće nebo, i tako dalje. Osim toga, svako je nebo na sličan
način pričvršćeno za susjedno nebo. Čitavo to zdanje slično je tako
tornju na četrnaest podova, od kojih najviši, 'Aravoth, visi Bogu o
ruci — iako neki kažu da Bog drži sva neba desnom rukom, a
zemlje lijevom.
Svakog dana Bog uzleti na jednom kerubinu i obilazi sve te
svjetove gdje mu iskazuju poštu i obožavaju ga. Na povratku on
leti na krilima vjetra.21

1. Mid. Konen, 27.

2. B. Pesahim 94a.
3. B. Pesahim 94a.
4. Mid. Konen, 27—31.
5. Num. Rab. 2.10; 3.12; Mid. Konen, 38; Pesiqta Hadta, 49.
6. PRE, gl. 3.
7. Mid. Konen, 32—33. U drugim izvorima navode se nešto drukčija
imena; vidi: Žohar Hadaš, 20b.
8. Mid. Konen, 30, 35—36.
9. Mid. Konen, 36.
10. Mid. Konen, 36.
11. Gen. Rab. 176—177; B. Hagiga 12b.
12. Vidi: Ginzberg, The Legends of the Jews; u daljnjem navođenju:
LJ, V. 10.
13. Mid. Konen, 33.
14. PRE, gl. 3.
15. B. Baba Bathra 74a.
16. B. Baba Bathra 25b.
17. B. Hagiga 12b.
18. Mid. Konen, 37.
19. B. Hagiga 12b.
20. 2 Enoh III—IX, i paralelni rabinski izvori, Ginzberg, LJ, V. 158
i dalje.
21. Mid. Konen, 33—34.
*

1. Ta su rabinska naučavanja, većinom nasumce preuzeta iz

grčkih, perzijskih i babilonskih izvora, imala za cilj da impresio-
niraju slušače čudesnim opsegom i složenošću Božjih djela; a
sama nepodudarnost dviju teorija pojačavala je tu impresiju. Ovi
mudraci su prihvaćali biblijsko shvaćanje Zemlje kao plosnate, i
svima im je bilo neobjašnjivo zašto se sunce pojavljuje svakog
jutra na istoku. Djelić matematičke znanosti uvukao se u njihova
naučavanja: mjere Zemljinih dimenzija prilično se približavaju
mjerama koje iznosi fizičar ptolemejevac Eratosten iz Kirene u
trećem stoljeću pr. n. e.
Postavljanje Gehene ne samo u Podzemlje nego i na Zemlju, pa
čak i na jedno nebo, možda je namjerno: odjek riječi iz Knjige
proroka Amosa (9: 2) — »Zariju li se i u Podzemlje, iščupat će ih
ruka moja. Popnu li se i na nebo, odande ću ih skinuti.«
3* 35
 2. Teman znači »jug« i »južna zemlja«. Ezav je imao unuka tog
imena čiji se otac zvao Elifaz. Neki »poglavica temanski« dvaput
se spominje u odlomku gdje se navodi i ime Hušama od Južne
Zemlje (temani) kao kralja edomskog. »Elifaz Temanac« (temani)
bio je jedan od tješilaca Jobovih. Drugdje se daleka »Južna Zem-
lja« javlja kao oblast tajanstvenih »odaja« i »južnih vihora«. Kas-
ni midraš (vidi b) o tim odajama govori o Jemenu u južnoj Ara-
biji, ili o Tajmi, naselju u sjevernoj Arabiji, oko 250 milja istočno
od ulaza u Akabski zaliv.
3. Hašmal je božanska tvar koja, prema prvom poglavlju Knjige
proroka Ezekiela, daje plamenu blistavost Božjem prijestolu i
licu. Septuaginta* to prevodi s elektron, što je u grčkom povezano
s Elektor, jednim od imena sunca, te tako znači »koji sjaji zlat-
nom svjetlošću«; otuda imamo jantar, ili electrum jantarne boje,
legura zlata i srebra. Hašmal je novohebrejska riječ za struju, jer
je trljanje jantara da bi privukao trunke prašine bila, čini se, prva
pokusna upotreba struje. Ali, kako se još u drevno doba povezi-
vala munja s Božjom moći, Ezekiel je možda smatrao taj božanski
hašmal izvorom munje.
4. U talmudsko doba razmišljanja o ustrojstvu svemira nazivala
su se ma' asse merkava, »stvari o kolima«, zbog božanskih kola
koja je opisao Ezekiel. Farizeji su smatrali izučavanje tih stvari
opasnim, i postoji nekoliko priča o učenim ljudima koji se nisu
dovoljno čuvali: Ben Azzaj je naglo umro, Ben Zorna je izgubio
razum, Eliša ben Abuja je postao krivovjernik; Rabbi Akiba je
jedini ostao pošteđen zahvaljujući poniznosti i opreznosti (B. Ha•
giga 14b—16a).
5. To da je čitav svemir obješen Bogu o ruke najprije se navodi
u Babilonskom talmudu (B. Hagiga 12b): »Zemlja stoji na stupo-
vima, stupovi na vodi, voda na planinama, planine na vjetru, vje-
tar na vihoru, a vihor visi na Božjoj ruci.« Ali to je vrlo teško
uskladiti s Božjim dnevnim posjetama svakom nebu i Zemlji.
6. Erec znači »zemlja«; to isto značenje imaju i adama i arqa
(posuđenica iz aramejskog); cijja znači »suhoća«; jabbaša, »kopno,
suho tlo«; harava, »suha zemlja«; tevel i heled, »svijet«.
Wilon znači »zavjesa«; raqi'a, »nebeski svod«; šehaqim, »oblaci«
ili »brus«; zevul, »nastamba«; ma'on, »stan prebivalište«; makhon,
»smještaj«; i aravoth, »nizina«.

* Septuaginta, aleksandrijski grčki prijevod Biblije sa hebrejskog na helenističko-grčki

jezik, nastao je vjerojatno već u 3. stoljeću prije n. e. Svoje je ime dobio po tome što
je na njem, navodno, radilo 70 prevodilaca.

36
 10

TUMAČENJA UZ OPISE STVARANJA SVIJETA

(a) Bog je stvorio nebesa od sjaja svoje odjeće. Kad ju je ra-

širio poput plašta, ona se počela širiti sve dalje i dalje sama od
sebe, dok on nije uzviknuo: »Dosta!« Zemlju je stvorio od snijega
pod svojim božanskim prijestolom, tako da je otresao malo sni-
jega na vodu koja se smrzla i pretvorila u prašinu. Zemlja i more
također su se širili sve dalje i dalje dok on nije poviknuo: »Do-
sta!«1
(b) Ali ima ih koji kažu da je Bog spleo dva povjesma, jedno
od vatre a drugo od snijega, da bi stvorio svijet; te još dva, od
vatre i vode, da stvori nebo. Drugi smatraju da je nebo stvoreno
samo od snijega.2
(c) Za tog davnog vladanja vode nastao je toliki nered i kaos
da mudri ljudi nastoje da to i ne spominju. »Uspoređivati Boga
s kraljem koji je podigao dvor nad golemim nužnikom«, kažu oni,
»bilo bi prikladno ali nedolično«.3
(d) Bog stoga istjera Tohu i Bohu sa Zemlje, ali ih zadrža kao
dva od pet slojeva koji odjeljuju sedam Zemalja. Tohu možemo
lako vidjeti kao tanku zelenu prugu na obzorju s koje se svako
veče tama diže da prekrije svijet. »Bohu« je također ime koje se
daje nekim blistavim kamenovima potonulim u bezdanu gdje vre-
ba Levijatan.4
(e) Bog zateče muške Gornje vode i ženske Donje vode pripi-
jene jedne uz druge u strasnom zagrljaju. »Neka se jedne od vas
dignu«, naredi on, »a druge padnu!« Ali one se digoše zajedno, i
Bog nato upita: »Zašto se obje digoste?« »Ne možemo se razdvo-
jiti«, odvratiše one jednim glasom. »Pusti nas da se ljubimo!« Bog
tada pruži mali prst i raskinu njihov zagrljaj; Gornje vode po-
diže visoko a Donje baci duboko. Da kazni njihov prkos, Bog bi
ih bio oprljio vatrom da nisu zatražile milost. On im oprosti uz
dva uvjeta: da puste sinove Izraelove da prođu suhih nogu pri
izlasku iz Egipta; i da spriječe Jonu da pobjegne brodom u Taršiš.5
(/) Razdvojene vode izraziše zatim bol zbog rastanka tako što
slijepo poletješe jedne prema drugima, preplavivši gorske vrhunce.
Ali kada Donje vode oplaknuše samo podnožje Božjeg prijestola,
on gnjevno povika i pogazi ih nogama.6
37
 (g) Drugi kažu da su Donje vode, ucviljene što više nisu tako
blizu Bogu, povikale: »Proglašene smo nedostojnima da stojimo uz
svog tvorca«, i pokušale doći do njegova prijestola kao moliteljice.7
(h) Trećeg dana, kad se Bog spremio da sakupi Slane vode na
jedno mjesto — da tako omogući kopnu da izroni — one se uspro-
tiviše: »Mi pokrivamo čitav svijet pa se i tako jedva možemo mak-
nuti; hoćeš li da nas još više stijesniš?« Nato Bog usmrti nogama
njihova vođu Okeana.8
(i) Savladavši te teškoće, Bog dodijeli zasebno mjesto Gornjim
i Donjim vodama. Ali na obzorju razdvojene su tek koliko su ši-
roka tri mala prsta. 9
(j) Povremeno more još uvijek zaprijeti svojim pješčanim gra-
nicama. Jedan iskusni moreplovac rekao je jedanput Rabbiju iz
Babilona: »Udaljenost između vala i vala zna biti i trista milja;
a svaki od njih može doseći i visinu od trista milja. Nedavno je
jedan val podigao naš brod tako blizu jednoj maloj zvijezdi da se
ona raširila poput polja na kojem bi moglo rasti četrdeset mjera
gorušičina sjemena. Da smo se digli još više, zvijezdin bi nas dah
opržio. A čuli smo kako jedan val dovikuje drugome: 'Sestro, ima
li još ičega na svijetu što još nisi razbila i ponijela? Ako ima, daj
da to ja uništim/ Ali drugi val je odgovorio: 'Poštuj moć Gospod-
nju, sestro; mi ne smijemo prijeći pješčanu granicu ni koliko je
široka jedna nit'.«10
(k) Bog je zabranio i Tehom, slatkovodnim Podzemnim vodama,
da se dižu — osim malo-pomalo; i nametnuo im je pokornost tako
da ih je poklopio rbinom na kojoj je napisao svoje neizbrisivo ime.
Taj je poklopac skinut svega jednom: kad je rod ljudski zgriješio
u Noino vrijeme. Tada se Tehom slila s Gornjim vodama i zajedno
su poplavile Zemlju.11
(Z) Otada Tehom pokorno boravi zgurena u svojoj dubinskoj
nastambi poput goleme zvijeri, i šalje na površinu vrutke onima
koji ih zaslužuju i hrani korijenje drveća. Premda ona tako utječe
na čovjekovu sudbinu, nitko ne smije posjetiti njeno sklonište.12
(m) Tehom šalje triput više vode na Zemlju nego kiša. Pri svet-
kovini sjenica, svećenici Velikog hrama prinose na Božjem oltaru
žrtve ljevanice od vina i vode. Zatim Ridja, anđeo u obličju tro-
godišnje junice rascijepljenih usana, naređuje Tehomi: »Neka se
dignu izvori tvoji!«, i nalaže Gornjim vodama: »Neka pada kiša!«13
(n) Neki kažu da je jedan dragi kamen s Mesijinim imenom —
koji je nosio vjetar sve dok nije podignut žrtvenik na brdu Sionu
i tada se tamo zaustavio — bio prva čvrsta stvar koju je Bog stvo-
rio. Drugi, da je to bila temeljna stijena na kojoj je stajao žrtve-
nik; i da je, obuzdavši Tehomine vode, Bog urezao na njega svoje
četrdesetdvoslovo ime, a ne na rbinu. Drugi opet kažu da je Bog

38
bacio tu stijenu u vodu i stvorio zemlju oko nje, kao što dijete
do poroda raste od pupka kao ishodišta; ta je stijena i danas
pupak svijeta.14
(o) Kasnije, kad se Adam pitao kako je stvorena svjetlost, Bog
mu poda dva kamena — Kamen tame i Kamen sjene smrtne —
i Adam udari jednim o drugi. Iskra kresnu iz njih. »Tako bi«,
reče Bog.15
1. PRE, gl. 3; usp. Gen. Rab. 3—4, 20; B. Hagiga 12a.
2. Tanhuma Buber Gen. 8; Gen. Rab. 31 i 75, i paralelni izvori.
3. Jer. Hagiga 77c mid.
4. Gen. Rab. 75; usp. Pesiqta Hadta, 59; Mid. Konen, 35—36; B. Hagiga
12a; zasnovano na Iza. 34: 11; 45: 19 i Job 26: 7.
5. Mid. Konen, 25.
6. Gen. Rab. 34—35; Seder Rabba diBerešit, 314; Mid. Aseret Hadibrot,
63; Mid. Tehillim, 414; PRE, gl. 5.
7. Sefer Raziel, 315.
8. PRE, gl. 5; Mid. Tehilim, 415; Ex. Rab. 15, 22; Num. Rab. 18.22;
Tanhuma Haj je Sara 3, str. 32b.
9. Gen. Rab. 17.
10. B. Baba Bathra 73a.
11. Jer. Sanh. 29a bot.; Mid. šemuel, gl. 26; Jalqut Rubeni 1: 4, i dalje;
2: 109; usp. Enoh 59: 7—10; PRE, gl. 23; sve zasnovano na Postanku
7: 11.
12. Postanak 49: 25; Ezek. 31: 4; 26: 19; 31: 15; Job 38: 16.
13. Gen. Rab. 122, 294; B. Taanit 25b.
14. Jalqut Rubeni, 1: 4, i dalje, 22; 2: 109; Mid. Adonai Behokhmah,
63; Seder Arqim, 70a; B. Joma 54b; PRE, gl. 35; Mid. Tehillim, 91;
Žohar 3: 322; usp. Patai, Man and Temple, 85.
15. Mid. Tehillim, 404; Num. Rab. 15. 7.
*

1. U ugaritskoj mitologiji, kao i u hebrejskoj, voda uvijek po-

prima dvojnost: tako postoje dva potopa, dva oceana i dva bez-
dana. Također se aludira na strast muških voda prema ženskim
vodama: kad je Kothar wa-Khasis gradio kuću boga kiše Baala,
bilo mu je zabranjeno da ostavi mjesta za prozore, kroz koje bi
ženskar Jam (»More«) mogao ugledati dvije Božje žene — Pa-
driju (»Blistavu«), kćerku Ara (»Svjetlosti«), i Talliju (»Rosnu«),
kćerku Rabba (»Prekapljivanja«). Zidovi kuće bili su oblaci, kao
u Božjem Nebeskom dvoru (vidi 2. a). Spremajući se da nasrne
na Jama, Baal »otvara prozor na kući, propara oblake i zagrmi
svojim svetim glasom od kojeg se strese zemlja... tako da planine
uzdrhtaše...«
2. Metafora o kralju koji je sagradio dvor iznad nužnika odnosi
se možda na mušku i žensku prostituciju, i druge kanaanske »ga-
dosti« koje su se vršile na gori Sionu u čast Baala i Ašere prije
jednobožačkog reformiranja obreda u Velikom hramu (2 Kralj.
23: 4 i dalje).

39
 3. Trogodišnje junice su često povezane s obožavanjem mjeseca,
jer su im rogovi nalik na mlađak i zato što mjesec ima tri mijene.
U babilonskoj astrologiji (vidi 1. 14) mjesec je imao planetarnu
moć nad vodom; a prema Mojsijevim zakonima potpunu obrednu
čistoću mogla je pružiti »voda očišćenja« (Brojevi 19: 2 i dalje)
pomiješana s pepelom crvene junice. Stoga je pojava Ridje u liku
junice na Svetkovini sjenica kojom se uvodi kišno godišnje doba
mitološki umjesna.
4. Molba voda da im se oprosti, kad im je Bog zaprijetio da će
ih oprljiti vatrom, podsjeća na Ilijadu, gdje je Hefest zapalio ši-
pražje na obalama rijeke Ksanta tako da je voda u rijeci uzavrela
i ona se morala predati. Ali moguć je i zajednički izvor: Homerov
dug mitovima s Bliskog istoka iz godine u godinu postaje sve
jasniji.
5. To što se Bog pri stvaranju svijeta služi snijegom i vatrom
može se izvesti iz 148. Psalma, 4—8:

Hvalite ga, nebesa nebeska,

i vode nad svodom nebeskim!
Neka hvale ime Jahvino
jer on zapovjedi i postadoše.
Postavi ih zauvijek i dovijeka,
po zakonu koji neće proći.
Hvalite Jahvu sa zemlje,
nemani morske i svi bezdani;
Ognju i grfi.de, snijeze i maglo,
olujni vjetre, što riječ njegovu izvršavaš.

6. Postoje egipatske paralele legende o Velikom židovskom hra-

mu, prema kojoj je stijena na kojoj je stajalo Svetište bila prva
čvrsta stvar koja je stvorena. Kameno sjedište Divovske zmije u
Delfima također je dobilo naziv »pupka svijeta«.
7. Rabbah, babilonski Židov iz trećeg stoljeća n. e., mnogo je
putovao. Apokrifna zbirka njegovih dogodovština podsjeća na Lu-
kijanovu Istinitu povijest s početka drugog stoljeća; ali s više
moralističkim nego satiričkim ciljem.
8. Ime izraelskog Boga počelo se smatrati odviše svetim da se
izgovori, osim od strane Velikog svećenika u Svetinji nad sveti-
njama na Dan pokajanja. U talmudsko doba mudraci su upućivali
svoje učenike svake sedme godine u tajni izgovor četvoroslova
YHWH (B. Kiddušin 71a), koji se inače uvijek izgovarao kao
Adonaj. U isto vrijeme upućenima su bila poznata i dvanaestoslov-
na, četrdesetdvoslovna i sedamdesetdvoslovna imena Jahvea, mož-
da povezana s Kalendarskim misterij ama (Graves, ^Nhite Goddess,
gl. 16). Ali kad su ta imena počeli zlorabiti vračari, ona su opet
40
obavijana tajanstvenošću i njima su se dalje služili samo bogo-
bojazniji svećenici podjeljujući blagoslov. I oni su, međutim, na-
mjerno iskrivljavali Božje ime u pjevanju, »gutajući« neke gla-
sove a razvlačeći druge u duge melodijske fraze (B. Kiddušin,
ibid.). To podsjeća na egipatski obred kojim su se, prema Deme-
triju iz Aleksandrije, bogovi slavili tako da se pjevao niz od sedam
samoglasnika.
9. Alegorija o dva kamena s kojima je Adam kresnuo iskru za-
sniva se na ovim riječima iz Knjige o Jobu (28: 3):

Ljudi tami postavljaju granice

I kopaju do najvećih dubina
Za kamenom u mraku zakopanim.

Midraš o kamenu, stijeni ili rbini kojom je Bog poklopio Teho-

mu, spriječivši joj tako da se digne i poplavi Zemlju, ima sumer-
skog pretka. Jedan mit o Enki-Ninhursagu priča kako su praiskon-
ske vode Kura, ili Podzemlja, navrle žestoko na površinu, onemo-
gućivši time slatkovodnim vodama da dođu do njiva i vrtova.
Nato je Ninurta, bog olujnog južnog vjetra i sin Enlilov, nabacao
gomilu kamenja na rijeku Kur i zaustavio potop.
 10

RANIJA STVARANJA SVIJETA

(a) U početku stvori Bog mnoge svjetove i uništi ih jednog za

drugim jer ne bijaše zadovoljan njima. Na svima življahu ljudi, a
on prekinu tisuću njihovih pokoljenja ne ostavljajući spomena
o njima. 1
(b) Poslije tih prvih pokušaja stvaranja svijeta Bog osta sam sa
svojim velikim imenom, spoznavši napokon da ga nikakav svijet
neće zadovoljiti ne pruži li taj svijet čovjeku sredstva pokajanja.
Zato on, prije novog pokušaja, stvori sedam stvari: Zakon, Gehenu,
Edenski vrt, božanski prijestol, nebeske dvore, Mesijino ime i ka-
janje. 2
(c) Kad prođoše dva božanska dana — to jest dvije tisuće ze-
maljskih godina — Bog zapita Zakon, koji mu bijaše postao savjet-
nikom: »što ako bih stvorio još jedan svijet?« »Gospodaru sve-
mira«, upita ga nato Zakon, »ako kralj nema ni vojske ni tabora,
nad čime kraljuje? A ako nema nikoga da ga veliča, kakvu čast
ima?« Bog to sasluša i složi se s time.3
(d) Ali neki kažu da je Zakon odgovarao Boga od stvaranja čo-
vječanstva riječima: »Ne ostavljaj me na milost grešnika koji se
napajaju zlom kao vodom!« Bog odvrati: »Kao lijek protiv takvih
stvorio sam kajanje; božanski prijestol kao sudište; nebeske dvore
da primaju žrtve iskupljenja; Edenski vrt za nagradu pravednika;
Gehenu za kaznu nepokajanima; tebe da zaokupiš ljudski um; a
Mesiju da sakupi izgnane.«4

1. Gen. Rab. 23, 68, 262—263.

2. Mid. Tehillim, 391; PRE, gl. 3.
3. PRE, gl. 3; usp. Gen. Rab. 20.
4. Jalqut Reubeni, 1: 22, navodeći Sode Razu.
*

i. Nije poznato je li otkrivanje fosila mnogo starijih od četiri

tisuće godina, koliko je proteklo od Adamova vremena, pričinilo
neprilike rabinima. Ako je tako, onda je njihovo objašnjenje rani-
jih pokusnih stvaranja svijeta bilo uvjerljivije od teorija koje su

42
iznosili engleski zoolozi iz prošlog stoljeća, poput Philipa Gossea,
koji je rekao: »Bog je stavio fosile u kamenje da iskuša vjeru
kršćana.«
2. To da je Zakon vječan (usp. Matej 5: 18), i da je postojao
prije stvaranja svijeta, postalo je stvar vjere. Hebrejski mitovi —
povelje kojima su se potvrđivale povijesne promjene u vjeri kako
su nastajale — postaju u ovoj kasnoj fazi alegorični i iznose na-
učavanje o pojedinačnom spasenju (vidi 61. 5).
3. Gehena je bila židovski pakao. Naziv je dobila prema dolini
Hinom kod Jeruzalema, u kojoj se nalazio Tofet (2 Kralj. 23: 10):
mjesto gdje su se isprva prinosile ljudske žrtve bogu Molohu (2
Ljet. 33: 8), a kasnije za spaljivanje gradskog smeća.
4. Izjednači van je jednog božanskog dana s tisuću zemaljskih
godina potječe iz Psalma 90: 4 (»Jer je tisuću godina u očima tvo-
jima kao jučerašnji dan«).
 10

OPIS PRAISKONSKIH NEMANI

(a) U vrijeme prije stvaranja svijeta Rahab, Kralj mora, ustade

protiv Boga. Kad mu bi naređeno: »Otvori usta, Kralju mora, i
progutaj sve vode svijeta«, on uzviknu: »Gospodaru svemira, osta-
vi me na miru!« Bog ga nato usmrti udarcima nogu i potopi mu
trup pod morske valove, jer nijedna kopnena životinja ne mogaše
otrpjeti zadah.1
(b) Drugi drže da je Bog poštedio Rahabov život i da je kasnije,
kad su zavidni anđeli ukrali i bacili u more »Knjigu Razielovu«,
zbornik božanske mudrosti koju je Bog dao Adamu, on naredio
Rahabu da zaroni u more i izvadi ga. Kralj mora posluša bez pri-
govora, ali kasnije prista uz božje neprijatelje, pomažući Egipćane
u njihovu sukobu sa sinovima Izraelovim i zagovarajući faraonovu
vojsku kad ju je Bog naumio potopiti u Crvenom moru. »Poštedi
Egipćane«, povika, »neka ti je dosta izbavljenje Izraela!« Ali Bog
podiže ruku i razbi Rahaba sa saveznicima njegovim. Neki nazi-
vaju Rahaba »Nebeskim vladarom Egipta«. Drugi ga ne luče od
Levijatana, ni od Okeana; ili od hvalisavog Velikog zmaja koji je
tvrdio da je stvorio sva mora i rijeke, kojeg je Bog izvukao na
suho u mreži, zajedno s nakotom, razbivši im zatim lubanje i pro-
bovši im rebra. Kad i nakon toga ne htjedoše umrijeti, Bog postavi
stražare nad Velikim zmajem kojeg će naposljetku usmrtiti na
Sudnji dan.2
(c) Levijatanove čudovišne kljove širahu strah, iz usta mu suk-
ljahu oganj i plamenovi, iz nozdrva dim, iz očiju jarka zraka svjet-
losti; srce mu bijaše bez sažaljenja. Slobodno se kretao površinom
morskom, ostavljajući za sobom blistavu stazu; ili najdubljim
morskim bezdanima koji su uzavirali od toga poput vode u loncu.
Ne bijaše oružja čovjekova da mu naudi kreljuti. Sami žitelji ne-
beski bojahu ga se. Ali Bog uhvati Levijatana na udicu, izvuče ga
iz bezdana morskih, zažvali mu jezik užetom, proturi mu trsku
kroz nosnice i probode mu čeljusti kukom — kao ribi riječnoj. Za-
tim mu baci truplo u dno čamca i odveze ga kao što voze ribu
na trg.3
(d) Kad je Bog stvorio ribe i stvorove morske od svjetla i vode,
dozvolio je Levijatanu, koji bijaše veći od svih drugih morskih
44
stvorova zajedno, da vlada nad njima s prijestola podignuta na
golemoj podvodnoj stijeni. Neki kažu da je imao mnogo glava,
ili da bijahu dva Levijatana — Hitra zmija i Vijugava zmija —
koje obje Bog uništi. Drugi govore da je Bog poštedio Levijatana,
jer bijaše jedan od njegovih stvorova, ali ga je sasvim pripitomio
(ili naredio arhanđelu Jahoelu da to učini) pa se još uvijek milo-
stivo igra s njime po morskoj pučini tri puna sata svakog dana.
Veliki morski zmajevi služe Levijatanu za hranu. Napija se iz pri-
toka Jordana koji se izlijeva u more tajnim prokopom. Kad oglad-
ni, riga paru sličnu dimu, od čega se uzburka golemo morsko
prostranstvo. Kad ožedni, vode toliko uzavru da mora proteći se-
damdeset godina dok se mir ne vrati u Bezdan, a čak i Behemot
na Tisuću planina pokazuje znakove straha. Ali Levijatan se boji
samo jednog stvora: ribice zvane halkis, koju je Bog stvorio samo
zato da njega obuzdava.4
(e) Drugi drže da je Levijatana zatvorio Bog u oceansku spilju
gdje je na njega nalegla težina cijelog svijeta. Njegovo golemo
poleglo tijelo pritište Tehomu, pa ona od toga ne može potapljati
Zemlju. Ali, kako je morska voda preslana za Levijatanov okus,
žeđ ga često prisiljava da podigne jednu peraju; slatkovodne Teho-
mine vode tada navru i on neko vrijeme pije, zatim ponovo spušta
peraju. 5
(/) Neki govore da Levijatan ima očiju koliko je u godini dana,
i blistavu kreljut od koje čak i sunce tamni; da on hvata rep među
zube i savija se u krug oko Oceana. Donji pojas obzorja, na kome
se nalaze znaci zodijaka, također se stoga zove Levijatan.6
(g) Malo ih je kojima je ikada dano da išta spoznaju o Levijata-
novoj veličini; ali Rabh Safra je jednom, putujući na brodu, ugle-
dao dvorogu zvijer kako diže glavu iz vode. Na rogovima je proči-
tao ove urezane riječi: »Ovaj morski stvorić, dug jedva trista
milja, putuje da posluži Levijatanu kao hrana.«7
(h) Suparnička predan ja da je Bog ubio Levijatana i da ga nije
ubio neki mudraci usklađuju tako što vjeruju da je Bog stvorio
mušku i žensku neman. Prema njima, Bog je sasjekao žensku ne-
man a uškopio mušku, da bi ih spriječio da se razmnože i tako
razore svijet — bilo bi neprilično za njega, kažu oni, da ubije mu-
šku neman i zabavlja se sa ženskom... Kad preživjela neman vidi
da joj se Bog približava, ona odbacuje tugu; pravednici koji pro-
matraju to prikazanje jednako se vesele pomišljajući što ih čeka
— znajući da će se na Sudnji dan pogostiti mesom nemani. Od
kože ženske nemani Bog je načinio šarenu odjeću da njom odjene
Adama i Evu; a meso joj je spremio u salamuru za tu gozbu.8
(i) Od Levijatana, kao od Rahaba, širi se strašan zadah. Da se
ta neman s vremena na vrijeme ne očisti pomirisavši miomirisno
cvijeće iz Edena, svi bi se božji stvorovi sigurno pogušili.9

45
 (;) Oni koji smatraju da je Levijatanu pošteđen život predvi-
đaju veliku anđeosku hajku na njega. Ali i najsmioniji anđeli mo-
raju uzmaknuti kad on stane da se odupre hajkačima; a ako ga
zajedno napadnu tek će otupiti oružje na njegovoj kreljuti. Kad ga
napokon Gabriel pokuša izvući iz morskog bezdana u koji se vra-
tio, Levijatan će progutati udicu, povraz i ribara. Tada ga sam Bog
mora uhvatiti u mrežu i usmrtiti.10
(k) Bog će ne samo prirediti golemu gozbu od Levijatanova
mesa, dajući na prodaju po jeruzalemskim ulicama ono što pra-
vednici ne uzmognu pojesti, nego će pravednicima učiniti šatore
od njegove kože, i uresiti gradske zidine onim što preostane — sve
dok se njihov sjaj ne pronese do nakraj svijeta.11
(Z) Drugi predskazuju dvoboj između Levijatana i Behemota. Po-
slije borbe na morskoj obali od koje je uzdrhtala zemlja, Behe-
motovi savijeni rogovi rasporit će Levijatana, dok će Levijatanove
oštre peraje smrtno ubosti Behemota.12
(m) Drugi opet drže da je Levijatan trebao biti Behemotov pa-
renjak; ali ih je Bog razdvojio, zadržavši Behemota na kopnu i
poslavši Levijatana u more da njihova zajednička težina ne slomi
Zemljine lukove.13
(n) Behemot, prva stvorena kopnena životinja, nalik je na go-
lemog vodenog konja. Rep mu je veći od cedrova debla, a kosti
poput mjedenog cijevi ja. Vladar je nad zemaljskim stvorovima kao
što je Levijatan nad morskim. Oni poskakuju oko njega kad se
odmara među lotosom, trskom, paprati i vrbama, ili pase na Ti-
suću planina. Neizvjesno je da li je Behemot načinjen od vode,
praha zemaljskog i svjetlosti, ili mu je jednostavno naređeno da
se digne iz zemlje; isto tako i to da li se rodio sam, ili je nekada
imao para, kao što imaju svi živi stvorovi.14 Neki kažu da se Be-
hemot, da je i imao parenjaka, ne bi mogao spariti s njom, jer
bi njihov potomak bio sigurno zavladao svijetom. Drugi govore da
je Bog razborito uškopio mušku i ohladio uspaljenu žensku ne-
man; ali ju je poštedio do Posljednjih dana kad će pravednici
uživati u njenom mesu.15
(o) Bog pušta Behemota da pase na Tisuću planina, i premda
ih on sasvim popase za svega jedan dan, trava izraste iznova svake
noći i ujutro je visoka i sočna kao i prije. Za Behemota kažu da
je i mesožder, a travnjaci na Tisuću planina prehranjuju mnoge
životinje koje mu služe kao hrana. Od ljetne vrućine on toliko
ožedni da mu je sva voda što proteče Jordanom u šest mjeseci, ili
čak u jednu godinu, jedva dovoljna za jedan gutljaj. Zato se on
napija iz goleme rijeke koja ističe iz Edena, a zove se Džubal.16
(p) Behemota nazivaju »Volom iz Podzemlja«. Svake godine, za
ljetnog suncostaja, on se propinje na stražnje noge, kako ga je
Bog naučio, i ispušta grozovit mnogojeki urlik, koji obuzdava sve
46
divlje zvijeri da ne napadaju na sitnu i krupnu stoku ljudsku za
vrijeme od dvanaest mjeseci. On često podiže svoj veliki čupavi
rep i pušta ptice nebeske da se sklone u njega; zatim ga oprezno
spušta i dopušta to isto poljskim životinjama. Unatoč svojoj stra-
hovitoj snazi, Behemot je milosrdan kako dobar kralj i treba da
bude: i brine se da nijednoj ptici ništa ne naudi neki od njenih
supodanika, životinja.17
(q) Iako neki vjeruju da će Levijatan i Behemot usmrtiti jedan
drugoga, drugi prorokuju da će Bog uputiti Mihaela i Gabriela
protiv ta dva stvora, i da će On, kad im ne uspije usmrtiti ni
jednog od njih, sam preuzeti taj zadatak.18

1. B. Baba Bathra 74b; Num. Rab. 18: 22; Mid. Wajoša, 46.
2. Mid. Wajoša, 47; Mid. Sekhel Tov, 182; Ginzberg, LJ, I. 156; V. 26;
Iza. 51: 9; Psal. 74: 13; Iza. 27: 1; Job 7: 12; Ezek. 29: 3—4 i 32: 2—6;
usp. Psal 148: 7; Psalmi Salomonovi 2: 25—32; Gunkel, Schdpfung
und Chaos, 78 i dalje.
3. Iza. 27: 1; Psal. 74: 14; Job 40: 25—32 i 41: 2—26.
4. Psalt 74: 14; Iza. 27: 1; Psal 104: 24—26; Job 40: 29; B. Baba Bathra
74b—75a; Gen. Rab. 52; Mid. Konen, 26; Alfa Beta diBen Sira B,
27a—28b, 36a; PRE, gl. 9; Targ. Jer. Gen. I. 20; Mekhilta Bahodeš 7,
69b; Mekhilta diR. šimon 109; Mid. Jona, 98; Pesiqta diR. Kahana
188a; Apok. Baruh 39: 4; B. šabbat 77b; Pirke Rabbenu Haqadoš,
512a; Iggeret Baale Hajjim 3, 12.
5. Apok. Baruh 39: 4; Seder Rabba diBerešit, 9; Baraita diMaase Bara-
šit, 47; Pesiqta Rabbati, 194b.
6. Kalir, u Pijjut Wejikkon Olam, nakon žalopojki u rimskom Mah-
zoru, izd. u Mantovi 1712, str. 115; Pesiqta diR. Kahana, 188a; B.
Baba Bathra 74b; Ginzberg, LJ, V. 45.
7. B. Baba Bathra 74a.
8. B. Baba Bathra 74b; B. Aboda Zara 3b; PRE, gl. 9; Mid. Jona, 98;
Sefer Hassidim, 476; usp. Žohar 2, 216.
9. B. Baba Bathra 75a.
10. B. Baba Bathra 75a; Mid. Alfabetot 438.
11. Apok. Baruh 29: 4; B. Baba Bathra 75a—b; Targum ad Psal 104: 26;
usp. Pesiqta diR. Kahana 29: 188a—b; Mid. Alfabetot 438; Pirqe
Maši ja 76.
12. Lev. Rab. 13: 3.
13. 4 Ezdr. 6: 47—52; Enoh 40: s7—8.
14. Job 40: 15—24; Psal 1 :10; Mid. Konen, 26; PRE, gl. 11; Gen. Rab. 52.
15. B. Baba Bathra 74b.
16. Mid. Konen, 26; Pesiqta Rabbati, 80b—81a; Lev. Rab. 13.3; 22.10;
Num. Rab. 21. 18; PRE, gl. 11.
17. Mid. Konen, 37; Mid. Adonaj Behokhma, 64; Pesiqta Hadta, 48f Ka-
lit, u Pijjut Wejikkon Olam, nakon žalopojki u rimskom Mahzoru,
izd. u Mantovi 1712, str. 114b.
18. Pesiqta diR. Kahana, 29, 188a—b; Mid. Alfabetot 98; Ginzberg, LJ,
V. 43.

47
 1. Božje straženje nad Velikim zmajem i nakon njegove smrti,
i njegovo obuzdavanje Tehome pomoću čarobne rbine (vidi 4. k),
podsjećaju na ep Enuma Eliš, gdje je Marduk postavio stražu nad
Tiamatinim truplom da spriječi bijeg vodi.
2. Levijatan je u nekim stvarima nalik na kita; u drugima, na
krokodila. Razlog zbog čega ga nazivaju »Nebeskim duhom Egip-
ta«, i zašto Ezekiel (29: 3) zove faraona »golemi krokodile što ležiš
usred rijeka svojih«, nalazimo u pobjedničkoj pjesmi u čast Tut-
mosa III: »Pustio sam [poražene narode] da ugledaju Vaše Veli-
čanstvo u obličju krokodila kojega se straše u vodama kamo nitko
ne smije prići.«
3. Krokodile su štovali u Krokodilopolu, Ombu, Koptu, Atribidi
i Tebi. Njihove su mumije nađene u nekoliko egipatskih grobišta.
Prema Plutarhu, postojalo je vjerovanje da krokodili nesu jaja
tačno poviše razine iduće poplave Nila — što je bilo od velike ko-
risti poljodjelcima koji bi ih pronašli. Krokodili su živjeli i u
Palestini, a tu ih je u rijeci Zerki bilo sve do početka ovog stoljeća.
Na jednoj maloj gnostičkoj steli iz Cezareje prikazan je lov na
njih; prema Diodoru Sikulu, hvatali su ih na udicu s mekom i
ubijali željeznim trozubima, doduše rijetko, jer su ih smatrali sve-
tima. On je pisao da se krokodil boji jedino munga, životinje ne
veće od malog psa, koja trčkara obalama Nila i razbija krokodi-
lova jaja na korist ljudskom rodu.
Halkis, koja u židovskoj predaji zamjenjuje munga, je riba što
živi u jatima. Neki komentatori tumače je kao srdelu, drugi kao
sleđa: a to je izgleda bolje rješenje, jer se u sjevernoevropskom
folkloru sleđ, a ne kit, smatra Kraljem mora.
4. Levijatan je možda preuzeo svoj smrad od Tehom-Tiamat,
čije ime je rana pučka etimologija čini se povezala s arapskim ri-
ječima tahama (»smrdljiv«) i Tihama, jednim od naziva za nisku
jugozapadnu obalu Arabije. Takvu etimologiju vjerojatno su učvr-
stili slučajevi nasukavanja kitova na obalu: nema crkotine koja
zaudara gore od tih kitova.
5. Behemot ima sličnosti s divljim govedom, u svojoj ulozi obi-
tavatelja Tisuću planina — nesumnjivo na izvorima Nila — koji će
jednog dana rasporiti Levijatana krivim rogovima. U većini sluča-
jeva on je, međutim, vodeni konj. Herodot, Diodor i Plinije, pišući
o Nilu, spominju ga zajedno s krokodilom. To što je vodeni konj
neobično snažan, što rado zalazi u riječne tršćake, što može ostati
pod vodom i do deset minuta, ali je biljožder pa je zato bezopasan
drugim životinjama, slaže se s opisom Behemota u Johu 40: 15—24.
Prema Herodotu, ženku vodenog konja štovali su u Pamprenidi
kao Setovu ženu. Zvali su je Taurt (»Velika«) i smatrali pokro-
48
viteljicom trudnoće, ali joj nisu pripisivali ljudska svojstva kao
ostalim životinjskim božanstvima. Diodor napominje da bi za ljud-
ski rod bilo pogubno kad bi se vodeni konji nesmetano razmno-
žavali i da ih stoga neki Egipćani ubijaju kopljima. Ta napomena
i Diodorova pohvala mungu koji se brine za budućnost ljudskog
roda možda nagoviještaju neizbježnu katastrofu ako bi se Levi-
jatan i Behemot sparili. Mirni vodeni konj nanosio je toliku štetu
usjevima na Nilu da je do rimskog razdoblja bio već praktično
istrijebljen.
6. I krokodil i vodeni konj bili su za Seta sveti, a njihove nad-
naravne slike u egipatskoj Knjizi mrtvih, koja štuje Ozirisa, Se-
tova neprijatelja, potakle su možda židovske mitologe da ih poisto-
vete s babilonskim nemanima.
7. Krokodilovo meso i meso vodenog konja, kako kaže Diodor,
gotovo se ne može jesti, ali prema Herodotu njihovo se meso po-
nekad jelo, vjerojatno na nekoj godišnjoj životinjskoj totemskoj
svečanosti: otuda je i to da će samo pravednici smjeti jesti Levi-
jatanovo i Behemotovo meso Posljednjeg dana. Sirotinja na Sred-
njem istoku oduvijek čezne za mesnim gozbama da dopuni svoju
hranu pretežno od žitarica.
8. Za Okeana, koji je prema Hesiodu najstariji od Titana i otac
tri tisuće rijeka, i kojega Homer naziva bogom od kojeg je viši je-
dino Zeus, kaže se da se ovio oko Zemlje poput zmije, kao što se
Zodijak ovio oko neba. Tako ga možemo bez teškoća poistovetiti
s Levijatanom, Velikim zmajem i s Rahabom; i skandinavski mi-
tovi ga prikazuju kao zmaja. Njegov lik na kovanom novcu Tira,
grada čije su razaranje proricali Izaija (23: 1—18), Amos (I: 10)
i Joel (4: 4), možda objašnjavaju brutalan udarac nogom koji mu
je Bog zadao (vidi 4 h).
9. Mnogoglavi Levijatan iz Psalma 74: 14 je sedmoglava neman
na hetitskim cilindričnim pečatima, a koja se spominje i u uga-
ritskoj mitologiji. Nalazimo je i na jednom sumerskom i jednom
babilonskom žigu iz trećeg tisućljeća pr. n. e.
10. Reljefi mitskih vodenih nemani ukrašavaju šest malih ploča
na podnožju svijećnjaka menore prikazanog na Titovom slavoluku
u Rimu. Taj slavoluk podignut je u spomen na njegovo zauzimanje
i opustošen je Jeruzalema u godini 70. n. e. Kralj Salomon postavio
je po pet takvih zlatnih svijećnjaka s obje strane Velikog žrtve-
nika, a osim njih dao je načiniti i srebrne svijećnjake. Kad je
Nabukodonozor razorio Velik hram godine 586. pr. n. e., odnio je
sve svijećnjake. Nekoliko desetljeća nakon toga nova menora sta-
jala je u Drugom velikom hramu koji je podigao Zerubabel. Tu
je opet odnio Antioh Epifan, kralj sirijski (175—163. pr. n. e.), ali
je novi svijećnjak postavio Juda Makabejac. Velika sličnost između
svijećnjaka koji se vidi na Titovu slavoluku i menore iz doba prije
4 Hebrejski mitovi 49
Izgnanstva opisane u Izlasku, daje naslutiti, unatoč tome što je
pisac te knjige opisao samo stalak i ogranke svijećnjaka, da su se
nemani s makabejske menore nalazile i na Salomonovoj.
11. Kozmičko značenje menore prvi spominje Zaharija (4: 10),
kome je jedno viđenje objavilo da je sedam žižaka na svijećnjaku
»sedam Jahvinih očiju što strijeljaju po svoj zemlji«, to jest sedam
planeta (vidi 1. 6). To su gledanje usvojili i Josip Flavije i Filon,
Titovi suvremenici, kao i pisci midraša dva-tri stoljeća kasnije. Pa-
ljenje svijećnjaka u Velikom hramu svake godine prilikom jesen-
skih svečanosti vjerojatno je u spomen Božjeg stvaranja zvijezda
četvrtog dana: jer se stalak menore diže do četvrtog ogranka, i
zato što su babilonski svećenici vjerovali da je četvrta planeta
posvećena Nabuu, osnivaču zvjezdoznanstva. Vjerojatno je, dakle,
da menorine nemani predstavljaju one koje je Bog svladao prije
nego se dao na stvaranje svijeta.
Na lijevoj donjoj ploči nalaze se dva zmaja sučelice u sličnom
položaju, iako ima razlika u krilima i repovima. Oni se mogu shva-
titi kao dva Levijatana: Hitra zmija i Vijugava zmija. Simetrični
i istovetni stvorovi s ribljim repovima i ponešto mačjim glavama
koje vidimo na lijevim i desnim gornjim pločama možda su »mor-
ske grdosije« iz Izlaska (1: 21). Zmaj s donje srednje ploče, glave
oholo zakrivljene i zabačene, podsjeća na Rahaba (»oholost«). Ne-
jasan lik nemani s donje desne ploče mogao bi predstavljati Te-
hom ili Efesa. Reljef na gornjoj srednjoj ploči ima neodređenu
sličnost s dva poznata fenička krilata bića koja se uvijek prikazuju
sučelice: to su možda kerubini, božji glasnici, čiji su likovi na
poklopcu Zavjetnog kovčega. Možda je to u spomen na te reljefe
što jedno tanaitsko pravilo izričito zabranjuje prikazivanje zma-
jeva sa šiljcima koji im strše na vratu kao amblema idolopoklon-
stva, dok su glatkovrati zmajevi, poput onih koje vidimo na pod-
nožju menore, dopušteni (Tos. Avoda Zara, V. 2).
12. Za Salomona se kaže da je dobar dio svoje mudrosti stekao
iz »Knjige Razielove«, zbirke astronomskih tajni urezanih na safiru
koji je čuvao anđeo Raziel. Pojam o božanskoj knjizi u kojoj se na-
laze svemirske tajne najprije se javlja u crkveno-slavenskom Otkri-
venju Enohovom (gl. 33), u kojoj se kaže da je Bog napisao knjige
mudrosti (ili ih je, prema drugoj verziji, govorio Enošu [Henoku]
u pero),* da je On zatim odredio dva anđela, Samuila i Raguila
(ili Semila i Rasuila), da prate Enoša [Henoka] na povratku s
neba na zemlju i naredio mu da preda te knjige svojoj djeci i djeci
svoje djece. To može lako biti opis nastanka »Knjige Razielove«
koju je, prema židovskoj predaji, anđeo Raziel dao Adamu, od
* U Bibliji »Stvarnosti« spominju se Henok i Enoš kao dva lica različitih imena, dok
autori ove knjige uvijek upotrebljavaju isto ime (Enoch). Enoh (u nazivu Otkrivenje
Enohovo) je oblik ovih imena nastao prema latinskom prijevodu Biblije.

50
kojeg su je naslijedili Noa, Abraham, Jakov, Levi, Moj sije i Jošua,
sve dok nije došla do Salomona. Prema aramejskom komentaru
(targumu) Knjige propovjednikove (10: 20): »Svakog dana anđeo
Raziel, stojeći na gori Horebu, proglašava ljudske tajne čitavom
rodu ljudskom, i glas mu odjekuje po čitavom svijetu«. Jednu
takozvanu Knjigu Razielovu, koja potječe otprilike iz dvanaestog
stoljeća, napisao je vjerojatno kabalist Eleazar ben Juda iz Worm-
sa, ali ona sadrži mnogo drevni ja mistična vjerovanja.

4*
 10

REEM I ZIZ

(a) Toliko je snažan i bijesan bivol kojeg nazivaju reem da bi

svaki pokušaj da se on nauči da vuče plug ili drljaču bio velika
ludost. Jedino Bog može spasiti ljudski rod od njegovih strašnih
rogova.1
(b) Istovremeno živi samo jedan par reema. Bivol na jednoj,
a ženka na drugoj strani Zemlje. Svakih sedamdeset godina sastaju
se i spare, a poslije toga izgrize ženka bivola nasmrt. Ona postaje
steona s dva teleta-blizanca, jednim muškim i jednim ženskim; ali
u jedanaestoj i posljednjoj godini steonosti, otežavši previše da
bi se mogla kretati, ona liježe i valja se s boka na bok. Tu bi
ona skapala od gladi da ne slini obilno, od čega se natapaju polja
posvuda oko nje i pokriju se s dovoljno trave da ona preživi.
Napokon joj se trbuh raspukne, blizanci iskoče, a ona ugine.
Mladi reemovi razdvajaju se istog trenutka — muško kreće na
istok, a žensko na zapad — da se ponovo nađu za sedamdeset
godina.2
(c) Kralj David poveo je jednom, kao dječak, očeve ovce uzbr-
do, misleći da ih vodi na planinu, ali to je zapravo bio zaspali
reem. Najednom se on prenu i stade na noge. David se uhvati za
reemov desni rog koji se dizao do neba i pomoli se: »Gospodaru
svemira, izbavi me i ja ću Ti podići hram dug sto lakata, koliki je
raspon među rogovima ovog reema.« Milosrdni Bog posla lava,
kralja životinja, pred kojim se reem ponizno čučnu. Ali kako se
i David bojao lava, Bog uputi jelena da bi lav pojurio za njime.
David se tada spuznu s reemove plećke i umaknu. 3
(d) Mnogo pokoljenja nakon toga, Rabba bar Bar-Hana, slavni
putnik, vidio je reemovo tele staro jedan dan, a veće od gore
Tabora i čiji je vrat mjerio tri milje u opsegu. Njegov izmet koji
je padao u rijeku Jordan zaustavljao je riječni tok i rijeka se
izlijevala.4
(e) Reem bi ipak bio uginuo u Općem potopu da Noa nije
spasio dva njegova mladunčeta. Za njih nije našao mjesta u svo-
jem brodu, nego im je pri vezao rogove za krmu i oslonio im
vrhove njuški na palubu. Tako su plivali za brodom, ostavljajući
52
za sobom brazdu široku koliko je između Tiberijade i Sušite na
suprotnim obalama Genezaretskog jezera.5
(/) U vrijeme Rabbi Hijja bar Rabe, jedno netom oteljeno
reemovo mladunče došlo je u zemlju izraelsku i oborilo sve dr-
veće u zemlji. Proglašen je post, a Rabbi Hijja se obratio Bogu
moleći za izbavljenje; tada se teletova mati na umoru oglasi mu-
kanjem iz pustinje i ono joj se vrati.6
(g) Ziz je dobio svoje ime zato što mu meso ima mnogo raznih
okusa: takav (zeh) i takav (zeh). On je čista ptica koja se smije
jesti, a koja može poučiti rod ljudski o božjem veličanstvu.7
(h) Sve su ptice, uključujući i ziza, njihova kralja, stvorene
petog dana od močvare i tako im pripada mjesto među kopnenim
i morskim životinjama.8 Ali da Bog nije nadario slabije ptice mi-
lostivim oprostom, one se ne bi mogle nikako održati uz orlove,
kopce i druge grabljivice. On, naime, naređuje u mjesecu tišri
zizu da podigne glavu, zalamata krilima i glasno zakukuriče, a to
ulije takav strah u grabljivice da pošteđuju manje ptice.9
(i) Bog je položio jednu nogu upravo stvorenog ziza na jednu
od Levijatanovih peraja i utvrdio da zizova glava dosiže do Ne-
beskog prijestola. Njegova raširena krila mogu pomračiti sunce i
priječe žarkom južnom vjetru da sprži čitavu Zemlju.10
(;) Isti Bar-Hana kaže da je, putujući morem, ugledao zajedno
sa svojim suputnicima ziza [ibisa] gdje stoji usred Oceana; a ipak
su mu valovi smočili tek noge do gležanj a. »Pomislili smo da je
tu more sigurno plitko«, piše Bar-Hana, »i htjedosmo sići s broda
da se osvježimo. Ali glas s neba nas opomenu: 'Sedam godina ima
tome kako je jednom brodskom tesaru ispala sjekira u more i još
uvijek nije dosegla dno!'«11
(k) Postoji i zizova ženka. Premda je dobro čuvala svoje jedino
golemo jaje i sjedila na njemu na jednoj dalekoj gori, jednom
joj se otkoturalo jaje koje je bilo mućak. Razbivši se, ono je
potopilo smrdljivom tekućinom šezdeset gradova i iščupalo te
odnijelo tri stotine cedrovih stabala.12
(/) Na kraju će ziz podijeliti sudbinu s Levijatanom i Behe-
motom: raskomadat će ga i poslužiti za jelo pravednicima.13

1. Psal 22: 22; 92: 11; Job 39: 9—10.

2. Agudat Agadot 39; Ginzberg, LJ. I. 30—31.
3. Mid. Tehillim 195, 395, 408.
4. B. Baba Bathra 73b.
5. Gen. Rab. 287; B. Zebahim 113b.
6. Vidi prethodnu opasku.
7. Lev. Rab. 22.10; Mid. Tehillim 363; B. Gittin 31b; B. Baba Bathra
25a; Targ. Job 3: 6; 38: 36; 39: 13; B. Bekhorot 57b; B. Menahot
66b, B. Sukka 5a; B. Joma 80a; Šifra 1.14; Gen. Rab. 173.
53
 8. B. Hullin 27b; Pesiqta diR. Kahana 35a; Tanhuma Buber Num. 122;
Tanhuma Haqqat 6; Num. Rab. 19.3; Eccl. Rab. 7.23; Mid. Konen,
26; Filon, De Mundi Opij. 20; PRE, gl. 9; Targ. Jer. ad Gen. 1: 20.
9. Mid. Konen, 37—38; Mid. Adonaj Behokhma, 65—66; Pesiqta Hadta,
48.
10. Mid. Konen, 26; Lev. Rab. 22.10; Gen. Rab. 173; B. Gittin 31a; B.
Baba Bathra 25a.
11. B. Baba Bathra 73b.
12. B. Bekhorot 57b; B. Menahot 66b; B. Joma 80a.
13. Mid. Tehillim 153.

1. Bileam je u svojem blagoslovu usporedio Božju snagu kojoj

nema ravne sa snagom reema (Brojevi 23: 22; 24: 8); a Mojsije
se poslužio istom metaforom blagoslivljući Josipa (Pon. zak. 33:
17). Prema Doughtyjevoj Arabia Deserta, sjevernoarapski reem,
unatoč nazivu »bivol«, je krupna, vrlo brza antilopa (beatrix), čije
meso Beduini nadasve cijene. Budući da njeni dugi, oštri, ravni
rogovi mogu probosti čovjeka, arapski se lovci drže na pristojnoj
udaljenosti dok im ne uspije smrtno raniti životinju iz pušaka.
Od prerađene žilave kože mužjaka dobivaju se najbolje sandale;
rogovi služe kao šatorski kolci ili pijuci.
Kako je palestinski reem izumro do kasnijeg biblijskog razdo-
blja, a jednoroge iz Arabije su dovozili u Aleksandriju kao ri-
jetkost, prevodioci Septuaginte iz trećeg stoljeća pr. n. e. prevodili
su reem kao monokeros, ili »jednorog«, pobrkavši ga tako s je-
dnorogim nosorogom. Balaamova usporedba Božje snage sa sna-
gom reema objašnjava kasnije pretjerane prikaze reemove veličine.
Priča o Noinom brodu odgovor je na pitanje jednog učenika:
»Kako to da se reem, ako je bio tako golem, nije utopio u Općem
potopu?«
2. Izvorno značenje riječi ziz (u izrazu ziz sadai, ili »poljski ziz«
—Psal. 1: 11; 80: 14) bilo je izgleda »kukci«, ili možda »skakavci«,
od akadske riječi zizanu ili sisanu. Ali kad se pojavila Septuaginta,
to je već bilo zaboravljeno i prevedeno je u Prvom psalmu kao
»poljske plodine«, dok u Osamdesetom psalmu stoji »divlji maga-
rac«. Latinska Vulgata sv. Jeronima (dovršena 405. n. e.)* izmije-
nila je »poljske plodine« u »ljepotu poljsku«; a »divljeg magarca«
* Vulgata (versio) lat.: opće rašireni (prijevod), prvi kritički prijevod Biblije na
latinski, u kome je Stari zavjet preveden izravno iz hebrejskoga, najprije je prihvaćen
u pojedinim Crkvama (u Galiji u toku 5. i 6. stoljeća, zatim u rimskoj crkvi, i u 7.
stoljeću u ostalim crkvenim pokrajinama), a u 13. st. ušao je u opću crkvenu upotrebu
i dobio gornji naslov. Na tom prijevodu radio je sv. Jeronim od 383. do 405. godine.

54
u »neobičnu životinju«. S druge strane, aramejski targum* i Tal-
mud** tumače ziz kao tarnegol bar (»divlji pijetao«), ili ben
netz (»kopčev sin«), ili sekhwi (»pijetao«), ili renanim (»slavlje«),
ili bar jokhni (»sin gnijezda«). Tako se ta riječ povezuje s bogatim
iranskim mitovima o svetom Avestinom pijetlu, i s pticom roc ili
rukh, zvanom i saena ili simurgh, iz Tisuću i jedne noći i perzij-
skog folklora, koja je mogla odnijeti slonove i nosoroge za hranu
svojoj mladunčadi. Raši iz Troyesa, učenjak iz jedanaestog sto-
ljeća, približava se više izvornom smislu sa »puzavi stvor, zvan
ziz, jer se kreće, zaz, s jednog mjesta na drugo«.

* Targum (aramejski: prijevod), prijevodi starozavjetne Biblije na aramejski jezik.

Nastali su ti prijevodi zato što je stari hebrejski prestao biti živi narodni jezik, pa su
se u sinagogalnom bogoslužju biblijski tekstovi (obično nakon svaka tri retka) prevodili
i tumačili. Zbog toga u targumima osim samog prijevoda postoje i veoma opširna tu-
mačenja i razrade.
** Talmud (hebr. studij, proučavanje), židovska postbiblijska enciklopedija nastala
između 2. i 6. stoljeća. Talmud je prvenstveno zbirka komentara nastalih na temelju
raznih tumačenja Biblije, ali sadrži i opširnu građu o religioznim i svjetovnim običa-
jima Židova (elementi teologije, etike, agronomije, medicine, prava, historije, matematike,
astronomije, itd.). Talmud je regulirao način života 2idova sve do emancipacije u 19.
stoljeću.

55
 10

PAD LUCIFEROV

(a) Trećeg dana stvaranja svijeta vrhovni arhanđeo Božji, keru-

bin po imenu Lucifer, sin Zore (»Helel ben Šahar«), koračaše
Edenom sav u blještavim draguljima. Tijelo mu sijaše poput ognja
od karneola, topaza, smaragda, dijamanata, krizolita, oniksa, jas-
pisa, safira i rujnih granata, optočenih najčišćim zlatom. Neko se
vrijeme Lucifer, koga Bog bijaše postavio za čuvara nad svim
narodima, ponašao razborito; ali oholost mu ubrzo pomuti pamet.
»Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću dići«,
reče. »Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Uzaći ću
u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.« Bog, primijetivši Luci-
ferove težnje, zbaci ga s Edena na Zemlju, a sa Zemlje u Šeol.
Lucifer zasja poput munje padajući, ali se pretvori u pepeo; a
sada duh njegov slijepo leprša bez prestanka kroz gustu tminu u
dubinu grobnu.1

1. Iza. 14: 12—15; 2 Enoh 29: 4—5; Luka 10: 18; 2 Kor. 11: 14; Septua-
ginta i Vulgata: Iza. 14: 12—17; Targum: Job 28: 7.
*

1. U Iza. 14: 12—15, predodređen pad cara babilonskog uspore-

đuje se s padom Helela ben šahara:

Kako pade sa nebesa,

Luciferu [Svjetlonošo], sine Zorinl
Kako li si oboren na zemlju,
Ti, vladaru naroda?

U svom si srcu govorio:

»Uspet ću se na nebesa,
povrh zvijezda Elovih [Božjih]
prijesto ću sebi dići.
Na zbornoj ću stolovati gori,
na krajnjem sjeveru.
56
 »Uzaći ću u visine oblačne,
bit ću jednak Višnjemu!«
A sruši se u Šeol [podzemlje]
U dubine provalije!
Ovaj kratki osvrt ukazuje na to da je taj mit bio dovoljno poznat
da nije bilo potrebno da se čitav iznosi: Izaija, naime, izostavlja
sve pojedinosti o tome kako je Bog (koji tu nosi ime Elion, »Vi-
šnji«), a koji nije dopuštao da ima suparnika u slavi, kaznio arh-
anđela. Ezekiel (28: 11—19) je određeniji kada proriče sličnu
sudbinu kralju Tira, premda on ispušta Luciferovo ime (tj. Svje-
tlonoša):
I dođe mi riječ Jahvina: »Sine čovječji, zakukaj tužaljku nad
tirskim kraljem. Reci mu: Ovako govori Jahve Gospod:
Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep!
U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše, resio te dragulj svaki, sard,
topaz i dijamant, krizolit, oniks i jaspis, safir, smaragd i zlato.
Načinjeni bjehu bubnjevi i frule, na dan ti rođenja bjehu pri-
pravljeni.
Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika: bio si na svetoj
gori Božjoj, hodio si pored ognjena kamenja.
Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok
ti se u srcu ne zače opačina.
Obilno trgujući napuni se nasiljem i sagriješi. Zato te zbacih
sa gore Božje, istrgoh te, kerube zaštitniče, ispred ognjenoga
kamenja.
Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost svoju odne-
mari zbog svojega blaga! Na zemlju te bacih i predah te zemalj-
skim kraljevima da te prezirno gledaju.
Mnoštvom svog bezakonja, nepoštenim trgovanjem oskvrnu
svoja svetišta! Pustih oganj posred tebe da te proždre. Pretvorih
te na zemlji u pepeo na oči onih što te motre.
Svi koji te poznaju među narodima, zgroziše se nad tobom!
Jer ti strašilo posta, nestade zauvijek.«
2. Helel ben šahar bila je izvorno planeta Venera, posljednja
ponosna zvijezda koja prkosi izlasku sunca: jednostavna hebrej-
ska alegorija koja se, međutim, udružila s mitom o Faetonovu
padu — kojeg je usmrtila vatra kad se preuzetno povezao u sun-
čanim kolima svog oca Helija. Taj mit, iako je grčki, nastao je,
čini se, u Babilonu gdje bi svake godine gradskim ulicama pro-
jurila sunčeva kola bez vozača, kao simbol predaje krune — za
koje je vrijeme jedan dječak zamjenjivao cara na prijestolu cijeli
dan. Tog bi zamjenika, miljenika božice Ištar (koja je vladala nad
planetom Venerom), kasnije prinosili kao žrtvu. Izaija stoga izgle-

57
da da proriče da kralj mora pretrpjeti istu smrt kao i njegov
zamjenik. U grčkom mitu Faeton, sin Apolonov, poistovetio se s
jednim imenjakom, Faetonom, sinom Eosa (»Zore«); prema He-
siodu, otela ga je božica Afrodita (Ištar) da joj čuva hram. Eze-
kielov tirski kralj klanjao se božici Ištar i promatrao kako spa-
ljuju žive dječake kao zamjenike boga Melkarta (»Vladara nad
gradom«).
3. Iako Job 38: 7 opisuje »zvijezde jutarnje« kako zajedno pje-
vaju, ime »Helel« ne pojavljuje se nigdje drugdje u Svetom pismu;
ali Helelov otac, šahar (»Zora«), pojavljuje se u Psalmu 139: 9 kao
krilato božanstvo. Ugaritska mitologija prikazuje šahara, ili Baala,
Elovim sinom, bratom blizancem šalema (»Savršenoga«). Sjeverna
gora (»Safon«), na koju se Helel želio uspeti, može se poisto-
vetiti sa Safonom, Božjim brdom, na kojem je, prema ugaritskom
mitu, stajao Baalov prijesto. Kad je Baala usmrtio Mot, njegova
ga je sestra Anat tamo pogrebla. Safon, ili Zafon, planina visoka
1.900 m — koja se sada zove Džebel Akra — na kojoj je vladao
i sjevernosemitski bog-bik E1 »posred svog božanskog zbora«, diže
se uz ušće rijeke Oronta. Hetiti su je nazivali planina Hazzi, i
smatrali su da je to mjesto s kojeg su Tešub, bog oluje, brat mu
Tašmišu i sestra Ištar ugledali strašnog kamenog diva (»čovjeka
od diorita«, kako to prevode neki učenjaci) Ullikummija koji je
snovao da ih uništi; napali su ga i napokon pobijedili. Grci su je
nazvali planina Kasijus, i smatrali je obitavalištem nemani Tifona
i ženske nemani Delfine koji su zajedno razoružali Zeusa, kralja
neba, i zasužnjili ga u Korikijskoj spilji dok bog Pan nije nadvla-
dao Tifona strašnim pokličem, a Hermes, bog lukavštine, izbavio
Zeusa. Oront se nekada zvao »Tifon«. Safon je bio čuven po razor-
nim sjevernim vjetrovima koji su se s njega obrušavali na Siriju
i Palestinu. Svi ti mitovi govore o urotama protiv nekog moćnog
božanstva; hebrejski mit jedini ne spominje početne Božje nepri-
like.
4. U Novom zavjetu Lucifer se poistovećuje sa Sotonom (Luka
10: 18; 2 Kor. 11: 14), a u aramejskoj verziji Starog zavjeta (Targ.
ad Job 28: 7) sa Samaelom.

58
 10

ROĐENJE ADAMOVO

(a) šestog dana, na Božju zapovijed, Zemlja porodi Adama. I

kao što žena ostaje nečistom trideset i tri dana po rođenju muškog
djeteta, tako se zbi i sa Zemljom kroz trideset i tri pokoljenja —
sve do vladavine kralja Salomona, prije čega se ne mogaše podići
Božji hram u Jeruzalemu.1 Počela vatre, vode, uzduha i tmine sje-
diniše se u Zemljinoj utrobi da stvore živa bića2; ali, premda se
sav Zemljin porod bijaše začeo prvog dana, trave i drveće pojaviše
se trećeg, morske životinje i ribe petog, a kopnena zvjerad, stvo-
rovi što gamižu i čovjek šestog dana.3
(fo) Bog ne zagrabi zemlju nasumce, nego odabra čisti prah da
čovjek uzmogne biti krunom stvaranja. 4 On učini upravo kao što
žena umijesi brašno s vodom i otkine malo tijesta kao žrtvu halla:
jer učini da para ovlaži zemlju a tada uze šaku zemlje da stvori
čovjeka, koji postade prva žrtva halla na svijetu. Budući sinom
Adame (»Zemlje«), čovjek se prozva »Adam« u znak svojeg pori-
jekla; ili se možda Zemlja nazva Adama u čast svoga sina. Ali neki
izvode njegovo ime iz adom (»crven«), spominjući da je stvoren
od crvene gline koja se nalazi kraj Hebrona u Damaskom polju
blizu spilje Makpele.5
(c) Ali nije vjerojatno da je Bog uzeo zemlju od Hebrona, jer
to nije tako sveto mjesto kao vrhunac gore Morije, samog pupka
Zemljinog, gdje se sada nalazi Svetište: tu naime sade blagoslov
na Abrahama jer bijaše spreman da žrtvuje Izaka. Stoga neki go-
vore da je Bog naložio arhanđelu Mihaelu: »Donesi mi prah ze-
maljski s mjesta na kojem je moje Svetište!« Taj prah on uze u
šaku i stvori Adama, povezavši tako sav rod ljudski prirodnim
vezama s planinom na kojoj će kasnije Abraham iskupiti grijehe
predaka.6
Neki vele da se Bog poslužio s dvije vrste praha zemaljskog da
stvori Adama: jednom s gore Morije, a drugom pomiješanom od
praha sa sve četiri strane svijeta i navlaženom vodom iz svake
rijeke i mora koliko ih ima na svijetu. I da je, da bi Adam bio
zdrav, uzeo muški prah i žensku zemlju. Da Adamovo ime sadrži
sastavne elemente od kojih je nastao: jer s tri hebrejska slova

59
tog imena počinju riječi efer (»prah«), dam (»krv«) i mara
(»žuč«). Ako, naime, tih sastojaka nema u jednakoj mjeri, čovjek
se razbolijeva i umire.7
(d) Bog se nije udostojao da sam pođe po Adamov prah i po-
slao je umjesto toga jednog anđela — Mihaela, na goru Moriju,
ili Gabriela na sve četiri strane svijeta. Ipak, kad se Zemlja uspro-
tivila anđelu, znajući da će na nju zbog Adama pasti kletva, Bog
je sam pružio ruku.8
Ima ih koji tvrde da je prah za Adamov trup donijet iz Babi-
lonije, za njegovu glavu iz zemlje izraelske, za zadnjicu iz babi-
lonske utvrde Agme, a za udove iz nekih drugih zemalja.9
Razne boje koje su na čovjeku podsjećaju na te različite vrste
praha: od crvenog je nastalo Adamovo meso i krv, od crnog
utroba, od bijelog kosti i tetive, od maslinastog koža.10
Posluživši se prahom zemaljskim sa sve četiri strane svijeta,
Bog je osigurao to da Zemlja primi natrag Adamove potomke u
kojoj god zemlji umrli. Inače, ako netko s Istoka otputuje na
Zapad, ili netko sa Zapada na Istok, i zatekne ga smrtni čas,
zemlja bi u tom kraju mogla uzviknuti: »Ovo nije moj prah i neću
ga primiti; vratite se, gospodine, svojem zavičaju!« Ali dok je
Adamovo tijelo sačinjeno od zemaljskih, duša mu je od nebeskih
počela; ima ih koji misle da i ta počela potječu sa Zemlje.11
(e) 0 vremenu dana kad je Bog stvorio Adamovu dušu vodile
su se mnoge raspre: da li je to bilo u zoru šestog dana (a tijelo
mu je nastalo nešto kasnije), ili petog dana prije nastajanja
morskih životinja; ili je ta dragocjena stvar stvorena prije i jednog
drugog djela Božjih ruku. Neki drže da je Adamovo nepomično
truplo nastalo ne samo prije njegove duše nego i prije samog
Svjetla. Oni kažu da je Bog, pripremivši se da nadahne truplo
svojim duhom, načas zastao i podsjetio se: »Ako dopustim čo-
vjeku da oživi i stane odmah na noge, moglo bi se kasnije tvrditi
da je i on imao udjela u mom d j e l u . . . On mora ostati kao truplo
dok sve ne svršim!« U smiraj šestoga dana upitaše ga stoga anđeli
poslužnici: »Gospodaru svemira, zašto ne stvori još čovjeka?« On
im odgovori: »Čovjek je već stvoren, i još mu samo nedostaje
život«. Tada Bog nadahnu truplo životom, Adam stade na noge
i posao stvaranja-svijeta se dovrši.12
(/) Bog je nadario Adama tako golemim tijelom da je, kad bi
legao, sezao s jednog kraja Zemlje na drugi; a kad bi stao na
noge, glava bi mu došla u jednu visinu s Nebeskim prijestolom.
Uz to bijaše toliko neopisivo lijep da, iako su najljepše žene bile
poput majmunice pored Abrahamove žene Sare, i premda bi Sara
bila poput majmunice uz Evu, i sama bi Eva bila kao majmunica
uz Adama čije pete — a kamoli lice — bijahu sjajnije od sunca!
60
Unatoč tome, premda je Adam stvoren na Božju priliku, i on
bijaše poput majmuna pored Boga.13
(g) Sve se živo približavalo Adamu sa strahopoštovanjem, po-
mišljajući da im je to Tvorac. Ali kad mu se bacilo pred noge,
on ih ukori govoreći: »Pođimo pred Božje lice s hvalom; štujmo
ga i priklonimo se pred njim, kleknuvši pred Gospodom, Tvorcem
našim...« Bogu to bje milo i posla anđele da se poklone Adamu
u Edenu. Oni se ponizno klanjahu, pekoše mu meso i nalijevahu
vino. Nenavidna Zmija jedina ne posluša, a Bog je nato otjera
od sebe.14
Neki vele da svi anđeli poslužnici omrznuše Adama, bojeći se
da ne postane suparnikom Božjim, i htjedoše ga opaliti ognjem;
ali Bog pokri Adama šakom i pomiri ih.15
Drugdje se kaže da se anđeli tako snebiše pred Adamovim go-
lemim tijelom i blistavim licem da ga nazvahu »Sveti« i utekoše
drhteći nazad na nebo. Oni upitaše Boga: »Može li biti da su dvije
sile božanske: jedna ovdje, a druga na Zemlji?« Da ih uspokoji,
Bog položi ruku na Adama i snizi mu stas na tisuću lakata. Ka-
snije, kad Adam iz neposluha okuša od Drveta spoznan ja, Bog ga
još više snizi, tako da mu stas bijaše svega sto lakata.16
(h) Rečeno je da Bog ne učini da se Adam čitav smanji nego
poskida bezbroj trunaka s njegova mesa. Adam se pojada: »Zašto
me smanjuješ?« Bog odvrati: »Uzimam ti samo zato da bih ti
opet dao. Pokupi ovu trunad, raspi ih na sve strane svijeta: kamo
god ih baciš ona će se vratiti u prah zemaljski, tako da sjeme
tvoje napuni svu Zemlju.«17
(i) Dok Adam ležaše poput trupla, opružen nepomično s kraja
na kraj svijeta, ipak je mogao promatrati stvaranje svijeta. Bog
mu također pokaza pravednike koji će se izroditi od njega — ne
kao priviđenje, nego stvorene unaprijed njemu za pouku. Ti pra-
vednici bijahu kao mravi pred golemim Adamovim tijelom, i raz-
miljevši se po njemu neki mu se uhvatiše za vlasi, drugi za oči,
uši, usta i nosnice.18

1. Agudat Agadot 77.

2. Gen. Rab. 100; Mid. Agada Gen. 4; usp. Aptowitzer, HUCA VI. 212;
Žohar, Gen. 92; Filon, De mundi opif. 13.
3. Postanak 1: 9—13 i 20—27.
4. Postanak 2: 6—7; Filon, De mundi opif. 47; Jer. šabbat 5b sred;
usp. Tanhuma Buber Gen. 23; Tanh. Noa 1, Vajiqra 53, Metzora 9;
Gen. Rab. 126, 160; Jalqut Makhiri 20: 25; Metzora 69; Baraita di
Mass. Nidda i Tosefta Atiqta; Abot diR. Nathan 117; Otzar Midra-
šim 10.
5. Gen. Rab. 156; Num. Rab. 19: 63; Mid. Tehillim 74; Pesiqta Rabb.
61b; Pesiqta diR. Kahana 34a, 36b; Mid. Qoheleth 7: 27; Mid. Abkir,
izd. Marmorstein, 131; Sefer Juhasin 232; Otzar Midrašim 317; usp.
Abot diR. Nathan 119; Josip Flavije, Starine gl. I, 1.2; Siegfried,
61
 Philo von Alex. 391; Teodoret, Quaest. 60 in Gen; Dillmann, Gen. 53;
G. Rosen, ZDMG, 1858: 500; Griinbaum, ZDMG, 1877: 299.
6. Gen. Rab. 132; Jer. Nazir 56b gore; Mid. Hagadol, Gen. 73; Num.
Rab. 4: 8; Mid. Tehillim 92; Seder Elijahu Žuta, 173; PRE, gl. 11 i
20; Apoc. Mos. izd. Tischendorf, 21; Mid. Konen, 27.
7. Targum Jer. ad Gen II 7; Gen. Rab. 130—31; usp. Mid. Abkir, 131;
Filon, De mundi opif. 51; De decalogo 8; De somn. 1: 3; Num. Rab.
14: 12; Mid. Hagadol Gen. 73, 101; B. Sota 5a; usp. PRE, gl. 12;
Otzar Midrašim 164.
8. Mid. Konen, 27; Jerahme'el 15; Ginzberg, U. I. 54; V. 71, 72.
9. B. Sanh. 38a—b.
10. Targum Jer. ad Gen. 2: 7; PRE, gl. 11. .
11. PRE, gl. 11; Raši ad Gen.; Tanhuma Pequde 3; Tanhuma Buber
Lev. 33; Gen. Rab. 54, 128; Mid. Tehillim 529.
12. Gen. Rab. 54—56, 199, 230f; Mid. Tehillim 529; Lev. Rab. 14.1; Tan-
huma Buber Lev. 32; Jalqut, 34; Liqqutim 2; usp. Ginzberg, LJ, V.
64; Patai, Adam I, 187.
13. B. Baba Bathra 58a; Lev. Rab. 20.2.
14. PRE, gl. 11; usp. Žohar Gen. 442; Lev. 214; Efr. Sir. Gen. glavni dio
1; Schatzhohle 4; Hagoren, 40; Vita Adae, 12; B. Sanh. 59b; Abot
diR. Nathan 5; Berešit Rabbati 24; Eldad Hadani, 77f.
15. Abot diR. Nathan 23.
16. Otzar Midrašim 70f, 428b; BHM gl. III, 59; Eldad Hadani 66; Ha-
goren, 40; Sefer Hassidim, 200; B. Hagiga 12a; Gen. Rab. 102, 178;
PRE, gl. 11; usp. Lev. Rab. 14.1; 182; Pesiqta Rabbati 115b; Tan-
huma Buber Lev. 37 itd.
17. Sefer Hassidim, 290.
18. Ex. Rab. 40.3.
*

1. Nije sigurno da su riječ muškog roda adam (»čovjek«) i

riječ ženskog roda adama (»zemlja«) etimološki srodne. Ta se
srodnost međutim podrazumijeva u Postanku, gl. 2, a prihvaćaju
je komentatori midraša i Talmuda. Sigurnija veza, na što prvi uka-
zuje Kvintilijan, postoji između latinskih riječi homo (»čovjek«) i
humus (»zemlja«): suvremeni lingvisti izvode porijeklo obje ri-
ječi iz drevnog indoevropskog korijena koji je u grčkom dao
hthon (»zemlja«), hamai (»na zemlji«) i epihthonios (»ljudski«).
2. Mit o stvaranju čovjeka iz zemlje, ilovače ili prašine vrlo je
proširen. U Egiptu je bog Khnum ili bog Ptah stvorio čovjeka na
lončarskom kolu; u Babiloniji su ga iz ilovače izmijesili božica
Aruru ili bog Ea. Prema jednom grčkom mitu iz Fokije, Prometej
se poslužio jednom vrsti crvene gline u Panopeju; ostatak te
gline stoljećima je ispuštao miris ljudskog mesa.
3. Halla je bio svećenikov dio »od prvina svojih naćava« (Bro-
jevi 15: 17—21); ali rabini su odredili da tijesto potpadne pod
Zakon samo ako ga bude za jedan omer, a svećenikov dio da iznosi
jednu dvanaestinu od svega, odnosno jednu dvadeset i četvrtinu
ako je tijesto umiješeno u pekarnici a ne u kući (M. Edujot gl. I,
2; M. Halla II. 17).
62
 4. Stari Zidovi smatrali su boju koju mi nazivamo maslinasto-
-zelenom idealnom za kožu lica. Za Esteru se kaže, kad se hvali
njena ljepota, da joj »koža bijaše zelenkasta poput mirtine kože«.
(B. Megilla, 13a).
5. Kršćani i muslimani koji nisu znali hebrejski mučili su se
nagađanjima o Adamovu porijeklu. Prema staroslavenskom apo-
krifu o Henoku [Enohu] na osnovi grčkog izvornika, »Adamovo
je ime nastalo od početnih slova četiri glavna vjetra: Anatola,
Disa, Arkta i Mesembrije«, jer je njegovo tijelo načinjeno od ze-
maljskog praha sakupljenog sa sve četiri strane svijeta. Prema
sirijskoj Spilji s blagom, Božji anđeli opaziše njegovu rastvorenu
desnu ruku gdje se pružila preko čitavog svijeta i promatrahu
kako ona skuplja prah zemaljski trunak po trunak sa cijele Ze-
mlje, i po kap od svake vode na svijetu, po ćuh vjetra iz svega
uzduha i zeru topline od svakog ognja, sabire sva ta slaba počela
u dlan stvorivši tako Adama. Muslimani kažu da anđeli Gabriel,
Mihael, Izrafil i Azrail donesoše prah zemaljski sa sve četiri
strane svijeta, i Alah načini od njega Adamovo tijelo. Ali za Ada-
movu glavu i srce Alah odabra prah s mjesta u Meki na kojem
se kasnije podigla sveta Ka'aba. Meka je za muslimane pupak
zemlje; kao što je za Židove bila gora Morija, a Delfi za Grke.
6. Jedna arapska predaja židovskog porijekla prihvaća to da se
Zemlja pobunila protiv stvaranja Adama. Kad je Bog uputio naj-
prije Gabriela a zatim Mihaela da donesu prah zemaljski koji
mu je trebao, Zemlja se oba puta usprotivi: »U ime Alahovo, ja
ti se protivim!« Bog nato posla Anđela smrti, koji se zarekao da
se neće vratiti dok ne izvrši Božju volju. Zemlja mu, u strahu od
njegove moći, dopusti da sakupi bijeli, crni i bakrenasto-crveni
zemaljski prah — otuda raznobojnost ljudskih rasa.
7. Da je Bog stvorio Adama savršenim, premda sklonim zastra-
njivanju zbog pogrešne upotrebe slobodne volje, glavna je poduka
tih mitova i glosa. Time se čovjek lišava jedne isprike za grijeh
i opravdava se Božje naređenje Abrahamu: »Ja sam Bog Svemo-
gući, koračaj preda mnom i budi savršen!« Ipak je porijeklo zla
i dalje mučilo mudre ljude. Oni su izmislili mit o tome kako je
Evu zaveo Samael, od kojeg je zanijela ubojicu Kajina (vidi 14.
a), iako se u Postanku izričito spominje Adam kao otac i Kajinov
i Abelov.
S. Adamov prijekor anđelima preuzet je iz Psalma 95.

63
 10

ADAMOVE DRUŽICE

(a) Odlučivši da dade Adamu družicu, kako ne bi ostao sam u

svojem rodu, Bog učini da Adama obuzme dubok san, izvadi mu
jedno rebro, stvori od njega ženu i zatvori ranu. Adam se probudi
i reče: »Ovo biće neka se zove '2ena\ a pošto je izvađena iz mu-
škarca, muško i žensko neka budu jedno«. Ime koje joj je na-
djenuo bilo je Eva, »mati svega živoga«.1
(b) Neki kažu da je Bog stvorio muškarca i ženu prema svom
obličju šestog dana, davši im da upravljaju svijetom,2 ali da Eva
tada još nije postojala. Bog tada reče Adamu da nadjene ime
svakoj životinji, ptici i drugim živim stvorovima. Kad su prolazili
pred njim u parovima, mužjaci sa ženkama, Adam — koji već
tada bijaše poput dvadesetogodišnjaka — osjeti zavist zbog nji-
hovih ljubavi, i premda pokuša obležati svaku ženku redom, ne
osjeti nikakva zadovoljstva u tome. Stoga uzviknu: »Svako stvo-
renje osim mene ima svoga para!« i obrati se Bogu molitvama da
ispravi tu nepravdu.3
(c) Bog tada načini Lilit, prvu ženu, jednako kao što je načinio
Adama, jedino što se posluži prljavštinom i nanosom umjesto
čistog zemaljskog praha. Od Adamove veze s tim ženskim zlodu-
hom, i jednom drugom sličnom njoj koja se zvaše Naama, sestrom
Tubala Kaj ina, izrodiše se Asmodej i bezbrojni drugi zlodusi koji
još napastuju ljudski rod. Poslije mnogo pokoljenja, Lilit i Naama
pojaviše se pred Salomonovim sudom, u liku bludnica jeruza-
lemskih.4
(d) Adam i Lilit nisu nikada uspjeli živjeti u miru; jer kad bi
on poželio da legne s njom, ona bi se uvrijedila zato što je tražio
od nje da legne. »Zašto moram leći pod tebe?« pitala bi. »I ja
sam stvorena od praha zemaljskog, i zato sam ti ravna.« Kako
Adam pokušavaše prisiliti je na poslušnost silom, Lilit u bijesu
izusti čarobno ime Božje te uzlet je uvis i napusti ga.
Adam se požali Bogu: »Ostavi me moja družica«. Bog odmah
uputi anđele Senoja, Sansenoja i Semangelofa da vrate Lilit. Na-
đoše je pored Crvenog mora, predjela puna razvratnih zloduhova,
s kojima izrađaše lilim, i to više od stotine svakog dana. »Smjesta
se vrati Adamu«, rekoše anđeli, »ili ćemo te utopiti!« Lilit zapita:
64
 »Kako da se vratim Adamu i da živim kao poštena kućanica nakon
što živijah kraj Crvenog mora?« — »Ako odbij eš, čeka te smrt!«
odvratiše oni. »Kako mogu umrijeti«, ponovo zapita Lilit, »kad mi
je Bog naredio da se brinem za svu novorođenu djecu: za dje-
čake do osmog dana života, dana obrezivanja; za djevojčice do
dvadesetog dana. Usprkos tome, ako ikada vidim vaša tri imena
ili lika u amajliji nad novorođenčetom, obećavam da ću ga po-
štedjeti«. Oni pristadoše na to; ali Bog kazni Lilit učinivši da
stotina njene zlodušne djece umre svakog dana;5 a ako ne mogaše
usmrtiti čovječje dijete zbog anđeoske amajlije, iz prkosa bi se
obarala na vlastitu.6
(e) Neki govore da je Lilit vladala kao kraljica u Zmargadu, ili
opet u Sabi; i da ona bijaše ženski zloduh koji je usmrtio Jobove
sinove.7 Ona je ipak izbjegla prokletstvu smrti koje stiže Adama,
jer se bijahu rastavili davno prije istočnog grijeha. Lilit i Naama
ne samo što dave sitnu djecu nego zavode i usnule muškarce, od
kojih svatko tko spava sam može postati njihovom žrtvom.8
(/) Neobeshrabren svojim neuspjehom u stvaranju prikladne
družice Adamu, Bog pokuša iznova, dopustivši mu da promatra
dok je on oblikovao žensko tijelo: služeći se kostima, tkivom, mi-
šićima, krvlju i izlučinama žlijezda, prekrivši zatim sve to kožom
i razmjestivši po tijelu kosu i dlake. Taj se prizor tako ogadi
Adamu da je čak i onda kad je ta žena, Prva Eva, stajala pred
njim u svojoj punoj ljepoti, osjećao nesavladivu odvratnost. Bog
shvati da opet nije uspio i ukloni Prvu Evu. Nitko ne zna sa
sigurnošću kamo je otišla.9
(g) Bog pokuša i treći put, i postupi opreznije. Izvadivši Adamu
jedno rebro dok je on spavao, načini od njega ženu, zatim joj
isplete kosu i ukrasi je poput nevjeste s dvadeset i četiri dra-
gulja, i tek tada probudi Adama. Adam bje očaran.10
(h) Neki kažu da Bog nije stvorio Evu od Adamova rebra već
od repa sa žalcem na kraju koji je Adam prije imao. Bog je
odrezao taj rep, a batrljak — sada beskorisnu trtičnu kost — još
uvijek nose Adamovi potomci.11
(i) Drugi govore da je Bog isprva namjeravao stvoriti dva ljud-
ska bića, muško i žensko; ali umjesto toga zamisli svega jedno,
s muškim licem okrenutim naprijed i ženskim koje gledaše na-
zad. On se opet predomisli, skinu Adamovo lice okrenuto nazad i
načini za nj žensko tijelo.12
(/) Ima ih opet koji misle da je Adam isprva stvoren kao dvo-
spolac, od muškog i ženskog tijela sastavljenih leđima. Kako je
zbog takvog sastava bilo otežano kretanje a razgovor nespretan,
Bog raskoli dvospolca i dade svakoj poli novi stražnji dio. Ta
zasebna bića postavi u Eden zabranivši im da vrše obljubu.13
5 Hebrejski mitovi 65
 1. Postanak 2: 18—25; 3: 20.
2. Postanak 1: 26—28.
3. Gen. Rab. 17.4; B. Jebamot 63a.
4. Jalqut Reubeni ad Gen. 2: 21; 4: 8.
5. Alfa Beta diBen Sira, 47; Gaster, MGWJ, 29 (1880), 553 i dalje.
6. Num. Rab. 16.25.
7. Targum ad Job 1: 15.
8. B. Šabbat 151b; Ginzberg, LJ, V. 147—148.
9. Gen. Rab. 158, 163—164; Mid. Abkir 133, 135; Abot diR. Nathan 24;
B. Sanhedrin 39a.
10. Postanak 2: 21—22; Gen. Rab. 161.
11. Gen. Rab. 134; B. Erubin 18a.
12. B. Erubin 18a.
13. Gen. Rab. 55; Lev. Rab. 14.1; Abot diR. Nathan 1.8; B. Berakhot 61a;
B. Erubin 18a; Tanhuma Tazri'a 1; Jalqut Gen. 20; Tanh. Buber 3:
33; Mid. Tehillim 139, 529.
*

1. Predaja o tome da je čovjek najprije spolno općio sa životi-

njama, a ne sa ženama, potječe možda iz široke prakse spolnog
zadovoljavanja sa životinjama među pastirima na Srednjem isto-
ku, koju i sada prihvaćaju tamošnji običaji, premda se tri puta
spominje u Petoknjižju kao djelo koje se kažnjava smrću. U
akadskom Epu o Gilgamešu kaže se za Enkidua da je živio s ga-
zelama i gurao se s drugim divljim životinjama na pojilu, dok
ga nije uljudila svećenica boginje Aruru. Provevši šest dana i
sedam noći u njenom zagrljaju, poželio je da se vrati divljim
životinjama, ali one, na njegovo iznenađenje, bježahu od njega.
Enkidu tada spozna da je stekao znanje, a svećenica mu kaza:
»Mudar si, Enkidu, poput boga!«
2. Babilonci su smatrali da je prvi čovjek bio dvospolac. Tako
Ep o Gilgamešu pridaje Enkiduu dvospolačke osobine: »kosa mu
na glavi poput žene, s uvojcima što se viju kao u Nisabe, božice
žita«. Starožidovska predaja očito ima korijenje u grčkim izvo-
rima, jer su oba izraza kojima se služi jedan tanaitski midraš da
opiše dvospolnog Adama grčki: androgynos, »čovjek-žena«, i dipro-
sopon, »s dva lica«. Filon iz Aleksandrije, helenistički filozof i
komentator Biblije, Isusov suvremenik, vjerovao je da je čovjek
isprva bio dvospolac; a isto su držali i gnostici.* To je vjerovanje
očito preuzeto od Platona. Ali mit o dva tijela sastavljena leđima
mogao bi se lako zasnivati na slučajevima sijamskih blizanaca,
koji su ponekad spojeni tako nezgodno. Adam s dva lica je, reklo
bi se, plod mašte potaknute likovima na kovanom novcu ili kipo-
vima Jana, rimskog boga Nove godine.
* Gnostici, pripadnici vjerske sekte koja je težila za tim da izvrši sintezu kršćanstva
sa židovskim naučavanjem i poganskom filozofijom.

66
 3. Razmimoilaženje između mitova o stvaranju svijeta u glava-
ma 1 i 2 Postanka, koje dopušta pretpostavku da je Lilit bila
prva Adamova družica, posljedica je nemarnog spajanja rane ju-
dejske i kasne svećeničke predaje. U starijoj verziji uključena je
epizoda o rebru. Lilit tipizira kanaanske žene koje su poštovale
Anat, a kojima je bio dopušten slobodan spolni život prije braka.
U mnogo su navrata proroci optuživali Izraelce da slijede kana-
anske običaje; isprva, čini se, uz odobrenje svećenika — jer se
njihov običaj da se Bogu posveti tako zarađen novac izričito za-
branjuje u Ponovljenom zakonu 23: 18. Lilitin bijeg na Crveno
more podsjeća na drevno hebrejsko gledanje da voda privlači
zloduhe. »Rastrzani i buntovni zlodusi« nalazili su utočište i u
Egiptu. Tako je Asmodej, koji je zadavio Sarinih šest muževa,
pobjegao »u Gornji Egipat« (Tob. 8: 3), kad je Tobija spalio na
žeravici srce i jetru ribe prije njihove prve bračne noći.
4. Lilitina nagodba s anđelima ima svoj ritualni par u obredu
za odvraćanje nesreće koji se nekada vršio u mnogim židovskim
zajednicama. Da bi se od Lilit zaštitila novorođenčad — a naročito
muška, dok se trajno ne osiguraju obrezivanjem — povukao bi
se krug natronom ili drvenim ugljenom na zidu prostorije u kojoj
je ležala rodilja, a unutar kruga ispisale bi se riječi: »Adam i Eva.
Van, Lilit!« Osim toga, na vrata bi se napisala imena Senoj, San-
senoj i Semangelof (čije je značenje neizvjesno). Ako bi se Lilit
ipak uspjela privući djetetu i pomilovati ga, ono bi se nasmijalo
u snu. Da se otkloni opasnost, vjerovalo se da je pametno udariti
djetetove usne prstom — nakon čega bi Lilit nestala.
5. »Lilit« se obično izvodi iz babilonsko-asirske riječi lilit u,
ženski zloduh ili duh vjetra — jedno od trojnog božanstva koje
se spominje u babilonskim čarolijama. Ali ona se pojavljuje ra-
nije kao »Lillake« na jednoj sumerskoj pločici iz Ura, iz godine
2000 pr. n. e., na kojoj se nalazi priča o Gilgamešu i vrbi. Tu je
ona ženski zloduh koji prebiva u deblu vrbe koju njeguje božica
Inanna (Anat) na obalama Eufrata. Hebrejska pučka etimologija
izvela je, izgleda, »Lilit« od lajil, »noć«; pa se stoga ona često
pojavljuje u liku rutava noćnog čudovišta, kao i u arapskom fol-
kloru. Salomon je sumnjao na kraljicu od Sabe da je Lilit, zato
što je imala dlakave noge. Njegova presuda nad dvije bludnice
zabilježena je u 1 Kralj. 3: 16 i dalje. Prema Iza. 34: 14—15, Lilit
prebiva u samotnim razvalinama u Edomskoj pustinji, gdje su
joj jedina pratnja satiri (se'ir), reemovi, pelikani, sove, čagljevi,
nojevi, zmije i jastrebi.
6. Lilitina se djeca zovu lilim. U Targum Jerušalemi svećenički
blagoslov iz Brojeva 6: 26 postaje: »Blagoslovio te Gospod u svim
tvojim djelima, i sačuvao te od Lilim!« Hijeronim, komentator iz
5* 67
četvrtog stoljeća n. e., poistovetio je Lilit s grčkom Lamijom,
libijskom kraljicom koju je napustio Zeus, a kojoj je Zeusova
žena Hera otela djecu. Ona se osvetila tako da je otimala djecu
drugim ženama.
7. Lamiae, koje su zavodile usnule muškarce, sisale im krv i jele
im meso, kao što su činile Lilit i njoj srodni ženski zlodusi, bile
su poznate i pod nazivom Empusae, »silovatelj ice«, ili Mormo-
lyceia, »stravični vukovi«; a opisivali su ih kao »Hekatinu djecu«.
Jedan helenistički reljef pokazuje golu Lami ju kako kleči raši-
renih nogu nad putnikom koji je zaspao nauznak. Za civilizacije
u kojima se prema ženama odnose kao prema pokretnoj imovini
značajno je da žene moraju leći za vrijeme obljube, što je Lilit
odbila. Grčkim vješticama koje su poštovale Hekatu bio je omi-
ljen položaj gornjeg partnera, kao što nas obavještava Apulej; a
to pokazuju i rani sumerski likovni prikazi spolnog čina, premda
to ne susrećemo u hetitskoj umjetnosti. Malinowski piše da me-
lanezijske djevojke ismijavaju »misionarski položaj«, kako to one
zovu, a koji zahtijeva da leže pasivno na leđima.
8. Za Naama, »prijatna«, tumači se da znači da su »zlodusi pje-
vali prijatne pjesme idolima«. Zmargad podsjeća na smaragdos,
poludragi akvamarin, pa može zato biti njena podmorska na-
stamba. U Homerskim epigramima susrećemo zloduha po imenu
Smaraga.
9. Stvaranje Eve od Adamova rebra — mit koji utvrđuje muško
prvenstvo i prikriva Evinu božansku prirodu — nema paralele
u sredozemnim ili ranim srednjoistočnim mitovima. Ta epizoda
ima možda ikonotropsko porijeklo od drevnog reljefa ili slike na
kojem je prikazana gola boginja Anat gdje lebdi u zraku i pro-
matra svog ljubavnika Mota kako ubija blizanca Alijana; Mot
(kojeg je tvorac mita pobrkao s Jahveom) zabija krivi bodež
Alijanu pod peto rebro, a ne vadi mu šesto. Tu poznatu epizodu
nadalje objašnjava skrivena igra riječi oko tsela, što u hebrej-
skom znači »rebro«: Eva, iako je bila predviđena za Adamovu
družicu i pomoćnicu, pokazala se kao tsela, »spoticaj« ili »ne-
sreća«. Stvaranje Eve od Adamova repa još je negativniji mit;
a možda ga je potaklo rađanje djece sa zakržljalim repićem
umjesto trtične kosti — što nije tako rijetka pojava.
10. Međutim mitovi o Lilitinom bijegu na Istok i o kasnijoj
Adamovoj ženidbi s Evom možda su spomen na zbivanja iz drev-
nih povijesnih razdoblja: nomadski stočari, kojima je dozvoljeno
da uđu u Lilitino kanaansko kraljevstvo kao gosti (vidi 16. 1),
prigrabljuju iznenada vlast, i kad nakon toga kraljevski dvor
bježi, osvajaju drugo kraljevstvo pod vrhovnom vlašću hetitske
božice Hebe.

68
 Značenje imena »Eva« sporno je. U Postanku 3: 20 tumači se
Havva kao »majka svima živima«; ali to može lako biti hebreizi-
rani oblik božanskog imena Heba, Hebat, Khebat ili Khiba. Ta bo-
žica, žena hetitskog boga oluje, prikazana je na kipu isklesanom
iz stijene u Hattusasu kako jaše na lavu — što je izjednačuje s
Anat — a u huritskim tekstovima pojavljuje se kao jedan od
oblika Ištar. Poštovali su je i u Jeruzalemu (vidi 27. 6). Grčko
joj je ime bilo Heba, Heraklova supruga-boginja.
 22

RAJ

(a) Stvorivši čovjeka od praha zemaljskog, Bog nasadi rajski

vrt istočno od Edena i napuni ga drvećem na kojem su poput
plodova rasli blještavi dragulji, a među njima bijaše i Stablo
spoznaje dobra i zla. Rijeka koja protjecaše kroz Eden podijeli
se kasnije na četiri toka. Pišon navodnjava zemlju havilsku u
kojoj ima zlata, mrkocrvenih granata i oniksa; Gihon zalijeva
Kuš; Tigris teče dalje od Asirije; a Eufrat je četvrti. Tu smjesti
Bog Adama i dopusti mu da prisustvuje Božjem skupu.1
(b) Nakon Adamova izgona Bog postavi kerubine, koje nazi-
vahu i »oganj kovitlavih* mačeva«, da straže nad Edenom.2
(c) Neizvjesno je gdje taj zemaljski raj leži: da li u pustinji, 3
ili na Gori Božjoj;4 i da li na zapad ili sjever, a ne na istok, od
zemlje izraelske. Neki judejski kralj odluči jednom da ga otkrije.
Uspevši se navrh gore Lebije, začu odatle zvuk zakovitlanih ma-
čeva s one strane jedne rijeke. On spusti svoje dvorjane u riječnu
dolinu i kaza im: »Pođite za zvukom!« Ali ni jedan se od njih ne
vrati.5
(d) Eden ima sedmorostruka vrata,6 a prva se od njih otvaraju
iz spilje Makpele kraj Hebrona. Adam ih je otkrio pokapajući
Evu u toj spilji. Dok je kopao, božanski miris zagolica mu nosnice.
On stade kopati još dublje u nadi da će ponovo naći svoje izgu-
bljeno obitavalište, ali nečiji zaglušan glas zagrmje: »Stani!«7
Adam leži pokopan u istoj spilji; njegov duh i sada čuva vrata
u Eden,8 kroz koja prosijava nebesko svjetlo.9 Miris iz Edena je
nekada toliko prožimao susjedno polje da ga je Izak odabrao za
mjesto molitve.10 Taj se miris također zadržao dvadesetak poko-
ljenja na kožnoj odjeći koju je Bog dao Adamu, a koja je silazila
s oca na najstarijeg sina.
Drugi tvrde da se prva od sedam vrata u Eden otvaraju na
gori Sionu.11
(e) Prvi čovjek poslije Adama koji je živ ušao u raj bio je
Henok. Vidio je Stablo života, u čijem hladu Bog često počiva.
Njegova ljepota, od zlata i grimiza, nadmašuje sve što je stvo-
* U tekstu Biblije »Stvarnosti« dosljedno se prevodi sa svjetlucavi.

