Praktična kabala

Bez puno priče započet ćemo s pričom...

Da, nešto ipak moram reći. Ovdje nećete pronaći neke strane i nepoznate riječi - osim
naravno, naziva sefirota. Čak ne bismo morali koristiti niti to, niti prijevod kao: broj; možemo
ih jednostavno i najsmislenije zvati područjima. Nećete pronaći neke mistične pojmove poput
tetragramatona, emanacija i izraze iz hebrejskog jezika poput Zohara, qlippotha, Yechidaha.

Ono što ćemo vam ovdje ponuditi je - nešto što možete primijeniti i uočiti u svojoj
svakodnevici, bez mistificiranja niti pretjeranog filozofiranja... Dakle,

bez puno priče započet ćemo s pričom... preuzetom iz tekstova Colina Lowa A Depth of
Beginning - Notes on Kabbalah.
Zapravo, priča prožima svaki korak ovog puta. I na određeni način, priča jeste put.
Dakle...

Bila jednom jedna luda... Ta luda sam možda ja, možda vi, možda netko drugi, možda svi...
To nije neka božanska luda, niti prosvijetljena luda, niti sveta luda nadahnuta Duhom Svetim.
Već jednostavno budalast muškarac ili žena, osoba koja ne poznaje važne stvari i zbog toga
čini budalaste pogreške. Ova luda, koja traži olakšanje zbog posljedica svog neznanja, glavni
je protagonist priče koja slijedi...

Svatko tko djeluje iz neznanja važnih činjenica, najvjerojatnije će činiti pogreške. Loša je
ideja kupovati dionice poduzeća koje je pred objavom stečaja - izgubit ćete novac. Svi mi
činimo greške u područjima kao što su novac, ljubavni partner, vozila, poduzetništvo, sex,
osjećaji itd. Gotovo je nemoguće ne činiti ih. Teenageri ulaze u odrasli život s otresitom
arogancijom i samopouzdanjem koji samo znače da je svaka osoba naprosto ukleta da prođe
kroz većinu standardnog repertoara padova i razočarenja. Na ovakav način svi mi
započinjemo svoj odrasli život, kao Budalasti Ljudi, jednom riječju - Lude: previše je važnih
činjenica o životu koje učimo jedino kroz iskustvo pravljenja pogrešaka. Dakle, ova Luda
ulijeće u svakodnevni svijet neizazvanih pretpostavki, navika i rutina, neispitanih ideja, u
svijet buke i graje koja ju vodi iz jedne ludosti u drugu ... mislimo da sve znamo i da nam je
sve jasno - i činimo greške, jednu za drugom. Luda koja svjesno izabere napustiti ovakav
svijet, koja u tek jednom lucidnom trenutku shvati da je ono što zna, u najboljem slučaju
zrnce pijeska u nepreglednoj pustinji njenog neznanja, mora pronaći neki način za novi
početak, drugačiji početak.
Sephira Malkuth

Vi vjerujete kako živite u svijetu, dok zapravo "svijet" živi u Vama.

Koliko je teško prihvatiti ovu izjavu?

Odnekuda moramo početi, odnekuda moramo krenuti, a otkud je bolje nego od "mjesta" na
kojemu se upravo sada nalazimo i od "trenutka" u kojemu upravo sada postojimo. Bili mi
njega svjesni ili ne.

Iskrena procjena vlastite sposobnosti da se "živi u trenutku" i bude svjestan svakog trenutka u
životu, otkrit će nam da je to za svakog čovjeka sigurno jedna od najtežih stvari, ako ne i
jedina najteža.
Moguće je proširiti kratke trenutke izuzetno budnog stanja ako smo spremni prihvatiti se
dubokog ispitivanja nas samih i naše situacije kako bismo otkrili granice koje postoje u našem
untuarnjem svijetu, u nama samima. Te granice spriječavaju dublju svjesnost o tome tko smo i
kakvo je naše stanje.
Za početak, jednostavno pokušajmo pogledati stvari takvima kakve one zaista jesu.

Pogledajmo ih onakve kakve su one sada, u ovom trenutku našeg života. I postavimo sebi
jedno pitanje: Što je stvarno?

Što je stvarno? Pokušajte odgovoriti na to pitanje. Ili još bolje, nemojte.

Upravo tu gdje sada sjedite, i dišete, i gledate i čitate ovaj tekst.
Kad kažemo da sjedite - tada mislimo na vaše tijelo - vaše tijelo je to koje sjedi. Možete li reći
da sjedi vaš um? Možete li reći da diše vaš um? Vaše tijelo je ono koje diše. Um je onaj dio
pomoću kojega razumijevate ili ne razumijevate ono što vaše oči vide pred sobom. Kad
kažemo da sjedite, dišete ili gledate, "čini" li sve to vaše tijelo ili vaš um? Oboje? Nijedno?

Od nečega moramo početi, započnimo s tijelom.

Osjetite svoje tijelo u potpunosti: osjetite senzacije tijela - težinu, toplinu, hladnoću,
dodirivanje odjeće, kaplju znoja..., ali ne razmišljajte o njima; osjetite okus u ustima, ali ne
razmišljajte o njemu; udišite mirise, ali ih ne klasificirajte u lijepe, smrdljive... samo ih budite
svjesni; slušajte zvukove oko sebe kao kad slušate glazbu koju volite - čujte zvuk vjetra,
šuštanje lišća, glasove, lavež pasa, cvrkut ptica, zvuk automobila... što god čujete tu dok sada
sjedite... Slušajte i budite svjesni svega toga; kad se uhvatite da ste u mislima odlutali ili si
počeli tumačiti ili objašnjavati utiske - vratite se na početak: osjećajte svoje tijelo...
Jednostavno budite prisutni i svjesni svega oko Vas. Otvorenih očiju ponavljajte isto (sjedeći
kod kuće, u kafiću, bilo gdje). Gledajte oko sebe, uočite što više stvari oko sebe - drveće,
kuće, travu, beton, ljude, paukove... Proširite pogled i ne zaustavljajte ga ni na čemu
određenom, neka vam niti jedna pojedinost ne privlači pažnju, samo budite svjesni prostora
oko vas i promatrajte njegovu širinu.
Šetajte čineći isto to.
Postanite svjesni svakog trenutka kada vaše misli "preuzmu kormilo" i vi odlutate u
sanjarenje, maštanje, razmišljanje, planiranje, prosuđivanje - jer taj trenutak je jednostavno
trenutak vašeg odlaska iz budnog stanja, iz stvarnosti - u spavanje, u san. Svaki put kad
zaustavite te misli i postanete svjesni "fizičkog" vanjskog svijeta oko sebe - budite se .

Zapitajte se sada što je stvarno? Tim pitanjem počinjete razvijati temeljnu vrlinu: razlučivanje
/ razlikovanje.
Svojim osjetilima (dodir, okus, miris, sluh, vid) ste sada postali svjesni fizičko-materijalnih
senzacija koje vas okružuju. To je sefira Malkuth, područje Malkutha. Fizička realnost,
materijalni svijet, stvarnost o kojoj toliko pričamo, a koje je naša svijest najmanje svjesna i
koju najmanje primjećujemo, jer smo uvijek zaokupljeni mislima, brigama, problemima,
osjećajima, željama, namjerama...

Vi vjerujete kako živite u svijetu, dok zapravo "svijet" živi u vama, u vašem umu.

Prije nego što možemo nastaviti dalje, moramo naučiti razlikovati naše tijelo od našeg uma,
rastjerati tu sjenku neznanja i nesvjesnosti.

Naše tijelo se sastoji od istih tvari i dijelića tvari od kojih se sastoji i sve oko nas. Naše tijelo
je gotovo 90% načinjeno od atoma kisika i vodika = vode. Preko 70% vidljive površine
Zemlje čine atomi kisika i vodika = voda. Naše tijelo je doslovce načinjeno od "praha
zemaljskog". Naše tijelo se sastoji od istih tvari od kojih se sastoji i sve oko nas. Tu
informaciju posjedujemo odavno, ali da li smo toga zaista i svjesni? Svjesni u svakom
trenutku svog postojanja, svakim svojim dahom?

Naš cilj je uočiti da tamo vani postoji nekakav svijet, svijet u kojem živimo (i u kojem se
kreće naše tijelo). Njegovo postojanje zamjećujemo pomoću osjetila. Osjetilima zamjećujemo
"pojave" i "stvari" (pojava za nas postoji u vremenu, stvar u prostoru). Razmišljanjem bismo
mogli utvrditi da zapravo znamo samo vlastite osjete, predodžbe (slike stvari u vremenu i
prostoru) i pojmove (ideje stvari izvan vremena i prostora), a "objektivni" svijet zamjećujemo
projicirajući izvan nas pretpostavljene uzroke naših osjeta. Ovdje dolazi do izražaja granica
naših osjetila - ona nas samo mogu povezati sa svijetom oko nas.
Sve ostalo što nalazimo u predmetima, u svijetu, mi sami u njih stavljamo.
Stoga, svaki put kad se uhvatimo da razmišljamo ili objašnjavamo, mi zapravo uljuljkujemo
sami sebe dublje u san.

Ali, to nije ništa neobično, to je najuobičajeniji i najobičniji proces koji nazivamo - svojim
svakodnevnim životom. To je svijest s kojom ogromna većina čovječanstva živi veći dio
svoga života i ona nije smještena u Malkhutu. Ako nije smještena u njemu, gdje je onda?
Praktična kabala - Prvi korak

Arhimed je zaključio da bi mogao pomaknuti svijet polugom, samo kad bi uspio pronaći
uporište. Njegov problem se sastojao u tome što je uporište bilo izvan svijeta... negdje van
svega ovoga, ali gdje?

Problem s neispitanim idejama je pronalaženje perspektive iz koje ih je moguće ispitati.

Navike i rutine mora zamijeniti nešto posve drugo i drukčije. Problem s kojim se suočila naša
Luda osobito je težak, jer Ludi nedostaje čak i znanje koje bi joj pomoglo započeti. Najbolje
što može učiniti je sakupiti komadiće svega onoga za što vjeruje da bi bilo djelotvorno (ili je
bar uvjerena da bi to moglo djelovati). I tako Luda postaje kolekcionar - Mag.

Mag ponosno stoji pred stolom prekrivenim njegovim stečenim stvarčicama i vrijednostima,
totemima djelotvornosti njegovog rada, truda (ili djelotvornosti njegovih uvjerenja). Naravno,
nema pojma što bi s njima započeo. Jer, stvarčice na magovom stolu nisu ništa do igračke
koje je prikupio. Vic je u tome što Mag nije promijenio ništa unutar sebe i može se tek praviti
važan sa svojom kolekcijom stvarčica, igračkama kojima izražava moć nad drugima i koju
čak drugi priznaju kao takvom, jer ne znaju ništa više od njega. Međutim, u stvarnosti, Mag
nema nikakvu moć, kontrolu niti autoritet, samo površne iluzije istoga. Naša Luda je tako
napredovala u svom razumijevanju da postoje stvari koje može upotrijebiti da poboljša svoju
situaciju, ali one su još uvijek vanjske, i nedostaje mu razumijevanje onoga što bi s tim mogao
učiniti, pa se jednostavno pravi važan.

No, s kojim se to stvarčicama mag pravi toliko važan?

Put - Malkuth prema Yesodu

Otkrili smo da Makhut predstavlja sve što je izvan nas - Zemlju, prirodu, druge ljude,
gradove, svemir... sve.
Uobičajeno je da Malkhut - sve ono izvan nas - doživljavamo s točke gledišta našeg ega
(naših uvjerenja, misli, stavova, naših iskustava, sjećanja, nadanja, očekivanja,
prosuđivanja...) - svega onoga za što smatramo da jesmo mi sami. Promatrajući i
doživljavajući svijet kroz prizmu nas samih, našeg ega, - izbjegavajući ili osuđujući sve ono
što se ne uklapa u našu sliku o svijetu te smanjujući vanjski svijet na veličinu koju možemo
kontrolirati - obitelj, nekolicina prijatelja, radno mjesto i određeni broj knjiga, filmova,
glazbenih hitova i TV programa izabiremo jer nastojimo ublažiti stres koji izaziva nepoznato,
drugačije. Gotovo cijeli svijet nalazi se izvan nas, ali ne možemo ga vidjeti ako on ugrožava
samostalnost našeg ega, njegovu važnost za nas same (ili one koji su uključeni u tu našu
umanjenu sliku svijeta).
Povijesna paralela inicijaciji - upoznavanju - u Malkhut slična je prelasku s antropocentričnog
modela svemira s čovjekom u duhovnom središtu stvaranja, na heliocentrički model gdje su
ljudska bića tek nezgoda, u najboljem slučaju - nusproizvod cjelokupne evolucije.
Kad uspijemo obuzdati strah od nepoznatog ili se osloboditi uspavljujućeg uljuljkivanja u
sigurnost poznatog - po prvi puta nam se otvara mogućnost da možemo vidjeti vanjski svijet
kakav on 'zaista jest'.

Stvari se ne mijenjaju tako što ćete pokušati uništiti postojeće, već postupnim stvaranjem
novog, tako da će staro i potreba za njim jednostavno prestati postojati sami od sebe.

Nakon što se izvježbate u stanju svjesnosti svega oko sebe, možete prijeći na svjesnost unutar
sebe. Iskreno promatrajte vaše vlastito ponašanje, promatrajte vaše akcije - reakcije u
svakodnevici: promotrite vaše izgovorene riječi, vaše djelo prema nekome, vaše misli i
osjećaje u odnosu na ono što Vam se događa, promatrajte vaše želje, ciljeve, stavove,
uvjerenja o samome sebi, drugima i o svemu ostalom. Svaki put kad se sjetite, recite sebi
STOP! Zaustavite se i prekinite, namjerno, tijek akcija-reakcija u koji ste uključeni, zaustavite
ga u sebi i promotrite mislima. Ako ste ljuti, recite si "ljut sam", ako sanjarite recite si "sad
sanjarim"... Obratite pažnju na svoje snove. Učinite slijedeće: stvorite Promatrača.

Počnite promatrati sebe kao da ste zanimljivi stranac. Samo utisnite u svoj um sve zamjedbe
kojih postanete svjesni o tom strancu. Oduprite se navici da promišljate, analizirate,
prosuđujete. Promatranje je oblik meditacije u kojoj je um očišćen koliko je god to moguće od
buke (primisli). Napravite u sebi korak unazad. Stvorite unutarnju odvojenost od vas i onoga
što promatrate. Promatrajte potpuno nekritično. Budite neutralni, bez prosuđivanja i
osuđivanja ili ljubavi i simpatija prema onome što uočavate. Otpustite bilo kakvu sklonost
prema samokažnjavanju, i kad to ne uspijete, odbacite impuls da kaznite sami sebe što ste se
kažnjavali.

Nama upravljaju tjelesne zaokupljenosti: same potrebe tijela, misli vezane uz tijelo, osjećaji
vezani uz tijelo, naše želje su vezane uz tijelo. Sva naša promišljanja odnose se na tijelo.
Mada ih možda ne prepoznajemo takvima, pripisujemo naše želje vanjskim utjecajima i
drugim ljudima, ili čak sebi samima.

Često, ono što izgleda kao donošenje odluka temeljeno na iskustvu, ne mora biti ništa više od
uvjetovanog refleksa, ugrađene reakcije na događaje i situacije u kojima smo se jednom bili
našli i koje su se smjestile u našoj podsvijesti, koje imaju malo veze s našom trenutnom
situacijom i potrebom za izborom i donošenjem odluke. Ipak, potpuno nesvjesni toga, naše
reakcije na davno prošle događaje određuju naš sadašnji izbor, s kojim ne moraju biti uopće
povezane, i gotovo nikad i nisu.

Kao da zapravo stalno "spavamo". Jer ako je naše ponašanje i "odlučivanje" do te mjere
uvjetovano prošlim iskustvima i aktivnostima, gdje smo u svemu tome, u tom moru akcija i
(svjesnih, nesvjesnih i podsvjesnih) reakcija - mi? Gdje je to "Ja"? Tko je "Ja"? Što je
stvarno?
Tim jednostavnim pitanjem razvijate temeljnu vrlinu: razboritost - RAZLUČIVANJE,
RAZLIKOVANJE, sposobnost da uočavamo i razlučujemo različitosti. Mač našeg uma ima
dvije oštrice, reže s dvije strane. Razlučivanje istine od neistine, stvarnosti od nestvarnosti,
bitnog od nebitnoga je svrha njegovog zamaha. Razvijajte ga. Ustrajnost i promišljanje
presudni su na ovom stupnju. Opažajte i razlučujte. Sposobnost da se uočavaju razlike
neophodna je za bilo koji živi organizam: bakteriju koja je u stanju "osjetiti" stupanj
hranjivosti u nekoj tvari ili dijete koje smišlja koliko novca može izvući iz svojih roditelja.
Sposobnost razlučivanja toliko je temeljna za opstanak, da to ne može biti prenaglašeno; ona
nalazi granice i razlike svugdje - ti i ja, tvoje i moje, razlika između vlasništva, vrijednosti i
teritorija koje su intelektualne apstrakcije na jednoj razini (stoga nisu stvarne), i neustrašivo
branjene realnosti na drugoj (zaista vrlo stvarne).

"Ako je doživljaj potpun, kako razlikovati stvarnost svijeta koji ima tjelesnost od onog koji ju
nema?" Razmislite o tome.

Iluzija nije vanjska, već unutarnja. Putem razotkrivanja stvarnog krećemo se otkrivanjem
onoga što nije stvarno, tko smo mi saznajemo prepoznavanjem onoga tko nismo i onda to
možemo odstraniti kao iluziju.
Činjenica je da puno toga što smatramo stvarnim jest nestvarno i puno toga što smatramo
nestvarnim jest stvarno, i potrebna nam je ista moć razlučivanja i razlikovanja koja nas je
uvukla u labirint našeg života i (ne)stvarnosti, da nas izvuče iz njega. Postoji očigledna razlika
između boce piva i boce urina, ali, da li je boja boce važna? Što jest važno? Koje su
različitosti stvarne, što ima značenje? Koliko energije posvećujemo stvarima koje "nisu
stvarne"? Mogu li uočiti do koje mjere sam ja sam manipuliran fiksacijama (ustaljenim
navikama često neprepoznatim kao takvima) i nerealnostima? Da li su moji ciljevi u životu
"stvarni", ili će izgledati sve blesaviji i nezreliji kako starim? Isto tako, da li je sve ovo što
ovdje piše "stvarno"? Omogućuje li to koristan model stvarnosti, ili je to ostatak viđenja
svijeta koji je trebao biti napušten prije mnogo stoljeća? Ulazak i razumijevanje područja
Malkutha, zahtjeva temeljito istraživanje pitanja "Što je stvarno?" Zasada samo postavljajte
pitanja. Nemojte pokušavati odgovarati na njih. Samo promatrajte.

Kada ste uspjeli do određene mjere utemeljiti Promatrača, uočavajte do koje je mjere vaš
unutarnji svijet nastanjen mnoštvom. Uočite da imate različite osobnosti koje iskaču u prvi
plan ovisno o tome s kim ste u datom trenutku. Uočite kako su one čak i proturječne jedna
drugoj. Prihvatite ta proturječja bez osuđivanja.

Opažanje, samopromatranje i razlučivanje omogućava da učite: znati i razumijeti nas same i

druge i na taj način možemo činiti poboljšanja, uočiti skrivene kvalitete i osobine.

To je prvi korak ka razvijanju NEOVISNOSTI. Biti neovisni od uvjetovanosti prošlim

zbivanjima, nestvarnih i lažnih uvjerenja.
Što je stvarnost nečega? Što je istina neke situacije, izgovorene riječi, misli, osjećaja?
Opažajte i razlučujte!

Na jednoj točki Mag će se umoriti od igračaka i trikova i potražiti izvornu tradiciju sposobnu
za pravo učenje. Hoće li uspjeti pronaći odgovarajuću tradiciju, ovisi o sreći i prosudbi -
postoje stotine grupa i organizacija koje nude unutarnje znanje, iscjeljenje, samo-aktualizaciju
i duhovne istine. I tako naša Luda postaje Visoka Svećenica.

Visoka svećenica je vanjsko lice skrivenog znanja - tajanstveno, glamurozno, zabranjeno. I

tako, naš Mag započinje svoj prvi ulazak u neku grupu ili organizaciju. Naša Luda ulazi u
neku vrstu učenja ili obučavanja.

Sephira Yesod

Vi vjerujete kako živite u svijetu, dok zapravo "svijet" živi u Vama. U prethodnim smo
tekstovima pokušali objasniti na koji način je naša predodžba o svijetu (Malkhutu) obojena
nama samima - našim uvjetovanostima; osobito ukoliko ste vježbali promatranje i
razlučivanje između onoga "vani" - stvari, kretanja, događaja i onoga "unutri" - vašeg
poimanja, reakcije, doživljaja. Odvojili smo jedno od drugog - vanjsko od unutarnjeg - tek da
bismo uočili stvarnost i jednog i drugog.

