UVOD U KOGNITIVNU

PSIHOLOGIJU

PROUCAVANJE KOGNITIVNE PSI

HOLOGIJE
DEFINICIJA KOGNITIVNE PSIHOLOGIJE
FILOZOFSKI
PRETHODNICI
PSI
HOLOGIJE: RACIONALIZAM NASU
PROT EMPIRIZMU
PSIHOLOSKI PRETHODNICI KOGNI
TIVNE PSIHOLOGIJE
Rana dijalektika u psihologiji
kog- nicije
Od asocijacionizma do
biheviorizma
Gestalt psihologija
POJAVA KOGNITIVNE PSIHOLOGIJE
Rana uloga psihobiologije
Dodajmo dasak tehnologije: inze
njerstvo iracunalstvo

ISTRAZIVACKE METODE U KOGNI

TIVNOJ PSIHOLOGIJI
Ciljevi istraiivanja
Specificne istralivacke metoda
KLJUGNA PITANJA I
PODRUGJA U
KOGNITIVNOJ PSIHOLOGIJI
Temeljna pitanja u izucavanju
kog nitivne psihologije
KLJUGNE TEME U KOGNITIVNOJ PSI
HOLOGIJI
Najave
poglavlja
SAZETAK
RAZMISLJANJE 0 MISLJENJU: GINJE
NICNA,
ANALITICKA
,
KREATIVNA I PRAKTIGNA PITANJA
KLJUCNI POJMOVI
DODATNA LITERATURA

Kognitivna psihologija

Proucavanje kognitivne psihologije

I. Sto jc kognitivna psihologija?

2. Kako se psihologija razvi la kao znanost?

3. Kako se kognitivna psihologija razvila iz psihologije?
4. Kako su dntge discipl ine pridonijele razvoju teorija i istrazivanja u kogni tivnoj
psihologiji?

5. Koje metodc kognitivni psiholozi rabe da b i prou(;avali kako !judi misle?

6. Koje su uvrcmene teme irazlitita podmcja izueavanja u kognitivnoj psi hologij i'l

DEFINICIJA KOGNITIVNE PSIHOLOGIJE

Sto cete uciti iz udzbenika kognitivne psiholog ijc?
I. Kognicija: Ljudi misle.
2. Kognilivna psihologija: Znanstvenici razm isljaju o lome kako !judi misle.
3. Studenti kugnilivne psihologije: Ljudi ra.:misljaju o tome kako znanstveni ci razmisljaju
o tome kako !judi mislc.
4. Na tavnici kojt poducavaju studente u kugnitivnoj psihologiji: Jasno vam
JC.
Da budemo precizniji, kogni liv na psihologija se bavi nacinom na koji !
judi pcrcipiraju, uce, dosjecaju se i razmisljaju o informacijama. Kognitivni
psibolog moze proucavat i kako !judi pcrcipiraju razlicite oblike, zasto se
sjccaju nekib cinjenica, a zaborav ljaju druge, kako uce jezik, iii kako
razmisljaju dok igraju sah iii rjesavaju svakodncvnc probleme. Zasto u magli
predmcti izgledaju udaljeniji nego sto doista jcsu, sto ponekad zavara vozace
i dovcdc do prometne nesrece? Zasto mnogi !judi zapamte neko
pojedinacno iskustvo (npr. kako su vidjeli policijske automobile koji su na
autoputu hvatali bijcli ford bronco OJ. Simpso na), a zaboravc imena !judi
koje su poznavali godinama? Zasto se mnogi !judi v1se bojc putovanja
avionom oego automobilom, kad jc vjerojatnost ozljede iii smrti znatno veca
u automobilu ncgo u avionu? To su neke vrste pitanja na koja mozcmo
odgovoriti izucavanjem kognitivne psihologije.
Ovo poglavlje predstavlja podrucje kognilivne psihologije opisujuci intclck
tua lnu povijest proucavanja ljudskog misljenja, s posebnim naglaskom oa
nekim pitanjima i problemima koji sejavljaju kad razmisljamo o tome kako !
judi mislc. Povijesne perspektivc slijedi kratki pregled glavnih metoda, pitanja
i podrucja kognitivne psihologije. Ideje koje su prikazanc u ovom poglavlju
pntzit ce temelj za razumijevanje lema iz kognitivne psihologije koje su
obradene u preostalim poglavljima.
Zasto uoee proucavati povijcsl ovog, iii bilo kojeg dntgog podrucja'l Kao prvo,
ako znamo odakle smo dosl i,mogli bismo bolje razumjeti kamo idemo. Kao
drugo, mogli bismo ucili iz pros! ib pogresaka, tako da kad mi pogrijt.:Simo, to
budu nove, svjeze pogreske, a ne uvijck iste stare. Usto, mnoga pitanja kojima sc
danas bavi-

