Zecharia Sitchin

STEPENIŠTE DO
NEBA
knjiga druga Zemaljske kronike
 SADRŽAJ

1. U POTRAZI ZA RAJEM 3
2. BESMRTNI PRECI 25
3. FARAONOVO PUTOVANJE U ZAGROBNI ŽIVOT . . 46
4. STEPENIŠTE DO NEBA 62
5. BOGOVI KOJI SU DOŠLI NA ZEMLJU 88
6. U DANIMA PRIJE POTOPA 122
7. GILGAMEŠ: KRALJ KOJI JE ODBIO UMRIJETI 148
8. JAHAČI OBLAKA 181
9. MJESTO SLIJETANJA 211
10. TILMUN: ZEMLJA RAKETNIH LETJELICA 237
11. NEUHVATLJIVA PLANINA 262
12. PIRAMIDE BOGOVA I KRALJEVA 288
13. KRIVOTVORENJE FARAONOVOG IMENA 319
14. POGLED SFINGE 357
Zecharia Sitchin 389

Naslov originala
The Stairway to Heaven
Copyright © by Zecharia Sitchin 1980.
 1
U POTRAZI
ZA RAJEM
Postojalo je vrijeme - kako nam govore naši drevni sveti
spisi - kada je besmrtnost bila dostupna ljudskom rodu.
Bilo je to zlatno doba, kada je čovjek živio sa svojim Stvori­
teljem u rajskom vrtu - čovjek se brinuo o predivnom voćnjaku,
a Bog je šetao i uživao u popodnevnom povjetarcu. "Tada Jahve,
Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla pogledu za-
mamljiva a dobra za jelo - i stablo života, nasred vrta, i stablo
spoznaje dobra i zla. Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt;
odatle se granala u 4 kraka. Prvom je ime Pišon... Drugoj je
rijeci ime Gihon... Treća je Rijeka Tigris... četvrta je Eufrat."
Adamu i Evi bilo je dopušteno da jedu plodove sa svakog
slabla osim plodova slabla spoznaje dobra i zla. A nakon što su
to učinili (na nagovor zmije) - Gospodin Bog je postao zabrinut
u vezi s pitanjem besmrtnosti:

Zatim reče Bog:

Evo, čovjek postade kao jedan od nas - znajući dobro
i zlo!
 Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo
i živio navijeke!
Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga...
I postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao da
straže nad stazom koja vodi k stablu života.

I tako je čovjek prognan iz mjesta gdje mu je vječni život bio

nadohvat ruke. I premda je iz njega bio istjeran, nikada ga nije
zaboravio, uvijek je za njim čeznuo i pokušavao ga dohvatiti.
Otkad je čovjek istjeran iz raja, junaci su odlazili do kraja
Zemlje u potrazi za besmrtnošću; nekolicina izabranih uspjela ju
je na trenutak dohvatiti; a običan je puk tvrdio da je na nju na­
basao. Vjekovima je potraga za rajem bila osobna stvar; ali sredi­
nom prošlog tisućljeća moćna kraljevstva pokrenula su pothvate
na nacionalnoj razini kako bi došla do njega.
Novi svijet je otkriven - ili su nas barem naveli da u to vje­
rujemo - nakon što su istraživači krenuli u potragu za novim,
morskim putem do Indije i njenih blaga. To je istina - ali ne i
cijela istina; jer ono što su Ferdinand i Izabela, kralj i kraljica
Španjolske, željeli otkriti više od svega bio je izvor vječne mlado­
sti: čarobni izvor čija je voda mogla pomladiti stare i održavati
čovjeka vječno mladim, zato što potječe iz izvora koji se nalazi
u raju.
Čim su Kolumbo i njegovi ljudi kročili na mjesto za koje su
vjerovali da su otoci pred Indijom (Zapadna Indija), istraživa­
nje novih otoka kombinirali su s potragom za legendarnim izvo­
rom čije su vode činile starce ponovno mladima. Španjolci su
zarobljene "Indijance" ispitivali, pa čak i mučili, ne bi li doznali
tajnu lokaciju izvora.
Po takvim je istraživanjima bio posebno poznat Ponce de
Leon, profesionalni vojnik i pustolov, koji je napredovao do
položaja guvernera dijela otoka Hispaniole, današnjeg Haitija,
i Portorika. Godine 1511. prisustvovao je ispitivanju nekolicine
zarobljenih Indijanaca. Opisujući svoj otok, govorili su o nje­
govim biserima i drugom blagu. Također su veličali izvanredna
svojstva tamošnjih voda. Na jednom otoku postoji izvor, rekli su,
iz kojega je pio jedan otočanin kojeg je starost bila strašno pri­
tisnula. Zahvaljujući tome, on je povratio mušku snagu i bio u
stanju obavljati sve muške radnje, ponovno je uzeo ženu i začeo
djecu.
Slušajući s rastućim zanimanjem, Ponce de Leon - koji je
i sam već bio u godinama postao je uvjeren da su Indijanci
opisivali čudotvorni izvor pomlađujućih voda. Njihov dodatak
da je starac koji je pio tu vodu povratio svoju mušku snagu, da je
ponovno mogao obavljati 'sve muške radnje', te da se čak i opet
oženio mladom ženom koja mu je rodila djecu - bio je ključni
dio priče. Jer u španjolskom su se dvoru, kao i širom Europe, mo­
gle vidjeti brojne slike najvećih slikara, i kad god bi prikazivale
ljubavne prizore ili seksualne alegorije, u scenu je bio uključen
i izvor. Vjerojatno najslavnija među takvim slikama, Tizianova
l'Amor Sacro e l'Amor Profano, nastala je otprilike u vrijeme dok
su španjolci provodili svoju potragu po Americi. Kao što su svi
dobro znali, izvor na slikama simbolizirao je vrhunsko vođenje
ljubavi; bio je to izvor čije su vode omogućavale obavljanje svih
muških radnji kroz vječnu mladost.
Izvještaj koji je Ponce de Leon podnio kralju Ferdinandu
ostao je zabilježen u zapisima koje je vodio službeni dvorski
povjesničar, Peter Martyr de Angleria. U svom djelu Decade de
Orbe Novo (Desetljeća Novoga svijeta) piše da su Indijanci koji
su došli s otoka Lucayos ili Bahama otkrili da "postoji otok...na
kojem se nalazi nepresušni izvor tekuće vode tako izvanrednih
svojstava, da njegova voda, možda uz određenu dijetu, čini stare
ljude ponovno mladima." Mnoga istraživanja, poput Ponce de
Leon's fountain of Youth. History of a Geographical Myth Leonar-
da Olschkog, utvrdila su da je izvor mladosti bio najpopularniji
i najkarakterističniji izraz osjećaja i očekivanja koji su uzbuđi­
vali osvajače Novog svijeta. Nema sumnje da je španjolski kralj
Ferdinand bio jedan od tih uzbuđenih, i da je željno iščekivao
konačne vijesti.
I tako, kad se Ponce de Leon javio, Ferdinand nije gubio
vrijeme. Smjesta je Ponceu de Leonu zajamčio patent na otkriće
(datirano 23. veljače 1512.) i ovlastio ga da organizira ekspediciju
koja će s otoka Hispaniola krenuti prema sjeveru. Mornarica je
dobila zapovijed da pomogne de Leonu i na raspolaganje mu sta­
vi svoje najbolje brodove i pomorce, kako bi bez odugovlačenja
mogao otkriti otok 'Beininy' (Bimini). Kralj je jasno postavio je­
dan uvjet: nakon što stignete na otok i otkrijete što je na njemu,
o tome ćete mi poslati izvještaj.
U ožujku 1513. Ponce de Leon isplovio je prema sjeveru, u
potrazi za otokom Bimini. Javno opravdanje za ovu ekspediciju
bila je potraga za zlatom i drugim metalima; pravi je cilj bio
pronaći izvor vječne mladosti. Pomorci su ovo ubrzo shvatili, na­
kon što su umjesto na jedan naišli na stotine otoka u Bahamima.
Pristajali su na otok za otokom, a istraživačke družine dobile su
upute da ne traže zlato, već nekakav neobičan izvor. Kušali su i
pili vodu iz svakog potoka na koji bi naišli - ali bez ikakvih vidlji­
vih posljedica. Na sam Uskrs - Pasca de Flores, kako su ga zvali
Španjolci - primijećena je duga obala. Ponce de Leon "otoku" je
dao ime Florida. Ploveći duž obale i neprestano pristajući, on i
njegovi ljudi istraživali su guštare i džungle, i pili vode iz bezbroj­
nih izvora. Ali nijedan se nije doimao čudotvornim.
Izgleda da neuspjeh misije nije previše utjecao na uvje­
renje da je izvor nesumnjivo tamo negdje: trebalo ga je samo
pronaći. Saslušavani su novi Indijanci. Neki su od njih izgledali
neobično mladoliko za dob u kojoj su navodno bili. Drugi su
ponovili legende koje su potvrđivale postojanje izvora. Jedna
od takvih legendi, koju se može pročitati u knjizi Creation
Myths of Primitive America J. Curtina, govori o tome kako je
Olelbis, Onaj koji sjedi g o r e , kada je odlučio stvoriti čovjeka,
poslao dva izaslanika na Zemlju kako bi sagradili ljestve koje će
povezati Zemlju i nebo. Na sredini ljestava trebali su napraviti
odmorište s bazenom čiste pitke vode. Na vrhu su trebali na­
praviti dva izvora, jedan s vodom za piće, a drugi za kupanje.
Kad muškarac ili žena ostare, rekao je Olelbis, neka se popnu do
vrha ovog stepeništa i neka se napiju i okupaju; nakon toga će
im se mladost vratiti.
Uvjerenje da je izvor postojao negdje na tim otocima bilo je
tako čvrsto da je 1514. - u godini nakon neuspješne potrage Pon-
cea de Leona - Peter Martyr (u svojoj Drugoj dekadi) obavijestio
Papu Lea X kako slijedi:

Na udaljenosti od 325 nautičkih milja od Hispaniole, kako

kažu, postoji otok zvan Boyuca, ili Ananeo, na kojem se - prema
onima koji su istražili njegovu unutrašnjost - nalazi izvor tako
izvanredan da uzimanje njegove vode može pomladiti starce.
I neka Vaša Svetost ne pomisli kako je ovo izrečeno olako ili
nepromišljeno; jer oni su ovu riječ kao istinitu proširili dvorom,
tako formalno da je svi ljudi, među kojima je nemalo onih koji
se svojom mudrošću i bogatstvom ističu nad običnim pukom,
drže vjerodostojnom.

Ponce de Leon, nepokolebljiv, nakon nekih dodatnih istra-

živanja zaključio je da je ono što traži izvor povezan s rijekom,
te da je to dvoje možda spojeno skrivenim podzemnim tunelom.
Ako se izvor nalazi na jednom od otoka, ne dolaze li možda nje­
gove vode iz neke rijeke na Floridi?
Godine 1521. španjolski je dvor poslao Poncea de Leona
u novo istraživanje, ovaj put usredotočeno na Floridu. Nema
mjesta dvojbi oko pravog cilja njegove misije: svega nekoliko
desetljeća kasnije španjolski povjesničar Antonio de Herrera y
Tordesillas u svojoj Historia general de las Indias napisao je: "On
je (Ponce de Leon) krenuo pronaći onaj Sveti izvor, tako čuven
među Indijancima, kao i rijeku čije vode mogu pomladiti osta­
rjele." Nakanio je pronaći izvor na Biminiju i rijeku na Floridi, za
koje su Indijanci na Kubi i Hispanioli potvrdili da su starci koji
su se u njima kupali postali ponovno mladi.
Umjesto vječne mladosti, Ponce de Leon pronašao je smrt
od indijanske strijele. Premda individualna potraga za napitkom
ili pomašću koji mogu odgoditi posljednji dan možda nikada
neće završiti, organizirana potraga, po kraljevskom nalogu, ipak
je došla svom kraju.

Je li potraga bila beskorisna od samog početka? Jesu li Ferdi­

nand i Izabela, Ponce de Leon i ljudi koji su plovili i umrli u po-
trazi za izvorom odreda bili glupani koji su djetinjom naivnošću
vjerovali u primitivne bajke?
Sigurno je da oni na to nisu tako gledali. Sveto pismo, po­
ganska vjerovanja i dokumentirane priče poznatih istraživača
potvrđivali su da negdje zaista postoji mjesto čije vode (ili nektar
plodova) mogu podariti besmrtnost, održavajući čovjeka vječno
mladim.
Postojale su tada još uvijek poznate stare priče - preostale iz
vremena kada su na poluotoku živjeli Kelti - o tajnom mjestu, taj­
nom izvoru, tajnom plodu ili biljci, čiji će nalaznik biti oslobođen
smrti. Postojala je božica Idunn koja je živjela kraj svetog potoka
i koja je u svom sanduku čuvala čarobne jabuke. Kad bi bogovi
ostarjeli, došli bi k njoj i najeli se jabuka, nakon čega bi ponovno
postajali mladi. I doista, Idunn znači Ponovno m l a d ; a jabuke
koje je čuvala bile su poznate kao Eliksir bogova.
Je li ovo bio odjek legende o Heraklu (Herkulu) i njegovih
dvanaest zadataka? Svećenica boga Apolona, predvidjevši u pro-
ročištu njegove podvige, također ga je uvjerila: "Kad ovo bude
izvršeno postat ćeš jedan od Besmrtnih." Kako bi to postigao, u
pretposljednjem je zadatku Hesperidama trebao oteti božanske
zlatne jabuke. Hesperide - kćeri zemlje večeri - živjele su na
Kraju svijeta.
Nisu li Grci, a potom i Rimljani, za sobom ostavili priče o
smrtnicima koji su postigli besmrtnost? Bog Apolon pomazao je
tijelo Sarpedona i tako mu omogućio da poživi nekoliko ljudskih
generacija. Božica Afrodita Faonu je poklonila čarobni melem;
nakon što se njime premazao, pretvorio se u prelijepog mladića
"koji je budio ljubav u srcima svih žena na Lezbosu." A dječak
Demofon, kojeg je božica Demetra pomazala božanskom ambro­
zijom, sigurno bi bio postao besmrtan, da nije bilo njegove majke
koja ga je - ne znajući da se radi o Demetri - ugrabila iz ruku
božice.
Postojala je i priča o Tantalu koji je postao besmrtan tako
što je jeo s trpeze bogova i krao njihov nektar i ambroziju. Ali
zato što je ubio svog sina da bi njegovo meso poslužio bogovima
kao hranu, bio je kažnjen tako što je protjeran u zemlju očarava-
jućih plodova i voda - koji su vječno bili izvan njegovog dohvata.
(Bog Hermes je raskomadanog sina povratio u život.) S druge je
strane Odisej, kojem je nimfa Kalipso ponudila besmrtnost kako
bi mogao ostati zauvijek s njom, odbio besmrtnost zbog mogu­
ćnosti da se vrati svojoj kući i supruzi.
A nije li postojala i priča o Glauku, smrtniku, običnom ribaru
koji je postao bog mora? Jednog je dana primijetio da je riba koju
je ulovio, nakon što je došla u doticaj s nekom biljkom, ponovno
oživjela i skočila natrag u vodu. Glauko je biljku stavio u usta,
uskočio u vodu na onom istom mjestu; nakon toga su ga morska
božanstva Okean i Tetis primili u svoj krug i pretvorili u boga.
Godina 1942., kada je Kolumbo isplovio iz Španjolske, bila
je također godina u kojoj je muslimanska okupacija Iberskog
poluotoka a završila predajom Maura u Granadi. Tijekom gotovo
osam stoljeća kršćansko-muslimanskih sukoba oko poluotoka,
interakcija ovih dviju kultura bila je neizmjerna; priča iz Kurana
o ribi i izvoru života bila je jednako poznata Maurima i katolici­
ma. Činjenica da je priča bila gotovo identična grčkoj legendi o
ribaru Glaukosu smatrana je dokazom njene autentičnosti. Ona
je bila jedan od razloga za potragu za legendarnim izvorom u In­
diji - zemlji do koje je Kolumbo pokušao doći morskim putem, i
za koju je vjerovao da je bila zemlja do koje je doplovio.
Odlomak u Kuranu koji sadrži priču je osamnaesta sura.
Ona govori o istraživanjima raznih misterija koja je poduzeo
Mojsije, biblijski junak egzodusa Izraelaca iz Egipta. Dok je
Mojsije bio pripreman za svoje novo poslanje Božjeg glasnika, u
znanja koja su mu još nedostajala trebao ga je uputiti zagonetni
Božji sluga. S još jednim suputnikom, Mojsije je trebao pronaći
ovog zagonetnog učitelja uz pomoć samo jednog traga: sa sobom
je trebao ponijeti osušenu ribu; mjesto na kojem će riba skočiti i
nestati bit će mjesto na kojem će sresti svog učitelja.
Nakon što su dugo uzalud tražili, Mojsijev je pratitelj pre­
dložio da stanu i odustanu od potrage. Ali Mojsije je bio uporan,
i rekao je da neće odustati dok ne dođu do mjesta gdje se sastaju
dva mora. I na tom se mjestu odigralo čudo, a da ga oni nisu
primijetili:
 I kad njih dvojica stigoše
do mjesta na kom se ona sastaju,
Zaboraviše na svoju ribu,
Pa ona kliznu u more,
Kao kroz tunel.

Nakon nekog vremena, Mojsije reče svom suputniku: Do-

nesi nam užinu našu. Ali suputnik mu odgovori da je riba ne­
stala:

Kad smo se kod one stijene svratili,

jesi li vidio što se dogodilo?
Ja sam zaboravio onu ribu,
sam šejtan je učinio da je zaboravim,
da ti je ne spomenem -
mora da je ona skliznula u more: baš čudno!
A Mojsije reče:
E, to je ono što tražimo!

Priča iz Kurana (sl. 1) o osušenoj ribi koja je oživjela i ot-

plivala natrag u more kroz tunel ide dalje od odgovarajuće grčke
priče utoliko što ne govori o običnom ribaru, već o slavnom
Mojsiju. Osim toga, događaj ne prikazuje kao slučajno otkriće,
već kao nešto do čega je došlo posredovanjem Gospodina, koji je
znao mjesto na kom se nalaze vode života - vode koje je moguće
prepoznati pomoću uskrsnuća mrtve ribe.
Kao pobožni kršćani, španjolski kralj i kraljica zacijelo
su doslovno shvatili viziju opisanu u Otkrivenju: "I pokaza
mi rijeku vode života, bistru kao prozirac: izvire iz prijestolja
Božjeg... Posred gradskoga trga, s obje strane rijeke, stablo ži­
vota što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod." Mora da
su vjerovali u biblijska obećanja: "Ja ću žednomu dati s izvora
vode života zabadava - dati ću mu jesti od stabla života koje
je u raju Božjem." I jesu li mogli ne biti svjesni riječi biblijskog
psalmista:
 Potocima vječnosti ti ih napajaš;
U tebi je izvor životni

60. A kada Musa (Mojsije) reče momku svome:

Ići ću sve dok ne stignem
Do mjesta gdje se sastaju dva mora,
Ili ću dugo, dugo ići.

61.I kad njih dvojica stigoše

Do mjesta na kojem se ona sastaju,
Zaboraviše na svoju ribu,
Pa ona u more kliznu,
Kao kroz tunel.

62. A kada se udaljiše

Musa reče momku svome:
Daj nam užinu našu,
Jer smo se od našeg putovanja umorili.

63. Gle!, reče on,

Kad smo se kod one stijene svratili,
Ja sam zaboravio onu ribu,
Sam šejtan je učinio da je zaboravim,
Da ti je ne spomenem -
Mora da je ona skliznula u more: baš čudno!

64. E to je ono što tražimo!,

Reče Musa, i njih dvojica vratiše se
Putem kojim bijahu došli.

slika 1

Tako nije moglo biti sumnje, jer najsvetije knjige su to po-

tvrđivale, da izvor života, ili potok vječnosti, zaista postoji; jedini
je problem bio - gdje, i kako ga pronaći.
Činilo se da osamnaesta sura Kurana pruža neke važne upu-
te. U njoj se dalje govori o tri životna paradoksa koji su Mojsiju
objašnjeni nakon što je uspio pronaći mjesto na kojiem se nlazio
Božji sluga. U istom odlomku Kurana dalje se opisuju tri epizode:
prva, o posjetu zemlji u kojoj Sunce zalazi; zatim zemlji u kojoj
Sunce izlazi - to jest, na istoku; i konačno zemlji iza ove druge
zemlje, odakle su mitski ljudi Goga i Magoga (biblijski borci Su­
dnjeg dana) uzrokovali neizrecive štete Zemlji. Kako bi stao na
kraj tom problemu, junak ove priče, ovdje zvan Du-al'karnain
(Posjedovatelj dvaju rogova) napunio je prolaz između dvije
strme planine željeznim blokovima i prelio ih rastaljenim olo­
vom, stvorivši tako golemu prepreku da preko nje čak ni moćni
Gog i Magog nisu bili u stanju prijeći. Razdvojeni, ovo dvoje više
nisu bili u stanju činiti nikakvo zlo Zemlji.
Riječ Karnain, u arapskom kao i u hebrejskom, znači i
Dvostruki rog i Dvostruke zrake. Tri dodatne epizode, koje
slijede odmah nakon priče o Mojsijevim misterijima, čini se
da kao svog junaka zadržavaju Mojsija, koji je lako mogao biti
nazivan i Du-al'karnain zbog svog lica koje je bilo sa zracima
- to jest, zračilo je - nakon što je sišao s brda Sinaj, na kojem je
upoznao Gospodina licem u lice. Pa ipak, popularna srednjovje­
kovna vjerovanja pripisivala su to ime i putovanja u tri zemlje
Aleksandru Velikom, makedonskom kralju koji je u četvrtom
stoljeću pr. Kr. osvojio veći dio tada poznatog svijeta, došavši
čak do Indije.
Popularna vjerovanja u kojima je Mojsije zamijenjen Ale­
ksandrom potekla su iz narodnih priča o osvajanjima i pustolo­
vinama Aleksandra Velikog. One su uključivale ne samo podvig
u zemlji Goga i Magoga, već i identičan događaj s osušenom, mr­
tvom ribom koja je ponovno oživjela kad su Aleksandar i njegov
kuhar pronašli izvor života!
Opisi Aleksandrovih pustolovina koji su u Srednjem vijeku
bili prihvaćeni u Europi i Bliskom istoku temeljili su se na navo­
dnim zapisima grčkog povjesničara Kalistena iz Olinta. Njemu je
Aleksandar povjerio zadatak da vodi bilješke o podvizima, po­
bjedama i pustolovinama tijekom njegovih osvajanja po Aziji; ali
on je umro u zatvoru nakon što je uvrijedio Aleksandra, i njegovi
su zapisi na zagonetan način nestali. Ipak, nekoliko stoljeća ka­
snije Europom je počeo kružiti tekst na latinskom jeziku za kojeg
se tvrdilo da je prijevod izgubljenih izvornih Kalistenovih zapisa.
Znanstvenici ovaj tekst nazivaju pseudo-Kalisten.
 Stoljećima se vjerovalo da su brojni prijevodi Aleksandrovih
podviga koji su bili rašireni po Europi i Bliskom istoku nastali na
temelju ovog latinskog pseudo-Kalistena. Ali kasnije je otkriveno
da su druge, paralelne verzije postojale na velikom broju jezika
uključujući i hebrejski, arapski, perzijski, sirijski, armenski i eti­
opski - uz barem tri verzije na grčkom. Različite verzije, od kojih
neke prate svoje izvore sve do Aleksandrije u drugom stoljeću pr.
Kr. razlikuju se tu i tamo; ali gledano u cjelini, njihove sličnosti
upućuju na zajednički izvor - moguće je da su to zaista Kalisteno-
vi zapisi, ili - kao što se ponekad tvrdi - prijepisi Aleksandrovih
pisama njegovoj majci Olimpiji i njegovom učitelju Aristotelu.
Čudesne pustolovine koje nas ovdje zanimaju počele su
nakon što je Aleksandar završio s osvajanjem Egipta. Iz tekstova
nije jasno u kojem je smjeru Aleksandar krenuo, niti je sigurno
da su događaji sređeni po točnom kronološkom ili geografskom
redu zbivanja.
Kako bilo, jedna od prvih epizoda može objasniti zašto je do­
lazilo do brkanja Aleksandra i Mojsija: čini se da je Aleksandar po­
kušao napustiti Egipat onako kako je to učinio Mojsije, razdvojivši
vode i omogućivši svojim ljudima da preko mora prijeđu pješice.
Kad je došao do mora, Aleksandar ga je odlučio razdvojiti
na dva dijela tako što će u sredini napraviti zid od rastopljenog
olova, i njegova je inženjerija "nastavila lijevati olovo i rastoplje­
nu tvar u vodu sve dok se struktura nije uzdignula iznad površi­
ne. Zatim je on na njoj sagradio kulu i stup na kojem je napravio
vlastiti kip, koji je na glavi imao dva roga. I na spomeniku je
napisao: Neka svatko tko ovdje dođe i pokuša preploviti more
zna da ja ga zatvorih."
Pregradivši tako vode, Aleksandar i njegovi ljudi počeli su
prelaziti preko mora. Ipak, kao mjeru opreza, prvo su poslali ne-
koliko zrobljenika. Ali kad su stigli do kule usred voda, morski
se valovi podigoše i more ih (zarobljenike) proguta i svi pogi-
nuše... Kada Dvorogi ovo vidje, velik ga strah od mora o b u z e , i
tako je odustao od oponašanja Mojsija.
Ipak, u želji da pronikne u tamu na drugoj strani mora,
Aleksandar je napravio nekoliko obilazaka, tijekom kojih je na-
vodno posjetio izvore rijeka Eufrat i Tigris, proučavajući tamo
tajne neba, zvijezda i planeta.
Ostavivši za sobom svoje jedinice, Aleksandar se vratio u
Zemlju tame, došavši do planine po imenu Mušas koja je bila na
rubu pustinje. Nakon nekoliko dana hoda vidio je ravan put bez
zida, i bez povišenih ili nižih mjesta na sebi. Ostavio je svojih
nekoliko ljudi od povjerenja i nastavio dalje sam. Nakon putova­
nja od dvanaest dana i dvanaest noći, vidje svjetlost a n đ e l a ; ali
kako je prilazio bliže, pokazalo se da je anđeo bio rasplamsana
v a t r a . Aleksandar je shvatio da je došao do planine kojom je
cijeli svijet odvojen.
Anđeo nije bio ništa manje začuđen od Aleksandra. "Tko
si, i zašto si ovdje, o smrtniče?", upitao ga je anđeo, pokušavaju­
ći shvatiti kako je Aleksandar uspio proći kroz ovu tminu, što
nijedan drugi čovjek ne bijaše u stanju. Na to je Aleksandar
odgovorio da ga je sam Bog vodio i dao mu snage da dođe na
ovo mjesto, koje je raj.
Kako bi uvjerio čitatelja da je raj, a ne pakao, mjesto do
kojeg je moguće doći podzemnim prolazima, drevni je autor na
ovom mjestu ubacio dugi razgovor između anđela i Aleksandra o
Bogu i čovjeku. Anđeo je nakon toga zatražio od Aleksandra da
se vrati svojim prijateljima, ali Aleksandar je uporno zahtijevao
odgovore na zagonetke neba i Zemlje, Boga i čovjeka. Na kraju je
Aleksandar rekao da će otići samo ako mu anđeo pokloni nešto
što nijedan čovjek prije njega nije imao. Pristajući, "anđeo mu
reče: 'Reći ću ti nešto po čemu ćeš živjeti i ne umrijeti.' Dvorogi
reče: 'Govori.' I anđeo mu kaza:

U zemlji Arabiji, Bog postavi crnilo od okamenjene tame

u kom je skriveno blago ovoga znanja. Tamo je i izvor s vo-
dom koju zovu Vodom života; tko od nje otpije, pa i jednu
kap, nikada neće umrijeti.

Anđeo je ovoj vodi života pripisivao i druge čudesne moći,

kao što je moć da se leti kroz nebesa, jednako kao što anđeli
lete. Aleksandra nije trebalo dalje poticati, i uzbuđeno je upitao:
"Na kojoj se četvrtini svijeta nalazi ovaj izvor?" "Upitaj ljude koji
su čuvari njegovog znanja", bio je anđelov zagonetni odgovor.
Potom je Aleksandru dao grozd kako bi ovaj njime nahranio
svoju vojsku.
Kad se vratio svojim ljudima, Aleksandar im je ispričao o
svojoj pustolovini i dao svakome po zrno grožđa. Ali kako otki-
nu s grozda, novo se zrno stvori na mjestu staroga. I tako je jedan
grozd nahranio njegovu vojsku i sve njihove životinje.
Aleksandar se zatim počeo, raspitivati kod svih učenih ljudi
do kojih je mogao doći. Pitao je m u d r a c e : "Jeste li ikada čuli da
je Bog stvorio mjesto od tame u kojem skriveno je znanje, i da
je izvor kojeg zovu 'izvorom života' smješten u njemu?" Prema
grčkoj verziji Aleksandar je morao pretražiti Krajeve svijeta kako
bi pronašao upućenog; etiopska verzija kaže da je mudrac bio
baš tamo, među njegovim ljudima. Njegovo je ime bilo Matun, i
poznavao je drevna pisma. To mjesto, rekao je, leži blizu Sunca
kad se ono diže s desne strane.
Aleksandru ove zagonetke nisu puno pomogle, i prepustio
se svom vodiču. Ponovno su otišli u Mjesto tame. Nakon dugog
putovanja, Aleksandar se umorio i poslao je Matuna da sam
pronađe pravi put. Kako bi mu olakšao snalaženje u mraku, Ale-
ksandar mu je dao kamen koji mu je ranije pod čudesnim okol-
nostima bio poklonio drevni kralj koji je živio među bogovima
- kamen koji je Adam iznio iz raja kad ga je napustio, i koji je bio
teži od bilo koje tvari na Zemlji.
Premda je pažljivo slijedio put, Matun se na kraju ipak
izgubio. Tad je izvadio čarobni kamen i spustio ga na tlo; kad
je dotaknuo zemlju, počeo je zračiti svjetlost. Pod svjetlom je
Matun mogao dobro vidjeti. Još uvijek nije bio svjestan da je
slučajno naišao na izvor života. Etiopska verzija opisuje što je
uslijedilo:

Sa sobom je imao osušenu ribu, a kako je bio strahovito

gladan, krenuo je s njom prema vodi s namjerom da je opere
i pripremi za kuhanje... Ali, gle, čim je riba dodirnula vodu,
otplivala je dalje!
 Kad je Matun to vidio, svukao je odjeću i krenuo u vodu za
ribom, i otkrio je da je ona u vodi živa.
Shvativši da je to izvor vode života, Matun se vode napio
i u njoj se okupao. Kad je izišao iz izvora, više nije bio gladan niti
je imao bilo kakvih briga na svijetu, jer je postao El-Khidr - "Va-
zdazeleni" - onaj koji je vječno mlad.
Kad se vratio u logor, Aleksandru (kojeg u etiopskoj verziji
zovu Onaj od dva roga) nije rekao ništa o svom otkriću. Tada
je i sam Aleksandar nastavio potragu, pipajući u mraku u potrazi
za pravim putem. Iznenada je vidio kamen (kojeg je Matun osta­
vio za sobom) kako svijetli u mraku; (i) sad je imao dva oka, iz
kojih su izbijale zrake svjetlosti. Shvativši da je pronašao pravi
put, Aleksandar je požurio, ali ga je zaustavio glas koji ga je pre­
korio zbog njegovih sve većih ambicija i prorekao da će umjesto
vječnog života uskoro zagristi u ledinu. Užasnut, Aleksandar se
vratio svojim drugovima i vojsci, odustavši od potrage.
Prema nekim verzijama, Aleksandru se obratila ptica s ljud­
skim licem koja ga je natjerala da se vrati kad je došao do mjesta
optočenog safirima, smaragdima i jacintima. Po navodnom
Aleksandrovom pismu majci put su mu preprečile dvije ptice
s ljudskim licem.
U grčkoj verziji pseudo-Kalistena Andreas, Aleksandrov ku­
har, bio je taj koji je odnio osušenu ribu kako bi je oprao u izvoru
čije su vode sijevale munjama. Kad je riba dodirnula vodu, oži­
vjela je i iskliznula iz kuharovih ruku. Shvativši što je pronašao,
kuhar se napio vode i zagrabio je srebrnom zdjelom - ali nikome
nije rekao o svom otkriću. Kad je Aleksandar (prema ovoj verziji,
s pratnjom od 360 ljudi) nastavio potragu, stigli su do mjesta
koje je bilo obasjano, premda na vidiku nije bilo Sunca, Mjeseca
niti zvijezda. Na putu su im se ispriječile dvije ptice s ljudskim
licima.
"Odlazi!", zapovjedila je jedna od njih Aleksandru, "jer
zemlja na kojoj stojiš pripada Bogu i nikomu drugom. Odlazi, o
pokvarenjače, jer u Zemlju blaženih ti kročiti ne smiješ!" Drhteći
od straha, Aleksandar i njegovi ljudi su se okrenuli; ali prije odla­
ska uzeli su kao suvenire nešto tla i kamenja s tog mjesta. Nakon
nekoliko dana marša izišli su iz Zemlje vječne noći; i kad su došli
do svjetla, vidjeli su da su tlo i kamenje koje su ponijeli zapravo
biseri, drago kamenje i grumenje zlata.
Tek je tada kuhar rekao Aleksandru za ribu koja je oživjela,
ali je i dalje tajio da je i on sam pio vodu i da ju je ponio u zdjeli.
Aleksandar se razbjesnio i udario ga, a potom ga je istjerao iz lo­
gora. Ali kuhar nije želio otići sam jer se zaljubio u Aleksandrovu
kćer. Tako je njoj otkrio svoju tajnu i dopustio joj da pije iz zdjele.
Kad je Aleksandar to otkrio, otjerao je i nju: "Postala si božansko
biće, poslavši besmrtna", rekao je, "zato ne možeš živjeti među
ljudima odlazi živjeti u zemlji Blaženih." A što se tiče kuhara
- njega je Aleksandar bacio u more s kamenom oko vrata. Ali
umjesto da se utopi, kuhar je postao morski demon Andrentic.
I t a k o , kažu, završava priča o Kuharu i Djevi.

Učenim savjetnicima srednjevjekovnih kraljeva i kraljica u

Europi različite su verzije samo predstavljale potvrdu drevnosti i
vjerodostojnosti legende o Aleksandru i izvoru života. Ali gdje li
su se, zaboga, mogle naći te čarobne vode?
Jesu li zaista bile blizu granica Egipta, na Sinajskom poluo-
toku - području na kojem je djelovao i Mojsije? Jesu li bile blizu
kraju u kojem Eufrat i Tigris počinju teći, negdje sjeverno od
Sirije? Je li Aleksandar otišao do Kraja svijeta Indije - kako bi
pronašao izvor, ili je krenuo na ta dodatna osvajanja nakon što se
vratio iz potrage?
Dok su srednjovjekovni učenjaci pokušavali razriješiti ovu
zagonetku, novi radovi na ovu temu iz kršćanskih izvora počeli
su oblikovati opće mišljenje u korist Indije. Kompozicija na latin­
skom zvana Alexander Magni Inter Ad Paradisum, Aleksandrova
sirijska homilija biskupa Jakoba Saruškog, Recenzija Josippona na
armenskom - sadržavali su priču o tunelu, čovjekolikim pticama,
čarobnom kamenu - i smještali su Zemlju tame ili Planine tame
na Kraj svijeta. Tamo je, kažu neka od ovih djela, Aleksandar
čamcem plovio po Gangesu, koja nije ništa drugo nego rijeka
Pišon iz raja. Tamo, u Indiji (ili na nekom otoku blizu nje), Ale­
ksandar je stigao do rajskih vrata.
 Dok su se u srednjovjekovnoj Europi uobličavali ovakvi
zaključci, novo svjetlo na problem palo je iz potpuno neočekiva­
nog izvora. Godine 1145. njemački biskup Otto Freisinški u svom
je Chroniconu izvijestio o jednoj posve zapanjujućoj poslanici.
Papa je, kaže on, primio pismo kršćanskog vladara Indije, za čije
postojanje do tada nitko nije čuo. A taj je kralj u svom pismu po­
tvrdio da se rajska rijeka zaista nalazi u njegovom kraljevstvu.
Biskup Otto Freisinški je kao posrednika preko kojeg je Papa
primio ovo pismo imenovao biskupa Hugha od Gebala, grada na
sredozemnoj obali Sirije. Ime vladara je, prema izvještaju, bilo
Ivan stariji ili, budući da je bio svećenik, Prezbiter Ivan (Prester
John). On je navodno bio izravni potomak kralja koji je posjetio
malog Isusa. Pobijedio je muslimanske kraljeve Perzije i osnovao
cvjetajuće kršćansko kraljevstvo u zemljama na Kraju svijeta.
Danas neki znanstvenici smatraju da je cijela priča bila
izmišljena u svrhu propagande. Drugi vjeruju da su izvještaji koji
su stigli do Pape bili iskrivljena verzija događaja koji su se zaista
odigrali. Kršćanski svijet tog vremena, nakon što je pokrenuo
križarski rat protiv muslimanske vladavine na Bliskom istoku
(uključujući i Svetu zemlju) pedeset godina ranije, suočio se s
teškim porazom u Edessi 1144. Ali na Kraju svijeta mongolski
su vladari počeli napadati vrata Muslimanskog carstva, i 1141.
porazili su sultana Sanjara. Kad je vijest stigla do sredozemnih
obalnih gradova, prenesena je Papi u obliku priče o kršćanskom
kralju koji je ustao i porazio muslimane na drugoj strani.
Ako potraga za izvorom mladosti i nije bila jedan od razloga
za Prvi križarski rat (1095.), očigledno je bila među razlozima
za kasnije ratove, jer čim je biskup Otto izvijestio o postojanju
Prezbitera Ivana i o rajskoj rijeci u njegovom kraljevstvu, Papa
je uputio formalni poziv za nastavak križarskih pohoda. Dvije
godine kasnije, 1147., njemački kralj Conrad, uz podršku drugih
vladara i mnogih plemića, pokrenuo je Drugi križarski rat.
I dok su križari bilježili pobjede i poraze, Europu su pono­
vno zapanjile vijesti o Prezbiteru Ivanu i njegovim obećanjima
o pomoći. Prema tadašnjim kroničarima, Prezbiter Ivan je 1165.
poslao pismo bizantskom caru, vladaru Svetog Rimskog Carstva
i manjim kraljevima, u kojem je iznio svoju neopozivu odluku da
dođe u Svetu zemlju sa svojom vojskom. Njegovo je kraljevstvo
ponovno opisano samim superlativima, kao što i dolikuje zemlji
u kojoj se nalazi rajska rijeka - u stvari, vrata raja.
Obećana pomoć nikada nije stigla. Put iz Europe do Indije
nikada nije probijen. Do kraja trinaestog stoljeća križarski poho­
di bili su gotovi, završili su konačnom pobjedom muslimana.

Ali čak i dok su križari napredovali i povlačili se, vatrena

vjera u postojanje rajskih voda i dalje je rasla i širila se.
Prije kraja dvanaestog stoljeća, nova i popularna verzija po­
dviga AleksandraVelikog probila se do tabora i gradskih trgova.
Zvana Romansa o Aleksandru, bila je (kako je danas poznato)
djelo dvojice Francuza koji su ovu poetičnu i raskošnu priču
sastavili na temelju latinske verzije pseudo-Kalistena i drugih
"biografija" makedonskog junaka do kojih se u to vrijeme moglo
doći. Vitezovi, vojnici i obični građani po krčmama nisu marili za
to tko je bio autor, jer im je ona - jezikom koji su mogli razumjeti
- slikovito opisivala Aleksandrove pustolovine u neobičnim ze­
mljama.
Među tim pustolovinama bila je i priča o tri čudotvorna
izvora. Jedan je pomlađivao starce; drugi je davao besmrtnost;
treći je oživljavao mrtve. Romansa je objašnjavala da su vodo-
skoci smješteni u različitim zemljama, jer njihova voda potječe iz
Eufrata i Tigrisa u zapadnoj Aziji, Nila u Africi i Gangesa u Indiji.
To su četiri rajske rijeke; i premda teku različitim zemljama, sve
su nastale iz istog izvora; iz rajskog vrta - što je i Biblija cijelo
vrijeme tvrdila.
Romansa je dalje govorila kako su Aleksandar i njegovi ljudi
naišli upravo na izvor pomlađivanja. Navodila je kao činjenicu
da je pedeset i šest ostarjelih Aleksandrovih vojnika povratilo
izgled tridesetogodišnjaka nakon što su pili iz izvora mladosti.
Kako su prijevodi Romanse prenosili priču sve dalje i dalje, ra­
zne verzije su na ovom mjestu postajale sve određenije: ne samo
njihov izgled, nego i muževnost i spolna moć postali su kao u
mladića.
 Ali kako da čovjek dođe do ovog izvora, kad su putevi do
Indije u rukama muslimanskih pogana?
Pape su neprekidno pokušavale stupiti u vezu sa zagone­
tnim Prezbiterom Ivanom, "čuvenim i veličanstvenim kraljem
Indije i voljenim Kristovim sinom". Godine 1245. papa Inocent
IV poslao je fra Giovannija da Pian del Carpinija preko južne
Rusije k mongolskom vladaru ili kanu, uvjeren da su Mongoli
nestorijanci (pripadnici jednog ogranka istočnog kršćanstva), i
da je njihov kan Prezbiter Ivan. Godine 1254. je armenski crkveni
poglavar Haiton prerušen putovao kroz istočnu Tursku do logo­
ra mongolskog vođe u južnoj Rusiji. Zapisi s ovog pustolovnog
putovanja spominju da ga je put vodio preko uskog prolaza na
obali Kaspijskog jezera koji se zove Željezna vrata, i spekulacije
da je njegova ruta bila nalik onoj Aleksandra Velikog (koji je po­
moću rastaljenog željeza zatvorio jedan prolaz između planina)
pothranjivale su vjerovanja da se do Kraja svijeta i rajskih dveri
zaista može doći tim putem.
Ovim i drugim papinskim i kraljevskim izaslanicima usko­
ro su se pridružili privatni pustolovi, kao što su braća Nicolo i
Maffeo Polo i sin potonjeg, Marco Polo (1260.-1295.), i njemački
vitez William od Boldenselea (1336.) - svi u potrazi za kraljev­
stvom Prezbitera Ivana.
I dok su njihovi putopisi održavali zanimanje Crkve i dvoro­
va, dogodilo se da je opet sudbina jednog popularnog književnog
djela bila da probudi zanimanje masa. Njegov se autor predstavio
sa "Ja, John Maundeville, vitez", rođen u gradu St. Albans u En­
gleskoj, koji je "preplovio more ljeta Gospodnjeg 1322." Pišući
na kraju svojih putovanja trideset i četiri godine kasnije, Sir John
nam objašnjava da je u međuvremenu utvrdio put do Svete ze­
mlje i Hierusalema, kao i do zemalja velikog Kaana i Prezbitera
Ivana, Indije, i raznih drugih zemalja, zajedno s brojnim i neobi­
čnim čudima u njima.
U dvadeset i sedmom poglavlju ove knjige (The Voyages and
Travels of Sir John Maundeville, Knight) pod naslovom O kra-
ljevstvu Prezbitera Ivana, piše:
 Ovaj vladar, Prezbiter Ivan, posjeduje vrlo velik teritorij i
u svom kraljevstvu ima mnogo zadivljujućih velegrada i lijepih
gradova, i mnogo silnih i divnih otoka. Jer cijela je zemlja Indija
podijeljena u otoke velikim vodama što dolaze iz raja...
I ova je zemlja bogata i puna blaga... U zemlji Prezbitera
Ivana puno je raznovrsnih materijala i obilje dragoga ka­
menja, tako golemog da ljudi od njega prave tanjure, zdjele,
šalice i drugo...

Sir John nam je opisao i rajsku rijeku:

U njegovoj se zemlji nalazi more kojeg zovu Šljunčanim

morem... Na 3 dana hoda od toga mora nalaze se ogromne
planine, s kojih se sliva moćna rijeka koja dolazi iz raja, i puna
je dragoga kamenja, bez kapi vode, i protječe kroz pustinju, s
jedne strane, tako da na svom kraju stvara Šljunčano more.

Iza rajske rijeke nalazio se ogroman otok, dug i širok, zvan

Milsterak, koji je bio raj na Zemlji. Imao je najljepši vrt što
se može zamisliti, i u njemu su bila stabla što nose najrazličitije
plodove, i svakovrsno bilje, vrijedno i ugodna mirisa. U ovom
raju, tvrdi Sir John, bilo je divnih odaja i paviljona namijenjenih
raznim seksualnim zadovoljstvima, a koji su svi bili djelo bogatog
i obijesnog čovjeka.
Nakon što je raspalio maštu (i pohlepu) svojih čitatelja pri­
čama o dragom kamenju i drugom blagu, Sir John je sada igrao
na kartu čovjekovih seksualnih želja. Ovo mjesto, piše on, bilo
je puno najljepših djevojaka što se mogu pronaći mlađih od
petnaest godina, i najljepših mladića iste dobi, i svi su bili boga­
to odjeveni u odjeću od zlata; i on je tvrdio da su to anđeli. A
obijesni je čovjek :

Također dao napraviti tri prelijepe i velike fontane, svaka

je od njih okružena kristalima i jaspisom, obložena zlatom i
optočena dragim kamenjem i ogromnim orijentalnim bise­
rima. I postavio je podzemne cijevi kako bi u fontanama, po
 njegovoj volji, moglo teći - u jednoj mlijeko, u drugoj vino, a
u trećoj med. I to je mjesto zvao rajem.

Na to je mjesto ovaj podmukli čovjek mamio dobre vite­

zove, odvažne i plemenite, i nakon što bi ih pustio da uživaju,
nagovarao bi ih na umorstva njegovih neprijatelja. Pritom im je
govorio kako se ne trebaju bojati smrti, jer ako umru, bit će uskr-
snuti i pomlađeni:

Nakon svoje smrti mogli bi doći u njegov raj, i postali bi

od dobi onih djevojaka, i mogli bi se s njima igrati. A nakon
toga on bi ih poslao u jedan još ljepši raj, u kojem bi vlastitim
očima mogli vidjeti Boga Prirode, u njegovoj veličini i sjaju.

Ali to, kaže John Maundeville, nije bio pravi raj poznat iz
Biblije. Taj se, kako stoji u tridesetom poglavlju, nalazio iza otoka
i zemalja kroz koje je proputovao Aleksandar Veliki. Put do njega
vodio je još dalje na istok, do dva otoka bogata rudnicima srebra
i zlata tamo gdje se Crveno more odvaja od o c e a n a :

A iza te zemlje i otoka, i pustinja kraljevstva Prezbitera

Ivana, uputi li se ravno prema istoku, čovjek neće naći ni­
šta drugo doli planina i ogromnih stijena; i tamo se nalazi
područje mraka, u kojem nijedan čovjek ne može vidjeti, ni
danju ni noću... A ta pustinja, to mjesto mraka, proteže se od
ove obale do raja na Zemlji, u kojem su Adam, naš praotac, i
Eva bili ostavljeni da žive.

Iz tog su mjesta istjecale rajske vode:

I na najvišem mjestu raja, točno u sredini, nalazi se izvor

iz kojeg izbijaju četiri rijeke, koje pretječu različitim zemlja­
ma, od kojih se prva zove Pišon, ili Ganges, koja protječe kroz
Indiju, ili Emlak, u kojoj se rijeci nalazi brojno drago kamenje
i puno zlatnog pijeska. Druga se rijeka zove Nil, ili Gihon,
koja teče kroz Etiopiju, i kasnije kroz Egipat.
 A treća se zove Tigris, i teče Asirijom, i velikom Armenijom.
I zadnja se zove Eufrat, i protječe kroz Midiju, Armeniju
i Perziju.

Priznajući da on sam nije stigao do ovog biblijskog rajskog

vrta, John Maundeville objašnjava: "Nijedan se smrtnik ne može
približiti ovom mjestu bez posebne Božje milosti; tako vam o
ovom mjestu ništa drugo ne mogu reći."
Unatoč ovom priznanju, u brojnim se verzijama, na mno­
gim jezicima, nastalim na temelju engleskog izvornika, ustraje na
tome da je vitez ustvrdio: "Ja, John de Maundeville, vidio sam
izvor i triput sam se napio te vode, zajedno sa svojim drugom, i
otkad sam je pio, osjećam se dobro." Činjenica da se u Engleskoj
verziji Maundeville žalio da boluje od reumatskog gihta i da je
blizu smrti nije bila važna ljudima koji su bili oduševljeni zadi­
vljujućim pričama. Niti je tada bilo važno što učeni ljudi danas
vjeruju da je Sir John Maundeville, vitez, možda u stvari bio
francuski doktor koji nikada nije putovao, ali je vrlo vješto sasta­
vio putopis od bilješki drugih, koji se jesu izložili opasnostima i
naporima dalekih putovanja.
Pišući o vizijama koje su poticale na istraživanja koja su
dovela do otkrića Amerike, Angel Rosenblat (La primera vision
de America y otros Estudios) prikupio je dokaze za sljedeće: S
vjerovanjem u raj na Zemlji bila je povezana još jedna želja, me­
sijanske (ili faustovske) prirode; pronaći izvor vječne mladosti.
Kroz čitav Srednji vijek ljudi su o tome sanjali. U novijim slika­
ma izgubljenog raja stablo života pretvoreno je u izvor života,
a zatim u rijeku ili izvor mladosti. Motiv je bilo uvjerenje da
se izvor života nalazi u Indiji... izvor koji je liječio sve bolesti i
omogućavao besmrtnost. Fantastični John Maundeville je naišao
na njega na svom putovanju u Indiju... u kršćanskom kraljevstvu
Prezbitera Ivana. Dosegnuti Indiju i vode koje istječu iz raja
postalo je simbolom čovjekove vječne želje za zadovoljstvom,
mladošću i srećom.
Budući da su kopneni putovi bili u rukama neprijatelja,
kršćanska su kraljevstva Europe potražila morski put do Indije.
Pod Henrikom Moreplovcem portugalsko je kraljevstvo sredi­
nom petnaestog stoljeća postalo vodeća sila u utrci za dolaskom
do Indije oplovljavanjem Afrike. Godine 1445. portugalski je mo­
replovac Dinas Dias doplovio do ušća rijeke Senegal i, imajući u
vidu cilj putovanja, izvijestio da "ljudi govore da dolazi iz Nila,
budući da je jedna od najveličanstvenijih rijeka na Zemlji, koja
istječe iz rajskog vrta i raja na Zemlji." Uslijedili su i drugi, istra­
žujući do i oko rta na vrhu afričkog kontinenta. Godine 1499.
Vasco da Gama i njegova flota oplovili su Afriku i stigli do tako
željno očekivanog cilja - Indije.
Pa ipak Portugalci, koji su pokrenuli Doba otkrića, nisu po­
bijedili u utrci. Nakon što je pažljivo proučio drevne mape i sve
tekstove onih koji su plovili prema istoku, jedan moreplovac ro­
dom iz Italije po imenu Cristobal Colon zaključio je da bi ploveći
na zapad mogao doći do Indije morskim putem puno kraćim
od istočnog puta kojega su pokušavali otkriti Portugalci. Tražeći
sponzora, došao je do dvora Ferdinanda i Izabele. Sa sobom je
imao kopiju latinske verzije knjige Marka Pola s unesenim bilje­
škama (tu je knjigu ponio i na svoje prvo putovanje). Također je
mogao ukazati na tekst Johna Maundevillea, koji je stoljeće i pol
prije Kolumba (Colona) objašnjavao da se putujući na najuda­
ljeniji istok dolazi na zapad "zbog okruglosti Zemlje... jer je naš
Gospodin Bog načinio Zemlju potpuno okruglom."
U siječnju 1492. Ferdinand i Izabela porazili su muslimane
i protjerali ih s Iberskog poluotoka. Nije li to bio Božji znak Špa­
njolskoj da ono što križari nisu bili u stanju napraviti, Španjolska
može? Trećeg kolovoza iste godine Kolumbo je pod španjolskom
zastavom otplovio u potragu za zapadnim morskim putem do
Indije. Dana 12. listopada ugledao je kopno. Sve do svoje smrti
1506. bio je uvjeren da je stigao do otoka koji su tvorili velik dio
legendarnog kraljevstva Prezbitera Ivana.
Dva desetljeća kasnije, Ferdinand je Ponceu de Leonu izdao
patent na otkriće, uputivši ga da čim prije pronađe vode koje
pomlađuju.
Španjolci su mislili da ponavljaju podvig Aleksandra Velikog.
Malo su znali o tome da slijede stope nečega puno drevnijeg.
 2
BESMRTNI
PRECI
Kratak život Aleksandra Makedonskog - umro je s trideset i
tri godine u Babilonu - bio je ispunjen osvajanjima, avanturama,
istraživanjem, gorućom željom da stigne do Kraja svijeta, da rije­
ši božanske misterije.
To nije bila besciljna potraga. Kao sin kraljice Olimpije, a vje­
rojatno i njenog muža, kralja Filipa II., od filozofa Aristotela do­
bivao je poduku o svim oblicima drevne mudrosti. Kasnije je bio
svjedok svađe i razvodu svojih roditelja, što je dovelo do pokušaja
bijega njegove majke zajedno s mladim Aleksandrom. Zatim je
uslijedilo pomirenje, a potom ubojstvo; zbog Filipove smrti Ale­
ksandar je okrunjen kad mu je bilo dvadeset godina. Njegovi rani
vojni pohodi doveli su ga do Delfa, slavnog proročišta. Tamo je
čuo prvo od nekoliko proročanstava koja su mu predviđala slavu
- ali i vrlo kratak život.
Nepokolebljiv, Aleksandar je - kao i Španjolci gotovo 1.800
godina kasnije - krenuo u potragu za vodom života. Da bi u
tome uspio, morao je otvoriti put do Istoka. Jer odande su došli
bogovi: veliki Zeus, koji je preplivao Sredozemno more od feni-
čkoga grada Tira do otoka Krete; Afrodita, koja je također stigla s
druge strane Sredozemlja, preko otoka Cipra; Posejdon, koji je sa
sobom doveo konja iz Male Azije; Atena, koja je u Grčku donijela
stablo masline iz zemalja zapadne Azije. Tamo su, prema grčkim
povjesničarima čije je spise Aleksandar proučavao, također bile i
vode koje su čovjeka mogle održati vječno mladim.
Postojala je priča o Kambizu, sinu perzijskog kralja Cirusa,
koji je preko Sirije, Palestine i Sinaja krenuo u napad na Egipat.
Nakon što je porazio Egipćane, prema njima je postupao okru­
tno, i oskvrnuo je hram njihovog boga Amona. Zatim je odlučio
krenuti na jug i napasti dugovječne Etiopljane. Opisujući te
događaje, Herodot - koji je pisao stotinjak godina prije vremena
Aleksandra - rekao je (Povijest, svezak III):

Njegovi špijuni otišli su u Etiopiju, pod izgovorom da

nose darove kralju, ali zapravo kako bi zabilježili sve što vide,
a posebno kako bi otkrili da li u Etiopiji zaista postoji ono što
se zove Sunčeva ploča...

Kad su etiopskom kralju rekli da je "najdulji životni vijek među

Perzijancima osamdeset godina", špijuni/izaslanici upitali su ga
jesu li istinite glasine o dugovječnosti Etiopljana. Potvrdivši to,

Kralj ih je odveo do izvora, i nakon što su se u njemu okupali,

otkrili su da im je koža sjajna i glatka kao da su se okupali u ulju.
A iz izvora se širio miris sličan mirisu ljubica.

Vrativši se Kambizu, špijuni su ovako opisali vodu: "Tako je

rijetka, da na njoj ništa ne pliva, niti drvo niti bilo koja lakša tvar,
već sve tone na dno". I Herodot je zapisao sljedeći zaključak:

Ako je priča o izvoru istinita, razlog njihove (etiopske) dugo­

vječnosti zacijelo je neprestano korištenje njegove vode.

Priča o izvoru mladosti u Etiopiji i o tome kako je Perzijanac

Kambiz oskvrnuo Amonov hram izravno je povezana s Ale-
 Aleksandrov svijet

slika 2
ksandrom. Postojale su glasine da on, u stvari, nije bio Filipov
sin, već plod veze između njegove majke Olimpije i egipatskog
boga Amona (sl. 3). Činilo se da zategnuti odnosi između Filipa i
Olimpije samo potvrđuju ove sumnje.
Kako govore razne verzije pseudo-Kalistena, Filipov dvor po­
sjetio je jedan egipatski faraon kojeg su Grci zvali Nektaneb. On
je bio majstorski čarobnjak, proricatelj; i potajno je zaveo Olim-
piju. Ona to tada nije znala, ali u stvari je to k njoj došao bog
Amon prerušen u Nektaneba. I tako je, kad je rodila Aleksandra,
zapravo donijela na svijet božjeg sina. Bio je to upravo onaj bog
čiji je hram oskvrnuo Kambiz.
Nakon što je pobijedio perzijsku vojsku u Maloj Aziji, Ale­
ksandar se okrenuo Egiptu. Očekujući jak otpor od perzijskih
guvernera koji su vladali Egiptom, bio je zapanjen kad mu je ta
velika zemlja pala u ruke bez ikakvog otpora: bio je to znamen,
bez sumnje. Ne gubeći vrijeme, Aleksandar je otišao do Velike
oaze, sjedišta Amonovog proročišta. Tamo je sam bog (prema
legendama) potvrdio Aleksandrovo božansko podrijetlo. Kad je
to potvrđeno, egipatski svećenici obogotvorili su ga kao faraona;
time njegova želja da izbjegne sudbinu smrtnika više nije bila
privilegij, postala je njegovo pravo. (Od tog vremena, Aleksan­
dar je na svojim kovanicama prikazivan kao rogati Zeus-Amon
- sl. 4.)
Aleksandar je potom otišao na jug u Karnak, središte obo­
žavanja Amona. Postojali su skriveni razlozi tog puta. Karnak,
slavno vjersko središte od trećeg tisućljeća pr. Kr., bio je konglo­
merat hramova, svetišta i spomenika Amonu koje su gradile ge­
neracije faraona. Jedna od najimpresivnijih kolosalnih građevina
bio je hram koji je dala sagraditi kraljica Hatšepsut više od 1000
godina prije Aleksandrovog vremena. Za nju se također govorilo
da je bila kći boga Amona koju je začela kraljica kad ju je posjetio
prerušeni bog!
Nitko ne zna što se tamo doista dogodilo. Činjenica je da je,
umjesto da povede svoju vojsku natrag na istok, prema središtu
Perzijskog carstva, Aleksandar izabrao malu pratnju i nekoliko
drugova za ekspediciju koja je kretala još dalje na jug. Njegovi
 slika 3

slika 4

začuđeni drugovi vjerovali su da Aleksandar ide na putovanje iz

razonode - zbog užitaka vođenja ljubavi.
Ta netipična epizoda tadašnjim je povjesničarima bila jedna­
ko neshvatljiva kao i Aleksandrovim generalima. Pokušavajući
pronaći razumno objašnjenje, kroničari Aleksandrovih podviga
opisali su ženu koju je krenuo posjetiti kao femme fatale, "čiju
ljepotu nijedan živi čovjek ne može dovoljno nahvaliti". Ona je
bila Kandaka, kraljica zemlje južno od Egipta (na području da­
našnjeg Sudana). Kao u obrnutoj priči o Salomonu i kraljici od
Sabe, u ovom je slučaju kralj bio taj koji je putovao u kraljičinu
zemlju. Njegovi drugovi to nisu znali, ali Aleksandar u stvari nije
tražio ljubav, već tajnu besmrtnosti.
Nakon ugodnog boravka, kraljica je, kao oproštajni dar, prista­
la Aleksandru otkriti tajnu predivne spilje ukojoj se okupljaju bo­
govi. Slijedeći njene upute, Aleksandar je pronašao sveto mjesto:
 Ušao je s nekoliko vojnika, i ugledao maglu posutu zvije­
zdama. A svod je blistao, kao da ga obasjavaju zvijezde. Vanj­
ska obličja bogova bila su fizički prisutna; gomila ih je u tišini
posluživala.
Isprva je on (Aleksandar) bio uplašen i iznenađen. Ali
ostao je da vidi što će se dogoditi, jer primijetio je neke sjedeće
figure čije su oči svijetlile poput svjetlosnih zraka.

Od prizora sjedećih figura, čije su oči zračile svjetlosne

zrake, Aleksandar se ukočio. Jesu li i oni bili bogovi, ili obogotvo-
reni smrtnici? Zatim ga je prenuo neki glas: jedna od figura je
progovorila:

I jedna od njih reče: "Budi pozdravljen, Aleksandre. Znaš

li tko sam ja?"
I on (Aleksandar) odgovori: "Ne, moj gospodaru."
Ovaj drugi reče: "Ja sam Sesonkuz, kralj koji je osvojio
svijet i pridružio se bogovima."

Aleksandar nije pokazao nikakvo iznenađenje - kao da je na­

išao upravo na osobu koju je tražio. Njegov dolazak je očigledno
bio očekivan, i on je pozvan da uđe i pristupi Stvoritelju i Nad­
gledniku cijelog Svemira. On je ušao unutra i ugledao maglu
blistavu poput vatre; i, na tronu, boga kojeg je jednom vidio kako
obožavaju ljudi u Rokotidu, Gospodina Serapisa. (Prema grčkoj
verziji, bio je to bog Dioniz.)
Aleksandar je iskoristio priliku da upita o svojoj dugovječno­
sti. "Gospodine bože", rekao je, "koliko ću godina živjeti?"
Ali bog mu nije odgovorio. Tada je Sesonkuz pokušao utješiti
Aleksandra, jer je božja šutnja govorila sama za sebe. "Premda
sam se sam pridružio bogovima", rekao je Sesonkuz, "nisam bio
tako sretan kao ti... jer iako sam osvojio cijeli svijet i pokorio
tako mnogo ljudi, nitko se ne sjeća moga imena; ali ti ćeš postići
golemu slavu... nosit ćeš besmrtno ime čak i nakon smrti." Tako
je tješio Aleksandra. Živjet ćeš nakon smrti, i tako postati be­
s m r t a n , ovjekovječen trajnom reputacijom.
 Razočaran, Aleksandar je napustio spilju i nastavio s pu-
tovanjem koje ga je čekalo - otišao je potražiti savjete drugih
mudraca, pronaći spas od sudbine smrtnika, slijediti putove onih
koji su se prije njega uspjeli priključiti besmrtnim bogovima.
Prema jednoj verziji, među onima koje je Aleksandar tražio
i susreo bio je i Henok, biblijski patrijarh iz dana prije Potopa,
Noin prapradjed. Bilo je to u nekom brdovitom kraju, gdje je
smješten raj, koji je zemlja živih, mjesto gdje sveci prebivaju. Na
vrhu brda nalazila se blistava građevina, iz koje se prema nebu
pružalo ogromno stepenište, sačinjeno od 2.500 zlatnih ploča. U
velikom hodniku ili spilji, Aleksandar je ugledao zlatne figure,
kako stoje svaka u svojoj n i š i , zlatni oltar, i dva ogromna svije-
ćnjaka, visoka 20-ak metara.

Na počivaljci nedaleko od njega bilo je zavaljeno tijelo

čovjeka, omotano u pokrivač optočen zlatom i dragim ka-
menjem, a iznad njega bile su od zlata izrađene grane vinove
loze s grozdovima od dragulja.

Čovjek je iznenada progovorio, predstavivši se kao Henok.

"Ne pačaj se u misterije Božje.", glas je upozorio Aleksandra. Sa­
slušavši savjet, Aleksandar je otišao pridružiti se svojim trupama;
ali ne prije nego što je kao oproštajni dar dobio gomilu grožđa
koja je nekim čudom uspjela nahraniti cijelu njegovu vojsku.
Prema drugoj verziji, Aleksandar je sreo ne jednog, već dva
čovjeka iz prošlosti: Henoka, i proroka Iliju - dvojicu koja prema
biblijskim predajama nisu nikada umrla. To se dogodilo dok je
Aleksandar prelazio jednu nenaseljenu pustinju. Iznenada, nje­
govog je konja obuzeo duh, koji je i konja i jahača podignuo
visoko u zrak, donijevši tako Aleksandra do svjetlucavog taber-
nakula. U njemu je ugledao dva čovjeka. Lica su im bila svijetla,
zubi bjelji od mlijeka, oči su im blistale jače od zvijezde Danice;
bili su visokog stasa, gracioznog izgleda. Predstavivši mu se,
rekli su mu da ih je Bog sakrio od s m r t i . Rekli su mu da je to
mjesto Grad riznice života gdje nastaju blistave vode života.
Ali prije nego što je Aleksandar mogao doznati nešto više, ili se
napiti vode života, odnijela su ga ognjena kola i on se opet
našao među svojim trupama.
(Prema muslimanskoj predaji, tisuću godina kasnije, prorok
Muhamed je također bio uznesen prema nebu dok je jahao na
svom bijelom konju.)
Da li je epizoda sa Spiljom bogova - kao i druge epizode
u pripovijestima o Aleksandru - čista fikcija, običan mit, ili se
možda radi o kićenim pričama utemeljenim na povijesnim či­
njenicama?
Da li su postojali kraljica Kandaka, kraljevski grad Šamar,
osvajač svijeta po imenu Sesonkuz? Zapravo, sve do relativno
nedavno, proučavateljima antike imena nisu puno značila. Ako
su to bila imena egipatskih vladara ili zagonetnih egipatskih
pokrajina, vrijeme ih je zamelo baš kao što je neumoljivi pijesak
prekrio građevine i spomenike. Uzdižući se nad pijeskom, pira­
mide i Sfinga samo su proširivale enigmu; nerazumljive hijero-
glifske slike-riječi samo su potvrđivale postojanje tajni u koje se
nije smjelo dirati. Priče iz drevnih vremena, koje su prenijeli Grci
i Rimljani, pretvorile su se u legende; i konačno, potonule su u
opskurnost.
Europa je počela ponovno otkrivati Egipat tek nakon što ga
je 1798. osvojio Napoleon. U pratnji Napoleonove vojske bile su
grupe ozbiljnih znanstvenika koji su počeli raščišćivati pijesak i
podizati zavjesu zaborava. Zatim je, blizu sela Rosetta, otkrivena
kamena ploča na kojoj je isti tekst bio napisan na tri jezika. Pro­
nađen je ključ za razumijevanje jezika i natpisa drevnog Egipta:
bilješki o pothvatima faraona, veličanja njegovih bogova.
Europski znanstvenici koji su prodrli dalje na jug, do Sudana,
1820-ih izvijestili su o postojanju drevnih građevina (uključuju­
ći i piramide oštrih kutova) kod jednog mjesta na Nilu zvanog
Meroe. Pruska kraljevska ekspedicija otkrila je zadivljujuće arhe­
ološke ostatke tijekom iskapanja od 1842. do 1844. Između 1912.
i 1914, i drugi su otkrili sveta mjesta; hijeroglifski natpisi govorili
su da se jedno od njih zvalo Hram Sunca - možda se radi baš o
onom mjestu na kojem su Kambizovi špijuni primijetili Sunče-
vu p l o č u . Daljnja iskapanja u dvadesetom stoljeću, povezivanje
arheoloških otkrića, i nastavak tumačenja natpisa, potvrdili su
da je u toj zemlji zaista postojalo Nubijsko kraljevstvo u prvom
tisućljeću pr. Kr.; bila je to biblijska zemlja Kuš.
Doista je postojala kraljica Kandaka. Hijeroglifski natpisi
otkrili su da je na samom početku nubijskog kraljevstva njime
vladala mudra i dobronamjerna kraljica. Njeno ime bilo je Kan­
daka (sl. 5), Nakon toga, svaka žena koja je došla na prijestolje
što nije bilo rijetkost uzimala je to ime kao simbol velike spo­
sobnosti u vladanju. A još južnije od mjesta Meroe, na području
tog kraljevstva, nalazio se grad zvan Sennar - koji bi mogao biti
Šamar iz priče o Aleksandru.
A što je sa Sesonkuzom? Etiopska verzija pseudo-Kalistena
kaže da su putujući u Egipat (ili iz njega) Aleksandar i njegovi
ljudi prošli kraj jezera koje je vrvjelo od krokodila. Na tom je
mjestu jedan raniji vladar bio sagradio put preko jezera. "I gle, na
obali jezera bila je građevina, i na vrhu građevine bio je poganski
oltar na kojem je pisalo: 'ja sam Koš, kralj svijeta, osvajač koji je
prešao preko ovog jezera.' "

slika 5
 Tko je bio taj osvajač svijeta Koš, odnosno kralj koji je vladao
Kušem ili Nubijom? Prema grčkoj verziji ove priče, osvajač koji je
dao sagraditi spomenik kao uspomenu na njegov prelazak preko
jezera - koje je ovdje opisano kao rukavac Crvenog mora - zvao
se Sesonkuz; dakle Sesonkuz i Koš bili su jedan te isti vladar - fa­
raon koji je vladao i Egiptom i Nubijom. Na nubijskim spomeni­
cima prikazano je kako taj vladar od sjajnog boga prima plod
života oblika datuljine palme (sl. 6).
Egipatski tekstovi govore o velikom faraonu s početka dru­
gog tisućljeća pr. Kr. koji je zaista bio osvajač svijeta. Njegovo ime
bilo je Senusert; i on je, također, bio Amonov štovalac. Grčki po­
vjesničari pripisuju mu osvajanje Libije i Arabije, i, što je posebno
značajno, Etiopije i svih otoka u Crvenom moru. Osvojio je velik
dio Azije - prodro je na istok čak i dalje nego što su to kasnije
uspjeli Perzijanci, i napao je Europu preko Male Azije. Herodot
opisuje velike podvige ovog faraona, kojeg je zvao Sesotris, tvrde­
ći da je Sesotris podizao spomen-stupove kuda god bi prošao.

slika 6
 "Stupovi koje je podigao", napisao je Herodot, "još uvijek se
mogu vidjeti." I tako, kad je Aleksandar ugledao stup kraj jezera,
to je samo potvrdilo ono što je stoljeće ranije napisao Herodot.
Sesonkuz je zaista postojao. Njegovo egipatsko ime značilo je
'Onaj čija rođenja žive.' jer, zahvaljujući tome što je bio egipatski
faraon, imao je puno pravo ući među bogove i živjeti vječno.

U potrazi za vodom života ili vječne mladosti, bilo je važno

braniti činjenicu da takva potraga nije uzaludna, jer su u pro­
šlosti drugi ljudi uspjeli ostvariti taj pothvat. Osim toga, ako ta
voda teče iz izgubljenog raja, ne znači li to da će se pronalaskom
osoba koje su tamo bile od njih moći doznati kako se do njega
može doći?
Imajući to na umu, Aleksandar je pokušao pronaći besmrtne
pretke. Da li ih je zaista sreo ili ne nije previše važno: ono važno
je da su u stoljećima prije kršćanske ere Aleksandar ili njegovi
povjesničari (ili oboje) vjerovali da su besmrtni preci doista po­
stojali - da su u danima koji su i za njih bili drevni i stari smrtnici
mogli postati besmrtni ukoliko su bogovi tako htjeli.
Autori ili urednici priča o Aleksandru opisuju razne epizode
u kojima je Aleksandar susreo Sesonkuza, Iliju i Henoka, ili samo
Henoka. O identitetu Sesonkuza možemo samo nagađati, a način
na koji je on dosegnuo besmrtnost nije opisan. S Ilijom - koji je
prema jednoj verziji priče o Aleksandru bio Henokov pratilac u
Blistavom hramu - stvari stoje drukčije.
On je bio biblijski prorok koji je bio aktivan u kraljevini Izra­
el u devetnaestom st. pr. Kr., za vrijeme vladavine kraljeva Ahaba
i Ahazje. Kao što govori ime koje je usvojio ( Eli-Yah - Moj Bog
je Jahve), bio je nadahnut hebrejskim bogom Jahveom, čije su
vjernike zlostavljali sljedbenici kanaanskog boga Baala. Nakon
razdoblja samovanja na tajnom mjestu kraj rijeke Jordan, gdje ga
je, kako se čini, poučavao Gospodin, dobio je ogrtač od kostri-
jeti s čarobnim svojstvima, i bio je u stanju činiti čuda. Isprva je
boravio kraj feničkoga grada Sidona, gdje je njegovo prvo čudo
(koje se spominje u Bibliji, I Kraljevi, poglavlje 17) bilo to što je
učinio da udovici koja mu je pružila utočište žlica brašna i malo
ulja potraju za čitav život. Zatim je nagovorio Gospodina da oživi
njenog sina, nakon što je ovaj naglo umro od bolesti. Također je
bio u stanju prizvati oganj Božji s neba, što mu je dobro došlo u
kasnijim sukobima s kraljevima i svećenicima koji su podlegli
iskušenju poganstva.
Za njega Sveto pismo kaže da nije umro na Zemlji, jer ga je
Jahve uznio na nebo u vihoru. Prema židovskoj tradiciji, Ilija
je još uvijek besmrtan; i do današnjeg dana tradicija nalaže da ga
treba pozvati da u večer Pashe dođe u židovske domove. Njegov
uzlazak opisan je u Starom zavjetu vrlo detaljno. I kao što stoji u
II Kraljevi, poglavlje 2, nije se radilo o iznenadnom ili neočekiva­
nom događaju. Naprotiv, bila je to planirana i unaprijed dogovo­
rena operacija, čije je mjesto i vrijeme Iliji prethodno priopćeno.
Dogovoreno mjesto bilo je u dolini Jordana, na istočnoj obali
rijeke - možda baš na istom mjestu na kojem je Ilija bio proglašen
'Božjim čovjekom'. Kad je krenuo na svoje posljednje putovanje
do Gilgala - mjesta na kojem se njegovalo sjećanje na jedno ra­
nije čudo, kako kaže Biblija - nikako se nije mogao riješiti svog
privrženog glavnog sljedbenika Elizeja. Dvojicu proroka su na
putu neprestano presretali sljedbenici, 'proročki sinovi', koji su
ih zapitkivali: Je li istina da će Jahve danas uzeti Iliju na nebo?
Pustimo biblijskog pripovjedača da ispriča priču svojim ri­
ječima:

Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vi­

horu: Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: "Ostani
ovdje jer me Jahve šalje do Betela." Elizej odgovori: "Života
mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!" I siđoše do Betela.
A proročki sinovi koji su boravili u Betelu iziđoše Elizeju
u susret i rekoše mu: "Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga
gospodara iznad tvoje glave?" On reče: "I ja to znam; tiho!"

Tada je Ilija priznao Elizeju da je njegovo odredište Jerihon,

kraj rijeke Jordan; i zamolio je svog suputnika da ne ide dalje.
Ali Elizej je opet odbio, i krenuo je za prorokom; i tako uđoše u
Jerihon.
 Proročki sinovi koji su živjeli u Jerihonu priđoše Elizeju i
rekoše mu: "Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara
iznad tvoje glave?" On reče: "I ja to znam; tiho!"

Osujećen u svojim pokušajima da nastavi sam, Ilija je tada

zamolio Elizeja da ostane u Jerihonu, i da ga pusti da do obale
rijeke ode sam. Ali Elizej je to odbio, nije se želio odvojiti od Ilije.
Ohrabreni, pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje,
dok su se njih dvojica (Ilija i Elizej) zadržala na obali Jordana.

Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi,

a voda se razdijeli na dvije strane. I obojica prijeđoše po
suhu.

Nakon što su prešli rijeku, Elizej je zatražio od Ilije da ga

prožme božanskim duhom; ali prije nego što je mogao dobiti
odgovor:

I dok su tako išli i razgovarali, gle: ognjena kola i ognjeni

konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uzađe na nebo.
Elizej je gledao i vikao: "Oče moj, oče moj! Kola Izraelova
i konjanici njegovi!" I više ga nije vidio.

Sav izvann sebe, Elizej je neko vrijeme ostao sjediti. Tada je

vidio da je Ilija ostavio svoj ogrtač. Je li to bilo slučajno ili na­
mjerno? Odlučivši to ustanoviti, Elizej je uzeo ogrtač, vratio se
do obale Jordana, zazvao ime Jahvino i udario po vodi. Kad gle
- vode se razdijeliše na dvije strane i Elizej prijeđe. A proro­
čki sinovi, sljedbenici koji su ostali na zapadnoj obali rijeke, na
Jerihonskom polju, vidjeli su to pa rekoše: 'Duh je Ilijin poči­
nuo na Ellzeju!' I krenule mu u susret, baciše se pred njim na
zemlju.
Ne vjerujući vlastitim očima, pedeset sljedbenika pitalo se da
li je Ilija zaista uzdignut na nebo. Možda ga je Duh Jahvin uzdi­
gao i bacio na koju goru ili u kakvu dolinu, pitali su se. Usprkos
Elizejevom protivljenju, tražili su ga tri dana. A kad su se vratili
iz bezuspješne potrage, Elizej im reče: "Nisam li vam rekao: 'Ne­
mojte ići!'", jer on je dobro znao istinu: da je Bog Izraelov uznio
Iliju u plamenim kolima.

Susret s Henokom, kojeg je, prema pričama, doživio Aleksan­

dar, u potragu za besmrtnošću uveo je jednog besmrtnog pre­
tka koji se spominje i u Starom i u Novom zavjetu, i o čijem su
uzlasku na nebo postojale legende prije nastanka Biblije.
Prema Bibliji, Henok je bio sedmi pretpotopni patrijarh u
lozi od Adama preko Šeta (za razliku od proklete Adamove loze
po Kajinu). Bio je prapradjed Noe, junaka Potopa. Peto poglavlje
Knjige Postanka navodi genealogiju ovih patrijarha, godine koje
su imali u vrijeme rođenja njihovih zakonitih nasljednika, i nji­
hovu starost u trenutku smrti. No, Henok je iznimka: njegova se
smrt nigdje ne spominje. Uz objašnjenje da je hodao s B o g o m ,
Knjiga Postanka kaže da je u stvarnoj ili simboličnoj dobi od 365
godina (broj dana u solarnoj godini) Henok iščezao sa Zemlje,
'jer Bog ga uze.'
Govoreći opširnije o ovoj kriptičnoj biblijskoj tvrdnji, ži­
dovski komentatori često citiraju starije izvore koji, kako se čini,
opisuju pravi Henokov uzlazak na nebo, gdje je on (po nekim
verzijama) pretvoren u Metatrona, Božjeg Princa odobravanja
koji je bio smješten točno iza Božjeg trona.
Prema ovim legendama, koje je prikupio I. B. Lavner u svojoj
knjizi Kol Agadoth Israel (Sve legende Izraela), kad je Henok bio
pozvan u Božji dom, po njega je s neba poslan plameni konj.
Henok je u to vrijeme ljudima propovijedao o pravednosti. Kad
su ljudi vidjeli kako plameni konj silazi s neba, upitali su Henoka
za objašnjenje. On im je rekao: "Znajte da je došlo vrijeme da
vas napustim i uzađem na nebo." Ali kad je uzjahao konja, ljudi
su odbili pustiti ga da ode, i pratili su ga cijeli tjedan. I bijaše
to sedmoga dana da ognjena kola i ognjeni konji i anđeli siđo­
še i podigoše Henoka k nebu. Dok se uzdizao, anđeli nebeski
prigovorili su Jahvi: "Kako može čovjek od žene rođen uzaći
na nebo?" Ali Jahve ih je podsjetio na Henokovu pobožnost i
predanost, otvorio mu je vrata života i mudrosti, i odjenuo ga je
veličanstvenim ruhom i blistavom krunom.
Kao i u drugim slučajevima, kriptični opisi u Bibliji daju na­
slutiti da su drevni urednici pretpostavljali da su njihovi čitatelji
upoznati s drugim, podrobnijim tekstovima o istoj temi. Čak se
i spominju neka takva djela - 'Knjiga pravednosti' ili 'Knjiga
ratova Jahvinih' koje su morale postojati, ali su u cijelosti
izgubljene. U slučaju Henoka, Novi zavjet pojašnjava kriptičnu
tvrdnju da je i Henok bio prenesen od Boga 'da ne vidi smrt',
pri čemu se spominje Henokovo svjedočenje, koje je napisao ili
diktirao prije prijenosa u besmrtnost (Poslanica Hebrejima 11:
5). Poslanica Sv. apostola Jude 14, spominjući Henokova proro­
čanstva, također kao da govori o nekim djelima koja je napisao
ovaj patrijarh.
Razni kršćanski tekstovi pisani kroz stoljeća također sadrže
nagovještaje ili se pozivaju na ove knjige; i kako se pokazalo, za­
ista je od drugog stoljeća pr. Kr. bilo u opticaju nekoliko verzija
Knjige Henokove. Kad su rukopisi proučeni u devetnaestom sto­
ljeću, znanstvenici su zaključili da su postojala dva osnovna izvo­
ra. Prvi, identificiran kao I Henok, zvan Etiopska knjiga proroka
Henoka, etiopski je prijevod starijeg grčkog prijevoda izvornog
djela na hebrejskom (ili aramejskom). Drugi, identificiran kao II
Henok, slavenski je prijevod originala napisanog na grčkom, čiji
je puni naslov bio Knjiga tajni proroka Henoka.
Znanstvenici koji su proučili ove verzije ne isključuju mogu­
ćnost da i I Henok i II Henok potječu od mnogo starijeg original­
nog djela, i da je zaista u drevna vremena mogla postojati Knjiga
Henokova. Apocrypha and Pseudepigrapha of the Old Testament,
koju je R. H. Charles počeo objavljivati 1913. još uvijek je naj­
važniji engleski prijevod Henokovih knjiga i drugih ranih djela
koja nisu uključena u kanoniziram Stari i Novi zavjet.
Napisana u prvom licu, Knjiga tajni proroka Henoka počinje s
točno određenim mjestom i vremenom:

Prvoga dana prvoga mjeseca 365. godine bio sam sam u

svojoj kući, odmarao sam se na krevetu i spavao... I tamo mi
 se ukazaše dva čovjeka, vrlo visoka, kakva na Zemlji ne bijah
vidio; i njihova lica sjala su poput sunca, a oči su im bile po­
put upaljenih svjetiljki, i vatra je silazila s njihovih usana. Nji­
hova odjeća bila je poput perja, stopala su im bila ljubičasta.
Krila su im bila sjajnija od zlata, ruke bjelje od snijega. Stajali
su kraj uzglavlja moga kreveta i obratili mi se po imenu.

Budući da je spavao kad su ovi neznanci stigli, Henok poja­

šnjava da je sada bio budan. "Jasno sam vidio ove ljude kako stoje
preda mnom.", tvrdi on. Poklonio im se i obuzeo ga je strah. Ali
ova dvojica su ga umirila:

Budi radostan, Henoče, nemaj straha; Vječni Bog posla

nas k tebi, i gle, danas ćeš s nama uzaći na nebo.

Zatim su Henoku rekli da probudi svoju obitelj i sluge, i nare­

di im da ga ne traže dok ga Bog ne vrati k njima. Henok je to i
učinio, iskoristivši priliku da sinove uputi u pravedno ponašanje.
Zatim je došlo vrijeme za odlazak:

I to se dogodilo nakon što bijah govorio sa svojim sino­

vima, ovi su me ljudi pozvali, uzeli me na svojim krilima i
postavili me na oblake; i gle, oblaci se pokrenuše... Penjući
se sve više ugledah zrak i (penjući se još) više ugledah eter; i
postaviše me na prvo nebo, i pokazaše mi vrlo veliko more,
veće od zemaljskih mora.

Penjući se tako do nebesa na oblacima što se k r e ć u , Henok

je prenesen iz prvog neba - gdje dvije stotine anđela vlada zvi-
jezdama - do drugog, tmurnog neba, a potom do trećeg neba.
Tamo su mu pokazali

vrt izuzetne ljepote; predivna i mirisna stabla i voće.

Usred njega nalazi se stablo života - na onom mjestu gdje
se Bog odmara kada dođe u raj.
 Zapanjen veličanstvenošću stabla života, Henok ga uspijeva
opisati sljedećim riječima: Divnije je od bilo čega stvorenog, sa
svih strana izgleda zlatno i purpurno, prozirno poput vatre. Iz
njegova korijena izbijaju četiri rijeke kojima teku med, mlijeko,
ulje i vino, i one iz nebeskog raja teku u rajski vrt, kružeći oko Ze­
mlje. To treće nebo i njegovo stablo života čuva tri stotine vrlo
veličanstvenih anđela. U ovom trećem nebu nalazi se mjesto
pravednih, i užasno mjesto gdje su smješteni i mučeni zli ljudi.
Penjući se još više, do četvrtog neba, Henok je mogao vidjeti
svjetleća tijela i razna čudesna bića, i Božju vojsku. U petom nebu
vidio je mnogo vojski; u šestom, čete anđela koje proučava­
ju okretanje zvijezda. Zatim je stigao do sedmog neba, gdje su
se užurbano kretali najveći anđeli i gdje je vidio samoga Boga
- izdaleka - kako sjedi na svom prijestolju.
Dva krilata čovjeka i njihov pokretni oblak doveli su Henoka
na rub sedmog neba i otišli; potom je Bog poslao arhanđela Ga-
brijela da dovede Henoka k Njemu.
Trideset tri dana Henok je bio poučavan svim znanjima i o
svim događajima u prošlosti i budućnosti; nakon toga na Zemlju
ga je vratio jedan grozan anđeo koji je djelovao vrlo h l a d n o .
Ukupno je izbivao sa Zemlje šezdeset dana. Ali vraćen je na Ze­
mlju samo kako bi svoje sinove mogao poučiti zakonima i zapo­
vijedima. Trideset dana kasnije, opet je uznesen na nebo - ovaj
put zauvijek.

Napisana kao osobno svjedočanstvo i kao povijesni pregled,

Etiopska knjiga proroka Henoka, čiji je najraniji naslov vjerojatno
bio Riječi proroka Henoka, opisuje njegova putovanja do neba,
kao i do sva četiri kuta Zemlje. Dok je putovao na sjever, prema
sjevernom kraju Zemlje, on je vidio ogroman i veličanstven
uređaj, čiju prirodu nije opisao. I tamo je, kao i na zapadnom
kraju Zemlje, vidio po tri velika nebeska portala otvorena na
n e b u , kroz koje su puhali tuča, snijeg, hladan zrak i inje.
I potom otiđoh na zapad do krajeva Zemlje, a kroz portale
na nebu pljuštale su rosa i kiša. Odatle je otišao vidjeti istočne
portale, kroz koje nebeske zvijezde prolaze i idu svojim putem.
 Ali najvažniji misteriji, tajne prošlosti i budućnosti, Henoku
su otkriveni kad je otputovao do središta Zemlje, i istočno i
zapadno od njega. Središte Zemlje bilo je mjesto budućeg Je­
ruzalemskog svetog hrama; putujući na istok, Henok je stigao do
stabla znanja; putujući na zapad, vidio je stablo života.
Na svom putovanju prema istoku, Henok je prošao preko pla­
nina i prašuma, vidio je rijeke kako teku s vrhova planina prekri­
venih maglom, snijegom i ledom ( v o d o m koja ne t e č e ) , i stabla
što stvaraju razne mirise i balzame. Putujući sve dalje i dalje na
istok, otkrio je da se opet vratio iznad planina na rubu Eritrejskog
mora (Arapsko i Crveno more). Nastavivši putovanje, prošao je
kraj Zotiela, anđela koji čuva ulaz u raj, i došao je do Vrta prave­
dnosti. Tamo je, među mnogim divnim stablima, vidio stablo
znanja. Bilo je visoko poput jele, listovi su mu bili kao u rogača,
a plodovi poput grozdova vinove loze. I anđeo koji je bio s njim
potvrdio je da je to doista bilo isto ono stablo čije su plodove jeli
Adam i Eva prije nego što su istjerani iz rajskog vrta.
Na svom putovanju prema zapadu, Henok je stigao do lanca
vatrenih planina koje su gorjele danju i n o ć u . Nakon toga, sti­
gao je do mjesta okruženog sa šest planina odvojenih dubokim,
krševitim klancima. Između njih uzdizala se sedma planina,
podsjećajući na vladarsku stolicu; a mirisna stabla okruživala
su prijestolje. I među njima bilo je stablo mirisa kakvog ne bijah
osjetio... a njegovi plodovi podsjećali su na palmine datulje.
Anđeo koji ga je pratio objasnio je da je središnja planina pri­
jestolje na kojem će Sveti Veličanstveni, Gospodar Slave, Vječni
Kralj sjediti kada dođe u posjet Zemlji. A o stablu čiji su plodovi
nalikovali palminim datuljama rekao je:

A što se tiče ovog mirisnog stabla, nijednom smrtniku

nije dopušteno
dodirnuti ga do Velikog suda...
Njegovi plodovi bit će hrana za izabrane...
Njegov miris bit će u njihovim kostima,
I oni će dug život živjeti na Zemlji.
 Tijekom ovih putovanja Henok je vidio kako je u onim da­
nima duga užad dana ovim anđelima, i oni za sebe uzeše krila,
i odletješe prema sjeveru. A kad je Henok upitao što to znači,
anđeo koji ga je vodio rekao mu je: "Otišli su mjeriti... odnijet će
mjeru pravednih pravednima, i užad pravednih odnijet će prave­
dnima... sve te mjere otkrit će tajne zemaljske."
Nakon što je posjetio sva tajna mjesta na Zemlji, došlo je
vrijeme da Henok krene na putovanje u raj. I, kao i drugi nakon
njega, odnesen je do planine čiji je vrh dopirao do neba i do
zemlje tame:

I oni (anđeli) odvedoše me do mjesta na kojem oni koji

tamo borave izgledaju poput razbuktalih vatri, a po želji se
pojavljuju u ljudskom liku.
I odvedoše me do mjesta tame, i do planine čiji je vrh
sezao do neba.
I vidjeh odaje svjetlećih tijela, i riznice zvijezda, i gromo­
va, u velikim dubinama, gdje bijaše vatreni luk sa strijelama, i
njihov tobolac, i plameni mač, i sve munje.

Dok je, na ovom odlučujućem stupnju, Aleksandru besmr-

tnost izmakla iz ruku zato što se potraga za njom nije slagala
s njegovom objavljenom sudbinom - Henok je, kao i faraoni
nakon njega, nastavio uz Božji blagoslov. Tako je, u ovom pre­
sudnom trenutku, ocijenjeno da je on zaslužio nastaviti; "oni
(anđeli) su me odveli do vode života..."
Nastavivši, stigao je do plamene kuće:

I uđoh i približih se zidu sagrađenom od kristala i okru­

ženom plamenim jezicima; i osjetih strah.
I uđoh u plamene jezike i približih se hramu sagrađenom
od kristala; i zidovi su mu bili poput kristalnih mozaika, i nji­
hovi temelji bili su od kristala. Njegov strop bio je poput staze
od zvijezda i munja, i plameni kerubini bili su među njima, a
njihovo nebo bilo je poput vode.
Blistava vatra okruživala je zidove, i portali su gorjeli plamenom.
 I ja uđoh u taj hram, i bilo je vruće poput vatre i hladno
poput leda...
I ugledah sliku: gle, tamo je bio drugi hram, veći od pret­
hodnog, i cijeli portal stajao je otvoren preda mnom, i bijaše
sagrađen od blistava plamena...
I pogledah unutra i vidjeh vrlo visoko prijestolje: izgle­
dom je bilo kao kristal, kotači njegovi poput sjajnih sunaca, i
tamo se pojavi kerubin.
A ispod prijestolja izbiše blistavi plameni jezici, i nisam ga
mogao dalje gledati.

