BOSANSKA NARODNA MEDICINA

Drugi dio

Autor
Raif Esmerović

Folklorno promišljanje o porijeklu bolesti uvijek je bilo prožeto fatalizmom

i opštim uvjerenjem kako je najveći broj bolesti, naročito onih teških,
uzrokovan nadnaravnim djelovanjem. Svaki pojedinac se mogao naći u božijoj
nemilosti zbog nekog grijeha, kršenja tabua, pa se ustalila krilatica "od
Boga je suđeno", tojest "tako mora biti".

Čovjek se mogao zamjeriti i božanskoj opoziciji džinima, šejtanima i vilama

kada bi bio izložen njihovom destruktivnom uticaju preko poganih vjetrova ili
pak u direktnom susretu sa navedenim natprirodnim kreaturama.

Sukladno tome sama od sebe se nametnula ideja, zapravo arhaično vjerovanje,

da je bolest "živa sila", sa sposobnošću da uđe u čovjeka, te u skladu sa
tim, i da iziđe iz njega ukoliko se natjera nekim volšebnim postupkom. Obično
se za tu priliku koristila mistična moć iscjeliteljskih riječi, u formi
bajanja ili molitve, praćena diskretnim ritualnim pokretima, oponašajući tako
ono što su prije 6.000 godina radili svećenici-magovi u drevnom Egiptu.

Iskonska ljudska želja za zdravljem, međutim, pobjeđivala je i tradicionalni

fatalizam (narodna izreka kaže da je Bog čovjeku rekao „Robe moj, čuvaj se -
čuvat ću te“), pa su nerjetko bolesnici tražili lijeka, kako u samoj prirodi
tako i kod narodnih vidara, prvenstveno hodža-iscjelitelja, travara,
kostolomaca, želudičarki (strunara), stravarki ili stravaruša.

Veliko povjerenje koje su ovi hećimi stekli kod narodnih masa rezultiralo je
time da se unatoč uvođenju obaveznog školovanja i sve bržem razvoju medicine,
te njene relativne dostupnosti običnom narodu, nikada u potpunosti nije
iskorijenila navika traženje pomoći kod tih često samoukih ljekara. Također,
sa njima se održalo i uvjerenje o postojanju nadnaravnih uzročnika bolesti.

Samir Adanalić, autor knjige Moć vjere, tajne bosanskih iscjelitelja

Kur'anom, na strani 80 navodi koje to bolesti mogu da liječe hodže, jedni od
navedenih bošnjačkih vidara:

Epilepsija na psihičkoj bazi

Migrena
Manično-depresivne psihoze
Neuroze
Fobije

Raif Esmerović | 1
Impotencija na psihičkoj bazi
Šizofrenija (određeni slučajevi)
Šećerna bolest (smanjenje nivoa šećera u krvi)

U određenim slučajevima iscjeljuju i niz drugih bolesti, ali one se ne

uzimaju kao karakteristične.

Među njih se ubrajaju pojedina lakša i teža oboljenja za koje je savremena

medicina pronašla moguće uzročnike poput glavobolje, nesvjestice, epilepsije,
ludila, itd. Izvjesno je kako taj kulturološki trend nikada neće ni nestati
jer unatoč tome što se svrstava u razumna bića homo sapiens je genetski sklon
vjerovanju u nevidljive pojave (religija, magija), demonstrirajući time svoju
iskonsku povezanost sa samom prirodom iz koje je ponikao.

Bolest je uvijek imala jak psihološki efekat na ljudski um i od postanka

ljudske vrste stvarala neugodno stanje straha, aneksioznosti i nametala
osjećaj nemoći. Prema narodnom sudu zdravlje je sinonim za život, kao i što
je sreća pojam zdrave duše, te upravo zbog toga kroz vijekove se akumuliralo
empirijsko iskustvo mnogih generacija vidara, ali i običnog naroda, u cilju
prevencije i liječenja.

Treba konstatirati i ovo; iza svih metoda liječenja bolesti, u prošlosti a i

danas, krije se ljudski strah od smrti, koja može doći po narodnom vjerovanju
i od nekih naoko bezazlenih bolesti poput „strunjenog“ želuca, uroka,
prehlade, i tako redom. Upravo zato ništa manja želja za zdravljem nije ni
danas, te se stoga moderni čovjek ne odriče niti tradicionalnih prokušanih
metoda iscjelivanja, posebno zbog akumuliranog nezadovoljstva medicinskim
uslugama; nesporazuma u odnosu pacijent-liječnik, neadekvatnih liječničkih
tretmana, pogrešnih dijagnoza i postupaka ili pak usljed neke hronične, po
život fatalne bolesti.