mo u kognitivnoj psihologiji, kao i u drugim podru cjima, imaju duboke

korijene u na oj ranoj intclcktualnoj povijesti. S vremenom, nasi nacini
bavljenja tim pita njima su se promijenili , no ncka od temeljnih pitanja ostaju
uglavnom ista. Na posljetku, promatranjem vlastitc intelekrualne povijesti mo
emo uociti obrasce u razvoju ideja - zapravo, mozemo uciti o tome kako ljudi
misle, proucavanjem nacina na koji su ljudi razmiS!jali o misljenju .
Jedan od obrazaca koji se pojavljuju iz proucavanja intelektualne povijesti je
zapa anje da naprcdak ideja cesto ukljucuje dija/ekticki proces. U dijalektici se
predla e teza (tvrdnja iii vjcrovanje). Na primjer, jedna Skola jc dugo smatrala da
mnogim aspektima ljudskog ponasanja (npr. inteligencijom iii licnoscu) u pot
punosti upravlja ljudska priroda (Sternberg , 1999.). Drugi mislioci razmatraju tu
tezu, i ako im se cini da ona poboljsava razumijevanje, ideja mo e biti prihvace
na. No nakon nekog vremena drugi mislioci uoce ocite nedostatke te teze, te se
konacno (iii mozda cak i vrlo brzo) javlja antiteza (tvrdnja koja se suprotstavlja
ranijoj tvrdnji iii vjerovanju). Na primjer, jedna altemativna Skola misljenja po
stuliralajc da su mnogi aspckti ljudskog ponasanja gotovo u potpunosti odredeni
utjecajem odgoja- okolinskog kontcksta u kojem smo podizani i u kojem kasnije
djelujemo kao odrasli .
Prije iii kasnije cc rasprava izmedu teze i antiteze dovcsti do sinteze, koja
ujedinjuje najuvjerljivijc znacajkc dvaju gledista. Na primjer, u raspravi o utjeca
ju naslijeda i okoline, potvrdcno je da su razliciti aspekti ljudskog ponasanja odre
deni interakcijom izmedu nase urodcne prirode i odgoja koji smo primili od oko
line. Najsire prihvaceno suvremeno glediste jest da su i shvacanje o prevladava
juccm utjccaju naslijc:da i sbvacanjc o prcvladavajuccm utjccaju okoline m:pul
puna . Naslijede i okolina zajednicki djeluju da bismo postali to sto jesmo.
Ako se cini da sinteza unapreduje nase videnje problema, ona tada sl i kao
nova teza, za kojom slijedi nova antiteza, zatim nova sinteza, i tako dalje.
Ovakvo videnje dijalektickog naprctka idcja predlozio je Georg Hegel (17701831 ), nje mack i filozofkoji je do svojih idcja doao sintezom nekih gledi ta
svojih intclck tualnih pretbodnika isuvrcmcnika.

FILOZOFSKI PRETHODNICI PSIHOLOGIJE:

RACIONALIZAM NASUPROT EMPIRIZMU
Gdje je i kada je zapocelo proucavanjc kognitivne psihologije? Odgovor na
ovo pitanje zapocinje s razumijevanjcm pojave samog podrucja psihologijc.
Moze se tvrdit i da, koliko god unatrag u proslost sczali nasi povijesni podaci, ti
dokurnen tirani prikazi ne pokrivaju najraoije ljudske pokusaje da se razumije
kako ljudi misle. Usprkos tome, najranije korijene psibologijc obi no nalazimo
u dva ra zlicita pristupa razumijcvanju ljudskog uma: (a)fllozoflji, koja nastoji
razumjeti opcu prirodu mnogib aspckata svijeta, prvenstveno pomocu
introspekcije, ispiti vanja unutarnjih idcja i iskustava (od intro-, "prema unutra,
unutar" i -spectare, "gledati, promatrati "); i (b) flziologiji, znanst.venom
proucavanju funkcija odrzavanja zivota u ivoj tvari, prvcnstvcno putem
emptrl)skih (na opazanju ute-

Kognitivna psihologija

(a)

(b)

(a) Prema racionalistimo. jedini put do istineje razumno razmiS/janje. (b) Prema empiristima, jedilli put do
istine je pailjivo opaia'!je. Kognitivna psihologija, poput drugilr znanosti, ovisi o doprinosu i racionalista
iempirista.

meljenih) metoda. C:ak i danas pitanja koja se postavljaju uta dva podrucja i dalje
utjecu na nacin razvoja psihologije. Zapravo, mnoga od temeljnih pitanja u fi
ziologiji i filozofiji su i dalje medu temeljnim pitanjima koja se postavljaju u
psihologiji danas. Na primjer, kognitivni psiholozi i dalje pitaju "Jesu li ljudskc
psiboloskc osobinc, te cak ljudsko znanje, uroileni (naslijedeoi od nasih roditelja
i drugih predaka) iii steeeni (nauceni kroz nase interakcije s nasim fizickim i

dn1 tvcnim okolinama)?" "Koji jc najbolji nacin da pronadcmo i shvatimo

odgo vore nata pitanja- opazanjem putem uporabe nasil1 osjeti l a iii koristenjem
logickih sredstava tumacenja dostupnih informacija?"
Dva grcka filozofa, Platon (oko 428 - 348. pr. Kr.) i njegov uccnik Aristotel
(384-322. pr. Kr.), snazno su utjecali na suvremena shvacanja u psihologiji i
mnogim drugim podrucjima. Platon i Aristotel su imali razlicita shvacanja o pri
rodi stvarnosti (Robinson, 2000.). Platonova dualisticka teorija obfika tvrdila jc
da sc stvamost ne nalazi u konkretnim predmctima (npr. stolicama i stolovima)
kojc percipiramo svojim tjelesnim osjetilima, vee u apstraktnim oblicima koje ti
predmeti predstavljaju. Stoga, prema ovom gledistu, realnost nije sadrlana u bilo
kojem predmctu (npr. stolici) koji vidimo iii dodirujemo, vee u vjecnim apslrakt
nim idejama o predmetima, koje postoje u nascm umu. Nasuprot tome, Aristotel
jc vjcrovao da se stvarnost nalazi iskljucivo u konkretnom svijetu predmeta koje
nasa tijela dozivljavaju, te da su Platonovi intclcktualni oblici (tj. ideja stolice)
zapravo izvcdcni iz konkrctnih prcdmcta.
Platon i Aristotel su se takoder razlikovali s obzirom na nacin izucavanja
svojih idcja jcr je svaki prcfcrirao drugacije mctodc istrazivanja. Daklc, nc
samo da se nisu slagal i u tome sto je istina, vee i u tome kako je pronaci .
Prema Platonu, opazanj a ncsavrsenih, konkretnih predmeta i djelovanja
navela bi nas na krivi put i odvcla nas od istine. Stoga je njcgov pristup bio
prisrup racionalista - osobe koja vjeruje da je put do znanja logicka analiza.
Suprotno tome, Aristotel (koji je osim filozofa bio i prirodoslovac i biolog)
vjerovao jc da su opa anja vanjskog svijeta jcdini nacin da se dodc do istine.
Stoga je njcgov pristup bio pristup em-

