Eseji - Stručno Osposobljavanje

RAD S DAROVITIM UČENICIMA
Stjecanje znanja i vještina zbiva se u odgojno-obrazovnom procesu. Odgojni-obrazovni proces je suodnos

nekoliko čimbenika: učitelj, učenik, nastavni program, nastavni predmet, prostor, oprema, i izvor znanja koji su
potrebni za ostvarivanje programa. Uz učenike koji redovito prate i usvajaju sadržaje iz Nastavnog plana i programa,
postoje učenici s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Učenici s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama
uključuju učenike s teškoćama i darovite učenike.
Darovitost je sklop triju osnovnih osobina (natprosječna opća ili specifična sposobnost, motivacija, visoki
stupanj kreativnosti) koje omogućuju učenicima natprosječne rezultate. Pravilnik o osnovnoškolskom odgoju i
obrazovanju darovitih učenika utvrđuje način uočavanja darovitih učenika, način školovanja, poticanje i praćenje
njihovog rada te uvjete i postupke koji darovitim učenicima omogućavaju raniji završetak školovanja. Darovite
učenika najprije treba uočiti i prepoznati. Prepoznaju se na temelju njihovih natprosječnih sposobnosti i rezultata u
različitim područjima. Učitelj uz pomoć instrumentarija i stručnih suradnika utvrđuje darovitost učenika. Nakon
uočavanja slijedi izrada programa. Dodatni odgojno-obrazovni ili obogaćeni program je program namijenjen radu
darovitih učenika. On se smišlja i izrađuje na temelju učeničkih sposobnosti, mogućnosti i interesa te mora prije svega
biti poticajan. Stručni tim, sastavljen od učitelja i stručnih suradnika, izrađuje i prati realizaciju obogaćenog programa
za darovite učenike i naposljetku ih vrednuje. Dodatna nastava je jedan oblik nastave koja se također organizirana radi
poticanja darovitih učenika i razvijanja njihovih kompetencija. Učitelj surađuje s učenicima u dogovaranju teme koje
će se usvajati tijekom dodatne nastave. Teme iz Nastavnog plana i programa proširuju se i nadopunjavaju kako bi
zadovoljile učeničke interese i potrebe. Oblik nastave koji učenicima omogućava raniji završetak školovanja naziva se
akceleracija. Potpuna akceleracija omogućava učenicima da u jednoj školskoj godini završe dva razreda.
Djelomičnom akceleracijom učenici pohađaju samo nekoliko nastavnih predmeta u višim razredima. Hrvatski sustav
osigurava i uključivanje darovitih učenika u posebne programe. Posebni programi za darovite učenike mogu se
provoditi unutar škole u manjim skupinama ili u posebnim školama (baletna škola, glazbena škola itd.)Daroviti
učenici mogu se uključiti i u programe koji se organiziraju kao ljetne škole, subotnje škole i slično.
Jedno od važnih učiteljevih umijeća je njegova osjetljivost za učeničke potrebe. Učitelj je dužan uočiti učenike
sa specifičnima sposobnostima i osobinama te mu kroz različite načine omogućiti razvijanje i napredovanje u
natprosječnim kompetencijama. Škola mora osigurati raniji upis darovite djece, individualni rad mentora i učenika,
provedbu dodatne nastave, akceleraciju, izvannastavne aktivnosti, izborne predmete i druge poticajne mjere koje će
utjecati na razvijanje darovitosti i ostvarivanje natprosječnih rezultata.
UČENICI S POSEBNIM POTREBAMA U ODGOJNO-OBRAZOVNOM PROCESU

potrebni za ostvarivanje programa. Uz učenike koji redovito prate i usvajaju sadržaje iz Nastavnog plana i programa,
postoje učenici s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Učenici s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama
uključuju učenike s teškoćama i darovite učenike.
Pravilnik o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju darovitih učenika utvrđuje način uočavanja darovitih
učenika, način školovanja, poticanje i praćenje njihovog rada te uvjete i postupke koji darovitim učenicima
omogućavaju raniji završetak školovanja. Dva su najčešća pristupa koja se koriste za potrebe darovitih učenika u
osnovnoj školi: izrada i realizacija obogaćenog odgojno-obrazovnog programa i akceleracija programa. Dodatni
odgojno-obrazovni ili obogaćeni program je program namijenjen radu darovitih učenika. Akceleracija je oblik nastave
kojim se učeniku omogućuje završavanje osnovne škole u vremenu kraćem od propisanog. Akceleracija može biti
djelomična ili potpuna. Potpuna akceleracija omogućava učenicima da u jednoj školskoj godini završe dva razreda.
Djelomičnom akceleracijom učenici pohađaju samo nekoliko nastavnih predmeta u višim razredima. Odgoj i
obrazovanje učenika s teškoćama u razvoju propisan je Pravilnikom o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i
obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju. Primjereni programi odgoja i obrazovanja učenika jedni su od vrsta
potpora učenicima s teškoćama u razvoju. To mogu biti: redoviti program uz individualizirane postupke; redoviti
program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke; posebni program uz individualizirane postupke i posebni
programi za stjecanje kompetencija u aktivnostima svakodnevnoga života i rada uz individualizirane postupke.
Suvremena hrvatska škola omogućuje i potiče integraciju učenika s lakim teškoćama u razvoju u redoviti školski
sustav. Njihova integracija podrazumijeva prakticiranje posebnih sadržaja, načina, metoda rada i vrednovanja
postignuća. Redoviti sustav odgoja i obrazovanja osnovne škole omogućuje dva vida integracije djece s teškoćama u
1
razvoju: potpunu i djelomičnu integraciju. Potpuna integracija podrazumijeva uključenost učenika s teškoćama u
razvoju u razredni odjel, izradbu i primjenu posebno prilagođenih programa koje kreira učitelj u suradnji s drugim
stručnim suradnicima. Djelomična integracija podrazumijeva uključenost učenika s teškoćama u razvoju, dijelom
vremena u razrednom odjelu sa skupinom učenika koji rade prema Nastavnom planu i programu za osnovnu školi, a
dio programa svladava se prema posebnom Okvirnom nastavnom planu i programu za učenike s teškoćama u razvoju,
kojega realizira defektolog u posebno razrednom odjelu.
Jedno od važnih učiteljevih umijeća je njegova osjetljivost za učeničke potrebe. Učitelj je dužan uočiti učenike
sa specifičnima sposobnostima i osobinama te mu kroz različite načine omogućiti razvijanje i napredovanje u
natprosječnim kompetencijama. Učenici s teškoćama u razvoju zahtijevaju poseban tretman, prilagodbu nastavnog
predmeta te timski rad učitelja i stručnih suradnika kako bi takvi učenici maksimalno iskoristili sve svoje potencijale i
razvili svoje sposobnosti. Na taj se način svakom učeniku omogućuje da uči i da bude uspješno, a to je jedan od
ciljeva odgoja i obrazovanja u osnovnoj školi.
PARTNERSKI ODNOSI U ODGOJNO-OBRAZOVNOM PROCESU

Odgojno-obrazovni proces čini suodnos nekoliko čimbenika: učenik, učitelj nastavni program, nastavni
predmet, prostor, oprema i izvori znanja koji su potrebni za ostvarivanje programa. Učenik, jedan od nositelja
odgojno-obrazovnog procesa, ima potrebu za stjecanjem znanja, vještina i sposobnosti. U zadovoljavanju ove potrebe
pomaže mu učitelj. Učitelj je organizator i voditelj odgojno-obrazovnog procesa te brine o učeničkom samoostvarenju
i osamostaljivanju. Treći nositelj odgojno-obrazovnog procesa je roditelj koji ima važnu ulogu u odgoju i obrazovanju
svoga djeteta.
Ustav Republike Hrvatske propisuje odredbe o dužnostima roditelja prema svojoj djeci. Roditelj je dužan
uzdržavati djecu, omogućiti im skladan razvoj i osobnosti, upisati ih u školu na vrijeme te ih školovati u određenoj
odgojno-obrazovnoj ustanovi. Uloga roditelja znatno utječe na odgoj i obrazovanje djeteta te roditelj mora biti
uključen u rad škole, rad učitelja i rad svoga djeteta. Škola i obitelj imaju isti cilj, a to je dobro odgojen čovjek te
moraju dobro surađivati kako bi ostvarili zajednički cilj. Komunikacija između učitelja i roditelja ostvaruje se na
nekoliko načina. Tjedno informiranje, koje učitelj mora održati svaki tjedan, jedan je od načina. Tijekom tjednih
individualnih razgovora roditelj saznaje informacije o svom djetetu, tj. njegove rezultate, ocjene, način rada,
komunikaciju i suradnju s drugom djecom i ostale bitne informacije. Učitelj se upoznaje sa stavovima i mišljenjima
roditelja te načinom i uvjetima rada i života učenika. Ovi podaci pomoći će učitelju u daljnjem osmišljavanju
nastavnog procesa. Sljedeći način komuniciranja roditelja i učitelja ostvaruje se održavanjem roditeljskih sastanaka.
Učitelj je dužan održati tri roditeljska sastanka tijekom jedne nastavne godine. Na roditeljskim sastancima razgovara
se o određenoj temi te se dogovaraju različite aktivnosti koje se odnose na sve učenike. Učitelj informira roditelje o
izmjenama u pravilnicima, izvanškolskim aktivnostima itd. Roditelji se mogu informirati i pismenim putem, a
suvremena računalna tehnologija omogućava i komuniciranje preko e-pošte. Učitelji imaju pravo uključiti roditelje i u
nastavni proces. Roditelji mogu biti pasivni promatrači te pratiti nastavu, a mogu biti i aktivni sudionici nastave.
Mogu se uključiti u nastavni proces na taj način da će roditelj liječnik održati nastavnu jedinicu o zdravlju i bolestima
ili sličnim temama. Roditelji su uključeni i u vijeće roditelja kojeg čini jedan roditelj iz svakog razrednog odjela.
Vijeće roditelja je stručno tijelo koje ima uvid u Školski kurikulum i Godišnji plan i program te prati njihove
realizacije. Oni razmatraju pritužbe roditelja u svezi odgojno-obrazovnog rada, predlažu mjere za unaprjeđenje
odgojno-obrazovnog procesa, predlažu jednog od roditelja za uključivanje u školski odbor itd. Škole omogućavaju
mnoge aktivnosti za roditelje, a to su: savjetovalište za roditelje, volonterski rad roditelja, organizirane radionice za
djecu i roditelje, ekološke akcije, priredbe, sportske dane i tako dalje. Na ovaj način roditelji postaju vrlo važni
partneri u odgojno-obrazovnom procesu za dobrobit svoje djece.
Nositelji odgojno-obrazovnog procesa moraju njegovati dobar partnerski odnos i suradnju kako bi
zajedničkim djelovanjem uspješno ostvarili odgojno-obrazovne ciljeve. Roditelji su glavni izvor razvoja i podrške
djeci te ih na različite načine treba uključiti u rad škole i učitelja kako bi doprinijeli ostvarivanju zajedničkog cilja, a to
je dobro odgojen čovjek.
RODITELJSKI STILOVI ODGOJA
2
Odgojno obrazovni proces čini suodnos nekoliko čimbenika: učenik, učitelj nastavni program, nastavni
odgojno-obrazovnog procesa , ima potrebu za stjecanjem znanja, vještina i sposobnosti. U zadovoljavanju ove potrebe
i osamostaljivanju. Treći nositelj odgojno-obrazovnog procesa je roditelj koji ima važnu ulogu u odgoju i obrazovanju
svoga djeteta.
Rani socijalni razvoj pod snažnim je utjecajem roditeljskih stavova o odgoju i njegovim odgojim postupcima.
Odgojni postupci, koje roditelj primjenjuju, mogu znatno utjecati na djetetov razvoj. Dvije dimenzije roditeljstva
posebno su važne za djetetov razvoj. Jedna od njih je roditeljska toplina, a druga dimenzija je roditeljski nadzor.
Kombinacija ovih dviju dimenzija proizvodi četiri stila roditeljstva: autoritativni roditelji, autoritarni roditelji,
popustljivi roditelji i ravnodušni roditelji. Autoritativni roditelji su roditelji koji su visoko na dimenziji topline i
nadzora. Ti su roditelji skrbni i osjetljivi prema svojoj djeci, no postavljaju jasne granice i održavaju okolinu
predvidivom. Ovaj roditeljski stil ima nesumnjivo najpozitivniji učinak na rani socijalni razvoj. Djeca takvih roditelja
su općenito znatiželjna, samouvjerena, akademski uspješna i nezavisna. Autoritarni roditelji su roditelji koji su nisko
na dimenziji topline, no visoko na dimenziji nadzora. Takvi su roditelji vrlo zahtjevni, uspostavljaju strogu kontrolu
nad ponašanjem svoje djece i prisiljavaju ih na ispunjavanje zahtjeva prijetnjama i kažnjavanjem. Većina djece ne
reagira dobro na ovakav pristup. Djeca autoritarnih roditelja lako se uzrujaju, ćudljiva su, agresivna, pokazuju
probleme u ponašanju. Popustljivi roditelji su visoko na dimenziji topline, no nisko na dimenziji nadzora. Ovi su
roditelji puni ljubavi i emocionalno osjetljivi, no postavljaju malo ograničenja djetetovu ponašanju. Iako prihvaćaju i
ohrabruju svoju djecu, ti roditelji pružaju malo glede strukture i predvidivosti. Zanimljivo je kako su djeca takvih
roditelja u određenom smislu slična djeci autoritarnih roditelja, često su impulzivna, nezrela i bez kontrole.
Ravnodušni roditelji su nisko na dimenziji topline i nadzora. Ti roditelji postavljaju malo ograničenja svojoj djeci, no
pružaju im i malo pažnje, zanimanja i emocionalne podrške. Takav ravnodušni stil roditeljstva ne potiče zdravi
socijalni razvoj. Djeca ravnodušnih roditelja zahtjevan su, neposlušna i ne sudjeluju primjereni u igri i socijalnim
interakcijama.
Optimalno roditeljstvo uključuje toplinu i nadzor. Od temeljnog je značenja da se djeca osjećaju voljenim i
prihvaćenim, no ona moraju razumjeti pravila ponašanja, te vjerovati da će njihovi roditelji zahtijevati njihovo
poštivanje. Ustav Republike Hrvatske propisuje odredbe o dužnostima roditelja prema svojoj djeci. Roditelj je dužan
uzdržavati djecu i omogućiti im skladan razvoj i osobnosti, ipak su oni ti koji su glavni izvor razvoja i podrške djeci.
VERBALNA I NEVERBALNA KOMUNIKACIJA U NASTAVNOM PROCESU
potrebni za ostvarivanje programa. Odgojno-obrazovni proces možemo promatrati kao složen komunikacijski proces.
On se javlja kao interakcija dviju ili više osoba, ili jedne osobe s neživim izvorom, u nekom procesu radi prenošenja
poruka i stvaranja uvjeta za optimalno samoostvarenje neke osobe.
U odgojno-obrazovnoj komunikaciji važno mjesto imaju informacija i aktivnost osobe kojoj je informacija
upućena. Informacije se prenose određenim znakovima i simbolima. Odašiljač i primalac moraju biti osposobljeni za
razumijevanje istih vrsta znakova, jer u protivnom komuniciranje nije moguće. Profesor Bognar (2005.) razlikuje
nekoliko vrsta komuniciranja, a to su: intrapersonalna, interpersonalna i masovna komunikacija; personalna i
apersonalna komunikacija; dvosmjerna i jednosmjerna komunikacija, neposredna komunikacija i telekomunikacija;
autoritarna i demokratska komunikacija; nasilna i nenasilna komunikacija; verbalna i neverbalna komunikacija.
Analizom odgojno-obrazovne komunikacije uočljivo je kako se katkad sadržaji prezentiraju riječima, slikama,
crtežom, a katkad samo pokretima ruku, očiju ili mimikom. Verbalna se komunikacija temelji na jeziku, a znači
komuniciranje riječima. Takvo komuniciranje u nastavnom procesu treba biti didaktički strukturirano uz uvažavanje
zakonitosti odgojno-obrazovnog procesa. Usmeno izlaganje učitelja može biti dopunjeno i obogaćeno raznim oblicima
vizualne prezentacije informacija. Takvi oblici komuniciranja označeni su izrazom neverbalna komunikacija.
Neverbalna komunikacija koristi se za izražavanje emocija, pokazivanje stavova, odražavanje osobina ličnosti i
poticanje ili mijenjanje verbalne komunikacije. Dokazano je, kako učenik lakše prati izlaganja koja su praćena
odgovarajućom neverbalnom komunikacijom. Neverbalna komunikacija može biti u ulozi praćenja, dopune ili
zamjene verbalnoj komunikaciji. Osim što dopunjuje i obogaćuje verbalnu komunikaciju, neverbalna komunikacija
može predstavljati i parazitarni čimbenik, odnosno ometati verbalnu komunikaciju. U tim slučajevima važnu ulogu
3
ima vizualna povratna informacija. Na taj način učitelj kontrolira i evaluira vlastitu neverbalnu i verbalnu
komunikaciju i pokušava vidjeti ima li suvišnih pokreta ili riječi koje umanjuju vrijednost usmenog komuniciranja.
Današnji cilj kvalitetnog obrazovanja daje veliki zadatak učitelju da učenika razvije u demokratsku,
kreativnu i stvaralački usmjerenu mladu osobu s vlastitim stavovima i percepcijama, a sve to preko osnovnih
interakcijskih i komunikacijskih veza. Upravo iz tog razloga primjerena odgojno-obrazovna komunikacija bitno
pridonosi kvaliteti i uspjehu nastavnog procesa. Usmeno izlaganje učitelja uvijek će biti nezamjenjiv oblik
komuniciranja u odgojno-obrazovnom procesu. Neverbalna komunikacija pridonosi boljem razumijevanju poruke, a
učinkovito učenje ovisi o kvaliteti komunikacije, kako verbalne tako i neverbalne.
RAZVOJNE OSOBINE UČENIKA OD 1. DO 4. RAZREDA OSNOVNE ŠKOLE
Odgojno obrazovni proces čini suodnos nekoliko čimbenika: učenik, učitelj nastavni program, nastavni
predmet, prostor, oprema i izvori znanja koji su potrebni za ostvarivanje programa. U svrhu što uspješnijeg planiranja i
ostvarivanja odgojno-obrazovnog procesa potrebno je uzeti u obzir sve sastavnice od kojih je sačinjen. Jedna od
najvažnijih je psihološko i fiziološko stanje učenika osnovne škole. Učitelj treba posjedovati znanja s područja
psihologije i fiziologije, kao i biti upoznat s nekim osnovnim karakteristikama u fazi razvoja djeteta.
Nekoliko je poznatih teorija razvoja, no teorija kognitivnog razvoja J. Piageta u pedagoškoj-psihološkoj
literaturi ipak zauzima vodeće mjesto i često se uzima kao polazište i temelj za svaki daljnji rad s djecom. Piagetov
glavni cilj bio je proučavati djecu kako bi mogao odgovoriti na temeljna filozofska pitanja o prirodi i podrijetlu
spoznaje. Njegova su istraživanja bila usmjerena na djetetovo razumijevanje prostora, vremena i uzročnosti te broja i
količine. Piaget je razvoj podijelio na četiri razdoblja: senzomotoričko razdoblje (0.-2. godine), predoperacijsko
razdoblje (2.-6./7. godine), razdoblje konkretnih operacija (6./7.-11./12. godine) i razdoblje formalnih operacija
(11./12.-adolescencije). Učenici od 1. do 4. razreda osnovne škole nalaze se u razdoblju konkretnih operacija. U tom
razdoblju kod djece se pojavljuje mogućnost logičkog razmišljanja i mogućnost konzervacije na poznatim i
konkretnim sadržajima. Pojam konzervacije odnosi se na spoznaju o tome kako se kvantitativna svojstva nekog
predmeta ili skupa predmeta ne mijenjaju ukoliko se ništa predmetu ne oduzme ili doda. Kako bi dijete moglo
konzervirati, mora razumjeti koncept kompenzacije (npr. širina jedne čaše kompenzira se visinom druge čaše) i
reverzibilnosti (količina nekog predmeta ne mijenja se promjenom njezina oblika). U ovom razdoblju, dijete razvija
sposobnost serijacije, odnosno sposobnost nizanja predmeta prema nekom svojstvu. Također, dijete spoznaje i načelo
tranzitivnosti, koje se odnosi na sposobnost spajanja premisa u zaključak. Razdoblje konkretnih operacija obilježeno
je i klasifikacijom, kao sposobnošću uočavanja nadređenog načela koje omogućava logičko razvrstavanje predmeta u
skupini. U ovom razdoblju usporava rast djece. Potrebno je puno vježbe kako bi se potaknuo razvoj mišića. Djeca
svladavaju mnoge vještine kao što su plivanje, vožnja bicikla, igranje nogometa, vožnja koturaljki i drugo. U ovom
razdoblju djeca pokazuju snažnu potrebu za kretanjem i igrom.
Učenik, jedan od nositelja odgojno-obrazovnog procesa, ima potrebu za stjecanjem znanja, vještina i
sposobnosti. Učitelj kao organizator i voditelj odgojno-obrazovnog procesa brine o učeničkom samoostvarenju i
osamostaljivanju. Kako bi ono bilo uspješno, važno je znati osnove značajke razdoblja u kojem pripadaju učenici od 1.
do 4. razreda osnovne škole. Učitelj koristeći te spoznaje djeluje u skladu s njima, jer je samo nastava usmjerena
učeniku uspješna nastava.
ORGANIZACIJA ODGOJNO-OBRAZOVNOG RADA U PRODUŽENOM BORAVKU

Zbog suvremenog načina života, roditelji imaju sve manje vremena, a djeca su prepuštena sebi, odnosno školi.
Roditelj je bezbrižniji ako njegovo dijete to vrijeme provede u školi. Ta potreba najčešće se javlja u nižim razredima
osnovne škole, a to se vrijeme odnosi na produženi boravak. Cijelo to vrijeme djeca su pod nadzorom, ali što je još
važnije, to vrijeme provode sa svojim vršnjacima učeći i sudjelujući u raznim aktivnostima.
Produženi boravak je organizirani boravak djece u školi nakon redovite i obvezne nastave i školskih
aktivnosti, s prehranom. Nakon redovite prijepodnevne nastave organizira se produženi boravak za učenike od prvog
do četvrtog razreda osnovne škole. Učenici prelaze u odjele produženog boravka koji se kombiniraju s učenicima
različitih odjela i razreda. Po sastavu te skupine mogu biti: homogene skupine učenika istog razrednog odjela,
heterogene skupine učenika sastavljene od dva razredna odjela i heterogene skupine učenika sastavljena od dva
različita razreda. S homogenim skupinama rade dva učitelja, jedan prijepodne u redovnoj nastavi, a drugi poslijepodne
u produženom boravku. Oba učitelja zajednički programiraju nastavne sadržaje te se dogovaraju o zajedničkim i
odvojenim aktivnostima. U heterogenim skupinama zastupljeno je više učiteljica koje imaju različite pristupe
odgojno-obrazovnom procesu. Kako bi se ostvario krajnji cilj, uspjeh, rast i razvoj djeteta, potrebno je u što većoj
4
mjeriti težiti k međusobnom usklađivanju. Učiteljice u odjelu produženog boravka djeluju jedinstveno, suradnički,
zajedno surađuju s roditeljima, održavaju roditeljske sastanke i pojedinačne individualne razgovore s roditeljima.
Ciljevi programa produženog boravka su: pružiti učenicima sigurno, ugodno i poticajno okruženje; omogućiti djetetu
puni osobni i socijalni razvoj s naglaskom na uvažavanju individualnih različitosti; pripremiti učenike za samostalno
učenje u daljnjem obrazovanju te razvijati potrebu cjeloživotnog učenja. Program produženog boravka provodi se
putem različitih područja aktivnosti: jezično-komunikacijsko; matematičko-logičko; znanstveno-tehnološko; kulturno
umjetničko; igre, sport, rekreacija; socijalizacija i područje prema odabiru škole. Vrijeme provedeno u produženom
boravku podijeljeno je na različite dijelove koji se izmjenjuju: odgojno - obrazovni rad, slobodno i organizirano
vrijeme. Ostvarivanje ciljeva i razvoj ključnih područja najučinkovitije će se ostvariti usmjeravanjem rada na sadržaje,
teme, ključne pojmove i obrazovna postignuća koja su propisana Nastavnim planom i programom. U skladu s
ciljevima i zadaćama koji se trebaju ostvariti, preporučuje se izmjenjivanje strategija, metoda i oblika rada kako bi
učenik na lak i bezbrižan način uvježbao programom predviđene sadržaje te maksimalno opušteno proveo svoje
slobodno vrijeme.
Produženi boravak postaje mjesto većinskog odgoja i obrazovanja učenika jer učenici borave u školi i po deset
sati. Učenici provodeći u školi većinu svog vremena osim što stječu obrazovanje oni razvijaju svoje radne navike, uče
se kulturi ponašanja i komuniciranja, stječu higijenske navike, razvijaju svoje emocije i vlastite interese. Upravo u
programu produženog boravka dolazi do izražaja bogatstvo učeničkih sposobnosti i mogućnosti.
RAZLIKE IZMEĐU TRADICIONALNE I SUVREMENE NASTAVE

Odgoj postoji otkad i prve ljudske zajednice na zemlji, a organizirano školovanje pojedinaca nešto je ˝novijeg˝
datuma. Ubrzani napredak tehnike i promjenjivo životno okruženje odražava se na interese, sklonosti i karakteristike
današnjih učenika, a time i na zahtjeve koje pred učitelje stavlja društvo u suvremenom kontekstu. Iz tog razloga
danas nastava treba biti suvremena i okrenuta najvažnijem subjektu nastavnog procesa učeniku.
Glavno obilježje suvremene nastave jest činjenica kako je nastava dinamičan proces koji grade i zajednički razvijaju
učenici i učitelj. Suvremena metodika učitelja dovodi u ulogu upravljača, moderatora, voditelja, organizatora,
pedagoškog menadžera. Nasuprot tome, tradicionalna metodika promatra učitelja kao autoritarnog, sveznajućeg,
jedinog subjekta nastavnog procesa i izvora informacija. Suvremena nastava je nastava u kojem učenik nije pasivni
promatrač i objekt nastavnog procesa. Učenik svojim radom pridonosi svom razvoju u kognitivnom, afektivnom ili
motoričkom području. Ona učenike potiče na diskusiju, razgovor, rješavanje stvarnih ili simuliranih problema, na
zaključivanje pomoću kojeg sami dolaze do određenog pravila ili definicije. Na taj način svaki učenik postaje subjekt
nastavnog procesa, te je slobodan izraziti svoju kreativnost i razvijati svoju osobnost. Tradicionalna nastava traži
slušanje predavanja, prepisivanje definicija ili pravila, odgovaranje na postavljena pitanja, čitanje nekog teksta,
davanje gotovih informacija, gledanje kako učitelj izvodi neke radnje ili pokuse i metodu usmenog izlaganja
nastavnika. Za nastavu u kojoj će svaki učenik biti aktivan pretpostavlja se izmjena socijalnih oblika koji zadržavaju
učenikovu pozornost, ali i stvaraju ugodno odgojno-obrazovno okruženje koje je poticaj za učenje. Frontalni oblik
rada, autoritarno vođenje, jednosmjerna komunikacija i ekstrinzična motivacija obilježja su tradicionalne nastave.
Nastava usmjerena na učenika ne može se ostvariti u učionici u kojoj je sav namještaj i oprema prilagođena radu
učitelja. U takvim uvjetima teško je očekivati konstruktivne i kvalitetne aktivnosti učenika. Suvremeni način života
traži virtualnu učionicu koja unosi nove moderne elemente učenja i poučavanja u odnosu na tradicionalnu klasičnu
nastavu. Korištenjem informacijske-komunikacijske tehnologije poboljšava se poučavanje i učenje i razvijaju se
navike cjeloživotnog učenja koje će učenike pratiti kroz daljnje školovanje, ali i na radnim mjestima. Suvremenoj
nastavi usmjerenoj učenicima pridonosi projektna nastava. Ciljevi takve nastave iskazanu su iz perspektive učenika te
oni sami postaju organizatori i realizatori nastavnog procesa.
Suvremena nastava učitelju pruža mogućnost stvaranja raznih metodičkih scenarija kojima se postiže nova
kvaliteta nastave, povećan interes i motivacija. Učenici se od pasivnih promatrača pretvaraju u aktivne i zainteresirane
sudionike koji sudjeluju u pripremi, ostvarivanju i vrednovanju nastavnih situacija. Nastavnik i učenici stvaraju
interaktivni i suradnički odnos. Primjena novih metoda pridonosi boljoj nastavi u kojoj je aktivnije sudjelovanje
učenika, veći interes za nastavni predmet, bolja komunikacija i radno okruženje.
ŠKOLSKI KURIKULUM
Školske ustanove su javne ustanove koje obavljaju djelatnost odgoja i obrazovanja. Odgojna i obrazovna
djelatnost u školskim ustanovama ostvaruju se na temelju sljedećih dokumenata: Nacionalnog kurikuluma, Nastavnog
5
plana i programa i Školskog kurikuluma. Školski kurikulum je uz Godišnji plan i program rada, dokument na kojem se
temelji cjelokupni rad škole. Ovim dokumentom razmatra se odnos škole prema lokalnoj zajednici te se prikazuje
uloga učenika koji zajedno s učiteljima i roditeljima pridonose prepoznatljivosti pojedine škole u užoj i široj
društvenoj zajednici.
Školski kurikulum utvrđuje dugoročni i kratkoročni plan i program škole s izvannastavnim i izvanškolskim
aktivnostima, a donosi se na temelju Nacionalnog kurikuluma i Nastavnog plana i programa. Drugim riječima
Školskim kurikulumom planiraju se aktivnosti svih predmeta, izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti koje
organizira škola i njeni djelatnici, a događaju u školskoj zgradi, školskom dvorištu, izletu, školi u prirodi i sl. To su
sadržaji i aktivnosti koje trebaju zadovoljiti razvojne potrebe učenika Školski kurikulum kao razvojni i izvedbeni
dokument pruža najpovoljnije temelje za razvoj škole. Ovaj dokument odnosi se na načine na koje škole
implementiraju kurikulumski okvir uzimajući u obzir odgojne-obrazovne potrebe i prioritete učenika i škole. Izrađuje
se u suradnji s djelatnicima škole, učenicima, roditeljima i lokalnom zajednicom. On se odnosi na ponudu
fakultativnih nastavnih predmeta i drugih odgojno-obrazovnih programa, realizaciju dodatne i dopunske nastave,
projektne škole, razreda, skupine učenika, ekskurzije, izlete, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti. Programi
Školskog kurikuluma nisu obavezni, međutim, ako se Školski kurikulum odnosi na stjecanje određenih kompetencija
onda se učenikovo postignuće može vrjednovati opisnom ili brojčanom ocjenom. Školskim kurikulumom utvrđuje se:
aktivnost, program ili projekt, ciljevi, namjena, nositelji, način realizacije, vremenik, okvirni troškovnik i način
njegova praćenja. Njega donosi školski odbor do 30. rujna tekuće školske godine na prijedlog učiteljskog vijeća te
mora biti dostupan svakom roditelju i učeniku u pisanom obliku, a smatra se dostupan ako je objavljen na mrežnim
stranicama škole u skladu s propisima vezanim uz zaštitu osobnih podataka. Škola je dužna elektroničkim putem
ministarstvu nadležnom za poslove obrazovanja dostaviti Školski kurikulum do 5. listopada tekuće godine.
Pod pojmom Školskog kurikuluma podrazumijevaju se svi sadržaji, procesi i aktivnosti koji su usmjereni na
ostvarivanje ciljeva i zadaća odgoja i obrazovanja kako bi se promovirali intelektualni, osobni, društveni i tjelesni
razvoj učenika. Planiranim aktivnostima, programima i projektima teži se, kvalitetnim rezultatima, ostvariti ciljeve
usmjerene na učenika i njegov razvoj, stručnu samostalnost i odgovornost učitelja, samostalnost i razvoj škole, te uz
potporu uže i šire društvene zajednice doprinijeti izgradnji učinkovitog i kvalitetnog obrazovnog sustava.
DIDAKTIČKO-METODIČKA ORGANIZACIJA NASTAVE

Odgojno-obrazovni rad je suodnos nekoliko čimbenika: učitelj, učenik, nastavni program, nastavni predmet,
oprema, prostor i izvori znanja potrebni za ostvarenje programa. Najvažniji oblik odgojno-obrazovnog procesa je
nastava. Nastava je strukturirani oblik poučavanja i učenja te se temelji na određenim etapama, tj. artikulaciji.
Razlikujemo artikulaciju odgojno-obrazovnog procesa i artikulaciju nastavnog sata određenog predmeta.
Didaktika je teorija odgojno-obrazovnog procesa i odnosi se na njegovu opću organizaciju. Artikulaciju
odgojno-obrazovnog procesa opisuju profesor Vladimir Poljak te profesor Bognar i Matijević. Profesor Poljak ističe
pet etapa odgojno-obrazovnog procesa. U prvoj etapi (pripremanje ili uvođenje učenika u nastavi rad) navodi i opisuje
materijalno-tehničku, spoznajnu, psihološku i metodičku pripremu. Sljedeća etapa (obrada novih nastavnih sadržaja)
odnosi se na usvajanje novih znanja. Etapa vježbanje razvija radne navike kod učenika. U četvrtoj etapi (ponavljanje)
naučeni sadržaji postaju sastavni dio dugotrajnog pamćenja. Posljednja etapa (provjeravanje i ocjenjivanje) odnosi se
na provjeravanje učeničkih rezultata kao posljedica učiteljeva rada. Profesori Bognar i Matijević artikulaciju
nastavnog procesa dijele na tri etape. Prva etapa (dogovor) omogućava učenicima i učitelju dogovaranje o temama i
načinima njihovog rada. Sljedeća etapa (realizacija) dijeli se na organizaciju i izvođenje nastave. Posljednja etapa
(evaluacija) jest vrednovanje učeničkih znanja, vještina i sposobnosti. Dok se didaktička organizacija odnosi na
artikulaciju nastavnog procesa, metodička organizacija uključuje artikulaciju određenog nastavnog predmeta i odnosi
se na njegovo praktično izvođenje.
Organizacija nastave jedna je od najvažnijih učiteljevih umijeća. Tijekom organiziranja nastave treba poštivati
didaktičku organizaciju temeljenu na etapama koje se mogu primijeniti u svim nastavnim predmetima i metodičku
organizaciju koja utvrđuje etape pojedinog nastavnog predmeta. Metodika se ne može razumjeti do kraja bez
didaktike, kao što se samo pomoću didaktike, a bez metodike, ne može u potpunosti osmisliti i izvoditi nastavni
proces.
INDIVIDUALIZIRANA NASTAVA
6
Stjecanje znanja i vještina zbiva se u odgojno-obrazovnom procesu. Odgojno-obrazovni proces čini suodnos
nekoliko čimbenika: učitelj, učenik, nastavni program, nastavni predmet, prostor, oprema i izvori znanja potrebni za
ostvarenje programa. Učenik, jedan od nositelja odgojno-obrazovnog procesa, ima potrebu za stjecanjem znanja,
vještina i sposobnosti. Među njima postoje brojne razlike, kao što su razlike u sposobnostima, mogućnostima,
uvjetima života i rada, potrebama itd. Kako bi se učenike dovelo do istog cilja, nužno je u radu koristiti različita
sredstvima i metode primjenom individualizacije.
Individualizirana nastava definirana je kao nastojanje da se u organizaciji odgojno-obrazovnog procesa
optimalno uzimaju u obzir individualne karakteristike svakog učenika. Individualizacija podrazumijeva
individualizaciju načina rada, nastavnih sadržaja, tempa rada, način ocjenjivanja i sl. Jedan od najboljih načina
individualizacije nastave je odabir metodičkih oblika rada. Direktnim poučavanjem učenika, odnosno frontalnim
oblikom rada, ne ostvaruje se individualizacija. Puno su pogodniji samostalni oblici rada, individualni, u skupinama ili
u parovima. Ako se radi u skupinama, učitelj će za svaku skupinu odrediti određen tip zadatka i rasporediti će učenike
po njihovim približno jednakim sposobnostima. Veći stupanj individualizacije ostvaruje se radom u parovima. Učenici
si međusobno pomažu u izvođenju nekih praktičnih aktivnosti. Najveći stupanj individualizacije postiže se
individualnim oblikom rada kada svaki učenik radi samostalno na izvršavanju svojih zadataka. Individualne potrebe i
interesi učenika mogu se još realizirati u sklopu dodatne i dopunske nastave, izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti
ili izbornim predmetima. Individualni oblik rada podrazumijeva rad nastavnika s jednim učenikom. Takvi uvjeti u
nastavi tjelesne i zdravstvene kulture jednostavno su nemogući, no to ne znači da se u nastavi tjelesne i zdravstvene
kulture individualne potrebe učenika ne mogu zadovoljiti. Upravo suprotno, takvi se uvjeti moraju i mogu postići kako
bi se utjecalo na transformaciju antropološkog statusa učenika. Individualne razlike među učenicima postoje i u radu
ih treba uvažiti. Individualizacija rada u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture može se postići na različite načine, npr.
uvidom u aktualno stanje antropološkog obilježja učenika, postavljanjem diferenciranih zadaća, svrstavanjem učenika
u homogenizirane odjele, izborom prikladnih sadržaja i odgojnih postupaka, individualnim pristupom učitelja,
primjenom različitih sredstava, sprava i pomagala, uključivanjem učenika u ostale organizacijske oblike rada i dr.
Učitelj treba biti voditelj nastavnog procesa, suradnik, savjetnik, pomagač učenicima i organizator. Od učenika
se očekuje u individualiziranom radu više aktivnosti, inicijative i samostalnosti u procesu tjelesnog vježbanja.
Individualizirani rad u nastavi tjelesne i zdravstvene podrazumijeva ne samo više odgovornosti učitelja i učenika
prema radu, nego i više slobode u izboru optimalnih puteva i načina, sredstava i specifičnih oblika rada, a sve stoga da
se nastava tjelesne i zdravstvene kulture približi autentičnim potrebama svakog pojedinog učenika.
ULOGA NAGRADE I POHVALE U NASTAVI

