Kada govorimo o simbolu vode, trebamo imati u vidu da se radi o jednom širokom prostoru, koji

podrazumijeva ne samo simboliku na razini književnosti, već i onu univerzalnu simboliku. Simbol vode
možemo promatrati u okviru naučnih i vjeronaučnih saznanja, kao i u okviru povijesnih dešavanja,
kako bismo došli do tog simbola u kulturi Bošnjaka.

Najstariji mislioci/mudraci, „oni kojima je znanje darovano“, prepoznali su da postoje četiri elementa
u prirodi iz kojih je sve materijalno stvoreno, stvoreno sublimiranjem četiri elementa, a to su: zemlja,
vatra, voda i zrak (vazduh). Ta četiri osnovna elementa možemo prepoznati u stvaranju fizičkog
čovjeka, kao i u nekim pristupima čovjekovoj psihologiji. Jedna vrsta pristupa karakteru čovjeka
kazaće da postoje također četiri tipa čovjekove sklonosti, jedna koja je bliska tom zemljinom, jedna
vatrenom, jedna vodenom, jedna zračnom. Pored karaktera u kojima dominira jedna od ovih
osobina, postoje i četiri kombinacije i, u konačnici, postoji deveta, koja podrazumijeva savršen omjer
svih karaktera koje zovemo: sangvinik, flegmatik, kolerik i melanholik. Sublimiranjem četiri osnovna
elementa dobijamo taj deveti, savršeni u omjeru. Podrazumijeva se da ova svojstva moraju postojati i
u onome što je izvan materijalnog, u onome što je starije od materijalnog, jer materija biva stvorena
nakon onoga što je izvanmaterijalno.

Kroz povijest čovječanstva ova četiri elementa će se pojavljivati neprestano. Ako pratimo četiri
osnovna stadija razvoja određenih ideja, određenih religijskih stanja, određenih znanja o vjerovanju,
onda ćemo prepoznati da, također, imamo četiri osnovna stepena sazrijevanja, tj. kategorije znanja:
1- nuhovska, 2- ibrahimovska, 3- musaovska, 4- isaovska. U sve ove četiri kategorije znanja mi
prepoznajemo vodu, i zemlju, i vatru i zrak. Svaka od njih odgovora jednoj od kategorija materije i
jednoj od kategorija njihovog značenja u nemateriji, u transcedentalnom, u duhovnom.

Tako će se u nuhovskom razumijevanju vjerovanja pojaviti voda koja simbolizira čišćenje.

U ibrahimovskom prepoznaćemo simbol vode u jednoj kratkoj priči koja kaže da su sve životinje
nosile vodu kako bi gasile vatru u koju je bačen Ibrahim. U jednoj varijanti kaže se da je to bila žaba, u
drugoj varijanti mrav koji je upitan, kada je nosio vodu, zašto on nosi kad ne može ugasiti, a on
odgovara: „Neću biti pitan zašto nisam ugasio, već zašto nisam gasio.“

U priči vezanoj za musaovski stepen razumijevanja znanja, na vodu nailazimo na samom početku –
„Mi njegovu majku poučismo onome što se samo nadahnućem stiče“ – da isplete korpu, da spusti
bebu u rijeku i da ga pusti niz vodu (vidi: Kur'an, Al Kasas, 7; Ta-ha, 38-39). Dakle, voda, u ovom
slučaju, simbolizira izlaz, spas; tekuća voda je izlaz iz neke situacije.

Na narednoj sceni imamo veliku kišu, kao jedno od čuda koje je dato Musau. Isto tako, imamo i i
more preko koga treba prevesti svoj narod. On će udariti štapom, more će se rastaviti, te će on sa
svojim narodom preći preko mora. Dakle, u tom trenutku, more je prepreka; more je neka situacija
koja se čini bezizlaznom, ali iz nje ima izlaza. Vjerovanje je taj izlaz.
U isaovskoj kategoriji – vodu ćemo prepoznati u susretu Isusa sa Ivanom Krstiteljem, kada se radi o
hrišćanskoj tradiciji, ili Isaa, a.s., sa Jahja, a.s., kada se radi o islamskoj tradiciji. Prilikom tog susreta na
rijeci Jordan dolazi do pomaganja – prethodni poslanik pomaže novoprispjelom poslaniku da ispuni
svoju misiju.