Čovjek ima sposobnost opažati svoj unutarnji svijet jednako jasno kao i vanjski. Prvo smo
opažali stvarnost vanjskog svijeta, zatim smo toj fizičkoj stvarnosti dodali i stvarnost našeg
unutarnjeg svijeta u doticaju s vanjskim.
Počeli smo dolaziti u prve dodire s temeljnim načelima na kojima je zasnovana naša osobnost,
od kojih su neka nesvjesna i stoga nam nepoznata, ali i dalje imaju izuzetno veliku moć u i
nad našim životima.

Ustrajnost, opažanje i promišljanje - kvalitete koje su nam neophodne, također su

ukorijenjene na istom ovom mjestu, u samim temeljima naše osobnosti. Te temelje možemo
nazvati Yesod. Oni su nastali tijekom našeg života, a da većine njih nismo nikad ni postali
svjesni, kao ni samog trenutka njihovog utemeljenja. Našu osobnost, naše "reakcije"
oblikovali su događaji, a danas ni sami ne znamo koji, niti da li su se zaista i dogodili. Da li
ste se nekad prisjetili neke scene i niste mogli otkriti da li je to nešto što vam se dogodilo,
nešto što ste čuli, nešto što ste željeli i sanjali ili ste to možda jednostavno gledali na TV,
pročitali? Jednostavno ne znate. Ali to ne znači da taj isti događaj nije sudjelovao u
oblikovanju vaših reakcija.

Na mjestu temelja naše osobnosti proizvodi mašte imaju istu, potpuno istu očiglednu realnost
kao i sjećanja na stvarne događaje. Naše misli su jednako stvarne (ne i tvarne) kao i olovka u
ruci, osjećaji također, želje, ciljevi... Ovo je skupna točka u kojoj se sakuplja sve što izvire i iz
unutarnjeg i iz vanjskog svijeta. Ovdje je naša podsvijest, simboli, snovi, sanjarenja, ovdje se
ukorijenjuju buduće (nesvjesne) reakcije, metapsihološke sposobnosti i psihološki temelji...

Prava "džungla" u nama samima.

Svjesnost i znanje o svemu ovome, uz stalan rad omogućuje nam postići neovisnost od svih
onih uvjetovanosti za koje smo mislili, bili sigurni i uvjereni da predstavljaju nas same.
Nemojte dozvoliti da vas uspava snatrenje, melankolija, osjećaj bespomoćnosti u vlastitoj
koži. Ne budite lijeni. Vi ste svoje sredstvo i svoj cilj!
Glavna funkcija osobnosti je njena sposobnost da svjesno i točno odražava svjetlost našeg
Jastva, kao što je sjaj Mjeseca odraz svjetlosti Sunca. Mijenjanjem temelja naše osobnosti,
mijenjamo i našu stvarnost.
Na razini našeg unutarnjeg svijeta ZAISTA funkcionira ideja da se stvarnost mijenja
promjenom percepcije...
Put koji vodi otkriću našeg istinskog bića je nespoznatljiv. Naše istinsko biće je nepoznato.
Ovim putem se krećemo otkrivajući tko nismo. Naš je izbor da li ćemo se otisnuti na
putovanje.

Iluzija nije vanjska, ona je unutarnja. Moramo utvrditi gdje smo i izgraditi temelj, čvrst i
solidan. Moramo li? Ovo 'moramo', nije zapvijed, od volje vam je, samo - život je kratak,
često i prekratak. Zagledanjem u našu unutrašnjost, naći ćemo da imamo određena uvjerenja o
nama samima koja uopće nisu istinita. To su iluzije koje imamo o nama samima. One ne
pripadaju samo nama, već većini članova čovječanstva.

Prva iluzija s kojom se moramo suočiti jest da smo cjeloviti, cijeli onakvi kakvi jesmo.
Vjerovati to, znači vjerovati da ne postoji ništa više od našeg trenutnog iskustva nas samih, da
ćemo ono što smo danas biti do kraja našeg života. Ako se samo površno osvrnemo unazad na
naš život, više je nego očigledno da to nije istina. Da je desetogodišnjak u vama imao takvu
viziju sebe, nikada ne bi odrastao, i postao vi. Imajući u vidu tu perspektivu, nije teško
uvidjeti i osjetiti da ono što danas jesmo, daleko je od cjelovitosti. Od mentalnog shvaćanja
ovoga, samo je korak do duboke svjesnosti te činjenice.

Druga Osnovna iluzija u kojoj živimo je sigurnost, vrsta sigurnosti koja predstavlja temelj
naše osobne egzistencije u životu. Na površnoj razini, naša je sigurnost izgrađena od veza s
ljudima, izvora prihoda, mjesta života, zvanja, osobne moći i utjecaja itd., ali na dubljoj razini
temelj našeg osobnog identiteta napravili smo na nizu događaja, susreta i utjecaja koji stvaraju
iluziju onoga što jesmo, u što vjerujemo i za što se borimo. Postoji topao, siguran osjećaj koji
izvire iz znanja što je ispravno, a što pogrešno, činjenja prave stvari, življenja smislenog
života u službi smislenih ciljeva, posjedovanja jedinstvene privilegirane osmatračnice s koje
možemo nadgledati životne probleme (s potpunom netolerancijom i nerazumijevanjem drugih
ljudi koje prate ovakav uvid), i sukladno tome javljaju se osjećaji očaja, depresije, gubitka
identiteta i egzistencijalnog užasa kada se stvori pukotina u iluziji i u nju prodre realnost -
Castaneda ju zove "pukotina u svijetu".

Upornu, samodovoljnu i samoodržavajuću iluziju koja je maskirana kao naš osobni identitet
na nivou Yesoda, zapanjujuće je teško promijeniti ili uništiti. Ona je svijet za sebe koji smo
mi sami stvorili. (Moć zamišljanja je ogromna!) I bori se svim mogućim izvorima osobnosti:
poletno će prigrliti bilo kojeg saveznika koji može pomoći u učvršćivanju granica obrane -
religijsku, političku ili znanstvenu ideologiju; psihološke, sociološke, metafizičke i teozofske
fraze; zakon i popularni moral; u stvari, bilo koje uvjerenje koje joj može dati moć da podupre
svoj identitet, "jedinstvenost" i "cjelovitost". Zato što je u stanju iskoristiti čak i religiju,
ezoteriju, metafiziku i razne aspekte duhovnosti za svoje samoodržanje, oni imaju malo ili
uopće nemaju moći nad njom i mogu stoga postati veliki dio problema.
Iluzija koja proizlazi iz toga, sada nam je već jasno, jest da naš unutarnji svijet sadrži samo
jedno biće (koje zovemo "ja"). A zapravo, u nama se nalazi cijelo mnoštvo koje se
međusobno bori, podržava, svak od njih ima različite želje, potrebe i čežnje i one su često
suprotstavljene. Naš unutarnji svijet je kaotično mjesto koje nastanjuje cijela banda
poremećenih ljudi. Slično kao i društvo u kojem živimo. Zar je onda čudno što uvijek
osjećamo podijeljenost u samima sebi i što stalno gubimo energiju. Poricati ovo totalna je
ludost. Ipak, stalno se pretvaramo da smo sjedinjeni sa samim sobom, da imamo kontrolu, da
znamo što želimo i tko smo. Svaki put kad jedan glas u nama progovori, pretvaramo se da
govori cjelina, naše jedinstveno "ja". Kako bi bilo kad bi gradonačelnik jednog grada govorio
u ime svakog pojedinog člana cijele nacije, cjelokupnog čovječanstva? To je upravo ono što
mi činimo sami sebi nemajući pritom blagog pojma o tome.

Zar je uopće čudno što nam se "stvari" događaju? Naš život uopće ne kontrolira volja našeg
bića, već slučajni utjecaji vanjskih stimulansa i naših (samo)uvjetovanih reakcija na te
stimulanse. Budući da u nama ne postoji nikakva ujedinjujuća sila, ne postoji ni stvarna Volja
(samo sukobljene pojedinačne "volje" naših "ja"-ova). Mi ne Činimo ništa. Sve se Događa
Nama. Ne koristimo vjetrove života svjesno da bismo postavili smjer kojim ćemo ići, samo
nas vjetar baca bespomoćne čas ovamo čas onamo. Nema svrhe, nema cilja, nema smjera.

U nama zaista živi cijelo mnoštvo "ja"-ova. (C.G.Jung ih naziva Persone.) Ovi "ja"-ovi
obuhvaćaju različite uloge koje igramo u vanjskom svijetu: roditelj, dijete, zaposlenik,
poslodavac, prijatelj, brat, sestra, muž, žena, kupac, vozač, vlasnik kuće... U svakoj od tih
uloga odazivamo se na isto ime. Svaka se uloga izražava govoreći o sebi kao o "ja", i često
nismo ni svjesni suprotstavljenih vrijednosti koje postoje među ulogama (dok se ne dogodi
neka katastrofa, a i tada samo zastanemo i marljivo ponovno složimo sve kako je i bilo). Ne
priznajemo naše unutarnje kontradikcije, čak ih ni ne primjećujemo. Ne vidimo da smo u
jednom trenutku jedna osoba, u slijedećem neka druga. Toliko "dijelova" nas ponaša se kao
samostalna individua. Možda se čak pitate kako uopće uspijevamo održati taj privid jedinstva
u nama. Vrlo jednostavno: sami smo sebe isprogramirali, utvrdili rasporede pojavljivanja
uloga i prešlo nam je u naviku i rutinu "biti mi". Utvrdili smo smjer i cijela se predstava
odvija potpuno samostalno i automatski na osnovi akcija-reakcija, stimulans-odgovor-na-
stimulans mehanizma.

Kada našu pažnju i mogući identitet prebacimo na Promatrača, osjetit ćemo da niti jedno "ja"
od svih tih silnih "ja" u nama, nije ono što mi uistinu jesmo, naše istinsko JA (možemo ovo Ja
nazvati i Jastvo). Kada to jednom uvidimo, shvatit ćemo da u životu imamo puno više
mogućnosti izbora nego što smo do sada mislili. U stanju smo vidjeti da je svaka ta unutarnja
osobnost odvojena od onoga što Jesmo, i na taj način možemo izabrati želimo li ju izraziti ili
ne. Ta sposobnost biranja, pak, može početi tek stvaranjem Promatrača u nama, koji nije
upleten u želje, potrebe, čežnje, zahtjeve i interese drugih bića unutar nas. U početku
Promatrač nema moć, i može samo promatrati. Zasada on ne može ništa mijenjati i tu je samo
zato da uči o našem unutarnjim djelovanjima. Moć izbora dolazi kasnije kad Promatrač ojača i
stekne određena saznanja. Ništa u nama nije stalno. Stvaranje Promatrača je početak nečega
stalnog.
Vrlina Yesoda, kao što nam je već postalo jasno, je NEOVISNOST, sposobnost da stvaramo
vlastite temelje, da konstantno nadograđujemo sebe, da odbijemo sigurnost ugodnih iluzija i
suočimo se sa stvarnošću ne trepnuvši okom.

Porok Yesoda je Lijenost. Ovo možemo usporediti s inercijom, koja je odlika Malkutha.
Kamen je inertan jer mu nedostaje sposobnost za promjenu, ali u većini slučajeva, ljudi se
mogu promijeniti, ali im se ne da. Bar ne danas. Slobodno se zapitajte što bi se dogodilo kad
biste pokušali pomiriti "suprotstavljene dijelove vaših ja-ova", umjesto da pokušate učiniti
ono što je ovdje predloženo. Svijet je pun psiholoških savjetovališta. Ali imajte na umu
slijedeće: Yesod posjeduje sanjivu, prividnu, ugodnu, "zavodničku" osobinu. Ljuštura u kojoj
se čovjek može naći na ovom nivou javlja se kad su temelji truli i raspadaju se, i samo vanjski
izgled ostaje neizmijenjen. Čovjek postaje kao robot ili zombi. "Ima slike, nema tona".

Rezime prvog koraka

Možemo li sada odgovoriti na pitanje Što je stvarno? Postoje dvije stvari koje su stvarne.
Svijet oko nas i svijest u nama, objektivni i subjektivni svijet.

To je jedina stvarnost koju na ovom stupnju možemo prihvatiti kao zbiljsku.

Zasada, nemamo razloga pobijati očitu činjenicu da postojimo, da postoji naša svijest i da
postoji svijet u kojem živimo. U svakom slučaju čovjek ne može niti dokazati niti osporiti ovo
dvoje, a oboje su za čovjeka zbilja. Sve ostalo, posljedica je međuigre ove dvije stvarnosti i
podložno je različitim spekulacijama, tumačenjima i definicijama na temlju ovih dviju
poznanica koje imamo.

Ako ste i iskustveno došli do ove točke stvaranjem i vježbanjem Promatrača (a ne da ovo
samo mentalno prihvaćate), napredovali ste izuzetno puno. Više nego većina ljudi uspije za
cijeloga života. Zakoračili ste dobrano u nepoznato, cjelokupni temelji onoga što nazivate
vašom osobnosti bivaju dovedeni u pitanje. Pitanja su tu da bi se na njih odgovorilo. Potrebna
je hrabrost. Uljuljkivanje u doživljaj sebe, kakvo ste možda imali prije kretanja na ovo
Putovanje, značilo bi ponovno zaspivanje, ali ovaj put iz straha od nepoznatog. Ne bojte se,
sve mogućnosti pred vama su otvorene. Još ima puta pred Vama. Odgovori stižu...

Nema ničega čega bi se trebalo uplašiti u onome što JEST, samo u onome što
zamišljamo ili se sjećamo.
Praktična kabala - drugi korak

Carica predstavlja plodnost i rast. Jer naša Luda skida veo koji prikriva nepoznato i suočava
se s posve novim svijetom koji očekuje da bude otkriven - bogat i plodan. On ide na
predavanja, posjećuje grupne sastanke, sjedi pod nogama svoga gurua, kupuje knjige okultnih
i duhovnih tema, uči novi riječnik, posjećuje moćna mjesta, pjeva, meditira, mantra, vježba
neobične i drevne vježbe koncentracije, kreće u potragu za vizijom, pleše kao indijanac i
susreće mnogo zanimljivih ljudi koji ostavljaju dojam da znanju puno više nego što su
spremni reći.

Slijedeći centar na našem putu je centar koji predstavlja gornju razinu na kojoj mi ljudi
živimo svoj život, temeljen na osobnosti i četiri niža Sephirota (do sada smo obradili prva
dva) i nakon što prijeđemo slijedeća dva (osvijestimo ih i ojačamo), vraćamo se ponovno na
Yesod, na naše temelje. Kada smo prvi put pristupili Yesodu počeli smo ga doživljavati kao
odvojenog i osjećati nešto od njegove moći. Otvorio nam je vrata prema tajnim mjestima u
nama samima. Kada mu se po drugi put budemo vratili, bit će to sasvim drugačije iskustvo.
Ali uostalom, već ćete ga doživjeti...

Put - Yesod prema Hodu

Za nastavak nam je neophodno sve što smo dosad naučili: razlučivanje Malkutha i neovisnost
Yesoda.

Vitalnost i moćne sile života u pokretu svuda su oko nas. Svijet i mi sami predstavljamo jedan
veliki kovitlac energije.

Budući se nalazimo u središtu "energetskog kovitlaca", potrebna nam je "bistra glava" kako
ne bismo potonuli i struja nas raznijela na sve strane. Ono što nam sada treba je sposobnost:
klasifikacije (grupiranja, uređivanja), aranžiranja (sortiranja), komuniciranja i analize. Sve to
možemo jednim imenom nazvati Hod. I opet, ističe se važnost razlučivanja. Sve što smo
otkrili o sebi i svijetu oko nas, sve što još uvijek učimo moramo uzeti u obzir, i povezati jedno
s drugim i s nama samima.

Da bismo nešto promijenili moramo promijeniti energiju koja je to stvorila i stvara. Za

stvaranje pozitivnih promijena u tijelu i umu moramo razumjeti energiju kroz koju one djeluju
i nastaju. U najfizičkijem smislu, naše tijelo može opstati bez govora, bez oka, bez uha, čak
bez uma, ali bez daha ne može. Iz tog (možda najbanalnije viđenje) razloga se toliko puno
pažnje pridaje disanju, kontroli disanja te svjesnom disanju u svim učenjima kojima je cilj
bilo povećanje svjesnosti kroz meditaciju i kontemplaciju, prosvjetljenje, bilo kreativna
vizualizacija, sreća u životu, ostvarenje želja i pozitivno rješavanje problema svakodnevice.

Kontrolom disanja (pranayama) pročišćava se tijelo, pročišćava se um. Vrlo često je um

zaokupljen raznoraznim mislima, brigama, željama koje se sudaraju i pobijaju jedna drugu, a
tijelo istodobno čini nešto posve drugo, nikada nisu ujedinjeni. A trenutci njihovog
povremenog ujedinjenja su nam poznati kao trenutci koji su nam ostali u izuzetnom sjećanju,
kao vanredni događaji u našem životu (dobri ili loši): smrt bliske osobe, zaljubljenost, seks ili
bilo koji događaj za koji možemo reći da smo se osjetili izuzetno živima i prisutnima u
trenutku njegova događanja. Te trenutke možemo imati uvijek, a ne samo onda kada nas neki
vanjski događaj "podsjeti i prisili" na potrebu za postojanjem ovdje i sada, u ovom čudesnom
trenutku koji se zove naš život. Jednostavno usredotočivši se na naše disanje, na naš svaki
udah i izdah, mi dovodimo um i tijelo u ravnotežu i oni postaju cjelina. Nakon što smo otkrili
suštinsku necjelovitost nas samih, ovo je prvi korak k cjelovitosti.

Evo jedne najjednostavnije tehnike pranayame:

Sjednite i opustite se. U trenutku kad udišete, budite svjesni da udišete. Recite sebi: Sada
udišem i potpuno sam svjestan da udišem. Kada izdišete recite sebi: Izdišem i potpuno sam
svjestan da izdišem. Ne morate čak ništa ni reći; jednostavno budite svjesni svakog udaha i
izdaha. To se zove usredotočeno disanje.

Nije naporno; naprotiv, vaše tijelo će se opustiti, vaš um će biti smiren i doživjet ćete plod
meditacije u samo nekoliko minuta. Kada usredotočeno dišemo, u cijelosti oživljujemo i
obnavljamo svoj život u sadašnjem trenutku, osmijeh nam se sam od sebe pojavljuje na
usnama i osjetit ćemo se vrlo sretno, samim tim što smo živi i što dišemo. Povećava nam se
energija, spremniji smo se suočiti sa izazovima i pronaći riješenje naših problema.
Pokušajte gornju vježbu kombinirati s prvom vježbom svjesnosti svijeta oko nas, s vježbom
podijeljene pažnje ili s bilo kojom drugom od navedenih vježbi, ili s nekom vašom. Činite ju
svugdje, dok hodate, dok vozite automobil, dok radite bilo što. Blagotvorni rezultati neće
izostati.

I ponovno: nemojte ništa prihvaćati zdravo za gotovo. Sve ispitajte i provjerite u praksi. Da bi
bilo koja informacija bila korisna, ona mora biti svrstana, povezana s drugom informacijom i
komunicirana. To je osnovna lekcija ovog stupnja. I u koraku koji smo ovim započeli, učimo
to činiti sami za sebe.

Luda je sada Vrlo Izobražena Osoba. Stekla je Nove Spoznaje. Stekla je riječnik. Postala je
Car. Ali, Car nema svoje carstvo.

Osoba Puna Znanja nema carstvo - ima riječnik i površno razumijevanje raznih koncepata, ali
sjećajući se sebe kao Lude, osjeća se superiornijim sada, osjeća se superiornijim i od svih
drugih Luda, muških i ženskih koji nisu podigli veo i prošli kroz njega.
Duboko u sebi osjeća da bi svijetu mogla dobro doći njegova novostečena duhovna svjesnost i
već počinje ponovno procjenjivati svijet, razmišljajući 'ja bih učinio ovo' i 'oni bi trebali činiti
ono' . Osjeća se kao (premudri) Solomon, osjeća da bi svijet trebao pasti na koljena pred
njegovo prijestolje tražeći savjet i mišljenje, ali ne shvaća niti priznaje površnost svog novog
znanja - ne shvaća da se tu radi o 'učenju glave', teoriji, neutemeljenoj u dubokom iskustvu.

Sephira Hod
U sposobnosti analize i klasifikacije naš vlastiti integritet (cjelovitost), iskrenost (što je vrlina
Hoda) i individualnost pronalaze stvarni izraz i važnost. U svijetu analize i klasificiranja, tom
stijenovitom carstvu planinskih vrhunaca živi racionalni intelekt.

Psihološka interpretacija Hoda je da se on odnosi na sposobnost apstrakcije, konceptualizacije

(stvaranja predodžbi i pojmova), razmišljanja i komuniciranja, a to stoga što posjedujemo
nervni sustav koji je sposoban graditi UNUTARNJE SLIKE SVIJETA. Iz tog razloga čovjek
je u stanju "odraditi" većinu zadataka koji se postavljaju pred njega.