Mada se bez sistematske analize vrlo bogati materijal našeg folklornog

područja ne može obraditi, i samim time u cjelosti razumijeti, u cilju nekih
budućih istraživanja, korisno ga je prezentirati široj javnosti. Po
standardnim okvirima etnografsko istraživanje je zainteresirano za sistem u
cjelini kako bi se imao što jasniji uvid posebno u segmente koji se tiču
kurativnih postupaka nekog naroda. Zapravo, prema nekom mom ličnom mišljenju
najkvalitetnije informacije za razmatranje psihološkog odnosa čovjeka prema
duhovnim pojavama mogu se pronaći u tradicionalnoj narodnoj medicini u kojoj,
za razliku od oficijalne, ne postoji strogo utvrđena granica djelovanja i
shvatanja.

Dar liječenja

Baviti se profesionalno vidanjem nikada nije mogao bilo ko nego se ono od

pamtivijeka smatralo povlaštenima zanimanjem pojedinaca vještog uma i duha.
Sposobnost liječenja može biti nativna ili naučena. U tom kontekstu umijeće
iscjelivanja se prenosilo sa starijeg na mlađeg, sa učitelja na učenika. U
Turskoj obred inicijacije naziva se „predavanje ruke“, što je slično ili pak
Raif Esmerović | 2
identično sa bosanskim načinom uvođenja dojučerašnjeg pomagača u svijet
profesionalnog bavljenja duhovne medicine. Ostarjela i bolesna stravarka kada
osjeti da nema više kuveta (snage) obično kćerki ili snahi stavi u ruke svoje
rekvizite (metalnu kašiku, posudu i komadiće olova) i gledajući je u oči
kaže:„Evo, snaho, tebi dajem pa ti nastavi dalje, ja više ne mogu. Neka ti
bude sa hairom!“.

Po narodnom vjerovanju izbor ili selekcija nastavljača familijarne tradicije

prenosila se na najmlađe ili najstarije dijete, zbog mišljenja da ona imaju
bolje predispozicije, mada to nije strogo pravilo. Još u samom djetinjstvu
budući iscjelitelj, posebno ako već ima u familiji osobu koja se aktivno bavi
liječenjem, osjeti "poziv" i pokaže želju za nastavkom tradicije, te se
educira iz prve ruke. Nekada se desi da uspiju svojim radom zasjeniti
prethodnika ili prethodnicu no, ipak, češće to nije slučaj, uglavnom zbog
promjene načina razmišljanja okoline te prihvatanja novih medicinskih metoda
liječenja.

Kako se postaje vidar

Tradicionalna medicina počiva na uvjerenju da pojedinci koji se njome bave,

narodni hećimi, posjeduju određene nadnaravne sposobnosti ili da je njihovo
iscjeliteljsko znanje nasljeđeno od prethodnika - osobe koja se na mističan
način inicirala u tajne vidanja. U narodu su poznati slučajevi kada je neka
osoba doslovno preko noći postala iscjelitelj, obično nakon intervencije više
sile u snu. U toku tog dešavanja na spavača je telepatski prenesen dar znanja
koji nipošto ne smije biti zloupotrebljen. Većina poznatih vidara tvrdi da je
sposobnost liječenja zadobila nakon što je sanjala hazreti Fatimu ili tri
djevojke - vile.

Prema kazivanju stravarke Ćanke iz Velike Kladuše (preminula u zadnjoj

deceniji prošlog vijeka) njoj su jedne noći u sobu došli nepoznati muškarac i
žena obučeni u potpuno bijelu odjeću, i probudili je tako što su je povukli
za veliki nožni prst. Za vrijeme susreta sa njima ona je dobila dozvolu i
znanje o liječenju kojim se bavila sve do svoje smrti.

U narodu se također vjeruje da navedeni dar može biti nasljedan ali ga može
preuzeti samo mizinac odnosno najmlađe dijete.

Iako nema precizno formulisanog pravila u narodu se smatra da hećim najbolje

rezultate postiže kada pređe četrdesetu godinu života, što je očito
aludiranje na božijeg poslanika Muhameda s.a.v.s., koji je počeo primati
religijsku objavu u ovoj godini života.

Znanje kojim raspolažu stravarke, želudarice i travari je bazirano na

empirijskom iskustvu i predstavlja mješavinu herbalistike i homeopatije,
magijskog i religijskog sadržaja. Ono je, također, duboko vezano za kulturnu
podlogu područja na kome je nastalo. U odnosu na njih osnovno znanje koje
posjeduju hodže-iscjeljitelji i derviši stečeno je tokom teološkog
obrazovanja i bazira se na strogo utvrđenoj praksi. Hodža-iscjeljitelj u svom

Raif Esmerović | 3
daljnjem radu i specijalizaciji koristi stručnu literaturu disciplinirano
slijedeći naznačena upustva. Ovdje nema mjesta za improvizaciju.