Možemo zaključutu da voda simbolizira MUDROST, simbolizira ZNANJE, simbolizira PREPREKU,

simbolizira IZLAZ IZ PREPREKE i smbolizira PROTOK NEČEGA.

Važno je naglasiti i o kojoj vodi mi zapravo govorimo – da li je to voda koja je tekuća ili je to stajaća
voda. Tako je i simbolika različita. Tekuća voda simbolizira tekuće znanje, tečno znanje, znanje koje je
promjenljivo, znanje koje samo sebe čisti – tekuća voda samu sebe čisti; stajaća voda nema potencijal
da samu sebe čisti.

Ukoliko je stajaća voda mala, ona je bara, ili baruština; ukoliko je velika ona je jezero, ili more, ili
okean. Ukoliko je voda stajaća, ona je neupotrebljiva. Nasuprot toga, onaj najmanji potok, koji je
tekući, prepoznat ćemo kao čist. Prepoznat ćemo da on može imati potencijal da bude ispravan za
konzumiranje. Takav je i odnos znanja prema čovjeku (ne samo odnos čovjeka prema znanju). Jer
čovjeka treba njegovo znanje da vuče, njegovo znanje da ga nosi na njegovom putovanju ka svome
Gospodaru. Dolazimo sada do jedne nove teme – znanje kao argument, koje prepoznajemo u
poslanstvu Musaa, a.s., i u njegovom štapu… Ali, to je već neka druga tema.

Vodu ćemo, također, prepoznati u cijelom nizu različitih situacija ili pojava, i u tradiciji i u književnosti.
Kada se radi o arhitekturi urbaniteta – dolaskom Osmanlija gradovi su počeli mijenjati izgled. U
srenjovjekovlju, bilo na prostoru Srbije, Bosne ili Hrvatske, grad je uvijek na nekim nepristupačnim
mjestima. Dolaskom Osmanskog carstva, gradovi se oformljavaju na ušću rijeka ili na raskrsnici
puteva. Što znači da se oni „izmještaju“ u niziju i bivaju vezani za postojanje vode u blizini. Zato će
evropska nauka o Orijentu kazati da su Osmanlije na prostor Balkana donijeli: novu vjeru za taj
prostor – islam, tri orijentalna jezika – arapski, turski i perzijski, orijentalno-islamsku kulturu i, kako će
evropski naučnici reći, kult vode. U islamu nema ničega ni kultnog ni okultnog, već je iz pozicije
evropske tradicije naša briga o vodi izgledala kao kult. Zato jer nastaju javne česme, jer se prave
šadrvani i hamami. Dakle, najmanje tri sasvim nova arhitektonska objekta koja se nalaze u urbanom
prostoru grada, ne ona lična koja se grade u avlijama. Taj doživljaj evropskog čovjeka prema
orijentalnoj tradiciji bit će način da se razumijeva naš odnos prema vodi kao kultu.