Naš nervni sustav posjeduje apsolutne temeljne sposobnosti za stvaranje unutarnjih slika iz
informacija koje dobija kroz naše osjete. Budući je svijet veći od našeg nervnog sustava, ta
predstava stvarnosti (unutarnja slika svijeta) ne može biti točna, ona je apstrakcija (jedno
značenje riječi apstrakcija jest tiho odstranjivanje). I to je upravo ono što nervni sustav čini:
tiho odstranjuje većinu onoga što se događa u svijetu kako bi stvorio skraćenu i umanjenu
sliku stvarnosti sa svim bitnim dijelovima (bitnim nama samima) odvojenim od cjeline. To je
svijet u kojem "ja" živi: ne "stvarni svijet", već unutarnja stvarnost koju je stvorio nervni
sustav. Iako naša unutarnja slika svijeta nije točna, ipak nam omogućuje da se "provlačimo"
kroz život na jedan način koji nema nikakve veze sa stvarnošću, već samo s našim mentalnim
predodžbama.

Apstrakcija tu ne završava. Nervni sustav tretira te unutarnje slike svijeta kao još samo jedno
područje nad kojim može vršiti daljnju apstrakciju, i na taj način dobiveni novi svijet
apstrakcija potpuno je novo područje za daljnje apstrahiranje. Ovo potvrđuje osnovnu
definiciju apstrakcije: odjeljivanje kao operacija uma, radi stvaranja općenitog koncepta kroz
uzimanje u obzir pojedinačnih pojava. Zapisi na papiru su samo obične crte i točke, koje naš
um "pretvara" u slova koja imaju značenje zahvaljujući našoj sposobnosti apstrahiranja. Slova
zapravo ne postoje, već samo zbog našeg kulturnog odgoja i obrazovanja ove crte i "oblici"
nečim otisnuti na podlozi poprimaju značenje koje im pridajemo.

Uz sposobnost da od naše percepcije stvorimo unutarnji svijet apstrakcija, također

posjedujemo i sposobnost komuniciranja činjenica o tom unutarnjem svijetu. Kada kažem
"Čaša je na stolu", druga osoba to može uočiti u stvarnom svijetu (uzimajući baš tu jednu, od
brojnih informacija koje dopiru do njenih osjeta u tom trenutku). 'Čaša' i 'stol' su apstrakcije.
Riječ <čaša> ne određuje specijalno niti jednu pojedinačnu čašu u svijetu, i kad upotrijebim tu
riječ, pretpostavljam da slušatelj već posjeduje unutarnju predstavu apstraktnog objekta
"čaše", i tu apstrakciju može upotrijebiti da identificira točno određeni objekt u smislu u
kojem je moja izjava izrečena. Ovog cijelog procesa nismo svjesni, i u svakodnevnom životu
to nam je malo kad i potrebno. Postaje kompliciranije kad upotrebljavamo kompleksnije
unutarnje apstrakcije (ugovor, sporazum, brak, pravda, religija, chakra...). Njih definiramo
koristeći jezik (ponekad s matematičkom točnošću, ponekad samo površno i okvirno). Život
dodatno zakomplicirava potpuni nedostatak svjesnosti da te unutarnje apstrakcije jesu
unutarnje, i ljudi često projiciraju unutarnje apstrakcije u svijet kao da su one sastavni dio
same egzistencije, i objektivno stvarne kao točno određena čaša ili točno određeni stol o
kojima smo govorili ranije. Brak više nije ugovor između muškarca i žene; to je stanje
stvoreno na nebu. Što je nebo? Bog zna. A što je Bog? Izbacite svoje definicije i
raspravljajmo o njima - to je način na koji odgovaramo na takva pitanja (što je ritual, što je
magija, što je karma, što je kundalini, što je...).

Treći element koji prati apstrakciju i jezik jest razum, ili njegova formalna izvedenica -
logika. Razum je sposobnost da izrazimo i opravdamo naša uvjerenja o svijetu koristeći kao
osnovu općenito prihvaćene činjenice i općenito prihvaćene tehnike za kombiniranje činjenica
s ciljem donošenja valjanog zaključka. Ako je razum jedan od mogućih procesa utvrđivanja
što je istinito u svijetu u kojem živimo, utvrđivanja koji modeli stvarnosti su valjani a koji
nisu - onda je bio fantastično uspješan: u danima vrhunca razuma bilo je onih koji su ga
vidjeli kao najbožanskiju sposobnost čovječanstva, i to je naslijeđe još uvijek s nama - riječi
"nerazumno" i "iracionalno" često se koriste za napad i omalovažavanje nekoga tko ne
opravdava svoja djela niti razloge za njih. Naravno, nema razloga zašto bismo morali izraziti
riječima ili opravdati bilo što, čak ni nama samima, ali stroj razuma u nama zahtijeva
objašnjenje svakog fenomena, i objašnjenje razloga za svaku akciju. To je obilježje razuma -
on je opsesivan vid svjesnosti. Netko može reći da je sve ovo totalno nerazumno, da je sva
mistika, metafizika, duhovnost i unutarnja traženja zapravo bijeg u iracionalnost, a u isto
vrijeme sam ne vidi da je upravo on taj koji bježi - u racionalnost. No, nije nam ovdje namjera
polemizirati ili raspravljati. To može učiniti svak za sebe, ako mu je do toga.

Da zaključimo, Hod predstavlja aktivnu sintezu apstraktnih oblika u svijesti.

Budući da smo sposobni stvoriti apstraktne predstave stvarnosti i prenijeti neki njihov aspekt
drugoj osobi, lako je moguće pogrešno predstaviti realnost, ili banalno rečeno - lagati.

Lagati možemo drugima, ali lagati možemo i sami sebi. Većinu onoga što nazivamo znanjem,
vjerojatno bismo puno bolje mogli nazvati: informacijama ili čak podacima . I uz to, reći
samima sebi da "znamo", vrlo je često: laž. Puno onoga za što tvrdimo da je znanje, nije ništa
drugo doli čista: teorija. A teorije imamo o apsolutno svemu. Do stupnja u kojem vjerujemo
da su ove teorije činjenična stvarnost (sve navedeno je upravo to, ako ostane na razini
mentalnog "razgibavanja"), do stupnja u kojem djelujemo na temelju tih teorija kao da su one
istinite, i do tog stupnja mi lažemo sami sebe, čak i kad one nemaju nikakve praktične
vrijednosti. Potpuno smo zamaglili razlike između činjenice i teorije, stvarajući iluziju znanja.
Naša vlastita inteligencija, sposobnost spoznavanja, analize, sortiranja je ona koja ovdje
stvara prepreku. Jer, ako se vratite malo unatrag, prisjetite se da mi naše živote (bar većina nas
i većinu vremena), živimo u prva dva stanja svjesnosti, prve dvije razine pažnje. A u stanju
hodajućeg sna, zaista je malo mogućnosti za znanje. Do stupnja u kojem smo nespremni ovo
priznati, upravo do istog tog stupnja lažemo sami sebe. Kako bismo održali sliku s kojom smo
se identificirali, gotovo je neophodno da lažemo i sebe i druge. Zbog potrebe da "izgledamo
dobro i cjelovito" spremni smo zaboraviti da jedino kroz učenje postajemo bolji i veći. Učiti
znači spoznati i priznati da ne znamo. U tome je velika mudrost. Jer, čak i put prema
samospoznaji započinje shvaćanjem njenog nedostatka. Vrlina koju na stupnju Hoda stvaramo
je Poštenje, Čestitost i Istinoljublje.

Iluzija Hoda je Red, u smislu pokušaja postavljanja vlastitog osjećaja za red na cijeli svijet.
Nije teško uočiti razliku između nekoga tko pažljivo odvaguje za i protiv u raspravi i spremno
priznaje da nije siguran, i nekoga tko čvrsto i sa sigurnošću izjavljuje uvjerenje "svijet je
ovakav". Iluzija reda nastaje jer ljudi brkaju vlastite unutarnje predstave svijeta sa svijetom
samim, i kad god su suočeni s bilo čim, pokušavaju to uglaviti u svoju predstavu i sliku
svijeta. S iluzijom reda usko je povezana i ljuštura Hoda, a to je Krutost ili kruti red,
otvrdnuta i nepomična unutarnja predstava realnosti. Kao djeca startamo s potpuno otvorenim
pogledom na svijet i do puberteta ili ranih dvadesetih, već imamo prilično čvrst pogled na
prirodu svijeta, kao hladna kaša - malo je umova punijih pouzdanosti o svijetu od uma
osamnaestogodišnjaka. A duboko ukorijenjen osjećaj o "svijetu i načinu njegovog
funkcioniranja" (ili općenito bilo čega) najveća je prepreka napretku. Ako se uhvatite da
gledate unazad u vrijeme kad je sve bilo puno bolje nego danas i počnete izjavljivati kako
"nostalgija nije što je nekad bila", znat ćete da se kaša jako ohladila i skrutila.

Postoji određena fascinacija svijetom intelektualnih mogućnosti, koja nas može obuzeti, i
možemo uvidjeti da ljubav prema klasificiranju, grupiranju, sortiranju i racionalizaciji, koja je
neophodna za naše razumijevanje i učenje, ima sposobnost zadržati nas i usporavati naš
daljnji razvoj ako postane sama sebi svrhom. I vrlo lako nam se može dogoditi da
novootkrivene 'spoznaje' i 'istine', bile one čak i duhovnije, jednostavno postavimo na mjesto
onih koje smo njegovali prije. A da ovog procesa zamjene ostanemo potpuno nesvjesni; i
ponovno upadamo u zamku iste one nepomičnosti uvjerenosti o stvarnosti koja je upravo to -
uvjerenje, naša unutarnja projekcija, tek na novoj razini.

Nemojte tražiti piljevinu u oku bližnjega, ignorirajući pritom brvna u vlastitim očima! Čuvajte
se krutosti.

Neophodno je izbjeći iskušenju da zamijenimo intelekt za razumijevanje i informaciju za

znanje, jer naša okolina može postati sterilna i beživotna kao stjenovite planine. Ako
podlegnemo iskušenju, možemo potonuti u besmislenu samodopadnost i močvaru
racionalizacija iz koje ćemo se teško izvući. Ipak, obično kad čovjek takne uzvišene visine
intelekta, samo zadovoljstvo vlastitim napretkom u stanju je pobuditi želju za nastavkom
putovanja.

Postoji pravilnost i red u svijetu - nije sve iluzija - i kad je čovjek sposoban i spreman
prihvatiti i cijeniti utvrđeni ili prirodni red u njegovom apstraktnom smislu, to može dovesti
do istinske duhovnosti, čak ekstatičnog iskustva. Snažna vizija veličanstvenosti svijeta može
postati vidljiva racionalnom intelektu - sati provedeni u intenzivnoj koncentraciji i
kombinaciji simbola po točno određenim pravilima u bilo kojoj ezoteričnoj disciplini dovode
do visoko apstraktnih simboličnih značenja i uvida koji vode do ekstatičnog iskustva; isto
strahopoštovanje prema redu u svijetu mogu dati znanost ili matematika - shvaćanje i
razumijevanje da je gravitacijska dinamika u 3-D, zapravo geometrija u 4-D, da su oblici
biljaka oživljeni fraktali, da su prim brojevi korijen svih ostalih brojeva...

Izuzetno je važno naučiti cijeniti i koristiti dublju funkciju intelekta, a to je sposobnost da

jednostavno sjedimo i promatramo procese Hoda u tihoj kontemplaciji. Kontemplacija je
fascinantan misaoni i konstruktivni proces. Promatrati misli kako se izmjenjuju, komuniciraju,
grupiraju, pregrupiravaju, a mi smo samo tihi svjedok koji se ne veže ni za jedan od ovih
procesa, već sjedeći na vrhu promatra ples misli. S ove uzvišene točke, puno nam je lakše
cijeniti i shvatiti prirodu ljudske osobnosti.

Car i Propovjednik su dvije strane istog novčića. Kao Car, Luda je ovladala vokabularom (a
moguće i cijelim literarnim korpusom) nove discipline. On je (premudri) Solomon unutar
carstva u vlastitoj glavi, i kad tad će poželjeti upoznati svijet sa onim što je naučio.

Tada će se pretvoriti u Propovjednika, propovijedajući svoje evanđelje svim drugim Ludama-

Muškarcima i Ludama-Ženama u svijetu. Možda će napisati knjigu ili javno predavati, ili se
pojaviti na TV-u. Ako ima dovoljno karizme može izgledati krajnje uvjerljivo, s potpunom
vlašću nad relevantnim konceptima, sposoban citirati poglavlja i stihove, kad to bude
potrebno.

Put - Hod prema Malkuthu

Do sada smo već počeli osjećati i zadovoljstvo vlastitim napretkom, a moguće je da i drugi
primjećuju promjenu na nama. Jer, u odnosu na startnu poziciju napredak je znatan, i mi smo
toga svjesni. Učeći na najbolji način iskoristiti svoj intelekt, nalazimo da smo sposobni
raspravljati i da nas slušaju oni koji nisu još stigli toliko daleko. Ipak, možda im izgleda da
"propovijedamo" ili da smo snishodljivi prema njima. Iako možda smatramo da je takav naš
stav prema njima opravdan, jer taj put koji smo prešli (koji istini za volju je još uvijek bliže
početku nego kraju) ipak nije bio lak - nemamo razloga biti pretjerano samozadovoljni.

U svakom slučaju, dobro smo se opremili kako bi na ovom stupnju bili od neke pomoći onima
koji su tek na početku Putovanja. Sada smo u stanju jasnije vidjeti neke "uvjete" na našem
putu.

Sada smo po prvi put u položaju da možemo utvrditi gdje smo - u odnosu na ono gdje smo
bili. Mnogo ljudi ostaje neko vrijeme na ovom stupnju, procjenjujući stabilnost koja se ovdje
može postići. Neki se identificiraju s novootkrivenim stanjem, i lagano kliznu prema
Malkuthu, primjenjujući novostečena znanja isključivo na materijalnu stranu života, nalazeći
veće poštovanje prema zakonu akcije i reakcije i njegove vrijednosti u njihovom
svakodnevnom životu. Ne traže da nastave put, niti osjećaju da trebaju.

Viša Sebe-svjesnost nije za svakoga jer neće ju svatko tražiti, i oni za koje jest, ne moraju
odmah nastaviti dalje s Putovanjem kad dođu do ovog stupnja, ali ga isto tako mogu odlučiti
nastaviti nakon dužeg ili kraćeg perioda. Ako osjećamo potrebu da ne idemo dalje, ili da se
jednostavno odmorimo, tada je ovaj stupanj dobro mjesto za stanku, što god mi odlučili činiti
poslije.

Svima se savjetuje da ne odustaju prije ovog stupnja Putovanja, jer nas ovaj stupanj vodi
natrag na zemlju, do Malkutha, gdje se ostvaruje i manifestira cijeli naš rad, što god mi činili.

Za one koji žele nastaviti, ovim je utvrđen Drugi korak osobnosti i preostao je još samo jedan
prije nego je osobnost postavljena na nove i sigurnije temelje. Za većinu nas, to je stupanj na
kojem se put počinje penjati visoko uzbrdo i moramo ići duplo brže samo da bismo ostali na
istom mjestu.

Praktična kabala - treći korak

Luda je stekla tijelo novog znanja, ali to je znanje jednostrano. Toliko je jednostrano da bi
bilo ispravnije nazvati ga informacijom - Luda je informirana, ali ne zaista Puna Znanja. Biti
informiran korisno je za sudjelovanje u kvizovima, ili pisanje dijelova enciklopedije. To bi
mogli biti temelji nove karijere u području izobrazbe ili dobre teoretske potkovanosti u nekoj
disciplini. Ludi itekako nedostaje iskustvena dimenzija, slična je školarcu koji može
izrecitirati napamet sve enciklopedijske činjenice o Argentini, ali nikad nije posjetio zemlju.
Velika je razlika između knjige o njezi djeteta i njezi djeteta samog. Informacija koju Luda
posjeduje je mrtva.

U ovome leži tajna Ljubavnika. Ljubavnici su kao Adam i Eva koji su upravo pojeli plod
Drveta Znanja, i nakon toga ih je božanstvo iniciralo u radost i muku fizičkog postojanja.
Ljudska su bića, u manjem ili većem stupnju, sebična i egocentrična. Luda, pod krinkom Cara
i Propovjednika, možda je postala informirani stručnjak u nekom području, ali to je znanje
odvojeno od beskrajno uvijenih složenosti stvarnog života, gdje ništa nikad nije jasno,
određeno niti precizno definirano. Luda nastoji uklopiti svijet u svoje spoznaje, i ne shvaća da
je postala kao Prokrut koji je pozivao ljude da prespavaju u njegovom krevetu. Ako su bili
preniski, rastegnuo bi ih, ako bi bili predugi, srezao bi im noge da stanu u krevet. Glavni izvor
nesklada i neslaganja su drugi ljudi, kojima je do Lude stalo kao do lanjskog snijega, kao i do
njegovog prekrasnog, kompliciranog i dosljednog znanja o postojanju. Možda ono djeluje za
njega, ali ne i za njih. Gledaju ga i vide kako im pokušava 'prodati' gomilu gluposti i u
najboljem ga slučaju pristojno otjeraju od sebe i kažu da gleda svoja posla umjesto što gura
svoj nos tamo gdje mu nije mjesto. Netko reagira nekako. Srž cjelokupne situacije je
emocionalni sukob.

Drugi ljudi, u svojoj beskonačnoj raznolikosti, stavljaju Ludu u položaj sukoba i on počinje
shvaćati ograničenja jednostranog pristupa životu. Luda biva suočena s vlastitim
emocionalnim odgovorima na druge ljude, svojim reakcijama na njih, i njihovim
emocionalnim reakcijama na njega, i možda po prvi put, počinje shvaćati neophodnost
uključivanja drugih ljudi u svoj pogled na svijet, dodati novu nepoznanicu u svoju savršeno
čistu i mrtvu definiciju svijeta - ne samo intelektualno, već kroz priznavanje razlika između
njega i njih. Ovo je neophodan i najvažniji dio jednadžbe. U neku ruku, Car je smaknut s
trona, izgubio je svoje 'umišljeno' carstvo - sada duboko shvaća i priznaje postojanje i
autonomiju drugih, a njegov nepobjedivi osjećaj univerzalnog poretka onakav kakvog ga je on
shvatio biva uzdrman do korijenja ovako subjektivnim i osobnim uvidom.

Put - Hod prema Netzachu

Nastavivši dalje, dolazimo do točke na kojoj počinjemo osjećati moć koju sadrže naši
osjećaji; neobičnu kvalitetu intuicije i čar dodijeljenu seksu. Vrijednosti koje su nas vodile u
prethodna dva stupnja, ovdje izgleda kao da imaju malo značenja, a opet, morat ćemo im se
vraćati ponovo i ponovo.

Mogli bismo otkriti da smo nevoljni krenuti na ovaj dio putovanja. Kada se nađemo na
polovici ovoga puta, možemo se početi osjećati alarmantno - kao da se njišemo između
intelekta i osjećaja, kao neregulirano njihalo nekog ludog sata. Ovdje prvi put imamo
mogućnost donijeti odluku hoćemo li nastaviti ili se vratiti, i može izgledati da je jedno
jednako teško kao i drugo. Izbor moramo učiniti, počinjemo polako nazirati i postajati svjesni
našeg cilja u daljini dok naslućujemo mogućnosti koje se otvaraju pred nama.

Netzach predstavlja afektivna (uzbuđujuća) stanja svijesti koja utječu na načine na koje
djelujemo i reagiramo: potrebe, želje, nagone, osjećaje, raspoloženja. Teško je pričati o ovim
stanjima, jasno utvrditi razliku između pojedinog: potrebe i želje, osjećaja i raspoloženja, jer
bit tuge je biti tužan, bit uzbuđenja je osjećati uzbuđenje, bit želje je čežnja, žudnja, neodoljiv
osjećaj želje, i biti previše precizan pri definiranju osjećaja suština je Hoda, ne Netzacha. Ove
stvari su neprenosive komunikacijom. One mogu biti proizvedene u drugoj osobi, ali se ne
mogu priopćiti, komunicirati. Priopćiti same osjećaje može se jedino pjesmom ili plesom,
glazbom i glumom, ali na temelju apstrakcija to je gotovo sasvim nemoguće.

Metafizički gledano, potrebe, želje i osjećaji su manifestacija temeljne životne snage.