piri sta - osobe koja vjcruje da znanje stjecemo kro7 empirijskc dokazc, priku
pljcne iskustvorn i opa7anjern.
Aristotelovo gl edist c, dakle, vodi izravno do empirijskih i st-ra zivanja u
psi hologiji , dok Platonovo glediste prethodi razlicitim uporabama rezoniranja
u ra zvoju teorije. Racionalisticke tcorije koje ne bi bile povcza ne s opazanjima
ne bi mogle biti v aljane, no brda opazenih podataka ne bi bila smislena bez
organizira ju ceg teorijskog okvira. Platonov racionalisticki pogled na svijet
mozemo pro matrati kao tezu . a Aristotelov empirijski pogled kao antitezu.
VeCina suvremenih psihologa nastoji postici sintezu: empirijska opazanja
temelje na teoriji, no zatim ta opazanja koriste da bi revidirali svoje teorije.
u srednjem v ijeku je veci dio kogni tivne psihologije, kakva je tada postojala
, bio pokusaj razrade Aristote l ovih ideja (Kemp , 1996., 2000.). Takoder se
pokusavao pronaci smje Staj k ognitivn ih procesa u mozgu. Pokazalo se da ti
poku aji ni su
imali mnogo zajcdnickog s na im danasnjim razumijcvanjcm mozga. N a primjer,
jedan prikaz je smatrao da glava saddi tri komore , ispunjene tekucinom. Osjetni
podaci se salju u prednju komoru , zatim odlaze u srednju te na kraju u straznju
komoru.
U sedamnaestom stoljecu ponovno se jav ljaju suprotstavljene ideje, poja
vom francuskog raciona l ista Renea Descartesa ( 1596-1650) i britanskog empirista
Johna Lockea ( 1632-1704). Descartes se sl agao s Pl atonom u tome sto je
introspektivnu metodu i ra zmisljanje smatrao superiomima empirijskim
metodama trazenja is t in e, dok je Locke dijelio Ari stotelovu nak lonost
empirijskom opazanju (Leahey, 2000.; Manen t , 1998.; Smith, 1997.). Desca
rtcsova raciona listi cka tilozofija znat no jc pridonijcla suvrcmcnoj filozofiji
uma (prcthodni ci psiho l ogijc) , a njegova glcdista imal a su i brojne druge
implikacije za psihologiju . Za razl iku od Des cartcsa , Lockcovo
aristotclovsko (i vjcrojatno antikartczijansko) vrcdnovanjc cmpirijskog
opazanja prirodno jc prat ilo njcgovo glediste da su !judi rodcni bez znanja, tc
stoga moraj u trazit i znanje putem cmpirijskog opazanja. Lockeov naziv za ovo
gl ed iste je tabula rasa (latinski naziv koji znaci ''prazna ploca ") - zivot i
iskustvo po nama "piSu" znanje. Za Lockea je, dakle, proucavanje ucenja
kljucno za razumijevanje ljudske psihe.On je vjerovao da urodene ideje uopce
ne postoje.
U osamnaestom stoljecu jc rasprava o empirizmu nasuprot racionalizmu do
segla vrhunac. Njemacki filozof Immanuel Kant (1724- 1804) zapocco je
proccs dijalekticke sinteze ovih pitanja. Raspravljajuci o racionali zmu
nasuprot empi rizmu , te je li znanje urodeno iii pasivno steceno kroz iskustvo,
Kant j e ustvrdio da ima mjesta i za racionalizam iza empiri zam. I jedan i drugi
moraju raditi zajed no u potrazi za istinom.
Je li Kant zauvijek razrijesio te rasprave ? Svakako da nije. Znanstveni ci ce
se uvijek borit i s odredenim aspektima tih problema - to je priroda
intelektualne anal ize. No Kant je u inkovito redefinirao mnoga pitanja s
kojima su se mucili filozofi prije njega. Kantov golem utjecaj na filozofiju, u
interakciji sa znanstven im istrazivanjima tijela i njegovih mehanizama u 19.
stoljecu, odigrao je veliku ulogu u uspostav ljanju psihologije kao discipline u
i&OO-ti ma te kognitivne psi hologije mnogo godina kasnije, u kasnim 1950ima i ranim 1960-ima.

Kognlllvna ps1ho/ogija

PSIHOLOSKI PRETHODNICI KOGNITIVNE

PSIHOLOGIJE
Glavni psiholoski pravci i zgrauju se na temeljima ranijih pravaca i rcakcijama
na njih. Dijalekticki proccs prisutan kroz citavu povijest filozofije i rane psihologije
takoder se provlaci kroz suvremenu psibologiju. Rani psiholozi postavili su jo
jedno temeljno pitanje koje i dalje zhunjuje kognitivnc psibologe: Hocemo li us
pjeti shvatiti ljudsku psihu proucavanjem struktura (kao sto proucav mo tjelesne
strukture izucavajuci anatomiju) ili proucavanjernfimkcija (kao sto proucavamo
tjelesne procese izucavajuci fiziologiju?). lako kognitivna psihologija nije hila
prepoznata kao odvojena gra.na psibologije sve do druge polovice dvadesetog sto
ljcca, pitanja kojima se ona havi hila su glavna pitanja kojima su se havili psi
holozi u prvoj polovici tog stoljeca (Leahey, 1997.; Morawski, 2000.).