70
reno; krošnja mu natkriljuje čitav vrt; a četiri rijeke — od mli-
jeka, meda, vina i ulja — izviru mu iz korijenja. Zbor od tri
stotine anđela čuva i uređuje taj vrt — za koji, međutim, neki
kažu da se ne nalazi na Zemlji već na Trećem nebu. Izak, slije-
deći čovjek koji je ušao u nj, proveo je tamo četiri godine u
nauku; a kasnije je i njegovu sinu Jakovu dopušteno da uđe u
raj. Ali ta dvojica nisu ostavila zapise o tome što su vidjeli.12
(/) Mojsija je u Eden doveo šamšiel, anđeo čuvar Edena, po*
kazavši mu, između ostalih čudesa, sedamdeset prijestola za pra-
vednike urešenih dragim kamenjem, na nogama od najčišćeg zlata,
blještavih od safira i dijamanata. Na najvećem i najskupljem od
njih sjedio je Otac Abraham.13
(g) Nijedan smrtnik poslije Mojsija nije nađen dostojnim raja
osim Rabbi Jehošue ben Levija, učitelja izuzetne pobožnosti,14 koji
je ušao u raj zahvaljujući slijedećem lukavstvu. Kad je doživio
visoku starost, Bog naredi anđelu smrti da mu ispuni samrtnu
želju. Jehošua nato zamoli da mu bude dopušteno da vidi mjesto
koje mu je dodijeljeno u raju, ali prije nego se zaputiše, jedan
uz drugoga, zatraži od anđela njegov mač — »da me ti ne bi,
kojim nesretnim slučajem, preplašio nasmrt«. Anđeo mu dade
mač i kad stigoše do raja on posjedne Jehošuu na rajski zid tako
da ga je objahao nogama, rekavši mu: »Pogledaj dolje! Tamo je
mjesto koje ti je određeno.«
Jehošua tada skoči sa zida i premda je anđeo dohvatio njegov
ogrtač, nastojeći da ga povuče natrag, zavjetova se da će tu
ostati. Kad se anđeli iz Božje pratnje potužiše Njemu: »Taj je
čovjek nasilno ušao u raj«, On odgovori: »Pođite i raspitajte se
je li Jehošua prekršio ijedan zavjet na Zemlji; ako nije, neka
onda ostane vjeran i ovome«. Oni pođoše, raspitaše se i izvijestiše:
»Održao je svaki zavjet«. — »Neka onda ostane«, presudi Bog.
Anđeo smrti, vidjevši da je nadmudren, zatraži mač koji mu je
ukraden. Ali Jehošua mu ga ne htjede dati, znajući dobro da
anđeo ne može ući u raj. Tada božanski glas uzviknu: »Vrati
mač, jer mu je potreban!« Jehošua odgovori: »Gospodine, učinit
ću to ako se zakune da ga neće nikada povući kad Ti uzmeš ne-
čiju dušu. Dosad je ubijao žrtve svoje poput zvjeradi, čak i djecu
u majčinu krilu«. Anđeo se odreče tih surovih postupaka, a Je-
hošua mu vrati mač.
Nato Ilija zapovjedi pravednicima: »Mjesta! Mjesta!« i Jehošua,
zašavši dublje u raj, ugleda Boga gdje sjedi među trinaest četa
pravednika. Bog zapita: »Jehošua ben Levi, vidje li ikada dugu?«
On odvrati: »Gospodaru svemira, kome je u mojim godinama
uskraćeno da vidi tako nešto?« Bog se nasmiješi i upita: »Nisi li
ti Jehošua ben Levi?« Jer dok živi ijedan odista bogobojazan
čovjek na svijetu, duga ne treba više podsjećati Boga na obećanje

71
koje je dao u Noino vrijeme, da više nikada neće poplaviti cijeli
svijet za kaznu zbog njegove pokvarenosti. Bog je znao da je
Jehošua, koji nije vidio ni jednu dugu za cijelog života, izbjegao
to pitanje da se ukloni grijehu samosvijesti.
Tada anđeo smrti iznese žalbu mudracu Gamalielu protiv Je-
hošue. Gamaliel reče: »Jehošua je dobro postupio! Sada se vrati
i reci mu da obiđe Eden i njegove riznice i izvijesti me. Osobito
hoću da znam ima li nežidova u raju a djece Izraelove u paklu.«
Anđeo smrti prenje tu poruku, a Jehošua ovako izvijesti Ga-
maliela: »Raj ima sedmorostruka vrata. U Prvoj kući nasuprot
ulazu nalaze se obraćenici koji sami, svojom slobodnom voljom,
dođoše Bogu. Zidovi su joj od kristala, grede od cedrovine, a
njome upravlja pravični prorok Obadi ja.
»Druga je kuća slične građe i u njoj su Izraelci pokajnici.
Njome upravlja Manasse ben Hizkijahu.
»Treća je kuća od srebra i zlata. Tu raste Stablo života u čijem
hladu sjede Abraham, Izak i Jakov, rodozačetnici dvanaest ple-
mena, svi Izraelci koji izađoše iz Egipta i čitavo pokoljenje iz
vremena lutanja Izraelaca po pustinji. Tu su i kralj David, sin
mu Salomon, kao i svi judejski kraljevi — osim Manašea, koji
leži u paklu. Moj sije i Aron straže nad tom kućom u kojoj ima
lijepih srebrnih posuda, skupocjenih ulja, počivaljki, stolaca, bal-
dahina i svijećnjaka od zlata, bisera i dragog kamenja.
Kad ga upitah: 'Za koga se čuva sve to?', kralj David odgovori:
'Za pravednike u Izraelu koji žive u svijetu iz kojeg ti dođe'. A
kad ponovo upitah: 'Ima li tu koga od Ezavovih potomaka?', on
odvrati: 'Ne, jer ako netko od njih učini dobro djelo, Bog ga
nagradi još za života, ali konačno je njegovo nasljeđe pakao; dok
među sinovima Izraelovim svatko snosi kaznu za života, ali kasnije
dobiva mjesto u raju — ukoliko ne učini da Izrael sagriješi, kako
bje s kraljom Manašeom.'
»četvrta je kuća sagrađena od zlata, grede su joj od maslino-
vine, a nastamba je pravednika čiji životi bijahu gorki poput ne-
zrele masline.
»Peta kuća, kroz koju protiče Gihon, izgrađena je od srebra,
kristala, čistog zlata i stakla. Grede su joj od zlata i srebra, a
mirisima libanonskim prožeta je svaka dvorana. Tu vidjeh sre-
brne i zlatne počivaljke, mirisne mirodije, s crvenim i purpurnim
tkaninama koje je satkala Eva; i skrletnu pređu i kostrijet što
je upredoše anđeli; a tu stanuje i Davidov sin Mesija, i Ilija. Kad
me Mesija upita: 'Kako provode vrijeme sinovi Izraelovi u svijetu
iz kojeg ti dođe?', odgovorih: 'Spremajući se svakog sata za Tvoj
dolazak'. Nato on zaplaka.
»U šestoj su kući oni što umriješe vršeći dužnost prema Bogu.
»U Sedmoj su kući oni što umriješe od žalosti zbog grijehova
izraelskih«.15

72
 (h) Ima ih koji kažu da žitelji raja dube na glavi i hodaju na
rukama; kao što čine svi mrtvi. Ako čarobnjak dozove duh umr-
loga bajanjem, on se uvijek prikaže naopako; ukoliko nije dozvan
po kraljevskom naređenju — kao što vještica iz En-Dora dozva
Samuela na šaulovu zapovijed — kada stoji na nogama da bi
pokazao poštovanje prema kraljevskoj ličnosti.16
(i) Kad je Adam bio izagnan iz Edena, Bog mu je dozvolio da
ponese neke mirodije, to jest šafran, nard, mirisno lišće i cimet;
također nešto rajskog sjemenja i sadnica voćaka za vlastitu
upotrebu.17
Moj sije je izgradio šator zavjetni drvom koji je Adam iznio iz
raja.18

1. Postanak 2: 8—14; Ezek. 28: 13.

2. Filon, De mundi opif. 60.
3. Iza. 51: 3; Joel 2: 3.
4. Ezek. 28: 16.
5. šet b. Jefet, Hem'at ha-Hemda 14a.
6. BHM, 2: 52; Jalqut, Gen. 20; Žohar Hadaš, str. 41.
7. Žohar Hadaš, Midraš Ruth, str. 158 (početne riječi: »veamar R.
Rahumaj«).
8. Žohar Hadaš, str. 41.
9. Žohar, Postanje 250b.
10. Žohar, Izlazak 39b.
11. Gen. Rab. 744; PRE, gl. 20.
12. Perek šira; Midraš šir 42a; Seder Gan Eden 132—133, 194; usp.
staroslavenski Enoh (2 Enoh), gl. 8; Apok. Mosis, gl. 37; Jalqut
Šir 982.
13. Wertheimer, Bate Midrašot 1: 284—285.
14. B. Ketubot 77b.
15. BHM, 2: 28—30, 48—50.
16. Postanak 24: 65; Tanhuma Buber Lev. 82; Lev. Rab. 26.7; i srednje-
vjekovni izvori koje navodi Ginzberg u LJ, V. 263.
17. Apok. Mosis, gl. 29; Adamschriften 16; Mid. Tehillim 445, op. 66.
18. Jošua b. Šu'aib, Derašot al haTora, Carigrad, 1523, završetak Te-
rume; odnosi se na Izlazak 26: 15 i dalje.
*

1. O porijeklu pojma o raju zajedničkog Evropi, Istoku, Sred-

njoj i Sjevernoj Americi i Polineziji — vidi poglavlje 12.
2. Adamov zemaljski raj, Edenski vrt, nagađanja su najprije
smjestila na »Goru Božju«, planinu Safon u Siriji; zatim u He-
bron, nekad najplodniju dolinu u južnoj Palestini i poznatu po
svojem svetilištu i proročištu; zatim u Jeruzalem, nakon što je
kralj David preselio u taj grad svoju prijestolnicu iz Hebrona;
a za vrijeme babilonskog sužanjstva u dno Perzijskog zaljeva —
u deltu koju su navodnjavala četiri glavna riječna toka: Tigris,
Eufrat, Hoasp i prokop Pallakopas. Riječi u Postanku 2: 8 — »I
Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu«, i 2: 10 — »Rijeka je

73
izvirala u Edenu i natapala vrt«, izazvale su zemljopisnu zbrku.
Neki su shvaćali »Eden« kao središnji dio vrta; drugi kao pod-
ručje koje okružuje vrt. Zbog dalje pometnje neki su babilonski
Židovi poistovetili Eden sa Bet Edenom (Amos 1:5; Ezek. 27: 23),
to jest s Bit Adinijem iz asirskih natpisa, koji je bio na vrhuncu
razvoja u desetom i devetom stoljeću pr. n. e. Bet Eden je ležao
u Armeniji, gdje su, kako se pretpostavljalo, izvirali ne samo
Eufrat i Tigris nego i Nil — tako je mislio i Aleksandar Veliki —
i Oront (Pišon?), koji je glavna rijeka Havile (Sjeverne Sirije?),
kao što je Nil glavna rijeka Egipta (Kuša). Josip i Septuaginta
(Jer. 2: 18) izjednačuju Gihon s Nilom. Neki tumače naziv Ha-
vila kao Srednju Arabiju, iako u njoj nema rijeka, budući da se
Havila pojavljuje u Postanku 10: 7 i 27 kao sin Kušev, i potomak
šemov preko Joktana.
3. Homer jednako povezuje raj s nagradama i kaznama u Odi-
seji (IV. 564), opisujući Elizejske poljane:

»Gdje je svijeta kraj, plavokosi gdje je Radamant,

I gdje najlakši život imadu, koji su tamo.
Snježnoga pometa ondje, oluje nema ni zime,
Nego Okean vazda vjetriće onamo pušta
Zefirske, koji zujeć popiruju i ljude hlade.. .«*

Radamant je bio jedan od sudaca pakla. Prema Josipu, eseni** s

obale Mrtvog mora također su vjerovali da pravednici odlaze
poslije smrti u zapadne krajeve, gdje ih ne smeta kiša, mraz ili
žega, već stalno uživaju u svježem povjetarcu s mora. Ali grešnici
su zatvoreni u mračnom, ledenom paklu i tamo trpe vječne muke
— kao u grčkom Tartaru.
O odsutnosti svih Ezavovih potomaka iz raja vidi 38. 5 i 40. 3.
4. »Gora Lebija« znači »Lavičina gora«. Njeno je mjesto nepo-
znato. Dva keruba koji su stražili nad Edenom s uskovitlanim
[plamenim] mačevima bile su vjerojatno svastike (ognjena kola)
naslikane na vratima kao upozorenje ljudskom rodu da je vrt
pod tabuom.
5. Jehošua ben Levi bio je vođa rabinske škole u Lidi početkom
trećeg stoljeća n. e. i junak mnogih poučnih pričica.
* Prijevod Tome Maretića.
** Eseni, pripadnici jedne židovske religiozne sekte koja je — uz farizeje i saduceje
— bila jedna od najbrojnijih. Prve vijesti o esenima potječu iz 2. st. pr. n. e. Socijalni
odnosi esena pokazuju tip primitivnog komunizma: sva dobra i prihodi dijele se pod-
jednako među sve pripadnike općine. Poštuju obred umivanja i osuđuju žrtve, a inten-
zivno se bave tumačenjem svetih knjiga. Novi podaci o njihovu djelovanju dobiveni su
1947. god. kad je u spiljama doline Kumran (zap. od Mrtvog mora) pronađen veći broj
glinenih ćupova koji su sadržavali hebrejske rukopise.

74
 6. Pojava mrtvih s glavom naniže vjerojatno je izvedena iz shva-
ćanja da duhovi zauzimaju pretporodni položaj u nadi da će se
ponovo roditi (vidi 36. a, završetak).
7. Osvrt na stariju verziju mita o raju iz Postanka nalazimo,
izgleda, i u Jobu (15: 7—8):

Zar si prvi čovjek koji se rodio?

Zar si na svijet prije bregova došao?
Zar si tajne Božje ti prisluškivao,
I mudrost čitavu za se prisvojio?

Prema tom odlomku, Adam se rodio prije nego što su nastali

bregovi, prisustvovao je skupovima Božjim i, težeći za još većom
slavom, ukrao je mudrost — učinivši time vlastitom voljom ono
što su ga, u verziji iz Postanka, nagovorile da učini Eva i lukava
zmija. Njegova krađa podsjeća na grčki mit o titanu Promete ju
koji je ukrao s neba vatru na dar ljudskom rodu, kojeg je sam
stvorio, zbog čega ga je svemoćni Zeus strahovito kaznio.
 22

PRVI GRIJEH

(a) Bog je dopustio Adamu i Evi, njegovoj ženi, da jedu voće

sa svakog stabla u Edenu osim sa Stabla spoznan ja dobra i zla,
jer bi okusiti pa čak i dotaknuti to voće značilo smrt. Zmija koja
bijaše tamo lukavo upita Evu: »Zar vam je Bog rekao da ne
smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« Ona odgovori: »Plodove
sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je na-
sred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne
umrete!« Zmija uzviknu: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog:
onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete
biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.« Tako je Eva nago-
vorena da okusi to voće i navede Adama da i on to učini.1
(b) Okusivši od tog voća, Adam i Eva se pogledaše i, shvativši
odjednom da su goli, nakidaše smokvina lišća i spletoše pregače
od njega. Začuše kako Bog ide vrtom u predvečerje i sakriše se
među drveće. Bog zazva: »Adame!« i opet: »Adame, gdje si?«
Adam proviri iz svojeg skloništa i reče: »Čuo sam tvoj korak po
vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.«
»Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla sa kojeg sam
ti zabranio jesti?« Adam odgovori: »žena koju si stavio uza me
— ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.« Bog se okrenu Evi:
»Nesretnice, što si to učinila?« Ona uzdahnu odgovorivši: »Zmija
me prevari«. Bog prokle zmiju: »Po trbuhu puzat ćeš i zemlju
jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i
žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a
ti ćeš mu vrebati petu.«2
Tada on prokle Evu: »Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u
mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će
gospodarit nad tobom.«
(c) Nakon toga udari i Adama prokletstvom: »Jer si poslušao
glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti
rekavši: S njega da nisi jeo! — evo: Zemlja neka je zbog tebe
prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat
će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U
znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti, dokle se u zemlju ne vratiš:
ta iz zemlje uzet si bio — prah si, u prah ćeš se i vratiti.«3
76
 (d) Kako su pregače od smokvina lišća bile odviše slabe za
tako težak rad, Bog milostivo načini Adamu i Evi odjeću od
krzna. Ali u sebi reče: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas —
znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla
života pa pojeo i živio navijeke!« Nato Bog izagna Adama iz raja,
postavivši na istočna vrata kerubine i »plameni mač koji se
svjetlucao« da mu prepriječe put.4
(e) Zmija je grubo pritisla Evu o Stablo spoznanja i rekla joj:
»Nisi umrla dotaknuvši ovo stablo, pa nećeš ni ako okusiš roda
s njega!« Dodala je: »Svim pređašnjim stvorovima vladaju oni
što dođoše posljednji. Ti i Adam, posljednji od svih stvoreni, vla-
dari ste svijeta; okusite stoga i steknite mudrost, da Bog ne po-
šalje nova bića da vam preotmu vlast!« Kad Evi ramena dotakoše
stablo, ona ugleda gdje joj se približava Smrt. »Sad moram
umrijeti«, zajeca, »a Bog će dati Adamu novu ženu! Da ga na-
govorim da okusi kao i ja, tako da, ako moramo umrijeti, umre-
mo zajedno; a ako ne, zajedno ćemo živjeti«. Ona otrgnu plod i
okusi od njega, zatim mol jaše Adama sa suzama dok i on ne
pristade da okusi.5
(/) Poslije Eva nagovori sve životinje i ptice da okuse plod —
to jest sve osim razboritog feniksa koji je sačuvao besmrtnost. 6
(g) Adam se divio Evinoj nagosti: jer s nje bijaše spala pre-
krasna vanjska koža, ovoj od svjetlosti gladak poput nokta.7 Ipak,
iako ga je očarala ljepota njena unutarnjeg tijela, blistava poput
bijela bisera, on se tri sata odrvavao napasti da okusi plod i
postane kao ona, sve vrijeme držeći plod u ruci. Naposljetku
reče: »Eva, neka radije umrem nego da te nadživim. Ako smrt
dođe po tvoj duh, Bog me ne bi nikada mogao utješiti drugom
ženom, ravnoj tebi ljepotom!« Rekavši tako, okusi plod i vanjska
koža od svjetlosti spade i s njega.8
(h) Neki drže da je Adam, okusivši plod, dobio dar proročan-
stva;9 ali kad je pokušao natrgati lišća sebi za pregaču, otjera ga
drveće uzvikujući: »Nosi se, lopove, koji nisi poslušao svog Tvorca!
Od nas nećeš dobiti ništa!« Stablo spoznanja pusti ga ipak da
uzme što je htio — to jest smokvino lišće — odobravajući mu
što je izabrao mudrost umjesto besmrtnosti.10
(i) Drugi opisuju Stablo spoznanja kao golemu vlat žita, višu
od cedra; ili kao lozu; ili limunovo drvo, čijim se plodom služe
za Svetkovinu sjenica. Ali prema Otkrivenju Enohovu bijaše to
datuljina palma.
(/) Kako neki drugi kažu, odjeća koju je Bog dao Adamu i
Evi bijaše poput tanka egipatskog platna iz Bet Šeana što se
pripija uz tijelo.12 Prema drugima, opet, ta je odjeća bila od kozje
kože, kože kunića, kavkaske vune, devine dlake ili svlaka zmije
koja je zavela Adama i Evu.13 A drugi kažu da je Adamova odjeća

77
bila halja Velikog svećenika, koju je on ostavio šetu, a ovaj Me-
tušalahu, čiji nasljednik bijaše Otac Noa. Mada je trebalo da
njegov prvenac Jafet naslijedi tu odjeću, Noa je predvidio da će
se djeca Izraelova izroditi od šema, pa ju je zato povjerio njemu.
Šem je dao odjeću Abrahamu, koji ju je kao omiljeni Božji sluga
mogao tražiti s istim pravom kao da je prvenac; Abraham Izaku;
Izak Jakovu. Odjeća je zatim prešla na Rubena, Jakovljeva prvo-
rođenog sina; i tako se to nasljeđe nastavljalo, s koljena na ko-
ljeno, sve dok pravo prinošenja žrtava nije Mojsije oduzeo prvo-
rođenom iz Rubenove kuće i dao ga Aronu iz plemena Levijeva.14
(k) Adam i Eva bijahu izagnani iz Edena na Prvi petak, na dan
kad su oboje stvoreni i kad sagriješiše. Na Prvu subotu Adam se
odmori i pomoli Bogu za milosrđe. Potkraj tog dana on pođe na
gornji tok Gihona, najsnažnije rijeke od svih, i učini tamo po-
koru od sedam tjedana, stojeći u rijeci tako da mu voda dosezaše
do brade, sve dok mu tijelo ne omakša poput spužve.15
(/) Poslije dođe jedan anđeo da pomogne Adamu, i on nauči
Adama da se služi mašicama i kovačkim maljem; i kako da uprav-
lja volovima da ne zaostane u oranju.16
1. Postanak 3: 1—6.
2. Postanak 3: 7—13.
3. Postanak 3: 14—19.
4. Postanak 3: 20—24.
5. PRE, gl. 13; Gen. Rab. 172—174; B. Sanhedrin 29a; Adamschriften,
28.
6. PRE, gl. 14; Gen. Rab. 196.
7. Isti izvori kao u prethodnoj opaski.
8. Adamschriften, 28—29.
9. Gen. Rab. 200—201; Jalqut Gen. 34.
10. Gen. Rab. 139—142.
11. Isti izvori kao u prethodnoj opaski, i Ginzberg LJ, V. 97—98.
12. Gen. Rab. 196; Tanhuma Buber Gen. 17—18.
13. Isti izvori kao u prethodnoj opaski.
14. Tanhuma Buber Gen. 133; Num. Rab. 4.8.
15. Jalqut Gen. 34.
16. Adamschriften, 24, 33.
*

1. Neki elementi mita o Prvom grijehu iz Postanka vrlo su drev-

ni; ali po svom sastavu mit pripada kasnim razdobljima, a mje-
stimično čak ostavlja dojam grčkog utjecaja. Ep o Gilgamešu, za
čiju se najraniju verziju može reći da je nastala oko godine 2000.
pr. n. e., opisuje kako je sumerska božica ljubavi Aruru stvorila od
gline plemenito ali divlje biće po imenu Enkidu, koje je paslo za-
jedno s gazelama, napajalo se uz divlja goveda i igralo s pliskavi-
cama — sve dok ga jedna svećenica koju je k njemu poslao Gil-
gameš nije uputila u tajne ljubavi. Mada je bio mudar poput boga,
78
sad su ga izbjegavali divlji stvorovi; i svećenica mu stoga pokri
golotinju dijelom svoje odjeće i dovede ga u grad Uruk, gdje on
postade krvni pobratim junaku Gilgamešu. Kasnije Gilgameš kre-
nu u potragu za biljkom besmrtnosti. Ušao je u mračni prorov
dvanaest milja dug i izišao na drugoj strani u rajski vrt s drve-
ćem na kojem su visili dragulji, a koji je pripadao Siduri, boginji
mudrosti. Ne prihvaćajući poziv boga sunca da ostane, Gilgameš
krenu uporno dalje, sve dok ne sazna od Utnapištima (sumerskog
Noe) da biljka koju traži — nalik krkavini — raste duboko pod
morem. Gilgameš priveza kamenje za noge, spusti se u dubinu,
nađe tu biljku i sretno se vrati s njom; ali mu je ukrade jedna
zmija kad je bio na nekom izvoru slatke vode. On se žalosno po-
miri s time da mora umrijeti.
2. Adam zove Evu »mati svima živima« (Postanak 3: 20), što je
i naziv te iste boginje ljubavi Aruru, ili Ištar; a ona ga daruje
mudrošću, isto kao što je Arurina svećenica nadarila Enkidua. Ali
otkako je babilonska legenda o Marduku kao tvorcu svijeta, više
stoljeća prije toga, zamijenila sumersku legendu o boginji Aruru
kao stvarateljici svijeta, u židovskoj legendi tvorac svijeta kažnja-
va Evu zato što je navela nevinog Adama u grijeh.
3. Još jedan izvor opisa Prvog grijeha iz Postanka je akadski
mit o Adapi, nađen na pločici iz Teli Amarne, prijestolnice faraona
Ehnatona. Adapu, sina Ee, babilonskog boga mudrosti, napala je
u Perzijskom zalivu Olujna ptica dok je lovio ribu za očeve sve-
ćenike, a on joj je slomio krilo. Pokazalo se da je ta ptica bila
Južni vjetar. Ea pozva Adapu da objasni svoj nasilni postupak i
upozori ga da će mu, zato što se zamjerio Anuu, kralju neba, bo-
govi ponuditi jelo i piće smrti, koje mora odbiti. Ali Anu, saznavši
za to odavanje tajni, nadmudri Eu ponudivši Adapi kruh života i
vodu života, a kad ih je ovaj odbio po očevu naređenju, vrati ga
ljutito na zemlju kao tvrdoglava smrtnika. U tom mitu sadržana
je tema zmijine opomene Evi: da joj nije rekao istinu o svojstvi-
ma zabranjenog voća.
4. Još jedan mogući izvor prikaza Prvog grijeha u Postanku je
drevni perzijski mit: Mešija i Mešijane žive isprva samo od voća,
ali ih tada zloduh Ahriman nagovara da zanijekaju Boga. Oni gube
čistoću, obaraju drveće, ubijaju životinje i čine druga zla.
5. Prema mitu s Krete, koji navode Apolodor i Higin, i lidijskom
mitu koji spominje Plinije, zmije su znale za biljku besmrtnosti.
6. Verzija iz Postanka, koja prikazuje zemljoradnju kao kletvu
kojom je čovjek udaren zbog Evine radoznalosti i nepokornosti,
mitološki izražava iskonsko sredozemno gledanje na fizički rad
(čiji je simbol i primjer obrada tla) kao na čistu i neizbježnu te-
gobu. Jednako gledanje susrećemo i na Srednjem istoku, i to ne
79
samo kod nomada koji smatraju felahe »robovima tla« nego i kod
najvećeg dijela samog poljoprivrednog stanovništva. Na njega na-
ilazimo, i prije nego je opis postanka svijeta poprimio konačni
oblik, i kod jednog ogorčenog grčkog zemljoradnika, Hesioda, koji
je prvi od svih pisaca smatrao zemljoradnju za zlo kojim su ne-
milosrdni bogovi udarili ljudski rod. Sasvim različite nazore izra-
žava grčki mit o Triptolemu, koga Demetra nagrađuje zbog nje-
gova oca uputivši ga u tajne zemljoradnje, koje on naučava po
cijelom svijetu vozeći se u kolima sa zmijskom zapregom.
7. Eden kao spokojno ladanjsko utočište, u kome čovjek mirno
živi među divljim životinjama, ne susrećemo samo u mitu o En-
kiduu nego i u grčkim i latinskim legendama o Zlatnom dobu,
i moramo ga razlikovati od draguljima urešenog raja koji su po-
sjetili Gilgameš i Izaijin Helel (vidi 8. a). Zemaljski raj predstavlja
čežnju zasićenog stanovnika grada za jednostavnim radostima se-
oskog života, ili potištenog radnika za nevinim uživanjem u voću
iz djetinjskih dana; nebeski se raj doživljava u shizofrenom tran-
su, izazvanom asketizmom, poremećajima unutarnjeg izlučivanja
ili upotrebom droga koje stvaraju priviđenja.
8. Nije uvijek moguće ocijeniti koji je od tih uzroka izazvao
mistična priviđenja, recimo, Ezekielova, »Enohova« [Henokova],
Jakoba Boehmea, Thomasa Trahernea i Williama Blakea. Međutim,
draguljima okićeni vrtovi užitka obično se u mitovima povezuju
s jedenjem ambrozije zabranjene smrtnicima; a to ukazuje na
neku halucinogenu drogu ograničenu na uzak krug sljedbenika
kome ona pruža doživljaj božanskog zanosa i mudrosti. Ali Gilga-
mešovo spominjanje krkavine vjerojatno služi samo zavaravanju
— drevni mistici jeli su njen plod ne kao podražaj za maštu nego
kao blago sredstvo za čišćenje prije toga. Za somu, indijsku am-
broziju, govori se da se još uvijek potajno upotrebljava među
brahmanima.
9. Svim vrtovima užitka prvotno su upravljale božice; prelaskom
s matrijarhata na patrijarhat preotimaju ih muška božanstva. Go-
tovo je uvijek prisutna zmija. Tako je u grčkoj mitologiji vrt
Hesperida, čije jabuke rađaju zlatnim plodom, čuvala zmija La-
don, a vrt je bio u posjedu Here prije nego je postala Zeusovom
ženom, iako je njen neprijatelj Heraklo napokon usmrtio Ladona
uz Zeusovo odobrenje. Dragim kamenjem iskićen sumerski raj
u koji se Gilgameš uputio bio je vlasništvo Siduri, boginje mudro-
sti, koja je postavila boga sunca šamaša za čuvara vrta; u kasni-
jim verzijama toga epa šamaš je snizio Siduri na položaj obične
»krčmarice« u obližnjoj gostionici. Indra, vodeći arijski bog, pre-
uzeo je, čini se, novi oblik some od indijske boginje-majke koja se
javlja pod raznim imenima.
80
 10. Raj čije su tajne nedavno otkrivene je Tlalćcan u Meksiku
— sliku kojega reproduciraju Heim i Wasson u Les Champignons
Hallucinogenes du Mexique iz freske u Tepantitli. Na njoj se vidi
duh koji, s granom u ruci, lije suze radosnice ulazeći u voćnjak
s fantastično šarenim i živopisnim voćkama i cvijećem koji na-
tapa rijeka puna ribe koja izvire iz usta božanske krastače. To je
bog Tlaloc, koji potpuno odgovara grčkom Dioniziju a kojeg je
njegova sestra Chalcioluthlicue učinila suvladarom nad njezinim
rajem. U prednjem dijelu slike nalaze se kanali za navodnjavanje
nad kojima se sastaju četiri gljive u obliku križa koji pokazuje
četiri strane svijeta. Iza duha diže se pjegava zmija — Tlaloc u
drugom obličju; nad svima lebde živopisni zmaj i golemi šareni
leptiri. Halucinogena droga koja je izazvala to priviđenje bila je
otrovna gljiva koja se još uvijek jede prigodom nekih obreda u
nekoliko meksičkih pokrajina. Psilocybin, aktivni agens u gljivi,
psihijatri danas smatraju, zajedno s lisergičnom kiselinom i me-
skalinom, jednim od glavnih psihodelotika — »razotkrivača čovje-
kove unutarnje ličnosti«.
11. Halucinogene gljive dobro su poznate po cijeloj Evropi i
Aziji. Neke vrste, koje ne gube svoja otrovna svojstva kad se pri-
preme za jelo, stavljale su se, po svemu sudeći, u svete kolače koji
su se jeli prilikom grčkih misterija; a isto tako i prigodom miste-
rija kod Arapa, jer se arapski korijen ftr javlja u riječima sa zna-
čenjem »otrovna gljiva«, »žrtveni kruh« i »božanski zanos«. Per-
zej se zaputio u draguljima okićen vrt Hesperida, uz pomoć Atene,
boginje mudrosti, i kasnije je, kako kaže Pauzanija, podigao Mi-
kenu i nazvao je u čast gljive koju je našao da raste na tom mje-
stu, s kojeg je istjecalo jezerce. Sličnost indijskog raja sa spome-
nutim rajevima ukazuje na to da je soma sveta gljiva koja se
skriva u jelo i piće — a ne, kako drži većina autoriteta, vrsta
mlječike; a drevno kinesko štovanje »gljive mudrosti« moglo bi
potjecati iz sličnog kulta.
12. Žarku ljubav između Enkidua i svećenice, iako ispuštenu iz
Postanka, sačuvao je jedan komentator Talmuda prema kome
Adam želi radije smrt nego da se rastane od Eve. Ipak mit o
prvom grijehu dopušta muškarcu da okrivljuje ženu za sva zla
koja ga snađu, da je prisiljava da radi za njega, da je isključi iz
vjerskih časti i odbije njene savjete o moralnim problemima.
13. Uživači ambrozije imaju često osjećaj savršene mudrosti,
koji proizlazi iz punog usklađivanja njihovih duševnih sila. Kako
»znanje dobra i zla« na hebrejskom znači »znanje svega, i dobrog
i zlog«, a ne odnosi se na dar moralnog izbora, »stablo života« je
možda jednom bilo biljka domaćin na kojoj su rasle posebne ha-
lucinogene gljive. Breza je, na primjer, domaćin gljive amanita
muscaria koju su jela neka paleosibirska i mongolska plemena.
6 Hebrejski mitovi 81
 14. Na dodatak epizodi o Adamovoj pokori nailazimo u irskoj
poemi Saltair na Rann iz desetog stoljeća, zasnovanoj na ranijem
sirijskom Životu Adama i Eve, koji očito ima hebrejske izvore:
on posti u Jordanu, ne Gihonu, u vodi do brade, a kao nagradu
Bog dopušta da ga Rafael uputi u neke mistične tajne. Po tom
tekstu, Bog je stvorio Adama u Hebronu, što je možda verzija
mita iz vremena prije babilonskog izgnanstva. Prema nekim bi-
zantskim piscima Adam se pokajao tek u svojoj šestotoj godini.
15. Vjerovanje da je zmija neprijatelj muškarčev i ženin vrlo
je rasprostranjeno (vidi 13 i 14).
 13

SAMAELOVA POBJEDA

(a) Neki kažu da je Edenska zmija bila prerušeni Sotona: to

jest arhanđeo Samael. On se pobunio Šestog dana, tjeran nesuz-
drživom zavišću na Adama koga su po Božjem naređenju morali
štovati svi stanovnici neba. Arhanđeo Mihael se odmah pokorio,
ali Samael reče: »Neću se klanjati bićima nižim od sebe! Kad je
Adam stvoren, ja sam već bio savršen. Neka se on radije klanja
meni!« Samaelovi se anđeli suglasiše s time, a Mihael ih opomenu:
»Čuvajte se gnjeva Gospodnjeg!« Samael odvrati: »Ako On pokaže
gnjev, postavit ću prijesto povrh zvijezda i proglasiti se višim od
svih.« Tada Mihael zbaci Samaela s neba na zemlju, gdje on ipak
i dalje kovaše urote protiv Božje volje.1
(b) Drugi kažu da se Samael, kad su se drugi anđeli pokorno
poklonili pred Adamovim nogama, ovako obratio Bogu: »Gospo-
daru svemira, stvorio si nas od blistavila svog sjaja. Zar da se
onda klanjamo stvoru načinjenom od praha zemaljskog?« Bog od-
govori: »Ali taj stvor, premda je načinjen od praha zemaljskog,
nadmašuje vas mudrošću i shvaćanjem.« Samael mu dobaci iza-
zov: »Iskušaj nas!« Bog reče: »Stvorio sam životinje, ptice i stvo-
rove što gmižu. Siđi i poredaj ih u niz; i ako im uspiješ nadjenuti
imena koja bih im i ja dao, Adam će se pokloniti tvojoj mudrosti.
Ali ako ti ne pođe za rukom, a on uspije, tada ćeš se ti morati
klanjati njegovoj mudrosti.«
U Edenu se Adam pokloni Samaelu misleći za njega da je Bog.
Ali Bog ga podiže na noge i zapita Samaela: »Hoćeš li ti prvi ka-
zati imena ovih životinja, ili Adam?« On odvrati: »Ja ću, jer sam
i stariji i pametniji.« Nato Bog postavi pred njega volove i upita:
»Kako se ovi zovu?« Kad je Samael umjesto odgovora šutio, Bog
skloni volove i dovede devu, a za njom magarca, ali Samael nije
ni njima znao imena.
Tada Bog uli shvaćanje Adamu u srce i tako mu govoraše da je
prvo slovo svakog pitanja ukazivalo na ime životinje. Tako stavi
pred njega volove i zapita: »Vidiš li ove, Adame? Kako im je ime?«
Adam odgovori: »Volovi«. Bog mu zatim pokaza devu i upita: »Da
li znaš ime ovoj?« Adam odgovori: »Deva«. Na kraju mu bog po
kaza magarca: »Možeš li mi reći i za ovog kako se zove?« Adam
odgovori: »To je magarac«.
6* 83
 Kad Samael opazi da je Bog prosvijetlio Adama, povika ljutito.
»Povika li?« zapita ga Bog. »Kako da ne vičem«, odvrati Samael,
»kad si me stvorio iz sjaja svoga, a kasnije nadario shvaćanjem
stvora stvorena od praha zemaljskog?« »
Bog reče: »0 zli Samaelu, čudi li te Adamova mudrost? A on će
sada predskazati sve svoje potomstvo, i kazati svačije ime sve do
Zadnjih dana!«2 Rekavši to, On zbaci Samaela i anđele njegove
sljedbenike s neba. Samael se uhvati Mihaelu za krila i bio bi
povukao i njega sa sobom da se Bog nije umiješao. 3
(c) Neki tvrde da Sotona nije bio Samael, nego Vladar tmine
volovskog lika koji se opro Božjoj volji za stvaranjem i prije nego
je On naredio »Neka bude svjetlost!« Kad je Bog rekao: »Odlazi!
Ja ću stvoriti svoj svijet od svjetlosti!«, Vladar tmine zapita: »Za-
što ne od tmine?« Bog odvrati: »Pazi da te ne skršim povikom!«
Vladar tmine, ne želeći da se prizna slabijim od Boga, pretvori se
da je gluh. Nato ga Bog porazi povikom, kako mu je zaprijetio.4
Samaela i njegove anđele izagnaše u mračnu podzemnu tamnicu,
u kojoj i sada čame, upalih obraza, zauvijek zatvorenih usta; i
sada ih zovu Stražari.5 U Zadnjim danima Vladar tmine proglasit
će se ravnim Bogu i tvrdit će da je sudjelovao u stvaranju svijeta,
hvališući se: »Bog je stvorio nebo i svjetlost, ali ja načinih tamu
i bezdan!« Uz njega će pristati njegovi anđeli; ali oganj pakleni
ugasit će njihovu oholost.6

1. Vita Adae XIII, 1—16; usp. Hebr. 1, 6; Otkr. 12: 7—9; 20: 1—7.
2. Berešit Rabbati, 24—25. Usp. Gen. Rab. 155—156, gdje su Adamovi
suparnici anđeli poslužnici.
3. PRE, gl. 27; Berešit Rabbati, 70.
4. Pesiqta Rabbati 95a, 203a; Yalqut Reubeni ad Gen. I. 3 sv. I, 19.
5. 2 Enoh 18: 1—6; usp. i gl. 7.
6. Mid. Alfabetot 434.
*

1. »Samael«, premda se za to ime kaže da znači »Božji otrov«,

vjerojatnije je kakofemija za »Šemal«, sirijsko božanstvo. U he-
brejskoj mitologiji Samael zauzima nejasan položaj, istovremeno
kao »glavar svih sotona« i kao »najveći vladar na nebesima« koji
upravlja anđelima i planetarnim silama. Naziv »Sotona« (»neprija-
telj«) poistovećivao ga je s Helelom — »Luciferom, sinom Zori-
nim«, isto tako palim anđelom — i sa zmijom koja je u Edenskom
vrtu skrivila svojim lukavstvom Adamov pad. Neki Židovi (Ginz-
berg, LJ, V. 85) smatraju isto tako da je ona snovala da stvori
drugi svijet, što je poistovećuje s gnostičkim »Kosmokratorom« ili
»Demiurgom«. Orfički grčki Kosmokrator Ofiont, ili Ofionej, bio
je također zmija (vidi 1. 10).

84
 2. Adamovo pogađanje imena životinja je priča za čiju je osnovu
možda poslužio mit o stvaranju alfabeta: prvo i treće hebrejsko
slovo su, naime, alef i gimmel, to jest »vol« i »deva«.
3. U to da je tmina (hošekh) postojala davno prije stvaranja
svijeta, ne samo kao odsutnost svjetlosti nego kao pozitivni entitet,
vjerovali su svi narodi Srednjeg istoka i Sredozemlja. Grci su go-
vorili o svojoj »Noći Materi«; stari Židovi o svojem »Vladaru tmi-
ne«, povezujući ga s Tohuom (vidi 2. 3) i smještajući ga na sje-
ver. Povik kojim je Bog nadvladao tog vladara podsjeća na Panov
povik, kad je taj, prema Apolodoru, savladao Tifona: neman čija
su krila zasjenjivala sunce, a koji je isto tako živio na sjeveru, na
gori Safonu (vidi 8. 3).
4. Naziv »Stražari« (egregorikoi na grčkom), kako su u crkve-
noslavenskom Otkrivenju Enohovu nazvani Sotonini anđeli, čini se
da potječe od dviju aramejskih riječi: irin, kojom se u Dan. 4: 10,
14, 20 označavaju anđeli, i qaddišin, »oni koji su sveti«. Bliži bi
prijevod bio »anđeli čuvari«, što se slaže i s njihovom djelatnošću
i značenjem njihova imena. Prema Midraš Tehillim o Psalmu 1,
ir se odnosi na božanstvo Elou.
 22

ROĐENJE ABELA I KAJINA

(a) Neki kažu da se Samael prerušio u- zmiju i, navevši iz osvete

čovjeka da okusi sa Stabla spoznanja, začeo Kajina s Evom, čime
je oskvrnuo sve potomke što su se kasnije izrodili od nje i Ada-
ma. Tek kad su sinovi Izraelovi stali pod gorom Sinaj em i primili
Zakon iz Mojsijevih ruku ta je kletva napokon uklonjena. Na dru-
gim narodima ona još uvijek leži.1
(b) Prema drugima, Samael nije legao s Evom prije Adama. Bog
isprva htjede da Samael vlada svijetom, ali ugledavši Adama i Evu
gdje vrše obljubu, goli i bez srama, postade ljubomoran. On se za-
reče: »Uništit ću Adama, oženiti se Evom i biti istinskim vlada-
rom.« Pričekavši dok Adam ne obljubi Evu i zaspa, on ga zamijeni.
Eva mu se poda i zače s njime Kajina. 2
Ali ona se uskoro pokaja zbog svoje nevjernosti i uskliknu uz
suze: »Jao, Adame, sagriješila sam! Otjeraj me od tvojeg svijetlog
lika. Poći ću na zapad da tamo dočekam smrt.« Tri mjeseca poslije
toga, došavši do oceana, Eva nakupi granja i sagradi kolibu. Kad
je obuzeše trudovi, ona se pomoli Bogu da je riješi, ali bezuspješ-
no, i preosta joj samo da se obrati suncu i mjesecu da jave Adamu
o njenoj nevolji na svojem idućem ophodu oko zemlje prema isto-
ku. To oni učiniše. Adam požuri da se nađe Evi pri ruci i, zate-
kavši je još u trudovima, pridruži svoje molitve njenima. Bog upu-
ti na zemlju dvanaest anđela i dvije vrline, pod vodstvom Miha-
elovim, koji stadoše Evi o desnu, milujući joj lice i grudi dok
se nije porodila.3
(c) Budući da se novorođenom Kaj inu lice sjalo anđeoskim sja-
jem, Eva spozna da mu Adam ne bijaše ocem i uzviknu bezazleno:
»Muško sam čedo stekla pomoću Jahve!«4
(d) Drugi objašnjavaju Kajinovo ime time što je on stao na
noge čim se rodio, otrčao i donio pšeničnu vlat davši je Evi, koja
ga je nakon toga nazvala Kajin, što znači »vlat«.5
(e) Poslije toga Eva rodi drugog sina koga nazva Abel, što znači
»dah« ili, kako neki kažu, »taština« ili »tuga«, predskazujući nje-
gov rani nesretni završetak.6 Taj joj je nagovještaj došao u snu:
prikazao joj se Kajin kako pije Abelovu krv i odbija njenu ža-
losnu molbu da joj ostavi nekoliko kapi. Kad je Eva ispričala
85
Adamu o svom snu, on reče: »Moramo razdvojiti sinove.« Zato je
Kajin odrastao kao poljodjelac, a Abel kao stočar; a obojica živ-
ljahu u zasebnim kolibama.7
(/) Ima ih, međutim, koji vjeruju da su Kajin i Abel začeti kao
blizanci od oca Adama i majke Eve; i da je njihovo začeće jedno
od čudesa što se dogodiše šestog dana. Prvog sata Bog sabra Ada-
mov prah; drugog sata Adam postade nepomičan zemljani lik;
trećega mu se istegnuše udovi; četvrtoga Bog udahnu u nj duh
svoj; petoga on stade na noge; šestoga nadjene ime svakoj živo-
tinji; sedmoga mu Bog dade Evu; osmoga »dvoje legoše, a četvoro
nastadoše« — jer Kajin i Abel bijahu blizanci, smjesta začeti; de-
vetog sata Adamu bje zabranjeno da jede ploda sa Stabla spozna-
nja; desetog sata on zgriješi; jedanaestog bje kažnjen; a dvanae-
stog izagnan iz Edena.8
(g) Drugi opet drže da je plod prve obljube između Adama
i Eve bilo bar četvoro djece: Kajin sa sestrom blizankom i Abel
sa svojom sestrom blizankom; ili čak s dvije sestre blizanke.9

1. PRE, gl. 21, s tekstualnim komentarima od Lurie; Mid. Hagadol Gen.

88—89 i 105; B. Šabbat 146a; B. Jebamot 103b; B. Aboda Zara 22b;
Targum ad Gen. 4: 1 i 5: 3; Gen. Rab. 182.
2. Tosefta Sota IV. 17—18; Abot diR. Nathan I. 7—8; Gen. Rab. 168—169,
171—172; PRE, gl. 21; Jalqut ad Gen. IV. 1, par. 35.
3. Vita Adae 18—21.
4. Vita Adae 21; Apok. Mojsija 1; PRE, gl. 21; Postanak 4: 1.
5. Vita Adae 21.
6. Josip Flavije, Starine 12.1; Filon, De migr. Abrah. 13.
7. Vita Adae 22—23; Apok. Mojsija 2, izd. Charles 11.138; Adamschriften,
7, 42.
8. B. Sanhedrin 38b; usp. Abot diR. Nathan prva verzija, završetak;
PRE, gl. 11; Pesiqta diR. Kahana 150b; Lev. Rab. 29, početak; Pe-
siqta Rabbati 46; Tanhuma Buber Gen. 28; Tanhuma šemini 8; Mid.
Tehillim 92: 3.
9. Gen. Rab. 205, 214, 662; Jer. Jebamot 11.4; B. Sanhedrin 38b; Targum
Jer. ad Gen. 4: 1—2; PRE, gl. 11 i 21; Abot diR. Nathan 1.6; Mid.
Hagadol Gen. 106; Jalqut Reubeni 35; Jalqut Psalmi 840.
*

1. Navodna želja božanskih zmija da oplode smrtne žene javlja

se u mnogim mitologijama. Svete zmije koje su držali u egipat-
skim hramovima djelovale su kao božji zastupnici plodnosti. U
Drugom taniskom papirusu nalazimo spisak svetih naslova koji
su se podjeljivali tim korisnim zmijama smještenim u većim hra-
movima. I kod Grka, nerodilje bi ležale cijele noći na podu Askle-
pijeva hrama, nadajući se da će se bog pojaviti u obličju zmije
i oploditi ih za vrijeme sna. Prigodom frigijskih misterija u Saba-

87
ziju žene bi se obredno vjenčavale s bogom tako da bi puštale žive
zmije, ili njihove figure od zlata, da im skliznu između grudi
do jedara.
2. Izvor tih obreda bilo je možda poistovećivanje zmija koje
izlaze iz rupa u tlu, s duhovima mrtvih heroja. Te su heroje često
prikazivali kao zmije ili poluzmije — na primjer Kekropsa, Erih-
tonija i Kadma — i davane su im božanske časti, kao što je bio
slučaj s Asklepijem i Sabazijem. Aleksandar Veliki je vjerovao da
ga je začela Olimpija koju je oplodio Zeus Amon prerušen u zmi-
ju; a u tome nije bio usamljen. Nerotkinje su se isto kupale u
rijekama, nadajući se da će ih oploditi zmijoliki riječni bog. Tro-
janske nevjeste kupale su se u rijeci Skamandru uzvikujući: »Ska-
mandru, razdjeviči me!« Babilonski Ea, kao bog Eufrata, prikazi-
van je u liku zmije ili kako jaše na zmiji.
3. Gledanje na menstruaciju je kod većine primitivnih zajednica
dvostrano. Ona se smatra istovremeno svetom i nečistom. Svetom,
zato što pokazuje da je djevojka dozrela do materinstva; nečistom,
stoga što muškarci moraju izbjegavati dodir sa ženama koje men-
struiraju. Neka plemena vjeruju da menstruaciju uzrokuje ujed
zmije, iako zmijski otrov zgrušava krv. Mit o tome kako je zmija
oskvrnula Evu nastao je možda zato da bi se objasnilo otkuda
menstruacija: kao posljedica ujeda pohotijive zmije, od čega je
Eva postala spolno zrela. Prema jednom odlomku iz Talmuda men-
strualni bolovi su jedno od prokletstava kojima je Bog udario Evu.
4. U četvrtoj knjizi o Makabejcima nalaze se svjedočanstva o
pučkom vjerovanju da zmije traže spolno općenje sa ženama. Maj-
ka sedam sinova ponosno im kaže da je do vjenčanja bila čedna
djevica koju Sotona nije mogao oskvrnuti ni u pustinji ni u polju,
ni slatkorijeka zmija lišiti djevičanstva. To se uvjerenje tako snaž-
no održalo da Talmud bilježi raspravljanje o tome kako da se
žena najbolje sačuva od te opasnosti:

Ako žena ugledavši zmiju nije sigurna da li je zmija pohotljivo

želi ili ne, neka skine odjeću i baci je pred nju. Ako se zmija
uvuče u odjeću i sklupča u njoj, onda želi ženu pohotljivo. A
ako je tako pohotljivo želi, žena treba izvršiti obljubu sa su-
prugom pred zmijom. Ali budući da drugi drže da taj prizor
može samo raspaliti zmijinu želju, možda je bolje da žena uzme
obreske noktiju i ostriške kose i baci ih na zmiju, uz riječi:
»Nečista sam!« Ako li je zmija već ušla u ženino tijelo, žena
neka sjedne na dvije bačve raširivši noge. Neka se zatim masno
meso baci na ražareno ugljevlje, a košara potočarke ovlažene
mirisavim vinom položi uz meso; i neka se prirede mašice. Kad
zmija osjeti miris dobrog jela izaći će iz ženina tijela; a tada je
treba uhvatiti i spaliti na vatri da se ne vrati.
88
To podsjeća na zmiju Samaela koja je, postavši ljubomorna gleda-
jući Adama i Evu pri spolnom činu, zavela Evu.
5. Mihael je poveo nebeske čete protiv lažnog Tvorca svijeta
(planetarne sile četvrtog dana — poput Nabua u Babiloniji, i
Tota u Egiptu), jer je postavljen arhanđelom za taj dan. Među
Grcima, Hermes (»Merkur«) je imao istu planetarnu moć i izba-
vio je, uz Panovu pomoć, Zeusa od pobunjenog Tifona u smrtnoj
borbi na gori Safonu.
6. Prema Postanku 4: 1, Eva je nazvala prvog sina Kajin (qayin)
zato što je, kako je ona rekla: »stekla (qaniti) čovjeka od Jahvea«.
Prema jednoj kasnijoj verziji njegovo ime potječe od qane, što
znači trska ili stabljika. Abelovo ime, Hebel, ostaje neobjašnjeno
možda zbog toga što je bilo dobro poznato da riječ hebel znači
»dah«, »ništavilo«, »prolaznost«, u vezi s ljudskim životom (Psalam
144: 4; Job 7: 16). Međutim u prijevodu u Septuaginti napisano je
hevel kao »Abel« što, transkribirano na hebrejski, postaje avel ili
evel: »korota« ili »tuga«.
7. Sestre blizanke vjerojatno su izmišljene kao odgovor na pi-
tanje: »Gdje su Kajin i Abel našli žene?«
8. Prikazivanje Samaela kao Kajinova oca ima za svrhu da ob-
jasni porijeklo zla. Za prvih pokoljenja zli Kajinovci i bogobojazni
Šetovci tvorili su posebne ogranke ljudske porodice. Kad je, me-
đutim, Kajinovim kćerkama pošlo za rukom da zavedu šetove
sinove (vidi 18, n—p), i dobro i zlo postalo je čovjekovim naslje-
đem. Ta dva ogranka, vjerovalo se, neprestano se bore za prevlast
u svakom ljudskom srcu: samo poznavanje i poštovanje zakona
moglo je obuzdavati Kajinovu krv.
 22

OBLJUBA

(a) Izbačeni iz Edena, Adam i Eva se odmoriše na riječnoj

obali i, premda bijahu zadovoljni što su se izbavili od neposredne
smrti, prepustiše se mračnim mislima o izgubljenoj besmrtnosti,
razmišljajući kako da osiguraju produženje roda ljudskoga. Sa-
mael, znajući da je Adam zaokupljen tim pitanjem, skova zamisao
kako da se dalje osveti. On i deset njegovih anđela umakoše iz
svog podzemnog zatvora i, uzevši obličje izvanredno lijepih žena,
dođoše na riječnu obalu. Tu pozdraviše Adama i Evu, a Adam uz-
viknu zapanjeno: »Zar je doista zemlja rodila takva nenadmašna
stvorenja?« Zatim upita: »Prijatelji, kako se razmnožavate?« Sa-
mael odgovori zavodničkim ženskim glasom: »Muškarci liježu u
ljubavi uz nas. Nadimaju nam se trbusi, rađamo djecu, ona odra-
staju i čine kao i mi. Ako mi ne vjeruješ, dokazat ću ti!«
Nato drugi pali anđeli, prerušeni, isploviše s riječnog dna. Sa-
mael reče: »To su nam supruzi i djeca; a budući da želiš znati
kako se stvaraju djeca, da ti pokažemo.« Nakon tih riječi žene
polegoše nage, svaka sa svojim tobožnjim mužem, i sve činjahu
gadosti pred Adamovim očima. Poslije toga Samael kaza: »Učini
tako i tako s Evom, jer samo ćeš tako moći razmnožiti rod svoj.«
Oganj grijeha započe žariti u Adamovim žilama, ali on se ipak
uzdrža da počini sraman čin javno usred bijela dana, pa zamoli
Boga za savjet. Bog tada uputi anđela koji vjenča Adama i Evu,
zapovjedivši im da se mole četrdeset dana i četrdeset noći prije
nego učine obljubu kao muž i žena.1
(b) Neki kažu da Adam i Eva bijahu prva živa bića koja su
izvršila obljubu. 2
1. Adamsbuch, 64—67.
2. Gen. Rab. 204—205.

i. Esenske značajke tog mita su očite: spolni zagrljaji se tu

nazivaju »gadostima«, a spolna želja »ognjem grijeha«. Ipak su
neki Slobodni eseni, uviđajući tjelesne i duševne opasnosti pot-
punog spolnog uzdržavanja u monaškom životu — kao na primjer
90
spolne snove i homoseksualna iskušenja — prihvatili kompromis
dopustivši brakove u kojima se vršio ljubavni čin prema Božjoj
zapovijedi »Rađajte se i množite se!«, ali bez čulnog užitka.
2. U jednom hetitskom mitu, Appu iz Šudula, također susre-
ćemo shvaćanje da spolni čin nije urođeni ljudski nagon nego se
mora naučiti.
 22

BRATOUBOJSTVO

(a) Kajin prinese žrtvu od prvina zemaljskih plodina, a brat mu

Abel prinese janje od prvina stada svojega. Kada Bog prihvati
Abelov dar ali odbaci Kajinov, ovome se lice smrknu od gnjeva.
Bog upita: »Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako
pravo radiš, vedrinom odsijevaš.«1
(b) Bog je prihvatio Abelov dar, a odbacio Kajinov, s pravom:
jer dok je Abel odabrao najbolje jagnje iz stada, Kajin je položio
na žrtvenik tek nekoliko sjemenki lana.2 Osim toga je na Božji
prijekor odvratio uzvikom koji još uvijek ponavljaju bogohulnici:
»Nema ni zakona ni sudaca!«
Susrevši se kratko vrijeme nakon toga s Abelom u polju, Kajin
mu kaza: »Ne postoji zagrobni život, ni nagrada pravednicima, ni
kazna zlotvorima. Ovaj svijet nije stvoren milosrdno; niti se njime
upravlja sa suosjećanjem. Zašto bi se inače tvoja žrtva prihvatila a
moja odbacila?« Abel odgovori samo: »Moja je prihvaćena jer
volim Boga, tvoja je odbačena jer ga mrziš.« Kajin nato udari
Abela i ubi ga.3
(c) Neki kažu da je do sukoba među braćom došlo pri podjeli
Zemlje između njih, kada je Kajinu pripalo sve kopno, ali Abelu
sve ptice, životinje i stvorovi što gamižu. Složili su se da nijedan
od njih neće postavljati zahtjeva na posjed onoga drugoga. Tek što
je sklopljena takva nagodba kad Kajin, koji je obrađivao njivu,
reče Abelu da otjera svoja stada s nje. Kad Abel odgovori da ona
neće napraviti nikakve štete na obrađenoj njivi, Kajin zgrabi oru-
žje i pojuri za njim tjeran željom za osvetom preko brda i dolina,
dok ga ne sustignu i usmrti. Prema drugima, Kajin je nerazumno
rekao: »Tlo na kojem stojiš moje je, digni se u zrak!«, a na to je
Abel odvratio: »Svoju si odjeću uzeo od mojih stada; skini je!«
Ili kažu da je Kajin predložio Abelu: »Podijelimo Zemlju na tri
dijela. Ja, prvorođeni, uzet ću dva; a tebi neka je dio što ostane.«
Kako Abel ne htjede prihvatiti manje od polovine kao svoj dio,
Kajin reče: »Neka bude, ali brdo na kojem si prinio žrtvu mora
biti u mojoj polovici.« To stoga što je to bila Sveta gora u Jeru-
92
zalemu, na kojoj će, kad bude vrijeme, Abraham učiniti zavjet s
Bogom, a Salomon će mu podići hram. Abel mišljaše da Kajin nije
dostojan da posjeduje takvo mjesto.
(d) Drugi opet drže da se braća zavadiše oko ljubavi Prve Eve,
koju je Bog stvorio da bude Adamova družica, ali koju je on od-
bacio.4 Ili zato što je, kad su braća dorasla do braka, Adam rekao
Evi: »Neka Kajin uzme Kelimat, Abelovu blizanku; a neka Abel
uzme Levudu, Kajinovu blizanku«. Ali Kajin se željaše oženiti svo-
jom blizankom koja bijaše ljepša — mada ga je Adam upozorio
da bi to bilo rodoskvrnuće. Adam učini da oba brata prinesu žrtvu
Bogu prije nego se ožene dodijeljenim im dražicama. Kad Kaji-
nova žrtva bje odbita, Sotona ga nagovori ga ubije Abela radi
Levude.5
(e) Ima ih koji kažu da je Kajin namamio brata na otvoreno,
i udarao ga tamo toljagom dok Abel, ležeći bespomoćno na zemlji,
ne povika: »Ne ubijaj me, brate; ali ako moram umrijeti, usmrti
me kamenom jednim udarcem!« Tako Kajin i učini. Ili govore da
je Kajin, kao da je zmija, ujeo Abela, koji je od toga umro.
( f ) Prema drugima, Abel, jači od braće, bijaše savladao Kajina.
Bog nagovaraše Abela da ga usmrti, govoreći mu: »Ne pošteduj tog
zlotvora!« Ali kad Kajin zajeca i povika: »Brate, oprosti mi! Samo
smo nas dvojica na svijetu, i što će reći roditelji naši ako me ubi-
ješ?« Smilovavši se, Abel ga pusti iz ruku. Tada Bog reče: »Bu-
dući da si ga poštedio, morat ćeš sam umrijeti!« Nato se Kajin
diže, zgrabi oštru trsku i ne znajući mjesto vitalnih organa izrani
Abela po cijelom tijelu, započevši od ruku i nogu. Ali drugi kažu
da je Kajin promatrao Abela kako kolje bika, pa je zato isjekao
Abela mačem po vratu.6
(g) Abelov se duh odijeli od njegova tijela, ali ne mogaše naći
utočišta ni u nebu — kamo još ne bijaše uzašla nijedna duša; ni
u paklu — u koji se još nijedna nije spustila; pa je zato letjela
amo-tamo u blizini. Krv mu je ležala, mjehurajući se i vrijući,
tamo gdje je prolivena. Na cijelom tom mjestu i sada ne može
rasti ni trava ni drveće.7
(h) Poslije toga Bog upita Kajina: »Gdje ti je brat Abel?« Kajin
odvrati: »Zar sam ja čuvar brata svojega? Zašto me to pita onaj
tko pazi na sve stvorove, ako ubojstvo ne bijaše njegova zamisao?
Da ti njegova žrtva ne bijaše milija od moje, ne bih mu bio nena-
vidan. Niti sam ikada vidio neko truplo ili čuo o njemu. Jesi li me
ikada upozorio da će on umrijeti ako li ga udarim? Žalost je moja
preteško breme da ga nosim.« Bog ga tada prokle, rekavši: »što si
učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče!« Ali Bog
nije dao znak braći da prekinu borbu, već je dopustio Kaj inu da
nanese Abelu smrtni udarac; stoga posljednje Abelove riječi bi-
jahu: »Kralju moj, tražim pravdu!«

93
 (i) Bog, zamijetivši nešto nalik kajanju u Kajinovu srcu, poklo-
ni mu život, ali život izopćenika. Kamo bi god pošao, Zemlja bi se
tresla pod njegovim nogama, a divlja bi zvjerad drhtala. Isprva ga
zvjerovi htjedoše proždrijeti, ali on zaplaka i zamoli za milost, a
tog časa nastupi sabat i oni se moradoše povući. Neki kažu da
Bog tada učini da Kaj inu na čelu izraste rog, koji ga zaštiti od
njihove osvete. Drugi, da ga je Bog udario gubom; ili da mu je na
ruci nacrtao znak: opomenu svakome tko bi poželio da osveti
Abela.
(/) Adam, sretnuvši ubrzo Kajina, začudi se što ga je našao ži-
voga. »Ne ubi li ti brata svojega Abela?« zapita on. Kajin odvrati:
»Pokajah se, oče, i bi mi oprošteno«. Udarivši se u lice, Adam po-
vika: »Tolika je moć pokajanja, a ja to ne znadoh!«8
(k) Bog udari Kajina sedmerim kaznama, gorim od same smrti.
Sramotan rog izraste mu posred čela; povikom »Bratoubojice!«
odjekivahu brda i doline; kljenut ga potresaše poput jasikina lista;
ljuta a neutaživa glad mučaše; svaka želja mu donije razočaranje;
osta zauvijek bez sna; Božji ukaz zabrani svakome da mu bude
prijateljem ili da ga usmrti.9
(/) Prema jednima, Kajin, ne znajući da Bog vidi i zna sve,
iskopa raku i sakri u nju Abelovo truplo. Prema drugima, on se
kolebao što da učini dok Bog ne posla na Zemlju dvije ptice, od
kojih jedna ubi onu drugu zakopavši je zatim. Kajin se povede za
tim primjerom. Drugi opet govore da je on pobjegao, ostavivši
Abela tamo gdje je pao; a kad su Adam i Eva našli leš, sjedoše
uza nj u tuzi i ne znajući što da učine, dok je Abelovo ovčarsko
pseto čuvalo njegovo tijelo od ptica i zvijeri strvinara. Naposljetku
ugledaše gavrana gdje pokapa uginulu družicu. To znamenje po-
kaza Adamu što Bog hoće da on učini.10
(m) A ima ih koji tvrde da je Zemlja, iako je popila Abelovu
krv, odbila da primi njegovo tijelo — potresavši se toliko žestoko
da je gotovo progutala samog Kajina. Kamo je god pokušao po-
kopati truplo, Zemlja bi ga opet izbacila i na kraju povikala: »Ne-
ću primiti ničije tijelo dok mi se ne vrati ilovača od koje nastade
Adam!« Nato Kajin uteče, a Mihael, Gabriel, Uriel i Rafael polo-
žiše truplo na stijenu na kojoj osta mnogo godina ne istrulivši.
Kad Adam umre, isti arhanđeli pogreboše oba tijela u Hebron
jedno do drugoga, upravo u polje iz kojega Bog bijaše uzeo ze-
maljski prah da stvori Adama. Ali Abelov duh ni sada ne nađe
mira: njegove glasne jadikovke čule su se na nebu i zemlji sto-
ljećima — sve dok Kajin, njegove žene i djeca svi ne umriješe.11
(n) Poslije rođenja prvog sina Henoka Bog dopusti Kajinu da
se odmori od tumaranja i da podigne grad nazvan Henok u čast
tog događaja. On zatim podiže još šest gradova: Mauli, Leet, Tece,
94
Ješka, Kelet i Tebbat; a njegova žena Temeh rodi mu još tri sina:
Olada, Lizafa i Fosala, i dvije kćerke: Kitu i Maak.
(o) Ali Kajin se ne promijeni. I dalje udovoljavaše tjelesnim
strastima, zgrtaše bogatstvo otimačinom, učaše druge opačinama i
življaše u raskoši i poroku. Izmislivši utege i mjere, učini kraj
bezazlenosti roda ljudskoga. Kajin bijaše i prvi čovjek koji je
postavio međaše oko polja, i koji je podigao gradove opasane zidi-
nama prisilivši svoje potomke i podanike da se nastane u njima.12

1. Postanak 4: 3—8.
2. Žohar Hadaš ad Gen. 4: 2; Gen. Rab. 207, 209; PRE, gl. 21; Theodo-
tion ad Gen. 4: 4; Agadat šir 40; Mid. Hagadol Gen. 107; Sefer Ha-
jašar 3.
3. Adamschriften 34; Targ. Jer. ad Gen. 4: 8; Mid. Leqa Tov Gen. 30.
4. Gen. Rab. 213; Tanhuma Berešit 9; Mid. Hagadol Gen. 111; PRE,
gl. 21; Žohar Gen. 54b.
5. Schatzhdhle 8.
6. Adambuch 70—72; Gen. Rab. 214—215; Agadat šir 43, 91; Žohar
Gen. 54b.
7. Gen. Rab. 216; M. Sanhedrin 4.5; Agadat Šir 43, 91.
8. Postanak 4: 10—11; Tanhuma Berešit 9—10; Gen. Rab. 216—220;
PRE, gl. 21; Mid. Leqa Tov 30; Jalqut Reubeni ad Gen. 4, 15.
9. Adamschriften 35, 43.
10. PRE, gl. 21; Tanhuma Berešit 10.
11. Apok. Mojs. gl. 11; Vita Adae gl. 48; Adamschriften 22; Adambuch
72—73; Enoh 22: 7.
12. Postanak 4: 17; Sefer Hajašar 5; Filon 77—78; Pseudo-Filon 113;
Josip Flavije, Starine 1. 2, 2.
*

1. Učenjaci koji tumače taj mit kao zapis o drevnim sukobima

u Palestini između nomadskih stočara i poljodjelaca ne objašnja-
vaju zašto Kajin, ako je tako, nije selilac stočar — i stoga sklon
tome da opljačka i ubije miroljubivog ratara — nego je sam ratar;
a stočar je bio Abel.
U Postanku se izražava da je Kajin postao pakostan zato što je
Abelova žrtva prihvaćena a ne njegova. Ali budući da su obredi u
Velikom hramu zahtijevali i žitne i mesne žrtve, rani komentatori
smatrali su ili da treba naći neko objašnjenje zašto je Bog radije
prihvatio Abelovu žrtvu — ili otkriti neki drugi razlog ubojstva
osim zavisti. Oni nisu željeli priznati da je Bog mogao postupiti
samovoljno: uskraćujući prvorođenom sinu prvenstvo koje mu je
pripadalo po zakonu, i dajući prednost mlađem sinu — poput pa-
trijarhalnog poglavice koji poklanja prvenstvo djetetu svoje naj-
ljepše žene. Sličan primjer je Jakovljevo favoriziranje Josipa, naj-
mlađeg sina; njegova su se braća urotila da ga ubiju (vidi 53. a-e).

95
 2. Povijesni događaji koji leže u osnovi tog mita mogu se ovako
rekonstruirati: Izgladnjeli stočari prodiru u naseljeno ratarsko
područje za vrijeme suše i tu ih prihvaćaju kao goste koji plaćaju
danak. Kasnije oni traže da sudjeluju u vlasti. Obje strane podno-
se zatim u isto vrijeme žrtve božanstvu zajednice. Božanstvo pri-
hvaća žrtvu stočarskog vođe; nato ga vođa zemljoradnika ubija,
uz pomoć rođaka s majčine strane. Kao posljedica toga, zemljo-
radnike izgone i oni napokon negdje drugdje osnivaju grad-državu.
To je političko stanje već stoljećima uobičajeno u Istočnoj Africi:
stočari uljezi, koji se najprije pojavljuju kao izgladnjeli molioci,
stječu političku prevlast, pošto su izazvali ogorčeno neprijateljstvo
puštajući svoju stoku da gazi usjeve.
3. Ali taj mit zamršuje spominjanje žigosanja, čime se želi obja-
sniti porijeklo nomadskih beduina s njihovim krdima deva, koji
su u Palestinu došli kasnije od polunomada što su uzgajali koze
i ovce, i koji se još uvijek podvrgavaju plemenskom tetoviranju.
Stari Židovi tumačili su to tetoviranje i beduinsku sklonost plja-
čkaškim pohodima kao Božju kaznu nad Kajinom i njegovim po-
tomcima zbog zločina umorstva.
4. Tema bratoubojstva još više zamršuje stvar. Riječi mudre
Tekojanke Davidu (2 Samuel 14: 6) bile su mitološka banalnost:
»A tvoja je službenica imala dva sina. Oni se posvadiše u polju, a
nije bilo nikoga da ih razdvoji, te je jedan od njih udario svoga
brata i ubio ga.« Zerah i Pereš svađali su se čak i u majčinoj utro-
bi (Postanak 38: 27—30); a jednako tako Jakov i Ezav (vidi 38.
a. 2). Žena oko koje izbija spor čini se da je bila uvijek vladarica
države u kojoj je nasljeđe išlo po majčinoj lozi, i kojoj bi pobje-
dnik postao kraljem oženivši se vladaricom. Ponekad bi suparnici
bili stric i nećak, kao u slučaju Seta i Ozirisa.
5. Jedan drevni palestinski mit, koji se može usporediti s mitom
o Kajinu i Abelu ili Ezavu i Jakovu, sačuvan je u Filonovom pri-
jevodu na grčki Feničke povijesti od Sanhunijatona. Usous i Hip-
souranij, polubogovi koje su rodile posvećene bludnice zanijevŠi
od Pira i Floksa, sinova Fontovih (»Oganj i Plamen, sinovi Svjetlo-
sti«), stalno su se sukobljavali. Usous, prvi lovac, otkrio je kako se
pravi odjeća od kože. U tome je nalik na Kajina i Ezava. Za Sa-
mumrama — čije ime Filon prevodi kao »Hipsouranije«, što
odgovara hebrejskom šme marom (»Višnje nebo«) — kaže se da
je izmislio šatore od rogožine. Time je nalik na Jabala (Postanak
4: 20), »koji je postao praocem onih što pod šatorima žive sa sto-
kom«; kao i na Abela koji bijaše pastir (Postanak 4: 2) i na Ja-
kova, koji bijaše krotak čovjek »i boravio je u šatorima« (Posta-
nak 25: 27).
Ali »Kajin« i »Abel« mogli bi biti verzije mitskih junaka Age-
nora i Bela. Agenor je naime grčki oblik naziva »Kanaan«, a Bel

96
isto za »Baal«. Ti sinovi blizanci Posejdona i Lamije rodili su se
navodno u Egiptu, odakle je Bel izagnao Agenora. Nakon toga Bel
izrodi druge blizance: Danaja i Egipta, čiji se sukob produžio kad
su Danajeve kćeri ubile Egiptove sinove.
6. Vjerojatno postoji povijesna veza između Kajina bratoubojice
i plemena Kenijaca (Qeni), koji se nazivaju i zbirnim imenom
»Kajin« (Brojevi 24: 22; Suci 4: 11): pustinjske etničke zajednice
koja je živjela južno od Izraelićana. Kenijci, ili Kainiti, spominju
se prvi put kao jedan od deset naroda koji su napučivali Palestinu
u Abrahamovo doba (Postanak 15: 19). Bileam, mezopotamski
gatar, ubrajao je Kenijce među neprijatelje Izraelaca koji su ži-
vjeli na jug i istok od njih (Brojevi 24: 17—22) — to jest među
plemena Moab, šet, Edom, Seir i Amalek. Prema njegovu opisu
oni su živjeli u nepristupačnim brdima. Druga skupina plemena
živjela je na Sinajskom poluotoku, a njima je vladao Hobab, Moj-
sijev tast (Suci 4: 11; i Samuel 15: 6). Kasnije su Hamatovi sinovi
Kenijci otišli iz Arada, sedamnaest milja na jugoistok od Hebrona,
a njihovi potomci postadoše koljeno Rekabovo (Suci 1: 16; 1 Lje-
top. 2: 55). Još kasnije jedan se rod naselio u Galileji. Njihov gla-
var Heber — čija je žena Jaela ubila Siseru* — sklopio je savez s
Jabinom, kraljem hazorskim, neprijateljem i tlačiteljem Izraelaca
(Suci 4: 17). Aradski Kenijci ostadoše neprijatelji Izraelaca kroz
nekoliko pokoljenja, pridruživši se Amalečanima u njihovu ratu
s kraljem šaulom. Tek kad je šaul stekao premoć i obećao da se
neće osvećivati Kenijcima, ovi su se povukli iz borbe (1 Samuel
15: 6). Pod kraljem Davidom imali su vlastite gradove u Negebu
(1 Samuel 27: 10; 30: 29): Kina (Qina) i Kain (Qajin) u južnoj
Judeji bili su možda dva od tih gradova.
Budući da su Kenijci bili stoga poznati Izraelcima i kao nomadi
i kao stanovnici gradova, i uglavnom kao neprijateljski raspolo-
ženi, njihov legendarni predak Kajin mogao je u mitu dobiti ulogu
prvog ubojice, prvog nomada i prvog osnivača gradova. To što je
izumio utege i mjere ukazuje na mogućnost da je poljodjelska za-
jednica kojom su zavladali Abelovi stočari — možda u vrijeme
zavojevačkog pohoda Hiksa — imala dodira s Kretom i Egiptom.
U grčkoj mitologiji izum utega i mjera pripisuje se Palamedu, koji
predstavlja kretsku kulturu presađenu na Peloponez; ili Hermesu,
koji predstavlja egipatskog To ta.
7. Jedan rani midraš opisuje Kajinovo obilježje kao slovo teto-
virano na ruci; srednjovjekovni tekstovi koji tvrde da je to bilo
* Jaelin čin, premda ga izraelski glavari slave (Suci 5: 24 i dalje), izgleda na prvi
pogled kao izdajstvo. Ali treba da imamo na umu da bi, ako je Jaela pripadala koljenu
Hamatovu — Kenijcima u savezu s Izraelcima — neprijatelji njena oca bili i njeni ne-
prijatelji, čak i nakon udaje za Hebera, ukoliko on ne bi bio prisutan kad su oni došli.
A on je bio prikladno odsutan, možda namjerno, izbjegavši tako i osudu svojih savez-
nika i pohvalu Izraelaca. (Nap. autora)

7 Hebrejski mitovi 97
hebrejsko slovo teth čine to možda pod utjecajem Ezek. 9: 4—6,
gdje Bog obilježava znakom (tav) čela malog broja pravednika u
Jeruzalemu koji će se izbaviti. Ali znak za tav, posljednje slovo
hebrejskog i feničkog alfabeta, bio je križ; i od njega se razvilo
grčko slovo tau od kojeg se, prema Lukijanu, rodila zamisao o
razapinjanju na križ. Pošto je tako tav odvojen za označavanje
pravednika, u spomenutom se midrašu umjesto njega spominje
kao Kajinov žig slovo koje mu je najbliže i po izgovoru i po pi-
sanju; naime teth, čiji je drevni hebrejski i fenički oblik bio križ
u krugu.
 22

ROĐENJE ŠETOVO

(a) Adam, bojeći se da novog sina Evinog i njegovog ne zadesi

Abelova sudbina, uzdrža se od obljube s njome čitavih stotinu i
dvadeset godina. U toku tog vremena sukube su često zanosile s
usnulim Adamom, rađajući zloduhe, izazvavši u njega grešne snove
i nehotično prosipanje sjemena. Osim toga, inkubi zlorabiše Evu,
koja s njima izrodi zloduhe.1
(b) Poput sukuba, ti inkubi, ili Meri'im, bijahu mračni duhovi
koje je Bog stvorio šestog dana u suton. Prije nego mu je uspjelo
da im dovrši tijela sunce je zašlo i počeo prvi Sabat, pa je morao
prekinuti posao.2
(c) Kako Bog bijaše odlučio da napuči Zemlju ljudima a ne
zlodusima, on usadi u Adamovo srce goruću želju za Evom. Dotada
se Adam mogao uzdržati samom odsutnošću; a sada, makar i da-
leko od Eve, želja se rodi u njemu s tolikom snagom da je, sje-
tivši se Božje zapovijedi: »Rađajte se i množite se!«, ponovo po-
tražio Evu, legao s njom i ona mu rodi Šeta.3
(d) Neki kažu da je Božji anđeo naredio Adamu da legne s
Evom, ali se on opirao dok mu ne bje obećan sin po imenu Šet —
što znači »utjeha« — koji će ga izliječiti od tuge za Abelom. Prema
drugima, Eva je kazala: »Bog mi dade (šath) novog sina umjesto
Abela.«4
(e) Kad se, po šetovu porodu, Adam vratio uzdržavanju od
obljube, Samael, ponovo prerušen u lijepu ženu, dođe pretvarajući
se Evinom sestrom i zatraži od njega da se oženi njome. Adam
se pomoli Bogu ištući savjeta, a Bog smjesta razotkri Samaelovo
opako obličje. Sedam godina nakon toga Bog ponovo zapovjedi
Adamu da legne s Evom, obećavši da će ih obraniti od bezumne
i nedolične požude. To je obećanje i održao.5
(/) Prije nego je umrla, Eva je rodila Adamu trideset puta bli-
zance, svaki put sina i kćer, kao plod bračnih obaveza obavljanih
s najvećom bogobojaznošću i doličjem.6 Adam poživje osam sto-
tina godina po Šetovu rođenju. 7
99
L Tanhuma Buber Gen. 20; Gen. Rab. 195—196, 204, 225—226; B. Erubin
18b; Pesiqta Rabbati, 67b.
2. Gen. Rab. 54.
3. Vidi op. 1.
4. Adamschriften, 36; 1 Postanak 4: 25.
5. Adambuch, 75—77.
6. Adamschriften, 8, 44.
7. Postanak 5: 4.
*

1. U tome se mitu, kao i u mitu o Samaelovu upućivanju Adama

u požudu (vidi 15. a), odražava nazor Slobodnih esena da potpuno
uzdržavanje od spolnog života može imati opasnih posljedica. Jo-
sip Flavije bilježi njihovo ustezanje od spolnog općenja početkom
ženine trudnoće, i njihov trogodišnji pokusni brak da se osigura
plodnost.
2. Ime »šet« javlja se u Brojevima (24: 17) kao naziv naroda
koji je živio u susjedstvu Moabaca, vjerojatno nomadskih »Sutu«
koje spominju asirski i babilonski natpisi.
3. Josip Flavije opisuje Šeta kao kreposna čovjeka čiji su po-
tomci živjeli u miru i slozi, i koji su usavršili zvjezdoznanstvo
zapisavši svoja otkrića na dva stupa, od kojih se jedan sačuvao
sve do danas. Uzašašće Izaijino iz prvog stoljeća n. e. daje šetu
mjesto u nebu; a po jednoj kasnijoj židovskoj predaji on je Me-
sija. Šet je postao junak gnostičkih »šetovaca«; kao i Manihejaca
iz trećeg stoljeća n. e. čiji su mitovi bili dijelom perzijski a dije-
lom židovski gnostički. Mani, osnivač maniheizma, smatrao je i
Kajina i Abela sinovima Sotone i Eve, a Šeta njihovim pravim
potomkom, punim svjetlosti. U Postanku mu se, međutim, ne
pripisuju nikakve posebne vrline.
 22

S I N O V I B O Ž J I I K Ć E R I ČOVJEČJE

(a) Do desetog pokoljenja Adamovo se potomstvo silno raz-

množilo. Nemajući družica, anđeli nazvani »Sinovi Božji« nađoše
sebi žene među milovidnim kćerima čovječjim. Djeca iz tih bra-
kova naslijedila bi vječni život od svojih očeva, da Bog ne odredi:
»Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa
neka mu vijek bude stotinu i dvadeset godina.«
(b) Ti novi stvorovi bijahu divovi koje nazivahu »Oni što Pa-
doše«, a zbog čijeg nevaljalstva Bog odluči da zbriše s lica ze-
maljskog sve muško i žensko, s divovima koji ih izopačiše.1
(c) Sinovi su Božji poslani s neba na Zemlju da poduče rod
ljudski istini i pravdi; i tri stotine godina doista učahu Kajinova
sina Henoka svim tajnama Neba i Zemlje. Ali kasnije poželješe
smrtne žene i okaljaše se obljubom. Henok zapisa ne samo njihov
božanski nauk nego i njihov kasniji pad u nemilost; pred kraj
su ne birajući općili s djevicama, zrelim ženama, muškarcima i
životinjama.2
(d) Neki govore da su šemhazaj i Azael, dvojica anđela Božjih
pouzdanika, upitali: »Gospodaru svemira, ne upozorismo li te na
Dan stvaranja svijeta da će se čovjek pokazati nedostojnim tvog
svijeta?« Bog odvrati: »Ali ako uništim čovjeka, šta će postati od
mog svijeta?« Oni odgovoriše: »Mi ćemo ga nastaniti«. Bog za-
pita: »Ali nećete li vi, sišavši na Zemlju, griješiti još gore od
čovjeka?« Oni ga umoljavahu: »Pusti nas da malo proboravimo
tamo, i mi ćemo posvetiti tvoje ime!«
Bog im dozvoli da siđu na Zemlju, ali tu ih odmah svlada po-
žuda za Evinim kćerima, šemhazaj izrodi s njima dva sina ne-
mani po imenu Hivu i Hi ju, od kojih svaki dnevno proždiraše
tisuću deva, tisuću konja i tisuću volova. Azael izumi osim toga
nakit i tvari za uljepšavanje kojima se služe žene da zavedu mu-
škarce. Bog ih stoga upozori da će raspojasati Gornje vode i tako
potamaniti sve ljude i životinje. Šemhazaj gorko zaplaka pobo-
javši se za svoje sinove koji bijahu dovoljno visoki da se ne
utope, ali koji bi umrli od gladi.3

101
 (e) Te se noći Hivi prisni golema stijena nad Zemljom, ravna
poput stola i s nekim natpisom na sebi koji neki anđeo sastruga
nožem ostavivši svega četiri slova. I Hiji se usni san: o rodnom
voćnjaku, i o tome kako drugi anđeli obarahu voćke u njemu sve
dok ne preosta svega jedno stablo s tri grane. Oni ispričahu svoje
snove Šemhazaju, koji odvrati: »Tvoj san, Hija, znači da će Božji
Potop potamaniti čitav rod ljudski, osim Noe i njegova tri sina.
Ali neka te tješi to što je smisao Hivina sna da bar tvoja slava
neće nikada umrijeti: kada god budu Noini potomci klesali ka-
menje, lomili stijene ili izvlačili lađe, uzvikivat će 'Hiva, Hija!' u
vašu slavu čast«.4
(/) šemhazaj se nakon toga pokaja i postavi se na nebesa na
jugoistoku, između Neba i Zemlje — naglavce, i tamo visi sve
dosad: kao zviježđe koje Grci zovu Orion.
(g) Ali Azael, koji i ne pomisli da se pokaje, još uvijek nudi
ženama urese i šarenu odjeću da njima zavode muškarce. Zato
se na Dan okajanja grijesi sinova Izraelovih natovare svake go-
dine na jarca od pokore; pa se on zatim baci sa stijene Azazelu
— kako neki nazivaju Azaela.5
(h) Drugi govore da neki anđeli zatražiše od Boga dopuštenje
da priberu nedvojbene dokaze o ljudskoj izopačenosti, te tako
osiguraju da ljudi ne umaknu kazni. Kad Bog pristade na to,
oni se preobraziše u drago kamenje, biserje, grimizno bojilo,
zlato i druge dragocjenosti koje gramzljivi ljudi smjesta pokra-
doše. Tada oni uzeše ljudski lik, u nadi da će poučiti rod ljudski
pravednosti i poštenju. Ali preuzimanje ljudskog tjelesnog obličja
podvrgnu ih ljudskim požudama: zavedeni kćerima čovječjim,
nađoše se prikovani za Zemlju, nemoćni da se vrate svojem du-
hovnom obličju.6
(i) Oni Što Padoše imađahu toliko neobuzdan tek da ih je Bog
zasipao manom razna okusa, da ne dođu u napast da okuse meso,
zabranjenu hranu, i posluže se izlikom da nemaju dosta žita i
zeleni. Uprkos tome, Oni Što Padoše ne htjedoše jesti Božju ma-
nu, klahu životinje za hranu, gosteći se čak i ljudskim mesom,
zagadivši tako uzduh kužnim isparinama. Tada Bog odluči da
očisti Zemlju.7
(;) Drugi kažu da Šemhazaj a i Azaela zavedoše ženski zlodusi,
Naama, Agrat i Lilit, koja bijaše jednom Adamova supruga.8
(fc) U to vrijeme samo jedna djevica, po imenu Istahar, bijaše
sačuvala nevinost. Kad joj Sinovi Božji priđoše s pohotnim zahtje-
vima, ona uzviknu: »Prvo mi dajte načas vaša krila!« Oni prista-
doše, a ona se, uzletjevši na nebo, skloni uz Božji prijesto, i Bog
je preobrazi u zviježđe Djevica, ili, kako neki kažu, Vlašiće. Pali
anđeli, izgubivši krila, ne mogahu otići sa Zemlje sve dok se,

102
poslije mnogo pokoljenja, ne uspeše na Jakovljeve ljestve i tako
se vratiše kući.9
(Z) Mudri i kreposni Henok također uzađe na nebo gdje po-
stade glavni savjetnik Božji, i otada ga nazivahu »Metatron«.
Bog položi vlastitu krunu Henoku na glavu i dade mu sedamde-
set i dvoja krila i mnogo očiju. Tijelo se njegovo preobrazi u
plamen, tetive u oganj, kosti u žeravu, oči u zublje, kosa u zrake
svjetlosti, a okružavahu ga oluja, vihor, grmljavina i munje.10
(m) Neki vele da su Sinovi Božji stekli to ime zato što božan-
sko svjetlo od kojega Bog bijaše stvorio njihova pretka Samaela,
Kajinova oca, sijaše s njihovih lica. Kćeri čovječje, vele oni, bi-
jahu djeca Setova, čijim ocem bje Adam, a ne neki anđeo; pa im
zato lica bijahu nalik našima.11
(n) Kako drugi tumače, međutim, Sinovi su Božji bogobojazni
potomci Setovi, a Kćeri čovječje grešni potomci Kajinovi. To se
objašnjava tako da se, pošto je Abel umro bez djece, čovječan-
stvo ubrzo podijelilo na dva plemena: to jest na Kajinovce koji,
uz izuzetak Henoka, bijahu svi izopačeni, i na Šetovce, koji u
svemu bijahu pravednici. Ti šetovci nastavahu Svetu goru daleko
na sjeveru, kraj Spilje s blagom — neki tvrde da je to gora
Hermon. Kajinovci življahu odvojeno u dolini na zapadu. Na sa-
mrtnoj postelji Adam naloži Setu da odvoji svoje pleme od Kaji-
novaca; i svaki glavar Setovaca iznova javno proglašavaše tu
odredbu, s koljena na koljeno. Šetovci bijahu vrlo visoka stasa,
poput svojeg pretka; a kako obitavahu tako blizu Vratima raja,
prozvaše ih »Djecom Božjom«.12
(o) Mnogi se Šetovci zavjetovaše na beženstvo, ugledavši se na
Henoka, i življahu pustinjačkim životom. Za razliku od njih, Ka-
jinovci se neobuzdano prepuštahu opačinama. Svatko od njih
imađaše bar po dvije žene: jednu da rađa djecu, a drugu da
njome utažuje požudu. Ona koja rađaše djecu živjela je u siro-
maštvu i zanemarena, poput udovice; drugu bi prisilili da ispije
napitak od kojeg bi ojalovjela — poslije čega bi nakićena kao
bludnica služila mužu za raskošnu zabavu.13
(p) Kajinovci bijahu kažnjeni tako da im se na svakog sina
rađaše po stotinu kćeri; a to izazva takvu jagmu za muževima da
žene njihove počeše provaljivati u kuće i otimati muškarce. Jed-
nog dana prohtje im se da zavedu Šetovce, pa narumeniše i na-
prašiše lice, namazaše očne kapke antimonom a tabane skrletom;
pobojaše kosu, prikvačiše zlatne naušnice, metoše zlatne grivne
na gležnjeve, okitiše se ogrlicama s draguljima i narukvicama,
odjenuše šarenu odjeću. Uspinjući se na Svetu goru, prebirahu
po harfama, svirahu u trube, udarahu u bubnjeve, pjevahu, ple-
sahu i pljeskahu rukama. A tada, pozdravivši petsto isposnika
veselim glasom, pograbiše svaka svoju žrtvu i zavedoše ga. Ti

103
Šetovci, podlegavši jednom ulagivanju Kajinjanki, postadoše ne-
čisti j i od pasa i zaboraviše sasvim na Božje zakone.14
(q) čak i »Sinovi sudački« izopačivahu sada sirotinjske kćeri.
Kad god bje nevjesta urešena za mladoženju, jedan bi od njih
ušao u ložnicu mladenaca i prvi je uživao.15
(r) Genun Kanaanac, sin Slijepog Lameka, koji življaše u Ze-
mlji jama smoljanica, bijaše od najmlađih dana u vlasti Azaela
i iznalažaše svakojaka glazbala. Kad bi zasvirao na njima, Azael
bi se uvukao u njih, tako da se iz njih razlijegahu zavodljivi
zvuči koji očaravahu srca sviju što slušahu. Genun bi sakupio
družine svirača koji se raspaljivahu svirkom dok se požuda u
njima ne rasplamsa poput ognja i oni legoše jedni s drugima. On
također zgotavljaše pivo, sakupljaše mnoštva u pivnice, napajaše
ih i podučavaše kako se kuju željezni mačevi i glave kopalja, da
bi se njima nasumce usmrćivali kad se ponapiju.16
(s) Mihael, Gabriel, Rafael i Uriel kazahu Bogu da se nikada
prije ne bijaše namnožilo toliko opačine na Zemlji. Bog tada
uputi Rafaela da sveže Azaelu ruke i noge, zatrpavši ga gomilom
oštrobridog kamenja u mračnoj spilji Dudaelu, gdje se i sada
nalazi i čeka Posljednje Dane. Gabriel potamani One što Padoše
potaknuvši ih da se upuste u građanski rat. Mihael okova lancima
Šemhazaja i njegove drugove u drugim mračnim spiljama kroz
sedamdeset pokoljenja. Uriel posta vjesnik spasa koji posjeti
Nou.17

L Postanak 6: 1—7.
2. Jubileji 4: 15, 22; 5: 1; Tanhuma Buber Gen. 24.
3. Jalqut Gen. 44; Berešit Rabbati, 29—30.
4. Izvori kao u prethodnoj opasci.
5. Izvori kao u prethodnoj opasci.
6. Klementinske Homilije VIII, 11—17 (str. 142—145). Te Homilije su
kršćanski spisi iz početka trećeg stoljeća n. e., vjerojatno napisane
u Siriji. Usp. i Enoh, 6—&; 69; 106, 13f.
7. Izvori kao u prethodnoj opasci.
8. Postanak u Žoharu 37a, 55a.
9. Liqqute Midrašim, 156; nešto drukčiju verziju nalazimo u Jalqut
Gen. 44.
10. Sefer Hekhalot, 170—176.
11. Postanak u Žoharu 37a.
12. PRE, gl. 21 (gdje se mišem treba popraviti u mišeth) i 22; usp. i
Gen. Rab. 222; Adambuch, 75, 81—86; Adamschriften, 37; Schatz•
hohle, 10.
13. Adamschriften, 38; usp. Gen. Rab. 222—223.
14. Izvori kao u prethodnoj opasci.
15. Targ. i Targ. Jer. ad Gen. 6: 2—4; Gen. Rab. 247—248.
16. Adambuch, 92—93.
17. Enoh gl. 9 i 10; usp. i gl. 11—15 i 69; 2 Baruh 56: 11—16; 2 Enoh
18: 1—6.

104
 1. Taj mit, o koji su se spoticali brojni teolozi, možda se može
objasniti dolaskom visokih, neciviliziranih Židova stočara u Pa-
lestinu početkom drugog tisućljeća pr. n. e., i njihovo izlaganje,
putem uzajamnih brakova, azijskoj civilizaciji. »Sinovi Elovi«
označavalo bi u tom smislu »stočare poštovaoce semitskog Boga-
-bika Ela«; »Kćeri Adamove« značilo bi »žene tla« (adama), naime
kanaanske poljodjelce koji su se klanjali božicama, poznate po
svojim orgijama i prostituciji prije braka. Ako je tako, taj je
povijesni događaj pobrkan s ugaritskim mitom o tome kako je
E1 zaveo dvije smrtnice koje su zanijele s njime i rodile božan-
ske sinove, to jest Šahara (»Zora«) i šalema (»Savršen«), šahar
se javlja kao krilato božanstvo u Psalmu 139: 9, a sin mu je,
prema Izaiji 14: 12, bio pali anđeo Helel. Do bračnih ili uopće
trajnih veza između bogova i smrtnika, to jest između kraljeva
ili kraljica i pučana, dolazi često u sredozemnoj i srednjoistočnoj
mitologiji. Kako kasniji judaizam odbacuje sva božanstva osim
vlastitog nadnaravnog Boga, a kako se On nije nikada ženio niti
ulazio u kakve veze sa ženama, Rabbi šimon ben Johaj u Genesis
Rabba smatrao je svojom dužnošću da udari prokletstvom sve
koji su shvaćali »Sinove Božje« u ugaritskom smislu. Takvo je
tumačenje očito postojalo još u drugom stoljeću n. e., izgubivši
se tek pošto je naziv Bene Elohim dobio novo tumačenje kao
»sinovi sudački«. Elohim je značilo »Bog« i »sudac«, na temelju
teorije da redovito imenovanog suca obuzima Elov duh kada
sudi: »Rekoh, vi ste bogovi«. (Psal. 82: 6).
2. Taj se mit stalno navodi u apokrifima, Novom zavjetu, Crkve-
nim očima i midrašima. Josip Flavije protumačio ga je ovako:

Mnogi anđeli Božji sada stupahu u veze sa ženama i rađahu im

se sinovi koji bijahu oholi i prezirahu svaku krepost; toliko se
uzdahu u svoju moć. Doista, djela koja im naša predaja pripi-
suje podsjećaju na smjele čine koje Grci pričaju o svojim divo-
vima. Ali Noa... opominjaše ih da izmijene svoje nazore i
poprave se.

Ti su grčki divovi bili dvadeset i četiri naprasita i pohotna sina

Majke Zemlje, rođena u Flegri u Trakiji, i dva Aloeida, koji se
svi pobuniše protiv Svemogućeg Zeusa.
3. Mišljenje Josipa Flavija da su Sinovi Božji bili anđeli održalo
se nekoliko stoljeća unatoč prokletstvima šimona ben Johaj a. Još
u osmom stoljeću n. e. Rabbi Eliezer bilježi u jednom midrašu:
»Anđeli što padoše s neba vidjehu kćeri Kajinove gdje šeću i
razotkrivaju spolovila, namazavši oči antimonom poput bludnica,
i oženiše se njima pošto ih one zavedoše.« Rabbi Jošuu ben Qorhu,

105
literalista, mučila je jedna tehnička pojedinost: »Je li moguće da
anđeli, koji su oganj plameni, mogahu izvršiti obljubu ne spalivši
utrobu svojih mladenki?« Zaključio je da »kad ti anđeli padoše
s neba, snaga i stas im se smanjiše na mjeru smrtnika, a oganj
se njihov pretvori u tijelo.«
4. Hiva i Hija, imena dana divovima koje su sa Šemhazaj em i
Azaelom izrodile smrtne žene, bili su obični uzvici družina rad-
nika zaposlenih radom koji je zahtijevao usklađene napore. U
jednom odlomku iz Talmuda babilonski pomorci uzvikuju, izvla-
čeći na obalu teretne lađe: »Hitni, hija, hola, \v'hilok hol ja!« Ali
halapljivo mesožderstvo divova je bio običaj Elovih hebrejskih
pastira, a ne Kćeri Adaminih koje su obrađivale zemlju. Zato ta
anegdota nagoviješta da je mit nastao u esenskoj zajednici čija
se hrana strogo ograničavala na povrće, poput Daniela i njegova
tri sveta pratioca (Dan. 1: 12).
5. Imena nekolicine palih anđela sačuvana su samo u nemarnim
grčkim transkripcijama hebrejskih ili aramejskih izvornih oblika,
pa je zato njihovo značenje nesigurno. Ipak je prilično vjero-
jatno da »Azael« predstavlja »Azazel« (»Bog jača«). »Dudael« se
ponekad prevodi kao »Božji kotao«, ali je vjerojatnije da je to
fantastična preinaka naziva Bet Hadudo (M. Joma VI. 8) — da-
našnjeg Haradana, tri milje jugoistočno od Jeruzalema, judejske
pustinjske klisure s koje se svake godine bacao u bezdan živ
»Azazelov jarac okajanja« na Dan očišćenja (Levit. 16: 8—10).
Postojalo je vjerovanje da taj jarac odnosi grijehe sinova Izrae-
lovih i prenosi ih na onoga tko ih je potakao, palog anđela Azazela
koji je ležao prikovan gomilom kamenja u podnožju klisure. Ta
se žrtva nije stoga smatrala kao prinošenje zlodusima, kao one
koje Levitski zakonik 17: 7 zabranjuje.
6. Gora Božja, na kojoj su živjeli neki bogobojazni šetovci blizu
»Spilje s blagom«, na Vratima raja, vjerojatno je bila Elova sveta
gora Safon, a ne Hermon.
7. Mit o Istahar preuzet je djelomično od grčkog pisca Arata
(početak trećeg stoljeća pr. n. e.). U njemu se priča kako je
Pravda, kći Zore, kreposno vladala ljudskim rodom u Zlatno
doba; ali kad je Srebrno i Brončano doba donijelo pohlepu i
ubijanje među ljude, ona uzviknu: »Jao si ga ovom izopačenom
rodu!« i uzađe na nebo gdje se pretvori u zviježđe Djevica. Na-
stavak tog mita preuzet je iz Apolodorova pripovijedanja o tome
kako je Orion nasrnuo na sedam djevica Plejada, kćeri Atlanta
i Plejone, koje izmakoše njegovom zagrljaju pretvorivši se u zvi-
ježđe Vlašići. Međutim, »Istahar« je babilonska božica Ištar, koja
se ponekad poistovećuje sa zviježđem Djevica. Egipatsko pučko
vjerovanje poistovećivalo je Oriona, zviježđe koje je postalo Šem-
hazaj, s Ozirisovom dušom.

106
 8. Pravo oduzimanja djevičanstva mladenkama sirotinje, koje
su svojatali neki »sinovi sudački«, vjerojatno je drevno i dobro
poznato ius primae noctis koje su, kao droit de cuissage, navodno
iznuđivala još feudalna evropska gospoda u toku srednjeg vijeka
{vidi 36. 4). Ali u doba kad su Sinovi Božji smatrani za božanska
bića to se moglo odnositi na običaj proširen na istočnom Sredo-
zemlju: himen djevojke probijao se tako da bi ona »uzjahala«
na prijapski kip. Slična je praksa postojala i među jahačima i
artistima bizantskih hipodroma još u vrijeme Justinijanova care-
vanja, a može se naslutiti i u zapisima o srednjovjekovnom vje-
štičjem kultu u Engleskoj.
9. Mnoge pojedinosti priče o Genunu, iz etiopske Knjige o Ada-
mu iz petog stoljeća, imaju paralele u midraškim spisima. Premda
Genunovo ime podsjeća na »Kenana«, koji se pojavljuje u Po-
stanku 5: 9 kao sin Enošev, on je složeni kenitski lik. U Postanku
se naime pronalaženje glazbala pripisuje Jubalu, a mjedenih i
željeznih oštrica njegovu bratu Tubalu Kaj inu. Za Genuna Po-
stanak (14: 10) kaže da je obitavao u zemlji »punoj provalija s
paklinom«, naime na južnim obalama Mrtvog mora, nesumnjivo
zato što je tamo stajao grad opačina Sodoma (vidi 32. 6).
10. Henok (»Učitelj«) je stekao svoj golemi ugled zahvaljujući
nekad kanoničkom Otkrivenju Enohovu napisanom u prvom sto-
ljeću pr. n. e. To je ekstatička razrada Postanka 5: 22: »Po ro-
đenju Metušalahovu Henok je živio trista godina.« Prema kasnijoj
hebrejskoj mitologiji on je Božji anđeo pisar i savjetnik, i za-
štitnik sve djece koja uče Toru. Metatron je iskvareni hebrejski
oblik grčkog metadromos, »onaj koji teži za osvetom«, ili od meta
ton thronon, »najbliži Božanskom prijestolu«.
11. Anakim su možda bili mikenski grčki naseljenici, članovi
saveza »Naroda s mora« koji je zadao Egiptu toliko muke u četr-
naestom stoljeću pr. n. e. Grčki stvaraoci mitova pričaju o divov-
skom Anaksu (»kralju«), sinu Neba i Majke Zemlje, koji je vladao
Anaktorijom (Miletom) u Maloj Aziji. Prema Apolodoru, iskopani
kostur Asterija (»zvjezdan«), Anaksova nasljednika, mjerio je
deset lakata. Anakes, množina od Anaks, bio je općeniti epitet
grčkih bogova. Po svom običaju, komentatori Talmuda opisivali
su Anakim kao visoke tri tisuće lakata.
12. Megalitska zdanja koja su Židovi zatekli u Kanaanu vjero-
jatno su potakla legende o divovima; kao u Grčkoj, gdje su prema
prikazu pučkih pripovjedača, koji nisu znali ništa o građevinskim
nasipima, polugama i drugim sredozemnim tehničkim sredstvima,
zidine Tirinta, Mikene i drugih drevnih gradova sagradili čudo-
višni Kiklopi ljudožderi, podižući bez ičije pomoći goleme kamene
kocke.