Psihologija definira potrebu kao unutarnje stanje koje rezultira određenim usmjerenim
ponašanjem (žeđ, glad, seks, podražaj, znatiželja, zaštita...). Ove potrebe su opće i posjeduju
ih svi, ali ne pomažu mnogo u odgovoru na pitanje "zašto je moje ponašanje drugačije od
ponašanja drugih" ili pak "do koje mjere ja sam mogu utjecati na svoje ponašanje". Pored
urođenih potreba, postoje i stečene (naučene) i možemo ih nazvati "želje", jer ljudi obično
svjesno "žele" nešto točno određeno (čokoladu, bolji auto, seksualni odnos s nekim, živjeti
zauvijek, ići u kupovinu, leći, pobijediti u sportu...). Ne samo da su ove "želje" nešto što
mnogi ljudi žele u današnje vrijeme, već ove "želje" se mogu, istovremeno i suprotne jedna
drugoj, pojaviti u istoj osobi. Mnogo ljudi ima puno više želja nego što dan ima sati u kojima
bi ih mogli postići i ostvariti, i - ako na kraju dana budu zadovoljni, to ima više veze sa
slučajem, nego s namjerom. Karijere propadaju (skupa sa statusom i sigurnošću) zbog
trenutka seksualnog zadovoljstva; želja za hranom ratuje s željom da se bude mršav, i da ne
nabrajam dalje. Jednu aktivnost brzo zamjenjuje druga, dok osoba pokušava pomiriti sve
svoje želje i nagone, ali na nesreću, nitko nije postavio uvijet da želje budu iznutra dosljedne
(čvrste) i nadopunjujuće. Jedna jedina zraka energije (vitalnost), nasumično kruži po
proizvoljnoj listi želja i potreba da bi proizvela zbrkanu složenost prosječne osobe. Svaka se
želja može smatrati posebnim vidom svjesnosti. Jedan dan se čovjek prejede i uživa u tome!,
drugi dan se zaklinje kako nikad više neće pojesti komad pizze. Kao da dva odvojena bića (a
zapravo puno više njih - ja-ova) nastanjuju jedno tijelo, i svaki pravi planove neovisno od
drugog, i samo magična prašina sjećanja održava iluziju da je svak od nas jedna osoba.
Kad bismo pogledali naše želje i djela mogli bismo bez problema zaključiti da se unutar nas
gura cijela armija neovisnih bića, hrpa umjetnih elementala od kojih svaki zasebno postoji
samo zato što mi ulažemo dovoljno naše energije u ostvarivanje svake naše pojedinačne želje.
S tim kaosom u nama samima uspijevamo se nositi koristeći tradicionalan lijek: odnos s
drugim ljudima. Koristimo unutarnje "otpuštače pritiska" (razne racionalizacije i opravdanja)
kako bismo uvjerili sami sebe, ili druge ako je potrebno, da je nered u nama nastao ili zbog
vanjskih okolnosti van naše kontrole ("nisam imao vremena"), greške drugih ljudi ("ti si me
naljutio") ili zbog ideje neizbježnosti ("nisam imao izbora, nije bilo alternative"). Ako ni to ne
pomogne, sagradit ćemo crkvu bogovima Krivnje i ponuditi male žrtve tuge i žaljenja (ili
samosažaljenja). To je normalna svijest većine ljudi. To je jedna vrsta ludila. Želje jure preko
scene naše svjesnosti, unutra, van, kao glumci u nekoj kazališnoj predstavi. Svaki dan nove
želje izguruju stare kao odgovori na reklame ili pritiske, stare se želje natječu jedna s drugom
u bitci bez pobjednika. Trebalo bi ipak naglasiti, da nisu želje i nagoni ti koji stvaraju ludilo.
Ludilo nastaje zahvaljujući bizarnim unutarnjim procesima opravdavanja, racionaliziranja i
krivnje te identificiranju našeg Ja s rezultatima svega toga. Mi jednostavno "pogrešne stvari"
nazivamo - Ja.

Uz sve to, tu su i naši osjećaji i raspoloženja koji oblikuju konačnu manifestaciju naše
unutarnje životne energije (energija se drugačije izražava kad smo sretni nego kad nismo).
Osjećaji i raspoloženja ponekad su rezultat nekog određenog događaja, ponekad nisu:
tjeskoba i depresija kao da plutaju oko nas i nekad jednostavno uletimo u njih, isto tako je i sa
srećom. Postoje stotine riječi za različita raspoloženja, emocije i osjećaje, ali većina njih se
odnosi na različit stupanj intenziteta iste stvari, ili istog osjećaja u različitom kontekstu, i broj
iskrenih pojedinačnih dimenzija osjećaja manji je nego što mislimo. Depresija, jad, tuga,
sreća, oduševljenje, radost (veselje), zanos, uzbuđenost leže na istoj osi, kao i gađenje,
mržnja, odbojnost, naklonost i ljubav. Zanimljiva je vježba pokušati identificirati iskrene,
kvalitativno različite osjećaje koji nastaju kao posljedica svakog od tih navedenih osjećaja.
Većina ljudi može razlikovati samo vrlo mali broj tih osjećaja u vlastitom unutarnjem životu.

Grčki filozof Platon, napisao je dijalog zvan Phaedrus (Fedra), gdje je čovjekovu dušu
predstavio kočijom koju vuku dva krilata konja. Jedan je konj plemenit i vuče prema
duhovnim carstvima dobrote, istine i ljepote, dok je drugi konj neplemenita roda koji kočiju
vuče prema senzualnosti i niskim strastima.

Luda je došla do točke u kojoj počinje razumijevati temeljnu istinu ljudske prirode - da nam
osjećaji govore što da mislimo. Svaki problem koji uključuje ljude može se riješiti tek
uzimanjem u obzir i priznanjem promjenljivosti karaktera ljudskih osjećaja i strasti. Svaka
čisto racionalna utopia po definiciji mora biti raščinjena u nepostojanje. To je lekcija
Ljubavnika i sada se pojačava i postaje izraženija kako Luda pokušava konje dovesti pod
kontrolu.

Luda može zadržati racionalne i utopijske ideale, ali postaje svjestan gotovo neodoljivih sila
koje ga osuđuju (i njega i druge ljude) da ponavlja iste stare greške ponovo i ponovo... Konji
uopće nemaju uzde. Luda se okitila za pokret, ali kočije baš ne izgledaju kao da će daleko
stići.
Sephira Netzach
Luda koja je započela putovanje, sada je vozač bojnih kola, izbjegavši zamku oštrog
intelekta, mora se neko vrijeme odmoriti i opustiti u nježnom sjaju osjećaja, otkrivajući nov
užitak u intuitivnom štovanju vrijednosti okoline, nasuprot mentalnoj gimnastici ohrabrenoj
intelektualnim potragama.

Na ovom stupnju možemo osjetiti sklonost (jer nam se pružila i ta mogućnost) da se zaštitimo
od nekih neprijatnih aspekata stvarnosti, gledajući na svijet kroz ružičaste naočale. U neku
ruku, to je posve prirodno, kao i neophodno, jer potrebno je određeno vrijeme da bi se
usvojila nova iskustva i doživljaji vezani uz osjećajne stvari u životu. Ne radi se o tome da sve
to već nismo doživljavali i prije, već o tome da smo sada takvih stvari puno svjesniji.

Vrlina Netzacha je nesebičnost, porok je sebičnost. Oboje se odnose na stav prema stvarima-
koje-nisu-ja, tj. druge ljude i živa bića. Da smo okruženi stotinama kvadratnih metara prazne
pustinje, tada naš stav prema drugim živim bićima ne bi bio važan, ali to nije tako i ništa što
činimo neće proći bez nekakve posljedice; moje potrebe, želje i osjećaji nesumnjivo imaju
utjecaj na ljude, životinje i biljke, koji i sami žele živjeti i imaju nekakvu razinu vlastitih
potreba, želja i osjećaja. Nesebičnost je jednostavno priznavanje potreba drugih. Sebičnost
dovedena do ekstrema: moje su potrebe na prvom mjestu - je poricanje života, jer poriče
slobodu i život svemu što se nađe na putu.

Vizija Netzacha je vizija Pobjedonosne Ljepote, koja je čisto estetska i utemeljena čvrsto i
stabilno u stvarnom svijetu sastava, strukture, mirisa, zvukova, boja - senzualnih osjećaja.
Vizija Ljepote ima primoravajuću moć. Ona dolazi prije artikuliranja u govor, i potpuno je
nekritična i istovremeno: bezgranično je neobjektivna. Osoba koja je pod njenim utjecajem
sudit će o svemu što vidi na nekom drugom (ukus, odjeća, muzika...) i o tome će govoriti s
tako dubokim nedostatkom samosvjesnosti da možete čak povjerovati kako je dobar ukus
određen na nebu. Rugat će se pravilima, principima, analizama i ljudima koji u njih vjeruju, i
umjesto toga izražavati i naglašavati mušičavu spontanost, prodornu (bar tako osoba sama
vjeruje) intuiciju i slobodan duh koji ide niz rijeku života. (Pročitajte samo Sliku Doriana
Greya, Oskara Wildea).

Iluzija Netzacha je projekcija. Svi smo skloni da identificiramo osjećaje i osobine drugih ljudi
u skladu s onima koje nalazimo u samima sebi, i kad to učinimo kako treba, nazivamo to
empatija ili intuicija; kada pogriješimo, tada se to zove projekcija, jer smo pogrešno projicirali
naše osjećaje, potrebe, motive ili želje na drugu osobu i tumačili njihovo ponašanje u skladu s
tim. Jedna razina projekcije je neizbježna, i u najboljem slučaju, može biti uravnotežena
kritičnom svjesnošću da takva mogućnost postoji i da se može dogoditi, ali, projekcija je
podmukla i neprimjetna, i jačina osjećaja vezanih uz nju, lako može nadviti i spriječiti bilo
kakvu intelektualnu svjesnost. Projekcija obično daje "dobar osjećaj" i čini se ispravnom.
Jedna od onih koje najviše obuzimaju ljude jest projekcija koja ide uz seksualnu želju. Naši
seksualni (često i mnogi drugi osjećaji) o nekoj osobi temeljeni su na unutarnjem i očigledno
potpuno proizvoljnom obrascu. Očigledno je da osoba u koju se zaljubljujemo postoji kao
"idealna slika" ili čak "slike" u nama samima koju onda pokušavamo pronaći u nekom
drugom. Svaki ovakav "uzorak" je živući aspekt nas samih koji smo odlučili ne prihvatiti kao
"ja", i većinu života pokušavamo pronaći ljude koji bi ga utjelovili. I ukoliko osoba koju smo
prethodno identificirali kao naš ideal ne ispadne onakva kakvom smo je mi zamišljali, nešto
tada nije u redu s njom! Zaista suludo. Švicarski psiholog C.G.Jung prepoznao je ovaj
fenomen i takve idealizirane i projicirane komponente naše psihe nazvao "arhetip" anime i
animusa .

Arhetip Jastva na razini Hoda i Netzacha obično je projiciran kao idealna osoba, tj. osoba će
vjerovati da je ona visoko nesavršena osoba i idealno stanje postojanja može postići ako bude
ljubazna, milosrdna, suosjećajna, mudra, ako oprašta, živi u harmoniji s Apsolutnim ili već
bilo što. Ovu će projekciju prikačiti na živu ili mrtvu osobu koja tada postaje heroj, heroina,
guru, svetac s uvelike napuhanim sposobnostima ili pak na viziju "sebe savršenog".
Projicirana vizija "sebe savršenog" uobičajena je, gotovo univerzalna, među onima koji traže
"duhovni razvoj", "ezoterični trening" ili druge oblike sebe-razvoja, i gotovo je uvijek
temeljena na apstraktnom idealu za koji će se tvrditi da je postojao u nekim davno umrlim
svetcima i guruima ili bilo kome drugome te da je ta osoba onakva kavom oni žele biti. Više o
ovome kasnije u tekstu, kada budemo govorili o Tiphereth-u.

Kroz prva tri Koraka (sada smo već dobrano zakoračili u treći), nećemo vidjeti ništa novo u
našim životima, osim što počinjemo sve više i više događaja doživljavati svjesno, s
drugačijim stavom koji prati povećanje svjesnosti.

Zaista, razvila se naša svjesnost do točke gdje se sjedište svijesti prebacuje (u četvrtom
Koraku) s osobnosti, naših "ja-ova" - na Jastvo. Neki to nazivaju promjena gravitacijskog
centra bića.

Nakon dužeg ili kraćeg opuštanja na ovom stupnju, može nam se učiniti da smo u položaju
kad smo "pripremljeni za put, a nemamo gdje otići". Ubrzo otkrivamo da ovu našu svjesnost
možemo upotrijebiti za dobrobit onih koji su iza nas na Putu, slično kao i na petom stupnju.
To zaista i počinjemo na slijedećem koraku.

Luda će vjerojatno doživjeti poteškoće u nastojanju uravnoteživanja vlastite prirode, ali

njegova svijesnost o postojanju neravnoteže, čini ga sposobnim da brzo uoči neravnotežu u
drugima. Bori se kako bi obuzdao svoje konje, valjda onda i drugi ljudi čine isto. Luda je
uletjela u fazu snažnog prosuđivanja, podsuđivanja i presuđivanja. Malko se pomakla od
početne točke svog puta, i neke su joj stvari jasne i mogla bi svojim iskustvom prilično
pomoći Ludama Muškarcima i Ženama u svijetu, koji još nisu stigli do točke na kojoj je on.
Uspoređuje njihovo slijepo tumaranje sa svojim vlastitim svjesnim nastojanjima, i uočava
kako bi im njeno iskustvo moglo biti od neprocjenjive koristi.

Situacija je slična kao kad je bio Propovjednik - gleda dolje na druge ljude, ali dok je
Propovjednik bio zadovoljan tek pružanjem obećanja o skrivenom znanju, Luda sada osjeća
da je potpuno opremljena da sudi, da upravlja situacijama kao Solomon u svoj svojoj
mudrosti. Sve je to lijepo, ali problem koji luda možda još ne uočava je da njome upravlja
iluzija - iluzija zvana projekcija.

Luda vjeruje da vidi i sudi objektivno, ali to nije istina.

Put - Netzach prema Malkuthu
Na stupnju Hod-Malkuth mogli smo pomoći onima iza nas samo na intelektualnom nivou,
klasificirajući i analizirajući informacije onako kako ih razumijemo. Kada su osjećaji u
pitanju, stvar se malo zakomplicirava i ne možemo im pomoći toliko direktno, osim što
samim slušanjem, suosjećanjem i razumijevanjem - korištenjem vlastitog iskustva i pažljivim
korištenjem intuicije često možemo učiniti više nego na bilo koji drugi način.

Ovdje se javlja i tendencija da prosuđujemo i procjenjujemo druge ljude, osjećajući kako se

oni uklapaju u obrazac života, uspoređujući njihovo stanje s našim vlastitim u našu korist.
Očito je da možemo lako upasti u negativni kriticizam, pogotovo ako naša osjećajna priroda
dobije par udaraca. Ovu opasnost možemo izbjeći, ako smo mudri, dobrom upotrebom našeg
iskustva i razumijevanja - aktivnost koja sama donosi vlastite nagrade. Kada se postepeno
uskladimo s našim osjećajima i dođemo do razumijevanja o moćnom učinku koji osjećaji kao
takvi imaju na svijet oko nas, iako uglavnom nesvjesno, počinjemo prikupljati znanje putem
naših intelektualnih sposobnosti zajedno s ograničenim iskustvom naših instinktivnih
"korijenja" te razumijevanjem svjesne pažnje usmjerene prema osjećajima (i osjećanju
samom).

Ne zaboravimo, ljuštura Netzacha je navika i rutina. Kada ponašanje, sa svim svojim

potencijalom za nova iskustva, nove načine činjenja stvari, nove veze, postane svedeno na
nekoliko obrazaca koji se ponavljaju ponovo i ponovo, životna energija, moć Netzacha se
povlači i sve što ostaje je mrtva, prazna ljuska ponašanja, okamina otvrdnutih osjećaja.

Nakon nekog vremena Luda će se otuđiti od poznanika svojim prosuđivačkim ponašanjem.

Kada je krenuo na ovo putovanje, bio je zaslijepljen i oduševljen sjajem Visoke Svećenice, ali
sada shvaća da ljudi oko njega nisu izvori skrivene mudrosti kao što je on sam mislio jednom.
Oni su samo ljudi, s moralnim konfuzijama, emocionalnom dvoličnošću i osobnim manama.
Ono što je Luda držala postignućem, previše počinje sličiti egu.

Sada Luda nalazi da je posve sama. Ovo može biti intenzivan traumatični period. Možda je
uložila godine u filozofiju, školu, tradiciju ili grupu, a sada je sve to gotovo. Snovi ostaju -
Pustinjak još uvijek nosi svjetlo - ali izgleda mu sve više da ih ne može ostvariti s određenom
grupom ljudi.

Došlo je vrijeme oporavljanja, ponovnog promišljanja svega, utvrđivanja prioriteta. Došlo je

vrijeme okrivljavanja, preuzimanja krivica, stalnih osuda. Možda se osjeća duboko
povrijeđena, sagorena i prepuna ožiljaka. Ako se Luda uspije oduprijeti sklonosti da osuđuje
druge za sve što se dogodilo, možda će uspjeti skupiti snage da nastavi dalje Vrtuljkom Sreće.
Ali, isto je tako moguće da će nakon nekog perioda samoće pokupiti komadiće sebe i vratiti se
Visokoj Svećenici još jedan put.
Put - Netzach prema Yesodu

Poduzimamo konačne korake u ustanovljavanju i utvrđivanju našeg temelja - Yesoda, kojemu

se ponovno vraćamo. Neophodno je da sada neko vrijeme budemo sami, povlačimo se od
poduka, od traženja iskustva u okolini, koračamo sami i nepraćeni od bilo koga koristeći kao
vodiča svjetlost koju smo prikupili na prethodnim stupnjevima Puta. Približavamo se,
osjećamo to, i gledamo u sebe dublje nego prije, kako bismo integrirali atribute osobnosti:
intelekt, osjećaje i instinkte, stvarajući jedinstvo nižih razina postojanja. Samo takvi se
možemo uzdići na viši stupanj Jastva. Iskusili smo svaku od tri niže karakteristike odvojeno i
to iskustvo primijenili na sebe i na našu okolinu. Sada je naš zadatak da utkamo to iskustvo u
"cjelinu" osobnosti i time ostvarimo čvrst temelj na kojem ćemo dalje graditi.

Prije nego što se tvoja ruka može podići da otvori bravu četvrte kapije
moraš ovladati u potpunosti svim mentalnim promjenama u sebi,
moraš pokoriti armiju misaonih osjećaja, koje neprimjetno i podmuklo pužu unutar tvog
Jastva.
Ako ne želiš da te one poraze, moraš učiniti neškodljivim svoje vlastite kreacije,
djecu svojih misli, nevidljivu i neopipljivu, što se gomilaju u čovječanstvu,
u njegovom potomstvu i nasljeđuju nakaradne i prividne zemaljske užitke.
Moraš proučiti prazninu prividne punoće, punoću prividne praznine.
Neustrašivi Putniče, gledaj duboko u izvorište vlastitog srca, i donesi odgovore.
Poznaješ li moći svoga Jastva, ti promatraču vanjskih sjenki?
Ne poznaješ li ih - izgubljen si.
Jer, na Četvrtom koraku puta, i najslabiji povjetarac strasti ili žudnje uzburkat će
mirnu i stabilnu bijelu svjetlost Jastva.
Najmanji val čežnje ili žaljenja zbog prividnih darova Maye duž puta što leži između
tvog Duha i tvog Jastva, ceste čula i njihovih surovih pobuđivača,
misli nestalne i brze kao svjetlost munje učinit će nagrade prva tri koraka uzaludnima,
nagrade koje si bio već osvojio.
Sada više nego ikad, svoj um i svoje opažaje moraš čuvati od ubojitih djela.

Rezime trećeg koraka

Sada možemo nastaviti prema Četvrtom Koraku, u kojem se nadamo postati potpuno Sebe-
svjesni; ali prije toga moramo utvrditi naš položaj i ustanoviti čvrst temelj s kojeg ćemo moći
poduzeti tako velik korak. To ćemo početi u slijedećem stupnju, pokušavajući povezati Znanje
(Korak Dva), Razumijevanje (Korak Tri) i Postojanje (Korak Jedan). Da bi se pojavila bilo
koja velika promjena svijesti, ova tri faktora moraju se usuglasiti.
Triada Yesod, Hod i Netzach čini "normalnu svijest" koju u svom životu uobičajeno
doživljavamo u nama samima i drugim ljudima. Ova razina svijesti snažno je magična;
pokušajte se udaljiti od nje na bilo koji period vremena i otkrit ćete snagu sile i oblika koji ju
podržavaju. Nije pretjerivanje reći da je većina ljudi potpuno nesposobna napustiti ovo stanje,
čak i kada to žele, čak i kada to očajnički pokušavaju.

Tiphereth predstavlja stanje postojanja koje "otključava" energiju "normalne svijesti" i

slijedeća je odredišna točka na Putu.

Praktična kabala - četvrti korak

Budisti koriste Kotač Samsare kao simbol ponovnog pojavljivanja situacija kroz živote ljudi:
rođenja, smrti, plač, bol, tuga, gubitak. U priči o Ludi, Kotač simbolizira ponovno
pojavljivanje sličnih situacija kroz cijeli život. Situacije se ponavljaju jer budalast čovjek
ostaje nesvjestan načina na koji njegova osobnost oblikuje njegove veze i odnose s okolinom
(koja uključuje druge ljude) i svijetom, i stoga mora izmisliti objašnjenja za stvari koje mu se
događaju, ali na način da on sam ispadne nevina žrtva okolnosti. Npr. pogledajte alkoholičara
koji se stalno nalazi u situacijama koje se ponavljaju - nasilje, dugovi, bolest - zbog njegovog
opijanja, ali koji neće ili ne može promijeniti svoje ponašanje. Slične se stvari događaju zbog
ljubomore, pohlepe, požude, sebičnosti, neiskrenosti itd., ali što je suptilniji i finiji porok,
Luda je manje voljna priznati ga, i stoga je osuđena patiti i proživljavati njegove posljedice.

