Está en la página 1de 345

PREVENCIJA I TRETMAN POREMEAJA PONAANJA

Izdava:
Univerzitet u Beogradu
Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju
Izdavaki centar
Visokog Stevana 2, 11000 Beograd
Za izdavaa:
Prof. dr Jasmina Kovaevi
Urednice:
Prof. dr Vesna uni-Pavlovi
Marina Kovaevi-Lepojevi
Recenzenti:
Prof. dr Jasmina Kovaevi
Dr Leposava Kron
Prof. dr Dobrivoje Radovanovi
Lektura i korektura:
Slaana Mirevski
tampa:
igoja tampa, Beograd
Tira:
500
ISBN: 978-86-80113-96-8

Izdavanje knjige je finansijski podralo Ministarstvo za nauku i tehnoloki


razvoj Republike Srbije
Odlukom Nastavno-naunog vea Fakulteta za specijalnu edukaciju i
rehabilitaciju usvojene su recenzije zbornika radova Prevencija i tretman
poremeaja ponaanja, grupe autora.

PREVENCIJA I TRETMAN
POREMEAJA PONAANJA
Urednice
Vesna uni-Pavlovi
Marina Kovaevi-Lepojevi

Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju


Beograd, 2010.

AUTORI
Dr Stanko Bejatovi, redovni profesor, Pravni fakultet Univerziteta u Kragujevcu
Dr Sneana Sokovi, redovni profesor, Pravni fakultet Univerziteta u Kragujevcu
Dr Nenad Glumbi, vanredni profesor, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Dr Zoran Ili, vanredni profesor, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju
Univerziteta u Beogradu
Dr Aleksandar Jugovi, vanredni profesor, Fakultet za specijalnu edukaciju i
rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Dr Mitja Krajnan, vanredni profesor, Pedagoki fakultet Univerziteta u Ljubljani
Dr Danka Radulovi, vanredni profesor, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Dr Edina Vejo, vanredni profesor, Islamski pedagoki fakultet Univerziteta u Zenici
Dr Vesna uni-Pavlovi, vanredni profesor, Fakultet za specijalnu edukaciju i
rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Dr Irma Deljki, docent, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne
studije Univerziteta u Sarajevu
Dr Branislava Popovi-iti, docent, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Mr Meliha Bijedi, asistent, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Univerziteta
u Tuzli
Mr Goran Jovani, asistent, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju
Univerziteta u Beogradu
Mr Marija Lui-ati, asistent, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu
Mr Danica Vasiljevi-Prodanovi, asistent, Fakultet za specijalnu edukaciju i
rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Muharem Adilovi, asistent, Islamski pedagoki fakultet Univerziteta u Zenici
Marina Kovaevi-Lepojevi, asistent, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Leonora Mihailovi, saradnik u nastavi, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu

Sadraj

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja
Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Krivino zakonodavstvo kao instrument prevencije nedozvoljenog
ponaanja
Stanko Bejatovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
Teorijske osnove razvojne prevencije poremeaja ponaanja
Branislava Popovi-iti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65
Teorijski i praktini aspekti situacione prevencije
Marina Kovaevi-Lepojevi, Vesna uni-Pavlovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91
Paradigmatski pristup prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih
ponaanja (sociopedagoki prilog)
Edina Vejo, Muharem Adilovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109
Vaninstitucionalni tretman djece i omladine sa poremeajima u ponaanju
Meliha Bjedi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127
Experimential pedagogy an efficient method for children with
behavioral difficulties
Mitja Krajnan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149
Analitiko-istraivaki rad u socijalnoj zatiti maloletnih prestupnika:
znaaj, iskustva i kontroverze
Aleksandar Jugovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
Zavodske vaspitne mere mesto u sistemu krivinih sankcija, osnovne
karakteristike i problemi izvrenja
Sneana Sokovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193
Zatitni nadzor uslovno osuenih lica alternativa koja obeava
Zoran Ili . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217
Elektronski nadzor: kontrola i prevencija prestupnitva
Danica Vasiljevi-Prodanovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239

Potrebe za tretmanom i njegova realizacija u penitensijarnim uslovima


Goran Jovani . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257
Primena konstruktivistike terapije u forenzikim uslovima
Danka M. Radulovi, Leonora Mihailovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 277
Kriminalitet osoba sa Aspergerovim sindromom
Nenad Glumbi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299
Unapreenje zatite rtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini
Irma Deljki, Marija Lui-ati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 323

Predgovor

Tematski zbornik pod naslovom Prevencija i tretman poremeaja ponaanja nastao je u okviru Programa Promocija i podsticanje istraivanja
iz oblasti prevencije i tretmana poremeaja ponaanja Odeljenja za prevenciju i tretman poremeaja ponaanja Fakulteta za specijalnu edukaciju
i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu, koji je odobrilo i finansijski podralo Ministarstvo za nauku i tehnoloki razvoj Republike Srbije (Ugovor
br. 4510302297/200902, od 31. marta 2010. godine).
Osnovni cilj ovog programa jeste prezentacija novih naunih dostignua iz oblasti prevencije i tretmana poremeaja ponaanja. Nastavnici i
saradnici Odeljenja za prevenciju i tretman poremeaja ponaanja Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, kontinuirano se bave naunoistraivakim radom u ovoj oblasti. Posredstvom ovog tematskog zbornika, u prilici su da objave i prezentuju javnosti rezultate svog rada i time
doprinesu popularizaciji savremenih naunih saznanja meu studentima,
istraivaima i strunjacima zaposlenim u praksi. Poseban kvalitet predstavlja multidisciplinarni pristup sagledavanju ove problematike, koji je
obezbeen ueem strunjaka razliitih profila: specijalnih (socijalnih)
pedagoga, socijalnih radnika, psihologa, pravnika i drugih. Pored toga,
Program ima za cilj razvijanje saradnje sa naunoistraivakim radnicima koji su zaposleni u drugim visokokolskim ustanovama, kod nas i u
svetu. Smatramo da je objavljivanje zajednikog zbornika radova dobar
nain da se meusobno poveemo, razmenimo ideje, unapredimo saradnju i planiramo budue zajednike naunoistraivake poduhvate. Tako,
tematski zbornik sadri radove kolega sa Pravnog fakulteta Univerziteta u
Kragujevcu, Pedagokog fakulteta Univerziteta u Ljubljani, Fakulteta za
kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu,
Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Univerziteta u Tuzli i Islamskog
pedagokog fakulteta Univerziteta u Zenici.
Kao to naslov i nagovetava, zbornik Prevencija i tretman poremeaja ponaanja, nudi sistematski prikaz razliitih pristupa koji se primenjuju u praksi i procenu njihove efektivnosti, na osnovu ega su izvedene
smernice za budui razvoj nauke i prakse u ovoj oblasti. U njemu se nalazi
15 radova koji su organizovani oko tri kljune teme, a to su:
Prevencija poremeaja ponaanja, delinkvencije i kriminala,

Tretman poremeaja ponaanja i


Redukovanje delinkvencije i kriminala.
Tematski zbornik Prevencija i tretman poremeaja ponaanja predstavlja rezultat timskog rada 18 naunoistraivakih radnika. Stoga, elimo da zahvalimo svim autorima na kvalitetnim radovima u kojima su
obuhvatno, sistematski i jasno prezentovali dostignua u uim oblastima
svog naunog interesovanja. Posebno zahvaljujemo recenzentima dr Jasmini Kovaevi, dr Leposavi Kron i dr Dobrivoju Radovanoviu. Takoe,
zahvaljujemo izdavau, Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju,
na pomoi u objavljivanju ovog tematskog zbornika. Najveu zahvalnost
dugujemo Ministarstvu za nauku i tehnoloki razvoj Republike Srbije koje
je finansijski podralo ceo program i time omoguilo da nai planovi postanu stvarnost.
U Beogradu, avgust 2010. godine
Vesna uni-Pavlovi
Marina Kovaevi-Lepojevi

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji


i tretmanu poremeaja ponaanja

Vesna uni-Pavlovi,
Marina Kovaevi-Lepojevi
Apstrakt
Rad je posveen analizi razliitih pristupa u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja. U prvom delu rada razmotreni su opisi, karakteristike i tipologije
poremeaja ponaanja koje se sreu u savremenoj literaturi. Drugi deo rada posveen je efektivnim pristupima u prevenciji poremeaja ponaanja du kontinuuma
koga ine univerzalna, selektivna i indikovana prevencija. Pored toga, prikazane
su i osnovne postavke zakonske, socijalne i situacione prevencije prestupnikog
ponaanja. Na kraju, pregledom literature ostvaren je uvid u savremena saznanja
o uspenim pristupima u tretmanu poremeaja ponaanja i redukovanju delinkvencije i kriminala.
Kljune rei: poremeaji ponaanja, delinkvencija, kriminal, prevencija, tretman

POREMEAJI PONAANJA
Nauka o prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja ima relativno
dugu istoriju. Meutim, veina autora smatra da je presudan uticaj na razvoj teorije, istraivanja i prakse u ovoj oblasti imalo uvoenje dijagnostike oznake poremeaji ponaanja u meunarodno priznate medicinske
klasifikacije (ICD i DSM). U medicinskim klasifikacionim sistemima date
su precizne definicije poremeaja ponaanja, njihova tipologija i kriterijumi za postavljanje ove dijagnoze. Na taj nain poremeaji ponaanja izdvojeni su kao posebna dijagnostika kategorija, odnosno napravljena je
razlika izmeu poremeaja ponaanja i drugih fenomena s kojima su ranije
bili svrstavani u istu grupu.
Dijagnostika kategorija poremeaji ponaanja prvi put se pojavljuje
u osmoj reviziji Meunarodne klasifikacije bolesti, povreda i uzroka smrti
(ICD-8) Svetske zdravstvene organizacije iz 1965. godine i drugoj verziji Dijagnostiko-statistikog prirunika (DSM-2) Amerikog udruenja

10

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

psihijatara, iz 1968. godine. U skladu sa novim saznanjima, menjali su se


opisi i kriterijumi koji se odnose na ovu dijagnostiku kategoriju. Neke
postavke u ICD su reorganizovane radi usklaivanja sa odreenjima koja
su data u DSM, mada su se izvesne razlike izmeu ova dva klasifikaciona
sistema zadrale do danas.
U trenutno vaeoj, desetoj reviziji Meunarodne klasifikacije bolesti, povreda i uzroka smrti (ICD-10), poremeaji ponaanja svrstani su u
dijagnostiku kategoriju pod nazivom poremeaji ponaanja i emocija sa
poetkom obino u detinjstvu i adolescenciji (Svetska zdravstvena organizacija, 1992). Osnovna karakteristika poremeaja ponaanja je ponavljano
i trajno prisustvo obrazaca antisocijalnog, agresivnog i izazivakog ponaanja, kao to su: preterane tue ili zastraivanja, surovost prema drugim
ljudima ili ivotinjama, estoka destruktivnost prema imovini, podmetanje
poara, krae, ponavljano laganje, izostajanje iz kole i beanje od kue,
neobino esti i teki napadi besa, prkosno provokativno ponaanje i stalna
neposlunost. Ova dijagnostika kategorija obuhvata nekoliko tipova poremeaja ponaanja, a to su: poremeaj ponaanja ogranien na porodinu
sredinu, nesocijalizovani poremeaj ponaanja, socijalizovani poremeaj
ponaanja, poremeaj u vidu protivljenja i prkosa, drugi poremeaji ponaanja i nespecifikovani poremeaji ponaanja.
U etvrtoj verziji Dijagnostiko-statistikog prirunika (DSM-IV),
koja se trenutno primenjuje, poremeaji ponaanja svrstani su u dijagnostiku kategoriju pod nazivom deficit panje i disruptivni poremeaji ponaanja (APA, 1994). Dijagnostika oznaka poremeaji ponaanja opisana
je kao ponavljani i uporni obrasci ponaanja kojima se kre prava drugih i
opte, uzrastu prikladne socijalne norme i pravila, gde se ubrajaju: agresivno ponaanje prema ljudima ili ivotinjama, namerna destrukcija imovine,
prevare ili krae i ozbiljno krenje pravila ponaanja. Ponuene su dve
tipologije poremeaja ponaanja, u odnosu na uzrast tip koji se preteno
javlja u detinjstvu i tip koji se javlja u adolescenciji, kao i u odnosu na
teinu poremeaja laki, umereni i teki tip. U okviru ove dijagnostike
kategorije izdvojen je i poziciono-prkosni poremeaj, koga karakteriu
dugotrajni obrasci negativnog, drskog i neprijateljskog ponaanja, ali bez
ozbiljnijeg krenja opteprihvaenih socijalnih normi. U literaturi o prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja ove dve dijagnostike oznake se,
uglavnom, objedinjeno posmatraju.
Prikazane klasifikacije postale su polazite brojnih istraivakih studija. Precizne oznake, definicije i tipologije omoguile su izradu instru-

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja

11

menta za procenu, ispitivanje prevalencije i karakteristika poremeaja ponaanja, ali i kompariranje rezultata razliitih studija, to je doprinelo unapreivanju saznanja o etiologiji i fenomenologiji. Sa druge strane, mnogi
istraivai su u svojim empirijskim prouavanjima nailazili na probleme
prilikom primene opisa i kriterijuma koji su ponueni u okviru pomenutih
dijagnostikih kategorija. Posledino, pojavljuju se empirijski ili dimenzionalni sistemi procene i klasifikacije u psihopatologiji, kao alternativa
kategorijalnim sistemima koji se koriste u klinikoj praksi (Achenbach,
1995). Osnovno polazite dimenzionalnih sistema jeste zasnivanje psihopatolokih kategorija, njihovih granica i kriterijuma na rezultatima istraivanja. U kategorijalnim sistemima, na osnovu unapred utvrenih kriterijuma, postavlja se dijagnoza, odnosno potvruje prisustvo poremeaja
ponaanja. Zagovornici dimenzionalnih sistema smatraju da u realnosti ne
postoje jasne granice izmeu normativnog ponaanja i psihopatologije, pa
poremeaji ponaanja predstavljaju ekstremne forme problema koji se uobiajeno javljaju, a ne neuobiajena stanja koja se sutinski razlikuju od
normalnosti. Nadalje, dijagnostike kategorije ne prepoznaju tendenciju
ka udruenom pojavljivanju nekih poremeaja, ve se svaki od njih zasebno posmatra. Za razliku od toga, dimenzionalni sistemi zasnovani su na
empirijskim podacima o povezanosti pojedinih poremeaja, to omoguava izdvajanje obrazaca udruenih bihejvioralnih i emocionalnih problema,
odnosno sindroma. Prema jednoj od najpoznatijih dimenzionalnih klasifikacija, poremeaji ponaanja deo su jedinstvenog spektra eksternalizovanih problema, gde se ubrajaju dva sindroma ponaanje kojim se kre
pravila i agresivno ponaanje (Achenbach, Rescorla, 2001).
Neki autori smatraju da kategorijalni i dimenzionalni pristup nisu
sutinski suprotstavljeni, ve da odraavaju prirodan tok razvoja saznanja (Coie et al., 1993). Prvobitno nastali kategorijalni sistemi usmereni
su ka identifikovanju osnovnih karakteristika po kojima se razlikuju disfunkcionalni pojedinci, dok dimenzionalni sistemi predstavljaju rezultat
detaljnijeg sagledavanja razvojnih procesa odreenog poremeaja. Takvu
povezanost potvruje evidentan uticaj rezultata empirijskih istraivanja na
osavremenjivanje opisa i kriterijuma u kategorijalnim sistemima, to se
posebno odnosi na DSM.
U savremenoj literaturi postoje brojne definicije poremeaja ponaanja, tako da se ne moe govoriti o univerzalnom i opteprihvaenom
odreenju ovog pojma. Ipak, mogu se izdvojiti neki zajedniki elementi.
Poremeajima ponaanja oznaavaju se razliite bihejvioralne manifesta-

12

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

cije koje povezuje nekonformizam ili nepotovanje opteprihvaenih socijalnih normi, antisocijalnost u smislu ugroavanja prava drugih i agresija,
odnosno povreivanje, nanoenje tete ili neprijatnosti drugima. Spektar
pojavnih oblika poremeaja ponaanja je veoma irok i kree se od prkosnog ponaanja do fizikog nasilja. Neki oblici poremeaja ponaanja
predstavljaju krenje zakonskih normi, odnosno mogu biti okarakterisani kao krivina dela i prekraji ili delinkvencija. Vana karakteristika
poremeaja ponaanja jeste repetitivnost, odnosno ponavljanje i relativna
trajnost, na osnovu ega se razlikuju od usamljenih i situacionih epizoda
koje mogu biti okarakterisane kao normativne razvojne krize. Poremeaji
ponaanja dovode do brojnih negativnih posledica, ukljuujui porodino
funkcionisanje, odnose sa vrnjacima, uenje i drugo. U mnogim sluajevima, simptomi poremeaja ponaanja pojavljuju se na predkolskom
uzrastu, a stabilne manifestacije mogu se zapaziti tokom mlaeg kolskog
uzrasta. Rezultati brojnih istraivanja potvruju da kriminalno ponaanje
u odraslom dobu podrazumeva ispoljavanje poremeaja ponaanja u mladosti, iako veina mladih sa antisocijalnim ponaanjem ne postaju antisocijalne odrasle osobe. Prema nekim istraivanjima, oko polovine dece sa
poremeajima ponaanja postanu delinkventi u adolescenciji, a najmanje
treina maloletnih delinkvenata postanu odrasli prestupnici (Patterson,
DeBaryshe, Ramsey, 1989).
Poremeaji ponaanja esto se javljaju udrueno sa drugim mentalnim poremeajima. Epidemioloke studije otkrivaju da oko 70% dece i
omladine sa poremeajima ponaanja, uzrasta 713 godina, ispunjava kriterijume za postavljanje jo jedne dijagnoze (Kazdin, 1993). Na osnovu
dosadanjih istraivanja komorbiditeta poremeaja ponaanja, izvedena su
sledea zapaanja: poremeaji ponaanja poinju na ranijem uzrastu, tei
su i uporniji ukoliko su udrueni sa ADHD; pojava anksioznih poremeaja
u detinjstvu smanjuje rizik poremeaja ponaanja u adolescenciji, ali kod
dece sa poremeajima ponaanja postoji vea verovatnoa pojave anksioznih poremeaja; kod mnogih adolescenata sa poremeajima ponaanja
ispunjeni su kriterijumi za postavljanje dijagnoze depresivnih poremeaja
i poremeaja emocija, ali ova veza nije do kraja objanjena; postoje indicije da somatoformni poremeaji mogu biti prediktor poremeaja ponaanja kod devojaka; postoji reciprona veza izmeu poremeaja ponaanja i
zloupotrebe psihoaktivnih supstanci u smislu da jedan poremeaj podstie
ispoljavanje drugog (Loeber et al., 2000). Rezultati brojnih istraivanja
otkrivaju da su mentalni poremeaji uestaliji kod delinkvenata u odnosu

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja

13

na optu populaciju, to se posebno odnosi na zloupotrebu psihoaktivnih


supstanci, depresivne poremeaje i poremeaje raspoloenja, anksiozne
poremeaje, PTSP i ADHD (Tarolla et al., 2002). U radu Nenada Glumbia izneta su interesantna zapaanja o kriminalnom ponaanju osoba sa
Aspergerovim sindromom.
Napredak naunih saznanja imao je praktine implikacije u vidu razvijanja iroke mree razliitih institucija i profesionalnih usmerenja koji
rade na prevenciji i tretmanu poremeajima ponaanja. Do danas, ova
oblast zadrala je multidisciplinarni karakater, to podrazumeva multipla
izvorita i pravce razvoja. Doprinos ukupnom fondu znanja o efektivnim
pristupima u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja ostvarili su naunici i praktiari iz razliitih oblasti, kao to su medicina, socijalna zatita,
obrazovanje, pravosue i drugo. Usled postojanja razvojnog kontinuuma
poremeaji ponaanjadelinkvencijakriminal, teko je napraviti otru
granicu u pogledu specifinog usmerenja pojedinih intervencija i programa, ve ih je bolje posmatrati kao deo obuhvatne drutvene reakcije na ove
probleme.
Trenutnu situaciju na svetskoj sceni karakterie izuzetno interesovanje naune i strune javnosti za prouavanje poremeaja ponaanja, delinkvencije i kriminala. Nasuprot tome, u Srbiji su sasvim retka istraivanja
epidemiolokog karaktera, a posebno empirijska prouavanja efektivnosti
programa i intervencija koje se primenjuju u okvirima prevencije i tretmana ovih fenomena. Iako se na osnovu strane literature mogu stei dobre
polazne osnovne, to nije dovoljno. U budunosti treba raditi na sistematskoj izgradnji naunih saznanja koja e biti utemeljena na podacima koji
su prikupljeni na naim prostorima. O problemima koji se sreu u oblasti
analitiko-istraivakog rada u socijalnoj zatiti maloletnih prestupnika
i mogunostima za njihovo prevazilaenje govori se u radu Aleksandra
Jugovia.
PREVENCIJA POREMEAJA PONAANJA,
DELINKVENCIJE I KRIMINALA
Univerzalna, selektivna i indikovana prevencija
U savremenoj medicini u upotrebi je klasifikacija preventivnih mera
koju je predloio Gordon (1983), a prema kojoj se sva preventivna nastojanja mogu razvrstati na univerzalna, selektivna i indikovana. Autor

14

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

je kritikovao tradicionalnu klasifikaciju Komisije za hronine bolesti iz


1957. godine, koja je prvobitno predviala dve kategorije primarnu i
sekundarnu prevenciju, a kasnije je dodata i trea kategorija tzv. tercijarna
prevencija. Primarna prevencija primenjuje se pre nastanka bolesti i ima
za cilj redukovanje incidencije, cilj sekundarne prevencije je smanjenje
prevalencije, to znai da se primenjuje nakon dijagnostikovanja bolesti,
ali pre nego to ona izazove negativne posledice, dok se tercijarna odnosi
na mere kojima se spreavaju dalja oteenja i onesposobljavanje usled
bolesti. Osnovna zamerka upuena na raun ove klasifikacije odnosila se
na njenu neusklaenost sa savremenim saznanjima o povezanosti razliitih
bio-psiho-socijalnih faktora sa negativnim zdravstvenim ishodima.
Prema Gordonu, termin prevencija odnosi se iskljuivo na mere, akcije i intervencije koje se primenjuju pre nastanka bolesti. Podela na univerzalnu, selektivnu i indikovanu prevenciju izvrena je u odnosu na populacione grupe za koje se primena odreenih intervencija smatra optimalnom.
Mere univerzalne prevencije imaju najiru upotrebu i korisne su za svakog
pojedinca. Primenjuju se na optoj populaciji, obino bez profesionalne
pomoi, a dobiti prevazilaze trokove i eventualne rizike. Selektivna prevencija obuhvata mere koje se primenjuju na rizine grupe, odnosno na
podgrupe opte populacije kod kojih postoji natprosean rizik da obole od
neke bolesti. Indikovana prevencija usmerena je ka pojedincima koji se, na
osnovu identifikovanih rizinih faktora, stanja i abnormalnosti, smatraju
visokorizinim u pogledu oboljevanja. Veina mera indikovane prevencije
odgovara onome to se ranije nazivalo sekundarnom prevencijom, s tom
razlikom da je indikovana prevencija rezervisana samo za pojedince kod
kojih postoji velika verovatnoa oboljevanja, ali kod kojih nije dijagnostikovana bolest.
Iako su obe prikazane klasifikacije prevencije pravljene za tzv. medicinske bolesti, savremeni autori smatraju da se Gordonov klasifikacioni
sistem moe primeniti i u oblasti prevencije mentalnih poremeaja, a time
i poremeaja ponaanja (Mrazek, Haggerty, 1994). Primeri univerzalnih
preventivnih intervencija koje su namenjene optoj populaciji jesu unapreivanja prenatalne brige, spreavanje branih problema i slino. Intervencije selektivne prevencije usmerene su ka specifinim rizinim grupama
koje su identifikovane na osnovu prisustva biolokih, psiholokih i socijalnih faktora povezanih sa pojavom mentalnih poremeaja. U ovu kategoriju
ubrajaju se intervencije kao to su kune posete i predkolski programi za
decu iz siromanih zajednica. Indikovane preventivne intervencije prime-

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja

15

njuju se ukoliko su otkriveni izvesni znaci, simptomi ili predispozicije koji


upuuju na izvesnu disfunkcionalnost, ali nisu ispunjeni kriterijumi za postavljanje dijagnoze mentalnog poremeaja. Drugaije reeno, indikovane
intervencije (npr. unapreivanje interakcije roditeljdete) primenjuju se u
sluajevima kada su roditelji otkrili izvesne probleme u ponaanju kod deteta, ali nije dijagnostikovan poremeaj ponaanja. Osnovni cilj univerzalnih, selektivnih i indikovanih mera je tzv. apsolutna prevencija, odnosno
redukovanje broja novih sluajeva, mada cilj moe biti i odlaganje poetka
mentalnog poremeaja ili kratkorona redukcija novih sluajeva. Pored
toga, indikovana prevencija ima za cilj da redukuje progresiju od ranih
simptoma ka dugotrajnim i tekim oblicima mentalnih poremeaja.
Na osnovu opsenog pregleda literature, Grinberg i saradnici izdvoji
su 34 programa koji se primenjuju u prevenciji mentalnih poremeaja dece
i omladine, a iji su pozitivni efekti potvreni rezultatima rigoroznih evaluacija (Greenberg, Domitrovich, Bumbarger, 2001). Svi izdvojeni programi redukuju simptomatologiju povezanu sa mentalnim poremeajima,
ali imaju i druge pozitivne efekte u irem smislu unapreivanja zdravlja. Univerzalni programi prevencije mentalnih poremeaja namenjeni su
celokupnoj kolskoj populaciji ili uenicima odreenih razreda, odnosno
specifinim grupama koje su izdvojene prema kriterijumima koji nemaju
veze sa rizikom mentalnih poremeaja. Izdvojeno je ukupno 14 efektivnih
univerzalnih programa koji uspeno deluju na specifine simptome psihopatologije (agresija, anksiozni ili depresivni poremeaji) ili na poznate
rizine faktore povezane sa psihopatologijom (impulsivnost, deficit kognitivnih vetina ili antisocijalno ponaanje). Uspeni univerzalni programi
klasifikovani su u etiri grupe, a to su:
programi prevencije nasilnog ponaanja, gde su svrstana dva kolska programa koja su specifino usmerena ka prevenciji ili redukovanju nasilja prevashodno putem unapreivanja pozitivne komunikacije i vetina nenasilnog reavanja konflikata i donoenja odluka
(Second Step i Responding in Peaceful and Positive Ways);
programi unapreivanja socijalnih i kognitivnih vetina sa etiri programa koja se primenjuju uglavnom u populaciji uenika
osnovnih kola s ciljem razvijanja fundamentalnih kognitivnih vetina, socijalne i emocionalne kompetencije (Interpersonal Cognitive Problem-Solving, Promoting Alternative Thinking Strategies,
Improving Social Awareness Social Problem Solving i Positive
Youth Development Program);

16

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

programi orijentisani ka promeni kolske sredine predstavljaju


grupu od est programa koji imaju za cilj redukovanje rizinih i
jaanje protektivnih faktora u socijalnom okruenju deteta (The
School Transitional Environment Project, Child Development
Project, Good Behavior Game, Bullying Prevention Program i
dva izraelska programa prevencije internalizovanih problema i
suicida);
multikomponentni programi fokusirani na razliite rizine i protektivne faktore koji deluju na nivou pojedinca, porodice, kole i
vrnjake grupe (Linking the Interests of Families and Teachers i
Seattle Social Development Project).
Osim univerzalnih programa, pomenuta grupa autora izdvojila je jo
20 uspenih selektivnih i indikovanih preventivnih programa, od ega se 10
programa primenjuje u prevenciji eksternalizovanih poremeaja (ADHD,
opoziciono-prkosni poremeaj i poremeaj ponaanja). Programi se primenjuju kod dece i omladine sa agresivnim i antisocijalnim ponaanjem, a
prema fokusu delovanja razvrstani su u tri grupe:
programi usmereni na dete, gde su svrstana etiri programa koja su
osmiljena za agresivnu decu s ciljem redukovanja agresije i unapreivanja socijalnih vetina, mada se u neke programe ukljuuju
i druga deca kako bi se obezbedili prosocijalni modeli, vebanje
novih vetina u svakodnevnim situacijama i uspeno ukljuivanje
u vrnjaku grupu (Anger Coping Program, Brainpower Program,
Peer Coping Skills Training i Social Relations Program);
programi podrke odraslih sa samo jednim programom mentorskog
tipa (Big Brother Big Sister);
multikomponentni programi za decu i porodice koji su dugotrajni i usmereni na brojne individualne i sredinske rizine faktore,
a sadre intervencije za decu, roditelje i nastavnike (Adolescent
Transitions Program, Montreal Prevention Experiment, First
Steps Program, The Earlscourt Social Skills Group Program i
Fast Track).
Vaninstitucionalni programi prevencije smatraju se generalno uspenijim u odnosu na programe koji podrazumevaju izmetanje deteta iz porodice i upuivanje na neki vid institucionalnog tretmana. Iscrpan pregled
evaluacija razliitih vaninstitucionalnih programa sadran je u radu Melihe Bijedi.

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja

17

Klasifikacija na univerzalne, selektivne i indikovane programe primenjuje se i na programe prevencije delinkventnog ponaanja. Ranije je
pomenuto da postoji razlika izmeu poremeaja ponaanja i delinkvencije,
jer dijagnoza poremeaja ponaanja ukljuuje delinkventno ponaanje, ali
i druge oblike negativnog ponaanja. Samim tim, postoji i razlika u razvrstavanju programa prevencije poremeaja ponaanja i programa prevencije
delinkvencije. Univerzalni programi prevencije delinkventnog ponaanja
imaju za cilj redukovanje novih sluajeva delinkvencije u optoj populaciji
putem smanjenja verovatnoe delinkventnog ponaanja na starijem uzrastu; selektivni programi namenjeni su grupama u riziku kod kojih postoje
obrasci agresivnog i antisocijalnog ponaanja ili ak dijagnoza poremeaja
ponaanja; indikovani programi namenjeni su pojedincima koji ispoljavaju neke oblike delinkventnog ponaanja i imaju za cilj spreavanje dugoronih negativnih posledica, odnosno hroniciteta i pojave teih oblika
delinkvencije (Tolan, Guerra, 1994). Pomenuti autori su u svojoj obuhvatnoj evaluacionoj studiji opisali uspene programe koji se primenjuju na
razliitim nivoima preventivnog delovanja.
Univerzalni programi prevencije delinkventnog ponaanja uglavnom
su u funkciji unapreivanja resursa, kompetencija i vetina ime se postie imunizacija na negativne uticaje, ali mogu biti usmereni i ka rizinim
faktorima koji su zajedniki za celokupnu populaciju na koju se deluje.
Neki programi deluju na pojedinane rizine faktore ili se primenjuju u
jednom setingu, dok se drugima deluje na vie faktora u razliitim domenima ivotnog funkcionisanja. U zavisnosti od uzrasta korisnika, uspeni
programi grupisani su u sledee kategorije:
programi za predkolski uzrast, gde se ubraja program podrke visokorizinim majkama (Yale Child Welfare Research Program),
letnji program za decu iz siromanih porodica (Head Start) i edukativni program za predkolce (Perry Preschool Project);
programi za mlai osnovnokolski uzrast, tanije jedan program
koji sadri trening vetina reavanja socijalnih problema za decu,
obuavanje nastavnika za rukovoenje odeljenjem i trening vetina
voenje porodice za roditelje;
programi za stariji osnovnokolski i srednjokolski uzrast koji obuhvataju programe unapreivanja socijalne kompetencije (Positive
Youth Development Program), interpersonalnih odnosa i socijalne
klime u koli, kao i unapreivanja socijalnih vetina rekreativnim
aktivnostima.

18

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

Selektivni programi prevencije delinkventnog ponaanja osmiljeni


su tako da deluju na specifine rizine faktore identifikovane kod dece i
omladine kod koji postoji izvesna tendencija ka delinkvenciji. Izdvojeni
efektivni programi selektivnog nivoa podeljeni su prema fokusu delovanja
na tri grupe:
programi orijentisani ka pojedincu, kao to su leenje emocionalnih
trauma (Project CREST) i unapreivanje socijalnih i kognitivnih
vetina (Student Training Through Urban Strategies);
programi orijentisani ka interpersonalnim odnosima, gde se ubraja
vie razliitih programa unapreivanja roditeljskih vetina i porodinih odnosa putem redukovanja koersivnog stila roditeljstva, poboljanja porodine organizacije i kohezije, te razvijanja pozitivnih
odnosa porodice sa socijalnim okruenjem;
programi orijentisani ka neposrednoj socijalnoj sredini, obuhvataju,
kao prvo, kolske programe koji imaju za cilj unapreivanje znanja
i vetina strunjaka zaposlenih u koli, unapreivanje motivacije
uenika i pruanje mogunosti za ostvarivanje uspeha, promenu
kolske klime u smislu odluivanja, organizacije i naina rada i,
kao drugo, programe koji imaju za cilj strukturalne promene u zajednici u pravcu pruanja novih mogunosti za mlade, promene stavova onih koji rade sa mladima i redukovanja negativnih uticaja.
Indikovani programi namenjeni su deci i omladini kod kojih su otkriveni tei oblici negativnih bihejvioralnih obrazaca ili delinkventno ponaanje. S obzirom na to da su ovi pojedinci uglavnom ukljueni u neki vid
ambulantnog ili institucionalnog tretmana, opisani programi sprovode se u
ustanovama za mentalno zdravlje ili ustanovama za tretman delinkvenata
i to su:
programi orijentisani ka pojedincu, meu kojima su najuspeniji
oni koji sadre mentorstvo, profesionalnu orijentaciju i osposobljavanje, modifikaciju ponaanja, promenu antisocijalnih stavova, trening kognitivnih, socijalnih i bihejvioralnih vetina;
programi orijentisani ka interpersonalnim odnosima, odnosno funkcionalna porodina terapija i multisistemska terapija;
programi orijentisani ka neposrednoj socijalnoj sredini kojima se
menjaju pojedini aspekti institucionalnog okruenja s ciljem promovisanja pozitivnog ponaanja i socijalne kompetencije (npr. Teaching Family Model).

