NASLIJEĐE Blago kô tarac strti ne more ni lupež ukresti
Godina III – Broj 27 – Orašje, lipanj/juni 2017.
POSAVSKI PISCI NA STRANICAMA
LISTA »POSAVSKI GLASNIK«
(1993.-1999.)
Posavski glasnik bio je list koji je izlazio
na području bosanske Posavine, preci-
znije u Orašju u razdoblju od 1993. do
1999. godine, kada je konačno ugašen.
Objavljeno je 129 brojeva, s tim da
časopis nije objavljivan od siječnja 1996.
do svibnja 1997. godine. Prvi broj obja-
vljen je u ožujku 1993. godine a zadnji
16. 9. 1999. godine. List je izlazio u
dvotjednom ritmu s ponekim iznimka-
ma. Tiskan je u A3 formatu i uobičajeno
je sadržavao 24 stranice.
Premda je Posavski glasnik bio prete-
žno politički list na njegovim stranicama
se nerijetko moglo nadi i umjetnički obli-
kovanih tekstova u prozi i stihu. U prvim
brojevima pojedini tekstovi imaju umje-
tničke ambicije ali nemaju čisto knjiže-
vnu sadržinu. Tu prvenstveno mislimo
na prozne tekstove poput vinjete Mus-
tafe Mešića, kratkog proznog zapisa
Ante Baotića i serijal humorističnih
tekstova u rubrici „Dragi moj sokole“ čiji
se autor potpisivao kao Damjanov
Zelenko a koja je objavljivana od drugog
do sedmog broja. Pod pseudonimom F.
Bosanac objavljen je u petom broju još
 objavljen je i životopisni tekst o Josipu
Za potrebe ovog rada nismo imali dostupne
brojeve 1, 38, 39, 40 i 113. Broj 18 je djelomično
ošteden na stranici za koju pretpostavljamo da se
nalazila poezija. Isto tako nisu očuvane stranice
21-22 u cjelokupnom tredem godištu (1995. go-
dina).
jedan kratki prozni tekst. U istom broju
objavljen je izvještaj s promocije knjige
„Zov Hrvata bosanskog Posavlja“ čiji je
autor Pejo Šimić. Šimid de ubudude
postati stalni gost na stranicama Posa-
vskog glasnika koji de mu objaviti sveu-
kupno jedanaest pjesama (u brojevima
15, 16, 17, 41, 43, 92, 107, 108, 109
(dvije pjesme) i 110) a donositi de i izvje-
štaje s promocije njegovih knjiga „U vrt-
logu sna“ (broj 34), „Dah sudbine“ (broj
92) i „Vapaji“ (broj 118), kao i izvješde s
književnog susreta s Pejom Šimidem u
Hrvatskoj Kostajnici (broj 110) te članak
o Šimidevoj pjesmi koju je uglazbio Zvo-
nimir Tolj a otpjevao Ćiro Gašparac (broj
115).
Još jedan dugogodišnji suradnik Posa-
vskog glasnika bio je Anto Adžamić koji
je, s povremenim prekidima i jednom
dužom stankom od gotovo tri godine,
pisao rubriku „Iz dnevnika“. Ukupno je
objavljeno pedeset i pet Adžamidevih
dnevničkih zabilješki koje sadrže odre-
đenu dozu poetike pa tako prevazilaze
suhoparnost kronološkog izlaganja, koje
u stvari ni ne sadrže. Osim ovih zabilje-
ški Adžamid je objavio i četiri pjesme
(brojevi 15, 34, 36 i 54) te jedan prozni
tekst (u broju 22). U nekoliko navrata
pisano je i o Stjepanu Blažanoviću (bro-
jevi 10, 23, 78 i 90), uglavnom u vidu
izvještaja s promocija njegovih knjiga
koje u principu nisu usko vezane za po-
dručje lijepe književnosti. U dva navrata
Dobroslavu (Boni) Božiću i to iz pera
Naslijede@gmail.com
Marka Babića (broj 8) i opširniji tekst fra
Roke Špionjaka koji se protezao kroz
nekoliko brojeva (59, 60-61, 62, 63, 64,
65, 66 i 67).
Poezija je u ovim prvim danima izla-
ženja Posavskog glasnika bila slabo za-
stupljena. Do kolovoza 1993. godine, ka-
da je po prvi puta objavljena rubrika
„Poetski kutak“ u ovom glasilu bila je
objavljena tek jedna pjesma (broj 7)
Tade Šošića ali i ona kao prilog njego-
vom svjedočanstvu o zarobljeništvu u
logoru Begejac gdje je bio zatočen na-
kon zarobljavanja u Borovu Selu. Brojni
pjesnici koji su počeli objavljivati u ovoj
rubrici postati de suradnici lista tokom
čitavog njegovog izlaženja. Najznačajniji
među njima svakako su Joso Živković –
Soja i Marko Vukić – Skejo.
Joso Živkovid objavio je na stranica-
ma Posavskog glasnika sveukupno jeda-
naest pjesama (u brojevima: 16, 32, 36,
46, 107, 108, 109, 110, 111 (dvije
pjesme) i 114) a list je objavio i dva
intervjua s ovim pjesnikom: prvi 1993.
godine naslovljen „Između puške, pera i
kista“ (broj 21) i drugi 1998. godine pod
nazivom „Bog mi dade da pišem te
proklete pjesme, i da mi, eto, gorčina
života ide na usta!“ (broj 92). Isto tako
objavljena su i izvješda s promocije Ži-
vkovidevih knjiga „Čekati dugu“ (broj
50) i „Gorka čaša“ (broj 89). O zbirci
„Čekati dugu“ na stranicama Posavskog
glasnika pisao je i Želimir Janjić (broj
49).
NASLIJEĐE Broj 27 lipanj/juni 2017.
Od 1993. do 1998. godine objavljeno
je u Posavskom glasniku devet pjesama
Marka Vukida (brojevi: 14, 15, 22, 107,
108 (dvije pjesme), 109, 110, 112). U
broju 34 iz 1994. godine objavljen je i
intervju s ovim pjesnikom pod nazivom
„Posavina je moje nadahnuće“. Anto
Adžamid objavio je u broju 47 prikaz
Vukideve knjige „»Terra Tolis« na vjetro-
metinama života“ a Pejo Pejid izvješde s
promocije knjige „Nek' zvone zvona“
(broj 73).
U dvije ratne godine, 1993. i 1994.
pjesnik Stipo Martid objavio je osam
pjesama (brojevi: 20, 22, 23, 25 (četiri
pjesme) i 32). U broju 25 objavljen je i
intervju s Martidem „Pjesme iz rovova,
bolnica i pokreta“.
U 1993. godini na stranicama Posa-
vskog glasnika nešto slabije su bili zastu-
pljeni pjesnici: Ivica Šimid koji je radio
kao nastavnik njemačkog jezika u Donjoj
Mahali; objavljene su mu dvije pjesme
(u brojevima 18 i 20). Katarina Mili-
čevid-Špoljarevid, objavljene su joj dvije
pjesme (brojevi 13 i 14). Iz teksta pje-
sama da se pretpostaviti da je pjesniki-
nja porijeklom iz Bosanskog Broda ili
njegove okolice. S ukupno dvije pjesme
na stranicama Posavskog glasnika bila je
zastupljena i pjesnikinja Janja Mimica u
brojevima 14 i 66. S istim brojem pje-
sama zastupljen je i Drago Benkovid čije
su pjesme objavljene u brojevima 16 i
35. U broju 20 objavljene su dvije pje-
sme Pave Ćorluke s popratnim tekstom
Ilije Ilida. Slikar i pjesnik Ilija Šimid obja-
vio je dvije pjesme u Posavskom glasni-
ku, jednu 1993. (broj 22) i jednu 1994.
(broj 23) godine. Godine 1998. o njemu
je u 90. broju objavljen opširan tekst
pod nazivom „Amerikanci s University
Harwarda iz »Kuće slavnih« uvrstili su
našeg slikara u »ediciju« među 600
umjetnika svijeta i predložili ga za čovje-
ka godine!!!“. Na stranicama časopisa
našle su se i dvije pjesme poginulog vo-
jnika Jasmina Sarajlida – Cake (+Korade,
29. 9. 1992.). Pjesma „Ne daj Brodu da
otplovi“ objavljena je u 15. broju, a
pjesma „Tragovi su ostali za nama“ u
brojevima 16 i 115. U potonjem broju
objavljen je i intervju Borisa Ćavara sa
zagrebačkim liječnikom u mirovini Zvo-
nimirom Toljem koji se počeo baviti
glazbom. On je, čitajudi Posavski glasnik
naišao na pomenutu pjesmu i odlučio ju
je uglazbiti. Pjesma, koja je, navodno,
pronađena u džepu poginulog vojnika
Sarajlida, našla se tako na istoimenom
nosaču zvuka 1994. godine a otpjevao ju
je Dražen Kurilovčan.
S po jednom pjesmom u 1993. godi-
ni, u Posavskom glasniku bili su zastu-
pljeni: Magdalena Stjepanovid (broj 13),
Martina Džoid (broj 14), Senada Šečid
(broj 17), Pero Radeljak (broj 17),
Dražan Kozak (broj 17), Nataša Galid s
pjesmom posvedenom poginulom mužu
Anti, branitelju iz 103. brigade (broj 17),
Predrag Matid (broj 22), Ljiljana Đordid,
tada Kobaš (broj 20), Drago Perid (broj
20) i Mira Janjid (broj 20). O pjesnikinji i
slikarki Miri Janjid objavljen je 1995.
godine u broju 49 i jedan kradi tekst čiji
je autor Pejo Pejid.
Prva polovica 1994. godine bila je
znatno bogatija književnim sadražajem
u Posavskom galsniku od druge. Uz sada
ved udomadene Adžamida, Živkovida i
Martida javljaju se i nova imena poput
Petra Kajinida kojemu su tokom godine
objavljene četiri pjesme (brojevi 23, 27 i
41). Pjesnik Mirko Dajdžid tiskao je dvije
pjesme u brojevima 23 i 24 a u ovom
broju objavljen je i intervju s njim na-
zvan „Poetski poljupci Mirka Dajdžića“.
No najvedi broj pjesama objavio je u
Posavskom glasniku tokom ove godine
Marko Vincetid – Roko, čak osam. Šest
pjesama došlo je uz članak o ovom pje-
sniku koji je objavljen u broju 26 a po
jedna pjesma objavljena je u brojevima
32 i 36. Jednu pjesmu objavio je Stipo
Kaurinovid u broju 33 a radovi istog
autora našli su se i u idudem godištu: u
str. 2
broju 48 objavljen je jedan njegov kradi
prozni zapis a u broju 62 još jedna pje-
sma. S dvije pjesme bila je zastupljena
pjesnikinja Marica Mostarac-Štokid u
35. broju. Tokom 1994. godine objavlje-
na je po jedna pjesma sljededih autora:
Đuro Klaid (Tunjin) netom poslije pogi-
bije ovog branitelja u broju 27, Željka
Vukelid (broj 27), Nada Pleid (broj 27),
Ana Jokid, tada Kobaš (broj 32), Ruža
Marid (broj 32), Adisa Kahvid (broj 33),
Josip Kavka (broj 35), Dino Džinid (broj
