SVEUČILIŠTE U RIJECI GRAĐEVINSKI FAKULTET

PREDDIPLOMSKI SVEUČILIŠNI STUDIJ

dr.sc. Nana Palinić, dipl.ing.arh.

GRAĐEVINSKE KONSTRUKCIJE
Skripta
(za internu upotrebu na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci)

Predavanja 1 - 6

Rijeka, 2017.
 1. predavanje:
UVOD – OSNOVNI POJMOVI, KONSTRUKTIVNI SUSTAVI,
MATERIJALI U GRADITELJSTVU

1. Uvod u građevinske konstrukcije

1. ZGRADA ili GRAĐEVINA je skup različitih sustava koji formiraju prostor i

osiguravaju funkciju, stabilnost, trajnost, udobnost i druge osobine. Sastoji se od
konstrukcije (nosiva struktura), omotača (nenosivi elementi) te instalacija i opreme.

Konstrukcija je skup nosivih (konstruktivnih) elemenata koji čini logičnu i stabilnu

cjelinu. Uloga konstrukcije je nošenje svih opterećenja unutar i izvan zgrade i osiguranje
stabilnosti i sigurnosti. Konstrukcija je najbitniji dio građevine koji utječe na njenu
funkciju i oblikovanje.

Omotač čine svi nenosivi stalni elementi zgrade koji se izrađuju nakon što je izgrađena
konstrukcija. Uloga omotača je osiguranje kvalitete kao što je zaštita od vanjskih i
unutarnjih fizikalnih utjecaja, trajnost i udobnost. U sklopu omotača razlikujemo
elemente pregrađivanja te elemente obrade i zaštite.

Instalacije i oprema imaju također ulogu osiguranja kvalitete i zaštite od vanjskih i

unutarnjih fizikalnih utjecaja, tj. osiguranja električnom energijom, vodom, plinom,
toplinom, svježim zrakom, telefonom i internetom i sl.

Zahtjevi koje mora zadovoljiti građevina:

a) Građevina mora zadovoljiti fizikalne zahtjeve, tj. mora imati adekvatnu nosivu
konstrukciju, instalacije, klimatske, mehaničke ili ostale uređaje.
b) Građevina mora biti funkcionalna, tj. prostorno organizirana u odnosu na
oblik, veličinu, kretanje ljudi i kontakt s okolinom.
c) Građevina mora biti udobna za život i rad.
Zahtjevi koje mora zadovoljiti konstrukcija građevine:
a) Konstrukcija mora biti stabilna, tj. mora biti u ravnoteži, i u cjelini i u svim
svojim dijelovima, pri svim utjecajima koji se mogu pojaviti;
b) Čvrstoća svih presjeka konstrukcije mora biti jednaka ili veća od maksimalnih
unutrašnjih sila u tom presjeku;
c) Konstrukcija mora biti upotrebljiva, tj. mora besprijekorno služiti svojoj svrsi;
d) Konstrukcija mora biti ostvarljiva raspoloživim financijskim sredstvima, u
potrebnom roku te raspoloživom radnom snagom i mehanizacijom;
e) Kad je konstrukcija vidljiva, ona mora biti i lijepa.

S. Kalatrava: Centar znanosti i umjetnosti, Valencija

2.ELEMENTI ZGRADE
Postoje 3 osnovne grupe elemenata zgrade – elementi nosive konstrukcije, elementi
pregrađivanja i elementi obrade i zaštite.

1. Elementi nosive konstrukcije su svi elementi koji sudjeluju u preuzimanju opterećenja

i njegovom prijenosu do temeljnog tla: temelji, stijene, stupovi, stropovi, grede, krov,
krovišta, stubišta...
Elementi nosive konstrukcije po obliku mogu biti:
- Štapni (linijski): stup, greda – kod kojih je jedna dimenzija znatno veća od ostale
dvije;
- Plošni (površinski): stijena (zid), ploča – kod kojih su dvije dimenzije znatno
veće od treće;
- Prostorni (trodimenzionalni): svod, kupola, prostorne rešetke, ljuske, nabori,
šatori – kod kojih su sve dimenzije podjednakog mjerila.

2. Elementi pregrađivanja su svi elementi kojima se pregrađuje prostor unutar zgrade i

elementi koji ga zatvaraju prema van:
- Vanjski: nenosive stijene, prozori, ostakljene stijene, vrata...
- Unutarnji: pregradne stijene, vrata, pregradni namještaj...

3. Elementi obrade i zaštite su svi elementi zaštite od vanjskih ili unutarnjih utjecaja:
Kod stijena: obloge, obrade, toplinska i zvučna zaštita, hidroizolacija stijena u tlu, zaštita
od požara...
Kod stropova: slojevi poda, toplinska i zvučna zaštita, obrade ili obloge podgleda stropa,
zaštita od požara...
Kod krovova: pokrovi, hidroizolacija, toplinska zaštita...
Kod poda na tlu: slojevi poda, hidroizolacija, toplinska zaštita...
3.KONSTRUKTIVNI SUSTAVI

Zadatak konstruktivnih sustava je preuzimanje opterećenja i prijenos do temeljnog tla te

osiguravanje stabiliteta cijelog konstruktivnog sklopa.
Razlikujemo:
1. Sustave punih nosivih stijena
2. Skeletne (okvirne) sustave
3. Prostorne (trodimenzionalne) sustave.

1. Sustavi punih nosivih stijena

Sustavi punih nosivih stijena sastoje se od pravilno raspoređenih stijena koje preuzimaju
opterećenja stropova i druga opterećenja te ih preko temelja (najčešće trakastih temelja)
prenose na tlo. Ovisno o pravcu pružanja razlikujemo uzdužne, poprečne i kombinirane
sustave. Ovi sustavi izvode se kao zidane konstrukcije (od opeke, kamena, betonskih
blokova) ili monolitno (od armiranog betona). Uobičajeni rasponi za ove sustave su od 4
do 6m.

Lijevo: uzdužni sustav, desno poprečni sustav

1.1. Sustav uzdužnih punih stijena pogodan je za uredske i slične zgrade, odnosno zgrade
koje imaju prostore koji ne zahtijevaju puno danjeg svjetla (knjižnice, arhivi). Sastoji se
od dva usporedna vanjska i jednog ili više srednjih glavnih zidova. Na te zidove oslanjaju
se svojim krajevima stropne grede ili ploče.

1.2. Sustav poprečnih punih stijena pogodan je za stambene i slične zgrade, odnosno
zgrade koje zahtijevaju dobro prirodno osvjetljenje i zračenje prostora. Sastoji se od niza
međusobno usporednih i na dužinu zgrade ili liniju pročelja okomito usmjerenih glavnih
zidova. Na te zidove oslanjaju se svojim krajevima grede ili ploče usporedne s pročeljem.