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja

19

Moe se zakljuiti da su se programi koji sadre trening socijalnih i


kognitivnih vetina i intervencije usmerene ka unapreivanju vetina roditeljstva i porodinih odnosa pokazali kao najefektivniji na univerzalnom,
selektivnom i indikovanom nivou preventivnog delovanja. Takoe, uspeniji su multikomponentni i dugotrajniji programi. Edina Vejo i Muharem
Adilovi u svom radu razmatraju socijalno-pedagoki pristup konceptualizaciji poremeaja ponaanja koji se zasniva na kontinuumu univerzalne,
selektivne i indikovane prevencije, s tim da autori ukazuju na vanost intervencija koje se primenjuju na mlaem uzrastu.
Zakonska, socijalna i situaciona prevencija
U kriminolokoj literaturi, prouavanje prevencije delinkvencije i kriminala odavno je izalo iz uskih okvira delovanja zakonskih normi i prihvaen je sveobuhvatan pristup koji objedinjuje dostignua razliitih naunih disciplina i oblasti praktinog delovanja. Radi sistematizacije saznanja o efektivnoj prevenciji prestupnikog ponaanja, raznovrsni programi
i intervencije organizovni su u etiri osnovna strateka pristupa, a to su:
sprovoenje zakona, razvojna prevencija, prevencija u zajednici i situaciona prevencija, s tim da se razvojna prevencija i prevencija u zajednici esto
objedinjeno nazivaju socijalnom prevencijom (Torny, Farrington, 1995).
Prema tradicionalnom vienju, sprovoenje zakona ili zakonski pristup koji se svodi na hapenje, procesuiranje i sankcionisanje ostvaruje
preventivno delovanje posredstvom etiri osnovna mehanizma, a to su: 1)
generalno odvraanje, odnosno efekat koji se postie upuivanjem generalne pretnje krivinim procesuiranjem svakom pojedincu ukoliko prekri
zakon; 2) specifino odvraanje ili efekat koji se postie na individualnom
nivou kanjavanjem prestupnika za izvreno delo; 3) onesposobljavanje
kao efekat koji proizlazi iz zadravanja prestupnika pod strogim nadzorom tako da ne moe da izvri novo delo; 4) rehabilitacija, odnosno efekat
koji se postie korienjem perioda ograniavanja (zatvaranja) za primenu
intervencija kao to su psiholoko savetovanje, tretman bolesti zavisnosti,
profesionalno osposobljavanje i opte obrazovanje, kako bi se smanjila verovatnoa da prestupnik nastavi da vri dela u budunosti (Moore, 1995).
Na osnovu pomenutih mehanizama, moe se napraviti razlika izmeu indirektnog i direktnog delovanja krivinog zakonodavstva i sprovoenja
zakona (Torny, Farrington, 1995). Indirektno delovanje, odnosno general-

20

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

no-preventivna funkcija, ostvaruje se posredstvom socijalizacije. Ideja o


generalnom odvraanju ili zastraivanju vue korene iz klasinih kriminolokih teorija prema kojima propisivanje dovoljno tekih kazni moe
spreiti potencijalne prestupnike da izvre krivina dela, jer e ih bol i
patnja koji prate kanjavanje obeshrabriti i odvratiti od injenja prestupa.
ire posmatrano, zakonske norme oblikuju socijalni kontekst u kome se
formiraju individualne karakteristike, kao to su motivacija, namere, sistem vrednosti, uverenja i slino. Samim tim, krivino zakonodavstvo ima
moralno-edukativnu funkciju, jer veina graana ne vri krivina dela zato
to su vaspitani tako da se prema kriminalnim aktivnostima odnose kao
prema neemu to je loe i nepoeljno. Direktno delovanje krivinog zakonodavstva objedinjuje ostala tri mehanizma, specifino odvraanje, onesposobljavanje i rehabilitaciju. Moe se rei da je ovde pre re o reaktivnom
nego o preventivnom delovanju, jer se sve deava nakon izvrenja krivinog dela. Preventivna funkcija ogleda se u spreavanju uinioca lakih
dela da izvre tea dela i u spreavanju primarnih uinilaca da recidiviraju.
Neki od najvanijih aspekata uloge krivinog zakonodavstva u prevenciji
prestupnitva obraeni su u radu Stanka Bejatovia.
Razvojna prevencija podrazumeva delovanje na rizine i protektivne faktore koji su od znaaja za individualni razvoj. Tokom devedesetih
godina, na napredak kriminoloke nauke presudno je uticala tzv. paradigma prevencije rizinih faktora, importovana iz medicine, koja implicira
identifikovanje kljunih rizinih faktora delinkventnog ponaanja i primenu preventivnih mera kako bi se osujetilo njihovo negativno dejstvo
(Farrington, 2000). Osnovna izvorita saznanja na kojima bazira savremena razvojna prevencija su rezultati longitudinalnih i eksperimentalnih studija, kao i teorija o nastanku delinkventnog ponaanja (Tremblay, Craig,
2000). Na osnovu longitudinalnih studija identifikovani su kljuni prediktori delinkventnog i kriminalnog ponaanja koji se mogu razvrstati u tri
osnovne kategorije: individualne karakteristike, porodine karakteristike
i karakteristike socijalnog okruenja. Eksperimentalne studije omoguile
su razumevanje mehanizma delovanja pojedinih faktora, ali i efekata promene pojedinih faktora u preveniranju delinkventnog ponaanja. Navedeni autori smatraju da su, meu brojnim teorijama delinkvencije, posebno
vanu ulogu za razvojnu prevenciju imala tri pristupa: generalna teorija
kriminala u kojoj su kljuni koncepti samokontrola i razlike u individualnim odgovorima prilikom suoavanja sa mogunostima za devijantno
ponaanje; model razvojnih pravaca antisocijalnog ponaanja koji sugerie

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja

21

postojanje multiplih putanja u razvoju antisocijalnog ponaanja koje vode


ka razliitim tipovima prestupnitva u adolescenciji i odraslom dobu; model kumulativnog rizika prema kome prisustvo veeg broja rizinih faktora
ima snanije dejstvo, a razliiti razvojni problemi imaju zajednike rizine
faktore. Opisani teorijski pristupi upuuju na razliite pravce preventivnog
delovanja: rane intervencije unapreivanja roditeljskih vetina s ciljem razvijanja samokontrole deteta, intervencije koje e biti usmerene na rizine
i protektivne faktore koji su specifini za odreeni razvojni pravac i uzrast
ili intervencije koje e biti usmerene ka redukovanju raznovrsnih rizinih
faktora na ranom uzrastu. U radu Branislave Popovi-iti detaljno su prikazana teorijska objanjenja na kojima se temelji razvojna prevencija.
Situaciona prevencija polazi od toga da je kriminalno ponaanje prevashodno situacionog karaktera i da prestupnici manje ili vie racionalno
razmiljaju i odluuju o svom angaovanju u kriminalnim aktivnostima
u odnosu na neposrednu situaciju i mogunosti. Samim tim, preventivno
delovanje podrazumeva redukovanje mogunosti za izvrenje krivinog
dela, to se postie menjanjem percepcija potencijalnih prestupnika o potrebnom naporu za izvrenje dela i postojeem riziku, redukovanjem nagrade koja se oekuje od izvrenja krivinog dela, redukovanjem faktora
koji imaju provocirajue dejstvo, poveanjem oseanja stida i krivice koji
prate izvrenje dela (Cornish, Clarke, 2003). Situacioni pristup je nastao
ezdesetih i sedamdesetih godina, a danas predstavlja razvijen i dobro organizovan sistem koga karakterie teorijska zasnovanost, metodologija
akcionih istraivanja, raznovrsne tehnike i praksa bazirana na dokazima
o efektivnosti (Clarke, 1997). Teorijsko utemeljenje situaciona prevencija nalazi u teoriji racionalnog izbora, prema kojoj kriminalno ponaanje
predstavlja rezultat prorauna trokova, dobiti i rizika koji su povezani sa
izvrenjem dela i teoriji rutinskih aktivnosti, prema kojoj prestupnici imaju ustaljen raspored dnevnih aktivnosti u okviru koga trae pogodne mete,
a do izvrenja krivinog dela dolazi ukoliko se vremenski usklade svi potrebni elementi (prestupnik, rtva i odsustvo uvara). Mere redukovanja
mogunosti za kriminalno ponaanje su specifine i usklaene sa prirodom pojedinih krivinih dela i ukljuuju upravljanje, ureivanje i promenu neposrednog okruenja. Istraivai i praktiari kontinuirano tragaju za
novim tehnikama i proveravaju njihovu efektivnost, pa se lista efektivnih
preventivnih mera stalno unapreuje. U najnovijoj klasifikaciji izdvojeno
je pet kategorija sa ukupno 25 tehnika situacione prevencije, u zavisnosti
od njihovog primarnog usmerenja. O ovim i drugim pitanjima u vezi sa si-

22

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

tuacionom prevencijom raspravlja se u radu Marine Kovaevi-Lepojevi


i Vesne uni-Pavlovi.
U literaturi postoje razliita stanovita u pogledu prevencije u zajednici. Prema nekim autorima, prevencija u zajednici predstavlja aktivnosti
usmerene ka promeni socijalnih uslova koji podstiu kriminalno ponaanje
lanova zajednice (Hope, 1995). To se postie osposobljavanjem socijalnih institucija, kao to su porodice, kole, vrnjake grupe, udruenja i organizacije za redukovanje kriminala. Funkcionisanje socijalnih institucija
moe se sagledati kroz horizontalnu i vertikalnu dimenziju. Horizontalna
dimenzija podrazumeva socijalne interakcije izmeu pojedinaca i grupa
izraene u neformalnim odnosima ili organizovanim aktivnostima, dok se
vertikalna dimenzija odnosi na povezanost lokalnih institucija sa izvorima
moi i resursa na makrodrutvenom nivou. Obe dimenzije su znaajne za
organizovanje preventivnih nastojanja, jer utiu na nivo kriminala u zajednici. Odravanje reda u lokalnoj zajednici primarno se ostvaruje kroz
horizontalnu dimenziju, ali snaga i efektivnost ovakvih nastojanja zavise
od vertikalne dimenzije. U okviru ovako definisane prevencije u zajednici
mogu se razlikovati tri paradigme:
paradigma nastala kao odgovor na demografsku i ekonomsku ekspanziju gradova tokom prolog veka obuhvata tri pristupa: organizovanje zajednice zasnovano na radovima ikake kole, ukljuivanje stanara u rukovoenje i kontrolu nad stambenim naseljima
i mobilizacija resursa, odnosno jaanje lokalnih zajednica putem
transfera politike i ekonomske moi;
paradigma odbrane zajednice od kriminala nastala je tokom sedamdesetih godina i ima dve forme, intencionalno organizovanje
nadzora nad zajednicom ili jaanje neformalne socijalne kontrole
putem ukljuivanja graana u odravanje reda i modifikaciju okruenja, u smislu izgradnje objekata i otklanjanja prepreka kako bi se
unapredilo prirodno nadziranje zajednice;
paradigma ouvanja reda i redukovanja viktimizacije razvijena je
tokom osamdesetih godina na pretpostavci da u zajednicama sa
znatnom stopom kriminala postoji visoka koncentracija vulnerabilnih pojedinaca i domainstava, pa se preventivna nastojanja usmeravaju ka zaustavljanju propadanja stambenih naselja (razvijanje
mree slubi i usluga, problemski orijentisane policijske inicijative
i drugo) i zatiti najugroenijih primenom mera obezbeenja i organizovanjem graana u grupe koje sprovode nadzor.

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja

23

Drugi autori smatraju da prevencija u zajednici predstavlja kombinaciju razvojne i situacione prevencije i da obuhvata programe koji se
primenjuju na nivou cele zajednice, odnosno u kojima je zajednica fokus
intervencija (Welsh, Hoshi, 2002). Za razliku od prethodno prikazanog
stanovita, ovde se ne misli na programe gde se preventivno delovanje
ostvaruje posredstvom socijalnih institucija. Teorijsku osnovu ovako viene prevencije u zajednici ine socioloke teorije koje objanjavaju ulogu
zajednice u nastajanju delinkventnog i kriminalnog ponaanja njenih lanova (npr. teorija drutvene dezorganizacije). Postoji nekoliko vrsta programskih pristupa u okviru prevencije u zajednici, a to su:
mobilizacija zajednice, odnosno podsticanje lanova zajednice na aktivno uestvovanje u planiranju i primeni preventivnih
aktivnosti;
programi usmereni na gangove, gde se razlikuju programi prevencije ili spreavanja ukljuivanja mladih u gangove i programi intervencije kojima se deluje na gang u celini ili njegove pojedine
lanove;
programi mentorstva koji obino podrazumevaju ukljuivanje neprofesionalaca koji rade sa korisnicima osnovnokolskog uzrasta;
rekreativni programi kojima se omoguava prosocijalno angaovanje deci i omladini tokom slobodnog vremena;
uklanjanje kriminogenih proizvoda, posebno vatrenog oruja, putem redukovanja dostupnosti, obezbeivanja, otkupa, ogranienog
izdavanja dozvola za posedovanje i slino.
Usled tekoa koje prate evaluaciju programa prevencije u zajednici
i metodolokih slabosti dosadanjih evaluacionih studija, ne postoje vrsti
dokazi o njihovoj efektivnosti. Meutim, rezultati dosadanjih istraivanja
sugeriu da neki od ovih programa mogu biti uspeni u prevenciji delinkvencije i kriminala, a to se odnosi na programe mentorstva, rekreativne
programe i programe sa intervencijama usmerenim ka lanovima gangova
(Sherman, 1997; Welsh, Hoshi, 2002).
TRETMAN POREMEAJA PONAANJA
U okviru medicinskog pristupa, osim prevencije mentalnih poremeaja, postoje jo dva domena delovanja, a to su tretman i odravanje stanja
(Mrazek, Haggerty, 1994). Tretman se primenjuje u sluajevima kada je di-

24

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

jagnostikovan mentalni poremeaj ili kada je ispunjena veina kriterijuma


za postavljanje dijagnoze. Tretman sadri dve komponente identifikaciju
sluajeva i standardni tretman kojim se redukuju trajanje i teina poremeaja, recidivi (ili se barem produava vremenski period izmeu epizoda) i
komorbiditet. Intervencije odravanja, gde se ubrajaju podrka, edukacija,
farmakoterapija i drugo, primenjuju se kod dijagnostikovanih sluajeva
mentalnih poremeaja kod kojih poremeaj jo traje. Odravanje ima za
cilj smanjenje onesposobljenosti koja je povezana sa boleu i sadri dve
komponente motivaciju pacijenta za dugoroan tretman kojim se redukuje recidiv i pruanje posttretmanske zatite. U narednom delu bie rei
samo o tretmanu poremeaja ponaanja u uem smislu (bez identifikacije
sluajeva).
Sudei prema rezultatima dosadanjih evaluacionih studija u ovoj
oblasti, pristupi koji se primenjuju u tretmanu poremeaja ponaanja preteno su neefektivni. Primera radi, Kazdin je identifikovao 230 razliitih
pristupa u tretmanu poremeaja ponaanja i procenio njihov kvalitet na
osnovu etiri osnovna kriterijuma: teorijska utemeljenost, zasnovanost na
rezultatima istraivanja, empirijski dokazi o delotvornosti i empirijski potvrena povezanost izmeu procesa promene i rezultata (Kazdin, 1993).
Zakljuak ove studije je da nijedan pristup ne ispunjava sve navedene kriterijume, s tim da se sledea dva mogu oceniti kao obeavajua:
trening vetina reavanja interpersonalnih problema sa mnogo varijacija koje imaju neke zajednike karakteristike: fokusirani su na
nain na koji dete opaa socijalnu situaciju; osmiljeni su u vidu
serije koraka u reavanju problema; koriste strukturirane zadatke
(igre, uenje i prie); terapeut ima aktivnu ulogu u smislu davanja
objanjenja, podsticanja upotrebe vetina, ocenjivanja i nagraivanja; kombinuju razliite procedure, a najee modelovanje, vebanje, igranje uloga, pozitivno potkrepljivanje i blago kanjavanje;
trening roditeljskih vetina koji, takoe, ima razliite oblike, ali i
neke zajednike karakteristike: strunjak poduava roditelje i obino ne radi neposredno sa detetom; roditelji ue da identifikuju, definiu i posmatraju problem na drugaiji nain; sadraj sesija bazira
na principima socijalnog uenja i odnosi se na primenu pozitivnih
potkrepljenja, blago kanjavanje, pregovaranje i uslovljavanje; roditeljima se pokazuje primena odreene tehnike, a zatim oni vebaju njenu upotrebu.

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja

25

Veina savremenih autora poziva se na rezultate opsene studije efektivnog psihosocijalnog tretmana dece i omladine sa poremeajima ponaanja koja je zasnovana na analizi 82 evaluacije efekata iz perioda 1966
1995. godina (Brestan, Eyberg, 1998). Prema efektivnosti, razliite forme
tretmana razvrstane su u tri kategorije: potvreno efektivne (ukupno dve),
mogue efektivne (ukupno 10) i neefektivne forme. Potvreno efektivni
tretmani ija je delotvornost empirijski dokazana su:
program treninga za roditelje zasnovan na priruniku Living with
children (Patterson, Gullion, 1996), koji je kratkoroan i bihejvioralan po svojoj prirodi, ima za cilj poduavanje roditelja kako da
uoe devijantne obrasce ponaanja, prate i nagrauju prosocijalna
ponaanja i ignoriu ili kanjavaju negativna ponaanja deteta;
program treninga za roditelje koji obuhvata modelovanje putem
serije lekcija snimljenih na video-trake i grupne diskusije kojima
rukovodi terapeut.
Deset godina kasnije, prikazani rezultati donekle su korigovani u pregledu literature o efektivnosti psihosocijalnog tretmana dece i omladine sa
poremeajima ponaanja iz perioda 19962007. godina (Eyberg, Nelson,
Boggs, 2008). Od prethodno pomenuta dva potvreno efektivna tretmana,
samo prvi je ispunio stroge kriterijume dobro ustanovljenog tretmana, dok
je drugi reklasifikovan u kategoriju mogue efektivnih tretmana. Takoe,
ponovnim pregledom utvreno je da tri programa ne zadovoljavaju kriterijume mogue efektivnih tretmana, a otkriveno je novih est formi koje ih
zadovoljavaju, tako da se u ovoj kategoriji nalo ukupno 15 intervencija,
a to su:
trening kontrole besa za decu osnovnokolskog uzrasta sa disruptivnim ponaanjem (Anger Control Training), zasnovan je na modelu
procesiranja socijalnih informacija i sastoji se od grupnih sesija na
kojima se ue i uvebavaju adekvatni odgovori na situacije koje
mogu da provociraju ljutnju;
grupni trening asertivnosti u formi diskusionih grupa namenjen je
agresivnim adolescentima i primenjuje se u koli u dve verzije koje
se razlikuju prema nainu rukovoenja grupom (Counselor-Led
Assertive Training i Peer-Led Assertive Training);
sesije za roditelje i decu koje imaju za cilj redukovanje koersivnih
interakcija putem instruiranja roditelja o podsticanju pozitivnog
ponaanja, ignorisanju minornih negativnih ponaanja, davanju ja-

26

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

snih uputstava, primeni nagrada i kazni (Helping the Noncompliant


Child);
u okviru obuhvatnog programa koji je fokusiran na redukovanje
bihejvioralnih problema i unapreivanje socijalne kompetencije
dece uzrasta od tri do osam godina (Incredible Years), kao mogue
uspene izdvojene su dve komponente grupni trening za roditelje (Incredible Years Parent Training) i trening u vidu radionica za
decu (Incredible Years Child Training);
program smetanja maloletnika sa delinkventnim ponaanjem u
hraniteljske porodice (Multidimensional Treatment Foster Care),
koji obuhvata: trening hranitelja u primeni strukturiranog sistema
upravljanja ponaanjem, kontinuiranu superviziju i pomo hraniteljskoj porodici, porodinu terapiju sa biolokim roditeljima i
individualni tretman deteta sa naglaskom na vetinama reavanja
problema, kontroli besa, kolovanju i slino;
multisistemska terapija (Multisystemic Therapy) za adolescente sa
teim oblicima poremeaja ponaanja i delinkventnim ponaanjem
moe se opisati kao proirena sistemska porodina terapija, jer se
problem posmatra i tretira u irem socijalnom kontekstu, to podrazumeva izradu plana tretmana za svaku porodicu i primenu raznovrsnih intervencija, a najee su to porodina terapija, pomo u
kolovanju, integrisanje adolescenta u prosocijalne vrnjake grupe
i trening socijalnih kognitivno-bihejvioralnih vetina;
program treninga za roditelje fokusiran na obrasce interakcija roditeljdete (Parent-Child Interaction Therapy), koji ima za cilj obuavanje roditelja adekvatnim nainima reagovanja na ponaanje
deteta i unapreivanje topline i bliskosti porodinih odnosa;
program treninga za roditelje zasnovan na osnovnim bihejvioralnim principima modifikacije ponaanja deteta (Parent Management
Training Oregon Model);
viefazni program unapreivanja pozitivnog roditeljstva (Positive
Parenting Program), tanije etvrti nivo ovog programa koji ima
za cilj unapreivanje osnovnih roditeljskih vetina i peti nivo koji
predstavlja intenzivan individualizovani tretman disfunkcionalnih
porodica;
trening vetina reavanja problema za decu sa poremeajima ponaanja uzrasta od sedam do trinaest godina (Problem-Solving Skills Training), isti trening uz dodatak komponente uvebavanja u

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja

27

planiranim aktivnostima izvan sesija i kombinacija ovog treninga,


vebanja i treninga za roditelje;
kolski kognitivno-bihejvioralni program koji je zasnovan na modelu racionalno-emocionalne edukacije (Rational-Emotive Mental
Health Program).
Do slinih zakljuaka dolaze i drugi autori. Prema Friku, rezultati
analize efektivnosti dosadanje prakse tretmana poremeaja ponaanja prilino su pesimistini, jer se veina pristupa moe oceniti kao nedelotvorna,
a neki pristupi imaju ak negativne efekte (Frick, 2001). Razlog za takvo
stanje ovaj autor vidi u neusklaenosti tretmana sa savremenim saznanjima o etiologiji poremeaja ponaanja, a kao primer navodi zanemarivanje
psihosocijalnog konteksta u kome se problem javlja prilikom planiranja i
primene programa. Ipak, Frik izdvaja etiri pristupa ija je delotvornost
empirijski potvrena, od kojih su tri zasnovana na socijalnom uenju, a
jedan na primeni lekova i to su:
bihejvioralni programi zasnovani na strukturiranom sistemu upravljanja ponaanjem, koji sadre nekoliko elemenata: postavljanje
jasnih i gradiranih bihejvioralnih ciljeva, sistem praenja ostvarivanja ciljeva, sistem pozitivnih potkrepljenja kojima se podstie napredovanje u ostvarivanju ciljeva i sankcije za neadekvatno
ponaanje;
trening roditeljskih vetina (npr. Parent Management Training),
putem koga roditelji ue kako da ustanove i primene strukturirani sistem upravljanja ponaanjem deteta kod kue, fokusirani su
na unapreivanje kvaliteta odnosa roditeljdete, stvaranje uslova
u kojima se poveava verovatnoa prosocijalnog ponaanja deteta,
osposobljavanje roditelja za uspeno praenje i nadzor nad detetom, te primenu efektivnih strategija disciplinovanja;
trening socijalnih kognitivno-bihejvioralnih vetina koji ima za cilj
prevazilaenje deficita socijalne kognicije i vetina reavanja socijalnih problema, a moe biti specifino usmeren ka redukovanju
impulsivnosti (Self-Instructional Training Program) ili pristrasnog
pripisivanja hostilnih namera (Anger Coping Program), unapreivanju socijalnih vetina i upravljanja emocijama (Promoting Alternative Thinking Strategies Curriculum);
primena medikamentozne terapije, odnosno stimulanata (Ritalin) u
sluajevima kada je poremeaj ponaanja udruen sa ADHD.

28

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

Polazei od toga da tretman poremeaja ponaanja treba da bude individualizovan u zavisnosti od specifinih mehanizama koji stoje u osnovi datog sluaja poremeaja ponaanja i sveobuhvatan, odnosno usmeren
ka razliitim rizinim faktorima, ovaj autor izdvaja dva modela tretmana
koji zadovoljavaju te uslove i za koje postoje podaci o delotvornosti. Prvi
model, koji se primenjuje kod dece mlaeg uzrasta sa teim obrascima
problematinog ponaanja, karakterie multikomponentna struktura i orijentacija ka unapreivanju kompetencija deteta, porodice i kole (Families
and Schools Together). Inicijalna faza ovog programa integrie trening roditeljskih vetina, trening socijalnih kognitivno-bihejvioralnih vetina za
decu, pomo u uenju i unapreivanje porodinog funkcionisanja putem
kunih poseta, reavanja aktuelnih problema, uspostavljanja odnosa sa susedstvom i slino. Tokom druge faze, osim praenja, rade se periodine
procene razvoja identiteta i prilagoavanja, porodinog funkcionisanja,
kolskog postignua i odnosa sa vrnjacima, na osnovu ega se odluuje
o primeni odgovarajuih intervencija. Drugi efektivni model tretmana je
multisistemska terapija, o kojoj je ranije bilo rei.
Meu savremenim autorima ima i onih koji smatraju da istraivaka literatura iz protekle decenije dovodi u pitanje uvreeno stanovite o
rezistentnosti poremeaja ponaanja i svedoi o mogunosti efektivnog
tretmana (Burke, Loeber, Birmaher, 2002). Analizirajui razliite pristupe u tretmanu poremeaja ponaanja, ova grupa autora dolazi do sledeih
zakljuaka:
psihofarmakoloki tretman (primena stabilizatora, antipsihotika
i stimulanata) daje dobre rezultate kod teih i rezistentnih oblika
poremeaja ponaanja, ukoliko se primenjuje sa drugim oblicima
tretmana;
individualni tretman je najuspeniji ako se primenjuje u okviru irih
multimodalnih programa, a dokazi o efektivnosti naeni su za intervencije iji je cilj kontrola besa, sticanje otpornosti na stres, unapreivanje asertivnosti, podsticanje moralnog razvoja, kao i za racionalno-emocionalnu terapiju i trening vetina reavanja problema;
tretman roditelja i porodica smatra se jednim od najuspenijih pristupa, to se posebno odnosi na trening roditeljskih vetina, unapreivanje interakcija roditeljdete i porodino orijentisani trening u
reavanju problema;
kolski programi prevencije i redukovanja bulinga i drugih oblika
problematinog ponaanja ostvaruju umereno pozitivne efekte, s

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja

29

tim da su rezultati evaluacija programa grupnog rada sa decom sa


poremeajima ponaanja prilino nepovoljni;
multimodalni programi (Families and Schools Together, Multisystemic Therapy, Project LIFT), koji sadre multimodalne intervencije usmerene ka razliitim rizinim faktorima su najuspeniji u
tretmanu poremeaja ponaanja.
Rezultati dosadanjih istraivanja ukazuju na delotvornost raznovrsnih intervencija u tretmanu poremeaja ponaanja, ali je teko izdvojiti
jedan pristup koji bi se oznaio kao najbolji. Na osnovu navedenih pregleda literature mogu se izvui neke opte smernice za tretman poremeaja
ponaanja: potvrena je efektivnost treninga za roditelje, pogotovo kada
su u pitanju deca mlaeg uzrasta sa lakim oblicima poremeaja ponaanja; kod dece starijeg uzrasta i adolescenata opravdano je primeniti neku
vrstu treninga socijalnih vetina; u sluajevima gde su otkriveni tei oblici poremeaja ponaanja i delinkvencija dobri rezultati ostvareni su primenom obuhvatnih multikomponentnih programa. Pored toga, empirijski
podaci govore u prilog delotvornosti jo nekih pristupa u tretmanu poremeaja ponaanja. Dobar primer za to je pristup zasnovan na postulatima
eksperimentalne pedagogije. Mitja Krajnan u svom radu predstavlja teorijska i empirijska polazita ovog pristupa i ukazuje na njegove prednosti
i nedostatke.
REDUKOVANJE DELINKVENTNOG I KRIMINALNOG
PONAANJA
U narednom delu panja e biti posveena programima i intervencijama koje se primenjuju radi redukovanja prestupnikog ponaanja maloletnih i odraslih uinilaca krivinih dela. Termin redukovanje delinkvencije i kriminalnog ponaanja izabran je sa razlogom. Za razliku od perioda
do sedamdesetih godina prolog veka kada je rehabilitacija (tretman) bila
primarna orijentacija u postupanju prema uiniocima krivinih dela, poslednjih tridesetak godina model kontrole kriminala postaje dominantan u
oblasti sankcionisanja i korekcije. Takav trend zapaa se i u novijoj literaturi o efektivnosti programa i intervencija, gde se posveuje panja ne
samo ispitivanju delotvornosti tretmana, ve i drugih pristupa.
Kraj 20. veka obeleio je znatan napredak saznanja o efektivnim pristupima u korekciji, pre svega, zahvaljujui metaanalizama (uni-Pavlovi,

30

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

2004). Metaanaliza je postupak statistike agregacije rezultata veeg broja


empirijskih istraivanja koji omoguava meusobno poreenje i integraciju
nalaza o efektivnosti programa i intervencija. Procedura se sastoji od potrage za studijama koje ispunjavaju osnovne metodoloke kriterijume, njihovog razvrstavanja u jedinice analize prema vrsti programa koje ispituju (npr.
savetovanje, obrazovanje i profesionalno osposobljavanje, multimodalni
programi) i izraunavanja standardizovane mere razlika izmeu komparativnih grupa izraene tzv. veliinom efekta. Klasian rad ovog tipa predstavlja studija u kojoj su analizirani i sumirani rezultati 13 metaanaliza, odnosno
preko 500 evaluacija programa (Lsel, 1995). Generalni zakljuak je da su
najdelotvorniji programi kognitivno-bihejvioralnog i multimodalnog tipa.
Prema miljenju mnogih autora, veliki doprinos unapreivanju saznanja o efektivnom tretmanu prestupnika ostvarili su autori studije u kojoj
je empirijski potvrena delotvornost programa usklaenih sa osnovnim
principima efektivnog tretmana (principi rizika, potreba i responsivnosti)
(Andrews et al., 1990). Umesto uobiajenog razvrstavanja programa prema dominantnom tipu intervencija, ovi autori su ispitivane programe i intervencije razvrstali na sledei nain:
krivine sankcije koje izrie sud i u okviru kojih se ne primenjuje
tretman;
neadekvatne intervencije i programi: programi namenjeni niskorizinim prestupnicima ili primenjeni bez prethodnog usklaivanja
sa nivoom rizika i potreba; nedirektivno i nestrukturirano psihodinamsko savetovanje; forme grupnog rada koje naglaavaju intergrupnu komunikaciju i nemaju jasan plan uspostavljanja kontrole
nad modelovanjem i potkrepljivanjem kriminalnog ponaanja; programi koji nisu fokusirani na kolovanje i profesionalno osposobljavanje; programi zastraivanja (Scared Straight);
adekvatni programi i intervencije, odnosno programi koji su namenjeni visokorizinim prestupnicima, bihejvioralni programi,
programi usklaeni sa specifinom responsivnou korisnika i programi koji nisu bihejvioralni po svojoj prirodi, ali su strukturirani i
usmereni ka kriminogenim potrebama;
nespecifikovani programi i intervencije koji nisu razvrstani u prethodne kategorije.
Prema efektivnosti, na prvom mestu su adekvatni programi, a zatim nespecifikovani programi, krivine sankcije i, na kraju, neadekvatni programi.

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja

31

Najpoznatija metaanaliza programa i intervencija za maloletne delinkvente obuhvatila je 200 eksperimentalnih i kvazieksperimentalnih studija
iz ove oblasti (Lipsey, Wilson, 1998). U grupu najuspenijih programa i
intervencija svrstani su:
programi individualnog savetovanja: program za mlade prestupnike na probaciji koji sprovodi nadlena sluba sa volonterima iz zajednice, realitetna terapija i savetovanje u okviru multisistemske
terapije za seksualne prestupnike;
programi unapreivanja interpersonalnih vetina: eksperimentalni
program koji koristi dramu i snimanje filmova, intenzivni desetodnevni kurs u grupnim kampovima ili crkvama, trening socijalnih
vetina, trening zamene agresivnog ponaanja, didaktiki program
unapreivanja interpersonalnih vetina (Social Interactional Skills
Program);
bihejvioralni programi: program unapreivanja porodinog funkcionisanja (Family Counseling Program), program zasnovan na
ugovaranju kao metodi bihejvioralne terapije, kognitivni program
medijacije i trening otpornosti na stres;
multimodalni programi (New Pride, Camp Fenner i Planned Reentry Program).
Malo je empirijskih dokaza koji potvruju efektivnost primene krivinih sankcija prema maloletnicima sa delinkventnim ponaanjem. Savremeno maloletniko pravosue uvaava specifine karakteristike linosti maloletnih uinilaca krivinih dela i predvia primenu posebnih mera,
koje se razlikuju od sankcija za punoletne prestupnike. U naem zakonodavstvu, osnovne krivine sankcije za maloletnike su vaspitne mere, u
kojima je naglaena primena intervencija socijalnog i vaspitnog karaktera.
Meutim, kanjavanje i rehabilitacija su sutinski inkompatibilne orijentacije, pa ostaje otvoreno pitanje da li se u okviru krivinih sankcija mogu
uspeno primeniti odgovarajui programi i intervencije tretmana (uniPavlovi, Mikovi, 2007). U radu Sneane Sokovi razmatraju se osnovne karakteristike institucionalnih vaspitnih mera i problemi u njihovoj primeni, u svetlu reforme maloletnikog pravosua u Srbiji.
U savremenim studijama, zakljuci o efektivnosti pojedinih programa
i intervencija izvode se na osnovu naunog metoda koji su razvili istraivai Univerziteta u Merilendu (Sherman et al., 1997). Procedura se sastoji
iz dva koraka. U okviru prvog, prikupljaju se evaluacione studije odreene

32

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

vrste programa i ocenjuje njihov metodoloki kvalitet. Zatim se studije


razvrstavaju u pet grupa, od najslabijih koje ukazuju na izvesnu korelaciju
programa i rezultata do najboljih u kojima je primenjen eksperimentalni
dizajn. Drugi korak odnosi se na izvoenje zakljuaka o efektivnosti programa i njihovo razvrstavanje u jednu od etiri grupe: 1) efektivni programi, za koje postoje barem dve evaluacije sa komparativnim grupama koje
ukazuju na delotvornost u redukciji recidivizma; 2) nedelotvorni programi, za koje postoje barem dve evaluacije sa komparativnim grupama koje
otkrivaju nedelotvornost u redukciji recidivizma; 3) obeavajui programi, za koje ne postoje vrsti empirijski dokazi o efektivnosti i 4) programi
nepoznatog dejstva gde spadaju programi koji nisu razvrstani u prethodne
tri kategorije.
U jednoj od najobuhvatnijih studija u kojoj je primenjen opisani postupak analizirana je efektivnost razliitih pristupa u redukovanju delinkvencije i kriminala, koji su prema mehanizmu delovanja razvrstani u est
osnovnih kategorija, a to su: onesposobljavanje, odvraanje ili zastraivanje, kontrola u zajednici, programi strukture, discipline i izazova, rehabilitacija i razliite kombinacije rehabilitacije i kontrole (MacKenzie, 2002).
Osnovni zakljuci o efektivnosti analiziranih pristupa su:
efektivni pristupi su rehabilitacija, a posebno programi bazirani na
modelu terapijske zajednice koji se primenjuju u zatvorima, kognitivno-bihejvioralni programi, vaninstitucionalni programi tretmana
seksualnih prestupnika, programi profesionalnog osposobljavanja,
multikomponentni programi zatvorske industrije i programi zapoljavanja u zajednici, zatim onesposobljavanje, odnosno zatvaranje
prestupnika koji e u budunosti nastaviti sa vrenjem krivinih
dela;
programi i intervencije koji obeavaju su: sudovi za drogu, novane kazne, postinstitucionalni programi za mlade, tretman zavisnosti od droge sa urinoanalizom, tretman seksualnih prestupnika u
zatvoru, osnovno obrazovanje odraslih i tranzicioni programi koji
sadre individualizovanu pripremu za zapoljavanje i intervencije
za visokorizine prestupnike;
neefektivni pristupi su zastraivanje (npr. Scared Straight), kontrola u zajednici (npr. intenzivni nadzor, kuni pritvor, urinoanalize),
programi strukture, discipline i izazova (militarni model but-kamp
programa), programi rehabilitacije u kojima se primenjuje nedirektivno i nestrukturirano savetovanje.

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja

33

Po ugledu na prethodno istraivanje, u Velikoj Britaniji uraena je studija efektivnosti krivino-pravnih intervencija koje su grupisane na sledei nain: tretman bolesti zavisnosti, sankcionisanje i diverzioni programi,
programi koji se primenjuju u probaciji i zatvorima, situaciona prevencija i
redukcija kriminala (Perry, McDougall, Farrington, 2006). Na ovom mestu
bie ukratko prikazani rezultati o efektivnosti prva tri navedena pristupa.
Samo jedan program je ispunio kriterijume za ukljuivanje u kategoriju
efektivnih programa, a to je vaninstitucionalni kognitivno-bihejvioralni
program za seksualne prestupnike. U programe koji obeavaju svrstani su
sledei programi:
tretman bolesti zavisnosti: zatvorski program edukacije o zloupotrebi alkohola, tretman metadonom i diamorfinom, i zatvorski program baziran na modelu terapijske zajednice;
diverzioni programi i sankcionisanje: diverzioni program za prestupnike sa mentalnim poremeajima;
programi u okviru probacije i kazne zatvora: zatvorski program
baziran na modelu terapijske zajednice, program tretmana seksualnih prestupnika u zatvoru, program zapoljavanja osuenika na
probaciji, program redukovanja saobraajnog kriminala za mlade
prestupnike, program restorativne pravde za odrasle prestupnike i
kognitivno-bihejvioralni trening vetina.
Ista metodologija koriena je u istraivanju efektivnosti korektivnih
programa koji su fokusirani na tranziciju iz zatvora u zajednicu i programa sa inicijalnim tretmanom u zatvoru koji je povezan sa postinstitucionalnom brigom u zajednici (Seiter, Kadela, 2003). Ovim pregledom literature obuhvaene su 32 studije objavljene u periodu 19752001. godina,
od kojih samo 19 ima eksperimentalni ili kvazieksperimentalni dizajn.
Stoga je opravdan generalni zakljuak da identifikaciju uspenih programa oteava manjak kvalitetnih evaluacija u oblasti. Najvaniji nalazi ove
studije su:
programi profesionalnog osposobljavanja i radnog otputanja daju
pozitivne rezultate u pogledu redukcije recidivizma i unapreivanja
radnih sposobnosti;
programi tretmana bolesti zavisnosti redukuju zloupotrebu psihoaktivnih supstanci i kriminalno ponaanje;
programi edukacije doprinose unapreivanju obrazovnog nivoa, ali
ne i smanjivanju recidivizma;

34

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

programi po modelu kua na pola puta redukuju uestalost i teinu


izvrenih krivinih dela;
programi ranog otputanja iz zatvora efektivno redukuju recidivizam.
Zakljuci o efektivnosti pojedinih pristupa i programa podloni su
promenama, u zavisnosti od novih empirijskih saznanja. Primena procedure Univerziteta u Merilendu podrazumeva kontinuirano traganje za
uraenim evaluacijama programa i razmatranje postojeih zakljuaka u
svetlu novih rezultata. U nedavno objavljenoj studiji, koja je obuhvatila
284 evaluacije, u izvesnoj meri modifikovani su zakljuci o efektivnosti
intervencija i programa koji se primenjuju u oblasti korekcije (MacKenzie,
2006). Rezultati ove iscrpne studije mogu se sumirati na sledei nain:
efektivni su programi obrazovanja i profesionalnog osposobljavanja, kognitivno-bihejvioralni programi (Moral Reconation Therapy
i Reasoning & Rehabilitation), kognitivno-bihejvioralni, bihejvioralni i hormonski-hirurki tretman seksualnih prestupnika, multisistemska terapija za mlade prestupnike, sudovi za drogu, vaninstitucionalni tretman bolesti zavisnosti i tretman bolesti zavisnosti u
zatvorima;
neefektivni su edukacija o ivotnim vetinama, zatvorska industrija,
multikomponentni radni programi, psihosocijalni tretman seksualnih
prestupnika, institucionalni tretman i vaninstitucionalni nadzor za
maloletne prestupnike, tretman nasilja u porodici koji sadri feministiku perspektivu, kognitivno-bihejvioralni tretman ili hapenje,
but-kamp programi, intenzivan nadzor i elektronsko praenje.
Prikazani rezultati sugeriu da mnogi programi i intervencije daju dobre rezultate u smislu redukcije kriminala. Interesantno je da oni pripadaju
razliitim pristupima koji imaju drugaija teorijska ishodita i specifian
mehanizam delovanja, od onesposobljavanja do rehabilitacije. Postavlja se
pitanje u kojoj su meri savremena saznanja o delotvornom redukovanju kriminala implementirana na naim prostorima. Nekoliko radova iz ove knjige
posveeno je efektivnosti razliitih pristupa u redukovanju kriminala odraslih prestupnika. U prvom radu, iji je autor Zoran Ili, razmatra se uslovna
osuda sa zatitnim nadzorom. Pored osvrta na istorijat uslovne osude sa
zatitnim nadzorom i njene prednosti i nedostatke, autor, na osnovu nekih
empirijskih pokazatelja, razmatra primenu ovog instituta u naoj praksi.
Danica Vasiljevi-Prodanovi je pripremila detaljnu analizu primene elektronskog nadzora koja obuhvata svrhu i nain implementacije, zakonski

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja

35

okvir, prednosti i nedostatke, te prikaz rezultata evaluacija koje su raene u


drugim zemljama. Trei rad, autora Gorana Jovania, predstavlja empirijski
utemeljenu analizu potreba za tretmanom osuenih lica na kaznu zatvora,
ali i programa i intervencija koje se primenjuju radi njihove rehabilitacije u
kazneno-popravnim ustanovama u Srbiji. U radu Danke Radulovi i Leonore Mihailovi diskutuje se o primeni konstruktivistike terapije u zatvorskim uslovima. Posebnu panju autorke su posvetile osnovnim postavkama
konstruktivistike psihoterapije, specifinim linim konstruktima uinilaca
krivinih dela i smernicama za primenu ovog vida terapije u tretmanu prestupnika, uz kritiki osvrt na potencijale i ogranienja ovog pristupa. Na
kraju, Irma Deljki i Marija Lui-ati posvetile su panju aktuelnom pitanju nasilja u porodici i mogunostima redukovanja ovog specifinog oblika kriminala, prvenstveno putem sveobuhvatne zatite njegovih rtava.
ZAVRNA RAZMATRANJA
Rad predstavlja sistematski pregled savremenih saznanja o pristupima u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja. Prema miljenju mnogih strunjaka, poremeaji ponaanja predstavljaju poseban izazov zbog
znatno vee uestalosti u odnosu na sve druge mentalne poremeaje, ali i
brojnih negativnih posledica koje izazivaju. Osnovni rezultati istraivanja
o efektivnoj prevenciji poremeaja ponaanja predstavljeni su pomou tri
osnovna nivoa preventivnog delovanja univerzalni, selektivni i indikovani nivo. Takoe, analizirani su rezultati studija o delotvornosti razliitih
pristupa i intervencija u tretmanu poremeaja ponaanja. Na osnovu pregleda najznaajnijih radova, prevashodno iz oblasti medicine i psihologije,
mogue je izdvojiti pristupe za koje postoje empirijski dokazi o efektivnosti, a to su: unapreivanje socijalnih vetina dece i adolescenata, unapreivanje roditeljskih vetina i porodinog funkcionisanja i usmerenost
ka razliitim rizinim faktorima, odnosno multimodalni pristup. Pored
toga, konsultovanjem literature iz oblasti kriminologije i krivinog prava,
identifikovani su efektivni pristupi u redukovanju delinkvencije i kriminala. Najvei broj autora ukazuje na efektivnost kognitivno-bihejvioralnih i
multimodalnih programa, ali i nekih drugih pristupa. Na kraju, treba napomenuti da ovaj rad predstavlja uvod u ostale radove u kojima e detaljnije
biti razmotreni pojedini teorijski, empirijski i praktini aspekti drutvenog
reagovanja na poremeaje ponaanja, delinkvenciju i kriminal.

