Ahmed Nurudin je glavni lik romana Dervi i smrt.

Dervi je sljedbenik uenja o

islamu, to je osoba koja tei ka visokim spoznajama Boga, pri emu nastoji ostati u najviim
stupnjevima spokoja i molitve. Ahmed Nurudin, kao to mu i samo ime kae, je svjetlo vjere,
ejh mevlevijske tekije, koji je ivio po pravilima dervikog reda. Kao to su dervii svojim
shvatanjima odvojeni od drugih, tako je Ahmed Nurudin zidovima tekije izoliran od svega
svjetovnog, okrenut samo duhovnom.
Zatvoren u svoju sigurnu tvravu, ivio je u uvjerenju da je vanski svijet pravedan i
besprijekoran. Nije imao potrebe zadirati u ivote ljudi izvan tekije, gubei na taj nain
doticaj s vanjskim svijetom i problemima kojima su ljudi okrueni. Ipak, do preokreta u
njegovom ivotu dolazi hapenjem njegovog brata haruna. Ne pokuava mu odmah pomoi,
jer se grevito dri vjere i odbija da pvjeruje u oiglednu nepravdu, jer bi tad morao izai iz
sigurnog okrilja tekije. Ipak, potaknut molbama oca, pokuava mu pomoi, te se pri tom u
njemu javlja strah, nemir, strepnja i svi drugi osjeaji koji su suprotni svakodnevnom spokoju
i strpljenju, koje mu je vjera pruala. Njegov svijet zakona, mirnog ivota se raspada i uzmie
pred realnosti, koja je prepuna nepravde, nasilja i mrnje. Zatien vjerom u kojoj je pronaao
utoite, potisnuo je sve osjeaje koji se svakodnevno javljaju u svakom ovjeku. U traganju
za pravdom, koju ne moe pronai, Ahmed Nurudin shvata da se nalazi u svijetu nesigurnosti,
te se u njemu javlja osjeaj nemoi i postaje mu jasno da je posve sitan i nevaan. U svom
tom traganju, Ahmed Nurudin se udaljava od vjerskih uvjerenja i nemoan da pomogne bratu,
u njemu se javlja mrnja, one ne nalazi snage za oprotaj, te od vjernika postaje pobunjenik i
osvetnik. Saznanje o smrti brata izaziva u njemu bujicu osjeanja, koja su godinama bila
potisnuta iza sigurnih okrilja vjere, tako da je on bio uvjeren da ona vie i nepostoje u njemu.
Sukob svih tih emocija i njegove odanosti ideologiji, prouzrokuje psiholoku krizu, gubitak
sigurnosti, to ga tjera da preispituje svaku svoju misao, osjeanja, djela. Iako je svjestan da
pravi vjernik ne smije biti slab i tuan, u njemu se preplie stalna borba izmeu ideolokih
uvjerenja i svjetovnih osjeanja, tako da ni njemu vie nije jasno je li pravi vjrnik ili ovjek
izgubljen u gluhoj samoi svijeta. Nauen da oslonac i utoite pronalazi u vjeri i molitvi,
shvata da sada rijei molitve izgovara mehaniki i da u njima vie ne pronalazi utoite i
ohrabrenje. U jednom trenutku kao da opet pronalazi mir u vjeri od koje se udaljio, pri emu
se udi sam sebi kako je ikad mogao posumnjati, ali taj trenutak traje kratko i ne donosi
nikakvu promjenu.
Ahmed Nurudin na kraju uvia da je ovjek proklet, jer ali za svim putevima kojima
nije poao, ali ko zna ta bi ga i na njima doekalo. Razoaran ljudima i ivotom, u smrt
odlazi bez vjre u Boga i pravdu. Njegovo posljednje osjeanje je ono ljudsko - strah, a
njegova posljednja misao je o besmislenosti kako ivota, tako i smrti. Ahmed Nurudin je bio
dosljedan eih, sve dok se nalazio unutar svoje tekije. Ipak, prevagnula su ljudska osjeanja, a
najvie ona negativna, koja se kose s vjerskim naelima, a izazvana su nepravbdom i
svkodnevnom ljudskom patnjom.