Nije ovdje stvar u poroku. Stvar je u nespremnosti i nevoljnosti da se preuzme odgovornost za

situacije koje on stvara. Ljudi koriste tri primarna mehanizma izbjegavanja odgovornosti:
racionalizacija, identifikacija i opravdavanje.

Racionalizacija je proces pribavljanja prividno racionalnih objašnjenja za ponašanje koje je

sve, samo ne racionalno. Osoba koja kasni na posao jer je zaspala nakon noćašnjeg
pijančevanja, teško će to priznati - reći će da se ispraznio akumulator na automobilu ili da je
upala u prometnu gužvu ili nešto treće. Riječ je više o neistini nego istinskoj racionalizaciji,
ali bit je u tome da se pronađe bilo kakvo racionalno i razumno moguće objašnjenje, samo da
se izbjegne istina koja za sobom povlači odgovornost za postupke. Odlika racionalizacije je ta
da objašnjenje obično neće uvjeriti nikoga drugoga osim same osobe koja racionalizira.
Najuvriježenije navike često idu ruku pod ruku s dugim i složenim racionalizacijama, i osoba
s racionalnim izgovorima može oštro suditi svemu i svakome, te postati ozlojeđena kad je se
izazove.

Opravdavanja često funkcioniraju usporedbama - ponašanje se opravdava ponašanjem neke

druge osobe. Uzmite starije dijete koje tuče mlađeg brata - 'on je mene udario prvi', opravdava
se poslije.
Identifikacija je najpodmuklija. Osoba opravdava svoje ponašanje pripadanjem određenoj
grupi ili tipu. Muškarac može agresivno reagirati na problem jer se toliko snažno identificira
sa stereotipom muškosti da ne može smisliti bolje rješenje.

U svakom od ovih slučajeva osoba smatra da je njeno ponašanje bilo neophodno. Nema
alternative. Ovo je temelj svjesnosti ega, identifikacije s ponašanjem. Promjena ponašanja
izjednačena je s gubitkom identiteta i stoga se kategorički odbija. Ako takvo duboko
ukorijenjeno ponašanje ostane nepromijenjeno i nakon suočavanja i ulaženja u 'duhovni
razvoj', negativne će se situacije nastaviti ponavljati, i svaki put kad se ponove, desit će se isti
obrazac krivnje, obično kroz racionalizaciju ili opravdavanje. Čovjek mora konačno shvatiti
da on nije ono što on čini.

To je Kotač. Luda provede neko vrijeme 'sam u divljini' puta koji povezuje Yesod s
nepoznanicom zvanom: Tipheret - "lupajući glavom" o nevidljivi zid nevidljive granice
između trećeg i četvrtog koraka; i onda upozna drugu glamuroznu Visoku Svećenicu - (vraća
se u područje Yesoda), postane ponovno Car - (hoda područjem Hoda) prepun novih ideja,
prolazi putem Ljubavnika - (krećući se putem od Hoda prema Netzachu), bori se da zadobije
kontrolu nad svojom Kočijom - (nađe se opet u području Netzacha), provede više vremena
kao Pustinjak u divljini - (ponavljajući rutu od Netzacha prema Yesodu) i ponovno biva
izbačena s puta: natrag k Visokoj Svećenici.

Neki provedu godine ponavljajući ovaj krug. To su vječni aspiranti, vječiti tragatelji za nečim,
pridružuju se grupama, ponavljaju ciklus pražnjenja i punjenja i onda ispadnu i odustanu
strahovito ogorčeni. Uvijek nešto nije u redu sa sustavom.
Ipak, Kotač nije nužno statična ponavljajuća ista situacija. Svaki put, svaki ponovljeni krug
donosi sa sobom ponešto mudrosti, poneki uvid.

Važno je da Luda počne prepoznavati da je ona sama slučaj, nepredvidiva zbirka ponašanja,
mišljenja, izgovora, predrasuda i reakcija koji ni u kojem smislu nisu neophodni. Ako se
osoba čvrsto uhvati za slamke i ostatke, može cijeli život provesti vrteći se na istom kotaču,
uvijek tražeći duhovni rast (ili željeni razvoj bilo koje situacije) koji se nikad ne događa.
Često tek snažan šok može izazvati veliku preobrazbu u osobi, šok koji djeluje kao katalizator
psihičke promjene i rasta. Gubitak posla, smrt, prekid veze, bolest... - to su katalizatori koji
Ludu mogu navesti da prestane udovoljavanja svom egu smatrati neophodnima.

Put - Yesod prema Tipharetu

Iluzija Tipheretha je IDENTIFIKACIJA.

Da ponovimo: ILUZIJA TIFERETA JE IDENTIFIKACIJA.

Upitani "tko ste vi?", ljudi obično počinju kao "ja sam čovjek", "ja sam vozač kamiona", "ja
sam Pavle Marin", "imam 50 kilograma". Pritisnuti dalje, počnu nabrajati svoje vrline i način
ponašanja: "meni se može vjerovati", "lako gubim strpljenje", "bojim se paukova",
"obožavam sladoled". Nevjerojatno je uobičajeno da se ljudi identificiraju sa cjelokupnošću
svojih uvjerenja i načina ponašanja, i njihovu će svetost braniti često do smrti - uvjerenja i
ponašanje mogu čovjeku život učiniti živim paklom, a on će ih se i dalje držati čvrsto poput
pitona.

Nesposobnost da se odmakne i sagleda svoje ponašanje i uvjerenja na neosoban način

proizvodi svojevrsnu ego-centričnost: osjećaj osobnog identiteta temelji se na skupu uvjerenja
i ponašanja koji su uvelike nesvjesni (čovjek može biti potpuno nesvjestan svoje groteskne
sebičnosti, silne potrebe za pažnjom) i u isto vrijeme čovjek ih shvaća kao posebno
jedinstvene i svete. Zar je čudno onda što nam drugi ljudi imaju tako malo smisla, a njihova
uvjerenja i ponašanje držimo totalno neshvatljivima?

Iluzija Tipheretha, da zaključimo, ovdje je pogrešna identifikacija sa skupom uvjerenja i

ponašanja. To može biti i identifikacija sa društvenom maskom, Personom. A što se tiče
pitanja "tko ste vi?", ima li uopće odgovora? Ukoliko je odgovor nešto što nije proizvoljna
zbirka prolaznih stvari, tada vi niste svoje ponašanje - ponašanje se može promijeniti; vi niste
svoja uvjerenja - uvjerenja se mogu promijeniti; vi niste svoja uloga u društvu - vaša uloga u
društvu se može promijeniti; vi niste svoje tijelo - vaše se tijelo stalno mijenja. Od ovoga nam
ostaje osjećaj praznine, ispraznosti i bezvrijednosti.

Intelekt pokušava riješiti zen koan nad svim koanima ali nema sidro za koje bi se mogao
uhvatiti. Zar ne postoji središte mog bića, nešto što sam "ja", nema osovine u svemiru, nema
moralnosti, nema dobrog, nema zlog? Zar živim u besmislenom, proizvoljnom svemiru u
kojem je jedno uvjerenje jednako dobro kao i bilo koje drugo, u kojem je prihvatljivo svako
ponašanje dok se mogu s njim izvući? Ovaj osjećaj praznine i ispraznosti ljuštura je
Tipheretha, Tipheretha kao Prazne Sobe u kojoj Nema Ničega.

Mnogi ostaju na ovom stupnju dugo vremena, ponekad godinama, bez imalo namjere da
nastave dalje, zadovoljavajući se čvrstim temeljem, zaokruženom i upotpunjenom osobnošću
koja im daje istinsku neovisnost - vrlinu Yesoda. To nije "pogrešno". Postigli su više nego
neki od nas koje još uvijek udaraju vjetrovi okolnosti.

Prije razotkrivanja Jastva, ovo je najvažniji stupanj među prvih deset. Ovdje stoji mogućnost
da se transcendira osobnost i započne shvaćanje Jastva.

To uopće nije lako, jer su vrata do Jastva uska i moramo proći kroz koprenu (Yesod i Put Hod
prema Netzachu) koja zakriva svjetlost Jastva. Prijelaz od svjesnosti osobnosti do svjesnosti
Jastva zahtijeva žrtvu. Žrtva ovdje znači preinaku ili promjenu, a ne neku vrstu odricanja.
Morat ćemo promijeniti naše stavove prema nekim manje ili više čvrsto ukorijenjenim
idejama, idealima i iluzijama. Osobnost doživljava iskustvo pročišćujućeg svjetla samo-
ispitivanja.

Navike teško odumiru. A to je upravo ono što ovdje doživljavamo. Možemo otkriti da
moramo slijediti put Kotača vrteći se oko instinkata, intelekta i osjećaja ponovno i ponovno i
ponovno, otkrivajući i ujedinjujući dijelove osobnosti koje smo previđali prije nego smo ušli u
područje srca, gdje boravi Jastvo. Stoga je ovo period iskušenja i teškoća. Stav privlači
okolinu. Razmislite o tome.

Da bi se krenulo dalje, na slijedeći Korak Puta potrebna je samo predanost i povjerenje -

bhakti. Užad koja vezuje svijest za osobnost mora biti olabavljena i otpuštena, osobnost
ostavljena iza nas (ali nikako zaboravljena ili izgubljena), kako bismo mogli otkriti Jastvo
nagi kao novorođenče. Ovaj Korak i ova predanost zahtijevaju najčvršće temelje i ogromnu
količinu hrabrosti.

Ako odlučimo nastaviti, morat ćemo prilagoditi naše stavove, želje i namjere i dovesti ih u
sklad sa uvjetima svjesnosti Jastva, koje ne razumijemo, koje ne možemo potpuno razumjeti,
jer vidimo "kao u ogledalu, mutno" i moramo jednostavno imati povjerenja u Jastvo. Ako
pronađemo hrabrosti, možemo to učiniti, jer Jastvo koje tražimo nije stranac; to je Ja koje mi
jesmo, a ne osobnost koja nismo. Osobnost je jednostavno sredstvo kroz koje se Ja izražava, i
koje ona zapravo cijelo vrijeme promiče, samo što mi nismo bili svjesni tog Ja, budući smo se
identificirali s različitim aspektima osobnosti.

Nije naodmet na ovom stupnju biti upoznat sa principima funkcioniranja Zakona - onog kojeg
neki nazivaju zakon karme, neki zakon slučajnosti...

Buđenje Jastva. Četvrti korak Puta. Prije nego što on može postati stalan, prolazimo vrijeme
priprema i testiranja. Čuli smo glas Jastva, spoznali smo njegove impulse i polako nam je data
mogućnost da vidimo sebe kakvi jesmo. Ostatak putovanja trebat će sve naše vrline.

Nakon četvrtog koraka možemo postati ujedinjeni na način koji nije lako opisati. Imamo
stalne centre koji su povezani u Vječnosti, i istinski smo "članovi, jedni drugih".

Naš centar postojanja se na Četvrtom koraku prebacuje na Jastvo. Dobijamo prve utiske
duhovne svjesnosti i toplinu univerzalne ljubavi. To je promjena u našem centru gravitacije.
Nakon takve promjene, nikad više ne možemo biti isti.

Zasad, naše je biće još uvijek centrirano u Osobnosti. Istovremeno, počinjemo svjesno primati
utiske iz Jastva koji teku prema Osobnosti i bude njen odgovor.
Tek sada Luda može krenuti putem svoje duše.

Duša nije mjesto, niti stanje. Duša jest proces.

Mjesto utemeljenja našeg ega je naša podsvijest. Podsvjest je temelj, a temelji su uvijek
snažni, moraju to biti da bi izdržali cijelu zgradu. Gdje bismo bili bez bar ponekog instinkta,
poriva, poticaja da nas provedu kroz dan? Bili naši porivi ispravni ili pogrešni, donekle je
nebitno - bar činimo nešto. Ego je možda nasumična upamćena zbirka ponašanja, ali bolje i to
nego nikakvo ponašanje.

Snaga Duše je jednostavno Snaga. Ona je posve drukčija od snage ega bazirane na
podsvijesti, koja je utemeljena na fiksnim ponašanjima koja se smatraju neophodnim
ponašanjima. U duši nema fiksnih točaka; ponavljanja su promjenljiva i prilagođena
situacijama, i dok ego može imitirati ovaj stav, u stvarnim ga uvjetima izdaje njegov
nedostatak fluidnosti. Snaga duše je u prikladnosti - ponašanja fluidno odgovaraju
situacijama, a ne obratno (što je upravo ono što se događa kada racionalizacija rekonstruira
događaje i promijeni povijest kako bi zadovoljila ego).

Sephira Tipharet
Došli smo do točke koja je izuzetno suptilna predstava ravnoteže, do Tipheretha samog. On
predstavlja Samo-kontrolu - kontrolu Duše, Jastva nad nižim razinama kojima vlada Yesod i
Osobnost. Duša je mirna, osobnost poslušna. Upravo je ovo točan opis odnosa koji ćemo
otkriti prema osobnosti kad razotkrijemo Jastvo. Postajemo svjesni slobode i jasnoće. Može se
opisati kao dan u prirodi nakon kiše. Sve je jasnije i oštrije, bistrije. Ne možemo se više
zavaravati oko toga što želimo ili što jesmo. Možemo ignorirati ono što vidimo, ali nikad
nećemo moći ignorirati činjenicu da smo vidjeli.

Tiphereth, srce Drveta Života, srce čovjeka, i kao u Rim, svi putove vode do njega (osim
Malkutha)!!!, jest Ljepota, Istina, Milosrđe. Tipheret jasno predstavlja nešto od središnje
važnosti, ako ništa drugo, ovo nam je mjesto dosad bilo cilj. Što on predstavlja? Možete li u
svom umu vidjeti, zamisliti što je Tipheret? Osjećate li išta kad mislite (meditirate) o njemu?
Možete li odrediti što Tiphereth znači? Zaboravite! Ni ne pokušavajte! Ili, bolje, pokušajte,
dajte sve od sebe. Brzo ćete shvatiti da je Tiphereth kao i Zen.

"Način Zena je da udara, uzbuđuje, golica i iscrpljuje intelekt sve dok on ne shvati da je
intelektualiziranje samo mišljenje "o"; način Zena će izazivati, dražiti i ponovno
iscrpljivati emocije dok se ne shvati da je emocija samo osjećaj "o", i tada će sunuti, ali
ne prije nego učenik bude doveden do intelektualnog i emocionalnog bezizlaza, preko
mosta iznad jaza između drugorazrednog kontakta s realnošću putem predodžbi i
iskustva iz prve ruke".

Što god kažete da on jest, on nije; što god zamislite da on predstavlja, on to nije; što god
osjetite da bi on mogao biti, on nije; to je prazna soba. Tamo nema ničega. Oblici svijesti
prikladni Hodu, Yesodu i Netzachu jednostavno nisu prikladni nečemu toliko jasno i
nedvojbeno različitom od navedene triade.

Pa što je onda Tiphereth?

Rečeno je da je Vrlina Tipheretha Predanost Radu. Što je "Rad"? Proučavanjem literature

možete doći do odgovora da je Rad uzdizanje ljudskog bića u svakom pogledu do savršenstva.
Ili da je to spašavanje planete od industrijskog zagađenja. Ili da je to poboljšanje i poučavanje
znanja ili je to možda duhovno otkupljenje čovječanstva. Neki tada po cijele dane provedu u
crkvi moleći se za spas, neki spale dovoljno tamjana da bi mogli otplatiti nacionalni dug
Hrvatske, neki razgovaraju s Bogom ili svojim Anđelom Čuvarom neprekidno i svakojakim
sitnicama pridaju svoju nepokolebljivu posvećenost Velikom Radu. Ovaj entuzijazam,
posvećenost, osobna žrtva i osjećaj moralne svrhe vodi razvijanju točno određene osobnosti:
pobožne, propovjedačke, prosuđivačke, poniznog sluge viših sila sa slijepom crtom
netolerancije. Oni koji žive blizu takvog žara prisjetit će se da je porok Tipharetha samo-
važnost i taština. A iluzija identifikacija.

Čovjek se ovako godinama može vrtjeti u krug, donoseći planeti dobrobiti napredne duhovne
svjesnosti, i izgleda da je ovo neophodno. Čovjek mora iz sebe "iznojiti" raznorazne osobne
opsesije, i prazna soba Tipheretha je savršeno mjesto za odvijanje ove osobne drame. Ukoliko
je predanost Radu iskrena i istinska, prije ili kasnije ruka sudbine se spušta na čovjeka i tada
se sve mijenja.

Pokušaj da se prodre u prirodu Tipheretha donosi sa sobom umišljenu aroganciju,

samovažnost i taštinu, dok se konačno ne dogodi neizbježno i život čovjekov se počne rušiti
oko njega. Kaos je različit od osobe do osobe; kod nekih se potpuno naopako okreće
predstava o tome što je važno, dok se u drugima emocionalna vezanost za navike, životni stil,
posjede ili veze pretvara u prah. Demon lažnog ja pretrpio je ogroman udarac i počeo je
teturati, i upravo taj trenutak predstavlja priliku za stvarnu promjenu i svitanje zlatnog sunca
Tipheretha.

Stanje postojanja predstavljeno Tipherethom apsolutno je drugačije od onoga što većina ljudi
doživljava kao normalnu svijest. Jednom postignuta, promjena je neopoziva i stalna; uzrokuje
trajnu promjenu načina na koji se doživljava život. Prepoznaje se istog časa kad se pojavi...
kao da svaka stanica u tijelu istovremeno viče "Dakle to je to!". Tiphereth je kralj, žrtvovani
bog i dijete (redom Kether Assiah-a, materijalnog svijeta, Tiphereth Yetzirah-a, svijeta oblika,
Malkuth Briah-a, svijeta stvaranja).

Tiphereth predstavlja "sliku Boga", "boravište Boga u čovjeku "; on je simbol središnjice,
centra, ravnoteže i iznad svega, cjelovitosti. Može biti prazna soba, zjapeća šupljina, ili može
biti srce i toplo sjajno sunce.

Tiphereth je simbol ljudskog bića koje živi u potpunoj svjesnosti vanjskog i unutarnjeg, koje
ne poriče niti realnost svijeta niti tajne sebe-svjesnosti, i koji pokušava pomiriti potrebe i
jednog i drugog u harmoničnoj ravnoteži.
Mnoga učenja i pristupi završavaju na ovoj točki, jer kad se razotkrije Jastvo, pronađen je
izraz Neba u čovjeku.
Mnoga druga pak idu dalje. Oni koji idu dalje, moraju poduzeti još tri velika Koraka. Da bi
istinski spoznali Jastvo, prvo moramo otkriti Jastvo, i zatim učiti biti Jastvo. Istražujemo i
ujedinjujemo dijelove Jastva slično kao što smo činili i s osobnošću. I ovdje postoje stvari
koje moramo riješiti, nakon čega dolazi ostvarenje Jastva, na način da čovjek shvaća
vrijednost koju je otkrio i pronalazi njene praktične izraze. Na svakom se koraku možemo
zaustaviti, ako želimo, i "utvrditi gradivo", pa tako i ovdje.

Put koji je još pred nama potraga je za Duhom...

Putevi prema Duši su veliki preokreti. Obično je potreban značajan šok koji će uzdrmati ego s
njegovih tračnica za dovoljno dug period da Luda uoči alternative.

Carski put je Obješeni. Fiksne i ukorijenjene ideje bivaju okrenute naopačke. Veličanstvene
intelektualne sheme pretvaraju se u prah i pepeo. Ono što je izgledalo neoborivo i neporecivo,
univerzalne istine - odjednom ostanu bez supstance i značenja i njihove točne suprotnosti
izgledaju jednako vrijedne.

Racio - razum biva izdan.

Put - Tipharet prema Hodu

Kada čovjek učini tako velik korak kao što je ovaj koji smo mi učinili, ne samo da je
prirodno, već je i neophodno utvrditi svoj položaj osvrtom na sve što je prošao kako bi stekao
jasnu ideju o tome gdje se nalazi.

Sada to možemo učiniti korištenjem analitičkih i kritičkih sposobnosti intelekta (ispod nas u
Hodu). Pogled intelekta na Jastvo i otkrivanje Jastva, koji smo imali na Drugom koraku, sada
je na neki način okrenut gotovo naopačke. Mogli smo vidjeti da će razotkrivanje Jastva
zahtijevati neku vrstu žrtve, ali i da smo žrtvu smatrali nekom vrstom gubitka. Sada smo u
stanju shvatiti i cijeniti činjenicu da smo zapravo dobili, i to poprilično; da moć intelekta sada
može biti čista sila, sila i sposobnost koju smo, vjerojatno po prvi put, u mogućnosti koristiti
potpuno svjesno, bez da identificiramo naše Ja sa našim mislima i idejama.