107
 13. Nefilim (»Oni što Padoše«) imali su mnoga druga plemen-
ska imena, kao Emim (»Strahovi«), Refa'im (»Oslabljivači«), Gib-
borim (»Junaci divovi«), Zamzummim (»Postizači«), Anakim (»Du-
govrati« ili »Nosači ogrlica«), Awwim (»Opustošitelji« ili »Zmije«),
Za jednoga od Nefilim, po imenu Arba, kaže se da je podigao grad
Hebron, nazvan »Kiriath-Arba« prema njemu, i postao otac Anaka,
čija je tri sina, šešaja, Ahimana i Talmaja, kasnije izagnao Jošuin
drug Kaleb. Ali kako arba u hebrejskom znači »četiri«, Kiriath-
-Arba je možda izvorno značilo »četvorograd«, čime se ukazuje na
njegova četiri dijela koji su mitološki povezani s rodom Anako-
vaca: sa samim Anakom i njegovim »sinovima« šešajem, Ahima-
nom i Talmajem.
 22

ROĐENJE NOINO

(a) Kajin je umro nekoliko pokoljenja kasnije od ruku svog

pra-pra-praunuka Lameka. Taj Lamek bijaše lovac, vrlo snažan i,
poput drugih od Kajinove loze, oženjen dvjema ženama. Iako
ostario i slijep, lovio je i dalje, a vodio ga je sin Tubal Kajin.
Kad god bi Tubal Kajin ugledao neku životinju, navodio bi La-
mekovu ruku s lukom prema cilju. Jednog dana reče on Lameku:
»Vidim glavu kako proviruje nad onim grebenom«. Lamek za-
tegnu luk, a Tubal Kajin usmjeri strijelu koja proburazi glavu.
Ali, otišavši po plijen, on uzviknu: »Oče, ustrijelio si čovjeka kome
iz čela raste rog!« Lamek odvrati: »Avaj, to mora da je moj
predak Kajin!« i udari rukom o ruku, usmrtivši tako nehotice i
Tubala Kajina.
Lamek naricaše čitav dan pored mrtvih tijela, jer se zbog slje-
poće nije mogao sam vratiti kući. Navečer ga nađoše njegove žene
Ada i Sila. Lamek povika: »Glas moj poslušajte! Čovjeka sam
ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo. Ako će Kajin biti osve-
ćen sedmorostruko, Lamek će biti sedamdeset i sedam puta!«
Nato se zemlja razvali i proguta sve Kajinove najbliže rođake,
osim Henoka: to jest Irada, Mehujaela, Metušaela i njihovih
obitelji.
(&) Lamek reče svojim ženama: »Uđite u moju postelju i če-
kajte me tamo!« Sila odvrati: »Ubio si našeg pretka Kajina i sina
mi Tubala Kajina; zato mi obje nećemo leći s tobom«. Lamek
odgovori: »To je božja volja. Sedam pokoljenja, vijek dodijeljen
Kajinu, sada je isteklo. Pokorite mi se!« Ali one mu kazahu: »Ne,
jer bi svako dijete koje bismo izrodile čekala smrt«. Lamek, Ada
i Sila potražiše tada Adama, koji još bijaše na životu, i zamoliše
ga da presudi između njih. Sila kaza prva: »Lamek je ubio tvog
sina Kajina, i mog sina Tubala Kajina«. Lamek reče: »Za obje
smrti kriv je slučaj jer ja sam slijep«. Adam se obrati Adi i Sili:
»Morate se pokoriti svome suprugu!«
(c) Nakon toga Sila rodi Lameku sina koji već bijaše obrezan:
znak naročite Božje milosti. Lamek mu nadjenu ime Noa, našavši
u njemu veliku utjehu.1 Noini obraščići bijahu bjelji od snijega
i rumeniji od ruže; oči poput zraka jutarnjeg sunca; kosa duga i
109
puna uvojaka; lice ozareno svjetlošću. Lamek stoga sumnjaše na
njega da je kopile kojim je Silu obdario neki od Stražara, ili
Onih Što Padoše; ali Sila mu se zakune da mu je bila vjerna.
Oni se obratiše za savjet pretku Henoku koji nedugo prije toga
bijaše uznesen na nebo. Njegovo proročanstvo: »Za Noina života
Bog će učiniti nešto novo na Zemlji!« umiri Lameka.
(d) Po Noinu rođenju, koje se zbi u isto vrijeme s Adamovom
smrću, svijet je znatno uznapredovao. Do tog vremena, kad bi se
posijalo žito polovica uroda bijaše trnje i čkalj. Sada Bog dignu
to prokletstvo. I dok se dotada sav rad obavljao golim rukama,
Noa nauči ljude da izrađuju plugove, srpove, sjekire i ostalo
oruđe.2 Ali neki pridaju izum kovačke vještine Tubalu Kaj inu,
njegovu mrtvom bratu. 3

1. Tanhuma Noa 11; usp. Gen. Rab. 224—225; Sefer Hajašar, 7—8.
2. Enoh CVI, izd. Charles, II, 278; Genesis Apokrijon 40; Jubileji 4: 28.
3. Izvori kao u opasci 1, i Postanak 4: 22.
*

1. Ta verzija podsjeća na dva grčka mita — o tome kako je

Perzej nehotice ubio djeda Akrizija, i kako se Atamantu Learh
učinio bijelim jelenom — a razlog je nastojanje da se objasni
Lamekov uzvik u Postanku 4: 23: »Čovjeka sam ubio jer me ranio,
i dijete jer me udarilo!« čiji je izvorni kontekst nestao. Mada je
tautologija — udruživanje dviju fraza, izraženih različitim rije-
čima ali istoznačnih — obična ukrasna figura u hebrejskom pje-
sništvu, Lameku se tu bez ikakvog smisla pripisuje ubojstvo ne
jednog ratnika, nego starca i mladića. To je vrlo slično onome
kada se za Isusa kaže da je ispunio Zaharijino proročanstvo (Zah.
9: 9) jer »jaše na magarcu i na magaretu, mladetu magaričinu,
(Mt. 21: 1—3), umjesto na jednom mladom magaretu. Zakon pre-
ma kojem je najbliži rođak morao osvetiti ubojstvo, čak ako je
bilo i nehotično, objašnjava potrebu »Gradova za utočište« koje
je osnovao Mojsije (Brojevi 35: 13; Jošua 20: 1—9), gdje je čovjek
bio zaštićen dok njegov slučaj ne bi došao pred nekog suca. Tako
Adam postupa kao sudac i prihvaća Lamekovu obranu o neho-
tičnom ubojstvu, kada ističe da bi izvršenje osvete nad Lamekom
izazvalo još nemilosrdniju osvetu njegovog najbližeg rođaka nad
tim osvetnicima. Ali Zemlja je već pružila podršku Lamekovoj
obrani progutavši sve Kajinove rođake. Iako je etimologija imena
»Lamek« neizvjesna, midraš o tom dvostrukom ubojstvu očito ga
povezuje s tri srodna arapska korijena lamah, lamakh i lamaq,
koji znače »pljusnuti, pljesnuti« i »gledati prikriveno ili iskosa«.
2. Tubal Kajin, u Postanku gl. 4, je kovač čija su braća Jabal,
pastir, i Jubal, svirač. Ta su imena očito zapis zanimanja nekih
110
kenitskih obitelji. »Tubal« predstavlja Tabali (na grčkom: Tiba-
reni), anatolsko pleme koje je opisao Herodot kao susjede Haliba
koji su obrađivali željezo. U Ezek. 27: 13 »Tubal« je snabdijevao
Tir mjedenim posudama i robovima; tako »Tubal Kajin« vjero-
jatno znači »Kenijac koji obrađuje željezo«. Jubal je bio kana-
anski bog glazbe.
3. Dva biblijska prikaza Lamekove obitelji nedosljedna su. Pre-
ma Postanku 4: 19—22 Jabala i Jubala rodila mu je žena Ada,
dok mu je Sila rodila Tubala Kajina i kćerku Naamu. Prema Po-
stanku 5: 28—31 Noa bijaše Lamekov prvenac; drugi se sinovi i
kćeri spominju, ali bez imena.
 22

OPĆI POTOP

(a) Noa pomišljaše toliko nerado na to da izgubi nevinost, da

je, premda ga često nagovarahu da se ženi, čekao sve dok mu
Bog ne nađe Naamu, Enoševu kćer — jedinu ženu poslije Istahar
koja bijaše sačuvala nevinost u tom izopačenom pokoljenju. Si-
novi im bijahu šem, Ham i Jafet; a kad uzrastoše, Noa ih oženi
kćerima Elijakima, sina Metušalahova.1
(b) Upozoren od Boga da se sprema Opći potop, Noa to raz-
glasi po čitavu ljudskom rodu, propovijedajući pokajanje kuda
je god išao. Mada mu riječi plamtjehu poput zubalja, ljudi mu
se podsmijevahu riječima: »Kakav će biti taj Opći potop? Ako
bude ognjeni potop, imamo alitha (azbest?), kojemu vatra ne
može nauditi; ako pak bude vodena poplava, imamo željezne
ploče da njima ukrotimo svaku vodu koja navre iz zemlje. Protiv
vode s neba obrana nam je aqeb (platneno krilo?)«. Noa ih opo-
minjaše: »Unatoč tome, Bog će učiniti da vam voda pokulja iz
tla oko peta!« Oni se hvastahu: »Neka voda naraste koliko je
volja, toliko smo visoki da nam ne može doseći vrat; a ako li
On otvori ustave Tehomine, mi ćemo ih začepiti tabanima našim.«2
(c) Tada Bog naloži Noi da sagradi »korablju od smolasta
drveta i da je obloži paklinom«, da u nju stane on s obitelji
svojom i stvorovi odabrani od svega živoga na Zemlji. Od svake
čiste vrste po sedam životinja i ptica, po dvoje od svake nečiste
vrste i po dvoje od svake vrste što puze po tlu. Za sve da na-
spremi i hrane. Pedeset i dvije godine zabavi se Noa gradnjom
broda, radeći sporo u nadi da će odgoditi osvetu Božju.3
(d) Sam Bog odredi kakav da bude brod: na tri poda, trista
lakata dug od pramca do krme, pedeset širok od boka do boka,
a trideset visok od grotla do kobilice. Svaki pod bijaše podije-
ljen na stotine pregrada; na donjem podu bijahu sve životinje,
divlje i pitome; na srednjem sve ptice; na gornjem sve što puže,
a uz njih i Noina obitelj.4
(e) I neki duhovi lutalice uđoše u brod i spasiše se. I dvije
nemani pregoleme da se sklone u ikakav brod spasiše se ipak:
Reem koji plivaše za brodom oslonivši njušku na krmu i div Og.
To bijaše sin Hije i žene koja se preudala za Hama i izmolila
112
od Noe da omogući Ogu da održi glavu nad vodom, dozvolivši
mu da se uhvati za ljestve od užeta. Og se zahvalan zakle da će
biti Noinim robom; no, premda ga je Noa hranio iz sažaljenja
kroz okno na brodskom boku, on se kasnije vratio pređašnjim
opačinama.5
(/) Započevši sakupljati sve žive stvorove, Noa se ustraši od
golema posla i povika: »Gospodaru svemira, kako da obavim
tako silno djelo?« Nato s neba siđe anđeo čuvar svake životinjske
vrste i, noseći košare s krmom, uvede ih u brod; tako da se pri-
čini da svaka od njih bijaše došla od vlastita razuma. Sve dođoše
na dan kad umre Metušalah, u starosti od devetsto šezdeset i
devet godina, punih tjedan dana prije nego nasta Opći potop; a
Bog bijaše odredio to vrijeme žalosti kao Božju milost, ne bi li
se rod ljudski za to vrijeme pokajao. On tada zapovjedi Noi da
sjedne pored vrata brodskih i da pazi na svakog stvora kako mu
bude prilazio. Oni koji se prignu tlu pred njime neka se pripuste
u brod; onima koji ostanu uspravni neka se uskrati ulaz. Neki
pisci kažu da su prema Božjem naređenju pripušteni oboje od
svake vrste ako je muško bilo gospodar nad ženskim, a drukčije
ne. I da je tako naredio jer se raznim opačinama više ne pre-
puštahu samo ljudi. I same životinje kloniše se svoga para: pa-
stusi objahivahu magarice, magarci kobile; psi priskakivahu na
vučice, zmije na kornjače i slično — a uz to žensko često gospo-
dovaše nad muškim. Bog bijaše odlučio da potamani sve živo do
zadnjega, osim onih koji se pokoravahu Njegovoj volji.6
(g) Zemlja se potrese, temelji joj uzdrhtahu, sunce pomrknii,
munje sijevahu, bi orljava gromova, a zaglušni glas kakav se ni-
kada ne bijaše čuo zatutnja i razleže se preko gora i nizina. Tako
Bog pokuša da ustraši grešnike ne bi li se pokajali, ali od toga
nije bilo nikakve koristi. Bog odabra vodu a ne oganj kao kaznu
koja dolikovaše njihovim krajnjim opačinama, pa otvori ustave
nebeske pomaknuvši dvije zvijezde u Vlašićima. Time pusti
Gornje i Donje vode — muška i ženska počela Tehomina, koja
bijaše razdvojio u dane Stvaranja svijeta — da se ponovo ujedine
i tako unište svijet u svemirskom zagrljaju.
Potop otpoče sedamnaestog dana drugog mjeseca, kad je Noi
bilo šest stotina godina. On i njegova obitelj uđoše poslušno u
brod, a Bog sam zatvori čvrsto vrata za njima. Ali čak i Noa nije
mogao povjerovati da će Bog uništiti tako veličanstveno djelo,
pa je zato oklijevao sve dok mu valovi ne zapljusnuše gležnjeve.7
(h) Poplava se hitro proširi po čitavoj Zemlji. Sedamsto tisuća
grešnika okupi se oko Noina broda vičući: »Otvori vrata, Noa, i
pusti nas da uđemo!« Noa povika iz broda: »Ne govorih li ja
vama da se pokajete u ovih stotinu i dvadeset godina, a vi ne
htjedoste slušati?« — »Sad se kajemo«, odvratiše oni. »Prekasno
3 Hebrejski mitovi 113
je sada«, kaza on. Oni pokušaše provaliti brodska vrata, i bili bi
prevrnuli brod, da čopor odbijenih vukova, lavova i medvjeda,
koji također pokušavahu da uđu, ne razdera stotine njih na ko-
made i rastjera druge. Kad se podigoše Tehomine Donje vode,
grešnici najprije pobacaše djecu u izvore, u nadi da će ih za-
čepiti, a zatim se uspeše na drveće ili brda. Kiša se slijevala s
neba poput slapova i vode rastući podigoše brod dok na kraju
nije plovio petnaest lakata iznad najviših vrhunaca — ali valovi
su tako udarali u njega da se svi unutra sudarahu i komešahu
poput zrna graha kad ključa u loncu. Neki kažu da je Bog za-
grijao vode Potopa nad vatrom Bezdana i kaznio plamene požude
uskipjelom vodom; ili da je prosuo ognjenu kišu po grešnicima;
ili pustio ptice lešinarke da im iskapaju oči dok su oni plivali.8
(i) Biser obješen s brodskog svoda osvjetljavao je Nou i nje-
govu obitelj. Kad bi svjetlost bisera poblijedjela, on bi znao da
je nastupio dan; kad bi se pojačala, znao bi da se primakla noć,
pa je tako uvijek znao koji je dan Sabat. No neki kažu da je
izvor te svjetlosti bila sveta knjiga koju je arhanđeo Rafael dao
Noi, optočena safirima, a u kojoj se nalazilo sve znanje o zvi-
jezdama, umijeću liječenja i vlasti nad zlodusima. Noa ju je
ostavio u nasljeđe šemu, a od njega preko Abrahama nasljeđi-
vahu je Jakov, Levi, Moj sije, Jošua i Salomon.9
(/) Čitavih dvanaest mjeseci nakon toga ni Noa ni sinovi nje-
govi ne sklopiše oka, zaokupljeni svakog časa raznim poslovima.
Neke životinje imađahu običaj da jedu na prvi sat dana ili noći;
ostale na drugi, treći ili četvrti sat, pa čak i kasnije; a svaka od
njih htjede svoju hranu — deva sijeno, magarac raž, slon lozine
izdanke, noj izdrobljeno staklo. Ali, prema jednom drugom izvoru,
sve životinje, ptice, stvorovi što pužu i sam čovjek imađahu samo
jednu hranu, to jest smokvin kruh.10
(k) Noa se pomoli: »Gospodaru svemira, pusti me iz ove tam-
nice! Duša mi je malaksala od smrada lavljeg, medvjeđeg i pan-
terinog.« Kameleonu nitko ne znaše kakvu hranu da dade; ali
jednog dana Noa razreza mogranj, a iz njega ispade crv kojeg taj
izgladnjeli stvor smjesta proguta. Nakon toga umijesio bi mla-
dice devina trn ja u pogaču i hranio kameleona crvima koji bi se
zalegli u pogači. Oba lava bolovahu od groznice cijelo vrijeme;
ne vrebahu na druge životinje, nego se hraniše travom poput go-
veda. Opazivši feniksa gdje se šćućurio u kutu, Noa ga zapita:
»Zašto nisi tražio da te nahranimo?« »Gospodine«, odgovori feniks,
»obitelj ti je i bez toga zaokupljena; ne želim da ih smetam«. Noa
ga tada blagoslovi, kazavši: »Neka je Božja volja da nikada ne
umreš!«11
(/) Noa bijaše odijelio sinove od njihovih žena i zabranio im
da obavljaju bračne dužnosti; dok svijet propada, oni ne smiju
114
pomišljati da ga obnove. Isto bijaše zabranio svim životinjama,
pticama i stvorovima što pužu. Samo Ham, pseto i gavran ne
poslušaše ga. Ham zgriješi da bi sačuvao svoju ženu od sramote:
da ne leže sam s njom, šem i Jafet bi doznali da je već bila
noseća s palim anđelom šemhazaj em. Bog ipak kazni Hama
davši mu koži crnu boju. On kazni i pseto prilijepivši ga sramno
uz kuju nakon parenja; a gavrana tako da učini da oplođivaše
ženku kljunom.12
(m) Kad bijaše proteklo stotinu i pedeset — premda ih ima
koji kažu četrdeset — dana, Bog zatvori nebeske ustave s dvije
zvijezde koje pozajmi od Velikog Medvjeda, koji i sada progoni
Vlašiće svake noći režeći: »Vratite mi moje zvijezde!« Zatim On
napusti vjetar koji tjeraše Tehomine vode preko Zemljina ruba
sve dok se Potop polako ne povuče. Na sedmi dan sedmog mje-
seca Noin se brod bijaše spustio na goru Ararat. Na prvi dan
desetog mjeseca pomoliše se iz vode drugi gorski vrhunci. Pri-
čekavši još četrdeset dana, Noa otvori vidjelicu i reče gavranu
da izleti i vrati se s vijestima o vanjskom svijetu. Gavran drsko
odvrati: »Bog, gospodar tvoj, mene mrzi; a i ti me mrziš! Nije
li On zapovjedio: 'Uzmi po sedam od svih čistih stvorova, a po
dvoje od svih nečistih?' Zašto si odabrao mene za taj opasni
zadatak, kad smo ja i družica moja svega dvoje? Zašto da se
poštede golubovi, kojih ima sedmoro? Ako ja uginem od jare ili
studeni, svijet će ostati bez gavrana. Ili si poželio moju družicu?«
Noa uzviknu: »Avaj, opaki stvore! I vlastita žena zabranjena mi
je dok plovimo. A kamoli tvoja družica, stvor iz tuđe vrste?«
Gavran se nato sakri. Noa pažljivo pretraži brod i, našavši ubrzo
neposlušnika pod orličinim krilom, reče: »Opaki stvore, nisam li
ti naredio da pogledaš je li voda opala!« Gavran odgovori bezo-
brazno: »Tako je kako sam mislio: poželio si moju družicu!«
Noa, razbješnjen, povika: »Proklet neka je od Boga kljun koji
izusti takvu klevetu!« A svi stvorovi, slušajući to, kazahu: »Tako
je!« Noa otvori vidjelicu i gavran — koji je u međuvremenu
oplodio orliću i druge lešinarke, izopačivši im tako narav — iz-
letje, ali se brzo vrati. Poslan ponovo iz broda, opet se vrati.
Treći put ostade vani, gosteći se crkotinom.13
(n) Noa sada izda slično naređenje golubici, koja se isto ubrzo
vrati, ne našavši stabla da se na nj spusti. Poslije sedam dana on
pusti golubicu drugi put, i ptica se vrati predveče noseći u kljunu
svjež maslinov list. Noa pokuša iznova, pošto je proteklo još
sedam dana, a taj put se golubica ne vrati. Na prvi dan prvog
mjeseca Noa se uspe na palubu kroz vidjelicu i pogleda oko sebe.
Ugleda samo neizmjerno more blata koje se pružalo do planina
u daljini. Nije se više vidio čak ni Adamov grob. Tek do dvadeset
8* 115
i sedmog dana drugog mjeseca isušiše vjetar i sunce tu močvaru
toliko da je Noa mogao sići s broda.14
(o) Cim stade nogom na zemlju, on sakupi kamenje i podiže
žrtvenik. Jahve omirisa ugodni miris žrtve paljenice i reče u sebi:
»Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, tS čo-
vječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti
sva živa stvorenja, kako sam učinio. Sve dok zemlje bude, sjetve,
žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći, nikada neće pre-
stati.« Bog blagoslovi Nou i njegovu obitelj riječima: »Plodite se
i množite i zemlju napunite. Neka vas se boje i od vas strahuju
sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji
kreće, i sve ribe u moru!« Dozvoli im i da jedu meso, uz uvjet
da najprije ispuste svu krv iz trupla, objasnivši: »Duša je živo-
tinje u njenoj krvi«; i odredi smrtnu kaznu za svakog čovjeka ili
životinju koji počine ubojstvo. Tada postavi dugu na nebo govo-
reći: »Kad god navedem kišne oblake nad Zemlju, ovaj će blistavi
luk podsjećati na moje obećanje!«15
1. Adamschriften 39; Sefer Hajašar 16—17.
2. B. Sanhedrin 108b; PRE, gl. 22 — završetak.
3. Postanak 6: 13—22; 7, 1—3; PRE, gl. 23.
4. Postanak 6: 15—16; PRE, gl. 23.
5. Gen. Rab. 253, 287; PRE, gl. 23; B. Nidda 61a; B. Zebahim 113b;
Hadar 59a; Da'at Huqqat 18a.
6. PRE, gl. 23; Gen. Rab. 287, 293; Tanhuma Noa 12; Tanhuma Buber
Gen. 36, 45; B. Sanhedrin 108a—b; Sefer Hajašar 17.
7. Postanak 7: 11—16; Gen. Rab. 293; B. Berakhot 59a; B. Roš Hašana
11b—12a; PRE, gl. 23; Sefer Hajašar 18.
8. Postanak 7: 20; B. Sanh. 108b; B. Roš Hašana 12a; B. Zebahim 112a;
Lev. Rab. 7.6; Tanhuma Noa 7; Tanhuma Buber Gen. 35—36; Sefer
Hajašar 18—19.
9. Gen. Rab. 283; B. Sanhedrin 108b; PRE, gl. 23; Sefer Noa, BHM,
III, 158.
10. Tanhuma Buber Gen. 29—30; 37—38; Gen. Rab. 287; Tanhuma Noa
2, 9; Sanhedrin 108b.
11. PRE, gl. 23; B. Sanhedrin 108b.
12. Gen. Rab. 286, 341; Tanhuma Buber Gen. 43; Tanhuma Noa 12; Jer.
Taanit 64d; B. Sanhedrin 108b; PRE, gl. 23; Jalqut Reubeni ad Gen.
7: 7, str. 130.
13. Postanak 7, 4—24; 8, 1—7; B. Berakhot 59a; B. Roš Hašana 11b—
12a; B. Sanhedrin 108b; Alfa Beta diBen Sira, Otzar Midrašim 49a,
50b.
14. Postanak 8: 8—19.
15. Postanak 8: 20; 9: 17.

(1) Dva su drevna mita usporedna s Općim potopom iz Po-

stanka: jedan grčki i jedan akadski. Akadski mit, koji nalazimo
u Epu o Gilgamešu, bio je poznat i Sumeranima, Hurijcima i He-
titima. U njemu junaka Utnapištima opominje Ea, bog mudrosti,
m
da su drugi bogovi pod vodstvom Enlila, tvorca svijeta, naumili
učiniti Opći potop i da zato treba da sagradi sebi brod. Razlog
zbog kojega je Enlil odlučio da potamani sve ljude bio je, čini
se, što su propustili da mu podnesu novogodišnje žrtve. Utna-
pištim gradi brod na šest podova tačno u obliku kocke, sa stra-
nicama dugim 120 lakata, a šuperi ga zemnom smolom. Gradnja
broda traje sedam dana, a Utnapištim daje radnicima »vina da
piju, poput kiše, da svetkuju kao za Novu godinu«. Kad se na
Zemlju obaraju strašni pljuskovi, on, njegova obitelj, radnici i
sluge koje nose njegovo blago, uz mnoge životinje i ptice, ulaze
u brod. Utnapištimov brodar zatvara tada čvrsto grotla.
(2) Čitav dan Južni vjetar bjesni preplavljujući planine i raz-
nosi ljude kao pljevu. I sami bogovi uzlijeću zaplašeni na nebo
skutrivši se tamo poput pasa. Potop traje šest dana bez prekida,
ali prestaje sedmi dan. Tada Utnapištim diže poklopac na grotlu
i gleda na sve strane. On vidi more vode, ravno poput ploče i
ograđeno s petnaest dalekih planinskih vrhova. Sav se ljudski rod
podavio i pretvorio opet u ilovaču. Voda zanosi brod do gore
Nisir, gdje Utnapištim čeka još sedam dana. Zatim on ispušta
iz broda goluba koji se vraća ne našavši odmoriš ta. Pošto je pro-
teklo još sedam dana, on ispušta lastavicu, koja se također vraća.
Zatim gavrana, koji se ne vraća, jer je našao strvinu za jelo,
budući da je sada voda opala.
(3) Utnapištim pušta iz broda sve svoje ljude i životinje, pri-
nosi sedmorostruku žrtvu ljevanicu od vina na vrhuncu gore, i
baca na vatru mirisno bilje i drvo — trsku, cedrovinu i mirtu.
Bogovi osjete miomiris i sjate se oko žrtve. Ištar hvali Utnapi-
štima i obara se na Enlila što je izazvao takva besmislena pusto-
šenja. Enlil ljutito uzvikuje: »Nijedan čovjek nije smio preživjeti
moj potop! Zar su ovi ipak preživjeli?« Ea priznaje da je Utna-
pištim bio upozoren na potop u snu. Udobrovoljivši se, Enlil stupa
na brod i, udijelivši blagoslov Utnapištimu i njegovoj ženi, učini
ih »nalik bogovima« i daje im mjesto u raju gdje ih, kasnije,
pozdravlja Gilgameš.
(4) U jednoj djelomično sačuvanoj sumerskoj verziji junak
Općeg potopa je bogobojazni kralj Ziusudra (kojega Beros u
svojem djelu Babilonska povijest, iz trećeg stoljeća pr. n. e.,
naziva Ksisuthro). Ksisuthro je iskopao neke svete knjige koje
je bio zakopao u gradu Siparu.
(5) Mit iz Postanka sastavljen je po svemu sudeći od najmanje
tri posebna elementa. Prvi je povijesno sjećanje na prolom oblaka
u armenskim planinama koji je, prema Woolleyjevu djelu Ur oj
the Chaldees izazvao izlijevanje Tigrisa i Eufrata oko godine 3.200.
pr. n. e. — pokrivši sumerska sela na prostoru od preko 100.000
km2 dva i po metra visokim nanosom zemlje i kamenja. Tek ne-
117
 koliko gradova na brežuljcima i opasano zidovima od opeke
izbjeglo je uništenju.
Drugi je element jesenja novogodišnja svetkovina berbe u Ba-
biloniji, Siriji i Palestini s mjesečevim brodom u obliku uštapa
u kome su se nalazile žrtvene životinje. Ta se svetkovina slavila
0 Novom mjesecu najbližem jesenjem ekvinociju prinošenjem
žrtava ljevanica od mladog vina da se njima izazovu zimske kiše.
Ostatke Noina broda na Araratu — »gori Judi kraj jezera Van«
— spominje Josip Flavije pozivajući se na Berosa i druge histori-
čare; Beros je pisao da tamošnji Kurdi još otkidaju komadiće
tvrde smole s tih ostataka, služeći se njima kao amajlijama. Jedna
nedavna američka ekspedicija tvrdi da je tu pronašla polufosili-
ziranu drvnu građu koja potječe negdje iz 1500. pr. n. e. Jedan
armenski historičar, Moj sije iz Horene, naziva to sveto mjesto
Nahidšeuan (»prvo mjesto silaska«). »Ararat« se javlja u jednom
zapisu šalmanassara I Asirskog (1272—1243. pr. n. e.) kao Uruatri
ili Uratri. Kasnije ono postaje Urar tu i odnosi se na nezavisno
kraljevstvo oko jezera Van, poznato Židovima iz biblijskih vre-
mena kao Zemlja Ararat (2 Sam. 19: 37; Iza. 37: 38).
6. Grčki mit glasi ovako: »Razgnjevljen ljudožderstvom bezbož-
nih Pelazga, Svemogući Zeus pusti na Zemlju veliki Potop htijući
da zatre čitav rod ljudski; ali Deukalion, kralj Ftije, opomenut
od oca titana Promete ja, kojeg je posjetio na Kavkazu, sagradi
brod, snabdije ga živežom i ukrca se na nj sa ženom Pirom,
kćerkom Epimetejevom. Tada udari Južni vjetar, spustiše se kiše
1 rijeke sađoše kao bujice do mora koje, rastući neobičnom brzi-
nom, odnese svaki obalni i nizinski grad; sve dok čitav svijet
nije bio poplavljen, osim nekoliko gorskih vrhunaca, i dok svi
smrtni stvorovi ne izgiboše, izim Deukaliona i Pire. Brod je voda
nosila devet dana dok nije spala i on se zaustavi na gori Parnasu
ili, kako neki kažu, na Etni ili Atosu ili Ortrisu u Tesaliji. Kažu
da se Deukalion uvjerio u prestanak Potopa pustivši iz broda
goluba da izvidi kako je sa svijetom vani.
7. »Iskrcavši se živi i zdravi, prinesoše žrtvu Ocu Zeusu, zaštit-
niku bjegunaca, i siđoše s gore da se pomole u svetištu boginje
Temide kraj rijeke Kefisa — gdje nađoše krov prekriven morskim
travama a žrtvenik hladan. Ponizno zamoliše da se obnovi ljudski
rod, a Zeus, čuvši im glasove izdaleka, posla Herma da ih umiri
obećavši im da će im svaka molba biti smjesta uslišana. Temida
se sama pojavi pred njima i kaza: 'Zavijte glave odjećom i ba-
cajte majčine kosti iza sebe!' Kako Deukalion i Pira nisu imali
istu majku, a obje im matere bijahu umrle, zaključiše da boginja
ima na umu Majku Zemlju, čije kosti bijaše kamenje što je ležalo
na obali rijeke. Zato, prignuvši se, umotanih glava, uzimahu ka-
menje i bacahu ga iza sebe; i od njega nastadoše muškarci ili

118
žene, prema tome da li ih je bacio Deukalion ili Pira. Tako se
obnovi rod ljudski, i otada su riječi za 'ljudi' (laos) i 'kamen'
(laas) slične u mnogim jezicima. Ali od Potopa nije bilo velike
koristi, jer su neki Pelazgi koji su se sklonili na goru Parnas
obnovili ljudožderske opačine koje su i izazvale Zeusovu kaznu.«
8. U ovoj verziji, koja je očito dospjela u Grčku iz Palestine,
boginja Temida (»Red«) obnavlja ljudski rod; a isto je vjero-
jatno učinila Ištar Stvarateljica u ranijoj verziji Epa o Gilgamešu.
Za Deukalionova sina Helena vjerovalo se da je praotac svih
Grka, a »Deukalion« znači »mladovinski pomorac« (deuko-ha-
lieus); što predstavlja vezu s Noom, izumiteljem vina (vidi 21. a).
Helen je bio brat Arijadne s Krete, koja je postala ženom Dioni-
zija, boga vina. Dionizije je osim toga putovao u brodu oblika
mladog mjeseca punom životinja, među kojima su bili lav i zmija.
Deukalionova je žena bila Pira čije ime znači »jarko crvena«, kao
vino.
9. Biblijske dimenzije Noina broda kose se s načelima brodo-
gradnje: brod s tri palube, dug 150 metara i sav od drva slomio
bi se i pri najmanje uzburkanom moru. Drvo kojim se poslužio
Noa nije nužno bila cedrovina, kako smatra većina autora, bu-
dući da »drvo gofer« [smolasto drvo] nije bilo nigdje drugdje
poznato. Možda je to bilo drvo akacije, od kojeg je sagrađen
Ozirisov pogrebni brod.
10. Mada je nema u grčkim ili mezopotamijskim mitovima o
Općem potopu, duga se kao osiguranje od poplava javlja u evrop-
skom i azijskom folkloru. Zvijezde se tu zamišljaju kao blistavi
čavlići široke glave zabijeni u nebeski svod, nad kojima leže Gor-
nje vode.
11. Spolna nasrtljivost smatra se na Srednjem istoku muškim
pravom, a od žena se očekuje potpuna podložnost. U fantaziji mi-
draša takvo se gledanje prenosi s ljudi na životinje. Noina neumor-
na briga za životinje koje su mu povjerene odražava riječi iz Iz-
reka Salomonovih (12: 10): »Pravednik pazi i na život svog živin-
četa«. Vjerovanje da se noj hrani samo zdrobljenim staklom, a ne
da ga on guta kao što radi perad da bi lakše usitnila hranu, javlja
se dva-tri puta u midraškoj literaturi.
12. Gavrana su se Židovi u isto vrijeme i klonili i štovali ih.
U Jobu 28: 41 i Psalmu 147: 9 Bog se posebno brine za njih. U
Ponov. zak. 14: 14 oni se ubrajaju među nečiste ptice; a u Izre-
kama 30: 17 oni kljuju i izjedaju oči bezbožnika. Ipak u 1 Kralj.
17: 4—6, unatoč njihovim prokletim kljunovima, oni hrane Iliju;
a u Pjesmi nad pjesmama (5: 11) Salomonovi se uvojci hvale zato
što su crni poput gavranovih krila. Moguće je da je u jednoj rani-
joj verziji gavran, a ne Ham, učinjen crn za kaznu; jer su Hamovi
potomci bili ne-negroidni Kanaanci, a u grčkom mitu gavrana je

119
pretvorila iz bijele u crnu pticu Atena (Anat-Ištar), zato što je
donio loše vijesti o smrti njenih svećenica, ili Apolon (Ea), zato
što nije iskljuvao oči njegovu suparniku.
13. »Biser« je gnostički simbol za čovjekovu dušu: kao i u apo-
krifnom »Hvalospjevu biseru« (Djela sv. Tome); i u manihejskoj
zbirci Kefalaia. U jednom mandejskom tekstu kaže se: »Tko od-
nese biser koji osvjetljavaše naš prolazni dom?« Prema Joni, to
ponekad predstavlja i »Božju Riječ«, što je izgleda i značenje na
ovom mjestu. Knjiga mudrosti koju je Rafael dao Noi ispuštena
je iz Postanka, premda se iz svete knjige siparske, koju spominje
Beros, vidi da je ona bila dio ranog babilonskog mita o Općem
potopu. To učvršćuje gledanje da je Henok — koji je, kao i Utna-
pištim, nagrađen za svoju kreposnost mjestom u raju, i kome su
anđeli pomogli da napiše jednu knjigu mudrosti — zapravo Noa.
(Rafael« je po svemu sudeći greška umjesto »Raziel« (vidi 6.
b. 12).
14. Vlašići su se povezivali s kišom jer je njihovo dizanje i spu-
štanje označavalo granice plovidbenog razdoblja na Sredozemlju.
Jedna se od tih zvijezda (ne dvije), kako izgleda prema grčkoj
mitologiji, ugasila potkraj drugog tisućljeća pr. n. e.
 22

NOINO PIJANSTVO

(a) Noa, prvi čovjek koji je zasadio vinograd, načini vino od

grožđa iz tog vinograda, opi se i otkri spolovilo... Ham, Kana-
anov otac, uđe u šator gdje ležaše Noa, vidje njegovu golotinju
i odmah kaza Šemu i Jafetu što je vidio. Oni se zagrnuše ogrtačem,
uđoše natraške u šator i pokriše očevu golotinju ne gledajući ga.
Kad se Noa probudio iz sna izazvana pijanstvom, vidje što mu
učini najmlađi sin [sic] i povika: »Nek je proklet Kanaanac, braći
svojoj najniži sluga nek bude! Blagoslovljen Jahve, šemov Bog,
Kanaanac nek mu je sluga! Neka Bog raširi Jafeta, da prebiva pod
šatorima Šemovim, a Kanaanac nek mu je sluga!«
Noa poživje još trista i pedeset godina.1
(b) Neki dodaju ovome i kažu da je Noa ponio sjeme grožđa
u svom brodu — ili čokot vinove loze iz Edena — koje je zasadio
na gori Lubaru, jednom od vrhova Ararata. Njegova loza rodi
plodom istog dana i on ubere grožđe prije noći, istiješti ga, načini
iz njega vino i dobro ga se napi je.2
(c) A Samael, pali anđeo, dođe Noi tog jutra i zapita: »što
radiš?« On odgovori: »Sadim lozu«.
»A što je to?«
»Ima sladak plod, kad se jede svjež ili sušen, a od njega se
dobiva vino što čovjeka razgaljuje.«
Samael uzviknu: »Hajde da podijelimo vinograd; ali ne prelazi
na moju polovinu da ti ne naudim.«
Kad Noa pristade na to, Samael zakla jagnje i pokopa ga pod
jedan čokot; zatim učini isto s lavom, svinjom i majmunom, tako
da se njegovi čokoti napiše krvi od sve te četiri životinje. Otada,
iako je netko manje hrabar od jagnjeta prije nego okusi vino, kad
malo popije hvalisat će se da je jak kao lav; a kad popije preko
mjere, zagadit će odjeću svoju; a još više kad popije, postat će
poput majmuna, glupavo će teturati naokolo, izgubit će razum i
huliti na Boga. Tako bi i s Noom.3
(d) Neki kažu da se on razotkrio za najjačeg pijanstva a nato
je Kanaan, Hamov sinčić, ušao u šator, obijesno zavezao petlju od
užeta oko djedova spolovila, zategao je i uškopio ga. Tada je i
121
Ham ušao u šator. Kad je vidio što se dogodilo, ispričao je to
šemu i Jafetu, osmjehujući se kao da se radi o šali za besposličare
na tržnici; ali tu ga dočekaše njihove kletve.4
(e) Drugi kažu da je Ham osobno uškopio Nou koji je, probu-
divši se iz sna koji ga je pijanog savladao i shvativši što su mu
učinili, povikao: »Sada ne mogu začeti četvrtog sina čijoj bih djeci
zapovjedio da služe tebe i braću tvoju! Stoga oni moraju učiniti
Kanaana, sina tvojega prvorođenoga, svojim robom. A kako si me
onesposobio da činim gadosti za mraka noćnog, Kanaanova djeca
rađat će se gadna i crna poput noći! Osim toga, zato što si uvijao
vratom da bi gledao golotinju moju, kosa tvoje unučadi bit će uvi-
jena u kovrčice, a oči crvene. Isto tako, jer se usne tvoje izrugi-
vahu mojoj nesreći, njihove će oteći; a budući da nisi pokrio go-
lotinje moje, oni će ići goli, a spolno udo bit će im sramno
izduženo«. Ljude tog roda nazivaju Crncima. Njihov im je predak
Kanaan naložio da vole krađu i razvrat, i da budu udruženi u
mržnji na svoje gospodare i nikad ne govore istinu.5
(/) Drugi, međutim, potpuno oslobađaju Hama od takva prije-
stupa. Oni kažu: Kad je Noa iskrcavao brod na Araratu, bolesni je
lav pokazao podlu nezahvalnost udarivši ga šapom po spolnom
udu, tako da više nikada ne mogaše izvršavati bračne obaveze.
Zbog toga Šem prinese žrtvu umjesto Noe: jer muškarci s takvom
povredom ne smiju služiti na Božjem žrtveniku.6

1. Postanak 9: 20—28.
2. Tanhuma Buber Gen. 48; Tanhuma Noa 13; Gen. Rab. 338; PRE, gl.
24; Jub. 5: 28; 7: 1.
3. Tanhuma Noa 13; Gen. Rab. 338—340; PRE, gl. 23.
4. Tanhuma Buber Gen. 48—49; Gen. Rab. 338—340; PRE, gl. 23.
5. B. Sanhedrin 72a—b, 108b; B. Pesahim 113b; Tanhuma Buber Gen.
49—50; Tanhuma Noa 13, 15; Gen. Rab. 341.
6. Gen. Rab. 272, 338—339; Tanhuma Buber Gen. 38; Tanhuma Noa 9;
Lev. Rab. 20. 1; Bate Midrašot II. 237.
*

1. Verzija tog mita u Postanku nemarno je redigirana. Nepra-

vedno je bilo okrivljavati Hama zato što je opazio očevu golotinju;
a Noa nikako nije mogao udariti tako teškim prokletstvom Hamo-
va nedužnog sina Kanaana, čak da je taj nehotični čin i bio jedina
Hamova krivica. Tekst: »Noa se otrijeznio od vina i saznao što mu
je učinio najmlađi sin« ukazuje na prekid u pripovijedanju, koji
je uvjerljivo popunjen midraškim prikazom njegova škopljenja.
Noino prokletstvo pokazuje da je grešnik bio mali Kanaan, a ne
Ham. »Ham, otac...« očito je umetak redaktora.

122
 2. Taj je mit nastao da bi se opravdalo to što su Židovi poro-
bili Kanaance — Kanaan je za Feničane bio Hnas, a za Grke Age-
nor. U odlomku iz jednog midraša Hamovim se prijestupima do-
meće i spolno općenje sa životinjama. Dug spisak kanaanskih
spolnih prekršaja sadržan je u Levitskom zakoniku, gl. 18; a po-
danicama kralja Roboama predbacuje se u Levit. 14: 24 da čine
»sve grozote naroda što ih je Jahve otjerao ispred sinova Izraelo-
vih«. U tom se midrašu naglašava spolna čednost Šemovih Židova,
a Božji se blagoslov proširuje na sve sinove Jafetove koji su im
se sada pridružili.
3. »Jafet« predstavlja grčkog Japeta, oca Prometejeva, uz mater
Aziju, i po tome praoca pretpotopnog ljudskog roda. Japeta su
štovali u Kilikiji, prijašnjoj postojbini Naroda s mora (vidi 30. 3),
koji su provalili u Kanaan, usvojili hebrejski jezik i, kako dozna-
jemo iz priče o Samsonu i Dalili, ulazili u bračne veze sa Židovima.
Šemovi i Jafetovi potomci udružili su se u borbi protiv Kanaanaca
— sinova Hamovih — koje su pretvorili u svoje robove: povijesno
stanje kojemu Noino prokletstvo pruža mitsku vrijednost. Ham,
kojega igra riječima u Psal. 105: 23 i 106: 22 poistovećuje s Kemi,
»crn«, imenom danim Egiptu, bio je prema Postanku 10: 6 ne
samo otac Misrajima (Egipta) nego i Puta (Punta), Crnaca sa
obale Somalije; kao i Kuša, Crnaca iz Etiopije, koji su uvoženi u
Palestinu kao robovi. Nazor prema kojemu je sudbina Crnaca da
služe ljudima svjetlije boje kože usvojili su sa zahvalnošću kršćani
u srednjem vijeku: ozbiljna nestašica jeftine radne snage, uzro-
kovana kugom, učinila je privlačnim ponovno uvođenje ropstva.
4. Mit o Šemu, Hamu i Jafetu srodan je grčkom mitu o tome
kako je petoro braće Kej, Krij, Hiperion, Japet i Kron skovalo
uspješnu urotu protiv oca Urana. Kron je ne samo uškopio Urana
i zauzeo njegovo mjesto nego se, prema bizantskom piscu mitova
Cecesu, Zeus ugledao u njegov primjer u pogledu obje te poje-
dinosti, uz pomoć Posejdona i Hada. U hetitskom mitu, zasnova-
nom na horitskom izvorniku, spolovilo vrhovnog boga Anua odgri-
zao je njegov buntovni sin i peharnik Kumarbi, koji je nakon toga
likovao i smijao se (kao što se kaže za Hama) dok ga Anu nije
prokleo. I sam bog El, prema Filonu iz Biblosa koji navodi Sanhu-
nijatonove riječi, uškopio je oca Urana. Pomisao da bi se ičiji sin
mogao tako nesinovski ponijeti toliko je užasavala redaktore Po-
stanka da su sasvim prikrili Hamovo škopljenje Noe, kao što su i
Grci temeljito prikrivali mit o Kronovu škopljenju Urana sve do
kršćanskog razdoblja. Mit o uškopljenju Noe i njegovom smjenji-
vanju kao Božjeg svećenika zbog te povrede ipak su Židovi saču-
vali. Kanaanova upotreba užeta za taj zahvat ne zvuči uvjerljivo;
kosijer iz Noina vinograda vjerojatno je bio izvorni instrument.
124
 5. Premda je uškopljenicima bio zabranjen pristup Božjem sa-
boru (Pon. zak. 23: 2), rani običaj Izraelaca u borbi bio je da se
uškope neobrezani neprijatelji, kako se postupalo i za egipatskih
ratova protiv Naroda s mora u četrnaestom i trinaestom stoljeću
pr. n. e. Prema 1 Sam. 18: 25—27, David plaća kralju šaulu dvje-
sta »obrezaka« (prepucija) Filistejaca kao otkup za svoju nevjestu,
kraljevnu Mikalu. Isti običaj, izvorno možda vradžbinsko sredstvo
za otklanjanje osvete duha pokojnikovog, održao se do danas kod
Arapa.
6. Imena Jafetovih sinova navode se u Postanku 10: 2 kao Go-
mer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešek i Tiras. Gomer se sada
obično poistovećuje s Kimerijcima iz Anatolije; Magog s armen-
skim kraljevstvom Gog (Ezek. 38: l, i dalje) koje se spominje u
pismima iz Teli Amarne iz četrnaestog stoljeća pr. n. e.; Madaj s
Medijom; Javan s Jonjanima (njegovi sinovi, koje bilježi Postanak
10: 5, jesu Eliša, ciparski Alašje; Kitim — Kitijci, isto tako narod
s Cipra; Taršiš — Tartežani iz južne Španije, i Dodanim, Dodan-
ci, što je pogrešno umjesto Rodanim, stanovnici Roda). Tubal
predstavlja anatolske Tibarene (vidi 19. 2); Mosoh njihove susjede
Moshijce; a Tiras — narod koji se u jednom egipatskom zapisu
iz trinaestog stoljeća pr. n. e. spominje kao Turša, član jednog
pomorskog saveza — možda gusarske Tirsenjane, od kojih su
neki vladali egejskim otocima Lemnom i Imbrom još u šestom
stoljeću pr. n. e., dok su se drugi odselili u Italiju i postali Etru-
ščani.
 36

TORANJ BABILONSKI

(a) Noini potomci putovahu zajedno od zemlje do zemlje, kre-

ćući se polako prema istoku. Stigoše do ravnice u zemlji šinearu
i rekoše: »Hajdemo praviti opeke; hajde da sebi podignemo grad
i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo
po svoj zemlji!« Odmah se dadoše na posao, i bješe im smola
zemljana mjesto kreča da zidaju redove opeka. Bog ih promatraše
pa pomisli: »Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! . . .
Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da
siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razu-
mije.« Tako i učini, i ubrzo presta zidanje tornja, a graditelji se
rasuše na sve strane. Ruševine tornja prozvaše se Babel jer Jahve
pobrka jezik svemu rodu ljudskom i podijeli jedan narod na se-
damdeset.1
(b) Drugi govore da Nimrod, silan lovac po volji Jahveovoj, sa-
zida Toranj babilonski, ali da to ne bijaše njegovo prvo zdanje.
Zavladavši nad svim Noinim potomcima, on bijaše već sagradio
tvrđavu na okrugloj stijeni, okrunivši je golemim prijestolom od
cedrovine, da bi nosila drugi prijesto od željeza; a taj ogroman ba-
kreni prijestol, sa srebrnim prijestolom nad bakrenim, a zlatnim
prijestolom nad srebrnim. Na vrhu te piramide Nimrod postavi
golemi dragulj s kojega, zasjevši poput božanstva, zahtijevaše od
svih da mu se klanjaju. 2
(c) Nimrodov otac bijaše Kuš, sin Hama i njegove žene u sta-
rosti. Ham silno voljaše Kuša, i potajno mu dade kožnu odjeću
koju Bog bijaše načinio Adamu i Evi, i koju bi šem bio naslijedio
od Noe da je Ham nije ukrao. Kuš sakri dobro tu odjeću i ostavi
je u nasljeđe Nimrodu. Kad, navršivši dvadeset godina, Nimrod
prvi put obuče tu svetinju, golema snaga siđe na nj, i Bog mu
podari hrabrost i vještinu u lovu. Usmrtivši plijen, on bi svaki put
podigao žrtvenik i prinio Bogu žrtvu.
(d) Prođe dvadeset godina i izbi rat među Sinovima Hamovim
i Sinovima Jafetovim, glavnim njihovim neprijateljima. Unatoč
porazu na početku rata, Nimrod okupi oko sebe četiri stotine i
šezdeset Sinova Hamovih i osamdeset odabranih plaćenika između
Sinova šemovih. S tom vojskom on razbi Sinove Jafetove i vrati

126
se kao pobjednik. Sinovi Hamovi okruniše ga nakon toga za kralja,
a on postavi glavare pokrajina i suce po cijelom svojem kraljev-
stvu, odabravši Teraha sina Nahorova, da zapovijeda vojskom.
Članovi Nimrodova državnog vijeća savjetovahu ga da sagradi
prijestolnicu u Istočnoj nizini. On tako učini, nadjenuvši gradu
ime šinear, zato što, kako reče, »Bog razbi moje neprijatelje«.
Ubrzo poslije toga on nadvlada i Sinove Šemove. Oni mu donošahu
danak, iskazivahu mu počasti i naseliše se u Šinearu, uz bok Si-
novima Hamovim i Jafetovim, i svi govorahu i dalje hebrejskim
jezikom.
(e) Uzoholivši se, Nimrod počini više zla od i jednog čovjeka po-
slije Potopa, podižući idole od kamena i drveta kojima se čitav
svijet morao klanjati. Sin njegov Mardon pokaza se još gorim —
otuda izreka: »Loš roditelj, loše dijete«. Nimrod i njegovi poda-
nici podigoše Toranj babilonski pobunivši se protiv Boga, jer Nim-
rod reče: »Osvetit ću se Njemu što potopi pretke moje. Ako On
napusti još jedan Potop, moja će se kula izdizati više od samog
Ararata i ništa mi se neće dogoditi«. Oni nakaniše udariti na nebo
preko tornja, usmrtiti Boga i podići kumire na Njegovo mjesto. 3
(/) Toranj se uskoro dizao sedamdeset milja uvis, sa sedam stu-
bišta s istočne strane po kojima se radnici uspinjahu do vrha no-
seći opeku, i sa sedam stubišta sa zapadne strane po kojima sila-
žahu. Abram, Terahov sin, promatraše rad na kuli i prokle gradi-
telje u Božje ime: jer ako bi nekome ispala iz ruke opeka i pukla,
svi oplakivahu štetu; ali ako bi neki čovjek sam pao s kule i po-
ginuo, oni što stajahu uz njega ne bi se ni osvrnuli. Kada Nimro-
dovi ljudi odapinjahu strijele prema nebu, Božji anđeli uhvatiše
svaku od njih i, da bi ih zavarali, bacahu ih natrag natopljene
krvlju. Strijelci uzvikivahu: »Eto pobismo sve stanovnike ne-
beske!«4
(g) Bog se tada obrati sedamdesetorici anđela najbližih Njegovu
prijestolu i reče: »Siđimo opet na Zemlju, pobrkajmo im jezike
i učinimo sedamdeset jezika od jednoga!« Tako i učini, jer se
graditelji smjesta zapletoše u nesporazume. Ako bi zidar rekao
pomoćniku: »Dodaj mi žbuku!« ovaj bi mu umjesto žbuke dodao
opeku kojom bi ga razbješnjeli zidar ubio. Mnoga se počiniše uboj-
stva na Tornju, a isto i na tlu, zbog tih nesporazuma; sve dok
pomalo ne presta svaki rad.
A s Tornjem se dogodi ovo: zemlja proguta trećinu, oganj ne-
beski razori drugu trećinu, a preostala trećina stoji i danas — još
uvijek toliko visoka da se daleki gajevi jerihonski pričinjaju s nje-
gova vrha poput rojeva skakavaca; a razrijeđeni zrak sasvim srnu-
ćuje ljude. Ali Toranj se pričinja nižim nego što jest, jer je osno-
vica u njeg neobično široka.5

127
 (h) Svaka obitelj govoraše sada svojim jezikom, odabiraše svoju
postojbinu, zidaše vlastite gradove, postade zasebnim narodom i
ne priznavaše nikakva vrhovnog vladara. Bog odredi sedamdeset
anđela da paze nad tim zasebnim narodima; ali ujedno kaza:
»Abramovu ću djecu paziti Ja sam, i oni će ostati vjerni hebrej-
skom jeziku«.6
(i) Unatoč tome, Nimrod i dalje vladaše iz šineara i podiže
nove gradove. To bijahu Erek, Akad i Kalne, a on ih napuči žite-
ljima, vladaše njima u sjaju i prozva se »Amrafel«.7
(/) Konačno Jakovljev sin Ezav sretne slučajno Nimroda kad
bijahu obojica pošla u lov, usmrti ga i oduže mu svetu odjeću.
Sada i Ezav silno ojača, dok Jakov ne ukrade tu odjeću iz njegova
šatora. Govoreći: »Brat moj ne zavređuje takva blagoslova!«, on
iskopa rupu i zakopa u nju odjeću.8

1. Postanak 11: 1—9; PRE, gl. 24.

2. Mid. Hagadol Gen. 188; Gaster, Maasijot 2; Ginzberg, LJ, V. 201,
op. 87.
3. Sefer Hajašar 22—31; Tanhuma Noa 18, 19.
4. Vidi prethodnu opasku.
5. Sefer Hajašar 22—31; B. Sanhedrin 109a; PRE, gl. 24.
6. Vidi prethodnu opasku.
7. PRE, gl. 24.
8. PRE, gl. 24.
*

1. Židovska verzija iz dvanaestog stoljeća mita o Tornju babi-

lonskom vrlo je nalik verziji koju kršćanski pisac iz petog stoljeća
Orozije iz Taragone daje u svom djelu Sedam knjiga protiv nezna-
bozaca. Orozije, koji se izgleda poslužio židovskim tanaitskim izvo-
rima — mada iz druge ili treće ruke — opisuje Toranj kao pet
i pol milja visok, s opsegom od deset milja, stotinu vrata od tuča
i četiristo i osamdeset katova. On navodi da je Nimrodov unuk
Nin podigao grad Ninivu. Tu čast Postanak 10: 11 podjeljuje
Ašuru.
2. Haupt poistovećuje Nimroda, sina Kuševa, nazvanog i Ne-
brod ili Nebron, s Nazimaratom, jednim od nesemitskih (ali i ne-
indoevropskih) kasitskih kraljeva Babilonije. Spustivši se iz Kuša
(Kaššu), današnjeg Kurdistana, planinskog predjela koji je odva-
jao Asiriju od Medije, porazili su amorejsku babilonsku dinastiju
i vladali od šesnaestog do dvanaestog stoljeća pr. n. e. Njihov se
nacionalni bog zvao Kaššu, pa im se stoga kraljevi mogu opisati
kao »Sinovi Kuševi«. Drugi je kasitski bog bio Murudaš, koji se
poistovećuje s Ninurtom, iz kojeg se naziva moglo razviti ime
Nimrod. Poput svih svojih prethodnika i nasljednika, i Nimrod je
vjerojatno bio »silan lovac«, kako su ga već prikazivali spomenici,
128
na kojima on ubija lavove, bikove i zmije — simboličan čin koji
podsjeća na krunidbeni obred. Tim se mitom možda održava pre-
daja Nazimaratove prvotne slave — prije nego ga je ponizio Adad-
nirari I, kralj Asirije iz četrnaestog stoljeća. Kod ovog mita dolazi,
međutim, do zbrke zato što je postojao još jedan Kuš — naime
etiopsko kraljevstvo s Meroe kao jezgrom, koje se spominje u Iza.
18: 1, a bilo je etnički povezano s Južnom Arabijom. Kuš koji se
spominje u Postanku 10: 8, i po kojem je Nimrod »Kušev sin«, je
Kasit; a onaj koji se spominje u prethodnom retku bio je praotac
nekolicine južnoarapskih naroda, pa stoga ne može biti isti Kuš.
3. Nimrodovo hebreizirano ime (od glagola mar od, »pobuniti
se«) potvrđuje njegov zao glas. Prema Hronikon pashale iz sed-
mog stoljeća n. e., Perzijanci su nazivali zviježđe Orion »Nimrod«,
povezujući ga tako s anđelom-pobunjenikom Šemhazajem (vidi
18. /), i s grčkim herojem Orionom, isto tako »silnim lovcem«
koji je uvrijedio svog boga.
4. Ali predaja o Nimrodu se povezala s mitom o Samaelovoj
pobuni protiv Ela (vidi 13. b. c.) i s hetitskim mitom o Kumar-
bijevu kamenom divu Ullikummiju, visokom poput tornja, s čije
je glave Kumarbi namjeravao poći u napad na sedamdeset ne-
beskih božanstava (vidi 8. 3). Jedan grčki mit, očito iz istog izvora,
priča o tome kako su divovi postavili goru Pelion povrh gore Ose
da bi tako nasrnuli na Zeusovo olimpijsko nebo.
5. U Postanku 14: 19 Amrafel se naziva kraljem šinearskim; u
aramejskoj verziji kraljem babilonskim; a u Starinama Josipa Fla-
vija »Amara Psides, kralj šineara«. Neki su ga autori sa sigurnošću
poistovetili s Hamurabijem, kraljem babilonskim (1728—1686 pr.
n. e.), tvorcem zakonika i osnivačem gradova, iako se danas sma-
tra da je šinear akadski šanhar, zemlja koja leži sjeveroistočno
od Babilona.
6. Ta je rana židovska predaja učvršćena i proširena kad je kralj
Nabukodonozor II (604—562 pr. n. e.), drugi veliki graditelj držav-
ne uprave koji je nasilno napučivao gradove koje je osnovao, otje-
rao velik broj Judejaca u babilonsko izgnanstvo. Kralj Sargon II
Asirski (721—705 pr. n. e.) već je prije iselio gotovo sve sjeverne
Izraelce; a Nabukodonozoru su trebali Judejci kao radna snaga za
popravak štete koju je Babilonu sramno nanio Senaherib godine
689. pr. n. e., kad je opljačkao i spalio goleme sakralne građevine
u obliku terasastih piramida poznate pod nazivom zigurat.
7. Dugo se vjerovalo da je visoki toranj Birs Nimrud Toranj
babilonski. Ali nakon dešifriranja klinastog pisma utvrđeno je da
je Birs Nimrud bio kula u gradu Borsipi, i došlo se do zaključka
da se Toranj babilonski vjerojatno nalazio negdje unutar samog
9 Hebrejski mitovi 129
grada Babela (ili Babilona). To golemo zdanje, nazvano na sumer-
skom jeziku Etemenenanki (»Kuća osnutka neba i zemlje«), di-
zalo se na središnjem kompleksu hramova koji se zvao Esagila ili
»Kuća koja podiže glavu«.
Položaj Babilona bio je poznat i prije nego ga je otkopalo Nje-
mačko orijentalno društvo između 1898. i 1918, jer su brežuljak-
-humak u blizini današnjeg mjesta Hilla koji je označavao njegovo
mjesto Arapi nazivali Babil. U tom se nazivu sačuvao stari akadski
oblik imena tog grada, Bab-Ili, to jest »Vrata Božja«. Biblijsko tu-
mačenje naziva Babel njegovim izvođenjem iz hebrejske riječi
balal, »zbuniti, pomesti« rani je i klasični primjer pučke etimo-
logije.
8. Doslovno vjerovanje u mit o »pometnji jezika« dobilo je nov
poticaj otkrićem još jednog natpisa Nabukodonozora II u Borsipi.
Iz njega doznajemo da zigurat u tom gradu, odavno ruševan, nje-
gov prvi graditelj nije uopće dovršio; stoga je bog Marduk nagovo-
rio svoga slugu, kralja, da ga završi. »Mardon«, ime Nimrodova
sina, znači i »pobunjenik«, ali bi mogao lako biti kakofemizam za
»Marduk«.
Mada je vjerojatno da su se Judejci koje je Nabukodonozor pre-
seljavao u Babiloniju iznenadili pred velikim brojem narječja i
govora kojima su se služili njihovi suizgnanici, Božja »pometnja
jezika« je, čini se, mnogo drevni ja predaja — Moj sije iz Horene
bilježi je u svojoj Armenskoj povijesti, raspravljajući o Ksisutri
i njegovu brodu (vidi 20. 5).
9. Sveti Jeronim, kao i Orozije, poistovećuje Toranj babilonski
sa samim Babilonom — čiji su bedemi, kako kaže Herodot, bili
dugački 480 stadija, tj. preko 80 kilometara. Ali opseg Kraljevskog
grada unutar zidina iznosio je samo nekih devet kilometara (što
nije mnogo manje od opsega Tornja), a njegove su unutarnje zi-
dine bile više od sto metara.
10. Nabukodonozorova tlaka, koja se okrutno provodila, možda
objašnjava živi opis toga kako su se radnici uspinjali i spuštali
stepeništima Tornja, i onoga što se događalo ako bi nekome is-
pala opeka. Njegove su kraljevske palače također bile »iskićene
zlatom, srebrom i dragim kamenjem, pošto ih podigoše visoko po-
put brda« — čime se možda objašnjava Nimrodovo rasipništvo
pri gradnji prijestolne piramide, četrdeset godina nakon toga,
kralj Darije Perzijski (522—485. pr. n. e.) započe razaranja koja su
tako često prorokovali Izaija i Jeremija; a njegov sin Kserkso
nastavi ih. Prema Arijanu, Aleksandar Veliki (366—323. pr. n. e.)
je imao ozbiljne namjere da obnovi sjaj Babilona, ali je procijenio
da bi deset tisuća ljudi trebalo više od dva mjeseca samo da od-

130
vezu krš. Stanovništvo se u međuvremenu iselilo u Seleukiju na
Tigrisu i u doba Josipa Flavija (konac prvog stoljeća n. e.) svi su
zigurati već bili potpuno zapušteni.
U. Biblijska predaja (Postanak 10: 10) koja daje Babilonu
jednaku važnost kao i prastarim gradovima Ereku, Akadu i Kalni
još nije opovrgnuta.

130
 23

PRECI ABRAHAMOVI

(a) Ovo je rodoslovlje Abramovo, kojemu Bog kasnije promijeni

ime u Abraham, a vodi porijeklo od starije loze Noina sina šema:

Šem rodi Arpakšada dvije godine poslije Potopa.

Arpakšad rodi šelaha kad mu bijaše trideset i pet godina.
Šelah rodi Ebera kad mu bijaše trideset godina.
Eber rodi Pelega kad mu bijaše trideset i četiri godine.
Peleg rodi Reua kad mu bijaše trideset godina.
Reu rodi Seruga kad mu bijaše trideset i dvije godine.
Serug rodi Nahora Prvog kad mu bijaše trideset godina.
Nahor rodi Teraha kad mu bijaše dvadeset i devet godina.
Terah rodi Abrama, Nahora Drugoga i Harana kad mu bijaše
sedamdeset godina.1

(b) Abramova žena bijaše Šaraj a, polusestra mu od druge ma-

tere; jer Terah se oženi Amitlajom, kćerkom Barnabovom, i Ed-
nom, kćerkom starijeg rođaka koji se i sam zvaše Abram. Nahor
Drugi oženi se nećakinjom Milkom, kćerkom Haranovom. Ime
Haranove žene zaboravljeno je, ali ona mu rodi Lota2 i drugu kćer-
ku, Jisku. Neki kažu da Haran bijaše i Sarajin otac.
(c) Kad Haran umre mlad, Terah ode iz Ura, svog rodnog grada,
u pratnji Abrama, Šaraje i Lota, da se naseli u zemlji haranskoj;
ali Nahor Drugi ostade u Uru s precima koji još svi bijahu na
životu. Šem doživi do šesto godina; Arpakšad, do četiristo trideset
i osam; šelah, do četiristo trideset i tri; Eber, do četiristo šezdeset
i četiri; Peleg, do dvjesta trideset i devet; Reu, do dvjesta trideset
i devet; Serug, do dvjesta trideset; Nahor 3
Prvi, do sto četrdeset
i osam; i Terah, do dvjesta i pet godina.
(d) Kaldejski Ur dobio je ime po osnivaču Uru, sinu Kesedovu,
Noinu potomku — opaku, naprasitu vladaru koji nagna svoje po-
tomke da se klanjaju idolima. Abramov predak Reu oženi se Uro-
vom kćerkom Orom i nazva sina svojega Serug, ožalošćen što će
on skrenuti u opačine. Serug nauči sina svojega Nahora Prvog
čitavo zvjezdoznanstvo naroda kasdimskog (kaldejskog); a Nahor
nazva svog sina Terah zbog patnje koju je pretrpio kad su nepre-
132
gledna jata gavranova opustošila usjeve u Uru. Terah nazva sina
kojeg mu rodi Jiska Kaldejka Abram, u čast Ednina oca.4
(e) Prema nekima, Abram je najmlađi od Terahovih sinova;
prema drugima, najstariji od njih. 5

1. Postanak 11: 10—32; 22: 12.

2. Jub. 11: 1—15; B. Baba Bathra 91a; PRE, gl. 26.
3. Postanak 11: 10—32.
4. Jub. 11: 1—15.
5. Postanak 11: 26—27; Sefer Hajašar 27.
*

1. Utvrđeno je da su imena patrijarha istovetna s geografskim

nazivima etničkih zajednica poznatih iz povijesnih dokumenata,
što čini uvjerljivim tumačenje da su ona mitološki ostatak drev-
nih predaja o lutanjima predaka. Arpakšad, kojega Josip Flavije
naziva »praocem Kaldejaca«, možda ima veze sa zemljom Arapha,
uz dodatak akadskog »šad«, što znači »planina«. Te »Araphanske
planine« okružuju kao vijenac današnji Kirkuk koji odgovara
Araphi. šelah je, čini se, ime jednog božanstva, kako se može za-
ključiti prema složenom imenu Metušalah (Postanak 5: 21 i dalje)
koje znači »šelahov čovjek«, kao što Išbaal znači »Baalov čovjek«.
Eber, eponimski predak naroda Ibrim ili Hebrejaca, može se po-
vezati s bilo kojim od nekoliko područja koje hebrejski i asirski
izvori opisuju kao zemlju »onkraj rijeke« (eber hannahar, u 1
Kralj. 5: 4). Peleg je ime grada koji se nalazio na srednjem Eufra-
tu, a spominje se u tekstovima iskopanim u Mariju. Reu se javlja
kao lično ime u istim zapisima, a mogao bi se možda povezati
s gradom Rakhilu u tom istom području. Serug je bio grad koji se
nazivao Sarrugi, a nalazio se između Harana i Karkemiša. Nahor
je grad zvan Nakhuru, ili Til Nakhiri, u tekstovima iz Marija i na
asirskim natpisima iz osamnaestog do dvanaestog stoljeća pr. n. e.
iz okoline Harana. Grad Terah, koji se spominje kao Til Turahi u
asirskim natpisima iz devetog stoljeća pr. n. e., također je ležao
nedaleko od Harana.
2. Vijek pojedinih patrijarha (za Adama se navodi da je živio
93o godina, dok je Šet živio 912 godina, Enoš 905, Kenan 910, Ma-
halalel 895, Jered 962, Henok 365, Metušalah 969, Lamek 777, Noa
950, Šem 600, Arpakšad 438, šelah 433, Eber 464, Peleg 239, Reu
239, Serug 230, Nahor 148 i Terah 205 godina) predstavlja skromnu
židovsku paralelu mnogo dužeg vijeka koje su Babilonci pripisivati
svojim kraljevima iz vremena prije Općeg potopa. Kao primjer
bit će dovoljno već prvih pet imena: Alulim je vladao 28.000 go-
dina, Alamar 36.000, Enmenluanna 43.200, Enmenluanna 28.800, Du-
muzi Pastir 36.000, itd. Ti babilonski popisi, kojih jednu verziju

134
bilježi i Beros, imaju nešto zajedničko s biblijskim spiskom pa-
trijarha: to da se u oba slučaja neobično dug vijek pripisuje
prvim likovima, zatim kraći, ali još uvijek nerealno dugi, životi
kasnijim osobama, sve dok se ne dostigne povijesno razdoblje,
kada se i kraljevi i patrijarsi svode na ljudsku mjeru. Na drevnom
Bliskom istoku, gdje se dugovječnost smatrala najvećim čovječjim
blagoslovom, polubožansko značenje prvih mitskih kraljeva i pa-
trijarha ukazuje se desetorostrukim, stostrukim ili tisućstrukim
povećavanjem trajanja njihova vladanja ili vijeka.
3. Haran (asirski Kharran, »cesta«) bio je važan trgovački grad,
na cesti Niniva—Karkemiš, gdje se ona spajala s glavnom cestom
za Damask. On još uvijek postoji na rijeci Balikh, oko sto kilo-
metara zapadno od Teli Halafa.
4. Kako je gavran samotna ptica, »gavrani« koji su opustošili
mezopotamijske usjeve bili su možda čvorci koji lete naokolo u
velikim jatima. Ili je to možda bilo jedno ili više plemena s ga-
vranskim totemom; moguće midjanski nomadi iz Sirijske pustinje
— Oreb (»gavran«) koji se spominju u Suci 7: 25 bio je midjanski
vladar.
5. Cilj Abramova rodoslovlja bio je da pokaže da su preci Izra-
elaca bili svi mudri, kreposni i sinovi prvenci, pa su konačne
podrobnosti bile očito redigirane u tom smislu. Haranovo rođenje
trebalo bi značiti boravak u Haranu — mada, doista, ta imena
nisu etimološki istovetna; ali za njega se kaže da je prije toga
umro u Uru. Ponavljanje imena Nahor navodi na zaključak da se,
unatoč Postanku 11; 26—27, gdje se kao Abramovi sinovi navode
Abram, Nahor Drugi i Haran, Nahor vjerojatno smatra Terahovim
prvencem jer je nosio ime djeda s očeve strane. Taj običaj još
uvijek živi na Srednjem istoku. Osim toga, Terah se oženio svojom
nećakinjom Ednom, Abramovom kćerkom; njihov drugi sin trebao
se stoga također zvati Abram. Tako je midraška predaja, prema
kojoj je Abram bio mlađi od Nahora, logična, iako bi on dobio to
ime samo da je bio drugi, a ne treći, sin.
6. Midraški komentatori Abramove ženidbe koji su podržavali
zakon protiv rodoskvrnuća koji nalazimo u Levit. 20: 17, prisiljeni
su da zanemaruju jasno svjedočanstvo iz Postanka 20: 12, o tome
da je Saraja bila Abramova sestra od druge majke. Umjesto toga,
oni je prikazuju kao kćerku Abramova brata — a takvu bračnu
vezu Mojsijev zakon dopušta. Međutim, brak s polusestrom od
druge majke bio je uobičajen u Egiptu — biblijski mit povezuje
Abrama s Egiptom — i zakonit u Izraelu sve do dana kralja Da-
vida.

135
 36

ROĐENJE ABRAHAMOVO

(a) Knez Terah zapovijedao je kraljevskom vojskom, i jedno

veče svi dvorjani, savjetnici i zvjezdoznanci kralja Nimroda oku-
piše se u njegovu domu da se zabave. Iste noći Terahu se rodi
sin Abram i kad se društvo vraćalo kući i pogledalo na nebo,
golema repatica obleti obzorje s istoka i proguta četiri zvijezde,
svaku na drugom kraju neba. Zvjezdoznanci zastadoše zapanjeni,
znajući što taj prizor nagoviješta, i prošaptaše između sebe: »Te-
rahov novorođeni sin bit će moćan car. Potomstvo njegovo raz-
množit će se i naslijedit će Zemlju za sve vijekove, obarajući kra-
ljeve s prijestola i osvajajući njihove zemlje«.
Kad je došlo jutro, opet se sabraše i rekoše: »Ta je repatica bila
skrivena od našega gospodara Nimroda. Ako bi sada čuo za nju,
zapitao bi nas: 'Zašto sakriste toliko čudo od mene?' i sve bi nas
zatim posmicao. Bolje je da se riješimo krivice time što ćemo mu
to otvoreno reći«.
Tako i učiniše, te kazaše Nimrodu: »Plati Terahu koliko zatraži
i smakni dijete, prije nego uzmogne izroditi sinove koji će uništiti
kraljevo potomstvo i naše«.
Nimrod pozva Teraha i naredi mu: »Prodaj mi sina svojega!«
Terah odgovori: »što god kralj zapovjedi sluzi svojem bit će iz-
vršeno. Ipak ponizno molim svoga gospodara da me savjetuje u
jednom. Sinoć večeraše za mojim stolom tvoj savjetnik Aajun. On
mi reče: 'Prodaj mi onog visokog brzog pastuha što ti ga nedavno
pokloni naš gospodar, a ja ću ti napuniti kuću zlatom, srebrom i
najboljom krmom'. Kako mogah, gospodaru, odgovoriti mu a da
ga ne uvrijedim?«
Nimrod uzviknu ljutito: »Zar si bio toliko lud da i pomišljaš
na takvu prodaju? Nema li u tvojoj kući dosta srebra i zlata? A
od kakve bi ti koristi i bila njegova krma da si prodao moj dar,
najboljeg ždrijepca na svijetu?«
Terah odvrati tihim glasom: »Nije li mi kralj zapovjedio da pro-
dam svoga sina? I ne namjerava li ga kralj usmrtiti? A što će mi
srebro i zlato poslije smrti moga nasljednika? Ne mora li se sve
blago vratiti kralju ako umrem bez djece?«
136
 Nato se Nimrod razgnjevi još žešće; ali Terah reče pomirljivo:
»Sve što je moje leži u Kraljevim rukama! Neka učini sa svojim
slugom kako ga je volja, i neka uzme moga sina bez plaće«.
Nimrod odvrati: »Ne, svakako ću ti dobro platiti za dijete!«
Terah odgovori: »Da li je po volji mojem gospodaru da zamolim
za malu milost?« I, dobivši dopuštenje, reče: »Neka mi se dade
samo tri dana da se povjerim svojoj duši i svojim rođacima, da
bismo rado učinili što naš gospodar traži u gnjevu«.
Nimrod mu to odobri i trećeg dana dođoše po dijete. Terah,
znajući da će njega i njegove rođake okrenuti pod mač ako se ne
pokori, uze sina jedne robinje, rođenog iste noći kad i Abram,
dade ga kralju i prihvati odštetu u srebru i zlatu.
Nimrod smrska djetetu glavu i zaboravi kasnije na sve to. Terah
sakri Abrama u jednu spilju s odabranom dojiljom, i donošaše im
hranu svakog mjeseca. Bog se brinuo za Abrama deset narednih
godina; mada neki kažu da je trinaest godina prošlo prije nego je
Terah napokon dopustio Abramu da izađe iz spilje, gdje nije vidio
svjetla ni sunca ni mjeseca; i da je po izlasku govorio svetim
jezikom hebrejskim, prezirao svete gajeve, gnušao se idola i uzdao
se u moć svoga Tvorca.1
Abram potraži svoje pretke Nou i šema, u čijem domu prouča-
vaše Zakon trideset i devet godina; ali nitko ne znaše njegova
porijekla. 2
(b) Prema drugom prikazu, kralj Nimrod se i sam razumio u
zvjezdoznanstvo, pa je doznao iz zvijezda da će dijete koje će se
ubrzo roditi srušiti bogove kojima se on klanja. Nimrod pozva
svoje vrhovne velmože i savjetnike i zapita ih: »što da učinim pro-
tiv tog djeteta Usuda?« Oni ga savjetovaše da podigne veliko zda-
nje i da naredi da sve trudnice u njemu rađaju; još neka postavi
stražu na vrata, i primalje da paze na porodilje i ubiju svakog
muškića čim se rodi. Još rekoše: »Ali poštedi svako žensko dijete,
ogrni mu mater kraljevskim grimizom i obaspi je darovima govo-
reći: 'Nek tako bude svim materama kćerki!'«
Nimrod posluša njihov savjet, a anđeli koji promatrahu to krvo-
proliće prigovoriše Bogu uzvikujući: »Zar ne vidje kako Nimrod
bogohulac ubija nevine?« Bog odvrati: »Ja nikad ne spavam, i ne
odvraćam pogleda, nego gledam sve što se zbiva na Zemlji — otvo-
reno ili potajno! Uskoro ću ga kazniti«.
Kad Terah opazi da je Amitlajin trbuh narastao a lice joj ubli-
jedjelo, zapita je: »Koja ti je boljka, ženo?« Ona odgovori: »Ova
boljka, qolsani, spopada me svake godine«. On joj kaza: »Razot-
krij se da vidim nisi li trudna; jer, ako jesi, moramo se pokoriti
kraljevu naređenju«. Ali nerođeno se dijete uspe njoj u grudi; tako
Terah, pipajući Amitlajin trbuh, ne nađe ništa i reče: »Doista je
golsani«.
137
 Amitlaja, znajući da je došlo njeno vrijeme, prijeđe pustinju i
skloni se u neku spilju pokraj rijeke Eufrata. Tu je uhvatiše tru-
dovi i ona rodi Abrama, čije lice svojim sjajem rasvijetli spilju
s kraja na kraj. Amitlaja uzviknu: »Avaj, što te rodih u ovo zlo
doba! Kralj Nimrod pobio je sedamdeset tisuća muškića pa se
veoma bojim za tebe«. Ona uze dio svoje odjeće i umota Abrama
u nj, govoreći: »Neka je Bog s tobom i neka te ne napusti!«
Zatim ode.
Abram, ležeći sam u spilji bez hrane, zaplaka; ali Bog posla
arhanđela Gabriela da ga nahrani mlijekom koje je teklo iz malog
prsta na njegovoj desnoj ruci — i tako se dijete dojilo.
O zalazu sunca desetog dana Abram stade na noge i otkorača
do riječne obale. Ugleda zvijezde gdje se dižu i pomisli: »Ovo su
zacijelo bogovi«. Kada nastupi zora i zvijezde nestadoše, on reče:
»Ipak im se neću klanjati, jer bogovi ne nestaju«. Tada se sunce
podiže u punom sjaju, i on se upita: »Je li ovo Bog moj koga treba
da hvalim?« Ali kad se ono opet spusti na zalasku, on uzviknu:
»To ne bje Bog! Sunce, mjesec i zvijezde zacijelo pokreće Netko
veći od njih«. Pojavi se Gabriel govoreći: »Mir s tobom!« Abram
odgovori »I s tobom mir! Kako ti je ime?« Ovaj odgovori: »Ja
sam Gabriel, Vjesnik Božji«, a nato Abram umi lice te opra ruke
i noge na izvoru i leže licem na zemlju.
Nekoliko dana poslije toga ucviljena Amitlaja, blijeda od nepro-
spavanih noći, vrati se spilji u kojoj bijaše ostavila sina, ali ne
nađe ni traga od njega i suze joj navriješe iznova, jer je pomislila
da ga je proždrla divlja zvjerad. Na obali rijeke ugleda odrasla
dječaka i nazva mu: »Mir s tobom!«, i nato se zametnu ovaj raz-
govor:

Abram: I s tobom mir! Kojim dobrom?

Amitlaja: Dođoh da nađem sina napršče.
Abram: A tko ga donese ovamo?
Amitlaja: Bijah bremenita i boj ah se da mi kralj naš ne usmrti
sina, kao što bijaše usmrtio sedamdeset tisuća drugih.
Zato dođoh ovamo, rodih ga u onoj spilji, vratih se
sama kući, a sada ga ne vidim nigdje.
Abram: Kada ti se rodi sin?
Amitlaja: Prije dvadeset dana.
Abram: Može li ikoja žena ostaviti dijete u spilji pustinjskoj,
a ipak se nadati da će ga zateći živa poslije dvadeset
dana?
Amitlaja: Samo ako je Bog milostiv.
Abram: Majko, ja sam tvoj sin!
138
Amitlaja: To ne može biti! Kako izraste tako visok, i nauči ho-
dati i govoriti u dvadeset dana?
Abram: Bog učini sve to meni, da ti pokaže kako je velik,
strašan i vječan!
Amitlaja: Sine moj, može li biti većeg od kralja Nimroda?
Abram: Može, može, majko — Bog vidi, ali je sam nevidljiv!
živi na nebu, ali slava Njegova ispunjava Zemlju!
Pođi Nimrodu i ponovi mu moje riječi!
Amitlaja se vrati, i kad Terah ču sve od nje pokloni se duboko
pred kraljem i zamoli ga za dozvolu da mu se obrati. Nimrod reče:
»Digni glavu i reci što želiš da čujem!« Terah mu ispripovjedi sve,
ponovivši Abramovu poruku, i Nimrod problijedi. On upita svoje
vrhovne velmože i savjetnike: »što da se čini?« Oni uzviknuše:
»Božanski kralju, bojiš li se malena djeteta? Nema li u tvojem
kraljevstvu velmoža na tisuće tisuća, uz nebrojene manje plemiće
i nadglednike? Pošalji najniže od svojih plemića po dijete i baci
ga u svoju kraljevsku tamnicu«. Ali Nimrod upita: »Kad je ikoje
dijete odraslo do dječaštva za dvadeset dana, ili mi poslalo poruku
po majci da je na nebu Bog koji vidi a sam je nevidljiv, i čija
slava ispunjava svijet?«
Tada se Sotona, obučen u svilu crnu poput gavranova perja,
baci ničice pred kralja i, kada mu kralj dozvoli da podigne glavu,
reče: »Zašto da te smućuju djetinja blebetanja? Poslušaj dobar
savjet od mene!« Nimrod zapita: »Kakav je to savjet?« Sotona
odvrati: »Otvori širom svoje oružane i podijeli oružje svakom vel-
moži, plemiću i ratniku u svojoj zemlji, tako da uhvate to dijete
i dovedu ga ovamo da ti služi«.
Tako Nimrod i učini; ali kad Abram opazi vojsku kako mu se
približava, pomoli se Bogu da ga izbavi, i Bog pusti oblak tame
između njega i njegovih neprijatelja. Oni se ustrašeni vratiše
trkom kralju vičući: »Bilo bi bolje da odemo iz Ura!« Nimrod ih
raspusti, isplati ih za njihov put i pobježe i sam u zemlju babi-
lonsku.3
1. Sefer Hajašar 24—27; PRE, gl. 26.
2. Sefer Hajašar 27.
3. Ma'ase Abraham, BHM gl. 1, str. 25 i dalje.
*

1. Rođenje Abrahamovo spominje se vrlo kratko u Postanku

11: 27: »Kad je Terahu bilo sedamdeset godina, rode mu se:
Abram, Nahor i Haran.« Mitovi o Abrahamovu čudesnom rođenju
i o tome kako se spasio od kralja Nimroda sačuvali su se među
Židovima na Srednjem istoku. Te su obje verzije midraške i ko-
139
riste zajedničko indoevropsko mitološko blago. Druga od njih pje-
vala se donedavna kao ladinska (tj. sefardsko-španjolska) pučka
pjesma pri svetkovanju rođenja u Solunu.
2. Lord Raglan, u svom djelu The Hero, istražuje mitove o mno-
gim različitim junacima — Grcima, Rimljanima, Perzijancima, Kel-
tima i Germanima, nabrajajući njihove zajedničke značajke. Juna-
kova majka uvijek je kraljevskog porijekla, njegov navodni otac
kralj i njen bliski rođak; okolnosti pod kojima se začeo neobične
su, a za njega se govori i da je sin nekoga božanstva; pri njegovu
porođaju netko, obično njegov otac ili djed, pokuša ga ubiti. Ju-
naka sakrije majka, i njega u nekoj dalekoj zemlji odgoje poočim
i pomajka; o njegovu djetinjstvu ništa se ne zna, ali kada doraste
do muževne dobi, vraća se kući, savladava kralja, ponekad još i
zmaja, diva ili divlju zvijer, oženi se kraljevskom kćerkom, često
kćerkom svoga prethodnika, i sam postaje kraljem.
3. Ponekad majka stavlja dijete u čamac i prepušta ga vodenim
strujama, kao što je bilo s Mojsijem i Romulom; drugdje se dijete
izlaže u planini, kako se dogodilo s Kirom, Parisom i Edipom —
premda se za Edipa kaže i da je bio prepušten vodenim strujama
u čamcu. Kasnija razdoblja junakova života, njegovo stjecanje vla-
sti, pobjedonosni ratovi i konačna tragična smrt isto su tako pod-
jednaki. Spomenuti mit predstavlja dramatski obred u čast Bo-
žanskog Djeteta, Duha plodnosti u Novoj godini. Njegovo »pri-
spjeće«, po kojem su dobili ime obredi u Eleuzini kraj Atene,
slavilo se u svetoj spilji, u kojoj su ga pastiri i govedari nosili
uz svjetlost buktinja. Zapravo, Duh Nove godine pobjeđuje Duha
Stare godine, ženi se Kraljevnom-Zemljom, postaje kralj i biva
sam svrgnut na kraju svog vladanja.
4. Abraham je, međutim, kao i svi bogobojazni patrijarsi poslije
njega, bio pošteđen od žalosnog završetka Romula (koga su ras-
kidali drugovi pastiri), Kira (koga je nabila na kolac skitska kra-
ljica), Parisa (poginulog pri padu Troje), Edipa, Jazona i Tezeja
(koji su svi svrgnuti i izgnani). Moj sije, iako mu je bilo zabra-
njeno da uđe u Obećanu zemlju zato što je sagriješio udarivši
štapom o stijenu u Mari, umri je uzvišenom smrću, zasluživši veli-
čanstven sprovod i da ga Bog sam pokopa.
5. Jedini Izraelac kome je pripisan spomenuti mit gotovo u cije-
losti bio je Isus iz Nazareta; ali njegov vlastiti narod nije prihva-
tio božansko porijeklo koje su mu priznali kršćani grčkog govora.
Prema evanđeljima, Isus je kraljevskog porijekla, a njegov je pri-
vidni otac bliski rođak njegove majke; pastiri su mu se poklonili u
spilji, ležao je u običnom rešetu za vijanje žita umjesto kolijevke,
zvjezdoznanci su vidjeli njegovu zvijezdu na istoku, kralj Herod
je izvršio krvoproliće nad djecom u Betlehemu. Isus je zatim po-
tajno pronijet kroz pustinju i vratio se, krijući ime, nakon niza

140
godina. Apokrifna evanđelja također veličaju njegovu ranu mu-
drost u djetinjoj dobi.
6. Neki elementi u oba mita o Abrahamovu rođenju možda su
preuzeti iz kršćanskih izvora, iako je mit o Kiru koji iznosi Hero-
dot prilično bliz prvoj verziji — opaki kralj, zvjezdoznanci i za-
mjena žrtve. Osim toga, Kir se veliča u Izaiji gl. 40—48 kao Božji
sluga odabran da razori Babilon i oslobodi Nabukodonozorove su-
žnje Judejce; a on ostaje narodni junak među Izraelcima i nakon
što nije ispunio sva Izaijina proročanstva.
7. U drugoj verziji, Gabrielov mlijekotočni prst podsjeća na ži-
votinje — vukove, medvjede, kobile, koze, kuje — koje su bogovi
slali da podoje junake kao na primjer Edipa, Romula, Hipotusa,
Pelijasa, Parisa i Egista; riječna obala i pokolj djece podsjećaju
na pripovijest o Moj siju.
8. Dijete koje hoda, govori i dostiže zreo uzrast ubrzo nakon
rođenja susrećemo u grčkim mitovima o Hermu i Ahileju, kao i u
Hanes Taliesin, velškom mitu o Božanskom djetetu.
9. To što je Amitlaja povila Abrahama u svoju odjeću Židovi
s Bliskog istoka shvaćaju kao još uvijek živ običaj da se muška
dojenčad oblače kao kćerke, kako bi se od njih odvratila zla kob.
Međutim u izvornoj verziji vjerojatnije je da je ta odjeća zapravo
bila neka oznaka po kojoj je ona kasnije prepoznala Abrahama.
Njena bolest qolsani mogla bi predstavljati calcinaccio — groznica
koja žari poput vapnare.
10. Spominjanje Abramova brata Harana čini se da je napo-
mena uz tekst koja ga određuje kao Nahora, kralja haranskog
(vidi 23. 1 i 36. 5).
 36

ABRAHAM I KUMIRI

(a) Neki kažu da je Gabriel podigao dječaka Abrama na ra-

mena i, u tren oka, proletio zrakom od Ura do Babilona. Na
tamošnjoj tržnici Abram sretne oca Teraha koji bijaše pobjegao
onamo s Nimrodom. Terah smjesta upozori kralja da je njegov
sin-čudotvorac, slijedeći ih, došao u grad; a Nimrod, iako u sil-
nom strahu, pozva ga da dođe pred njega. Abram uđe u palaču,
glasno prizna Živog Boga pred čitavim dvorom i, prodrmavši Nim-
rodov prijesto, nazva ga bogohulnikom. Nato se kraljevi kumiri
koji stajahu posvuda uokolo srušiše nice, a tako učini i kralj. Na-
kon dva i po sata on se usudi da podigne glavu i upita drhtavim
glasom: »Je li to bio glas tvoga vječno živoga Boga?« Abram od-
govori: »Ne, to govoraše Abram, najniži od Njegovih stvorova«.
Nimrod tada prizna Božju moć i pusti Teraha da ode s mirom.
Tako Terah ode u Haran, a pratiše ga Abram, Šaraj a i Lot.1
(b) Drugi kažu da se Abram vratio u Babilon pun mudrosti po-
što je učio kod Noe. Zatekao je oca Teraha gdje još zapovijeda
kraljevim vojskama i klanja se drvenim i kamenim kumirima
— bilo ih je dvanaest velikih i mnogo manjih. Abram nato za-
moli majku Amitlaju da zakolje i očisti janje. Postavivši meso
pred te kumire, promatraše hoće li koji od njih jesti. Kako oni ni
prstom ne maknuše, on im se uze podrugivati te kaza Amitlaji:
»Da to nije možda stoga što nema dosta mesa, ili janjetina nije
dovoljno slasna? Zakolji, molim te, još tri janjeta i začini ih ukus-
nije!« Ona ga posluša, i on postavi pred kumire i to meso; ali oni
se opet ne makoše.
Duh Božji siđe na Abrama. On uze sjekiru i isječe ih na ko-
made, ostavivši netaknutog samo najvećega; tada stavi tom kumiru
sjekiru u ruku i ode. Terah je čuo buku i, dotrčavši u dvoranu,
vidje kakvu je štetu učinio njegov sin. On pozva Abrama pred sebe
i ljutito viknu: »Šta je ovo?«
Abram odvrati: »Postavio sam jelo pred tvoje kumire; zacijelo
su se posvađali zbog njega. Nije li najveći među njima isjekao
manje na komade?«
Terah reče: »Ne varaj me! To su likovi od drva i kamena, nači-
njeni čovječjom rukom«.
142
 Abram zapita: »Ako je tako, kako onda mogu jesti hranu koju
stavljaš svaki dan pred njih? I kako onda mogu odgovarati na
tvoje molitve?« Zatim propovijedaše o Živom Bogu, podsjećajući
Teraha na Opći potop, Božju kaznu za opačine. Dok se Terah pre-
mišljao kako da odgovori, Abram dohvati sjekiru i isiječe preosta-
log kumira na komade.
Terah tada prokaza Abrama kralju Nimrodu, koji ga odmah baci
u tamnicu. Kasnije, kada zvjezdoznanci prepoznaše u Abramu usu-
dom određenog Cara, Nimrod zapovjedi da se on i Haran, brat
njegov, bace svezani u raspaljenu peć. Oganj začas sažga dvana-
estoricu ljudi izabranih da to učine, kao i Harana, koji bijaše ne-
vjernik; ali Abram osta netaknut i neopaljene odjeće, iako je vatra
posve spalila užad kojom bijaše vezan. Nimrod povika drugim svo-
jim stražarima: »Bacite tog prijestupnika u peć, ili ćete svi umri-
jeti!« Ali oni zakukaše: »Zar nas kralj osuđuje da izgorimo, kao
što izgorješe naši drugovi?«
Tada se Sotona baci nice pred Nimroda i kaza: »Daj mi drva,
užadi i alata! Sagradit ću svome gospodaru ratni bacački stroj
da njime ubacim Abrama u raspaljenu peć iz prikladne udaljeno-
sti«. Nimrod pristade i Sotona se dade na posao. Prvo iskuša stroj
pomoću velikog kamenja, a zatim dohvati Abrama i sveza ga. Iako
ga je Amitlaja zaklinjala da se pokloni i oda kralju počast kao
božanstvu, Abram reče: »Ne, majko, jer vatra može ugasiti oganj
čovječji, ali ne oganj Božji!« Tada se pomoli Bogu i istoga časa
ugasi se oganj, štaviše, Bog učini da klade u peći propupaše,
procvaše i rodiše plodom, tako da se peć preobrazi u kraljevski
perivoj po kojemu je Abram slobodno šetao među anđelima.
(c) Svi zvjezdoznanci, savjetnici i dvorjani pokloniše se tada
Živome Bogu; a Nimrod, posramljen, dade Abramu svoja dva glav-
na roba, po imenu Oni i Eliezer, a uz to čitavo blago od srebra,
zlata i kristala. Tri stotine Nimrodovih ljudi pridružiše se osim
toga Abramu na odlasku u Haran.2
1. Ma'ase Abraham, BHM gl. 1, 24—30.
2. Sefer Hajašar 34—43; Ma'ase Abraham 32—34.
*

1. Za te legende ne postoji potvrda u Svetom pismu. Iz Postanka

doznajemo samo to da se Abraham oženio polusestrom Sarajom,
i da je Terah poveo njih i svoga nećaka Lota iz Ura kaldejskog u
Haran, gdje je umro i gdje je Bog kasnije zapovjedio Abrahamu:
»Idi iz zemlje svoje u krajeve koje ću ti pokazati« (Postanak
12: 1). Međutim, prema predaji koju navodi Stjepan, egipatski
Židov grčkog jezičnog izraza {Djela, 1, 2—4), Bog je to zapovjedio
Abrahamu dok je ovaj još živio u Uru.

143
 2. Pripovijest o raspaljenoj peći nastala je možda zato da se
učvrsti midraško tumačenje »Ur Kasdim« kao »kaldejske peći«.
Ona se djelomično zasniva na Dan. gl. 3, gdje je kralj Nabukodo-
nozor bacio Daniela i njegova tri druga u užarenu peć zato što su
odbijali da se klanjaju kumirima, ali im se ništa nije dogodilo.
Drugim dijelom, za osnovu te pripovijesti poslužio je Bel i zmaj,
apokrifni dodatak Knjizi proroka Daniela, prema kojem je Daniel
razotkrio nemoć idola kralja Kira, dokazao da su njegovi sveće-
nici sami pojeli hranu prinijetu zlatnom Belovu liku, pa mu je Kir
dopustio da sruši Belov hram. Danielu je pomogao Gabriel (Dan.
8: 16 i 9: 21), kao što u ovom mitu pomaže Abrahamu.
3. Obje se legende zasnivaju na proročanstvu iz Knjige proroka
Jeremije:
»... svaki se zlatar zastidi svoga kipa, jer svi su mu kipovi samo
varka, nema u njima duha. Isprazni su oni, smiješne tvorevine,
propast će u dan kazne. 'Jakovljev dio' nije kao oni: jer on je
sve stvorio... Jahve nad Vojskama ime je njegovo... Kaznit ću
Bela Babilonskog, iz ralja mu otet što je progutao... dolaze
dani kad ću kazniti kipove njegove.« (Jer. 51: 17—19, 44, 52)
 26

ABRAHAM U EGIPTU

(a) Kad Terah umre u Haranu, Bog zapovjedi Abramu da pođe

u Kanaan, zemlju što mu bijaše nasljedstvo, i udari prokletstvom
sve koji mu se usprotiviše. Abram krenu u dobi od sedamdeset i
pet godina i, uzevši sa sobom Šaraju, Lota, njihove sluge, stoku
i blago te oprostivši se od Nahora, uputi se na jug. U šekemu se
Bog iznova javi Abramu rekavši mu: »Tvome ću potomstvu dati
ovu zemlju!« Načinivši mu tamo žrtvenik, Abram zatim razape
šator svoj između Betela i Aja; ali glad ga natjera da krene dalje,
dok ne dođe do granice egipatske gdje upozori Šaraju: »Kad te
Egipćani vide, reći će: To je njegova žena' i mene će ubiti, a tebe
na životu ostaviti. Nego reci da si mi sestra...«
(b) Egipćani se doista začudiše Sarajinoj ljepoti; a kad faraon
ču o tome, odluči da je uzme za priležnicu, i plati Abramu golemu
cijenu u volovima, drugoj stoci, ovcama i robovima. Ali Jahve uda-
ri faraona i njegov dom tolikim nevoljama, da on, otkrivši napo-
kon što im je uzrok, pozva Abrama i ukori ga što ne bijaše rekao
cijelu istinu. »Zašto si rekao: 'Ona mi je sestra', pa je ja uzeh
sebi za ženu?« zapita ga ljutito; i progna Abrama iz Egipta vra-
tivši mu Šaraju, ne uzevši čak natrag ni darove koje je Abram
dobio na prijevaru. 1
(c) Neki kažu da je Saraja, kad je Abram došao do Bujice
egipatske koja dijeli Egipat od Kanaana, sišla do vode da umije
lice. Abram, koji zbog svoje ćudoredne strogosti ne bijaše nikada
obljubio Šaraju, čak ni podigao joj koprenu, ugleda gdje se u
vodi zrcali lice tolike ljepote da je, poznajući Egipćane kao be-
sramne kurvare, prenio Šaraju preko granice zatvorenu u kovčegu
i u najsvečanijoj odjeći sa svim nakitom. Carinik, nezadovoljan
Abramovim neodređenim odgovorima, naredi mu da otvori kov-
čeg. Kada ugleda Šaraju gdje leži unutra, reče: »Ova je žena
odviše lijepa da je uživa itko drugi osim faraona!« Jedan se veli-
kaš od kraljevih dvorjana, po imenu Hirkan, požuri da izvijesti
svoga gospodara. Ovaj ga bogato nagradi i posla oružanu pratnju
po Šaraju. 2
10 Hebrejski mitovi 145
 (d) Evo hvalopojke koju Hirkan pjevaše o Saraji:
Kako je divna Saraja:
Duga joj krasna i sjajna kosa,
Blistave oči i lijep nos,
Lice poput sunca!
Kako su joj pune grudi, koliko bijela put,
Kako skladne ruke, kako sitne šake —
Meki im dlanovi i dugi vitki prsti —
Kako su joj gipke noge, kako obla bedra!
Od svih djevica i nevjesta
Što kroče pod svodom nebeskim
Nijedna nije ravna Saraji:
Najljepšoj među ženama pod nebom,
Savršenoj ljepotom,
Ali ona je mudra i razborita uz to,
I skladne su joj kretnje ruku .3

(e) Pošto mu je Saraja potvrdila da je Abramova sestra, faraon

mu posla vrijedna uzdarja, a nju povede u kraljevsku ložnicu.
Abram plakaše čitavu noć, kao i Lot, moleći Boga da Saraja sačuva
djevičanstvo. Bog stoga uputi svoga anđela na Zemlju, i kad faraon
htjede obujmiti Šaraju, nevidljiva ga ruka udari. Kad joj pokuša
skinuti sandale, pogodi ga novi udarac; kad joj htjede dotaknuti
odjeću, anđeo ga udari još jače. Ali Saraja vidje anđela i lukavo
micaše usnama upućujući ga: »čekaj!« ili »Sad udari!«, već prema
potrebi. Tako proteče cijela noć i faraon ne učini ništa. U zoru
on ugleda znamenja gube na zidovima, gredama i stupovima svoje
ložnice i na licima svojih škopaca. Saraja tada prizna: »Abram mi
nije samo brat nego i muž«, i faraon ne pokuša dalje da je užije.
On udobrovolji Abrama još bogatijim darovima nego prije, a Sa-
raji pokloni robinjicu po imenu Hagaru, vlastitu kćerku od jedne
priležnice. Nato gube nestade.4
(/) Drugi pričaju da je palaču ispunio kužni vjetar, i da je fa-
raon obećao Saraji zemlju gošensku; te srebra i zlata koliko zaželi
kao nagradu za noć koju će provesti s njom. 5
(g) Ali prije nego ode iz Egipta Abram poduči faraonov dvor
računanju i zvjezdoznanstvu što bijaše naučio od Kaldejaca.6
1. Postanak 12: 1—20.
-2. Sefer Hajašar 51; Josip Flavije, Starine I. 8. 1.
3. Genesis Apokrifon 43—44; Jub. 13: 1—15.
4. Gen. Rab. 389, 554; Tanhuma Lekh 5 i 6; Tanhuma Buber Gen. 66—67;
Sefer Hajašar 51, 52; PRE, gl. 26.
5. Genesis Apokrifon 43—44; PRE, gl. 26.
6. Josip Flavije, Starine I. 8.
146
 1. Povijesna činjenica koja leži u osnovi dvanaestog poglavlja
Postanka čini se da je kretanje plemena koja su govorila hebrej-
ski na jug, kroz Palestinu u Egipat, izmiješana s hordama Hetita,
Mitanijaca iz Harana, Sirijaca i Palestinaca. Njihovi vođe, kraljevi
Hiksa, vladali su Egiptom od 1730(?) do 1570. pr. n. e., i njihova
se država protezala nad velikim dijelom Sirije. O tim se Pastirskim
kraljevima vrlo malo zna, jer, kad su se njihovi namjesnici u Gor-
njem Egiptu pobunili protiv faraona Apopija II (1603—1570. pr. n.
e.) i svrgnuli ga poslije dugog rata, egipatski pisari — za koje je
ovca bila nečista životinja (Postanak 46: 34) — zatajivali su za-
pise te vladajuće kuće.
2. Abramov kratki boravak u Kanaanu »zbog gladi« slaže se s
pustoši koju je u Palestini izazvao prolaz Hiksa. On se zadržao
samo toliko da u šekemu podigne žrtvenik, koji će kasnije postati
važno svetište Izraelaca. Njegov ponešto nagli povratak nagoviješta
da su neka židovska plemena, otkrivši da je Egipat neprikladna
zemlja za nomade, odlutala natrag u Palestinu, gdje su im se, po-
slije nekoliko pokoljenja, pridružili sunarodnjaci pod Jošuinim
vodstvom.
3. Mit o Abramu, Saraji i kralju koji ju je poželio javlja se još
dvaput: u legendi o Abramu, Saraji i Abimeleku iz Gerara (vidi
30); te u legendi o Izaku, Rebeki i tom istom Abimeleku (vidi 37).
Preuzet je iz egipatske Priče o dva brata, koja je poslužila i za
osnovu legende o Josipu i Potifarovoj ženi. Abramovo zaključa-
vanje Šaraj e u kovčeg ima paralelu u prvoj priči iz Tisuću i jedne
noći. Njegovo nepovjerenje prema Egipćanima kao kurvarima
zasniva se na lošem glasu Hamovih potomaka: jer se Misrajim
(Egipat) javlja u Postanku 10: 6 kao jedan od Hamovih sinova.
4. To što faraon poklanja Saraji Gošen i srebra i zlata koliko
poželi predstavlja naknadnu midrašku povelju kojom se Izrael-
cima dopušta da zaposjednu Gošen u Josipovo vrijeme, i da oplja-
čkaju Egipćane u toku izlaska iz Egipta (Izlazak 11: 2 i 12: 35—36).
Naknadno faraonovo poklanjanje Hagare treba da posluži kao
objašnjenje njene egipatske narodnosti. Hvalospjev Sarajinoj lje-
poti potječe iz Genesis Apokrifon, koji je otkriven godine 1947.
među Svicima s Mrtvog mora.
5. Pod gubom Izraelci su podrazumijevali kožne bolesti kao što
su lišaj, tjemenica i vitiligo (Levit. 13: 29—46), a ne pravu gubu.
Taj se izraz {'cara1 at') kasnije upotrebljavao za memlu ili plije-
san na zgradama {Levit. 14: 33—57) ili odjeći {Levit. 13: 47—59).
O tome da su sami Izraelci bolovali od »gube« doznajemo od egi-
patskog svećenika Maneta (četvrto stoljeće pr. n. e.), koji tvrdi da
10* 147
je zato osamdeset tisuća šugavih Izraelaca stavljeno pod karan-
tenu u posebnom gradu, i da su se kasnije potopili ili su otjerani
pod Moj šijem u pustinju.
6. Jakovu su se prividjele ljestve u Betelu (vidi 43. c). Haaj
(»ruševina«), ili Aj, kraljevski kanaanski grad koji je Jošua poha-
rao (Jošua gl. 7 i 8), bio je obnovljen u Izaijino vrijeme (Iza. 10:
28). Utvrđeno je da se nalazio na mjestu današnjeg naselja el-Tell,
nešto više od jednog kilometra jugoistočno od Betela.
 36

A B R A H A M SPASAVA LOTA

(a) Iz Egipta Abram povede svoja stada i krda do mjesta na

kojem je bio postavio šator, između Betela i Aja, a zatim dalje do
Šekema, gdje bijaše podigao žrtvenik Jahvi. Pratio ga je nećak
Lot, ali nasta tolika kavga među njihovim pastirima da se rođaci
složiše da je najbolje da podijele zemlju među sobom. Lot odabra
istočnu stranu, naselivši se u Sodomi, gradu u Nizini; Abram uze
zapadnu stranu, nastanivši se u Hebronu.
(b) U međuvremenu, Kedor-Laomer, kralj Elama, nagovori tri
kralja, to jest Amrafela, kralja šineara, Arioka, kralja Elasara, i
Tidala, kralja Gojima, da se zarate protiv petorice drugih kraljeva
— protiv Bere, kralja Sodome; Birše, kralja Gomore; šinaba, kra-
lja Adme; šemebera, kralja Sebojima, i protiv kralja u Beli, to
jest Soaru — koji se bijahu zajedno pobunili nakon dvanaest go-
dina podložnosti. Nastupajući od Elama, Kedor-Laomer i njegovi
saveznici pobijediše tri plemena divova: Refaimce u Ašterot Kar-
najimu, Zuzijce u Hamu, Emijce na ravnici Kirjatajimu; otjeraše
i Horijce iz brdskog kraja Seira, blizu E1 Parana. Okrenuvši se, na
juriš osvojiše En-Mišpat, uporište Amalečana, koje se danas zove
Kadeš, i grad Haseson Tamar. Tada se sastadoše s kraljem sodom-
skim i njegovim saveznicima u dolini Sidim, koja bijaše puna pro-
valija s paklinom, i izvojevaju još jednu pobjedu. Dolina Sidim je
današnje Mrtvo more.
(c) Utaborivši se kod Hebrona, kod hrasta Amorejske Mamre,
Abram dozna od jednog bjegunca da su Lota i njegovu obitelj za-
robili u Sodomi. On smjesta povede trista osamdeset svojih uku-
ćana i slugu da ih izbavi, krećući na sjever za Kedor-Laomerovom
vojskom. Stigavši neprijatelja kod Dana, Abram ih napade noću
s oba boka, pobi neke, a druge proganjaše sve do Hobe kod Da-
maska, i vrati sve što bijahu oteli u plijen; a u isto vrijeme oslo-
bodi Lota, obitelj mu i mnoge druge zarobljenike.
(d) A kad se Abram vrati kao pobjednik, kralj sodomski ga po-
zdravi u kraljevskoj dolini Šave, kraj šalema, gdje ga Melkisedek,
kralj šalemski i svećenik Boga Svevišnjega, ponudi kruhom i ova-
ko blagoslovi:
149
 »Od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje,
neka je Abramu blagoslov!
I Svevišnji Bog, što ti u ruke preda neprijatelje,
hvaljen bio!«

Zauzvrat za Melkisedekove dobre riječi Abram mu pokloni dese-

tinu svog plijena. Tada kralj Sodome kaza Abramu: »Meni daj
ljude, a dobra uzmi sebi!« A on mu odgovori: »Ruku uzdižem pred
Jahvom, Svevišnjim Stvoriteljem neba i zemlje, da neću uzeti ni
končića, ni remena od obuće, niti išta što je tvoje, da ne kažeš:
na meni se Abram obogatio. Ne, meni ništa osim što su moji mom-
ci upotrijebili; i dio za momčad što je sa mnom išla: Aner, Eškol
i Mamre, oni neka uzmu svoj dio.«1
(e) Neki kažu da se Kedor-Laomer prije toga pobunio protiv
kralja Nimroda i učinio ga svojim podložnikom. Kažu i to da
je Abram, okupljajući svoje borce protiv Kedor-Laomera, rekao:
»Pred nama je boj. Nitko tko je grešan i muči ga krivnja neka ne
pođe sa mnom!« Ali kad dođoše do Dana — koji se danas zove
Paneas — Abrama odjednom ostavi sva snaga: proročanski glas
mu bijaše rekao da će tu, poslije mnogo pokoljenja, Jeroboam
idolopoklonik podići zlatno tele da mu se Izraelci klanjaju. Una-
toč tome, Abramov sluga Eliezer borio se hrabro toga dana, na-
nijevši neprijatelju tolike gubitke koliko i svih njegovih trista
i sedamnaest drugova.2
(/) Drugi opet kažu da je planeta Zedek (Jupiter) zaodjela Abra-
ma tajanstvenim sjajem dok se borio, tako da je jasno vidio svoje
neprijatelje unatoč mraku. Lajla, anđeo noći, također mu je po-
mogao. Uz to, mačevi svih njegovih neprijatelja pretvoriše se u
prah, a njihove strijele u pljevu; nasuprot tome, Abram je samo
trebalo da baci pregršt prašine pa da se ona pretvori u sulice;
pregršt slame, da od nje postane roj strijela. 3
Cg) A ima ih i koji govore da je Melkisedek (poznat i pod ime-
nom Adoni-Sedek) bio Abramov predak Šem, i da je on sada upu-
tio Abrama u dužnosti svećeničkog zvanja, naročito u odredbe za
žrtvene hljebove, žrtve ljevanice od vina i žrtve paljenice. On je
dao Abramu i kožno ruho koje je Bog načinio za Adama i Evu,
a Ham ukrao, ali mu je kasnije vraćeno. To je sve Šem učinio jer
jer Bog odredio Abrama za njegova nasljednika. Jer kad je šem
rekao: »Od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje, neka je
Abramu blagoslov! I Svevišnji Bog, što ti u ruke preda neprija-
telje, hvaljen bio!«, Abram odmah uzviknu: »Doliči li da se sluga
blagoslivlja prije Gospodara?« — i taj prigovor uvjeri Boga da je
Abram prikladniji da mu bude svećenik.4

150
1. Postanak 13: 1—18; 14: 1—24.
2. Sefer Hajašar 46; Tanhuma Buber Gen. 73—74; Gen. Rab. 419; PRE,
gl. 27.
3. Gen. Rab. 418; Tanhuma Buber Gen. 76; B. Sanhedrin 96a, 108b;
Đ. Taanit 21a.
4. Gen. Rab. 420-422; Lev. Rab. 25.6; Num. Rab. 4.8; B. Nedarim 32b;
Tanhuma Buber Gen. 76.