U prošlosti je bio običaj, posebno na Sandžaku i dijelu istočne Bosne, da

hećim (čudotvorac) koji želi osnažiti svoju iscjeliteljsku moć svake godine
na Hidirlez (Jurjevo) izađe napolje u zoru, prije izlaska Sunca, i ode u šumu
u potragu za kozlacem (Arum maculatum L.). Čim ga pronađe iskopa nekoliko
lukovica i bez trunke razmišljanja pojede ih. Kako kozlac ima otrovno
djelovanje nakon kraćeg vremena od konzumiranja hećim počinje da osjeća
njegovu toksičnost (aroin, koniin) koja se manifestira kroz bolove, jaku
žeđ, nepravilan rad srca, povraćanje i proljev. Vrlo često bi znao na putu do
kuće pasti i u nesvjest. No, sve to, prema mišljenju, bilo je vrijedno muke i
bola pošto jedenjem lukovica na ovaj dan on bi poprimio jednogodišnju moć
liječenja od zmijskog ujeda. Naime, bilo bi dovoljno da njegova slina padne u
ranu pa da božijim emerom ima čudotvoran, ozdravljajući efekat. (Mustafa
A.Mulalić, Orijent na zapadu, 1936 god). Iz navedenog primjera uočavamo
klasično razmišljenje bosanskog naroda da se slično sličnim liječi (Similia
similibus curentur), što je glavni postulat homeopatije.

Moć liječenja se prema folklornom vjerovanju može steći i na magijski način.

Kad se prvi put u proljeće ugleda crni puž bez kućice (Limax cinereoniger)
treba mu bilo kojim prstom na ruci, obično kažiprstom, tri puta dodirnuti
rogove, ali svaki put prije dodirivanja pljune se u stranu. Kada kasnije neko
zatraži pomoć od te osobe dovoljne je da mu ona tri puta prstom dodirne
bolesno mjesto i bolest će mu nestati.

Sve informacije o liječenju u prošlosti najčešće su se prenosile usmenim

putem, sa koljena na koljeno, više među ženskom populacijom, vjerovatno zbog
drevne podjele da su žene te koje imaju tradicionalnu ulogu majke i
njegovateljice porodice (Mati rodila, mati liječila...). Pod teretom životnih
obaveza u mladosti poput udaje, rađanja djece i kućanskih poslova, većina
takvih žena ozbiljnije se mogla posvetiti umijeću vidanja tek u poznijim
godinama života. Slijedom takvih dešavanja ustalilo se vjerovanje kako žena
zadobija volšebnu moć liječenja nakon menopauze - "kada je čista". No, kako
god bilo, bavljenje narodnom medicinom često im je predstavljalo jedini izvor
sredstava za život, ali uvijek po ustaljenom vidarskom pravilu da se lijek ne
smije naplatiti (odrediti mu naknadu), nego po sistemu: "Daj koliko možeš i
koliko je od srca“.

U narodnoj medicini postoje i neka ograničena pravila zabrane rada, na

primjer, stravarka ne smije za vrijeme mjesečnice ili u vremenu četeresnice
(40 dana od poroda) dolaziti u kontakt sa svojim rekvizitima niti druge
liječiti.

Također, niti stravarka a ni hodža-iscjeljitelj ne mogu pomoći bolesnima

"svoje krvi" tojest članovima uže familije.

Stravarka ne može sebi sama izliti strahu nego se obraća svojoj kolegici da
joj to napravi.

Iz priloženog je evidentno kako stravaruša i hodža-iscjeljitelj imaju

primarnu misiju da pomažu drugima a nikako da tu moć iskorištavaju samo za
Raif Esmerović | 4
sebe ili bliske članove porodice. Moć liječenja je sveta i namjenjena masama
i u tome se krije njeno božansko porijeklo i humana misija. Pravo na lijek i
liječenje imaju svi, bez obzira na materijalni ili društveni položaj.

Mistični izvori bolesti

Pojedini bošnjački iscjelitelji saglasni su u tvrdnji da na svijetu ima oko

tri hiljade vrsta bolesti od čega samo hiljadu može liječiti oficijalna
medicina, sve drugo spada u resor duhovne nauke. Bolest se svijetom širi
preko očiju (urok), vjetra (nagaziti na kovitlac vjetra), džinova
(ograjisati), vode (popiti čašu vode u koju se pomokrio džin), zemlje
(nagaziti na raskršću) itd.

