EUROPSKA I SVJETSKA HISTORIJA 1918. – 2000.

Versajski mirovni ugovor od 28. juna 1919

Završetak Prvog svjetskog rata obilježile su pripreme i određivanje uvjeta za održavanje
Mirovne konferencije u Parizu koja je trajala 6 mjeseci i na kojoj su učestvovale 32 države. Glavnu
riječ su vodili T. V. Vilson, Dejvid Lojd Džordž i Žorž Klemanso – tzv. „Velika trojica“. Glavne sjednice
Mirovne konferencije održane su u Versaju, gdje je 28. juna 1919., tačno pet godina nakon Sarajevskog
atentata, potpisan Versajski mirovni ugovor. Versajski mirovni ugovor predstavlja ugovor o miru
između Njemačke i sila Antante. Mirovni ugovori sa ostalim poraženim državama sklopljeni su kasnije.
Glavna ličnost na konferenciji je bio američki predsjednik Tomas Vudrou Vilson, koji je na
zasjedanje došao uvjeren da će se rad konferencije odvijati pod plaštom građanske demokracije, koju
je on godinu dana ranije usvojio u svom programu od 14. točaka, a koje je Evropa u to doba oduševljano
pozdravila. Osim definisanih društvenih koncepata, u koje treba ubrojati i ideju o osnivanju Lige naroda,
Vilsonov je autoritet povećavala i činjenica što je nastupao kao predsjednika SAD-a, koje su krajam
Prvog svjetskog rata imale u svojim rukama gotovo polovinu svjetskog kapitala i kod kojih su bile do
grla zadužene i najmoćnije države Antante.
Teškoću je predstavljalo već i samo pitanje kako organizirati konferenciju na kojoj je sudjelovalo
25 država sa pet kontinenata, ali bez Sovjetske Rusije. Stvarne odluke donosilo je najprije Vijeće
desetorice, sastavljeno od po dva predstavnika velikih sila, a potom se Japan, pošto je prethodno bilo
udovoljeno njegovim zahtjevima, povukao sa konferencije, stvarne odluke nastavilo je donositi Vijeće
četvorice, tj. predstavnici vlada SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Italije. Uz Vijeće četvorice, radili
su još i odbori, a povremeno su se održavali i povjerjlivi razgovori.
Najprije je u Versaju zaključen mirovni ugovor između saveznika i Njemačke 28.juna 1919.
sadržaj Versajskog mirovnog ugovora odnosio se na ekonomsko-financijska, vojna i političko-
teritorijalna pitanja. Njemačka je obavezana da u roku od 30 godina isplati odštetu za štetu nanesenu
ratom. Od toga je trebala isplatiti saveznicima iznos od 20 milijardi zlatnih maraka, u vidu razne robe
i brodova, te vratiti sva zaplijenjena dobra na okupiranim teritorijama. Njemačke je morala isporučiti
veći dio svoje trgovačke, ratne i ribarske flote. Pored toga morala je 5 godina graditi trgovačke brodove
za zemlje pobjednice u ratu.
Donijete su i brojene mjere koje su imale za cilj oslabiti vojnu moć Njemačke. U Njemačkoj je
ukinuta vojna obaveza, a broj vojnika u armiji je limitiran do 100.000. Ratna flota je bila svedena na
mali broj brodova, a držanje podmornica i avijacije je u potpunosti zabranjeno. Udareni su temelji
osnivanju Vajmarske republike u Njemačkoj, čime će se Njemačka u međuratnom periodu svrstati u
red zapadnoevropskih zemalja s liberalno-demokratskim tipom uređenja kroz instituciju Saveznog
parlamenta. Rajnska oblast je na 15. godina stavljena pod upravu savezničkih trupa, a isto je to
učinjeno i sa Saarskom oblasti. Po isteku 15-ogodišnjeg okupacijskog mandata, Saarskoj je oblasti
predviđen refeendum kojim će se stanovništvo izjasniti za priključenje ili Francuskoj ili Njemačkoj.
Činilo se da je Francuska u Versaju izvojevala Pirovu pobjedu. Dobila je samo natrag Alzas i Loren i
izgubila savezništvo nestale carske Rusije.
Versajski ugovor u suštini predstavlja diktat Antante pobjeđenoj državi, koju su proglasili jedinim
krivcem za rat. Njemačka delegacija nije mogla sudjelovati u izradi ugovora, već joj je gotov ugovor bio
uručen i dat na potpis u roku od nekoliko dana. Mirovni su uvjeti bili vrlo teški, a na njima je najviše
insistirala Francuska. Pored toga, nakon završetka Prvog svjetskog rata raspala sa Austro-Ugarska
monarhija od koje je utemeljeno nekoliko novih država u srednjoj i jugostičnoj Evropi. Češka i Slovačke
su se ujedinile u Čehoslovačku kao liberalno–demokratsku parlamentarnu državu. Slovenija,
Hrvatska, Bosna i Hercegovina isprva su formirale Državu SHS koja se sporazumno ujedinila sa
Kraljevinom Srbijom u parlamentarnu monarhiju Kraljevinu Jugosalviju. Međarska je izgubila veliki
dio svojih prijašnjih teritorija, ogroman dio pripao je Rumunjskoj, Slovačkoj i Ukrajini. Također je
utemeljena i Poljska, kao neka vrsta interesne tampon zone zapadno evropskih zemalja liberalna
demokracije, između Sovjetske Rusije i Vajmarske republike Njemačke. Alzas i Loren ponovno su
pripali Francuskoj. Italija je bila razočarana odredbama Versajskog ugovora jer nije dobila teritorijalna
proširenja kojima se nadala na istočnoj obali Jadranskog mora, nezadovoljna je bila i Kina, ipak
najnezadovoljnija bile je Njemačka.
Njemačka je bila primorana da na 15 godina ustupi Saarsku oblast i demilitarizira Rajnsku
oblast, u koje su upućene vojne trupe Antante. Ipak najteža odredba mirovnog ugovora bila je velika
ratna odšteta koju je Njemačka bila primorana isplatiti savezničkim zemljama. U svijesti njemačke
javnosti Versajski mirovni ugovor se usjekao kao „versajski diktat“ i tako je sam po sebi nosio klicu
budućih sukoba u Evropi.
Versajski mirovni ugovor bio je obrazac za sve dalje ugovore Antante s ostalim poraženim
zemljama. S Austrijom je sklopljen mirovni ugovor u Sen Žermenu, s Mađarskom u Trianonu, s
Bugarskom u Neiju, a sa Osmanskim Carstvom u Sevru.
Sistem što ga je stvorila Pariška tj. Versajska mirovna konferencija bio je daleko od toga na što
je pretendovao. Poslijeratni svijet je uređivan isuviše sa gledišta pobjeđenih i pobjednika, ostavljeno je
veoma malo prostora za kompromis, a revanšističke težnje nisu ukinute, niti se radilo dovoljno na
njihovom neutraliziranju. Jedini stavrni pokušaj je bilo osnivanje organizacije Lige naroda sa sjedištem
u Ženevi. Liga naroda je osnovana na inicijativu američkog predsjednika Tomasa Vudoua Vilsona i
imala je za cilj osigurati mir i ojačati međuanarodnu suradnju. Osnovni dokument Lige naroda bila
bio je Pakt od 26 članica, koji je priložen Versajskom mirovnom ugovoru. Na osnovu odredbi Pakta
26, članice su se obavezale na poštivanje nezavisnosti, integriteta i rješavanje sukoba i sporova
na miran način.
Liga naroda je u početku imala uspjeha u rješavanju manjih sukoba i sprječavanju lokalnih
ratova. U toku svog djelovanja od 1919. do 1939. Liga naroda nije uspjela u svom glavnom cilju očuvati
mir. Najveći nedostatak Lige naroda bio je u tome što donesene odluke nisu bile obavezne za zemlje
koje nisu bile članice Lige naroda. Tako je npr. Njemačka nakon dolaska Hitlera na vlast, napustila Ligu
naroda i započela sprovođenje svoje agresorske politike, koje je na koncu rezultiralo raspadom Lige
naroda 1939.
I pored svih nedostataka. Liga naroda je predstavljala prvu značajnu etapu na putu razvoja
međunarodne zajednice. Ligom naroda udareni su temelji stvaranja kasnijoj efikasnijoj organizaciji
Ujedinjenih naroda krajem Drugog svjetskog rata.

14. Nauka, kultura i sport između dva svjetska rata

Nakon prvog svjetskog rata razvija se ljudsko stvaralaštvo na svim naučnim područjima, ipak
evropski umjetnici i naučnisi osjećali su se zarobljeni kulturnom krizom. Prvi svjetski rat je u temelju
uzdrmao tradicionalne vrijednosti, razbio je mnoge saradničke mreže evropskih umjetničkih tokova.
Umjetnicima je u principu kompletan Prvi svjetski rat bio izraz ljudske iracionalnosti.
Ipak u Sjevernoj i Južnoj Americi koje su kulturno i umjetnički bile vezane za Evropu, Prvi
svjetski rat je omogućio izlaz iz kulturno-umjetničkog kolonijalizma. Ratna kriza omogućila im je da
se okrenu istraživanju bogatstava svojih zemalja, svoje povijesne tradicije i kvaliteta novih nacionalnih
kultura.
U desetljeću nakon rata, romani, drame i pjesme, upirući se u nepobjedivo dostojanstvo
običnog vojnika, otkrivali su krštenje svih ljudskih vrijednosti koje je izvršio rovovski rat i ustali su protiv
ratom izazvanog rascjepa volje u tobože civilizovanim ljudima zahvaćenim takvim ratom. Tridesetih i
četrdesetih godina pnovono su umjetnost i kultura bili pogođeni krizom kapitalističke privrede, pojavom
totalitarnih država i užasima i poremećajima koje je nagovještavao skori Drugi svjetski rat. Veliki broj
umjetnika slijevao se u Pariz tih godina, bježeći iz Rusije, Njemačke, Italije i Španjolske. Mnogi su
ilegalno boravili u Francuskoj, a Pariz se činio „najvećim izbjegličkim umjetničkim centrom“ u Evropi.
Baš kao i prije Prvog svjetskog rata. Mnoge umjetničke poruke bile su usmjerene protiv razbuktale
vojne industrije. Čarli Čaplin je ukazivao na otuđenje čovjeka od čovjeka i pretvaranje čovjeka u
robota-mašinu. Sa druge strane i Tomas Mann je kritikujući doseg nauke isticao u prvi plan senatorije
za tuberkulozu u koje su dospjevali bolesni, pokušavajući u miru dočekati smrtni čas. Istu temu je
usvojim knjigama „Tri Ratna Druga“ i „Trijumfalna kapija“ iznosio i Erih Marija Remark.
Za razliku od ogorčenih umjetnika, pjesnika i pisaca, period između dva svjetska rata bio je
prebogat na poljima znastvenih otkrića, progres, biznis, ekonomija, mediji, sport, itd., oblasti su koje
su doživjele ubrzan rast i razvoj. Period između dva svjetska rata može se u jednoj rečenici opisati kao
sa jedne strane vrijeme kulturno-naučnog progresa, a sa druge, velikog moralno-političkog pada.
Period između dva svjetska rata je vrijeme pomjeranja granica ljudskih mogućnosti u nauci i
sportu, ali i u izumima. Nauka i tehnika doživjele su veliki napredak i omogućile veliki ekonomski
prospreritet. Najveći napredak ostvaren je u fizici, kemiji, matematici, biologiji, medicini i
tehničkim naukama čija su istraživanja po brojnosti znatno nadmašila ranije periode.
Fizičari su ustanovili atomsku fiziku otkrivši prvo kretanje 1924., a zatim i sastav atoma 1932.
Već 1938. naučnici su izveli u laboratoriju prvu atomsku fisiju. Ovo otkriče omogućilo je upotrebu
nuklearne energije u privredne, ali i u vojne svrhe. Na koncu će rezultirati stvaranjem atomske
bombe. Istraživanje fizičara na polju elektromagnetnih talasa omogućilo je stvaranje televizora i
usavršavanje radija.
 Kemija je zabilježila veliki napredak na polju organske kemije, što je omogućilo otkriča mnogih
vrsta sintetičkih materijala u vidu otkriča najlona i vještačkih vlakana.
Tehnika je najveći uspjeh doživjela u stvaranju avio industrije i usavršavanju avio-konstrukcija.
U biologiji naučnici su pronašli enzime, vitamine i hormone, a usavršavanje mikroskopa
omogućilo je brži razvoj grane mikro-biologije. Tako se razvila genetika kao nauka koja je istraživala
pojave i zakonitosti nasljeđivanja kod biljaka, životinja i čovjeka.
Medicina je Aleksandrom Flemingom dobila 1928. otkriče penicilina koji je korišten za
efikasno liječenje i suzbijanje raznih zaraznih bolesti.
U periodu između dva svjetska rata arheologija ostvaruje kapitalna otkriča značajna za razvoj
historijske nauke. Mada su arheološka otkriča imala međunarodni značaj, većina društvenih nauka
imala je prvenstveno nacionalno obilježje. Indijski arheolozi otkrivaju prastaru civilizaciju Moheđo-
Daro 1921, a Karter u Egiptu otkriva 1922. Tutankamonovu grobnicu.
Na polju psihologije uvažana je škola psihoanalize Sigmunda Frojda i Junga, iako je u
mnogome već tada postala osporavana.
Na polju filozofije glavni pravac predstavljao je egzistencijalizam Nijemaca Martina
Hajdegera i Karla Jaspersa. Hinduizam je doživio renesansu u Indiji pod vodstvom Gandija i njegovih
sljedbenika, a zen budizam je doživio renesansu u Japanu. Prve plodove davala je i marksistička
filozofija, a najznačajniji njen predstavnik bio je Nijemac Ernst Bloh.
U umjetnosti su se javili novi pravci pogledi. U likovnoj umjetnosti preovladavala su velika imena
apstraktnog slikarstva Pabla Pikasa, Vasilija Kandinskog i dr. Javljaju se i novi pravci kao što si
nadrealizam i ekspresionizam Salvadora Dalija i Maksa Ernsta. Među brojnim piscima treba istači
Žan Pol Sartra kao začetnika francuskog egzistencijalizma.
Ipak je filmska industrija od svih umjetnosti zabilježila najveći uspon. Od 1927. snimaju se
prvi zvučni filomovi. Al Džonson je prvi glumac koji je progovorio i propjevao na zvučnom filmu. Prvi
potpuno ozvučeni film u redakciji Vornera bio je „Svjetlosti Njujorka“ iz 1928. Čarli Čaplin je kao
glumac i režiser od nijemog filma stvorio izražajno sredstvo velike preciznosti, a on lično je svoje
filmove nazivao „poezijom pokreta“. On je vrlo vješto reagirao na krize svog vremena „Potraga za
zlatom“ i „Moderna vremena“ su najveće parodije međuratnog razdoblja nijemog filma, a „Veliki
diktator“ iz 1940. bila je poruga na lik i djelo Adolfa Hitlera.
Od animiranih filmova najznačajniji su bili „Miki Maus“ i „Mornar Popaj“, oba urađena u
redakciji Volta Diznija 1923. godine. Diznijev prvi cjelovečernji prikazani film bila je „Snjeguljica i
sedam patuljaka“ iz 1938. godine.
Među najznačajnije glumce međuratnog perioda spadaju Merlin Ditrih, Klark Gejbl, Rudolf
Valentino i Greta Garbo, a jedna od najzapaženijih filmova je bio „Prohujalo s Vihorom“. Merlin
Ditrih se proslavila filmom „Plavi Anđeo“ i postala je ikonom holividske kinematografije međuratnog
perioda. Ona je porijeklom Njemica koja je tokom Drugog svjetskog rata pjevala američkim vojnicima
na frontu. Historija dodjele oskara za filmska dostignuća potječe od 1930. godine.
Na području muzike najslušaniji je bio džez, a njegov najznačajniji predstavnik bio je Džordž
Grešvin. Njegovo djelo „Rapsodija u Plavom“ predstavlja djelo simfonijskog džeza. Sredinom 30-ih
godina džez muzika se u potpunosti afirmirala na svjetskoj sceni. To je razdoblje poznato u muzici pod
imenom sving. Crnački džez je ponikao u Nju Orleansu. Postojala je sving era i be-bop era do 1945.
Najpoznatiji pjevač i svirač džeza bio je Luj Armstrong, a najpoznatija pjevačica šansona bila je
francuskinja Edit Pjaf.
Nakon Prvog svjetskog rata nastavljena su međunarodna sportska takmičenja. Od 1920.
ponovno se održavaju Olimpijske igre, koje su obogaćene većim brojem sportista i brojnim novim
disciplinama. U međuratnom razdoblju održano je 5 olimpijskih igara, u Anveru, Parizu,
Amsterdamu, Los Amđelesu i Berlinu (1936). Od 1924. organizuju se i Zimske olimpijske igre.
Značajne rezultate su postizali finski atletičari trkači na duge staze, među kojima se isticao Pavo
Nerumi. On je osvojio 9 zlatnih olimpijskih medalja. Njemu je za života u Finskoj podignut spomenik.
Godine 1923. utemeljena je Univerzijada pod nazivom Međunarodne studentske igre, a Šahovska
olimpijada je utemeljena 1927. godine. U međuratnom periodu kao najpopularniji sport izdvojio se
nogomet. Godine 1930. je u Montevideu održano prvo Svjetsko nogometno prvenstvo. Pobjednik je
bio Urugvaj. Još dva svjetska prvenstva su održana u međuratom periodu (1934. i 1938.), a pobjednik
je na oba bila Italija.
Gledano sa historijskog aspekta najznačajnije su bile 11. Olimpijske igre održane u
Njemačkoj. One su nazvane Hitlerova olimpijada. One su bile više manifestacija nacional-
socijalističke hitlerove ideologije nego što su bile sportski događaj. Te 1936. godine cijeli svijet je mogao
vidjeti na djelu propagandnu kapanju u kojoj se isticala nadmoć arijevske rase. Tada je po prvi put
donesena baklja sa Olimpije u Grčkoj, da bi se zapalio olimpijski plamen u Berlinu. Ipak unatoč
nadama nacista i pristalica arijevske propagande, najistaknutiji atleta olimpijskih igara nije bio Njemac,
već Džesi Ovens, tamnoputi Amerikanac koji je osvojio zlato u čak četiri discipline. Šprintu na 100m
i 200m, zatim u trci 4x100m i u skoku u dalj. Da ne bi morao dodijeliti medalje tamnoputom američkom
atletičaru, Hitler je napustio stadion. Tako je u samoj Njemačkoj 1936. godine, na djelu poražena
propagandna ideologija o nadmoćnosti arijevske rase.