1. šinear, kojim je vladao kralj Amrafel, povezuje se s akadskim

Šanharom (vidi 22. 5); a Tidal s Tudhaljom, što je ime nekoliko
hetitskih kraljeva. Gojim, Tidalova kraljevina, može biti vlastito
ime, ili može jednostavno značiti »narodi«. Elasar je, čini se, Ilan-
sra, koja se spominje u zapisima iz Marija, koji potječu iz osam-
naestog stoljeća pr. n. e., i u kasnijim hetitskim zapisima, kao kra-
ljevski grad između Karkemiša i Harana. Ime Ariok znači, po svoj
prilici, »Štovani« (Ariaka) u staroiranskom jeziku. Elam je bilo
drevno i moćno kraljevstvo u dnu Perzijskog zaljeva. Kedor-Lao-
mer je možda bio jedan od nekolicine elamskih kraljeva čija ime-
na, sačuvana u zapisima pisanim klinastim pismom, podsjećaju na
njegovo.
2. Dugo se sumnjalo u to da 14. glava Postanka sadrži bilo ka-
kvo povijesno jezgro. Sada je, međutim, neki učenjaci smatraju
vrlo starom povijesnom predajom, koja je prvotno zapisana akad-
skim ili kanaanskim jezikom, nedugo poslije rata opisanog u njoj,
i mnogo kasnije prevedena na hebrejski. Vremenski se taj rat
smješta najranije u dvadeseto a najkasnije u sedamnaesto stoljeće
pr. n. e. Međutim, u obliku u kojem je to poglavlje sačuvano ono
služi kao zapis koji opravdava zaposjedanje Kanaana. Kanaan su
zaposjela četiri zavojevača, od Kadeša i El-Parana (ili Elata) na
Crvenom moru na jugu, do Dana na sjeveru; ali odmah nakon toga
Abram ih je potukao, oteo im sav plijen i, po pravu nasljeđa, ste-
kao i svu zemlju koju su oni bili zavojevali. Tako su Abramova
djeca, izišavši iz Egipta i zaposjevši Kanaan, stekla vlasništvo nad
zemljom na koju su imali pravo po nasljeđu.
3. Nazivi pet gradova iz Nizine i njihovih kraljeva još uvijek iza-
zivaju mnogo problema. Neizvjesno je što znači ime Bera, kralja
od Sodome. Neki u njemu vide skraćeni oblik teoforičkog imena,
kao što je Bera-Baal, na koje nailazimo u lihjanitskim (sjeverno-
arapskim) natpisima, koje može značiti »Baalov sjaj«. Birša, ime
kralja od Gomore, nije zadovoljavajuće objašnjeno, iako ga neki
povezuju s drevnom semitskom riječi koja znači »buha«, a čiji je
akadski oblik Buršu'u, i još se i danas upotrebljava u arapskom
kao vlastito ime.

151
 Adma se povezuje s Adama (Psal. 83: 11) i Adam (Još. 3: 16),
današnji Teli Adamija, na istočnoj obali Jordana, kraj utoka rijeke
Jabok. Ukoliko je to tačno, Adma je bila najsjevernija predstraža
tog saveza pet gradova. Kralj Adme, Šinab, nosio je kraljevsko
ime koje se ponovo javlja poslije nekoliko stoljeća kao ime amo-
nitskog kralja Sanibua, koji se spominje u vrijeme Tiglatpile-
sera III (745—727. pr. n. e.). Za šemeberov grad Sebojim pretpo-
stavlja se da se nalazio na poluotoku Lisan na Mrtvom moru, gdje
je danas Vadi Sebaije. Drugi, međutim, smatraju da su ta četiri
grada stajala na području koje danas prekriva južni dio Mrtvog
mora. Bela se javlja kao ime edomskog kralja čiji je grad bio
Dinhaba (Postanak 36: 32—33). Na to ime nailazimo i kod Židova
(Postanak 46: 21; 1 Ljet. 5: 8) i stanovnika Južne Arabije, gdje
je značilo »sladokusac«. Belin kraljevski grad, Soar (što znači
»malen«), istovetan je, čini se, s gradom Zuhr koji se spominje u
pismima iz Teli Amarne; Josip Flavije naziva ga »Zoara«, a Euze-
bije i križari »Segor«. Ležao je sjeveroistočno od Mrtvog mora,
vjerojatno na mjestu gdje se danas nalazi Teli el-Zara. Soar ima
istaknuto mjesto u mitu o Lotu, jer jedino taj, »malen« (miz'ar),
grad Bog nije razorio kad je uništio Gradove u Nizini (Postanak
19: 20—23; vidi 32. a).
4. Dokle se pružala Obećana zemlja, kome je bila obećana, i uz
koje uvjete, vidi se iz slijedećih ulomaka iz Biblije:

Postanak 12: 7 — Abrahamu, na njegovu putu na jug od Harana

na srednjem Eufratu, Obećana je zemlja nastanjena Kanaanci-
ma za sve njegove potomke.
Postanak 13: 11—18 — Abraham dobrovoljno prepušta Jordan-
sku nizinu Lotu, praocu Moabaca i Amonaca, ali Bog ponavlja
svoje obećanje Abrahamu da će sva zemlja što je vidi na sjever
i jug, istok i zapad, pripasti potomstvu njegovu zauvijek.
Postanak 15: 18—19 — Abrahamu se obećava za sve njegove po-
tomke čitavo područje između Rijeke u Egiptu (kraj Gaze) i
Eufrata, sa svom zemljom kanaanskom koja se prostire, kako
se kaže u Postanku 10: 19, od Sidona do Gaze i Crvenog mora.
Postanak 17: 8—14 — Abrahamu se obećava za sve njegove po-
tomke, zauvijek, čitava zemlja kanaanska; pod uvjetom da se
njegovi potomci klanjaju jedinom Bogu i obrezuju se. Obrezi-
vanje će im biti kao povelja o zemljišnom vlasništvu.
Postanak 26: 3—4 — To se ponovo obećava Izaku, Abrahamovu
drugom sinu.
Postanak 28: 13—15 — Bog ponavlja isto obećanje Jakovu, Iza-
kovu mlađem sinu, neposredno prije njegova odlaska iz Ka-
naana u Mezopotamiju.
152
 Postanak 35: 11—12 — Po Jakovljevu povratku iz Kanaana, Bog
opet ponavlja svoje obećanje u Betelu.
Izlazak 23: 31—33 — Izraelcima, potomcima Izakovim od Jakov-
ljeva koljena, obećava se isto prostrano područje; uz uvjet da
konačno istjeraju s njega starosjedioce i ne sklapaju s njima
nikakva saveza.
Brojevi 33: 50—56; 34: 1—15 — Izraelcima se naređuje da za-
posjednu Kanaan, zajedno s Filistejom i dijelom Transjordanije.
Pon. zak. 1: 7—8 — Za granice Obećane zemlje tvrdi se da se
protežu od pustinje do Libanona, i od Sredozemnog mora do
rijeke Eufrata. U Ponovljenom zakonu još se jedan uvjet dodaje
obećanju: da se Izraelci ne odreknu Moj sijeva zakona.

Dan, najsjevernija palestinska tačka koju su zaposjela židovska

plemena, zvao se izvorno Lajiš (»lav«, Suci 18: 7, 29, itd.), a kas-
nije Paneas. To je bio grad značajan ne samo po tome što je tu
Jeroboam postavio zlatno tele (1 Kralj. 12: 28—29), nego čuven i
po spilji posvećenoj Panu i nimfama, iz koje izvire rijeka Jordan;
i po hramu koji je u čast Augustovu podigao Herod Opaki (Josip
Flavije: Starine 15: 10). Kasnije je on postao Cezareja Filipova,
pogansko mjesto koje je Isus pažljivo zaobišao (Matej 16: 13;
Marko 8: 27). Brežuljak nad spiljom zove se i danas Teli el-Qad!
(»Sučev brežuljak«), a Qadi je arapski prijevod riječi Dan, »su-
dac«.
5. Melkisedekov mit predstavlja obrazloženje posebne svetosti
Jeruzalema i uvođenja svećeničke desetine; ali, prema Izlasku 25:
30; 29: 40, itd., odredbe o »kruhovima obličja«, vinskim žrtvama
ljevanicama i drugim žrtvama Bog je najprije saopćio Mojsiju u
pustinji. Zakoni o desetini također su bili Mojsijevi {Levit. 27: 30
i dalje; Brojevi 28: 26 i dalje, itd.).
6. Iako Melkisedek, ime koje je nalik na Adoni-Sedeka, kralja
jeruzalemskog (Jošua 10: 1 i dalje), znači »Bog Sedek moj je
kralj«, kasnije se ono shvaćalo kao »Pravičan Gospod«. Sedek je
vjerojatno bio gradski bog šalema, a ne Bog Židova, i nisu mu
se klanjali kao jedinom bogu. Amonci su ga nazivali »Zaduk«.
Sedek je osim toga bio hebrejski naziv za planetu Jupiter, pa se
zahvaljujući tome u midrašu iz toga susreta Melkisedeka s Abra-
mom razvio mit prema kome je spomenuta planeta pomogla Abra-
mu protiv neprijatelja. »Kraljevska dolina« spominje se u legendi
o Abšalomu (2 Sam. 18: 18) i nalazila se, prema Josipu Flaviju,
oko pola kilometra od Jeruzalema. To je možda »kraljevska dolina
šave« koja se kasnije proklinje kao dolina Hinomova sina (»Ge-
henna« ili »Tofet«), mjesto gdje je kralj Ahaz prinio ljudske žrtve
(2 Ljet. 28: 3). Predaja koja se navodi u Hebr. 7: 3, a prema kojoj
je Melkisedek bio »bez oca, bez matere«, zasnovana je možda na

153
sličnom izrazu koji se na više mjesta susreće u pismima koja je
jebusejski kralj Abdu-Heba (rob [božice] Hebe) slao faraonu
Amenhotepu III u četrnaestom stoljeću pr. n. e., a koji je značio
da je on za svoj položaj ovisio ne o svom porijeklu nego o fara-
onovoj milosti.
7. Lotan se javlja u Postanku 36: 21—22 i 1 Ljet. 1: 38—39 kao
najstariji sin Horijca Seira; a u egipatskim zapisima kao područje
u Južnoj Palestini na kojem se dizala gora Seir. Budući da su Ho-
rijci, ili Hurijci, živjeli na gori Seiru prije dolaska horda Hiksa,
Abrahamov nećak Lot iz Harana možda je samo izmišljeno lice. Ali
možda su Abrahamovi Židovi, istisnuvši Hurijce s njihovih ispa-
sišta u Lotanu, pružili njima pomoć protiv pljačkaša s istoka iz
pravca Elama.
8. Kanaanske divove koje je pokorio Kedor-Laomer Moapci su
nazivali Emim (»Strahovi«), Amonci pak Zamzummim ili Zuzim
(»Zaposleni«), a Gileađani Refaim (»Oslabljivači«). Knjiga jubi-
leja prikazuje ih visokima deset do petnaest stopa. U ugaritskoj
mitologiji javljaju se kao duhovi. Druga njihova imena bila su
Anakim (»Divovi«), Awwim (»Opustošitelji«), Gibborim (»Juna-
ci«), Nefilim (»Oni Što Padoše«) — (vidi 18, i. 11—13). Jedan egi-
patski tekst proklinjanja s početka drugog tisućljeća pr. n. e.
spominje nekoliko vladara Jy'aneqa (»zemlje anakimske«?), od
kojih se jedan zove Abi-imamu, možda »Otac Emima«.
9. Spomenuti midraš prikazuje ih visokima poput cedrova, i
objašnjava da je svaki Židov iz tog pokoljenja bio jednako divov-
skog rasta. Sam je Abraham bio sedamdeset puta viši od običnog
čovjeka, a svaki mu je korak mjerio tri do četiri milje. Takav je
bio i njegov sluga Eliezer koji je jedini položio ispit svetosti na
koji je Abraham postavio svojih trista i osamnaest ukućana i slu-
gu, i koji je bio snažan koliko svi drugi zajedno. Treba napomenuti
da brojčani ekvivalent slova u imenu Eliezer iznosi 318. Jakov, sin
mu šimun i unuk Manaše bili su po predanju divovi. To su bili
i Samson i šaulov vojskovođa Abner koji je rekao: »Kad bih samo
mogao uhvatiti Zemlju uprijevši se negdje drugdje nogama, mogao
bih je prodrmati«. Divovskog stasa bio je i Abšalom, Davidov sin,
čija je ostrižena kosa težila dvjesta šekela, tj. oko 25 kilograma.
10. Neki istraživači smatraju da Aner, Eškol i Mamre, Abraha-
movi saveznici, predstavljaju tri četvrti grada Hebrona. Za Mam-
reja se u Postanku 35: 27 kaže da je dio grada »Kirijat-Arbe, koje
je Hebron, gdje boravljahu Abram i Izak kao došljaci«; a u Po-
stanku 23: 18 izjednačuje se s Hebronom. Eškol je bilo ime doline
ili suhog bujičnog korita kraj Hebrona (Brojevi 13: 22—24); dok
se Aner sačuvalo u Ne'ir, imenu susjednog brda.
11. O Sidimskoj dolini vidi 32. 2.

154
 36

RASJEČENE ŽIVOTINJE

(a) Dok Abram spavaše u šatoru svojemu, Bog mu se javi u

viđenju i reče mu: »Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita, a nagrada
će tvoja biti vrlo velika!« Abram ga zapita: »Gospodine moj, Jahve,
čemu mi tvoji darovi, kad ostajem bez poroda; kad je mojoj kući
nasljednik Eliezer Damaščanin?« Bog odvrati: »Taj neće biti tvoj
baštinik, nego će ti baštinik biti tvoj potomak. Ustaj i izađi u
noć!« Abram posluša i začu ga gdje govori: »Ja sam Jahve koji
sam te izveo iz Ura u Kaldeji da ti predam ovu zemlju u p o s j e d . . .
Pogledaj na nebo i zvijezde i prebroj ako ih možeš prebrojiti. To-
liko će biti tvoje potomstvo.« Abram ga umoli: »Gospodine moj,
Jahve, kako ću ja doznati da ću je zaposjesti?« Bog mu odgovori:
»Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri
godine, jednu grlicu i jednog golubića.«
(b) Kad dođe jutro, Abram rasiječe junicu, kozu i ovna mačem
napola, položivši po jednu polovicu svake životinje na lijevo od
jedne staze, a drugu polovicu nasuprot, na desnu stranu. Zatim
zakla grlicu i goluba, položivši jedno od njih nalijevo od staze, a
drugo nasuprot, nadesno. Dok je to radio, lešinari su se spuštali
da se najedu mesa; ali on ih je rastjerivao.
(c) Te večeri, pošto je zašlo sunce, obuzme Abrama čudan i
dubok san i savlada ga strah od tmine. Opet začu Božji glas: »Do-
bro znaj da će tvoji potomci biti stranci u tuđoj zemlji; robovat
će i biti tlačeni četiri stotine godina, ali narodu kojem budu služili
ja ću suditi; i konačno će izići s velikim blagom. A ti ćeš k očima
svojim u miru poći, u sretnoj starosti bit ćeš sahranjen. Oni će se
ovamo vratiti za četvrtog naraštaja, jer mjera se zlodjela amorej-
skih još nije završila!« Gustu tminu rasprši tada dim s ognjem,
poput zublje, koji prođe stazom među rasječenim životinjama.
Bog kaza: »Potomstvu tvojemu dajem zemlju ovu od Rijeke u
Egiptu, do Velike rijeke, rijeke Eufrata. Kenijce, Kenižane, Kad-
monce, Hetite, Perižane, Refaimce, Amorejce, Kanaance, Girgašane,
Jebusejce!«1
(d) Neki kažu da je Bog uzdigao Abrama nad svod nebeski i
rekao mu: »Pogledaj zvijezde i pokušaj ih prebrojiti«, dometnuvši:
»Tko god stoji pod zvijezdom strahuje od nje; ali ti, vidjevši je
155
gdje sjaji pred tobom, možeš sada uzdići glavu i smatrati se višim
od nje!«2
(e) Prema mišljenju drugih, Abramove rasječene životinje na-
goviještaju države kojima je suđeno da porobe Izraelce: junica Ba-
biloniju, sa njena tri kralja, Nabukodonozorom, Amil-Mardukom
i Belšazarom; koza Mediju s njena tri kralja, Kirom, Darijem
i Ahasverom; ovan Grčku s njena tri kralja, Aleksandrom, Kali-
gulom i Antoninom. Osim toga, grlica je označavala Jišmaelićane,
a golub Izraelce. Da Abram nije rasjekao životinje mačem, te bi
države previše ojačale; ali tako su oslabljene.3
(/) Azazel, pali anđeo koji zavodi ljude, dolazi prerušen kao
orao lešinar da se najede mesa od rasječenih životinja. On se
obraća Abramu: »Šta radiš ti ovdje, na ovim svetim visinama gdje
nitko od smrtnika ne može jesti ni piti? Odleti odavde da te ne
sprže sile nebeske!« Ali Abramov anđeo zaštitnik prekori Azazela:
»Njegova sudbina leži na visinama, kao što tvoja leži u dubinama.
Odlazi, jer njega nećeš nikada zavesti!«4
(g) Bog tada pokaza Abramu u priviđenju Pakao, zavojevačke
države, Toru i Svetište, rekavši: »Dok djeca tvoja budu poštova-
la ovo dvoje posljednje, izbjeći će prvo dvoje. Odaberi sada
kako da budu kažnjeni, prokletstvom ili sužanjstvom!« Cijeli dan
Abram odmjeravaše potišteno ta dva zla. Napokon, pošto mu Bog
pokaza u viđenju i četvrtu zavojevačku državu, to jest Edom —
iako je i njena sudbina bila da propadne kao i onih triju prije nje
i da se nikada više ne uzdigne — on prepusti Bogu da donese
odluku. Bog odabra sužanjstvo.5

1. Postanak 15: 1—21.

2. Gen. Rab. 433; Tanhuma Šoftim 11.
3. Gen. Rab. 437; Mid. Agada. Gen. 33; PRE, gl. 28.
4. Otkrivenje Abrahamovo, prir. Box, 51—53.
5. Targum Jer. Postanak 15: 1—11; Gen. Rab. 443—444; Tanhuma Buber
Ex. 130; Mid. Agada Gen. 34.
*

1. Žestoko božanstvo koje je ovdje opisano ima više zajedničkih

crta s božanstvom koje je navalilo na Jakova (Postanak 32: 25—
—33) i pokušalo ubiti Moj si ja (Izlazak 4: 24), nego s prijaznim
gostima Abrahamovim i Sarinim pod punim suncem (Postanak 18:
1—15). Njegova je prisutnost kasnije potvrđena ognjenim stupom
u pustinji (Izlazak 13: 21, itd.), i ognjem koji je sažgao Ilijine
žrtve na gori Karmelu (1 Kralj. 18: 38).
2. Taj mit o zavjetu između rasječenih životinja predstavlja
ovlaštenje svečanog židovskog obreda koji se obavljao u Jeruza-
lemu još u šestom stoljeću pr. n. e. Za Nabukodonozorove opsade
156
kralj Sidkija i njegovi dvorjani zakleli su se da će osloboditi svoje
robove Židove kako to nalaže Zakon; ali nisu to izvršili kad je
opsada privremeno prekinuta. Jeremija ih tada podsjeti t pa zavjet
njihovih predaka: da će osloboditi svakog roba Židova nakon šest
godina službe (Izlazak 21: 2). Taj zavjet, zanemarivan pokoljenji-
ma, kratko vrijeme prije toga obnovili su u Velikom hramu sveće-
nici, vođe i slobodni građani judejski prošavši između dviju četvr-
tina rasječenog teleta. Zato Jeremija prorokova da će za njihovo
posljednje prekršen je zavjeta — čime je pogrđeno Božje ime —
neki biti kažnjeni ropstvom, a drugih će trupla biti hrana pticama
i zvijerima strvinarima (Jer. 34: 1—22).
3. Na biblijskom hebrejskom savezi se nisu »sklapali«, nego
»sjekli« (karath b'rith — Postanak 15: 18; 21: 27, itd.); ili »prola-
zili« ('avar biv'rith — Pon. zak. 29: 11); ili se u njih »ulazilo«
(Ezek. 16: 8); ili u njih »stalo« (2 Kralj. 23: 3). To dokazuje drev-
nost toga obreda, koji se i danas vrši u plemenu Male i Baka u
jugozapadnoj Etiopiji: čovjek koji »siječe« savez namaže se krvlju
rasječenih životinja. Prema kasnijem židovskom običaju one koji
su se zaklinjali na savez poprskali bi krvlju životinja zaklanih na
žrtveniku — »krvlju zavjetnom« (Izlazak 24: 5—8).
4. Kako ptice lešinarke koje se spominju u Postanku i Knjizi
proroka Jeremije označavaju Božju kaznu nad prekršiteljima, taj
obred zapravo kaže: »Ako ne budem išao pravo po uskoj stazi
istine, neka mi rasi jeku tijelo na dvije pole poput ovih životinja;
i neka ga unakaze ptice i zvijeri lešinari!« Tako je kralj Šaul ras-
komadao par volova, razaslavši komade u sve krajeve Izraelove
s porukom: »Ili dođite da se borite iza Šaula i Samuela, ili će
s vama biti kao s ovim volovima!« (i Sam. 11: 7). U grčkoj mito-
logiji, zakletva koju su Helenini prosci položili o zajedničkoj borbi
protiv svakoga koji bi učinio išta nažao onome za koga ona odluči
da se uda položena je, kako kaže Pauzanija, nad rasječenim trup-
lom konja, Posejdonove svete životinje. Životinje odabrane ovdje
za Abrahama bile su posvećene, treba istaknuti, trima božanstvima
različitim od boga-bika Ela: junica, kanaanskoj boginji mjeseca;
koza, filistejskoj boginji, majci kretskog Zeusa, koju su Grci po-
znavali pod imenom Amalteja; ovan, sumerskom bogu neba, ili
ovnoglavom egipatskom Amonu.
5. U nizu država koje se navode u midrašima Medija znači Per-
ziju; a Grčka i Rim stopljeni su u jedno navođenjem Aleksandra,
Gaja Kaligule (ako je transkribiranje GSQLGS u »Gaj Kaligula«
tačno) i Antonina Pija kao grčkih kraljeva. Da su postojale još
dvije životinje, Aleksandar i dva najvažnija porobljivača Izraelaca
među Seleukidima, Antioh Epifan i Antioh Sidet, predstavljali bi
Grke; a Pompej, Kaligula i Antonin Pije (138—161. n. e.) Rimljane.
Rim se naziva »Edom«, jer je kralj Herod »Opaki«, čije je nasilno

157
osvajanje židovskog prijestola car August potvrdio, bio Edomac;
tako je izbjegnuto neposredno povređivanje rimskih vlasti.
6. U Abrahamovo vrijeme, prema Postanku, Obećana zemlja nije
obuhvaćala samo drevne narode kao što su bili Amorejci, Kanaan-
ci, Kenijci i Refaimci, nego i Kadmonce (bene Kedem, ili »Ljudi
s istoka«), napadače iz Sirijske pustinje; Kenižane, edomski klan
(Postanak 36: 11); Perezijce (»Perižane« u 1 Ezra 9: 1), koji su još
uvijek zagonetka; Hetite; Girgašane (možda QRQShA, hetitski sa-
veznici u njihovu ratu protiv Ramzesa II); i Jebusejce, kojima je
porijeklo nepoznato, ali čiji je kralj Abdu-Hipa (»Rob [boginje]
Hipe« — vidi 10. 10) priznavao egipatsku vrhovnu vlast u četrna-
estom stoljeću pr. n. e. (vidi 27. 6).
7. Oznaka Izraelaca, golubica (Hošea 7: 11; 11: 11), bio je co-
lumbia livia, koji nije bio ptica selica, a zadržavao se po stijenama
i u spiljama (Jer. 48: 28), dok je selica grlica (turtur communis)
predstavljala selilačke Jišmaelićane i njihove srodnike Edomce.
 36

JIŠMAEL

(a) Poslije deset godina braka Saraja, žena Abramova, vjeru-

jući da je jalova, ponudi Abramu svoju egipatsku robinju Hagaru
kao inoču. Abram, kome sada bijaše osamdeset i pet godina, primi
taj dar. Kad Hagara zatrudnje, a Saraja se požali Abramu da je
Hagara prezire, on joj odgovori: »Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci:
kako ti se čini da je dobro, tako prema njoj postupi.« Saraja po-
stupi prema njegovim riječima i zlostavljaše Hagaru toliko da je
ova utekla od nje. Bog, prerušen kao anđeo, nađe je na studencu
u pustinji između Kadeša i Bereda, na putu iz šura, i zapita je
zašto je tu došla. Kad Hagara odvrati: »Pobjegoh od zle gospo-
darice«, Bog joj naloži da se vrati i trpi bez riječi, obećavši joj
da će izroditi brojno potomstvo ratnika. Dalje joj kaza: »Sinu
nadjeni ime Jišmael, jer Jahve ču tvoj jad. On će biti kao divlje
magare: ruka će se njegova dizati na svakoga.«
Hagara uzviknu: »Živi Bog me vidje!« i nazva studenac Lahaj-
-Roj. Zatim se vrati gospodarici i rodi Abramu sina, nadjenuvši
mu ime Jišmael, kako joj bijaše rečeno.1
(b) Nakon mnogo godina, pošto Saraja rodi Izaka u dubokoj
starosti, ona vidje Jišmaela kako njiše Izaka na koljenu i kaza
Abramu: »Otjeraj tu sluškinju i sina njezina; Izak ti je nasljednik,
a ne Jišmael!« Abram se ražalosti zbog tih riječi, ali Bog ga utješi:
»Ne žalosti se ni zbog Hagare, a ni zbog Jišmaela! Učini kako kaže
Saraja; jer samo će porod Izakov biti moj Izabrani narod. Ipak,
kako je i Jišmael tvoj sin, od njegove će djece postati velik narod.«
(c) Abram rano ustade i, davši Hagari jedan hljeb i mješinu
vode, otpusti je s Jišmaelom na rukama u pustinju Beer šebe.
Kad nesta vode u mješini, ona položi Jišmaela pod jedan grm i
sjede na strelomet od njega, rekavši: »Neću da vidim kako mi di-
jete umire!« Dok je plakala, jedan anđeo ču Jišmaela kako zaziva
Božje ime, i reče: »Ne plači, Hagaro! Bog usliši glas sina tvojega.
Digni dječaka i utješi ga, jer od njega će postati velik narod.« Tada
se Hagarine oči otvoriše i, vidjevši studenac, ona ponovo napuni
mješinu i napoji dijete. Bog čuvaše Jišmaela koji kasnije življaše
u pustinji Paranu. Hagara ga oženi Egipćankom po imenu Meri-
bom, jer bijaše sklona kavgi; mada je drugi zovu Izom Moapkom.2

159
 (d) Neki kažu da je Saraja, ozlojeđena njenom drskošću, izba-
cila Hagaru iz Abramove postelje, bacila joj svoje sandale u lice
i urekla je, tako da je Hagarino prvorođeno, žensko, dijete umrlo
pri porodu. Ona također naredi Hagari da pođe za njom, noseći
vedra i ručnike, u kupatilo. Saraja ureče tada Jišmaela, koji toliko
onemoća i smežura se da više nije mogao hodati. Zato je Hagara,
kad ju je Abram otpustio, morala nositi Jišmaela na leđima —
iako mu već bijaše sedamnaest, ili čak dvadeset i pet godina; a
trpjela je takvu goruću žeđ da je u mješini ubrzo nestalo vode.3
(e) Neki oslobađaju Šaraju svake krivnje, govoreći da je Jiš-
mael kao dijete odapeo strijelu na Izaka ali ga nije pogodio; a
kasnije je podigao žrtvenik lažnom bogu, klanjao se kumirima,
hvatao skakavce, ležao s bludnicama, silovao djevice. Jišmael se
uz to podsmijavao* onima koji su mu govorili da će Izak dobiti
dvostruki prvenčev dio po Abramovoj smrti, pitajući: »Nisam li ja
prvenac?«4
(/) Drugi kažu da su Božji anđeli poslužnici, kad Bog učini da
u pustinji poteče vrutak da spasi Jišmaelov život, prosvjedovali:
»Gospodaru svemira, zašto da se poštedi onaj koji će pustiti tvoju
izabranu djecu da umru od žeđi?« Bog zapita: »štuje li me on
sada?« Oni odgovoriše: »Još živi životom pravednika«. Bog tada
kaza: »Svakog čovjeka sudim kakav je sada, a ne kakav će biti!«5
(g) Drugi opet osporavaju da se Jišmael klanjao kumirima i
činio opačine. Oni kažu da je Abram, mnogo godina nakon što je
otpustio Hagaru, rekao Saraji: »čeznem da pohodim sina mojega
Jišmaela«. Saraja uzviknu: »Ne idi, gospodaru moj, zaklinjem te!«
Ali, vidjevši da je Abram čvrsto odlučio da pođe na put, prisili ga
da se zakune da neće sjahati sa svoje deve kada dođe do Jišma-
elova šatora, da mu se srce ne okrene protiv Izaka.
Abram izjaha u Pustinju Paran i nađe oko podneva Jišmaelov
šator, ali ne zateče tu ni njega ni Hagare; samo Meribu, ženu mu,
i nekoliko mladih sinova. Abram zapita: »Gdje je Jišmael?« Me-
riba odgovori: »Pošao je u lov«. Abram, držeći se obećanja koje
bijaše dao Saraji, ne sjaha s deve. »Posluži me nečim, kćeri«, reče,
»jer se umorih od puta«. Meriba mu odvrati: »Nema u nas ni vode
ni kruha«. Ona ne htjede izaći iz šatora, niti pogledati Abrama,
niti ga zapitati za ime, nego je tukla svoje sinčiće i grdila odsutnog
Jišmaela. Abram, vrlo ozlojeđen, zapovjedi Meribi da mu priđe;
i tada joj, sjedeći i dalje na devi, kaza: »Kad ti se muž vrati, reci
mu: 'Jedan starac, takva i takva izgleda, došao je ovamo iz zemlje
filistejske tražeći te. Ja ga ne zapitah za ime, nego mu kazah da
tebe nema. Nato on reče: Poruči mužu svome da baci ovaj šatorski
kolčić i izdjela sebi drugi!'« Zatim Abram odjaha. Kad se Jišmael
vratio, Meriba mu to isporuči, i on zaključi iz toga da je ona us-

160
kratila gostoprimstvo njegovu ocu. On posluša Abrama, razvevši se
od Meribe i oženivši se drugom ženom, majčinom rođakinjom
Patumom.
Tri godine poslije toga, Abram ponovo posjeti Jišmaelov šator.
Patuma istrča iz šatora da ga pozdravi i reče: »Žao mi je što je
gospodar moj Jišmael otišao u lov. Uđite, poslužite se nečim i sa-
čekajte njegov povratak; jer zacijelo ste umorni od puta«. Abram
odgovori: »Ne mogu sjahati; ali, molim te, daj mi vode da utažim
žeđ!« Patuma donese vode, a prisili ga i da pojede kruha, što on
rado učini blagoslivljajući Jišmaela i ujedno Boga. Abram reče
Patumi: »Kad se Jišmael vrati, kaži mu: 'Jedan starac, takva i ta-
kva izgleda, došao je iz zemlje filistejske tražeći te. Rekao je: 'Kaži
mužu svojemu da je novi šatorski kolčić doista odličan; neka ga
ne baca!'« Primivši tu poruku, Jišmael shvati da se Patuma poni-
jela s dužnim poštovanjem prema svekru, pa odmah pođe s njom,
svojim sinovima, sitnom i krupnom stokom i devama u pohode
Abramu u zemlju filistejsku, gdje ostaše mnogo dana; a kuća nje-
gova uživaše sreću i blagostanje. 6
(h) Jišmael se našao s Izakom samo još jednom: kad su zajedno
pokopali Abrama u spilji Makpeli kod Hebrona.7
(i) Prije nego je Jišmael umro, poživjevši sto trideset i sedam
godina, rodilo mu se dvanaest sinova. To bijahu Nebajot, Kedar,
Adbeel, Mibsam, Mišma, Duma, Masa, Hadad, Tema, Jetur, Nafiš
i Kedma. Svatko od njih postade vladarom i imađaše naselje iz
kojega su njegovi suplemenici polazili na svoja lutanja. 8

1. Postanak 16: 1—16.

2. Postanak 21: 8—21; PRE, gl. 30; Sefer Hajašar 69—70.
3. Gen. Rab. 453—454, 570.
4. Tosefta Sota 304; Gen. Rab. 567—568; Sefer Hajašar 69—70; PRE,
gl. 30.
5. Gen. Rab. 572—573.
6. Sefer Hajašar 70—72; PRE, gl. 30.
7. Postanak 25: 9.
8. Postanak 25: 12—18.
*

1. Tim se mitom potkrepljuju tvrdnje Izraelaca da su plemeni-

tijeg, mada kasnijeg, roda od južnih srodnika koje je otjerala u
pustinju njihova pomajka Saraja. Hagar na južnoarapskom znači
»selo«, što objašnjava zašto se za njezine unuke kaže da su živjeli
u vlastitim selima.
Lahaj-Roj vjerojatnije znači »Studenac reemove čeljusti«, slično
kao i drugi izvori koji su dobili ime po životinjama, kao na pri-
mjer En-Gedi, »Jareći studenac« (Jošua 15: 62) i En-Eglajim, »Štu-
li Hebrejski mitovi 161
denac dva tclića« (Ezek. 47: 10). U Suci 15: 17—19 Bog napaja
žednog Samsona vodom, kao i Jišmaela, iz izvora zvanog Lehi
(»čeljust«).
Targum Jer. poistovećuje Bered s Halasom, važnim naseljem na
putu iz Beer Sebe u Egipat. U Kadešu, istočno od Bereda, nalazio
se studenac-proročište En Mišpat (Postanak 14: 7).
2. Na položaj vrlo sličan zategnutim odnosima između Abrama,
Saraje i Hagare nailazimo u Hamurabijevu zakoniku: Ako se ne-
tko oženi svećenicom — naditum (posvećenom bludnicom, ili po-
služnicom u hramu, koja ne smije rađati djecu) — a ako ona po-
kloni mužu robinju da mu rađa djecu, i ako ta robinja kasnije
zatraži da se nju jednako poštuje kao i gospodaricu poradi djece
što je izrodila, svećenica je ne smije prodati, ali je može vratiti
među robove«. Bacanje sandale preko nečega bilo je obredni čin
kojim se isticalo vlasništvo nad time (Ruta 4: 7; Psal. 60: 10). Sa-
raja je bacila Hagari sandale u lice da je podsjeti na njen ropski
položaj.
3. Abram obreza Jišmaela kad mu je bilo trinaest godina (Po-
stanak 17: 25) — a obrezivanje je izvorno bilo obred koji se vršio
prije vjenčanja — a Izak se rodio oko godinu dana poslije toga
(Postanak 18: 1—15; 21: 1 i dalje); tako je Jišmael četrnaest go-
dina stariji. Budući da se ovdje Jišmael javlja kao napršče kojega
Hagara spušta pod grm, jedan je kasniji mitopisac ispravio tu ne-
dosljednost objasnivši da ga je Saraja urekla tako da je odrastao
smežuran. Njegovo hvatanje skakavaca vjerojatno znači da je Sa-
raja sumnjičila Hagaru da želi zauzeti njeno mjesto u Abramovoj
naklonosti: prema etiopskom Kebra Nagast, faraonova se kćerka
poslužila skakavcima i skrletnim koncem da zavede kralja Salo-
mona.
4. Pustinja Paran, u kojoj je živio Jišmael, nalazi se na Sjever-
nom Sinaju. Većina jišmaelskih plemena koja se ovdje spominju
pojavljuju se i u drugim zapisima; ali njihov savez nije, čini se,
bio potpuno sigurno utvrđen. U Suci 13: 24 Midjani se ubrajaju u
Jišmaelce, iako Postanak 25: 1 i dalje prikazuje Midjana kao Jiš-
maelova polubrata. Nabajot i Kedar, prva dvojica od Jišmaelovih
sinova, spominju se u Iza. 42: 11; 60: 7; Jer. 49: 28; i Ezek. 17: 21.
Nabajotovo se područje nalazilo istočno od Mrtvog mora; Kedro-
vo, sjeverno od Nabajota, u Sirijskoj pustinji. Bilo je neuvjerljivih
pokušaja da se Nabajot poveže s Nabatejcima. Hadadovo područje
nije nam poznato; ali Hadad je bio kanaanski bog oluje. Kedma
znači »ljudi od Istoka« — vjerojatno Sirijska pustinja.
5. Adbeel, Mišma i Tema javljaju se u zapisima asirskog kralja
Tiglatpilesera III (osmo stoljeće pr. n. e.) kao Idiba'ilites, Mas'a
i Tema — svi arapska plemena. U Asurbanipalovim zapisima (sed-
mo stoljeće pr. n. e.) nalaze se imena Su-mu'-il, ili Jišmael (čiji je
162
kralj bio Uate ili Iaute) i Kedar (čiji je kralj bio Amuladi). Tiglat-
pileser je povjerio Idibi'lu od Arabije zadatak da brani egipatsku
granicu, a pokorivši Filistejce dao mu je dvadeset i pet njihovih
gradova. Tema je oaza u Sjevernoj Arabiji, koja se i danas zove
Tajma. Duma je, po svemu sudeći, Adumatu — oaza i utvrda u
Sirijskoj pustinji koje je zauzeo Senaherib. Mibsam i Mišma ubra-
jaju se u i Ljet. 4: 25 među sinove šimunove, što navodi na za-
ključak da su se bar djelomično pretopili u izraelsko pleme Ši-
mun, čije se područje pružalo južno od Judeje.
6. Jetur i Nafis spominju se u i Ljet. 5: 19, zajedno s Nodabom
i Hagrijcima, kao plemena s kojima su ratovali Izraelci s druge
strane Jordana — Rubenovci, Gadovci i polovina plemena Mana-
šeova. Iz istog teksta (5: 21) vidi se da su Hagrijci uzgajali deve
i drugu stoku. Josip Flavije, sv. Luka i Crkveni oci spominju Je-
turijce ili Iturejce (Itouraioi). Njihovo je područje graničilo s
Edomom (Idumaea) i godine 104. pr. n. e. kralj Aristobul Hasmo-
nejac prigrabio je dio tog područja, obrativši istovremeno silom
Iturejce na židovsku vjeru. Dva pokoljenja nakon toga oni su
krenuli na sjever i zaposjeli dijelove planinskog lanca Hermona
i Sirije, gdje je nad njima u biblijsko doba vladao Herodov sin
Filip Tetrarh. Njihovi su strijelci služili kao pomoćne rimske čete,
a spominju ih Vergilije i Ciceron — koji ih naziva »najdivljiji
narod svijeta«.
7. Nakon što je David osnovao svoje kraljevstvo i pojačao ara-
mejske nomade, Jišmaelci su, čini se, bili odbačeni na jug gdje su
se stopili sa snažnijim arapskim plemenima. Kasnije su Arapi
usvojili gledište, kojeg se još uvijek drže, da sva sjeverna, ili
Adnani, arapska plemena vode porijeklo od Jišmaela. Hagarino je
ime sačuvano u nazivu Hagrijci (Hagrim ili Hagri'im) — pleme
koje se spominje zajedno s Jeturom i Nafišom u 1 Ljet. 5: 19, i
s Jišmaelcima u Psal. 83: 7. Eratosten ih, u Strabonovu navodu,
stavlja istočno od Petre.

162
 36

ABRAHAM U GERARU

(a) U Geraru, između Kadeša i šura, Abram opet reče za Šara-

ju da mu je sestra. Kada je kralj gerarski Abimelek htjede oblju-
biti, Bog mu zaprijeti smrću. Kao i faraon, Abimelek se branio da
je nedužan; ali Bog odgovori: »Ipak se moraš iskupiti tako da
je vratiš otkud je došla, i da zamoliš Abrama da te zagovori kod
mene!« Abimelek učini tako, ali prigovori Abramu zašto je tako
postupio. Ali Abram mu spokojno odgovori: »Kad me bozi nag-
naše da lutam po tuđini ja zapovjedih ženi: 'Reci svima koje
sretneš da sam ti brat!' — što je istina«.
Kralj Abimelek nadari Abrama govedima, ovcama, robinjama
i s tisuću srebrnjaka i pozva ga da ostane u Geraru. Tada učini
Abram zagovor kod Boga, koji bijaše zatvorio utrobu svim ženama
gerarskim, i on im vrati plodnost.1
(b) Neki govore da je Mihael zaprijetio Abimeleku mačem i od-
bacio njegove isprike rekavši: »Kad stranci uđu u grad, dolično
je ponuditi im jelo, ali nedolično je raspitivati se o njihovim že-
nama. Kako si se ti raspitivao o Saraji, Abram se pobojao da bi
ga tvoji ljudi mogli ubiti ako je prizna svojom ženom. Krivnja je
dakle na tvojoj strani!«
Oni tumače da Bog nije samo oduzeo ženama gerarskim plod-
nost: On je zatvorio i sve njihove stidne otvore, a jednako i mu-
škarcima, tako da su se u zoru izmučeni ljudi skupili jadajući se:
»Nebesa, još jedna ovakva noć i nećemo preživjeti!«2

1. Postanak 20: 1—18.

2. PRE, gl. 26; B. Baba Kamma 92a; B. Makkot 9b; Pesiqta Rabbati
176b; Gen. Rab. 553.
*

i. Gerar je bilo ime kraljevine i njezinog glavnog grada. Zemlja

gerarska ležala je na jugozapadnoj kanaanskoj granici, odvajajući
Kanaan od Egipta, između Gaze i Beer šebe. Grad Gerar se na-
lazio u Dolini gerarskoj koju neki istraživači poistovećuju s da-
našnjom Vadi šarija, sjeverozapadno od Beer šebe; a drugi s da-

164
našnjom Vadi Gaza, zapadno od Beer šebe. Ali ime zemlje saču-
valo se sve do bizantinskog doba, kada ju je biskup Euzebije od
Cezareje nazivao Geraritica.
2. Označavanje Abimeleka kao filistejskog kralja (Postanak 21:
33—34; 26: 1, 8, 18) smatrano je anakronizmom, budući da se
obično pretpostavlja da su Filistejci došli u Kanaan oko 1200. pr.
n. e., dok je Abimelek živio u drugoj polovici petnaestog stoljeća
pr. n. e. Međutim, sve se veći broj učenjaka priklanja gledanju da
najezda Filistejaca u Palestinu oko 1200. pr. n. e. nije bila njihova
prva najezda (kao što je i Jošuina bila samo završna faza dugog
procesa židovskog naseljavanja u Kanaan), i da su neki Filistejci
mogli lako biti naseljeni u Geraru oko 1500. pr. n. e.
3. Pradomovina Filistejaca bio je Kaftor, što ne mora imati veze
jedino s otokom Kretom ( K e f t i u na egipatskom), nego prije sa
čitavim minojskim područjem, uključujući i jugozapadni dio Male
Azije. Minojska ili kaftijska kultura seže u prošlost do trećeg ti-
sućljeća pr. n. e., a jedan od primjera njenog ranog utjecaja na
obale istočnog Sredozemlja je činjenica što se Kotar va-Hasisova
radionica nalazila u Kaftoru. Kotar va-Hasis je bio božanski maj-
stor poznat Grcima iz četrnaestog stoljeća pr. n. e. kao Dedal. Go-
dine 1196. pr. n. e. Narode s mora porazio je Ramzes III, na čijim
su spomenicima u Medinet Habuu oni prikazani sa svojim karak-
terističnim kacigama na glavi — biblijska riječ za kacigu, lkoba',
preuzeta je iz filistejskog, nesemitskog, jezika. Egipatski spomenici
navode nekoliko »Naroda s mora«, od kojih je za Pulasate, ili Pu-
rasate, nedvojbeno utvrđeno da su istovetni s Filistejcima.
4. Raniji zapis faraona Mernepte (kraj trinaestog stoljeća pr.
n. e.) spominje Akaivaše ili Ekveše kao jedan od Naroda s mora.
Njih su Eduard Meyer i drugi poistovetili s narodom Ahijava,
čije se kraljevstvo nalazilo u punom razvoju u četrnaestom i trina-
estom stoljeću pr. n. e. u Pamfiliji (južna Mala Azija), iako neki
historičari smatraju otok Rod njihovim glavnim uporištem. O
njima se zna da su prodrli i na Cipar, smatraju ih Ahejcima
(Achivi na latinskom), a poistovećivali su ih s Hivima, ili Hivij-
cima, koji se često spominju u Bibliji kao jedan od naroda koje
su Izraelci zatekli u Kanaanu.
 36

ROĐENJE IZAKOVO

(a) Kad je Abramu bilo devedeset i devet godina, Bog mu pro-

mijeni ime u Abraham, koje znači »Otac mnogim narodima«; po-
novo objavivši da će njegovo potomstvo vladati nad čitavom zem-
ljom kanaanskom. Ali sada Bog uvjetova tu baštinu time da se
svako muško dijete ima obrezati osam dana po rođenju. Nato
Abraham obreza sebe i sve svoje muške ukućane. Bog također
promijeni Sarajino ime u Sara, što znači »kneginja«, uz obećanje
da će ona postati mati narodima.
Abraham pade ničice pred Bogom, ali se nasmija u sebi pomi-
slivši: »Zar da se devedesetogodišnjoj ženi rodi sin od muža sto-
godišnjaka?« Ali, želeći obećanje od Boga da će bar Jišmael biti
blagoslovljen mnogobrojnim potomstvom, reče: »Neka samo sin
moj Jišmael poživi u tvojoj milosti!« Bog odvrati: »Ipak će ti tvoja
žena Sara roditi sina; a budući da si se nasmijao mojem obećanju,
nadjenut ćeš mu ime Izak. I za Jišmaela, uslišah te. Evo ga blago-
slivljam: rodnim ću ga učiniti i silno ga razmnožiti; dvanaest će
knezova od njega postati i u velik će narod izrasti. Ali ću držati
svoj Savez s Izakom, koga će ti roditi Sara dogodine u ovo doba.«
Rekavši to, Bog se izgubi Abrahamu pred očima.1
(&) Nedugo zatim, kad Abraham sjedaše na ulazu u šator kod
hrasta Mamre, priđoše mu tri stranca. On ih pozva da umiju noge
i okrijepe se nečim. Dok je Sara pekla nad žeravom prevrtu od
najboljeg brašna, Abraham otrča da zakolje tele za večeru i po-
nudi neznancima povrh toga gruševine i surutke. Oni sjedoše u
hlad pod jedno stablo i ubrzo zapitahu gdje je Sara. Abraham od-
govori: »Eno je pod šatorom«. Oni mu kazahu: »Dogodine u ovo
doba rodit će ti sina«.
Sara se sama u sebi nasmija načuvši to proročanstvo, jer mje-
sečna pranja bijahu u nje odavna prestala.
Oni upitahu: »A zašto se Sara smije? Je li Jahvi išta nemoguće?«
»Nisam se smijala!« uzviknu Sara pocrvenjevši.
»Jesi, smijala si se!« ponoviše oni.
Abrahamovi se gosti tada digoše da pođu, a on ih isprati dio
puta. Njih je vodio put u Sodomu.2
166
 (c) Dogodine Sara rodi sina kome Abraham nadjene ime Izak
i obreza ga kad mu je bilo osam dana. Sara reče: »Tko bi ikad
rekao Abrahamu: djecu će ti Sara dojiti! Tko god to čuje, na-
smijat će mi se.« Ali on priredi veliku gozbu na dan kad Izak bi
odbijen od sise.3
(d) Neki kažu da su zvjezdoznanci sastavili Abrahamov horo-
skop i rekli mu: »Neće ti se nikada roditi sin!« Ali Bog ga uspo-
koji: »Taj je horoskop načinjen za Abrama; zato sam ti promijenio
ime, a kao Abraham dobit ćeš sina. I Sarajino sam ime promijenio
zbog njezina horoskopa.«4
(e) Drugi kažu da je Izakovo rođenje naviješteno tri dana pošto
je Abraham obrezao sve ukućane, i da je Bog zapovjedio Mihaelu,
Gabrielu i Rafaelu da njeguju Abrahama koji je trpio jake bolove,
kao što se uvijek događa trećeg dana. Arhanđeli se usprotiviše:
»Zar je Tvoja volja da nas šalješ na nečisto mjesto, puno krvi?«
Bog odvrati: »Tako mi života vaših, miris Abrahamove žrtve više
mi se mili od mirhe i tamjana! Moram li sam poći?« Tada oni po-
đoše kao njegovi pratioci prerušeni u Arape putnike: Mihael da
navijesti Izakovo rođenje, Rafael da vida Abrahama, a Gabriel
da razori Sodomu, grad opačina.5

1. Postanak 17: 1—22.

2. Postanak 18: 1—16.
3. Postanak 21: 1—8.
4. Gen. Rab. 432; Pesiqta Rabbati 179a.
5. Tanhuma Buber Gen. 85—86; B. Baba Mecija 86b; Gen. Rab. 517—518.
*

1. U pripovijedanju se često izmjenjuju glagolski oblici jednine

i množine, kad se spominje božanstvo koje se ovdje naziva Elohim.
Iako su Gunkel i drugi pokušavali riješiti tu očitu nedosljednost
objašnjenjem da se ova glava zasniva na više različitih izvora, čini
se da je to izmjenjivanje namjerno usvojeno da se naglasi Božja
moć javljanja u trojstvu. Božanska narav stranaca (ili »Stranca«)
izražena je njihovom upoznatošću s time da se Abrahamova žena
sada zove Sara, i da je to što nema djece njena najveća žalost. Oni
znaju i da se Sara nasmijala sama u sebi, iako im se nije poka-
zala. Komentatori midraša nazivaju svu trojicu stranaca arhan-
đelima.
2. Sarina duga neplodnost ima paralele u mitovima o Rebeki
(Postanak gl. 25 — vidi 38. a), Raheli (Postanak gl. 29 — vidi
45. a), Samsonovoj majci kojoj se ne spominje ime (Suci gl. 13),
Samuelovoj majci Ani (1 Sam. gl. 1), i o ženi babilonskog junaka
Etane.

167
 3. To što Bog mijenja Abramovo ime u »Abraham« ne izgleda,
na prvi pogled, da zaslužuje važnost koja se ovdje tome pridaje,
budući da su oba imena varijante istog kraljevskog naslova Abam-
rama, ili Abiramu, koji se javlja u pločicama s klinastim pismom
iz devetnaestog i sedamnaestog stoljeća pr. n. e.; a isto vrijedi za
»Abiram«, ime jednog od vodećih urotnika protiv Mojsija (Brojevi
16: 1). Abiramu znači »Bog-ovan [moj] je otac«, ili se može pro-
tumačiti kao »Otac je uzvišen«. Ali »Otac mnogim narodima«, zna-
čenje koje se daje imenu Abraham u Postanku ima potvrdu u
arapskoj riječi raham koja znači »mnoštvo«. Božanski naziv Ram
susreće se i u imenima Adoniram, Jehoram, Malhi-ram; a njegova
množina (Job 21: 22) služi za opisivanje nebeskih bića. Jedan se
edomski kralj u Senaheribovo vrijeme zvao Malik-ramu — »Ram
je kralj«.
Promjena imena pri krunidbenoj svečanosti ili stupanju na važ-
ne položaje bila je uobičajena u Izraelu. Tako je Hošea postao
Jošua (Brojevi 13: 16), Gideon se preimenovao u Jerobaala (Suci
6: 32), Jedidja u Salomona (2 Kralj. 12: 25), Elijakim u Jojakim
(2 Kralj. 23: 34), Matanija u Sidkiju (2 Kralj. 24: 17). Jakovljevo
uzimanje naslova »Izrael« (Postanak 32: 29 — vidi 47. b) možda je
još jedan primjer toga.
4. »Saraja« je također samo drugi, stariji oblik od »sara«, a oba
potječu od drevne semitske imenice sa značenjem »kraljica« ili
»kneginja«. Boginju Šarit ili Šarajat (fonološki ekvivalent od »Sa-
raja«) štovali su u Bozri u Hauranu. To navodi na zaključak da
opis Abrahamova i Sarina vjenčanja predstavlja zapis o ujedinja-
vanju jednog patrijarhalnog aramejskog plemena, pod vodstvom
poglavice-svećenika, s nekim matrijarhalnim praarapskim pleme-
nom na čijem se čelu nalazila kneginja-svećenica.
5. Graševina i surutka ponuđena Abrahamovim gostima prevodi
se u normativnom engleskom prijevodu iz 1611. kao »maslac«*. Na-
lito u mješinu i promućkano u njoj mlijeko bi dobivalo ugodno
nakiseo okus mlaćenice.
6. Abrahamu se u Bibliji ne ukazuje naročito poštovanje sve do
Ezekielova vremena (početak šestog stoljeća pr. n. e. — Ezek. 33:
24); kao ni Sari, sve do Ezrina vremena, kad je nastao tekst Iza.
51: 2.
7. Sarina trudnoća u dobi od devedeset godina zanimljiv je pri-
mjer kako su bogobojazni redaktori pretvarali neobične događaje
u čuda. Tu su doslovno prihvatili Abrahamovo šaljivo pretjerivanje
vlastite starosti i Sarine, pošto je Abraham čuo da će mu ona
roditi sina nakon možda tridesetak godina braka. To da je Sara
već bila prošla menopauzu redaktorski je komentar, a ne Abra-
* U Bibliji »Stvarnosti« to se prevodi kao »maslo i mlijeko«.

168
hamova tvrdnja. Midraško razrađivanje tog čuda i dodavanja (Pe-
siqta Rabbati 177 a—b; Tanhuma Buber Gen. 107—108; Gen. Rab.
561—564; B. Baba Mecija 87a) bili su obilni: tako su Abrahamove
ukućanke smatrale Izaka podmetnutim djetetom, i provjeravale
Sarino materinstvo nudeći joj da podoji njihovu djecu. Kad je
to ona sramežljivo otklonila, one postadoše još sumnjičavije, dok
joj Abraham ne kaza: »Otkrij prsa i podoji svu tu djecu!«, što je
i učinila.
 36

LOT U SODOMI

(a) Bog oklijevaše prije nego povjeri Abrahamu svoju nakanu

da razori Sodomu; ali učini tako nakon gostoljubiva dočeka u
Mamrejevu gaju. On reče Abrahamu: »Velika je vika na Sodomu
i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. Idem dolje da vidim rade li
zaista kako veli tužba što je do mene stigla.« Abraham pristupi
bliže i upita: »Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim? Možda ima
pedeset nevinih u gradu.« Bog odgovori: »Ako nađem u gradu
Sodomi pedeset nevinih, zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto.«
Abraham se uze nagađati s Bogom i zapita: »A ako slučajno bude
nevinih pet manje od pedeset... Ako ih se ondje nađe samo tri-
deset? Ili čak samo dvadeset?« Svaki put Bog odvrati: »Poradi
njih poštedjet ću grad«. Napokon Jahve pristade da se uzdrži od
kažnjavanja i ako u gradu ima samo ciglih deset pravednika, i
žurno se udalji.
Dva anđela od tri u čije se obličje Bog bijaše preobrazio dođoše
isto veče u Sodomu. Lot ih ugleda kako prilaze gradskim vratima,
pokloni se sve do zemlje i reče: »Molim, gospodo, svrnite u kuću
svoga sluge da noć provedete i noge operete!« Oni odgovoriše:
»Ne, noć ćemo provesti na trgu«. Ali Lot ih nagovori da dođu u
njegovu kuću, gdje on ispeče nekvasnih pogača i oni se obilato
pogostiše u njegovu društvu.
Za to vrijeme mnoštvo Sodomijana okupi se oko Lotove kuće vi-
čući: »Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da
ih se namilujemo!« Lot izađe na ulicu, zaključavši vrata za sobom,
i umoli ih: »Braćo moja, molim vas, ne činite toga zla! Imam, evo,
dvije kćeri s kojima još čovjek nije imao dodira; njih ću vam iz-
vesti pa činite s njima što želite; samo ovim ljudima nemojte ništa
učiniti, jer su došli pod sjenu moga krova.« Oni povikaše: »Od-
stupi! Došao kao dotepenac, a za suca se već postavlja. Sad ćemo
mi s tobom gore nego s njima!«
Odgurnuvši Lota na stranu, pokušaše ući u kuću silom; ali an-
đeli ih udariše sljepoćom, otključaše vrata iznutra, izbaviše Lota
i ponovo zaključaše vrata. Sodomljani, nakon što su pipajući uza-
lud tražili vrata, odoše uz kletve.
Anđeli zapitaše Lota: »Koga još ovdje imaš: sinove i kćeri, sve
koje imaš u gradu, iz mjesta izvedi! Jer mi ćemo zatrti ovo mje-
170
sto: vika je na njih pred Jahvom postala tolika te nas Jahve posla
da ga uništimo.« Lot ode iz kuće, nađe svoje buduće zetove i zakli-
njaše ih da bježe s njim; ali oni se nasmijaše njegovu predskazi-
vanju o neodložnoj propasti grada. Pred samu zoru anđeli re-
koše: »Na noge! Uzmi svoju ženu i svoje dvije kćeri koje su ovdje,
da ne budeš zatrt kaznom grada.«
Kad se on još uvijek skanjivao, oni ga uzeše za ruke i odvukoše
ga uz upozorenje: »Bježi, da život spasiš! Ne obaziri se niti se
igdje u ravnici zaustavljaj! Bježi u brdo, da ne budeš zatrt!« Ali
Lot odgovori: »Nemoj, gospodine! Nego, ako je tvoj sluga našao
milost u tvojim očima — a toliko milosrđe već si mi ukazao spa-
sivši mi život — ja ne mogu pobjeći u brdo a da me nesreća ne
snađe i ne poginem. Eno onamo grada; dosta je blizu da u nj
pobjegnem, a mjesto je tako malo. Daj da onamo bježim — mje-
sto je zbilja maleno — daj da život spasim!« Anđeo mu odgovori:
»Uslišat ću ti i tu molbu, i neću zatrti grada o kojemu govoriš...«
Sunce bijaše upravo granulo kad Lot i njegova obitelj uđoše
u taj mali grad — koji je kasnije nazvan Soar, u spomen na Lo-
tovu molbu. Tada pusti Gospod dažd sumpora i ognja na Sodomu
i Gomoru, koji uništi sve gradove u ravnici, osim Soara, sa svim
stanovnicima, životinjama i usjevima. Ali Lotova žena, zaostavši
za njim, osvrnu se i postade stup soli. U isto vrijeme Abraham
ugleda kako se dim od Sodome i Gomore diže »kao dim kakve
klačine«.1
(b) Sodomljani bijahu jedan od najbogatijih naroda; jer ako bi
nekome od njih us trebalo zeleni, rekao bi robu: »Idi i donesi mi
zeleni!« Rob bi otišao u polje i pronašao bi zlato pod korijenjem
zeleni; a isto tako, kad se želo žito našlo bi se srebro, biserje i
dragulji koji su se razmnožili pod strnjikom. Ali veliko bogatstvo
je zavodilo ljude s pravog puta. Sodomljani nisu nikada davali
strancima ni mrvicu kruha; a čak su potkresavali grane na svojim
smokvama da ptice ne bi jele plodove koji se nisu mogli ubrati.
Sodoma bijaše sigurna od napada; ali, da bi odbili došljake,
njeni građani proglasiše zakon da se svatko tko ponudi stranca
kruhom živ spali — odnosno da se tome strancu mora oteti sve što
ima i izbaciti ga sasvim golog iz grada.2
(c) Jednom godišnje održavahu svečanost i plesahu na trati-
nama pored izvora uz bubnjeve. Napivši se dobro, svaki bi mu-
škarac pograbio susjedovu ženu, ili njegovu kćer djevicu, i užio
je. A nikome ne bijaše stalo da li mu se žena ili kći zabavljahu sa
susjedima; nego se svi prepuštahu veselju od zore do mraka ta
četiri dana svetkovine, i vraćahu se kući bez srama.3
(d) Na sodomskim ulicama bijahu postavljene postelje za mje-
renje stranaca. Ako bi se pokazalo da je netko kraći od postelje
na koju je položen, tri bi ga Sodomljana uhvatila za noge, tri dru-
171
ga za glavu i ruke, i razvlačila ga dok se ne bi istegao kolika je
postelja. Ali ako bi bio duži od postelje izvijali bi mu glavu una-
trag, a noge uvijali naviše. Kada bi bijednik ispuštao krikove u
smrtnom bolu, Sodomljani bi mu dobacivali: »Tišina! Ovo je drev-
ni ovdašnji običaj«.4
(e) U gradu Admi, nedaleko od Sodome, življaše bogataška kći.
Jednog dana neki namjernik sjede pored vrata njene kuće i ona
mu ponudi kruha i vode. Gradski suci, čuvši za taj prijestup, za-
povjediše da je razodjenu do gola, namažu medom i polegnu kraj
gnijezda divljih pčela koje je prekriše i izubadaše dok ne umre.
Njeni vriskovi i potakoše Boga da što prije razori Sodomu, Go-
moru, Admu i Sebojim — kao i vriskovi Lotove starije kćeri Pal-
tit, koja bijaše dala vode nekom siromašnom starcu, pa je odvu-
koše .na lomaču zbog nepokornosti njezine.5
(/) Kažu da se Idit, žena Lotova, nesretna zbog sudbine svojih
drugih kćeri, osvrnula da vidi ne idu li one za njima. Njeno
tijelo, visoki stup od soli, stoji i danas u Sodomi. Premda svakog
dana poliže svu sol tako da ne ostane ništa osim stopala, obnoć se
stup uvijek kao čudom obnavlja.6

1. Postanak 18: 16—33; 19: 1—28.

2. PRE, gl. 25; Gen. Rab. 523.
3. Sefer Hajašar 58.
4. Sefer Hajašar 62.
5. PRE, gl. 25; Sefer Hajašar 63—65.
6. PRE, gl. 25; usp. Gen. Rab. 504—505, 519; B. Sanhedrin 109a—b.
*

1. Strabon je zapisao legendu prema kojoj je kraj Masade, ve-

like utvrde na jugozapadnoj obali Mrtvog mora, trinaest cvatućih
gradova davno razorio zemljotres, provale pakline i sumpora i na-
glo nadolaženje mora koje je progutalo stanovnike u bijegu. Josip
Flavije piše: »Jezero Asfaltitis [Mrtvo more] graniči s područjem
Sodome, nekoć bogatim, ali sada bezvodnom pustopoljinom, pošto
je Bog munjom razrušio tamošnje gradove. Sada se tamo mogu
vidjeti 'sjene' tih pet gradova«.
2. Poslije zemljotresa opažene su velike količine pakline kako
plutaju po Mrtvom moru. Diodor Sikul, pišući godine 45. pr. n. e.,
spominje tu pojavu, koja se ponovila u 1834. Siddim (»jame s pa-
klinom«) bile su, čini se, slane močvare na južnoj obali, iz kojih su
se mogli vaditi grumenovi bitumena. Mrtvo more nije u cjelini ni-
kada bilo kopno — izmjerene su dubine od 344 metra — a kad su
nedavno u Izraelu vršena bušenja u potražnji za naftom nedaleko
od Sodome (Džebel Uzdum), nailazilo se na sol i u dubini od
6.000 metara. Ipak, pliće južno korito, iza poluotoka Lisan, bilo je

172
možda nekada nizina koju je potopila slana voda nakon teških
zemljotresa oko 1900. pr. n. e. Ali tlo je tu kiselo, a u blizini nema
starijih ruševina od jednog rimskog gata. Kako dolina leži oko
430 metara ispod razine mora, boravak u njoj preko ljeta nemo-
guć je zbog neizdržive žege: pravi oganj nebeski. Teško je vjero-
vati u trinaest cvatućih gradova koje spominje Strabon, ili u pet
o kojima govori Josip Flavije.
3. Gradovi koje bogovi razaraju da bi kaznili negostoljubivo po-
našanje prema strancima susreću se često u mitologiji. Za Birket
Ram, ugašen vulkanski krater kraj Banijasa u sjevernoj Galileji,
mjesno arapsko stanovništvo priča da voda u njemu pokriva grad
čiji su žitelji tako zgriješili. Ferekid zapisuje da je Apolon uništio
Gortinu na Kreti zbog njezina bezakonja. Ovidije nam, u svojim
Metamorfozama, pripovijeda o starom frigijskom bračnom paru,
Filemonu i Baukidi, i njihovoj gostoljubivosti prema Zeusu, koji
ih je poštedio od katastrofe kojom je kaznio njihove neprijazne
susjede.
4. Dio toga mita postaje lako shvatljiv ako silazimo putem Beer-
Šeba-Elat prema Sodomi i gledamo nalijevo. Oku se priviđaju kro-
vovi i minareti grada koji ne postoji: to su gromade kamene soli
kod Džebel Uzduma. A ubrzo, kraj obale Mrtvog mora, pojavljuje
se i sama Lotova žena — to je golemi stup soli, vrlo sličan ženi sa
sivom pregačom, lica okrenutog prema tom gradu-priviđenju. Nje-
no osvrtanje, zbog čega je proigrala priliku da se spasi, ima para-
lelu u dobro poznatoj Platonovoj priči o Orfejevoj ženi Euridici.
Za jedno malo arapsko naselje na drugoj obali smatra se da pred-
stavlja biblijski Soar (vidi 27. 3).
5. Po svemu sudeći, legenda o Lotu i Sodomijanima je ikono-
tropska; to jest, zasnovana na krivom tumačenju neke drevne slike
ili reljefa. U hramu u Hierakonpolisu — čiji tlocrt i namještaj
odgovaraju Salomonovu hramu — podnosile su se godišnje žrtve
paljenice popraćene orgijama. Tada je dolazilo do pederastije iz-
među vjernika muškaraca i »svećenika-pasa« odjevenih u ženske
haljine, dok su neudate djevojke preuzimale ulogu hramskih pro-
stitutki. Da su se takve svetkovine održavale i u Velikom hramu
u Jeruzalemu, može se zaključiti iz reformi kralja Jošije (ili Hil-
kija, ili Safana), spomen na koje je sačuvan u Pon. zak. gl. 22 i 25:
zabrana muškarcima da nose žensku odjeću, i uplaćivanja u hram-
sku blagajnu »bludničine plaće i pasjih novaca« — pod čime se
mislilo na »svećenike-pse«. Da su posebne prostorije u Velikom
hramu bile odvojene za »svećenike-pse«, odnosno sodomite, vidi
se iz 2 Kralj. 23: 7. Tako se zidna slika, koja je prikazivala te
ozakonjene spolne orgije — s hramom u pozadini i uskovitlanim
dimom, uz bijeli anikoničan lik boginje Anat na jednoj strani, i
jednog svećenika koji je stajao na vratima hrama na drugom kraju

173
— mogla kasnije shvatiti kao legenda koja opominje i podsjeća
na bezakonja Sodomljana, Lotovu pravičnost, preobrazbu njegove
žene i uništenje njihova grada.
<5. Običaj javnog razvrata u Sodomi ima paralelu u Jaqutovu
opisu, iz četrnaestog stoljeća, o orgijama u Mirbatu u južnoj Ara-
biji: »Tamo vladaju drevni arapski običaji. Iako su dobri ljudi,
običaji su im grubi i nelijepi, a pokazuju nepostojanje ljubomore
u njih. Obnoć im žene izlaze iz grada i podaju se muškarcima koji
im nisu zabranjeni [zakonima o rodoskvrnuću], zabavljajući se
s njima veći dio noći: muškarce ne smeta kada vide svoju ženu,
sestru, majku ili očevu sestru u susjedovu zagrljaju; nego i sami
potraže para i ona mu se daje kao da mu je žena«. Ali možda su
redaktori Sefer Hajašar a, rođeni u španiji, vidjeli slične tuareške
svetkovine u Sahari.
7. Sporno je pitanje da li su sodomljanske postelje za mučenje
preuzete iz Plutarhove priče o gostioničaru Prokrustu, ili iz nekog
zajedničkog istočnjačkog izvora. Prokrust, koga je Tezej ubio zato
što je tako postupao sa svojim gostima, živio je kraj Korinta, gdje
su palestinskog Melkarta (»Gospodara grada«) štovali kao Meli-
kerta. Nekoliko korintskih mitova imaju paralele u palestinskoj
mitologiji.
 36

LOT U SOARU

(a) Lot i kćeri mu skloniše se u spilju nedaleko od Soara. Kako

obje djevojke vjerovahu da je Bog potamanio sve ljude osim
njih, starija kaza mlađoj: »Otac nam ostarje, a muža na zemlji
nema da bude s nama, kako je običaj po svem svijetu. Hajdemo
oca opiti vinom, pa s njim leći: tako ćemo s ocem sačuvati po-
tomstvo.« To veče dadoše Lotu obilno vina i starija legne s njim;
a sutradan on se nije sjećao ničega. Opet ga opiše, i tu noć mlađa
učini kao i starija prije nje. Obje zatrudnješe. Starija nazva sina
svojega Moab, rekavši »on je od mog oca«; a mlađa nadjenu svo-
me ime Ben-Ami, govoreći: »on je sin mog rođaka«. Od Moaba se
izrodiše Moapci; od Ben-Amija Amonci.1
(b) Neki u ovom vide Božju ruku, jer kad Lotova obitelj po-
bježe iz Sodome ne ponesoše sa sobom vina. Da se Bog nije po-
brinuo za bogatu zalihu pića u spilji, Lotovim kćerima ne bi ni-
kad pošlo za rukom da navedu pravednika poput Lota da legne
s njima. 2
(c) Sinovi Moabovi bijahu Ar, Majun, Tarsion i Kanvil, koje
Moapci štuju do dana današnjega. Ben-Amijevi sinovi bijahu Ge-
rim, Išon, Rabot, Silon, Ajnon i Majum, od kojih je svaki podigao
grad i nazvao ga po sebi.3

1. Postanak 19: 30—38.

2. Mehilta Bešalla, Mass. diširata 72; Šifre 81a.
3. Sefer Hajašar 84.
*

1. Premda je svrha tog mita da ocrni jugoistočne susjede Izra-

elaca, Moapce i Amonce, kao narode koji vuku porijeklo iz rodo-
skvrnuća, on podsjeća na grčki jonjanski mit o Adonisu, ili Ta-
muzu, čija je mati Smirna opila svog oca, kralja Tejasa asirskog,
i ležala s njime dvanaest noći. Ovaj se mit može protumačiti i kao
ikonotropski zasnovan na poznatom egipatskom prizoru: Oziris s
uspravljenim spolnim udom leži mrtav u sjenici vinove loze, a
oplakuju ga boginje Izida i Neptida kojima uz noge čuči po jedan
sin. Osim toga, zapis na čuvenom Moapskom kamenu (kraj deve-
175
tog stoljeća pr. n. e.), koji bilježi uspješni ustanak moapskog kralja
Meše protiv kralja Ahaba i njegovu kasniju pobjedu nad Ahabo-
vim sinom Joramom (2 Kralj. 1: 1 i 3: 4 i dalje), pisan je jezikom
toliko bliskim biblijskom hebrejskom, da su imena »Od mog oca«
i »Sin mog rođaka« za Izraelce možda nekada značila njihovo brat-
stvo s Moapcima i bratićstvo s Amoncima.
2. Lotovim se kćerima ovdje ne spočitava to što su prekršile
tabu rodoskvrnuća, jer su tako postupile iz nevinosti. Jedan mi-
draš čak nagoviješta da im je Bog pomogao. Na vrlo sličnu situ-
aciju nailazimo u južnoarapskom mitu koji navodi Bertram Tho-
mas. U mitu se govori o nekom Bu Zaidu, poglavici plemena Beni
Hillal, koji je pri obljubi uvijek izbacivao sjeme van ženine rod-
nice. Kako su plemenski prvaci željeli da se Bu Zaidu rodi na-
sljednik, nagovoriše mu sestru da ga pohodi jedne noći prerušena
u njegovu ženu. Ona ga ubode vrškom bodeža u odlučnom tre-
nutku obljube, a to toliko iznenadi Bu Zaida da njegova sestra
zatrudnje s njim, i njen sin Aziz ben Hala, »Aziz, sin ujakov«, steče
veliku slavu u bitkama.
3. Imena četvorice Moabovih i šestorice Ben-Amijevih sinova
izvode se iz imena moapskih i amonskih gradova poznatih španjol-
skom piscu Sef era Hajašar a iz dvanaestog stoljeća, ili njegovim
izvorima. Četiri Moabova »sina« mogu se bez teškoća utvrditi. Ar
je moapski glavni grad, koji se naziva i Ar Moab ili Ir Moab
(Brojevi 21: 15, 28; Iza. 15: 1), a nalazio se na obali rijeke Arnona,
i prema kojem je i područje južno od te rijeke dobilo ime (Pon.
zak. 2: 9). Majun je, čini se, pogrešno pisanje naziva Meon — u
punom obliku Baal Meon (Brojevi 32: 38), ili Bet Meon (Jer. 48:
23), ili Bet Baal Meon (Jošua 13: 17). To je bio grad na granici
između Moabaca i Izraelaca, koji se spominje i na Moapskom ka-
menu, a danas je veliko selo Arapa kršćana, oko šest kilometara
jugozapadno od Madebe. Tarsion bi mogao biti skraćen i iskrivljen
oblik (možda pod utjecajem imena španjolskog grada i okruga
Tarzejona — Polibije III. 24. 2) biblijskog Atrot šofana (Brojevi
32: 35), moapskog naselja nedaleko od rijeke Arnona. Kanvil bi
mogao biti iskrivljeni oblik biblijskog Bet Gamula (Jer. 48: 23),
moapskog grada, današnjeg Hirbet Džumajla, sjeverno od Arnona.
4. Od šest »sinova Ben-Amijevih« Rabot se izvodi iz imena amon-
ske prijestolnice Rabe (Još. 13: 25), ili u punom obliku Rabat bnej
Amon (»Raba, grad sinova Amonovih« — Pon. zak. 3: 11) koja se
nalazila u blizini izvora rijeke Jaboka. 'Ajnon je, izgleda, Aj (Jer.
49: 3). 'Išon je možda iskvareni oblik od Hešbon (Jer. 49: 3), koji
je isto bio amonski grad; a Majum bi mogao biti iskvareno od
Milkama, amonskog boga (Jer. 49: 1, 3). Nikakva nagađanja nisu
moguća u vezi s porijeklom imena Gerim i Silon.

176
 26

ŽRTVOVANJE IZAKA

(a) Bog se javi Abrahamu u Beer Šebi i reče: »Uzmi svoga sina,
i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na
brdu koje ću ti pokazati«.
Abraham odgovori: »Gospode, dva su sina u mene. Koji od njih
da pođe sa mnom?«
»Sin tvoj jedinac!«
»Gospode, obojica su jedinci u matere.«
»Povedi sina koji ti je srcu prirastao!«
»Gospode, obojica su mi srcu prirasla.«
»Povedi onoga koji ti je miliji!«
»Gospode, što mi je činiti u Moriji?«
»Položi žrtvu paljenicu na Moj žrtvenik!«
Abraham zapita: »Jesam li, dakle, svećenik da prinosim žrtve?«
Bog reče: »Posvetit ću te za svog Velikog svećenika; a sin tvoj
Izak bit će žrtva!«1
Abraham rano ustade, osamari magarca i, nacijepavši drva za
žrtvu paljenicu, zaveže ih magarcu na samar. Tada krenu na sje-
ver, a s njim pođoše Izak i dvojica slugu. Treći dan Abraham
ugleda brdo Moriju izdaleka i reče slugama svojim: »Vi ostanite
ovdje s magarcem, a ja i dječak odosmo gore da se poklonimo, pa
ćemo se vratiti k vama.« Naprti drva za žrtvu paljenicu Izaku na
leđa, a sam uze žrtveni nož i žeravicu od ugljevlja u zemljanoj
posudi.
Izak upita: »Oče, evo u nas nož i drva, ali gdje je jagnje za
žrtvu paljenicu?« Abraham odvrati: »Bog će ga priskrbiti, sine
moj!« Navrh brda Abraham načini žrtvenik od kamenja, naslaga
drva na nj, sveza Izaka i položi ga na žrtvenik; ali kad se prihvati
noža, povika glas s neba: »Abrahame!« On odgovori: »Evo me, Go-
spodine!« Glas opet povika: »Ne spuštaj ruku na dječaka, niti mu
što čini. Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog
sina, jedinca svoga.«
Abraham pogleda oko sebe i vidje ovna što se bio rogovima svo-
jim zapleo u trnju. Njega prinese umjesto Izaka kao žrtvu palje-
nicu, a to mjesto prozva Jahve Jire, kazavši: »Jahve proviđa!«
12 Hebrejski mitovi 177
 Bog se zakle svojim imenom da će umnožiti Abrahamovo potom-
stvo kao zvijezde na nebu i kao pijesak na obali morskoj, jer ga
je poslušao bez oklijevanja. Abraham i Izak se potom vratiše
slugama i otiđoše zajedno u Beer-Šebu.2
(b) Neki kažu da su te sluge bili Jišmael, sin Hagarin, i Eliezer
Damaščanin; i da je Jišmael rekao Eliezeru kad su bili nasamo:
»Ocu mi je zapovjeđeno da prinese Izaka za žrtvu; sad ću ja biti
njegov nasljednik!« Eliezer odgovori: »Nije li tvoj otac otjerao
Hagaru na Sarino traženje, i tako te razbaštinio? On će zacijelo
ostaviti sav svoj imutak meni, koji sam mu vjerno služio dan i
noć, od časa kad mu postadoh slugom?«3
(c) Kad se Abraham uspinjaše na brdo Moriju, prikrade se pali
anđeo Samael, u liku skromna starca sijede brade, i upita: »Može
li zapovijed da ubiješ sina koji ti se rodi pod starost doći od Boga
milostivog i pravičnog? Ti si prevaren!« Abraham prepozna pre-
rušenog Samaela i otjera ga; ali on se ponovo javi u liku pristala
mladića koji prišapnu Izaku: »Jadni sine od jadne matere! Je li
radi ovoga ona iščekivala da joj se rodiš tako dugo i strpljivo?
Zašto da te tvoj zaglupljeni otac zakolje bez ikakva razloga? Bježi
dok si još za vremena!« Izak ponovi te riječi Abrahamu koji pro-
kle Samaela i otjera ga otale.4
(d) Navrh brda Morije Izak se spremno pomiri sa smrću, ka-
zavši: »Neka je blagoslovljen Živi Bog koji me je izabrao za žrtvu
paljenicu danas njemu namijenjenu!« Također je dodavao Abra-
hamu kamenje da ponovo podigne srušeni žrtvenik koji tamo sta-
jaše; bijaše ga podigao Adam, a na njemu su prinosili žrtve Abel,
Noa, pa Šem.5 Tada reče: »Sveži me čvrsto, oče, da se ne prenem
od noža i učinim žrtvu tvoju neprihvatljivu Gospodinu! Zatim po-
kupi pepeo i kaži majci mojoj Sari: 'Ovaj pepeo dokaz je sladosti
Izakove žrtvene puti!'«6
Prinijevši ovna za žrtvu, Abraham se obrati Bogu molitvom:
»Kad si zatražio život moga voljenog sina, o Gospode, mogao sam
gnjevno uzviknuti: 'Koliko jučer obećao si mi brojno potomstvo
kroza nj; moram li sada spaliti tijelo njegovo beskrvno na Tvo-
jem žrtveniku?' Ali ja s taj ah kao da sam gluh i nijem. Zato Te
molim da se i Ti, ako moji potomci ikada učine zlo, jednako tako
uzdržiš od gnjeva; i da se svake godine, kad se oni pokaju za
grijehe svoje, a rog ovnujski odjekne na prvi dan Sedmog mjeseca,
sjetiš kako sam vezao sina svoga, i da, ustavši sa Prijestola su-
dačkog, sjedneš na Prijesto milosrđa!«7
(e) Izak provede tri godine poslije toga u raju, ili, kažu neki,
u domu šemovu i Eberovu, gdje izučavaše Božji zakon. Ali prije
toga prisustvovao je pogrebu majke Sare koja je na putu za He-
bron, da čuje ima li vijesti o njemu, saznala da se izbavio i izdahla
178
od čiste radosti — jer joj je Samael ranije tvrdio da je Izak već
prinijet kao žrtva.
Sara umrije u sto dvadeset i sedmoj godini života. Abraham
kupi spilju i polje Makpelu od Efrona Hetita, plativši mu četiristo
šekela srebra, pokopa tamo Saru i držaše žalost za nju osam dana.8

1. Postanak 22: 1—2; Gen. Rab. 590, 592; Tanhuma Buber Gen. 111;
Pesiqta Rabbati 170a; PRE, gl. 31.
2. Postanak 22: 3—19.
3. Sefer Hajašar 76—77.
4. Sefer Hajašar 77—79; usp. Gen. Rab. 595—598.
5. Sefer Hajašar 80; PRE, gl. 31.
6. Sefer Hajašar 80.
7. Lev. Rab. 29.9; Gen. Rab. 607; Jer. Taamit 65d; Tanhuma Buber
Gen. 46.
8. Postanak 23: 1—20; Mid. Vajoša, BHM I. 35 i dalje; PRE, gl. 32;
Sefer Hajašar 81—83.
*

1. Prinošenje prvorođenih sinova za žrtvu bilo je prošireno u

drevnoj Palestini. Takvu žrtvu nije prinio samo moapski kralj
Meša koji je spalio najstarijeg sina za žrtvu bogu Kemošu (2
Kralj. 3: 26—27), Amonci koji su žrtvovali sinove Moleku [Mo-
lohu] (Levit. 18: 21 i 20: 2 i dalje), Aramejci iz Sefarvajima čiji su
bogovi bili Adram-meleh i Ana-meleh; nego i židovski kraljevi Ahaz
(2 Kralj. 16: 3) i Manaše (2 Kralj. 21: 6). Postoje i aluzije (1 Sam.
14: 43—46) na pokušaj kralja šaula da žrtvuje sina ratnika Jona-
tana nakon okretanja ratne sreće u ratu s Filistejcima, ali vojska
odluči protiv njega i izbavi Jonatana od smrti.
2. U Izlasku 22: 28—29 čitamo: »Meni daj prvorođenca od svojih
sinova. Isto tako učini sa svojim govedima i sitnom stokom: se-
dam dana neka ostane sa svojom majkom, a osmoga dana da si ga
dao meni!«, što je Ezekiel (20: 24—26) kasnije opisao kao jednu
od »uredaba koje ne bijahu dobre« i koje su oskvrnjivale Izraelce
kao kazna što se klanjahu kumirima. Ali taj se zakon odnosio više
na žrtvovanje male djece nego mladića ili odraslih muškaraca, a
mogao se izbjeći simboličnim prinošenjem za žrtvu prvenčeva
obreska. Žrtvovanje Izaka bilo je one vrste kojoj se pribjegavalo
u slučajevima općenarodne nužde — kako su učinili Meša, Ahaz
i Manaše — ili kod osnivačkih svečanosti, kako je postupio Hiel
pri obnovi Jerihona (1 Kralj. 16: 34).
3. Salomon je uveo u Jeruzalem štovanje Moleka i Kemoša (1
Kralj. 11: 7), kojima su se djeca prinosila kao žrtve paljenice u
dolini Tofet, to jest Gehenni (2 Kralj. 23: 10). Neke od tih žrtava
prinosile su se, izgleda, kao zamjena za kralja, utjelovljenje boga
sunca, prigodom godišnjeg odricanja od krune. Mihej (6: 7), Jere-
12* 179
 mija (7: 31; 19: 5—6; 32: 35) i Ezekiel (16: 20; 20: 26) osuđivali
su takve žrtve; a protiv njih donošeni su i zakoni u Pon. zak. 12:
31 i Levit. 18: 21 i 20: 2 i dalje. U Izlasku 34: 20, što je ispravak
za 22: 28—29, izjednačuje se prvorođeni sin s prvencem od ma-
garca: oba su se mogla iskupiti janjetom ili parom mladih golu-
bova (Izlazak 34: 20; Levit. 12: 6—8). Abrahamovo prekinuto žrtvo-
vanje Izaka pokazuje njegovo bezuvjetno pokoravanje Božjoj volji,
i Božju milosrdnost u odustajanju od »uredaba koje ne bijahu
dobre«, kao priznanje za tu pokornost. Izak, međutim, nije bio
više malo dijete nego »dječak« koji je mogao nositi teško breme
drva za žrtvu paljenicu, pa ga je Abraham iskupio ovnom a ne
janjetom. Jedan midraš u kome se Sarina smrt shvaća kao po-
sredna posljedica Izakova vezivanja odbija devedeset godina —
njena starost kad je rodila Izaka, od 127, koliko je godina imala
kad je umrla — i utvrđuje da je Izaku bilo trideset i sedam go-
dina.
4. Ovan »rogovima zapleten u trnju« preuzet je, čini se, iz Ura
u Kaldeji, gdje su u kraljevskom grobu s kraja četvrtog tisućljeća
pr. n. e. nađena dva sumerska kipa od zlata, sedefa i lapislazulija
koja prikazuju ovnove uspravijene na stražnjim nogama, i vezane
srebrnim lancima za visok rascvjetali grm od zlata. Taj je motiv
čest u sumerskoj umjetnosti.
5. Abrahamov pokušaj da prinese Izaka za žrtvu ima paralela u
grčkoj mitologiji: u kadmejskoj legendi o Atamantu i Friksu. Ti
Kadmejci (»Istočnjaci« na hebrejskom) vodili su porijeklo od Age-
nora (»Kanaan«). U jedanaestom stoljeću pr. n. e neki su od njih
po svemu sudeći odlutali iz Palestine do Kadmeje u Kariji, zatim
prešli Egejsko more i osnovali Tebu u Beotiji. Kadmejci se pojav-
ljuju i kao »djeca Kedmina« u Jišmaelovu rodoslovlju (vidi 29. 4).
Ta paralela rješava tri važna problema koje pokreće Postanak:
Prvo: budući da Abraham nije osnivao grad, što ga je natjeralo da
žrtvuje odraslog sina? Drugo: zašto nije izabran njegov prvenac
Jišmael umjesto Izaka? Napokon: da li je svađa oko prvenstva
između Sare i Hagare, tako važna u prethodnim glavama, imala
neku vezu s Abrahamovom žrtvom?
6. Evo mita o Kadmejcima: Kralj Atamant beotijski, oženivši se
kraljicom Nefelom od Pelionta koja mu je rodila sina Friksa, imao
je kasnije sina Melikerta (Melkart, »vladar nad gradom«) s Ne-
felinom suparnicom Inom kadmejskom. Kad je to dočula Nefela,
proklela je Atamanta i Melikerta. Nato je Ina izazvala glad sasu-
šivši potajno žito spremljeno za sjeme, i podmitivši Apolonovu
svećenicu da proglasi da će se zemlji vratiti plodnost tek onda
kada Atamant prinese Nefelina sina Friksa, svog nasljednika, na
brdu Laf isti ju. Atamant je već bio stegnuo žrtveni nož kad mu
Heraklo naredi da stane, uzviknuvši: »Ocu mome, Zeusu, kralju

180
nebeskom, mrske su sve ljudske žrtve!« Tada se pojavi zlatoruni
ovan kojega je poslao Zeus, i Friks umaknu na njegovim leđima
u Kolhidu gdje su ga čekali sreća i ugled. Ina pobježe s Meliker-
tom pred Atamantovim gnjevom i skoči u more, ali Zeus ih oboje
spasi i učini bogovima: Inu Bijelom božicom, a Melikerta Novo-
godišnjim božanstvom u Korintu.
7. To navodi na zaključak da se, u izvornom mitu, Hagara osve-
tila Sari pripisavši glad nekom Abrahamovu postupku. Jedna se
glad, naime, spominje u Postanku nakon što se on već bio oženio
Sarom (vidi 26. a), a druga u legendi o Izaku u Geraru, koja je,
čini se, izvorno bila legenda o Abrahamu (vidi 37. a). Drugi zaklju-
čak koji se nameće jest to da je Abrahamovu žrtvu naredio neki
lažni prorok, kojeg je Hagara potkupila da bi se osvetila za Jišma-
elovo razbaštinjenje. Samaelov pokušaj da spriječi žrtvu mogao bi
čak biti prisjećanje na to. Ali uzrok sukoba između Sare i Hagare
koji se razmatra u drevnom Hamurabijevu zakoniku (vidi 29. 2)
djeluje uvjerljivije od uzroka Nefelina sukoba s Inom, i ukazuje
na Sumer kao prvotni izvor legende. Iz kadmejske verzije može se,
međutim, naslutiti da je do Hagarina drugog bijega od Abrahama
(vidi 29. c) došlo poslije pokušaja žrtvovanja Izaka, a ne prije.
»Atamant« je možda izvedeno iz hebrejskog imena Ethan, jednog
od prvih mitskih mudraca i pjesnika, čije se ime, koje znači »tra-
jan« ili »jak«, transkribira u Septuaginti kao Aitham. Neobičan
izraz »Strah Izakov« (Postanak 31: 42, 53) podsjeća na ime Friks
(»Groza«). Glad u nomadskoj zajednici znači sušu, a prividno
žrtvovanje muškarca odjevenog u runo crnog ovna, koje beotijski
pastiri još uvijek vrše na brdu Lafistiju kod izvora Ekvinoksa,
obred je zazivanja kiše.
8. Postoje još dva relevantna mita. U ranijem od njih radi se
o Jiftahovu zavjetu da će prinijeti Bogu prvo živo stvorenje koje
ga sretne poslije pobjede nad Amoncima (Suci 11: 29 i dalje); u
kasnijem o sličnom zavjetu Idomeneja Krećanina Posejdonu kad
mu je zaprijetio brodolom. Jiftahu se, međutim, nije ništa dogo-
dilo nakon što je prinio kćer za žrtvu, jer je to bio »običaj u
Izraelu«; dok su Idomenejevi ljudi ogubavili a njega su prognali s
Krete. Grcima, koji su se počeli gnušati ljudskih žrtava otprilike
u isto vrijeme kad i Židovi, bilo je, na primjer, draže vjerovati da
je umjesto Ifigenije, Agamemnonove kćeri, u Aulidi žrtvovana u
posljednjem času košuta, nakon čega su Ifigeniju potajno odveli
na Tauridu. Plutarh zapisuje slučaj u kojem se udružuje motiv
zavjeta s motivom prvenca koji se prinosi za žrtvu u sudbono-
snim trenucima: Meandar je obećao Kraljici neba da će je nagra-
diti prvom osobom koja mu bude čestitala na oluji kod Pesina.
Dogodilo se da je to bio njegov sin Arhelaj, koga on ubija držeći
se obećanja, ali se zatim savladan grižnjom savjesti utapa u rijeci

181
koja sada nosi njegovo ime. Običaj prinošenja djece Melkartu
(koga su Grci poistovećivali s Heraklom) kao žrtve paljenice odr-
žao se među Feničanima dugo nakon što su ga Židovi napustili;
a Mihejevo gledište (6: 6—8) da Bogu nisu mile ne samo ljudske
nego i životinjske žrtve — već su mu draži pravičnost, milosrđe
i smjernost — bilo je sablažnjivo radikalno u to doba.
9. Židovski novogodišnji obred čuva uspomenu na vezivanje
Izaka. Zapitan da objasni zašto se puše u ovnujski rog (šofar) u
Levit. 23: 23—25, Rabbi Abbahu je rekao: »Tako se čini jer je
Bog zapovjedio našim očevima: 'Zatrubite mi u ovnujski rog da
se sjetim kako je Abraham vezivao Izaka, i računajte to kao da ste
se sami vezali preda mnom!'« (B. Roš Hašana 16a). Isto tumačenje
nalazimo i u novogodišnjoj molitvi mussaf. A tipično tanaitska
izreka, koju Evanđelje po Tomi pripisuje Isusu: »Dignite kamen
i naći ćete me, raskolite drvo i ja ću biti tamo!« očito se odnosi
na vezivanje Izaka, koje se smatralo najvećom kušnjom vjere u
čitavom Svetom pismu.
10. Midraška tumačenja u vezi s ovnom opsežna su i maštovita.
Prema njima, Bog je stvorio tu životinju prvog dana stvaranja svi-
jeta; na njenom pepelu podignuto je Svetište Velikog hrama; kralj
David se poslužio njenim tetivama za žice svoje lire; Ilija je po-
krio bokove njenom kožom; Bog je zatrubio u lijevi ovnujski rog
na gori Sinaju, a u desni rog zatrubit će se u Dane Mesijine da
se ponovo sakupe izgubljene ovce Izraelove iz prognanstva. Kad
je Abraham našao ovna, ovaj se, kažu, istrgnuo iz jednog trnjišta,
ali se odmah zapleo u drugo, što je značilo da će se Izraelci slično
zaplesti u grijeh i nevolju, dok ih napokon ne iskupi zov iz desnog
roga.
11. Kroničar iz Postanka namjerno izmjenjuje izraze »Bog« i
»anđeo« pišući o Abrahamovu sugovorniku: kako je postupio i u
svojem prikazu Abrahamova posjeta Mamreju (vidi 31. 1). Pove-
zivanje Žrtvene gore sa Sionskom nelogično je, budući da je već
zabilježeno (vidi 27. c) da je tamo vladao Melkisedek kao kralj
Šalema i svećenik Višnjeg boga. Jedan midraš to naglašava stav-
ljajući Abrahamu u usta pitanje upravljeno Bogu, zašto dužnost
žrtvovanja Izaka nije povjerena šemu — pod čime se misli na
Melkisedeka (vidi 27. d). Svrha toga je da se ospori pouzdana sa-
maritanska predaja da je Morija bila Gerizim, brdo visoko blizu
800 metara (Pon. zak. 11: 29 i dalje), koje se diže iznad »hrasta
Morejeva« gdje je Abraham prinio prvu žrtvu (Postanak 12: 6). U
normativnom engleskom prijevodu to se krivo prevodi kao »dolina
Morejeva«, oslanjajući se na aramejski tekst čija je namjera bila
da se prikri je Abrahamovo prihvaćanje kanaanskog štovanja drve-
ća. More, kasnije šekem, a sada Nablus, bilo je najveće svetište
Izraelaca — posjetio ga je Abraham, blagoslovio Moj sije, a bilo je

182
slavno po Jošuinom spomen-kamenu i Josipovu grobu (Jošua 24:
25 i dalje). Ali ono je izgubilo svoju svetost kad se jedno proro-
čanstvo (Hošea 5: 9) o Božjoj kazni zbog idolopoklonstva koje je
tu uveo kralj Jeroboam (1 Kralj. 12: 25 i dalje) obistinilo, pa je
Senaherib odveo u ropstvo sve svećenike i prvake Sjevernog kra-
ljevstva. Tada je Jeruzalem postao jedino priznato vjersko sre-
dište, a najveći mogući broj ranih mitova prebačen je na Sionsku
goru, uključujući i mitove o Adamu, Abelu, Noi i Abrahamu.
12. Spilju Makpelu Abraham je kupio od Efrona Hetita (vidi
11. d). Sarina smrt od radosti poslužila je kasnijem mitotvorcu da
se objasni njena odsutnost iz Beer šebe, Abrahamova doma, i nje-
govo putovanje u Hebron. I Atamant je bio povezan s Hetitima
time što je bio brat »Sizifa«, hetitskog boga Tešuba (vidi 39. 1).
Spilja »Efrona Hetita« bila je možda svetilište posvećeno Foro-
neju, nazvanom ocem Agenora (»Kanaana«), za koga se kaže i da
je ne samo otkrio upotrebu vatre nego uveo i štovanje grčke
boginje Here (»Anat«).
 36

ABRAHAM I KETURA

(a) Iako mu sada bijaše sto trideset i sedam godina, Abraham

zadrža mladalački izgled i čilost. Od Boga zamoli da ga učini razli-
čitim od Izaka, s kojim su ga stranci često brkali. Bog stoga okru-
ni Abrahama kovrčama bijelim kao snijeg, poput svojih. To bijaše
prvi vanjski znamen starosti dan ljudskom rodu i zato ga sma-
trahu znakom štovanja.1
Nakon Sarine smrti Abraham se oženi Keturom. Neki kažu da
to bijaše nadimak Hagarin, koja bijaše vezana ropstvom uz Saru;
koja poveza vijenac mirisavih vrlina; i koja ostade vezana uz
Abrahama zavjetom čistoće, i pošto je otjeraše. Drugi govore da
je Abraham izabrao Keturu, potomkinju Jafetovu, da bi imao po-
tomstvo u ženskoj lozi od svakog od Noinih sinova: Hagara bijaše
naime potekla od Hama, a Sara od šema. 2
(b) Abrahamovi sinovi koje mu rodi Ketura bijahu Zimran, Jok-
šan (otac Dedanov i šebov), Medan, Midjan, Jišbak i šuah. On
ih sve otpravi na istok, nakrcavši ih darovima, da se sami pro-
bijaju, i izreče ovo upozorenje: »Čuvajte se Izakova ognja!« Oni
zaposješe mnoge zemlje, među njima i Troglodidu i crvenomorsku
obalu Sretne Arabije. Daleki narodi sada tvrde da su kroz njih po-
tekli od Abrahama, čak i Spartanci u Grčkoj. Nijedan od Ketu-
rinih sinova nije obdržavao Božjeg zakona, pa otuda Abrahamovo
upozorenje. Među Dedanovom djecom bijahu Ašurci koji osnovahu
Asiriju, Letušci i Leumci. Sinovi Midjanovi bijahu Efa, Efer, Ha-
nok, Abida i Eldaa.3
~(c) Ima ih koji tvrde da je Abraham povjerio Keturinim sino-
vima imena zloduha, koje su oni tako mogli podvrgavati svojoj
volji pri vračanju; i da je sva mudrost Istoka, sada u tolikoj cijeni,
Abrahamova.4
(d) Drugi kažu da je Ketura rodila Abrahamu dvanaest sinova.5

L Tanhuma Hajje Sara 4; B. Baba Mecija 87a; Gen. Rab. 717—718.