1.3. Kombinirani sustav uzdužnih i poprečnih punih stijena primjenjuje se uglavnom na

zgrade nepravilnog ili raščlanjenog tlocrta. Specijalni slučaj ovog sustava su višekatne
zgrade kod kojih se izmjenjuju etaže s uzdužnim i one s poprečnim punim nosivim
stijenama.

Kombinirani sustav uzdužnih i poprečnih nosivih stijena

Specijalna vrsta kombiniranog sustava s uzdužnim I poprečnim stijenama koje se

izmjenjuju po etažama

2. Skeletni (okvirni) sustavi

Lijevo: sustav s primarnim i sekundarnim gredama, desno: gljivasti stupovi

Skeletni sustavi sastavljeni su od vertikalnih stupova i horizontalnih greda.
Upotrebljavaju se kad je potrebna fleksibilnost u korištenju prostora i raznolikost
(uredske zgrade, bolnice, tvornice) ili kad su potrebni veći nepregrađeni prostori (robne
kuće, biblioteke, garaže).
Grede preuzimaju opterećenja stropova i prenose ih na stupove preko kojih se
opterećenja prenose na temelje i temeljno tlo. Skeleti se najčešće grade od armiranog
betona, čelika i drva. Uobičajeni rasponi skeletnih sustava su od 4 do 8m.

Izvode se kao sustavi:

- s primarnim gredama (za manje raspone)
- s primarnim i sekundarnim gredama (za veće raspone)
- bez greda (kao gljivasti stupovi ili s gredama unutar ploče).

Primarne grede mogu biti položene:

- uzdužno, usporedno s dužom stranom zgrade
- poprečno, okomito na dužu stranu zgrade
- u oba smjera.
Statički najpovoljnija je izvedba skeletnog sustava koji ima grede s konzolom
(prepustom), gdje dio grede izlazi konzolno izvan sustava stupova. Ovakvo rješenje
omogućuje i maksimalnu otvorenost pročelja (ostakljena pročelja, zid-zavjesa). Prepusti
mogu biti izvedeni u samo jednom ili u oba smjera. Duljina prepusta ne bi smjela biti
veća od ¼ - 1/3 susjednog raspona istog smjera. Ovaj sustav omogućuje izvedbu uglova
zgrade bez ugaonog stupa (omogućuju ulaz u uglu zgrade).

Okvirni i lučni sustavi su podsustavi skeletnih sustava. To su linijski sustavi velikih

raspona kod kojih se gornji horizontalni ili skošeni (kod lukova segmentni ili
polukružni) nosač sa svojim krajevima čvrsto povezuje s vertikalnim ili donekle
skošenim dijelovima koji prenose terete na temelje i temeljno tlo. Uobičajeno se koriste
za hale, nadstrešnice i mostove. Materijali konstrukcije su armirani beton, čelik i drvo a
rasponi se kreću od prosječno 10-20m (armirani beton), 10-60m (drvo) te 100m i više
(čelik).
Okviri i lukovi raspoređuju se tlocrtno na razmacima od 4 – 6 - 8m i u gornjem dijelu
povezuju primarnim gredama na koje se upiru sekundarne grede, ploče ili ljuske.

3. Prostorni (trodimenzionalni) sustavi

3.1. Svodovi i kupole

Svod je zakrivljeni trodimenzionalni element nastao translacijom luka. Primarno

naponsko stanje svoda je pritisak. Oslanja se na zidove ili na grede na stupovima.
Kupola je sferični element koji nastaje rotacijom luka oko vertikalne osi. Na većem dijelu
površine kupole javljaju se naponi pritiska. Jedino se pri dnu u pravcu zamišljenih
koncentričnih paralela javlja zatezanje. Kupola se može oslanjati na kružni zid, prstenastu
gredu na stupovima ili na neki drugi način. Materijali od kojih se izvode su kamen, opeka
i beton (povijesne konstrukcije) te armirani beton, metali i drvo (suvremene
konstrukcije).

Lijevo: bačvasti svod (gore), križni svod (u sredini), križno-rebrasti svod (dolje), desno:
rebrasta kupola (gore lijevo), obrubljena rebrasta kupola (gore desno), lamelna kupola
(dolje lijevo), obrubljena lamelna kupola (dolje desno)

3.2. Rešetkaste konstrukcije

Prostorne rešetke su konstrukcije koje se sastoje od trodimenzionalne mreže štapova čija

se nosivost zasniva na geometrijskoj stabilnosti trokuta. Štapovi su napregnuti isključivo
na pritisak ili zatezanje te spojeni čvorovima. Materijali konstrukcije su čelik i drvo.
3.3. Plošne zakrivljene konstrukcije – ljuske

Ljuske su tanke, čvrste i krute zakrivljene konstrukcije čija je jedna dimenzija (debljina)
znatno manja od ostale dvije. Nosivost zahvaljuju prije svega obliku. Unutrašnje su sile
pretežno membranske. Utrošak materijala je mnogo manji nego za druge konstrukcije,
ali su neekonomične zbog skupih oplata i skela.
Razlikujemo masivne, rebraste i raščlanjene ljuske. Materijal je najčešće armirani beton
(najpogodniji), rjeđe metal i drvo.

3.4. Plošne ravne konstrukcije – nabori

Nabori su konstrukcije sastavljene iz dvaju ili više ravninskih elemenata koji nisu u istoj
ravnini. Pravocrtni bridovi uzduž kojih se sastaju ravnine dvaju susjednih ravninskih
elemenata čine sljemena ili grebene i uvale naborane konstrukcije. Ekonomične su zbog
jednostavne izvedbe. Razlikujemo štapne i piramidne naborane konstrukcije. Materijal
konstrukcije je armirani beton (najpogodniji), čelik i aluminij.

3.5. Viseće (kablovske ) konstrukcije (lančanice)

Lančanice se sastoje iz kablova i štapova. Kablovi su zategnuti viseći linijski elementi na

krajevima učvršćeni za oslonce, izloženi isključivo zatezanju. Oslonci su pritisnuti
štapovi koji se nazivaju jarboli. Materijal konstrukcije je čelik. Lančanice su uvijek
zategnute, one mogu primiti samo sile zatezanja, nikako momente savijanja.
3.6. Membranske konstrukcije

Membrane su tanke fleksibilne zategnute površine. Mogu biti zategnute između više
jarbola i onda se nazivaju šatoraste konstrukcije. Ukoliko su zategnute pomoću zraka
pod pritiskom nazivaju se pneumatske konstrukcije. Materijali konstrukcije su čelik i
tekstil / plastika.