15. Građanske diktature između dva svjetska rata

Pod pojmom građanskih diktatura u međuratnom periodu podrazumjevamo vladavinu koja je
predstavlljala neku vrstu mješavine između sistema parlamentarne demokracije i totalitarizma
raznih oblika. Pod vladavinu ovog međutipa može se uvrstiti cieli niz država od Kine na Dalekom
istoku, preko Srednjeistočne i Jugoistočne Evrope i Španjolske, pa sve do zemalja Latinske Amerike.
Društvena struktura u svim ovim zemljama bila je poprilično slična. Ogromna većina ovih zemalja bila
je agrarnog tipa i pred sobom je imala najveći problem rješavanja upravo agrarnog pitanja. Politička
demokracija u svim ovim zemljama bila je bez utemeljana tradicije ovakvog sistema upravljanja, a
vojska je neminovno predstavljala jedan od glavnih stubova ustrojstva tih država. Upravo su pojedinci
iz vojnih redova predstavljali povlaštene elite tih država. Najveći broj ovih zemalja imao je probleme
sa obespravljenim seoskim i tek stasalim radničkim staležima, sa jedne strane, te sa zaoštrenim
nacionalnim suprotnostima sa druge strane. Kao primjere oakve vladavine međutipa možemo uzeti
Kinu u Aziji, te Jugoslaviju, Poljsku, a nešto kasnije i Španjolsku u Evropi.
Kina je nakon Prvog svjetskog rata započela obnovu sa kadrom ljudi školovanih na Zapadu,
prvenstveno na američkim sveučilištima. Nakon pada cara 1911. uspostavljena je Republika.
Kineska vlada je odbila potpisati odredbe Versajskog mirovnog ugovora kojim je određeno da Japan
zadrži vojno-političku kontrolu nad Kinom, iznesenu u tzv. japanskom programu od 21. tačke. Protest
protiv odredaba Versajskog diktata u Kini se razvio u tzv. kulturnu revoluciju pod vodstvom Sun Jet
Sena. Najvažniji cilj Kine je bio ekonomski razvoj i uključivanje u savremene tokove zapadnog svijeta.
Cijeli pokret kulturne kineske revolucije odisao je duhom ponarodnjavanja Kine, tj oživljavanja narodne
kulture i tradicije u književnosti. Tek je u februaru 1922. kineska vlada uz pomoć SAD-a i Velike Britanije,
uspjela s Japanom sklopiti povoljniji međudržavni ugovor, kojim su se Japanci odrekli svog programa
od 21. tačke, a zauzvrat su zadržali vojno-političku kontrolu nad Mandžurijom. Kineska vlada
predvođena Sun Jet Senom je ustanovila da kinesko društvo opterećeno dvomilenijskom elitističkom
tradicijom činivnočkog mandarinstva i konfucionizma te velikim agrarnim problemima, nije u stanju
zavesti demokraciju zapadnog modela vladavine. Stoga se kineska vlada Sun Jet Sena obratila 1923.
SSSR-u koji je tada u Kinu uputio svoje savjetnike. Tako je uskoro probražen pokret Kuomintang čiji
program se zasnivao na tri tačke: nacionalizam, demokracija i socijalizam u pokret sovjetskog tipa.
Započeo je proces stvaranja moderne kineske vojske koji je nailazio na osudu i prezir od strane
kineskog tradicionalnog društva. Konsolidiranje Kine započeto je iz Kantona, u kojem je bila smještena
kineska vlada. Proces konsolidovanja, potpomognut Sovjetima, nastavljen je i pod Sun Jet Senovim
nasljednikom Čang Kaj Šekom od marta 1925. godine. Čang Kaj Šek je uspostavio kinesku vlast
daleko na sjever i u dolini Jangcea. Uskoro je potom otpustio sovjetske savjetnike oslanjajući se na
desnolinijsku politiku Kuomintanga i suprotstavljajući se Moskvi koja je namjeravala uspostaviti jasan
komunistički program u Kini. Upravljanje Kuomintangom povele su desne snage bogatog
građanstva i prekinuta je saradnja sa Komunističkom partijom Kine. Sukob Kuomintanga i
komunista očitovao se na proljeće 1927. tjekom radničkog ustanka u Šangaju. Tada je proglašena
socijalistička komuna i započela je socijalistička revolucija u Kini. Nacionalistička vojska Čang Kaj
Šeka je 12. aprila 1927. uništila šangajsku komunu. Nakon toga je u Nankingu obrazovao desničarsku
vladu od članova Kuomintanga. Tada je u Kini započeo rat između komunista i nacionalista
Kuomintanga. Tjekom kineskog građanskog rata kao vođa komunista profilirao se Mao Ce Tung koji
je započeo socijalističku agrarnu revoluciju i postao je njen glavni ideolog. U pokrajimana Huan i
Kjangsi zapoćeo je izgradnju revolucionarne seljačke sovjetske republike i revolucionarne kineske
Crvene armije, pomagali su ga Sovjeti, a Čang Kaj Šeka, vojno su pomagali Amerikanci. U novembu
1830. Kuomintang potomognug američkim oružjem i savjetnicima započeo ja ofanzivu na teritorijama
koje je kontrolirao Mao Ce Tung. Tada Mao Ce Tung biva primoran na partizansku taktiku ratovanja i u
oktobru 1934. Crvena armija se povlači na sjever kroz planinski masiv u takozvanom „Dugom maršu“
koji je trajao 12 mjeseci i obuhvatao je pređenu oblast od 12.000 kilometara. Došavši u pokrajinu Šensi
Crvena armije je stekla veliki broj pristalica, a u pokrajini Jenanu osnovana je Jenanska republika, dok
je ostatak tadašnje Kine bio pod autoritarnom vladavinom diktatora Čang Kaj Šeka. Godine 1937.
Japan napada Kinu, a kineski komunisti i Kuomintang odgađaju međusobni obračun i sklapaju
sporazum za borbu protiv Japanaca.
Poljska je nakon Prvog svjetskog rata obnovljna, nakon više od sto godina, kao samostalna
država. Nacionalna euforija Poljaka prerastala je u sve žešći nacionalizam utemeljna na širokim
narodnim slojevima, ali bez temelja u privredi ili u društvrno-političkoj tradiciji ovog naroda. Poljski
nacionalizam je određivao cjelokupnu međuratnu politiku ove zemlje. Nakon Prvog svjetskog rata u
Lublinu je osnovana Privremena vlada proglasivši Poljsku republikom, a istodobno je u Krakovu
postojao Regentski savjet uspostavljen tjekom rata od strane Njemaca i Austrijanaca. Lublinska i
Krakovska vlada su došle do sporazuma i poglavarom države proglasili su Jozefa Pilsudskog. Na
izborima za ustavotvornu skupštinu desničarske stranke su za predsjednika vlade izabrale Ignacija
Jana Pederevskog, klavirskog virtuoza i povratnika iz SAD-a. Jozef Pilsudski predvodio je desno krilo
Poljske socijalističke stranke koja je bila izrazito nacionalistička i zalagale se za demokratsku
republiku protiv sovjetskog sistema i sovjetske Rusije. Krajem 1918. lijevo krlo Poljske socijalističke
stranke i socijaldemokratske stranke Poljska i Litve ujedinile su se u Komunističku partiju Poljske
koja je promovirala uvođenje sovjetskog modela vladavine. Na mirovnoj konferenciji u Parizu odlučeno
je da se Poljska učini jakom vojnom državom i zapadnoevropskim eksponentom protiv njemačkog i
sovjetskog militarizma. U julu 1919. donesen je građansko-demokratski ustav po francuskom uzoru
s jakom vlašću parlamenta, a za šefa Poljske izabran je Pilsudski. Parlament je postao poprište žestokih
političkih borbi i njegov rad je onemogućen. Brzorastuća vojska je gušile štrajkove, a u kratkom roku je
dosegla broj od 60.000 vojnika. Postavši svjesni svoje vojničke moći, predvođeni antrisovjetski
raspoloženim Pilsudskim, Poljaci su se upleli u granični rat sa SSSR-om. Nakon poraza Crvene
armije pred Varšavom u oktobru 1920. Poljaci su proširili svoj teritorij nad zapadnom Ukrajinom,
djelovima Bjelorusije i Litvu sa glavnim gradom Vinusom. Mir između Poljske i SSSR-a potpisan
je 18. marta 1921. Potom se nad svim nepoljskim narodima vršio težak nacionalni pritisak. U
ukrajinskim i bjeloruskim predjelima pojavio se pokret za priključenje SSSR-a, a u ljeto 1925. započeo
je carinski rat između Njemačke i Poljske. 1926. Pilsudski je izvršio državni udar, uz pomoć svojih
pristaša, a uskoro je dobio podršku od cijelog naroda, pa čak i komunista. Tako je Pilsudski uz podršku
naroda uspostavio građansku diktaturu u Poljskoj, mjesto predsjednika prepustio je svom prijatelju
profesoru Moecickom, a on je postao ministar vojske i stvrani poljski diktator sve do svoje smrti u
avionskoj nesreći 1935. godine. Pilsudski i ministar vanjskih poslova Poljske Jozef Bek, sklopili su
1934. s Njemačkom ugovor o miroljubivom rješavanju međusobnih sporova. Najveći oslonac diktature
u Poljskoj bila je vojska, a posebno su bili proganjani komunisti. Sprovođenje diktature nastavio je 1935.
nasljednik Pilsudskog Rydz-Smigly. Kominterna je 1938. raspustila KP Poljske.
Jugoslavija. Nakon Prvog svjetskog rata Jugoslavija je bila uređena kao parlamentarna
monarhija sa srpskom dinastijom Karađorđevića na čelu. Nefunkcionalan parlamentarni režim
zamijenila je 1929. kraljeva tzv „šestojanuarska“ diktatura. Komunisti su proganjani i sprovođena je
politika jugoslavenstva, najveći oslonac režima predstavljele su režimske stranke i kraljeva vojska. Od
1935. premijer vlade postaje Milan Stojadinović i mijenja kurs dotadašnje jugoslavenske politike i
počinje se priklanjati Silama osovine, sklapajući s njima niz sporazuma kojima jugoslavensku privredu
u potpunosti podređuje njemačko-talijanskom kapitalu. Najveći politički problem u Jugoslaviji
predstavljalo je nepoštivanje građanskih sloboda koje se razvilo u nepoštivanje nacionalnih sloboda.
Tjekom cijelog postojanja međuratne Jugoslavije ključno je bilo tzv.„hrvatsko pitanje“ koje je bilo
naizgled rješeno 1839. sporazumom vetković-Maček, čime je nastala nacionalna teritorijalna jedinica
u sklopu Kraljevine Jugoslavije zvana Banovina Hrvatska koja je pozdravila Sile osovine pri njihovoj
okupaciji Jugoslavije i bila preimenovana i prekrojena u kolaboracionističku tvorevinu NDH.
Španjolska. U Španjolskoj je nakon Prvog svjetskoga rata uspostavljena također
parlamentarna monarhija, ali u španjolskom parlamentu zvanom kortes nisu bili zastupljeni interesi
širokih narodnih slojeva. Kortes je bio elitistička istitucija španjolske oligarhije koja je manipulirala
izborima. Seljaci i radnici su se organizirali u anarhističke i socijalističke sindikate, koji su zastupali
reformizam i anarhizam. Katolička crkva u Španjolskoj je bila jedna od najvećih zemljoposjednika i
vlasnik velikog broja gradskih nekretnina, a i vojska se preko oficirskih kadrova itekako miješala u
politiku, pa je 1923. u sporazumu s kraljem preuzela vlast s ciljem ukidanja parlamentarnog liberalizma.
General Primo De Rivera raspustio je parlament i zaveo vojnu diktaturu oslonjenu na
konzervativne i elitističke elemente u zemlji. Vojna diktatura Prima De Rivere donijela je niz zakona o
socijalnoj zaštiti radništva, ali nije ništa činila u rješavanju agrarnog pitanja. Usljed velikog pritiska
javnosti Primo De Rivera je 1931. dopustio održavanje općinskih izbora na kojim su uvjerljivu
pobjedu odnijeli republikanci,a De Rivera i kralj su bili primorani napustiti zemlju. Iste su godine
održani izbori za ustavotvornu skupštinu i nakon ponovne uvjerljive pobjede republikanaca Španjolska
je proglašena po drugi put u povijesti republikom. Španjolska republika je trajala od 1931-1936.
Period njenog postojanja je i period njenog raspadanja i raslojavanja političkih frakcija na ekstramnu
desnicu i ekstramnu ljevicu. Republikanska vlada je pokušala riješiti nacionalana pitanja i Kataloniji
je priznata, a Baskiji obećana autonomija, a ozakonila je i državni školski sistem čime se zamjerila
u dobroj mjeri katoličkoj crkvi. Zatim je Crkvu skinula sa državnog budžeta. 1932. donesen je Zakon o
agrarnoj reformi, koji je omogućio oduzimanje i podjelu veleposjedničkih imanja zadrugama i
seljacima. Najveća prijetnja republikanskom režimu prijetila je od vojske, pa su republikanci
odobravajući penzije u visokom iznosu umirovili veliki broj konzarvativnih oficira, a istovremeno
unapređujući na njihove položaje republikanski kadar. Oformljena je i republikanska milicija. U drugoj
fazi republikanskog režima, vlast se našla na udaru konzervativnih reakcionarnih krugova i
katoličke crkve sa jedne strane, i liberala i anarhista sa druge strane. Počelo je dolaziti do sukoba
naoružanih amarhističkih odreda i reakcionarne civilne garde koje je neuspješno pokušavala primiriti
republikanska milicija. U takvoj situaciji civilna garda je sa vojskom pripremala izvršenje puča koji nije
uspio, ali je republikanska vlada bila primorana 1933. raspisati nove parlamentarne izbore. Uvjerljivu
pobjedu odnijela je koalicija centra i katoličke desnice i formirana je mješovita vlada radikala i
katoličke desnice. Ukinut je autonoman status Katalonije i nastupila je odmazda protiv baskijskog
nacionalizma, agrarna reforma je obustavljena, a Crkva je vraćena na državni budžet, obustavljeno
je podizanje državnih i omogućeno otvaranje crkvenih škola, dok su u vojsci ponovno poticani
konzervativni kadrovi. U jesen 1934. izbija rudarski štrajk u Asuriji gdje dolazi do suradnje između
anarhističkih i socaijalističkih sindikata koji se objedinjuju pod nazivom Radnički front, oformljena
je tada i španjolska „Crvena armija“. Da bi ugušili ovaj radnički štrajk, vlada ju u Asturiju poslala
marokankse odrede predvođene generalom Franciskom Frankom. Radnički ustanak ugušen je u
krvi. Novi izbori raspisani su 1936. a pobjedu je odnio udruženi Narodni front sačinjen od
anarhista, komunista, socijalista, katalonskih i baskijskih nacionalista. Neslaganje u Narodnom
frontu i nemogućnost formiranja vlade koja bi zadovoljila interese sviju u Narodnom frontu, dovela je do
podjele Narodnog fronta na denicu i levicu, a KP Španjolske je pristupila socijalističkoj desnici.
Strah od socijalnih nemira potaknuo je desnicu da formira monarhističke odrede i falangističke
odrede. Njihov cilje je bio ukidanje parlamenta i formiranje autoritarne konzervativne države. Od 1936.
falanga posve prihvaća fašistički program talijanskog tipa. Sukobi desničarskih i ljevičarskih
paravojnih oraganizacija dešavali su se širom zemlje. 17. jula 1936. širom države započeo je puč
oficira i civilne garde protiv republikanske vlade, a vlada je 19. jula podijelila oružje civilnom
stanovništvu i tako je započeo Španjolski građanski rat. Pučisti su pod svojom kontrolom imali
jednu trećinu Španjolske sa gradovima Seviljom, Kordobom i Kadizom.
U cjelini Španjolski građanski rat mogao bi se pdijeliti u četiri faze. U prvoj fazi su Frankovi
pučisti osvajali uspješno jugozapad Španjolske, osvojili su Toledo i doprijeli do Madrida koji su
republikanci uspješno odbranili krajem 1936. Druga faza počinje od marta 1937. u toj su fazi
republikanci odnijeli pobjedu u bici kod Gvadalahare, a Franko je zauzeo Malagu. Do oktobra 1937. su
pučisti osvojili sjeverne pokrajine, a republikanci su odnijeli pobjedu u bici kod Eruneteja, koju nisu
valjano iskoristili. Treća faza je trajala od oktobra 1937.- novembra 1938. Krajem 1937. republikanci
su pobijedili u bici kod Teruela i u ljeto 1938. su pobijedli u bici na rijeci Ebar, ali je Franko uspio izvršiti
proboj na jug i presjeći republikanski teritorij na dva dijela. Četvrata faza je trajala od novembra 1938.-
marta 1939. u četvrtoj fazi nacionalisti su skršili otpor republikanca. Demokratski republikanski
režim zamjenjen je fašističkim diktatorskim režimom generala Franciska Franka. Kao što je
Musolini bio duče u Italiji, tako je Franko bio kaudiljo u Španjolskoj. Španjolski fašisti nazivali su se
falangisti.
Nasuprot Frankovim falangistima, Španjolska je u građanskom ratu doživjela spontanu
socijalsitičku revoluciju odozdo i predstavljala je prvu istinsku alternativu boljševičkom tipu revolucije
koja je pokrenuta odozgo. Najveća žrtva ove revolucije bila je Crkva i njeni predstavnici. Radi otpora
Frankovim fašistima republikanska vlada je morala konsolidirati vojne redove anarhističkih i
komunističkih vojnih jedinica. Oformljena je tada regularna republikanska vojska. Neslaganje oko
modela vlasti između anarhista i komunista slabilo je borbena dejstva republikanske armije i uticaj
rapublikanske vlade. Republikanac Kabaljero je odstupio s mjesta predsjednika vlade, a zamijenio ga
je prokomunistički orjentiran Huan Negrin u proljeće 1937. Došlo je zatim do oružanih obračunavanja
između komunista i amarhista u čijoj zbrci su se našle brojne internacionalne brigade iz cijelog svijeta
nadahnute revolucionarnim duhom u cilju borbe protiv fašizma.
Presudim se u Španjolskom građanskom ratu smatra neutralna politika Francuske i Velike
Britanije, koja je na koncu takvom politikom omogućila uspostavu fašističkog režima. Republikance su
vojno pomagali Sovjeti, iako nedovolljno, a Franka su vojno više nego dovoljno pomagali Musolini i
Hitler u naoružanju i avijaciji. Najznačajniji razultat djelovanja talijanske avijacije U Španjolskom
građanskom ratu je razaranje Guernike, koju je ovjekovječio u svom likovnom djelu Pablo Pikaso.
Španjolski građanski rat se s pravom danas može smatrati uvodom u Drugi svjetski rat.
Španjolska i narod Španjolske su Hitleru i Musoliniju predstavljali poligon za isporobavanje sopstvenih
vojnih dostignuća i diplomatski teren za ispitivanje reakcije liberalno-demokratskih vlada Zapadne
Evrope, koje su civilizacijski potpuno podbacile na ispitu zvanom Španjolski građanski rat. Fašistički
režim je prošao kroz niz modifikacija vladajući Španjolskom do smrti generala Franciska Franka 20
novembra 1975. Tjekom Drugog svjetskog rata Španjolska je bila neutralna zemlja.
 16. Tri političke scene između dva svjetska rata
Liberalna demokracija. Pobjedničke sile Prvog svjetskog rata su predano radile na uspostavi
demokratskog liberalizma. Odluke Prvog svjetskog rata su reflektovale ovakvu ideološku poziciju.
Globalni principi postavljeni su od strane američkog predsjednika Vudrova Vilsona. On je promovirao
princip samoopredjeljenja naroda, demokratski politički sistem, relativnu kapitalističku tržišnu ekonomiju
i miroljubiva rješenja međunarodnih konflikata podržana narodnim pregovorima. Liga naroda je
predstavljala manifestaciju ove ideologije, iako si Velika Britanija i Francuska bile manje predane na
međunarodnom aspektu, one su zadržale svoje sopstvene demokratske parlamentarne sisteme i
podupirale su napore za uspostavom i održanjem parlamentarne demokracije u drugim krajevima
Evrope. Njemačka je rekonstruirana kroz institucije Vajmarske republike, a uspostavljen je nemal broj
novih država u centralnoj i jugoistočnoj Evropi, utemeljnih na parlamentarnim sistemima. Zamjetne
ekonomske poteškoće u svim demokracijama i rastuće političke podjele među partijama i strankama
rezultirale su povećanjem pritiska i stvaranjem potrebe za sve autoritaivnijim vođama. Rezultat toga je
bio dolazak diktatora na vlast u određenim zemljama. U zemljama razvojne demokracije Velika
depresija je izazvala velike promjene uključujući vladine intervencije u ekonomiji. Demokratski
socijalaizam je postao vodeća snaga u Britaniji i Francuskoj. Nju Dil predsjednika Frenklina Delana
Ruzvelta, započet 1933. u SAD-u je predstavljao ključnu transformaciju ekonomije SAD-a. Ekonomije
liberalnih demokracija su sve više postajale mješovite ekonomije, kombinujući u sebi aspekte
kapitalizma sa aspektima socijalizma težeći uspostavi demokratskog sistema blagostanja. Tjekom
Drugog svjetskog rata, Sile osovine predstavljale su autoritarnu alternativu liberalnim demokracijama.
Kad su sile osovine poražene, Saveznici su uspostavili ustavne demokratske sisteme u Italiji, Japanu
i zapadnom dijelu Njemačke. U Zapadnom svijetu, nakon međuratne krize koja je potresala
demokratske sisteme, liberalna demokracije je kroz prilagođene kapitalističke i socijalističke sisteme,
izašla iz Drugog svjetskog rata kao dominantna društveno-politička ideologija.
Socijalizam. Filozofija i društveno-politička ideologija Karla Marxa (1818-1883), omogućila je
osnove velikoj ideološkoj alternativi liberalnih demokracija XX stoljeća. Zasnovana na materijalističkoj
predodžbi historije, Marksisti su razvili viziju društva u kojoj se proizvodnja i raspodjela dobara trebaju
kontrolisati od strane zajednice kroz kolektiviziranu ekonomiju. Radnička klasa je trebala biti pokretač
u uspostavi ovakvog društva, pri tome su predsatvljeni kao primarni klasni, a ne nacionalni interesi.
Kada su stranke članice Druge internacionale podržale svoje nacionalne vlade u Drugom svjetskom
ratu došlo je do raspada Druge internacionale. Tada je definirana jasna komunistička alternativa od
strane Vladimira Iljiča Uljanova zvanog Lenjin, koji je predvodio radikalnu frakciju Socijal demokratske
partije, formirane u Rusiji 1898. Tjekom Ruske revolucije 1917, Lenjinova frakcija, nazvana Boljševici,
došla je na vlas i reorganizirala sa kao Komunistička partija 1918. kao jedina i temeljna starnka
stasavajućeg SSSR-a. Lenjin je 1919. uspostavio Treću internacionalu tzv. Kominternu, kojoj je
za cilj postavljeno organiziranje svjetske revolucije i povezivanje Komunističkih partija u cielom
svijetu. Stranke ekstremne ljevice iz 37 zemalja prisustvovale su zasjedanju Drugog kongresa
Kominterne 1920. godine. Tokom 20-ih godina XX stoljeća, propisne Komunističke partije utemeljene
su u mnogim zemljama Azije, uključujući Tursku, Iran, Indiju, Kinu i Japan, te u Latinskoj Americi, na
Bliskom istoku i u većini Evropskih zemalja. Iako druge zemlje nisu uspostavile komunističke sisteme
upravljanja u međuratnom preiodu, SSSR je iznikao kao vodeća svjetska sila Lenjinističkog
komunizma i postala je glavna alternativa u takmičenju sa Vilsonovskom liberalnom
demokracijom.
Sukobi između komunizma i demokracije brzo su se razvili. Velika Britanija, Francuska i
SAD su vojno intervenirale u Ruskom građanskom ratu 1918-1919 da onemoguće uspostavu
boljševičke vlasti u Rusiji, ali nisu uspjeli. Ulažući napore za uspostavljanjem novih država i stvaranju
novog međunarodnog (internacionalnog) sistema na kraju Prvog svjetskog rata, doprinos komunista
bio je značajan ali ipak nedovoljan. Komunisti nisu uspjeli zadržati i obezbjediti sebi vlast i kontrolu u
većini zemalja. Tako je npr. u Njemačkoj Spartakova grupa težila uspostavi komunističke države,
uspjela povesti niz ustanaka protiv institucija Vajmarske republike, ali je na kraju poražena. Komunistički
pokušaji uspostave vlasi u Austriji 1919. su propali, kao i u Bugarskoj između 1923-1925. Jedino je u
Mađarskoj u Evropi, pod vodstvom Bele Kuna, uspostavljena četveromjesečna komunistička
diktatura 1919. Također je u Iranu, pod vodstvom perzijskih nacionalista i socijal-demokrata
potpomognutih boljševičkim režimom uspostavljena 1920 kratkotrajna Sovjetska republika Gilan. U
Kini je nova Komunistička partija surađivala sa režimom Kuomintanga sve do razdora 1927. kada su
komunisti Kine prešli na stranu revolucionarne opozicije.
Komunistička „prijetnja“. Iako komunističke parije nisu uspjele uspostaviti vlast ni u jednoj zemlji
u međuratnom periodu, komunizam je ipak predstavljao najvidljiviju svjetsku opoziciju demokratsko-
liberalnim režimima. Ovakav balans snaga nerijetko je dovodio straha od komunističke revolucije u
demokratskim zemljama. U SAD-u je u tzv. priodu „Crvenog straha“ između 1919-1920. uhapšeno
više tisuća ljudi osumnjičenih kao komunistički revolcionari. U Velikoj Britaniji je 1924. u štampi
objavljeno tzv. Zinovljevo pismo u kojem je izložena tvrdnja o komunističkoj zavjeri, koja je izazvala
strah među biračkim tijelom, koje je potom omogućilo uvjerljivu pobjedu Konzervativaca nad više
udruženih socijalističkih partija Laburista. Strah od komunizma je bitan razlog zbog kojeg je veliki broj
ljudi podržao važnost autoritarnih režima Musolinija u Italiji i Hitlera u Njemačkoj. U Njemačkoj je 27.
februara 1933. tjekom borbe za vlast, Hitler optužio komuniste za podmetanje požara u njemačkom
Rajhstagu, koji je djelimično uništio zgradu njemačkog palamenta. Izjednačavanje opasnosti od
komunističke revolucije sa potrebom za ukidanjem ustavnih sloboda, omogućilo je Hitleru dolazak na
vlast. Najučinkovitiji stvarni i imaginarni odgovor, prijetnji od Komunizma od strane mnogih pojedinaca,
pa čak i u zemljama liberalne demokracije, bilo je kurs autoritarnih politika. Tjekom 30-ih postalo je
očigledno ideoliško nadmetanje između komunizma i raznih oblika fašizma, a za liberalnu
demikraciju 30-ih može se ustvrditi da je zapala u dekadenciju kao nemoćna i uhvaćena u žrvanj
između ovih drugih dvaju radikalnijih i energičnijih političkih opcija. Ovakva napeta politička klima bila
je još više uslovljena teškom ekonomskom situacijom u eri Velike depresije.
Fašizam. Fašizam se razvio kao treća velika ideologija prve polovine XX stoljeća. Fašizam nije
predstavljao jednostavno utvrđivanje diktatorske ili militarističke vladavine, niti je predstavljao društveno
konzervativnu perspektivu, iako su mnogi konzervativci preferirali fašizam u odnosu na komunizam ili
demokratski liberalizam. Fašistički pokreti koji su se razvili nakon Prvog svjetskog rata bili su zastupljeni
u više oblika, ali su djelili ideološko gledište po kojem je individua dužna potčiniti se državi.
Nasuprot klasnoj borbi, fašizam je podupirao nacionalističke identitete i uspostavu jedinstvene
države. Fašističke strukture su bili elitističke nasuprot egalitarističkim i postojao je naglasak na
vladavini velikog vođe. Prvi veliki fašistički lider koji je došao na vlast bio je Benito Musolini u Italiji.
Nakon što je postao premijer Italije 1922. u roku od četiri godine uspio je uspostaviti autoritarnu vlast
1926. Druge zemje koje su došle pod vlast diktatora u međuratnom periodu, bile su Poljska i Litva
1926., Portugal 1932., i Estonija 1934. Najznačajniji režim fašističkog stila vladavine uspostavljen je
u Njemačkoj tjekom 30-ih godina XX stoljeća kroz Nacistički pokret predvođen Adolfom Hitlerom.
Fašistički režim uspostavljen je i u Grčkoj 1936. pod vladavinom generala Johanesa Metaxasa i u
Španjolskoj pod vladavinom generala Franciska Franka 1939. nakon što su njegovi falangisti uspjeli
u Španjolskom građanskom ratu 1936-1939. pobijediti komuniste i anarhiste. U Argentini je grupa
vojnih oficira, nadahnuta nacističkim uspjesima, preuzela vlast 1934, a njihov vođa Huan Peron,
utemeljio je u Argentini fašističku diktaturu 1945, godine. U Japanu se u međuratnom periodu
razvio poseban oblik autoritarnog militarističkog režima koji je krajem 30-ih godina uspostavio
posebne veze sa vodećim evropskim fašističkim državama. Fašističke vladavine raznih oblika razvile
su se u brojnim zemljama. Tako je npr. 1927. u Rumunjskoj osnovana Čelična garda, a u Velikoj
Britaniji 1932. osnovan je pokret „crnokošuljaša“ pod vodstvom Osvalda Mouslija. Mladoegipatski
„zelenokošuljaši“ osnovani su u Egiptu 1933. U drugim zemljama, uključujući SAD, mnogi su pojedinci
bili uvjereni da su oblici autoritrnog fašizma neophodni u vidu suprotstavljanja komunističkim izazovima
i ekonomskim i egzistencijalnim teškoćama Velike depresije.
Pobjeda liberalne demokracije. Poraz Sila osovine u Drugom svjetskom ratu, predstavljao je
ujedno i poraz ideologije fašizma. U dotadašnjim vodećim fašističkim državama uspostavljeni su
sistemi liberalne demokracije. Dok su autoritarni režimi nastavljeni širom svijeta, samo su Franko u
Španjolskoj i Peron u Argentini ostali zagovornici, čuvari i predsjednici ovih dvaju jedinih
fašističkih država. Mnogi diktatori su nakon Drugog svjetskog rata proglasili narodne suverenitete i
demokratske koncepte. Takva podjela stvorila je uslove za klljučni ideološki konflikt druge polovine XX
stoljeća. Ideološko nadmetanje između liberalne demokracije i komunizma poprimilo je određujuće
forme i oblike tjekom perioda Hladnog rata u kojem su SAD predstavljale virtuelni bastion liberalne
demokracije, a SSSR-a bastion komunizma. Sukob ove dvije vodeće svjetske sile i zastupnice različitih
ideologija druge polovine XX stoljeća, kulminaciju će doživjeti tjekom Kubanske nuklearne krize 1962.
Kriza je rješena mirnim putem i uspostavljena je veza između SAD-a i SSSR-a i predsjednika Kenedija
i Hruščova.

17. Vajmarska republika

Vajmarska republika predstavlja Njemačku od kraja Prvog svjetskog rata do 1933. godine.
Državno ustrojstvo u Vajmarskoj republici bilo je liberalno-demokratskog tipa, tj. Njemačka je u tom
periodu bila palamentarana republika. 19. januara 1919. na izborima za Ustavotvornu skupštinu
pobjedu su odnijeli njemački socijaldemokrati (SPD) s nedovoljnom većinom. Da bi obrazovali vladu
ušli su u koaliciju sa Njemačkom demokrtaskom strankom (DDP) i Katoličkim centrom. Obrazovana
vlada umjerene ljevice i centra nazvana je tzv. Vajmarskom koalicijom. Vajmarska koalicija donijela
je Njemačkoj Vajmarski ustav, koji je Ustavotvorna skupština ozakonila 11. oktobra 1919. Po
Vajmarskom ustavu Njemačka je bila decentralizirana država u kojoj su pokrajinske vlade sačuvale
svoje političke nadležnosti. Ustav je ostavio netaknutom veliku Prusku koja je činila 3/5 ukupnog
njemačkog teritorija. Početkom 20-ih godina desničari u Bavarskoj i Ruru izražavali su snažan
separatizam, kojem su se suprotstavljali socijaldemokrati i interesi Pruske. Vajmarski ustav naglašavao
je ideju o slobodi mišljenja i političkog organizovanja, što će kasnije omogućiti razvoj ekstremnih
protuparlamentarnih i antidemokratskih stranaka. Predsjednika Vajmarske republike birao je čitav narod
i tako je izbor predsjednika bio nezavisan od parlamenta. Predsjednik je imao moć otpuštanja i
imenovanja kancelara i ministara, te je imao mogućnost iznošenja rješenja zakonskih prijedloga na
narodni referendum, iako je Zakon mogao već prethodno biti prihvaćen u parlamentu. Predsjednik je
bio vrhovni zapovjednik vojske. Na osnovu ovlaštenja datih ustavom predsjednik je mogao proglasiti
vanredno stanje, a mogao je izvan snage staviti privremeno i građanske slobode.
Prvi predsjednik Ebert je na odgovoran i ispravan način upotrebljavao veliku moć svoje
funkcije. U martu 1920. desničarski orjentirani dio berlinskog garnizona izvršio je puč i na vlast postavio
Volfganga Kapa. Legalno izabrana vlada se najprije sklonila u Dresden, a zatim u Štutgart, a širom
zemlje radnici su započeli opće štrajkove koji su paralizirali državu. Tako je puč za nekoliko dana
propao. Nakon parlamentarnih izbora u septembru 1920. dolazi do primjetnog jačanja ekstremne ljevice
i građanske konzervativno-nacionalističke ljevice. Tako od 1920-1928. nastaju vlade centra.
Socijaldemokrati su na vlast došli još samo između 1928-1930. i tada su pokazali svu svoju nemoć.
Brojčano ojačala KP Njemačke pokušala je u dva navrata revolucionarnim prevratom preuzeti
vlast. Prvi put komunisti su to pokušali tzv. martovskom akcijom 1920, a drugi put oktobarskim
ustankom 1923. u Saskoj i Hamburgu. Vojska koja je bila izrazito antisocijalistički orjentirana
omenogućila ih je u oba navrata.
Velika inflacija koja je nastupila 1922. onemogućila je Njemačkoj uredno plaćanje
reparacijskih dugovanja Antanti, a to je rezultiralo stvaranjem teške ekonomsko-političke krize 1923.
godine. Da bi osigurali svoj dio Francuzi su u januaru 1923. okupirali industrijsku oblast Rur,
Nijemci su odgovorili pasivnim obustavljanjem dalje priozvodnje u čemu su pokazali svoju
jedinstvenost. Nastupila je inflacija i devalvacija njemačke marke. Amerikanci i Britanci se nisu slagali
s francuskom okupacijom, ali su ipak uputili oštre diplomatske prosvjede njemačkoj vladi. Da bi izbjegla
prijeteću ekonomsku katastrofu, njemačka vlada je u septembru 1923. obustavila pasivni otpor i
pristala je i dalje plaćati reparaciju. Krajem godine inflacija je iskontrolirana, a njemačka marka je
stabilizirana. Rezultat ove osmomjesečne krize bilo je stasavanje Nacional-socijalističke stranke, pod
vodstvom Adolfa Hitlera. Nacisti su u novembru 1923. pokušali izvesti puč u Minhenu koji nije uspio.
Bavarska vlada i vojska ugušile su ovaj puč i nacistički pokret je tada gotovo zamro.
Amerikanci i Britanci su 1924. promovirali Dejvsov plan plaćanja njemačkih reparacija.
Njemačkoj su odobreni veći krediti za stabilizaciju valute, a francuska vojska se povukla iz oblasti Rura.
Uprkos privrednom oporavku nastavljeno je jačanje desničarskih stranaka i njihov uticaj na politički život
Njemačke. Nakon smrti Eberta, 1925. raspisani su predsjednički izbori na kojima je poražen kandidat
vajmarske koalicije, a pobjedu je odnio bivši maršal Hindenburg, kao kandidat udružene desnice.
Uprkos očekivanjima ekstremnih desničara, Hindenburg je poštovao Vajmarski ustav i Vajmarsku
republiku, ali je vremenom postajao sve jači oslonac desnice i na koncu je pridonijeo propasti Vajmarske
republike.
Prvi diplomatski uspjeh Njemačke predstavljao je Rapalski ugovor iz 1922. sa SSSR-om.
Rapalski ugovor je pružio Njemačkoj oslonac protiv omrznute Poljske i otvorio joj je sovetsko tržište i
mogućnost da Njemačka uvježbava svoju vojsku u SSSR-u, tzv.“crni rajhsver“. Ugovorom u Lokarnu
1925. Njemačka je priznala granicu prema Francuskoj i tako je primljena u Ligu naroda, iako nije
priznala granicu prema Poljskoj. Na konferenciji u Hagu 1929. Njemačka je Jungovim planom dobila
olakšice u plaćanju reparacija i tada je predviđeno povlaćenje stranih trupa iz oblasti Rajne. I kad je u
jesen 1929. sve upućivalo na miroljubiv razvoj u Evropi, iznenada je izbila Velika ekonomska kriza,
koja je za Njemačku imala izuzetno teške posljedice. Njemačka se industrija, oslonjena uglavnom na
strane kredite, koji su nakon sloma njujorške berze naglo opozvani, suočila s nedostatkom kapitala,
stečajevima mnogih firmi i velikom nezaposlenošću. U pozadini Velike ekonomske krize pojavila se i
politička kriza, koja je zbog nestabilnosti liberalno-demokratskih sistema stalno rasla.
Vlada posljednjeg socijaldemokratskog kancelara Milera pala je 1930. Time je ukonjena
posljednja vlada Vajmarske republike koja je imala izrazitu parlamentarnu većinu. Novu građansku
vladu centra organizovao je Hajnrih Brining. Briningova vlada centra sada se našla između ljevice i
ekstremne desnice u parlamentu. Brining se stoga često koristio izvanrednim vladinim odlukama usljed
nefunkcioniranja paraliziranog parlamenta. Njemačka je tako prestala biti parlamentarna republika i
postajala je sve više predsjednička republika. Rastuća nezaposlenost je predstavljala najveći problam
Briningove vlade skojim ona nije znala kako da se nosi, a ekstremističke stranke ljevice i desnice su
takvu situaciju znalački koristile u svoju korist. Desnica je u proljeće 1932. oborila Briningovu vladu,
a na mjesto kancelara je došao Franc fon Papen, dok su komunisti socijaldemokrate u međuvremenu
proglasili svojim najljućim neprijateljima i doprinjeli raspadu ljevice. U julu 1932. ugovorom iz Lozane
izbrisani su Njemačkoj sve reparacijski dugovi prema Antanti, ali ni to nije okončalo privrednu krizu u
Njemačkoj.
Krupni kapitalisti odlučili su podržati Adolfa Hitlera, jer im je on obećavao prestanak klasne
borbe. Fon Papen je bio samo prijelazna figura koja je dokrajčila vajmarsku demokraciju i pripremila
put Hitlerovom dolasku na vlast. Na parlamentarnim izborima 1932. nacional-socijalisti su dobili trećinu
mandata, a do januara 1933. sklopljena je koalicija s ostalim desničarskim strankama i predsjednikom
Hindenburgom. Ova koalicija omogućila je da 31. januara 1933. Adolf Hitler postanje njemački
kancelar. Nestala je Vajmarska republika i nastupilo je doba terora i rasizma Nacional socijalističke
partije Njemačke predvođene Hitlerom.