Stjecanje znanja i vještina zbiva se u odgojno-obrazovnom procesu. Odgojno-obrazovni proces čini suodnos
nekoliko čimbenika: učitelj, učenik, nastavni program, nastavni predmet, prostor, oprema i izvori znanja potrebni za
ostvarenje programa. Učenik, jedan od nositelja odgojno-obrazovnog procesa, ima potrebu za stjecanjem znanja,
vještina i sposobnosti, a pritom motivacija ima neizostavno mjesto. Ona se kod učenika može potaknuti nagradama,
pohvalama te priznanjima.
Škola, kao odgojno-obrazovna ustanova, donosi Pravilnik o pohvalama, nagradama i pedagoškim mjerama.
Pedagoške mjere poticanja su pohvale i nagrade. Cilj dodjeljivanja pohvala i nagrada učenicima je poticanje izvrsnosti
u radu učenika u odgojno-obrazovnom radu, isticanju pozitivnog primjera, poticanje učenika na što bolje vladanje i
postizanje što boljih rezultata. Pohvale mogu biti: pisane pohvale (pohvalnice, povelje i sl.), usmene pohvale i
priznanja u obliku medalja, prigodnih značaka, pokala i sl. Nagrade mogu biti u obliku knjiga, skulptura, športskih
rekvizita, glazbenih instrumenata, novčanih nagrada. Pohvale i nagrade mogu predlagati učenici, učitelji, stručni
suradnici te tijela škole. Usmenu pohvalu učeniku izriče razrednik. Pisanu pohvalu učeniku daje razredno vijeće.
Nagrade učeniku dodjeljuje nastavničko vijeće. Nagrada je kao pedagoška mjera prihvatljivija od kazne te ju zato
učitelji češće koristiti u razredu. Cilj nagrade je izazvati emocionalnu ugodu kojom se želi osnažiti i poticati poželjno
ponašanje kod učenika. Autorica Čudina-Obradović dijeli nagrade u tri grupe: materijalna, socijalna i psihološka
nagrada. Materijalne nagrade uključuju igračke, medalje, slatkiše te čak školska sredstva. Socijalne nagrade
podrazumijevaju odobravanje ili priznanja nečije vrijednosti u obliku pohvale. Ona ne mora uvijek biti verbalno
izražena već može uključivati neverbalne znakove poput osmijeha ili klimanja glavom. Psihološke nagrade
podrazumijevaju unutarnju motivaciju koja je prisutna kad je čovjek aktivan u odsutnosti neke vanjske nagrade ili kad
je aktivan zato što uživa u samoj aktivnosti. Učenici će sami sebe motivirati na učenje ako im je nastavni sadržaj
zanimljiv, a tu je najvažnija nastavnikova sposobnost kvalitetnog vođenja nastavnog procesa. Pohvala, odnosno
7
nagrada, oduvijek ima pozitivan značaj jer potiče ugodu kod pojedinca. Međutim, pohvale i nagrade mogu biti i loše
zbog toga što potiču taštinu i natjecateljstvo kod učenika. Potrebno ih je uvijek koristiti u pravoj mjeri i samo kada
imaju odgojnu svrhu jer kada ih previše koristimo, one gube svoju vrijednost. Nagrada i pohvala djeluju motivirajuće
na učenje i pojačavanje napora te je stoga njihova uporaba pogodna u situacijama kada učitelj želi učvrstiti nečije
ponašanje ili povećati zalaganje u određenom području. Upravo iz tog razloga smatra se da je upotreba nagrada i
pohvala u školi izrazito važna.
Kada govorimo o nastavnom procesu, bitan čimbenik kvalitetne nastave jest razredna disciplina. Kako bi se
podučavanje i učenje neometano odvijalo, disciplina se mora održavati radi ostvarivanja nastavnih ciljeva. Današnji
disciplinski modeli polaze od unutarnje motivacije učenika, odnosno od razvoja učenikove samodiscipline, a ona se
prije svega ostvaruje putem psihološke nagrade.
PRIPREMANJE UČITELJA ZA NASTAVU

predmet, prostor, oprema i izvori znanja koji su potrebni za ostvarivanje programa. U zadovoljavanju učenikovih
potreba za stjecanjem znanja, vještina i sposobnosti pomaže mu učitelj. Učitelj je organizator i voditelj odgojno-
obrazovnog procesa te brine o učeničkom samoostvarenju i osamostaljivanju. Odgojno-obrazovni proces
podrazumijeva planiranje i pripremu, realizaciju i vrednovanje.
Pripremanje je složena aktivnost koja uključuje planiranje, dogovaranje, prikupljanje materijala i pronalaženje
potrebnih informacija. Razlikuju se materijalno-tehnička, spoznajna, psihološka i metodička priprema. Nastavna
priprema osobni je učiteljev stručni dokument kojim on ostvaruje i dokazuje svoju pripremljenost za svaki nastavni
sat. Kako bi se sve prednosti sata tjelesne i zdravstvene kulture iskoristile na najbolji način, treba se za sat pripremiti.
Pripremanje učitelja za sat tjelesne i zdravstvene kulture može biti posredno (indirektno) i neposredno (indirektno).
Posredno pripremanje učitelja počinje s planiranjem i programiranjem na samom početku školske godine. Osnovno
polazište planiranja i programiranja mora biti jasno definiranje cilja, zatim zadaća koje učitelj želi ostvariti i
naposljetku izbor sadržaja uz pomoć kojih treba realizirati postavljene ciljeve i zadaće. Neposredno pripremanje
nastavnika za sat tjelesne i zdravstvene kulture podrazumijeva: teorijsko pripremanje, metodičko pripremanje,
organizacijsko pripremanje i osobno pripremanje. Učitelj mora u potpunosti vladati nastavnom jedinicom, mora
teorijski poznavati nastavni sadržaj, svaku vježbu, način izvođenja pojedine vježbe, njihov utjecaj na organizam
učenika. Jedan od osnovnih uvjeta metodičke pripreme za sat jest analiza prethodnog sat, zatim, sukladno postavljenu
cilju, treba za svaki sat točno utvrditi antropološke, obrazovne i odgojne zadaće. Nakon toga slijedi određivanje i
potvrđivanje sadržaja za A dio glavnog dijela sata, koji čini osnovu za definiranje sadržaja za ostale dijelove sata.
Učitelj se potom odlučuje za odgovarajuće metodičke postupke, metodičko-organizacijske oblike rada, metode rada i
nastavna pomagala. Pri svemu tome učitelj treba misliti i na tip sata, treba imati jasnu vizualnu predodžbu o
vježbovnom prostoru i drugo. Pri organizacijskom pripremanju za sat, učitelj treba promisliti o mjestu rada, o
pripremanju sprava i pomagala te kontroli njihove ispravnosti. Osobno pripremanje obuhvaća tjelesnu i psihičku
pripremu. Tjelesna priprema odnosi se na praktična znanja i nastavnikovu opću tjelesnu spremu. Psihička priprema
odnosno pripremljenost učitelja, također je važna za uspješno provođenje nastave.
Na učinkovitost nastavnog sata može se utjecati na različite načine. Primjereno pripremanje nastavnika za sat jedan je
od važnih i aktivnih čimbenika racionalizacije vremena na satu i jedan od temeljnih uvjeta za pojačano djelovanje
nastavnog procesa. Pripremanje za nastavu sastavni je dio radnog procesa za koji se učitelju priznaje i posebno radno
vrijeme. Dobra pripremljenost učitelja za sat tjelesne i zdravstvene kulture nije samo jamstvo učitelju za uspješan rad,
nego i njegovim učenicima kako će u tom radu uživati.
UTJECAJ/ULOGA PREZENTACIJSKIH VJEŠTINA U NASTAVNOM PROCESU

Odgojno-obrazovni proces čini suodnos nekoliko čimbenika: učenik, učitelj, nastavni program, nastavni
i osamostaljivanju. Rezultati rada učitelja, među ostalim, uvelike će ovisiti o prezentacijskim i komunikacijskim
vještinama učitelja.
Svaka profesija zahtjeva i podrazumijeva posjedovanje određenih kompetencija koje su neophodne za
uspješno i kvalitetno obavljanje zadataka određenog posla. Učiteljska djelatnost zahtijeva različite kompetencije,
8
među kojima se izdvajaju i vještine komuniciranja i prezentiranja. Komunikacijske vještine su oblici ponašanja što ih
pojedinac pokazuje u interakciji s drugima. Vještine prezentiranja su vještine prezentiranja ideja, stavova i problema.
Aktivnosti učitelja sastoje se od slanja verbalnih i neverbalnih poruka, a o njihovoj usklađenosti ovisi uspješnost
komuniciranja i prezentiranja. Verbalna se komunikacija temelji na jeziku, te je temelj odgojno-obrazovne
komunikacije. Verbalno izlaganje može biti dopunjeno i obogaćeno raznim oblicima vizualne prezentacije
informacija. Takvi oblici komuniciranja nazvani su neverbalna komunikacija. Neverbalna komunikacija je
komunikacija porukama koje nisu izražene riječima nego drugim sredstvima. Dokazano je kako učenik lakše prati
izlaganja koja su praćena odgovarajućom neverbalnom komunikacijom. Uspješna komunikacija u odgojno-
obrazovnom procesu postiže se zanimljivo oblikovanim porukama. Njihov sadržaj treba biti povezan s interesima
učenika. Izražavanje učitelja ne bi trebalo biti apstraktno, a njegove poruke trebaju biti jasne i usmjerene na ključne
teme. On treba učenike poticati na raspravu, hrabriti ih postavljajući pitanja. Učitelj treba koristiti vizualna pomagala i
ostala sredstva kojima se privlači pozornost te povećava motivacija za učenje. Njegove poruke moraju biti kratke,
asocijativne, originalne, raznovrsne, sugestivne, a sam učitelj treba biti pažljiv, srdačan, strpljiv i susretljiv. Učitelj
tjelesne i zdravstvene kulture jest komunikator, stručnjak, odgojitelj i javni djelatnik. Učitelj tjelesne i zdravstvene
kulture kao komunikator komunicira s učenicima pokretom, kretanjem ili vježbom. Takva komunikacija uspješna je
ako je u obliku suradnje učitelja i učenika. U svrhu lakšeg i bržeg razumijevanja učitelj treba brinuti o dobi učenika,
treba biti jasan, kratak i dovoljno glasan. Važno mjesto u komunikaciji između učitelja i učenika ima i ozračje u kojem
se komunikacija ostvaruje.
Današnji cilj kvalitetnog obrazovanja daje veliki zadatak učitelju kako učenika razviti u demokratsku, kreativnu i
stvaralački usmjerenu mladu osobu s vlastitim stavovima i percepcijama, a sve to koristeći će se svojim
komunikacijskim i prezentacijskim vještinama. Upravo o njima uvelike ovisi koliko će uspješno biti ostvareni ciljevi i
zadaće odgojno-obrazovnog procesa.
ULOGA EMOCIJA U PROCESU UČENJA

odgojno-obrazovnog procesa, ima potrebu za stjecanjem znanja, vještina i sposobnosti. Važnu ulogu u odgojno-
obrazovnom procesu imaju i emocije učenika. Emocije se javljaju u svim područjima ljudske djelatnosti, one prodiru u
sve oblike ljudskog života te obogaćuju život. Iz tog razloga važno ih je razvijati, odnosno poticati one pozitivne
emocije.
Emocija je, prema Beženu (2008.), doživljaj izazvan nekom vanjskom situacijom kojim se procjenjuje ono što
se opaža. Postoji bezbroj emocija, no psihologija, razlikuje šest osnovnih: radost, žalost, strah, srdžba, iznenađenje i
gađenje. Njihovom kombinacijom nastaju mnogobrojne izvedene emocije. Sve emocije imaju dvije podloge:
intelektualnu i fiziološku. Intelektualna podloga očituje se u činjenicama kako su emocije povezane s osjetima,
predodžbama, mislima i drugim područjima mišljenja. Fiziološka podloga emocija pokazuje se u fiziološkim
reakcijama koje izazivaju pojedine emocije. Tako strah izaziva lupanje srca, a od srdžbe poblijedimo ili nam navre krv
u glavu. Emocije su u nastavi prisutne i kao ozračje koje Bognar (2005.) naziva emocionalnom klimom. Emocionalna
klima razumijeva dominaciju osjećaja ugode ili osjećaja neugode kod sudionika odgojno-obrazovnog procesa.
Pozitivna emocionalna klima reflektira se u tome da učitelj i učenici rado dolaze u školu, da s oduševljenjem sudjeluju
u zajedničkim aktivnostima. Ona utječe na pozitivan odnos učenika prema školi te na rezultate odgojno-obrazovnog
procesa. Nepovoljna klima ogleda se u dominaciji straha od neuspjeha, neradog boravljenja u školi. Takva klima
ispunjena je osjećajem straha i dosade, kao takva ona je ometajući čimbenik odgojno-obrazovnog procesa. Učitelj
koristi mnoge postupke za postizanje dobrog ozračja u odjelu. Ljubaznošću, promatranjem i uživljavanjem nastoji
otkriti potrebe svakog učenika i zadovoljiti ih. Unošenjem zabave i humora u odgojni-obrazovni proces, učitelj stvara
pozitivno i poticajno ozračje u svom odjelu. Neizostavan segment čini i smijeh. Emocije su popratna pojava učenja i
različitih aktivnosti. Neke emocije, kao što su različiti oblici straha, su kočničari učenja i ometaju ga u većoj ili manjoj
mjeri. Ugodne emocije, kao što su radoznalost, oduševljenje i radost, pomažu pri procesu učenja i čine proces
uspješnijim. Aktivirajući pozitivne emocije, kao što je uživanje u učenju, jačaju prvenstveno intrinzičnu motivaciju.
Pozitivne emocije poput uživanja u učenju, nade i ponosa u pozitivnoj su korelaciji s postignućem.
Uz ostale čimbenike odgojno-obrazovnog procesa, emocije također zauzimaju važno mjesto u tom procesu.
Potičući pozitivne emocije i pozitivnu emocionalnu klimu učitelji izravno utječu na proces spoznavanja, na učenikovu
motivaciju, na korištenje fleksibilnih i kreativnih strategija učenja, na učenikovu samoregulaciju učenja te na njegova
9
postignuća. Upravo pozitivne emocije imaju glavnu ulogu u tome hoće li škola biti mjesto gdje će učenici rado
boraviti.
SURADNJA UČITELJA SA STRUČNIM SURADNICIMA I RAVNATELJEM

i osamostaljivanju. Treći nositelji odgojno-obrazovnog procesa su stručni suradnici i ravnatelj.
Pravilnikom o tjednim radnim obvezama učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi utvrđene su tjedne
radne obveze učitelja i stručnih suradnika. Stručni suradnici su: pedagog, psiholog, knjižničar, stručnjak edukacijsko-
rehabilitacijskog profila (npr. defektolog, socijalni radnik i sl.), zdravstveni radnik i socijalni radnik. Pedagog
sudjeluje u analizi odgojno-obrazovnog procesa, a u suradnji s učiteljima sudjeluje u izradi Godišnjeg plana i
programa rada škole i Školskog kurikuluma. Među ostalim, pedagog savjetuje i pomaže u radu učiteljima, sudjeluje u
izricanju pedagoških mjera i predlaže mjere za poboljšanje rada. On zajedno s učiteljem sudjeluje u radu povjerenstva
za upis djece u osnovnu školu te identificira i prati učenike s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Psiholog
surađuje s učiteljem pri identificiranju i dijagnosticiranju učenike s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama,
sudjeluje u radu povjerenstva za upis djece u osnovnu školu te radi na uklanjaju teškoća koje učenik ima te mu pruža
stručnu potporu. Knjižničar u suradnji s učiteljem potiče razvoj čitalačke kulture, osposobljava korisnike za
intelektualnu proradu izvora. On potiče učitelje na korištenje znanstvene i stručne literature. Stručni suradnik stručnjak
edukacijsko-rehabilitacijskog profila savjetuje i pomaže u radu učiteljima u svezi s postupcima u radu s djecom s
teškoćama, pomaže učiteljima u izradi primjerenih programa, didaktičkih i nastavnih sredstava te analizira i vrednuje
djelotvornost odgojno-obrazovnog rada. Zdravstveni radnik, među ostalim, savjetuje i pomaže učiteljima u radu s
učenicima s motoričkim oštećenjima. Socijalni radnik obavlja poslove u radu s učenicima, roditeljima i djelatnicima
škole. Surađuje s ustanovom, prikuplja i analizira podatke o socijalnom statusu učenika te prema potrebi sudjeluje u
radu povjerenstva za upis djece u prvi razred. Ravnatelj je poslovni i stručni voditelj školske ustanove, koji je
odgovoran za zakonitost i stručnost njezina rada. On surađuje s učiteljima u školskom odboru i u stručnim tijelima
školskih ustanova, razrednom vijeću i učiteljskom vijeću. Uz to što odlučuje o zasnivanju i prestanku radnog odnosa
učitelja, ravnatelj posjećuje njegovu nastavu te osigurava njegovo stručno osposobljavanje i usavršavanje. Ravnatelj
školske ustanove planira rad, saziva i vodi sjednice učiteljskog vijeća te u suradnji s njim predlaže školski kurikulum.
On provodi odluke stručnih tijela i školskog odbora, brine o sigurnosti učenika, učitelja, stručnih suradnika i ostalih
radnika te brine o pravima i interesima učenika i učitelja.
Nositelji odgojno-obrazovnog procesa moraju njegovati dobar partnerski odnos i suradnju kako bi
zajedničkim djelovanjem uspješno ostvarili odgojno-obrazovne ciljeve. Samo zajedničkim radom učitelja, stručnih
suradnika i ravnatelja učenici mogu ostvariti svoji puni potencijal, a škola može biti mjesto aktivnog učenja.
ULOGA UČITELJA U ODGOJNO-OBRAZOVNOM PROCESU

odgojno-obrazovnog procesa , ima potrebu za stjecanjem znanja, vještina i sposobnosti. U zadovoljavanju ove potrebe
i osamostaljivanju.
Učitelj je stručna osoba osposobljena za izvođenje nastave nekog nastavnog predmeta, posjeduje za to
potrebna znanja i umijeća i primjenjuje ih u nastavnoj praksi. Pravilnikom o tjednim radnim obvezama učitelja i
stručnih suradnika u osnovnoj školi utvrđene su tjedne radne obveze učitelja. Razlikuju se tri vrste učiteljskih
kompetencija: predmetna kompetencija (znanja određenog područja), pedagoško-didaktičko-metodička kompetencija
(obuhvaća znanja i vještine posredovanja znanstvenih spoznaja u nastavi određenog predmeta) i psihološka
kompetencija (osobine ličnosti nastavnika). Prema Beženu (2008.) učitelj treba posjedovati određene kompetencije ili
umijeća koja će mu pomoći u ostvarivanju učiteljske uloge u odgojno-obrazovnom procesu. Učitelj treba posjedovati
umijeća planiranja i pripremanja kako bi bio u mogućnosti odabrati pedagoške ciljeve, metode, nastavne jedinice i dr.
Potrebna su mu i umijeća izvedbe nastavnog sata što podrazumijeva uspješno uključivanje učenika u učenje.
Neizostavna su i umijeća koja učitelju omogućavaju stvaranje pozitivnog i poticajnog ozračja te umijeća održavanja
10
red. Preduvjet uspješne evaluacije i vrednovanja su umijeća ocjenjivanja učenikova napretka i umijeća prosudbe
vlastitog rada. Učitelj sve više postaje voditelj i suradnik učenika u ostvarivanju odgojno-obrazovnih zadaća. Njegova
je uloga učiniti učenika odgovornim i odlučnim u ostvarivanju svoga cilja te usmjeriti ga na pozitivne strane učenja.
Učitelj tjelesne i zdravstvene kulture treba biti komunikator, stručnjak, odgojitelj i javni djelatnik. Učitelj tjelesne i
zdravstvene kulture kao komunikator komunicira s učenicima pokretom, kretanjem ili vježbom. Takva komunikacija
je uspješna ako je u obliku suradnje učitelja i učenika. Učitelja kao stručnjaka treba biti dobar dijagnostičar,
prognostičar i realizator te treba stalno prati i proučava što se događa u obrazovanju. Osim teorijskih znanja učitelj
mora posjedovati i potrebna praktična znanja. Učitelj kao odgojitelj, uz to što govori o odgoju, treba biti i njihov uzor.
Učitelj kao javni djelatnik treba biti uvijek spreman za komunikaciju s javnošću. Ukratko, učitelj treba biti kompletna
osoba.
Današnji cilj kvalitetnog obrazovanja daje veliki zadatak učitelju, da učenika razvije u demokratsku, kreativnu i
stvaralački usmjerenu mladu osobu s vlastitim stavovima i percepcijama, a sve to koristeći će se svojim vještinama.
Upravo o njemu uvelike ovisi koliko će uspješno biti ostvareni ciljevi i zadaće odgojno-obrazovnog procesa.
OSPOSOBLJAVANJE UČENIKA ZA SAMOSTALNO UČENJE

odgojno-obrazovnog procesa, ima potrebu za stjecanjem znanja, vještina i sposobnosti, a ono se najbolje ostvaruje
samostalnim i stvaralačkim učenjem. Stoga, jedan od važnih ciljeva odgojno-obrazovnog procesa jest osposobiti
učenika za samostalno učenje.
Učenje je psihički proces koji u određenoj mjeri mora biti samostalan jer nitko ne može umjesto učenika
shvatiti sadržaj poučavanja. Samostalno učenje predstavlja pristup učenju koji je prilagođen individualnim potrebama
učenika omogućavajući im preuzimanje veće odgovornosti za svoj rad, ali i veću uključenost u taj proces. Jedni od
preduvjeta za razvijanje samostalnosti u učenju su određene razine znanja kao što su čitanje, pisanje, računanje te
ovladavanje tehnikama učenja (mnemotehnike i metode učenja) pomoću kojih učenici uče kako na najlakše i najbrže
steći nova znanja. Osposobljavanje učenika za samostalno učenje je permanentan proces koji počinje već u prvom
razredu osnovne škole. U svrhu početnog osposobljavanja pomoći će raznovrsni didaktički materijali poput
udžbenika, nastavnih listića i sl. jer samostalno učenje karakterizira direktan odnos učenika prema izvorima znanja.
Uz navedeno, potrebno je osposobljavati učenike i za traženje i selekciju informacija. Učenike se tada potiče da na
pitanja koja postavljaju sami pokušaju pronaći odgovore. Samostalno učenje oduvijek postoji u nastavi, ali se
pojavljuje periferno i povremeno u obliku domaćih zadaća, dopunske ili dodatne nastave te individualnim radom.
Jedan od načina uvođenja učenika u samostalno učenje je putem problemsko-istraživačke nastave tijekom koje učenici
samostalno istražuju i otkrivaju, a u tom su procesu zastupljeni svi oblici misaone aktivnosti uspoređivanja i
objašnjavanja pojava te sposobnost otkrivanja uzročno-posljedičnih veza i odnosa. Glavni zadatak problemsko-
istraživačke nastave jest traženje odgovora na postavljeno problemsko pitanje. Učenik u suradnji s učiteljem uočava i
definira problem nakon čega slijedi formuliranje hipoteze. U ovoj etapi učenici trebaju razmisliti koje se rješenje
problema može očekivati. Učenici potom prikupljaju podatke, promatranjem i praćenjem, a na osnovi dobivenih
podataka izvode zaključke. Spoznaje koje se stječu na ovakav način trajne su i utječu na pozitivan odnos prema
učenju, a učenik samostalno uči kako doći do informacija, kako ih obraditi i upotrijebiti. Aktivan je u traganju za
znanjem i ne plaši se neznanja. Učiti kako učiti, jedna od osam temeljnih kompetencija cjeloživotnog učenja
navedenih u Nacionalnom okvirnom kurikulumu, obuhvaća osposobljenost za proces učenja i ustrajnost u učenju,
organiziranje vlastitoga učenja uključujući učinkovito upravljanje vremenom i informacijama kako u učenju u skupini,
tako i pri samostalnomu učenju.
Zadatak suvremene nastave koja je usmjerena na učenika i njegove potrebe, je pripremiti ga za cjeloživotno
obrazovanje. Kako bi to bilo moguće ostvariti, potrebno je učenike potaknuti na samostalnost u učenju, poticati
njihovu kreativnost, učenje putem otkrivanja i problemskog rješavanja.
ODNOS KOGNITIVNOG, AFEKTIVNOG I DJELATNOG UČENJA

predmet, prostor, oprema i izvori znanja koji su potrebni za ostvarivanje programa. Mjerilo pomoću kojega se
povećava poticajnost odgojno-obrazovnog procesa i njezin utjecaj na razvoj viših sposobnosti mišljenja kod učenika
jest Bloomova taksonomija.
11
Bloomova taksonomija govori o tri osnovna područja ljudske osobnosti i aktivnosti koje se međusobno
preklapaju. Osnovna područja ljudske djelatnosti su kognitivno (spoznajno, glava), afektivno (osjećajno, srce) i
psihomotoričko (djelatno, ruka, odnosno tijelo) područje. Sva tri područja poznata su kao znanje, stavovi i vještine.
Kognitivno područje obuhvaća učenje radi stjecanja znanja i razvijanja intelektualnih sposobnosti (od prepoznavanja i
zapamćivanja do rješavanja složenih problema, vrednovanja i stvaranja novog). Afektivno područje bavi se
osjećajima, tj. zauzimanjem stavova i usvajanjem vrednota. Učenje povezano s akcijama i motoričkim vještinama
ubraja se u psihomotoričko područje. Zajedničko obilježje svih ovih aktivnosti je djelatnost mišića pod utjecajem
našega mozga, o čemu govori i sam naziv psihomotoričko područje. Bloomova taksonomija polazi od učenikove
aktivnosti koja istodobno uključuje tri područja njegove osobnosti. Učitelj ne smije pristupiti učeniku ni u jednom
nastavnom predmetu tako da isključuje jedno od tri navedena područja. Sva tri područja su stupnjevana prema
kvaliteti ili intenzitetu i međusobno utječu jedna na drugu. Spoznaje utječu na stavove učenika i zatim na njegovo
ponašanje i aktivnosti u svakodnevnom životu. Također, određeni svjetonazor uvjetuje tumačenje činjenica kao i
ponašanje i aktivnosti pojedinca. Na isti način svaka praktična aktivnost pojedinca izvor je nove spoznaje i ujedno
formira njegov stav. Npr. ako je netko od rođenja spretan u baratanju loptom (psihomotoričko područje), on će vrlo
vjerojatno zavoljeti tu igru (afektivno područje) i naučiti pravila te igre, npr. košarke (kognitivno područje). Dakle,
temelj i polazište rada u školi i nastavi je učenikova aktivnost promatrana istodobno u tri područja njegove osobnosti.
Današnji cilj kvalitetnog obrazovanja daje veliki zadatak učitelju, da učenika razvije u demokratsku, kreativnu i
stvaralački usmjerenu mladu osobu s vlastitim stavovima i percepcijama. Ti ciljevi koje učenik koristi tijekom učenja,
razvrstani su u tri kategorije koje su međusobno povezane i preklapaju se. Sve aktivnosti učenika u odgojno-
obrazovnom procesu moraju uključivati sva tri područja jer samo na taj način učitelj može osigurati cjeloviti razvoj
svojih učenika.
VREDNOVANJE I SAMOVREDNOVANJE UČITELJA