4.ESTETIKA NOSIVIH KONSTRUKCIJA

Lijevo: P.L. Nervi: Centar Scope, Norfolk, Virginia, 1972., vidljiva armiranobetonska konstrukcija;
Desno: R. Venturi: Oberlin, 1976.: armiranobetonski stup sakriven “jonskim” drvenim stupom

4.1.Ekspresionizam
Prema suvremenom shvaćanju nosiva konstrukcija mora biti vidljiva i mora prikazivati
prijenos opterećenja od mjesta njihovog djelovanja do tla. Ljepota, međutim, nije
svojstvena svakom tehnički ispravnom rješenju.
Nosivu konstrukciju treba, od koncepcije do izvedbenih detalja, razrađivati pasionirano,
dakle u onom stanju duha i srca koje je pretpostavka svakom umjetničkom djelu. (Pier Luigi
Nervi).

4.2.Eklekticizam
Eklekticizam predstavlja formalističko kopiranje autorskih nosivih konstrukcija bez
razumijevanja njihove funkcije i onda kad one namaju smisla ni opravdanja. U prošlosti
su postojala razdoblja kad je eklekticizam bio opće prihvaćen, primjerice u 19. stoljeću
(historicizam). Razvoj tehnologije građenja u 20. stoljeću omogućio je da se sagradi bilo
kakva besmislica (posebno s afirmacijom pravca postmoderne).
Danas se nastojanje da se “oblačenjem” konstrukcije ili “kozmetičkim” sredstvima
simulira stanje unutrašnjih sila koje ne odgovara stvarnosti, smatra estetskom
prijevarom.

5.UTJECAJI NA KONSTRUKCIJE

Na konstrukcije djeluju različiti utjecaji, stalna i povremena opterećenja i sile.

Sile koje djeluju na konstrukcije možemo grupirati u nekoliko kategorija.

1.Sile posljedice gravitacije – vertikalne

Nastaju od:
- Stalnog opterećenja
- Pokretnog korisnog opterećenja
- Opterećenja snijegom.

2. Sile od vjetra – horizontalne

Određuju se prema statističkim podacima vezanim uz:
- Visinu zgrade
- Izloženost zgrade
- Zonu jačine vjetra.
3. Sile od potresa – vertikalne i horizontalne
Određuju se prema seizmičkim kartama. Propisi za građenje dani su za 7., 8. i 9.
potresnu zonu.

Kategorije zgrada u odnosu na potresno područje:

0. Izvan kategorije: nuklearne elektrane, ekološki opasne zgrade
1. kategorija: zgrade za okupljanje većeg broja ljudi
2. kategorija: stambene i slične zgrade
3. kategorija: pomoćne i poljoprivredne zgrade
4. kategorija: privremene zgrade (ne proračunavaju se).
4. Sile od udarnih valova
Nastaju od eksplozija.

5. Sile od fizičkih udaraca

Nastaju od vibracija zbog rada strojeva, prometa i sl.

6. Sile od pritiska zemlje i podzemne vode

To su aktivne sile podizanja, koje nastaju uslijed pritiska zemlje i podzemne vode.
Djeluju na dijelove konstrukcije u kontaktu s tlom (podrumi, temelji, potporni zidovi).

7. Sile od deformacije materijala

Deformacije materijala nastaju zbog promjene temperature i vlage. Promjena
temperature dovodi do širenja i stezanja materijala. Veličina deformacije ovisi o vrsti
materijala i razlici temperature. Promjena vlage dovodi do promjene volumena
materijala. Kod veće vlage materijal bubri, kod manje (sušenja) materijal se steže.

8. Sile od deformacije tla

Nastaju uslijed:
- slabije nosivosti tla
- povećane vlažnosti tla
- smrzavanja tla itd.
Zbog ovih sila dolazi do jačeg ili slabijeg slijeganja tla ispod zgrade i do spuštanja zgrade
koje nije štetno ako je ravnomjerno.

6. DILATACIJE

Zbog djelovanja sila na konstrukciju pod određenim okolnostima može doći do vrlo malih
pomaka i deformacija koje su u granicama koje dopušta sigurnost zgrade. Ovi pomaci i
deformacije nazivaju se “rad konstrukcije”.
Kako konstrukcije ne bi popucale zbog “rada konstrukcije” na kritičnim mjestima izvode
se prekidi u konstrukciji koje nazivamo dilatacije (dilatacijske spojnice). Dilatacije
konstrukciju zgrade odjeljuju u zasebne, statički nezavisne cjeline.
Dilatacije se mogu izvoditi i na nekonstruktivnim dijelovima zgrade, na mjestima gdje se
očekuje jači “rad materijala” (betonske krovne podloge, fasadne obloge, metalni elementi
izloženi jakom stezanju i rastezanju zbog temperaturnih promjena).
Dilatacijske spojnice se primjenjuju kod:
1. Zgrada velikih dužina (dužih od 35m)
2. Zgrada s odsječcima različitih visina
3. Zgrada na tlu različite nosivosti
4. Zgrada s različitim konstruktivnim sistemima
5. Na mjestima nagle promjene opterećenja
6. U višim potresnim zonama.

Širina dilatacijskih spojnica je od 3 do 10 cm. Ona ovisi o konstruktivnom sustavu,

materijalu, visini zgrade i potresnoj zoni a određuje se statičkim proračunom. Spojnice
mogu biti prazne ili ispunjene nekim elastičnim materijalom.

7. STABILITET KONSTRUKTIVNIH SUSTAVA

Nosive konstrukcije trebaju osigurati prostornu krutost zgrade, da deformacije nastale
djelovanjem sila budu u dozvoljenim granicama. Potrebno je:
- osigurati krutost na savijanje vertikalnih elemenata konstrukcije
- osigurati da horizontalni elementi konstrukcije preuzmu i horizontalna opterećenja.

Ukrućivanje konstruktivnih sustava

Ukruta preuzima horizontalne i kose napadne sile. Izbor vrste ukrute ovisi o:
- konstruktivnom sustavu
- materijalu

7.1. Stabilitet sustava punih nosivih stijena

Lijevo: smještaj stijena ukrute kod zgrade s uzdužnim punim stijenama; desno: smještaj
stijena ukrute kod zgrade s poprečnim punim stijenama

Nosive stijene ukrute (vezni zidovi, zidovi ukrute) postavljaju se u smjeru okomitom na
pružanje glavnih nosivih stijena, a izvode se od istog materijala. Međurazmak stijena za
ukrutu ovisi o krutosti nosivih stijena (vitkosti): što je vitkost veća, to su razmaci manji.
7. 2. Stabilitet skeletnog sustava

Prostorna krutost skeletnih sustava najčešće se postiže stijenama ukrute ili krutim
jezgrama. Stijene ukrute postavljaju se u dva međusobno okomita smjera. Krute jezgre
mogu se postavljati na različite pozicije u zgradi – u sredini, uz rub, izvan gabarita
zgrade.