Oboliti se može i pri slučajnom dodiru sa predmetima upotrebljavanim u

ritualu mađijskog prenosa bolesti ili liječenja. Komadi olova korištenog u
salivanju strahe, niti pređe od sasjeckanje krajčice, ugljevlje, kovanice i
slični rekviziti služe u prenošenju bolesti sa jedne osobe na drugu. Ritual
završava tako da se nešto od navedenoga baci na prometno mjesto poput
raskrsnice, kojom će prije ili kasnije neko naići te preći preko odbačenih
predmeta i, u dodiru sa njima, akumulirati u sebe bolesnikovu tegobu. Narodni
naziv za takvu vrstu oboljenja je nagaz ili nagaža, generalno kvalificirana
kao teži oblik oboljenja, i prema tvrdnji stravarki, teško se liječi.

Opšte je uvjerenje kako čovjek može sam na sebe navući bolest, naročito ako
priča o nekom bolesniku i pokaziva rukom po sebi o kojem je bolesnom mjestu
riječ – „ On ima na licu, e baš ovdje, veliki tumor!“. Ovo je još jedan dobar
primjer kako se u folklornoj svijesti bolest doživljava, čak i u današnje
vrijeme, „živom silom“ sa mističnom sposobnošću da slučajno ili namjerno
izazvana pređe sa jedne osobe na drugu.

Bolest se, kako sam već naveo u uvodu, često smatra božijom kaznom usljed
lažnog zaklinjanja (Jes' tako mi moga zdravlja!) ili grijeha, zbog
zanemarivanja bolesne osobe, ili pak uskraćivanja željenog jela kojeg
ova/ovaj poželi. Na temelju tih uvjerenja nastali su mnogi preventivni ali i
socijalno osvješteni običaji poput onoga da je veliki sevap odnijeti
bolesniku hrane za kojom ima silnu želju.

Žena - korijen zla i bolesti

U narodnoj svijesti preovladava određeni arhaični disfemizam po kojem se

pojam bolesti poistovjećuje sa ženom, što se vrlo jasno ogleda u mitološkoj
podjeli u čijem sastavu dominantan postotak čine demonice poput džinice
Sibjan, porodiljski demona Al Karisi, Mora, Vještica, Vila... U razgovorima
sa najstarijom populacijom društva mogao sam vrlo lako nazrijeti tragova
nekadašnjeg tvrdog stava patrijarhalnog društva usmjerenog ka demoniziranju
ženskog spola izraženog u izjavama poput; „žena je nečista, prljava...“,
Raif Esmerović | 5
„žensko je gore i od životinje!“, „žensko je bezobraznije od muška!“,
„prokleto žensko!“, itd.

Dovoljno je za napomenuti da još uvijek među bosanskim društvom egzistira

tvrdnja prema kojoj se isključivim krivcem za neplodnost u braku smatra žena,
a nikako muškarac. Supruga je, isto tako, jedini krivac ukoliko se u braku
rađaju isključivo ženska djeca?! Sva ta shvatanja su, na sreću, u fazi
odumiranja i nisu, kako se to uvriježeno misli, koncentrisana na mentalitet
ruralnih sredina, već je njihov opseg uvijek bio skoro identičan i u urbanim
područjima.

Svima nam treba biti jasno da se mentalitet jednog društva ne mjenja brzo bez
obzira gdje ono živi, a najbolji primjer je naša dijaspora.

Zli duhovi mraka i bolesti

Jedan od civilizacijskih rudimenata, nasljeđen od naših pradavnih predaka,

je strah od noći kojeg ni danas moderni čovjek nije potpuno prevazišao unatoč
svoj modernizaciji i progresu. Izuzetno loše ili skoro nemoguće snalaženje u
tami stvara jak psihološki efekat nemoći i podstiče osjećaj straha,
dezorijentiranosti te nemoći. Iz svega toga nam je danas lako razumijeti
dualističnu podjelu svijeta koja je uzrokovala da noć postane izvorom svega
zla, pa i same bolesti, što je uostalom univerzalno vjerovanje skoro svih
poznatih naroda. Iz mrkle tame nekadašnji čovjek je strepio od napada divljih
zvijeri ali i raznih čudovišta i demona.

Fobija od noći, analizirajući narodna vjerovanja, prožeta je mnogim

zabranama, koje počinju već pri samom zalasku Sunca. Vakasuz ili period od
sutona do zore savršeno je iskovan termin koji je u sebe apsorbirao mnoštvo
tabua s primarnom svrhom da onemoguće ljudima svaku mogućnost susreta sa zlim
duhovima tame. Najviše se strahovalo od akšama, sutona, kada po vjerovanju
bosanskih derviša i hodža, dolazi do smjene dnevnih sa noćnim sihirima
(magijama) te kada džini bivaju oslobođeni pritiska dnevne svjetlosti, koja
ih paralizira i oduzima djelomično snagu, te se velikom brzinom raširuju
svugdje po prirodi i naseljima.