i osamostaljivanju. Vrednovanje i samovrednovanje učitelja važan je čimbenik odgojno-obrazovnog procesa. Njime se
učitelju pruža mogućnost da na strukturirani način analizira, interpretira i vrednuje vlastiti rad.
Samovrednovanje učitelja služi kao instrument za podizanje kvalitete nastave i učenja, za bolje planiranje i
unapređivanje rada na razini razreda, škole i lokalne zajednice. Svrha samovrednovanja učitelja je poboljšanje
kvalitete nastavnog procesa i odgojno-obrazovne djelatnosti u cijelosti. Kontinuirano praćenje i vrednovanje temelj je
unapređivanja kvalitete odgoja i obrazovanja. Bez kvalitetne evaluacije ne postoje pouzdane informacije o tome
koliko je učitelj uspješan, koji su mu prioriteti, koje su mu jače, a koje slabije strane. Elementi za vrednovanje
stručnosti i kvalitete rada učitelja su: uspješnost u radu s učenicima, izvannastavni stručni rad i stručno usavršavanje.
Elementi vrednovanja uspješnosti u radu s učenicima su: metodička kreativnost u poučavanju; primjenjivanje
suvremenih oblika i metoda rada u poučavanju i korištenje suvremenih izvora znanja; postignuti obrazovni rezultati
učenika i njihova osposobljenost za samostalno učenje i trajno obrazovanje; suradnja s učiteljima i roditeljima. Ocjenu
rada učitelja daju ravnatelj škole i stručno-pedagoški nadzornik. Izvannastavni stručni rad učitelja vrednuje se s
bodovima, a vrednuje ga stručno-pedagoški nadzornik u suradnji s ravnateljem škole. Elementi vrednovanja stručnog
usavršavanja učitelja su: sudjelovanje u stručnom usavršavanju što ga organizira AZOO, sudjelovanje u stručnom
usavršavanju koje provode stručne ustanove, stručno usavršavanje praćenjem suvremene stručne literature i časopisa.
Kolegijalno opažanje nastave još je jedan oblik vrednovanja učitelja. Ono se odnosi na međusobno opažanje nastave
kolega učitelja. Učitelji opažaju jedni druge, otvaraju raspravu o poučavanju, omogućuju jedni drugima osobnu i
uzajamnu refleksiju. Osnovna je svrha ovog suradničko-razvojnog pristupa unaprjeđenje kvalitete nastave.
Kolegijalno opažanje nastave omogućava dublji uvid u nastavni proces i kvalitetu interakcije učitelja i učenika koja
čini srž odgojno-obrazovnog rada.
Današnji cilj kvalitetnog obrazovanja daje veliki zadatak učitelju, da učenika razvije u demokratsku, kreativnu
i stvaralački usmjerenu mladu osobu s vlastitim stavovima i percepcijama. U tom procesu neizostavno mjesto ima
strukturirano vrednovanje i samovrenovanje učitelja. Upravo je to jedan on načina postizanja kvalitetnog i uspješnog
odgojno-obrazovnog procesa. Unapređivanjem kvalitete učitelja kao profesionalaca, unapređuju se postignuća
učenika, odnosno njegovih kompetencija.
12
ODGOJNO-OBRAZOVNI PROCES
Odgojno-obrazovni proces je takav proces u kojem se utječe na odgoj i obrazovanje subjekta, na tjelesno,
duševno, socijalno i moralno formiranje sudionika procesa, na razvoj njihovih osobina i sposobnosti. Neki odgojno-
obrazovni proces definiraju i kao zajedničku aktivnost učitelja i učenika prilikom koje oni ostvaruju zadaće odgoja i
obrazovanja. Treći, pak, definiraju odgojno-obrazovni proces kao stvaralačku djelatnost učitelja i učenika koja je
prisutna u nastavi, izvanškolskim i izvannastavnim aktivnostima i oblicima rada.
Odgojno-obrazovnim procesom utječe se na antropološka obilježja sudionika procesa. To je organizirani
proces učenja motoričkih znanja te organizirani proces utjecanja na odgojne učinke u radu s učenicima pod izravnim
vođenjem učitelja. Temelj odgojno-obrazovnog procesa je nastava. Nastavnik je u odgojno-obrazovnom procesu
potpuno autonoman kako u izboru organizacijskih oblika rada, mjesta, vremena i sadržaja rada, metodičkih
organizacijskih oblika rada i metodičkih postupaka, tako i u doziranju, distribuciji, kontroli volumena opterećenja i u
načinu praćenja i vrednovanja učinaka rada.
Odgojno-obrazovni proces je stvaralačka djelatnost na samo učitelja nego i učenika. Učiteljevo stvaralaštvo je
u službi razvijanja učenikova stvaralaštva. Da bi se tijekom odgojno-obrazovnog procesa osigurali uvjeti za tu razinu
suradnje, potrebno je stvoriti povoljno odgojno-obrazovno ozračje. To znači osigurati odvijanje procesa u uvjetima u
kojima će vladati dijalog nad monologom, u kojima će inicijativa i stvaralaštvo imati prednost nad strogo dirigiranim
procesom tjelesnog vježbanja te u kojima će se čitav odgojno-obrazovni rad oblikovati prema stvarnim učenikovim
potrebama. Odgojno-obrazovni proces ovisi i o tome koliko je učitelj uspio tijekom rada utjecati na razvoj učenikova
integrativnog ponašanja.
Odgojno-obrazovni proces, kao složen proces, može se promatrati s različitih gledišta: metodičko-
metodološkog gledišta (radi lakšeg razumijevanja njegove teorijske osnove), antropološkog gledišta (radi boljeg
razumijevanja antropološkog statusa učenika), pedagoškog gledišta (radi upoznavanja sa zakonitostima i utjecajima
odgoja i obrazovanja kojima je izložen učenik prilikom njegova uključivanja u taj proces) i društvenog gledišta (radi
uspješnijeg razumijevanja odgojno-obrazovnog procesa kao sastavnog dijela društvenog procesa).
Činitelji odgojno-obrazovnog procesa su učenik, nastavnik, škola i društvo. Učenik je aktivni sudionik, a učitelj
voditelj odgojno-obrazovnog procesa. Škola verificira planove i programe svih učitelja, odnosno predmeta i prati
njihovu realizaciju, a društvo neposredno djeluje preko organa i službe lokalne uprave i samouprave koji osiguravaju
prostor, materijalne uvjete rada, financiranje i posredno preko organa državne uprave koji propisuju opće planove i
programe, odnosno pedagoške standarde, normative i dr. Odgojno-obrazovni proces odvija se u stalnoj interakciji
svojih činitelja, pa zaključujemo da će tijek i učinci procesa ovisiti o tome u kojoj se mjeri među njima postiže
ravnoteža.
Ostvarivanje ciljeva i zadaća odgojno-obrazovnog procesa ovisi i o njegovoj organizaciji i načinu provođenja.
Taj proces treba biti organiziran i proveden tako da ga učenici dožive, a doživjet će ga ako ne izostanu prikladni
podražaji. Postoji vanjska i unutarnja organizacija odgojno-obrazovnog procesa. Vanjska organizacija je zadana općim
i materijalnim uvjetima rada. U opće uvijete spadaju opći plan i program, stanje stručnog kadra koji realizira planove i
programe, pripadnost učenika određenoj školi, razredu i sl. U materijalne uvjete, s gledišta tzk, spadaju raspoloživ
prostor za vježbanje, oprema, sredstva i dr. Unutarnja organizacija odgojno-obrazovnog procesa ovisi o broju učenika
u razredu, trenutnom stanju njihovih antropoloških obilježja, stanju i razini njihovih motoričkih znanja i postignuća i
dr.
Krajnji učinci odgojno-obrazovnog procesa ne ovise samo o njegovoj organizaciji, nego i o spremnosti učitelja
da ih interpretira i iskorištava na najbolji mogući način. Često će uspjeh u provedbi procesa više ovisiti o stručnoj i
metodičkoj osposobljenosti učitelja, nego o materijalnim uvjetima rada.
Svaki učitelj u svojoj pripremi treba maksimalno uzimati u obzir konkretnu situaciji u kojoj će se odgojno-
obrazovni proces odvijati. O njegovom znanju i odgovornosti prema radu ovisi u kojoj će se mjeri iskoristiti
komparativne prednosti odgojno-obrazovnog procesa, a na taj način i razvijati kod učenika ljubav i potrebu za
svakodnevnim tjelesnim vježbanjem, što je krajnji cilj ovog odgojno-obrazovnog područja.
PROGRAMIRANJE (kurikulum)
PROGRAMIRANJE je precizno definiranje cilja koji se programom želi ostvariti, utvrđivanje uvjeta i postupaka
njegove realizacije i istodobno mogućnost verifikacije stupnja u kojem se program ostvario. (cilj, način, nositelj,
vremenik, način vrednovanja i korištenja informacija). Programiranje sadrži odgovore na osnovna pitanja: što se
13
programiranjem želi ostvariti, na koji način se to želi postići, i u kojoj mjeri se programiranje realiziralo, tj. kakvi su
učinci programa odnosno rada. Kod operacionalizacije treba paziti da se zadovolje autentične potrebe učenika s
obzirom na aktualno stanje antropoloških obilježja i da se svladaju osnove propisanog programa za svaki razred.
Operacionalizacija programiranja podrazumijeva izradu globalnog, operativnog i izvedbenog programa.
GLOBALNI program čini niz odgovarajućih sadržaja raspoređenih na nastavne cjeline i nastavne teme.
OPERATIVNI program je sadržajna konkretizacija globalnog programa, svodi se na sastavljanje nastavnih jedinica za
svaki sat.
IZVEDBENI program je konkretizacija. U njemu se određuju odgovarajući sadržaji, doziranje i distribucija te
kontrola opterećenja.
14
ODGOJ, OBRAZOVANJE, O-O PROCES
Odgoj je temeljni pojam pedagogije – znanosti o odgoju. Odgoj je jedna od temeljnih potreba čovjeka i
društva. Zahvaljujući njemu, čovjek je postao čovjekom, društvenim bićem, bićem zajednice, bićem prakse. Odgoj se,
međutim, ne usmjerava samo onome što jest, nego mnogo više onome što treba tek biti. U sebi nosi sintezu prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti. Odgoj je proces socijalizacije djece i mladeži koju pomaže i potiče generacija odraslih. To je
permanentan proces koji praktično nikad ne prestaje. Odgojem u djece potičemo pozitivna intelektualna, emocionalna
i voljna svojstva te razvijamo pozitivna crte karaktera i slobodnu demokratsku ličnost-osobnost. Odgoj i obrazovanje
su usko vezani, i iako ne znače isto, obično jedan bez drugog ne idu. Odgajajući mi obrazujemo i obrazujući mi
odgajamo. Svaki je odgoj, bez obzira gdje se ostvaruje, i samoodgoj, samooobrazovanje. Postoji shvaćanje prema
kojem su odgoj i obrazovanje dva aspekta istog procesa. Nema odgoja bez obrazovanja, a obrazovanje bez odgoja
može imati negativne posljedice.
Prema M. Matijeviću odgoj shvaćamo kao međuljudski odnos u kojem ljudska jedinka zadovoljava svoje
osnovne potrebe, uz istovremeno prihvaćanje određenih općeljudskih društvenih normi. Odgoj tako ima i svoj
individualni aspekt, koji se ostvaruje egzistencijalnim, društvenim i humanističkim odgojem. Obrazovanje shvaćamo
kao zadovoljavanje spoznajnih, doživljajnih i psihomotornih interesa pojedinaca aktivnim usvajanjem i daljim
razvijanjem određenih kulturnih i civilizacijskih postignuća. Glavni je cilj odgoja omogućiti odgajaniku da sam uči.
O-o proces je sustavno organizirana zajednička aktivnost učitelja i učenika na ostvarenju zadataka odgoja i
obrazovanja. O-o proces čine ljudi, oni su osnovni pokretači, nositelji i realizatori procesa. To su učitelji, učenici i
roditelji. O-o proces postoji zbog učenika. To je mlado ljudsko biće koje ima potrebu da raste i razvija se, a o i o
trebaju biti podrška i pomoć u tom razdoblju. Učenika nitko ne može nešto naučiti, on to može naučiti samo sam,
vlastitim angažmanom. Učenik sam zna i osjeća svoje interese i potrebe, čijem je zadovoljavanju usmjeren o-o proces.
To ne znači da učeniku nije potrebna pomoć starijih. Tu važnu ulogu ima učitelj. On je voditelj i organizator o-o
procesa. Njegova uloga u odnosu prema učeniku je pomalo apsurdna i svodi se na to da sebe učini nepotrebnim. Kako
se dijete razvija i raste ta pomoć je sve manje potrebna, a učiteljeva uloga je završena ako se učenik osamostalio.
Uloga roditelja je naglašenija što su učenici mlađi. Danas roditelji na vrlo različite načine i sami sudjeluju u pripremi i
realizaciji o-o procesa, što kod njihove djece stvara određenu emocionalnu sigurnost, a o-o proces čini bogatijim i
dinamičnijim. Oni svojim zapažanjima i primjedbama mogu znatno utjecati i na vrjednovanje o-o procesa jer imaju
jasan uvid u učinak pojedinih oblika o-o djelovanja. Ipak, ne treba ih shvaćati kao kućne nastavnike koji imaju zadatak
dodatno drilati djecu, nego imaju svoju specifičnu roditeljsku funkciju i o-o proces treba prilagoditi tako da ne remeti
normalan obiteljski život.
Cilj i zadatci o i o ostvaruju se odgovarajućim sadržajima i aktivnostima. Sadržaji se više odnose na ostvarivanje
društvenih zadataka, a aktivnosti na ostvarenje individualnog aspekta o-o zadataka. Ta se pitanja rješavanju o-o
programom. Po o-o programom se podrazumijeva dokument u kojem su naznačeni o-o ciljevi, određeni broj
mikrojedinica, napomene o realizaciji, odnosno važnijim uvjetima koje treba osigurati za realizaciju (mat. oprema,
prostori za aktivnosti učenika i učitelja, stručnost učitelja i sl.) Sadržaji koji su po određenim kriterijima izabrani za
neki stupanj školovanja, odnosno za određeni nastavni predmet, raspoređeni su i složeni tako da učitelji mogu lakše
izraditi svoje godišnje, mjesečne i tjedne programe i organizirati ostvarivanje predviđenih nastavnih ciljeva. Pri
raspoređivanju tih sadržaja obično se poštuju osnovna didaktička pravila o postupnosti: od bližeg k daljem te od
jednostavnog k složenijem.
Pravo na o i o jedno je od najvažnijih prirođenih prava čovjeka. O tome ovisi puni razvoj pojedinca i njegov
utjecaj na društvo. Demokratska država pojavljuje se kao jamac zaštite prava na o i o. Na nižim razinama školovanja
ona to osigurava obveznim i besplatnim školovanjem za sve učenike, a na višim razinama pristupačnošću i
otvorenošću školovanja u skladu s interesima i sposobnostima učenika. Škola je institucija od osobitog društvenog
značenja. Njoj je povjeren zadatak o i o mladih naraštaja u skladu s temeljnim društvenim vrednotama i potrebama
društvenog razvoja. Škola je, stoga, istovremeno i sredstvo društvenog samoočuvanja i čimbenik društvene promjene.
Razredna nastava temelj je osnovnoškolskog o i o i cjelokupnog školskog sustava. Sastavni dio učenja u razrednoj
nastavi je razumijevanje i prihvaćanje prava i odgovornosti koji za dijete proizlaze iz učeničke uloge. U razdoblju od
15
svoje 6./7. do 10./11. godine, djeca ne uče samo tehnike čitanja, pisanja i računanja, nego se postupno uvode u sustav
spoznaja o čovjeku, društvu i prirodi te razvijaju spoznajne, moralne i socijalne vještine koje su pretpostavka za
njihovo daljnje školovanje i njihov osobni razvoj. Narav tih sadržaja i način na koji se oni poučavaju i uče utjecat će
na oblikovanje učenikova svjetonazora i njegovo ponašanje prema sebi, drugima i zajednici u kojoj živi.
OBITELJ I ŠKOLA
Neupitno je da se odgojni proces uvijek odvija u određenoj, razvoju više ili manje naklonjenoj, odgojnoj
sredini. Obitelj je temeljna odgojna sredina. Teško je potpuno nabrojiti što sve čini obitelj nezamjenjivom, ali je
sigurno da su emocionalni odnosi temeljeni na privrženosti i ljubavi između roditelja i djece te individualan pristup
dječjoj osobnosti najznačajniji čimbenici koji ovu zajednicu čine bitno drugačijom od škole. Prva dječja sredina, u
kojoj ono stječe i prva saznanja i životna iskustva, jest obitelj. Vrijednosti koje obitelj djetetu ucijepi, temeljne su i
često odlučujuće za čitav život čovjeka. Kako dijete raste, njegova se životna sredina neprestano proširuje. Uz
roditelje postupno se uključuje bliža rodbina, susjedi, djeca kao partneri u igri, djeca i odgajatelji iz vrtića (ako ide u
vrtić), pa i učenici i učitelji kada pođe u školu. Škola kao odgojna sredina pojavljuje se kao partner i suradnik u
ravnopravnom razvoju osobnosti djeteta. Postavljene ciljeve i zadaće odgoja škola ne može u potpunosti ostvariti bez
suradnje s roditeljima. Od trenutka kad dijete uđe u školu mora mu se, radi njega samoga i njegovih osobnih potreba
koje su jednim dijelom identične drugoj djeci, a drugim dio njega samoga, pružiti stručna pozornost, sadržaji i
postupci kojima se ne sputava, nego potiče normalan ili pak poseban razvoj djeteta. Za to je potreban suradnički rad
roditelja i škole. Škola je profesionalna ustanova društva koja se brine da svaki čovjek dobije onaj minimum obraz.
bez kojeg ne bi mogao živjeti, raditi i stvarati. Obitelj i škola imaju zajednički konačni cilj, a to je dobro odgojen
čovjek. Da bi škola i obitelj surađivali, moraju stalno komunicirati, uspostavljati ravnopravne partnerske odnose,
moraju se što bolje upoznati i razrađivati metodiku odgojnih postupaka jer će samo na taj način odgoj djece biti
neupitan i učinkovit. Suradnja se može ostvariti samo onda ako sudionici nalaze zadovoljstvo u zajedničkom radu. I
roditelji i učitelji moraju uložiti napor kako bi kontakt bio uspješniji, trebaju razumjeti jedni druge. Za suradnju škole i
obitelji postoje obostrani motivi i interesi. Susret roditelja i učitelja je susret osoba od kojih svaka na svojem području
pridonosi odgoju djeteta. Roditelj, ne samo da mora biti dobro informiran o radu i životu škole, već mora i u
ostvarivanju njenih zadaća optimalno pomagati, surađivati, participirati i prezentirati javnosti njeno djelovanje. Rad s
roditeljima ugrađen je u sve programe rada i djelovanja škole: od ravnatelja do razr.-učitelja. Roditelji su članovi šk.
odbora. U Zakonu o osnovnom školstvu RH navode se prava i obveze roditelja, npr. roditelji su dužni u propisanom
roku upisati dijete u OŠ, brinuti se o njegovu redovitom osnovnom školovanju i ispunjavanju školskih obveza;
roditelji imaju pravo i dužnost surađivati sa školom u odgoju i školovanju svojeg djeteta; roditelji imaju pravo i
dužnost uvida u sadržaj, način i postupak djetetova odgoja i školovanja itd. Za uspješnu suradnju obitelji i škole
potrebno je da škola i obitelj međusobno jačaju autoritete – roditelji moraju podupirati autoritet škole i učitelja, a isto
tako škola i učitelji moraju podupirati autoritet roditelja. U svim školama tragaju i promišljaju za tim kako uspostaviti
bolju, kvalitetniju i učinkovitiju suradnju i koje forme i oblike rada primijeniti kako bi ta suradnja, partnerski odnos,
pružila novu kvalitetu. Rad s roditeljima mora biti planiran i realno postavljen. U planu svog godišnjeg rada škola
osigurava cjelokupnu suradnju s obitelji. Nije primarno posjedovanje plana suradnje, već je osnova planiranja
kvaliteta i sadržajno osmišljavanje rada. S roditeljima treba puno razgovarati. Razgovori mogu biti individualni ili
skupni (roditeljski sastanci). Za uspješnost razgovora bitno je vrijeme i mjesto razgovora, ličnost učitelja, ukazano
povjerenje, čuvanje povjerljivosti razgovora i mnogi drugi čimbenici. Razgovor se ostvaruje putem davanja određenih
informacija o učeniku ili školi ili programu rada , ali i kada roditelj traži savjet, pomoć, mišljenje. O povjerenju koje
učitelj pokaže u tom trenutku, ovisi daljnja suradnja. Učinkovitost suradnje ovisi o njenoj organizaciji i načinu rada.
Roditelji moraju biti svakodnevno upućeni u aktivnosti djeteta u školi i trebaju se za njih zanimati. Tako postaju
pomoćnici svom djetetu: sudjeluju u njegovu pripremanju za nastavu i svakodnevnom istraživanju, u radionicama,
projektima i od pasivnog promatrača postaju aktivni suradnici, čime ostvaruju bolji kontakt i s učiteljima i sa svojim
djetetom. Trebaju se više uključivati u rad škole i učitelja i svojim sudjelovanjem u aktivnostima doprinijeti boljem
školskom ozračju i motiviranosti učenika u nastavi. Roditelji mogu prisustvovati nastavi kao pasivni promatrači koji
ne ometaju proces, ali dobivaju uvid u to koliko je lako ili teško izvoditi nastavu. Mogu sudjelovati i u samom
nastavnom procesu, npr. roditelji bi mogli profesionalno informirati učenike o nekom zanimanju ili organizirati posjet
16
nekom poduzeću ako je neki od njih tamo uposlen. Roditelj koji je liječnik uspješnije bi mogao održati predavanje o
nekoj temi ili roditelj stomatolog o održavanju i brizi o zubima. Otac koji je vatrogasac mogao bi upoznati učenike s
opasnostima koje prijete od požara, policajac o pravilnom kretanju kolnikom i pločnikom i mnoge druge varijante.
Bilo bi to pravo osvježenje u nastavi, a u mnogo čemu bi koristilo i samim roditeljima za budući kvalitetniji rad sa
svojom djecom. Roditelji se u školu mogu privući na različite načine, a jedan od najlakših je organiziranje zajedničkih
aktivnosti roditelja, učitelja i djece, bilo da je riječ o izletima, sportskim aktivnostima ili višednevnom ljetovanju ili
zimovanju.
Može se zaključiti da će učenik postizati bolji uspjeh u školi i brže napredovati ako s njim rade i roditelji. Ako
izostane roditeljska pomoć, rezultati rada učitelja bit će tek prosječni. Isto tako vrijedi i obratno: kvalitetni učitelj
važan je u cijelom procesu jer samo takav može nadograđivati na temelje koje je postavio angažirani roditelj.
Učitelji i roditelji čine cjelinu, komplementarni su i nadopunjuju se u o-o radu. Uspjeh će biti najbolji ako
utjecaj roditelja i učitelja bude paralelan, istodoban i uz međusobno uvažavanje. Ako jedan od njih izostane, onaj drugi
neće moći nadoknaditi propušteno.
PRIPREMANJE UČITELJA ZA O-O DJELATNOST
Dječji svijet, prostor neslućenih mogućnosti, suviše je ovisan o odraslima. Naučiti dijete kako će ući u svijet
sreće, odgovornosti, svijet kvalitete, prijateljstva, zabave, slobode, svijet uspjeha, svijet dogovora – mogao bi i trebao
postati svijet sadašnjosti i neposredne budućnosti. I dijete, kao i odrasli, ima istovjetne psihološke potrebe, samo su
načini njihova zadovoljavanja i put do sreće ponekad ograničeni i neznanjem nas odraslih. Put ka odrastanju nije
uvijek lak, ravan, djelotvoran. Znamo da je teško pomagati čovjeku. Treba biti znalac i umjetnik u vođenju ljudi,
naročito mladih, a još više onih najmlađih. Da bi pridonijeli optimalnom razvoju, učitelji moraju stvoriti okružje koje
će ohrabrivati djecu da redovno zadovoljavaju četiri osnovne psihološke potrebe (ljubav, moć, zabavu i slobodu). Naše
ponašanje pokušaj je da se te potrebe zadovolje i da sredina u kojoj se te potrebe neprestano zadovoljavaju potiče
zdrav razvoj. Problemi discipline će se u takvoj okolini smanjiti, jer će djeca, vođena učiteljem, inicirati aktivnosti u
kojima će zadovoljiti svoje potrebe. Uspjeh cijelog o-o procesa, ostvarenje planiranih zadaća te postizanje konačnog
cilja uvelike ovisi o učitelju. Osim stručnosti, učiteljeva strpljivost, usklađenost njegovih stavova i ponašanja, njegova
briga za napredak svakog pojedinog učenika, otvorenost i spremnost na suradnju, snošljivost na razlike u razredu,
jednak pristup svim učenicima, poštivanje dostojanstva i kulturnog podrijetla učenika kao i kolega i uprave škole,
najvažniji su poticaji i izvori učenja u školi. Stručno usavršavanje potrebno mu je kako bi ovladao novim znanjima i
vještinama poučavanja, ali je vrlo važno i kako učitelj vidi sebe, svoj posao i učenike čiji su mu razvoj društvo i
roditelji povjerili. Najvažnija zadaća učitelja je osmisliti nastavnu aktivnost koja djelotvorno postiže pedagoške
rezultate za svakog učenika.
Učiteljeva osjetljivost za učeničke potrebe vjerojatno je najvažnije od svih umijeća uspješnog poučavanja. To se
odnosi na sposobnost učitelja da planira nastavne satove, prilagođuje i modificira svoju nastavu u skladu s time kako
će nastavni sat doživjeti razni učenici, a sve u želji da potakne njihovo učenje. Na početku sata, svaki učitelj bi trebao
znati kakve pedagoške ciljeve želi postići i kako će taj sat omogućiti postignuće tih ciljeva. Da bi se postigli ciljevi,
kako jednog, tako i svih ostalih nastavnih sati, potrebno je dobro planiranje i priprema učitelja za njihovu provedbu.
Planiranje i pripremanje su sastavni dijelovi učiteljeva rada i vrlo su bitni za izvođenje neposrednog o-o procesa, ali i
sastavni dio njegova stručnog i pedagoškog usavršavanja. Učitelj planira i programira čitav o-o proces i to na nivou
godišnjeg (makroplaniranje), mjesečnog i tjednog planiranja (mikroplaniranje),a posebna se pažnja posvećuje
dnevnom pripremanju za neposrednu nastavu. Upravo je ono preduvjet dobro izvedenog o-o procesa. Najčešće se
učitelji služe pismenim pripremama za sat, iako prema nekim autorima (Matijević-Bognar), za razliku od planiranja,
pripremanje nije nužno da bude napismeno. Godišnje planiranje obavlja se tako da se zahtjevi predviđeni programom,
preoblikovani prema interesima i potrebama učenika razrade po područjima i mjesecima. Obično se sadržaji i
aktivnosti grupiraju u cjeline koje se razrađuju na teme. Mjesečno planiranje zove se i tematsko planiranje, jer se
obično jedna tema razrađuje na nastavne jedinice i predviđa se metodska razrada svake jedinice. U tjednom planiranju
se razrađuju o-o zadatci i sadržaji, kao i način njihove realizacije. Dnevno pripremanje ima svoj organizacijski,
sadržajni i metodski aspekt. Dnevna priprava služi učitelju kao pismeno projektiranje nastavnog rada za pojedini sat.
17
Može biti opširnija i detaljnija ili kraća i sažetija. Opširna nastavna priprava formulira cijeli tijek o-o rada na
predviđenim etapama nastavnog procesa i to s obzirom na sadržaj koji će izlagati i metodički način rada. Opseg
priprave ovisi o različitim faktorima, primjerice o težini nastavnog sadržaja, stručnoj i pedagoškoj sposobnosti učitelja
i radnom iskustvu kao i o zahtjevima prosvjetno-pedagoške službe i ravnatelja škole. Bez obzira koristi li učitelj
pripravu u svakodnevnom radu ili ne, pripremanje za nastavni sat nužno treba biti usklađeno sa svim bitnim
sastavnicama godišnjeg, mjesečnog i tjednog planiranja. Prema tome, cilj i zadatci, kao polazište, ali i ishodište
svakog o-o procesa, moraju biti oblikovani za svaki nastavni sat da vode k ostvarenju cilja cjelokupnog o-o procesa.
Vrijeme koje se utroši na planiranje razlikuje se od učitelja do učitelja kao i od sata do sata. Prije realizacije svakog
nastavnog sata, a da bi se postigli definirani ciljevi, nužno je pravilno postaviti zadatke, kao i odabrati sadržaje i
aktivnosti pomoću kojih će oni biti postignuti. Odabir nastavnih sadržaja također je vrlo bitan. Planiranje omogućuje
adekvatnu raspodjelu količine vremena za svaku aktivnost, a jedno od najvažnijih umijeća u poučavanju je prosuditi
koliko vremena treba utrošiti na svaku aktivnost i koji je najbolji ritam prijelaza s aktivnosti na aktivnost.
Planirane aktivnosti moraju pružiti primjereno intelektualno iskustvo da bi se postigli željeni rezultati, ali
moraju omogućiti učenicima da se uključe i sudjeluju u tom iskustvu. Te aktivnosti moraju pobuditi i održavati
pozornost, zanimanje i motivaciju učenika. Važna je raznovrsnost aktivnosti, a ona omogućuje učenicima da uče na
razne načine i da tako steknu i razviju sposobnosti za uspješno učenje, no svaka mora biti primjerena određenom
nastavnom satu. Prilikom planiranja i pripremanja za nastavu, učitelj treba utvrditi socijalne oblike rada (individualni
oblik rada, aktivnosti u paru, grupni oblik, pedagoška radionica) kojima će se koristiti na nastavnom satu, nastavne
metode i postupke kojima će postići najbolje rezultate, prostor u kojem će se odvijati o-o proces, utvrditi nastavna
sredstva i pomagala, tj. medije kojima raspolaže, a koji mu trebaju za što kvalitetnije izvođenje nastave. Bitno je
naglasiti kako se o-o proces, kao vrlo složen i dinamičan, ne može promatrati kao zatvorena i nepromjenjiva
konstrukcija te stoga planiranju, programiranju i pripremanju za nastavu ne treba prići prekruto već spremno uvažavati
svaku eventualnu promjenu, a sve u cilju postizanja što većeg o-o učinka. U nastavnoj svakodnevici bi to značilo da su
priprave samo pripomoć i smjernica učitelju, a ne pravilo kojeg se treba slijepo držati, a drugi faktori koji se mogu
pojaviti te mišljenje učenika i ostalih subjekata o-o procesa treba imati konačnu riječ pri samom izvođenju nastave.
Naknadnom samokritičnom analizom postignutog uspjeha učitelj treba ustvrditi dobre i loše strane svog rada u
pojedinostima, a to će mu u pripremanju daljnjeg rada poslužiti kao orijentacija u eliminiranju negativnog te unošenju
i razvijanju pozitivnog.
ULOGA UČITELJA U ORGANIZACIJI NASTAVE I UČENJA
naročito mladih, a još više onih najmlađih. O-o proces, promatran kao sustavno organizirana zajednička aktivnost
učitelja i učenika na ostvarenju zadataka o i o, čine ljudi, osnovni pokretači, nositelji i realizatori procesa. Svaki od tih
subjekata (učenici, učitelj, roditelji) pritom ima svoju ulogu. O-o proces postoji zbog učenika, bez čijeg se
sudjelovanja u svim etapama procesa, o i o ne može ni događati. Učenika nitko ne može nešto naučiti, on to može
naučiti samo sam, vlastitim angažmanom. Učenik sam zna i osjeća svoje interese i potrebe, čijem je zadovoljavanju
usmjeren o-o proces. To ne znači da učeniku nije potrebna pomoć starijih. Tu važnu ulogu ima učitelj. On je voditelj i
organizator o-o procesa, poznavatelj pedagogije, didaktike i metodike. Njegova uloga u odnosu prema učeniku je
pomalo apsurdna i svodi se na to da sebe učini nepotrebnim. Kako se dijete razvija i raste ta pomoć je sve manje
potrebna, a učiteljeva uloga je završena ako se učenik osamostalio. Učitelj postaje kvalitetniji ukoliko svoj rad
promatra kao samoostvarenje, kao kreativan čin. A upravo je to bitno za čin odgajanja, jer ne odgajaju ni metode, ni
postupci već ličnosti, stabilne, jake i za to obrazovane. Pomažući djetetu da se osamostali, učitelj treba procijeniti kad
mu je potrebno pomoći, a kad je bolje prepustiti mu da pokuša samostalno. Uspjeh cijelog o-o procesa, ostvarenje
planiranih zadaća te postizanje konačnog cilja uvelike ovisi o učitelju. Osim stručnosti, učiteljeva strpljivost,
usklađenost njegovih stavova i ponašanja, njegova briga za napredak svakog pojedinog učenika, otvorenost i
18
spremnost na suradnju, snošljivost na razlike u razredu, jednak pristup svim učenicima, poštivanje dostojanstva i
kulturnog podrijetla učenika kao i kolega i uprave škole, najvažniji su poticaji i izvori učenja u školi. Stručno
usavršavanje potrebno mu je kako bi ovladao novim znanjima i vještinama poučavanja, ali je vrlo važno i kako učitelj
vidi sebe, svoj posao i učenike čiji su mu razvoj društvo i roditelji povjerili.
Najvažnija zadaća učitelja je osmisliti nastavnu aktivnost koja djelotvorno postiže pedagoške rezultate za
svakog učenika. Učiteljeva osjetljivost za učeničke potrebe vjerojatno je najvažnije od svih umijeća uspješnog
poučavanja. To se odnosi na sposobnost učitelja da planira nastavne satove, prilagođuje i modificira svoju nastavu u
skladu s time kako će nastavni sat doživjeti razni učenici, a sve u želji da potakne njihovo učenje. Da bi se postigli
ciljevi, kako jednog, tako i svih ostalih nastavnih sati, potrebno je dobro planiranje i priprema učitelja za njihovu
provedbu. Planiranje i pripremanje su sastavni dijelovi učiteljeva rada i vrlo su bitni za izvođenje neposrednog o-o
procesa, ali i sastavni dio njegova stručnog i pedagoškog usavršavanja. Učitelj planira i programira čitav o-o proces i
to na nivou godišnjeg (makroplaniranje), mjesečnog i tjednog planiranja (mikroplaniranje),a posebna se pažnja
posvećuje dnevnom pripremanju za neposrednu nastavu. Upravo je ono preduvjet dobro izvedenog o-o procesa.
Najčešće se učitelji služe pismenim pripremama za sat, iako prema nekim autorima (Matijević-Bognar), za razliku od
planiranja, pripremanje nije nužno da bude napismeno.
Takav se pismeni koncept naziva pripravom. Cilj i zadatci, kao polazište, ali i ishodište svakog o-o procesa,
moraju biti oblikovani za svaki nastavni sat da vode k ostvarenju cilja cjelokupnog o-o procesa. Vrijeme koje se utroši
na planiranje razlikuje se od učitelja do učitelja kao i od sata do sata. Prije realizacije svakog nastavnog sata, a da bi se
postigli definirani ciljevi, nužno je pravilno postaviti zadatke, kao i odabrati sadržaje i aktivnosti pomoću kojih će oni
biti postignuti. Odabir nastavnih sadržaja također je vrlo bitan.
Planiranje omogućuje adekvatnu raspodjelu količine vremena za svaku aktivnost, a jedno od najvažnijih
umijeća u poučavanju je prosuditi koliko vremena treba utrošiti na svaku aktivnost i koji je najbolji ritam prijelaza s
aktivnosti na aktivnost. Prilikom planiranja i pripremanja za nastavu, učitelj treba utvrditi socijalne oblike rada
(individualni oblik rada, aktivnosti u paru, grupni oblik, pedagoška radionica) kojima će se koristiti na nastavnom
satu, nastavne metode i postupke kojima će postići najbolje rezultate, prostor u kojem će se odvijati o-o proces,
utvrditi nastavna sredstva i pomagala, tj. medije kojima raspolaže, a koji mu trebaju za što kvalitetnije izvođenje
nastave. Učitelj je taj koji odlučuje o uvođenju dodatne ili dopunske nastave, na temelju saznanja iz neposrednog rada
s učenicima, on organizira učenicima izbornu nastavu prema afinitetima, prati njihove izvanškolske aktivnosti. Učitelj
je, dakle, planer, programer, suradnik i organizator, instruktor, izvor informacija, zadužen za didaktičko oblikovanje i
izbor medija. Izrađuje izvedbeni program, prilagođene programe, planira godišnje, mjesečne i dnevne aktivnosti,
organizira i kreira pedagoške situacije.
Osim osnovnog visokoškolskog obrazovanja kojim se posebno specijalizira za pedagoška, didaktička i