Jer, MI NISMO NAŠE MISLI, MI IMAMO MISLI.

Također smo u stanju vidjeti koliko smo bili nepotpuni tijekom prvih deset stupnjeva. Sada
smo sposobni koristiti naš intelekt, promatrati naše misli kao odvojene od nas, kao
pojedinačne događaje koji su dio našeg životnog iskustva.

U životu, sad vidimo - postoje slijedeće vrste 'događaja':

 • vanjski događaji koji se događaju u okolnostima naše okoline,
• utječu na nas u manjem ili većem stupnju,
• i unutarnji događaji koji se odvijaju unutar nas - kao pojedinačne misli ili proces
razmišljanja u cjelini - i
• koji neprekidno međudjeluju s vanjskim događajima.

I mi smo sada sposobni zapažati te procese, i unutarnje i vanjske i obostrano međudjelujuće,

bez da se olako identificiramo s bilo kojim događajem ili okolnošću. Na našem daljnjem putu
nadamo se naučiti kako izabrati. Za to nam je potreban jasan, budan i pažljiv intelekt, a on to
može biti samo ako smo se mi prestali identificirati s njim.

Put Kočija je Smrt. Postoji kraj dubokim emocionalnim vezanostima. Klasični scenarij
razvoda, kada čovjek izgubi svog partnera, djecu, dom i svoj automobil tek je jedan od
mogućih primjera. Napuštanje 'duhovne skupine', prijateljstva od malih nogu... može biti
gotovo jednako traumatično.

Niti Obješeni niti Smrt nisu sami po sebi dovoljni da podupru ogromno prevrednovanje
vrijednosti potrebno da se ostavi ego daleko iza sebe. Možda će proći godine introspekcije i
voljnosti za brojne nove emocionalne i intelektualne situacije prije nego što se pojavi snaga
Duše. Oni su tek okidači. Prividno neuništivo bure ega udara u vrh brijega okolnosti i
započinje propadati. Za razliku od Titanika, njegovo tonjenje nije matematička sigurnost, i
posada će izvesti nemoguća djela hrabrosti da ga održi na površini, stvarajući ogromne
splavove racionalizacija, opravdanja i identifikacija kako bi plamen nade u njemu nastavio
tinjati.

Put - Tipharet prema Netzachu

Prije nego što možemo krenuti i dotaći više razine iznad Tipharetha, moramo stvoriti zdrav
osjećajni temelj radi uravnoteženja intelekta. Stoga se na ovom stupnju osvrćemo natrag na
Netzach i Treći korak.

Osoba koja se bazira na osjećajima, za razliku od osobe koja se bazira na intelektu, osjeća
važnost promjene koja se događa kad se otkrije Jastvo, i dok funkcioniramo na nižim
razinama, takva vrsta razmatranja može potaći nesvjesne aspekte života u koje većina od nas
ni ne želi zaviriti. Bojimo ih se jer su nam nepoznati i povezujemo ih s nekom vrstom smrti.
Dostići Jastvo na razini osjećaja uključuje lutanja među ovim nesvjesnim elementima koji
prividno predstavljaju stvarnu prijetnju svijesti samoj, hodanje kroz dolinu sjenki. Postaje
nam jasno da smo, na neki način, iskusili jednu vrstu smrti. Osoba koja smo bili prije zauvijek
je nestala, i iako mogu ostati tragovi, nikad se više ne možemo vratiti toj osobi i identificirati
se s osobnošću kao što smo mogli prije.

Jer, MI NISMO OSJEĆAJI, MI IMAMO OSJEĆAJE.

Čineći upotrebu osjećaja i misli svjesnom, putem svijesti o Jastvu, možemo koristiti osobnost
u službi kasnijih koračanja. Simbolizam smrti ovdje je dvostruk: ako bismo kliznuli unatrag
na putu i ponovno se identificirali s osjećajima, bila bi to vrsta smrti za našu novo-probuđenu
svjesnost.

Netzach je jedan korak iznad Hoda i najbliži je doticaju s Jastvom među elementima donje
razine. Također, on prima utjecaj direktno iz središnjeg Tipharetha, prirodnim putem silaska
munje. Istina u Netzachu nije još prošla kroz toliko filtera i osoba utemeljena na osjećajnoj
prirodi spremnije poseže za osjećajima kao sredstvom za razotkrivanje Jastva nego više
intelektualna osoba koja mora analizirati i razvrstati istine prije nego ih prizna. Nedostatak za
osjećajniju osobu je, naravno, u tome što intuitivna percepcija istine ne oslobađa nikoga od
razvijanja intelektualnih aspekata osobnosti sa svrhom stvaranja ravnoteže i razumijevanja
iskustva. Sebe-svjesna (svjesna Duše, Jastva) osoba, dok gleda s položaja Jastva na prirodu
osjećaja, u stanju je shvatiti da koliko god osjećaji bili blizu istinskog Jastva, oni su ipak još
uvijek samo posjed i čine jednak udio u osobnosti kao i ostali dijelovi.

Ovdje se također otvara mogućnost prevazilaženja straha od smrti, jer kad smo pronašli
Jastvo, otvaramo se za kontakt za Duhom. Jasnoća koju donosi svjesnost Jastva, kako
napredujemo, čini nepoznato poznatim. Možemo otkriti besmrtnost i vječnost. Tijelo umire;
ali mi nismo tijelo. Mi imamo tijelo, to je sve. Misao može umrijeti; ali mi nismo misao. Mi
imamo misli. Osjećaj može umrijeti; ali mi nismo osjećaj. Mi imamo osjećaje.

Spremni smo krenuti prema prvom od dubljih ili viših, nazovite ih kako hoćete, razina iza
Duše, na kojima Duša temelji svoje postojanje.

Prešao si rov što okružuje vrata ljudskih strasti. Pokorio si iskušenja tijela, uma i srca
što ubijaju Dušu.
Otklonio si zagađenost iz svog srca i iskrvario nečiste žudnje.
Ali, tvoj zadatak nije još gotov.
Sagradi visoki zid što će opasivati Sveti Otok tvojeg Višeg Ega, promišljajućeg Ja,
tu branu što će štititi tvoj um od ponosa i samozadovoljnih misli postignuća.
Osjećaj taštine nagrdit će tvoj rad. Ogradi se od njega snažno i čvrsto,
jer podivljali i pobješnjeli uzburkani vali nagrizat će njegove obale iz dalekog i ogromnog
Maya Oceana Svijeta.
Progutat će i putnika i otok - čak i kad je pobjeda ostvarena.
Tvoj "Otok" je jelen, tvoje misli psi što iscrpljuju i progone.
Jao jelenu kojeg nadvladaju režući neprijatelji prije nego je dotakao Dolinu Pribježišta,
nazvanu "put čistog znanja".

HPB: Glas tišine

Praktična kabala - peti korak

Duša je na ovom koraku putovanja - proces, ne mjesto ili stanje.

Luda uči tretirati svaku novu situaciju kao mogućnost i priliku da ponovno stvori samog sebe.
Više nema fiksan osjećaj identiteta, više se ne identificira sa svojim spolom, društvenom
grupom, svojim društvenim ulogama, svojom nacionalnošću, svojim dobom niti bilo kakvim
dogovorom i konvencijom koji joj govore što bi trebala biti. Njen identitet je određen
moralnom svrhom. Luda se odlučuje za ono za što vjeruje da je najbolji mogući ishod za sve
uključene u svaku novu situaciju u kojoj se nađe i prilagođava se da postigne taj ishod.

Ovo je težak put. Postoji tek nekolicina smjernica i svake se situacije prihvaća onako kako
ona dolazi. Luda upotrebljava sve što je naučio do sada, kako bi se nosio sa stvarnim životom.
Kada je potrebna ljutnja, ona je ljuta. Kada je potreban razum, ona je razumna. Kada su suze
jedini odgovor, Luda plače. Kada je prikladna izdržljivost i trpljenje, Luda trpi.

Više ne može lizati svoje rane racionalizacijom ili opravdavanjem. Izložena je svojim
greškama i promašajima. Nema povlačenja od vlastitih manjkavosti i nedostataka. Sve što
može učiniti je stalno se ispitivati i propitivati, stalno postavljati pitanje 'što je bolje'. Nema
najboljega, ali uvijek postoji nešto drugačije, nešto što bi moglo biti bolje. Luda neprekidno
razotkriva samog sebe, ponovno sebe stvara u svjetlosti promjenljivih situacija.

Luda je sada fluidna, nema nikakav određeni osjećaj o tome tko ili što je. Prilagođava se
svakoj novoj situaciji, i kako se mijenjaju okolnosti, oblikuje sebe kao kipar, zadržavajući ono
što joj se sviđa, odbacujući sve i bilo što što ne služi svrsi. Ova fluidnost, stalno ponovno
izumljivanje sebe samog, može izgledati prijeteće ljudima koji shvaćaju da je Luda sposobna
pokušati bilo što što izabere. Jedino što ju spriječava je razina njenog 'urođenog' moralnog
osjećaja ispravnog i pogrešnog, osjećaj da su drugi ljudi bitni - kao što je rekao Kant:
kategorički je imperativ ljude tretirati kao ciljeve, a ne sredstva.

Rizici, pak, postoje...

Put - Tipharet prema Geburahu

Veličanstveno svjesni svog Jastva, sad se spremamo prema Geburahu, području zakona, moći
i žudnji. Žudnje ovdje predstavljaju najdublje ukorijenjene potrebe našeg bića, i nemaju
nikakve veze s onim što nam se sviđa ili ne sviđa, a što ima veze s osjećajnom prirodom
osobnosti trećeg koraka (Netzacha). One imaju veze s neopisivom snagom, s moći,
predstavljaju energije u kontroliranom pokretu za točno određenu svrhu, koja god ona bila.
Smrt identificiranja s osobnošću nije promijenila naše temeljno biće, i otkrivamo da ga ni
postajanje svjesnim Jastva, Duše ne mijenja. Ali mijenja mnogo od onoga što posjedujemo
(iako ne sve, kao što ćemo vjerojatno žalosno uočiti). Dostizanjem svjesnosti Jastva, mijenja
se činjenica da sada živimo iz Jastva, postajemo u mogućnosti koristiti našu osobnost umjesto
da živimo iz nje podložni njenim impulsima.
Naša osnovna priroda se nije promijenila, naprotiv, postali smo jasnije svjesni naše temeljne
prirode, na dobro ili zlo. Daleko najveći problem, i vjerojatno jedini stvarni problem koji nam
se nameće življenjem iz Jastva jest ponos: taština, zamišljena samo-važnost, taj porok Jastva i
"izvorni" grijeh. Prirodno je da budemo ponosni našim postignućem, i viđenjem nas kao
vječnih bića s nasljedstvom istine. Ali, naše naslijeđe moramo dobro upotrijebiti sada, koliko
god duša bila vječna, mi još uvijek nismo anđeli. Geburah predstavlja ograničenja, održavanje
oblika, ali i njihovo potpuno slamanje.

Prihvaćamo se gotovo uzaludnog posla. Osjećamo kao da pretačemo iz jedne posude u drugu
istu stvar, od onog što imamo kao da ne odustajemo, smatramo da je to naše i samo naše.
Skloni smo uživati sami u sebi. Ali, mi ne možemo zadržati ono što imamo niti jednostavno
uživati u novim sposobnostima i koristiti ih na vlastitu prednost i probitak. Moramo naučiti da
to nije uloga ljudi u ovom svijetu, iako vidimo kako mnogi upravo to čine.

Peti korak - Prema Duhu

Drvo Života ne završava s Tipharethom, već s Malkuthom. Put na koji smo krenuli i posao
kojeg smo se ovdje prihvatili, u konačnici vodi, za one koji su u stanju ići toliko daleko,
razumijevanju načina i potrebe unošenja duhovnog elementa u stvari i pitanja čisto
Ovozemaljske prirode. Izbor je na nama.

Uspješan odabir predstavjla započinjaje slijedećeg, Petog koraka našeg Putovanja.

Započinjemo uviđati aktivnost Duha u svakoj manifestiranoj stvari i shvaćamo da one, zbog
Duha, nisu mnogo stvari, već jedna stvar. Ne mnogo života, već jedan život; život koji je
zajednički svemu postojećem i stvorenom. Ovdje ćemo to vidjeti, ali tek moramo to zaista i
spoznati.

U Geburahu je snaga Duha, i slabost ljudskosti predstavljena - okrutnošću ponosa. Ponos su

proizvele vezanosti za stvari Jastva, identificiranje s tim centrom u nama (četvrti korak) što je
bilo neophodno da bismo mogli nastaviti dalje.

Luda je napustila igre ega, podilaženje egu, napustila je sitno politiziranje i planiranje,
napustila je intrigu i emocionalne igre. Sve joj to sada izgleda kao društveno kazalište, a
taštine njene osobnosti su kao krhki djelići scenografije, iluzija supstance koja više nema moć
uvjeravanja.

Promjenili su se njeni motivi. Radi i djeluje mirno i nepokolebljivo na svojim projektima i

čini sve što je potrebno da osigura uspjeh. Kuhat će čaj i kavu dok drugi žanju svu slavu, ako
je to ono što je potrebno.
Možda neće ni primijetiti da su se ljudi počeli zagledati i ugledati u njega na način koji nikad
dotad nije iskusio. Toliko je nezaokupljen taštinom da ne može vidjeti da su ga ljudi počeli
tražiti za savjet, pomoć, odobravanje, pohvalu.

Neki ljudi mogu provesti cijele živote boreći se perfidno za moć, a postići tek parodiju. Mogu
biti izrugivani, čak prezirani iza njihovih leđa. Znamo da su iza svih glasnogovornika neke
organizacije, ljudi koji su istinska srca, kojima se svi dive jer su dobri u onome što čine. To su
ljudi koji izazivaju iskreno, nepodijeljeno i često univerzalno divljenje zbog njihovih vještina,
posvećenosti, predanosti zadaći, i iznad svega zbog njihove skromnosti. Ponekad ovakvi ljudi
nemaju karizmu niti su spretni u političkim intrigama, i obično su po vlastitom izboru - u
pozadini. Naša Luda se sada nalazi u posve drugačijoj situaciji.

Luda osjeća moć koja se u njoj budi, i prihvaća moć kao novi izazov. Nije nikad tražila tu
moć - moć je potražila nju, posve nova situacija. Luda otkriva da ako odluči voditi, ljudi će ju
slijediti.

Ovo je značajan trenutak. Na početku priče, Luda obučena u svoje odore igrala se maga. Nije
imala nikakvu istinsku moć - bila je to varka. Tijekom vremena provedenog na Kotaču možda
se uplela u neke intrige i otkrila prolazni osjećaj važnosti, ali bilo je malo trajnog zadovoljstva
u tome - moć koju ljudi svojevoljno predaju, lako može biti oduzeta. Uvijek je prisutna
duboka nesigurnost. Sada je u posve novoj i drugačijoj situaciji, jer moć koja dolazi iz
unutarnje pribranosti nikad ne može biti uklonjena, osim možda u bolesti i smrti.

Ovime je označena točka na kojoj osamljeni osobni razvitak završava. Luda ne živi u izolaciji
i sada razumije da je previše introspekcije neka vrsta kukavištva, te da je dosegla krajnju
točku do koje se može stići u izolaciji od svijeta. Shvaća da je njen osobni rast povezan s
njenom sposobnošću da se nosi s većim situacijama od prihvaćanja moći i odgovornosti, već
da može upotrijebiti moć za ostvarenje vlastitih ciljeva. Ideja osamljenog maga više je
šizoidna fantazija nego realnost. Osoba može djelovati izolirano tek u mjeri u kojoj je
nedjelotvorna ili ne može napraviti nikakvu štetu. Istinska moć u ovom svijetu postoji u
proširenim društvenim grupama - pojedinac je bitan u mjeri u kojoj je proširio krug ljudi koji
će poduprijeti njegova gledišta. Luda će morati izabrati - što učiniti na području na kojemu se
našla.

Naša luda je svjesna slobodne volje i urođenog joj problema: što učiniti s njom? U prošlosti
su njene misli, potrebe, ciljevi bili tek posljedica povijesti i okolnosti, ali sada se više ne može
skrivati iza štita 'potrebitosti'. Svjesna je da odluke donosi s potpunom svjesnošću, drugi ljudi
joj se obraćaju za vodstvo i prihvaća punu odgovornost za ishode. Opak je to napitak. Osjeća
se poprilično 'satanski'. Ima slobodnu volju i ne pritišće ga teret morala. Posjeduje
potencijalnu ogromnu moć za dobro ili, pak, strašnu moć za zlo. Slobodna je izabrati. Njen
anđeo je Samael - 'božanski otrov'. Ako je Božansko Jedno, tada je korijen zla dualnost,
razdvajanje onoga što treba biti ujedinjeno. Teško je u svijetu dualnosti, kao što je ovaj naš,
znati što je dobro, a što zlo, ili djelovati bez da učinimo isto onoliko zla koliko činimo dobra.

Luda se nalazi uronjena u nesigurnost i nelagodu - mislila je da djeluje u ime Boga, a

pronalazi sebe čvrsto vezanu uz Vraga.
Sephira Geburah
Kada vidimo da je nešto prekrasno stvoreno često ćemo reći da je to "dobro", ali kad vidimo
da se nešto objesno uništava i ruši, vjerojatno ćemo reći da je to "loše". I nikad nećemo biti
više u krivu. Treba nam biti jasno da nije ni malo korisno stvaranje i rušenje shvaćati u
terminima dobro i loše. Podesnije je na njih gledati kao na bilo koji živući, organski sustav -
kao na ravnotežu između te dvije navedene tendencije.

Nećemo uopće, međutim, poricati da razina Geburaha na kojoj djeluju žudnje može biti
prilično zastrašujuća. Iza stupnja Samo-otkrivanja, započinjemo dolaziti u bliski dodir s
dubljim silama koje motiviraju ne samo nas same, već i cijele armije jastava, i potpune
dijelove prirode same. Ponos nas može iskušavati da se identificiramo s razinom Jastva (na
nesreću, to se često događa) i tvrditi da su te energije naše vlastite. Skloni smo reći "moje
žudnje", ali ovo područje pripada istovremeno svakome od nas i nikome od nas. Područja
nagona, intelekta i osjećaja također pripadaju svima, ali oni su na razini osobnosti, i zapravo
su samo odrazi Jastva u osobnosti. Posesivna zamjenica "moj" ispravno pripada osobnosti i
zaista joj nije mjesto među karakteristikama Jastva, niti se na njega može primijeniti. Dok god
nismo u stanju razlikovati i razlučivati na razini žudnji, to znači da smo vezani za žudnje. Dok
god nas vatra žudnji može opeći, imamo razloga biti uplašeni.

Prema psihologiji, najuobičajenija metoda izlaženja na kraj sa strahom je da ga objasnimo

sami sebi, osvijestimo i onda on prestaje imati moć nad nama. Ovdje možemo biti u iskušenju
učiniti isto. Međutim, intelektualiziranje, racionaliziranje, ne funkcionira iznad Tipharetha, jer
mi moramo znati što smo; što, bez problema, možemo činiti s takvom silom koju nalazimo na
ovom nivou postojanja.

Ipak, Geburah je sličan Hodu koji je odmah ispod Geburaha na Drvetu života, i predstavlja
područje intelekta drugog koraka. Hod je refleksija Geburaha (ili obratno). Na ovom,
petnaestom stupnju, neophodan je viši stupanj principa intelekta koji možemo definirati kao
budnost. Također, on predstavja sposobnost razumijevanja i razboritost - što nije isto što i
intelektualizam. Da bismo razumjeli ovaj stupanj i djelovali u skladu s njim, moramo biti
sposobni održavati našu pažnju i svjesnost - našu svjesnost Jastva - mirnom, nepokretnom,
dozvoljavajući da sile teku oko nas, tako da ih možemo znati kao ono što one jesu bez da nas
bacaju u situacije koje ne možemo kontrolirati. Do sada smo vjerojatno u stanju prilično
dobro kontrolirati svoje reakcije na vanjske događaje i vrijeme je da obratimo više pažnje na
našu unutarnju situaciju. Ona je ta o kojoj moramo ovdje razmišljati i imati ju u vidu.

Pažnja - moramo biti prisutni potpuno, budni i pažljivi. Pažnja - moramo biti u sadašnjosti, u
trenutku u kojem dišemo.

Vrline Geburaha jesu hrabrost i energija. Među managerima postoji izreka da "svaka budala
može predvoditi nešto kada stvari idu dobro". Stoga je pravi test za upravljanje: imati
hrabrosti dotaći, uzburkati i konačno uništiti "stvari" (organizacije i oblike) koje više ne
funkcioniraju, i imati energiju da se ide dalje protiv neizbježne opozicije. Porok Geburaha je
okrutnost - moć je zavodljiva i uništenje proizvodi neku vrstu zadovoljstva i užitka.
Ljuštura Geburaha je birokracija, u najuobičajenijem smislu sustava pravila i procedura koji
su postali sami sebi svrha. Prisjetite se samo kako se osjećate kad morate otići na šalter bilo
koje državne ili javne organizacije, ili potražiti neki savjet, prikupljati besmislenu i
bezgraničnu hrpu papira i dokumenata, kako vas šetaju tamo-amo. Formulari se "moraju"
popuniti na "točno" određeni način, procedure se "moraju" poštovati... I osjećate se kao
imbecil. Jer u svemu ovome postoji određena količina namjerne i promišljene okrutnosti. Bit
birokracije je da iza nje zaista stoji stvarna moć, inače ne bismo podnosili poniženja, ali moć
je skrivena iza formi (i formulara), i svak od nas ostaje potpuno nemoćan pred tim "formama"
birokracije.