Dok su u svom razularenom pohodu džini su agresivno nastrojeni i tada postoji

najveća mogućnost direktne konfrontacije sa ljudima.

Kako bi se opasnost od susreta sa navedenim duhovnim formacijama minimizirala

poduzimali su se preventivni postupci ili pravila da se u akšam ne prilazi
obali rijeke ili potoka, ne prolazi ispod krošnje oraha, ne ide preko
odlagališta smeća, raskrižja, ispod strehe, štrika za veš, mjesta gdje se
cijepaju drva, itd.

Antun Hangi zabilježio je vjerovanje bošnjačkog naroda da u vrijeme akšama

svakojake hale i vještice, zle vile i džini lete zrakom pa majke tada trebaju
posebno čuvati svoju djecu da ne bi postala njihovom žrtvom. Autor u nastavku
opisuje primjere ritualne prakse liječenja tegoba izazvanih intervencijom
spiritualnih bića, navodeći kako majke na početku vakasuza izgovaraju
Raif Esmerović | 6
uspavanke u formi basme protiv urokljivih očiju, gase ugljevlje u vodi,
nakađuju bolesno dijete ili mu se piše zapis i salijeva straha.

Smolanice, sapunice, lišajevi, ogramak, džinska sofra...

Fatka Hasanović iz Banovića, jedna od najstarijih evidentiranih stravarki u

Bosni i Hercegovini, izjavila je kako molitvama i salijevanjem olova liječi
pojedine bolesti čiji su uzroci šejtanski odnosno nadnaravni: smolanice,
sapunice, lišajevi, čirevi, uroci, našice, krajčica, straha. Njena sada već
dobro poznata youtube izjava: „U osam peri a u tri beri sa štrika“ vrlo dobar
je primjer narodnih umotvorina koje su u usmenom obliku vijekovima prenošene
kao svojevrstan obrazac življenja u skladu sa prirodom.

Stravarka Fatka upozorava kako se oprani veš nikako ne smije ostaviti preko
noći obješen na štriku jer, po njenim riječima, ako se to desi, mrak će se
„zalijepiti“ za odjeću, ali samo ukoliko je mokra, i sa njim će prvo u opranu
garderobu a zatim i u samu osobu čija je ući džini i šejtani.

Po kazivanju simpatične nene, stravarke Fatke, direktan susret s nadnaravnim

bićima naziva se našice, što je vrlo slično pojmu mašice. Negativno
djelovanje našice na pojedinca demonstrira se kroz ustaljenu praksu da onaj
čovjek koji je postao njihovom žrtvom naglo se budi iz sna, prije ponoći,
potpuno dezorjentisan, a nakon toga počinje imati problema sa nesanicom,
pojavom neobjašnjivog straha, itd.

Ograma ili ogramak je naziv kojim se hodže-iscjelitelji služe da opišu

"nagazu" odnosno kada neki pojedinac slučajno uzurpira, zađe u područje koje
nastanjuju ta bića i poremeti njihove aktivnosti. U našem narodu lokacija
okupljanja spiritualnih bića naziva se „džinska sofra“ ili „šejtansko kolo“,
i tom prilikom dogodi se da neoprezni šetač doslovno stane nogom na nekog od
njih i ozlijedi ga što ih razbjesni i isprovocira napad cijele skupine.
Naravno, napadi se uglavnom dešavaju u "nezgodno vrijeme" (akšam, vakasuz),
onda kada pušu zli vjetrovi, u nesretan dan ili sat.

Bosanska usmena tradicija prepuna je legendi i priča o susretima sa noćnim

duhovima poput slučajeva ograjisavanja od džine, nagaze na vilinska kola,
noćnim susretima sa jezivim stvorenjima... Svaki do tih paranormalnih
doživljanja ostavljao je pogubnog traga na psihičko ali i fizičko zdravlje
pojedinca. Čini se, sudeći po prilično rjetkim ali dokumentiranim
svjedočenjima, kako direktni susreti sa zlim duhovima (Prikaze, Prepasti,
lampiri,) ili džinovima znaju ponekad prouzročiti dramatične i po život
opasne refleksije na samog čovjeka, što se u modernoj medicini naziva
parasimpatička amortizacija.

„Pripovijedala mi jedna stara žena iz Nevesinja, kako je ona svojim rođenim

očima vidjela koleru. Bilo joj je preko osamdeset godina, pa je ne htjedoh
pobijati, nego je zamolih, da mi pripovijedi, kako je to bilo. Ona se
nakašlje dvaput, pa poče:

Raif Esmerović | 7
„Beli (zaista) ja mislim da ima od tada pedeset godina, ako nema više, kako
je to bilo. U jednoj sobi ležasmo: ja, moj brat Asif i sestra mi Vasfija.
Čojk (čovjek) mi bijaše otišao u selo, da dotjera garonju, da ga zakoljemo u
pastrmu. Svi spavahu k'o zaklani, a meni se ne da san na oči, pa ne da.