U susretu kultura, orijenta i okcidenta, u susretu sa starom slavenskom tradicijom, koja je ovdje već
postojala, dolazak orijentalno-islamske kulture nije poništio već postojeće kulturne obrasce. Tako da
su Bošnjaci brojne stvari zadržali, kreirali drugačije nego što su ih Osmanlije donijeli, na isti onaj način
kao što su Osmanlije kreirali drugačije odnos prema islamu u odnosu na Irance od kojih su preuzeli
islam, ili Iranci u odnosu na Arape od kojih su oni preuzeli islam.
Budući da islam nije rigidan prema zatečenom stanju, već se on samo prilagodi i zaživi onamo gdje je
došao, tako će i u kontekstu vode brojne stvari zaživjeti, uprkos nekim kasnijim interpretacijama da je
zaživjelo pogrešno. Mada, pogrešno u okviru islamskog učenja nikada nije moglo živjeti petsto
pedeset ili šesto godina, devijacije uglavnom vrlo kratko traju. Na ovom prostoru, ta sublimacija
Orijenta i Okcidenta – slavenske tradicije, južnoslavenskog senzibiliteta i orijentalno-islamske kulture
dao je neki, opet, drugačiji odnos čak i prema vodi u odnosu na orijentalno-islamsku tradiciju. Tako će
se kod nas pojavljivati nešto što se kod Arapa neće pojaviti – kao što je običaj da prospete vodu za
nekim ko kreće na put; ili kao što je situacija da se neki ajet ili sura prouči na vodu u cilju zaštite od
negativnih uticaja; ili kao što je, kako se to u Novom Pazaru kaže, gašenje ugljevlja ili salijevanje
strave (oboje se radi uz pomoć vode).

Dakle, ta sublimacija orijentalno-islamskog i zatečenog stanja bila je i u nivou odnosa prema vodi, i
islam to nije potisnuo za pet stotina pedeset godina, niti okrakterizirao kao negativno bilo koju od
ovih stvari, već je isključivo obilježio na način što je očistio i rekao „ovo je sad i naše“. To „i naše“ nije
došlo ni u kakav unutarnji, niti vanjski sukob sa zatečenim stanjem. I velika ulema koja je živjela ovdje
u ovih pet stotina pedeset godina nije imala nikakav sukob sa zatečenom tradicijom.

To ćemo vidjeti isto i na primjeru stećaka i srednjovjekovlja. Osmanska kultura nije poništila stećak
kao nadgrobni spomenik. Nije ga uništila, kao što su ga uništili Arapi, nije odmah napravila nišan.
Postoji stećak sa muslimanskim imenima, a nesmetano se javlja i u prvim stoljećima osmanske
uprave: i u 15, i u 16. i u 17. stoljeću, sve do situacije kada će polahko, nakon dvije stotine pedeset
godina, na našim prostorima zaživjeti nišan sa turbanom. Dakle, postupnost je primjetna i kod svih
drugih elemenata, naročito u razumijevanju finesa kakav je odnos prema vodi.

U orijentalno-islamskoj književnosti, ili poeziji, pojaviće se voda na različitim mjestima. Pojaviće se

kao referiranje na kur'anski i hadiski tekst. Dakle, u poeziji je nalazimo kao refleksiju, kratak odbljesak
na kur'anski, hadiski tekst, na neko predanje i sl. Tako će se pojaviti refleksija vezana za Nuhov potop,
za gašenje vatre u ibrahimovskoj kategoriji i td., a isto tako će se pojaviti refleksija na različite hadise,
pa će se kazati da je „prijesto Gospodarev nad vodom“, kao i „da je sve živo stvoreno od vode“, ili je
„sve oživljeno vodom“.

Kroz poeziju će se različiti motivi različito i tretirati. Jedan od najkompletnijih ili najpotpunijih motiva
islamske poezije na orijentalnim jezicima jeste „motiv kapi i mora“. On se tretira kao najuzvišeniji
motiv. U poeziji ovog usmjerenja pojaviće se motiv leptira i svijeće, pojaviće se motiv vina, krčme i
krčmarice – u značenju opijenosti božanskom ljepotom, referirajući se naravno na hadis: „Allah je
lijep, i On voli ljepotu“. Dakle, u svakom od tih iskaza pojavit će se ova opijenost ljepotom, koja se
reflektira kroz sve što je stvoreno. Kud god se čovjek okrene, vidjet će ono šta on sam sadrži – ukoliko
sadrži ljepotu, vidjet će ljepotu; ukoliko ne sadrži ljepotu, neće je vidjeti. Na taj način i postoje motivi
– motivi vina, krčme i krčmarice – koji se javljaju u ovoj vrsti poezije.