Kad je stigao do vatrene rijeke, Henok je podignut visoko

u zrak.
Mogao je vidjeti cijelu Zemlju - ušća svih rijeka na Zemlji...
i Zemljine ugaone kamenove... i vjetrove na Zemlji što nose obla-
ke. Kad se digao još više, bio je tamo gdje vjetrovi šire svod ne­
beski i imaju svoju postaju između Zemlje i neba. Vidjeh vjetrove
nebeske koji se okreću i donose opseg Sunca, i svih zvijezda.»
Slijedeći put anđela, stigao je do točke na nebeskom svodu iz
koje je mogao vidjeti kraj Zemlje.
Otuda je mogao sagledati nebeska prostranstva; i mogao je
vidjeti sedam zvijezda poput golemih blistavih planina - se-
dam planina od veličanstvenog kamenja. Sa mjesta odakle je
promatrao ova nebeska tijela, tri su bila prema istoku gdje je
bilo područje nebeske v a t r e ; Henok je tamo vidio kako se dižu
i padaju vatreni stupovi - erupcije plamenova koje su bile
neizmjerne, kako po širini tako i po dubini. Na drugoj strani,
tri nebeska tijela bila su prema jugu; tamo je Henok ugledao
bezdan, mjesto nad kojim nije bilo nebeskog svoda, ni čvrste
Zemlje pod njim... bilo je to prazno i zastrašujuće mjesto. Kad
je anđela koji ga je nosio zrakom upitao za objašnjenje, ovaj je
odgovorio: Tamo je nebo bilo završeno... to je kraj neba i Ze­
mlje; to je zatvor za zvijezde i nebesku vojsku.
Srednja je zvijezda dosezala do neba poput prijestolja Bo­
žjeg. Izgledala je kao da je od alabastera, a vrh prijestolja kao
od safira. Zvijezda je bila poput blistave vatre.
 Putujući dalje kroz nebo, rekao je Henok, "produžih dalje do
mjesta gdje su stvari kaotične. I tamo vidjeh nešto užasno." Ono
što je vidio bile su nebeske zvijezde međusobno povezane. An­
đeo mu je objasnio: "Ovo su zvijezde nebeske koje su prekršile
Božje zapovijedi, i ovdje će biti svezane dok deset tisuća godina
ne mine."
Završavajući svoj izvještaj o prvom putovanju do neba,
Henok govori: "I ja, Henok, imao sam viziju, kraj svih stvari; i
nijedan čovjek neće vidjeti kao što ja vidjeh.". Nakon što je u
Božjem domu poučen svim vrstama znanja, vraćen je na Zemlju
kako bi prenio učenje drugim ljudima. Neko neodređeno vrijeme
Henok je bio skriven, nitko od sinova ljudskih nije znao gdje se
skrivao i gdje je živio, i što od njega postade. Ali kad se približilo
vrijeme Potopa, zapisao je svoja učenja i savjetovao je svog prau­
nuka Nou da bude pravedan i dostojan spasenja.
Nakon toga, Henok je opet bio uznesen između onih što
žive na Zemlji. Uznesen je visoko na kolima duha, i njegovo 'ime'
nesta među njima.
 3
FARAONOVO
PUTOVANJE U
ZAGROBNI ŽIVOT
Aleksandrove avanture i njegova potraga za besmrtnim pre­
cima očito su sadržavale elemente koji su imitirali njihova isku­
stva: spilje, anđele, podzemne vatre, plamene konje i plamena
kola. Ali jednako je jasno da su ljudi, u stoljećima prije kršćanske
ere, vjerovali (kao i Aleksandar i/ili njegovi povjesničari) da onaj
tko želi postići besmrtnost mora oponašati egipatske faraone.
U skladu s time, Aleksandrovo polaganje prava na polubo-
žansko podrijetlo nastalo je iz zamršene ljubavne avanture egi­
patskog božanstva, a ne iz jednostavne povezanosti s lokalnim
grčkim bogom. Povijesna je činjenica, a ne samo legenda, da
je Aleksandar, čim se probio kroz Perzijske linije u Maloj Aziji,
umjesto za perzijskim neprijateljem odlučio otići u Egipat. Tamo
je želio pronaći odgovore o svojim navodnim božanskim kori-
j e n i m a , i odatle početi potragu za vodom života.
Dok su Hebreji, Grci i drugi drevni narodi prepričavali priče
o nekoliko iznimnih pojedinaca koji su uspjeli izbjeći sudbinu
smrtnika zahvaljujući božanskom pozivu, drevni Egipćani su tu
privilegiju pretvorili u pravo. Ne univerzalno pravo, niti pravo
rezervirano za izuzetno kreposne, već pravo koje pripada egipat­
skom kralju - faraonu - samim time što je sjedio na egipatskom
prijestolju. Razlog je, prema predajama drevnog Egipta, taj što
prvi egipatski vladari nisu bili ljudi nego bogovi.
Egipatske predaje govore o tome da su u pradavna vremena
nebeski bogovi došli na Zemlju s nebeskog diska (sl. 7). Dok
je Egipat bio preplavljen vodama, vrlo veliki bog koji je došao
(na Zemlju) u najranije vrijeme stigao je u Egipat i doslovno
ga uzdignuo iz vode i mulja tako što je branom ukrotio Nil i
pokrenuo opsežna odvodnjavanja i gradnje nasipa (zbog toga je
Egipat kasnije bio poznat i kao Uzdignuta zemlja). Taj davni
bog zvao se PTA - Unapreditelj. Smatra se da je on bio veliki
znanstvenik, majstor inženjer i arhitekt, glavni obrtnik bogova,
koji je imao svoje prste čak i u stvaranju i oblikovanju čovjeka.
Njegov štap na slikama je često prikazivan kao prugasta letva
- vrlo nalik mjernoj letvi koju geodeti danas koriste za terenska
mjerenja, (sl. 7).
Egipćani su vjerovali da se Pta na kraju povukao na jug gdje
je mogao nastaviti nadzirati razinu Nila pomoću ustava koje je
postavio u tajnoj pećini, smještenoj na prvoj katarakti Nila (na
mjestu današnje Asuanske brane). Ali prije no što je napustio
Egipat, sagradio je njegov prvi sveti grad i nazvao ga AN, u čast
nebeskih bogova (biblijski ON, kojeg su Grci zvali Heliopolis).
Tamo je za prvog božanskog vladara Egipta postavio svog sina
RAA (tako nazvanog u čast nebeske kugle).
Ra, veliki Bog Neba i Zemlje, dao je da se u Anu sagradi
posebno svetište; u njemu je čuvan Ben-Ben - tajni predmet u
kojem je Ra navodno sišao na Zemlju s neba.
Kasnije je Ra podijelio kraljevstvo između bogova OZIRISA
i SETA. Ali podjela kraljevstva između dva božanska brata nije
uspjela. Set je uporno pokušavao svrgnuti i ubiti svog brata Ozi-
risa. Nakon dugotrajnih napora, na kraju je uspio nagovoriti Ozi-
risa da uđe u lijes, kojeg je Set odmah zapečatio i bacio u vodu.
IZIDA, Ozirisova sestra i supruga, uspjela je pronaći lijes koji je
 1 2 3 4

5 6 7 8

9 10 11 12 13
NEBESKI DISK I EGIPATSKI BOGOVI
1. Pta 2. Ra-Amen 3. Tot 4. Seker
5. Oziris 6. Izida s Horom 7. Neftida 8. Hathor

Bogovi s njihovim obilježjima:

9. Ra/Sokol 10. Hor/Sokoi 11. Set/Sinajski magarac 12.Tot/lbis 13. Hathor/Krava

slika 7
more izbacilo na obalu današnjeg Libanona. Sakrila je Ozirisa
i otišla potražiti pomoć drugih bogova koji su mogli ponovno
oživjeti Ozirisa; ali Set je pronašao tijelo i raskomadao ga, a za­
tim razbacao njegove dijelove po čitavoj zemlji. Uz pomoć svoje
sestre NEFTIDE, Izida je uspjela ponovno sakupiti dijelove (sve
osim falusa) i sastaviti Ozirisovo raskomadano tijelo, oživjevši ga
na taj način.
Nakon toga, Oziris je, uskrsnut, nastavio živjeti u Drugom
svijetu među drugim nebeskim bogovima. Sveti spisi o njemu
kažu:

Ušao je kroz tajna vrata,

U sjaj Gospodara vječnosti,
Ukorak s onim koji sja na obzoru,
Na putu Raovom.

Ozirisovo mjesto na egipatskom prijestolju preuzeo je njegov

sin Hor. Njegova majka, Izida, po rođenju ga je bila sakrila u tr­
stik pokraj Nila (baš kao što je, prema Bibliji, učinila i Mojsijeva
majka), kako bi ga obranila od Seta. Ali dječaka je ubo škorpion, i
on je umro. Božica majka brzo je zatražila pomoć od TOTA, boga
čarobnih moći. Tot, koji je bio na nebu, odmah je sišao na Zemlju
u Raovoj Barci astronomskih godina i pomogao oživjeti Hora.
Kad je odrastao, Hor je izazvao Seta na dvoboj za tron. Bor­
ba se odvijala na velikom prostoru, i bogovi su se međusobno
proganjali po nebu. Hor je napao Seta s Nara, a ta je riječ na
drevnom Bliskom istoku značila plameni stup. Na slikama iz
preddinastijskog vremena ta su nebeska kola prikazivana kao
dug, valjkasti objekt s ljevkastim repom koji je odvojen pregra­
dom, i iz kojeg izbijaju zrake, nešto poput nebeske podmornice
(sl. 8). Na prednjoj je strani Nar imao dva fara ili oči koja su,
prema egipatskim pričama, mijenjala boju iz crvene u plavu.
Borba je bila puna obrata, i trajala je danima. Hor je iz Nara
ispalio posebno oblikovani harpun na Seta i ozlijedio ga. Set je
ostao bez testisa, što ga je samo još više razbjesnjelo. U konačnoj
bitci nad Sinajskim poluotokom Set je na Hora ispalio plamenu
 slika 8

zraku, i Hor je izgubio jedno oko. Veliki bogovi dogovorili su

primirje i stali vijećati. Poslije prilično kolebanja i neodlučnosti,
Gospodar Zemlje presudio je u korist Hora koji je dobio Egipat i
postao zakoniti nasljednik po nasljednoj liniji Ra-Oziris. (Od tog
vremena, Hor je obično prikazivan s obilježjima sokola, dok je
Set prikazivan kao azijsko božanstvo koje simbolizira magarac,
tegleća životinja nomada; sl. 7).
Dolazak Hora na ujedinjeno prijestolje Dviju Zemalja (Gor­
njeg i Donjeg Egipta) kroz cijelu je egipatsku povijest ostao točka
u kojoj je kraljevski položaj dobio svoju trajnu povezanost s bo­
žanskim, jer je svaki faraon smatran Horovim nasljednikom koji
sjedi na Ozirisovom prijestolju.
Iz nepoznatih razloga, nakon Horove vladavine uslijedilo je
razdoblje kaosa i nazadovanja. Nitko ne može sa sigurnošću reći
koliko je ono potrajalo. Konačno, negdje oko 3200. pr. Kr. u Egi­
pat je došla dinastijska rasa, i na prijestolje ujedinjenog Egipta
stupio je čovjek po imenu Menes. Bogovi su tada Egiptu podarili
civilizaciju i ono što danas zovemo religijom. Vladavina koju je
započeo Menes nastavila se kroz dvadeset i šest dinastija faraona,
sve do Perzijske okupacije 525. pr. Kr., a zatim i u doba Grka i
Rimljana (kada je vladala i slavna Kleopatra).
Kada je Menes, prvi faraon, utemeljio ujedinjeno kraljevstvo,
za prijestolnicu dva Egipta izabrao je mjesto na srednjem dijelu
toka Nila, nešto južnije od Heliopolisa. Oponašajući Ptaa, sagra­
dio je Memfis na umjetnom brijegu uzdignutom iznad voda Nila
i posvetio njegove hramove Ptau. Memfis je ostao politički i vjer­
ski centar Egipta više od tisuću godina.
Ali negdje oko 2200. pr. Kr. u Egiptu je došlo do velikih pre­
vrata čiji uzroci znanstvenicima nisu jasni. Neki vjeruju da su
zemlju pregazili napadači iz Azije koji su porobili ljude i zabra­
nili štovanje njihovih bogova. Ono što je preostalo od egipatske
nezavisnosti zadržalo se u Gornjem Egiptu - slabije pristupa­
čnim regijama dalje prema jugu. Kad je nakon nekih 150 godina
ponovno uspostavljen red, politička i religijska moć - obilježja
kraljevskog položaja - širile su se iz Tebe, starog, ali dotad neu­
glednog grada u Gornjem Egiptu, na obali Nila.
Njegov bog zvao se AMEN - 'Skriveni'. Bio je to onaj bog
Amon kojeg je Aleksandar tražio kao svojeg pravog, božanskog
oca. Kao vrhovno božanstvo, štovan je kao Amen-Ra, 'Skriveni
Ra', i nije posve jasno da li se radi o onom istom Rau koji je sada
bio na neki način nevidljiv ili 'skriven', ili je riječ o drugom bo­
žanstvu.
Grci su Tebu zvali Diospolis, Zeusov g r a d , jer su Amona
izjednačavali sa svojim vrhovnim božanstvom Zeusom. Ta je
činjenica Aleksandru omogućila da se lakše poveže s Amonom, i
Teba je bila grad u koji je požurio nakon što je od Amona dobio
povoljno proročanstvo u oazi Siwa.
Tamo, u Tebi i njenoj okolici (mjestima koja su danas po­
znata kao Karnak, Luxor i Dier-el-Bahari), Aleksandar je naišao
na goleme hramove i spomenike posvećene Amonu, koji su još
i danas impresivni, iako stoje prazni i ruševni. Najvećim su dije­
lom sagrađeni za vrijeme dvanaeste dinastije faraona, od kojih
je vjerojatno jedan bio i Sesonkuz, koji je tražio vodu života
1500 godina prije Aleksandra. Jedan od kolosalnih hramova dala
je sagraditi kraljica Hatšepsut koja je također navodno bila kći
boga Amona.
Takve priče o božanskom podrijetlu nisu bile rijetkost. Fa-
raonovo polaganje prava na božanski status, koje se temeljilo na
samoj činjenici da sjedi na Ozirisovom prijestolju, ponekad je
potkrjepljivano tvrdnjama da je vladar bio sin ili brat ovog ili
onog božanstva. Znanstvenici misle da su takve tvrdnje imale
samo simbolično značenje; ali neki egipatski faraoni, kao što su
tri kralja iz pete dinastije, uporno su tvrdili da su pravi, fizički
sinovi boga Raa, koje je on začeo oplodivši suprugu vrhovnog
svećenika u svom vlastitom hramu.
 Drugi su kraljevi svoje podrijetlo od Raa opravdavali na
profinjenije načine. Tvrdilo se da se Ra utjelovio u vladajućem
faraonu, pod čijom je krinkom tada mogao imati snošaj s kra­
ljicom. Tako je nasljednik prijestolja mogao tvrditi da je izravni
potomak Raa. Ali osim takvih specifičnih tvrdnji o potjecanju od
božanskog sjemena, svaki je faraon teološki smatran inkarnaci­
jom Hora, a time i sinom boga Ozirisa. U skladu s time, faraon je
imao pravo na vječni život kakav je iskusio Oziris: na uskrsnuće
nakon smrti, na zagrobni život.
Tom se krugu bogova i bogolikih faraona želio pridružiti i
Aleksandar.

Vjerovalo se da su Ra i drugi besmrtni bogovi u stanju živjeti

vječno zato što se neprestano pomlađuju. Zbog toga su faraoni
nosili imena koja su značila, na primjer, Onaj Koji Se Ponovno
Rađa i Neprestano Rađajući. Bogovi su se pomlađivali uživa­
njem u božanskoj hrani i piću u svom boravištu. Zato je kralju
za ostvarenje vječnoga života bilo nužno da se i on pridruži bo­
govima u njihovom boravištu, kako bi i on mogao jesti njihovu
božansku hranu.
U drevnim napjevima molilo se bogove da s preminulim
kraljem podijele svoju božansku hranu: Uzmite sa sobom ovoga
kralja, da može jesti od onoga što vi jedete, da može piti od onoga
što vi pijete, da može živjeti tamo gdje vi živite. I još otvorenije,
kao u tekstu iz piramide kralja Pepija:

Dajte jesti i piti ovom kralju Pepiju

Od vaše vječne hrane,
Vašega vječnog pića

Preminuli se faraon nadao da će svoju vječnu hranu dobiti

u nebeskom kraljevstvu Raa, na Neprolaznoj zvijezdi. Tamo,
u mističnom Polju darova ili Polju života, rasla je Biljka
života. Tekst iz piramide Pepija I opisuje kako on prolazi kraj
Čuvara koji izgledaju poput ptica s perjanicom, kako bi se sreo
s Horovim izaslanicima. S njima :
 On doputova do Velikog jezera
kraj kojeg se okupljaju veliki Bogovi.
Ovi Veliki s Neprolazne zvijezde
daju Pepiju biljku života
od koje oni sami žive,
kako bi od nje živio i on.

Egipatske slike prikazivale su preminulog (ponekad s njego­

vom suprugom) u ovom nebeskom raju, kako pije vodu života iz
koje raste stablo života sa svojim životvornim plodovima - datu-
ljina palma (sl. 9).
Nebesko odredište bilo je mjesto rođenja Raa u koje se on
vratio nakon boravka na Zemlji. Tamo se sam Ra neprestano
pomlađivao ili ponovno budio tako što mu je Božica četiri
vrča povremeno nalijevala određeni eliksir. Stoga se kralj nadao
da će ista božica i njemu natočiti eliksir i time osvježiti njegovo
srce za život. U tim se vodama, vodama mladosti, pomlađivao
i Oziris. Tako je i preminulom kralju Pepiju obećano da će Hor
njemu odbrojiti drugo doba mladosti, da će obnoviti svoju
mladost u vodi čije je ime 'voda mladosti'.
Uskrsnut u zagrobnom životu, pa čak i pomlađen, faraon je
živio rajski život: On se hrani među bogovima; njegova voda je
vino, kao i Raova. Kada Ra jede, daje i njemu; kada pije, on daje
njemu.
Donekle u stilu psihoterapije dvadesetog stoljeća, tekst do­
daje: On zdravo spava svakoga dana... danas mu je bolje nego
jučer.
Čini se da faraona nije previše zabrinjavao paradoks da mora
prvo umrijeti kako bi postigao besmrtnost. Kao vrhovni vladar
Dviju Zemalja Egipta, na Zemlji je živio najudobnijim mogućim
životom, a uskrsnuće među bogovima bila je još privlačnija per­
spektiva. Osim toga, samo je njegovo nebesko tijelo trebalo biti
balzamirano i položeno u grobnicu; jer Egipćani su vjerovali da
svaki čovjek ima Ba, nešto nalik onome što mi zovemo d u š a ,
koja bi se nakon smrti vinula prema nebu kao ptica; i Ka - koji se
prevodi kao Dvojnik, duh predaka, esencija, osobnost - u čijem
 slika 9

je obliku faraon odlazio u svoj zagrobni život. Samuel Mercer u

svom uvodu u Tekstove piramida zaključio je da je Ka predsta­
vljao personifikaciju boga u smrtniku. Drugim riječima, koncept
je podrazumijevao da u čovjeku postoji božanski element, nebe­
ski ili božanski dvojnik, koji je mogao nastaviti živjeti zagrobni
život.
Ali ako je zagrobni život i bio moguć, nije ga bilo lako dostići.
Preminuli kralj morao je proći dug i težak put, i morao je proći
kroz složene ceremonijalne pripreme prije nego što bi mogao
krenuti.
Obogotvorenje faraona počelo je njegovim pročišćavanjem,
i uključivalo je balzamiranje (mumifikaciju), kako bi mrtvi kralj,
zamotan u zavoje, podsjećao na Ozirisa. Balzamirani faraon po­
tom je u pratnji pogrebne povorke bio donesen do građevine s
piramidom na vrhu, pred kojom je stajao ovalni stup (sl. 10).
U ovom pogrebnom hramu svećenici su obavljali obrede
koji su trebali pomoći faraonu da bude prihvaćen na kraju svog
puta. Obrede, koji se u egipatskim pogrebnim tekstovima nazi­
vaju Otvaranje u s t a , nadgledao je Shem-svećenik - koji je na
slikama uvijek odjeven u leopardovu kožu (sl. 11). Znanstvenici
smatraju da je ritual bio upravo ono što mu ime govori: svećenik
je, koristeći zavinuto bakreno ili željezno oruđe, otvarao usta
mumije ili kipa koji je predstavljao umrlog kralja. Jasno je da je
 slika 10

slika 11

obred u prvom redu bio simboličan, i da je njegov cilj bio otvara­

nje usta ili ulaza u nebo za preminulog.
Mumija je do tada već bila čvrsto umotana u više slojeva tka­
nine i prekrivena kraljevom zlatnom posmrtnom maskom. Tako
je dodirivanje njegovih usta (ili usta kraljeva kipa) moglo imati
samo simbolično značenje. Dakle, svećenik svojim pjevajućim
glasom nije molio pokojnika, već bogove da otvore usta kako
bi se faraon mogao uzdići do vječnoga života. Posebne molbe
upućivane su Horovom O k u , koje je on izgubio u bici sa Se­
tom, da potakne otvaranje usta kako bi za kralja bio otvoren
put do Blistavih, da se može nastaniti među njima.
Zemaljska (i zato, kako se vjerovalo, samo privremena) fara­
onova grobnica je - prema tekstovima i arheološkim otkrićima
- na svojoj istočnoj strani imala lažna vrata, to jest kamenje je na
tom mjestu bilo postavljeno na način da izgleda kao da postoji
prolaz, a u stvari je to bio čvrsti zid. Pročišćen, sa svim udovi­
ma zamotanim uz tijelo, otvorenih u s t a , kralj je trebao ustati,
zbaciti sa sebe zemaljsku prašinu i izaći kroz lažna vrata. Prema
Tekstovima piramida, koji proces uskrsnuća objašnjavaju korak
po korak, faraon kroz kamena vrata nije mogao proći sam. "Ti
stojiš na vratima koja ljudima ne daju proći", stoji u tekstu, sve
dok onaj koji je vođa odlaska - božanski glasnik kojem je po­
vjeren taj zadatak - ne dođe po tebe. On te uzima za ruku i vodi
te u Nebo, k tvom ocu.
Tako je uz pomoć božanskog glasnika faraon kroz lažna vra­
ta izašao iz svoje zapečaćene grobnice. A svećenici bi zapjevali:
Kralj je na putu prema nebu! Kralj je na putu prema nebu!

Kralj je na putu prema nebu

Kralj je na putu prema nebu
Nošen vjetrom, nošen vjetrom.
Ništa ga ne ometa;
Nitko ga ne zadržava.
Kralj je slobodan, sin bogova.
Njegov kruh je na nebu, kod Raa;
Njegovi darovi dolaze s neba.
Kralj je Onaj koji ponovno dolazi.

Ali prije nego što se preminuli kralj mogao uzdići na nebo

kako bi jeo i pio s bogovima, morao je krenuti na naporno i
opasno putovanje. Njegov je cilj bila zemlja zvana Neter-Khert,
Zemlja planinskih bogova. Hijeroglifima je to ponekad prika­
zivano simbolom za boga (Neter) postavljenim na skelu ;

i zaista, da bi stigao do te zemlje, faraon je morao proći kroz dugo

i krivudavo Jezero trske. Ovu močvaru bilo je moguće prijeći uz
pomoć božanskog skelara, ali prije negoli bi prebacio faraona, on
bi kralja upitao za njegovo podrijetlo: Zašto misli da ima pravo
prijeći na drugu stranu? Da li je sin nekog boga ili božice?
 S druge strane jezera, iza pustinje i planinskog lanca, iza
raznih božanskih stražara, nalazio se Duat, čarobno Mjesto za
uzdizanje prema zvijezdama, čije ime i lokaciju znanstvenici
nikako ne mogu shvatiti. Neki smatraju da je to svijet Netera, bo­
ravište duhova, kamo kralj mora otići kao što je to učinio i Oziris.
Drugi vjeruju da je to neka vrsta podzemnog svijeta, i doista se
mnogi njegovi prikazi sastoje od podzemnih tunela i spilja s ne­
viđenim bogovima, jezerima ključale vode, neobičnim svjetlima,
odajama koje čuvaju ptice, vratima koja se otvaraju sama od sebe.
Ta čarobna zemlja bila je podijeljena na dvanaest dijelova, i bilo
je potrebno dvanaest sati da ju se prijeđe.
Duat je zbunjujuć i zato što usprkos svojoj zemaljskoj prirodi
(do njega se dolazi kroz klanac među planinama) ili podzemnim
obilježjima, njegovo se ime hijeroglifski piše sa zvijezdom i lete­

ćim sokolom kao određujućim znakovima , ili jedno-

stavno zvijezdom unutar kruga , što ukazuje na povezanost s
nebom ili zvijezdama.
Koliko god to bilo neshvatljivo, činjenica je da se u Teksto­
vima piramida, koji opisuju faraonovo napredovanje kroz život,
smrt, uskrsnuće i odlazak u zagrobni život, čovjekovim proble­
mom smatralo to što ne može letjeti poput bogova. Jedan tekst
sažima ovaj problem i njegovo rješenje u dvije rečenice: Ljudi
su pokopani, a bogovi lete. Učini da ovaj kralj poleti do neba, (i
dođe) među svoju braću bogove. Tekst uklesan u piramidi kra­
lja Tetija izrazio je faraonove nade i molbe upućene bogovima
ovim riječima:

Ljudi umiru,
Oni nemaju Ime.
Uhvati kralja Tetija za ruke,
Podigni kralja Tetija do neba,
Da ne umre na Zemlji među ljudima.

I tako je kralj bio obavezan doći do Skrivenog mjesta i

prolaziti kroz njegove podzemne labirinte dok u njima ne pro-
nađe boga koji nosi simbol stabla života, i boga koji je vjesnik
n e b a . Oni će mu otvoriti tajni ulaz i povesti ga do Horovog oka,
nebeskih ljestvi na koje će zakoračiti - objekta koji može mije­
njati boju u plavu ili crvenu, ovisno o p o g o n u . A tada će, i sam
pretvoren u boga-sokola, on poletjeti prema nebu do vječnog
zagrobnog života na Neprolaznoj zvijezdi. Tamo će mu sam Ra
poželjeti dobrodošlicu:

Dveri neba za tebe su otvorena;

Vrata Mjesta svježine za tebe su otvorena.
Naći ćeš Raa gdje stoji, čekajući na tebe.
On će te uzeti za ruku,
Povest će te do Dvojnog nebeskog svetišta;
Posjest će te na Ozirisovo prijestolje...
Stajat ćeš poduprt, opremljen poput boga...
Među Vječnima, na Neprolaznoj zvijezdi.

Velik dio onoga što danas znamo o ovoj temi potječe iz Tek­
stova piramida - tisuća stihova kombiniranih u stotine molitvi,
koji su otkriveni uklesani ili naslikani (hijeroglifskim pismom
staroga Egipta) na zidovima, hodnicima i podzemnim prolazima
piramida pet faraona (Unasa, Tetija, Pepija I, Merenraa i Pepija
II) koji su vladali Egiptom otprilike od 2350. pr. Kr. do 2180. pr.
Kr. Te je tekstove razvrstao i numerirao Kurt Sethe u svom maj­
storskom djelu Die altaegyptischen Pyramidentexte, koje je do da­
nas ostalo glavni izvor podataka, zajedno s engleskim pandanom
The Pyramid Texts Samuela A. B. Mercera.
Tisuće stihova koji sačinjavaju Tekstove piramida naizgled su
samo zbirka repetitivnih, nepovezanih napjeva, molitvi bogovima
ili hvalospjeva kralju. Da bi dali neki smisao ovim materijalima,
znanstvenici su razvili teorije o promjenama u teologiji drevnog
Egipta, o sukobima i kasnijem ujedinjavanju solarne religije i
nebeske religije, svećenstava Raa i Ozirisa, i tako dalje, ističući
da se radi o materijalu koji se nakupljao tijekom tisućljeća.
Znanstvenicima koji ovu gomilu stihova smatraju izrazom
primitivne mitologije, plodovima mašte ljudi koji su se tresli od
straha pred grmljavinom i zavijanjem vjetra i te pojave nazivali
bogovima - stihovi će zauvijek ostati zagonetni i zbunjujući.
Svi se znanstvenici, međutim, slažu da su ove stihove drevni
pisari izvukli iz starijih i, po svemu sudeći, dobro organiziranih,
suvislih i razumljivih spisa.
Kasniji natpisi na sarkofazima i ljesovima, kao i na papirusu
(ovi posljednji obično su bili popraćeni ilustracijama), zaista po­
kazuju da su ovi stihovi, molitve i poglavlja (s imenima kao što
je Poglavlje onih koji uzlaze) bili prepisani iz Knjiga M r t v i h ,
koje nose naslove poput Ono što je u Duatu, Knjiga dveri ili
Knjiga dvaju putova. Znanstvenici vjeruju da su i ove knjige
bile verzije dva ranija izvorna djela: starog teksta koji je govorio
o nebeskom putovanju Raa, i novijeg izvora koji je naglašavao
blaženi zagrobni život onih koji uskrsnu i pridruže se Ozirisu:
hranu, piće, bračne užitke u nebeskom boravištu. (Stihovi iz ove
verzije čak su bili ugravirani na amajlije kako bi onima koji ih
nose neprekidno osiguravali sjedinjenja s ženama noću i danju
i žensku žudnju.)
Znanstvene teorije, međutim, nisu objasnile magijske aspekte
informacija iznesenih u ovim tekstovima. Neobjašnjivo je to što
je Horovo oko objekt koji postoji neovisno o njemu - objekt u
čiju unutrašnjost kralj može ući, i koji može mijenjati boju iz cr­
vene u plavu, ovisno o tome čime je p o k r e t a n . Postoje skele s
vlastitim pogonom, vrata koja se sama otvaraju, neviđeni bogovi
čija lica zrače prigušenom svjetlošću. U podzemnom svijetu, koji
bi trebao biti nastanjen isključivo duhovima, nalaze se i nosači
za mostove i bakreni kablovi. Ali najneshvatljiviji aspekt u
svemu je sljedeći: Ako faraona njegova transfiguracija vodi u
podzemni svijet, zašto tekstovi tvrde da je kralj na svom putu
prema nebu?
Stihovi od početka do kraja govore o tome kako kralj slijedi
smjer putovanja bogova, da prelazi preko jezera onako kao što
je to učinio bog prije njega, da se služi barkom kao što se služio
bog Ra, da uzlazi opremljen poput b o g a , kao što je bio i Oziris,
i tako dalje. Postavlja se pitanje: Što ako ovi tekstovi nisu bili pri­
mitivne fantazije - mitologija - već prikazi simuliranog putovanja
u kojem je preminuli faraon oponašao ono što su bogovi zaista
učinili? Što ako su tekstovi, u kojima je faraonovo ime zamijenilo
ime boga, bili kopije nekog mnogo starijeg teksta koji nije govorio
o faraonovom putovanju, nego o putovanjima bogova?
Jedan od vodećih ranih egiptologa, Gaston Maspero (L'Arch-
eologie egyptienne i drugi radovi), na temelju gramatičkog oblika
i drugih dokaza zaključio je da su Tekstovi piramida nastali na
samom početku egipatske civilizacije, možda čak i prije nego što
su zapisani hijeroglifima. J. H. Breasted u novije je vrijeme zaklju­
čio (u Development of Religion and Thought in Ancient Egypt) da
je takav stariji materijal postojao, imali ga mi ili ne. U teksto­
vima je otkrio informacije o stanju civilizacije i događajima, koje
pružaju dodatnu vjerodostojnost tekstu kao izvoru činjeničnih
informacija, a ne fantazija. Za osobu s razvijenom sposobnošću
predočavanja, tvrdi on, oni obiluju slikama davno nestalog svi­
jeta kojeg su sami odraz.
Promotreni u cjelini, tekstovi i kasnije ilustracije opisuju puto­
vanje koje započinje iznad zemlje, vodi kroz Zemlju, i završava na
otvoru prema nebu kroz koji su bogovi - i kraljevi koji su ih opona­
šali - bili lansirani prema nebu (sl. 12). Otuda hijeroglifske konota­
cije koje kombiniraju podzemno mjesto s nebeskom funkcijom.

slika 12
 Jesu li faraoni koji su iz svojih grobnica putovali prema za­
grobnom životu zaista odlazili tim putem prema nebu? Čak su i
drevni Egipćani tvrdili da ovo putovanje nije za mumificirano
tijelo, nego za Kaa (Dvojnika) preminuloga kralja. No oni su
vjerovali da ovaj Dvojnik samo ponavlja stvarno putovanje kroz
postojeća mjesta.
Što, dakle, ako tekstovi opisuju mjesta koja su zaista postojala
- što ako je faraonovo putovanje do besmrtnosti, čak i ako se radi
samo o oponašanju, doista korak po korak slijedilo stvarna puto­
vanja koja su bila poduzeta u pretpovijesnim vremenima?
Krenimo ovim stopama; pođimo Putem bogova.
 4
STEPENIŠTE
DO NEBA

Zamislimo da se nalazimo u faraonovom veličanstvenom

pogrebnom hramu. Nakon što su mumificirali faraona i pripre­
mili ga za njegovo putovanje, Shem svećenici sada pjevajući mole
bogove da otvore put i prolaz za kralja. Božanski glasnik stigao je
na drugu stranu lažnih vrata i spreman je provesti faraona kroz
kameni zid, te ga poslati na njegovo putovanje.
Dok izlazi kroz lažna vrata na istočnoj strani svoje grobnice,
faraon dobiva uputu da krene prema istoku. Kako ne bi nešto
pogrešno razumio, bit će izrijekom upozoren da ne ide prema
zapadu: Oni koji odlaze ondje, ti se ne vraćaju! Njegov cilj
bio je Duat, u Zemlji planinskih bogova. Tamo je trebao ući u
Svetište dvojice... Kuću vatre, gdje će se tijekom noći računa­
­­­ godina pretvoriti u božansko biće i uzaći do istočne strane
neba.
Prva prepreka na faraonovom putu bilo je Jezero trske - dugo
močvarno područje od niza povezanih jezera. Simbolično, fara-
onov bog čuvar blagoslovio je prijelaz preko jezera razdvajanjem
njegovih voda (sl. 13); fizički, prijelaz je bio moguć zato što je na
jezeru radio božanski skelar, koji je prevozio bogove preko jezera
na skeli koju je izradio Khnum, božanski obrtnik. Ali skelar bo­
ravi na suprotnoj obali jezera, i faraonu nije lako uvjeriti ga da
dođe po njega i prebaci ga na drugu stranu.
Skelar bi faraona ispitivao o njegovom podrijetlu. Da li je bio
sin nekog boga ili božice? Nalazi li se na Popisu dvaju velikih
bogova? Faraon bi iznio svoju tvrdnju da potječe od božan-
skog sjemena i uvjeravao ga u svoju pravednost. Ponekad bi to
upalilo. U drugim slučajevima, faraon je morao zamoliti Raa ili
Tota da mu pomognu prijeći na drugu stranu; tada bi sablasne
sile oživjele barku i njena vesla ili kormilo, skela bi se sama poče­
la kretati, kormilo koje bi uhvatio kralj samo bi mijenjalo smjer.
Ukratko, sve bi se počelo kretati samo od sebe. Na ovaj ili onaj
način, faraon bi uspio prijeći jezero i nastaviti svoj put prema
Dvojici što približavaju n e b o :

On silazi u barku, poput Raa

na obalama Vijugavog vodotoka.
Kralj vesla u Hanbu-lađi;
Usmjerava kormilo prema
Ravnici Dvojice što približavaju n e b o ,
u zemlji što počinje iza Jezera trske.

slika 13
 Jezero trske nalazi se na istočnom kraju Horovog posjeda. Iza
njega se nalazi teritorij njegovog suparnika Seta, zemlje Azije.
Kao što se može i očekivati na tako osjetljivoj granici, kralj otkri­
va da istočnom obalom jezera patroliraju četiri Čuvara prijelaza
s dugim zaliscima. Čini se da je na ovim čuvarima najupadljivija
bila njihova frizura. Crna kao ugljen, kosa im je bila kovrčava
na čelu, sljepoočnicama i potiljku, s pletenicama na sredini gla­
ve.
Kombinirajući diplomaciju i odlučnost, kralj je opet izjavio da
je božanskog podrijetla, tvrdeći da ga je pozvao njegov otac R a .
Spominje se da se jedan faraon poslužio i prijetnjom: Usporite li
moj prijelaz, iščupat ću vam kovrče kao lotosove cvjetove iz jeze­
ra s lotosima! Drugi je pozvao u
pomoć neke od bogova. Na ovaj
ili onaj način, faraon bi uspio
nastaviti put.
Kralj bi tada napustio Horo-
vu zemlju. Mjesto na istoku do
kojeg želi doći - iako pod zašti­
tom Raa - nalazi se u Setovoj
pokrajini. Njegov cilj je planin­
sko područje, Planine Istoka (sl.
14). Put ga vodi prema prolazu
između dviju planina, dviju
planina koje osjećaju strahopo­
slika 14 štovanje prema Setu. Prije toga,
međutim, mora prijeći sušno i neplodno područje, neku vrstu
ničije zemlje između Horovog i Setovog posjeda. Dok se ubrzava
ritam i pojačava napetost molitvi jer se kralj približava Skrive­
nom mjestu na kojem se nalaze nebeska vrata, opet ga zaustavlja­
ni stražari. Kamo ćeš t i ? , pitaju ga.
Kraljevi pomagači odgovaraju u njegovo ime: Kralj ide u
nebo ide po život i užitak; tamo će kralj vidjeti svog oca, tamo će
kralj vidjeti Raa. Dok stražari razmatraju zahtjev, sam kralj moli
ih da ga puste: Otvorite granicu... spustite barijeru... pustite me
da prođem kao što prolaze bogovi!
 Budući da dolaze iz Egipta, iz Horovog posjeda, kralj i njegovi
pomagači svjesni su da moraju biti na oprezu. Izgovaraju se mno­
ge molitve i stihovi kako bi se kralja prikazalo kao neutralnog u
svađi između bogova. Kralj se predstavlja kao rođen od Hora,
na čiji se spomen Zemlja t r e s e , i začet od Seta, od čijeg imena
nebo d r h t i . Osim što naglašava svoju povezanost s Raom, kralj
objavljuje i da dolazi na službu R a u ; time se poziva na odobre­
nje višeg autoriteta. S razboritom nepristranošću, tekstovi dvojici
bogova ukazuju na to da je u njihovom interesu da kralj nastavi s
putovanjem, jer će Ra sigurno znati cijeniti to što pomažu onome
koji dolazi u njegovu službu.
Konačno, čuvari Setove zemlje puštaju kralja da nastavi pre­
ma planinskom klancu. Kraljevi pomagači pobrinut će se da on
shvati važnost tog trenutka:

Ti si sada na putu do visokih mjesta

U zemlji Setovoj
U zemlji Setovoj
Bit ćeš postavljen na visoka mjesta,
Na ono visoko Stablo istočnog neba
Na kojem bogovi sjede.

Kralj stiže do Duata.

Duat je zamišljan kao potpuno
zatvoren Krug bogova (vidi sl. 15),
na čijem se početku nalazi otvor
prema nebu (simbolično prikazan
božicom Nut) kroz kojeg se može
dosegnuti Neprolazna zvijezda (koju
simbolizira nebeski disk). Drugi
izvori kažu da se u stvarnosti radi o
donekle izduženoj ili ovalnoj dolini
okruženoj planinama. Kroz ovu ze­
mlju protjecala je rijeka koja se gra­
nala na mnoge potoke, ali uglavnom
slika 15 nije bila plovna, pa je Raovu barku
najčešće trebalo vući, ili se kretala na vlastiti pogon kao kopne-
na b a r k a , poput saonica.
Duat je bio podijeljen na dvanaest regija koje se opisuju kao
polja, ravnice, krugovi ograđeni zidom, spilje ili hodnici koji
počinju iznad zemlje i nastavljaju se pod zemljom. Preminulom
kralju potrebno je dvanaest sati da prođe kroz ovaj začarani i
zadivljujući kraj; u tome može uspjeti zato što mu je Ra stavio na
raspolaganje svoju čarobnu barku ili saonice u kojima kralj putu­
je pod pratnjom i zaštitom svojih bogova pomagača.
Postojalo je sedam klanaca ili prolaza kroz planine koje su
okruživale Duat, od kojih su se dva nalazila među planinama

istočno od Egipta (to jest među planinama zapadno

od Duata), koje su se zvale O b z o r , i Rog Skrivenog mjesta.

Klanac kroz koji je putovao Ra bio je dug 220 atrua (otprilike 44
kilometra), i slijedio je tok potoka; potok je, međutim, bio presu­
šio, i Raovu je barku trebalo tegliti. Klanac su čuvali stražari, a i
imao je i utvrde čija su vrata bila čvrsta.
Faraon je, prema nekim papirusima, krenuo putem koji vodi
kroz drugi, kraći klanac (dugačak tek nekih 25 kilometara). Cr­
teži na papirusu prikazuju ga kako na Raovoj barci ili saonicama
prolazi između dva planinska vrha, a na svakom od njih nalazi
se po dvanaest bogova čuvara. Tekstovi opisuju da se u blizini
nalazi Jezero ključale v o d e , vode koja je, unatoč svojoj vatrenoj
prirodi, hladna na dodir. Vatra gori ispod zemlje. Ovo mjesto ima
snažan miris po smoli ili sodi bikarboni koji tjera ptice. Ipak,
ne tako daleko, naslikana je oaza okružena grmljem ili niskim
stablima.
Nakon prolaska kroz klanac, kralj susreće novu skupinu bo­
gova. Prođi u m i r u , govore oni. Stigao je u drugu regiju.
Po rječici koja kroz nju protječe, pokrajina se zove Ur-nes
(ime koje neki znanstvenici izjednačavaju s Uranusom, grčkim
bogom neba). Veličine nekih 24 sa 62 kilometra, naseljena je
ljudima duge kose koji jedu meso svojih magaraca, i ovisni su o
bogovima u pogledu vode i hrane, jer je mjesto bez kiše i potok je
uglavnom suh. Čak se i Raova barka ovdje pretvara u kopnenu
b a r k u . To je područje koje se povezuje s bogom Mjeseca i Hat-
hor, božicom tirkiza.
Uz pomoć bogova, kralj sigurno prolazi kroz drugu regiju,
te u trećem satu stiže u Net-Asar, Ozirisovu rijeku. Po veličini
slična prethodnoj, ova treća regija naseljena je Borcima. Tamo
se nalaze četiri boga odgovorna za četiri glavne točke kompasa.
Iznenađuje to što slikovni prikazi koji prate hijeroglifske tek­
stove prikazuju kako Ozirisova rijeka vijuga iz poljoprivrednog
područja, kroz lanac planina, do mjesta gdje se rijeka dijeli u
pritoke. Tamo se, pod nadzorom legendarne ptice Feniks, nalazi­
lo Stepenište do neba; tamo je Raova nebeska barka prikazivana
kako leži na vrhu planine ili se diže prema nebu na plamenom
stupu (sl. 16).
Ovdje se ritam molitvi i stihova ponovno ubrzava. Kralj pri­
ziva magijske zaštitnike kako bi ovaj čovjek sa Zemlje mogao
neometano ući u Neter-Khert, Kralj se približava središtu Duata;
blizu je Amen-Ta, Skrivenog mjesta.
To je mjesto na kojem je sam Oziris ušao u vječni zagrobni
život. Tamo su Dvojica što približavaju nebo stajala u daljini
nasuprot n e b u , kao dva čarobna stabla. Kralj izgovara molitvu
Ozirisu (ime poglavlja u Knjizi mrtvih je Poglavlje o prihvaća­
nju njegovog imena u Neter-Khertu):

Neka mi bude dano moje ime

u Svetištu dvojice
Neka u Kući vatre
moje ime bude prihvaćeno.
U noći računanja godina,
i utvrđivanja mjeseci,
nek' postanem božansko biće,
nek' sjednem na istočnu stranu neba.
Neka me bog pogura odostrag;
Vječno je njegovo Ime.

Planina svjetla u vidokrugu je kralja.

 slika 16

Stigao je do STEPENIŠTA DO NEBA.

Tekstovi piramida kažu da je to stepenište kojim se dolazi do
v i s i n a . Njegove stepenice su opisane kao stepenice koje vode
prema nebu, postavljene za kralja, kako bi se po njima mogao
uzdići do nebesa. Hijeroglifski piktogram za Stepenište do neba
ponekad je bilo jednostruko stepenište (koje se također izra­
đivalo od zlata i nosilo kao amajlija), ili, češće, dvostruko stepeni­
šte , stepenasta piramida. Ovo su stepenište sagradili bogovi
iz grada Ana - u kojem je bio smješten glavni Raov hram - kako
bi oni, bogovi, mogli biti ujedinjeni s onim iznad.
Kraljev cilj su nebeske ljestve, uspinjača koja bi ga zapravo po­
digla u visine. Ali da bi stigao do njih u Kuću vatre, Svetište dvojice,
on mora ući u Amen-Ta, skrivenu zemlju Sekera,boga pustinje.
 To je područje opisano kao utvrđeni krug. Ono je podzemna
zemlja tame, do koje se stiže kroz ulaz u planini, spuštanjem skri­
venim spiralnim putem zaštićenim tajnim vratima. Četvrta je to
regija Duata u koju kralj sada mora ući; ali ulaz u planinu štite
dva zida, a prolaz između njih šibaju plamenovi i nadziru bogovi
čuvari.
Kad je sam Ra stigao do ovog ulaza u Skriveno mjesto, on je
svojim glasom proveo planove - slijedio procedure - bogova
koji su tamo, ne videći ih. Ali, može li kralju sam njegov glas
omogućiti pristup? Tekstovi podsjećaju kandidata da će samo
onaj koji zna raspored skrivenih tunela u zemlji Sekerovoj
biti u stanju proći kroz Mjesto podzemnih prolaza i jesti kruh
bogova.
Kralj ponovno daje na uvid svoju vjerodajnicu. Ja sam Bik,
sin Ozirisovih predaka, objavljuje. Potom bogovi koji ga štite u
njegovo ime izgovaraju riječi koje su ključne za pristup:

Pristup tebi nije zabranjen

Na vratima Duata;
Sklopiva vrata Planine svjetla
Za tebe su otvorena;
Zasuni se za tebe sami povlače.
Ti kročiš Dvoranom dviju istina;
Bog koji je u njoj pozdravlja te.

Nakon što je izgovorena prava formula ili lozinka, bog po

imenu Sa izdaje zapovijed; na njegovu riječ, plamenovi se gase,
stražari se povlače, vrata se automatski otvaraju, i faraonu je do­
pušten ulaz u podzemni svijet.
Vrata Zemlje otvaraju se za tebe, istočna vrata neba otvore­
na su za t e b e , bogovi Duata objavljuju kralju. Uvjeravaju ga da
iako ulazi u usta Zemlje, ona su u stvari dveri neba, istočna vrata
za kojima žudi.
Putovanje u četvrtom satu i satu koji slijedi kralja vodi kroz
spilje i tunele u kojima se povremeno može vidjeti, a ponekad
samo čuti, bogove raznih uloga. Postoje podzemni kanali po ko-
jima se bogovi kreću u bešumnim barkama. Tu ima i sablasnih
svjetala, fosforescentnih voda, baklji koje osvjetljavaju put. Za­
čuđen i prestrašen, kralj nastavlja dalje, prema stupovima koji
dosežu nebo.
Bogovi koje putem može vidjeti uglavnom se kreću u grupa­
ma od po dvanaest, i nose epitete kao što su Bogovi p l a n i n e ,
Bogovi planine Skrivene zemlje ili Čuvari vremena života u
Skrivenoj zemlji. Crteži uz neke od drevnih tekstova omogu­
ćuju identifikaciju ovih bogova po različitim žezlima koja drže,
njihovim karakterističnim kacigama, ili prikazivanjem njihovih
životinjskih obilježja - sokolove, šakalove ili lavlje glave. Poja­
vljuju se i zmije koje predstavljaju podzemne čuvare ili sluge
bogova u Skrivenoj zemlji.
Tekstovi i drevne ilustracije govore da je kralj ušao u kružni
podzemni kompleks u kojem se ogromni tunel prvo spiralno
spušta, a zatim vodi prema gore. Slike prikazuju presjek komple­
ksa na kojem se može vidjeti oko dvanaest metara visok, blago
nagnuti tunel glatkog stropa i glatkog poda, izrađenih od čvrstog
materijala debljine 60 do 90 cm. Tunel je podijeljen u tri razine, a
kralj se kreće srednjom razinom ili koridorom. Na gornjoj i do­
njoj razini nalaze se bogovi, zmije i strukture raznih namjena.
Kraljeve saonice, koje vuku četiri boga, počinju svoje puto­
vanje tiho klizeći duž srednjeg koridora; put osvjetljuje samo
zraka svjetlosti s prednjeg dijela vozila. Ali uskoro dolaze do vrlo
strme pregrade koja blokira prolaz, pa kralj mora sići i nastaviti
pješice.
Ta je pregrada, kao što se može vidjeti na slikama presjeka,
jedan zid okna koji siječe tri razine tunela (koji se spuštaju pod
kutom od oko 15°) pod oštrijim kutom od oko 40°. Okno očigle­
dno počinje iznad tunela, možda na razini tla ili negdje više na
planini; čini se da završava na podu najniže, treće razine tunela.
Zove se Re-Stau, Staza skrivenih v r a t a , i na prvoj i drugoj ra­
zini se na njemu zaista nalaze prostorije koje izgledaju kao her­
metične komore. Te komore omogućuju prolaz Sekeru i drugim
skrivenim bogovima, iako vrata nemaju k r i l a . Kralj, koji je
ostavio svoje saonice, na zagonetan način prolazi kroz ovaj na-
 slika 17

košeni zid, jednostavno zahvaljujući naredbi jednog od bogova,

koji je svojim glasom aktivirao hermetičnu komoru. S druge ga
strane pozdravljaju predstavnici Hora i Tota, i on ide od boga do
boga. (sl. 17.)
Na svom putu prema dolje, kralj susreće bogove bez lica
- bogove čija se lica ne mogu vidjeti. Uvrijeđen, ili jednostavno
znatiželjan, upućuje im molbu:

Razotkrijte svoja lica,

skinite svoja pokrivala za glavu,
kad me susrećete;
Jer, pogledajte, I ja sam [također] moćni bog
došao da budem među vama.

Ali oni ne uslišuju njegovu molbu da razotkriju lica, i tekstovi

objašnjavaju da čak i oni, ta skrivena bića, ne vide niti gledaju
svog vlastitog vođu, boga Sekera dok je i sam u ovom obliku,
kad je u svom boravištu u Zemlji.
Spiralno se spuštajući sve dublje, kralj prolazi kroz vrata i
dolazi na treću, najnižu razinu. Ulazi u predvorje koje nosi sim­
bol nebeskog diska gdje ga dočekuje bog koji je glasnik n e b a ,
i božica koja nosi pernati amblem Šua, Onoga koji je postavio
nebo na Stepenište do neba (sl. 18). Kao što zahtijeva formula u
Knjizi mrtvih, kralj objavljuje:

Pozdrav vama,
djeco Šuova!
Pozdrav vama,
djeco Mjesta obzora...
Smijem li uzaći?
Smijem li nastaviti put poput Ozirisa?

Odgovor je morao biti potvrdan, jer je kralju dopušteno da

dođe k njima kroz masivna vrata, među poluge kojima rukuju
samo skriveni bogovi.
U petom satu faraon stiže do najdubljih podzemnih dijelova
koji su Sekerovi skriveni putovi. Slijedeći tunele koji se čas dižu,
čas spuštaju, faraon ne može vidjeti Sekera; ali slike presjeka pri­
kazuju boga kao osobu s glavom sokola koja stoji na zmiji i drži
dva krila, u potpuno zatvorenoj ovalnoj prostoriji koju čuvaju

slika 18
dvije sfinge, duboko ispod zemlje. Iako kralj ne može vidjeti ovu
odaju, čuje kako iz nje dopire snažna buka, poput one koja se
može čuti u visinama neba uznemirenog olujom. Iz zatvorene
prostorije istječe podzemno jezero čije vode su poput v a t r e .
Odaja i jezero zajedno su okruženi strukturom nalik na bunker,
sa segmentiranom hermetičnom komorom s lijeve strane, i ogro­
mnim vratima s desne strane. Kao dodatna zaštita, na zatvorenoj
komori nalazi se hrpa zemlje. Na vrhu hrpe nalazi se božica, no
moguće je vidjeti samo njezinu glavu koja viri u silazni koridor.
Simbol kukca kornjaša (koji znači kotrljati se, početi postojati)
povezuje glavu božice sa stožastom odajom ili objektom u najvi­
šem koridoru (sl. 19); na njemu sjede dvije ptice.
Tekstovi i simboli nas obavještavaju da, iako je Seker skriven,
njegova prisutnost može se naslutiti i u tami, zbog prigušenog
sjaja iz glave i očiju velikog boga, čije tijelo zrači svjetlost. Ra­
spored božice, kukca (Kheper) i stožaste odaje ili objekta očigle­
dno je služio kako bi omogućio skrivenom bogu da se informira
o onome što se događa izvan njegove hermetički zatvorene odaje.
Hijeroglifski tekst koji se nalazi kraj simbola kukca kaže: «Gle-
dajte Khepera koji se, čim je (barka?) dovučena do vrha ovoga
kruga, povezuje s putovima Duata. Kad ovaj bog stoji na glavi
božice, on svakoga dana govori Sekeru.
Faraonov prolaz preko Sekerove skrivene odaje i mehanizma
preko kojega je Seker bio informiran o tom prolasku smatralo se
presudnom fazom u njegovom napredovanju. U drevnim vreme­
nima Egipćani nisu bili jedini koji su vjerovali da se svaka umrla
osoba suočava s trenutkom suđenja, točkom u kojoj će se njihova
djela ili srca izvagati i ocijeniti, a njihove duše ili Dvojnici osuditi
na vatrene vode pakla, ili primiti blagoslov uživanja u svježim i
životvornim vodama Neba. Prema drevnim pričama, ovo je bio
taj trenutak istine za faraona.
Govoreći u ime gospodara Duata, božica, od koje je bila vi­
dljiva samo glava, objavljuje faraonu povoljnu odluku: Uđi s mi­
rom u Duat... svojom barkom napreduj putem koji je u zemlji.
Nazvavši sebe Ament (Skrivena), dodaje: Ament te poziva, da
možeš otići dalje na nebu, poput Velikog koji je na Obzoru.
Nakon što je prošao test a da pritom nije umro po drugi put,
kralj je ponovno rođen. Put sada vodi duž reda bogova čiji je
zadatak kazniti osuđene; ali kralj prolazi neozlijeđen. Ponovno
dolazi do svoje barke ili saonica, koje sada prati povorka bogova;
jedan od njih nosi simbol stabla života (sl. 20).
 Odlučeno je da je kralj dostojan zagrobnog života.

Napustivši Sekerov teritorij, kralj ulazi u šestu regiju, koja se

povezuje s Ozirisom. (Po verziji Knjige dveri, Oziris je bio taj koji
je u ovom šestom satu sudio mrtvima.) Sakaloglavi bogovi koji
otvaraju putove pozivaju kralja na osvježavajuće kupanje u pod­
zemnom bazenu ili Jezeru života, kao što je sam Veliki bog učinio
kad je prošao tim putem. Ostali bogovi, zujeći poput p č e l a , bo­
rave u ćelijama čija se vrata sama od sebe širom otvaraju dok kralj
prolazi kraj njih. Kako kralj napreduje, epiteti bogova sve više
poprimaju tehnički prizvuk. Postoji dvanaest bogova koji drže
uže u Duatu, i dvanaest bogova koji drže mjernu vrpcu.
Šesta regija sastoji se od niza odaja sagrađenih blizu jedna
drugoj. Zakrivljena staza zove se Tajna staza Skrivenog mjesta.
Kraljevu barku vuku bogovi ogrnuti leopardovim kožama, baš
kao i Shem svećenici koji su vodili obred otvaranja usta.
Da li se kralj približava otvoru ili ustima planine? U Knjizi
mrtvih poglavlja zaista sada nose naslove kao što je Poglavlje o
udisanju zraka i stjecanju snage. Njegovo vozilo je sada obda-
reno magičnim moćima... on putuje onuda gdje nema rijeka i
gdje ga nitko ne može vući; on to postiže riječima moći koje
izlaze iz usta boga.
Dok kralj prolazi kroz čuvana vrata u sedmu regiju, bogovi i
okolina gube svoje podzemne osobine, i sve više su povezani
s nebom. Kralj susreće Heru-Her-Khenta, boga s glavom sokola
čije hijeroglifsko ime uključuje simbol stepeništa, a koji na glavi
nosi simbol nebeskog diska. Njegov zadatak je slati zvjezdane
bogove na njihov put, i brinuti se da božice sazviježđa idu svojim
p u t e m . To su bile grupe od dvanaest bogova i dvanaest božica
koje su na slikama prikazane simbolima za zvijezde. Njima upu­
ćene molitve nose naslov zvjezdani bogovi:

Vi koji ste božanski tijelom, čije magijske moći su ostvarene...

koji ste ujedinjeni u svojim zvijezdama, koji ustajete za Raa...
Neka vaše zvijezde vode njegove dvije ruke kako bi u miru
došao do Skrivenog mjesta.
 U ovoj regiji prisutne su i dvije skupine bogova povezanih
s Ben-benom, zagonetnim Raovim predmetom koji je čuvan u
njegovom hramu u gradu Anu (Heliopolisu). Oni su ti koji
posjeduju misteriju, i čuvaju je u Het-Benben (Kući Ben-bena);
osam njih čuva je izvana, ali također ulaze u Skriveni p r e d m e t .
Ovdje se nalazi i devet predmeta poredanih u niz, koji predsta­
vljaju simbol Shem, čije je hijeroglifsko značenje sljedbenik.
Kralj je zaista stigao u dijelove Duata koji se povezuju s
Anom, po kojem je nazvan Heliopolis. U devetom satu, on opaža
mjesto za odmor dvanaest Božanskih veslača Raove b a r k e , onih
što upravljaju Raovom nebeskom Barkom milijuna g o d i n a . U
desetom satu, prolazeći kroz vrata, kralj ulazi u mjesto koje vrvi
od aktivnosti. Zadatak bogova na tom mjestu je da opskrbljuju
Raovu barku plamenom i vatrom. Jedan od bogova zove se Ka-
petan bogova b a r k e . Druga dvojica su oni Koji određuju kurs
zvijezda. Ovi i drugi bogovi naslikani su s jednim, dva ili tri
simbola za zvijezdu, kao da se time želi pokazati neki položaj u
hijerarhiji povezanoj s nebom.
Po prijelazu iz desete u jedanaestu regiju, sličnost s nebom
naglo raste. Bogovi nose simbole nebeskog diska i zvijezda. Tamo
se nalazi osam božica sa simbolima zvijezda koje su došle iz
Raovog boravišta. Kralj vidi Zvjezdanu gospodaricu i Zvje-
zdanog gospodara, i bogove čiji je zadatak osigurati snagu za
izlazak iz Duata, koja Raovom objektu omogućuje napredova­
nje do Skrivene kuće u Gornjim nebesima.
Ovdje se nalaze bogovi i božice čiji je zadatak opremiti kra­
lja za zvjezdano putovanje preko n e b a . Zajedno s još nekim
bogovima, kralj ulazi u zmiju u kojoj mora odbaciti k o ž u , i
pojaviti se u obliku pomlađenog R a a . Neki od izraza koji se na
ovom mjestu spominju u tekstovima još uvijek nisu protumače­
ni, ali proces je jasno objašnjen: kralj, nakon što je ušao u odjeći
u kojoj je došao, pretvara se u sokola, opremljenog poput b o g a :
kralj odlaže na pod odjeću Mshdt: na svoja leđa stavlja odjeću
oznake; on svlači svoje božansko Shuh-ruho i oblači ovra-
tnik voljenog Hora koji je nalik ovratniku na Raovom v r a t u .
Nakon što je obavio sve to, Kralj se tamo pojavio kao bog, nalik
njima. I on govori bogu koji je s njim: Ako ti ideš u nebo, tada
će i kralj ići u nebo.
Ilustracije iz drevnih tekstova na ovom mjestu prikazuju gru­
pu bogova odjevenih u neobičnu odjeću, nalik tijesno pripijenim
kombinezonima ukrašenim prstenovima oko vrata (sl. 21).
Njih vodi ili usmjerava bog sa simbolom nebeskog diska na
glavi, koji raširenih ruku stoji između krila zmije s četiri ljudske
noge. Na zvjezdanoj pozadini, bog i zmija susreću još jednu zmi­
ju koja, iako nema krila, očigledno može letjeti jer u visine diže
Ozirisa koji sjedi na njoj (sl. 22).
Nakon što je prikladno opremljen, kralj je doveden do jednog
otvora na sredini polukružnog zida. On prolazi kroz skrivena
vrata. Sada se kreće tunelom koji je 1300 lakata dug i zove se
Zora na Kraju. Stiže do predvorja; svugdje je vidljiv simbol
krilatog diska. Kralj susreće božice koje bacaju svjetlo na Raovu
cestu i čarobno žezlo koje predstavlja Seta, Nadglednika.
Bogovi objašnjavaju zadivljenom kralju:

Ova spilja Ozirisova je široka dvorana

U koju se dovodi vjetar;
Sjeverni vjetar, okrepljujući,
Koji će te oživjeti, o kralju, kao Ozirisa.

Sada su u dvanaestoj regiji, u posljednjem satu kraljevog pod­

zemnog putovanja. To je krajnja granica guste tame. Točka do
koje je stigao zove se Planina Raovog uzlaska. Kralj diže pogled
i ostaje zapanjen: Raov nebeski brod nadvio se nad njim, u svoj
svojoj zastrašujućoj veličanstvenosti.
Stigao je do objekta koji se zove Uznosač na nebo. Iz ne­
kih tekstova može se zaključiti da je sam Ra pripremio Uznosač
za kralja, kako bi kralj na njemu mogao uzaći na n e b o ; drugi
tekstovi govore da je Uznosač napravilo ili pripremilo nekoliko
drugih bogova. To je Uznosač koji je nosio Seta prema nebu.
Oziris nije mogao doseći nebeski svod bez ovakvog Uznosača;
zato je on potreban i kralju da bi, poput Ozirisa, mogao biti pre­
nesen u vječni život.
 slika 21

slika 22

slika 23 a b
 Uznosač, ili Božanske ljestve, nisu bile obične ljestve. Bile
su povezane bakrenim kablovima; njihova snaga (poput one)
nebeskog bika. Stupovi na njihovim bokovima bili su pre­
svučeni nekom vrstom k o ž e ; njihove prečke bile su isklesane
sheshom (značenje je nepoznato); a Onaj koji vezuje, postavio
je ispod njih velik potporanj.
Ilustracije Knjige mrtvih prikazuju takve Božanske ljestve
- ponekad znakom Ankh ( Ž i v o t ) koji simbolično pruža
ruke prema nebeskom disku na nebu - u obliku visoke kule s
nadgradnjom (sl. 23a, b). U stiliziranom obliku, sama kula je hije-
roglifski prikazivana kao (Ded), i značila je neprolaznost.
Taj je simbol bio usko povezan s Ozirisom, jer je par takvih stu­
pova navodno bio podignut pred njegovim glavnim hramom
u Abidosu, u spomen na dva objekta koja su stajala u zemlji Se-
kerovoj i omogućili Ozirisu uzlazak na nebo.
Duga pjesma u Tekstovima piramida istovremeno je slavo-
pojka Uznosaču - Božanskim ljeslvama - i molitva da se kralju
Pepiju omogući njegovo korištenje:

Pozdrav tebi, božanski Uznosaču;

Pozdrav tebi, Uznosaču Setov.
Stoj uspravno, Uznosaču božji;
Stoj uspravno, Uznosaču Setov;
Stoj uspravno, Uznosaču Horov
kojim je Oziris stigao u nebo...
Gospodaru Uznosača...
Kome ćeš podati Ljestve božje?
Kome ćeš podati Ljestve Setove,
Da bi Pepi njima mogao uzaći na nebo,
kako bi služio kao Raov dvoranin?
Dopusti da Ljestve božje dobije i Pepi,
Dopusti da Ljestve Setove dobije Pepi
kako bi Pepi na njima mogao uzaći na nebo.

Ljestvama su upravljala četiri čovjeka-sokola, sinovi boga

H o r a , boga-sokola, koji su bili mornari na Raovoj barci. Oni su
bili četiri mladića, koji su bili djeca n e b a . Oni su ti koji do­
laze s istočne strane neba... koji pripremaju dvije splavi za kralja,
kako bi kralj na njima mogao otići do Obzora, k Rau. Oni su ti
koji za kralja spajaju - sastavljaju, pripremaju - Uznosača: Oni
donose Uznosač... oni postavljaju Uznosač... oni podižu Uznosač
za kralja... kako bi kralj na njemu mogao uzaći na nebo.
Kralj upućuje molitvu:

Neka bi mi bilo dano moje «ime»

u Svetištu dvojice;
Neka bi se moje ime čulo
u Kući vatre,
u noći računanja godina.

Neke ilustracije prikazuju kako kralj dobiva Ded - Neprola-

z n o s t . Nakon što je primio blagoslov od Izide i Neftide, bog-so-
kol ga vodi do Deda, opremljenog krilcima poput rakete (sl. 24).
Kraljeva molitva za neprolaznost, ime i božanske ljestve,
uslišana je. Uskoro će početi njegov pravi uzlazak na nebo.
Iako su za njega samog potrebne samo jedne ljestve, po­
dignuta su dva Uznosača, jedan kraj drugog. I Raovo oko i
Horovo oko pripremljeni su i stavljeni na svoje mjesto, jedan
na Totovom krilu, drugi na Setovom krilu. Zbunjenom kralju bo­
govi objašnjavaju da je drugi brod namijenjen Atenovom s i n u ,
bogu koji se spustio s krilatog diska - možda se radi o istom bogu
kojem se kralj obratio u komori za opremanje:

slika 24
 Horovo oko je postavljeno
Na Setovo krilo.
Kablovi su povezani,
brodovi su spojeni,
Kako sin Atenov
ne bi bio bez broda.
Kralj je sa sinom Atenovim;
On nije bez broda.

Nakon što se opremio poput b o g a , dvije božice koje drže

njegove kablove kralju pomažu ući u Horovo oko. Umjesto na­
ziva oko (Horovo, Raovo), koji je postupno zamijenio naziv
Uznosač ili Ljestve, sada se sve češće koristi izraz b r o d . Brod ili
oko u koje ulazi kralj dugo je 770 lakata (oko 305 metara). Bog
koji upravlja brodom sjedi na njegovom pramcu. On dobiva zapo­
vijed: Povedi ovog kralja sa sobom u kabinu svoga broda.
Dok se kralj spušta na prečku izraz koji označava povi­
šeno mjesto za odmaranje, posebno za odmaranje ptica - može
vidjeti lice boga koji je u kabini, jer je lice boga otvoreno. Kralj
zauzima mjesto u božanskom brodu između dva boga; sjedalo
se zove Istina koja oživljuje. Iz kraljeve glave (ili kacige) strše
dva roga; on na sebe spaja ono što izlazi iz Horove glave. Pri­
ključen je i spreman za polazak.
Tekstovi koji govore o putovanju kralja Pepija I u zagrobni ži­
vot ovako opisuju taj trenutak: Pepi je zaodjenut u Horovo ruho
i u halju Totovu; Izida je pred njim, a Neftida je iza njega; Ap-uat
koji je Otvarač putova, otvorio je put za njega; Šu, Nosač neba,
podigao ga je; bogovi Ana dopuštaju mu da se uspne stubama i
stavljaju ga pred nebeski svod. Nut, božica neba, pruža mu svoju
ruku.
Došao je taj čarobni trenutak, treba otvoriti još samo dvoja
vrata i kralj će - poput Raa i Ozirisa prije njega - trijumfalno
izaći iz Duata, a njegov će brod zaploviti nebeskim vodama. Kralj
izgovara tihu molitvu: O, Uzvišeni... ti dveri neba: kralj je došao
k tebi; učini da ova vrata budu otvorena za njega. Dva ded stu­
pa stoje uspravno, nepomično.
 Iznenada, dvostruka vrata neba su otvorena!
Tekstovi ekstatično objavljuju:

Vrata neba su otvorena!

Vrata Zemlje su otvorena!
Otvor nebeskog prozora otvoren je!
Stepenište do neba je otvoreno;
Stope od svjetlosti su otkrivene...
Dvostruka vrata neba su otvorena;
Dvostruka vrata Khebhua su otvorena
za Hora s istoka,
u osvit dana.

Bogovi-majmuni, koji simboliziraju blijedeći Mjesec ( o s v i t

d a n a ) počinju izgovarati čarobne riječi moći koje će potaknu­
ti da iz Horovog oka poteče sjaj. Blještavilo - koje se ranije
spominjalo kao obilježje dvovrhe Planine svjetlosti - postaje sve
jače:

Nebeski bog
pojačao je blještavilo za kralja
kako bi se kralj mogao uzdići do neba
Poput Raovog oka.
Kralj je u ovom Horovom oku,
u kojem se čuju zapovijedi bogova.

Horovo oko počinje mijenjati boje: prvo je plavo, zatim je

crveno. Svuda uokolo vlada uzbuđenje, i sve vrvi od aktivnosti:

Crveno Horovo oko raspaljeno je gnjevom,

njegovu silinu nitko ne može podnijeti.
Njegovi glasnici žure, njegov trkač ubrzava.
Oni govore njemu koji podiže svoju ruku
na istoku: pusti ovoga da prođe.
Neka bogovi narede očevima, bogovima:
Budite tihi... stavite ruke na usta...
 stojte na vratima Obzora,
otvorite dvostruka vrata (neba).

Tišina je prekinuta; sada su prisutni zvukovi i ushićenje, gr­

mljavina i podrhtavanje:

Nebesa govore, Zemlja se trese;

Zemlja podrhtava;
Dva okruga bogova viču;
Tlo se rascjepljuje...
Kada kralj uzlazi na nebo
kada leti preko svoda (u nebo)...

Zemlja se smije, nebo se smiješi

dok kralj uzlazi u nebo.
Nebo mu kliče s veseljem;
Zemlja podrhtava zbog njega.
Pokreće ga gromoglasna oluja,
ona tutnji poput Seta.
Čuvari nebeskih područja
za njega otvaraju vrata neba.

Zatim se dvije planine razdvajaju, i slijedi polijetanje u

oblačno jutarnje nebo s kojeg su nestale zvijezde:

Nebo je prekriveno oblacima,

zvijezde su pomračene.
Pramci se tresu,
Zemljine kosti podrhtavaju.

Usred meteža, podrhtavanja i grmljavine, Nebeski bik (čiji

je trbuh pun čarolije) polijeće s Plamenog otoka. Zatim kome-
šanje prestaje, i kralj je visoko na nebu - uzdiže se poput sokola:

Gledaju kralja koji se uzdiže poput sokola,

poput boga;
 Kako bi živio sa svojim očevima,
hranio se sa svojim majkama...
Kralj je nebeski bik...
čiji je trbuh pun čarolije
s Plamenog otoka.

Pjesma 422 rječito govori o tom trenutku:

O naš Pepi!
Ti si otišao!
Ti si Veličanstveni,
moćan poput boga, sjediš kao Oziris!
Tvoja duša je u tebi;
Svoju Moć ( K o n t r o l u ) imaš iza sebe;
Tvoja glava,
Misut-kruna ti je pri ruci...
Ti se penješ k svojoj majci, božici neba
Ona te uzima za ruku,
pokazuje ti put prema Obzoru,
do mjesta gdje se nalazi Ra.
Dvostruka vrata neba za tebe su otvorena,
Dvostruka vrata neba za tebe su otvorena...
Ti se uspinješ, o Pepi... opremljen poput boga.

(Na temelju slike 12 grobnice Ramzesa IX može se zaključiti

da su se dvostruke vrata otvarala naginjući se na suprotne strane;
to se postizalo uz pomoć kotača i kololura i kojima je upravljalo
po šest bogova na svakim vratima. Tada je kroz ljevkasti otvor
mogao proći divovski sokol nalik na čovjeka. Sl. 25).
S velikim samozadovoljstvom zbog uspjeha, tekstovi objavlju­
ju kraljevim podanicima: On leti koji leti; ovaj kralj Pepi odlijeće
od vas, vi smrtnici. On nije od Zemlje, on je od neba... Ovaj kralj
Pepi leti na nebo poput oblaka, poput ptice na vrhu jarbola; ovaj
kralj Pepi ljubi nebo poput sokola; on stiže do neba boga Obzora.
Kralj je, nastavljaju Tekstovi piramida, sada na nosaču neba, na
držaču zvijezda; iz sjene zidova bogova, on prelazi preko neba.
 slika 25

Kralj nije samo uzletio na nebo, on je u Zemljinoj orbiti:

On okružuje nebo poput Raa,

On prelazi nebo poput Tota...
On putuje preko Horovog posjeda,
On putuje preko Setovog posjeda...
U potpunosti je dvaput obišao nebo,
Vrtio se oko Dvije zemlje...
Kralj je sokol nad sokolima;
On je Veliki sokol.

(Stihovi također opisuju da kralj prelazi preko neba kao

Sunt, koji prelazi preko neba devet puta u jednoj n o ć i ; značenje
riječi Sunt, a time i ova usporedba, zasad nisu protumačeni.)
Još uvijek sjedeći između ova dva pratioca koji putuju ne-
b o m , kralj leti prema istočnom obzoru, daleko, daleko na nebu.
Njegovo odredište je Men, krilati disk, koji se još zove i Nepro­
lazna zvijezda. Molitve se sada usmjeravaju na kraljev siguran
dolazak u Aten: Atene, neka bi se uspeo na tebe; primi ga u svoj
zagrljaj, tekstovi mole u kraljevo ime. Tamo se nalazi Raovo bo­
ravište, i molitve nastoje osigurati toplu dobrodošlicu za kralja,
prikazujući njegov dolazak u Nebesko boravište kao povratak
sina njegovom ocu:
 Ra iz Atena,
Tvoj sin došao je k tebi;
Pepi dolazi k tebi;
Pusti ga da se uspne do tebe;
Primi ga u svoj zagrljaj.

Sada u nebu vlada galama: 'Vidimo novu stvar' kažu nebeski

bogovi; 'Hor je u zrakama Raovim. Kralj - na svom putu do
neba, na vjetru - napreduje na nebu, on probija njegov s v o d ,
očekujući dobrodošlicu na svom odredištu.
Nebesko putovanje traje osam dana: Kad stigne jutarnji sat,
sat osmog dana, Ra će pozvati kralja; bogovi koji čuvaju ulaz u
Aten ili Raovo boravište pustit će ga da prođe, jer će sam Ra če­
kati kralja na Neprolaznoj zvijezdi:

Kad ovaj sat jutarnji stigne...

Kada kralj bude stajao tamo, na zvijezdi
koja je na donjoj strani neba,
smatrat će ga bogom,
slušat će ga kao princa
Kralj će ih dozvati;
Oni će doći k njemu, ta četiri boga
koji stoje na Dam-žezlima neba,
kako bi kraljevo ime mogli reći Rau,
najaviti njegovo ime Horu Obzora:
On je došao k tebi!
Kralj je došao k tebi!

Putujući jezerom koje je na n e b u , kralj se približava oba-

lama n e b a . Dok im prilazi, bogovi na Neprolaznoj zvijezdi , u
skladu s očekivanjima, zaista najavljuju: Došljak je stigao... Ra
mu je pružio svoju ruku na Stepeništu do neba.'Onaj koji pozna­
je mjesto' dolazi, govore bogovi.
Tamo, na dverima Dvostruke palače, Ra zaista čeka kralja:

Ti nalaziš Raa koji tamo stoji;

 On te pozdravlja, prima te za ruku;
On te vodi u nebesku Dvostruku palaču;
Posjeda te na Ozirisovo prijestolje.

I tekstovi objavljuju: Ra je uzeo kralja k sebi, na nebo, na

istočnoj strani neba... kralj je na onoj zvijezdi koja svijetli na
nebu.
Ostala je još samo jedna sitnica koju treba obaviti. U društvu
Hora iz Duata, koji se opisuje kao veliki zeleni božanski so­
k o l , kralj odlazi potražiti stablo života usred Mjesta darivanja.
Ovaj kralj Pepi odlazi u Polje života, Raovo mjesto rođenja na
nebu. Tamo nalazi Kebehet koja mu se približava s ova četiri vrča
kojima osvježava srce velikog boga na dan njegovog buđenja.
Ona time budi u život srce ovog kralja Pepija.
Misija je obavljena, i tekstovi radosno objavljuju:

Hej, Pepi!
Sav zadovoljavajući život tebi je dan;
Vječnost je tvoja, kaže Ra...

Ti nećeš nestati, ti nećeš umrijeti

nikada, nikada.

Kralj se uspeo Stepeništem do neba; stigao je na Neprolaznu

zvijezdu; njegov životni vijek je vječnost, njegova granica je
beskraj.
 5
BOGOVI KOJI SU DOŠLI
NA ZEMLJU
U današnje vrijeme svemirska putovanja prihvaćamo kao
najnormalniju stvar. Ne trepnuvši okom čitamo o planovima za
izgradnju naselja za stalan život u orbiti; na razvoj raketoplana
za višestruku upotrebu ne gledamo s čuđenjem, nego cijenimo
mogućnosti uštede sredstava koje on pruža. Dakako, tomu je
tako zato što smo vlastitim očima, u novinama i na televiziji, vi­
djeli kako astronauti lete svemirom, i kako se letjelice bez posade
spuštaju na druge planete. Prihvaćamo svemirska putovanja i
međuplanetarne kontakte zato što smo vlastitim ušima čuli kako
smrtnik Neil Armstrong, zapovjednik svemirske letjelice Apollo
11, putem svoje radio stanice tako da ga cijeli svijet može čuti
- izvještava o prvom čovjekovom slijetanju na drugo nebesko
tijelo, Mjesec:

Houstone!
Ovdje baza Tranquility.
Orao je sletio!
 Orao (Eagle) nije bilo samo kodno ime lunarnog modula,
nego i epitet kojim se nazivala svemirska letjelica Apollo 11, i
nadimak s kojim su se tri astronauta s ponosom identificirala
(sl. 26). I Sokol (Falcon) je također poletio u svemir, i sletio na
Mjesec. U ogromnom Nacionalnom muzeju zračnih i svemirskih
letova Institucije Smithsonian u Washingtonu može se vidjeti i
dodirnuti one iste letjelice koje su letjele svemirom, ili su kori­
štene kao pričuvna vozila u Američkom svemirskom programu.
U posebnom odjelu u kojem su simulirana slijetanja na Mjesec
uz pomoć originalne opreme, posjetitelji još uvijek mogu čuti
snimljenu poruku s Mjesečeve površine:

OK, Houstone.
Sokol je na ravnici kod Hadleya!

Odmah zatim, Centar za letjelice s ljudskom posadom u

Houstonu objavio je svijetu: Ovo je bio radosni izvještaj Davea
Scotta o slijetanju Apolla 15 na ravnicu kod Hadleya.»
Sve do prije nekoliko desetljeća, ideja da čovjek može odje­
nuti posebno odijelo, privezati se za sjedalo u prednjem dijelu
dugog objekta i odletjeti s lica Zemlje, činila se u najmanju ruku
nerazumnom. Prije sto ili dvjesto godina, takva se zamisao nije
mogla ni pojaviti, jer u ljudskom iskustvu ili znanju nije postoja­
lo ništa što bi takve sanjarije moglo potaknuti.
Pa ipak, kao što smo upravo opisali, Egipćani su - prije 5.000
godina - s lakoćom zamišljali kako se sve to događa njihovom

slika 26
faraonu: putovao bi do mjesta lansiranja istočno od Egipta, ušao
bi u podzemni kompleks tunela i prostorija, i bez opasnosti pro­
šao kraj atomskog postrojenja i reaktora. Odjenuo bi odijelo i
opremu astronauta, ušao u kabinu Uznosača, sjeo između bogova
i zavezao pojas. A tada, kad bi se otvorila dvostruka vrata i poka­
zalo jutarnje nebo, mlazni motori bi se pokrenuli, a Uznosač bi se
pretvorio u nebesko stepenište kojim bi faraon stigao do boravi­
šta bogova na njihovom Planetu milijuna godina.
Na kojim su televizijskim ekranima Egipćani mogli gledati ove
stvari, kad su bili tako čvrsto uvjereni da je sve to zaista moguće?
U nedostatku televizora u njihovim domovima, mogli su je­
dino otići do svemirske luke i gledati rakete kako dolaze i odlaze,
ili posjetiti Smithsonian i vidjeti izloženu letjelicu, u pratnji vo­
diča, ili uz simulaciju leta. Dokazi govore da su drevni Egipćani
doista to i radili: vidjeli su mjesto lansiranja, uređaje i astronaute
vlastitim očima. No, astronauti nisu bili Zemljani koji su odlazili
drugamo: bili su to astronauti iz drugih svjetova koji su došli na
planet Zemlju.
Kao veliki ljubitelji umjetnosti, drevni Egipćani su u svojim
grobnicama slikali ono što su vidjeli i doživjeli u svojim životi­
ma. U grobnici Setija I nalaze se crteži podzemnih prolaza i pro­
storija s detaljno prikazanom arhitekturom. Još više iznenađuje
prikaz pronađen u grobnici Huya, vicekralja Nubije i Sinajskog
poluotoka za vrijeme vladavine slavnog faraona Tut-Ankh-Amo­
na. Ukrašena prizorima ljudi, mjesta i predmeta iz dviju pokraji­
na kojih je bio vicekralj, njegova je grobnica do današnjeg dana
sačuvala živim bojama naslikan raketni brod: njegov trup je u
podzemnoj komori, a vrh s komandnim modulom je iznad povr­
šine (sl. 27). Trup je također podijeljen, kao kod višestupanjskih
raketa. U njegovom donjem dijelu dvije osobe rukuju polugama
i cijevima; iznad njih se nalazi red kružnih brojčanika. Presjek
komore pokazuje da je okružena cijevima kružnog presjeka koje
služe za razmjenu topline ili neku drugu funkciju povezanu s
energijom.
Iznad tla, polukuglasta baza gornjeg odjeljka rakete nosi ja­
snom bojom naslikane tragove plamena, kao od ponovnog ula-
slika 27
ska u Zemljinu atmosferu. Komandni modul - dovoljno velik da
u njega stanu tri do četiri osobe - stožastog je oblika, i oko baze
ima špijunke. Kabina je okružena obožavateljima, u krajoliku
punom palmi i žirafa.
Podzemna komora ukrašena je krznima leoparda, što pruža
izravnu vezu s određenim fazama u faraonovom putovanju do
besmrtnosti. Leopardova je koža bila obredna odjeća koju su
simbolično nosili Shem-svećenici prilikom obreda otvaranja usta.
Bila je to posebna odjeća koju su simbolično nosili bogovi koji su
faraona vukli Tajnom stazom Skrivenog mjesta u Duatu - ovaj
se simbol ponavlja kako bi se naglasila veza između faraonovog
putovanja i rakete u podzemnoj komori.
 Tekstovi piramida jasno govore da je faraon svojim putova­
njem u zagrobni život oponašao putovanja bogova. Ra i Set, Oziris
i Hor i drugi bogovi uzašli su na nebo na ovaj način. Ali Egipćani
su također vjerovali da su istom Nebeskom barkom veliki bogovi
stigli na Zemlju. U gradu Anu (Heliopolisu), najstarijem egipat­
skom vjerskom središtu, bog Pta sagradio je posebnu građevinu
- "Muzej Smithsonian", ako tako želite - u kojoj su stanovnici
Egipta mogli vidjeti i obožavati pravu svemirsku kapsulu!
Tajni predmet - Ben-Ben - čuvan je u Het-Benbenu, Hra-
mu Benbena. Iz hijeroglifskih znakova za ime ovog
mjesta znamo da je struktura izgledala poput gole­
mog lansirnog tornja, iz kojeg je virila šiljasta raketa
usmjerena prema nebu (sl. 28).
Ben-Ben je, prema drevnim Egipćanima,bio čvrsti
predmet koji je s Nebeskog diska došao na Zemlju.
Bila je to nebeska odaja u kojoj je sam veliki bog
slika 28
Ra sletio na Zemlju. Izraz Ben (doslovno: Ono što
je isteklo) kombinira dva značenja - sjati i juriti
prema n e b u .
Natpis na steli faraona Pi-Ankija (po Brugschovom Diction-
naire Geographique de l'Ancienne Egypte) kaže sljedeće:

Kralj Pi- Anki uspeo se stubama do velikog prozora kako bi

vidio boga Raa u Ben-Benu. Kralj je, stojeći uspravno potpuno
sam, osobno gurnuo zasun i otvorio dvostruka vrata. Tada je
vidio svog oca Raa u veličanstvenom hramu Het-Benbena. Vi­
dio je Maad, Raovu barku; i vidio je Seklet, barku Atenovu.