Kad oko pola noći zazveketaše nekakvi sindžiri (lanci), stade huka arabe
(kola), psi se uzbuniše,...laju, laju, aman jarabi, gore neg' na vuka.

Ja ne budem lijena, te ustanem i pogledam kroz pendžer, kad imam baš što
vidjet! Pred našom kućom stoji araba bez konja i u njoj sjede dvije žene,
obučene pod našku (kao turkinje) i svaka drži u ruci po jedan šćapić.

U jedne bijaše šćapić bijel, kao da je oguljen, a u druge crn. Čula sam od
svoje rahmetli (pokojne) matere: koga udari ona, što nosi bijel šćap, da će
se poboljeti, ali će opet izdraviti, ali koga udari ona, što crni šćap drži,
onome, grdna rano, ne ima lijeka.

Kako iziđoše iz kola, ja više ne vidjeh ni njih, ni kola, ni ništa, kao da

ništa nije ni bilo, ali paščad-aman jarabi (mili bože!) - nikad ne patišu,
već sve više i više laju.

U to se probudi moj brat Arif, pomoli glavu kroz pendžer i stade vikati pse.
Zaludo sam ga molila, kumila, zaludu zaklinjala, da ne pika pasa, jere se
more ljuto pokajati.

Pa baš tako i bi. Ne prođe ni dva sahata, stade – džul vam na obraz (s
oproštenjem) – bljuvati, nokti mu pocrniše, pa sjutra ne dočeka ni podne.

Ah kako ćeš dočekati – rano moja Arife – kad te crna dohvatila šćapom!.

To rekav, obali prste, otare ih o zid i reče: Spomenula se, ne zavratila se“.
(Muhamed Fejzi beg Kulinović, „Od kolere“, str.530., GZM).

Umrijeti od užasa

Strah je svakom čovjeku prije svega primarna emocija poput tuge, veselja,
gađenja... U našem umu postoji kao programirana reakcija na stvarnu ili
nestvarnu opasnost i usko je povezan sa instinktom za preživljavanje. Čim
osjeti opasnost u ljudskom umu se aktivira odbrambeni program koji čovjeka
tjera svim silama da nešto poduzme, kako bi prevazišao eventualnu negativnu
situaciju. Međutim, u nekim slučajevima strah doslovno zablokira čovjeka i on
umjesto uobičajene reakcije da se suprostavi opasnosti ili pobjegne doživi
unutrašnji šok koji je iznimno poguban za organizam, naročito za srce.
Ponekad takvo stanje nije izazvano realnom, neposrednom opasnošću nego je
rezultat jake sugestije odnosno autosugestije.

Parasimpatička amortizacija u medicinskoj oblasti pojednostavljeno se naziva

šokom izazvanim velikim strahom od kojeg čovjek naprasno umre. Ta
nesvakidašnja pojava spominje se u pojedinim ruralnim legendama kada bi se
usamljeni putnik u mrkloj noći susreo sa duhom ili zastrašujućim čudovištem
Raif Esmerović | 8
poput karanđoloza (čudovište iz turske mitologije). Ujutro bi ga obično
pronašli negdje kako leži mrtav sa zaleđenim izrazom užasa na licu.

Također, fatalno smrtni strah spominje se i u prepričavanjima o pojedincima

kojima su neki faladžija ili faladžinica prorekli smrt u tačno određeno
vrijeme. Zahvaljujući svojem sugestivnom nastupu i "proročanstvu" kod
lakovjernog i psihički labilnog klijenta probudili bi iznimno veliki strah,
koji je približavanjem najavljenog smrtnog časa, kulminirao te doslovno mu
zablokirao rad srca.

Psihopatologija i neobjašnjiva stanja čovjekovog uma

Ljudske emocije i nagoni su, kako doznajemo iz priloženog, moćni okidači za

pojavu neobjašnjivih te vrlo često bizarnih i po život opasnih duševnih
stanja. Pod parametre tih oboljenja tzv. "bolesti duše" može se dovesti
neobično stanje slično šizofreniji koje se u bosanskom narodu naziva
"mladalačko ludilo". Ono pogađa isključivo mladiće i djevojke, navodno, zbog
nedostatka seksualne aktivnosti. Mlada osoba pod uticajem jakog libida, a u
nemogućnosti da ispolji svoju seksualnost, bilo zbog konzervativnog društva,
stida ili nečega drugog, doživljava psihički slom i dolazi do onoga što se u
psihopatologiji naziva poremećaj svijesti. U tom stanju oboljeli od
„mladalačkog ludila“ reagira nepredvidljivo prema svojoj okolini.