Lijevo: sustavi sa stijenama ukrute, desno: sustavi s krutim jezgrama

Kod skeletnih sustava iz čelika ukruta se postiže stijenama ukrute ili (najčešće)
dijagonalnim čeličnim štapovima. Kod skeletnih sustava iz drva ukruta se najčešće
postiže drvenim dijagonalnim elementima – kosnicima.

Lijevo: dijagonalni elementi ukrute kod metalne konstrukcije, desno: kosnici kao elementi
ukrute drvene konstrukcije
2.Materijali u graditeljstvu

2.1. UVOD – OPĆENITO O MATERIJALIMA

Građevni materijali su svi materijali koji se upotrebljavaju u graditeljstvu. Isprva su se

koristili samo prirodni materijali iz neposredne okolice. S tehnološkim razvojem
razvijala se obrada i prerada materijala, otkrivani su i razvijani novi materijali. Danas
postoji mnogo različitih vrsta građevnih materijala, čija je proizvodnja uglavnom
industrijska.

Prema nastanku materijali se dijele na prirodne i umjetne.

Prirodni građevni materijali su oni koji se nalaze u prirodi i koji se mogu ugrađivati uz
manju ili veću prethodnu obradu i preradu: kamen, drvo, zemlja…
Umjetni građevni materijali su oni koji se proizvode iz prirodnih sirovina anorganskog
(mineralnog) ili organskog porijekla i to kemijskom ili mehaničkom preradbom:
keramika, vapno, gips, staklo, beton, metali, guma, bitumen…

Prema upotrebi materijali se dijele na konstrukcijske, izolacijske, obložne i veziva.

Konstrukcijski materijali su primarni materijali u graditeljstvu, koji se koriste za
izvedbu nosivih konstruktivnih elemenata. To su beton i armirani beton, čelik, kamen,
opeka, drvo, plastomeri.
Izolacijski materijali su svi zaštitni materijali koji zaštićuju ili odvajaju neki građevni
element (konstrukciju, oblogu) od fizikalnih i kemijskih utjecaja. Oni osiguravaju zaštitu
od vlage, temperaturnih razlika, buke, vibracija, štetnih kemijskih spojeva, požara itd. To
su bitumen, plastomeri, limovi, zvučni i termoizolacijski materijali organskog i
anorganskog porijekla,
Materijali za oblaganje su materijali koji služe za oblogu i zaštitu ugrađenih
konstruktivnih i izolacijskih materijala, a vanjskom i unutarnjem dijelu građevine daju
konačni izgled. Osim trajnosti moraju osigurati i lijep izgleda građevine. To su kamen,
drvo, aluminij, bakar, beton, staklo, keramika, plastični materijali, žbuke.
Veziva su materijali koji pomiješani s vodom (osim bitumenskih i plastičnih veziva) daju
kašaste ili plastične mase koje otvrdnu na zraku ili vodi. Vezivima se spajaju elementi u
zidanim konstrukcijama.

Svojstva materijala su:

- fizikalna svojstva (gustoća, utjecaj promjene temperature, provodljivost topline i
zvuka, zapaljivost, upijanje vode i sl.). Fizikalna su svojstva uglavnom postojana.
- kemijska svojstva (otpornost prema kemijskom djelovanju, atmosferski utjecaji i sl.).
Kemijska svojstva pokazuju mogućnost spajanja različitih materijala.
- mehanička svojstva (čvrstoća, modul elastičnosti, pojave deformacije, zamor materijala
i sl.). Mehanička svojstva nastaju pod utjecajem vanjskih sila.
- tehnološka svojstva (obradivost i sl.). Tehnološka svojstva obilježavaju materijal pri
obradi kod pripreme za ugradnju.

Svojstva svih građevnih materijala moraju odgovarati standardima. Različitim

propisanim postupcima provodi se ispitivanje i kontrola svojstava i kvalitete građevnih
materijala.

2.2.KAMEN
2.2.1. Općenito
Kamen je jedan od najstarijih građevinskih materijala. To je mineralni agregat
karakterističan po čvrstoći, tvrdoći, trajnosti, obradivosti i boji. Upotrebljava se u
prirodnom obliku ili prerađen.

Vrste kamena su:

1. Eruptivni (vulkanski, magmatski) – nastao hlađenjem i ukrućenjem rastaljene
magme: granit, gabro, bazalt, sienit, diorit,…
2. Sedimentni (taložni) – nastao trošenjem ili raspadanjem ohlađenih i ukrućenih
gornjih zemaljskih slojeva: pješčar, vapnenac, dolomit, sadrovac…
3. Metamorfni – nastao preobražajem eruptivnog i sedimentnog pod visokim
temperaturama i jakim pritiskom: mramor, serpentin…

Eruptivni, sedimentni i metamorfni kamen

2.2.2. Vađenje kamena

Kamenolomi se otvaraju na mjestima koja obiluju dobrom vrstom kamena, a moguć im je
pristup. Najpogodnija su mjesta okrenuta kosom stranom prema prometnici, s
horizontalnim ili blago skošenim slojevima kamena. Nakon odstranjivanja raslinja
formiraju se etaže i radna čela kamenoloma. Osnovna etaža je obično u razini prometnice.
Radne etaže moraju imati dovoljnu širinu za rad i transport. Visina radnih čela kreće se
od 8 kod ručnog iskopa do 50m kod mehaničkog iskopa.

Pod, etaže i radna čela kamenoloma

Vađenje kamena obavlja se potkapanjem po određenom redu (kod strmih slojeva),

miniranjem (za lomljeni i drobljeni kamen) ili odvaljivanjem blokova (za obrađeni
kamen).
Lijevo: Odvaljivanje bloka s pripravljenog stepena, desno: odvaljivanje manjeg bloka od
većeg

Ručno odvaljivanje se izvodi zabijanjem čeličnih klinova, a na isti način se odvaljuju

manji blokovi od većih. Mehaničko odvaljivanje izvodi se pomoću helikoidne čelične žice
uz pomoć abrazivnog djelovanja kremenog pijeska i vode. Izrađuju se kanali okomito na
slojeve u koje se smještaju nosači i vodilice koje vode čeličnu žicu, koja pili stijensku
masu uzduž okomitog reza usporednog s čelom. Na taj način se blok odvoji s 5 strana,
dok se šesta (donja) strana odvaja izradom plitkih udubljenja i zabijanjem plosnatih
klinova. Blokovi se odvajaju i pomoću zasjekačica za kamen s dijamantnim kružnim
pilama. Granitni blokovi mogu se rezati i obrađivati i mlazom plamena.