Rana dijalektika u psihologiji kognicije

Struktura/iza
m
Cilj strukturalizma , opccnito smatranog prvom psihologijskom kolom koja
se havila miljenjem, bio je razumjeti strukturu (konfiguraciju elemeoata)
psihickog i njegovib percepcija, r3Sclanjivanjem tih percepcija na komponente
od
kojih su sastavljene. Strukruralisti bi U7eli npr.percepciju cvijeta i anali
zirali ru pcrccpciju s obzirom na sastavne hoje, geometrijske ohlike,
odnose velicina, itd.
Vazan zacetnik struk:turalizma hio jc njemacki psiholog Wilhelm
Wundt (1832-1920). Wundtje smatrao da jc najbolja metoda kojom oso
hu mozemo U\jezbati da analizira stn1kturu psihickog proucavanjc os
jetnih iskustava putem introspekcije. Za Wundtaje imrospekcija znacila
gledanje prema unurra na dijelove informacijc koji prolaze kroz svijest,
kao sto su osjeti koje dozivljavamo kad glt:damo cvijet. Mi zapravo
analiziramo vlastite perccpcijc.
Wilhelm Wundt nlje
blo dobar u6enlk, do

Ziv4avao je 6este neu

spjehe i6esto boo pre
dmet ismijavanja dru
gih uenika. No

Wundt je kasnije
pokazao da na
osnovi !kolskog
uspjeha ne mo!emo

uvijek predvidjeli us
pjeh u karijeri bucMi
da
ga
smatraju
jednlm
od
najutjecajnijih
psi

hologa

Wundt je imao brojne sljcdhcnike, poput svojeg americkog ucenika

Edwarda Titchenera ( 1867-1927). Titcbcner ( 1910.) je vjerovao da
sc citava svijest moze svesti na tri elementarna stanja. To su osjeti
osnov ni elementi percepCIJC (vidi 4 poglavlje) ,predodibe- slike koje
stvara mo u svojoj psihi da b1smo opisali ono to percip1ramo (vldt4. 1
5. poglav lje) i osjecaji- sastavni dijelovi uvstava poput ljubavi i
mrLnjc. No iako su mnogi Wundtovi sljedbenici prigrlili
strukturalizam, drugi rani psiholozi kritizira l i su i metodu
(introspckciju) i glavnu idcju (clcmcn tarne srrukturc dozivljaja)
strukturalizma.

Funkcionalizam: altemativa struktura/izmu

Alternativa strukruralizmu predlagala je da hi se psibolozi trebali
usmjenti na procese mi ljenja, a ne na njegovc sadriaje. Funkcionatisti
su pitali: "Sto ljudi cine i za.rto to cine?", dok su strukruralisti pitali:
"Koji su

I Uvod u kognitivnu psihologiju

clcmcntami sadrzaji (stru l-r. ture) ljudske psi he?" Funkcionalisti su smatral i da je
kljuc za razumijcvanjc ljud kc psihe i ponasanja proucavanjc kako i zasto ljudsk i
urn rad i onako kako radi. a ne proucavanje strukturalnog sadrzaja i elemenata
psihickog. Funkcionalisti su se bav i l i $irok im pilanjem kako i za lo um radi
tako
kako radi trazcci funkcionalnc vcze izmedu specificnog ranijcgpodraiaja (ncccga sto police aktivnost; latinski naziv je stimulus, sto je bio
naziv za naostreni stap kojim su Rimljani podbadali lijene
zivotinje) i specificnog odgovora koji sl ijedi (akcije iii
reakcije koja je u vezi s pod razaj em).
Funkcionalist i su bi l i jcdinstven i u vrsti pitanja koja su
postavljali, none llllino i u odgovorima koje su nalazili iii
metodama koje su rabi l i da bi pronas l i te odgovore. Mogl i
bismo cak reci da su h i li jed i nstveni ll shvacanju daje
mo gu<':e rabiti razlicitc metodc, svc dok odredena metoda
pomaze u trazenju odgovora na specificna postavljena pi
tanja.
Buduci da su funkciona l isti vjcroval i u koristcnje bilo
kojc mctodc koja jc najboljc odgovarala pitanju koje je po
stavio odrcdcn i i strazivac, cini sc prirodn i m daje funkcio
na l izam dovco do pragmatizma . Pragm aticari vjcruju da
va ljanost znanja ovisi o njcgovoj ko risnosti : "Sto mozcs
uCiniti s tim?" Pragmaticare ne zanima samo znati sto !judi
cine, vee takodcr sto mozemo ucin i ti sa svoj im znanjcm
0 tome sto ljudi cine. Na primjer, pragmaticari vjeruju u
vaznost psihologije ucenja i pamcenja, djelomicno zato sto
moze pomoci u poboljsanju djecjeg skolskog uspjeha.
Predvodn ik u usmjeravanju funkcionalizma prema
prag matizmu bio je William James ( 1842-L9 LO), ciji je
glavni

Will iama Jamesa,

lijecnika, filozofa, psi
hologa i brata pisca
Henryja
Jamesa,
mno gi kognitivni
psiholozi i danas
smatraju jed nim od
najveeih psi hologa,
iako se cini da
je
sam James
odbacio
psihologiju kasnlje u
zivotu.

funkciona lni doprinos podmcju psiho logije hila jedna knjiga: njegova znamenita
Nate/a psihofogije (1890/L970.). Cak i danas kognitivni psiholozi cesto upu<':uju
na Jamesove tekstove u ra pravi o srznim lemama u ovom podmcju, kao sto su
paznja, svjcsnost i perccpcija. James jc dokazao da jcdno utjccajno djclo, kao i
ugled njegova autora, mogu pomocu u oblikovanju podrucja .
John Dewey (1859-1952) bio jc drugi od ranih pragmaticara koji jc duboko
utjecao na suvremcnu kognitiv nu psihologiju . Dewcya pamtimo prvenstveno po
njcgovu pragmaticnom pristupu m isljenju i obrazovanju. Mnogo toga sto kogni-