36) i Ilija Filipovid (broj 33). Jednoj pje-
smi ne zna se autor, vrlo vjerojatno je
da je u pitanju Marko Vukid – Skejo ali je
pjesma potpisana s Prva bojna 106. Bri-
gade HVO. Pjesma je posvedena poginu-
lom branitelju i objavljena je u 27. broju
Posavskog glasnika.
Vidno je da je poezija bila puno za-
stupljenija od proze koja se tokom 1994.
godine javljala u dvije rubrike, obje po-
tpisane pseudonimima. U brojevima 24
do 32 rubriku „Život piše drame“ potpi-
sivao je E. Tustanovski. Mogude je da se
u ovom slučaju radi i o pravom imenu ali
nismo bili u mogudnosti da otkrijemo
tko se krije iza njega. Drugi autor, koji se
potpisivao kao Mika Domobran zvani
Padobran pisao je satiričnu rubriku „Ve-
ntilator“ koja je objavljena u brojevima
23 do 26.
Sljededa, 1995. godina, također do-
nosi nova imena na stranicama Posa-
vskog glasnika. U poeziji, s tri objavljene
pjesme (brojevi 46, 58 i 68) najzastuplje-
nija je bila Kata Kavka. Po dvije pjesme
objavili su Sanela Ibrahimefendid (bro-
jevi 56 i 58) i Ilija Orkid (brojevi 48 i 58).
Po jednu pjesmu objavili su: Ana Šiljid
(broj 46), Anita Šapina (broj 48), Katica
Lučid (broj 46), Jozo Dubravac (broj 48),
Jure Adžamid (broj 56), Jurica Ćorluka
(broj 58), Nadir Porobid (broj 58), Ilija
Jurid (broj 64), Jure Rašid (broj 65),
Lucija Mašid (broj 70), Mara Galid (broj
70).
Pučki pjesnik Tunja Oršolid-Makarid
nije objavljivao svoje pjesme na strani-
cama Posavskog glasnika ali su zato u
ovom listu objavljena dva teksta o nje-
govoj knjizi „Posavino roda mog, nek' te
čuva dragi Bog“. O toj knjizi je u 56.
broju pisao Pejo Pejid a u 63. broju Pejo
Gašparevid. U broju 66 izišla je reklama
za knjigu Ante Pranjkida „I procvjetat će
ruža“ a najavljivana je (u broju 57) i
knjiga Đure Kesida zvanog Đuka Meta-
lika „Rat nije završen“ koja na koncu
ipak nije ugledala svjetlo dana. Jedna
Kesideva pjesma objavljena je u dvo-
broju 60-61.
NASLIJEĐE Broj 27 lipanj/juni 2017.
U 71. broju Posavskog glasnika obja-
vljen je intervju s književnikom Mirkom
Marjanovićem naslovljen „Ne želim iz-
dati grad u kojem sam doživio svoju afi-
rmaciju“.
Što se proze tiče u čitavom ovom go-
dištu za nju su bile namijenjene tek dvije
rubrike. Prva je ciklus satiričnih proznih
tekstova objavljen u brojevima 49, 50,
51, 53, 54, 59, 60-61 i 62 koji je po-
tpisivao pseudonim Prika iz Lipika, no
zbog rječnika koji koristi više je nego
očito da je riječ o nekome iz Posavine.
Od broja 69 Posavski glasnik krenuo je u
dijelovima objavljivati roman Tomislava
Božića „Vlak bez prozora“ no nakon tri
objavljena dijela list je ugašen a kada je
ponovno pokrenut nakon godinu i pol
dana pauze nije nastavljeno objavljiva-
nje ovog djela.
Kada je ponovno pokrenut list Posa-
vski glasnik političke okolnosti su bile
malo drugačije posložene. U jeku kam-
panje za lokalne izbore 1997. godine
ostajalo je vrlo malo prostora za knjiže-
vnost. Ipak, ona se uspjevala probiti na
kutke pojedinih stranica i tako doprini-
jeti još jedan mali dio identitetu ovog
glasila.
Novih imena u poeziji ne susredemo
a i proza je bila vrlo malo zastupljena.
Tek ciklus kratkih, pučkih priča pod nazi-
vom „Priče za život“ koje je pisao prof.
dr. Pavao Mikić uspio se provudi kroz
čak trideset i osam brojeva, od broja 84
do broja 124. Mikid je s Posavskim gla-
snikom surađivao i ranije, u 1993. godi-
ni, kada je također objavio nekoliko kra-
dih proznih uradaka (brojevi: 2, 3, 4 i 6).
No da su posavski pisci itekako pisali
svjedoči nekoliko izvještaja o novoobja-
vljenim knjigama. Tako nalazimo na dva
teksta o knjizi „Bijeg“, autora Mate Ne-
dića. Izvještaj s promocije knjige donio
je u 73. broju Pejo Pejid a prikaz knjige u
broju 92 piše Ivana Sudar. Slavko Suši-
lović objavio je u 81. broju prikaz knjige
„Ožiljci u duši“ Stjepana Studenovića
koja je objavljena u Njemačkoj kao dvo-
jezično izdanje. Također je objavljeno
izvješde s promocije knjige don Vitomira
Zečevića „U Zovik me srce vuče“ (broj
84), a povodom knjige „Untrofor; Ploča
u glavi“ Zlatka Jakobovića objavljen je
intervju s autorom (broj 83). Vidan Ja-
njić napisao je tekst o fra Martinu
Nediću koji je objavljen u 79. broju.
U 1998. godini na stranicama Posa-
vskog glasnika pojavila su se nova imena
koja su danas vrlo dobro poznata u svi-
jetu posavske poezije. Ljerka Mikić po-
stala je jedna od najzastupljenijih pjesni-
kinja u ovom listu koji joj je u naredne
dvije godine objavio osam pjesama
(brojevi: 107, 108, 109, 110 (dvije pje-
sme, jedna ponovljena i u 111. broju),
112 (dvije pjesme) i 114) te izvješde o
zbirci pjesama „Molitva“ koje je napisao
Nedjeljko Nedić (objavljeno u broju
108). Marko Oršolić – Max objavio je
tokom ove godine šest pjesama (brojevi
107, 108, 109, 110 (dvije pjesme) i 111)
koje su preuzete iz njegove zbirke „On“,
objavljene 1994. godine. Pjesnik i slikar
Ilija Blažanović bio je zastupljen s dvije
pjesme u 1998. godini (objavljene u
brojevima 111 i 112) te jednom pje-
smom na samom početku 1999. godine
(objavljene u broju 114). Isto tako zastu-
pljen je i pjesnik Ivo Vlahović, dvije pje-
sme u 1998. godini (brojevi 111 i 112) i
jedna pjesma u 1999. godini (broj 114).
Tri pjesnika u ovom godištu Posa-
vskog glasnika bila su zastupljena sa sa-
mo jednom pjesmom. To su Gabrijela
Kosić (broj 109), Mira Živković (broj
109) i Zlatko Grgić (broj 112). Neki au-
tori samo su pomenuti, u različitim kon-
tekstima. Tako je pjesnikinja Snježana
Rošić pomenuta kao predstavnica pje-
snika s područja opdine Domaljevac-
Šamac na večeri poezije koju je organi-
zirao HKD Napredak Podružnica Orašje
(broj 93) dok je Anto Gardaš pomenut u
izvješdu s književnog susreta osnovoško-
laca s pjesnikom (broj 101). Od prikaza
knjiga u ovom godištu Posavskog glasni-
ka može se izdvojiti samo tekst o knjizi
memoarskog karaktera Ive Lučić-Paro-
kovića „Uvijek uz Hrvatsku“ objavljen u
90. broju.
U ovom godištu nakratko je bio po-
krenut i podlist „Posavski školarac“.
Objavljen je sveukupno osam puta u
brojevima 93-101. U njemu su svoje lite-
rarne i likovne radove objavljivali učeni-
ci osnovnih škola Županije posavske.
Treba napomenuti i to da je veliki broj
stihova, uglavnom amaterskih, objavljen
uz osmrtnice koje su se nalazile na pre-
dzadnjim stranicama svakog broja.
Posljednje godište Posavskog glasni-
ka bilo je najsiromašnije s književnim
radovima. Kroz stranice ovog lista u
1999. godini provukla su se neka ved od
prije poznata imena no novih snaga nije
bilo. Izdvojiti se mogu tek dva prikaza
knjiga: onaj Ante Pranjkida koji piše o
novoj zbirci pjesama don Vitomira Zeče-
vida „Evo me, rodni kraju“, objavljen u
broju 114 i prikaz knjige „Darovi pakla“
Emice Rubil koja ima memoarski kara-
kter a koji je napisao Slavko Sušilovid.
str. 3
U konačnici, Posavski glasnik može-
mo smatrati korisnim izvorom za knjiže-
vnu povijest bosanske Posavine. Na nje-
govim stranicama svoje radove objavio
je devedeset i jedan autor kojeg može-
mo dovesti u neku svezu s lijepom knji-
ževnošdu. Objavljeno je sveukupno 138
pjesama, 131 prozni tekst, te 14 prikaza
knjiga, 8 intervjua, 3 biografske bilješke i
17 raznoraznih izvješda s dešavanjima
vezanim za autore koji dijele posavsko
porijeklo.
Marko MATOLIĆ
POEZIJA
IBRAHIM ALIČKOVIĆ
(1949-2008)
Ibrahim Aličkovid rođen je u posavskom
gradidu Orašju 5. XI. 1949. godine. Po
struci je bio mehaničar za teške mašine
ali ga je čaršija više poznavala i prizna-
vala kao boema i pjesnika, bududi da je
Ale, kako su ga zvali i znali, živio takvim
životom. Miroljubiv i dobrodudan po pri-
rodi postao je žrtvom ratnih divljanja: u
jednoj bizarnoj i apsurdnoj od takvih be-
zbrojnih ratnih scena, Ibrahim biva osu-
mnjičen kao neprijateljski elemenat i
osuđen na kudni pritvor i to od onih na
čijoj strani je ratovao njegov najstariji
sin. Ponižen i dušom i tijelom slomljen,
Ibrahim 1993. godine odlazi u SAD, u
San Francisco. U Bosnu se više nije vra-
dao iako je za njom beskrajno tugovao.
Ta njegova tuga, zajedno s ljubavlju i
bezbrojnim emocijama, materijalizirana
je na nekoliko listova koje sadrže njego-
ve pjesme. Ibrahim ih je za života otku-
cao i priredio u zbirku pjesama koju je
nazvao „Miris kose“. Zbirka nije nikada
tiskana nego ju je Ale pokazivao i čitao
prijateljima. Daleko od Bosne, u San Fra-
nciscu, Ibrahim Aličkovid umro je 8. III.
2008. godine. U njegovoj zaostavštini
ostalo je mnoštvo pjesama a ovaj mali
izbor koji donosimo su ujedno i prve
Ibrahimove tiskane i široj javnosti pre-
dočene pjesme.
NASLIJEĐE Broj 27 lipanj/juni 2017. str. 4