Na i s ovom razinom je teško djelovati, što ćete prilično brzo otkriti. Ovo apsolutno nije
mjesto za emocije, za ispade, za ego. Ovdje moramo raditi u skladu sa Zakonom, i
nepoznavanje Zakona nije izgovor. Ako ne znate koji je Zakon, radije se nemojte bakćati ni s
vanjskim ni s unutarnjim oblicima Geburaha. Naglašavam, budnost je ovdje neophodna.
Geburah je znanstveno točan, i ako ste i malo zašli u njegove vode jasno vam je da ovdje
stvari funkcioniraju daleko iznad emocija, osobito Vaših emocija, i kako sudite, tako će vam
biti i suđeno.

Unutarnje, duhovno iskustvo Geburaha je Vizija Moći, a iluzija Nepobjedivost. Život nas
može uvlačiti u brojna iskušenja, samo kako bi nam se pokazalo koliko smo "iznad njih"
stigli. Također, moguće su zaista "dijabolične" situacije; situacije u kojima moramo izabrati, a
izgleda nam kao da uopće nemamo izbora. Samo oni koji su doživjeli nešto od ovog stupnja,
mogu u potpunosti cijeniti takve situacije, jer sukob koji ovdje može bjesnjeti, bjesni unutar
duše i ima malo veze s vanjskim okolnostima. Sve što učinite protiv Zakona, udarit će vas
svom snagom i ni trunčicu se neće obazirati na vaše osjećaje. Okrutno? Ako mislite da jest,
onda ste zastranili i ne znate Zakon! Sve ovo nas jednostavno baca natrag na nas same -
vjerojatno vrlo mučno, ali ne teže nego što bismo bili u stanju izdržati. Počinjemo stoga tražiti
dublje razine koje transcendiraju Jastvo (individualno Ja, Duša), i možemo početi shvaćati na
zastrašujući i predivan način da mi nismo Jastvo, već Duh. Čuvajte se identifikacije!

Mi jesmo dotakli Jastvo na jedanaestom stupnju, ali tek sada počinjemo polako razumijevati
njegove univerzalne karakteristike.

Princip Geburaha je snaga koja motivira na djelovanje. To nije djelovanje sâmo, već moć koja
leži iza njega, koju smo mi nazvali žudnja (Kama). Ove moći i sile su ograničene i podređene
granicama koje su nametnuli principi kojih još uvijek nismo svjesni, ali ih možda uspijevamo
nazrijeti.

Luda spoznaje da više nije gospodar svoje sudbine... odrekla se toga kad je prestala
kontemplirati o svom pupku, kad je ostavila igračke na stolu i uzela svoj špil karata. Drugi
igrači su jednako mudri kao i ona. I svaka kula je kao ona od karata - može se srušiti.

Mnogi koji traže duhovni trening uopće nisu svjesni velikih igara koje se igraju u svijetu,
igara koje određuju kvalitet života milijuna ljudi ovoga svijeta. Lako je ignorirati Irak ili
biotehnologiju ili abortus ili globalno zatopljenje ili bolesti ili milijun drugih stvari i pitanja
jer oni nisu 'duhovni'. Nisu li? Ako je cijeli univerzum manifestacija Božanskoga, u kojem to
smislu ljudska bijeda nije duhovna stvar?

Luda otkriva da probleme postojanja ne rješavaju anđeli niti duhovni učitelji: rješavaju ih luda
sama i gomila drugih ljudi, a nije se svatko izdigao iznad vlastite sebičnosti. Ulozi su veliki i
loše se stvari mogu dogoditi.

Sve je moguće. Svaki alpinista je prihvatio činjenicu da lako može pasti sa stijene. Svi piloti
prihvaćaju da se avion može srušiti. Motoristi stalno padaju s motora. Automobilske nesreće
su svakodnevica. Političari redovito padaju sa svojih položaja. I nisu svi od njih loši. Mnogi
su započeli s dobrim namjerama i podlegli iskušenjima i načinili pogreške.

Srušena kula je stravično iskustvo koje Ludu može baciti natrag na Kotač. Ako je zadržala
prisebnost i integritet, brzo se može popeti natrag, ali ako ju je iskvarilo iskustvo moći, a
mnoge iskvari, oporavka nema.

Moraš postići tu stabilnost uma u koju nikakav vjetar, kolikogod jak, ne može unijeti ni
trunčicu zemaljske misli. ... Sve zemaljske misli moraš ostaviti mrtve pred ulazom...
Jer, rečeno je:
"Da bi zlatan plamen mogao gorjeti postojanom svjetlošću,
svjetiljka mora biti dobro čuvana od utjecaja vjetrova."
Izložen, pak, promjenljivom vjetru plamen će postati nestalan,
sjenke obmanjujuće, tamne i promjenljive padat će na hram Duše.
Duša će tada postati kao ludi slon što divlja sred džungle.
Brkajući drveće s neprijateljima,
nestat će u pokušajima da ubije stalno-promjenljive sjenke što plešu na zidovima obasjanih
stijena.

Put - Geburah prema Hodu

Učinak rušenja svega ostvarenog dolazi kao posljedica naše preuranjenosti u pretpostavci da
su ove duboke sile naše vlastite, umjesto da uvidimo da one samo djeluju u nama i kroz nas,
umjesto da ih prihvatimo i pomirimo se s njima i živimo i djelujemo u skladu s njima.
Ukoliko ustrajemo u spoznajama koje imaju malo veze s realnošću i istinom - unutarnjom i
vanjskom - otkrit ćemo da će nas život snažno udariti i čak snažnije nego što možemo
zamisliti i nastavit će tako sve dok ne shvatimo da su pozicije koje pokušavamo (iz ponosa i
ničeg drugog) zadržati kao naše vlastite, zapravo nešto potpuno pogrešno. One nisu naše
vlastite. Koliko god ta istina bila grozna i čak nam izgledala odvratnom, moramo ju prihvatiti.
Ruši se samo vrh kule, a on je naš ponos koji mora biti izbrisan u bljesku munje. Ostatak
građevine ostaje nedirnut. Na neki način želim reći da koliko god snažno izgleda sve
pogođeno, nestati mora samo naša identifikacija sa ovim stvarima. Sve što smo do ovog
stupnja učinili ne može biti raščinjeno i mi ostajemo Sebe-svjesna bića, i ponešto mudriji.
Može se pak dogoditi, ako se nismo u stanju odreći naših identifikacija u vezi s ovom
razinom, da se nađemo kližući unazad putem koji združuje Geburah i Hod, vraćajući se na
drugi korak, osim što sa sobom nosimo moć svjesnosti Jastva. U takvom stanju možemo
postati prilično izvrsni intelektualci, ali energija koja nas obdaruje tolikom intelektualnom
moći ovdje je krivo smještena, i mada možemo imati dobru kontrolu svog JA, nalazimo se u
neuravnoteženom stanju, jer nam nedostaje ekvivalentna moć naše osjećajne prirode u
Netzachu koju bismo mogli upotrijebiti kao balans intelektu. Ako, u ovakvom stanju, budemo
željeli nastaviti, morat ćemo ponoviti cijelu nižu triadu osobnosti još jednom, raspoređujući
moć Jastva među atributima osobnosti, kako bismo se mogli ponovno početi uzdizati, iz
čvršćeg i stabilnijeg temelja.

Princip koji smo nazvali Geburah: Moć, vrijedi za pokretače na bilo kojoj razini, bilo to
paljenje motora u automobilu, okretanje svijeta oko osi, moć koja leži iza kretanja svemira ili
pak moć koja stvara ljudske želje. Ukoliko smo sposobni izbjeći vrstu identificiranja sa
iskonskim silama Geburaha, možemo nastaviti prema slijedećem koraku - prema Chesedu.

Praktična kabala - šesti korak

Metafora Zvijezde je rijeka koja svojim tijekom prožima sve stvoreno. Zvijezda naglašava
međupovezanost života, niti jedna stvar ne živi u izolaciji od drugih. Svi smo mi ovisni o
vanjskim izvorima i sredstvima održanja. Možda nismo u mogućnosti ocrtati točnu liniju koja
razdvaja dobro od zla, ali znamo da sav život treba život, i niti jedna univerzalna filozofija
temeljena na predatorstvu ili uništenju ne može dugoročno opstati.

Luda izlazi iz borbi, prethodno opisanih, i otkriva istinu ovog uvida. Na trenutke je očajavao
da neće pronaći nikakav moralni temelj za djelovanje. Počinjao je preispitivati vrijednost
činjenja bilo čega. Sada se vraća kako bi pio s voda života i osvježio svoju dušu.

Luda postaje svjesna veće slike. Kada su njegove percepcije bile pod dominacijom dualnosti,
dubokog osjećaja za ispravno i pogrešno - bio je djelotvoran, ali i stalno izložen razumnoj
sumnji. Stvari za koje se borio i stvari kojima se suprotstavljao bijahu poput linija nacrtanih
na površini vode.

U većoj slici - postoji samo Život, i potreba da se očuva što je više moguće od njegove
ravnoteže i raznolikosti. Počinje uviđati i vidjeti obje strane svake stvari, ali nije više
paraliziran pitanjima tipa 'ili ovo ili ono'.

Luda sada prilazi mjestu koje je takla tek nekolicina ljudi. Njegova svijest nije više pod
dominacijom čvrstih granica, podjela među stvarima, jasnim osjećajem identiteta, snažnim
osjećajem za ispravno i pogrešno (dobro i zlo). Niti ju pokreće ukorijenjeni osjećaj, niti njome
vitlaju prolazne emocije. Njegovi ciljevi ostaju jasni, ali metode postaju nedostižne i
zagonetne.
Još uvijek je naše biće koncentrirano u srčanom centru Tiphereta, četvrtog koraka, i razvijamo
uvide. Počinjemo vidjeti sebe i stvari oko nas onakvima kakve one zaista jesu. Shvaćamo što
stvar jest, kako je sačinjena, od čega, koje su joj karakteristike, koja joj je svrha...

Postajemo svjesno svjesni privlačenja Duha.

Put - Geburah prema Chesedu

Iza nas su veličanstvene zamke petog koraka. Sada moramo biti onakvi kakvi jesmo, ne kakvi
bismo željeli izgledati ili se predstaviti. Nalazimo se na početku Samo-ostvarenja. Slobodni
od ukrasa i identifikacija i vezanosti za niže razine, relativno ponizni, sposobni smo
konstruktivno upotrijebiti istinu koja nam je dana. Nešto te vode istine izlijevamo na tlo, što
će reći da možemo ono što nam je dano koristiti u vanjskom svijetu, u svojim životima.
Ostatak vode ide u izvor, istinu moramo primijeniti i unutar sebe u rastu prema višim i
dubljim razinama, dozvoljavajući joj da djeluje unutar nas isto kao što voda izlivena na
zemlju djeluje izvan nas.

Zvijezda Kethera sija u pozadini, možda osjećamo nešto od tog sjaja, prisne veze s Duhom su
jake, još uvijek neodređene i neodredive, slično kao što nas je na trećem koraku obasjavalo
Sunce Tipheretha i naša veza s Jastvom.

Još uvijek imamo puno toga za naučiti, osim što počinjemo učiti kroz djelovanje, s manjim
naglaskom na promatranje, koje nam je već postalo druga priroda i gotovo ga i ne
primjećujemo. Otvaramo se duhovnim energijama i prenosimo ih onima koji su iza nas na
Putu.

Ako Luda stigne do Cheseda - a ne mora!, bit će to stoga što je sposobna artikulirati nešto što
nadilazi (transcendira) nju samu. Pronalazi medij u kojemu se može izraziti, i čineći to, hvata
nešto što može podijeliti s mnogima. Luda postaje provodnik.

Može biti pisac, demagog, umjetnik, plesač, pjesnik, biznismen, znanstvenik, istraživač,
misionar, svetac ili guru. Što god! Ono što je bitno je da je kroz neko vrijeme Luda u stanju
dosegnuti i izraziti nešto jedinstveno. Ona otvara svoj um nepoznatome, i rađa nešto posve
novo.

Luda je prešla put koji je vodio od ograničenog svijeta njenog Ega do većeg svijeta njenog
Jastva. Otišla je iznad i izvan sebe same i zauzela svoju ulogu u ljudskom društvu. I sada
otkriva da put ide daleko izvan i iznad mjesta na kojemu se čovječanstvo trenutno nalazi.
Nalazi se na rubu ambisa, opčinjeno gledajući u smrzavajuće budućnosti ljudske rase i svih
živih bića. Mogućnosti sutrašnjice razotkrivaju se pred njom. Ovo je odista strašno mjesto.

Postoje pojedinci koje se ispruže prema granicama ljudske misli i izraza. Vrlo često se to
događa stjecajem okolnosti, prije nego namjerom, i životi duboko kreativnih ljudi su često
poharani zlostavljajućim odnosima, gubicima, otuđenjima, mentalnim oboljenjima i drogama.
Istražujući iznad i izvan glavne struje misli i izražavanja, ovi pojedinci su pokretačka sila u
življenju čovječanstva - novosti koje oni izražavaju postaju glavne struje budućih generacija.
Nešto drukčije.

Luda ima rijetku priliku s namjerom doći do ruba ambisa. Ona je izabrala biti tamo.

Sephira Chesed
Ovo je razina početaka. Ovdje su skriveni korijeni elemenata i korijeni fizičkog oblika. Na
ovom stupnju susrećemo pasivan, ali moćan umni aspekt koji djeluje iz Duha. Dolazimo u
kontakt s njegovim moćnim snagama, i podređujemo se njegovoj vlasti. Ali to nije
podređivanje iz prisile, već dobrovoljno i iz razumijevanja.

Pomirujemo se sa zakonom i pronalazimo svoje mjesto unutar njega. Ovaj stupanj, kao i onaj
prije njega, neće nam dopustiti da se s njim identificiramo niti da ustvrdimo: to je "moje".
Pokušamo li to učiniti, nježno, ali čvrsto bivamo otklonjeni i vraćeni na niža mjesta da
naučimo drukčije. Prirodni zakon djelovanja i zakon Duha nadilazi ljudske zakone i običaje.
Ljudski zakon može ograničiti kretanje prirode na načine koji omogućuju nošenje s raznim
potrebama vremena i mjesta, ali on ne može oporeći sam prirodni zakon. Možemo podmetnuti
kante na kišu da bismo ograničili tijek vode na određenu točku, ali ne možemo zaustaviti sam
tijek kiše i, ako je kiša dovoljno jaka, nema tih kanti koje će spriječiti natapanje zemlje.

Ovdje možemo naučiti savijati se s vjetrom, kao vlat trave, naučiti ići, svjesno, tamo gdje je
za nas neophodno da idemo, i naučiti činiti, svjesno, ono što je neophodno da učinimo.

Chesed predstavlja širenje i stvaranje oblika. Njegovo je značenje milosrđe. Isto kao i
Geburah, Chesed izražava nešto vitalno o našoj svjesnoj vezi s vanjskim, materijalnim
svijetom. Ranije smo u tekstu objasnili da Geburah predstavlja uništenje, "rigoroznu
strogost", Chesed stvaranje. Ipak, nije ispravno odmah pretpostaviti da je Geburah oličenje
zla, a Chesed dobra. Ako uzmemo u obzir da se stvaranje i nekontrolirani rast tumora npr.
vezuje uz Chesed, a pokušaji imunog sustava da ga ograniče i unište odnose se na moć
Geburaha, jasno je da nema ni malo svrhe izraze stvaranje i uništenje promatrati u smislu
dobra i zla.

Četiri su Poroka Cheseda: tiranija, licemjerje, prijetvornost (hipokrizija) i pohlepa. Oni su

hrana i piće dnevnog tiska. U objašnjenju Geburaha koristili smo upravljanje i vodstvo; isto
ćemo učiniti i kod Cheseda.
Tiranija je vodstvo bez autoriteta, nezakonito i protuustavno vodstvo obično podmazano
velikom količinom okrutnosti, Poroka Geburaha.

Licemjerje je brz i lagan način da se uzdrma baza na kojoj leži moć: pronađete manjinsku
grupu u društvu, naglasite i uveličate, do grotesknih, omjere razlika između te grupe i ostatka
društva, i iskoristite njegov prirodni strah od drugačijeg ili nepoznatog.

Prijetvornost je česta u religioznih vođa koji normalno ljudsko ponašanje označavaju kao
grijeh, a sami u privatnom životu čine upravo ono što sami nazivaju grešnim djelima i to
nemilice, i pri tome istinske religijske aspiracije drugih koriste kao izgovor kako bi napunili
vlastite džepove. Isto je tako česta i u onih koji govore javno o diktaturi proletarijata i kupuju
onda luksuzne proizvode u ekskluzivnim trgovinama rezerviranim za "članove partije" -
kolaps državnog socijalizma u Europi otkrio je onima koji to do tada nisu znali do koje razine
su priče o socijalnoj jednakosti bile samo paravan za gotovo bezgranične privilegije
nekolicine.

Pohlepa je pretjerano trošenje, veliki apetit još preuveličanije potrebe. Sjetite se samo čiji
novci i u kojim količinama leže po švicarskim bankama ili na Djevičanskim otocima. Većina
vlasnika tih računa je još uvijek nepoznata, ali neki od njih su bili u stanju dovesti vlastite
nacije na prosjački štap jer njihova vlastita osobna korist od bilo čega prevazilazi sve
racionalne mjere ljudske potrebe i teško ju je shvatiti.

Kada čovjek pogleda na najgore tirane dvadesetog stoljeća, ljude koji su bili direktno
odgovorni za smrt tisuća ili milijuna ljudi, teško je odrediti koji je od njih Einstein zla -
čovjeka duboko takne jednostavna običnost tih ljudi. Pametni, manipulativni, politički
prikladni, sretne ruke, izuzetni u svojoj sposobnosti da se popnu do vrha, uspješni u uzimanju
i zadržavanju moći, ali ne previše svjesni, ostvaruju saveze sa strašnom tamnom moći. Iza
brutalnosti, ubojstava, mučenja, zatvaranja i aparata opresije, može se vidjeti jednostavna
ljudska ranjivost, samo-važnost, taština, glupost, nesigurnost i pohlepa.

Poroci Cheseda su poroci svih ostalih sephirotha, napisani velikim slovima - moć uvećava
porok dok se on ne pretvori u razulareno čudovište. Čovjek s krutim i nesalomivim pogledima
glede ljudskog morala neće učiniti nikakva zla ako nema publiku, ali, dajte mu dovoljno moći
i cijelo će društvo okovati lancima koji mogu potrajati tisuću godina. Pohlepan i lakom čovjek
s dovoljno moći može opljačkati cijelu državu. Nerazuman licemjer neznatnog karaktera, ako
ima dovoljno moći, može podjarmiti ili uništiti cijele vrste. Kažu da moć korumpira i kvari,
ali to nije točno; korupcija je već u svakome od nas, i nedostaje nam samo neophodan
autoritet i moć koji bi na svijet oslobodio našeg vlastitog osobnog demona.

Pouka je da moć mora biti oplemenjena milosrđem i ljubavlju. Sam Chesed do te mjere
naglašava i predstavlja ljubav i milosrđe da je izuzetno lako početniku ignorirati odvratne
negativne odlike Cheseda - moć bez ograničenja, sveukupno uništavanje, sve neumjereno.
Vrlina Cheseda je poniznost, ideal vodstva (vlastitog života ili tuđih, s manje ili više moći),
ali ideal bez samovažnosti i svih poroka koji su vezani uz nju. Duhovna Vizija Cheseda je
Vizija Ljubavi, ljubavi i brige za sva živa bića, i želja da se pronađe način (ma kako mali on
bio) da se od svijeta učini bolje mjesto trebala je biti ostavljena na nivou Geburaha (Kama -
želja).

Vodstvo i moć u svijetu - i uz najbolje namjere - uvijek postaju instrumenti samo-važnosti, i

neznatni poroci ljudske prirode bivaju transformirani u čudovišta zla koja mogu terorizirati
cijelo čovječanstvo. I svima nam je poznato kakvim pločama je popločan put u pakao.

Ne zaboravite da je iluzija Cheseda Pravo, u smislu "biti u pravu". Teško je prolaziti kroz
život bez nekih uvjerenja i stavova, ali nitko nikad nije u pravu s velikim "P". Svatko tko u
drugima nastoji izazvati osjećaj da je on sam U PRAVU, izbjegava bit odgovornosti.