Iz drevnih nam je tekstova poznato da su svetište čuvale i

održavale dvije grupe bogova. Tu su bili oni koji su izvan Het-
Benbena, ali im je bio dopušten pristup u najsvetije dijelove gra­
đevine, jer je njihov zadatak bio primanje darova od hodočasnika
i njihovo unošenje u hram. Drugi su bili u prvom redu čuvari,
ne samo Ben-Bena, nego i svih Raovih tajnih stvari koje su u
Het-Benbenu. Kao što danas turisti hrle u Smithsonian vidjeti,
diviti se, pa čak i dodirnuti letjelice koje su bile u svemiru, tako
su i pobožni Egipćani hodočastili u Heliopolis da bi obožavali
i molili se Ben-Benu - vjerojatno s vjerskim žarom nalik onom
kod pobožnih muslimana koji hodočaste u Meku kako bi se mo­
lili pred Kabom (crnim kamenom za kojeg se vjeruje da je replika
Božje nebeske odaje).
U svetištu se nalazila fontana ili izvor čije su vode postale
poznate po svojim iscjeljujućim moćima, posebno u vezi s mu-
ževnošću i plodnošću. Naziv Ben i njegov hijeroglifski znak s
vremenom su zaista dobili konotaciju muževnosti i razmnoža­
vanja, a lako je moguće i da je otuda poteklo značenje muški
potomak koje Ben ima u hebrejskom jeziku. Osim muževnosti
i plodnosti, hramu se također pripisivalo i pomlađivanje, što je
pak dovelo do nastanka legende o ptici Ben, koju su Grci što su
posjetili Egipat zvali Feniks. Prema ovim legendama, Feniks je
bio orao crvenog i zlatnog perja. Svakih 500 godina, kad bi mu
se približila smrt, odletio bi u Heliopolis gdje bi na neki način
uskrsnuo iz vlastitog pepela (ili pepela njegovog oca).
Heliopolis i njegove ljekovite vode bili su štovani sve do ranih
kršćanskih vremena; lokalna tradicija tvrdi da su se Josip i Marija
odmorili kraj izvora u ovom svetištu nakon što su s malim Isu­
som pobjegli iz Egipta.
Iz egipatske povijesti znamo da su svetište u Heliopolisu
nekoliko puta rušili neprijateljski osvajači. Danas od njega nije
ostalo ništa; Ben-Ben je također nestao. Ali na egipatskim spo­
menicima naslikan je kao stožasta komora u kojoj je vidljiv bog.
Arheolozi su pronašli umanjeni kameni model Ben-Bena, koji
prikazuje boga kako s izrazom dobrodošlice stoji na otvorenim
vratašcima (sl. 29). Pravi oblik Nebeske komore vjerojatno je to­
čno prikazan u Huvevoj grobnici (sl. 27); to što moderni koman­
dni moduli - kapsule u kojima borave astronauti prilikom lansi­
ranja rakete, i u kojima se oni, padom u ocean, vraćaju natrag na
Zemlju - sl. 30 - tako nalikuju Ben-Benu, bez sumnje je rezultat
sličnosti namjene i svrhe.
U nedostatku samog Ben-Bena, postoji li bilo kakav materijal­
ni dokaz - osim pukih crteža i modela - koji je preostao od sve­
tišta u Heliopolisu? Već smo spomenuli da su prema egipatskim
slika 29 slika 30

tekstovima u svetištu bile čuvane ili izložene i druge Raove tajne

stvari. U Knjizi mrtvih devet predmeta povezanih s hijeroglifom
za Shem bilo je naslikano u odjeljku paralelnom sa svetištem u
Heliopolisu; lako je moguće da je u svetištu zaista bilo izloženo
još devet predmeta iz svemira ili dijelova letjelica.
Moguće je da su arheolozi također pronašli repliku jednog od
ovih manjih predmeta. To je neobično oblikovan kružni predmet
pun neobičnih oblina i izrezaka (sl. 31a), koji trajno zbunjuje
znanstvenike od njegovog otkrića 1936. godine. Važno je znati
da je predmet pronađen - među drugim neobičnim bakrenim
predmetima - u grobnici princa prestolonasljednika Sabua, sina
kralja Adjiba iz prve dinastije. Stoga je jasno da je predmet sta­
vljen u grobnicu negdje oko 3100. pr. Kr. Mogao bi biti i stariji, ali
nikako mlađi od tog datuma.
U svom izvještaju o otkrićima u sjevernoj Saqqari (nešto ju­
žnije od velikih piramida u Gizi), Walter B. Emery (Great Tombs
of the First Dynasty) opisao je predmet kao zdjelastu posudu od
škriljevca, i primijetio da Nije ponuđeno nikakvo zadovoljava­
­­će objašnjenje neobičnog oblika ovog predmeta. Predmet je
izrađen iz jednog komada škriljevca - stijene koja je jako krta i
lako se kala u tanke, nepravilne slojeve. Da je bio korišten u bilo
koju svrhu, predmet bi se raspao. To znači da je ova vrsta stijene
izabrana jer se taj vrlo neobičan i krhak oblik najbolje mogao
isklesati iz takvog materijala - s namjerom da se sačuva oblik,
a ne da ga se koristi. To je druge znanstvenike, poput Cyrila Al-
dreda (Egypt to the End of the Old Kingdom) navelo na zaključak
da kameni predmet možda imitira formu izvorno izrađenu u
metalu.
Ali kakav je metal mogao biti rabljen u četvrtom tisućljeću
pr. Kr. za njegovu izradu, kakav proces finog brušenja, kakvi su
metalurzi tada bili dostupni da bi se stvorio tako delikatan i stru­
kturno složen predmet? I, što je najvažnije, s kojim ciljem?
Znanstvena analiza jedinstvenog oblika ovog predmeta (sl.
31b) nije uspjela rasvijetliti njegovu namjenu ili podrijetlo. Ovaj
okrugli predmet, promjera otprilike 61 cm i širine deset centime­
tara na najdebljem dijelu, očigledno je oblikovan tako da se može
nataknuti na osovinu i okretati oko svoje osi. Njegova tri neo­
bično zakrivljena izreska daju naslutiti da je predmet prilikom
vrtnje bio uronjen u tekućinu.
Sve do 1936. nije bilo novih pokušaja odgonetanja ove
enigme. Ali moguća funkcija ovog predmeta iznenada nam se
ukazala 1976. dok smo u jednom tehničkom magazinu čitali o
nekom revolucionarnom dizajnu zamašnjaka koji je u Kaliforniji
razvijen za potrebe Američkog svemirskog programa. Zama­
šnjak, spojen s rotirajućom osovinom stroja ili motora, koristi se
manje od dva stoljeća kao sredstvo za reguliranje brzine strojeva,
kao i za akumuliranje energije za jedan snažan udarac, kao kod
metalnih preša (ili, u novije vrijeme, u avijaciji).
Zamašnjaci su u pravilu imali masivne rubove, jer je energija
pohranjena na rubnim dijelovima kotača. Ali 1970-ih su inženje­
ri Lockeed Missile & Space Company predstavili obrnuti dizajn
- kotač s tankim rubom, tvrdeći da je on najprikladniji za štednju
energije u velikim putničkim vlakovima, ili za čuvanje energije
u električnim trolejbusima. Istraživanja je nastavila Airesearch
Manufacturing Company; model koji su oni razvili - ali nikad i
do kraja usavršili - trebao je biti hermetički zatvoren u kućištu
punom maziva. To što njihov revolucionarni zamašnjak (sl. 32)
nalikuje 5.000 godina starom predmetu otkrivenom u Egiptu nije
a

slika 31

SELECTED CONCEPT FOR 20.000 RPM ROTOR SPEED - TIPICAL

slika 32
toliko začuđujuće koliko činjenica da usavršeni predmet iz 3100.
pr. Kr. izgleda kao dio uređaja koji svemirski inženjeri još uvijek
razvijaju 1978. godine!
Gdje je metalni izvornik ovog drevnog zamašnjaka? Gdje su
drugi predmeti koji su bili izloženi u svetištu u Heliopolisu? Gdje
je, kad smo kod toga, i sam Ben-Beni? Poput mnogih drugih ar-
tefakata čije je postojanje u drevnim vremenima bilo dokument
tirano izvan svake sumnje, i oni su nestali - možda su uništeni
u prirodnim nepogodama ili u ratu, možda su bili rastavljeni i
odneseni drugamo - kao ratni plijen, ili radi čuvanja i skrivanja
na davno zaboravljenim mjestima. Možda su prevezeni natrag na
nebo; možda su još uvijek s nama i leže neprepoznati u podrumu
nekog muzeja. Ili su - kao što se da naslutiti iz legende o Feniksu
koja povezuje Heliopolis i Arabiju - skriveni ispod zapečaćene
komore Kabe u Meki...
Možemo ipak pretpostaviti da se uništenje, nestanak ili
odnošenje svetih predmeta iz svetišta vjerojatno dogodilo tije­
kom takozvanog Prvog međurazdoblja u Egiptu. U to vrijeme se
ujedinjeno egipatsko kraljevstvo raspalo i zavladala je potpuna
anarhija. Znamo da su svetišta u Heliopolisu bila uništena ti­
jekom godina nereda; možda je tada Ra napustio svoj hram u
Heliopolisu i postao Amon - Skriveni b o g .
Nakon što je u Gornjem Egiptu uspostavljen red pod jeda­
naestom dinastijom, Teba je postala prijestolnica, a vrhovnim
božanstvom proglašen je Amon (ili Amen). Faraon Mentuhotep
(Neb-Hepet-Ra) sagradio je ogromni hram u blizini Tebe, po­
svetio ga Rau, i na njegov vrh postavio golemi piramidion kao
spomenik Raovoj nebeskoj komori (sl. 33).
Nedugo nakon 2000. pr. Kr., kad je na vlast došla dvanaesta
dinastija, Egipat je ponovno ujedinjen, uveden je red, i pristup
Heliopolisu je opet bio slobodan. Prvi faraon ove dinastije,
Amen-Em-Hat I, odmah je dao obnoviti hramove i svetišta He-
lipolisa, ali nitko ne može sa sigurnošću reći je li uspio vratiti
izvorne artefakte koji su u njima bili čuvani, ili je bio prisiljen
izložiti njihove kamene kopije. Njegov sin, faraon Sen-Usert
(Kheper-Ka-Ra) - Sesostris ili Sesonkuz prema grčkim povjesni-
slika 33
čarima - pred hramom je podigao dva ogromna granitna stupa
(visoka više od 20 metara). Na vrhu svakog od njih nalazila se
umanjena replika Raove nebeske komore - piramidiona, koji je
bio prekriven zlatom ili bijelim bakrom (elektrumom). Jedan od
ovih granitnih obeliska još uvijek stoji tamo gdje je bio podignut
prije nekih 4.000 godina; drugi je uništen u dvanaestom stoljeću
naše ere.
Grčko ime za ove stupove bilo je obelisk, što znači ušiljeni
rezač. Egipćani su ih zvali Božjim zrakama. Postavljeno je još
obeliska - uvijek u paru pred ulazom u hram (sl. 34) - za vrijeme
osamnaeste i devetnaeste dinastije (neki su na kraju preneseni u
New York, London, Pariz i Rim). Prema tvrdnjama faraona, oni
su ove obeliske podizali kako bi dobili (od bogova) dar vječnog
života, kako bi dobili život vječni. Jer, obelisk je u kamenu
oponašao ono što su faraoni ranije vidjeli (a navodno i dosegnu­
li) u Duatu, u Svetoj Planini: rakete bogova (sl. 35).
Današnji nadgrobni spomenici, s ugraviranim imenom po­
kojnika kako bi se zauvijek sačuvala uspomena na njega, u stvari
su umanjeni obelisci - običaj koji potječe iz vremena kada su
bogovi i njihove svemirske letjelice bili neupitna stvarnost.
Egipatska riječ za ova nebeska bića bila je NTR - pojam koji
je u jezicima drevnog Bliskog istoka značio Onaj koji p r o m a t r a .
 slika 35

slika 34

Hijeroglifski znak za Neter bio je ; kao i svi hijeroglifski znako­

vi, mora da je izvorno predstavljao neki stvaran, vidljiv predmet.
Nagađanja znanstvenika o tome koji bi to predmet mogao biti
kreću se od sjekire na dugoj dršci do zastave. Margaret A. Mur­
ray (The Splendor That Was Egypt) iznijela je jednu moderniju
teoriju. Pokazavši da je grnčarija iz najranijeg, preddinastijskog
razdoblja bila ukrašena crtežima brodova koji na jarbolu nose
dvije duge, uske zastave (sl. 36), zaključila je da je jarbol s dvije
tanke zastave postao hijeroglifski znak za Boga.
Zanimljiva stvar kod ovih najstarijih crteža je to što su pri­
kazivali brodove koji dolaze iz stranih zemalja. Kad su crteži
uključivali i ljude, bili su to veslači u sjedećem položaju kojima bi
zapovijedao visoki kapetan, prepoznatljiv po rogovima na svojoj
kacigi (sl. 36) - što je bio znak da je on Neter.
Egipćani su, dakle, od samih početaka svojim slikama govori­
li da su njihovi bogovi u Egipat došli izvana. Potvrda je to priče o
tome kako je Egipat nastao - bog Pta je, došavši s juga i zatekavši
poplavljeni Egipat, poduzeo opsežna odvodnjavanja i gradnje
nasipa, i učinio Zemlju nastanjivom. U egipatskoj geografiji
postojalo je mjesto koje su zvali Ta Neter - Mjesto/Zemlja bo­
gova. Bio je to uski tjesnac na južnom kraju Crvenog mora koji
se danas zove Bab-el-Mandeb; kroz taj su tjesnac u Egipat stigli
brodovi koji su donijeli zastavu NTR i rogate bogove.
Egipatsko ime za Crveno more bilo je UR. Naziv Ta Ur značio
je strana zemlja na istoku. Henri Gauthier, koji je sastavio Di-
ctionnaire des Noms Geographiques (Rječnik geografskih naziva,
op. prev.) svih geografskih imena u hijeroglifskim tekstovima,
istaknuo je da je hijeroglif za Ta Ur bio simbol koji je označavao
pomorski element... Značenje simbola je 'moraš ići brodom, na
lijevu stranu.' Pogledamo li zemljovid drevnih zemalja (sl. 2),

slika 36
vidimo da bi skretanje ulijevo, nakon polaska iz Egipta i prolaza
kroz tjesnac Bab-el-Mandeb, mornara odvelo duž Arapskog po­
luotoka do Perzijskog zaljeva.
Postoje i drugi tragovi. Ta Ur je doslovno značilo Zemlja
URA, a ime Ur nije bilo nepoznato. To je bilo mjesto rođenja
Abrahama, hebrejskog patrijarha. Potomak Šema, najstarijeg sina
Noe (biblijskog junaka Potopa), rođen je od oca Teraha u gradu
Uru, u Kaldeji; povede svoga sina Abrama, svog unuka Lota,
sina Haranova, svoju snahu Šaraju, ženu svoga sina Abrama, pa
se zaputi s njima iz Ura Kaldejskoga u zemlju kanaansku.
Kad su arheolozi i jezikoslovci početkom devetnaestog stolje­
ća počeli odgonetati egipatsku povijest i pisana djela, Ur nije bio
poznat ni iz jednog drugog izvora osim iz Starog zavjeta. Kaldeja
je, međutim, bila poznata: to je bilo ime kojim su Grci zvali Babi-
loniju, drevno kraljevstvo u Mezopotamiji.
Grčki povjesničar Herodot, koji je posjetio Egipat i Babiloniju
u petom stoljeću pr. Kr., Otkrio je brojne sličnosti među običaji­
ma Egipćana i Kaldejaca. Opisujući sveli trg vrhovnog božanstva
Bela (kojeg je nazivao Jupiter Belus) u gradu Babilonu, i njegovu
golemu stepenastu kulu, napisao je da na najvišoj kuli nalazi se
prostrani hram, a u hramu se nalazi neobično velika počivaljka,
bogato ukrašena, a pokraj nje zlatni stol. Na tom mjestu nema
postavljenih kipova bilo koje vrste, niti noću u njemu boravi itko
osim jedne domaće žene, koju je - kako tvrde Kaldejci, svećenici
ovog mjesta - za sebe izabrao sam bog... Oni također tvrde... da
bog osobno silazi u ovu odaju i spava na počivaljci. Ova priča sli­
čna je egipatskoj priči o onome što se događa u njihovom gradu
Tebi, gdje žena uvijek provodi noć u hramu tebanskog Jupitera
(Amona).
Što su znanstvenici devetnaestog stoljeća otkrivali više poda­
taka o Egiptu, i što su više uspoređivali stvorenu povijesnu sliku s
djelima grčkih i rimskih povjesničara, to su više dolazile do izra­
žaja dvije činjenice: kao prvo, da egipatska civilizacija i veličina
nisu bile poput usamljenog cvijeta koji cvate u kulturnoj pustinji,
nego dio sveobuhvatnog razvoja diljem drevnih zemalja. I drugo,
da biblijske priče o drugim zemljama i kraljevstvima, utvrđenim
gradovima i trgovačkim putovima, ratovima i primirjima, migra­
cijama i naseljavanjima - nisu bile samo istinite, nego i precizne.
Hetiti, koji su stoljećima bili poznati tek po tome što se u
nekoliko riječi spominju u Bibliji, u egipatskim su zapisima opi­
sani kao moćni protivnici faraona. Potpuno nepoznata stranica
povijesti - presudna bitka između egipatskih divizija i hetitskih
legija pristiglih iz Male Azije, koja se odigrala kod Kadeša u sje­
vernom Kanaanu - otkrivena je ne samo u tekstovima, nego i
u slikovnim prikazima na zidovima hramova. Postojala je čak i
povijesna osobna povezanost, jer je faraon na kraju oženio kćer
hetitskog kralja u pokušaju da učvrsti mir među njima.
Filistejci, Narod m o r a , Feničani, Huriti, Amorejci - narodi
i kraljevstva o čijem je postojanju dotad svjedočio samo Stari
zavjet - počeli su se pojavljivati kao povijesna stvarnost, dok su
arheološki radovi u Egiptu napredovali i širili se na druge bi­
blijske zemlje. Međutim, čini se da su najveća među njima bila
drevna carstva Asirije i Babilonije; ali gdje su bili njihovi veličan­
stveni hramovi i drugi ostaci njihove slave? I gdje su bili njihovi
zapisi?
Sve što su putnici pronašli u Zemlji između dviju rijeka, go­
lemoj nizini između Eufrata i Tigrisa, bile su hrpe humaka - telli
na arapskom i hebrejskom. U nedostatku kamena, čak su i najve-
ličanstvenije građevine drevne Mezopotamije bile sagrađene od
zemljanih opeka; ratovi, klima i vrijeme pretvorili su ih u gomile
tla. Umjesto monumentalnih struktura, u tim se zemljama mogao
naći tek poneki manji artefakt, među njima su često bile pločice
od pečene gline s utisnutim klinastim znakovima. Godine 1686,
putnik po imenu Engelbert Kampfer posjetio je Perzepolis, staru
perzijsku prijestolnicu kraljeva s kojima se borio Aleksandar. S
tamošnjih je spomenika prepisao znakove i simbole na klinastom
pismu, poput onih na Darijevom kraljevskom pečatu (sl. 37). Me­
đutim, on je mislio da se radi samo o ukrasima. Kad se konačno
shvatilo da se radi o natpisima, nitko nije znao na kojem su jeziku
napisani, ni kako bi ih se moglo odgonetnuti.
S klinastim pismom dogodilo se isto što i u slučaju egipatskih
hijeroglifa: rješenje zagonetke bio je trojezični natpis. Pronađen
slika 37

je uklesan na stijenama opasnih planina, na mjestu koje je u Per­

ziji zvano Behistun. Godine 1835. Henry Rawlinson, bojnik Bri­
tanske vojske, uspio je prepisati natpis, a nakon loga i dešifrirati
tekst i njegove jezike. Kako se kasnije ispostavilo, trojezični na­
tpis na stijeni bio je na staroperzijskom, elamitskom i akadskom
jeziku. Iz akadskog jezika potekli su svi semitski jezici; zahva­
ljujući poznavanju hebrejskog, znanstvenici su uspjeli pročitati i
razumjeti mezopotamske natpise Asiraca i Babilonaca.
Ohrabren ovim otkrićima, Henry Austen Layard, Englez
rođen u Parizu, otputovao je 1840. u Mosul, stjecište karavana
u sjeveroistočnom Iraku (koji je u to vrijeme bio dio Osman-
skog-Turskog Carstva). Tamo je bio gost Williama F. Ainsworta,
čije je djelo Researches in Assyria, Babylonia and Chaldea (1838.)
- zajedno s ranijim izvještajima i manjim otkrićima Claudiusa
J. Richa (Memoir on the Ruins of Babylon) - ne samo razbukta­
lo Layardovu maštu, nego i dovelo do znanstvene i financijske
podrške od strane Britanskog muzeja i Kraljevskog geografskog
društva. Dobro upućen u odgovarajuće biblijske tekstove i grčka
klasična djela, Layard se sjećao da je jedan od časnika Aleksan­
drove vojske izvijestio o svom otkriću mjesta na kojem se nalaze
piramide i ostaci drevnoga grada - grada čije su ruševine sma­
trane drevnima još u Aleksandrovo vrijeme!
Njegovi lokalni prijatelji pokazali su mu razne telle u tom
kraju i objasnili da su pod njima zakopani drevni gradovi. Nje­
govo uzbuđenje dosegnulo je vrhunac kad je stigao do mjesta
zvanog Birs Nimrud. "Po prvi put vidio sam veliku stožastu go­
milu Nimruda kako se uzdiže prema vedrom večernjem nebu.",
zapisao je kasnije u svojoj Autobiografiji. "Dojam koji je ostavila
na mene jedan je od onih što se nikada ne zaboravljaju." Nije
li to bilo mjesto pokopanih piramida koje je vidio Aleksandrov
časnik? Sigurno je da je mjesto moralo biti povezano s biblijskim
Nimrodom, silnim lovcem milošću Jahvinom, koji je utemeljio
kraljevstva i kraljevske gradove Mezopotamije (Postanak X):

Glavno uporište njegova kraljevstva bili su: Babilon, Erek,

Akad i Kalne, svi u zemlji Šinearu. Iz ove je zemlje došao Ašur,
gdje je podignuta Niniva - grad širokih ulica, i gradovi Kalah
i Resen.

Uz pomoć bojnika Rawlinsona, koji je do tada postao britan­

ski predstavnik krune i konzul u Bagdadu, Layard se 1845. vratio
u Mosul kako bi započeo s iskapanjima na svom obožavanom
Nimrudu. Ali što god da je trebao pronaći - a pronašao je dosta
- nije se mogao pohvaliti time da je bio prvi moderni arheolog
u Mezopotamiji. Dvije godine ranije, Paul-Emile Botta, francuski
konzul u Mosulu (s kojim se Layard bio upoznao i sprijateljio)
počeo je s iskapanjima na humku nešto sjevernije od Mosula,
na drugoj strani rijeke Tigris. Domaće stanovništvo to je mjesto
zvalo Khorsabad; tamo otkriveni natpisi na klinastom pismu
identificirali su ga kao Dor-Sharru-Kin, drevnu prijestolnicu bi­
blijskog Sargona, kralja Asirije. Nad golemim gradom i njegovim
palačama i hramovima zaista se izdizala piramida na sedam ka­
tova, koja se naziva ziguratom (sl. 38).
Potaknut Bottinim otkrićima, Layard je počeo kopati na
svom izabranom humku, gdje je očekivao da će otkriti Ninivu,
asirsku prijestolnicu poznatu iz Biblije. Iako se kasnije ispostavilo
da je to mjesto bilo asirski vojni centar Kalhu (biblijski Kalah),
blaga koja su tamo pronađena bila su vrijedna truda. Među njima
je bio obelisk kojeg je postavio kralj Šalmanaser II, na kojem je
bio popis onih koji plaćaju danak kralju. Na popisu se nalazio i
Jehu, sin Omrijev, kralj Izraela (sl. 39).
Asirske iskopine danas pružaju izravnu potvrdu povijesne
vjerodostojnosti Starog zavjeta.
Ohrabren time, Layard je 1849. počeo s iskapanjima na hum-
ku točno nasuprot Mosulu, na istočnoj obali rijeke Tigris. To
mjesto, čije je lokalno ime Kuyunjik, u stvari je bila Niniva - pri­
jestolnica koju je osnovao Sanherib, asirski kralj čiju je vojsku
uništio Anđeo Jahvin za vrijeme opsade Jeruzalema (II Kraljevi
18). Nakon njega, Niniva je bila prijestolnica Esarhadona i Asur-
banipala. Umjetnička blaga koja su s ovog nalazišta prebačena u
Britanski muzej još uvijek čine najdojmljiviji dio njegovih asir-
skih eksponata.
Iskapanja su se sve više ubrzavala, arheološki timovi drugih
zemalja uključili su se u utrku, i uskoro su svi asirski i babilonski
gradovi koji se spominju u Bibliji (s jednom manjom iznimkom)
bili otkriveni. I dok su se svjetski muzeji punili drevnim blagom,
najvažnija otkrića bile su jednostavne glinene pločice - od kojih
su neke toliko male da su ih pisari mogli držati na dlanu - na
kojima su Asirci, Babilonci i drugi narodi zapadne Azije zapi­
sivali poslovne ugovore, sudske odluke, bilješke o brakovima i
nasljedstvu, popise geografskih imena, matematičke informacije,
medicinske formule, zakone i propise, povijest kraljeva - ukra­
tko, svaki aspekt života jednog naprednog i visoko civiliziranog
društva. Epske priče, mitovi o Postanku, poslovice, filozofski spi­
si, ljubavne pjesme i slično, tvorili su golemo književno naslijeđe.
A bilo je i dokumenata o nebeskim pitanjima - popisa zvijezda i
zviježđa, informacija o planetima, astronomskih tablica; i popisa
bogova i njihovih obiteljskih odnosa, njihovih osobina, njihovih
zadataka i položaja - bogova na čijem je čelu dvanaest Velikih
bogova, Bogova neba i Zemlje, s kojima je bilo povezano dva­
naest mjeseci u godini, dvanaest zviježđa Zodijaka i dvanaest
članova našeg Sunčevog sustava.
slika 38

slika 39
 Kao što se povremeno tvrdilo i u samim natpisima, njihov je
jezik potjecao od akadskog. Taj i drugi dokazi potvrdili su biblij­
sku priču da su Asirija i Babilonija (koje su se na povijesnoj po­
zornici pojavile oko 1900. pr. Kr) potekle od kraljevstva zvanog
Akad. Njega je utemeljio Sharru-Kin - Pravedni vladar - kojeg
mi zovemo Sargon I, oko 2400. pr. Kr. Pronađeno je i nekoliko
natpisa; na njima se on hvalio da mu se carstvo, milošću njego­
vog boga Enlila, protezalo od Perzijskog zaljeva do Sredozemnog
mora. Sebe je zvao Kraljem Akada, Kraljem Kiša; i tvrdio je da
je pobijedio Uruk, srušio njegove zidine... (bio) pobjednik u bici
sa stanovnicima Ura.
Mnogi znanstvenici vjeruju da je Sargon I bio biblijski Ni-
mrod, i da se biblijski reci odnose na njega i na prijestolnicu Kiš
(ili Kuš, kako se piše u Bibliji), u kojoj su postojali kraljevi i prije
Akada:

Od Kuša se rodio Nimrod, koji je postao prvi velmoža na

Zemlji.
Glavno uporište njegova kraljevstva bili su: Babilon, Erek,
Akad i Kalne, svi u zemlji Šinearu.

Kraljevski grad Akad otkriven je jugoistočno od Babilona;

drevni grad Kiš također je otkriven jugoistočno od Akada. I zai­
sta, što su arheolozi dublje ulazili u ravnicu između dviju rijeka, u
pravcu jugoistoka, to su drevniji bili ostaci mjesta koje su otkrivali.
Na mjestu koje se danas zove Warka pronađen je grad Uruk, bi­
blijski Erek, kojeg je Sargon I, prema njegovoj tvrdnji, porazio. On
je arheologe odveo iz trećeg tisućljeća pr. Kr. u četvrto tisućljeće pr.
Kr.! Tamo su pronašli najstariju lončariju od pečene gline; dokaze
za najstariju zabilježenu upotrebu lončarskog kola; popločanje od
blokova vapnenca koje je najstarije od svoje vrste; najstariji ikada
izrađen zigurat (stepenastu piramidu); i najstarije pisane spome­
nike: urezane tekstove (sl. 40) i gravirane valjkaste pečate (sl. 41),
koji valjanjem preko vlažne gline ostavljaju trajan otisak.
Ur - Abrahamovo mjesto rođenja - također je pronađen,
nešto južnije, na mjestu koje se u davnini nalazilo na obali Perzij-
slika 40

slika 41
skog zaljeva. Bio je to veliki trgovački centar s ogromnim zigura-
tom, sjedište brojnih dinastija. Znači li to da je južni, drevniji dio
Mezopotamije - biblijska zemlja Šinear - bilo mjesto radnje priče
o Babilonskoj kuli?
Jedno od najvećih otkrića u Mezopotamiji bila je Asurbani-
palova knjižnica u Ninivi koja je sadržavala više od 25.000 po te­
mama razvrstanih pločica. Kao izuzetno kulturan kralj, Asurba-
nipal je skupljao sve tekstove koji su mu došli pod ruku, a k tome
je svojim pisarima dao u zadatak da prepisuju i prevode tekstove
koji su inače bili nedostupni. Pisari su mnoge pločice označili
kao prijepise starijih tekstova. Zbirka od 23 pločice, na primjer,
završavala je komentarom: dvadeset treća ploča, jezik Šumera
nepromijenjen. U jednom natpisu sam Asurbanipal kaže:

Bog pisara podario mi je poznavanje njegove vještine.

Upućen sam u tajne pisanja. U stanju sam čitati čak i zamrše­
ne ploče na šumerskom. Razumijem zagonetne riječi uklesane
u kamen u danima prije Potopa.

Godine 1853, Henry Rawlinson iznio je pred Kraljevskim

azijskim društvom mogućnost postojanja nepoznatog jezika koji
je prethodio akadskom, ukazujući na činjenicu da su u asirskim i
babilonskim tekstovima, posebno u onima koji govore o znanosti
i religiji, često korištene riječi posuđene iz tog nepoznatog jezika.
Godine 1869. Jules Oppert je na sastanku Francuskog društva
numizmatičara i arheologa ustvrdio da bi trebalo priznati po­
stojanje jednog takvog ranog jezika i ljudi koji su njime govorili
i pisali. On je pokazao da su Akađani svoje prethodnike nazivali
Šumeranima, i govorili o zemlji Šumer. (sl. 42).
Bila je to, u stvari, biblijska zemlja Šinear. To je bila zemlja čije
je ime - Šumer - doslovno značilo Zemlja Nadglednika. Ona je
zapravo bila egipatski Ta Neter - Zemlja Nadglednika, zemlja iz
koje su bogovi stigli u Egipat.

Nakon što je iz pijeska iskopana veličanstvenost i drevnost

Egipta, znanstvenici su, koliko god to bilo teško, morali priznati
slika 42
da civilizacija (kakva je poznata na Zapadu) nije nastala u Rimu
ili Grčkoj. Je li, dakle, moguće, kao što su tvrdili i sami Egipćani,
da civilizacija i religija nisu nastale u Egiptu, nego u južnoj Me­
zopotamiji?
U stoljeću koje je uslijedilo nakon prvih otkrića u Mezopota­
miji postalo je nedvojbeno jasno da je mjesto nastanka moderne
Civilizacije (s velikim 'C') zaista bio Sumer (znanstvenici smatraju
da je ovo ime lakše izgovoriti). Tamo su, nedugo nakon 4000. pr.
Kr. - prije gotovo 6.000 godina - iznenada procvjetali svi najva­
žniji elementi visoko razvijene civilizacije, naizgled niotkud i bez
nekog vidljivog razloga. Gotovo da i nema aspekta naše današnje
kulture i civilizacije čiji se korijeni i preteče ne mogu pronaći u
Sumeru: gradovi, visoke građevine, ulice, tržnice, žitnice, doko­
vi, škole, hramovi; metalurgija, medicina, kirurgija, proizvodnja
tekstila, gurmanska jela, poljoprivreda, navodnjavanje; upotreba
opeka, izum peći za grnčarske proizvode; najstariji pronađeni
kotač, teretna kola; brodovi i navigacija, međunarodna trgovina,
utezi i mjere; kraljevanje, zakoni, sudovi, porote; pisanje i čuvanje
bilješki; glazba, glazbene note, glazbeni instrumenti, ples i akro­
bacije; domaće životinje i zoološki vrtovi; ratovanje, obrtništvo,
prostitucija. I prije svega - poznavanje i proučavanje nebesa, i
bogova koji s neba dođoše na Zemlju.
Ovdje bih upozorio na činjenicu da ni Akađani ni Sumerani
ove pridošlice nisu nazivali bogovima. Tek je kroz kasnije po­
ganstvo pojam božanskih bića ili bogova ušao u naš jezik i ra­
zmišljanje. Kada ovdje koristimo taj pojam, činimo to samo zbog
njegove široke prihvaćenosti i upotrebe.
Akađani su ih zvali Ilu - Uzvišeni - iz čega potječe hebrej­
sko, biblijsko El. Kanaanci i Feničani zvali su ih Ba'al - Gospoda.
Ali na samom začetku svih ovih religija, Sumerani su ih zvali
DIN.GIR, Pravedni iz raketnih brodova. U ranom piktograf-
skom pismu Sumerana (iz kojeg je kasnije stilizacijom nastalo
klinasto pismo), nazivi DIN i GIR pisali su se
Kad se ovo dvoje spoji, vidimo da se sječivo ili GIR - obli­
kovano poput stožastog-piramidalnog komandnog modula
- savršeno uklapa u prednji dio DIN-a, koji je prikazan kao vi-
šestupanjska raketa. Nadalje, ako spojenu sliku-riječ uspravimo
u okomit položaj, vidjet ćemo da je zapanjujuće slična raketnom
brodu u podzemnoj komori, naslikanom u Huyevoj grobnici u
Egiptu (sl. 43).
Iz sumerskih kozmoloških priča i epova, iz tekstova koji su
služili kao autobiografije ovih bogova, iz popisa njihovih uloga,
odnosa i gradova, iz kronoloških i povijesnih bilješki zvanih Po­
pisi kraljeva, te mnogih drugih tekstova, natpisa i crteža, sastavili
smo koherentnu dramu o tome što se događalo u pretpovijesnim
vremenima, i kako je sve počelo.
Priča počinje u pradavnim vremenima, dok je Sunčev sustav
bio još mlad. Tada se iz vanjskog svemira pojavio veliki planet
koji je uvučen u Sunčev sustav. Sumerani su ovog uljeza zvali NI-
BIRU - Planet križanja; njegov babilonski naziv bio je Marduk.
Dok je prolazio kraj vanjskih planeta, Mardukova putanja počela
je skretati prema Suncu, i ukrstila se s orbitom jednog starog

ilika 43
člana Sunčevog sustava - planeta zvanog Tiamat. Kad su se pri­
bližili, Mardukovi sateliti razbili su Tiamat na dva dijela. Njegov
niži dio raspao se u komadiće, stvorivši komete i asteroidni pojas
- nebesku narukvicu od krhotina planeta koja orbitira između
Jupitera i Marsa. Tiamatov gornji dio i njegov glavni satelit odba­
čeni su u novu orbitu, i tamo su postali Zemlja i Mjesec.
Sam Marduk, koji je ostao netaknut, uhvaćen je u ogromnu
eliptičnu orbitu oko Sunca, i vraća se na mjesto nebeske bitke
između Jupitera i Marsa svakih 3.600 zemaljskih godina (sl. 44).
Tako je Sunčev sustav postao sastavljen od dvanaest članova
- Sunca, Mjeseca (kojeg su Sumerani smatrali ravnopravnim
nebeskim tijelom), devet planeta koje poznajemo, i još jednog
- dvanaestog: Marduka.
Kad je Marduk ušao u Sunčev sustav sa sobom je donio sjeme
života. U sudaru s Tiamatom, dio tog sjemena života prešao je
na njegov preživjeli dio planet Zemlju. Razvoj života na Zemlji
bio je preslika evolucije na Marduku. I tako se dogodilo da su u
vrijeme kad su se na Zemlji tek pojavila ljudska bića, na Mardu­
ku inteligentna bića već bila dosegla visoku razinu civilizacije i
tehnologije.
S tog dvanaestog člana Sunčevog sustava, prema tvrdnjama
Sumerana, na Zemlju su stigli astronauti - Bogovi neba i Ze­
m l j e . Iz ovih sumerskih vjerovanja svi drevni narodi razvili su
svoje religije i bogove. Ovi bogovi, prema Sumeranima, stvorili
su ljudski rod i dali mu civilizaciju - svo znanje i sve znanosti,
uključujući i nevjerojatno sofisticirano poznavanje astronomije.
To je znanje obuhvaćalo upoznatost sa središnjim položajem
Sunca u našem Sunčevom sustavu, poznavanje svih planeta za
koje danas znamo - čak i vanjskih planeta - Urana, Neptuna i
Plutona - koje je moderna astronomija otkrila relativno nedavno
- planeta koji nisu mogli biti promatrani i identificirani golim
okom. Osim njih, u popisima planeta i tekstovima o njima, kao
i u slikovnim prikazima, Sumerani su uporno tvrdili da postoji
još jedan planet - NIBIRU, Marduk - koji, kad je najbliže Zemlji,
prolazi između Marsa i Jupitera, kao što je prikazano na ovom,
4.500 godina starom valjkastom pečatu (sl. 45).
 ORBITA DVANAESTOG PLANETA

ZEMLJINA ORBITA
SUNCE

PERIGEJ APOGEJ

ORBITE PLANETA

slika 44

slika 45

Ova sofisticiranost u poznavanju astronomije - koju su Su-

merani pripisivali astronautima pridošlim s Marduka - nije bila
ograničena isključivo na poznavanje Sunčevog sustava. Postojao
je beskrajni univerzum, pun zvijezda. U Sumeru su - a ne stolje­
ćima kasnije u Grčkoj, kao što se nekada mislilo - po prvi put u
povijesti zvijezde bile identificirane, grupirane u zviježđa, nazva­
ni imenima i locirane na nebu. Sva zviježđa sjevernog neba koja
danas poznajemo, kao i većina zviježđa južnog neba, spominju se
u sumerskim astronomskim tablicama - točnim redoslijedom i
po imenima koja koristimo sve do današnjeg dana!
 Od najveće važnosti bila su zviježđa koja prividno okružuju
ravninu ili pojas u kojem planeti kruže oko Sunca. Sumerani
su ih zvali UL.HE (Sjajno s t a d o ) - što su Grci prihvatili kao
zodiakos kyklos (Životinjski k r u g ) , a mi još i danas zovemo
Zodijakom - i razvrstali su ih u dvanaest grupa, u dvanaest kuća
Zodijaka. Ne samo imena koja su Sumerani nadjenuli ovim gru­
pama zvijezda - Bik (Taurus), Blizanci (Gemini), Rak (Cancer),
Lav (Leo), i tako dalje - nego čak i njihovi slikovni prikazi, ostali
su nepromijenjeni tijekom tisućljeća (sl. 46). Bitno mlađi, egi­
patski prikazi znakova Zodijaka gotovo su identični sumerskim
(sl. 47).
Osim koncepata sferne astronomije koje koristimo do dana­
šnjeg dana (uključujući i poznavanje nebeske osi, polova, eklipti-
ke, ravnodnevica i sl.) koji su već u vrijeme Sumera bili usavrše­
ni, Sumerani su zapanjujuće dobro poznavali fenomen precesije.
Kao što nam je danas poznalo, za promatrača koji na određeni
datum (kao što je prvi dan proljeća) pokušava sa Zemlje odrediti
točan položaj Sunca u odnosu na zviježđa Zodijaka, koja djeluju
kao pozadina u svemiru, postoji privid zaostajanja Zemlje na nje­
noj orbiti. Ovo zaostajanje (precesija), koje je rezultat činjenice
da je Zemljina os relativno nagnuta u odnosu na njenu ravninu

GIR TAB
Škorpion

AB.SIN
Djevica

SUHUR.MASH
Jarac

slika 46
 1. Ovan 2. Bik 3. Blizanci

4. Rak 5. Lav

6. Djevica 7.Vaga 8. Škorpion

9. Strijelac 10 Jarac

11 .Vodenjak 12. Ribe

slika 47
kretanja oko Sunca, tijekom jednog ljudskog vijeka zanemarivo
je malo: svakih sedamdeset dvije godine, Sunce se u odnosu na
Zodijak pomakne za tek 1° od 360° nebeskog kruga.
Budući da je zodijački krug koji okružuje pojas u kojem se
Zemlja (i drugi planeti) kreće oko Sunca bio proizvoljno podi­
jeljen na dvanaest kuća, svaka pokriva jednu dvanaestinu punog
kruga, odnosno 30° nebeskog prostora. Tako Zemlji treba 2.160
godina (72x30) da se zaostane za širinu jedne cijele zodijačke
kuće. Drugim riječima, ako astronom sa Zemlje promatra (kao
što se danas događa) kako se na proljetni dan Sunce počinje diza­
ti u zviježđu Riba, njegovi potomci 2.160 godina kasnije proma­
trat će taj događaj sa Suncem na pozadini od susjednog zviježđa,
kuće Vodenjaka.
Nijedan pojedinac, možda čak i nijedna pojedinačna nacija,
nisu mogli promatrati, bilježiti i razumjeti ovu pojavu u drevnim
vremenima. Pa ipak, dokazi su nepobitni: Sumerani, koji su svoje
računanje vremena ili kalendar započeli u dobu Bika (koje je po­
čelo oko 4400. pr. Kr.), znali su za nju, i U svojim su astronomskim
popisima zabilježili prethodne precesijske prijelaze u zviježđa
Blizanaca (oko 6500. pr. Kr.), Raka (oko 8700. pr. Kr.), i Lava (oko
10900 pr. Kr.)! Ne treba ni reći da je oko 2200. pr. Kr. ispravno
utvrđeno da je prvi dan proljeća - koji je za narode Mezopotami­
je bio Nova godina - kasnio punih 30° i ušao u zviježđe ili doba
Ariesa, Ovna (KU.MAL na sumerskom).
Neki od starijih znanstvenika koji su svoje poznavanje egi-
ptologije i asirologije kombinirali s astronomijom, primijetili su
da tekstualni i slikovni prikazi koriste zodijačka doba kao veliki
zvjezdani kalendar, pomoću kojeg se događaji na Zemlji stavljaju
u odnos s krupnijim nebeskim mjerilom. Ovo znanje u novije se
vrijeme primjenjuje kao pomoćno sredstvo u kronologiji pretpo­
vijesti i povijesti, u studijama kao što je ona G. de Santillane i H.
von Dechenda (Hamlet's Mill). Na primjer, nema nikakve sumnje
da su lavolike sfinge južno od Heliopolisa, ili ovnolike sfinge koje
čuvaju hram u Karnaku, prikazivale zodijačka doba u kojima su
se odigrali s njima povezani događaji, ili u kojima su bogovi ili
kraljevi koje predstavljaju bili najmoćniji.
 U ovom astronomskom znanju, a time i u svim religijama,
vjerovanjima, aktivnostima i opisivanjima u drevnom svijetu,
važno mjesto zauzimalo je uvjerenje da u Sunčevom sustavu
postoji još jedan planet, planet s najvećom orbitom, vrhovni
planet ili Nebeski gospodar - onaj kojeg su Egipćani zvali
Neprolaznom zvijezdom ili Planetom milijuna godina - nebe­
skim boravištem bogova. Drevni su narodi, bez iznimke, štovali
ovaj planet, planet s najvećom, najveličanstvenijom orbitom. U
Egiptu, Mezopotamiji i drugdje njegov sveprisutni simbol bila je
krilata kugla (sl. 48).
Uvidjevši da nebeski disk, u egipatskim crtežima, označava
nebesko boravište Raa, znanstvenici su Raa uporno nazivali bo-
gom S u n c a , a krilati disk Sučevim diskom. Sada bi trebalo biti
jasno da njime nije bilo prikazivano Sunce, nego dvanaesti planet.
Zaista, u egipatskim prikazima se nebeski disk, koji predstavlja
ovaj planet, jasno razlikuje od Sunca. Kao što se može vidjeti (sl.
49), oboje je bilo prikazivano na nebu (koje predstavlja izvijeno
tijelo boginje Nut); jasno je, dakle, da se radi o dva nebeska tijela,
a ne o jednom te istom. Također je jasno da je Dvanaesti planet,
prikazan nebeskim krugom ili diskom - planet; dok je Sunce
prikazano kako isijava blagotvorne zrake (u ovom slučaju, na
boginju Hat-Hor, Gospodaricu rudnika Sinajskog poluotoka).
Jesu li, dakle, Egipćani, kao i Sumerani, još prije nekoliko ti­
suća godina znali da je Sunce središte Sunčevog sustava, i da se
taj sustav sastoji od dvanaest članova? Znamo da je tomu tako
zahvaljujući pravim mapama neba, naslikanima na kovčezima
mumija.
Jedna od dobro očuvanih mapa, koju je 1857. pronašao H.
K. Brugsch u jednoj grobnici u Tebi (sl. 50), prikazuje boginju
Nut ( N e b o ) na središnjem polju (naslikanom na gornjoj strani
lijesa), okruženu s dvanaest zviježđa Zodijaka. Na bočnim stra­
nama lijesa, donji redovi prikazuju dvanaest sati noći i dvanaest
sati dana. Zatim su prikazani planeti - nebeski bogovi - kako
putuju po svojim unaprijed određenim orbitama, čiji su simbol
nebeske barke (Sumerani su ove orbite nazvali sudbinama
planeta).
slika 48

slika 49
slika 50
 Na središnjem mjestu vidimo Sunčevu kuglu koja emitira
zrake. U blizini Sunca, pored Nutine ispružene lijeve ruke, vidi­
mo dva planeta: Merkur i Veneru. (Venera je ispravno prikazana
kao žena - jedini planet za kojeg su svi drevni narodi vjerovali
da je ženskog roda.) Dalje, na lijevom polju vidimo Zemlju (u
pratnji simbola koji predstavlja Hora), Mjesec, Mars i Jupiter, kao
nebeske bogove koji putuju u svojim nebeskim barkama.
Na desnom polju vidimo još četiri nebeska boga koji dolaze
iza Jupitera. S orbitama koje su Egipćanima bile nepoznate (i zato
bez barki), vidimo Saturn, Uran, Neptun i Pluton. Vrijeme mu-
mifikacije označeno je kopljanikom koji svojim kopljem upire u
sredinu Bika (Taurus).
Ovdje susrećemo sve planete po njihovom točnom redu,
uključujući i vanjske planete koje su suvremeni astronomi otkrili
relativno nedavno (Brugsch, kao i njegovi suvremenici, nije znao
za postojanje Plutona).
Znanstvenici koji su proučavali poznavanje planeta u dre­
vnoj prošlosti pretpostavljali su da su stari narodi vjerovali da
pet planeta - među kojima i Sunce - kruži oko Zemlje. Svugdje
gdje je bilo naslikano ili nabrojano više planeta, prema ovim
znanstvenicima, radilo se o nekoj vrsti zabune. No, to nisu bile
zabune, nego dojmljiva točnost: Sunce je bilo u središtu sustava,
Zemlja je bila planet, a pored Zemlje i Mjeseca te drugih osam
planeta koje danas poznajemo, postoji još jedan veliki planet.
On je prikazivan iznad svih drugih, iznad glave božice Nut, kao
najveći Nebeski gospodar u svojoj ogromnoj nebeskoj orbiti
(nebeskoj b a r c i ) .
Prije 450.000 godina - prema sumerskim izvorima - astrona­
uti s ovog Nebeskog gospodara sletjeli su na planet Zemlju.
 6
U DANIMA PRIJE
POTOPA
Razumijem zagonetne riječi uklesane u kamen u danima
prije Potopa.

Tako je, hvaleći se u jednom natpisu, tvrdio asirski kralj Asur-

banipal. Zaista, u raznovrsnoj literaturi drevne Mezopotamije na
mnogim se mjestima spominjao potop koji je opustošio Zemlju.
Je li, dakle, moguće, pitali su se znanstvenici nailazeći na ovakva
mjesta u spisima, da detaljna biblijska priča o Potopu nije bila mit
ili alegorija, nego izvještaj o stvarnom događaju - događaju kojeg
nisu pamtili samo Hebreji?
Štoviše, čak je i samo ova jedna rečenica u Asurbanipalovom
natpisu bila puna znanstvenog dinamita. On ne samo da je po­
tvrdio da se Potop dogodio; ustvrdio je da je milošću Boga pisara
između ostalog upućen u razumijevanje pretpotopnih natpisa,
zagonetnih riječi uklesanih u kamen u danima prije Potopa.
To može značiti samo jedno: da su čak i prije Potopa postojali pi­
sari i klesari, jezici i pisma - da je postojala civilizacija u dalekim
danima prije Potopa!
 Bilo je dovoljno traumatično spoznati da korijeni naše mo­
derne civilizacije sežu - ne do Grčke i Judeje iz prvog tisućljeća
pr. Kr., ni do Asirije i Babilona iz drugog tisućljeća pr. Kr., pa čak
ni do Egipta iz trećeg tisućljeća pr. Kr. - nego do Sumera iz četvr­
tog tisućljeća pr. Kr. Sada se znanstveni kredibilitet trebao prote­
gnuti još dalje u prošlost, do onoga što su čak i Sumerani smatrali
davnim danima - do zagonetne ere prije P o t o p a .
Pa ipak, sa svim tim zapanjujućim otkrićima mogao je biti
odavno upoznat svatko tko je imao volje pročitati i protumačiti
ono što piše u Starom zavjetu: da nakon što su stvoreni Zemlja
i asteroidni pojas (Raki'a ili Nebo iz Postanka), nakon što je Ze­
mlja dobila svoj oblik a život evoluirao, i nakon što je stvoren
Adam - čovjek je smješten u voćnjak u Edenu. No, zbog sple­
tki briljantne zmije koja se usudila prozreti Božji blef, Adam i
njegova družica Eva stekli su određena znanja koja nisu trebali
imati. Odmah potom, Bog je, obraćajući se neimenovanim kole­
gama - izrazio zabrinutost da bi se čovjek, postavši kao jedan
od n a s , mogao poslužili i voćem sa Stabla života, pa pojesti i
živjeti navijeke.

Zato istjera Adama

i nastani ga istočno od vrta edenskog,
pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao,
da straže nad stazom koja vodi k stablu života.

Tako je Adam istjeran iz predivnog voćnjaka kojeg je Bog bio

zasadio u Edenu, kako bi se od tog vremena hranio poljskim ra-
slinjem i dolazio do hrane u znoju lica svoga. I Adam pozna
svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina... Poslije rodi Abela, brata
Kajinova; Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik.
Biblijska priča o pretpotopnoj civilizaciji dalje prati dvije lini­
je, počevši s Kajinovom lozom. Nakon što je ubio Abela - a može
se naslutiti da je razlog imao veze s homoseksualnošću - Kajin je
bio otjeran dalje na istok, u Zemlju seoba. Tamo je njegova su­
pruga rodila Henoka - čije ime znači temelj, i Biblija objašnja­
va da je Kajin podizao grad u vrijeme Henokova rođenja, i
grad prozva imenom svoga sina - H e n o k . (Davanje istog imena
osobi i gradu koji je s njom povezan bio je čest običaj u povijesti
drevnog Bliskog istoka.)
Kajinova se loza nastavila kroz Irada, Mehujaela, Metušaela
i Lameka. Prvi Lamekov sin bio je Jubal - ime koje u izvornom
hebrejskom (Yuval) znači svirač lutnje. Kako objašnjava Knjiga
Postanka, Jubal je praotac svih koji sviraju na liru i sviralu.
Drugi Kajinov sin, Tubal-Kajin, mogao je naoštriti sva sječiva
od bakra i željeza. Ne spominje se što se dalje događalo s ovim
sposobnim ljudima u istočnoj Zemlji seoba; Stari zavjet, sma­
trajući Kajinovu lozu prokletom, ne vidi potrebe za daljnjim pra­
ćenjem njihove genealogije i sudbine.
Umjesto toga, Knjiga Postanka (u V. poglavlju) vraća se na
Adama i njegovog trećeg sina, Šeta. Adam je, kaže Biblija, imao 130
godina kad se rodio Šet, i živio je još 800 godina, što znači ukupno
930 godina. Šet, koji je sa 105 godina dobio sina Enoša, poživio
je 912 godina. Enoš je začeo Kenana s 90, a umro je s 905 godina.
Kenan je poživio do duboke starosti od 910 godina; njegov sin
Mahalalel umro je s 895; a njegov sin, Jered, preminuo je u 962.
O svim ovim patrijarsima iz razdoblja prije Potopa, Knjiga
Postanka pruža gole biografske informacije: tko im je bio otac,
kad im je rođen muški nasljednik i (nakon što bi im se rodilo
još sinova i k ć e r i ) kad su umrli. Ali sljedeći patrijarh s popisa
dobiva poseban tretman:

Kad je Jeredu bilo sto šezdeset i dvije godine, rodi mu se

Henok.
Kad je Henoku bilo šezdeset i pet godina, rodi mu se
Metušalah.
Henok je hodio s Bogom. Po rođenju Metušalahovu Henok
je živio trista godina, te mu se rodilo još sinova i kćeri. Henok
poživje u svemu trista šezdeset i pet godina.

A slijedi i objašnjenje - zapanjujuće objašnjenje - zašto je

Henok izdvojen, i čime je zaslužio toliku pažnju i biografske po­
jedinosti: Henok nije umro!
 Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze.

Metušalah je živio najdulje - 969 godina - a naslijedio ga je

Lamek. Lamek (koji je poživio 777 godina) je začeo Nou - junaka
Potopa. I ovdje se daje kratka biografsko-povijesna napomena:
Lamek je svoga sina nazvao tako, govori Biblija, zato što je ljudski
rod u to vrijeme proživljavao velike patnje, a zemlja je bila suha
i jalova. Nadjenuvši sinu ime Noa (Predah, Utjeha), Lamek je
izrazio nadu da "Ovaj će nam pribavljati, u trudu i naporu naših
ruku, utjehu iz zemlje koju je Bog prokleo."
I tako, kroz deset generacija pretpotopnih patrijarha, blagoslo­
vljenih onim što znanstvenici nazivaju legendarnim životnim
vijekom, biblijska priča dolazi do velikog događaja - Potopa.
Prema Knjizi Postanka, Bog je odlučio Potopom ljude koje je
stvorio izbrisati s lica Zemlje. Drevni autori smatrali su nužnim
pružiti objašnjenje jedne tako dalekosežne odluke. To je imalo
veze, kažu nam, s čovjekovim seksualnim perverzijama; točnije,
sa seksualnim odnosima između kćeri ljudskih i sinova bo­
žjih.
Usprkos monoteističkim nastojanjima sastavljača i urednika
Knjige Postanka koji su svijetu - koji je u to vrijeme vjerovao u
mnoge bogove - pokušavali objaviti vjeru u jedno jedino božan­
stvo, ostali su brojni propusti u kojima biblijska priča govori o
bogovima u množini. I sam naziv božanstvo (kad se Boga ne
zove njegovim vlastitim imenom Jahve), nije u obliku jednine El,
nego u pluralu - Elohim. Na mjestu gdje se spominje ideja o stva­
ranju Adama, u priči se cijelo vrijeme koristi množina: I Elohim
(= bogovi) rekoše: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.'
A kad se dogodio incident s plodom spoznaje, opet su se bogovi
obratili svojim neimenovanim kolegama.
Iz četiri zagonetna retka VI. poglavlja Knjige Postanka, koji
opisuju pripreme za Potop, proizlazi da su božanstva ne samo
bila u množini, nego su imala i sinove (množina). Ti su sinovi
uzrujali Gospodina svojim spolnim odnosima s kćerima ljud­
skim, a grijeh je bio tim gori što su iz te zabranjene veze rođena
djeca - polubogovi:
 I tako se dogodilo,
kad su se ljudi počeli širiti po Zemlji i kćeri im se narodile,
opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale,
pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli.

Stari zavjet dalje objašnjava:

U ona su vremena - a i kasnije - na Zemlji bili Nefili,

kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale
djecu.
To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi, ljudi Shema.

Nefili - što se tradicionalno prevodi kao divovi - doslovno

znači Oni koji su bili bačeni na Zemlju. Oni su bili Sinovi bo-
žji - ljudi Shema, ljudi iz Raketnih brodova.
Opet dolazimo do Sumera i DIN.GIR-a, Pravednih iz rake­
tnih b r o d o v a .
Nastavimo, dakle, pratiti sumerske zapise tamo gdje smo stali
- na događajima od prije 450.000 godina.

Prije približno 450.000 godina, tvrde sumerski tekstovi, astro­

nauti s Marduka došli su na Zemlju u potrazi za zlatom. Ne zbog
nakita, nego zbog hitne potrebe povezane s borbom za život na
Dvanaestom planetu.
U prvoj je ekspediciji bilo pedeset astronauta; bili su poznati
kao Anunnaki - "Oni s neba koji su na Zemlji". Spustili su se u
Arapsko more i krenuli prema vrhu Perzijskog zaljeva, gdje su
utemeljili svoju prvu zemaljsku postaju, E.RI.DU - Dom podi­
gnut u tuđini. Njihov zapovjednik bio je briljantan znanstvenik
i inženjer koji je obožavao ploviti morima, a hobi mu je bilo
pecanje. On se zvao E.A - Onaj čiji je dom v o d a , i bio je prika­
zivan kao prototip Vodenjaka; ali kako je predvodio slijetanje na
Zemlju, nosio je titulu EN.KI - Gospodar Zemlje. Poput svih
sumerskih bogova, isticao se po svojoj rogatoj kacigi (sl. 51).
Čini se da je izvorni plan bio da se zlato dobiva iz morske
vode, međutim, to se nije pokazalo zadovoljavajućim rješenjem.
Jedina alternativa bila je doći do njega na teži način: iskapati ru-
dače u jugoistočnoj Africi, transportirati ih brodom do Mezopo­
tamije, i tamo ih taliti i pročišćavati. Poluge od pročišćenog zlata
zatim su raketoplanom transportirane u brod koji se nalazio u
Zemljinoj orbiti. Tamo su čekale povremeni dolazak matičnog
svemirskog broda koji je dragocjeni metal odnosio kući.
Da bi sve to bilo moguće ostvariti, na Zemlju je moralo doći
još Anunnakija. Njihov broj popeo se na 600; još 300 njih radilo
je u raketoplanu i na orbitalnoj postaji. Svemirska luka sagrađena
je u Sipparu ( G r a d u p t i c a ) u Mezopotamiji, na mjestu koje je
poravnato s najistaknutijom geografskom točkom Bliskog istoka
- vrhovima Ararata. Druge naseobine različitih namjena - kao
što su centar za taljenje i pročišćavanje Bad-Tibira te medicinski
centar po imenu Shuruppak - bile su razmještene na način da
tvore koridor za slijetanje u obliku strijele. Točno u središtu po­
dignut je NIBRU.KI - Mjesto prijelaza na Zemlju (Nippur, na
akadskom) - kao kontrolni centar misije.
Zapovjednik ovog proširenog pothvata na planetu Zemlji
bio je EN.LIL - Gospodar zapovjednik. U ranom sumerskom
piktografskom pismu, Enlilovo ime i kontrolni centar misije
prikazivani su kao kompleksne strukture s visokim antenama i
širokim mrežastim radarskim antenama (sl. 52).
I Ea/Enki i Enlil bili su sinovi tadašnjeg vladara Dvanaestog
planeta, AN-a, (Anu, na akadskom), čije je ime značilo Onaj s
n e b a , i piktografski je prikazivano zvijezdom Ea je bio
prvorođeni; no, budući da je Enlila Anuu rodila njegova druga
supruga, koja je ujedno bila i njegova polusestra, nasljednik
prijestolja nije bio Ea, nego Enlil. Sada je Enlil bio poslan na Ze­
mlju, i preuzeo je zapovjedništvo od Ee, takozvanog Gospodara
Zemlje. Stvari su se dodatno zakomplicirale kad je na Zemlju u
ulozi glavne liječnice poslana NIN.HUR.SAG (Gospodarica pla­
ninskih vrhova), polusestra Ee i Enlila - što je oba brata potaklo
da joj se počnu udvarati; naime, prema istim pravilima naslje­
đivanja, sin kojeg ona začne s jednim od njih bit će nasljednik
prijestolja. Eaina dugotrajna ogorčenost, pojačana sve većim
suparništvom među dvojicom polubraće, na kraju je prešla i na
njihove potomke, i postala glavni uzrok mnogih događaja koji
su uslijedili.
Dok su na Zemlji prolazila tisućljeća - iako je Anunnakiji-
ma 3.600 zemaljskih godina tek jedna godina njihovih životnih
ciklusa - ovi niže rangirani astronauti počinjali su gunđati i ne­
godovati. Je li iskopavanje rude u mračnim, prašnjavim i vrućim
rudnicima zaista zadatak dostojan astronauta? Ea je - možda da
bi izbjegao sukob sa svojim bratom - provodio sve više vremena
u jugoistočnoj Africi, daleko od Mezopotamije. Anunnakiji koji
su naporno radili u rudnicima počeli su mu se žaliti; Ea i radnici
razgovarali su o zajedničkom nezadovoljstvu.
A onda, jednoga dana, kad je Enlil došao u obilazak rudnika
radi inspekcije, dan je signal. Objavljena je pobuna. Anunnakiji
su napustili rudnike, bacili oruđa u vatru, u povorci došli do En-
lilove rezidencije i opkolili je, izvikujući: Dosta je b i l o ! .
Enlil je stupio u kontakt s Anuom i ponudio mu ostavku na
svoj položaj zapovjednika, te zatražio povratak na matični planet.
Anu je došao na Zemlju. Održan je vojni sud. Enlil je zahtijevao
da se začetnik pobune osudi na smrt. Anunnakiji su jednodušno
odbili otkriti njegov identitet. Nakon što je razmotrio sve dokaze,

slika 51 EN LIL

slika 52
Anu je zaključio da je rad zaista bio prenaporan. Da li je to zna­
čilo prekid vađenja zlata iz rudnika?
Ea je tada ponudio rješenje. Jugoistočnom Afrikom, rekao
je, lunjaju bića koja bi se moglo obučiti za obavljanje nekih ru­
darskih poslova - samo kad bi se u njih mogao utisnuti znak
Anunnakija. On je govorio o primatima koji su evoluirali na
Zemlji - ali su još uvijek bili daleko od evolucijske razine koju su
dosegnuli stanovnici Dvanaestog planeta. Nakon duge rasprave,
Ea je dobio dopuštenje: Stvorite Lulu, primitivnog r a d n i k a , re­
čeno mu je, neka on nosi jaram Anunnakija.
Ninhursag, glavna liječnica Anunnakija, trebala mu je u tomu
pomoći. Uslijedili su brojni pokušaji i pogreške dok nije usavrše­
na prava procedura. Jajnu stanicu izvađenu iz ženke primata Ea i
Ninhursag oplodili su spermijem mladog astronauta. Oplođenu
jajnu stanicu potom nisu vratili u maternicu ženke primata, nego -
su je usadili u maternicu jedne astronautice. Naposljetku je dobi­
ven savršeni m o d e l , i Ninhursag je oduševljeno uzviknula: Ja
sam ga stvorila - moje ruke su ga napravile! Podigla je u zrak
prvog Homo sapiensa - prvo dijete iz epruvete u povijesti Zemlje
- kako bi ga svi vidjeli (sl. 53).
Ali, kao i svi hibridi, ni novi Zemljanin nije se mogao samo­
stalno razmnožavati. Kako bi došli do većeg broja primitivnih
radnika, Anunnakiji su vadili jajne stanice iz ženki primata, oplo­
đivali ih, i usađivali ih u maternice "božica rodilja", po četrnaest
odjednom: tako se rađalo sedam muškaraca i sedam žena. Kad
su Zemljani počeli preuzimati rudarske poslove u jugoistočnoj

slika 53
Africi, Anunnakiji koji su radili u Mezopotamiji postali su ljubo­
morni: i oni su zatražili primitivne radnike. Usprkos prigovorima
Ee, Enlil je silom uzeo nekoliko Zemljana i doveo ih u E.DIN
- Boravište pravednih u Mezopotamiji. Taj događaj spominje
se u Bibliji: Bog uze čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga
obrađuje i čuva.
Astronauti koji su došli na Zemlju bili su svo vrijeme zabri­
nuti zbog problema dugovječnosti. Njihovi biološki satovi bili su
usklađeni s njihovim planetom: vrijeme koje je potrebno njiho­
vom planetu da jednom obiđe Sunce za njih je bila samo jedna
godina životnog vijeka. Ali u jednoj takvoj godini Zemlja bi obi­
šla Sunce 3.600 puta - što je predstavljalo vremensko razdoblje
od 3.600 godina za sve životne oblike potekle sa Zemlje. Da bi
zadržali svoje duge cikluse na bržem planetu Zemlji, astronauti
su konzumirali hranu života i vodu života koju su donosili s
matičnog planeta. U svom biološkom laboratoriju u Eriduu, čiji
je amblem bio crtež isprepletenih zmija (sl. 54), Ea je pokušavao
proniknuti u tajne života, razmnožavanja i smrti. Zašto su dje­
ca astronauta rođena na Zemlji starjela mnogo brže od svojih
roditelja? Zašto su primati živjeli tako kratko? Zašto je hibridni
Homo sapiens živio mnogo duže od primata, ali ipak vrlo kratko
u odnosu na pridošlice na Zemlji? Da li se radilo o utjecaju oko­
liša ili o urođenim genetskim osobinama?

slika 54
 Obavljajući daljnje pokuse s genetskom manipulacijom na
hibridima, i koristeći svoju spermu, Ea je razvio novi "savršeni
model" Zemljana. Adapa, kako ga je Ea nazvao, je imao razvijeni­
ju inteligenciju, stekao je vrlo važnu sposobnost razmnožavanja,
ali ne i dugovječnost astronauta:

Boljim razumijevanjem
usavršio ga je...
Podario mu je poznavanje.
Dug život nije mu dao.

Tako su Adam i Eva iz Knjige Postanka primili dar ili plod ne

samo znanja, nego i poznavanja - što je biblijski hebrejski izraz za
snošaj u cilju rađanja potomaka. Ilustraciju ove biblijske priče
nalazimo u drevnim sumerskim crtežima (sl. 55).
Enlil je bio van sebe od bijesa kad je otkrio što je Ea učinio.
Nikada nije postojala namjera da čovjek dobije sposobnost raz­
množavanja poput bogova. Što dalje, upitao je - hoće li Ea čovje­
ku pokloniti i vječni život? Na matičnom planetu, Anu je također
bio uznemiren. "Ustavši s prijestolja, zapovjedio je: 'Neka dovedu
Adapu ovamo!' "
Strahujući da će na Nebeskom boravištu uništiti njegovog
usavršenog čovjeka, Ea mu je dao savjet da izbjegava hranu i
vodu koji će mu biti ponuđeni, jer će u njima biti otrov; Ovako
ga je savjetovao:

slika 55
 Adapa,
Ti odlaziš pred Anua, vladara.
Otići ćeš putem prema nebu.
Kada gore na nebo stigneš,
i priđeš dverima Anuovim,
Tamuz i Gizida kraj dveri će stajati...
Oni će se obratiti Anuu;
Oni će učiniti da vidiš Anuovo dobrostivo lice.
Dok budeš stajao pred Anuom,
Kada ti ponude kruh smrti,
nećeš ga jesti.
Kada ti ponude vodu smrti,
nećeš je piti...

Zatim ga posla na put prema nebu, i gore na nebo on stiže.

Kad je Anu vidio Adapu, bio je zadivljen njegovom inteligenci­
jom i količinom znanja o slici neba i Zemlje koje je usvojio od
Ee. "Što ćemo s njim", upitao je svoje savjetnike, sada kad ga je Ea
učinio posebnim, napravivši Shem za njega - dopustivši Adapi
da putuje svemirskim brodom od Zemlje do Marduka?
Odlučeno je da se Adapu trajno zadrži na Marduku. Kako bi
mogao preživjeti, donesoše mu kruh života, a k tome i vodu
života. Ali, zbog Einog upozorenja, Adapa je odbio jesti i piti. Kad
je njegova zabluda otkrivena, bilo je prekasno; propustio je svoju
šansu da stekne vječni život.
Adapa je vraćen na Zemlju. Na tom putu, vidio je zastrašu-
juću veličanstvenost svemira, oči obzora neba do zenita neba.
Postao je vrhovni svećenik Eridua; Anu mu je obećao da će Bo­
žica liječenja ubuduće voditi brigu i o liječenju ljudskog roda. Ali
najviši cilj smrtnika - vječni život - nije mu više bio dostupan.
Od tog se vremena čovječanstvo počelo širiti. Ljudi više nisu
bili samo robovi u rudnicima ili kmetovi na poljima. Sada su
obavljali sve zadatke, gradili su kuće za bogove - mi ih nazi­
vamo hramovima - i brzo su naučili kuhati, plesati i svirati za
njih. Nije prošlo dugo, a mladi Anunnakiji, u nedostatku ženskog
društva svoje vrste, počeli su spolno općiti s kćerima ljudi. Budući
da su svi bili potekli iz istog početnog sjemena života, a čovjek je
bio hibrid stvoren dodatkom esencije gena Anunnakija, muški
astronauti i žene Zemljana otkrili su da su biološki kompatibilni;
"i djeca im se rode."
Enlil je promatrao razvoj događaja sa sve većom zabrinutošću.
Izvorni smisao dolaska na Zemlju, osjećaj misije, predanost zada­
tku - izblijedjeli su i nestali. Činilo se da je Anunnakijima glavna
briga bio lagodan život - i to još s rasom hibrida kao sluganima!
Enlilu je naposljetku priroda ponudila priliku da stane na
kraj dekadentnim običajima i nemoralu Anunnakija. Zemlja je
ulazila u novo ledeno doba, i ugodna klima se mijenjala. Dok je
postajalo sve hladnije, bivalo je i sve suše. Kiše su bivale rjeđe,
rijeka je bilo manje. Usjevi su slabo rađali i širila se glad. Čovje­
čanstvo je trpjelo velike patnje; kćeri su skrivale hranu od svojih
majki, majke su jele SVOJU djecu. Po Enlilovom nalogu, bogovi su
se uzdržali od pomaganja ljudskom rodu: Neka pomru od gladi,
neka budu desetkovani, naredio je Enlil.
Na "Velikom dnu" - na Antarktici - ledeno doba također je
izazivalo promjene. Iz godine u godinu ledena kapa koja je pokri­
vala kontinent na Južnom polu postajala je sve deblja. Pod rastu­
ćim pritiskom njene težine, na njenom donjem dijelu zbog trenja
je rasla temperatura. Uskoro je ogromna ledena kapa počela plu­
tati na klizavoj blatnjavoj bljuzgavici. Iz broda u orbiti oglašen je
alarm: ledena kapa postala je nestabilna; sklizne li s kontinenta u
ocean - enorman plimni val preplavit će cijelu Zemlju!
To je bila realna opasnost. Na nebu, Dvanaesti planet pono­
vno se približavao točki križanja između Jupitera i Marsa. Kao i
u prijašnjim slučajevima kad se približavao Zemlji, njegovo gra­
vitacijsko privlačenje izazivalo je potrese i druge poremećaje na
Zemlji, kao i u njenom kretanju. Sada je, prema proračunima, ovo
gravitacijsko privlačenje lako moglo potaknuti skliznuće ledene
kape, i preplaviti Zemlju globalnim potopom. Ni sami astronauti
nisu mogli biti imuni na katastrofu tolikih razmjera.
Dok su se obavljale pripreme za okupljanje svih Anunnakija
u blizini svemirske luke, i dok su svemirski brodovi pripremani
da ih prebace prije udara plimnog vala, približavanje kataklizme
se pomoću lukavština cijelo vrijeme tajilo pred ljudskim rodom.
Bojeći se da bi gomila mogla nahrupiti na svemirsku luku, svi su
se bogovi zakleli da će čuvati tajnu. A što se tiče ljudskog roda,
Enlil je rekao - neka nestanu; neka sjeme Zemljana bude zbrisa­
no s lica Zemlje.
U Shuruppaku, gradu pod zapovjedništvom Ninhursag,
odnosi između ljudi i bogova razvili su se do najvišeg stupnja.
Tamo je, po prvi put u povijesti, čovjek postavljen na kraljev­
sko prijestolje. Dok su patnje ljudskog roda postajale sve teže,
ZI.U.SUD.RA (kako su ga zvali Sumerani) zatražio je pomoć od
Ee. S vremena na vrijeme, Ea i njegovi pomorci potajno su Ziusu­
dri i njegovom narodu dopremali ribu. Ali sada je u pitanju bila
sama sudbina čovječanstva. Hoće li sav rad Ee i Ninhursag pro­
pasti i pretvoriti se u p r a h , kao što je to želio Enlil, ili bi sjeme
ljudskog roda trebalo ostati sačuvano?
Djelujući samostalno, ali vodeći računa o svojoj zakletvi, Ea je
u Ziusudri vidio priliku za spas čovječanstva. Sljedeći put kad je
Ziusudra došao u hram moliti se i preklinjati, Ea je počeo šaptati
iza paravana. Praveći se da razgovara sam sa sobom, Ea je Ziusu­
dri dao hitne upute:

Sruši kuću, sagradi brod!

Napusti blaga, spasi svoj život!
Odreci se posjeda, sačuvaj živu dušu!
Na brod ponesi sjeme svega što je živo.
Taj brod ćeš sagraditi;
Njegove dimenzije bit će po mjeri.

Brod je trebao biti podmornica koja će moći roniti i podnijeti

vodenu lavinu. Sumerski tekstovi sadrže dimenzije i druge opise
strukture raznih paluba i komora, koji su tako detaljni da je pre­
ma njima moguće nacrtati brod, kao što je to učinio Paul Haupt
(sl. 56). Ea je Ziusudri poslao i navigatora, koji je dobio nalog da
brod usmjeri prema Planini spasenja, Araratu. Budući da je to
najviša točka na Bliskom istoku, njegovi su se vrhovi trebali prvi
pojaviti nad površinom vode.
 water line

slika 56

Potop je došao kao što se i očekivalo. Pustošeći sve b r ž e ,

stigao je s juga, potapajući planine, sustižući ljude poput bitke.
Gledajući kataklizmu s visine, dok su kružili Zemljinom orbitom
u svojoj letjelici, Anunnakiji i njihovi vođe shvatili su koliko su
zavoljeli Zemlju i ljudski rod. Ninhursag zaplaka... bogovi zapla-
kaše s njom za kopnom... Anunnakiji, svi pokunjeni, sjeđahu i pla-
kahu dok su se, gladni i promrzli, stiskali u svom raketoplanu.
Kad su se vode povukle a Anunnakiji počeli spuštati na Ara­
rat, s oduševljenjem su otkrili da je sjeme ljudskog roda preživje­
lo. No, kad je stigao Enlil, razbjesnio se vidjevši da je živa duša
umakla smrti. Tek je nakon preklinjanja Anunnakija i Einih na­
govaranja promijenio mišljenje - ukoliko su namjeravali pono­
vno naseliti Zemlju, čovjekova pomoć bila im je nezamjenjiva.
I tako su Ziusudrini sinovi i njihove obitelji poslani da se
smjeste na planinskim lancima kraj ravnice dviju rijeka, gdje će
čekati da ravnica postane dovoljno suha da je mogu naseliti. Što
se tiče Ziusudre, Anunnakiji

Život kao u bogova dadoše mu;

Vječni dah, poput božjeg, darovaše mu.

To su postigli tako što su njegov zemaljski dah zamijenili

nebeskim dahom. Zatim su odveli Ziusudru, čuvatelja sjeme­
na ljudskog r o d a , i njegovu suprugu, da prebiva na dalekom
mjestu:
 U Zemlji križanja,
Zemlji Tilmun,
Mjestu gdje Utu uzlazi,
Postaviše ga da živi.

Sada je jasno da su sumerske priče o bogovima neba i Zemlje,

o stvaranju čovjeka i o Potopu, bili izvor iz kojeg su drugi narodi
drevnog Bliskog istoka crpili svoje znanje, vjerovanja i mitove.
Vidjeli smo kako su se vjerovanja Egipćana podudarala sa su-
merskima, kako je njihov prvi sveti grad dobio ime po Anu, kako
je Ben-Ben podsjećao na sumerski GIR, i tako dalje.
Danas je, uglavnom, opće prihvaćeno da su biblijske priče o
postanku svijeta i o događajima koji su prethodili Potopu sažeta
hebrejska verzija sumerskih predaja. Biblijski junak Potopa, Noa,
ekvivalentan je sumerskom Ziusudri (koji se u akadskoj verziji
zvao Utnapištim). Ali, dok su Sumerani tvrdili da je junak Poto­
pa učinjen besmrtnim, u Bibliji se ništa slično ne tvrdi za Nou.
Henokovo obesmrćenje također se spominje tek s nekoliko riječi,
za razliku od detaljne sumerske priče o Adapi, ili drugih tekstova
koji govore o uznesenjima. Ali ta neobična biblijska šturost nije
spriječila da se, tijekom tisućljeća, prošire legende o biblijskim
junacima i njihovom boravku ili povratku u Raj.
Prema pradavnim legendama, sačuvanim u velikom broju
verzija koje potječu od gotovo 2.000 godina starog djela naslo­
vljenog Knjiga Adama i Eve, Adam je obolio nakon što je napunio
930 godina. Vidjevši svog oca kako boluje i p a t i , njegov sin Šet
odlučio je otići do najbližih vrata Raja... te jadikovati i prekli-
njati Gospodina; možda će me uslišati i poslati svog anđela da mi
donese plod za kojim si čeznuo - plod Stabla života.
Ali Adam je, pomiren sa svojom sudbinom smrtnika, želio
samo da mu se ublaže strašni bolovi. Zato je od svoje supruge
Eve zatražio da zajedno sa Šetom ode u susjedstvo raja, i tamo
umjesto za plod života moli za samo jednu kap ulja života koje
curi sa stabla, "da me pomažete njime, ne bi li uminula ova bol."
Učinivši kako je Adam zatražio, Eva i Šet stigli su do vrata
raja i počeli preklinjati Jahvu. Konačno, pred njima se pojavio
anđeo Mihael - samo kako bi obznanio da njihova molba neće
biti ispunjena. "Adamovi dani su odbrojani", rekao je anđeo;
njegova smrt neće biti spriječena ili odgođena. Šest dana kasnije,
Adam je umro.
Čak su i Aleksandrovi povjesničari stvorili izravnu vezu
između njegovih čudesnih pustolovina i Adama, prvog čovjeka
koji je živio u Raju, i koji je bio svjedok njegovog postojanja i nje­
gove životvorne snage. U Aleksandrovom slučaju, ta je veza bio
jedinstveni kamen koji je isijavao svjetlost: njega je, kaže priča,
Adam iznio iz Rajskoga vrta, a zatim je kao nasljedstvo prelazio
s koljena na koljeno, dok nije došao u ruke jednog besmrtnog
faraona koji ga je poklonio Aleksandru.
Ova priča zvuči uvjerljivije kad se prisjetimo da postoji stara
židovska legenda po kojoj je Adam iz Rajskoga vrta iznio štap
pomoću kojeg je Mojsije izveo mnoga čuda, uključujući i raz­
dvajanje voda Crvenog mora. Adam ga je dao Henoku, a Henok
ga je dao svom praunuku Noi, junaku Potopa. Nakon toga se
generaciju za generacijom prenosio po lozi Noinog sina Šema,
sve dok nije došao do Abrahama (prvog hebrejskog patrijarha).
Abrahamov praunuk Josip - koji se uzdigao do visokog položaja
na faraonovom dvoru - donio ga je sa sobom u Egipat. Tamo je
štap postao dio blaga egipatskih kraljeva, i na taj je način dospio
u ruke Mojsija koji je odgojen kao egipatski princ prije nego što
je pobjegao na Sinajski poluotok. Prema jednoj verziji, štap je
isklesan iz jednog komada kamena; prema drugoj, napravljen je
od grane Stabla života, koje je raslo u Rajskom vrtu.
Među ovim isprepletenim odnosima koji sežu do najstarijih
vremena, postojale su također i priče koje povezuju Mojsija s
Henokom. Židovska legenda, zvana Mojsijev uzlazak, kaže
da kada je Gospodin pozvao Mojsija na brdo Sinaj i dao mu
zadatak da Izraelce izvede iz Egipta, Mojsije se toj misiji opirao
iz raznih razloga, uključujući njegov spor i neelokventan govor.
Kako bi uklonio njegovu stidljivost, Gospodin mu je odlučio po­
kazati njegovo prijestolje, anđele nebeske i njihove misterije.
Zato je Gospodin zapovjedio Metatronu, anđelu odobravanja,
da provede Mojsija kroz nebeske krajeve. Užasnut, Mojsije je
upitao Metatrona: "Tko si ti?". A anđeo (doslovce: izaslanik)
Gospodinov mu je odgovorio: "Ja sam Henok, sin Jeredov, tvoj
predak." (U pratnji anđeoskog Henoka, Mojsije je proletio kroz
sedam nebesa, i vidio Raj i Pakao; zatim je vraćen na brdo Sinaj,
i prihvatio je svoju misiju.)
Na događaje u vezi s Henokom, te njegovim bavljenjem
predstojećim Potopom i junakom Potopa, njegovim praunukom
Noom, više svjetla baca još jedna drevna knjiga, Knjiga obljetnica.
Nekada je također bila poznata i pod imenom Mojsijeva apoka­
lipsa, jer ju je navodno napisao Mojsije na brdu Sinaj, dok mu je
jedan anđeo diktirao povijest prohujalih vremena. (Znanstvenici,
pak, vjeruju da je djelo sastavljeno u drugom stoljeću pr. Kr.)
Knjiga vjerno slijedi biblijsku priču iz Postanka, ali donosi
više pojedinosti kao što su imena žena i kćeri pretpotopnih pa­
trijarha. Također podrobnije govori o događajima koje je čovje­
čanstvo proživljavalo u tim pretpovijesnim danima. Biblija nam
kaže da je Henokov otac bio Jered ( S i l a z a k ) , ali ne i zašto se
tako zvao. Knjiga obljetnica daje nam i tu informaciju. U njoj je
rečeno da su Jereda roditelji tako nazvali,

Jer u njegovim danima anđeli Gospodnji siđoše na Ze­

mlju - oni koji se zovu Nadglednici - kako bi poučavali sino­
ve ljudske, da hodaju Zemljom razumno i pravedno.

Podijelivši ere na obljetnice, Knjiga obljetnica dalje govori da

u jedanaestoj obljetnici Jered uze sebi ženu. Ime joj bijaše Baraka
(Blistava poput munje), kći Rasujalova, kći brata njegova oca... i
ona mu rodi sina i nazva ga Henok. I on (Henok) bijaše prvi među
ljudima rođenim na Zemlji koji nauči pismo, znanja i mudrosti, i
koji zapisa znakove nebeske prema redu njihovih mjeseci, kako bi
ljudi znali godišnja doba po redu mjeseci u njima.
U dvanaestoj obljetnici, Henok se oženio Ednom ( M o j r a j ) ,
kćeri Danela. Ona mu je rodila sina Metušalaha. Nakon toga,
Henok je bio s anđelima Božjim šest obljetnica godina, i oni
mu pokazaše sve što je na Zemlji i sve što je na nebu... i on sve
zapisa.
 Ali tada su počele nevolje. Knjiga Postanka izvještava da pri­
je Potopa opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih
uzimahu sebi za žene koje su god htjeli... Gospodin se pokaja i u
svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na Zemlji... i reče Go­
spodin: "Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica Zemlje."
Prema Knjizi obljetnica, Henok je igrao određenu ulogu u
ovoj promjeni raspoloženja Gospodinovog prema ljudima, jer je
svjedočio o Nadglednicima koji su griješili s kćerima ljudskim;
svjedočio je protiv sviju njih. I kako bi bio zaštićen od osvete
grešnih anđela Božjih, on bi uzet od sinova ljudskih i prenesen
u Rajski vrt.
Rajski vrt izrijekom je opisan kao jedan od četiri Božja mjesta
na Zemlji, i u njemu se skriva Henok, a tamo je zapisao i svoje
Svjedočenje.
Nakon toga je rođen Noa, pravednik koji je izabran da preživi
Potop. Njegovo rođenje, koje se dogodilo u nemirnim vremeni­
ma kad su se sinovi božji upuštali u spolne odnose sa ženama
smrtnika, izazvalo je bračnu krizu u obitelji patrijarha. Kao što
nam govori Knjiga Henokova, Metušael uze ženu za svog sina
Lameka, te ona zatrudnje i rodi Lameku sina. Ali kad je dijete
- Noa - rođeno, nije sve bilo kao obično:

Njegovo tijelo bijaše bijelo poput snijega i crveno poput

ružina cvijeta, i kosa na njegovoj glavi i njegovi dugi uvojci
bijahu bijeli poput vune, a oči mu bijahu predivne.
I kad je otvorio oči, obasja cijelu kuću poput sunca, i cijela
kuća bijaše vrlo blistava.
I tada se on pridiže u rukama babice, otvori usta i poče
razgovarati s Gospodinom pravednosti.

Zapanjen, Lamek otrča svom ocu Metušaelu, i reče:

Dobih neobična sina, drugačijeg od ljudi i nalik sinovima

Boga nebeskog. I priroda mu je drugačija, i nije nalik nama...
I čini mi se da nije potekao od mene, nego od anđela.
 Drugim riječima, u sumnji da njegova supruga nije začela s
njim nego s jednim od anđela, Lameku je sinula ideja: budući da
je njegov djed Henok boravio među sinovima Božjim, zašto ne bi
upitao njega za objašnjenje ove situacije? "A sad, moj oče", rekao
je Metušaelu, "ja te molim i preklinjem da pođeš k svom ocu He-
noku, i doznaš od njega istinu, jer on boravi među anđelima."
Metušael je otišao kako ga je Lamek zamolio; stigavši do Bo­
žanskog prebivališta pozvao je Henoka i izvijestio ga o rođenju
neobičnog dječaka. Nakon što se raspitao, Henok je Metušaela
uvjerio da je Noa zaista pravi Lamekov sin, i da je njegov neo­
bičan izgled predznak dolazećih događaja: Doći će do Potopa i
velikog razaranja koje će potrajati godinu d a n a , i samo će ovaj
dječak, kojeg treba nazvati Noa ( P r e d a h ) , i njegova obitelj biti
spašeni. Te buduće događaje, rekao je Henok svom sinu, proči-
tah u nebeskim pločama.
Naziv korišten u ovim drevnim, iako izvanbiblijskim spisima,
za označavanje sinova božjih umiješanih u pretpotopne nesta-
šluke, glasi Nadglednici. To je isti naziv Neter ( N a d g l e d n i c i )
kojim su Egipćani nazivali bogove, i doslovno značenje imena
Šumer, njihovog mjesta slijetanja na Zemlju.
Razne drevne knjige koje dodatno rasvjetljuju ove dramati­
čne događaje u danima prije Potopa sačuvane su u nekoliko ver­
zija koje su sve samo prijevodi (izravni i neizravni) izgubljenih
hebrejskih izvornika. Ipak, njihovu su autentičnost u posljednjih
nekoliko desetljeća potvrdila poznata otkrića svitaka s Mrtvog
mora, jer su među nalazima bili i fragmenti svitaka koji su ne­
dvojbeno bili dio hebrejskih izvornika ovih memoara patrijar-
ha.
Nama je ovdje posebno zanimljiv fragment koji govori o Noi-
nom neobičnom rođenju, i iz kojega doznajemo izvorni hebrejski
izraz za ono što je prevedeno kao Nadglednici ili Divovi, ne
samo u drevnim verzijama, nego i u radovima modernih znan­
stvenika (kao što su The Dead Sea Scriptures T. H. Gastera i The
lissene Writings from Qumran A. Dupont-Sommera). Prema ovim
znanstvenicima, stupac II. fragmenta svitka započinje ovim rije­
čima:
 Gledaj, pomislih u svom srcu da je začeće poteklo od
Nadglednika, nekog od Svetih, i da (dječak u stvari pripada)
Divovima.
I moje srce se u meni promijeni zbog djeteta.
Tada ja, Lamek, požurih k (svojoj) ženi Betenoši, i rekoh
joj:
[Želim da se zakuneš] Najvišim, Bogom Svevišnjim,
Kraljem svih svjetova,
vladarom Sinova nebeskih, da ćeš mi reći samo istinu o...

Ali kad pogledamo izvornik na hebrejskom (sl. 57), otkri­

vamo da se u njemu ne govori o Nadglednicima; govori se o
Nefilima - što je isti naziv koji je korišten u Postanku 6.
Tako se svi drevni tekstovi i sve drevne priče međusobno
potvrđuju:
Dani prije Potopa bili su dani kada su Na Zemlji bili Nefili
- Moćni, ljudi iz raketnih brodova.
Stupac II

slika 57

Prema popisima sumerskog kralja, Potop je pustošio 120

shara - 120 orbita od po 3.600 godina - nakon prvog slijetanja
na Zemlju. To znači da se Potop morao dogoditi prije približno
13.000 godina. To je upravo razdoblje kada je naglo završilo po­
sljednje ledeno doba, i kad je nastala poljoprivreda. Zatim, 3.600
godina nakon toga uslijedilo je Novo kameno doba (kako ga
zovu znanstvenici), doba lončarstva. Potom, 3.600 godina kasni­
je, civilizacije je iznenada procvjetala - u nizini između rijeka
- u Šumeru.
 Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi i s t e , kaže Knjiga Po­
stanka; ali ubrzo nakon što su se ljudi nastanili u zemlji Šineara
(Sumeru), i sagradili kuće od pečenih glinenih opeka, dogovorili
su se da će podignuti grad i toranj s vrhom do neba.
Sumerski tekstovi iz kojih je preuzeta ova biblijska epizoda
još nisu pronađeni, ali u brojnim sumerskim pričama nalazimo
aluzije na ovaj događaj. Po svemu sudeći, Ea je pokušao nago­
voriti ljude da pod njegovim vodstvom zauzmu svemirsku luku
Nefilima - što je bio još jedan incident u dugom neprijateljstvu
između Ee i Enlila, koji se do tada proširio i na njihovo potom­
stvo. Kao rezultat tog incidenta, govori nam Biblija, Gospodin
i njegovi neimenovani kolege odlučili su raspršiti ljudski rod i
pobrkati njegove jezike - dati mu različite i odvojene civiliza­
cije.
U raznim sumerskim tekstovima spominju se vijećanja bo­
gova u razdoblju nakon Potopa. U jednom koji se zove Etanin
ep piše:

Veliki Anunnakiji koji odlučuju o sudbini sjeđahu

savjetujući se o Zemlji. Oni koji stvoriše četiri regije, koji
podigoše naseobine, koji nadzirahu Zemlju, bijahu odveć
uzvišeni za ljudski rod.

Odluka o osnivanju četiriju regija na Zemlji bila je tako po­

praćena odlukom da se postave posrednici (Kraljevi-svećenici)
između bogova i ljudskog roda. Tako je kraljevanje ponovno
spušteno s neba na Zemlju.
U pokušaju - koji se pokazao neuspješnim - rješavanja ili
ublažavanja sukoba između obitelji Ee i Enlila, bogovi su pomo­
ću ždrijeba odredili tko će imat vlast nad kojom regijom. Rezultat
je bio da su Azija i Europa pripale Enlilu i njegovom potomstvu;
Ea je dobio Afriku.
Prva regija civilizacije bila je Mezopotamija i zemlje koje gra-
nice sa njom. Brdovite zemlje u kojima je nastala poljoprivreda i
sjedilački način života, zemlje koje su postale poznate pod ime­
nima Elam, Perzija i Asirija - dobio je Enlilov sin NIN.UR.TA,
njegov zakoniti nasljednik i najistaknutiji r a t n i k . Pronađeni su
neki sumerski tekstovi koji govore o Ninurtinim junačkim napo­
rima da podigne brane u planinskim klancima, i osigura preži­
vljavanje svojih ljudskih podanika u teškim vremenima koja su
uslijedila nakon Potopa.
Kad su se slojevi mulja koji su prekrili nizinu između dviju
rijeka osušili dovoljno da omoguće ponovno naseljavanje, Šumer
i zemlje koje su se protezale odanle do Sredozemnog mora na
zapadu dobio je Enlilov sin NAN.NAR (Sin na akadskom). Bio
je to dobronamjeran bog, koji je nadgledao obnavljanje Šumera,
ponovnu izgradnju pretpotopnih gradova na njihovim starim
mjestima i osnivanje novih gradova. Među posljednjima bila je
i njegova najdraža prijestolnica Ur, Abrahamovo rodno mjesto.
Uz njega je na crtežima prikazivan i Mjesečev srp, njegov ne­
beski pandan (sl. 58). Enlilov najmlađi sin ISH.KUR (kojeg su
Akađani zvali Adad) dobio je sjeverozapadne zemlje, Malu Aziju
i sredozemne otoke, odakle se civilizacija - kraljevanje - na
kraju proširila i na Grčku. Poput Zeusa u kasnijoj Grčkoj, Adad je
prikazivan kako jaše bika i u ruci drži račvastu munju.
Ea je Drugu regiju - Afriku - također podijelio među svojim
sinovima. Poznato je da je sin po imenu NER.GAL vladao naj­
južnijim dijelovima Afrike. Sin zvan GI.BIL naučio je od svog
oca umijeće vađenja ruda i metalurgije, i preuzeo upravljanje
afričkim rudnicima zlata. Trećeg sina - svog miljenika - Ea je
po matičnom planetu nazvao MARDUK, i naučio ga je znano­
sti i astronomiji. (Negdje oko 2000. pr. Kr. Marduk je uzurpirao
zapovjedništvo nad Zemljom, i proglašen je vrhovnim bogom
Babilona i četiri kraja Zemlje.) I, kao što smo vidjeli, sin čije je
egipatsko ime bilo Ra upravljao je središnjom civilizacijom ove
regije - civilizacijom doline Nila.
Treća regija, što je otkriveno tek prije pedesetak godina, bila
je na indijskom potkontinentu. I tamo je u drevnim vremenima
stvorena civilizacija, otprilike 1.000 godina nakon one u Sumeru.
To je bila civilizacija doline Inda, sa središtem u kraljevskom gra­
du iskopanom na mjestu zvanom Harappa. Tamošnji ljudi nisu
štovali boga, nego božicu, prikazujući je glinenim figuricama kao
 1 2 3 4

5 6 7

8 10 11

B O G O V I NEBA I ZEMLJE

1.ENLIL 2.NIN.UR.TA 3. NAN.NAR 4.ISH.KUR/Adad

5. NER.GAL 6. GI.BIL 7. MARDUK 8. IR.NI.NI (Ištar kao Velika
Gospodarica) 9. Čarobnica 10. Ratnik 11. Pilot

slika 58
zavodljivu ženu, ukrašenu ogrlicom, grudiju naglašenih trakama
zavezanim ukriž preko tijela.
Budući da pismo indijske civilizacije još uvijek nije dešifrira­
no, nitko ne zna kako su Harapljani zvali svoju božicu, ili tko je
ona doista bila. Međutim, naš je zaključak da je ona bila Sinova
kći, koju su Sumerani zvali IR.NI.NI (jaka, mirisava gospoda­
r i c a ) a Akađani Ištar. Sumerski tekstovi govore o tome da je
vladala u dalekoj zemlji zvanoj Aratta - zemlji žitarica i žitnica
kakva je bila Harappa - kamo je putovala zrakom, odjevena po­
put pilota.
Budući da su trebali svemirsku luku, veliki Anunnakiji osta­
vili su po strani Četvrtu regiju - regiju koja nije bila namijenjena
ljudskom rodu, nego isključivo za njihove potrebe. Sva njihova
postrojenja iz vremena kad su sletjeli na Zemlju - svemirsku luku
u Sipparu, kontrolni centar misije u Nippuru - zbrisao je Potop.
Niska mezopotamska ravnica još je tisućama godina ostala previ­
še blatnjava za ponovnu izgradnju ovih vitalnih instalacija. Tre­
balo je pronaći drugo mjesto - povišeno ali prikladno, izdvojeno
ali pristupačno - za gradnju svemirske luke i njenih pomoćnih
instalacija. To je moralo biti sveto područje - zabranjena zona u
koju će pristup biti moguć isključivo uz dozvolu. Na sumerskom
jeziku zvalo se TIL.MUN - doslovce - Zemlja r a k e t a .
Za zapovjednika ove poslijepotopne svemirske luke posta­
vljen je Sinov sin (dakle, Enlilov unuk), brat blizanac Irnini/Ištar.
Njegovo ime bilo je UTU (Blistavi) - Šamaš na akadskom. On
je bio taj koji je vješto proveo Operaciju Potop - evakuaciju iz
Sippara. Bio je vođa astronauta stacioniranih na Zemlji - Orlo-
va - i u formalnim je prilikama ponosno nosio svoju uniformu
(sl. 59).
U danima prije Potopa, prema predajama, nekoliko je izabra­
nih smrtnika odletjelo na nebo iz svemirske luke: Adapa, koji je
propustio svoju priliku; i Enmeduranki, kojeg su bogovi Šamaš
i Adad prevezli do Nebeskog boravišta, kako bi bio iniciran u
svećeničke tajne (i potom vraćen na Zemlju). Zatim je tu bio i Zi-
usudra (Čiji je život produžen), junak Potopa, koji je sa svojom
suprugom prenesen da živi u Tilmunu.
slika 59

U vremenima nakon Potopa, prema sumerskim zapisima,

Etana - jedan od ranih vladara Kiša - bio je uznesen u Shemu do
Kuće bogova, gdje je trebao dobiti biljku pomlađivanja i rađanja
(ali bio je previše uplašen da bi dovršio putovanje). A faraon Tu-
tmes III u svojim je natpisima tvrdio da ga je bog Ra dignuo u
zrak, pokazao mu nebesa i vratio ga na Zemlju:

Za mene je otvorio vrata neba,

Za mene je raskrilio portale njegovog Obzora.
Poletjeh prema nebu poput božanskog sokola...
Kako bih vidio njegove zagonetne putove na nebu...
Razumijevanjem bogova učinjen sam potpunim.
 U kasnijim uspomenama ljudskog roda, Shem je obožavan
kao obelisk, a raketni brod kojeg pozdravljaju Orlovi prepu­
stio je mjesto svetom Stablu života (sl. 60). Ali u Sumeru, gdje
su bogovi bili svakodnevna stvarnost - kao u Egiptu za vrijeme
vladavine prvih faraona - Tilmun, Zemlja r a k e t a , bio je stvarno
mjesto: mjesto na kojem je čovjek mogao pronaći besmrtnost.
I tamo, u Sumeru, zabilježena je priča o čovjeku koji je - ne­
pozvan od bogova - ipak pokušao promijeniti svoju sudbinu.

slika 60
 7
GILGAMEŠ: KRALJ KOJI
JE ODBIO UMRIJETI
Sumerska priča o prvoj poznatoj potrazi za besmrtnošću go­
vori o vladaru iz davnih vremena koji je zamolio svog božanskog
oca da mu dopusti ući u Zemlju živih. Drevni pisari zapisali su
epske priče o ovom neobičnom vladaru. Za njega kažu da

Tajne stvari vidio je,

Što je skriveno od čovjeka, otkrio je.
Donio je čak i vijesti
o vremenu prije Potopa;
Krenuo je i na daleko putovanje,
iscrpljujuće i puno poteškoća.
Vratio se, i na kamenom stupu
patnje je svoje uklesao.