2. Postanak 25: 1; Gen. Rab. 654, 661; Tanhuma Hajje Sara 8; Tanhuma
Buber Gen. 123; PRE, gl. 30; Hadar Zeqenim 9b; Leqa Tov Gen. 115.
184
3. Postanak 25: 2—6; Gen. Rab. 663, 669; šoher Tov 411—412; 1 Mak.
12: 21; 2 Mak. 5: 9.
4. B. Sanhedrin 91a; Žohar Gen. 133b, 223a—b.
5. Massehet Soferim 11.9; Tanhuma Haj je Sara 6.
*

1. Ovaj je mit od povijesne važnosti, jer se iz njega može zaklju-

čiti da su Abrahamovi Židovi imali vlast nad pustinjskim pute-
vima u Egipat i vršili posredničku ulogu u trgovini s raznim
istočnim plemenima. »Medan« podsjeća na jemenskog boga Ma-
dana. Sjevernoarapsko pleme Midjan vladalo je nad Akabskim za-
ljevom i Sinajskim poluotokom. »Jišbak« je, čini se, Jašbuqi, malo
kraljevstvo u Sjevernoj Siriji koje se spominje na jednom asir-
skom natpisu iz osmog stoljeća pr. n. e.; a »šuah« (Soge ili Soe u
Septuaginti) je susjedno kraljevstvo šuhu. »Ketura« je vjerojatno
značilo povezivanje plemena u zajedničkom interesu trgovine pod
Abrahamovim dobrohotnim vodstvom.
2. »Jokšan« je, čini se, istovetan s Joktanom, ocem Šebovim
(Postanak 10: 27—28), koga na arapskom zovu Qahtan, a arapski
ga rodoslovničari smatraju praocem svih južnoarapskih plemena.
Od Šeba se izrodiše Sabejci vješti trgovini. Jokšanov sin Dedan
— koji se javlja i kao sin Regme Kuša u Postanku 10: 7 i u
1 Ljet. 1: 9; i u Starinama Josipa Flavija kao šuahov sin — bilo
je sjevernoarapsko pustinjsko pleme iz Teme i Buza (Jer. 25: 23).
Prema Ezek. 27: 15—20, oni su donosili na prodaju u Tir skupo-
cjene jahačke prostirke, sve dok se »Ezavljani« ili »Edomci« nisu
okomili na njihove karavane (Iza. 21: 13—15; Jer. 49: 8; Ezek. 25:
13) i prisilili ih da skrenu na jug.
3. »Ašur«, koga ovdje nazivaju Dedanovim sinom, bio je bog po
kome je grad Ašur — kasnije asirska prijestolnica — dobio ime.
Imena Ašuru i Latašu (tj. Ašur i Latus) javljaju se u Nabatejskim
natpisima kao lična imena. »Leumci« je po svoj prilici pogrešno
umjesto »i drugi narodi«, od lefom, »narod« (kao u Postanku
25: 23).
4. Sinovi Midjanovi također su prešli u Južnu Arabiju. »Efa«
(Gefar u Septuaginti), koji se spominje zajedno s Midjanima
(Iza. 60: 6) kao pleme uzgajivača deva koje je donosilo zlato i kad
iz šebe, je Hajapa u natpisima Sargona asirskog; današnja Ghwa-
fa, istočno od Arapskog zaljeva. »Efer« (Ofer ili Gafer u Septua-
ginti, Eperu, ili Apuriu u egipatskim natpisima) je povezivan s
plemenom Banu Ghifar iz Hedžasa. »Hanok« možda predstavlja
današnju Hanakiju, naselje sjeverno od Medine koje su posjetili
Doughty i Burckhardt. Abida bi mogao biti Ibadidi, što se spo-
minje u natpisima Sargona II. I Abida i Eldaa javljaju se u sabej-
skim i minejskim napisima.

185
 5. Plemensko rodoslovlje Josipa Flavija zasniva se na izmjeni-
čnoj predaji. To isto vrijedi za Sefer Hajašar koji daje razna ime-
na Dedanovim sinovima. U samom Postanku nailazimo na supar-
ničke predaje o srodstvu, nastale zbog stalnih političkih promjena
među nomadskim plemenima, od vremena Hiksa dalje.
6. Josip Flavije kaže da je spartanski kralj Arej, u pismu napi-
sanom oko godine 183. pr. n. e. Oniji III, Vrhovnom svećeniku, tvr-
dio da mu je Abraham predak. Tu je tvrdnju nakon dvanaestak
godina proglasio istinitom Vrhovni svećenik Jonatan (i Mak. gl.
12), koji je priznao da se ona slaže sa židovskim svetim knjigama,
ali ih nije navodio. U svakom slučaju, Menelaj Spartanac je proveo
deset godina u egipatsko-palestinskim vodama, prema raznim od-
lomcima iz Odiseje; a Ahejci su osnovali drevne naseobine u Pa-
lestini (vidi 30. 3). Ksant Lidijac zapisuje da je Aškal, jedan od
spartanskih predaka, sagradio Aškelon.
7. Židovski mito tvorci pokazuju sklonost da plemenskim začet-
nicima pripisuju po dvanaest sinova. Tako, iako Postanak dodje-
ljuje Abrahamu svega šest sinova, midraš ga uzvisuje nad bratom
Nahorom koji ih je imao dvanaest, tako da mu daje dvanaest si-
nova pored Jišmaela i Izaka. Jišmael je izrodio dvanaest sinova
(vidi 29. i); a isto tako Jakov (vidi 45); jednako, prema Seferu
Hajašaru, i Abrahamov nećak, Aram, sin Sobe, Terahova najmla-
đeg djeteta, koji je osnovao Aram-Sobu (2 Sam. 10: 6—8), grad
sjeverno od Damaska.
 36

ŽENIDBA IZAKOVA

(a) Iz Harana stiže Abrahamu glas da je brat njegov Nahor

sada blagoslovljen s dvanaest sinova, od kojih mu je osmoricu
rodila žena Milka: naime Usa, Buza, Kemuela, Keseda, Haza, Pil-
daša, Jidlafa i Betuela. Preostala četvorica bijahu sinovi Naho-
rove inoče Reume — Tebah, Gaham, Tahaš i Maaka. Nahor je
imao unuka Arama, od Kemuela; te unuka i unuku od Betuela,
po imenu Laban i Rebeka.1
Abraham pozva najstarijeg slugu u kući svojoj, Eliezera, i kaza
mu: »Stavi svoju ruku pod moje stegno, da te zakunem Jahvom,
Bogom neba i Bogom zemlje da ćeš me poslušati! Kako ne mogu
pustiti Izaka da se ženi Kanaankom, mora mu se naći nevjesta u
Haranu. Ja sam prestar da to sam obavim. Ti stoga pođi i odaberi
je u moje ime, pa povedi tu ženu natrag sa sobom u Hebron.«
Eliezer zapita: »A što ako žena ne htjedne za mnom ići u ovu
zemlju? Hoću li ja onda odvesti tvoga sina u Haran?«
Abraham odvrati: »Izak nipošto ne smije izaći iz zemlje koju
nam dade Gospod! Ako ona ne htjedne, ova te zakletva ne veže.
Ti se, međutim, ne boj: anđeo Gospodinov otvorit će put tvoj«.
Eliezer se zakle, uze deset po izbor deva između Abrahamova
blaga, napuni im bisage bogatim darovima i odj aha na čelu velike
karavane. Poslije mnogo dana, podvečer, on pusti deve da poli ježu
kraj studenca pred Padan-Aramom u Haranu, i vidje žene iz grada
kako izlaze da zahvate vode kako im bijaše običaj. On se pomoli:
»Bože gospodara mojega Abrahama, molim te, iziđi mi danas u
susret i mome gospodaru Abrahamu milost iskaži: Evo me kraj
studenca, a kćeri onih iz grada dolaze crpsti vodu; pa neka dje-
vojka kojoj ja rečem: 'Molim te, spusti svoj vrč da se napijem',
a ona odgovori: 'Pij, i deve ću ti napojiti' bude ona koju si odredio
za Izaka.
Prva žena koja siđe k izvoru bijaše mlada, strojna i djevica. Ona
siđe niz stepenice i vrati se uskoro s krčagom punim do ruba na
ramenu. Eliezer je zamoli da se napije iz krčaga. Žena odgovori:
»Pij, gospodine!« i pruži mu krčag. Eliezer se napi i sačeka što će
ona zatim reći. Kad ona kaza: »Nalit ću i tvojim devama da se
napoje« i izli svoj krčag u korito, on spozna da je to Božja oda-

187
braniča. Eliezer izvadi vjerenička uzdarja — zlatan nosni prsten,
težak pola šekela, i dvije zlatne narukvice teške deset šekela — i,
zataknuvši joj prsten u nosnice i metnuvši narukvice na ruke,
upita: »Čija si kći?« Ona odvrati: »Kći sam Betuela, kojega je
Milka rodila Nahoru. Meni je ime Rebeka«.
Eliezer opet upita: »Ima li u kući tvoga oca mjesta za nas da
prenoćimo?«
Ona odgovori: »Ima mjesta da se prenoći, i slame i svježe krme
za tvoje deve«.
Eliezer se brže baci ničice pred Gospodinom i zahvali mu što ga
je doveo Abrahamovoj rodbini.
Rebeka otrča kući da najavi Eliezerov dolazak, a kad brat njen
Laban ugleda zlatan nakit na njoj, požuri do izvora i povika:
»Dođi, stranče, blagoslovljeni od Jahve. Spremio sam ti odaju da
prenoćiš, i mjesta u staji devama tvojim«. On povede Eliezera i
ostale sluge u Betuelovu kuću, gdje ovi rastovariše i nahraniše
umorne deve. Ukućani donesoše vode da operu došljacima noge
i postaviše pred njih pladnjeve s jelom. Ali Eliezer reče: »Neću
jesti dok ne kažem što imam kazati«. Tada ispriča Betuelu i La-
banu o svrsi svoga puta, o Abrahamovu bogatstvu i o Božjoj pro-
vidnosti koja ga bijaše dovela Rebeki, rekavši na kraju: »Umolja-
vam vas, gospodari, da mi odmah kažete odluku vašu: hoćete li
ispuniti želju gospodina moga, ili nećete.«
Betuel i Laban odgovoriše: »Od Jahve to dolazi; mi tu ne mo-
žemo reći ni da ni ne. Rebeka je, eto, pred tobom; uzmi je pa idi,
nek bude ženom sinu tvoga gospodara, kako je Jahve rekao.«
Eliezer se pokloni duboko pred Gospodom, pa izvadi vjereničke
haljine iz bisaga i još dragog kamenja; a darova bogato i majku
Rebekinu i Labana. Onda sjedoše za veselu gozbu. Sutradan, Eli-
ezer htjede na put natrag, ali Laban i majka mu željahu da Re-
beka ostane još deset dana. Eliezer odvrati: »Ne zadržavajte me,
kad je Jahve moje putovanje uspješno kraju priveo. Pustite me
da se vratim svom gospodaru.« Oni zapitaše Rebeku: »Hoćeš li
poći s ovim čovjekom?« Kad ona odgovori: »Hoću«, pustiše je da
ode blagoslovivši je. Laban reče: »Budi mati nebrojenim tisućama,
sestro, a dušmana svojih vrata potomci ti zaposjeli!«
Rebeka, s dojkinjom svojom Deborom i drugim sluškinjama,
pođe zajedno s Eliezerom u Kanaan. Nekoliko dana kasnije, o
zalasku sunca, dođoše do studenca Lahaj Roja, gdje je Bog jed-
nom utješio Hagaru. Rebeka se spusti s deve i upita: »Tko je onaj
tamo čovjek što ide poljem nama u susret?« Kad Eliezer odgovori:
»To je sin gospodara mojega«, ona brzo zastre lice.
Saslušavši Eliezera o svemu što se zbilo, Izak povede Rebeku u
šator koji bijaše prije Sarin. Tu noć legoše zajedno, i Izak se
utješi nad gubitkom matere svoje.
188
 (b) Neki kažu da je Abraham isprva namjeravao odabrati Izaku
ženu među kćerima prijatelja svojih Anera, Eškola i Mamreja, koji
bijahu bogobojazni ljudi, premda su bili Kanaanci. Ali Bog, bla-
goslivljajući ga na brdu Moriji, otkri mu da je Izakova buduća
nevjesta netom rođena unuka Abrahamova brata Nahora — budući
da Izakove sestrične po očevoj lozi imaju prvenstveno pravo na
njega kao svog supruga.3
Ali, kako se žensko dijete ne smije udavati dok ne navrši bar
tri godine i jedan dan, Abraham pričeka sa slanjem Eliezera na
put dok to vrijeme ne bijaše isteklo. Ima ih koji kažu da je čekao
čitavih četrnaest godina, sve dok Rebeka ne bijaše dozrela za
udaju.
Kad mu je Abraham zabranio da odabere Izaku Kanaanku za
ženu, Eliezer je ponudio vlastitu kćerku. Ali Abraham odvrati: »Ti
si, Eliezeru, rob, a Izak je slobodnjak: prokleti i blagoslovljeni ne
smiju se ženiti među sobom!«4
(c) Neki kažu da u Aramejaca bijaše običaj da otac razdjeviči
kćer pred vjenčanje; i da bi Betuel, pristavši na Rebekinu udaju,
bio nju tako obeščastio, da ga nije snašla iznenadna smrt. Prema
drugima, Betuel je, kao kralj haranski, prisvojio sebi isključivo
pravo razdjevičavanja nevjesta, i kad Rebeka bijaše dozrela do
udaje sakupiše se velmože iz kraljevstva govoreći: »Ako sada Be-
tuel ne učini sa svojom kćerkom kako je učinio s našima, oboje
ćemo ih ubiti!«5
(d) Drugi opet kažu da je Laban, vidjevši bogate darove koje
je Rebeka donijela kući s izvora, naumio da dočeka Eliezera u
zasjedi, ali je morao odustati od toga prepavši se Eliezerova di-
vovskog stasa i mnogobrojne naoružane pratnje. Umjesto toga
pravio se vrlo srdačnim i postavio pred Eliezera pladanj s otrova-
nim jelom. Arhanđeo Gabriel, unišavši neviđen, zamijeni taj pla-
danj s Betuelovim, i Betuel osta mrtav na mjestu. Laban i mater
njegova htjedoše da Rebeka ostane dok ne ožale Betuela, čitav
tjedan dana. Eliezer nije imao povjerenja u Labana i zatraži da
Rebeka smješta pođe od kuće. Postavši siroče, ona je sada mogla
samostalno odlučivati pa je rekla Labanu: »Ja idem, makar to bilo
protiv tvoje volje!« Prisiljen tako da popusti, on je blagoslovi
toliko podrugljivo da ona nije mogla zatrudnjeti godinama.
(e) Kad se putnici približiše Hebronu, Rebeka ugleda Izaka gdje
se vraća iz raja, hodajući na rukama poput mrtvih. Ona se pre-
pade, pade s deve i povrijedi na krnjatku grma. Abraham je po-
zdravi kad je stala na vratima šatora, ali kaza Izaku: »Robovima
je podobna svaka prijevara. Povedi ovu ženu u šator svoj i isku-
šaj je prstom da vidiš je li još djevica nakon tolika puta zajedno
s Eliezerom!« Izak posluša i, otkrivši da je u Rebeke procijepljena
djevičanska opna, strogo je zapita kako se to dogodilo. Ona odgo-

189
vori: »Gospodaru, preplašili se kad te bijah ugledala i padoh na
tle gdje me krnjatak grma probi među nogama«. »Nije tako, nego
te je Eliezer obeščastio!« povika Izak. Rebeka, kunući se Živim
Bogom da je nije taknuo nijedan muškarac, pokaza mu krnjatak
još vlažan od djevičanske krvi, i on joj napokon povjerova.
A vjernog Eliezera, kome bijaše smrt bliza poradi sumnje na
prijestup, Bog uznese živoga u raj. 6

1. Postanak 22: 20—24.

2. Postanak 24: 1—67; 25: 20; 35: 8.
3. Gen. Rab. 614; Mid. Hagadol Gen. 356.
4. Gen. Rab. 612—613, 636—637; Mid. Hagadol Gen. 388—389, 770—771.
5. Massehet Soferim 21.9. kraj; M. Nidda 5.4; Jalqut Gen. 109; Gen.
Rab. 652; Mid. Agada Gen. 59; Hadar 9b.
6. Jalqut Gen. 109; Mid. Hagadol Gen. 366, 369—370; Gen. Rab. 651—653;
Mid. Agada Gen. 59—60; Mid. Leqa Tov Gen. 111, 113; Mekhilta diR.
šimon 45; Da'at 13d, 14b; Hadar 9b.
*

1. Abraham nije dozvolio Izaku da se oženi Kanaankom (Po-

stanak 2: 24) po drevnom zakonu o priženjivanju, prema kome
muž napušta svoju obitelj i živi sa ženinom rodbinom. Umjesto
toga odabire mu ženu među njegovim haranskim sestričnama, kod
kojih je žena dolazila u muževu kuću poslije udaje. (Abrahamu bi
nesumnjivo bila milija jedna od kćeri saveznika i vlastitog nećaka
Lota, ali one su se obje onemogućile svojim nepromišljenim rodo-
skvrnućem.) Kasnije su slično Izak i Rebeka zabranili svome sinu
Jakovu da se oženi Kanaankom ili Hetitkom (Postanak 27: 46;
28: 1 — vidi 45). Priženjivanje je bilo pravilo i u mikenskoj Gr-
čkoj, a prva žena za koju se kaže da je, unatoč protivljenju rodi-
telja, otišla po udaji u muževu kuću bila je Odisejeva žena Pene-
lopa. Ona je, krenuvši na put u Itaku, zastrla lice slično kao i
Rebeka.
2. Midraške dopune mitu o Rebeki sadrže razna istočna pre-
danja. Židovski su patrijarsi zahtijevali od svojih nevjesta djevi-
čanstvo, a u nekoliko zemalja Bliskog i Srednjeg istoka mlado-
ženja i sada ispituje prstom djevičansku opnu mladenke. Kana-
anke su, međutim, uživale spolnu slobodu prije vjenčanja, kako je
bilo uobičajeno kod svih matrijarhalnih zajednica istočnog Sredo-
zemlja.
Legenda prema kojoj je Izak izašao u susret Rebeki hodajući
glavačke, nakon boravka u raju (vidi 11. 6), primjer je rabinskog
humora, kojim se objašnjava njeno zaprepašteno pitanje: »Tko to
dolazi hodajući tako?«
190
 3. To što se Betuelovoj ženi i sinu prepušta da sklope ženid-
benu nagodbu s Eliezerom u njegovo ime, kao i to što Laban a
ne Betuel podjeljuje blagoslov Rebeki, dovoljno je neobično da
zahtijeva objašnjenje. To objašnjenje midraš pruža pretpostavlja-
jući naprasnu smrt. Možda ljetopisac ističe Labanovu ulogu na
Betuelov račun, zato što su se Labanove kćeri Lea i Rahela kas-
nije udale za Izakova sina Jakova (vidi 44).
4. »Pravo prve noći« kod mnogih primitivnih plemena (vidi 18.
8) vrši negdje otac djevojke a negdje poglavica. Herodot izvještava
0 tom običaju među Adirmahidima, libijskim narodom naseljenim
između Kanopskog ušća Nila i Apisa, o čijim su običajima midra-
ški komentatori možda čuli. Labanova upotreba riječi asor navodi
na zaključak da se verzija u Postanku zasniva na egipatsko-hebrej-
skom izvoru — »asor« je naime egipatski tjedan od deset dana.
5. Nahorovih dvanaest sinova ukazuju na to da je on vladao nad
savezom dvanaest plemena, slično Izraelu, Jišmaelu, Etruriji i
grčkom Amfiktionskom savezu — kojih je bilo dvanaest, u čast
Zodijaka. Njegova je prijestolnica bio, čini se, Padan-Aram, ili
Haran (vidi 23. 1 i 24. 10). Neki od osam Nahorovih sinova s Mil-
kom (»Kraljicom«) odselili su se kasnije iz okolne pustinje u
sjevernu Arabiju. Spomen na tri od Reumina četiri sina sačuvan
je u nazivima naselja u južnoj Siriji i Sjevernoj Transjordaniji,
što dokazuje da je Nahorov zapadnosemitski plemenski savez po-
stojao prije aramejskog osvajanja.
6. Glavno lice u Postanku gl. 24, isprva opisan kao Abrahamov
»najstariji sluga«, naziva se kasnije »sluga«, »Abrahamov sluga« ili
»taj čovjek«. On ne odaje svoje ime ni kad se predstavlja Betuelu
1 Labanu. Unatoč tome, svi komentatori Biblije pretpostavljaju da
je to bio Eliezer iz Damaska, koga Abraham, dok još nije imao
djece, sa žalošću spominje kao svog budućeg nasljednika (Posta-
nak gl. 15 — vidi 28. a). Ljetopisac je očito želio naglasiti da je
Eliezer bio samo Abrahamov rob i Božje oruđe.
7. Kad Abraham naređuje Eliezeru »Stavi svoju ruku pod moje
stegno!«, to je bio eufemizam za »dotakni mi spolovilo«, vrlo sve-
čan oblik zakletve, čija je svrha bila da ga podsjeti na obred obre-
zivanja kojom se Abraham sa svim ukućanima vezao na služenje
Bogu. Jakov se poslužio istom zakletvom kad je zatražio od Josipa
da se zakune da će ga pokopati u spilji Makpeli (Postanak 47:
29 — vidi 60 a). Beduini iz plemena Rwala iz Sirijske pustinje
i danas se drže tog običaja. A Musil je nedavno pisao:

Kad poglavica zeli izvući istinu iz pripadnika svog plemena,

on skače pred njega, polaze desnu ruku čovjeku na trbuh pod
pojas, tako da mu dodirne spolovilo, i uzvikuje: »Zaklinjem te

191
 tvojim pojasom, ovime što dodirujem i svime što lijeze uveče
na počinak prije tebe, da mi odgovoriš tako da bude Bogu
drago!«

Pojas koji se odlaže prije spolnog općenja označuje čovjekovu

suprugu, spolovilo njegovu djecu, a »sve što liježe na počinak«
stoku.
 37

IZAK U GERARU

(a) Izak se spremi da pođe u Egipat zbog gladi u svojoj zemlji;

ali kako mu je to Bog zabranio, udijelivši mu međutim isti onaj
blagoslov kojim bijaše blagoslovio Abrahama, Izak se uputi u Ge-
rar kao gost Abimeleka, kralja filistejskog. Povodeći se za Abra-
hamovim primjerom, on prikaza tamo ljupku Rebeku kao svoju
sestru. Jednog dana dogodi se da kralj pogleda kroz prozor palače
i vidje Izaka i Rebeku obujmijene u supružanskom zagrljaju. On
spočitnu Izaku rekavši: »Zašto si me prevario? Netko od mojih
dvorjana mogao je u potaji obljubiti ženu tvoju, misleći da ne
čini ništa zla«. Izak odgovori: »Radije bih da me snašla ta sra-
mota, nego da me netko usmrti od ljubomore!«
Izaku dadoše u Geraru zemlje, i za svako zasijano zrno on po-
žanje stostruko. Filistejci mu bijahu tako nenavidni na njegovim
stadima ovaca i goveda i na bogatstvu njegovu, da je ubrzo pošto
minu glad Abimelek zatražio od njega da napusti grad.1
1. Postanak 26: 1—17.
*

1. To je treći primjer istog motiva iz egipatske Pripovijesti o

dva brata (vidi 26 i 30); ali ovdje kralj, budući da nije pokušao
zavesti ženu svoga gosta, ne mora njemu plaćati odštetu; osim
toga, Izak tu svjesno laže umjesto da kaže poluistinu poput Abra-
hama. Midraški komentatori smatraju Abimeleka, koga je Izak
prevario, Benmelekom, sinom Abimelekovim, koji je uzeo kraljev-
ski naslov (Mid. Leqa Tov Gen. 126: Sefer Hajašar 84).
2. Ovaj mit pokriva prazninu između Izakove mladosti i staro-
sti; opravdava pribjegavanje prijevari kad se Izraelci u tuđini
nađu u opasnosti; i pokazuje Božju brigu za njihova pretka. Jedan
midraš opisuje Izakovo bogatstvo navodeći poslovicu: »Radije ba-
legu njegovih mazgi, nego sve Abimelekovo zlato i srebro!« Prema
drugom midrašu, čim je Izak otišao iz Gerara nestalo je blagosta-
nja koje je bio donio sa sobom: odmetnici opljačkaše kraljevsku
riznicu, Abimelek ogubavje, izvori presahnuše, ljetina zakaza (Gen.
Rab. 707, 709; Mid. Leqa Tov Gen. 126; Targ. Jer. ad Gen. 26:
20, 28).

13 Hebrejski mitovi 193

 50

ROĐENJE EZAVA I JAKOVA

(a) Kad se Izak pomoli Gospodu da ukloni dvadesetogodišnju

kletvu jalovosti s Rebeke, ona odmah zanese dvojke. Uskoro se
oni počeše sudarati u krilu njezinu, i to tako nemilice da ona po-
želje da umre; ali Bog uspokoji Rebeku rekavši:

Dva su naroda u utrobi tvojoj;

Dva će se naroda iz tvog krila odijelit.
Narod će nad narodom gospodovati,
Stariji će služiti mlađemu.

Ezav, Rebekin prvenac, bijaše obrastao riđom rutom; a onoga

drugoga ona nazva Jakov zato što iziđe uhvativši rukom bratov-
Ijevu petu. Odrastavši, Ezav postade lukav lovac, čovjek kame-
njara i pustinje, dok Jakov bijaše čovjek krotak koji čuvaše svoja
stada ovaca i goveda.1
(b) Neki kažu da je Ezavova riđavost bila znamen njegovih ubi-
lačkih sklonosti; i da je Jakov začet prije njega, jer ako se stave
dva bisera u usko stakalce, prvi koji uđe izaći će drugi.2
(c) Kad je god Rebeka išla mimo kojeg kanaanskog svetišta
dok je bila trudna, Ezav se otimao da izađe; tako isto Jakov kad
god je prolazila pored doma pravedne molitve. Jer ovako kaza
Jakov Ezavu u materinu krilu: »Svijet puteni, brate moj, nije svi-
jet duhovni. Na ovom se svijetu jede i pije, sklapaju se brakovi
i rod se ljudski razmnožava; na onome svijetu nema ništa od toga.
Razdijelimo ta dva svijeta među nas. Uzmi onaj koji ti se više
mili!« Ezav odmah odabra svijet puteni.3
(d) Drugi kažu da je Samael pomogao Ezavu u toj pretporodnoj
borbi, a Mihael Jakovu; ali se Bog umiješao, na Jakovljevoj strani,
spasivši ga od smrti. Unatoč tome, Ezav razdera tako okrutno
Rebekinu maternicu da ona nije mogla nikada više zanijeti. Da
ne bijaše toga, Izak bi možda bio blagoslovljen s toliko sinova kao
i Jakov.4
(e) Jakov se rodio obrezan — kao još samo dvanaestorica dru-
gih svetaca, to jest Adam, šet, Henok, Noa, šem, Terah, Josip,
Moj sije, Samuel, David, Izaija i Jeremija; mada neki domeću i
194
Joba, Balaama i Zerubabela. Izak je obrezao Jakova osmi dan po
porodu; ali u kasnijoj dobi on se podvrgnuo bolnoj operaciji na-
kon koje je izgledao kao da nije nikada bio obrezan.
(/) Isprva razlika među dvojcima ne bijaše veća nego između
izdanka mirte i izdanka drača. Ali kasnije, dok je Jakov bogobo-
jazno izučavao Zakon, Ezav poče pohoditi kanaanska svetišta i či-
niti nasilja. Prije nego je napunio dvadeset godina počinio je uboj-
stvo, silovanje, razbojstvo i sodomi ju. Bog stoga oslijepi Izaka, i
time ga poštedi od nijemog susjedskog spočitavan ja.6

1. Postanak 25: 20—27.

2. Gen. Rab. 687—691.
3. Gen. Rab. 683—684; Jalqut Gen. 110; Seder Eliahu Žuta 26—27.
4. Jalqut Gen. 110; Berešit Rabbati 103; Tanhuma Buber Deut. 35—36;
Tanhuma Ki Tece, gl. 4; Pesiqta Rabbati 48a.
5. Aboth diR. Nathan 12; Mid. Tehillim 84; Tanhuma Buber Gen. 127;
Gen. Rab. 698; PRE, gl. 29.
6. Gen. Rab. 692—693, 713; Tanhuma Buber Gen. 125; Tanhuma Ki Tece,
gl. 4; Mid. Leqa Tov Gen. 127; Pesiqta Rabbati 47b; B. Baba Bathra
16b.
*

1. Poput Sare, Rebeka je rodila svega jedanput, nakon niza ne-

plodnih godina. Isto tako i Samuelova mati, Ana Levitkinja (i
Sam. gl. 1). Rahela je dugo bila neplodna prije nego je rodila
Josipa, i čekala je ponovo niz godina dok nije začela Benjamina
i umrla u porodu. Nijedna od tih žena nije imala kćeri, i u svakom
slučaju sin je dobio naročiti Božji blagoslov. Ne skriva li se možda
u tome zapis o tradiciji bezdj etnos ti koja se zahtijevala od sve-
ćenice-bludnice (vidi 29. 2) u toku određenog broja godina — kao
od djevičanskih vestalki u Rimu — i o posebnoj svetosti koju je
uživao svaki sin koji se kasnije rodio?
2. Na još jedan slučaj pretporodne borbe među dvojcima naila-
zimo u mitu o Peresu i Zerahu (Postanak 38: 27—30), koje Judi
rodi snaha njegova Tamara; ali tu se ne spominje ništa o nji-
hovim ratovima poslije poroda. Spomenuta dva slučaja iz židov-
ske mitologije imaju kod Grka paralelu u borbi između Preta i
Akrizija u maternici kraljice Aglaje (»Svijetle«), koja je bila na-
govještaj ogorčenog suparništva oko argejske krune. Kad im je
umro otac, nagodili su se da će vladati naizmjence; ali Pret je,
zavevši Akrizijevu kćer Dana ju, protjeran iz kraljevstva i pobjegao
je na azijsko kopno. Tamo se oženio kćerkom lidijskog kralja i
vratio u Argolidu na čelu velike vojske. Nakon krvave ali neod-
lučne bitke dvojci se sporazumješe da podijele kraljevstvo i da
svaki vlada nad svojom polovicom. Akrizije, koji je tvrdio da je
potomak Bela (Baal), brata-blizanca Agenorova (Kanaan), nije bio
13* 195
samo djed Perzejev, čiji su podvizi u Palestini obogatili noćno
nebo za pet sazviježđa — Andromeda, Kasiopeja, Cefej, Zmaj i
Perzej — nego i predak ahejskih kraljeva Menelaja i Askala (vidi
35, 6). Ahejci koji su došli u Siriju, i spominju se u Bibliji kao
Hivi (vidi 30. 4), donijeli su možda sa sobom mit o pretporodnoj
borbi koji se primijenio na dijeljenje Abrahamove baštine među
Izraelcima (Jakov) i Edomcima (Ezav). Isti je motiv možda po-
novo upotrijebljen u izgubljenom mitu o Peresu i Zerahu, da bi
se objasnilo rano cijepanje Judeje. Ezav vjerojatno počinje kao
rutavi bog-lovac Usous od Uzua (Stari Tir), koji se spominje u
Sanhunijatonovoj Feničkoj povijesti kao brat Samamruma (vidi
16. 5). Ali njegova rutavost nagoviješta edomsko zaposjedanje gore
Seir, što znači »rutav« — to jest »obrastao drvećem« — a imao je
riđu kosu i dlake, jer se naziv Edom pučki shvaćao kao da znači
adom ili admoni, »smeđecrven«.
3. Edomci, ili Idumejci — koji su neko vrijeme plaćali Izrael-
cima danak iako su prije njih došli u Palestinu — zaposjeli su
dio južne Judeje nakon Nabukodonozorova osvajanja Jeruzalema
(Ezek. 36: 5) zajedno s Hebronom. Ali u drugom stoljeću pr. n. e.
Juda Makabejac je razorio Hebron i okolna sela (1 Mak. 5: 65),
a poslije toga je Ivan Hirkan porazio Idumejce i silom ih obratio
na judaizam. Dva pokoljenja kasnije, Herod Edomac je postao
židovski kralj, smaknuo posljednjeg vladara Makabejca, a Rim-
ljani su ga potvrdili na vlasti. Premda je službeno poštovao Mojsi-
jev zakon i obnavljao hram Božji u Jeruzalemu, podigao je i ne-
koliko svetišta poganskih bogova. Midraški Ezav je na taj način
združeni lik Heroda i njegovih porimljenih sinova Arhelaja, He-
roda Antipe i Heroda Filipa. Ezavov neobrezan izgled znači osvrt
na te »sinove edomske« i njihove drugove koji su se podvrgli ope-
raciji zvanoj epispazam, da bi mogli sudjelovati bez nelagodnosti
u helenističkim natjecanjima koja su zahtijevala potpunu nagost.
Ali gledanje na Ezava kao na zlikovca je midraško, a ne biblijsko.
4. Za Zakone koji su dani Moj siju na gori Sinaju smatralo se
da su postojali prije postanka svijeta, i da ih je u farizejskom
obliku naučavao Noin sin Šem, drugim imenom Melkisedek (vidi
27. d). Još tri imena dodana dvanaestorici svetaca koji su se rodili
obrezani povećavaju njihov broj na petnaest, čime se vjerojatno
slavi petnaest svetih stepenica uzašašća u Velikom hramu.
5. Ivan Hirkan je preveo Edomce na saducejski* oblik judaiz-
ma: to jest, bez vjerovanja u uskrsavanje mrtvih. Tako je težnja
prema ovom, a ne zagrobnom, svijetu razlikovala Ezava od Jakova
farizej ca.
* Saducejski (od hebr. zaddukim — pravovjerni): saduceji su pripadnici starožidovske
vjerske sekte koja je zabacivala tradiciju, poricala besmrtnost duše i Božju providnost,
a vjerovala samo u Mojsijeve zakone; bili su veliki protivnici farizeja.

196
 6. Biblijsko tumačenje imena Jakov kao »onaj što hvata za
petu« ili se »podmeće umjesto drugoga« (Postanak 25: 26; 27: 36)
pučka je etimologija, ili možda igra riječi s tim imenom, poput
Jeremijinih riječi (9: 3): »Svaki brat vara (Ja'qov)«. Izvorno je
značenje tog imena bilo teoforično, i u punom obliku, Ja(qob-elf
ono znači »Bog štiti«. Brojne varijante tog imena poznate su kako
iz židovskih izvora (Ja'qova, 'Aqavja, 'Aqiva ili Akiba, itd), tako
i iz susjednih zemalja (Ja'qob-har, 'Aqab-elaha, itd).
 50

SMRT ABRAHAMOVA

(a) Abraham preminu u starosti od sto sedamdeset i pet godina.

Sinovi njegovi Izak i Jišmael pokopaše ga uz ženu Saru, u spilji
Makpeli.1
(b) To je ukopište odabrao zato što je telac kojega je Abraham
htio da zakolje kad ga trojica anđela pohodiše u gaju Mamrejevu
utekao u mračna njedra te spilje, a Abraham, slijedeći ga u stopu,
naiđe na Adama i Evu gdje leže jedno uz drugo, kao da su usnuli;
voštanice su gorjele nad njima a miomiris se širio uzduhom.2
(c) Nedugo pred Abrahamovu smrt Izak i Jišmael svetkovahu
Praznik prvog voća s njime u Hebronu, prinoseći žrtve na žrtve-
niku koji on bijaše tamo podigao. Rebeka ispeče kolače od netom
požetog žita, a Jakov ih ponese Abrahamu koji, jedući ih, zahva-
ljivaše Bogu na svom sretnom životu. Uz to on blagoslovi Jakova,
opomenuvši ga da se nikada ne oženi Kanaankom, i ostavivši mu
istovremeno u nasljeđe kuću nedaleko od Damaska koja se i sada
zove »Abrahamov dom«. Zatim legnu prigrlivši Jakova i utisnuvši
mu sedam poljubaca na čelo; potom zatvori svoje oči s Jakovljeva
dva prsta, prevuče pokrivku preko njih, ispruži se i spokojno pre-
minu. Jakob spavaše na Abrahamovim grudima sve dok, probu-
divši se poslije nekoliko sati, ne osjeti da su one hladne kao led.
On javi Izaku, Rebeki i Jišmaelu da je Abraham mrtav, a oni svi
zaplakahu naglas i ubrzo zatim pokopaše Abrahama u spilji i opla-
kivahu ga četrdeset dana. Bog je skratio Abrahamov vijek za pet
godina, da bi umro ne doznavši za Ezavova bezakonja.3
(d) Ali ima ih koji govore da se Abraham opirao smrti ništa
manje od Mojsija nakon njega; jer kad je Mihael došao po nje-
govu dušu, on neustrašivo zatraži da prije toga vidi cijeli svijet.
Bog stoga naloži Mihaelu da pusti Abrahama da se proveze nebom
u kolima koja su vukli kerubini, i da mu se tako ispuni želja; ali
unatoč tome Abraham se i dalje opirao smrti.
Bog tada pozva Anđela smrti i reče mu: »Hajde, Smrti, okrut-
nice, sakrij svoju krvoločnost, zastri rugobu svoju i, prerušivši se
u lik mladosti i krasote, siđi na Zemlju i dovedi mi prijatelja
moga Abrahama!«

198
 Abraham primi Smrt gostoljubivo, ali sumnjajući u to da bi taj
naočit mladić mogao biti Smrt, zamoli ga da mu otkrije svoj pravi
lik. Smrt to učini. Abraham se obeznani od groze i prošapta kad
se osvijestio: »Zaklinjem te Božjim imenom, preruši se opet!«
Smrt ga posluša rekavši himbeno: »Priđi, prijatelju, stegni mi
ruku i neka krepčina životna i snaga snova poteku u tebe!« On
prihvati prste koje mu je Abraham pružio i kroz njih mu izvuče
dušu, koju Mihael uvije u prekrasno izvezen rubac i uznese je
u nebo.4

1. Postanak 25: 7—10.

2. PRE, gl. 36.
3. Jubileji 22: 1 — 23: 7; Pesiqta Rabbati 47b; Tanhuma Buber Gen. 126.
4. Zavjet Abrahamov 1—38.
*

1. Mit o Abrahamovoj borbi protiv Smrti priča se i o Mojsiju

te, u različitom obliku, o Sizifu, kralju korintskom. Sizif dvaput
vara smrt koju je Zeus poslao u gnjevu po njegovu dušu. Najprije
traži od nje da mu pokaže kako se rukuje paklenskim lisičinama,
a zatim ih hitro natiče Smrti na ruke. Tada naređuje svojoj ženi
da ga ne pokopa, a kad ga prevoze preko Stiksa uvjerava Perze-
fonu, kraljicu Podzemlja, da je njegova prisutnost tamo neoprav-
dana i da se mora vratiti na tri dana da uredi sebi valjan pogreb
— nakon čega se više nije pojavio, sve dok ga Hermes (pandan
Mihaela) nije silom dovukao natrag. Sizif je bio predstavnik he-
titskog olujnog boga Tešuba, pa bi taj mit mogao biti i hetitski,
premda izmijenjen da bi odgovarao etici Postanka — u kome se
Bog ne ljuti na Abrahama; Abraham se opire smrti ali je ne vara,
i dušu mu uznose u raj a ne bacaju za kaznu u Tartar.
2. Dijeljenje samrtnog ležaja s Abrahamom ističe da je Jakov u
osnovi bogobojazan — što se prema njegovim postupcima ne bi
često reklo — i objašnjava aramejsku izreku »ležati u krilu Abra-
hamovu« kojom se, između ostalih, služi i Isus u priči o bogatašu
i Lazaru (Luka 16: 22).
3. Josip Flavije spominje da »Abrahamov dom« još pokazuju
nedaleko od Damaska.
 50

PRODANO PRVORODSTVO

(a) Jednog dana dok je Jakov kuhao crvenu leću pred svojom
kolibom, Ezav se vrati iz lova u pustinji, toliko iscrpljen da od
njega bijaše ostala samo kost i koža.
»Daj mi toga crvenog variva da pojedem, jer sam izgladnio«,
zamoli on brata. »Umirem od gladi!«
Jakov odvrati: »Ustupi mi prije svoje prvorodstvo!«
»Da ga i ne ustupim, jednako bih ga izgubio«, zastenja Ezav, »jer
bih ubrzo skapao od gladi.«
Prije nego je okrijepio Ezava kruhom i lećom Jakov ga primora
da potvrdi prodaju zakletvom; a kad Ezav opet ode, nasmija se
rekavši: »Brat moj prezire svoje prvorodstvo!«1
(b) Neki ispričavaju Jakovljevo prividno pomanjkanje ne samo
bratske ljubavi nego i obične čovječnosti. On je znao, kažu, da je
Ezav bio upravo dočekao u zasjedi kralja Nimroda — još živa u
starosti od dvjesta i petnaest godina — i usmrtio ga; jer je među
njima vladala zavist zbog lovačke slave. Ezav bijaše toliko iscr-
pljen zato što su ga dugo progonili Nimrodovi osvetnički pratioci.
Jakov je, štaviše, kupio Ezavljevo prvorodstvo s Božjim pristan-
kom, jer sve dok Zavjetni šator nije bio podignut u pustinji neko-
liko stoljeća kasnije, samo su prvorođeni sinovi iz svake obitelji
mogli prinositi žrtve. Stoga je Jakov uzviknuo: »Zar da taj zliko-
vac, stojeći pred Božjim žrtvenikom, primi Njegov blagoslov?«
Osim toga Ezav se pokazao vrlo spreman da proda svoje prvorod-
stvo, da ga ne ošine munja pred žrtvenikom zato što se izrugivao
uskrsnuću mrtvih.
Drugi kažu da je Ezav izvukao iz Jakova i krupan iznos u zlatu,
jer mu je njegovo prvorodstvo davalo dvostruki dio u kanaanskoj
baštini; i da kasnije ne bi priznao prodaju da ga Jakov nije pri-
silio da se zakune strahom pred ocem svojim Izakom, koga je
veoma volio — i da Mihael i Gabriel nisu svojim potpisima posvje-
dočili ugovor.2
(c) Ezav je pokazivao primjernu ljubav prema Izaku. Svaki dan
donosio mu je meso divljači, i nikada mu nije ulazio u šator druk-
čije nego u svečanoj odjeći. Zato je nagrađen kada je Jošua ušao
u Kanaan, a Bog je zabranio Sinovima Izraelovim da napadaju
200
svoje rođake Edomce rekavši: »Moram priznati čast koju je on
iskazivao ocu svome!« Ezav je zaista živio u sreći i obilju do kraja
života.3

1. Postanak 25: 29—34.

2. Gen. Rab. 694—697, 699; Sefer Hajašar 90—91; B. Baba Bathra 16b;
Tanhuma Buber 125—127; Pesiqta Rabbati 47b—48a; Mid. Leqa Tov
Gen. 123—124; Mid. Sekhel Tov. i Imre Noam ad Gen. 25: 26; Mid.
Hagadol Gen. 400—401; Mid. Agada Gen. 64—65; Berešit Rabbati 105.
3. Gen. Rab. 728; Pesiqta Rabbati 124a; Mid. Leqa Tov Gen. 133; usp.
Ginzberg Lj, V. 278.
*

1. Ezavova želja za crvenom lećom naglašava riđost njegove kose

(vidi 38. 2). Da je on Edom, »Riđi«, ili bar Edomov otac, kaže se
na nekoliko mjesta u Postanku. On je i Seir, »Rutavi« (vidi 38. 2),
a u kasnijim knjigama (Brojevi 24: 18; 2 Ljet. 25: 11, čitano u vezi
s 2 Kralj. 14: 7) izrazi »Seir« i »Edom« izmjenjuju se među sobom
(vidi 38. 2). Međutim, Sinovi Seirovi se drugdje poistovećuju s Ho-
ri j cima: »A ovo su sinovi Seira Horijca, koji življahu u onoj ze-
mlji...« (Postanak 36: 20), i: »To su bili knezovi Horijaca... u
zemlji seirskoj.« (Postanak 36: 30). Ljetopisac iz Pon. zak. 2: 12
objašnjava stoga da su Horijci nekada živjeli u Seiru, ali su ih
djeca Ezavova istjerala i zaposjela njihovu zemlju.
2. Horijci, ili Hurijci, čiji jezik nije bio ni sumerski, ni semitski,
ni indoevropski, pojavili su se na sjevernoj granici Akada potkraj
trećeg tisućljeća pr. n. e. Naselja su im bila u sjevernoj Siriji i
istočnoj Anatoliji; i premda još nisu otkriveni arheološki dokazi
o njihovu naseljavanju u Idumeji [Edomu], u svjedočanstvo Po-
stanka ne treba sumnjati — ukoliko »Horijci« ne znači »Hori« ili
Trogloditi, tj. žitelji spilja (usporedi Job 30: 6), kojima je pripi-
sivano mjesto Keturinih sinova (vidi 35. b). Seirci, nesemitski
poljodjelci brončanog doba, naseljavali su te predjele od oko 2000.
pr. n. e., a ime im se spominje na obelisku koji je sedamsto godina
kasnije podigao egipatski faraon Ramzes II. Plemena semitskog
govora već su, međutim, bila zaposjela to područje, i »Edom« se
prvi put spominje u jednom spisku na papirusu sastavljenom za
Setija II oko 1215. pr. n. e. Ti su se Edomci, s kojima su se djelo-
mice asimilirali Seirci i Horijci, snažno razvijali sve dok ih nije
pokorio kralj David oko 994. pr. n. e.
3. Ezavovo prodavanje prvorodstva mitološki opravdava to što
su kasnije Edomce pokorili njihovi mlađi rođaci, Izraelci (Brojevi
20: 14), koji su govorili istim jezikom ali se ranije nisu usuđivali
da ih napadnu. David je kao mjeru sigurnosti postavio izraelske
posade po Edomu (2 Sam. 8: 14; 1 Kralj. 11: 15—16), koji je pri-
znavao vrhovnu izraelsku vlast sve do vladanja judejskog kralja

201
Jorama (oko 850. pr. n. e.). Edomci se tada uspješno pobuniše (2
Kralj. 8: 20 i dalje; 2 Ljet. 21: 8 i dalje) i, osim što ih je na kratko
vrijeme ponovo pokorio Amasja (2 Kralj. 14: 7) dva stoljeća kas-
nije, zadržali su nezavisnost daljnjih sedamsto godina.
4. Kad je napokon Herod Edomac, umorivši Aristobula, hasmo-
nejskog nasljednika, i prisilivši hasmonejsku vladaricu Marijamnu
da se uda za njega, postao židovskim kraljem, i August je potvrdio
njegov naslov, osjetila se potreba da se proširi mit o Ezavovu
prvorodstvu optužbama o umorstvu i silovanju. Ezavovo traženje
zlata uz leću dodano je možda kao podsjetnik na vrlo visoke po-
reze koje je Herod zahtijevao od svojih podanika. Ezavova jedina
vrlina, poštovanje prema ocu, nagrađena je, kako se smatralo, bo-
gatstvom na ovom svijetu, premda sve Edomce neizbježno čekaju
muke na drugom svijetu (vidi 11. g). Kad su ih Hasmonejci silom
preveli na judaizam, Edomcima je dan Mojsijev Zakon — ali ne i
Proročke knjige; zato se Ezav i podruguje uskrsnuću mrtvih (vidi
38. 5). Ipak, čak i pod Ezavovom novom tiranijom, Izraelci su bar
zadržali prvenačko svećeničko pravo rukovođenja nad obredima u
Velikom hramu u Jeruzalemu i pravo tumačenja Zakona u fari-
zejskom Vrhovnom sudu.
5. Poistovećivanje Rima i Edoma u midrašima ne smije se shva-
titi kao mit — ne kao tvrdnja da su Eneja ili Romul potekli iz
Edoma — nego jednostavno kao mjera sigurnosti da se prikrije
političko nezadovoljstvo. Farizejski kvijetisti smatrali su herodov-
sku tiraniju pod rimskim pokroviteljstvom odvratnom, ali unapri-
jed određenom povijesnim događajem koji izraelski narod mora
prihvatiti kao Božju volju ako želi osigurati njegovu providnost.
Kasnijim Herodovcima, koji su kao rimske marionete vladali do
ustanka u 68. n. e., dodvoravalo se saducejsko svećeništvo, a laskali
su im farizeji otpadnici kao što je bio Pavle iz Tarsa (Djela 25: 13
— 26: 32) i Josip Flavije — koji ponosno obavještava o svojem
dugom prisnom dopisivanju s Agripom II i svojem prijateljstvu
s carevima Vespazijanom, Titom i Domicijanom.
6. Unatoč svemu, glavni zaključak koji se nameće iz onoga što
nalazimo u Postanku jest da je Ezava svladala trenutačna pohlepa:
on ne bi zapravo umro da mu je uskraćena leća. Jakov je zato
zaključio da lovac nomad koji živi tako nesigurno nije dostojan
da naslijedi Obećanu zemlju. Istina je da narodi koji vode sre-
đen zemljoradnički život, ne iscrpljujući se vratolomnim pohodima
u pustinju, imaju više vremena za razmišljanja i vjerske dužnosti.
Ali midraški komentatori previđaju takvo tumačenje: možda zato
što je u ranijem sukobu između dva brata u sličnim ulogama
Abel, nomad, junak, a Kajin, poljodjelac vezan na svoja polja,
krivac (vidi 16. i ) ; i zato što su se Edomci bavili zemljoradnjom
dok su Izraelci još lutali pustinjom.

202
 50

UKRADENI BLAGOSLOV

(a) Izak ostarje i oslijepje. Doživjevši sto dvadeset i treću go-

dinu, osjeti da mu je smrt blizu i pozva Ezava u šator. »Sine moj«,
reče mu, »uzmi svoju opremu, svoj luk i tobolac, pa idi u pustaru
i ulovi mi divljači. Onda mi pripremi ukusan obrok, kako volim,
te mi ga donesi da blagujem, pa da te mognem blagosloviti prije
nego umrem.«
Rebeka, koja bijaše čula Izakove riječi, pozva Jakova čim se
Ezav udaljio. »Otac tvoj kani udijeliti blagoslov Ezavu. To ne
smije biti, jer sada si ti prvenac! Otiđi k stadu, donesi mi dva
lijepa kozleta, a ja ću od njih prirediti ukusan obrok tvome ocu,
kako on voli. Onda ti donesi svome ocu da jede te tebe mogne
blagosloviti prije nego umre.« Ali joj Jakov odgovori: »E, ali je
moj brat Ezav runjav, a ja sam bez dlaka! Možda me se moj otac
dotakne, te ću u njegovim očima ispasti varalicom i na se svaliti
prokletstvo, a ne blagoslov.« Rebeka ga umiri: »Sine moj, tvoje
prokletstvo neka padne na mene! Samo ti mene poslušaj, otiđi
i donesi!«
Jakov je posluša. Rebeka zgotovi ukusno jelo i obuče Jakova u
Ezavovu odjeću, ovivši mu potom svježe oderane kožice kozlića
oko ruku i vrata. On uniđe u Izakov šator s pladnjem divljači,
i oni izmijeniše ove riječi:
»Oče, evo me.«
»Koji si ti moj sin?«
»Ja sam Ezav, tvoj prvorođenac; učinio sam kako si mi rekao.
Sad ustaj, sjedi, pa jedi moje lovine, da me onda mogneš blago-
sloviti.«
»Kako si tako brzo uspio [naći divljač], sine moj?«
»Jer mi je Jahve, Bog tvoj, bio milostiv.«
»Primakni se, sine moj, da opipam jesi li ti zbilja moj sin Ezav
ili nisi.«
Izak ga opipa i kaza: »Glas je Jakovljev, ali su ruke Ezavove...
Jesi li ti zaista moj sin Ezav?«
»Jesam.«
»Stavi preda me da blagujem lovinu svoga sina, pa da te blago-
slovi duša moja.«

203
 Jakov mu doda pladanj, i kupu vina uz to. Kad se Izak bijaše
najeo i napio, reče: »Primakni se, sine moj, i poljubi me!« Kad se
Jakov prignuo, Izak osjeti miris njegove odjeće i proreknu:

»Gle! Miris sina mog

Nalik je mirisu polja
Koje Jahve blagoslovi.

Neka ti Bog daje

Rosu s neba i rodnost zemlje:
Izobilje žita i mladog vina.
Narodi ti služili,

Plemena ti se klanjala!
Braćom svojom gospodari,
Nek sinci majke tvoje

Pred tobom padaju!

Proklet bio tko tebe proklinje;
Blago slovij en tko te blagoslivlje.«

Jedva što Izak doreče proročanstvo svoje, a Ezav se vrati iz

uspješna lova. On zgotovi ukusno jelo, donese ga ocu i kaza:
»Ustani, oče moj, i blaguj od lovine svoga sina, da me onda mo-
gneš blagosloviti!« Izak zapita: »Tko si ti?« Ezav odvrati: »Ja sam
tvoj prvorođenac, Ezav!« Na to se Izak silno prepadne i sav očajan
reče: »Pa tko je onda bio onaj što je divljači ulovio i meni već
donio? Blagovao sam je prije nego što si ti došao; onoga sam bla-
goslovio i blagoslovljen će ostati... Brat tvoj dođe na prijevaru
i odnese tvoj blagoslov.«
Ezav ogorčeno povika: »Ne dadoše li mu s pravom ime Jakov?
Već dvaput se podmetnu umjesto mene — ukravši moje prvorod-
stvo, a sada i moj blagoslov! Zar nisi sačuvao nikakva blagoslova
za sina svoga Ezava?«
Izak odgovori: »Njega sam već postavio za tvoga gospodara;
njemu sam svu njegovu braću predao za sluge; žitom sam ga i
vinom opskrbio. A što sad za te mogu učiniti, sine moj?«
Ezav ustraja u molbama i zaplaka: »Blagoslovi i mene, oče
moj!«
Izak tako opet proreče:

»Daleko od plodna tla

Dom tvoj će biti,
Daleko od rose s neba.
Od mača svoga ćeš živjeti!
204
 Brata svoga ćeš služiti.
Ali jednom, kada se pobuniš,
Jaram ćeš njegov stresti
Sa svoga vrata!«
Ali Ezav zamrzi Jakova zbog prijevarnosti njegove i zakle se u
sebi: »čim prođu dani žalosti za mojim ocem, ubit ću svoga brata
Jakova!«1
(b) Neki govore da je Bog poslao anđela da zadrži Ezava u pu-
stinji dok je Rebeka pripravljala jelo, a Izak se najeo dosita. Zato,
kad bi god Ezav ustrijelio antilopu, ostavio je da leži i pošao u
potjeru za drugom, anđeo bi je oživio i pustio na slobodu. Kad
god bi Ezav ustrijelio neku pticu, odrezao joj krila i pošao dalje
u lov, anđeo bi učinio da ona odleti. Tako na kraju Ezav nije mo-
gao donijeti Izaku ništa bolje od psećeg mesa.2
(c) Drugi kažu da je Jakovu, iako je poslušao majku zbog pete
zapovijedi Božje, bila mrska prijevara na koju je bio prisiljen:
suze su mu tekle iz očiju i u sebi se molio Bogu da ukloni tu sra-
motu, i u tome ga podržaše dva anđela. Ali Rebeka je, kao proro-
čica, znala da se Jakov mora suočiti s posljedicama pa mu reče:
»Budi hrabar, sine moj! Kad je Adam zgriješio, nije li prokletstvo
palo na Zemlju, mater njegovu? Ako ustreba, reći ću ocu tvo-
jemu da sam tako postupila znajući Ezavova bezakonja«. Ipak
Jakov ne šlaga Izaku, rekavši mu samo: »Ja sam sin tvoj prvo-
rođeni«, što bijaše istina jer je kupio Ezavovo prvorodstvo.
Drugi opet kažu da je Ezavova odjeća u koju ga je Rebeka
obukla, to jest ona koju je Bog načinio Adamu i Evi, sada postala
po pravu Jakovljeva, i Izak je prepoznao njen rajski miris. Među-
tim, otkrivši lukavštinu kojom su ga prevarili, Izak se razgnjevio
i bio bi prokleo Jakova da ga Bog nije upozorio: »Ne reče li:
'Proklet bio tko tebe proklinje! Blagoslovljen tko te blagoslivlje!'?«
Tada Izak kaza Ezavu: »Dok je Jakov dostojan služenja, služiti ga
moraš! Ali kad prestane poštovati Božji Zakon, pobuni se i učini
ga svojim slugom!«3
1. Postanak 27: 1—41.
2. Tanhuma Buber Gen. 131; Tanhuma Toldot gl. 11; Gen. Rab. 754;
Mid. Leqa Tov Gen. 135; Targum Jer. ad Gen. 27: 31.
3. Gen. Rab. 727, 730, 740—741, 756, 762—763, 765; Mid. Hagadol Gen.
424, 435, 440; Mid. Leqa Tov Gen. 132—134, 137—138; Tanhuma Buber
Gen. 131—133; Mid. Sekhel Tov 117; Jubileji 26: 13.
*

1. Dvojci-suparnici, njihova majka i njihov otac na pragu smrti

svi su zajedno čvrsto vjerovali u djelotvornost njegovog posljed-
njeg blagoslova, koji je trebao odrediti, a ne samo predskazati
205
budućnost izraelskog naroda; isto tako, jednom izgovorene riječi
nije nitko, pa ni on, mogao povući. Da je Ezav donio na vrijeme
jelo od divljači, njegovo bi potomstvo uživalo Izakov blagoslov i
naslijedilo Kanaan. Taj je blagoslov imao značenje povelje o po-
sjedu. Dodijelivši jednom najbolju zemlju Jakovu — naime plodnu
zapadnu Palestinu natapanu nebeskom rosom — Izak je mogao
ostaviti Ezavu u nasljeđe od Abrahamova kraljevstva jedino Idu-
meju, zemlju tako siromašnu rodom da će ga njegovi sinovi polu-
nomadi morati popunjavati mačem: prepadima i ucjenjivanjem
karavana i pograničnih sela susjednih naroda (vidi 35. 2). »Bratu
ćeš svome služiti!« nagoviješta razdoblje vazalne podložnosti Edo-
maca između vladanja kralja Davida i kralja Jorama (2 Kralj. 8:
20—22). Druga polovica Ezavova blagoslova, koja se razlikuje i po
stilu i po ritmu od prve, dodana je da bi se opravdao kasniji
ustanak Edomaca.
2. Premda su midraški komentatori priznavali djelotvornost Iza-
kova blagoslova, njima je bilo poznato i to da je prorok Hošea
(12: 3—13) zaprijetio »Jakovu« kaznom za njegova bezakonja, pod-
sjetivši ga na ono kad se uhvatio Ezavu za petu pri porodu i nje-
govom se snagom uzvinuo do vladara, služeći se kasnije lažnim
mjerenjem i pobjegavši u Siriju pred Ezavovom osvetom. Rečeni-
cu koja osuđuje Jakovljevu krađu blagoslova očito je uklonio neki
rani redaktor, a praznina je popunjena (stihovi 4 i 5) hvalopojkom
o njegovu rvačkom podvigu u Betelu. Drugi dio knjige proroka
Izaije (Iza. 43: 27—28) tvrdi kasnije da je Jakovljev grijeh kona-
čno kažnjen babilonskim sužanjstvom: »Prvi je otac tvoj sagrije-
šio . . . zato . . . izručih Jakova prokletstvu«.
3. Taj se mit — čije prvo poglavlje ima grčku paralelu kanaan-
skog porijekla (vidi 38. 2) — učvrstio u židovskom predanju u
vrijeme kada je biti »čovjekom mnogih lukavština«, poput okrut-
nog i podmuklog Odiseja, još uvijek smatrano plemenitom oso-
binom. štaviše, Autolik, najčuveniji razbojnik u grčkoj mitologiji,
Odisejev djed, može se poistovetiti s Jakovom koji je prevario
Labana (vidi 46. a.b i 1). Ali Zakon je strogo branio laži i krađu
bogobojaznim Židovima iz rabinskog doba (u Levit. 19: 11 čitamo:
»Nemojte krasti; nemojte lagati i varati svoga bližnjega!«), koji
su tako bili suočeni s okrutnom dilemom. Oni su smatrali da sud-
bina svemira ovisi o pravednosti njihova pretka Jakova kao zako-
nitog nasljednika Božje Obećane zemlje. Treba li da prikriju mit
o Ezavu i Jakovu, i time žrtvuju Izakov blagoslov? Ili da prihvate
da je uskraćivanje hrane čovjeku koji umire od gladi, spletka da
se nešto iznudi od brata i varanje slijepog oca opravdano kad je
u pitanju dovoljno velik cilj? Kako nisu mogli prihvatiti ni jednu
od tih alternativa, preradili su fabulu: Jakova je, tumačili su, vezi-
vala poslušnost prema majci; on je mrzio ulogu na koju ga je pri-

206
silila i nastojao je izbjeći potpune laži. Budući da se Ezav oženio
Hetitkama, kojih je idolopoklonstvo boljelo Rebeku (vidi 42. a),
oni su ga poistovetili s pokvarenom rimskom državom čije je
dužnosnike i zastupnike bilo dozvoljeno varati, i učinili su od
Jakova svoj primjer održavanja u neprijateljskom svijetu. Premda
nisu bili spremni da opravdaju njegovu prijevaru time što je živio
prije proglašavanja Mojsijeva Zakona — Zakon je, za njih, bio
raniji od stvaranja svijeta — mogli su ga bar prikazati kao da
ga je na grijeh namamila Rebeka, žena koja je, zbog proročanskog
osjećaja za izraelsku budućnost, preuzela na sebe prokletstvo.
4. Židovski pisac Poslanice Hebrejima (12: 16—17) s kraja prvog
stoljeća tvrdi, što je karakteristično, da Ezavu, bezbožnom blud-
niku koji je za »jedno jelo« prodao svoje pravo prvorodstva, nije
udovoljeno kad je kasnije zatražio blagoslov kao prvenac, zato što
nije mogao poništiti tu prodaju.
 50

ŽENIDBE EZAVOVE

(a) Kad je Ezavu bilo četrdeset godina, on dovede u Hebron

dvije žene Hetitke: Juditu, kćer Beerijevu — premda je neki na-
zivaju Oholibama Hivijka — i Basematu, ili Adu, kćer Elonovu.
Njihovo klanjanje idolima ne bijaše drago Izaku i Rebeki, pa on
uze sebi treću, bogobojaznu ženu, po imenu Basematu, ili Maha-
latu, kćer strica svojega Jišmaela.1
(b) Neki kažu da se Ezavova ljubav za Izaka i Rebeku pro-
metnula u mržnju kad su oni oprostili Jakovu prijevaru. On po-
misli: ;»Uzet ću za ženu Jišmaelovu kćer i učinit ću da on zaište
da se poništi iznuđena prodaja moga prava prvorodstva. Kad to
Izak uskrati, Jišmael će ga ubiti. Kao krvni osvetnik očev ja ću
tada ubiti Jišmaela; i tako ću baštiniti bogatstvo obojice«. Ali
Jišmaelu on reče samo: »Abraham ostavi sve što imađaše u na-
sljeđe bratu tvome mlađemu Izaku, a tebe posla od sebe da ska-
paš u pustinji. Sada Izak kani da učini isto od mene. Osveti se
bratu tvome koji ti uze mjesto, a i ja ću se osvetiti svome«. Jiš-
mael upita: »Zašto da ja ubijem oca tvoga Izaka kad je nanio ne-
pravdu tebi?« Ezav odvrati: »Kajin usmrti brata svoga Abela; ali
nitko od sinova ne postade još ocoubicom«. Ali Bog, prozrevši
Ezavove opake misli, kaza: »Oglasit ću svima što si u potaji na-
kanio!«2
(c) Jišmael umre brzo nakon Basematinih zaruka i Nebajot,
njegov najstariji sin, dade je stoga Ezavu. Prije toga Jišmael pro-
mijeni Basemati ime u »Mahalata«, da bi se tako razlikovala od
Ezavove žene Hetitke toga imena, i u nadi da će poradi tog braka
Bog oprostiti Ezavu njegove opačine. Tu se Ezavu odista pruži
prilika da napokon stekne Božju milost; ali kako ne htjede poslati
od sebe svoje druge žene, one ubrzo izopačiše i Mahalatu. Svi se
njeni sinovi poženiše Horijkama i Seirkama koje se klanjahu
kumirima. 3
(d) Edomska plemena bijahu: Teman, Omar, Sefo, Gatam i Ke-
naz, unuci Adini od Elifaza; Nahat, Zerah, šama i Miza, unuci
Basematini od Reuela; Amalek, sin Timnin i Elifazov; Jeuša, Ja-
lam i Korah, sinovi Oholibamini i Ezavovi.4
208
1. Postanak 26: 34; 28: 8—9; 36: 2.
2. Gen. Rab. 764—765; Agadat Berešit 6, 95—96; Mid. Tehillim 112; Ha-
dar o Postanku 27: 42; Mid. Hagadol Gen. 440.
3. Mid. Hagadol Gen. 440; Seder Olam 2; B. Megilla 17a; Nur al-Zulm
87; Gen. Rab. 768—769; Sefer Hajašar 99—100.
4. Postanak 36: 1—14.

1. Ljetopisci Postanka dali su imena trima ženskim precima

Edoma po usmenoj predaji. Jedna je od njih nesumnjivo bila Ba-
semata; ali sjećanje na druge dvije koleba između Judite i Maha-
late, odnosno Ade i Oholibame. Basemath bi moglo značiti »mi-
risna«. Oholibama znači »moj je šator uzvišen«; Ada »zbor«. »Oho-
libama Hivijka« je vjerojatno krivo pročitano umjesto Horijka.
2. U Postanku 36: 10—14 navode se sinovi Ezavovi po majčinoj
lozi, kao što su u Postanku 35: 23—26 navedeni Jakovljevi sinovi.
Sinovi su Jakovljevi imali četiri ženska pretka: Leu, Rahelu, Bilhu
i Zilpu (vidi 45. a—c). Možda zato što su Ezavovi sinovi imali
svega tri ženska pretka, ljetopisac je dodao još jednoga — Timnu,
sestru Lotanovu (Lotovu) — da istakne paralelu. Raniji su se sa-
vezi izgleda poklapali s dvanaest likova Zodijaka (vidi 43. d).
3. Edomov se rodovnik u velikoj mjeri poklapa s Izraelovim,
kao što se vidi iz ovih tabela:

SINOVI IZRAELOVI
Lea Rahela Bilha Zilpa

Ruben (Josip) Dan Gad

Šimun Efrajim Naftali Ašer
Levi Manaše
Juda Benjamin
Jisakar
Zebulun

SINOVI EDOMOVI
Ada Basemata Timna Oholibama

(Elifaz) (Reuel) (Elifaz) Jeuš

Teman Nahat Amalek Jalam
Omar Zerah Korah
Sefo šama
Gatam Miza
Kenaz
14 Hebrejski mitovi
 4. šest od tih edomskih plemenskih imena, to jest Kenaz, Nahat,
Zerah, šama, Jeuš i Korah, javljaju se i kao vlastita imena u izra-
elskim plemenima Juda, Benjamin i Levi — dokaz tijesnih veza
između Edoma i Judeje. Osim toga, Judit, »Slavljenje Boga«, je
ženski oblik od Juda; a »Oholibama«, u srodnom obliku »Oholiba«,
je simbolično ime koje je Judi dao Ezekiel (gl. 23) osuđujući kla-
njanje idolima u Jeruzalemu. Pleme Juda se rano povećalo pripa-
janjem edomskih Kenižana (Brojevi 32: 12 i Suci 1: 13) i Kenijaca
(Suci 1: 16), koji su uključivali Kalebićane a živjeli su na Amale-
kovom području (1 Sam. 15: 6).
5. »Sinovi Elifazovi« su, prema Postanku 36: 10—12, bili unuci
Ezava i njegove žene Ade, ali kasnije se spominju kao »sinovi
Adini« (16. redak). Basematini se unuci također spominju kao
njeni sinovi u recima 13. i 17, a u retku 19. kao »sinovi Ezavovi«.
Slično, u Postanku 48: 5—6, Jakovljevi unuci Efrajim i Manaše po-
staju njegovi »sinovi«, čime je isključeno pleme njihovog oca Jo-
sipa; ali pleme Efrajim je, čini se, steklo svoj položaj pretopivši
u sebe matrijarhalno pleme Dina (vidi 49. 3). Svećeničko pleme
Levi, kome nije dodijeljeno plemensko područje, odgovaralo je
nejasnom, i stoga svetom, trinaestom plemenu. Tih trinaest ple-
mena bilo je simbolički predstavljeno bademovim štapovima po-
hranjenim u Šatoru svjedočanstva po Mojsijevu nalogu, od kojih
je jedino Aronov propupao: označivši time pleme Levi kao od
Boga odabrano za svećeničku službu (Brojevi 17: 16—24). Badem
je bio simbol svetosti udružene s mudrošću, a sedmokraki svi-
jećnjak, ili menora, ukrašen je rezbarijama koje prikazuju bade-
move listove (Izlazak 25: 34).
6. Postanak naglašava neprekidnu borbu tih patrijarhalnih Ži-
dova protiv susjeda kod kojih je vladao matrijarhat (vidi 36. I ) .
Kako je Ezav učinio kompromis između ta dva sustava, midraški
su komentatori smatrali da imaju slobodne ruke da na najgori
mogući način protumače njegovo priženjivanje u Jišmaelov patri-
jarhalni klan.
 37

JAKOV U BETELU

(a) Rebeka dozva Jakova i reče mu: »Pazi! Brat ti se Ezav nosi
mišlju kako će te ubiti, a Jišmael će tada osvetiti tvoju smrt. Ali
zašto da izgubim dva sina u jedan dan? Bježi k bratu mojemu
Labanu u Padan Aram, a kad Ezava prođe gnjev poručit ću ti«»
Izaku ona kaza: »Moj mi je život dosadio zbog ovih žena Hetit-
kinja. Ako se i Jakov oženi kojom kao što su ove urođenice što
se klanjaju idolima, neću preživjeti sramote«. Izak nato opomenu
Jakova: »Sine moj, nemoj uzimati ženu od kanaanskih djevojaka.
Odmah se zaputi u Padan Aram, u dom Betuela, oca svoje majke,
pa odande sebi uzmi ženu, od kćeri Labana, brata svoje majke.«
I on opet prorokova:

»Bog neka te blagoslovi,

I neka te učini rodnim i brojnim,
Tako da postaneš mnoštvo naroda!
Neka se Abrahamov blagoslov
Protegne na te i tvoje potomstvo,
Tako da zaposjedneš zemlju ovu
Koju je Bog Abrahamu predao!«1

(b) Jakovu i Ezavu bile su tada šezdeset i tri godine. Neki kažu
da Rebeka, tužeći se na Ezavove žene, nije ih spomenula poimence,
nego se ogorčena i bijesna useknula prstima i otresla šmrkalj na
zemlju. Kažu još da je Ezav, kad je Jakov utekao, poslao za njim
sina Elifaza s naređenjem da ga ubije i opljačka. Elifaz, slavan
strijelac, povede u potjeru deset svojih ujaka i stiže Jakova u še-
kemu. Jakov ga preklinjaše: »Uzmi sve što imam, tek mi život
poštedi — i u Božjim će očima pljačka tvoja biti kao pravedno
djelo«. Elifaz ga tako svuče do gola i donese kući svoj plijen, ali
ta milosrdnost razgnjevi Ezava.2
(c) Bojeći se da sam Ezav ne krene u potjeru za njim, Jakov
skrenu s puta za Šekem i približi se Luzu o zalasku sunca. Po-
radi golotinje svoje ne uđe na gradska vrata; a kako nije imao
bisaga, namjesti jedan kamen sebi za uzglavlje. Te noći usniše mu
14* 211
se ljestve, oslonjene na zemlju dok im vrh dopiraše do neba, a
anđeli se uspinjahu i silažahu po njima. Jedan glas mu reče: »Ja
sam Jahve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na
kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu. Tvojih će potomaka biti
kao i praha na zemlji; raširit ćete se na zapad, istok, sjever i jug;
tobom će se i tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje.
Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš te ću te
dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što
sam ti obećao.«
Jakov se probudi od sna i povika ustrašen: »Zaista se Jahve
nalazi na ovom mjestu, ali ja nisam znao! . . . Kako je strašno ovo
mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!« Drugo
jutro, diže se zarana, uspravi kamen poput spomenika i izli na nj
ulje, zavjetovavši se: »Ako Bog ostane sa mnom i uščuva me na
ovom putu kojim idem, dade mi kruha da jedem i odijela da se
oblačim, te se zdravo vratim kući oca svoga, Jahve će biti moj
Bog. A ovaj kamen koji sam uspravio kao stup, bit će kuća Božja.
A od svega što mi bude davao, za nj ću odlagati desetinu.« Otada
se to mjesto prozva Betel, ili »Kuća Božja«.3
(d) Neki kažu da je Luz ležao pod sedlom gore Morije, na čijem
je vrhu Jakov doživio to snoviđenje. Kažu i da je njegov jastuk
bilo dvanaest kamenova žrtvenika koji je podigao Adam, a ob-
novio Moj sije. Ali kad je Jakov odabrao jednoga od njih svi povi-
kaše u jedan glas zbog suparništva: »Spusti glavu svoju praved-
ničku na mene!«, i zbi se čudo te od svih njih posta jedan. Bog
tada kaza: »Ovo je znak da će dvanaest bogobojaznih sinova koje
ti dajem stvoriti jedan narod! Nema li dvanaest znakova u Zodi-
jaku, dvanaest sati u danu, dvanaest u noći i dvanaest mjeseci u
godini? Tako će, doista, biti i dvanaest plemena u Izraelu!«4
(e) Drugi kažu da su anđeli, kad ih je Bog prve stvorio, uzvik-
nuli: »Blagoslovljen neka je Gospod, Bog Izraelov, od vječnosti
do vječnosti!« A kad je stvoren Adam, zapitali su: »Gospode, je li
to čovjek kome treba da pjevamo hvalopojke?« Bog odvrati: »Ne,
ovaj je lopov; jest će zabranjeno voće«. Kad se rodio Noa, opet
su upitali: »Je li to ovaj?« Bog odgovori: »Ne, ovaj je pijanac«.
Kad se rodio Abraham, opet su ga pitali: »Je li ovaj?«, ali Bog je
odgovorio: »Ne, on je obraćenik; nije obrezan od djetinjstva«. Kad
se rodi Izak, zapitaše: »Je li ovaj?« Bog odgovori: »Ne, on voli
starijeg sina koji mene mrzi«. Ali kad se rodi Jakov, i oni pono-
više svoje pitanje, Bog uzviknu: »Doista, ovaj je! Ime će mu biti
promijenjeno od Jakova u Izrael, i svi će ga sinovi hvaliti!«
Jakov je izabran kao uzor za anđela čovječjeg lica, vozara Božje
kočije koja se prikazala Ezekielu u viđenju; a njegovo je blago
i neobrašteno lice otisnuto i na Mjesecu.5
212
 (/) Drugi kažu da su anđeli iz Jakovljeva sna vladari-čuvari če-
tiri pokorena naroda. Vladar Babilona se uspeo sedamdeset koraka
po ljestvama i tada se vratio; vladar Medije pedeset i dva koraka
i tada sišao; vladar Grčke uspeo se do sto i osamdesete prečke i
zatim sišao; ali vladar Edoma se uspinjaše sve više i više, dok se
sasvim ne izgubi Jakovu s vida. Ovaj, očajan, povika: »Zar taj neće
nikada sići?« Bog ga umiri rekavši mu: »Ne boj se, slugo moj, Ja-
kove! Kad bi čak i dospio do najviše prečke i sjeo mi o bok, ipak
bih ga ponovo zbacio. Hajde, Jakove, uspni se sam po ljestvama!
Jer od tebe bar neće nitko zatražiti da siđeš«. Ali Jakov bijaše pla-
šljiv, pa tako osudi Izrael na to da ga pokore četiri kraljevstva
ovoga svijeta.6
(g) Pošto je Jakov pomazao svoj spomenik uljem što bijaše na-
kapalo s neba, Bog ga nagazi i utjera tako duboko u zemlju da ga
sada zovu Kamen temeljac: to jest pupak svijeta, na kojem stoji
Salomonov hram. 7

1. Postanak 27: 42—46; 28: 1—5.

2. Jubileji 25: 1 i dalje; Gen. Rab. 767; Mid. Sekhel Tov 119; Mid. Ha-
gadol Gen. 437; Sefer Hajašar 96—98.
3. Postanak 28: 10—22.
4. Gen. Rab. 780—782; Berešit Rabbati 118; PRE, gl. 35; Sefer Hajašar
98; Mid. Tehillim 399; B. Hullim 91b; Seder Elijahu Rabba 29; Tan-
huma Buber Gen. 181.
5. Tanhuma Buber Lev. 72—73; usp. Ginzberg, LJ, V. 275, 291.
6. Lev. Rab. 292; PRE, gl. 35; Pesiqta diR. Kahana 150b—151a; Mid.
Tehillim 347.
7. PRE, gl. 35; Mid. Tehillim 400.
*

1. Betel, koji je bio kanaansko svetište davno prije židovskog

patrijarhalnog razdoblja, leži oko šesnaest kilometara sjeverno od
Jeruzalema i oko kilometar i pol istočno od Luza. Ime mu je sa-
čuvalo arapsko selo Betin. Arheološki nalazi pokazuju da je to
područje bilo gotovo neprekinuto nastanjeno od dvadeset i prvog
stoljeća pr. n. e. do prvog stoljeća n. e. Svetost Betela potvrđuje
mit, prema kojem je Abraham prinio žrtvu na odlasku u Egipat
(vidi 26. a), a tako i na povratku, na jednom mjestu između Betela
i Haja (vidi 27. a). U polupovijesnom sudačkom razdoblju tu se
nalazio Božji šator sa Zavjetnim kovčegom (Suci 20: 18, 26—27;
21: 2—4). Betel je zadržao vrhovno vjersko značenje sve do vla-
davine šaula (1 Sam. 10: 3; 13: 4) i, unatoč izvjesnom opadanju
pošto je Salomon podigao Veliki hram u Jeruzalemu, opet je dobio
na važnosti kad su Roboam i Jeroboam podijelili njegovo kra-
ljevstvo između sebe, i Sjeverno kraljevstvo je izabralo Betel kao
svoje glavno svetište (1 Kralj. 12: 29—33).

213
 2. Mit o ljestvama, kojim se utvrđuje Betel kao »Vrata nebeska«
koja je Bog otkrio osnivaču izraelskog naroda, koji potvrđuje po-
mazivanje čuvenog mjesnog masseba, ili svetog stupa, i posvećuje
plaćanje desetine (vidi 27. 5), potječe iz sudačkog razdoblja. Ali
verzija koja poistovećuje Betel s gorom Morijom, i Jakovljev ka-
meni stup sa stjenovitim vrhuncem na kojem je Salomon podigao
svoj Hram, mora prikazati kao kasnije razaranje i skrnavljenje
kralja Jošije (628. pr. n. e.) svih »visokih mjesta« posvećenih ka-
naanskim boginjama Anat i Ašeri, kao i njegovu reformaciju obre-
da u jeruzalemskom Hramu. Tek se tada mjesto Jakovljeva sno-
viđenja moglo proizvoljno prenijeti u Jeruzalem iz dobro poznatog
svetišta Betela.
3. Božji je blagoslov bez uvjeta, ali Jakov osjeća potrebu da
mu prinese žrtvu zahvalnicu: naime posvećeno prebivalište u ka-
menom stupu i desetinu svega bogatstva stečenog Božjom milošću.
Njegova molba za hranom, odjećom i sigurnošću na putu čini
osnovu midraške priče o tome kako ga je opljačkao Elifaz.
4. Prečke po kojima su se anđeli čuvari uspinjali predstavljaju
godine vladanja njihovih naroda nad Izraelcima: naime sedamde-
set godina babilonskog sužanjstva — od pada prvog (568. pr. n. e.)
do završetka drugog Velikog hrama (516. pr. n. e. ili, tačnije, 515.
pr. n. e.); zatim pedeset dvije (zapravo, pedeset i osam) godina
podložnosti Medij cima, što je završeno Ezrinim vođenjem skupine
izgnanika natrag u domovinu za Kirove vladavine (457. pr. n. e.);
i sto osamdeset godina helenskog vladanja — od osvajanja Pale-
stine sa strane Aleksandra Velikoga (333. pr. n. e.) do ponovnog
uspostavljanja nezavisnog židovskog kraljevstva, što su učinili Ma-
kabejci (153. pr. n. e.). Edomov neprekinuti uspon (vidi 40. 4 i 41.
3) pokazuje da taj određeni midraš potječe iz razdoblja rimske
vlasti nad Palestinom, koja započinje Pompejevim osvajanjem
Jeruzalema godine 63. pr. n. e., a traje do perzijskog prodora
614—629. n. e.
5. Grčka riječ baetylos označavala je čunjasti stup, koji se po-
vremeno pomazivao uljem, vinom ili krvlju, u kojem je obitavalo
neko božanstvo, i za koji se često govorilo da je pao s neba —
poput gromnog kamena posvećenog bogu Terminu u Rimu, ili
Paladij u Troji. Budući da su Grci personificirali »Betila« kao
jednog od sinova boga neba Urana i zemlje-majke Geje; i budući
da je, prema Sanhunijatonu, E1 (kojega je Filon iz Biblosa poisto-
vetio s Kronom) imao isto porijeklo, vjerojatno je baetylos preu-
zet prema feničkom ili židovskom izrazu Bet-El, sa značenjem
»Kuća Boga Ela«. Hezihije također bilježi da se kamen podmetnut
umjesto naprščeta Zeusa, koji je Uran progutao i kasnije izblju-
vao, pokazivao u Delfima i nosio naziv »Betil«; svećenici su ga
pomazivali uljem svaki dan i, kako piše Pauzanija, pokrivali ga

214
sirovom vunom u svečanim prigodama. Fotije, bizantinski učenjak
iz devetog stoljeća, spominje nekoliko »betila« na Libanonskoj
gori o kojima su se pričale čudesne priče. Ta se riječ mogla pri-
mjenjivati i na ženska božanstva: tako se u zapisima hrama židov-
ske kolonije s kraja petog stoljeća pr. n. e. u Elefantini jedna
boginja naziva »Anat-betil«.
6. Tvrdnja da su dvanaestorica patrijarha bili bogobojazni ljudi
dolazi u potpuno protivurječje s Postankom. Svi su se oni, osim
Rubena i naprščeta Benjamina, urotili da ubiju svoga brata Jo-
sipa, zatim su ga prodali kao roba i proširili lažnu vijest da ga je
usmrtila divlja zvijer. Ruben je učinio rogonju od Jakova i navu-
kao na sebe njegovo samrtno prokletstvo (Postanak 35: 22; 49: 4
— vidi 50. a). Sličnom kletvom udareni su Levi i šimun zbog pod-
muklog pokolja koji su počinili u šekemu (Postanak 34: 25—31;
49: 5—7 — vidi 49. cL); a Benjaminu je obećano mnogo uspjeha u
životu potpuno posvećenom pljački (Postanak 49: 27 — vidi 60. e).
Unatoč tome, apokrifni Zavjeti dvanaestorice apostola prikazuju
svakog pojedinog od njih kao izvor bogobojaznosti i mudrosti.
Isus izgovara riječi iz Zavjeta Josipovog (18: 2) u Mateju 5: 44, a
iz Zavjeta Levijevog (13: 5) u Mateju 6: 19.
 50

ŽENIDBE JAKOVLJEVE

(a) Nastavivši put u Padan Aram, Jakov ugleda tri stada ovaca
gdje počivaju kraj studenca nedaleko od grada. Pastiri kod kojih
se raspita odgovoriše mu da poznaju Labana, sina Nahorova —
»Gle, upravo dolazi kći njegova Rahela s ovcama!«
»Zašto ne napajate stada?«, upita ih.
»Ne možemo dok se ne skupe svi pastiri, da odvale onaj golemi
kamen s otvora studenca.«
Kad je Rahela prišla, vodeći Labanovo stado, Jakov sam odvali
kamen i napoji joj ovce — neki kažu da se voda u studencu nato
čudesno digla i održala na istoj razini za cijela njegova boravka.1
On se tada otkri Raheli kao bratučed njen, poljubi je i zaplaka.
Neki kažu da je zaplakao stoga što je, prije mnogo godina, Eliezer
donio bogate darove od Abrahama na isto to mjesto, kad bijaše
zaprosio Rebeku za Izaka; ali on, sin njihov, stajaše sada tu kao
siromah. Drugi kažu da je to zato što su se pastiri ljubomorno
došaptavali između sebe kad je poljubio Rahelu kao njen bra-
tučed.2
(&) Rahela pođe kući da najavi Jakovljev dolazak, a Laban po-
hita na studenac, zagrli ga i pozva ga u svoj dom. Laban se bijaše
ponadao darovima još vrednijim od onih koje je donio Eliezer i,
premda je Jakov došao pješke čak bez zamotka, pomisli ne drži li
ovaj zlato u pojasu pod odjećom. Kad se zagrliše, Laban ga opipa
ali ne nađe pojasa; tada ga poljubi u usta da vidi nema li u njima
bisera. Jakov reče otvoreno: »Ujače, na meni nećeš naći skrivena
blaga: Donosim ti samo pozdrave, jer na putu ovamo orobi me
Elifaz, sin brata mojega blizanca Ezava.«3
(c) Laban pomisli: »Dolazi praznih ruku, i misli da će jesti"!
piti za našim stolom punih mjesec dana, a možda i godinu!« On
ode ljutito da potraži savjet od svog kumira.
Tako i haranski Aramejci, kad hoće da načine kumira koji izriče
proročanstva, ubiju muškića prvenca i stave mu glavu u sala-
muru s uljem i mirodijama. Tada vračaju pjevanjem, meću pod
jezik oblu pločicu od zlata na kojoj je urezano ime nekog zloduha,
uzidaju glavu u zid, zapale svjetiljke, bacaju se ničice i postavljaju
pitanja na koja glava odgovara šaptom. Imali su i drugu vrstu
216
kućnih idola: načinjenih od zlata i srebra, izrađenih komad po ko-
mad u izvjesne izračunate sate, a ovlaštenih od zvijezda da pred-
skazuju budućnost — Laban, čuveni zvjezdoznanac posjedovao je
takve kumire. Sada se on pokloni pred njima i zapita: »Kako da
postupim prema ovom gostu koji se nastanio u mene u kući i jede
besplatno kruh?« Oni prošaptaše odgovor: »Pazi da se ne zamjeriš
čovjeku čije su zvijezde u tako čudesnom rasporedu! Poradi njega
Bog će blagosloviti sve što uradiš u kući ili na poljima«. Laban
razmisli: »A što ako ponudim Jakovu da stupi u službu kod mene,
a on zatraži visoku nadnicu?« Kućni idoli, pročitavši mu misli,
zašaptaše opet: »Plati mu ženom. On će tražiti samo žene. Kad god
Jakov zaprijeti da će se vratiti kući, ponudi mu još jednu, i on će
ostati«.4
(d) Pošto proteče mjesec dana, Laban upita Jakova: »Koliku
nadnicu tražiš?« Jakov odgovori: »Pusti me da ti služim sedam
godina za kćer tvoju Rahelu«. Laban uzviknu: »Draže mi je da
ti budeš njen muž nego ikoji drugi muškarac na svijetu!« Tako
sklopiše nagodbu.5
(e) Neki kažu da isprva Rahela i njena starija blizanka Lea
bijahu jednako lijepe. Ali čuvši ljude kako govore: »Rebekini će
se blizanci sigurno oženiti Labanovim blizankama; stariji starijom,
a mlađi mlađom«, Lea ih zapita: »što se zna o Rebekinu sinu Eza-
vu?« Oni odvratiše: »Opak je, a zanat mu je pljačka«. »A što se
zna o Jakovu?« Odgovoriše joj: »Pravednik je, koji poslušno čuva
očeve ovce«. Lea zarida: »Avaj! Sačuvao me bog od udaje za tog
hulju Ezava!« Od neprestana plača izobličiše joj se oči; dok se
Rahela, koja je čula samo dobro za Jakova, proljepša još više.6
(/) Jakov, premda je znao da se starije kćeri trebaju udati prije
mlađih, pomisli: »Ezav me i onako mrzi jer mu uzeh na prijevaru
pravo prvorodstva; a ako nju uzmem mogao bi doći i ubiti me.
Ne smijem tražiti doli Rahele«.7
(g) Rahela upozori Jakova: »Ne vjeruj ocu mome varalici!« Ja-
kov se pohvali: »Okušat ću svoje lukavstvo protiv njegova«. Upita
ga ona: »Je li, dakle, pravednicima slobodno da prevare?« On joj
odgovori: »Na prijevaru smiju odvratiti prijevarom. Reci mi, što
je otac tvoj naumio?« »Bojim se«, reče Rahela, »da će narediti
Lei da legne na moje mjesto u mraku odaje za mladence. To je
lako učiniti ovdje na Istoku, gdje muškarci ne uživaju žene svoje
ni uz svjetlost sunca ni svjetiljke, čula sam da je to drukčije na
grešnom Zapadu«.
»Dogovorimo onda neki znak«, kaza Jakov. »Ja ću prihvatiti onu
koja mi prvo dotakne palac na desnom stopalu, zatim desni palac
na ruci i na kraju resicu desnog uha.«
»Upamtit ću te znakove«, odgovori Rahela.8
217
 (h) Jakov reče Labanu: »Znam da ste vi istočnjaci vrlo vješti da
izvrdate. Upamti, dakle, dobro da ću ti služiti sedam godina za
Rahelu, tvoju mlađu kćer; a ne za Leu, stariju kćer tvoju izobli-
čenih očiju; kao ni za ikoju drugu ženu po imenu Rahelu koju bi
mogao dovesti u kuću s tržnice!«
»Mi se dobro razumijemo, nećače«, odgovori Laban.9
(i) Jakov odsluži Labanu sedam godina i one mu se ne učiniše
duže od tjedan dana, toliko bijaše duboka ljubav njegova za Ra-
helu. Onog dana kad se navrši sedma godina, on dođe Labanu re-
kavši: »Hajde, ujače, spremaj pir!« Laban pozva cijeli Padan Aram
u svoju kuću, ali te noći posla Leu pod koprenom u odaju za mla-
dence, a Jakov ne otkri prijevare do jutra! Jer Rahela, premda je
žarko ljubila Jakova, ljubila je i Leu, pa reče u sebi: »Bojim se da
će, neupućena u naše tajne znakove, sestra moja doživjeti sramotu.
Moram joj zato otkriti znakove«. Tako, kad je Jakov oslovio Leu
s »Rahela!« ona mu odgovori: »Evo me« Rahelinim glasom; a za-
tim je dodirnula redom palac na njegovu desnom stopalu, palac
njegove desne šake i resicu desnog uha.10
(/) U prvo praskozorje Jakov ogorčen predbaci Lei gnjevno:
»Varalice, kćeri varaličina!« Lea se osmjehnu i reče: »Nitko ne
nauči ništa bez učitelja: čuvši iz tvojih vlastitih usta kako te je
moj slijepi ujak Izak zazvao »Ezave!«, i kako si mu ti odgovorio
Ezavovim glasom, ja sam upamtila tvoju poduku«. Kasnije Bog
udijeli Raheli, kao nagradu za tu ljubav prema sestri, da među
njenim potomcima budu Samson, Jošua i kralj šaul.
Jakov predbaci i Labanu: »Sedam godina služio sam za Rahelu
— zašto si me prevario? Uzmi natrag kćer svoju Leu i pusti me
da odem. Opako je to što si učinio!«
Laban blago odvrati: »Nije naš običaj, a zabranjeno je i u Ne-
beskim pločama udati mlađu kćer prije starije. Ne ljuti se, nego
učini da i tvoje potomstvo obdrži taj zakon; i zahvali mi što te
podučih tim primjerom. I Rahela će biti tvoja čim prođe ovaj pir;
a nju da kupiš morat ćeš odraditi još sedam godina«.11
(k) Jakov pristade i Laban, sjećajući se savjeta svog kućnog
idola, dade mu još dvije žene pored Lee i Rahele: naime Zilpu,
Leinu robinju, i Bilhu, Rahelinu robinju. To su bile rođene kćeri
Labanove od inoča; a kasnije ih Jakov obje uze u svoju postelju.12

1. Postanak 29: 1—10; PRE, gl. 36; Gen. Rab. 817; Targum Jer. ad Gen.
28: 22 i 21: 22.
2. Postanak 29: 11—12; Gen. Rab. 811—812.
3. Postanak 29: 12—13; Mid. Hagadol Gen. 460—461.
4. Jalqut Rubeni ad Gen. 29: 15; Tanhuma Vajece 40b; PRE, gl. 36;
Sefer Hajašar 103.
5. Postanak 29: 14—19; Gen. Rab. 813—814.
218
 6. B. Baba Bathra 123a; Tanhuma Buber Gen. 152, 157; Gen. Rab.
815—816, 821—822.
7. Tanhuma Buber Gen. 153, 157.
8. Gen. Rab. 817—819; Targum Jer. ad Gen. 29: 22; Sefer Hajašar
100—101; B. Megilla 13b; B. Baba Bathra 123a; Mid. Hagadol Gen.
463—464; Azulaj, Hesed le-Abraham II. 6.
9. Gen. Rab. 816.
10. Postanak 29: 20—24; B. Megilla 13b; B. Baba Bathra 123a; Gen.
Rab. 819.
11. Postanak 29: 25—27; Gen. Rab. 814—819; Tanhuma Buber Gen. 153;
B. Sukka 27b; B. Megilla 13b; B. Baba Bathra 123a; Jubileji 28:
4—9.
12. Postanak 29: 28—30; Gen. Rab. 870; PRE, gl. 36; Targum Jer. ad
Gen. 29: 24; Berešit Rabbati 119.

1. Samo naklonost prema svom prvencu Ezavu mogla je nave-

sti Izaka da ne da Jakovu doličan iznos za kupovinu nevjeste. Ali
da se taj nesmiljeni postupak ne bi protumačio kao poricanje
udijeljenog blagoslova, upoznaje nas se s Elifazovom pljačkom —
koju Jakov, ponešto neuvjerljivo, navodi kao ispriku za to što je
došao praznih ruku. Laban je vjerojatno shvatio da ga je Izak,
koji je kao Abrahamov nasljednik mogao kupiti Jakovu najskuplju
nevjestu u Haranu, otjerao iz kuće, bez pratnje i u nemilosti. Ali
neimućni mladići iz arapskih sela još uvijek često služe kod budu-
ćeg tasta, umjesto da mu plate nevjestu u novcu; a Jakov im pruža
častan presedan.
2. Iz Labanova odgovora na Jakovljevu pritužbu: »U nas nije
običaj da se uda mlađa kći prije starije« (Postanak 29: 26) može
se zaključiti da moć mjesnih običaja poništava svaki lični postu-
pak koji bi im protivurječio. Jakovljevo prihvaćanje tog gledišta
dokazano je time što on umjesto odgovora šuti; i tako taj mit
potvrđuje »odličnu odredbu« koju je Knjiga jubileja željela učiniti
obaveznom za sve Izraelce.
3. Mnogoženstvo je i danas zakonito na Srednjem istoku, kako
za Muslimane tako i za Židove, ali ga rijetko susrećemo u praksi.
Brak s dvije sestre, premda zabranjen u Levit. 18: 18, sigurno se
prihvaćao još u šestom stoljeću pr. n. e., budući da Jeremija (3: 6
i dalje) i Ezekiel (23: 1 i dalje) simbolički govore o Božjem braku
sa sestrama Izraelom i Judejom, ili Oholom i Oholibom.
4. U »Istočnjake« koji traže da u odaji mladenaca bude mrak
ubrajaju se Haranci, Perzijanci i Medij ci. Jakova su sumnjičili da
je nečedan kao Zapadnjaci: poput Abšaloma koji je obležao čitav
očev harem pod razapetom prostirkom na oči cijelog naroda izra-
elskog (2 Sam. 16: 22).

219
 50

ROĐENJE DVANAESTORICE
RODOZAČ ETNIKA

(a) Budući da Jakov omrznu Leu otkad mu je Laban bijaše

podmetnuo, Bog joj se sažali i učini da joj se rodi sin. Ona mu
nadjenu ime »Ruben« rekavši: »Gospod je vidio moju nevolju i
stoga će me sada muž moj ljubiti.« Drugom sinu dade ime »ši-
mun«, uz ove riječi: »Gospod je čuo moju molitvu i udijelio mi još
jedno dijete«. Trećeg nazva »Levi«, rekavši: »Sad će se moj muž
meni prikloniti: tri sam mu sina rodila«, četvrtom sinu nadjenu
ime »Juda« kazavši: »Sad odista slavim Gospoda!« Zatim neko
vrijeme, na Rahelino traženje, Jakov ne spavaše više s Leom.
Rahela, još uvijek jalova, reče Jakovu: »Daj mi djecu! Inače ću
svisnuti!«
On je ljutito, zapita: »Zar sam ja namjesto Boga, koji ti je
uskratio plod utrobe?«
Rahela ga zaklinjaše: »Bar se moli nada mnom, kao što se Abra-
ham mol jaše nad Sarom«.
On je opet zapita: »Ali bi li ti učinila što Sara učini, i dovela
suparnicu u moju postelju?«
»Ako sam jalova poradi ljubomore«, odgovori Rahela, »uzmi ro-
binju moju Bilhu i neka se svako dijete koje ona rodi računa kao
moje.«
Tako Jakov uze Bilhu u svoju postelju, a kad ona rodi sina,
Rahela uzviknu: »Gospodin mi je dosudio pravo i uslišao molbu
moju!« Zato nadjenu djetetu ime »Dan«. Bilha rodi i drugog sina
i Rahela ga nazva »Naftali« kazavši: »Žestoko sam se borila sa
sestrom, ali sam pobijedila!«
Lea, ne želeći da je nadmaše prijaznošću, dopusti Jakovu da se
služi Zilpom, njenom robinjom, kao inočom. Kad se Zilpi rodi sin,
Lea reče: »Koje li srećel« i nadjenu mu ime »Gad«. I Zilpi se rodi
drugi sin, a Lea ga nazva »Ašer« rekavši: »Žene će me zvati bla-
ženom!« Poslije toga Jakov spavaše samo s Rahelom, a Lea omrznu
na nju duboko. Ali Rahela življaše u vječnom strahu da je ne vrate
u Padan Aram kao jalovicu, pa da je tamo ne zatraži bratučed
njen Ezav.1

220
 (b) Ali jednog dana, u vrijeme žetve pšenice, Lein je sin Ruben
pasao Jakovljeva magarca, kad nađe u dnu neke vododerine lju-
bavčice (mandragore). To je čarobno korijenje nalik donjim ljud-
skim udima; cvijet je ognjene boje i u smiraj dana zrači čudnim
zrakama poput munje. Ljubavčice rastu u dolini Baaras koja leži
sjeverno od Maherusa u Judeji, a imaju moć ne samo da učine
ženu privlačnijom njenom suprugu već i da je izliječe od nerodno-
sti. Ljubavčice se žestoko opiru ruci koja ih čupa iz tla, ukoliko
se ne poliju krvlju od mjesečnog pranja ili ženskom mokraćom;
pa i tada je smrt sigurna onome koji ih se dotakne, ako ih ne drži
nogama naniže. Kopači ljubavčica okopaju biljku dok joj samo
vršci korijenja ne ostanu u zemlji; tada zavežu pseto uzicom za
nju i krenu odatle. Pseto pođe za njima, iščupa biljku i ugine na
mjestu, i time se zadovolji mandragorina osvetljivost.2
(c) Ne prepoznavši ljubavčice po njihovu smrdljivu, sabljastu
lišću, Ruben bezazleno priveza svog magarca za njih i ode. Ma-
gare ubrzo iščupa ljubavčice, koje stravično kriknuše, i sruši se
mrtvo. Ruben ih tada donese kući majci svojoj Lei, da joj pokaže
što je ubilo životinju; ali Rahela ga presretne i istrgne mu ljubav-
čice iz ruku. Ruben zaplaka u sav glas, a Lea dotrča i upita ga što
mu je. »Ukrala mi je čovječiće« odgovori on ridajući. »Odmah mu
ih vrati!« zapovjedi Lea Raheli. »Ne, ne!« povika ova potresena i
kroz plač, »ti čovječići neka budu sinovi moji kad mi Bog ne dade
drugih.« Lea povika bijesno: »Zar ti nije dosta što si mi oduzela
muža, pa još hoćeš da od mene uzmeš i ljubavčice moga sina?«
Rahela je zaklinjaše: »Daj mi te ljubavčice, a Jakov neka spava
s tobom noćas«.
Lea se ne usudi da odbaci tu ponudu i kad ču revan je Jakovlje-
va magarca, na kojem se Jakov u sumrak vraćao iz polja, požuri
mu u susret. »Treba da dođeš k meni, jer sam te unajmila za lju-
bavčice moga sina«, reče mu.
Jakov posluša preko volje, a Lea zatrudnje opet i rodi mu petog
sina kome nadjenu ime »Jisakar« rekavši: »Dade mi Bog plaću!«
Bog doista nagradi Leino kršenje ženske čednosti time što je tako
kupila Jakova — ne zbog požude, nego iz želje da poveća broj
plemena izraelskih. On odredi da sinovi Jisakarovi budu nadareni
posebnim sposobnostima za predskazivanje vremena i za zvjezdo-
znanstvo.
Tada Rahela, sastrugavši i pojevši ljubavčice, konačno zatrudnje
i rodi sina. Dade mu ime »Josip« rekavši: »Bog ukloni moju sra-
motu. Neka mi Jahve pridoda još jednoga sina!«3
(d) Kasnije Lea rodi i šestog sina, kome nadjenu ime »Zebulun«
kazavši: »Bog me obdari dobrim mirazom; Jakov će sada zacijelo
prebivati u mom šatoru, jer mu rodih šest sinova!«4
221
 (e) Benjamin se rodi niz godina kasnije, dok se Jakov vraćao
iz Padan Arama. On bijaše prošao sa svojom sitnom i krupnom
stokom i ženama svojim kroz Betel, a pred Efratom Rahelu napa-
doše trudovi. Kad poslije cijelog dana, ili još duže, dijete izađe na
svijet, uzviknu babica: »Utješi se! Opet imaš sina!« Rahela, izmu-
čena trudovima, ispusti dušu prošaptavši: »Da, doista, to je sin
moga jada!« Tako mu nadjenu ime »Ben Oni«, ali Jakov ga nazva
»Benjamin«, što znači »sin desnice moje«. Tugujući što ne mogaše
sahraniti Rahelu u spilji Makpeli, Jakov joj postavi kameni stup
nad grobom koji se i danas vidi na putu u Efratu, nedaleko od
Rame.5
(/) Svaki od dvanaest patrijarha, osim Josipa, imao je sestru
blizanku koju je kasnije uzeo za ženu — Benjamin je imao dvije.
Lea je rodila i kćerku Dinu, bez brata blizanca. Jakov bi se bio
razveo od Lee, ali mu je ona rodila toliko sinova da ju je na kraju
morao priznati prvom od svojih žena.6
(g) Neki kažu da je Rubenovo pleme, da bi sačuvalo uspomenu
na njegovo nalaženje mandragora (ljubavčica), uvijek nosilo lik
te biljke na plemenskoj zastavi. Drugi, da Rahela nije okusila to
korijenje — što bi bilo vračanje — nego ih je dala jednom sveće-
niku na pohranu; a Bog ju je nadario s dva sina kao nagradu što
je odoljela tako snažnom iskušenju. 7

1. Postanak 29: 31—35; 30: 1—13; Gen. Rab. 829—830; Tanhuma Buber
Gen. 158; Agadat Berešit 103—105.
2. Postanak 30: 14; Gen. Rab. 837; Jer. Erubin 26c; Jer. šabbat 8b;
Žohar Gen. 268, 314; Josip Flavije, Ratovi VII. 6.3.
3. Postanak 30: 14—24; Mid. Agada Gen. 112; Abraham Saba, Seror
HaMor, Venecija, 1523, str. 34a; Zavjet Jisakarov gl. 1, 2; Gen. Rab.
841, 1282; B. Nidda 31a; Mid. Leqa Tov Gen. 152; B. Erubin 100b.
4. Postanak 30: 19—20.
5. Postanak 35: 16—20.
6. Postanak 30: 19—21; PRE, gl. 36; B. Baba Bathra 123a; Gen. Rab. 823.
7. Sefer Haqane 32b; Mid. Agada Num. 78; Zavjet Jisakarov gl. 2.
*

1. Postanak pruža pučke etimologije za imena dvanaestorice

patrijarha, od kojih je mali dio uvjerljiv. R'uven (Ruben), što se
shvaća kao »Gle, sin!«, ne može se tumačiti kao ra'a Vonji, »On
pogleda jad moj« (vidi 50. 3). Isto tako, premda je »Dan« ispravno
izvedeno od korijena dan, »suditi«, na oba mjesta u Postanku (30:
6 i 49: 16), i mada Raheline riječi »Gospodin mi je dosudio!«
(dananni elohim) odgovaraju akadskom šamaš idinanni, »neka mi
šamaš sudi!«, i imaju paralela u amorejskim i katabanskim ime-
nima — ipak je vjerojatnije da je Dan bio epitet plemenskog bo-
žanstva-zaštitnika. »Dina« je ženski oblik od »Dan«.
222
 2. Pleme Efrajimovo dobilo je svoje plemensko ime »pojas plo-
dne zemlje« po nizu brežuljaka i brda bogatih vodom, koje su za-
posjeli oko 1230. pr. n. e. u toku osvajanja Palestine; a »Benjamin«
(»sin moje desnice« ili »sin juga«) je značio da je to pleme zapo-
sjelo južni Efrajim. Ali »Ben Oni«, izvorno ime, može se protu-
mačiti kao »sinovi Ona« — egipatskog grada koji se spominje u
Postanku 41: 45 kao prebivalište Josipova tasta, odakle je Benja-
min možda pošao u seobu s dva Rahelina plemena i svećeničkim
klanom Levi. Zilpina dva sina, Gad i Ašer, nose imena aramejsko-
-kanaanskih božanstava. Gad je bio bog dobre sreće, a to značenje
ima njegovo ime u hebrejskom, aramejskom, sirijskom i arap-
skom, dok se njegov kult proširio i na Palmiru, Feniciju i svu
Arabiju. »Ba Gad!«, navodni Lein uzvik pri Gadovu rođenju, shva-
tio bi se jednostavno kao »Sretno!« Ašer je amorejski Ašir (vidi
25. 3), muški oblik od »Ašera«, imena božice plodnosti koju su po-
štovali na širokom području, a čija su druga imena bila Aterat,
Aširat, Aširtu ili Ašratu. »Jisakar« vjerojatno znači »Sakarov čo-
vjek«; Sakar ili Sokar je bio egipatski bog Memfisa.
3. Jedan midraški ulomak pronicavo ukazuje na to da se Mojsi-
jev zakon o nasljeđu sinova rođenih od dviju istovremenih supru-
ga, jedne voljene a jedne omražene (Pon. zak. 21: 15—17), zasniva
»a ovom mitu i odbacuje Jakovljev presedan.