metodička pitanja, njegova odgojna funkcija pretpostavlja i posebne ljudske i moralne kvalitete. Učenik je učiteljev
ravnopravni partner u didaktičko-komunikacijskim aktivnostima koje su usmjerene na njegovo obrazovanje, odgajanje
i integriranje u društvu. Subjekt je o-o procesa i to u svim fazama, počevši od planiranja preko realizacije do
vrednovanja i evaluacije. Bitno je naglasiti kako se o-o proces, kao vrlo složen i dinamičan, ne može promatrati kao
zatvorena i nepromjenjiva konstrukcija te stoga planiranju, programiranju i pripremanju za nastavu ne treba prići
prekruto već spremno uvažavati svaku eventualnu promjenu, a sve u cilju postizanja što većeg o-o učinka. U nastavnoj
svakodnevici bi to značilo da su priprave samo pripomoć i smjernica učitelju, a ne pravilo kojeg se treba slijepo držati,
a drugi faktori koji se mogu pojaviti te mišljenje učenika i ostalih subjekata o-o procesa treba imati konačnu riječ pri
samom izvođenju nastave. Naknadnom samokritičnom analizom postignutog uspjeha učitelj treba ustvrditi dobre i
loše strane svog rada u pojedinostima, a to će mu u pripremanju daljnjeg rada poslužiti kao orijentacija u eliminiranju
negativnog te unošenju i razvijanju pozitivnog.
MOTIVACIJA UČENIKA
19
naročito mladih, a još više onih najmlađih. O-o proces, promatran kao sustavno organizirana zajednička aktivnost
učitelja i učenika na ostvarenju zadataka o i o, čine ljudi, osnovni pokretači, nositelji i realizatori procesa. Svaki od tih
subjekata (učenici, učitelj, roditelji) pritom ima svoju ulogu. O-o proces postoji zbog učenika, bez čijeg se
sudjelovanja u svim etapama procesa, o i o ne može ni događati. Učenika nitko ne može nešto naučiti, on to može
naučiti samo sam, vlastitim angažmanom. Učenik sam zna i osjeća svoje interese i potrebe, čijem je zadovoljavanj
usmjeren o-o proces.
Za zadovoljavanje tih potreba potrebno je učenika motivirati za aktivno praćenje i sudjelovanje u nastavnom procesu.
Motivacija predstavlja izazivanje intelektualnog i emocionalnog doživljaja, a izaziva je sam način rada koji mora biti
raznolik. Motivacija je osnova svakog dobro organiziranog rada. Kako bi rezultati o-o procesa bili što kvalitetniji,
učenik treba osjetiti unutrašnju potrebu, nagon, želju da određeni zadatak ili problem riješi. Najbolje je da učenik bude
u kontaktu s objektivnom stvarnošću, s doživljajima iz života. Tada se javlja potpunija misaona aktivnost koja je
osnova za uviđanje veza i odnosa među danim podatcima, odnosno uvjet za rješavanje problema. Kada se govori o
učeničkoj motivaciji, razlikuju se tri najvažnija utjecaja na učeničku motivaciju u razredu. To su: unutarnja, vanjska
motivacija i očekivanje uspjeha. Unutarnja motivacija znači koliko će učenici sudjelovati u nekoj aktivnosti kako bi
zadovoljili svoju znatiželju i zanimanje za nastavne sadržaje koji se tumače ili kako bi razvili kompetenciju ili
sposobnosti u odnosu na zahtjeve koji se pred njih predstavljaju zbog sebe. Vanjska motivacija znači sudjelovanje u
određenoj aktivnosti kako bi se postigao neki željeni cilj ili svrha izvan aktivnosti.
Sudjelovanje u aktivnosti je stoga sredstvo da se postigne neki drugi cilj (npr. roditeljska ili učiteljska pohvala,
poštovanje i divljenje ostalih učenika ili da se izbjegnu neugodne posljedice neuspjeha). Unutarnja i vanjska
motivacija se često promatraju odvojeno, ali zapravo nisu nespojive. Mnogi učenici imaju snažnu unutarnju i vanjsku
motivaciju da sudjeluju u određenoj aktivnosti, npr. mogu se truditi na satu matematike jer uživaju u nastavi
matematike, ali i zato što žele postići dobar uspjeh kako bi ostvarili neke pogodnosti. Očekivanje uspjeha je stupanj u
kojem učenici osjećaju da će uspjeti u određenoj aktivnosti. Većina se učenika neće potruditi uspjeti u zadatku koji
smatraju preteškim i u kojem su im mali izgledi za uspjeh.
No nisu sve aktivnosti za koje učenici smatraju da u njima mogu lako uspjeti motivirajuće (prelagane zadaće
učenici mogu smatrati nevrijednima truda, osim ako postoji neki poseban razlog da ih se izvrši). Najvažniji načini
kojima učitelji mogu pobuditi učeničku motivaciju su one koje koriste učeničku unutarnju i vanjsku motivaciju te
očekivanja uspjeha. Kada govorimo o uspješnom poučavanju, najvažniji čimbenik je osigurati da se učenike potiče na
učenje i da učitelj od njih puno očekuje. Takva pozitivna očekivanja trebaju biti realistična, ali izazovna. Korištenje
učeničke unutarnje motivacije uključuje izbor tema koje će vjerojatno zanimati učenike, osobito ako su povezane sa
životnim iskustvom. Mogućnost izbora, aktivno sudjelovanje i suradnja među učenicima osiguravaju užitak, upotreba
raznih igara, novosti i raznolikosti su poticajno iskustvo.
Unutarnja motivacija uključuje radoznalost i želju da se povećaju sposobnosti i mogućnosti učenika, može ju
se potaknuti tako da se učenicima redovito pokazuje kako im se poboljšavaju sposobnosti i što sve mogu sad učiniti i
razumjeti u usporedbi s onim što su mogli na početku školske godine. Korištenje učeničke vanjske motivacije
sadržano je u povezivanju truda i uspjeha s opipljivim nagradama i povlasticama. Pritom se mora paziti da su te
nagrade i povlastice nešto što ti učenici zaista žele te da ne smanjuju njihovu unutarnju motivaciju i da ne
obeshrabruju one koji se trude, ali koji ne dobivaju takve nagrade. Učiteljeva pohvala je iznimno važan i snažan
motivator. Pohvala koja se veže uz učenikov rad i postignuće, koja odiše iskrenim zadovoljstvom učitelja i kojoj se
vjeruje, djelotvornija je od redovitih, ispraznih pohvala kojima nedostaju ta obilježja. Vanjska motivacija može se
pojačati tako da se učenicima ukaže na korist, relevantnost i važnost teme ili aktivnosti za njihove potrebe. Poticaji
koji se temelje na učenikovom očekivanju uspjeha osiguravaju to da su postavljeni zadatci izazovni i da učenicima
nude realističnu mogućnost uspjeha. Pomoć i očekivanja učitelja moraju u učenicima izazvati samopouzdanje, oni
moraju osjetiti da će uspjeti uz primjeren napor. Važno je i da shvate da uspjeh ovisi o njima, da moraju biti svjesni
kako pristupaju zadatcima, koliko truda ulažu u uspjeh i da nema zamjene za njihovu spremnost da se trude kroz dulje
razdoblje. Prilikom planiranja i pripremanja za nastavu, učitelj, kako bi postigao cilj i zadatke nastavnog sata, treba
20
odabrati sadržaje i aktivnosti pomoću kojih će oni biti postignuti, utvrditi socijalne oblike rada kojima će se koristiti
na nastavnom satu, nastavne metode i postupke kojima će postići najbolje rezultate, prostor u kojem će se odvijati o-o
proces, provjeriti nastavna pomagala, tj. medije kojima raspolaže, a koji bi mu trebali za što kvalitetnije izvođenje
nastave. Opći zadatak pripreme kao dijela nastavnog sata je obaviti sve potrebne predradnje, kako materijalno-
tehničkog i organizacijskog, tako i spoznajnog, psihološkog i metodičkog karaktera koje pridonose uspješnomu
izvođenju predviđenog glavnog dijela nastavnog sata. Upravo se ovaj spoznajno-psihološki dio odnosi na motivaciju.
Dobar početak znači doprinos krajnjem uspjehu. Materijalno-tehnički se pripremiti za nastavu znači pripremiti
nastavna sredstva i pomagala, raspodijeliti učenike, upoznati ih ili ponoviti rad s materijalom, provjeriti
funkcionalnost uređaja i mehanizama. Spoznajna strana pripreme podrazumijeva davanje učenicima informacije što će
raditi, o čemu će učiti, s kojim sadržajima će se upoznati, koju problematiku će upoznavati.
U motivacijske svrhe, tj. za postizanje svojevrsne psihičke angažiranosti za predstojeći rad, u svakodnevnom
nam radu koriste raznovrsni načini i postupci. Uz pomoć njih razvija se aktivan odnos prema radu, intelektualna
radoznalost i interes te povoljna radna atmosfera. Ukratko, motivacija stavlja u funkciju učenikov psihički i
intelektualni mehanizam. Učenike trebamo angažirati, motivirati, razviti aktivan odnos i osmisliti rad, razviti interes i
radoznalost, povoljnu radnu atmosferu. Sve se to izvodi prikladnim metodičkim postupcima. Sadržaj i način pripreme,
odnosno motivacije, ovisi o više faktora, prvenstveno o nastavnom predmetu, etapi koja slijedi, pronicljivosti učitelja
te o vremenu koje nam stoji na raspolaganju.
Motivacija se može postići zanimljivim podatcima iz povijesti, anegdotom vezanom uz sadržaj teme,
analiziranjem konkretnih pojava u životu, formuliranjem zagonetke, citiranjem poslovica, pitalicama, križaljkama,
raznim igrama, demonstriranjem eksperimenta, ponavljanjem nekih dijelova već obrađenih sadržaja, postavljanjem
potanja radi kraćeg rasuđivanja i dr. Najgore, po o-o proces i učenike, je prijeći na glavni dio sata s određenim
unutarnjim otporom u nepovoljnim uvjetima jer to rezultira, ne samo slabim radnim učinkom, već i odbojnošću
učenika prema nastavi samoj. Bitno je da motiviranje bude što kraće, ali što efikasnije i efektnije.
Dostizanje i održavanje unutarnje motivacije kod nadarenih učenika ovisi o roditeljima i učiteljima koji
trebaju znati podržati ih u fazama koje izazivaju dosadu i doživljaj jednoličnosti. Pritom mogu iskoristiti njihovu
potrebu za identifikacijom s osobom koju vole ili poštuju kao i potrebu za osjećajem sposobnosti koji može proizlaziti
iz usporedbe s vršnjacima ili, na višem nivou, kroz natjecanje sa samim sobom. Učitelj treba nadarenoj djeci ponuditi,
naročito u prosječnom razrednom odjeljenju s mnogo djece materijale visoke složenosti i različitih sadržaja, ali ih
usmjeriti i na pomoć slabijima. Inače se često događa da ti kreativni, često i vrlo talentirani učenici, postanu
demotivirani nezanimljivim i mehaničkim pristupom u razredu. Talent i potencijal djeteta bit će uništeni ukoliko dijete
samo ne vjeruje da posjeduje određene sposobnosti te ako nema slobodu da ih koristi i razvija. Za postizanje
motivacije u razredu najvažniju ulogu ima osoba učitelja.
Učitelj je planer, programer, suradnik i organizator, instruktor nastavnog procesa, izvor informacija. Zadužen
je za didaktičko oblikovanje i izbor medija. On je savjetnik, mentor, glumac i pjevač, mađioničar i sportaš i u svojoj
osobi ujedinjuje mnogo više drugih osoba, no da bi učenici stekli povjerenje i opuštenost u njegovoj blizini, da bi im
bio zanimljiv i privlačan, on mora biti nadasve kreativan. Samo kreativan i maštovit učitelj bit će sposoban potaknuti
učenike na aktivnosti koje se od njih traže bez muke i prisile. On zna kako će približiti ideju kreiranja vlastite sreće
maloj djeci tako da biraju odgovarajuća ponašanja i aktivnosti potrebna za zadovoljavanje njihovih potreba na
uravnotežen način.
IZVORI ZNANJA U NASTAVI
O-o proces je planska i cilju usmjerena djelatnost koja, polazeći od određenih društvenih i individualnih
pretpostavki, teži ostvarenju društveno i individualno relevantnih postignuća. Do tih se postignuća dolazi definiranjem
cilja i zadataka koji se žele postići, izborom sadržaja i aktivnosti na kojima se ti zadatci mogu ostvariti te
organizacijom doživljaja i iskustava da se oni ostvare uz korištenje odgovarajućih medija, strategija i oblika. Na kraju
se vrjednuje koliko su ostvareni postavljeni ciljevi i zadatci. O-o proces je sustavno organizirana zajednička aktivnost
nastavnika i učenika na ostvarenju zadataka o i o. U didaktici se koristi i izraz nastava, ali danas uz nastavu postoji niz
21
izvannastavnih aktivnosti koje su također o-o proces. Nastava je određena o-o programom. To je dokument u kojem su
naznačeni o i o ciljevi, broj mikrojedinica, napomene o realizaciji, odnosno važnijim uvjetima koje treba osigurati za
realizaciju (materijalna oprema, prostori za aktivnosti, stručnost učitelja…). Nastavni program određuje opseg, dubinu
i slijed proučavanja nekog sadržaja. Kao izvor znanja u nastavi središnje mjesto zauzima izvorna stvarnost, tj.
učenikovo okruženje. Izvorna stvarnost, odnosno prirodna i društvena sredina najširi je i najegzaktniji izvor znanja te
se s pravom u didaktici naziva primarnim izvorom znanja. U njoj se može realizirati velik dio ciljeva o i o,
najpogodnije je mjesto za razvijanje radnih sposobnosti učenika. Odnos prema stvarnosti može biti promatrački, ali je
plodonosnije da bude aktivan, počevši od najjednostavnijeg praktičnog rada pa do složenijih. Radom na konkretnom
materijalu učenici stječu razne sposobnosti: senzorne, praktične, izražajne, misaone. Često, zbog prostorne i
vremenske udaljenosti, spoznajne složenosti i nepristupačnosti, izvorna stvarnost nije najprikladnija za neposredno
poučavanje. Jedno od mogućih didaktičkih rješenja , najbliskije učenju u neposrednoj prirodnoj stvarnosti, donošenje
je dijelova izvorne stvarnosti u školske prostorije, primjerice zbirke prepariranih životinja, herbariji, zbirke insekata ili
minerala, uzorci vode ili izgrađivanjem posebnih školskih objekata: akvarij, terarij, zookutak, rasadnik, voćnjak,
povrtnjak itd. O-o proces najčešće se ipak odvija uz pomoć didaktički oblikovane stvarnosti u obliku nastavnih
sredstava. Ona su didaktički tako oblikovana izvorna stvarnost da budu pristupačnija učenikovom spoznavanju u
nastavnom tijeku. Postoje veoma brojna i raznovrsna nastavna sredstva koja se iz dana u dan sve više usavršavaju,
paralelno s razvojem nastavnih pomagala. Nastavna su pomagala također vrlo bitna jer upravo ona djeluju na ljudska
čula, odnosno stavljaju u funkciju pojedino nastavno sredstvo, a to su primjerice ploča, kreda, geometrijski pribor,
slike, karte, razna tehnička pomagala poput projektora, glazbene linije, TV-a, filma, računala. U posljednje se vrijeme
koristi izraz medij koji se čini praktičnijim jer u sebi podrazumijeva i nastavna sredstva i pomagala, često neodvojiva.
U većini se klasifikacija mediji pojavljuju kao vizualni, auditivni i audiovizualni. Vizualni su mediji najbrojniji. Oni
djeluju na vanjska osjetna svojstva, točnije na vid. Mogu biti dvodimenzionalna i trodimenzionalna, statična i
dinamična (crteži, slike, fotografije, plakati, aplikacije, modeli, reljefi, makete, mobili, mirna projekcija-
grafoprojekcija, didaktičke igre, aparati, strojevi…). Tu spadaju i tekstualna sredstva- raznovrsni tekstualni materijal
(udžbenici, priručnici, čitanke, slovarice, članci, tekstovi, rječnici, leksikoni, nastavni listići…). Pri tom je važno
naglasiti kako prednost uvijek treba dati izboru konkretnog materijala iz stvarnosti. Pod auditivne izvore znanja može
spadati bilo kakav nosač zvuka za čiju reprodukciju imamo i odgovarajuće nastavno pomagalo, a može ih pratiti i
slikovni materijal. Medij koji ujedinjuje sliku i zvuk je audiovizualno sredstvo.
U nastavi su najčešće korišteni nastavni film, tj. film specijalno izrađen za nastavu i usklađen s nastavnim programom,
osobinama učenika s obzirom na dob i općim didaktičkim i metodičkim zahtjevima i televizijske emisije koje mogu
uspješno dopuniti, osvježiti, proširiti i pojačati o-o djelovanje obitelji, škole, institucija i pojedinaca. Važnost televizije
je u približavanju stvarnosti, koja nije dostupna procesu učenja, dopuni i produbljivanju sadržaja iz različitih
znanstvenih i nastavnih područja, u razlikovanju bogaćivanju poznavanja svakidašnjice, mogućnosti pokazivanja
najnovijih informacija i pružanju pomoći u svladavanju suvremenih životnih problema. Osim ovih apersonalnih
medija, tu bi spadala i živa riječ učitelja. Ona je bila temeljni izvor znanja u tradicionalnoj školi. Učitelj je najčešće
usmenim izlaganjem, predavanjem prepričavao svoja iskustva i odgovarajuće sadržaje koje su učenici trebali usvojiti.
Kako za nastavu pomoću žive riječi učitelj treba raspolagati samo odgovarajućim iskustvom u usmenom izlaganju,
poučavanje živom riječi je najjeftinije i to je jedan od razloga što se zadržalo i nakon pojavljivanja udžbenika i ostalih
nastavnih sredstava i pomagala. Učiteljeva se uloga u nastavi mijenja.
On od neposrednog izvora znanja u kojoj je njegova živa riječ dominirala preuzima ulogu rukovoditelja i
stvaratelja najpovoljnijeg okruženja učenika koje će im omogućiti potpuni razvitak njegovih sposobnosti. Učitelja ne
možemo promatrati samo kao izvor znanja već, prije svega, kao stvaratelja, rukovoditelja i ustrojitelja suvremenih
uvjeta rada u nastavi. Živa riječ učenika u nastavi zauzima istaknuto mjesto. Svaki učenik raspolaže određenim
iskustvom stečenim u svom okruženju i stoga se on može pojaviti kao izvor znanja. Smisao njihova izlaganja ne
sastoji se od toga da pokažu učitelju koliko znaju, već da svoje iskustvo i spoznaje podijele s drugima. To je korisno i
stoga što se učenici vježbaju u izlaganju svog iskustva, ali i u slušanju i razumijevanju svojih vršnjaka. Bogatija i
raznovrsnija komunikacija, jasno, ostvaruje se istovremenom uporabom više medija. Primjerice, audiovizualni mediji,
za čije percipiranje treba angažirati oba osjetila, imaju pojačano djelovanje na učenika. Iz prakse znam koliko utjecaj
na učenike ima prikazivanje određenih televizijskih emisija, filmova, animiranih filmova, ali bez obzira na to, u
njihovu korištenju ne treba pretjerivati, kao što ih ne treba ni zaobilaziti. Računalo se za učenje koristi kao osnovni
22
nosilac sadržaja učenja, ali i kao medij koji pomaže u nekim etapama procesa učenja (npr. vježbanje ili provjeravanje).
Računala u školama koriste za koordiniranje ostalih medija u sklopu nekog multimedijalnog sustava, ali i za brojna
druge poslove koji su u funkciji org. školskog života. Računalo je poseban nast. medij oko čijeg se utjecaja i koristi
stručnjaci još nisu usuglasili, što nije ni čudno obzirom da računalna tehnologija i općenito protok informacija postaju
iz dana u dan sve intenzivniji. Primjerice, relevantna didaktika autora M. Matijevića iz 2002., koja je osnovna liter. za
polaganje ispita istoimenog kolegija, a i sad za pripremanje državnog ispita, računalo, kao još neistražen, ali
obećavajući medij, prikazuje na svega nekoliko stranica. Danas svakom učitelju koji razmišlja o poboljšanju o-o
procesa, računalo je pri vrhu piramide medija na koje računa.Bez obzira na veliku važnost niza novih nastavnih
sredstava i obrazovne tehnologije, učiteljeva je zadaća u nastavi nezamjenjiva. Učitelj je u medijalnoj zadaći kad
učenicima prenosi gradivo usmeno, pismeno ili pokazivanjem pokreta i predmeta, a u programskoj zadaći kad
usklađuje metodičke mogućnosti medija s gradivom i obraz. zadaćama, usmjerava individ. razvitak učenika, priprema
članke za medijalne sustave i sl., a u organizacijskoj zadaći kad aktivira medije da izvode nastavu, nadzire
interakcijski proces medija i učenika i sl., općenito u odgojnoj zadaći kada sve svoje funkcije usmjerava tako da
omogući razvitak svih stvaralačkih sposobnosti svojih učenika.
On treba uvijek umrežavati uporabu svih nastavnih sredstava u sklopu svojeg pedagogijskog iskustva i ništa
ne može zamijeniti tako dobru neposrednu vezu između učitelja i učenika i stalnu pažnju koju učitelj pridaje
potrebama učenika. Da bi se nastava podigla na višu razinu, treba izobraziti i odgojiti dobre učitelje koji će u svom
radu uspješno upotrebljavati suvremena nastavna sredstva.
INTERESI UČENIKA U NASTAVI
Do danas čovječji je um otkrio mnoge tajne prirode, mnoge vlastite bajke pretvorio u stvarnost, ali je sam sebi
u velikoj mjeri ostao prekriven velom tajne. Postoje razne grupe učenja koje pokušavaju objasniti što i tko je zapravo
čovjek. Prema humanističkom shvaćanju, čovjek, pa tako i dijete, tj. učenik, je aktivno i stvaralačko biće koje radom
prerađuje, odnosno prilagođava prirodu svojim potrebama. W. Glasser naglašava da čovjek sam bira svoje ponašanje i
da o njemu ovisi hoće li ono biti uspješno ili neuspješno. Na ponašanje čovjeka potiču osnovne potrebe, među kojima
on ubraja potrebu za pripadanjem, ljubavlju i suradnjom, potrebu za moći, natjecanjem i uvažavanjem, potrebu za
igranjem, kreat. i zabavom te potrebu za mogućnošću izbora i slobodom. Proces čovjekova razvoja dugotrajan je i
doživotan proces tijekom kojeg su izuzetno važni i naslijeđe i odnos s okolinom i drugim ljudima, jer je čovjek
čovjeku osnovna potreba. U takve izuzetno važne odnose ubrajaju se i proces o i o,
koji je, dakle, uvjetovan soc.-kulturnim čimbenicima, s jedne strane, a s druge antrop.-psih. statusom njegovih
subjekata.
Čovjeku je za pravilan razvoj od iznimne važnosti zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba. One se dijele na
biološke: potreba za hranom, vodom, odjećom, kretanjem, aktivnošću, odmorom, snom, ali i za sigurnošću; socijalne s
vrlo jakim potrebama za samopoštovanjem i poštovanjem od drugih ljudi te na vrhu piramide potreba, prema
Maslowljevoj hijerarhiji, nalaze se samoaktualizirajuće potrebe. O-o procesi, naravno oni koji su usmjereni na ljudske
interese, potrebe i razvoj autonomne ličnosti, u funkciji su pomoći čovjeku na putu odrastanja. Obzirom da suvremeno
obraz. često nije na toj razini pa, nažalost, više guši kreativnost nego što omogućava samoaktualizaciju, potrebno je da
učitelji prilikom kreiranja nast. procesa posvete posebnu pažnju interesima učenika. Pritom učitelj trebaju biti naročito
vješt jer je razredno odjeljenje skupina učenika koji se međusobno prilično razlikuju po mnogim osobinama. Iako je
čovjekova priroda jedinstvena i nedjeljiva, potrebno je, radi njihova bolja razumijevanja, razlikovati spoznajne,
doživljajne i psihomotorne aspekte ličnosti jer upravo iz njih proizlaze različiti ljudski interesi. Jednako tako, o-o
proces uvijek je jedinstvo spoz., doživlj. i psihomot., ali se u nast. situacijama, ovisno o sadržajima, redovito događa
da je dominantan jedan od aspekata. Interesi učenika od iznimne su važnosti i treba ih poštovati i integrirati u svim
segmentima o-o procesa.
Kako bi se ostvarili odg. i obraz. zadatci, sadržaji i aktivnosti, potrebna je zajednička aktivnost, tj. međusobno
uvažavanje učitelja i učenika i to u svim etapama o-o procesa. U prvoj etapi učenici iskazuju svoje (obraz.) interese i
(odg.) potrebe na način da u suradnji s učiteljem dogovaraju što će raditi, tj. sadržaje i aktivnosti te kako će to raditi, tj.
23
oblike, sadržaje, metode i postupke. Iako su sadržaji i aktivnosti većim dijelom određeni programom, oni se u etapi
dogovora konkretiziraju i preoblikuju u skladu s interesima i potrebama svih. Uz te zajedničke interese i potrebe
grupe, postoje i pojedinačni interesi pa u etapi dogovora stvaramo pretpostavke za iskazivanje i jednih i drugih.
Interesi i potrebe također se uzimaju u obzir prilikom dogovora hoće li se što raditi zajednički, u grupama ili
pojedinačno te koja ćemo sredstva, pomagala, metode i postupke upotrebljavati. Iako organizacijski poprilično
komplicira stvar, bilo bi poželjno nastavu ponekad artikulirati i na koji drugi način osim unaprijed definiranim
rasporedom sati koji prati razredno-predmetno-satni sustav. Naime, nedostatci tog krutog sistema koji je, unatoč
mnogim znanstvenim pritužbama i dalje najprisutniji, su u suprotnosti s interesima i potrebama učenika, ali se mogu
ublažiti uvođenjem, tzv. blok sati, projektne nastave, integriranih sati, dana ili integriranog tjedna što se uvođenjem
HNOS-a u škole pokušava i promijeniti. Nasreću po nas, integriranu je nastavu organizacijski najlakše izvoditi u
razrednoj nastavi jer razredno odjeljenje vodi samo jedan učitelj. Upravo integriranom nastavom individualizira se o-o
proces, a to je osnova za poštivanje interesa i potreba učenika. Oni samostalno u manjim grupama rade na ostvarenju
zadataka koje su planirali za taj dan ili tjedan, uz asistenciju učitelja-voditelja. Učitelj mora biti dovoljno kompetentan
da prosudi kojem je učeniku potrebnija veća pomoć jer postoji opasnost da se oni nedovoljno samostalni u radu izgube
i dožive neuspjeh. Nakon toga učenik se uključuje u etapu praćenja, vođenja i ocjenjivanja, što je i najbolji način za
poštivanje njegovih interesa i potreba. Važna je i humana i demokratska komunikacija kao izvor sigurnosti i uspjeha
koja dovodi do samoaktualizacije.
Za doživljajni proces najbitniji su odnosi s drugima i određeno iskustvo. S pedag. strane to znači kako je, u
cilju poštovanja interesa učenika, bolje ne miješati se u doživljajni proces djeteta jer je to duboko osobna stvar. Iz toga
primjerice proizlazi preporuka neocjenjivanja stvaralačkih produkata, odnosno, ne ocjenjivanje odgojnih predmeta.
Učenika je potrebno prihvatiti onakvog kakav jest, vjerovati mu, ne procjenjivati ga prema nekim vanjskim
kriterijima. Učenik mora biti siguran da ga razumiju i imati potpunu slobodu simboličkog izražavanja. Nije svakom
učeniku dovoljan rad u matičnom razrednom odjeljenju na redovnoj nastavi. Individ. potrebe i interesi učenika koji se
dosta razlikuju od interesa drugih učenika, koji imaju problema sa zadovoljavanjem svojih potreba i interesa mogu se
realizirati u sklopu dodatne i dopunske nastave, izvannast. i izvanšk. akt. ili izbornim predmetima koji se nude
učenicima na izbor. Upravo putem njih učenici najkvalitetnije osiguravaju ispunjenje svojih individualnih potreba.
INDIVIDUALIZACIJA UČENJA I NASTAVE
Prije ikakvog ulaska u temu individualizacije potrebno je navesti važnu dilemu novije didaktičke literature: Je
li smisao školovanja postizanje unaprijed određenog jednakog nivoa znanja i sposobnosti za sve učenike ili je
potrebno svakom učeniku omogućiti postizanje optimalnih rezultata? Spoznaje znanosti relevantnih za o-o proces daju
više argumenata za ovu drugu opciju pa je, u skladu s tim, opravdana težnja ka individualizaciji nastave kao
svojevrsnom idealu. Do danas čovječji je um otkrio mnoge tajne prirode, mnoge vlastite bajke pretvorio u stvarnost,
ali je sam sebi u velikoj mjeri ostao prekriven velom tajne. Postoje razne grupe učenja koje pokušavaju objasniti što i
tko je zapravo čovjek. Prema humanističkom shvaćanju, čovjek, pa tako i dijete, tj. učenik, je aktivno i stvaralačko
biće koje radom prerađuje, odnosno prilagođava prirodu svojim potrebama.
W. Glasser naglašava da čovjek sam bira svoje ponašanje i da o njemu ovisi hoće li ono biti uspješno ili
neuspješno. Na ponašanje čovjeka potiču osnovne potrebe, među kojima on ubraja potrebu za pripadanjem, ljubavlju i
suradnjom, potrebu za moći, natjecanjem i uvažavanjem, potrebu za igranjem, kreat. i zabavom te potrebu za
mogućnošću izbora i slobodom. Proces čovjekova razvoja dugotrajan je i doživotan proces tijekom kojeg su izuzetno
važni i naslijeđe i odnos s okolinom i drugim ljudima, jer je čovjek čovjeku osnovna potreba. U takve izuzetno važne
odnose ubrajaju se i proces o i o, koji je, dakle, uvjetovan soc.-kulturnim čimbenicima, s jedne strane, a s druge
antrop.-psih. statusom njegovih subjekata.
24
Čovjeku je za pravilan razvoj od iznimne važnosti zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba. One se dijele na
biološke: potreba za hranom, vodom, odjećom, kretanjem, aktivnošću, odmorom, snom, ali i za sigurnošću; socijalne s
vrlo jakim potrebama za samopoštovanjem i poštovanjem od drugih ljudi te na vrhu piramide potreba, prema
Maslowljevoj hijerarhiji, nalaze se samoaktualizirajuće potrebe. O-o procesi, naravno oni koji su usmjereni na ljudske
interese, potrebe i razvoj autonomne ličnosti, u funkciji su pomoći čovjeku na putu odrastanja. Obzirom da suvremeno
obraz. često nije na toj razini pa, nažalost, više guši kreativnost nego što omogućava samoaktualizaciju, potrebno je da
učitelji prilikom kreiranja nast. procesa posvete posebnu pažnju interesima učenika.
Pritom učitelj treba biti naročito vješt jer je razredno odjeljenje skupina učenika koji se međusobno prilično
razlikuju po mnogim osobinama, po sposobnostima pamćenja, pažnji, interesima, temperamentu, ali i intelektualnim
osobnostima, kognitivnom stilu, uvjetima za razvoj, specijalnim predznanjima. Iako je čovjekova priroda jedinstvena i
nedjeljiva, potrebno je, radi njihova bolja razumijevanja, razlikovati spoznajne, doživljajne i psihomotorne aspekte
ličnosti jer upravo iz njih proizlaze različiti ljudski interesi. Upravo zbog tih razlika, a kako bi se individualne
psihofizičke snage razvila do maksimuma, nužno je individualizirati nastavu, odnosno poštovati individualne
specifičnosti učenika. Treba imati na umu da nema apsolutno netalentiranog djeteta te kako je svako dijete u nečemu
sposobnije od druge djece. Individualizirana je nastava, prema tome, nastojanje da se u organizaciji o-o procesa
optimalno uvažavaju individualne karakteristike kao i prilagođavanje unutarnjim uvjetima svakog pojedinog učenika.
To se postiže organizacijom zajedničkog ili individualnog rada učenika, primjerenog njegovim mogućnostima.
Pojavila su se tako različita didaktička rješenja, poput dijeljenja na više grupa, izdvajanja pojedinca iz kolektiva radi
pružanja diferencirane konstruktivne pomoći, davanja individualnih naloga za rad nastavnim listićima, korištenja
računala i drugih medija.
Interesi učenika od iznimne su važnosti i treba ih poštovati i integrirati u svim segmentima o-o procesa. Kako
bi se ostvarili odg. i obraz. zadatci, sadržaji i aktivnosti, potrebna je zajednička aktivnost, tj. međusobno uvažavanje
učitelja i učenika i to u svim etapama o-o procesa.
U prvoj etapi učenici iskazuju svoje (obraz.) interese i (odg.) potrebe na način da u suradnji s učiteljem
dogovaraju što će raditi, tj. sadržaje i aktivnosti te kako će to raditi, tj. oblike, sadržaje, metode i postupke. Iako su
sadržaji i aktivnosti većim dijelom određeni programom, oni se u etapi dogovora konkretiziraju i preoblikuju u skladu
s interesima i potrebama svih. Uz te zajedničke interese i potrebe grupe, postoje i pojedinačni interesi pa u etapi
dogovora stvaramo pretpostavke za iskazivanje i jednih i drugih. Interesi i potrebe također se uzimaju u obzir prilikom
dogovora hoće li se što raditi zajednički, u grupama ili pojedinačno te koja ćemo sredstva, pomagala, metode i
postupke upotrebljavati. Iako organizacijski poprilično komplicira stvar, bilo bi poželjno nastavu ponekad artikulirati
i na koji drugi način osim unaprijed definiranim rasporedom sati koji prati razredno-predmetno-satni sustav. Naime,
nedostatci tog krutog sistema koji je, unatoč mnogim znanstvenim pritužbama i dalje najprisutniji, su u suprotnosti s
interesima i potrebama učenika, ali se mogu ublažiti uvođenjem, tzv. blok sati, projektne nastave, integriranih sati,
dana ili integriranog tjedna što se uvođenjem HNOS-a u škole pokušava i promijeniti. Nasreću po nas, integriranu je
nastavu organizacijski najlakše izvoditi u razrednoj nastavi jer razredno odjeljenje vodi samo jedan učitelj. Upravo
integriranom nastavom individualizira se o-o proces, a to je osnova za poštivanje interesa i potreba učenika. Oni
samostalno u manjim grupama rade na ostvarenju zadataka koje su planirali za taj dan ili tjedan, uz asistenciju
učitelja-voditelja. Učitelj mora biti dovoljno kompetentan da prosudi kojem je učeniku potrebnija veća pomoć jer
postoji opasnost da se oni nedovoljno samostalni u radu izgube i dožive neuspjeh. Nakon toga učenik se uključuje u
etapu praćenja, vođenja i ocjenjivanja, što je i najbolji način za poštivanje njegovih interesa i potreba. Važne je i
humana i demokratska komunikacija kao izvor sigurnosti i uspjeha koja dovodi do samoaktualizacije. Za doživljajni
proces najbitniji su odnosi s drugima i određeno iskustvo. S pedagoške strane to znači kako je, u cilju poštovanja
interesa učenika, bolje ne miješati se u doživljajni proces djeteta jer je to duboko osobna stvar. Iz toga primjerice
proizlazi preporuka neocjenjivanja stvaralačkih produkata, odnosno, ne ocjenjivanje odgojnih predmeta.
Učenika je potrebno prihvatiti onakvog kakav jest, vjerovati mu, ne procjenjivati ga prema nekom vanjskim
kriterijima. Učenik mora biti siguran da ga razumiju i imati potpunu slobodu simboličkog izražavanja. Nije svakom
učeniku dovoljan rad u matičnom razrednom odjeljenju na redovnoj nastavi. Individualne potrebe i interesi učenika
koji se dosta razlikuju od interesa drugih učenika, koji imaju problema sa zadovoljavanjem svojih potreba i interesa
mogu se realizirati u sklopu dodatne i dopunske nastave, izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima ili izbornim
25
predmetima koji se nude učenicima na izbor. Upravo putem njih učenici najkvalitetnije osiguravaju ispunjenje svojih
individualnih potreba.
IZVANNASTAVNE I IZVANŠKOLSKE AKTIVNOSTI
organizacijom doživljaja i iskustava da se oni ostvare uz korištenje odgovarajućih medija, strategija i oblika.
Na kraju se vrjednuje koliko su ostvareni postavljeni ciljevi i zadatci. O-o proces je sustavno organizirana
zajednička aktivnost nastavnika i učenika na ostvarenju zadataka o i o. U didaktici se koristi i izraz nastava, ali danas
uz nastavu postoji niz izvannastavnih aktivnosti koje su također o-o proces. Nastava je određena o-o programom. To je
dokument u kojem su naznačeni o i o ciljevi, broj mikrojedinica, napomene o realizaciji, odnosno važnijim uvjetima
koje treba osigurati za realizaciju (materijalna oprema, prostori za aktivnosti, stručnost učitelja…). Nastavni program
određuje opseg, dubinu i slijed proučavanja nekog sadržaja. Nastavnim programom predviđene su izvannastavne
djelatnosti kao posebne aktivnosti kojih su temeljne zadaće prilagoditi nastavni program učenicima i omogućiti im
njegovo uspješno svladavanje, kao i potpuni razvitak učenikovih sposobnosti. U programu izvannastavnih aktivnosti
pozornost treba dati odgoju, tj. njegovanju zajedništva, prihvaćanju tuđeg uspjeha i vlastitog ili zajedničkog slabijeg
uspjeha, kulturi komuniciranja i ponašanja, povjeravanju promišljanja i stajališta k općem dobru. Izvannast. Akti.
treba poticati sudjelovanje svih članova kako bi postali svjesni važnosti stjecanja znanja i darovitosti koje posjeduju te
kako bi ih mogli što uspješnije povezati u novim stvaralačkim i praktičnim mogućnostima. Izvannast. akt.učenika
obuhvaćaju različite djelatnosti učenika u školi i u organizaciji škole, ali izvan programa redovne nastave. Program
rada tih aktivnosti predlažu i donose učitelj i učenici, brinući o mogućnosti njegovog djelotvornog ostvarivanja.
Održavaju se prema godišnjem planu i programu škole, a organiziraju se prema zanimanju učenika, zanimanju
i sklonosti učitelja te prema potrebama škole i zavičajnog okruženja. Učenici se za njih opredjeljuju slobodno i
dobrovoljno. Planiraju se tjedno dva sata ili sat, ovisno o značenju aktivnosti za školu i o sadržaju svake aktivnosti.
Pregled rada planira se i programira u Dnevniku rada za svaku skupinu aktivnosti i sadržava podatke o nazivu
skupine, voditelju, vanjskim suradnicima i radu skupine, popis učenika koji sudjeluju u skupini, godišnji pip rada
skupine, evidenciju o praćenju rada, razinu uspješnosti i postignuća učenika. Broj učenika nije strogo određen,
proizlazi iz potreba akt., a optimalan broj bio bi oko 15 učenika. U OŠ pojavljuju se učeničke organ. poput KUD-ova,
klubova mladih tehničara, športska društva, novinarske sekcije, učeničke zadruge i slične učeničke org. s brojnim
sekcijama i područjima djelatnosti. Pored tih udruga postoje i samostalne grupe i sekcije mladih matematičara,
fizičara, kemičara, geografa, literarne i druge sekcije u kojima učenici proširuju svoja znanja, oblikuju navike i
stavove, razvijaju tjelesne i intelektualne sposobnosti, očituju svoje stvaralaštvo, ovladavaju kulturom govora i
ophođenja. Kao oblik izvannast. aktivnosti škola može osnovati učeničku zadrugu te proizvode nastale kao rezultat
njihova rada stavljati u promet, kao i organizirati drugi društveno koristan rad učenika. Izvanšk. akt. učenika
obuhvaćaju aktivnosti učenika izvan škole u izvanškolsko vrijeme koje ustrojavaju različite udruge učenika, mladeži i
društva. Program, zadaće i ustroj izvanškolskih aktivnosti podudaraju se s izvannast. akt., no on se ustrojava izvan
škole, u učeničko slobodno vrijeme i izvan neposrednog nadzora učitelja. Ako se ostvaruju u sporazumu sa školom
priznaju se učenicima kao ispunjavanje obveza u školi. Učenici imaju slobodu u izboru izvanšk. akt., ali istodobno
preuzimaju obvezu u izvršavanju svih potrebnih zadataka. Rad učenika u izvannast. i izvanšk. akt. ima psih., pedag. i
znanstvenu vrijednost. Pedag. vrijednost rada u tim akt. jest što se lakše uočavaju daroviti učenici, njima se bavimo
njegujući intelektualnu radoznalost, ustrajnost u samostalnom istraživanju, omogućavajući razvitak radne kulture. Da
bi učenik u tim akt. u potpunosti razvio svoje sposob., potrebno je da učitelj-voditelj dobro poznaje sposob. učenika
kako bi pravilno postavio granicu opterećenja učenika. Učitelji-voditelji akt. trebaju se odlučiti za mentorski pristup,
tako da osiguraju što veći stupanj samostalnosti učenika.
Obrađujući odabrane teme, probleme iz neposrednog okruženja, učenici će se koristiti istraživačkim pristupom
u radu, što osigurava razvitak njihovih sposobnosti i postupno ih osposobljava za samoobrazovanje.
26
Akt. učenika u izvannast. i izvanšk. akt. pridonosi boljem spoznavanju neposrednog učenikovog okruženja.
Budući da je u posljednje vrijeme sve važnije pitanje ekološkog odgoja i odgoja za zaštitu okoliša kao načelo
sveukupnog odgoja i izobrazbe, to se sve više ekološki sadržaji uvrštavaju u programe izvannast. i izvanšk. akt. Rad u
tim aktivnostima omogućuje cjelovit (interdisciplinarni) pristup u kojem se isprepleću sadržaji gotovo svih
znanstvenih područja. Učenici razmjenjuju rezultate rada, a javna prezentacija, kao i cjelokupna učenička aktivnost u
tim djelatnostima, pozitivno utječe na razvitak stvaralačkih sposobn. učenika. Izvannast. i izvanšk. akt. učenika
pridonose zadovoljavanju interesa i potreba mladih u stjecanju znanja, ovladavanju metode spozn., razvitku psih.
spos., stvaralaštva, osposobljavanju u samostalnom stjecanju znanja, razvijanju intelekt. rada učenika i općenito
pozitivnom razvitku učenika kao cjelokupne osobnosti i ličnosti.
DOPUNSKA I DODATNA NASTAVA
i slijed proučavanja nekog sadržaja. Nastavnim programom predviđene su i dodatna i dopunska nastava i
izvannastavne djelatnosti kao posebne aktivnosti kojih su temeljne zadaće prilagoditi nastavni program učenicima i
omogućiti im njegovo uspješno svladavanje, kao i potpuni razvitak učenikovih sposobnosti.
Programi dodatne i dopunske nastave otvaraju učenicima široke mogućnosti da slobodno izgrade i izraze
svoju osobnost. Za onu skupinu učenika koja u redovnom o-o postupku teže svladava dijelove propisanog programa,
odnosno koju iz bilo kojeg razloga (bolest, druga škola, težina gradiva) ima teškoće u svladavanju programa, osnovna
je škola dužna organizirati dopunsku nastavu. Organizira se uz redovitu nastavu, na određeno vrijeme, sve dok je
takav oblik pomoći potreban učenicima. Ne postoji poseban program za dopunsku nastavu već se ona oslanja na
program redovne nastave. Odluku o uvođenju dopunske nastave donosi učiteljsko vijeće škole u skladu s potrebama
učenika i objektivnim uvjetima škole, a izvodi se izvan redovne nastave u školi, barem jedan sat tjedno u sklopu
pojedinih nastavnih predmeta. Propisani maksimalni broj učenika u dopunsko o-o skupini jest deset. Posebna se
pomoć treba pružiti djeci građana RH koji su se vratili iz inozemstva. Učenicima koji iz bilo kojih razloga zaostaju za
svojim suučenicima treba pomoći da usvoje nastavne sadržaje i u potpunosti razviju svoje sposobnosti. Uzroci
učenikovih teškoća u svladavanju programa najčešće proistječu iz obiteljskih, socijalnih, zdravstvenih, psiholoških i
drugih razloga. Među učenicima koji zaostaju u svladavanju sadržaja postoje bitne razlike, koje učitelj pri ustrojavanju
dopunske nastave treba uvažavati. Prije uključivanja učenika u dopunsku nastavu, učitelj će utvrditi uzroke koji
izazivaju teškoće u svladavanju nastavnog programa. U razgovoru s roditeljima mnogo će doznati o obiteljskim i
zdravstvenim prilikama, koje često uzrokuju zaostajanje učenika u svladavanju programa. Kad učitelj utvrdi da je
pojedinim učenicima potrebna pomoć, uključit će ih u dopunsku nastavu. U dopunskoj je nastavi rad individualiziran.
Učitelj oblikuje nastavne listiće, poluprogramirane ili programirane sekvencije za pojedine učenike. Kao sadržaj rada
učitelj odabire one sadržaje iz nastavnog programa koje pojedini učenici nisu usvojili u redovnoj nastavi. Rješavajući
te zadatke, učenici popunjavaju praznine u svom znanju, što im omogućuje daljnje redovno praćenje nastave. Dakle,
temeljna je zadaća dopunske nastave prilagoditi (individualizirati) nastavne sadržaje učenicima koji iz bilo kojih
razloga imaju teškoća u svladavanju programa kako bi im se omogućilo usvajanje programa i razvitak njihovih
sposobnosti.
Dodatna je nastava poseban oblik o-o procesa, namijenjen onoj skupini učenika koja pokazuje veći interes za
proučavanje određenih područja te u redovnoj nastavi pokazuje izvanredne rezultate, odnosno koja su svladala
27
propisani program u redovnoj nastavi, radi proširivanja i produbljivanja njihova znanja. Takvom se nastavom nastoji
omogućiti svakom učeniku potpuniji razvoj prema njegovim individualnim sklonostima i interesima.
Organizira se u manjim ili većim skupinama, bez obzira na razrednu pripadnost, nakon redovne nastave,
barem jedan sat tjedno u sklopu pojedinih nastavnih predmeta za koje učenik pokazuje interes. Odluku o programu i
organizaciji dodatne nastave donosi učiteljsko vijeće u skladu s objektivnim uvjetima škole. Preporučeni maksimalan
broj učenika u dodatnoj o-o skupini jest petnaest. Dodatnu nastavu u osnovnim školama ustrojavamo za darovite
učenike. Poznato je da se učenici međusobno razlikuju po sposobnostima. U svakoj populaciji postoji manji broj
pojedinaca koji pod istim objektivnim uvjetima i poticajima postižu natprosječne rezultate. Takve pojedince smatramo
nadarenima, darovitima. » OŠ dužna je organizirati uočavanje, školovanje, praćenje i poticanje darovitih učenika, te
organizirati dodatni rad prema njihovim sklonostima, sposobnostima i interesima.« (Zakon o osnovnom školstvu) Ta
je zakonska odredba pred učitelje postavila niz novih zadataka, npr. prepoznavanje darovitih učenika i njihovih
sklonosti za pojedina područja, izbor sadržaja, ustrojstvo i izvođenje dodatne nastave. Prepoznavanje nadarenih
učenika je vrlo složeno i u njemu sudjeluju učitelji i drugi stručnjaci (pedagozi, psiholozi, liječnici). Sadržaje dodatne
nastave treba temeljiti na sadržajima redovne nastave, što znači da će učenici proširiti i produbiti sadržaje iz svog
okruženja. Odabrane sadržaje učitelj će predložiti učenicima. Samo sadržaje koje učenici prihvate, potaknut će ih na
aktivnost.
U dodatnoj nastavi najčešće prevladava rad u skupinama, rad u paru i individualni rad, dok je frontalni oblik rada vrlo
rijedak. Najviši stupanj individualizacije učenja i poštovanja razlika među učenicima postiže se individualnim
oblikom rada. Zadatci s diferenciraju i odabire se didaktički materijal koji odgovara njihovim sposobnostima. Zadatci
se razlikuju u širini i dubini znanja te su prilagođeni brzini kojom će raditi pojedini učenici. Još viši stupanj
individualizacije može se postići autoindividualiziranim radom. Temelj tog rada je da učenici sami određuju svoj
individualni put napredovanja (dubinu, širinu i brzinu napredovanja), ovisno o svojim kriterijima i sposobnostima.
Važno je učenicima ponuditi dovoljno raznovrsnih izvora znanja koje mogu samostalno odabrati. Učitelj pri
ustrojavanju i izvođenju dodatne nastave predlaže program, sadržaj rada, dopunjuje ga prijedlozima učenika,
osigurava materijalno-tehničke uvjete rada, izrađuje didaktičke materijale – naputke i usmjerava djelatnost učenika pri
ostvarivanju usvojenog programa rada, dok učenici u dodatnoj nastavi predlažu i prihvaćaju program dodatne
nastave, postavljaju pitanja – probleme, koriste se znanstveno-popularnom literaturom, izvode praktične radove,
samostalna istraživanja, bilježe dobivene podatke, procjenjuju, izvode zaključke, podnose izvješće o svojim radovima,
otkrićima drugim učenicima i široj javnosti.
Dodatna i dopunska nastava pridonose zadovoljavanju interesa i potreba mladih u stjecanju znanja,
ovladavanju metode spoznavanja, razvitku psihičkih sposobnosti, stvaralaštva, osposobljavanju u samostalnom
stjecanju znanja, razvijanju intelektualnog rada učenika i općenito pozitivnom razvitku učenika kao cjelokupne
osobnosti i ličnosti.
RAD S UČENICIMA S POTEŠKOĆAMA U RAZVOJU
i slijed proučavanja nekog sadržaja. Nastavnim programom predviđene su i dodatna i dopunska nastava i
izvannastavne djelatnosti kao posebne aktivnosti kojih su temeljne zadaće prilagoditi nastavni program učenicima i
omogućiti im njegovo uspješno svladavanje, kao i potpuni razvitak učenikovih sposobnosti. Sedam je pedagoški
relevantnih područja poteškoća u razvoju, a to su mentalna retardacija, oštećenja vida, sluha, autizam, govorna
28
oštećenja, tjelesna invalidnost, poremećaji u ponašanju te njihove razne kombinacije. Školovanje učenika s lakšim
teškoćama u razvoju provodi se prema organizacijskim oblicima integracije u redovitoj školi, uz odgovarajuću
primjenu individualiziranih postupaka i produljenih stručnih tretmana, a kada je potrebno, i u posebno o-o skupinama
ili razrednim odjelima u okviru škole. Općinski organ za školstvo utvrđuje u kojim će se školama organizirati
integracija. Integraciju učenika s poteškoćama u razvoju moraju pratiti određene pretpostavke, kao što su povoljna
psihološka klima u školi, odgovarajući kadar, prostor, oprema, pomoć specijalista.
U redovni se razredni odjel mogu uključiti do tri učenika s teškoćama u razvoju i pritom je poželjno da to
odjeljenje nema više od 25 učenika. U redovitu OŠ može se uključiti do 8% učenika s organski uvjetovanim
poremećajima u ponašanju.
Takvi učenici svladavaju redovne ili prilagođene nastavne programe primjerene osnovnim karakteristika
teškoće, individualiziranim postupcima i uz pomoć posebnog defektologa odgovarajuće specijalnosti. Prilagođeni
program izrađuje učitelj također u suradnji s defektologom odgovarajuće specijalnosti za svaku nastavnu godinu i za
svakog učenika pojedinačno. Taj program pretpostavlja smanjivanje intenziteta pri izboru nastavnih sadržaja,
obogaćenih specifičnim metodama, sredstvima i pomagalima. Izbor i način primjene pedagoških mjera kao i čitav rad
na saniranju konkretne smetnje u razvoju ovise o utvrđivanju pojedinih smetnji, njihovih oblika i gradacije. Svaka
smetnja, ometenost, invalidno stanje ima svoje posebne metodske postupke. Produženi stručni postupak organiziran je
posebnim o-o grupama nakon redovne nastave, a ostvaruju ga defektolozi. Optimalan broj učenika u ovakvoj o-o
grupi može biti od 6 do 10. Program produženog stručnog postupka sastavni je dio prilagođenog programa i posebnog
programa prema vrsti i stupnju teškoća u razvoju. Učenici s teškoćama u razvoju u pravilu ne ponavljaju razred, osim
ukoliko razredno vijeće, u dogovoru sa stručnim suradnicima, procijeni kako nisu savladali prilagođeni program, a i to
samo od 5. do 8. razreda. Negativne ocjene, u pravilu, upućuju na potrebu promjene programa. Učenici u kojih je
prisutna laka mentalna retardacija prolaze djelomičnu integraciju.
Obrazovne premete svladavaju u posebnom razrednom odjeljenju uz pomoć defektologa, a kulturni dio
svladavaju u razrednim odjeljenjima škole, bilo po redovnom, bilo po prilagođenom programu. Učenici s većim
teškoćama u razvoju školuju se u posebnim organizacijama odgoja i obrazovanja i njihovo obrazovanje može trajati
do 21. godine života. Tijekom osnovnog školovanja ti učenici se mogu istodobno i radno osposobljavati. Za kvalitetnu
integraciju učenika s poteškoćama u razvoju neophodno je trajno usavršavanje stručnih djelatnika za prihvaćanje i rad
s učenicima s poteškoćama te interdisciplinarni pristup. Također je neophodna dobra i kontinuirana suradnja s
roditeljima učenika kao i stalna pomoć defektologa određene specijalnosti.
RAZREDNI UGOĐAJ
Suvremenost odgojnih nastojanja izrazitije je obilježena naporima da razvojno doba bude vrijeme intenzivnog
učenja, ali i zadovoljstva i životne radosti. Usmjeravanje pozornosti na ono što se danas naziva ozračjem čini važan
zaokret prema uzimanju u obzir doživljavanja nastave i učenja, odnosno postaje sve bitnije poznavanje osjećaja
učenika za vrijeme nastave i učenja. Ozračje (okolina) potpunije se shvaća ako se u obzir uzimaju ne samo njegova
objektivna obilježja nego i doživljaji koje ono izaziva u sudionicima (učenicima, učiteljima). Već na ovom mjestu se
može sa sigurnošću ustvrditi: učenici će iskazati znatno veće zadovoljstvo nastavom ako im se dopušta da slobodno
govore, iznose svoje mišljenje i ideje – ako dakle ostvaruju neka osnovna prava. Pod školskim ozračjem (klimom,
atmosferom, ekologijom) podrazumijeva se specifičan pečat školskog života koji oblikuju i doživljavaju osobe koje u
njemu sudjeluju (ravnatelj, učitelji, učenici i ostale osobe u školi).
Taj se pečat ostvaruje na razne vrste i načine, ovisno o tome kako osobe što u tome sudjeluju, tumače i
ostvaruju svoje uloge na osnovi njihovog samostalnog razumijevanja u vezi sa zakonitostima i pravilima ustanova.
Karakteristika školskog ozračja u određenoj školi jest opis interakcijskih oblika u toj školi. Interes za školsko ozračje
proizlazi iz važne činjenice da je moguć i neizbježan utjecaj svake osobe na bilo koju drugu osobu i grupu te da se taj
utjecaj može spoznati. Pod pojmom nastavnog ozračja najprije se podrazumijeva emocionalni ton u interpersonalnoj
komunikaciji, koji djeluje kao opći prateći činitelj u neposrednim odnosima među ljudima. Uočavanje uske
povezanosti između ozračja i količine međusobnog prihvaćanja potreba i ciljeva sudionika interakcije dovodi do sve
29
većeg poštovanja djeteta. Kategorije nastavnog ozračja su: učiteljeva toplina, sudjelovanje učenika u nastavi, poticanje
odgovornosti učenika, individualne i socijalne norme učitelja, značenje koje se daje naporu, poticanje samopouzdanja,
natjecanje, poteškoće u nastavi. Razredni ugođaj koji učitelj uspostavi može snažno utjecati na učeničku motivaciju i
odnos prema učenju. Stoga su umijeća uspostave pozitivnog razrednog ugođaja osobito važna. Razredni ugođaj za
koji se općenito smatra da najbolje potiče učenika na učenje je onaj koji se opisuje kao svrhovit, radni, opušten,
srdačan, poticajan i sređen. Takav ugođaj olakšava učenje time što uspostavlja i održava pozitivan odnos i
motiviranost učenika za nastavni sat. Kad se raščlane umijeća potrebna za uspostavljanje pozitivnog razrednog
ozračja, očito je da se to ozračje uglavnom temelji na implicitnim vrijednostima koje prožimaju nastavu- a to je da su
učenici i njihovo učenje silno važni. Svrhovitost i radinost uglavnom se temelji na načinu na koji učitelj ističe potrebu
za stalnim napretkom u učenju. Pritom je važno da ustrajete na tome da se vrijeme ne smije uzalud gubiti. Stoga brz
početak nastave, brižljivo praćenje učeničkog napretka i dobra organiziranost pomažu osigurati, kako nesmetan tijek
nastavnog sata, tako i učeničko sudjelovanje.
Važnost uspostave takvih pozitivnih učeničkih očekivanja je u potrebi da učenici sebe kao učenike poštuju i
uvažavaju. Značenje opuštenosti, srdačnosti i poticajnosti temelji se uglavnom na vrsti odnosa koji se uspostavi s
učenicima. Ako je učitelj opušten, to pomaže i učenicima da se opuste i da razviju znatiželju i zanimanje za nastavne
aktivnosti. Srdačnost znači da učenici imaju osjećaj da je učitelju do njih stalo. Biti poticajan znači pomagati i poticati
učenike da izvrše zadatke koji se od njih traže i da rješavaju probleme na koje nailaze u situaciji u kojoj im je potrebno
pomoći, a ne ih prekoravati. Još jedno obilježje pozitivnog razrednog, ali i školskog ugođaja jest potreba da se
uspostavi red. Red se temelji na umijećima djelotvorne organizacije i ustroja te u odnosu s učenicima koji se
utemeljuje na uzajamnom poštovanju i razumijevanju. Važno obilježje nastavnih umijeća potrebnih za uspostavu
pozitivnog razrednog ugođaja je kako najbolje potaknuti učeničku motivaciju za učenje. Kad je riječ o učeničkoj
motivaciji, valja razlikovati tri najvažnija utjecaja na učeničku motivaciju. To su: unutarnja, vanjska motivacija i
očekivanje uspjeha.
Unutarnja motivacija znači koliko će učenici sudjelovati u nekoj aktivnosti kako bi zadovoljili svoju znatiželju i
zanimanje za nastavne sadržaje koji se tumače ili kako bi razvili kompetenciju ili sposobnosti u odnosu na zahtjeve
koji se pred njih predstavljaju zbog sebe. Vanjska motivacija znači sudjelovanje u određenoj aktivnosti kako bi se
postigao neki željeni cilj ili svrha izvan aktivnosti. Sudjelovanje u aktivnosti je stoga sredstvo da se postigne neki
drugi cilj (npr. roditeljska ili učiteljska pohvala, poštovanje i divljenje ostalih učenika ili da se izbjegnu neugodne
posljedice neuspjeha).
Unutarnja i vanjska motivacija se često promatraju odvojeno, ali zapravo nisu nespojive. Mnogi učenici imaju
snažnu unutarnju i vanjsku motivaciju da sudjeluju u određenoj aktivnosti, npr. mogu se truditi na satu matematike jer
uživaju u nastavi matematike, ali i zato što žele postići dobar uspjeh kako bi ostvarili neke pogodnosti. Očekivanje
uspjeha je stupanj u kojem učenici osjećaju da će uspjeti u određenoj aktivnosti. Većina se učenika neće potruditi
uspjeti u zadatku koji smatraju preteškim i u kojem su im mali izgledi za uspjeh. No nisu sve aktivnosti za koje
učenici smatraju da u njima mogu lako uspjeti motivirajuće (prelagane zadaće učenici mogu smatrati nevrijednima
truda, osim ako postoji neki poseban razlog da ih se izvrši). Najvažniji načini kojima učitelji mogu pobuditi učeničku
motivaciju su one koje koriste učeničku unutarnju i vanjsku motivaciju te očekivanja uspjeha. Kada govorimo o
uspješnom poučavanju, najvažniji čimbenik je osigurati da se učenike potiče na učenje i da učitelj od njih puno
očekuje. Takva pozitivna očekivanja trebaju biti realistična, ali izazovna. Korištenje učeničke unutarnje motivacije
uključuje izbor tema koje će vjerojatno zanimati učenike, osobito ako su povezane sa životnim iskustvom. Mogućnost
izbora, aktivno sudjelovanje i suradnja među učenicima osiguravaju užitak, upotreba raznih igara, novosti i
raznolikosti su poticajno iskustvo.
Unutarnja motivacija uključuje radoznalost i želju da se povećaju sposobnosti i mogućnosti učenika, može ju
se potaknuti tako da se učenicima redovito pokazuje kako im se poboljšavaju sposobnosti i što sve mogu sad učiniti i
razumjeti u usporedbi s onim što su mogli na početku školske godine. Korištenje učeničke vanjske motivacije
sadržano je u povezivanju truda i uspjeha s opipljivim nagradama i povlasticama. Pritom se mora paziti da su te
nagrade i povlastice nešto što ti učenici zaista žele te da ne smanjuju njihovu unutarnju motivaciju i da ne
obeshrabruju one koji se trude, ali koji ne dobivaju takve nagrade. Učiteljeva pohvala je iznimno važan i snažan
motivator. Pohvala koja se veže uz učenikov rad i postignuće, koja odiše iskrenim zadovoljstvom učitelja i kojoj se
30
vjeruje, djelotvornija je od redovitih, ispraznih pohvala kojima nedostaju ta obilježja. Vanjska motivacija može se
pojačati tako da se učenicima ukaže na korist, relevantnost i važnost teme ili aktivnosti za njihove potrebe. Poticaji
koji se temelje na učenikovom očekivanju uspjeha osiguravaju to da su postavljeni zadatci izazovni i da učenicima
nude realističnu mogućnost uspjeha. Pomoć i očekivanja učitelja moraju u učenicima izazvati samopouzdanje, oni
moraju osjetiti da će uspjeti uz primjeren napor. Važno je i da shvate da uspjeh ovisi o njima, da moraju biti svjesni
kako pristupaju zadatcima, koliko truda ulažu u uspjeh i da nema zamjene za njihovu spremnost da se trude kroz dulje
razdoblje. Pozitivan razredni ugođaj uvelike ovisi o vrsti odnosa koja se uspostavi između učitelja i učenika. Učenici
će najbolje učiti kada se taj odnos temelji na uzajamnom poštovanju i razumijevanju. Uzajamno poštovanje uglavnom
nastane kad učenici iz radnji učitelja zaključe da je stručan učitelj i da mu je stalo do njihova napretka jer djelotvorno
planira i održava nastavu i predano izvršava svoje radne zadaće. Razumijevanje se temelji na tome što učitelj
učenicima pokazuje razumijevanje i cijeni njihovo stajalište o mnogim pitanjima i iskustvima. Umijeća potrebna za
uspostavu uzajamnog poštovanja i razumijevanja vrlo su cijenjena, a utječu i na opći ugođaj u cijeloj školi. Ona
pridonose i učiteljevoj odgojnoj funkciji i olakšavaju učenicima da se obrate učitelju kad imaju osobnih problema i
teškoća. Razborita upotreba humora i smisao učitelja za humor mogu pripomoći u uspostavi razumijevanja i
pozitivnog razrednog ozračja. U vezi s humorom je stupanj u kojem učitelj pokušava uspostaviti prijateljski odnos s
učenicima.
Dio odnosa razumijevanja učitelja i učenika je i to da učitelj shvati kako druga strana doživljava nastavu i
život izvan razreda. To znači da se trebaju cijeniti i poštivati učenici i njihova stajališta, a učenici trebaju poštivati
učitelja. To je temelj svakog prijateljstva. Potreba za poticanjem učeničke samosvijesti najvažnija je za uspostavu
pozitivnog razrednog ozračja, a najvažniji utjecaj na učeničku samosvijest ima komunikacija učitelja s učenicima. Ako
su komentari učitelja učenicima uglavnom pozitivni, ohrabrujući, pohvalni i opuštajući, a ne negativni, podrugljivi,
strogi, napadački, nametljivi i stresni, to će uvelike potaknuti učeničku samosvijest. Opći izgled razreda pokazuje
učenicima da se netko brine da im osigura ugođaj koji potiče na učenje. Čista i uredna prostorija, s odgovarajućom
opremom, ugodna, svijetla i prozračna, pomaže da učenici razviju pozitivna očekivanja od nastave. Pozitivni mentalni
okvir stvara se i primjernom upotrebom plakata i drugih vizualnih materijala u vezi s vrstom nastave u određenom
razredu. I izloženi učenički radovi pokazuju da se škola ponosi učeničkim postignućima, a uz to oni motiviraju
učenike čiji su radovi izloženi. Iako su učionice mjesta raznih aktivnosti, može se stvoriti kutak rezerviran za određeni
predmet, a koji može poslužiti i kao centar opreme za određene aktivnosti. Razmještaj klupa u učionici mora biti
funkcionalan za potrebe pojedinog predmeta. Nažalost, velik broj učenika u odnosu na veličinu učionice često
ograničava učitelje u nekim školama da klupe funkcionalno razmjeste. Vrlo je važno i da je učionica čista i uredna.
Važna je i suradnja među učiteljima. Ako učitelji međusobno ne ostvaruju pozitivnu komunikaciju i ne slažu se u radu,
učenici će to primijetiti i to će narušiti i odnose među njima. Bitan je primjer koji im se pruža. Dakle, da bi se učenici
u učionici, u razrednom okružju, pa i u školi osjećali ugodni i s radošću i željom za spoznavanjem novih stvari dolazili
u školu, potrebno je ponuditi im samo pozitivne misli, stvari i okružje. To će na njih djelovati motivirajuće i pobuditi i
svakodnevno jačati želju za dolaskom u školu kao zajednicu ravnopravnih članova u kojoj su oni jednako važni kao i
učitelji i ravnatelj.
ORGANIZACIJA NASTAVNE DJELATNOSTI U KOMBINIRANOM ODJELU
Mala seoska, najčešće četverorazredna škola, naziva se područnom školom. Organizacijski i samoupravno
područna škola vezana je za matičnu školu u kojoj je organizirana nastava od petog do osmog razreda za sve učenike
područnih škola. Matična škola zajedno sa svojim područnim školama čini jedinstvenu centralnu školu koja ima status
organizacije udruženog rada o i o. Zgrade područnih škola uglavnom su stare, slabo održavane, vrlo slabo opremljene
nastavnim sredstvima i pomagalima. Ipak, u posljednje vrijeme postojeći objekti se preuređuju i osuvremenjuju, a
grade se i nove škole. O opremanju područnih škola valja se osobito brinuti jer su uglavnom slabo opremljene.
Neprihvatljiva su shvaćanja da se područne škole zbog malo učenika ne isplati opremati. Svoj djeci moramo osigurati
podjednake uvjete za o i o. Budući da područne škole najčešće rade u sredinama bez mnogo kulturnih utjecaja, upravo
u njima mora se organizirati najsuvremeniji o-o rad. Osim toga, u područnim školama uglavnom se radi u
kombiniranim odjeljenjima za što je potrebna dobra oprema, prilagođena za rad u kombiniranom odjeljenju. Za
razrednu nastavu valja opremiti jednu ili više učionica za čisto ili kombinirano odjeljenje, osigurati potrebna sredstva i
31
pomagala za sva nastavna područja, knjižnicu za učenike, te literaturu i priručnike za nastavnike. O opremanju škole
mora se stalno brinuti, jer se najčešće ne može nabaviti sva oprema odjednom. Zato ne smije proći ni jedna godina a
da se u školu ništa ne nabavi. U područnoj se školi uglavnom izvodi nastava od prvog do četvrtog razreda, tzv.
razredna nastava, u čistim i u kombiniranim odjeljenjima, što ovisi o broju učenika. Kako su najčešće to škole s malo
djece, nastava se obično provodi u kombiniranim odjeljenjima od dva, tri ili četiri razreda. Redoviti razredni odjel
ustrojava se s 30 učenika, a kombinirani razredni odjel od dva razreda ima najviše 20, a od tri i četiri razreda najviše
16 učenika. Rezultati koji se postižu u nastavi u kombiniranim odjeljenjima obično su lošiji od rezultata u čistim
odjeljenjima. To se pripisuje teškoćama u radu s kombiniranim odjeljenjem: učitelj nema dovoljno vremena direktno
raditi s djecom, djeca veći dio vremena rade sama bez pomoći nastavnika, a taj je rad ometan radom drugog razreda.
Ali, na slabiji uspjeh mogu utjecati i drugi čimbenici: u područnim školama najčešće rade učitelji početnici, uvjeti
rada su lošiji nego u matičnoj školi, slabija je tehnička opremljenost škole. Unatoč tome ima i prednosti. Nastava se
organizira s mnogo samostalnog rada i bolje je prilagođena učenicima. Učenik samostalnim radom, uz korištenje
didaktički oblikovanih materijala koje izrađuje učitelj, zarađuje znanje i putem rada razvija svoje sposobnosti. Rad
učitelja u kombiniranom odjeljenju znatno je naporniji od rada u čistom odjeljenju jer učitelj u jednom nastavnom satu
mora realizirati dvije, tri ili čak četiri nastavne jedinice, a osobito mu mnogo vremena treba za pripremanje nastave.
Nastavni sat u kombiniranom odjeljenju, od dva razreda, sastavljen je zapravo od dva sata koja se odvijaju
istodobno. To su dva različita nastavna procesa s različitim zadatcima. Svaki ima svoje nastavne etape, svaki ima
svoju metodsku strukturu, svaki se odvija po posebnoj zakonitosti.
Spona između ovih različitih nastavnih procesa rad je jednog učitelja. Rad se raspodjeljuje na određene
vremenske intervale u kojima učitelj radi s jednim razredom, a drugi zapošljava samostalnim radom, a zatim mijenja
rad. Tako se izmjenjuju oblici rada, a ne događa se da jedan cijeli sat radi direktno samo s jednim razredom, a da je
drugi zaposlen nekim programiranim zadatcima. Iako se u komb. odjeljenju nalaze dva ili više razreda, djeca različite
dobi i predznanja, ipak je to jedinstven kolektiv, nastava se izvodi u zajedničkoj učionici, učenici slušaju jedni druge,
utisci se miješaju. Zato je prirodno da se u takvom odjeljenju i u pojedinim dijelovima sata koriste etape zajedničkog
rada, a najčešće zajednički uvod ili zajednički završetak sata. Nastava se odvija izmjenom direktne i indirektne
nastave. Direktna nastava vezana je za neposredan rad učitelja s učenicima, a indirektna nastava samostalan je rad
učenika pod vodstvom učitelja, iako on nije neposredno prisutan. Veći dio nastavnog vremena u komb. Odjeljenju
zauzima indirektna nastava, a o tome kako se izvodi, ovisi i uspjeh u komb. odjeljenju. Pri pripremanju svakog
nastavnog sata učitelj treba predvidjeti i trajanje etape direktne nastave i toga se u nastavi pridržavati. Također treba
predvidjeti i trajanje indirektne nastave u pojedinom razredu, te učenike zaposliti samostalnim radom koji će moći u
zadanom vremenu završiti. Dobro je pripremiti i dopunske zadatke za one koji prije završe. U područnoj školi s dva
odjeljenja postoji više mogućnosti za formiranje odjeljenja: 1.BLIŽI RAZREDI odjeljenje I. i II. i III. i IV. razreda; 2.
NAIZMJENIČNO UDALJENI RAZREDI odjeljenje I. i III. i II. i IV. razreda; 3. DALJI RAZREDI odjeljenje I. i IV. i
SUSJEDNI RAZREDI II. i III. razreda. Svako od tih rješenja ima niz prednosti i nedostataka. Za koje će se rješenje
odlučiti, ovisi o nizu okolnosti, a ponajprije o broju učenika u pojedinom razredu, jer se obično nastoji da u oba
odjeljenja bude podjednako djece. Ako područna škola ima samo jedno odjeljenje, najčešće je to kombinacija od tri ili
četiri razreda. Rad u kombinaciji od tri ili četiri razreda najsloženija je varijanta rada u kombiniranom odjeljenju i
potrebno je nalaziti rješenja koja bi ga pojednostavnila. Svi učitelji koji rade u komb. odjeljenjima posebno ističu
problem rada s prvim razredom početkom školske godine.
Učenici prvog razreda u to vrijeme još nisu osposobljeni za samostalan rad pa s njima učitelj mora raditi
gotovo stalno direktno. U prvoškolaca je osobito izražena potreba za igrom i kretanjem što ometa normalan rad u
ostalim razredima. Raspored sati za kombinirano odjeljenje mora biti prilagodljiv. Navode se nastavni predmeti za
pojedini dan, ali ne i njihov redoslijed jer će to učitelj utvrditi u vrijeme pripremanja za nastavu. Hoće li u jednom
razredu prvi sat biti priroda i društvo, a u drugom matematika ili neki drugi predmet, najčešće će ovisiti o sadržajnoj
povezanosti, o mogućnosti zapošljavanja učenika samostalnim radom, te o tome obrađuje li se novo gradivo ili se
ponavlja. Znači, ne mora istog sata u oba razreda biti isti nastavni predmet. Za komb. odjeljenje dvaju bližih razreda
radi se isti raspored za oba razreda jer imaju približno isti broj sati za svaki predmet, a i ukupno u tjednu. Sat razredne
zajednice učenika i satovi tjelesne i zdravstvene kulture zajednički su za sve učenike. Da je planiranje u nastavnom
radu važno i prijeko potrebno za uspješan rad, o tome u našoj pedagoškoj praksi nema dvojbe. U razrednoj nastavi
32
postoji godišnje planiranje, koje se obavlja prije početka školske godine, mjesečno i tjedno, u toku školske godine. U
godišnjem planu nastavni sadržaji propisani nastavnim programom grupiraju se u nastavne cjeline i teme. Nastavni
sadržaji raspoređuju se po mjesecima. Osnovni predmet –sadržajna osnova za sve ostale predmete- jest priroda i
društvo te se on planira najprije. On je i tematske osnova za sve ostale nastavne predmete. U komb. odjeljenju
usklađuju se sadržaji prirode i društva u pojedinim razredima, nastojeći da se slični sadržaji obrađuju u isto vrijeme.
Pojedini prigodni sadržaji planiraju se za vrijeme na koje se odnose (aktualizacija) jer to čini nastavu životnijom i
pobuđuje veći interes u učenika. Od ponuđenih sadržaja u nast. Programu i udžbenicima učitelj bira one koji su bliski
djeci toga kraja (zavičajnost). Najpogodniji je oblik tematskog (mikroplaniranja) za RN tjedni plan jer objedinjuje sve
nast. predmete i osigurava njihovu međusobnu usklađenost. Kao tema tjedna za pojedini razred uzima se tema iz
prirode i društva planirana godišnjim planom rada. Služeći se nast. programom, ali i udžbenicima i priručnicima,
učitelj tjednu temu razrađuje na nastavne jedinice. Na sličan način prema god. Planu uobličuje i nast,. jedinice iz
ostalih predmeta za taj tjedan, nastojeći da ih sadržajno veže uz osnovnu temu tjedna. U tjednom planu obavlja se
osnovna metodska razrada. Za komb. odjeljenje planiraju se izvori znanja, sredstva i pomagala kako bi ih mogli na
vrijeme pripremiti. Izrada i realizacija tjednog plana zajednički je rad učitelja i učenika. U pripremanju učitelja za
nast. sat, u tzv. dnevnom pripremanju, razlikuje se – pripremanje i priprava. Pripremanje je širi pojam i obuhvaća niz
aktivnosti: stručnu, pedagošku, organizacijsku, materijalno-tehničku, psihološku pripremu. Priprava je pismeni nacrt
nast. sata i pisanje priprave samo je dio učiteljevog pripremanja. Bez dobre pripreme nastava ne može biti uspješna,
osobito u komb. odjeljenju. Zato učitelj u komb. odjeljenju mora dosta radnog vremena utrošiti upravo na pripremanje
nastave. Priprava se piše tako da je vidljiva relativna samostalnost svakog direktnog i indirektnog rada, artikulacija
čitavog sata i unutar nje artikulacije za pojedine razrede, izmjena direktne i indirektne nastave, određeno trajanje
pojedinih etapa sata.
Mora biti sažeta, sadržajna i pregledna kako bi je učitelj mogao koristiti za vrijeme izvođenja nastave. Jedan
od velikih problema nastave u našim školama s čistim odjeljenjima je prevelika aktivnost učitelja, a premala aktivnost
učenika u nastavi. U komb. odjeljenjima učitelj direktno (frontalno) može raditi najviše pola sata ukupnog nast.
vremena u kombinaciji od dva razreda, a u ostalim komb. još i manje. Sve ostalo nast. vrijeme mora biti organizirana
samostalna aktivnost učenika bez koje nema uspjeha u o-o radu. Za nast. proces bitna je aktivnost učenika. Zato i nast.
metode treba promatrati prema tome koje i kakve aktivnosti učenika pobuđuju. U direktnoj nastavi uglavnom
dominiraju perceptivne aktivnosti, a manje su zastupljene praktične i misaone aktivnosti što je i razumljivo jer one
dominiraju u indirektnoj nastavi. Pri izboru nast. sadržaja, koje često u RN bira sam učitelj, treba paziti i na njihovu
idejnu vrijednost, odnosno na mogućnosti koje pružaju za odgojni rad. Rad je jedna od osnovnih vrijednosti u našem
društvu. Danas se često podcjenjuje fizički rad, omalovažavaju pojedina zanimanja. U školi djeca moraju upoznati
različite vrste ljudskog rada i različita zanimanja, ali i zavoljeti rad, i umni i fizički, koji je u našem društvu još i te
kako potreban. Važno je da uoče potrebu spajanja fizičkog i intelektualnog rada. Škola nastoji utjecati i na ciljeve
odgojnog djelovanja u obitelji. Suradnju s obitelji ne valja shvaćati jednostrano kao isključivi utjecaj škole na obitelj,
nego i obratno. Roditelji bolje poznaju svoje dijete nego što ga poznaje učitelj, dijete je dulje s roditeljima nego s
učiteljem. Zato su odrđena zapažanja i sugestije roditelja za školu dragocjena.
Područna škola u našem društvu ima vrlo važnu ulogu. Postojeću o-o djelatnost područne škole, nastavni rad u
prva četiri razreda OŠ, treba osuvremeniti osiguravanjem boljih materijalnih uvjeta za o-o rad, boljom razradom
didaktičko-metodskih problema rada u komb. odjeljenju, primjerenijim o i o budućih učitelja za rad u područnoj školi
i komb. odjeljenju te stalnom brigom za permanentno osposobljavanje učitelja koji rade u tim školama.
PEDAGOŠKE MJERE
Škola je institucija od osobitog društvenog značenja. Njoj je povjeren zadatak o i o mladih naraštaja u skladu s
temeljnim društvenim vrednotama i potrebama društvenog razvoja. Škola je, stoga, istovremeno i sredstvo društvenog
samoočuvanja i čimbenik društvene promjene.
Škola je profesionalna ustanova društva koja se brine da svaki čovjek dobije onaj minimum obraz. bez kojeg
ne bi mogao živjeti, raditi i stvarati. Obitelj i škola imaju zajednički konačni cilj, a to je dobro odgojen čovjek. RN
temelj je osnovnoškolskog o i o i cjelokupnog školskog sustava. Sastavni dio učenja u RN je razumijevanje i
33
prihvaćanje prava i odgovornosti koji za dijete proizlaze iz učeničke uloge. U razdoblju od svoje 6./7. do 10./11.
godine, djeca ne uče samo tehnike čitanja, pisanja i računanja, nego se postupno uvode u sustav spoznaja o čovjeku,
društvu i prirodi te razvijaju spoznajne, moralne i soc. vještine koje su pretpostavka za njihovo daljnje školovanje i
njihov osobni razvoj. Narav tih sadržaja i način na koji se oni poučavaju i uče utjecat će na oblikovanje učenikova
svjetonazora i njegovo ponašanje prema sebi, drugima i zajednici u kojoj živi. Od trenutka kad dijete uđe u školu mora
mu se, radi njega samoga i njegovih osobnih potreba koje su jednim dijelom identične drugoj djeci, a drugim dio njega
samoga, pružiti stručna pozornost, sadržaji i postupci kojima se ne sputava, nego potiče normalan ili pak poseban
razvoj djeteta. Zadaća je škole i nastave da školsko učenje preraste u prirodno učenje, gdje god je to moguće, da se u
njoj stalno i sve više unose dijelovi prirodnog učenja, sa svim prednostima koje ono nosi. Nastava je danas u našim
školama još uvijek većim dijelom tradic., iako je na dobrom putu da se to stanje promijeni. Tradicionalna nastava je
kombinacija učiteljevog izlaganja i demonstriranja nastavnih sredstava. U tom obliku nastavnog rada uočava se
dominacija verbalnih metoda, kao i dominantan status učitelja koji pruža gotove informacije, uz visok stupanj vođenja
učeničkog spoznajnog procesa i nedovoljnu aktivnost učenika. Pri preobrazbi tradicionalnog ustroja nastave u
suvremeni, potrebno je načiniti mnoge pomake.
Suvremeni se pedagozi slažu da se tradicionalna nastava zamijeni suvremenijom u kojoj, umjesto učiteljeva
izlaganja, prevladava otkrivanje učenika, umjesto učiteljeva poučavanja samorad učenika, umjesto izlaganja problema
samostalno rješavanje problema, umjesto jednoumlja divergentno i stvaralačko mišljenje. Vrijednosti za koje se zalaže
suvremeni svijet proizlaze iz temeljnih ljudskih potreba, a u sebi uključuju zadovoljavanje bioloških, socijalnih,
psiholoških, intelektualnih i duhovnih potreba pojedinca. Svaki pojedinac ima potrebu za osobnom srećom, za
uspjehom i pravdom. Ostvarivanje tih vrijednosti moguće je samo u uvjetima u kojima vladaju mir, demokracija i
tolerancija. No, kad su ti uvjeti narušeni iz nekog razloga, teško je uspostaviti potrebno ozračje i u razredu održati
disciplinu i red. Disciplina je red potreban u učionici da bi učenici djelotvorno učili. Za disciplinu je najvažnije imati
na umu da su za postizanje potrebnog reda važnija umijeća djelotvornog poučavanja nego učiteljev odnos prema
učenicima.
Ako su nastavne aktivnosti dobro isplanirane i pripremljene, ako obrada nastavne jedinice potiče i održava
učeničku pozornost, zanimanje i sudjelovanja, te ako su aktivnosti izazovne i pružaju realistične izglede za uspjeh, tad
će se uspostaviti potreban red. Umješno poučavanje temelj je za uspostavu discipline. No, učenici će povremeno ipak
biti neposlušni, čak i na satovima najiskusnijih učitelja. Učenički je neposluh uglavnom prilično djetinjast. Neke vrste
neposluha su brbljanje ili upadice, galama, odsutnost duhom, neizvršavanje zadaća, bezrazložno odlaženje s mjesta,
ometanje drugih učenika, kašnjenje na nastavu i drugi. Puno su rjeđi ozbiljniji tipovi neposluha, kao što su verbalna
agresivnost prema drugim učenicima, psovke, neprihvaćanje autoriteta i tjelesna nasrtljivost. Neposluh je, zapravo,
spektar na čijem su jednom kraju prilično nevažni, a na drugom prilično ozbiljni postupci. Standard očekivanog
ponašanja učenika varira od učitelja do učitelja. No dobro organiziran sat u sprezi s odnosom utemeljenim na
uzajamnom poštovanju i razumijevanju svest će učenički neposluh na najmanju mjeru. Pretpostavlja se da će svi
učenici rado učiti i da će se loše vladati tek kad za to postoje posebni razlozi ili motivi. Stoga je zadaća učitelja
učenicima olakšati koliko je moguće da se dobro vladaju. Najvažniji uzroci neposluha u razredu su dosada (ako su
aktivnosti organizirane tako da ne uspiju pobuditi i održati učeničko zanimanje), dugotrajan umni napor, nemogućnost
da se izvrši aktivnost (ako je aktivnost preteška za učenika), druželjubivost učenika, emocionalni problemi, negativan
odnos prema školskom uspjehu, nedostatak negativnih posljedica. Ključ za uspostavu dobre discipline u razredu je u
tome da učenici prihvate da učitelj ima pravo upravljati njihovim ponašanjem i napretkom u učenju. Pedagoške mjere
koje se mogu izreći učenicima koji su kontinuirano nepodobnog ponašanja su: opomena, ukor, strogi ukor i preseljenje
u drugu osnovnu školu. Prijedlog za donošenje pedagoških mjera mogu dati razredni i predmetni učitelji i razrednik,
stručni suradnik i ravnatelj, razredno i učiteljsko vijeće, voditelji pojedinih programa, razredna zajednica. Prijedlog za
podnošenje pedagoških mjera podnosi se usmeno ili pismeno. U prijedlogu se moraju pobliže istaknuti i obrazložiti
razlozi zbog kojih se predlaže donošenje pojedine pedagoške mjere. Kaznene pedagoške mjere izriču se učenicima
radi sprječavanja i otklanjanja negativnih pojava, nemarnog odnosa učenika prema o-o radu i učenju, kršenju
discipline i nekulturnog i neprimjerenog ponašanja, nemarnog i namjernog oštećenja državne i privatne imovine i
ponavljanja povreda učeničkih dužnosti i obveza.
34
Opomena se izriče zbog ometanja drugih učenika u učenju i praćenju nastave, nediscipline na nastavi,
neopravdanog izostajanja s nastave ili drugih aktivnosti, ometanja učitelja u vrijeme održavanja nastave i drugih
oblika o-o rada, neredovitog nošenja školskog pribora, a opomenu izriče razrednik. Ukor je snažnija pedagoška mjera
od opomene i izriče ga razredno vijeće. Strogi ukor je još snažnija pedagoška mjera od ukora i izriče ga učiteljsko
vijeće. Preseljenje u drugu školu je najteža pedagoška mjera koju izriče učiteljsko vijeće. Tu odluku ono izvršava u
dogovoru i uz suglasnost osnovne škole u koju učenik može biti preseljen. Izrečene pedagoške mjere unose se u
imenik i učeničku knjižicu. Organ koji je donio mjeru može, ukoliko ocijeni da je donijeta mjera imala ispravan
učinak na učenika i postigla željenu svrhu, na kraju obrazovnog razdoblja donijeti odluku o brisanju izrečene mjere.
Pedagoške mjere suprotne kaznenim su usmena i pismena pohvala i nagrada. Tijekom pohađanja škole učenik može
biti predložen i usmeno ili pismeno pohvaljen ako savjesno i odgovorno izvršava učeničke obveze, redovito pohađa
nastavu i sudjeluje u o-o programima i drugim aktivnostima, uspješno uči i primjerenog je ponašanja, postiže naročite
uspjehe u školskim i izvanškolskim aktivnostima, uspješno i aktivno surađuje s učiteljima i učenicima tijekom
izvođenja o-o procesa, kulturno se ophodi, tolerantan je i solidaran, uvažava sudionike o-o procesa, izuzetno se zalaže
u učenju, u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima. Odluku o usmenoj pohvali donosi razredno, a o
pismenoj pohvali učiteljsko vijeće. Odluke o pohvaljivanju učenika mogu se objaviti i povodom obilježavanja
određenih blagdana, dana škole, događaja ili na kraju obrazovnih razdoblja. Učenici također mogu biti nagrađeni
prema prijedlogu djelatnika i organa škole. Odluku o nagradama donosi učiteljsko vijeće.
Nagrade mogu biti: knjige, slikovnice i drugi grafički vrijedan materijal, umjetničke slike, skulpture, albumi,
školski pribor, športski rekviziti, ulaznice za kino, kazalište, športske i druge priredbe, izleti, alati za rad i drugo, a
sredstva za njih odobrava ravnatelj. Način, postupak i tijela za donošenje pedagoških mjera utvrđuju se općim aktom
škole, točnije Pravilnikom o pedagoškim mjerama kojeg donosi školski odbor. Svaki učitelj u svojoj funkciji
razrednog učitelja mora imati na umu da je istodobno i pedagog. Stoga, kao što brine o učeničkom napretku u učenju,
istodobno mora paziti i na njihovo vladanje i stajališta, osobni i društveni razvitak i njihove individualne potrebe.
Rješavanje problema učeničkog neposluha nije samo pitanje discipline nego je povezano i s pedagoškim obvezama
učitelja. Osim toga, treba pripaziti i na čudno učeničko ponašanje koje ne ugrožava disciplinu ili se ne smatra
neposluhom, npr. pretjerana stidljivost, sporost u radu, česta zamišljenost, koji ne ometaju nastavu, ali se moraju uočiti
u nastavi i ispitati. Omjer pozitivnih i kaznenih pedagoških mjera nije pravilan. Prema broju, više je pozitivnih
pedagoških mjera, što i jest dobro, no kaznene mjere zauzimaju više prostora i pozornosti jer se uvijek traži i neko
dodatno rješenje koje prati pojedinu mjeru. Veći dio vremena se utroši na donošenje kaznene pedagoške mjere.
Oko pozitivnih se ne treba puno objašnjavati jer se obično donose vrijednim i marljivim učenicima i njihov
uspjeh ne predstavlja problem koji se treba riješiti. Trebalo bi više poticati i govoriti o tom uspjehu što bi potaklo
druge učenike na bolji i kvalitetniji rad pa bi se možda izbjegle nepoželjne kaznene pedagoške mjere.
NASTAVNA NAČELA
naročito mladih, a još više onih najmlađih. Škola je institucija od osobitog društvenog značenja. Njoj je povjeren
zadatak o i o mladih naraštaja u skladu s temeljnim društvenim vrednotama i potrebama društvenog razvoja. Škola je,
stoga, istovremeno i sredstvo društvenog samoočuvanja i čimbenik društvene promjene. Škola je profesionalna
ustanova društva koja se brine da svaki čovjek dobije onaj minimum obrazovanja bez kojeg ne bi mogao živjeti, raditi
i stvarati. Obitelj i škola imaju zajednički konačni cilj, a to je dobro odgojen čovjek. Razredna nastava temelj je
osnovnoškolskog o i o i cjelokupnog školskog sustava. Sastavni dio učenja u razrednoj nastavi je razumijevanje i
prihvaćanje prava i odgovornosti koji za dijete proizlaze iz učeničke uloge. U razdoblju od svoje 6./7. do 10./11.
godine, djeca ne uče samo tehnike čitanja, pisanja i računanja, nego se postupno uvode u sustav spoznaja o čovjeku,
društvu i prirodi te razvijaju spoznajne, moralne i socijalne vještine koje su pretpostavka za njihovo daljnje školovanje
35
i njihov osobni razvoj. Narav tih sadržaja i način na koji se oni poučavaju i uče utjecat će na oblikovanje učenikova
svjetonazora i njegovo ponašanje prema sebi, drugima i zajednici u kojoj živi. Od trenutka kad dijete uđe u školu mora
mu se, radi njega samoga i njegovih osobnih potreba koje su jednim dijelom identične drugoj djeci, a drugim dio njega
samoga, pružiti stručna pozornost, sadržaji i postupci kojima se ne sputava, nego potiče normalan ili pak poseban
razvoj djeteta. Uspjeh cijelog o-o procesa, ostvarenje planiranih zadaća te postizanje konačnog cilja uvelike ovisi o
učitelju.
Osim stručnosti, učiteljeva strpljivost, usklađenost njegovih stavova i ponašanja, njegova briga za napredak
svakog pojedinog učenika, otvorenost i spremnost na suradnju, snošljivost na razlike u razredu, jednak pristup svim
učenicima, poštivanje dostojanstva i kulturnog podrijetla učenika kao i kolega i uprave škole, najvažniji su poticaji i
izvori učenja u školi. Stručno usavršavanje potrebno mu je kako bi ovladao novim znanjima i vještinama poučavanja,
ali je vrlo važno i kako učitelj vidi sebe, svoj posao i učenike čiji su mu razvoj društvo i roditelji povjerili. Najvažnija
zadaća učitelja je osmisliti nastavnu aktivnost koja djelotvorno postiže pedagoške rezultate za svakog učenika.
Učiteljeva osjetljivost za učeničke potrebe vjerojatno je najvažnije od svih umijeća uspješnog poučavanja. To se
odnosi na sposobnost učitelja da planira nastavne satove, prilagođuje i modificira svoju nastavu u skladu s time kako
će nastavni sat doživjeti razni učenici, a sve u želji da potakne njihovo učenje. Na početku sata, svaki učitelj bi trebao
znati kakve pedagoške ciljeve želi postići i kako će taj sat omogućiti postignuće tih ciljeva. Da bi se postigli ciljevi,
kako jednog, tako i svih ostalih nastavnih sati, potrebno je dobro planiranje i priprema učitelja za njihovu provedbu.
Planiranje i pripremanje su sastavni dijelovi učiteljeva rada i vrlo su bitni za izvođenje neposrednog o-o procesa, ali i
sastavni dio njegova stručnog i pedagoškog usavršavanja. Učitelj planira i programira čitav o-o proces i to na nivou
godišnjeg (makroplaniranje), mjesečnog i tjednog planiranja (mikroplaniranje),a posebna se pažnja posvećuje
dnevnom pripremanju za neposrednu nastavu. Upravo je ono preduvjet dobro izvedenog o-o procesa. Pri organizaciji i
izvođenju o-o procesa treba uzimati u obzir i određena načela koja su nastala kao rezultat proučavanja toga procesa, i
koja predstavljaju smjernice za aktivnosti učenika i učitelja. Bez obzira na njihov slijed, i u organizaciji o-o procesa u
suvremenoj školi treba poštovati načelo aktivnosti i stvaralaštva. To znači da o-o proces treba realizirati tako da je
omogućeno i osigurano aktivno sudjelovanje učenika i učitelja, a ono je moguće ako i u organizaciji i u izvođenju,
osim učitelja, sudjeluju i učenici. Načelo ekonomičnosti odnosi se na racionalno trošenje vremena i materijalnih
sredstava. Za upoznavanje Plitvičkih jezera bilo bi korisno da učenici dođu u taj kraj i izravno ga upoznaju, ali to
učenicima koji bi morali dugo putovati ne bi bilo ekonomično. Ipak, posjet Plitvičkim jezerima može se organizirati,
što baš i nije moguće za upoznavanje Alpa ili Afrike. Uz ekonomičnost istovremeno treba uzimati u obzir i načelo
adekvatnosti.
Katkad će biti adekvatnije potrošiti nešto više vremena, pa i novca, da bi se postigli određeni odgojni ili
obrazovni zadatci. Načelo primjerenosti odnosi se na prilagođavanje organizacije o-o procesa dobi djece i njihovim
psihofizičkim karakteristikama. Mlađoj djeci odgovara češća promjena aktivnosti, a ne odgovara im sjedilačka
nastava. Starijim učenicima potrebno je dati više samostalnosti i mogućnosti vlastitog izbora. Ovo se načelo odnosi i
na primjerenost organizacije i izvođenja zadatcima i sadržajima.
Tako za radne i tehničke aktivnosti treba nešto duže vrijeme, a za vježbanje, npr. stranog jezika bolje je kraće
vrijeme, ali češće. Načelo integracije uz sadržajni ima i organizacijski aspekt koji se ogleda u zahtjevu da se pojedino
vremensko razdoblje (godina, mjesec, tjedan, dan) sagledaju u svojoj kompleksnosti i specifičnosti. Uz njega je
vezano i načelo diferencijacije koje, osim ovoga globalnog pristupa, naglašava i potrebu mikrostrukturiranja o-o
procesa. Načelo individualizacije zahtjeva takvu organizaciju i izvođenje o-o procesa koja će omogućiti svakom
pojedinom učeniku zadovoljavanje njegovih specifičnih interesa i potreba, te postupno izrastanje u autentičnu ličnost.
To istovremeno znači omogućavanje učitelju da on u o-o procesu pokaže svoju autentičnu ličnost, pa možemo govoriti
o načelu personalizacije. O-o proces je također i proces urastanja pojedinca u kolektiv pa to naglašava načelo
socijalizacije. Posebnu pozornost zauzima načelo zavičajnosti ili životne blizine. Tim principom se ostvaruju poznata
didaktička pravila od poznatoga nepoznatome, od bližeg daljem, od jednostavnog složenome, od lakšeg prema težem.
Načelo zavičajnosti ostvaruje se povezivanjem nastave s učeničkim okruženjem. Zavičaj obuhvaća naselje i prostor –
kraj oko škole koju učenik polazi. Iz djetetove psihologije proizlazi zahtjev da učenik u školi treba najprije upoznati
svoj zavičaj. Neposrednim promatranjem i proučavanjem zavičaja učenici nižih razreda, ne samo da upoznaju stvari i
pojave u zavičaju, već je to temelj za razumijevanje pojava i izvan zavičaja koje nisu pristupačne neposrednom
36
promatranju. U nižim razredima sva nastava ima značaj zavičajnosti. Pojam zavičaja za djecu se, usporedno s
njihovom dobi, postupno širi i sadržajno bogati. Načelo cjelovitosti u nastavi nastoji odraziti jedinstvo pojava u školi,
roditeljskom domu, okolišu, zavičaju i domovini, što je u suglasju s dominirajućom znanstveno-tehnološkom
revolucijom u edukaciji, filozofijom koja zahtjeva povezivanje i preklapanje prirodnih znanosti, društvenih znanosti i
tehnologije. Sadržaji i metode rada trebali bi omogućiti da učenik u nižim razredima spozna cjelovito svoje okruženje.
Zato su sadržaji cjeloviti, sveobuhvatni – kompleksni. Prevladava fenomenološki orijentirana integracija, koja jednu
pojavu promatra u cjelovitosti. To načelo najbolje se može primijeniti u nastavi prirode i društva. Na primjerima
određenih tvari i pojava (vode, zraka, tla) te zbivanja u prirodi upoznaju se sklopovi i uzročno-posljedične veze koje
pojavu čine cjelovitom i povezanost te pojave sa životom ljudi u prirodi i društvu. Nastavni sadržaji prirode i društva
integrirani su u niz predmetnih cjelina. Svaka predmetna cjelina treba odgovoriti na temeljna pitanja njezine strukture
i razvoja, održavanja ravnoteže i unutarnje razmjene, te pokazati njezino sadržajno ili stvarno, logičko, vremensko i
psihološko jedinstvo.
O-o proces ima svoju strukturu, a budući da je riječ o procesu (zbivanju, događaju), to nije statična nego dinamična
struktura. Pokretači su tog procesa, nositelji te dinamičnosti, osnovni sudionici: učenici i učitelji, ali na njega utječu i
drugi činitelji. Poznavanje strukture važno je za razumijevanje dinamike o-o procesa, ali i za ovladavanje njime. Za
uspješno izvođenje o i o važno je poznavati sve elemente o-o procesa, njihove međusobne odnose, ali i njegovu
dinamiku koja se ostvaruje etapama o-o procesa. U te elemente spadaju i načela kojih se u nastavi treba pridržavati i
koja treba uzimati u obzir pri planiranju i pripremanju nastave.
INDIKATORI KVALITETE DOBRE NASTAVE
JASNO STRUKTURIRANJE
Indikatori: u razumljivom jeziku nastavnika i učenika; u jasnoj definiciji uloga sudionika; u dosljednosti kojom se
nastavnik pridržava vlastitih najava; u jasnoći postavljenih zadataka; u jasnom označivanju pojedinih koraka u nastavi;
u jasnom razlikovanju nastavnih faza u kojima je aktivan nastavnik i u kojima su aktivni učenici; u vještom
ritmiziranju nastavnog tijeka i ubacivanju predaha; u poštivanju pravila i primjeni rituala; u režiji prostora
prilagođenoj cilju, sadržaju i metodama nastave.
VISOK UDIO STVARNOG VREMENA UČENJA
Indikatori: Većina učenika aktivno prati nastavu. Većini učenika sitnice ne odvlače pozornost. Ne vlada dosada.
Nastaju sadržajno bogati rezultati rada koji zadovoljavaju postavljene zadatke. Pojedini sati, dnevni i tjedni raspored
slijede vlastiti, didaktički uspostavljen ritam. Aktivne faze učenja izmjenjuju se sa stankama za odmor. Rijetko je
ometanje discipline. Dopuštene slobode nisu zlorabljivane. Nastavnik se ne udaljuje od predmeta. Ne ometa učenike u
učenju.
POTICAJNO OZRAČJE ZA UČENJE
Indikatori: Nastavnik se ophodi prema učenicima s poštovanjem. Nijedan učenik nije diskriminiran zbog loših ocjena.
Učenici pri učenju uvažavaju jedni druge i međusobno si pomažu. Nema agresivnog ponašanja pojedinih učenika
prema drugima. Učenici se međusobno ne vrijeđaju. Nema davanja prednosti pojedinim učenicima ili zapostavljanja
drugih. Nema mnogo suparništva i borbi za moć između skupina učenika. Nema prikrivene diskriminacije učenika.
Postoje jasno definirane razredne dužnosti. Učenici se međusobno opominju da poštuju zajednički dogovorena
pravila. Ponekad se smiju.
JASNOĆA SADRŽAJA
Indikatori: informativni uvodi u nastavu, monitoring, usredotočivanje na postavljenu temu – bez skretanja i
odstupanja, uključivanje, kontrastiranje i daljnje razvijanje prethodnih iskustava i svakodnevnih predodžaba učenika,
sklonost radu na zidnoj ploči, čiste bilješke i zapisi radnih rezultata u bilježnicama i laptopima, primjena prikladnih
medija, rad s modelima, metaforama i zornim prikazima, inteligentan pristup pogreškama, utvrđivanje privremenih
rezultata, redovita ponavljanja i sažimanja (po mogućnosti od učenika).
37
USPOSTAVLJANJE SMISLA KOMUNIKACIJOM
Indikatori: Učenici pozorno prate nastavu. Učenje doživljavaju ugodnim. Uspijevaju uključiti i dalje razvijati svoje
stručne i interdisciplinarne interese. Sami od sebe posežu za prethodnim nastavnim temama i ugrađuju ih u novu
nastavnu temu. Vjeruju nastavnikovu izlaganju i nadovezuju se na sadržaje. Zauzimaju osobna gledišta. Postavljaju
kritička i dodatna pitanja. Razmišljaju o vlastitom procesu učenja. Primjereno vrednuju kvalitetu svojih radnih
rezultata.
RAZNOLIKOST METODA
Indikatori: Primjenjuje se bogatstvo raspoloživih tehnika insceniranja. Primjenjuju se raznoliki obrasci djelovanja.
Tijek nastave oblikuje se u varijabilnim oblicima. Važnost temeljnih oblika nastave je uravnotežena.
INDIVIDUALNO POTICANJE
Indikatori: Učenici rade na različitim zadacima i dobro napreduju u okviru svojih mogućnosti. Postoje razni nastavni
materijali i radna pomagala ovisno o temi, interesima i sposobnostima učenika. Učenici s poteškoćama u učenju
dobivaju dodatnu pomoć Svi su, osobito slabiji učenici, poticani na razmišljanje o svom napretku. Redovito se
prikupljaju povratne obavijesti o učenju. Učenici sa zdravstvenim teškoćama dobivaju radne zadatke pram svojim
sposobnostima. Dobri učenici imaju pravo i mogućnost biti oslobođeni rutinskih zadataka i raditi na vlastitim
težištima. Učenici daju potporu jedni drugima u učenju. Nastavnik objašnjava svakom učeniku postignuća koja se od
njega očekuju i pomaže mu da ih ostvari.
INTELIGENTNO VJEŽBANJE
Indikatori: Vježba se često, ali kratko. Na raspolaganju je dovoljno vremena. Postoje zajednički dogovorena pravila
kojih se pridržavaju i nastavnik i učenici. Vlada ugodno, mirno i usredotočeno radno ozračje. Ometanja nastave su
rijetka. Učenici su shvatili što trebaju vježbati. Zadaci za vježbu diferencirani su po osobama, ciljevima ili metodama.
Primjenjuju se zanimljivi materijali. Učenici nose potreban pribor za vježbu. Nastavnik promatra rad učenika i tamo
gdje je potrebno pruža pomoć. Uspjeh učenika u vježbanju se pohvaljuje. Domaće zadaće se kontroliraju i ocjenjuju.
TRANSPARENTNOST OČEKIVANIH POSTIGNUĆA
Indikatori: Nastavnik raspravlja s učenicima o postignućima koja očekuje. Povratna informacija o postignućima slijedi
odmah i diferencirano. Povratna informacija je izražena jasnim riječima. Učenici tijekom nastave uvijek znaju što im
je zadatak, a ako ne znaju onda pitaju. Upoznati su sa stupnjem težine zadataka i ga znaju sami odrediti. Primjenjuju
se različiti oblici provjere. Svaki oblik se objašnjava. Pismene provjere se pravodobno najavljuju. Učenici iznose
vlastite prijedloge za provjeru postignuća. Nastavnik promatra rad učenika i tamo gdje je potrebno pruža pomoć.
Uspjeh učenika u vježbanju se pohvaljuje. Domaće zadaće se kontroliraju i ocjenjuju.
PRIPREMLJENA OKOLINA
Indikatori: DOBAR RED (Uredna i pospremljena učionica. Učenici su ponosni na svoju učionicu. Razina buke je
primjerena radnom procesu. Učenici se brižno odnose prema materijalima.), FUNKCIONALNA OPREMA (Ploča je
čista. Nastavnik stoji ispred kada govori, a povlači se kada moderira. Rasvjeta i akustika su ekonomično oblikovane,
prozračivanje funkcionira.), UPORABLJIVA NASTAVNA SREDSTVA (Potrebni materijali su nadohvat ruke.
Materijali imaju svoje stalno mjesto čuvanja. Na panoima su prikazani rezultati rada. Na zidovima su plakati koje su
izradili učenici. Nastavna tehnika funkcionira.)
ESTETSKO UREĐENJE ŠKOLE I UČIONICE
O estetskom uređenju školskog prostora uvelike ovisi i uspješnost odgojno – obrazovnog procesa.
U školskoj zgradi treba urediti različite prostore za učenje, druženje, igranje i rad.
Prostori za učenje i rad predviđeni su za grupni i individualni rad, za rad manjih grupa učenika (šest do deset učenika)
i okupljanje velikih skupina učenika (katkad tri do četiri stotine).
38
U novije školske zgrade ulazimo u veliko predvorje iz kojeg se hodnicima ili stubištem odlazi u ostale dijelove zgrade.
To nije prostor samo za prolaz nego za raznovrsne funkcije. Postavljanjem stolaca, taj se prostor pretvara u dvoranu za
tri ili više stotina osoba, a iznošenjem opreme to je prostor za ples i zabavu mladih. U vrijeme svakodnevnog rada tu
su klupe za sjedenje sa stolovima na kojima je i raznovrsni tisak, što ga učenici donose od kuće ili ga kupuje škola.
Negdje u kutu takva predvorja može biti i manja prodavaonica za učeničke potrebe.
U pravilu, uz središnje predvorje planira se i uređuje bibliotečno-informacijski centar škole.
SUVREMENA UČIONICA
Organiziranje odgojno-obrazovnih aktivnosti u početnim razredima osnovne škole (tri ili četiri prva razreda)
po sustavu razredne nastave s jednim učiteljem ima određene pedagoške i metodičke prednosti. Kako se te aktivnosti
odvijaju najčešće u jednoj razrednoj učionici, potrebno je navesti i neke didaktičke napomene o uređenju takve
učionice.
Univerzalne (klasične) učionice za razrednu nastavu bile su uređene uz pretpostavku da će u njoj učenici
pretežno sjediti, slušati, gledati i pisati (prepisivati s ploče). Suvremena škola se ne zadovoljava takvim pasivnim
položajem učenika u nastavi, već se zauzima za više komuniciranja i dogovaranja učenika međusobno i učenika s
učiteljem te više tzv. aktivnog učenja i konkretnog rada učenika. U takvoj školi ne može dominirati frontalna
predavačka nastava u kojoj učenici sjede ,,u potiljak", a učitelj očekuje da se „muha čuje u zraku dok on predaje".
Učitelji su, naime, brzo uočili da priroda dječjeg života ne podnosi vojničko postrojavanje, niti bilo kakvu sličnu
krutu organizaciju i ponašanje. Tako su polako u učionice za prve razrede doneseni tepisi za igranje na podu, te
oprema za raznovrsne igre, iako su igre i igračke ranije bile pojmljive samo za dječji vrtić i školsko dvorište.
Specijalizirane učionice za razrednu nastavu trebaju, osim lako pokretljivog namještaja za sjedenje, pisanje i crtanje,
imati i drugu opremu koja omogućuje fleksibilnije oblike i pedagoški vrednije strategije rada. Stolovi i stolci moraju
veličinom biti primjereni fizičkoj razvijenosti učenika, jer će na tim stolcima djeca sjediti nekoliko stotina sati
godišnje (unatoč preporukama da se mnoge pedagoške aktivnosti mogu provoditi i u školskom dvorištu, odnosno u
prirodnoj sredini).
Osim stolova i stolaca u takvoj je učionici mala priručna biblioteka. Najčešće je to ormar u kutu s jednim
stolom i dva stolca za individualni rad. Osim osnovnih udžbenika za razredno odjeljenje koje tu najviše boravi, tu su
još dječje enciklopedije, dječji listovi, te lektira i nastavni listovi za individualni i individualizirani rad.
U drugom kutu, ili neposredno uz bibliotečni dio, u takvim se učionicama uređuje i kutić za igranje. Tepih po sredini
učionice i taj kutić za igru zadovoljavaju prirodnu potrebu djece da pri igri i učenju zauzimaju položaje koji im se čine
najpogodnijima. Brojne didaktičke igre djeca će radije igrati sjedeći na podu nego za stolom. Na podu će katkad crtati,
slušati nastavnikovo pričanje i gledati televizijsku emisiju.
Važan dio opreme u specijaliziranim učionicama za razrednu nastavu jesu i panoi na bočnom zidu, višeizvorni
sklopovi za neke osnovne teme iz programa, te ormarići za ostavljanje dijela ili čitave opreme, kako učenici ne bi
nepotrebno vukli svu opremu od kuće u školu i obratno. Važan su dio opreme specijalizirane učionice za razrednu
nastavu i raznovrsne didaktičke igre za koje će materijal izrađivati sami učenici, nastavnici i učenici viših razreda
osnovne škole u sklopu programa tehničkog odgoja, a nešto će se i kupiti. U nekim se školama njeguje praksa da svaki
učenik donese od kuće neku igračku ili igru, koje mogu poslužiti u didaktičke svrhe, te knjige i dječje listove za
priručnu razrednu biblioteku.
Bibliotečno – informacijski centar
„Živimo u svijetu informacija." To je fraza koja se ponavlja u brojnoj stručnoj literaturi našeg vremena. Medu
ciljevima odgoja i obrazovanja ističu se oni koji se odnose na obvezu škole da učenika priprema za traženje i selekciju
39
informacija, te da ih osposobljava za rješavanje problema. Ti ciljevi traže preorijentaciju školskih aktivnosti sa
sjedenja, slušanja i gledanja na sasvim drukčije strategije rada.
Za bibliotečno-informacijski centar u suvremenoj se školi obično određuje mjesto uz središnji hol. Sastoji se
obično od više funkcionalnih prostora za individualni i grupni rad, te prostora za smještaj medija.
Živi kutić – vivarij - dio žive prirode u školi. To su biljke i životinje koje učenici i učitelji uzgajaju u školi u uvjetima
sličnim izvornoj stvarnosti. Služi za promatranje, izvođenje pokusa, opisivanje, te stjecanje praktičnih znanja o uzgoju
biljaka i životinja. Zbog toga ga treba smjestiti da bude pristupačan svim učenicima za promatranje.
Od biljaka u živom kutiću mogu se uzgajati ukrasne biljke (estetska uloga) i kulturne biljke (grašak, grah, pšenica,
kukuruz) za izvođenje pokusa i istraživanje razvitka i uvjeta života. Životinje se drže u akvariju, terariju i insektariju.
To mogu biti: ribice, kornjače, žabe, gujavice, pauci, mravi, leptiri… Kroz promatranje i praćenje biljaka i životinja u
živom kutiću učenici razvijaju upornost i strpljivost, te smisao za istraživanje prirode.
Školska zavičajna zbirka - čini ju skupljeni materijal koji je izložen u odgovarajućem prostoru škole. Materijal
skupljaju učenici i učitelji iz njihovog okruženja. Koriste se kao izvorna stvarnost, tj. neposredan izvor znanja u
ostvarivanju nastave. Tako se obogaćuje znanje učenika. Učenici razvijaju svoje sposobnosti i radne navike. U njoj se
trebaju naći predmeti i dokumentacija o prirodi, povijesti i kulture zavičaja. Prikupljajući i upoznajući predmete iz
učenikova zavičaja pobuđuje se ljubav prema zavičaju, a time i ljubav prema domovini.
Ostali prostori u školi – garderoba (usvajanje kulture stanovanja), šk kuhinja (upoznavanje s kućanskim aparatima),
blagovaonica (usvajanje zdravstveno-higijenske i kulturne navike), šk. radionice za tehnički odgoj (upoznavanje sa
strojevima, prakt. rad), šk. sportska dvorana (usvajanje zdrav.-hig. navike).
Školsko dvorište - most između prirodne sredine i školske zgrade. Ono ima važnu pedagošku funkciju, to nije prostor
na kojem učenici očekuju početak nastave ili provode odmore. Osim igre i odmora tu se trebaju izvoditi i raznovrsne
nastavne aktivnosti.
U školskom dvorištu obično se planiraju prostori za odmor, šetnju, igru i učenje. Uz školu se nalaze i igrališta, atletske
staze, skakališta, bacališta, slobodne zelene površine, bazeni, poligoni. Klupe za odmaranje mogu biti razbacane uz
staze za šetnju, ispod drveća, ali i grupirane. Postavljanje raznih sprava za penjanje, provlačenje, ljuljanje, drvene
kućice za sakrivanje, pješčanici, te pomagala za nastavu TZK. Dio prostora može biti asfaltiran i betoniran.
Planiranje prostora za igru prvoškolaca odvojeno od odraslih učenika. Izvođenje nastave u školskom dvorištu iz svih
nastavnih područja. Školsko dvorište je ogledalo i nastavnika i učenika, ono je veza između škole i prirode, škole i
života. Stvaranje botaničkih vrtova. Postavljanje koševa za otpatke. Svako odjeljenje zadužuje se za održavanje
čistoće jednog dijela dvorišta.
Učenici u školskom dvorištu mogu izvršavati raznovrsne pedagoške zadatke, radne zadatke, zadatke vezane uz učenje,
rekreaciju, umjetničko stvaranje. Lijepo uređena unutrašnjost i čistoća školskog prostora pozitivno utječe na odgoj i
obrazovanje učenika.
Današnja hrvatska škola se okreće trendovima suvremene škole. Radi ograničenja još uvijek ne dostiže nivo koji bi u
potpunosti odgovarao psihofizičkim zahtjevima djece nižih razreda OŠ. Upravo zbog toga posebnu važnost zauzima
mjesto učitelja koji svojom kreativnošću i otvorenošću misli može uvelike utjecati na rješavanje tog problema. Već u
današnjim školama postoji lako pokretljiv namještaj, panoi, a hoće li učitelji to znati iskoristiti i hoće li djeci dozvoliti
donošenje igračaka i sl. ovisi samo o njemu. Učitelj koji poznaje psihofizičku strukturu djeteta i poznaje njihove
mogućnosti i dječju igračku može iskoristiti kao značajan didaktički materijal. Razvijajući takvo shvaćanje i kod
roditelja te zajedničkim naporom moguće bi bilo ostvariti sve uvjete za suvremenu specijalnu učionicu u RN
prikazanu u teoriji.
40
SOCIJALIZACIJA UČENIKA NA POČETKU ŠKOLOVANJA
U o-o procesu učenici usvajaju društveno korisne i poželjne obrasce ponašanja. U tom se procesu stječu i
osobine svojstvene članovima zajednice u kojoj žive. Taj proces se zove socijalizacija, a podrazumijeva i prenošenje
na pojedinca normi ponašanja, motiva, vrijednosti i obrazaca ponašanja koji se u njegovoj okolini smatraju
prihvatljivima, ispravnima i moralnima.
Socijalizaciju možemo odrediti kao proces formiranja identiteta u tijeku kojeg osoba u interakciji sa okolinom
usvaja znanja, vještine, navike, stavove, vrednote i dr. spoznaje koje su joj potrebne za uspješno funkcioniranje u
okolini u kojoj živi.
Glavni psihički proces socijalizacije je učenje i to različitih vrsta i kombinacija. Socijalna okolina, kao
najvažniji čimbenik odgoja, utječe na pojedinca svojim različitim sadržajima: znanjima, uvjerenjima, stavovima,
shvaćanjima itd.
Proces socijalizacije zbiva se djelomično spontano, a djelomično i uz organizirano djelovanje okoline i