Sačuvano je nešto manje od dvjesto redaka ove drevne su-

merske priče. Ona nam je ipak poznata zahvaljujući prijevodima
na jezike naroda koji su živjeli na Bliskom istoku nakon Sumera-
na: Asiraca, Babilonaca, Hetita, Hurita. Svi su oni pričali i prepri-
čavali ovu priču; a glinene pločice na kojima su zapisivane njene
kasnije verzije - neke netaknute, neke oštećene, mnoge izlomlje­
ne do nečitljivosti - omogućile su mnogim znanstvenicima da
tijekom većeg dijela stoljeća sastave priču u cjelinu.
Za naše poznavanje ove priče najzaslužnije je dvanaest ploči­
ca na akadskom jeziku. One su bile dio Asurbanipalove knjižnice
u Ninivi. Na njih je prvi upozorio George Smith, čiji se posao u
Britanskom muzeju u Londonu sastojao od razvrstavanja, uspo­
ređivanja i kategoriziranja desetaka tisuća tablica i dijelova tabli­
ca koje su u muzej stigle iz Mezopotamije. Jednog je dana opazio
fragmentirani tekst koji kao da je govorio o Potopu. Nije bilo
zabune: tekstovi ispisani klinastim pismom, iz Asirije, govorili su
o kralju koji je potražio junaka Potopa i od njega iz prve ruke čuo
priču o tom događaju!
S razumljivim uzbuđenjem, direktori muzeja poslali su Ge-
orga Smitha na arheološko nalazište, u potragu za nedostajućim
fragmentima. Imao je sreće, pronašao ih je dovoljno da rekon­
struira tekst i utvrdi redoslijed tablica. Godine 1876 nepobitno
je dokazao da je to, kao što govori i ime njegovog rada, Kaldejski
opis Potopa. Po jeziku i stilu zaključio je da je sastavljen u Babi­
lonu oko 2000. pr. Kr.
Ime kralja koji je tragao za Noom George Smith u početku
je čitao Izdubur, i pretpostavljao je da se radi o nikom drugom
nego o biblijskom kralju-junaku Nimrodu. Znanstvenici su neko
vrijeme vjerovali da priča zaista govori o prvom moćnom kra­
lju, a tekst ovih dvanaest tablica zvali su Nimrodovim e p o m .
Nova otkrića i brojna dodatna istraživanja pokazala su da je
priča sumerskog podrijetla, i da se ime glavnog junaka pravilno
izgovara GIL.GA.MESH. Drugi povijesni tekstovi - uključujući i
sumerske popise kraljeva - potvrdili su da je on vladao Urukom
- biblijskim Erekom - oko 2900. pr. Kr.. Tako nas Ep o Gilgamešu,
kako danas zovemo ovo drevno književno djelo, vodi gotovo
5.000 godina u prošlost.
Potrebno je upoznati povijest Uruka da bi se mogla razumjeti
dramatičnost ovog epa. Potvrđujući biblijske navode, sumerski
povijesni zapisi također izvještavaju da je u danima nakon Poto-
pa kraljevanje - kraljevske dinastije - zaista počelo u Kišu; nakon
toga preseljeno je u Uruk, zbog ambicija Irnini/Ištar kojoj nije
bilo previše stalo do njenih posjeda izvan Sumera.
Uruk je isprva bio samo svetište, gdje se, na vrhu golemog
zigurata zvanog E.AN.NA (Anova k u ć a ) nalazio Anov dom
(hram). Prilikom svojih rijetkih posjeta Zemlji, An je zavolio Ir-
nini. Dodijelio joj je titulu EN.AN.NA - Anova voljena (drevne
glasine govore da ova ljubav nije bila samo platonska), i doveo ju
je da živi u Eanni, koja je inače bila nenastanjena.
Ali od kakve je koristi grad bez ljudi, vlast koja se nema nad
kim provoditi? Ne previše daleko prema jugu, na obalama Per­
zijskog zaljeva, u Eriduu živio je Ea u poluizolaciji. Odande je
pratio ljudske poslove, prenoseći znanje i civilizaciju ljudskom
rodu. Zanosna i namirisana, Inanna je posjetila Eu (svog prastri-
ca). Zaljubljen i opijen, Ea je obećao da će joj ispuniti jednu želju:
pretvorit će Uruk u novo središte sumerske civilizacije koje će
postati prijestolnica umjesto Kiša.
Kako bi provela svoje grandiozne planove, čiji je krajnji cilj
bio da joj se omogući ulaz u unutarnji krug dvanaest Velikih bo­
gova, Inanna/Ištar je zatražila pomoć od svog brata Utua/Šamaša.
Dok su u danima prije Potopa miješani brakovi između Nefilima
i ljudskih kćeri izazivali gnjev bogova, nakon Potopa se na te veze
više nije gledalo poprijeko.
I tako se dogodilo da je u to vrijeme visoki svećenik u Ano-
vom hramu bio sin Samaša i jedne Zemljanke. Ištar i Šamaš
pomazali su ga za kralja Uruka, čime je započela prva dinastija
kraljeva-svećenika na svijetu. Prema sumerskim popisima kralje­
va, on je vladao 324 godine. Njegov sin, koji je izgradio U r u k ,
vladao je 420 godina. U vrijeme kad je na prijestolje došao Gil-
gameš, peti vladar ove dinastije, Uruk je već bio cvjetajuće su-
mersko središte, koje je vladalo nad svojim susjedima i trgovalo s
udaljenim zemljama (sl. 61).
Kao potomak velikog boga Šamaša s očeve strane, Gilgameš
je bio dvije trećine bog, trećinu čovjek, budući da mu je majka
bila božica NIN.SUN (sl. 62). Zahvaljujući toj činjenici dobio je
privilegij da mu se ime piše s prefiksom božanski.
slika 61

slika 62

Ponosan i samouvjeren, Gilgameš je svoju vladavinu započeo

kao dobronamjeran i savjestan kralj, zaokupljen uobičajenim
poslovima kao što je podizanje gradskih bedema ili ukrašavanje
hramske četvrti. Ali što je više učio o povijesti bogova i ljudi, sve
je više gubio mir i okretao se filozofiji. Usred veselja, njegove su
se misli okrenule smrti. Hoće li, zbog dvije trećine svog božan­
skog podrijetla živjeti jednako dugo kao i njegovi polubožanski
preci - ili će ona jedna trećina prevagnuti, i dodijeliti mu životni
vijek smrtnika? Nije prošlo dugo, a on je svoje brige priznao Ša-
mašu:

U mom gradu čovjek umire; potišteno je moje srce.

Čovjek vene; teško je moje srce...
Čovjek, najviši, ne može dosegnuti nebo;
Čovjek, najširi, ne može pokriti Zemlju.

Hoću li i ja 'gledati preko zida'?, upitao je Šamaša. Zar je i

meni tako suđeno?
 Izbjegavajući izravan odgovor - možda stoga što ni njemu nije
bio poznat - Šamaš je pokušao ohrabriti Gilgameša da prihvati
svoju sudbinu, kakva god ona bila, i da uživa u životu dok može:

Kada bogovi stvoriše ljudski rod,

Smrt ljudskom rodu namijeniše.
Život sačuvaše za sebe.

Zato, reče Šamaš,

Neka ti trbuh bude pun, Gilgamešu,

Budi veseo danju i noću!
Od svakoga dana učini slavlje radosti,
Danju i noću, pleši i igraj!
Odjeća nek' ti je blistava i svježa,
budi oprane glave, umivaj se vodom.
Vodi brigu o malenom koji te drži za ruku,
Nek' supruga tvoja uživa u tvojoj ljubavi,
jer takva je sudbina ljudskoga roda.

Ali Gilgameš je odbio prihvatiti ovakvu sudbinu. Nije li on

ipak bio dvije trećine božanskog, a samo trećinom ljudskog po­
drijetla? Zašto bi, dakle, manji smrtni dio, a ne njegov veći božan­
ski element, trebao odrediti njegovu sudbinu? Zabrinut danju,
nemiran noću, Gilgameš je pokušavao ostati mlad, namećući se
tek vjenčanim parovima i inzistirajući da ima snošaj s mladom
prije mladoženje. Zatim je, jedne noći, imao viziju koju je shvatio
kao znak. Požurio je ispričati svojoj majci što je vidio, kako bi mu
ona to protumačila:

Moja majko,
Prošle noći, osjetivši se krepkim,
Lutao sam naokolo.
Usred (noći) pojavio se znak.
Jedna zvijezda na nebu bila je sve veća
Anuova rukotvorina spuštala se k meni!
 Anuova rukotvorina koja se spustila s neba pala je na ze­
mlju blizu njega. Gilgameš nastavlja priču:

Pokušah je podignuti;
bila je preteška za mene.
Pokušah je pomaknuti;
nisam je mogao odvojiti od tla.

Dok je pokušavao klimanjem izvući predmet, koji mora da

se ukopao duboko u tlo, gomila nahrupi prema njemu, plemići
se guraše oko njega. Očito je da su mnogi vidjeli pad ovog pre­
dmeta, jer "svi iz zemlje Uruka skupiše se oko njega. Junaci
- snažni muškarci - pomogli su Gilgamešu u njegovim naporima
da pomakne predmet koji je pao s neba: Junaci dohvatiše njegov
donji dio, ja sam ga vukao za prednji kraj."
Iako predmet nije pobliže opisan u tekstu, zasigurno se nije
radilo o bezobličnom meteoritu, nego o oblikovanom predmetu
dostojnom da ga se nazove rukotvorinom samog velikog Anua.
Izgleda da drevnim čitateljima nisu bili potrebni detaljniji opisi,
jer su bili upoznati s ovim izrazom (Anuova rukotvorina) ili
njenom slikom, kao što je možda ona na jednom drevnom valj­
kastom pečatu (sl. 63).
Gilgamešov tekst opisuje donji dio, kojeg su uhvatili junaci,
izrazom koji se može prevesti kao noge. Ova rukotvorina ima­
la je, međutim, i druge istaknute dijelove, i u nju se moglo čak i
ući, što postaje jasno iz nastavka Gilgamešovog opisa događaja
te noći:

Pritisnuh snažno njegov gornji dio,

Nisam mogao ukloniti njegov poklopac,
ni uspraviti njegov Uznosač...
Razornom vatrom vrh mu (tada) razbih,
i uđoh u njegovu unutrašnjost.
Njegovo pokretno Ono što gura naprijed
Podigoh i donijeh tebi.
 Gilgameš je bio siguran da je pojava ovog predmeta bila božji
znak koji se odnosio na njegovu sudbinu. Ali njegova majka, bo­
žica Ninsun, morala ga je razočarati. To što je poput zvijezde sišlo
s neba, rekla je, najavljuje dolazak snažnog druga koji spašava;
prijatelj je došao k tebi... on je najmoćniji u zemlji... nikada te
neće napustiti. To je značenje tvoje vizije.
Ona je znala što govori, jer su bez Gilgamešova znanja, kao
odgovor na molbe uručkog naroda da se poduzme nešto kako bi
se zaokupila pažnja nemirnog Gilgameša, bogovi uredili da jedan
divlji čovjek dođe u Uruk i izazove Gilgameša na natjecanje u
hrvanju. On se zvao ENKI.DU - Enkijev stvor, i bio je neka
vrsta čovjeka iz kamenog doba koji je živio u divljini, među ži­
votinjama i kao jedan o njih: Mlijeko divljih životinja običavao
je sisati. Na slikama je bio gol, s bradom, čupave kose - često je
prikazivan u društvu svojih životinjskih prijatelja (sl. 64).

slika 63

slika 64
 Kako bi ga obuzdali, uručki su mu plemići poslali prostitutku.
Enkidu, koji je dotad poznavao samo društvo životinja, učestalim
vođenjem ljubavi sa ženom ponovno je zadobio svoju ljudsku
stranu. Ona je zatim odvela Enkidua u jedan kamp izvan grada,
gdje je bio podučen govoru i ponašanju naroda Uruka i Gilga-
mešovim navikama. Obuzdaj Gilgameša, budi mu suparnik!,
govorili su plemići Enkiduu.
Prvi susret dogodio se noću, kad je Gilgameš napustio svoju
palaču i počeo lunjati ulicama u potrazi za seksualnim avantu­
rama. Enkidu ga je presreo na ulici, zapriječivši mu put. Dohva-
tiše jedan drugoga, ukliještiše se poput dva bika. Zidovi su se
tresli, a dovratnici pucali dok su se njih dvojica hrvali. Konačno,
Gilgameš je savio koljeno; borba je bila gotova. Neznanac ga
je pobijedio. Ublažena bijesa, Gilgameš pođe n a t r a g . I tek tada
mu se Enkidu obratio, a Gilgameš se sjetio majčinih riječi. To je,
dakle, bio njegov novi snažni d r u g . Oni se poljubiše i posta-
doše prijatelji.
Kad su postali nerazdvojni prijatelji, Gilgameš je Enkiduu po­
čeo otkrivati svoj strah od sudbine smrtnika. Čuvši to, Enkiduu
se oči ispuniše suzama, srce mu razbolje, i teško uzdahnu. Tada
je rekao Gilgamešu da postoji način da nadmudri svoju sudbinu:
da silom uđe u tajno Boravište bogova. Tamo, budu li se Šamaš i
Adad zauzeli za njega, bogovi bi se mogli složiti da mu daju bo­
žanski status na koji ima pravo.
Boravište bogova je, prema Enkiduovoj priči, bilo u Ce-
drovoj planini. On ga je slučajno otkrio dok je lutao zemljom s
divljim zvijerima; ali to je mjesto čuvalo zastrašujuće čudovište
po imenu Huwawa:

Pronađoh ga, moj prijatelju, u planinama

dok sam lutao s divljim zvijerima.
Mnogim ligama proteže se šuma:
Siđoh u nju.
Huwawa (je tamo); njegova rika je poput bujice,
Njegova usta su vatra,
njegov dah je smrt...
 Čuvar Cedrove šume, Vatreni ratnik,
Moćan je, nikada se ne odmara...
Da brani Cedrovu šumu,
kao trepet smrtnika, bog Enlil ga izabra.

Činjenica da je Huwawina glavna dužnost bila da smrtnici­

ma brani ulazak u Cedrovu šumu samo je pojačala Gilgamešovu
odlučnost da do nje dođe, jer to je onda zaista moralo biti mjesto
gdje se mogao pridružiti bogovima, i izbjeći svojoj sudbini smr­
tnika:

Tko se, moj prijatelju, može popeti do neba?

Samo bogovi,
odlaskom u podzemno mjesto Šamašovo.
Čovjekovi dani su ograničeni;
sve što postignu samo je vjetar.
Čak se i ti bojiš smrti,
usprkos svojoj junačkoj snazi.
Stoga,
Pusti me da idem pred tobom,
Nek' mi tvoja usta viču:
Idi naprijed, ne boj se!

Dakle, plan je bio ovakav: odlaskom u podzemno mjesto

Šamašovo u Cedrovoj planini, postati sposoban za penjanje
na nebo poput bogova. Čak ni najviši među ljudima, kako je
Gilgameš ranije istaknuo, «ne može dosegnuti nebo». Sad je znao
gdje se nalazi mjesto odakle se može doći do neba. Pao je na ko­
ljena i pomolio se Šamašu: «Pusti me proći, o Šamašu! Moje su
ruke podignute u molitvi... Do Mjesta slijetanja, izdaj zapovijed...
Pruži mi svoju zaštitu!.
Nažalost, dijelovi teksta koji su sadržavali Šamašov odgovor
odlomljeni su od pločice. Znamo samo da dok je Gilgameš pro­
učavao njegov znak... suze su mu potekle niz lice. Izgleda da mu
je dopušteno da produži, ali na vlastitu odgovornost. Usprkos
tome, Gilgameš je odlučio nastaviti, i boriti se s Huwawom bez
božje pomoći. Ako ne uspijem, rekao je, ljudi će me pamtiti:
Gilgameš, govorit će, pade boreći se sa strašnim Huwawom.
Ali ako uspijem, nastavio je, dobit ću Shem - vozilo kojim se
postiže vječnost.
Dok je Gilgameš naručivao posebna oružja za borbu s Huwa-
wom, uručki su ga poglavari pokušavali odgovoriti. Još si mlad,
Gilgamešu, isticali su, uvjeravajući ga da nema smisla riskirati
smrt uz tako mnogo godina koje će još u svakom slučaju proži­
vjeti, i upuštati se u borbu s nepoznatim izgledima za uspjeh: Što
ćeš time postići, ti ne z n a š . Prikupivši sve dostupne informacije
o Cedrovoj šumi i njenom čuvaru, upozorili su Gilgameša:

Čujemo da je Huwawa čudesne građe;

Tko se može suprotstaviti njegovim oružjima?
Nepravedna je to borba
s opsadnim strojem Huwawom.

No, Gilgameš samo pogleda oko sebe, smiješeći se svom

prijatelju. Priče o Huwawi kao o mehaničkom čudovištu, opsa-
dnom stroju koji je čudesne građe, samo su učvrstile njegovo
uvjerenje da njime zaista upravljaju bogovi Šamaš i Adad. Budući
da on sam nije uspio dobiti nedvosmisleno obećanje podrške od
Šamaša, Gilgameš je odlučio taj zadatak povjeriti majci. Držeći
jedan drugog ruku pod ruku, Gilgameš i Enkidu odlaze u Veliku
palaču, k Ninsun, velikoj kraljici. Gilgameš istupi kada uđoše u
palaču: 'O Ninsun (reče)... na daleko putovanje odvažno krećem,
na mjesto koje čuva Huwawa; neizvjesna bitka me očekuje, ne­
poznatim stazama jahat ću. O majko moja, pomoli se za mene
Šamašu!
Odlučivši ispuniti njegovu molbu, Ninsun uđe u svoju
odaju, odjenu haljinu kakva pristajaše njenom tijelu, stavi urese
kakvi pristajahu njenim grudima ...nataknu svoju tijaru. Za­
tim je u molitvi podigla ruke Šamašu - stavljajući mu na teret
Gilgamešovo putovanje: Zašto, upitala je retorički, dajući mi
Gilgameša za sina, tako nemirnim srcem ti ga obdari? A sada ga
ohrabruješ da krene na dalek put, do mjesta koje čuva Huwawa!.
Pozvala je Šamaša da zaštiti Gilgameša:

Dok ne stigne do Cedrove šume,

Dok ne uništi divljeg Huwawu,
Do dana kada pođe i vrati se.

Kad je stanovništvo čulo da Gilgameš ipak odlazi na Mje-

sto slijetanja, nagurali su se k njemu i zaželjeli su mu uspjeh.
Gradski poglavari dali su mu praktičan savjet: Neka Enkidu ide
pred tobom: on poznaje put... u šumi, neka on prvi uđe kroz Hu-
wawine prolaze... onaj koji ide prvi spašava druga! I oni su se
pomolili za Šamašov blagoslov: Neka ti Šamaš ispuni tvoju želju;
što tvoja usta kažu, neka otkrije tvojim očima; neka za tebe oslo­
bodi zapriječene putove, ceste nek' otvori za tvoj hod, planinu za
tvoje stope!.
Ninsun je imala nekoliko oproštajnih riječi. Okrenuvši se
Enkiduu, zamolila ga je da štiti Gilgameša; iako nisi potekao iz
moje u t r o b e , rekla je, ovim te posvajam (kao s i n a ) ; štiti kralja
kao brata svoga! Zatim je stavila svoj amblem oko Enkiduova
vrata.
I oni su krenuli na svoju opasni pothvat.

Četvrta pločica Epa o Gilgamešu posvećena je putovanju

dvojice drugova u Cedrovu šumu. Nažalost, pločica je toliko izlo­
mljena da, unatoč otkriću paralelnih fragmenata na hetitskom
jeziku, nije bilo moguće sastaviti nikakav suvisli tekst.
Ipak, jasno je da su putovali dugo i u smjeru zapada. Cijelim
putem Enkidu je pokušavao nagovoriti Gilgameša da odustane
od svoje namjere. Huwawa, rekao je, može čuti kravu koja hoda
na udaljenosti od šezdeset liga. Njegova mreža može uhvatiti s
velike daljine; njegov krik odjekuje iz Mjesta na kojem se uzlazi
sve do Nippura; slabost obuzima onoga tko se približi ulazu u
šumu. Vratimo s e , molio je. No ipak su nastavili:

Do zelene planine dvojica stigoše.

Riječi im utihnuše;
 Oni sami stajali su mirno.
Stajali su mirno i gledali u šumu;
Gledali su visoke cedrove;
Gledali su ulaz u šumu.
Kuda je Huwawa običavao prolaziti bio je put:
tragovi su bili ravni, kanal je bio vatren.
Gledali su Cedrovu planinu,
Boravište bogova,
Ištarino raskrižje.

Puni strahopoštovanja i umorni, legli su i zaspali. Usred noći

nešto ih je probudilo. Jesi li me ti probudio?, upitao je Gilga­
meš Enkidua. Ne, odgovorio je Enkidu. Ali tek što su ponovno
zadrijemali, Gilgameš je ponovno probudio Enkidua. Ugledao je
zapanjujući prizor, i nije bio siguran da li se radilo o snu ili stvar­
nosti. Rekao je:

U mojoj viziji, prijatelju,

gora se sruši.
Obori me dolje, zarobi mi noge...
Blještavilo je bilo nesnosno!
Pojavi se čovjek;
najljepši u zemlji...
Ispod porušene zemlje on me izvuče.
Dade mi da pijem vode; moje se srce umiri.
Noge mi na tlo postavi.

Tko je bio taj čovjek - najljepši u zemlji - koji je Gilgame-

ša izvukao ispod hrpe zemlje? Što je bilo nesnosno blještavilo
koje pratilo odron zemlje? Enkidu nije imao odgovora; iscrpljen,
opet se prepustio snu. Ali noćni mir bio je ponovno prekinut:

Usred noćnih ura,

Gilgamešov se san završi.
On se trgnu, govoreći svome prijatelju:
Prijatelju, da li me ti zazva?
 Zašto sam budan?
Nisi li me dodirnuo?
Zašto se prenuh?
Nije li neki bog prošao ovuda?
Zašto mi je tijelo utrnulo?

Poričući da je probudio Gilgameša, Enkidu je ostavio svog

druga u nedoumici oko toga da li je neki bog prošao kraj njih.
Zbunjeni, ponovno su zaspali, samo da bi ih opet nešto probudi­
lo. Evo kako Gilgameš opisuje što je vidio:

Vizija koju sam imao bila je posve zastrašujuća!

Nebesa su urlala, Zemlja je tutnjila.
Premda je svitao dan, zavlada tama.
Munje su parale nebo, plamen poletje u vis.
Oblaci se skupiše; zapljušta smrt!
Zatim sjaja nestade; vatra se ugasi.
I sve što bijaše palo pretvori se u pepeo.

Gilgameš je zacijelo shvatio da je bio svjedok uzlaska Ne-

beske odaje: podrhtavanja zemlje dok su se motori palili i tu­
tnjili, oblaka dima i prašine koji su prekrili okolinu, pomračivši
jutarnje nebo; blještavila plamena raketnih motora, viđenih kroz
guste oblake; i - kad je letjelica bila u zraku - njenog sve slabijeg
sjaja. To je zaista morao biti posve zastrašujuć prizor! Ali, to je
samo ohrabrilo Gilgameša da nastavi, jer je potvrdilo da je zaista
došao do Mjesta slijetanja.
Ujutro su drugovi pokušali ući u šumu, pažljivo izbjegava­
jući naoružana stabla koja ubijaju. Enkidu je pronašao ulaz o
kojem je bio govorio Gilgamešu. Ali kad ih je pokušao otvoriti,
neka nevidljiva sila odbacila ga je unatrag. Dvanaest dana ležao
je paraliziran.
Kad je opet bio u stanju govoriti i kretati se, počeo je pre-
klinjati Gilgameša: Nemojmo ići u srce š u m e . Ali Gilgameš je
Imao dobre vijesti za svog druga: dok se Enkidu oporavljao od
šoka, on - Gilgameš - pronašao je tunel. Po zvukovima koji su
dopirali iz njega, Gilgameš je bio siguran da je tunel povezan s
prostorom iz kojega dolaze riječi zapovijedanja. Molio je Enki-
dua, ne stoj ovdje, moj prijatelju; pođimo dolje zajedno!.
Mora da je Gilgameš bio u pravu, jer sumerski tekst opisuje
da

Produživši dalje u šumu,

tajno boravište Anunnakija
on je otvorio.

Ulaz u tunel bio je obrastao (ili skriven) stablima i grmljem,

te zatrpan zemljom i kamenjem. Dok je Gilgameš sjekao stabla,
Enkidu je izbacivao zemlju i kamenje. Ali baš kad su uspjeli
raščistiti ulaz, snašla ih je nevolja: Huwawa ču buku, i postade
bijesan. Pojavio se na mjestu događaja tražeći uljeze. Njegov
izgled bio je Moćan, njegovi zubi poput zmajevih, njegovo lice
poput lavljeg, njegov dolazak poput navale bujice. Najstrašnija
je bila njegova svjetleća zraka. Zračeći iz njegovog čela, pro-
ždirala je stabla i grmlje. Njenoj ubojitoj snazi ništa nije moglo
u t e ć i . Jedan sumerski valjkasti pečat prikazuje boga, te Gilgame-
ša i Enkidua kraj mehaničkog robota, nesumnjivo čudovišta sa
smrtonosnim zrakama iz Epa o Gilgamešu (sl. 65).
Iz fragmentarnog teksta može se naslutiti da se Huwawa mo­
gao zaštititi oklopom od sedam plašteva, ali kad se pojavio na
sceni nosio je samo jednog, šest još nije imao na sebi. Vidjevši
u tome svoju priliku, dva druga pokušala su postaviti zasjedu
Huwawi. Dok se čudovište okretalo kako bi se suočilo sa svojim
napadačima, smrtonosna zraka iz njegovog čela uništavala je sve
pred njim.
U zadnji čas, spas je stigao s neba. Vidjevši da su u škripcu, s
neba im se obrati božanski Šamaš. Savjetovao im je da ne po­
kušavaju pobjeći, nego da priđu bliže Huwawi. Tada je Šamaš
podigao vrtložni vjetar koji je udarao Huwawu u oči i neutra­
lizirao njegovu zraku. Kao što je Šamaš i htio, svjetleća zraka
nestade, blještavilo se p o m r a č i . Huwawa je uskoro bio imobili-
ziran: nije u stanju ići naprijed, a ne može ići ni natrag. Tada
su dva druga napala Huwawu: Enkidu obori čuvara, Huwawu,
na tlo. Cedrovi su odjekivali do udaljenosti od dvije lige - tako
je strašan bio pad ovog čudovišta. Zatim je Enkidu usmrtio
Huwawu.
Ushićeni svojom pobjedom, ali i iscrpljeni od bitke, Gilgameš
i Enkidu stali su kraj potoka kako bi se odmorili. Gilgameš je
skinuo odjeću odlučivši se okupati. Odbaci svoje stvari uprljane
zemljom i odjenu čiste; omota se ogrtačem s resama i pritegnu ga
pojasom. Nije bilo potrebe za žurbom: put do tajnog boravišta
Anunnakija više nije bio zapriječen.
Nije Gilgameš znao ništa o tome da će ženska požuda uskoro
obezvrijediti njegovu pobjedu...
To mjesto, kako se spominje ranije u epu, bilo je Ištarino
raskrižje. Sama božica imala je običaj dolaziti i odlaziti s ovog
Mjesta slijetanja. Mora da je i ona, poput Šamaša, promatrala
bitku - možda iz svoje leteće ( k r i l a t e ) Nebeske odaje, kao što je
prikazano na hetitskom pečatu (sl. 66). Sada je, gledajući Gilga-
meša kako se skida i kupa, veličanstvena Ištar zamijetila ljepotu
Gilgamešovu.

slika 65

slika 66
 Prišavši junaku, bez okolišanja mu je rekla što joj je na umu:

Dođi, Gilgamešu, budi moj ljubavnik!

Podari mi plod svoje ljubavi.
Budi moj muškarac,
Ja ću biti tvoja žena!

Obećavši mu zlatne kočije, velebnu palaču, vlast nad drugim

kraljevima i prinčevima, Ištar je bila sigurna da je nagovorila
Gilgameša. Ali u svom odgovoru Gilgameš je istaknuo da on
njoj, božici, nema čime uzvratiti. A što se tiče njene ljubavi,
koliko je mogla potrajati? Prije ili kasnije, rekao je, ona bi ga se
riješila kao sandale koja žulja svoga vlasnika. Nabrajajući ime­
na drugih muškaraca s kojima je ljubakala, Gilgameš ju je odbio.
Razbješnjena ovakvim uvredljivim odbijanjem, Ištar je zatražila
od Anua da na Gilgameša pusti Nebeskog b i k a .
Kad ih je napalo nebesko čudovište, Gilgameš i Enkidu za­
boravili su na svoj zadatak i dali se u bijeg, spašavajući goli život.
Pomažući im u njihovom bijegu natrag prema Uruku, Šamaš im
je omogućio da udaljenost od jednog mjeseca i petnaest dana u
tri dana prijeđu. Ali u predgrađu Uruka, na rijeci Eufrat, Ne-
beski bik ih je sustigao. Gilgameš je uspio ući u grad i pozvati
svoje ratnike. Ispred gradskih zidina, Enkidu je sam odbijao na­
pade nebeskog čudovišta. Kad bi Nebeski bik zafrktao, u zemlji
su se otvarale jame, tako velike da je u svaku moglo stati dvjesto
ljudi. Kad je Enkidu upao u jednu od jama, Nebeski bik se okre­
nuo na drugu stranu. Enkidu je hitro iskočio iz jame i usmrtio
čudovište.
Što je Nebeski bik bio, nije do kraja jasno. Sumerski naziv
- GUD.AN.NA mogao bi također značiti Anuov napadač,
njegova krstareća raketa. Drevni umjetnici, fascinirani ovom
epizodom, često su prikazivali Enkidua ili Gilgameša u borbi sa
stvarnim bikom, i golu Ištar (a ponekad i Adad) kako promatra
borbu sa strane (sl. 67a). Međutim, iz teksta epa jasno je da je ovo
Anuovo oružje bilo mehanička sprava, napravljena od metala i
naoružana s dva šiljka ( r o g a ) koji su bili sačinjeni od trideset
mina lapisa, a na svakom je bio oklop debeo dva p r s t a . Neki
drevni crteži prikazuju takvog mehaničkog bika kako se spušta
s neba (sl. 67b).
Nakon što je Nebeski bik pobijeđen, Gilgameš pozva obrtni­
ke, kovače, sve njih da pogledaju mehaničko čudovište i rastave
ga na dijelove. Zatim su, trijumfalno, on i Enkidu krenuli iskazati
počast Samašu.
Ali. Ištar, u svom domu, ispusti k r i k .

U palači, Gilgameš i Enkidu odmarali su se od cjelonoćnog

slavlja. Ali u boravištu bogova, vrhovni bogovi razmatrali su
Ištarinu tužbu. I Anu reče Enlilu: 'Zato što Nebeskog bika ubiše,
i Huwawu jer ubiše, njih dvojica moraju umrijeti'. Ali Enlil reče:
'Enkidu će umrijeti, a Gilgameš neka živi.' Tada se Šamaš zauzeo
za Enkidua: sve se dogodilo uz njegov pristanak; zašto da onda
nedužni Enkidu u m r e ? .
Dok su bogovi raspravljali, Enkidu je pao u komu. Izbezu­
mljen od brige, Gilgameš je koračao naprijed i natrag pred po-
čivaljkom na kojoj je nepomično ležao Enkidu. Gorke suze tekle
su mu niz obraze. U tuzi zbog svog druga, misli su mu skrenule
na njegovu staru tjeskobu: hoće li i on jednoga dana ležati na
samrtnoj postelji poput Enkidua? Hoće li, nakon svih napora,
završiti mrtav poput svih smrtnika?

slika 67
 Na svom vijećanju, bogovi su postigli kompromis. Smrtna
kazna za Enkidua zamijenjena je teškim radom u dubinama
rudnika - do kraja njegovih dana. Enkiduu je rečeno da će se
pred njim pojaviti dva izaslanika odjevena poput ptica, s krilima
umjesto odjeće, kako bi proveli kaznu i odveli ga do njegovog
novog doma. Jedan od njih, mladić čije je lice tamno, čije je lice
kao u Čovjeka-ptice, prenijet će ga do Zemlje rudnika:

Bit će odjeven poput Orla,

Za ruku će te voditi.
Slijedi me (reći će); on će te povesti
Do Kuće tame,
boravišta ispod zemlje;
Boravišta koje ne napušta nitko tko u njega uđe.
Putem s kojeg nema povratka
U kuću čiji su stanari lišeni svjetla,
gdje prašina je u njihovim ustima
i zemlja je u njihovoj hrani.

Jedan drevni valjkasti pečat ilustrira ovu scenu, prikazujući

krilatog izaslanika ( a n đ e l a ) kako vodi Enkidua za ruku (sl. 68).
Kad je čuo kako je kažnjen njegov drug, Gilgamešu je sinula
ideja. Znao je da se nedaleko od Zemlje rudnika nalazi Zemlja
živih; mjesto na koje su bogovi odveli ljude kojima je poklonjen
vječni život!
Bilo je to boravište predaka koje veliki bogovi pomazaše
vodom pročišćenja. Tamo su, blagujući hranu i piće bogova,
živjeli

slika 68
 Prinčevi rođeni od kraljica
koji su vladali zemljom davnih dana;
Kao i Anuu i Enlilu, začinjena mesa poslužena su im,
Iz mješina, svježu im vodu toče.

Nije li to bilo mjesto na koje je prenesen junak Potopa,

Ziusudra/Utnapištim - isto ono mjesto odakle je Etana uzašao
na n e b o ?
I tako se dogodilo da je gospodar Gilgameš usmjerio svoj
um na Zemlju živih. Rekavši oživljenom Enkiduu da će ga prati­
ti barem jednim dijelom njegova puta, Gilgameš mu je objasnio:

O Enkidu,
Čak i moćni venu, suđen im je kraj.
(Stoga) ću ući u zemlju,
Postavit ću svoj Shem.
Na mjestu na kojem su Shemovi podignuti,
1 ja ću podignuti Shem.

Međutim, putovanje od Zemlje rudnika do Zemlje živih nije

bilo nešto što bi smrtnik mogao poduzeti na svoju ruku. Najoštri­
jim riječima, poglavari Uruka savjetovali su Gilgameša i njegovu
majku božicu da prije svega dobiju dopuštenje od Utua/Šamaša:

U Zemlju ti želiš ući,

obavijesti Utua, obavijesti Utua, junaka Utua!
Ta zemlja je pod Utuovom vlašću;
Zemlja koja uz cedrove leži,
pod vlašću je junaka Utua.
Obavijesti Utua!

Primivši upozorenja i savjete, Gilgameš je prinio žrtvu Utuu,

i zamolio za njegov pristanak i zaštitu:

O, Utu,
U zemlju želim ući;
 budi moj saveznik!
U zemlju koja uz spokojne cedrove leži
Želim ući; budi moj saveznik!
Na mjestu gdje su podignuti Shemovi,
Daj da postavim svoj Shemi

Utu/Samaš u početku je sumnjao da Gilgameš ispunjava

uvjete za ulazak u Zemlju živih. Zatim ga je, popustivši nago­
varanju i molitvama, upozorio da će morati putovati kroz pust i
suh kraj: živjet ćeš u prašini raskrižja, pustinja će ti biti krevet...
trnje i drač derat će ti kožu sa stopala... žeđ će ti ispiti obraze».
Kako nije uspio odgovoriti Gilgameša, rekao mu je da je mjesto
na kojem su podignuti Shemovi okruženo sa sedam planina, i da
prolaze čuvaju strašna moćna bića koja na njega mogu poslati
oganj plameni ili munju koja se ne može vratiti. Ali na kraju,
Utu je popustio: suze Gilgamešove prihvati kao žrtvu; kako do­
likuje milostivom, ukaza mu milost.
Ali, gospodar Gilgameš ponio se lakoumno. Umjesto da
pođe teškim kopnenim putem, planirao je veći dio puta prijeći
u ugodnoj plovidbi morem; nakon što bi se iskrcao na svom
dalekom odredištu, Enkidu bi otišao u Zemlju rudnika, a on
(Gilgameš) produžio bi do Zemlje živih. Izabrao je pedeset mla­
dih, neoženjenih muškaraca da prate njega i Enkidua i da budu
veslači na brodu. Njihov prvi zadatak bio je da nasijeku i dovuku
u Uruk posebno drvo, od kojeg su se izrađivali MA.GAN brodovi
- egipatski brodovi. Uručki kovači izradili su kvalitetna oružja.
Kad je sve bilo spremno, isplovili su.
Po svemu sudeći, otplovili su niz Perzijski zaljev, očigledno
namjeravajući oploviti Arapski poluotok, i potom kroz Crveno
more doći do Egipta. No, uskoro ih je stigao Enlilov gnjev. Nije
li Enkiduu bilo rečeno da će ga mladi anđeo uzeti za ruku i
odvesti u Zemlju rudnika? Zašto je onda otplovio kraljevskim
brodom, uz veselog Gilgameša i pedeset naoružanih ljudi?
U sumrak, Utu - koji ih je vjerojatno otpratio s velikom
zabrinutošću - podignu glavu i krenu natrag. Planine duž
udaljene obale postadoše tamne, sjena ih prekri. Zatim stojeći
kraj planina, pojavio se netko tko je - poput Huwawe - mogao
odašiljati zrake kojima nitko nije mogao pobjeći. Poput bika
stajao je na velikoj Zemljinoj kući - na nekakvoj promatračnici,
kako se čini. Mora da je ovaj grozni stražar napao brod i njegove
putnike, jer je Enkidua obuzeo strah. Vratimo se u Uruk, molio
je. Ali Gilgameš nije htio ni čuti za to. Umjesto toga, okrenuo je
brod prema obali, odlučivši napasti stražara - tog 'čovjeka', bio
on čovjek ili bog.
Tad ih je snašla nesreća. Njihovo trostruko platno - jedro
- pocijepalo se. Kao da ga je dohvatila neka nevidljiva ruka, brod
se prevrnuo; povukao je na dno sve koji su bili u njemu. Ipak,
Gilgameš je nekako uspio isplivati na obalu; Enkidu također.
Dok su još bili u vodi, vidjeli su potonuli brod s posadom koja
je još bila na svojim mjestima, zapanjujuće živog izgleda u svojoj
smrti:

Nakon što bijaše potonuo, u more potonuo,

Te večeri kad Magan-brod bijaše potonuo,
Nakon što brod, na putu za Magan, bijaše potonuo -
U njemu, kao da još uvijek žive
sjedili su oni koje maternica rodi.

Proveli su noć na nepoznatoj obali, dogovarajući se kojim

će putem krenuti. Gilgameš je još uvijek uporno želio doći do
zemlje. Enkidu je predlagao da potraže put natrag do grada.
Međutim, uskoro je Enkidua svladala slabost. Sa strastvenim
drugarstvom, Gilgameš je preklinjao Enkidua da ostane na živo­
tu: Moj mali, onemoćali prijatelju, nježno mu je govorio; do
zemlje ću te dovesti, obećavao mu je. Ali smrt, koja ne pravi
razlike nije se dala otjerati.
Sedam dana i sedam noći Gilgameš je oplakivao Enkidua,
dok crv ne ispade iz njegova n o s a . U početku je besciljno
lutao: Za svojim prijateljem, Enkiduom, Gilgameš gorko plače
dok putuje divljinom... s tugom u utrobi, bojeći se smrti, on luta
divljinom. I opet se zabrinuo zbog svoje sudbine - u strahu od
smrti - pitao se: Kada umrem, neću li biti poput Enkidua?
 Tada ga je ponovno obuzela njegova odlučnost da izbjegne
svoju sudbinu. Moram li i ja leći u zemlju i zaspati do kraja
vremena?, pitao je Šamaša. Neka moje oči gledaju Sunce, daj da
se nauživam svjetla!, preklinjao je boga. Određujući smjer svog
hoda prema izlazećem i zalazećem Suncu, Krenu prema Divljoj
kravi, prema Utnapištimu, sinu Ubar-Tutua. Hodao je neutaba-
nim stazama, ne srećući ljude, hraneći se divljači koju bi putem
ulovio. Koje je sve planine prešao, koje je rijeke pregazio - nitko
ne može z n a t i , tužno su primijetili drevni pisari.
I konačno, kako nam govore verzije pronađene u Ninivi i he­
titskim nalazištima, približio se naselju. Došao je u kraj u kojem
su ljudi štovali Sina, Šamašovog oca. Kad noću stiže u planinski
klanac, Gilgameš vidje lavove i osjeti s t r a h :

Podiže glavu prema Sinu i pomoli se:

K mjestu gdje se bogovi pomlađuju
moje su stope usmjerene...
Zaštiti me!

Dok je noću spavao, probudi se od sna kojeg je protumačio

kao Sinov znak da će uživati u Životu. Ohrabren, Gilgameš se
poput strijele sjurio među lavove. Uspomeni na njegovu bitku
s lavovima posvećeni su mnogi crteži, ne samo u Mezopotamiji,
nego i širom drevnih zemalja, pa čak i u Egiptu (sl. 69 a, b, c).
Nakon svitanja, Gilgameš je prošao kroz klanac. U daljini
ispod njega vidio je vodenu površinu, poput velikog jezera,
uzburkanu dugim vjetrovima. Na ravnici kraj ovog mora,
usred kopna mogao je vidjeti grad zatvoren sa svih strana -
grad opasan bedemima. U njemu bijaše hram posvećen S i n u .
Izvan grada, u blizini niskog m o r a , Gilgameš je opazio
konačište. Kad se približio, ugledao je gostioničarku Siduri.
Nosila je krčag (piva) i zdjelu zlatne k a š e . Ali kad je vidjela
Gilgameša, uplašio ju je njegov izgled: On je ogrnut kožama...
trbuh mu je stisnut... lice mu je kao u lutalice koji dolazi iz daleka
kraja. Razumljivo, kad ga gostioničarka vidje, zaključa vrata,
spusti zasun na vratima. Uz velike napore, Gilgameš ju je uspio
uvjeriti u svoj pravi identitet i dobre namjere, pričajući joj o svo­
jim pustolovinama i pothvatima.
Nakon što mu je Siduri dopustila da se odmori, najede i na-
pije, Gilgameš je odmah poželio poći dalje. Koji je najbolji put
do Zemlje živih?, upitao je Siduri. Mora li obići more i potražiti
put između golih planina - ili bi mogao krenuti prečicom, preko
mora?

A sada gostioničarko, kaži mi put...

Koje oznake da slijedim?
Reci mi, o reci mi njegove oznake!
Ako je bolje, krenut ću preko mora;
Ako nije, putovat ću kroz divljinu.

Izbor, kako se pokazalo, nije bio tako jednostavan; jer more

koje je vidio bilo je More smrti:

c
slika 69
 Gostioničarka reče njemu, Gilgamešu:
More, Gilgamešu, nije moguće prijeći
Još od davnina,
s druge strane nitko ne doplovi.
Hrabri Šamaš preplovio ga je, doduše,
ali osim Šamaša, tko je to u stanju?
Teška je plovidba,
napušten je taj put;
Puste su vode smrti
kojima on prolazi
Kako ćeš, Gilgamešu, onda prijeći more?

Kako Gilgameš nije odgovarao, Siduri je opet progovorila,

otkrivši mu da možda ipak postoji način na koji bi mogao pre­
ploviti More voda smrti:

Gilgamešu,
Ima jedan Uršanabi, Utnapištimov lađar.
On ima stvari koje plutaju,
u šumi skuplja tvari koje povezuju.
Idi, pokaži mu svoje lice.
Bude li pristao, s tobom će ploviti;
Ne bude li pristao, vrati se ovamo.

Slijedeći njene upute, Gilgameš je pronašao lađara Uršanabi-

ja. Nakon što je nadugo propitivao Gilgameša o tome tko je, kako
je tamo stigao i kamo je krenuo, lađar ga je ocijenio dostojnim
svojih usluga. Pomoću dugih motki, otisnuli su splav od obale. U
tri dana plovidbe, put od jednog mjeseca i petnaest dana - če­
trdeset i pet dana hoda - ostaviše za s o b o m .
Stigao je u TIL.MUN - Zemlju živih.

Kuda da pođem sada?, pitao je Gilgameš. Moraš stići do

planine, odgovorio je Uršanabi, planine čije je ime Mašu.
Upute koje je Uršanabi dao Gilgamešu dostupne su nam iz
hetitske verzije epa, čiji su fragmenti pronađeni u Boghazko-
yu i drugim hetitskim nalazištima. Iz tih fragmenata (koje je
sastavio Johannes Friedrich u Die hethitischen Bruchstukes des
Gilgamesh-Epos), doznajemo da je Gilgamešu rečeno da pronađe
i slijedi uobičajeni put koji vodi prema Velikom moru, koje
je daleko. Trebao je potražiti dva kamena stupa ili oznake,
koji, ustvrdio je Uršanabi, uvijek vode do odredišta.. Na tom
je mjestu trebao skrenuti i doći do grada po imenu Itla, sveto­
ga grada boga kojeg su Hetiti zvali Ullu-Yah ( O n a j koji je od
vrhunaca?). Morao je primiti blagoslov boga prije nego što je
mogao nastaviti.
Slijedeći ove upute, Gilgameš je stigao u Itlu. Izgleda da se
iz grada moglo u daljini vidjeti Veliko more. Tamo se Gilgameš
najeo i napio, oprao se i uredio kako dolikuje kralju. Tu mu je
Šamaš još jednom pomogao, savjetujući mu da prinese žrtvu Ul-
luyahu. Doveo je Gilgameša pred Velikog boga (sl. 70), i zamolio
Ulluyaha: Primi njegovu žrtvu, podari mu Život. Ali Kumarbi,
još jedan bog dobro poznat iz hetitskih priča, oštro se usprotivio:
Gilgamešu se ne može dati besmrtnost, rekao je.
Uviđajući da, po svemu sudeći, neće dobiti Shem, Gilgameš
je odlučio zamoliti za jednu manju uslugu: poželio je, ako ništa
drugo, barem sresti svog pretka Utnapištima. Dok su bogovi
odgađali donošenje odluke, Gilgameš je (uz Šamašovo prešutno
odobravanje?) napustio grad i krenuo prema planini Mašu, zau­
stavljajući se svakog dana kako bi prinio žrtvu Ulluyahu. Nakon
šest dana, stigao je do planine; to je zaista bilo mjesto Shemova:

slika 70
 Ime planine je Mašu.
Do planine Mašu on stiže;
Tu je Shemove svakodnevno gledao
Kako odlaze i dolaze.

Uloga planine nalagala je da ova bude povezana s dalekim

nebesima, kao i s udaljenim krajevima na Zemlji:

U visini, s nebeskim svodom

povezana je;
Ispod,
s podzemnim svijetom spojena je.

Postojao je način da se uđe u unutrašnjost planine; ali ulaz

- dveri - bio je pažljivo čuvan:

Ljudi iz raketa čuvaju njene dveri.

Oni ulijevaju strahopoštovanje, njihov pogled je smrt.
Njihovi strašni pogledi pretražuju planine.
Oni čuvaju Šamaša
dok on uzlazi i spušta se.

(Pronađene su slike koje prikazuju krilata bića ili božanske

ljude-bikove koji upravljaju uređajem za odašiljanje zraka pri­
čvršćenom na stalak; lako je moguće da su to drevne ilustracije
strašnih pogleda koji pretražuju planine - sl. 71a, b, c.)
Kada Gilgameš ugleda užasni sjaj, zakloni lice; prikupivši
snagu, krenu prema njima. Kad je jedan od ljudi iz raketa vidio
da su strašne zrake djelovale na Gilgameša samo na trenutak, vi­
knuo je svom partneru: Taj koji dolazi, njegovo je tijelo od mesa
bogova!. Čini se da su zrake mogle paralizirati ili ubiti samo
ljude, ali su bile bezopasne za bogove.
Kad su mu dopustili prići, zatražili su od Gilgameša da se pred­
stavi i objasni svoju prisutnost na zabranjenom području. Objasniv­
ši da je dijelom božanskog podrijetla, rekao im je da je došao u po­
trazi za Životom. Izrazio je želju da vidi svog pretka Utnapištima:
 Zbog Utnapištima, moga pretka,
došao sam -
Njega koji se pridružio zajednici bogova.
O smrti i životu želim ga pitati.

Nijednom smrtniku to nije m o g u ć e , odgovorili su mu stra-

žari. Gilgameš, koji se nije dao pokolebati, pozvao se na Šamaša
i objasnio da je po svoje dvije trećine bog. Zbog rupa na pločici
nije poznato što se nakon toga dogodilo; ali na kraju su ljudi s
raketa obavijestili Gilgameša da mu je dopušteno proći: Dveri
planine za tebe su otvorene!
(Vrata raja bila su čest motiv na bliskoistočnim valjkastim
pečatima, na kojima su prikazivana kao krilata, ljestvama slična
vrata koja vode do Stabla života. Ponekad su ih čuvale zmije - sl.
72).
Gilgameš je ušao, slijedeći put kojim je prošao Šamaš. Nje­
govo putovanje trajalo je dvanaest berua (dvosata); većim dijelom
puta nije mogao vidjeti ništa pred sobom ni iza s e b e ; možda je
nosio povez preko očiju, jer tekst naglašava da za njega nije bilo

b c
slika 71
nikakvog svjetla. Tijekom osmog dvosata kriknuo je od straha,
tijekom devetog, osjetio je kako mu lice hladi vjetar sjeverac.
Kad je stigao do jedanaestog berua, svitala je zora. Konačno, na
kraju dvanaestog dvosata, odsjeo je u svjetlosti.
Sada je opet mogao vidjeti, a ono što je gledao bilo je zapa­
njujuće. Vidio je ograđeno područje kao od bogova, u kojem
je rastao vrt koji se u potpunosti sastojao od dragog kamenja!
Veličanstvenost ovog mjesta opisuju nam drevni, fragmentarni
reci:

Kao voće nosi karneole,

njegove vitice nepodnošljivo su lijepe.
Listovi su od lapis lazulija;
A grozdovi, preraskošni za oči,
od... kamenja napravljeni...

slika 72
 Njegovi... od bijeloga kamenja
U njegovim vodama, trske... od sasu-kamenja;
Poput Stabla života i stabla...
koja su napravljena od An-Gug kamenja...

Opis se dugo proteže u sličnom tonu. Uzbuđen i zadivljen,

Gilgameš je hodao vrtom. Očito je bio u simuliranom Edenskom
vrtu!
Još uvijek nije poznato što se dalje događalo, jer je cijeli
stupac devete tablice previše oštećen da bi ga se moglo čitati. U
umjetnom vrtu, ili negdje drugdje, tek Gilgameš je konačno sreo
Utnapištima. Prvo što je primijetio na tom čovjeku iz davnih
dana bilo je koliko mu je sličan:

Gilgameš mu reče,
Utnapištimu Dalekom:
Dok te gledam, Utnapištime,
Ni po čemu se ne razlikuješ;
čak mi i nalikuješ / kao da smo isti...

Zatim je Gilgameš prešao ravno na stvar:

Reci mi,
Kako si se pridružio zajednici bogova
u svojoj potrazi za životom?

Kao odgovor na ovo pitanje, Utnapištim je rekao Gilgamešu:

Otkrit ću ti, Gilgamešu, nešto skriveno; reći ću ti tajnu bogova.
Ta tajna bila je Priča o Potopu: kad je on, Utnapištim, vladao Shu-
ruppakom a bogovi su namjeravali pustiti da Potop uništi ljudski
rod, Enki ga je potajno uputio da izradi poseban potopivi brod, i
U njega ukrca svoju obitelj i sjeme svega što je živo. Navigator
kojeg mu je Enki poslao usmjerio je brod prema planini Ararat.
Kad su se vode počele povlačiti, izašao je iz broda kako bi prinio
žrtvu. Bogovi i božice - koji su kružili u svojoj letjelici oko Ze-
mlje dok je ova bila poplavljena - također su sletjeli na Ararat,
namirisavši pečeno meso. Naposljetku je sletio i Enlil, i planuo od
bijesa kad je shvatio da je, usprkos zakletve koju su položili svi
bogovi, Enki omogućio ljudskom rodu da preživi.
Ali kad se njegov bijes stišao, Enlil je shvatio da u tome ima
i dobrih strana; tada je, kako doznajemo iz nastavka priče, Enlil
Utnapištimu darovao vječni život:

Odmah potom, Enlil se pope na brod.

Držeći me za ruku, povede me sa sobom.
Povede moju ženu na brod,
i reče joj da klekne kraj mene.
Stojeći među nama,
dodirnu naša čela i blagoslovi nas:
Dosad je Utnapištim bio čovjek;
Odsad će Utnapištim i njegova žena
za nas biti poput bogova.
Daleko odavde živjet će čovjek Utnapištim,
kraj ušća vodenih tokova.

I tako se dogodilo, rekao je Utnapištim privodeći priču kraju,

da su ga odveli na Daleko mjesto, da živi među bogovima. No, na
koji bi se način to moglo postići i za Gilgameša? Ali sada, tko
će u tvoje ime sazvati skupštinu bogova, kako bi Život koji tražiš
mogao pronaći?
Kad je čuo priču i shvatio da samo bogovi, na svojoj skup­
štini, mogu odlučiti o davanju vječnog života, i da ga on sam
ne može dobiti - Gilgameš se onesvijestio. Šest dana i sedam
noći ležao je bez svijesti. Utnapištim je sarkastično rekao svojoj
supruzi: Pogledaj ovog junaka koji traži Život; od običnog sna
iščezava poput magle! Dok je Gilgameš bio u nesvijesti, njego­
vali su ga i brinuli se za njegov život, kako bi se sigurno vratio
putem kojim je došao, da bi se kroz vrata na koja je ušao, vratio
u svoju zemlju.
Pozvali su lađara Uršanabija da odvede Gilgameša natrag.
Ali u posljednjem trenutku, kad je Gilgameš već bio spreman za
odlazak, Utnapištim mu je otkrio još jednu tajnu. Iako nije mo-
gao izbjeći smrt, rekao mu je, postoji način kako ju može odgo­
diti. Mogao bi to postići ako se domogne biljke koju jedu sami
bogovi kako bi ostali zauvijek mladi!

Utnapištim reče njemu, Gilgamešu:

Došao si ovamo, uz napore i patnje.
Što da ti dam,
da se možeš vratiti u svoju zemlju?
Otkrit ću ti, o Gilgamešu, skrivenu stvar;
Reći ću ti tajnu bogova:
Postoji jedna biljka,
čiji je korijen poput trnovitog grma.
Njeno je trnje kao u divlje ruže,
izbost će ruke tvoje.
Domogneš li se ove biljke,
Pronaći ćeš nov život.

Ta je biljka, kako saznajemo iz nastavka, rasla pod vodom:

Čim Gilgameš ovo ču,

otvori cijev za vodu.
Teško kamenje priveza za stopala,
Koje ga povuče u dubinu.
On ugleda biljku.
Uze biljku, premda mu je bola ruke.
Oslobodi noge teškoga kamenja,
I to ga vrati odakle je došao.

Vraćajući se u grad s Uršanabijem, Gilgameš mu je ushićeno

rekao:

Uršanabi,
Ova je biljka zaista jedinstvena:
Pomoću nje čovjek može povratiti svu snagu!
Odnijet ću je u utvrđeni Uruk,
da je tamo razrežem i pojedem.
 Neka joj ime bude
Čovjek postaje mlad u starosti!
Od ove ću biljke jesti,
i opet ću biti mlad.

Sumerski valjkasti pečat, iz otprilike 1700. pr. Kr., koji ilustrira

scenu iz ove epske priče, prikazuje (lijevo) polugolog i neurednog
Gilgameša kako se bori s dva lava; na desnoj strani, Gilgameš Ur-
šanabiju pokazuje biljku vječne mladosti. Bog, koji je u sredini,
drži neobično spiralno oruđe ili oružje (sl. 73).
Međutim, kao i u slučaju svih drugih koji su tijekom kasnijih
tisućljeća i stoljeća tražili biljku mladosti, umiješala se sudbina.
Dok su se Gilgameš i Uršanabi pripremali za noćenje, Gil­
gameš ugleda bunar sa svježom vodom. Spusti se u njega kako
bi se okupao. I tada se dogodila nesreća: Jedna zmija namirisa
biljku. Ona dođe i odnese biljku...

Gilgameš tada sjede i zaplaka,

suze mu potekoše niz lice.
Uze za ruku Uršanabija, lađara.
Za koga su s e , (upita) mučile moje ruke?
Za koga je prolivena krv moga srca?
Sebi ne priskrbih blagodat;
zmiji blagodat donesoh...

Još jedan sumerski pečat ilustrira tragičan kraj ovog Epa: kri-
lata vrata su u pozadini, Uršanabi upravlja brodom, a Gilgameš
se bori sa zmijom. Budući da nije pronašao besmrtnost, sada ga
slijedi anđeo smrti (sl. 74).
I tako su, kroz mnoge generacije, pisari prepisivali i prevodili,
pjesnici recitirali a pripovjedači kazivali priču o prvoj bezuspje­
šnoj potrazi za besmrtnošću, epsku priču o Gilgamešu.
Evo njenog početka:

Dopustite mi da upoznam zemlju

S onim koji je vidio Tunel;
 O njemu koji poznaje mora,
saznat ćete cijelu priču.
On je posjetio... (?) također,
Što je skriveno od mudrosti, sve stvari...
Tajne stvari vidio je,
Što je skriveno od čovjeka, otkrio je.
Donio je čak i vijesti
o vremenu prije Potopa;
Poduzeo je i daleko putovanje,
iscrpljujuće i puno teškoća.
Vratio se, i na kamenom stupu
patnje je svoje uklesao.

A ovako je, prema sumerskim popisima kraljeva, sve završilo:

Božanski Gilgameš, čiji je otac bio čovjek, visoki svećenik

hramskog prostora, vladao je 126 godina. Ur-lugal, Gilgamešov
sin, vladao je nakon njega.

slika 73

slika 74
 8
JAHAČI OBLAKA

Gilgamešova putovanja u potrazi za besmrtnošću u kasnijim

su tisućljećima nesumnjivo bila izvor brojnih priča o polubogo­
vima ili junacima koji su polagali pravo na taj status, i koji su na
sličan način pokušali pronaći raj na Zemlji ili nebesko boravište
bogova. Sigurno je i da je iscrpni Ep o Gilgamešu služio kao vo­
dič pomoću kojega su kasniji tragaoci pokušavali pronaći drevne
putokaze prema Zemlji živih, i utvrditi put do nje.
Sličnosti između geografskih orijentira - tunela koje su na­
pravili ljudi (ili možda bogovi), hodnika, hermetičnih i radija-
cijskih komora; pticolikih bića, ili Orlova, kao i brojnih drugih
većih i manjih detalja - previše su brojne i identične da bi bile
samo slučajnost. U isto vrijeme, epska priča o putovanju može
objasniti zbrku oko točne lokacije žudenog cilja koja je vladala
u kasnijim tisućljećima. Naime, kako je pokazala naša detaljna
analiza, Gilgameš nije poduzeo jedno, nego dva putovanja, što
je činjenica koju su zanemarili mnogi moderni znanstvenici, a
možda i oni iz prošlosti.
Gilgamešova drama doseže kulminaciju u zemlji Tilmun,
boravištu bogova i mjestu Shemova. Tamo je Gilgameš sreo svog
pretka koji je umakao smrtnosti, i tamo je pronašao tajnu biljku
vječne mladosti. Tamo su se u kasnijim tisućljećima dogodili
drugi susreti s bogovima, kao i događaji koji su utjecali na smjer
ljudske povijesti. Tamo je, po našem mišljenju, bio Duat - Stepe­
nište do neba.
No, to nije bilo prvo Gilgamešovo odredište, stoga moramo
pratiti njegove stope redom kojim ih je ostavio: njegovo prvo
odredište na putu prema besmrtnosti nije bio Tilmun, nego «Mje-
sto slijetanja« na Cedrovoj planini, u velikoj Cedrovoj šumi.
Znanstvenici (npr. S. N. Kramer, The Sumerians) su tvrdnje
Sumerana da se Šamaš mogao «uspinjati» u «Zemlji cedrova», a
ne samo u Tilmunu, nazvali «kriptičnim i još uvijek zagonetnim«.
Odgovor glasi da je pokraj svemirske luke u Tilmunu, odakle se
moglo dosegnuti najudaljenija nebesa, postojalo još i «Mjesto sli­
jetanja«, iz kojeg su se bogovi mogli «popeti na nebo» oko Zemlje.
Potvrda je to našeg zaključka da su bogovi u stvari imali dvije
vrste letjelica: GIR-ove, raketne brodove kojima se upravljalo iz
Tilmuna, i one koje su Sumerani zvali MU, «Nebeska komora«.
Tehnologija je Nefilima omogućavala da se gornji segment GIR-a,
komandni modul - ono što su Egipćani zvali Ben-Ben - mogao
odvojiti i letjeti Zemljinom atmosferom kao MU.
Drevni narodi vidjeli su GIR-ove u njihovim podzemnim ko­
morama, (si. 27) a možda i u letu (si. 75). Ali na crtežima su češće
prikazivali «nebeske komore« - letjelice koje bismo danas klasi­
ficirali kao NLO-e (neidentificirane leteće objekte). Onaj kojeg je
patrijarh Jakov vidio u svojoj viziji lako je mogao izgledati kao
Ištarina Nebeska komora (si. 66); leteći kotač kojeg je opisao pro­
rok Ezekiel bio je sličan asirskim opisima njihovog letećeg boga
koji luta nebom, na visini oblaka, u kuglastoj Nebeskoj odaji (si.
76a). Crteži pronađeni na drevnom nalazištu kraj rijeke Jordan,
na suprotnoj obali od Jerihona, daju naslutiti da su ove kuglaste
letjelice prilikom slijetanja izbacivale tri noge (si. 76b); one su
možda bile plameni vihor u kojem je prorok Ilija odnesen prema
nebu na istoj toj lokaciji.
Kao i sumerske «Orlove», drevni su narodi sve leteće bogove
prikazivali opremljene krilima - kao krilata bića iz čijih prikaza
slika 75

a b

slika 76

možemo pratiti podrijetlo judeokršćanskog prihvaćanja krilatih

kerubina i anđela (doslovno: izaslanika) Božjih (si. 77).
Tilmun je, dakle, bio lokacija svemirske luke. Cedrova planina
bila je lokacija «Mjesta slijetanja«, «Ištarinog raskrižja« - zračne
luke bogova. A ovo potonje bilo je Gilgamešovo prvo odredište.
Dok identifikacija Tilmuna i njegove lokacije predstavlja
nemali izazov, utvrđivanje lokacije Cedrove šume nije osobito
zahtjevno. Uz niske šume na otoku Cipru, postoji samo jedna
takva lokacija na cijelom Bliskom istoku - libanonske planine.
Ta dojmljiva stabla cedra, koja mogu doseći visinu od 50 meta­
ra, veličaju se na više mjesta u Bibliji, a njihova je jedinstvenost
drevnim narodima bila poznata još od najstarijih vremena. Kao
što biblijski i drugi bliskoistočni tekstovi svjedoče, libanonski ce­
drovi bili su namijenjeni gradnji i ukrašavanju hramova («božjih
kuća») - što je praksa koja se detaljno opisuje u Kraljevima I, u
poglavlju koje govori o tome kako je Salomon gradio jeruzalem­
ski hram (nakon što se Jahve požalio «Zašto mi ne sagradite kuću
od cedrovine?»).
Čini se da je biblijski Gospodin jako volio cedrove, i često ih
je spominjao u svojim alegorijama, uspoređujući s njima vladare
i narode: «Asirijo, usporedit ću te, evo, s cedrom libanonskim, lije­
pih grana, gusta lišća i debla visoka... Voda ga othrani i uzvisi be-
zdan» - sve dok ga Jahvin gnjev nije oborio i polomio mu grane.
Čini se da čovjek nikada nije bio u stanju uzgajati ove cedrove, a u
Bibliji je zabilježen jedan pokušaj koji je bio potpuno neuspješan.
Taj se pokušaj pripisuje babilonskom kralju (stvarnom ili alego­
rijskom) koji «Doletje na Libanon i zgrabi cedrov vrh», nakon
čega je izabrao najbolje sjeme. To sjeme «u plodnu njivu posadi,
kraj obilnih voda stavi«. Ali ono što je izraslo nije bio visoki cedar
- samo stabalce slično vrbi, «bujan izbi čokot, onizak izraste».
Biblijski Gospodin je, S druge strane, poznavao tajnu uzgaja­
nja cedrova:

Ovako govori Jahve Gospod:

«S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih,
odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj, najvišoj...
Razgranat će se ona, plodom uroditi, i postat će moćni
cedar.»

To znanje je očito imalo veze s činjenicom da su cedrovi rasli

u «božjem vrtu». Tamo se s njima nije moglo usporediti nijedno
drugo stablo; «zaviđaše mu sve edensko drveće u vrtu Božjem».
Hebrejski izraz Gan (vrt, voćnjak), koji potječe od korijena gnn
(štititi, braniti), označava čuvano i zabranjeno područje - isto
ono što čitatelju prenosi priča o Gilgamešu, kada govori o šumi
koja se proteže «mnogim ligama», koju čuva Vatreni ratnik («tre-
pet smrtnika»), i u koju se može ući samo kroz vrata koja para­
liziraju svakog uljeza koji ih dodirne. U njoj se nalazilo «tajno
boravište Anunnakija»; tunel je vodio do «prostora odakle dolaze
riječi zapovijedanja« - «podzemnog mjesta Šamašovog».
slika 77

Gilgameš je zamalo uspio doći do Mjesta slijetanja, zahvalju­

jući Šamašovom dopuštenju i pomoći. Ali Ištarin bijes (nakon
što je odbio njene ponude) potpuno je promijenio tijek događaja.
Ali prema Starom zavjetu, sudbina jednog drugog smrtnog kralja
bila je drukčija. Bio je to kralj Tira - grada države na libanonskoj
obali, smještene nedaleko od cedrovih planina; njemu je Bog
(prema 28. poglavlju Knjige Ezekielove) omogućio da posjeti
Svetu planinu:

U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše, resio te dragulj svaki...

Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika: bio si na
svetoj gori Božjoj, kretao si se posred ognjena kamenja.

Gilgameš je pokušao nepozvan ući u Mjesto slijetanja bogo­

va; kralju Tira ne samo što je bilo dopušteno da dođe u to mjesto,
nego se očigledno i kretao u vatrenom kamenju, leteći poput
keruba. Zato je rekao: Ja sam bog! Na božjem prijestolju sjedim
u srcu morskom. Zbog oholosti njegova srca, prorok ga je oba­
vijestio da će umrijeti smrću neobrezanih od tuđinske ruke.
Vidljivo je da su i Hebreji iz biblijskih vremena i njihovi sje­
verni susjedi bili upoznati s lokacijom i prirodom Mjesta slijeta­
nja na Cedrovoj planini, u koje je Gilgameš pokušao prodrijeti u
prethodnom tisućljeću. To, kako ćemo pokazati, nije bilo mito-
loško, nego stvarno mjesto: osim tekstualnih, postoje i njegovi
slikovni prikazi iz tih drevnih dana, koji svjedoče o postojanju i
funkciji tog mjesta.
U priči o kralju koji je pokušao uzgojiti cedar, Stari zavjet
kaže da je on odnio grančicu u zemlju trgovaca, i posadio sje­
me u gradu prodavača. Takvu zemlju i takav grad prodavača
nije trebalo tražiti daleko: duž libanonske obale, od Anatolije na
sjeveru do Palestine na jugu, bilo je nekoliko kanaanskih obalnih
gradova čiji su bogatstvo i moć rasli zahvaljujući međunarodnoj
trgovini. Iz biblijskih priča najpoznatiji su Tir i Sidon; tisućljetna
pomorska i trgovačka središta, čija je slava dosegnula vrhunac
pod vlašću Feničana.
U ruševinama i pod gomilom zemlje, otkad su ga razorili
asirski napadači, ležao je još jedan grad, možda najsjevernija
predstraža Kanaanaca prema Hetitskom carstvu. Njegove je
ostatke 1928. slučajno otkrio jedan zemljoradnik koji je odlučio
zaorati novo polje u blizini brda Ras Shamra. Opsežna iskapanja
koja su uslijedila otkrila su drevni grad Ugarit. Među spektaku­
larnim nalazima bili su velika palača, hram boga Baala (Gospo-
dara»), i velik broj rukotvorina. Ali najveće blago bile su brojne
glinene pločice ispisane alfabetskim klinastim pismom (si. 79),
na «zapadnosemitskom» jeziku, sličnom biblijskom hebrejskom.
Te pločice, čiji je sadržaj Charles Virollaud godinama objavljivao
u znanstvenom časopisu Syria, upoznale su nas s dotad relativno
zagonetnim Kanaancima, njihovim životom i običajima, i njiho­
vim bogovima.

ZEMLJA HETITA

Ugarit
ZEMLJA
AMOREJACA
CYPRUS

Kadeš
Palmyra

FEDITSIUUNKAIt SU
Sea of Galilee

Jericho

DEAD SBA

BeerSheba

NEGEV

Heliopolis
Memphis
EGYPT

BED SEA

slika 78
slika 79

slika 80
 Na čelu kanaanskog panteona bilo je vrhovno božanstvo zva­
no El - ime koje je u biblijskom hebrejskom bilo općeniti naziv
za božanstvo, podrijetlom od akadske riječi Ilu, koja je doslo­
vno značila Uzvišeni. Ali u kanaanskim pričama o bogovima
i ljudima, El je bilo vlastito ime jednog boga, koji je bio vrhovni
autoritet među ljudima i među bogovima. On je bio otac bogova,
kao i Ab Adam ( o t a c ljudi); njegovi epiteti bili su Dobri, Mi­
losrdni. On je bio stvoritelj svega stvorenog i onaj koji jedini
može dati kraljevsku vlast. Stela pronađena u Palestini (sl. 80)
prikazuje Ela kako sjedi na svom prijestolju, dok mu neko mlađe
božanstvo, vjerojatno jedan od njegovih brojnih sinova, poslužu­
je piće. El nosi stožastu, rogatu kacigu, koja je bila znak raspozna­
vanja bogova širom cijelog Bliskog istoka, a prizorom dominira
sveprisutna krilata kugla, simbol Planeta bogova.
U davnim danima, El je bio vrhovno božanstvo neba i Ze­
mlje. No, u vrijeme događaja o kojima govore glinene pločice, El
je živio u nekoj vrsti mirovine, daleko od svakodnevnih poslova.
Njegovo boravište bilo je u planinama, kod dva izvora. Tamo
je sjedio u svom paviljonu, primajući izaslanike, predsjedajući
skupštinama bogova, i pokušavajući riješiti tekuće sukobe među
mlađim bogovima. Mnogi od njih bili su njegova vlastita djeca:
neki tekstovi tvrde da je El imao čak sedamdeset potomaka. Od
tog broja, njih trideset rodila je njegova službena supruga-kralji-
ca Ašera (sl. 81); ostalu su djecu rodile njegove brojne konkubine
ili čak smrtne žene. Jedan poetski tekst govori kako su dvije žene

slika 81
ugledale golog Ela dok su šetale plažom; potpuno ih je očarala
veličina njegovog penisa, i svaka od njih kasnije mu je rodila sina.
(Ovo je Elovo obilježje lako uočljivo i na feničkom novčiću, gdje
je on prikazan kao krilati bog - sl. 82).
Elova najvažnija djeca, međutim, bila su tri sina i jedna kći:
bogovi Jam (Ocean, M o r e ) , Baal ( G o s p o d a r ) i Mot ( U n i -
štavač), te božica Anat ( O n a koja je odgovorila). Po imenima
i odnosima očito su bili paralelni grčkim bogovima Posejdonu
(bogu mora), Zeusu (vladaru bogova) i Hadu (bogu podzemnog
svijeta). Baal je, poput Zeusa, bio uvijek naoružan kopljastom
munjom (sl. 82), a njegov kultni simbol bio je bik. Kad se Zeus
borio s Tifonom, samo je njegova sestra Atena, božica rata i lju­
bavi, stala na njegovu stranu; u egipatskim pričama, samo se Izi-
da borila uza svog brata-muža Ozirisa. Tako je bilo i kad se Baal
borio protiv svoja dva brata: samo mu je njegova sestra-ljuba-
vnica Anat pritekla u pomoć. Poput Atene, ona je s jedne strane
bila djeva, i često se razmetala svojom golom ljepotom (sl. 82),
a s druge strane bila je božica rata, s lavom kao simbolom svog
junaštva (sl. 83). (U Starom zavjetu zvali su je Aštarta).
Veze s egipatskim pretpovijesnim uspomenama i vjerova­
njima nisu bile ništa manje očigledne od onih kod Grka. Izida
je oživjela Ozirisa nakon što je pronašla njegove ostatke kraj
kanaanskog grada Biblosa. Slično tome, Baala je Anat povratila u
život nakon što ga je posjekao Mot. Seta, Ozirisovog protivnika,

slika 82
slika 83

u egipatskim su spisima ponekad zvali Set Saphonov. Baal je,

kao što ćemo vidjeti, stekao titulu Gospodar Sefona. Egipatski
spomenici iz Novog kraljevstva - paralelnog s razdobljem Ka-
naanaca - često su prikazivali kanaanske bogove kao egipatska
božanstva, nazivajući ih Min, Rešef, Kadeš i Antat (sl. 84). Tako
diljem drevnog svijeta nailazimo na iste priče o istim bogovima,
ali pod različitim imenima.
Znanstvenici ističu da su sve te priče bile odjeci, ako ne i pra­
ve verzije, mnogo starijih izvornih sumerskih priča: ne samo o
čovjekovoj potrazi za besmrtnošću, nego i o ljubavi, smrti i uskr­
snuću među bogovima. Sve te priče bile su ispunjene epizodama,
detaljima, epitetima i učenjima koji se mogu naći i u Starom za­
vjetu - što svjedoči o zajedničkom mjestu radnje (širi Kanaan),
zajedničkim predajama i zajedničkim izvornim verzijama.
Jedan od takvih tekstova je i priča o Danelu (Dan-El - Elov
sudac - Daniel na hebrejskom), pravednom poglavici koji nije
mogao začeti zakonitog nasljednika. Molio je bogove da mu ga
daju kako bi, kad on umre, njegov sin mogao podignuti stelu
njemu na spomen u Kadešu. Iz toga možemo pretpostaviti da se
radnja zbiva tamo gdje južni Kanaan (Negev) prelazi u Sinajski
poluotok, jer se na tom mjestu nalazio Kadeš (Sveti g r a d ) .
slika 84

Kadeš je bio obuhvaćen teritorijem biblijskog patrijarha

Abrahama, i kanaanska priča o Danelu zaista je puna sličnosti s
biblijskom pričom o rođenju Abrahamovog i Sarinog sina Izaka.
Slično kao u Knjizi Postanka, u kanaanskoj priči čitamo kako
je Danel, koji je već bio zašao u godine a još nije imao muškog
nasljednika, vidio priliku da izmoli božansku pomoć kad su dva
boga stigla u njegovo naselje. "Smjesta... on prinese bogovima
jelo, Svetima prinese piće." Božanski gosti - a pokazalo se da
se radi o Elu, Djelitelju zdravlja i Baalu - ostali su s Danelom
čitavih tjedan dana, tijekom kojih ih je Danel opsjedao svojim
preklinjanjima. Konačno, Baal pristupi Elu s njegovom (Danelo-
vom) molbom. Pristajući, El uze svog slugu za ruku i pokloni
mu Duha, čime je obnovljena Danelova spolna moć:

Dahom života Danel je oživljen...

Dahom života on je osnažen.

Danel je s nevjericom primio Elovo obećanje da će dobiti

sina. Popni se na krevet, kaže mu, poljubi svoju ženu, zagrli je...
po začeću i trudnoći rodit će Danelu muško dijete. I baš kao u
biblijskoj priči, patrijarhova supruga rodila je zakonitog naslje­
dnika, i loza je sačuvana. Nazvali su ga Akhat, a bogovi su mu dali
nadimak Na'aman ( U g o d n i ) .
Kad je dječak porastao i razvio se u mladića, Božji obrtnik
poklonio mu je jedinstven luk. To je ubrzo izazvalo zavist božice
Anat, koja je poželjela imati taj čarobni luk. Kako bi ga dobila,
obećavala je Akhatu sve što mu srce poželi - zlato, srebro, pa čak
i besmrtnost:

Traži Život, o Akhate mladi -

Traži Život i dat ću ti ga.
Besmrtnost (traži),
i njom ću te obdariti.
Učinit ću da s Baalom godine brojiš,
Sa sinovima Elovim brojat ćeš mjesece.

Štoviše - obećala je - ne samo da će živjeti jednako dugo kao

i bogovi, nego će i biti pozvan da im se pridruži na ceremoniji
davanja Života:

A Baal, kada poklanja Život,

svečanost priređuje.
Gozbu on daje za onoga koji prima Život.
Nudi mu piće,
vješto mu pjeva i recitira.
 Ali Akhat nije vjerovao da čovjek može pobjeći od svoje smr­
tne sudbine, i nije se htio odvojiti od svog luka:

Ne laži, o Djevo -
junaku su tvoje laži odbojne.
Kako će smrtnik u zagrobni život?
Kako jedan smrtnik može steći vječnost?...
Smrću sviju ljudi i ja ću umrijeti,
da, sigurno ću umrijeti.

Osim toga, ukazao je Anat na činjenicu da je luk bio napra­

vljen za ratnike poput njega, a ne za žene. Uvrijeđena, Anat je
prešla zemlju do Elovog boravišta kako bi zatražila dozvolu
da ubije Akhata. Elov zagonetni odgovor dopustio je kažnjavanje
samo do određene granice.
Tada je Anat pribjegla lukavosti. Preko tisuću polja, deset
tisuća rali doputovala je natrag k Akhatu. Sada se smješkala i
hihotala, pretvarajući se da se ne ljuti na njega i da ga voli. Obra­
ćajući mu se kao Akhatu m l a d o m , rekla je: Ti si moj brat, ja
sam tvoja sestra. Nagovarala ga je da s njom ode u grad Oca
bogova; gospodara Mjeseca. Tamo je od Taphana zatražila da
ubije Akhata zbog njegovog l u k a , ali da ga nakon toga pono-
vno oživi - da privremeno umrtvi Akhata, samo koliko je Anat
potrebno da uzme njegov luk. Taphan, slijedeći Anatine upute,
udari Akhata dvaput po lubanji, triput iza u h a , i Akhatova duša
pobježe poput magle. Ali prije nego što je Akhat mogao biti
oživljen - ako je Anat to uopće i htjela - njegovo su tijelo rastr­
gali lešinari. Danel je primio strašnu vijest dok je sjedeći pred
vratima, pod moćnim stablom, razmatrao slučaj udovice, dono­
sio presudu o siročetu. Uz Baalovu pomoć provedena je potraga
za raskomadanim Akhatom, ali uzalud. Odlučivši se osvetiti,
Akhatova sestra je, prerušena, otputovala do Taphanovog doma,
gdje ga je napila i pokušala ubiti. (Moguće je da priča ima sretan
završetak, po kojem je Akhat ipak oživljen, ali on nedostaje.)
Premještanje radnje iz libanonskih planina u Grad gospoda­
ra Mjeseca također je element koji možemo naći u Epu o Gil-
gamešu. Na cijelom drevnom Bliskom istoku, božanstvo koje se
povezivalo s mjesecom bio je Sin (Nannar, na izvornom sumer-
skom). Njegov ugaritski epitet bio je Otac bogova; on je zaista
bio otac Ištar i njene braće. Prvi Gilgamešov pokušaj da dosegne
svoj cilj preko Mjesta slijetanja u Cedrovoj planini propao je
zbog Ištar, koja ga je pokušala ubiti uz pomoć Nebeskog bika,
nakon što je on odbio njenu ljubavnu ponudu. Na svom drugom
putovanju, prema zemlji Tilmun, Gilgameš je također stigao do
utvrđenog grada čiji je hram bio posvećen Sinu.
No, dok je Gilgameš došao u Sinovu pokrajinu nakon dugog
i opasnog pješačenja, Anat je - poput Ištar - mogla prelaziti iz
jednog mjesta u drugo gotovo u trenutku - zato što nije putovala
pješke ni jašući; umjesto toga, letjela je od mjesta do mjesta. Mno­
gi mezopotamski tekstovi spominju Ištarine letove i njenu sposo­
bnost da se kreće nebom, prelazeći nebo, prelazeći kopno. Na
slici u njenom hramu u Ashuru, asirskoj prijestolnici, prikazana
je kako nosi zaštitne naočale, tijesnu kacigu i rasklopljene sluša-
lice ili panele (vidi sl. 58). U ruševinama Marija na rijeci Eufrat
pronađen je kip božice u prirodnoj veličini, opremljen crnom
kutijom, crijevom, rogatom kacigom s ugrađenim slušalicama i
drugim obilježjima pilota (sl. 85). Ova sposobnost letenja poput
p t i c e , koja se također pripisivala kanaanskim božanstvima, spo­
minje se u svim epskim pričama otkrivenim u Ugaritu.

slika 85
 Jedna takva priča, u kojoj božica leteći dolazi u pomoć, tekst
je kojeg su znanstvenici nazvali Legenda o kralju Keretu - pri
čemu se Keret može protumačiti kao kraljevo vlastito ime, ili kao
ime njegovog grada (Prijestolnica). Glavna tema priče ista je
kao i u sumerskom epu o Gilgamešu - čovjekova potraga za be-
smrtnošću. Ali ona počinje slično kao biblijska priča o Jobu, i ima
druge velike sličnosti s Biblijom.
Job je, prema Bibliji, bio pravedan i neporočan, te bogat i
utjecajan čovjek koji je živio u zemlji Usu (Zemlji savjeta),
zemlji na teritoriju Djece istoka. Sve je bilo kako treba, dok
jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među
njima pristupi i S a t a n .
Nagovorivši Jahvu da Joba stavi na kušnju, Satan je dobio
dopuštenje da ga prvi pogodi gubitkom djece i cijele njegove
imovine, a nakon toga svim mogućim bolestima. Dok je Job sje­
dio trpeći i tugujući, tri prijatelja došla su ga tješiti; Knjiga Jobova
sastavljena je kao bilješka njihovih rasprava o životu i smrti, te
zagonetkama neba i Zemlje.
Jadikujući zbog onoga što ga je snašlo, job je žalio za davnim
danima kada je bio ugledan i poštovan: Kada sam na vrata gra­
da Kereta izlazio i svoju stolicu postavljao na t r g . Tih dana, pri­
sjećao se Job, vjerovao je da će kao feniks, bezbrojne proživjevši
dane, izdahnuti sa svojim Stvoriteljem. Ali sada je, ostavši bez
svega i pogođen bolešću, poželio umrijeti istog trena.
Prijatelj koji je stigao s juga podsjetio ga je da čovjek se rađa
da bi radio, samo Rešefov sin može letjeti do visina: čovjek je
ipak samo smrtnik, čemu onda sva ta uzbuđenost?
Ali Job je zagonetno odgovorio da stvari nisu tako jednosta­
vne: Božja je srž u m e n i , rekao je; njegov sjaj hrani moj duh.
Da li je Job, ovom dosad neshvaćenom rečenicom, otkrio da je
dijelom božanske krvi? Da li je zato, poput Gilgameša, očekivao
da će živjeti dugo kao feniks, koji se uvijek iznova rađa, i da će
umrijeti tek kada umre i njegov Stvoritelj? Ali sada je shvatio,
vječno neću živjeti, poput magle su moji dani.
Keret je u priči također prvo prikazan kao imućan čovjek
koji u vrlo kratkom razdoblju gubi ženu i djecu zbog ratova i
bolesti. Vidi propast svoje djece... zator svoga potomstva, i
uviđa da je to kraj njegove dinastije: podrovano je njegovo
prijestolje. Njegova žalost raste svakim danom; postelja mu
je natopljena s u z a m a . Svakodnevno ulazi u unutarnje odaje
hrama i plače pred svojim bogovima. Konačno, El silazi k nje­
mu da otkrije što je Kereta natjeralo u p l a č . U tom trenutku
tekstovi otkrivaju da je Keret dijelom božanske krvi, jer ga je (sa
smrtnicom) začeo El.
El je svojem voljenom momku savjetovao da prestane
tugovati i da se ponovno oženi, jer će biti blagoslovljen novim
nasljednikom. Rekao mu je da se opere i uredi, i ode zamoliti za
ruku kćeri kralja Uduma (moguće je da se radi o biblijskom Edo-
mu). Keret je, u pratnji svojih vojnika i natovaren darovima, oti­
šao u Udum i učinio kako ga je El uputio. Ali kralj Uduma odbio
je svo srebro i zlato. Znajući da je Keret meso Oca čovječjega
- da je božanskoga porijekla - zatražio je od njega neobičan mi­
raz: da prvi sin kojeg će njegova kći roditi Keretu također bude
polubog!
O tome, dakako, nije mogao odlučiti sam Keret. El, koji mu
je dao bračni savjet, nije bio dostupan. Keret se zato uputio u
Ašerin hram, gdje je zatražio njenu pomoć. Sljedeći prizor vodi
nas u Elovo boravište, gdje Ašerinu molbu podržavaju mlađi
bogovi:

Zatim dođoše i drugi bogovi,

I silni Baal progovori:
Dođi, o Milostivi, Ele dobroćudni:
Zar nećeš blagosloviti Kereta čistokrvnog,
ni usrećiti voljenog momka Elovog?

Nagovoren, El je pristao i blagoslovio Kereta, obećavši

mu da će imati sedam sinova i nekoliko kćeri. Prvorođeni sin,
objavio je El, zvat će se Yassib ( T r a j n i ) , jer će mu zaista biti
poklonjena dugovječnost. To je trebalo postići tako što bi ga
po rođenju, umjesto majke, podojile božice Ašera i Anat. (Tema
kraljevog djeteta koje doje boginje i time mu poklanjaju dugo-
vječnost bila je popularna među umjetnicima svih bliskoisto­
čnih naroda - sl. 86).
Bogovi su održali svoja obećanja. Ali Keret je, postajući sve
bogatiji i moćniji, zaboravio svoj zavjet; kao u kralja Tira iz Eze-
kielovih proročanstava, njegovo je srce postalo oholo, i počeo
se hvastati svojim božanskim podrijetlom pred svojom djecom.
Razbješnjena, Ašera je na njega poslala smrtonosnu bolest. Kako
je postajalo jasno da je Keret na rubu smrti, njegovi sinovi bili
su zapanjeni - kako se to moglo dogoditi Keretu, Elovu sinu,
potomku Milostivog, svetom biću? U nevjerici, sinovi ispituju
svoga oca - jer neistinitost tvrdnji o njegovoj besmrtnosti zacije­
lo ima utjecaja i na njihove živote:

Za tvog života, oče, radovali smo se;

klicali smo od sreće zbog tvoje besmrtnosti...
Hoćeš li dakle umrijeti, oče, poput smrtnika?

Šutnja njihovog oca rekla im je sve, i sada se sinovi obraćaju

bogovima:

slika 86
 Kako možemo reći
Keret je sin Elov,
potomak Milostivog
i sveto biće?
Hoće li onda bog umrijeti?
Potomak milostivog neće živjeti?

Doveden u neugodan položaj, El pita druge bogove: Tko od

bogova može vratiti zdravlje, istjerati bolest? El je ovaj poziv
ponovio sedam puta, ali mu nitko od bogova ne odgovori. U
očaju, El se obraća Božjem obrtniku i njegovim pomoćnicima,
božicama obrtnicama koje znaju sve čarolije. Jedna od onih koje
uklanjaju bolesti, božica Šatakvat, odazvala se i poletjela. Ona
leti preko stotinu gradova, ona leti preko mnogih sela... Stigav­
ši u Keretovu kuću u posljednji trenutak, uspjela ga je vratiti u
život.
(Priča, međutim, nema sretan završetak. Budući da se Kereto-
va tvrdnja da je besmrtan pokazala neistinitom, njegov prvoro-
đeni sin predložio je da Keret abdicira u njegovu korist...)

Veliku važnost za razumijevanje drevnih događaja ima ne­

koliko epskih priča koje govore o životu samih bogova. U nji­
ma se sposobnost bogova da lete svijetom prihvaća kao nešto
uobičajeno, a njihova luka na Sefonovom vrhu opisana je kao
odmaralište astronauta. Glavni likovi u tim pričama su Baal i
Anat, brat i sestra koji su također i ljubavnici. Baalov česti epitet
je Jahač oblaka - koji je u Starom zavjetu korišten za hebrejsko
božanstvo. Anatina sposobnost letenja, koja je postala očigledna
u pričama koje govore o odnosima između bogova i ljudi, još je
naglašenija u pričama o samim bogovima.
U jednom od tih tekstova, Anat je doznala da je Baal otišao
pecati na livadu Samakh (sl. 87). Zanimljivo je da je to mjesto
do današnjeg dana zadržalo isto ime: radi se o jezeru Sumkhi
(Riblje jezero) u sjevernom Izraelu, na ušću rijeke Jordan u
Galilejsko more; i još je uvijek poznato po svojoj ribi i divljači.
Anat je odlučila otići do Baala:
slika 87

Ona podiže krila, djeva Anat,

podiže krila i leti
do središta livade Samakh
koja bivolima obiluje.