Ljuštura Cheseda je ideologija, ne u filozofskom smislu, već u uobičajenom smislu

"političke" ili jednostavno "životne" ideologije. Objašnjenje ovoga jest da je vrlo jednostavno
iskoristiti neku doktrinu, dogmu, vjerovanje ili bilo što na štetu drugih, a u svoju korist.
Pogledajte samo današnje političare. Ili političare općenito. Upravo u svim vrstama
društvenog života poroci, iluzije i ljuska Cheseda izuzetno su vidljivi i česti. Ako ugledate
interwiev s političarem (ili religioznim vođom) na TV, i njihovi odgovori na svako pitanje su
isti stari prazni žargoni, iste stare fraze, ista stara vrdanja, isti stari 'argumenti' i 'neoborive'
tvrdnje, i osjećate da ste sve to već čuli stotinu puta prije iz stotinu različitih usta, tada ste se
susreli s mrtvom, praznom ljušturom vodstva i Cheseda.

Odlike Cheseda prevazilaze uvelike čovjeka kao jedinku. Opasno je identificirati se s njima,
isto kao i s onima Geburaha. One su tu, zakonitosti ispod - u samom tkanju ili iznad naših
života.

Svijet je pun "zvijezda" koje su imale svoj "trenutak slave" i koje su nastojale desetljećima
živjeti na trenutku "stare slave". Stalna kreativnost je neobična, ali jednokratna čuda nisu.

Kreativnost je ptica koja se gnijezdi po vlastitoj volji, i pri najmanjem uznemirenju odlijeće i
nalazi novu granu za svoje gnijezdo. Ovo je teško iskustvo za Ludu: u jednom trenutku je
slavljen zbog svog jedinstvenog doprinosa ljudskoj egzistenciji - o njemu pišu u novinama,
gost je na TV - i onda pronalazi samog sebe kako tone u zaborav.

Sunce govori o maloj filmskoj zvijezdi koja čuva svoje izvatke iz novina, svoje plakate i
letke, svoje fotografije i sve opipljive dokaze da je bio "velik u svojim danima". Sada živi
okružen sve manjim krugom obožavatelja koji se sjećaju. Desetljećima se kupa u toplom sjaju
svoje "stare slave".

Pokuša li Luda izmusti svu snagu iz svog kreativnog trenutka, pada s puta i započinje dug,
polagan spust natrag na Kotač i topli sentimentalni sjaj Netzacha. Ovo putovanje može biti
strašno - sjetimo se Margaret Thatcher i njenog pada s pozicije dominantne sile britanske
politike u potpunu nevažnost, a sve unutar par godina.
Manageri se drže svog položaja godinama. Poznato je da čak i najkreativniji vođe mogu dati
ograničeni doprinos u ograničenom periodu vremena, a onda je vrijeme da "proslijede baklju"
drugome. Zadržavati uzde moći u svojim rukama, čak i kada je prošao trenutak njihove
najbolje kreativnosti vodi u stagnaciju, propadanje i zloupotrebu moći - poroci Cheseda su
tiranija, pohlepa, hipokrizija i licemjerje.

Luda mora znati kad je došlo njeno vrijeme da se povuče. Ako to ne učini, pada putem Sunca
- to je brutalna neizbježnost. Mora očistiti svoj stol, pokupiti svoje torbe, pozdraviti se sa
svima i ponovno se pridružiti masi.

Ovaj put je sličan putu Pustinjaka na trećem koraku, ali nebrojeno puta traumatičniji. U
usporedbi s javnim životom koji je vodila, ovo je zaista mala smrt.

Kada Luda odstupi s položaja, podvrgava se oštrom samo-propitivanju i samo-procjeni.

Mora!: Gevurah i Chesed su neuravnoteženi ekstremi, i učinila je brojne stvari za koje, u
retrospektivi, radije želi da nije. Ovo je Posljednji Sud - uravnoteživanje kako se centar
gravitacije njegova života vraća Tipheretu.

Put - Chesed prema Netzachu

Luda ima rijetku priliku s namjerom doći do ruba ambisa. Samo, luda nikad ne mora krenuti
prema ambisu. . .

Sve na prošlom stupnju spoznato, može biti prilično uzbuđujuće. I moramo biti upozoreni što
se može dogoditi ako probuđeni osjećaji u nama dovedu do identificiranja s moćima prirode i
prirodnih zakonitosti. Pred nama je opasnost uklizavanja u vruć "ljetni" sjaj, i vraćamo se,
blaženo nesvjesni svega što se događa, nazad na na razinu trećeg koraka.

Uspavani, vjerojatno osjećajem lažne sigurnosti (a zahvaljujući taštini) prerano smo pomislili
da smo pokorili prirodu. Pad, iako nježan i blag, i ni u kom slučaju prijeloman kao onaj na
petom stupnju, u svakom je pogledu razoran.

Na razinu Netzacha, ljudskih osjećaja, ponijet ćemo moć Jastva, otkrivajući da gotovo
možemo otkloniti prepreke jednostavno ako to samo poželimo. Ali, ovo je druga strana
Srušene Kule petog koraka, i isto ćemo tako morati ponovno krenuti po nižem trokutu kako
bismo uspostavili ravnotežu. Metafora je to za dušu prikazanu u obliku djeteta, kojeg nosi
konj koji predstavlja snage prirode. Jahač nema uzde kojima bi upravljao konjem i ide kamo
ga konj nosi. Svjetlost Jastva ostavljena je daleko iza, iako ona i dalje sija.

Lekcija koju ovdje neophodno moramo naučiti je: kako biti u stanju kretati se s prirodnim
zakonima, a da ne budemo ponešeni njima.
S Chesedom i Geburahom povezuju se dvije osnovne tendencije, koje su toliko naglašene,
vidljive i duboko ukorijenjene da ih možemo nazvati Mit Moći i Mit Propasti. Riječ mit se
ovdje koristi u smislu da postoji iskonski, arhetipski obrazac u kojem svatko može igrati svoju
ulogu.

U Mitu o Moći, protagonist je osoba koja traži moć zbog toga što moć znači kontrolu. Sve je
utvrđeno i kontrolirano do u najsitnije detalje kako bi se izbjegle moguće neugodnosti,
iznenađenja ili nesigurnosti. Svijet postaje neosobni mehanizam stvoren da izađe u susret
svakom zahtjevu i zadovolji svaku potrebu. Prirodni se svijet uništava kako bi se umanjila
njegova nepredvidljivost i neurednost. Svo znanje podvrgava se kontroli. Osobni odnosi su
ograničeni i formalizirani kako bi se minimizirala mogućnost bilo kakve eventualne osobne
boli, i oblikovani su tako da povećaju samo-važnost. Svatko onaj koji ne želi sudjelovati u
ovakvoj predstavi, može biti odstranjen ili prikladno kažnjen. Oni koji igraju uloge u
ovakvom mitu, žive u središtu svijeta, sve je pod njihovom vlašću.

U Mitu o Propasti, protagonisti žive za Svrhu ili "Stvar". Svrha je najvažnija stvar u životu.
Protagonist se moli da bude oslobođen vlasti ega i samovažnosti kako bi mogao bolje služiti
za "Stvar", sa svakim atomom svoje duše. "Da, ja sam ništa", šapuće on, " Manji sam od
najmanjeg crva u zemlji u usporedbi s veličinom Svrhe. Ponizujem se pred Svrhom. Živim
samo da bih služio za Svrhu". Bol, patnja, smrt samo su nakit za vječnu slavu Svrhe. Svrha
može biti Voljeni, Revolucija, Ekologija, Veliki Rad, Bog (da nabrojimo samo neke od njih).

Primjera oba ova mita u praksi ima nebrojeno; kad se spremate na kratak put i ponesete tri
kofera stvari koje će možda ustrebati i "za svaki slučaj" i "neka se nađe", tada igrate ulogu u
Mitu Moći, a mnogi suvremeni environmentalisti primjeri su protagonista Mita Propasti.

Put - Chesed prema Tipharetu

Na zadnjem smo stupnju ostvarenja Jastva - predstavljenog Posljednjim sudom. Sud o kojem
se ovdje radi, sud je koji činimo nad nama samima. Ovdje se vežu svi opušteni i labavi
krajevi. Rješavaju se svi preostali problemi. Svi zakopani impulsi, identifikacije i vezanosti
izlaze na svjetlost. Na neki način, ovdje pravimo "veliko spremanje".

Možemo hodati dolinom sjenki bez imalo straha, baviti se sa svakim duhom onako kako ga
srećemo, integrirajući ono što otkrivamo u dubljim razinama nas samih, i ono što primamo iz
viših razina iznad nas, a opet pojavljujemo se cijeli i kompletni na drugoj strani doline,
ulazeći u stanje milosti koje se može nazvati Samo-ostvarenje.

Ovaj je stupanj ekvivalent trećeg koraka s razine osobnog razvoja, ali ovaj put integracija se
odvija na razini Jastva. Sad dovršavamo temelje svog Jastva kako bismo mogli zakoračiti
prema Duhu, kao što smo u devetom stupnju pripremali tlo za korak prema Jastvu (Duši).

Chesed i Geburah su skeptar (oznaka kraljevske moći i priznate legitimne vlasti) i mač kralja
(oznaka privremene moći). U Kabbali Kralj se odnosi na Tiphereth, ujedinjenje Cheseda i
Geburaha. To je simbol ljudskog bića u odnosu prema svijetu. Ono što moramo spoznati je
potpuna svjesnost da smo mi kraljevi i kraljice koji posjeduju slobodu i moć da učine sve što
požele, i koji posjeduju potpunu odgovornost za posljedice svega što činimo. 'Kako siješ, tako
ćeš i žnjeti'. S tom razlikom što na ovom stupnju postoji stvarna moć i uzeta sloboda koja
utječe na sudbine milijuna ljudi.

Negdje između ekstrema moći i ljubavi svak od nas mora pronaći svoju vlastitu ravnotežu, i
negdje u vrtu raste Drvo Života i još uvijek donosi plodove.

Luda ima rijetku priliku s namjerom doći do ruba ambisa. Luda ima rijetku priliku otisnuti se
preko ambisa. Samo, luda nikad ne mora krenuti prema ambisu.

Šesti korak završava izbalansiravanje triade Tiphareth, Geburah i Chesed. Kažemo "završava"
- ali istinski Put tek počinje! Naš centar postojanja postaje stabilnije i čvršće ukorijenjen u
centar našeg Jastva i ozbiljna svjesnost duhovne ljubavi počinje se manifestirati premna nama.

Praktična kabala - Sedmi korak

Luda se može kretati putem Tipheret - Gevurah - Chesed - Tipheret kruga puno puta. Ovo je
analogija višeg reda nižeg Yesod - Hod - Netzach - Yesod ciklusa koja je oslikana "bivanjem
na Kotaču". Luda može imati brojne mogućnosti iskusiti puteve Kule ili Kotača.

Ako ima sreće, iskusit će, kao što je iskusio na Kotaču, novu mogućnost svjesnosti. To je ono
što kabbalisti nazivaju neshamah, božanski dio ljudskog bića, dio koji prema tradiciji,
nadživljuje smrt.

Put od Tiphereta kroz Daat do Ketera na Yetziratičkom drvetu (svijet oblika) odgovara putu
od malkhuta do Yesoda na Briatičkom (svijet stvaranja) drvetu. Luda je ponovno razotkrivena
kao... Luda, koja se sprema popeti duž Drveta Života. Na jednoj razini postigla je sve, ali na
drugoj razini nije postigla ništa. To je odlika velikih promjena svijesti - svi uvidi i postignuća
do kojih se s naporom došlo, razotkrivaju se kao besmisleni ili bezvrijedni ili rezultati iluzija i
odlike slijepoće - "Bijah slijep, ali sada mogu vidjeti".

Ovaj put je analogija više razine puta Maga, ali s uočljivim razlikama. Mag je statična muška
figura, njegove igračke su na stolu ispred njega i iako on maše štapom, to je više zbog dojma
nego bilo što drugo.

Svijet je predstavljen rasplesanom ženskom figurom. Ona pleše unutar carstva četiri elementa.

Pravo znanje se ne može rasprostrijeti na stolu. Ono djeluje unutar cjeline ljudske psihe, a
rasplesana figura pokazuje koliko potpuno su lekcije puteva apsorbirane i pounutarnjene do
točke gdje su izazovi postojanja postali ples u tijeku.
Područje pred nama je područje Armagedona, Biblijske bitke unutar Duše, bitke koje
ostavljaju ožiljke u stvarnom životu (da, onom tamo vani, svakodnevnom). Nedvojbeno.
Slijediti više bilo koje učenje, ovdje je besmisleno - jer u pitanju su sile, toliko neosobne, sile
formiranja svijeta samog - u neprekinutom procesu dinamičkog uravnoteživanja, slikovito i
alegorijski prikazanom u ruskom filmu Night/Day Watch.

Svaki pokušaj "hvatanja za slamku" osobnosti, bilo kakvog poistovjećivanja, pomisli da se

nešto od ovoga "može dobro iskoristiti" u životu - ovdje će završiti katastrofom. Bitka se
mora jedino - napustiti. Prepustit ću vama da shvatite zašto, uostalom, daje se naslutiti iz
tekstova koji slijede.

Prošuljati se tiho, na prstima, na vrhovima prstiju, najbolje žmireći, kroz ova dva sefirota i iz
Tiphereta "sunuti pravo u" Daath... koliko god puta treba... I tek ovdje, gomila Castanedinih
naučavanja stavljenih u usta Don Juana (ili je bilo obratno, stavljenih u pero Castanede),
zaista počinje dobijati na značenju. Geburah i Chesed su "mjera vaše težine", vage u rukama
Sv.Petra pred vratima Raja... Nikoga ovdje nije briga za "vaše malo ja". Osim, možda, naše
Lude... Kako sudiš - tako će ti biti suđeno. Sve, ali baš sve ćete morati ostaviti iza sebe... jer
ništa ne pripada vama, čak ni vaša sjećanja... Do sada nam je već jasno da je ono što
nazivamo "moja osobnost" - bah - nešto posve univerzalno, i daleko od "moja". Kad se
"iznoje" fiksacije Tiphereta uzrokovane donjom trijadom, nadoći će one uzrokovane gornjom
- Tipheret je poput magneta; i što ga prije demagnetizirate, to će lakši biti nastavak Puta...

Izgradili smo svoje temelje i u stanju smo stajati u direktoj vezi kroz moć Duha, spremni da
postanemo ljudi Duha kad nas se pozove s druge strane Ambisa.

Na ovom stupnju, krotki zaista naslijeđuju zemlju.

Na Sedmom koraku našeg Puta možemo direktno manifestirati Duh, jer smo povezani s
Duhom, i "točka" u nama kojom smo povezani s Duhom i sama je Duh.

Put - Tipharet prema Daathu

Ovaj stupanj vodi nas preko Daatha ili Ambisa. "Kad gledate u ambis, ambis vam uzvraća
pogled " rekao je Nietzsche.

Ambis dijeli sephirothe koji predstavljaju ljudsko biće od sephirotha koji predstavljaju Boga i
božansko. Mnogi su pojedinci pokušali opisati svoje prijelaze preko Daatha ili Ambisa, mnogi
od njih nisu shvaćali gdje se nalaze, mnogi od njih su preuveličavali stvari, brkali prijelaz od
osobnosti k Duši s prijelazom od Duše k Duhu. Ja prepuštam svima Vama na volju...
Pokušajte prijeći Ambis. I sami otkrijte što čovjeka tamo čeka... Dat ću par natuknica koje su
uobičajene.
Ambis je metafora za brojne pojmove ili iskustva. Osnovne odrednice čine Ambis ništavila,
Ambis odvajanja, Ambis znanja i Ambis ne-postojanja (ili ne-postajanja).

Sartre je, na primjer, ništavilo vidio kao neophodnu posljedicu određene vrste postojanja koju
je nazvao "postojanje za sebe", vrste postojanja koju mi doživljavamo kao svjesnost sebe kao
ljudskih bića.

Ambis odvojenosti može se doživjeti kao odvajanje od božanskog, ali može se također
iskusiti i u odnosima s drugima i fizičkim svijetom kao takvim. Većina onoga što smatramo
istinitim o svijetu i ljudima je iluzija koju je stvorila mašinerija naše percepcije, ovdje Yesod
postaje Daath, i zjapeći se ponor otvara kad je čovjek manje svjestan onoga što zna nego
onoga što ne zna; moguće je gledati u bliskog prijatelja i vidjeti nešto više strano, udaljenije i
nepoznatije nego površina Plutona. Ovo je iskustvo usko povezano s Ambisom znanja, o
kojem će riječi nešto više biti u nastavku teksta.

Ambis ne-postojanja je direktno opažanje da u bilo kojem trenutku možemo isto tako i ne-
postojati. Percepcija prevazilazi misli ili svjesnost fizičke smrti, ovdje se radi o direktnom
shvaćanju da je nepostojanje manje stanje nego proces, da u svakom trenutku postoji impuls,
magnetna privlačnost prema potpunom samouništenju na svakoj mogućoj razini. Što se
čovjek više približava korijenju postojanja i bića, sve je bliži korijenju nepostojanja i nebića.

Daath znači "Znanje". Daath je također simbol ujedinjenja Mudrosti (Chokhmah, 2.sephiroth)
i Razumijevanja (Binah, 3.sephiroth). Ako ste se ikad zapitali zašto je znanje prirodni rezultat
mudrosti i razumijevanja, probajte se zabaviti slijedećim opaskama. Mudrost se može shvatiti
u "vanjskom" smislu, kao nešto što je primljeno od nekog drugog. Kad smo bili djeca, često
su nam govorili "učini ovo" ili "nemoj činiti ono", i često nismo mogli propitivati mudrost tih
savjeta jer nam je nedostajalo razumijevanje. Ako dijete želi napraviti raketni stroj na tekuće
gorivo u kući i želi koristiti benzin i hidrogen peroksid, i roditelj mu to zabrani, dijete ne
razumije u čemu je problem - obećava da će paziti. Ali zapravo nema pojma zašto mu to ne
dozvoljavaju. Danas, to dijete sigurno zna, jer razumije glupost koju je htio učiniti, i shvaća
mudrost zabrane. Primljena mudrost ne može se ugraditi u ličnost ukoliko nedostaje
sposobnost da je se razumije, i kad se razumije, ona postaje pravo znanje koje se može dalje
prenijeti nekome drugome kao mudrost.

Postoji duboka povezanost među nižim sefirotima i višim sefirotima: pogledajte simetričnost
Drveta i vidjet ćete zašto su Malkuth, Tiphereth i Kether povezani, zašto su Hod i Binah
povezani, zašto su Chokhmah i Netzach povezani i u ovom trenutku najvažnije, da postoji
veza između Yesoda i Daatha. Ove povezanosti izuzetno su važne. Daath i Yesod, na
različitim razinama, su kao dvije strane istog novčića. Pobrkajte malo mašineriju percepcije i
Yesod postaje Daath.
Vrsta prolaska kroz vrtložni tunel uvijek se povezuje s magičnim/mističnim iskustvom,
prvenstveno u povezivanju Malkutha i Yesoda; ovaj put povezuje stvarni svijet sa podzemnim
svijetom mašte i nesvijesnog i uobičajeno ga simbolizira tunel. Ovaj put također se odnosi na
put na jednoj drugoj razini, povezujući Tiphereth preko Ambisa, kroz Daath do Kethera. Taj
vrtlog/tunel nije subjektivan, normalna svjesnost, individualna svjesnost povezuje se s nečim
puno većim.

Isto kao što Yesod predstavlja mašineriju čulne percepcije, Daath može postati Yesod jedne
druge vrste i razine percepcije, ne čulne percepcije, već nečeg potpuno drugačijeg što izgleda
da funkcionira "iz pozadine" uma; to je objektivno znanje, nešto što se naziva gnoza.

Također, između fizičkog svijeta i svijeta uma, stoji ambis. Gdje postoji ambis, postoji i
znanje koje se može ili ne može dostići.

Ambis Assiaha - fizičkog svijeta, je primjer ovog posljednjeg. Niti jedan neurolog nikad neće
disekcijom mozga izvući dokaz o nepostojanju najvećeg prim broja, bez obzira koliko dobro
taj neurolog "mapirao" mozak.

Slijedeći je Ambis Yetziraha - svijeta oblika. I upravo je ovaj ambis prvi na redu za prijelaz
preko njega. Iza njega slijede ostali.

Ambis i Daath idu jedno s drugim jer Ambis postavlja ograničenje o tome što se može
spoznati s ove strane Ambisa: ambis je ambis znanja, i Daath je rupa u koju upadamo kad
pokušavamo prijeći prijeko, na drugu stranu.

Može li priroda Boga biti izražena u bilo kakvim ljudskim pojmovima? Ne. Bog je ljudski isto
koliko i žohar, ljudski koliko i hrpa kamenja, ljudski koliko i zvijezda, ljudski koliko i prazan
prostor. Pa kako onda možemo znati bilo što o Bogu? Tek kad se Daath izvrne i postane
Yesod jednog drugog svijeta možemo znati bilo što, ali na žalost gorljivi govor anđela je kao
gubavčevo zlato: dok ga vi nosite kući da biste ga pokazali prijateljima, ne ostane vam ništa
osim hrpe suhog lišća.