IZBJEGLICA

Jedan čovjek priželjkuje

Da s gitarom tugu skrije
Al' uzalud kad mu samo
Ječe zvuci elegije
Ječe zvuci elegije

Zašto li mu neprestano
Ishabana ta gitara
Mjesto kakvog živog ritma
Samo bolne zvuke stvara
Samo bolne zvuke stvara

Da l' u njemu nada živi

Da li sredu očekuje
Dok terzijan u ruci mu
Tanke žice dodiruje
Tanke žice dodiruje
Da l' za njega ima šanse
Kad ga prati takvo stanje
Kad je tužan svakog dana
A radosti sve je manje
A radosti sve je manje
Kakvoj sredi da se nada
Dok mu suza suzu stiže
Nije sreda za čovjeka
Nesreda je njemu bliže
Nesreda je njemu bliže
Uvijek kad bi pokušao
Da s osmijehom sve prekrije
Oko bi mu otkrivalo
Znake blage elegije
Znake blage elegije
Još se pustoj sredi nada
S nestrpljenjem dane broji
Al' nikako i nikada
Da dva dobra skupa spoji
Da dva dobra skupa spoji
Ibrahim Aličković (1949-2008)
MIRIS KOSE
Kao kakvi konji vrani
Stvarali su vali pjenu
Propinjud se i kršedi
O visoku tvrdu stijenu
Jedna dijeva sva u vatri
Ležala je na toj stijeni
Zlatnim suncem obasjana
Okrenuta licem meni
Dok je sunce zalazilo
Za okean u plamenu
Tihi blagi povjetarac
Mrsio je kosu njenu
Tad korakom uzdrhtalim
Nespretno i neoprezno
Prikučim se tom stvorenju
I dotakoh lice njeno
Ona htjede sve što i ja
Da se mrsi njena kosa
Da se grli i miluje
Da se topi od zanosa
ŠTO ĆE MI PROLJEĆE
Što de mi proljede i pčele male
Što prve kapi nektara piju
Plavi zumbuli i bijele lale
Kad nejma tvojih veselih očiju
Što de mi proljede i let bumbara
Trešnjin behar i kapi rose
Na putu olistala vrba stara
Kad nejma tvoje napunđane kose
Što de mi proljede i šarena duga
Zelena polja i jutra rana
Laste i čvorci pristigli s juga
Kad nejma tvojih rumenih usana
Što de mi proljede i oblaci plavi
Čarobne nodi i bljesak svica
Bokori cvijeda u rosnoj travi
Kad nejma tvog razdraganog lica
Što de mi proljede puno sjaja
Kad nismo zajedno sada mila
Naša ljubav kratko potraja
A tako je divna predivna bila

Tužne zvuke rasipa mu
Sa gitare svaka žica
Svakog dana svake nodi
Od kako je izbjeglica
Od kako je izbjeglica
Još miriše kosa njena San Francisco, 1993.
Uz obalu na uskoj stazi
Sred stijenja i kamenja Ibrahim ALIČKOVIĆ
Kud se rijetko kad prolazi
San Francisco, 1997.
NASLIJEĐE Broj 27 lipanj/juni 2017. str. 5

SONET 1 SONET 2
POEZIJA Ti Krah –
slo- si-
go- vi
ODLOMAK IZ GRČKE LIRIKE vi! – prah

Alhemičarka Zora Zli rah-

strpljivo i vrijedno bo- li,
gust i ljepljiv katran go- i
pretvara u srebro, vi! strah, –
a srebro zatim lako
pretvori u zlato. Zlohud pad,
zloduh slom,
*** rimâ mrak –

NASTASIJEVIĆU, NEPUTEM mlavi nad-

pravi- om-
Proničem: to ka ničem lima. ak...
to je put.

Promičem. Sâm. A vođen. BEZ

Vodi slut.
bez stida, s gubitka – slavimo sram
(međutim: bez slasti užitka – sladimo glad
ne za slutnju rođen, bez slike dobitka – pravimo ram
grublje li preslútim?) bez grane boljitka – gradimo grad

