Počeci komunikacije

Komuniciranje je staro koliko i postojanje čovjeka ali je tek moderna komunikološka

nauka uvidjela potrebu za proučavanjem istraživanja historije komuniciranja. Pojam
komuniciranje je nastao iz latinskog jezika i u prevodu bi značio složiti, dijeliti nešto ,
posavjetovati se ili dogovoriti. Postoje dvije vrste komuniciranja : materijalno i duhovno.
Materijalno se odnosi na saobraćaj, promet tehničkih sredstava, a duhovno je operiranje
znakovima pomoću kojih se ljudi sporazumijevaju. (Tucaković, 2000.) Za temu ovog rada
bitnije je duhovno komuniciranje.

Ljudska komunikacija je svoju najveću revoluciju doživjela razvijanjem govora što se

desilo oko 500.000 godina prije nove ere. Dok su simboli razvijeni oko 30.000 godina prije
nove ere. Nesavršenstvo govora je rezultiralo razvijanjem novih oblika komunikacije. Na taj
način se unaprijeđivala udaljenost na koju su ljudi mogli komunicirati ali i dužina trajanja
informacije. Sve ove inovacije su bile bazirane na ključnom principu simbola. Najstariji simboli
korišteni u ovu svrhu predstavljaju crteže u pećinama koji vode porijeklo iz starijeg kamenog
doba. Postojala je uska povezanost između crtanja i pisanja. (Dringer, 1982.) Kao što vidimo
za najduži period razvoja komuniciranja onaj od pojave glasa pa do pojave pisma historičar ne
raspolaže mogućnostima direktno proučavanja. Tako da nam najduži period ljudske
komunikacije postaje tek fragmentarno poznat kroz najnovija naučna dostignuća.

Komuniciranje u najstarije doba odvijalo se najednostavnijim komunikacijskim

znakovima, odnosno sistemom akustičnih i optičkih kodova. Optički kodovi su: mimika, gest
pokret, a akustički: šum, krik, riječ. Nakon toga u upotrebu ulaze sredstva koja pojačavaju te
kodove, to su svjetlosni znaci kao loženje vatre, dimni signali. Zatim su se koristili zvučni
signali koje proizvode bubnjevi, trube, rogovi od životinja. Razvijanje trgovine i komunikacije
među različitim skupinama ljudi doprinijelo je većoj potrebi za komunkacijom te njenim
usavršavanjem. (Tucaković, 2000.) Proučavanje ovih najranijih oblika komunikacije je teško
sa historijske strane jer nedostaju izvori pa se zaključci moraju donositi na osnovu analogija
promatranjem određenih izolovanih plemena ali i općim razmatranjem o ljudskom društvu.

Utemeljenju ljudske kulture i komunikacije poseban su doprinos dale tri grupe naroda.
Prvu grupu čine stari Egipćani, drugu grupu čine Babilonci, Asirci, Hebreji i Feničani. Treću
grupu čine indoeuropski narodi među kojima su bili najbrojniji Perzijanci, Grci, Rimljani i
Germani. Od istočnih naroda utemeljenju civilizacije najveći doprinos dali su stari Kinezi i
Indijci. Sve ove narode karakteriziraju dvije činjenice, a to su pronalazak pisma i unapređenje
pismenosti. Egipat je najpoznatija država tog vremena, ujedno je i nastarija civilizacija za koju
se vežu počeci pismenosti. Nešto mlađa kultura od egipatske je Mezopotamska koja se razvijala
između srednjoazijskih rijeka Tigrisa i Eufrata. Jedan od najvažnijih gradova antičkog vremena
bio je Babilon koji je postao centar Mezopotamije. Vrhunac moći Babilon je dosegao za vrijeme
vladavine cara Hamurabija koji je poznat kao autor prvih pravnih propisa pomoću kojih je
regulirao pojedine oblasti života u carstvu. Hamurabijev zakonik je pronađen uklesan na
kamenom stubu u Babilonu. Babilonskom carstvu prethodilo je Sumersko kraljevstvo čiji su
stanovnici vjerovali u božanstva i u kojem je zabilježen prvi pokušaj prenošenja psihičkih
pojmova u obliku pismenog znaka na glinenu ploču što je nagovijestilo pojavu pismene
komunikacije. (Tomić, 2004.)

Historiju komuniciranja moguće je podijeliti na osnovu više kriterija : vremena, razvoja

tehnologije, personalnom. Najlogičnija podjela je prema načinu komuniciranja. Na taj način se
razlikuju dvije epohe. U prvoj epohi dominira interpersonalna komunikacija, direktna
komunikacija licem u lice, ta epoha traje od postanka civilizacije do postanka štamparije. Druga
epoha, epoha masovne komunikacije traje od nastanka štamparije pa do danas. U obje epohe
zastupljena je usmena i pismena komunikacija. Usmena komunikacija je nastala puno prije
pismene. Najstariji oblici su se javili u kamenom dobu, dok je pismena nastala prije otprilike
6000 godina. (Poe, 2011.) Naravno iako se danas živi u epohi masovne komunikacije
interpersonalna komunikacija i dalje ima noseću ulogu u privatnom životu pojedinca.