Prema narodnom kazivanju bolesnik je na momente svjestan svoga stanja te

ispoljava mržnju (agresiju) prema svima koji nisu kao on. Stoga je
karakteristično da pati od agresivnih istupa i delirijuma, koji se prepoznaje
po nagloj promjeni duševnog stanja. Smatra se da je ova bolest neizlječiva.

Prije nego krenemo sa daljnjim opisima neophodno je ukratko predočiti

definiciju pojma psihopatologije. Naime, kako nam to objašnjava Wikipedia,
naziv psihopatologija (psiho + patologija), odnosi se na nauku koja se bavi
proučavanjem, klasifikacijom i opisivanjem psihičkih poremećaja i njihovih
simptoma. Opšta psihopatologija opisuje simptome psihičkih poremećaja, dok
specijalna psihopatologija definira pojedine duševne bolesti. Psihopatologija
definira duševno zdravlje, tj. razliku između normalnog i abnormalnoga
funkcioniranja, pri čemu normalno funkcioniranje nije strogo određeno, već
uključuje niz varijacija između još zdravoga i već bolesnoga. Psihopatologija
obuhvaća različite teorijske koncepte koji objašnjavaju pojavu
psihopatoloških poremećaja (npr. psihodinamska, kognitivna i egzistencijalna
teorija) te deskriptivni koncept koji se zasniva na podrobnim opisima i
kategorizaciji psihičkih poremećaja.

Kod Turaka postoji predaja o neobičnom duševnom stanju koje se naziva „ileti
ašk“ ili „marazi ašk“. Ovisno o području ta psihička bolest ima i druge
nazive poput „mali hulya“, „ašk hastaligi“ (ljubavna bolest) ili u prijevodu
na bosanski - melanholija. Tvrdi se da ovakvo stanje se najčešće susreće u
mladalačkoj dobi, u izoliranim područjima, kod mladi ljudi koji su izloženi
nekoj vrsti pritiska. Pošto se ipak ne zna pravi razlog nastanka te bolesti,
narod ovaj slučaj najčešće povezuje sa ljubavlju prema Bogu.

Raif Esmerović | 9
Neke hadžije i hodže-iscjelitelji smatraju kako je to zapravo dar od Allaha
tojest da je Bog podario dragom mladom robu „svjetlost ljubavi“ te da se
njegova duša zapalila i izgorila od siline tog žara. Ukoliko se navedeno
stanje pojavi u srednjoj dobi života onda se doživljava kao svojevrsno
prosvjetljenje. Takvi pojedinci se prepoznaju po tome da putuju od jednog
mjesta do drugog i prisutnima pričaju o svemu i svačemu pošto su nadahnuti
prosvjetljenjem.

U Anadoliji postoji mnogo osoba za koje se misli da su „prijatelji Boga“ te

da su obuzeti ljubavnom bolešću. Prema pojedincima koji dožive ovo stanje u
srednjoj ili starijoj životnoj dobi obavezno se iskazuje ljubav i poštovanje,
narod ih sluša u njihovim uputama jer svaki njihov pokret i riječ smatra se
znakom koji im može donijeti sreću i blagoslov. Međutim, ako se ljubavna
bolest pojavi kod mlade osobe, trebalo je ići na tretman liječenja kod hodže-
iscjelitelja ili neke stravarke (odžaklije).

Liječi se kombinacijom molitvi i puhanja u pravcu bolesnika te nošenjem

hamajlija. No, ako je ova „ljubav“ previše obuzela srce i dušu, vjeruje se da
je samo Allah može izliječiti. Ima onih koji su zbog ove bolesti umrli ili
poludili kao i oni koji zbog nje danima odbijaju hranu i piće. Još i danas se
mogu na mezarjima pronaći nišani na kojima piše „ahmin el-ašk“, što znači da
u ovom mezaru leži osoba koja je bila opsjednuta božanskom bolešću.

Tri godine za bolest

Bitna pažnja se poklanjala dijagnosticiranju bolesti kako bi se što

efikasnije intervenisalo u procesu liječenja. U tu svrhu redovito se
posjećivao hodža-iscjeljitelj koji bi metodom „ebdžed hisaba“, sistem arapske
numerologije i astrologije, tojest preračunavanjem bolesnikovog imena i
njegove majke, tražio određenu numerološku vrijednost svakog pojedinačnog
slova, sabirao ih i dijelio. Finalni broj koji bi tada dobio otkrivao je
uzroke čovjekovog narušenog zdravlja.