Vidjevši je, Baal joj je dao znak da se spusti, ali Anat se po­
čela igrati skrivača. Neraspoložen, Baal ju je upitao očekuje li od
njega da joj podmaže rogove - što je izraz za vođenje ljubavi
- u letu. Ne uspijevajući je pronaći, Baal je uzletio visoko...
na n e b o , i odletio do svog prijestolja na Sefonovom v r h u .
Uskoro se tamo pojavila i razigrana Anat, na Sefonu (da bude)
zadovoljna.
Međutim, ova idilična druženja mogla su se odvijati samo u
kasnijim godinama, kada se Baal konačno učvrstio na položaju
princa Zemlje i priznatog gospodara sjevernih zemalja. Prije toga,
Baal se upuštao u borbe na život i smrt s drugim pretendentima
na božansko prijestolje; nagrada u tim borbama bilo je mjesto
Zarerat Zephon - što se obično prevodi kao Visine Sefona, ali
doslovno znači stjenoviti vrh na sjeveru.
Te krvave borbe za prevlast nad određenim uporištima ili
zemljama bile su zaoštrene željom za nasljeđivanjem prijestolja,
jer je vođa panteona bio star i povlačio se u mirovinu. U skladu
s bračnim tradicijama koje se prvi put spominju u sumerskim
zapisima, Elova službena kraljica Ašera (Vladareva k ć i ) bila je
njegova polusestra. Time je njen prvi sin bio zakoniti nasljednik.
Ali, kao što se događalo i ranije, to su mu pravo često osporavali
prvorođenci - sinovi koji su kronološki rođeni ranije, ali od dru­
ge majke. (Činjenica da Baal, koji je imao barem tri supruge, nije
mogao oženiti svoju voljenu Anat, dokazuje da mu je ona bila
prava sestra, a ne polusestra.)
Kanaanska priča počinje u Elovom udaljenom planinskom
boravištu, gdje on prijestolje potajno ostavlja u nasljeđe princu
Jamu. Božica Šepeš, Baklja bogova, doletjela je k Baalu i javila
mu loše vijesti: El predaje vlast!, vikala je dižući uzbunu.
Baalu su savjetovali da ode k Elu, i iznese razmiricu pred
Skupštinom - vijećem - bogova. Sestra mu je savjetovala da
bude prkosan:

Prema Skupštini se zaputi,

usred brda Lala.
Pred noge Elu ne padaj,
ne prostiri se pred Skupštinom;
Ponosno stojeć' reci svoj govor.

Kad je doznao za ovaj plan, Jam je k okupljenim bogovima

poslao vlastite izaslanike sa zahtjevom da se pobunjeni Baal pre­
da u njihove ruke. Bogovi sjedoše da blaguju, Sveti bijahu pri
ručku; Baal stajaše pred E l o m , kad su ušli izaslanici. U muku
koji je uslijedio, iznijeli su Jamov zahtjev. Kako bi dali do znanja
da misle ozbiljno, pred Elove noge oni ne p a d o š e ; oružje im je
bilo spremno za upotrebu: Oči koje su poput naoštrenih ma­
čeva, iz kojih blista vatra što proždire. Bogovi su legli na pod i
sklonili se u zaklon. El je bio spreman predati Baala. Ali Baal je
potegnuo vlastito oružje i spremao se skočiti na izaslanike, kad ga
je obuzdala njegova majka: izaslanici uživaju imunitet, podsjetila
ga je.
Kad su se izaslanici vratili Jamu praznih ruku, postalo je ja­
sno - nema drugog izlaza nego da dva boga izađu na megdan.
Jedna božica - možda Anat - dogovorila je s Božjim obrtnikom
da Baal dobije dva božanska oružja, Progonitelja i Bacača
koji se obrušava poput orla. Baal je u dvoboju nadmoćno pobi-
jedio i upravo se spremao smlaviti Jama kad je do njega dopro
Ašerin glas: 'poštedi Jama!'. Jamu je pošteđen život, ali je prognan
u svoje primorske posjede.
Zato što je poštedio život Jamu, Baal je od Ašere zauzvrat
zatražio podršku u njegovoj borbi za osvajanje Sefonovog vrha.
Ašera se odmarala u svom domu na obali, i prilično je nevolj­
ko otputovala do Elovog boravišta na vrućem i suhom mjestu.
Stigavši žedna i isušena, izložila mu je problem i zatražila od
njega da odluči na temelju mudrosti, a ne emocija: Ti si zaista
velik i m u d a r , laskala mu je; tvoja te sijeda brada savjetuje...
mudrost i vječni život tebi su suđeni. Odvagnuvši situaciju, El­
se složio: neka Baal bude gospodar Sefonovog vrha; neka sagradi
svoju kuću na njemu.
Ali ono što je Baal imao na umu nije bila samo obična kuća.
Njegovi planovi zahtijevali su usluge Kotar-Hasisa (Vještog i
m u d r o g ) , Božjeg obrtnika. Ne samo suvremeni znanstvenici,
nego čak i Filo iz Biblosa (navodeći ranije feničke povjesniča­
re) uspoređivali su Kotar-Hasisa s grčkim božanskim kovačem
Hefestom, koji je sagradio Zeusov i Herin dom. Drugi su nalazili
sličnosti s egipatskim Totom, bogom umjetničkog obrta i magije.
Zaista, ugaritski tekstovi tvrde da su izaslanici otišli potražiti Ko­
tar-Hasisa na Kreti i Egiptu, pa se može pretpostaviti da je u to
vrijeme djelovao u tim zemljama.
Kad je Kotar-Hasis stigao k Baalu, njih dvojica razmotrili su
planove za izgradnju. Pokazalo se da je Baal želio dvodijelnu stru­
kturu, sastavljenu od E-khala (velike kuće, hrama) i Behmtama,
što se obično prevodi kao k u ć a , ali doslovno znači povišena
platforma. Došlo je do manjeg neslaganja oko toga gdje bi treba­
lo ugraditi jedan ljevkasti prozor koji se otvara i zatvara na neki
neobičan način. Poslušaj moj savjet, o Baale, inzistirao je Kotar-
Hasis. Kad je građevina bila dovršena, Baal je bio zabrinut da bi se
njegova žena i djeca mogli ozlijediti. Kako bi ga oslobodio straha,
Kotar-Hasis je zapovjedio da se debla iz Libanona, iz Siriona dra­
gocjeni c e d r i , naslažu unutar građevine - i zapalio vatru. Vatra
je intenzivno gorjela cijeli tjedan; srebro i zlato koji su bili u njoj
rastopili su se, ali sama građevina ostala je neoštećena.
 Podzemna komora i povišena platforma bili su spremni!
Ne gubeći vrijeme, Baal odluči testirati objekte:

Baal otvori lijevak na povišenoj platformi,

prozor u velikoj kući.
U oblacima, Baal napravi otvore.
Svoj božanski zvuk ispusti Baal...
Od njegovog božanskog zvuka Zemlja se grči.
Planine se tresu...
Drhtaji su...
Na istoku i zapadu, Zemljine se gore ljuljaju.

Nakon što se Baal vinuo prema nebu, božji glasnici Gapan i

Ugar pridružili su mu se u letu: dvojica krilatih okupljaju obla-
ke iza Baala; dvojica pticolikih preletjela su iznad snijegom
prekrivenih vrhova Sefona. Ali s novim objektima, Sefonov vrh
pretvoren je u Sefonovu u t v r d u , a planina Libanon ( B i j e l a ,
po svojim snježnim vrhovima) dobila je epitet Sirion - Oklo-
pljena planina.
Zadobivši nadzor nad Sefonovom utvrdom, Baal je također
dobio ime Baal Sefon. To ime jednostavno znači Gospodar Se-
fona, Sjevernog mjesta. Ali izvorno značenje imena Sefon nije
bilo geografsko; značilo je istovremeno skriveno i mjesto
promatranja. Bez dvojbe, sve su ove konotacije bile povezane s
imenovanjem Baala Gospodarom Sefona.
Sada kad je stekao sve ove moći i povlastice, Baalove su am­
bicije počele rasti. Pozvao je sinove bogova na svečanu gozbu i
od njih zatražio podaničku vjernost i pokornost; oni koji u odbili
bili su napadnuti: Baal zgrabi sinove Ašerine; Rabima udari po
leđima, Dokjama mlatnu toljagom. Dok su neki poginuli, drugi
su uspjeli pobjeći. Opijen moći, Baal im se rugao:

Baalovi neprijatelji traže spas u šumi,

Njegovi neprijatelji skrivaju se po planini.
Silni Baal viče:
O neprijatelji Baalovi, zašto drhtite?
 zašto bježite, zašto se skrivate?
Baalovo oko razbija u triješće,
Njegova ruka lomi cedrove;
Moćna je njegova desnica.

Nastavljajući svoju borbu za apsolutnu moć, Baal je - uz

Anatinu pomoć - pobijedio i uništio takve protivnike kao što su
zmija L o t a n , Šalijat, sedmeroglavi z m a j , Atak V o l , kao i bo­
žicu Hašat, Kuju. Iz Starog zavjeta znamo da je Jahve, biblijski
Gospodin, također bio Baalov ljuti protivnik. Kad je Baalov utje­
caj porastao među Izraelcima, nakon što je njihov kralj oženio
Kanaansku princezu, prorok Ilija organizirao je borbu između
Baala i Jahve na gori Karmel. Nakon što je Jahve pobijedio, tri sto­
tine Baalovih svećenika odmah je pogubljeno. U Starom zavjetu
tvrdi se da je u tim nemirnim vremenima Jahve bio taj koji je
zapovijedao Sefonovim vrhom. Značajno je što su tvrdnje izne­
sene gotovo istovjetnim jezikom, kao što se može jasno vidjeti iz
Psalma 29, i drugih stihova:

Prinesite Jahvi, o sinovi Božji, prinesite Jahvi slavu i moć!

Prinesite Jahvi slavu njegova imena, poklonite se Jahvi u She­
mu njegovom!
Jahve tutnji nad vodama silnim!
Čuj! Jahve u sili, Jahve u veličanstvu!
Čuj! Jahve lomi cedre, Jahve lomi cedre libanske,
i Liban skakuće poput teleta, a Sirion kao mlado bivolče!
Čuj! Jahve sipa munje, Jahve sipa munje ognjene...
Veličajte Gospodina u velikoj kući njegovoj!

Poput Baala u kanaanskim tekstovima, i hebrejsko je bo­

žanstvo bilo Jahač oblaka. Prorok Izaija imao je viziju Jahve
kako leti na jug prema Egiptu: Gle, Jahve sjedi na brzu oblaku,
u Egipat dolazi. Dršću pred njim idoli egipatski. Izaija je također
tvrdio da je osobno vidio Jahvu i njegove krilate pratioce:
 One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje
sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta
ispunjahu Svetište.
Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila... Od
gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na prago­
vima, a Dom se napuni dimom.

Hebrejima je bilo zabranjeno obožavanje kipova ili rezbari-

ja, a stoga i njihovo izrađivanje. Ali Kanaanci, koji mora da su
poznavali Jahvu, kao što su i Hebreji poznavali Baala, ostavili
su nam prikaze Jahve, onakvog kakvim su ga oni zamišljali. Na
novčiću iz četvrtog stoljeća pr. Kr. koji nosi natpis Yahu ( J a h v e )
možemo vidjeti bradato božanstvo koje sjedi na prijestolju u
obliku krilatog kotača (sl. 88).
Na drevnom Bliskom istoku općenito se vjerovalo da vlast
nad Sefonom znači premoć nad bogovima koji su mogli letjeti.
To je, bez sumnje, bilo ono što je i Baal očekivao. Ali sedam godi­
na nakon što je Sefonova utvrda dovršena, Baala je izazvao Mot,
gospodar južnih zemalja i Podzemnog svijeta. Kako se ispostavi­
lo, nije se više radilo o sukobu oko Sefona, nego o tome čije će
biti gospodstvo nad cijelom Zemljom.

slika 88
 Do Mota je nekako došao glas da se Baal bavi sumnjivim
aktivnostima. Potajno i bespravno, on je stavljao jednu usnu na
Zemlju i jednu na n e b o , i pokušavao protegnuti svoj govor do
planeta. Mot je u početku tražio dozvolu da istraži što se događa
unutar Sefonovog vrha. Baal je umjesto toga poslao izaslanike s
porukom mira. Kome treba r a t ? , pitao je; hajde da izlijemo
mir i prijateljstvo u središte Zemlje. Kako Mot nije odustajao
od svoje namjere, Baal je zaključio da je jedini način da spriječi
Motov dolazak u Sefon taj da on prvi ode do Motovog boravišta.
Tako je Baal otišao do Motove jame u dubinama Zemlje, hi­
neći poslušnost.
Ono što je u stvari imao na umu bilo je mnogo opakije - na­
mjeravao je svrgnuti Mota. Da bi u tome uspio, trebala mu je
pomoć uvijek vjerne Anat. I tako se dogodilo da dok je Baal bio
na putu k Motu, njegovi izaslanici stigli su do Anat u njenom
prebivalištu. Dva izaslanika imala su zadatak da Anat od riječi do
riječi ponove Baalovu zagonetnu poruku:

Moram ti povjeriti tajnu,

šapatom izgovoriti poruku:
To je sprava koja izbacuje riječi,
Kamen koji šapće.
Njegovu poruku ljudi neće znati;
Zemaljski puk neće je shvatiti.

Treba imati na umu da je u drevnim jezicima kamen označa­

vao sve tvari koje se dobivaju iz rudnika ili kamenoloma, i na taj je
način obuhvaćao sve minerale i metale. Tako je Anat odmah razu­
mjela što joj govori Baal: na Sefonovom vrhu postavio je nekakav
sofisticirani uređaj koji je mogao slati ili prisluškivati tajne poruke!
U tajnoj se poruci podrobnije opisuje ovaj Kamen divote:

On čini da nebo sa Zemljom razgovara

i mora s planetima.
To je Kamen divote;
Nebu on još nije poznat.
 Podignimo ga ti i ja
u mojoj spilji, na visokom Sefonu.

To je, dakle, bila tajna: Baal je, bez znanja Neba - vlade
na matičnom planetu - izgradio tajni komunikacijski centar, iz
kojeg je mogao komunicirati sa svim dijelovima Zemlje, kao i sa
svemirskim brodom iznad Zemlje. To je bio prvi korak do go-
spodstva nad cijelom Zemljom. Tako je došao u izravan sukob
s Motom; jer je službeno Oko Zemlje bilo smješteno na Moto-
vom teritoriju.
Nakon što je primila i shvatila poruku, Anat je spremno pri­
stala priteći Baalu u pomoć. Zabrinutim izaslanicima obećala je
da će tamo stići na vrijeme: Vi ste spori, ja sam h i t r a , uvjeravala
ih je:

U udaljeno božje mjesto prodrijet ću,

daleku Jamu sinova božjih.
Dva otvora ona (ima) pod Okom Zemlje,
I tri široka tunela.

Kad je stigla u Motovu prijestolnicu, nije mogla pronaći

Baala. Zahtijevajući da joj kaže gdje je Baal, zaprijetila je Motu
upotrebom sile. Na kraju je doznala istinu: dva boga sukobila su
se u dvoboju, i Baal je p a o . Razbješnjena, mačem je posjekla
M o t a . Tada je uz pomoć Šepeš, gospodarice Rephaima (Iscjeli-
telja), prenijela Baalovo beživotno tijelo natrag na Sefonov vrh
i položila ga u spilju.
Dvije su božice brzo poslale po božanske obrtnike, također
poznate kao El Kessem - Bogovi magije. Poput Hora, kojega je
Tot oživio nakon što ga je ugrizla zmija, tako je i Baal bio čude­
sno oživljen. Ali da li se radilo o fizičkom uskrsnuću na Zemlji, ili
u nebeskom zagrobnom životu (poput Ozirisa), ne može se reći
sa sigurnošću.

Ne zna se točno kada su se odigrali ovi sukobi bogova oko

Sefonovog vrha. Ali znamo da je ljudski rod bio upoznat s posto-
janjem i jedinstvenim svojstvima Mjesta slijetanja gotovo od
samih početaka pisane povijesti.
Za početak, imamo Gilgamešovo putovanje u Cedrovu pla­
ninu, koja se u njegovom epu također zove Boravište bogova,
Ištarino raskrižje. Tamo je on, zašavši u š u m u , naišao na tunel
koji je vodio do prostora iz kojeg se izdaju zapovijedi. Pro-
duživši dublje u šumu, otvorio je tajno boravište Anunnakija.
Izgleda da je Gilgameš ušao upravo u bazu koju je Baal bio po­
tajno sagradio! Tajanstveni stihovi iz epa time postaju uzbudljivo
smisleni:

Tajne stvari vidio je,

Što je skriveno od čovjeka, otkrio je...

To se, kako nam je poznato, dogodilo u trećem tisućljeću pr.

Kr. - otprilike oko 2900. pr. Kr.
Sljedeća veza između poslova bogova i ljudi priča je o starom
Danelu bez nasljednika, koji je živio negdje blizu Kadeša. Nema­
mo nikakav vremenski okvir ove priče, ali sličnosti s biblijskom
pričom o Abrahamu - uključujući i iznenadno pojavljivanje
l j u d i z a koje se ispostavilo da su, u stvari, Gospodin i njegovi
izaslanici, i mjesta radnje nedaleko od Kadeša - ukazuju na mo­
gućnost da se radi o dvije verzije iste predaje. Ako je tako, onda
imamo još jedan vremenski pokazatelj - početak drugog tisućlje­
ća pr. Kr.
Sefon, utvrda bogova, u prvom je tisućljeću pr. Kr. još uvijek
bio na svom mjestu. Prorok Izaija (u osmom stoljeću pr. Kr.) uko­
rio je asirskog osvajača Judeje, Sanheriba, što je uvrijedio Jahvu
popevši se sa svojim mnoštvom kola na najviše vrhunce Liba­
nona, na Sefonov v r h . Naglašavajući drevnost tog mjesta, prorok
je Sanheribu prenio Jahvinu opomenu:

Čuješ li me dobro?
Odavno sam ga stvorio,
Od iskona smišljao.
 Isti prorok je na sličan način korio babilonskog kralja što se
pokušao učiniti bogom penjanjem na Sefonov vrh:

Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin?

Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda?
U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa,
povrh zvijezda Elovih prijesto ću sebi dići.
Na zbornoj ću stolovati gori, na vrhu Sefonovom.
S povišene površine uzaći ću u visine, bit ću jednak Višnje­
mu!
A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije!

Ovdje ne samo što imamo potvrdu postojanja mjesta i njego­

ve drevnosti, nego nam je dan i njegov opis: mjesto je uključivalo
povišenu površinu s koje se moglo vinuti prema nebu i postati
Višnji - bog.
Iz drugih biblijskih priča znamo da se uzlazak na nebo oba­
vljao pomoću kamenja (mehaničkih sprava) koje je moglo pu­
tovati. U šestom stoljeću pr. Kr., prorok Ezekiel prekorio je kralja
Tira, čije je srce postalo oholo nakon što mu je bilo dopušteno
da dođe na Sefonov vrh, i koji se kretao u ognjenom kamenju
- što je bilo iskustvo nakon kojega je ustvrdio ja sam bog.
Na drevnom novčiću pronađenom u Biblosu (biblijskom Ge-
balu), jednom od kanaanskih/feničkih gradova na sredozemnoj
obali, možda se nalazi ilustracija strukture koju je na Sefonu
sagradio Kotar-Hasis (sl. 89). Na novčiću je prikazana velika
kuća kraj koje se nalazi povišena površina, okružena visokim i
masivnim zidom. Tamo se, na podiju kojeg nose grede postavlje­
ne u križ kako bi izdržale veliku težinu, nalazi stožasti predmet
- predmet koji nam je poznat iz brojnih drugih bliskoistočnih
slikovnih prikaza: nebeska odaja bogova - pokretni k a m e n .
To je, dakle, dokaz koji smo naslijedili iz davnina. Tisućljeće za
tisućljećem, narodi drevnog Bliskog istoka bili su svjesni da se u Ce­
drovini planinama nalazi velika platforma za pokretno kamenje,
pokraj velike kuće u kojoj je bio skriven kamen koji šapće.
 A ako je naša interpretacija drevnih tekstova i crteža točna
- je li moguće da je ovo veliko i poznato mjesto jednostavno
nestalo?

slika 89
 9
MJESTO SLIJETANJA

Najveće ruševine rimskih hramova ne nalaze se u Rimu nego

u libanonskim planinama. One obuhvaćaju veliki hram boga Ju­
pitera - najveći hram koji je u antičkom svijetu sagrađen u slavu
bilo kojega boga. Mnogi rimski vladari, kroz razdoblje od otpri­
like četiri stoljeća, trudili su se veličati ovo daleko i neobično
mjesto, i tu su podizali građevine. Imperatori i generali dolazili su
na ovo mjesto u potrazi za proročanstvima, kako bi doznali svoju
sudbinu. Rimski legionari željeli su biti raspoređeni u njegovoj
blizini, pobožni i znatiželjni odlazili su vidjeti ga vlastitim očima:
bilo je to jedno od čuda drevnoga svijeta.
Odvažni europski putnici, stavljajući život na kocku, izvje­
štavali su o ruševinama otkad ih je u siječnju 1508. prvi posjetio
Martin Baumgarten. Godine 1751. putnik Robert Wood, u pratnji
umjetnika Jamesa Dawkinsa, dijelom su obnovili drevnu slavu
ovog mjesta, kad su ga opisali riječima i skicama. "Kada uspore­
dimo ruševine... s onima iz brojnih gradova koje smo posjetili u
Italiji, Grčkoj, Egiptu i drugim dijelovima Azije, ne možemo a ne
pomisliti da su ove ruševine najodvažniji plan čiji smo pokušaj
provedbe ikada vidjeli u arhitekturi" - u nekim aspektima odva-
žniji čak i od velikih piramida u Egiptu. Prizor na koji su naišli
Wood i njegov prijatelj bila je panorama u kojoj se vrh planine,
hramovi i nebo stapaju u jedno (sl. 90).
Ovo mjesto nalazi se u planinama Libanona, tamo gdje se one
razdvajaju i okružuju plodnu, ravnu dolinu između gorskog lan­
ca Libanon na zapadu te lanca Antilibanon na istoku; gdje dvije
rijeke poznate od davnina - Litani i Orontes - počinju ulijevati
u Sredozemno more. Ruševine predstavljaju ostatke veličanstve­
nih rimskih hramova koji su bili podignuti na velikoj horizon­
talnoj platformi, umjetno sagrađenoj na nadmorskoj visini od
oko 1.200 metara. Hramski prostor bio je okružen zidom, koji
je istovremeno služio kao potporni zid za zemljane nasipe koji
tvore ravni vrh, i kao ograda koja štiti i zaklanja ovo područje.
Zatvoreni prostor približno četvrtastog oblika, čije su strane bile
dužine do 760 metara, imao je površinu veću od petsto tisuća
kvadratnih metara.
Smješteno tako da dominira nad postranim planinama i pri­
lazima dolini sa sjevera i juga, sveto je područje imalo namjerno
odrezan sjeverozapadni ugao - kao što se može vidjeti danas, iz
ptičje perspektive (sl. 91a).

slika 90
slika 91 a
slika 91 b
 Pravokutni isječak tvorio je četvrtasto područje kojim se
nezaklonjeni sjeverni pogled sa platforme širio prema zapadu.
Na ovom posebno osmišljenom kutu uzdizao se najveći ikad
sagrađen Jupiterov hram, s nekim od najviših (20 metara) i naj-
masivnijih (gotovo 2,3 metra u promjeru) stupovima poznatim
u starom vijeku. Ti stupovi nosili su bogato ukrašenu nadgradnju
( a r h i t r a v ) visoku 4,8 metara, na vrhu koje se nalazio dvostrešni
krov, koji je dodatno povećavao ukupnu visinu hrama.
Hram u užem smislu bio je samo najzapadniji (i najstariji)
dio četverodijelnog Jupiterovog svetišta, za kojeg se vjeruje da
su ga Rimljani počeli graditi nedugo nakon što su osvojili ovo
mjesto 63. pr. Kr.
Duž blago ukošene osi istok-zapad (sl. 91b) bili su poreda­
ni: monumentalni ulaz ( A ) ; on se sastojao od veličanstvenog
stepeništa i povišenog ulaznog trijema na dvanaest stupova, u
kojima je bilo dvanaest niša za kipove dvanaest bogova s Olimpa.
Vjernici su potom ulazili u predvorje ( B ) šesterokutnog tlocrta,
jedinstveno u rimskoj arhitekturi; kroz njega su produžavali do
ogromnog oltarnog dvorišta ( C ) , kojim je dominirao oltar mo­
numentalnih dimenzija - uzdizao se 18 metara u visinu, s baze
od 21 sa 21 metar. Na zapadnom kraju dvorišta nalazila se božja
kuća ( D ) . Kolosalnih dimenzija od 90 sa 53 metra, stajala je na
podiju koji je i sam bio uzdignut nekih pet metara iznad razine
dvorišta - ukupno 13 metara iznad razine temeljne platforme.
S te dodatno povišene površine, visoki stupovi, arhitrav i krov
zajedno su činili pravi drevni neboder.
Od njegovog monumentalnog stepeništa do krajnjeg zapa­
dnog zida, hram se protezao više od 305 metara u dužinu. U po­
tpunosti je zasjenjivao veliki hram južno od njega ( E ) , koji je
bio posvećen nekom muškom božanstvu, prema nekima Bakhu,
ali vjerojatnije Merkuru; i mali okrugli hram ( F ) prema jugoi­
stoku, u kojem je štovana Venera. Njemački arheološki tim - koji
je istraživao nalazište i proučavao njegovu povijest po nalogu
kralja Vilima II nedugo nakon njegovog posjeta ovom mjestu
1897. - bio je u stanju rekonstruirati ovo područje. Tim je izradio
umjetnički prikaz vjerojatnog izgleda ovog kompleksa hramova,
stepeništa, portika, stupova, dvorišta i oltara u vrijeme Rimljana
(sl. 92).
Usporedba sa slavnom atenskom Akropolom daje nam pravu
predodžbu o veličini ove libanonske platforme i njenih hramova.
Atenski kompleks (sl. 93) smješten je na povišenoj terasi nalik
palubi broda, koja je kraća od 300 metara, a najveća joj je širina
120 metara. Zadivljujući Partenon (hram božice Atene) koji još
uvijek dominira ovim nekada svetim područjem i cijelom Ate­
nom dimenzija je 70 sa 30 metara - manji čak i od Merkurovog/
Bakhovog hrama na libanonskom nalazištu.
Nakon što je posjetio ove ruševine, arheolog i arhitekt Sir
Mortimer Wheeler prije dva desetljeća napisao je sljedeće: "Ovi
hramovi... ne duguju ni djelić svoje kvalitete suvremenim pomo­
ćnim sredstvima kao što je beton. Oni pasivno stoje na najvećim
poznatim kamenim blokovima u svijetu, a neki od njihovih stu­
pova najviši su među svim antičkim stupovima... Ovdje nalazimo
posljednji veliki spomenik... helenskog svijeta."
Zaista se radi o spomenicima helenskog svijeta, jer nijedan
povjesničar ili arheolog ne može objasniti zašto su Rimljani po­
duzeli ovakav divovski pothvat na jednom zabačenom mjestu u
nevažnoj provinciji, osim zbog činjenice da su njihovi prethodni­
ci Grci ovo mjesto smatrali svetim. Bogovi kojima su tri hrama
bila posvećena - Jupiter, Venera i Merkur (ili Bakho) - bili su
grčki bogovi Zeus, njegova sestra Afrodita i njegov sin Hermes
(ili Dioniz).
Rimljani su ovo mjesto i tamošnji golemi hram smatrali
vrhunskom potvrdom Jupiterove svemoćnosti i nadmoći. Nazi­
vajući ga Iove (radi li se o odjeku hebrejskog Jahve?), na hram i
njegov glavni kip uklesali su božanske inicijale I. O. M. H. - skra­
ćeno od Iove Optimus Maximus Heliopolitanus: Jupiter najbolji,
najveći, heliopolski.
Posljednji Jupiterov epitet odnosio se na činjenicu da se,
premda je veliki hram bio posvećen vrhovnom bogu, vjerovalo
da je samo mjesto bilo odmaralište Heliosa, boga Sunca koji se
nebom mogao kretati u svojim brzim kolima. To su vjerovanje
Rimljani preuzeli od Grka, od kojih su također usvojili i ime ovog
slika 92

slika 93
mjesta - Heliopolis. Zašto su Grci upravo tako nazvali ovo mjesto,
nitko ne može reći sa sigurnošću; neki tvrde da mu je to ime na­
djenuo Aleksandar Veliki.
Ipak, mora da je grčko štovanje ovog mjesta imalo starije i
dublje korijene, kad su Rimljani odali počast ovom mjestu sagra-
divši najveći od svih spomenika, i odlazili u njegova proročišta u
namjeri da doznaju svoju sudbinu. Kako drukčije objasniti činje­
nicu da "u pogledu ukupne površine, težine kamenja, dimenzija
pojedinih blokova, i broja kipova, ovom hramskom kompleksu
teško da je moglo biti ravnog u grčko-rimskom svijetu" (John M.
Cook, The Greeks in Ionia and the East).
U stvari, ovo mjesto i njegova povezanost s određenim bo­
govima potječu iz još starijih vremena. Arheolozi vjeruju da je
na tom području do vremena Rimljana možda bilo sagrađeno
čak šest hramova, a sigurno je da su svi hramovi koje su Grci
tamo eventualno sagradili, bili - kao, uostalom, i kasniji rimski
hramovi - samo strukture podignute na starijim temeljima, kako
u vjerskom tako i u doslovnom smislu.
Zeus (kod Rimljana Jupiter), kako se pamti, stigao je na Kretu
iz Fenicije (današnjeg Libanona) preplivavši Sredozemno more,
nakon što je oteo prekrasnu kćer kralja Tira. I Afrodita je u Grčku
stigla iz zapadne Azije. A lutajući Dioniz, kojem je bio posvećen
drugi hram (ili možda neki drugi), u Grčku je donio vinovu lozu
i vinarstvo iz istih zemalja zapadne Azije.
Svjestan starijih korijena štovanja ovih bogova, rimski povje­
sničar Makrobius prosvijetlio je svoje zemljake sljedećim riječi­
ma (Saturnalia I, poglavlje 23):

Asirci također štuju Sunce pod Jupiterovim imenom, zovu

ga Zeus Helioupolites, i vrše važne obrede u gradu Heliopoli-
su... Da je to božanstvo istovremeno Jupiter i Sunce vidljivo je
kako iz prirode njegovih obreda, tako i po njegovom vanjskom
izgledu...Kako bih spriječio iznošenje argumenata o tome kako
se radi o nekom drugom s cijelog popisa božanstava, objasnit
ću asirska vjerovanja u vezi s moćima (boga) Sunca. Dali su
ime Adad bogu kojega štuju kao najvišeg i najvećeg...
 Koliko je važnu ulogu u vjerovanjima i predodžbama naroda
tijekom tisućljeća imalo ovo mjesto možemo vidjeti i iz njegove
povijesti nakon razdoblja Rimljana. U vrijeme kad je Makrobius
pisao ovaj tekst, oko 400. po Kr., Rim je već bio kršćanski, a ovo
je mjesto postalo meta revnog razaranja. Čim se Konstantin Ve­
liki (306-337. po Kr.) preobratio na kršćanstvo, obustavio je sve
dodatne radove na ovom mjestu, i umjesto toga počeo ga je pre­
tvarati u kršćanski hram. Godine 440. prema jednom kroničaru,
"Teodozije je razrušio hramove Grka; pretvorio je u kršćansku
crkvu hram u Heliopolisu, onaj Baala Heliosa, velikog Sunca-
Baala glasovitog Trilitona". Justinijan (525-565.) je, kako se čini,
neke stupove od crvenog granita dao dopremiti u bizantsku
prijestolnicu Konstantinopol, kako bi tamo sagradio Crkvu Aja
Sofija. Ovi pokušaji kristijanizacije mjesta često su dovodili do
oružanog otpora lokalnog stanovništva.
Kad su 637. godine ovo područje osvojili muslimani, rimske
hramove i kršćanske crkve na velikoj platformi pretvorili su u
muhamedansku enklavu. Tamo gdje su bili štovani Zeus i Jupiter,
sagrađena je džamija za štovanje Alaha.
Moderni znanstvenici pokušali su rasvijetliti tisućljetnu po­
vijest štovanja božanstava na ovom mjestu proučavanjem arhe­
oloških dokaza sa susjednih nalazišta. Među njima je najvažnija
Palmira (biblijski Tadmor), drevno središte karavana na putu od
Damaska do Mezopotamije. Na temelju toga, znanstvenici poput
Henrya Seyriga (La Triade Heliopolitaine) i Rene Dussaud (Tem­
ples et Cultes Heliopolitaine) zaključili su da je osnovna trijada
obožavana kroz vjekove. Na njenom čelu bio je bog munje, a
uključivala je i djevojku ratnicu, te vozača nebeskih bojnih kola.
Ovi i drugi znanstvenici doprinijeli su stvaranju danas opće­
prihvaćenog zaključka da je rimsko-grčka trijada potjecala od ra­
nijih semitskih vjerovanja, koji su se pak temeljili na sumerskom
panteonu. Na čelu najranije trijade bio je, kako se čini, Adad,
kojem je njegov otac Enlil - vrhovni bog Sumerana - dodijelio
vlast nad planinskim zemljama sjevera. Ženski član trijade bila
je Ištar. Nakon što je posjetio ovo područje, Aleksandar Veliki
dao je iskovati novčić u čast Ištar/Astarte i Adada; novčić nosi
njegovo ime na feničko-hebrejskom pismu (sl. 94). Treći član
trijade bio je vozač nebeskih bojnih kola, Šamaš - zapovjednik
pretpovijesnih astronauta. Grci su mu iskazali štovanje (kao He-
liosu) podizanjem kolosalnog kipa na vrhu glavnog hrama (vidi
sl. 92), gdje je prikazan kako vozi svoja kola. Brzina njegovih kola
bila je predočena pomoću četiri konja upregnuta u njih; autori
Knjige Henokove znali su da njegova kola nisu vukli konji: Kola
Šamašova, stoji u knjizi, bila su pokretana vjetrom.
Proučavajući rimske i grčke tradicije i vjerovanja ponovno
smo došli do Sumera; napravili smo krug, i vratili se do Gilgame-
ša i njegove potrage za besmrtnošću u Cedrovoj šumi, na Ištari-
nom raskrižju. Premda se nalazi na Adadovom teritoriju, rečeno
mu je, to je mjesto također bilo pod Šamašovom jurisdikcijom. I
tako smo dobili izvornu trijadu: Adad, Ištar i Šamaš.
Jesmo li stigli na Mjesto slijetanja?

Danas tek malobrojni znanstvenici sumnjaju u činjenicu da

su Grci bili upoznati s Gilgamešovim epskim avanturama. U
svom "istraživanju izvora ljudskog znanja i njegovog prenošenja
kroz mitove" pod naslovom Hamlet's Mill, Giorgio de Santillana
i Hertha von Deschend istaknuli su da je "Aleksandar bio prava
Gilgamešova kopija". Ali još ranije, u Homerovim povijesnim
pričama, junak Odisej slijedio je iste stope. Kad su postali bro­
dolomci nakon putovanja u Hadovo boravište u Podzemnom

slika 94
svijetu, njegovi su ljudi stigli do mjesta gdje su jeli goveda koja
pripadaju bogu Sunca, zbog čega ih je pobio Zeus. Odisej, koji
je jedini preživio, lutao je sve dok nije stigao do otoka Ogigija
- zabačenog mjesta iz pretpotopnih vremena. Tamo je nimfa
Kalipso koja ga je držala u pećini i hranila ga, poželjela postati
njegovom ženom; u tom ga je slučaju kanila učiniti besmrtnim,
kako nikada ne bi ostario. Ali Odisej je odbio sve njene ponude
- baš kao što je i Gilgameš bio odbio Ištarine ljubavne ponude.
Henry Seyrig, koji je kao direktor sirijskog Vijeća za starine
cijeli svoj život posvetio proučavanju goleme platforme i njenog
značenja, otkrio je da su Grci tamo običavali vršiti misterijske
obrede, u kojima je zagrobni život bio predstavljen kao čovjekova
besmrtnost - identifikacija s božanstvom koja se postiže uznese­
njem duše (prema nebu). Grci su, zaključio je, zaista povezivali
ovo mjesto s čovjekovim naporima da postigne besmrtnost.
Je li, dakle, to bilo ono isto mjesto u Cedrovim planinama na
koje je Gilgameš najprije otišao s Enkiduom, Baalov Sefonov vrh?
Kako bismo došli do konačnog odgovora, proučimo pobliže
karakteristike ovog mjesta. Otkrit ćemo da su Rimljani i Grci
gradili svoje hramove na popločanoj platformi koja je postoja­
la još u mnogo starijim vremenima - platformi sagrađenoj od
golemih, debelih kamenih blokova, tako čvrsto zbijenih da nitko
- do današnjeg dana - nije bio u stanju prodrijeti kroz njih i
proučiti odaje, tunele, spilje i druge strukture koje leže skrivene
pod njima.
Da takve podzemne strukture nedvojbeno postoje može se za­
ključiti ne samo iz činjenice da su drugi grčki hramovi imali tajne,
podzemne podrume i spilje ispod svojih vidljivih katova. Georg
Ebers i Hermann Guthe (Palastina in Bild und Wort, naslov en­
gleskog izdanja Picturesque Palestine) prije više od jednog stoljeća
izvijestili su da su lokalni Arapi ušli u ruševine na jugoistočnom
uglu, kroz dugi nadsvođeni prolaz nalik željezničkom tunelu ispod
velike platforme (sl. 95). Dva ovakva velika tunela paralelno jedan
s drugim vode od istoka prema zapadu, i povezani su trećim koji
ih siječe pod pravim kutom i vodi od sjevera prema jugu. Čim su
ušli u tunel, našli su se u potpunom mraku koji je ovdje-ondje bi-
slika 95

vao raspršen čudnom zelenom svjetlošću iz zagonetnih čipkastih

prozora. Kad su izašli iz 140 metara dugog tunela, otkrili su da se
nalaze pod sjevernim zidom Hrama Sunca, kojega su Arapi zvali
Dar-as-saadi - Kuća vrhunskog blaženstva.
Njemački arheolozi također su izvijestili da platforma, po
svemu sudeći, leži na divovskim nadsvođenim prostorijama, ali
su se posvetili izradi karata i rekonstrukciji nadzemnih struktura.
Francuska arheološka misija, koju je 1920-ih predvodio Andre
Parrot, potvrdila je postojanje podzemnog labirinta, no nije bila
u stanju ući u njene skrivene dijelove. Kad su odozgora probušeni
debeli kameni blokovi koji čine platformu, pronađeni su dokazi o
postojanju struktura ispod nje.
 Hramovi su sagrađeni na platformi visokoj do devet metara,
ovisno o terenu. Ona je popločana kamenjem koje je, koliko se
može zaključiti po pločama koje se vide na rubovima, dugo od tri
i pol do devet metara, širine oko tri metra i debljine gotovo dva
metra. Nitko još nije pokušao izračunati količinu kamenja koje
je odvaljeno, oblikovano, oklesano, dovučeno i naslagano, sloj po
sloj, na ovom mjestu; moguće je da nadmašuje i Veliku piramidu
u Egiptu.
Tko god da je bio izvorni graditelj ove platforme, posebnu je
pozornost posvetio pravokutnom sjeverozapadnom uglu, loka­
ciji Jupiterovog/Zeusovog hrama. Na tom mjestu, više od 4.500
kvadratnih metara hrama leži na povišenom podiju koji je oči­
gledno postavljen kako bi podnio neku ekstremno veliku težinu.
Sagrađen od nekoliko slojeva golemog kamenja, Podij se uzdiže
7,8 metara iznad razine dvorišta pred njim i gotovo 13 metara
iznad tla na njegovoj izloženoj sjevernoj i zapadnoj strani. Na
južnoj strani, gdje još uvijek stoji šest stupova hrama, jasno se
mogu vidjeti (sl. 96a) slojevi kamenja: razdvojeni povelikim, pa
ipak relativno malim kamenjem, leže slojevi kamenih blokova
dužine do šest i pol metara.
Također se mogu vidjeti (dolje lijevo) niži slojevi podija, koji
vire kao terasa ispod povišenog hrama. Na tom je mjestu kame­
nje divovskih razmjera.
Daleko masivniji bili su kameni blokovi na zapadnoj strani
podija. Kao što je prikazano na nacrtu sjeverozapadnog ugla što
ga je izradio njemački arheološki tim (sl. 96b), izbačena baza i
gornji slojevi podija bili su sagrađeni od kiklopskih kamenih
blokova, među kojima su neki dugi deset metara, visoki oko če­
tiri metra i debeli 3,7 metara. Svaki takav blok, dakle, predstavlja
140 kubnih metara kamena, i teži više od 500 tona.
Koliko god da je ovo kamenje golemo - najveći kameni blo­
kovi u Velikoj piramidi u Egiptu teže otprilike 200 tona - to nisu
najveće ploče granita koje su drevni majstori graditelji koristili
pri izgradnji podija.
Središnji sloj - smješten nekih šest metara iznad baze podija
na neki nevjerojatan način sastavljen je od još većih blokova.
 a

slika 96

Moderni geodeti opisivali su ih kao divovske, kolosalne i

o g r o m n e . Drevni povjesničari zvali su ih Triliton - Čudo triju
stijena. Jer tamo, izloženi pogledu na zapadnoj strani podija, je­
dan kraj drugog leže tri kamena bloka kakva se ne može vidjeti
nigdje drugdje na svijetu. Svaki od ova tri precizno oblikovana i
savršeno spojena kamena (sl. 97) dug je više od osamnaest meta­
ra, i ima strane od 4,3 i 3,7 metara. Svaka ploča tako predstavlja
više od 280 kubnih metara granita, i teži dobrano više od 1.000
tona!
Kamenje od kojeg su izrađeni platforma i podij vađeno je u
okolici; Wood i Dawkins uključili su jedan od ovih kamenolo­
ma (sl. 98) u svoje panoramske skice, na kojima vidimo velike
kamene blokove kako leže razbacani po drevnom kamenolomu.
Ali divovski blokovi bili su odvaljeni, oblikovani i obrađeni u
drugom kamenolomu, smještenom u dolini oko 1,2 kilometra
jugozapadno od svetog područja. Na tom se mjestu može vidjeti
prizor još nevjerojatniji od Trilitona.
Djelomično zatrpan zemljom, tamo leži još jedan od kolosal­
nih granitnih blokova - ostavljen in situ od velikih kamenoreza-
ca, tko god da su oni bili. Potpuno oblikovan i savršeno odrezan,
sa samo tankom linijom na bazi koja ga još uvijek povezuje s
kamenom podlogom, taj je kamen dug nevjerojatnih dvadeset

slika 97
jedan metar, i ima presjek od 4,8 sa 4,2 metra. Čovjek koji se pe­
nje na njega (sl. 98) izgleda kao muha na santi leda... Teži, prema
opreznijim procjenama, više od 1.200 tona.
Većina znanstvenika vjeruje da je, poput svoja tri brata, i ovaj
trebao biti odvučen do svetog prostora, i možda upotrijebljen za
proširivanje terase podija na sjevernoj strani. Ebers i Guthe spo­
minju teoriju da u redu ispod Trilitona ne leže dvije manje ploče,
nego jedan kamen sličan onom koji se nalazi u kamenolomu,
dugačak više od 20,5 metara, koji je ili oštećen ili na drugi način
obrađen, tako da izgleda kao da se radi o dva kamena.
Gdje god da je preostali kolosalni kamen trebao biti posta­
vljen, danas služi kao nijemi svjedok ogromnosti i jedinstvenosti
platforme i podija smještenih u libanonskim planinama. Nepoj­
mljiva je činjenica da ni danas ne postoje dizalice, vozila ili me­
hanizmi koji bi mogli podići takve terete, od 1.000 - 1.200 tona,
da i ne govorimo o prenošenju takvog enormnog objekta preko
dolina i strmina, i preciznom postavljanju svake ploče na njeno
mjesto, više metara iznad tla. Ne postoji ni najmanji trag bilo po­
pločanih ili nasutih putova, kosina, ili drugih zemljanih radova
koji bi makar i izdaleka ukazivali da su ovi megaliti bili tegljeni ili
vučeni od kamenoloma do svog odredišta na brdu.
Pa ipak, netko je, nekako, u dalekoj prošlosti ostvario taj po­
dvig...

slika 98
 Ali, tko? Lokalne predaje govore da je ovo mjesto postojalo
od vremena Adama i njegovih sinova, koji su se nastanili na po­
dručju Cedrovih planina nakon izgona Adama i Eve iz Rajskog
vrta. Adam je, po ovim legendama, živio u mjestu koje se danas
zove Damask, a umro je nedaleko odatle. Njegov sin Kajin sagra­
dio je sklonište na Cedrovom vrhu nakon što je ubio Abela.
Maronitski patrijarh Libanona ispričao je sljedeću predaju:
Tvrđava na planini Libanon najdrevnija je građevina na svijetu.
Kajin, Adamov sin, sagradio ju je 133. godine po Stvaranju, tije­
kom napada mahnitosti. Nazvao ju je po svom sinu Henoku, i na­
pučio ju je divovima koji su zbog svoje pokvarenosti bili kažnjeni
Poplavom. Nakon Potopa, mjesto je ponovno izgradio biblijski
Nimrod, u svojim naporima da dosegne nebo. Babilonska kula,
prema ovim legendama, nije se nalazila u Babilonu, nego na veli­
koj platformi u Libanonu.
Putnik iz sedamnaestog stoljeća po imenu d'Arvieux zapisao
je u svojim Memoires (II dio, 26. poglavlje) da lokalno židovsko
stanovništvo, kao i muslimani, vjeruju da je jedan drevni ruko­
pis, pronađen na tom mjestu otkrio da "Nakon Potopa, dok je
Nimrod vladao Libanonom, poslao je divove da obnove tvrđavu
Baalbek, koja je tako nazvana u čast Baalu, bogu Moabaca, štova­
telja boga Sunca".
Povezivanje boga Baala s ovim mjestom u danima nakon
Potopa zvuči nam poznato. Zaista, čim su Grci i Rimljani otišli,
lokalno stanovništvo odbacilo je helenističko ime Heliopolis, i
nastavilo ovo mjesto zvati njegovim semitskim imenom. Tim ga
imenom zovu još i danas - Baalbek.
Postoje različita mišljenja oko točnog značenja imena. Mnogi
vjeruju da ono znači Baalova dolina. Ali način pisanja i nago­
vještaji iz Talmuda daju naslutiti da je u stvari značilo Baalov
plač.
Pogledajmo ponovno zaključne stihove ugaritskog epa koji
opisuju Baalov pad u bitki s Motom, pronalaženje njegovog be­
životnog tijela, te kako su ga Anat i Šepeš pokopale u pećini na
Sefonovom vrhu:
 Dođoše do Baala, oborenog na tlo;
Silni Baal je mrtav.
Umro je Princ, Gospodar Zemlje...
Anat prolijeva sve svoje suze;
U dolini suze pije kao vino.
Glasno zove Baklju božju, boginju Šepeš:
Podigni silnog Baala, preklinjem te,
podigni ga k meni.
Sluša je Baklja božja Šepeš,
Podiže silnoga Baala
I polaže ga na Anatino rame.
Do Sefonove tvrđave ona ga nosi;
Oplakuje ga, pokapa ga;
Polaže ga u šupljinu Zemljinu.

Sve ove lokalne legende koje, kao i sve legende, sadrže jezgru
vjekovnog sjećanja na stvarne događaje, slažu se da je ovo mje­
sto izuzetno drevno. Njegova gradnja pripisuje se divovima,
i povezuje se s događajima oko Potopa. Legende ga povezuju s
Baalom, a uloga mu je bila ista kao Kule babilonske - mjesto s
kojeg se uspinje na n e b o .
Dok promatramo ogromnu platformu, njen smještaj i oblik, te
razmišljamo o namjeni ogromnog podija sagrađenog za nošenje
goleme težine, pred očima nam se javlja slika s novčića iz Biblosa
(sl. 89): golemi hram, sveto područje opasano zidom, podij izuze­
tno čvrste konstrukcije - i na njemu Leteća odaja slična raketi.
Riječi i opisi Skrivenog mjesta iz Epa o Gilgamešu također
nam odjekuju u ušima. Nesavladiv zid, vrata koja paraliziraju
svakoga tko ih dodirne, tunel do prostorije gdje se izdaju za­
povijedi, tajno boravište Anunnakija, čudovišni Stražar sa
svjetlećom z r a k o m .
Više nije bilo sumnje da smo u Baalbeku pronašli Baalov Se-
fonov vrh, cilj prvog Gilgamešovog putovanja.

Nazivanje Baalbeka Ištarinim raskrižjem govori da je ona,

lutajući Zemljinim nebom, na tom R mogla do-
laziti i odlaziti na druga mjesta slijetanja na Zemlji. Slično tome,
Baalov pokušaj da na Sefonovom vrhu postavi spravu koja izba­
cuje riječi, 'kamen koji šapće', navodi na zaključak da su slične
komunikacijske stanice postojale i negdje drugdje: On čini da
nebo sa Zemljom razgovara, i mora s planetima.
Jesu li na Zemlji zaista postojala druga takva mjesta koja su
mogla služiti kao mjesta slijetanja za letjelice bogova? Da li je,
osim na Sefonovom vrhu, bilo i drugog kamenja koje šapće?
Prvi očigledni trag samo je ime Heliopolis, koje ukazuje
na vjerovanje Grka da je Baalbek na neki način bio Grad boga
S u n c a , slično kao i istoimeni grad u Egiptu. I Stari zavjet potvr­
đuje da je postojao sjeverni Bet ŠemeŠ (Šamašova k u ć a ) i južni
Bet Šemeš, On, što je biblijsko ime za egipatski Heliopolis. Bilo
je to, rekao je prorok Jeremija, mjesto kuća bogova egipatskih,
lokacija egipatskih obeliska.
Sjeverni Bet Šemeš bio je u Libanonu, nedaleko od Bet Anat
(Kuće/doma A n a t ) ; prorok Amos identificirao ga je kao lo­
kaciju Adadovih palača... kuće onoga koji vidje E l a . Tijekom
Salomonove vladavine njegov teritorij obuhvaćao je velike dije­
love Sirije i Libanona, a popis mjesta u kojima je podigao velike
građevine uključuje Baalat (Baalovo mjesto) i Tamar (Mjesto
p a l m i ) ; većina znanstvenika ova mjesta poistovjećuje s Baalbe-
kom i Palmirom (vidi zemljovid, sl. 78).
Grčki i rimski povjesničari često su spominjali veze između
dva Heliopolisa. Objašnjavajući egipatski panteon od dvanaest
bogova svojim sunarodnjacima, grčki povjesničar Herodot tako­
đer je pisao o jednom besmrtniku kojega su Egipćani štovali kao
H e r k u l a . Utvrdio je da štovanje ovog besmrtnika vuče korijene
iz Fenicije, čuvši da je u tom mjestu bio Herkulov hram, izuzetno
cijenjen. U hramu je vidio dva stupa. Jedan je bio od čistoga
zlata; drugi je bio od smaragda, i noću je sjao vrlo blistavo.
Takvi sveti Sunčevi stupovi - Kamenje bogova - bili su
prikazani na feničkim novčićima u godinama nakon što je Ale­
ksandar osvojio to područje (sl. 99). Herodot nam daje dodatne
informacije o dva povezana stupa - da je jedan bio od metala
koji je najbolji vodič struje (zlato), a drugi od dragog kamena
(smaragda) koji se danas koristi za laserske komunikacije, i koji
neobično sjaji dok emitira zrake velike snage. Nije li to bilo nalik
uređaju koji je postavio Baal, a kojeg kanaanski tekstovi opisuju
kao blistavo kamenje?
Rimski povjesničar Makrobius, pišući upravo o vezi između
feničkog Heliopolisa i (Baalbeka) i istoimenog grada u Egiptu,
također spominje sveti kamen; prema njemu, jedan predmet
koji slavi boga Sunca Zeusa Heliopolskog egipatski su svećenici
prenijeli iz egipatskog Heliopolisa u Heliopolis (Baalbek) na sje­
veru. Taj p r e d m e t , dodaje, danas se štuje asirskim, a ne više
egipatskim obredima.
Drugi rimski povjesničari također su isticali da je sveto ka­
menje koje su štovali Asirci i Egipćani bilo stožastog oblika.
Kvint Kurcije zabilježio je da je jedan takav predmet bio smješten
u Amonovom hramu u oazi Siwa. Stvar koja se tamo štuje kao
b o g , napisao je Kvint Kurcije, nije oblika koji su obrtnici obi­
čno koristili za prikazivanje boga. Umjesto toga, njegov izgled
najviše podsjeća na umbilicus, a napravljen je od smaragda i dra­
gog kamenja povezanog cementom.
Informaciju o stožastom predmetu štovanom u Siwi citirao je
E L. Griffith u The Journal of Egyptian Archeology (1916.), u vezi
s objavom otkrića stožastog omphalosa u nubijskom gradu
piramida Napati. Taj jedinstveni meroitski spomenik (sl. 100)
pronašao je George A. Reisner sa Sveučilišta Harvard u unutar­
njem svetištu tamošnjeg Amonovog hrama - najjužnijem hramu
ovog boga u Egiptu.

slika 99 slika 100

 Riječ omphalos na grčkom, ili umbilicus na latinskom znači
pupak - stožasti kamen za kojeg se, iz razloga koje znanstve­
nici ne razumiju, u drevnim vremenima vjerovalo da označava
središte Zemlje.
Amonov hram u oazi Siwa, kao što je već spomenuto, bio je
lokacija proročišta u koje je Aleksandar požurio otići po savjet,
nakon što je došao u Egipat. Imamo svjedočanstva Kalistena,
Aleksandrovog povjesničara, te Rimljanina Kvinta Kurcija da je
predmet koji je štovan u proročištu bio upravo jedan omphalos
izrađen od dragog kamenja. Nubijski Amonov hram u kojem je
Reisner pronašao kamen omphalos bio je u Napati, drevnoj pri­
jestolnici teritorija nubijskih kraljica; a sjećamo se zagonetnog
Aleksandrovog posjeta kraljici Kandaki, u njegovoj trajnoj po­
trazi za besmrtnošću.
Je li puka slučajnost što je, u potrazi za tajnama dugovje­
čnosti, perzijski kralj Kambiz (prema Herodotovom izvještaju)
poslao svoje ljude u Nubiju, u hram u kojem se nalazila Sunčeva
p l o č a ? Na početku prvog tisućljeća pr. Kr. jedna nubijska kralji­
ca - kraljica od Sabe - krenula je na dugo putovanje kralju Sa-
lomonu u Jeruzalem. Raširene legende iz Baalbeka kažu da je on
ukrasio ovo mjesto u Libanonu u njenu čast. Da li je ona, dakle,
krenula na dugo i opasno putovanje samo da bi uživala u Salo-
movoj mudrosti, ili je njena prava namjera bila da primi savjet od
proročišta u Baalbeku - biblijskoj Kući Semešovoj?
Čini se da ovdje postoji nešto više od slučajnosti, pa nam se na­
meće sljedeće pitanje: ako su se u svetištima svih tih proročišta na­
lazili omphalosi - jesu li sami omphalosi bili izvor proročanstava?
Baalova izgradnja (ili obnova) lansirnog postrojenja i platfor­
me za slijetanje na Sefonovom vrhu nije bila uzrok njegovog fa­
talnog sukoba s Motom. Uzrok je bilo njegovo tajno postavljanje
Kamena krasote. Taj uređaj mogao je komunicirati s nebom,
kao i s drugim mjestima na Zemlji. Ali, osim toga, on je bio

Kamen koji šapće.

Njegovu poruku ljudi neće znati;
Zemaljski puk neće je shvatiti.
 Dok razmišljamo o očigledno dvostrukoj funkciji Kamena
krasote, tajna Baalova poruka za Anat iznenada nam postaje ja­
sna: isti uređaj kojeg su bogovi koristili za međusobnu komuni­
kaciju bio je predmet iz kojeg su potjecali božanski proročanski
odgovori na pitanja kraljeva i junaka!
U najiscrpnijem istraživanju ove teme, Wilhelm H. Roscher
(Omphalos) pokazao je da indoeuropski naziv za ovo kamenje
iz proročišta - navel u engleskom, nabel u njemačkom jeziku,
itd. - potječe od sanskrtskog nabh, što znači snažno izvirati.
Nije nikakva slučajnost što u semitskim jezicima naboh znači
predvidjeti, a nabih znači prorok. Sva ova identična značenja
nesumnjivo potječu iz sumerskog jezika, na kojem je NA.BA(R)
značilo svijetli-svjetlucavi kamen koji rješava.
Dok proučavamo drevne spise postaje nam jasno da je posto­
jala prava mreža ovakvih proročišta. Herodot - koji je detaljno
izvijestio (Knjiga II, 29) o postojanju meroitskog proročišta Jupi­
tera-Amona - vezama koje smo već spomenuli dodao je tvrdnju
da su Feničani, koji su osnovali proročište u Siwi, također
osnovali najstarije proročište u Grčkoj, onaj u Dodoni - planin­
skom mjestu u sjeverozapadnoj Grčkoj (u blizini današnje grani­
ce s Albanijom).
S tim je povezao priču koju je čuo kad je posjetio Egipat, po
kojoj su Feničani jednom davno odveli dvije svete žene iz Tebe
(u Egiptu)... jedna od njih bila je prodana u Libiji (zapadnom
Egiptu), a druga u Grčkoj. Te su žene bile prvi utemeljitelji pro­
ročišta u ove dvije zemlje. Herodot je napisao da je ovu verziju
čuo od egipatskih svećenika u Tebi. Ali druga verzija, iz Dodone,
govori da su dvije crne golubice odletjele iz egipatske Tebe,
jedna je sletjela u Dodoni, a druga u Siwi. Nakon toga su u oba
mjesta podignuta Jupiterova proročišta; Grci u Dodoni zvali su
ga Zeusovim, a Egipćani u Siwi Amonovim proročištem.
Rimski povjesničar Silik Italski (prvo stoljeće po. Kr.), opi­
sujući kako se Hanibal savjetovao s proročištem u Siwi u vezi s
njegovim ratovima protiv Rima, također je utemeljenje proroči­
šta u libijskoj pustinji (Siwa) i grčkoj Kaoniji (Dodoni) pripisao
dvjema golubicama koje su doletjele iz Tebe. Nekoliko stoljeća
kasnije, grčki pjesnik Nonnos, u svom izvanrednom djelu Dio-
nysiaca, opisao je svetišta-proročišta u Siwi i Dodoni kao mjesta-
blizance, i smatrao je da su ona međusobno povezana glasovnom
komunikacijom:

Divite se novootkrivenom glasu koji odgovara,

glasu libijskog Zeusa!
Žedni pijesak proročansko posla trućanje
golubici u Kaoniji [Dodoni].

F. L. Griffithu je otkriće omphalosa u Nubiji prizvalo u sje­

ćanje jedno drugo proročište u Grčkoj. Stožasti oblik nubijskog
omphalosa, zapisao je, bio je potpuno isti kao kod omphalosa u
proročištu u Delfima.
Delfi, mjesto najpoznatijeg grčkog proročišta, bili su posveće­
ni Apolonu ( K a m e n o m ) ; njegove su ruševine i danas jedna od
najvećih grčkih turističkih atrakcija. I tamo je, kao u Baalbeku,
sveti prostor bila platforma podignuta na jednoj strani planine,
također s pogledom na dolinu koja se ljevkasto otvara prema
Sredozemnom moru i zemljama na njegovim drugim obalama.
Mnogi spisi govore da je omphalos bio najsvetiji predmet u
Delfima. Stajao je na posebnom postolju u unutarnjem svetištu
Apolonovog hrama, neki kažu pokraj zlatnog kipa boga, a drugi
da je stajao zasebno. U podzemnoj odaji, skrivena od pogleda
posjetitelja, svećenica proročišta, u nekoj vrsti transa, odgovarala
je na pitanja kraljeva i junaka, izgovarajući zagonetne odgovore
- odgovore koje je davao bog, ali su dopirali iz omphalosa.
Izvorni sveti omfalos na zagonetan je način nestao, vjeroja­
tno za vrijeme nekog od svetih ratova ili stranih invazija koje su
pogodile mjesto. Ali njegova kamena replika, postavljena možda
u vrijeme Rimljana izvan hrama, otkrivena je arheološkim iska­
panjima, i danas je izložena u muzeju u Delfima (sl. 101).
Duž svetog puta koji vodi do hrama, netko je, u neko nepo­
znato vrijeme, također postavio jednostavni kameni omfalos, že­
leći označiti mjesto gdje su davana prva proročanstva u Delfima,
prije nego što je sagrađen hram.
 slika 101

Novčići iz Delfa prikazivali su Apolona kako sjedi na ovom

omfalosu (sl. 102); i nakon što je Fenicija pala pod vlast Grka, i u
njoj je Apolon prikazivan kako sjedi na asirskom omfalosu. Ali
podjednako često, proročansko je kamenje prikazivano u obliku
dva stošca povezana zajedničkom bazom, kao na sl. 99.
Kako su Delfi bili izabrani za mjesto svetog proročišta, i kako
se omfalos tamo našao? Predaje govore da kad je Zeus želio pro­
naći središte Zemlje, pustio je orlove s dva suprotna kraja svijeta.
Leteći jedan prema drugom, susreli su se u Delfima; mjesto je
potom označeno podizanjem kamenog pupka - omfalosa. Prema
grčkom povjesničaru Strabou, kipovi takva dva orla stajali su na
vrhu omfalosa u Delfima.
Slikovni prikazi omfalosa pronađeni su u grčkoj umjetnosti,
i na njima se vide dvije ptice na vrhu, ili s obje strane (sl. 102)
stožastog predmeta. Neki znanstvenici smatraju da te ptice nisu
orlovi, nego golubovi pismonoše, koji su - zbog svoje sposobno­
sti da pronađu put natrag do određenog mjesta - možda simboli­
zirali mjerenje udaljenosti od jednog do drugog središta Zemlje.
Prema grčkim legendama, Zeus je pronašao utočište u Del­
fima tijekom svojih zračnih bitaka s Tifonom, odmarajući se na
površini nalik platformi, na kojoj je kasnije sagrađen Apolonov
hram. Amonovo svetište u Siwi uključivalo je ne samo podzemne
prolaze, zagonetne tunele i tajne hodnike unutar debelih zidova
hrama, nego i prostor s ograničenim pristupom od približno 52
sa 55 metara, okružen masivnim zidom. Usred njega uzdizala se
čvrsta kamena platforma. Iste strukturne elemente, uključujući i
povišenu platformu, nalazimo na svim mjestima koja su poveza­
na s kamenjem koje š a p ć e . Možemo li, dakle, zaključiti da su i
ona, poput daleko većeg Baalbeka, također bila mjesta slijetanja i
komunikacijski centri?
Ne iznenađuje da dvojno sveto kamenje, u pratnji dva orla, na­
lazimo naslikano i u egipatskim svetim spisima (sl. 103); a mnogo
stoljeća prije negoli su Grci počeli podizati hramove oko svojih
proročišta, jedan egipatski faraon u svojim je piramidama dao na­
slikati omfalos s dvije ptice na njemu. Bio je to Seti I, koji je živio
u četrnaestom stoljeću pr. Kr., i u njegovom prikazu kraljevstva
Sekera, Skrivenog boga, možemo vidjeti najstariji dosad poznati
omfalos - na sl. 101. To je bilo sredstvo za komunikaciju kojim su
poruke - riječi - svakoga dana priopćavane Sekeru.
slika 103

U Baalbeku smo pronašli cilj prvog Gilgamešovog putovanja.

Prateći nit koja povezuje šapćuće Kamenje krasote, stigli smo
do Duata.
To je bilo mjesto na kojem su faraoni tražili Stepenište do
neba radi zagrobnog života. To je, po našem mišljenju, bilo i mje­
sto na koje se Gilgameš, u potrazi za Životom, uputio na svom
drugom putovanju.
 10
TILMUN: ZEMLJA
RAKETNIH LETJELICA
Gilgamešova epska potraga za besmrtnošću u kasnijim je
tisućljećima nesumnjivo bila izvor mnogih priča i legendi o kra­
ljevima i junacima koji su krenuli u sličnu potragu za vječnom
mladošću. Sjećanje ljudskoga roda koje progovara kroz mitove
vjeruje da je negdje na Zemlji postojalo mjesto na kojem se
čovjek mogao pridružiti bogovima, i biti pošteđen poniženja
smrti.
Prije gotovo 5.000 godina, Gilgameš uručki molio je Utua
(Šamaša):

U mom gradu čovjek umire; potišteno je moje srce.

Čovjek vene; teško je moje srce...
Čovjek, najviši, ne može dosegnuti nebo;
O Utu,
U zemlju želim ući; budi moj saveznik...
Na mjestu gdje su podignuti Shemovi,
Daj da postavim svoj Shem!
 Kao što smo vidjeli, Shem je, iako se obično prevodi kao
"ime" (ono po čemu netko ostaje zapamćen), zapravo bio raketa:
Henok je nestao na svom imenu i uznesen je na nebo. Pola
tisućljeća nakon Gilgameša, u Egiptu, kralj Pepi uputio je gotovo
identičnu molbu:

Ljudi umiru,
Oni nemaju Ime.
Uhvati kralja Pepija za ruke,
Podigni kralja Pepija do neba,
Da ne umre na Zemlji među ljudima.

Gilgamešov cilj bio je Tilmun, zemlja u kojoj su podizane

rakete. Postaviti pitanje gdje je namjeravao pronaći Tilmun znači
isto što i pitati kamo je išao Aleksandar, koji se smatrao faraonom
i božjim sinom. To znači pitati: gdje se nalazio Duat?
Jer, kako možemo zaključiti, sva su ova odredišta bila jedno
te isto mjesto.
A zemlja u kojoj su se nadali pronaći Stepenište do neba, što
ćemo uvjerljivo dokazati, bio je Sinajski poluotok.
Prihvaćajući mogućnost da se pojedinosti iznesene u Knjizi
mrtvih možda zaista odnose na stvarnu geografiju Egipta, neki su
znanstvenici iznijeli teoriju da je faraonovo simulirano putovanje
vodilo niz Nil, od svetišta u Gornjem Egiptu do onih u Donjem
Egiptu. Drevni tekstovi, međutim, jasno govore o putovanju
izvan granica Egipta. Faraon se kretao prema istoku, a ne prema
sjeveru; i dok je prelazio Jezero trske i pustinju iza njega, za so­
bom je ostavljao ne samo Egipat, nego i Afriku: velika se važnost
poklanjala opasnostima - stvarnim, a ne političkim - prelaženja
iz Horovog teritorija u Setove zemlje, Aziju.
U vrijeme kad su faraoni staroga kraljevstva dali uklesati
Tekstove piramida, njihova prijestolnica u Egiptu bio je Mem-
fis. Stari religijski centar bio je Heliopolis, smješten nedaleko
od Memfisa, u pravcu sjeveroistoka. Iz ovih centara, put prema
istoku vodio je do lanca jezera punih trske i rogoza. Iza njih leži
pustinja, zatim prolaz među brdima, i Sinajski poluotok - podru-
čje čije je nebo bilo poprište konačne bitke između Hora i Seta,
između Zeusa i Tifona.
Teoriju da je faraona njegov put prema zagrobnom životu
zaista vodio do Sinajskog poluotoka podržava i činjenica da
Aleksandar nije oponašao samo faraone; također je svjesno
oponašao egzodus, izlazak Izraelaca iz egipatskog sužanjstva pod
vodstvom Mojsija.
Kao u biblijskoj priči, polazna točka bio je Egipat. Nakon toga
je slijedilo Crveno more - vodena barijera čije su se vode raz­
dvojile kako bi Izraelci mogli proći po njenom dnu. U pričama o
Aleksandru također je postojala vodena barijera, i nju se ustrajno
nazivalo Crvenim morem. Kao u priči o egzodusu, i Aleksandar
je svoju vojsku pokušao pješice prevesti preko vode: prema je­
dnoj verziji sagradivši nasip, prema drugoj, Aleksandar je ra­
zotkrio dno svojim molitvama. Bilo da je uspio ili ne (što ovisi
o verzijama priče), neprijateljski vojnici utopili su se u vodi koja
je nahrupila - baš kao što su se utopili Egipćani koji su progonili
Izraelce. Izraelci su se na svom putovanju sukobili s neprijatelji­
ma koji su se zvali Amalečani: u kršćanskoj verziji priče o Ale­
ksandru neprijatelji uništeni skupljanjem vode Crvenog mora i
izlijevanjem vode po njima zvali su se Amalekiti.
S druge strane voda - doslovan prijevod biblijskog izraza
Yam Suff je "More/Jezero trske" - počinjalo je putovanje kroz
pustinju, prema svetoj planini. Znakovito je da se planina do koje
je stigao Aleksandar zvala Mušas - Mojsijeva planina, čije je he­
brejsko ime glasilo Moše. Tamo je Mojsije naišao na anđela koji
mu se obratio iz vatre (plamtećeg grma); sličan događaj opisan je
u pričama o Aleksandru.
Dvostruka i trostruka sličnost umnožavaju se kad se pri­
sjetimo priče iz Kurana o Mojsiju i ribi. Lokacija voda života u
kuranskoj priči o Mojsiju bila je na "mjestu gdje se sastaju dvije
vode". Upravo je na mjestu gdje se Ozirisova rijeka granala u dva
pritoka faraon stigao do ulaza u podzemno carstvo. U pričama o
Aleksandru, ključna je točka dosegnuta na mjestu spajanja dviju
podzemnih rijeka, gdje je Adamov kamen zračio svjetlo, i gdje
je Aleksandar od božanskih bića dobio savjet da se okrene i vrati.
 A postojala je i predaja, također zabilježena u Kur'anu, koja
Aleksandra izjednačava s Mojsijem nazivajući ga Dvorogi - što
podsjeća na tvrdnju u Bibliji da je Mojsijevo lice, nakon što je
ovaj posjetio Jahvu na brdu Sinaj, zračilo i emitiralo rogove
(doslovno: zrake) svjetlosti.
Poprište biblijskog Izlaska bio je Sinajski poluotok. Jedini
mogući zaključak koji se može donijeti na temelju svih sličnosti
i praćenja stopa jest da je Sinajski poluotok bio područje prema
kojem su se uputili Aleksandar, Mojsije i faraoni nakon što bi iz
Egipta krenuli prema istoku. To je, kako ćemo vidjeti, bilo i Gil-
gamešovo odredište.
Da bi stigao do Tilmuna na svom drugom i odlučujućem
putovanju, Gilgameš je krenuo u plovidbu na Magan-brodu,
egipatskom brodu. Krenuvši iz Mezopotamije, mogao je otploviti
samo niz Perzijski zaljev. Zatim je, okruživši Arapski poluotok,
trebao uploviti u Crveno more (koje su Egipćani zvali Uro-
vo more). Kao što nam govori ime njegovog broda, Crvenim
morem trebao je doći do Egipta. Ali njegovo odredište nije bio
Egipat; bio je to Tilmun. Je li namjeravao pristati na zapadnoj
obali Crvenog mora - u Nubiji? Ili na istočnoj obali - u Arabiji?
Ili je namjeravao produžiti ravno, do Sinajskog poluotoka? (vidi
zemljovid, sl. 2)
Srećom po naše istraživanje, Gilgamešu se dogodila nesreća.
Jedan stražareći bog potopio je njegov brod nedugo nakon poče­
tka plovidbe. Nije se uspio udaljiti od Sumera, jer je Enkidu (čija
je prisutnost na brodu dovela do njegovog potapanja) molio Gil-
gameša da se pješice vrate nazad u Uruk. Nepokolebljiv u svojoj
namjeri da stigne do Tilmuna, Gilgameš je umjesto toga nastavio
put do svog izabranog odredišta kopnom. Da se njegov cilj na­
lazio na obalama Crvenog mora, krenuo bi poprijeko Arapskim
poluotokom. Umjesto toga, uputio se prema sjeverozapadu. To
pouzdano znamo, budući da - nakon što je prešao pustinju i
prošao kroz gole planine - prvo što je vidio od civilizacije bilo je
nisko more. U njegovoj blizini ležao je grad, na čijem se rubu
nalazila gostionica. Gostioničarka ga je upozorila da je more
koje je vidio bilo More voda smrti.
 Baš kao što su libanonski cedrovi poslužili kao jedinstven
orijentir pri utvrđivanju prvog Gilgamešovog odredišta, tako i
More voda smrti služi kao jedinstveni ključ za praćenje njego­
vog kretanja na drugom putovanju. Širom Bliskog istoka, u svim
zemljama drevnoga svijeta, postoji samo jedna takva vodena po­
vršina. Ona do današnjeg dana nosi isto ime: Mrtvo more. Doista
ga se može nazvati niskim m o r e m , jer se radi o najnižoj vode­
noj površini na cijeloj planeti (400 metara ispod razine mora).
Njegove su vode do te mjere zasićene solju i mineralima da je
ono potpuno lišeno morskog i biljnog života.
Grad koji se uzdizao nad Mrtvim morem bio je opasan be­
demom. Njegov je hram bio posvećen Sinu, bogu Mjeseca. Izvan
grada nalazila se gostionica. Vlasnica je primila Gilgameša, uka­
zala mu gostoprimstvo i pružila informacije.
Teško je ne primijetiti neobične sličnosti s poznatom biblij­
skom pričom. Kad se završilo četrdeset godina lutanja Izraelaca
pustinjom, došlo je vrijeme da uđu u Kanaan. Dolazeći sa Sinaj-
skog poluotoka, obišli su Mrtvo more s istočne strane sve dok
nisu došli do mjesta gdje rijeka Jordan utječe u Mrtvo more. Kad
je Mojsije stajao na brdu promatrajući nizinu, mogao je vidjeti
- kao što je vidio i Gilgameš - ljeskanje voda niskog m o r a . U
ravnici, na drugoj strani Jordana, stajao je grad: Jerihon. On se
našao na putu napredovanja Izraelaca prema Kanaanu, i zato su
poslali dva špijuna da istraže njegovu obranu. Žena čija se gosti­
onica nalazila kraj gradskih zidina ukazala im je gostoprimstvo,
dala im je informacije i savjete.
Hebrejsko ime Jerihona je Yeriho. Ono doslovno znači Mje-
sečev grad - grad posvećen bogu Mjeseca, Sinu...
Bio je to, po našem mišljenju, isti onaj grad u koji je Gilgameš
stigao petnaest stoljeća prije egzodusa.
Da li je Jerihon već postojao oko 2900. pr. Kr., u vrijeme Gil-
gamešove potrage? Arheolozi se slažu da je Jerihon naseljen od
7000. pr. Kr., i da je bio bogato urbano središte od oko 3500. pr.
Kr.; sigurno je bio tamo kada je Gilgameš stigao.
Osvježen i okrijepljen, Gilgameš je planirao nastavak svog
putovanja. Kako se nalazio pred sjevernim rubom Mrtvog mora,
upitao je gostioničarku može li preploviti njegove vode, umjesto
da ga obilazi pješice. Da je krenuo kopnom, išao bi istim putem
kojim su kasnije prošli Izraelci - ali u suprotnom smjeru; naime,
Gilgameš je želio otići tamo odakle su Izraelci došli. Kad ga je
lađar Uršanabi konačno prevezao na drugu stranu, pristao je, po
našem mišljenju, na južnom kraju Mrtvog mora - najbliže Sinaj-
skom poluotoku što ga je lađar mogao dovesti.
Odande je trebao nastaviti uobičajenim putem - rutom
kojom su se obično kretale karavane - prema Velikom moru,
koje je daleko. Geografija nam je opet prepoznatljiva iz biblijske
terminologije, jer je Veliko more bilo biblijsko ime za Sredoze­
mno more. Zaputivši se kroz Negeb, sušnu južnu regiju Kana­
ana, Gilgameš je neko vrijeme trebao ići prema zapadu, tražeći
dvije kamene oznake. Tamo je, prema Uršanabijevim uputama,
trebao skrenuti i stići do grada po imenu Itla, iz koje se moglo
vidjeti Veliko more. Iza Itle, u četvrtoj regiji bogova, ležalo je za­
branjeno područje.
Je li Itla bila Grad bogova ili grad ljudi?
Ono što se tamo odigralo, prema fragmentarnoj hetitskoj
verziji Epa o Gilgamešu, ukazuje da je to bilo mjesto i jednih i
drugih. To je bio posvećeni grad, i razni bogovi dolazili su i
prolazili kroz njega ili u njegovu neposrednu blizinu: put do nje­
ga bio je označen putokazima. Gilgameš ne samo da se u njemu
odmorio i nabavio novu odjeću: tu je dobio i ovcu koju je svako­
ga dana prinosio kao žrtvu bogovima.
Jedan takav grad poznat nam je iz Starog zavjeta. Bio je smje­
šten na spoju južnog Kanaana i Sinajskog poluotoka, kao vrata
u središnju nizinu poluotoka. Na njegovu svetost ukazivalo je i
njegovo ime: Kadeš (Posvećeni). Od istoimenog grada na sjeve­
ru (smještenog, znakovito, na prilazu Baalbeku) razlikovao se po
tome što su ga zvali još i Kadeš-Barnea (što je, ako vodi podrijetlo
iz sumerskog jezika, moglo značiti "Kadeš od sjajnih kamenih stu­
pova"). U doba patrijarha spadao je pod teritorij Abrahama, koji je
"krenuo u krajeve Negeba i nastanio se između Kadeša i Sura.".
Ovaj nam je grad, po imenu i ulozi, također poznat iz kana-
anskih priča o bogovima, ljudima i čežnji za besmrtnošću. Danel
je, prisjetimo se, od boga Ela tražio zakonitog nasljednika, kako
bi mu njegov sin mogao podignuti spomen-stelu u Kadešu. U
jednom drugom ugaritskom tekstu govori se o tome kako je Elov
sin Šibani ( S e d m i ) - moguće je da je biblijski grad Beer Šeba
( B u n a r Sedmoga) dobio ime po njemu - dobio zadatak da
podigne spomenik (stup) u pustinji Kadeša.
Zaista, i Charles Virolleaud i Rene Dussaud, koji su u časo­
pisu Syria prvi objavili prijevod i tumačenje ugaritskih tekstova,
zaključili su da je mjesto radnje brojnih epskih priča bilo po­
dručje između Crvenog i Sredozemnog m o r a , Sinajski poluotok.
Bog Baal, koji je volio pecati u jezeru Sumkhi, odlazio je u lov u
Aloševu pustinju, kraj koji se povezuje (sl. 104) s datuljinom
palmom. Kao što su istaknuli Virolleaud i Dussaud, to je geo­
grafski ključ koji povezuje ugaritsko mjesto radnje s biblijskom
pričom o egzodusu: Izraelci su, prema Brojevima 33, putovali od
Mare (mjesta gorkih voda) i Elima (oaze s datuljinim palmama)
do Aluša.
Više detalja, koji Ela i mlađe bogove smještaju na isto popri­
šte kao i egzodus, može se pronaći u tekstu kojeg znanstvenici
zovu Rođenje milostivih i divnih bogova. Sami njegovi uvo­
dni stihovi smještaju radnju u Pustinju Sufima - nesumnjivo
u pustinju koja se nalazi na obali Yam Suffa («Jezera trske») iz
Izlaska:

slika 104
 Dozivam milostive i divne bogove,
sinove Princa. Smjestit ću ih
u Grad uzlaska i odlaska,
u pustinju Sufima.

Kanaanski tekstovi daju nam još jedan trag. U njima se glavu

panteona uglavnom naziva «El» - vrhovni, najuzvišeniji - dakle
općim nazivom, a ne vlastitim imenom. Ali u gore navedenom
tekstu El samoga sebe naziva Yerah, a svoju suprugu Nikhal. Ye-
rah je semitska riječ za Mjesec - boga poznatijeg pod imenom
Sin; a Nikhal je semitska inačica od NIN.GAL, sumerskog ime­
na supruge boga Mjeseca.
Znanstvenici su iznijeli brojne teorije o podrijetlu imena
poluotoka Sinaj. Bar jednom, za promjenu, najprihvaćeniji je oči­
gledan razlog - taj da je poluotok, kao što ime govori, pripadao
Sinu.
Možemo vidjeti (na sl. 72) da je mjesečev srp bio znak božan­
stva u čijoj se zemlji nalazila Krilata kapija. Poznato nam je da
glavno raskrižje u središnjem Sinaju, mjesto Nakhl, dobro opskr­
bljeno vodom, još uvijek nosi ime Sinove supruge.
Tako možemo sa sigurnošću zaključiti da je "zemlja Tilmun"
bio Sinajski poluotok.

Analiza geografije, topografije, geologije, klime, vegetacije i

povijesti Sinajskog poluotoka potvrdit će naš zaključak, i razja­
sniti ulogu Sinaja u odnosima bogova i ljudi.
Mezopotamski tekstovi opisuju Tilmun kao zemlju smještenu
na ušću dviju vodenih površina. Sinajski poluotok, oblika obr­
nutog trokuta, zaista počinje tamo gdje se Crveno more razdvaja
u dva rukavca - Sueski zaljev na zapadu i Elatski zaljev (Akapski
zaljev) na istoku. Doista, kad se egipatski crteži Setove zemlje, u
kojoj je bio Duat, okrenu na stranu, prikazuju poluotok sličan
Sinajskom (sl. 105).
Tekstovi govore o planinskom Tilmunu. Sinajski poluotok
stvarno se sastoji od južnog planinskog dijela, brdovite središnje
visoravni te nizine na sjeveru (okružene planinama), koja se pre-
slika 105

ko pjeskovitih brežuljaka spušta do obale Sredozemnog mora.

Obalni pojas od pamtivijeka je predstavljao kopneni most
između Azije i Afrike. Egipatski faraoni služili su se njime prili­
kom invazija na Kanaan i Feniciju, te sukoba sa Hetitima. Sargon
akadski tvrdio je da je stigao do Sredozemnog mora i oprao u
njemu svoje oružje; morske zemlje - zemlje duž obale Sredo­
zemnog mora - triput sam okružio, moja je ruka zauzela Til-
mun. Sargon II, asirski kralj iz osmog stoljeća pr. Kr., tvrdio je
da je osvojio područje koje se protezalo od Bit Jahkina na obali
Mora soli sve do granica Tilmuna. Ime More soli održalo se do
današnjeg dana kao hebrejski naziv za Mrtvo more - što nam
daje još jednu potvrdu da se Tilmun nalazio u blizini Mrtvog
mora.
Nekoliko asirskih kraljeva spominje Potok egipatski kao geo­
grafski orijentir na svojim ekspedicijama u Egipat. Sargon II go-
vori o Potoku nakon opisa osvajanja Ašdoda, filistejskog grada na
sredozemnoj obali. Esarhadon, koji je vladao nešto kasnije, ovako
se hvalio: "Hodio sam Arzom kod Potoka egipatskog; Asuhilija,
njenog kralja, bacio sam u okove... Kanaju, kralju Tilmuna, name­
tnuo sam danak." Ime Potok egipatski identično je biblijskom
imenu za veliki i razgranati sinajski wadi (plitka rječica kojom
voda teče samo tijekom kišne sezone) koji se danas zove Wadi
El-Arish. Asurbanipal, koji je na asirskom prijestolju naslijedio
Esarhadona, tvrdio je da je nametnuo jaram svoje vlasti od Tira,
koji je na Gornjem moru (Sredozemnom moru) sve do Tilmuna
na Donjem moru (Crvenom moru).
U svim ovim slučajevima, zemljopis i topografija Tilmuna u
potpunosti se poklapaju sa Sinajskim poluotokom.
Osim godišnjih kolebanja, vjeruje se da je klima na poluotoku
tijekom povijesti bila ista kao i danas: nepravilna kišna sezona od
listopada do svibnja te potpuno suh ostatak godine. Zbog osku­
dnih kiša, cijeli Sinaj zadovoljava kriterije pustinjske klime (ma­
nje od 25 cm oborina godišnje). Ipak, visoki granitni vrhovi na
jugu zimi su pokriveni snijegom, a na sjevernom obalnom pojasu
razina podzemnih voda jedva je metar ispod tla.
Wadiji su karakteristični za veći dio Sinajskog poluotoka. Na
jugu, vode kratkih i brzih kišnih potoka otječu ili prema istoku
(u Elatski zaljev) ili (većinom) prema zapadu, u Sueski zaljev. U
tom kraju može se naći najviše živopisnih, dubokih, kanjonima
sličnih wadija s bujnim oazama. Ali najveći dio kišnice na polu­
otoku otječe prema sjeveru u Sredozemno more, golemim Wadi
El-Arishem i njegovim bezbrojnim pritocima koji - promatrani
na zemljovidu - podsjećaju na krvne žile divovskog srca. Na
ovom dijelu Sinaja dubina wadija koji tvore ovu mrežu varira od
nekoliko centimetara do metar-dva, a njihova širina od nekoliko
metara do kilometra i pol, pa i više, za vrijeme obilnih kiša.
Čak i tijekom kišne sezone, oborine su potpuno nepredvi-
dive. Iznenadni pljuskovi smjenjuju se s dugim sušnim razdo­
bljima. Stoga pretpostavka o obilju vode tijekom kišne sezone ili
neposredno nakon nje može odvesti na krivi trag. Vjerojatno se
to dogodilo Izraelcima, nakon što su napustili Egipat sredinom
travnja i ušli u pustinju Sinaja par tjedana kasnije. Zatekavši se
bez očekivane vode, dvaput su morali tražiti od Jahve da interve­
nira, i pokaže Mojsiju gdje da udari štapom radi vode.
Beduini (lokalni nomadi), kao i drugi iskusni putnici na
Sinajskom poluotoku, u stanju su ponoviti ovo čudo ukoliko je
tlo koje tvori korito wadija odgovarajuće. Tajna je u tome što na
mnogim mjestima kameno korito leži na sloju glinovitog tla koje
upija vodu što se brzo procijedi između kamenja. Uz malo znanja
i sreće, kopanjem po potpuno suhom wadiju može se pronaći
voda na dubini manjoj od jednoga metra.
Da li je ovo nomadsko umijeće bilo veliko čudo što ga je
izveo Jahve? Nedavna otkrića na području Sinaja pružaju nove
informacije s tim u vezi. Izraelski hidrolozi (koji rade za Wei-
zmannov znanstveni institut) otkrili su da, kao što je to slučaj i
u dijelovima Sahare i nekim pustinjama u Nubiji, ovdje postoji
fosilna voda - ostaci pretpovijesnih jezera iz drugih geoloških
razdoblja - duboko ispod središnjeg Sinaja. Golemi podzemni
rezervoar, s dovoljnim količinama vode (po njihovoj procjeni)
da stanovništvo jedne zemlje kao što je Izrael opskrbljuje gotovo
stotinu godina, prostire se na skoro 16.000 kvadratnih kilometara
u širokom pojasu koji počinje u blizini Sueskog kanala i doseže
sve do ispod Izraelskog sušnog Negeba.
Iako u prosjeku leži nekih 1.000 metara ispod stjenovitog tla,
voda je subarteška i pod vlastitim pritiskom izbija do otprilike
300 metara iznad površine. Egipatska probna bušenja u potrazi
za naftom u središtu sjeverne nizine (kod Nakhla), umjesto na
naftu naišla su na ovaj podzemni rezervoar. Druga bušenja po­
tvrdila su ovu nevjerojatnu činjenicu: iznad tla - sušna pustinja;
ispod njega, lako dostupno modernoj opremi za bušenje i crplje-
nje - jezero čiste, žuboreće vode!
Je li Nefilima, opremljenima tehnologijom svemirskog doba,
ovako nešto moglo promaknuti? Je li to, a ne malo vode u suhom
koritu wadija, bila voda koja je izbila nakon što je Mojsije udario
štapom po stijeni prema Jahvinim uputama?
Uzmi u ruku štap kojim si činio čuda u Egiptu, rekao je Jahve
Mojsiju; vidjet ćeš me kako stojim na određenoj stijeni; udari šta-
pom po stijeni, iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije
- dovoljno vode za mnoštvo ljudi i njihovu stoku. Kako bi se
proširio glas o Jahvinoj moći, Mojsije je sa sobom trebao povesti
nekoliko svjedoka; i čudo se dogodilo pred očima starješina
izraelskih.
Sumerska priča o Tilmunu govori nam o gotovo identičnom
događaju. Priča je to o teškim vremenima izazvanim nestašicom
vode: usjevi su propali, stoka je gladovala, životinje su žeđale, lju­
di zanijemjeli. Ninsikilla, supruga Tilmunskog vladara Enshaga,
požalila se svom ocu Enkiju:

Grad koji si nam dao...

Tilmun, grad koji si nam dao...
Nema riječne vode...
Djeva je neoprana;
U grad ne pritječe pjenušava voda.

Proučivši problem, Enki je zaključio da je jedino rješenje

dovesti podzemne vode na površinu. Dubina je morala bila veća
od one koju se može dosegnuti kopanjem običnog bunara. Zato
je Enki smislio plan po kojem će slojevi kamenja biti probijeni
projektilom ispaljenim s neba!

Otac Enki odgovori Ninsikilli, svojoj kćeri:

Neka se božanski Utu smjesti na nebu.
Raketu nek' snažno pričvrsti za svoje 'grudi'
i s visine usmjeri je prema tlu...
Iz izvora iz kojeg potječu vode Zemlje,
neka vam donese slatke vode iz zemlje.

Primivši takve upute, Utu/Šamaš krenuo je dovesti vodu iz

podzemnih izvora:

Utu, smjestivši se na nebu,

raketu čvrsto priveza za svoje 'grudi',
S visine ju usmjeri prema tlu...
 Posla svoju raketu s nebeskih visina.
Kroz kristalno kamenje on dovede vodu;
Iz izvora iz kojeg potječu vode Zemlje,
on dovede njenu slatku vodu, iz zemlje.