Iz čovjekove potrebe za saopštavanjem misli razvio se jezik. I teološko i materijalističko

stanovište je da je jezik osnovno sredstvo sporazumijevanja među ljudima. To je najsavršeniji
sistem znakova za sporazumijevanje i komuniciranje. Do danas se sačuvalo oko 3000 jezika.
Četri su osnovna obilježja jezika. Jezik je društvena kategorija, komuniciranje nagonom koje
se odvijalo zbog potrebe za samoodržanjem čovjeka počelo se transformirati u društveno
komuniciranje na onom nivou psihofizičkog razvoja čovjeka kada je on počeo da spoznaje
okolinu i razmišlja o njoj. Od svog nastanka do danas jezik ima dvije funkcije, jedna je funkcija
uticanja tj. propagande i druga je funkcija informisanja. Drugo obilježje jezika je da je
historijska kategorija, treće da je osnova kulture i društva u cjelini i četvrto da je osnovno
sredstvo komunikacije među društvima, civilizacijama i ljudima u cjelini. (Tucaković, 2000.)
Kao što vidimo za komunikaciju osnovni gradivni element je jezik. Jezik se razvija kako se
razvija samo ljudsko društvo, a tako se razvija i komunikacija.

Komunikacija u antici
 U antičko doba filozofi su pokušavali unaprijediti komunikativnu govornu praksu. U to
vrijeme nastavu škole govorništva te se u odnosu na tematiku razvijaju tri vrste govora :
politički, vojnički i vjerski. U Staroj Grčkoj govornici su nazivani retoričarima, au Rimu
oratorima. U staroj Grčkoj su razlikovali tri razine govora : visoki namijenjen javnoj
komunikaciji, srednji za službeni razgovor a niski za obični razgovor. Retoričari ističu da govor
treba imati tri dijela : uvod, centralni dio i zaključak. Uvodni dio treba da zainteresira publiku
i uvode u temu, centralni dio treba da iznese glavni problem i to metodom dedukcije od opšteg
ka pojedinačnom. Na kraju zaključkom se publika motiviše i pridobija za svoje ideje. Prema
Aristotelu svaki govor se temelji na tri faktora: Prvi je govornik, ubjedljivost govora zavisi od
njegovog karaktera, znanja i identifikacije sa onim što govori. Drugi je publika, govornik mora
znati želje i interese slušalaca i treći je sadržaj, argumenti moraju biti dobri i uvjerljivi. U staroj
Grčkoj u tehnikama govornog komuniciranja razvila su se dva oblika : debata i polemika.
Debata je nastala kao posljedica potreba za uvjerljivom argumentacijom, a polemika je bila
sukob na javnoj sceni dva različita shvatanja gdje napadan drugi stav, a svoj branjen. O
govorništvu kao načinu komunikacije napisana su u ovo vrijeme broja djela od strane Cicerona,
Mark Fabija Kvintilijana. Ciceron je vojničko govorništvo smatrao najbitnijim, međutim ono
se uglavnom svodi na monolog čiji je cilj motivacija vojske. Vjersko govorništvo naglašava
etička načela. (Tucaković, 2000.) U antičko doba umijeće javnog komuniciranja nije bila samo
jednostavna vještina nego čitav sistem koji je imao svoja jasna pravila, načine i postupke. U
ovom slučaju komuniciranju je pridonio i demokratski oblik društvenog uređenja koji se razvio
u Grčkoj.

Pismena komunikacija je svoj put prelazilo od najranijih crteža na pećinama, preko

petroglifa urezivanih u kamen. Sljedeći korak su bili piktogrami gdje simbol predstavlja objekt,
aktivnost ili mjesto. To je protopisanje gdje su ideje prikazivane crtanjem, Dok su petroglifi
samo pokazivali događaj, piktogrami su pričali priču o događaju. Piktogrami su evoluirali u
ideograme gdje grafički simbol predstavlja ideju. Ovi ideogrami su prethodili sistemu pisanja
koji će se u Egiptu razviti u obliku hijeroglifa. Konačno prvi sistem pisanja razvio se otprilike
oko 4000 godina prije nove ere, na području Mezopotamije od strane Sumerana. Generalno
većina pisama se može podijeliti u tri grupe : Logografsko, slogovno i alfabetsko. Prvi čisti
alfabet je nastao oko 2000 godina prije nove ere u Egiptu. Alfabet je podrazumijevao
povezivanje jednog simbola i jednog fenomena, ali ne postoji nužno simbol za svaki
fenomen.(Diringer, 1982.) Ovdje je dat samo kratak prikaz razvoja pisma koje je bilo
neophodno za razvoj pismene komunikacije, detaljnije izlaganje bi zahtjevalo puno veći format
rada.