36

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

LITERATURA
Achenbach, T. M. (1995). Empirically based assessment and taxonomy: Applications to clinical research. Psychological Assessment, 7(3), 261274.
Achenbach, T. M., Rescorla, L. A. (2001). Manual for the ASEBA school-age
forms and profiles. Burlington, VT: University of Vermont, Research Center
for Children, Youth and Families.
American Psychiatric Association (APA). (1994). Diagnostic and statistical manual of mental disorders, 4th edition (DSM-IV). Washington, DC: American
Psychiatric Press.
Andrews, D. A., Zinger, I., Hoge, R. D., Bonta, J., Gendreau P., Cullen, F. T.
(1990). Does correctional treatment work? A clinically relevant and psychologically informed meta-analysis. Criminology, 28(3), 369404.
Brestan, E. V., Eyberg, S. M. (1998). Effective psychosocial treatments of conduct disordered children and adolescents: 29 years, 82 studies, and 5,272
kids. Journal of Clinical Child Psychology, 27(2), 180189.
Burke, J. D., Loeber, R., Birmaher, B. (2002). Oppositional defiant disorder and
conduct disorder: A review of the past 10 years, part II. American Academy
of Child & Adolescent Psychiatry, 41(11), 12751293.
Clarke, R. V. (1997). Introduction. In R. V. Clarke (Ed.), Situational crime prevention: Successful case studies (pp. 243). Albany, NY: Harrow and Heston.
Coie, J. D., Watt, N. F., West, S. G., Hawkins, J. D., Asarnow, J. R., Markman, H.
J., Ramey, S. L., Shure, M. B., Long, B. (1993). The science of prevention: a
conceptual framework and some directions for a national research program.
American Psychologist, 48(10), 10131022.
Cornish, D. B., Clarke, R. V. (2003). Opportunities, precipitators and criminal
decision: A reply to Wortleys critique of situational crime prevention. In
M. J. Smith, D. B. Cornish (Eds.), Theory for practice in situational crime
prevention (pp. 4196). Monsey, NY: Criminal Justice Press.
Eyberg, S. M., Nelson, M. M., Boggs, S. R. (2008). Evidence-based psychosocial
treatments for children and adolescents with disruptive behavior. Journal of
Clinical Child & Adolescent Psychology, 37(1), 215237.
Farrington, D. P. (2000). Explaining and preventing crime: The globalization of
knowledge The American Society of Criminology 1999 presidential address. Criminology, 38(1), 124.
Frick, P. J. (2001). Effective interventions for children and adolescents with conduct disorder. The Canadian Journal of Psychiatry, 46(7), 597608.
Gordon, R. S. (1983). An operational classification of disease prevention. Public
Health Reports, 98(2), 107109.
Greenberg, M. T., Domitrovich, C., Bumbarger, B. (2001). The prevention of
mental disorders in school-aged children: Current state of the field. Pre-

Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja

37

vention & Treatment, 4(1). http://psycnet.apa.org.proxy.kobson.nb.rs:2048/


journals/pre/4/1/1a.html, accessed 22.6.2010.
Hope, T. (1995). Community crime prevention. In M. Torny, D. P. Farrington
(Eds.), Building a safer society: Strategic approaches to crime prevention
(pp. 2190). Chicago, IL: The University of Chicago Press.
Kazdin, A. E. (1993). Treatment of conduct disorder: Progress and directions in psychotherapy research. Development and Psychopathology, 5(12), 277310.
Lipsey, M. W., Wilson, D. B. (1998). Effective intervention for serious juvenile
offendrers: A synthesis of reasarch. In R. Loeber, D. P. Farrington (Ed.),
Serious and violent juvenile offenders: Risk factors and successful interventions (pp. 313345). Thousand Oaks, CA: Sage Publications.
Loeber, R., Burke, J. D., Lahey, B. B., Winters, A., Zera, M. (2000). Oppositional defiant and conduct disorder: A review of the past 10 years, Part I.
Journal of American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 39(12),
14681484.
Lsel, F. (1995). The efficacy of correctional treatment: A review and synthesis of
meta-evaluations. In J. McGuire (Ed.), What works: Reducing Reoffending
(pp. 79111). Chichester, UK: John Wiley & Sons, Ltd.
MacKenzie, D. L. (2002). Reducing the criminal activities of known offenders
and delinquents: Crime prevention in the courts and corrections. In L. W.
Sherman, D. P. Farrington, B. C. Welsh, D. L. MacKenzie (Eds.), Evidencebased crime prevention (pp. 330404). New York, NY: Routledge.
MacKenzie, D. L. (2006). What works in corrections: Reducing the criminal activities of offenders and delinquents. New York, NY: Cmbridge University
Press.
Moore, M. H. (1995). Public health and criminal justice approaches to prevention. In M. Torny, D. P. Farrington (Eds.), Building a safer society: Strategic
approaches to crime prevention (pp. 237262). Chicago, IL: The University
of Chicago Press.
Mrazek, P. J., Haggerty, R. J. (1994). Reducing risks for mental disorders: frontier for preventive intervention research. Washington, DC: National Academy Press.
Patterson, G. R.,

DeBaryshe, B. D., Ramsey, E. (1989). A developmental perspective on antisocial behavior. American Psychologist, 44(2), 329335.
Perry, A. E., McDougall, C., Farrington, D. P. (2006). Reducing crime: The effectiveness of criminal justice interventions. Chichester, UK: John Wiley &
Sons, Ltd.
Seiter, R. P., Kadela, K. R. (2003). Prisoner reentry: What works, what does not,
and what is promising. Crime & Delinquency, 49(3), 360388.
Sherman, L. W. (1997). Communities and crime prevention. In L. W. Sherman,
D. Gottfredson, D. MacKenzie, J. Eck, P. Reuter, S. Bushway, Preventing

38

Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi

crime: What works, what doesn't, what's promising (pp. 4071). Washington, DC: U. S. Department of Justice, National Institute of Justice.
Sherman, L. W., Gottfredson, D., MacKenzie, D. L., Eck, J., Reuter, P., Bushway,
S. (1997). Preventing crime: What works, what doesn't, what's promising.
Washington, DC: U. S. Department of Justice, National Institute of Justice.
Svetska zdravstvena organizacija. (1992). ICD-10 klasifikacija mentalnih poremeaja i poremeaja ponaanja kliniki opisi i dijagnostika uputstva.
Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva.
Tolan, P. H., Guerra, N. G. (1994). Prevention of delinquency: Current status and
issues. Applied & Preventive Psychology, 3(4), 251273.
Torny, M., Farrington, D. P. (1995) Strategic approaches to crime prevention. In
M. Torny, D. P. Farrington (Eds.), Building a safer society: Strategic approaches to crime prevention (pp. 120). Chicago, IL: The University of Chicago Press.
Tremblay, R. E., Craig, W. M. (2000). Developmental juvenile delinquency prevention. European Journal on Criminal Policy and Research, 5(2), 3349.
Welsh, B. C., Hoshi, A. (2002). Communities and crime prevention. In L. W.
Sherman, D. P. Farrington, B. C. Welsh, D. L. MacKenzie (Eds.), Evidencebased crime prevention (pp. 165197). New York, NY: Routledge.
uni-Pavlovi, V. (2004). Evaluacija u resocijalizaciji. Beograd: Partenon.
uni-Pavlovi, V., Mikovi, M. (2007). Kategorizacija programa za maloletne
prestupnike. U D. Radovanovi (Ur.), Poremeaji ponaanja i prestupnitvo
mladih: specijalno pedagoki diskurs (str. 207232). Beograd: Fakultet za
specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavaku delatnost.
INTRODUCTION: CONTEMPORARY APPROACHES TO
PREVENTION AND TREATMENT OF CONDUCT DISORDERS
Abstract
This paper is dedicated to the analysis of different approaches to prevention
and treatment of conduct disorders Descriptions, characteristics and typology of
conduct disorders seen in contemporary literature, were discussed in the first part
of this article. The second part of the paper is directed to effective approaches to
prevention of conduct disorders along continuum made by universal, selective
and indicated prevention. In addition, basic principles of legal, social and situational prevention of offending behavior were also discussed. Finally, literature
review revealed contemporary knowledge on successful approaches in the treatment of conduct disorders and reduction of delinquency and crime.
Key words: conduct disorder, delinquency, crime, prevention, treatment

Krivino zakonodavstvo kao instrument


prevencije nedozvoljenog ponaanja

Stanko Bejatovi
Apstrakt
Problematiku mesta i uloge krivinog zakonodavstva kao instrumenta prevencije nedozvoljenog ponaanja autor je u radu obradio u etiri grupe pitanja.
Prva grupa posveena je optim napomenama o krivinom zakonodavstvu kao
instrumentu prevencije kriminaliteta i drugih vidova nedozvoljenog ponaanja
kao i faktorima od kojih zavisi stepen praktine realizacije ponaanja koja su
pravno nedozvoljena, s posebnim naglaskom na ponaanja inkriminisana krivinim zakonodavstvom. Druga grupa pitanja posveena je analizi uslova koje mora,
prema shvatanju autora, da ispunjava krivinopravna norma da bi bila u funkciji
prevencije kriminalnih aktivnosti, u okviru ega se posebna panja poklanja njenoj adekvatnosti. Upravo, polazei od ovog uslova krivinopravne norme, trea i
etvrta grupa pitanja posveene su konkretnoj analizi pojedinih krivinopravnih
normi (pre svega procesnog karaktera), odnosno stepena njihove adekvatnosti
posmatrane sa aspekta prevencije kriminaliteta uopte. Brojna pitanja ova dva
dela rada analizirana su sa aspekta njihovog normiranja u pozitivom krivinom
zakonodavstvu Srbije i sa aspekta autorovog vienja poeljnog naina njihove
normativne razrade. S obzirom na ovo, u radu se daje i nemali broj predloga de
lege ferenda s ciljem poveanja preventivne funkcije krivinopravne norme uopte. Pored ovog, u radu je posebna panja posveena i problematici adekvatne primene krivinopravne norme. Razmatranje ovog aspekta predmetne problematike
autor zasniva na injenici da je jedino adekvatna primena krivinopravne norme
u funkciji eljenog stepena prevencije ne samo kriminaliteta, ve i nedozvoljenog
ponaanja uopte shvaenog u njegovom najirem smislu rei.
Na kraja rada autor daje zakljuke do kojih je doao u prouavanju predmetne problematike.
Kljune rei: prevencija, kriminalitet, nedozvoljeno ponaanje, krivinopravna norma, sankcija

40

Stanko Bejatovi

OPTE NAPOMENE O KRIVINOM ZAKONODAVSTVU


KAO INSTRUMENTU PREVENCIJE NEDOZVOLJENOG
PONAANJA
Krivino zakonodavstvo posmatrano kao celina je ne samo nezaobilazan, ve i izuzetno znaajan instrumenat suprotstavljanja kriminalitetu, a
time i svakom drugom nedozvoljenom ponaanju. Sa takvim svojim znaajem ono je istovremeno i jedan od kljunih instrumenata u ostvarivanju
ciljeva kriminalne politike uopte, a to je suprotstavljanje kriminalitetu
(Stojanovi, 1991; Milutinovi, 1984).
I u teoriji i u praksi, nesporne su njihova funkcionalna povezanost
i injenica da od kvaliteta zakonske norme, njene adekvatne primene i
stepena zloupotrebe prava, zavisi i stepen uticaja ovog zakonodavstva na
uspenost ostvarivanja ciljeva kriminalne politike uopte. Ovo sve iz razloga to krivino zakonodavstvo predstavlja zakonsku osnovu za izgradnju onog dela kriminalne politike koji se realizuje na represivnom planu.
Kao takvi, konkretni krivinopravni propisi da bi bili u funkciji adekvatne
kriminalne politike, a time i prevencije nedozvoljenog ponaanja, moraju
da odgovaraju savremenim zahtevima borbe protiv kriminaliteta, da budi
usklaeni sa naom stvarnou i da budu primenljivi. Normativni sistem
krivinog zakonodavstva jedne drave mora da bude primenljiv, drutveno
racionalan i pravian. Treba da sadri takva reenja koja se u praksi mogu
primenjivati. Subjekti zadueni za njihovu primenu (pre svega sudovi i
javna tuilatva) treba da primenjuju norme u meri koja odgovara zakon
skoj intenciji i stvarnim potrebama borbe protiv kriminaliteta. Svako od
stupanje od tog dovodi do nesklada izmeu normativnog i realnog, izmeu
onog to je zakonom propisano i onog to se deava u praktinoj primeni
zakona. Zakon ne treba da propisuje one institute i reenja koja se u prak
tinoj primeni ne mogu realizovati ili nisu drutveno opravdana. Sa druge
strane, organi koji primenjuju zakon ne mogu da u takvom stepenu dero
giraju zakonska reenja da ih ine besmislenim i pretvaraju u deklarativne
odredbe. Izmeu normativnog i aplikativnog aspekta zakonske norme mo
ra da se uspostavi jedna normalna i racionalna ekvivalencija, da i na jednoj
i na drugoj strani postoji oseaj vrednosti o stvarnim drutvenim potreba
ma i kriminalno-politikim zahtevima u propisivanju pojedinih instituta i
reenja uopte i njihovoj primeni u praksi. Samo u takvom sluaju krivino
zakonodavstvo konkretne drave je u funkciji eljenog stepena prevencije
ne samo kriminaliteta, ve i svakog drugog nedozvoljenog ponaanja. Pre-

Krivino zakonodavstvo kao instrument prevencije nedozvoljenog ponaanja

41

ventivna funkcija zakonske norme nije toliko u strogosti, koliko u nemi


novnosti njene primene na svako lice u sluajevima kada su ispunjeni zato
propisani zakonski uslovi. Da bi po svom sadraju bila u ovoj funkciji,
zakonsku normu mora da karakterie i visok stepen preciznosti odreivanja pojedinih zakonskih pojmova (izraza) i propisivanje preciznih uslova
za primenu pojedinih mera i instituta. Jednom reju, preciznost sadraja
krivinopravne norme mora da bude izuzetno visoka (Bejatovi, 2009a).
Meutim, i pored ovog, sadraj zakonskog teksta i adekvatnost njegove
primene nisu jedini preduslovi uspenosti prevencije nedozvoljenog ponaanja a time i prevencije kriminaliteta. Nasuprot, tu su i brojni drugi
faktori, a meu njima, posmatrano sa aspekta tematike ovog rada, poseban
znaaj imaju tri. To su: efikasnost krivinog postupka, zloupotreba konkretne zakonske norme, koja mora biti iskljuena ili svedena na najmanju
moguu meru, i organizacija i finkcionisanje subjekata zaduenih za primenu konkretnog zakonskog teksta (uri, 2008). Samo u svojoj uzajamnoj povezanosti svih ovih faktora krivino zakonodavstvo daje doprinos
eljenom stepenu njegovog dejstva na polju prevencije nedozvoljenog ponaanja uopte, a time i na polju prevencije kriminaliteta kao njegovog
najteeg oblika (Stojanovi, 2004; Ignjatovi, 2004; uri, 2008).
Kada je re o efikasnosti krivinog postupka kao izuzetno znaajnog
faktora preventivnog dejstva krivinog zakonodavstva, treba istai injenicu da ova kauzalna povezanost posebno dolazi do izraaja kod tekih oblika
kriminaliteta koji je neretko pratea pojava tranzicionog perioda bilo koje,
pa i nae drave (Kron, 2007). Ovo iz razloga to je upravo kod ovih oblika
kriminaliteta nesporna nunost, neophodnost i opravdanost to efikasnije
primene mera krivine prinude, a neophodan preduslov zato je i efikasnost
krivinog postupka. Ovde kao i uopte samo efikasan krivini postupak i
oduzimanje imovine steene vrenjem krivinih dela je instrument uspe
ne borbe protiv kriminaliteta, i kao takav odgovara ciljevima i generalne
i specijalne prevencije (Bejatovi, 2009b:58). Nasuprot ovom, neefikasan
krivini postupak suprotan je ciljevima i generalne i specijalne prevencije.
Kao takav ohrabruje potencijalne izvrioce krivinih dela i izaziva, sa
svim opravdano, i nezadovoljstvo javnosti ime ova problematika jo vie
dobija na znaaju (Radulovi, 1997:187; Bejatovi, 2009b:59). Iz ovih, i
ne samo ovih, razloga obaveza je svakog drutva da stvori normativne i
sve druge preduslove za to uspeniju borbu protiv kriminaliteta, za to
uspenije ostvarivanje ciljeva kriminalne politike uopte i za to uspeniji
krivini postupak. Ovakav jedan stav svoju podlogu nalazi i u vodeim

42

Stanko Bejatovi

meunarodnim pravnim aktima koja tretiraju slobode i prava uopte (lan


6, taka 1, Evropske konvencije za zatitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i lan 14, taka 3c, Meunarodnog pakta o graanskim i politikim pravima). Polazei od ovog, u savremenom krivinom pravu trae
se reenja kojima se stvara normativna osnova za to efikasaniji krivini
postupak shvaen u smislu vremena njegovog trajanja, ali i u smislu
zakonitosti presuenja konkretne krivine stvari. Sluaj npr. sa uvoenjem
posebnih, skraenih, pojednostavljenih oblika postupanja za laka krivina
dela; smanjivanjem sudskih vea i irenjem funkcionalne nadlenosti
sudije pojedinca; promenjenom pristupu pripremanja i voenja glavnog
pretresa; stroijem reimu predlaganja i izvoenja dokaza; ogranienjima
u postupcima po pravnim lekovima; sve veoj primeni raznih vidova
instituta sporazuma o priznanju krivice i raznih vidova naela oportuniteta
krivinog gonjenjenja i slino (Stojanovi, 2009; Bejatovi, 2009c).
POJEDINI INSTITUTI KRIVINOG PROCESNOG
ZAKONODAVSTVA I NJIHOV UTICAJ NA EFIKASNOST
KRIVINOG POSTUPKA
Ako se prihvati osnovna hipoteza postavljena u ovom radu da pozitiv
no krivinozakonodavstvo stoji u kauzalnom odnosu sa stepenom njegove
preventivne funkcije kada se govori o nedozvoljenom ponaanju uopte,
odnosno da je samo adekvatno savremeno krivino zakonodavstvo, zako
nodavstvo usklaeno sa drutvenom stvarnou u funkciji eljenog stepena prevencije kriminaliteta kao najteeg oblika nedozvoljenog ponaanja,
onda se kao neminovno namee pitanje: Da li je pozitivno krivinozakonodavstvo Srbije, posmatrano sa aspekta svog sadraja i sa aspekta njego
ve primene, takvo da odgovara zahtevima eljenog stepena svog preventivnog delovanja ili ne? Ako ne, ta bi u njemu trebalo menjati da bi ono
bilo u toj funkciji? Ovakvo postavljeno pitanje posebnu teinu ima upravo
u vremenu pisanja ovog rada jer je ovo vreme diskusije o zakonskim
projektima kojim treba, posle dueg vremena, da se okona rad na reformi
krivinog zakonodavstva Republike Srbije. U nastavku rada pokuaemo
da, konkretnom i pojedinanom analizom nekih od osnovnih krivinoprocesnih instituta koji su u direktnoj normativnoj funkciji efikasnosti krivinog postupka, a time i u funkciji prevencije krivinog zakonodavstva na
polju borbe protiv kriminaliteta, damo odgovor na ovako postavljeno pita-

Krivino zakonodavstvo kao instrument prevencije nedozvoljenog ponaanja

43

nje. Naravno, pri ovakvom pristupu problematici, nuno je imati u vidu i


nespornu injenicu da pored ovde razmatranih pitanja i niza drugih reenja,
nae materijalno, procesno i izvrno krivino zakonodavstvo predstavlja
normativnu osnovu od uticaja na njegovo preventivno dejstvo kada se
govori o nedozvoljenom ponaanju. Ovo iz razloga to eljeni stepen
preventivnog dejstva krivinog zakonodavstva, kao to je to ve istaknuto,
zavisi ne samo od kvaliteta zakonske norme jednog zakonskog teksta ve
krivinog zakonodavstva kao celine. Jednom reju, postoji i nemali broj
drugih pitanja o kojima se, u ovome kontekstu, mora voditi rauna, a o
kojima se na ovome mestu, zbog ogranienog obima rada, ne govori, ali se
i ona moraju uzeti u obzir. Zatim, isto tako mora se uzeti u obzir i injenica
da ni zakonska norma, i pored toga to je od izuzetnog znaaja, nije jedini
faktor efikasnosti krivinog postupka (Radulovi, 1997).
Posmatrano u navedenom kontekstu, meu nemalim brojem instituta
krivinog procesnog zakonodavstva koji su od direktnog uticaja na stepen
preventivnog dejstva krivinog zakonodavstva preko faktora efikasnosti
krivinog postupka od posebnog znaaja su:
sporazum o priznanju krivice,
naelo oportuniteta krivinog gonjenja,
skraeni krivini postupak kao vid pojednostavljenja krivinog
postupka,
funkcionalna nadlenost sudije pojedinca,
postupci za izricanje krivinih sankcija bez glavnog pretresa,
neposredna optunica,
podizanje optunice na glavnom pretresu,
sistem pravnih lekova i
druge mogunosti normativne efikasnosti krivinog postupka u krvinom procesnom zakonodavstvu Srbije.
Sporazum o priznanju krivice
Ozakonjenje instituta sporazuma o priznanju krivice kao jedne od dominantnih formi pojednostavljenog postupanja u krivinim stvarima jedna je od najvanijih novina Zakona o izmenama i dopunama Zakonika
o krivinom postupku (u daljem tekstu ZKP) iz 2009. godine (Slubeni
glasnik RS, 72/09). Njegova sutina ogleda se u prethodnom pregovaranju
o priznavanju krivice izmeu tuioca i okrivljenog i da li je sud naknadno

44

Stanko Bejatovi

prihvatio postignuti sporazum izmeu tuioca i okrivljenog. Kao takav,


mogunost zakljuenja sporazuma o priznanju krivice postoji u sluaju
kada se krivini postupak vodi za jedno krivino delo ili za krivina dela u
sticaju za koja je propisana kazna zatvora do 12 godina. Zakljuenja sporazuma mogu da iniciraju tuilac ili okrivljeni i njegov branilac. Postignutim
sporazumom o priznanju krivice okrivljeni u potpunosti priznaje krivino
delo za koje se tereti, odnosno priznaje jedno ili vie od krivinih dela
uinjenih u sticaju, koja su predmet optube, a okrivljeni i javni tuilac
se saglaavaju, pre svega, o vrsti i visini kazne, odnosno o drugim krivinim sankcijama koje e okrivljenom biti izreene. Dogovorena kazna po
pravilu ne moe biti ispod zakonskog minimuma za krivino delo koje se
okrivljenom stavlja na teret. Samo izuzetno, u Zakonikom predvienim
sluajevima okrivljenom moe biti izreena i blaa kazna, ali i tada u granicama propisnim za ublaavanje kazne u Krivinom zakoniku RS (lan
57) (u daljem tekstu KZ). U vezi sa sadrajem sporazuma, bitno je i to da
se okrivljeni sporazumom o priznanju krivice moe obavezati i na ispunjenje jedne ili vie obaveza pod kojima se moe uslovno odloiti njegovo
krivino gonjenje. Na kraju, dodajmo i to da o sporazumu odluuje sud
koji ga reenjem moe odbaciti, usvojiti ili odbiti. Jednu od ovih svojih
odluka sud donosi na roitu kome prisustvuju javni tuilac, okrivljeni i
branilac, a o tome se obavetavaju i oteeni i njegov punomonik (Glava
XX, lan 282a-282d ZKP). Ne ulazei u prikaz drugih normativnih reenja
ovog instituta (Nikoli, 2009), treba istai i sledee. Ozakonjenje instituta
sporazuma o priznanju krivice u ZKP Srbije rezultat je skoro jedinstvenog
stava njene strune javnosti o sporazumu kao veoma vanom i nadasve korisnom instrumentu poveanja efikasnosti krivinog postupka. Meutim,
za razliku od ovog stava, prisutan je i nemali broj razlika po pitanju njegove normativne razrade. Postavlja se prilian broj pitanja u normativnoj
razradi ovog instituta, posebno u vezi sa krivinim delima na koja se moe
primeniti sporazum. Zato ba granica od 12 godina? Zatim, tu je i pitanje
granica kanjavanja osumnjienog odnosno okrivljenog lica u sluaju da
sud prihvati sporazum o priznanju krivice. Potom, pitanje uloge oteenog
lica i branioca u postupku pregovaranja o priznavanju krivice. Ili, pitanje
trenutka procesnog aktiviranja suda odnosno pitanje mogunosti i osnova
upotrebe pravnog leka u ovakvom jednom postupku. Isto tako, prisutno
je i pitanje: Kakve su posledice neispunjenja obaveza koje su naloene
osumnjienom u sporazumu o priznanju krivice koga je prihvatio sud?
Ili, opravdano se postavlja pitanje koje je to prvo roite za odravanje

Krivino zakonodavstvo kao instrument prevencije nedozvoljenog ponaanja

45

glavnog pretresa? Odnosno, na kojem roitu sud odluuje o ponuenom


sporazumu o priznanju krivice? Kakve su posledice neispunjenja obaveza
iz lana 236, stav 1, Zakonika nakon to je sud prihvatio sporazum? Koje
su to naroito olakavajue okolnosti iz lana 54, stav 2, KZ? (Nikoli,
2009) Meutim, i pored opravdanosti ovakvih pitanja, naelno posmatrano ozakonjenje ovog instituta u krivinoprocersnom zakonodavstvu Srbije, kao i uopte, ni u kom sluaju ne moe se dovesti pod znak pitanja zato
to se radi o institutu koji sve vie dobija karakter univerzalnosti. Zbog
dobrih rezultata, njegova primena je sve vea, i nigde se ne dovodi pod
znak pitanja. Danas se, sa puno opravdanja, smatra jednim od vanijih pojednostavljenih formi postupanja u krivinim stvarima, a time i jednim od
vanijih instrumenata za postizanje eljenog stepena efikasnosti krivinog
postupka (Nikoli, 2009; Simovi, 2005:265). S obzirom na to, iznesena
kao i neka druga pitanja vezana za nain normiranja instituta sporazuma o
priznanju krivice treba razmotriti u radu na okonanju reforme krivinog
procesnog zakonodavstva Srbije koja, po stavu autora, treba da se zavri
donoenjem novog ZKP. U konanoj verziji tog zakonskog teksta ni pod
kakvim uslovima ne sme se staviti pod znak pitanja ni ovaj institut, kao ni
druge ve normirane i ovde prikazane pojednostavljene forme postupanja
u krivinim stvarima (Bejatovi, 2010b).
Naelo oportuniteta krivinog gonjenja
Jedna od znaajnih novina koje je doneo Zakonik o krivinom postupku iz 2001. godine (Slubeni list SRJ, 70/01) jeste i mogunost primene
naela oportuniteta krivinog gonjenja i prema punoletnim uiniocima krivinih dela. Relativno kratko iskustvo funkcionisanja ove novine pokazalo
je njenu punu kriminalno-politiku opravdanost (
Kiurski, 2004). Istina, izmenama i dopunama Zakonika o krivinom postupku iz maja meseca 2004.
godine uraenim u vezi sa ovim naelom bilo je dovedeno pod znak pitanja njegovo funkcionisanje u skladu sa razlozima koji su inae doveli do
njegovog ozakonjenja. Naime, ovim intervencijama bilo je propisano da
odluku o odlaganju krivinog gonjenja javni tuilac moe da donese samo
uz saglasnost suda. Ovakva jedna odredba otvarala je niz dilema u svojoj
praktinoj primeni i naa struna javnost uglavnom ju je osporavala (Bejatovi, 2009). Kao takva, ini se sasvim opravdano, otklonjena je Zakonom
o izmenama i dopunama ZKP iz avgusta meseca 2009. godine, kojim je

46

Stanko Bejatovi

brisan uslov saglasnosti suda u sluaju da javni tuilac koristi naelo oportuniteta krivinog gonjenja. Pored ove novine, ovim zakonskim tekstom
nastavljeno je dalje irenje mogunosti upotrebe ovog naela. Posmatrano
sa aspekta pozitivnih odredaba ZKP, postoje etiri osnovne karakteristike
ovog naela kod punoletnih uinilaca krivinih dela. Prvo, dva su mogua
vida korienja naela. Jedan je odbaaj krivine prijave bez postavljanja
bilo kakvih prethodnih uslova, a drugi tzv. uslovno odlaganje krivinog
gonjenja. Njegova sutina ogleda se u tome da javni tuilac moe da odloi krivino gonjenje za najdue est meseci pod uslovom da osumnjieni
prihvati da ispuni jednu ili vie od osam moguih vrsta obaveza koje mu
mogu biti naloene. Npr. da plati odreeni novani iznos u korist humanitarne organizacije, fonda ili javne ustanove. U sluaju da osumnjieni ispuni naloene mu obaveze, javni tuilac odbacuje krivinu prijavu. Drugo,
mogunost korienja naela oportuniteta krivinog gonjenja predviena
je kod krivinih dela za koja je propisana novana kazna ili kazna zatvora
do tri godine, a izuzetno i za krivina dela sa predvienom kaznom zatvora
do pet godina. Tree, naelom oportuniteta krivinog gonjenja javni tuilac moe da se izuzetno koristi i nakon pokretanja krivinog postupka (sve
do zavretka glavnog pretresa). etvrto, u sluaju da javni tuilac koristi
naelo oportuniteta krivinog gonjenja, oteeni nema mogunost preduzimanja krivinog gonjenja u svojstvu supsidijarnog tuioca. Ne ulazei u
prikaz ostalih karakteristika ovog naela, ini se da se i pored opravdanosti
takvih novina, jedan odreeni broj intervencija u ovom zakonskom tekstu
u vezi sa ovim naelom ozbiljno moe staviti pod znak pitanja. Odnosno,
ozbiljno se moe postaviti pitanje da li su ona kao takva u saglasnosti sa
sutinom ovog naela. Ilustracije radi navodimo samo dva primera. Prvo,
uloga suda u primeni naela oportuniteta kod krivinih dela sa propisanom
kaznom zatvora od tri do pet godina i na glavnom pretresu. Zato npr.
razliita funkcionalna nadlenost suda u primeni ovog naela na glavnom
pretresu (raspravno i vanraspravno vee)? Kontrola odluke javnog tuioca
o primeni naela oportuniteta je neophodna, ali ona treba da se obezbedi
na drugi, a ne na ovakav nain. Npr. uslovljavanjem davanja prethodne
saglasnosti oteenog ili pak mogunou preispitivanja takve odluke od
neposredno vieg ili/i najvieg javnog tuioca, to je inae uglavnom i
prisutno reenje u komparativnom krivinom procesnom zakonodavstvu
(Roxin, 2002; Lutz Meyer-Gossner, 2003; Lowe, Rosenberg, 1988).
Drugo, lanom 61, stav 9, Zakona o izmenama i dopunama ZKP iz
2009. godine propisana je obaveza javnog tuioca da pre podnoenja op-

Krivino zakonodavstvo kao instrument prevencije nedozvoljenog ponaanja

47

tunog predloga ispita postojanje mogunosti za odlaganje krivinog gonjenja zbog ega moe obaviti razgovor sa osumnjienim i oteenim, kao
i drugim licima, odnosno prikupiti druge potrebne podatke, o emu se sastavlja slubena beleka. Ovakvom jednom odredbom naelo oportuniteta
je kod ove grupe krivinih dela pravilo, a naelo legaliteta izuzetak. Da li
je ovakvo jedno reenje u skladu sa prirodom ova dva naela? S obzirom
na sve ovo, razradi ovih i nekih drugih pitanja u vezi sa naelom oportuniteta krivinog gonjenja treba posvetiti dunu panju u radu na donoenju
novog ZKP. Jednom reju, naelo oportuniteta krivinog gonjenja mora da
bude tako normirano, a potom i tako primenjeno da bude jedno od vanijih
instrumenata efikasnosti krivinog postupka, to jo nije sluaj (Bejatovi,
2009).
Skraeni krivini postupak kao vid pojednostavljenja
krivinog postupka
Skraeni krivini postupak jedan je od tradicionalnih vidova pojednostavljenja krivinog postupka i u krivinom procesnom zakonodavstvu
Srbije. Posmatrano u odnosu na redovni krivini postupak, ova forma
pojednostavljenja krivinog postupka ima niz osobenosti, i to po pitanju
svoje arhitektonike, ali i po pitanju modifikovanja pojedinih instituta iz opteg krivinog postupka. Kao takav, ovaj vid krivinog postupka je takoe
predmet intervencija od samog poetka rada na reformi krivinog procesnog zakonodavstva, i te intervencije su se ticale irenja broja krivinih
dela za koja se primenjuje ovaj postupak. Shodno ovom, Zakonom o izmenama i dopunama Zakonika o krivinom postupku iz avgusta 2009. godine
nastavljen je, sasvim opravdano, trend irenja broja krivinih dela za koja
se vodi skraeni krivini postupak zapoet ZKP iz 2001. godine, i to bez
bilo kakvih prethodno ispunjenih preduslova koji su bili predvieni u naem ranijem Zakoniku, a koji su se odnosili na krivina dela sa propisanom
kaznom zatvora od tri do pet godina (Vai, 2009; uri, 2001; Bejatovi,
2009c). Stupanjem na snagu ovog zakona skraeni krivini postupak vodi
se za sva krivina dela sa propisanom kao glavnom kaznom novanom
kaznom ili zatvorom do pet godina. Ovakvo proirenje broja krivinih dela
za koja se sprovodi skraeni krivini postupak u funkciji je efikasnijeg
krivinog postupka i u skladu je sa zalaganjima strune javnosti Srbije i
smatra se kriminalno-politiki opravdanim.

48

Stanko Bejatovi

Funkcionalna nadlenost sudije pojedinca


lanom 24, stav 1, Zakonika o krivinom postupku iz 2001. godine
proirena je funkcionalna nadlenost sudije pojedinca, i to na taj nain to
je odreeno da je on nadlean da sudi, ne samo za krivina dela za koja
je predviena novana kazna ili kazna zatvora do jedne godine ve za sva
krivina dela za koja je predviena kazna zatvora do tri godine. Razlozi
opravdanosti ovakvog reenja su brojni i nisu samo teoretski, ve i praktini (uri, 2001:168). Zbog toga je, sasvim opravdano, i dalje nastavljeno sa tako zapoetim trendom odstupanja od naela zbornosti suenja.
Izvrenim intervencijama kojima je proiren krug krivinih dela za koja
se sprovodi skraeni krivini postupak Zakonom o izmenama i dopunama
ZKP iz 2009. godine automatski je proirena i funkcionalna nadlenost
sudije pojedinaca. Sada je on nadlean da sudi za sva krivina dela sa
propisanom kao glavnom novanom kaznom ili kaznom zatvora do pet
godina. U vezi sa irenjem funkcionalne nadlenosti sudije pojedinca kod
nemalog broja strune javnosti Srbije prisutna su zalaganja i za daljnjim
nastavljanjem takvog jednog trenda. Mnogo predloga ide u pravcu po kojem bi sudija pojedinac bio funkcionalno nadlean da sudi ne samo za
sva krivina dela iz skraenog krivinog postupka, ve i za tea krivina
dela, za koja je propisana kazna zatvora od pet do deset godina, istina
pod pretpostavkom ispunjenja odreenih uslova, npr. da se sa time sloe
krivinoprocesne stranke do poetka glavnog pretresa. Izuzetak treba da
budu samo krivini sluajevi za koja je sastav vea propisan posebnim zakonom1. Ovakvim jednim reenjem, prema shvatanju zastupnika ovakvog
stava, skraeni krivini postupak, kao i postupak pred osnovnim sudovima
uopte, postao bi ne samo jeftiniji, ve i efikasniji, a to istovremeno ne bi
ilo na utrb zakonitosti reenja konkretne krivine stvari.
Postupci za izricanje krivinih sankcija bez glavnog pretresa
Jedna od znaajnijih novina koje je radi stvaranja normativne osnove
za poveanje efikasnosti krivinog postupka doneo ZKP iz 2001. godine jeste i ozakonjenje postupka za kanjavanje pre glavnog pretresa kao
nove, pojednostavljene forme postupanja u krivinim stvarima u kriviSlino reenje sadri l.3. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o kaznenom
postupku Hrvatske od 20. maja 2002. godine
1

Krivino zakonodavstvo kao instrument prevencije nedozvoljenog ponaanja

49

nom procesnom zakonodavstvu Srbije. Osnovna karakteristika ovog postupka ogleda se u mogunosti izricanja krivine sankcije i bez odravanja glavnog pretresa ime se doprinosi da krivini postupak bude efikasniji, i to uz istovremenu zatitu prava okrivljenog lica. Prema reenjima
ZKP iz 2001. godine, mogunosti praktine primene ovog postupka bile
su relativno skromne to se moe objasniti injenicom da se radilo o
postupku do tada potpuno nepoznatom ne samo u krivinom procesnom
zakonodavstvu Srbije, ve i u krivinom procesnom zakonodavstvu uopte
na podruju bive Jugoslavije. Svestan korisnosti ovakvog jednog postupka
i skromnosti mogunosti njegove primene prema reenjima ZKP iz 2001.
godine, a u nameri stvaranja normativne osnove za pojednostavljenje
i ubrzanje krivinog postupka u svim sluajevima kada to kriminalnopolitiki razlozi opravdavaju, izmenama i dopunama Zakonika o krivinom
postupku iz maja meseca 2004. godine proirena je mogunost kanjavanja
bez odravanja glavnog pretresa na krivina dela za koja je predviena
kazna zatvora do tri godine i proiren je krug sankcija koje se mogu izrei
u ovakvom postupku. Ovakvo jedno reenje je za pozdraviti i u skladu je
sa nemalim brojem do tada davanih predloga po tom pitanju (Bejatovi,
2004:48). Upravo, u skladu sa ovom zalaganjima i kasnije unetim intervencijama u Krivinom zakoniku Republike Srbije iz 2005. godine (Slubeni glasnik, 85/2005), dolo je do daljeg irenja kruga krivinih sankcija koje se mogu izrei u ovom postupku. Izmenama i dopunama ZKP iz
2009. godine, ranijem krugu krivinih sankcija koje se mogu izrei u ovom
postupku dodate su i nove krivine sankcije iz naeg krivinog zakonika.
To su kazna rada u javnom interesu i kazna oduzimanja vozake dozvole
(lan 119 Zakona o izmenama i dopunama Zakonika o krivinom postupku
iz 2009). Nakon ovih intervencija, reenjem o kanjavanju bez odravanja
glavnog pretresa sudija moe izrei novanu kaznu, kaznu rada u javnom
interesu, kaznu oduzimanja vozake dozvole ili uslovnu osudu i uz njih
jednu ili vie od sledeih mera: oduzimanje predmeta, zabrana upravljanja motornim vozilom ili oduzimanje imovinske koristi (lan 450 ZKP).
Ovakvo jedno reenje je za pozdraviti i u skladu je sa nemalim brojem do
tada davanih predloga po tom pitanju (Bejatovi, 2004:48). Meutim, ini
se da sa ovim ne treba stati. U sluaju prihvatanja iniciranog proirenja
funkcionalne nadlenosti sudije pojedinca, bilo bi opravdano razmisliti,
iz ovih istih razloga, i o daljem proirivanju mogunosti kanjavanja bez
glavnog pretresa, i to na sva krivina dela iz nadlenosti sudije pojedinca.
Pored ovog, ini se opravdanim i razmiljanje o daljem poveanju vrsta

50

Stanko Bejatovi

krivinih sankcija koje se mogu izrei u ovakvom jednom postupku, kao


na primer sluaj sa sudskom opomenom.
U vezi sa postupkom za kanjavanje pre glavnog pretresa panju zasluuje i injenica da je njegova praktina primena i dalje ispod intencija
zakonodavca. Skoro da se moe konstatovati da ovaj postupak jo nije zaiveo u sudskoj praksi (Nadrljanski, 2009). Imajui u vidu kriminalno-politike razloge njegovog ozakonjenja i kaznenu politiku sudova Srbije koju
karakterie dominantan procenat blaih krivinih sankcija (uslovne osude,
novane kazne i kratkih kazni zatvora), ovakva praksa sudova po pitanju
ove vrste postupka nema opravdanja. S obzirom na proteklo vreme od njegovog ozakonjenja, razlog ne bi smeo da bude njegova novina i strah od
primene neeg novog. Ovom postupku i nizu drugih novina (sluaj npr. sa
oportunitetom krivinog gonjenja kod punoletnih uinilaca krivinih dela)
sudska praksa mora pruiti daleko veu ansu.
Druga vrsta postupka u kojem je mogue izricanje krivine sankcije
bez odravanja glavnog pretresa u pozitivnom krivinom procesnom zakonodavstvu Srbije jeste postupak kada istrani sudija kanjava i izrie
uslovnu osudu. Ovaj postupak moe se primeniti kod krivinih dela za
koja je propisana novana kazna kao glavna kazna ili kazna zatvora do pet
godina, pod pretpostavkom ispunjenja odreenih uslova. Jedan od njih je
potpuno priznanje izvrenja krivinog dela okrivljenog, odnosno osumnjienog u prisustvu branioca, istranom sudiji, odnosno organu unutranjih
poslova i potkrepljenost tako datog priznanja drugim dokazima prikupljenim u istrazi (lan 455, stav 1, ZKP). Ne ulazei u prikaz drugih karakteristika ove vrste postupka, panju zasluuje jo jedna njegova osobenost.
Jedan od uslova za primenu ovog postupka jeste i pristanak okrivljenog
koji i nakon datog pristanka ima pravo podnoenja prigovora protiv optunice. Ova dva primera sama za sebe govore o nemalom broju kontradiktornosti u normiranju ovog postupka. Npr. jedan od uslova za primenu
ovog postupka je potpuno priznanje okrivljenog odnosno osumnjinog, a
potom se tako dato priznanje obezvreuje traei da bude potkrepljeno
i drugim dokazima prikupljenim u istrazi. Zatim, cilj ovog postupka je
ubrzanje postupka, a on se usporava jer se trai pristanak okrivljenog, a
uz to, i pored pristanka, daje mu se mogunost korienja prigovora protiv
optunice, to ne ide jedno sa drugim. Imajui u vidu sve ovo, kao i ve
reeno kod prve vrste postupka za izricanje krivinih sankcija bez glavnog
pretresa (postupak za kanjavanje pre glavnog pretresa), ini se opravdanim razmiljanje o potpunom ukidanju postupka kojim istrani sudija

Krivino zakonodavstvo kao instrument prevencije nedozvoljenog ponaanja

51

kanjava i izrie uslovnu osudu. Ovo ne samo iz razloga to u postojeem


normiranju ovog postupka ima mnogo kontradiktornosti, ve i zato to se
osnovna ideja ove vrste postupaka moe postii i putem adekvatne primene samog postupka za kanjavanje pre glavnog pretresa, i to posebno u
sluaju prihvatanja njegovog iniciranog proirenja. Meutim, i pored svega ovoga, i pored nemalog broja zahteva strune javnosti u ovom smislu,
zakonodavac je i nakon najnovijih intervencija u Zakoniku o krivinom postupku iz avgusta meseca 2009. godine i dalje zadrao ovu vrstu postupka,
i to skoro bez iole znaajnijih intervencija u njegovoj normativnoj razradi.
Izuzetak je irenje kruga krivinih sankcija koje se mogu izrei i u ovom
postupku, i to na isti nain kao i kod prvonavedenog postupka. Sve ostalo
je nepromenjeno (Ili, 2009:200201; Nadrljanski, 2009).
Neposredna optunica
Jedan od instrumenata efikasnog krivinog postupka je i neposredna
optunica kao jedan od vidova pojednostavljenih krivinih postupaka. S
obzirom na ovo, najnovijim intervencijama u krivinom procesnom zakonodavstvu Srbije iz 2009. godine proiren je krug krivinih dela za koja
postoji mogunost podizanja neposredne optunice, s tim to su i dalje
zadrana dva vida njenog podizanja, to je u zavisnosti od uslova za njeno
podnoenje. Shodno ovome, ako se radi o krivinim delima za koja predviena kazna zatvora do osam godina, javni tuilac moe da podigne neposrednu optunicu i bez saglasnosti istranog sudije, to nije u mogunosti
kada su u pitanju krivina dela za koja je propisana kazna zatvora preko
ovog iznosa (lan 244, stav 1 i 6, ZKP). U vezi sa ovakvim reenjem naeg
zakonodavca prisutna su, ini se ne bez razloga, zalaganja i za dalje irenje
kruga krivinih dela kao kriterijuma mogunosti podizanja neposredne optunice bez saglasnosti istranog sudije. Ta zalaganja vezuju se za krivina
dela za koja se sprovodi skraeni krivini postupak. U skladu sa tim, predlae se da se mogunost podizanja neposredne optunice predvidi za krivina dela sa propisanom kaznom zatvora do deset godina. Odnosno, ini
se sasvim opravdanim zalaganje da kriterijum razlikovanja mogunosti
podizanja neposredne optunice bude propisana kazna zatvora u trajanju
do deset i preko deset godina. Ostale uslove za podizanje neposredne optunice (obim dokaznog materijala i prethodno sasluanje osumnjienog)
ne treba menjati jedinstven je stav strune javnosti.