18. Velika ekonomska kriza

Slom na berzama 1929. i svjetski financijski krah koji je uslijedio, bili su samo manifestacija
dubljih slabosti svjetske ekonomije. Bilo je nekoliko uzroka nestabilnosti. Prvi svjetski rat izazvao je
dramatičan porast proizvodnih kapaciteta, posebno vojnih, u većoj mjeri izvan Evrope, ali nije bilo
odgovarajućeg porasta potražnje. Osim toga postojao je veliki nesklad između poljoprivrede i industrije.
Povećana proizvodnja omogućila je pad cijena hrane i sirovina tokom 20-ih godina,
pogoršavajući uslove trgovine u zemljama koje su zavisile od izvoza tih artikala, te je tako smanjila
sposobnost tih zemalja da kupuju industrijske prizvode iz Evrope i SAD-a. Plaće su u SAD-u zaostajale
za profitima, ugrožavajući razvoj domaćeg tržišta i ograničavajući potencijal novih industrija, kao što je
automobilska, da zamjeni one koje su nazadovale kao što je takstilna.
Međunarodne financije se nikad nisu oporavile od poremećaja uzrokovanih Prvim svjetskim
ratom. Predratni sistem čvrstih valutnih kurseva i potpune konvertibilnosti zamjenjen je kompromisom
– zlatno deviznim standardom – koji nikad nije dosegao stabilnost potrebnu za obnavljanje svjetske
trgovine.
Prva ekonomska kriza trajala je od 1921. do 1923., a zahvatila je uglavnom zemlje kao što
su Japan, Italija, Njemačka. Nakon 1922. počelo je opadanje trgovine i industrije, što je dovelo do
nezaposlenosti u vodećoj teškoj industriji. Nakon rata, zauzevši dotadašnje mjesto Velike Britanije, SAD
su postale glavni kreditor u svijetu. Veliki dio svjetskih zlatnih rezervi bio je sakupljen u Fort Noksu,
osiguravajući tako Americi osnovu za široku ekspanziju proizvodnje. Porast kredita i potrošnje na bazi
ovih zlatnih rezervi, doveli su do velikog porasta industrijske proizvodnje. Tako su SAD 20-ih godina
doživljavale veliki prosperitet. Sa opuštanjem, do kojeg je došlo nakon Prvog svjetskog rata, stvorena
je grozničava atmosfera „ludih 20-ih“. Manija takvog prividno prosperitetnog života u Evropu se
prenijela krajem 20-ih, a zaživljavanje evropske privrede doprinijelo je populariziranju američke
muzike, filma i sportskih igara. „Zlatne 20-ete“ su u punom smislu promovirale ideal potrošačkog
društva. Socijalni prestiž i obilje u 20-im je predstavljalo posjedovanje automobila, hladnjaka i radija.
Komercijalni sportovi, filmska industrija, džez muzika i ilustrirani časopisi bile su baze koje su služile za
zabavu širokih masa.
U periodu od 1921. do 1929. industrijska proizvodna se udvostručila, a najveći porast postiže
proizvodnja artkala široke potrošnje, tj. građavinarstvo i automobilska industrija. Jaka horizontalna i
vertikalna koncentracija preduzeća, naročito automobilske industrije i industrije potrošnih dobara,
banaka i trgovačkih kuća dovodi do poznatog problema svladavanja tržišta putem oligopola. Dok
prinosi kapitala i profit poduzetnika između 1923. i 1929. raste za 65%, porast plaća radnika i službenika
iznosi samo 11%, a prihodi farmera sa druge strane stagniraju. Samo 1/3 američkih obitelji imala je
godišnje prihod iznad službeno priznatog egzistencijalnog minimuma od 2500 $.
Da bi se promjenio položaj žene u industrijskom društvu donosi se 28. augusta 1920. Zakon
o pravu glasa žene tzv 19. Ustavni amandman. Udio žena u industriji SAD-a raste 1930. na 10 miliona.
Također se 1. januara 1920. donosi Zakon o zabrani prodaje alkohola koji je na snazi bio do svog
ukidanja 5. decembra 1933. Ovaj „prohibicijski period“ bio je veoma povoljan za pojavu
krijumčarenja alkoholom koje je rezultiralo pojavom gangsterskih udruženja širom SAD-a, čiji su
međusobni oružani obračuni ostali obilježje borbe za moć i profit jednog kriminalnog miljea protiv
drugog.
Opću ekonomsku krizu pokrenula je financijska kriza. Velike špekulacije na berzi 1928.
otvorile su put naglom padu cijena akcija u oktobru 1929. U trci za likvidnošću kapital se naglo iz
Evrope povlačio natrag u Ameriku i tako je nastabilni evropski prosperitet doživio krah. Velika Britanija
je u junu 1933. napustila zlatni standard i dopustila da funti padne vrijednost, čime je praktično cijeli
svijet bio pogođen krizom. U maju 1931. austrijski Kredit Anstalt više nije izvršavao svoje obaveze.
Nešto optimističnija ekonomska klima krajem 20-ih, okončana je krahom Volstrita u oktobru
1929. „zlatne 20-ete“ počele su u SAD-u jenjavati u ljeto 1929. Opadanje privrednih pokazatelja i pad
akcija izazvali su paniku. U SAD-u je došlo do velike nezaposlenosti. Krediti su presahli, potrošnja je
opala, a bankrotstva i neprodate zalihe postali su opća pojava u društvu. Za vrijeme Velike ekonomske
krize cijene poljoprivrednih proizvoda su katastrofalno opale. U toku jedne godine nezaposlenost u
svijetu se udvostručila. Kriza je za dvije godine zahvatila cijeli industrijalizirani svijet. U SAD-u je 1932.
broj nezaposlenih dosegao 12 miliona. Veliki krah sa Volstrita odrazio se i na evropsku privredu, jer su
mnoge zemlje ovisile od američkih kredita.
Tadašnji ekonomski stručnjaci su smatrali da se ekonomska kriza može prebroditi samo
strogom deflacijom(smanjivanje količine papirnog novca u svrhu povišenja njihove kupovne vrijednosti) koja bi
izbalansirala budžete, smanjila višak kapaciteta i omogućila da se svladaju teškoće. U Njemačkoj je
vlada Franca fon Papena primjenila još jaču dozu deflacije, a taj primjer su slijedile Britanija i SAD.
Industrijska proizvodnje u Njemačkoj i SAD-u pala je 53% u odnosu na 1929. godinu. Četvrtina radnika
je otpuštena. Svjetska trgovina je pala na 35% vrijednosti u odnosu na 1929. godinu. Činilo se da
privredna depresija nema kraja. Sve do 1939. svjetski prosjek nezaposlenosti je bio iznad 11%.
Efekti ekonomske krize nisu bili jednaki u svim područjima svijeta. Neke su se ekonomije brzo
oporavile, dok su neke posrtale čitavu deceniju.
Gotovo jedina zemlja koju je ekonomska kriza mimoišla bio je SSSR. Uoči pojave krize osnovna
sredstva za proizvodnju u SSSR-u bila su u društvenom vlasništvu. Osim toga SSSR je bio izolovan od
svjetske privrede, jer su sjetske sile vršile ekonomsku blokadu SSSR-a. Problem nezaposlenosti nije
postojao, pa je u proizvodnji SSSR-a zabilježen znatan napredak.
Značajne strukturalne promjene desile su se u ekonomiji 30-ih godina. Nove industrije su i
dalje napredovale, a realne zarade su i dalje porasle, tako se 30-ih rađao novi svjetski ekonomski
poredak, čija su se središta nalazila na Volstritu i u Detroitu. Međutim, ni 1939. okosnica tog novog
sistema nije dostigla nivo industrijske proizvodnje iz 1929. i tek će Drugu svjetski rat izvući SAD iz
depresije.
Depresija je uticala i na politiku SAD-a, pe je predsjednik Huver izgubio izbornu utrku od
Frenklina Delana Ruzvelta, koji je narodu Amerike obećao „Nju Dil“, koji je uskoro postao vladin
program u cilju oporavka ekonomije SAD-a.
Iako je 30-etih godina depresija dominirala Evropom i SAD-om, 1933. otpočelo je
oporavljanje, tako da je pred Drugi svjetski rat naglo porastao životni standard svih zapslenih.
Liberalno-kapitalistički sistemi su doživjeli svoj debakl u vremenu velike svjetske gospodarske krize od
1929. do 1932.. Ruzveltovim „Nju Dilom“ izvršen je državni zahvat u gospodarski i društveni život.
Koncentracija svih gospodarskih snaga našla se u rukama vlade SAD-a, odnosno u rukama institucija
ovisnih o vladi SAD-a. Prednosti i mane „Nju Dila“ najbolje su se pokazale na polju ratne proizvodnje.
Njemačka i Velika Britanija su se rano naoružale, stimulišući i svoju i privrednu Komonvelta,
Skandinavije i istočne Evrope.
Ekonomska kriza dosegla je u Njemačkoj katastrofalne razmjere i razutirala katastrofalnim
posljedicama. Kriza je zahvatila cijelu privredu, a posebno industriju, trgovinu, financije i poljoprivredu.
Nastala je inflacija, a broj nezaposlenih je prešao 6 miliona, nadnice su opadale, a porezi rasli.
Francuska i SAD su se naoružale kasnije, zbog čega su bile mnogo oštrije pogođene recesijom
1937 – 1938. U međunarodnim okvirima službene mjere su dovele do pada i nazadovanja trgovine.
Veći dio svijeta bio je podijeljen do 1935. na pet monetarnih blokova: područje funte i dolara,
područje zlata i područje jena, te valutno područje pod njemačkom kontrolom. Te grupacije uglavnom
su odgovarale novom obrascu trgovine i političkog uticaja. Oživljavanje ekonomskog nacionalizma
pratio je novi intenzitet u međunarodnoj politici. Japanska izvozna ofanziva imala je svoj politički odraz
u vojnoj agresiji na Kinu. Hitler, Musolini i Japanci iskoristili su poremećaje nastale ekonomskim
slomom, pa se svijet polarizirao u dva oružana tabora: Sile osovine (Njemačka, Italija i Japan) i
demokratski „blok“ zemalja predvođenih SAD-om, Velikom Britanijom i Francuskom. Između ova dva
oružana tabora stajao je SSSR, zemlja koja je izolirana od svjetskog tržišta uspjela održati ekonomski
rast 30-ih godina, i koju su obje strane pokušavale pridobiti za svoju stranu ili je izolirati.
Ekonomska kriza je prouzrokovala značajne promjene na socijalnom i političkom planu
Evrope između 1929-1939. Protestni pokreti ljevice i desnice javili su se u gotovo svim zemljama
kao odgovor na ekonomski krizu. U cilju provođenja ekonomskih reformi fašistički su se pokreti proširili
po cijeloj Evropi, dovodeći na vlast Hitlera u Njemačkoj i dva mjeseca kasnije Dolfusa u Austriji. Veliki
dio istočne Evrope je ubrzo pošao istim putem. Fašistički su se pokreti javili i u Francuskoj, Velikoj
Britaniji i SAD-u i vršili su politički pritisak s desna na vlade tih zemalja, ometajući tadašnje reformne
pokrete i radikalizujući opću političku atmosferu u Evropi 30-ih, što je na koncu dovelo do sloma
ekonomskog liberalizma i liberalnih političkih institucija, a na političku scenu Evrope dovelo kao
najjaču snagu općeevropski fašizam i ekstremni njemački nacionalsocijalizam.

19. Rasizam u doba nacionalsocijalizma

Prvi oblici rasizma poznati su već iz antičkih vremana, kada postoje svjedočanstva o pridavanju
pažnje različitoj boji kože, dok historija njemačkog fašizma seže duboko u srednja vijek. Fašizam je
totalitarni politički sistem koji se prvobitno javio u Italiji. Fašizam se kao sistem razlikuje od drugih sličnih
režima po tome što odbacije individualistički liberalizam XIX stoljeća. Svoju doktrinološku podlogu
fašizam je zasnovao na filozofskim idejama Fridriha Ničea o dinamičnom nadčovjeku kojeg sve što
ne ubije ojača. Ničje je kritikovao Nijemce druge polovine XIX stoljeća, pripisujući im da se ugledaju na
druge narode i ponašaju konvencionalno. On je zastupao ideju o njemačkom jedinstvu, nasuprot ideji
o njemačkom ujedinjavanju. Smatrao je da jedinstvo njemačkog duha ima sposobnost nadilaženja svih
njemačkih partikularističkih obilježja. Filozofski, Niče je nacionalni duh Njemačke suprotstavljao
materijalnom. Svojom filozofijom Fridrih Niče je udario temelje za nastanak fašističke ideologije XX
stoljeća.
Nacionalizam je u svome nastajanju bio sredstvo građanstva u borbi protiv feudalizma i
apsolutizma. U okviru same fašističke ideologije do ekstrema je razvijena nacionalizmu svojstvena
težnja, da se racionalni odnosi svedu na organske, da se humanistička problematika zamjeni
biološkom, da se ljudskim pravima suprotstavi socijalni darvinizam. Ujedinjenje Njemačke je
sprovedeno kroz niz ratova nakon 1848. Tako se u Njemačkoj stvarao militaristički duh nacije, a
podvrgavanje građanstva pruskoj državnoj vlasti bilo je uslovljeno pruzimanjem odlika feudalne klase.
Nakon ujedinjenja njemačko društvo nije postalo građansko već kvazi-feudalno. Proces
industrijalizacije nije u Njemačkoj stvorio klasno svjesno građanstvo, već je doveo do političke
identifikacije tog građanstva sa bonapartističkim sistemom Vilhelma II. zvanim „Svjetska politika“
Njemačke na prijelazu stoljeća.
Čembrlenova rasna teorija iz ovog perioda je od nacista veoma dobro iskorištena. Naime,
Hjuston Stjuart Čembrlen je rođen kao Englez i studirao je Njemačkoj, gdje se oženio kćerkom
Riharda Vagnera i nastanio se u Njemačkoj. Tu je napisao svoje djelo u kojem zastupa ideju očuvanja
germanske krvi kroz borbu protiv svih onih elemenata koji su tuđi rasnom germanstvu, a to je značilo
protiv duha rimokatolicizma i judaizma. Čembrlen je vjerovao u pobjedu Njemačke u Prvom svjetskom
ratu, a 1927. susreo se sa Hitlerom i predosjetio kakva će biti sudbina bivšeg slikara. Čembrlen u svojoj
teoriji o rasi ne uzima u obzir očigledne osobine, kao što su boja kose, očiju ili oblik lica, ne uzima u
obzir ni antropološka mjerenja. Istinski kriterijum na kojem Čembrlen zasniva svoju rasnu teoriju bio je
isključivo psihološke prirode. Po njemu propadanje rase ima lijeka, a čistoča krvi u nekoj ljudskoj grupi
može se obnoviti pod uslovom da se za to nađe pravi način. Što se tiče Židova, Čembrlen se divio
njihovom umjeću očuvanja čiste krvi putem rodbinskih veza prema kojima se kćeri Židova mogu udati
za nekoga ko nije Židov, ali se sinovi ne mogu ženiti onima koje nisu Židovke. Na koncu je ustanovio
da je postojanje Židovskog naroda samo po sebi grijeh, jer on tvrdi da su Židovi nastali ukrštanjem
različitih ljudskih vrsta. Postojanje židovskog naroda po Čembrlenu je zloćin protiv svih svetih zakona
života. On je Židove predstavio kao narod koji pripada jednoj rasi, a ne jednoj religiji. Stoga se Čembrlen
smatra začetnikom rasizma. Manje od deset godina poslije njegove smrti ustoličena je jedna rasistička
religija, a njegove ideje pružile su nacističkim glavešinama osnovu za njihovu političku akciju.
Početak XX stoljeća obilježio je njemački zahtjev za novom podjelom svijeta koji se kroz Prvi
svjetski rat sublimirao sa agresivnom i tradicionalnom idejom pangermanizma koja je konačno, ali
privremeno omogućila njemački „Prodor na istok“ u cilju sticanja „njemačkog životnog prostora“.
Poraz u Prvom svjetskom ratu rezultirao je formiranjem prve Njemačke Republike, koja je tokom cijelog
svog postojanja obilovala antidemokratski nastrojenim borbenim društvima i općim antiboljševističkim
držanjem građanskih društava u cjelini. Tako dolazi do simbioze građanstva sa militarističkim i
antisemitskim pokretima i strankama u cilju borbe protiv zajedničkog neprijatelja, tj. proletarijata.
Fašizam se također može smatrati pokretom nastalim u zaostalijim industrijskim društvima
prema razvijenijim kapitalističkim državama, pri čemu je država morala intervenirati i nadoknaditi ono
što je slobodno tržište davalo u razvijenim zemljama tržišne ekonomije, tj. kapitalističkim državama.
Antisemitizam je ekstremno nacionalistički rasni pokret koji je Židove smatrao stranom i manje
vrijednom rasom, čiji ekonomski, politički i kulturni napredak svim silama treba onemogućiti.
Neprijateljstvo i mržnja prema Židovima sezali su duboko u prošlost čak iz vremena starog vijeka,
preko katoličkih progona tjekom srednjeg vijeka, tako da antisemitizam prati Židove od samog početka
njihove povijesti. Široki slojevi evropskih kršćana zavidili su Židovima zbog njihove sposobnosti u
trgovini i zanatstvu. Tokom XIV stoljeća su čak optuženi za pojavu kuge u Evropi. Kad se sve ovo
uzme u obzir, u Njemačkoj je oko 1880. samo nikao novi oblik mržnje prema Židovima, novi
antisemitizam.
Prve vođe antisemitskog pokreta su novinar Mar, kaplan Šteker, pruski historičar Trajčke i
slijepi filozof Diring. Njih četvorica su osnivači antisemitske lige, koja je na javnim skupovima u
Berlinu držala vatrene govore o židovskoj opasnosti. Ova antisemitska liga je skupljala potpise za
peticiju s namjerom upućivanja kancelu Bizmarku sa zahtjevom da se Židovima zabrani uselljavanje u
Njemačku i da im se zabrani pristup državnoj, vojnoj i adminstrativnoj službi Njemačke. Političari su
nerijetko u parlamentu u svojim govorima ponižavali Židove. Antisemitski pokret kulminirao je u Drugom
svjetskom ratu.
Nacizam (nacionalsocijalizam) je politička doktrina i praksa najreakcionarnijeg dijela
monopolističkog građanstva zasnovana na ideologiji Nacionalsocijalističke partije Njemačke NSDAP
koja je nastala u jeku ekonomskog haosa u svijetu. Osnovana je u Minhenu 5. januara 1919, a 1920.
objavila je svoj program u 25 točaka, čiji je autor Adolf Hitler, već slijedeće 1921. godine Hitler je
postao predsjednik NSDAP-a. Nakon neuspjelog puča 1923. u Minhenu, vođe NSDAP-a su pohapšene
i osuđene 1. aprila 1924. Hitler na pet godina zatvora u kojem je boravio samo nekoliko mjeseci. Tjekom
svog boravka u zatvoru Hitler je napisao svoj politički programski spis „Mein Kampf“ tj. „Moja borba“.
U početku knjige govori o svojem porijeklu sa njemačko-austrijske granice ističući jedinstvo njemačke
krvi i pripadnost zajedničkom carstvu. Dvije najveće opasnosti po njemački narod prema Hitleru su
marksizam i judaizam. Otkriva da je o Židovima ponešto saznao kroz razgovore tek u petnaestoj godini
svog života. Tjekom svog života u Beču Hitler je došao do zaključka da socijaldemokratsku štampu
pretežno vode i uređuju Židovi. Od tada Hitler postaje fanatični antisemit i sve veći zaljubljenik u svoj
sopstveni narod. Smatrao je da boreći se protiv Židova ostvaruje naum Gospodnji na zemlji. Zatim je
razvio fantastično zastrašujuću teoriju šta se događa kad se rase miješaju, poistovječujući Darvinove
životinjske zakonitosti razvoja sa zakonitostima razvoja ljudske rase, a kao polaznu premisu
uzimajući da su te obje zakonitosti djelo prirode, a samim time i Boga, koji se smatra stvaraocem te i
takve prirode. Propadanje velikih kultura prošlosti opravdavao je trovanjem krvi stvralačke rase sa
drugim, nižim rasama, a utemeljivačem ljudske kulture smatrao je Arijevsku rasu. Hitler Arijevca smatra
pojedincem koji je spreman vlastiti život podrediti opstanku zajednice, a prema tome Židov je najveća
suprotinost Arijevcu, jer je kod Židova jako razvijen nagon za samoodržanjem pojedinca. Hitler smatra
da je osjećaj za zajedništvo kod Židova uslovljen samo onda kada postoji opasnost za opstanak
židovskog jedinstva, time on židovki instinkt za samoodržanjem izjednačava sa privmitivnim instinktima
čopora. Po Hitleru Židovi se ujedinjuju i u slučaju interesa za zajedničkim plijenom. U slučaju
nepostojanja opasnosti i interesa u dijeljenju plijena do izražaja dolazi židovski ekstremni egoizam.
Zanimljivo je da ih direktno poistovjećuje sa štakorima. Svoju državu Židovi vide kao živi organizam za
očuvanje i uvećanje rase, pri čemu je ona teritorijalno potpuno neograničena. Židovi su paraziti na tijelu
drugih naroda. Židovi povremeno napuštaju svoj životni prostor, jer budu protjerani od strane naroda
čije su gostoprimstvo zloupotrijebili, a ujedno su oni paraziti koji se ukorjenjuju, pa ih je stoga teško
protjerati. Tamo gdje se Židovi nasele vremenom domaći narod odumire. Tako su Židovi uvjek živjeli u
državama drugih naroda i tamo stvarali vlastitu državu, koja je običavala jedriti maskirana pod oznakom
religiozne zajednice, tako dugo dok vanjske prilike nisu dopuštale da se potpuno iskaže njegovo pavo
biće. Oni su sposobni lažima ubjediti narod da su i oni pripadnici tog naroda, ali posebne vjere. Za
Hitlera je Talmud knjiga za praktičan i podnošljiv ovozemaljski život, a ne priprema čovjeka za zagrobni
svijet . Hitler iznosi i tezu da Židovi govore raznim jezicima, ali uvjek misle na svom jeziku. Zatim iznosi
tezu da Židovi teže uspostavi monopola nad trgovinom, optužuje ih za zelenaštvo i izgradnju države u
državi. Novcem i kapitalom prodiru u vadajuće slojeve građanstva te tako priskrbljuju sebi privilegije u
društvu. Da bi odstranio Židove kao pripadnike njemačke nacije, Hitler iznosi rasnu tezu da pripadnik
jedne rase ne može biti samo onaj koji govori jezikom te rase, već samo onaj arijevske krvi. Dalje je
Židove optužio da žele zavladati njemačkim građanskim društvom. Židov radi jačanje svoje političke
sigurnosti nastoji srušiti građanske i rasne granice. Za ostvarenje svojih ciljeva oni se služe štampom u
kojoj sebe prikazuju kao pojedince bezgranično željne znanja, a svako znanje primljeno u školama
drugih primjenjuju samo u službi svoje rase. Svoje žene oni daju uglednim kršćanima, a svoje muško
pleme održavaju čistim. Prema tome izvodi zaključak da Židov truje krv drugih, ali čuva svoju
vlastitu. Oni se solidarišu sa teško ugnjetavanim radništvom, ali njihov cillj nije ukanjanje socijalsnih
nepravdi, već gušenje nacionalne gospodarske neovisnosti s ciljem stvaranja sebi privržene mase
radništva. Oni uz pomoć sindikata i štampe ruše nacionalno gospodarstvo, a ujedno podupiru
oragnizaciju političkih pokreta. Posljednja faza je revolucija kada Židov osvaja političku vlast i postaje
krvni Židov i narodni tiranin.
Nirnberški rasni zakoni. Došavši na vlast nacionalsocijalistički pokret je počeo da ostvaruje
društvo i državu rasne čistoće, a osnovu nacionalsocijalističkog rasizma činio je antisemitizam.
Ovakvom politikom otvoreno je pitanje mnogobrojnih Židova, čija je uloga u društvu, privredi i kulturi
bila veoma istaknuta. Srastanje Židova u njemačku naciju posebno je izazvalo ogorčenje antisemita,
naročito nacionalsocijalista. Prvi otvoreni nasrtaji na Židove počeli su sredinom marta 1933. kada su
mnogi maltretirani, razbijani i paljeni su izlozi njihovih radnji i robnih kuća i skrnavljene su sinagoge
širom Njemačke. Mnogobrojni Židovi su otpušteni iz državne službe. Od aprila počinju opći gospodarski
bojkoti Židova od strane antisemita. Njemci odbijaju kupovati robu ili primati usluge od Židova. Otpuštani
su iz sudstva, bolnica, univerziteta i škola
Prve osnove rasne države postavljene su Nirnberškim zakonima donešenim na državnom
partijskom zasjedanju. Nirnberški zakoni predstavljaju izrazito rasističke zakone kojima je cilj bio da
se Židovi uklone iz javnog života Njemačke.
Prvi zakon je bio Zakon o građanstvu Rajha, a drugi Zakon o zaštiti njemačke krvi i časti .
Oba ova zakona jednoglasno je donio nacionalsocijalistički Rajhstag na zasjedanju u Nirnbergu 15.
septembra 1935. Po prvom zakonu građanin Rajha je samo onaj koji je spreman i sposoban vjerno
služiti njemačkom narodu i Rajhu i samo kao takav je punopravni nositelj građanskih političkih prava.
Po drugom zakonu zabranjen je brak između Židova i nežidova. Drugi zakon je dopunjen sa više
naredbi koje između ostalog oduzimaju politička prava Židovima, oduzima im se pravo na državljanstvo
i pravo rada u javnim službama. Ovim zakonima i uredbama je nacionalsocijalistička država Židove
proglasila građanima drugog reda. Maltretiranja su postajala sve učestalija i surovija, a zbog ljubavnih
veza sa Arijevcima Židovi su kažnjavani smrtnim presudama, a Nijemci optuženi za međurasni incest
su javno potkazivani i javno sramoćeni. Krajem aprila 1938. Židovi su pozvani da prijave svu soju
imovinu, a 9. novembra 1938., na obljetnicu neuspjelog puča iz 1923., Jozef Gebels je pozvao na
komemorativnoj sjednici, vođe SA i SS na antisemitsku akciju. Tako je na njegov zahtjev započela
zloglasna „Kristalna noć“ u kojoj su nacisti organizirali i predvodili revolt njemačkog naroda prema
svemo što je nosilo epitet Židovsko. U noći sa 9. na 10. novembar, uništavane su sinagoge, škole,
trgovine, preduzeća, domovi. Ubijeno je pri tom i nekoliko desetina Židova. „Kristalna noć“ je bila
početak masovnog pogroma Židova. Konfiscirana je sva židovska imovina, a Židovi su isključeni
potpuno iz gospodarskog života nacističke Njemačke.
Godine 1940. Njemci su planirali poslije pobjede u ratu iseliti sve Židova na otok Madagaskar,
međutim od ljeta 1941. pristupilo se planskom istrebljenju i uništenju, programski nazvanom: „konačno
rješenje židovskog pitanja“.
Sličan rasistički i antisemitski stav nacionalsocijalisti su imali i prema Romima, a Slavene su
također smatrali nižom robovskom rasom, ali i Njemce sa urođenim teškim psihofizičkim manama.
Nacistička Njemačka 1933-1939.. Nacionalsocijalističke stranka je najbolje moguće za širenje
svojih ciljeva i ideologije iskoristila vrijeme ekonomske krize suprotstavljajući se u isto vrijeme
podjednakom žestinom i svijetu kapitalizma i svijetu boljševizma. Svojim je demagogijom privlačila
mase širokih srednjih slojeva, jer je promovirala zaštitu svakog čovjek koji živi od rada svojih ruku i
pošteno zarađene imovine. Ekonomski upropaštena široka baza njemačkog stanovništva zdušno je
odobravala napade nacionalsocijalista na „nepravedni“ Versajski ugovor i „pogubni“ kolektivizacijski
boljševizam, smatrajući da oba ova svjetonazora treba uništiti.
Ključni momenat u usponu nacionalsocijalista na političkoj sceni Njemačke, dogodio se kada
su krupni kapitalisti odlučili upotrijebiti nacionalsocijalsizam u borbi sa njemačkom političkom ljevicom.
Upravo tako je Hitlerova ideologija rasizma i nacionalsocijalizma, obogaćena kapitalom, dobila toliko
neophodnu političku moć da zavlada Njemačkom. Za sintezu kapitalista i nacionasocijalista
zašlužan je sastanak održan u jesen 1931. u Bad Harzburgu. Značajan doprinos munjevitom usponu
nacista na vlast omogućila je i nacistička milicija tj. SA odredi, koji su vršili teror nad političkim
protivnicima i pripremali put Hitlerovom dolasku na vlast. Hitler je raspustio Rajhstag i raspisao nove
izbore za 5. mart 1933., a prethodno je 27. februara 1933. optužio komuniste da su podmetnuli požar
koji je razorio dio zgrade Rajhstaga. No unatoč predizbornim podvalama izbori nisu donijeli željenu
većinu nacistima. Bili su primorani sklopiti koaliciju s drugim desničarskim strankama u parlamentu.
Istog mjeseca iz parlamenta su isključeni komunisti i donešen je zakon po kojem je vladi omogućeno
donošenje zakona i odluka bez prethodne saglasnosti parlamenta. Izglasavanje ovog „Zakona o
ovlaštenju“ označio je kraj Vajmarske republike u martu 1933. Narednih dana vlada je raspustila sve
zemaljske parlamente i vlade i uspostavljena je „tajna državna policija“ Gestapo. Za mnistra
propagande Trećeg Rajha, Hitler je postavio Jozefa Gebelsa. S radničkim sindikatima nacisti su se
obračunali 2. maja 1933. kada su u krvi ugušili radničke demonstracije koje su prethodnog dana bili
odobrili. Sindikati su raspušteni, a radnici su učlanjivani u „Njemački front rada“ kojim su rukovodili
nacisti. Nekoliko tjedana kasnije zabranjena je Socijaldemokratska stranka, a građanske su se
stranke same raspustile. Posljednja raspuštena stranka 5. juna 1933. bila je stranka katoličkog centra.
Od tog dana NSDAP je mogla tvrditi da izražava političku volju njemačkog naroda, a posebno nakon
što je Hitler zaključio konkordat sa Vatikanom u ljeto 1933. Od tada je nacizam dopuštao sve slobode
za katoličku crkvu i podržavao je podučavanje vjeronauka u državnim školama. Ovaj konkordat ga je
učinio uspješnijim od Bizmarka na planu objedinjavanja svenjemačkih nacionalnih interesa. U cilju
indoktrinacije mladeži nacisti su osnovali organizaciju Hitlerjungend.
Nakon što je stekao gotovo apsolutnu vlast u Njemačkoj, Hitler se krenuo obračunati sa
uglednim pojedincima u sopstvenim redovima. Na njegovom udaru našli su se oficiri udarnih odreda
SA, na čelu sa osnivačem Ernstom Remom. Da bi se otarasio Ernsta Rema i drugih oficira SA, Hitler
je uputio Hajnriha Himlera i njegove zaštitne odrede SS. Oni su likvidirali nekolicinu oficira SA, a nakon
što su uhapsili Rema, iscenirali su njegovo samoubistvo. Ova čistka je pred narodom opravdana
izjavom da je Rem pripremao državni puč. Po Njemačkoj su se počeli otvarati nacistički
koncentracioni logori u koje je Hitler zatvarao sve nepodobne političke elemente, kao npr. vođu KP
Njemačke Ernsta Telmana. Kada je početkom juna 1934. umro predsjednik Njemačke maršal
Hindenburg, Hitler je zasjeo na mjesto predsjednika Njemačke, koje mu je omogućilo da postame
vrhovni komandant njemačke vojske.
Svjetska ekonomska kriza već je bila prešla svoju kulminacionu točku i započeo je proces
ekonomskog oporavka širom svijeta. U Njemačkoj su se nacisti predstavili kao spasitelji njemačke
ekonomije kroz opširan program autarkije, po kojem se Njemačka trebala privredno preustrojiti da
postane neovisna o uvozu stranih sirovina. Program autarkije smanjio je nazaposlenost i stabilizirao je
njemačku marku i započeo je ubrzan proces razvoja vojne industrije.
Kroz katolički vjeronauk i organizaciju Hitlerjungend nacisti su sprovodili svoj program
antisemitizma i stvarali društveni ambijent koji im je omogućio progon Židova. Židovi su najprije
ukonjeni iz državnih službi, nakon jednodnevnog općeg bojkota. Zatim su im u julu 1935. oduzimana
njemačka državljanstva. Sve je to bilo popračeno terorom u vidu skrnjavljenja sinagoga i grobalja.
Najznačajniji antisemitski događaj zbio se na prelazu s 9. na 10. novembar 1935., kada su građani
razbijali i palili židovsku imovinu, radnje i domove tokom cijele noći. Ova najveća masovna provala
nacističkog bjesa nad Židovima ostala je poznata u literaturi pod imenom „Kristalna noć“. Nakon toga
su Židovi posve istisnuti iz privrednog života Njemačke. Do izbijanja rata gotovo polovina njemačkih
Židova od 600.000 napustilo je svoju zemlju i tako uspjelo izbjeći sudbinu druge polovine koja je završila
u koncentracionim logorima širom nacističke Evrope.
Već u jesen 1933. Njemačke je istupila iz Lige naroda i vratila se politici sile. Taktički je
prekinula sve odnose i ugovore sa SSSR-om, želeći na taj način demonstrirati nacistički program
antiboljševizma, a 1934. je sa dotada zakletim neprijateljem Poljskom, sklopila ugovor o nenapadanju
i prijateljstvu. U proljeće 1935. Hitler je uveo opću vojnu obavezu, a 1936. vojno zaposjeda dotada
demilitariziranu Rajnsku oblast, prkoseći na taj način Britancima koji su se zalagali za neutralnost
Rajnske oblasti. 1936. Započinje prijateljska saradnja sa Italijom koja se najbolje očitovala kada se
Musolini složio sa Hitlerovim pripajanjem Austrije Njemačkoj 1938. Iste godine u jesen Minhenskim
diktatom Hitler je pripojio Njemačkoj Sudetsku oblast i time uništio Čehoslovačku kao jedini bastion
liberalne demokracije u Srednjoj Evropi. Naredne godine u augustu je sklopio sporazum sa Staljinom
o nenapadanju i prijateljstvu, a 1. septembra 1939. napao je Poljsku i tako je zvanično započeo je
Drugi svjetski rat.