2.2.3. Obrada kamena

Prema stupnju obrade razlikujemo lomljeni kamen, obrađeni kamen i drobljeni kamen.
Lomljeni kamen dobiva se odabirom i razbijanjem kamena dobivenog miniranjem.
Komadi se ne obrađuju, izuzev što se najnužnije čekićem i maljevima razbijaju u komade
određenih veličina. Lomljeni kamen može biti potpuno nepravilan (obični) ili pravilnijeg
pločastog oblika (pločasti). Pločasti kamen ima prirodno dvije strane približno
usporedne, a ostale se priklešu. Daljnom obradom kamenarskim alatom mogu se dobiti
pravilniji oblici (dotjerani, ciklopski).
Lijevo: četiri glavne vrste lomljenog kamena za zidanje, desno: kamen obrađen kao kocka
ili prizma

Obrađeni kamen može biti poluklesani, klesani i specijalni. Poluklesani su komadi

kojima su lica i na lica okomite 4 stranice 20cm duboko pravilno obrađene, dok ostali
dijelovi mogu biti grubi. Kod klesanih oblika svih 6 stranica je pravilno obrađeno i svih
12 bridova oštro (klesanci, tesanci, kvaderi). Specijalno obrađeni su piljeni, tokareni ili
na drugi način obrađeni komadi boljih vrsta kamena. Posebna vrst obrađenog kamena
su kocke i prizme za kolovoze.
Danas se pravilni komadi i ploče izrađuju u kamenarskim radionicama pretežno
strojnim piljenjem (običnim čeličnim i dijamantnim pilama) i tokarenjem.

Lijevo: klesanci sa specijalno obrađenim licima, desno: kamene ploče

Drobljeni kamen dobiva se od miniranjem, od lomljenog kamena koji se dalje usitnjava

do poželjnih dimenzija strojevima – drobilicama. Daljnje usitnjavanje obavlja se u
specijalnim mlinovima za kamen. Usitnjeni materijal se sije i odvaja po krupnoći zrna te
sprema u silose ili skladišta.

2.2.4. Upotreba kamena u zgradarstvu:

Lomljeni kamen koristi se za temelje i podrumske zidove (malo porozne vrste - granit,
jedri vapnenac i sl.) te za vanjske zidove (porozne vrste - pješčari, vapnenci, trahit isl.).
Pločasti lomljeni kamen koristi se za oblogu podova te za krovne pokrove (glineni
škriljac).
Obrađeni kamen koristi se za oblogu i izradu fasada (sve postojane vrste koje se daju
dobro klesati - pješčari, vapnenci, granit, diorit, gabro i sl.), za izradu stepenica (čvrste
vrste otporne habanju - granit, gnajs, trahit, pješčari, jedri vapnenac), za podove (ploče
od mramora, jedrog vapnenca, pješčara i sl.), te za ukrase (vani granit, gabro, mramor,
jedri vapnenac, bigar i sl., a za unutra sve spomenute vrste kao i mekše vrste mramora).

2.3. DRVO

2.3.1. Općenito
Drvo je materijal biljnog porijekla, vrlo široke primjene u građevinarstvu i arhitekturi.
Premda je najosjetljiviji građevni materijal zauzima važno mjesto među materijalima jer
uz lijep izgled ima i povoljna prirodna svojstva.
Pozitivna svojstva drva su lagana obradivost, relativno velika čvrstoća na tlak, vlak i
posmik, žilavost, dobra toplinska i akustična svojstva, otpornost na kemijske utjecaje
(kiseline, soli) i mraz, mala gustoća i opterećenost vlastitom težinom, jednostavno
spajanje i usklađenost s građevnom biologijom.
Negativna svojstva drva su lagana zapaljivost, hidrofilnost (upijanje vode) i sklonost
truljenju, podložnost crvotočini, deformabilnost uslijed utjecaja vlage, anizotropnost (u
različitim smjerovima ima različita fizička svojstva).

Danas se tehničko (građevno) drvo primjenjuje za:

- Nosive konstruktivne elemente: stijene, stropove, krovove, stubišta;
- Obloge: podove, zidove, stropove;
- Građevinsku stolariju: prozoru, vrata;
- Pomoćne konstrukcije: oplate i skele;
- Pokućstvo i ugrađenu opremu;
- Uporabne predmete.

Vrste tehničkog drva su:

- Drva četinara (jela, smreka, bor)
- Drva tvrdih liščara (hrast, jasen, bagrem, grab, bukva, brijest)
- Drva mekih liščara (joha, lipa, topola, jasika).
- Egzotična drva (mahagonij, teak, ebanovina)

S obzirom na svojstva, građevno drvo klasificirano je u tri klase:

- I klasa - posebna nosivost
- II klasa - obična nosivost
- III klasa - mala nosivost

2.3.3. Struktura i oblici drva

U drvu je oko 95% organskih i oko 5% anorganskih sastojaka. Postoje tri karakteristična
presjeka drva, u kojima je različita struktura i tekstura – trasverzalni (poprečni),
radijalni (uzdužni kroz srce) i tangencijalni (uzdužni, usporedni sa srcem). U
transverzalnom presjeku najbolje je vidljiva karakteristična struktura drva: srce, jezgra,
godovi, bjelikovina i kora.

2.3.4. Sječa i proizvodnja građevnog drva

Nakon sječe, koja mora biti u određeno doba godine, stabla se dotjeruju i razvrstavaju.
Tehničko drvo se može koristiti kao oblo (oblice, poluoblice) ili se u pilanama piljenjem
trupaca dobivaju razne vrste rezane građe (grede, platice, daske, letve, podne i obložne
daščice).
Da se što bolje iskoristi trupac, dozvoljava se tzv. lisičavost tj. djelomična zaobljenja. Za
dobivanje piljene i rezane postoji više postupaka - piljenje „ucijelo“, prizmanje, unakrsno
piljenje. Svrha je dobivanje što kvalitetnijeg građevnog drva i što manje otpadaka.