Dublje doprem li, – bez čina proštenja – dižemo hram

dublje tim bez djela poštenja – hvalimo rad
zašutim bez tlaka, bez trenja – palimo plam
bez zraka, bez vrenja – dišemo smrad
***
***
O
(Za djecu) STIH-I-JA
Marini Cvetajevoj
I bješe u Tački sve.
I rasu se u Slile su sile se stihijâ! –
tačkice. slih
stih
I, sve u svemu, i ja!
i, ko o čemu,
i, svi o Njemu – Stih.
Svemu. Stišan.
S-tih.
I još pokatkad te
zasvijetle tačkice. – A onda ga, opet,
u stihiju
U svemu. Sve. slih.
Zlatko HADŽIDEDIĆ
NASLIJEĐE Broj 27 lipanj/juni 2017.
ZAIM I ŠVAPSKI KONJ
Zaim je bio jedini iz sela koji je prije Prvog svjetskog rata vidio
Peštu. Služio je nekog tuzlanskog bega za vrijeme Austro-
Ugarske, a taj beg je po priči seoskih smrdulja bio jedan od
rijetkih koji je uspio sačuvati svoj imetak. Poslije rata je ušao u
kraljevsku vladu, jer se priklonio Pašidu i radikalima, a Zaim je
živio u ubjeđenju da je Nikolino prezime muslimansko i da je
beg zbog toga usko sarađivao s radikalima, a begu to nije bilo
važno, jer najbitnija mu je bila kesa. Imetak su mu seoske majke
procjenjivale u dukatima i šorvanima i rado bi mu dale svoje
kderke samo da je on to htio. Beg se nije obazirao na to, jer je
ganjao karijeru i beogradske fufice. Zaim je po povratku iz Tuzle
uvijek imao priču o nekoj novoj „svilenoj“ djevojci, o novom
političaru kod bega na večeri, te o novim stranjskim konzulima i
dipljomantama. Svi su u selu gledali na Zaima kao svjetskog
čovjeka. Bio je poštovan i u seoskom mektebu, iako je prava
istina bila sasvim drugačija. Zaim je radio kao crnac, teglio k'o
mazga, razmišljao k'o Grk, samo za jedan sahan pure i čokaljčid
rakije. Kad je došlo do sporazuma između Cvetkovida i Mačeka,
tuzlasnki beg je naprasno umro, jer i njegov doprinos je bio
ugrađen u razgradnju jadne mu Bosne, te ga srce nije više
služilo. Kad je rat izbio i Švabo navalio, a muslimani postali u
našem srezu hrvatsko cvijede, Zaim je pobjegao iz Tuzle samo sa
svježnjidem nekakvih knjižurina. Poslije su mu se u selu rugali:
„Od svih šorvana ti zgrabio knjižurine.“
U seosku kafanu rijetko je navrad'o. Nije htio slušati priče
seoskih zgubidana, a seoski puls ga nikad nije interesovao. On je
živio u uvjerenju da je svjetski čovjek, iako je bio samo običan
begovski sluga i ližisahan.
„Ha, ja sam vidio Peštu, a vi jadnici niste dalje od Tuzle oka
bacili!“ – mislio je Zaim.
Družio se on, držedi ibrik s vodom blizu stola s Madžarima,
Švabama i Francuzima, sipao je rakiju čak i jednom Inglezu. Sa
osmijehom punim ironije, mržnje, nekako s visoka je gledao
seljake, pa čak i onda kad je bio gladan. Nikad im nije pružio
zadovoljstvo da ga gledaju kao propalog čovjeka. Ako je
vjerovat' starom Memi, Zaima je selo počelo brzo zaboravljati
sve do jeseni četrdeset i trede kad su počele najžešde bitke oko
našeg sreza. Te godine su seoske gadonje krenule u obračun sa
Željovčanima i njihovim vojvodom. Zaim je tiho prolazio kroz
selo ne dirajudi nikoga, a seoske barabe ga nisu dirale bojedi se
valjda njegove pameti ili očiju koje su svašta vidjele. U
oktobarsko predvečerje, dok je vani pljuštalo kao da se nebo
otvorilo, a crvena svjetlost parala istočno nebo uz gromoglasne
zvižduke granata i avionskih bombi kroz selo je projurio konj.
Negdje u susjednom selu se oteo njemačkom vodiču i bježedi
uplašen došao do Podgorja. Zaustavio se pred Zaimovom
trošnom kudicom. Kudica je više nalikovala na sepet nekog
hamala, a ne na kudu. Konj se tu zaustavio i na kiši dočekao
jutro. Kada se pred zoru smirila paljba na istoku, a kiša prestala
padati, Zaima je probudila graja pod prozorom. Brzo je navukao
svoju odjedu i istrčao napolje. Seljaci su se prepirali kome de u
vlasništvo pripasti konj. Žene su klele, djeca se gađala blatom,
Murat i Begica su potegli noževe, ali tada se pred selom pojavio
Zaim. Seoski, ali ipak i svjetski čovjek. Naborano lice, snježno-
bijela kosa, tiha i uljudna riječ, poneka stranjska pametna, ali
toliko stroga da si morao poslušati i postupiti kako Zaim kaže.
„Seljaci! Oo, seljaci! Hajde, prvo se smirite, pa jedno po jedno
da govorite.“ – počeo je Zaim.
str. 6
„Sofort!!“ – iznenada je odjeknula kao grom iz Zaimovog grla
neka stranjska riječ.
Seljaci k'o seljaci. Shvatili ponovo da je Zaim najpametniji, pa
u strahu od stranjske riječi i Zaima, izložiše svoj problem: „Konj
je došao u selo, a mi smo ved svoje konje razdijelili, de svojom
voljom, de voljom cijevi uperene u nas. Švabe otele, partizani
odveli, četnici oteli, samo se još ustaše nisu pretplatili na naša
leđa, ali kad im zagusti dodi de i oni. U selo nemamo čime dovudi
drva, a nemamo ni pomod kad se radi u polju. Ostat' de nam
djeca gladna i promrzla.“
„Ako je tako, onda dete uraditi sljedede; životinju dete ostaviti
kod mene. Ja du vam dovlačiti drva i radit' što bude trebalo, sve
dok Švabo ne dođe po svoju životinju. Zna Švabo gdje šta
ostavlja, ha ja! A, sad svi kudi. Odmah, da vas moje oči više ne
gledaju! Svaku nod da pošaljete svoju čeljad da nahrane konja.
Neko od vas nek' pošalje zob, a neko vodu, je l' jasno?!“ –
izdeklamov'o je Zaim što je imao i nestao u kudi.
Mjeseci su prolazili, a Zaim se ugojio. Nekome dovuče drva, a
žena mu iznese kukuruzu i mlijeko. Nekome sredi polje, a
domadica iznese pitu izljevušu i tako mjesecima. Zaim uzme
konja, a djeca se stvore oko njega. On njima plug u ruke, a djeca
za poslom. Ode u šumu da dovuče drva, a djeca opet sama
nabacaju drvo i vozi Zaime u selo. Begovski posao. Zaim se
nauživao plodova dječijeg rada i švapskog konja. Kad bi ga ko
priupit'o što Švabo ne dolazi po životinju, Zaim im je odgovarao:
„Ee, zna Švabo gdje šta ostavlja, dodi de on po svoje!“
Zaim je tek pod stare dane vidio šta znači begovska mudrost.
Nekako s proljeda, u aprilu mjesecu, u selo dođoše Amerikanci.
Valjda neka delegacija. Htjeli da se sretnu s partizanima, ali na
krivom mjestu su iskočili iz aviona i zalutali u Podgorje. Nove
uniforme s nekom pticom kao grbom, bile su dovoljne za strah
među seljacima. Selo je bilo okupljeno oko Zaima, radilo se u
polju kad su Amerikanci naišli. Jedan od njih je prišao blizu
Mehine ograde, naslonio se lijevom rukom na prošde, a desnom
pokazao prema Zaimu i progovorio: „Come here!“
„Eto, jesam vam svima rek'o!“ – zagalamio je Zaim.
„Svi ste čuli šta je Švabo rek'o; kon hija!“ – nastavio je Zaim
istim tonom.
„Hija-hija! Pa ja, hode konja jahat'! znaju ljudi gdje su šta
ostavili, rek'o sam ja vama. Samo ne znaju dobro naš jezik, a
misle da su svi seljaci glupi.“ – trubio je Zaim na sve otvore koje
je imao.
Zaim je uzeo konja i doveo ga do vojnika. Predao im uzde,
objasnio gdje su njihovi i poslao američku delegaciju pravo u
švapske ruke zajedno s njihovim konjem. Zamolio ih je da ne
kažnjavaju seljake. On je samo čuvao konja, a i služio je begove i
zna on šta je dipljomantska čast, te im poželio sredu. Ubrzo se
rat završio. Američkoj delegaciji se izgubio svaki trag, ali u selu
se još uvijek priča o časnom Zaimu, seoskom mudracu, spasiocu
i vrlom radniku, begovskom učeniku i istaknutom Muslima-
nskom prvaku. Mehina livada na kojoj je Zaim pregovarao sa
strancima nosio Zaimovo ime, jer to je bila i Mehina želja pred
smrt, a selo nije imalo ništa protiv da se po jednom njihovom
uglednom prvaku i spasiocu nazove najplodonosnija ravnica
gdje rađa najbolja pšenica.
Zaima više nema, ali legenda o njemu živi među seljacima, a
bosanska diplomatija de uvijek biti uspješna, pa makar k'o što je
bila u Zaimovo vrijeme.
Mirnes MODRIĆ
(priča preuzeta iz knjige: „Molitva za ljubav“, Grafoton HS Sarajevo, 2014.)
NASLIJEĐE Broj 27 lipanj/juni 2017.
VAMPIR
Išlo to od usta do usta, jer nije dobro na sav glas ni govoriti o
svačemu. Šta deš, može Bog pripustiti zlo komu hode. Ipak,
pročulo se brzo. Povampirio se pokojni Nikolaja.
Kako se slične stvari ne događaju ved odavno, cijela uzbuna
nastade u selu. Sve su vjerojatnosti bile tu. Mlađarija je pozna-
vala Nikolaju, ali kad je ved bio prestario i nikud se nije micao
iz kude. A treba samo poslušati kad stari ljudi stanu pričati o
njemu! Ukratko, svašta je radio, kao da nije bio krštena duša.
U tursko vrijeme uortačio se s begovima pa nije kudi ni
dolazio, ili vrlo rijetko. Bojalo ga se selo kao dušmanina. Kad