odraslih. Postupci kojima se okolina koristi u odgajanju su uvjeravanje i prinuda. Osoba se vlada i mijenja svoje
ponašanje u ovisnosti o nagradi i kazni koje iz takvog ponašanja proistječu. Međutim, odgajanje se događa i bez ičije
intervencije. Tako, na primjer, oponašanje tuđih postupaka, odijevanje, uvjerenja itd. može biti potpuno nenamjerno,
spontano i nesvjesno. Vrlo je važno u kakvoj socijalnoj okolini dijete raste jer je uvijek izloženo utjecaju uzora iz te
okoline, koje će namjerno ili nenamjerno imitirati.
Kao sredstva socijalnog utjecaja mogu poslužiti različiti oblici govora, verbalnog i neverbalnoga, živa ili
pisana riječ, masovni mediji, mimika lica, prijeteći i odobravajući pokreti ruku itd. Kakvi će biti rezultati socijalnih
utjecaja na pojedinca ovisi o sadržajima, postupcima,sredstvima te oblicima socijalnih činitelja (obitelj, vršnjaci,
susjedi...) ali i o općoj, kulturno-političkoj klimi. Za socijalizaciju je posebno važno vrijeme odrastanja, i to jednako
rani odgoj i obrazovanje do polaska u školu, zatim početne godine obveznoga školovanja, te predpubertetsko i
pubertetsko razdoblje.
Prvi razred OŠ svakako je jedno od složenijih i i metodički važnijih vremenskih razdoblja tijekom
cjelokupnog školovanja. Djeca,u dobi između 6-7 god., u 1. raz., doživljavaju prvu veliku promjenu u socijalnom i
društvenom razvoju koju im stariji nameću izvana. Bezbrižno predškolsko djetinjstvo zamjenjuju organiziranim
školskim radom, a u njihovu životu odjednom važni postaju učenje, organizacija, odgovornost, suradnja, stega,
natjecanje, težnja za što boljim rezultatima. Ma koliko im život još uvijek bio prožet igrom, ulazak u područje
„ozbiljnog i odgovornog“ života moramo olakšati primjerenim pristupom koji im ne će pokvariti djetinjstvo i koji će
uzeti u obzir njihove razvojne osobitosti i nedovoljnu sposobnost da razluče igru od obaveze i maštu od zbilje.
Polaskom djeteta u školu ono proširuje svoje socijalne odnose. U većini slučajeva vrlo dobro se prilagođava novoj
socijalnoj razini, a pogotovo ako je već u predškolskim ustanovama naučilo slagati se s vršnjacima. Šk. dijete živi u
malim ili većim grupama. Djeca još ne razvijaju izraženija i individualna prijateljstva. Već je za tu dob karakteristična
upravo grupna povezanost. Upravo ta pripadnost djeteta dječjoj grupi ima i svoje dublje razvojno značenje. Dijete se
upravo sada počinje odvajati od odraslih,a čvršće se povezuje sa svojim vršnjacima. To povezivanje primjećujemo u
čuvstvenom pogledu,a zatim u pogledu imitacije i identifikacije. Djeca se međusobno oponašaju i često se dijete
poistovjećuje s grupom svojih vršnjaka. Međutim,uvijek ima jedan dio djece koja nisu bila socijalno prilagođena na
ranijim uzrastima, pa sada ona mogu biti neprilagođena i u školskom periodu. Takva djeca trebaju što prije steći
prijatelje među vršnjacima, a u tome im mogu pomoći roditelji i učitelji. Neka se djeca jednostavno ne mogu uključiti
u već postojeće dječje grupe, već ostaju izvan njih kao usamljeni pojedinci. To je štetno za daljnji socijalni razvoj te
djece. Ako nastavnik primijeti da takvih pojedinaca ima više, može pokušati od njih formirati novu grupu.
Odnos odraslih prema dječjim grupama treba biti vrlo tolerantan. Jedna od najvećih pogrešaka roditelja ili
nastavnika u tom pogledu je pokušaj razbijanja grupa ili nasilnog odstranjivanja pojedinih članova iz njih. Ako
nastavnik smatra da je ta grupa negativna, valja je odgovarajućim odgojnim djelovanjem učiniti pozitivnom, privući je
korisnim zanimanjima i aktivnostima. Pri tom je vrlo važno očuvanje njezine unutrašnje povezanosti i solidarnosti, te
41
njezine strukture. Škola može najviše pridonijeti razvoju ugodne radne atmosfere u razredu i u obrazovanju socijalne
prilagođenosti djece.
Nastavnik ima veliku ulogu pri prilagođavanju svakog pojedinca u zajednici. Uravnotežen i dobar nastavnik
može vrlo brzo steći simpatije cijelog razreda, dok neuravnotežen može ozbiljno poremetiti odnose i steći neugodnu
atmosferu u razredu. Naročitu antipatiju učenika učitelj može steći ako gaji određene simpatije prema određenim
učenicima dok ostale zapostavlja i ne poklanja im dovoljno pažnje.
Roditelji također mogu pridonijeti boljoj socijalnoj prilagođenosti djece. Dijete želi biti omiljeno u obitelji i
ukoliko nije tu primljeno, teško će se prilagoditi u razredu. Baš zbog toga je neophodna suradnja roditelje i škole u
socijalizaciji djece.
Možemo izdvojiti nekoliko čimbenika koji utječu na socijalni razvoj djece: obitelj, pohađanje predškolskih
ustanova, vršnjaci s kojima se dijete druži u školi i izvan nje, razne dječje organizacije, psihofizičko stanje pojedinca.
U razvoju djeteta događa se niz fizičkih , fiziologijskih i društvenih promjena. Značajni proces koji ih oblikuje jest
proces socijalizacije. Jedan od aspekata procesa socijalizacije jest razvoj socijalnih odnosa koji prolaze određene faze.
Poznato je da se tada u djece javlja jaka želja da ih sredina prihvati te da se uključe u društveni život razreda.
Uspješno uključivanje uvelike utječe na sretno djetinjstvo pojedinca.
Ako se dijete iz bilo kojeg razloga ne uspije uključiti u život i društveno ponašanje razreda ono će postati
nezadovoljno i nesretno. To može ostaviti velike posljedice na njegovu društvenost i prilagodljivost novim sredinama i
situacijama u kojima će biti tijekom svog daljnjeg života.
U tom razdoblju života svakog pojedinca koji se uključuje u neku grupu, uz uspostavljanje kontakata s
vršnjacima dolaze i prvi ozbiljni zadaci, prepreke i teškoće. Istodobno, dijete prelazi u višu fazu likovnog razvitka
koju nazivamo fazom intelekt.realizma. Pojavljuju se počeci apstraktnog mišljenja, njegov verbalni izraz je bogatiji, a
sposobnosti likovnog izražavanja mnogo veće. Međutim, dijete još uvijek u svoje predodžbe upliće maštu, koja je
snažna i ostavlja duboke tragove na dječje emocije i postupke. Nema velike razlike između intelektualnog i
emocijskog izražavanja svijeta. Spontano i prirodno prihvaća svijet, u njemu sudjeluje i tako ga spoznaje.
Francuski učitelj Roger Cousinet je uočio da se učenici oko devete godine počinju jače zanimati za druge učenike
odnosno za druge osobe oko sebe. Do tada je njihov interes više usmjeren na predmete nego li na osobe oko sebe.
Vrijeme oko desete godine života Cousinet naziva „zlatno doba dječjega socijalnog razvoja“. U to doba dijete se rado
odriče nekih svojih sloboda i životnih načela zbog grupnog interesa. Posebno su važne potreba za pripadanjem i
sigurnošću. Cousinet je uočio da djeca uspješno usvajaju obrasce ponašanja oponašajući članove grupe kojoj
pripadaju, katkad uspješnije negoli od učitelja koji nastoje na njih svjesno i namjerno utjecati. Utjecaj članove grupe
kojoj dijete pripada u ovoj dobi mnogo je snažniji od utjecaja učitelja/učiteljice, napose njegove „verbalne
pedagogije“ koja se ogleda i sintagmi „djeco, budite dobri“. Ovu pedagoško-psihološku spoznaju valja imati na umu
prilikom organiziranja svih o-o aktivnosti u početnim godinama obveznoga školovanja.
Petersen je uočio da djeca međusobno snažno socijalizacijski djeluju jedno na drugo bez obzira na to radi li se
o mlađoj ili starijoj djeci. On izvodi zaključak da je najprirodnija socijalna zajednica u vrijeme dječjeg razvoja obitelj
te da braća i sestre u obitelji snažno utječu na međusobni razvoj. Tu je spoznaju Petersen uporabio za formiranje
razrednih odjela po uzoru na obitelj, dakle od učenika različite dobi, što najviše sliči kombiniranim odjelima.
METODE AKTIVNOG PODUČAVANJA
Poučavanje je organizirani sustav i proces koji se razvija tijekom života i prema potrebama čovjeka. To je
složen proces u kojem obavezno sudjeluju dva čimbenika: roditelji i dijete ili učitelj i dijete.
Izbor metoda i oblika rada u nastavi bitno je pitanje suvremenog nastavnika. Za razliku od onih tradicionalnih
metoda u kojima je učitelj, više - manje, prenositelj znanja, a učenici pasivni slušači i primatelji tih znanja, suvremene
nastavne metode omogućuju aktivno uključivanje učenika u nastavu, čime do izražaja dolazi njihovo stvaralaštvo, u
čemu je zapravo i cilj suvremene nastave.
42
Metode aktivnog podučavanja su:
a) dijaloška, b) istraživačka, c) učenje putem rješavanja problema, d) simuliranje, e) igra.
Dijaloška metoda ima orijentacijski i motivacijski karakter. Ona omogućava da se učenici uvedu u program (bilo da
program sastavlja nastavnik - programer, da se dobije gotov program, ili ga sastavljaju sami učenici), da naprave plan
rada i da se motiviraju za predstojeću aktivnost polazeći od značaja njenog izvršenja, odnosno cilja koji treba ostvariti,
tj. činjenica koje treba naučiti.
Istraživačka metoda podrazumijeva samostalno traganje za činjenicama, pronalaženje relevantnih veza i odnosa među
danim podacima, prestrukturiranje podataka, redefiniciju i samostalno dolaženje do novih (neočekivanih) rezultata.
Učenik je u interakciji s kompjutorom kao sredstvom za manifestiranje vlastitih istraživačkih (kreativnih) potencijala.
Učenje putem rješavanja problema - problemsko učenje omogućava visok nivo kreativnosti učenika. Ovo je najviši
domet i oblik učenja. Učenik i kompjutor naizmjenično jedan drugom postavljaju problem-zadatke, iznova se traže
rješenja i neprekidno rješavaju raznovrsne problemske situacije. Učenje je izuzetno zanimljivo, tako stečeno znanje je
trajno i u praksi lako primjenjivo, posebno u novim problemskim situacijama.
Metoda simuliranja polazi od potrebe da učenici pokažu što veću inventivnost u radu s kompjutorom i da ga koriste na
raznovrsne načine. U kompjutor je programiran jedan model realne ili zamišljene situacije. Zadatak učenika je da
mijenja odnose medu postojećim situacijama. Učenik svojim kreativnim stavovima mijenja pojedine varijable i tako
dolazi do novih situacija, koje su često nepredvidljive. Upravo nepredvidivost situacije unosi draž. Međutim, neke
situacije mogu kod učenika izazvati čuđenje, nevjericu, pa i strah. Zato je zadatak nastavnika da primjenjujući ovaj
metodički postupak uputi učenike i u takve mogućnosti i da ga pravilno vodi u ovoj nastavno - kompjutorskoj
strategiji. Metoda simuliranja omogućava kreativne postupke učenika, posebno u pogledu unošenja vlastitih varijabli
(konstrukcija, uvjeta).
Učenik putem povratne informacije brzo saznaje za rezultate na koje je prethodno utjecao svojom intervencijom.
Simuliranje se može ponavljati, što učeniku omogućava nove provjere, a to osigurava pouzdan transfer u vježbanju i
učenju.
Metoda igre se često primjenjuje u nastavi uz pomoć kompjutora. U kompjutoru se nalaze svi potrebni podaci vezani
za određenu igru, on istovremeno djeluje i kao računar, korektor i sudac. Do izražaja dolazi učenička inteligencija,
upornost i želja za pobjedom, takmičenje. S metodičkog aspekta nastavnik treba učenike uputiti da će kompjuter
najprije prezentirati određene informacije u vezi s nekom situacijom, a da je zadatak učenika da pruži pravi odgovor
na osnovi izbora neke od više danih mogućnosti.
Aktivno učenje i učenje usmjereno na rezultate u središtu pozornosti imaju učenika: cijela se strategija
poučavanja sastoji u tome da svakom učeniku omogućimo da uči na način koji mu je najprimjereniji. Primjena
različitih metoda učenja, različitih mogućnosti izražavanja, rad u grupi ili pojedinačno, timski rad i drugi oblici
povećavaju učenikovu motivaciju i uključenost u proces učenja, potiču grupnu interakciju i razvijaju više stupnjeve
intelektualnih vještina. Crtanje, izražavanje pokretom, glazbom, pisanom riječi, sudjelovanje u izradi novina i
izvještaja, dramatizacija, uporaba filma, vođenje intervjua, igra, ples, rješavanje problema samo su neki od načina rada
koji omogućuju aktivno sudjelovanje učenika u nastavi. Učitelj treba poticati povjerenje među učenicima, grupni rad,
raspravu, rješavanje sukoba nenasilnim putem, odgovornost, razvijanje tehnika rješavanja problema, promjene,
razgovor i mnoge druge trenutke koji pridonose razvoju odgovorne ličnosti. Radna klima u razredu treba poticati na
sudjelovanje, slobodu iznošenja misli, spoznavanje različitosti i njezino prihvaćanje kao bogatstvo, a ne kao prijetnju.
Samo u takvu okruženju učenici uče misliti i djelovati, uče da ne budu pasivni i da se vide kao čimbenici promjena, a
ne kao žrtve promjena. Suradničko ili kooperativno učenje i timski rad jedno su od novijih modela aktivnog učenja.
Istraživanja pokazuju da su rezultati učenja u kojem učenici poučavaju jedni druge (suradničko ili kooperativno
učenje) 45 % bolji nego kad učenike poučava nastavnik. Najveći razlog takvoj uspješnosti vršnjačkoga poučavanja
leži u tome što učenik, da bi drugome učeniku mogao nešto kratko i jednostavno objasniti, ne prepričava samo
podatke koji se odnose na zadano gradivo, nego te podatke sam sebi mora složiti u nekakav sustav, što znači da si
mora potpuno razjasniti ono o čemu će podučavati, moraju mu biti jasni koncepti.
43
Tim je heterogena skupina ravnopravnih učenika koji imaju zajednički cilj. Članovi tima prema dogovorenim
pravilima i u dogovorenome vremenu surađuju na ostvarenju zajedničkog cilja razmjenjujući informacije, pomažući i
bodreći jedni druge. U tim se udružujemo i timski radimo kad želimo riješiti zadatak koji u zadanome vremenu
vlastitim snagama nitko od nas ne može riješiti sam. U timovima će učenici prirodno prihvatiti neke uloge. Neki će se
nametnuti kao organizatori, neki samo prihvatiti posla, a neki preispitivati rad i poticati ostale.
Nije loše ni da učenike potičemo da što bolje organiziraju rad tima, tako da si međusobno raspodijele uloge
prema našim uputama. Važno je da učenici dobiju jasno napisane upute na početku rada. U uputama treba biti jasno
navedeno koji su njihovi zadatci i što se od njih očekuje. Dobro je i da nastavnik prije početka rada prođe s učenicima
te upute, dodatno ih pojasni i naglasi ono što je važno, ili ono što u uputama možda ne piše.
Učenici vole rad u timovima i puno marljivije rade na tim satovima. Uz zadatke ustraju više vremena nego
kad rade sami. Učenici zadovoljavaju svoje društvena potrebe, što potiče pozitivan odnos prema školi. Bolji učenici se
angažiraju pomažući slabijima i tako pomažu nastavniku. Nastavnici mogu, obilazeći grupe, individualno raditi s
učenicima i dobivaju bolji uvid u rad i znanje pojedinih učenika. Učitelj treba pripremiti materijal, objasniti pravila po
kojima će učenici raditi, motivirati učenike, koordinirati njihov rad, upozoravati na vrijeme određeno za pojedine
etape i vrjednovati rezultate rada. Timski rad možemo osmisliti gotovo uvijek i primijeniti na satovima uvježbavanja
ili ponavljanja gradiva. Timski rad bolje će uspjeti ako su zadatci povezani i prirodno zahtijevaju suradnju i zato je
uvijek bolje pripremiti prirodne ili kombinirane suradničke zadatke.
Aktivne metode poučavanja koje se trebaju uvoditi i polagano ulaze u svakodnevnu nastavu su npr.
brainstorming (oluja ideja), istraživanje interneta, istraživanje podataka u školskoj knjižnici, intervju, upitnik,
sastavljanje pitanja za kviz, izrada plakata, pravljenje brošura, grupni i timski projekti, izlaganje radova, prezentacija
radova, držanje govora, debata, izrada školskih novina, snimanje školske radijske ili TV emisije, pokusi, igre,
dramatizacije, igre uloga, ples, vršnjačko poučavanje, gost u razredu i brojne druge koje učenici mogu obavljati i
izvan škole. U radu s učenicima u razredu trebaju prevladavati suradničke, participativne i interaktivne metode učenja,
jer se vještine uključivanja mogu stjecati samo kroz proces uključivanja. Samo primjenom takva pristupa u radu s
djecom moguće je kod njih razvijati aktivan odnos prema stvarnosti i spremnost za poduzimanje akcija, da bi se
postigle pozitivne promjene, a tijekom rada učenicima je poželjno pružati sve veću samostalnost.
ISTRAŽIVAČKA NASTAVA
Škola je institucija od osobitog društvenog značenja. Njoj je povjeren zadatak odgoja i obrazovanja mladih
naraštaja u skladu s temeljnim društvenim vrednotama i potrebama društvenog razvoja. Škola je stoga istovremeno i
sredstvo društvenog samoočuvanja i čimbenik društvene promjene. Škola je profesionalan ustanova društva koja se
brine da svaki čovjek dobije onaj minimum obrazovanja bez kojeg ne bi mogao živjeti, raditi i stvarati. Obitelj i škola
imaju zajednički konačni cilj, a to je dobro odgojen čovjek. RN temelj je osnovnoškolskog o i o i cjelokupnog
školskog sustava. Sastavni dio učenja u RN je razumijevanje i prihvaćanje prava i odgovornosti koji za dijete
proizlaze iz učeničke uloge. U razdoblju od svoje 6./7. do 10./11. godine djeca ne uče samo tehnike pisanja, čitanja i
računanja, nego se postupno uvode u sustav spoznaja o čovjeku, društvu i prirodi, te razvijaju spoznajne, moralne i
socijalne vještine koje su pretpostavka za njihovo daljnje školovanje i njihov osobni razvoj. Narav tih sadržaja i način
na koji se oni podučavaju i uče utjecat će na oblikovanje učenikova svjetonazora i njegovo ponašanje prema sebi,
drugima i zajednici u kojoj živi. Od trenutka kad dijete uđe u školu mora mu se, radi njega samoga i njegovih osobnih
potreba koje su jednim dijelom identične drugoj djeci, a drugim dio njega samoga, pružiti stručna pozornost, sadržaji i
postupci kojima se ne sputava, nego potiče normalan ili pak poseban razvoj djeteta. Zadaća je škole i nastave da
školsko učenje preraste u prirodno učenje, gdje god je to moguće, da se u njoj stalno i sve više unose dijelovi
prirodnog učenja, sa svim prednostima koje ono nosi.
Nastava je kod nas još uvijek dijelom tradicionalna. To je kombinacija učiteljevog izlaganja i demonstriranja
nastavnih sredstava. U tom obliku nastavnog rada uočava se dominacija verbalnih metoda, kao i dominantan status
učitelja koji pruža gotove informacije, uz visok stupanj vođenja učeničkog spoznajnog procesa i nedovoljnu aktivnost
učenika. Pri preobrazbi tradicionalnog ustroja nastave u suvremeni, potrebno je načiniti mnoge pomake. Suvremeni se
44
pedagozi slažu da se tradicionalna nastava zamijeni suvremenijom u kojoj, umjesto učiteljeva izlaganja prevladava
otkrivanje učenika, umjesto učiteljeva poučavanja samorad učenika, umjesto izlaganja problema samostalno
rješavanje problema, umjesto jednoumlja divergentno i stvaralačko mišljenje.
Nazivlje za takvu nastavu još nije potpuno usklađeno među stručnjacima pa se za nju rabe izrazi: problemska nastava,
problemsko-istraživačka nastava, učenje pute rješavanja problema, stvaralačka nastava, istraživački usmjerena
nastava, rad na projektima i sl.
Uloga navođenja na istraživanje jest da se učenicima pokaže da interpretacija podataka, zapravo čak traganje
za podatcima proizlazi iz koncepata i pretpostavki koje se mijenjaju kako naše znanje raste, da pokaže učenicima da
iako se znanje mijenja s razlogom znamo više i bolje nego što smo znali prije.
Bit samostalnog istraživanja je to da učenike uključi u samostalno istraživanje u nekom području, pomažući
im da ustanove zamišljeni ili metodološki problem unutar područja istraživanja i pozivajući ih da oblikuju načine
rješavanja tog problema. Tako oni otkrivaju spoznaje i uvode se u znanstveni način mišljenja. Istodobno, upoznaju
ograničenost znanja, ali i njegovu važnost za razvoj društva. Proučavanje okruženja modelom znanstvenog
istraživanja učenika upućuje na to da sam istražuje, otkriva, i tako, uz kvalitetna i trajna znanja, usvaja i metodu.
Učinke svog rada uspoređuje s učincima rada ostalih učenika. Tako se njeguje duh suradnje i vještina komuniciranja.
Tako se oblikuje otvoreni um. Očekuje se da je takav um općenito otvoren za dokaze, osobito sklon slušati tuđe
mišljenje, a sve to kao sastavni dio prosuđivanja. Otvoreni će um djelovati mehanizmom davanja i primanja,
uključujući tako i društvenu ulogu pojedinca, tj. njegovo poštovanje i brigu za drugoga. Uloga učitelja u tom se radu
mijenja, on gubi ulogu izvora znanja i postaje organizator nastavnog rada. Njegov je zadatak da potiče učenika na
istraživanje, da upozorava na istraživanje, više nego na učinke istraživanja. Učitelj pazi da određivanje, upamćivanje
činjenica ne postane središnje pitanje nastave. Mora težiti tome da učenika usmjeri na postavljanje pretpostavke, na
izradu istraživačkog plana i izvođenje pokusa ili istraživanja, na tumačenje podataka i izradu modela. Učitelj treba biti
prilagodljiv, vješt u procesu istraživanja, ali i dobar poznavatelj svoje struke kako bi sam mogao sazdati vlastiti
materijal za istraživanje. Određeni zadatci i sadržaji nastave mogu se vrlo djelotvorno obraditi u dužem neprekidnom
vremenu u sklopu projektnog istraživačkog dana. Izvor ideje projekta temelji se na pedagogijskim idejama kojima je
zajedničko uvođenje istraživačke metode u nastavu. Ovisno o namjeri projekta razlikuju se dva oblika koji se mogu i
povezati:
Proces projekt - središte je postupak, tijek planiranja, ostvarenja i međudjelovanja sudionika u radu - učenika i
učitelja. Zadaća je projekta usmjerena pretežno na tijek, postupak, put, a ne toliko na rezultat rada. Učenici tijekom
tog projekta uče planirati, opažati, određivati i istraživati, razgovarati, pronalaziti dokaze i drugo. Ostvarujući proces
projekt učenici spoznaju i uče iz iskustva.
Produkt projekt je usmjeren na krajnji rezultat - spoznaju, jer je projekt prikladniji za usvajanje spoznaja od
drugih nastavnih oblika. Rad započinje planiranjem - opisivanjem konačnog produkta. Zatim učenici i učitelj traže
putove ostvarivanja toga plana napredujući korak po korak u radu, koji ih dovodi do rješenja. Učenici tijekom tog rada
stječu iskustvo koje ranije nisu poznavali. Radno iskustvo učenika bilo je u funkciji projekta, a temeljna zadaća bilo je
spoznavanje određenog sadržaja. Poticaji i teme za planiranje istraživanja najčešće dolaze od učitelja. On ima najbolji
pregled mogućih tema i potrebnih učeničkih iskustava. Osim učitelja, u izboru i planiranju tema odlučuju učenici, ali i
drugi čimbenici (izvanškolske učeničke aktivnosti, suradnja s osobama izvan škole). Nakon odabira nastavnog
sadržaja učitelj stvara projekt, nacrt za predstojeću nastavnu djelatnost, imajući na umu: zadaću - problem koji valja
riješiti, materijal i pribor kojim će se koristiti, postupak - način izvođenja i vremensko razdoblje u kojem će raditi.
Ostvarivanje planiranog projekta u RN nije problem jer učitelj u svom razredu uglavnom sam ostvaruje cjelokupnu
satnicu, te planirani projekt može ostvariti kao istraživački dan.
PRAĆENJE, VREDNOVANJE I OCJENJIVANJE POSTIGNUĆA UČENIKA U NASTAVI
45
Škola je institucija od osobitog društvenog značenja. Njoj je povjeren zadatak o i o mladih naraštaja u skladu s
temeljnim društvenim vrednotama i potrebama društvenog razvoja. Škola je, stoga, istovremeno i sredstvo društvenog
samoočuvanja i čimbenik društvene promjene.
Škola je profesionalna ustanova društva koja se brine da svaki čovjek dobije onaj minimum obrazovanja bez
kojeg ne bi mogao živjeti, raditi i stvarati. Obitelj i škola imaju zajednički konačni cilj, a to je dobro odgojen čovjek.
Razredna nastava temelj je osnovnoškolskog o i o i cjelokupnog školskog sustava. Sastavni dio učenja u razrednoj
nastavi je razumijevanje i prihvaćanje prava i odgovornosti koji za dijete proizlaze iz učeničke uloge. U razdoblju od
svoje 6./7. do 10./11. godine, djeca ne uče samo tehnike čitanja, pisanja i računanja, nego se postupno uvode u sustav
spoznaja o čovjeku, društvu i prirodi te razvijaju spoznajne, moralne i socijalne vještine koje su pretpostavka za
njihovo daljnje školovanje i njihov osobni razvoj. Narav tih sadržaja i način na koji se oni poučavaju i uče utjecat će
na oblikovanje učenikova svjetonazora i njegovo ponašanje prema sebi, drugima i zajednici u kojoj živi. Od trenutka
kad dijete uđe u školu mora mu se, radi njega samoga i njegovih osobnih potreba koje su jednim dijelom identične
drugoj djeci, a drugim dio njega samoga, pružiti stručna pozornost, sadržaji i postupci kojima se ne sputava, nego
potiče normalan ili pak poseban razvoj djeteta. Važan utjecaj na ukupno školsko i razredno ozračje ima način
vrednovanja i postignuća učenika. Redovito praćenje i ocjenjivanje učeničkog napretka sastavni je dio poučavanja i
učenja u školi. Golema je raznolikost aktivnosti kojima se prati, vrjednuje i ocjenjuje učenički napredak.
Važan utjecaj na ukupno školsko i razredno ozračje ima način vrednovanja i postignuća učenika. Redovito praćenje i
Ocjenjivanje učeničkog napretka sastavni je dio nastavne djelatnosti tijekom cjelokupnog nastavnog procesa,
a temeljna zadaća im je podizanje razine i kakvoće nastave.
Vrednovanjem rada učenika utvrđuje se njegovo napredovanje s obzirom na njegove sposobnosti i