20. Put u Drugi svjetski rat 1936-1939

Put u Drugi svjetski rat omogućilo je više faktora. Za početak bismo mogi uzeti Veliku ekonomski
krizu koja je omogućila povećanu proizvodnju ratne industrije u velikim zemljama koje su se grupisale
u ideološke tabore. Prvo je osnovan Antikominternski pakt u novembru 1936. koji se kasnije
preustrojio u Trojni pakt, čime su demokratske snage natjerane na defanzivnu politiku. Sistem Lige
naroda je između 1931. i 1939. zapadao iz sve veće u veću krizu, ne mogavši se osloniti na pomoć
SAD-a i SSSR-a, ostao je pod vodstvom Velike Britanije i Francuske i sve je manje bio u mogućnosti
mrinim putem rješavati sporove i nedopuštati da takvi sporovi eskaliraju u opći rat.
Put u Drugi svjetski rat su obilježli Njemački, Italijanski i Japanski ekspanzionizam.
Mandžurija. Japanska ekspanzija u Mandžuriji do 1936. bila je sprovođena u cilju zadobijanja konrole
nad kineskim rudnim potencijalima i u cilju eliminisanja britanskog, američkog i sovjetskog kapitala s
kineskog tržišta. Japanska ekspanzionistička politika započela je prvo pritiskom na sjeverne kineske
oblasti, a nastavljena je otvorenim vojnim osvajanjem centralne Kine i priobalnog pojasa u periodu
između 1937. i 1939., proširivši se zatim i na sjevernu Indokinu. Po evropskom poimanju Japan se
nikada nije pretvorio u fašističku državu, jer nije imao ni firera, ni jednopartijski sistem kao Italija i
Njemačka. Međutim u Japanu je postojao brutalni i agresivni nacionalizam i među Japancima je vladalo
uvjerenje da je parlamentarna demokracija nespojiva sa nacionalnom veličinom. Japan je sa
Njemačkom 1936. sklopio savez. Opravdanja za osvajanja po Dalekom istoku, Japan je pravdao, baš
kao i Njemačka, potrebom za sticanem japanskog životnog prostora. Japanci su smatrali da bi bez
ekspanzije, četiri japanska ostrva uskoro postala pretjesna za rastući japanski natalitet. Etiopija. U
međuratnom periodu pojavili su se u nekim državama totalitarni politički sistemi ili pro-fašistički režimi.
Oni su se prvenstveno pojavljivali u zemljama u kojima parlamentarna demokracija nije imala
višegodišnju tradiciju postojanja. Prva takva organizacija pojavila se u Italji 1921. godine, a njeni
sljedbenici su se nazvali „crnokošuljaši“. Oni su pohodom na Rim u oktobru 1922. omogućili dolazak
na vlast Benita Musolinija. Razočarani odredbama Versajskog ugovora, talijanski fašisti su odlučili silom
ostvariti hegemoniju nad Sredozemljem i Balkanskim poluotokom. Tako je Italija 1935. pokušala stvoriti
kolonijalno carstvo okupiravši Etiopiju, a pobjeda antifašističke Narodne fronte u Francuskoj navela je
Musolinija na intervenciju u Španjolskoj i na okretanje Hitleru te stvaranje osovine Rim- Berlin 25.
oktobra 1936.
Hitlerovi apetiti bili su mnogo veći od Musolinijevih. On je želio nadoknaditi gubitke iz 1919. i
uspostaviti hegemoniju u Evropi uključujući i evropski dio Rusije. Istok je za njega predstavljao njemački
životni prostor, a pored toga želio je uspostaviti Njemačko kolonijalno carstvo u Africi, pa čak i više od
toga. Hitler je jednostavno u krajnjoj liniji želio zavladati cijelim svijetom. Zajvaljujući ekononskooj krizi
koja je teško pogodila Njemačku, nacisti su u junu 1923. dobili 30% poslaničkih mjesta u Parlamentu
Vajmarske republike. To je bilo više poslaničkih mjesta nego je ijedna druga partija uspjela zadobiti u
historiji postojanja Vajmarske republike. Slijedeće, 1933. uz pomoč stranaka centra, Hitler je postao
kancelar Vajmarske republike. Tako su nacisti i Hitler došli na vlast u Njemačkoj i započela je nacistička
diktatura. Ukinuo je Vajmarsku republiku i stvorio Rajh kao unutarstičku državu. Ukinuo je podjelu na
katolike i protestante, proglasivši njihovo jedinstvo kroz rasnu ideologiju arijevske rase. Započeo je
progon neistomišljenika i „nižih“ rasa, Židova, Roma, Slavena i Njemaca sa psiho-fizičkim
poremaćajima. U januaru 1934. dao je vladi zakonodavnu moć i time neutralizirao funkciju parlamenta,
a u augustu 1934., nakon smrti maršala i predsjednika Hindenburga, Hitler je postao poglavar države i
vrhovni vojni komandant. Dužnost kancelara i predsjednika sjedinjene su u njegovoj ličnosti, a propis
po kojem vojska polaže zakletvu vjernosti direktno njemu, a ne domovini, učinio ga je jedinim vođom
njemačkog naroda, tj. firerom. Hitler je u svojoj tzv. „Drugoj knjizi“, koja je objavljena tek nakon
završetka Drugog svjetskog rata, govorio o teoriji prostora po kojoj ona ima dvije varijante: ujedinjenje
austrijskih Njemaca, sudetskih Njemaca, njemačkih manjina u Poljskoj i osvajanje Rusije, koja
će Njemačkoj biti ono što je Britaniji Indija. Podrazumjeva se i pripajanje sjeverne Francuske kao
rudom bogate oblasti, Belgije, Poljske i Ukrajine, odvajanje Rusije od Baltičkog i Crnog mora, te
sklapanje carinske unije s Austrijom. Ribentrop je podijelio Evropu na 7 velikih prostora i shodno tome
na 7 velikih sila. Dolaskom Hitlera na vlast Njemačka je počela ubrzano da se naoružava. On je od
Njemaca tražio u januaru 1933. da: „...nama, pošto ste drugima dali 14 godina, date 4 godine.“ Na zboru
u Nirnbergu 1936. Hitler je podnio izvještaj narodu šta je učinjeno za te četiri godine. Nezaposlenost je
sa 6 smanjena na 1 milion., a industrijska proizvodnja se podigla do nivoa koji je imala prije krize. Nakon
što je zadobio naklonost i postigao funkcionalno jedinstvo njemačkog naroda, Hitler se okrenuo
ekspanzionističkim planovima. Prvo je za cilj imao narušiti odredbe Versajskog ugovora iz 1919. U
saarskoj oblasti je 1933. rspisan referendum u kojem su se Njemci izjasnili za pripajanje Njemačkoj, a
u martu 1936. Njemačka vojska je umarširala u demilitarizovanu Rajnsku oblast. Prvi put nakon Prvog
svjetskog rata, Njemačka je ponovno postala najveća sila evropskog kontinenta Četverogodišnjim
planom njemačka privreda je usmjerena na izgradnju ratnu industriju, a ideološki se započelo ostvarivati
društvo i država rasne čistoće koje je isključivalo Židove iz pripadnosti njemačkoj naciji, kroz
ostavrivanje Nirnberških rasnig zakona. Sa 9. na 10. novembar 1938. dogodila se „Kristana noć“ kao
masovni teror nad Židovima i njihovom imovinom. Postojali su planovi o iseljavanju Židova na
Madagaskar, ali je 1941. prevagnuli plan o „Konačnom rješenju Židovskog pitanja“, po kojem su milioni
Židova širom okupiarane Evrope zatvarani u koncentracione logore i masovno ubijani.
Ključni događaji koji su doveli do zategnute predratne atmosfere i konačnog izbijanja Drugog
svjetskog rata bili su: Španjolski građanski rat, Anšlus Austrije, pripajanje Sudeta Njemačkoj i u
konačnici njemački napad na Poljsku 1. septembra 1939. Španjolska. U Španjolskoj je nakon
diktature Prima de Rivere koja je trajala od 1923. do 1930. na vlast došao ujedinjeni demokratski
Narodni front (1930-1936.). Katalonija je 1931. dobila autonomiju, a Španjolska je proglašena
Republikom po prvi put u svojoj Historiji. Na udaru republičkih snaga našli su se vojska i katolički kler.
Uskoro se raspao Narodni front na razne frakcije među kojima su najjači bili komunisti i anarhisti.
Neuspjeh na izborima 1936. rezultirao je stvaranjem koalicione vlade centra i desnice koja nije bila u
mogućnosti sprovoditi vlast. Anarhičnu situaciju u španjolskim institucijama iskoristio je general
Francisko Franko i uz pomoć vojne hunte (falangista) izvršio je državni udar. Tako je započeo krvavi
španjolski građanski rat 1936. koji je trajao do 1939. godine. Španjolski građanski rat postao je
međunarodni problem. Francuska i Velika Britanija su zastupale politiku nemiješanja, dok je SSSR
vojno snabdjevao republikance oružjem i kadrom. Brojne internacionalne brigade su učestvovale u ratu
na strani Republike, ali Franko je bio potpomagan od strane Hitlera i Musolinija, sa oružjem, avijacijom
i ljudstvom. Nemiješanje Zapadne Evrope i obimna vojna pomoć Njemačke i Italije, omogućili su
pobjedu generala Franka i uspostavu fašističke diktature u Španjolskoj koja je trajala s određenim
modifikacijama sve do njegove smrti 20. novembra 1975. godine. Austrija. Prva zemlja na udaru
Hitlerove politike bila je Austrija. Nacisti su 1933. u Austriji bili u ilegali, to je rezultiralo brojinim sukobila
između Adolfa Hitlera i Engelberta Dolfusa predstavnika austrijskih kršćanskih socijalista koji je
20.maja 1932. formirao svoj kabinet. Postavši kancelar, Dolfus je raznim represivnim mjerama
pokušavao isključiti nacionalsocijalističke pokrete u Austriji. Dolfus je 19. juna 1932. raspustio
Nacističku stranku u Austriji, a već 3. oktobra je izvršen pokušaj atentata na njega. U februaru 1934.
vladine snage su zajedno sa snagama Heimwehra povele ustanak i bombardirale štožere socijalista u
Beču. Vodeći socijalisti su ili uhapšeni ili primorani na bjeg. Ovom drastičnom akcijom su Dolfus i
kršćanski socijalsiti su lišili vlasti jedine snage sa kojima su imali bar neke šanse suprotstaviti se
nacistima. U martu 1934. Austrija je potpisala Rimski protokol, čime su Dolfus doveo u situaciju da
se sve više i više olanja na Muslonijevu pomoć protiv Hitlerovih nacista u Austriji. Heimwehr postaje
profašistička organizacija. 25. jula 1934. Nacisti zaposjedaju radio stanicu u Beču i primoravaju radijsko
osoblje da proglase Dolfusovu ostavku, zatim upadaju u Dolfusov kabinet u ubijaju ga. Ovaj pokušaj
nacističkog udara loše je vođen, a počinioci su protjerani iz redova trupa Heimwehra. Njemačka vlada
je poricala da je bila umješana ili da je stajala iza Dolfus afere. Pet dana nakon afere Dolfus, tj. atentata,
bliski Dolfusov saradnik Karl Šušnig je formirao novi kabinet također profašistički orjentiran. Na
Muslolinijev nagovor Šušnig potpisuje 11. jula 1936. Njemačko-austrijski dogovor, a krajem te godine
Šušnig raspušta Heimwehr i osniva FF miliciju (Domovinska udarna milicija) i proglašava se vođom
FF milicije. Cilj Šušnigove politike bile je restauracija Habsburga, kojoj se Hitler žestoko protivio. Sve
Đušnigove nade pale su u vodu kada je 25. oktobra 1936. između Hitlera i Musolinija potpisan dogovor
tzv. Osovina Rim – Berlin. Zaokupiravši se situacijom u Španjolskom građanskom ratu, Musolini je
zapostavio odnose sa Austrijom. Izgubivši svaku potporu od Musolinija, Šušnig se okreće projektu
stvaranja Male antante sa Čehoslovačkom u nadi da se na taj način može suprotstaviti nacistima. Preko
Čehoslovačke Šušnig je stupio u kontakt sa Francuskom i njenim saveznicima. U februaru 1938.
Šušnig mijenja politički kurs i odlazi u posjetu Hitleru, nakon koje daje obečanje da će pustiti iz
austrijskih zatvora naciste, omogučiti im učešće u FF miliciji i da će članovima nacističke stranke
omogučiti učešće u vladi. Tako nacista Artur Zajs-Inkvart postaje ministar unutrašnjih poslova Austrije.
U Gracu, cijeloj Stiriji i drugim mjestima buknula je revolucija 1. marta 1938., Šušnigova vlada nije bila
u stanju da se nosi sa revolucijom, posljednje što je Šušnig pokušao bilo je izmirenje sa socijalsitima,
ali ovaj okušaj je propao i on je 9. marta 1938. iznenada proglasio da će plebiscit po pitanju nezavisnosti
Austrije biti održan. Ova Šušnigova odluka razjarila je naciste i cijela Austrija našla se u kaosu, a Hitler
je prepoznao momenat za akciju i uputio je ultimatu u kojem je zahtjevao odlaganje plebiscita i
Šušnigovu ostavku, a uz to se njemačka vojska grupisala na austrijskog granici. U nemogućnosti da
pruži otpor, Šušnig 11. marta podnosi ostavku, a novi austrijski kancelar postaje Artur Zajs-Inkvart,
a 12. marta 1938. njemačka vojska prelazi granicu i okupira Austriju, nikakav otpor nije pružen, a
predsjednik Miklas posdnosi ostavku.13. marta 1938. Artur Zajs-Inkvart proglašava
prpajanje(anschluss) Austrije Njemačkoj. Hitler dolazi u Beč i zakazuje plebiscit za 10. april, u
međuvremenu se terorom suprotstavio svim „nepoželjnim“ elementima u Austriji. Mnogi socijalisti su
izvršili samoubistvo, pobjegli ili završili u koncentracionim kampovima. Šišnig je uhapšen i zatvoren bez
suđenja. Počela su poniženja Židova u Austriji. Na plebiscitiu održanom 10. aprila 1938. u Austriji, 99,75
% je glasalo za ujedinjenje sa Njemačkom. Austrija je tako bila od 1938-1945. uključena u Treći Rajh
kao sedam odvojenih distrikta. Britanija i Francuska su uspjele uputiti samo protestne diplomatske note.
Čehoslovačka. Slijedeća na redu bila Čehoslovačka. Pomoć u ostvarivanju Hitlerovog plana u
Sudetima pružale su slovačke nacionalne težnje za uspostavom federacije ili sticanje nezavisnosti od
Češke, jer je Čehoslovačka bila unitaristička država u kojoj su Slovaci smatrani češkim plemenom, a
ne nacijom. Sa druge strane, u četirima graničnim oblastima Češke, prema Njemačkoj živjelo je oko 3
milona Sudetskih Nijemaca, koje je politički predvodio od 1933. Konrad Henlajn koji je radio po
Hitlerovim instrukcijama na pripajanju Sudeta Njemačkoj, a 1935. formira Stranku sudetskih Nijemaca.
Tomaš Masarik, uslijed straosti, daje ostavku na mjesto predsjedinika, a novi predsjednik 1935. postaje
Edvard Beneš. 2. aprila 1936. Čehoslovačka ostvaruje trgovačli ugovor sa Austrijom i počinje se, uz
podršku Francuske, zalagati za širenje Male antante na Austriju i Mađarsku. Započinje intenzivan
program naoružanja i izgradnje utvrđenja uzduž njemačke granice. Njemački ministar propagande
Jozef Gebels optužuje tada Čehoslovačku za sprovođenje sovjetskih vojnih planova i za ozgradnju
sojetskih zračnih baza u Čehoslovačkoj. 16. oktobra 1937., na satanku Stranke sudetskih Nijemaca u
Teplicu, dolazi do okršaja između pristalica Sudetske stranke i vladinih trupa, nakon čega Henlajn
upućuje protestnu notu vladi zahtjevajući potpunu autonomiju za Nijemca u Čehoslovačkoj. Vlada
Čehoslovačke odgovara na protestnu notu tako što poništava izborne rezultate i zabranjuje sva politička
okupljanja. Sudetski Nijemci demonstrativno napuštaju parlament, objavljujući da policija vrši teror nad
njima. U periodu od marta do maja 1938. izbija Prva Češka kriza, nakon što Hitler u svom govoru
obećava da će pružiti zaštitu svim njemačkim manjinama izvan granica Trećeg Rajha, a češki premijer
uzvraća obećanjem da će se Čehoslovačka braniti ako bude napadnuta. Nakon njemačke okupacije
Austrije 13. marta, Čehoslovačka se našla sa tri strane opkoljena njemačkom armijom i postala je
diplomatsko poprište velikih sila. Njemačka vlada je plasirala ideju o poboljšanju Njemačko-Čeških
odnosa, a francuska i ruska vlada su uvjeravale češku vladu, da će kategorično i časno, u skladu sa
Ugovorom ispuniti svoje obećane obaveze prema Čehoslovačkoj. 24. aprila sudetski vođa, Henlajn
iznosi Karlsbadski program kojim zahtjeva podjednak ustavni status Nijemaca sa Česima,
razgraničenje njamačkih teritorija sa češkim, potpunu autonomiju, ukidanje svih nepravdi i reparacija
za štete nanesene od strane Nijemaca Česima od 1918, davanje potpune slobode Nijemcima da
proglase Germanizam i njihovu slobodu da proglase odanost njemačkoj rasi i povrh svega Henlajn
je zahtjevao potpunu promjenu vanjskopolitičkog kursa Čehoslovačke. Sve zahtjeve Karlsbadskog
programa, praška vlada je odbila, uprkos francusko-britanskom uvjeravanju da bi Česi trebali dati neke
ustupke Nijemcima. Nakon toga Henlajn odlazi u posjetu u London i Berlin, a Česi mobilizuju 400.000
vojnika na granici sa Njemačkom, dok Hitler započinje izgradnju utvrda uzduž francuske granice i
zapovjeda povečanje izgradnje njemačkih zračnih snaga. Od jula do augusta vođeni su pregovori
između češke vlade i sudetskih Nijemaca, čak je i engleski medijator Lord Valter Ransijan održao niz
konferencija sa sudetskim vođama. Tokom pregovora Nijemci su se čvrsto držali Karlsbadskog
programa, a Česi su predlagali razna druga rješenja u vidu kantonizacije Čehoslovačke i slično.
Pregovori su bili na mrtvoj tački sve do poznatog Hitlerovog govora u Nirnbergu. Hitlerov govor u
Nirnbergu održan je 12. septembra 1938. i izazvao je međunarodnu krizu u kojoj su Francuzi i Britancu
pokazali potpunu nespremnost da se na bilo koji način suprotstave Hitlerovoj ekspanziji. Ovakva
neprincipjelana politika zapadno-demokratskih zemlja ovjekovječena je na Minhenskoj konferenciji
29. septembra 1938. , na kojoj je Minhenskim sporazumom dozvoljeno rasparčavanje Čehoslovačke
kojim je Čehoslavačka izgubila 5 od 15 miliona stanovnika. Na Minhenskoj konferenciji sudjelovali su
Hitler, Ribentrop, Muslolini, Ćano, Čembrlen i Deladje, Čehoslovačka je bila nepredstavljena.
Minhenskim sporazumom od 30. septembra 1938. Hitler je postigao sve što je zahtjevao.
Omogućeno je učešće međunarodne komisije za nadgledanje plebiscita, i dato je obećanje Hitleru, od
strane Čembrlena i Dejadjea, da će Čehoslovačka biti onemogućena u slučaju da vojno pokuša
prepravljati buduću granicu koja će biti ustanovljena plebiscitom. Time su se Francuska i Britanije
založile kao zemlja garanti buduće granice. Minhenska konferencija je pokazala zapadno-evropsku
diplomatsku volju za mirnim rješenjima i omogućila je uspostavu njemačke hegemonije u Srednjoj
Evropi cijelim tokom rijeke Dunava. Edvard Beneš je podnio ostavku na mjesto predsjednika
Čehoslovačke i emigrirao je u SAD. Premijer autonomne Slovačke postao je monsinjor Jozef Tisa.
Uslijedilo je uništenje Čehoslovačke države sredinom marta 1939. Slovačka i Karpatska Ukrajina
stekle su nezavisnost, a Konstantin fon Nojrat je postao protektor Bohemije i Moravske.
U augustu 1939. SSSR i Njemačka su sklopile pakt o nenapadanju i postigle dogovor o
raspodjeli Poljske između ove dvije zemlje. Tak su tada, nakon marta 1939. i potpunog
rasparčavanja Čehoslovačke, Velika Britanija i Francuska promijenile politički kurs i odlučile stati na
kraj eksapnziji Njemačke. Britanija je 21. jula 1940. priznala Čehoslovački nacionalni komitet u Londonu
kao prijelaznu vladu. 9. maja 1945. Crvena Armija je ušla u Prag, a 10. maja je Edvard Beneš formirao
vladu. Američka voojska je imala priliku ući u Prag tri tjedna prije Crvene Armije, ali joj je bilo naređeno
da odustane od tog vojnog plana.

21. Prva faza Drugog svjetskog rata (od 1. septembra 1939.- 7. novembra 1942.)

Staljin je bio bjesan što ga četiri sile nisu pozvale na Minhensku konferenciju. Minhenski
sporazum smatrao je prijetnjom stabilnosti interesima SSSR-a i pribojavao se da su se odvijale neke
zakulisne radnje ostale četiri sile protiv SSSR-a. Neposredno pred početak Prvog svjetskog rata
uslijedio je u augustu 1938. dogovor između Njemačke i SSSR-a o nenapadanju i raspodjeli teritorija
Poljske. Ovaj je sporazum otklonio Staljinove sumnje vezane za Minhenski sporazum. Hitler je dobio
saveznika na istočnim granicama i bio je spreman za rat.
Osvajanje Poljske. Hitler je 21. matra tražio da Poljska odstupi Njemačkoj Dancig i da joj
dopusti izgradnju koridora do tog grada. Premijer Čembrlen je ponudio britansku pomoć svakoj državi
koja bi osjetila da je njena nezavisnost ugrožena. Italija je u aprilu 1939. zaposjela Albaniju, a u maju
je Musloini sa Hitlerom sklpio „Čelični pakt“. Hitler je otkazao desetogodišnji ugovor sa Poljskom i
ugovor o floti zaključen sa Velikom Britanijom. Diplomatske pripreme bile su završene i 1. septembra
1939. Hitler je napao Poljsku. Zapadne sile bila su ugovorom obavezane braniti Poljsku ukoliko bude
napadnuta. Započeo je Drugi svjetski rat. Za osam dana Hitler je svladao i zaposjeo Poljsku. Baltički
Nijemci su preseljeni po odredbama ugovora sa SSSR-om u Treći Rajh. Započeo je proces
germanizacije Poljaka, hapšenja, masovna streljanja i proganjanje veoma brojnih poljskih Židova. U
međuvremenu na Zapadu su englesko-francuske trupe krenule na izgrađivanje odbrambenih sistema.
Čembrlen je uveo pomorsku blokadu Njemačke, nadajući se da će ju na taj način zaustaviti.
Rat na zapadu. U proljeće 1940. započele su velike ratne operacije. Prva se na Hitlerovom
udaru našla Norveška. Njemačka mornarica je uplovila u norveško teritorijalno more, čime je zaobišla
pomorsku blikadu. Hitlerov cilj je bila luka Narvik, kroz koju su se dovozile neophodne za njemačku
vojnu industriju, švedske rude. U pomorskom sukobu do kojeg je došlo, uništen je veliki broj njemačkih
modernih razarača, ali se na koncu englesko-francuski ekspedicioni korpus morao povući iz Narvika.
Norveška se poslije kratkotrajnog otpora pokorila Tećem Rajhu.
Francuska je izgradila sistem Mažinoove linije utvrđenja, nadajući se da će njemačke trupe
tim putem krenuti u proboj, ali 10. maja 1940. Hitler je preko Nizozemske i Belgije krenuo u pohod na
Francusku. Hitlerov „Plan zahvata srpom“ pregazio je brzo dvije neutralne zemlje Nizozemsku i
Belgiju, prisilivši ih na kapitulaciju. Engleski ekspedicioni korpus opkoljen je kod Dankerka, ali se
uspješnom akcijom engleske flote prebacio na tlo Velike Britanije. Otpor preostalih francuskih trupa duž
Sene, brzo je skršen i Francuska je primorana na kapitulaciju 22. juna 1940. Hitler je u roku od 6
tjedana primorao sve zemlja zapadna Evrope na kapitulaciju, izuzev otočne Britanije.
Musolini se do 10. juna držao na distanci od vojnih dešavanja, onda kada je uvidio da je Hitlerov
uspjeh očigledan, objavio je rat Velikoj Britaniji i Francuskoj.
Velika Britanije i SAD. Jedino Britanija još nije bila poražena. Čembrlen je 10. maja, kao
posljedicu svojih prijašnjih političkih stavova i zbog poraza u Norveškoj, odstupio sa vlasti. Vodstvo
britanskog kabineta preuzeo je Vinston Čerčil. On je Britaniji obećao „krv, znoj, žrtve i suze“ i
bespoštedan rat do kraja, bez mogućnosti kapitulacije Britanije. Kada je Hitler 19. jula pred njemačkim
rajhstagom iz pozicije svemoćnog pobjednika ponudio okončanje rata, Britanija se na to nije ni
osvrnula.Njemačka invazija na Britaniju, planirana je pod nazivom „Operacija morski lav“. Jakoj
britanskoj pomorskoj floti, Njemačka je mogla suprotstaviti jedino svoju avijaciju. Luftvafe je vršio brojna
bombardovanja britanskih gradova, u prvom redu pristaništa na La Manšu i istočne britanke luke, te
sve veće industrijske gradove u Engleskoj. Britanija je odolijevala oslanjajući se na svoj jak protuzračni
odbrambeni sistem koji je nanosio veliku štetu Luftvafeu. „Operacija morski lav“ nije sprovedena u
djelo, a u međuvremenu je Britanija zadobila pomoć od SAD-a.
SAD su na čelu sa predsjednikom F. D. Ruzveltom početak rata dočekala kao neutralna sila,
ali je Zakonom o zajmu i najmu osigurala djelotvornu pomoć ratnoj privredi Velike Britanije i
Francuske. U septembru 1940. SAD su u zamjenu za uporišta u zapadnoindijskim otocima, prepustile
Velikoj Britaniji 50 svojih razarača. Tako je Britanija dobila dragocjeno oružje protiv njemačkih
podmornica.
Planovi u jesen 1940. Druga polovina 1940, obilježena je politikom ispipavanja i strategijskim
utvrđenjem stečenih položaja. Odredbama primirja Francuska je podjeljena na okupranu zonu i tzv.
„slobodnu“ zonu nazvanu Višijska Francuska kojom je upravljao kao poglavar, maršal Peten. Uz
konzervativno-katolički državni poredak Višijska Francuska je težila prije svega očuvati jedinstvo
francuskog kolonijalnog posjeda pod svojom vlašću. Od manjeg broja francuskih trupa, u Engleskoj su
formirane brigade pod zapovjedništvom generala De Gola, koji je kao i Čerčil, zastupao bezuvjetno
nastavljanje borbe i nije prihvatao kapitulaciju Francuske. De Gol je pokušavao na svoju stranu pridobiti
francuske kolonije. Sve mediteranske francuske kolonije bil se pod Višijskom Francuskom, a samo
Ekvatorijalna Afrika je ostala pod kontrolom generala De Gola.
Admiral Reder, kao čelnik njemačke ratne mornarice pokušao je pridobiti Hitlera za plan o
uspostavi kontrole nad Sredozemljem. Italija je bila zainteresirana za Tunis, a Španjolska za Maroko.
Hitler je poveo niz pregovora sa maršalom Petenom o podjelama sjevernoafričkih francuskih kolonija,
ali su one završene neuspjehom. Zajednička protubritanska fronta na Mediteranu nije se mogla
uspostaviti.
20. oktobra 1940. Musloini je napao Grčku i u tom ratu je doživio sramotan nauspjeh. Italija
se posebno slabim saveznikom Njemačke pokazala u Etiopiji. Britanske vojne snage su srušile
italijansku kolonijalnu vlast u Etiopiji i prodrle su iz Egipta do Tripolisa.
SSSR je u potpunosti ispunjavao sve dogovore sa Berlinom, pripojio je sebi Besarabiju, istočne
dijelove poljske i baltičke države, također je u „Zimskom ratu“ 1939-1940. protiv Finske uspio zadobiti
određena teritorijalna proširenja oko Lenjingrada.
U septembru 1940. sile „Osovine“ su sa Japanom slopile „Trojni pakt“. Cilj zemalja Trojnog
pakta je bilo uspostavljanje novog svjetskog poretka u svijetu. Vojni cilj formiranja Trojnog pakta je bio
odvratiti SAD od stupanja u rat, a SSSR je bio izuzet iz odredaba ugovora. Započeli su pregovori između
Hitlera i sovjetskog ministra vanjskih poslova Molotova. Cilj Molotova je bio osigurati vitalne ruske
interese na Balkanu i Moreuzima. Razgovori su propali, a Hitler je 18. decembra 1940. izradio „Plan
Barbarosa“, planirano je da se SSSR napadne u maju 1941. Događaji u Tripolitaniji, Grčkoj, Kreti i
Jugoslaviji, odgodili su plan napada na SSSR. Njemački afrički korpus pod generalom Romelom je
dobio zadatak da stabilizira talijanski front u Tripolitaniji, gdje su postignuti određeni uspjesi protiv
Britanaca. Britanija je imala svoje avio baze na Kreti i odatle je avijacijom ugrožavala naftna polja u
Rumunjskoj koja su Nijemcima bila od vitalnog strateškog vojnog interesa. Kreta je osvojena desantom
uz velike žrtve njemačkih padobranaca. Kada su Mađarska, Slovačka, Rumunjska i Bugarska pristupile
Trojnom paktu, na meti Hitlera našla se Jugoslavija. Jugoslavenska vlada je u maju 1941. potpisala
pristupanje Trojnom paktu, ali je general Simović izveo državni udar i uspostavio svoju vladu, proglasivši
nepounoljetnog Petra II Karađorđevića, kraljem. U aprilu 1941. Njemačka je okupirala Jugoslaviju za
11 dana. Uslijedila je podjela teritorija Jugoslavije.
Pohod na SSSR. Proljetne akcije na Balkanu odgodile su planirani napad na SSSR, koje se
konačno dogodio 22. juna 1941. „Plan Barbarosa“ počeo je bez objave rata SSSR-u. Taktičko
izneneđenje Nijemaca potpuno je uspjelo. Njemačka vojska je munjevito napredovala u tri pravca pri
tom opkolivši i razdvojivši veliki broj sovjetskih trupa. Broj sovjetskih trupa, u tim opkoljenim enklavama
iznosio je oko 3 miliona vojnika i vliki dio teškog naoružanja. Nijemci su se oko Moskve utvrdili u oktobru
1941. Isprva su kiša i blato, a zatim i predstupajuća „ruska“ zima, znatno iscrpile njemačke snage.
Sovjetska vlada se iz Moskve povukla u Kjubišev. U zimskom uvjetima moral njemačke vojske je
drastično opadao, pa je Hitler, smjenivši ključne generale u decembru 1941. preuzeo direktnu
komandu nad svim njemačkim trupama u Rusiji. Uprkos njemačkoj prednosti, na velikom dijelu
okupiranog SSSR-a vodio se partizanski rat po Staljinovoj naredbi. Sovjetskim partizanskim odredima
su se pridruživali mnogi Židovi s tog područja i nacističkim terorom pogođeni seljaci slavenskog
porijekla. Uz to su komunisti širom okupirane Evrope počeli organizirati partizanske odrede i stupati u
borbu protiv snaga okupatora i domaćih kvislinskih režima odanih Hitleru. Sa druge strane je i britanska
obavještajna služba je u dosluhu sa izbjegličkim vladama, organizirala i podupirala osnivanje sličnih
pokreta otpora, največim dijelom u Francuskoj, Norveškoj, Nizozemskoj, Srbiji i Grčkoj. Čim su Nijemci
napali SSSR, Čerčil je Staljinu ponudio savezništvo. Tako je već 8. jula 1941. potpisan englesko-
sovjetski ugovor kojim su se obje strane obavezale okončati rat jedino međusobnim sporazumom.
Usljiedila je vojna pomoć SSSR-u od strane Velike Britanije i SAD-a.
U augustu 1941. britanski premijer Vinston Čerčil se prvi put sastao na palubi ratnog broda
„Princ od Velsa“ u zaljevu Placentia u sjevernom Atlantiku, sa američkim predsjednikom F. D.
Ruzveltom, koji je usljed ratne situacije u svijetu, po treći put, mimo svih američkih tradicija, izabran za
predsjednika. 14. augusta 1941. Čerčil i Ruzvelt su potpisali „Atlantsku povelju“ koja je na temelju
tradicija anglo-američke politike i idejnih prava na samoopredjeljenje naroda (Wilson), istakla 8
programskih tačaka u kojim su zastupljena načela za pravedno novo uređenje svijeta, načelo sistema
opće sigurnosti, a sva nečela se trebaju ostvariti nakon „konačnog razbijanja nacističke tiranije“. Ulazak
SAD-a zvanično u rat ostalo je samo pitanje vremena, jer nezvanično američka zaštita konvoja od
njemačkih podmornica, je već tada predstavljala ratne aktivnosti. U novembru 1941. SSSR je uključen
u američki program o zajmu i najmu.
Daleki istok. Japanska kontrola nad mandžurijskom idustrijom bila je u zavisnosti od američkih
sirovina, uz to Japan je naftu dobavljao iz Indonezije, preko Filipina, a Filipini su na američku
intervenciju bili u stanju obustaviti dotok nafte Japanu. Sva vojna moć Japana, i fota i avijacija, bila je
zasnovana na toj naftnoj ruti. Osovina Rim-Berlin-Tokijo pokazala se politički nestabilnom, jer je Japan
sa SSSR-om sklopio sporazum o neutralnosti već 13. aprila 1941, znači prije „Operacije
Barbarosa“. Japan je tjekom ljeta vodio pregovore sa Vašingtonom. Oštro odbijanje japanskih prijedloga
od strane Vašingtona, primoralo je Japan na ekspanzionistički plan. 7. decembra 1941. izvršen je
iznenadni zračni desant japanskih zračnih snaga na američku pomorsku bazu u Perl Harburu. Napad
je američkoj ratnoj mornarici nanio veoma velike materijalne i ljudske gubitke. Japan je zatim proširio
svoju prevlast zauzevši Filipine, Singapur, Nizozemsku Indiju, Francusku Indokinu, Tajland i Burmu.
Indija, Australija i Nova Gvineja našle su se tada na granicama japanskog militarističkog imperija. Rat
na Pacifiku između SAD-a i Japana započet je btikom kod Midveja u julu 1942. Amerikanci su odnijeli
pobjedu potopivši 4 japanska nosača aviona, a tjekom Pacifičkog rata uspjeli su preosvojiti najveći dio
onih teritorija koje je Japan zaposjeo na Pacifiku.
Preokret u ratu od 7. novembra 1942. do 5. jula 1943. Preokret u ratu se dogodio 7.
novembra 1942. kada su se Anglo-američke jedinice, pod vrhovnim zapovjedništvom iskrcale u
Sjevernoj Africi, tj. u Maroku i Alžiru. Ove dotadašnje Višijske kolonije prešle su na stranu saveznika.
Iskrcavanje saveznika na zapadnom dijelu Sjeverne Afrike, pratila je akcija britanskih oklopnih divizija,
pod komandom generala Montgomerija, Montgomeri je odnio odlučujuću bitku nad Romelovim
afričkim korpusom u bici kod El Alamejna. Do juna 1943. preostale njemačko-talijanske trupe u Tunisu
primorane su na kapitulaciju. Ova pobjeda saveznika u Sjevernoj Africi omogućila je iskrcavanje na
Sicliju. Iskrcavanje saveznika izvršeno je u rujnu 1943, kod Salerna na Siciliji. Prethodno je 25. jula
1943. izvršen državni udar u Italiji, Musolini je uhapšen, a fašistički režim je svrgnut. Talijanska
buržoazija stupila je u pregovore sa saveznicima. U međuvremenu, tokom savezničkog iskrcavanja u
Africi, Hitler je zaposjeo Višijsku Francusku, a pod maršalom Keselringom uspostavljena je čvrsta
odrbrambena linija u Italiji, a desantnom akcijom oslobođen je Musolini iz zatočeništva u Gran Sasu. U
sjevernom dijelu Italije, koji su kontrolisali Nijemci, Musolini je uspostavio „socijalnu republiku“, kao
marionetsku fašističku državnu tvorevinu. Iskrcavanjem saveznika na Siciliji, jednim manjim dijelom je
rasterećen Istočni front. Otvaranje Zapadnog fronta ipak nije sprovedeno u Italiji.
Bitka za Staljingrad (13. jula 1942.- 2. februara 1943.) Preokret na Istočnom frontu
predstavljala je predaja 6. njemačke armije, predvođene fon Paulusom, nakon što je bila opkoljena i
paralizirana od strana Crvena Armije. Ukupno se Rusima predalo 90.000 njemačkih vojnika, 22
generala i feldmaršal fon Paulus. Staljingradska bitka postala je tako jednom od najvažnijih prekretnica
u Drugom svjetskom ratu. Posljednji pokušaj njemačke ofanzive na Istočnom frontu razbijen je u
tenkovskoj bici kod Kurska 4.-5. jula 1943. Nakon bitke kod Kurska započela je njemačka vojna
stagnacija i rasla je tandencija povlačenja razbijenih i nefunkcionalnih njemačkih trupa, kojoj se
fanatično suprotstavljao Hitler. Uz poraz na Istočnom frontu, Nijemci su izgubili prevlast i u
podmorničkom i u zračnom ratu. Otkriće radara omogućilo je efikasniju odbrabu Britanije, a
amričkim je „letećim tvrđavama“ omogućilo da pređu u ofanzivu i započnu bombardovanja njemačkih
strateških položaja na evropskom kontinentu. Time su saveznici zadobili potpunu premoć u zraku, koja
im je uskoro omogućila i bombardovanje vojno-industrijskih ciljeva u samoj Njemačkoj.
Nacionalsocijalizam se 1942- 1943. našao u defanzivi. Saveznici su preuzeli inicijativu u Drugom
svjetskom ratu.