Nakon toga, pojavit će se motiv leptira i svijeće, odnosno žrtvovanja nečeg svog. Ovo su dani
kurbanskog Bajrama, onda je to referiranje na žrtvovanje kurbana, ali i svega drugog. Ukoliko se
osvrnemo na prve generacije muslimana, shvatit ćemo, zapravo, da se tu radi o žrtvovanju mnogo
većih iznosa, mnogo većih dijelova iz sebe i iz svoga za ono što je pitanje potrebe kolektiva.

Najkompletniji motiv, ili najsavršeniji/najuzvišeniji motiv gdje će se pojaviti voda jeste motiv kapi i
mora, gdje će kap simbolizirati čovjeka, a more će simbolizirati Gospodara. Na razini simbola mora
postojati razlog – kao što postoji razlog kod simbola vina, krčme i krčmarice; kod simbola leptira i
svijeće; tako mora postojati razlog, potvrda, dokaz o ispravnosti simbola kapi i mora. Osnovni dokaz
tom simbolu jeste mjesto gdje se kaže da je u Adema „udahnut dio od Nas“. „Dio od nas“ –
podrazumijeva „dio Božanskog“. To je „ta kap“ koja se nalazi u Insanu. To je ta kap koja mora ostati
sama, bez onih životinja koje svaki čovjek u sebi ima. Jer Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Svaki čovjek ima
svog šejtana. I ja ga imam, ali sam ga ja, uz Allahovu pomoć, islamizirao.“ To su, dakle, različite
čovjekove želje, htijenja, pohote, stremljenja dunjalučka. Ova kap je, dakle, ta kap Božanskog, koja
mora ostat sama; ona mora nadjačati životinje. Zato će se u poeziji na orijentalnim jezicima često
pojaviti ta kap – koja jeste čovjek, i to more – iz koje je ta kap proistekla. Onog trenutka kada se kap
vrati svome Gospodaru, vratit će se svome praizvoru. Vratit će se tamo odakle je „udahnuta u nas“.

U bošnjačkoj tradiciji će se upravo ovaj motiv pojavljivati na cijelom nizu mjesta, od Ahmeda
Vahdetije preko ostalih pjesnika na arapskom, turskom i perzijskom jeziku – pa do pjesnika koji će
doći krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kakvi su Safvet-beg bašagić, Musa Ćazim Ćatić. Kasnije će se
pojavljivati kod nekih drugih pjesnika, čak i kod nekih pjesnika u Novom Pazaru, kakva je Nadija
Rebronja, dakle pojavljivat će se referiranjem refleksija na ove tradicionalne stare pjesnike od Rumija,
Hafiza Širazija pa redom, na ovamo, itd., do danas, u ovih osam stotina i više godina – koliko poezija s
ovakvom simbolikom vode i postoji.

Voda će, naravno, imati mjesto i u različitim drugim simbolima. Pojaviće se kao rijeka, i u poeziji i u
prozi. Nekada će to biti stvarna rijeka – ona formalna, fiziča rijeka – „tihi Don“, nekada u prenesenom
značenju, nepremostiva, nepregaziva rijeka, kao što je to Mošćanica u Sevdalinci o Ajki Fazlagića, u
kojoj se Ajka obraća rijeci:

Mošćanice, vodo plemenita,

usput ti je, selam ćeš mi dragom,

nek’ ne kosi trave oko Save

pokosiće moje kose plave.

 Mošćanica se uliva u Miljacku, Miljacka u Bosnu, Bosna u Savu; Ajka šalje selam po vodi, pokazuje da
voda pamti, da će voda prenijeti selam njenom dragom koji se nalazi oko Save – „ili neka joj se vrati ili
neka je se prođe“, da ona bude načisto šta će biti od njih dvoje.