on dođe u čiju avliju pa mu se tu svidi janje ili mlado ljepuša-
sto tele, nema ni pogađanja, nego odmah kolji. Iznosi rakiju i
duhan, ako nisi poželio koji nadžak u leđa. Drhtali i Turci pred
njim jer su znali s kim druguje. Svrati se on u prvu kavanu u
kasabi, gdje hadže sjede na hasurama i srču tursku iz fildžana.
Čim se duga pojava Nikolajina pokazala na vratima, odmah se
kvari sve: skače kako koji zna i čini poklon sve do zemlje... Ja,
bojali ga se.
Sad se, eto, povampirio. Njegov sin Ivo, stariji ved čovjek,
počeo i on pričati po selu. Ne može se sakriti, a i nema koristi.
Bolje je najposlije redi a onda i pozvati jedne večeri ljude da
dođu prestrašiti napasnika, ako se dade. Po selu se odmah
stvaraju neki zaključci, i oni stariji koji se dobro sjedaju neka-
dašnjih Nikolajinih dana dobacuju potiho, kao usput: Vidiš ti,
kako se osveduje...
Ispočetka nije bilo ništa opasno: nekakvo šuštanje, onda
tapkanje po kudi, pa se sve napokon smiri i gotovo. Poslije je
počelo skakati po kudi, po tavanu, isprevrta i pojede gdjegod
što nađe. Nitko od ukudana ne smije da se makne, osim Ive. A
čim je on odškrinuo vrata i upalio svijedu – nigdje ništa,
potpuno mirno. I njemu ved postajalo previše. Stari se zbilja
povampirio? Jedne mu se večeri pričini da ga je vidio kako
ulazi u avliju, s dugim pokrovcem iza sebe, neobrijan, rutav i
dvaput vedi nego što je bio za života...
Rečene večeri dođoše seljaci, mnogo ih, naoružani sjekira-
ma i vilama. Jedni su stajali na cesti, kod ulaza, drugi opkoliše
kudu sa svih strana. Bilo im je rečeno da odmah nahrupe u
kudu, čim začuju lupu, pa valjda im nede modi ništa kad ih ima
mnogo... Uzbuđenje je bilo veliko, premda su neki, oni
slobodniji, kušali i po koju šalu:
- Ja du odmah na pokrovac, ti vilama u trbuh, ti sikirom u
čelo, pa kvit. Odvampirit de se... Ako pokuša utedi, ima ih
tamo na kapiji.
Najednom... nešto je palo s tavana. Protrča preko kude. Ne-
što se prevrnu na polici. Zazvečaše findžani...
Ljudima kao da odjedanput prestade tedi krv u žilama. Svak
se skamenio na svom mjestu, pa ni makac. U svakom je od
njih bilo, sve do sada, makar po malo uvjerenja da je to varka,
da nema ništa. Sad ih prenerazi istina. Vampir je tu.
str. 7
Isto se zvečanje ponovi opet. Hladni su trnci puzali uzduž
leđa... Ipak, osvijestiše se od prvog dojma, i najedanput svi
histerički zaurlaše: Hop! Drž' ga! Otvoriše vrata i dvadesetak
naoružanih ljudi upade u kudu. Bilo je nečeg divljačkog u nji-
hovim pojavama. Osvijetliše i pretražiše svaki kutid. Popeše se
i na tavan. Nigdje ništa. Samo popac ne prestaje da pjeva na
ognjištu. U polici sav sir pojeden, mlijeko proliveno. Svaki sud
prevrnut. Tajanstvenost se penjala do vrhunca.
Odmah sutradan nađe se Ivo kod župnika.
- Stid me je, ujače, i govoriti: pokojni starac se povampirio.
Evo, otkako je on umro, nitko živ da ostane. Čim se u nodi sve
smiri, a mi poliježemo, on dođe, Bože mi 'prosti, pa kudu hode
da mi prevrne. Kad stane skakati po tavanu, rekao bi čovjek,
da nije samo jedan, nego da ih je cijelo tuce doveo sa sobom.
Onda mu nešto dođe, pa đipi s tavana dolje u kudu. Prevrnu
sve čega se dohvati, proli, pojede. Čim ja dođem - nema ništa.
Zazivao sam, pitao: ko je, što je, ali ne de da se javi. Nego,
ujače, još mi vi dođite poškropiti kudu, pa onda ved salamet
Bože.
Čovjek je bio uistinu zabrinut, uzrujan, ispijen i blijed od
mnogoga nespavanja, i samo njegova bijedna pojava spriječila
je župnika da ne prasne u smijeh. Ode on u sobu, tobože da
vidi u knjigama... Vrati se nakon nekoliko časaka i posla ivu
kudi, obedavši da de mu večeras donijeti momak siguran lijek
kako de se riješiti vampira.
Odmah nakon toga pozove momka.
- Ču li ti kako se povampirio Nikolaja?
- Ih, to sam ja čuo davno. Kao da starac, laka mu crna
zemljica, nema sada i drugih poslova, gore...
Župnikov momak bio je nekada trgovački pomodnik, sma-
trao se pametnijim od ostalih seljaka i bio mnogo liberalniji u
pogledu vampira. Nije vjerovao, naravno. Smijuckao se, s po-
nešto prezira.
- Ma znaš, Ivina je kuda puna štakora, ko nečista glava ušiju.
A njega spopali nekakvi vampiri. Siroma Nikolaja! Nego ti deš
večeras uzeti mala gvožđa, ona za zečeve, dobro ih zamotaj da
nitko ne vidi i ne dosjeti se. Ti ih sam stavi na policu, lijepo
zapni, a natakni na šiljak malo pečene slanine. Reci im tamo
kod kude da se cijelu nod nikuda ne miču, i da nipošto ne zavi-
ruju u policu, sve do jutra. Ako ne nađu vampira, evo glava!
Sljededega se dana, rano izjutra, zaputi župnikov momak
opet do Ivine kude. S ceste opazi ovoga kako se njiše na
kudnom pragu, sve hode da pane od smijeha, a jednako se
udara rukama o koljena. Onda momak i ne htjedne u kudu
nego mu dovikne odmah s ceste, smijudi se također: reko ujak
da zapneš i večeras. Pun ti je tavan vampira!
Augustin AUGUSTINOVIĆ
NASLIJEĐE Broj 27 lipanj/juni 2017.
FRA AUGUSTIN AUGUSTINOVIĆ
( 1917. - 2017.)
Brčanski su Hrvati kroz povijest u svijetu
i širem okruženju prepoznavani po ljudi-
ma koji su ponikli na ovim prostorima a
kasnije postajali izuzetno cijenjenim i
priznatim ljudima diljem svijeta. Od fra
Šimuna Filipovida, svedenika na glasu
svetosti, fra Ilije Starčevida utemeljitelja
prve pučke škole u Bosni i Hercegovini i
niza drugih učenih ljudi koji su u svojim
profesijama ostavljali poseban trag, po-
stajalo je i Brčko poznatijim i priznatijim.
Među velikim nizom takvih ljudi postoje
i oni koji su doista bili veliki na podru-
čjima svojega rada i djelovanja, a da su
našoj javnosti, u svom zavičaju, zapravo
bili gotovo nepoznati. Njihov rad i djela,
iako u cijelom svijetu cijenjena i slavlje-
na, u našem su kraju bila potpuno nepo-
znata i prekrivena velom tajne.
Prije točno 100 godina (1917.) u
Gornjoj Skakavi (Prijedoru) u dubrava-
čkoj Župi Začeda BDM rodio se kasnije
samozatajni doktor teologije i magistar
biblike, jedan od najcjenjenijih bosan-
skih misionara, fra Augustin Augustino-
vid. Roditelji su mu dali ime Anto, a ro-
dbina i prijatelji cijeloga su ga života
zvali Tunjica. Povod takvom nadimku je
njegov krepostan život i mali rast. Onako
nizak i povučen, ali uvijek nasmiješen i
vedar, fra Augustin je jednostavno pli-
jenio u svakom susretu i svakom trenu-
tku svojega života. A život ga nije mazio.
Otac Franjo i majka Janja su od prvog
razreda pučke škole osjetili da je Tunjica
drugačiji od ostale djece, pa su ga sta-
vljali na razne ispite. Kako promjena nije
bilo u raspoloženju i ponašanju bez obzi-
ra na kakve poteškode nailazio, brižni su
roditelji shvatili da je njihovom sinu dra-
gi Bog u srce zacrtao svoj plan. Ved na-
kon završetka četvrtoga razreda pučke
škole, u dobi od samo 12 godina, mali je
Tunjica završio u Franjevačkom sjemeni-
štu u Visokom, gdje je pohađao i završio
gimnaziju.
Vrijeme novicijata proveo je u samo-
stanu Gorici pored Livna. U Zagrebu je
započeo studirati na Filozofsko-teolo-
škom fakultetu, a diplomirao na franje-
vačkoj teologiji u Sarajevu 1942. godine.
Za svedenika je ved bio zaređen i to na
samom početku Drugog svjetskoga rata
(09. studenoga 1941. godine). Malobro-
jni a još uvijek živi ljudi koji su doživjeli
taj događaj svjedoče da je dan Mlade
mise bio doista veličanstven i u malo
selo Prijedor u Skakavi Gornjoj sjatilo se
i veliko i malo i staro i mlado da poslu-
šaju riječ njihovoga svedenika, fra Augu-
stina.
Od prvoga dana imao je naklonike u
starješinstvu, koje ga 1942. godine šalje
u Rim na studij biblike. No, zbog kvali-
tetnog pristupa studiju dobija dozvolu
da nastavi obrazovanje iz oblasti teolo-
gije i biblike u Rimu, pa 1945. postiže
doktorat iz teologije a godinu dana po-
slije (1946.) postaje i magistrom biblike.
Odlazi u Jeruzalem i na vrlo osebujan
način upoznaje Isusa Krista svjedočedi
njegovu znanost vrlo strastveno, preda-
no i iskreno. Sve je to ubrzo prepoznano
i u Jeruzalemu te je naš fra Augustin
dobio povjerenje da kao profesor biblike
predaje na Franjevačkom biblijskom Ins-
titutu. Iako je svaku povjerenu dužnost
izvršavao poslušno i predano, nije u
potpunosti bio sretan radedi kao pro-
fesor. Žar za pastoralnim radom i franje-
vačkim pristupom svojemu puku u nje-
mu je pojačavao čežnju za izravnom
povezanošdu sa svojim vjernicima. Pi-
sma koja je tih godina slao rodbini upra-