22. Završna faza Drugog svjetskog rata( od Perl Harbura 7. decembar 1941.- 2. septembra 1945)
Završnu fazu u Drugom svjetskom ratu definitivno je obilježio ulazak SAD u rat na strani
saveznika, a manifestovao se nizom pobjeda saveznika na svim frontovima, a kulminirao je
iskrcavanjem saveznika u Normandiji, čime je otvoren Zapadni front. Otvaranjem Zapadnog fronta
budućnost Trećeg Rajha postala je manje-više očigledna i uslijedili su sastanci saveznika na kojima su
otvorena pitanja budućeg uređenja svijeta, nakon konačnog uništenja Hitlerove Njemačke i
militarističkog režima Japana.
Politički razgovori saveznika. Na Konferenciji u Kazablanci sastali su se Čerčil i Ruzvelt i
tu su razgovarali o nastavku ratovanja nakon osvajanja Afrike. Kao cilj je utvrđena bezuvjetna
kapitulacija sila Osovine. Cilj održavanja Konferencije u Kazablanci je bio predusresti psihološke
pogreške iz Prvog svjetskog rata, te uvjeriti Staljina da otvaranje Zapadnog fronta još nije sasvim
moguće.
Što su Saveznici postajali svjesniji svoje konačne pobjede, to su više razmišljali o onome što
će biti nakon rata, pa su se među njima počele nazirati i trajne suprotnosti interesa. Osobito je bio
istaknut strah Čerčila da bi Sovjeti nakon rata mogli doprijeti daleko na Zapad, da bi onemogućio takvu
verziju realizacije sovjetskih interesa u Evropi, namjeravao je napraviti plan o otvaranju Balkanskog
fronta, koji je podrazumjevao iskrcavanje Saveznika na Jadranu. To bi po mišljenju Čerčila omogućilo
očuvanje interesa zapadnih sila na Balkanu, te bi onemogućilo Sovjetima izlaz preko Jadranskog mora
na Mediteran.
U decembru 1941. održan je moskovski sastanak između Staljina i engleskog ministra
vanjskih polova Idena. Tada je Staljin dao do znanja da njegova verzija poslijeratne Evrope
podrazumjeva slabu Srednju Evropu. Staljin je u obzir uzimao podjelu Njemačke i čvrsto je insistirao na
očuvanju sovjetskih granica u onom obliku u kojem je SSSR ušao u savez sa Zapadnim saveznicima,
a to je značilo da bi ostao pod kontrolom SSSR-a dio Poljske okupiran početkom rata.
Amerikanci su isprva željeli izbjeći svaku raspravu sa SSSR-om koja bi mogla dovesti do
nesporazuma. Na temelju takvog razmišljanja, američka je strana uporno odbijala sve Čerčilove
planove za rat na Balkanu, a Ruzvelt je bivao sve spremniji na popustljivost Staljinovim zahtjevima.
Ovakva američka politika je davala diplomatsku premoć sovjetskog strategiji, koja je vojno željela
penetrirati na teritorij između evropskog Istoka i Jugoistoka. Sovjeti su ovakav svoj stav uspjeli
nametnutu Zapadnim saveznicima već na prvoj zajedničkoj konferenciji šefova triju savezničkih vlada.
Na Teheranskoj konferenciji održanoj od 28. novembra do 1. decembra 1943. zaključeno
je da se granica buduće Poljske pomakne na zapad do rijeke Odre, a zauzvrat je Staljin pridobijen da
sudjeluje na budućoj organizaciji svjetske sigurnosti, uz to je i komunističkim strankama u pojedinim
državama dato pravo sudjelovanja u savezničkoj koaliciji. Kako je većina komunističkih stranaka bila
pod uticajem Kremlja, time je omogućen veći uticaj Staljina u tim zemljama. Čerčil u Teheranu nije
postigao svoj cilj, koji je podrazumjevao pismeni ugovor kojim se SSSR obavezuje u pogledu
predviđene podjele Evrope.
 Ikracavanje u Normandiji. Kako su planovi o iskrcavanju na Balkanu osujećeni, Zapadni
saveznici su pristupili realizaciji plana o otvaranju Zapadnog fronta u Evropi. Za taj cilj određena je
Francuska. Prelazak savezničkih trupa preko La Manša i iskrcavanje na obalama Normandije izvršeno
je u junu 1944. godine. Uz izvanredne napore i prebacivanje ogromnih količina ratnog materijala na
obalama Francuske iskrcale su se dvije savezničke armije, a 25. juna je probijena je njemačka
odbrambena linija kod Avranšea. Istodobno saveznici su se iskrcali i u južnoj Francuskoj, a već 25. jula
saveznici su umarširali u Pariz. U isto vrijeme je Nijemce na Istočnom frontu zadesila ofanziva Crvene
Armije koja je napredovala sve do Varšave.
Nakon oslobođenje Francuske savezničke armije su se nakratko zaustavile i dale vremena
Nijemcima da utvrde odbrambenu liniju tzv. Westwall. U novembru 1944. Hitler je još jednom naredio
ofanzivu na Zapadnom frontu u predjelu Ardena. Nakon početnog uspjeha njemačkih armija, saveznici
su konsolidirali svoje snage i zaustavili Nijemce. U posljednjim mjesecima bili su svladani svi njemački
saveznici i rat je uskoro počeo pustošiti i samu Njemačku. Civilno njemačko stanovništvo je bježalo
pred naletom Crvene Armije na Zapad, a ratno zrakoplovstvo zapadnih Saveznika je danonoćno
bombardiralo njemačke gradove, iako vojno to nije bilo potrebno. Tada su nanesene ogromne ljudske
žrtve njemačkom civilnom stanovništvu, što je uticalo na opadanje interesovanja većeg dijela
njemačkog naroda za pobjedu u ratu. Posebno stravično tjekom zračnih napada bio je razoren
Dresden. U ruševimana bunkera Kancelarije Rajha u Berlinu, 30. aprila 1945. Hitler, Gebels i
nekolicina članova njihovih porodica i drugih saradnika blikskih Hitleru izvršili su samoubistvo. Hitler je
oporučno imenovao svojim nasljednikom admirala Denica. Uskoro su sovjetske trupe zauzele Berlin.
Bezuvjetnu kapitulaciju njemačkih oružanih snaga potpisao je 7. maja 1945. u Remsu general Jodl, a
8. maja 1945. kapitulaciju je ratificirao pred Sovjetima general Kajtel u berlinskoj četvrti Karlshorst.
Time je zvanično završen Drugi svjetski rat u Evropi i većem dijelu ostatka svijeta.
Drugi svjetski rat konačno će bti okončan kapitulacijom Japana 2. septembra 1945. Ostat će
velikim slovima u historiji zapisano da su kraj Drugog svjetskog rata okončale dvije američke atomske
bombe bačene početkom augusta 1945. najprije na Nagasaki na Hirošimu ubivši pri tome nekoliko
hiljada japanskih civila i ostavivši trajne štete na nekolko stotina hiljada japanskih civila zahvaćenih
zračenjem, kao posljedicom eksplozije tih dvaju atomskih bombi.
Odluke Drugog svjetskog rata su uređene na Konferenciji u Potsdamu, prema Njemačkoj,
a na Mirovnoj konferenciji u Parizu, prema ostalim zemljama saveznicama sila osovina u Evropi.
Japanu su izdiktirani uslovi kapitulacije na brodu Misuri i u Nankingu. Dva velika međunarodna suđenja
povedena su protiv Hitlerove Njemačke u Nirnbergu i protiv Japana u Tokiiju.

23. Odnosi sila antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu

Odnosi sila antifašističke kalicije u Drugom svjetskom ratu najbolje se ogledaju na dogovorima
postignutim među njima tjekom samog rata. Očigledno je da su SAD na svim konferencijama vodlie
glavnu riječ, a da su u prvom redu SSSR, a zatim i Kina predstavljale glavnog oponenta američkim
poslijeratnim interesima u svijetu. Podjela Njemačke i Koreje na okupacione zone pod američkom i
sovjetskom vojnom kontrolom rezultirat će pogoršanju odnosa ove dvije svjetske velesile, kad god bi
se koja usudila da predloži bilo kakve promjene. Podizanje Berlinskog zida i Korejski rat, te
Vijetnamski rat i Kubanska raketna kriza, postat će neizbrisivi simboli hladnoratovske politike ovih
dvaju nuklearnih velesila, koja će obilježiti cijelu drugu polovinu XX stoljeća, na štetu naroda koji su se
našli na razmeđu ovih dvaju suprotstavljenih svjetskih idelogija.
Treća međunarodna organizacjia kao federacija naroda formirana pod nazivom Organizacija
ujedinjenih naroda (UN). Ona je bila ideološki utemeljena na Atlantskoj povelji, a financijski zasnovana
na američkoj vladinoj politici zamja i najma. 43 bilona $ bila su predviđena kao krediti za sve one
zemlje koji su se na bilo koji način suprotstavljale silama Osovine tjekom rata. Pobjeda UN-a postignuta
je pomoću efektivne mobilizacije svjetskih resursa i omogućila je njenim vođama da diktiraju uslove
mira.
Atlantsku povelju od 14. augusta 1941. potpisali su predsjednik SAD-a F. D. Ruzvelt i
premijer britanije Vinston Čerčil. Ona je predstavljala deklaraciju mirovnih ciljeva SAD-a i Velike
Britanije. U povelji su naglasili da nijedna od ove dvije zemlje nema namjeru teritorijalno se proširivati
tokom rata, da poštuju prva naroda na samoopredjeljenje i odabir društvenog sistema koji će vladati
njihovim zemljama. Povelje promovira prjateljsku saradnju među svim narodima svijeta, poštene
radničke standarde, zdravstvenu zaštitu, slobodu od straha i potlačenosti, slobodnu trgovinu morima,
napuštanje principa sile i razoružanje agresorskih nacija.
 Deklaracija UN-a, potpisana u Vašingtonu 1. januara 1942. imala je za cilj potpunu saradnju
naroda protiv Njemačke, Italije i Japana. Deklaraciju je potpisalo 26 nacija, na čelu sa SAD-om, Velikom
Britanijom i SSSR-om, a još 19 nacija se naknadno priključilo.
Na Moskovskoj konferenciji, održanoj u oktobru i novembru 1943., britanski, američki i
sovjetski ministri vanjskih poslova dogovorili su se o formiranju međunarodne organizacije za mir i
sigurnost, te da će uspostaviti Evropsku savjetovanu komisiju koja će odrediti uslove njemačke predaje,
odvojiti Austriju od Njemačke i uništiti fašistički režim u Italiji.
Konferencija u Kairu održana je od 22.-26. novembra 1942. U Kairu su se sastali:Ruzvelt,
Čerčil, Čang Kaj Šek, a Kairskom deklaracijom je utvrđen postratni tretman Japana. Dogovoreno je da
se Mandžurija vrati Kini, a Koreja da stekne nezavisnost.
Na konferenciji u Teheranu, održanoj od 28. novembra- 1. decembra 1942. sastali su se
Ruzvelt, Čerčil i Staljin. Raspravljali su o iskrcavanju u Francusku i potvrdili međusobnou saradnju oko
mirovnih ugovora, te su se dogovorili da će Evropska savjetodavna komisija rješavati otvorena evropska
pitanja.
Druga konferencija u Kairu održana je od 4.-6. decembra 1942. Na ovoj konferenciji su Čerčil
i Ruzvel vršili pritisak na turskog predsjednika da Turska stupi u rat na strani saveznika.
Konferencija u Breton Vudsu je održana od 1.-22. jula 1944., predstavljala je monetarnu i
financijsku konferenciju Ujedinjenih naroda. Raspravljalo se o poboljšanju ekonomskih uslova i tada su
delegati istakli potrebu za formiranjem Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Međunarodne banke
za obnovu i razvoj. MMF-u je odobren kredit u vrijednosti od 8,8 biliona $, a Međunarodnoj banci kapital
u vrijednosti od 10 biliona $. Glavni cilj ovih organizacija je bip da se izbjegne poremećaj valuta i da se
stabilizira razmjena tarifa. Financijski planovi oporavka razrađeni su od strane financijskih eksperata iz
44 zemlja i predloženi su vladama na odobrenje.
Konferencija u Dambarton Ouksu održana je 9. oktobra 1944. Na njoj su bili predstavljeni
delegati vlada SAD-a, Britanskog Komonvelta i SSSR-a. Objavljeni su prijedlozi za formiranje trajne
međunarodne organizacije, poznate danas kao Ujedinjeni narodi. Kao cilj novog društva nacija
potavljeno je očuvanje svjetskog mira i bezbjednosti.
Konferencija u San Francisku održana je od 25. aprila- 26. juna 1945. godine. Delegati 55
nacija satali su se da konačno dovrše povelju Ujedinjenih naroda. Preliminarni rezultati konferencije bili
su, od strane američkog sekretara Edvarda Stetiniusa, predviđeni za 22. juni. Konačna povelja UN
predviđala je formiranje tijela kao što su: Generalni savjet, Vijeće sigurnosti, Ekonomsko-socijalno
vijeće i Međunarodni sud pravde. Administrativni posao UN-a bit će povjeren generalnom sekretarijatu
na čelu sa generalnim sekretarom UN-a.
Konferencija u Potsdamu je održana od 17. jula- 2. augusta. 1945. Njoj su prisustvovali
predsjednik Heri Truman, premijer Vinston Čerčil i Staljin koji su raspravljali o planovima reuspostave
mira. Šef britanskog laburističkog kabineta Klement Atli je zamjenio Čerčila na konferenciji.. Na
Potsdamskoj konferenciji dogovorena je uspostava Vijeća ministara za vanjske poslove, koje bi
predstavljalo SAD, Veliku Britaniju, SSSR, Francusku i Kinu i nastavilo bi sastavljati nacrte mirovnih
ugovora. Prvi sastanak Vijeća ministara za vanjske poslove održan je 11. septembra u Londonu. Za
Njemačku, odluke donesene na Potsdamskoj konferenciji, podrazumjevale su:
1. Razoružanje i demilitarizaciju
2. Raspuštanje Nacionalsocijalističkih institucija
3. Suđenje ratnim kriminalcima
4. Podršku demokratskim idejama
5. Obnovu lokalnih samoupravnih i demokratskih političkih stranaka
6. Slobodu govora, medija, vjeroispovijesti i predmeta neophodnih za vojnu bezbjednost.
Ekonomske restrikcije za Njemačku predvidjele su:
1. Zabranu izrade rukotvorima i ratnih materijala u cilju rata
2. Kontroliranu proizvodnju metala, kamikalija i mašinerije neophodne za rat
3. Denacionalizaciju njemačkih kartela, sindikata i zaklada
4. Naglašeno isticanje poljoprivrednih i mirnodopskih domaćinskih industrijskih postrojenja
5. Kontrolu uvoza, izvoza i znanstvenih istraživanja
Metodi kako će se primjenjivati odredbe ovih uslova ostavljeni su da budu detaljno dogovoreni
za kasnije. Potsdamska konferencija je dalje nalagala Njemačkoj da mora biti krajnje predana u radu
na planu kompenzacije svih gubitaka i štete koju je nanijela Ujedinjenim narodima. Članovi konferencije
su se dogovorili o planu preuzimanja kontrole i raspuštanju njemačke vojne i trgovačke mornarice,
detalji su također dogovoreni za kasnije. Mirovni ugovori sa Finskom, Bugarskom, Mađarskom,
Rumunjskom i Italijom predviđeni su da budu utanačani dogovorima što je prije moguće.
Formanli uslovi predaje Japana potpisani su na američkom ratnom brodu Misuri 2. septembra
1945. Japan je podvrgnut američkoj vojnoj okupaciji, ali japanski car je ostao na čelu države i japanski
političari i politički dužnosnici nastavili su obavljati svoje dužnosti. Visoka vojna komanda i vojne
organizacije su u potpunosti raspuštene, a američke snage su zaplijenile sve ono što je japan tjekom
rata prisvojio na Pacifičkom oceanu. Koreja je također podvrgnuta sovjetsko-američkoj okupaciji s
ciljem buduće uspostave demokratske vlade. Kurilski otoci i južni dio Sahalina pripojeni su SSSR-a,
Vanjska Mongolija je proglašena zonom u sferi sovjetske kontrole,a SSSR-u i Kini je povjereno
nadgledanje Port Artura i madžurijskih željeznica.
Uslovi kapitulacije japanskih snaga u Kini, koji su brijali oko lilion vojnika, potpisani su u
Nankingu od strane japanskih zapovjednika i predstavnika Jang Iešija. Kina je povratila suverenitet
nad Unutrašnjom Mongolijom i Mandžurijom, kao iad otocima Formozi i Hainanu. Hong Kong je
okupiran od strane britanskih trupa. Britanci su također sproveli formalnu predaju Singapura 12
septembra i svih japanskih snaga, oko pola miliona, u Jugositočnoj Aziji i Istočnoj Indiji.
Na mirovnoj konferenciji u Parizu, održanoj od 29. jula-15. oktobra 1946. 21 zemlja koja je
učestvovala u ratu protiv sila Osovine u Evropi, raspravljale su o nacrtu mirovnih ugovora sa Italijom,
Rumunjskom, Mađarskom, Bugarskom i Finskom. Ovi mirovni ugovori bili su pripremljeni od strane
Vijeća ministara za vanjske poslove Velike Britanije, Francuske, SAD-a i SSSR-a. Mirovni ugovori
potpisani su u Parizu 10. februara 1947. Italija je izgubila četiri manje granične regije na granici sa
Francuskom i većinu Venecije Julije prema Jugoslaviji, te Dodekoneske otoke uzela joj je Grčka.
Priznala je otkazivanje italijanskog suvereniteta nad afričkim kolonijama i prihvatila stvaranje Slobodne
teritorije Trsta. Vojne snage Italije svedene su na 300.000 vojnika. Italija je prihvatila isplatiti reparaciju
u vrijednosti od 360 milona $. Rumunjska je izgubila Besarabiju i sjevernu Bukovinu, koje su pripale
SSSR-u, ali je dobila teritorijalne naknade u Transilvaniji. Mađarska je vraćena na granice od 1938.,
izuzev manjeg dijela teritorija na sjeveru koji je pripao Čehoslovačkoj. Bugarska je sačuvala južnu
Dobruđu. Finska je SSSR-u prepustila luku Petsamo i dala je SSSR-u podmorničku bazu Porkala u
najam na 50 godina.

24. Nirnberški proces i tokijski proces-Haški proces paralele

Ideja o osnivanju međunarodnog Vojnog tribunala, na kojem će se odgovornim ličnostima
Trećeg Rajha suditi po zapovjednoj odgovornosti za sva zlodjela počinjena od strane Njemačke u
Drugom svjetskom ratu, bila je zastupljena među saveznicima od sastanka na Teheranskoj konferenciji
u novembru 1943. Glavni zagovornici velikog međunarodnog suđenja nacistima bili su Amerikanci i
Sovjeti, a Britanci su se ovoj ideji približili tek nakon Hitlerovog samoubistva u maju 1945. U tzv.
Londonskom sporazumu od 8. augusta 1945. ustanovljen je niz osnovnih principa za početak
procesa, pod vodstvom američke delegacije koju je predvodio sudija vrhovnog američkog suda po
nalogu predsjednika Herija Trumana. Svaka vlada od četiri savezniče sile pobjednice imenovala je po
jednog sudiju i zamjenika i branioce optuženih. Članovi Vojnog tribunala izabrali su britanskog lorda
pravde Džefrija Lorensa za predsjednika tribunala. Lord Džefri Lorens je vodio sjednice koje su
održane od novembra 1945. do oktobra 1946. Njegov zamjenik je bio sir Norman Briket koji je
Nirnberški proces nazvao „najvećim procesom u historiji“. Cilj Nirnberškog procesa bio je postići
pravdu bez osvete, stoga su Amerikanci predložili osudu svih onih institucija Trećeg Rajha koje su u
toku rata počinile brojne zločine.
Proces u Nirnbergu je prvi historijski primjer suđenja ratnim zločincima pred javnim
međunarodnim vojnim sudom. Prvi put je jedan takav forum proglasio agresiju najtežim međunarodnim
zločinom i prvi put u historiji se sudilo najvišim državnim, političkim i vojnim funkcionerima jedne države
optužene za masovne ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i zločine genocida. Prvi put osuđene su
i zločinačke organizacije kao što su vodstvo NSDAP-a, Gestapo, SS jedinice i SA odredi, koje su
kao institucije izvršavale zločine po naređenju Trećeg Rajha. Svakom članu ovih organizacija
omogučeno je suđenje pred međunarodnim sudom ili sudovima okupacionih sila u Njemačkoj. Na
Nirnberškom procesu potvrđen je i realizovan princip lične odgovornosti za počinjene zločine, bez
obzira na zvanični položaj ili rang krivca u skladu s njegovim djelovanjima i u izvršavanju naređenja
pretpostavljenih.
Nirnberški proces je potvrdio da je najveći dio krivičnih djela iz optužbi, počinjen. Dvanaest
osoba je proglašeno krivim i pogubljeno vješanjem 16. oktobra, najpoznatiji među nima su bili Gering,
Fon Ribentrop, Fon Kajtel, Kaltenbruner, Rosenberg, Frank, Jodl, Borman i dr. Na doživotnu kaznu
osuđena su trojica: Rudolf Hes, Valter Funk i Ervin Rider, a četvorica na vremenske kazne u trajanju
od 10-20 godina: Karl Denic, Baldur Sirak, Albert Šper i Konstantin Nojrat. Od optužbe su oslobođena
trojica: Šaht, Papen i Friče. Industrijalcu Alfredu Krupu prekinuto je suđenje zbog starosti. Sovjeti su bili
zgrani+uti činjenicom da vlada Trećeg Rajha, Generalštab i Vrhovna komanda nisu proglašene
zločinačkim organizacijama.
 Tijela pogubljnih izložena su u zatvorskoj Sali, zatim su dokumentarno fotografisana i na koncu
spaljena. Pepeo pogubljenih nacista je razasut na nekom nepoznatom mjestu.
Iako su Nirnberški principi priznati su od svih savezničkih zemalja iz Drugog svetskog rata i od
organizacije UN-a, veliki broj zločinaca je neprimjereno kažnjen ili čak ostao nekažnjen. Ovakva praksa
nanijela je veliku političku, pravnu i moralnu štetu Nirnberškim principima i umanjila njihov stvarni
značaj.
Pored velikog procesa pred Međunarodnim sudom u Nirnbergu, sprovedeno je još 12. tzv.
naknadnih procesa, vođenih u periodu od augusta 1946. do aprila 1949. pred Američkim vojnim
sudom u Nirnbergu na osnovu Zakona br. 10. Kontrolnog savjeta za Njemačku i Nerdbe br. 7.
komandanta američke okupacione zone u Njemačkoj. Na ovim naknadnim procesima, pred sud je
izvedeno 185 funkcionera Trećeg Rajha. Od toga su 24 osuđena na smrt, 126 na zatvorske kazne, a
35 osoba je oslobođeno optužbe. Nekolio smrtnih kazni naknadno je preinačeno u zatvorske kazne, a
u više slučajeva kazne zatvora su djelimično oproštene.
Statut međunarodnog vojnog suda, materijali nirnberškog procesa i Nirnberški principi znatno
su utjecali na materijalno i formalno pravo po kojima su održana suđenja ratnim zločincima u raznim
zemljama. Proces protiv japanskih ratnih zločinaca je održan pred drugim Međunarodnim Vojnim
sudom u Tokiju od maja 1946. do novembra 1948. Tokijski proces je u osnovi vođen po sličnim
principima i propisima kao i Nirnberški proces. Ova dva procesa našla su odraza i u međunarodnoj
Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida kao i u četiri Ženevke konvencije iz
1949. o zaštiti žrtava rata. U skladu sa Ženevskim konvencijama, krivični zakonici mnogih zamalja
poprimili su te odredbe.