Spominjući proroke i njihova proročanstva poželjno bi bilo kazati kako u

daljnjoj i bližoj prošlosti, tako i u današnje vrijeme ljudi imaju gotovo
tradicijsku naviku da se obraćaju astrolozima, numerolozima, hodžama,
faladžijama, kako bi zadovoljili svoju radoznalost ili se pak konsultirali
oko životno važnih pitanja. Među njima obavezno se podrazumijeva i interes za
područje zdravlja. Ma koliko to nekome djelovalo trivijalno i besmisleno
stvarna činjenica je da su nebrojeno puta upravo određene faladžije i
gledalice upozorile klijente na pojedine bolest i uputili ih na vrijeme
doktoru te im tako doslovno spasile život. U krajnjem slučaju čak i lažno
upozorenje, koje rezultira odlaskom pojedinca kod liječnika na pregled,
pohvalno je i korisno nego li pasivnost i nezainteresiranost spram svog
zdravlja.

Empirijsko znanje koje se steklo u generacijskom bavljenju nekom mantičkom

vještinom dovelo je do zanimljivih pojedinosti koje svakako zaslužuju da budu
spomenute. Naime, bosanske faletarke vjeruju kako se na novac (posao) mogu
konsultirati zrna graha, karte ili gledanje u kahveni toz svake tri sedmice.
Raif Esmerović | 10
Na ljubav se ogleda svaka tri mjeseca a na zdravlje tek nakon tri godine. Na
moje pitanje zbog čega je tako jedna od njih, faletarka Fatima O., rekla je
da su pare stalno u opticaju, idu iz ruke u ruku, pa se na poslovna pitanja
može falati najčešće. Odmah iza njih dolaze osjećaji, također "energija u
stalnom pogonu", jer su emocije vrlo promjenjivo stanje ljudskog uma. Na
kraju, prema vjerovanju faletarki, ali i generalno bošnjačkog naroda, iako se
čini da se bolest pojavi iznenada ona zapravo u tijelu čovjeka ima svoj
stadij nastanka, rasta i širenja što obično potraje oko tri godine. Tu se,
naravno, ne misli na lakše tegobe poput glavobolje, nahlade, dijareje i
sličnoga nego na one puno ozbiljnije i pogubnije za ljudski organizam.

Kad lijek „dođe na san“

U bošnjačkoj etnomedicini snovima se itekako pridaje veliki značaj što

potvrđuje praksa bilježenja snova tokom liječenja. Naime, većina iscjelitelja
sugerira bolesniku da pamti snove, što će mu doći na san, kako bi se kroz
njihovo tumačenje detektiralo trenutno stanje i odredio tempo ozdravljenja.
Dobar dio iscjelitelja poznaje islamsku metodu snoviđenja – istihara, uz čiju
se pomoć (opšteprihvaćeno vjerovanje) može odrediti tačan lijek za bolesnika.
Navodno, bilo je slučajeva kada je iscjelitelj nakon klanjanja istihare
uputio bolesnika u određenu apoteku da kupi taj i taj lijek koji se nalazi na
određenoj polici i slično.

U cijeloj Bosni i Hercegovini ostale su najpoznatije po prakticiranju ovog

rituala dvije osobe, obje žene, vidovita Semiza iz Miljevine kod Foče i Uma
Huskić iz Tešnja. Ova zadnja posebno je postala poznata kao vrsna
iscjeliteljka.

-Za svaku bolest ima lijeka, njene su riječi, samo od smrti nejma lijeka!

Prema vlastitom kazivanju, Uma uoči petka klanja istiharu i čim zaspi
„probudi“ se prvo na Kabi a onda se iznenada pojavi na Ajvatovici kod Dedine
pećine na Pruscu. U toku istihare pojavio joj se u snu sam Ajvaz Dedo,
najpoznatiji bošnjački svetac, koji joj odgovara na pitanja o bolesti i
otkriva kako se liječe.

Osim toga, vjerovalo se da pojedini snovi mogu pouzdanom sigurnošću

nagovjestiti bolest ili još u gorem slučaju smrt, primjerice; sanjati vatru
ili požar najavljivalo je bolest dok bijeli konj u snu, personifikacija
meleka Azraila, smrt. Do potrebnih informacija dolazilo se putem i drugih
divinacijski metoda; bacanjem graha (velika nosila, mala nosila, bolnica,
ozdravljenje...), redanjem ciganskih karata (Bolest, Smrt...) ili falanjem u
kahvu gdje simboli poput žutog taloga, ribe, zmije ili raka upozoravaju na
trenutno ili buduće loše zdravstveno stanje dok figure lava, Sunca, zvijezde
ili konja boljitak i ozdravljenje.

Raif Esmerović | 11
Velika Kladuša, 2015.godina.

Raif Esmerović | 12