52

Stanko Bejatovi

Podizanje optunice na glavnom pretresu


Podizanje optunice na glavnom pretresu je ne samo poseban vid pojednostavljenog krivinog postupka, ve i vid koji je po svojoj arhitektonici jo vie uproen u odnosu na prethodno obraeni vid (neposrednu
optunicu), i kao takav je, nema sumnje, takoe jedan od instrumenata
efikasnosti krivinog postupka. Najbolji primer za ovakvu jednu konstataciju jeste i mogunost podnoenja usmene optube u smislu lana 301,
stav 2, Zakonika. Posmatrano sa aspekta vaeeg ZKP, u dva sluaja moe
da doe do praktine realizacije ovog vida pojednostavljenog krivinog
postupka. Prvo, u sluaju proirenja optube na krivino delo optuenog
uinjeno ili otkriveno na glavnom pretresu (lan 342, stav 1, ZKP). Drugo, u sluaju kada drugo lice na glavnom pretresu u toku zasedanja uini krivino delo (lan 301, stav 2, ZKP). Ne obrazlaui druge elemente
ovog vida pojednostavljenog krivinog postupka, jer bi to bilo van okvira
rada, treba konstatovati da on takoe ima svoje puno kriminalno-politiko
opravdanje i da je kao takav u funkciji efikasnosti krivinog postupka. Pored ovog, u prilog ovog vida pojednostavljenog krivinog postupka govore
i dve sledee injenice. To su: prvo, u sluajevima izvrenja ili otkrivanja
krivinog dela na glavnom pretresu sa aspekta dokazivanja nema nikakvog razloga za korienjem drugih, potpunijih procesnih formi jer je re
o flagrantnim krivinim delima, o krivinim sluajevima u kojima se ve
u tom procesnom trenutku raspolae relevantnim dokaznim materijalom.
Drugo, suenje po optunici podnesenoj na glavnom pretresu za delo koje
je uinio drugi, pored pojednostavljenja i ubrzanja postupka ima i puno
kriminalno-politiko opravdanje budui da delo s obzirom na mesto i vreme izvrenja pokazuje naroitu drskost (Vasiljevi, 1981:522).
Sistem pravnih lekova
Jedna od tendencija ne samo u savremenoj nauci krivinog procesnog
prava ve i tendencija u savremenom drutvu uopte jeste i efikasan sistem
pravnih lekova. Ovakva jedna tendencija rezultat je injenice da efikasnost
krivinog postupka zavisi i od efikasnog sistema pravnih lekova. Polazei
od ovakvog, sasvim ispravnog, stava u savremenoj nauci krivinog procesnog prava i u savremenom krivnom procesnom zakonodavstvu trae se
reenja za to efikasniji sistem pravnih lekova s tim da to ne ide na utrb
zakonitosti reenja krivine stvari. S tim ciljem, a u skladu sa skoro op-

Krivino zakonodavstvo kao instrument prevencije nedozvoljenog ponaanja

53

teprihvaenim stavovima u strunoj javnosti Srbije o neefikasnosti naeg


sistema pravnih lekova Zakonom o izmenama i dopunama ZKP iz 2009.
godine, izvrene su nekolike izuzetno znaajne intervencije. Meu njima,
posebnu panju zasluuju tri. Prvo, smanjen je broj vanrednih pravnih lekova sa etiri na dva (lan 110 i 112, Zakona o izmenama i dopunama
ZKP iz 2009). Vanredno ublaavanje kazne i zahtev za ispitivanje zakonitosti pravnosnane presude kao posebni pravni lekovi su ukinuti (lan
105, Zakona o izmenama i dopunama ZKP iz 2009). Drugo, broj osnova
po kojima se moe uloiti alba na presudu drugostepenog suda smanjen
je na samo jedan osnov. Protiv presude drugostepenog suda dozvoljena je
alba samo u sluaju ako je drugostepeni sud preinaio prvostepenu presudu kojom je optueni osloboen od optube i izrekao presudu kojom se
optueni oglaava krivim (lan 103, Zakona o izmenama i dopunama ZKP
iz 2009). Tree, propisana je obaveza drugostepenog suda da u sluaju
kada je u istom predmetu ve jednom ukinuta prvostepena presuda donese
odluku koja iskljuuje mogunost ukidanja pobijane presude i upuivanja
predmeta prvostepenom sudu na ponovno suenje (lan 103, Zakona o
izmenama i dopunama ZKP iz 2009). Prethodno iznesenim reenjima koja
su, naelno posmatrano, za pozdraviti, stvorena je osnova za efikasniji krivini postupak.
Druge mogunosti normativne efikasnosti krivinog postupka
u krivinom procesnom zakonodavstvu Srbije
Pored iznesenih pitanja, posmatrano sa aspekta krivinog procesnog
zakonodavstva kao instrumenta prevencije nedozvoljenog ponaanja shvaenog kroz efikasnost krivinog postupka, novi ZKP Republike Srbije, kao
zakonski tekst koji treba da oznai kraj u dugogodinjem radu na reformi
njenog krivinog procesnog zakonodavstva, treba da karakteriu dve osobenosti. Prvo, osnov novog ZKP treba da bude pozitivno krivino procesno zakonodavstvo Srbije, s tim to u njega mora da bude ugraen i nemali
broj drugih, novih reenja. Drugo, osnovni cilj novih reenja u tom zakonskom tekstu treba da bude ostvarenje krajnjeg cilja reforme srpskog krivinog procesnog zakonodavstva zapoete donoenjem ZKP iz 2001. godine,
tj. stvaranje normativne osnove za jo efikasniji krivini postupak. Radi
postizanja tako postavljenog, i ini se u srpskoj strunoj javnosti, opteprihvaenog zadatka, u radu na ovom zakonskom tekstu, prema shvatanju

54

Stanko Bejatovi

autora rada, posebnu panju treba posvetiti pitanjima koja stoje u direktnoj
funkciji efikasnosti krivinog postupka, a time i u funkciji eljenog stepene prevencije krivinog zakonodavstva uopte. Meu mnogim pitanjima
ovog karaktera od posebnog znaaja su:
Promena koncepta istrage (naputanje sudskog i prelazak na tuilako-policijski koncept istrage) s intervencijama ove vrste u
ZKP Srbije, bila bi ostvarena dva cilja. Prvo, stvorila bi se normativna osnova za efikasniji istrani i ne samo istrani postupak, a da
to istovremeno ne bi ilo na utrb meunarodnim aktima i nacionalnim zakonodavstvom zagarantovanih sloboda i prava subjekata
istranog postupka. Drugo, krivino procesno zakonodavstvo Srbije i po ovom pitanju bilo bi usaglaeno sa najveim brojem kompetentnih inostranih krivinoprocesnih zakonodavstava budui da u
istim preovladava upravo ovaj koncept istrage, istina sa razliitim
modalitetima (Bejatovi, 2010a).
Proirenje funkcionalne nadlenosti sudije pojedinca na sva krivina dela sa propisanom kaznom zatvora do deset godina uz voenje
rauna o dve injenice. Prvo, predvianje dodatnih uslova za funkcionalnu nadlenost sudije pojedinca kada su u pitanju krivina dela
sa propisanom kaznom zatvora od pet do deset godina (saglasnost
krivinoprocesnih stranaka do poetka glavnog pretresa). Drugo,
izuzetak od ovako datog pravila funkcionalne nadlenosti sudije
pojedinca treba da budu samo krivini sluajevi za koje je sastav
vea propisan posebnim zakonom.
Preispitivanje odredaba Zakonika o postupcima za izricanje krivinih sankcija bez glavnog pretresa, i to u dva pravca: prvo, dalje
proirivanje mogunosti kanjavanja bez glavnog pretresa, i to na
sva krivina dela iz nadlenosti sudije pojedinca i drugo, potpuno
ukidanje druge vrste ovih postupaka (Postupka za kanjavanje i izricanje uslovne osude od strane istranog sudije).
Preispitivanje pojedinih odredaba o naelu oportuniteta krivinog
gonjenja i stvaranje osnove za njegovu adekvatniju primenu. Jedna
od vanijih novina do sada sprovedene reforme krivinog procesnog zakonodavstva Srbije jeste i afirmacija naela oportuniteta
krivinog gonjenja. Meutim, i pored toga to su po tom pitanju
postignuti znaajni rezultati, bilo bi pogreno zakljuiti da u vezi
sa tim nisu potrebne vie nikakve intervencije. Nasuprot, s ciljem
stvaranja normativne osnove za adekvatniju, eljenu primenu ovog

Krivino zakonodavstvo kao instrument prevencije nedozvoljenog ponaanja

55

naela potrebno je preduzeti tri vrste intervencija u predstojeem


radu na okonanju reforme ZKP. Prvo, treba preispitati pojedine
odredbe Zakonika po ovom pitanju (sluaj npr. sa ulogom suda u
primeni naela oportuniteta kod krivinih dela sa propisanom kaznom zatvora od tri do pet godina i na glavnom pretresu). Zato je
npr. razliita funkcionalna nadlenost suda u primeni ovog naela na glavnom pretresu (raspravno i vanraspravno vee)? Zatim,
kontrola odluke javnog tuioca o primeni naela oportuniteta je
neophodna, ali ona treba da se obezbedi na drugi, a ne na ovakav
nain, npr. uslovljavanjem davanja prethodne saglasnosti oteenog
ili pak mogunou neposredno vieg ili najvieg javnog tuioca da
preispita takvu odluku. Ili, lanom 61, stav 9, Zakona o izmenama
i dopunama ZKP iz 2009. godine, propisana je obaveza javnog tuioca da pre podnoenja optunog predloga ispita postojanje mogunosti za odlaganje krivinog gonjenja zbog ega moe obaviti
razgovor sa osumnjienim i oteenim, ali i drugim licima, odnosno prikupiti druge potrebne podatke, o emu se sastavlja slubena
beleka. Ovakvom jednom odredbom naelo oportuniteta je kod
ove grupe krivinih dela pravilo, a naelo legaliteta izuzetak. Da li
je ovakvo jedno reenje u skladu sa prirodom ova dva naela? Drugo, stvaranje normativne osnove za dalje irenje mogunosti primene naela oportuniteta krivinog gonjenja. Tree, proirenje vrsta
mera koje se nalau osumnjienom u sluaju odlaganja krivinog
gonjenja. S obzirom na sve ovo, razradi ovih i nekih drugih pitanja
u vezi sa naelom oportuniteta krivinog gonjenja treba posvetiti
dunu panju u radu na okonanju reforme naeg krivinog procesnog zakonodavstva. Jednom reju, naelo oportuniteta krivinog
gonjenja mora da bude tako normirano da ono bude jedno od vanijih instrumenata efikasnosti krivinog postupka (Bejatovi, 2009;
Kiurski, 2004).
Preispitivanje odredaba o svedoku saradniku institut svedoka
saradnika koji predstavlja novinu u krivinom procesnom zakonodavstvu Srbije, i pored niza kontraverznosti u krivinom procesnom
pravu uopte, ne bi smeo da se dovede pod znak pitanja. Meutim,
detaljnom analizom dosadanjeg regulisanja dobija se utisak da se
u njegovom normiranju prilo poprilino brzo i nedovoljno argumentovano zbog ega bi, po pitanju istog, bilo neophodno izvriti
nemale intervencije. Meu brojnim pitanjima koja bi bilo neophod-

56

Stanko Bejatovi

no staviti pod lupu struke, panju zasluuju pre svega ona koja se
tiu uslova pod kojima jedno lice moe da dobije svojstvo svedoka
saradnika budui da uslovi iz sadanjeg Zakonika ne pruaju dovoljno garancije za jednu realnu procenu celishodnosti da li odreenom licu treba dati ili ne svojstvo svedoka saradnika, a i pitanje je
koliko su isti kao takvi u skladu i sa samom prirodom ovog instituta. Zatim, tu je i pitanje samog postupka za sticanje i gubitak svojstva svedoka saradnika u okviru kojeg bi posebna panja trebalo
da se posveti ulozi oteenog u tom postupku, ali i pitanje krivine
odgovornosti ovog subjekta u sluaju kada pred sudom da iskaz u
skladu sa preuzetim obavezama (kuli, 2003).
Jo efikasniji sistem pravnih lekova kao to je ve istaknuto, dosadanja reforma ZKP Srbije donela je znaajne novine i u vezi sa
sistemom pravnih lekova. Meutim, iz ovog se ne bi smeo izvui
zakljuak da su postojea reenja u celosti u funkciji eljenog stepena efikasnosti krivinog postupka. Nasuprot, radi stvaranja normativne osnove za poveanje efikasnosti krivinog postupka i putem
sistema pravnih lekova, neophodno je uzeti u obzir i neka druga
pitanja od uticaja na izgradnju efikasnog sistema pravnih lekova.
Tako, s ciljem stvaranja normativne osnove za poveanje efikasnosti krivinog postupka, a da to ne ide na utrb zagarantovanih sloboda i prava oveka i graanina, treba razmotriti i mogunosti koje
doputaju, pod odreenim uslovima, i iskljuenje prava na pravni
lek. U tom kontekstu interesantna je mogunost doputena u Sedmom protokolu uz Evropsku konvenciju za zatitu ljudskih prava
i osnovnih sloboda. Prema tom protokolu, doputeno je ogranienje prava na pravni lek u odreenim sluajevima, npr. u pogledu
onih dela koja su manjeg znaaja, zatim u sluajevima u kojima je
osuenom sudio u prvom stepenu najvii sud i slino (lan 2. stav
2, Protokola br. 7). Jednom reju sistem pravnih lekova treba da
zadovolji dva dijametralno suprotna drutvena interesa. Imperativ
da se pravnim lekom omogui ispravljanje sudske odluke i time
osigura zakonitost, i zahtev da se obezbedi pravna sigurnost oveka
svoenjem na razumno vreme neizvesnosti okrivljenog u pogledu
prava drave na kanjavanje (ius puniendi).
Poboljanje procesne discipline uesnika krivinog postupka.
Mogunost pribavljanja vetaenja od strane krivinoprocesnih
stranaka.

Krivino zakonodavstvo kao instrument prevencije nedozvoljenog ponaanja

57

Predvianje efikasnijih mehanizama kontrole optunice.


Predvianje pritvora samo kao izuzetne mere obezbeenja prisustva
okrivljenog u krivinom postupku i stvaranje osnova (normativnih
i praktinih) za veu primenu mere jemstva u krivinom postupku
(Bejatovi, 2010).
Na kraju, u vezi sa zakonskom normom kao nezaobilaznim faktorom
preventivnog dejstva krivinog zakonodavstva uopte, nuno je istai i
sledee njene osobenosti. To su: preciznost, primenljivost, drutvena racionalnost i pravinost normativnog sistema krivinog zakonodavstva. Nor
mativni sistem krivinog zakonodavstva Srbije kao i svake druge drave
da bi bio u funkciji prevencije mora da bude primenljiv, drutveno racio
nalan i pravian. Treba da sadri takva reenja koja se u praksi mogu pri
menjivati. Subjekti zadueni za njihovu primenu (pre svega sudovi i javna
tuilatva) treba da primenjuju norme u meri koja odgovara zakonskoj in
tenciji i stvarnim potrebama borbe protiv kriminaliteta. Svako odstupanje
od tog dovodi do nesklada izmeu normativnog i realnog, izmeu onog to
je zakonom propisano i onog to se deava u praktinoj primeni zakona.
Zakon ne treba da propisuje one institute i ona reenja koja se u praktinoj
primeni ne mogu realizovati ili nisu drutveno opravdana. Sa druge strane,
organi koji primenjuju zakon ne mogu da u takvom stepenu derogiraju za
konska reenja da ih ine besmislenim i pretvaraju u deklarativne odredbe.
Izmeu normativnog i aplikativnog aspekta zakonske norme mora da se
uspostavi jedna normalna i racionalna ekvivalencija, da i na jednoj i na
drugoj strani postoji oseaj vrednosti o stvarnim drutvenim potrebama i
kriminalno-politikim zahtevima u propisivanju pojedinih instituta i ree
nja uopte i njihovoj primeni u praksi. Zakonska norma ne sme da ostane
mrtvo slovo na papiru. Ona

mora da bude primenjena u skladu sa intencijama zakonodavca. Jednom reju autoritet zakona mora da bude na nivou
kakav mu po njegovoj prirodi i pripada.
XXX
Iz prednje izvrene analize pozitivnog krivinog, a posebno krivinog procesnog zakonodavstva Republike Srbije kao normativnog faktora
efikasnosti krivinog postupka, moe se konstatovati da je njegov nemali
broj reenja, naelno posmatrano, u funkciji te efikasnosti i da su kao takva
u skladu i sa najnovijim tendencijama u savremenoj nauci krivinog pra-

58

Stanko Bejatovi

va i sa reenjima prisutnim u komparativnom krivinom zakonodavstvu.


Meutim, i pored znaajnog napretka do kojeg je dolo intervencijama
u naem krivinom zakonodavstvu u poslednjoj deceniji vremena kojem
pripadamo, stav je autora da pozitivno krivino zakonodavstvo Srbije kao
celina jo nije na nivou eljene normativne osnove posmatrano sa aspekta
efikasnosti krivinog postupka, a time ni na nivou eljenog stepena njegovog preventivnog dejstva. Dva su razloga koja opravdavaju ovakvu jednu
konstataciji. Prvi lei u injenicu da pozitivno krivino zakonodavstvo Srbije jo ne sadri pojedina reenja institute za koja se moe rei da su,
radi poveanja efikasnosti krivinog postupka, a time i preventivne funkcije krivinog zakonodavstva, skoro oteprihvaeni u savremenoj nauci krivinog prava, komparativnom krivinom zakonodavstvu i sudskoj praksi.
Drugo, nemali broj naelno opravdanih instituta i drugih reenja koja su
ve prisutna u pozitivnom krivinom zakonodavstvu Srbije nisu normirana na nain koji ih stavlja u funkciju eljenog stepena efikasnosti krivinog
postupka i eljenog stepena preventivnog dejstva krivinog zakonodastva.
Iz ovih razloga, a s ciljem stvaranja to potpunije normativne osnove za
podsticanje ova dva cilja krivinog zakonodavstva, u zavrnoj fazi rada
na okonanju njegove reforme bilo bi neophodno obratiti posebnu panju
upravo na otklanjanju ovih njegovih nedostataka i normiranju novih reenja po ugledu na komparativno krivino zakonodavstvo, svakako uz prilagoavanje naim uslovima. Broj pitanja ovog karaktera koji bi morali
biti uzeti u obzir u ovom radu nije mali. Meutim, njihovim adekvatnim
regulisanjem, tj. regulisanjem u skladu sa tendencijama savremene nauke
krivinog prava, opteprihvaenim pravnim standardima i pozitivnim iskustvima u primeni savremenog komparativnog krivinog zakonodavstva,
Srbija bi dobila moderno, savremeno krivino zakonodavstvo, zakonodavstvo koje bi u celosti bilo usaglaeno sa opteprihvaenim pravnim standardima iz ove oblasti i po ovim pitanjima. Uz to, ono bi kao takvo bilo
i u funkciji eljenog stepena njegovog preventivnog dejstva, a to mora
da bude i jedan od prioritetnih zadataka drutva kao celine. Sa takvim
svojim sadrajem dobili bismo krivino zakonodavstvo koje bi za dui
period bilo u funkciji koja se od njega oekuje. Meutim, u vezi sa ovim,
nuno je imati u vidu jo jednu injenicu. To je da normativni sistem kri
vinog zakonodavstva s jedne strane mora da bude primenljiv, drutveno
racionalan i pravian. Treba da sadri takva reenja koja se u praksi mogu
primenjivati. Zatim, subjekti zadueni za njihovu primenu (pre svega su
dovi i javna tuilatva) treba da primenjuju norme u meri koja odgovara

Krivino zakonodavstvo kao instrument prevencije nedozvoljenog ponaanja

59

zakonskoj intenciji i stvarnim potrebama borbe protiv kriminaliteta. Sva


ko odstupanje od tog dovodi do nesklada izmeu normativnog i realnog,
izmeu onog to je zakonom propisano i onog to se deava u praktinoj
primeni zakona. Zakon ne treba da propisuje one institute i ona reenja
koja se u praktinoj primeni ne mogu realizovati ili nisu drutveno oprav
dana. Sa druge strane, organi koji primenjuju zakon ne mogu da u takvom
stepenu derogiraju zakonska reenja, da ih ine besmislenim i pretvaraju
u deklarativne odredbe. Izmeu normativnog i aplikativnog aspekta zakonske norme mora da se uspostavi jedna normalna i racionalna ekviva
lencija, da i na jednoj i na drugoj strani postoji oseaj vrednosti o stvarnim
drutvenim potrebama i kriminalno-politikim zahtevima u propisivanju
pojedinih instituta i reenja uopte i njihovoj primeni u praksi. Jednom
reju, radi poveanja stepena preventivnog dejstva krivinog zakonodavstva neophodno je autoritet zakona podii na jo vei nivo.
LITERATURA
Artkamper, H., Herrmann, G., Jakobs, C., Kruse, H. (2008). Aufgabenfelder der
Staatsanwaltschaft. Munster: Verlag C. H. Beck.
Bejatovi, S. (2009a). Meunarodni pravni standardi u oblasti krivinog procesnog prava i nain njihove implementacije u Zakonik o krivinom postupku.
U S. Bejatovi (Ur.), Zakonodavni postupak i kazneno zakonodavstvo (str.
75121). Beograd: Srpsko udruenje za krivinopravnu teoriju i praksu.
Bejatovi, S. (2009b). Krivinoprocesno zakonodavstvo kao instrumenat suprotstavljanja kriminalitetu. U L. Kron (Ur.), Kontrola kriminaliteta i evropski
standardi: Stanje u Srbiji (str. 5370). Beograd: Institut za kriminoloka i
socioloka istraivanja.
Bejatovi, S. (2009c). Pojednostavnjene forme postupanja u krivinim stvarima i
njihov doprinos efikasnosti krivinog postupka. U S. Bejatovi (Ur.), Pojednostavljene forme postupanja u krivinim stvarima i alternativne krivine
sankcije (str. 5882). Beograd: Srpsko udruenje za krivinopravnu teoriju
i praksu.
Bejatovi, S. (2010). Aktuelna pitanja tekue reforme krivinog procesnog zakonodavstva Srbije. U V. uri (Ur.), Aktuelne tendencije u razvoju evropskog kontinentalnog prava (str. 158173). Ni: Pravni fakultet.
Bejatovi, S. (2010a). Tuilaki koncept istrage kao jedno od obeleja savremenog krivinog procesnog zakonodavstva u zemljama bive SFRJ i Srbiji. U
V. olovi (Ur.), Pravo u zemljama regiona (str. 242264). Beograd: Institut
za uporedo pravo.

60

Stanko Bejatovi

Bejatovi, S. (2010b) Reforma krivinoprocesnog zakonodavstva Srbije i efikasnost krivinog pravosua, U V. uri (Ur.), Reforma krivinog pravosua
(str. 129). Ni: Pravni fakultet.
Bernardi, A. (2002). Europe sans frontieres et droit penal. Revue de science criminelle et de droit penal compare, 66(1), 113.
Beziz-Ayache, A. (2003). Dictionnaire de droit penal general et procedure penale, 2e edition. Paris: Ellipses.
Brki, S. (2004). Predlozi izmenama i dopunama ZKP. U S. Pani (Ur.), Analiza
Zakonika o krivinom postupku u Srbiji usklaenost sa odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima i preporuke (str. 2539). Beograd: Savet
Evrope, HRCAD.
Brki, S. (2004). Racionalizacija krivinog postupka i uproene procesne forme.
Novi Sad: Pravni fakultet.
urevi, Z. (2008). Lisabonski ugovor: Prekretnica u razvoju kaznenog prava u
Europi. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 15(2), 10791127.
uri, V. (2001). Osnovna naela jugoslovenskog krivinog procesnog prava
i slobode i prava oveka i graanina U S. Bejatovi (Ur.), Jugoslovensko
krivino zakonodavstvo i slobode i prava oveka i graanina (str.149170).
Beograd: Udruenje za krivino pravo i kriminologiju Jugoslavije.
uri, V. (2007). Koncepcijska doslednost tuilake istrage prema novom Zakoniku o krivinom postupku. U . Lazin (Ur.), Primena novog Zakonika o
krivinom postupku Srbije (str. 112127). Beograd: Udruenje za krivino
pravo Srbije.
uri, V. (2008). Krivinoprocesno zakonodavstvo kao normativna pretpo
stavka efikasnosti postupanja u krivinim stvarima. U S. Bejatovi (Ur.),
Krivino zakonodavstvo, organizacija pravosua i efikasnost postupanja u
krivinim stvarima (str. 939). Beograd: Srpsko udruenje za krivinopravnu teoriju i praksu.
uri, V., vorovi, D., Kiurski, J., Radovanovi, S., Ili, G., kuli, M., Lazarevi, J., Bejatovi, S., Simovi, M., Mati, M. (2009). Oportunitet krivinog
gonjenja. Beograd: Srpsko udruenje za krivinopravnu teoriju i praksu.
Fischer, T. (2009). Strafgesetzbuch und Nebengesetze. Munchen: Verlag C. H.
Beck.
Gruba, M. (2006). Kritika Predloga Novog Zakonika o krivinom postupku.
U D. Radovanovi (Ur.), Novo krivino zakonodavstvo Dileme i problemi
u teoriji i praksi (str. 321348). Beograd: Institut za kriminoloka i socioloka istraivanja i Via kola unutranjih poslova.
Ignjatovi, . (2004). Suzbijanje najteih oblika kriminaliteta u uslovima tranzicije i nesigurnosti. U D. Radovanovi (Ur.), Teki oblici kriminala (str.
321). Beograd: Institut za kriminoloka i socioloka istraivanja.
Ili, G. (2009). Javni tuilac kao subjekat pojednostavljenih formi postupanja
u krivinim stvarima. U S. Bejatovi (Ur.), Pojednostavljene forme postu-

Krivino zakonodavstvo kao instrument prevencije nedozvoljenog ponaanja

61

panja u krivinim stvarima i alternativne krivine sankcije (str. 197201).


Beograd: Srpsko udruenje za krivinopravnu teoriju i praksu.
Jakulin, J., Koroec, D. (2009). Alternativne krivine sankcije i pojednostavljene forme postupanja u krivinom zakonodavstvu Slovenije. U S. Bejatovi
(Ur.), Pojednostavljene forme postupanja u krivinim stvarima i alternativne krivine sankcije (str. 361379). Beograd: Srpsko udruenje za krivinopravnu teoriju i praksu.
Joseph G. C., Marens, P. (2001). Criminal Procedure (5th edition). New York,
NY: Lexis Publishing.
Kiurski, J. (2004). Naelo oportuniteta (opravdanost i svrha). U S. Bejatovi
(Ur.), Evropska konvencija za zatitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i
krivino zakonodavstvo Srbije i Crne Gore (str. 577594). Beograd: Udruenje za krivino pravo i kriminologiju Srbije i Crne.
Kron, L. (2007). Kriminalitet u tranziciji: fenomenologija, prevencija i dravna
reakcija. Beograd: Institut za kriminoloka i socioloka istraivanja.
Lowe, G., Rosenberg, W. (1988). Die Strafprocessordnung und das Gerihtsverfasunggesetz. Berlin: Groskomentar.
Matovski, N. (2010). Principi pravinog postupka u kodifikacijama evropskih drava. U V. uri (Ur.), Aktuelne tendencije u razvoju i primeni evropskog
kontinentalnog prava (str. 98118). Ni: Pravni fakultet.
Meyer-Gossner, L. (2003). Strafprocessoerdnung. Munchen: Verlag C. H. Beck.
Milutinovi, M. (1984). Kriminalna politika. Beograd: Savremena administracija.
Nadrljanski, S. (2009). Kanjavanje pre glavnog pretresa. U S. Bejatovi (Ur.),
Pojednostavljene forme postupanja u krivinim stvarima i alternativne krivine sankcije (str. 173182). Beograd: Srpsko udruenje za krivinopravnu
teoriju i praksu.
Nikoli, D. (2009). Sporazum o priznanju krivice. U S. Bejatovi (Ur.), Pojednostavljene forme postupanja u krivinim stvarima i alternativne krivine
sankcije (str. 112137). Beograd: Srpsko udruenje za krivinopravnu teoriju i praksu.
Radulovi, D. (1997). Efikasnost krivinog postupka i njen uticaj na suzbijanje
kriminaliteta. U S. Bejatovi (Ur.), Realne mogunosti krivinog zakono
davstva u suzbijanju kriminaliteta (str. 5871). Beograd: Udruenje za kri
vino pravo i kriminologiju Jugoslavije.
Radulovi, D. (2009). Komentar Zakonika o krivinom postupku Crne Gore.
Podgorica: Pravni fakultet Podgorica
Roxin, C. (2002). Strafverfahrensrecth. Munchen: Verlag C. H. Beck.
Roxin, C. (2006). Strafrecth. Munchen: Verlag C. H. Beck.
Sieber, U. (2009).
Die Zukunft des Europischen Strafrechts Ein neuer Ansatz zu den Zielen und Modellen des europischen Strafrechtssystems. Zeitschrift fr die gesamte Strafrechtswissenschaft, 121(1), 167.

62

Stanko Bejatovi

Sijeri-oli, H., Hadiomeragi, M., Jurevi, M., Kaurinovi, D., Simovi,


M. (2005). Komentari zakona o krivinom/kaznenom postupku u Bosni i
Hercegovini. Sarajevo: Vee Evrope.
Simovi, M. (2009). Krivino procesno pravo. Biha: Pravni fakultet.
Simovi, M. (2005). Komentar Zakona o krivinom (kaznenom) postupku Bosne
i Hercegovine. Sarajevo: Savet Evrope.
Simovi, M. (2005). O nekim iskustvima u funkcionisanju novog krivinog procesnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine. U S. Bejatovi (Ur.), Nove tendencije u savremenoj nauci krivinog prava i nae krivino zakonodavstvo
(str. 112124). Beograd: Udruenje za krivino pravo i kriminologiju Srbije
i Crne Gore.
Simovi, M. (2008). Krivini postupci u Bosni i Hercegovini zbirka krivinih
procesnih zakona Bosne i Hercegovine sa uvodnim komentarom i registrom
pojmova. Sarajevo: Privredna tampa d.d.
Simovi-Hiber, I. (2007). Sistem rasprava o ideji vladavine prava, osnovama
krivinog zakona, pojmu zloinake grupe i internacionalizaciji krivinog
prava. Beograd: Institut za kriminoloka i socioloka istraivanja.
Stojanovi, Z. (1991). Politika suzbijanja kriminaliteta. Novi Sad: Pravni
fakultet.
Stojanovi, Z. (2004). Krivino zakonodavstvo i teki oblici kriminaliteta. U D.
Radovanovi (Ur.), Teki oblici kriminala (str. 3344). Beograd: Institut za
kriminoloka i socioloka istraivanja.
Stojanovi, Z. (2009). Pojednostavljenjene forme postupanja u krivinim stvarima i alternativne krivine sankcije U S. Bejatovi (Ur.), Pojednostavljene
forme postupanja u krivinim stvarima i alternativne krivine sankcije (str.
1129). Beograd: Srpsko udruenje za krivinopravnu teoriju i praksu.
kuli, M. (2003). Organizovani kriminalitet pojam i krivinoprocesni aspekti.
Beograd: Dosije.
Vasiljevi, T. (1981). Sistem krivinog procesnog prava SFRJ. Beograd: Savremena administracija.
Vai, S. (2009). Skraeni krivini postupak. U S. Bejatovi (Ur.), Pojednostavljene forme postupanja u krivinim stvarima i alternativne krivine sankcije (str. 166172). Beograd: Srpsko udruenje za krivinopravnu teoriju i
praksu.