»Ako koji čovjek imadne dvije žene: jednu koja mu je draga, a

drugu koja mu je mrska, te mu draga i mrska rode sinove, ali
prvorođenac bude od one koja mu je mrska, onda, kad dođe dan
da podijeli svoju imovinu među svoje sinove, ne smije postupiti
prema prvorođencu od drage na štetu sina od mrske, koji je
prvenac, nego mora za prvorođenca priznati sina od mrske i
njemu dati dvostruk dio od svega što ima.«

Jer Jakov je, u svom blagoslovu pred smrt, dao Josipu, Raheli-
nom prvencu, dvostruki dio i prvenstvo nad Rubenom, Leinim
prvencem.
4. Tradicionalni red rođenja patrijarha odgovara redu po starje-
šinstvu u savezu Leinih i Rahelinih plemena: kasnije nazvanom
»Izrael«, iako je »Izrael« isprva zapravo obuhvaćao samo Rahelina
plemena. Lea (»Divlja krava«) i Rahela (»Ovca«) su imena božica.
Divlja krava je kanaanska božica mjeseca, koja se javlja pod ra-
znim imenima; boginji-ovci, materi boga-ovna, vjerojatno su se
klanjali pastiri naseljeni u Gošenu. Leinih šest sinova bili su, čini
se, Aramejci, iz ranijeg Abrahamova saveza plemena, koji se ni-
kada nisu naselili u Egiptu, ali s kojima su se udružila njima
srodna Rahelina plemena, nakon povratka iz Gošena pod Jošuom.
Zilpini su »sinovi« nesumnjivo bila plemena koja su plaćala danak

223
Leinim plemenima; kao što su ga Bilhini »sinovi« plaćali Raheli-
nim (vidi 50. 2). Benjamin nije mogao svojatati za sebe aramejsko
porijeklo, iako je po nazivu bio kahelin sin: njegovo je pleme bilo
osebujno, čuveno po svojim odličnim objeručnim praćkašima, po
okrutnosti u ratu, i po tome što su izraelskom savezu dali prvu
kraljevsku kuću. Druga su se izraelska plemena služila lukovima
i strijelama, što znači da su ih ratnici plemena Benjamin uvijek
u borbi nadmašivali dometom oružja bar za pedeset metara. To
što se David borio praćkom protiv Golijata, i što je bio blizak
šaulovu dvoru, navodi na zaključak da je pripadao plemenu Be-
njamin. Ostali najslavniji praćkari starog svijeta bili su Grci —
Ahejci, Akarnanijci i Rodjani, zajedno s Balearcima, koji su se na-
lazili u kulturnoj sferi Rodjana. Praćke su došle u Britaniju oko
500. pr. n. e.
Benjaminovi obroci, pet puta veći od obroka njegove braće (Po-
stanak 43: 34 — vidi 58. c), vjerojatno ukazuju na činjenicu da po-
dručje plemena Benjamin obuhvaća najvažnija kanaanska svetišta:
Betel, Jerihon, Ramu, Gilgal, Mispu, Jeruzalem, Gebu, Gibeu i
Gibeon. Gibeon je bio hivijski grad, to jest ahejskog porijekla, a
vladanje njegovih izaslanika kad su došli Jošui kao molioci (Jošua
9: 3 i dalje) bilo je tipično grčko; a Geba i Gibea, slična imena po
tvorbi, često se brkaju s Gibeonom. Pitanje rasnog porijekla ple-
mena Benjamin postaje još složenije zbog postojanja jedne etni-
čke skupine sjeverno od Palestine, koja se nazivala Bene-jamina a
čiji je poglavica imao naslov Dawidum, odakle je možda poteklo
ime »David«. Zapisi iz Marija na srednjem Eufratu, iz osamnaestog
stoljeća pr. n. e., opisuju ih kao divlje i grabežljivo pleme, što pod-
sjeća na značajke plemena Benjamin navedene u Postanku 49: 27.
Bez obzira na to kakva je bila veza između ta dva benjaminska
plemena, »hebrejske« Benjamine vrlo su spremno primila od Jo-
sipa potekla plemena Efrajim i Manaše u svoj savez kao Sinove
Rahele, čiji je stup stajao na granici njihovih područja, i možda
je izvorno podignut ne kao obična masseba posvećena boginji nji-
hovom božanskom pretku, nego i kao spomenik na rađanje tog no-
vog saveza. Rahelina smrt može se protumačiti kao prestanak pod-
nošenja žrtvenih darova ranoj boginji-ovci, kad su njena tri »sina«
usvojila kult Ašere, glavnog božanstva na tom području.
5. Neprestano mijenjanje plemenskih područja zamršuje ovaj
predmet. Pleme Juda je kasnije pripojilo i pretopilo u sebe pleme
Benjamin, koje se u Jer. 33: 13 spominje kao jedna od Judinih
pokrajina. U 1 Sam. 10: 2 i dalje, te u Jer. 31: 15, koji bilježe sta-
riju verziju ovog mita, Rahelin se stup postavlja na sjevernu gra-
nicu plemena Benjamin, sjeverno od Jeruzalema. Međutim, u
objašnjenju sadržanom u Postanku 35: 19, i ponovljenom u Postan-
ku 48: 7, Efrata se izjednačuje s Betlehemom, Davidovim rodnim

224
mjestom, duboko na području plemena Jude, kako su mu granice
opisane u Jošui 15: 5—10, a Rahelin se grob prema tome postavlja
južno od Jeruzalema. Današnji takozvani »grob Rahelin« na cesti
Jeruzalem—Betlehem bio je poznat još Mateju (2: 16—18), koji
izjednačuje Ramu s Betlehemom.
6. To što su svi patrijarsi, osim Josipa, imali blizanku kojom su
se oženili, navodi na zaključak o kompromisu u sudačkom razdo-
blju između institucija patrijarhata i matrijarhata, te prema tome
0 zajedničkom poštivanju boga i boginje.
7. Rašljast mesnati korijen ljubavčice ili nadliške (Mandragora
officinarum), crn izvana, mekan i bijel iznutra, i dug otprilike
jednu stopu, podsjeća na ljudsko tijelo s dvije noge; ponekad izra-
ste i kratak treći izdanak poput spolovila. Stabljika biljke obrasla
je dlačicama; cvijet joj je kupasta oblika i žive tamne ljubičaste
boje; bobe, koje dozrijevaju u vrijeme kad se žanje žito, žute su,
slatke i tečne, a palestinski Arapi i danas vjeruju da liječe od
neplodnosti. Jesenja ljubavčica [nadliška] (Atropa mandragora)
unijeta je kasnije u Palestinu. Jedan od ugaritskih tekstova iz Ras
Šamre (petnaesto ili šesnaesto stoljeće pr. n. e.), govoreći o jednom
kultu plodnosti, počinje ovako: »Zasadi nadliške [ljubavčice] u
zemlju...« Ugaritska riječ za nadliške, ddym, razlikuje se samo
dijalektalno od biblijskog hebrejskog dud'ym. Te su biljke Ara-
mejci nazivali jabruhim, jer su odgonile zle duhove; Arapi sa'adin,
jer su bile od pomoći za zdravlje; a Židovi dudaim [ljubavčice],
jer su davale ljubav.
8. Još u vrijeme kraljice Elizabete u Engleskoj postojalo je pu-
čko vjerovanje da mandragore ispuštaju krikove kad ih čupaju iz
zemlje. U Romeu i Juliji Shakespeare piše:

Gdje dusi kriče ko mandragora,

Kad s korijenom iz zemlje je iščupaš
Te smrtnici polude, čujuć' je...

U svom djelu Historia naturalis Plinije spominje opasnost od toga

da se ta biljka grubo iščupa s korijenom, pa preporučuje onima
koji je iskapaju da se okrenu licem prema zapadu, s vjetrom u
leđa, i da se posluže mačem ocrtavajući tri kruga oko nje. On opi-
suje mandragorin sok, koji se istiskuje iz korijena, stabljike ili
ploda, kao vrijedno opojno sredstvo kojim se postiže neosjetljivost
na bol u toku operacije. Tu primjenu potvrđuju Izodor, Serapion
1 drugi drevni liječnici. Shakespeare ubraja mandragoru među
»istočnjačke napitke za uspavljivanje«. Njena antispazmodička
svojstva objašnjavaju zašto se za nju vjerovalo da liječi neplodnost
— nesvjestan grč mišića kod žene može spriječiti potpuno obav-
ljanje spolnog čina. Sporno je da li je Rahela pojela sastrugan
15 Hebrejski mitovi 225
korijen ili plod: Zavjet Jisakarov je u prilog ploda. Njena potresna
molba za korijenjem, kao za »čovječićima«, jedinim sinovima koje
će ikada imati, podsjeća na stari teutonski običaj, prema kome su
se od korijena pravili proročanski likovi zvani »Zlatni čovječuljci«
ili »čovječuljci od vješala«. Proročanska moć mandragore dovo-
dila se u vezu s buncanjem izazvanim njom kao opojnim sred-
stvom.
9. Jedan midraš iz srednjeg vijeka pronalazi izmišljena imena
i rodoslovlja za sve žene patrijarha. Uz izuzetak Šimuna i Jude
koji su se, prema Postanku, oženili Kanaankama, i Josipa, koji se
oženio Asenatom, kćerkom egipatskog svećenika (vidi 56. e), za
patrijarhe se tu kaže da su dolično uzeli za žene sestrične Ara-
mejke.
 37

POVRATAK JAKOVLJEV U K A N A A N

(a) Josip se rodio potkraj sedmogodišnjeg služenja oca njegova

za Rahelu; a u isti dan kad se to zbilo, Rebeka je napokon poručila
Jakovu po svojoj staroj dadilji Debori da se vrati. Ali kad je Jakov
saopćio Labanu da je njihova nagodba istekla, Laban ga je nago-
varao da ostane, obećavajući mu plaću koju bi god, razumno
odmjerivši, zatražio. Jakov odgovori: »Raduje me da cijeniš moju
službu. Umnoživši silno stoku tvoju, sitnu i krupnu, Gospod te je
odista blagoslovio poradi mene; ali vrijeme je da se sada i ja
obogatim«.
»Koliko da ti platim?« — zapita Laban.
On mu odgovori: »Daj da prođem danas kroz tvoje stado i od
njega izlučim svaku garavu ovcu i svaku šarenu ili napruganu
kozu.«
Laban pristade, a Jakov, predavši svojim sinovima na čuvanje
ono nekoliko grla koja već bijahu tako označena, pasao je i dalje
Labanova stada, na tri dana puta od svog blaga. Ali kada dođe
vrijeme parenja, on oguli zelene mladice topole, badema i platane
izrezavši na njima pruge tako da se vidio bijelj, i postavi ih u
korita iz kojih se napajahu Labanove ovce i koze. Sve one koje se
obređiše gledajući u te prutove donijet će mu, znao je, prugastu
ili šarenu jagnjad i jarad. Uz to se Jakov pobrinu i da meće pru-
tove samo kad se napajahu jača grla, a da ih uklanja s očiju sla-
bije stoke. Ubrzo u njegovim stadima bijahu samo snažna grla,
mnoštvo kojih on zamijeni za robove, deve i magarce.1
(b) Jakov primijeti da mu Laban više ne vjeruje, i ču šurjake
svoje Beora, Aliba i Morasa kako mrmljaju: »Od posjeda oca na-
šega stječe on sve to bogatstvo!« Kada se Bog sam prikaza Jakovu
i zapovjedi mu: »Vrati se u zemlju svojih otaca, i ja ću biti s to-
bom«, on pozva Rahelu i Leu i kaza im: »Otac vaš Laban ne može
zanijekati da sam ga vjerno služio, a ipak mi više ne vjeruje. Mi-
jenjao mi je plaću bar deset puta, odredivši najprije da mi pri-
padnu šarena i prugasta grla, zatim bijela i crna bez mrlja i pruga;
pa opet šarena i prugasta, i ponovo bijela i crna. Ali Bog je zaci-
jelo uz mene, jer se stada uvijek mlade onako kako mi vaš otac
odredi za plaću. Bog mi se javio u snu i opomenuo me da se vra-
15* 227
tim svome domu«. Rahela i Lea mu odgovoriše: »Doista, otac naš
Laban drži nas kao tuđinke sada kad pripadamo tebi, i kivan je
na bogatstvo naše, mada će sve što mu Bog oduzima i poklanja
tebi baštiniti unuci njegovi. Dužnost je tvoja da učiniš kako ti
zapovijeda Bog!«2
(c) Laban bijaše otišao da striže ovce, a Jakov bez oproštaja
posadi žene svoje i djecu svoju na deve, natovari blago svoje na
magarce i potjera svoju stoku preko Eufrata prema Kanaanu.
Laban doču za to istom treći dan. Tada se on i rođaci njegovi
uputiše u potjeru, i poslije sedam dana hoda sustigoše Jakova u
gori Gileadu. »Ti odvede kćeri moje kao da bi bile ratni plijen!«
povika on. »Zašto si potajno pobjegao, u bludnju me zaveo i nisi
me obavijestio? Otpratio bih te s veseljem i pjesmom, uz bubnje
i lire. Nisi mi dao ni da izljubim svoje kćeri i svoju unučad! U
mojoj je ruci da s tobom loše postupim. Ali Bog tvoga oca noćas
mi reče: 'Pazi da protiv Jakova ne poduzimaš ništa, ni dobro ni
zlo.' Sada dobro, otišao si jer si čeznuo za očinskim domom; ali
zašto si mi kumire pokrao?«
Jakov odgovori Labanu: »Otiđoh bez glasa da ne spriječiš kćeri
svoje da pođu sa mnom. A o kumiru tvome ništa ne znam. Ako li
ga je ukrao netko od mojih ljudi, doista je zaslužio smrt! Hajde,
pretraži sve što nosim pred našim rođacima i uzmi sve što je
tvoje«.
Laban najprije pretraži Jakovljev šator, zatim Lein pa Bilhin i
Zilpin, ali uzalud. Kad uđe u Rahelin šator, ona mu reče: »Oprosti
mi, oče, što ne ustajem da te pozdravim; snašla me boljka kao i
svakog mjeseca«.
Laban pažljivo pretraži šator, ali opet ne nađe ništa. Ona bijaše
skrila njegova kumira u bisage i sjela na njih. 3
(đ) Jakov predbaci Labanu: »što si našao ukradeno, gospodaru?
Donesi to amo! Stavi to pred naše rođake! Oni neka prosude tko
od nas dvojice ima pravo! U dvadeset godina jesam li ijednom pu-
stio da ovce tvoje ili koze pometnu? Zaklah li i pojedoh i jednog
ovna tvoga. Kad god bi divlje zvijeri ili otimači nanijeli štetu sta-
dima, tko je nadoknađivao ako ne ja sam? Obdan me ubijala žega,
a obnoć mraz. San je bježao od mojih očiju, četrnaest godina slu-
žih za dvije kćeri tvoje, a još šest za stoku tvoju, jer si mi mije-
njao zaradu deset puta. Da sa mnom nije bio Bog moga oca, Bog
Abrahamov, otpravio bi me praznih ruku. Ali je Bog gledao moju
nevolju i trud mojih ruku, te je sinoć dosudio.«
Laban odgovori: »Djecu su tvoju rodile kćeri moje, stoka se
tvoja izlegla od moje, i sve što posjeduješ bijaše nekoć moje! Pa
kako da učinim nažao vlastitom mesu i krvi svojoj? Hajde da ti i
ja napravimo ugovor, tako da bude svjedok između mene i tebe.«
Jakov pristade. On uze kamen i podiže ga kao stup, a Labanovi
rođaci naniješe kamenja na mogilu zasvjedočen ja među njim i Ja-
228
kovom — na mjestu koje Aramejci sada zovu Jegar sahaduta, a
Židovi Gal-ed ili Gilead. Kraj se taj naziva Mispa, jer je Laban
rekao: »Neka Bog djeda mojega Nahora i tvojega djeda Abrahama,
brata njegova, straži nad djelima našim sada kad više ne živimo u
istoj zemlji! Ako bi zlo postupao s kćerima mojim, uzevši druge
žene uz njih tamo gdje samo Bog vidi njihov jad, On će ti zacijelo
suditi. Uz to, neka ovaj stup i mogila označavaju granicu među
tvojom zemljom i mojom; ni ja ni ti ne smijemo voditi naoružane
ljude preko nje!«

Jakov se zakle, potvrdivši zakletvu žrtvama. Labanovi ljudi i nje-

govi jedoše zajedno u miru; a drugog jutra rano izljubi Laban
kćeri svoje i unuke na oproštaju i odjaha svojoj kući. Moć toga
mjesta bijaše tolika da se nijedan Aramejac ili Izraelac kasnije
nije usudio da povrijedi granicu, sve dok kralj David, razgnjevivši
se na Hadadezara, kralja aramskog, nije slomio stup, rasturio ka-
menu mogilu i oteo Hadadezara njegovo kraljevstvo.4
(e) Rahela je ukrala Labanova kumira ne samo zato da ga spri-
ječi u tome da otkrije Labanu Jakovljev bijeg, nego i da ukloni
kumira iz očeva doma. Ali, Jakovljeva kletva na nepoznatog kra-
dljivca ubrzo je uzrokovala njenu smrt u porodu; jer Rahela je
lagala rekavši Labanu da još ima mjesečna pranja. Kažu još da je
Laban, kad je ostrigao ovce i vratio se u Padan Aram, zatekao
gradski studenac, koji je bio pun do vrha otkad je Rahela dala
piti Jakovu, potpuno prazan i suh — i ta ga je nevolja upozorila
na Jakovljev bijeg.5
(/) Laban tada posla sina svog Beora, bratučeda Abihorefa i
desetoricu drugih do Gore seirske, da upozore Ezava na to da
Jakov dolazi. Ezav mu požuri u susret pun želje za osvetom, pred-
vodeći sluge svoje i odred saveznika Hori jaca. Ali Labanovi gla-
snici navratiše u Rebeke na putu natrag u Padan Aram, i kad je
obavijestiše o tome, ona smjesta posla sedamdeset i dva naoru-
žana Izakova sluge da budu Jakovu na pomoć. »Ali«, reče im ona,
»zamolite sina mojega da iskaže Ezavu najpokorniju poniznost,
da ga udobrovolji bogatim darovima i da mu istinito odgovori na
sva pitanja.«6

1. Postanak 30: 25—43; Sefer Hajašar 101—102.

2. Postanak 31: 1—16; Sefer Hajašar 99.
3. Postanak 31: 17—35.
4. Postanak 31: 36—54; 32: 1; PRE, gl. 36.
5. Tanhuma Wajece 40b; PRE, gl. 36; Sefer Hajašar 103; Gen. Rab. 863;
Targum Jer. ad Gen. 31: 21—22.
6. Sefer Hajašar 105—106.

229
 1. Dva junaka iz grčke mitologije, Autolik arhilopov i njegov
suparnik u prijevarnosti, Sizif Korinćanin, javljaju se ovdje u liku
Jakova i Labana. Hermo, bog lopova, pastira i govornika, nadario
je Autolika moću da preobrazi ukradene životinje iz rogatih u
bezroge, iz bijelih u crne, i obratno. Sizif je primijetio da mu se
stada neprestano smanjuju, dok stada njegova susjeda Autolika
rastu. Jednog dana on ureza početna slova svog imena na kopita
svoje stoke. Kad ga je te noći Autolik ponovo pokrao, Sizif sa
skupinom svojih rođaka otkri da je ukradena stoka dovedena u
Autolikovo dvorište. Ostavivši rođake da iznenade lopova, on žurno
obiđe kuću, ušulja se kroz ulazna vrata i obleža Autolikovu kćer,
koja od toga rodi slavnog pustolova Odiseja. Autolik je također
ukrao konje i od kralja Ifita Eubejskog, promijenio im izgled i
prodao ih Heraklu kao da ih je sam uzgojio. Ifit je, idući po konj-
skom tragu, došao do Tirinta, gdje je optužio Herakla za krađu,
a kad mu nije uspjelo prepoznati ukradene životinje, Heraklo ga
baci s gradskih zidina. To je dovelo Herakla u sukob s Apolonom,
ali ih Zeus prisili da se pomire.
Sizif i Autolik su, poput Jakova i Labana, suprotstavili lukavstvo
lukavstvu. Uz to je Jakovu pomogao Bog, kao Hermo Autoliku,
i poput njega umro je u dubokoj starosti i bogat. Oba mita kao
da su potekla iz istog drevnog izvora; sličnosti su im brojnije od
razlika, a Sizif se može usporediti s Abrahamom u drugom mitu
(vidi 39. 1). U Postanku se ipak Jakovljeva prijevara opravdava
kao izazvana Labanovom škrtošću. Uz to, on ne krade odrasla grla
već samo udešava tako da se jagnjad i jarići rađaju u povoljnim
bojama za njega; dok Rahela, koja doista krade, navlači na sebe
smrtnu kaznu koju nesvjesno izriče njezin suprug koji je voli.
2. Izraz »terafim« označava ovdje jednog kućnog idola (kumira),
nešto manjeg od onoga kojeg je šaulova kći Mikala metnula u
svoju postelju da posluži kao donja polovica lutke, da zavara Da-
vidove progonitelje — dok je za gornju polovicu upotrijebila po-
krivalo od kostrijeti (1 Sam. 19: 13 i dalje). Budući da se Labanov
kućni idol mogao sakriti u potkovast podmetač preko devine grbe,
na koji se meće tovar ili nosiljka za ljude, on nije mogao biti
mnogo duži od dvije stope.
Ni Raheli ni Mikali ne predbacuje se zato što se obraćaju kuć-
nom duhu za savjet (vidi 44. 6). Jednako tako ne predbacuje se
ni Sinovima Danovim koji su ukrali velikosvećenički naprsnik i
kućnog idola iz kuće Mikajeha Efrajimca, da osnuju novo svetište
u Lajišu, odvevši istovremeno i mladog svećenika levi ta koji se bri-
nuo za naprsnik i idola (Suci gl. 17 il8). Naprotiv, Mikajehova je

230
majka bogobojazno dala da se taj idol izlije iz srebra posvećenog
Bogu izraelskom (Suci 17: 3—5); a Mikajeh je, nagovorivši levita
da služi kao njegov kućni svećenik, zadovoljno uzviknuo: »Sad
znam da će mi Jahve učiniti dobro kad imam levita za svećenika!«
(Suci 17: 13).
Kako se na Rahelinu krađu u Postanku gleda samo kao na do-
kaz da je prema Labanu osjećala jednaku srdžbu kao i njen su-
prug, taj događaj sigurno pripada sudačkom razdoblju. Vjerojatno
je htjela načiniti svetište na aramejski način. Laban je morao po-
štovati njenu ispriku: zgražanje od dodira sa ženom koja men-
struira, ili s bilo čime čega se ona dotakla, još je uvijek snažno
na Srednjem istoku; a vjeruje se da se muškarac koji prođe iz-
među dvije takve žene može lako srušiti mrtav. Izbjegavanje te
opasnosti doprinosi održavanju stroge odvojenosti među muškar-
cima i ženama u sinagogama i džamijama, premda je ta odvoje-
nost izvorno uvedena sa ciljem da se obredni skupovi ne bi pretvo-
rili u orgijanja (M. Sukka V. 2 i usporedni izvori).
3. Zbor rođaka je uobičajeni oblik suda među Arapima noma-
dima: njihov broj, i javno značenje koje se daje sporu, osiguravaju
da će obje strane prihvatiti presudu.
4. Laban predstavlja mezopotamijske Aramejce, a granični stup
i kamena mogila dokazuju da se mezopotamijska vlast nekoć pro-
stirala na jug sve do Gileada. Ali u ranim danima židovskog kra-
ljevstva država koja je ugrožavala Izraelce s te strane nije bila
Mezopotamija već Sirija — poznata i pod imenom Aram, iako se
ponekad razlikovala od Mezopotamije, Aram-Naharajim, tako da se
nazivala Aram-Dameseq, »Aram Damaščanski«. Laban je tako shva-
ćen kao predstavnik Aram-Dameseqa, a sukob između njega i Izra-
ela protumačen je u tom smislu. Kad se, nakon smrti Davidova
sina Salomona, Sirija oslobodila od židovske vrhovne vlasti, te su
dvije zemlje živjele u miru — to se stanje odražava u gozbi na
Gileadu — u okviru ugovora o prijateljstvu (1 Kralj. 15: 18—20),
sve dok Ben-Hadad, kralj koji je stolovao u Damasku, nije potu-
kao Ahaba, kralja izraelskog, godine 855. pr. n. e.
5. Granične mogile kamenja, koje se sastoje od pet-šest ovećih
kamenova naslaganih jedan na drugi, i sada se u Izraelu i Jordanu
upotrebljavaju kao poljski međaši, a poštovanje koje im se uka-
zuje zasniva se na Mojsijevoj kletvi protiv onoga tko ih makne
(Pon. zak. 27: 17).
Izvođenje imena Gilead od Gal-ed predstavlja pučku etimolo-
giju; Gitead predstavlja arapsko dzaVad, što znači »jak ili tvrd«, a
pojavljuje se u nekoliko mjesnih naziva iz tog područja, kao na
primjer Džebel Džal'ad, Khirbet Džal'ad i Khirbet DžaTud.

231
 50

JAKOV NA P E N U E L U

(a) Jakov pregazi Jordan, a sutradan naveče sretne ga toliko

mnoštvo anđela Božjih pored rijeke Jaboka da on povika: »Eto
dva tabora: Božji i moj!« Zato se grad koji kasnije podigoše tamo
prozva Mahanajim.
On posla poruku Ezavu na Gori seirskoj: »Gospodaru mojemu
Ezavu pozdrav od sluge njegova Jakova, koji proživje ovih dva-
deset godina u Padan Aramu i sada je bogat devama, volovima,
magarcima, sitnom stokom, slugama i sluškinjama. Bogatstvo to
on spominje da bi našao milost u očima tvojim«. Glasnici se žurno
vratiše k Jakovu i javiše da se Ezav već uputio prema Jaboku
predvodeći četiri stotine momaka. Ustravljen, Jakov razdijeli ljude
što ih je imao sa sobom u dva tabora, s polovicom sitne i krupne
stoke i žena u svakom od njih. »Ako Ezav opljačka jedan tabor«,
pomisli, »drugi bi mogao umaći.« Tada se pomoli Bogu za spas.
Jakov pripravi darove da ih pošalje Ezavu: stado od dvjesta
koza i dvadeset jaraca; drugo stado od dvjesta ovaca i dvadeset
ovnova; stado od trideset deva dojilica s mladima njihovim; četr-
deset krava i deset bikova; dvadeset magarica s deset magaradi.
Svojim pastirima zapovjedi da pretjeraju preko Jaboka stado po
stado, razmaknuvši ih na strelomet. A Ezavu, kad ih upita, da
kažu: »Ova je stoka dar koji Jakov šalje svome gospodaru Ezavu.
A sluga tvoj Jakov i sam je za nama.«
Pastiri ga poslušaše, a Ezav ih lijepo primi; ali Jakov ostade na
svojoj obali poslavši sve svoje ukućane preko gaza.1
(b) Jakova, koji ostade sam, napade netko nevidljiv ali prisu-
tan, boreći se s njim do zore, tako da se Jakovu skvrči tetiva u
stegnu i otada hramaše cijelog života. Na kraju Jakovljev protiv-
nik povika: »Pusti me, jer zora sviće!« Jakov odvrati: »Neću te
pustiti dok me ne blagosloviš!« — »Kako ti je ime?« upita ga pro-
tivnik, a kad mu Jakov kaza, odvrati: »Više se nećeš zvati Jakov,
nego 'Izrael', jer si se hrabro borio s Bogom i ljudima, i nadvla-
dao si«. Jakov tada zapita: »Reci mi svoje ime!«, ali nato mu ovaj
reče: »Zašto pitaš? Nije li dosta što te blagoslivljem?« Jakov po-
vika: »Vidjeh lice Božje, a ipak ostadoh na životu!« Tako se to
mjesto prozva »Penuel«; a poradi povrede Jakovljeva kuka sinovi

232
Izraelovi sve do dana današnjega ne jedu bedrenu tetivu ni od
koje životinje.2
(c) Neki kažu da je Bog uzeo lik pastira, ili razbojničkog vođe,
koji prevede Jakovljeva stada preko riječnog gaza, kao uzvrat na
pomoć pri prevođenju vlastite stoke; i da se poslije toga, kad se
vratiše da pogledaju nije li možda neko grlo ostalo na drugoj
strani, On započe nositi s Jakovom. Drugi govore da Jakovljev
protivnik nije bio Bog već Samael, nebeski čuvar Edoma, koji
htjede da usmrti Jakova; i da se čete nebeske bijahu pripravile
da slete na zemlju ako ih pozovu. Ali Bog reče: »Sluzi mojemu
Jakovu ne treba pomoći; njega štiti krepost njegova!«3
(d) Drugi opet kažu da Jakovljev protivnik bijaše Mihael i da
je Jakov, kad je ovaj uzviknuo: »Pusti me, jer sviće zora!«, sam
povikao: »Jesi li, dakle, lopov ili kockar kad se plašiš zore?« Na
to Mihael odgovori: »Ne, ali u zoru mi anđeli moramo veličati
Boga u hvalospjevima«. Primijetivši da Jakov hramlje, Bog zapita
Mihaela: »Što učini sinu mojemu prvorođenome?« Mihael odvrati:
»Skvrčih mu jednu tetivu u tvoju čast«. Bog nato kaza: »Dobro
je. Odsada i do vijeka vjekova čuvat ćeš Izraela i potomke nje-
gove! Jer najviši među anđelima treba da čuva najvišeg među
ljudima; oganj treba da čuva oganj, a glava glavu!«4
(e) Drugi opet kažu da se Mihael borio s Jakovom zato što
ovaj nije platio desetinu, na koju se bijaše zakleo u Betelu dva-
deset godina prije toga; i da je u jutro nakon toga Jakov pokaj-
nički prinio na stotine žrtava, posvetivši i sina svoga Levija za
Božjeg svećenika i ubirača desetine.5

1. Postanak 32: 2—24.

Postanak 32: 25—33.
3. Gen. Rab. 910; Jalqut Reubeni ad Gen. 32: 25.
4. Jalqut Gen. 132; PRE, gl. 37.
5. PRE, gl. 37.
*

1. Mahanajim (»Dva tabora«), čije se ime ovdje objašnjava na

dva izmjenična načina, nalazio se na obalama rijeke Jabok, dese-
tak kilometara istočno od Jordana, i postao je jednom od dva-
naest Salomonovih prijestolnica.
2. Svaka faza Jakovljevih lutanja prožeta je mitskim znače-
njem. On osniva naselja Betel, Mispa, Mahanajim, Penuel, Sukot
— koja sva dobivaju ime po nekom njegovom činu ili izreci —
premda nam kroničar ne spominje da se Jabok tako zvao, jer se
tu Jakov »borio« (jeaveq) s Bogom. Kasniji komentatori prika-
zuju Jakova kao svjesnog dalekosežnih posljedica svih svojih
233
 djela i riječi. Tako je njegovo naređenje pastirima: »Držite raz-
mak među stadima!« (Postanak 32: 17) shvaćeno kao savjet nje-
govim potomcima da uvijek ostave pričuvu da im se nađe pri
ruci u slučaju potrebe; a tvrdi se da se Jakov ovako pomolio:
»Gospode, kad se nesreće sruše na djecu Tvoju, ostavi razmak
među njima kao što ja učinih!«
3. Jakov govori u prvom licu jednine kad spominje svoj rod
(Postanak 32: 12; 34: 30—31), a nakon što je novo ime prihvaćeno
(43: 6; 45: 28) njegovo poistovećenje s Izraelcima postaje sve izra-
zitije (46: 1—4). Bog mu kaže: »Ne boj se ići u Egipat, jer ću te
tamo učiniti narodom velikim... i sam ću te vratiti ovamo!« A
u Postanku 48: 20 Jakov sam upotrebljava izraz »Izrael« umjesto
»Sinovi Izraelovi«.
4. Vrlo različita midraška gledanja na to rvanje Jakova s
»nekim« u kome on kasnije prepoznaje Boga uzrokovana su sva
bogobojaznom zbunjenošću. Bog, vrhunaravni Bog kasnijeg ju-
daizma, ne bi se nikada mogao poniziti rvanjem s nekim smrtni-
kom i zatim moliti tog smrtnika da ga pusti. Bilo kako bilo, ako
je On toliko volio Jakova, a ovaj ga je tako potpuno volio sa
svoje strane, zašto su se uopće morali boriti? A ako je Jakovljev
protivnik bio anđeo, treba li u njemu vidjeti Gabriela ili Mihaela,
ili prije palog anđela Samaela? Unatoč tome, shvaćanje da se bo-
gobojazan čovjek može boriti protiv Boga u molitvi, i prisiliti ga
da mu dade blagoslov, bilo je teološki dopustivo; Rahela se već
ranije poslužila metaforom rvanja kad je od Njega dobila posinka
»Naftalija«.
5. Da bismo unijeli povijesnu logičnost u taj mit, treba da
postavimo slijedeća pitanja: Kojom se prilikom plemenski junak
upušta u rvanje? Kojom prilikom on mijenja ime? Kakva je bila
priroda Jakovljeve povrede na kuku? Kakvo je bilo njeno čarobno
djelovanje? Kakva je veza između toga i zabrane da se jede meso
oko bedrene tetive? Zašto je ta anegdota umetnuta u mit o Ja-
kovljevu ponovnom susretu s Ezavom? A kako je, čini se, povi-
jesno prihvaćeno da je »Izrael« isprva obuhvaćao samo Rahelina
plemena, kakva je tu Rahelina uloga?
6. Odgovori su možda ovo: Plemenski junak mijenja ime kad
počini ubojstvo, pobjegne iz svog zavičaja i prime ga u drugo
pleme — ali to se ne odnosi na Jakova — ili kad se uspne na
prijestol, odnosno zauzme neku novu zemlju. Ovo je posljednje,
čini se, bilo razlog zbog kojeg je Abraham promijenio ime (vidi
31. 3). Jakovljev prijelaz preko Jaboka označavao je važnu pro-
mjenu u njegovu položaju: dotada je bio najmljeni sluga kod
Labana, svog tasta; sada postaje nezavisan poglavica, spreman da
uđe u zemlju svog plemena i uzme je, osiguran očevim blagoslo-
vom i božanskim obećanjem.

234
 7. Arapski leksikografi tumače da je šepavost koju uzrokuje
povreda tetive u kuku takve prirode da onaj kome se to dogodi
mora hodati na prstima. Takvo je iščašenje kuka često među
rvačima, a prvi ga je opisao Harpokrat. Iskakanje bedrene kosti
iz kuka produžuje nogu, povećava zategnutost bedrenih tetiva i
izaziva grč mišića — što ima za posljedicu gegav, upadljiv hod uz
petu stalno odignutu od tla, poput onoga što ga je Homer pripi-
sivao bogu Hefestu. Vjerovanje da dodir sa zlodusima izaziva
raskliman hod, kao iščašen, postoji kod Arapa: možda kao sje-
ćanje na hromi ples vjernika koji su mislili da je na njih sišao
duh božji, poput Baalovih proroka s gore Karmel (i Kralj. 18:
26). Bet Hogla, nedaleko od Jerihona, dobio je možda svoje ime
zbog tog razloga, jer hadzala na arapskom znači šepati ili poska-
kivati, a sv. Jeronim i Euzebije oba nazivaju Bet Hoglu »mjesto
gdje se pleše u krug«. Stanovnici Tira izvodili su te hrome plesove
u čast Herkula Melkarta. Moguće je stoga da penuelski mit izvor-
no objašnjava obred popraćen šepanjem, kojim se slavio Jakov-
ljev slavodobitni ulazak u Kanaan poslije borbe sa suparnikom.
8. Objašnjenje imena Izrael u Postanku 32: 29 predstavlja pu-
čku etimologiju. U teoforičnim nazivima element koji sadrži ime
božanstva je subjekt, ne objekt. Izrael stoga znači »E1 se bori«,
a ne »On se borio s Elom«; jednako kao što izvorni oblik imena
Jakov, Ja'qobel, znači »E1 štiti« (vidi 38. 6), i jednako kao što
izvorno značenje imena Jerobaal nije bilo »On se bori protiv
Baala«, nego »Baal se bori«. Svrha imena poput ovih bila je do-
bivanje Božje pomoći za one koji su ih nosili. Izrael je tako zna-
čio »E1 se bori protiv mojih neprijatelja«.
9. Glavni neprijatelj s kojim se Jakov trebao suočiti pregazivši
rijeku Jabok bio je njegov brat blizanac Ezav, pred čijim je gnje-
vom pobjegao dvadeset godina prije toga. Dapače, jedan midraš
prikazuje Ezava kao Jakovljeva nepoznatog protivnika iz Penuela,
zasnivajući to na činjenici da je Jakov usporedio Ezavovo lice s
Božjim (Postanak 33: 10). Midraška tvrdnja da se Rahela bojala
udaje za Ezava (vidi 45. a) nagoviješta još jedan razlog sukoba
među braćom: suparništvo oko ljepotice koje je već uzrokovalo,
prema jednoj verziji, prvu bratoubilačku borbu između Kaj ina i
Abela (vidi 16. d). Ali možda se tu radilo o nečem dubljem no što
je ljubav prema smrtnoj ženi. Ako ime Rahela predstavlja ple-
mena koja će poteći od Rahele, onda je borba među blizancima
mitski sukob za prevlast nad plemenskim područjima. Jakov je
osvojio i učvrstio pobjedu bogatim darovima iskupljenja Ezavu,
koji se nato povukao iz tih krajeva i povukao na Seir (Postanak
36: 6—8).
10. Život Mojsija, jedinog drugog izraelskog junaka s kojim se
Bog rvao, kako ga opisuje Izlazak, začuđuje svojom sličnošću s
Jakovljevim životom. Moj sije bježi iz Egipta u nemilosti i služi
235
Jitra Midjana kao pastir za ruku njegove kćerke Sipore, prema
kojoj se ponio uljudno na studencu. Kad se vraća kući sa ženom
i sinovima, nakon što mu se Bog prikazao u ognjenom priviđenju,
iznenada ga napada neko vrhunaravno biće. Sipora ga nato obre-
zuje — a obrezivanje je, kako se vidi iz konteksta, dio obreda
vjenčanja — i on kasnije vlada nad savezom midjanskih i izrael-
skih plemena.
11. Ipak, borbe u noćnim morama koje izaziva nemirna savjest
pružaju prilično običnu metaforu za borbu s Bogom koji, prema
Hošei 13: 7, postaje grešnicima »kao lav, kao leopard što na putu
vreba«. A niti se Božja ruka mogla lako razlikovati od Sotonine.
Tako je u jednoj verziji (2 Sam. 24: 1) Bog poslao kugu kao ka-
znu za Davidov grijeh, a u drugoj Sotona (1 Ljet. 21: 1), što
opravdava midraš koji u Jakovljevu protivniku prepoznaje Sa-
maela. Odbijanje tog protivnika da otkrije svoje ime ne čini ga
nužno Bogom, premda Bog kasnije odbija da otkrije svoje ime
Mojsiju (Izlazak 3: 14), ili Manoahu, Samuelovu ocu (Suci 13:
17—18); jer sva su božanstva vrlo nerado otkrivala svoja imena,
da ne bi poslužila u neispravne svrhe — što je izvorno značenje
»blasfemije«. Vještice i čarobnjaci na čitavom istočnom Sredo-
zemlju služili su se dugim nizovima božanskih imena da pojačaju
svoja vraćanja. Rimljani su običavali otkrivati imena neprijatelj-
skih bogova podmićivanjem i mukama, namamijujući zatim te
bogove da napuste svoje gradove: tehnika koja se nazivala elicio.
Isus, izgoneći đavla iz luđaka u Gerasi, pita ga najprije kako se
zove (Marko 5: 9).
12. Bedrene su kosti bile u Grčkoj posvećene bogovima, kao i
u Palestini, a kod Židova predstavljale su dio koji se ostavljao
kralju (1 Sam. 9: 24). Jedan običaj srednjeafričkog plemena Ba-
giušu — kako ga opisuje Mgr. Teerhorst, rimokatolički misionar
— potvrđuje antropološko pravilo: »Nema zabrane bez određene
olakšice«. Pripadnici spomenutog plemena, mada inače nisu lju-
dožderi, jedu mesom pokrivene bedrene kosti svog mrtvog po-
glavice, ili neprijateljskog poglavice poginulog u boju, da naslijede
njegovu hrabrost; a sve druge dijelove tijela ostavljaju nedirnute.
Ne može se dokazati da je takav običaj vladao i u biblijskom
Kanaanu, ali Samuelovo komadanje svetog kralja Agaga »pred
Gospodinom« neki učenjaci tumače kao totemističku ljudsku
žrtvu sjedinjavanja sličnu arapskoj naqi'a.

236
 50

POMIRENJE JAKOVA I EZAVA

(a) Jakov vidje Ezava gdje se primiče s četiri stotine ljudi. On

razdijeli ukućane svoje na dva tabora: Bilha, Zilpa i njihova djeca
bijahu u prednjem taboru; Rahela i Lea sa svojom djecom u dru-
gom. Ali Jakov nađe hrabrosti da iziđe pred njih sve i pokloni se
sedam puta do zemlje približavajući se Ezavu.
Ezav potrča u susret bratu, zagrli ga i poljubi, a obojicu obliše
suze radosnice. Tada zapita: »Tko su ovi s tobom?« Jakov odgo-
vori: »Djeca kojom je Bog obdario svoga slugu; a ovo su, Gospo-
dine, njihove matere«. Svi pristupiše jedno za drugim i nakloniše
se duboko Ezavu koji upita: »A ona stada s goničima, brate, jesu
li to zaista tvoj dar meni?« Jakov odvrati: »Ufam se da će se svi-
djeti Gospodinu mojemu«. Ezav mu ljubazno zahvali, ali kaza:
»Ne, brate, u mene je već više no dovoljno stoke koliko meni
treba. Zadrži što je tvoje!« Ali Jakov ustraja: »Nemoj tako! Ako
sam našao naklonost u tvojim očima, primi dar iz moje ruke; jer
meni je, što si me ljubazno primio, kao da gledam lice Božje. Zato
prihvati moj dar što sam ti ga donio. Bog mi je bio sklon, te
imam svega.«
Da umiri Jakova, Ezav prihvati dar i reče: »Hajde od jaši sa
mnom do moga grada na Seiru!« Jakov odgovori: »Zna moj go-
spodar da su djeca nejaka. Osim toga, valja mi se brinuti o ovca-
ma i kravama koje doje: ako bi se tjerale prebrzo samo jednog
dana, sve bi pocrkale. Neka moj gospodar ide ispred svoga sluge,
a ja ću ići polako, uz korak marve pred sobom i uz korak djece,
dok stignem svome gospodaru u Seir.«
Ezav zapita: »Pa da ti barem ostavim ljude da te prate?«
»Doista nije potrebno, Gospodine!« uzviknu Jakov.
Ezav tako odj aha kući, a Jakov produži do Sukota i tamo na-
čini sebi kuću i staje za sitnu i krupnu stoku.1
(b) Neki kažu da je Jakov ovako poručio Ezavu: »Ovo su riječi
sluge tvojega: neka Gospodin moj ne misli da mi je ukradeni
blagoslov dobro poslužio! Laban me je za dvadeset godina što sam
mu služio prevario nebrojeno puta, zakidajući me na plaći, prem-
da sam mu pošteno radio. Ali Bog milostivi konačno nadari slugu
237
 tvojega volovima, magarcima, ovcama, kozama, robovima i ropki-
njama. Sada dođoh u Kanaan nadajući se oprošten ju od Gospo-
dina svojega kad čuje ove moje ponizne i istinite riječi.«
Ezav je, kažu, prezirno odgovorio glasnicima: »Od sinova La-
banovih čuh o nezahvalnosti Gospodara vašega Jakova: kako ča-
ranjem nakrade sitne i krupne stoke, zatim uteče bez glasa,
odvevši bratučede moje Rahelu i Leu kao da su ratno roblje. Te
me vijesti ne čude, jer tako učini gospodar vaš i sa mnom, prije
mnogo godina. Tada otrpjeh ne kazavši nikome; ali sada ću izja-
hati s četom naoružanom i kazniti ga kako zaslužuje.«2
(c) Neki kažu da je braćom ovladalo istinsko čuvstvo kad se
sretoše, da je Ezav oprostio Jakovu kad se poljubiše i zagrliše, i
da su jednaku ljubav pokazali među sobom brojni bratići i se-
strične, djeca njihova. Ali drugi kažu da je Ezav, pavši Jakovu
oko vrata, pokušao da mu pregrize žilu kucavicu, ali Jakovu otvr-
dnu vrat poput bjelokosti pa Ezavu otupješe zubi i on zaškripa
njima od nemoćna bijesa.3
(d) Bog ukori Jakova zato što je oslovio Ezava s »Gospodine«,
a sebe nazvao njegovim slugom. Bog dalje kaza: »Usporedivši
Ezavovo lice s mojim pogrdio si ono što je sveto!« Jakov mu odgo-
vori: »Gospodaru svemira, oprosti mi krivicu! Poradi mira pola-
skah Opakome da ne pobije mene i ljude moje«. Bog uzviknu:
»Onda ću, tako ti glave, potvrditi sve što si rekao: odsada će Izrael
biti robom Edomu na ovom svijetu, ali gospodar njegov na dru-
gom svijetu. A budući da si Ezava osam puta oslovio s »Gospo-
dine«, učinit ću da osam kraljeva vlada u Edomu prije nego ije-
dan zavlada u Izraelu!« Tako je i bilo. Osam kraljeva edomskih
bijahu Bela, sin Beorov; Jobab, sin Zerahov; Hušam; Hadad, sin
Bedadov; Samla; šaul; Bal Hanan, sin Akborov; i Hadar.4
(e) Jakov nadari Ezava biserjem i draguljima, te stadima sitne
i krupne stoke, znajući da nema kreposti u blagu stečenom u
tuđini, i da će se ti darovi vratiti njegovim potomcima. Što preo-
sta, proda i, sakupivši zlato na hrpu, zapita Ezava: »Hoćeš li mi
prodati svoj dio Makpele za ovu hrpu zlata?« Ezav prista, a Jakov
se dade na stjecanje novog bogatstva u blagoslovljenoj zemlji
izraelskoj.5
(/) Jakov također prorokova: »Edom će tlačiti Izrael vjekovi-
ma; ali na kraju će se dići svi narodi zemaljski, tjerajući ga iz
zemlje u zemlju, iz grada u grad, sve dok dotjeran do Bet Gubrina
ne zateče Mesiju izraelskoga gdje ga čeka. Bježeći otale u Bosru,
Edom će uzviknuti: 'Nisi li, o Gospode, izdvojio Bosru kao grad-
-utočište?' Bog će tada pograbiti Edoma za kovrče i odgovoriti
mu: 'Krvni osvetnik mora smaknuti ubojicu ovu!', i nato će ga
Ilija usmrtiti, poprskavši Božju odjeću Edomovom krvlju«.6

238
1. Postanak 33: 1—17.
2. Sefer Hajašar 106—107.
3. Sefer Hajašar 110; PRE, gl. 37.
4. PRE, gl. 37; Gen. Rab. 891; Postanak 36: 31—39.
5. Tanhuma Buber Gen. 169.
6. Mid. Abkir, kako ga navodi Jalqut Gen. 133 (str. 82b—83a).
*

1. Prikaz u Postanku postojano prikazuje povoljno Ezava na

račun Jakova: ne samo po današnjim etičkim mjerilima, nego i
po mjerilima drevne Palestine. Ezav se uzdržava od osvete i bra-
toubojstva, ostaje poslušan svojim roditeljima, klanja se Izakovu
Bogu i, prestavši da bude divlji i nesređeni lovac, postiže takav
uspjeh kao stočar da može dopustiti sebi da odbije krupan dar
u stoci kao naknadu za blagoslov koji mu je ukraden. Osim toga,
umjesto da ne prizna prodaju prava prvorodstva, na koju je bio
primoran kad je umirao od gladi, on se miroljubivo povlači s
pašnjaka u Kanaanu, koje je takva pogodba davala Jakovu, oslov-
ljava tog ljigavca s »brate«, plače od milja zbog njegova povratka
i, premda Jakova njegova nečista savjest navodi na sramotnu
puzavost, iskreno mu oprašta. Zatim jaše natrag da na gori Seir
spremi kraljevski doček — ali taj poziv Jakov promišljeno izbje-
gava.
Jedno od općih uvjerenja među Židovima bilo je da najcrnji
dan židovske povijesti nije bio onda kad je Sanaherib odveo sje-
verna plemena u ropstvo, niti kad je Nabukodonozor razorio Sa-
lomonov hram; nego kad je sedamdeset učenih ljudi prevelo Za-
vjetne knjige na grčki po zapovijedi Ptolemeja II (285—246. pr. n.
e.). Te Zavjetne knjige, u kojima su bila zapisana zla djela njiho-
vih predaka, i koje su podsjećale na Božje kazne zbog neprestanog
vraćanja grijehu, nisu nikada smjele, smatralo se, biti otkrivene
neprijateljima Izraelaca. Mit o Jakovu i Ezavu bio je sigurno ne-
zgodni j i za Židove iz vremena dijaspore* od bilo kojeg drugog
mita, jer je Jakov bio utjelovljenje izraelskog naroda i oni su bili
baštinici kako njegovih vrlina tako i loših strana. Ni midraška
tumačenja verzije iz Postanka — u kojima se ocrnjuje Ezav a pro-
nalaze isprike za Jakova — nisu mogla izmijeniti tekst Septua-
ginte koji se odlikovao učenošću.
2. Ponovo se javlja pitanje na koje je teško dati odgovor: kako
je došlo do toga da Izraelci ocrnjuju pretka po kojem su dobili
ime u prilog neprijatelju svog naroda? Jedini prihvatljivi odgovor
može biti da je taj mit nastao u Edomu, a u Jeruzalem su ga do-
nijeli pripadnici rodova Kaleb i Kenaz, koji su rano primljeni u
* Dijaspora (grčki dispeiro, rasipam), termin kojim se označava rasipanje jednog na-
roda po svijetu, u ovom slučaju 2idova.

239
pleme Juda (vidi 42. 4). To se pleme ubraja u Leine sinove, a
tradicionalno se sukobljavalo s plemenom Benjamin — jednim
od Rahelinih plemena čiju je kraljevsku kuću Juda srušio, i čije
je područje pripojio — i s četiri ostala Rahelina plemena, Efra-
jim, Manaše, Gad i Naftali, koja su činila jezgru Sjevernog Kra-
ljevstva. Leina se mržnja prema Raheli priznaje u Postanku, a
predaja po kojoj se »Izrael« izvorno sastojao od Rahelinih ple-
mena, s kojima su se Leina plemena udružila u nesiguran savez,
vjerojatno je potakla edomsko plemstvo plemena Juda — rod
Kaleb je držao Hebron i drevno svetište Makpelu — da veličaju
svog pretka Ezava na štetu Izraela. Osim toga, u vrijeme kad je
Postanak dobio pisani oblik Južno Kraljevstvo, Judeja, izgubilo
je na neko vrijeme ratnički ponos; a Jakovljevo umijeće strplji-
vog održavanja savitijivošću umjesto sukobljavanja, lukavstvom
umjesto silom i neprihvaćanjem ma kakvog drugog zakona osim
Moj sijeva, smatrano je najvišom mudrošću.
3. Farizeji iz prvog stoljeća n. e. nastojali su ograničiti broj
Židova koji su se stalno naseljavali u inozemstvu, proglasivši
Italiju i druge dijelove rimskog svijeta za »nečiste«, i zahtijeva-
jući obrede čišćenja kad bi se ti Židovi vraćali u Palestinu. To
što je Jakov dao Ezavu sve svoje bogatstvo odnosi se, možda, na
goleme svote koje su Židovi izvan Palestine sakupili za uljepša-
vanje Velikog hrama, koje je poduzeo kralj Herod Edomac.
4. Proročanstvo o propasti Edoma u Bosri — »Edom« znači
»Rim« — preuzeto je iz krvožednog mesijanskog proročanstva u
Iza. gl. 63, koje ovako počinje: »Tko je taj što dolazi iz Edoma,
iz Bosre, u haljinama crvenim?«; i drugo u Jer. 49: 13, u kojem
se predskazuje da će se Bosra pretvoriti u pustoš. Ali Izaijina je
»Bosra« bila Bosra u Hauranu ili Basra u Perzijskom zaljevu, a
ne edomska »mala Bosra«; a Jeremijina je »Bosra« bila Bezer,
levitski grad koji je zauzeo Moab, a javlja se kao grad-utočište u
Pon. zak. 4: 43. »Bet Gubrin« je židovsko ime za Eleutoropol u
Južnoj Judeji.
5. Samo za posljednja četiri od osam edomskih kraljeva koji se
navode u Postanku može se sa sigurnošću tvrditi da su povijesne
ličnosti.
 37

SILOVANJE DINE

(a) Kad je Lea, rodivši šest sinova, zanijela sedmi put, sažali
joj se setra nerotkinja Rahela i pomoli se: »O Gospode, učini da
ovo dijete bude žensko, da mi sestra moja Rahela ne bude opet
zavidna!« Bog tada pretvori Leino dijete iz muškog u žensko i
kaza joj: »Jer ti se sažali sestra tvoja Rahela, dat ću joj sina«.
Tako se Lei rodi Dina, a Raheli Josip.1
(b) Jakov se bojao da Ezav ne zatraži Dinu za ženu, kao što
bijaše njegovo pravo kao ujaka; i zato ju je držao zatvorenu u
kovčegu za vrijeme njihova sastanka u Manahajimu. Bog ukori
Jakova zbog toga rekavši mu: »Zato što si postupio bez srca pre-
ma bratu svojemu Ezavu, Dina će roditi djecu Jobu iz Usa, koji
ti nije nikakav rod. Uz to, jer si prezreo Abrahamova obrezanog
sina, ona će pokloniti djevičanstvo svoje neobrezanom Kanaancu;
a jer si joj uskratio udaju po zakonu, bit će uzeta bez zakona!«2
(c) Dina bijaše smjerna i poslušna, i nikad ne odlažaše iz Leina
šatora bez dozvole. Ali jednog dana, dok je Jakov pasao stada
svoja kraj Gore efrajimske, jedan knez po imenu šekem, sin prvo-
rođeni Hamora Hivijca, dovede djevojke da plešu i udaraju u
bubnjeve pored izraelskog tabora. Dina je stajala i gledala, a on
je, ovladan ljubavlju, namami u kuću svoju u gradu šekemu i
obleža je tamo. Jakov dozna za Dininu sramotu kad mu nije bilo
sinova kod kuće, pa ne učini ništa do njihova povratka. Oni se
razgnjeviše bez mjere jer je šekem postupio sa sestrom njihovom
kao s bludnicom. Ali braća prigušiše svoj bijes kad dođe Hamor
u Šekemovo ime i zaprosi Dinu rekavši: »Rodu vašem plemenitom
neka je slobodno prebivati i trgovati među nama! Kako je šekem
vruće poželio da učini Dinu zakonitom ženom svojom, platit ću
vam za mladu što god zaištete; a još bih sretniji bio kad bi se
naše dvije vladarske kuće povezale i drugim bračnim uzama.«
Jakov prepusti Leinim sinovima da odluče o tom. Oni lukavo
rekoše Hamoru: »Žalosti nas što ne možemo dozvoliti sestri našoj
da se uda za neobrezanog Hivijca; ali ako se šekemci dadnu obre-
zati, kuća oca našega i vaša mogu se čvrsto povezati ženidbama
i udajama.« 3
16 Hebrejski mitovi 241
 (d) Hamor se posavjetova s prvacima šekemskim koji prista-
doše da se sve muško odmah obreže. Tri dana zatim, kad se še-
kemcima upališe spolovila, Šimun i Levi, prava braća Dinina, ušu-
ljaše se u grad s mačem u ruci i učiniše krvoproliće nad Hamo-
rom, šekemom i svim njihovim podanicima koji ne mogahu ustati
s postelja od obrezanih rana, i odvedoše Dinu sa sobom. Drugi si-
novi Jakovljevi dođoše odmah za njima. Oplijeniše kuće šekem-
ske, otjeraše sitnu i krupnu stoku s polja šekemskih, a žene i
djecu otjeraše u roblje. Jakov ogorčen povika: »Uveli ste me u
nepriliku omrazivši me stanovnicima zemlje, Kanaancima i Peri-
žanima.« Ali šimun i Levi upitaše: »Zar da prema našoj sestri
postupaju kao prema kakvoj bludnici?«4
(e) Neki kažu da su Hamora, unatoč tome što se obrezalo šesto
četrdeset i pet odraslih Hivijaca i sedamdeset i šest dječaka, upo-
zorili njegovi stari ujaci i otac njegov Hadkam, sin Peredov, da
će to kršenje običaja razgnjeviti sav Kanaan, i da će sami Kana-
anci podići vojsku da kazne takvo bezvjerje. Hamor objasni da
je pristao na obrezivanje samo zato da bi prevario Jakovljeve si-
nove: na šekemovu piru, kad Izraelci budu ležali pijani i razga-
ljeni, on će dati znak da ih poubijaju. Dina posla potajno svoju
robinju da obavijesti šimuna i Levi ja o Hamorovoj namjeri. Oni
se zakleše da do druge večeri ni jedan muškarac neće ostati na
životu u šekemu, i napadoše grad u zoru. Premda su im se odu-
pirala dvadesetorica smionih šekemaca koji bijahu izmakli obre-
zivanju, oni ubiše osamnaestoricu od njih: preostala dvojica ute-
koše i sakriše se u jamu za vađenje pakline.5
(/) Hamorovi saveznici Amorejci, čuvši bojnu vrevu izdaleka,
pohrliše do šekema i zatvoriše za sobom gradska vrata, da Jakov-
ljevi drugi sinovi ne mognu doći u pomoć Š imunu i Leviju. Ali
Juda se uspe na vrh gradskog bedema, baci se odozgo na nepri-
jatelje i pokosi ih na desetke. Ruben, Jisakar, Gad i ostali pro-
vališe gradska vrata i nasrnuše u grad, sijući smrt desno i lijevo.
Oni zajedno poubijaše sve muškarce u Šekemu, uz tri stotine
žena koje bacahu kamenje i crijeplje s krovova. Krv poteče uli-
cama poput rijeke. Druga vojska Amorejaca i Perižana dođe tada
stupajući u redovima kroz pustinju. Jakov pograbi mač i luk,
postavi se na gradska vrata i povikavši: »Zar da sinovi moji padnu
u ruke ovih nevjernika?«, srnu na neprijatelje, obarajući ih kao
što kosac kosi žito. Za malo vremena sve bijaše gotovo. Jakovljevi
sinovi podijeliše plijen, a među njima brojne robove i djecu; uz
to i osamdeset i pet djevica — jednu od kojih, Bonu po imenu,
šimun uze za ženu.6
(g) Drugi kažu da je Hamor dopustio Dini da se vrati svojoj
obitelji, ali se ona ne htjede maknuti iz Šekemove kuće, pa čak
ni nakon krvoprolića, rekavši kroz jecanje: »Kako smijem poka-
242
zati lice svoje među rođacima?« Tek kad se šimun zakleo da će
se on sam oženiti njome pošla je za njim. 7
(h) Dina već bijaše zatrudnjela sa Šekemom i rodila mu kćer
posmrče. Braća njena htjedoše ubiti dijete, kao što nalagaše za-
kon, da nijedan Kanaanac ne uzmogne kazati: »Djevojke su izra-
elske bez srama!« Ali Jakov ih obuzda, objesi unuci oko vrata
okruglu srebrnu pločicu na kojoj bijahu urezane riječi: »Neka
si sveta pred Bogom!« i položi je pod grm trnja — zato je na-
zvahu »Asenata«. Istog dana Mihael, u orlovu obličju, odletje s
Asenatom u On u Egiptu i spusti je tamo pored Božjeg žrtvenika.
Svećenik, po imenu Poti-Fere*, uvidjevši da mu je žena jalova,
odgoji Asenatu kao svoje dijete.
Nakon mnogo godina, kad je Josip izbavio Egipat od gladi i
ophodio zemljom, žene mu dobacivahu darove zahvalnice. Među
njima bijaše i Asenata koja, nemajući ništa drugo za dar, dobaci
Josipu svoju srebrnu pločicu koju on uhvati u letu. Josip pre-
pozna natpis i, znajući da mu je to nesumnjivo nećakinja, oženi
se njome. 8
(i) Nakon što je Josip oprostio braći svojoj i poslao ih natrag u
Kanaan, među njegovim darovima bijahu i vezene haljine te tovar
mirhe, aloja i ženskih pomasti za Dinu. Ona mu sada ne bijaše
samo sestra i punica, nego i šurjakinja, jer se udala za šimuna
i rodila mu sina Šaula.
Dina je na kraju umrla u Egiptu, šimun je donio njene kosti
natrag u Kanaan i pokopao ih u Arbelu gdje i sada pokazuju njen
grob. Ali drugi kažu da se šimun razveo od Dine, i da je ona
postala drugom ženom Joba iz Usa, kad mu je Bog vratio njegov
imutak. Jobu je rodila sedam sinova i tri kćeri.9

1. Tanhuma Buber Gen. 157, 172; B. Berakhot 60a; Gen. Rab. 845; Jer.
Berakhot 14a—14b.
2. Gen. Rab. 907—908, 928, 954; Mid. Agada Gen. 83, 85.
3. PRE, gl. 38; Postanak 34: 1—19.
4. Postanak 34: 20—31.
5. Sefer Hajašar 113—119; Mid Leqa Tov Gen. 174—175; Gen. Rab. 956,
965; Saba, Ceror HaMor o VaJehi 59c.
6. Sefer Hajašar 113—119; Tanhuma Buber, Uvod, 127; Gen. Rab. 965—
—966.
7. Gen. Rab. 966; Mid. Sekhel Tov 194; Mid. Hagadol Gen. 527.
8. PRE, gl. 38; Targum Jer. ad Gen. 41: 45 i 46: 20; Jalqut Gen. 146;
Soferim, kraj; Hadar i Daat o Post. 41: 45; Hadar ad Gen. 34: 1;
Jalqut Rubeni ad Gen. 32: 25; Oppenheim, Fabula Josephi et Ase-
nathae, Berlin, 1886, str. 4 i dalje,
9. Gen. Rab. 966—967; Sefer Hajašar 202; Mid. Hagadol Gen. 527; šu'aib,
Wa-Jišla 16a; Zavjet Jobov 1: 11.
* Ovo ime navodi se u ovom prijevodu prema tekstu Biblije u izdanju »Stvarnosti«.
U originalu ono se ne razlikuje od imena Potifara, faraonova dvorjanina.

16* 243
 1. šekem je, poput Troje, poharan iz osvete zbog otmice kraljev-
ske kćeri, koju je izvršio kraljev sin. I Grci i Židovi preuzeli su,
čini se, tu temu neovisno jedni o drugima iz ugaritskog epa Keret,
u kojem bog E1 naređuje vladaru Keretu da opsjedne Udum, u
koji se sklonila njegova zakonita supruga Hurija kod ljubavnika
— iako mu kralj udumski časno nudi naknadu za pretrpljeni gu-
bitak. U oba slučaja povijesne su činjenice romantički zamaglje-
ne: Trojanski se rat po svemu sudeći vodio radi prevlasti u crno-
morskoj trgovini; šekem je razoren nakon sukoba oko granica
između Jošuinih Izraelaca i njihovih saveznika Hivijaca.
2. Za Dinu se kaže da se razlikovala od sestara — koje su se
sve rodile kao blizanke Jakovljevih sinova — po tome što se sama
rodila (vidi 45. /). Njeno se pleme stoga treba smatrati nezavisnim
plemenom Leina saveza, s uređenjem koje nije bilo patrijarhat-
sko nego matrijarhatsko ili polumatrijarhatsko — poput epizefir-
skih* Lokrana iz Kalabrije, o čijem je državnom uređenju Aristo-
tel napisao raspravu. Patrijarhat i matrijarhat i sada koegzistiraju
u nekim dijelovima srednje Afrike, kao što su koegzistirali u drev-
noj Grčkoj: Herina visoka svećenica iz Arga prisustvovala je za-
sjedanjima Amfiktionskog saveza dvanaest plemena, ali se od nje
očekivalo da će nositi bradu — budući da su svi drugi predstavnici
bili muškarci.
3. Šekemovo silovanje Dine navodi na zaključak da su, nedugo
nakon Jošuine provale u Kanaan, njeno malo pleme pregazili Amo-
rejci iz šekema, i da su se njeni saveznici, Leina plemena šimun
i Levi, osvetili izvršivši krvoproliće nad Šekemcima. Dina se zatim
udala za Šimuna — to jest, ta su se dva plemena privremeno uje-
dinila; ali kad je šimun izgubio svoju zemlju (Postanak 49: 5—7),
a ostaci njegova plemena su se pridružili plemenu Juda kao pod-
-klan (Jošua 19: 1—9; 1 Ljet. 4: 24, i dalje) — što možda objašnja-
va zašto je šimun ispušten iz Moj sijeva blagoslova u Pon. zak. gl.
33 — Dina je izgubila svoju ličnost. Međutim, iz jednog midraša
doznajemo da se Asenata, Dinina kći od šekema (dovitljivo poisto-
većena s Asenatom, kćerkom Velikog svećenika u Onu — Posta-
nak 41: 45, i dalje) udala za Josipa. Drugim riječima, pleme Efra-
jim zaposjelo je njeno prijašnje područje; a taj događaj spominje
Jakov u pogrešnom vremenskom slijedu u Postanku gl. 40, kad
blagoslivlje Efrajima, dajući mu »jednu plećku više nego braći
tvojoj, što je oduzeh Amorejcima mačem svojim i lukom«. »Rame,
plećka« se hebrejski kaše šekem, a Jakov je davao vrhovnu vlast
nad Izraelcima Efrajimu jer je Šekem sve do Davidovih dana slu-
* Epizefirski (od grč. epizefirios), koji leži na zapadu, prema zapadu; od Aristotelovog
vremena Lokranima u donjoj Italiji stalno se pridjevao taj atribut.

244
 Da»n#i
KARTA m
J&testtria
l i d o b a / . i -"I DAK
s u d a c a / flf/

hđM
.AKo 1
^ i
' V I * A^"

•oarmuK

Gilead•A'k . * *
'"''•a
II
K' 's
Penuet

/• «Rabat
. Arooft
o;
B«*elj»..At J|

\rrJeruzalem
Asoiod^ v /
•Baal-Meon
ASKelon A ,/ B€jtebem /
A* /1 H>
c
• Hflbroa 1/ £
A^oer
Amon
/ Oerar •
•Sebojim \ \ O A B

EPOM
(PUN SEIR.)

JETUft
NAF1S
HAGRIJCI
 žio kao političko središte Izraelaca. Plećka je u Grčkoj pripadala
kraljevima: izgoneći Edipa iz Tebe, Kreont je na žrtvenoj gozbi
položio pred njega but, a ne plećku — kao znak njegova udalje-
nja sa časti.
4. To što se u Postanku daje naslutiti da je Dinin pad izazvala
njena posjeta tamošnjim djevojkama — to jest njeno sudjelovanje
u kanaanskim orgijama — prikriva činjenicu da je to činila ve-
ćina izraelskih djevojaka u tim davnim danima, i ukazuje na po-
znatu židovsku uzrečicu: »Majke, držite kćeri kod kuće!«
5. Jakovljeva borba s Amorejcima izmišljena je da se opravda
njegovo hvalisanje u Blagoslovu da je osvojio šekem svojim ma-
čem i lukom (Postanak 49: 8—9).
<5. Midraški komentatori nastoje po svaku cijenu dokazati da
šimun i Levi nisu jednostavno vršili krvoproliće nad bespomoć-
nim ljudima, nego su se hrabro borili protiv neprijatelja koji je
bio desetorostruko brojniji; kao i to da se Josip, kao što pristoji,
oženio svojom nećakinjom, a ne kćerkom egipatskog svećenika.
7. Obrezivanje šekemaca je događaj koji nije lako objasniti, jer
su se, kako kaže Herodot, svi stanovnici Palestine, osim Filiste-
jaca, obrezivali; ali možda su šekemci, koje tu nazivaju »Hivijci«,
bili nedavni ahejski doseljenici. Obrezivanje se kao običaj proši-
rilo na istok iz Egipta, gdje primjena kremenih nožića u tu svrhu
(Izlazak 4: 25) dokazuje njegovu duboku drevnost.
8. O Dininoj udaji za Joba nakon što se on pomirio s Bogom
ne nalazimo potvrde u Svetom pismu. Ali kako su oba ta lica mno-
go pretrpjela bez ikakve vlastite krivnje; i budući da ne znamo
ništa o ženi koja je, u posljednjim glavama Knjige o Jobu, rodila
Jobu sedam sinova i tri kćeri da nadomjeste one koje je usmrtio
uragan u prvoj glavi — Dinino se ime samo od sebe nameće za
takav brak iz obostrane koristi.
9. Asenatu, kćer Dininu, izmislili su pisci midraša. Asenata, Jo-
sipova žena (vidi 56. 5), ima izvorno egipatsko ime bez ikakve
veze s grmom trn ja (sne na hebrejskom).
10. Gabriel je uzeo orlov lik jer je Poti-Fereov hram bio posve-
ćen bogu Ra, i u njemu se nalazio Orao-sunce, ili Feniks,.tog boga;
toj su ptici iskazivali veliko štovanje izraelski mudraci (vidi 12. /
i 20. k).
11. Srednjovjekovni Sefer Hajašar daje nam opsežan opis ra-
tova vođenih između Jakovljevih sinova i Amorejaca, uz primjenu
mačeva, štitova, kopalja, golemog kamenja i ratnih pokliča. To
homersko pripovijedanje povijesno je dobro razrađeno. Tapuah,
Šilo, Asor, Bet Horon, Sartan, Mahanajim i Gaaš, sedam naselja
koja se spominju, sva su drevni efrajimski gradovi; a sam se

246
Efrajim (budući da se rodio u Egiptu, i uz to kasnije) pažljivo
ispušta iz popisa izraelskih prvaka. Međutim, izgleda vrlo nevjero-
jatno da taj rat odražava čak i stvarno predan je o Jošuinim kasni-
jim zavojevanjima, jer nazivi gradova odgovaraju onima na koje
nailazimo u Zavjetu ludinom (konac drugog stoljeća pr. n. e.) i
nešto kasnijoj Knjizi jubileja. Boj kod Bet Horona je, čini se,
sjećanje na bitku Jude Makabejca sa sirijskim vojskovođom Se-
ronom (1 Mak. 3: 16).
 50

RUBEN I BILHA

(a) Dok je Jakov boravio pored kule Edera u Judeji, gdje se

utaborio, veoma se ojadio čuvši da je Ruben obležao Rahelinu
robinju Bilhu, mater Ašerovu i Naftalijevu, vlastite polubraće
svoje.
Dugo godina poslije toga, kad se Jakov sa samrtne postelje
obraćao svakome od dvanaestorice patrijarha pojedinačno, on reče
Rubenu: »Ti Rubene, moj prvorođenče, snaga ti si moja, prvenac
moje muškosti. Ističeš se ponosom, snagom se ističeš, no, poput
vode nabujao, nećeš više imati prvenstva, jer na ležaj oca svog
se pope, i moj oskvrnu krevet!«1
(b) Neki kažu da se Ruben osvećivao za nepravde nanesene
Lei; jer poslije Raheline smrti Jakov postavi Bilhinu postelju po-
red svoje. Ruben razgnjevljen povika: »Mati se moja Lea natrpje
dosta prezira dok je Rahela živjela. Mora li to ona i dalje strplji-
vo podnositi?« On ukloni Bilhinu postelju i umjesto nje postavi
Leinu; a zatim, pošto se Jakov nije osvrtao na tu jasnu opomenu,
on silova Bilhu — tako da je Jakov nije mogao nikada više do-
dirnuti.2
(c) Ruben je to na samrtnoj postelji drukčije prikazao. Vidjev-
ši Bilhu gdje se kupa u jednom zaklonjenom potoku, nije mogao
naći sna od čežnje da je obljubi. Prilika mu se pruži jedno veče
kad je ona opivši se ležala naga u svojem šatoru. Iako se Bilha
nakon toga ničega nije sjećala, Bog vidje Rubenov čin i kazni ga
opakom bolešću spolovila koja ga ne napusti nekoliko mjeseci.
Napokon on prizna svoj grijeh Jakovu i činio je pokoru sedam
godina — uzdržavajući se od vina, mesa, đakoni ja i vesela društva. 3
(d) Ruben, Jakovljev prvenac, trebalo je da naslijedi njegov
blagoslov, svećenički položaj i kraljevsku vlast nad Izraelcima;
ali budući da je zgriješio, blagoslov je udijeljen Josipu; svećenički
položaj Leviju; kraljevska vlast Judi. Jakov se ispriča Rubenu:
»Služio sam Labana poradi Rahele, a ne matere tvoje Lee. š t o
orah i sijah u Lei, trebalo je da bude u Raheli, i Josip je trebao
biti sin moj prvorođeni. Pravo prvorodstva je, dakle, po pravdi
njegovo.«4
248
 (e) Neki optužuju Rubena da je obležao i Zilpu.5

1. Postanak 35: 22; 49: 3—4; 1 Ljet. 5: 1.

2. Gen. Rab. 1254—1255; B. šabbat 55b; Tanhuma Buber Gen. 218; Ha-
dar 14d and 15d.
3. Zavjet Rubenov 1: 1—10; 3: 9—4: 3.
4. Gen. Rab. 1253; Tanhuma Buber Gen. 218.
5. Gen. Rab. 1254.
*

1. Bilhi se ne predbacuje ništa više nego Tamari, koju je zaveo

Amnon (2 Sam. gl. 13); nego Bat-šebi, koju je zaveo David (2
Sam. gl. 11 i 12); ili Dini, koju je zaveo Šekem (vidi 49). U židov-
skoj mitologiji na žene se gleda kao na polja koja treba da uzoru
i zasiju bogoliki junaci — one su podložne, i prema tome nužno
bez krivice ako uđe neočekivani poljodjelac. Spolne zabrane u
Mojsijevim zakonima usmjerene su samo na muškarce; i premda
dokazan preljub osuđuje ženu jednako kao i njena ljubavnika na
smrt kamenovanjem, ona se kažnjava kao sudionik bez svoje
volje — poput nesretne životinje s kojom je netko izvršio sodo-
miju (Levit. 20: 10—18). Međutim, farizeji iz prvog stoljeća, una-
toč klevetničkom prikazu u Novom zavjetu (Ivan gl. 8), nikada
nisu kamenovali preljubnički par: ženi bi dopustili da navede u
svoju obranu da ne pozna Zakon, a kako zavodnik nije mogao
biti kažnjen odvojeno od nje, oboje bi prošlo nekažnjeno. Isus je
stoga svojim pravovremenim navođenjem riječi iz Ponov. zak. 17:
2—7 najvjerojatnije spasio preljubnicu od samaritanskih sudaca,
koji su se doslovno držali Moj si ja, a ne od farizeja.
2. Povijesni okvir ovog mita može se samo nagađati, jer pleme
Ruben — za koje se kaže da se nastanilo istočno od Jordana, na-
suprot plemenu Jude — nije ostavilo nikakvih zapisa: ono je rano
nestalo iz izraelske povijesti, i u moapskim natpisima nema mu
spomena. Smisao je ipak jasan: kao naslovni glavar osam Leinih
plemena, jedan je rubenski poglavica zaveo vazalna plemena Dan
i Naftali, odvrativši ih od njihove podložnosti savezu Rahelinih
plemena. Održan je zbor plemenskih predstavnika na području
plemena Juda, najjačeg Leinog plemena; Eder leži nedaleko od
Betlehema.
3. Josip Flavije i drugi pišu Ruben kao »Rubel«, što bi moglo
biti najraniji oblik tog imena. Mojsijev blagoslov (Ponov. zak. 33:
6) izražava nadu u neprekinuto postojanje plemena Ruben, unatoč
malom broju njegovih pripadnika. Ali u vrijeme babilonskog su-
žanjstva dva njegova sina, ili roda, naime Hesron i Karmi, bila
su već primljena u pleme Juda i uklopljena u rodoslovno stablo
tog plemena (1 Ljet. 4: 1; 5: 3).
249
 4. Budući da se od rodoskvrnuća između Rubena i Bilhe nisu
rodili sinovi, kako se dogodilo Lotovim kćerima (vidi 33. /) i Ta-
mari (vidi 51. i ) , pobuna a ne pripajanje plemena je tema ovog
mita. Prvi je čin kralja uzurpatora bio da javno obleži, poput
Abšaloma, harem svog prethodnika (2 Sam. 16: 20 i dalje) — i
svaki se ambiciozni potez u tom pravcu smatrao veleizdajom, kao
kad je Abner obležao Šaulovu inoču Rispu (2 Sam. 3: 7 i dalje),
ili kad je Adonija zamolio Salomona za Davidovu priležnicu Abi-
šagu (i Kralj. 2: 13 i dalje). Zato je moguće da ovaj mit odražava
pobunu Leinih plemena, pod vodstvom Davida iz Betlehema, pro-
tiv njihovog rahelskog vrhovnog vladara Šaula iz plemena Benja-
min; i da je David mogao računati s podrškom plemena Ruben i
Gad, koji su pridobili Bilhina plemena Ašer i Naftali za njegovu
stvar. Davidova je glavna politička snaga očito ležala s onu stranu
Jordana u Gileadu, kamo je kasnije pobjegao za vrijeme Abšalo-
mova ustanka (2 Sam. 17: 24).
 37

JUDA I TAMARA

(a) Juda se odvoji od jedanaestoro braće svoje i pođe na jug i

razape šator svoj kod nekog čovjeka po imenu Hira iz Adulama.
Tu upozna i oženi se Bat-šuom, kćerju šue Kanaanca, koja mu
rodi tri sina u gradu Kezibu: Era, Onana i Šela. Kad dođe vrije-
me, Juda uze Eru ženu po imenu Tamaru, jednako tako Kanaan-
ku; ali Bog, upozoren na Erove opačine, pusti njega da umre;
Juda zato zapovjedi Onanu da izrodi i odgoji djecu umjesto svoga
umrlog brata — tu dobrotu Mojsije kasnije učini obaveznom
odredbom koja se sada zove leviratski zakon*. Ali Onan je znao
da djeca rođena u takvu braku ne bi bila njegova, pa stoga »vrša-
še unutra, ali sijaše vani«; to jest, premda je često spavao s
Tamarom, uvijek bi izvukao udo prije prosipanja sjemena — a
taj grijeh Gospod kazni smrću. Tada Juda reče Tamari: »Ostani
kao udovica u domu svoga oca dok poodraste moj sin šela.« Ali,
strahujući da i šelu ne zadesi iznenadna smrt poput braće nje-
gove, Juda odgađaše to vjenčanje iz godine u godinu.1
(b) Kad Bat-šua umre, Jakov pođe na veselo striženje ovaca
kraj Timne da zaboravi na svoj bol; a Tamara, sada već svjesna
da je varaju, ugleda Judu kako prolazi kroz Enajim na putu za
Timnu. Ona ne reče ništa nego izađe malo dalje od grada, skine
sa sebe udovičko ruho, zakri lice koprenom, vrati se i sjede ne-
daleko od gradskih vrata. Juda, vraćajući se u predvečerje, po-
misli da je to posvećena bludnica i reče joj:
»Daj da ti priđem.«
»što ćeš mi dati da uđeš k meni?« odgovori ona promijenjenim
glasom.
»Spremit ću ti jedno kozle od svoga stada?«
»Da. Imaš li tu kozliće?«
»Ne. Ali mogu ti ga poslati iz Adulama.«
»Ako je tako, daj mi zalog.«
»Samo kaži šta!«
»Svoj pečatnjak o vrpci i štap što ti je u ruci.«
* Levirat, dužnost muževa brata da se oženi njegovom udovicom, postoji još i danas
kod nekih naroda na Istoku.
 Juda dade Tamari zalog i oni legoše zajedno; a nakon toga ona
se odšulja i potajno presvuče opet u udovičku odjeću.
Na Judino traženje njegov prijatelj Hira donese obećano kozle
u Enajim i raspitivao se kod svakoga s kim se sreo: »Gdje da na-
đem posvećenu bludnicu koja je sjedila pred gradskim vratima
toga i toga dana?« A oni mu odgovoriše: »Ne vidjesmo takve.«2
(c) Tri mjeseca poslije toga Juda doču da je Tamara nedvoj-
beno prekršila svoj bračni zavjet, jer je zatrudnjela s nekim dru-
gim a ne sa Selom. Pokoravajući se običaju toga vremena, on
naredi da je spale na lomači. Ali kad je povedoše, ona posla Judi
njegov pečatnjak o vrpci i štap rekavši: »Začela sam po čovjeku
čije je o v o . . . Vidi čiji je ovaj pečatnjak o vrpci i ovaj štap!«
Juda, prepoznavši svoje zaloge, promijeni osudu. »Neka živi«,
proglasi on, »jer krivnja je do mene što ne obdržah bračni zavjet
koji sklopih s ovom ženom u ime sina svoga šele.« Tako pustiše
Tamaru; ali Juda je nije više mogao dotaći, niti se mogla udati
za Selu.3
(d) Tamara porodi blizance. Jedan od njih pruži van ruku, ali
čim mu babica poveza crveni konac oko zglavka, on se povuče i
brat njegov izađe prvi. Babica ga upita: »Kakav li proder napra-
vi!« i nazva ga »Pereš«. Nato se opet pojavi prvi blizanac, a crveni
konac još mu je blistao oko zglavka; i ona ga nazva »Zerah«.4
(e) Kao i sve druge plemenite matere izraelske, Tamara je
imala proročki dar. Predvidjela je da će od nje poteći Mesija; i
to poznavanje budućnosti potaknu je da posluša drevni amorejski
zakon, po kojem svaka djevojka mora prije vjenčanja provesti
sedam dana pred gradskim vratima prodajući se strancima.
Neki kažu da se Juda u pravednosti svojoj isprva ustegnuo od
Tamare i krenuo dalje. Ali ona se pomoli Bogu, na čiju zapovijed
Anđeo putenih želja sleti na zemlju i prošapta mu na uho: »Vrati
se natrag, Judo! Ako prezreš tu ženu, kako će se roditi kraljevi
i iskupitelj izraelski?« Juda se stoga vrati i legne s Tamarom —
ali tek pošto je provjerio da je neudata, siroče, tjelesno čista i
sluga živog Boga. Tamara je kasnije prešutjela vjesnicima tko je
bio onaj što joj je dao zaloge, prepustivši Judi da to sam otkrije.
A neki kažu da je poradi razboritosti njene u tome — jer prave-
dnik će radije izgorjeti na lomači nego osramotiti rođaka — Juda
ne samo priznao blizance kao svoje nego i dalje tješio Tamaru
u njenu udovištvu.5

1. Postanak 38: 1—12.

2. Postanak 38: 12—23.
3. Postanak 38: 24—26.
4. Postanak 38: 27—30.
5. Gen. Rab. 1042, 1044; Tanhuma Buber, Uvod 129 i Gen. 187; Mid.
Hagadol Gen. 569, 572, 574; Zavjet Judin gl. 12; 14: 3—5; B. Sota
10a—b.
252
 1. Prema nekim tumačenjima, tekst u Hošea 12: 1 trebao bi
izgledati ovako: »Juda se opet odvoji od Gospoda, ali ostade vje-
ran q'dešim ('svetima')« — što bi značilo da se odvojio od braće
i prihvatio kanaanske vjerske običaje, koji su uključivali pošti-
vanje q'desim. Qpdesim su bili kelebiti ili »svećenici psi«: muške
bludnike u ženskoj odjeći, koji su tjerali svoj zanat i za vladavine
kasnijih judejskih kraljeva (1 Kralj. 15: 12; 22: 47; 2 Kralj. 23:
7) u nastambama koje su im bile dodijeljene na samoj gori Sionu.
Primanje roda Kaleb u pleme Juda podržava takav smisao, što se
slaže s Judinim uživanjem jedne q'deše, ili posvećene bludnice,
bez srama. Q'dešino uobičajeno poklanjanje zarade blagajni hra-
ma zabranjuje se u istom odlomku kao i poklanjanje zarade
q'dešima (Ponov. zak. 23: 19). Na posljednji spomen kelebita u
Svetom pismu nailazimo u Otkrivenju 22: 15.
2. Ovaj je drevni mit sa sigurnošću povezan s malim područjem
sjeverozapadno od Hebrona, gdje se do danas sačuvala većina
imena naselja. Adulam, prijestolnica kanaanskog kralja kojem je
oteo prijestol Jošua (Jošua 12: 15), je Khirbet 'Id al-Ma, dvadese-
tak kilometara na sjeverozapad od Hebrona; Kezib, ili Ahzib, ili
Kozeba (1 Ljet. 4: 22) je 'En al-Kazba u Vadi al-Sant; Timna,
između Betlehema i Beit Nattifa, je Hirbet Tibna. Samo je Ena-
jim, koji je ležao između Adulama i Timne, nestao poslije talmud-
skih vremena, kad je bio poznat pod imenom Kefar Enajim (Pe-
siqta Rabbati 23).
3. Braća Er, Onan i šela — Erovi grijesi nisu pobliže određeni,
ali njegovo ime čitano obratno znači na hebrejskom opak — pred-
stavljaju tri izvorna roda plemena Juda, od kojih su dva starija
izgubila na važnosti. U vrijeme babilonskog sužanjstva Er je ste-
kao položaj sina, ili pod-roda, Šelinog (1 Ljet. 4: 21); dok je Onan
imao tek položaj sina Jerahmeelova, sina Hesronova (vidi 50. 3),
sina Peresova (1 Ljet. 2: 26). Pereš je čak stekao prvenstvo nad
Šelom; a Zerah, koga je on istisnuo, nestao je bez spomena u po-
vijesti. Arapski plemenski rodoslovničari i danas bilježe uspon i
pad rodova na potpuno isti način.
4. Osuđivan je Tamare na smrt na lomači prethodi Ponov. zak.
22: 23—24, gdje se žena ili zaručnica uhvaćena u preljubu osuđuju
na smrt kamenovanjem; spaljivanje na lomači bilo je namijenjeno
svećeničkim kćerima koje bi zgriješile (Levit. 21: 9). Međutim,
u ranoj Judeji nikakva se krivnja nije pripisivala muškarcima
koji bi legli sa posvećenim bludnicama — ukoliko one ne bi bile
svojina muža, oca ili u stanju obredne nečistoće; niti se činila
jasna razlika između zone, ili svjetovne bludnice, i q'deše, ili po-
svećene bludnice.