25. Integracijski procesi nakon 1945. (EU) (nastanak, razvoj, tijela)

Krajem Drugog svjetskog rata javile su se ideje o evropskom povezivanju. Još u ljeto 1946.
britanski premijer je pozvao na osnivanje „Sjedinjenih evropskih država“, kako bi se time ojačala
sigurnost u svijetu. Nosioci tog evropskog udruživanja trebale su biti Njemačka i Francuska.
Evropske zemlje suočile su se sa potrebom da postave nove temelje na kojima će sa uspjehom
izgrađivati svoj zajednički život, svoju stabilnost, sigurnost i uticaj u svijetu. Prvi korak učinjen je u
pravcu evropske ekonomske integracije. Ministar vanjskih poslova Francuske Rober Šuman, predstavio
je 9. maja 1950. plan o ujedinjenju resursa uglja i čelika Francuske i Velike Britanije u okviru
međunarodne organizacije, koja bi bila otvorena za sve zainteresovane zemlje. Tako je osnovana je
Evropska zajednica za ugljen i čelik. SR Njemačka, Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg i
Nizozemska potpisale su Pariški sporazum kojim se uspostavlja prva Evropska zajednica uglja i čelika.
Iste zemlje potpisuju u Rimu 1957. godine sporazum kojim je uspostavljena Evropska ekonomska
zajednica EEZ. Sporazum je predviđao da se saradnja iz proizvodnje čelika proširi i na druge grane
privrede. Iste godine je osnovan i Euroatom, radi iskorištavanja novih izvora energije. Od 1973. članice
EEZ-a postaju Danska, Velika Britanija i Irska, a od 1981. i Grčka. Od 1986 godine EEZ-u su se
pridružile Španjolska i Portugal.
Ovi koraci su označili početak nove Evrope, koja se više ne sastoji od konkurentskih kolonijalnih
sila nego Evrope kao tehnički napredne i međusobno povezane jedinice unutar savremenog svijeta.
Potpisivanjem sporazuma iz Mastrihta o Evropskoj uniji 1992. godine, EEZ je zamijenjen EU-
om i otvorena su vrata Ekonomskoj i monetarnoj uniji evropskih zemalja. Tim činom su udareni temelji
za čvršće političko povezivanje. Odluka o jedinstvenom tržištu EU-a je stupila na snagu 1. januara 1993.
Od 1995. nove članice EU-a postale su Austrija, Finska, Švedska, dok je Norveška na
referendumu odbila da pristupi Evropskoj uniji, zbog otvorenih pitanja oko ribarenja i eksploatacije nafte
i plina iz polarnog kruga. Od 1. januara 2002. stupila je na snagu jedinstvena valuta EURO u 12. zemalja
članica, koje čine tzv. Euro-zonu. Izvan Euro-zone ostala je Velika Britanija, Danska i Švedska, zbog
tradicionalne vezanosti Britanaca za svoju valutu funtu, koja je simbol britanske snage i nezavisnosti, a
Danska i Švedska iz unutrašnjih razloga.
Važnost uvođenje zajedničke valute Eura je velika. Stanovnici EU-a su time dobili mogučnost
da prilikom poslovnih putovanja u druge zemlje Unije koriste prednosti zajedničke valute. Iza vrijednosti
Eura stoji snažna privreda zemalja članica EU-a, tako da je ova valuta vrlo brzo zauzela svoje mjesto
glavnim svjetskim novčanim tržištima i učvrstila svoj odnos prema dolaru i jenu.
Planirano je i dalje proširenje EU-a novim zemljama. Sporazumom iz Nice 2001. predviđena je
reforma institucija EU-a u vidu proširenja na istok Evrope. To je predstavljalo važan sporazum za 10.
članica kandidata za prijem u EU, koje su postale zemlje članice EU. To su Poljska, Češka, Slovačka,
Mađarska, Baltičke zemlje, Slovenija, Rumunjska i Bugarska. Danas zemlje bivše Jugoslavije prolaze
kroz pristupne sporazme o priključivanju euro-atlanstskim integracijama, uz njih su tu još i Albanija i
Turska.
 26. Nauka, kultura i sport nakon Drugog svjetskog rata
Jedan od najznačajnijih događaja koji je obilježio XX stoljeće je naučna revolucija. Do sredine
XX stoljeća naučni i kulturni razvoji iz temelja su izmjenili život čovječanstva, a kretanja koja su se tada
pojavila išla su prema novim revolucionarnim promjenama.
Veliki napredak nauke i njena primjena u svakodnevnom životu, vršili su sve jači uticaj na
privredni, društveni i politički život čovjeka, kao i njegov kuturni i moralni razvoj. U roku od nekih
pedesetak godina čovjekovo poznavanje svemira povećalo se daleko iznad prijašnjih spoznaja.
Energija iz raznih izvora je ukročena i počelo se sa njenim korištenjem u svakodnevnom životu. Otkriče
nuklearne energije je povečalo čovjekovu moć i omogučilo mu istraživanje svemira. Ljudi su putovali
brzinom većom od brzine zvuka, lansirali su satelite u zemljinu orbitu, te su poslali rakete da kruže oko
Sunca, spustili su se na Mjesec i započeli inaučna straživanja na Marsu. Tokom 50-ih godina izgrađene
su i puštene u rad nuklearne elektrane. Od 1947. izumljen je tranzistor, koji je doprinjeo razvoju
kompjuterske tehnologije. Do 70-ih godina kompjuteri postaju sastavni dio naučnih, poslovnih,
komunikacijskih i vojnih sistema, a od 80-ih kompjuteri postaju dio svakodnevnog života. Tehnička
djelatnost na polju komunikacija da sredine XX stoljeća sa najvećim dijelom temeljila na potrebi da se
čovjeku nešto saopći, glasovi da ih čuje, slika da ih vidi i štampa da je može čitati. Sredinom XX stoljeća
čovjek je mogao poslati telegram u bilo koji dio svijeta, mogao je pošiljku uputiti morskim ili kopnenim
putem, automobilom, željeznicom ili zračnim prometom. Mogao je čuti poruke upućene radijom, iz bilo
kojeg mjesta na Zemaljskoj kugli. Najveće dostignuće na polju komunikacija i kompjuterske
tehnologijeje izum Interneta, koji danas ima mogučnost povezivanja svakog pojedinca sa bilo kojim
drugim pojedincem, pod uslovom da oba imaju pristup Internetu.
Nakon Drugog svjetskog rata usavršila se televizija. Na prelazu sa 50-ih godina na 60-ete više
od trideset zemalja je uvelo redovno emitovane televizijske servise, a 1955. bilo je u upotrebi oko
45.000.000 televizora. Od 1949. ostvarena je televizijska slika u boji, što je vremenom potiskivalo crno-
bijele televizorske aparate. Tako je po prvi put televizija omogučila pojedioncima da iz svojih domova
prate šta se zbiva u ostalim udaljenim krajevima svijeta. Dnevna štampa je čitaocima pružala natpise i
slike primljene teleprinterom ili telefotom. Veliki napredak je zabilježen na području prenosa zvuka.
Pojavili su se stereo uređaji, videorekorderi, VHS i audio kasete kao i kompakt diskovi CD-ovi, ploča za
laserski gramofon tj. audio linije i elektronski računar 1979. u kojem je tonski zapis u digitalnom obliku.
Iste godine je izumljen i prenosni stereo uređaj tzv. walkmen.
Zabava, znanje, muzika i film došli su do miliona ljudi posredstvom masovnih komunikacija.
One su bile sredstvo koje je proširilo masovnu kulturu. Iako je njena vrijednost postala predmetom
rasprava, uloga novih sredstava komuniciranja u stvaranju i proširenju mas-kulture bila je neosporna.
Razvoj fizike, kemije i biologije pomjerio je granice ljudskih znanja. Genetski inžinjering
omogućio je intervenciju u razvojni proces i stvaranje živih organizama. Napredak nauke posebno je
zabilježan na području medicine, donoseći nova i moćna sredstva za suzbijanje bolesti i potpuno
iskorjenjivanje kuge, malarije, boginja i kolere. Preventivna medicina smanjila je uveliko smrtnost
dojenčadi, produžila trajanje života i podigla životni standard na razinu kakvu nijedno društvo ni
civilizacija ranije nisu dosegli. 50-ih godina pronađena je vakcina protiv dječje paralize, pri pregledu
trudnica i u medicinske svrhe počeo se koristiti ultrazvuk. Od 1956. godine koriste se kontracepcijske
tablete za prevenciju protiv neželjene trudnoće, tzv. antibebi pilule. Značajni rezultati postignuti su u
kirurgiji, gdje se od 1967. uspješno izvode transplantacijske operacije pojedinih organa kao što su srce,
bubrezi, jetra. U liječenju karcinoma ustanovljena je kemoterapija. Bolsti kao što su embola i AIDS
prisiljavaju naučnike na nova istraživanja.
Veliki napredak je zabilježan na polju saobraćaja. Razvili su se novi tipovi automobila, a najveći
napredak je zabilježen u avio saobraćaju i željezničkom saobraćaju. Udobnost i brzina, a posebno
bezbjednost putnika dosegli su visok nivo. Najrazvijenije željezničke infrastrukture zaživjele su u
Japanu i Francuskoj.
Primjena tehnološko-kompjuterizovanih izuma u proizvodnji ubrzala je razvoj kibernetike kao
posebne nauke. Kibernetika je omogučila robotizaciju, tj. automatizaciju proizvodnje.
Primjena naučnih tekovina negativno se odrazila kroz naučno natjecanje u cilju stvaranja oružje
za potpuno uništenje i u izgradnji vojsnih sistema kojima je postavljeno za cilj razaranje potpune
protivnikove infrastrukture i neprijateljskog društva u cjelini. Borba za nadmoć u pogledu izgradnje
najrazornijeg oružja postale je obilježje hladnoratovske politike. Avijacija je probila zvčni zid izgradnjom
mlaznih aviona, raketni sustavi su usavršeni interkontinentalnim projektilima. Tradicionalni principi
ratovanja kao što su junaštvo i srčanost, ovim su otkrićima popuno nestali sa bojnih polja, a zamjenjeni
su usavršenom novom vojnom tehnologijom. Smatra se da smo nakon bacanja atomskih bombi na
Hirošimu i Ngasaki 1945. ušli u Atomsko doba čovječanstva.
 Književnost i umjetnost više nisu bile kulturno nasljeđe obazovane elite, iz razloga što je opće
i više obrazovanje doseglo zavidan nivo u većini zemalja.
Novost u razvoju muzike predstavljala je upotreba elektronike. Posljednjih 50 godina XX
stoljeća obilježili su rock and roll i elktronska muzika. Oba pravca su se razvila u kulture i predstavljali
su muzički odgovor na društvena, politička, vojna i socijalna kretanja u svijetu. Najpozantiji rock bendovi
u svijetu su bili Bitlsi i Rolingstonsi, a najveća zvijezda i „kralj“ rock and rolla bio je Elvis Prisli.
Njapoznatiji gitarista istog muzičkog smjera bio je afroamerikanac Džimi Hendriks. On je također bio
jedan od simbola hipi generacije koja se razvila u SAD-u tjekom 60-ih kao mladalčki bunt protiv
vijetnamskog rata. Opernu scenu obilježio je Italijan Pavaroti i nekolicina drugih. Američku i svjetsku
pop scenu obilježili su pjevaći i izvođači Majkl Džekson i Madona.
Književnost posljeratnog doba obilježio je veliki broj autora od kojih su svjetski poznati Erners
Hemingvej i Žan Pol Sartr.
Filmska umjetnost doživjela je u poslijeratnom razdoblju značajan napredak. Snimani su filmovi
raznih žanrova: dokumantarni, ratni, horor, kriminalistički, vestern, historijski, muzički, naučno-
fantastički, erotski i dr. Najslavnije zvijezde filmse umjetnosti bili su: Merlin Monro, Hampri Bogart,
Džejms Din, Ingrid Bergman, Brižet Bardo i dr. Najznačajniji filmski redatelji su bili Orson Vels, Alfred
Hičkok, Martin Skorsezi i Stenli Kjubrik. Najznačajniji filmski festivali su utemeljni u Kanu, Venciji i
Berlinu. Najveće sjedište svjetske filmske industrije je Holivud, gdje za za filmska dostignuća iz cijelog
svijeta dodjeljuju kao nagrade Oskari. Najznačajnija i neprevaziđena ličnost u branši animiranog filma
je bio Volt Dizni.
Svjetska sportska takmičenja i Olimpijske igre postali su najveća zabava sirokih narodnih masa.
Nogomet i košarka su postali dva najznačajnija sporta na svim kontinentima. Tjekom hladnoratovskog
razdoblja postojalo je zamjetno rivalstvo između konfrontiranih strana, stoga su najčesći osvajači
medalja na Olimpisjkim igrama bili predstavnici SSSR-a, SAD-a, Kine, Velike Britanije, Francuske i
Kanade. Među najznačajnije sportiste druge polovine XX stoljeće treba ubrojati. Atletičara Čeha Emila
Zatopeka, sovjetskog skakača u vis s motkom Sergeja Bubku, kontroverznog, ali genijalnog američkog
boksera Muhameda Alija koji je devet puta bio svjetski prvak u teškoj kategoriji, švedskog tenisača
Bjorna Borga, američkog košarkaša Medžika Džonsona, brazilske nogometne zvijezde Pelea i
argentinske nogometne zvijezde Dijega Armanda Maradone, Nijemca Mihaela Šumahera i Brazilca
Airtona Sene u Formuli 1. U košarci su dominirale SAD i SSSR, a u nogometu Brazil, Argentina i
Njemačka.

27. Ujedinjeni narodi ( ideja i organizacija, nastanak,razvoj,tijela)

Organizacija koja je prethodila Organizaciji ujedinjenih naroda bila je Liga naroda, osnovana
u Versaju 1919. s ciljem zaštite slabijih članova u slučaju agresije od neke od velikih sila. Liga naroda
nikad nije bila dobro izbalansirana niti istinski međunarodna liga. Bila je nesposobna posebno u
donošenju odluka i rješavanju ekonomskih problema. Početkom Drugog svjetskog rata 1939. izgubila
je gotovo sav svoj uticaj. Stvorila se tako potreba za stvaranjem neke institucionalno jače organizacije.
Tokom rata od 1939-1945 zaživjela su tri projekta međunarodnih federacija. Čije su osnove stvarane
30-ih godine XX stoljeća.
Prvi projekat je nastao u Evropi pod nazivom „Novi poredak“, to je bio anti-kominternski i
antidemokratski blok Njemačke, Italije i njihovih satelitskih država, šredvođenih Adolfom Hitlerom. Drugi
projekat je nastao u Aziji, pod okriljem Japana, a nazvan je „Prosperitetni okvir“ a promovisao je doktrinu
„Azija Azijatima“. I njemačka i japanska hegemonija su bili centri ovih projekata koji su se njihovim
porazom na koncu Drugog svjetskog rata raspali. Treća međunarodna federacija, formirana u godinama
rata, postale je poznata pod nazivom Organizacija ujedinjenih naroda.
Organizacija ujedinjenih naroda je ideološki zasnovana na temelljima Atlantske povelje,
međusobne solidarnosti „Velike trojke“, Britanije, SSSR-a i SAD-a i financijskih kredita od 43 biliona
američkih dolara, koje je vlada SAD-e bila spremna pozajmiti svim onim zemljama koje su bile spremne
suprotstaviti se Silama osovine. Najveći uspjeh Organizacije ujedinjenih naroda je bio taj što je lidere
velikih sila primorao na iznalaženje puteva za potpisivanje mirovnih ugovora. Deklaracija UN-a je
prestavljena 1. januara 1942 u Vašingtonu, utemeljna je na Atlantskoj povelji u cilju izgradnje punih
vojnih kapaciteta koji će se skupa suprotstaviti Njemačkoj, Japanu i Italiji. Deklaracija UN-a je potpisana
od strane SAD-a, Velike Britanije, SSSR-a i ostale 23 nacije koje je zhvatio Drugi svjetski rat. Kasnije
se potpisima priključilo još 19 nacija. U novembru 1943 utemeljena je u Vašingtonu UNRRA –
Ministarstvo(tijelo) UN-a za obnovu i oporavak s ciljem dostavljanja pomoći oni zemljama
zahvaćenim agresijom Sila osovine. U aprilu 1944. oformljena je Organizacija UN-a za obrazovnu i
kulturnu obnovu, a u julu je održana Monetarna i financijska konferencija UN-a s ciljem poboljšanja
ekonomskih uslova. Delegati UN-a su tada došli na ideju osnivanja Međunarodnog monetarnog
fonda MMF-a i osnivanja Međunarodne banke za obnovu i razvoj. MMF-a je odobren kredit od 8,8
biliona US dolara, a Međunarodnoj banci kredit od 10 biliona US dolara. Glavni cillj je bio da se spriječe
poremećaji monetarnog sistema i da se stabiliziraju vrijednosti valuta. UNRRA je u septembru na
sastanku u Montrealu odobrila zajam Italiji u vrijednosti od 50 miliona US dolara. Tako je Italija postala
prva bivša neprijateljska zemlja kojoj je odobren zajam. Na konferenciji u Dabraton Ouksu održanoj
9. oktobra 1944., kojoj su prisustvovali delegati SAD-a, zemalja Britanskog komonvelta i SSSR-a,
odnijet je zahtjev za stvranjem trajne međunarodne organizacije. Cilj novog društva naroda je bio
očuvanje svjetskog mira i sigurnosti.
25. april – 26. juni 1945. Konferencija u San Francisku. Delegati 50 naroda sastali su se u
San Francisku s ciljem dovršavanja povelje Ujedinjenih naroda. Tada su predstavljena četiri nova tijela
UN-a Generalna skupština kao glavno tijelo UN-a, Vijeće sigurnosti UN-a s ciljem nadgledanja i
rješavanja vojnih i političkih problema, Ekonomsko-socijalno vijeće UN-a s ciljem rješavanja
ekonomskih i društvenih konflikata i Međunarodni sud pravde s ciljem rješavanja međunarodnih
nesuglasica. Administrativni rad organizacije UN-a povjeren je generalnom sekretaru UN-a.
Generalna skupština UN-a sastavljena je od delegata svih članova. Sastaje se jedanput
godišnje na redovnom zasjedanju, a ukoliko postoji potreba saziva se izvanredno zasjedanje GSUN-a.
Generalna skupština nema pravo samostalnog odlučivanja, već samo pravo raspravljanja o pojedinim
pitanjima i pravo davanja preporuka o onim sporovima i situacijama koje nisu podnijete na razmatranje
prethodno Vijeći sigurnosti UN-a. Generalna skupština UN-a u većini slučajeva zaključke donosi
običnom većinom, dok je za važnija pitanja potrebana dvotrećinska većina predatih glasova.
Vijeće sigurnosti je samo djelimično izborni organ. Deset članova Vijeća sigurnosti UN-a bira
Generalna skupština na dvije godine. Stalni članovi Vijeća sigurnosti su samo SAD, Velika Britanija,
Francuska, Rusija i Kina. Vijeće sigurnosti je organ čiji je glavni zadatak očuvanje međunarodnog mira
i sigurnosti, stalno je na okupu i ima pravo izdavanja obaveznih odluka. Za stvaranje pravovaljanog
zaključka potrebno je da u prilog odluci glasa 9 članova, ako se radi o pitanjima postupka potrebno je
da u prilog odluci glasaju svi stalni i 9 članova, a ako se radi o meritornoj odluci potrebno je da u prilog
odluci glasaju svi stalni članovi, ukoliko jedan od stalnih članova podnese veto meritorna odluka ne
može biti donesena.
Ekonomsko i socijalno vijeće UN-a čine 54 države članice koje bira Generalna skupština na
tri godine, svake godine po trećinu. Ekonomsko vijeće UN-a analizira situacije i izvršava preporuke
Generalna skupština UN-a u međunarodnim ekonomskim, socijalnim, humanitarnim, zdravstvenim i
sličnim pitanjima, te upravlja-koordinira radom specijaliziranih ustanova UN-a
Starateljsko vijeće sačinjavaju sve one članice koje upravljaju starateljskim područjima, ali i
one koje nemaju starateljske uprave. Ovu drugu grupu čine sve stalne članice Vijeća sigurnosti, zajedno
sa ostalim članicama koje bira Generalna skupština na tri godine. Starateljsko vijeće je pod
rukovodstvom Genralne skupštine i ono razmatra izvještaje, prima i ispituje peticije, određuje
povremene obilaske pojedinih starateljskih područja.
Sekretarijat UN-a se sastoji od generalnog sekretara i nekolicine službenika s diplomatskim
povlasticama. Generalnog sekretara imenuje Generalna skupština na prijedlog Vijeća sigurnosti na 5
godina. Generalni sekretar imenuje ostalo osoblje sekretarijata po principu što moguče šire geografske
osnove. Generalni sekretar vrši funkciju predsjedavajućeg na zasjedanjima Generalne skupštine,
Vijeća sigurnosti, Ekonokskog i socijalnog vijeća i Starateljskog vijeća. Skeretarijat vrši tehničke
funkcije, a poseban zadatak je registriranje i objavljivanje međunarodnih ugovora.
Pomoćni organi UN-a su razni odbori, pododbori, komisije, misije itd. Pomoćni organi pomažu
glavnim organima u uspješnijem obavljanju svojih djelatnosti. Djelovanje pomoćnih organa je
dugoročno ili kratkoročno. Ti odbori se bave ekonomskim, političkim, socijalnim, sigurnosnim,
financijskim, humanitarnim, kulturnim, starateljskim, administrativnim, budžetskim i pravnim pitanjima.
Ukupno su klasificirani u 6. odbora. Postoji npr. i Komisija z arazoružanje itd.
Specijalizirane ustanove su samostalni međunarodni organizmi povezani s UN. Stvorene su iz
potrebe za zajedničkim djelovanjem više država u područjima zajedničkog interesa. Članom
specijalizirane ustanove može postati i država koja nije članica UN-a. Najpoznatije specijalizirane
ustanove UN-a su UNESCO Organizacija za prosvjetu, nauku i kulturu, WHO Svjetska zdravstvena
organizacija, IMF Međunarodni monetarni fond i dr.
Regionalne organizacije su također osnovane u skladu sa poveljom UN-a s ciljem sklapanja
regionalnih sporazuma ili ustanova koje bi prodonijele očuvanju međunarodnog mira i sigurnostiputem
mirnog rješavanja lokalnih sporova. Danas ih ima raznih kao npr.: OAS Organizacija američkih država,
Arapska liga, OAJ Organizacija afričkog jedinstva, Evropsko vijeće, Evropska zajednica za ugljen i čelik,
EEC Evropska ekonomska zajednica, EFTA Evropska zona slobodne trgovine i mnoge druge.
 Sjedište UN-a nalazi se u Nju Jorku, a evropski ured UN-a u Ženevi. Organizacija Un-a se
financira prinosima članica po posebnom ključu, od čega 25% doprinose SAD. Glavna dužnost država
članica je održavanje međunarodnog mira i sigurnosti
Ujedinjeni narodi su u velikoj mjeri opravdali svoje postojanje. Glavni cilj održavanja
međunarodnog mira je ispunjen, iako do sada nije došlo do ratova svjetskih razmjera, bilo je nebrojeno
mnogo lokalnih kriza i ratova od Drugog svjetskog rata do danas. Najveći neuspjesi organizacije UN-a
su se dogodili 1994. u Ruandi i 1995. u BiH. U oba slučaja izvršen je genocid nad nenaoružanim
stanovništvom koje je bilo pod zaštitom UN-a, a kroničnu boljku od postojanja organizacije do danas
predstavlja nemogučnost iznalaženja stabilnog i trajnog mirovnog rješenja u Izraelsko-palestinskim
sukobima.