Krivino zakonodavstvo kao instrument prevencije nedozvoljenog ponaanja

63

CRIMINAL LEGISLATION AS AN INSTRUMENT


OF THE PREVENTION OF THE FORBIDDEN BEHAVIOUR
Abstract
The role of the criminal legislation as an instrument of prevention of forbidden behaviour is an issue that the author describes through the four main groups
of questions. First group of questions is devoted discuss general remarks about
criminal legislation as an instrument of the crime prevention and prevention of
other forms of the forbidden behaviour, as well as the contributors to the practical
realization of the illegal, especially criminal behaviour. Second group of questions gives analysis of the conditions that the criminal norm has to accomplish
in the course of criminal prevention, especially the analysis of the criminal norm
adequacy. Starting from that point, third and fourth group of questions provide
concrete analysis of the individual criminal norms (before all with process character), concerning their adequacy degree in the course of crime prevention. Many
issues considering that two parts are analyzed norming in positive legislation
of the Republic of Serbia and further developments by the authors propositions.
Additionally, in this paper, special attention is given to the issue of the realization
of the criminal norms. Considering described aspects of the current issue, the author emphasizes the need for preventive character of the criminal norms, (preventive in sense of crime prevention as well as prevention of forbidden behaviour).
At the end, the author gives the conclusions regarding current issue.
Key words: prevention, crime, forbidden behviour, criminal norm, sanction

Teorijske osnove razvojne prevencije


poremeaja ponaanja

Branislava Popovi-iti
Apstrakt
Prevencija poremeaja ponaanja, kao komponenta drutvenog modela
reagovanja na probleme u ponaanju dece i omladine, bazira se na tri osnovna
pristupa pravni, situacioni i razvojni. Pravni i situacioni pristup poivaju na primeni sistema mera i aktivnosti kojima se postie zastraivanje, onemoguavanje
i rehabilitacija osoba sa poremeajima ponaanja, odnosno izmena situacionog
konteksta u kojem se ispoljavaju poremeaji ponaanja. Razvojni pristup, meutim, uvaava paradigmu prevencije usmerene na rizine i protektivne faktore
i odreuje prevenciju kao obuhvatni, aktivni i kontinuirani proces kojim se stvaraju uslovi da se tokom celokupnog ivotnog toka unapreuje pozitivan razvoj,
odnosno podstie i omoguava pun razvoj linih potencijala dece i omladine.
Potvrivanjem efektivnosti razvojne prevencije zasnovane na zahtevu paradigme prevencije usmerene na rizine i protektivne faktore da se preventivno delovanje fokusira na redukovanje rizinih i jaanje protektivnih faktora koji
utiu na verovatnou nastajanja, razvijanja i odravanja poremeaja ponaanja
na individualnom nivou, obezbeeni su uslovi za prerastanje praktinog modela
razvojne prevencije u istraivaki zasnovan, teorijski utemeljen i na pozitivnim
ishodima fokusiran nauni pristup. Ovaj nauni pristup, u literaturi poznat kao
nauka o prevenciji poremeaja ponaanja, predmetno se usmerava na prouavanje teorijskih osnova, empirijske zasnovanosti i praktine realizacije razvojne
prevencije poremeaja ponaanja.
Uvaavajui injenicu da razvojna prevencija teorijski poiva na konceptu
rizinih i protektivnih faktora kao probabilistikom modelu objanjenja kako pozitivnog razvoja tako razvoja poremeaja ponaanja, u radu je dat kritiki prikaz
i analiza dve grupe teorijskih objanjenja koja su od znaaja za razvojni pristup
prevenciji teorije pozitivnog razvoja i teorije razvoja poremeaja ponaanja.
Kljune rei: razvojna prevencija, nauka o prevenciji, prevencija usmerena
na rizine i protektivne faktore, teorije pozitivnog razvoja, integrativne razvojne
teorije

66

Branislava Popovi-iti

UVOD
Prevencija poremeaja ponaanja, kao komponenta sistema drutvenog reagovanja na probleme u ponaanju dece i omladine, za osnovnu
svrhu ima onemoguavanje nastajanja, razvijanja i odravanja razliitih
oblika poremeaja ponaanja. U zavisnosti od teorijskog polazita, mogue je razlikovati tri osnovna pristupa prevenciji poremeaja ponaanja, a
to su: pravni, situacioni i razvojni pristup. Pravni pristup, koji poiva na
zakonskoj regulativi, podrazumeva propisivanje i izvrenje pravnih sankcija kojima se zastraivanjem, onemoguavanjem ili rehabilitacijom osoba
sa poremeajima ponaanja ostvaruje generalno ili specijalno preventivno
dejstvo. Situacioni pristup, utemeljen na kriminologiji sredine, usmerava
se na primenu preventivnih tehnika kojima se smanjenjem potencijalne
dobiti i poveanjem rizika i napora za prestupnika tei izmeni konkretnog
situacionog konteksta u kojem se poremeaji ponaanja ispoljavaju (Clarke, 1992). Razvojni pristup, zasnovan na razvojnoj kriminologiji, nalae
da se tokom celokupnog ivotnog toka, primenom strategija i intervencija
koje redukuju rizine i jaaju protektivne faktore, podstie i omoguava
pun razvoj linih potencijala dece i omladine (Farrington, 2000).
Ne umanjujui znaaj pravne i situacione prevencije, u ovom radu
panja e biti usmerena na razvojni pristup prevenciji poremeaja ponaanja. Ovaj pristup, koji se u literaturi esto terminoloki oznaava kao
prevencija usmerena na rizine i protektivne faktore, odreuje prevenciju
kao obuhvatni, kontinuirani i aktivni proces redukovanja rizinih i jaanja protektivnih faktora u cilju stvaranja uslova za pozitivan razvoj tokom celokupnog ivotnog toka (Popovi-iti, 2007). Teorijsko polazite
razvojne prevencije ini koncept rizinih i protektivnih faktora koji, kao
probabilistiki model razvojne kriminologije, nudi konceptualni okvir za
objanjenje kako pozitivnog razvoja tako i razvoja poremeaja ponaanja.
Ovaj koncept, razvijan od osamdesetih godina prolog veka, uvaava iroko prihvaeno nauno stanovite da su poremeaji ponaanja viestruko
determinisani i istie da je preventivno delovanje neophodno usmeravati
ka kljunim faktorima koji poveavaju ili umanjuju verovatnou nastajanja, razvijanja i odravanja poremeaja ponaanja tokom detinjstva,
adolescencije i odraslog doba (Popovi-iti, 2009). Na temeljima ovog
koncepta intenzivno su, tokom poslednje tri decenije, unapreivani teorija, istraivanja i praksa razvojne prevencije, da su, na dananjem stupnju
razvoja, prema stavu brojnih naunika, obezbeeni uslovi za prerastanje

Teorijske osnove razvojne prevencije poremeaja ponaanja

67

praktinog razvojnog pristupa prevenciji u istraivaki zasnovan, teorijski utemeljen i ka pozitivnim ishodima fokusiran nauni pristup koji se
oznaava kao nauka o prevenciji poremeaja ponaanja. U skladu sa tim, u
savremenoj literaturi pod naukom o prevenciji uobiajeno se podrazumeva
razvojna prevencija poremeaja ponaanja, odnosno prevencija usmerena
na rizine i protektivne faktore.
Nauka o prevenciji sumira i integrie saznanja iz teorije, istraivanja i prakse prevencije poremeaja ponaanja radi promocije preventivnih strategija i intervencija kojima se stvaraju uslovi za pozitivan razvoj
tokom celokupnog ivotnog toka. Drugim reima, osnovni zahtev koji se
postavlja pred nauku o prevenciji jeste prouavanje teorijskih osnova, analiza empirijske zasnovanosti i procena uspenosti praktine realizacije razvojne prevencije (Popovi-iti, 2007). Uzimajui u obzir doprinos ovih
saznanja u kreiranju efektivnog sistema prevencije poremeaja ponaanja,
u tekstu koji sledi bie prikazana aktuelna dostignua nauke o prevenciji u
domenu objanjenja teorijskih osnova preventivnog delovanja. Dve grupe
teorijskih objanjenja ije su postavke inkorporirane u koncept rizinih i
protektivnih faktora kao temeljni teorijski okvir razvojne prevencije poremeaja ponaanja, a o kojima e u daljem tekstu biti rei, jesu teorije
pozitivnog razvoja i teorije razvoja poremeaja ponaanja.
TEORIJSKA OBJANJENJA POZITIVNOG RAZVOJA
Koncept rizinih i protektivnih faktora polazi od postavke da na pozitivan razvoj, posmatran kao jedinstvo fizikog, psihikog i socijalnog
razvoja, utiu dve grupe faktora, i to: rizini faktori i protektivni faktori.
Rizini faktori se odreuju kao inioci koji svojim delovanjem kompromituju ili osujeuju pozitivan razvoj, dok protektivni faktori ili faktori zatite
predstavljaju inioce koji deluju u pravcu podsticanja i unapreivanja pozitivnog razvoja. Tok i ishod razvoja, prema postavkama koncepta rizinih
i protektivnih faktora, direktno zavise od meusobne dinamike interakcije ove dve grupe faktora, pri emu ovi faktori svoje izvorite mogu imati
u socijalnom okruenju i u linosti pojedinca. Samim tim, osnovu pozitivnog razvoja ini stalna interakcija izmeu pojedinca i socijalnog okruenja, odnosno interakcija izmeu individualnih i sredinskih faktora koji
pozitivnim ili negativnim uticajima determiniu ishod razvoja. Objanjenje naina odvijanja ove interakcije sadrano je u postavkama socijalno-

68

Branislava Popovi-iti

ekolokog modela razvoja koji, kao integrativni model razvoja pojedinca


u socijalnom okruenju, predstavlja osnovno teorijsko objanjenje pozitivnog razvoja koje je doprinelo zasnivanju koncepta rizinih i protektivnih
faktora. Na uobliavanje postavki socijalno-ekolokog modela razvoja uticala su dva teorijska koncepta razvijena u okvirima razvojne psihologije, a
to su: teorija ekolokog sistema i perspektiva celokupnog ivotnog toka.
Teorija ekolokog sistema
Teorija ekolokog sistema, iji je tvorac Juri Bronfenbrener (Bronfenbrenner, 1989; 1995), istie da se razvoj pojedinca odvija unutar sloenog
ekolokog sistema kojeg ine meusobno povezani ekosistemi. Ekosistemi, rasporeeni u vidu koncentrinih krugova oko pojedinca kao centra
sistema, obuhvataju socijalno okruenje i, u zavisnosti od intenziteta i prirode uticaja na pojedinca, diferenciraju se na etiri nivoa. To su: mikrosistem, mezosistem, egzosistem i makrosistem. Mikrosistem, kao najui
nivo ekolokog sistema koji neposredno okruuje pojedinca, ine elementi
ueg socijalnog okruenja sa kojima pojedinac stupa u direktne interakcije. Mezosistem obuhvata interakcije izmeu elemenata mikrosistema, pri
emu u ovim interakcijama pojedinac ne uestvuje direktno, ali se njihov
rezultat posredno preko mikrosistema odraava na razvoj pojedinca. Egzosistem, kao neposredno okruenje mikrosistema, ine elementi koji su
u direktnim interakcijama sa mikrosistemom i koji, delovanjem na mikrosistem kao neposredno okruenje pojedinca, indirektno ostvaruju uticaj na njegov razvoj. Makrosistem obuhvata elemente najireg socijalnog
konteksta unutar kojeg se svi ostali ekosistemi pojavljuju kao konkretne
manifestacije.
Osnovni doprinos teorije ekolokog sistema ogleda se u postavci da
izmeu faktora koji deluju unutar istih ili razliitih nivoa ekolokog sistema postoje dinamiki meuodnosi iji se efekti reflektuju na tok razvoja
pojedinca. Najsnaniji uticaj ostvaruju faktori mikrosistema sa kojima pojedinac stupa u direktne dvosmerne interakcije, dok je delovanje faktora
drugih nivoa posrednog i kaskadnog karaktera. Neovisno od intenziteta
uticaja, svi faktori, prema postavkama teorije ekolokog sistema, mogu i
pozitivno i negativno da utiu na razvoj pojedinca.

Teorijske osnove razvojne prevencije poremeaja ponaanja

69

Perspektiva celokupnog ivotnog toka


Perspektiva celokupnog ivotnog toka, koju je koncipirao Glen Elder
(Elder, 1985), istie da se ivotni tok ili ivotni ciklus pojedinca sastoji
od strukturirane mree meusobno isprepletanih ivotnih putanja ili trajektorija. ivotne putanje, generalno konzistentne kod svih osoba, opisuju dugorone kulturom definisane i uzrastom odreene obrasce razvoja u
kljunim socijalnim grupama i institucijama, kao to su: porodica, kola,
vrnjake grupe, posao, brak, roditeljstvo. Prema postavkama perspektive celokupnog ivotnog toka, uobiajeni tok ivotnih putanja povremeno
moe biti prepreen ili ometen razliitim ivotnim dogaajima ili tranzicijama. Tranzicije, kao kratkorone promene u socijalnim ulogama u
okviru trajektorije, mogu biti oekivane i u skladu sa uzrastom, ali mogu
biti i neoekivane i uzrastu neprimerene. Dodatno, pojedini ivotni dogaaji mogu imati karakter rizika, dok drugi mogu delovati zatitno. Svaka
tranzicija, neovisno od njenog karaktera, dovodi do promene u trajektoriji
i zahteva od pojedinca da se na nju prilagodi. Neuspeh pojedinca u adaptaciji na nastale promene u jednoj trajektoriji dovodi, zbog isprepletanosti
trajektorija, do promena u drugim trajektorijama i moe, za svoj krajnji
rezultat, imati poremeaje u ivotnom toku.
Glavni doprinos ovog koncepta ogleda se u isticanju efekata ivotnih
dogaaja na tok pozitivnog razvoja i znaaja individualnih adaptacija na
promene izazvane tranzicijama. Okolnost da jedan isti dogaaj u odreenom razvojnom periodu moe da osujeti, a u drugom da podstakne pozitivan razvoj, uslovila je modifikacije teorije ekolokog sistema u smislu
uvoenja hronosistema, kao posebnog ekosistema koji odraava vremensku dimenziju. Hronosistem, koji se ne nalazi unutar ekolokog sistema,
predstavlja vremenski tok u kojem dolaze do izraaja razliiti ivotni dogaaji koji, zavisno od stadijuma razvoja u kojem se osoba nalazi, mogu
usloviti pozitivne ili negativne promene u pojedincu ali i u socijalnom
okruenju (Bronfenbrenner, Morris, 1998).
Socijalno-ekoloki model razvoja
Socijalno-ekoloki model razvoja, objedinjavanjem postavki teorije
ekolokog sistema i perspektive celokupnog ivotnog toka, obezbeuje integrativno objanjenje razvoja pojedinca u socijalnom okruenju. Kljuna
postavka modela je da je razvoj pojedinca viestruko determinisan, odno-

70

Branislava Popovi-iti

sno uslovljen delovanjem niza faktora koji svoje izvorite imaju u razliitim ekosistemima. Na nivou mikrosistema svoj uticaj ostvaruju interpersonalni faktori, u mezosistemu do izraaja dolaze institucionalni faktori,
egzosistem odlikuje prisustvo faktora zajednice, dok unutar makrosistema
deluju faktori celokupnog drutva (Glanz, Lewis, Rimer, 1990).
Najsnaniji uticaj na razvoj pojedinca, u skladu sa postavkama teorije ekolokog sistema, ostvaruju interpersonalni faktori, dok se sa udaljavanjem od centra ekolokog sistema intenzitet delovanja faktora znatno
smanjuje, te faktori zajednice i faktori politike drutva ostvaruju svoj uticaj posredno, preko institucionalnih i posebno interpersonalnih faktora.
Pored faktora socijalnog okruenja, razvoj pojedinca odreuju i individualni, odnosno intrapersonalni faktori kao svojevrsne osobenosti pojedinca
izraene kroz znanja, vetine, navike, iskustva i line karakteristike. Ove
osobenosti psiholoke i socijalne prirode ne samo da odreuju pojedinca
nego u znatnoj meri utiu na prirodu i kvalitet njegovih interakcija sa socijalnim okruenjem. Dodatno, uvaavanjem znaaja hronosistema, istie
se da stepen uticaja svih faktora varira zavisno od konkretnog razvojnog
perioda u kome se pojedinac nalazi.
Tok i ishod razvoja, prema postavkama socijalno-ekolokog modela
razvoja, direktno zavise od prirode faktora koji deluju u ekosistemima i
nalaze se u dinamikoj interakciji. Jednu grupu ine faktori koji podstiu
pozitivan razvoj, dok drugu ine faktori koji taj razvoj ometaju. Na temelju
ove postavke izgraen je koncept rizinih i protektivnih faktora koji je ove
faktore imenovao kao faktore zatite i faktore rizika.
TEORIJSKA OBJANJENJA RAZVOJA POREMEAJA
PONAANJA
Koncept rizinih i protektivnih faktora, kao to je to ranije istaknuto, predstavlja probabilistiki model koji obezbeuje konceptualni okvir
objanjenja pozitivnog razvoja i razvoja poremeaja ponaanja. Razvoj
poremeaja ponaanja, prema konceptu rizinih i protektivnih faktora,
uslovljen je, kao to je to sluaj i sa pozitivnim razvojem, delovanjem niza
individualnih i sredinskih faktora koji su u meusobnoj dinamikoj interakciji. U skladu sa tim, rizini faktori odreuju se kao inioci koji svojim
delovanjem ne samo da kompromituju pozitivan razvoj nego poveavaju
verovatnou ispoljavanja poremeaja ponaanja, dok protektivni faktori

Teorijske osnove razvojne prevencije poremeaja ponaanja

71

deluju u pravcu podsticanja pozitivnog razvoja, ali i smanjenja verovatnoe nastajanja i odravanja poremeaja ponaanja. injenica da prisustvo
rizinih faktora ne znai nuno da e se poremeaji ponaanja ispoljiti, niti
da je prisustvo protektivnih faktora garancija da do poremeaja ponaanja
nee doi (Hawkins, Catalano, Miller, 1992), direktno odraava probabilistiki karakter koncepta rizinih i protektivnih faktora u objanjenju
razvoja poremeaja ponaanja.
Polazei od ove postavke izdvojeni su brojni faktori za koje je longitudinalnim istraivakim studijama potvreno da prediktuju poveanje ili
smanjenje verovatnoe za nastajanje, razvijanje i odravanje poremeaja
ponaanja (npr.
Stouthamer-Loeber et al., 2002; Hawkins et al., 1998; Lipsey, Derzon, 1998; Smith et al., 1995). Integracijom veeg broja identifikovanih prediktivnih faktora u meuzavisne sekvence i praenjem unutarindividualnih promena u poremeajima ponaanja tokom itavog ivota,
koncipirani su dinamiki teorijski modeli koji nastoje da objasne razvoj
poremeaja ponaanja du celokupnog ivotnog toka. Postavke ovih teorijskih modela, koji se u literaturi uobiajeno nazivaju razvojnim teorijama poremeaja ponaanja, obezbedile su validna teorijska objanjenja
razvoja poremeaja ponaanja i time pruile nauno zasnovan sadraj
konceptu rizinih i protektivnih faktora. Najvei doprinos ostvarilo je est
razvojnih teorija, a to su: integrativna teorija kognitivnog antisocijalnog
potencijala, komplementarni par razvojnih teorija: celoivotno perzistentni i adolescencijom limitirani poremeaji ponaanja, interakciona teorija,
teorija integrativne vieslojne kontrole, opta uzrastom odreena teorija
neformalne socijalne kontrole, i model socijalnog razvoja. Sve teorije su
empirijski potkrepljene rezultatima longitudinalnih studija i istiu vanost
izuavanja rizinih i protektivnih uticaja brojnih individualnih i sredinskih
faktora koji, kroz recipronu interakciju tokom celokupnog ivotnog toka,
utiu na konane ishode razvoja. Stoga e u osnovnim crtama biti opisane
postavke ovih teorijskih objanjenja razvoja poremeaja ponaanja.
Integrativna teorija kognitivnog antisocijalnog potencijala
Integrativna teorija kognitivnog antisocijalnog potencijala, koju je
postavio Dejvid Farington (Farrington, 2003; 2005a; 2005b), primarno
je dizajnirana za potrebe objanjenja poremeaja ponaanja mukaraca
iz niih socijalnih slojeva, ali u osnovi moe dati opis pojave i razvoja

72

Branislava Popovi-iti

poremeaja ponaanja uopte. Polazna ideja ove teorije je da su poremeaji


ponaanja determinisani antisocijalnim potencijalom, kao svojevrsnim individualnim kapacitetom za ispoljavanje poremeaja ponaanja.
Nivo antisocijalnog potencijala pojedinca zavisi od pet faktora, a to su:
impulsivnost, tekoe u postizanju eljenih ciljeva, modelovanje, socijalizacija i znaajni ivotni dogaaji. Impulsivnost, tekoe u postizanju eljenih ciljeva (kolski neuspeh, nizak socioekonomski status, nezaposlenost)
i antisocijalni modeli uenja (kriminalno ponaanje roditelja, druenje sa
delinkventnim vrnjacima, kriminalno susedstvo) dovode do poveanja
nivoa antisocijalnog potencijala i time podstiu ispoljavanje poremeaja
ponaanja, dok se vezivanje za prosocijalne modele, proces socijalizacije i
uzrastu primereni znaajni ivotni dogaaji (stupanje u brak, pronalaenje
adekvatnog posla ili promena mesta stanovanja) odreuju kao uticaji koji
sniavaju nivo antisocijalnog potencijala i inhibiraju poremeaje ponaanja. Pored ovih faktora koji dugorono ostvaruju uticaj na nivo antisocijalnog potencijala, teorija predvia i uticaje faktora koji dovode do kratkoronih unutarindividualnih promena u nivou antisocijalnog potencijala.
Kao osnovni faktori koji uslovljavaju privremene varijacije u antisocijalnom potencijalu izdvajaju se motivacioni i situacioni faktori. Efekti ovih
faktora, u smislu poveavanja ili sniavanja nivoa antisocijalnog potencijala, odnosno podsticanja ili potiskivanja poremeaja ponaanja, direktno
su uslovljeni konkretnom situacijom i motivacijom osobe. Drugim reima,
da li e se u odreenom trenutku antisocijalni potencijal realizovati ispoljavanjem poremeaja ponaanja ili ne, zavisi od neposrednih situacionih
uticaja (mogunosti i dostupnost rtve), kognitivnih procesa (miljenje i
odluivanje o riziku, potencijalnoj dobiti i moguim ishodima) i energizirajuih faktora (dosada, bes, konzumiranje alkohola, pritisak vrnjaka).
Dodatno, do kratkotrajnih promena u antisocijalnom potencijalu mogu
dovesti i posledice ranijeg ispoljavanja poremeaja ponaanja, izraene
efektima etiketiranja, zastraivanja ili uenja.
U pogledu nivoa antisocijalnog potencijala, osobe se mogu pozicionirati du kontinuuma od niskog do visokog, pri emu je distribucija antisocijalnog potencijala u populaciji bilo kog uzrasta takva da relativno
mali broj osoba ima visok nivo antisocijalnog potencijala. Rasporeivanje
osoba na kontinuumu antisocijalnog potencijala je konzistentno tokom
vremena, to objanjava kontinuitet u poremeajima ponaanja i ukazuje
da u nivou antisocijalnog potencijala postoje perzistentne dugorone meuindividualne razlike. Meutim, ukupni nivo antisocijalnog potencijala

Teorijske osnove razvojne prevencije poremeaja ponaanja

73

pojedinca varira sa uzrastom, i to usled promena u faktorima koji dugorono utiu na antisocijalni potencijal (npr. od detinjstva do adolescencije
poveava se uticaj vrnjaka, a smanjuje uticaj roditelja).
Integrativna teorija kognitivnog antisocijalnog potencijala integrie
ideje teorija anomije, kontrole, socijalnog uenja, diferencijalnih asocijacija, etiketiranja i rutinskih aktivnosti. Pri tome, vanost se pridaje i rizinim
i protektivnim uticajima individualnih i sredinskih faktora u objanjenju
nastajanja i razvijanja poremeaja ponaanja. Meutim, iako je osnovna
struktura teorije primenjiva na oba pola, mogue je da opisani faktori za
koje je utvreno da utiu na antisocijalni potencijal mukog pola, ne mogu
u potpunosti da objasne antisocijalni potencijal kod osoba enskog pola.
Dodatno, teorija ne predlae postojanje razliitih tipova osoba sa poremeajima ponaanja niti pokuava da objasni individualni razvoj u razliitom
socijalnom okruenju.
Komplementarni par razvojnih teorija:
celoivotno-perzistentni i adolescencijom-limitirani
poremeaji ponaanja
Komplementarni par razvojnih teorija, autorke Teri Mofit (Moffitt,
1993; 1997; 2003), objanjava tok i razvoj dva kvalitativno razliita tipa
poremeaja ponaanja, a to su: celoivotno perzistentni i adolescencijom
limitirani poremeaji ponaanja. Polaznu osnovu teorija ini razlikovanje
etiri kategorije osoba sa poremeajima ponaanja. Prvu kategoriju ine
osobe koje na ranom razvojnom uzrastu poinju da ispoljavaju poremeaje ponaanja i kod kojih poremeaji ponaanja traju tokom celokupnog
ivotnog toka. Ove osobe odlikuje prisustvo celoivotno perzistentnih poremeaja ponaanja. Drugu kategoriju ine osobe koje poremeaje ponaanja ispoljavaju iskljuivo tokom perioda adolescencije, te se istie da
njih odlikuje prisustvo adolescencijom limitiranih poremeaja ponaanja.
Treu kategoriju ine apstinenti, odnosno osobe koje se tokom celokupnog ivotnog toka uzdravaju od ispoljavanja poremeaja ponaanja. I
poslednju, etvrtu kategoriju ine osobe koje u niskom nivou ispoljavaju
poremeaje ponaanje i imaju specifine probleme mentalnog zdravlja.
Komplementarni par razvojnih teorija daje opis jedinstvenih setova faktora i objanjenje razvojnih trajektorija za dva primarna tipa poremeaja
ponaanja, a to su: celoivotno perzistentni i adolescencijom limitirani poremeaji ponaanja.

74

Branislava Popovi-iti

Na razvoj celoivotno perzistentnih poremeaja ponaanja primarno


utiu individualni faktori koji obuhvataju uroene ili steene neuropsiholoke varijacije. Ove varijacije se inicijalno manifestuju kognitivnim deficitom, tekim temperamentom ili hiperaktivnou. Od sredinskih faktora
istiu se neadekvatno roditeljstvo, narueni porodini odnosi, siromatvo
i nizak socioekonomski status. Drugim reima, celoivotno perzistentni
poremeaji ponaanja razvijaju se kao rezultat interakcije neuropsiholokog rizika i nepodsticajnog socijalnog okruenja. Oni nastaju u periodu
detinjstva i perzistiraju u adolescenciji i odraslom dobu, odnosno pokazuju
stabilnost tokom celokupnog ivotnog toka. Sa druge strane, vodei faktori koji utiu na razvoj adolescencijom limitiranih poremeaja ponaanja
jesu jaz u sazrevanju i vrnjaki socijalni kontekst. Jaz u sazrevanju se
odraava u nemogunosti mladih osoba da sa sticanjem bioloke zrelosti automatski ostvare pristup ciljevima, privilegijama i odgovornostima
odraslih osoba (npr. sticanje materijalnih dobara). Vrnjaki socijalni kontekst podrazumeva uticaje vrnjaka koji se nalaze na slinom nivou biolokog i socijalnog odrastanja, pri emu posebno jak uticaj moe ostvariti
druenje sa vrnjacima koji ispoljavaju celoivotno perzistentne poremeaje ponaanja. Adolescencijom limitirani poremeaji ponaanja javljaju
se tokom perioda adolescencije i prestaju u ranom odraslom dobu. Onog
trenutka kada mlade osobe ostvare legitimne uloge odraslih osoba i budu
u situaciji da mogu legalno da postignu eljene ciljeve, po pravilu dolazi
do prestajanja ispoljavanja poremeaja ponaanja. Prestajanje je utoliko
olakano to kod adolescencijom limitiranih poremeaja ponaanja ne postoji neuropsiholoka osnova. Individualne varijacije u vremenu prestajanja su sasvim oekivane i najee su rezultat uticaja koji kompromituju
sposobnost uspene tranzicije u odraslo doba (npr. zavisnost od alkohola
ili droga, naputanje kolovanja, izdravanje zavodskih krivinih sankcija
ili neeljena trudnoa). Iako ovi efekti etiketiranja mogu produiti trajanje
adolesencijom limitiranih poremeaja ponaanja, kontinuitet u poremeajima ponaanja tokom vremena najveim delom je odreen celoivotnoperzistentnim poremeajima ponaanja. Drugim reima, kontinuitet u poremeajima ponaanja je prisutan samo kod celoivotno perzistentnih, ali
ne i kod adolesencijom limitiranih poremeaja ponaanja.
Na ispoljavanje oba tipa poremeaja ponaanja, pored navedenih faktora, mogu uticati i situacioni faktori. Kod celoivotno perzistentnih poremeaja ponaanja od znaaja su mogunosti i dostupnost rtava, dok kod
adolescencijom limitiranih poremeaja ponaanja snaan situacioni uticaj

Teorijske osnove razvojne prevencije poremeaja ponaanja

75

ostvaruje pritisak vrnjaka. Kognitivni procesi (miljenje i odluivanje)


mogu biti od uticaja samo kod osoba sa adolescencijom limitiranim poremeajima ponaanja, jer ove osobe najee odmeravaju odnos izmeu potencijalnih trokova i potencijalne dobiti, dok osobe sa celoivotno
perzistentnim poremeajima ponaanja najveim delom, bez razmiljanja,
prate dobro naueni automatski repertoar ponaanja. Osim toga, celoivotno perzistentni poremeaji ponaanja uslovljeni su uglavnom utilitarnim motivima, dok su adolescencijom limitirani motivisani adolescentnom
dosadom. Uticaji ivotnih dogaaja u odraslom dobu (npr. zapoljavanje
ili stupanje u brak), prema postavkama ove teorije, od neznatnog su uticaja
za oba tipa poremeaja ponaanja. Razlog tome je to su osobe sa celoivotno perzistentnim poremeajima ponaanja isuvie posveene svom antisocijalnom ivotnom stilu, dok ispoljavanje adolescencijom limitiranih
poremeaja ponaanja prirodno prestaje sa preuzimanjem uloga odraslih
osoba.
Komplementarni par razvojnih teorija uvaava recipronu interakciju
individualnih i sredinskih faktora u objanjenju razvoja poremeaja ponaanja, ali ne razmatra uticaj faktora koji redukuju poremeaje ponaanja.
Najblie odreenje protektivnih faktora moe se nai u navoenju razloga
zbog kojih se apstinenti, kao trea kategorija osoba sa poremeajima ponaanja, uzdravaju od ispoljavanja poremeaja ponaanja. To su: line
karakteristike koje dovode do iskljuivanja iz mree vrnjaka (npr. razdraljivost ili povuenost), nezrelost u smislu nezainteresovanosti za postizanje statusnih simbola znaajnih za period detinjstva ili adolescencije, i
socijalno okruenje koje ne prua mogunosti za ispoljavanje poremeaja
ponaanja (Piquero, Moffitt, 2005).
Interakciona teorija
Interakciona teorija, iji su autori Terens Tornberi i Marvin Kron
(Thornberry, Krohn, 2001; 2005), primarno je usmerena na objanjenje
interakcije izmeu faktora koji dovode do nastajanja i odravanja poremeaja ponaanja u razliitim razvojnim periodima, i to u: predkolskom
uzrastu (od roenja do este godine), detinjstvu (od este do dvanaeste godine), adolescenciji (od dvanaeste do osamnaeste godine) i kasnoj adolescenciji ili ranom odraslom dobu (od osamnaeste do dvadeset pete godine).
Polazna ideja teorije je da faktori koji doprinose nastajanju i odravanju

76

Branislava Popovi-iti

poremeaja ponaanja variraju sa uzrastom, te da su za poremeaje ponaanja u razliitim razvojnim periodima odgovorni razliiti faktori koji se
nalaze u recipronoj interakciji.
Nastajanje poremeaja ponaanja u predkolskom uzrastu rezultat je
interakcije tri grupe faktora. To su: individualne karakteristike (teak temperament, neuropsiholoki deficit, negativna emocionalnost, impulsivnost,
nedovoljno razvijene vetine regulacije emocija i odsustvo straha na tetne stimuluse), neefektivno roditeljstvo ili deficit roditeljstva (nesposobnost
roditelja da prate i podstiu prosocijalna ponaanja, nizak nivo pozitivnog
angaovanja roditelja, nedosledno i grubo disciplinovanje i neuspeno postavljanje jasnih standarda ponaanja) i teke strukturalne nepovoljnosti
(hronino siromatvo, nezaposlenost, zavisnost od socijalnih slubi, stanovanje u podrujima gde je koncentrisano siromatvo). Izmeu individualnih
karakteristika deteta i neefektivnog roditeljstva postoje bidirekcioni uticaji,
dok strukturalne nepovoljnosti pojaavaju negativne efekte individualnih i
porodinih faktora. Poev od perioda detinjstva, individualne karakteristike
gube na svom znaaju i ustupaju mesto sredinskim uticajima. Na nastajanje
poremeaja ponaanja u ranom detinjstvu naroito utie interakcija porodinih faktora (neefektivno roditeljstvo) i strukturalnih nepovoljnosti, da
bi u kasnom detinjstvu i ranoj adolescenciji primat zauzeli kolski faktori
(kolski neuspeh, nedovoljna posveenost koli, slabo vezivanje za kolu)
i uticaji vrnjake grupe (druenje sa vrnjacima koji ispoljavaju poremeaje ponaanja). Dodatno, negativne efekte u ovom periodu moe ostvariti
dostupnost mogunosti za ispoljavanje poremeaja ponaanja, dok se efektivno roditeljstvo (suportivna porodica, snana roditeljska kontrola, dobri
porodini odnosi) pojavljuje kao kompenzatorni mehanizam koji umanjuje
negativne efekte izloenosti rizicima. Nastajanje poremeaja ponaanja u
kasnoj adolescenciji i ranom odraslom dobu objanjava se uticajem individualnih faktora (nizak nivo inteligencije, slaba akademska kompetencija)
koji, u ranijim periodima, nisu dolazili do izraaja zbog suportivne porodine i kolske sredine. Nakon naputanja protektivnog okruenja porodice i
kole, ove osobe, zbog kognitivnih deficita, veoma teko ostvaruju uspenu
tranziciju ka ulogama odraslih osoba (pronalaenje posla, zasnivanje brane
zajednice) i podloniji su uticajima delinkventnih i kriminalnih grupa. U
svim razvojnim periodima mogu doi do izraaja protektivni faktori (snano
vezivanje za porodicu i kolu, efektivno roditeljstvo, visoka inteligencija)
koji svojim delovanjem kompenzuju deficite u drugim domenima i onemoguavaju nastajanje ili odravanje poremeaja ponaanja.

Teorijske osnove razvojne prevencije poremeaja ponaanja

77

Teorijom se istie da poremeaji ponaanja mogu nastati na razliitim


uzrastima (rano startni i kasno startni poremeaji ponaanja), ali da nije
mogue prema vremenu nastanka diferencirati razliite trajektorije koje
imaju specifinu etiologiju i kontinuitet. Drugim reima, faktori koji dovode do nastajanja poremeaja ponaanja variraju sa uzrastom, ali sam tok
i razvoj poremeaja ponaanja ne zavisi od vremena njihovog nastanka.
Odravanje ili prestajanje poremeaja ponaanja uslovljeno je faktorima
koji tokom razvojnih perioda mogu podsticati ili inhibirati poremeaje ponaanja. Kontinuitet u poremeajima ponaanja naroito je izraen kod
rano startnih poremeaja ponaanja koji se javljaju u predkolskom uzrastu (zbog perzistentnosti neuropsiholokog deficita, neefektivnog roditeljstva i strukturalnih nepovoljnosti) i kasno startnih poremeaja ponaanja
koji nastaju u kasnoj adolescenciji ili odraslom dobu (zbog kognitivnog
deficita koji oteava uspenu tranziciju u odraslo doba).
Uopteno posmatrano, interakciona teorija se usmerava na procese
socijalnog uenja i uvaava znaaj individualnih i sredinskih faktora koji
podstiu nastajanje i odravanje poremeaja ponaanja. Meutim, teorija
ne nudi objanjenje razloga ispoljavanja poremeaja ponaanja u konkretnim situacijama (uticaj situacionih faktora ili procesa odluivanja o mogunostima), niti razmatra motive za neposredno ispoljavanje poremeaja
ponaanja.
Teorija integrativne vieslojne kontrole
Teorija integrativne vieslojne kontrole, iji je autor Mark Leblan (Le
Blanc, 1997; 2005), zasniva se na postavci da su poremeaji ponaanja
determinisani uticajima tri tipa kontrole, a to su: kontrola zajednice, personalna kontrola i kontrola dogaaja. Za svaki tip kontrole koncipirane
su zasebne teorije teorija kontrole zajednice koja objanjava promene u
stopi poremeaja ponaanja na nivou zajednice, teorija personalne kontrole koja nudi objanjenje razvoja poremeaja ponaanja i teorija kontrole
dogaaja koja razmatra ispoljavanje poremeaja ponaanja u konkretnoj
situaciji. Objanjenje nastajanja i razvoja poremeaja ponaanja sadrano
je u teorijama personalne kontrole i kontrole dogaaja, te e postavke ovih
teorija biti prikazane.
Teorija personalne kontrole objanjava nastanak i razvoj poremeaja
ponaanja preko opte devijacije, kao svojevrsnog sindroma poremeaja

78

Branislava Popovi-iti

ponaanja. Opta devijacija obuhvata 12 oblika poremeaja ponaanja grupisanih u etiri osnovna tipa ponaanja, a to su: prikrivena ponaanja (krae i prevare), otkrivena ponaanja (vandalizam, nasilje i seksualna agresija), konflikti sa autoritetom (u porodici i u koli) i nesmotrena ponaanja
(kockanje, naruavanje javnog reda i mira, upotreba supstanci, seksualna
aktivnost i vonja motornih vozila). Polazna ideja teorije je da se opta
devijacija, kao heterotipini fenomen, manifestuje na razliite naine du
celokupnog ivotnog toka, to ukazuje na postojanje kontinuiteta i promena u prirodi poremeaja ponaanja koji ine optu devijaciju. Promene mogu biti kvalitativne i kvantitativne prirode. Kvalitativne promene se
odraavaju kroz stabilnost, poveanje ozbiljnosti i razvojne stadijume (od
konflikata sa autoritetom, preko prikrivenih i otkrivenih, do nesmotrenih
ponaanja), dok se kvantitativne promene odnose na porast frekvencije
poremeaja ponaanja. Ove promene oblikuju individualne trajektorije poremeaja ponaanja du ivotnog toka, pri emu se razlikuju tri osnovne
trajektorije. To su: perzistentna ili celoivotna trajektorija (zapoinje u detinjstvu, odrava se u adolescenciji i traje do odraslog doba), tranzitorna,
privremena ili adolescencijom limitirana trajektorija (poinje u ranoj adolescenciji i okonava se u ranom odraslom dobu) i zajednika trajektorija
(uobiajeno se manifestuje sredinom adolescencije).
Osnovna postavka teorije personalne kontrole je da razvoj opte devijacije zavisi od etiri mehanizma kontrole, a to su: vezivanje, razvoj linosti, modelovanje i ograniavanje. Vezivanje se odnosi na razliite naine
kojima se pojedinci, interpersonalno ili na nivou zajednice, dre zajedno.
Razvoj linosti podrazumeva prirodni rast i razvoj usmeren ka poeljnim
stanjima vieg kvaliteta, ukljuujui pre svega preusmeravanje sa prirodnog egocentrizma ka alocentrizmu. Modelovanje obuhvata postojanje
obrazaca ponaanja koji mogu oblikovati prosocijalno ponaanje, pod
pretpostavkom da su ove mogunosti dostupne pojedincu. Ograniavanje
podrazumeva regulaciju prosocijalnog ponaanja u razliitim direktnim
i indirektnim ogranienjima, pri emu su te granice nametnuli socijalno
okruenje i lina uverenja pojedinca. Relativno rasporeivanje mehanizama kontrole meu pojedincima tokom vremena je konzistentno, ime
se objanjava odravanje kontinuiteta u poremeajima ponaanja. Organizacija i funkcionisanje mehanizama kontrole zavisi od dva osnovna tipa
konteksta, a to su: pozicija pojedinca u socijalnoj strukturi (kontekstualni
set uslova koji odraava socijalni status pojedinca) i bioloki kapacitet pojedinca. To znai da na razvoj opte devijacije utiu etiri mehanizma kon-

Teorijske osnove razvojne prevencije poremeaja ponaanja

79

trole i dva tipa konteksta. Efekti konteksta na optu devijaciju su indirektni,


odnosno ostvaruju se posredno preko mehanizama kontrole. Tako, pozicija
pojedinca u socijalnoj strukturi ima direktne efekte na bioloki kapacitet i
mehanizme vezivanja i modelovanja, dok bioloki kapacitet direktno utie
na mehanizam razvoja linosti. Izmeu svih mehanizama kontrole postoje
meusobni reciproni uticaji, tako da se promene u jednom mehanizmu
mogu odraziti na druge. Direktne efekte na razvoj opte devijacije ostvaruju samo mehanizmi modelovanja i ograniavanja, koji su specifini u
prostorno-vremenskoj dimenziji i podloni estim promenama.
Konkretno ispoljavanje poremeaja ponaanja, prema teoriji kontrole
dogaaja, direktno zavisi od etiri grupe faktora, a to su: rutinske aktivnosti (u porodici, vrnjakoj grupi, slobodnom vremenu, koli ili radnom mestu), samokontrola (osetljivost na iskuenja), prilike (konkretne okolnosti)
i zatita (fizika zatita). Regulisanje ovih faktora je pod uticajem kontrole
zajednice (socijalna organizacija, kulturna organizacija, legitimne mogunosti i formalna kontrola) i personalne kontrole (racionalni izbor u odluivanju). Izmeu kontrole zajednice i personalne kontrole postoji direktan
reciproni odnos, ali je njihov uticaj na ispoljavanje poremeaja ponaanja
u konkretnoj situaciji posrednog karaktera. Personalna kontrola ostvaruje
direktan uticaj na rutinske aktivnosti i samokontrolu, dok kontrola zajednice direktno utie na prilike i zatitu.
Faktori koji dovode do nastajanja i razvoja poremeaja ponaanja
razlikuju se zavisno od razvojne trajektorije. Perzistentni poremeaji ponaanja su primarno uslovljeni neadekvatnim mehanizmima personalne
kontrole (slabo vezivanje, egocentrinost, antisocijalno modelovanje, slaba ogranienja) i odravaju se nepovoljnim socioekonomskim uslovima
i biolokim deficitom. Tranzitorni poremeaji ponaanja mogu se razviti kroz tri procesa: usled neadekvatnih mehanizama personalne kontrole,
zbog izrazito nepovoljnih ivotnih dogaaja koji aktiviraju postojee neadekvatne mehanizme personalne kontrole ili zbog istovremenog prisustva
jakih antisocijalnih modela i slabih veza u porodinom i kolskom domenu. Zajedniki poremeaji ponaanja nastaju kao rezultat mogunosti,
odnosno visoke dostupnosti pogodnih rtava i odsustva direktne formalne
i neformalne kontrole zajednice. Kod ovih poremeaja ponaanja mehanizmi personalne kontrole su dobrog kvaliteta.
Iako se teorija integrativne vieslojne kontrole generalno poziva na
teoriju kontrole, mogue je u postavkama teorije personalne kontrole prepoznati ideje teorija socijalnog uenja, diferencijalnih asocijacija i racio-