253
 5. Ovdje se daje naslutiti da je Juda sumnjao na Tamaru da je
začarana, poput Raguelove kćeri Sare (Tobija gl. 8), čijih je šest
muževa, jednog za drugim, usmrtio u prvoj bračnoj noći neki lju-
bomoran duh. Kao zaručnica Izraelca Tamara se izložila velikoj
opasnosti prerušivši se u bludnicu, ali kako je to izvela obazrivo
i zanijela sa čovjekom koji joj je bez prava uskraćivao djecu,
pučko ju je predanje uzvisilo i pridružilo Raheli i Lei kao »ju-
načku mater izraelsku« (Ruta 4: 12). Poput Rute Moapke i Raha-
be, posvećene bludnice jerihonske (Jošua gl. 2), ta je Kanaanka
postala (preko Peresa) Davidov predak, a time i predak obećanog
Mesije (vidi Matej 1: 3—6).
6. Tamar znači »palma«, a to je drvo bilo posvećeno boginji
ljubavi i poroda Izidi, poznatoj i pod imenom Ištar ili, među Ara-
pima, Lat odnosno 'Ilat. Arapi su se klanjali velikoj palmi u Nedž-
ranu, ovijajući je jednom godišnje ženskom odjećom i uresima.
Latin sin, Apolon Delski — Lat se sada obično poistovećuje s
Letonom ili Latonom — i nabatejski Bog Duzar rodili su se oboje
pod palmom: Apolon na Ortigiji (Prepeličjem otoku). U izvornoj
legendi Tamara je vjerojatno bila posvećena bludnica, bez rodbin-
ske veze s Judom. Sa sestrom Rahabom povezuje je spominjanje
skrletnocrvene trake (Jošua 2: 18), koja je bila oznaka njihova
zanimanja; a u etiopskoj Kebra Nagast faraonova kći zavodi Salo-
mona pomoću tri skakavca (vidi 29. 3) i skrletnocrvene trake.
 61

SMRT I Z A K A , L E E I E Z A V A

(a) Jakov i Ezav živjeli su dalje u miru osamnaest godina —

dok nije umro otac njihov Izak i bio sahranjen u spilji Makpeli.
Tek tada, kažu neki, ispriča Ezav sinovima o svojem zamijenje-
nom pravu prvorodstva i ukradenom blagoslovu; no ipak obuzda
gnjev njihov i kivnost, rekavši: »Otac naš Izak učini te se zakle-
smo da ćemo živjeti među sobom u miru«.
Oni odgovoriše: »Dok on bijaše na životu tako je još moglo
biti. Ali sada sakupimo saveznike naše Aramejce, Filistejce, Moapce
i Amonce, te potjerajmo Jakova iz zemlje koja nam po pravdi
pripada!«
Elifaz, koji bijaše pravičan čovjek, ne pristade. Ali Ezav se živo
sjećao nepravdi koje mu je nanio Jakov, i postidje se da drugi ne
pomisle da je slabić. Stoga povede golemu vojsku na Jakova u
Hebronu, ali zateče sve ukućane u kostrijeti i posute pepelom
kako oplakuju Leinu smrt.
Kad se Jakov uvrijedi zbog tog nedoličnog kršenja njihova za-
vjeta, Ezav kaza: »Uvijek si me mrzio i varao! Ne može među
nama biti pravog bratstva, sve dok lava i vola ne upregnu zajedno
u jaram; dok gavran ne pobijeli poput rode; dok vepru ne otpa-
dnu čekinje i izraste mu runo.«1
(b) Tada Jakov, na Judin poticaj, zategnu luk i prostrijeli Eza-
vu desnu stranu grudi. Uprtiše ga na tovarno marše da umre u
Adorajimu na gori Seiru. Jakov ustrijeli i Ezavova saveznika, Ado-
rama Edomca. U ogorčenoj bici do koje je tada došlo, Jakovljevu
bi vojsku nadvladali da nije pješčana oluja koju je poslao Bog
zaslijepila njihove neprijatelje. Izraelci ih pobiše na gomile. Ne-
kolicina preživjelih utekoše u Maale-Akrabim, gdje iznova pretr-
pješe poraz. Jakov udari na njih težak danak i sahrani Ezava u
Adorajimu.2

1. Jubileji gl. 37—38.

2. Mid. Wajissa'u, Jalqut Gen. 133; BHM, III. 4—5.
255
 1. Adoram Edomac nije biblijska ličnost; ime mu je uzeto od
Adorajim, kanaanskog grada koji se spominje u pismima iz Teli
Amarne kao »Aduri«, a ponovo ga je izgradio Roboam (2 Ljet. 11:
9) na dva brežuljka — otuda dualni oblik. Velika sela-blizanci
Dura al-Amrijja i Dura al-Arjan, nekih osam kilometara zapadno
od Hebrona, označavaju njegov položaj. Adorajim su zaposjeli
Edomci nakon što je Nabukodonozor osvojio Jeruzalem, ali po-
novo ga je osvojio i prisilno judeizirao Ivan Hirkan (135—104
pr. n. e). Maale-Akrabim (»Jakrepski uzlaz«), jugozapadno od
Mrtvog mora, označava granicu između Judeje i Edoma (Brojevi
34: 4; Jošua 15: 3; Suci 1: 36), a tu je i Juda Makabejac porazio
Edomce (1 Mak. 5: 3). Tu su ti hazmonejski ratovi pomaknuti
natrag u mitsku prošlost da ispune prazninu u kazivanju.
2. Elifaz se izuzima od krvoprolića koje je zadesilo njegovu
braću; vjerojatno zato što su potomci njegova sina Kenaza pripo-
jeni plemenu Juda (vidi 42. 4). Na alternativni prikaz Ezavove
smrti na Jakovljevu pogrebu (vidi 60. h) nailazimo u jednom mi-
drašu, a cilj mu je da opravda Rebekino strahovanje (vidi 43. a):
»Zašto da izgubim dva sina u jedan dan?«
 53

J O S I P U JAMI

(a) Kad je navršio sedamnaest godina, Josip se pridruži sino-

vima Bilhinim i Zilpinim na očevim pašnjacima. Poslije svega
mjesec dana vrati se u Hebron, jer nije mogao podnijeti puhanje
grozničavog istočnjaka; ali kaza Jakovu da ga je otjerala natrag
kući sramota zbog opačina polubraće njegove. Jakov povjerova
Josipu, koga je ljubio više od svih ostalih sinova kao Rahelina
prvenca i kao sebi najsličnijeg, kako u naravi tako u crtama lica.
Josip bijaše postao vrlo tašt, garavio je oči, kovrčao kosu poput
žene, hodao sitnim koracima i nosio halju dugih rukava koju mu
je poklonio Jakov. Braća mu se podsmjehivahu kad god otac nije
bio prisutan, a Josip se osvećivao novim tužakanjem. Gad, najvr-
sniji pastir među njima, javljao se obično na noćnu stražu, i ako
bi neka divlja zvijer napala stado, pograbio bi je za stražnje noge
i smrskao joj glavu o stijenu. Josip jednom vidje kako je Gad oteo
jagiije od medvjeda i milostivo mu skratio muke. Braća pojedoše
jagnje za večeru; ali Josip ih obijedi da potajno kolju i jedu naj-
bolje ovnove. Kao odgovor na Jakovljev prijekor Gad kaza da ne
želi nikada više očima vidjeti Josipa.1
(b) Poslan na pašnjake pod starješinstvo Leinih sinova, Josip
se opet vrati kući poslije nekoliko tjedana. Tu se požali da se oni
druže s kanaanskim djevojkama i postupaju s polubraćom kao s
robovima. San koji je ispričao učvrsti njihovu mržnju prema nje-
mu. Rekao je: »Vezivali smo snopove u polju. Moj se snop odje-
dnom uspravi, a vaši stadoše u krug oko njega i ponizno se kla-
njahu«.
Oni povikaše: »Ti ćeš dakle vladati nad nama — znači li to tvoj
san?«
Ne osvrćući se na njihov gnjev, Josip im ispriča još jedan san:
»Prošlu noć vidjeh kako mi se klanjaju sunce, mjesec i jedanaest
zvijezda«. A kad to Jakov doču, i on uzviknu: »Kakav je to san?
Moramo li ja i tvoja pomajka i braća tvoja svi tebi služiti?«2
(c) Josip ostade zatim u Hebronu sve dok jednoga dana braća
njegova ne otjeraše stada na goru Efrajim i zadržaše se tako dugo
da ga Jakov posla da ih potraži. U šekemu Josip dozna da su se
17 Hebrejski mitovi 257
utaborili na drugom mjestu, kraj Dotana, dan hoda odatle, i pro-
duži za njima. Kad ga ugledaše izdaleka, šimun, Dan i Gad povi-
kaše ljutito: »Eno stiže onaj sanjar! Hajde da ga sad ubijemo i
bacimo u kakvu čatrnju! Možemo kazati da ga je proždrla divlja
zvijer. Vidjet ćemo što će biti od njegovih snova.« Ruben se uspro-
tivi: »Nemojmo oduzimati njegova života. Bacite ga u čatrnju u
pustinji, ali ne dižite na nj ruke!« Njima se to učini dobar savjet;
i tako svukoše s Josipa halju s dugim rukavima i baciše ga golog
u čatrnju. Nekada je bila iskopana za bunar, ali ne nađoše vode,
i sada tu jamu nastavahu zmije i akrepi.3
(d) Braća sjedoše da jedu, nekoliko strelometa od jame, i ugle-
daše ubrzo gdje od Gileada dolazi karavan Jišmaelaca, s mirodi-
jama, balzamom i mirisavom smolom za prodaju u Egiptu. Juda
zapita: »Zašto da ostavimo brata našega da skapa od gladi, kad
ga možemo prodati onim Jišmaelcima?« Oni odgovoriše: »Sada ne!
Zbog klevetničkog jezika njegova mora ostati tri dana među zmi-
jama i akrepima«.
Međutim odostrag naiđe neki midjanski karavan. Privučeni
jami Josipovim krikovima od straha, Midjani ga izvukoše i ka-
snije prodadoše Jišmaelcima za dvadeset srebrnjaka. Te se noći
Ruben pokaja zbog svoje okrutnosti. Ne znajući da su ga Midjani
pretekli, uze uže i pođe da izbavi Josipa iz jame; zazva ga tamo
po imenu, ali nitko ne odgovori. On otrča natrag obuzet bolom
i povika: »Josip je već mrtav, i kao prvenac oca našega ja ću biti
odgovoran!« Jisakar tada predloži da zakolju jarca, umoče Josi-
povu halju u njegovu krv i slažu da ga je usmrtila divlja zvijer.4
(e) Naftali, glasnik koga odabrahu, donese Jakovu okrvavljenu
halju na deseti dan mjeseca tišri i reče mu: »Ovo smo našli u
Dotanu. Nije li to možda Josipovo?« Jakov povika: »Avaj, divlja
je zvijer rastrgla sina mojega!« On razdera odjeću svoju, odjenu
kostrijet, pospe prašinom glavu i tugovaše bolno. Kad ga ukućani
htjedoše utješiti, on ih otjera od sebe i povika: »Smjesta mi na-
đite tijelo Josipovo! Uhvatite i prvu divlju zvijer na koju se na-
mjerite i donesite je amo živu da se osvetim! Bog će vam zacijelo
izručiti ubojicu u ruke«.
Dovedoše mu vuka, ali ga izvijestiše da nisu vidjeli nigdje Josi-
pova tijela. Jakov se okomi na vuka: »Gade krvoločni, nemaš li
poštovanja ni prema Bogu ni prema meni?« Bog tada udijeli vuku
moć govora. On odvrati: »Tako mi života Tvorca našega, i tvog
života, gospodaru: nedužan sam! Prije dvanaest dana mladunče
moje otide od mene i, ne znajući je li živo ili mrtvo, pohitjeh u
Dotan da ga potražim. A sada me krivo optužuju za umorstvo.
Osveti se kako ti je volja! Ali kunem ti se Živim Bogom da oči

258
moje ne vidješe nikada sina tvog, niti je meso čovječje ikada bilo
u mene pod zubima!«
Jakov, zapanjen, pusti vuka na slobodu i oplakivaše dalje Jo-
sipa.5

1. Zavjet Gadov 1: 1—11; PRE, gl. 38; Gen. Rab. 1008—1009; Tanhuma
Buber Gen. 180; Jer. Pea 15d—16a.
2. Izvori kao u prethodnoj opasci, i Postanak 37: 1—11.
3. Postanak 37: 12—24; Gen. Rab. 1015, 1017; Tanhuma Buber Gen. 183;
PRE, gl. 38; Sefer Hajašar 146—147; Zavjet Zabulonov gl. 4; Sefer
Hajašar 141—148, 152—153.
5. Sefer Hajašar 152—153, 156—157.
*

1. Ovo je očito narodna pripovijest, poput pripovijesti iz ciklusa

Tisuću i jedna noć, ili Miletskog ciklusa kojima se Apulej poslužio
za svog Zlatnog magarca, odnosno onih koje su sakupili Perrault
i braća Grimm — koje sve udružuju pučki zabavni element sa ži-
votnom mudrošću, ali nemaju povijesne osnove. Unatoč tome ova
je pripovijest pretvorena u mit povezivanjem uz određena mjesta
— Hebron, Dotan, Gilead — i dodjeljivanjem glavnih uloga ple-
menskim precima. Ona služi kao uvod u duži mit koji nastoji
objasniti prisutnost Židova u Egiptu za vrijeme razdoblja Hiksa,
pojavu moćnog potkralja židovskog porijekla i njihov konačni
povratak u Kanaan, gdje su preuzeli vodstvo nad savezom ple-
mena.
Kaže se da je Josip bio toliko nalik na oca, i da ga je otac
toliko volio, jer se izvorni »Izrael« sastojao samo od dva Josipova
plemena i njihovih saveznika iz plemena Benjamin (vidi 47. 5. 7.
8.). Na zaključak o političkim manevrima, u toku prodora tih
poegipćenih Židova u Kanaan pod Jošuinim vodstvom, upućuje
Josipovo tužakanje Bilhinih i Zilpinih plemena; posebno neprija-
teljstvo koje su prema njemu osjećali šimun, Gad i Dan; i Rube-
novo i Judino ustručavanje da proliju njegovu krv.
2. Dotan, koji se javlja u popisu kanaanskih gradova pod vlašću
faraona Tutmesa III (iz šesnaestog stoljeća pr. n. e.), i u 2 Kralj.
6: 13—14 kao grad opasan bedemima, bio je izgrađen na humku
(danas Teli Dutan) oko dvadeset kilometara sjeverno od šekema,
nad karavanskim putem Damask-Gilead-Egipat. Budući da je Do-
tan dominirao nad glavnim sjevernim prolazom u brdovito po-
dručje Efrajima, lako je moguće da se tu održao sudbonosni zbor
židovskih plemena koja su već bila zaposjela znatni dio Kanaana
— da raspravi da li da se udruže sa svojim rođacima Izraelcima,
ili da zatraže oružanu pomoć Egipćana protiv njih. Ljetopisac ne
17* 259
prikriva neprijateljstvo prema Josipu kao uljezu i smutljivcu. Pro-
daja Josipa Jišmaelcima od strane Midjana dovitljivo je tuma-
čenje zbrkanog odlomka u Postanku, gdje je svećenik redaktor
postupio nespretno spajajući dva raznorodna književna izvora u
jedno: jedan efrajimski zapis, sastavljen prije uništenja Sjevernog
kraljevstva (721. pr. n. e.); drugi judejski, koji je nastao kasnije.
Prema efrajimskoj verziji braća su prodala Josipa midjanskim
trgovcima; prema judejskoj verziji, prodali su ga Jišmaelcima.
Isto tako, u efrajimskom prikazu Josipov je zaštitnik Ruben; u
judejskoj, Juda. Ali u vrijeme kad je tekst Postanka bio definiti-
van, Jeruzalem je bio postao novim središtem Izraela, i Ruben se
stopio s Judom u jedan lik; zato se oba brata pojavljuju u dobrom
svjetlu. Drugdje se krvoločnije uloge dodjeljuju plemenima bez
zemljišnog posjeda — Šimunu, Gadu i Danu.
3. Josipova mladenačka ljepota, umorstvo pokušano nad njim,
njegovo uskrsavanje iz jame poslije tri dana, i njegovo konačno
snabdijevanje izgladnjelog svijeta kruhom povezuju ga s mitom o
Tamuzu. Ta se povezanost još više naglašava žrtvovanjem jarca na
Dan pokore, što midraš objašnjava kao pokajničko podsjećanje
na jarca koga su zaklala braća da njegovom krvlju poprskaju
Josipovu halju.
4. Ovoj su legendi midraški komentatori dodali dovitljiva etička
tumačenja. Premda se činilo da se braća osvećuju Josipu, oni su
bili, kaže se, od Boga izabrano oruđe da učvrste njegovu moć u
Egiptu. Bog je isto tako napunio jamu zmijama i škorpionima da
bi Josip ispuštao krikove od straha i privukao pažnju Midjana.
Do njegovog je ropstva došlo po Božjoj odredbi, da bi kasnije
spasio Izrael od gladi; ali budući da su mu braća sagriješila, i
njihovim je potomcima predstojala sudbina robova u Egiptu. »Ži-
vota vam«, rekao im je Bog, »prodaste Josipa u roblje, i stoga
ćete kazivati povijest o vlastitom robovanju u Egiptu na vijeke
vjekova« (Midraš Tehillim 93). Bog je čak uredio da tovar Jiš-
maelaca budu mirisne mirodije umjesto uobičajenih smrdljivih
koža, učinivši tako Josipovo putovanje ugodnim. Jedan midraš
dodaje da je Bog stvorio čudom odjeću Josipu, da bi ga poštedio
sramote da stoji gol pred strancima. Prema drugom midrašu,
Bog blagoslivlje Rubenov pokušaj oslobađanja Josipa upućiva-
njem proroka Hošeje, pripadnika plemena Rubena, da propovi-
jeda pokajanje svim Izraelcima. Josipovi grijesi taštine, tužakanja
i nepoštovanja kažnjavaju se golotinjom, patnjom i ropstvom.
5. Jakovljeva odluka da kazni divlju zvijer koja je prožderala
Josipa mora se shvatiti kao bogobojaznost, a ne histerija. Moj sije
je naredio da se usmrti svaka životinja koja je ubila čovjeka.
Prema sličnom engleskom zakonu anglosaskog porijekla, pozna-
260
tom pod imenom Deodand i ukinutom tek 1846, svaka je životinja
ili predmet koji su skrivili smrt čovjeka — vol, srušena greda ili
bilo što drugo — postajala krunsko vlasništvo. Njena se vrije-
dnost dijelila u obliku milostinje sirotinji, ili kao novčani prilozi
crkvi.
6. »Srebrnjaci« se nisu nigdje kovali prije šestog stoljeća pr.
n. e.
 61

JOSIP I ZULEJKA

(a) Josipa odvedoše Midjani u Egipat i prodaše ga Potifaru

eunuhu, glavnom dvorskom nabavi jaču faraonovom, koji ga, vi-
djevši Josipove sposobnosti, ubrzo postavi za upravitelja svoje
kuće i nije nikada požalio taj izbor.
Potifar bijaše oženjen, ali žena njegova Zulejka nije se smatrala
vezana nikakvim bračnim vezama: žena, kako je prirodno, očekuje
djecu. Ona pokuša zavesti Josipa; no on, mada ne bijaše nikako
neosjetljiv na Zulejkinu neobičnu ljepotu, odbi njena nametanja
govoreći: »Gledaj! Otkako sam ja ovdje, moj se gospodar ne bri-
ne ni za što u kući; sve što ima meni je povjerio. On u ovoj kući
nema veće vlasti negoli ja, i ništa mi ne krati osim tebe, jer si
njegova žena. Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačinu
i sagriješiti protiv Boga.«
Ona ga upita: »Budući da ne mogu uživati zagrljaje muža svo-
jega, ni on moje, kako bi to mogla biti krađa?« Josip primijeti da
je pokrila glavu idolu na zidu iznad sebe. Reče joj: »To je dobro
učinjeno; ali nitko ne može zatvoriti oči Bogu koji sve vidi!«1
(b) Zulejkina nezadovoljena žudnja podrivaše joj zdravlje.
Dvorske gospođe koje joj dolažahu u posjet počeše se ubrzo raspi-
tivati: »Koja ti je boljka? Obično si tako dobra zdravlja.«
»Pokazat ću vam uzrok«, odgovori Zulejka.
Ona naredi da se pripravi gozba i pozva Josipa da nadzire po-
služivanje. Gospođe ne mogahu odvojiti oči od njega, i skidajući
koru s posluženog voća sve se posjekoše.
Kad Josip iziđe iz dvorane, Zulejka kaza: »Voće je pokapano
krvlju! Ako ste vi posjekle prste nakon tako kratke muke, koliko
onda ja patim iz dana u dan?«2
(c) Zulejka snubljaše Josipa riječima i darovima, mijenjajući
neprestano haljine i koristeći svaku priliku da pred njim načas
obnaži grudi i bedra. Služila se i ljubavnim napicima; ali je Bog
uvijek upozorio Josipa koji pehar ili jelo da izbjegne. Ona na
kraju poče prijetiti.
»Okrutno ću te ugnjetavati!«
»Bog pomaže ugnjetavanima«, odvrati Josip.
»Učinit ću da skapaš od gladi!«
262
 »Bog hrani gladne.«
»Bacit ću te u tamnicu.«
»Bog oslobađa sužnje.«
»Puzat ćeš u prašini!«
»Bog uzvisuje one koji su poniženi.«
»Iskopat ću ti oči!«
»Bog daje vid slijepima.«3
(d) Dvorske gospođe rekoše joj: »Moraš skršiti njegov otpor
jednog dana kad budete nasamo. On je muškarac kao i svaki dru-
gi, i neće se dugo moći odupirati tvojim dražima. Zacijelo je tvoja
strast već izazvala njegovu«.
Zulejka posluša njihov savjet. Sutradan rano uvuče se u Josi-
povu spavaću sobu i baci se iznenada na nj. On se probudi, istrže
i ostavi je na postelji. Ona očajna povika: »Je li ti ikada ovako
lijepa žena otkrila vatrenu ljubav za tebe? Zašto si tako grub?
Zašto se toliko bojiš svoga gospodara? Faraonova mi života, ništa
ti se neće dogoditi! Samo budi velikodušan i izliječi me od ne-
volje moje! Zar moram umrijeti zbog tvojih ludih obzira?«4
(e) Godišnji porast Nila pozdraviše harfama, bubnjevima i ple-
som; a svi Potifarovi ukućani prisustvovahu svetkovini osim Zu-
lejke, koja se ispriča bolešću; Josipa, zaposlenog svojim računi-
ma, i nekolicine vratara. Kad se sve primirilo, Zulejka se ušuljala
u Josipovu pisarnicu, uhvatila ga za halju i zderala je s njega
uzviknuvši: »Dragi, konačno smo sami! Uživaj me bez straha!«
Josip uteče, gol. Nepodnošljivo ponižena, Zulejka vikom dozove
vratare koji dotrčaše s oružjem u rukama. »Gospodar vaš namje-
sti onog mrskog roba Hebrejca da nas vrijeđa!« kaza im ona
teško dišući. »Htjede me obljubiti, ali kad povikah iza glasa po-
bježe i pusti ovu halju kod mene.«
Kad se Potifar vratio, ona mu pripovjedi isto, a on se razgnjevi
i zatvori Josipa u tamnicu gdje ležahu kraljevi sužnji. To mu bje
Božja kazna zato što se još uvijek nije naučio da se kloni grijeha
raskošna življenja i urešivanja samog sebe, koji mu opet doni-
ješe nevolju.
Neki kažu da je Potifar sam ludovao za Josipom i bio ljubomo-
ran na Zulejku.5
(/) Kad su Josipa izveli pred svećenički sud, Glavni sudac, sa-
slušavši obje strane, zatraži da vidi Josipovu halju, koju mu po-
kazaše. Podigavši je u ruci, on kaza: »Ako je, kako gospođa Zu-
lejka tvrdi, ovaj rob nasrnuo na nju, ali je utekao kad je povikala;
i ako je ona zderala s njega halju da je zadrži kao dokaz protiv
njega, halja će biti poderana na leđima. Ako ju je, naprotiv, zde-
rala s njega, kako on tvrdi, da još više raspiri njegovu pohotu,
halja će biti poderana na prsima.«

263
 Svi se suci svečano suglasiše da je halja doista poderana na
prednjoj strani; ali da ne bi bacili ljagu na Zulejkino ime, vra-
tiše Josipa u tamnicu na još deset godina, preporučivši upravniku
tamnice da postupa s njime blaže nego s njegovim suzatvore-
nicima.6

1. Postanak 37: 36; 39: 1—9; Gen. Rab. 1031, 1064—1068.

2. Tanhuma Vaješev 5; Sefer Hajašar 159—160; usp. Kuran 12: 30—33.
3. B. Joma 35b; Zavjet Josipov 9: 5; Gen. Rab. 1075—1076; itd.
4. Sefer Hajašar 159—160.
5. Postanak 39: 10—20; Gen. Rab. 1054—1055, 1071—1073; Sefer Hajašar
157; Tanhuma Vaješev 9.
6. Sefer Hajašar 162—163.
*

1. Na isti sadržaj nailazimo u grčkim mitovima o Bijadici i

Friksu, Anteji i Belerofontu i Fedri i Hipolitu. Ali u svakom tom
slučaju razlozi zbog kojih muškarac odbija ženu koja se nameće je-
su strah pred rodoskvrnućem. Legenda o Friksu i Bijadici potječe
iz beotijske Kadmeje u koju se njome uvodi preuzeti kanaanski
mit (vidi 34. 5); druge dvije potječu iz Korintskog zaljeva, gdje je
bio jak zapadnosemitski utjecaj (vidi 39. 1). Druge verzije susre-
ćemo u Tesaliji i na Tenedu, gdje su poštovali feničkog boga Mel-
karta; ali prvi zapis ovakve legende javlja se u egipatskoj Pripo-
vijesti o dva brata, iz koje su preuzeti mitovi o Abrahamu, Sari
i faraonu (vidi 26), Abrahamu, Sari i Abimeleku (vidi 30) i Izaku,
Rebeki i Abimeleku (vidi 37).
2. Potifarovoj ženi nije spomenuto ime, sve dok je Sefer Haja-
šar nije nazvao »Zulejka«; ali u Zavjetu Josipovu (12: 1; 14: 1,
itd.), ona ima ime »žena iz Mofa«.
Glavnina midraškog dodavanja šturom opisu iz Postanka pod-
sjeća na Ovidijev prikaz Fedrinih patnji u Heroidama IV. 67 i
dalje. Zulejka se ničim ne osuđuje, jer je njena dužnost bila da
rađa djecu, i da joj je uspjelo da s Josipom zatrudni i rodi dvoj-
ke, uznosili bi je možda koliko i Tamaru (vidi 51. 5). Ali Bog je
odredio drugu Egipćanku da rodi Josipu sinove; a jedan midraš
kazuje kako se Zulejka prevarila pročitavši krivo horoskop, koji
joj je predskazao da će Josip izroditi slavnu djecu s nekom ženom
među Potifarovim ukućanima — naime s Asenatom (vidi 49. h, 9).
Josipovi su odgovori na Zulejkine prijetnje svi navodi iz Svetog
pisma.
3. Svetkovina koja je omogućila Zulejki da bude sama s Josi-
pom bila je ili »Primanje Nila«, nazvana i »Noć u kojoj Izida
plače« (20. lipnja), ili praznik Nove godine sredinom srpnja, koji
264
slavi ponovnu pojavu Sirijusa, kad je rijeka dostizala najviši vo-
dostaj plavljenja. Tada se vršilo svečano porinuće »Broda nabu-
jale vode«.
4. U hebrejskim mitovima nalazimo nekoliko anegdota kojih je
svrha bila da izoštre isljedničku pronicavost sudaca: na primjer
Salomonova presuda između dvije bludnice (1 Kralj. 3: 16, i dalje)
i Danielova obrana Suzane od lažljivih staraca (Suzana 5: 45, i
dalje). Ovamo pripada i slučaj s Josipovom poderanom odjećom;
ali u jednom suparničkom midrašu taj se pravni argument po-
stavlja potpuno obratno, prikazujući poderotinu na leđima halje
kao dokaz Zulejkinih bjesomučnih nastojanja da privuče Josipa
natrag k sebi radi svog spolnog užitka, a poderotinu na prsima
kao dokaz njezinog rvanja da se obrani od njegova nasrtanja.
5. Mada jedan midraš objašnjava prividnu neobičnost pojave
da eunuh ima ženu tako što kaže da ga je Bog uškopio da kazni
njegov pokušaj da ugrozi Josipovu krepost, to nije potrebno —
faraonovom glavnom dvorskom nabavi jaču žena je bila potrebna
zbog društvenih razloga. Takvi neplodni brakovi dozvoljavali su
se u Rimu u Juvenalovo vrijeme: ducitur uxoren spado tener.
6. Potifar je vjerojatno bio faraonov zapovjednik dvorske stra-
že, a ne glavni dvorski nabavljač (vidi 55. 1).
 61

JOSIP U TAMNICI

(a) Bog je bdio nad Josipom u faraonovoj tamnici, čiji uprav-

nik ubrzo odluči da postavi Josipa za svog zamjenika. Tako, kad
Velikog peharnika i Velikog pekara također baciše u tamnicu, oni
dođoše pod Josipov nadzor. Za što bijahu optužena ta dvojica,
ne zna se. Neki kažu da se u faraonovu peharu s vinom našla
muha, a komadi alauna u kruhu donijetom na faraonovu trpezu.
Drugi, da su optuženi zbog sukrivnje u pokušaju da razdjeviče
faraonovu kćer.
Bilo kako bilo, jedne noći prisniše se obojici snovi koji ih pro-
goniše sve do jutra, pa se požališe Josipu: »Da nam je samo, go-
spodine, nekoga tumača snova da nam ih protumači!«
»Nisam li ja sluga Jedinog Boga«, upita Josip, »čije je tumače-
nje snova?«
Tada pripovjedi Veliki peharnik: »Sanjao sam da je preda
mnom lozov trs. Na trsu bile tri mladice. I tek što je propupao,
procvjeta, i na njegovim grozdovima sazru bobe. Kako sam u
ruci držao faraonov pehar, uzmem grožđa, istiještim ga u farao-
nov pehar, a onda stavih pehar u faraonovu ruku.«
Josip smjesta protumači san: »Tri mladice tri su dana. Poslije
tri dana faraon će te pomilovati i vratiti na tvoje mjesto; opet
ćeš stavljati pehar faraonu u ruku, kao i prije, dok si mu bio
peharnik. Kada ti opet bude dobro, sjeti se da sam i ja bio s to-
bom, pa mi učini ovu uslugu: spomeni me faraonu i pokušaj me
izvesti iz ove kuće. Jer, zbilja, bio sam silom odveden iz zemlje
Hebreja; ni ovdje nisam ništa skrivio, a baciše me u tamnicu.«
»Učinit ću tako, nemaj brige«, obeća Veliki peharnik.
Veliki pekar, veoma utješen onim što je čuo, reče: »Ja usnih
da nosim tri krušne košare na glavi, a u najgornjoj bijaše svako-
jakih kolača i slatkiša za faraonovu trpezu. Iznenada, jato ptica
slet je na košaru i pojede sve.«
Josip protumači: »Za tri dana faraon će uzdići tvoju glavu i
o drvo te objesiti, te će ptice jesti meso s tebe«.
Treći dan iza toga faraon na dan rođenja svojega učini gozbu
za cijeli svoj dvor, i tom prigodom vrati milost Velikom pehar-
266
niku, a odrubi glavu Velikom pekaru. Ali Veliki peharnik sasvim
zaboravi što bijaše obećao Josipu.1
(fe) Poslije tri mjeseca Zulejka posjeti Josipa i upita ga: »Kako
te dugo moram držati u tamnici? Budi mi ljubavnikom i odmah
ću te pustiti na slobodu«.
Josip odgovori: »Zakleh se Bogu da ti nikada neću postati lju-
bavnikom!« Zulejka tada zaprijeti Josipu mukama i debelim lan-
cima; ali ne mogaše ga privoliti. Kažu, međutim, da je Bog pro-
dužio Josipovo tamnovanje za dvije godine: zato što se dvaput
obratio Velikom peharniku, a ne Njemu, da ga izbavi iz tamnice.2

1. Postanak 39: 21-40; 23; Gen. Rab. 1078—1079; Sefer Hajašar 167.
2. Sefer Hajašar 165; Tanhuma Vaješev 9.
*

1. Zulejkina ljubav prema Josipu judejski je dodatak, vjero-

jatno zato da se objasni pogrešno čitanje »u tamnici«. Prema sta-
rijoj efrajimskoj verziji Josipov gospodar Potifar je upravnik fa-
raonove tamnice, koji je stavio Peharnika i Pekara pod Josipov
nadzor. Josip se nalazio »u tamnici« samo kao tamničar.
2. Neki su midraški komentatori smatrali Josipovo tumačenje
ovih snova suviše površnim, pa su zato iznosili tumačenja s više
moralne pouke, koju je Josip, po njihovu uvjerenju, razborito
zadržao za sebe. Tako je čokot predstavljao svijet; njegove tri loze
Abrahama, Izaka i Jakova; njihov cvat žene patrijarha; njegovi
zreli grozdovi dvanaest plemena. Odnosno: čokot je predstavljao
Zakon; tri loze Mojsija, Arona i Mirjam; cvat izraelsku narodnu
skupštinu; a grozdovi duše pravednika iz svakog pokoljenja. Ili
je čokot predstavljao Izrael; tri loze — tri glavne svetkovine; pu-
panje — povećanje izraelskih plemena u Gošenu; cvat — izbavlje-
nje izraelsko iz sužanjstva, a grozdovi — Izlazak iz Egipta kad će
faraonova vojska u potjeri za Izraelcima teturati kao pijana. Sli-
čno tome, tri košare Velikog pekara predstavljale su tri države,
Babiloniju, Mediju i Grčku, koje će ugnjetavati Izraelce (vidi 28.
5); dok je najgornja košara (koju treba shvatiti kao četvrtu, a
ne treću) označavala Rim, čije će bogatstvo i raskoš uništiti an-
đeli u Mesijine dane.
3. Midraš Hagadol, napisan u dvanaestom stoljeću u Jemenu,
tvrdi da je ptica koja je jela iz košare Velikog pekara simbol
Mesije, koji će uništiti države koje su ugnjetavale Izraelce. Taj
simbol razrađuju kabalisti iz srednjeg vijeka. U Opisu Edenskog
vrta, koji potječe možda iz jedanaestog stoljeća, a isto tako u
Žoharu, Unutarnja dvorana ili Raj gdje stanuje Mesija naziva se
»Ptičje gnijezdo«.
267
 61

JOSIP POSTAJE POTKRALJEM

(a) Poslije dvije godine faraonu se prisni da stoji na obali Nila,

iz kojeg iziđe sedam ugojenih krava sjajne dlake te poče pasti
papirusov šaš. Poslije nekog vremena iziđe za njima sedam ružnih,
mršavih krava, ali umjesto da pasu pohlepno požderaše svoje
sestre — čitave, s rogovima i kopitima. Faraon se probudi od
strave. Kad opet zaspa, usni mu se sedam jedrih klasova žita
izraslih na jednoj stabljici; ali drugih sedam klasova koji izra-
stoše u blizini, bez žitnog zrnja i od istočnog vjetra opaljenih,
progutaše ih.
Kad se razdani, faraon pozva svoje gatače i pripovjedi im što
mu se prisnilo. Nijedno ga njihovo tumačenje ne zadovolji. Oni
su rekli: »Sedam ugojenih krava znače da će ti se izroditi sedam
kćeri ljepotica; mršave krave znače da će ti kćeri umrijeti od
bolesti od koje će iskopnjeti. Sedam jedrih klasova kazuju da ćeš
osvojiti sedam naroda; prazni klasovi, da će se ti narodi kasnije
pobuniti«.1
(&) Primijetivši faraonovu zabrinutost, Merod, Veliki peharnik,
prisjeti se odjednom Josipa. On zapravo nije bio nezahvalan: Jo-
sipov slučaj bijaše mu neprestano na savjesti, pa bi vezivao čvo-
rove na rupcu da se podsjeti; ali bi uvijek zaboravio šta su oni
trebali da znače kad bi se našao u faraonovoj nazočnosti. Bog je
to tako odgađao dok ne dođe pravo vrijeme. Merod sada ispriča
faraonu kako tačno Josip tumači snove, i zamoli ga da ga pusti
iz tamnice. Faraon nato pozva Josipa, koga odmah obrijaše, odje-
nuše u pristojno ruho i dovedoše u faraonovu vijećnicu.
Faraon mu reče: »čuo sam o tebi da možeš protumačiti san
čim ga čuješ.«
Josip odgovori: »Ništa ja ne mogu, nego će Bog dati pravi odgo-
vor faraonu.«
Faraon pripovjedi svoje snove i dometnu da su mršave krave
progutavši debele i dalje izgledale izgladnjelo.
»Bog je poslao faraonu dva sna ista značenja«, reče Josip. »Se-
dam ugojenih krava i sedam jedrih klasova znače godine; a isto
tako mršave krave i prazni klasovi. Nakon sedam godina izobilja
doći će sedam gladnih godina, takvih da će ljudi zaboraviti da
268
je ikada bilo izobilja. Faraonov drugi san potvrđuje prvi i prepo-
ručuje da se nešto brzo poduzme. Bog time daje faraonu savjet
da izabere pouzdanog potkralja, koji će moći poduzeti mjere pro-
tiv crnih dana što predstoje. On će morati uputiti svoje podre-
đene da otkupe petinu čitavog uroda žitarica i mahunarki u toku
sedam godina izobilja. Ti viškovi neka se uskladište pod faraono-
vim pečatom u njegove žitnice, koje treba da budu u svakom
pokrajinskom gradu, kao pričuva za gladne godine.«2
(c) Cijeli dvor bijaše uvjeren da je Josip kazao istinu, i faraon
zapita: »Gdje ću naći nekog drugoga koji će se ovako pokoravati
odredbama Živog Boga?« Kako na to nitko ne odgovori, faraon se
obrati Josipu i kaza mu: »Kad je tebi objavio Bog sve ovo, ne
treba da dalje tražimo. Postavljam te za upravnika nad cijelim
Egiptom, i koja god naređenja izdaš narodu, to će biti i moja
naređenja. Sebi zadržavam tek faraonsku čast, koja je viša od
tvoje«.
Tako rekavši, faraon skine pečatni prsten s prsta i metnu ga
Josipu na ruku, pokloni mu kraljevski naprsnik od beza i objesi
mu zlatni lanac oko vrata. Zatim objavi: »Imenujem te za Zaje-
nat-Panea« — što znači Kroza nj govori Uvi Bog — »i nitko od
mojih podanika neka se ne drzne dići ruku ili maknuti nogom
bez tvog dopuštenja!« Faraon dade Josipu i kočiju koja je po
raskoši zaostajala samo za njegovom svečanom kočijom. Narod
klicaše Josipu »Abrek«, a on vladaše nad svom zemljom egipat-
skom, premda mu ne bijaše više od trideset godina. Josipovi či-
novnici otkupiše sada višak žita i mahunarki i snesoše ga u žitnice
pokrajinskih gradova.3
(d) Tada, budući da Josip ne htjede primiti hvale nego je oda-
vao Bogu priznanje za sve što bi mudro iskazao ili uradio, i zato
što je čedno obarao oči kad su se mlade Egipćanke divile njego-
voj ljepoti, Bog ga nagradi dugim životom, bogatstvom i posebnim
darom koji se prenio na potomke njegove: sigurnošću od uroka.4
(e) Faraonovom milošću Josip se oženi Asenatom, kćerkom
Poti-Fere, svećenika u Onu. Asenata mu rodi dva sina. Prvome
on nadjenu ime »Manaše«, rekavši »Bog je dao da zaboravim svoje
teškoće i svoj očinski dom!«; a drugome »Efrajim«, jer kaza »Bog
me je učinio rodnim u zemlji moje nevolje!«5
(/) Ali, kako neki kažu, Asenata bijaše kopile Josipove sestre
Dine, koju uzeše pod svoje Zulejka i Potifar, koji je po njihovom
isto lice kao i Poti-Fer iz Ona. Asenata je, tumače oni, optužila
Zulejku Potifaru da je slagala; nakon čega je Potifar dade Josipu
za ženu, priznavši mu tako da nije zgriješio.
Drugi niječu da su dva Potifara ista osoba; ili da je Asenata
Dinina kći, i kažu da je faraonov najstariji sin bio Josipov takmac
za Asenatinu ljubav.6
269
1. Postanak 41: 1—8; Gen. Rab. 1093.
2. Postanak 41: 9—36; Gen. Rab. 1085, 1086, 1094; Tanhuma Miqes 3;
Sefer Hajašar 174.
3. Postanak 41: 37—46.
4. Gen. Rab. 1268—1269; Num. Rab. 14.6; Tanhuma Buber Num. 44;
PRE, gl. 39; Mid. Hagadol Gen. 628—629; Targ. Jer. 1 Mojs. 49: 22.
5. Postanak 41: 50—52.
6. Origen, Catena Nicephori I. 463; Molitva Asenetina.
*

1. Povijesna je osnova ovog mita bila, čini se, uspon — za vri-

jeme faraona Amenhotepa III i Amenhotepa IV iz osamnaeste
dinastije — semitskog vojskovođe po imenu Janhamuom, koji se
spominje u pismima iz Teli Amarne, kao upravnik žitnica u Ja-
rimutu (ili »Jarmutu« — Jošua 12: 11) i egipatskih posjeda u
Palestini. On nije bio prvi Palestinac na visokom položaju pod
faraonima: okloponosac Tutmesa III, Meri-Re, i njegov brat, sve-
ćenik Uzer-Min, bili su Amorejci; a vrhovni zamjenik kasnijeg
faraona Merneptea bio je Ben Matana, Kanaanac. Uz spomenutog
se Janhamua na visokom položaju nalazio i neki Dudu, u hebrej-
skom obliku Dodo, Dodi ili Dodaj — ime koje se javlja u 2 Sam.
23: 9, 24 i u Suci 10: 1, itd. — koji je lako mogao i sam biti Židov.
Kad se, u pismima iz Teli Amarne, sirijske vlasti obraćaju fara-
onu Amenhotepu IV za oružanu pomoć, one dodaju da je Janha-
mu upoznat s njihovim položajem. Ribaddi, kralj gebalski, moli
faraona da kaže Janhamuu: »Ribaddi je pod tvojom vlašću, i
svako zlo koje mu nanese kralj amorejski snaći će i tebe«. Ribad-
di kasnije traži da mu se pošalje u pomoć Janhamuu s vojskom.
Janhamu je doveo Jahtirija, zapovjednika Jope i Gaze, i vjero-
jatno svog zemljaka, na egipatski dvor dok je taj još bio dijete.
Janhamu je možda bio rob; iz amarnskih pisama saznajemo da
su Sirijci i Palestinci ponekad prodavali svoju djecu za žito u
Jarimutu.
2. Prema Postanku, faraon je poklonio Josipu »haljine od beza«,
ali kako to nije bila neka naročita počast, vjerojatno se pod time
misli na kraljevski naprsnik, ili šendit.
3. Ništa se nije protivilo tome da faraon unaprijedi nekog svog
ministra za potkralja. Ptahotep (oko 2500. pr. n. e.), poznat kao
»faraonov dvojnik«, zamjenjivao je povremeno odsutnog gospo-
dara, služeći se svim kraljevskim naslovima i imajući na raspola-
ganju Veliki pečat, čast »upravnika žitnica«, iako obično odvojena
od časti potkralja, bila je dovoljno važna da se podjeljuje farao-
novim sinovima i kneževima kraljevske krvi. Taj isti Ptahotep
naglašava u svojim Izrekama kako je izvanredno važno da se žit-
nice održavaju uvijek pune za slučaj gladnih godina. Jedna je
takva glad zabilježena u spiljskim zapisima kraj Beni-Hasana, na

270
grobu Amenea, feudalnog velikaša Srednje države. Amene se bio
dobro pripremio za tu glad i, tvrdi se, nije kasnije utjerivao zao-
statke davanja uroda od poljodjelaca kad su im polja bogato po-
nijela pšenicom i ječmom, zahvaljujući povoljnoj poplavi Nila.
Neki Baba, plemić iz sedamnaeste dinastije (Hiksa), čija se grob-
nica nalazi u El-Kabu, spominje glad koja je potrajala dugo
godina. Neki historičari povezuju tu glad s Josipovom — ali po-
jedinosti iz opisa u Postanku odražavaju ranije ili kasnije vrijeme
od razdoblja Hiksa.
4. Ženidba potkralja s kćerkom svećenika sunca, kao i farao-
novo prihvaćanje Josipove jednobožačke vjere, navode na zaklju-
čak da se radi o Amenhotepu IV, smionom vjerskom reformatoru
koji se klanjao jedino Atonu, sunčevoj ploči, promijenio ime u
Ehnaton i podigao novu prijestolnicu u Teli Amarni.
5. Prema nekim tumačenjima, Josipov naslov, koji ne znači
ništa ni na hebrejskom ni egipatskom jeziku, možda predstavlja
Zafnto-Pa'anhi, »Hranioca života«. Abrek nije egipatska riječ, nego
podsjeća na asirsko-babilonski abaraku, naslov koji se podjeljuje
uz najviše časti, a znači »Od Boga blagoslovljen«. Asenatino je ime
bilo možda »Ehnasaten«, koje je nosila sama Ehnatonova kći
(vidi 49. h). Poznato je da je neki Meri-re bio Ehnatonov Veliki
svećenik boga Atona; a njegovo je ime možda zamijenjeno Potifa-
rovim zbog zbrke s Poti-Fereom, Josipovim prvim vlasnikom.
6. Najveći dio midraškog dodavanja ovom mitu nepotreban je
i odudara. Tu je uključena i legenda o tome kako je faraonov
prijestol bio postavljen navrh stubišta od sedamdeset stepenica,
i vladari, velikaši ili poslanici koji su dolazili faraonu uspinjali
su se uz onoliko stepenica koliko su znali jezika. Sedamdeset je,
naime, bio prihvaćen broj jezika koji su se govorili poslije pro-
pasti Tornja babilonskog (vidi 22. h). Josip, koga je Bog obdario
poznavanjem svih jezika, uspeo se do samog vrha i sjeo pored
faraona. Za Josipa se još kaže da je poveo uspješan vojni pohod
na »ljude iz Taršiša« koji su napali Jišmaelce. »Taršiš« je bio
južna španija, ili možda Sardinija, ali u midrašu se ta zemlja
poistovećuje sa Havilskom zemljom bogatom zlatom, jer se kaže
za Salomonove tarzijske brodove da su prevozili zlato.
 61

GLAD

(a) Sedam godina izobilja dođe i prođe; na njih se nadoveza

sedam gladnih godina. Kad se iscrpiše zalihe u svakoj obitelji,
Josip otvori faraonove žitnice te je prodavao narodu žito. U sva-
kom pokrajinskom gradu bio je spremio pričuve žita i mahunar-
ki, i pomiješao ih sa zemljanim prahom s onih istih polja na ko-
jima su rasli, znajući da je to jedino pouzdano sredstvo protiv
crva i plijesni. Sami Egipćani se nisu tako osigurali, i njihove
zalihe doskora istrunuše.
Glad se proširi oko egipatskih granica, i Josip sakupi goleme
svote prodajući žito Arapima, Kanaancima, Sirijcima i drugima.
On kaza svojim činovnicima: »U ime faraona i njegova potkralja!
Svi stranci koji žele kupiti žito moraju osobno doći, i ako se
utvrdi da su ga kupili za preprodaju, a ne za svoje potrebe, bit
će smaknuti. Nitko ne smije dovesti više od jednog tovarnog
grla; a svatko mora potpisati svoje ime, uz očevo i djedovo, po-
tvrđujući tako kupnju.« Josip im uz to naredi da mu svakog dana
podnose spiskove kupaca. Znao je da će njegova braća uskoro
doći, i htio je da ga o tome smjesta obavijeste.1
(b) Kad su Egipćani ostali bez novaca, Josip im je davao žito
za stoku i s vremenom sva stada prijeđoše u faraonovo vlasništvo.
Oni tada ponudiše Josipu najprije svoju zemlju, a na kraju i svoja
tijela da njima plate žito. Tako faraon postade jedini vlasnik nad
Egiptom, s pravom da premješta ljude iz grada u grad poput
robija, jer sada i nisu bili drugo nego roblje. Jedino je svećen-
stvo sa svojim nadarbinama zadržalo svoje posjede i slobodu.
Treće godine Josip podijeli žito za sjeme, obavezavši poljodjelce
da stalno daju faraonu petinu uroda. Taj se zakon i sada provodi.2
(c) Jakov, čuvši da se u Egiptu prodaje žito, naredi sinovima
da pođu tamo i nakupuju ga što više mogu. Svi se uputiše, osim
Benjamina, koga Jakov zadrža kod kuće rekavši: »Mogla bi ga na
putu zadesiti kakva nesreća«.
Jakov opomenu sinove: »Kad prispijete u Egipat, ne govorite
mnogo o tome da kupujete žito. Držite se ponizno, budite manji
od makova zrna, čuvajte se zavidijivih očiju! Uđite u faraonov
grad svaki na druga vrata, i ne dajte da vas itko vidi da zajedno

272
razgovarate«. Oni poslušaše te naloge pri dolasku u grad; ali to
veče kad Josipu podniješe spisak stranih kupaca, on primijeti
njihova imena i naredi da ih dovedu. Uhapsiše ih u bludničkoj
četvrti kamo bijahu pošli, gonjeni grižnjom savjesti, da se raspi-
taju o svom izgubljenom bratu kod trgovaca robljem koji su tu
stanovali.3
(d) Izvedeni pred Josipa, oni se baciše pred njim ničice. On ih
osorno upita preko tumača: »Iz koje zemlje dolazite, i po kakvu
poslu?«
»Dolazimo iz Kanaana da kupimo žito«, odgovoriše.
Josip zagrmje: »Vi ste uhode!«
»Gospodaru«, počeše se oni ponizno braniti, »nismo uhode, već
čestiti kreposni ljudi što putuju ne kršeći nikakva zakona«.
Josip ih prekine: »Ako ste čestiti ljudi, zašto ste ušli u grad
svaki na druga vrata? A ako ste kreposni ljudi, zašto ste proveli
toliko vremena u bludničkoj četvrti?«
»Ušli smo svaki na druga vrata po očevu savjetu«, odvrati Juda,
»a u bludničkoj se četvrti raspitivasmo o nekoj robi koju smo
izgubili.«
Ali Josip ostade pri svome: »Nema sumnje da ste vi desetina
vojnika koju poslaše faraonovi neprijatelji da izvide slaba mjesta
Egipta«.
»Uvjeravam Vašu visost da smo svi sinovi jednog oca, stanov-
nika Kanaana«, reče Juda. »Prije nas bijaše dvanaest, ali jedan je
umro, a najmlađi ostade kod kuće.«
»U ovaj grad uđoste«, kaza Josip, »poput raskalašena čovjeka
koji smjera da razotkrije golotinju tuđe žene«. Tada se zagleda u
srebrni pehar za gatanje i produži: »Osim toga, u ovom peharu
vidim da su dvojica od vas jednom izvršila krvoproliće nad sta-
novnicima jednog utvrđenog grada; i da ste, svi zajedno, prodali
nekoga bliskog po krvi putujućim trgovcima. Tako mi faraonova
života, neću vas pustiti na slobodu dok ne vidim vašeg najmlađeg
brata! Jedan između vas neka ga dovede, da tako provjerim je li
istina što kažete. A dotada ću vas sve utamničiti.«
On zatvori braću u tamnicu, ali uveče trećeg dana reče im: »Bu-
dući da je Bog moj milostiv, i traži milosrdnost od svojih vjer-
nika, neka samo jedan od vas ostane kao talac. Drugi mogu slo-
bodno ponijeti žito kućama. Ali kad se vrate, s njima mora biti
najmlađi brat«.
Ne znajući da Josip zna hebrejski, oni šaptahu među sobom:
»Ovo je kazna na nas, jer ostavismo Josipa kad nas je dozivao iz
jame!«
Ruben im kaza: »Ja vas opomenuh onda da ne zlostavljate di-
jete; ali nitko me nije htio poslušati. Sada duh njegov viče za
osvetom«.
18 Hebrejski mitovi 273
 Njihove se riječi tako snažno dojmiše Josipa da se načas povuče
i zaplaka. Ubrzo umije lice, vrati se, naredi da šimuna opet okuju
u lance, a druge posla od sebe, naredivši potajno da im se sva-
kome sakrije uvrh vreće, kad ih napune, novac koliko su platili
za žito.4
(e) U prenoćištu blizu granice jedan od njih iziđe da zagrabi
malo žita i nađe svoj novac u vreći. On potrča braći da im to
ispriča, a oni prestravljeni uzviknuše: »što nam Bog ovo uradi?«
Kad dođoše kući svojoj i pripovjediše Jakovu sve što im se do-
godilo, on reče: »Mene vi ostavljate bez djece! Josipa je nestalo,
Šimuna nema, a sad biste odveli i Benjamina! Sve se to na me
svaljuje!«
Ruben uzviknu: »Ubij moja dva sina ako ti ga ja natrag ne
dovedem! Predaj ga u moje ruke, i ja ću ti ga vratiti!«
Jakov odgovori: »Benjamin je jedini sin što mi preostade od
moje voljene žene Rahele. Ako ga zadesi neka nesreća, duša će
moja otići ožalošćena pod Zemlju... Nikad vam neću dati da ga
povedete sa sobom!«5

1. Postanak 41: 53—57; Gen. Rab. 1105, 1122—1123; Tanhuma Buber Gen.
194; Sefer Hajašar 182—184; PRE, gl. 39.
2. Postanak 47: 13—26.
3. Postanak 42: 1—5; Gen. Rab. 1109, 1121—1123; Tanhuma Buber Gen.
193—194, 202; Targ. Jer. Gen. 42: 5; Mid. Hagadol Gen. 635; Sefer Ha-
jašar 184—185.
4. Postanak 42: 6—25; Gen. Rab. 1124; Tanhuma Buber Gen. 203; Sefer
Hajašar 186.
5. Postanak 42: 26—38.
*

1. To što je Josip tražio od Egipćana da daju faraonu petinu

svog žita osigurava mitološki autoritet za takav oblik davanja koji
se održao do danas između zemljoradnika najamnika i feudal-
nih zemljoposjednika u mnogim dijelovima Srednjeg istoka. Ali
taj su oblik, čini se, uveli u Egipat zavojevači Hiksi dva ili tri
stoljeća prije razdoblja Amenhotepa IV. Samo su svećenici bili
oprošteni od tih davanja.
2. Među plodove midraške mašte povezane s ovim mitom spada
Josipovo traženje da svi Egipćani koji su prodali svoja tijela budu
obrezani; međutim, obrezivanje je već u to doba bilo drevan egi-
patski običaj. Josipovo miješanje zemljanog praha sa žitom, do-
vitljivo ispričano kao mjera da se sačuva žito od kvarenja, možda
predstavlja sjećanje na to kako su srednjovjekovni mlinari patvo-
rili brašno. Prema drugom midrašu, Josip je bogobojazno pridržao

274
za sebe golemu dobit, postignutu u faraonovo ime, da obogati svo-
ju obitelj; to je prešutno ispričano kasnijom Božjom zapovijedi u
Izlasku 3: 22: »Oplijenite Egipćane!«
3. Za braću se kaže da su pošli u bludničku četvrt pretpostavlja-
jući da je tako pristali momčić kao što je bio Josip vjerojatno
prodan u javnu kuću za homoseksualce. Jakovljevi navodni savjeti,
kao i njegovo dijeljenje stoke na dva tabora, i razmak koji je
učinio između stada koja je slao Ezavu na dar (vidi 47. a), služe
tome da podsjete Židove raspršene po svijetu da je potreban kraj-
nji oprez i pretvaranje u dodiru s nežidovskom vlašću.
4. Redaktori Postanka nisu se potrudili da isprave Jakovljeve
riječi o odlasku njegove duše pod zemlju; tako on ne pokazuje
veću vjeru u uskrsnuće od Ezava (vidi 38. 5, 40. 3 i 61. 4—5).
5. Plinije spominje srebrne pehare za predskazivanje događaja
i gatanje, kojima su se služili u kultu Anubisa, egipatskog Herma.
Čini se da je u peharu bio urezan lik tog boga. Gatalac bi napunio
pehar vodom, u koju bi bacio nešto sitno i promatrao kako nji-
hanje vode mijenja izraz božjeg lica. Talmudisti su pretpostavljali
da ti pehari imaju svoje anđele čuvare (sare hakos) kojima su
pripisivali proročansku i gatačku moć.

274
 61

POVRATAK BRAĆE

(a) Ubrzo se pojelo sve žito što ga doniješe Jakovljevi sinovi iz

Egipta. On im kaza da se spreme na put i donesu još žita.
Juda mu odvrati: »Onaj nam je čovjek jasno rekao: 'Ne smijete
preda me ako vaš brat ne bude s vama. Ako si dakle voljan s nama
poslati našeg brata, mi ćemo otići dolje i kupit ćemo žita.«
»Zašto ste mi nanijeli jad rekavši onom čovjeku da imate još
jednog brata?«
»Čovjek nas je neprestano zapitkivao o nama i o našoj obite-
l j i . . . Kako smo mogli znati da će reći: 'Dovedite svoga brata!'
Pusti dječaka sa mnom pa da se dignemo i krenemo; tako ćemo
preživjeti, a ne pomrijeti, i mi, i ti, i naša djeca. Ja za nj jamčim,
i mene drži odgovornim za nj. Ako ga tebi ne vratim i preda te ga
ne dovedem, bit ću kriv svega vijeka. Ta da nismo toliko oklijevali,
mogli smo se već i dvaput vratiti.«
Napokon Jakov popusti: »Kad je tako, neka bude, ali učinite
ovo: metnite u torbe najbiranijih proizvoda ove zemlje i ponesite
na dar onom čovjeku; nešto balzama, nešto meda i mirodija, mi-
risne smole, pa lješnjaka i badema. Sa sobom uzmite dvostruko
novca, jer treba vratiti novac koji ste našli u grlima svojih vreća.
Možda je ono bila zabuna. Uzmite svoga brata pa se opet zapu-
tite onom čovjeku. Neka Bog Svemogući, E1 šadaj, potakne onog
čovjeka na milosrđe... A ja, moram li bez djece ostati, neka
ostanem!«1
(b) Prispjevši u Egipat, braća javiše Benjaminov dolazak, našto
ih Josip dade pozvati za svoju trpezu u palaču. Oni rekoše upra-
vitelju Josipove palače da im je novac za žito slučajno vraćen.
»Budite mirni«, odgovori im ovaj, »ne bojte se! Bog vaš i Bog
vašega oca stavio je blago u vaše vreće, a vaš je novac stigao Nje-
govoj visosti; a sada kad ste doveli najmlađeg brata, on pristaje
da pusti Šimuna iz tamnice.«2
(c) šimun se doskora pojavi, a boravak u tamnici nije mu na-
udio. Braći doniješe vode da operu noge i položiše krmu pred
njihovu magarad. Kad su ih doveli u veliku odaju pred Josipa, oni
se bace ničice pred njega i izruče mu Jakovljeve darove.
276
 Josip zapita: »Je li starac još živ?«
»Vaš je sluga živ i dobro je«, ponizno odgovori Juda.
Josip se okrenu prema Benjaminu: »To je dakle najmlađi brat
vaš. Bog neka te blagoslovi, sinko!« Tada, ne mogavši više obuzda-
vati suze, iziđe iz odaje i potajno se isplaka. Ali doskora se vrati
i zapovjedi da donesu ručak; on je, međutim, ručao napose, kako
je dolikovalo njegovu dostojanstvu. Kako Egipćani drže čobane
ništa boljima od svinjara, braću posjedoše odvojeno od dvorjana.
Sjedili su razmješteni po starosti, čudeći se počasti koju im iska-
zuju. Robovi su ih posluživali đakonijama s Josipova stola; ali
nisu mogli razumjeti zašto pred Benjamina stavljaju pet puta više
svega nego pred druge. Peharnik im je neprestano dolijevao u
kupe, dok se nisu opili koliko i Josip.3
(d) Josip zapovjedi svom upravitelju palače da, puneći žitom
vreće braći, vrati u njih njihov novac i sakrije njegov srebrni pe-
har za gatanje u Benjaminovu vreću. Upravitelj ga posluša i pri-
čeka u zoru dok oni ne iziđoše iz palače vodeći svoje natovarene
magarce. Josip ga tada pozva k sebi i reče mu: »Uzmi kola, kreni
u potjeru za onim Zidovima, zapitaj ih zašto vraćaju zlo za dobro
ukravši moj pehar za gatanje«.
Peharnik doskora stiže braću, koja začuđeno povikaše: »Kako
nas može Njegova visost optužiti za takvo mrsko djelo? Ne vra-
tismo li mu novac koji nam zabunom isplatiše? Može li se na nas
posumnjati da bismo ukrali srebra ili zlata iz potkraljeve palače?
Pretraži naše vreće i ako nađeš i jedan pehar, učini nas sve
robljem!«
»Naređeno mi je«, odgovori upravitelj, »da uhapsim samo krad-
ljivca«.
Kad rastovariše magarce, on se pretvarao kao da pretražuje vre-
će, dok na kraju nije našao pehar u Benjaminovoj vreći. Braća
nemilosrdno izudaraše Benjamina, vičući: »Eto ti, eto ti, gade
kradljivi! Posramio si nas gore no mater tvoja Rahela kad je ukra-
la kućnog idola Labanova«. Razderavši halje od žalosti i natova-
rivši opet magarce, vratiše se u Josipovu palaču.4
(e) Još se jednom braća baciše na tle pred Josipom. On ih za-
pita: »Zašto ste tako nerazumni? Zar vam nije bilo jasno da mogu
pogoditi sadašnjost, prošlost i budućnost i bez svog srebrnog
pehara?«
Juda odvrati: »šta da kažemo Vašoj visosti? Kako da se oprav-
damo od krivnje? Bog nas kažnjava za nešto što davno zgriješi-
smo. Učini robom svakoga od nas, a ne samo našeg lupeškog
brata«.
Potresavši skutom svog grimiznog ogrtača, Josip odgovori: »Bo-
že sačuvaj da vas optužim za saučesništvo! Ja ću svakako učiniti
Benjamina robom, ali drugi se mogu vratiti u Kanaan«.

277
 »Šta da kažemo našem nesretnom ocu?« upita Juda u očajanju.
»Recite mu«, odvrati Josip, »da je za vedrom u zdenac palo i
uže«.
Juda zamoli Josipa da ga sasluša, i sve mu pripovjedi. Tada ga
zamoli da uzme njega mjesto Benjamina i doda: »Razumijete li
sada da ne mogu stupiti pred oca bez njega?«5
(/) Josip kaza svojim dvorjanima i slugama da iziđu iz odaje i,
zaplakavši konačno bez ustručavanja upita braću na hebrejskom:
»Živi li još doista otac naš?«
Oni nisu znali kako da mu odgovore, misleći da je lud.
Josip im dade znak da se približe. Oni ga ustrašeni poslušaše.
»Ja sam brat vaš Josip, koga ste prodali u Egipat«, reče. »Ali neka
vas ne muči odviše savjest: jer Bog sam upravljaše vašim zamisli-
ma. Već dvije godine u Egiptu vlada glad, a za njima mora doći
još pet godina, bez oranja i žetve. Bog me posla pred vama i učini
potkraljem da se postaram za sve vas. Pođite sad brže kući i javite
ocu mojemu da sam živ! Zamolite ga da dođe bez oklijevanja, i
uzme sa sobom ovce, goveda i sve imanje svoje u zemlju gošensku
koja leži blizu ovoga grada. Ni vi ni brat moj Benjamin ne možete
sumnjati da govorim istinu. Učinite, dakle, kako tražim od vas!«
Rekavši to, Josip padne oko vrata Benjaminu, nakon čega iz-
mijeni i s drugima bratske poljupce.6

1. Postanak 43: 1—14.

2. Postanak 43: 15—23.
3. Postanak 43: 24—34.
4. Postanak 44: 1—13; Tanhuma Buber Gen. 198; Agadit Berešit 146—
—147; Sefer Hajašar 194.
5. Postanak 44: 14—34; Gen. Rab. 1163; Sefer Hajašar 196—197; Jalqut
Gen. 150.
6. Postanak 45: 1—15.
*

1. Ovo nije povijesna istina, ali objašnjava postojanje židovskog

pastirskog stanovništva naseljenog sjeveroistočno od delte Nila,
koji su svojim naseljima dali neegipatska imena kao što su Sukot,
Belsefon i Migdol. Gošen, između peluzijskog rukava Nila i je-
zera Timsa, bio je predio koji je, u Josipovo vrijeme, ležao pre-
daleko od plavnog područja Nila da bi se mogao obrađivati, ali
je pružao dobru ispašu. Međutim, nekoliko pokoljenja poslije
toga, Ramzes II je navodnio Gošen prokopavši kanal, i podigao
gradove Ramzes i Pitom služeći se Židovima kao radnom snagom
(Izlazak 1: 11). Ramzes II bio je, čini se, faraon »koji nije pozna-
vao Josipa« (Izlazak 1: 8), i protiv koga se Moj sije pobunio.

278
 2. Josip ovdje nagoviješta dobro poznati postupak našeg doba
kojim se iznuđuju priznanja tako da se žrtva najprije zaplaši,
zatim umiri, pa ponovo zaplaši, dok se ne smete i prestane pružati
otpor.
3. Tresenje ruba odjeće u značenju »Ne želim imati posla s
tim!« i danas je običan gest na Srednjem istoku. Josipova zago-
netna poruka Jakovu: »Za vedrom je u zdenac palo i uže« znači:
»To se dogodilo zato što su me sinovi tvoji bacili u suhi zdenac
u Dotanu«.
 61

JAKOV U EGIPTU

(a) čuvši da su mu došla braća, faraon kaza Josipu: »Dovede li

otac tvoj svu obitelj svoju i ukućane, neka se od mene nada kra-
ljevskoj dobrodošlici. Pošalji im kola za žene i djecu; a kako mu
pružih sve bogatstvo Egipta da se njime posluži, nagovori ga da
ne ponese ništa od svoga imutka što bi mu smetalo na putu.«
Josip dade svakome bratu, osim Benjamina, lijepu novu halju;
Benjamin dobi pet takvih halja i trista srebrnjaka. Osim kola i
tovara krme Josip posla Jakovu dvadeset magaradi natovarenih
vrijednim stvarima i svakojakim đakoni jama. Na oproštaju on
reče: »Nemojte se putem svađati!«1
(b) Braća su još raspravljala kako da Jakovu saopće dobre
vijesti, kada im blizu Hebrona iziđe u susret Sera, kći Ašerova,
vrsna sviračica. Dadoše joj egipatsku harfu i kazaše: »Pođi odmah
djedu svome Jakovu, preberi strune i zapjevaj mu ovako:

Mrtav Josip nije, nije;

On nosi na glavi
Krunu egipatske zemlje.
On mrtav nije, nije —
Shvaćaš li me?

Sera učini kako joj rekoše, pjevajući mu stalno te riječi dok

ne bijaše sigurna da su mu dospjele do srca. Odjednom Jakov
postade svjestan istine. On blagoslovi Seru uzdahnuvši: »Kćeri,
oživjela si moj duh. Neka te sjena smrti nikada ne uznemiri! Da
čujem opet tu pjesmu! U ušima mojim slađa je od meda.«2
(c) Nato prispješe braća u kraljevskim haljama. Povikavši, ogla-
siše: »Živ je Josip, živ! Postao je potkralj u Egiptu!« Jakov ugleda
kola i natovarenu magarad te uzviknu: »Kolike li radosti! Slava
Bogu! Je li, dakle, istina? Hoće li mi doista biti vraćen sin moj
miljenik?«
On sada otrese žalobni pepeo sa sebe, umi se, podreže bradu,
odjene kraljevske halje koje mu bijahu donijeli i pozva svakog
kralja u Kanaanu na gozbu što potraja tri dana. Tada se zaputi

280
 u Egipat sa svojom sitnom i krupnom stokom, imutkom svojim
i sedamdeset ukućana, ne brojeći žene i sluge.3
(d) U Beer šebi Jakov prinese žrtve Bogu, i Bog mu progovori
u snoviđenju: »Ne boj se, Jakove, sići u Egipat pod mojom zašti-
tom, jer ću ondje od tebe proizvesti velik narod. Ja ću sići u
Egipat s tobom i sam ću te vratiti ovamo; a Josip će ti svojom
rukom oči sklopiti.«4
(e) Čuvši vijesti od Jude, koji bijaše izjahao pred njih, Josip
odmah zapregnu konje u svoja kola i odveze se sve do Gošena. On
i Jakov padoše jedan drugome oko vrata i zaplakaše, a Jakov reče
ridajući: »Sad ću rado umrijeti, sine, kad se opet nađosmo!«
Josip se obrati braći svojoj: »Otići ću i obavijestiti f a r a o n a . . .
Kad vas faraon pozove i zapita: 'Čime se bavite?' odgovorite:
'Ljudi smo, sluge tvoje, koji se od početka do sad bavimo stočar-
stvom; i mi i naši preci', tako da se možete naseliti u gošenskom
kraju. Svi su, naime, pastiri Egipćanima mrski.«5
(/) On predstavi petoricu braće faraonu, koji ih postavi za nad-
zornike nad vlastitim stadima sitne i krupne stoke u tom kraju;
a zatim predstavi i Jakova. Kad se faraon uljudno raspita za nje-
govu dob, Jakov odgovori: »Godina moga lutalačkog življenja ima
stotinu i trideset. Malo ih je i nesretne su bile godine moga života;
ne dostižu brojem godine življenja na zemlji mojih otaca.« Tako
rekavši, Jakov se oprosti od faraona i vrati se u Gošen. Ali Bog ga
prekori: »Jakove, Ja te spasih od Ezava i Labana; Ja spasih Josipa
iz jame i učinih ga potkraljem nad Egiptom i spasih čitavu obitelj
tvoju i sve sluge tvoje da ne umru od gladi! A ti si se ipak drznuo
požaliti da je dana tvojih bilo malo na broju i da su bili zli! Zbog
te nezahvalnosti skratit ću ti vijek za trideset i dvije godine.«6
(g) Po faraonovu naređenju Josip naseli oca u pokrajini ram-
zeškoj i prehrani sve Izraelce dok potraj a glad. Jakov poživje još
sedamnaest godina — trideset i dvije manje no što je Bog udi-
jelio ocu njegovu Izaku.7

1. Postanak 45: 16—24.

2. Sefer Hajašar 202—204; usp. Abot diR. Natan 90.
3. Postanak 45: 25—28.
4. Postanak 46: 1—4.
5. Postanak 46: 5—34.
6. Postanak 47: 1—10; Tanhuma Buber: Uvod 132; Agadat Berešit 85.
7. Postanak 47: 11—12, 28.
*

1. Prema midraškim dodacima ovoj legendi, koji su odraz dva

junačka ustanka Izraelaca protiv rimske sile, Josipova braća pr-
kose oružjem prilikom Benjaminova hapšenja i natjeraju čitavu

281
faraonovu vojsku u bijeg. Juda mrvi zubima željezne šipke u prah,
i ispušta tako zastrašujući poklič da sve žene koje ga čuju po-
bace, a glave faraonove straže iskrivljuju se na stranu i ostaju u
tom položaju — što je možda sjećanje na egipatske reljefe u ko-
jima su tijela vojnika okrenuta prema naprijed, dok su im glave
u profilu. On također spaljuje kola koja mu je poklonio faraon,
zbog idolatrijskih ukrasa na njima.
Jakovu se pripisuje predznanje Moj sijeva zakona: on uvodi
Svetkovinu prvih plodova prije odlaska iz Kanaana, i obara svete
bagreme u Migdalu pored Genezaretskog jezera da posluže Moj-
siju kad se bude gradio Zavjetni kovčeg.
2. Kroničar Postanka bilježi da je broj Jakovljevih ukućana iz-
nosio sedamdeset duša, isključujući žene rodozačetnika; ali, čak i
ako dodamo samog Jakova, imena koja se navode nema više od
šezdeset i devet. Komentatori iznose nekoliko međusobno nespo-
jivih objašnjenja te očite greške; jedno od njih, po analogiji s
Dan. 3: 25, ubraja Boga kao sedamdesetu dušu. Jedine dvije žene
koje se navode su Dina, i Ašerova kći Sera. Sera je, poput Dine,
možda bila neki matrijarhatski rod.
3. Između gladi koja je nastala zato što Nil nije poplavljivao
zemlju i dobre paše u Gošenu nema nesuglasja. Nil plavi o ovis-
nosti o obilnim snježnim padavinama u Etiopiji, a ne o mjesnim
kišama. Vrlo je nevjerojatno da bi Jakov umro od gladi u Beer
šebi, dok bi još mogao pasti svoju stoku, od koje, po svemu su-
deći, nijedno blašče nije tamo skapalo od suše. Možda je južna
Palestina bila ovisna o Egiptu za žito čak i rodnih godina, pa su
se Židovi pastiri navikli da gledaju na kruh kao na nešto prijeko
potrebno, a ne kao na predmet uživanja.
 61

SMRT JAKOVLJEVA

(a) Osjećajući da mu se bliži smrt, Jakov pozva Josipa u Gošen

i kaza mu: »Zakuni se da me nećeš pokopati među Egipćanima,
nego u spilji Makpeli u Hebronu.«
Josip odvrati: »Jesam li rob da od mene tražiš zakletvu?«
»Ne, ali metni ruku svoju pod moje stegno i zakuni se!«
»Ne dolikuje sinu da se dotiče obrezana mjesta u oca. Ipak, za-
klinjem se Živim Bogom da ćeš biti pokopan u Hebronu.«1
(b) Josip dovede Ef raj ima i Manašea Jakovu na samrtnoj po-
stelji. Jakov se s mukom uspravi u postelji i reče: »Bog Svemo-
gući objavi mi se u Luzu, u zemlji kanaanskoj; blagoslov mi dade,
a potom mi reče: 'Učinit ću te rodnim i mnogobrojnim, učinit ću
da postaneš skup naroda, i tvome potomstvu poslije tebe dat ću
ovu zemlju u posjed zauvijek. Sad, oba tvoja sina što su ti se ro-
dila u zemlji egipatskoj, prije nego sam ja stigao k tebi u Egipat,
neka budu moji — Efrajim i Manaše neka budu moji kao i Ruben
i Šimun. A djeca što su ti se rodila poslije njih neka ostanu tvoja;
a u svom nasljedstvu neka se zovu po imenu svoje braće.« Tada
mu odlutahu misli: »Kad sam se vraćao iz Padana, tvoja majka
Rahela umrije na putovanju u kanaansku zemlju, tek u maloj uda-
ljenosti od Efrate...« Očito je bio žalostan što će mu tijelo poči-
vati uz Leino, a ne uz tijelo voljene Rahele; ali znao je da se to
ne može izbjeći.2
(c) Primijetivši Efrajima i Manašea, upita zaboravno: »Tko su
ovi?«
»Sinovi su to moji koje mi je Bog dao ovdje.«
»Dovedi mi ih da ih blagoslovim.«
Josip dovede momčiće pred njega, a Jakov uzdahnu: »Nisam
očekivao da ću još igda vidjeti tvoje lice; kad, evo, Bog mi dade
da vidim i tvoje potomke!«3
(d) Poklonivši mu se s dubokim poštovanjem, Josip postavi
Efrajima Jakovu slijeva, a Manašea zdesna. Ali Jakov, ukrstivši
ruke, položi desnu ruku Efrajimu na glavu, a lijevu Manašeu. On
kaza:

283
 »Bog čijim su putovima hodili oci moji Abraham i Izak,
Bog, koji mi je pastir bio otkako postah pa do danas,
Anđeo koji me od svakog zla Obavljao —
Djecu ovu nek blagoslovi!
Neka se ime moje i mojih pređa Abrahama i Izaka po njima
spominje!
U mnoštva se mnogobrojna po zemlji razmnozili!«

Kad Josip pokuša promijeniti položaj Jakovljevih ruku, prosvje-

dujući: »Ne tako, oče moj; jer Manaše je prvorođenac, zato stavi
desnicu na njegovu glavu!« Jakov uporno odgovori: »Znam ja, sine
moj, znam; i od njega će postati narod i bit će velik. Ali njegov
mlađi brat bit će veći od njega.«
I on blagoslovi obojicu riječima: »Vama nek se Izrael blago-
slivlje govoreći: 'Kao što je Efrajimu i Manašeu, nek i tebi Bog
učini!'« Zatim kaza Josipu: »Bog će biti s vama i opet vas do-
vesti u zemlju vaših otaca. A tebi ostavljam Šekem, nešto više
nego tvojoj braći, što sam ga svojim mačem i lukom osvojio od
Amorejaca.«4
(e) Jakov sazva sinove svoje i reče: »Skupite se, da vam kažem
što će vas snaći u kasnije vrijeme!«
Svako od njih očekivaše blagoslov; ali on kazni Rubena poradi
pohotnosti njegove koja ga nagna te liježe s Bilhom, oduzevši mu
pravo prvorodstva; osudi i krvoproliće koje šimun i Levi učiniše
u šekemu, proklevši ih umjesto blagoslova — sudbina im je, reče,
da budu podvojeni i raspršeni među drugim Izraelcima. Ipak po-
hvali Judinu lavovsku hrabrost, obećavši mu kraljevsko žezlo i
obilje vina i mlijeka. Zebulun će postati, proglasi, trgovačkim i
pomorskim plemenom. Jisakara usporedi sa snažnim tovarnim
magaretom koji vedro radi u ugodnom kraju; Dana sa zmijom što
vreba pored puta, ujeda konje i ruši jahače; Naftalija s hitrom
košutom što juri s krasnom lanadi; Benjamina s grabežljivim vu-
kom. Za Gada kaza: »Gada će pljačkat razbojnici, pljačkom će im
za petama biti.« A Ašeru da će u njega biti hrane, poslastica za
kraljeve. Glavni blagoslov svoj zadrža za Josipa, koga usporedi sa
snažnim mladim bikom na vrelu, što prezire kamenje praćkaško
i strijele. Bog će uništiti neprijatelje Josipove, i blagosloviti ga
obilnom kišom, stalnim vrelima, bogatim stadima, plodnim žena-
ma i ponosom za pretke svoje. Ali Jakov ne objavi do kraja što
bijaše suđeno — jer Bog učini da je zaboravio svoje obećanje. On
samo ponovi što je već rekao Josipu: da ga mora pokopati u spilji
Makpeli pored Abrahama i Sare, Izaka i Rebeke, te žene Lee.5
(/) Josip dade balzamirati Jakovljevo tijelo, što potraja četrde-
set dana; i naredi sedamdeset dana javne žalosti po čitavom Egip-
tu. Zatraživši i dobivši faraonovo dopuštenje da pođe u Kanaan
284
i pokopa tamo Jakova, on se zaputi na čelu goleme žalobne po-
vorke — u kojoj osim braće njegove i svih stanovnika potkraljev-
ske palače bijahu i predstavnici iz svakog grada u Egiptu — s do
zuba naoružanom pratnjom. 6
(g) Uđoše u Kanaan, krenuše cestom u Gilead gdje naricahu
i plakahu punih sedam dana u Goren Haatadu. Budući da začu-
đeni Kanaanci uzvikivahu: »To ti je svečano naricanje EgipćanaU,
ono se mjesto prozva Abel Misrajim. Pogrebna povorka okrenu
otale natrag u Hebron, pokopa Jakova u spilji Makpeli, održa ža-
lost još sedam dana i vrati se preko granice.7
(h) Neki kažu da Jakovljev brat Ezav bijaše još živ, i da su
Edomci, ukućani njegovi i sluge, pratili Josipa na njegovu putu
kroz Kanaan. Ali u Hebronu oni se ispriječiše na pristupu Mak-
peli i Ezav povika: »Neću nikada pustiti da pokopate Jakova u
ovoj spilji koja po pravdi meni pripada!« Dođe do okršaja i Da-
nov gluhonijemi sin Husim odrubi Ezavu glavu mačem. Edomci
utekoše odnijevši truplo njegovo na goru Seir, ali ostaviše glavu
da se sahrani.8
(i) Kako je Jakov umro braća se pobojaše da im se Josip tek
sada ne osveti, te mu poručiše: »Otac naš, pred smrt, kaza nam
da te zamolimo za oproštenje. Ti ćeš, ufamo se, poštovati želje
njegove«.
Josip ih pozva u palaču, a kad oni još jednom padoše preda nj
i uzviknuše: »Robovi smo tvoji!«, odvrati: »Ne bojte se! Premda
ste mi radili o glavi, Bog okrenu to zlo djelo na dobro: spasivši
kroza me nebrojene živote. Stoga ću se i dalje brinuti za Izrael«.
Oni otiđoše od njega umireni.9
(/) Drugi kažu da sva braća nadživjehu Josipa zato što je bal-
zamirao Jakovljevo tijelo, kao da ga Bog nije mogao sačuvati
od trulenja, kao i zato što je bez prigovora dopustio Judi da go-
voreći o Jakovu kaže »sluga tvoj«.10

1. Postanak 47: 28—31; PRE, gl. 39; Mid. Hagadol Gen. 711 i 357;
BHM VI, 83; Targ. Jer. Gen. 47: 30.
2. Postanak 48: 1—7; Pesiqta Rabbati 11b; Mid. Hagadol Gen. 717—718.
3. Postanak 48: 8—11.
4. Postanak 48: 12—22.
5. Postanak 49: 1—32.
6. Postanak 50: 1—9.
7. Postanak 50: 10—13.
8. Sefer Hajašar 211—213; B. Sota 13a; PRE, gl. 39; Gen. Rab. 1288.
9. Postanak 50: 14—21.
10. Gen. Rab. 1286; Mid. Agada Gen. 116; Sefer Hajašar 209.
285
 1. Jakovljev blagoslov daje mitološki autoritet za političku bu-
dućnost plemena Efrajim i Manaše. On pretpostavlja postojanje
izvornog plemena Josip, od nekoliko rodova, koje je, provalivši u
Kanaan pod Jošuom, stupilo u savez s Leinim, Bilhinim i Zilpinim
plemenima, koja su već bila nastanjena ondje. Dva najsnažnija
roda plemena Josip prisvojila su tada položaj nezavisnih plemena,
ravnopravnih s novim saveznicima, i pripojila manje rodove —
Josipove neimenovane mlađe sinove u mitu — kao vlastite »sino-
ve«. Manaše je izvorno bilo starije pleme od Ef raj ima (ili kako se
već isprva nazivalo pleme koje je zaposjelo Efrajimsku goru —
vidi 45. 2), ali se sada priznavalo podređenim. Do sličnih promjena
u plemenskom statusu i strukturi dolazi i sada među arapskim
pustinjskim plemenima (vidi 42. 4—5 i 50. 3).
Jakovljev posljednji blagoslov nad unucima ponavljaju i danas
ortodoksni židovski očevi svako veče uoči sabata. Dodirujući sino-
vima glave, oni govore: »Bog neka te učini sretnim kao Ef raj ima
i Manašea!«
2. Dvije rane verzije ovog mita, jedna efrajimska a druga judej-
ska, spojene su pomalo nemarno u jednu, tako da su Jakovljeve
riječi nesuvisle poput čovjeka koga izdaje pamćenje. Efrajim i
Juda, naravno, prolaze daleko bolje od ostalih plemena; a čak se
i kasniji svećenik-redaktor uzdržao od toga da pretvori Jakovljevo
prokletstvo nad Levijem u blagoslov.
3. Put Josipove pogrebne povorke u Gilead uz oružanu pratnju
ukazuje da je on time isticao prevlast Izraelaca nad cijelim Kana-
anom. Tu su sugestiju iskoristili kasniji midraši, u kojima Josip
ponovo osvaja područje sve do Eufrata. Ali spominjanje Goren
Haatada — hatad znači »devino trnje« a goren »gumno« — kao
mjesta s one strane Jordana, kasnije je tumačenje uz tekst Po-
stanka, do kojeg je možda došlo zbog krivo shvaćene riječi »ri-
jeka«, naime Rijeka egipatska (Postanak 15: 18), ili rijeka Zihor,
koja je predstavljala kanaansko-egipatsku granicu. Drugim rije-
čima, Josipova pratnja obavila je žalobni obred u nekom kanaan-
skom selu odmah uz granicu. Abel Misrajim ne znači ništa drugo
nego »egipatska livada« — ebel, »oplakivanje« je potpuno druga
riječ. Sirijske svadbe i pogrebni obredi i danas se obavljaju na
ravnoj površini gumna.
4. Spilju Makpelu već stoljećima zakriva arapska džamija u
koju nemaju pristupa ni kršćani ni Židovi, a što se nalazi u njoj
i sada je sveta tajna. Benjamin iz Tudele, koji je posjetio Makpelu
286
godine 1163. n. e., napisao je da se tih šest grobova nalazi u trećoj
i najdubljoj spilji. Prema Josipu, grobovi su izgrađeni od najple-
menitijeg mramora.
5. Jedna proširena midraška verzija Jakovljevih blagoslova sa
samrtne postelje pripisuje njemu prvu upotrebu Mojsijeve šeme
(zazivanja) »Cuj, Izraele!« (Pon. zak. 6: 3), koja je i danas glavna
židovska molitva.
 61

SMRT JOSIPOVA

(a) Doživjevši starost od sto i deset godina, Josip dočeka unuke

da ih drži u krilu. Jednog dana reče braći: »Bog će vas doista od-
vesti natrag u Kanaan, Zemlju Obećanu. Kako se život moj pri-
makao kraju, ponesite, umoljavam vas, tijelo moje sa sobom, a
On će vam platiti za dobrotu vašu«.
To bijahu posljednje riječi njegove. Balzamiraše ga kako priliči
i položiše u kameni sarkofag na obali rijeke Zihor. Bijaše žalost
za njim po cijelom Egiptu sedamdeset dana.1
(b) Neki kažu da je Josip zaiskao od braće da se zakunu da će
ga sahraniti nedaleko od šekema, kamo bijaše davno pošao da
ih traži; i da će sahraniti Asenatu u Rahelinoj grobnici pored ceste
za Efratu. 2
(c) I faraon umrije. Nasljednik njegov vladao je bez potkralja,
a kad je opazio kako se sinovi Izraelovi množe brže od Egipćana,
reče: »Pogibeljan je to narod! Udari li tko s istoka na Egipat, lako
bi se mogli pridružiti neprijateljima mojim«. Stoga je postupao
čak i s Josipovim potomcima kao s robljem, postavivši nad njima
nadzornike koji su ih primoravali da zidaju gradove-skladišta
Ramzes i Pitom, i zagorčavali im život. To ropstvo potraj a mnoga
pokoljenja, sve dok se Moj sije ne podiže i izvede sinove Izraelove
iz Egipta u Zemlju Obećanu, ponesavši sa sobom kosti Josipove,
da izvrši obećanje svog pretka Levi ja, i sahranivši ih u Šekemu.3

1. Postanak 50: 22—26; Sefer Hajašar 219.

2. Tanhuma Bešalla 2; Ex. Rab. 20.19; B. Sota 13b; Gen. Rab. 1035;
Deut. Rab. 8.4; Mekhilta Bešalla 24b; Tanhuma Eqeb 6; Zavjet Jo-
sipov 17: 1—3; 18: 1—2; 19: 1—11; 20: 1—6.
3. Izlazak 1: 8, i dalje.
*

i. Rijeka Zihor (ili Sihor) povezuje se s Rijekom egipatskom

(danas Vadi el Ariš — vidi 60. 3). Josipov je sarkofag tako bio
položen u najveću moguću blizinu kanaanske granice.
288
 2. Mitovi iz Postanka navode na zaključak da je u svojim poče-
cima izraelska vjera bila kompromis između kulta predaka i kulta
aramejskog plemenskog božanstva rata i plodnosti, koje se nije
mnogo razlikovalo od moapskih ili amonskih božanstava, djelo-
tvornih samo na području koje je bilo pod vlašću dotičnog na-
roda. Tako Naaman Sirijac unosi kasnije tovar efrajimske zemlje
na dvije mazge, da bi se mogao klanjati izraelskom bogu u Da-
masku (Brojevi 5: 17). Nigdje se ne spominje nikakva boginja, a
u nekim dijelovima legende o Josipu spomenuto se božanstvo oči-
to poistovećuje s Ehnatonovim jednobožačkim poimanjem vrhov-
nog sveopćeg božanstva (vidi 56. 4).
3. Za mrtvaca oplakanog kao što priliči vjerovalo se da se pri-
družio časnom skupu svojih predaka u Šeolu, ili Podzemlju, gdje
su oni ležali u dubokom snu (Job 3: 14—19). članovi pogrebne
povorke i posjetioci grobova izuvali bi se prilazeći rodovskom
groblju (Ezek. 24: 17), kao kod pristupa mjestima posvećenim
predanjem zato što su se na njima prikazala plemenska božanstva
(Izlazak 3: 5 i Jošua 5: 15). Ali duše pokojnika nisu spavale, nego
im se pripisivala moć rasuđivanja. Njihov se savjet mogao zatra-
žiti dozivanjem duhova pokojnika (1 Sam. 28: 8—19), a nazivali
su ih »vidovnjaci« (Levit. 19: 31; Izaija 19: 3) zbog njihove upu-
ćenosti u postupke i sudbinu svojih potomaka. Tako Rahela opla-
kuje iz groba svoju nesretnu djecu (Jer. 31: 15). Mrtvi su u stvari
bili božanstva iz Podzemlja, ili elohim (1 Sam. 28: 13—20).
4. Ukoliko ne bi bio sahranjen među svojim precima, pokojnik
bi bio izagnan u nepoznati dio Šeola i bilo bi mu uskraćeno puno
poštovanje. To je razlog zbog kojega Jakov i Josip nekoliko puta
traže da ih sahrane u Kanaanu; i u tome je strahota Božje kazne
koja pogađa Koraha, Datana i Abirama, koje je progutala zemlja
bez obaveznih pogrebnih obreda (Brojevi 16: 31, i dalje). Za Šeol
se još uvijek smatralo da je izvan Božjeg sudbenog djelokruga
(Psal. 88: 5—6; Izaija 38: 18). Ali tijelo je trebalo biti neokrnjeno,
pa čak je i onda duša nosila stalne biljege njegove smrti, od mača,
kao u Ezek. 32: 23, ili žalosti, kao kad je Jakov strahovao da će
ponijeti sa sobom u tuzi sijedu kosu u grob (Postanak 42: 38). Gu-
bitak Ezavove glave smatran je sramotnom nesrećom za Edomce.
5. Shvaćanje po kojem Bog ima vlast i nad šeolom ne javlja
se prije petog stoljeća pr. n. e. (Job 36: 6; Psal. 139: 8; Izreke 15:
11); kao ni pojam uskrsnuća duše prije isteka jednog stoljeća,
kad je nepoznati prorok čije su riječi uključene u Knjigu proroka
Izaije proglasio da će svi Izraelci pravednici ustati i pristupiti
Mesijinom kraljevstvu oživljeni Božjom »rosom svjetlosti« (Izaija
26: 19). Šeol je tako dobio ulogu Čistilišta gdje duše čekaju na
Sudnji dan. U to i danas vjeruju ortodoksni Židovi i katolici.

19 Hebrejski mitovi 289

 KRATICE, IZVORI I KOMENTIRANA BIBLIOGRAFIJA

U ovom popisu nisu uključeni Stari i Novi zavjet, kao ni standardni

grčki i rimski pisci.

A
ABODA ŽARA. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
ABOT D I R ( A B B I ) NATHAN. Priredio Solomon Schechter, Beč, 1887. Foto-
statsko izdanje, New York, 1945. U ovom se izdanju nalaze obje
verzije tog djela, koje je midraš tanaitskog porijekla s mnogim
kasnijim dodacima. Navodi se po stranicama.
ADAMBUCH. Das christliche Adambuch des Morgenlandes. Aus dem
Athiopischen mit Bemerkungen ubersetzt von A. Dillmann, Gottin-
gen, 1853. Apokrifna Knjiga o Adamu, sačuvana u etiopskom tekstu
iz šestog stoljeća.
ADAMSCHRIFTEN'. Die Apokryphischen Gnostischen Adamschriften. Aus
dem Armenischen ubersetzt und untersucht von Erwin Preuschen,
Giessen, 1900. Apokrifna Knjiga o Adamu sačuvana u armenskom
tekstu.
AGADAT B E R E S I T . Kasni hebrejski midraš koji sadrži homilije na teme
iz Postanka, zasnovan pretežno na midrašu Tanhuma (vidi Tanhu-
ma Buber). Priredio Solomon Buber, Krakov, 1903. Fotostatsko iz-
danje, New York, 1959.
AGADAT S I R H A S I R I M . Midraš o Pjesmi nad pjesmama. Navodi se po
stranicama izdanja koje je priredio Solomon Schechter, Cambridge,
1896.
AGUDAT AGADOT. Priredio Ch. M. Horowitz, Frankfurt n/M, 1881.
ALFA B E T A D I B E N S I R A . Dvije verzije, jedna (a), na aramejskom, a
druga (b) na hebrejskom, alfabetski poredanih izreka s tumače-
njima, koje se pripisuju Isusu sinu Sirahovu, piscu apokrifne Knji-
ge Sirahove, ali su zapravo mnogo kasnije sakupljene. Navodi se
po folio izdanju koje je priredio Steinschneider, Berlin, 1858; od-
nosno, ako se tako napominje, po stranici i stupcu Ocar Midrašim
(vidi).
ANET. Vidi PRITCHARD.
aPpv iz ŠUDULA. Hetitski mit. Sažeto ga je prikazao Th. H. Gaster The
Oldest Stories in the World, New York, 1952, str. 159—167, pod na-
slovom »Master Good and Master Bad«.
AZULAJ, ABRAHAM, H E S E D L E A B R A H A M . Kabalističko djelo komentatora iz
šesnaestog stoljeća, štampano u Vilnu, 1877.
19* 291
 B
B. Bavli (babilonski). Babilonski Talmud, nastao u Babiloniji oko 500.
n. e. Djelomično napisan hebrejski, ali pretežno aramejski.
BABA BATHRA. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
BABA K A M M A . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
BABA MECIJA. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
BARAITA DIMASS. N I D D A . Vidi Tosefta Atiqta.
BARAITA D I M A A S E B E R E Š I T . Priredio Chones, u Buber: Jeri'ot šelomo,
Varšava, 1896, str. 47—50. Fotostatsko izdanje, New York, 1959.
2 B A R U H . Vidi Otkrivenje Baruhovo.
B A T E MIDRAŠOT. Zbirka manje važnih midraša; sakupio i priredio še-
lomo Aharon Wertheimer, Jeruzalem, 1914. Navodi se prema stra-
nicama drugog izdanja u dva sveska, Jeruzalem, 1953.
B E K H O R O T . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
B E R A K H O T . Traktat Babilonskog Talmuda i Palestinskog Talmuda. Vidi
B. i JER.
B E R E Š I T RABBATI. Midraš o Postanku, skraćen iz dužeg izgubljenog koji
je napisao Rabi Moše Hadaršan u prvoj polovici jedanaestog sto-
ljeća u Narboni. Navodi se prema stranicama izdanja koje je pri-
redio Hanock Albeck, Jeruzalem, 1940.
B E R O S O V A POVIJEST B A B I L O N I J E . Sačuvana u odlomcima u djelima Jo-
sipa Flavija, Euzebija, itd. Sam je Beros bio Belov svećenik u Babi-
loniji u toku trećeg stoljeća pr. n. e.
BHM. Beth HaMidraš, priredio Adolf Jellinek, 6 sv, Leipzig, 1853—1877;
fotostatsko izdanje, Jeruzalem, 1938. Zbirka oko 100 manje poznatih
midraša.
C
C E C E S JOHANES. Bizantski mitograf iz dvanaestog stoljeća. Njegova sa-
čuvana djela obuhvaćaju H ili jadu, Ili jaku i komentare na Homera,
Hesioda, Aristofana i Likofronta.
C R K V E N O S L A V E N S K O O T K R I V E N J E ENOHOVO. Vidi Otkrivenje Enohovo.

D
DA'AT. Sefer Da*at Zeqenim, Ofen, 1834 (prvo izdanje u Livornu, 1783).
Zbornik midraških tumačenja Petoknjizja.
D A M A S C I J E . Grčki filozof, rođen oko 480. n. e. u Damasku. Sačuvani
odlomci njegovih spisa sadrže dio života Isidorova (jednoga od nje-
govih učitelja) i Sumnje i rješenja u vezi s prvim načelima, koje
je priredio C. E. Ruelle, 1889.
DEUT. RAB. Deuteronomium Rabba, midraš o Ponovljenim zakonima
nastao oko 900. n. e. Navodi se prema poglavlju i odlomku izdanja
u Vilnu, 1884.
292
 Genesis, Edinburgh, 1897.
D I L L M A N N , C H R I S T I A N F R I E D R I C H AUGUST,

DIODOR S I K U L . Grčki povjesničar, rođen u Agiriju na Siciliji; razdoblje

njegove glavne djelatnosti pada oko 20. pr. n. e. Njegova Povijesna
knjižnica, izvorno u četrdeset knjiga, samo se djelomično očuvala
i objavljena je (s prijevodom) u Loeb Classical Library.
DJELA sv. TOME. Vidi Evanđelje po Tomi.
DOUGHTY, C H A R L E S M , Travels in Arabia Deserta, London, 1888.

E
ECCL. RAB. Ecclesiastes Rabba. Midraš o Knjizi propovjednikovoj, na-
stao u desetom stoljeću. Navodi se prema glavi i retku Knjige
propovjednikove, izdanja iz Vilne, 1884.
EDUJOT. Traktat Mišne. Vidi M.

EFR. SIR. Efraim Sirijski, Tumačenje Postanka. Vidi Ephraemi Syrii

opera omnia, priredili B. Benedictus i Assemanus, Rim, 1737—43.
ELDAD HADANI. Izdao Abraham Epstein, Bratislava, 1891. Djelomično iz-
mišljen opis Deset izgubljenih plemena izraelskih iz desetog sto-
ljeća, od jednog židovskog putnika istočnoafričkog porijekla.
ENUMA ELis (»Kad s visine«). Babilonski ep o nastanku svijeta na
akadskom jeziku. Najbolji je engleski prijevod od Jamesa B. Prit-
charda, u Ancient Near Eastern Texts (priredio Pritchard), Prin-
ceton, 1955, str. 60—72.
E R U B I N . " Traktat Babilonskog Talmuda i Palestinskog Talmuda. Vidi
B. i JER.
EUZEBIJE, Praeparatio evangelica, prir. Gifford, Oxford, 1903. Euzebije
iz Cezareje (oko 260—340. n. e.) bio je biskup cezarejski u Palestini
i napisao je nekoliko knjiga povijesti kršćanske crkve.
E V A N Đ E L J E PO TOMI. Objavljeno u Tischendorfovim Evangelia apocrypha.

EX. RAB. Exodus Rabba, midraš o Izlasku na hebrejskom i aramej-

skom, nastao u jedanaestom stoljeću, ali sadrži mnogo starije gra-
đe. Navodi se prema poglavlju i odlomku izdanja iz Vilna, 1884.
EZDRA. Naziv dviju apokrifnih knjiga koje se pripisuju proroku Ezri:
jedne sačuvane na grčkom i nazivane 1 Ezdra ili 3 Ezdra, a druge
sačuvane na latinskom i nazivane 2 Ezdra ili 4 Ezdra. Obje su iz-
vorno napisane na hebrejskom u Palestini; prva vjerojatno potječe
iz četvrtog stoljeća pr. n. e., a druga iz prvog stoljeća n. e.
E P O GILGAMESU. Akadski ep nađen u Asurbanipalovoj knjižnici (iz
sedmog stoljeća pr. n. e.), ali nastao na osnovi sumerskih i hetitskih
prauzora. Vidi Pritchard, Ancient Near Eastern Texts, str. 72—99.
EP O K E R E T U . Ugaritska legenda iz četrnaestog stoljeća pr. n. e. Vidi
Pritchard, Ancient Near Eastern Texts, str. 142—49.
293
 F
FILON iz A L E K S A N D R I J E , poznat i kao Philo Judaeus. židovski heleni-
stički filozof iz prvog stoljeća n. e. Njegova se djela navode prema
latinskim naslovima, npr. De decalogo, De migr. Abrah,, De mundi
opif., De somn.
FOCIJE. Bizantski učenjak iz devetog stoljeća, patrijarh konstantino-
polski. Većina njegovih djela (Myriobiblion, Mystagogia, Pisma)
objavljena su u Migneovoj Patrologia graeca.

G
GASTER, MA'ASIJOT. Moses Gaster (prir.), The Exempla of the Rabbis,
London, 1924.
GEN. RAB. Genesis Rabba, midraš o Postanku nastao u petom stoljeću
u Palestini. Navodi se prema stranici kritičkog izdanja J. Theodora
i Ch. Albecka, Berlin, 1912—27, 2 sv.
G E N E S I S APOCRYPHON, priredili N. Avigad i J. Jadin, Jeruzalem, 1956.
G I L G A M E Š i V R B A . Sumerska pločica iz Ura, nastala negdje oko 2000. pr.
n. e. Objavio ju je Samuel N. Kramer kao Gilgamesh and the Hu-
luppu-Tree, The Oriental Institute of the University of Chicago,
Assyriological Studies, br. 10, Chicago, 1938.
GINZBERG, L. J. The Legends of the Jews, od Louisa Ginzberga, 7 sv,
Philadelphia, 1909—1946. Najvažnije naučno djelo na tom području.
G I T T I N . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
GOSSE, P H I L I P H E N R Y . Tu se upućuje na njegovu knjigu Omphalos.
GRAVES, ROBERT, Greek Myths, Penguin Books, 2 sv, London, 1955.
GRAVES, ROBERT, The White Goddess, London, 1952.
GUNKEL, H E R M A N N , Schdpfung und Chaos in Urzeit und Endzeit, drugo
izd, Gottingen, 1921.
H
HADAR. Sefer Hadar Zeqenim, izd. u Livornu, 1840. Zbirka midraških
tumačenja Biblije, prikupljenih iz talmudskih komentara tosafista
(trinaesto i četrnaesto stoljeće).
HAGIGA. Traktat Babilonskog Talmuda i Palestinskog Talmuda. Vidi
B. i JER.
HAGOREN. Louis Ginzberg, »Hagadot Qetu'ot«, Hagoren, sv. 9, Berlin,
1923. Hebrejski književni časopis Hagoren uređivao je Šemuel Abba
Horodecki u Berdičevu i Berlinu, 1899—1923.
HALLA. Traktat Mišne. Vidi M.
H A M U R A B I J E V Z A K O N I K . Zbirka zakona koju je objavio Hamurabi (1728—
1686. pr. n. e.), šesti car stare babilonske (amorejske) dinastije. Vidi
Pritchard, Ancient Near Eastern Texts, str. 163—180.
294
HEIM, ROGER i WASSON, R. GORDON, Les Champignons Hallucinog&nes du
Mexique, Pariz, 1958.
H R O N I K O N PASHALE. Poznata i kao Aleksandrijska kronika, iz sedmog
stoljeća. Bizantska kronika biblijskih i drugih događaja od nastanka
svijeta do cara Heraklija. Priredio D. du Cange, Pariz, 1688.
HVOLSON, D A N I J E L A., Die Ssabier und der Ssabismus, Petrograd, 1856,
2 sv.
I
I M R E NOAM. Midraško tumačenje Petoknjižja Jakova di Illescosa (če-
trnaesto stoljeće). Tiskano u Carigradu, 1539 i Cremoni, 1565.

J
JAKOV iz E D E S E . Sirijski jakobitski pjesnik, komentator, pisac pisama
i prevodilac grčkih djela na sirijski (umro 708).
JALOUT. Prva riječ u naslovu nekoliko zbirki midraša. Kad iza nje
ne slijedi neko ime misli se na Jalqut Šimoni, najvažniju od tih
zbirki, iz prve polovice trinaestog stoljeća, čiji je autor Rabi šimeon
Hadaršan iz Frankfurta. Navodi se prema biblijskoj knjizi i od-
lomku.
JALOUT M A K H I R I . Zbirka midraša koju je sastavio Makhir ben Abba
Mari u četrnaestom stoljeću, vjerojatno u Španiji. Navodi se prema
biblijskoj knjizi, glavi i retku.
JALOUT R U B E N I . Zbirka kabalističkih tumačenja Petoknjižja koju je
sastavio Rabi Ruben ben Hoške Kohn (umro 1673) u Pragu. Navodi
se prema svesku i stranici varšavskog izdanja iz 1889. u dva sveska.
JAQUT AL-RUMI. Arapski geograf grčkog porijekla (1179—1229).
JEBAMOT. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
JER. Jerušalmi (»Jeruzalemitski«), Kad iza toga slijedi ime nekog
traktata misli se na Palestinski Talmud, nastao u Palestini počet-
kom petog stoljeća n. e., a pretežno na aramejskom. Navodi se pre-
ma traktatu, foliju i stupcu.
J E R A H M E E L . The Chronicles of Jerahmeel, na engl. preveo Moses Ga-
ster. Oriental Translation Fund, London, 1899.
J E R O N I M . Hieronymi questiones hebraicae in libro Geneseo e. recog.
P. de Lagarde, Leipzig, 1868.
J E R O N I M O V A L A T I N S K A VULGATA. Vidi Vulgata.
JOMA. Traktat Mišne i Babilonskog Talmuda. Vidi B. i M.
JOSIP I A S E N E T A . Apokrifna knjiga koju su na hebrejskom napisali
Židovi Eseni. Sačuvana u grčkom prijevodu. Vidi Paul Riessler,
Altjudisches Schriftum ausserhalb der Bibel, Augsburg, 1928, str.
497—538.
JOSIP FLAVIJE. židovski povjesničar iz prvog stoljeća n. e. Pisao je
na grčkom. Glavna su mu djela židovski ratovi i židovske starine.
295
JOŠUA B. SU'AIB. Vidi Šu'aib.
JUBILEJI. Apokrifna Knjiga Jubileja. Napisao ju je, vjerojatno u dru-
gom stoljeću pr. n. e., neki farizej Židov u midraškom stilu* Izvor-
na hebrejska verzija nije se sačuvala. Najbolja sačuvana verzija je
etiopska. Vidi Charles, The Apocrypha and Pseudepigrapha of the
Old Testament, sv. II, 1 i dalje.

K
K A L I R . Eleazar Kalir, živio je vjerojatno u osmom stoljeću; pisao
je vjerske pjesme na hebrejskom, od kojih ih se sačuvalo oko dvije
stotine.
KEFALAIA. Zbirka manihejskih rukopisa. Objavili su je Polotzky i
Schmidt, Stuttgart, 1935—39.
KETUBOT. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
K I D D U S I N . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
K L E M E N T I N S K E HOMILIJE. Rani kršćanski traktat iz trećeg stoljeća n.
e., nastao vjerojatno u Siriji. Vidi Ante-Nicene Christian Library,
sv. 17, Edinbourgh, 1870.
KNJIGA ADAMOVA. Vidi Adambuch.
KNJIGA M R T V I H . Zbirka egipatskih pogrebnih tekstova koji obuhvaćaju
razdoblje od četiri tisuće godina. Tebanska recenzija (iz 18-te, 21-ve
i 22-ge dinastije) prevedena je u The Book oj the Dead (prev. Sir
E. A. Wallis Budge), drugo izdanje, 1923.

L
LEV. RAB. Leviticus Rabba, midraš o Levitskom zakonu vjerojatno na-
stao u sedmom stoljeću. Navodi se prema poglavlju i odlomku iz-
danja iz Vilna, 1884.
LIQQUTE M I D R A Š I M . Zbirka trideset i jednog odlomka iz midraša, štam-
panih u BHM (vidi), sv. 5, str. 155—164.
LIOOUTIM. Liqqutim miMidraš Abkir, prir. Solomon Buber, Beč, 1883.
Zbirka odlomaka koji se navode prema Jalqut (vidi) iz Mid. Abkir
(vidi).
LURIA. Tekstualna tumačenja uz PRE, od Davida Lurie, Varšava, 1852.
Vidi PRE.
M
M. Mišna. Prva zbirka rabinskih zakona, na hebrejskom. Sastavio
Rabi Jehuda Hanasi oko 200. n. e. u Palestini. Navodi se prema
traktatu, poglavlju i odlomku.
MA'ASE ABRAHAM. Junački midraš o Abrahamovim podvizima, izvorno
napisan na arapskom, sačuvan u prijevodu na hebrejski. Objavljen
u BHM (vidi), sv. 1, str. 24—34.
MAKKOT. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.

296
MANETO. Egipatski svećenik i povjesničar iz četvrtog stoljeća pr. n. e.
Vidi Manetho the Historian, The Loeb Classical Library, Cambridge,
Mass., 1940.
M A S S E K H E T S O F E R I M . Nekanonski traktat pridodan Babilonskom TaU
mudu (vidi B), koji potječe iz gaonskog razdoblja (tj. između 589.
i 1040 pr. n. e.).
MEGILLA. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
M E K H I L T A . Mekhilta Rabi Išmaela, prir. M. Friedmann, Beč, 1870. Ta-
naitski midraš o Izlasku, s glavnim ciljem da razjasni zakone obu-
hvaćene u Izlasku gl. 12—23. Autoriteti koji se navode su tanaitski,
tj. mudraci iz škole Rabi Išmaela koji je živio u Palestini najkas-
nije u drugom stoljeću n. e. Navode se prema subotnjim čitanjima
i stranicama Petoknjizja.
M E K H I L T A DIR. SIMON. Midraš o Izlasku koji se pripisuje Rabi Sime-
onu ben Johaju (drugo stoljeće n. e.), a napisao ga je Hezekija, sin
Hijjin (kraj drugog stoljeća n. e). Navodi se prema stranicama
kritičkog izdanja Davida Hoffmanna, Frankfurt n/M, 1905.
MENAHOT. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
MGWJ. Monatschrift fur Geschichte und Wissenschaft des Judentums.
Najistaknutiji naučni časopis njemačkih Židova. Izlazio je od 1852.
do 1939. u Dresdenu, a kasnije u Breslau.
MID. Midraš. Zajedničko ime za jedan od glavnih rodova rabinske
književnosti, koji je imao oblik egzegetskih tumačenja uz retke u
Bibliji. Midrašim (množina) su nastajali i bili sakupljeni u zbirke
od drugog do negdje oko dvanaestog stoljeća.
M I D . A B K I R . Izgubljeni midraš, vjerojatno nastao u devetom stoljeću.
Pedesetak odlomaka iz njega navode se u Jalqut Šimoni. Vidi
Jalqut.
M I D . A B K I R , prir. Marmorstein. Vidi prethodnu bibliografsku jedinicu.
M I D . ADONAJ B E H O K H M A JASAD AREC. Midraš o Izreci 3: 19 »Gospod je
mudrošću osnovao zemlju«. Objavljen u BHM (vidi), sv. 5, str.
63—69.
M I D . AGADA. Midraš o Petoknjižju. Priredio Solomon Buber, fotostat-
ska kopija, New York, 1960, 2 sv. Navodi se prema knjizi Petoknjižje
i broju stranice Buberova izdanja.
M I D . ALFABETOT. Jedan od više midraša poredanih alfabetskim redom
koji se pripisuju Rabi Akibi (drugo stoljeće n. e.), ali su zapravo
nastali mnogo kasnije. Ovaj se midraš sačuvao u jednom rukopisu
iz šesnaestog stoljeća iz Buhare. Objavljen u Bate Midrašot (vidi),
sv. 2.
M I D . A S E R E T HADIBROT, Midraš uz Deset zapovijedi Božjih koji sadrži
obilje građe o postanku i uređenju svemira. Nastao u desetom sto-
ljeću. Objavljen u BHM (vidi), sv. 1, str. 62—90.
M I D . HAGADOL. Nastao u dvanaestom stoljeću u Jemenu. Navodi se
prema stranici izdanja Solomona Schectera, Cambridge, 1902.
297
MID. KONEN. Kozmogonski i kozmološki midraš koji se sastoji od če-
tiri dijela od četiri razna pisca. Sadržaj ovog midraša često je go-
tovo istovetan s apokrifnim knjigama kao što je Otkrivenje Eno-
hovo, 4 Ezra, itd. Objavljen u BHM (vidi), sv. 2, str. 23—39.
MID. LEQA TOV. Midraš o Petoknjižju, koji je, vjerojatno 1079, napi-
sao Tobija ben Eliezer iz Bugarske. Navodi se prema biblijskoj
knjizi i stranici izdanja Solomona Bubera u dva sveska, Vilno 1880.
MID. M I S L E . Midraš i tumačenja uz Izreke Salomonove* Nastali kon-
cem desetog ili početkom jedanaestog stoljeća, vjerojatno u Babi-
loniji. Navodi se prema glavama Izreka i stranicama izdanja Solo-
mona Bubera, Vilno, 1893.
MID. OOHELETH. Vidi Eccl. Rab.

MID. S E K H E L TOV. Midraš o Postanku i Izlasku, koji je godine 1139.

napisao Menahem ben šelomo. Priredio Solomon Buber, Berlin,
1900—1901.
MID. ŠEMUEL. Midraš o Knjizi Samuelovoj, nastao na osnovi starijih
spisa u Palestini, za vrijeme gaonskog razdoblja (sedmo do dese-
tog stoljeća). Priredio Solomon Buber, Krakov, 1893. Navodi se
prema poglavljima.
MID. SIR. Cantic. Rabba, navodi se prema folijama izdanja iz Vilna,
1887.
MID. T E H I L L I M . Poznat i kao šoher Tov, midraš o Knjizi Psalama, na-
stao vjerojatno u toku desetog ili jedanaestog stoljeća u Palestini.
Navodi se prema stranicama izdanja koje je izašlo u Vilnu 1891, a
priredio ga je Solomon Buber; fotostatsko izdanje, New York, 1947.
MID. WAJISSAU. Midraš o Postanku 35: 5 i 36: 6, koji opisuje ratove
Sinova Jakovljevih s Amorejcima i Sinovima Ezavovim. Tekst ovog
midraša sačuvao se u Jalqut Šimoni (vidi), ali pokazuje veliku
srodnost s Knjigom jubileja i Zavjetom Judinim, što svjedoči o
njegovoj drevnosti. Objavljen u BHM (vidi), sv. 3, str. 1—5.
MID. WAJOSA. Midraš o Izlasku 14: 30 i 15: 18, dijelom zasnovan na
Tanhumi (vidi); navodi se u Jalqutu (vidi). Zato ne može biti raniji
od dvanaestog stoljeća. Objavljen u BHM (vidi), sv. 1, str. 35—57.
MID. JONA. Midraš o Knjizi proroka Jone, nastao na osnovi Jalquta
(vidi) o Knj. pror. Jone, kojem je dodan prijevod Žohara (vidi),
2, 198b—199a, na hebrejski. Objavljen u BHM (vidi), sv. 1, str.
96—105.
L MAKABEJCI. Povijesna knjiga o Makabejskom razdoblju do smrti Si-
monove (135. pr. n. e.). Napisana na hebrejskom u Palestini između
104. i 63. pr. n. e. Sačuvana u grčkom prijevodu.
4 MAKABEJCI. Propovijed o vlasti razuma nad strastima, napisana na
grčkom, ali potpuno u židovskom duhu, vjerojatno između 56. i
66. n. e.