Da li je projektil ispaljen s neba mogao probiti zemlju i iza­

zvati izbijanje pitke vode? Predvidjevši nevjericu čitatelja, drevni
je pisar na kraju priče dodao: "Zaista je tako bilo.". Čudo je, čita­
mo u nastavku teksta,'upalilo': Tilmun je postao zemlja polja za
uzgoj usjeva i posjeda koji rađaju ž i t o m , i grad Tilmun postade
glavna luka zemlje, mjesto dokova i nasipa za pristajanje brodo-
va.
Paralele između Tilmuna i Sinaja tako se dvostruko potvrđu­
ju: prvo, postojanje podzemnog vodenog rezervoara ispod stje­
novite površine; i drugo, prisutnost Utua/Šamaša (zapovjednika
svemirske luke) u blizini.
Sinajski poluotok također je u stanju dati sve proizvode po
kojima je Tilmun bio poznat.
Tilmun je proizvodio poludragi kamen sličan plavkastom la­
pis lazuliju kojeg su cijenili Sumerani. Prihvaćena je činjenica da
su egipatski faraoni dobivali plavozeleni poludragi kamen tirkiz
kao i plavozeleni mineral (malahit) iz jugozapadnih dijelova Si­
naja. Najstarije područje s rudnicima tirkiza danas se zove Wadi
Magrah - Wadi spilja. Na tom su mjestu probijani tuneli u ka­
menim liticama kanjona wadija, a rudari su ulazili u njih i vadili
tirkiz. Kasnije se tirkiz vadio i na mjestu koje je danas poznato
kao Serabit-el-Khadim. Egipatski natpisi iz vremena treće dina­
stije (2700.-2600. pr. Kr.) pronađeni su u Wadi Maghari, i vjeruje
se da su u to vrijeme Egipćani počeli graditi garnizone i trajno
naseljavati područja s rudnicima.
Arheološka otkrića, kao i crteži azijskih nomada koje su
porazili i zarobili prvi faraoni (sl. 106), navode znanstvenike na
zaključak da su Egipćani u početku samo pljačkali rudnike koje
su ranije osnovala semitska plemena. Zaista, egipatsko ime za
tirkiz, mafka-t (po kojem su Sinaj zvali Zemljom mafkata) po­
tječe od semitskog glagola koji znači «vaditi iz rudnika, dobivati
slika 106

rezanjem. Ova područja s rudnicima nalazila su se na teritoriju

božice Hathor, koja je bila poznata i kao Gospodarica Sinaja
i Gospodarica Mafkata. Velika božica davnih vremena, jedna
od ranih nebeskih bogova Egipćana, imala je nadimak Krava, i
bila je prikazivana s kravljim rogovima (vidi sl. 7 i 106). Za njeno
ime, Hat-Hor, hijeroglifski prikazivano uokvirenim sokolom
znanstvenici vjeruju da znači Horova kuća (znak za Hora bio
je sokol). No, ime je doslovno značilo Kuća sokolova, što potvr­
đuje naše zaključke u vezi s lokacijom i ulogama Zemlje raketa.
Prema Encyclopaedia Britannica, tirkiz se na Sinajskom
poluotoku dobivao od prije četvrtog tisućljeća pr. Kr., u jednoj
od prvih svjetskih važnih operacija kopanja u rudnicima. U to
vrijeme sumerska se civilizacija tek počinjala rađati, a egipatska
je bila čitavo tisućljeće daleko. Tko je, dakle, mogao organizirati
rad u rudnicima? Egipćani kažu da je to bio Tot, bog znanosti.
U vezi s tim i u pripisivanju Sinaja božici Hathor, Egipćani
su preuzeli vjerovanja Sumerana. Prema sumerskim tekstovima,
bog koji je organizirao rudarske operacije Anunnakija bio je
Enki, bog znanja, a Tilmun je, kako svjedoče tekstovi, u pretpoto­
pnim vremenima bio dodijeljen Ninhursag, Enkijevoj i Enlilovoj
sestri. U svojoj mladosti, ona je bila izazovna ljepotica i glavna
liječnica Nefilima. Ali u starosti je dobila nadimak Krava i, kao
božica datuljine palme, prikazivana je s kravljim rogovima (sl.
107). Sličnosti između nje i Hathor, kao i podudarnosti između
njihovih teritorija, previše su očigledne a da bi zahtijevale daljnje
objašnjavanje.
Sinaj je bio i velik izvor bakra, a dokaz za to je da su se Egipća­
ni u pogledu opskrbe bakrom uglavnom oslanjali na pljačkaške
ekspedicije. Radi toga su morali ulaziti dublje u poluotok; jedan
faraon dvanaeste dinastije (iz vremena Abrahama) ostavio nam
je sljedeće komentare o svojim podvizima: Stigavši do granica
strane zemlje svojim stopalima; istražujući zagonetne doline, po-
sežući za rubom nepoznatoga. Hvalio se da njegovi ljudi nisu
izgubili ni jednu škrinju osvojenog plijena.
Izraelski znanstvenici u nedavnim istraživanjima na Sinaj-
skom poluotoku pronašli su obilje dokaza da je za vrijeme ranog
egipatskog kraljevstva, u trećem tisućljeću pr. Kr., Sinaj bio gusto
naseljen semitskim plemenima kopača tirkiza i talioničara bakra,
koji su se opirali prodorima faraonskih ekspedicija u njihov te­
ritorij (Beno Rothenberg, Sinai Explorations 1967-1972). Mogli
smo utvrditi postojanje prilično velikih industrijskih metalurških
poduzeća... Tu su rudnici bakra, kampovi za rudare i instalacije
za taljenje bakra, raštrkani od zapadnih dijelova južnog Sinaja
prema istoku sve do Elata na vrhu Akapskog zaljeva.

slika 107
 Elat, koji je u vrijeme Starog zavjeta bio poznat kao Esion Ge-
ber, zaista je bio Pittsburgh drevnoga svijeta. Prije dvadesetak
godina, Nelson Glueck je u Timni, sjeverno od Elata, otkrio ru­
dnike bakra kralja Salomona. Ruda je prevožena u Esion Geber,
gdje je taljena i rafinirana u jednom od najvećih, ako ne i najve­
ćem metalurškom centru koji je postojao u drevnim vremenima
(Rivers in the Desert).
Arheološki dokazi i ovdje se podudaraju s biblijskim i me-
zopotamskim tekstovima. Esarhadon, kralj Asirije, hvalio se
Kanaju, kralju Tilmuna, nametnuo sam d a n a k . Kenijcima se
u Starom zavjetu nazivaju stanovnici južnog Sinaja, a njihovo je
ime doslovno značilo kovači, metalurzi.
Pleme kojem se Mojsije pridružio nakon što je pobjegao iz
Egipta u Sinaj bili su Kenijci. R. J. Forbes (The Evolution of the
Smith) istaknuo je da biblijski naziv Qain ( k o v a č ) potječe od
sumerskog KIN (oblikovatelj).
Faraon Ramzes III, koji je vladao u stoljeću nakon egzodusa,
zabilježio je svoju invaziju na ove nastambe kovača bakra i plja­
čkanje metalurškog centra Timne-Elata:

Uništio sam narod Sira, iz plemena Šasu; opljačkao sam

njihove šatore, imovinu njihovih ljudi, njihovu stoku također,
u ogromnom broju. Njih sam svezao i doveo kao zarobljeni­
ke, na dar Egiptu. Dao sam ih bogovima, kao robove u njiho­
vim hramovima.
Poslao sam svoje ljude u Drevnu zemlju, u velike rudnike
bakra koji se nalaze u tom kraju. Odvele su ih njihove galije;
drugi su otišli kopnom na svojim magarcima. Za to se nikada
ranije nije čulo, od početka vladavine faraona.
Rudnici su bili prepuni bakra koji je tovaren u galije u
desecima tisuća. One su poslane u Egipat i stigle su bez po­
teškoća. Donesen je i naslagan na gomilu pod balkonom pa­
lače, u mnogim bakrenim polugama, njih stotinu tisuća, boje
trostruko pročišćenog zlata.
Dopustio sam svima da ih vide, kao čudo.
 Bogovi su osudili Enkidua da ostatak svog života provede
u rudnicima bakra, i zato je Gilgameš smislio plan da unajmi
egipatski brod i povede svoje drugove - budući da su Zemlja
rudnika i Zemlja raketa bile dijelovi iste zemlje. Naša identifi­
kacija u skladu je s drevnim podacima.

Prije negoli nastavimo s rekonstrukcijom povijesnih i pretpo­

vijesnih događaja, važno je učvrstiti naš zaključak da je Tilmun
zaista bilo sumersko ime Sinajskog poluotoka. Znanstvenici do
danas nisu tako mislili, i sada ćemo analizirati njihova drugačija
gledišta i pokazati zašto su bili u krivu.
Jedna nepopustljiva škola mišljenja, među čijim je ranim za­
govornicima bio P. B. Cornwall (On the location of Tilmun), iden­
tificira Tilmun (ponekad se transkribira kao D i l m u n ) kao otok
Bahrein u Perzijskom zaljevu. To gledište uglavnom se oslanja na
natpis Sargona II asirskog, u kojem on tvrdi da je među kralje­
vima koji su mu plaćali danak bio "Uperi, kralj Dilmuna, čije je
dom smješten kao riba, trideset dvosati daleko, usred mora nad
kojim se diže Sunce.". Na temelju ove tvrdnje izveden je zaklju­
čak da je Tilmun otok, dok znanstvenici koji dijele ovo mišljenje
poistovjećuju More nad kojim se diže Sunce s Perzijskim zalje­
vom. To ih navodi na zaključak da je ta zemlja Bahrein.
Nekoliko je propusta u ovoj interpretaciji. Kao prvo, posto­
ji mogućnost da je samo glavni grad Tilmuna bio smješten na
otoku: iz tekstova jasno proizlazi da je postojala zemlja Tilmun i
grad Tilmun. Osim toga, drugi asirski natpisi koji opisuju grado­
ve koji su usred mora odnose se na obalne gradove u zaljevu
ili na rtu, ali ne na otoku (kao, na primjer, Arvad na sredozemnoj
obali).
Zatim, ako se more nad kojim se diže Sunce odnosi na
more istočno od Mezopotamije, to ne može biti Perzijski zaljev,
budući da on leži južno, a ne istočno od Mezopotamije. K tomu,
Bahrein se nalazi preblizu Mezopotamiji da bi do njega trebalo
ploviti trideset dvosati. Smješten je nekih 480 kilometara južno
od mezopotamskih luka u Zaljevu; za šezdeset sati plovidbe, čak
I vrlo ležerne, može se preploviti višestruko veća udaljenost.
 Još jedan velik problem koji se javlja ukoliko Tilmun poi­
stovjetimo s Bahreinom odnosi se na proizvode po kojima je
Tilmun bio poznat. Čak i u vrijeme Gilgameša nije cijelo podru­
čje Tilmuna bilo zabranjena zona. Kao što smo vidjeli, postojao
je dio u kojem su osuđeni ljudi izdržavali robiju u mračnim i
prašnjavim rudnicima, iskapajući bakar i poludrago kamenje po
kojima je Tilmun bio znamenit. Kulturno i trgovinski, Tilmun je
dugo bio povezan sa Sumerom kojega je opskrbljivao određenim
traženim vrstama drveta. Njegove poljoprivredne površine - o
kojima se govori u spomenutoj priči o Ninsikillinoj molbi za ar­
teškim vodama - opskrbljivale su drevni svijet visoko cijenjenim
lukom i datuljama.
Bahrein nije imao ništa od toga, izuzev nešto malo običnih
datulja. Zato je, da bi zaobišla ovaj problem, probahreinska ško­
la razvila složen odgovor. Geoffrey Bibby (Looking for Dilmun)
i drugi koji dijele slično mišljenje sugeriraju da je Bahrein bio
mjesto pretovara robe. Oni se slažu da su proizvodi zaista dolazili
iz neke druge, udaljenije zemlje. Ali brodovi koji su prevozili svu
tu robu nisu plovili sve do Sumera. Pristajali su i iskrcavali svoju
robu u Bahreinu, gdje su je slavni sumerski trgovci preuzimali
radi konačnog transporta do sumerskih luka. Tako, kad su su­
merski pisari bilježili odakle je roba dolazila (prema ovoj teoriji),
napisali bi D i l m u n , što znači Bahrein.
Ali zašto brodovi, koji su preplovili velike udaljenosti, ne bi
preplovili i posljednji kratki dio puta do konačnog odredišta u
Mezopotamiji, umjesto da udvostručuju trud i troškove iskrca­
vanjem u Bahreinu? Osim toga, ova teorija je u izravnoj kon­
tradikciji s izričitim tvrdnjama sumerskih i akadskih vladara da
su tilmunski brodovi, pored brodova drugih zemalja, pristajali u
njihovim lučkim gradovima. Ur Nanše, koji je vladao Lagašem
oko dva stoljeća nakon što je Gilgameš bio kralj u susjednom
Uruku, tvrdio je "brodovi Tilmuna... donijeli su mi drvo kao da­
nak". U njegovom natpisu prepoznajemo ime Tilmun (sl. 108) po
piktogramu za r a k e t u . Sargon, prvi vladar Akada, hvalio se da
je natjerao brodove iz Meluhe, Magana i Tilmuna da se privežu
za molove Akada.
slika 108

Jasno je, dakle, da su brodovi donosili proizvode iz Tilmuna

izravno u mezopotamske luke, kao što nalažu logika i ekonomija.
Drevni tekstovi također govore o izravnom izvozu iz Mezopo­
tamije u Tilmun. Jedan natpis govori o prijevozu pšenice, sira i
neljuštenog ječma iz Lagaša u Tilmun (oko 2500. pr. Kr.); nigdje
se ne spominje prekrcavanje na nekom otoku.
Jedan od vodećih protivnika teorije o Bahreinu, Samuel N.
Kramer (Dilmun, the «Land of the Living»), ukazao je na činjenicu
da mezopotamski tekstovi opisuju Tilmun kao daleku zemlju,
do koje se ne stiže bez opasnosti i pustolovina. Takvi se opisi ne
mogu odnositi na obližnji otok, do kojega se može doći nakon
lagane plovidbe mirnim vodama Perzijskog zaljeva. On je tako­
đer pridavao veliku važnost činjenici da su razni mezopotamski
tekstovi smještali Tilmun u blizinu dvije vodene površine, a ne
u jedno more ili kraj njega. Akadski tekstovi smještali su Tilmun
ina pi narati - na ušću dviju tekućih v o d a : tamo gdje počinju
dvije vodene površine.
Vođen još jednom tvrdnjom, koja kaže da je Tilmun bio ze­
mlja nad kojom se diže Sunce, Kramer je zaključio, prvo, da je
Tilmun bio zemlja a ne otok; i drugo, da je morao biti smješten
istočno od Sumera, budući da Sunce izlazi na istoku. Tražeći na
istoku mjesto gdje se sastaju dvije vodene površine, mogao je naći
samo jugoistočnu točku, gdje se Perzijski zaljev spaja s Indijskim
oceanom. Njegova je pretpostavka bila da se radi o Baludžistanu,
ili nekom drugom mjestu u blizini rijeke Ind.
Uzrok Kramerovog kolebanja dobro je poznata činjenica da
brojni sumerski i akadski tekstovi s popisima zemalja i naroda ne
spominju Tilmun u vezi s takvim istočnim zemljama kao što su
Elam ili Arata. Umjesto toga, obično se kao zemlje smještene je-
dna kraj druge zajedno spominju Meluha (Nubija/Etiopija), Ma-
gan (Egipat) i Tilmun. Blizina Egipta (Magana) i Tilmuna jasno
proizlazi iz završetka teksta «Enki i Ninhursag», gdje postavljanje
Nintule za Gospodara Magana i Enshaga za Gospodara Til­
muna dobiva blagoslov dvaju bogova. To je također vidljivo iz
jednog neobičnog teksta, napisanog u formi Enkijeve autobio­
grafije, koji opisuje njegove aktivnosti nakon Potopa, pomaganje
čovječanstvu u uspostavi civilizacije; Tilmun se, još jednom, spo­
minje zajedno s Maganom i Meluhom:

Zemlje Magan i Tilmun

digoše pogled prema meni.
Ja, Enki, usidrih Tilmun-brod na obali,
Natovarih Magan-brod do neba.
Radosni brod Meluhe
prenosi zlato i srebro.

S obzirom na ovu blizinu Tilmuna Egiptu, što je s tvrdnjom

da se Tilmun nalazi gdje se diže Sunce - što (prema znanstve­
nicima) znači istočno od Sumera, a ne zapadno od njega (gdje se
nalazi Sinaj)?
Jednostavni odgovor glasi da se to nigdje u tekstovima uopće
i ne tvrdi. Tekstovi ne govore gdje se diže Sunce; oni kažu gdje
Šamaš polijeće - i u tome je bitna razlika. Tilmun uopće nije bio
na istoku, ali je svakako bio mjesto odakle se Utu/Šamaš (bog čiji
je nebeski simbol bilo Sunce, a ne samo Sunce) dizao prema nebu
u svojoj raketi. Riječi iz Epa o Gilgamešu prilično su jasne:

Do planine Mašu on stiže;

Tu je Shemove svakodnevno gledao
kako odlaze i dolaze...
Ljudi iz raketa čuvaju njene dveri...
oni čuvaju Šamaša
dok on uzlazi i spušta se.

To je, uistinu, bilo mjesto na koje je odveden Ziusudra:

 U Zemlji prijelaza,
brdovitom Tilmunu,
Mjestu gdje Šamaš uzlazi,
Postaviše ga da živi.

I tako se dogodilo da se Gilgameš - kad mu je odbijena mol­

ba da uspravi Shem, zbog čega je zatražio da samo razgovara sa
svojim pretkom Ziusudrom - zaputio prema planini Mašu u Til­
munu - Mošinom (Mojsijevom) brdu na Sinajskom poluotoku.

Moderni botaničari zadivljeni su raznovrsnošću flore na polu­

otoku na kojem se može pronaći više od tisuću vrsta biljaka, među
kojima su i mnogi endemi Sinaja, u rasponu od visokih stabala do
sitnog grmlja. Tamo gdje ima vode - kao što je slučaj u oazama,
ispod pješčanih dina u obalnom pojasu ili u koritima wadija - ova
stabla i grmlje rastu sa zadivljujućom izdržljivošću, prilagodivši se
specifičnoj klimi i hidrografiji Sinajskog poluotoka.
Sjeveroistočni dijelovi Sinaja lako su mogli biti izvor traženog
luka. Englesko ime za vrstu luka s dugom zelenom stabljikom,
scallion (ljutika, kozjak), potječe od imena luke iz koje je ova
delikatesa prevožena u Europu: Askalona na sredozemnoj obali,
nešto sjevernije od Potoka egipatskog.
Jedno od stabala koja su se prilagodila jedinstvenim okolno­
stima na Sinaju je akacija, koja zadovoljava svoju visoku tran-
spiraciju tako što raste samo u koritima wadija, gdje iskorištava
podzemnu vlagu do dubine od nekoliko metara. Rezultat toga je
da ova stabla mogu preživjeti desetak godina bez kiše. Od ovih
stabala dobiva se kvalitetno drvo; prema Starom zavjetu, Zavjetni
kovčeg i drugi dijelovi tabernakula bili su izrađeni od ovog drve-
ta. Moguće da je to bilo cijenjeno drvo koje su sumerski kraljevi
uvozili za gradnju svojih hramova.
Posvudašnji prizor na Sinaju su tamarisi - ova grmolika sta­
bla okružuju korita wadija tijekom cijele godine jer njihovo kori­
jenje doseže do podzemne vlage, i u stanju su rasti i tamo gdje je
voda slana ili bočata. Nakon posebno kišnih zima, šumarci tama­
risa ispune se slatkom, zrnatom bijelom tvari koju izlučuju mali
kukci što žive na tamarisima. Beduini ju još i danas zovu njenim
biblijskim imenom - mana.
Stablo s kojim se Tilmun u davnini najviše povezivao bila je,
međutim, datuljina palma. Ona je za Sinaj u ekonomskom pogle­
du još uvijek najvažnije stablo. Uz minimalne zahtjeve za kultiva­
cijom, Beduine opskrbljuje voćem (datuljama); njenom pulpom i
jezgrom koštice hrane se deve i koze; deblo se koristi za gradnju
i ogrjev, a vlakna za konopce i tkaninu.
Iz mezopotamskih zapisa poznato nam je da su se datulje u
drevnim vremenima također izvozile iz Tilmuna. Te su datulje
bile tako krupne i ukusne da su recepti za hranu bogova Uruka
(Gilgamešovog grada) navodili da svakoga dana u godini, za če­
tiri dnevna obroka, 108 mjerica običnih datulja i datulja iz zemlje
Tilmun, kao i smokava i grožđica... treba ponuditi božanstvima.
Najbliži i najdrevniji grad na kopnenom putu od Sinaja do Me­
zopotamije bio je Jerihon. Njegov biblijski epitet bio je Jerihon,
grad datulja.
Datuljina palma je, kao što vidimo, bila usvojena kao sim­
bol u bliskoistočnim religijama, to jest, u drevnim konceptima
o čovjeku i njegovim bogovima. Biblijski psalmist obećao je da
"K'o palma datuljina cvast će pravednik". Prorok Ezekiel, u svojoj
viziji obnovljenog jeruzalemskog hrama, vidio ga je ukrašenog
naizmjeničnim kerubima i datuljinim palmama... tako da je
palma između keruba i keruba, a dvije (palme) dodiruju svakog
keruba.
Kako je u to vrijeme boravio među izgnanicima koje su Babi­
lonci na silu doveli iz Judeje, Ezekiel je bio dobro upoznat s me-
zopotamskim opisima teme kerubina i datuljinih palmi (sl. 109).
Osim krilatog diska (amblema Dvanaestog planeta), najpo­
pularniji simbol u slikovnim prikazima kod drevnih naroda bilo
je stablo života.
Pišući u Der Alte Orienten, Felix von Luschau pokazao je 1912.
da su kapiteli grčkih jonskih stupova (sl. 110a) kao i egipatskih
stupova (sl. 110b) ustvari predstavljali stilizacije stabla života u
obliku datuljine palme (sl. 110c), i potvrdio ranije pretpostavke
da je plod života iz legendi i epskih priča bio neka posebna vrsta
datulje. Tema datuljine palme kao simbola života održala se čak i
u muslimanskom Egiptu, npr. u ukrasima velike džamije u Kairu
(sl. 110 d).

slika 109

slika 110
 Mnoge velike studije, kao što su De Boom des Levens en Schrift
en Historic Henrika Bergema i The King and The Tree of Life in
Ancient Near East Religion Gea Widengrena, pokazuju da se kon­
cept takvog stabla, koje raste u boravištu bogova, iz Bliskog istoka
proširio po cijeloj Zemlji i postao nauk svih religija, svugdje u
svijetu.
Izvor svih ovih prikaza i vjerovanja bili su sumerski zapisi o
Zemlji živih,

Tilmun,
Gdje starica ne govori "ja sam starica",
Gdje starac ne govori "ja sam starac".

Sumerani, majstori igre riječima, zvali su Zemlju raketa

TIL.MUN; što također može značiti Zemlja živih, jer je TIL
značilo i život. Drvo života na sumerskom bilo je GISH.TIL, ali
GISH je također značilo i rukotvorinu, napravljeni predmet; tako
je GISH.TIL moglo značiti i Vozilo do života - raketni brod.
U umjetnosti također možemo vidjeti da ljudi-orlovi ponekad
umjesto datuljine palme pozdravljaju raketu (sl. 60).
Veze postaju još čvršće ako znamo da je u grčkoj religijskoj
umjetnosti omfalos bio povezan s datuljinom palmom. Na dre­
vnoj grčkoj slici Delfa možemo vidjeti da se replika omfalosa
koja je bila postavljena izvan Apolonovog hrama nalazila pored
datuljine palme (sl. 111). Kako u Grčkoj ne rastu takva stabla,
radilo se o umjetnom stablu (po mišljenju arheologa) od bronce.
Mora da je povezivanje omfalosa s datuljinom palmom bilo dio
osnovnog simbolizma, jer su na sličan način prikazivana i druga
grčka proročišta.
Već smo prije otkrili da je omfalos služio kao veza između
grčkih, egipatskih, nubijskih i kanaanskih proročišta i Duata.
Sada vidimo da je ovaj Kamen divote povezan s datuljinom
palmom - stablom Zemlje živih.
I doista, među sumerskim tekstovima koji prate prikaze keru-
bina nalazi se i sljedeća obredna pjesma:
 Tamnosmeđe Enkijevo stablo držim u ruci;
Stablo koje govori broj, veliko oružje usmjereno prema nebu
Držim u ruci;
Palmino stablo, veliko stablo proročišta, držim u ruci.

Mezopotamske slike prikazuju boga koji u ruci drži ovo pal­

mino stablo, veliko stablo proročišta (sl. 112). On poklanja taj
plod života jednom kralju na mjestu četiriju bogova. Već smo
naišli na to mjesto, u egipatskim tekstovima i slikovnim prika­
zima: to su bila četiri boga četiriju strana svijeta, smještena kraj
Stepeništa do neba u Duatu. Također smo vidjeli (sl. 72) da je su-
mersko Stepenište do neba bilo označeno datuljinom palmom.
Nema više nikakve sumnje da je cilj drevne potrage za besmr-
tnošću bila svemirska luka - negdje na Sinajskom poluotoku.

slika 111

slika 112
 11
NEUHVATLJIVA
PLANINA
Negdje na Sinajskom poluotoku Nefili su izgradili svoju po-
slijepotopnu svemirsku luku. Negdje na Sinajskom poluotoku,
smrtnici - šačica izabranih, uz blagoslov njihovog boga - smjeli
su se približiti određenoj planini. Tamo je čovjek-ptica, koji je
čuvao stražu, zapovjedio Aleksandru: Odlazi! Jer zemlja na ko­
joj stojiš pripada Bogu i nikomu drugom. Tamo je Jahve rekao
Mojsiju: Ne prilazi ovamo! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je
tlo. Tamo su ljudi-orlovi napali Gilgameša svojim paraliziraju-
ćim zracima i shvatili da on nije običan smrtnik.
Sumerani su ovu planinu susreta nazivali MA.SHU - Planina
najveće lađe. U pričama o Aleksandru zvala se Mušas - Mojsijeva
planina. Njena identična priroda i funkcija, pored njenog iden­
tičnog imena, sugeriraju da se u svim ovim slučajevima radilo o
istoj planini koja je bila iz daljine vidljiv cilj. Tako se čini da odgo­
vor na pitanje Gdje su na poluotoku bila vrata? leži nadohvat
ruke: zar Planina egzodusa, brdo Sinaj, nije jasno označena na
karti poluotoka - najviša točka među visokim granitnim plani­
nama južnog Sinaja?
 Izlazak Izraelaca iz egipatskog sužanjstva već se trideset i
tri stoljeća svake godine obilježava praznikom Pashe. Povijesni
i vjerski zapisi Hebreja puni su aluzija na egzodus, lutanje pusti­
njom i Savez na planini Sinaj. Ljude se neprekidno podsjeća na
Božje ukazanje kad je sav izraelski narod vidio Gospodina Jahvu
koji je u obliku ognja sišao na svetu planinu. Pa ipak je umanji­
vana važnost njegove točne lokacije, kako mjesto ne bi postalo
središte kulta. U Bibliji nema zabilježenih slučajeva da je netko
čak i pokušao ponovno posjetiti brdo Sinaj, osim jednog izuze­
tka: proroka Ilije. Otprilike četiri stoljeća nakon egzodusa, on je
pobjegao spašavajući život nakon što je pobio Baalove svećenike
na brdu Karmel. Uputivši se prema planini na Sinaju, zalutao je u
pustinji. Anđeo Jahvin ga je oživio i stavio u spilju u planini.
Čini se da danas nitko ne treba pomoć anđela vodiča kako
bi pronašao brdo Sinaj. Moderni hodočasnici, kao i drugi ho­
dočasnici tijekom proteklih stoljeća, upute se prema samostanu
Sv. Katarine (sl. 113), tako nazvanom po mučenici Katarini egi­
patskoj, čije su tijelo anđeli prenijeli do obližnjeg vrha koji nosi
njeno ime. Nakon noćenja, hodočasnici u zoru počinju uspon na
Gebel Mussu (što na arapskom znači Mojsijeva p l a n i n a ) . To je
južni vrh dva i pol kilometra visokog masiva koji se uzdiže južno
od samostana - tradicionalne planine Sinaj s kojom je poveza­
no ukazanje Boga i primanje zapovjedi (sl. 114).
Hod do tog vrha dug je i naporan, i uključuje uspon od nekih
760 metara, jednu stazu od oko 4.000 koraka izradili su redovnici
na zapadnim padinama masiva. Lakši put koji je ujedno nekoliko
sati duži započinje u dolini između masiva i planine koja je pri­
kladno nazvana po Jitru, Mojsijevom tastu, i postupno se penje
istočnim padinama sve dok se ne spoji s posljednjih 750 koraka
prvoga puta. Na tom je raskrižju, prema predaji redovnika, Ilija
susreo Gospodina.
Kršćanska kapela i muslimansko svetište, oboje mali i jedno­
stavni, obilježavaju mjesto na kojem je Mojsije primio ploče s De­
set zapovijedi. Obližnja pećina štuje se kao pukotina u stijeni
na koju je Jahve postavio Mojsija dok je njegova slava prolazila,
kao što stoji u Izlasku 33:22. Bunar duž silaznog puta smatra se
slika 113

slika 114
bunarom na kojem je Mojsije napajao stado svoga tasta. Svakom
mogućem događaju povezanom sa Svetom planinom redovnička
je predaja tako pripisala određenu točku na vrhu Gebel Mussa i
njegovoj okolici.
S vrha Gebel Mussa mogu se vidjeti neki od drugih vrhova
koji tvore granitnu unutrašnjost poluotoka, čiji je dio i ova pla­
nina. Iznenađuje to što je, kako se čini, niža od mnogih svojih
susjeda!
Zaista, u prilog legendi o svetoj Katarini, redovnici su na gla­
vnu zgradu postavili natpis na kojem stoji:

Nadmorska visina 1529 m

Mojsijeva planina 2306 m
Planina Sv. Katarina 2616 m

Nakon što se uvjerimo da je planina Sv. Katarina zaista viša

- štoviše, najviša na poluotoku - i zato od strane anđela prikla­
dno izabrana za skrivanje tijela svetice, moramo osjetiti i razoča­
ranje što je - suprotno vjerovanjima koja su se održala stoljećima
- Bog doveo djecu Izraelovu u ovaj odbojan kraj, kako bi ih
uvjerio u svoju moć i dao im zapovijedi s brda koje nije najviše
u okolici.
Da li je to Bog izabrao pogrešnu planinu?
Godine 1809. švicarski znanstvenik Johann Ludwig Bruck-
hardt stigao je na Bliski istok kao predstavnik Britanskog društva
za promicanje otkrivanja afričke unutrašnjosti. I dok je prouča­
vao arapske i muslimanske običaje, stavio je na glavu turban,
obukao se kao Arapin i promijenio ime u Ibrahim Ibn Abd Allah
- Abraham, sin Alahovog sluge. Zahvaljujući toj činjenici bio je
u prilici putovati krajevima koji su inače bili zabranjeni za ne­
vjernike, te je otkrio drevne egipatske hramove u Abu Simbelu i
nabatejski kameni grad Petra u Transjordaniji.
Dana 15. travnja 1816. izjahao je na devi iz grada Sueza, na
vrhu Sueskog zaljeva. Njegov cilj bio je ponovno proći rutom
egzodusa, i na taj način utvrditi pravi identitet brda Sinaj. Prateći
navodni smjer kretanja Izraelaca, krenuo je na jug, duž zapadne
 slika 115

obale poluotoka. Na tom dijelu počinju planine, nekih dvadeset

do trideset kilometara daleko od obale, stvarajući pustu priobal­
nu ravnicu mjestimice ispresijecanu wadijima i malobrojnim
izvorima tople vode, među kojima je i jedan koji je faraonima
bio omiljen.
Dok je išao dalje na jug, Burckhart je promatrao geografiju, to­
pografiju i udaljenosti. Uspoređivao je uvjete i imena mjesta s opi­
sima i imenima postaja egzodusa spomenutim u Bibliji. Na mjestu
gdje završava vapnenačka zaravan priroda je stvorila pjeskoviti
pojas koji odvaja zaravan od pojasa nubijskog pješčenjaka i služi
kao poprečna cesta kroz Sinaj. Ovdje je Burckhart skrenuo prema
unutrašnjosti, i nakon nekog vremena zaputio se prema jugu u
granitno srce poluotoka. Tako je stigao do Samostana sv. Katarine
sa sjeverne strane (poput današnjih putnika koji dolaze avionom).
Neka od njegovih zapažanja od trajne su vrijednosti. Otkrio
je da u tom kraju rastu izvrsne datulje; redovnici su imali običaj
slati svake godine velike kutije ovih datulja kao dar sultanu u
Konstantinopolu. Sprijateljio se s lokalnim beduinima, koji su ga
pozvali na godišnje slavlje u čast sv. Jurja; oni su ga zvali «El
Khidher» - Vazdazeleni!
Burckhard se popeo na planine Mussu i Sv. Katarinu, te
intenzivno obilazio okolicom. Posebno ga se dojmila planina
Umm Shumar - svega 60 metara niža od planine Sv. Katarina
- koja se uzdiže nešto jugozapadnije od grupe Mussa-Katarina.
S udaljenosti, njen se vrh svjetlucao na suncu najblistavijom
bijelom b o j o m , zbog neobičnih inkluzija čestica tinjca u grani­
tnim stijenama, koje stvaraju upečatljivi kontrast s pocrnjelom
površinom škriljevca i crvenog granita nižih dijelova planine i
okolnog područja. Vrh je također bio osobit po tome što je pru­
žao pogled i na Sueski zaljev (el-Tor se mogao jasno vidjeti) i
Akapski zaljev (Elatski zaljev). Burckhardt je otkrio da se u arhi­
vima samostana spominje da je Umm Shumar nekada bio glavna
lokacija redovničkih nastambi. U petnaestom stoljeću, karavane
magaraca natovarenih žitom i drugom hranom prolazile su kraj
tog mjesta redovno na putu od samostana do el-Tora, jer to je
najkraći put do te luke.
Burckhardt je krenuo natrag preko Wadi Feirana i njegovih
oaza - najvećih na Sinaju. Na mjestu gdje wadi napušta planine
i stiže do obalnog pojasa, Burckhardt se popeo na predivnu pla­
ninu visoku 2070 m - planinu Serbal, jednu od najviših na po­
luotoku. Tamo je otkrio ostatke više svetišta i natpise redovnika.
Naknadna istraživanja pokazala su da je glavni redovnički centar
na Sinajskom poluotoku, tijekom većeg dijela povijesti, bio u
Wadi Feiranu, kraj Serbala - a ne kod Sv. Katarine.
Kad je Burckhardt objavio svoja otkrića (Travels in Syria and
the Holy Land), njegovi zaključci potresli su znanstveni i biblijski
svijet. Pravo brdo Sinaj, tvrdio je, nije bila Mussa, nego Serbal!
 Nadahnut Burckhardtovim djelom, francuski grof Leon de
Laborde obišao je Sinaj 1826. i 1828.; njegov najveći doprinos
poznavanju tog kraja (Commentaire sur L'Exode) bili su njegovi
lijepo izrađeni zemljovidi i crteži.
Njegovim je stopama 1839. krenuo škotski umjetnik David
Roberts. Divni crteži, u kojima je preciznost upotpunio iskrom
mašte, potaknuli su veliko zanimanje u eri prije pojave fotogra­
fije.
Sljedeće veliko putovanje Sinajem poduzeo je Amerikanac
Edward Robinson, zajedno s Elijem Smithom. Poput Burck-
hardta, i oni su grad Suez napustili na leđima deva, naoružani
njegovom knjigom i de Labordeovim zemljovidima. Trebalo im
je trinaest ranoproljetnih dana da stignu do Sv. Katarine. Tamo je
Robinson legende redovnika podvrgnuo detaljnoj analizi. Otkrio
je da je u Feiranu zaista postojala velika zajednica redovnika,
koju su povremeno vodili čak i biskupi, i kojoj su Katarina i
nekoliko drugih redovničkih zajednica bile podređene; tako je
predaja morala pridavati veću važnost Feiranu. Iz priča i doku­
menata doznao je da planine Mussa i Sv. Katarina nisu bile od
velike važnosti za kršćane u prvim stoljećima kršćanstva, i da je
Katarinina prevlast počela tek u sedamnaestom stoljeću, kad su
druge neutvrđene redovničke zajednice postale plijen napadača
i razbojnika. Proučavajući lokalne arapske predaje, otkrio je da
su biblijska imena Sinaj i Horeb bila potpuno nepoznata lo­
kalnim beduinima; redovnici iz Sv. Katarine bili su ti koji su ova
imena počeli pripisivati određenim planinama.
Znači li to da je Burckhardt bio u pravu? Robinson (Biblical
Researches in Palestine, Mount Sinai and Arabia Petraea) je otkrio
problem u vezi s rutom po kojoj su Izraelci prema Burckhardtu
došli do Serbala, i zato se suzdržao od prihvaćanja nove ideje; ali
dijelio je sumnje u vezi s Mussom, i ukazao je na jednu drugu
obližnju planinu koja mu se činila boljim izborom.
Mogućnost da je vjekovna tradicija koja je brdo Sinaj poi­
stovjećivala s Mussom pogrešna predstavljala je izazov kojem
veliki egiptolog i utemeljitelj znanstvene arheologije, Karl Ric­
hard Lepsius, nije mogao odoljeti. On je preplovio Sueski zaljev
čamcem i pristao je u el-Toru ( Biku ) - lučkom gradu u kojem
su se kršćanski hodočasnici do Mojsijeve planine i Sv. Katarine
običavali iskrcavati čak i prije nego što su muslimani od njega
napravili veliku postaju i centar za dekontaminaciju na morskom
putu od Egipta do Meke. U blizini se uzdiže veličanstvena plani­
na Umm-Shummar, koju je Lepsius povremeno kao kandidata
uspoređivao s Mussom i Serbalom. Ali nakon temeljitog istraži­
vanja i obilaženja područja, usredotočio se na gorući problem
toga vremena: Mussa ili Serbal?
Njegova otkrića objavljena su u Discoveries of Egypt, Ethiopia
and the peninsula of Sinai 1842.-1845. i Letters from Egypt, Ethi­
opia and Sinai, a potonje djelo uključuje (u prijevodu s njema­
čkog), sav sadržaj njegovih izvještaja pruskom kralju, pod čijim je
pokroviteljstvom putovao. Lepsius je izrazio svoje sumnje u vezi
s Mussom gotovo istoga časa kad je stigao u taj kraj: Zabačenost
ovog okruga, njegova udaljenost od prometnih putova i smještaj
na visoravni, zapisao je, ...činili su ga neobično prikladnim za
pustinjake; ali iz istog razloga neprikladnim za veliki broj ljudi.
Bio je siguran da stotine tisuća Izraelaca nisu mogle preživjeti
među pustim granitnim vrhovima Musse onoliko dugo (skoro
godinu dana) koliko su Izraelci ostali na brdu Sinaj. On je potvr­
dio da predaje redovnika datiraju najranije iz šestog stoljeća po
Kr., zbog čega nam ne mogu poslužiti kao vodič u ovoj potrazi.
Brdo Sinaj, istaknuo je Lepsius, nalazilo se na pustinjskoj ra­
vnici; u Bibliji ga se također naziva Horeb, Brdo suhoće. Mussa
se nalazi među drugim planinama, a ne u pustinji. S druge stra­
ne, priobalna nizina ispred planine Serbal upravo je takav kraj
- dovoljno prostran da primi brojne Izraelce koji su svjedočili
Božjem ukazanju; a obližnji Wadi Feran bio je jedino mjesto koje
je moglo godinu dana prehranjivati njih i njihovu stoku. Osim
toga, samo je želja za osvajanjem ove jedinstvene plodne doli­
ne mogla opravdati napad Amalečana (kod Refidima, mjesta u
blizini brda Sinaj). Takvog plodnog mjesta, za koje bi se vrijedilo
boriti, nema u blizini planine Mussa. Mojsije je do planine prvi
put došao tražeći pašu za svoje stado; to je mogao pronaći kod
Feirana, ali ne i na pustoj Mussi.
 Ali ako ne Mussa, zašto Serbal? Osim njene ispravne lo­
kacije kod Wadi Feirana, Lepsius je otkrio i konkretne dokaze.
Opisujući planinu riječima punim oduševljenja, izvijestio je da
je na njenom vrhu pronašao duboku udubinu u planini, oko
koje se pet vrhova Serbala ujedinjuju u polukrugu i tvore golemu
krunu.
Usred ove udubine, pronašao je ruševine starog samostana.
Po njegovom mišljenju, ta udubina bila je mjesto na koje se spu­
stila Božja slava, naočigled Izraelaca (koji su bili okupljeni na
ravnici prema zapadu). Što se tiče pogreške koju je Robinson
pronašao u vezi rute egzodusa do Serbala - Lepsius je ponudio
alternativni zaobilazni put kojim je riješio problem.
Kad su objavljeni, zaključci uvaženog Lepsiusa dvostruko su
potresli tradiciju: on je odlučno odbacio poistovjećivanje brda
Sinaj s Mussom i opredijelio se za Serbal; i osporio je rutu egzo­
dusa koja se dotad uzimala zdravo za gotovo.
Debata koja je uslijedila bjesnjela je gotovo četvrt stoljeća i
potaknula je rasprave drugih istraživača, posebno Charlesa Fo-
stera (The Historical Geography of Arabia; Israel in the Wilderness)
i Williama H. Bartlett (Forty Days in the Desert on the Track of
the Israelites). Oni su dodali svoje sugestije, potvrde i sumnje.
Godine 1868. britanska Vlada pridružila se Fondu za istraživanje
Palestine slanjem potpuno opremljene ekspedicije na Sinaj. Za­
datak koji je stavljen pred ekspediciju, uz opsežne geodetske ra­
dove i izrađivanje karata, bio je jednom za svagda utvrditi smjer
kretanja Izraelaca, kao i lokaciju brda Sinaj. Grupu su predvodili
kapetani Charles W. Wilson i Henry Spencer Palmer iz Kraljevske
inženjerije; u grupi je bio i profesor Edward Henry Palmer, po­
znati orijentalist i arabist. Službeni izvještaj ekspedicije (Ordnan­
ce Survey of the Peninsula of Sinai) kasnije su razradila dvojica
Palmera, u zasebnim radovima.
Prethodni istraživači odlazili su na kratke izlete Sinaj em,
uglavnom tijekom proljeća. Ekspedicija Wilson-Palmer krenula
je iz Sueza 11. 11. 1868. a vratila se u Egipat 24. 04.
1869. - zadržavši se na poluotoku od početka zime do sljedećeg
proljeća. Zahvaljujući toj činjenici, jedno od prvih otkrića bilo je
da je na planinskom jugu tijekom zime vrlo hladno i da sniježi,
zbog čega je zimi kretanje krajnje otežano, ako ne i nemoguće.
Viši vrhovi, kao što su Mussa i Katarina, ostaju pokriveni snije­
gom tijekom više zimskih mjeseci. Izraelci - koji u Egiptu nisu
nikada vidjeli snijeg - ostali su u tom kraju godinu dana. Pa ipak,
u Bibliji se nigdje ne spominje snijeg, pa čak ni hladnoća.
Dok je kapetan Palmer (Sinai: Ancient History from the Mo­
numents) iznio podatke o otkrivenim arheološkim i povijesnim
dokazima (rane nastambe, prisutnost Egipćana, natpisi na naj­
starijem poznatom pismu), zadatak profesora E. H. Palmera (The
Desert of the Exodus) bio je da u glavnim crtama iznese zaključke
grupe u vezi s rutom i planinom.
Unatoč dugotrajnom dvoumljenju, grupa je odbacila Serbal i
odlučila se za lokaciju na planini Mussa, ali s jednom izmjenom.
Budući da ispred Musse ne postoji dovoljno prostrana dolina u
kojoj su Izraelci mogli logorovati i promatrati ukazanje Gospo­
dina, Palmer je ponudio rješenje: pravo brdo Sinaj nije bio južni
vrh masiva (Gebel Mussa), nego njegov sjeverni vrh Ras-Sufsafeh,
koji je okrenut prema prostranoj ravnici Er-Rahah na kojoj je
moglo logorovati barem dva milijuna Izraelaca. Usprkos starim
predajama, zaključio je, prisiljeni smo odbaciti Gebel Mussu
kao planinu na kojoj je objavljen Zakon.
Gledišta profesora Palmera uskoro su počeli kritizirati, podr­
žavati ili preinačavati drugi znanstvenici. Nije prošlo dugo, i već
je bilo nekoliko južnih vrhova koji su bili ponuđeni kao pravo
brdo Sinaj, kao i izbor od nekoliko različitih ruta.
Ali, je li južni Sinaj bio jedino mjesto na kojem je trebalo
tražiti?
U travnju 1860. časopis Journal of Sacred Literature objavio je
revolucionarnu mogućnost da se sveta gora uopće nije nalazila
u južnom Sinaju, već da bi ju trebalo tražiti na središnjoj nizini.
Anonimni predlagatelj ukazao je na činjenicu da je njeno ime,
Badiyet el-Tih, vrlo znakovito: ono znači Pustinja lutanja, a lo­
kalni beduini objašnjavaju da je to bio kraj kojim su lutala djeca
Izraela. U članku je predloženo da je pravo brdo Sinaj jedan od
vrhova el-Tiha.
 Tako se 1873. geograf i lingvist Charles T. Beke (koji je istra­
žio i izradio zemljovide izvora Nila) uputio u potragu za pravim
brdom Sinaj. Njegovo istraživanje otkrilo je da je planina Mussa
dobila ime po redovniku Mussi koji je živio u četvrtom stoljeću
i bio slavan po svojoj pobožnosti i čudima, a ne po biblijskom
Mojsiju, te da su se tvrdnje u vezi s planinom Mussa pojavile tek
oko 550. po Kr. On je također istaknuo da je židovski povjesničar
Josip Flavije (koji je za Rimljane zapisao povijest svoga naroda
nakon pada Jeruzalema 70. po Kr.) opisao brdo Sinaj kao najviše
u okolici, što isključuje i Mussu i Serbal.
Beke se zapitao i kako su Izraelci uopće mogli stići do juga,
pored egipatskih garnizona u području s rudnicima? Njegovo
pitanje ostalo je među neodgovorenim primjedbama na južnu
lokaciju brda Sinaj.
Charles Beke neće ostati zapamćen kao čovjek koji je kona­
čno otkrio pravo brdo Sinaj: kao što se može zaključiti iz naslova
njegovog djela, Otkrivanje Sinaja u Arabiji i Midjanu (Discoveries
of Sinai in Arabia and Midian), on je zaključio da je brdo bilo
vulkan, negdje jugoistočno od Mrtvog mora. Međutim, postavio
je brojna pitanja koja su otvorila put svježem i slobodnom razmi­
šljanju u vezi s lokacijom brda i rutom egzodusa.

Potraga za brdom Sinaj na južnom dijelu poluotoka bila je

usko povezana s teorijom o južnom prijelazu i južnoj ruti
egzodusa. Prema njima, djeca Izraela doslovno su prešla Crveno
more (sa zapada na istok) preko ili kroz vrh Sueskog zaljeva. Kad
su stigli na drugu stranu, nalazili su se izvan granica Egipta, na
zapadnoj obali Sinajskog poluotoka. Nakon toga su krenuli pre­
ma jugu duž obalnog pojasa, skrenuli (na nekom mjestu) prema
unutrašnjosti, i stigli do brda Sinaj (kao što je, recimo, učinio i
Burckhardt).
Južni prijelaz bio je zaista duboko ukorijenjena i uvjerljiva
priča, potkrijepljena s nekoliko legendi. Prema grčkim izvorima,
Aleksandar Veliki saznao je da su Izraelci prešli Crveno more na
vrhu Sueskog zaljeva. Na tom je mjestu i on pokušao ponoviti
prijelaz.
 Sljedeći veliki osvajač za kojeg se zna da je pokušao ponovi­
ti ovaj podvig bio je Napoleon 1799. godine. Njegovi inženjeri
utvrdili su da kod rukavca na vrhu Sueskog zaljeva, južno od
grada Sueza, postoji podvodni greben, širok oko 180 metara, koji
se proteže od jedne do druge obale. Odvažniji lokalni stanovnici
na tom mjestu prelaze more za vrijeme oseke, kada im voda seže
do ramena. A ako puše jak istočni vjetar, razina vode može se
spustiti gotovo do dna.
Napoleonovi inženjeri za svog su cara utvrdili pravo mjesto
i vrijeme za njegov pokušaj da krene putem djece Izraela. No,
neočekivana promjena smjera vjetra izazvala je iznenadnu nava­
lu vode koja je za svega nekoliko minuta prekrila greben slojem
višim od dva metra. Veliki Napoleon spasio se u posljednji čas.
Ova iskustva poslužila su isključivo tome da znanstvenike
devetnaestog stoljeća uvjere kako se čudesni prijelaz zaista dogo­
dio na vrhu Sueskog kanala: vjetar je mogao stvoriti suhi prolaz,
a promjena vjetra doista je mogla potopiti vojsku ubrzo nakon
toga. Na suprotnoj, sinajskoj strani zaljeva, postojalo je mje­
sto zvano Gebel Murr ( G o r k a planina), i kraj njega Bir Murr
( G o r k i b u n a r ) , što je uzbudljivo podsjećalo na Maru, mjesto
gorkih voda, na koje su Izraelci naišli nakon prijelaza. Nešto dalje
u smjeru juga ležala je oaza Ayun Mussa - Mojsijev izvor; nije li
to bila sljedeća postaja, Elim, zapamćena po prekrasnim izvorima
i brojnim datuljinim palmama? Stoga se činilo da se južni prijelaz
dobro uklapa u teoriju o južnoj ruti, bez obzira na kojem se mje­
stu kasnije dogodilo skretanje prema unutrašnjosti.
Južni prijelaz podudarao se, osim toga, s tadašnjim spoznaja­
ma o drevnoj povijesti Egipta i sužanjstvu Izraelaca u toj zemlji.
Povijesno srce Egipta bila je os Heliopolis-Memfis, i pretposta­
vljalo se da su Židovi radili kao robovi na gradnji obližnjih pi­
ramida u Gizi. Odatle je ruta vodila gotovo ravno prema istoku,
prema vrhu Sueskog zaljeva i Sinajskom poluotoku iza njega.
Međutim, kad su arheološka otkrića počela zaokruživati po­
vijesnu sliku i pružati nam točniju kronologiju, utvrđeno je da
su velike piramide sagrađene petnaestak stoljeća prije egzodusa
- više od tisuću godina prije negoli su Hebreji uopće došli u Egi-
pat. Sve veći broj znanstvenika slagao se po pitanju da su Izraelci
zacijelo robovali na izgradnji nove prijestolnice koju je oko 1260.
pr. Kr. dao podići faraon Ramzes II. Prijestolnica je nosila ime Ta-
nis, i bila je smještena na sjeveroistočnom dijelu delte. Zbog toga
se sada pretpostavljalo da je boravište Izraelaca - zemlja Gošen
- bilo u sjeveroistočnom, a ne središnjem Egiptu.
Izgradnja Sueskog kanala (1859.-1869.), koju je pratilo pri­
kupljanje topografskih, geoloških, klimatskih i drugih podataka,
potvrdila je postojanje prirodnog rasjeda koji je u nekom rani­
jem geološkom dobu mogao spajati Sredozemno more na sjeve­
ru sa Sueskim zaljevom na jugu. Ta se veza zbog raznih razloga
prekinula, ostavivši za sobom vodeni lanac koji se sastojao od
močvarnih laguna jezera Manzaleh, manjih jezera Ballah i Tim-
sah, te povezanih Velikog i Malog gorkog jezera. Moguće je da su
sva ova jezera bila veća u vrijeme egzodusa, kada je vrh Sueskog
kanala vjerojatno ulazio dublje u kopno.
Arheološki radovi koji su dopunjavali podatke inženjera
također su utvrdili da su u drevnim vremenima postojala dva
Sueska kanala: jedan koji je povezivao glavnu os Egipta sa Sre­
dozemnim morem, i drugi do Sueskog zaljeva. Prateći prirodna
korita wadija ili isušene ogranke Nila, bili su ispunjeni slatkom
vodom za piće i navodnjavanje, i ujedno su bili plovni. Otkrića su
potvrdila da je u prošlosti postojala gotovo neprekinuta vodena
barijera koja je služila kao istočna granica Egipta.
Projektanti Sueskog kanala pripremili su 1867. sljedeći dija­
gram (sl. 116) presjeka kopnene prevlake u smjeru istok-zapad,
i na njemu utvrdili četiri grebena koji su u drevnim vremenima
zacijelo služili, kao što i danas služe, kao prolaz do i iz Egipta pre­
ko vodene barijere (sl. 115):

(A) Između močvarnih laguna Manzaleha i jezera Ballah - na

prijelazu leži suvremeni grad el-Qantara ( Spajanje ).
(B) Između jezera Ballah i jezera Timsah - suvremena točka
prijelaza Ismailiya.
(C) Između jezera Timsah i Velikog gorkog jezera - greben
koji je u vrijeme Grka i Rimljana bio poznat kao Serapeum.
slika 116

(D) Između Malog gorkog jezera i vrha Sueskog zaljeva

- kopneni most poznat kao Shalouf.

Brojni putovi preko ovih prijelaza povezivali su Egipat s

Azijom kroz Sinajski poluotok. Treba imati na umu da prijelaz
Crvenog mora (ili Mora/Jezera trske) nije bio unaprijed smi­
šljen: dogodio se stoga što se faraon predomislio u vezi s oslo­
bađanjem Izraelaca. Jahve im je potom zapovjedio da se vrate s
ruba pustinje do koje su već bili došli, i da se utabore uz m o r e .
Dakle, prvi su put izašli iz Egipta nekim od uobičajenih prolaza;
ali - kojim?
DeLesseps, glavni graditelj Sueskog kanala, iznio je mišljenje
da su se oni poslužili prolazom "C", južno od jezera Timsah.
Drugi, kao Olivier Ritter (Histoire de l'Ishtme de Sues), zaključili
su, na temelju potpuno istih podataka, da se radilo o prolazu
"D". Godine 1874. egiptolog Heinrich Karl Brugsch, obraćajući
se Međunarodnom kongresu orijentalista, identificirao je geo­
grafske orijentire povezane sa sužanjstvom i izlaskom Izraelaca
u sjeveroistočnom kutu Egipta. Stoga je, po njemu, logično da su
prošli najsjevernijim prijelazom - prijelazom "A".
Kako se kasnije ispostavilo, teorija o sjevernom prijelazu bila
je stara gotovo cijelo stoljeće u vrijeme kad ju je iznio Brugsch,
budući da je još 1796. ponuđena u knjizi Hamelneld's Biblical
Geography, a kasnije i od strane mnogih drugih istraživača. Ali
Brugsch je, što su priznali i njegovi protivnici, izložio teoriju
potkrepljujući je zaista briljantnim i sjajnim spektrom navodnih
dokaza s egipatskih spomenika. Njegov je rad objavljen sljedeće
godine pod naslovom L'Exode et les Monuments Egyptiens.
 Godine 1883. Edouard H. Naville (The Store City of Pithom
and the Route of the Exodus) identificirao je Pitom, grad-skladište
u kojem su živjeli Izraelci, na lokaciji zapadno od jezera Timsah.
To je, uz dodatne identifikacije i dokaze koje su ponudili drugi
autori (kao što je George Ebers u Durch Gosen zum Sinai), dovelo
do zaključka da su Izraelci boravili na području koje se protezalo
od jezera Timsah prema zapadu, a ne prema sjeveru. Gošen se
nije nalazio na krajnjem sjeveroistoku Egipta, nego uz središnji
dio vodene barijere.
H. Clay Trumbull (Kadesh Barnea) tada je predložio ono što
je do danas ostalo općeprihvaćeno kao ispravna identifikacija
Sukota, početne točke egzodusa: bilo je to uobičajeno mjesto
okupljanja karavana zapadno od jezera Timsah, a prijelaz «B» bio
mu je najbliži. Izraelci, međutim, nisu krenuli tim putem, kao što
stoji u Izlasku 13:17-18: Kad je faraon dopustio da narod ode,
Bog ih nije poveo prema filistejskoj zemlji, iako je onuda bilo
najbliže... Bog povede narod zaobilaznim putem, kroz pustinju
Jam Suf. Tako su, prema Trumbullu, Izraelci na kraju krenuli
prijelazom "D". Bježeći pred faraonom, prešli su vode na vrhu
Sueskog zaljeva.
Kako se devetnaesto stoljeće bližilo kraju, znanstvenici su po­
žurili dati završnu riječ o ovoj temi. Gledišta južnjaka katego­
rički je sažeo Samuel C. Bartlett (The Veracity of the Hexateuch):
prijelaz je bio na jugu, ruta je vodila na jug, brdo Sinaj je bilo
na jugu poluotoka (Ras-Sufsafeh). Podjednako odlučno, znan­
stvenici poput Rudolfa Kittela (Geschichte der Hebrder), juliusa
Wellhausena (Israel und Judah) i Antona Jerkua (Geschichte des
Volkes Israel) iznijeli su mišljenje da je sjeverni prijelaz značio i
sjeverno brdo Sinaj.
Jedan od njihovih najčvršćih argumenata (koji je danas opće­
prihvaćen među znanstvenicima) bio je da Kadeš Barnea, gdje
su Izraelci proveli veći dio svog četrdesetogodišnjeg boravka na
poluotoku, nije bila slučajna postaja nego unaprijed utvrđeni cilj
egzodusa. Pouzdano je utvrđeno da se radi o plodnom podru­
čju Ain-Kadeis ( Kadeški izvor ) i oazama Ain-Qudeirata na
sjeveroistočnom Sinaju. Prema Ponovljenom Zakonu 1:2, Kadeš
Barnea nalazila se jedanaest dana hoda od brda Sinaj. Zato
su Kittel, Jerku i drugi sličnog mišljenja pravo brdo Sinaj tražili
među brdima u blizini Kadeš Barnee.
U posljednjoj godini devetnaestog stoljeća, H. Holzinger
(Exodus) ponudio je kompromis: prijelaz je bio u točki "C", a
ruta je vodila na jug. Ali Izraelci su skrenuli prema unutrašnjosti
mnogo prije negoli su stigli do područja s rudnicima koje je bilo
okruženo egipatskim garnizonima. Njihova je ruta vodila preko
visoravni el-Tih, Pustinje lutanja. Zatim su zaokrenuli prema
sjeveru, i kroz Središnju nizinu došli do brda Sinaj na sjeveru.
Početkom dvadesetog stoljeća žarište istraživanja i rasprava
prebacilo se na pitanje: kojim se putem odvijao egzodus?
Drevni obalni put, kojeg su Rimljani zvali Via Maris - Put
mora - počinje u el-Qantari ("A" na zemljovidu). Iako vodi
kroz pokretne pješčane dine, blagoslovljen je bunarima duž cijele
svoje dužine, a datuljine palme koje čudesno rastu iz golog pije­
ska pružaju svježe voće u sezoni kao i dobrodošlu sjenu tijekom
cijele godine.
Drugi put, koji počinje u Ismailiyi ("B"), gotovo je paralelan
s obalnim putem, ali se proteže otprilike trideset do četrdeset pet
kilometara južno od njega, između valovitih brjegova i pokojeg
nižeg brda. Prirodni izvori vode su rijetki, a razina podzemne
vode nalazi se duboko ispod pijeska i kamena pješčenjaka:
bunari moraju biti dubine do nekoliko stotina metara kako bi
dosegnuli do nje. Putnik - čak i u današnje vrijeme, čak i u auto­
mobilu (asfaltirane ceste prate drevne putove) - vrlo brzo postaje
svjestan da se nalazi u pravoj pustinji.
Od najranijih vremena, obalnim putem radije su se služile
vojske koje su imale podršku mornarice; putem koji je dublje u
unutrašnjosti - iako je teži - radije su se služili oni koji su htjeli
biti sigurni (ili neopaženi) od morskih i obalnih patrola.
Prijelaz "C" mogao je voditi ili do puta "B", ili do dvostru­
kog puta koji je od prijelaza "D" vodio kroz planinski lanac do
Središnje nizine Sinajskog poluotoka. Tvrdo, ravno tlo Središnje
nizine ne dopušta stvaranje dubokih korita wadija. Tijekom zim­
skih kiša, neki se wadiji izliju i nalikuju na mala jezera - jezera u
pustinji! Voda brzo otječe, ali dio se procijedi kroz šljunak i glinu
koji tvore korita wadija; na tim mjestima nakon kopanja voda
ponekad doslovno izbija iz tla.
Sjeverniji put od prijelaza "D" putnika vodi preko klanca
Giddi, pokraj sjevernog planinskog ruba Središnje nizine, dalje
do Beer Šebe, Hebrona i Jeruzalema. Južniji put, kroz klanac Mi-
tlu, nosi arapsko ime Darb el Hajj - Put hodočasnik«. Ovim su
putem rani muslimanski hodočasnici odlazili iz Egipta u sveti
grad Meku u Arabiji. Nakon što bi krenuli iz blizine grada Sueza,
prešli bi pustinjski pojas i nastavili kroz planine preko klanca
Mitla; zatim bi prešli Središnju nizinu i došli do oaze Nakhl (sl.
117), gdje se nalazila tvrđava, svratište za hodočasnike i bazeni
s vodom. Odatle bi krenuli prema jugoistoku do Aqabe na vrhu
Akapskog zaljeva, nakon čega bi duž obale Arabije nastavili put
do Meke.
Kojim su od ova četiri moguća biblijska puta pošli Izraelci?
Nakon što je Brugsch predstavio teoriju o sjevernom prijelazu
počela se poklanjati velika pozornost biblijskoj rečenici o putu
prema filistejskoj zemlji kojim Izraelci nisu krenuli, iako je onu­
da bilo najbliže. Biblija nam za to daje sljedeće objašnjenje: Bog
je, naime, rekao: 'Mogao bi se narod predomisliti i vratiti u Egipat
kad vidi ratovanje.'. Pretpostavljalo se da je taj put prema filistej­
skoj zemlji bio obalni put (koji je počinjao na prijelazu "A"), put
koji su faraoni najradije koristili za svoje vojne i trgovačke ekspe­
dicije, i na kojem su bile nanizane egipatske utvrde i garnizoni.

slika 117
 Na prijelazu stoljeća, A. E. Haynes, kapetan Kraljevske inže-
njerije, proučavao je putove i izvore vode na Sinaju pod pokro­
viteljstvom Fonda za istraživanje Palestine. U svom objavljenom
izvještaju Smjer kretanja egzodusa pokazao je zadivljujuće
poznavanje ne samo biblijskih tekstova, nego i radova pretho­
dnih istraživača, uključujući i velečasnog F. W. Hollanda (koji je
posjetio Sinaj pet puta) i general-bojnika Sir C. Warrena (koji
je posvetio posebnu pažnju izvorima vode u Pustinji lutanja
Središnje nizine).
Kapetan Haynes usredotočio se na problem puta kojim se
nije k r e n u l o . Osim ako se nije radilo o zgodnom i očiglednom
načinu za postizanje ciljeva Izraelaca - zašto je uopće spomenut
kao moguća alternativa? Ukazao je na činjenicu da se do Kadeš
Barnee - koja je tada već bila prihvaćena kao unaprijed utvrđeni
cilj egzodusa - zaista može lako doći obalnim putem. Stoga je, za­
ključio je, do brda Sinaj, smještenog na putu do Kadeša, također
moralo biti lako doći obalnim putem, bez obzira jesu li na kraju
Izraelci njime krenuli ili ne.
Nakon što mu je zabranjen prolaz obalnim putem "A", za­
ključio je kapetan Haynes, vjerojatni Mojsijev plan bio je da
povede Izraelce izravno do Kadeša, uz zaustavljanje na brdu
Sinaj, putem "B". No, moguće je da su ih egipatska potjera i pre­
laženje Crvenog mora prisilili da skrenu na put "C" ili "D". Sre­
dišnja nizina zaista je bila Pustinja lutanja. Nakhl je bio važna
postaja u blizini brda Sinaj, prije ili nakon što su stigli do njega.
Samo brdo moralo je biti smješteno oko 160 kilometara od Kadeš
Barnee, što (prema procjeni kapetana Haynesa) odgovara biblij­
skoj udaljenosti od jedanaest dana h o d a . Njegov kandidat bio
je Yiallaq, vapnenačko brdo vrlo dojmljivih dimenzija, koje leži
poput golemog priljepka na sjevernom rubu Središnje nizine
- točno na pola puta između Ismailiye i Kadeša. Njegovo ime,
koje je on pisao Yalek, približno odgovara drevnom Amaleku,
kod kojeg je prefiks Am značio 'zemlja'.
U godinama koje su uslijedile, mogućnost da su Izraelci pu­
tovali preko središnje nizine dobivala je sve više pristalica; neki
su (kao Raymond Weill, he Sejour des Israelites au desert du Sinai)
prihvaćali teoriju o brdu u blizini Kadeša; drugi su (kao Hugo
Gressmann, Mose und seine Zeit) vjerovali da su Izraelci iz Nakhla
umjesto prema sjeveroistoku skrenuli prema jugoistoku, prema
Aqabi. Drugi - Black, Buhl, Cheyne, Dillmann, Gardiner, Gratz,
Guthe, Meyer, Musil, Petrie, Sayce, Stade - slagali su se ili suprot­
stavljali, djelomično ili u potpunosti. Kako su svi biblijski i geo­
grafski argumenti bili iscrpljeni, činilo se da pitanje može biti rije­
šeno isključivo terenskim pokusom. Ali kako ponoviti egzodus?
Rješenje je bio Prvi svjetski rat (1914.-1918.), jer je Sinaj
uskoro postao poprište velikog sukoba između Britanaca s jedne
strane i Turaka te njihovih saveznika Nijemaca s druge strane.
Cilj njihovih pohoda bilo je osvajanje Sueskog kanala.
Turci su bez oklijevanja ušli na Sinajski poluotok, a Britanci
su se brzo povukli iz svojih glavnih vojno-administrativnih sre­
dišta u El-Arishu i Nakhlu. Kako nisu mogli napredovati željenim
morskim p u t e m , zbog istog, starog razloga što je Sredozemno
more kontrolirala neprijateljska (britanska) mornarica, Turci su
okupili krdo od 20.000 deva za nošenje vode i drugih zaliha pri
napredovanju prema kanalu putem "B" do Ismailiye. U svojim
memoarima, turski zapovjednik, Džemal Paša (Memoires of a
Turkish Statesman, 1913.-1919.) objasnio je da veliki problem, o
kojem u ovim velikim vojnim operacijama u pustinji Sinaja ovisi
sve, jest pitanje vode. Osim tijekom kišne sezone, bilo bi nemo­
guće prijeći ovu pustoš s ekspedicijskim korpusom od približno
25.000 ljudi. Njegov je napad odbijen.
Tada su turski saveznici Nijemci preuzeli stvar u svoje ruke.
Njihovoj motoriziranoj opremi za napredovanje prema kanalu
više je odgovarala ravna, tvrda Središnja nizina. Uz pomoć hidro-
loga, otkrili su podzemne vodne resurse i iskopali mrežu bunara
duž svojih linija komunikacije i napredovanja. Njihov napad 1916.
također je bio bezuspješan. Kad su Britanci krenuli u ofenzivu
1917. logično je da su napredovali obalnim putem. U 2.mj. 1917.
stigli su do stare granične linije u Rafi. Za nekoliko mjeseci osvojili
su Jeruzalem.
Memoari o borbama na Sinaju britanskog generala A. P. Wa-
vella (The Palestine Campaigns) važni su za našu temu prvenstve-
no radi njegovog priznanja da britanski neprijatelji u Središnjoj
nizini nisu mogli pronaći vode za više od 5.000 ljudi i 2.500 deva.
Njemačku stranu pohoda za Sinaj ispričali su u knjizi Sinai The-
odor Wiegand i zapovjedni general F. Kress von Kressenstein.
Vojni pothvat opisan je u kontekstu terena, klime, izvora vode
i povijesti, uz impresivno poznavanje svih prethodnih istraživa­
nja. Ne iznenađuje to što se zaključci njemačkih časnika slažu sa
zaključcima britanskih časnika: nikakve kolone vojnika, nikakve
gomile ljudi i životinja nisu mogle proći kroz južne granitne pla­
nine. Posvetivši posebno poglavlje pitanju egzodusa, Wiegand i
von Kressenstein ustvrdili su da se područje Gebel Musse ne
može uzeti u obzir prilikom traženja brda Sinaj. Prema njiho­
vom mišljenju, bio je to monumentalni Gebel Yallek - kao što
je zaključio i kapetan Haynes. Ili, dodali su, kao što su predložili
Guthe i drugi njemački znanstvenici, Gebel Maghara, koji se
uzdiže nasuprot Gebel Yalleka, na sjevernoj strani puta "B".
Jedan od britanskih vojnika, koji je bio guverner Sinaja nakon
Prvog svjetskog rata, tijekom svog dugog boravka upoznao je po­
luotok možda kao nijedna druga osoba u novijoj povijesti prije
njega. Pišući u Yesterday and today in Sinai, C. S. Jarvis također
je ustvrdio da ni na koji način mnoštvo Izraelaca (čak i ako je
njihov broj bio manji od 600.000, kako je smatrao W.M.F. Petrie)
sa svojom stokom nije moglo proći - a kamoli zadržati se više od
godinu dana - kroz razbacane gomile čistog granita na južnom
Sinaju.
Već poznatim argumentima pridodao je i nove. Ranije smo
spomenuli mogućnost da je mana koja je služila umjesto kruha
bila jestiva, bijela, bobičasta izlučina malih kukaca koji se hrane
na grmovima tamarisa. U južnom Sinaju ima malo tamarisa, dok
su u sjevernom Sinaju brojni. Druga činjenica tiče se prepelica,
koje su bile izvor mesa za hranu. Te se ptice iz rodne Rusije, Ru­
munjske i Mađarske zimi sele u Sudan (južno od Egipta), a u
proljeće se vraćaju na sjever. Još i danas beduini s lakoćom hva­
taju umorne ptice koje nakon dugog leta slijeću na sredozemnu
obalu. Prepelice ne odlaze u južni Sinaj; a kad bi to i činile, ne bi
bile u stanju preletjeti visoke vrhove na tom području.
 Cijela drama egzodusa, inzistirao je Jarvis, odigrala se na
sjevernom Sinaju. More trske bilo je jezero Serbonis (Sebkhet
el Bardawil na arapskom) od kojeg su Izraelci krenuli u smjeru
jug-jugozapad. Brdo Sinaj bio je Gebel Hallal - impozantan
vapnenački masiv visok preko 600 metara koji sam za sebe stoji
usred prostrane aluvijalne ravnice. Arapsko ime brda, objasnio
je, znači Zakoniti - kao što dolikuje brdu objave Zakona.
U godinama koje su uslijedile najvažnije istraživanje na ovu
temu proveli su znanstvenici Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu
i drugih hebrejskih visokih učilišta u tadašnjoj Palestini. Kombi­
nirajući svoje blisko poznavanje hebrejske Biblije i drugih svetih
spisa s detaljnim terenskim istraživanjima na poluotoku, pronašli
su mali broj dokaza koji potvrđuju predaju o južnoj lokaciji.
Haim Bar-Deroma (Hanagev i Vze Gvul Ha'aretz) prihvatio
je sjeverni prijelaz, ali je vjerovao da je Izraelce put nakon toga
odveo na jug, do vulkanskog brda Sinaj u Transjordaniji. Tri
uvažena znanstvenika - F. A. Theilhaber, J. Szapiro i Benjamin
Maisler (The Graphic Historical Atlas of Palestine: Israel in Biblical
Times) - prihvatila su teoriju o sjevernom prijelazu preko pličina
Serbonisa. El-Arish je, po njima, bio zelena oaza Elim; brdo Hal­
lal bilo je brdo Sinaj. Benjamin Mazar, u raznim djelima i u Atlas
Litkufat Hatanach, zauzeo je isti stav. Zev Vilnay, biblijski znan­
stvenik koji je Palestinu i Sinaj doslovno propješačio od jednog
do drugog kraja (Ha'aretz Bamikra), opredijelio se za istu rutu
i brdo. Yohanan Aharoni (The Land of Israel in Biblical Times),
prihvaćajući mogućnost sjevernog prolaza, vjerovao je da su
Izraelci došli do Nakhla na Središnjoj nizini, ali su onda produžili
do brda Sinaj na jugu.
Dok je znanstveni i biblijski svijet bio zaokupljen debatom,
postalo je jasno da je temeljno, neriješeno pitanje bilo u sljede­
ćem: što se tiče prijelaza, većina dokaza negirala je vodenu povr­
šinu na sjeveru; ali što se tiče brda Sinaj, dokazi su negirali južnu
lokaciju. Slijepa ulica u kojoj su se našli usmjerila je pozornost
znanstvenika i istraživača na jedini preostali kompromis: Sredi­
šnju nizinu Sinajskog poluotoka. Tijekom 1940-ih M. D. Cassuto
(Commentary on the Book of Exodus i druga djela) doprinio je
prihvaćanju ideje o srednjoj ruti pokazavši da put kojim se nije
krenulo ( p u t prema filistejskoj zemlji) nije bio, kao što se dugo
mislilo, obalni put, nego južniji put "B". Zato se prijelaz u točki
"C", koji vodi na jugoistok do Središnje nizine, u potpunosti sla­
gao s biblijskom pričom - bez potrebe za nastavkom putovanja
do juga poluotoka.
Duga izraelska okupacija Sinaja nakon rata s Egiptom 1967.
otvorila je poluotok za istraživanja dotad neviđenih razmjera.
Arheolozi, povjesničari, geografi, topografi, geolozi i inženjeri
proučili su poluotok uzduž i poprijeko. Posebno zanimljiva bila
su istraživanja timova Bena Rothenberga (Sinai Explorations
1967-1972 i drugi izvještaji), većinom pod pokroviteljstvom
Sveučilišta u Tel-Avivu. U sjevernom obalnom pojasu mnogi
drevni lokaliteti odražavali su mostoliku prirodu toga kraja. U
Središnjoj nizini sjevernog Sinaja nisu pronađeni nikakvi drevni
tragovi trajnih naselja, već samo tragovi logora, što potvrđuje da
je to bilo tranzitno područje. Kad su mjesta logorovanja unesena
na zemljovid, formirala su jasnu liniju od Negeva prema Egiptu,
i ovo bi trebalo smatrati smjerom pretpovijesnog kretanja preko
Pustinje lutanja (el-Tiha).
Na temelju tih novih spoznaja o drevnom Sinaju biblijski
geograf sa Hebrejskog sveučilišta, Menashe Har-El, iznio je novu
teoriju (Massa'ei Sinai). Preispitavši sve argumente, ukazao je na
potopljeni greben (vidi sl. 116) koji se uzdiže između Velikog i
Malog gorkog jezera. On se nalazi dovoljno plitko da se preko
njega može prijeći kada vjetar otpuše vodu; to je bilo mjesto na
kojem se dogodio prijelaz. Nakon toga su Izraelci slijedili uobi­
čajeni put prema jugu; prošavši kraj Mare (Bir Murrah) i Elima
(Ayun Mussa), stigli su do obala Crvenog mora i tamo se ulogo­
rili.
Na ovom je mjestu Har-El ponudio svoju najveću inovaci­
ju: putujući niz Sueski zaljev, Izraelci nisu otišli do kraja na jug.
Produžili su samo oko trideset kilometara dalje do ušća Wadi
Sudra - i pratili dolinu wadija do Središnje nizine, produživši
preko Nakhla do Kadeš Barnee. Har-El je poistovjetio brdo Sinaj
s brdom Sinn-Bishr, koje se uzdiže do visine od otprilike 580 me-
tara na ulazu u wadi, i iznio mišljenje da se bitka s Amalečanima
zapravo odigrala na obali Sueskog zaljeva. Ovu teoriju odbacili
su izraelski vojni stručnjaci, upoznati s terenom i poviješću rato­
vanja na Sinaju.
Gdje je, dakle, bilo brdo Sinaj? Moramo ponovno promotriti
drevne dokaze.
Faraon je na svom putovanju u zagrobni život išao prema
istoku. Prešavši vodenu barijeru, nastavio je prema prolazu među
planinama. Nakon toga je stigao do Duata, koji je bio ovalna doli­
na okružena planinama. Planina svjetla bila je smještena tamo
gdje se Ozirisova rijeka razdvaja na pritoke.
Na slikovnim prikazima (sl. 16) vidi se da Ozirisova rijeka
vijuga kroz poljoprivredno područje, koje se ističe po oračima.
Slične slikovne dokaze pronašli smo u Asiriji. Asirski kraljevi,
valja zapamtiti, stigli su na Sinaj sa suprotne strane od egipatskih
kraljeva: sa sjeveroistoka, preko Kanaana. Jedan od njih, Esar-
hadon, na steli je uklesao nešto što bi se moglo nazvati mapom
svoga putovanja u potrazi za Životom (sl. 118). Ona prikazuje

slika 118
datuljine palme - simbol Sinaja, poljoprivredna područja sim­
bolizirana plugom, i Svetu planinu. U gornjem redu vidimo
Esarhadona na svetištu Vrhovnog božanstva, kraj stabla života.
Sa strane se nalazi znak bika - potpuno ista slika ( zlatno tele )
koju su Izraelci izradili u podnožju brda Sinaj.
Ovo nisu opisi surovih, pustih granitnih vrhova južnog Sina­
ja. Prije bi se moglo reći da podsjećaju na sjeverni Sinaj i njegov
dominantni Wadi El-Arish, čije samo ime znači potok poljopri­
vrednika. Brdo je bilo smješteno među njegovim pritocima, u
dolini okruženoj planinama.
Na cijelom Sinajskom poluotoku postoji samo jedno takvo
mjesto. Geografija, topografija, povijesni tekstovi, slikovni prikazi
- sve to upućuje na Središnju nizinu na sjevernoj polovici Sinaja.
Čak je i E. H. Palmer, koji je išao tako daleko da je izmislio
preokret s Ras-Sufsafekom kako bi podržao identifikaciju na
jugu, u srcu znao da je pustinja koja se proteže dokle seže pogled,
a ne jedan vrh u moru granitnih planina, bila lokacija Božjeg
ukazanja i lutanja Izraelaca.
"Čini se da je popularna predodžba o Sinaju", napisao je u
knjizi The Desert of the Exodus, "čak i u današnje vrijeme, da se
jedna izolirana planina kojoj se može pristupiti s bilo koje strane
upadljivo uzdiže nad beskrajnom pješčanom nizinom. Sama Bi­
blija, ukoliko ju čitamo ne vodeći računa o modernim otkrićima,
nesumnjivo podržava ovu ideju... Svugdje gdje se spominje brdo
Sinaj stječe se dojam da je ono stajalo samo i da ga je bilo nemo­
guće zamijeniti s nekom drugom točkom na ravnoj pustinjskoj
nizini."
On priznaje da na Sinajskom poluotoku zaista postoji takva
ravna pustinjska nizina, ali ona nije prekrivena pijeskom: Čak
i u onim dijelovima [poluotoka] koji se najviše približavaju našoj
predodžbi o tome kako bi trebala izgledati pustinja - jednolični
ocean ograničen samo obzorom ili barijerom od dalekih brda
- izuzetak je pijesak, i tlo više podsjeća na grubi šljunčani put
nego na meku i rahlu plažu.
On je opisivao Središnju nizinu. Njemu je nepostojanje pije­
ska kvarilo sliku o pustinji; nama njena tvrda šljunčana povr-
šina znači da je nizina bila izuzetno prikladna za svemirsku luku
Nefilima. A ako je planina Mašu označavala ulaz u svemirsku
luku, morala je biti smještena na rubu ovih postrojenja.

Jesu li generacije hodočasnika uzalud odlazile na jug? Je li

obožavanje južnih vrhova započelo tek s kršćanstvom? Svetišta,
oltari i drugi dokazi obožavanja u davnim vremenima koje su
arheolozi otkrili na vrhovima ovih planina svjedoče drukčije;
brojni natpisi i rezbarije u kamenu (uključujući i znak židovskog
svijećnjaka) koje su tijekom tisućljeća ostavili hodočasnici raznih
vjeroispovijesti govore o obožavanju što se proteže do čovjekove
najranije upoznatosti s ovim krajem.
Dok bismo skoro poželjeli da postoje dva «brda Sinaj» kako
bi se zadovoljilo i tradiciju i činjenice, pokazuje se da takva ideja
i nije nova. Čak i prije koncentriranih napora u posljednja dva
stoljeća da se identificira brdo Sinaj, biblijski i teološki učenjaci
pitali su se da li različita biblijska imena za svetu planinu možda
upućuju na to da su izvorno postojale dvije svete planine, a ne je­
dna. Među tim imenima su brdo Sinaj (ili brdo na Sinaju), koje
je bilo brdo objave Zakona; brdo Horeb (brdo suhoće); brdo
P a r a n , koje je u Ponovljenom zakonu spomenuto kao brdo na
Sinaju s kojeg se Jahve pokazao Izraelcima; i brdo Božje, na
kojem se Gospodin prvi put pokazao Mojsiju.
Geografske lokacije povezane s dva od ovih imena mogu se
odgonetnuti. Paran je bio pustinja uz Kadeš Barneu, moguće je
da je to biblijsko ime Središnje nizine; dakle brdo Paran moralo je
biti tamo. To je bilo brdo prema kojem su Izraelci krenuli. Ali brdo
na kojem je Mojsije imao svoj prvi susret s Gospodinom, brdo
Božje, nije moglo biti daleko od Midjana; jer Mojsije je pasao
ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado
po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega. Prebivalište Midjana
bilo je na južnom Sinaju, duž Akapskog zaljeva i oko krajeva gdje
se obrađivao bakar. Brdo Božje moralo je biti smješteno negdje
u pustinji blizu tog područja - na južnom Sinaju.
Tamo su pronađeni sumerski valjkasti pečati koji prikazuju
pojavljivanje boga pred pastirom. Oni prikazuju boga koji izlazi
slika 119

između dviju planina (sl. 119), sa stablom u obliku rakete iza nje­
ga - možda se radi o Snehu (plamtećem grmu) iz biblijske priče.
Uvođenje dva vrha u priču o pastirima slaže se s čestim biblij­
skim spominjanjem Gospodina kao El Shaddaia - Boga dvaju
vrhova. To ukazuje na još jednu razliku između brda objave Za­
kona i brda Božjega: jedno je bilo usamljeno brdo na pustinjskoj
nizini; drugo je, čini se, bilo kombinacija dva sveta vrha.
Ugaritski tekstovi također razlikuju Brdo dvaju mladih bo-
gova u okolici Kadeša, i dva vrha Ela i Ašere - Shad Elim i Shad
Asherath - na jugu poluotoka. To je bio kraj mebokh naharam
(gdje se spajaju dvije v o d e ) , kerev apheq tehomtam ( k r a j ra-
spukline između dvaju m o r a ) u koji se El povukao kad je osta­
rio. Tekstovi, prema našem mišljenju, opisuju južni vrh Sinajskog
poluotoka.
Naš je zaključak da se na Središnjoj nizini nalazila planina
koja je predstavljala ulaz u krug svemirske luke. A na južnom
vrhu poluotoka postojala su dva planinska vrha koji su također
imali određenu ulogu u dolascima i odlascima Nefilima. To su
vrhovi koji su bili po mjeri.
 12
PIRAMIDE BOGOVA I
KRALJEVA
Negdje u podrumima Britanskog muzeja čuva se glinena plo­
čica koja je pronađena u Sipparu, Šamašovom središtu kulta u
Mezopotamiji. On je na pločici prikazan kako sjedi pod balda­
hinom čiji je stup u obliku datuljine palme (sl. 120). Neko drugo
božanstvo Šamašu predstavlja kralja i njegovog sina. Na postolju
pred bogom nalazi se golemi simbol planeta koji emitira zrake.
Natpisi zazivaju boga Sina (Šamašovog oca), samog Šamaša i nje­
govu sestru Ištar.
Tema prizora - predstavljanje kraljeva ili svećenika velikom
božanstvu - poznata nam je, i ne predstavlja problem. Ono što je
jedinstveno i zbunjujuće na ovom prikazu dva su boga (gotovo
prekrivaju jedan drugog) koji, odnekud izvan mjesta gdje se do­
gađa predstavljanje, drže (pomoću dva para ruku) dva užeta koji
vode do nebeskog simbola.
Tko su dva božanska užara? Koja je njihova uloga? Jesu li na
istom mjestu, i ako jesu, zašto drže ili vuku dva užeta, a ne samo
jedno? Gdje se nalaze? Kakva je njihova veza sa Šamašom?
 Sippar je, kako su utvrdili znanstvenici, bio sjedište sumer-
skog Visokog suda; Šamaš je tako bio vrhovni sudac. Hamurabi,
babilonski kralj poznat po svom zakoniku, sebe je prikazivao
kako prima zakone od Šamaša koji sjedi na prijestolju. Je li scena
s dva božanska užara na neki način povezana s davanjem zakona?
Usprkos svim spekulacijama, nitko još nije pronašao odgovor.
Rješenje je, prema našem mišljenju, bilo dostupno cijelo vri­
jeme, u tom istom Britanskom muzeju - ali ne među asirskim
eksponatima, nego na Egipatskom odjelu. U prostoriji odvoje­
noj od mumija te drugih ostataka mrtvaca i njihovih grobnica,
izloženi su listovi papirusa na kojima je ispisana Knjiga mrtvih.
Odgovor se nalazi upravo tamo, i svima je vidljiv (sl. 121).
Radi se o stranici iz Papirusa kraljice Nejmet, a crtež prika­
zuje posljednju fazu faraonovog putovanja u Duat. Dvanaest bo­
gova koji su vukli njegovu barku kroz podzemne hodnike doveli
su ga do posljednjeg hodnika, do mjesta uzlaska. Tamo je čekalo
Horusovo crveno o k o . Potom se, oslobođen svoje zemaljske
odjeće, faraon trebao uspeti prema nebu. Njegovo prenošenje
ispisano je hijeroglifom kukca kornjaša ( P r e p o r o d ) . Bogovi
koji stoje podijeljeni u dvije grupe mole se za njegov uspješan
dolazak na Neprolaznu zvijezdu.
I, bez ikakve sumnje, na egipatskom crtežu vide se dva bo­
žanska užara!
Bez gužve kao na slici iz Sippara, ova slika Knjige mrtvih pri­
kazuje dva užara koji se ne guraju jedan uz drugoga, več se nala­
ze na različitim krajevima prikaza. Očigledno je da su smješteni
izvan podzemnog hodnika. Štoviše: svaki kraj kojim upravlja po
jedan užar označen je omfalosom koji leži na postolju. I, kao što
je vidljivo iz njihovih postupaka na slici, dva božanska pomagača
nisu tu samo da drže užad, oni se bave mjerenjem.
Ovo nas otkriće ne bi trebalo iznenaditi: zar stihovi iz Knjige
mrtvih ne opisuju kako faraon tijekom putovanja susreće bogove
koji drže uže u D u a t u , i bogove koji drže mjernu v r p c u ?
Ovdje nam pada na pamet jedan trag iz Knjige Henokove. Sje­
timo se, u njoj se govori o tome kako je Henok, kad ga je anđeo
poveo da vidi zemaljski raj na zapadu, kako je u onim danima
slika 120

slika 121
duga užad dana ovim anđelima, i oni za sebe uzeše krila, i odle-
tješe prema sjeveru. Kao odgovor na Henokovo pitanje, njegov
anđeo vodič rekao mu je: Otišli su mjeriti... odnijet će mjeru
pravednih pravednima... sve te mjere otkrit će tajne zemaljske.
Krilata bića koja odlaze na sjever mjeriti... Mjere koje će ot­
kriti tajne Zemlje... Najednom u našim ušima počinju odjekivati
riječi proroka Habakuka - riječi koje opisuju dolazak Gospodina
s juga i njegov odlazak prema sjeveru:

Bog stiže s juga,

A Svetac s planine Parana!
Veličanstvo njegovo zastire nebesa,
Zemlja mu je puna slave.
Sjaj mu je k'o svjetlost,
Zrake sijevaju iz njegovih ruku,
ondje mu se krije sila.
Riječ pred njim ide,
Iskre pršte pod njim.
On staje da izmjeri Zemlju,
Kada ga vide, dršću narodi.

Je li mjerenje Zemlje i njenih tajni bilo na neki način po­

vezano s pogonom božanskih letjelica na Zemljinom nebu? Uga-
ritski tekstovi daju nam još jedan trag kada govore da je Baal, sa
Sefonovog vrha, uže čvrsto i gipko rastegnuo, prema nebu (i) do
sjedišta u Kadešu.
Svugdje gdje ovi tekstovi govore o porukama nekog boga dru­
gom, stihovi počinju riječju Hut. Znanstvenici pretpostavljaju da
je to bila neka vrsta pozivnog prefiksa, nešto kao Jesi li me spre­
man saslušati?. Ali izraz bi u semitskim jezicima mogao doslovno
značiti i struna, u ž e . Znakovito je da izraz Hut na egipatskom
jeziku također znači protezati se, širiti s e . Heinrich Brugsch je,
komentirajući jedan egipatski tekst koji govori o Horovim bitka­
ma (Die Sage von der geflugten Sonnenscheihe) ukazao na činjenicu
da je Hut bilo također i ime jednog mjesta - boravišta Krilatih
širitelja, kao i ime planine u kojoj je Set utamničio Hora.
 Na egipatskoj slici (sl. 121) vidimo da se stožasto proro-
čansko kamenje nalazilo tamo gdje su bili smješteni božanski
mjernici. Baalbek je također bio lokacija jednog takvog omfalosa,
Kamena divote koji je mogao vršiti funkcije povezane s Hutom.
Jedan proročanski kamen nalazio se u Heliopolisu, egipatskom
gradu-blizancu Baalbeka. Baalbek je bio sletna platforma bogova;
užad Egipćana vodila je do faraonovog mjesta uzlaska u Duatu.
Biblijski Gospodin - kojega se u Habakuku naziva izvedenicom
od El - mjerio je Zemlju dok je letio s juga prema sjeveru. Je li sve
ovo tek niz slučajnosti - ili se radi o dijelovima iste slagalice?
Zatim imamo crtež iz Sippara. On prestaje biti zagonetan ako
se prisjetimo da je u pretpotopnim vremenima, dok je Sumer bio
zemlja bogova, Sippar bio zračna luka Anunnakija, a Šamaš je bio
njen zapovjednik. Imajući to u vidu, uloga božanskih mjernika
postaje jasna: njihova užad mjerila je put do svemirske luke.
Bit će korisno podsjetiti se kako je Sippar utemeljen, kako je
prije nekih 400.000 godina izabrana lokacija prve svemirske luke
na Zemlji.
Kada su Enlil i njegovi sinovi dobili zadatak da sagrade sve­
mirsku luku na planetu Zemlji, u dolini između dviju rijeka u
Mezopotamiji, izrađen je glavni plan; on je uključivao odabir
lokacije za svemirsku luku, utvrđivanje putanje leta i izgradnju
postrojenja za navođenje i kontrolu leta. Preko najistaknutije pri­
rodne točke na Bliskom istoku - planine Ararat - povučen je me­
ridijan u smjeru sjever-jug. Putanja leta preko Perzijskog zaljeva,
daleko od planinskih lanaca, ucrtana je točno pod povoljnim
kutom od 45°. Na sjecištu ovih dviju linija, uz obalu rijeke Eufrat,
trebao je biti podignut Sippar - Grad p t i c a .
Pet naselja, jednake međusobne udaljenosti, podignuto je duž
dijagonalne linije pod 45°. Središnje naselje - Nippur (Mjesto
prijelaza) - trebalo je služiti kao kontrolni centar misije. Druga
naselja obilježavala su strelasti koridor; sve linije sjekle su se u
Sipparu (sl. 122).
Međutim, sve je to zbrisao Potop. U vremenu neposredno
nakon njega - prije nekih 13.000 godina - preostala je još samo
sletna platforma u Baalbeku. Dok nije bila sagrađena nova sve-
slika 122

mirska luka, sva slijetanja i polijetanja morala su se obavljati na

tom mjestu.
Trebamo li pretpostaviti da su se Anunnakiji pri slijetanju
na ovo mjesto, skriveno između dva planinska lanca, oslanjali
isključivo na vješto pilotiranje - ili možemo slobodno zaključiti
da su, čim je to bilo moguće, uredili strelasti sletni koridor do
Baalbeka?
Uz pomoć fotografija Zemlje snimljenih iz svemirske letjelice
američke Nacionalne uprave za aeronautiku i svemir, možemo
vidjeti Bliski istok onako kako su ga Anunnakiji gledali iz svojih
letjelica (sl. 123). Jedna točka tamo na sjeveru je Baalbek. Koje su
slika 123

prikladne točke mogli izabrati za označavanje trokutasteg sle-

tnog koridora? Na odgovarajućem mjestu na jugoistoku uzdizali
su se granitni vrhovi južnog Sinaja. Usred granitne jezgre uzdi­
zao se najviši vrh (koji se danas zove Sv. Katarina). On je mogao
poslužiti kao prirodni orijentir za označavanje jugoistočne linije.
Ali gdje je bila suprotna točka na sjeverozapadu, na kojoj se mo­
gla temeljiti sjeverna linija trokuta?
U svom je raketoplanu geometar - božanski mjernik
- pogledao panoramu Zemlje pod sobom, a zatim je još jednom
proučio svoje zemljovide. Na velikoj udaljenosti, iza Baalbeka,
nazirali su se vrhovi-blizanci Ararata. Povukao je ravnu liniju od
Ararata preko Baalbeka, i produžio je sve do Egipta.
Uzeo je svoj šestar. S Baalbekom kao središnjom točkom, po­
vukao je luk kroz najviši vrh Sinajskog poluotoka. Na mjestu gdje
se sjekao s linijom Ararat-Baalbek, nacrtao je križ unutar kruga.
Zatim je povukao dvije linije jednake dužine, jednu koja povezu­
je Baalbek s vrhom na Sinaju, i drugu koja ga povezuje s mjestom
označenim križem (sl. 124).
slika 124

Ovo će, rekao je, biti naš trokutni sletni koridor, koji će nas
voditi ravno do Baalbeka.
Ali gospodine, rekao je netko od prisutnih na brodu, tamo
gdje ste stavili križ nema ničega - ničega što bi nam moglo po­
služiti za orijentaciju pri slijetanju!
Tamo ćemo morati podignuti piramidu, rekao je zapovjednik.
I odletjeli su podnijeti izvještaj o svojoj odluci.