mogućnosti. Svakom učitelju davanje ocjena je vrlo težak dio posla. Često nam se čini da je dijete ocijenjeno nižom ili
višom ocjenom od stvarnog znanja, mogućnosti ili zalaganja.
Praćenjem sustavno prikupljamo podatke o tome kako se učenici približavaju o-o ciljevima.
Vrednovanje rada učenika temelji se na sustavu koji obuhvaća praćenje, provjeravanje, procjenjivanje, mjerenje i
ocjenjivanje rezultata učiteljevih i učenikovih djelatnosti.
Pod praćenjem učenika podrazumijeva se sustavno bilježenje zapažanja o razvoju njegova interesa, motivacije
i sposobnosti, njegovih postignuća u usvajanju o-o sadržaja, nastavnog predmeta ili o-o područja, njegov odnos prema
radu i postavljenim zadatcima te odgojnim vrijednostima.
Učitelj je obvezatan u imeniku učenika pratiti njegovo napredovanje i aktivnost. Imenik je javni dokument
predviđen za opisno praćenje i brojčano ocjenjivanje. U prostoru za opisno praćenje bilježimo kako učenici sudjeluju
u pedagoškim aktivnostima, kakve rezultate postižu, kako komuniciraju s drugim učenicima, kako rješavaju probleme,
kako i što stvaraju u umjetničkom i radno-tehničkom području, koliko su motivirani ili zainteresirani za organizirane
zajedničke aktivnosti, pokazuju li želju za originalnim individualnim aktivnostima te brojne druge aktivnosti. U
svakom obrazovnom razdoblju trebamo naznačiti kratko opisno zapažanje koje će biti u skladu s brojčanom ocjenom.
Opisna ocjena ili zapažanje ne smije vrijeđati već mora utjecati na učenikov napredak i poticati ga u daljnjem radu.
Pod provjeravanjem se podrazumijeva procjena postignute razine kompetencija u nastavnome predmetu ili
području i drugim oblicima rada u školi tijekom školske godine. Ono je važno za učitelja i učenika, ali i za roditelja jer
njime utvrđujemo količinu i kvalitetu postignutih rezultata i napredovanje učenika tijekom godine.
Ocjenjivanje je pridavanje brojčane ili opisne vrijednosti rezultatima praćenja i provjeravanja učenikovog rada
prema sastavnicama ocjenjivanja svakoga nastavnoga predmeta.
Učenika ocjenjujemo prema elementima najmanje dva puta u pojedinom polugodištu, a ocjenjivanje ne smije
biti vremenski raspoređeno samo na kraj obrazovnog razdoblja. Dva su osnovna oblika provjere znanja: usmeno i
pismeno. Usmenu provjeru i ocjenjivanje učenikova znanja provodimo na svakom nastavnom satu, bez najave. Ocjenu
dajemo javno u razrednom odjelu. Od učenika treba zahtijevati jasne, cjelovite i potpune odgovore. Važno je ocjenu
objasniti i istaknuti što je učenik znao, a što nije, kako bi mogao ukloniti nedostatke.
46
U jednom danu učenika se smije usmeno provjeravati i ocjenjivati iz najviše dva predmeta. U početnim razredima
provjeravati možemo uz različite didaktičke igre, npr. kviz znanja, igranje uloga, oponašanje ljudi i životinja i sl.
Prednost usmenog provjeravanja je neposredan odnos učitelja i učenika koji više odgovara psihofizičkim osobinama
učenika mlađe dobi, a slabe strane su što se njime troši mnogo vremena, a i subjektivni stav učitelja snažno djeluje na
ocjenu.
Pismeno provjeravanje podrazumijeva samostalno pisanje učeničkih odgovora na različite zadatke. Prednost je
u tome što se odjedanput iz jednog dijela programa provjeri svih učenika razrednog odjela. Objektivnije je od
usmenog načina ispitivanja. Pismene ispite ocjenjujemo na temelju postignutom broja točnih rezultata. Ocijenjeni
pisani rad mora se učeniku dati na uvid i čuvati u školi do kraja školske godine, a roditelju također treba omogućiti
uvid u ocijenjeni učenikov pisani rad.
Pismene provjere provode se tijekom nastavne godine samo poslije obrađenih i uvježbanih nastavnih cjelina.
Učitelj je dužan učenike izvijestiti o opsegu gradiva koji će pismeno provjeravati najmanje dva dana prije provjere.
Zadatke za pismene radove treba pripremiti postupno od lakših k težim, zahtjevnijim. Učenici s manjim znanjem
moraju dobiti mogućnost da postignu pozitivnu ocjenu (dovoljan) svladaju li nužnu razinu programa i uspiju i riješiti
jednostavnije zadatke. Nakon pismene provjere, ocjena se upisuje u odgovarajuću rubriku u imeniku najkasnije osam
dana nakon provjere.
Ocjenjivanje je postupak vrednovanja svih važnih činjenica o učenikovim postignućima tijekom praćenja,
provjeravanja i ispitivanja, a izražava se ocjenom u skladu sa zakonom. Najčešće svrhe ocjenjivanja su: povratne
informacije o učeničkom napretku, povratne informacije učenicima o vlastitom napretku, motivacija učenika,
evidencija napretka, izraz sadašnjih postignuća (temelj za dobivanje izvješća namijenjenog roditeljima).
Ocjenjivanje učeničkog rada za vrijeme i nakon nastave mora biti objektivno, sustavno i javno. Modeli i
kriteriji praćenja i ocjenjivanja znatno utječu na ukupan psihofizički razvoj učenika (strah, anksioznost i sl.). Da bi
provjeravanje i ocjenjivanje bilo pravedno treba se provoditi tako da se poštuje učenikovu ličnost, potiče njegovo
samopouzdanje i osjećaj napredovanja, potiče na aktivno sudjelovanje u nastavi i izvannastavnim aktivnostima,
osposobljava za samoučenje, samoprocjenu svojeg znanja i procjenu znanja drugih učenika.
Redovitim praćenjem i provjeravanjem znanja različitim oblicima i na temelju više elemenata, dobit ćemo
objektivniju konačnu ocjenu koja je u skladu sa stvarnim učenikovim znanjem.
MULTIMEDIJALNOST U NASTAVI
S razvojem nauke i tehnike i njene primjene u obrazovanju uvijek se iznova postavljalo pitanje o participaciji
nastavnika u procesu edukacije učenika s tom novom tehnikom. To je bio slučaj i sa primjenom radio-emisija u
nastavi, primjenom televizije, a sada i sa zastupljenosti kompjutora. Ni u jednom slučaju se nije dogodilo da je
nastavnik nepotreban. Naprotiv, uvijek je ostajao prijeko potreban, ali s novim, još odgovornijim ulogama.
Nastava i učenje uz pomoć kompjutora traže od nastavnika nove uloge. On je u modernoj obrazovnoj tehnologiji
organizator, koordinator i upravljač procesom nastave.
U informatici i didaktici još nisu razrađene metode i oblici rada u nastavi uz pomoć kompjutora. Tako se
informatika i kompjutorska edukacija više provodi s aspekta homo machina nego s aspekta homo humanus i homo
creativus. Kompjutor se objašnjava s aspekta tehnike (dijelovi i principi rada), a ne kreativnih potencijala koje može
pružiti svakom inventivnijem subjektu koji ga koristi. Nedostaje i motivacija u smislu uputnosti i pluraliteta
istraživačkih postupaka. Tako se događa da kompjutor za neke učenike u početku djeluje kao zanimljiva naprava, da bi
je kasnije napustili, ili se usmjere samo na programe igre i
zabave. Postoje i ekstremni slučajevi: Dok se jedni učenici i previše bave kompjutorom, drugi to čine povremeno pod
pritiskom nastavnika i roditelja, što ni u jednom slučaju nije pedagoški opravdano, pa je potrebno objasniti štetnost i
jedne i druge situacije.
47
Uz ovo, sve veći broj učenika ima kompjutor u obitelji. I ovdje nastavnici imaju potrebu da neprekidno
ostvaruju uvid, pružaju potrebnu pomoć i utječu na pravilnu primjenu.
Oblici vježbanja, ponavljanja, vrednovanja i učenja na kompjutoru su vrlo različiti. Pojedini autori (Soljan i dr.) ovo
definiraju kao nastavnu strategiju. Tako, pod nastavnom strategijom "razumijevaju se pravila upravljanja interakcijom
između učenika i kompjutora".
Različiti autori navode različit broj strategija, što ovisi i o tipu, tj. mogućnosti samog kompjutora.
Oblici učenja na kompjutoru:
vježbanje (dril), podučavanje, dijalog, rješavanje problema, simuliranje, igra
Vježbanje (dril) uključuje "prezentiranje učeniku novih informacija i problema koje treba riješiti, (ograničeno) vrijeme
dopušteno za rješavanje problema, prezentiranje izabrane povratne informacije, sabiranje povijesti realizacije i
adaptiranje materijala svakom učeniku posebno". Ova strategija je značajna za ponavljanje i uvježbavanje, posebno
predmeta kao što su matematika, strani jezik, materinji jezik (čitanje) i dr.
Podučavanje polazi od toga da se subjektima najprije prezentiraju informacije i primjeri, a onda s tim u vezi postavi
problem (pitanje). Učenik daje odgovor i traži povratnu informaciju. Od kompjutora se može zatražiti i pomoć. Tada
mu se prezentira pomoćna sekvenca, nakon čijeg rješenja se vraća na glavni program.
Dijalog omogućava fleksibilnu interakciju između učenika i kompjutora. Pitanja se slobodno konstruiraju. "U toku
interakcije kompjutor može postavljati probleme, predviđati uvjete za njihovo rješavanje, zahtijevati odgovore, davati
dopunska objašnjenja i sl. Na drugoj strani učenik može tražiti od kompjutora podatke za koje smatra da su relevantni
za njegov odgovor, da pronalazi rješenja i informira sistem o njima. On također može prekinuti dijalog i kasnije
nastaviti gdje je stao."
Rješavanje problema ima veliku prednost u procesu učenja i nastave. Učenik može koristiti gotov program
koji je već u sistemu, a može za svoj problem sastaviti i novi program. Postupak sastavljanja programa je sljedeći:
najprije se postavi zadatak (problem), a zatim se sastavlja dijagram (grafički prikaz) toka (redoslijeda) i način
obavljanja pojedinih operacija. Potom se sadržaj dijagrama pretvara u odgovarajuće naredbe jezika kojim raspolaže
dotični kompjutor. Postoje i drugi oblici kao što su: simuliranje, igre itd. U znatnom broju strategija princip rada na
kompjutoru zasniva se na prezentiranju informacija i pitanja na koja učenik daje odgovore nakon čega dobiva
povratnu informaciju o ispravnosti rješenja.
Sve kompjutorske strategije omogućavaju individualizirani pristup učeniku, uvažavaju njegove individualne
potrebe i mogućnosti, a poučavanje prerasta u učenje (samoučenje). Učenik je sve vrijeme dok radi na kompjutoru
vrlo aktivan, a nastavniku je osigurano elastično upravljanje nastavnim procesom.
Izbor metoda i oblika rada u nastavi uz pomoć kompjutora bitno je pitanje suvremenog nastavnika. On će selekciju
svojih metodskih postupaka uskladiti s mogućnostima kompjutora, odnosno strategija koje se na njemu mogu
primijeniti, o čemu je već bilo riječi. Tako se u kompjutorskoj nastavi mogu vrlo uspješno primjenjivati sljedeće
suvremene nastavne metode.
TEORIJE UČENJA
Kako učimo
Učenje i pamćenje
Istraživanja pamćenja ukazuju na to da proces pamćenja uključuje prijelaz informacija iz kratkotrajnog u dugotrajno
pamćenje. Sadržaj kratkotrajnog pamćenja stalno se mijenja novim informacijama koje pristižu. Da bi informacija bila
pohranjena u dugotrajnom pamćenju mora biti strukturirana na smislen način za onoga koji uči. Proces strukturiranja
zahtijeva vremena, ali to je dobro «investirano» vrijeme budući da je vrlo teško zapamtiti sadržaj koji ne razumijemo.
48
Ako učenik dobiva nove informacije prebrzo, neće imati vremena da ih kvalitetno «obradi» u kratkotrajnom
pamćenju, pa se informacija neće zadržati. Dakle, proces strukturiranja ili davanja značenja novim informacijama je
zahtjevan i traži vremena, a učenici u tome trebaju pomoć.
Da bismo neko znanje trajno zadržali u sjećanju, potrebno je ponavljati ga. Nastavnici moraju biti svjesni da ono što
žele da učenici znaju moraju često ponavljati. Naravno da postoje iznimke ovome pravilu – ponekad će se iskustvo
koje se dogodilo samo jednom pamtiti za cijeli život, ali tada možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti da se radi o
događaju koji je imao veliko emocionalno značenje.
Kada govorimo o školskom učenju, tu je ponavljanje iznimno važno za proces zapamćivanja. Da bi osnažili
zapamćivanje i spriječili zaboravljanje važno je da nastavnici ne prezentiraju učenicima veliku količinu novog
sadržaja brzo i odjednom. Jednako je važno znati i to da su učenicima potrebne aktivnosti koje će im pomoći da
procesuiraju novi materijal. Dakako, informacije koje valja zadržati u dugotrajnom pamćenju moraju se ponavljati.
Nastavnik ne može očekivati da će se učenici u lipnju sjetiti neke informacije o kojoj je govorio u listopadu, bez da je
ta informacija više puta ponavljana.
Pristupi (teorije) učenja
Različiti pristupi (teorije) o učenju promatraju učenje s različite polazišne točke: one se međusobno nadopunjuju više
nego proturječe, a u praksi nerijetko preklapaju.
Kognitivističku školu prvenstveno zanima učenje kao misaoni proces, a konstruktivističku učenje kao proces
konstruiranja značenja. Bihevioristička škola promatra kako ponašanje nastavnika i ostali vanjski faktori utječu na
učenje. Humanističku školu prvenstveno zanima obrazovanje kao način zadovoljavanja emocionalnih i razvojnih
potreba onoga tko uči.
Kognitivistička škola: aktivni proces transformacije iskustva u organizirane koncepcije
Kognitivističke teorije naglašavaju važnost percepcije, interpretacije, pohranjivanja i prisjećanja informacija. Učenje
se promatra kao aktivni proces kojim se osjetilne informacije prerađuju u nove kategorije i organizirane koncepcije.
Drugim riječima, ako se učenje promatra u prvom redu kao rezultat mentalnog procesuiranja informacije, tada će
nastavnici biti iznimno zainteresirani za kognitivne procese. Način prezentiranja i organiziranja informacija od strane
nastavnika u ovom je pristupu od iznimne važnosti, i put je kojim će nastavnici pomoći u učenju.
Konstruktivistički pristup: učenje kao proces konstruiranja značenja
Moglo bi se pomisliti da je poučavanje proces tijekom kojega je zadaća nastavnika «predavati» gradivo kojega učenik
treba zapamtiti.
Dakako da je poučavanje mnogo složeniji proces: učenici ne pamte ono što im je nastavnik rekao, oni stvaraju svoje
verzije nastavnog sadržaja. Npr. ako učenici na satu hrvatskog jezika obrađuju novu priču i kasnije ju trebaju
prepričati, oni je vjerojatno ne će ispričati na isti način kako je to učinio autor. Ono što su učenici zapamtili je zapravo
njihova verzija priče. Na isti način učenici osmišljavaju ono o čemu ih učitelji poučavaju. Zaboravljaju riječi učitelja i
stvaraju svoje verzije.
Kognitivističku teoriju učenja možemo nazvati i konstruktivističkom jer opisuje kako oni koji uče konstruiraju svoje
znanje. Kako se učenicima može pomoći da konstruiraju svoja vlastita značenja znanja? Trebaju imati mogućnosti
razmisliti, raspraviti i razmjenjivati ideje kako bi ih mogli rekonstruirati u osobna značenja. Trebaju «posjedovati»
ideje o kojima uče.
Bihevioristička škola: pohvale i motivacija
Bihevioristički psiholozi proučavali su učenje životinja. Životinje su nagrađivali kada bi uspješno obavile zadatak.
Pokazalo se da se neki od rezultata istraživanja mogu uspješno primijeniti i na učenje ljudi. Neki od njihovih
zaključaka su:
49
Osobe koje uče trebaju pohvalu ili «podupiranje» za učenje.
Uspješni nastavnici često nagrađuju svoje učenike pohvalom, pridavanjem pažnje ili nekom drugom vrstom
ohrabrivanja. Postavljaju zadatke koje svi učenici mogu izvršiti, dijele složene zadatke u više kraćih. Ovo omogućuje
da učenici češće doživljavaju zadovoljstvo obavljenim zadatkom. Opsežniji predmeti dijele se u module kako bi se
povećala učestalost zadovoljstva obavljenim poslom.
Podrška treba uslijediti čim je prije moguće.
Učenik čija je zadaća ocijenjena u kratko vrijeme motiviraniji je za učenje od onoga koji tjednima čeka na rezultat.
Uspješni nastavnici učestalo pohvaljuju i ohrabruju učenike tijekom učenja.
Učenje se odvija korak po korak, rjeđe odjednom, a osnažuje se ponavljanim uspjehom
Učenje zahtijeva vremena. Učenici su motivirani za učenje uspjehom koji postižu. Ako učenik nikada, ili rijetko
postiže uspjeh, ubrzo će odustati.
Pamtimo ono što doživljavamo učestalo i nedavno.
Ako nastavnik govori o nekoj temi početkom godine, i nikada to više ne spomene, tema će pasti u zaborav. Uspješni
nastavnici naglašavaju ključne točke na početku i na kraju sata. Koriste i «stare» informacije kada uvode nove
sadržaje.
Humanistički pristup: zadovoljavanje emocionalnih potreba onoga koji uči
Humanistički psiholozi smatraju da školski sustav može djelovati negativno na emocije učenika, inducirajući strah,
poniženje, ismijavanje i obezvređivanje. Pripadnici humanističke škole vjeruju da su emocionalni faktori i osobni rast
i razvoj najviše vrijednosti, koje mogu biti ignorirane u društvu koje preferira materijalističke vrijednosti. Oni
smatraju da bi društvo i škole trebale zadovoljavati potrebe individualnog učenika. Vjeruju da učenici kroz školski
sustav trebaju zadovoljavati prvenstveno svoje osobne interese i talente kako bi se razvili na način koji njima najbolje
odgovara. U koja načela vjeruju humanistički psiholozi?
Učenici trebaju biti usmjeravati same sebe.
Od nastavnika se očekuje da pomognu učenicima u pronalaženju znanja i vještina koje žele učiti, dogovarajući s njima
«ugovor o učenju» ili «akcijski plan» za svakog pojedinca. Metode i ritam učenja također se prilagođavaju
individualnim potrebama učenika. Humanistički psiholozi vjeruju da će učenici biti visoko motivirani za učenje
budući da slijede vlastite interese i radoznalost. Ukoliko se učenicima – zbog standardnog kurikuluma – ne može
omogućiti veća mjera samo-usmjeravanja, valja im omogućiti više izbora u odabiru zadataka, kako bi barem tu mogli
slijediti svoje interese.
Učenici trebaju preuzeti odgovornost za svoje učenje.
Osim za način i sadržaj onoga što uče, osobe koje uče trebale bi preuzeti i odgovornost za efikasnost svoga učenja.
Treba ih ohrabriti da budu aktivni i samostalni. Previše pomoći od strane nastavnika može negativno djelovati na
osamostaljivanje učenika.
Vlastita procjena uspjeha u učenju poželjnija je nego provjera od strane nastavnika
Vlastita procjena uspjeha u učenju osnažuje oslanjanje na samog sebe, i humanistički psiholozi smatraju je ključnom
za uspješan rad i uspješno učenje. Ona ohrabruje studente da preuzmu odgovornost za svoj vlastiti napredak. Provjere
rezultata učenja koje organizira nastavnik vode k pasivnom zapamćivanju i trci za ocjenama, a manje prema pravom
učenju i osobnom razvoju. Nastavnikove provjere mogu izazvati strah i poniženje i negativno utjecati na
samopoštovanje. Učenici neće preuzeti odgovornost za svoje napredovanje ukoliko ne nauče biti kritični prema svom
radu.
Učenje je najlakše i najefikasnije kada se događa u situaciji u kojoj nema straha