PRAKTICNE PRIMJENE KOGNITIVNE PSIHOLOGIJE

Zastanimo na trcnutak da bismo primijenili ideju
pragma tizma. Razmislitc o nacinima da infonnacijc
koje ucile u ovom predmetu ucinile korisnijima za
sebe. Dio posla je vee uei njen -uoeavate da poglav
ljc pocinjc pitanjima koja infonnacije cine suvisliji
ma i korisnijimu, a saietak poglavlja vraca se tim
pitanjima . Odgovara li telcst uspje no na pitanja po
stavljena na pocctku poglavlja? Smislitc vlastita pi
tanja i nastojte organizirati biljeske u obliku odgo-

vora na svoja pitanja. Nastojte takoder pove1.ali ovo

gradivo s drugim prcdmctimo iii aktivnostima u koji
ma sudjelujele. Na primjer, prijatelj vas moze zamo
liti da mu objasnite kako da korisli novi program 7.a
racunalo.Dobar bi pocetak bio da pilate tu osobu ima
li ana kakvih pitanja. Na taj nacin infonnacija koju
pru!are izravnije korisli va cm prijatelju , umjcsto da
prisiljavale tu osobu du inforrnaciju koju treba Lra1i
u dugom, jednostranom predavanju .

Kognitivna psihologija
tivni i obrazovni psiholozi danas govore temel;t se na on om sto Je Dewey rckao
pocctkom 20. stoljeca. Na primjer, prema Johnu Dcwcyu, da bi mo ucinkovito
ucili, moramo vidjct i svrhu svojcg obrazovanja - llJCgovu praJ...ticnu uporabu .
Dewey i drugi pragmati ari postavili su jos jcdno pi tanjc kojc jc i daljc izvor
kontroverzi medu kognitivnim psiholozima . Trcba li istrazivanje vrednovati s
ohzirom na njcgovulrcnutacnuupotrebljivost u svakodnevnoj primjcni iii s obzirom
na njcgovu dubinu uvida u razumijevanje ljudskc kognicijc'?

Asocijacionizam:
sinteza

integrativna

Asocijacionizam je, poput funkcionalizma , manjc bio kruta psihologijska

skola, a vise jedan utjeca;an nacin misljenja. Asocijacionizam istrazujc kako
dogadaji ili ideje mogu u psiha postati povezani jedni s drugima i dovcsti do
oblika ucenja .
.1\a pnmjer, asoca;aca;c mogu nastati zbog dodira iii konllgviteta (povezujemo
stvari koje se pojavljuju 7ajcdno u otprilike isto vrijeme), slicnosti (povezujemo
stvari sa slicnim svojstvima) iii konrrasta (povezujemo stvari koj e iskazuju su
protnost , npr. vrucc/hladno, svjct lo/tama, dan/noc).
U kasnim 1800-tirmt jc asocijacionist Hem1ann Ebbinghaus ( 1850-1909) bio
prvi cksperimentator koji jc sustavno primijenio asocijacionisticka naccla . Eb
binghaus je proucavao i opazao vlastite mentalne procese , koristcci znatno strozc
eksperimentalne tehnikc ("sustavna eksperimcntalna introspckcija",poput brojenja
svojih pogreSaka i biljczcnJa vlastitih vrerncna rcak cijc) ncgo to su bile Wund
tove inrrospektivne rnctodc. Kroz svoja samoopaianja Ebbinghaus jc proucavao
kako !judi ucc i pamtc gradivo kojc treba nauciti putcrn vjcsnogpona vljanja tog
gradiva. Jzmcdu ostalog, on jc dosao do prijclornnog ckspcrirncntalnog otkrica
da ccsto ponavljanje mozc jace ucvrstiti mentalne asocijacijc u pamcenju, sto
nadalje znaci da ponavljanjc pomaze pri ucenju (vidi 6. poglavlje ).
Drugi utjccajni asocijacionist, Edward Lee Thorndike ( 1874-1949),
smatrao j e da je uloga "zadovoljenja" kljucna u oblikovanju asocijaeija.
Thorndike jc to nacelo nazvao zakon efekta ( 1905.)- podrazaj cc tijckorn
vrcrncna imati tcnden ciju izazivanja odrcdenc reakcije, ako je organizarn
nagradcn za tu reakciju. Thorndike je vjcrovao da organizarn uci reagirati na
odredcni nacin (efekt) u odre denoj situaeiji, ako sc za to ponov ljcno nagradujc
(=adovoljenje, kojc sluzi kao podraiaj za budu cc djclovanje). Stoga ce dijete
koje je nagradivano za tocno rje savanjc aritmetickih problema nauciti toeno rje
avati te probleme jer stvara aso cijacijc izmcdu toenih rje cnja i nagrada.

Od asocijacionizma do biheviorizma
Drugi istrazivaci, Thorndikeovi suvrcmcnici , koristil i u ckspcrirncntc na zivoti
njama da bi ispitali odno c podrazaj-reakcija na nacinc koji su sc razlikovali od
onih Thorndikca i njcgovih kolega asocijacionista. Ti su istrazivaci prckoracili
granicu izmcdu asocijacionizma i nastaju ceg polja bihev iorizm a. Neki od uh
isrrazivaca su , poput Thomdikea i drugih asocijaciontsta , prucavali reakcije koje
su bile voljne (iako mozda nisu ukljucivale svjesno mi5ljenjc, kao u Thomd ikeo vu
radu), no drugi su proucavali reakcije koje su izazivanc bcz utjccaja volje, kao
odgovor na ono to jc izgleda\o kao nepovezani vanjski dogadaj.