Tako će u književnim djelima odnos simbola rijeke – fizičke rijeke, metafizičkog značenja rijeke itd. –
oscilirati od primjera do primjera. Jedan od najjasnijih, najeklatantnijih primjera neobične rijeke
pojavit će se već u naslovu znamenitog romana autora Skendera Kulenovića iz kasnih 70-tih godina
20. stoljeća „Ponornica“. To je specifična vrsta rijeke koja ponire, dakle ona samo na jednom mjestu
nestane. Onda prođe nekoliko kilometara, ne vidite je nigdje, i na jednom mjestu izlazi cijela.
Aludirajući već samim naslovom tog romana, Skender Kulenović zapravo kazuje kakva je kultura i
identitet Bošnjaka – da je ona jaka u jednom trenutku, da postoji, da je jasno vidljiva, da je možete
koristiti, da uživate u njezinim ljepotama, i u jednom trenutku je nestane. Možemo tumačiti
historijski, u pitanju je 1878. godina, dolazak Austro-Ugarske, Prvi svjetski rat, stvaranje Kraljevine
SHS, potom Kraljevine Jugoslavije, pa onda FNRJ, pa SFRJ, pa onda opet izbijanje te rijeke sa nekim
70-im godinama 20. stoljeća, sa nekim važnim kapitalnim djelima, nekim antologijama, nekim
„identitarnim djelima“, djelima o religiji itd. Vidjet ćemo, zapravo, da se ta rijeka neprestano
pojavljuje, ukazuje i nestaje.

Zato je Skender i dao naslov svom romanu „Ponornica“, koji je planiran kao tetralogija (u 4 toma). Ali
nije poživio, jer već naredne godine autor umire. To je, svakako, jedno od najzanimljivijih štiva koje
govori o kulturi Bošnjaka kao „ponornici“.

Kroz različita druga djela u bošnjačkoj književnosti također će se referirati simbol vode, da li na onaj
način kada se savremeni pjesnik referira na nekog prethodnog književnika, da li gradeći na sasvim
nov način, onako kako je to Skender uspio kada gradi vlastito razumijevanje svoje kulture i tradicije.
Budući da je Skender jedan od najboljih majstora u bošnjačkoj književnosti, on će tu sublimaciju
orijentalnog i okcidentalnog pokazati u svojim sonetima. Pa će reći u jednom sonetu: „Svrh snijega do
juga rijeka – zveket vilinskog nakita.“

Tek u dva stiha svoje tercine, u vrlo kratkim, jezgrovitim sintagmama, pokazat će razumijevanje kakav
je to njegov odnos prema senzibilitetu tih elemenata Orijenta i Okcidenta: „svrh snijega do juga
rijeka“, dakle, imate gotovo u kroki crtežu predočen pejzaž rijeke „zveket vilinskog nakita“. Jedino što
postoji od te rijeke, jedino čime se ona pokazuje živom jeste zveket. Šta može biti zveket? Može biti
vilinski nakit vile brodarice, sada kultura starih Slavena, koja je opstala sve vrijeme – „još je jedino u
zvuku opstala ta rijeka“. I ona će se primijetiti kada priđete njoj. Jedino što može zvečati u njoj može
zvečati vilinski nakit. To je potpuno transkodiranje jednog motiva: od one vile nagorkinje iz usmene
književnosti, do ovog jednog od najboljih i najljepših primjera, kako će ta brodarica vila, vila vode
sada, u tom spletu slavenskog i orijentalnog pokazati koliko je moćna sublimacija ukoliko je kreiramo
prema doživljavaju vlastite kulture.

Tako će Kulenović nasloviti jedan svoj esej o romanu Hamze Huma „Grozdanin kikot“ – „Iz smaragda
Une“, jer će se opet referirati na jednu od važnih bosanskih rijeka, gdje će kazati kakav je to njezin
odnos prema kulturi i tradiciji Bošnjaka i koliko je taj zvučni efekt vode, koliko je taj vizuelni efekt
vode neusporediv ni sa čim drugim.

Voda jedina ima potencijal da samu sebe čisti, ona se jedina na minus temperaturi širi, sve ostalo se
sužava. Nauka nam je do danas na više mjesta pokazala kakve su nadnaravne posebnosti materije
koju zovemo vodom. U književnosti i u kulturi voda je jedno od važnih mjesta o kome bismo sada, od
primjera do primjera, mogli nalaziti različita značenja i različite modele tumačenja i nijansi između
njih.