28. Doba suparništva i savezništva, hladni rat (pokret nesvrstanih)

Hladni rat predstavlja gotovo polustoljetni sukob dvaju različitih interesnih sfera u svijetu, koje
su se pojavile kao suprotstavljene strane već odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ove dvije
suprotstavljene strane kao jezgro svojih višedecenijskih sukoba su nalazile u dva potpuno različita
svjetonazora koji su se profilirali kao državno-društvena ustrojstva, a to su kapitalizam i socijalizam ili
liberalno demokratska i komunistička državna uređenja. Zemlja koje su ultimativno zastupale, svaka po
jedan od ova dva pravca, bile su SAD i SSSR. Vojni kompromisi između ove dvije vojne sile omogućili
su pobjedu Saveznika u Drugom svjetskom ratu, a nakon njega su započele borbu za prevlast u svijetu,
koja se najprije osjetila na teritoriju ratom podjeljene Evrope. Frnacuska i Velika Britanija su bili
tradicionalni političke istomišljenici SAD-a, zajedno sa nizom ostalih manjih zapadnoevropskih država,
koje su imale višegodišnju tradiciju liberalno-demokratskih ustrojstava. Ukratko, Zapadna Evropa je
nakon poraza frašizma i nacizma, istinski strahovala da bi nakon rata moglo doći do uspostave novih
totalitarnih režima komunističke društveno-političke orjentacije. Iz tog straha od komunizma, stale su
na ideološku stranu SAD-a. Sa druge strane komunisti su se širom Evrope tjekom Drugog svjetskog
rata profilirali kao krajnje odlučni antifašisti koji su kroz pokrete otpora nanosili silama Osovine velike
štete, sprovodeći gerilsku taktiku ratovanja i nazivajući se partizanima. Pošto je centarala komunizma
bila u Moskvi, većina ovih pokreta je bila ili direktno pomagana od strane SSSR, ili je u SSSR-u nalazila
samo ideološkog uzora i inspiratora svojih borbi.
Ofanziva Crvene Armije sa istoka i Savezničkoh trupa sa zapada okončana je onog trena kada
su se ove dvije vojske susrele na teritoriju poražene Hitlerove Njemačke u maju 1945. Već tada su se
primjećivale razlike između ove dvije vojske. Naime, veliki broj Nijemaca nacista je spas od Crvene
Armije tražio kod američkih, britanskih i francuskih trupa, tako je veliki broj intelektualaca i naučnika
Trećag Rajha našao ili pokušao naći sklonište u SAD-u. Dokaz za ovakve prebjege, je naučni tim NASA-
a SAD-a, koji su sačinjavali bivši nacistički naučnici, omogućivši na koncu prevlast SAD-a u nuklearno-
svemirskoj utrci sa SSSR-om, tjekom Hladnog rata.
Teritorij Evrope je podjeljen po zavšetku rata na države sa socijalističko komunističkim
uređenjem pod manjom ili većom kontrolom Moskve i one sa liberalno-demokratskim uređenjem
objedinjene kroz idejni program ekonomske obnove koji su predvodile SAD.
U martu 1947. Truman se obratio američkom Kongresu i pri tome je tražio pomoć za Grčku i
Tursku u iznosu od 400 miliona $ te je iskoristio priliku da iznese svoj stav, koji će uskoro biti poznat
pod nazivom „Trumanova doktrina“. Trumanov stav je istaknuo da je dužnost SAD-a pomoći
slobodnim narodima u sticanju i zaštiti njihove slobode. Materijalna i vojna pomoć ugroženim narodima
je ključna za onemogućavanje širenja totalitarnih režima. Za američke sigurnosne interese i za dobro
cijelog svijeta, SAD moraju financirati ovakvu podršku. Ukratko, SAD se moraju založiti za obustavu
daljeg širenja komunizma, bilo gdje u svijetu. Ovo je značilo objavu hladnog rata SSSR-u.
Tako su SAD bile uvučene, od strane Britanije u konfrontaciju sa SSSR-om, po pitanju Grčke i
Turske, nakon što je britanska vlada objevila u februaru 1947. da nije više u stanju pomagati grčke
monarhiste u borbi protiv grčkih komunista u Grčkom građanskom ratu. Tako se Amerika našla na strani
zaštitnika represivnih režima protiv gerilskih komunista. Stvorila se takva situacija u svijetu da su sve
one snage koje su željele svrgnuti represivne režime u svojim zemljama, počele podršku tražiti u
komunistima, dok su glavnog neprijatelja i zaštitnika takvih režima vidjeli u SAD-u.
Trumanova doktrina je sve komunističke organizacije proglasila neprijateljima „slobodnog“
svijeta. Ovakva crno-bijela slika podjele svijeta na „slobodne“ i „neslobodne“ je sugerirala da su
„slobodni“ pod opsadom i da su obavezni zaštititi se, dok je u komunističkom svijetu preovladala ista
percepcija, tj. da su oni pod opsadom. Ovakvi stavovi će egzistirati na obje strane kroz cijeli period
Hladnog rata.
Postratna Evropa je bila teško pogođena nezaposlenošću, inflacijom, beskučništvom i
glađu. Zima 1946. na 1947. je bila jedna od najtežih u stoljeću. Kontinent se teško oporavljao od rata i
to je bila idealna baza za širenje komunizma, koji je u ratu bio vodeća snaga antifašističkih pokreta
otpora u većini evropskih zemalja, pa čak i u Francuskoj i Italiji.
Zasnovana na izvozu, američka ekonomija se masovno proširila tokom rata. Veliki dio svjetskih
zlatnih rezervi se nakupio u SAD-u. S naglim okončanjem zemljišnog najma u augustu 1945., niko više
nije mogao dolarima kupovati američke proizvode. Nezaposlenost je rasla i postojala je opasnost da se
SAD nađu uvučene u depresiju.
Da bi se suzbilo širenje konunizma i da bi se očuvao američki prosperitet, SAD su morale
obezbjediti veliku pomoć Evropi. U junu 1947., državni sekretar SAD-a, Džordž Maršal je održao
ključni govor na tu temu. Istakao je da je pojedinačna pomoć evropskim državama beskorisna, te da se
Evropa treba ujediniti u cilju pravljenja jedinstvenog programa oporavka koji bi obuhvatio cijeli evropski
kontinent, te da takav jedinstven program oporavka Evropa treba predsatvit SAD-u. Konačni cilj treba
biti evropska integracija koja će predsatvljati bedem protiv totalitarizma. Britanski ministar vanjskih
poslova Ernest Bevin prihvatio je izradu jedinstvenog plana oporavka, a sa Amerikancima je
istovremeno dogovorio da nije potrebno učešće Sovjeta u izradi ovakvog plana. Istočnoevropskim
državama je omogućeno učešće pod uslovom da se odreknu komunizma i sovjetskog vodstva. Kada
je obavjestio Sovjete o konferenciji, Bevin je govorio o centralnom koordinirajućem tijelu, za koje su se
zalagali Amerikanci, koje će odrediti kvote i prioritete za sve učesnike. SSSR nije namjeravao prihvatiti
takav plan i odbio je učešće na konferenciji, sugerirajući svojim satelitskim državama da učine isto.
Pregovori o formiranju centralnog koordinirajućeg tijela, veoma važnog za SAD, su propali.
Evropa nije imala interesa sprovesti integraciju kontinenta. Konferencija se svela na uglavnom
zapadnoevropske države. Španjolska nije pozvana radi neprijateljstva prema Frankovom režimu.
Finska je bila u tjeku uređenja mirovnog ugovora sa SSSR-om, pa je zaključila da joj ne odgovara
vrijeme održavanja konferencije. Zapadne zone Njemačke, Austrija i grad Trst su bili predstavljeni od
strane okupacionih sila. Iscrtavanje realističnog plana oporavka pokazalo se krajnje složenim i bilo je
mnogo preuveličavanja od strane nekih vlada po pitanju državnih izvora prihoda i državnih potreba. Na
koncu plan oporavka je iskovan u samo osam tjedana, istaknuo je posebne ciljeve koje se trebaju
doseći do 1952. i procjenjen je američki doprinos u visini od 16 biliona $.
Maršalov plan pomoći sprovođen je više u vidu dostave robe široke potrošnje, nego u vidu
novca, što je u konačnici odgovaralo i gospodarstvu SAD-a. Uticaj na oporavak gospodarstava Evrope
bio je brz i učinkovit. Assembly line machinery preopremila je industriju FIAT-a u Italiji. Misurijske
mazge su oživjela grčku zemljaoradnju. Tri četvrtine francuskih luka obnovljene su u roku od dvije
godine. Za godinu dana prosjećna evropska plaća premašila je prijeratni nivo za 20%, a snabdjevanje
američkim namirnicama je postajalo vremenom nepotrebno.
Preko gospodarske pomoći izvršen je dramatičan politički uticaj SAD-a. Prvi su na udaru bili
francuski komunisti. Komunistički nadahnuti radnici bili su ucjenjeni da primire revolucionarne težnje
ukoliko Francuska želi i dalje biti na spisku zemalja američke pomoći. Francuski mediji i francuska
javnost, željni američke pomoći, okrenuli su se protiv francuskih komunista. U Italiji su održani
dramatični posljeratni izbori i postojala je velika mogućnost uspostave komunističke vlade, ali je CIA
potajno financirala antikomunističke stranke i širila antikomunističku propagandu. Američki Italijani bili
su masovno poticani pisati propagandna pisma svojoj rodbini i prijateljima u Italiji, vršeći uticaj na njih
da ne glasaju za komuniste. Američki uticaj tjekom predizborne kampanje bio je presudan. Komunsti
nisu došli na vlast u Italiji.
U konačnici Maršalova pomoć mnogo je doprinijela pri ustanovljavanju čvršćeg
hladnoratovskog fronta u Evropi. Evropske zemlje koje su prihvatile Maršalov plan i pomoć svesrdno
su prihvatile kapitalistički Zapad.
Na Istoku, Sovjetski odgovor bio je uvjerljiv. Maršalova pomoć okarakterisana je kao
imperijalistička podvala kojom Amerika namjerava zavladati Evropom. U septembru 1947. utemeljen
je Kominform kao zjedničko političko tijelo svih komunističkih zemalja, s ciljem uspostave veće
Sovjetske kontrole nad satelitskim zemljama da bi im se onemogućio politički prelazak na stranu
zapadnoevropskih zemalja, tj. u „Zapadni lager“. Kao sovjetska verzija Maršalovog plana utemeljen je
Savjet za međusobnu ekonomsku pomoć, kao takvo tijelo SEV je mnogo izravnije nego Maršalov
plan, donosio koristi SSSR-u.
Tako se Evropa počela djeliti kako gospodarski tako i politički na Zapadni i Istočni blok
zemalja. Monetarna reforma sprovedena u Njemačkoj isljučila je Sovjetsku okupacionu zonu, time je
podjela Njemačke bila okončana, ali je iza sebe ostavila jednu anomaliju, koja će postati glavna
evropska neuralgična tačka hladnoratovske politike, a to je bila zajednička udružena okupacija Berlina.
NATO i Varšavski pakt. Sledeći korak ka radikalizaciji odnosa između Istoka i Zapada u
Evropi, ali i u ostatku svijeta, bilo je osnivanje dvaju političko-ideološki različitih vojnih organizacija,
NATO-a i Varšavskog pakta.
 Trumanova doktrina imala je znatne posljedice za Evropu. SAD nikad nisu imale za cilj
dugoročno se posvetiti evropskim pitanjima, dok se sa druge strane SSSR predano posvetio Istočnoj
Evropi i blokadi Berlina, čime je Staljin ponudio očite dokaze da ima namjeru demonstrirati vojnu moć
SSSR-a. U cilju zaštite zapadnoevropskih zemlja od moguće Staljinove vojne agresije, u aprilu 1949.
u Vašingtonu je utemeljen NATO pakt (North Atlantic Treaty Organisation). Sjevernoatlantski
dogovor obuhvatio je većinu zapadnoevropskih zemalja. Švedska je sačuvala neutralnost, Grčka i
Turska su se pridružile NATO-u 1952., a Španjolska tek nakon demokratskih promjena 1982. NATO će
se vremenom pokazati kao najdugotrajniji višedržavni sustav savezništava koji je ikad postojao u
historiji.
Najveći početni problem NATO-a su predstavljale kolonijalne zaostavštine velikih sila kao
što su britanski Komonvelt i francuski Alžir. SAD nisu imale ni najmanju namjeru vojno braniti kolonijalne
interese Britanije i Francuske, koji su izuzeti iz okvira NATO-ovog ugovora. Kada je Alžir stekao
nezavisnost 1962. taj problem je u principu rješen. Tada je promjenjena i dotadašnja francuska
percepcija koja se odupirala NATO-u kao organizaciji kojom dominiraju Anglo-Amerikanci.
Za evropljane NATO je predstavljao koliko politički toliko i vojni savez, kojem je cilj bila zaštita
od SSSR-ove namjere za političkom dominacijom nad Evropom, posebno nakon pojave SSSR-a kao
nuklearne sile 50-ih godina XX stoljeća. Prijetnja da bi mogao eskalirati nukearni rat između SSSR-a i
SAD-a natjerala je razjedinjene evropljane da se ujedine kroz Kampanju za nuklearno razoružanje
tzv. CND. Korejanski rat i kolonijalna pitanja su učinili od evropskih pješadijskih trupa malobrojnu i širom
svijeta razvučenu vojsku. Kredibilitet NATO-a zahtjevao je doprinos sopstvenoj samodbrani
novoformirane Zapadne Njemačke. U tom cilju zapadnonjemačka armija je formirana i Zapadna
Njemačka se priključila NATO-u 1955. godine. Formiranje zapadnonjemačke armije se sučeljavalo
sa Sovjetskim stavom o demilitariziranoj Njemačkoj, te je stoga imalo svoje posljedice. Ujedinjena ali
demilitarizirana i neutralna Njemačka je bila poželjana zs SSSR. Kada je Zapad odbio ovakvu pogodbu
sa SSSR-om, neka vrsta političkog odgovora je postala neohphodnom.
Do 1955. SSSR sa zadovoljavao nekom vrstom niza međudržavnih saveza sa
istočnoevropskim zemljama, ali se od 1955. u Sovjetskom rukovodstvu pojavila potreba za čvršćim
povezivanjem ovih zemalja koja bi trebala pokazati komunističko jedinstvo i konkurentnost izazovu
NATO-a. Stoga je u maju 1955. popisan Varšavski pakt, koji se kao i NATO pakt pokazao
dugotrajnim. Jugoslavija je isključena zbog ideološkog razlaza između Tita i Staljina, a Albanija je
istupila 1962. iz sličnih razloga. Zemlje odane Varšavskom paktu ostale su Čehoslovačka, Poljska,
Rumunjska i DR Njemačka. Sve su ove zemlje imale zadovoljavajuće brojno stanovništvo i
zadovoljavajuće razvijenu civilnu i vojnu tehnologiju, što ih je činilo vrijednim vojnim saveznicima SSSR-
a. Sve članice Varšavskog pakta doživljavale su Varšavski pakt kao čisto odbrambenu vojni savez,
jedino je SSSR smatrao napad najboljim vidom odbrane i jedinom taktikom koja donosi pobjedu u ratu,
ali sve dok SSSR nije direktno teritorijalno poprište takvog rata. Varšavski pakt je stoga bio vojno
pripremljen za masovnu ofanzivu ka Zapadu, ali to bi bilo učinjeno samo u slučaju rata, a ne da bi se
izazvao rat. Varšavski pakt je predstavljen javnosti kao odbrambena mjera u slučaju iznenadnog
napada od strane NATO-a. Tako su oba saveza u suštini bila defanzivnog karaktera, što je u isto
vrijeme omogućavalo balans odnosa snaga između Istoka i Zapada, ali i stalnu prijetnju od izbijanja
nukearnog rata. Svaka ozbiljnija konfrontacija mogla je biti katastrofalna za čovječanstvo.
Pokret nesvrstanih. Očigledna hladnoratovska strategija obaju strana je bila vođena u cilju
zadobijanja prijatelja među zemljama u razvoju, koje su uglobalu posjedovala ogromne sirovinske
resurse i predstavljale strateški važne položaje za trovinu, protok kapitala ili su bile na važnim vojnim
geostrateškim položajima. Pridobijanje zemalja u razvoju bilo je također i izvorom frustracija i SAD-a i
SSSR-a, jer su sve ove zemlje u prvi plan stavljale svoje potrebe i prioritete, koji i nisu bili baš mali, te
su stoga odbijale, koliko god su to mogle, ulogu „pijuna“ Istoka ili Zapada.
Pokret nesvrstanih se u mnogome može posmatrati kao „dijete“ Hladnog rata. Nakon
Korejanskog rat i dok je još rat u Vijetnamu trajao, veliki broj azijskih predsjednika nezavisnih država
satao se 1954. u Kolombu. Cilj njihovog sastanka je bio raspraviti osnivanje organizacije koja bi mogla
pružiti zaštitu njihovim nedavno stečenim držanim nezavisnostima, jer je stalno bio prisutan strah da bi
njihove mlade države mogle postati budućim poprištima hladnoratovske politike. Sastanci i razgovori
su rezultirali sazivanjem konferencije u Bandungu, na kojoj je osnovan 1955. Pokret nesvrstanih.
Zemlje nesvrstanih bile su odlučne u cilju očuvanja neutralnih pozicije u odnosu na Hladni rat, te su bile
spremne vršiti zajednički pritisak koji bi vodio ispunjenju njihovih općih interesa.
Do 70-ih godina XX stolječa Pokret nesvrstanih je zastupao interese preko jedne milijarde
stanovnika u preko 100 zamalja koje su mu se priključile. Redovno su održavana konferencije na kojima
su se usklađivala i pretresala rasna pitanja, pitanja političkih jednakosti, problemi svjetskog siromaštva
i pitanja održanja svjetskog mira. Odluke sa konferencija nesvrstanih su nerijetko optuživale Zapad za
mnoge svjetske probleme. Postajalo je očigledno da se Zapad mnogo teže nosio sa nesvrstanima,
nego što je to uspjevalo SSSR-u. Zapad je smatrao da zemlje nesvrstanih zauzimaju blagonaklon stav
prema svim nedostacima komunizma. Američki državni sekretar, Džon F. Djuls, je 1956. općepoznato
okarakterisao Pokret nesvrstanih kao „kratkovid“ i „nemoralan“ pokret.
Prioriteti Pokreta nesvrstanih doveli su do svađe sa Zapadom. Vođe pokreta su smatrali sebe
neutralnim arbitrima između istoka i zapada. Indijski predsjednik, Džavaharlal Nehru, insistirao je na
stavu da Pokret nesvrstanih igra pozitivnu ulogu u očuvanja mira i postizanju razoružanja u svijetu, jer
je u mogućnosti da sagleda rivalstvo istoka i zapada, sa objektivne perspektive.. Zapad je, sa svoje
strane, zamjetio vidno pomjeranje nesvrstanih ka prokomunističkoj političkoj liniji.
Činilo se da u brojnim krizama, koje su žestile zemlje Zapada, Nesvrstani drže stranu SSSR-a.
U Generalnom vijeću UN-a, kao najjaćoj bazi Pokreta nesvrstanih, Anglo-Francuska invazija na Egipat
1956. je konstantno tretirana sa gorčinom i osuđivana, dok se u isto vrijeme brutalno suzbijanje
Mađarske revolucije od strane SSSR-a, gledalo kao na manje više opravdanu defanzivnu reakciju
SSSR-a. Indija je tada odbila osuditi sovjetsku akciju u Mađarskoj, na Nehrua i na druge vođe
nesvrstanih gledalo se u njmanju ruku kao na grupu naivnih političara. Zapravo, iza svih tih „naivnih“
akcija krili su se značajni elementi političkog realizma koja je karakterisala akcije nesvrstanih. Zapad se
uvijek pokazivao spremnijim na davanje ustupaka nesvrstanima u mnogim krizama, stoga su ga
nesvrstani često i kritizirali, dok SSSR nikad nije kritiziran, upravo iz razloga što mišljenje Nesvrstanih
nikad ne bi bilo od značaja za SSSR. Cilj nesvrstanih je bio da u svakom sporu obezbjede sebi ulogu
arbitra, kritiziranjem zapada to su mogli postići, ali bi tu ulogu izgubili ukoliko bi se usudili kritizirati
SSSR-ovu politiku.
Postojao je i drugi, ako ne i važniji razlog zašto je Zapad bio česta meta kritika Nesvrstanih.
Naime, čini se da je zemljama u razvoju mnogo važnije od pitanja Hladnog rata, bilo pitanje anti-
kolonijalizma. Poniženja koja su neke zemlje proživjele iz kolonijalnog doba, bila su bolna uspomena
mnogim sada nezavisnim narodima. Svaka strana politika koja suosjećala sa njihovim odvajanjem od
bivših kolonijalnih vladara, bila je primamljiva i dobro prihvaćena. Tako je SSSR izgradio svoj prestiž
na politici anti-kolonijalizma. SSSR je u pricipu vodio represivnu politiku, uglavnom samo prema
istočnoevropskim državama i narodima, azijatima i afrikancima, koji su činili većinu Nesvrstanih, to su
bili samo „neki, tamo, daleki bijelci“. Iako su i SAD tradicionalno gajile anti-kolonijalnu politiku, njegovi
najbliskiji saveznici bile su dvije najmoćnije bivše kolonijalne sile, Velika Britanija i Francuska, čije je
interese trebala štiti.
Sve što bi SAD učinile, a doimalo se povezano sa imperijalističkim ciljevima, nailazilo je na
odlučnu kritiku Nesvrstanih. Fijasko u Zalijevu svinja, kampanja podrške za nezavisnost Portorika, i rat
u Vijetnamu (Laosu i Kambodži), bile su jedina tri događaja zbog kojih su Nesvrstani surovo ukorili SAD.
Također, Pokret nesvrstanih je koristio svoja prava glasa i institucijama UN-a pokušavajući prislilti anti-
imperijalističke akcije na Zapadu. Tjekom 70-ih Pokret nesvrstaniih je zajedno sa SSSR-om imao većinu
u Vijeću sigurnosti UN-a, te su pokušali pridobiti Britaniju u cilju rušenja nelegalnog rasističkog režima
u Rodeziji (danas Zimbabve), tada je SAD, po prvi put iskoristio svoju moć veta.
Pokret nesvrstanih je u monogočemu bio anti-zapadnjački orjentiran, ali nije bio
prokomunistički, niti je predstavljao neku strogo jedinstvenu organizaciju. Većina zemalja u razvoju je
željela uživati u blagostanju koje je Zapad imao. Podijeljenost među Nesvrstanima, najbolje je dolazila
do izražaja kada su se međusobno žustro takmičile oko pomoćo koja im je namijenjena. SAD su se
najviše pribojavale da bi apel za neutralnošću mogao uništiti NATO. Portugal je tako 1976. prisustvovao
konferenciji Nesvrstanih kao gost posmatrač, što je nerijetko bio prvi korak ka članstvu.
U konačnici Pokret nesvrstanih mogao je jedino predstavljati interese najsiromašnijih, a moć
utjecanja na politike velikih sila imali su samo ukoliko bi one same dopustile to „miješanje“. Politička
moć Nesvrstanih je zavisila od stupnja sukoba između SAD-a i SSSR-a, čim su ove sile nalazile načina
da usklade svoje interese, Nesvrstani su gubili svoju političku moć.