I Uvod u kogn itivnu psih

9
ologiju
U Rusiji je n obelovac Ivan Pavlov ( 1849-1936) proucavao nenarnjerno pona
anje ucenja tc vrstc, pocevsi od svoj eg opa:l;mja da ps i sl inc kad ug1cdaju
labora torijskog tehnicara koji ih brani, prijc no sto vide donosi li on uopcc
hranu. Za Pavlovaje ta reakc ija upucivala na oblik ucenja, nazvan klasicno
uvjetovanje, nad kojim psi nisu i rnali svjesnu kontro lu. U psecoj psihi je neki
oblik nenamj ernog ucenja povezao tchnicara s hranom (Pavlov, 1955.).
Pavlovljev prijclomni rad poplocao je put za razvoj bi hcviorizma. Od posebnogje
in teresa kasnije opazanje Roberta Rcscorle ( 1967.) da klasicno uvjctovanjc nc
ukljucujc samo vezu uteme ljcnu na vremenskom dodiru (npr. pojavljivanjc hranc
i uvjctovanog pod razaja u otprilike isto vrijeme). Ucinkovito uvjetovanje
zahtijeva povezanosl (tj . da poja va hranc budc povezana s pojavom uvjetovanog
podraiaja; Rescorla i A .R. Wag ncr, 1972.; A.R . Wagner i Rescor la, 1972.).
Bihcviori: am, koji sc moze smatrati ekstremnom verzijom asocijacionizma, u
potpunost1 jc usmjcren na vezu izmedu okolinc i ponasanja koje se moze opazati.
Prcma slrogim, ckstrcmnim ("radikalnim") bihcvioristima, bi lo kakve hipoteze o
unutarnjim mislima i nacinima misljenja nisu nista vise od spckulacije, tc iako
mogu pripadati podrucju filozofijc, niposto im nijc mjesto u psihologiji.

Predstavnici biheviorizma
Ocem radikalnog bihcviorizma obicno se smatra John Watson (1878- 1958). Za
Watsona su unutarnji menta lni sadrzaji iii mchanizmi bili posvc bcskorisni buduci
da je vjerovao da bi se psiholozi morali usmjeriti samo na proucavanje ponasanja
koje je moguce opazati (Doyle. 2000.). Odbacio jc misljenjc kao subvokalni go
vor. Kao sto opisuje filozof Herbert Fiegl (prema M. Eysenck i Keane, 1990.),
Watson "jc u svom dusniku zakljucio da nema urn"'. No iako je Watson
om a lova7.avao kljucne aspekte funkcionalizrna, bio je pod jasnim utjecajern
funk cionalista u naglasavanju onoga sto !judi cine i slo uzrokujc njibovo
djelovanje. Bihcviorizam sc takodcr ra7likovao od ranijih pokreta u psihologiji po
tome sto jc pomaknuo naglasak ckspcrimentalnih istrazivanja s !judi na zivotinj e
kao ispita nikc. Povijcsno glcdano , mnogo bihevioristickih ist rai.ivanja
provedeno je (i JOS u vi_1ck SC provodi) na laboratorijskim 7.ivotinjama, poput
stakora. jer te zivotinje omogucuju 111atno vccu bihcvioralnu komrolu odnosa
izmedu okoline i pona a nj<l l,.ojct sc javljaju l..ao rcakcija na tu okolinu. Sto jc
organizam cmocionalno i fizioloski jednoswvnij i, to manjc istra/.ivac mora brinuti
o bilo kakvim interfcren cijama koje mogu st varcui tdkocc u i tra1ivanjima na
ljndima. Medutim , posloJi jed an problem vezan liL koristcnjc zivol inja kao
ispitaniJ..a. a taj jc OdrediVallJC mozc li sc istrazivanje generali:irati na ljudc (tj.
pnmiJcniti opccnitijc na ljude, a nc samo na one vrstc z1votinja kojc su
proucavanc).
Od 1960-ih jc radikalni bihcviorizam postao golO\'O sinoni1111ajcdnog od njc
govih najradikalnijih zagovornika, B.f. Skinncra (1904-1990). Skinnerje smatrao
da sc doslovno svi oblici ljudskog ponasanja, a ne samo uccnjc , mogu objasnlli
ponasanjcm koje se otituje kao reakcija na okolinu, sto sc maze ut'inkovito prou i:
\'all op3ZanJCm ponasanJ a zvotinJa . Skinner je odbacio mentalnc mchanizm c i
vjcrovao da operantno uvje10vanje- koje uklju uje jacanjc iii slabljcnjc pona san
Ja. ovisno o prisutnosti iii odsumosti potkrcpljenja (nagrada) iii kazni - mo le
objasniti sve oblikc ljudskog ponasanj a. Skinner je svoju eksp rimcntalnu analt
/ll ponasanja primiJenio na gotovo svc, od ucenja preko stjecanja jczika.
rjesa-

l0

Kognitivna psiholog1ja

vanja problema tc i:ak kontrolc pona anja u dru tvu. Uglavnom zbog Skinncrovc
ira:cnc prisutnosti, bibcviorizam jc nckoliko dcsctljcca dom inirao psibologijom,
ukljucujuci metode i podrucja zanimanja.