50
Učenici trebaju biti motivirani željom da uspiju, da istražuju, da se razviju i poboljšaju. Učenje ne bi smjelo biti
motivirano strahom. Učenike se ne smije okrivljavati za pogreške: njih treba smatrati neizbježnima, te kao priliku za
učenje. Postignuća učenika treba provjeravati u vrijeme kad se oni osjećaju spremnima, a treba im dati vremena da
poprave svoj rad ukoliko nisu zadovoljili.
ODGOJNO DJELOVANJE ŠKOLE
Zadaća škole nije samo stjecanje i razvijanje znanja, sposobnosti i umijeća, nego i usvajanje vrijednosti, nazora i
navika koji omogućavaju cjeloviti razvoj osobnosti. U školi se osim učenja i poučavanja ostvaruju odgojni ciljevi.
Odgojni ciljevi škole odnose se na:
- promicanje općih vrijednosti; - razvijanje osobne odgovornosti za zdravlje; - razvijanje samopoštovanja i poštovanja
drugih;
- poštovanje života; - promicanje snošljivosti i poštovanje različitosti; - promicanje jednakovrijednosti spolova;
- promicanje vrijednosti rada; - razvijanje poduzetničkog duha; - razvijanje sposobnosti za timski rad;
- promicanje poštovanja obitelji; - promicanje ljubavi i ponosa prema zavičaju i domovini;
- čuvanje i promicanje kulturne baštine kao dijela nacionalnog i kulturnog identiteta;
- poštovanje duhovnih vrijednosti različitih kultura i civilizacija;
- poznavanje vlastite religije kao i drugih religija i njihovih različitosti unutar duhovne baštine suvremenog svijeta,
- razvijanje ekološke svijesti; - razvijanje sposobnosti prosuđivanja, razmišljanja, promatranja i samostalnog

djelovanja;
- razvijanje svijesti o vrijednosti vlastitog mišljenja i o potrebi da se s poštovanjem slušaju tuđa mišljenja;
- promicanje osjećaja za lijepo i za duhovnu dimenziju postojanja; - razvijanje osjećaja osobne i društvene
odgovornosti;
- razvijanje solidarnosti sa slabijima i potrebitijima; - razvijanje sposobnosti i dara svake osobe sukladno njezinoj
naravi;
- razvijanje sposobnosti za društveni angažman, za neposredno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom društvu.
Nastavom prirode i društva usvajaju se etički sadržaji (pravila, običaji i norme ponašanja), čije usvajanje dovodi do
oblikovanja moralne osobnosti učenika. Tijek moralnog oblikovanja je dugotrajan i složen. On započinje zarana u
obitelji usvajanjem određenih pravila o ritmu dana, režimu prehrane, uporabi igračaka, a nastavlja se u školi
spoznavanjem stvarnosti u školi, naselju, zavičaju i domovini. Tako učenik/učenica stječe i posebne spoznaje o
moralu, njegovoj namjeni i promjenljivosti, preko oblikovanja moralne svijesti, stavova i uvjerenja do svakidašnje
primjene u ljudskoj zajednici. Posebno mjesto u formiranju moralne svijesti i moralnog uvjerenja učenika/učenica ima
učitelj/učiteljica s kojim se učenici/učenice žele poistovjetiti.
Taj odnos treba razvijati prema ravnopravnom odnosu i međusobnom poštovanju. Postupno se u učenika/učenica
oblikuje pozitivan karakter, koji se iskazuje odnosom prema sebi, svojim vršnjacima, roditeljima j starijim ljudima.
Pozornost valja obratiti i na oblikovanje humanih odnosa medu pripadnicima različitih spolova. Usporedo s razvojem
pozitivnih moralnih osobina, nastavom prirode i društva valja sprečavati neprihvatljivo ponašanje mladih:
neodgovornost, nerad, agresivnost, pojavu pušenja, alkoholizma i droge, onečišćenja radne okoline i okoliša.
TRADICIONALNE I SUVREMENE NASTAVNE STRATEGIJE
51
Pod nastavnim strategijama podrazumijevamo ukupnost odnosa zasnovanih na pojedinačnoj i simultanoj
primjeni oblika, metoda i sredstava nastavnog rada. Cilj je da se učenici što više osposobe za samostalno učenje i da
na taj način dođu do potrebnih znanja. Međutim, u nastavnoj praksi nastavne strategije su reducirane, izolirane i ne
promatraju se u jedinstvu.
Više su okrenute tradicionalnim, a manje suvremenim nastavnim sustavima. Tako se zapažaju sljedeće slabosti:
- učenici skoro isključivo rade u velikom timu, a vrlo rijetko u partnerskim i u manjim istraživačkim timovima;
- zapažaju se suviše kruti i hijerarhijski odnosi između učenika i nastavnika;
- učenici se ne osposobljavaju za primjenu metoda i tehnika efikasnog učenja i samostalnog istraživačkog rada;
- zapostavlja se kreativna aktivnost na račun knjiškog, verbalnog i formalističkog učenja, kreativnost se ne shvaća kao
buduća egzistencijalna potreba;
- sloboda učenika je reducirana pa školu doživljavaju kao tmurnu ustanovu;
- nastava je više prisila, nego izvor radosti.
NASTAVNE STRATEGIJE označavaju jedinstvo i uzajamno djelovanje personalnih i apersonalnih medija u

interakcijskim odnosima nastavnika i učenika u različitim brojčanim formacijama, postupcima (metodama) u
nastavnim situacijama koje omogućavaju visok stupanj suradnje, organizacije, izvođenja i vrednovanja kreativnog
nastavnog procesa.
One uključuju medije, sociološke oblike nastavnog rada, nastavne metode, nastavnike i učenike, mjesto (prostor) i
vrijeme realizacije kreativnih nastavnih sadržaja. Pogrešno je nastavne strategije svoditi samo na jednu komponentu
nastavnog rada (oblika rada ili nastavne metode, na primjer). To su ukupni odnosi kojim se postižu unaprijed
postavljeni ciljevi kreativne nastave.
Cilj suvremenih nastavnih strategija je pripremanje i osposobljavanje subjekata za samopodučavanje, samoučenje, tj.
permanentnu edukaciju i stvaralaštvo aktivnim interakcijskim komunikacijama nastavnika i učenika. Strategije
razvijaju potrebu za učenjem i stvaralaštvom. Nastavnim strategijama se kod učenika razvija potreba za učenjem bez
obzira na vanjske poticaje koji se mogu ogledati u naredbama, pohvalama, nagradama ili u prijetnjama i kaznama.
Cilj nastavnih strategija treba biti usmjeren na unutarnju motivaciju koja se potiče raznovrsnim istraživačkim
aktivnostima svakog pojedinca. Loše obrambene strategije doprinose jačanju obrambenih mehanizama učenika.
Strategije koje imaju za cilj stvaralaštvo doprinose razvoju pojma o sebi i izgrađivanju učenikovog stava prema
vlastitoj efikasnosti. Uz ovo, one uključuju i djetetovu okolinu koja stvara odgovarajuću i pozitivnu klimu i realna
očekivanja od svakog djeteta.
Prema tome, promatrati izolirano oblike, metode i sredstva nastavnog rada kao "strategije", dovodi samo do
formalizma u nastavnom radu. Naime, dijete nije pasivan primatelj informacija, nego aktivna kategorija koja ne samo
da prima informacije, nego ima i mogućnost da ih preoblikuje, grupira, izdvoji, generalizira ili stvara sasvim nove.
Učenike, putem odabranih strategija treba osposobiti kako pristupiti kojoj vrsti problema.
Dijete nije pasivan primatelj informacija. Dobivene informacije ono nastoji integrirati u vlastiti konceptualni sustav i
restrukturirati ih uz pomoć kognitivnih strategija i prethodnog znanja.
TRADICIONALNE nastavne strategije su bile orijentirane na nastavnika. Učenicima je upućivan zahtjev da uče
memoriranjem činjenica u danom poretku i strukturi.
52
SUVREMENE STRATEGIJE imaju stvaralačke zahtjeve i nastavu usmjerenu na recipijenta. Traži se grupiranje
informacija, njihova kritička interpretacija i anticipacija novih posljedica.
Istodobno, nastavne strategije u dovoljnoj razmjeri trebaju učenicima osigurati raznovrsna znanja. Više nisu dovoljna
samo osnovna i faktografska znanja, kao što je bio slučaj u prošlosti.
Sada se traže, na osnovi tih znanja i metodološka znanja ili znanja o znanjima. To su takva znanja koja pokazuju kako
se istražuje, uči, stvara. Riječ je o istraživačko-stvaralačkim znanjima.
Druga vrsta znanja - tehnička znanja moraju svakom učeniku dati potrebne kompetencije za profesionalno zanimanje.
Izobrazba za poziv mora imati strategije koje će mu davati transparentna, alternativna i široko primjenjivana znanja
kako bi se budući uposlenik lakše snalazio u novim i vrlo promjenljivim tehnologijama i zanimanjima.
S ovim u vezi su i socijalne kompetencije koje se tiču interpersonalnih sposobnosti. Strategijama treba osposobiti
mlade za odgovornost, suradnju, timski rad i stvaralaštvo u većim i manjim istraživačkim skupinama. Učenike treba
osposobiti da postanu glavni pokretači i tvorci vlastitih sposobnosti i da postanu pokretljivi i nezavisni od profesije
koju su odabrali. Oni će kombinirati svoje raznovrsne sposobnosti i stečena institucionalna, vaninstitucionalna i
samostalna znanja pa će raditi na poslovima za koje se nisu direktno osposobljavali. Drugim riječima, koristit će se
transferima i analogijama, a to nije ništa drugo do divergentno i stvaralačko mišljenje.
Tako se neće događati da se na burzama rada čeka "svoja struka", i po nekoliko godina, iako se zaposlenje može vrlo
često pronaći i na drugoj strani, u drugim zanimanjima. Kolika je zabluda čekati posao u "svojoj struci" pokazuje i
podatak da to više nije ona profesija za koju se učilo, jer se u međuvremenu tehnologija jednom ili dva puta iz osnova
promijenila. Učenje za poziv može imati vrijednost samo do tri godine, a u. nekim profesijama čak i manje. Zato se u
nastavi treba koristiti dinamičkim strategijama koje ostvaruju perspektivu učenja, istraživanja, stvaralaštva i
zaposlenja.
Nove strategije ne mogu biti protiv učenika. Opće je poznato da su u tradicionalnoj nastavi učenici nedovoljno
motivirani za učenje. Nastavnici prosto "ne znaju kako usmjeriti učenike da uče", kaže W. Glasser. To je posljedica što
se ne polazi od učenikovih potreba. Nastavnim strategijama to treba osigurati. Zadovoljava li ono što se od njih traži
jednu ili nekoliko njihovih osnovnih potreba, ljudi će puno raditi. Ako nam je rukovoditelj drag, možda ćemo čak
učiniti što nam je mrsko, jer udovoljiti tom rukovoditelju zadovoljava našu osnovnu potrebu za ljubavlju i
prijateljstvom. To znači da ćemo naučiti gramatiku iako je mrzimo, jer nam je stalo do nastavnika koji je poučava. No,
ako nam više nije stalo do tog nastavnika, možda ćemo i prestati učiti gramatiku. Učenici će za nastavnika do kojeg im
je stalo učiniti ono što za ono do kojeg im nije stalo neće.
Suvremenim nastavnim strategijama treba omogućiti novo promišljanje kurikuluma. Naime, to više nije shvaćanje
samo nastavnog plana i programa u njegovom izravnom (službenom) obliku, kako se nekada realiziralo, nego daleko
više od toga. Sada ga treba promatrati i kao nastavnu strategiju, stil rada, načine interakcijskih komunikacijskih
odnosa. Učenicima najprije mora biti jasan cilj učenja i što će dobiti takvim radom, a onda sadržaje koje treba usvojiti
(istražiti) i načine takve realizacije. To je pripremanje za stvaralaštvo putem stvaralaštva, povezivanje teorije i prakse,
podučavanja i učenja.
OBRAZOVNE STRATEGIJE
Strategija učenja i poučavanja – Poučavanje može biti problemsko – polazi od definicije problema, učenici aktivno
sudjeluju postavljajući pitanja i vlastitim viđenjem problema, a nakon postavljanja problema postavljaju se odgovori i
nalaze se rješenja;
heurističko – isto polazi od problema, ali učenik se sam vodi kroz postupak i sam dolazi do rješenja; programirano –
problem se dijeli na elemente, pa se djetetu daje zadatak koji zahtijeva određenu aktivnost za rješavanje, a učenik sam
dobiva povratnu informaciju. Učenje otkrivanjem ili iskustveno učenje je učenje kojim se dolazi do vlastitog iskustva,
a polazi od uočavanja i definiranja problema, preko rješavanja problema do ocjenjivanja postupka. Koristi tri metode:
istraživanje, projekt i simulaciju. Istraživanjem učenici proučavaju stvarnost, ima etape: uočavanje i definiranje
53
problema, formuliranje hipoteza, prikupljanje podataka i praćenje, stvaranje zaključaka ili rješenja. Simulacija se
koristi kada stvarnu situaciju nije moguće ostvariti, a dijete je za to potrebno pripremiti. Ostvaruje se igrom uloga
(učenici se stavljanjem u razne uloge suočavaju sa nekom situacijom, a nakon toga donose neki zaključak), plan-igrom
(grupe komuniciraju pismenim putem, a u početku se upoznaju sa situacijom i karakteristikama svojih uloga, zatim se
prezentira događaj, a svaka grupa u sebi reagira na određeni način te to zapisuje na komad papira i daju koordinaciji
igre. Koordinacija jednu grupu upoznaje sa zahtjevom neke druge grupe, a zatim daje novu situaciju koja je u skladu
onoga što su te grupe poduzele, na kraju se raspravlja i sintetiziraju zaključci, te postavljaju novi problemi) i igrama s
pravilima (dijele se na strategijske igre i igre na sreću). Projekt isto polazi od problema i postavljanja hipoteza, ali se
na kraju piše pismeni iskaz kako se problem rješavao.
Strategije aktivnog učenja – iskustveno učenje – učenik se stavlja u uloge u kojima sam stvara, kreira i sudjeluje u
novim iskustvima.; inovativno – učenik na temelju poznatih informacija stvara nove zaključke
Strategija doživljavanja i izražavanja doživljenog - zasniva se na zakonitostima doživljajnog procesa. Metoda