29. Lokalne krize i ratovi( arapsko-izraelski sukobi, Vijetnamski rat, Koreja, Kuba )
Lokalne krize i ratovi su pojavljuju nakon Drugog svjetskog rata u najvećoj mjeri kao rezultat
hladnoratovske politike dvaju suprotstavljenih blokova i lokalnih interesa zaračenih ili sukobljenih
strana. Nakon Drugog svjetskog rata otvorio se niz neriješenih pitanja na određenim neuralgičnim
geografskim tačkama gdje su se ova dva bloka direktno ili indirektno geografski tangirala. U prvom redu
tu spadaju: Berlin, Koreja, Vijetnam, te Srednji istok i Bliski istok u Aziji.
Njemačka.Nakon Drugog svjetskog rata teritorij Njemačke je podijeljen na 4 okupacione
savezničke zone, a grad Berlin u 4 okupaciona sektora. Zapadni saveznici SAD, Velika Britanija i
Francuska su ujedinili svoje zone i centralizirali upravu u njima. Ove zone su 1949. proglašene SR
Njemačkom, a za glavni grad određen je Bonn. Nakon toga sovjetska okupaciona zona je proglašena
Njemačkom DR, poznatom kao Istočna Njemačka. U Zapadnoj Njemačkoj je uspostavljen višepartijski
demokratski sistem, a u Istočnoj Njemačkoj komunizam po sovjetskom modelu upravljanja. Berlin je
podijeljen na Istočni i Zapadni Berlin. Ova dva dijela grada su 1961. na sovjetsku inicijativu podijeljeni
izgradnjom Berlinskog zida. Koji je od tada postao simbolom hladnoratovske politike i svjetske podjele
na Istočni i Zapadni blok, na NATO pakt i Varšavski pakt. Evropa je podijeljena na demokratsku i
komunističku.
Koreja. Slična podjela kao sa Njemačkom u Evropi sprovedena je sa Korejom na Dalekom
istoku. Koncem Drugog svjetskog rata sjeverni dio Koreje okupirale su sovjetske snage, a južni dio
američke vojne snage. U sjevernom dijelu je 1949. proglašena Demokratska Narodna Republika
Koreja, a na jugu Republika Koreja. Česti granični sukobi između ovih dvaju Koreja doveli su 1950.
godine do eskalacije rata, u koji su se uključile i velike sile. Nakon jednog takvog graničnog sukoba
izazvanog diktatorski režimom Južna Koreje u junu 1950. vojska Sjeverne Koreje je prešla granice i
gotovo okupirala teritorij Južne Koreje. Vijeće sigurnosti UN-a je proglasilo Sjevernu Koreju agresorom
i pod zastavom UN-a 16. zamalja je poslalo svoje snage u odbranu Južne Koreje. Najveći dio tih snaga
dale su SAD. Ove snage su uspjele potisnuti sjevernokorejsku vojsku sve do korejsko-kineske granice.
Tada je Kina stupila u rat i poslala pomoć Sjevernoj Koreji i rat se rasplamsao novom žestinom. Nakon
tri godine ratovanja 1953. sukob je okončan a granica je ponovno uspostavljena na 38 paraleli sjeverne
geografske širine.
U korejskom ratu živote je izgubilo oko 3.000.000 osoba. U Sjevernoj Koreji na vlast je ostao
komunistički sistem utemeljn na kultu ličnosti Kima II Sunga, kojeg je 1994. zamijenio Kim II Jong.
Sistem vlasti u Južnoj Koreji koji se temeljio na vladajućoj političkoj eliti, dopuštao je ekonomske
slobode, pa se zemlja postepeno razvila u jednu od vodećih industrijskih zemalja na Dalekom istoku,
pored Kine i Japana
Indija. Sporazumo iz 1947. Britanija je priznala nezavisnost Indije. Zemlja je podjeljena na dva
dijela, Indiju i Pakistan. Od tada na indijskom potkontinentu dolazi do graničnih sukoba Indije, Pakistana
i Kine. Prilikom uspostave indijsko-pakistanske granice, glavni problem je predstavljala izmješanost
stanovništva i različita vjerska pripadnost, stoga je neuralgična geografska tačka sukobljavanja Indije i
Pakistana postao Kašmir, brdskoplaninski neprohodni rejon na sjeverozapadu indijskog potkontinenta.
Zbog Kašmira je između ove dvije zemlje dolazilo više puta do sukoba. Najozbiljniji dogodio se 1971.
godine, kada je Istočni Pakistan želio proglasiti nezavisnost. U sukob se umiješala indijska vojska i
nanijela je poraz pograničnoj pakistanskoj vojsci. Tada se Istočni Pakistan proglasio nezavisnim pod
nazivom Bangladeš koji nosi i danas.
Kina i Indija sukobljavale su se oko granice na Himalajima. U vrijeme kubanske krize Kina je
napala Indiju i porazila njene pogranične trupe. Međutim zbog povlačenja sovjetskih trupa sa Kube, bila
je primorana da obustavi dalje vojne operacije.
Vijetnamski ratovi. Padom Francuske 1940. započelo je propadanje Francuskog kolonijalnog
carstva. Japanci su prvi iskoristili francuske slabosti i stacionirali su svoje trupe u Indo Kini. 1945. oni
su pokušali pridobiti vijetnamsku potporu u cilju suzbijanja francuske kolonijalne vlasti nad Vijetnamom,
te su proglasili vijetnamsku neovisnost. Vijetnamski nacionalni oslobodilački pokret, poznat kao
Vijetmin, zadobijao je podršku. Vođen je od strane komunista, iako se nije u prvom planu predstavljao
kao komunistički pokret. Podršku naroda su komunisti i Ho Ši Min na čelu, zadobijali obećanjima da će
sprovesti dugo priželjkivanu zemljišnu reformu.
Francuska je željela preuspostavit svoju kolonijalnu vladavinu i uspjela je zadobiti kontrolu nad
glavnim lukama i gradskim središtima, ali podrška Vijetminu je bila ogromna u ruralnim područjima,
posebno u sjevernom dijelu. Započeli su pregovori, ali francuska strana nikad nije bila u mogućnosti
zadovoljiti zahtjeve Vijetmina.
Vijetnamski rat je počeo u decembru 1946. i pokazat će se uskoro da će trajati punih 30 godina.
Pod pritiskom SAD-a Francuzi su prihvatili „Navarre plan“ koji je podrzumjevao okupaciju
vitalnih strateški tačaka u zemlji s ciljem prekidanja opskrbnih ruta Vijetmina. U cilju izvršenja ovog
plana francuski padobranci su okupirali dolinu Djen Bjen Pua u novembru 1953., a general Vijetmina,
Giap odlučio ih je tu uništiti. Francuski komandanti su naredili ofanzivu francuskih snaga u Djen Bjen
Puu. Neodgovarajuća konfiguracija terena, atriljerija i protuzračna odbrana Vijetmina, nanijeli su žestok
poraz francuskim snagama.
Francuzi su bili zatečeni vojnim udarom koji ih je snašao. Uskoro su bili izolirani i stješnjeni na
malom prostoru. Nakon masovnih gubitaka na obje strane, Vijetmin je napao centar francuske komande
7. maja 1954. Oni Frnacuzi koji us preživjeli masakr predali su se. Nakon toga nijedan američki
argument nije mogao uvjeriti francusku vladu na povlačenje, tek je međunarodna konferencija u Ženevi
postigla neke rezultate u korist američkih primjedbi.
SAD su se suočile sa ozbiljnom dilemom. Američki javnost nije podupirala izravnu vojnu akciju,
jer je Korajanski rat tek bio okončan. Britanski saveznici su podsticali intervenciju međunarodne
koalicjie, uz to su monogi američki posmatrači situacije bili uvjereni da se rat može dobiti. Problem,
zaključili su oni, nije u tome što rat ne može biti dobijen, već u tome što je francuska vojska podbacila.
Američke trupe bi se sigurno za par mjeseci obračunale sa Vijetminom.
Pošto je krenuti otvoreno u rat bilo politički nemoguće, SAD su vršeći pritisak na Ženevski
dogovor uspjele učiniti ga što je manje moguće objektivnim. Posljedica američkog pritiska je bio krajnje
nespretan dogovor. Laosu, Kambodži i Vijetnamu je data nezavisnost, ali su predviđene da budu
neutralne zemlja, te im je time zabranjeno svrstavanje na jednu od strana u hladnoratovskom sistemu.
Uz to predviđena je podjela Vijetnama po 17-oj paraleli. Vijetminu je prepuštena kontrola nda sjeverom,
a porzapadnjački režim je predviđen na jugu. Svevijetnamski izbori održani 1956. donijeli su na vlast
jedinstvenu vijetnamsku vladu. Ženevskim ugovorom je predviđeno priznavanje čak i komunističke
pobjede, međutim američka vlada ga je odbila potpisati.
Tjekom izbora, kad je postalo očigledno da će Vijetmin osvojiti svevijetnamske izbore, ništa nije
učinjeno da ih se spriječi u tom cilju. Amerikanci su umjesto toga izabrali izgradnju odvojene
južnovijetnamske države tj. Južni Vijetnam. To nije bio ni malo lak zadatak. Vođa koji se pojavio, Ngo
Din Dijem, bio je križar za demokraciju. Despot, brutalan, korumpiran i reakcionaran, u svakom smislu
nije bio osoba koju je narod prihvatio. Njegov režim ne samo da je u potpunosti ignorirao zemljišnu
reformu, već ju je poništavao i talo gdje ju je Vijetmin prethodno bio sproveo. Dijemov režim je u
potpunosti bio ovisan o golemoj američkoj pomoći, a on on je u potpunosti ignorirao prijedloge kojima
mu je predlagano sprovođenje reformi. Seljaštvo se, tjekom Dijemovog režima, počelo naoružavati pod
vodstvom pokreta južnovijetnamskih komunista, opće nazivanim Vijetkong.
U Sjevernom Vijetnamu je uveden i zaživio je općepopularni jednopartijski sistem, dok je
funkcioniranje Južnog Vijetnama pod jednopartijskim sistemom uvijek bilo pod znakom upitnika. Do
1961. 12.000 utvrđenih gerilaca Vijetkonga se vojno sukobljavalo sa krajnje ne entizijastičkim
regularnim sngama koje su brojale oko 200.000 vojnika. Usljed takve demoralizirajuće situacije
Vijetkong je uspostavio kontrolu nad više od pola ruralnih teritorija Južnog Vijetnama. Što je više
američke pomoći i američkih savjetnika pristizalo, to je više američki ugled u Južnom Vijetnamu, pred
kolapsom, bio doveden u pitanje. O stepenu američke posvećenosti južnovijetnamskom problemu,
počelo se raspravljati i u Vašingtonu.
Do 1961. postalo je očigledno da se Južni Vijetnam ne može održati bez vanjske pomoći.
Dijemova despotska i korumpirana vlada postajala je omražena među stanovništvom i gubila je i ono
malo podrške što ju je imala. Vojska Južnog Vijetnama je odbijala boriti se protiv Vijetkonga. Na koncu
je Kenedi bio taj koji nije više mogao tolerirati komunističke pobjede u Jugoistočnoj Aziji.
Isprva je poslao vojne savjetnike da istaže krajnje mogućnosti za intervenciju koju omogućava
Ženevski ugovor. Pošto se to pokazalo neučinkovitim i nedovoljnim, predlagao je neku vrstu koalicjie
sa evropskim silama, međutim Evropa je veoma nezainteresirano odgovorila na ove američke
prijedloge. Ukoliko su SAD imala namjeru povesti vojnu intervenciju morala su se osloniti na sopstvene
snage. Predanost američkom cilju bila je neograničena.
Kenedi je još bio uvjeren da je pobjeda moguća, Britanci su odnijeli pobjedu nad komunizmom
na sličnom terenu u Maleziji, odvojivši seljačke simpatizere od komunističkog gerilskog pokreta i tako
lociravši teritorij zahvaćen pobunom, svodili su na sve manji i manji rejon dok u konačnici nisu likvidirali
i posljednja uporišta malajskih komunista. SAD su omogućile ogromne količine Dijemovoj vladi da učini
isto, ali većina američkih investicija je pokradena. Plansko izgrađivanje seoskih naselja, podupirano i
plaćano od SAD-a, bilo je svakodnevno izloženo Vijetkongu, te su takva naselja uskoro postala regrutni
rasadnik za trupe Vijetkonga.
Konačno Kenedi je prihvatio činjenicu da Dijem nije u stanju uspostaviti čvrstu vladu i pružiti
otpor Vijetkongu, pa je naožio da se Dijem skine sa vlasti. Dijemovi nasljednici se nisu pokazali ništa
uspješnijim i sva politička stabilnost koja je do tada postojala u Južnom Vijetnamu, izgubljena je za
vrijema upravljanja Ngujen Van Tijeua, tjekom 1967. Kenedijev naslijednik, Džonson, zatekao je
dolaskom na vlast, potpunu dezintegraciju Južnog Vijetnama. Činilo se da jedino mnogo povećana
američka predanost može spasiti stvari. U augustu 1964. sjevernovijetnamski patrolni brod napao je
USS Maddox prilikom plovljenja Tonkinovim zaljevom. Ironično, odgovora na ovaj napad nije bili, ali je
zato uslijedio američki odgovor na zapravo potpuno izmišljeni napad, koji je primjećen na radaru tokom
nevremena. Opisujući ovaj izmišljeni događaj kao neisprovociranu agresiju, Džonson je opravdao slanje
američkih zračnih snaga u napad na Sjeverni Vijetnam. Izmišljeni incident sa radara iskoristio je
Džonson također u Kongresu za izgasavanje Rezolucije o Tonkinškom zaljevu. To mu je dalo potpuno
odriješene ruke u situaciji.
Tako je otvoren put masovnoj vojnoj predanosti SAD-a Južnom Vijetnamu. U martu 1965.
započela je velika zračna vojna akcija, zvana „Rolling Thunder“, protiv Sjevera. U aprilu SAD su poslale
svoje trupe od 40.000 vojnika u Vijetnam, a tek u julu Džonson je formalno proglasio da su SAD u
efektivnom ratu. Demoralizirane i slabo predvođene južnovijetnamske trupe bile su željne povlačenja i
s radošću su dočekale da Amerikanci umjesto njih vode bitke.
 Nije se znalo kako SAD namjerava dobiti rat u Vijetnamu. Dugoročni projekat je predviđao
izgradnju seoskoh naselja kroz zadobijanje „srca i umova“. Bila je to strategija na kojoj bi se bazirala
Južnovijetnamska država, ali Amerikaci su željeli što je brže moguće dobiti rat, to je bio „američki“ način
ratovanja. Oslanjanje na moć vatrenog oružja, pronalazak i uništenje neprijatelja. U tom cilju su
specijalne postrojbe američke vojske bile su odašiljane iz seoskih naselja u tzv. misije „search and
destroy“. Ovakav način ratovanja prouzrokovat će ozbiljne posljedice.
„Search and destroy“ misije bile su krajnje opasne. One su predstavljale odrede smrti koji su
jedino postizali rezultate pri prebrojavanju ubijenih Vijetkongovaca, a američki zapovjednici pokazali su
se voljim jedino dokazivati da su svi ubijeni Vijetnamci legalno ubijeni gerilci. Ovakav stav zapovjednika
je dao za pravo svakom američkom vojniku da dehumanizira sve Vijetnamce. Zahvaćeni strahom o
smrtnom neprijatelju, kojeg je nemoguće identificirati, američki vojnici su odašiljali krivu poruku
stanovništvu koje su došli da brane. Najozloglašeniji masakr dogodio se 1968. prilikom kojeg je stradalo
500 stanovnika sela Maj Laj, a povrh svega poručnik Vilijam Kelej za to je krajnje neprimjereno kažnjen.
To je izazvalo šok kod vijetnamskog stanovništva, ali i zgrožavanje svjetske i domaće američke javnosti.
Težeći brzoj i surovoj vojnoj pobjedi Amerikanci su doživjeli politički poraz.
Druga posljedica američke strategije je bilo porast frustracije usljed nemogućnosti da se rat
dobije. Poraz Vijetkonga nije se nazirao, sve gubitke lako je ponovno nadomještao, te nije postojao
nikakav ozbiljniji pokušaj sa američke strane da se od Vijetkonga odvoji južnovijetnamsko seosko
stanovništvo. Amerikanci su pretpostavljali da Vijetkong preživljava zbog pomoći koju prima od
Sjevernog Vijetnama, a u stvari Sjeverni Vijetnam je obezbjeđivao samo ograničenu pomoć Vijetkongu.
Stoga su Amerikanci smatrali da ukoliko onemoguće odašiljanje pomoći Sjevernog Vijetnama imaju
dobre šanse da naesu poraz Vijetkongu i da izbore pobjedu u ratu. Invazija na Sjeverni Vijetnam je bila
nemoguća, jer ukoliko bi se dogodila, to bi bila samo pozivnica da se u ratni sukob direktno umješa
Kina, kao što je to učinila u Koreji. Kao realističnu opciju Amerikanci su odabrali taktiku bombardovanja.
Međutim, Sjeverni Vijetnam je tu američku opciju predvidio i ranije, te je uz sovjetsku i kinesku
pomoć izgradio jak sistem protuzračne odbrane. Cilj američke akcije bombardovanja je propao i baš
suprotno od toga, američka akcija je podstakla još veću ljudsku i materijalnu pomoć Vijetkongu sa
sjevera, uz to je ogromna šteta nanesena američkom zrakoplovstvu. Divljaštvo američkog vojnog
programa podstaklo je još veću međunarodnu odbojnost. Kritike i protesti upućivani iz cijelog svijeta,
stvorili su opći ambijent ogromne frustracije u SAD-u. Tjekom 1967. situacija u Vijetnamu našla se u
krajnje bezizlaznoj situaciji za Amerikance.
Bezizlaznu situaciju bio je u mogućnosti u svoju korist riješiti jedino Vijetkong. U januaru 1968.
započeo je Vijetkong Tet ofanzivu koja je zahvatila teritorij cijelog Južog Vijetnama i podigla
koordinirane pobune u svim gradovima koje su zahvatile čak i američku ambasadu u Sajgonu.
Amerikanci koji su smatrali da dobijaju rat našli su se u dubokom šoku.
Cilj Tet ofanzive je bio unijeti što veći kaos na teritoriji Južnog Vijetnama i tako primorati
Amerikance na povlačenje. Stvarno stanje stvari je predstavljala ogomna američka vojna kcija koja je
uslijedila i gotovo uništila Vijetkong, glavni teret američkih udara na svojoj koži je osjetila
sjevernovijetnamska vojska. Iako je postigla vojnu pobjedu, američka politika je ponovno doživjela
katastrofalan poraz. Američka javnost se potpuno okrenula protiv vođenja rata koji nije bila u
mogućnosti dobiti. SAD su počele tražiti priliku za izlaz iz Vijetnama. U tom je cilju započela kampanja
„vijetnamizacije“ koja je podrazumjevala obučavanje južnovijetnamskih trupa da same na sebe
preuzmu odbranu zemlje, a da se američke trupe postepeno izvuku iz rata. SAD su također prihvatile
otvaranje pregovora sa Sjevernim Vijetnamom u Parizu.
U novembru 1968., Ričard Nikson je izabran za predsjednika. Obećao je naciji „tajni plan“ kojim
će okončati rat u Vijetnamu. Njegov plan se sastojao u pokušaju poboljšanja odnosa na relaciji
Vašington-Peking-Moskva, koji će omogućiti izvršenje diplomatskog pritiska na Hanoj da se složi sa
amerikancima prihvatljivim uslovima mira. Niksonov plan je, naravno, podrazumjevao američke ustupke
u vidu nagrađivanja NR Kine tajvanskim mjestom u Vijeću sigurnosti UN-a, auz to su i Moskva i Peking
željeli pboljšanje odnosa i pokazali su se spremnim izvršiti pritisak na vladu u Hanoju.
Na američku žalost komunistički svijet nije bio jedinstven, sovjetski i kineski utjecaj na Sjeverni
Vijetnam bio je više nego ograničen, jer nisu bili u mogućnosti natjerati Hanoj da djeluje po njihovoj volji.
Sjeverni Vijetnam je zahtjevao hitno povlačenje američkih trupa i svaku obustavu pomoći vladi u
Sajgonu, te je zahtjevao otvaranje pregovora sa vladom u Sajgonu po pitanju ujedinjenja Vijetnama.
SAD su zahtjevale obostrano povlačenje iz Južnog Vijetnama, čime treba biti obezbjeđena trajna
nezavisnost i prozapadna državna orjentacija, kao i Laosu i Kambodži. Ukratko SAD su namjeravale
dobiti rat za „zelenim stolom“ potpuno ignorišući sve sjevernovijetnamske vojne uspjehe i žrtve. Stoga
su baš kao i rat i pregovori zapali u bezizlaznu situaciju.
Rat je nastavljen, ali ovaj put sa ciljem da primora neprijatelja na ustupke za pregovaračkim
stolom. Da bi okončao ovakvu situaciju, Nikson je u martu 1969, donio sudbonosnu odluku. Naredio je
sirenje ratnih dejstava na teritorij Kambodže. Američki bombarderi B52 započeli su zračna napade na
sjevernovijetnamske baze u pograničnim područjima. Sjevernovijetnamska vojska se povlačila u dubinu
kambodžanskog teritorija, a američka ju je pratila u početku zračnim napadima, a uskoro su i
pješadijske trupe ušle u Kambodžu. Udar na Kambodžu bio je katastrofalan. Ruralna područja su
potpuno devastirana zračnim napadima, pojavio se masovan val prognanika, a Crveni Kmeri su se
razvili u jaku vojnu silu koja je uspostavila kontrolu nad većim dijelom teritorija Kambodže. Razjareni
anti-ratni prosvjedi održavali su se širom SAD-a, ali nisu postigle nikakav utjecaj na pregovore vođene
u Parizu.
U martu 1972. novi šok je pogodio Amerikance. Sjevernovijetnamska vojska je u punom opsegu
pokrenula vojnu akciju i preko 17-te paralele upala u Južni Vijetnam. Potpuno iznenađenje za
Amerikance predstavljali su sjevernovijetnamski tenkovi koji su prethodili trupama koje su brojala oko
200.000 vojnika. Južnovijetnamske trupe su doživjele rasulo, a Južni Vijetnam je prepušten potpunoj
panici. Vojska Sjevernog Vijetnama našla se iznenađena brzinom napredovanja, te je sa nevjericom
usporavala ofanzivu, ato je Amerikancima dalo vremena da pokrenu krajnje brutalni i opsežni zračni
protunapad, koji je nanijevši ogromne štete kako vojsci Sjevernog Vijetnama, tako i lokalnom civilnom
stanovnitvu, spriječio dalju dezintegraciju Južnog Vijetnama
Zamrtvljeni pregovori u Parizu pomovno su zaživjeli. U oktobru 1972. napravljen je nacrt
mirovnog plana, ali predsjednik Južnog Vijetnama Tjeu, odbio ga je prihvatiti. Nikson je masovnim
bombardovanjem hanoja namjeravao postići još neke ustupke Sjevernog Vijetnama, tom Niksonovom
planu se usprotivio Kongres odbivši prihvatiti daljnje izdatke za financiranje rata u Vijetnamu. Tako je
Nikson doveden u situaciju da primora Tjeua prihvatiti sve uslove za mir koje SAD-e dogovore.
23. januara 1973. Sjeverni Vijetnam i SAD su potpisale mirovni ugovor. Postojanje prozapadnih
vlada u Južnom Vijetnamu, Laosu i Kambodži, njime nije u potpunosti osigurano. U Laosu i Kambodži
su Patet Lao i Crveni Kmeri nastavili voditi građanske ratove, jer nisu bile prethodno obuhvaćene
odredbama mirovnog ugovora. Američko bombardiranje Kambodže je još više pojačano. U Južnom
Vijetnamu je na snazi bio dogovoreni prekid vatre, što je omogučilo zadržavanje i utvrđivanje
sjevernokorejske vojske i Vijetkonga ne teritoriju Južnog Vijetnama na kojem su se oni zatekli i koji su
držali pod svojom prilikom potpisivaje mirovnog ugovora.
U kratko, postojanje Južnog Vijetnama kao suverene države, još je više bilo pod upitnikom nego
li prije američke intervencije. Sigurnost Tijeovoj vladi je davala samo američka pomoć i prijetnja da bi
se u slučaju napada SAD ponovno imao, po ugovoru, pravo vojno intervenirati. Početkom 1975. vojska
Sjevernog Vijetnama je izvršila udar na Južni Vijetnam, koje je za par nedjelja doživio raspad. SAD u
Vijetnamu nisu postigle ništa što su planirale, a jedino se uspjele dovesti u pitanje svoj sopstveni
keridibilitet u hladnoratovskom prestižu. U međuvremenu, prozapadne vlade Kambodže i Laosa, slično
su napuštne od strane SAD-a i doživjele su kolaps jednakom brzinom kao i Južni Vijetnam. U Kambodži
je uspostavljen rigorozni režim generala Crvenih Kmera Pola Pota i sprovođen je teror masovnih
ubijanja. Uprkos milinima izgubljenih života i milijardama pokockanih dolara, cjelovita Indokina potpala
je pod vlast komunističkih režima. Tako su SAD u jugoistočnoj Aziji doživjele katastrofalan politički i
vojni poraz kao najveće poniženje tjekom Hladnog rata.
Izraelsko- arapski ratovi. U maju 1948. na inicjiativu Izraelskog narodnog vijeća stvorena je
država Izrael. Britanija je kao kolonijalni upravitelj nakon Drugog svjetskog rata bila odgovorna za ovu
regiju. Međutim, postajala sve više razdražena nerješivošću i eskalacijom nasilja između cionista i
Palestinaca, te je potpuno neodgovorno čitav problem prebacila na leđa UN-a. UN je napravio plan
podjela teritorija, dajući nešto više od polovine cionistima. Cionisti su sljedbenici pokreta koji je još od
XIX stoljeća razmatrao ideju o obnovi i formiranju židovske države negdje u svijetu. Plan UN-a je bio
razuman, ali potpuno nepraktičan, jer ni jedna strana nije pokazala interes u dijeljenju zemlje. I jedni i
drugi željeli su svu teritoriju za sebe.
Susjedne arapske zemlje su 1948. izvele brzu invaziju, ali njihove trupe su bile malobrojne,
neobučene, sumanuto vođene, neadekvatno naoružane i potpuno nekoordinirane te su se sukobile sa
potpuno mobiliziranim Izraelom, koji je posjedovao modrno oružje, a još jače od svega je bila motivacija
Izraelaca koji su bili svjesni da se radi o njihovom opstanku ili nestanku. Arapske snage su bile brzo
potučene, a istinski gubitak su pretrpjeli samo Palestinci, čija je polovina stanovništva prinuđena na
prognanstvo. Njihovi vođe, očekujići brz povratak uz pomoć arapskih trupa, poveli su mnoge iz njihovih
domova, dok su sa druge strane također mnoge Palestince iz njihovih domova istjerale izraelske vojne
snage, sprovodeći proces koji će kasnije postati obilježen terminom „etničko čišćenje“.
Nije dugo trebalo da se Hladni rat preslika na regiju Bliskog istoka. SAD su nekoliko godina
dizale uzbunu za uspostavu savezništva po pitanju regionalne sigurnosti s ciljem nedopuštanja
komunizmu da se raširi bliskoistočnom regijom. Do 60-ih je Amerika insistirala na ilustraciji da obje
sukobljene strane i Arapi i Izraelci mogu biti prijatelji, ali su stalno gubili iz vida da je za Islamski svijet
komunizam potpuno nebitan, dok je neprijateljstvo ka Izraelu bila ideološka sila koja ih je snažno
objedinjavala. Sovjetski pristup krizi bio je mnogo realističniji. Toko ranih 50-ih, niz državnih udara je
rezultirao uspostavom radikalnih režima u regiji i SSSR je bio zadovoljan da mu se pružila prilika da
pokaže svoje prijeteljstvo, dostavljalući vojnu opskrbu i političku podršku protiv Izraela.
Do 60-ih, američka predanost Izraelu je rasla. SAD su već tada poimane kao izraelski saveznik,
što je Arape guralo prema SSSR-u. U Vašingtonu je bio veoma jak cionistički lobi i postojalo je veoma
rašireno divljenje juanštvu i dostgnućima izraelske armije. Arapi su se naoružavali sovjetskim, a Izrael
američkim, britanskim i francuskim oružjem. U potpunosti je bila očigledno da se sprema rat, ali SAD
su još uvijek oklijevale u namjeri da se potpuno posvete izraelskim ciljevima, dok je SSSR svesrdno
podsticao Arape na borbu. Događaji koje je prouzrokovala serija zračnih okršaja između izraelskih
(francuskih) ratnih aviona tipa miraž i arapskih (sovjetskih) ratnih aviona tipa mig, prouzrokovala je
žestoke rasprave. Izraelske tvrdnje, sugerišući nadmoćnost zapadnjačke vojne opremljenosti, su
općeprihvaćene. Kredibilitet sovjetskog oružja našao se na udaru. SSSR je želio poboljšati i modrnizirati
svoju vojnu tehniku, pod hitno, da bi se mogla brzo koristiti i donositi pobjede.
Šestodnevni rat između Izraela i arapskih zemalja započet je 5. juna 1967. i za Arape je
okončan užasno katastrofalno. Na frontu arapske snage su doživjele poraz već prilikom izraelskog
napada iz predostrožnosti. Regiju je pogodila nova prognanička kriza, a šestodnevni rat se reflektovao
i na odnose između istoka i zapada. Prvi put nakon kubanske raketne krize, posegnulo se za
korištenjem „vruće linije“. Sovjetska poruka je glasila da Izrael mora prihvatiti prekid vatre, inače će u
suprotnom snage SSSR-a intervenirati. Zapravo i izgedalo je da se SSSR čak ranije pripremao za
pomorsko iskrcavanje u Izrael, međutim to se nikad nije dogodilo, jer bi 6-a flota SAD-a zasigurno
intervenirala. SSSR je oklijevao da započne svjetski rat, a SAD je izvršio značajan diplomatski pritisak
na Izrael da prihvati prekid vatre.
Nakon krize izazvane Šestodnevnim ratom SAD su ušle u neformalno, ali potpuno strateško
partnerstvo sa Izraelom. SAD nisu vršile pritisak da se okupirana područja vrate, niti su pokazale
ozbiljan interes za sklapanjem mirovnog ugovora sa arapskim susjedima, niti su učinile išta da pomognu
prognanicima. Američko i sovjetsko oružje je preplavilo regiju. Moderno zrakoplovstvo, tenkovi,
protuzračni sistemi (rakete zemlja-zrak) i protutenkovsko naoružanje postali su dostupni. Regionalna
stabilnost je potpuno pogoršana vojnim naoružavanjima. Slijedeći ratni sukob na Bliskom istoku bio je
samo pitanje vremena.
U oktobru 1973. egipatski predsjednik Anvar Sadat, isfrustriran namoćnošću pregovora sa
Izraelom da povuće svoje snage sa Sinaja, stupio je u savez sa Sirijom i izvšio je iznenadni napad koji
je započet na izraelski praznik Jom Kipur. Stoga je ovaj rat nazvan Jomkipurskim ratom. Izraelske
trupe su nepripremljene doživjele poraze na Sinaju i Golanskoj visoravni. Koristeći sovjetske
protutenkovske i protuzračne sistema, Arapi su doveli Izrael u veoma nepovoljan položaj. Tada su SAD
omogućile veliku zračnu dostavu oružje i Izrael je uskoro stabilizirao svoje snage, te je krenuo u
razarjući kontranapad ušavši duboko u teritorij Sirije i prešavši Suecki kanal zarobljavajući pri tome
čitavu 3. Egipatsku armiju na drugoj obali. Izrael je ponovno nadvladao protivnike, ali ovaj put tek ankon
žestoke borbe, velikiih troškova i velikih žrtava. Ipak ono što je svijet najviše zabrinjavalo je bio strah
da bi slijedeći sukob na Bliskom istoku, primoravajući velike sile da se umiješaju, mogao lako prerasti
u svjetski rat. Nakon Jomkipurskog rata SSSR je ponovno prijetio da će intervenirati, te da će u cilju
spašavanja Egipta od potpunog poraza zračnim mostom prebaciti sovjetske trupe u regiju, a Nikson je,
na nagovor svojih saveznika, podigao američke snage na stanje potpune nukearne pripravnosti, te se
također založio na izraelskoj strani za novi prekid vatre.
Bliski istok se definitivno pojavio kao regija na kojoj bi slijedeći svjetski rat mogao eskalirati.
Velike sile su definitvno destabilizirale regiju nizom transfera naoružanja, ali sve dok su obje strane
željele sprovesti i nametnuti svoj uticaj na Bliskim istokom, nisu pokazivale želju da se ratom bore za
to, niti su si mogli dopustiti da njihovi „štićenici“ u regiji budu potpuno poraženi. SSSR je blago održavao
vojnu moć arapskih zemalja u regiji, a SAD su utjecale na Izrael da ograniči svoje vojne pobjede. Na
koncu je Izrael bio primoran da obustavi dalje vojne operacije, a mirovni sporazum s Egiptom je
potpisan 1978. godine. Uprkos svim mirovnim dogovorima izraelsko-arapski (palestinski) sukob traje
i danas.
Kuba. 4. oktobra 1957. pokrenuta je svemirska utrka između SAD-a i SSSR-a, objavljivanjem
Sovjetskog Saveza da je u zemljinu orbitu lansiran prvi vještači satelit „Sputnjik“. Pozitivna strana
svemirske utrke je u tome što je čovječanstvo postiglo ogroman naučni i tehnološki razvoj, te time
onogućilo istraživanja svemirskih prostranstava, a negativna u tome što je potaklo i utrku u naoružanju
i to nuklearnom naoružanju. Tako je ova hladnoratovska utrka u borbi za prestiž dovela planetu zemlju
na rub kataklizme. Američki odgovor na lanskiranje „Sputnjika“ postao je ubrzan razvoj raketa sa
nukearnim bojevim glavama. Izgrađena je infrastruktura interkontinentalnih balističkih projektila sa
dometom od nekoliko tisuća kilometara, a lansirne baze ovih projektila mogle su biti podzemna
postrojenja, nuklearne podmornice ili željezničke kompozicije.
 Sukob SAD-a i SSSR-a izazvao je strah od upotrebe nuklearnog oružja. Kriza koja je zaprijetila
nuklearnim ratm bila je kubanska kriza. Nakon što su revolucionarni gerilci predvođeni Fidelom Kastrom
i Ernestom Guevarom 1959. vojnim pučem preuzeli vlast na Kubi, uslijedila je reakcija SAD, koje je
strahovala od pojave komunistički uređene zemlje na američkim kontinentima. Pokušaj SAD-a da
svrgne Kastra nije uspio, a u sukob se umiješao i SSSR koji je Kubi poslao vojnu pomoć u vidu
nuklearnih raketa. Američki izviđački avioni snimili su lansirne rampe i skladišta raketa, pa je vlada
SAD-a zahtjevala da se rakete uklone sa Kube. Zahtjev je odbijen, a SAD su objavile pomorku blokadu
Kube. Ovim činom vojska SAD-a i SSSR-a došle su u stanje pune ratne pripravnosti, a svijet se našao
na ivici nukearnog rata. Kriza je ipak u konačnici riješena dogovorom američkog predsjednika Džona
Kenedija i šefa sovjetske države Nikite Hruščova. SSSR je povukao svoje raketne projektile sa Kube,
a SAD su odustale od pokušaja uklanjanja komunističkog režima sa Kube.
Utrka u naoružanju. Završetak kubanske krize ipak je donio olakšanje po pitanju budućnosti
planete zemlje. Otvorene su mogučnosti za poboljšanje američko-sovjetskih odnosa putem ograničenja
razvoja nuklearnog oružja. Između Vašingtona i Moskave je uspostavljen tzv. „crveni telefon“. Utrka u
naoružanju trajala je sve do početka 70-ih godina kada je nastupila politika detanta, tj. popuštanja
napetosti u odnosima ovih dvaju zemalja. U maju 1972 godine u Moskvi je potpisan sporazum između
Niksona i Brežnjeva o ograničenju nuklearnog oružja tzv. SALT I . Slijedeći sporazum je potpisan
između Kartera i Brežnjeva u junu 1979., ali trka u naoružanju je uprkos svemu i dalje nastavljena.
Irak. Nakon dolaska na vlast 1979. godine irački diktator Sadam Husein nastojao je ovladati
naftom prebogatim Perzijskim zaljevom. Koristeći tešku situaciju u Iranu, Irak ga je napao 1980. godine.
Rat u kojem su obe države imala velike gubitke završen je 1989. godine uz possredovanje UN-a, a već
1990. godine iračka vojska je okupirala Kuvajt. Nakon što je iračka vojska odbila napustiti zauzeto
područje, u januaru 1991 započela je vojna akcija oslobađanja Kuvajta, nazvana „Pustinjska oluja“,
u kojoj su sudjelovale vojsne snage SAD-a, arapskih i evropskih zemalja. Nakon četrdesetodnevnih
zračnih udara po strateškim ciljevima iračke vojske savezničke snage su oslobodile Kuvajt.

30. Raspad komunizma 1988- 1992.

Godina 1989. označila je početak kraja četvrtdecenijske vlast komunističkih birokratskih režima
u Istočnoj Evropi. Veliki preokret koji je nagovještavao promjene u SSSR-u dogodio se dolaskom na
vlast Mihaila Gorbačova (1985-1990). On je prvi sovjetski lider koji je shvatio neminovnost promjena
postojećeg državnog modela upravljanja. Promjene u SSSR-u potaknute su Gorbačovljevim
programom perestrojke. Cilj Perestrojke je bila opća reforma države i preustroj partijskog sistema koji
bi dugoročno sačuvali stabilnost SSSR-a. Takva reforma je noephodnim podrazumjevala oduzimanje
velikih prihoda koji su trošeni na vojni sistem SSSR-a, te je zahtjevala poboljšanje odnosa sa Zapadom.
Stoga je Gorbačov uspostavio dobre lične veze sa Reganom. Počelo je povlačenje sovjetskih trupa iz
Afganistana, da bi se smanjili troškovi. U decembru 1987. je potpisan Međukontinentalni ugovor o
nuklearnom razoružanju, tzv. INFT (Intermediate Nuclear Force Treaty). Oko 2.500 nuklearnih
prekokontinentalnih raketa je uništeno. U roku od dvije godine odnosi između Istoka i Zapada doživjeli
su potpunu transformaciju. Hladni rat je ušao u završnu fazu. Na Gorbačovljevu žalost inostrani uspjeh
SSSR-a nije se pozitivno reflektirao na unutardžavna dostgnuća. Gorbačov nije znao kako da sprovede
unutrašnje reforme, jer nije shvatao da su neki sovjetski problemi postali nerješive prirode. Grupa novih
reformista sprovodila je u praksi nemoguće polu-reforme, postupajući krajnje nespretno sa
gospodarskim silama željeli su transformirati gospodarstvo, ali i sačuvati potpunu partijsku kontrolu.
Nisu željeli stupiti na slobodno tržište kapitala, ali su od gospodarstava zahtjevali proizvodnju viškova i
podizanje nivoa kvalitete proizvodnje, a sve to uz niske cijene. Rezultat je bio gospodarsko usporavanje
SSSR-a. Gorbačov je zatim donio niz zakona koji reguliraju ili zabranjuju prodaju alkohola. Ovakva
prohibicija je omogućila porast krijumčarskog kriminala, a Gorbačovljeva popularnost je drastično
opadala među narodom. Najteža katastrofa se dogodila eksplozijom nuklearnih reaktora u Černobilu
u aprilu 1986. Gorbačov je panično reagirao i pokušao da zataška cijeli događaj i dugoročne posljedice
koje je on izazvao. Pokret i časopis Glasnost su pokrenuli niz javnih prosvjeda i radničkih štrajkova od
1987-1989. Prvi zahtjevi su bilu upućeni za formiranje Slobodnih trgovačkih sindikata od strane rudara.
U međuvremenu su 1988. izbili višestoljetni sukobi između Azera i Armenaca u armenskoj enklavi
Ngorno Karabahu, SSSR se činio nemoćnim da sukob suzbije. Započeo je niz etničkih nasilja u svim
sovjetskim državama. Opstanak SSSR-a je doveden u pitanje.
Gorbačov je želio poboljšati odnose i sa zemljama Varšavskog pakta, ali je bio krjanje zbunjen
činjenicom da su ove zemjle u potpunosti odbijale sprovođenje reformi. Ipak on je učinio prvi historijski
korak u rušenju birokratski režima ovih zemalja. Naime dao je do znanja da Crvena Armije neće više
štititi komunističke poretke u Istočnoj Evropi.
 Ipak liberalizacija u Poljskoj i Mađarskoj počela je prije 1898. godine, u Istočnoj Njemačkoj
počela je tokom ljeta i trajala je nekoliko mjeseci, dok je u Čehoslovačkoj i Rumunjskoj revolucija bila
savim spontana i u roku od nekoliko dana postojeći režimi su srušeni.
Naime prvi val promjena dogodio se u maju 1988. u Mađarskoj, gdje su tamošnji komunisti
prihvatili neophodnost promjena. Janoš Kadar je smjenjen od strane reformista. U januaru 1989.
proglašeno je održavanje višestranačkih izbora za narednu godinu.
Poljlaci su prvi narod iz Istočnog bloka koji je krenuo putem slobode. Nezavisni sindikat
Solidarnost, predvođen Lehom Valesom, je u relativno kratkome roku postigao sporazum sa vladom
o održavanju slobodnh izbora. Solidarnost je na izborima u junu 1989. odnijela uvjerljivu pobjedu i došla
na vlast. Tako je Poljska postala prva zemlja iz „istočnog lagera“ u kojoj je na vlast došla nekomunistička
vlada.
U Poljskoj je Vojtek Jaruzelski pokušao zadobiti narod kroz politiku održavanja referenduma u
novembru 1987., ali je pokret Solidarnost zahtjevao radikalne reforme. Izbori su održani u aprilu 1989.
Solidarnost je dobila pola mjesta u parlamentu, a komunisti su izgubili borbu za ostalih pola mjesta.
Iako je na mjestu predsjednika ostao Jaruzelski, komunisti su lagano i mirno prepustili vlast.
U Istočnoj Njemačkoj Honeker je namjeravao čvrsto ugrabiti vlast, ali na njegovu žalost
Mađari su otvorili svoje granice. Tako su ogromne mase naroda iz Istočne Njemačke preko Mađarske
odlazile u Zapadnu Njemačku. U Istočnoj Njemačkoj i Češkoj promjene su bile mnogo brže nego u
Poljskoj i Mađarskoj, jer su odluke donesene i usvajane od strane naroda, a ne u partijskim redovima i
na partijskim konferencijama.
Tokom jula i augusta 1989. tisuće mladih iz Istočne Njemačke okupiralo je zapadnojemačke
ambasade u Budimpešti, Pragu i Varšavi tražeći azil. Poslije kraćeg oklijevanja Mađari su ih pustili da
pređu na Zapad, a isto su zatim učinili i Česi i Poljaci. Od tada je potekla rijeka izbjeglica iz ovih zemalja
na Zapad.
Glavne demonstracije protiv komunističkog režima održane su u studentskom gradu Lajpcigu.
Demonstracije su održavane svakog ponedjeljka uvečer, gdje se nakon mise u crkvi Sv. Nikolausa
skupljalo iz tjedna u tjedan sve više i više demonstranata. U roku od nepuna dva mjeseca od septembra
do sredine oktobra broj demonstranata se popeo sa nekoliko stotina na 200.000. Prekretnica se
dogodila 17. oktobra 1989. kada je predsjednik Istočne Njemačke, generalni sekretar Erih Honeker
podnio ostavku, a do 8. novembra to su učinili i Politbiro i vlada. Gradonačelnici Istočnog i Zapadnog
Berlina sreli su se 12. novembra na Potsdamskom trgu i dogovorili su se o raznim oblicima suradnje.
Tako je ponovno ujedinjenje Njemačke počelo na administrativnom nivou, potaknuto masovnim
demonstracijama. Godine 1990. potpisan je Sporazum o monetarnoj i socijalnoj uniji, a u oktobru
1990. proglašeno je i formalno ujedinjenje Njemačke, a u decembru su održani svenjemački
izbori.
U Bugarskoj i Čehoslovačkoj, masovni prosvjedi su primorali vladu na pregovore sa opozicijom.
U Čehoslovačkoj je uveden višestranački sistem s Vaclavom Havelom na čelu i
uspostavljena je nova demokratska vlada. Uskoro se zatim Slovačka odvojila od Češke i formirala u
nezavisnu državu.
I u Bugarskoj je došlo do demokratizacije političkog života, iako nije revolucija provedena do
kraja. Na prvim slobodnim izborima 1990. godine, Socijalistička partija osvojila je 47% glasova birača i
tako ostala na vlasti, ali je politička borba za veće slobode i dalje nastavljena.
Komunizam u Rumunjskoj i diktatorski režim Nikolaja Čaušeskua sružen je nakon
demonstracija održanih u Temišvaru i Bukureštu u decembru 1989. godine. Na glavnom trgu u
Bukureštu bilo je predviđeno da predsjednik Čaušesku, sa balkona zgrada vlade, održi govor pred
narodom, međutim narodni skup se manje-više spontano pretvorio u demonstracije i zvižduke upućene
predsjedniku. Čaušesku je bio vidno iznenađen i upašen, a predsjednikova tjelesna garda je u
međuvremenu organizovala dolazak evakuacionog helikoptera. Nikolaj i Elena Čaušesku su se ukrcali
u taj helikoter s namjerom da napuste zemlju. U međuvremenu je rumunjska vojska stala na stranu
naroda i prislino je prizemljila predsjednikov helikopter. Gotovo po kratkom vojnom postupku, bez
javnog suđenja uz prisustvo samo jedne tv stanice, vojni tribunal je 25. decembra na smrt streljanjem
osudio predsjednika Nikolaja Čaušeskua i njegovu ženu Elenu. Izvedeni su u dvorište jednog vojnog
objekta i hicima streljani.
Godine 1990. u Albaniji se sprovode reforme i uvodi višestranački sistem. Na izborima 1992.
godine reformirani komunisti su izgubili vlast i prepustili je Demokratskoj starnci.
U periodu 1989 do 1992. godine srušen je u Evropi politički i društveni sistem nametnut od
strane SSSR-a, od naroda Baltika do Egejskog mora. Prve zemlje koje su započele raspad SSSR
svojim zahtjevima za neovisnošću bile su Estonija, Litva i Latvija, njihov primjer slijedile su i osale
država SSSR-a, a Rusija je tek na čelu sa predsjednikom Borisom Jeljcinom 1991.udarila temelje
uspostave demokratskog uređenja. Ostat će neizbrisiva činjenica da je SSSR saćinjavalo preko 100
različitih nacija.