Iskorištavanje drvene mase trupaca dobivanjem oštrobridnih, lisičavih i oblih greda

Prema omjeru širine i visine profila presjeka piljene građe razlikujemo:

- četvrtače, kod kojih je omjer širine i visine do 1:3. U ovu skupinu spadaju grede
(100/100 – 180/200 mm), gredice (38/48 – 100/100 mm) i letve (6/24 – 33/48 mm)
- piljenice, kod kojih je omjer širine i visine veći od 1:3. U ovu skupinu spadaju platice,
daske, listovi i furniri.
Proizvodnja piljenica piljenjem trupca „ucijelo“, slaganje kladarke (bulova)

Lijevo: proizvodnja piljenica prizmanjem, desno: proizvodnja piljenica unakrsnim

piljenjem

Dimenzije piljene građe od jelovine i smrekovine

2.3.4. Prerađeno i lamelirano drvo:

Lijevo: prerađeno drvo, desno: lamelirano drvo

Danas se klasična drvena građa često zamjenjuje prerađenim drvom, koje se proizvodi u
obliku ploča. Ovakve ploče izrađuju se od manje vrijednih dijelova piljenog drva ili od
krupnijeg i sitnijeg otpada piljenja:
- ploče od ukočenog drva – šperploče, panel ploče, OSB (oriented strand board – uzdužno
položene iverice)
- ploče od usitnjenog drva – lake građevinske ploče (drvolit, heraklit), vlaknatice
(lesonit), iverice, MDF (medijapan)
Svojstva prerađenog drva su:
- manje deformacije pri promjeni vlage (križno slijepljeni furniri ili vlakna)
- jednolična građa ploča (stalna mehanička i tehnička svojstva)
- manja cijena
- mogućnost proizvodnje ploha velikih površina
Lamelirano drvo čine tanke drvene daske podjednake širine, koje se postavljaju jedna
preko druge i lijepe. Ovako dobiveni materijal ima mehaničke karakteristike koje su
ujednačenije od mehaničkih karakteristika masivnog drveta-materijala od kojeg je
lijepljeno lamelirano drvo nastalo.

2.4. KERAMIČKI MATERIJALI

2.4.1. Općenito
Keramički materijali su proizvodi izrađeni od gline (grč. Keramos = glina) ili sličnih tvari,
koji se oblikuju u tekućem, plastičnom, poluplastičnom ili suhom stanju, zatim suše i peku
(pale) na dovoljno visokoj temperaturi da bi dobili potrebna mehanička svojstva.
Gline su sedimenti nastali raspadanjem magmatskih stijena djelovanjem atmosferskih
utjecaja. Kompliciranog su kemijskog sastava, a sastoje se od sitnih čestica kaolina
(alumosilikata) i primjesa (kremena, spojeva željeza, kalcija i dr.) Čiste su gline bijele ili
sivkaste, nečiste žute, crvene, zelene, tamnosive ili crne.
Ovisno o stupnju čistoće i finoće, glina može biti porculanska, lončarska ili opekarska.

2.4.2. Vrste proizvoda i primjena:

1. Opeka i glineni blokovi - za zidove, međukatne konstrukcije, gredice i nadvoje;
2. Glineni crijep - za krovne pokrove;
3. Keramičke cijevi - za drenažu i kanalizaciju;
4. Vatrostalni materijali - za dimnjačke elemente;
5. Fini keramički materijali: za pločice i sanitarne elemente.

2.4.2. Opeka
Opeka je umjetni građevni element koji služi za zidanje i popločavanje. Radi se od
smjese gline, pijeska i vode, oblikovane, sušene i paljene na 800-100°C.

Prema formatu razlikujemo:

1. opeke normalnog formata (oznaka NF), dimenzija 250/120/55-65mm. Mogu biti pune
i rupičaste.
2. opeke povećanog formata (blokovi, ploče, radijalne opeke), modularnih dimenzija -
1M, 1,5M, 2M, 2,5M, 3M (1M=10cm). Radijalne opeke danas se gotovo ne proizvode.
Kod opeka su dozvoljene znatne tolerancije u dimenzijama – do 10mm

Lijevo: opeke normalnog formata (obična, rupičasta), desno: blok opeke

Prema strukturi razlikujemo pune opeke, šuplje opeke i porozne opeke (izrađene od
šupljikavog materijala). Šuplje i porozne opeke imaju veći format od opeka NF, a u
rasporedu šupljina često se izvode veće šupljine za lakše hvatanje.

Lijevo: puna opeka, u sredini: šuplja opeka, desno: porozna opeka

Postoje tri klase opeke: I., II. i III. klasa. I. klasa zadovoljava sve propisane zahtjeve.
Opeka je otporna na promjene temperature i vlage, uslijed čega ne dolazi do bitnih
deformacija. Ipak, opeka je porozan materijal i mora se zaštititi žbukanjem, a jedino
fasadne opeke smiju biti izložene kiši. Umjerene je vatrootpornosti, stijene od opeke NF
širine 25cm, ožbukane imaju vatrootpornost F120 (pružaju otpor 120 minuta).

2.4.3. Posebne vrste opeka su:

1. Klinker (prepeka) - opeka otporna na mraz, kemikalije i habanje – za prostore
izložene agresivnim utjecajima;
2. Šamotna opeka - vatrostalna opeka - za prostore i konstrukcije izložene dugotrajnim
visokim temperaturama;
3. Vapnenosilikatne opeke i blokovi - Napravljene od kvarcnog pijeska, vapna i vode,
bijele boje ili obojane. Za opeke, blokove, ploče i panele.

Lijevo: klinker, u sredini: šamotna opeka, desno: vapnenosilikatna opeka

2.5. BETON I ARMIRANI BETON

2.5.1. Općenito
Beton je složen građevinski materijal izrađen miješanjem veziva (cementa), vode i ispune
– agregata (najčešće šljunak i pijesak). Otkriven je u antičkom Rimu, kada je standardnom
vezivu – vapnu dodan novi sastojak, puzzolana (pucolan) – vulkanski pepeo iz mjesta
Pozzuoli pod obroncima Vezuva. Ponovno je uveden u graditeljstvo početkom 19. stoljeća,
kad je u Engleskoj otkriveno vezivo portland cement. Sredinom 19. stoljeća otkriven je
armirani beton. Danas je vjerojatno najvažniji materijal u graditeljstvu, koji ima vrlo
široku primjenu.

Kada pomiješamo cement i vodu dobijemo cementnu pastu (ili c. mlijeko, kod veće
količine vode). Ako toj mješavini dodamo i pijesak dobijemo cementni mort. Ako toj
mješavini dodamo šljunak dobijemo beton, a ako dodamo i armaturu (najčešće čelik)
dobijemo armirani beton.
2.5.2. Vrste betona
A. Prema stanju beton može biti svježi i otvrdli.
B. Prema masi razlikujemo teški beton (3-5 t/m3), normalni beton (2-2,8 t/m3) i laki
beton (0,3-1,9 t/m3).
C. Prema načinu obrade i sabijanja razlikujemo nabijeni, vibrirani, centrifugirani,
nasuti, lijevani, pumpani, podvodni beton.
D. Prema mjestu postanka može biti gradilišni beton, transportni beton i gotovi beton
montažnih elemenata.