Bihevioristi koji su se usudili zaviriti u emu kutiju

Dok su se mnogi bibevioristi klomli zavtrivanja u "crnu kutiju" ljudske psihe.
usmjeravajuci se umjesto toga iskljucivo na ponasanjc kojc sc moze opazati, neke
psihologc jc poi:co zauima ti sadr2aj tajansl vcnc kutijc. Na primjcr, Edward Tol
man (!886-1959), rani bihcviorist, smatrao jc da sc ni ponasanjc Zivotinja ni po
nasanje !judi ne mogu razumjeti ako ne uzmemo u obzir svrhu i plan tog ponasan
ja . Tol man ( 1932.) je vjcrovao da je sve ponasanje usmjereno prema nekom
cilju, bilo da se radio stakoru koji nastoji pronaci branu u labirintu ili o covjeku
koji zeli pobjeci iz neugodne situacije. Tolman se stoga mozc smatrati pradjedom
su vremenc kognitivne psihologijc.
Novija kritika biheviori7.ma takoder ga smatra pretjcrano ogranicenim (Bandura,
1977.b). no zbog drugih ra zl oga. Ta kritika tvrdi kako sc cini da ucenje nijc po
sljcdica tck izravni h nagrada za ponasanjc, vee da ono takodcr mozc biti socijal
no, proizlazcci iz opazanja nagrada ili kazni koj c su dobi l i drugi. Ovo glcdistc
naglasava kako opazamo i obl ikujcmo svojc ponasanje prema ponasanju drugih,
ucenjem po modelu . Ovo uzimanje u obzir socija lnog ucenja orvara put razmatranju
onoga sto se dogada unular psihe pojedinca .

Gestalt psihologija
Od mnog i h kriticara bihcviori/-ma, gcsta l tisti bi mogl i biti mcdu najzcscima.
Pre ma Gesta lt psihologiji , psihol oskc fcnomcnc ccmo najboljc ra7umjct i llko ih
pro matramo kao organiziranc, strukturirane cjelinc, a nc ako tc fenomene razdijcl i
mo na manje dijelove. Gestalt pokret je zapravo bio reakcija ne samo na
tcndcncijc ranog biheviorizma da ponasanje objasni pod vidomuvjetovanja, vee
takodcr protiv struktura l isticke tendencije da se mentalne procese rasclani na
clcmcntarne dozivljaje. Izreka "cjelina se razlikuje od zbroja svojib dijelova"
prikladno re zimira gestaltist i cko gled 1sle. ()a bismo npr. razu mje l 1 percepciju
cvijeta. moral i bismo uzeti u obzir cjcli nu tog i skusrva. Nc b ismo mogli
razumjeti takvu per cepcJju samo u katcgo1 ijama opisa oblika, boja, vclicina, i
td. Utjecaj Gestalt psi hologijc bio jc najdub lji u odnosuna proucavanjc
pcrccpcije obl ika (npr. Kohler, 1940.) tc proucavanjc uv id< , jcdnog < spckt<
rjcsavanja problema (npr. Kohler, 1927.; Wertheimer, 1945., 1949.)

POJAVA KOGNITIVNE PSIHOLOGIJE

Sve do sada smo naglasavali filozofsk i i psihol oski razvoj koji je doveo do pojavc
kognitivne psihologije. Razvoj u drugim podrucj ima takoder je pridonio razvoju
kognitivizma (vjerovanja da veinu ljudskog ponaanja moemo razumjeti ako
prvo shvatimo kako ludi mi sle) i suvremene kognitivne psihologije. Podruja

I Uvod u kognitivnu psihologiju

II

koja su najvie pridonijcla pojavi kognitivnc psihologijc jesu znanstvcna podruc

ja poput psihobiologij c (koja sc takodcr naziva i "bioloska psihologija" ,"fiziol
os ka psihologija" iii cak "biop ihologija"), lingvi tike i antropologije, te
tebnoloSka podrucja poput komunikacijskih sustava, inzenjcrstva i racunalstva.

Rana uloga psihobiologije

lronicno, j edan od bivsih Watsonovih ucenika , Karl Spencer Lashley (18901958),
bio jc medu prvima (na simpoziju odrzanom 1948.god inc) koji ce izraz i ti
potrcbu
da psiholozi izadu izvan biheviorizma, da proucavaju teme koje nije moguce lako
obja niti samo uvjetovanj em, te d a pribvat e i dmge metode, a ne samo
eksperi mentalnu manipulaciju okolinskih utjecaja (Gardner, 1985.).Lashleya je
jako za nimala neuroanatomija (proucavanje mozdanih struktura) i
nacin na koji organizacija mozga upravlja ljudskom
djelat noscu. Lash ley jc drsko doveo u pitanje bihevioristi
cko gle diste da je ljudski mozak pasivn i organ koji samo
reagira na okolin ske promjene izvan pojedinca. On je
smatrao da j e mozak akt i van, dinamicki organ i zator
ponasanja. Las hley jc nastojao razu mjcti kako
makroorganizacija ljudskog mozga omogucujc takvc
slozcnc, planiranc akt i vnosti kao sto su glazbeno
izvodenje, igranjc igara i uporaba je zika od kojib se
nijedna, po njegovu shvacanju, ne moze objas niti pod
vidom j cdnostavnog uvjctovanja.
U istom dubu, ali na razlicitoj razini analize, Donald
Hebb (1949.) jc bio prvi psibolog koji je pruZio dctaljnu,

Ulric
Neisser je
provjerljivu teoriju o nacinu na koji mozak moze podr2avati
pro
kognitivne procesc. Njegov utjccajan rad pruZa snazan te
fesor psihologije na
Sveucili tu Cornell.
melj za neke od suvremenih trendova u kognitivnoj psi
Njegova knjiga Kogni
hologiji. Hebbajc zanim::t lo kako sestruktura neural nih
tivna psiho/ogija odi
vcza u mozgu rnijenja kao posljedica ucenja . Njegov glavni
grala je znaeajnu ulo
dopri nos sastoji se u tome da je kao osnovu ucenja u
gu u pokretanju kog
nitivne revolucije u
mozgu prcdloz io skupove stanica, koordinirane zivcane
psi hologiji. On je
strukture kojc sc razv ijaju kroz ccsto podra7 i vanje.
tako-der bio istaknuti
Skupovi stanica razvijaju sc s vrcmcnom, s povecanjcm
zago
vomik
sposobnosti jednog ncurona (zivcanc stanicc) da izazovc
ekoloskog pri stupa
kogniciji i upo zorio
aktivaciju s njim po vczanog ncurona. Mcntalna
je na va!nost izu
rcprczcntacija nckog va njskog dogadaja hila bi
cavanja kognitivnih
prcdstavljcna hijera rbijskom strukturom viscstrukih
procesa u ekoloski va
skupova stan ica. Na primjcr, vasa mcnta l na
ljanom kontekstu.
rcprezcntacija vase bake mogla bi se sastojati od skupova
stanica za njezino lice, povczanih sa skupov ima za njczin
glas, povezanib sa skupovima za druge njezine osobine. Kad
m islite o njoj, aktivirate te skupove koji su odgovorn i za njezino predstav ljanjc.
Hebbov rad izasao je iz okvira bihevioralnih pristupa ucenja smjestanjem men
talnih dogadaja u kontekst integrirane aktivnosri zi vcanog sustava.