80

Branislava Popovi-iti

nalnog izbora. U objanjenju razvoja poremeaja ponaanja jasno se istie


znaaj individualnih i sredinskih uticaja koji mogu biti rizinog i protektivnog karaktera. Individualni faktori izraavaju se u biolokom kapacitetu
i razvoju linosti, dok se sredinski uticaji ogledaju u vezivanju, modelovanju, ograniavanju i socijalnom okruenju unutar kojeg pojedinac zauzima
odreeni socijalni status. Takoe, uvaava se uticaj ivotnih dogaaja na
razvoj poremeaja ponaanja, dok se efekti etiketiranja mogu prepoznati u
mehanizmu ograniavanja koga je nametnulo socijalno okruenje.
Opta uzrastom odreena teorija neformalne
socijalne kontrole
Opta uzrastom odreena teorija neformalne socijalne kontrole, iji su
autori Robert Sampson i Don Laub (Sampson, Laub, 1995; 1997; 2005),
primarno nastoji da objasni odravanje i prestajanje poremeaja ponaanja u odraslom dobu. Polazna ideja teorije je da su poremeaji ponaanja
svojstveni prirodi oveka i najverovatnije uslovljeni njegovim hedonistikim eljama, ali da je razvoj poremeaja ponaanja tokom celokupnog ivotnog toka, u smislu odravanja ili prestajanja, determinisan uzrastom
odreenom neformalnom socijalnom kontrolom. Drugim reima, da li
e se poremeaji ponaanja ispoljiti, odravati i prestati zavisi od procesa
neformalne socijalne kontrole, koji variraju sa uzrastom. U detinjstvu i
adolescenciji, najsnanije efekte na poremeaje ponaanja imaju procesi
socijalne kontrole koji su u vezi sa porodicom, kolom i vrnjacima, dok
su u odraslom dobu od znaaja procesi socijalne kontrole koji se odvijaju u
socijalnim institucijama odraslih ljudi, a to su: brana zajednica i posao.
Neformalna socijalna kontrola, neovisno od uzrasta, ostvaruje se vezivanjem, odnosno uspostavljanjem socijalnih veza u razliitim ivotnim
domenima. Snaga vezivanja, tokom celokupnog ivotnog toka, zavisi od
procesa privrenosti i socijalizacionih uticaja. U detinjstvu i adolescenciji
najznaajniji su socijalizacioni procesi u porodici i privrenost porodici,
koli i vrnjakoj grupi. Kombinacija nedoslednog i grubog disciplinovanja, nizak nivo roditeljske supervizije, privrenost vrnjacima koji ispoljavaju poremeaje ponaanja i slaba privrenost roditeljima i koli, istiu se
kao najsnaniji prediktori poremeaja ponaanja u detinjstvu i adolescenciji. Dodatno, uticaj mogu imati faktori strukturalne prirode (siromatvo,
socijalna i etnika pripadnost, prekobrojnost porodice, kriminalno pona-

Teorijske osnove razvojne prevencije poremeaja ponaanja

81

anje roditelja) i individualni faktori (teak temperament, niska inteligencija), ali se njihov uticaj ne ostvaruje direktno na poremeaje ponaanja,
ve su efekti posredovani neformalnom socijalnom kontrolom. Navedeni rizini faktori, koji deluju na neformalnu socijalnu kontrolu u periodu
detinjstva i adolescencije, nisu od znaaja za predikciju kasnijih ivotnih
ishoda, odnosno nemaju sposobnost da utiu na odravanje ili prestajanje
poremeaja ponaanja u odraslom dobu.
Na neformalnu socijalnu kontrolu u odraslom dobu utiu znaajni ivotni dogaaji (dobijanje stalnog zaposlenja, zasnivanje brane zajednice,
pristupanje vojnoj slubi, promena mesta ivljenja) koji, kao svojevrsne
take preokreta u odraslom dobu, usmeravaju uspostavljanje socijalnih veza
u novim ivotnim domenima, kao to su brak i posao. Drugim reima, iskustva u odraslom dobu mogu, preko neformalne socijalne kontrole, preusmeriti trajektorije poremeaja ponaanja u pozitivnom ili negativnom pravcu.
Privrenost branoj zajednici i stabilnost posla su najsnaniji faktori koji
dovode do promena u poremeajima ponaanja, i to tako to presecaju
prolost od sadanjosti i omoguavaju inhibiciju poremeaja ponaanja. Sa
druge strane, slabe socijalne veze u branoj zajednici i nestabilnost posla
dovode do neuspeha u inhibiciji poremeaja ponaanja i time doprinose
odravanju poremeaja ponaanja u odraslom dobu. Dodatno, izmeu poremeaja ponaanja u detinjstvu i poremeaja ponaanja u odraslom dobu
postoji povezanost, u smislu da poremeaji ponaanja u detinjstvu prediktuju slabe socijalne veze u odraslom dobu, a takve veze istovremeno prediktuju odravanje poremeaja ponaanja tokom odraslog doba. Negativne
efekte moe ostvariti i oficijelno etiketiranje (izricanje i izvrenje sankcija),
posebno kroz uticaje na nestabilnost posla i nezaposlenost.
Pored neformalne socijalne kontrole, kao kljunog procesa od kojeg
zavisi odravanje i prestajanje poremeaja ponaanja u odraslom dobu,
teorijom se predvia uticaj jo dva procesa, a to su: rutinske aktivnosti i
individualna volja pojedinca. U skladu sa tim, na prestajanje poremeaja
ponaanja utiu strukturirane rutinske aktivnosti u socijalnim institucijama odraslih i volja pojedinca izraena slobodnim izborom i namernom
odlukom da se prestane sa ispoljavanjem poremeaja ponaanja. Sa druge
strane, nedovoljno strukturirane rutinske aktivnosti i volja pojedinca da
nastavi sa poremeajima ponaanja doprinose odravanju poremeaja ponaanja u odraslom dobu.
Opta uzrastom odreena teorija neformalne socijalne kontrole se
sutinski zasniva na postavkama teorije socijalne kontrole. Teorijom se

82

Branislava Popovi-iti

naglaava odsustvo kontinuiteta i znaaj promena u poremeajima ponaanja tokom ivotnog toka, pri emu su odravanje i prestajanje poremeaja ponaanja rezultat neformalne socijalne kontrole u odraslom dobu.
Samim tim, tok trajektorija poremeaja ponaanja iz detinjstva nije mogue predvideti, budui da su one pod snanim uticajem socijalnih veza koje
se uspostavljaju u odraslom dobu. Time se negira mogunost postojanja
celoivotno perzistentne trajektorije poremeaja ponaanja. Dodatno, ne
uvaava se znaaj neposrednih situacionih uticaja za konkretno ispoljavanje poremeaja ponaanja, jer se istie da je re o mogunostima koje su
svuda i uvek prisutne.
Model socijalnog razvoja
Model socijalnog razvoja, kojeg su koncipirali Dejvid Hokins i Riard Katalano (Catalano, Hawkins, 1996; Catalano et al., 2005), polazi
od postavke da su svi obrasci ponaanja rezultat uenja tokom socijalizacije. Interakcijom sa razliitim agensima socijalizacije (porodica, kola,
vrnjake grupe, susedstvo, lokalna zajednica) pojedinac mora da naui
obrasce ponaanja, bilo da su oni prosocijalni ili antisocijalni. Socijalizacija se odvija u etiri procesa socijalnog razvoja. Ti procesi su: pruanje
mogunosti za ukljuivanje u aktivnosti i interakcije sa drugima, stepen
ukljuivanja i interakcija, vetine za uestvovanje u aktivnostima i interakcijama, i odavanje priznanja za uestvovanje u aktivnostima i interakcijama. Kada su ovi procesi konzistentni, odnosno kada su mogunosti i
vetine srazmerne, a uinak nagraen, dolazi do razvijanja socijalnih veza
izmeu pojedinca i agenasa socijalizacije. Socijalne veze sastoje se od dve
komponente, a to su: privrenost (uspostavljanje emocionalnih veza) i posveenost (ulaganje u odravanje socijalnih veza). Jednom snano uspostavljene, ove socijalne veze imaju snagu da utiu na ponaanje pojedinca
nezavisno od pomenuta etiri procesa, i to putem formirane line odluke
i interesa pojedinca da se konformie sa normama i vrednostima agenasa
socijalizacije. Drugim reima, vezivanje utie na izbore ponaanja pojedinca na taj nain to se ukljuuje u njegovu kalkulaciju trokova i dobiti
svakog posebnog ponaanja u odnosu na line interese. Ukoliko pojedinac
ispolji ponaanje koje nije konzistentno sa standardima i normama onih za
koje je vezan, uspostavljene veze mogu biti ugroene. Da li e ponaanje
pojedinca biti prosocijalno ili antisocijalno zavisi od dominantnih ponaa-

Teorijske osnove razvojne prevencije poremeaja ponaanja

83

nja, normi i vrednosti onih za koje je pojedinac vezan. Samim tim, jedna
od determinanti oblikovanja ponaanja pojedinca jeste stepen vezivanja za
prosocijalne i antisocijalne osobe i, povratno, stepen prihvatanja verovanja
tih osoba u smislu verovanja u moralni poredak ili verovanja u antisocijalne vrednosti.
Model socijalnog razvoja razlikuje dve opte putanje u socijalizaciji
koje mogu uticati na poremeaje ponaanja, a to su: prosocijalna i antisocijalna putanja. Prosocijalna putanja ide od prosocijalnih mogunosti, preko
prosocijalnog angaovanja i prosocijalnog nagraivanja, do prosocijalnog
vezivanja. Prosocijalnim vezivanjem se formira verovanje u moralni poredak koje direktno utie na inhibiciju poremeaja ponaanja. Antisocijalna
putanja se odvija kroz identine procese, s tim to je ovde re o antisocijalnim mogunostima, angaovanjima, nagraivanju, vezivanju i verovanju u
antosocijalne vrednosti. U antisocijalnoj putanji do izraaja dolaze tri prediktora koja direktno podstiu poremeaje ponaanja. To su: antisocijalno
nagraivanje (pruanje nagrada za antisocijalnu interakciju i uestvovanje
u problematinim ponaanjima), antisocijalno vezivanje (privrenost i posveenost antisocijalnim osobama ili akcijama) i verovanje u antisocijalne
vrednosti. Direktna povezanost ovih prediktora sa poremeajima ponaanja ukazuje na tri razliite etioloke putanje. U prvoj putanji osoba moe
izabrati da uestvuje u antisocijalnim aktivnostima samo zbog nagrada
koje proizlaze kao rezultat antisocijalnog ponaanja. Lina kalkulacija o
nagradi, izraena u odnosu trokova i dobiti, dovoljna je da izazove antisocijalno ponaanje u dve situacije, i to: kada slabo vezivanje za prosocijalne
osobe rezultira niskim nivoom opaanja trokova antisocijalnog ponaanja
ili kada su percepcija rizika otkrivanja, a time i trokova antisocijalnog
ponaanja, na niskom nivou. U drugoj putanji, privrenost osobama koje
se antisocijalno ponaaju i posveenost antisocijalnim akcijama, posebno
u vrnjakim grupama, moe motivisati osobu da se antisocijalno ponaa
kako bi odrala uspostavljene socijalne veze. Posveenost antisocijalnim
akcijama dalje se razvija u situacijama kada antisocijalno ponaanje konstantno donosi vei profit i nagradu, nego trokove. Ovaj tip posveenosti
ne ukazuje na promenu vrednosti, nego na racionalizaciju ili prihvatanje
antisocijalnog ponaanja onda kada su eljene alternative van domaaja. Konano, u treoj putanji, usled vee izloenosti antisocijalnim nego
prosocijalnim razvojnim uticajima, osoba internalizuje norme ili uverenja
kojima se odobrava antisocijalno ponaanje, odnosno razvija verovanje u
antisocijalne vrednosti.

84

Branislava Popovi-iti

Pored ovih faktora koji direktno utiu na poremeaje ponaanja, model socijalnog razvoja istie znaaj tri egzogena konstrukta koji posredno,
preko prethodno opisanih procesa socijalnog razvoja, prediktuju poremeaje ponaanja. To su: pozicija u socijalnoj strukturi, spoljanja ogranienja i individualni konstitucionalni faktori. Pozicija u socijalnoj strukturi
(socioekonomski status, uzrast, pol i etnika pripadnost) definie socijalni
strukturalni kontekst koji utie na distribuciju mogunosti dostupnih pojedincu. Drugim reima, socijalno-strukturalne karakteristike utiu na ponaanje efektima koje ostvaruju na dostupnost prosocijalnih i antisocijalnih
mogunosti. Spoljanja ogranienja (formalna i neformalna socijalna kontrola ponaanja) utiu na stepen osnaivanja prosocijalnih i antisocijalnih
ponaanja. Ova ogranienja obuhvataju jasno odreena pravila i oekivanja u pogledu ponaanja, kao i doslednu kontrolu ponaanja. Individualni
konstitucionalni faktori su stabilne line karakteristike pojedinca koje stoje u vezi sa viom stopom ispoljavanja antisocijalnog ponaanja, a to su:
teak temperament, hiperaktivnost i poremeaji panje.
Prema postavkama modela socijalnog razvoja, poremeaji ponaanja
su sutinski racionalna odluka nastala na bazi odmeravanja trokova i dobiti, pri emu se hedonistika elja za satisfakcijom i postupanjem u skladu
sa linim interesima smatra osnovnim motivom koji vodi ka poremeajima
ponaanja. Nastajanje poremeaja ponaanja zavisi od ravnotee izmeu
prosocijalnog i antisocijalnog vezivanja, dok je kontinuitet u poremeajima
ponaanja tokom vremena uslovljen kontinuitetom ove ravnotee. Uticaj
faktora na ponaanje pojedinca varira sa uzrastom, tako da se predlae pet
razvojno-specifinih modela za osnovne razvojne stadijume (predkolski
uzrast, mlai razredi osnovne kole, stariji razredi osnovne kole, srednja
kola i mlae odraslo doba). U svim stadijumima proces nastajanja poremeaja ponaanja zasnovan je na istovetnim procesima, ali prosocijalni
i antisocijalni uticaji imaju drugaija izvorita (npr. u prva stadijuma od
znaaja je interakcija sa lanovima porodice, dok je u druga dva perioda
najznaajnija interakcija sa vrnjacima). Dodatno, istiu se reciproni procesi povezanosti izmeu razvojnih perioda, u kojima se oekuje da ponaanje iz jednog perioda utie na kasnije procese socijalnog razvoja.
Sumarno posmatrano, model socijalnog razvoja integrie ideje teorija socijalne kontrole, socijalnog uenja i diferencijalnih asocijacija. Iako
eksplicitno ne daje objanjenje poremeaja ponaanja u konkretnim situacijama, jasno je da se prosocijalne i antisocijalne mogunosti razmatraju
u kontekstu situacionih faktora, a da se donoenje odluke o konkretnom

Teorijske osnove razvojne prevencije poremeaja ponaanja

85

ispoljavanju poremeaja ponaanja zasniva na odmeravanju trokova i


dobiti. Uvaavaju se rizini i protektivni efekti individualnih i sredinskih
faktora, s tim da se faktori lokalne zajednice, oficijalno etiketiranje i ivotni dogaaji smatraju znaajnim samo ukoliko se odraavaju na procese
socijalnog razvoja. Dodatno, ne predvia se postojanje razliitih tipova
osoba sa poremeajima ponaanja, niti se posebno razmatra prestajanje
poremeaja ponaanja.
ZAKLJUAK
Osnovno teorijsko polazite razvojne prevencije poremeaja ponaanja, utemeljeno na konceptu rizinih i protektivnih faktora, ogleda se
u uvaavanju znaaja rizinih i protektivnih uticaja raznovrsnih individualnih i sredinskih faktora koji, recipronom dinamikom interakcijom
tokom celokupnog ivotnog toka, utiu na ishode razvoja i uslovljavaju
razliite razvojne putanje poremeaja ponaanja. Samim tim, razvijanje i
unapreivanje teorijskih osnova razvojne prevencije direktno je uslovljeno
teorijskim objanjenjima koja obezbeuju konkretizaciju koncepta rizinih
i protektivnih faktora za potrebe praktinog preventivnog delovanja. Zahvaljujui razvojnim teorijama poremeaja ponaanja, koje su integrisale
raznovrsne prediktore poremeaja ponaanja u razvojno-senzitivne modele, unapreena je mogunost predikcije toka razvoja poremeaja ponaanja i pruene su nauno zasnovane smernice za identifikaciju i selekciju
faktora koji dolaze do izraaja u razliitim trajektorijama ivotnog ciklusa.
Sa druge strane, iz socijalno-ekolokog modela razvoja, koji konceptualizuje razliite nivoe uticaja na ponaanje pojedinca i istie efekte njihove meusobne interakcije tokom razliitih razvojnih perioda, preuzeta je
konceptualna osnova klasifikacija rizinih i protektivnih faktora (Popoviiti, Popovi, 2009). Klasifikacioni okviri rizinih i protektivnih faktora,
zasnovani na teorijskim osnovama razvojne prevencije, danas predstavljaju polaznu osnovu procene, planiranja, primene i evaluacije preventivnog delovanja, a zbog svog dinamikog, otvorenog i fleksibilnog karaktera
istovremeno pruaju mogunost stalnog unapreivanja na temeljima novih
saznanja teorije, istraivanja i prakse nauke o prevenciji.

86

Branislava Popovi-iti

LITERATURA
Bronfenbrenner, U. (1989). Ecological system theory. In R. Vasta (Ed.), Annals of
child development: Vol. 6. Six theories of child development: Revised formulations and current issues (pp. 187249). London, UK: JAI Press.
Bronfenbrenner, U. (1995). Developmental ecology through space and time: A
future perspective. In P. Moen, G. H. Elder, K. Luscher (Eds.), Examining
lives in context: Perspectives on the ecology of human development (pp.
619647). Washington, DC: APA Books.
Bronfenbrenner, U., Morris, P. A. (1998). The ecology of developmental processes. In W. Danon, R. M. Lerner (Eds.), Handbook of Child Psychology: Vol.
1: Theoretical model of human development (pp. 9931028). New York,
NY: John Wiley & Sons, Inc.
Catalano, R. F., Hawkins, J. D. (1996). The social development model: A theory
of antisocial behavior. In J. D. Hawkins (Ed.), Delinquency and crime: Current theories (pp. 149197). New York, NY: Cambridge University Press.
Catalano, R. F., Park, J., Harachi, T. W., Haggerty, K. P., Abbott, R. D., Hawkins,
J. D. (2005). Mediating the effects of poverty, gender, individual characteristics, and external constraints on antisocial behavior: A test of the Social
Development Model and implication for developmental life-course theory.
In D. P. Farrington (Ed.), Integrated developmental and life-course theories
of offending (pp. 93123). New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
Clarke, R. V. (Ed.) (1992). Situational crime prevention: Successful case studies.
Albany, NY: Harrow & Heston.
Elder, G. H. (1985). Perspectives on the life course. In G. H. Elder (Ed.), Life
course dynamics: Trajectories and transitions, 19681980 (pp. 2349). Ithaca, NY: Cornell University Press.
Farrington, D. P. (2000). Explaining and preventing crime: The globalisation of
knowledge The American Society of Criminology 1999 Presidential Address. Criminology, 38(1), 124.
Farrington, D. P. (2003). Developmental and life-course criminology: Key theoretical and empirical issues The 2002 Sutherland Award Address. Criminology, 41(2), 221255.
Farrington, D. P. (2005a). The integrated cognitive antisocial potential theory. In
D. P. Farrington (Ed.), Integrated developmental and life-course theories of
offending (pp. 7392). New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
Farrington, D. P. (2005b). Conclusions about developmental and life-course theories. In D. P. Farrington (Ed.), Integrated developmental and life-course
theories of offending (pp. 247256). New Brunswick, NJ: Transaction
Publishers.
Glanz, K., Lewis, F. M., Rimer, B. K. (1990).Health behavior and health education: Theory, research, and practice. San Francisco, CA: Jossey-Bass.

Teorijske osnove razvojne prevencije poremeaja ponaanja

87

Hawkins, J. D., Catalano, R. F., Miller, J. Y. (1992). Risk and protective factors
for alcohol and other drug problems in adolescence and early adulthood: Implications for substance-abuse prevention. Psychological Bulletin, 112(1),
64105.
Hawkins, J. D., Herrenkohl, T. I., Farrington, D., Brewer, D., Catalano, R. F.,
Harachi, T. W. (1998). A review of predictors of youth violence. In R. Loeber, D. Farrington (Eds.), Serious and violent juvenile offenders: Risk factors and successful interventions (pp. 106146). Thousand Oaks, CA: Sage
Publications.
Le Blanc, M. (1997). A generic control theory of the criminal phenomenon: The
structural and dynamic statements of an integrative multilayered control
theory. In T. P. Thornberry (Ed.), Developmental theories of crime and delinquency (pp. 215285). New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
Le Blanc, M. (2005). An integrative personal control theory of deviant behavior:
Answers to contemporary empirical and theoretical developmental criminology issues. In D. P. Farrington (Ed.), Integrated developmental and life-course theories of offending (str. 125163). New Brunswick, NJ: Transaction
Publishers.
Lipsey, M. W., Derzon, J. H. (1998). Predictors of violent or serious delinquency
in adolescence and early adulthood: A synthesis of longitudinal research.
In R. Loeber, D. Farrington (Eds.), Serious and violent juvenile offenders:
Risk factors and successful interventions (pp. 86105). Thousand Oaks, CA:
Sage Publications.
Moffitt, T. E. (1993). Life-course-persistent and adolescence-limited antisocial behavior: A developmental taxonomy. Psychological Review, 100(4),
674701.
Moffitt, T. E. (1997). Adolescence-limited and life-course-persistent offending:
A complementary pair of developmental theories. In T. P. Thornberry (Ed.),
Developmental theories of crime and delinquency (pp. 1154). New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
Moffitt, T. E. (2003). Life-course-persistent and adolescence-limited antisocial
behavior: A 10-year research review and a research agenda. In B. B. Lahey,
T. E. Moffitt, A. Caspi (Eds.), Causes of conduct disorders and juvenile delinquency (pp. 4975). New York, NY: The Guilford Press.
Piquero, A. R., Moffitt, T. E. (2005). Explaining the facts of crime: How the developmental taxonomy replies to Farringtons Invitation. In D. P. Farrington
(Ed.), Integrated developmental and life-course theories of offending (pp.
5172). New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
Popovi-iti, B. (2007). Proces naunog zasnivanja prevencije: od praktinog
modela do preventivne nauke. U D. Radovanovi (Ur.), Poremeaji ponaanja i prestupnitvo mladih: specijalno-pedagoki diskurs (str. 233253).

88

Branislava Popovi-iti

Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavaku delatnost.


Popovi-iti, B., Popovi, V. (2009). Koncept rizinih i protektivnih faktora:
klasifikacioni okviri za potrebe prevencije poremeaja ponaanja dece i omladine. Socijalna misao, 16(3), 4365.
Popovi-iti, B. (2009). Prevencija poremeaja ponaanja: savremeni teorijski i
metodski pristupi. Specijalna edukacija i rehabilitacija, 8(12), 87101.
Sampson, R. J., Laub, J. H. (1995). Understanding variability in lives through
time: Contributions of life-course criminology. Studies on Crime and Crime
Prevention, 4(2), 143158.
Sampson, R. J., Laub, J. H. (1997). A life-course theory of cumulative disadvantage and the stability of delinquency. In T. P. Thornberry (Ed.), Developmental theories of crime and delinquency (pp. 133161). New Brunswick, NJ:
Transaction Publishers.
Sampson, R. J., Laub, J. H. (2005). A general age-graded theory of crime: Lessons learned and the future of life-course criminology. In D. P. Farrington
(Ed.), Integrated developmental and life-course theories of offending (pp.
165181). New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
Smith, C. A., Lizzotte, A. J., Thornberry, T. P., Krohn, M. D. (1995). Resilient
youth: Identifying factors that prevent high-risk youth from engaging in delinquency and drug use. In J. Hagan (Ed.), Delinquency in the life course
(pp. 217247). Greenwich, CT: JAI.
Stouthamer-Loeber, M., Loeber, R., Wei, E., Farrington, D. P., Wikstrm, P. H.
(2002). Risk and promotive effects in the explanation of persistent serious
delinquency in boys. Journal of Consulting an Clinical Psychology, 70(1),
111123.
Thornberry, T. P., Krohn, M. D. (2001). The development of delinquency: An interactional perspective. In S. O. White (Ed.), Handbook of Youth and Justice
(pp. 289305). New York: Plenum Press.
Thornberry, T. P., Krohn, M. D. (2005). Applying interactional theory to the explanation of continuity and change in antisocial behavior. In D. P. Farrington
(Ed.), Integrated developmental and life-course theories of offending (pp.
183209). New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
THEORETICAL BASIS FOR THE DEVELOPMENTAL
PREVENTION OF BEHAVIORAL DISORDER
Abstract
Prevention of behavioral disorders, as a component of the social model of
response to behavioral problems of children and youth, based on three basic ap-

Teorijske osnove razvojne prevencije poremeaja ponaanja

89

proaches legal, situational and developmental.Legal and situational approaches


rely on the implementation of measures and activities which achieve intimidation,
incarceration and rehabilitation of persons with behavioral disorders or change
situational context in which they manifest behavioral disorders. Developmental approach takes into account the paradigm of prevention focused on risk and
protectivefactors and determine prevention as a comprehensive, active and continuous process of creating the conditions that promote a positive development
during the entire life course and encourages the full development of personal
potential of children and youth.
Effectiveness of the developmental prevention based on demand of risk
and protective factor focused prevention that preventive action be addressed on
reducing risk and strengthening protective factors influencing the likelihood of
the occurence, development and maintenance of behavioral disorders at the individual level, provided the conditions for the evolving the practical modelsof developmental prevention into a research based, data driven and outcome focused
scientific approach.This scientific approach, in the literature known as the prevention science, is directed to study the theoretical basis, empirical and practical
implementation of developmental prevention of behavioral disorder.
Starting from the fact that the developmental prevention is theoretically
based on the concept of risk and protective factors, as probabilistic model explaining the positive development and the development of behavioral disorder,
this article presents and analyzes two sets of theoretical explanations that are
important for developmental prevention the theories of positive youth development and developmental theories of behavioral disorder.
Key words: developmental prevention, prevention science, risk and protective factors focused prevention, theories of positive development, integrated developmental theories

Teorijski i praktini aspekti


situacione prevencije

Marina Kovaevi-Lepojevi,
Vesna uni-Pavlovi
Apstrakt
Situaciona prevencija, pored zakonske, razvojne i prevencije u zajednici,
predstavlja jedan od osnovnih stratekih pristupa u prevenciji kriminala. Razvijen je poetkom sedamdesetih godina, nakon neuspeha tradicionalnog pristupa
u prevenciji i tretmanu koji je fokusiran na uinioce krivinih dela. Situacioni
pristup znatno se razlikuje od zastraivanja i baca svetlo na predvianje konteksta
(situacije) u kome nastaje krivino delo. Usmeren je ka identifikovanju, promeni
i kontroli faktora koji deluju u situaciji u kojoj se ispoljava kriminalno ponaanje
(Cornish, Clarke, 2003).
Na poetku, autorke razmatraju pojam situacione prevencije, razlau njene
teorijske osnove i vre poreenja u odnosu na druge koncepte. Zatim, predstavljaju model najznaajnijih tehnika prevencije koje su razvrstane u pet kljunih
kategorija: oteavanje izvrenja krivinog dela, poveavanje rizika po uinioca,
redukovanje nagrade za uinioca, redukovanje provokacije i onemoguavanje
opravdanja. Na kraju, ukazuje se na ogranienja situacionog pristupa i razmatraju
mogunosti za njihovo prevazilaenje.
Kljune rei: situaciona prevencija, kriminal, teorija, tehnike, kritika

UVOD
Politika suprotstavljanja kriminalu, kao i istraivanja i radovi eminentnih autora, decenijama su tradicionalno bili usmereni na uinioce, odnosno potencijalne uinioce krivinih dela. Radilo se na definisanju strategija kanjavanja i rehabilitacije prestupnika, te zastraivanja potencijalnih
prestupnika radi prevencije buduih zloina. Od sedamdesetih godina 20.
veka pa do danas, suoavamo se sa eksplozijom kriminala u veini zapadnih drutava, posebno imovinskih i nasilnih delikata, to postaje normalna, uobiajena injenica modernog ivota na koju se treba navii (Garland, 1996). Percepcija rizika od svakodnevne viktimizacije raste, drave

92

Marina Kovaevi-Lepojevi,Vesna uni-Pavlovi

se nalaze pred izazovom da svojim graanima osiguraju efikasne i brze


mere zatite. Istovremeno, gomilaju se empirijski dokazi o neuspenosti
pristupa koji su zasnovani na idejama o kanjavanju i popravljanju uinilaca. Kapaciteti dravnih agencija postaju vidljivo ogranieni, to stvara
povoljnu podlogu za razvoj novih pravaca u suprotstavljanju kriminalu i
prihvatanje neophodnosti saradnje sa institucijama civilnog drutva. Teite se sa tretmana, odnosno rehabilitacije uinilaca, premeta na prevenciju
i efikasnu zatitu od viktimizacije. Zahvaljujui tome, oznaka preventivno
se gotovo sinonimno tumai kao neto poeljno i dobro, ak i kada se to
ne moe proveriti.
Situacioni pristup pojavljuje se poetkom sedamdesetih godina 20.
veka kao nova kriminologija svakodnevnog ivota, uz uvaavanje injenice da je kriminal svakodnevna pojava i pretnja modernog ivljenja
(Garland, 1996:450). Umesto rasprava o patologiji pojedinca, prethodnoj
motivaciji uinilaca, polemie se o rizicima koji mogu biti proraunati kako
od uinilaca, tako i od potencijalnih rtava. Situaciona prevencija, kako joj
tradicionalisti prebacuju, ne ignorie uinioce, samo ih smeta u kontekst
izvrenja dela. Dakle, prevencija se vie ne trudi da odgovori na pitanje
zato ljudi vre zloin, ve zato se on deava u specifinom okruenju, pri
emu se prestupnik posmatra kao jedan od inilaca kriminalne situacije.
POJAM SITUACIONE PREVENCIJE
Situaciona prevencija podrazumeva krajnje pragmatian pristup prevenciji kriminala koji je zasnovan na teorijskim postavkama o kriminalu
i analizi ispoljavanja kriminalnog ponaanja u realnosti. To nije konceptualno nov fenomen, jer su ljudi od davnina imali potrebu da odgovore na
rizike koje ih okruuju zakljuavali su vrata, obezbeivali prozore, imali
pse uvare i razne alarmne sisteme (onry, Farrington, 1995).
Kao pristup u prevenciji kriminala, situaciona prevencija datira iz vremena kada je celokupno preventivno delovanje bilo u rukama krivinog
prava, odnosno kada se preventivno intervenisalo iskljuivo putem odredbi krivinog zakonodavstva. Period u kome nastaje situaciona prevencija
obeleili su aktivno preispitivanje dominirajuih drutvenih odgovora na
kriminal, porast stope kriminala i smanjenje stope prijavljivanja i razreavanja dela, prepoznavanje neuspeha kanjavanja i uruavanje sistema
drutvene reakcije na kriminal u celini (Gilling, 1997). Kao odgovor na

Teorijski i praktini aspekti situacione prevencije

93

aktuelne prilike, pojavljuju se alternativne strategije prevencije kriminala.


Istraivai britanske policije, polazei od nekoliko kljunih teorija (teorija
racionalnog izbora, teorija rutinskih aktivnosti i teorija ivotnog stila) i
pretpostavke o mapiranju prilika za zloin kao prvom koraku u prevenciji
kriminala, razvijaju oportunistiki model reagovanja na kriminal. Presudan uticaj na opredeljenje za bavljenje situacijom, odnosno kontekstom
izvrenja dela, imali su rezultati studija koje su se bavile izuavanjem uspenosti tretmana delinkvenata pod probacijom. Pokazalo se da je efektivnost tretmana u direktnoj vezi sa okolnostima kojima su delinkventi bili
izloeni u posmatranom periodu, to je potvreno i rezultatima kasnijih
studija o okolnostima koje utiu na pojavu specifinih oblika kriminala
(Clarke, 1995). Temelje oportunistike teorije postavili su autori teorije
razliitih sistema mogunosti, s tim to se u njihovoj interpretaciji ona
umnogome oslanjala na procese socijalnog uenja (Cloward, Ohlin, 1960).
Pomenuti autori su smatrali da prilika za zloin indirektno utie na vrenje
kriminala, tako to doprinosi razvoju i odravanju kriminalnog ponaanja, odnosno kriminalne potkulture. Na ovim osnovama razvijena je nova
teorija oportuniteta, koja ne negira u potpunosti razvojnu perspektivu, ali
stavlja akcenat na perspektivu izbora, odnosno individualno opredeljenje
prestupnika za vrenje dela nakon sagledavanje dobiti (nagrade) i potencijalnih rizika (Cook, 1986). Okosnicu novog oportunistikog modela ine
tri osnovna elementa izvrenja: meta, rtva i facilitatori (npr. odsustvo uvara). Pored toga, vaan uticaj imaju orua izvrenja i dezinhibitori (alkohol, droge). Mete zloina prevashodno odreuje fizika sredina (ureenje
gradova, tehnologije i komunikacije, javni prevoz), a potom i ivotni stil,
odnosno rutinske aktivnosti pojedinaca (obrasci provoenja slobodnog
vremena, odlaska i vraanja sa posla, kupovine). Fizika sredina obezbeuje i facilitatore za zloin, dok ivotni stil i rutinske aktivnosti pojedinaca obezbeuju i neophodno odsustvo uvara. Meutim, fizika sredina,
ivotni stil i rutinske aktivnosti pojedinaca, te motivacija za prestupnitvo
uslovljeni su irom socioekonomskom strukturom drutva. Sloenom interakcijom izmeu pomenutih situacionih varijabli nastaju prilike za zloin,
koje su specifine po svom kvalitetu (priroda i intenzitet) (Clarke, 1995).
Iz toga sledi da je preventivno delovanje mogue posredstvom kontrole
datih situacionih elemenata.
Prema savremenim shvatanjima, situaciona prevencija sastoji se od
mera koje su usmerene ka redukovanju mogunosti za izvrenje krivinih
dela. Osnovne karakteristike situacione prevencije su:

94

Marina Kovaevi-Lepojevi,Vesna uni-Pavlovi

usmerenost ka specifinim oblicima kriminala,


upravljanje, ureivanje i kontrola neposrednog okruenja i
delovanje u pravcu poveanja napora i rizika za uinioca, smanjivanja isplativosti izvrenja dela i onemoguavanja opravdanja
(Clarke, 1997).
OSNOVNE TEORIJSKE POSTAVKE SITUACIONE
PREVENCIJE
Situaciona prevencija razvijena je na temeljima nekoliko teorijskih
pravaca, a to su: teorija racionalnog izbora, environmentalistika teorija
(teorija dizajna sredine), teorija rutinskih aktivnosti i teorija ivotnog stila
(Clarke, 1995).
Teorija racionalnog izbora (inicijalno teorija izbora) zauzima znaajno mesto u razvoju situacionog pristupa. Ako se prilika smatra kljunom
za odvijanje kriminalne radnje, onda se racionalni izbor smatra kljunim
u donoenju odluke o izvrenju krivinog dela (Gilling, 1997). Pod uticajem ekonomske teorije kriminala, polo se od pretpostavke da je kriminal
nain na koji prestupnici zadovoljavaju svoje potrebe za novcem, statusom, seksom ili uzbuenjem i da zadovoljavanje tih potreba podrazumeva
pravljenje odreenih odluka i izbora (nekada i najelementnarnijih), u skladu sa raspoloivim vremenom i dostupnim informacijama. Izbor za vrenje krivinog dela je sloen, ukljuuje donoenje odluke o kriminalnom
angaovanju i donoenje odluke o vrenju specifinog dela, to je krai
proces i usmereniji na trenutne okolnosti. Trei vaan aspekt perspektive
racionalnog izbora je da proces donoenja odluke za vrenje kriminala i
relevantne informacije koje se uzimaju u obzir variraju u zavisnosti od
vrste krivinog dela (Clarke, 1995:98). Racionalni izbor je determinisan
i karakteristikama prestupnika (godine, iskustvo), kao i nainom, odnosno fazom izvrenja kriminalne radnje (Armitage et al., 2006:16). Prema
tome, perspektiva racionalnog izbora je vrlo sloena, zato to ukljuuje
brojne varijable, kao to su vreme, sposobnost, dostupnost informacija,
isplativost i drugo. Dodatno, ova perspektiva nije uvek sasvim racionalna,
jer postoji odreen broj prestupnika, posebno uinilaca nasilnih delikata,
koji se opredeljuju za vrenje dela bez racionalnog izbora. Prema nekim
autorima, teorija racionalnog izbora se pre moe smatrati perspektivom
na kojoj poiva situaciona prevencija, nego posebnom kriminolokom teorijom (Gilling, 1997).

Teorijski i praktini aspekti situacione prevencije

95

Prema teoriji ivotnog stila, izloenost viktimizaciji moe se objasniti


ne samo sociodemografskim karakteristikama (uzrast, pol, prebivalite),
ve i specifinim stilom ivota pojedinaca. Uobiajene aktivnosti (odlazak
na posao) i ivotne navike neke osobe (korienje gradskog prevoza, konzumiranje alkohola na javnim mestima) mogu da poveaju rizik viktimizacije (Clarke, 1995). U kontekstu situacione prevencije, teorija ivotnog
stila prua osnovu za razmatranje naina na koji potencijalne rtve mogu
smanjiti rizik viktimizacije.
Teorija rutinskih aktivnosti objanjava kako struktura modernog drutva i svakodnevne rutinske aktivnosti utiu na umnoavanje prilika za
zloin. Osnivai ovog teorijskog pravca tvrde da strukturalne promene u
obrascima rutinskih aktivnosti utiu na stopu kriminala tako to odreuju
vremensku i prostornu konvergenciju tri elementa prestupa, a to su: motivisani prestupnik, pogodna meta i odsustvo sposobnih uvara (Coen, Felson,
2002). Izostanak nekog od pomenutih elemenata moe da sprei izvrenje
krivinog dela. Navedeni autori smatraju da, pored rutinskih, i legitimne
aktivnosti esto stvaraju uslove i sredstva za injenje prestupa ili za zatitu
prestupnika. Kada je re o pogodnosti mete, to se odnosi na njenu vrednost
(materijalna ili simbolina), fiziku vidljivost, dostupnost i inerciju. Teorija rutinskih aktivnosti doprinela je razvijanju situacionog pristupa tako to
je usmerila panju ka pronalaenju naina za promenu distribucije rutinskih aktivnosti s ciljem stvaranja uslova svakodnevnog ivota u kojima su
razdvojeni neophodni elementi prestupa (Gilling, 1997).
Environmentalistika kriminologija razvija se sedamdesetih godina
20. veka i integrie nekoliko pristupa u prouavanju sredinskih determinanti kriminaliteta. Neki autori smatraju da je poseban znaaj za utemeljenje teorije oportuniteta i situacionog pristupa uopte imala teorija obrazaca ponaanja iji su utemeljivai Patricija i Pol Brantingem (Armitage et
al., 2006). Teorija obrazaca ponaanja dodaje elemente prostora i vremena
teoriji oportuniteta. Na primer, tue u barovima se ee deavaju petkom
ili subotom, nego utorkom. Enviromentalistika kriminologija pruila je
znaajne informacije o metodama izvrenja krivinih dela, to se pozitivno odrazilo na kreiranje situacionih strategija suprotstavljanja kriminalu
(Clarke, 1995).
Treba istai da, osim u navedenim teorijskim pravcima, situaciona
prevencija nalazi svoje teorijsko uporite i u drugim kriminolokim teorijama, kao to su teorije socijalne kontrole, socijalnog vezivanja i druge.