2.5.3. Armirani beton

U armiranom betonu beton preuzima tlačna a armatura (čelik) vlačna opterećenja.
Armatura se postavlja u točno određene položaje kako bi preuzela vlačne sile, sile
smicanja i torzije. Beton se pri stvrdnjavanju skuplja, izaziva pritisak na oplošje
armature i stvara čvrstu vezu između betona i čelika.

2.6. ČELIK

2.6.1. Općenito
Čelik je legura željeza koja sadrži manje od 1,7% ugljika, a legira se dodacima silicija,
mangana, kroma, bakra, nikla. Razlikujemo legirane čelike (specijalne) i 2) i ugljične
čelike. Ugljični čelici mogu biti konstrukcijski čelici i alatni čelici.
Konstrukcijski čelik služi za oružje, strojeve, brodove i građevinske konstrukcije
(građevinski čelik). Građevinski čelik sadrži od 0,1 do 0.6 % ugljika te mangan, silicij,
sumpor, fosfor.
Svojstva:
Pozitivna:
- vrlo visoka vlačna i tlačna čvrstoća
- izotropnost (jednaka fizičko-mehanička svojstva u svim pravcima)
- mala prosječna prostorna težina
- mogućnost brze gradnja (montaža)
Negativna:
- neotpornost na povišene temperature (iznad 600°C nosivost pada na 40% normalne
nosivosti.
- neotpornost na koroziju
- visoka provodljivost topline i zvuka (loš toplinski izolator)

Proizvodnja se odvija na dva načina - konvertiranjem (Bessemerov postupak) i

proizvodnjom u Siemens-Martenovim pećima.
Poluproizvodi (ingoti i brame) dalje se tvornički obrađuju kovanjem i prešanjem,
valjanjem i kalibriranjem, izvlačenjem, kaljenjem i lijevanjem.

Primjena u zgradarstvu:
- nosivi konstruktivni elementi: stropovi, grede, krovovi, rešetkasti nosači, stubišta
- obloge (podovi, zidovi, stropovi, fasade, krovovi)
- građevinska stolarija (prozori, vrata)
- pomoćne konstrukcije (oplate, skele)
- spojna sredstva
- ograde, mreže, užad…

Proizvodi od čelika
1. Čelični štapovi (linearni elementi): kvadratičnog, pravokutnog (plosnati č.) i kružnog
presjeka;
2. Profilirani čelični nosači: I, IP, L (istokračni, raznokračni), C (U), Z, T profili;
3. Čelični limovi;
4. Bešavne čelične cijevi;
5. Spojeni, polovični, zavarivani i zakivani profili.
Lijevo: profili i proizvodne mjere čeličnih štapova kvadratičnog presjeka, desno:
proizvodne mjere čeličnih I-profila

Lijevo: Proizvodne mjere širokog plosnatog čelika ili univerzalnog lima, desno: dimenzije
bešavnih čeličnih cijevi

2.7. ALUMINIJ

2.7.1. Općenito
Aluminij je noviji građevinski materijal. Dobiva se elektrolizom glinice koja se proizvodi
posebnom preradom boksita. Danas je aluminij sve traženiji i prisutniji građevinski
materijal. Aluminijske legure imaju relativno visoku čvrstoću te služe za izradu nosivih
konstrukcija. Zaštitni oksidni film koji se formira na površini štiti metal od daljnje
korozije. Može se nanijeti i umjetnim putem (eloksiranje, anodiranje).

2.7.2. Svojstva:
- Mala gustoća i težina
- dobra provodljivost struje i topline
- otpornost prema atmosferskim utjecajima
- različite mogućnosti obradbe površina
- laki transport i ugradnja

2.7.3. Primjena:
- građevna stolarija
- krovni pokrovi
- obloge fasada, zidova i stropova
- nosivi sklopovi i konstrukcije (legure)

2.8. BAKAR

2.8.1. Općenito
Bakar je metal ružičasto-crvene boje poznat čovjeku još iz prapovijesnih vremena. Dobiva
se iz ruda bakra. Najbolji je vodič struje poslije srebra te se zbog toga primjenjuje u
elektrotehnici. Zbog lake obradivosti i otpornosti prema koroziji bakar se upotrebljavao
od davnina, ali mu je zbog visoke cijene upotreba ograničena. Na zraku se prevlači slojem
baznog karbonata (patinom) zelene boje koja štiti metal od daljnjeg razaranja.

Primjenjuje se za kućne instalacije (vodovod, centralno grijanje), za krovni pokrovi i

ukrasnu limariju te za fasadne obloge i obloge interieura.

U graditeljstvu se koriste i legure bakra: bronca - mješavina bakra i kositra (+mangan,

olovo ili željezo) te mjed (mesing) - mješavina bakra i cinka.

2.9. CINK

2.9.1. Općenito
Cink je po raznovrsnosti primjene prvi među obojenim metalima. Dobiva se iz cinkovih
ruda. Nelegiran ima grubo zrnastu strukturu i loša mehanička svojstva pa se pretežno
primjenjuje kao legura ili dodatak za legiranje drugih metala.
Za oblaganje fasada plavičasto-bijelim cinkom koristi se isključivo titan cink (legura
cinka, titana i bakra). U početku srebrnkasta, glatko izvaljana površina dobije zbog
atmosferskih procesa mat-sivo-plavu patinu. Proces homogenog stvaranja patine može
na fasadama trajati godinama. Materijal se uslijed topline isteže relativno malo i može se
jako dobro obrađivati. Titan-cink se kao materijal koristi na fasadama u trakama,
pločama, panelima, kasetama ili valovitim i cik-cak limovima.
Otpad od cinka može se reciklirati 100 %.

Primjenjuje se za krovne pokrove, oluke i ostalu građevnu limariju, kao zaštita drugih
metala od korozije (cinčanje, pocinčavanje) te za fasadne obloge (legure cinka).

2.10. STAKLO

2.10.1. Općenito
Staklo je prozirni, amorfni, izotropni, čvrsti, krti i kemijski postojan materijal. Dobiva se
od kvarcnog pijeska, glinice, alkalijskih i drugih oksida, uz dodatke za povećanje
prozirnosti i boje.

2.10.2. Vrste:
- Ravno prozorsko staklo – bezbojno, ravnih rubova i pravih kutova, propuštanje svjetla
mora biti min. 87%;
- Fasadno staklo – ravno staklo povećanih debljina;
- Armirano staklo – za površine uvjetovane povećane mehaničke otpornosti kod kojih se
ne traži velika propusnost svjetla. Armira se mrežama kromiranih ili nikliranih čeličnih
niti;
- Kaljeno staklo – staklo poboljšanih mehaničkih svojstava, dobivenih postupkom
posebne toplinske obrade;
- Vlaknasto staklo – dobiveno neprekidnim izvlačenjem i valjanjem.

