Ruhani i sejtani inspiracija Hadzdz

Gori moja svijest, gori moje pero, ja sam hadija!

Kada se krene na hadd put pod nogama tvrdne, staje vrsto objema nogama na zemlju, ali dua sve
vie meka i suze naviru na oi.
Prije osam stoljea ejhul-l-Ekber (Ibn Arebi) ree: namaz je iaret vida, post je iaret okusa, zekjat
je iaret dodira, a hadd je iaret sluha, te ti ja, Nedad lbriimovi duhandija, nanijetim da
odem

na

hadd,

tako

obavim

peti

islamski

art,

da

vidim

ta

ut.

Allahovom milou darovanjem kralja Fahda bin-Abdul-Aziza nas pet stotina Bonjaka drugoga
dana mjeseca Zu-l-hidde 1416. godine hidretske uemo u avion i odemo u Saudijsku Arabiju.
Do te, 1416. godine hidretske etrdeset i etiri mjeseca u Bosni se bio boj. Iako su lica Bonjaka bila
lijepa u boju, kada je boj prestao, ja vie nisam vidio nijednog ovjeka i mislio sam da mi je Allah d.
.

oduzeo

ili

vid

ili

ljude.

Ali na putu za Mekku ugledam pet stotina Bonjaka nurli-lica i zato to su bili muslimani kao i ja
stanem ih gledati s ljubavlju i radou sasvim izbliza i bez ikakva snebivanja. Sigurno su na dobitku
oni

koji

su

ljudska

lica

cio

ivot

gledali

tako.

Doavi u Mekku ugledam jo zaista mnogo ljudi koji su doli sa svih strana svijeta da obave hadd
pa mi se tako ispuni dova da makar neko vrijeme svuda oko mene budu samo muslimani.
Dvije stvari da kaem odmah, jednu o svom stanju prije nego to sam krenuo na hadd i jednu o svom
stanju kada sam se vratio s hadda.
Kada sam saznao as i dan polaska na hadd (deset sahata dvadesetoga aprila hiljadu devet stotina
devedeset i este godine) sav sam pretrnuo, na trenutak sam bio dua bez tijela, a moje bie nijemo je
rastvorilo svoje latice poput kakva golema cvijeta u spremnosti da izvri jednu obavezu i primi jednu
odliku muslimana hadd. Trebalo je od tada to stanje spremnosti za obavljanje hadda, nakon
duga nijeta odravati pomno pazei da neto nepoeljno ni veliine truna, grjeno, tue ili strano
samome haddu, ne pane u raskriljenost srca. Obuzela me je jedna vrsta zanosa i pune spremnosti za
sveti put i odlunost da se i zapretenim snagama u sebi koje jo nisam ni takao ni rabio, svijetla obraza
i uzdignuta ela, ponesem sa svakom potekoom i neoekivanou na putu za Mekku.
Ali sve se, hajrom hajirli, dobro okonalo.
Boravei u Mekki i Medini prvi put u svom ivotu nisam udio da se vratim kui, niti sam pomiljao na
dan povratka.
A kada sam se vratio s hadda i nakon duga i naporna puta prepoznao svoju postelju, saekao no,
legao da spavam, prvo i jedino to sam sanjao bio je hadd. I drugu no sam legao da spavam i opet
usnio hadd. I treu. I tako sedam noi zaredom. Legnem da spavam, sanjam hadd, opet doe no i
vrijeme za poinak i ponovo sanjam hadd. San ko san, niti ga mogu dozvati, niti ga mogu, kad
nastupi, odagnati, ja nad njim nisam gospodar, ali sedam puta zaredom u mojim snovima se prepliu
Kjaba, Arefat, Muzdelifa, Mina, obrisi Arabije i bijeli mramor Mesdidu-l-Harama, mehak kao
posteija, a da ni jedan jedini put svetost hadda nije bila niim nakinuta ili natrunjena. Moja dua je
uistinu bila opeaena haddom i ja sam sedam dana zaredom bio hadija i u snu i na javi!

Sada tih sedam hadijskih snova drim u svom pamenju poput none niske crnih bisera, pa ma ta o
tome rekao Sigmund Frojd.
Ali kako da opiem hadd kada sam ja gledao samo svoje Bonjake, nagledati ih se nisam mogao. Ja
jesam u svojim akama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu kui, ali sva je moja dua izreetana
licima mojih Bonjaka sa kojima sam iao na hadd. Ja sam, zapravo, hodoastio u Bosnu!
Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i meu njima ja duhandija! To je bogatstvo moga hadda.
Ja sam morao otii u Mekku da bih naao Bosnu u tim ljudinama!
Ta to su moji muslimani, ta to su moji Bonjaci, ta to su moji zemljaci! Kako sam to ja do tada gledao
ljude? Ta to su najbolji, ta to su najodabraniji, ti Bosanci, ti Hercegovci, ti ljudi, ti borci, ti junaci i oevi
ehida iz Gradaca, iz Cazina, iz Buima, iz epe, iz Gorada iz svih krajeva Bosne znam im damar,
znam im rije, znam im drhat due u prsima. Nismo ili u boj, ili smo na hadd; nismo ili u njivu
kopat', ili smo na hadd; nismo ili na sijelo, ili smo na hadd; nismo ili na teferi, ili smo na
hadd; svako sa svojim nijetom, svako sa svojom mukom, svako sa svojim dovama Uzvienom i
Milosnom Allahu deleanuhu kojem smo se odazivali telbijom: Lebbejke Allahume lebbejk
Odazivam ti Allahu, odazivam! Odazivam Ti se. Nema sudruga. Odazivam Ti se! Zahvala, blagodati i
vlast pripadaju samo Tebi. Ti nema sudruga. I odmah, sprva puta su se pokazali dostojni svoga
bonjakog imena.
Nakon