recepcije umjetničkog djela odnosi se na neposredan susret učenika s umjetničkim djelom koje mora djelovati na
dijete. Metoda interpretacije i reprodukcije – učenici postaju interpretatori tuđeg djela, ali pošto unose svoj senzibilitet
postaju i sustvaraoci. Metoda kreacije – učenik sam stvara svoje djelo koje ne treba biti stvaralački čin, ali
izražavanjem doživljavaju autentični doživljaj.
Strategija vježbanja – temelji se na zakonitostima psihomotornih procesa i izvodi se dugotrajnim ponavljanjem nekog
procesa što dovodi do automatizacije. Učenje učenja je metoda u kojoj se djeca uvježbavaju koristeći se raznim
izvorima. Učenje jezika se vježba komunikacijom. Učenje praktičnih radnji se vježba izvodeći samostalno radnje dok
ne postanu precizne i brze, te izvođenjem operacija pri izradi nekog predmeta. Tjelesno vježbanje se uvježbava
stalnim izvođenjem nekih pokreta dok se pokreti ne automatiziraju. U početnom vježbanju vježbamo prvih par sati i
nema pomaka u stjecanju vještina nego se i dalje upoznajemo s radnjom, u temeljnom vježbanju napredujemo, a u
dopunsko dosežemo maksimum ili optimum svojih mogućnosti. Plato zastoj je dosegnuti maksimumu u vježbanju. U
tijeku vježbanja trebamo distribuirati vježbanje – raditi male zastoje da ne dođe do zasićenja. Vježbanje može biti
globalno (kada cijelu radnju odjednom naučimo), operacijsko (kada radnju podijelimo na operacije koje kad naučimo
spojimo u radnju) i kombinirano.
Strategija stvaranja – Prva etapa je inspiracija koja se javlja iznenada i popraćena je oduševljenjem., zatim slijedi rad
na ostvarenju zamisli i završna faza je ostvarena zamisao. Stvaralaštvo se potiče:
Olujom ideja – postupak kojim se iznose razne ideje koje se ne smiju kritizirati i ismijavati. Ideje se zapisuju,
analiziraju i sintetiziraju, te na kraju odabiru najbolje, ako se ideje iznose na papir to je brainwriting.
Morfološka analiza – pojava se podijeli na veći broj varijabli za koje se navede veći broj elemenata. Elementi se
popišu i označe po varijablama te se rade razne njihove kombinacije koje mogu i ne moraju biti ostvarive.
Radionica budućnosti – definira se problem, zatim se stvara lista žalbi na postojeće stanje, primjedbe se sistematiziraju
i prelazi se na oluju ideja, radi se evaluacija ideja i njihovo sistematiziranja i na kraju se opisuje željeno stanje (tzv.
Konkretna utopija) koje se onda ostvaruje.
Scenarij – izaberu se koraci pri rješavanju problema, a za svaki korak se pronađe što više alternativnih rješenja.
Misaoni uzorci ili asocijacije – kada se jednu riječ iznose olujom ideja razne asocijacije.
IZBOR STRATEGIJE
Konačan izbor strategija ovisi o učitelju, iako se treba konzultirati s roditeljima, učenicima ili drugim vanjskim
suradnicima. Načela koja se trebaju uvažiti pri izboru strategija ili metoda ili postupaka:
Princip pozitivne usmjerenosti – pri izboru se mora kod svakog učenika razvijati pozitivna slika o sebi te pronaći i
potaknuti razvoj pozitivnih osobina.
Princip uspjeha za sve – škola svoj djeci mora jamčiti uspjeh, pa ne postoje dobra i loša djeca, nego dobro i loše
izabrani postupci i metode.
54
Princip individualizacije – mora se voditi briga o individualnim potrebama i mogućnostima svakog učenika da bi
svaki učenik ostvario svoj maksimum.
Princip primjerenosti – pri izboru mora se voditi briga da su metode primjerene dobi djece te njihovim mogućnostima
i potrebama.
Princip aktivnosti – mora se voditi briga da su metodama aktivni i učenici i učitelj.
Princip ekonomičnosti – da su metode vremenski i novčano prihvatljive.
RAD U PRODUŽENOM BORAVKU
Roditelji u današnje vrijeme sve više imaju potrebu zbrinjavanja djeteta mlađe školske dobi koje nakon redovne
nastave odlazi kući i bez nadzora provodi vrijeme do njihova dolaska s posla. Samostalan boravak djeteta kod kuće
često ga izlaže mnogim opasnostima, a strah i briga roditelja za dijete tijekom radnog dana nameću potrebu za
organiziranom brigom o djetetu. Škole tako dobivaju novu ulogu koja zahtijeva organiziraniju skrb za dijete tijekom
cijelog dana. Jedan je od modela kojim se mogu kvalitetno i sustavno riješiti navedeni problemi je produženi boravak
učenika, dnevni rad nakon redovite prijepodnevne nastave.
Za učenike od prvog do četvrtog razreda osnovne škole se nakon redovite prijepodnevne nastave organizira produženi
boravak. Boravak i rad prema takvom obliku organizira se od 8 sati ujutro do 17 sati poslije podne.
Grupa učenika - polaznika produženog boravka može se organizirati različito:
homogena skupina učenika istog razrednog odjela (1.a)
heterogena skupina učenika sastavljena od dva razredna odjela (1.a i 1.b)
heterogena skupina učenika sastavljena od dva različita razredna odjela (1.a i 2.a)
U homogenom razrednom odjelu rade dva učitelja, jedan prije podne u redovitoj nastavi, drugi poslije podne u
produženom boravku. Oba učitelja zajednički programiraju nastavne sadržaje, dogovaraju se o zajedničkim i
odvojenim aktivnostima. Svaki sam planira svoje vrijeme, prema Nastavnom planu.
U heterogenom razrednom odjelu timsko planiranje i programiranje obuhvaća tri učitelja. Različitost njihovih pristupa
o-o procesu valja uskladiti u najvećoj mogućoj mjeri da bi učinkovitost i krajnji cilj - uspjeh, rast i razvoj djeteta, bila
maksimalna.
Preporuka je da se učitelj/učitelji koji rade u nastavi svakodnevno dogovaraju i usklađuju svoje aktivnosti s učiteljem
iz produženog boravka. Vrijeme za dogovaranje i usklađivanje aktivnosti ne bi smjelo biti kraće od pola sata.
Učiteljice koje rade u odjelu produženog boravka djeluju jedinstveno, suradnički, dogovorno, sveobuhvatno i
integrirano s čitavim razrednim odjelom. Zajedno surađuju s roditeljima, održavaju roditeljske sastanke i pojedinačne
individualne razgovore s roditeljima. U ravnopravnom su položaju prema učenicima i roditeljima.
Izmjenom mnogobrojnih pristupa učenju u PB osiguravamo potpun i harmoničan razvoj djeteta, te razvoj svih
potencijala učenika jer svaki je jedinstven. Učenika treba osposobiti za samostalno učenje, te potaknuti radost učenja i
motiviranost. Također treba obratiti pažnju na razvijanje osjećaja za poštivanje različitosti te isticati važnost
tolerancije.
CJELODNEVNI BORAVAK
U cjelodnevnom boravku izmjenjuje se nastava sa samostalnim učenjem i slobodnim vremenom, što pridonosi da se
između samih učenika (kao i između učitelja i učenika) uspostavi dijalog, komunikacija, uzajamna pomoć i suradnja.
55
Ukupni o-o rad u cjelodnevnom boravku u RN ostvaruju dva učitelja. Oni zajednički planiraju, organiziraju i
evaluiraju aktivnosti učenika u školi. To je tzv. timski rad učitelja. Učitelji se trebaju puno i redovito dogovarati i
konzultirati kako bi se njihov rad dopunjavao i odvijao kao pedagoški komplementarna cjelina. Podjela poslova
između učitelja RN po nastavnim predmetima i drugim aktivnostima može biti različita, što zavisi i od afiniteta
učitelja. Tako npr. jedan učitelj može izvoditi nastavu i izvannastavno učenje iz hrvatskog jezika, prirode i društva te
likovne kulture, dok drugi učitelj to isto obavlja iz matematike, glazbene i tjelesne kulture. Slobodno vrijeme se
također raspoređuje na oba učitelja po aktivnostima i osobnom afinitetu. Moguće su i druge kombinacije. Integracijom
nastave i izvannastavnog učenja u CB pridonosi se kvaliteti nastave, unošenju inovacija u o-o proces, što povećava i
motivaciju učenika. Temeljne aktivnosti u CB su nastava, samostalno učenje i slobodno vrijeme. Njihova organizacija
omogućuje da se međusobno prožimaju igra, rad i učenje. Igre su značajne za razvoj psihičkih i fizičkih funkcija
učenika. Zadaća učitelja je da brine o povoljnim, zdravim i higijenskim uvjetima za igru učenika, da predvidi vrijeme
za igru, da im nenametljivo preporučuje i usmjerava ih prema onim igrama koje će najviše pridonositi psihofizičkom
razvoju. Pritom treba imati na umu da djeca mlađe dobi nisu navikla na duži rad (nastavu i učenje), zbog čega u
nastavni proces treba unositi više igre, kako bi se igrali učeći i učili igrajući se. Djeca vole igru.
Razvijanje radnih navika u CB važna je zadaća škole. Osnovni oblik rada učenika je učenje. Učenjem oni stječu nova
znanja, umijeća i navike, razvijaju psihofizičke sposobnosti. OŠ nije samo mjesto u kojem se izvodi nastava već je ona
i mjesto u kojem se uči, stječu iskustva, ona je prostor življenja. Organizacija CB učenika u OŠ proizlazi iz potreba
roditelja, posebice zaposlenih. U odnosu na poludnevnu nastavu, CB pruža veće mogućnosti učinkovitijeg
ostvarivanja cjelokupnih o-o zadaća škole, što pridonosi kvalitetnijem razvoju učenika. U školi se provode i
izvannastavne aktivnosti i slobodno vrijeme koje vode i usmjeravaju stručne osobe (učitelji). Učenici u školi rješavaju
dz, samostalno uče, vježbaju i ponavljaju potrebne nastavne sadržaje, izvršavaju zapravo sve školske obveze.
Izvršavanjem nastavnih i drugih školskih obveza učenici stječu i razvijaju radne navike uz stručno vodstvo učitelja.
Djeca se više vremena druže sa svojim vršnjacima, što pridonosi razvoju samopoštovanja (ali i poštovanja drugih),
kooperativnosti, samopouzdanju. Sve to pridonosi stvaranju jasnije slike o sebi, svojim sposobnostima, nedostacima,
vrlinama, mogućnostima. Postoji nekoliko osnovnih razlika između produženog i cjelodnevnog boravka učenika u
školi. U PB su pretežno heterogene ili homogene grupe učenika i smjene se mijenjaju, a u CB su kompletna odjeljenja
i nastava traje od 8 do 16 sati.
U CB su nastavni predmeti podijeljeni s obzirom na težinu: prije podne su predmeti težeg intelektualnog napora,
poslijepodne su predmeti koji iziskuju manja psihička opterećenja.
Danas se sve više prakticira nastava produženog i cjelodnevnog boravka djece u školi jer su roditelji sigurni da je
njihovo dijete zbrinuto do povratka s posla te da radi nešto korisno u svrhu svog odgoja i obrazovanja.
PRIPREMANJE ILI UVOĐENJE UČENIKA U NASTAVNI RAD
U povijesti nastave mnogi su didaktičari ovoj etapi pridavali potrebno značenje, pa su je u svojim strukturama
nastavnog procesa izdvajali u zaseban nastavni stupanj pod različitim nazivima: priprava, pripremanje, uvođenje,
stvaranje raspoloženja, postavljanje cilja rada, određivanje zadataka, prikupljanje materijala, postavljanje problema,
uživljavanje u rad, pronalaženje teme itd.
U tim različitim nazivima može se već zaključiti što je osnovni smisao ove etape. U svom obrazloženju o potrebi ove
etape Rein kaže: »Ne bane se odmah na vrata pa u kuću. Treba se uvjeriti je li sve pripravno za primanje.« Treba
svakako detaljnije utvrditi smisao i zadatak ove etape i na temelju toga odrediti njezin sadržaj i način izvođenja.
Poznato je iz svakodnevnog života da svakom radu nužno prethodi priprema, a njezin ekstenzitet i intenzitet ovisi o
radu koji nakon toga slijedi. Ta opća konstatacija u podjednakoj mjeri vrijedi i za nastavni rad, to više što je nastava
veoma složen radni proces na oblikovanju ličnosti. Adekvatno tome što je nastava složen proces složeniji je i način
pripremanja. Jednostavnom radu prethodi jednostavnija priprema, a složenijem radu složenija.
Opći je zadatak pripreme: za vrijeme pripremanja obaviti sve potrebne predradnje materijalno-tehničkog, spoznajnog,
psihološkog i organizacijskog karaktera koje će pridonijeti uspješnom izvođenju predviđenog glavnog dijela
56
nastavnog rada. Drugim riječima, pripremanjem ili uvođenjem treba stvoriti povoljne objektivne ili vanjske uvjete u
učionici i subjektivne ili unutarnje uvjete u učenicima za izvođenje daljnjeg rada. Dakle, ne pripremanje radi
pripremanja, već pripremanje koje je nužno za glavni dio rada koji nakon toga slijedi. Odatle izlazi da pripremanje
ovisi o onom što nakon toga slijedi i zbog čega se vrši priprema. Ako se zanemari ta funkcionalna povezanost
pripreme i onoga za što se vrši priprema, ova etapa može dobiti karakter formalnog, izoliranog, izvještačenog
nastavnog stupnja koji je nasilno unesen u strukturu, nastavnog procesa, a time bi njezina svrha bila promašena.
Ako bismo se poslužili analogijom, pripremanje u nastavi ima isto značenje kao uvertira u operi, prolog u dramskom
djelu, predgovor u stručnoj raspravi, špica na filmu, ugrijavanje u gimnastičkoj vježbi, početno surađivanje u radnom
procesu, preliminarni razgovori u vezi s predstojećom glavnom debatom i sl.
No, taj opći zadatak pripremanja treba za nastavne potrebe određenije precizirati s obzirom na materijalno - tehničku,
spoznajnu, psihološku i metodičku stranu nastave.
Materijalno - tehnička strana pripremanja znači da treba izvršiti potrebne predradnje s obzirom na pripremu nastavnih
sredstava i pomagala raspodijeliti učenike ako se izvodi samostalni rad i upoznati ih s materijalom za taj rad, provjeriti
funkcioniranje uređaja i mehanizama u učionici.
Sa spoznajne strane za vrijeme pripremanja treba učenicima dati neke osnovne informacije što će se raditi,o čemu će
učiti, s kojim će se sadržajima upoznati, koju će problematiku proučavati, ukratko, uputiti ih sa spoznajne strane o
radu koji im predstoji.
Sa psihološke strane potrebno je učenike na različite načine psihički angažirati, tj. motivirati ih za predstojeći rad,
razviti kod njih aktivan odnos prema radu,osmisliti rad koji slijedi, psihološki ih pridobiti za rad, razviti kod njih
intelektualnu radoznalost i interes, stvoriti povoljnu radnu atmosferu, ukratko, staviti njihov psihički mehanizam -
intelektualni i emocionalni - u funkciju.
Dakako, sve se to izvodi prikladnim metodičkim postupcima
Pripremanje služi kao početni zamah za daljnje napredovanje. Dobar početak znači doprinos krajnjem uspjehu.
Pripremanjem se mora prevladati negativan i indiferentan odnos učenika i postići njihov aktivan odnos. Jer prijeći na
glavni dio rada s određenim unutarnjim otporom, u nepovoljnim objektivnim uvjetima znači isto što i zakočiti kola
koja treba da krenu uzbrdicom. A učenike nakon toga zaista čeka velik uspon koji moraju svladati, pa ako na početku
ne angažiraju svoju intelektualnu energiju, od rada će biti slab učinak.
Sadržaj pripremanja može biti veoma različit, što zavisi od glavnog dijela rada koji nakon toga slijedi, kao i o
pronicljivosti nastavnika o izboru veoma efektnog sadržaja.
Na primjer, pripremanje za obrađivanje novih nastavnih sadržaja može se ovako izvesti: iznesu se zanimljivi podaci iz
povijesti u vezi s novom temom, ispriča se interesantna anegdota povezana sa sadržajem teme, obrazloži se praktično
značenje poznavanja nove nastavne teme, analiziraju se konkretne pojave u životu da se shvati problem koji će se
proučavati, formulira se zagonetka, citira poslovica, reproduciraju se fragmenti s magnetofonske vrpce ili
gramofonske ploče, pročita se fragment iz najnovijeg dnevnika, demonstrira se eksperiment ili neki drugi predmet,
provjere se rezultati samostalnog rada učenika kod kuće da bi se iskoristili u daljnjem radu, zajednički se planira
obrada nastavne jedinice, postavi se nekoliko pitanja (napose alternativnih) radi kraćeg rasuđivanja, ponove se neki
dijelovi obrađenih sadržaja na koje će se nadograditi novi sadržaji, itd.
Sadržaj i način pripremanja ovisi o više faktora. Ponajprije, pripremanje ovisi o etapi koja slijedi nakon pripremanja i
za koju se zapravo vrši priprema, a to može biti obrada novih nastavnih sadržaja, vježbanje, ponavljanje i
provjeravanje. Za sve etape ne može se podjednako pripremati jer ni zadaci svih etapa nisu podjednaki. Štoviše, i za
istu etapu ne može se uvijek isto pripremati jer se ne radi uvijek isto kao u proizvodnji na lančanoj vrpci.
Nadalje, sadržaj i način pripremanja ovisi o vremenu koje stoji na raspolaganju za cijeli nastavni rad. Naime, uvođenje
treba biti što smišljenije i što ekonomičnije da bi se dobilo više vremena za glavni dio rada. Jer pripremanje je tek
uvod u rad, ali još nije glavni dio rada. Treba se čuvati da se ne troši uludo vrijeme na uvođenje, jer je cilj što prije
dovesti učenike na glavni dio rada.
57
U izvođenju etape mogu se činiti pogreške od kojih ćemo neke navesti. Katkada je pripremanje neadekvatno i
nefunkcionalno. Ako, na primjer, nastavnik najavi cilj rada i pri tom formulira novu temu koja je po sadržajnom
određenju i jezičnoj formulaciji učenicima potpuno nejasna, takvo je pripremanje promašeno, jer se nejasnoćom u
formulaciji najavljenog cilja ne stvara povoljna atmosfera za daljnji rad. Promašeno je i kada nastavnik kao uvod u
obradu novih sadržaja ponavlja i provjerava prije obrađenu tematiku koja nema izravnu vezu s novom temom.
Pogreške mogu proizaći i iz neadekvatnih načina rada. Na primjer, dugotrajni katehetički oblik razgovora s isjeckanim
pitanjima i odgovorima zamara učenike. Umjesto da učenici akumuliraju svoju intelektualnu energiju za glavni dio
rada, takvim katekiziranjem iscrpljuju energiju već na samom početku.
Nadalje, pogreške mogu nastati ako se uvođenje nastoji normirati na standardno vrijeme (5 ili 10 minuta), pa se zbog
toga nepotrebno rasteže dijalog premda za učenike to nije potrebno. Ako se u razredu osjeća da je stvorena potrebna
radna atmosfera, da su učenici koncentrirani, da su njihove snage dovoljno angažirane, da je postignut početni zamah
radi prelaska na daljnji rad, ne treba formalistički produžavati uvođenje, jer bi ono bilo zamorno i štetno, odnosno
moglo bi se dogoditi da aktivnost učenika počne čak i opadati.
Zato se uvodna etapa ne može normirati za sve situacije podjednako, jer sadržaj uvođenja nije jednak, jer nakon toga
slijedi različit rad, jer je dob učenika različita, jer se nastavni rad izvodi u različito vrijeme u toku dana, tjedna i
godine. Katkada može nastavnik svojom dovitljivošću formulirati zanimljivu hipotezu koja zadire u krug učeničkih
spoznajnih interesa i tako ih od prvog časa psihološki pridobiti i intenzivno misaono aktivirati pa odmah nakon toga
prijeći na obradu nove teme. Katkada je nastavniku potrebno dulje vrijeme da s učenicima obavi neke organizacijsko-
tehničke poslove kao nužnu predradnju za glavni rad. Bitno je da pripremanje bude vremenski što kraće, ali zato što
efikasnije i efektnije. Zato pripremi za vrijeme nastave mogu prethoditi neke samostalne pripreme učenika izvan
nastave koje se sastoje od ispunjavanja zadataka koje je prethodno zadao nastavnik u školi. Dobrim didaktičkim
izvođenjem ove etape kod učenika se stvara uvjerenje da svakom radu mora nužno prethoditi priprema radi stvaranja
povoljnih uvjeta za rad, a time učenici stječu orijentaciju kako treba pristupiti nastavnim zadacima u školi i izvan nje.
Ukratko, sve što se na toj etapi učini ne smije stvoriti kod učenika uvjerenje da je učinjeno nešto suvišno, niti osjećaj
da je premalo učinjeno.
ULOGA EMOCIJA U UČENJU
Svima je jasna činjenica da je lakše obavljati svakodnevne zadatke, pa čak i one koje ne volimo ako smo dobro
raspoloženi, ako se nečemu veselimo ili očekujemo nešto dobro. Djeca reagiraju na isti način. Čudno je što upravo
tako jasnu istinu ne upotrebljavamo uvijek u odgoju djece, posebno ne u onom dijelu odgoja koji se odnosi na učenje.
Naravno da svi želimo samo najbolje za svoje dijete. I učitelji naše djece žele im dobro. Međutim, kao što stara istina
kaže: “Put u pakao popločan je najboljim namjerama.” U trenucima kad ne znamo kako dalje, što napraviti s djetetom,
moramo se zapitati: djelujemo li iz ljubavi ili iz straha? Jer ljubav je suprotnost strahu.
Želimo li sretno, sigurno i stabilno dijete, moramo eliminirati strah, jer strah prelazi na dijete. Strah od neuspjeha, od
budućnosti, od toga kako će se snaći u životu, koju će školu upisati, od čega će živjeti. Naravno da su to važna pitanja.
No, ako ta pitanja obložimo strahom, djelujemo tako i na dijete, a strah ne motivira, strah koči. Dijete koje očekuje
neuspjeh više od pola energije koju bi moglo upotrijebiti za učenje troši na zabrinutost. I kad učitelji u bilježnicu
napišu: “Ti to možeš bolje!” , ili: “Bit će bolje drugi put!”, ili “Moraš više vježbati pa će biti bolje!” , iako imaju dobru
namjeru, ne motiviraju dijete, već mu govore da u ovom trenutku nije dobro, a znamo da dijete živi u sadašnjem
trenutku puno više od nas. Nitko ne želi u bilježnici imati trag neuspjeha, posebno ne pogreške zaokružene crvenom
bojom, kao da nema ničeg točnog, ničeg što bi se moglo pohvaliti. U bilježnici bi ispod obavljenog zadatka trebale
stajati stvarne pohvale, vrlo konkretno – što je dobro napravljeno, zatim navesti ono što treba popraviti i na kraju
završiti s pohvalom cjeline i pohvaliti barem onoliko stvari koliko je onih koje dijete mora popraviti. Na taj način
dijete će zadržati pozitivnu sliku o sebi i izgraditi samopouzdanje.
Djeca u školu idu iz različitih razloga: tamo su im prijatelji, vole svoju učiteljicu, pod odmorom je zabavno i … jer
uče zanimljive stvari. No jasno je da u školi ima i manje lijepih stvari: npr. učenje tablice množenja, pisanje sastavka
58
… One ne moraju pričinjavati zadovoljstvo i na njih se dijete ima pravo ljutiti. Takve emocije itekako su značajne,
prije svega zato da djeca nauče da nešto treba i izdržati i da zabava i dobro osjećanje proizlazi iz rada i iz dovršenog
zadatka, kad uspijemo.
I upravo osjećaj da je prihvaćeno onakvo kakvo jest i da je dobro u ovom trenutku (jer uvijek možemo pronaći nešto
što je dijete dobro učinilo), motivira dijete na daljnje učenje i daje mu stabilnost. Ne bismo nikada smjeli zaboraviti
poruku sve djece, bez iznimke, jer se odnosi na vječnu žudnju svih nas – da nas prihvate takvima kakvi jesmo:
“Voli me kad to najmanje zaslužujem, jer tada to najviše trebam.”
PRIPREMA UČENIKA ČETVRTIH RAZREDA ZA PRIJELAZ U PETI RAZRED
Učenici se u 4. razredu susreću s mnogim promjenama, što onima vezanim uz tjelesni razvoj, što s onim vezanim uz
emocionalni i razvoj ličnosti. U uporabi su pojmovi vezani za vidljivu stvarnost, aktivni i pasivni rječnik se
mnogostruko povećava, a s njime i dužina rečenica koje koriste. Djeca te dobi lakše kontroliraju i izražavaju emocije,
te se pojavljuju složenije emocionalne kvalitete poput brige i tjeskobe te različiti oblici strahova i nesigurnosti koji
uglavnom nastaju zbog ocjenjivanja i ispitivanja. U svim tim problemima, učenik, odnosno dijete ne smije biti sam.
Učitelj i roditelj su prvi koji bilo kakve probleme moraju uočiti i nastojati ih čim prije riješiti kako bi učenje bilo što
jednostavnije ali i kako kognitivni i emocionalni razvoj ne bi patio. Dijete te dobi suočava se i sa stresom koji nosi
prijelaz iz četvrtog u peti razred. Uzimajući u obzir da je to, nakon upisa u 1. razred, drugi stresni događaj u životu
djeteta, ono također treba i značajnu roditeljsku pomoć. To je velika promjena i za roditelje, osobito u prvom razdoblju
prilagodbe na novoga razrednika/razrednicu i na nove predmete. Djelić tih promjena djeca su već okusila uvođenjem
stranih jezika ili vjeronauka. Ipak, sve ove promjene mogu biti manje stresne za roditelje i dijete ukoliko se na vrijeme
pripreme. Neke škole zbog velikog broja djece imaju i područne škole, te će djeca iz matične škole krenuti u peti
razred s djecom iz područnih škola. Pri formiranju razrednih odjela pazi se da oni budu brojčano i spolno ujednačeni,
te da djeca koja blizu stanuju idu u isti razred.
Na početku petoga razreda učenicima je potrebno izvjesno vrijeme da se naviknu na veći broj učitelja i njihove načine
rada. Ipak je odlazak u 5.razred traumatično iskustvo jer se svakog sata djeca sele iz jedne u drugu učionicu, svaki
predmet predaje drugi nastavnik koji ima svoje zahtjeve koji se ponekad kose sa onima drugih nastavnika, školsko
zvono znači prekid rada bio on gotov ili ne, skupljanje brojnih stvari i odlazak u drugu učionicu, iz većine predmeta
malo je sati, dakle, i malo vremena za ispravak loše ocjene, u svakoj učionici nastavnici daju drugačiji raspored
sjedenja, više je sati u jednom danu, više je obaveza a manje igre.
Ne treba zanemariti emocionalne probleme učenika nakon odlaska od učiteljice s kojom su proveli 4 godine, moramo
znati i činjenicu da su oni u predpubertetu,a neki već i u pubertetu. Svome djetetu želimo olakšati, a to nećemo ako na
njega prenosimo svoje strahove i nervozu jer je ovo razdoblje stresno i za nas.
Redovito pisanje domaćih zadaća roditelji bi trebali posebno kontrolirati, jer o tome uvelike ovisi i daljnji školski
uspjeh djeteta. Također, redovito trebaju odlaziti na roditeljske sastanke i individualne razgovore s razrednikom,
osobito ako dijete ima poteškoća u usvajanju gradiva ili je nemirnijeg ponašanja. O svakom zdravstvenom problemu
roditelji su dužni obavijestiti razrednika ili stručne suradnike škole.
Očekivane teškoće u petom razredu imat će učenici:
1. koji slabije čitaju
2. kojima je potrebna stalna pomoć u učenju
3. koji nisu automatizirali računske operacije
4. koji nemaju razvijene radne navike
59
1. Roditelji učenika koji slabije čitaju moraju posvetiti veću brigu kako bi otkrili uzrok zašto dijete zaostaje u čitanju.
Ukoliko nema organske podloge za sporije usvajanje vještine čitanja, tada treba svakodnevno djetetu ponuditi kraće i
jednostavnije tekstove radi uvježbavanja. Nedostatak čitalačkih navika osobito stvara probleme u učenju predmeta
poput povijesti ili geografije, te obrada lektire, stoga je važno što više poticati dijete na čitanje knjiga primjerenih
njegovom uzrastu.
2. Roditelji koji su morali djetetu dosta pomagati tijekom prva četiri razreda školovanja, morat će im još više pomagati
i u petom razredu. Više gradiva izaziva kod djece nervozu i nesigurnost, te veću napetost. Sve su to razlozi da djetetu i
dalje budete pri ruci, a kad prođu prve poteškoće prilagodbe postupno ga potičite na samostalnije učenje.
3. Djeca koja nisu automatizirala računske operacije imat će teškoće u praćenju nastave matematike. Roditelji mogu
biti od pomoći svakodnevnim vježbanjem tablice množenja i dijeljenja. Također, dijete bi u petom razredu trebalo
znati dobro razmišljati u skupu prirodnih brojeva preko zadataka riječima i znati se služiti geometrijskim priborom
( crtati paralele, okomice i sl.)
4. Učenici koji nemaju razvijene radne navike ne znači da su manje vrijedni. Često su to djeca koja su intelektualno
„jaka“, te u nižim razredima nisu trebali puno učiti za dobre rezultate u školi. Druga su skupina djeca koja su slabijih
sposobnosti i treba ih naučiti kako učiti. Učenik treba imati plan dnevnih aktivnosti i toga se pridržavati. Učiti treba na
istom mjestu, koje je mirno, a najbolje je u približno isto vrijeme. Učenje i pisanje zadaća treba izbjegavati u
večernjim satima, jer je tada koncentracija slabija nego tijekom dana. Također, roditelji nikako ne bi trebali tjerati
dijete da uči više sati dnevno. Isto tako, svaki uspjeh djeteta se treba naglasiti.
Pozitivan stav roditelja prema školi i učenju najviše utječe i na djetetovu motivaciju za učenje i školski uspjeh. Dijete
treba poticati na druženje s vršnjacima i suradničko rješavanje svih problema. Dijete se nikada ne smije osjećati
odbačeno i uvrijeđeno zato što je u školi neuspješnije. Roditelji uvijek moraju biti spremni pomoći, saslušati ga i
redovito kontaktirati sa školom, kako bi mu na vrijeme mogli pomoći.
60

Eseji - Stručno Osposobljavanje

Cargado por

Información del documento

Título original

Derechos de autor

Formatos disponibles

Compartir este documento

Compartir o incrustar documentos

Opciones para compartir

¿Le pareció útil este documento?

¿Este contenido es inapropiado?

Copyright:

Formatos disponibles

Eseji - Stručno Osposobljavanje

Cargado por

Copyright:

Formatos disponibles

RAD S DAROVITIM UČENICIMA

Stjecanje znanja i vještina zbiva se u odgojno-obrazovnom procesu. Odgojni-obrazovni proces je suodnos

UČENICI S POSEBNIM POTREBAMA U ODGOJNO-OBRAZOVNOM PROCESU

PARTNERSKI ODNOSI U ODGOJNO-OBRAZOVNOM PROCESU

RODITELJSKI STILOVI ODGOJA

ORGANIZACIJA ODGOJNO-OBRAZOVNOG RADA U PRODUŽENOM BORAVKU

RAZLIKE IZMEĐU TRADICIONALNE I SUVREMENE NASTAVE

DIDAKTIČKO-METODIČKA ORGANIZACIJA NASTAVE

ULOGA NAGRADE I POHVALE U NASTAVI

PRIPREMANJE UČITELJA ZA NASTAVU

UTJECAJ/ULOGA PREZENTACIJSKIH VJEŠTINA U NASTAVNOM PROCESU

ULOGA EMOCIJA U PROCESU UČENJA

SURADNJA UČITELJA SA STRUČNIM SURADNICIMA I RAVNATELJEM

ULOGA UČITELJA U ODGOJNO-OBRAZOVNOM PROCESU

OSPOSOBLJAVANJE UČENIKA ZA SAMOSTALNO UČENJE

ODNOS KOGNITIVNOG, AFEKTIVNOG I DJELATNOG UČENJA

VREDNOVANJE I SAMOVREDNOVANJE UČITELJA

PRIPREMANJE UČITELJA ZA O-O DJELATNOST

ULOGA UČITELJA U ORGANIZACIJI NASTAVE I UČENJA

Osim osnovnog visokoškolskog obrazovanja kojim se posebno specijalizira za pedagoška, didaktička i

IZVORI ZNANJA U NASTAVI

INTERESI UČENIKA U NASTAVI

INDIVIDUALIZACIJA UČENJA I NASTAVE

IZVANNASTAVNE I IZVANŠKOLSKE AKTIVNOSTI

DOPUNSKA I DODATNA NASTAVA

RAD S UČENICIMA S POTEŠKOĆAMA U RAZVOJU

ORGANIZACIJA NASTAVNE DJELATNOSTI U KOMBINIRANOM ODJELU

INDIKATORI KVALITETE DOBRE NASTAVE

VISOK UDIO STVARNOG VREMENA UČENJA

POTICAJNO OZRAČJE ZA UČENJE

TRANSPARENTNOST OČEKIVANIH POSTIGNUĆA

ESTETSKO UREĐENJE ŠKOLE I UČIONICE

U pravilu, uz središnje predvorje planira se i uređuje bibliotečno-informacijski centar škole.

Bibliotečno – informacijski centar

Proces socijalizacije zbiva se djelomično spontano, a djelomično i uz organizirano djelovanje okoline i

METODE AKTIVNOG PODUČAVANJA

a) dijaloška, b) istraživačka, c) učenje putem rješavanja problema, d) simuliranje, e) igra.

PRAĆENJE, VREDNOVANJE I OCJENJIVANJE POSTIGNUĆA UČENIKA U NASTAVI

Vrednovanjem rada učenika utvrđuje se njegovo napredovanje s obzirom na njegove sposobnosti i

Oblici učenja na kompjutoru:

vježbanje (dril), podučavanje, dijalog, rješavanje problema, simuliranje, igra

Pristupi (teorije) učenja

Kognitivistička škola: aktivni proces transformacije iskustva u organizirane koncepcije

Konstruktivistički pristup: učenje kao proces konstruiranja značenja

Bihevioristička škola: pohvale i motivacija

Podrška treba uslijediti čim je prije moguće.

Učenje se odvija korak po korak, rjeđe odjednom, a osnažuje se ponavljanim uspjehom

Pamtimo ono što doživljavamo učestalo i nedavno.

Humanistički pristup: zadovoljavanje emocionalnih potreba onoga koji uči

Učenici trebaju biti usmjeravati same sebe.

Učenici trebaju preuzeti odgovornost za svoje učenje.

Vlastita procjena uspjeha u učenju poželjnija je nego provjera od strane nastavnika

Učenje je najlakše i najefikasnije kada se događa u situaciji u kojoj nema straha

ODGOJNO DJELOVANJE ŠKOLE

- poštovanje života; - promicanje snošljivosti i poštovanje različitosti; - promicanje jednakovrijednosti spolova;

- promicanje poštovanja obitelji; - promicanje ljubavi i ponosa prema zavičaju i domovini;

- čuvanje i promicanje kulturne baštine kao dijela nacionalnog i kulturnog identiteta;

- poštovanje duhovnih vrijednosti različitih kultura i civilizacija;

- razvijanje ekološke svijesti; - razvijanje sposobnosti prosuđivanja, razmišljanja, promatranja i samostalnog

- razvijanje sposobnosti za društveni angažman, za neposredno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom društvu.

TRADICIONALNE I SUVREMENE NASTAVNE STRATEGIJE

- zapažaju se suviše kruti i hijerarhijski odnosi između učenika i nastavnika;

- sloboda učenika je reducirana pa školu doživljavaju kao tmurnu ustanovu;