vo o tome i govore. U njima se vidi
čežnja za rodnim krajem, potreba pri-
snijeg odnosa s vjernicima. Svedeništvo
je upravo doživljavao kao cestu za pro-
met između Boga i ljudi. Poznata je nje-
gova rečenica: „Biti profesor može sva-
tko, ali svatko ne može biti svedenik“,
koja je postala njegovom životnom i
profesionalnom filozofijom.
Te 1947. godine događaji u domovini
su dali naslutiti da za fra Augustina tamo
nede biti mjesta te se odlučio za misi-
onarstvo. Kakvo je stanje tih godina bilo
u BiH govori i podatak da je jedan bosa-
nsko-hercegovčaki fratar, vrlo bliski pri-
jatelj fra Augustina, jedva izmakao kom-
unističkim nastojanjima da ga uhvate
živog te podvrgnu neopisivim mukama,
kroz koje su prošli i mnogobrojni drugi
svedenici. Upravo je taj fratar bio pre-
sudan u izboru mjesta za misionarsko
djelovanje prof. dr. fra Augustina Augu-
stinovida. Taj se svedenik tada nalazio u
Venezueli i pripremio je sve za dolazak
prijedoračkoga fratra u Venezuelu i ne
znajudi da de biti glavni „krivac“ za fra
Augustinovu promjenu životnoga smje-
ra.
Tada još mlad, rekli bismo, čovjek u
najboljim godinama, doktor teologije i
magistar biblike umjesto udobne profe-
sorske fotelje odlučio se za mukotrpnu i
neobedavajudu misiju širenja katoliča-
nstva i Isusove misli u Južnoj Americi.
Boravedi punih 46 godina u Venezueli
fra Augustin je promijenio samo tri
str. 8
prebivališta. Po dolasku je imenovan za
župnika u Capayi, gdje je proveo svega
tri godine.
Potom ga je 1955. godine biskup
poslao u gradid Caucagu, gdje je djelo-
vao punih 14 godina radedi vrlo obiman
pastoralni posao, ali ne samo to. Kao
vrlo učen čovjek fra Augustin je dobio
zadatak da osnuje župnu školu koja je
bila pod upravom župnika. No, pored
župničkoga posla i staranja o župnoj
školi fra Augustin je cijelo vrijeme vodio
Kratke kršdanske tečajeve, svugdje u
svijetu poznate kao tečajevi „Coursillos“.
Vidjevši da je fra Augustin vrlo posveden
svom svedeničkom pozivu, a polako ulazi
u najbolje godine života, 1969. godine
buskup ga premješta u Carrizal, mali
gradid blizu glavnog grada Venezuele,
Caracasa. Nepunih 30 godina fra Augu-
stin de boravedi u Carrizalu biti najčvršda
karika u svedeničkom lancu, radedi kao
župnik, odgojitelj, ali prije svega kao
duhovni vođa, savjetnik te književnik-
znanstvenik. Na španjolskom jeziku
napisao je dvadesetak teoloških djela, a
najvedu pozornost izazvala mu je
Historia de Jesus I, II, koju je na španjo-
lskom jeziku napisao u periodu od 1980.
– 1984. godine. Prevedena je na preko
50 svjetskih jezika, a u izvornom hrva-
tskom prijevodu nosi naslov: Povijest
Isusova. Čitajudi ovu knjigu, ali i dvije
zbirke proze „Priče iz doline“ i „Od obale
do obale“, svaki de čitatelj osjetiti nei-
zrecivu ljubav prema Isusu Kristu, kato-
ličkoj Crkvi, rodnom kraju i ljudima uo-
pde, koju je gajio ovaj fratar s obronaka
Majevice. Veliko je bogatstvo što je ove
priče pisane od 1937. do 1944. godine
sabrao i priredio te uz nakladnika Svjetlo
riječi javnosti predočio bosanski fratar,
također s ovih prostora, fra Stjepan Pa-
vid. U „Pričama iz doline“ fra Augustin
na privlačan i topao način priča o najo-
bičnijim seoskim stvarima. Ima tu i priča
iz Drugog svjetskog rata. Ipak de, čini mi
se, najdojmljivije biti one priče u kojima
fra Augustin priča o svom prvom susretu
s gradom i vjerujem da demo se mnogi
prepoznati u dogodovštinama ispriča-
nim u tim pričama i propovjetkama.
Druga zbirka pripovjetki „Od obale do
obale“ priča o nostalgiji koju čvojek do-
bije kada ode iz svoje sredine, svim ne-
dadama, ljepotama i događajima uopde,
koji pri tom nastaju.
Sredinom 1996. godine fra Augustinu
je dijagnosticiran zlodudni tumor, a na-
kon određenog vremena i drugi. Za
divno čudo niti tada u njegovom pona-
šanju, nasmiješenom liku nije bilo niti
NASLIJEĐE Broj 27 lipanj/juni 2017.
malo tuge, brige ili sjete. Njegova ple-
menita duša sve je prihvatila s punim
pouzdanjem u dragoga Boga, pa je tako
24. srpnja, kada je i posljednji puta
zaklopio svoje oči, njegovo lice odisalo
odlučnom vjerom u onoga kome je
upravo otišao. Dan poslije, 25. srpnja,
kada je u župi Carrizal, organiziran po-
sljednji ispradaj fra Augustina, mjesto je
bilo puno ljudi, koji su željeli bar na taj
način odati počast velikom a malom
čovjeku, koji je znao redi, prenosi to u
svom prikazu njegovoga života fra Slavko
Topid: „Veličina čovjeka sastoji se u
upoznavanju vlastite malenosti.“ Ovo ni-
je samo govorio. Tako je i živio. I upravo
je u ovoj izjavi odgovor na pitanje: Zašto
se svih ovih godina o fra Augustinu tako
malo pričalo iako njegova djela i život
traže suprotno? Fra Augustin je prepo-
znao svu tu veličinu malenosti, koju
njegov franjevački red baštini od trenu-
tka kada ga je Sveti Franjo Asiški i osno-
vao.
Nakon fra Augustinove smrti u Vene-
zueli su se ljudi počeli utjecati za pomod
u životnim nevoljama po zagovoru fra
Augustina Augustinovida, a o njegovom
životu se sve češde piše i govori u našoj
Bosni, ponajviše zahvaljujudi fra Stjepa-
nu Pavidu, koji je svjestan glasa o fra
Augustinu u Venezuellu, sve češde u
prilici da radi na približavanju životopisa,
lika i djela, ovog samozatajnog bosan-
skog franjevca s majevičkih brežuljaka,
kojega je upoznala Južna Amerika i
gotovo cijeli svijet kroz svedenička i
književna djela. Vrijeme je da ga bolje
upoznaju i u njegovom rodnom kraju,
ljudi u njegovom zavičaju, koje je tako
često dozivao i prizivao u svojim djelima,
razgovorima i razmišljanjima.
Anto PRANJKIĆ
Fra Augustin Augustinović (1917-1998)
str. 9
Stipo Martić rođen je u Komarici kod
POEZIJA Dervente 13. srpnja 1968. godine. Osno-
vnu školu pohađao je u rodnom mjestu i
Johovcu a srednju turističku u Doboju. U
intervjuu za jedan hrvatski portal ukra-
tko je ispričao svoj životni put: „Završio
POČEK
sam hotelijersko-turističku školu. Po od-
služenju vojske u bivšoj državi otišao sam
Čitaj me raditi u Hrvatsku na remontu pruga, a po
moj prijatelju izbijanju Domovinskog rata priključio
sam se policijskoj postrojbi za posebne
ovakvog kakav sam.
namjene. Potom sam se 1991. vratio u
Životna učenika BiH i organizirao obranu od agresora u
u samouku učitelju. rodnoj Komarici. U tom razdoblju sam
napisao prvi književni uradak, ratne
zapise "Iz dnevnika neubrojivog". 1992.
Kao što čitaš
godine odlazim u progonstvo u Slavoniju.
bljesak nakita na ruci, U nakladi dragovoljaca Domovinskog
ženu što radi iza šanka rata izdajem 1996. Godine svoju prvu
i odsjaj bajoneta na pušci knjigu poezije "Magla", zatim još dvije
zbirke. Zapis je objavljen tek kao moja
čovjeka koji hrama kraj tenka
četvrta knjiga nakon šest godina jer su
sjenu tamjana što lebdi po povlačenju iz bosanske Posavine djeca
i čekanje, što kosu nam sijedi. i žene išli prvi. Tada sam ih dao jednoj
Jeziva, vraški nam znana, djevojci koja ih je odnijela u Zagreb.
Nakon toga sam svake godine pisao po
nad gradom nadvila se magla.
jednu zbirku poezije”. Kao izbjeglica
nastanio se u Blackom kod Pleternice
Izrasti i čitaj me, gdje je živio i radio do smrti koja ga je
moj prijatelju. prerano zatekla 11. studenog 2015. go-
dine u 48. godini. Za to vrijeme svake je
godine u vlastitoj nakladi objavljivao po
*** jednu knjigu, u tiražu od tisudu pri-
mjeraka a knjige je sam uspješno proda-
SJENA vao. Njegova bibliografija sastoji se od
12 zbirki poezije: “Magla” (1996.), “Nam-
jernik” (1997.), “Svjedočanstvo nevino-
Kada bi sti” (1998.), “Privikavanja; Dragovoljčev
imao, htio i smio, pristup” (2000.), “Ne otpusna žrtva”
(a znam (2002.), “Inog misionara poček” (2003.),
“Elegije valis aureae: tera advocata”
da nema,
(2004.), “Trubač s Orljave” (2005.),
nede i ne smije) “Lučonoša” (2006.), “Orljavske elegije”
revolverski (2010.) i “Sudnja trublja” (2014.); četiri
romana: “Vitez od čuvstva za dom”
posrebreni metak,
(2007.), “Satisfakcionisti” (2008.), “Poča-
s predumišljajem
sni krug” (2009.) i “Pjesma u zaleđu”
prostrijeliti kroz (2011.); te jednu knjigu memoarske pro-
sjenu, što kraj ze: “Iz dnevnika neubrojivog” (1999.).
voštane svijede,
tragajudi za
nepovratnim,
dočekuje sivilo
proljetnog jutra
i tisudu razloga za život.
Odlučan u zid bi pucao,
Srcem suđenoga!
Stipo MARTIĆ Stipo Martić (1968-2015)
NASLIJEĐE Broj 27 lipanj/juni 2017. str. 9