Bibeviorizam nije iskoristio mogucnost da se slozi s teoreticarima poput Lasb

leya i Hebba. Zapravo, bibeviorist B.F. Skinnner (1957.) napisao je citavu knjigu

u kojoj opisuje kak o se stjecanje i 'Jporaba govora mogu objasn it i iskljucivo

pod

12

Kognitivna psihologija

vidom okolinskih utjecaja. Taj je rad pretjerano prosirio Skinnerove okvire,

omo gucujuci napad na njega. I napad je zaista uslijedio. Lingvist Noah
Chomsky ( 1959.) napisao jc ostru kritiku Skinnerovih idcja. lJ svojem clanku
Chomsky jc naglasio i biolosku osnovu i krcativni potcncijal jczika ncizmjeran broj recenica koje mozcmo proizvcsti s l akocom- koj1 c opiru
bihcvioristickom shvacanju dajczik ucimo putcm potkJcpljcnja . Cak i mala
djcca stal no proi7Vode nove recenice za kojc u proslosti nisu mogla biti
potkrijepljena. Chomsky jc tvrdio da jc nasc ra zumijcvanjc jczika ograniccno
nc loliko onim sto smo culi, vee umllamjim urcda
jem za stjecanjc jezika (LAD od engl. language acquisition device, nap. prcv.)
koji svi !judi posjeduju .Taj uredaj omogucuje djetent da koristi ono sto cujc da bi
zakljucivalo o gramatici svojeg lingvistickog okmzenja. Ono sto LAD narocito
cini jest da aktivno ogranicava broj dopustenih gramatickih konstrukcija. Stoga je
struktura psihickog, a nc struktura okolinskih uvjcta, ono sto vodi nasc stjccanje
jczika.

Dodajmo dasak tehnologije: inenjerstvo i

raunarstvo

Herbert A. Simon bio

je profesor racunal
stva i psihologije na
Carnegie-Mellon sveu
cilistu. Poznat je po
svojem pionirskom
ra du, zajedno s
Allenom Newellom i
suradnici ma, na
konstrukciji
i
testiranju racunalnih
modela koji simuliraju
ljudsko misljenje, tepo
svojim eksperimentaJ
nim provjerama tih
mo
dela.On
je
takoder bio vellki
zagovomik me toda
glasnog mislje nja u
proueavanju
kog
nitivne
obrade.
Simon je preminuo
2001. go dine.

Tehnoloski razvoj je. uz znanstveni razvoj, takoe poeo uticati na nain

na koji su psiholozi promatrali ljudsku psihu . Tehnoloski napreda k u
telekomunikacijama, u incnjcrstvu, te digitalnim raunarima doveo je do
analognog razvoja u psiholokoj teoriji, naroito s obzirom na obradu
informacija. Slijedeci brojna pitanja postavljcna u kompjuterskoj obradi
informacija, psiholozi su poeli govoriti o informacijskim kodovima (si
stemima simbola ili signala koji predstavljaju informacije), o ogranic
njima kapaciteta za obradu, te o obradi informacija koja moe bill serij
ska (jedna po jedna estica ili korak. kao u digitalnom raunaru) ili paralcl
na (vise od jedne estice odjedanput. kao kod viestrukih zvunih
valova u tclckomunikacijskim sistemima).
Do kraja 1950-ih neke psibologc je zaintcrcsirala primamljiva idcja
da se strojcvi mogu programirati za dcmonstraciju inteligentne obradc
informa cija (Rychlak i Struckman, 2000.) . Turing ( 1950.) je izjavio
da
cc uskoro biti tesko razlikovati komunikaciju strojeva od komun1kacijc
ljudi. On jc prcdloio test, koji se danas naziva "Turingov test'', kojim
se
racunarski program ocjenjuje kao uspjean, na nivou na kojoj ljudi
nece
moi razlikovati njegov proizvod (output) od ljudskog. Drugim rijci
ma, kad biste komunicirali s raunarom i ne biste mogli prepoznati daje
taj racunar,,o bi racunalo proslo Tnringov test. Oo 1 956.u naSJC rjec111k
u sia nova sintagma: umjetna inteligencij a (AI - od engl. artificial in
telligence), koja predstavlja pokusaj !judi da konstruiraju sustavc koji
pokazuju intcligcnciju tc, narocito, iatcligcntnu obradu informacija (Me
riam- Webster s Collegiate Dictionary, 1993.). Mcautim , prvc slTucnjakc
koji su radili na razvoju AI viseje zanimalo maksimitlno povccanjc ucin
kovitosti obrade informacija nego simulacija ljudske intcligencijc i nacina
na koji !judi rjcavaju probleme. Na primjer, rani progr< mi za igranje
aha iii za demonstraciju strucnosti pokazivali su svoju
''inteligenciju "

rabeci
procese
koji su potpuno

razliciti od procesa koje koristc !judi.