Da li se takav razgovor zaista odigrao u nekom raketoplanu

Anunnakija? Naravno, nikada to nećemo saznati (osim ako se
jednoga dana ne pronađe glinena pločica na kojoj je zabilježen
taj događaj); ovdje smo samo dramatizirali neke zapanjujuće, ali
nepobitne činjenice:

• Jedinstvena platforma na Baalbeku nalazi se tamo od pamti­

vijeka, i još je uvijek nedirnuta u svojoj zagonetnoj ogromnosti;
 • Planina Sv. Katarina još je uvijek tamo i uzdiže se kao naj­
viši vrh Sinajskog poluotoka, obožavana od davnina, obavijena
(zajedno s njenim dvovrhim susjedom Mussom) legendama o
bogovima i anđelima;
• Velika piramida u Gizi, sa svoje dvije pratilje i jedinstvenom
Sfingom, smještena je točno na produžetku linije Ararat-Baalbek; i
• Udaljenost od Baalbeka do planine Sv. Katarina točno je
jednaka udaljenosti od Baalbeka do Velike piramide u Gizi.

To je, dodajmo još jednom, samo dio zadivljujuće mreže koju

su - kako ćemo pokazati - postavili Anunnakiji u vezi s njihovom
poslijepotopnom svemirskom lukom. Stoga, bez obzira da li se u
raketoplanu odigrao opisani razgovor ili ne, možemo biti prilično
sigurni da je to razlog zašto su u Egiptu sagrađene piramide.
U Egiptu postoje brojne piramide i piramidalne građevine
kojima je posut krajolik od mjesta gdje se Nil grana u deltu na
sjeveru, pa sve do Nubije (uključujući i nju) na jugu. Ali kad se
govori o piramidama, izuzimaju se brojne imitacije, varijacije i
mini piramide iz kasnijih vremena, i znanstvenici i turisti je­
dnako se usredotočuju na dvadesetak piramida za koje se vjeruje
da su ih sagradili faraoni staroga kraljevstva (oko 2700.-2180. pr.
Kr.). One se, pak, sastoje od dvije vidno različite grupe: piramida
koje su jasno povezane s vladarima pete i šeste dinastije (kao što
su Unaš, Teti, Pepi), koje su detaljno ukrašene i ispisane poznatim
Tekstovima piramida; te starije piramide koje se pripisuju kralje­
vima treće i četvrte dinastije. Najintrigantnije su ove druge, koje
su mnogo starije i prve ikada sagrađene piramide. Bitno veće,
čvršće, preciznije i savršenije od svih kasnijih piramida, one su
također i najzagonetnije - budući ne sadrže nikakve tragove koji
bi pomogli u otkrivanju tajni njihove gradnje. Tko ih je sagradio,
kako su sagrađene, zašto, pa čak i kada - nitko to u stvari ne može
reći; postoje tek teorije i znanstvena nagađanja.
Udžbenici nam kažu da je prvu od zadivljujućih egipatskih
piramida sagradio kralj po imenu Zoser, drugi faraon treće dina­
stije (oko 2650. pr. Kr., prema većini procjena). Izabravši mjesto
zapadno od Memfisa, na visoravni koja je služila kao nekropola
(grad mrtvih) te drevne prijestolnice, naložio je svom briljan­
tnom znanstveniku i arhitektu Imhotepu da sagradi grobnicu
koja će nadmašiti sve prethodne grobnice. Sve dotada kraljevski
običaj bio je iskopati grobnicu u stjenovitom tlu, pokopati kralja
i zatim pokriti grob divovskim horizontalnim nadgrobnim spo­
menikom zvanim mastaba, koji su vremenom narasli do golemih
dimenzija. Inventivni Imhotep, po mišljenju nekih znanstvenika,
na izvornoj mastabi nad Zoserovim grobom sagradio je više
slojeva sve manjih mastaba, u dvije faze (sl. 125a), čime je dobio
stepenastu piramidu. Kraj nje, u velikom pravokutnom dvorištu,
sagrađene su razne funkcionalne i dekorativne građevine - ka­
pele, pogrebni hramovi, skladišta, nastambe čuvara i tako dalje;
cijelo je područje tada bilo okruženo veličanstvenim zidom. Pi­
ramida i ruševine nekih susjednih građevina i zida još se mogu
vidjeti (sl. 125b) u Sakkari - za koju se vjeruje da je tako nazvana
u čast Sekera, skrivenog b o g a .
Udžbenici nam dalje objašnjavaju da se kasnijim kraljevima
to svidjelo, pa su pokušavali oponašati Zosera. Pretpostavlja se

slika 125
da je Sekemket, koji je na prijestolju naslijedio Zosera, počeo
graditi drugu stepenastu piramidu, također u Sakkari. Njena
gradnja iz nepoznatih razloga nikada nije otišla dalje od temelja
(možda je nedostajući sastojak bio genij arhitekture i inženjer-
stva, Imhotep). Treća stepenasta piramida - ili prije gomila u ko­
joj se nalaze njeni uništeni počeci - otkrivena je otprilike na pola
puta između Sakkare i Gize na sjeveru. Manja je od prethodnih,
i neki su je znanstvenici logično pripisali sljedećem faraonu na
prijestolju, čije je ime bilo Kaba. Neki znanstvenici vjeruju da
su neidentificirani kraljevi treće dinastije tu i tamo napravili još
nekoliko dodatnih pokušaja da sagrade piramide, ali bez većeg
uspjeha.
Sada moramo otići nekih pedeset kilometara južno od Sak­
kare, do mjesta zvanog Maidum, kako bismo vidjeli piramidu za
koju se drži da je sljedeća prema kronološkom slijedu. U nedo­
statku dokaza, po logici stvari pretpostavlja se da je ovu piramidu
sagradio sljedeći faraon u nizu, zvan Huni. Međutim, na temelju
brojnih indicija vjeruje se da je on samo započeo gradnju, i da
ju je pokušao dovršiti njegov nasljednik Sneferu, koji je bio prvi
kralj četvrte dinastije.
Ona je, poput prethodnih, započeta kao stepenasta pirami­
da. Ali zbog razloga koji su i danas potpuno nepoznati, i za koje
nedostaju čak i teorije, njeni graditelji odlučili su je pretvoriti u
pravu piramidu, tj. napraviti joj glatke strane. To je značilo da je
gladak sloj kamenja trebao biti postavljen kao pokrov pod str­
mim nagibom (sl. 126a). Opet iz nepoznatih razloga, izabran je
kut od 52 stupnja. Ali ono što je, prema udžbenicima, trebala biti
prva ikad sagrađena prava piramida, završilo je kao bijedan ne­
uspjeh: vanjski kameni pokrov, kameni međusloj i dijelovi same
jezgre, srušili su se pod samom težinom kamenja, naslaganog
jedno na drugo pod opasnim kutom. Sve što je ostalo od tog po­
kušaja dio je čvrste jezgre, s velikom hrpom krhotina svuda oko
nje (sl. 126b).
Neki znanstvenici (kao Kurt Mendelssohn, The Riddle of
the Pyramids) spominju mogućnost da je Sneferu istovremeno
gradio još jednu piramidu, nešto sjevernije od Maiduma, kad se
slika 126

piramida u Maidumu srušila. Sneferuovi arhitekti tada su požu­

rili promijeniti kut druge piramide usred gradnje. Blaži kut (43°)
omogućio je veću stabilnost, te smanjio visinu i masu piramide.
Bila je to mudra odluka, o čemu svjedoči činjenica da ova pi­
ramida - prikladno zvana Zakrivljena piramida (sl. 127) - još
uvijek stoji.
Ohrabren uspjehom, Sneferu je naložio da se još jedna prava
piramida sagradi kraj prve. Ona je poznata kao Crvena piramida,
zbog boje njenoga kamenja. Trebala je predstavljati ostvarenje
nemogućeg: trokutasti oblik koji se uzdiže s kvadratne osnovice;
stranica dugih oko 200 metara svaka, s visinom od zapanjujućih
100 m. Međutim, trijumf nije postignut bez malo varanja: umje-
slika 127

sto pod savršenim nagibom od 52°, strane ove prve klasične

piramide uzdižu se pod puno sigurnijim kutom od ispod 44°...
Sada, prema vjerovanju znanstvenika, kronološki dolazimo
do oličenja egipatske gradnje piramida.
Sneferu je bio otac Kufua (kojeg su grčki povjesničari zvali
Keops); stoga se pretpostavlja da je sin nastavio s postignućima
svoga oca sagradivši sljedeću pravu piramidu - samo još veću i
veličanstveniju: Veliku piramidu u Gazi. Ona dostojanstveno stoji
kao što je stajala tisućljećima, u društvu drugih dviju velikih pira­
mida koje se pripisuju njegovim nasljednicima Kefrau (Kefrenu)
i Menka-rau (Mikerinu). Ove tri piramide okružene su malim
satelitskim piramidama, hramovima, mastabama, grobnicama i
jedinstvenom Sfingom. Iako se pripisuju različitim vladarima, tri
piramide (sl. 128) su očigledno bile planirane i sagrađene kao
povezana grupa, savršeno poravnate ne samo sa stranama svijeta,
nego i jedna s drugom. Zaista, triangulacije koje počinju s ove tri
monumentalne građevine mogu se produžiti kako bi se izmjerio
cijeli Egipat - ili čak cijela Zemlja. To su u novije vrijeme prvi
shvatili Napoleonovi inženjeri: oni su izabrali vrh Velike pirami­
de kao fokusnu točku iz koje su izmjerili i kartirali Donji Egipat.
To je postalo još lakše kad je otkriveno da se ta točka, za sve
praktične svrhe, nalazi točno na tridesetoj paraleli (sjevernoj).
Cijeli kompleks masivnih spomenika u Gizi podignut je na isto­
čnom rubu Libijske visoravni, koja počinje u Libiji na zapadu
i proteže se do samih obala Nila. Iako se nalazi samo nekih 45
metara iznad doline rijeke, lokalitet Giza ima dominantan po-
slika 128

ložaj i nezaklonjen pogled na sve četiri strane svijeta. Velika pi­

ramida stoji na krajnjem sjeveroistočnom rubu izbačenog dijela
visoravni; stotinjak metara daleko prema sjeveru i istoku počinje
pijesak i mulj, i tamo bi bilo nemoguće podići ovako masivne
građevine. Jedan od prvih znanstvenika koji su obavili precizna
mjerenja, Charles Piazzi Smyth (Our Inheritance in the Great Py­
ramid), utvrdio je da se središte Velike piramide nalazi na 29° 58'
55" sjeverne geografske širine - tek jednu šezdesetinu stupnja
daleko od točno trinaeste paralele. Središte druge velike piramide
nalazi se svega trinaest sekundi (13/3600 stupnja) južno od toga.
Poravnatost sa stranama svijeta, nagib strana pod savršenim
kutom od 52° (pri kojem je omjer visine piramide i njenog opse-
ga jednak omjeru polumjera kruga i njegovog opsega), kvadra­
tne osnovice, gradnja na savršeno ravnim platformama - sve to
govori o visokom stupnju znanstvenog poznavanja matematike,
astronomije, geometrije, geografije te, dakako, gradnje i arhi­
tekture, kao i o administrativnoj sposobnosti da se mobilizira
potrebna ljudska snaga, i da se planiraju i ostvare tako golemi i
dugoročni projekti.
Zadivljenost postaje još veća kada upoznamo kompleksnost
unutrašnjosti i preciznost galerija, hodnika, komora, vertikalnih
prolaza i otvora koji su razmješteni unutar piramida, njihove
tajne ulaze (uvijek sa sjeverne strane), sustave zatvaranja i za­
ključavanja - nevidljive izvana, sve savršeno poravnato jedno s
drugim, sve izvedeno unutar ovih umjetnih planina kao da su
bile sagrađene sloj po sloj.
Iako je Druga piramida (ona Kefrenova) tek nešto manja
od prve, Velike piramide (visine: 146 i 143,5 metara; strani­
ce osnovice 215,5 odnosno 230,5 metara), ova druga općenito
privlači mnogo veće zanimanje i pozornost znanstvenika i laika
još otkad su ljudi prvi put ugledali ovaj spomenik. Ona je bila, i
još uvijek jest, najveća kamena građevina na svijetu, sagrađena
od, kako se procjenjuje, 2.300.000 do 2.500.000 blokova žutog
vapnenca (jezgra), bijelog vapnenca (glatka oplata ili prevlaka) i
granita (za unutarnje komore i galerije, stropove itd.). Izračunato
je da je ukupna masa, koja se procjenjuje na nekih 2,6 milijuna
kubičnih metara teških 7 milijuna tona, veća od mase svih kate­
drala, crkava i kapela zajedno koje su sagrađene u Engleskoj od
početka kršćanstva.
Sa tla koje je na umjetan način poravnato, Velika piramida
uzdiže se na tankoj platformi čija su četiri kuta označena rupama
neutvrđene funkcije. Usprkos tisućljećima koja prolaze, pomi­
canju kontinenata, Zemljinoj vrtnji oko vlastite osi, potresima
i neizmjernoj težini same piramide, relativno tanka platforma
(debljine manje od 56 centimetara) još uvijek je neoštećena i sa­
vršeno ravna: greška ili pomak u njenoj savršenoj horizontalnoj
poravnatosti manji je od 2,5 milimetra na 231 metar, koliko je
duga svaka od stranica platforme.
 Velika piramida i njene dvije pratilje iz daljine izgledaju kao
prave piramide, ali kad im se približimo postaje vidljivo da su i
one neka vrsta stepenaste piramide, sagrađene od slojeva (redo­
va) kamenja, pri čemu je svaki sloj manji od onoga ispod njega. U
stvari, moderna istraživanja govore da je Velika piramida u svo­
joj jezgri stepenasta, sagrađena tako da može podnijeti ogromna
vertikalna opterećenja (sl. 129). Njenim stranama gladak izgled
davala je oplata od kamenja koja je prekrivala stranice. U vrijeme
Arapa to je kamenje bilo skinuto i upotrijebljeno za izgradnju
obližnjeg Kaira, ali jedan njegov dio još se uvijek može vidjeti pri
vrhu Druge piramide, a poneki kamen otkriven je i pri osnovici
Velike piramide (sl. 130). To oplatno kamenje određivalo je na­
gib strana piramide; ono je najteže od sveg kamenja korištenog
u gradnji piramida. Šest strana, koliko ima svaki kameni blok,
bilo je oklesano i uglačano do preciznosti optičkih standarda
- uklapali su se ne samo u kamenje jezgre koju su pokrivali, nego
i međusobno na sve četiri strane, stvarajući filigransku površinu
od 85.000 kvadratnih metara vapnenačkih blokova.
Piramide u Gizi danas su također umanjene za vršno kame­
nje, koje je bilo u obliku piramidiona, i možda je bilo izrađeno od
metala ili prekriveno sjajnim metalom - poput sličnih piramidal­
nih vrhova obeliska. Tko ih je, kada i zašto skinuo s njihovih mje­
sta na velikoj visini, nemoguće je reći. Međutim, poznato je da je
u kasnijim vremenima ovo vršno kamenje, koje podsjeća na Ben-
Ben iz Heliopolisa, izrađivano od posebnog granita i da je nosilo
odgovarajuće natpise. Vršni kamen s piramide Amen-em-kheta u
Dahshuru, koji je pronađen zakopan na određenoj udaljenosti od
piramide (sl. 131), nosio je simbol krilate kugle i natpis:

Lice kralja Amen-em-kheta je otkriveno,

Kako bi mogao gledati Gospodara Planine svjetla
Dok plovi preko neba.

Kad je Herodot posjetio Gizu u petom stoljeću, nije spo­

menuo vršno kamenje, ali strane piramida još su uvijek bile
prekrivene glatkom oplatom. Poput drugih prije njega, zapitao
slika 129

se kako su te monumentalne građevine - ubrajane među sedam

svjetskih čuda drevnoga svijeta - ikada mogle biti sagrađene. U
vezi s Velikom piramidom, njegovi su mu vodiči rekli da je treba­
lo 100.000 ljudi, koji su svaka tri mjeseca zamjenjivani svježom
radnom snagom, deset godina ugnjetavanja n a r o d a , samo da
se sagradi nasip s cestom koji je vodio do piramide, kako bi se
kamenje iz kamenoloma moglo dovući na mjesto gradnje. Gra-
dnja same piramide trajala je dvadeset godina. Herodot nam je
prenio informaciju da je faraon koji je zapovjedio da se sagradi
piramida bio Keops (Kufu); zašto i u koju svrhu, nije nam rekao.
Herodot je također Drugu piramidu pripisao Kefrenu (Kefrau),
slika 130

slika 131
koja je istih dimenzija, osim što joj je smanjio visinu za četrde­
set s t o p a ; i ustvrdio da je Mikerin (Menkara) također ostavio
piramidu, ali veličinom bitno inferiorniju od one očeve - čime
daje naslutiti, premda to izravno ne tvrdi, da je to bila Treća pi­
ramida u Gizi.
U prvom stoljeću po Kr., rimski geografi povjesničar Strabo
opisao je ne samo svoj posjet piramidama, nego i ulazak u unu­
trašnjost Velike piramide kroz otvor na sjevernoj strani, skriven
kamenom koji se okretao na šarkama. Sišavši niz dug i uzak pro­
laz, stigao je do komore izdubljene u stijeni - kao što su i drugi
grčki i rimski turisti učinili prije njega.
Lokacija ovog ulaza u kasnijim je stoljećima zaboravljena, i
kad je muslimanski kalif Al Mamoon pokušao ući u piramidu
820. po Kr., uposlio je vojsku zidara, kovača i inženjera da pro­
buše kamenje i probiju mu tunel do jezgre piramide. Na to ga je
osim znanstvene znatiželje potaknula i pohlepa za blagom, jer
bio je upoznat s drevnim legendama o tome da piramida sadrži
tajnu komoru u kojoj su u davnim vremenima skrivene nebeske
mape i zemaljske sfere, kao i oružja koja ne rđaju i staklo koje
se može savijati bez pucanja.
Probijajući put kroz masu kamenja naizmjenično ga zagri­
javajući i hladeći dok ne bi popucalo, razbijajući ga maljevima
i dlijetima, Al Mamoonovi ljudi napredovali su prema unutra­
šnjosti piramide centimetar po centimetar. Već su namjeravali
odustati, kad su iz piramide nedaleko pred sobom začuli zvuk
rušenja kamenja, što je značilo da se tamo nalazi nekakva šu­
pljina. S obnovljenim entuzijazmom, probili su put do izvornog
silaznog hodnika (sl. 132). Popevši se njime, došli su do izvornog
ulaza koji im je izvana promaknuo. Spustivši se niže, stigli su do
komore koju je opisao Strabo; bila je prazna. Okno u komori nije
vodilo nikamo.
Za istraživače ovaj je napor bio uzaludan. Sve druge pirami­
de, u koje su ljudi ušli ili provalili tijekom stoljeća, imale su istu
unutarnju strukturu: silazni hodnik koji vodi do jedne ili više
komora. To nije otkriveno u Velikoj piramidi. Više nije bilo tajni
koje bi trebalo riješiti...
slika 132

Ali sudbina je htjela drukčije. Udaranje i razbijanje Al Ma-

moonovih ljudi oslobodilo je jedan kamen, čiji pad ih je ohrabrio
da nastave s probijanjem tunela. Kad su se spremali odustati od
istraživanja, pronašli su pali kamen kako leži u silaznom hodni­
ku. Imao je neobičan, trokutast oblik. Kad su proučili strop, otkri­
li su da je kamen služio da od pogleda sakrije veliku pravokutnu
granitnu ploču postavljenu pod određenim kutom u odnosu na
silazni hodnik. Je li ona skrivala put do neke stvarno tajne komo­
re - u koju očigledno nitko prije njih nije ušao?
Kako nisu bili u stanju pomaknuti ili razbiti granitni blok, Al
Mamoonovi ljudi probili su tunel oko njega. Pokazalo se da je
granitni blok bio samo jedan u nizu masivnih granitnih blokova,
za kojima su slijedili vapnenački, kojima je bio zatvoren uzlazni
hodnik - nagnut prema gore pod istim kutom od 26° pod kojim
je silazni hodnik bio nagnut prema dolje (što je točno polovina
vanjskog nagiba piramide). S vrha uzlaznog hodnika, vodoravni
hodnik vodio je do četvrtaste sobe s dvostrešnim krovom (sl.
133) i neobične niše u njenom istočnom zidu; ona je bila posve
prazna. Kasnije je utvrđeno da ova komora leži točno u sredini
piramidine osi sjever-jug - još nije otkriveno ima li ta činjenica
neku važnost. Odaja je kasnije postala poznata pod imenom
Kraljičina k o m o r a , ali ime se temelji na romantičarskim pre­
dodžbama za koje nema ni najmanjih dokaza.
 Na vrh uzlaznog hodnika, pod istim uzlaznim kutom od 26°,
nadovezuje se 45 metara duga Velika galerija, precizne i složene
konstrukcije (sl. 134). Njen uleknuti pod okružen je s dvije rampe
koje se protežu cijelom dužinom galerije; u svaku rampu uklesan
je niz ravnomjerno raspoređenih pravokutnih utora, koji se na­
laze jedan nasuprot drugom. Zidovi galerije dižu se više od 5,5
metara u visinu sa sedam izbojaka, pri čemu je svaki izbačen 7,5
cm u odnosu na onaj ispod njega, tako da se galerija prema gore
sužava. Na vrhu, strop galerije jednako je širok kao središnji dio
poda između rampi.

slika 133

slika 134
 Na gornjem kraju galerije ogromni kamen tvorio je ravnu
platformu. U istoj razini s njim, kratak i relativno uzak i nizak
hodnik (visok samo 1,07 m) vodio je do pretkomore izuzetno
složene konstrukcije, koja je bila opremljena tako da se jednosta­
vnim postupkom (povlačenjem užeta?) mogu spustiti tri čvrsta
granitna zida koji su mogli vertikalno pregraditi prolaz i spriječi­
ti daljnje napredovanje.
Kratak hodnik, po visini i širini sličan prethodnom, vodio je
zatim do prostorije s visokim stropom, izgrađene od poliranog
crvenog granita - takozvane Kraljeve komore (sl. 135). U njoj
nije bilo ničega osim kamenog bloka izdubljenog tako da podsje­
ća na kovčeg bez poklopca. Njegova precizna izrada uključivala
je žljebove za poklopac ili gornji dio. Njegove mjere, kako je u
međuvremenu utvrđeno, govorile su o poznavanju složenih ma­
tematičkih formula. Ali bio je potpuno prazan.
Je li, dakle, cijela ta planina od kamena podignuta da bi skri­
vala prazan kovčeg u praznoj komori? Tragovi čađe od baklji
na zidu i Strabovi dokazi svjedoče o tome da je silazni hodnik bio
posjećen i ranije; ako je u onoj podzemnoj prostoriji ikada bilo
nekog blaga, ono je odavno izvađeno. Ali uzlazni hodnik je nesu­
mnjivo bio zapečaćen kad su Al Mamoonovi ljudi stigli do njega
u devetom stoljeću po Kr. Teorija o piramidama kao kraljevskim
grobnicama podrazumijevala je da su one bile sagrađene kako bi
štitile faraonovu mumiju i blaga pokopana s njom od pljačkaša i
drugih nezvanih posjetitelja koji bi mogli narušiti njegov vječni
mir. U skladu s tim, pretpostavlja se da se zatvaranje prolaza do­
godilo čim je mumija u svom lijesu položena u pogrebnu komo­
ru. Pa ipak, tu je bio zapečaćeni prolaz - i apsolutno ništa, osim
jednog praznog kamenog kovčega, u cijeloj piramidi.
Tijekom vremena i drugi su vladari, znanstvenici i pustolo­
vi ulazili u piramidu, probijali tunele kroz nju, otkrivali druge
osobine njene unutarnje strukture - uključujući i dva okna koje
neki smatraju otvorima za zrak (za koga?), dok drugi tvrde da su
služila za astronomska promatranja (komu?).
Iako znanstvenici kameni kovčeg uporno nazivaju sarkofa­
gom (dovoljno je velik da u njega lako stane ljudsko tijelo), činje-
nica je da nema ničega, apsolutno ničega što bi moglo potkrijepi­
ti tvrdnju da je Velika piramida bila kraljevska grobnica.

Zaista, teorija da su piramide bile sagrađene kao grobnice

faraona ostaje bez konkretnih dokaza.
Prva piramida, ona Zoserova, sadrži nešto što znanstvenici
uporno zovu dvjema pogrebnim komorama, koje su pokrive­
ne prvobitnom mastabom. H. M. von Minutoli, koji je 1821. u
njih prvi ušao tvrdio je da je unutra pronašao dijelove mumija
i nekoliko natpisa sa Zoserovim imenom. Navodno ih je poslao
u Europu, ali su nestale na moru. Pukovnik Howard Vyse 1837.
podrobnije je istražio unutarnje dijelove, i izvijestio o otkriću
gomile mumija (kasnije ih je izbrojano osam), te da je stigao
do odaje koja nosi ime kralja Zosera, ispisano crvenom bojom.
Jedno stoljeće kasnije, arheolozi su izvijestili o otkriću dijelova
lubanje i dokaza da se drveni sarkofag možda nalazio u crvenoj
granitnoj k o m o r i . Godine 1933. J. E. Quibell i J. P. Lauer otkrili
su ispod piramide dodatne podzemne galerije u kojima su bila
dva sarkofaga - prazna.
Danas je općenito prihvaćeno mišljenje da sve ove dodatne
mumije i ljesovi predstavljaju intruzivne pokope, to jest pokapa­
nje mrtvih iz kasnijih razdoblja uz narušavanje svetosti zapeča­
ćenih galerija i komora. No, je li sam Zoser ikada bio sahranjen u
piramidi - je li ikada postojao izvorni p o k o p ?

slika 135
 Većina arheologa danas izražava sumnje u to da je Zoser
ikada pokopan u piramidi ili ispod nje. On je, čini se, pokopan u
veličanstvenoj grobnici otkrivenoj 1928. južno od piramide. Do
ove južne grobnice, kako je kasnije nazvana, stizalo se kroz
galeriju čiji je kameni strop bio imitacija palmi. Ona je vodila
do lažnih poluotvorenih vrata koja su vodila u veliki ograđeni
prostor. Druge galerije vodile su do podzemne sobe izrađene od
granitnih blokova; na jednom od njenih zidova troja lažna vrata
nosila su sliku, ime i titule faraona Zosera.
Mnogi ugledni egiptolozi danas vjeruju da je za Zosera pira­
mida bila samo simbolično mjesto pokopa, i da je kralj pokopan
u bogato ukrašenoj južnoj grobnici, nad kojom se nalazi golema
pravokutna građevina s konkavnom sobom u kojoj se također
nalazila neizostavna kapelica - baš kao što je prikazano na nekim
egipatskim crtežima (sl. 136).

slika 136
 Piramida za koju se vjeruje da ju je počeo graditi Zoserov na­
sljednik, Sekemket, također je sadržavala pogrebnu k o m o r u . U
njoj se nalazio alabastarni sarkofag, koji je bio prazan. Udžbe­
nici nam govore da je arheolog koji je otkrio komoru i kameni
kovčeg (Zakaria Goneim) zaključio da su u komoru prije njega
provalili pljačkaši grobova, koji su ukrali mumiju i sav ostali
sadržaj grobnice; ali to nije posve istinito. U stvari, g. Goneim
vertikalna klizna vrata alabastarnog kovčega našao je zatvorena
i zapečaćena gipsom, a ostaci isušenog vijenca još uvijek su bili
na lijesu. Kako se kasnije prisjećao, naše nade su narasle do vr­
hunca; ali kad smo otvorili sarkofag, otkrili smo da je bio prazan
i neupotrijebljen. Je li tamo ikada bio pokopan neki kralj? Dok
neki još uvijek tvrde da jest, drugi su uvjereni da je Sekemketova
piramida (poklopci ćupova s njegovim imenom potvrđuju ovu
identifikaciju) bila samo kenotaf (prazna, simbolična grobnica).
Treća stepenasta piramida, ona koja se pripisuje Kabau, ta­
kođer je sadržavala pogrebnu k o m o r u ; pronađena je potpuno
prazna: bez mumije, čak i bez sarkofaga. Arheolozi su u njenoj
blizini otkrili podzemne ostatke još jedne, nedovršene piramide,
za koju se vjeruje da ju je započeo Kabaov nasljednik. Njene gra­
nitne podzemne razine sadržavale su neobičan ovalni «sarkofag»
utonuo u kameni pod (poput ultramodernih kada). Njegov je
poklopac još bio na mjestu, čvrsto zatvoren cementom. Unutra
nije bilo ničega.
Naknadno su pronađeni ostaci drugih triju malih piramida,
koje se pripisuju vladarima treće dinastije. Podzemni dijelovi je­
dne od njih još nisu istraženi. U drugoj nije pronađena pogrebna
komora. U trećoj, komora nije sadržavala nikakve dokaze da je u
njoj ikada itko bio pokopan.
Ništa nije pronađeno ni u pogrebnoj komori srušene pira­
mide u Maidumu, čak ni sarkofag. Umjesto toga, Flinders Petrie je
pronašao samo ostatke drvenog kovčega, koje je proglasio ostaci­
ma lijesa Sneferuove mumije. Znanstvenici su danas jedinstveni
u mišljenju da se radilo o ostacima mnogo kasnijeg intruzivnog
pokopa. Piramida u Maidumu okružena je brojnim mastabama
iz razdoblja treće i četvrte dinastije, u kojima su pokapani članovi
kraljevske obitelji i druge važne osobe toga vremena. Ograđeni
prostor oko piramide bio je povezan s nižom strukturom (tako­
zvanim pogrebnim hramom) koja se danas nalazi ispod površine
Nila. Moguće je da je tamo, okruženo i zaštićeno svetim vodama
rijeke, faraonovo tijelo položeno na posljednji počinak.
Sljedeće dvije piramide predstavljaju još veću neugodnost za
teoriju o piramidama kao grobnicama. Dvije piramide u Dah-
shuru (Zakrivljenu i Crvenu), podigao je isti faraon, Sneferu.
Prva je imala dvije pogrebne k o m o r e , a druga tri. Jesu li sve
bile za Sneferua? Ako je svaki faraon sagradio po jednu piramidu
da mu služi kao grobnica, zašto je Sneferu sagradio dvije pira­
mide? Ne treba ni reći da su komore bile potpuno prazne kad su
pronađene, čak i bez sarkofaga. Nakon što je Egipatska služba za
starine provela nešto upornija istraživanja 1947. i ponovno 1953.
(posebno u Crvenoj piramidi), u izvještaju je priznato da tamo
nije pronađeno ništa što bi ukazivalo na kraljevu grobnicu.
Teorija o piramidi za svakog faraona sada smatra da je slje­
deću piramidu sagradio Sneferuov sin, Kufu; a imamo Herodo-
tove tvrdnje ( i tvrdnje rimskih povjesničara koji su se oslanjali
na njegove radove) da je to bila Velika piramida u Gizi. Njene
komore, čak i neoskvrnuta Kraljeva k o m o r a , bile su prazne.
Nije nas to trebalo iznenaditi, jer je Herodot (Povijest, sv. II, str
127) napisao da vode Nila, koje pretječu umjetnim kanalom,
okružuju otok na kojem navodno leži Keopsovo tijelo. Da li se
onda faraonova prava grobnica nalazila negdje niže u dolini i
bliže Nilu? U ovom trenutku to nitko ne može reći.
Kefra, kome se pripisuje Druga piramida u Gizi, nije bio
Kufuov izravni nasljednik. Između njih dvojice, osam je godina
vladao faraon po imenu Radedef. Iz razloga koje znanstvenici
ne mogu objasniti, on je za svoju piramidu izabrao mjesto dosta
udaljeno od Gaze. Njegova piramida, upola manja od Velike pi­
ramide, sadržavala je uobičajenu pogrebnu k o m o r u . Kad se do
nje došlo, otkriveno je da je potpuno prazna.
Druga piramida u Gizi ima dva ulaza na svojoj sjevernoj stra­
ni, umjesto uobičajenog jednog (vidi sl. 129). Prvi počinje - što je
također neuobičajeno - izvan piramide i vodi do jedne nedovr-
šene komore. Drugi vodi do komore poravnate s vrhom pirami­
de. Kad je u nju 1818. ušao Giovanni Belzoni, granitni sarkofag
zatečen je prazan, a njegov poklopac ležao je razbijen na podu.
Jedan natpis na arapskom jeziku govorio je o ulasku u komoru
nekoliko stoljeća ranije. Što su Arapi pronašli, ako su uopće išta
pronašli, nigdje nije zabilježeno.
Treća piramida u Gizi, premda dosta manja od druge dvije,
ima mnoga jedinstvena ili neobična obilježja. Njena jezgra sagra­
đena je od najvećih kamenih blokova u svim trima piramidama;
njenih donjih šesnaest redova nije bilo prekriveno bijelim va­
pnencem, nego izvanrednim granitom. Najprije je sagrađena kao
još manja prava piramida (sl. 129), zatim joj je veličina udvostru­
čena. Kao posljedica toga, ima dva upotrebljiva ulaza; pored njih
ima i treći, možda probni ulaz, kojega graditelji nisu dovršili.
U jednu od njenih raznih komora, onu koju se smatra glavnom
pogrebnom k o m o r o m , ušli su 1837. Howard Vyse i John Per­
ring. U komori su pronašli veličanstveno ukrašeni bazaltni sar­
kofag; bio je, kao i obično, prazan. Ali Vyse i Perring su u blizini
pronašli dio drvenog lijesa na kojem je bilo napisano kraljevsko
ime Men-ka-Ra, i ostatke mumije možda Menkaraove - što
je bila izravna potvrda Herodotove tvrdnje da je Treća piramida
pripadala Mikerinu. Međutim, modernom metodom utvrđiva­
nja starosti pomoću ugljika utvrđeno je da drveni lijes nesu-
mnjivo potječe iz saitskog razdoblja - što znači da nije stariji od
660. pr. Kr. (K. Michalowsky, Art of Ancient Egypt); ostaci mumije
potječu iz ranih kršćanskih vremena. Oni nisu pripadali bilo ka­
kvom izvornom pokopu.
Postoji određena nedoumica oko toga da li je Men-ka-Ra bio
izravni nasljednik Kefraa, ali znanstvenici su sigurni da se njegov
nasljednik zvao Šepsekaf. Koja je od brojnih piramida koje nika­
da nisu dovršene (ili koje su bile tako loše sagrađene da iznad tla
od njih nije ostalo ništa) pripadala Šepsekafu, još uvijek nije ja­
sno. Međutim, sigurno je da nije pokopan u njoj; pokopan je pod
monumentalnom mastabom (sl. 137) u čijoj se pogrebnoj komori
nalazio crni granitni sarkofag. U njega su bili provalili drevni
pljačkaši grobova, koji su odnijeli sadržaj grobnice i sarkofaga.
 Peta dinastija koja je uslijedila počela je s Userkafom. On je
svoju piramidu sagradio u Sakkari, u blizini kompleksa oko Zose-
rove piramide. Ona je oskvrnuta i od pljačkaša grobova i intruzi-
vnim pokopima. Njegov nasljednik (Sahura) sagradio je pirami­
du sjeverno od Sakkare (kod današnjeg Abusira). Iako je to jedna
od najbolje očuvanih piramida (sl. 138), u njenoj pravokutnoj
pogrebnoj komori nije ništa pronađeno. Ali veličanstvenost
njenih hramova, koji su se protezali od nje do doline Nila, kao i
činjenica da je jedna od donjih hramskih prostorija bila ukrašena
kamenim stupovima nalik na palme, možda ukazuju na to da se
Sahuraova prava grobnica nalazila negdje u blizini piramide.
Neferirkara, koji je sljedeći došao na egipatsko prijestolje, svoj
je pogrebni kompleks sagradio nedaleko od Sahuraovog. Komo­
ra u njegovoj nedovršenoj (ili propaloj) piramidi bila je prazna.
Spomenici njegovog nasljednika nisu pronađeni. Sljedeći vladar
sagradio je svoju piramidu većim dijelom od sušenih zemljanih
opeka i drva umjesto od kamena; pronađeni su tek oskudni osta­
ci te građevine. Neuserra, koji je sljedeći došao na vlast, sagradio
je svoju piramidu u blizini piramida svojih predaka. Sadržavala
je dvije odaje - ni u jednoj nije bilo ni traga od pokopa. Neuserra
je, međutim, poznatiji po svom pogrebnom hramu, koji je podi­
gnut u obliku zdepastog, kratkog obeliska na krnjoj piramidi (sl.
139). Obelisk je bio visok 36 metara, a vrh mu je bio prekriven
pozlaćenim bakrom.
Piramida sljedećeg faraona nije pronađena; možda se pretvo­
rila u gomilu kamenja koju je prekrio pokretni pustinjski pijesak.
Ona koja je pripadala njegovom nasljedniku identificirana je tek
1945. Njen podzemni dio sadržavao je uobičajenu komoru, koja
je bila gola i prazna.
Piramida koju je sagradio Unaš - posljednji faraon pete dina­
stije ili, prema nekima, prvi iz šeste - predstavljala je veliku pre­
kretnicu u običajima. U njoj je Gaston Maspero prvi put (1880.)
pronašao Tekstove piramida, ispisane po zidovima piramidinih
komora i hodnika. Četiri piramide narednih vladara šeste dina­
stije (Tetija, Pepija I, Merneraa i Pepija II) po svojim su pogre­
bnim kompleksima i ispisivanju Tekstova piramida po zidovima
slika 137

slika 138

slika 139
bile imitacija Unašove piramide. Bazaltni ili granitni sarkofazi
pronađeni su u svim njihovim pogrebnim k o m o r a m a ; mahom
su bili prazni, s tom iznimkom što je u sarkofagu u Merenraovoj
piramidi pronađena mumija. Ubrzo je utvrđeno da nije pripadala
kralju, već je tu dospjela kasnijim, intruzivnim pokopom.
Gdje su stvarno pokopani vladari šeste dinastije? Kraljevske
grobnice te i prethodnih dinastija bile su daleko na jugu, u Abi-
dosu. To bi, uz druge dokaze, trebalo u potpunosti raspršiti shva­
ćanja da su grobnice bile kenotafi, a piramide prave grobnice;
usprkos tome, stara uvjerenja teško se mijenjaju.
Činjenice govore suprotno. Piramide staroga kraljevstva ni­
kada nisu sadržavale faraonovo tijelo, jer nikada nisu ni bile pre­
dviđene da čuvaju faraonovo tijelo. U faraonovom simuliranom
putovanju prema Obzoru, one su bile sagrađene kao svjetionici
koji su vodili njegov ka prema Stepeništu do neba - baš kao što
su piramide koje su izvorno gradili bogovi služile kao svjetionici
bogovima dok su plovili preko n e b a .
Naše je uvjerenje da faraoni, jedan za drugim, nisu pokušava­
li imitirati Zoserovu piramidu, nego Piramide bogova: piramide
u Gizi.
 EGIPAT: GLAVNE LOKACIJE PIRAMIDA

slika 140
 13
KRIVOTVORENJE
FARAONOVOG IMENA
Krivotvorenje radi stjecanja slave i bogatstva nije rijetka po­
java u trgovini i umjetnosti, u znanosti i bavljenju starinama. Ako
ga se razotkrije, može uzrokovati gubitke i sramotu. Održi li se,
može promijeniti povijesne zapise.
To je, po našem mišljenju, ono što se dogodilo s Velikom pira­
midom i njenim navodnim graditeljem, faraonom Kufuom.
Novo sustavno i disciplinirano arheološko proučavanje lo­
kaliteta s piramidama koji su na brzinu otkopani prije jednog i
pol stoljeća (u mnogim slučajevima to su učinili lovci na blago),
potaknulo je brojna pitanja u vezi s nekim od ranijih zaključa­
ka. Vjerovalo se da je razdoblje piramida počelo sa Zoserovom
stepenastom piramidom, i da je bilo obilježeno postupnim na­
predovanjem prema pravoj piramidi, što je na kraju i postignuto.
Ali zašto je bilo tako važno sagraditi pravu piramidu? Ako se
umijeće gradnje piramida postupno usavršavalo, zašto su mnoge
piramide koje su građene nakon piramida u Gizi bile lošije, umje­
sto da budu savršenije od onih u Gizi?
 Je li Zoserova stepenasta piramida bila model drugim pi­
ramidama, ili je ona sama bila imitacija nekog starijeg modela?
Znanstvenici danas vjeruju da je prva, manja stepenasta pirami­
da (sl. 125) koju je Imhotep podigao nad mastabom bila oblože­
na prekrasnim, kvalitetnim bijelim vapnencem (Ahmed Fakhry,
The Pyramids); međutim, prije nego što je oblaganje dovršeno,
on se odlučio na još jednu izmjenu - dograđivanje jedne još
veće piramide preko prve. No, kako nam govore novi dokazi,
čak je i ta konačna stepenasta piramida bila obložena, kako bi
izgledala kao prava piramida. Oplata, koju su otkrile arheološke
misije Sveučilišta Harvard pod vodstvom Georga Reisnera, bila
je primitivno napravljena od zemljanih opeka, koje su, razumije
se, prilično brzo propale - ostavljajući dojam da je Zoser sa­
gradio stepenastu piramidu. Štoviše, te zemljane opeke, kako je
otkriveno, bile su obojene vapnom kako bi simulirale oplatu od
bijelog vapnenca.
Koga je to, dakle, Zoser pokušavao oponašati? Gdje je Im­
hotep vidio već sagrađenu i dovršenu pravu piramidu, glatkih
strana i s oplatom od vapnenca? I još jedno pitanje: ako su, kao
što trenutno priznata teorija zagovara, pokušaji u Maidumu i
Sakkari da se sagradi glatka piramida od 52° propali, pa je Snefe-
ru morao varati i sagraditi navodno prvu pravu piramidu pod
kutom od samo 43° - zašto je onda njegov sin odjednom odlučio
sagraditi mnogo veću piramidu pod opasnim kutom od 52° - i
navodno to postigao bez ikakvih poteškoća?
Ukoliko su piramide u Gizi bile tek obične piramide u nizu
od po jedne piramide za svakog faraona - zašto Kufuov sin Ra­
dedef nije sagradio svoju piramidu u blizini očeve, u Gizi? Prisje­
timo se: druge dvije piramide u Gizi navodno još nisu postojale,
tako da je Radedef imao cijelo to područje na raspolaganju za
podizanje piramida po volji.
K tomu, ako su arhitekti i inženjeri njegovog oca postali
majstori umijeća gradnje piramida, gdje su bili kada je Radadefu
trebalo pomoći sagraditi sličnu dojmljivu piramidu, umjesto po
svemu inferiorne i kratkotrajne kakva je bila ona koja je nosila
njegovo ime?
 Je li razlog tomu da nijedna druga piramida osim Velike pi­
ramide nema uzlazni hodnik to što je jedinstveni uzlazni hodnik
bio uspješno blokiran i skriven sve do 820. po Kr - tako da su svi
oni koji su kopirali ovu piramidu znali samo za silazni prolaz?
Nepostojanje hijeroglifskih natpisa u tri piramide u Gizi ta­
kođer nas primorava da si postavimo isto pitanje koje je postavio
James Bonwick prije jednog stoljeća (Pyramid Facts and Fancies):
"Tko je u stanju povjerovati da bi Egipćani ostavili tako izvan­
redan spomenik bez ikakvih hijeroglifskih natpisa - oni, koji su
ispisivali bezbrojne hijeroglife po svim građevinama bilo kakve
namjene?". Njihov izostanak, može se pretpostaviti, proizlazi iz
činjenice da su piramide ili sagrađene prije nastanka hijeroglif-
skog pisma, ili ih nisu sagradili Egipćani.
Ovo su neki od argumenata koji učvršćuju naše uvjerenje da
su se Zoser i njegovi nasljednici, započevši s običajem gradnje pi­
ramida, upustili u oponašanje modela koji su već ranije postojali:
piramida u Gizi. One nisu bile unaprijeđena verzija ranijih Zose-
rovih pokušaja; umjesto toga, bile su prototipovi koje su Zoser i
faraoni poslije njega pokušavali kopirati.
Neki su znanstvenici iznijeli mišljenje da su male satelitske
piramide u Gizi zapravo bile umanjeni modeli (otprilike u mje­
rilu 1:5) koje su drevni Egipćani koristili baš kao što današnji
arhitekti koriste makete za procjene i snalaženje; no, danas je
poznato da one predstavljaju kasnije dodatke. Međutim, mi vje­
rujemo da je zaista postojao takav umanjeni model; Treća pirami­
da, sa svojim očiglednim strukturnim pokusima. Nakon toga su, po
našem mišljenju, dvije veće piramide sagrađene kao par svjetionika
za Anunnakije.
Ali što je bilo s Menkaraom, Kefraom i Kufuom, koji su (kako
nam je rekao Herodot) bili graditelji ovih piramida?
I doista, što je bilo s njima? Hramovi i prilazi povezani s
Trećom piramidom zaista nose dokaze da je njihov graditelj bio
Menkara - dokaze koji uključuju natpise s njegovim imenom i
nekoliko prekrasnih kipova koji ga prikazuju u zagrljaju Hathor
i drugih božica. Ali sve to dokazuje samo da je Menkara sagra­
dio ove dodatne strukture, povezujući sebe s piramidom - a ne
da je sagradio i piramidu. Anunnakijima su, kao što je logično
pretpostaviti, trebale samo piramide, i nisu gradili hramove za
obožavanje samih sebe; samo je faraonu trebao pogrebni hram,
hram-mrtvačnica i druge građevine povezane s njegovim puto­
vanjem do bogova.
U unutrašnjosti same Treće piramide nije pronađen nijedan
natpis, kip, pa čak ni ukrašeni zid; tek gola, stroga preciznost.
Jedini navodni dokaz pokazao se lažnim: dijelovi drvenog lijesa
na kojima je bilo napisano Menkaraovo ime dokazano potječu iz
vremena od nekih 2.000 godina nakon njegove vladavine, a mu­
mija koja je pristajala lijesu bila je iz ranih kršćanskih vremena.
Tako ne postoji nikakav dokaz koji bi govorio u prilog teoriji da
je Menkara - ili bilo koji drugi faraon - imao ikakve veze s na­
stankom i gradnjom same piramide.
Druga piramida je, slično ovoj, potpuno golih zidova. Kipovi
koje nose Kefrinu kartušu (duguljastu ovalnu ploču na kojoj je
pisalo faraonovo ime) pronađeni su samo u hramovima koji se
nadovezuju na piramidu. No ne postoji ništa što bi ukazivalo na
to da ju je on sagradio.
Što je, dakle, s Kufuom?
S jednim izuzetkom, kojeg ćemo kasnije razotkriti kao vjeroja­
tnu prijevaru, jedina tvrdnja da je on sagradio Veliku piramidu
potječe od Herodota (i rimskih povjesničara koji su se oslanjali
na njegova djela). Herodot ga je opisao kao vladara koji je ugnje­
tavao svoj narod trideset godina kako bi sagradio prilaz i pirami­
du. Ipak, sudeći po svemu ostalom, Kufu je vladao samo dvadeset
i tri godine. Ako je bio tako sjajan graditelj, okružen najvećim
arhitektima i zidarima, gdje su drugi njegovi spomenici, gdje su
njegovi kipovi u natprirodnoj veličini?
Nema ih, a po nedostatku ostataka takvih spomenika u nje­
govu čast može se zaključiti da je Kufu bio vrlo slab graditelj, a ne
veličanstven. Imao je, međutim, jednu briljantnu zamisao: naša
je pretpostavka da je, vidjevši propalu oplatu od glinenih opeka
na stepenastoj piramidi, srušenu piramidu u Maidumu, naglu
promjenu nagiba na prvoj Sneferuovoj piramidi, krivi nagib na
Sneferuovoj drugoj piramidi - Kufu došao na veliku ideju. Tamo
u Gizi stajale su savršene piramide na koje nitko nije polagao
pravo. Nije li mogao zatražiti dozvolu bogova da oko jedne od
njih sagradi pogrebne hramove koji su bili potrebni za njegovo
putovanje u zagrobni život? Nije bilo nikakvog narušavanja sve­
tosti same piramide: svi hramovi, uključujući i Dolinski hram u
kojem je Kufu vjerojatno pokopan, nalazili su se izvan nje: bili
su uz Veliku piramidu, ali je nisu čak ni dodirivali. Tako je Velika
piramida postala poznata kao Kufuova.
Kufuov nasljednik Radadef odbacio je očevu ideju, radije
sagradivši vlastitu piramidu, poput Sneferua. Ali zašto je otišao
sjeverno od Gize, umjesto da svoje svetište smjesti kraj očevog?
Jednostavno objašnjenje glasi da je plato Gize već bio posve po­
punjen - trima starijim piramidama, kao i satelitskim građevina­
ma koje je u blizini podigao Kufu...
Vidjevši Radadefov neuspjeh, sljedeći faraon - Kefra - iza­
brao je Kufuovo rješenje. Kada je došlo vrijeme da mu zatreba
piramida, nije vidio nikakvo zlo u tome da prisvoji već gotovu,
drugu veliku piramidu, okruživši je vlastitim hramovima i sa­
telitskim građevinama. Njegov nasljednik Menkara nakon toga
sebe je povezao s posljednjom preostalom piramidom, takozva­
nom Trećom piramidom.
Nakon što su već postojeće piramide na taj način zauzete,
kasniji faraoni bili su prisiljeni doći do piramida na teži način:
pokušavajući ih sagraditi...
Kao što je bio slučaj i s onima koji su to pokušali ranije (Zo-
serom, Sneferuom, Radedefom), njihovi napori urodili su inferi­
ornim imitacijama tri starije piramide.
U prvi mah, naša teorija da Kufu (kao ni ostala dvojica) nije
imao nikakve veze s gradnjom piramide koja se povezuje s njim
može zvučati nategnuto i neuvjerljivo. Međutim, nije tako. Kao
dokaz tomu, pozvat ćemo se na riječi samog Kufua.
Pitanje da li je Kufu zaista sagradio Veliku piramidu ozbiljne je
egiptologe počelo mučiti prije jednog i pol stoljeća, kada je otkri­
ven jedini predmet na kojem se Kufu spominje i povezuje s pirami­
dom. Zbunjujuće je bilo to što je predmet potvrđivao da ju on nije
sagradio: piramida je već postojala u vrijeme njegove vladavine!
 Dokazni materijal je stela od vapnenca (sl. 141) koju je 1850-
ih otkrio Auguste Mariette među ruševinama Izidinog hrama,
u blizini Velike piramide. Pripadajući natpis identificira ju kao
spomenik kojeg je Kufu podigao sebi u čast, kako bi obilježio
obnovu Izidinog hrama te slika i simbola bogova koje je Kufu
pronašao u urušenom hramu. Uvodni stihovi nepogrješivo iden­
tificiraju Kufua po njegovoj kartuši:

Ankh Hor Mezdau Suten-bat Khufu tu Ankh

Živio Hor Mezdau; kralj (u) Kufuu, dan je Život!
Gornjeg i Donjeg Egipta,

On je utemeljio hram Izide, Gospodarice piramida,

kraj Hrama Sfinge

Prema natpisu na ovoj steli (koja se nalazi u Kairskom mu­

zeju), Velika piramida već je stajala na svom mjestu kad je Kufu
stigao na scenu.
Njena gospodarica bila je božica Izida - ona je pripadala toj
božici, a ne Kufuu. Osim toga, i Sfinga - pripisivana Kefrau, koji
ju je navodno sagradio zajedno s Drugom piramidom - već je le­
žala na svojoj današnjoj lokaciji. U nastavku se natpisa podrobno
slika 141
opisuje položaj Sfinge, a spominje se i činjenica da je jedan njen
dio oštetila munja - to oštećenje vidljivo je i dan-danas.
Kufu u svom natpisu dalje tvrdi da je sagradio piramidu za
princezu Henutsen pored hrama božice. Arheolozi su pronašli
nezavisne dokaze da je najjužnija od tri male piramide u blizini
Velike piramide - mala piramida koja je najbliža Izidinom hramu
- zaista bila posvećena Henutsen, Kufuovoj supruzi. Tako se sve
što stoji u natpisu slaže s poznatim činjenicama; ali jedina Ku­
­­ova tvrdnja u vezi s gradnjom piramida govori da je sagradio
malu piramidu za princezu. Velika piramida, tvrdi on, već je bila
tamo, kao i Sfinga (a može se zaključiti da to vrijedi i za druge
dvije male piramide).
Ova potvrda naših teorija postaje još uvjerljivija kada vidimo
da u drugom dijelu natpisa Veliku piramidu naziva «Hathorinom
zapadnom p l a n i n o m :

Živio Hor
Mezdau;
Kralju Gornjeg i Donjeg Egipta, Kufuu,
Dan je Život!
Svojoj majci Izidi, Božanskoj majci,
Gospodarici "Hathorine zapadne planine",
on je napravio (ovaj) natpis na steli.
Prinio (joj) je novu svetu žrtvu.
Sagradio (joj) je kamenu Kuću (hram),
obnovio je bogove pronađene u njenom hramu.

Hathor je, kao što je poznato, bila gospodarica Sinajskog po­

luotoka. Ako je najviši vrh na poluotoku bila njena Istočna pla­
nina, Velika piramida bila je njena Zapadna planina - a to dvoje
služilo je kao uporište sletnog koridora.

'Inventarna stela', kako je kasnije nazvana, ima sva obilježja

autentičnosti. Ipak, znanstvenici iz vremena njenog otkrića (i
mnogi drugi do današnjeg dana) nisu bili u stanju pomiriti se s
neizbježnim zaključcima koji iz nje proizlaze. Kako nisu bili spre-
mni poremetiti cijelu strukturu piramidologije, Inventarnu stelu
proglasili su krivotvorinom - natpisom koji je napravljen davno
nakon Kufuove smrti (da citiramo Selima Hassana, Excavations
at Giza), ali koja nosi njegovo ime "kako bi podržala neke lažne
tvrdnje lokalnih svećenika."
James H. Breasted - čija knjiga Ancient Records of Egypt pred­
stavlja klasično djelo o drevnim egipatskim natpisima - 1906. je
napisao da je "spominjanje Sfinge i takozvanog hrama kraj nje u
Kufuovo vrijeme činilo ovaj objekt od početka vrlo zanimljivim.
To bi spominjanje bilo od izuzetne važnosti kad bi spomenik
potjecao iz Kufuovog vremena; ali pravopisni dokazi o njegovom
kasnijem podrijetlu posve su nedvojbeni." On se nije slagao s
Gastonom Masperom, vodećim egiptologom toga vremena, koji
je ranije iznio mišljenje da je stela, ako zaista i potječe iz kasnijeg
vremena, kopija ranijeg autentičnog izvornika. Usprkos sumnja­
ma, Breasted je natpis uvrstio među zapise iz četvrte dinastije. A
Maspero je, pišući 1920. svoje opsežno djelo The Down of Civili­
zation, prihvatio sadržaj Inventarne stele kao činjenične podatke
u vezi sa životom i aktivnostima faraona Kufua.
Čemu, dakle, oklijevanje oko priznavanja autentičnosti ovog
artefakta?
Inventarna stela proglašena je krivotvorinom zato što se či­
nilo da je samo jedno desetljeće ranije identifikacija Kufua kao
graditelja Velike piramide nedvojbeno potvrđena. Naizgled ko­
načan dokaz bile su crvenom bojom naslikane oznake, otkrivene
u zapečaćenim komorama iznad Kraljeve komore, koje bi se mo­
gle interpretirati kao oznake zidara napravljene u osamnaestoj
godini Kufuove vladavine (sl. 142). Budući da u komore prije
1837. kada su otkrivene nitko nije ušao, oznake su morale biti
autentične; ukoliko je stela nudila kontradiktorne informacije,
onda je ona morala biti krivotvorena.
Ali dok analiziramo okolnosti u vezi s oznakama naslika­
nim crvenom bojom, i provjeravamo tko su bili njihovi otkri­
vači - istraživanje koje iz nekog razloga još nitko nije poduzeo
- dolazimo do sljedećeg zaključka: ukoliko je bilo krivotvorenja,
ono se nije dogodilo u drevnim vremenima, nego 1837. po Kr., a
 SJEVERNA STRANA. KROVNO KAMENJE KOJE SE TREBALO PODIZATI OKOMITO

SJEVERNA STRANA

slika 142

krivotvoritelji nisu bili neki lokalni svećenici, već dva (ili tri)
beskrupulozna Engleza...
- Priča počinje 29. 12. 1835. s dolaskom u Egipat puko­
vnika Richarda Howarda Vysea, 'crne ovce' engleske aristokrat­
ske obitelji. U to su vrijeme drugi časnici kraljevske vojske bili
prominentni među redovima 'antikvara' (kako su u to doba
zvali arheologe), čitali su radove pred uglednim društvima i pri­
mali javna priznanja. Bez obzira je li ili nije Vyse otišao u Egipat s
takvim idejama na umu, činjenica je da se prilikom posjeta pira­
midama u Gizi smjesta zarazio groznicom svakodnevnih otkrića
do kojih su dolazili kako znanstvenici, tako i laici. Posebno su
ga uzbuđivale priče i teorije Giovannija Battiste Caviglie koji je
tražio tajne komore u unutrašnjosti Velike piramide.
Već za nekoliko dana, Vyse je ponudio da će financirati Cavi-
glieva istraživanja bude li ga on prihvatio kao suotkrivača. Cavi-
glia je glatko odbio tu ponudu, a uvrijeđeni Vyse krajem 2.mj.
1936. otplovio je u Bejrut kako bi posjetio Siriju i Malu Aziju.
No, dugo putovanje nije umanjilo čežnju koja se u njemu pro­
budila. Umjesto da se vrati u Englesku, u 10.mj. 1836. opet se
pojavio u Egiptu. Za vrijeme prethodnog posjeta sprijateljio se s
lukavim posrednikom J. R. Hillom, koji je u to vrijeme bio nad­
zornik u tvornici bakra. Sada se upoznao s g. Sloaneom, koji
mu je došapnuo da postoje načini da se od egipatske vlade dobije
Firman - rješenje o koncesiji - za ekskluzivno pravo na iskapa­
nja u Gizi. Tako upućen, Vyse je otišao k britanskom konzulu,
pukovniku Campbellu, po potrebnu dokumentaciju. Na njego­
vo zaprepaštenje, Firmanom su Campbell i Sloan imenovani za
sudionike, a Caviglia je postavljen za nadglednika radova. Dana
2. 11. 1836. razočarani Vyse Cavigli je isplatio moj prvi
prilog od 200 dolara, te pun gnušanja otišao na razgledavanje
Gornjeg Egipta.
Kako Vyse piše u svojim kronikama Operations Carried on at
the Pyramids of Gizeh in 1937, u Gizu se vratio 24. 01. 1837,
izuzetno nestrpljiv da vidi kakav je napredak postignut. Ali
umjesto potragom za skrivenim komorama, Caviglia i njegovi
radnici bili su zauzeti iskapanjem mumija iz grobova oko pira­
mida. Vyseov je bijes popustio tek kad je Caviglia priopćio da mu
ima za pokazati nešto važno: oznake koje su ostavili graditelji
piramida!
Iskapanja u grobnicama pokazala su da su drevni zidari već
oklesano kamenje ponekad označavali crvenom bojom. Caviglia
je ustvrdio da je takve oznake pronašao pri osnovici Druge pira­
mide. No, kad su to proučili zajedno s Vyseom, pokazalo se da je
crvena boja bila prirodna mrlja u kamenu.
A što je s Velikom piramidom? Caviglia je, pokušavajući utvr­
diti kamo vode kanali za zrak iz Kraljeve k o m o r e , bio uvjere-
niji nego ikad da tamo gore moraju postojati tajne komore. Jedan
takav pregradak, do kojeg se može doći puzanjem kroz uski pro­
laz, otkrio je 1765. Nathaniel Davison (sl. 143). Vyse je zahtijevao
da se radovi usredotoče na taj dio; bio je očajan kada je otkrio
da je Cavigliu i Campbella više zanimalo pronalaženje mumija,
koje je u to vrijeme želio imati svaki muzej. Caviglia je čak otišao
tako daleko da je jednu veliku grobnicu koju je pronašao nazvao
"Campbellova grobnica".
Odlučivši da će sam voditi svoju 'predstavu', Vyse se iz Kaira
preselio na lokalitet s piramidama. "Prirodno je da sam želio doći
do nekih otkrića prije negoli se vratim u Englesku.", priznao je
u svom dnevniku 27. 01. 1837. Na veliki trošak svoje obitelji,
tada je izbivao već znatno duže od godine dana.
U tjednima koji su uslijedili, jaz između njega i Caviglie još
se više produbio, i Vyse ga je zasipao raznim optužbama. Dana
11. 02. njih su dvojica oštro posvađali. Dvanaestog, Caviglia
je došao do velikog otkrića u Campbellovoj grobnici: sarkofaga
ispisanog hijeroglifima i crvenih zidarskih oznaka na kamenim
zidovima grobnice. Trinaestog je Vyse po kratkom postupku
otpustio Cavigliu i naložio mu da se udalji s lokaliteta. Caviglia
se vratio samo jednom, petnaestog, kako bi pokupio svoje stvari;
godinama nakon toga upućivao je "nečasne optužbe" protiv Vy-
sea, u detalje kojih Vyse u svojim kronikama nije želio ulaziti.

Davisonova Uski prolaz

komora

slika 143
 Da li se radilo o stvarnim nesuglasicama, ili je Vyse namjerno
izazvao sukob kako bi mogao otjerati Cavigliu s lokaliteta?
Ispostavilo se da je Vyse tijekom noći 12. 02. potajno ušao
u Veliku piramidu u društvu izvjesnog Johna Perringa - inže­
njera egipatskog Odjela za javne radove i egiptologa amatera
- kojeg je Vyse upoznao preko dobro obaviještenog g. Hilla. Oni
su proučili intrigantnu pukotinu koja je nastala na granitnom
bloku iznad Davisonove komore; trska koju su u nju ugurali nije
se savila; očito je iza nje bila nekakva prostorija.
Kakve su planove njih dvojica skovali tijekom ovog tajnog
noćnog posjeta? O tome možemo samo nagađati na temelju ka­
snijih događaja. Činjenica je da je Vyse sljedećeg jutra otpustio
Cavigliu i na njegovo mjesto postavio Perringa. Vyse je u svom
dnevniku zapisao: "Čvrsto sam odlučio provesti iskapanja iznad
krova (Davisonove) komore, gdje očekujem da ću naći pogrebnu
odaju.". Dok je Vyse zapošljavao sve više ljudi i ulagao sve više
novca u ovo istraživanje, kraljevska obitelj i drugi dostojanstve­
nici dolazili su pogledati otkrića u Campbellovoj grobnici; bilo je
malo novih stvari u unutrašnjosti piramide koje im je Vyse mo­
gao pokazati. Frustriran zbog toga, Vyse je svojim ljudima zapo­
vjedio da počnu bušiti rame Sfinge, u nadi da će pronaći zidarske
oznake. Kako to nije urodilo plodom, ponovno je usredotočio
pozornost na skrivenu komoru.
Sredinom ožujka Vyse se suočio s novim problemom: drugi
projekti počeli su odvlačiti njegove radnike. Udvostručio im je
plaću, pod uvjetom da rade dan i noć: shvatio je da vrijeme ističe.
U očaju, Vyse je odustao od svakog opreza, te je naredio da se
počne koristiti eksploziv za probijanje puta kroz kamenje koje
mu je blokiralo napredovanje.
Do 27. 03. radnici su uspjeli probiti malu rupu kroz grani­
tne blokove. Protivno logici, Vyse je nakon toga otpustio predra-
dnika, izvjesnog Paula. Sljedećeg dana Vyse je napisao: "Ugurao
sam svijeću na vrhu štapa kroz malu rupu koja je probijena pre­
ma komori iznad Davisonove, i došao do ponižavajućeg otkrića
da se radi o konstrukcijskoj komori poput one ispod nje.". Otkrio
je skrivenu komoru! (sl. 144.)
 Wellingtonova komora

KRALJEVA
KOMORA

KOVČEG

slika 144

Proširivši rupu dinamitom, Vyse je 30. 03. ušao u novoot-

krivenu komoru, u pratnji g. Hilla. Detaljno su je proučili. Bila je
hermetički zatvorena, bez bilo kakvih otvora. Njen pod sastojao
se od grube strane velikih granitnih blokova koji su tvorili strop
Davisonove komore ispod nje. "Crni sediment bio je ravnomjer­
no raspoređen po čitavom podu, i u njemu se vidjela svaka naša
stopa." (Priroda ovog crnog praha, koji se "nataložio do određe­
ne debljine", nikada nije utvrđena.) "Svod je bio prekrasno ugla­
čan i imao je najfinije spojeve." Bilo je jasno da u komoru nitko
prije njih nije ušao; ipak, u njoj nije bilo ni sarkofaga ni blaga. Bila
je gola - potpuno prazna.
Vyse je naložio da se rupa proširi, i poslao poruku britanskom
konzulu u kojoj je objavio da je novi pregradak nazvao "Welling­
tonova komora". Navečer, "kad su stigli g. Perring i g. Mash, otišli
smo u Wellingtonovu komoru i obavili razna mjerenja, te pritom
smo otkrili klesarske oznake". Kakve li iznenadne sreće!
Bile su slične crvenim oznakama pronađenim u grobnicama
izvan piramide. Izgleda da su potpuno promakle Vyseu i Hillu
dok su sami detaljno pretraživali komoru. Ali zajedno s g. Per-
ringom i g. Mashom - građevinskim inženjerom koji je došao
na Perringov poziv - četiri su čovjeka bila svjedoci jedinstvenog
otkrića.
Činjenica da je Wellingtonova komora bila gotovo identična
Davisonovoj navela je Vysa na pomisao da bi se iznad njih mogla
nalaziti još neka komora. Vyse je 4. 04. bez objašnjenja otpu­
stio preostalog predradnika, izvjesnog Giachina. Dana 14. 04.
nalazište su posjetili britanski konzul i austrijski generalni kon­
zul, zatraživši da se izrade kopije zidarskih oznaka. Vyse je upo­
slio Perringa i Masha - ali im je dao upute da prvo kopiraju rani­
je pronađene oznake u Campbellovoj grobnici; one jedinstvene u
Velikoj piramidi zbog nekog su razloga mogle pričekati.
Uz obilnu primjenu eksploziva, u pregradak iznad Wellingto-
novog (Vyse ga je imenovao po lordu Nelsonu) provaljeno je 25.
04.. Bio je jednako prazan kao i ostali, a pod je također bio
prekriven zagonetnom crnom prašinom. Vyse je izvijestio da je
pronašao nekoliko klesarskih oznaka ispisanih crvenom bojom
na blokovima, posebno na zapadnoj s t r a n i . Cijelo to vrijeme, g.
Hill je ulazio i izlazio iz komora, tobože zato da bi u njima ispisao
(kako?) imena Wellingtona i Nelsona. Dvadeset sedmoga, g. Hill
- ne Perring ili Mash - kopirao je klesarske oznake. Vyse je ozna­
ke iz Nelsonove komore (ali ne i one iz Wellingtonove) objavio u
svojoj knjizi (sl. 145a).
Dana 7. 05. eksplozivom je probijen put u još jednu
komoru iznad Nelsonove, koju je Vyse privremeno nazvao po
lady Arbuthnot. U dnevniku se ne spominju nikakve klesarske
oznake, iako su tu kasnije pronađene u velikom broju. Na novim
je oznakama bilo posebice upadljivo to što su uključivale i broj­
ne kartuše - što je moglo značiti jedino da se radi o kraljevom
imenu (sl. 145b). Da li je to Vyse zaista naišao na zapisano ime
faraona koji je sagradio piramidu?
Dana 18. 05. dr. Walni prijavio se za prijepis znakova
pronađenih u Velikoj piramidi, kako bi ih poslao g. Roselliniju,
egiptologu koji se specijalizirao za odgonetanje kraljevskih ime­
na. Vyse je spremno odbio taj zahtjev.
Sljedećeg dana, u društvu Lorda Arbuthnota, g. Brethela i g.
Ravena, Vyse je ušao u Komoru lady Arbuthnot, i njih četvorica
 a

slika 145
su "usporedili crteže g. Hilla s klesarskim oznakama u Velikoj
piramidi, potom smo potpisali svjedočenje o njihovoj točnosti.".
Ubrzo nakon toga probijen je prolaz u posljednju komoru, i
pronađene su nove oznake - uključujući i kraljevsku kartušu.
Vyse je zatim otišao u Kairo i predao ovjerene kopije natpisa na
kamenju britanskoj ambasadi, kako bi bile službeno proslijeđene
u London.
Njegov je posao bio završen: otkrio je dotad nepoznate ko­
more i dokazao identitet graditelja Velike piramide; jer u kartu-
šama je pisalo kraljevsko ime Kh-u-f-u
O ovom otkriču do današnjeg dana svjedoči svaki udžbenik.
Posljedice Vyseovih otkrića bile su goleme, a njihovo pri­
hvaćanje bilo je zajamčeno, nakon što je uspio na brzinu dobiti
potvrdu Britanskog muzeja u Londonu.
Nije poznato kada su faksimili koje je napravio g. Hill stigli
do muzeja, i kada je točno njihova analiza stigla do Vysea; ali
on je mišljenje muzeja (iz pera stručnjaka za hijeroglife Samue-
la Bircha) unio u svoje kronike 27. 05. 1837. Činilo se da je
duga analiza potvrdila Vyseova očekivanja: imena na kartušama
mogla su se čitati kao Kuju ili varijacije istog imena: baš kao što
je napisao Herodot, Keops je bio graditelj Velike piramide.
Ali u uzbuđenju koje je, prirodno, uslijedilo, nedovoljna se
pažnja poklanjala brojnim 'ako' i 'ali' u mišljenju muzeja. Ono je
sadržavalo i trag koji nas je uputio na mogućnost da se radi o
krivotvorini: nespretnu pogrešku krivotvoritelja.
Za početak, g. Birchu su kod mnogih oznaka bih' sumnjivi
pravopis i oblik pisma. "Simboli ili hijeroglifi koje je klesar, ili
zidar, ispisao crvenom bojom na kamenju u komorama Velike
piramide očigledno predstavljaju klesarske oznake", primijetio
je u svom uvodnom odlomku. Odmah potom slijedi i ograda:
"Premda nisu vrlo čitki, iz razloga što su pisani poluhijeratskim
ili linearnim hijeroglifskim znakovima, među njima ima vrlo za­
nimljivih točaka..."
G. Bircha je zbunjivalo to što su oznake koje bi trebale datirati
s početka četvrte dinastije napisane pismom koje se počelo javlja­
ti tek jedno stoljeće kasnije. Pisanje hijeroglifskih znakova, koji
su nastali iz piktograma - 'pisanih slika' - zahtijevalo je veliku
vještinu i dugotrajnu vježbu; zato je s vremenom, u trgovinskim
ugovorima, u upotrebu ušao brži, jednostavniji i linearniji oblik,
poznat kao hijeratsko pismo. Tako su hijeroglifski simboli koje
je otkrio Vyse pripadali drugom razdoblju. Oni su također bili
vrlo nerazumljivi, i g. Birch je imao velikih problema s njihovim
čitanjem: "Značenje hijeroglifa koji slijede nakon vlastitog imena
u istom linearnom stilu kartuša, nije previše očigledno... Simboli
nakon imena vrlo su nerazumljivi.". Mnogi od njih izgledali su
mu kao da su "pisani znakovima vrlo sličnim hijeratskima" - iz
još mnogo kasnijeg razdoblja od poluhijeratskih znakova. Neki
od simbola bili su vrlo neuobičajeni, nikad viđeni u bilo kojem
drugom egipatskom natpisu: "Nakon Sufisove (Keopsove) kar-
tuše", napisao je, "slijedi hijeroglif kojem bi bilo teško pronaći
sličnog.". Druge simbole bilo je "jednako teško protumačiti".
G. Birch je također bio zbunjen "neobičnim redoslijedom
simbola" u najvišoj, nadsvođenoj komori (koju je Vyse nazvao
"Campbellova komora"). Tamo je hijeroglifski simbol za "dobro,
milostivo" upotrijebljen kao brojka - takva upotreba nije otkri­
vena nikada ni prije ni kasnije. Pretpostavljeno je da taj neobično
napisan broj znači 'osamnaesta godina' (Kufuove vladavine).
Jednako neobični bili su simboli koji su slijedili za kraljev­
skom kartušom, pisani "istim linearnim načinom kao kartuša".
On je pretpostavio da znače kraljevsku titulu, nešto kao "Moćni
u Gornjem i Donjem Egiptu". Sličnosti s ovim redom simbola
uspio je pronaći jedino u "tituli koja se nalazi na lijesu Amasisove
kraljice" iz saitskog razdoblja. Nije smatrao potrebnim naglasiti
da je faraon Amasis vladao u šestom stoljeću pr. Kr. - više od
2.000 godina nakon Kufua!
Tko god da je namazao crvene oznake o kojima je izvijestio
Vyse, koristio je način pisanja (linearan), pisma (poluhijeratsko
i hijeratsko) i titule iz različitih razdoblja - ali ništa od toga nije
bilo iz Kufuovog vremena, i sve je bilo iz kasnijih razdoblja. Nji­
hov autor također nije bio osobito pismen: mnogi hijeroglifi bili
su nečitljivi, nepotpuni, na pogrešnom mjestu, krivo upotrijeblje­
ni ili potpuno nepoznati.
 (Analizirajući ove natpise godinu dana kasnije, vodeći njema­
čki egiptolog tog vremena, Carl Richard Lepsius, bio je jednako
začuđen činjenicom da su pisani "znakovima naslikanim kistom
i crvenom bojom, koji su toliko nakošeni da nalikuju na hijerat-
ske znakove." Neki od hijeroglifa koji dolaze iza kartuša, ustvrdio
je, bili su potpuno nepoznati, i "osobno ih nisam u stanju protu­
mačiti.")
Vrativši se na glavno pitanje, u vezi s kojim je od njega zatra­
ženo mišljenje - identitet faraona koji se spominje na natpisima
- Birch iznosi pravu bombu: u piramidi se ne spominje jedno,
već dva kraljevska imena!
Je li moguće da su dva kralja gradila istu piramidu? I ako je
tako, tko su oni bili?
Dva kraljevska imena koja se javljaju na natpisima, izvijestio je
Samuel Birch, nisu bila nepoznata: "već su ranije pronađena u gro­
bnicama dužnosnika koji su radili za vladare te dinastije", tj. četvrte
dinastije, čijim faraonima su pripisivane piramide u Gizi. Jedna kar­
tuša (sl. 146a) tada je čitana Sofu ili Šofu; druga (146b) je sadržavala
ovna, simbol boga Knuma, i čitana je Senekuf ili Senešufu.
Pokušavajući analizirati značenje imena sa znakom ovna,
Birch je primijetio da je "kartušu, sličnu onoj koja se prvi put
javlja u Wellingtonovoj komori, objavio g. Wilkinson, Mater. Hie­
roglyph, Plate of Unplaced Kings E; također, i g. Rosellini, tom. i.
tav. 1, 3, koji fonetske elemente od kojih je sastavljena čita 'Sene-
šufo', i to ime prema g. Wilkinsonu znači 'Sufisov brat'."
Među egiptolozima je prihvaćena teorija da je neki faraon
mogao dovršiti piramidu koju je započeo njegov prethodnik
(kao što je slučaj s piramidom u Maidumu). Nije li to mogao
biti razlog zašto se u istoj piramidi javljaju dva kraljevska imena?
Možda - ali sigurno ne u našem slučaju.
U slučaju Velike piramide to nije moguće zbog lokacija razli­
čitih kartuša (sl. 147). Kartuša za koju se pretpostavlja da joj je
mjesto u piramidi, ona koja se odnosi na Keopsa/Kufua, prona­
đena je samo u najvišoj, nadsvođenoj komori, onoj koja je dobila
ime Campbellova komora. Nekoliko kartuša na kojima piše dru­
go ime (koje se danas čita Knem-kuf) javlja se u Wellingtonovoj
 a

slika 146
slika 147
komori i u Komori lady Arbuthnot (u Nelsonovoj komori nema
kartuša). Drugim riječima, niže komore nose ime faraona, koji
je živio i vladao nakon Keopsa. Budući da se piramida ne može
sagraditi drukčije nego od temelja prema vrhu, takav raspored
kartuša znači da je Keops, koji je vladao prije Kefrena, dovršio
piramidu vladara koji ga je naslijedio. To, dakako, nije moguće.
Prihvativši mogućnost da su se dva imena odnosila na one
koje su drevni Popisi kraljeva zvali Sufis I (Keops) i Sufis II (Ke-
fren), Birch je pokušao riješiti problem postavivši pitanje jesu li
oba imena, na neki način, mogla pripadati Keopsu - jedno kao
njegovo pravo ime, drugo kao njegov praenomen. Ali njegov
konačni zaključak bio je da "prisutnost ovog (drugog) imena,
kao klesarske oznake, u Velikoj piramidi, predstavlja dodatnu
neugodnost", uz druga zbunjujuća obilježja natpisa.
Problem drugog imena još uvijek nije bio riješen u vrijeme
kad je najugledniji engleski egiptolog, Flinders Petrie, proveo
nekoliko mjeseci mjereći piramidu pola stoljeća kasnije. "Naj-
destruktivnija teorija o ovom kralju (Knem-kufu) ona je da je
on ista osoba kao Kufu.", zapisao je Petrie u knjizi The Pyramids
and Temples of Gizeh, navodeći brojne argumente koje su do tada
protiv ove teorije iznijeli drugi egiptolozi. Petrie je pokazao da su,
zbog brojnih razloga, dva imena pripadala različitim kraljevima.
Zašto se, dakle, oba imena javljaju u Velikoj piramidi na tim loka­
cijama? Petrie je vjerovao da je jedino prihvatljivo objašnjenje da
su Keops i Kefren bili suregenti, tj. da su vladali zajedno.
Budući da nisu pronađeni nikakvi dokazi koji bi poduprli
Petrievu teoriju, Gaston Maspero - gotovo stoljeće nakon Vyseo-
vog otkrića - napisao je da je "postojanje dvaju kartuša, Kufua i
Knem-Kufua, na istom spomeniku egiptolozima stvorilo mnoge
neugodnosti" (The Dawn of Civilization). Taj je problem, unatoč
svim ponuđenim rješenjima, još uvijek neugodan.
Mi, međutim, vjerujemo da se rješenje može pronaći - ako
prestanemo pripisivati ove natpise drevnim zidarima i počnemo
razmatrati činjenice.
Piramide u Gizi su jedinstvene, između ostalog, i po potpunoj
odsutnosti bilo kakvih ukrasa ili natpisa u njima - s upadljivim
izuzetkom natpisa koje je pronašao Vyse. Čemu taj izuzetak? Ako
se zidari nisu ustručavali crvenom bojom ispisivati oznake po
kamenim blokovima skrivenim u pregracima iznad Kraljeve
k o m o r e , zašto nije pronađen nijedan takav natpis u prvom
pregratku, onom kojeg je 1765. otkrio Davison - već isključivo u
pregracima koje je otkrio Vyse?
Pored natpisa o kojima je izvijestio Vyse, u raznim su pre­
gracima pronađene prave zidarske oznake - linije i strelice za
označavanje položaja. One su sve nacrtane na način kako bi se
moglo i očekivati, desnom stranom prema gore; jer kad su crtane,
pregradak u kojem su zidari radili još nije bio natkriven: mogli
su stajati uspravno, hodati po komori i nesmetano crtati oznake.
Ali svi natpisi - naslikani preko i oko zidarskih oznaka (sl. 145)
- naopako su postavljeni ili okomiti, kao da je onaj koji ih je
naslikao morao čučati ili stajati pogrbljen u niskim pregracima
(njihova visina varira od 40-135 cm u Komori lady Arbuthnot, i
66-112 cm u Wellingtonovoj komori).
Kartuše i kraljevske titule namazane po zidovima pregradaka
bile su neprecizne, nezgrapne i izuzetno velike. Većina kartuša
bila je duga 75-90 cm i široka oko 30 cm, i ponekad su zauzimale
veći dio stranice kamenog bloka na kojoj su naslikane - kao da
je osobi koja ih je pisala trebalo što više mjesta. One su u oštrom
kontrastu s preciznošću, istančanošću i savršenim smislom za
proporcije kod drevnih egipatskih hijeroglifa, što je vidljivo iz
pravih zidarskih oznaka pronađenih u istim pregracima.
S izuzetkom nekoliko oznaka u kutu istočnog zida Welling-
tonove komore, nikakvi natpisi nisu pronađeni na istočnim
zidovima bilo koje druge komore; također nisu pronađeni bilo
kakvi drugi simboli (osim izvornih zidarskih oznaka) na bilo
kojem od tih drugih istočnih zidova, osim nekoliko besmislenih
linija i djelomičnog obrisa ptice na nadsvođenom istočnom kraju
Campbellove komore.
To je neobično, posebno ako znamo da je Vyse probio tunel
i provalio u ove pregratke s istočne strane. Jesu li drevni zidari
predvidjeli da će Vyse probiti put kroz istočne zidove, pa zato po
njima nisu slikali natpise? Ili nepostojanje takvih natpisa govori
da je onaj tko ih je naslikao više volio pisati po nedirnutim zi­
dovima na sjeveru, jugu i zapadu, negoli po oštećenim istočnim
zidovima?
Drugim riječima: nisu li sve zagonetke rješive, ukoliko pre­
tpostavimo da natpisi nisu naslikani u drevnim vremenima, dok
je piramida građena, nego tek nakon što je Vyse probio put do
pregradaka?
Atmosferu koja je u tim užurbanim danima okruživala Vyso-
ve operacije najbolje je opisao sam pukovnik. Na velika otkrića
nailazilo se svuda uokolo piramida, ali ne i u njima. Campbellova
grobnica, koju je otkrio mrski Caviglia, bila je puna ne samo ar-
tefakata, nego i zidarskih oznaka te hijeroglifa ispisanih crvenom
bojom. Vyse je očajnički želio doći do vlastitog otkrića. Napo­
sljetku je probio put do dotad nepoznatih komora, ali one su se
jedna za drugom pokazale kao duplikati već otkrivene komore
(Davisonove), i bile su prazne. Kakve je rezultate mogao pokazati
nakon tolikog truda i troškova? Što ga je trebalo proslaviti, po
čemu je trebalo ostati zapamćen?
Iz Vyseovih kronika znamo da je po danu slao g. Hilla da
u komorama ispisuje imena vojvode od Wellingtona i admirala
Nelsona, junaka u pobjedama nad Napoleonom. Naša je sumnja
da je g. Hill u odaje odlazio i noću - kako bi krstio piramide
kartušama njenog pretpostavljenog drevnog graditelja.
Dva kraljevska i m e n a , istaknuo je Birch u svojoj analizi,
već su ranije pronađena u grobnicama dužnosnika koji su radili
za vladare te dinastije pod kojom su ove piramide sagrađene.
Faraonovi radnici zasigurno su znali pravo ime svoga kralja. Ali
1830-ih egiptologija je još bila mlada disciplina, i nitko još nije
znao sa sigurnošću kako se pravilno hijeroglifski pisalo ime kra­
lja kojeg je Herodot zvao Keops.
I tako se, po našem mišljenju, dogodilo da je g. Hill - vjeroja­
tno sam, sigurno noću kad nitko drugi nije bio prisutan - ulazio
u novootkrivene komore. Koristeći obaveznu crvenu boju, pod
svjetlom baklje, pužući i povijajući se u niskim pregracima,
trudio se kopirati hijeroglifske simbole s nekog izvora. Na neo­
štećenim zidovima naslikao je oznake koje su mu se činile odgo-
varajućim. Na kraju se pokazalo da je u Wellingtonovoj komori i
Komori lady Arbuthnot napisao krivo ime.
Uz toliko natpisa s kraljevskim imenima iz četvrte dinastije
koji su se pojavljivali u grobnicama oko piramida u Gizi, koje
su bile prave kartuše koje je Hill trebao naslikati? Kako nije bio
obrazovan u vezi s pisanjem hijeroglifa, zacijelo je sa sobom u
piramidu nosio i nekakvu knjigu iz koje je kopirao tajanstvene
simbole. Jedna i jedina knjiga koja se neprestano spominje u Vy-
seovim kronikama je Materia Hieroglyphica sira Johna Gardnera
Wilkinsona. Kao što joj naslov govori, čitatelja je trebala uputiti
u egipatski panteon i redoslijed faraona od najranijih vremena
do Aleksandrovog osvajanja. Objavljena 1828. - devet godina
prije Vvsovog pohoda na piramide - bila je obavezna literatura
engleskih egiptologa.
Birch je u svom izvještaju ustvrdio da "kartušu, sličnu onoj
koja se prvi put javlja u Wellingtonovoj komori, objavio je g.
Wilkinson, Mater. Hieroglyph". Time nas je uputio na vjerojatan
izvor kartuše koju je Hill naslikao u prvoj komori (Wellingtono­
voj) koju je otkrio Vyse (sl. 146b).
Nakon što smo zavirili u Wilkinsonovu Materia Hieroglyphi­
ca, osjetili smo suosjećanje prema Vyseu i Hillu: njen tekst i izla­
ganje su zbrkani, a slike s reprodukcijama kartuša male, nevješto
kopirane i loše otisnute. Čini se da je Wilkinson bio nesiguran
ne samo u vezi s čitanjem kraljevskih imena, nego i u pogledu
ispravnog načina na koji bi se hijeroglifi uklesani ili oblikovani u
kamenu trebali transkribirati u linearno pisanje. Problem je naji­
zraženiji u vezi sa znakom diska, koji se na takvim spomenicima
javljao ili kao puni disk ili kao šuplji krug , a u linearnom
pisanju (ili pisanju kistom) kao krug s točkom u središtu
U svojim djelima, on je spomenute kraljevske kartuše ponekad
transkribirao kao puni disk, a ponekad kao krug s točkom u
središtu.
Hill je slijedio Wilkinsonove upute. Ali sve ove kartuše bile
su od vrste s Knumom. Vremenski gledano, to znači da su do 7.
05. naslikane samo kartuše s "ovnom". Zatim je 27. 05.,
nakon što je provaljeno u Campbellovu komoru, otkrivena važna
i odlučujuća kartuša s natpisom Kh-u-f-u. Kako je došlo do tog
čuda?
Trag je skriven u sumnjivom dijelu Vyseovih kronika, u bi­
lješci posvećenoj činjenici da na oplatnom kamenju "nije bilo ni
najmanjih tragova natpisa ili skulptura, niti je, zaista, išta pro­
nađeno na bilo kojem kamenu koji pripada piramidi ili je bio
u njenoj blizini (s izuzetkom već opisanih klesarskih oznaka)."
Vyse je dodao da je postojao još jedan izuzetak: "dio Sufisove
kartuše, uklesane u smeđem kamenu, 15 cm dug i 10 cm širok.
Taj fragment je 2. 06. iskopan s gomile na sjevernoj strani."
Vyse je nacrtao skicu ovog fragmenta (sl. 148a).
Kako je Vyse znao - čak i prije priopćenja iz Britanskog
muzeja - da se radi o "dijelu Sufisove kartuše"? Vyse bi želio
da povjerujemo kako je razlog taj što je on tjedan dana ranije
( 27. 05. ) pronašao cijelu kartušu (sl. 148b) u Campbellovoj
komori.
Sada dolazimo do sumnjivog aspekta. Vyse u citiranoj bilješci
tvrdi da je kamen s dijelom Kufuove kartuše pronađen 2. 06.
Ali njegova bilješka datirana je 9. 05. ! Vysovo manipuliranje
datumima trebalo bi nas navesti da povjerujemo kako je fra­
gment kartuše koji je pronađen izvan piramide potvrdio ranije
pronađenu cijelu kartušu u unutrašnjosti piramide. Datumi, me­
đutim, govore da je bilo obrnuto: Vyse je već 9. 05. - punih
osamnaest dana prije otkrića Campbellove komore - shvatio
kako je presudna kartuša trebala izgledati. Vyse i Hill 9. 05.
na neki su način shvatili da nisu napisali pravo Keopsovo ime.

a b

slika 148
 Ta spoznaja može objasniti panični jednodnevni odlazak Vy-
sea i Hilla u Kairo, neposredno nakon otkrića Komore lady Ar-
buthnot. Zašto su otišli kad su bili prijeko potrebni kod piramida,
u kronikama se ne objašnjava. Mi vjerujemo da je "bomba" koja
ih je uznemirila bilo još jedno, novo Wilkinsonovo djelo, troto-
mni Manners and Customs of the Ancient Egyptians. Objavljen
u Londonu ranije te godine (1837.), zacijelo je u Kairo stigao
upravo tih dramatičnih i napetih dana. Uredno i jasno tiskan,
za promjenu, u poglavlju o ranim skulpturama reproducirao je
i kartušu s ovnom koju su Vyse i Hill već bili kopirali - i novu
kartušu, onu koju je Wilkinson čitao "Šufu ili Sufis" (sl. 149).
Wilkinsonovo novo tumačenje moralo je šokirati Vysa i
Hilla, jer je on, čini se, promijenio mišljenje u vezi s kartušom s
ovnom (br. 2 na njegovoj slici). Sada ju je čitao "Numba-khufu ili
Kembes", a ne više "Sen-Sufis". Ta imena, napisao je, pronađena
su ispisana u grobnicama u blizini Velike piramide; a u kartuši
la "možemo prepoznati ime Sufis, ili, kako je hijeroglifima zapi­
sano, Šufu ili Kufu, ime koje se lako pretvara u Sufis ili Keops."
Dakle, to je bilo pravo ime koje je trebalo napisati!
Čije je, dakle, bilo ime na kartuši s ovnom (njegova slika br.
2)? Objašnjavajući probleme u vezi s identifikacijom, Wilkinson
je priznao da nije mogao odlučiti "da li su prva dva navedena
imena oba Sufisova, ili ovo drugo pripada utemeljitelju druge
piramide".