298
MOJSIJE iz H O R E N E (peto stoljeće n. e.), Armenska povijest. Prijevod
na francuski: Histoire d'Armenie, Venecija, 1841.
M O L I T V A A S E N E T I N A . Vidi JOSIP I ASENETA.
M U S I L , ALOIS, Manners and Customs of the Rivala Bedouins, New York,
1928.
Nf
N A Z I R . Traktat Palestinskog Talmuda. Vidi JER.
N E D A R I M . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
N I D D A . Traktat Misne i Babilonskog Talmuda. Vidi B. i M.
NUB. RAB. Numeri Rabba, midraš o Brojevima, nastao u dvanaestom
stoljeću. Navodi se prema poglavlju i odlomku izdanja iz Vilna,
1884.
N U R AL-ZULM, »Svjetlost sjene i svjetiljka mudrosti«, od Natanela ibn
Ješaje. Hebrejsko-arapske homilije napisane 1327. Priredio Alexan-
der Kohut, New York, 1894.

O
OCAR M I D R A Š I M , prir. J. D. Eisenstein, New York, 1915. Zbirka dvje-
sta manje poznatih midraša. Navode se prema stranicama i stup-
cima.
O R F I Č K I ODLOMCI. Vidi: Paul Tannery, »Orphica«, Revue de PhiloL,
Pariz, 1899, str. 126—129; 1900, str. 54—57, 97—102.
ORIGEN (185—254. n. e.). Crkveni pisac; živio u Egiptu, Rimu i Pa-
lestini. Djela su mu izdana u kolu Ante-Nicene Fathers.
OROZIJE iz TARRAGONE, Sedam knjiga protiv pogana. Paulus Orosius,
španjolski povjesničar i teolog iz petog stoljeća n. e. Sedam knjiga
priredio je i objavio C. Zangenmeister, 1882.
O T K R I V E N J E ABRAHAMOVO. Apokrifna knjiga izvorno napisana na he-
brejskom ili aramejskom potkraj prvog stoljeća n. e. Izdao George
Herbert Box, London, 1918.
O T K R I V E N J E BARUHOVO, ili 2 Baruh. Apokrifna knjiga koju su izvor-
no napisali na hebrejskom pravovjerni Židovi iz prvog stoljeća n. e.
Sačuvana u sirijskoj verziji. Vidi Charles, The Apocrypha and Pse-
udepigrapha of the Old Testament, Oxford, 1913, sv. 2, str. 470—526.
O T K R I V E N J E ENOHOVO. Apokrifna knjiga, napisana na hebrejskom ili
aramejskom u prvom stoljeću pr. n. e. u Palestini, a sačuvana u
grčkom i etiopskom tekstu. 2 Enoh je različita verzija iste knjige
sačuvana u crkvenoslavenskom tekstu. Najbolji prijevodi obiju
knjiga su Charlesovi u The Apocrypha and Pseudepigraphs of the
Old Testament, sv. 2, str. 163 i dalje.
O T K R I V E N J E MOJSIJEVO. Priredio Charles. Vidi R. H. Charles, The Apo-
crypha and Pseudepigrapha of the Old Testament, sv. 2, str. 138 i
dalje. Postoji i izdanje L. F. C. von Tischendorfa: Apocalypses Apo-
cryphae.
299
P A L E S T I N S K I TALMUD. Vidi JER.
PATAI, RAPHAEL, Adam weAdamah (»čovjek i zemlja u židovskim obi-
čajima, vjerovanju i legendi«), na hebrejskom. Jeruzalem, 1942—43,
2 sv.
PATAI, RAPHAEL, Mari and Temple in Ancient Jewish Myth and Ritual,
Edinburgh, 1947.
PEA. Traktat Palestinskog Talmuda. Vidi JER.
PEĆINA S BLAGOM. Vidi Schatzhohle.
P E S A H I M . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
PESIOTA DIR. K A H A N A . Midraš od 32 homilije koje su se razvile iz be-
sjeda za svetkovine i posebne sabate, nastao ne kasnije od 700.
n. e. Navodi se prema izdanju Solomona Bubera, Lyck, 1868; foto-
statska kopija, New York, 1949.
PESIOTA HADTA. Midraš iz srednjeg vijeka, čiji su izvori Gen. Rab,
PRE, Sefer Jecira, itd. Nastao u devetom stoljeću u Italiji. Navodi
se prema izdanju M. Friedmanna, Beč, 1880.
P I R O E M A Š I JA. Midraš o mesijanstvu Jeruzalema, Velikog hrama i Iz-
raela, napisan u gaonskom razdoblju (sedmo do desetog stoljeća
n. e.) u Perziji. Objavljen u BHM (vidi), sv. 3, str. 68—78.
P I R O E R A B B E N U HAQADOŠ. Zbirka etičkih i praktičnih izreka koje se
pripisuju Rabi Jehuda Hanasaju (drugo stoljeće n. e.), ali su na-
stale znatno kasnije. Objavljena u Ocar Midrašim (vidi), str. 505—
—514.
P I S M A iz T E L L A M A R N E . Tristo sedamdeset i sedam zemljanih pločica,
na kojima se nalaze pisma koja su slali mjesni vladari kanaanskih,
feničanskih i sirijskih gradova svojim vrhovnim gospodarima, Amen-
hotepu III i Ehnatenu IV, u četrnaestom stoljeću pr. n. e. Vidi
Pritchard, Ancient Near Eastern Texts, str. 483—490.
PRE. - Pirqe Rabbi Eliezer, midraš o djelima Božjim u stvaranju svi-
jeta i najstarijoj izraelskoj* povijesti. Pripisuje se Rabi Eliezer ben
Hirkanu, palestinskom mudracu (»tanaitu«) koji je živio otprilike
između 90. i 130. n. e., ali je zapravo nastao u toku osmog i počet-
kom devetog stoljeća u Palestini. Navodi se prema poglavljima.
PRIPOVIJEST o DVA BRATA. Egipatska pripovijest koja predstavlja pa-
ralelu s biblijskom legendom o Josipu i Potifarovoj ženi, a potječe
iz trinaestog stoljeća pr. n. e. Vidi Pritchard, Ancient Near Eastern
Texts, str. 23—25.
PRITCHARD, J A M E S B., Ancient Near Eastern Texts, Princeton, 1955.
P S A L M I SALOMONOVI. Osamnaest apokrifnih psalama od židovskih auto-
ra u prvom stoljeću pr. n. e. Vidi Charles, The Apocrypha and Pseu-
depigrapha of the Old Testament, sv'. 2, str. 625 i dalje.
PSEUDO-FILON. Guido Kish, Pseudo-Philo's Liber Antiquitatum Biblico-
rum, Notre Dame, Ind., 1949.

300
 Pouke i mudre izreke koje je sakupio Ptahotep,
PTAHOTEPOVE I Z R E K E .
doglavnik kralja Izezija iz Pete egipatske dinastije (oko 2450. pr.
n. e.). Vidi Pritchard, Ancient Near Eastern Texts, str. 412—414.

R
RAGLAN, LORD, The Hero: A Study in Tradition, Myth and Drama, Lon-
don, 1936.
RAŠI. Tumačenja Rabi šelomo ben Jichaka (1040—1105) uz Bibliju.
Navode se prema biblijskoj knjizi, glavi i retku.
ROŠ HAŠANA. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.

S
SABA, A B R A H A M . Ceror HaMor, zbirka basni o životinjama koje je
Juda Loeb b. Kalonymos (četrnaesto stoljeće) preveo na hebrej-
ski iz arapske enciklopedije Ikhwan al-Safd (Braće iskrenosti). Ob-
javljeno u Mantovi, 1557.
SALTAIR N A R A N N . Najduža irska srednjovjekovna poema na vjersku
temu, s dijelovima koji sadrže razmatranja o postanku i sudbini
svemira.
SANH. Sanhedrin. Traktat Babilonskog Talmuda i Palestinskog Tal-
muda. Vidi B. i JER.
SANHUNIJATONOVA Povijest Feničana. Sanhunijaton je bio svećenik iz
četvrtog i trećeg stoljeća pr. n. e., rođen u Beritu (današnjem Bej-
rutu), čiju je Povijest Feničana preveo na grčki Filon iz Biblosa
(oko 64—140. n. e.). Odlomak tog djela sačuvan je u Euzebijevom
Praeparatio Evangelica (vidi).
SCHATZHOHLE, D I E (»Pećina s blagom«). Izdao Carl Bezold, Leipzig,
1883—88. Kršćanski opis života Adama i Eve, napisan na sirijskom
u toku šestog stoljeća n. e.
S E D E R A R Q I M . Midraš, tijesno povezan s Mid. Adonaj Behokhma (vidi),
sačuvan u rukopisu iz trinaestog stoljeća. Objavljen u Ocar Midra-
šim (vidi).
S E D E R E L I A H U R A B B A i S E D E R E L I A H U ŽUTA. Etički midraš iz dva dijela
(»Veliki« i »Mali« Seder Eliahu), poznat i pod nazivom Tanna diBe
Eliahu. Prema B. Ketubot 106a, prorok Ilija je uputio Rabi Anana
(potkraj trećeg stoljeća n. e.) u sadržaj te dvije knjige. Ali najra-
niji njihov rukopis koji se sačuvao potječe iz 1073. n. e. Navodi se
prema stranici izdanja M. Friedmanna, Beč, 1902—04; fotostatsko
izdanje, Jeruzalem, 1960.
S E D E R E L I A H U ŽUTA. Vidi prethodnu bibliografsku jedinicu.
S E D E R GAN E D E N . Midraš koji opisuje Edenski vrt, nastao oko 1050.
n. e. Objavljen u BHM (vidi), sv. 1, str. 131—140, s dodacima uz
str. 194—198.

301
S E D E R OLAM. Kronološki midraš, nastao vjerojatno u trećem stoljeću
n. e. ali kasnije prepravljen i proširivan. Objavljen u Vilnu, 1897.
Vidi i Al. Mane (priredio), Seder Olam (gl. 1—10), Konigsberg.
S E D E R RABBA D I B E R E Š I T . Midraš o postanku i uređenju svijeta i sve-
mira, kojim se služe Mid* Konen i Mid. Aseret Hadibrot (vidi).
Objavljen u Bate Midrašot (vidi), sv .1, str. 19—48.
S E F E R HAOANE W E H U S E F E R HAPELIJA, izd. Koretz, 1784. Kabalistička
knjiga iz petnaestog stoljeća koju je napisao Avigdor Kanah.
S E F E R HAJAŠAR, izd. Lazarus Goldschmidt, Berlin, 1923. Kasni (dva-
naesto stoljeće n. e.) junački midraš o Postanku, početku Izlaska,
Brojevima i Knjizi Jošuinoj. Nastala u španiji, pisana hebrejski.
Navodi se po stranicama.
S E F E R H A S S I D I M , izd. Juda Hakoen Wistinetzky, Berlin, 1891—93. Pisac
ove knjige o etici, Juda ben Samuel He-Hasid, umro je 1217.
S E F E R H E K H A L O T . Midraš o tajnama neba, tijesno povezan s Otkri-
venjem Enohovim (vidi). Objavljen u BHM (vidi), sv. 5, str. 170—
190.
S E F E R JUHASIN, izd. Philipowski i Freiman, Frankfurt n/M, 1924. Abra-
ham ben Samuel Zakuto, pisac ove kronike, živio je oko 1450—1510.
S E F E R NO A. Midraš o liječničkim tajnama koje je anđeo Rafael ot-
krio Noi. Prvi put se navodi u jedanaestom stoljeću, ali pokazuje
veliku srodnost s Knjigom jubileja (vidi). Objavljen u BHM (vidi),
sv. 3, str. 150—160.
S E F E R R A Z I E L . Kabalističko djelo o nebeskim tajnama, stvaranju svi-
jeta, anđelima, amuletima itd. Nastavljeno za vrijeme gaonskog
razdoblja (sedmo do deseto stoljeće n. e.).
SERAPION. Liječnik iz Aleksandrije u Egiptu. Djelovao u trećem sto-
ljeću n. e.
S I E G F R I E D , CARL. Philo von Alexandria als Ausleger des alten Testa-
ments, Jena, 1875.
ŠIFRA. Midraš o Levitskom zakonu. Napisao ga je Hijja sin Abbin
u Palestini oko 200. n. e. Izdao M. Friedmann, Breslau, 1915.
Š I F R E . Midraš o Brojevima i Ponovljenom zakonu, tanaitskog pori-
jekla (to jest, palestinskog iz drugog stoljeća n. e.). Navodi se pre-
ma izdanju M. Friedmanna, Beč, 1864; fotostatsko izdanje, New
York, 1948.
S O D E RAZA, ili Sode Razaja. Kabalističko djelo Eleazara ben Jude iz
Wormsa, oko 1176—1238. Objavio Israel Kamelhar, Bilgoraj, 1936.
SOTA, Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
S U K K A . Traktat Mišne i Babilonskog Talmuda. Vidi B. i M.
SUZANA. Jedan od apokrifnih dodataka Knjizi proroka Daniela. Na-
pisan vjerojatno između 80. i 50. pr. n. e. Vidi Charles, The Apo-
crypha and Pseudepigrapha of the Old Testament, sv. 1, str. 638
i dalje.
sv. JERONIM. Vidi Jeronim.
302
 3
ŠABBAT. Traktat Babilonskog Talmuda i Palestinskog Talmuda. Vidi
B. i JER.
ŠET B. JEFET, Hem'at ha-Hemda. Hebrejsko i arapsko tumačenje Pe-
toknjižja, napisano 1284 u Babiloniji. Vidi Ginze Jerušalajim, sv. 3,
izdao Samuel Aharon Wertheimer, Jeruzalem, 1902, str. 13b—15a.
ŠU'AIB, JOŠUA B E N , Derašot al ha-Tora, Carigrad, 1523. Pisac ovih ka-
balističkih homilija o Petoknjižju živio je u prvoj polovici četr-
naestog stoljeća.
T
TAANIT. Traktat Babilonskog Talmuda i Palestinskog Talmuda. Vidi
B. i JER.
TANHUMA. Midraš o Petoknjizju, zasnovan na izrekama Rabi Tanhu-
me bar Abbe, palestinskog Amore (talmudskog mudraca) iz četvr-
tog stoljeća n. e. Navodi se prema tjednim podjelama Petoknjižja
i odlomcima, kojima se ponekad dodaje broj folija varšavskog
izdanja (bez datuma) Levina i Epsteina. Za stariji tekst ovog mi-
draša vidi slijedeću bibliografsku jedinicu.
TANHUMA BUBER. Midraš Tanhuma, starija verzija koju je izdao So-
lomon Buber, Vilno, 1885; fotostatsko izdanje, New York, 1946
(2 sv). Vidi prethodnu bibliografsku jedinicu.
T A N I S PAPIRUS. TWO Hieroglyphic Papyri from Tanis. I. The Sign Pa-
pyrus; II. The Geographical Papyrus. Extra (9th) Memoir of the
Egypt Exploration Fund, London, 1889.
TARG. Targum, aramejski prijevod (ili, prije, parafraza) Biblije. Tar-
gum Petoknjižja, nazvan Targ. Onkelos završen je u Babiloniji po-
četkom trećeg stoljeća n. e. Babilonski Targum Proročkih knjiga,
nazvan Targ. Jonatan, potječe iz četvrtog stoljeća n. e.
TARG. JER. Jeruzalemski Targum, parafrastički aramejski prijevod Pe-
toknjižja, sačuvan samo u odlomcima. Nastao u Palestini, vjero-
jatno u toku prvog ili drugog stoljeća n. e. Vidi M. Ginsburger,
Fragment en-Targumim, 1899.
TEODORET. Crkveni povjesničar, teolog i biskup kirski u Siriji. Nje-
gova tumačenja Starog zavjeta i Poslanica Sv. Pavla (uključujući
Quaest. 60 in Gen.) objavljena su u Migneovoj Patrol. Graec. 80.
TEODOTION AD GEN. Teodotion je napisao svoju grčku verziju Biblije
oko 185. n. e.
THOMAS, B E R T R A M , Arabia Felix, New York, 1932.

TISUĆU I JEDNA NOC. Arapski: Alf Lajla Walajla. Golema zbirka arap-
skih pučkih priča iz ranog srednjeg vijeka.
TOSEFTA. Zbirka tanaitskih naučavanja i predan ja usko povezanih s
Mišnom. Vjerojatno ih je sakupio Hijja bar Abba u Palestini, oko
200. n. e. Navodi se prema traktatu, poglavlju i odlomku izdanja
303
 S. Zuckermandela, Pasewalk, 1880; fotostatsko izdanje s dodacima,
Jeruzalem, 1937.
TOSEFTA ATIQTA, od Chaima Meira Horowitza, Frankfurt n/M, 1890.
Zbirka starih nekanonskih Baraitot.

U
UGARITSKI tekstovi, pjesme i mitovi, Vidi Pritchard, Ancient Near
Eastern Texts, str. 129—155.
UZASASCE IZAIJINO. Apokrifna knjiga u tri dijela: Muke Izaijine, Vi-
đenje Izaijino i Zavjet Ezekijin. Prvi je od njih židovskog pori-
jekla iz prvog stoljeća n. e.; druga su dva djelo pisaca kršćana.
Vidi Charles, The Apocryhpa and Pseudepigrapha of the Old Testa-
ment, sv. 2, str. 155 i dalje.

V
Puni naslov Vita Adae et Evae, tj. »život Adama i Eve«.
V I T A ADAE.
Apokrifna knjiga židovskog porijekla vjerojatno napisana u prvom
stoljeću pr. n. e., i sačuvana u grčkoj, latinskoj i crkvenoslavenskoj
verziji. Vidi Charles, The Apocrypha and Pseudepigrapha of the Old
Testament, sv. 2, str. 123 i dalje.
VULGATA. Prvi latinski prijevod Biblije, iz pera Crkvenog oca Jero-
nima. Završen oko 405. n. e.

W
WOOLLEY, S I R C H A R L E S LEONARD, Ur of the Chaldees, London, 1929.

Z
ZAVJET ABRAHAMOV. Apokrifna knjiga koju je na hebrejskom napisao
neki Židov ili kršćanin židovskog porijekla u toku drugog sto-
ljeća n. e. Sačuvana u dvije grčke verzije. Vidi G. H. Box, The
Testament of Abraham, Isaac and Jacob, 1927.
ZAVJET GADOV. Vidi Zavjeti dvanaestorice rodozačetnika.
ZAVJET JISAKAROV. Vidi Zavjeti dvanaestorice rodozačetnika.
ZAVJET JOSIPOV. Vidi Zavjeti dvanaestorice rodozačetnika.
ZAVJET JUDIN. Vidi Zavjeti dvanaestorice rodozačetnika.
ZAVJET R U B E N O V . Vidi Zavjeti dvanaestorice rodozačetnika.
ZAVJET ZABULUNOV. Vidi Zavjeti dvanaestorice rodozačetnika.
ZAVJETI D V A N A E S T O R I C E RODOZAČETNIKA. Apokrifna knjiga koju je na
hebrejskom napisao neki Židov farizej između 109. i 107. pr. n. e.
Moralne poduke stavljene u usta dvanaestorici Jakovljevih sinova
na samrtnoj postelji. Vidi Charles, The Apocrypha and Pseudepi-
grapha of the Old Testament, sv. 2, str. 282 i dalje.
304
ZDMG. Zeitschrift der deutschen morgenlandischen Gesellschaft.
Z E B A H I M . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.
Ž O H A R (»Sjaj«). »Biblija« kabalista koju je napisao španjolski ka-
balist Moses de Leon na aramejskom u trinaestom stoljeću. To su
tumačenja Biblije pseudoepigrafski pripisana Rabi Simeonu ben
Johaju, slavnom naučavatelju Mišne. Prvi put objavljena u Mantovi
1558—60, u tri sveska čije se paginacije obično drže kasnija izdanja,
npr. izd. iz Vilna, 1894, koje se ovdje navodi.
Ž O H A R H A D A Š (»Novi Žohar«). Sadrži one dijelove Žohara kojih nema
u rukopisima kojima se služi Mantovanska verzija. Tu je građu
uglavnom sakupio Abraham Halevi Berokhim iz rukopisa nađenih
u Safedu. Navodi se prema foliju varšavskog izdanja (Levin-Epstein)
bez datuma.
ž
2IVOT ADAMA I EVE. Vidi Vita Adae.

20 Hebrejski mitovi
 INDEKS

A Adapa, sin Ee, babilonskog boga mu-

drosti: 79
Adirmahidi, narod u Libiji: 191
Abamrama (kraljevski naslov): 168 Adbeel, sin Jišmaelov: 161, 162
Abbahu, rabbi: 182 Adma, grad nedaleko od Sodome:
Abdu-Heba (Abdu-Hipa), jeruzalem- 149, 152, 172
ski vladar iz razdoblja Teli Amar- Adnani, sjevernoarapska plemena:
ne (14. st. pr. n. e.): 8, 154, 158 163
Abdu-Hipa. Vidi: Abdu-Heba
Abel: 63, 86—87, 89, 92—97, 99, 100, Adonija, sin Hagitin: 250
Adoniram: 168
103, 178, 183, 202, 208, 235 Adonis: 175
Abel Misrajim: 285, 286 Adoni-Sedek: 150, 153
Abida: 184, 185 Adorajim (Adoram), grad u Kanaa-
Abihoref: 229 nu: 255, 256
Abi-imamu (vladar s početka drugog Adoram Edomac: 255, 256
tisućljeća pr. n. e.): 154 Adram-meleh, aramejski bog: 179
Abimelek, kralj filistejski: 147, 164, Adulam, grad: 251, 253
165, 193, 264 Adumatu, oaza u Sirijskoj pustinji:
Abiram: 168, 289 163
Abiramu: 168
Abišaga, Davidova konkubina: 250 Aduri, grad u Kanaanu: 256
Abner, šaulov vojskovođa: 154, 250 Afrika i afrička plemena: 96, 236, 244
Abraham (Abram): 9—11, 13, 14, 31, Afrodita: 58
51, 59, 60, 63, 71, 72, 78, 93, 97, 114, Agag, kralj: 236
127, 132—157 passim, 159—161, 164— Agamemnon: 181
—169, 170, 171, 177—191 passim, 193, Agenor: 96, 124, 180, 183. Vidi i: Ka-
198—199, 206, 208, 211, 212, 213, 216, naan
219, 220, 223, 229, 234, 241, 264, 267, Aglaja, kraljica: 195
284 Agma, babilonska utvrda: 60
Abram. Vidi: Abraham Agrat: 102
abrek (naslov egipatskog dostojan- Agripa II (Herod Agripa): 202
stvenika): 269, 271 Ahab, sedmi izraelski kralj (873—853
Abšalom: 153, 154, 219, 250 pr. n. e.): 176, 231
Abzu: 28. Vidi i: Apsu (Efez) Ahasver: 156
Ada, žena Lamekova: 109, 111, 208, 209 Ahaz, židovski kralj, sin Ahabov:
Adadnirari I, kralj asirski (14. st. pr. 153, 179
n. e.): 129 Ahazja, judejski kralj, sin Joramov: 9
Adam: 7, 8, 11, 14, 17, 22, 39, 41, 42, Ahejci: 165, 186, 196, 224, 246
45, 50, 59-63, 64-68, 70, 73, 75, 76— Ahijava, narod na jugu Male Azije:
—85, 86—89, 90, 93, 94, 99—100, 101, 165
103, 105, 107, 109, 110, 134, 150, 178, Ahilej: 141
183, 194, 198, 205, 212 Ahiman, »sin« Anakov: 108
Adam, grad: 152 Ahivi. Vidi: Ahejci
Adama, grad: 152 Ahriman: 79

306
Ahzib. Vidi: Kezib; Kozeba
Aitham, mitski pjesnik i mudrac:
181. Vidi: Ethan
Aj (Haj): 145, 148, 149, 176, 213. Vidi
i: 'Ajnon
'Ajnon: 175, 176. Vidi i: Aj
Akad; akadski mitovi: 17, 54, 66, 79,
116, 128, 129, 130, 134, 151, 201, 222;
akadski ep o stvaranju svijeta:
17—18
Akaivaši (»Narod s mora«): 165. Vi-
di i: Ekveši
Akapski zaljev: 36, 185
Akarnanijci: 224
Akaron: 8
Akbor: 238
Akiba, rabbi: 36
Akrizije: 110, 195
Alah: 63
Alamar: 134
Alašje: 125
Aleksandar Polihistor: 23
Aleksandar Veliki: 74, 88, 130, 156,
157, 214
Aleksandrija: 54
Alfej, rijeka: 8
Alib: 227
Alijan: 68. Vidi i: Baal
alitha: 112
Aloiedi: 105
Alulim: 134
amajlije: 65, 118
Amalek, Amalečani: 97, 149, 208—210
Amalteja: 157
Amara Psides, kralj šineara: 129. Vi-
di: Amrafel
Amarna. Vidi: Teli Amarna
Amene, egipatski velikaš: 271
Amenhotep III: 154, 270
Amenhotep IV: 270, 271, 274. Vidi i:
Ehnaton
Amil-Marduk, babilonski kralj: 156
Amitlaja: 132, 137—139, 142
Amnon: 249
Amon, egipatsko božanstvo: 157
Amon, Amonci: 9, 152—154, 175—176,
179, 181, 225, 289
Amorejci: 128, 149, 155, 158, 222, 242,
244, 252, 270, 284
Amos: 49
Amrafel: 128, 129. Vidi: Amara Psides
Amuladi, kralj kedarski: 163
Ana, Samuelova majka: 167, 195
Anakim: 107, 154. Vidi: Divovi
Anaks: 107
Anaktorija (Milet): 107
Ana-meleh, aramejsko božanstvo: 179
Anat, kanaanska božica: 8, 10, 23, 24,
25, 58, 67-69, 120, 173, 183, 214
Anata, mjesto sjeverno od Jeruzale-
ma: 23
Anat-betil, božica u Elefantini: 215
Anatot, Jeremijin svećenički grad: 8
Anatolija: 111, 125, 201
Andromeda: 196
Anđeo smrti: 63, 71—72, 198—199
anđeli: 34, 60, 61, 71, 85, 90, 99, 101—
—108, 127, 146, 156, 159, 170, 182, 205,
212, 213, 252; anđeli poslužnici: 34,
60, 61; anđeo smrti: 63, 71—72, 198—
—199. Vidi i: pali anđeli; »Oni što
padoše«
Aner: 150, 154, 189
Anteja, pomajka Belerofontova: 13,
264
Antioh Epifan, sirijski kralj: 49, 157
Antioh Sidet: 157
Antonin, rimski car: 156, 157
Anu, hetitski bog: 79, 124
Anubis, egipatski bog: 275
Apis, rijeka: 191
apokrifi: 7, 12, 105; apokrifna evan-
đelja: 141
Apolodor: 79
Apolon: 58, 120, 173, 230, 254
Apopi II, egipatski vladar iz dina-
stije Hiksa: 147
Appu iz Šudula, hetitski mit: 91
Apsu (Efes): 19, 22, 28, 30, 50
Apulej: 68, 259
Apuriu: 185
aqueb: 112
Ar (»Svjetlost«): 39
'Ar, ili: 'Ar Moab: 175, 176
Arabija: 36, 54, 74, 129, 163, 173, 174,
185, 191, 213; Sretna Arabija: 184;
Arapi: 24, 33, 167, 272; Arapi kršća-
ni: 176; arapska predaja o porije-
klu Židova: 63; Lilit u a. folkloru:
67; otrovne gljive kod A.: 81; po-
rijeklo sjevernoarapskih plemena:
163; obićaji: 174; etimologija a. ri-
ječi: 54—55, 152—153, 223, 225, 231;
a. plemena: 162; vjerovanje u zlo-
duhe: 235; pravo majke da nadijeva
ime sinovima: 9; arapska džamija
nad spiljom Makpelom: 286
Arabia Deserta: 54
Arad: 97
Aram, Aramejci: 9, 168, 179, 187, 189,
191, 216, 223, 226, 229, 231, 255, 289.
Vidi i: Padan-Aram
Aram-Dameseq: 231
aramejski jezik i tekstovi: 55, 106,
182, 199, 223
Aram-Naharajim: 231

20* 307
Aram-Soba: 186 Autolik, grčki mit. razbojnik: 12, 206,
Arapha, planina: 134 230
Ararat, planina: 115, 118, 121, 122, 127 Avesta: 55
Arat, grčki pisac: 106 Awwim, zlodusi »opustošitelji«: 108
Arba, osnivač Hebrona: 108 Azael (Azazel), anđeo: 101, 102, 104,
Arbel, grad u Kanaanu: 243 106, 156
Arej, spartanski kralj: 186 Azazel. Vidi: Azael
Ariok: 151 Azija, majka Prometejeva: 124
Arg: 195, 244 Aziz ben Hala: 176
Argolida: 195 Azrail: 63
Argonauti: 12
Arhelaj, sin Meandrov: 181, 196
Arijan, historičar: 130 B
Arijadna: 119
Ariok, kralj Elasara: 149, 151
Aristobul, hasmonejski kralj: 163, 202 Baal: 10, 24, 25, 27, 29, 39, 58, 134, 151,
Aristotel: 244 195, 235
Armenija: 74; armensko kraljevstvo Baal Hanan: 238
Gog: 125; prolom oblaka u armen- Baal-Zebub (Zebul): 9
skim planinama: 117; historičar Baaras, dolina u Judeji: 221
Mojsije iz Horene: 118 Baba, egip. plemić iz XVII dinasti-
Arnon, rijeka: 176 je: 271
Aron: 24, 72, 210, 267 Babel, ruševine Tornja babilonskog:
Arpakšad: 132, 134 126, 130
Aruru, sumerska božica: 18, 23, 62, 66, Bab-lli (Babil, Babel): 130
78, 79 Babilon, Babilonija i Babilonci: 24,
Asenata: 226, 243, 244, 246, 269, 271, 32, 35, 38, 40, 56, 57, 60, 100, 106. 118,
288 128, 129, 141, 156, 213, 214, 267; bo-
Asirija i Asirci: 9, 10, 17, 24, 70, 118, žanstva: 27, 28, 79, 89, 167; sedam
128, 129, 134, 175, 184, 185; etimolo- planetarnih božanstava: 9, 50; mit
gija asirskih riječi: 24, 67, 74, 100, o stvaranju svijeta: 17—18, 22; mit
271 o prvom čovjeku: 62, 66; mit o op-
Asklepije: 87, 88 ćem potopu: 120; dugovjekost b.
Asmodej, zloduh: 64, 67 kraljeva: 134; babilonski Židovi: 74;
Asor: 246 etimologija babilonskih riječi: 67,
Asterije: 107 271; idolopoklons tvo: 142—143
Asurbanipal: 162 Babilonski toranj: 126—128, 129, 130
Ašer: 209, 220, 223, 248, 250, 280, 282 Babilonsko sužanjstvo: 10, 20, 73, 206,
Ašera, božica: 23, 39, 214, 223, 224 214, 249, 253
Ašir: 233. Vidi: Ašer Bagiuša, srednjoafričko pleme: 236
Aširat, Aširta, Ašrata. Vidi: Ašera Baka, pleme u jugozapad. Etiopiji:
Aškal: 186 157
Aškelon: 186 Balaam (Bileam): 54, 195
Aštarta: 10, 23 Balearci (praćkari): 224
Ašterot Karnajim: 149 Balikh, rijeka: 135
Ašur, Ašurci: 128, 184, 185 Banu Ghifar: 185
Ašuru (Ašur), grad: 185 Banijas: 173. Vidi i: Paneas
Atamant, kralj beotijski: 12, 110, 180, Barnabo: 132
181, 183 Basemata: 208, 209, 210
Atena, božica: 81 Basra, mjesto u Perzijskom zalje-
Atena, grad: 29, 140 vu: 240
Atlant: 106 Bat-Šeba: 249
Aton, egipatsko božanstvo: 110, 180, Bat-Šua: 251
181, 183, 271 Bau, žensko počelo: 29, 30
Atos, gora: 118 Baukida: 173
Atribida, grad: 48 Bedad: 238
Atrot Sofan: 176 Beduini: 54, 191; sklonost pljačka-
August, rimski car: 153, 158 nju: 96
Aulida: 181 Beeri: 208
308
Beer šeba: 159, 162, 164, 173, 177, 178,
183, 281, 282
Behemot: 28, 45—49, 53
Beit Nattif: 253
Bel: 18, 20, 96, 144, 195. Vidi i: Baal
Bela: 149, 152, 238
Belerofont: 12—13, 264
Bel i zmaj, apokrifni dodatak Knji-
zi proroka Daniela: 144
Belsefon: 278
Belšazar, kralj babilonski: 156
Ben-Ami: 175, 176
Ben Azzaj, židovski učenjak: 36
Bene-jamina, etnička skupina: 224
Ben-Hadad, kralj u Damasku: 231
Beni-Hasan; spiljski zapisi kod . . . . :
270—271
Beni Hillal: 176
Ben Matana, Kanaanac, zamjenik fa-
raona Merneptea: 270
Benmelek: 193
Ben Oni (Benjamin): 222, 223
Ben Zorna, židovski učenjak: 36
Benjamin: 195, 209, 215, 222, 224, 240,
250, 272—274, 276—278, 280
Benjamin iz Tudele: 286
Beor: 227, 229, 238
Beotija i Beoćani: 180, 181, 264
Bera, kralj Sodome: 149, 151
Bera-Baal (Bera?): 151
Bered: 159, 162
Beros, historičar iz 3. st. pr. n. ere:
18, 20, 22, 117, 118, 120, 135
Bersaba (Beer-šeba): 178
Bet Baal Meon: 176
Betel: 145, 148, 149, 206, 212, 213, 214,
222, 224, 233
Bet Eden: 74
Bet Gamul: 176
Bet Gubrin: 238, 240
Bet Hadudo: 106
Bet Hogla: 235
Bet Horon: 246
betil (baetylos): 214
Betin, arapsko selo sjev. od Jeruza-
lema: 213
Bet Meon: 176
Bet Sean: 77
Betlehem: 140, 224, 225, 249, 250, 253
Betuel: 187—191
Bezer, levitski grad: 240
beženstvo: 103
Biblos: 9, 29, 214
Bijadika (porijeklo legende o Friksu
i B.): 264
Bijela božica (Ina): 181
Bileam, mezopotamijski gatar: 97
Bilha (žena Jakovljeva): 209, 218, 224,
228, 237, 248-250, 257, 284
Bilhina plemena (Ašer i Naftali): 250,
259, 286
Birket Ram, ugasli vulkan: 173
Birs Nimrud, toranj: 129
Birša, kralj od Gomore: 149, 151
biser, kao simbol: 120
Bit Adini: 74
Bizant; bizantska vjerovanja: 82, 107,
165; b. razdoblje: 215
blagoslov, Jakovljev: 203—207
bogataš; priča o bogatašu i Lazaru:
199
Bohu: 17, 24, 28, 30, 37
Bona, žena Šimunova: 242
Borsipa, grad u kome se nalazio to-
ranj Birs Nimrud: 129, 130
Basra, grad u Hauranu: 168, 238, 240
Božji hram u Jeruzalemu. Vidi: Ve-
liki hram
brahmani: 80
bratoubojstvo: 92—98
Bujica egipatska: 145. Vidi: Zihor
Buršu'u: 151
Buz: 185, 187
Bu Zaid, poglavica plemena Beni
Hillal: 176
C
Ceces, bizantski pisac: 124
Cefej: 196
Cezareja: 48; Euzebije iz Cezareje: 18,
165
Cezareja Filipova: 153
Chalcioluthlicue, sestra Tlalćcanova u
meksičkoj predaji: 81
Ciceron: 163
Cipar: 125, 165
Crkveni oci: 105, 163
crkvenoslavensko Otkrivenje Enoho-
vo: 50, 63, 107
Crnci: 122, 124
Crveno more: 44, 64, 67, 151, 152
Č
Čistilište. Vidi: Podzemlje
čudovišta (nemani): 19, 29—30, 44—50,
112. Vidi i: zmajevi; Levijatan
D
Dagon: 9, 24
Dalila: 9; priča o Samsonu i Dalili:
124
309
Damascije, sirijski filozof iz 6. st. n. Dudu: 270
e.: 23, 28 Duduel: 104, 106
Damask: 135, 149, 186, 198, 199, 259, duga: 71—72, 116, 119
289; Eliezer iz Damaska: 178, 191; duhovi lutalice: 112
Aram Damaščanski (Sirija): 231 Duma, naselje: 163
Damasko polje: 59 Duma, sin Jišmaelov: 161, 163
Dan, grad: 14, 149, 150, 151, 153, 230 Dumuzi: 134
Dan: 209, 230, 249, 258, 259, 260, 284, Dura al-Amrijja: 256
285 Dura al-Arjan: 256
Danaide: 11 Duzar: 254
Danaj, sin Belov: 97 dvospolci: 65—66
Danaja: 195
Daniel: 106, 144, 265
Dan pokajanja: 11, 40, 102, 106, 260 Dž
Darije, perzijski kralj: 130, 156
Datan: 289 Džebel Akra: 58
David: 10, 52, 72, 73, 96, 97, 125, 135, Džebel Džal'ad: 231
154, 163, 182, 201, 206, 224, 229, 231, Džebel Uzdum: 172, 173
236, 244, 249, 254 Džubal, rijeka: 46
Dawidum: 224
Debora, Rebekina dojkinja: 188, 227
Dedal: 165 E
Dedan: 184, 185
Del; Apolon Delski: 254 Ea: 19, 62, 79, 88, 116, 117, 120
Delfi: 40, 63, 214 Eana: 18, 19
Delfina: 20, 58 Eber, sin šelahov: 130, 132, 134, 178
Demetra: 8, 80 Eden (raj): 17, 22, 32, 34, 42, 45, 46,
Demetrije iz Aleksandrije: 41 56, 57, 65, 70—78 passim, 80, 83, 87,
Demiurg: 84 90, 121, 267
demoni i zlodusi: 32, 64—65, 68, 99 Eder, kula: 248
Deodand, engleski zakon o krivnji ži- Eder, mjesto nedaleko od Betlehe-
votinja: 260—261 ma: 249
desetina: 153, 212 Edip: 13, 140, 141, 246
Deset zapovijedi: 20 Edna, žena Terahova: 132, 135
Deukalion i Pira: 118 Edom (Seir): 97, 156, 163, 201, 214;
dijaspora: 239 edomski mit o postanku: 20; pro-
Dina, Jakovljeva kći jedinica: 9, 210, past Edoma: 30; Jakovljevo proro-
222, 241—247, 269, 282 čanstvo o propasti E.: 238; razva-
E^inhaba, edomski grad: 152 line u Edomskoj pustinji: 67; e-
Diodor Sikul, grčki historičar iz 1. domska plemena: 208, 210; Samael,
st. pr. n. e.: 48, 49, 172 čuvar Edoma: 233; poistovjećivanje
Dionizije: 81, 119 Edoma s Rimom: 157, 202, 214, 237,
divovi: 101—108, 154 239; Seir, gora Seir: 149, 154, 229,
divovska zmija: 40 232; Edomci: 158, 185, 196, 202, 285;
Djevica, zviježđe: 102, 106 vladari Edoma: 168, 202, 213, 256;
Dodaj: 270 Edomci prelaze na saducejski oblik
Dodanim. Vidi: Rodanim, tj. Rodjani judaizma: 196; Edomci i Izraelci:
Dodo (Dođi): 270 201, 202, 206, 256; idolopoklonstvo:
Domicijan, rimski car: 202 208; Danov sin ubija Ezava: 285
Donje vode (vode pod svodom): 17, Efa, sin Dedanov: 184, 185
27, 37, 38, 113, 114 Efer: 184, 185, 186
Dotan: 258, 259, 279 Efes. Vidi: Apsu
droit de cuissage: 107 Efrajim: 209, 210, 223, 240, 244, 247,
druidi: 9 269, 283, 286, 289; Mika Efrajimac:
Drvo (stablo) spoznanja: 61, 70, 76, 230
77, 86, 87 Efrajimska gora: 241, 257, 259, 286
Drvo (stablo) života: 34, 70, 72, 81 Efrata: 222, 283, 288
dudaim. Vidi: mandragora Efron Hetit: 179, 183

310
Egejsko more: 125, 180 Emim. Vidi: Emijci
Egipat, sin Belov: 97 Empusae: 68
Egipat: 20, 32, 67, 97, 107, 124, 152, Enajim: 251, 253
155, 162, 164, 185, 193; tekstovi i nat- 'En al-Kazba: 253
pisi: 154, 165, 201; božanstva; 23, 44, En-Dor; vještica iz En-Dora: 73
48, 89, 157, 223; mitovi: 40, 106; mit En-Eglajim (»Studenac dvaju teli-
o postanku čovjeka: 62; obredi: 41, ća«): 161
246; kult krokodila: 48; vodeni Eneida: 14
konj: 49; Egipat i Narodi s mora: En-Gedi (»Jareći studenac«): 161
107, 125, 165; bračni odnosi: 135, 175, Enki, bog mudrosti: 28, 41
191; svete zmije: 87; Egipćani: 159, Enkidu: 66, 78, 80, 81
225, 262; Židovi u Egiptu: 23, 143, Enlil: 41, 117
145—148, 213, 234, 243, 259, 268—283 Enmenluanna: 134
passim; izlazak iz Egipta: 13, 27, En-Mišpat: 149, 162
149, 151, 175, 235 Enoš: 107, 112, 134
Egipatska rijeka. Vidi: Zihor Enuma Eliš, babilonski ep o stvara-
Egist: 141 nju svijeta: 17, 22, 23, 30, 48
Ehnaton (Amenhotep IV): 24, 79, 271, Eos: 58
289 Eperu: 185
Ekur: 18, 19 Epimetej: 118
Ekveši: 165 epispazam: 196
Ekvinoks; izvor E. na Lafistiju: 181 Ep o Gilgamešu: 66, 78, 117, 119
El, bog: 8, 23, 27, 56, 58, 105, 106, 124, Er, sin Judin: 251, 253
157, 216, 235, 244; Samaelova pobu- Eratosten iz Kirene, fizičar iz 3. st.
na protiv Ela: 129; El kod Hetita: pr. n. e.: 35, 163
24; El kod Feničana: 24 Erek: 128, 131
Elasar: 149, 151 Eridu: 18
Elam: 149, 151, 154 Erihtonije: 88
Elat: 151, 173 Esagil: 18
Eldaa, sin Dedanov: 184, 185 Esagila, kompleks hramova u Babilo-
Eleazar ben Juda iz Wormsa, autor nu: 130
kabalističke Knjige Razielove, 12. eseni: 74, 90-91, 100, 106
stolj.: 51 Estera: 63
Elefantina, židovska kolonija: 215 Eškol: 150, 154, 189
Eleuteropol: 240 Ethan, mitski mudrac i pjesnik: 181.
Eleuzina: 140 Vidi: Aitham
elicio (otkrivanje imena neprijatelj- Etana, babilonski junak: 167
skih bogova): 236 Etemenenanki, zdanje u Babilonu:
Eliezer, sluga Abrahamov: 9, 143, 150, 130
154, 155, 178, 187—192, 216 Etiopija: 32, 124; etiopska Knjiga o
Eliezer, rabbi: 22, 105 Adamu: 107; etiopsko kraljevstvo
Elifaz: 36, 208—210 passim, 214, 216, Kuš: 129; obred sklapanja saveza:
219, 255 157; rukopis Kebra Nagast: 162, 254
Elijakim: 112, 168 Etna, planina: 118
Elion (»Višnji«): 57 Etrurija i Etruščani: 125, 191
Eliša, sin Javanov: 125 Eubeja: Ifit Eubejski: 230
Eliša ben Abuja: 36 Eufrat: 18, 22, 67, 70, 74, 88, 117, 134,
Elizejske poljane: 13, 74
El-Kab: 271 138, 152, 153, 155, 224, 228, 286
Eloa, božanstvo: 85 Euridika: 173
Elohim (Jahve Elohim): 20, 23, 24, 27, Eurinoma: 22, 29
105, 167 Euzebije, biskup Cezareje: 18, 152,
Elon: 208 165, 235
El Paran. Vidi: Paran Eva: 8, 11, 14, 45, 60, 63, 64, 65, 67,
elul, mjesec u židovskoj godini: 22 72, 75, 76-82, 86—91, 93, 94, 99, 100,
El-Tell: 148 126, 150, 198, 205
Emijci (Emim, »Strahovi«): 108, 149, evanđelja: 140
154 Evanđelje po Tomi: 182

311
Ezav: 12, 36, 72, 74, 96, 128, 185, 194—
—197, 198—211, 216-218, 220, 229,
232, 234, 235, 237—240, 241, 255,
256, 275, 281, 285, 289
Ezekiel: 34, 36, 48, 58, 80, 168, 179,
210, 219
Ezekija, kralj-reformator: 29
Ezra: 168, 214
F Gehena, pakao: 32, 33, 34, 35, 42, 43,
Faeton: 57—58
faraoni: 7, 13, 44, 48, 145, 164, 254,
262—275 passim, 276, 280, 281, 284,
288. Vidi i po imenu.
farizeji: 11, 12, 36, 196, 202, 240, 249
Fazg, planina: 13
Fedra: 264
Feničani: 124, 182; fenički mitovi: 10,
29, 50; božanstva: 24, 264; jezik i
pismo: 98, 214
feniks: 14, 34, 77, 114, 246
Ferekid: 173
Filemon (mit o Filemonu i Baukidi):
173
Filip Tetrarh, sin Herodov: 163
Filisteja, Filistejci: 8, 23, 125, 153, 160,
163, 165, 179, 246, 255; filistejska bo-
žanstva: 9, 23, 157
Filon Aleksandrijski: 22, 50, 66
Filon iz Biblosa: 9, 29, 96, 124
Flegra: 105
Floks, sin Fontov: 96
Fokija: 62
Font: 96
Foronej, bog (otac Kanaana): 183
Fotije, bizantski učenjak iz 9. stolje-
ća: 215
Fosal, sin Temehov: 95
Frigija; frigijske misterije: 87; mit
o Filemonu i Baukidi: 173
Friks, sin Atamantov: 12, 181, 264
furije: 13
G Gornje vode (vode nad svodom): 17,
Gabriel: 46, 47, 60, 63, 94, 104, 189,
200, 234, 246; anđeo Gabriel u musi.
vjerovanju: 63; anđeo G. i Abraham:
138, 141, 142, 167
Gad: 163, 209, 220, 223, 240, 242, 250,
257, 258; Jakovljevo proročanstvo:
284
Gaham, sin Abrahama i Reume: 187
Gal-ed. Vidi: Gilead
312
Galileja: 97, 173; galilejski psalam o
postanku svijeta: 29; Galilejci: 9
Gamaliel, legendarni židovski mud-
rac: 72
Gatam, sin Edomov: 208, 209
gavran: 115, 117, 119, 135
Gaza: 152, 164, 270
Gea, grčka boginja Zemlje: 23
Geb, bog Zemlje: 23, 27
Geba, kanaansko svetište: 224
Gebal; Ribaddi, kralj gebalski: 270
153, 179
Genesis Apokrifon, tekst otkriven me-
đu Svicima s Mrtvog mora: 147
Genezaretsko jezero: 53, 282
Genun: 104, 107
Gerar: 147, 164-165, 181, 193
Geraritica (Gerar): 165
Gerasa; Isus u Gerasi: 236
Gerim, sin Moabov: 175, 176
Gerizim, planina: 182
Ghwafa: 185
Gibborim (»Junaci divovi«): 108, 154
Gibea, kanaansko svetište: 224
Gibeon, hivijski grad: 224
Gideon (Jeroboam): 168
Gihon, rijeka u Edenu: 70, 72, 74, 78,
82
Gilead: 228, 229, 231, 250, 258, 259, 286
Gilgal, kanaansko svetište: 224
Gilgameš: 78, 79, 80, 117. Vidi i: Ep
o Gilgamešu
Gilgameš i vrba, sumerski vjerski
zapis: 8
Girgašani: 155, 158
glad: 268—269, 272—274, 278, 282
gljive (halucinogene gljive): 80, 81.
Vidi i: svete gljive
Gog, kraljevstvo: 125
Gojim: 149, 151
Golijat: 224
golub (golubica) u mitu o Općem
potopu: 115, 117, 118, 158
Gomer: 125
Gomora: 149, 151, 170—172, 173
Goren Haatad: 285, 286
19, 26, 27, 34, 37, 38, 101, 113, 119
Gortina, grad na Kreti: 173
Gošen: 146, 147, 223, 267, 278, 281, 282,
283
gnostici i gnosticizam: 66, 84, 100,
120
gradovi-utočišta: 110, 238
Grčka i Grci: 7—15, 22, 102, 118—120,
157, 184, 224, 236, 267; grčka božan-
stva: 23, 29, 67—69, 85, 89, 183, 214;
jezik: 36, 62, 214, 239; mitovi: 57, 66,
 74, 80 81, 85, 97, 105—107 passim,
110, 124, 129, 140, 157, 175, 180—181,
195, 206, 230; mit o Općem potopu:
118—120; priženjivanje: 190; kralje-
vi: 156, 186, 213; kult zmije: 88; ob-
redno vjenčanje: 87—88; Delfi: 63;
Trojanski rat: 244
gromovi: 26
guba: 94, 146, 147
H Helena: 14/157
Had: 11, 124
Hadad: 161, 162, 238
Hadadezar, kralj aramski: 229
Hadar, kralj edomski: 238
Hadkam: 242
Hagara: 146, 159, 160, 163, 178,180, 181,
184, 188
Hagrijci: 163
Haj. Vidi: Aj
Hajapa: 185
Halibi: 111
halkis, riba koja obuzdava Levijata-
na: 45, 48
halla (žrtva): 59, 62
Ham: 10—11, 13, 112, 119, 121—124,
126-127, 147, 150, 184
Ham, grad: 149
Hamat: 97
Hamor Hivijac: 241, 242
Hamurabi: 129; Hamurabijev zako-
nik: 162, 181
Hanakija, naselje sjev. od Medine:
185
Hanes Taliesin, velški mit: 141
Hanok, sin Midjanov: 184, 185
Haradan, naselje jugoist. od Jeruza-
lema: 106
Haran, brat Abramov: 132, 135, 139,
141, 143, 145, 147
Haran: 8, 10, 134, 135, 145, 147, 152,
187, 191, 216, 219; Betuel, kralj ha-
ranski: 189; priženjivanje: 10, 190
Harpokrat: 235
Hasmonejci: 202; Aristobul Hasmo-
nejac: 163; hasmonejski ratovi: 256
Haseson Tamar: 149
Hattusas (Hatuša): 69
Hauran: 168, 240
Havila, zemlja: 70, 74, 271
Havva »majka svima živima«: 69. Vidi
i: Eva
Hazo, sin Nahorov: 187
Heba, grčka božica: 8, 68, 69, 154
Hebat: 69
Heber, glavar Kenijaca u Galileji: 97
Hebron: 13, 59, 70, 73, 82, 94, 108, 149,
154, 178, 183, 189, 198, 208, 253, 255,
257, 280, 285
Hedžas: 185
Hefest (u Ilijadi): 40, 235
Hekata: 68
Helel ben šahar (Lucifer, sin Zorin):
56-58, 80, 84, 105
Helen, sin Deukalionov: 119
Heled, sedma od sedam zemalja koje
je stvorio Bog, tj. naša Zemlja: 33
Helij, otac_Faetonov: 57
Heliopolis; sedam planetarnih božan-
stava kod stanovnika H.: 9
Henok: 13, 50, 70, 80, 94, 101, 103, 109,
110, 120, 134, 194; Otkrivenje Eno-
hovo: 77, 107
Henok, grad: 94
Hera, žena Zeusova: 68, 80, 183, 244
Heraklo: 8, 12, 69, 80, 180, 182, 230
Herkul Melkart: 235
Hermo (Hermes): 58, 89, 97, 118, 141,
230, 275
Hermon, gora: 29, 103, 106
Herod (Opaki, ili Edomac): 12, 140,
153, 157, 163, 196, 240
Herod Antipa: 196
Herod Filip: 196
Herodot: 48, 49, 130, 191, 246
Hesiod: 11, 29, 49, 58, 80
Hesperide; vrt Hesperida: 80, 81
Hesron: 249, 253
Hetiti: 24, 58, 116, 147, 155, 158, 190,
207, 208, 211; hetitska božanstva: 8,
24, 69; mitovi: 10, 20, 91, 124, 129,
199; kraljevi: 151; cilindrični peča-
ti: 49; Efron Hetit: 179, 183
Hezihije: 214
Hici: 179
Hierakonpolis: 173
Higin: 79
Hija: 101, 102, 106
Hijja bar Raba, rabbi: 53
Hijeronim: 67
Hiksi: 9, 97, 147, 154, 186, 259, 271, 274
Hilkija: 173
Hilla, današnje naselje kod Babilo-
na: 130
Hinom, dolina kod Jeruzalema: 43, 153
Hipa: 158. Vidi: Heba
Hiperion, sin Uranov: 124
Hipolit (legenda o Fedri i Hipolitu):
264
hopotus: 141
Hipsouranij: 96. Vidi: Samumram
Hira: 251
Hirbet Tibna: 253
313
Hirbet Džumajl: 176 Iran. Vidi: Perzija
Hirkan, Ivan: 1%, 256 'Ir Moab: 176
Hirkan, egipatski dvorjanin: 145—146 Istahar: 102, 106, 112
Hiva: 101, 102, 106 istočni grijeh: 11, 65, 76—82
Hivi, Hivijci: 165, 196, 209, 224, 242, Isus: 110, 140—141, 153, 182, 199, 215,
246 236, 249
Hnas: 124. Vidi i: Kanaan Išbaal: 134
Hoasp, rijeka: 73 Išmael: 162. Vidi: Jišmael
Hoba, mjesto kod Damaska: 149 Išon, sin Ben-Amijev: 175
Hobab; 96 Ištar, božica: 57, 69, 79, 106, 117, 254
Homer: 40, 49, 74, 235 Itaka: 10, 190
Homerski epigrami: 68 Italija: 125, 240
Horeb: 31 Iturejci: 163. Vidi: Jeturijci
Horijci. Vidi: Hurijci ius primae noctis: 107, 191
Hronikon poshale: 129 Ivan Hirkan: 196, 256
Hošea: 168, 206, 260 Izabrani narod: 159
Hurija: 244 Izaija: 8, 49, 57, 80, 141, 148, 194, 240,
Hurijci (Horijci): 116, 149, 154, 201, Izak: 9—14 passim, 70—72 passim, 78,
208, 209, 229; horijski mit: 124 147, 152, 162, 166, 169, 177—183, 184,
Hušam, kralj edomski: 36, 238 187—191, 193, 198, 203—206, 208, 211,
Hušim, sin Danov: 285 212, 216, 218, 219, 229, 239, 255,
264, 281, 284
Iza Moapka, žena Jišmaelova: 159
I Izida: 175, 254, 264
Izlazak (iz Egipta): 7, 11, 14, 50, 147,
Iaute, kralj Išmaela: 163 267
Ibadidi (Abida?): 185 Izodor: 225
Iberi: 9 Izrael, Izraelci: 8, 37, 44, 72, 78, 86,
ibis: 53. Vidi: ziz 125, 135, 156, 157, 168, 176, 179, 182,
Ibrim (Hebrejci): 134 191, 196, 201, 207, 212, 219, 223, 231,
Idiba 'ilites (Idibaelićani), arapsko 232, 234, 235, 238, 240, 243, 248, 249,
pleme: 162 252, 259, 267, 281, 284. Vidi i: Jakov
Idibi l u : 163 Izrafil: 63
Idit, žena Lotova: 172
idolopoklonstvo: 183. Vidi: kumiri
Idomenej: 181 J
Idumeja. Vidi: Edom (Seir)
Ifigenija: 181 Jabal: 96, 110—111
Ifit, eubejski kralj: 230
II Ilu, Ilim: 24 Jabin, kralj hazorski: 97
Ilansra: 151 Jabok, rijeka: 152, 176, 232, 233
'Ilat: 254 Jaela, žena Heberova: 97
Ilija: 13, 31, 71, 72, 119, 156, 182, 238 Jafet: 78, 112, 115, 121—128 passim,
Ilijada: 40 184
Ilu, asirski i babil. bog, pandan he- Jaffa. Vidi: Joppa
titskom Elu: 24 »Jahač oblaka«: 24
Hum. Vidi: Ilu Jahoel, arhanđeo: 45
Imbros, otok u Egejskom moru: 124 Jahtiri: 270
Ime; običaj mijenjanja imena: 168; Jahve Jire, lokalitet, mjesto gdje je
prikrivanje imena: 236; imena Jah- Abraham vezivao Izaka: 177
veova: 40 Jahve (Jehova): 7, 8, 9, 10, 11, 20, 24—
Ina, mati Melkartova: 180, 181 —25, 27, 29, 40—41, 50, 68, 86, 89, 116,
Inanna (Anat): 67 126, 155
Indija; indijski raj: 81; soma, sveta jaje-svijet: 22, 29
gljiva: 80 Jakov: 9—14 passim, 51, 72, 78, 95, 96,
Indra, arijski bog: 80 103, 114, 128, 144, 148, 152, 153, 154,
inkubi: 99 156, 168, 186, 194—223, 227—235, 237—
Ino: 180, 181 —246, 248, 255—260 passim, 267, 272,

314
 274—278 passim, 280—287 passim.
Vidi i: Izrael
Jalam, edomsko pleme: 208, 209
jalovost; Sarina: 167; Rebekina: 194
Jam: 28, 39. Vidi: More
Jan, rimski bog: 66
Janhamu: 270
Japet: 124
Ja'qob-el (»Bog štiti«): 197, 235
Jaqut, pisac iz 14. stolj.: 174
jarac od pokore (jarac okajanja): 11,
102, 106
Jarimuta: 270
Jarmut: 270
Jašar; Knjiga o Jašaru: 7
Jašbuqi (Jišbak?): 185
Javan: 125
Jazon: 12, 140
Jebusejci: 155, 158
Jedidja: 168
jednoboštvo: 10, 39
Jehošua ben Levi: 71—72, 74
Jehošua, rabbi: 22
Jehošua. Vidi: Jošua
Jehova. Vidi: Jahve
Jemen: 36, 267
Jerahmeel, sin Hesronov: 253
Jered: 134
Jeremija: 8, 10, 23, 24, 130, 157, 194,
197, 219, 224, 240
Jerihon: 127, 224, 235, 254
Jerobaal (Gideon): 168, 235
Jeroboam, kralj: 14, 150, 183, 213
Jeronim, sv.: 54, 130, 235
Jeruzalem: 9, 23, 29, 33, 43, 69, 73, 98,
106, 153, 156, 179, 183, 196, 224, 239,
256; Veliki hram u Jeruzalemu: 49,
59, 92—93, 213, 214, 239; klanjanje
idolima: 210; jeruzalemske bludnice:
64
Ješka: 95
Jetur, sin Jišmaelov: 161, 163
Jeturijci: 163
Jeuš, sin Edomov: 208, 209
Jidlaf, sin Nahorov: 187
Jiftah: 181
Jisakar: 209, 221, 223, 242, 284
Jiska, kći Haranova: 132
Jiska Kaldejka, žena Terahova: 134
Jišbak: 184, 185
Jišmael: 159—163, 166, 178, 180, 181,
186, 191, 198, 208, 210, 211; Jišmaelovi
sinovi: 161
Jišmaelci: 156, 158, 159, 163, 258, 260,
271
Jitra Midjanin: 236
Job: 36, 65, 195, 241, 246
Jobab, sin Zeharov: 238
Joel: 49
Jojakim: 168
Jokšan: 184, 185
Joktan: 74, 185
Jonatan, vrhovni svećenik: 186
Jonatan: 179
Jona: 37
Jonija; mit o Adonisu: 175; Jonjani:
125
Joppa (Jaffa): 262
Joram, kralj: 12, 176
Joram (Jehoram): 168, 176, 202, 206
Jordan, rijeka: 45, 46, 52, 82, 153, 232,
249, 286
Jordan, zemlja: 152, 231, 233, 243
Josip: 9, 11, 13, 54, 95, 147, 183, 191,
194, 195, 209, 210, 215, 221—227 pas-
sim, 241, 243, 244, 257—289; plemena
potekla od Josipa: 224, 259
Josip Flavije, židovski historičar iz 1.
st.: 21, 50, 74, 100, 105, 118, 129, 131,
134, 152, 163, 172, 173, 185, 199, 202,
249, 287
Jošija, kralj: 10, 173, 214
Jošua: 7, 51, 108, 148, 165, 200, 218, 223,
224, 244, 247, 253, 259, 286
Jošua ben Qorha, rabbi: 105
Jubal: 107, 110-111
Juda: 195, 196, 209, 220, 240, 248—256
passim, 276, 281—287 passim
Juda Makabejac: 49, 196, 247, 256
Judeja, Judejci, pleme Juda: 10, 12,
20, 23, 70, 129, 141, 163, 196, 201—202,
210, 219, 221, 224, 240, 244, 249, 253,
256, 260
Judi, gora: 118
Judita: 208, 209
junica (u Svetkovini sjenica): 40
Jupiter, planet: 150, 153
Justinijan, biz. car: 107
Juvenal: 265
Jy'aneq (zemlja anakimska?): 154
K
Ka'aba: 63
kabalisti: 51, 267
Kadeš: 31, 149, 151, 159, 162, 164
Kadmo: 13, 88
Kadmonci: 155, 158
Kadmeja i Kadmejci: 180, 264
Kaftor: 165
Kajin, mjesto u Judeji: 97
Kajin: 14, 63, 86—87, 89, 92—98, 100,
101, 103, 107, 109, 110, 202, 208
315
Kelimat, blizanka Abelova; 93 Ketura, žena Abrahamova: 184,185
Kalna, mjesto: 128,131 201
kamen temeljac (Zemlje, svijeta): 39, Kezib (danas: 'En al-Kazba): 251,25
213 Kharran. Vidi: Haran
Kanaan: 7,13,22,96,121-124,145,147, Khebat: 69
148, 151, 153, 164, 180, 183, 188, 195, Khiba: 69
200, 206, 228, 238, 244, 273, 281-289 Khirbet Džal'ud: 231
passim; Kanaanci: 119,124,155,187, Khirbet Td al-Ma: 253
189,190,198,226,241; božanstva; 111, Khnum (Ptah), egip. bog: 62
162, 183, 223; Obećana zemlja: 152, Kiklopi: 107
158; muška i ženska prostitucija i
predbračni spolni život: 39, 67, 105;
Kilikija: 124
svečanost berbe: 11; megaliti: 107;
Kimerijci: 125
divovi: 154; Filistejci u Kanaanu:
Kina (Qina), naselje u južnoj Judeji:
165; ljudske žrtve: 236; napad na
97
šekem: 242; Jakovljev ulazak: 235; Kina; kinesko štovanje »gljive mu-
drosti«: 81
zaposjedanje Kanaana: 151,153,165, Kingu, sin Tiamatin: 19, 20, 21
259; Betel, kanaansko svetište: 213 Kir: 140, 141, 144, 156, 214
Kanvil, sin Moabov: 175,176 Kirijat-Arba: 108, 154
kaos: 22, 24, 29 Kfrkuk: 134
Karija: 180 Kita, kći Kajinova: 95
Karjatajim, ravnica: 149 Kitijci (Kitim): 125
Karkemiš: 134, 135,151 Knjiga Jahvina: 7
Karmel, planina: 156, 235 Knjiga jubileja: 154, 219
Karmi: 249 Knjiga ljetopisa: 7
Kasiti: 128. Vidi i: Kaššu Knjiga mrtvih (Egipat): 49
Kasiopeja, zviježđe: 196 Knjiga o Adamu, etiopski rukopis iz
kastriranje. Vidi: škopljenje, uško- 5. st.: 107
pljenici Knjiga o Jahvinim ratovima: 7
Kaššu: 128. Vidi i: Kasiti, Kuš, Kušiti Knjiga o Jašaru: 7
Kavkaz: 118 Knjiga pripovijesti o Adamu: 7
Katabanijci: 222 Knjiga Razielova: 44, 50
»kćeri čovječje«: 101—108 Knjiga rodoslovlja: 7
Kebra Nagast: 162, 254 Kolhida: 181
Kedar, sin Jišmaelov: 161, 162 Kolpije, fenički bog vjetra: 29
Kedma: 161, 162, 180; Kadmejci: 180 Korikijska spilja: 58
Kedor-Laomer, kralj Elama: 149, 150, Kopt: 48
151, 154 Korah: 208, 209, 289
Kefar Enajim: 253 Korintski zaljev: 264
Kefis, rijeka: 118 Korint i Korinćani: 174, 181; Sizif,
Keftiu: 165 kralj korintski: 199, 230
Kej, Uranov sin: 124 Kothar wa-Khasis: 39, 165
Kekrops: 88 Kozeba. Vidi: Kezib; Ahzib
kelebiti (»svećenici-psi«): 173, 253 Kraljica od Sabe: 67
Kelet: 95 Kraljica neba: 10, 23, 181. Vidi i:
Kelti; keltski mitovi o junacima: 140 Anat
Kemi (»crn«): 124 Kreont: 246
Kemoš: 179 Kreta i Krećani: 97, 119, 157, 165, 173;
Kemuel, sin Nahorov: 187 mit o besmrtnosti zmija: 79; Ido-
Kenan: 107, 134 menej Krećanin: 181
Kenaz: 208, 209, 239 Krij, sin Uranov: 124
Kenijci ili Kainiti: 97, 107, 111, 155, križari; naziv križara za Soar: 152
158, 210 krokodil; štovanje krokodila: 48
316
Krokodilopolis: 48
Kron, sin Uranov: 11, 124
kršćani: 10, 14, 20, 43, 63, 140, 141, 286
Ksant Lidijac: 186
Kserkso, perzijski kralj, sin Darijev:
130
Ksisutra: 117, 130
Kula babilonska. Vidi: Babilonski
toranj
Kumarbi, sin boga Anua: 124, 129
kumiri (idoli): 11, 142—143, 160, 216—
—218, 228, 229, 235—236, 277
Kur, rijeka: 41
Kurdistan, Kurdi: 118, 128
Kuš: 70, 74, 124, 126—129, 185
Kvintilijan: 62
L rata: 121
Laban: 12, 187—191 passim, 206, 211,
216—219, 220, 227—231, 234, 237, 238,
248, 277, 281
Ladon, zmija koja je čuvala vrt He-
sperida: 80
Lafistij, brdo: 180, 181
Lahaj-Roj, studenac: 159, 161—162, 188
Lajiš: 153, 230. Vidi: Dan (grad)
Lajla, anđeo noći: 150
Lamek: 104, 109, 111, 134
Lamija i Lamiae, zavodnice: 68, 97
Latašu: 185
Lat: 254
Latona: 254
Lazar: 199
Lea: 191, 209, 217, 218, 215—223, 227—
—228, 238, 240, 241, 254, 255, 257,
283, 284
Learh: 110
Lebija, gora: 70, 74
Leet, sin Kajinov: 94
Lehi, izvor: 162
Leina plemena: 240, 244, 249, 250
Lemnos, otok u Egejskom moru: 124
Leton: 254
Letuš, Letušci: 184, 185
Leumci: 184, 185
Levi: 51, 114, 209, 210, 215, 220, 233,
242, 244, 248, 284, 286; Leviti: 78, 195
Levijatan: 26—28, 31, 37, 44—50 passim
leviratski zakon: 251
Levuda, Kajinova blizanka: 93
Libanon: 153; Libanonska gora: 215;
libanonski cedrovi: 27; miomirisi:
72
Libija i Libijci: 68, 191
Lida; rabinska škola u Lidi: 74
Lidija: 195; mit o besmrtnosti zmija:
79; svjedočanstvo Ksanta Lidijca o
gradnji Aškelona: 186
lihjanitski (sjevernoarapski) natpisi:
151
lilim, djeca zloduhova i Lilite: 64
Lilit: 8, 64—65, 67, 68, 102
Lilitu, »duh vjetra«: 67
Lillake: 8, 67
Lisan, poluotok na Mrtvom moru:
152, 172
Livije: 14
Lizaf, sin Kajinov: 95
Lokram * 244
Lot: 132, 145, 146, 149, 152, 154, 170—
—174, 175, 190, 209, 250
Lotan: 29, 209; Vidi: Lot
Lubar, gora, jedan od vrhova Ara-
Lucifer: 56—58. Vidi: Samael, Sotona.
Lugal-du-kuda, bog: 18
Luka, sveti: 163
Lukijan: 40, 98
Luz: 211—213, 283
LJ
Ljetopisi kraljeva izraelskih: 11
Ljetopisi kraljeva Judinih: 11
Ljetopis o sinovima Levijevim: 11
ljudožderstvo: 118, 119
ljudske žrtve: 43, 58, 179—180,181—182
M
Maak, kći Kajinova: 95
Maaka, sin Abrahama i Reume: 187
Maale-Akrabim: 255, 256
Madaj: 125. Vidi: Medija
Madan, jemenski bog: 185
Madeba, grad u Jordanu: 176
Magog: 125
Mahalalel, patrijarh: 134
Mahalata: 208, 209
Mahanajim, efrajimski grad: 232, 233,
241, 246
Maherus, mjesto u Judeji: 221
Majka Zemlja: 20, 105, 107, 118, 205
Majum (Majun): 175, 176
Makabejci: 196, 214
Makpela, spilja: 59, 70, 161, 179, 183,
191, 198, 222, 238, 240, 255, 283, 284,
285, 286
Mala Azija: 107, 165
317
Male, pleme u jugozap. Etiopiji: 157
Malhi-ram: 168
Malik-ramu, edomski kralj: 168
Mamre: 149, 150, 154, 166, 170, 182, 189,
198
Mamrejev gaj. Vidi: Mamre
mana: 102
Manasse ben Hizkijahu: 72
Manaše, židovski kralj: 72, 179
Manaše: 154, 163, 209, 210, 224, 240, 269,
283—284, 286
mandejski tekst, citiran: 120
mandragora (ljubavčica): 221, 222,
225—226
manihejska Kefalaia: 120
Maneto, egip. sveć. iz 4. st. pr. n. e.:
147
Mani, osnivač maniheizma: 100
manihejci: 100
Manoah, Samuelov otac: 236
Mara, lokalitet: 140
Mardon, sin Nimrodov: 127, 130
Marduk: 18, 19, 21, 27, 29, 30, 48, 79,
130, 156
Mari; zapisi iz Marija: 134, 151, 224
Marijamna, hasmonejska vladarica:
202
Mas'a, arapsko pleme: 162
Masa, sin Jišmaelov: 161
Masada, utvrda na Mrtvom moru: 172
masseba, sveti stup: 214, 224
Matanija (Sidkija): 168
matrijarhat: 9, 22, 27, 80, 210, 225, 244,
282; među bogovima: 23, 24
Mauli, grad Henokov: 94
Meandar: 181
Medan, sin Abrahamov: 184, 185
Medija, Medijci: 125, 126, 156, 157, 213,
214, 219, 267
Medina: 185
Medinet Habu: 165
megalitska zdanja: 107
Mehujael, Kajinov rođak: 109
Meka: 63
Meksiko: 81
Melanezija; melanezijske djevojke i
spolni odnos: 68
Melikert: 174, 180. Vidi: Melkart
Melkart, fenički bog: 58, 174, 180, 182,
264. Vidi: Melikert
Melkisedek, kralj šalemski: 149, 150,
153, 182, 196
Memfis: 223
Menelaj: 186, 196
menora, sveti svijećnjak: 9, 21, 50—51,
210
Meriba, žena Jišmaelova: 160—161
meri'im, inkubi: 99
318
Meri-Re: 270, 271
Mernepte, faraon: 165, 270
Merod, faraonov peharnik: 268
Meroe: 129
Mesija: 38, 42, 72, 100, 182, 238, 252,
254, 267
Meša, moapski kralj: 176, 179
Mešija i Mešijane, prvi ljudi u per-
zijskom mitu o postanku: 79
Metamorfoze (Ovidije): 173
Metatron (Henok nakon uzašašća):
103, 107
Metušalah: 78, 107, 109, 112, 113, 134
Mezopotamija: 119, 135, 152, 231
Mibsam, sin Jišmaelov: 161, 163
Midjan, Midjani: 135, 162, 184, 185, 236,
256-260
Migdal: 282
Migdol: 278
Mihael, arhanđeo: 33, 47, 59, 60, 63,
84, 86, 89, 94, 104, 164, 167, 194, 198,
199, 200, 233, 234, 243
Mihej: 179, 182, 230
Mikajeh Efrajimac: 230, 231
Mikala: 125
Mikena: 81, 107, 190
Milet: 107
Miletski ciklus: 259
Milka: 132, 187, 191
Milkom (Milkam), amonski bog: 9,
176
minejski zapisi: 185
Minojska (kaftijska) kultura: 165
Mirbat; orgije u Mirbatu: 174
Mirjam: 267
Misir, Misrajim. Vidi: Egipat
Mispa: 224, 229, 233
misterije: 13, 81, 87
Mišma, sin Jišmaelov: 161, 163
Mitanijci: 147
Miza, sin Edomov, edomsko pleme:
208, 209
mjedena zmija: 29, 34. Vidi i: ofiti
Mjesec: 20, 26, 27, 34, 40, 86, 118, 119,
257
mnogoženstvo: 219
Moab: 175, 176; Moapci: 97, 100, 152,
154, 159, 175, 179, 254, 255; moapska
božanstva: 9, 288; moapski zapisi:
175—176, 249; Moapski kamen: 175—
—176; sinovi Moabovi: 175
Mof: 264
Mojsije: 13, 14, 29, 31, 51, 71, 72, 73, 78,
86, 97, 110, 114, 140, 148, 153, 156, 194,
196, 198, 199, 210, 235, 236, 244, 249,
260, 278, 282, 287. Ovdje nisu uklju-
čene stranice na kojima se spomi-
nje Mojsijev zakon.
Moj sije iz Horene, armenski histori-
čar: 118, 130
Mojsijev zakon. Vidi: Zakon
Molek: 179. Vidi: Moloh
Moloh (Molek): 43, 179
mongolska plemena: 81
Moraš: 227
More (Šekem), izraelsko svetište: 182
more: 27, 28, 37, 38, 39, 44, 118. Vidi:
Gornje vode; Donje vode; Ocean
Morija, planina: 59, 60, 63, 177, 178,
182, 189, 212, 214
Mormolyceia, ženski zlodusi: 68
Moshijci: 125
Mosoh: 125
Mot, bog-ljubavnik božice Anat: 58,
68
Mrtvo more: 74, 107, 149, 152, 162, 172,
173, 256; svici s Mrtvog mora: 147
mungo: 48, 49
munja: 36
Murudaš, kasitski bog: 128
muslimani: 63, 219
mussaf, novogodišnja molitva: 182
N Ninhursag: 41
Naama, ženski zloduh: 64, 65, 68, 102;
kći Lamekova: 111; kći Enoševa: 112
Naaman Sirijac: 289
Nabatejci: 162, 185
Nablus (nekadašnji Šekem): 182
Nabu, babilonski bog zvjezdoznan-
stva: 25, 50, 89
Nabukodonozor: 23, 49, 129, 130, 141,
144, 156, 196, 239, 256
naditum, svećenice, svete bludnice:
162, 195
Nafiš, sin Jišmaelov: 161, 163
Naftali: 209, 220, 234, 240, 248, 249, 250,
284
Nahaš, personifikacija vode: 28
Nahat, sin Edomov; edomsko pleme:
208, 209
Nahidšeuan (»prvo mjesto silaska«):
118
Nahor: 127, 132, 134, 135, 139, 141, 145,
186, 187, 188, 191, 216, 229
Nakhuru, grad: 134
naqi'a, ljudska žrtva sjedinjavanja:
236
Narodi s mora: 107, 124, 125, 165
Nazaret: 140
Nazimarat, kasitski kralj Babilonije:
128—129
Nebajot, Jišmaelov sin: 161, 162, 208
Nebeski svod: 33, 40
Nebo (raj): 13, 20, 26, 32—35, 71, 93,
102, 113, 115, 117, 126, 139, 155, 178,
212; Kraljica neba: 10, 23, 181; nebo
kod Grka: 13; stvaranje neba: 17, 20,
26, 29, 37; stanovnici neba, uzašašća:
83, 84, 100, 103, 120, 127, 199; napad
na nebo: 129; oganj nebeski: 173;
stvoritelj neba: 150; Anaks, sin ne-
ba: 107; kralj neba: 11
Nebrod (Nimrod): 128
Nebron (Nimrod): 128
Nedžran: 254
Nefela: 180, 181
Nefilim (»Oni što padoše«): 108, 154
Negeb (Negev): 97
Ne'ir: 154
nemani. Vidi: čudovišta
Neptida: 175
Nergal: 21
Niks, boginja noći: 29
Nil: 48, 49, 74, 191, 263, 268, 271, 278,
282; nilski vodeni konj: 49
Nimrod: 126—128, 136—138, 139, 142,
143, 150, 200
Nin, Nimrodov unuk: 128
Niniva: 128, 135
Ninurta, bog olujnog vjetra: 41, 128
Nipur: 18, 19
Nisaba, božica žita: 66
nišan, mjesec kojim počinje židovska
godina: 22
Nisir, gora: 117
Noa: 7, 11, 38, 51, 52, 54, 72, 78, 79,
102, 104, 109, 110, 111, 113—125, 126,
132, 134, 136, 142, 178, 183, 184, 194,
196, 212
Nodab: 163
Noina arka: 14, 54, 112—116, 119, 121
Nova godina: 22, 140, 264; novogodi-
šnje božanstvo: 181; novogodišnja
molitva: 182; rimski bog Nove go-
dine: 66
Novi zavjet: 58, 105, 249. Vidi i: Isus
Nut, boginja neba: 23, 27
O
Obadija, prorok: 72
Obećana zemlja: 14, 140, 152—153
obrezivanje: 65, 67, 109, 152, 162, 166,
167, 191, 194-195, 196, 236, 241, 242,
246, 283
Ocean: 32, 33, 39, 45, 53. Vidi: Donje
vode
319
Odisej: 10, 190, 206, 230 Paladij (u Troji): 214
Odiseja (Homer): 186 Palestina: 9, 48, 54, 58, 73, 95, 96, 97,
Ofiont (Ofionej): 22 105, 118, 119, 124, 147, 154, 179, 180,
ofiti: 29 186, 196, 214, 223, 236, 239, 246, 270,
Og, div koji je preživio opći potop: 282
14, 112—113 pali anđeli: 34, 90, 101—108
Ohola: 23, 219 Palmira: 223
Oholiba: 23, 210, 219 Paltit, kći Lotova: 172
Oholibama: 209, 210 Pamfilija, južna Mala Azija: 165
Okean: 38, 44, 49, 74 Pamprenida: 48
Olad, sin Nojin: 95 Pan: 58, 85, 89, 153. Vidi i: Dan (grad)
Olimpija, majka Aleksandra Velikog: i Danijci
88 Pandora: 11
olimpski bogovi: 14—15 Paneas: 150, 153
Omar, sin i pleme Edomovo: 209 Panopej: 62
Omb: 48 Paran (E1 Paran), planina i pustinja
On, grad u Egiptu: 223, 243, 244, 269 u Temanu: 27, 31, 149, 151, 159, 162
Onan: 251, 253. Vidi i: Bu Zaid Pariš: 140, 141
Oni, Nimrodov rob: 143 Parnas: 118, 119
Onija III, vrhovni svećenik: 186 Patrijarsi (rodozačetnici dvanaest
»Oni što padoše«: 101, 102, 104, 108, plemena): 14, 72, 134, 190, 220, 225
110. Vidi: Stražari patrijarhat: 80, 210, 244
Opći potop: 14, 37, 38, 39, 52, 54, 102, Patuma, žena Jišmaelova: 161
112—120, 127, 143 Pauzanija: 81, 157
Opis Edenskog vrta, kabalistički spis Pavle iz Tarsa: 202
iz 11. stoljeća: 267 Pelazgi: 119
Ora, kći Urova: 132 Peleg, sin Eberov: 132, 134
Oreb, pleme s gavranskim totemom: Pelijas: 141
135 Pelion, gora: 129, 180
Orfej: 173 Pelop, kralj: 8, 13
orfička umjetnost: 29 Peloponez: 97
orfički Kosmokrator, tvorac svijeta: Penelopa: 10, 190
84 Penuel: 235
Orion, zviježđe: 102, 106, 129 Pered: 242
Oront, rijeka: 58, 74 Pereš (mit o Peresu i Zerahu): 96,
Orozije iz Taragone: 128, 130 195, 196, 252, 253, 254
Ortigija, otok: 254 Perižani: 155, 158, 242
Ortris, planina u Tesaliji: 118 Perzefona, kraljica podzemlja: 199
Osa, gora: 129 Perzej: 13, 81, 110, 196
Otkrovenje Enohovo (crkvenoslaven- Perzija i Perzijanci: 35, 55, 79, 129,
ski tekst): 50, 63, 107 130, 140, 157, 219
ovan; žrtvovanje ovna: 12, 155, 177, Perzijski zaljev: 73, 79, 151, 240
180, 181—182 Pesin, grad: 181
Ovidije: 173, 264 Petra, grad u Transjordaniji (danas
ovnujski rog: 11, 178, 182 Vadi Musa): 163
Oziris: 49, 96, 106, 175; Ozirisov po- Pildaš, sin Nahorov: 187
grebni brod: 119 Pir, sin Fontov: 96
Pira (legenda o Deukalionu i Piri):
118, 119
P Piritoj: 11
Pišon, rijeka: 70
Padan-Aram: 187, 191, 211, 216, 218, Pitom, grad u Egiptu: 278
220, 222, 229, 232, 283 planeti: 20; planetarna božanstva: 9,
Padrija, božanstvo iz ugaritske mito- 21
logije: 39 Platon: 173
Pakao: 43, 72, 74, 84, 156; pakao u grč- Plejade: 106
koj mitologiji: 11, 74. Vidi i: Gehe- Plejona: 106
na; Had Plinije: 48, 79, 225, 275
320
Plutarh: 48, 174, 181
Podzemlje (bezdan, Šeol): 33, 56, 93,
114, 274, 275, 289
Pompej: 157, 214
Ponovljeni zakoni: 10, 153, 253
Posejdon: 8, 11, 124, 157, 181
Poslanica Hebrejima (1. stoljeće n.
e.): 207
Potifar: 13, 147, 262—265, 269, 271
Poti-Fere, egipatski svećenik iz Ona:
243, 244, 246, 269, 271
Potop. Vidi: Opći potop
pravo prve noći: 107, 191
Pret, sin Aglajin: 195
Pripovijest o dva brata (Egipat): 147,
193, 264
priženjivanje: 9, 10, 190
Prokrust: 174
Prometej: 62, 75, 118, 124
proroci, proricanje: 10, 13, 27, 30, 49,
77, 181, 202
Prvi grijeh. Vidi: istočni grijeh
prvorodstvo: 160, 179; Ezavovo pravo
prvorodstva: 200—202
Ptah, egip. bog: 62
Ptahotep, faraon: 270
Ptolomej II, kralj: 239
Pulasati: 165
»pupak svijeta«: 40, 63
Purasati: 165
Punt: 124
Put: 124
Q 66; moral: 14; pomoćne čete (Itu-
Qahtan, (Joktan): 185
Qajin: 97. Vidi: Kajin
q'deša, sveta bludnica: 253
q'dešim, kelebiti ili svećenici-psi: 253
qolsani: 137, 141
R Rodanim. Vidi: Rod
Ra, egip. bog: 246
Raba: 176
Rabb, božanstvo iz ugaritske mito-
logije: 39
Rabba bar Bar-Hana: 33, 52, 53
Rabbah (Rabbat bnei Amnon): 176
Rabh Safra: 45
Rabbot (Rabot): 175, 176
Radamant: 74
Rafael, arhanđeo: 82, 94, 104, 114, 120,
164
Raguel: 254
Raguil, anđeo: 50
21 Hebrejski mitovi
Rahab, čudovište: 8, 26, 27, 29, 44, 45,
49, 50, 254
Rahela: 167, 191, 195, 209, 216—230 pas-
sim, 234, 235, 238, 240, 241, 248, 254,
274, 277, 283, 289
Rahelina plemena: 223, 234, 235, 240,
249
raj: 13. Vidi: Eden; nebo
Rakhilu, grad: 134
Ram (božanski naziv): 168
Rama, kanaansko svetište: 224
Ramzes II, faraon: 158, 201, 278
Ramzes III, faraon: 165
Ramzes, grad: 278, 281
Ras Šamra: 225. Vidi i: Ugarit
Rasuil, anđeo: 50
Raši iz Troyesa, učenjak iz 11. st.: 55
Ratovi djece svjetla i djece tame,
tekst iz Svitaka s Mrtvog mora: 15
Raziel, anđeo: 44, 50
Rebeka: 147, 187—191, 193, 194, 195,
198, 203, 205—207, 208, 211, 216, 217,
229, 256, 264, 284
reem, neman: 52—55, 112, 161
Refajim i Refajimci: 108, 149, 154, 155,
158
Rekabovci: 97
Reu, sin Pelegov: 132, 134
Reuel: 208, 209
Reuma, inoča Nahorova: 187, 191
Ribaddi, kralj gebalski: 270
Ridja, anđeo: 38, 40
Rim, Rimljani: 12, 157, 196, 202, 207,
236, 240, 267; rimska božanstva: 14,
rejci): 163; gat na Mrtvom moru:
173; vestalke: 195; rimska vlast nad
Palestinom: 214, 281
Rispa, inoča Šaulova: 250
Roboam: 124, 213, 256
robovi, ropstvo: 122, 124, 155, 156, 157,
215, 257
Rod, stanovnici Roda: 125, 165, 224
rodoskvrnuće: 135, 174, 175—176
Romul: 140, 141, 202
Rubel. Vidi: Ruben
Ruben, Rubenovci: 78, 163, 209, 215,
220-223, 242, 248—250, 258, 259, 260,
273, 283, 284
Ruta: 254
S
Saba (šeba): 65, 67; Sabejci: 185.
Vidi i: Kraljica od Sabe
Sabat (subota, sedmi dan): 94, 99, 114,
286
321
Sabazij: 87—88
Sabejci: 185
saduceji: 196, 202
Safan, kralj: 173
Safon, gora: 24, 58, 73, 83, 89, 106
Sahara: 174
Sakar, egip. bog Memfisa: 223
Salomon: 49, 50, 51, 59, 64, 67, 72, 93,
114, 162, 168, 173, 179, 213, 214, 233,
239, 250, 254, 265, 271; Salomonov
hram: 173, 213, 214, 239; Salomono-
va presuda: 265
Saltair na Rann, irska poema iz 10.
st.: 82
Samael: 8, 32, 58, 63, 83—86, 89, 99,
100, 103, 121, 129, 178, 179, 181, 194,
233, 234, 236. Vidi i: Lucifer; Sotona
Samal, hetitsko-aramejsko kraljev-
stvo: 8
Samari ja: 23; samaritanska predaja
o brdu Moriji: 182; suci: 249
Samla, kralj edomski: 238
Samson: 154, 162, 167, 218; priča o
Samsonu i Dalili: 9, 124
Samuel: 73, 157, 167, 194, 195, 236
Samuil, anđeo: 50
Samumram (Hipsouranij): 96, 196
Sanibu, amonitski kralj: 152
Sansenoj, anđeo: 64, 67
Sara, žena Tobijina: 67
Sara (Saraja): 14, 60, 132, 135, 142,
145—148, 156, 159, 164, 166—169 pas-
sim, 178—179, 188, 195, 198, 220, 264,
284
Saraja. Vidi: Sara
Sardinija, otok: 271
Sargon II, asirski kralj: 129, 185
Sartan, efrajimski grad: 246
savez; sklapanje saveza: 156—157
Sebojim: 149, 152, 172
Sedam knjiga protiv neznabozaca
(Orozije iz Taragone, 5. stolj.): 128
sefardske pučke pjesme: 140
Sefarvajim: 179
Sefer Hajašar: 174, 176, 186, 246, 264
Sefo, edomsko pleme: 208, 209
Segor, križarski naziv za Soar: 152
Seir: 154. Vidu Edom
Seleukija, Seleukidi: 131, 157
Semangelof, anđeo: 64, 67
Semil, anđeo: 50
Senaherib: 129, 163, 168, 183, 239
Senoj, anđeo: 64, 67
Septuaginta: 36, 54, 74, 89, 185, 239
Sera, kći Ašerova: 280, 282
serafim: 34
Serapion: 225
Seron, sirijski vojskovođa: 247
322
Serug, sin Reuov: 132, 134
Set, egipatski bog: 49, 96
Sfinga: 13
Sidim, dolina: 149, 172
Sidkija, kralj: 24, 157, 168
Sidon: 152
Siduri, boginja mudrosti: 79, 80
Sila, žena Lamekova, mati Noina: 109,
110
Silon, sin Moabov: 175, 176
simboli država koje će porobiti
Izrael: 156
sinagoga: 13, 14
Sinaj, planina: 31, 86, 182, 196
Sinaj, poluotok: 97, 162, 185
Sinovi Božji: 101—108. Vidi: pali
anđeli
Sion, sveta gora: 13, 39, 70, 182, 183
Sipar, grad: 18, 117; svete knjige si-
parske: 120; ep o postanku svijeta:
18—19
Sipora, kći Jitre Midjana: 236
Sirija: 58, 73, 118, 147, 163, 185, 191,
196, 201, 206, 231; Sirijci: 23, 49, 247,
270; božanstva: 84; tekstovi: 82, 223;
svetkovina berbe: 118
Sirijska pustinja: 135, 158, 162, 163
Sirijus, zvijezda: 265
Siser* 97
Sizif:' 183, 199, 230
Skamandar, rijeka: 88
Skandinavija; skandinavski mitovi: 49
Smarag, zloduh u Homerskim epi-
gramima: 68
smaragdos: 68
Smirna, mati Tamuzova: 175
snovi; tumačenje snova: 268—270
Soar: 149, 152, 171, 175
Sodoma: 107, 149—151, 167, 170—174,
175
sodomija: 10, 195
Sokar: 223. Vidi: Sakar
soma, »indijska ambrozija«: 80
Somalija: 124
Sotona: 8, 14, 58, 83—85 passim, 88,
93, 100, 139, 143, 236. Vidi i: Lucifer;
Samael
Solun: 140
Sparta, Spartanci: 10, 186
Spilja s blagom: 63, 103, 106
spolno općenje sa životinjama: 66,
101, 113, 124. Vidi i: sodomija
Sredozemlje (Sredozemno more): 153,
190, 236
Sretni otoci: 13
Stablo spoznanja. Vidi: Drvo
spoznan ja
Stablo života. Vidi: Drvo života
Stiks, rijeka: 199
Strabon, grčki zemljopisac: 163, 172,
173
Stražari (izagnani anđeli): 84, 85, 110
stvaranje svijeta: 17—25, 50, 59, 61,
84—85, 101, 113, 182, 196, 207
Stvarateljica, božica: 22, 27; Pandora:
11; Aštarta: 23; Aruru: 79; Ištar: 119
sudačko razdoblje: 213, 231
sudnji dan: 44, 46, 84
sukubi, zlodusi: 99
Sukot: 233, 237, 278
Sumer: 181; Sumerani: 116; sumerska
božanstva: 67, 78, 157; mitovi: 10, 41,
116, 181; tekstovi: 8, 18, 78; pečati i
pločice: 49, 67; umjetnost: 68, 180;
naziv za Babilonski toranj: 130
Su-mu'-il (Jišmael): 162
Sunce: 19, 26, 27, 33, 34, 36, 86, 113,
137, 155, 257; postanak Sunca: 19,
26, 27
sunčeva kola: 57
Susita: 53
Sutu, nomadski narod: 100
Suzana: 265
svetkovina prvih plodova: 282
Svetkovina sjenica: 11, 38, 40, 47
Svici s Mrtvog mora: 147
$
šahar, krilato božanstvo: 58, 105
Salem: 58, 105
šalem, zemlja: 149, 153
šalmanassar I, asirski kralj: 118
šama, edomsko pleme: 208, 209
šamaš, bog sunca: 80, 222
šamgar ben Anath (šamgar, sin Ana-
tin): 8, 23
šamšiel, anđeo čuvar Bdena: 71
šanhar (šinear?): 129, 151
šaul, kralj: 73, 97, 125, 154, 157, 179,
213, 218, 224, 230, 250
šaul, sin šimunov: 243
Šave, dolina: 149, 153
Šarajat, Šarit: 168
Šeba, sin Joktanov: 184, 185. Vidi:
Saba, Sabejci
šekem, vladar: 9, 241, 243, 244, 249
Šekem, grad: 13, 145, 147, 149, 182, 211,
215, 257, 284, 288
šekemci: 241—247
Šela, sin Judin: 251, 252, 253
Šelah, sin Arpakšadov: 132, 134
Šem: 14, 74, 78, 112, 115, 121, 122, 132,
134, 137, 150, 178, 182, 184, 194, 196
21*
Šemal, sirijsko božanstvo: 84
Šemeber, kralj Sebojima: 149, 152
šemhazaj: 101, 102, 104, 106—107, 115,
129
šeol: 33, 56, 57; Vidi: Podzemlje
šešaj, sin Anakov: 108
šet, šetovci: 78, 89, 97, 99—100, 103,
104, 134, 194
Šihor. Vidi: Zihor
škopljenje; mit o Noinu škopljenju:
121—125
šilo: 240
Šimon ben Johaj, rabbi: 105
Šimon ben Laqiš, rabbi: 33
Šimun: 9, 154, 163, 209, 215, 220, 226,
242, 243, 246, 258, 259, 260, 274, 283,
284
šinear: 126, 127, 128, 129, 149, 151
Šinab, kralj Adme: 149, 152
šofar. Vidi: ovnujski rog
španjolska: 125, 271
Šu, egipatski stvoritelj svijeta: 27
šua, otac Judine žene Bat-Šue: 251
Šuah: 184, 185
šuhu, kraljevstvo: 185
šur: 159, 164
T
Tabali (Tibareni): 111, 125
Tabor, planina: 29, 52
Tahaš, sin Abrahama i Reume: 187
Tajma, oaza u sjev. Arabiji: 36, 163;
Vidi i: Tema
Talija, bož. iz ugaritske mitologije: 39
Tallija, person. ženske vode u uga-
ritskom mitu: 39
Talmaj: 108
Talmud: 62, 88; talmudsko razdoblje:
36, 40
Tamara: 195, 249, 251—254, 264
Tamuz: 25, 175, 260
Tanin, mit. personifikacija vode: 28
Taniski papirus: 87
Tantal: 11
Tapuah, homerski lokalitet: 246
Targum: 53
Tartar: 13, 74, 199
Tarsion (Tarzejon?): 175, 176
Tartežani: 125
Taršiš: 37, 125, 271
Tarzejon: 176
Tašmišu, brat Ištare: 58
Taurt, ženka vodenog konja: 48
Tauthe (Tehomot u Damascijevim
Počelima): 28
323
Teba: 13, 48, 246
Tebah, sin Nahorov: 187
Tebat, sin Kajinov: 95
Tebbat: 95
Tece, sin Kajinov: 94
Tehom: 23, 26, 28, 38, 41, 45, 48, 50,
112—115 passim
Tejas, kralj asirski: 175
Tekoa; žena iz Tekoe: 96
Teli Adamija: 152
Teli Amarna: 8; pločice iz . . . : 79;
pisma iz . . . : 125, 152, 256, 270
Teli Dutan: 259
Teli el-Qadf: 153
Teli el-Zara: 152
Teli Halaf: 135
Tema: 161, 162—163, 185. Vidi: Tajma
Teman (»Južna zemlja«): 27, 31, 32, 36,
208, 209
Temeh, Kajinova žena: 95
Temida: 118, 119
Tened: 264
Tepantitla: 81
Terah, sin Nahorov: 127, 132, 134, 135,
136—139, 142, 145, 186, 194
Termin, grobni kamen posvećen bogu
T. u Rimu: 214
Tesalija: 118, 264
Tešub, hetitski olujni bog: 58, 183, 199
tetragramaton (četvoroslov) Jahvinog
imena: 40
Tezej: 12, 14, 140, 174
teutonski običaj pravljenja likova od
korijena mandragore: 226
Tiamat: 19, 22, 23, 27—30 passim, 48
Tibareni (Tabali): 111, 125
Tiberijada: 53
Tidal, kralj Gojima: 149, 151
Tifon, div, čudovište: 20, 58, 89
Tiglatpileser III: 152, 162
Tigris, rijeka: 18, 22, 70, 74, 117, 131
Til Nakhiri: 134
Til Turahi: 134
Timna, majka Alekova: 208, 209
Timna, selo: 251, 253
Timsa, jezero: 278
Tiras: 125
Tir: 49, 57, 58, 111, 185, 196, 235
Tirezija, grčki vidovnjak: 13
Tirint: 107, 230
Tirsenjani: 125
Tisuću i jedna noć: 55, 147, 259
Tisuću planina: 45—48 passim
tišri, mjesec: 11, 22, 53, 258
Tit: 50, 202
Titani: 11
Titov slavoluk: 49
324
Tlal5can: 81
Tobija: 67
Tofet: 43, 153, 179
Tohu: 17, 24, 28, 31, 37, 84
Toma; Evanđelje po Tomi: 182
Tora. Vidi: Zakon
Toranj babilonski: 126—129, 271
tortoški Iberi: 9
Tot, egipatski bog: 89, 97
Trakija: 105
Transjordanija: 153, 191
Triptolem (mit o Triptolemu): 80
Troglodida, Trogloditi: 184, 201
Troja: 12, 14, 140, 214, 244
Trojanci: 88
Trojanski rat: 244
Tuarezi; tuareške svetkovine: 174
Tubal: 109—111, 125
Tubal Kajin: 64, 107, 109
Tudhalja, hetitski kralj: 151
Turša: 124
Tutmes III, faraon: 48, 259, 270
tvorac svijeta: 77, 79, 258; Enlil kao
tvorac svijeta: 117; El, Marduk,
Baal, Jahve: 27; Marduk: 79; Ofiont
»Kosmokrator«: 84
U
Uate, kralj plemena Jišmael: 163
Udum, kralj udumski: 244
Ugarit; ugaritska božanstva: 8—9; mi-
tologija: 10, 27, 28, 39, 49, 105, 154;
tekstovi: 24, 225, 244
Ullikummi, kameni div: 58, 129
Ur, sin Kesedov, osnivač Ura: 132
Ur (u Kaldeji): 67, 132, 134, 135, 139,
142, 143, 144, 155, 180; pločice i tek-
stovi: 67; idolopoklonstvo: 132; mi-
tovi: 180
Uran: 23, 124, 214
Urartu. Uratri. Vidi: Ararat
Uriel, arhanđeo: 94, 104
Uruatri. Vidi: Ararat
Uruk: 79
Us, sin Nahorov: 187
Usous, bog-lovac iz Uzua: 96, 196
uškopljenici (eunusi): 11, 124—125,
146, 262. Vidi: škopljenje
Utnapištim: 79, 116—117, 120
Uzašašće Izaijino (tekst iz 1. st. n.
ere): 100
Uzer-Min, egipatski svećenik: 270
Uz, grad: 243
Uzu, grad: 196
3
Zemlja: 17, 19—21, 26, 27, 29, 32—36,
46, 52, 56, 59, 60, 62, 71, 83, 92—94,
Vadi al-Sant: 253 99, 101, 102, 109, 112—116, 127, 137
Vadi el Ariš; Rijeka egipatska: 286, zemljoradnja: 79—80
Zerah (i mit o Peresu i Zerahu): 96,
288. Vidi: Zihor
Vadi Gaza (Gerar?): 165 195, 196, 208, 209, 238, 252, 254
Vadi Sebaije (Sebojim?): 152 Zerka, rijeka: 48
Vadi šarija (Gerar?): 164 Zerubabel: 10, 49, 195
Van, jezero: 118 Zeus: 8, 11, 12, 20, 29, 49, 58, 68, 75,
Velika mati: 29 80, 88, 89, 105, 118, 119, 124, 129, 157,
Veliki hram (Salomonov hram, Hram 173, 180, 199, 214, 230
u Jeruzalemu): 29, 33, 38, 40, 49, 50, zigurat: 129, 130—131
59, 93, 95, 156—157, 173, 182, 196, 202, Zihor (rijeka egipatska): 74, 145, 152,
213, 239, 240 155, 284, 288
Veliki Medvjed: 115 Zilpa, inoča Jakovljeva: 209, 218, 220,
Veliki zmaj: 44, 48 223, 228, 237, 249, 257
Venera, planet: 57 Zilpina plemena: 259, 286
Vergilije: 14, 163 Zimran, sin Abrahamov: 184
Vespazijan, car: 202 Zin, pustinja: 31
vestalke: 195 Ziusudra, kralj: 117, 130
vještica iz En-Dora: 73 ziz: 52—55
vještičji kult: 107 Zlatni magarac (Apulej): 259
Vladar tmine: 84, 85 zlatno runo: 12
Vlašići, zviježđe: 102, 106, 113, 115, 120 zlatno tele: 14, 24, 150, 153
Vode. Vidi: Gornje vode; Donje vode; zlo; porijeklo zla u čovjeku: 13
more Zmaj, zviježđe: 196
vodeni konj: 48—49 zmajevi: 19, 27, 44, 48, 49, 50
Vulgata: 54 Zmargad: 65, 68
zmija: 29, 45, 50, 61, 76, 77, 78—83 pas-
sim, 86—88; zmija od mjedi: 29, 34
Zoara (Zoar): 152
Z Zodijak: 45, 49, 191, 209, 212
Žohar: 267
Zaduk: 153 Zuhr: 152. Vidi: Soar
Zafenat-Panea: 269 Zulejka: 13, 262—265, 267, 269
Zafon: 58. Vidi: Safon Zulejka, Potifarova žena: 13, 147,
Zaharija: 21 262—265, 269
Zakon; Zakon, Božji savjetnik: 42, 43; Zuzim, Zuzijci: 149, 154
Zakon Božji: 137, 157, 178, 184, 195, zvijezde: 26, 27, 50, 137, 155, 257
207; Tora: 107, 156; Mojsijev zakon: zviezdoznanstvo i zvjezdoznanci: 21,
14, 40, 80, 135, 153, 196, 202, 207, 223, 50, 100, 114, 136, 137, 140, 146, 167
240, 249, 282
Zanzummim: 154
zavjet i savez: 156—157 Ž
Zavjetni kovčeg: 50, 213, 282
Zavjetni šator: 73, 200, 213 Ženske vode. Vidi: Donje vode
Zebul (Baa-Zebub, Belzebub): 9 žrtve ljevanice: 38, 117
Zebulun: 209, 221, 284 žrtvenik: 116, 118, 145, 149, 177, 178,
Zedek, planet Jupiter: 150, 153 200, 212, 243

325