hadda

ne

samo

da

vidim

ljude,

nego sluam muziku ljudskog lica

Sa nama Bonjacima koji smo poli na hadd bilo je i desetak ljudi roenih u raznim islamskim
zemljama, ali koji su ve krae ili due vrijeme u Bosni (neki i po desetak godina) i koji su se s Bosnom
srodili i orodili. Hrvati puste da svi Bonjaci preu granicu Hrvatske, ali naoj arapskoj brai
preprijeie put. Tad Bonjaci rekoe: Ako ne pustite njih, nemojte ni nas! Te ti tu, nakon vie od pet
sahata sabura, Hrvati popuste i sve nas puste, a Bonjaci time asno potvrde svoj uhuvet to moje pero
s ponosom biljei.
Sudar moga bia s Bojom Kuom, jer gromovit je to udar u srce mumina, prvi put vidjeti Kjabu,
pustiti da ti pogled iz neposredne blizine, u neizmjernom bljetavim svjetala Mesdidu-l-Harama,
potone u njen tamni pokrov i kur'an-ske ajete na njemu izvezene zlatnim koncem, taj sudar, taj prvi
susret s Kjabom i ti prvi koraci moga tavafa iziskrie i prosue puno, od ega se moda moe imenovati
troje:
jednost
da
dareljiva

i
je
jasnoa

jednoa

u
smisla

meni
to

mi

Boja

dua
je

jedna

arka

djeaka
dova,

razbivi

i
se

Bojom Milou o zidove Kjabe, raznesena u paramparad.

Onda su slijedili drugi krug obilaska, trei, etvrti, peti, esti i sedmi sa hiljadama muslimana i
muslimanki svih rasa i naroda svijeta. Tavafio sam u grupi sa svojima glasno izgovarajui dove u
zanosu aka, a svaka ista i mirisna bijela kamena ploa oko Bejtulaha na koju smo bosim nogama stali
inila nam se kao da je pender due bosanskih ehida. To su bili i njihovi koraci.

Poto smo klanjali sabah i izali iz Haremi erifa na nas se srui Boiji rahmet u vidu obilne kie emu
se veoma zaudimo i obraujemo.
Nakon nekoliko dana, sasvim priavi Kjabi, pri jednom namazu izgovarajui: Allahumme salli ala
Muhammedin ve ala ali Muhhamed, kema sallejte ala Ibrahime ve ala ali Ibrahim, inneke hamidun
medid Kjaba i ja se srodimo sasvim, a dua mi se potrese tako jako, da su se u isti mah vidno
potresli i oni koji su klanjali desno i lijevo u istome safu.
Ali najljepi namaz bio je jedan akam-namaz koji sam klanjao u Medini Munnevveri damiji
Muhammeda alejhi-sselam nakon obavljanja hadda, skidanja ihrama i svih zabrana. Munare
Muhammedove s.a.v.s. damije u Medini nou izgledaju kao da su isklesane i izrezbarene iz deset
golemih stubova svjetla, a danju kad sunce uee, to svjetlo munara naprosto pobijeli. Imao sam
osjeanje da su me melei sputali na seddu i dizali sa sedde. Moda zato to sam bio tako blizu
Revda el-Muttahhera jedne od Allahovih dennetskih bai. Zar je jedan bosanski hadija duhandija
uistinu hiljadu puta klanjao taj akam?!
Pa ipak najvie to sam ponio sa hadda ini mi se da je jo jasnija svijest o neizmjernoj Allahovoj
milosti koju sam osjetio u jednom trenu dok sam obavljao sa'j.
U pustoj, goloj, crnoj pustinji, pod vrelim suncem, potpuno sama Hadera s tek roenim djetetom koje
lei na pijesku ide i tri neprekidno tamo i ovamo od stijene Safe do stijene Merve, jer ne zna ta da
radi od sebe bez kapi vode. I kada pored djeteta voda najednom silno pokulja Hadera se prepane i iz
nje izbiju rijei: Zem-zem! Stani-stani! Da nije rekla zem-zem, danas bi to bila velika rijeka u sred
pustinje Arabijskog poluotoka. Doavi u Sarajevo poem Ferhadijom i ugledam neprekidno mnotvo
onih na iju sam hrabrost i dostojanstvo tokom opsade Sarajeva sasma ponosan, ali na njihovim licima
ne opazim ni traga svijesti o neizmjernoj snazi Allahove milosti i dobrote. Zaista je prolo vrijeme da se
na to ponovo navikavam.
Dotakao sam Kjabu i vidio je sa svih strana i ona e uvijek, kad god to budem poelio, biti tik ispred
moga ela, a nakon hadda ne samo da gledam ljude bez snebivanja, nego sam sposoban sluati i
muziku ljudskih lica, muziku kojoj ne sudim ja nego Allah delle anuhu.
Pa ipak da bi ovaj provizorni zapis moga hadda uistinu sasvim ponio klicu istine, za kraj navodim
stihove perzijskog pjesnika Mula Damija kao da su moji:
Srce

ruku

jer

uzmi

(pripazi

to

ga,

budi

je

paljiv

prema

Veliki

Hadd

Jedno

srce

bolje
Kjaba

je
je

od
zgrada

hiljadu

Halila

(tj.

Kjaba
Ibrahima

Azerovog
a

njemu)

a.s.)
(sina)

srce

to

u koje Uzvieni Delil (Allah) gleda

Ruhani i ejtani inspiracija (aprila 1996)

je

mjesto