2.10.3. Upotreba u graditeljstvu:

-Za izvedbu ostakljenih stijena, prozora, vrata
-Za izvedbu zidova i podova (staklene opeke i ploče)
-Za izvedbu pročelja i krovnih pokrova
-Za izvedbu nosivih konstrukcija (grede, stubišta)

2.11. PLASTIČNI MATERIJALI

2.11.1. Općenito
Plastični materijali su kompozitni materijali dobiveni miješanjem veziva i punila uz
dodatak plastifikatora za poboljšanje sposobnosti preoblikovanja. Kao vezivo koriste se
polimeri a kao punila se razni praškasti ili vlaknasti materijali organskog ili anorganskog
podrijetla.

2.11.2. Primjena:
- stakloplastici (plastične mase sa staklenim vlaknima) – za izradu krovnih ploča, vrata i
prozora, pregradnih zidova, cijevi, termoizolacijskih materijala
- podni plastični materijali
- plastične folije
- termoizolacijski plastični materijali
- trajnoelastične brtvene trake
- cijevi
- dekorativni plastični elementi
- sintetski beton i mort

2.11.3. Svojstva
Pozitivna svojstva:
- mala gustoća, relativno povoljna čvrstoća
- otpornost na agresivne utjecaje
- dobra termoizolacijska i elektrootporna svojstva
- lagano oblikovanje
- lagano spajanje, dobra prionljivost na druge građevinske materijale
Negativna svojstva:
- niska temperatura omekšanja
- plastično tečenje pri dugotrajnom opterećenju
- relativno brzo starenje

2.12. GRAĐEVNA VEZIVA

Veziva mogu biti anorganska i organska. Anorganska veziva su materijali mineralnog

porijekla. Većina ovih veziva reagira s vodom formirajući visokoplastičnu masu koja se
lako oblikuje, postupno očvršćava i prelazi u čvrsto tijelo određenih mehaničkih
svojstava. Primjenjuju se s inertnim punilima (pijesak, drobljeni kamen, šljunak).
Organska veziva su smjese visokomolekularnih ugljikovodika i nemetala. Pri promjeni
temperature mijenjaju fizička i mehanička svojstva. Hidrofobna su, tj. odbijaju vodu,
plastična i otporna na djelovanje atmosferilija i raznih kemijskih agresivnih sredstava.

U anorganska veziva spadaju vapno, gips, glina, cementi, a u organska bitumen i

plastomeri.

2.13. NOVI NAČINI UPOTREBE KLASIČNIH MATERIJALA I NOVI MATERIJALI

Razvitak tehnologije proizvodnje omogućio je da se neki materijali koriste u funkciji koja

nije tradicionalna. Primjer je staklo koje se sve više koristi kao materijal za nosive
elemente konstrukcije. Postoje primjeri uspješne izvedbe staklenih konstrukcija mostova,
Staklena konstrukcija nad zaštićenim arheološkim lokalitetom u Pecsu, Mađarska

stubišta, međuetažnih konstrukcija, nosivih zidova, stupova i greda. Problem krtosti

stakla i neotpornosti na udarce rješava se višeslojnim laminiranjem. Prednapinjanjem
stakla postižu se povećani zahtjevi u pogledu sigurnosti i nosivosti.

Recentno su razvijeni i novi materijali, nastali novim postupcima od ranijih sintetskih

materijala. Primjer je plastični materijal ETFE i vrst laganog betona LITRACON.

ETFE: etilen tetrafluoretilen je vrst plastike, polimera, dizajnirane da ima visoku

otpornost na koroziju i toplinu. Ima vrlo visoku temperaturu omekšanja, odličnu
otpornost na kemijske, električne i radijacijske utjecaje. Kod gorenja oslobađa
hidrofluornu kiselinu.

U usporedbi sa staklom, ETFE ima 1% težine stakla, propušta više svjetla a montaža košta
24 – 70% manje. Nosivost je 400 puta veća od vlastite težine, materijal je samočisteći i
reciklirajući. Prosječna debljina iznosi oko 0,3 mm.

LITRACON (Light Transmitting Concrete) je transparentni beton sastavljen od laganog

betona s dodatkom optičkih vlakana (sadrži 4% optičkih vlakana). Izumio ga je arhitekt
Áron Losonczi iz Csongrada u Mađarskoj. Jedna je od najvećih inovacija građevne
industrije u 2007. vezana uz materijale. LiTraCon kombinira snagu betona i
transparentnost optičkih vlakana.
Stijena od LiTraCon-a

LITERATURA (izbor)

1. Peulić, Đ.: Konstruktivni elementi zgrada I, II, Tehnička knjiga, Zagreb, 1986.
2. Neufert, E.: Elementi arhitektonskog projektiranja, Golden Marketing, Zagreb,
2002.;
3. Mittag, M.: Građevinske konstrukcije, Građevinska knjiga AD, Beograd, 2003.
4. Tehnička enciklopedija, tom 1, tom 6, tom 11, tom 12
5. Beslač, Jovo: Materijali u arhitekturi i građevinarstvu, Školska knjiga, Zagreb, 1989.
6. Biljak, Štefica, Fijember, Dubravka: Tehnologija građevinskog materijala i
keramičkih sirovina, Školska knjiga, Zagreb, 1967.
7. Bertol – Vrček, Jasenka, Biluš, Mateo: Arhitektonske konstrukcije i fizika zgrade I,
skripta, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006.
8. Šimetin, V.: Građevinska fizika, Fakultet graditeljskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu,
Zagreb, 1983.
9. Koški, Ž.: Građevinska fizika, skripta, Građevinski fakultet Sveučilišta u Osijeku,
Osijek, 19--.
10. Tehnički propis o uštedi toplinske energije i toplinskoj zaštiti u zgradama,
radni materijal stručnog skupa, Rijeka, 2006.
11. Magaš, O.: Osnove građevinske fizike, skripta, Građevinski fakultet Sveučilišta u
Rijeci, Rijeka, 1987.
12. Kopričanec-Matijevac, Lj.: Oblikovanje požarnih sektora, Državna uprava za
zaštitu i spašavanje, Zagreb, 2002.
13. Magaš, O.: Detaljni nacrti, skripta, Građevinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka,
1987.
14. Toth, T.: Protiv kiše i vlage, Majstor, Majstor press d.o.o., Zagreb, 2008.
15. Crnković, B., Šarić, Lj.: Građenje prirodnim kamenom, Institut građevinarstva
Hrvatske, Zagreb, 2003.
16. Marčelja, V.: Beton i komponente, Tehnička knjiga, Zagreb, 1986.