96

Marina Kovaevi-Lepojevi,Vesna uni-Pavlovi

ODNOS SITUACIONE PREVENCIJE I DRUGIH


PREVENTIVNIH PRISTUPA
Pored situacione prevencije, u literaturi se pominju jo tri osnovna
pristupa i to su: zakonska prevencija, razvojna prevencija i prevencija u
zajednici (onry, Farrington, 1995). Datu podelu treba shvatiti uslovno, jer
postoje bliske veze izmeu situacione prevencije i prevencije u zajednici,
kao i izmeu razvojne prevencije i prevencije u zajednici. U najkraem,
zakonska prevencija svodi se na ureivanje i primenu zakona, razvojna
prevencija podrazumeva delovanje na faktore koji pozitivno ili negativno
utiu na razvoj pojedinca, a prevencija u zajednici obuhvata nastojanja
koja su usmerena ka promeni socijalnih uslova koji pogoduju nastajanju
kriminalnog ponaanja.
Preventivni efekti zakonske prevencije mogu se podeliti na direktne
(odvraanje, onemoguavanje i rehabilitacija prestupnika) i indirektne (moralno-edukativna funkcija) (onry, Farrington, 1995). Drugaije reeno, zakonske regulative imaju generalno i specijalno preventivno dejstvo. U literaturi se situaciona prevencija esto dovodi u vezu sa pristupom u policijskoj
praksi koji je poznat pod nazivom problemski orijentisano sprovoenje zakona (problem-oriented policing). Ovaj pristup zasnovan je na etiri koraka
i to su: ispitivanje, analiza, odgovor i procena (SARA scanning, analysis,
response, assessment). I pored izvesnih slinosti u polaznim postavkama,
postoje znatne razlike izmeu situacione prevencije i problemski orijentisanog pristupa. Primera radi, problemski orijentisano sprovoenje zakona ne
bavi se iskljuivo prevencijom kriminala, ve i pitanjima koja su u posrednoj
vezi sa prevencijom, kao to je kvalitet ivota. Druga razlika je u tome to
se problemski pristup oslanja iskljuivo na policijske resurse, dok situaciona
prevencija zahteva iru podrku sredine (Welsh, Farrington, 2009).
Razvojna prevencija polazi od ideje da je kriminalno ponaanje uslovljeno bihejvioralnim obrascima i stavovima koji se stiu i ue tokom ivotnog razvoja (Tremblay, Craig, 2007). Zbog toga, razvojna prevencija u fokusu ima delovanje na faktore za koje je utvreno da u odreenom periodu
razvoja pojedinca mogu imati rizian ili protektivan karakter. Za razliku
od razvojne prevencije i njene usmerenosti ka pojedincu, situaciona prevencija potekla je iz ideje da je individualno ponaanje, pa i kriminalno,
rezultat interakcije pojedinca i njegovog okruenja. Prema tome, centralna
pozicija situacionog pristupa predstavlja usmerenost na okruenje, odnosno situaciju u kojoj se kriminalitet ispoljava.

Teorijski i praktini aspekti situacione prevencije

97

Pojedini autori smatraju da se razvojna prevencija i prevencija u zajednici mogu smatrati prevencijom kriminaliteta, a situaciona prevencija prevencijom kriminala (Bright, 1994, prema: Indermaur, 1999).
U pozadini datog tumaenja je vienje prevencije u zajednici i razvojne
prevencije kao pristupa koji utiu na pojedinca s ciljem smanjenja potencijala za prestupnitvo, a situacione prevencije kao pristupa usmerenog ka
smanjenju verovatnoe ispoljavanja kriminalnog ponaanja u datoj situaciji, odnosno okruenju. Situaciona prevencija se, za razliku od razvojne
prevencije i prevencije u zajednici, ne bavi pitanjem kako se prestupnik
razvija, ve pitanjem zato se kriminal deava.
Prevencija u zajednici obuhvata intervencije kojima se deluje na socijalne uslove i institucije (porodica, vrnjaka grupa, organizacije, udruenja i slino) od znaaja za ispoljavanje prestupnitva u lokalnoj zajednici
(Hope, 1995). Farington i Vel (2007), smatraju da prevencija u zajednici
predstavlja svojevrsnu kombinaciju razvojne i situacione prevencije, jer je
usmerena ka redukovanju ranih rizinih faktora, sa jedne strane i prilike
za zloin, sa druge. Pored situacionog pristupa, prevencija u zajednici se
smatra osnovom za primenu intervencija javnog nadzora (Welsh, Farrington, 2009).
TEHNIKE SITUACIONE PREVENCIJE
U literaturi se najee navodi klasifikacija tehnika situacione prevencije koju je dao Ronald Klark (Ronald Clarke), jedan od osnivaa ovog
pristupa. Prvobitno, ovaj autor je razradio klasifikaciju koju su dali Hju
(Hough) i saradnici, na osnovu ega je izdvojio dvanaest tehnika koje su
bile razvrstane u tri kategorije (Clarke, 1995). Kasnije je dodata jo jedna kategorija sa etiri tehnike, to ini ukupno esnaest tehnika situacione prevencije (Clarke, 1997). etiri osnovne kategorije za razvrstavanje
predstavljaju etiri svrhe, odnosno pravca delovanja u situacionoj prevenciji, a to su:
p
romena percepcija o naporu koji je potreban za izvrenje krivinog dela,
poveanje opaenog rizika po uinioca,
redukovanje oekivane nagrade i
poveanje oseanja stida i krivice.

98

Marina Kovaevi-Lepojevi,Vesna uni-Pavlovi

Poetkom 21. veka, ponuene klasifikacije se preispituju, a poseban


doprinos tome dao je Riard Vortli (Richard Wortley). Glavna zamerka
ovog autora odnosila se na to da se u pomenutoj klasifikaciji nedovoljno
panje posveuje situacionim faktorima koji mogu uticati na potencijalnog
prestupnika da izvri krivino delo (Wortley, 2001). Ovi situacioni faktori
mogu delovati na etiri razliita naina: podsticanjem pojedinca da izvri
krivino delo, pojaavanjem socijalnog pritiska na pojedinca, izazivanjem
distorzija moralnog rezonovanja koje opravdavaju izvrenje dela i indukovanjem stresa koji provocira antisocijalni odgovor. Vortli smatra da motivaciju prestupnika ne treba uzimati kao datost, ve da sredina moe znaajno uticati na opredeljenje neke osobe da izvri krivino delo. Drugim
reima, potencijalni prestupnik moe biti spreman da izvri krivino delo
i pre nego to se nae u odreenom kontekstu, ali i dati kontekst moe uticati na potencijalnog prestupnika da ispolji ili ne ispolji kriminalno ponaanje. Sutinu dvofaznog modela prestupnitva i prevencije koga je predloio ovaj autor ini dopunjavanje oportunistikog modela razmatranjem
delovanja pomenutih situacionih faktora. Nadalje, Vortli daje klasifikaciju
strategija i tehnika za kontrolu situacionih faktora koja, kao i klasifikacija
koju daje Klark, ima etiri kategorije sa po etiri tehnike, a to su:
kontrolisanje podsticaja, gde spadaju kontrola okidaa, opominjanje, redukovanje neadekvatne imitacije i ustanovljavanje pozitivnih oekivanja;
kontrolisanje pritiska, odnosno redukovanje neadekvatnog konformiranja, redukovanje neadekvatne poslunosti, ohrabrivanje pridravanja pravila i redukovanje anonimnosti;
redukovanje popustljivosti ukljuuje postavljanje pravila, razjanjavanje odgovornosti, razjanjavanje posledica i personalizaciju
rtve;
redukovanje provokacije odnosi se na redukovanje frustracije, redukovanje guve, uvaavanje teritorije i kontrolu iritirajuih uticaja sredine.
Sam Kark je isticao da je njegova klasifikacija podlona promenama u skladu sa napredovanjem teorijskih saznanja o redukovanju prilika
za zloin, otkrivanjem novih vrsta krivinih dela koje treba prevenirati i
razvojem tehnologija koje mogu doprineti kriminalu, ali i omoguiti primenu uspenijih tehnika situacione prevencije (npr. CCTV smenjuje video
nadzor). Kao odgovor na pomenute i druge kritike, Korni i Klark (2003)

Teorijski i praktini aspekti situacione prevencije

99

dopunili su klasifikaciju tehnika situacione prevencije uvoenjem novih


tehnika u postojee kategorije i dodavanjem jo jedne kategorije oznaene kao redukovanje provokacije sa pet novih tehnika. Tako, najnovija
verzija klasifikacije tehnika situacione prevencije sadri pet kategorija i
dvadeset pet tehnika. U narednom delu bie ukratko prikazana klasifikacija tehnika situacione prevencije koju su dali ovi autori.
Oteavanje izvrenja krivinog dela
Ova kategorija obuhvata razliite postupke usmerene ka promeni percepcija potencijalnih uinilaca o naporu koji treba uloiti da bi se izvrilo
krivino delo. Polazna pretpostavka je da e uinilac odustati od izvrenja
krivinog dela ukoliko treba da uloi suvie veliki napor. Potencijalni prestupnik se posmatra kao aktivni subjekat koji mora da donese odluku o
kriminalnom angaovanju uzimajui u obzir aktuelne situacione varijable
i, samim tim, povean napor koji treba uloiti. Tehnike oteavanja izvrenja krivinog dela, kao i tehnike koje se primenjuju u okviru kategorija
poveanje rizika po uinioca i redukovanje nagrade, spadaju u tzv. tvrde
intervencije koje se smatraju uspenim u prevenciji kriminala uinilaca
predatora, odnosno prestupnika koji su prethodno bili motivisani za izvrenje krivinog dela (Cornish, Clarke, 2003). Tehnike koje se koriste za
promenu percepcija potencijalnih uinilaca o naporu koji treba uloiti da
bi se izvrilo krivino delo su:
oteavanje dolaska do mete krivinog dela, to se postie razliitim
fizikim barijerama (brave, sefovi i slino), primenom video nadzora i drugo;
kontrola pristupa ili onemoguavanje potencijalnih prestupnika da
uu u odreeni prostor putem postavljanja fizikih prepreka, elektronske identifikacije i slino;
kontrola izlaza podrazumeva primenu razliitih mera kojima se
onemoguava izlazak iz odreenog prostora, a to su: rad carinske
slube, elektronski ipovi na artiklima i drugo;
preusmeravanje potencijalnih prestupnika ili odvlaenje od mete
odnosi se na primenu mera kao to su plansko lociranje kafia u
gradu i odvojeni toaleti za mukarce i ene;
kontrola orua i oruja koja se koriste za izvrenje krivinih dela
postie se sledeim merama: ograniavanjem prodaje i noenja vatrenog oruja, zabranom prodaje sprejeva za izradu grafita i drugo.

100

Marina Kovaevi-Lepojevi,Vesna uni-Pavlovi

Poveavanje rizika po uinioca


Kategorija pod nazivom poveavanje rizika po uinioca, obuhvata
razliite tehnike kojima se kod potencijalnog prestupnika menja percepcija
o opasnosti da bude otkriven i uhvaen prilikom izvrenja krivinog dela.
Kao i kod prethodno diskutovane kategorije, i ovde polazite predstavlja
perspektiva racionalnog izbora potencijalnog uinioca, koji e zbog percepcije poveane opasnosti odustati od izvrenja krivinog dela. U okviru
ove kategorije izdvojene su sledee tehnike:
irenje zatite ili preduzimanje uobiajenih mera predostronosti
(kretanje nou u grupi, noenje telefona) i prijavljivanje sumnjivih
aktivnosti policiji;
prirodnim nadzorom, koji ukljuuje ulino osvetljenje, odbrambeni
dizajn prostora i mobilizaciju susedstva eliminiu se tzv. crne take za odvijanje kriminalnih aktivnosti u zajednici;
redukovanje anonimnosti postie se razliitim tehnikama kojima se
utvruje identitet potencijalnih prestupnika, a to su noenje kolskih uniformi, identifikacione kartice, postavljanje amblema kompanije i drugo;
nadzor koji sprovode zaposleni jeste vid sekundarnog nadzora koji
vre slubenici zaposleni na radnim mestima vozaa i konduktera u
javnom prevozu, prodavaca, portira i slino;
formalan nadzor koji se odnosi na rad policije, slubi za obezbeenje i uvara treba ojaati uvoenjem savremenih tehnolokih
sredstava, poput alarmnih sistema i infracrvenih kamera.
Redukovanje nagrade za uinioca
Redukovanje nagrade za uinioca postie se primenom razliitih mera
i postupaka kojima se smanjuje oekivana dobit od izvrenja krivinog
dela. Pored uobiajenog nastojanja da se utie na proces odluivanja potencijalnog prestupnika, tehnike iz ove kategorije imaju za cilj i da umanje
tetu koja bi nastala usled izvrenja krivinog dela. Ova kategorija obuhvata sledee tehnike:
skrivanje mete (predmeta i osoba) od potencijalnih uinilaca postie se merama poput brisanja polnih oznaka iz direktorijuma telefona, prikrivanja transporta tereta od velike vrednosti i drugo;

Teorijski i praktini aspekti situacione prevencije

101

uklanjanje mete obuhvata razliite postupke, od uvoenja plaanja


karticama umesto gotovinom do skrivanje rtava nasilja u porodici
u sklonitima;
identifikovanje svojine podrazumeva vidljivo ili skriveno oznaavanje svojine pojedinaca ili preduzea putem stavljanja potpisa,
identifikacionih brojeva i slino;
kontrola crnog trita odnosi se na pojaan nadzor nad poslovanjem
zalagaonica, malih prodavnica i slinih mesta gde bi uinioci mogli
preprodati ukradene predmete, kao i na preduzimanje mera kojima
se smanjuje potranja za ukradenom robom (npr. sniavanje cene
mobilnih telefona);
ponitavanjem dobiti uiniocu krivinog dela se uskrauje uivanje
u oekivanoj nagradi, bilo da je ona materijalne (PIN kod za radio
u kolima) ili nematerijalne prirode (uklanjanje grafita, onemoguavanje pristupa ilegalnom sajtu).
Redukovanje provokacije
U okviru ove kategorije nalaze se tehnike kojima se deluje u pravcu
redukovanja ili neutralisanja situacionih faktora koji mogu doprineti izvrenju krivinih dela, a to se posebno odnosi na okolnosti koje predstavljaju
ozbiljnu pretnju za ivot i telo, podstiu odbrambene reakcije, prete da
ugroze odravanje ivotnih navika pojedinca i slino. Vortli (2001) ove
tehnike naziva mekim, jer smatra da one prevashodno mogu uspeno
delovati na tzv. obine prestupnike koji povremeno uine neki laki prestup i koji, iako prethodno motivisani za izvrenje krivinog dela, usled
delovanja situacionih faktora mogu odustati od kriminalnog angaovanja.
Redukovanje provokacije moe se postii sledeim tehnikama:
redukovanje frustracije i stresa podrazumeva unapreivanje efikasnosti javnih slubi, poveanje broja mesta za sedenje, putanje
umirujue muzike itd.;
izbegavanje konflikata ukljuuje mere poput razdvajanja suparnikih navijakih grupa, redukovanja guve u nonim klubovima i
drugo;
smanjenje emocionalnih nadraaja postie se podsticanjem pristojnog ponaanja na sportskim utakmicama, kontrolom distribucije
pornografskih sadraja i slino;

102

Marina Kovaevi-Lepojevi,Vesna uni-Pavlovi

neutralisanje socijalnog pritiska odnosi se na jaanje vetina odupiranja negativnom pritisku i preduzimanje konkretnih mera, kao to
su razdvajanje problematinih uenika u razliita odeljenja;
obeshrabrivanje imitacije obuhvata brzo otklanjanje posledica vandalizma, cenzurisanje medijskih sadraja i drugo.
Onemoguavanje opravdanja
Onemoguavanje opravdanja, kao posebna kategorija, obuhvata tehnike koje su usmerene ka poveanju oseanja stida i krivice poinioca
zbog izvrenja krivinog dela i otklanjanju mogunosti za racionalizaciju
i izgovor. U literaturi su opisani razliiti mehanizmi neutralizacije negativnih posledica izvrenja krivinih dela, a to su: poricanje odgovornosti,
poricanje nanete tete, poricanje postojanja rtve, osuda onih koji osuuju
i pozivanje na viu lojalnost (Sykes, Matza, 2002). Prema tome, ova kategorija mogla bi se nazvati i ponitavanje neutralizacije prestupnika. I
ove tehnike najbolje rezultate postiu u prevenciji kriminalnog ponaanja
tzv. obinih prestupnika i to su:
postavljanje pravila koje se ostvaruje donoenjem zakona i pravilnika o ponaanju, uvoenjem obaveze potpisivanja ugovora i rezervacije i slino;
davanje jasnih instrukcija za ponaanje u odreenom okruenju,
kao to su na primer zabrana parkiranja i oznaavanje granica privatnog poseda;
alarmiranje savesti podrazumeva primenu jasno deklarisanih naredbi protiv krae, brze vonje, upotrebe psihoaktivnih supstanci i
drugo.
pomaganje u pridravanju pravila obuhvata mere kojima se olakava zadovoljavanje razliitih potreba na legalan nain i to su: postavljanje korpi za smee, izgradnja javnih toaleta itd.;
kontrola upotrebe droge i alkohola putem zabrane prodavanja alkoholnih pia maloletnicima, postavljanje aparata za alkotest u barovima i drugo.
Klasifikacija tehnika situacione prevencije koju daje Klark je sistematina, obuhvatna i ima veliku vrednost za praksu. Neki autori naglaavaju
da je razvrstavanje tehnika izuzetno vano pitanje, ne da bi se pravile razlike i vrila bespotrebna usitnjavanja, ve da bi se obuhvatile i najsitnije

Teorijski i praktini aspekti situacione prevencije

103

varijacije u izvrenju krivinih dela koje bi mogle biti od znaaja za prevenciju (Welsh, Farrington, 2009).
Na osnovu prikaza tehnika situacione prevencije moe se konstatovati da postoje izvesna preklapanja meu kategorijama, odnosno da se jednom tehnikom mogu ostvariti viestruki efekti. Na primer, preusmeravanjem potencijalnih prestupnika, pored oteavanja izvrenja krivinog dela,
moe se postii i redukovanje provokacije ili nekim merama ponitavanja
dobiti moe se postii i redukovanje nagrade za uinioca i oteavanje izvrenja krivinog dela. Takoe, mnoge tehnike mogu se koristiti komplementarno, kao to se esto koristi video nadzor u kombinaciji sa ulinim
osvetljenjem.
Uspenost primene i delovanja opisanih tehnika prevashodno zavisi
od potovanja elementarnih metodolokih zahteva situacionog pristupa,
a to su: prikupljanje podataka o prirodi specifinog problema koji se eli
prevenirati; analiza uslova koji potencijalnim uiniocima olakavaju ili
oteavaju izvrenje
krivinog dela; sistematsko izuavanje moguih naina za spreavanje vrenja krivinih dela, uz analizu potrebnih sredstava i
uspenosti; implementacija najadekvatnijih tehnika; praenje primenjenog
programa i izvetavanje o postignutim rezultatima (Clarke, 1997).
KRITIKA SITUACIONE PREVENCIJE
Situaciona prevencija predstavlja znatno drugaiji pristup kontroli i
redukovanju kriminala u odnosu na druge preventivne pristupe. O atraktivnosti, ali i provokativnosti ideje o situacionoj prevenciji svedoe brojni
radovi u kojima se preispituje vrednost i korisnost ovog pristupa. U ovom
delu bie ukratko prikazana zapaanja koja su izvedena na osnovu pregleda literature o prednostima i nedostacima situacionog pristupa.
Ono to je uoljivo na prvi pogled jeste jednostavnost, primenljivost
i preciznost tehnika situacione prevencije. Meutim, ira popularnost situacionog pristupa nije povezana samo sa njegovom metodolokom i ekonomskom racionalnou. Situacioni pristup prua potpunu rekonfiguraciju
odnosa izmeu svih strana kojih se pitanje redukovanja kriminala tie
strunjaka, drave, lokalne zajednice, organizacija civilnog drutva i graana. Tako, drava prestaje da ima monopol u kontroli kriminala, a lokalne
organizacije i graani se podstiu na uee i prihvatanje odgovornosti za
sprovoenje aktivnosti prevencije kriminala. Dolazi do reafirmisanja kon-

104

Marina Kovaevi-Lepojevi,Vesna uni-Pavlovi

cepta privatne bezbednosti, s tim to drava zadrava potrebnu inicijativu


i koordinaciju. Prema reima strunjaka, sa ove take gledita situacioni
koncept se uklapa u postojee odnose u politikoj i ekonomskoj strukturi
drutva, iako se sam pristup striktno ne vezuje ni za jednu ideoloku orijentaciju (Garland, 2000).
Pored toga, situacioni pristup je mnogo osetljiviji u pogledu prognoze
kriminala u odnosu na druge pristupe. Zagovornici situacionog pristupa
smatraju da je lake predvideti gde i kada e se kriminal desiti, nego ko
e ga izvriti (Reno et al., 1997). Iz toga proizlazi usmerenost situacione
prevencije na konkretan kontekst u kome e se odreene tehnike primeniti.
Preventivne strategije zasnovane na situacionom pristupu ne sadre jedinstven, univerzalan set intervencija, jer neto to je dobro za jedan vid kriminala ili jedno okruenje, ne mora delovati na druge vrste krivinih dela ili u
drugaijim uslovima. Obrasci kriminalnog ponaanja razlikuju se od kraja
do kraja, pa izbor tehnike treba izvriti u skladu sa specifinostima date
lokacije. Prilagodljivost situacionog pristupa potvruje uspena primena
ovih tehnika u zatvorskim uslovima. Za razliku od tradicionalnog pristupa u institucionalnom tretmanu prestupnika koji je povezan sa razliitim
vidovima deprivacija i efektom kole kriminala, situacioni pristup koji
je fokusiran na redukovanje mogunosti za izvrenje prestupa i reavanje
svakodnevnih problema pokazao je dobre rezultate u pogledu popravljanja
odnosa izmeu zatvorenika i odnosa sa osobljem, kontrole upotrebe droga
i alkohola, spreavanja seksualnog nasilja, samopovreivanja, bekstava i
slino (Wortley, Smallbone, 2006).
Polazei od toga da je kriminal redovna pojava u savremenom drutvu
koju treba redukovati na najmanju moguu meru, zagovornici situacione
prevencije smatraju da graani mogu uticati na kvalitet svog ivota tako
to e voditi rauna o potencijalnoj viktimizaciji, primeniti odgovarajue
mere opreza i preuzeti linu odgovornost za svoju bezbednost. Smatra se
da veina situacionih intervencija (npr. ulino osvetljenje i odbrambeni
dizajn sredine) doprinosi poveanju kvaliteta ivota, a da graani esto
nisu toga svesni (Clarke, 2000). Neprijatnosti koje prate pojedine tehnike (dugi redovi izazvani aerodromskom kontrolom) cena su poveanja
kvaliteta ivota. Uprkos nastojanju da se situacionom prevencijom ostvari utisak ureenog i bezbednog drutva, primena pojedinih tehnika moe
doprineti oseanju straha graana od kriminala i naruiti njihovo pravo na
privatnost. Na osnovu analize rezultata evaluacionih studija, neki autori
dolaze do zakljuka da programi i intervencije situacione prevencije ne

Teorijski i praktini aspekti situacione prevencije

105

redukuju strah od kriminala, a u nekim sluajevima ga i poveavaju (Pain,


2000; Fyfe, Banister, 2002). Pored toga, primena savremenih tehnologija
nadzora (npr. CCTV) s ciljem redukovanja kriminala u javnim prostorima
izaziva mnoge etike dileme. Obavetavanje graana o primeni ovih mera
najee nije adekvatno, a esto se u praksi pojavljuju problemi u vezi sa
dostupnou podataka dobijenih na taj nain i zatitom od moguih zloupotreba. Postavlja se pitanje da li se time ugroavaju osnovnih prava graana na anonimnost, intimu, slobodu govora, kretanja i drugo.
Jedna od zamerki koje se esto upuuju situacionom pristupu je da
primenjene tehnike, umesto spreavanja, mogu dovesti do izmetanja krivinog dela. U literaturi je prisutno miljenje da situacione tehnike, posebno tzv. tvrde, mogu izazvati suprotan efekat u smislu provociranja i
podsticanja potencijalnog prestupnika da se vie potrudi i uspeno izvri
namereno ili neko drugo delo. Problem izmetanja krivinog dela ima nekoliko aspekata, a to su: prostorno izmetanje (izvrenje se pomera u neki
drugi prostor), vremensko izmetanje (izvrenje se pomera u neko drugo
vreme), izmetanje prema vrsti krivinog dela (uinilac se opredeljuje za
vrenje nekog drugog dela), izmetanje u odnosu na rtvu ili metu (uinilac
je odustao od jedne rtve i viktimizira dostupniju) i izmetanje u odnosu na
metod izvrenja (primenie drugi nain pri vrenju istog dela) (Sorensen,
Sayres, Atlas, 2008). Neki autori sugeriu da se izmetanje moe blokirati
uestalijom primenom mekih tehnika kojima se posredno i dugotrajnije utie na potencijalne uinioce (Wortley, 2001). Meutim, izmetanje
ne treba shvatati kao nuno negativno, jer dobro kontrolisano izmetanje
moe biti vana preventivna strategija. Na primer, stalno i sistematsko premetanje mree trgovaca drogom u drugi kraj, deo grada ili drugi grad ne
dozvoljava da ta kriminalna aktivnost pusti korene i zauzme celo podruje
(Sorensen, Sayres, Atlas, 2008). Prema miljenju nekih autora, izmetanje
moe biti maligno (vrenje teih zloina nevezano za prvobitnu metu) i
benigno (vrenje manje ozbiljnih zloina) (Clarke, Weisburd, 1994). Jo
jedan efekat izmetanja je tzv. difuzija dobiti. Difuzija dobiti moe imati
razliite efekte, pa se shodno tome pravi razlika izmeu benigne (npr. uinilac odustaje od kriminalne radnje i preorijentie se na sport) i maligne
difuzije dobiti (uinilac odustaje od kriminalne radnje i orijentie se na
ozbiljnije prestupe) (Barr, Pease, 1990, prema: Tonry, Farrington, 1995).
Drutvena nejednakost i razlike u dostupnosti resursa mogu uticati
na primenu situacione prevencije. Bogatiji graani ee koriste razliite
savremene tehnologije kojima se uspeno obezbeuju, dok su siromani

106

Marina Kovaevi-Lepojevi,Vesna uni-Pavlovi

slojevi izloeniji viktimizaciji. Opisana jednaina se u literaturi naziva i


obrnuti efekat Robina Huda, mada se ne slau svi autori sa ovom tezom
(Shapland, 2000). Veina tehnika situacione prevencije zahteva znatna ulaganja u opremu, obuavanje realizatora i slino, pa se postavlja pitanje ko
ima korist i ko plaa cenu situacione prevencije, odnosno da li se potencijalnim rtvama namee previsoka cena zatite (Duff, Marshall, 2000). Ovaj
problem moe se reiti partnerstvom izmeu relevantnih subjekata, prebacivanjem odgovornosti sa dravnih organa (policija, sud) i graana, na lokalni nivo, uz podrku civilnih institucija i organizacija (Shapland, 2000).
Na osnovu prethodnog izlaganja, moe se zakljuiti da situaciona prevencija predstavlja dostojnu alternativu skupim, napornim i dugotrajnim
intervencijama koje se primenjuju u okviru drugih pristupa. Osnovne karakteristike situacione prevencije su preciznost, jednostavnost, mobilnost,
dinaminost, usklaenost sa aktuelnim kontekstom i osetljivost na promene. Uz adekvatnu obuku za planiranje i primenu odgovarajuih tehnika,
situacioni pristup prua strunjacima neophodne smernice za savremenu
preventivnu dobru praksu. Efektivnost situacione prevencije prevashodno zavisi od njene empirijske utemeljenost, odnosno rezultata istraivanja
kriminala i evaluacija primenjenih programa kojima se obezbeuju relevantni podaci za praksu. Na taj nain uva se ravnotea izmeu uloenih
sredstava i dobiti, ali i obezbeuje kontinuirano unapreivanje sistema
preventivnog reagovanja.
LITERATURA
Armitage, R., Clarke, R, Pease, K., Savona, E., Montauti, M., Di Nicola, A.
(2006). Definition of final crime risk assessment mechanisms to measure
risk of theft of electronic product and proof them against theft. Milan, Italy:
Universita Cattolica del Sacro Suore.
Clarke, R. V. (1995). Situational crime prevention. Crime and Justice, 19(1),
91150.
Clarke, R. V. (1997). Situational crime prevention: Successful case studies. Albany, NY: Harrow and Heston.
Clarke, R. V. (2000). Situational prevention, criminology and social values. In A.
Hirsh, D. Garland, A. Wakefield (Eds.), Ethical and social perspectives on
situational crime prevention (pp. 97112). Oxford, UK: Hart Publishing.
Clarke, R. V., Weisburd, D. (1994). Diffusion of crime control benefits: Observations on the reverse of displacement. In R. V. Clarke (Ed.), Crime prevention
studies (pp. 165182). Monsey, NY: Criminal Justice Press.

Teorijski i praktini aspekti situacione prevencije

107

Cloward, R., Ohlin, L. (1960). Delinquency and Opportunity: A theory of delinquent gangs. Glencoe, IL: Free Press.
Coen, L., Felson, M. (2002). Teorija rutinske aktivnosti. U . Ignjatovi (Ur.),
Kriminoloko naslee (str. 305315). Beograd: Policijska akademija.
Cook, P. (1986). The demand and supply of criminal opportunities. Crime and
Justice, 7(1), 127.
Cornish, D. B., Clarke, R. V. (2003). Opportunities, precipitators and criminal
decision: A reply to Wortleys critique of situational crime prevention. In
M. J. Smith, D. B. Cornish (Eds.), Theory for practice in situational crime
prevention (pp. 4196). Monsey, NY: Criminal Justice Press.
Duff, R., Marshall, S. (2000). Benefits, burdens and responsibilities: Some ethical dimensions of situational crime prevention. In A. Hirsh, D. Garland, A.
Wakefield (Eds.), Ethical and social perspectives on situational srime prevention (pp.1735). Oxford, UK: Hart Publishing.
Fyfe, N. R., Banister, J. (2002). Oi uprte u ulicu, CCTV nadzor i grad. U N. R.
Fyfe (Ur.), Prizori ulice (str. 351367). Beograd: Clio.
Garland, D. (1996). The limits of sovereign state: Strategies of crime control in
contemporary society. The British Journal of Criminology, 36(4), 445471.
Garland, D. (2000). Ideas, institutions and situational crime prevention. In A.
Hirsh, D. Garland, A. Wakefield (Eds.), Ethical and social perspectives on
situational crime prevention (pp. 117). Oxford, UK: Hart Publishing.
Gilling, D. (1997). Theory, policy and politics. London-NewYork: Routlege.
Hope, T. (1995). Community crime prevention. In M. Torny, D. P. Farrington
(Eds.), Building a safer society: Strategic approaches to crime prevention
(pp. 2189). Chicago, IL: The University of Chicago Press.
Indermaur, D. (1999). Situational prevention of violent crime: Theory and practice in Australia. Studies on Crime and Crime Prevention, 8(1), 7187.
Pain, R. (2000). Place, social relations and the fear of crime: A review. Progress
in Human Geography, 24(3), 365387.
Reno, J., Dwyer, J., Robinson, L, Travise, J. (1997). Reorienting crime prevention
research and policy: From the causes of criminality to the context of crime.
Washington, DC: National Institute of Justice.
Shapland, J. (2000). Situational prevention: Social values and social viewpoints. In
A. Hirsh, D. Garland, A. Wakefield (Eds.), Ethical and social perspectives on
situational crime prevention (pp. 113123). Oxford, UK: Hart Publishing.
Sorensen, S., Sayres, J., Atlas, R. I. (2008). Understanding CPTED and situational crime prevention. In R. I. Atlas (Ed.), 21th century security and
CPTED:Designing for critical infrastructure protection and crime prevention (pp. 5379). Boca Raton, FL: Auerbach Publications.
Sykes, G., Matza, D. (2002) Teorija rutinske aktivnosti. U . Ignjatovi (Ur.),
Kriminoloko naslee (str. 274283). Beograd: Policijska akademija.

108

Marina Kovaevi-Lepojevi,Vesna uni-Pavlovi

Torny, M., Farrington, D. P. (1995) Strategic approaches to crime prevention. In


M. Torny, D. P. Farrington (Eds.), Building a safer society: Strategic approaches to crime prevention (pp. 120). Chicago, IL: The University of Chicago Press.
Tremblay, R. E., Craig, W. M. (2000). Developmental juvenile delinquency prevention. European Journal on Criminal Policy and Research, 5(2), 3349.
Welsh, B. C., Farrington, D. P. (2007). Closed-circuit television surveillance. In
B. C. Welsh, D. P. Farrington (Eds.), Preventing crime: What works for children, offenders, victims and places. New York, NY: Springer.
Welsh, B. C., Farrington, D. P. (2009). Making public places safer: Surveillance
and crime prevention. New York, NY: Oxford University Press.
Wortley, R. (2001). A classification of techniques for controlling situational precipitators of crime. Security Journal, 14(4), 6382.
Wortley, R., Smallbone, S. (2006). Applying situational principles to sexual offenses against children. In R. Wortly, S. Smallbone (Eds.), Situational prevention of child sexual abuse (pp. 736). Monsey, NY: Criminal Justice Press.
TEORETICAL AND PRACTICAL ASPECTS
OF SITUATIONAL PREVENTION
Abstract
Situational prevention, besides developmental, community and legal prevention, is one of the fundamental strategic approaches to crime prevention. It
was developed in the early 70s, after recognition of the failure of traditional approach in prevention and treatment with offender in focus. Situational approach
was far away from deterring, close to predicting the criminal context (situation).
Its focused on identifying, managing and controlling factors settled in the context
of criminal situation (Cornish and Clarke, 2003). At the beginning, the authors
consider the notion of situational prevention, theoretical background, position
of situational prevention comparing to other preventive approaches. Then, they
are describing model of the most important preventive techniques under five key
categories: increase the efforts, increase the risks, reduce the rewards, reduce
provocations and remove excuses. At the end, limitations of situational prevention are stressed and the possibilities of the overcoming are given.
Key words: situational prevention, crime, theory, technique, critique

Paradigmatski pristup prevenciji


poremeaja u ponaanju i rizinih
ponaanja (sociopedagoki prilog)

Edina Vejo,
Muharem Adilovi
Apstrakt
Rad ima za cilj da predstavi proces utemeljenja Studijskog odseka socijalne pedagogije na Islamskom pedagokom fakultetu Univerziteta u Zenici. Na
poetku, autori istiu vanost principa komplementarnosti naunoistraivakog
i religijskog pristupa, kao polazne pretpostavke za utemeljenje specijalne pedagogije i drutvenih nauka uopte. Zatim, istiu ciljeve i zadatke studija socijalne
pedagogije uz opis konferencija koje su organizovane radi promocije socijalne
pedagogije. U opisu dinamike razvoja socijalne pedagogije, autori se posebno
bave pitanjima uticaja ranog vaspitanja u preveniranju poremeaja ponaanja i
pluriperspektivistikom forumu o pitanju identiteta. Autori zakljuuju da referentnost prevenciji poremeaja ponaanja obezbeuje upravo socijalna pedagogija, i
u teorijskom, i u praktinom smislu.
Kljune rei: socijalna pedagogija, razvoj, poremeaji ponaanja, prevencija, Bosna i Hercegovina

UVOD
Prihvatiti injenicu da (potpuno) tumaenje jednog te istog pitanja moe zahtijevati razna gledita
koja ne doputaju jedinstven opis (Niels Bohr)

Rad predstavlja ambiciju da bude prilogom razumijevanju konceptualizacije prevencije poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja. Iz injenice da sigurnost, izvjesnost praktinom djelovanju obezbjeuje upravo
paradigmatska pozadina, u ovom radu znaajan prostor posveen je objanjavanju paradigmatske logike iz koje se razvija socijalna pedagogija, a
time i njeno referiranje u podruju prevencije poremeaja u ponaanju i
rizinih ponaanja. Uinit e se to posredstvom oslikavanja suvremene

110

Edina Vejo, Muharem Adilovi

paradigme u znanosti uope, te e se iz tog toka, dalje, razvijati epistemoloka nit u socijalnoj pedagogiji. Praktina projekcija jednog epistemolokog shvaanja bie predstavljena opisom nastanka, znanstvenoistraivake nakane i prirode razvijanja studijskog odsjeka Socijalne pedagogije
na Islamskom pedagokom fakultetu Univerziteta u Zenici. Najdirektnije
ostvarenje ambicije izreene na poetku, dakle, bivanje prilogom konceptualizaciji prevencije poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja, uslijedie posredstvom govorenja o periodu ranog odgoja kao vrlo relevantnom
periodu prevencijskih promiljanja i investiranja, te svojevrsnim pokretanjem pluriperspektivistikog foruma o pitanju identiteta kao autentinom
sociopedagokom, prevencijskom pitanju.
PRINCIP KOMPLEMENTARNOSTI
Bohr Niels (18851962), danski fiziar, dobitnik Nobelove nagrade
za fiziku za rad o strukturi atoma, razvio je princip komplementarnosti u
djelu Atomska fizika i ljudsko znanje (Bohr, 1985). Bohr je smatrao da
je nae znanje naelno nekoherentno, nesjedinjivo. Meusobno nekoherentne teorije u nekom podruju mogu opstajati jedna pored druge. Ovim
principom se u znanosti afirmira uvid prema kojem u submikroskopskom
svijetu, ali i u svakodnevnom svijetu, vai dualnost: jedan te isti entitet, u
zavisnosti od naina opaanja, moe biti malo val, malo estica, npr. elektron. Govorimo o Bohrovoj komplementarnoj slici svijeta, prema kojoj
dva protivrjena pojma mogu biti komplementarni jedan drugom umjesto
da se iskljuuju. Oito, cilj istraivanja vie nije spoznaja atoma, njegovog
kretanja, odvojenog od naina istraivanja, tako da ope, uvrijeene podjele svijeta na subjekt i objekt, unutranji i vanjski svijet, duu i tijelo, vie
nisu prikladne i stvaraju (paradigmatske) potekoe.
Bohrov princip komplementarnosti reflektira se i u podruju znanstvene preokupiranosti drutvenih znanosti. Konvergiraju znanstveni i
emocionalno-religiozni princip. Znanost i osjeanje su komplementarni
pristupi. Iskljuivost, suprotstavljenost, nepriznavanje, postaju divilegirani pristupi suvremene znanosti. Harmoniziranost, izbalansiranost, izuzetna
osjetljivost za rafiniranu nijansu, ureuju prostor privilegije ovovremene znanosti.