POEZIJA ПРОЛЕЋНИ САН NOVE KNJIGE

Мајски дан
ПРОСЈАЦИ једар Luka Marković
и пун „Od Vukovara do Orašja“
Удели! кап зреп нар. Despot infinitus, Zagreb, 2017.
ппглед сусреће
ппгледе. И, оене пчи жељама запаљене
Удели! и, оене усне крвљу набубреле
псмех зпве и, оенп телп набујалп у младим
псмехе. рукама пптппљенп.
Удели!
рука пчекује Зимска нпћ.
руке.
Удели! И, густа мрежа набпра
реч тражи пп опј
речи. и ппстељи празнпј.
Fra Luka Markovid (Matidi, 1953.) je sve-
Удели! denik, teolog, prevoditelj, filozof i povje-
мисап лети *** sničar kojemu ni književnost nije strana.
за мислима. U njenom svijetu pojavio se prije tride-
set godina i od tada je objavio četiri zbi-
Удели! ПЕРСПЕКТИВЕ rke poezije (dvije na hrvatskom i dvije
срце жели na njemačkom jeziku), zbirku pripovije-
пд срца. Све је маое лирике tki i roman. Ovom zadnjem žanru, kon-
Удели! и хармпније kretno povijesnom romanu, pripada i
njegova najnovija knjiga „Od Vukovara
преклиоу двпнпшци земљини у звуку do Orašja“.
у свакпм куту, и стиху, Roman „Od Vukovara do Orašja“ je
у свакпм тренутку мермеру štivo pisano razumljivim, nekomplicira-
и – плпве пп таласима и бпји, nim stilom koji je ipak estetski dotjeran
самппбмане у срцу što je i razumljivo kada proizilazi iz pera
učena čovjeka koji je magistar filozofije i
и сумое и духу, doktor povijesnih znanosti. I upravo ova
у нашем дпму zadnja činjenica doprinosi čuđenju zbog
*** и припрпди, brojnih anakronizama i propusta koji se
међу нама u grubljim ili sitnijim greškama javljaju u
djelu. Krenimo redom, objasnivši u neo-
ОГОЉЕНИ СВИЦИ и на нашпј планети. phodnim crtama radnju romana.
Prvo poglavlje donosi nam scenu ta-
Када је љубав оихпва И, привлачи нас, mnice u Sremskoj Mitrovici, neposredno
склппила свпја умпрна крила ппкреће, nakon Drugog svjetskog rata. Vrijeme
и, сенка среће влада radnje se ne spominje ali se iz konte-
ksta može izvudi da je to između 1946. i
на оима више није била, и клеше у нама 1948. godine. Naime, na 21. str. pomi-
пчима угашеним су се запитали: ликпве nje se „novoformirana komunistička ta-
Зар је жеља мпга сна била – Пикаспа jna služba Udba“ (nastala u ožujku
у теби?! и Мура – 1946.) što bi dakle trebao da bude te-
rminus ante que non. Tamničar Mida,
дисхармпнија наших чула.
prikazan kao nemilosrdno surov čovjek,
*** ne propušta niti u jednoj izrečenoj reče-
Јелица ЛАЗАРЕВИЋ nici podsjetiti zatvorenike kako su oni
(Избпр из збирке пјесама „Срце на fašisti, protivnici Staljina i Tita, na sva
асфалту“, Крушевац 1964.) usta hvaledi pomenutu dvojicu: „Drugo-
vi Staljin i Tito ukazali su mi čast da pa-
zim na takve svinje kao što ste vi“ (str.
7); „Protiv ste našeg velikog vođe Stalji-
NASLIJEĐE Broj 27 lipanj/juni 2017.
na, protiv ste druga Tita, protiv ste br-
atstva i jedinstva...“ (str. 8). Iz ovoga
možemo zaključiti da se radnja dešava
prije Sukoba Tita i Staljina koji se desio
1948. godine, jer da nije tako tamničar
Mida bi zasigurno dijelio sudbinu dvojice
zatvorenika na koje pazi. Ta dva zatvo-
renika su ličnosti s potpuno različitim
životima: mlađi, glavni junak cjeloku-
pnog romana, Anton, je svedenik, fra-
njevac, porijeklom iz Vukovara. Njegov
otac je bio Nijemac ali je i kao takav su-
djelovao u NOR-u na strani partizana
dok ga nije ubio netko iz vlastitih redo-
va. Anton zbog svog porijekla i zvanja
dospijeva u tamnicu kao sumnjiv eleme-
nat koji je osumnjičen da je dijelio
propagandne letke protiv Komunističke
partije Jugoslavije uoči parlamentarnih
izbora krajem 1945. godine. Drugi, stari-
ji zatvorenik, je Mihajlo, stari komunista
i partizanski prekaljeni prvoborac koji je
nakon rata pao u nemilost Partije ukazu-
judi joj na propuste i nesklad između
onoga što propagiraju i onoga što čine.
Radnja u tamnici se odvija u kratkim
dijalozima dva zarobljenika i njihovim
razmišljanjima u sebi. I u jednom tak-
vom lamentiranju, u Mihajlovom sjeda-
nju se javlja sljededa misao: „Nešto sli-
čno mu je u povjerenju rekao prije ne-
koliko dana i najbolji prijatelj u Beogra-
du, koji je odnekud saznao da je drug
Hebrang ubijen u zatvorskoj samici jer je
želio otvoriti hrvatsko pitanje. Navodno
se porječkao s Titom oko uređenja Jugo-
slavije, tražedi za Hrvatsku konfederati-
vni status“ (str. 18). Slično nešto se
ponavlja i kasnije, na stranici 39: „A što
bi se moglo i očekivati od čovjeka koji je
ubio Hebranga iz straha da mu ovaj ne
preuzme poziciju“. Ako je naša analiza
kojom smo ustvrdili da se radnja odvija
između 1946. i 1948. godine točna,
onda u ovom dijelu romana nailazimo
na jedan anakronizam jer Andrija Hebra-
ng je doista ubijen u zatvoru ali sredi-
nom 1949. godine. I dok su ovdje u pita-
nju činjenice, koje su nepobitne, inte-
rpretacija istih ved može biti različita.
Stoga se Hebrangovo zalaganje za kon-
federativnu Jugoslaviju ili mogudnost
preuzimanja vodstva KP možda i može
smatrati jednim od razloga njegovog
zatvaranja ali povod, i optužnica, su bili
to što je Hebrang (navodno) održavao
veze sa Sovjetskim Savezom i u pome-
nutom sukobu Tita i Staljina pristajao uz
Staljinovu stranu.
Ovakav Markovidev stav nije ništa
novo niti skandalozno. Čitava struja hrv-
atskih revizionističarskih povjesničara
(bez nakane da revizionizam predsta-
vimo kao negativnu pojavu u povijesnoj
znanosti) nudi nove interpretacije povi-
jesnih događaja, naročito za razdoblje
dominacije socijalizma na ovim pro-
storima. U romanu se javlja još jedan sli-
čan primjer nove vizije povijesnog doga-
đaja. Riječ je o čuvenoj bitci za Odžak u
svibnju 1945. godine, konkretno, o mo-
bilizaciji ljudstva u partizanske redove.
Markovid nudi sljededu verziju: „Poja-
snio mu je kako su iz okolnih katoličkih
sela prislno mobilizirali hrvatske seljake
i stavili ih u prve redove da se bore pro-
tiv svojih te kako bi imali što manje pa-
rtizanskih žrtava“. U načelu, ovo doista i
jeste istina, s malom razlikom što su u
prve redove stavljani Hrvati koji su
zarobljeni u redovima Hrvtaskih oruža-
nih snaga i koji su pristali da promjene
stranu u ratu a sličan slučaj je bio i s
četnicima. Naši izvori za ovu tvrdnju ide-
ntičnog su reda kao i Markovidevi – te-
melje se uglavnom na izjavama uče-
snika, uspomenama i oralnoj povijesti te
s toga podložni i kritici i polemici. Ova-
kvu vrstu izvora ne smijemo podcijeniti,
naročito ako se želimo držati one Orwe-
llove maksime da je povijest ono što se
dokumenti i sjedanje slože da jest. A
dostupni dokumenti pružaju sasvim dru-
gačiju sliku o ovom diskutabilnom djeli-
du povijesti koja mora težiti da se što je
mogude bliže primakne istini i ponudi
jednu objektivnu sliku (sine ira et stu-
dio!). Međutim, neke rečenice u ovom
romanu odaju dojam jasne pristrasnosti,
naročito jer ne dolaze od likova nego od
pisca kao naratora direktno: „Prisjetio
se iznenada divnih ljudi koji nisu bili
komunisti, kao i mnogih komunističkih
gadova koji su imali sve glavne pozicije u
zapovjedništvu“ (str. 22).