Komunikacija u srednjem vijeku

Nakon perioda antike u kome je umijeće usmene komunikacije doseglo svoj teoretski i
praktični vrhunac došao je srednji vijek. Za razliku od antičkog perioda kojeg su u dobroj mjeri
obilježili različiti oblici uređenja država i društva kao i jedan dosta otvoren pristup različitim
vrstama vjerovanja , ni grčka ni rimska religija nisu bile isključive došao je srednji vijek. U
srednjem vijeku je jasno prevoladavao jedan to jeste monarhijski feudalni način vladanja, te sa
druge strane vjerska isključivost. Osim toga došlo je do kraja robovlasničkog društva i barem
teoretskog povećavanja sloboda pojedinca. Ipak to ne treba isključivo posmatrati jer sa ličnom
slobodom nije došla i intelektualna sloboda, tako da se broj učenih ljudi ne da nije povećao
nego se i smanjio u odnosu na antički period. Seljačko stanovništvo komunicira na niskom
nivou i razmjenjuje informacije sa neposrednom okolnim. Sa druge strane vladajući feudalni
sloj komunicira na službenom i neslužbenom nivou. Službeno ili zvanično komuniciranje se
odnosi na razne akte koji su mogli biti slani u pismenom obliku ili naređenja podređenim, dok
bi neslužbeni ili nezvanični nivo komuniciranja postao sa sebi ravnim osobama po društvenom
staležu na viteškim turnirima i sličnim događajima. (Elezović, 1992.)

U srednjem vijeku u Evropi dominiraju dvije religije : Kršćanstvo i Islam. Prema tome
je došlo i do podijele na način da se u kršćanskom dijelu svijeta koristi latinično i ćirilično
pismo, a u islamskom arapsko. Jezici kršćanskog svijeta u latinski i grčki, a islamskog arapski.
Vjerske institucije su nosilac obrazovanosti i kontrole nad informacijama, To na komunikaciju
djeluje na način da se u crkvi razvija jednosmjerna komunikacija u obliku propovijedi- pridike
gdje se od mase traži poslušnost. U islamskoj verziji to je besjeda, a medij masovne
komunikacije jeste zajednica ili džemat. Govrna interpesonalna komunikacija je bila osnovni
oblik komunikacije širokih masa stanovništva zbog velikog broja nepismenih ljudi. (Elezović,
1992.) U srednjem vijeku je može se primjetiti došlo do određenog zastoja u razvoju tehnika
komuniciranja kako na pismenoj tako i na usmenoj razini. Više nije postojala potreba za
debatama koje bi razvijale govorničke vještine tako da se ušlo u fazu okoštavanja gdje je crkva
jasno kontrolisala govor.

Srednjovjekovna Bosna nije bila izuzetak po načinima i oblicima komunikaciju koji su

postojali u odnosu na ostalu srednjovjekovnu Evropu. Može se reći da je komunikaciju
otežavala loša putna povezanost i brdoviti teren. Podatke o interpersonalnoj komunikaciji je
teško naći ali može se pretpostaviti da je na dvorovima postojao određeni protokol po kome se
vodila usmena komunikacija. Brojne sačuvane povelje i pisma ukazuju na razvijenu kulturu
komunikacije na jednom službenom nivou. Pismena komunikacija se vršila uz upotrebu kurira
ali ovaj način komunikacije je bio često spor pa nije na vrijeme mogao ispuniti svoju svrhu.
Tako je zabilježeno da su razmijenjivanju poruka sa Dubrovnikom u kriznim vremenima znalo
desiti da dođe do nesinhornizovanosti u komunikaciji. Kada pismo dugo putuje onda dolazi do
mimoilaženja informacija između dvije strane u komunikaciji. Tako u svom pismu od 14. jula
1428. godine Dubrovčani saopćavaju svojim poslanicima kod bosanskog kralja da su tog dana
primili njihovo pismo koje je pisano 6. jula, a da su oni njima, također 6. jula, uputili svoje
pismo jer nisu imali potrebne informacije od njih. (Kurtović, 2014.)

1. Tomić, Zorica(2004). Komunikacija i javnost, Beograd: Čigoja štampa

2. Tucaković, Šemso(2000).Historija komuniciranja, Sarajevo: Studentska
štamparija univerziteta

3. Diringer, David The Book Before Printing: Ancient, Medieval and Oriental, Courier
Dover Publications, 1982,

4. Elezović, Slobodan(1992).Povijesni razvoj komuniciranja,Samobor: TIP

''A.G.Matoš''

Kurtović Esad, Konj u srednjovjekovnoj Bosni 2014.