I. a, b, ime Šufu ili Sufis 2. Numba-kufu ili Kembes 3. Aseskaf ili Šepeskaf
4. Šafra, Kafra ili Kefren 5,6. Ime Memfis 7,8. (Memfis ili) Pta-ei, Ptaovo prebivalište.
Iz grobnica u blizini piramida.

slika 149
 Što su mogli učiniti Vyse i Hill, sada kad su doznali ovu uzne­
mirujuću vijest? Wilkinsonova priča pokazala im je put kojeg su
odlučili slijediti. Dva imena, napisao je on, ponovno se javljaju
na brdu Sinaj.
Wilkinson je, pomalo neprecizno - što je čest nedostatak u
njegovim radovima - govorio o hijeroglifskim natpisima koji u
stvari nisu pronađeni na brdu Sinaj, nego na području rudnika
tirkiza na Sinajskom poluotoku. Natpisi su tih godina postali
poznati zahvaljujući veličanstveno ilustriranoj knjizi Voyage de
l'Arabie Petree u kojoj je Leon de Laborde et Linat opisao Sinajski
poluotok. Objavljena 1832, među drugim crtežima uključivala
je reprodukciju spomenika i natpisa iz wadija koji je vodio do
rudarskog područja, Wadi Maghare. Tamo su faraoni jedan za
drugim u stijenu urezivali mementa na svoju uspješnu obranu
rudnika od azijskih pljačkaša. Na jednoj takvoj slici (sl. 150) bile
su i dvije kartuše o kojima je pisao Wilkinson.
U Kairu se u to vrijeme govorilo francuski, pa Vyseu i Hillu
vjerojatno nije bilo teško pronaći primjerak de Labordeovog Vo­
yagea. Činilo se da je ovaj crtež bio odgovor na Wilkinsonove su­
mnje: isti je faraon, izgleda, imao dva imena, jedno sa simbolom
ovna, i drugo koje se pisalo Kh-u-f-u. Tako su, do 9. 05., Vyse,
Hill i Perring naučili da im je trebala još jedna kartuša, a znali su
i kako je trebala izgledati.

slika 150
 Kad je 27. svibnja probijen prolaz do Campbellove komore,
ova trojica zacijelo su se zapitala: 'Što čekamo?'. I tako se zadnja i
odlučujuća kartuša pojavila na najgornjem zidu (sl. 146a). Vysu
je bila zajamčena slava, ako već ne i blago; ni g. Hill, sa svoje stra­
ne, nije izašao iz pustolovine praznih ruku.
Koliko možemo biti sigurni u svoje optužbe, više od stoljeće
i pol nakon događaja?
Dovoljno sigurni. Jer, poput većine krivotvoritelja, g. Hill
je, pored svih drugih brljotina, napravio jednu tešku pogrešku:
pogrešku koja se nijednom drevnom pisaru nikako nije mogla
potkrasti.
Kako se kasnije ispostavilo, obje knjige koje su Vyseu i Hillu
služile kao izvor (Wilkinsonova Materia Hieroglyphica, a kasnije
i de Labordeov Voyage) sadržavale su pravopisne pogreške; ništa
ne sluteći, tim je ove greške uključio u natpise u piramidi.
I sam Samuel Birch istaknuo je u svom izvještaju da se hijero-
glif za Kh (prvi suglasnik u imenu Kh-u-f-u), a to je (slikovni
prikaz sita), "u djelu g. Wilkinsona ne razlikuje od Sunčevog di­
ska". Hijeroglif Kh trebao je biti upotrijebljen u svim kartušama
(s imenom Khnem-Kh-u-f) naslikanim u donjim dvjema odaja­
ma. Ali pravi simbol sita nije upotrijebljen nijednom. Umjesto toga,
suglasnik Kh prikazan je simbolom sunčevog diska: tko god da je
pisao ove kartuše, napravio je istu grešku kao i Wilkinson...
Kad su se Vyse i Hill dokopali de Labordeove knjige, njena je
skica samo produbila grešku. Rezbarije u stijeni koje je precrtao
de Laborde sadržavale su kartušu Kh-u-f-u na desnoj strani, i
Khnum-kh-u-f na lijevoj.
U oba slučaja, de Laborde - koji je priznavao da se ne razumi­
je u hijeroglife i nije pokušavao čitati simbole - prikazao je znak
Kh kao prazni krug (vidi sl. 150). (Simbol Kh je na natpisima u
kamenu ispravno napisan kao , što su potvrdili svi znanstveni
autoriteti - poput Lepsiusa u Denkmaleru, Kurta Sethea u Urkun-
den des Alten Reich i A. H. Gardiner i T. E. Peet u The Inscriptions
of Sinai. De Laborde je napravio još jednu fatalnu pogrešku: na­
slikao je kao jedan faraonov natpis, s dva kraljevska imena, ono
što su u stvari bila dva susjedna natpisa, pisana različitim stilom,
koje su ostavila dva različita faraona - kao što se jasno vidi na
slici 151).
Njegov crtež tako je učvrstio Vysa i Hilla u uvjerenju da bi
presudna Kufuova kartuša trebala biti napisana u najvišoj komo­
ri sa simbolom Sunčevog diska (146a). Ali postupivši tako, pisac
znakova upotrijebio je hijeroglifski simbol i fonetski zvuk za RA,
egipatsko vrhovno božanstvo! Nenamjerno je umjesto Knem-Kuf
napisao Knem-Rauf; umjesto Kuju, napisao je Raufu. Upotrijebio
je ime velikog boga na pogrešan način i uzalud; to je u drevnom
Egiptu predstavljalo bogohuljenje.
Ujedno je to bila nezamisliva greška za jednog pisara u vrije­
me faraona. Spomenik za spomenikom, natpis za natpisom govo­
re nam da su simbol za Ra i simbol za Kh uvijek pravilno
korišteni - ne samo u različitim natpisima, nego i u istom natpisu
kojeg je pisao isti pisar.

slika 151
 Stoga je zamjena znakova za Ra i Kh bila greška koja se nije
mogla dogoditi u vrijeme Kufua ili bilo kojeg drugog faraona.
Samo netko neupućen u hijeroglife, neupućen u Kufua, i neu­
pućen u bezgranično obožavanje Raa mogao je počiniti takvu
strašnu pogrešku.
Pribrojimo li to drugim zbunjujućim i neobjašnjivim aspekti­
ma otkrića koja je prijavio Vyse, ova posljednja greška predstavlja,
po našem mišljenju, uvjerljiv dokaz da su crvene oznake napisali
Vyse i njegovi pomoćnici, a ne izvorni graditelji Velike piramide.
No, netko bi mogao reći: 'Nije li postojala opasnost da će
vanjski posjetitelji - poput britanskog i austrijskog konzula, ili
lorda i lady Arbuthnot - primijetiti da natpisi izgledaju mnogo
svježije od pravih zidarskih oznaka?'. Na to je pitanje svojevre­
meno odgovorio jedan od uključenih ljudi, g. Perring, u vlastitoj
knjizi na ovu temu (The Pyramids of Gizeh). Boja korištena za
pisanje drevnih natpisa, prema njemu, bila je smjesa crvenog
okera kojeg su Arapi zvali moghrah, (koji se) još uvijek koristi.
Ne samo što je ista mineralna boja još uvijek bila dostupna, tvrdi
on, nego je stupanj očuvanosti oznaka u kamenolomima takav
da je teško razlikovati jučerašnje oznake od onih koje su stare tri
tisuće godina.
Drugim riječima, krivotvoritelji su se uzdali u svoju boju.

Jesu li Vyse i Hill - možda i uz Perringovo prešutno odobre­

nje - bili moralno sposobni počiniti takvu prijevaru?
Okolnosti pod kojima se Vyse upustio u ovu pustolovinu ot­
krivanja, njegovo ponašanje prema Cavigli, kronologija događaja,
njegova odlučnost da dođe do velikog otkrića dok su vrijeme i
novac bili na izmaku - govore o karakteru sposobnom za takvo
djelo. Što se tiče g. Hilla - kojem se Vyse beskrajno zahvaljuje u
svom predgovoru - činjenica je da je od radnika u tvornici bakra
u vrijeme kad je upoznao Vysea, postao vlasnik Hotela Kairo kad
je Vyse odlazio iz Egipta. A što se tiče g. Perringa, građevinskog
inženjera koji je postao egiptolog...pa, neka kasniji događaji go­
vore sami za sebe. Jer, ohrabren uspjehom jedne prijevare, Vyseov
tim pokušao je izvesti još jednu, a vjerojatno i dvije...
 Cijelo vrijeme dok su se događala otkrića u Velikoj piramidi
Vyse je preko volje nastavljao s Caviglinim radom u i oko druge
dvije piramide. Ohrabren svojom novom slavom stečenom otkri­
ćima u Velikoj piramidi, Vyse je odlučio odgoditi svoj povratak u
Englesku i angažirati se na otkrivanju tajni drugih dviju piramida.
Osim crvenom bojom naslikanih oznaka na kamenju, za koje
su kairski stručnjaci utvrdili da potječu iz grobnica ili struktura
izvan piramida, a ne iz same piramide, u Drugoj piramidi nije
pronađeno ništa važno. Ali u unutrašnjosti Treće piramide, Vyse-
ovi su se napori isplatili. Potkraj 7.mj. 1837. - kao što smo već
ukratko spomenuli - njegovi radnici provalili su "u njenu po­
grebnu k o m o r u , i tamo pronašli prekrasno ukrašen, ali prazan,
kameni 'sarkofag' (sl. 152). Arapski natpisi na zidovima i drugi
dokazi govorili su da je ova piramida bila često posjećivana,
podno kamenje u njenim komorama i prolazima bilo je istrošeno
i uglačano stalnim prelaženjem velikog broja ljudi".
Ipak je u toj često posjećivanoj piramidi, i usprkos praznom
kamenom kovčegu, Vyse uspio pronaći dokaz o njenom gradite­
lju - što je bio podvig ravan otkriću u Velikoj piramidi.
U jednoj drugoj pravokutnoj komori koju je Vyse nazvao
velika odaja, pronađene su velike gomile smeća, zajedno s
izdajničkim našvrljanim arapskim grafitima. Vyse je odmah za­
ključio da je ta komora vjerojatno bila namijenjena pogrebnim
ceremonijama, poput onih u Abu Simbelu, Tebi, i t d . . Kad je
smeće raščišćeno,

pronađen je veći dio poklopca sarkofaga... i kraj njega, fra­

gment gornjeg dijela lijesa za mumiju (ispisan hijeroglifima, a
među njima i Menkareovom kartušom) otkriven je na kame­
nom bloku, zajedno s dijelom kostura, koji se sastoji od rebara i
kralješnice, te kostiju nogu i stopala omotanih u grubu vunenu
tkaninu žute boje...
Kasnije su iz smeća izvađeni i drugi dijelovi ploče i tkanine.
Stoga se čini da je, budući da sarkofag nije mogao biti po­
maknut, drveni lijes s tijelom bio donesen u veliku odaju radi
proučavanja.
slika 152
 Dakle, Vyse nam je u kratkim crtama opisao sljedeći scenarij:
prije nekoliko stoljeća Arapi su provalili u pogrebnu komoru.
Pronašli su sarkofag i skinuli njegov poklopac. U njemu je bila
mumija u drvenom lijesu - mumija graditelja piramide. Arapi su
odnijeli lijes i mumiju u veliku odaju kako bi ih proučili, pritom
ih polomivši. Sada je Vyse pronašao sve te ostatke, kao i kartušu
na dijelu poklopca lijesa za mumiju (sl. 153) s imenom Men-
ka-ra - samim Herodotovim Mikerinom. Dokazao je identitet
graditelja obje piramide!
Sarkofag je nestao na moru prilikom njegovog transporta u
Englesku. Ali mumijin lijes i kosti sigurno su stigli do Britanskog
muzeja, gdje je Samuel Birch mogao proučiti sam natpis, umjesto
da radi po faksimilima (kao što je bio slučaj s natpisima iz komo­
ra u Velikoj piramidi). Ubrzo je izrazio svoje sumnje: "Mikerinov
lijes", rekao je, "po stilu se uvelike razlikuje" od spomenika če­
tvrte dinastije. Wilkinson je, s druge strane, prihvatio mumijin
lijes kao autentičan dokaz identiteta graditelja Treće piramide;
ali nije bio siguran u vezi sa samom mumijom: činilo mu se da
tkanina u koju je bila umotana nije tako stara kao što se tvrdi.

slika 153
Godine 1883. Gaston Maspero složio se da "drveni poklopac li­
jesa kralja Menkaraa nije iz vremena četvrte dinastije"; smatrao
je da se radi o restauraciji provedenoj tijekom dvadeset pete di­
nastije. Kurth Sethe 1892. rezimirao je prevladavajuće mišljenje
da je poklopac lijesa "mogao biti izrađen tek u razdoblju nakon
dvadesete dinastije".
Kao što je danas dobro poznato, ni lijes ni kosti nisu ostaci
izvornog pokopa. Prema riječima I. E. S. Edwardsa (The Pyramids
of Egypt), "U izvornoj pogrebnoj komori, pukovnik Vyse otkrio
je neke ljudske kosti i poklopac drvenog antropoidnog lijesa s
Mikerinovim imenom. Taj poklopac, koji se danas nalazi u Bri­
tanskom muzeju, nije mogao biti napravljen u vrijeme Mikerina,
jer uzorak kakav se nalazi na njoj nije bio korišten prije saitskog
razdoblja. Ispitivanja na bazi radioaktivnog ugljika pokazala su
da kosti datiraju iz ranih kršćanskih vremena."
Sama tvrdnja u kojoj se negira autentičnost otkrića ne ide,
međutim, do srži stvari. Ako ostaci ne potječu od izvornog po­
kopa, tada moraju potjecati od intruzivnog pokopa; no, u tom bi
slučaju mumija i lijes bili iz istog razdoblja. A to nije bio slučaj:
ovdje je netko spojio mumiju iskopanu na jednom mjestu i lijes
s nekog drugog mjesta. Neizbježan zaključak je da je ovo otkriće
predstavljalo namjernu arheološku prijevaru.
Je li nepodudaranje moglo biti slučajnost - izvorni ostaci dva
intruzivna pokopa unutar piramide, iz različitih vremena? U to
moramo posumnjati, imajući u vidu činjenicu da se na dijelu
lijesa nalazila Men-ka-raova kartuša. Ta kartuša je pronađena
na kipovima i natpisima svuda uokolo Treće piramide i njenih
hramova (ali ne i u njoj), i vjerojatno je da je lijes sa kartušom
također pronađen na tom području. Lijes se pripisuje kasnijem
razdoblju ne samo zbog uzorka koji se na njemu nalazi, nego i
zbog teksta natpisa: radi se o molitvi Ozirisu iz Knjige mrtvih;
njeno javljanje na lijesu iz četvrte dinastije čak je i lakovjerni (ali
upućeni) Samuel Birch (Ancient History from the Monuments)
smatrao izvanrednim. Ipak, nije se moralo raditi o "restauraciji",
kao što su neki znanstvenici predložili, iz vremena dvadeset šeste
dinastije. Na temelju Popisa kraljeva Setija I iz Abidosa znamo da
se osmi faraon šeste dinastije također zvao Men-ka-ra, te da je
svoje ime pisao na sličan način.
Jasno je, dakle, da je netko najprije u blizini piramida pro­
našao lijes. Zacijelo je shvatio njegovu važnost, jer - kako je
izvijestio sam Vyse - samo mjesec dana ranije pronašao je Men-
ka-raovo (Mikerinovo) ime ispisano crvenom bojom na krovu
pogrebne komore srednje od tri male piramide, južno od Treće
piramide. Mora da je to navelo tim na ideju da stvori otkriće i u
unutrašnjosti same Treće piramide...
Zasluge za ovo otkriće preuzeli su Vyse i Perring. Kako su, uz
Hillovu pomoć ili bez nje, izveli ovu prijevaru?
Na istinu nas opet upućuju kronike samoga Vysea. "Kako ni­
sam bio prisutan prilikom otkrića (ostataka)", napisao je pukovnik
Vyse, "zatražio sam od g. Ravena, dok je taj gospodin bio u Engle­
skoj, da napiše izvještaj o otkriću" kao nezavisni svjedok. Gospo­
din H. Raven, koji je, izgleda, bio pozvan da prisustvuje u pravom
trenutku, pukovniku Vyseu obraćao se sa 'Sir', a iskaz je potpisao
riječima 'vaš najponizniji sluga'. Evo njegovog svjedočanstva:

Prilikom čišćenja smeća iz velike ulazne sobe, nakon što su

ljudi na tome radili nekoliko dana, i pritom napredovali prema
jugoistočnom kutu, najprije je otkriveno nekoliko kostiju na dnu
smeća, a odmah potom otkrivene su i sve ostale kosti i dijelovi
lijesa: nikakvi drugi dijelovi lijesa ili kostura nisu mogli biti pro­
nađeni u sobi.
Stoga sam naložio da se smeće, koje je ranije bilo izbačeno iz
iste sobe, pažljivo ponovno pretraži, i pritom je pronađeno neko­
liko dijelova lijesa i mumijine tkanine; ali
Ni u kojem drugom dijelu piramide nisu pronađeni preostali
dijelovi, iako je svako mjesto najdetaljnije pregledano u nastoja­
nju da se lijes učini što potpunijim.

Sada imamo bolji uvid u to što se zaista dogodilo. Radnici su

nekoliko dana iznosili smeće iz velike odaje, bacajući ga na gomi­
lu negdje u blizini. Iako su ga pažljivo pregledavali, nisu pronašli
ništa. Zatim su posljednjeg dana, kad je trebalo očistiti još samo
jugoistočni kut prostorije, pronađene kosti i dijelovi drvenog
lijesa. "Nikakvi drugi dijelovi lijesa ili kostura nisu mogli biti
pronađeni u sobi." Tada je mudro predloženo da se smeće koje
je bilo izbačeno iz sobe - gomila visoka jedan metar - "pažljivo
ponovno pretraži" - ne da se pretraži, nego PONOVNO pretra­
ži; i - gle čuda - pronađene su nove kosti, kao i dijelovi lijesa s
prevažnom kartušom!
Gdje su bili ostali dijelovi kostura i lijesa? "Iako je svako
mjesto najdetaljnije pregledano u nastojanju da se lijes učini što
potpunijim", u ostalim dijelovima piramide nije pronađeno ni­
šta. Tako, osim ako ne bismo trebali pretpostaviti da su preostale
kosti i dijelove lijesa odneseni kao suveniri u proteklim stoljeći­
ma, možemo samo zaključiti je onaj tko je donio otkrivene dije­
love, tkogod on bio, donio upravo dovoljno dijelova da se sastavi
otkriće: cijeli lijes i cijela mumija bili su ili nedostupni, ili previše
glomazni da bi ih se moglo krišom unijeti.
Hvaljen zbog ovog drugog otkrića - uskoro je promaknut za
generala - pukovnik Vyse je potom s Perringom na lokaciji Zo-
serove stepenaste piramide pronašao kamen sa Zoserovim ime­
nom - naslikanim crvenom bojom, naravno. U kronikama nema
dovoljno pojedinosti kako bi se moglo utvrditi da li je i to bila
krivotvorina, ali zaista je nevjerojatno da je opet isti tim uspio
iskopati dokaz o još jednom graditelju piramida.
(Dok je većina egiptologa bez daljnjeg istraživanja prihvatila
tvrdnju da je Kufuovo ime napisano u Velikoj piramidi, iz radova
Sir Alana Gardinera može se naslutiti da u to nije bio posve uvje­
ren. U svoju knjigu Egypt of the Pharaohs uključio je reprodukcije
kraljevskih kartuša s jasnom razlikom između hijeroglifa za Ra
i Kh. Keopsova kartuša, napisao je, "pronađena je u raznim ka­
menolomima, u grobnicama njegovih rođaka i plemića, i u odre­
đenim natpisima kasnijeg datuma". Sumnjivo je to što na ovom
popisu nedostaje natpis u Velikoj piramidi... Sir Alan je također
propustio spomenuti Vyseova otkrića u Trećoj Piramidi, pa čak i
Vyseovo ime uopće.)
Ako je dokaz da su piramide izgradili pretpostavljeni faraoni
poljuljan, više nemamo razloga sumnjati u autentičnost Inven-
tarne stele, koja tvrdi da su piramide i Sfinga već stajale na svom
mjestu kad je Kufu došao iskazati štovanje Izidi i Ozirisu.
Više ne postoji ništa što bi proturječilo našoj tvrdnji da su
ove tri piramide sagradili bogovi. Naprotiv: sve u vezi s njima
ukazuje na to da ih nisu sagradili ljudi, i da nisu bile namijenjene
tome da ih koriste ljudi.
Sada ćemo dokazati da su one bile dio mreže za navođenje
koja je služila svemirskoj luci Nefila.
 14
POGLED SFINGE

S vremenom su piramide postale dio mreže za navođenje čija

su žarišna točka bili vrhovi Ararata. Mreža je obuhvaćala Jeru­
zalem kao kontrolni centar misije, i vodila svemirske letjelice do
svemirske luke na Sinajskom poluotoku.
Ali u početku su same piramide morale služiti kao svjetionici
za navođenje, jednostavno zahvaljujući njihovoj lokaciji, raspo­
redu i obliku. Sve su piramide, kao što smo vidjeli, u svojoj jezgri
bile stepenaste piramide - imitacije mezopotamskih zigurata.
Međutim, kad su bogovi koji su došli s neba izvodili pokuse
sa svojim umanjenim modelom u Gizi (Trećom piramidom),
možda su otkrili da su silueta zigurata i sjena koju baca na va­
loviti kameni teren i vječno pokretni pijesak previše zamućene i
nejasne da bi mogle služiti kao pouzdani smjerokaz. Oblaganjem
stepenaste jezgre kako bi se dobila prava piramida, i korište­
njem bijelog (reflektirajućeg) vapnenca za oplatu, postignuta je
savršena igra svjetla i sjene, što je omogućilo jasnu orijentaciju.
Dok je Robert Ballard 1882. iz vlaka promatrao piramide u
Gizi kroz svoj prozor, shvatio je da čovjek može utvrditi svoj po-
ložaj i smjer pomoću promjenjivog rasporeda piramida (sl. 154).
Govoreći opširnije o tom svom zapažanju u knjizi The Solution of
the Pyramid Problem, također je pokazao da su piramide među­
sobno raspoređene prema Pitagorinim pravokutnim trokutima,
čije se stranice međusobno odnose kao 3:4:5. Piramidolozi su ta­
kođer primijetili da sjene piramida mogu poslužiti kao divovski
sunčani sat, jer se po smjeru i dužini sjena može odrediti doba
godine i dana.
Međutim, još je važnije kako su siluete i sjene piramida izgle­
dale nekome tko ih je promatrao iz zraka. Kao što se vidi na ovoj
zračnoj snimci (sl. 155), pravilni oblik piramida baca strelaste
sjene, koje služe kao nepogrešivi pokazivači smjera.
Kad je sve bilo spremno za gradnju prave svemirske luke,
ukazala se potreba za bitno dužim sletnim koridorom od onog
koji je trebao Baalbeku. Anunnakiji (biblijski Nefili) su izabrali
najuočljiviju planinu Bliskog istoka - Ararat - kao žarišnu točku
za svoju prethodnu svemirsku luku u Mezopotamiji. Ne bi nas
trebalo iznenaditi da su je iz istog razloga ponovno izabrali kao
žarišnu točku za svoju novu svemirsku luku.
Baš kao što se otkrivaju nove 'slučajnosti' u triangulaciji i
geometrijskoj savršenosti izgradnje i rasporeda piramida u Gizi
što ih se više istražuje i izučava, tako nailazimo na bezbrojne
'slučajnosti' u triangulaciji i rasporedu dok otkrivamo sletnu
mrežu koju su izgradili Anunnakiji. Ukoliko su vrhovi Ararata
služili kao žarišna točka novog sletnog koridora, onda je osim
sjeverozapadne linije sletnog koridora i jugoistočni rub morao
biti usmjeren prema Araratu. Ali gdje je bilo uporište njegovog
drugog, Sinajskog kraja?
Planina Sv. Katarina leži u masivnoj jezgri sličnih, iako nešto
nižih, granitnih vrhova. Kad je britanska Misija za katastarsko
mjerenje pod vodstvom dvojice Palmera počela mjeriti Sinajski
poluotok, otkriveno je da se Sv. Katarina, premda je najviši vrh,
ne ističe dovoljno da bi poslužila kao orijentacijska točka. Misija
je umjesto nje izabrala vrh Umm Shumar (sl. 156), koji je sa svojih
2602 m gotovo podjednake visine kao Sv. Katarina (štoviše, prije
mjerenja mnogi su vjerovali da je Umm Shumar viši). Za razliku
slika 154

slika 155
slika 156

od Sv. Katarine, Umm Shumar stoji izdvojeno, uočljiv je i teško ga

se može zamijeniti s nekim drugim vrhom. S njegova vrha vide
se oba zaljeva; nezaklonjen pogled pruža se prema zapadu, sjeve­
rozapadu, jugozapadu i istoku. Zbog tih su razloga Palmeri bez
oklijevanja izabrali planinu Umm Shumar za geodetski orijentir,
polaznu točku za mjerenje i kartiranje poluotoka.
Planina Katarina možda je bila prikladna za kratki sletni
koridor sa središtem u Baalbeku; ali za udaljenu žarišnu točku
Ararat trebalo je pronaći mnogo uočljiviji i izdvojeniji orijentir.
Vjerujemo da su iz istih razloga kao Palmeri, i Anunnakiji iza­
brali planinu Umm Shumar za uporište jugoistočnog ruba novog
sletnog koridora.
Puno je toga intrigantno u vezi s ovom planinom i njenom
lokacijom. Za početak, njeno ime - zbunjujuće ili vrlo indikati­
vno - znači 'Majka Sumera'. To je titula koja je u Uru pripisiva­
na Ningal, Sinovoj supruzi...
Za razliku od planine Sv. Katarina, koja leži u središtu Sinaj-
ske jezgre od visokih granitnih vrhova pa se do nje može doći
tek uz velike poteškoće, planina Umm Shumar smještena je na
rubu granitne mase. Tamošnje pješčane plaže, uz Sueski zaljev,
imaju nekoliko prirodnih termalnih izvora. Je li to bilo mjesto na
kojem je Ašera provodila zime, boraveći 'kraj mora'? Odatle do
Umm Shumara zaista se može stići 'na leđima magarice' - što
je tako živo opisano u ugaritskim tekstovima kada je Ašera otišla
razgovarati s Elom na njegovoj planini.
Svega nekoliko kilometara niže uz obalu od termalnih izvora
nalazi se najvažniji lučki grad na poluotoku - grad el-Tor. Njego­
vo ime - još jedna slučajnost? - znači «bik»; to je, kao što smo
vidjeli, bio Elov epitet ( Bik E l , kako ga zovu u ugaritskim tek­
stovima). To je mjesto od najstarijih vremena bilo najvažnija luka
Sueskog zaljeva; pitamo se, nije li to bio grad Tilmun (za razliku
od zemlje Tilmun) o kojem se govori u Sumerskim tekstovima.
Lako je moguće da je to bila luka do koje je Gilgameš namjeravao
stići brodom, odakle je njegov drug Enkidu mogao otići do obli­
žnjih rudnika (u kojima je trebao robovati do kraja svog života);
dok je on (Gilgameš) mogao nastaviti put do "Mjesta slijetanja,
gdje se podižu Shemovi".
Vrhovi granitne jezgre poluotoka koji gledaju na Sueski zaljev
nose imena koja nas potiču na razmišljanje. Jedna planina zove se
"Planina blagoslovljene majke"; bliže Umm Shumaru, uzdiže se
Planina Teman ( Južni ). Taj nam naziv priziva u sjećanje stihove
iz Habakuka: "El stiže iz Temana... Veličanstvo njegovo zastire
nebesa; Zemlja mu je puna slave... Riječ pred njim ide, iskre pršte
pod njim; On staje da izmjeri Zemlju..."
Je li prorok mislio na planinu koja još uvijek nosi isto ime
- Teman - južnog susjeda planine 'Majka Sumera'? Budući da
nijedna druga planina ne nosi to ime, ova identifikacija čini se
više nego prihvatljivom.
Uklapa li se planina Umm Shumar u sletnu mrežu i u mrežu
svetih mjesta koje su izgradili Anunnakiji?
Naše je mišljenje da je ova planina zamijenila Sv. Katarinu
prilikom uspostavljanja konačnog sletnog koridora, posluživši
kao uporište jugoistočne linije koridora koja je bila usmjerena
prema Araratu. Ali ako je tako, gdje je bilo komplementarno upo­
rište sjeverozapadne linije?
Tvrdimo da nije nikakva slučajnost što je Heliopolis sagrađen
točno na mjestu gdje se nalazi. On leži na izvornoj liniji Ararat-
Baalbek-Giza. Smješten je tako da je od Ararata jednako udaljen
kao i Umm Shumar! Po našem mišljenju, njegova lokacija odre­
đena je mjerenjem udaljenosti od Ararata do Umm Shumara - i
označavanjem jednako udaljene točke na liniji Ararat-Baalbek-
Giza (sl. 157).
Dok otkrivamo zadivljujuću mrežu prirodnih i umjetnih
vrhova koje su Anunnakiji uključili u svoju sletnu i komunika­
cijsku mrežu, moramo se zapitati jesu li oni služili kao orijentir
samo po svojoj visini i obliku. Nisu li također bili opremljeni
nekom vrstom instrumenata za navođenje?
Kad su otkrivena dva para uskih kanala koji vode do odaja u
Velikoj piramidi, u početku se mislilo da su služili za spuštanje hra­
ne faraonovim slugama, za koje se vjerovalo da su bili živi zazidani
u njegovoj grobnici. Kad je Vyseov tim pročistio sjeverni kanal do
Kraljeve odaje, ona se smjesta ispunila svježim zrakom. Kanale
otada zovu otvorima za zrak. Pomalo je iznenađujuće što su
se neki ugledni znanstvenici tome usprotivili u visoko cijenjenoj
akademskoj publikaciji (Mitteilungen des Instituts fur Orientfor-
schung der Deutschen Akademie der Wissenschaften zu Berlin). Iako
akademski establišment ne želi odstupiti od svoje teorije o "pira-
midama kao grobnicama", Virginia Trimble i Alexander Badawy
zaključili su u izdanjima biltena za 1964. da su otvori za zrak
imali astronomske funkcije, jer su "nesumnjivo bili usmjereni, s
odstupanjem unutar 1°, prema cirkumpolarnim zvijezdama".
Premda ne sumnjamo da je smjer i nagib otvora bio promi­
šljeno izabran, ništa nas manje ne intrigira otkriće da je tempera­
tura u Kraljevoj komori ostala na konstantnih 20 °C nakon što
je zrak počeo dotjecati u nju, bez obzira na to kakvo je vrijeme
bilo vani. Čini se da sva ova otkrića potvrđuju zaključke E. F. Jo-
marda (člana Napoleonovog tima znanstvenika), koji je tvrdio da
Kraljeva komora i njen 'sarkofag' nisu služili za pokop, već kao
spremište utega i mjernih standarda, koji se čak i u današnje vrije­
me čuvaju u okolišu s nepromjenjivom temperaturom i vlagom.
Jomard - davne 1824. - umjesto običnih jedinica za dužinu i
težinu nije mogao ni zamisliti sofisticirane instrumente za sve­
mirsko navođenje. Ali mi, dakako, možemo.
slika 157

Mnogi koji su razmišljali o zagonetnoj nadstrukturi od pet

niskih pregradaka iznad Kraljeve komore vjeruju da su one sa­
građene kako bi ublažile pritisak na glavnu komoru. No, u kra-
ljičinoj k o m o r i , nad kojom se nalazi još veća masa kamenja, to je
postignuto bez takve serije rasterećujućih pregradaka. Kad su
Vyse i njegovi ljudi bili u pregracima, zapanjilo ih je to što jasno
čuju svaku riječ izgovorenu u drugim dijelovima piramide. Kad
je Flinders Petrie (The Pyramids and the Temple of Gizeh) pažljivo
proučio Kraljevu komoru i kameni kovčeg u njoj, otkrio je
da su oboje izrađeni u skladu s dimenzijama savršenih Pitagori-
nih trokuta. Da bi se kovčeg izrezao iz solidnog kamenog bloka,
prema njegovoj procjeni, bila je potrebna pila s oštricom dugom
2,75 metara i zupcima s dijamantnim vrhom. Kako bi ga se izdu­
bilo, bila su potrebna svrdla s dijamantnim vrhom, primijenjena
uz pritisak od dvije tone. Nije mogao objasniti kako je sve to po-
stignuto. A koji je bio razlog? Podigao je kovčeg kako bi vidio da
li je skrivao neki otvor (nije); kad bi ga udario, kovčeg je ispuštao
duboki zvuk sličan zvuku zvona, koji je odjekivao piramidom. O
toj su osobini kovčega izvijestili i raniji istraživači. Jesu li, dakle,
Kraljeva komora i njen kovčeg trebali služiti za emitiranje
zvuka, ili kao eho-komora?
Čak i danas oprema za navođenje pri slijetanju emitira elek­
troničke signale koje instrumenti u avionu koji se približava pre­
tvaraju u ugodno zujanje ako je avion na kursu; ono se pretvara
u uznemirujuć pisak čim avion skrene s kursa. Možemo sa sigur­
nošću pretpostaviti da je nakon Potopa, čim je to bilo moguće,
na Zemlju donesena nova oprema za navođenje. Egipatski crtež
božanskih užara (sl. 121) govori nam da je kamenje divote
bilo instalirano na obje uporišne točke sletnog koridora: naša je
pretpostavka da su razne komore u piramidi služile za smještaj
ovakve opreme za navođenje i komunikaciju.
Je li se i na Shad Elu - Elovoj planini - nalazila slična oprema?
U ugaritskim tekstovima neprestano se ponavlja fraza "ući u
Elov Shad" prilikom opisivanja dolaska drugih bogova u posjet
Elu, "u njegovih sedam odaja". Iz toga se može zaključiti da je
tih 7 odaja bilo u unutrašnjosti planine - poput komora u
umjetnoj planini Velikoj piramidi.
Povjesničari iz prvih kršćanskih stoljeća zabilježili su da su
ljudi koji su živjeli na Sinaju i okolnim krajevima, Palestini i
sjevernoj Arabiji, štovali boga Dušaru (Gospodara p l a n i n a ) i
njegovu suprugu Allot, Majku bogova. To su naravno bili El i
Elat, njegova supruga Ašera. Dušarin sveti predmet bio je, na-
sreću, prikazan na novčiću koji je iskovao rimski namjesnik u
toj provinciji (sl. 158). Zanimljivo je da predmet podsjeća na za­
gonetne komore u Velikoj piramidi - nagnuto stepenište (uzla-
zni h o d n i k ) koje vodi do komore između masivnog kamenja
(Kraljeve komore). Iznad nje, serija kamenih blokova izgleda
kao piramidine 'rasterećujuće komore'.
Budući da je uzlazni hodnik Velike piramide - koji postoji
samo u njoj - bio čvrsto zapečaćen kad su Al Mamoonovi ljudi
probili put do njega, postavlja se pitanje: Tko je, u drevnim vre-
slika 158

menima, poznavao i imitirao unutarnju građu piramide? Odgo­

vor može biti samo jedan: arhitekti i graditelji Velike piramide,
koji su posjedovali to znanje. Samo su oni mogli napraviti istu
takvu konstrukciju na nekom drugom mjestu - na Baalbeku ili
u Elovoj planini.
I tako, premda je planina egzodusa bila drugdje, na sjever­
nom dijelu poluotoka, ljudi iz tog kraja s generacije na generaciju
prenosili su sjećanje na svete planine među južnim vrhovima
poluotoka. To su bile planine koje su, samom svojom visinom
i lokacijom, i zahvaljujući instrumentima instaliranim u njima,
'Jahačima oblaka' služili kao radio-farovi.
Kad je osnovana prva svemirska luka u Mezopotamiji, puta­
nja leta bila je duž središnje linije, povučene točno kroz sredinu
strelastog sletnog koridora. Dok su svjetionici bljeskali svojim
svjetlima i emitirali svoje signale duž dvije granične linije, na
središnjoj putanji leta ležao je kontrolni centar misije: stožer koji
je koordinirao svu opremu za komunikaciju i navođenje, mjesto
na kojem su bile pohranjene sve kompjuterizirane informacije u
vezi s orbitama planeta i svemirskih brodova.
Kad su Anunnakiji sletjeli na Zemlju i podigli svoja postro­
jenja i svemirsku luku u Mezopotamiji, kontrolni centar misije
nalazio se u Nippuru, 'Mjestu prijelaza'. Njegovo 'sveto' ili
zabranjeno područje bilo je pod Enlilovom apsolutnom kontro­
lom, i zvalo se KI.UR ( G r a d na Zemlji). Usred njega, na vrhu
umjetne povišene platforme, nalazio se DUR.AN.KI - Veza
neba i Zemlje. To je, prema sumerskim tekstovima, bio uspra-
vni visoki stup koji je sezao do neba. Taj stup, čvrsto postavljen
na platformi koja se ne može prevrnuti, koristio je Enlil za
objavu poruka nebu.
Da su svi ovi izrazi bili pokušaj Sumerana da opišu sofistici­
rane antene i komunikacijsku opremu, može se zaključiti iz pi-
ktografskog znaka za Enlilovo ime: on izgleda kao sustav velikih
antena i komunikacijske strukture (vidi sl. 52).
Unutar te Enlilove 'uzvišene kuće' krila se tajnama ispunjena
odaja zvana DIR.GA - što doslovno znači tamna odaja oblika kru­
ne. Njeno opisno ime priziva u sjećanje skrivenu, zagonetnu Kra­
ljevu komoru u Velikoj piramidi. U DIR.GA Enlil i njegovi pomo­
ćnici čuvali su izuzetno važne tablice sudbina, na kojima su bile
pohranjene informacije o orbitalnim i svemirskim letovima. Kad je
jedan bog koji je mogao letjeti poput ptice ukrao ove tablice,

Odnesene su Božanske formule.

Sve se umirilo. Zavladala je tišina...
Svetištu je oduzet sjaj.

U DIR.GA, Enlil i njegovi pomoćnici čuvali su nebeske karte

i dovodili do savršenstva ME - izraz se odnosi na instrumente
astronauta i njihove funkcije. To je bila odaja

Zagonetna kao daleki eteri,

kao nebeski zenit.
Među njenim znakovima...
znakovi zvijezda;
ME ona dovodi do savršenstva.
Njene riječi izražavaju...
Njene riječi su milostiva proročanstva.

Kontrolni centar misije, sličan onom koji je služio putanji leta

u pretpotopnoj Mezopotamiji, morao je biti izgrađen i za potrebe
svemirske luke na Sinaju. Gdje?
Naš odgovor je: u Jeruzalemu.
Podjednako obožavan od Židova, kršćana i muslimana,
atmosfere nabijene nekim neobjašnjivim nezemaljskim miste-
rijem, Jeruzalem je bio sveti grad čak i prije nego što ga je kralj
David učinio svojom prijestolnicom i Salomon u njemu sagradio
Božji dom. Kad je patrijarh Abraham stigao pred njegova vrata,
on je već bio poznati centar "Ela vrhovnog, Pravednog od neba
i Zemlje". Njegovo najstarije poznato ime bilo je Ur-Shalem
- Grad punog kruga - ime koje ukazuje na vezu s orbitom, ili
s bogom orbita. U vezi s tim tko je mogao biti Shalem znanstve­
nici su iznosili razne teorije; neki od njih (po Benjaminu Mazaru
u Jerusalem before the David Kingship) spominju Enlilovog
unuka Šamaša; drugi su skloniji mišljenju da je riječ o Enlilovom
sinu Ninibu. Međutim, u svim je teorijama neupitna veza između
podrijetla Jeruzalema i mezopotamskog panteona.
Od samih početaka, Jeruzalem je obuhvaćao tri brda; to su,
od sjevera prema jugu, bila brda Zofim, Morija i Sion. Njihova
imena govore o njihovim ulogama: Najsjevernije je bilo Brdo
promatrača (danas se na engleskom jeziku zove Scopus); ono
srednje bilo je Brdo usmjeravanja; najjužnije je bilo Brdo si­
gnala. Još uvijek se tako zovu, usprkos minulim tisućljećima.
Jeruzalemske doline također nose znakovita imena i epitete.
Jednu od njih u biblijskoj knjizi proroka Izaije zovu dolina Hi-
zajon, 'Dolina viđenja'. Dolina Kidron bila je poznata kao 'Pla-
mena dolina'. U dolini Hinom (Gehenni grčkog Novog zavjeta),
prema tisućljećima starim legendama, nalazio se ulaz u podze­
mni svijet, označen stupom dima koji se uzdiže između dviju
palmi. A dolina Refaim dobila je ime po božanskim iscjeliteljima
koje je, prema ugaritskim tekstovima, imenovala božica Šepeš. U
aramejskom prijevodu Starog zavjeta zovu se 'junaci'; prvi grčki
prijevod Starog zavjeta zvao je ovo mjesto Dolina Titana.
Od tri jeruzalemska brda, Morija je bila najsvetija. U Knjizi
postanka izričito stoji da je Gospodin, kad je odlučio provjeriti
Abrahamovu vjernost, uputio Abrahama s Izakom na jedan od
vrhova Morije. Židovske legende kažu da je Abraham prepoznao
Moriju iz daljine, jer je na njoj ugledao "plameni stup koji se
proteže od Zemlje do neba, i težak oblak u kojem se vidjela Božja
slava." Ovaj jezik gotovo je identičan biblijskim opisima spušta­
nja Jahve na brdo Sinaj.
 Velika horizontalna platforma na Moriji - koja po obliku
podsjeća na onu u Baalbeku, premda je mnogo manja - nosi ime
'Hramsko brdo', jer je na tom mjestu bio židovski hram u Jeru­
zalemu (sl. 159). Danas se na njoj nalazi nekoliko muslimanskih
svetišta, među kojima je najpoznatija Kupola stijene. Kupolu je
kalif Abd al-Malik (sedmo stoljeće po Kr.) dao prenijeti iz Ba-
albeka, gdje je ukrašavala bizantinsko svetište. Kalif je kupolom
natkrio osmerostranu strukturu koju je podigao oko Svete stije­
ne: goleme stijene kojoj se od pamtivijeka pripisuju božanska i
čarobna svojstva.
Muslimani vjeruju da je sa Svete stijene njihov prorok Muha­
med uznesen da posjeti nebo. Prema Kur'anu, Muhameda je an­
đeo Gabrijel prenio iz Meke do Jeruzalema, uz kraće zadržavanje
na brdu Sinaj. Nakon toga ga je anđeo odnio u visine, penjući se
prema nebu 'Stepeništem od svjetla'. Prošavši kroz Sedam nebe­
sa, Muhamed je konačno stigao pred Boga. Nakon što je primio
božanske upute, opet je vraćen na Zemlju istom svjetlosnom zra­
kom, spustivši se na Svetu stijenu. Vratio se u Meku, uz još jedan
usputni posjet brdu Sinaj, jašući anđelovog krilatog konja.

slika 159
 Srednjovjekovni putnici smatrali su da je Sveta stijena gole­
ma umjetno oblikovana kockasta stijena čiji su kutovi usmjereni
točno prema četiri strane svijeta. Danas se od nje može vidjeti
samo vrh; pretpostavke o njenom skrivenom golemom kocka­
stom obliku mogle bi potjecati od muslimanske predaje koja
govori da je obožavani Veliki kamen iz Meke, Kaba, izrađen (po
božanskim uputama) prema jeruzalemskoj Svetoj stijeni.
Iz vidljivog dijela Svete stijene jasno je da su joj lice i bočne
strane na razne načine rezane, da je bušena kako bi se dobila dva
ljevkasta tunela, i da je izdubljena kako bi se stvorio podzemni
tunel i tajne komore. Nitko ne zna razlog tih radova; nitko ne zna
tko ih je isplanirao i izveo.
Međutim, znamo da je kralj Salomon prvi hram izgradio na
brdu Moriji, na točno određenom mjestu i slijedeći precizne upu­
te Gospodina. Svetinja nad svetinjama bila je sagrađena na Svetoj
stijeni; njena središnja odaja, potpuno pozlaćena, bila je ispunje­
na dvama golemim kerubinima (krilatim bićima nalik Sfingi),
također napravljenim od zlata. Njihova krila dodirivala su zidove
i jedno drugo; među njima se nalazio Zavjetni kovčeg, iz kojeg se
Gospodin obratio Mojsiju u Pustinji. Potpuno izolirana od vanj­
skog svijeta, zlatom prekrivena Svetinja nad svetinjama, u Starom
zavjetu zvana je Debir - doslovno 'Govornik'.
Teorija da je Jeruzalem bio 'božanski' komunikacijski centar,
mjesto na kojem je u tajnosti čuvan 'Kamen divote', i iz kojeg se
riječ ili glas Božji širio nadaleko i naširoko, nije tako nerazumna
kao što možda zvuči. Ideja o takvoj komunikaciji nipošto nije
strana Starom zavjetu. U stvari, to što je Gospodin posjedovao tu
sposobnost, i izbor Jeruzalema za komunikacijski centar, smatra­
ni su potvrdom Jahvine i Jeruzalemove dominacije.

"Odazvat ću se nebesima, a ona će se zemlji odazvati", uvje­

ravao je Jahve proroka Hošeu. Amos je prorekao da "Jahve grmi
sa Siona, iz Jeruzalema glas mu se ori". A psalmist je ustvrdio da
će se Božje objave, kada bude govorio o Sionu, čuti od jednog do
drugog kraja Zemlje, kao i na nebu:
 Bog nad bogovima, Jahve, govori,
I zove Zemlju
od istoka do zapada...
On zove nebesa odozgo
I Zemlju.

Baal, gospodar postrojenja u Baalbeku, hvalio se da se njegov

glas može čuti u Kadešu, gradu koji se nalazi na prilazu svetom
području bogova u 'Pustinji' središnjeg Sinaja. Psalam 29, na­
brajajući neka mjesta na Zemlji do kojih dopire glas Gospodina
sa Siona, spominje i Kadeš i 'kraj pod cedrovima' (Baalbek):

Čuj! Jahve nad vodama, Jahve nad vodama silnim...

Čuj! Jahve lomi cedre, Jahve lomi cedre libanske...
Čuj! Jahvin glas odjekuje pustinjom:
Jahve potresa pustinjom kadeškom!

Sposobnosti koje je Baal stekao postavivši 'Kamenje divote'

u Baalbeku u ugaritskim se tekstovima opisuju kao mogućnost
da stavi jednu usnu na Zemlju i jednu na nebo. Simbol ovih
komunikacijskih uređaja, kao što smo vidjeli, bile su golubice.
I simbolizam i terminologija uključeni su u stihove 68. psalma,
koji opisuje leteći dolazak Gospodina:

Pjevajte Bogu, slavite mu Shemi

Oslobodite put onome koji jaše na oblacima...
Jahve riječ zadaje,
Veliko je mnoštvo radosnih vjesnika.
Kraljevi vojska bježe te bježe,
Domaćice plijen dijele -
Čak i ako počiva među dvjema usnama, i
krila golubice zablistaše srebrom,
a njeno perje žućkastim zlatom...
Božja su kola moćna
već tisućama godina;
U njima Jahve sa Sinaja dolazi.
 Jeruzalemski Kamen divote - 'kamen svjedočanstva' ili
'ispitivački kamen' u riječima proroka - čuvan je u podzemnoj
odaji. To znamo iz jadikovke kojom se izražava tuga zbog pustoši
u Jeruzalemu, kad se Gospodin naljutio na svoj narod:

Jer napuštena je palača;

Opustje vrh Siona (i)
'Ispitivač koji svjedoči'.
Spilja vječnog svjedočenja
radost je divljim magarcima,
paša stadima.

S obnovom Jeruzalemskog hrama, obećali su proroci, "riječ

Jahvina iz Jeruzalema će se širiti". Jeruzalem će ponovno posta­
ti središte svijeta, u koje će hrliti svi narodi. Prenoseći Jahvino
obećanje, Izaija je uvjeravao svoj narod da ne samo što će se
'ispitivački kamen' vratiti, nego će i njegove 'mjerne' funkcije
biti obnovljene:

Gledajte,
postavljam na Sion kamen ispitivački,
dragocjen i uzvišen,
kamen ugaoni, temeljac.
Onaj koji u njega vjeruje neće propasti
I uzet ću pravednost za mjeru;
Poštenje će mi biti tezulja.

Da bi služio kao kontrolni centar misije, Jeruzalem je - kao

Nippur - morao biti smješten na dugoj središnjoj liniji koja ra-
spolavlja sletni koridor. Njegova tradicionalna svetost potvrđuje
takav položaj, a dokazi govore da je upravo Sveta stijena predsta­
vljala točno geodetsko središte.
Jeruzalem je prema židovskoj predaji bio 'Zemljin pupak'.
Prorok Ezekiel za narod Izraela je govorio da "stanuje na pupku
Zemlje"; Knjiga sudaca govori o događaju kad su ljudi silazili s
brda iz smjera 'Zemljinog pupka'. Taj izraz, kao što smo vidjeli,
znači da je Jeruzalem bio komunikacijsko središte iz kojeg se ši­
rila 'užad' do drugih uporišnih točaka sletne mreže. Zato nije
nikakva slučajnost što je hebrejska riječ za svetu stijenu bila Eben
Sheti'yah - izraz za kojeg su židovski mudraci vjerovali da znači
kamen iz kojeg je istkan svijet. Izraz sheti zaista ima veze s tka­
njem, i odnosi se na dugu nit koja se proteže po dužini tkalačkog
razboja (osnovu, koja se isprepliće s kraćom potkom). To je bio
prikladan izraz za kamen koji je označavao točno mjesto iz kojeg
su se božanske niti širile Zemljom poput paukove mreže.
Ali koliko god sve ove legende i izrazi bili sugestivni, presu­
dno pitanje je sljedeće: je li Jeruzalem zaista ležao na središnjoj
liniji koja je prepolavljala sletni koridor, fokusiran na Ararat i
označen piramidama u Gizi i planinom Umm Shumar?
Presudni odgovor je: Da. Jeruzalem leži točno na toj liniji!
Kao što je bio slučaj s piramidama u Gizi, tako i u slučaju
božanske mreže otkrivamo sve više zapanjujućih poravnatosti i
triangulacija.
Jeruzalem, kako smo ustanovili, također leži točno na mjestu
gdje se linija Baalbek-Katherine siječe sa središnjom linijom putanje
leta usmjerene prema Araratu.
Heliopolis je, otkrivamo, točno na jednakoj udaljenosti od Je­
ruzalema kao i od planine Umm Shumar.
A dijagonale povučene iz Jeruzalema do Heliopolisa i Umm
Shumara tvore kut od točno 45° (sl. 160)!
Ove veze između Jeruzalema, Baalbeka (Sefonovog vrha) i
Gize (Memfisa) bile su poznate, i slavljene, u biblijskim vreme­
nima:

Velik je Jahve, hvale predostojan

u gradu Boga našega,
Sveto brdo njegovo.
U Memfisu je slavljen,
Radost je Zemlji svoj,
gori Sion,
vrhu Sefonovom.
slika 160

Jeruzalem je, prema Knjizi obljetnica, bio jedno od četiri

'Mjesta Gospodnja' na Zemlji, a to su: 'Vrt vječnosti' na Ce-
drovoj planini; 'Planina istoka' koja je bila Ararat; brdo Sinaj i
brdo Sion. Tri ova mjesta bila su u 'zemljama Shema', iz koje su
potekli biblijski patrijarsi, Noini sinovi; i ona su bila povezana:

Vrt vječnosti, najsvetiji,

boravište je Gospodina;
I brdo Sinaj, u središtu pustinje;
I brdo Sion, središte Zemljinog pupka.
Ta tri stvorena su kao sveta mjesta,
OKRENUTA JEDNO PREMA DRUGOM.

Negdje duž 'Jeruzalemske linije', središnje putanje leta s upo­

rištem u Araratu, morala je biti smještena i sama svemirska luka.
Tamo se morao nalaziti i zadnji svjetionik: "Brdo Sinaj, u središtu
pustinje". Ovdje je, po našem mišljenju, u igru ušla linija razdva­
janja koju danas zovemo trideseta paralela (sjeverna).
 Iz sumerskih astronomskih tekstova znamo da su nebesa
koja okružuju Zemlju bila podijeljena tako da razdvajaju sjever­
ni put (dodijeljen Enlilu) od južnog puta (dodijeljenog Ei)
širokom središnjom trakom koja se smatrala Anuovim putem.
Prirodno je pretpostaviti da je linija razdvajanja između dva su­
parnička brata također utvrđena i nakon Potopa, kad je Zemlja,
nakon povlačenja voda, podijeljena na četiri regije; i da su, kao
u pretpotopnim vremenima, tridesete paralele (sjeverna i južna)
služile kao granične linije.
Je li to bila puka slučajnost, ili je riječ o namjernom dogovoru
između dva brata i njihovih zaraćenih potomaka, što su u svakoj
od tri regije dane ljudskom rodu sveti gradovi bili smješteni na
tridesetoj paraleli?
Sumerski tekstovi tvrde da "Kad je kraljevska vlast sišla s
neba" nakon Potopa, "kraljevalo se u Eriduu". Eridu je bio smje­
šten na tridesetoj paraleli, onoliko blizu nje koliko su to dopu­
štale močvarne vode Perzijskog zaljeva. Dok se administrativno-
svjetovno središte Sumera s vremena na vrijeme selilo, Eridu je
cijelo vrijeme ostao sveti grad.
U Drugoj regiji (području civilizacije Nila) svjetovna se
prijestolnica također s vremena na vrijeme mijenjala. Ali Heli-
opolis je zauvijek ostao sveti grad. Tekstovi piramida priznaju
njegovu vezu s drugim mjestima, i njegove drevne bogove zovu
Gospodari dvostrukih svetišta. Ta dva sparena svetišta nose
intrigantna (i predegipatska?) imena Per-Neter (Izlazeće mjesto
Čuvara) i Per-Ur (Izlazeće mjesto Starih); njihovi hijeroglifski
opisi govore o velikoj drevnosti.
Dvojna ili sparena svetišta igrala su veliku ulogu u sukcesiji
faraona. Tijekom obreda, koje su vodili Shem-svećenici, krunidba
novoga kralja i njegovo primanje u Mjesto čuvara u Heliopo-
lisu poklapali su se s odlaskom duha preminuloga kralja kroz
istočna lažna vrata do Izlazećeg mjesta Starih.
A Heliopolis je bio smješten na Tridesetoj paraleli, onoliko
blizu nje koliko je to dopuštala delta Nila!
Kad je na red došla Treća regija, civilizacija doline Inda, njen
svjetovni centar bio je na obalama Indijskog oceana; ali njen sveti
grad - Harappa - bio je stotinama kilometara sjevernije - točno
na tridesetoj paraleli.
Čini se da se imperativ tridesete sjeverne paralele nastavio u
tisućljećima koja su uslijedila. Oko 600. godine pr. Kr., perzijski
kraljevi obogatili su kraljevski posjed gradom koji je bio "Svet
svim narodima". Za njegovu gradnju izabrano je zabačeno i
nenaseljeno mjesto. Tamo je, doslovno usred ničega, postavlje­
na golema vodoravna platforma. Na njoj su podignute palače
s veličanstvenim stepeništima i mnogim pomoćnim svetištima
i građevinama - sve u čast Boga krilate kugle (sl. 161). Grci su
ovo mjesto zvali Perzepolis ( G r a d Perzijanaca). U njemu nije
živio nitko: samo su kralj i njegova pratnja dolazili za proljetnih
ravnodnevica radi slavljenja dolaska nove godine. Njegovi ostaci
još uvijek su zapanjujuć prizor. Bio je smješten na tridesetoj pa­
raleli.
Nitko pouzdano ne zna kada je osnovana Lhasa u Tibetu -
budistički sveti grad. Ali činjenica je da je i Lhasa - poput Eridua,
Heliopolisa, Harappe i Persepolisa - smještena na istoj tridesetoj
paraleli (sl. 162).
Podrijetlo svetosti tridesete paralele moramo slijediti unatrag
sve do stvaranja svete mreže, kad su božanski mjernici odredili
lokaciju piramida u Gizi, također na tridesetoj paraleli. Jesu li bo­
govi odustali od ove svetosti ili neutralnosti tridesete paralele
kad se radilo o njihovom najvažnijem objektu - svemirskoj luci
- u njihovoj vlastitoj Četvrtoj regiji, na Sinajskom poluotoku?

Ovo je mjesto na kojem moramo potražiti konačne trago­

ve za rješavanje preostalog dijela enigme iz Gize - njene velike
Sfinge. Ona ima tijelo lava koji leži i čovjeka koji nosi kraljevsko
pokrivalo za glavu (sl. 163). Tko ju je i kada sagradio? I u koju
svrhu? Čiji lik nosi? I zašto se nalazi baš tamo, potpuno sama, i
nigdje drugdje?
Pitanja ima mnogo, a odgovora je malo. Ali jedno je sigurno:
ona gleda točno prema istoku, duž tridesete paralele.
Precizna poravnatost i pogled prema istoku duž božanske
paralele u prošlosti su bili naglašeni nizom građevina koje su se
slika 161

(A) Giza-Heliopolis (B) Eridu (C) Persepolis (D) Harappa (E) Lhasa

slika 162
slika 163

od Sfinge protezale prema istoku, točno duž osi istok-zapad (sl.

164).
Kada su - na izmaku osamnaestog stoljeća - Napokon i nje­
govi ljudi ugledali Sfingu, samo su joj glava i ramena virili iznad
pustinjskog pijeska; u tom su stanju Sfingu crtali, i takva je bila
poznata dobar dio stoljeća koje je uslijedilo. Tek su višestruka
sustavna iskapanja otkrila njenu punu kolosalnu veličinu (dužina
73 m, visina 20 m) i oblik, i potvrdila ono što su napisali drevni
povjesničari: da se radi o jedinstvenom kipu, kojeg je neka di­
vovska ruka isklesala iz prirodne stijene. Nitko drugi nego kape­
tan Caviglia, kojeg je pukovnik Vyse otjerao iz Gize, u vremenu
između 1816.-1818. otkrio je ne samo veći dio Sfinginog trupa i
njene ispružene šape, nego i hramove, svetišta, oltare i stele koje
su bile podignute pred njom.
slika 164

Raščišćujući područje pred Sfingom, Caviglia je otkrio plat­

formu koja je donekle virila ispod Sfinge s obje strane, ali se
većim dijelom protezala prema istoku. Raskopavajući područje
duže od trideset metara u tom istočnom smjeru, naišao je na spe­
ktakularno stepenište od trideset stepenica koje vodi do podija;
na njemu su bili ostaci nečega što je izgledalo kao propovjedao­
nica. Na istočnom kraju podija, oko dvanaest metara dalje, otkri­
veno je još jedno stepenište od trideset stepenica; ono se penjalo
do iste visine na kojoj se nalazi glava Sfinge.
Tamo se nalazila struktura koja je služila kao baza dvaju stu­
pova (sl. 165), tako smještenih da je Sfingin pogled prema istoku
prolazio točno između njih.

slika 165
 Arheolozi vjeruju da ti ostaci potječu iz rimskih vremena. Ali,
kao što smo vidjeli u Baalbeku, Rimljani su ukrašavali spomenike
koji su bili stariji od njihovog doba, gradeći i obnavljajući na mje­
stima gdje su se i ranije nalazili spomenici i hramovi. Danas je
dobro poznato da su grčki osvajači i rimski imperatori nastavili
faraonsku tradiciju posjećivanja i štovanja Sfinge, ostavljajući za
sobom odgovarajuće natpise. Oni su potvrdili vjerovanje, koje
se nastavilo i za vrijeme Arapa, da je Sfinga djelo samih bogova;
smatralo se da je ona vjesnik buduće mesijanske ere mira. Natpis
zloglasnog imperatora Nerona Sfingu naziva Armachis, Nadgle­
dnik i Spasitelj.
Budući da je velika Sfinga smještena blizu nasutog prilaznog
puta do Druge piramide, najbolja ideja koju su znanstvenici mogli
ponuditi je da ju je sagradio Kefra, "graditelj" Druge piramide; i
da ona stoga mora nositi njegov lik. Ta se pretpostavka ne temelji
na bilo kakvim činjenicama, ali se uspjela zadržati u udžbenici­
ma, iako je još 1904. E. A. Wallis Budge, tadašnji kustos egipatskih
i asirskih starina u Britanskom muzeju, odlučno zaključio (The
Gods of the Egyptians) da je "ovaj čudesan objekt postojao u vri­
jeme Kha-f-raa, ili Kefrena; i vjerojatno je bitno stariji od njegove
vladavine, te potječe s kraja arhajskog razdoblja.".
Kako svjedoči Inventarna stela, Sfinga je već bila u Gizi u
vrijeme Kufua, Kefraovog prethodnika. Kao i nekoliko faraona
nakon njega, i Kufu si je upisivao u zaslugu čišćenje pijeska koji
se gomilao oko Sfinge. Iz toga se mora zaključiti da je Sfinga već
u Kufuovo vrijeme bila star spomenik. Koji ju je, dakle, raniji
faraon podigao i dao joj svoj lik?
Odgovor glasi da se ne radi o liku bilo kojeg faraona, nego o
liku boga; i po svemu sudeći, Sfingu nisu podigli smrtni faraoni,
već bogovi.
Štoviše, samo ako ignoriramo ono što tvrde drevni natpisi
možemo zaključiti nešto drugo. Rimski natpisi, koji Sfingu zovu
Svetim vodičem, za nju kažu: "Njen dojmljivi lik djelo je be­
smrtnih bogova".
U dijelovima grčke idolatrijske pjesme stoji:
 Tvoj moćni lik
Besmrtni bogovi ovdje oblikovaše...
Za susjedu Piramidama postaviše te...
Nebeski vladar koji prkosi protivnicima...
Sveti vodič u zemlji egipatskoj.

Na Inventarnoj steli Kufu Sfingu naziva "Čuvaricom etera,

koja svojim pogledom vodi vjetrove." Ona je, kako je jasno na­
pisao, slika božja:

Ovaj lik boga

postojat će vječno;
Zauvijek noseći njegovo lice,
gledajući prema istoku.

U svom natpisu Kufu spominje da je vrlo staro stablo egipat­

ske smokve koje je raslo kraj Sfinge oštećeno "Kad se Gospodar
neba spustio na mjesto Hor-em-Akhet (Sokol-božice obzora)".
To je bio najčešći naziv za Sfingu u faraonskim natpisima; njeni
ostali epiteti bili su Ruti ( L a v i c a ) i Hul (što bi moglo značiti
Vječna).
Bilješke govore da su radnici koji su kopali na lokalitetu Sfin­
ge bili motivirani lokalnim arapskim predajama prema kojima
unutar Sfinge postoje tajne komore s drevnim blagom ili magij­
skim predmetima. Caviglia je, kao što smo vidjeli, u Velikoj pira­
midi pokušavao pronaći skrivenu komoru; čini se da je prešao
na piramidu nakon što takvu komoru nije uspio pronaći u Sfingi.
Perring je također okušao sreću, nasilno probivši duboku rupu u
leđima Sfinge.
Čak su i odgovorniji istraživači, poput Augustea Mariettea
1853. dijelili opće mišljenje da postoji tajna komora skrivena
u Sfingi ili ispod nje. To je vjerovanje bilo potkrijepljeno dje­
lima rimskog povjesničara Plinija, koji je izvijestio da Sfinga
"sadrži grobnicu vladara po imenu Harmakis", i činjenicom
da skoro sve stare slike prikazuju Sfingu kako leži na vrhu
neke kamene strukture. Istraživači su zaključili da ako je sama
Sfinga mogla biti skrivena od pogleda naslagama pijeska, tim
prije je pijesak s vremenom mogao potpuno prekriti bilo ka­
kvu podstrukturu.
Čini se da najdrevniji natpisi daju naslutiti kako pod Sfingom
zaista postoji ne jedna, nego dvije tajne komore - do kojih se mo­
žda može doći kroz ulaz skriven pod šapama spomenika. Štoviše,
jedna obredna pjesma iz vremena osamnaeste dinastije otkriva
da su Sfingi dvije 'spilje' koje se nalaze pod njom omogućavale
da služi kao komunikacijski centar!
Bog Amen, tvrdi natpis, preuzevši funkciju nebeskog Hor-
Akhti, postigao je "sposobnost opažanja srcem, zapovijedanja
usnama... kada ulazi u dvije spilje koje su pod njenim [Sfinginim]
nogama". Tada,

Poruka je poslana s neba;

Čuju je u Heliopolisu,
a Ljepoliki je ponavljaju u Memfisu.
Sastavljena je žurno od Totovih spisa
o Amenovom gradu (Tebi)...
Na pitanje je odgovoreno u Tebi,
Dana je izjava... poslana je poruka.
Bogovi djeluju prema zapovijedi.

U danima faraona vjerovalo se da Sfinga - iako je isklesana

iz kamena - na neki način može slušati i govoriti. U dugom opi­
su na jednoj steli, (sl. 166) koju je između šapa Sfinge podigao
Tutmes IV (i posvetio znaku krilatog diska), kralj govori o tome
kako mu se Sfinga obratila i obećala mu da će dugo i uspješno
vladati, samo ako ukloni pijesak koji se nagomilao oko njenih
nogu. Jednoga dana, napisao je Tutmes, dok je odlazio u lov
izvan Memfisa, našao se na 'svetom putu bogova' koji je vodio
od Heliopolisa do Gize. Umorivši se, legao je da se odmori u sje­
ni Sfinge; to mjesto, kako otkriva natpis, zvalo se "Veličanstveno
mjesto početka vremena".
Kad je zaspao pod tim 'vrlo golemim kipom Stvoritelja',
Sfinga - ta 'uzvišenost obožavanog Boga' - počela mu je govo-
slika 166

riti, predstavivši se riječima: "Ja sam tvoj predak Hor-em-Akhet,

onaj kojeg je stvorio Ra-Aten."
Mnoge neobične 'pločice za uši' i prikazi dviju golubica -
simbola koji se povezuje s proročištima - pronađeni su u hramo­
vima koji okružuju Sfingu. Poput drevnih natpisa, i oni svjedoče
o vjerovanju da je Sfinga na neki način mogla prenositi božanske
poruke. Premda su kopanja ispod Sfinge bila bezuspješna, ne
može se isključiti mogućnost da će podzemne komore u koje su
bogovi ulazili 's naredbom na usnama' jednom biti pronađene.
Jasno je iz brojnih pogrebnih tekstova da je Sfinga smatrana
'Svetim vodičem' koji je vodio preminulog iz 'jučer' u 'sutra'.
Iz čarobnih riječi na lijesu koje su pokojniku trebale omogućiti
putovanje 'putem skrivenih vrata' može se zaključiti da je put
počinjao kod Sfinge. Zazivajući Sfingu, čarolije su tvrdile da je
"Gospodar Zemlje zapovjedio, a Dvostruka sfinga ponovila".
Putovanje je počinjalo nakon što bi Hor-Akheti - Sfinga - rekla:
"Prođi!" Crteži iz Knjige dvaju putova, koji ilustriraju putovanje,
pokazuju da su od polazne točke u Gizi vodila dva puta kojima
se moglo stići do Duata.
Kao sveti vodič, Sfinga je često prikazivana kako vodi nebe­
sku barku. Ponekad je, kao na Tutmesovoj steli (sl. 166), prikazi­
vana kao dvostruka Sfinga, koja nebesku barku vodi iz 'jučer'
u 'sutra'. U ovoj ulozi bila je povezana sa Skrivenim bogom
podzemnoga kraljevstva; takva se, kao što smo već vidjeli (sl. 19),
simbolično pojavila s obje strane hermetički zatvorene komore
boga Sekera u Duatu.
Zaista, Tekstovi piramida i Knjiga mrtvih govore o Sfingi kao
o "velikom bogu koji otvara vrata Zemlje" - izraz koji daje naslu­
titi da je Sfinga iz Gize, koja je 'pokazivala put', imala dvojnicu u
blizini Stepeništa do neba, koja je tamo otvarala 'vrata Zemlje'.
Takva mogućnost je možda jedino objašnjenje (u nedostatku bilo
kakvog drugog, do današnjeg dana) vrlo starog prikaza farao-
novog putovanja u zagrobni život (sl. 167). On počinje sa sim­
bolom klečećeg Hora koji gleda prema Zemlji datuljinih palmi,
gdje se nalazi neobičan brod s rovokopačima ili dizalicama (?),
kao i struktura koja podsjeća na sumerski prikaz imena EN.LIL
kao komunikacijskog centra (sl. 52). Možemo vidjeti i boga koji
pozdravlja faraona, bika i pticu besmrtnosti, nakon kojih slijede
tvrđave i razni simboli. Na kraju dolazi simbol za mjesto (uko-
šeni križ unutar kruga) koji se nalazi između znaka za Stepenište
i Sfinge koja gleda na suprotnu stranu!

slika 167
 Stela koju je postavio izvjesni Pa-Ra-Emheb, koji je vodio
restauracijske radove oko Sfinge u vrijeme faraona, sadrži sli­
kovite stihove o obožavanju Sfinge; njihova sličnost biblijskim
psalmima zaista je intrigantna. Natpis govori o rastezanju užadi
radi p l a n a , stvaranja tajnih stvari u podzemnom kraljevstvu;
stihovi govore o prelaženju preko neba u nebeskoj barci, i za-
štićenom mjestu u svetoj pustinji. Čak se koristi i izraz Shet-
ti.ta za Mjesto skrivenog imena u svetoj pustinji:

Zdravo tebi, Kralju bogova,

Atene, Stvoritelju...
Ti rastežeš užad radi plana,
ti si oblikovao zemlje...
Ti si Podzemni svijet učinio tajnim...
Zemlja je pod tvojim vodstvom;
ti si stvorio visoko nebo...
Za sebe si sagradio mjesto zaštićeno
u svetoj pustinji, sa skrivenim imenom.
Ti se danju uzdižeš nasuprot njima...
Ti se prekrasno uzdižeš...
Ti prelaziš preko neba s dobrim vjetrom...

Židovskim je prorocima Sheti - središnja putanja leta koja je

prolazila kroz Jeruzalem - bila sveta linija, smjer u kojem treba
gledati: njom je Gospodin došao sa svetoga Sinaja.
Ali Egipćanima je, kako se tvrdi u spomenutom natpisu, Shet-
ti.ta bilo Mjesto skrivenog i m e n a . Ono se nalazilo u Svetoj
pustinji - što je doslovno značenje biblijskog imena pustinja
Kadeša. I užad za plan bila je rastegnuta od njega do Sfinge.
Tamo je Paraemheb vidio Kralja bogova kako se uzdiže po danu;
ove su riječi gotovo istovjetne Gilgamešovim, kad je on stigao do
planine Mašu: "Tu je Shemove svakodnevno gledao kako odlaze i
dolaze... čuvaju Šamaša dok uzlazi i spušta se".
To je bilo zaštićeno mjesto, mjesto uzlaska. One koji su trebali
stići do njega vodila je Sfinga, jer njen je pogled bio usmjeren
prema istoku, točno duž tridesete paralele.
 Po našem mišljenju, na sjecištu dviju linija, tamo gdje Jeru­
zalemska linija presijeca tridesetu paralelu, nalazila su se Vrata
neba i Zemlje: svemirska luka bogova.
Sjecište je smješteno na Središnjoj ravnici Sinajskog poluoto­
ka. Kao što je Duat prikazivan u Knjizi mrtvih, Središnja dolina je
zaista ovalna dolina okružena planinama. To je prostrana dolina
čije okolne planine razdvaja sedam prolaza - kao što je opisano u
Knjizi Henokovoj. To je velika ravna dolina čija je prirodna tvrda
površina služila kao gotova pista za polijetanje i slijetanje raketo-
plana Anunnakija.
Nippur je, kao što smo pokazali (vidi sl. 122), bio žarišna
točka, središte koncentričnih kružnica koje su određivale ekvi-
distantne lokacije svemirske luke u Sipparu i drugih vitalnih
postrojenja i mjesta. Otkrivamo, ne bez čuđenja, da isto vrijedi i
za Jeruzalem (sl. 168):

• Svemirska luka (SP) i Mjesto slijetanja u Baalbeku (BK) leže

na unutarnjoj kružnici, tvoreći vitalnu cjelinu postrojenja jedna­
ko udaljenih od kontrolnog centra u Jeruzalemu (JM);
• Geodetski orijentir Umm Shumar (US) i radio-far u Helio-
polisu (HL) leže na vanjskoj kružnici, što ih također čini parom
jednako udaljenim od Jeruzalema.

Dok ovo ucrtavamo u zemljovid, pred očima nam se poja­

vljuje majstorska Mreža koju su zamislili Anunnakiji. Ostajemo
istinski zapanjeni njenom preciznošću, jednostavnom ljepotom i
umjetničkom kombinacijom osnovne geometrije s orijentirima
koje je stvorila priroda:

• Linija Baalbek-Katarina i linija Jeruzalem-Heliopolis sjekle

su se pod osnovnim i preciznim kutom od 45°; središnja putanja
leta precizno je raspolavljala ovaj kut na 2 kuta od 22 "° ; veliki
letni koridor bio je širok točno pola od toga (11 L'°);
• Svemirska luka, smještena na sjecištu središnje putanje leta i
tridesete paralele, bila je jednako udaljena od Heliopolisa i Umm
Shumara.
slika 168

Radi li se samo o geografskoj podudarnosti što su Delfi (DL)

jednako udaljeni od kontrolnog centra misije u Jeruzalemu i sve­
mirske luke u središnjem Sinaju? Puka je slučajnost što je kutna
širina time formiranog (letnog?) koridora bila 11 L'°? I to što je
još jedan letni koridor od 11 L'° povezivao Delfe s Baalbekom
(BK)?
Je li samo koincidencija što linije koje povezuju Delfe s Jeru­
zalemom i oazom Siwa (SW) - mjestom Amonovog proročišta u
koje je požurio otići Aleksandar - također tvore kut od 45° (sl.
169)?
Jesu li se ostala sveta mjesta i proročišta u Egiptu, poput ve­
like Tebe i Edfua, nalazila na svom mjestu zbog kraljevog hira
ili nekog privlačnog zavijutka Nila - ili na mjestima gdje je to
nalagao raspored Mreže?
Zaista, kad bismo proučili sva ova mjesta, vjerojatno bismo
otkrili da je obuhvaćena cijela Zemlja. Ali, nije li to nešto što je
Baal već znao u vrijeme kad je sagradio svoje tajno postrojenje
na Baalbeku. Jer, sjetimo se, njegov je cilj bio upravljati i komuni­
cirati, ne samo s obližnjim krajevima, nego čitavom Zemljom.
Mora da je to znao i biblijski Bog; jer kad je Job poželio
shvatiti 'čuda Elova', Jahve 'odgovori Jobu iz oluje', uzvrativši
protupitanjima:

slika 169
 Ja ću te pitat', a ti me pouči:
Gdje si bio kad Zemlju utemeljih?
Kazuj, ako ti je znanje sigurno:
Znaš li tko joj je (Zemlji) mjere odredio,
Nad njom uže mjerničko napeo?
Na čemu joj počivaju platforme?
Tko joj postavi kamen ugaoni?

Zatim je Jahve odgovorio na vlastita pitanja. Sva ta mjerenja

Zemlje, podizanje platformi, postavljanje ugaonih kamenova, sve
je to napravljeno, kako on kaže:

dok su klicale zvijezde jutarnje

i sinovi bogova od sreće uzvikivali.

Čovjek, koliko god da je bio mudar, u tome nije imao udjela.

Baalbek, piramide, svemirska luka - sve je to bilo namijenjeno
isključivo bogovima.
Ali čovjek, u neprekidnoj potrazi za besmrtnošću, nikada nije
prestao slijediti Sfingin pogled.
 O autoru

Tko je dr. Zecharia Sitchin?

Posljednjih dvadesetak godina vrlo burnog Dvadesetog stoljeća bilježi na pla­

nu istraživanja paleokontakata pojavu jedne izuzetne i po pristupu u mnogo čemu
jedinstvene ličnosti - upornog istražitelja drevne prošlosti čovječanstva, povijesti
i arheologije Bliskog istoka, vrsnog znalca suvremenog hebrejskog, te 11
drevnih jezika i pisama, te plodnog autora - akademika Zecharia Sitchina. Mnogi
se posljednjih godina s pravom pitaju čemu pasionirani istražitelj Starog zavjeta i
uvaženi orijentalist svjetskog glasa dr. Sitchin ima zahvaliti tako visoke ocjene?
Zecharia Sitchin, po narodnosti Židov, rođen je u Rusiji, ali zbog političkih
razloga ubrzo seli u Izrael (Palestinu) gdje se školovao. Tamo je više godina radio
kao ugledni novinar i urednik. Potom se trajno nastanjuje u SAD-u. Danas živi i
radi u New Yorku. Može se reći da je dr. Sitchin osoba iznimno bogatog i dinami­
čnog životopisa. Još od školskih dana strastveni je ljubitelj i poklonik proučavanja
drevne povijesti i jezika bliskoistočnih naroda i njihovih svetih spisa. Danas se
ubraja medu najveće svjetske autoritete za drevne bliskoistočne jezike.

Sitchin svojom nenadmašnom istražiteljskom upornošću, pronicljivošću i

sustavnošću u istraživanju sumerskih, babilonskih, asirskih, akadskih, hetitskih i
izvornih biblijskih tekstova koje sam čita, prevodi, tumači, uspoređuje i komentira
vrlo brzo izgrađuje vlastito, bitno renovirano i teorijski dobro utemeljeno viđenje
o dubokim prapovijesnim ljudskim korijenima. On se na temelju svojih studio­
znih i dugotrajnih istraživanja opravdano upitao sadrži li biblijska Knjiga Postanka
samo neutemeljene mitove i priče ili možda ipak sadrži sažetu verziju zbivanja,
naroda i mjesta iz mnogih ranijih, nezamislio davno minulih eona?
On je danas jedan od vodećih i najviše cijenjenih istraživača paleokontakata
u svijetu. U odnosu na vrlo provokativnog, često odviše površnog, formalno ne­
dovoljno obrazovanog, samoukog i već u namjeri izrazito komercijalno senzaci-
onalistički orijentiranog švicarskog hotelijera Ericha von Danikena, dr. Zecharia
Sitchin donosi u svojim znanstveno popularnim knjigama jedan posve drugačiji
"interaktivan" argumentacijski sustav, te daleko konzistentniji i znatno dublji pri­
stup vrlo složenoj problematici podrijetla čovjeka te paleo i postpaleokontakata,
koji u analitičnosti, preciznosti i uvjerljivosti svojih izlaganja bitno odskače od
sličnih djela mnogih drugih autora tog žanra.
Središnje mjesto u danas već gotovo 50-godišnjim Sitchinovim istraživačkim
naporima i njegovim novim interpretacijama podrijetla ljudskog roda, te do sada
vrlo slabo istraženih prapovijesnih zbivanja unazad približno 450 000 godina ne­
dvojbeno zauzima biblijska Knjiga Postanka koja se u mnogim detaljima zapravo
zasniva na mnogo starijem sumersko-akadskom epu o stvaranju ENUMA ELIŠ.
 Sitchin je još kao student vrlo detaljno i kritički proučavao tu prvu po redu
biblijsku knjigu na starom hebrejskom jeziku, te u njoj na više mjesta uočio neke
prevodilačke ili možda od biblijskih teologa, cgzegeta, odnosno povjesničara, na
metnute nekonzistentnosti. Stoga je energično i argumentirano zahtijevao od svo
jih profesora kritičko preispitivanje i novo, prikladnije tumačenje nekih segmenata
ovog nizom neobičnih detalja izuzetno zanimljivog hebrejskog svetog spisa. Oni
njegovu inicijativu, dakako, nisu prihvatili i dali su mu vrlo energično do znanja
da se u BIBLIJU kao sveti spis ne može sumnjati.
Prema dubokom Sitchinovom uvjerenju jedan od ključnih pojmova na osno­
vu kojih on vrlo odlučno i argumentirano zahtijeva radikalnu reinterpretaciju
nekih vrlo poroznih dijelova Knjige Postanka je riječ Nefilim koja se spominje u
šestoj glavi. U prva četiri retka te glave, koji su sadržajno dosta nejasni i sporni za
tumačenje stoji sljedeće:

"Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, opaze sinovi Božji
da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli. Onda
Jahve reče: "Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu
vijek bude stotinu i dvadeset godina." U ona su vremena - a i kasnije - na zemlji
bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To
su oni od starine po snazi glasoviti ljudi."

Valja istaći da riječ Nefilim nije izvorno hebrejskog podrijetla i u biblijskim

komentarima uobičajeno se poistovjećuje i prevodi s "divovi" ili kao "odbačeni", jer
tumači Knjige Postanka drže da se autori te knjige oslanjaju na drevne pretpovije­
sne hebrejske pučke predaje o "gorostasima Nefilima", a ne na sumersko akadski ep
o stvaranju ENUMA ELIŠ. To, dakako nisu bili divovi, već vrlo snažni stasiti ljudi
rođeni iz veze "kćeri ljudskih" i "sinova Božjih".
No vrlo oštroumni i pronicljivi isražitelj dr. Zecharia Sitchin nije bio zadovo­
ljan takvim površnim rutinskim tumačenjem biblijskih egzegata. On na temelju
višegodišnjih studioznih istraživanj a sumersko akadskih zapisa na glinenim
pločicama tvrdi i argumentirano dokazuje da je daleko logičnije riječ Nefilim
na temelju hebrejskog glagola "nafal" koji znači "pasti", "sići", "spustiti se" prevesti
kao "oni što padoše s nebesa", "oni koji stigoše s nebesa" ili kao "oni koji su bačeni
na zemlju", nego kao "odbačeni" kako običavaju činiti biblijski egzegeti. U tim se
drevnim mezopotamskim zapisima na glinenim pločicama spominju Nefilimi kao
skupina bogova (Anunnaki) koja je u vrlo davnoj prošlosti iz svemira prispjela
na Zemlju i na njoj je za svoje potrebe kreirala modernog čovjeka, na svoju sliku
i priliku.
Ta njegova dobro potkrijepljena hipoteza, koju danas podržavaju i drugi vrsni
znalci bliskoistočnih jezika, iz temelja mijenja tradicionalnu prilično krnju egze-
getsku i teološku interpretaciju navedenog teksta biblijske Knjige Postanka. Taj ga
je sporni, ali vrlo bitan detalj kao vrsnog prevoditelja, lingvistu i orijentalistu toliko
zainteresirao i zaokupio da mu je posvetio mnoge godine upornog znanstveno
istraživačkog rada koji, kako sam kaže, još nije dovršen i zaokružen...
 ...Sitchin je rezultate svojih dosadašnjih višegodišnjih istraživanja na temu
Nefilima, njihovog djelovanja na Zemlji i podrijetla modernog čovjeka, koja su
se pokazala vrlo originalnima i plodnima, sistematizirao i publicirao u nizu od
pet izuzetno zanimljivih i duboko studioznih knjiga pod vodećim naslovom ZE­
MALJSKA KRONIKA. Te su knjige izvorno pisane na engleskom jeziku i dosad su
prevedene na petnaestak jezika. One su već doživjele milijunsku nakladu i požnje-
le veliki uspjeh u širokoj javnosti, te mnoga priznanja u znanstvenim krugovima.
Taj niz Sitchinovih knjiga temelji se na kombinaciji tekovina suvremene
znanosti s izvornim tekstovima i slikovnim zapisima iz drevne prošlosti Bliskog
istoka. Na osnovu tih materijala Sitchin majstorski gradi i oblikuje na skromnim
ali vjerodostojnim činjenicama zasnovanu rekonstrukciju zbivanja na Zemlji sve
do prije 120 sara. Sar je drevni babilonski vremenski ciklus nepoznata trajanja ko­
jeg je u svojoj BABILONSKOJ POVIJESTI koristio Beros. Sitchin drži da jedan sar
iznosi 3 600 godina. To znači da je naša prošlost, kako upućuju drevne babilonske
prakraljevske liste koje obuhvaćaju raspon od 120 sara, započela prije približno
435 tisuća godina (120 sara x 3 600 godina + oko 3 000 godina koliko su stare te
drevne liste).
Prvu knjigu iz tog niza dr. Zecharia Sitchin je objavio još 1976. pod prilično
zbunjujućim naslovom DVANAESTI PLANET. Ona je rezultat intezivnog 30-
godišnjeg Sitchinova znanstvenog istraživanja i predstavlja izvoran rad u kojem
on na temelju pomne usporedbe svih dostupnih sumerskih, asirskih, babilonskih,
akadskih, hetitskih, hebrejskih i egipatskih zapisa na vrlo slikovit i metodičan
način rekonstruira davno izgubljene pretpotopne zapise, drevnu kozmologiju te
nanovo otkriva prastare nebeske karte drevnih naroda koji su Sunce i Mjesec ta­
kođer ubrajali među planete.
Na temelju brižljivo prikupljenih i pomno proanaliziranih podataka Sitchin
vrlo argumentirano postavlja šokantnu tvrdnju da su ljudi vrste Homo sapiens ali­
as kromanjonci zapravo produkt vrlo složenog genetičkog inženjerstva superiorne
rase s desetog (za Sumerane dvanaestog) planeta Sunčevog sustava kojeg on prema
sumerskim zapisima na glinenim pločicama zove Nibiru.
U drugoj knjizi : STEPENIŠTE PREMA NEBU objavljenoj 1980. Sitc­
hin raspravlja o imanentnoj čovjekovoj čežnji za besmrtnošću uz božansku pomoć.
Pri tome autor dolazi do iznenađujućih zaključaka na temelju izvorne etimologije
imena osoba, mjesta i spomenika s područja Bliskog istoka čije je prvotno pravo
značenje izgubljeno ili posve zamagljeno tijekom davno prohujalih tisućljeća.

Treća Sitchinova knjiga objavljena 1985. godine nosi naslov RATOVI BO­
GOVA I LJUDI. U njoj obraduje svoju hipotezu o podrijetlu čovjeka kreiranog na
"sliku i priliku Božju" i "bogovima" koji su nekoć davno razorili prvu civilizaciju
na Zemlji. IZGUBLJENA KRALJEVSTVA (1990.) i KADA JE POČELO VRIJEME
(1993.) naslovi su četvrte i pete Sitchinove knjige iz veličanstvenog niza ZEMALJ­
SKE KRONIKE. On u njima vizionarskim žarom i uz primjerenu znanstvenu
ozbiljnost daje zapanjujući opis susreta ljudi i nebeskih putnika emisara koji su
nekoć vrlo davno stigli na Zemlju. Te su došljake Sumerani zvali Anunnaki, što
prema Sitchinovom prijevodu zapravo znači "došljaci s neba".
Vrlo velik uspjeh u svijetu postigla je njegova knjiga objavljena 1990. godine
pod naslovom REVIZIJA POSTANKA. U toj vrlo zanimljivoj i napetoj knjizi on
sigurnom rukom gradi zaokruženu i suvremenim argumentima dobro potkrije­
pljenu teoriju o našim prethodnicima Nefilima i njihovom svjedočenju o našem
postanku...
... U sljedećoj knjizi koja nosi naslov SVEMIRSKI KOD neumorni Sitchin na
temelju komparativnih istraživanja sumerskih zapisa na glinenim pločicama, BI­
BLIJE, arheoloških nalaza u starom i novom svijetu te bogate fotodokumentacije
NASE dobivene istraživanjima našeg planetskog sustava vrlo odlučno i energično
podiže gust veo koji je tisućljećima dijelio čovjeka od njegove sudbine. On smiono
otkriva podrijetlo i pravi smisao nekih proročanstava u Starom i Novom zavjetu te
tisućljetni tajni kod koji neraskidivo povezuje čovječanstvo sa zvijezdama.
Pri tome Sitchin majstorskom spretnošću i primjerenom znanstvenom ozbilj­
nošću nastoji pažljivo rekonstruirati dramatična zbivanja tijekom posljednjeg tisu­
ćljeća prije Krista. To je bilo presudno vrijeme kada se "bog" sa svojim "čuvarima
neba" (anđelima) vratio na Zemlju da bi pohodio ljude i priveo ih čestitom životu.
Tada su se Hebreji nakon dugotrajnog izgnanstva u Babilonu napokon vratili u
svoju domovinu. To je bilo vrijeme kada je veliki babilonski kralj Nebukadnezar
II (605. - 562. prije Krista), nakon što je usnuo neobičan san o velikom kipu, čuo
vjerodostojno tumačenje svoga sna i čuveno proročanstvo o "posljednjim danima"
iz usta oštroumnog i nenadmašnog mladog hebrejskog proroka Daniela.

U svojoj posljednjoj knjizi pod naslovom IZ RAJA I ZEMLJE dr. Zecharia

Sitchin nastoji novim argumentima rasvijetliti gustu tminu koja krije nepoznate
graditelje piramida i nekih velebnih megalitskih zdanja. Zanimljivo je istaći da
je na toj vrlo zanimljivoj i izazovnoj knjizi, koja sadrži brojne nove argumente u
prilog fascinantnoj autorovoj hipotezi o podrijetlu čovjeka i prapovijesnoj inter­
venciji izvanzemaljske inteligencije, Sitchin okupio i angažirao šestoricu visoko-
stručnih suradnika: dva uvažena sveučilišna profesora, svećenika, stručnjaka za
problematiku NLO-a, filozofa i novelista.

...Premda do sada još nema prave potvrde za višestruko iskazanu istraživačku

i autorsku hrabrost, spisateljsku predanost, duboku i vrlo plastičnu argumentira­
nost iznijetih hipoteza, te napose izrazito visok stupanj originalnosti u pristupu i
interpretaciji smatramo da dr. Sitchin zaslužuje u najmanju ruku vrlo istaknuto
mjesto na prestižnoj listi autora znanstveno popularne publicistike Dvadesetog
stoljeća. Držimo da ga se na temelju originalnosti, ozbiljnosti i uvjerljivoj argu­
mentaciji hipoteza iznijetih u do sada objavljenim djelima može bez ustručavanja
nazvati modernim "maestrom paleokontakata".