Ukoliko u ovom tonu nastavimo sa
kritičkim seciranjem prvih dvadeset i še-
st stranica, koliko zauzima prvo pogla-
vlje, publika koja je navikla samo na
hvalospjevne kritike ili na negativne kri-
tike koje se pišu iz osobnih razloga, mo-
že pomisliti da autor ovog teksta ima
namjeru omalovažiti djelo ili lik Luke
Markovida. Iz tog razloga moramo na-
glasiti da, sasvim suprotno, autor ima
itekako strahopoštovanja prema gospo-
dinu Markovidu i s velikim interesom
prati njegov rad, te da se ovdje radi o
nužno potrebnoj objektivnoj kritici koja
ne teži da obezvrijedi ničije djelo nego
da ukaže na eventualne propuste kako
bi sva i svačija djela u nastajanju izbjegla
slične nedostatke. Stoga moramo upo-
zoriti na još jedan nesklad u djelu koji se
str. 11
ipak može i opravdati u jednoj mjeri. Ri-
ječ je o jeziku koji koriste likovi u roma-
nu. Njihov jezik je književni hrvatski jezik
što ih u svojoj uniformnosti poprilično
udaljava od mogudnosti da zažive.
Naročito jer narator (autor) u jednoj
rečenici, kada Anton razmišlja o njego-
vom porijeklu, kaže za Mihajla: „Pa ipak,
možda je Mihajlo Hrvat, prostrujalo mu
je glavom. Odbio je te misli jer je to bilo
uobičajeno pravoslavno ime, a i govorio
je srpskom ekavicom“ (str. 16). Mihajlo,
ipak, u dijalozima koristi štokavicu i ije-
kavicu kao i hrvatski književni jezik u
potpunosti. Naravno, autoru se daje za
pravo da rečenice koje likovi izgovaraju
na „stranom“ jeziku prevodi na jezik
kojim autor govori i piše, no autor to ne
čini kada je u pitanju potpuno nerazu-
mljiviji jezik od srpskog. Rečenice koje
likovi izgovaraju na njemačkom jeziku
autor donosi u originalu – na njemačko-
me jeziku (str. 126). Naročitu grešku au-
tor pravi u sceni kada Anton pokušava
pobjedi iz Jugoslavije a u vlaku ga pre-
srede kontrola: „»Pop putuje u Brezje?«
- izgovorio je poluglasno policajac na
ekavskom, gledajudi ga ispitivački“ (str.
121). Ova prosta rečenica jedina je koju
lik policajca izgovara i bududi da bi ona i
na „ekavskom“ zvučala potpuno isto,
ostaje nejasno zašto je autor iznio tvr-
dnju da je izgovorena na ovom dijale-
ktu.
Ipak, ako ostavimo na stranu sve ove
sitnice i cjepidlačenje i prepustimo se
Markovidevoj naraciji, uživati demo u
uzbudljivom romanu koji nam donosi
zanimljivu ljubavnu priču, životnu dra-
mu i avanturu i, naročito u zadnjem di-
jelu romana, veliki broj anegdota iz usp-
omena samoga autora.
M. M.
NASLIJEĐE Broj 27 lipanj/juni 2017.
NOVE KNJIGE
Branko Antov Mikulid
„Srcem do beskraja“
Dobra knjiga, Sarajevo, 2016.
Danski filozof Soren Kierkegaard zagova-
rao je tezu o tri životna stadija čovjeka.
Po njemu, svaki pojedinac živi samo u
jednom od tih stadija, ali tijekom života
može prelaziti iz jednoga u drugi. Najniži
je stadij estetski stadij. Njegova je odlika
hedonizam, a čovjekovim djelima tada
rukovode njegove želje i raspoloženja.
Sljededi je stadij, koji se obično postiže
nakon estetskog, etički stadij u kojem je
osnovno mjerilo moral. Taj stadij odliku-
je odgovornost, savjesnost i brižljivost
pojedinca prema svojoj okolini. Kierke-
gaard smatra da taj stadij u starijoj živo-
tnoj dobi dovodi do umora i čovjek je
prinuđen ponovno mijenjati svoj polo-
žaj. Vedina ljudi se, dabome nesvjesno,
odluči vratiti na prvi, estetski stadij. No
oni koji su ved duboko zagrebali površi-
nu života i počeli nazirati mogude odgo-
vore na tajne koje on krije, prelaze na
tredi, religiozni stadij.
Roman Branka Mikulida „Srcem do
beskraja“ može poslužiti kao jedan od
najljepših primjera potvrde navedene
Kierkegaardove teze jer u svom autobio-
grafskom žanru prati autora od njegovih
mladih dana i života na čistom este-
tskom stadiju do spokojne mirovine ka-
da je Mikulidev um i duh u dovoljnoj
mjeri razvijen iskustvima i čitanjem da
mora potražiti odgovore izvan pozitivi-
stičkog. Svojim primjerom subjektivnog
traganja Mikulid pokazuje i smjer kojim
bi mogla idi percepcija svetih knjiga i
religije opdenito u 21. stoljedu. Doslovne
interpretacije i krute dogme ne njeguju
odavno više ni vrhovni crkveni poglava-
ri. Proces ljudske fizičke, a napose psihi-
čke evolucije, nepovratan je i svaki de
čovjek, prije ili kasnije, kada dosegne
krajnju materijalnu ugodnost, morati
posegnuti za traženjem novog smisla,
naročito ako esencijalno u njemu povra-
ti primat nad egzistencijalnim.
Jedan od recenzenata ove knjige, Zla-
tko Topčid, primjetio je da Mikulid svoja
razmatranja ne iznosi kidenim stilom,
ved običnim rečenicama, bliskim čovje-
ku. Tek ponegdje, uporabom imperfekta
i aorista, autor pokušava dodati estetski
ton svame pisanju. Taj zahvat donekle je
i opravdan karakterom pojedinih pogla-
vlja, primjerice poglavlje koje je zami-
šljeno kao pismo prijatelju koje nastaje
nakon čitanja drevnih knjiga i eventu-
alnog usvajanja ili neotklonjivog utjecaja
koji njihov jezik izaziva. Stoga ovu jedno-
stavnost stila ne treba nužno shvatiti
kao nedostatak. Knjiga „Srcem do bes-
kraja“ treba potaknuti čitatelja na vla-
stito traganje, a taj de čitatelj u velikom
broju slučajeva biti običan čovjek koje-
mu bi kompleksniji sklopovi rečenica bili
neshvatljivi. Iskustva kroz koja autor pr-
olazi opisana u ovom romanu polako
otkrivaju Božju imanentnost koja se ma-
nifestira u svim rasponima ljubavi, nebi-
tno u kakvoj se avanturi nalazila, u pro-
čitanim knjigama ili u zamračenim koli-
bama siromašne Bocvane.
M. M.
str. 12
Martina Mlinarevid Sopta
„Ljetos i drugi ledovi“
Ljubuški, 2017.
Ljubuška kolumnistica, pjesnikinja (više
izrazom nego formom) i neumorna bor-
kinja za ljudska prava Martina Mlinare-
vid Sopta poklonila je čovječanstvu no-
vu, četvrtu po redu knjigu. Kao i pretho-
dnoj i ovoj novoj knjizi koja nosi naslov
„Ljetos i drugi ledovi“, teško je odrediti
žanr. To je jedna vrsta poetičnih memo-
arskih fragmenata nabijenih svim mogu-
dim emocijama.
Često u istom pasusu svaka rečenica,
ma kako kratka bila, donosi zasebnu sli-
ku. Taj bljeskoviti efekat koji autorica
koristi stvara iskustvo prošlosti, uspo-
mena, ali i daje dinamiku i energičnost
na kakve smo navikli u Martininim teks-
tovima. Bududi da se dvije prošlosti u
ovom tekstu preplidu (ona dalja i ona
bliža - u prvom dijelu knjige čak i prosto-
rno razdijeljene) ovakav dinamičan izraz
najprikladniji je za stvaranje atmosfere
uspomena koje se i svode upravo na
bljeskove. Martinine riječi djeluju kao
primjer poslovice „što na umu to na
drumu“ ali kontekst koji one donose,
emocija koju materijaliziraju, ljubav, sje-
ta, ringišpilsko smjenjivanje srede i tuge,
nepokolebljivo su monolitni. Rečenice,
ma o čemo one govorile, su kao adrena-
linske injekcije širokog spektra emocija,
kojima i ne treba neka pretjerana esteti-
ka ili sintaksa da bi bile poezija, što, da-
bome ne znači da ove nisu itekako pri-
sutne.
M. M.
OBAVIJEST
Časopis „Naslijeđe“ više neće izl-
aziti u mjesečnom ritmu već kako
to prilike dopuste.
Naslijede@gmail.com