Paradigmatski pristup prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja

111

PARADIGMA U ZNANOSTI
Dio saobraznih instrukcija u suvremenoj znanosti, njenim temeljima
epistemologiji, dali su uz Bohra i Schrodinger, Heisenberg, Einstein i
drugi. Tako e Einsteinova opa teorija relativnosti dovesti u pitanje njutnovsku fiziku to se tie temeljnih konstrukcija kao to su priroda vremena, energije i mase, to e generirati nove hipoteze i istraivanja.
Pojavom Kuhnove knjige Struktura znanstvenih revolucija, 1962.
godine, dogaa se promjena u razumijevanju prirode razvoja znanosti, naputa se koncept linearnog, progresivnog, evolutivnog razvoja i pojavljuje
se konstrukt paradigme.
Promjena paradigme generirana je, dakle, naputanjem teorije mehanicistike fizike koja se temeljila na injeninoj, mjerljivoj, koliinskoj,
klasificiranoj, analiziranoj istini. Razum se vie ne posmatra kao bezlina,
neosobna sposobnost koja gradi pojmove, modele, ideje, nego kao mjesto
gdje se shvaa, prihvaa, oekuje oitavanje mnogostrukih pojava vie
iekuje nego tvrdi. Ono to je karakteristino za prethodnu paradigmu,
prije epistemolokog obrata u fizici, jest izvjestan redukcionizam znanstvenog interesa svedenog samo na koliinu. Dogaalo se svojevrsno poboanstvenjenje geometrije, u kojem je bilo veoma malo mjesta za ovjeka.
Ovovremena paradigma u znanosti, kompleksna, ne dozvoljava znanosti
da podcijeni, ignorira, naprotiv, orijentira proces susretanja s prirodom bogatom kvalitativnim razlikama. Znanost gubi svoju gnoseoloku prevlast i
postaje jednim od komplementarnih diskursa kojim itamo svijet, a da pri
tom ni jedan diskurs ne smatramo iscrpnim. U ovom kontekstu, otvorena
je i perspektiva dijaloga s duhovnou, jer postaje jasnim da planetarno
preivljavanje, oito, ne moe biti samo materijalno, ve i duhovno.
U dosadanjim istraivanjima procesa modernizacije, analizi modernih drutava, dominirali su egzogeni faktori: problemi rasta, kvantifikacije,
resursa, novih tehnologija. Postavljanjem pitanja smislenosti i budunosti
dosadanjeg razvoja, sve vie se posee ka opim vrijednostima i ciljevima modernog drutva, dakle, endogenim faktorima. Jedan od presudnih
uzroka velike krize u kojoj se nalazi svijet lei u dominaciji jednostavnog
iskustva i potiskivanju njegove refleksivnosti (Cifri, 1994:13).
Jurgen Habermas, njemaki filozof, posljednjih godina prezentira
obrat u nainu svog razmiljanja. U dnevnom listu New York Times, od
12. aprila 2010. godine, Stanley Fish objavljuje tekst u kojem diskutuje o
sumnji koji izrie Habermas u pogledu mogunosti iskljuivo sekularnog

112

Edina Vejo, Muharem Adilovi

postojanja i ukazuje na nunost interakcije s religijom: Samo e ona moderna drutva koja budu u stanju da u sekularni domen unesu esencijalne
sadraje svojih vjerskih tradicija, koje ukazuju na ono to je mimo pukog
ljudskog dosega, moi ouvati sutinu ljudskosti (Habermas, 2006). On
prigovara liberalnoj dravi utemeljenoj na proceduralnoj racionalnosti,
motivacijsku slabost: ona svoje graane ne moe nadahnuti da ine estita djela (suprotno svom linom interesu), jer je izgubila iz vida predstave koje religija batini, o moralnoj potpunosti.
Deskribirana paradigmatska osjetljivost za komplementarnost interakcije razuma i duhovnosti, uokviruje nastajanje i razvoj akademskog
programa socijalne pedagogije koji e biti predstavljen.
STUDIJ SOCIJALNE PEDAGOGIJE NA ISLAMSKOM
PEDAGOKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U ZENICI
Elaborat o drutvenoj opravdanosti osnivanja Odsjeka za socijalnu
pedagogiju (proljee, 2004. godine), potrebu pokretanja studija fokusira
na slijedei nain. Generalno ishodite potrebe za znanstvenim sociopedagokim pristupom je u injenici da ljudi ne ive u stabilnim odnosima, to
ovovremena pluralistika socijalizacija uslonjava. Vrlo iva je potreba
nunost pedagokog i politikog angamana. Politiki aspekt angairanja
za kvalitet ovjekovog ivljenja postie se oblikovanjem drutvenih odnosa, a pedagoki, odgovarajuim ponudama za uenje.
Javna politika je dio makrosistema koji odreuje specifine oblike
egzo, mezo i mikro sistema koji se pojavljuju na razini svakodnevnog ivota i uveliko upravljaju tokom ponaanja i razvoja. Ekoloki pristup prouavanju ljudskog ljudskog razvoja zahtjeva promjenu konvencionalnog
vienja odnosa izmeu znanosti i javne politike. Danas se trai ne samo
komplementaran odnos izmeu ova dva domena ve njihova funkcionalna integracija. Analiza makrosistemske razine obuhvata analizu ideologije
institucionalnih struktura karakteristinih za odreenu kulturu i subkulturu
(Bronfenbrener, 1997).
Studijski odsjek socijalne pedagogije je potvrda teze o kriteriju ovovremene legitimnosti znanosti kao umijea interveniranja u praksi (socijalna
relevantnost znanosti). Razbueniji, obrazovani dio bosanskohercegovake
javnosti, takoe, od znanosti je oekivao angaman u zaimanju sveobuhvatnog procesa poboljanja stvarnosti (socijalna rekonstrukcija zajednice).

Paradigmatski pristup prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja

113

Konstrukcija studijskog odsjeka intenzivira integriranost korpusa programskog sadraja, do sada, u naim prilikama rijetko spajanog, a u suvremenom svijetu izrazito prisutnog, ije referentne znanosti su pedagogija,
psihologija, sociologija, filozofija, teologija i drugo. U takvom akademskom toku, diplomirani socijalni pedagog, opskrbljen je postojanim odgovorom na pitanje ivotnog smisla, te kompetencijama praktinog strunog
kretanja u podruju prevencije, tretmana i resocijalizacije osoba s rizinim ponaanjem. Nunom se u ovom vremenu inila integralna, kompatibilna kompetentnost socijalnog pedagoga u naem drutvu sofisticirano struno znanje i postojana vrijednosna koncepcija. Nastojanje studija
je i nadii nedjelotvornu, uobiajenu uokvirenost kojom se osposobljava
strunjak za rad s ljudima (podrka, pomo) u formi tehniciziranog znanja,
strogo odijeljenog od vrijednosnog aspekta ivota. Zadaci studija su:
primijeniti princip integralnog odgoja i obrazovanja u kojem e se
pored oblikovanja uma, osobita panja posvetiti oblikovanju due,
zato je nuno proimanje informativnih i formativnih sastojnica
studija;
opskrbiti studenta umijeem razumijevanja ovjeka u univerzalnim
izvorima, iz ega e konstruirati svoju osobenu duhovnu vertikalu
kao pretpostavku strunom znanju.
U ovoj akademskoj 2009/2010. godini, poeo je drugi ciklus studija
socijalne pedagogije (master studij). Zaeta nastojanja u prvom ciklusu
studija dobivaju na svojoj zrelosti i univerzalnosti. Tako je ukupan prethodni specifini tok studija kondenziran u jedan kolegij Vieznanost
i povijesnokulturna relevantnost religije (naini istraivanja fenomena
religioznosti).1 Cilj kolegija je predstaviti religiju u njenim najvanijim
dimenzijama, s naglaskom na modernom sociokulturnome kontekstu, iz
ega je mogue uoiti relevantnost, slojevitost, univerzalnost i bogatstvo
religije. Razviti uporedna razmatranja na razini prirodnih neobjavljenih i
monoteistikih objavljenih religija. Oekivane kompetencije studenta, generirane ovim kolegijem, jesu:
sposobnost poimanja religioznosti kao holistikog, multidimenzionalnog i povijesno dinaminog fenomena;
kompetencije metodolokog i konceptualnog razvijanja koheriranosti pristupa prouavanju religioznosti;
Nosioci Kolegija su prof. dr. sc. Adnan Silajdi, Fakultet islamskih znanosti u
Sarajevu i doc. dr. sc. Valentina Mandari, Katoliki bogoslovni fakultet u Zagrebu.
1

114

Edina Vejo, Muharem Adilovi

metodoloko i konceptualno znanje istraivanja korelata religioznosti, s naglaskom na sociokulturnim, socioantropolokim i


sociopedagokim;
obavijetenost i sigurnost kretanja studenata unutar indikatora promjena u istraivanju religioznosti danas;
upoznavanje fenomenologije religijske tolerancije (pojava i razvoj
tzv. dijaloke teologije na poetku 21. stolea);
osjetljivost prema vanosti duhovnosti u ostvarivanju cjelovitog
odgoja.
Uporedo s nadnesenim bdijenjem nad oblikovanjem, realiziranjem i
evaluiranjem procesa i ishoda nastavne djelatnosti, razvijana je i znanstvenoistraivaka aktivnost Odsjeka. Od osnivanja do ove akademske godine,
odrane su tri znanstveno-strune konferencije s meunarodnim ueem
Sistem preveniranja socijalnog iskljuivanja mladih, kojima je akademska i struna javnost drana u stanju napetosti, interesa, artikulirane panje, a u vezi studija socijalne pedagogije u Zenici.
Tako su upravo ciljevi Druge konferencije (novembar, 2007. godine),
prilog kontinuitetu postojanja Odsjeka za socijalnu pedagogiju na Islamskom pedagokom fakultetu Univerziteta u Zenici i zaetog procesa, pripadajueg visokokolskoj instituciji, da uz nastavni, kompatibilno razvija
i istraivaki aspekt svoga djelovanja.
Aplikativna dimenzija konferencije je (razlono potencirana obzirom
na veliki broj uesnika iz prakse: vrtii, kole, pedagoki zavodi, zajednica
i drugo):
promocija razumijevanja kole ne samo kao obrazovnog prostora,
ve i prostora sociopedagoke podrke mladoj osobi, te vrtia kao
dominantno mjesta socijalno-emocionalnog uenja za predkolca;
sticanje osjetljivosti, javnosti i struke, prema razliitim rizinim
okolnostima, elementima konteksta koji mogu generirati poremeaje u ponaanju;
koritenje dijagnostikih postupaka za prepoznavanje mladih u
riziku;
uvoenje modela programirane podrke mladoj osobi u riziku;
razvijanje manira/zaetka sistemskog pristupa, da razliite institucije (npr. nevladin sektor, sportske i omladinske asocijacije) ponu
planirati i razvijati svoj angaman sa svijeu o mogunostima prevencijskog djelovanja;

Paradigmatski pristup prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja

115

predstavljanje ideje o formiranju lobistike grupe za sistemski


pristup prevenciji;
znanstvenoistraivaki prilog profesionalizaciji poziva socijalnog
pedagoga u Bosni i Hercegovini.
Trea konferencija, odrana u aprilu, 2010. godine, dio je kontinuuma
struno-istraivakog pristupa, koji je usmjeren razumijevanju i postavljanju strategija prevencije poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja,
a koji ine:
univerzalna prevencija (april, 2005. godine): usmjerena na cjelokupnu populaciju, s ciljem da osnai pojedinca i zajednicu;
selektivna prevencija (novembar, 2007. godine): usmjerena ka pojedincima i grupama s rizicima u razvoju poremeaja u ponaanju
viim od prosjenih;
indicirana prevencija (april, 2010. godine): usmjerena ka rizinim
pojedincima i grupama s registriranim, makar i minimalnim, znakom nekog oblika poremeaja u ponaanju.
Konferencijski ciljevi su:
razvijanje kapaciteta sociopedagokog znanja u funkciji njegovog
participiranja u podruju prevencije poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja, kao i uope, znanja iz prevencijske znanosti;
afirmacija programa kao modela suoavanja, djelovanja i evaluiranja prevencijske aktivnosti;
osnaivanje zajednice u umijeu organiziranja prevencije.
Ovogodinja konferencija definira taku u kojoj smo i ka emu stremimo, kao nastojanje da status studijskog programa, njegovih nastavnih i
istraivakih aspekata, te diplomiranih socijalnih pedagoga kao akademskog izlaza ukupnog napora, ne zavisi ni od jedne lokalne, politiko-administrativne ili znanstvene (univerzitetske) vlasti, ve naprotiv, cilj mu
je meunarodna legitimizacija uvjetovana striktnim pridravanjem pravila
vezanih za podruje znanstveno-strunih istraivanja. Teimo osnaivanju teorijsko-metodoloke razine prevencijskih istraivanja, programima
obrazovanja mladih istraivaa, naem istraivakom povezivanju na nacionalnoj i meunarodnoj razini i prevazilaenju izoliranosti, fragmentarnosti unutar istraivake zajednice.
Uporedo s odravanjem Tree znanstveno-strune konferencije s meunarodnim ueem Sistem preveniranja socijalnog iskljuivanja mladih, odran je i Prvi meunarodni kongres studenata Socijalne pedago-

116

Edina Vejo, Muharem Adilovi

gije u Bosni i Hercegovini, iji upiti su bili: diskutirati trendove razvoja


socijalne pedagogije u Bosni i Hercegovini i okruenju, studijske odsjeke,
studentsku praksu i istraivake projekte koji su se razvili u okviru studija
socijalne pedagogije u zemljama regiona i ire, a u kontekstu jaanja kompetencija socijalnog pedagoga. Takoe, studenti su propitivali bolonjski
proces prednosti i nedostatke zamisli i realizacije.
Prethodno, detaljno deskribirano hronoloko razvijanje studijskog
programa, u funkciji je tenje da se predstavi konceptualni okvir unutar
kojeg se razvija ideja socijalne pedagogije kod nas. Ovo nastojanje pulsira jednom posebnom epistemolokom dinamikom socijalne pedagogije, o
kojoj je upravo rije.
EPISTEMOLOKA DINAMIKA SOCIJALNE
PEDAGOGIJE
Socijalna pedagogija je konstitutivno integracijska znanost. Proces
konceptualiziranja u socijalnoj pedagogiji ne podrava binarne diskurse:
osobno prema drutvenom, staro prema novom, pasivno prema aktivnom.
Nadahnjujui se Giddensovom (1991) zamisli o pojaanoj, izmijenjenoj
refleksivnosti kojom se kroz osobni monitoring stvara osobnost (refleksivna projekcija osobnosti) uvaavamo i kritiku Giddensa kojom mu se
ukazuje na ignoriranje ireg, politikog konteksta (Zlatar, 2008), te nedovoljna razrada socijalnih nejednakosti i moi.
Sociopedagoka znanstvenoteorijska konceptualizacija koju nastojimo razvijati ne podrava neproduktivno napregnuti, pojednostavljeno
suprotstavljeni odnos tradicije i modernosti, smatrajui svrstavanje na ekstremne pozicije neetikim pojednostavljivanjem ovog sloenog interaktivnog odnosa. Ne podravamo datost kulture i odgojno, formativno u
sociopedagokom intervencijskom spektru ali uvaavamo, potiemo pojedinca u procesu aktivne rekonstrukcije kulture, osobu kao semantiku
konstrukciju idiosinkratski razliitu od grupne norme.
Opisani proces razvojno-procesnog razumijevanja znanstvenoteorijske konceptualizacije socijalne pedagogije u svojoj osnovi odraava traganje, uobliavanje njene epistemoloke matrice. Socijalna pedagogija nije
polje fiksiranog znanstvenog saznavanja ve koncept koji proizlazi iz stalnog epistemolokog razvoja. Proces je odreen kretanjem iz matrice implicitne teorije (neformalnog, intuitivnog) ka izgraenom konceptualnom

Paradigmatski pristup prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja

117

okviru (definirani temeljni pojmovi, pojanjeni fundamentalni konstrukti,


unaprijeena sistematinost istraivanja). Slijedei epistemoloke nedoumice hoda pedagogije uope, vrlo osjetljivo, socijalna pedagogija se razvija u interakciji njene autonomnosti i istovremeno pluralne referentnosti.
Prilog neredukcionistikom razumijevanju stvarnosti jesu i filozofijsko-teologijske discipline uvrtene u kurikulum studija. Njihova nedvosmislena
namjera je da ojaaju hermeneutike, konstrukcijske resurse pojedinca i
zajednice, i time osnae i pojedinca i zajednicu. Dakle, radi se o epistemolokom konceptu koji ni na koji nain nije dio suprotstavljenih igara
binarnih diskursa, ve mogui prilog poveanju kapaciteta suvremenih
hermeneutikih samorefleksija.
SOCIOPEDAGOKI PRILOG PREVENCIJI POREMEAJA
U PONAANJU I RIZINIH PONAANJA
Razvijanje znastvenoteorijske i istraivake konceptualizacije, te promiljanje i postavljanje strategije prevencije poremeaja u ponaanju odvija se u nastojanju da se obezbijedi balans izmeu recentnih uvida steenih
u meunarodnom prostoru istraivanja i vlastitih, za konkretnu kulturu
referentnih pronicljivosti. Slojevitost pristupa uslonjava injenica da je
profesija socijalnog pedagoga u Bosni i Hercegovini jo uvijek nedovoljno ili skoro nikako prepoznata u radnom prostoru, to namee zahtjev za
kontinuiranim, vrlo osjetljivim interaktivnim balansiranjem izmeu disciplinarnog znanja socijalne pedagogije i profesionalnog polja socijalnog
pedagoga. Tako, prikriveno, ali time nimalo umanjeno, funkcioniranje profesionalnog sociopedagokog prostora, stvara pojaanu tenziju u funkcioniranju sociopedagokog disciplinarnog podruja, i to u vrlo kompleksnim
drutvenim uvjetima. Burdije (1995, prema: Vujisi-ivkovi, 2008), na
pitanje ime se definira disciplina, odgovara: mjestima, autoritetima, drutvima profesionalaca koji se specijaliziraju u sistematskoj produkciji novih
otkria putem znanstvenih istraivanja. Rjeenju tenzije izmeu drutvene
i znanstvene relevantnosti socijalne pedagogije doprinosi konstruktivizam
kao paradigmatski pravac u suvremenoj pedagogiji, sa svojom temeljnom
postavkom: Spoznaju uvijek treba gledati u suodnosu s posmatraem, ne
postoji o posmatrau neovisna spoznaja. Time je znanstveno relevantno
ono znanje koje je socijalno relevantno, dakle, ono koje nekome pomae
da eventualno izmijeni svoju konstrukciju stvarnosti.

118

Edina Vejo, Muharem Adilovi

Socijalna pedagogija ima svoje znanstveno utemeljeni identitet, a


strunjaci, socijalni pedagozi, neuzorano polje primjene znanstvenih i
strunih dostignua u praksi (Bai, Mikaj-Todorovi, Mejovek, 1999,
prema: Bai, 2009:425). Potom, Bai nastavlja: U socijalnoj pedagogiji
utemeljena su dva smjera: znanstveni i profesionalni. Razvoj socijalne pedagogije slijedi iz napora da se znanstveno utemelje aktivnosti iji je cilj
preveniranje i ublaavanje problema, te odravanje dobrobiti i standarda
dobrog ivota, zbog ega dobiva vaan sadraj i zauzima vano mjesto u
sistemu preventivnih djelatnosti. Sociopedagoke funkcije mogu se izgraditi na duge staze, ali jedino unutar znanstvenih istraivanja.
Oito, socijalna pedagogija je veoma prisutna u cjelini znanja, istraivanja i prakse prevencije poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja. Pri
tom, socijalna pedagogija participira u ovom podruju na nain da je dinamiki integrirala doprinos drugih znanosti prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja (najoitije i neizostavno, doprinos epidemilogije) i uz to, otvara nova polja vlastitih istraivanja. Direktno ekspliciranje
sociopedagokog identiteta u govorenju o prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja je veoma vano zbog dijaloga sa znanstvenicima iz
drugih disciplina. Ne teimo klasinom identitetu discipline, samodovoljnom i apsolutnom, ve osnaivanju komunikacije u zajednici istraivaa
posveenih prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja.
Opredjeljujemo se da, kao prilog ovakvom razvojnom, dinamikom
nastojanju, u ovom radu govorimo o:
snanom sociopedagokom naglasku na promijenjenoj perspektivi
posmatranja institucionalnog ranog odgoja (djeiji vrti) i
prezentiranju zaetka specifinog istraivakog interesa u podruju
razumijevanja i razvoja strategije poremeaja u ponaanju i rizinih
ponaanja u ovoj sredini, posredstvom govorenja o pluriperspektivistikom forumu o pitanju identiteta.
Djeji vrti u podruju preveniranja poremeaja
u ponaanju i rizinih ponaanja
Sociopedagoki koncept u djeijem vrtiu analizira procese odgoja i
obrazovanja kao osnaivae djetetovog kvalitetnog ivljenja u sadanjosti
i njegovog drutvenog i individualnog prosperiteta u budunosti: osposobljavanje za savladavanje ivota kompleksnih i dinaminih fenomena

Paradigmatski pristup prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja

119

prirodne i drutvene ovovremene realnosti. Upravo bi pri redizajniranju


postojeih i koncipiranju novih programa rada u vrtiu trebalo poi od
ovakvih postavki i naravno, uplesti rezultate sociopedagokih istraivanja
u ovom podruju. Posmatrajui postojeu interakcijsku dinamiku razvijanu
u vrtiima u Bosni i Hercegovini, sociopedagokim optikumom, uoava se
protivrjeje. S jedne strane, rana (nametnuta?) potreba za samoostvarenjem
koju podravaju suvremeni procesi individualizacije u drutvu izvan kojih
nisu ni djeca, a s druge strane, nedovoljna, izostala ili pogreno shvaena i
razvijena podrka djetetovom samoostvarenju. Izostaje sistematino socijalno uenje: usvajanje onih kompetencija koje su potrebne za savladavanje
svakodnevnog ivota. Jednostavno, nedostaje vrtiko nastojanje da dijete
naui da djeluje. Naravno, znaajan korak ovakvog nastojanja je propitivanje razvojnih uinaka djeijeg vrtia. U klasinom pristupu istraivanja
efekata djeijeg vrtia, u centru panje je, prije svega, intelektualno postignue, mjereno testovima inteligencije i laboratorijskim pokazateljima
kognitivnih funkcija: pamenje, formiranje pojmova, rjeavanje problema
i drugo. Paradigmatski drukija razumijevanja ranog odgoja promoviraju razvojno primjerenu praksu (developmentally appopriate practice)
(Bredekamp, 1996:9), kojom se jasno odreuje prema dominantnoj praksi
u vrtiu i poruuje da jedan vid razvoja nije bolji ni znaajniji od drugog.
Djetetovo uenje se ne odvija u usko odreenom predmetnom podruju,
razvoj i uenje su objedinjeni. Sutinska je integriranost podruja razvoja:
tjelesnog, emocionalnog, socijalnog, spoznajnog, duhovnog. I sama metodologija istraivanja razvojnog efekta vrtia je iskustveno integrirajua.
Ekoloka teorija razvoja (Bronfenbrener, 1997) definira razvojno relevantnim aspektom vrtia, djetetovu opu razinu funkcioniranja. U kontekstu
ovog pristupa opservacijski relevantni parametri bile bi aktivnosti u kojima dijete sudjeluje ili ne sudjeluje, uloge i odnosi koje razvija s drugom
djecom, drugim osobama, roditeljima. Iz ekoloke perspektive, iskustvo
vrtia je razvojno znaajno. Kratkotrajne, izolirane efekte djeijeg vrtia
mogue je smatrati svojevrsnim metodolokim artefaktima, i sociopedagoka istraivanja nisu posebno znaajni. Istraivanje koje je i nakon
predkolskog uzrasta pratilo efekte razliitih oblika zbrinjavanja predkolske djece je Londonska studija (Moore, 1964, 1972, 1975, prema: Bronfenbrener, 1997:18), koja je uobliila konstrukt odloenog efekta vrtia.
Bronfenbrener i suradnici (1997) su, na temelju niza svojih istraivanja,
utvrdili da oblici grupnog zbrinjavanja djece na predkolskom uzrastu
mogu dovesti do raznovrsnih posljedica: od delinkvencije i nasilnitva,

120

Edina Vejo, Muharem Adilovi

preko kooperativnosti uz punu odgovornost, do bespogovornog konformiranja. Spomenuta studija (Moore, 1964, 1972, 1975) ustvrdila je da djeca
iz vrtia manifestiraju izraeniju agresivnost!? Bronfenbrenerove (1997)
interpretacije, voene osjetljivou prema vanosti vrijednosnog obrasca
kulture, bacaju ekoloki snop na ovu pojavu. Tako bi agresivnost bila
posljedica ne toliko grupnih oblika zbrinjavanja, ve je odraz ope uloge
vrnjake grupe kao konteksta socijalizacije u pojedinim kulturama. Vrnjaka grupa u amerikoj kulturi predisponira djecu, naroito djeake, na
veu agresivnost, impulsivnost i egocentrinost. Ova sklonost se povezuje
s ideologijom individualizma i spolnom segregacijom koja je dominantna
u drutvenoj strukturi. Jasno je da su evaluacijski parametri uspjenosti
vrtia, na ovaj nain, bitno izmijenjeni. Akcenat vie nije na ostvarivanju
planiranih ciljeva nastavnog razvoja, ve su sada u centru panje ocjene
koje se temelje na mjerenju samog razvojnoodgojnog procesa, svih njegovih faktora i slojeva, eksplicitnih i implicitnih, deklariranih i prikrivenih,
prisutnih i odsutnih. Otud u kurikulumskom pristupu vrtiu vanost skrivenog kurikuluma.
Skriveni kurikulum su svi oni elementi, slojevi odgojnog utjecaja
koji nisu deklarirani, zvanini, ali su esto po dometu razvojnog utjecaja moniji: simboliki okvir socijalnog reda (Gerbner, 1974, prema: Ule,
1988:15).
Da bismo otkrili ta djeca ue u vrtiu, uz uobiajeni, navikli interes
za odgojno-obrazovne sadraje, istraivaku panju treba usmjeriti prema
dnevnom reimu u vrtiu (Apple, 1992), komunikacijskim normativima
koje odrasli upotrebljavaju u interakciji s djecom, kriterijima na kojima su
utemeljene pohvale za djecu, nainima voenja djeijeg vremena, nadziranju emocija. Prilog uspostavljanju, sociopegaki gledano, relevantnog
vrtia je i u simbolikom uklanjanju prepreka u skrivenom kurikulumu. Ovakav pogled nikako ne znai ignoriranje, obezvreivanje uenja u
ranom odgoju, ve njegovo drukije paradigmatsko razvijanje. Cilj uenja
u ovom periodu je sam proces uenja, nikako pravilni djetetovi odgovori. Djetetovo iskustvo vrtia izbija u prvi plan. Iskustvo grupe i interakcija
u grupi, uspostavljanje djelotvornih, pozitivnih socijalnih odnosa s drugom
djecom pribline dobi, osigurava temelj za razvoj osjeaja socijalne kompetentnosti. Istraivanja pokazuju da djeca koja su propustila razviti minimalnu socijalnu sposobnost i koja nisu prihvaena ili ih vrnjaci zanemaruju, u grupi su pojaanog rizika da e napustiti kolu, postati delinkventi,
te da e kao odrasle osobe imati probleme s mentalnim zdravljem (Cowen

Paradigmatski pristup prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja

121

et al., 1973; Asher, Hymel, Renshaw, 1984; Grounlund, Holmlund, 1985;


Parker, Asher, 1986, prema: Bredekamp, 1996). Istraivanja, takoe, pokazuju da intervencija i poduavanje odraslih mogu pomoi djeci razviti
bolje odnose s vrnjacima (Burton, 1978; Asher, Williams, 1987, prema:
Bredekamp, 1996). Nije samo vrti, u svom klasinom razumijevanju,
jedini okvir za sociopedagoki, ali i razvojno relevantnu podrku ranom
odgoju.
Kros-kulturalna istraivanja ukazuju na slijedee modele razvojnog
voenja u predkolskoj dobi (Bronfenbrener, 1997):
grupni programi: realiziraju se u vrtiu, raspolau dovoljnjim finansijskim sredstvima, nalaze se pod okriljem univerziteta, imaju
povoljan omjer odgajatelji djeca;
kune intervencije: usmjerene na roditelje i djecu, struna osoba
pokazuje i podstie razvojno-stimulativne aktivnosti koje trebaju
da zajedno realiziraju majka i dijete;
kuna poduavanja: struna osoba se bavi djetetom bez ukljuivanja roditelja;
kombiniranje vrtikog i kunog: opisane kune intervencije za roditelje i djecu obuhvataju i djecu koja istovremeno pohaaju vrti.
Oblikovani tok govorenja o ranom odgoju u vrtiu, predstavlja sociopedagoki prilog otvaranju javne strune i znanstvene diskusije o prirodi
odgojno-obrazovnog dogaanja u naim vrtiima, i uope u razumijevanju
organizirane drutvene podrke ranom djetinjstvu. Razvijena je perspektiva angairanja socijalnog pedagoga u ranom odgoju djeteta, te neizostavnost situiranja ovog ivotnog perioda u razumijevanje i impostiranje
strategije prevencije poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja.
Pluriperspektivistiki forum o pitanju identiteta
Koncept razvojnih prednosti (Bai, 2009:203210), koncept pozitivnog razvoja (Bai, 2009:211221), i uope, suvremena konceptualizacija preveniranja poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja, neizostavno
spominje identitet osobe kao zatitni faktor u osobi (pozitivan identitet,
stabilan identitet). U kontekstu razvojnih prednosti, meu unutranjim
prednostima, pozitivan identitet se posredstvom indikatora operacionalizira preko osobne snage, samopouzdanja, ivotnih ciljeva i smisla, te vjere
u budunost (Bai, 2009:207). Razvijamo svoj prilog razumijevanju ove

122

Edina Vejo, Muharem Adilovi

vane take, snage uporita, u konceptualiziranju prevencije poremeaja


u ponaanju i rizinih ponaanja. Polazite tome je jasna, stroga odjelitost
od rizika svojevrsne regionalizacije socijalne pedagogije i time zapadanja u zamku etnocentristikih ambicija. Istovremeno, potpuno jasno je
da nije mogue ideje i ostvarenja preslikavati, preslikati neiji koncept
unutranjih i vanjskih prednosti kao prevencijski model, ve nastojati razviti svoje, socijalno relevantno, a time i uinkovito razumijevanje koncepta. Otud osjeanje da nije dovoljno nominirati pozitivan identitet kao
unutranju razvojnu prednost osobe, a ne ukazivati na procese koji lee u
osnovi (ne)zadobijanja pozitivnog identiteta. Izolirana razvojna prednost,
identitet osobe, sociopedagoki je interesantna, za disciplinarni sociopedagoki senzibilitet autentina jer, ilustrira istraivaku i djelatnu izbruenost socijalne pedagogije za konfliktne konstelacije meu kojima je i
pitanje ovovremenog identiteta. Pogotovo, ako uzmemo u obzir opasnost
redukcije suvremenog identiteta na partikularne formacije, npr. nacije,
to je pogodno tlo za nacionalizam i razliite fundamentalizme. Temeljna
konstrukcija ugraena u razumijevanje identitetskih procesa je Gidensova
refleksivna projekcija osobnosti, kao i kritike recepcije i dopune koje je
ovaj konstrukt pokrenuo. Refleksivna projekcija osobnosti oznaava ovovremeno intenzivno traganje za samoidentitetom. U ovoj vrlo prisutnoj
tenji suvremenog ovjeka za samoidentitetom, Miel Fuko, prepoznaje
drugu stranu ontoloke nesigurnosti koju sa sobom nose naoko haotini,
ali ipak strukturirani procesi globalizacije. Kritike recepcije ove, naglaene brige o sebi (metaforiki razvijeno poimanje Gidensove refleksivne projekcije osobnosti) upozoravaju da bavei se intimnim i zasigurno
idiomatskim, ne bude zanemarena socijalna pozadina. Politiki kontekst,
socijalne situacije, utjeu na stvaranje, promiljanje refleksivne projekcije
osobnosti. Konstrukcija vlastite osobnosti je neodvojiva od resursa koji
su nam na raspolaganju, a oni su drutveno strukturirani. Svojim prilogom najavljenom potpunijem, instruktivnijem razumijevanju pozitivnog
identiteta kao nezaobilazne komponente suvremenih koncepta prevencije
poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja, smatramo pokuaj da istraimo procese kroz koje prolazi osoba u kontekstu bosanskohercegovakog
drutva: procese raspoluenosti izmeu prilike za novu, drukiju samorealizaciju i utega inercije koji prijee novu konstrukciju identiteta. elimo ukazati na stvarnost, snage dramatinosti, unutranjih, pojedinanih
refleksivnih aktivnosti individue. Govorimo o sociopedagokoj strunoj
podrci u projektu identiteta osobe, osjeanju za koje se svaka osoba za

Paradigmatski pristup prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja

123

sebe, mora izboriti. Sociopedagoki je vrlo relevantno istraiti interakcijske procese unutar osobe, s drugima, u kojima se krhka tvorevina poput
identiteta, provjerava i obnavlja, stvara i rastae. Pogotovo, to za razliku
od tradicionalnih drutava u kojima su oblici veza koji su uokvirivali
interakciju bili dominantno forma, obaveza, dakle, formalni, u modernom
drutvu interakciju uokviruju novi oblici veza sa izrazitim prisustvom
elemenata recipronosti i povjerenja. Nije mogue u konceptualizaciji prevencije poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja identitet uzeti
zdravo za gotovo. Gledajui one komponente identiteta koje proistjeu
iz narodnosnog samoosjeanja, ne moemo govoriti o njihovom propisivanju nekome. Naprotiv, i ove identitetske komponente dio su refleksivnog
identiteta za koji je svaka individua osobno odgovorna. Naravno, ovakve
refleksivne samokonstrukcije uveliko su pod utjecajem strukture svijeta
koju tvore kompleksne socijalne tvorevine.
Dakle, smatramo da pitanje povezivanja osobnog poimanja (pozitivni
identitet u konceptu razvojnih prednosti) nije dovoljno razraeno u relaciji
s makrorazinom, drutvenim institucijama i kompleksnim socijalnim tvorevinama kakve su kultura, nacija, globalni procesi i drugo. Komponenta
pozitivnog identiteta je i pitanje ivotnog smisla. U sociopedagokom smislu to bi zahtijevalo araniranje projekata u koje se osobe, posebno mlade
osobe, ukljuuju svojim sposobnostima, kapacitetima, a iz uvjerenja da
djeluju u pravcu neega to smatraju veim od nje same. Iz kakvog svjetonazorskog backgrounda je mogue razvijati ovakve projekte za mladu
osobu?2
ZAKLJUNO RAZMATRANJE
Prihvatajui uee u meunarodnom monografijskom projektu o prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja postavili smo cilj da
predstavimo i ponudimo u meunarodnoj istraivakoj razmjeni jedan nain razvijanja znanstvenoistraivake dinamike u ovom podruju. Otud je
u radu izostao uobiajeni manir prezentiranja rezultata konkretnog istraivanja u podruju prevencije poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja.
O suvremenoj konceptualizaciji identiteta u podruju preveniranja poremeaja u
ponaanju i rizinih ponaanja mladih, na temelju kvalitativne istraivake studije, planiramo uestvovati u radu Meunarodnog interdisciplinarnog simpozija Pitanja identiteta, na Cresu (Hrvatska), septembra, 2010. godine.
2

124

Edina Vejo, Muharem Adilovi

Referentnost prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja


obezbjeuje i socijalna pedagogija, kako u disciplinarnom tako i u praktinom smislu. Svaka kultura i u njenom okrilju razvijana osebujna akademska tradicija, treba se razvijati ne samo kao recipijent ve i kao kredibilan
protagonist, akter u oblikovanju suvremene paradigme. Na ovaj nain je
razvijan tekst: sopstvenim razumijevanjem paradigme socijalne pedagogije i njenog referiranja u podruju prevencije poremeaja u ponaanju i
rizinih ponaanja.
LITERATURA
Apple, M. W. (1992). kola, uitelj in oblast. Ljubljana, SL: Znanstveno in publicistino sredie.
Bai, J. (2009). Teorije prevencije:Prevencija poremeaja u ponaanju i rizinih
ponaanja djece i mladih. Zagreb, HR: kolska knjiga.
Bohr, N. (1985). Atomska fizika i ljudsko znanje. Beograd: Nolit.
Bredekamp, S. (1996). Kako djecu odgajati. Zagreb: Educa.
Bronfenbrener, J. (1997). Ekologija ljudskog razvoja. Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva.
Cifri, I. (1994). Napredak i opstanak: Moderno miljenje u postmodernom kontekstu. Zagreb: Hrvatsko socioloko drutvo i Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu.
Fish, S. (2010). Does reason know what it is missing? The New York Times,
12.4.2010., http://opinionator.blogs.nytimes.com/2010/04/12/does-reasonknow-what-it-is-missing, accessed 1.6.2010.
Habermas, J. (2006). Religion in the public sphere. European Journal of Philosophy, 14(1), 125.
Kuhn, S. T. (2002). Struktura znanstvenih revolucija. Zagreb: Jesenski i Turk.
Rijavec, M., Miljkovi, D., Brdar, I. (2008). Pozitivna psihologija. Zagreb: IEP-DZ.
Ule, M. (1988). Konstitutivna vloga pedagoke inkluzije v koli. Problemi kolsko polje, 11, 111118.
Vujisi-ivkovi, N. (2008). Proces disciplinarizacije u polju pedagokih istraivanja i obrazovanja. Pedagogija 63(4), 540554.
Zlatar, J. (2008). Anthony Giddens: Refleksivna projekcija osobnosti. Revija za
sociologiju, 38(3), 161182.

Paradigmatski pristup prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja

125

BEHAVIOR RISK DISORDERS PARADIGM


(SOCIAL PEDAGOGY APPROACH)
Abstract
The aim of this paper is to describe grounding processes of Social Pedagogy
Devision at the Faculty of Islamic Pedagogy, Universtity of Zenica. At the begining, the authors emphasize the importance of the principle of complementary of
the research and religion as a base of the social pedagogy and social sciences in
general. Then the authors describe aims, tasks of the Special Pedagogy Devision, and the conferences that were held in April 2005, November 2007 and April
2010 and organized by Faculty of Islamic Pedagogy aimed to promote Special
Pedagogy Devision. Explaining the social pedagogy development dynamics, the
authors underline the questions of the early development and its meaning for
behavioral disorders prevention and multiperspectival identity forum. The author
concludes with the remarks about the significance of the social pedagogy (theory
and practice) for the prevention of behavioral disorders.
Key words: social pedagogy, development, behavioral disorders, prevention, Bosnia and Hercegovina

Vaninstitucionalni tretman djece i


omladine sa poremeajima u ponaanju

Meliha Bijedi
Apstrakt
Rad je posveen analizi odabranih naunih radova o vaninstitucionalnom
tretmanu djece i omladine sa poremeajima u ponaanju. Intervencije poduzete
tokom tretmana su posmatrane kroz analizu sudionika, analizu problema, strategiju intervenisanja, te mjere uspjenosti. U ostvarivanju svrhe rada koritena je
metoda zdruivanja studija koje se bave istim problemom. Odabrani su recenzirani radovi do kojih se dolo pretraivanjem baze podataka EBSCOhost Web. U
analiziranim radovima uoljiva je raznolikost i na nivou populacije i problema
istraivanja i metodologije koja je primijenjena u analizi. Veina programa je
evaluirana pozitivno, a tamo gdje se nije dolo do dobrih rezultata i gdje primijenjene intervencije nisu dale oekivani uspjeh, ukazano je na greke, npr. da
je potrebno promijeniti postavljene ciljeve. Nakon to su sumirani svi rezultati,
mogue je zakljuiti da je neophodno da politike i naune strukture snanije
podre djecu i omladinu i njihove porodice kada se nau u krizi, posebno snanijom afirmacijom prakse temeljene na dokazima. Za dobru evaluaciju provedenih
intervencija opravdano je koristiti i kvalitativne i kvantitativne metode.
Kljune rijei: evaluacija, vaninstitucionalni tretman, djeca i omladina,
praksa temeljena na dokazima.

UVOD
Ako sagledamo promjene u profesionalnoj filozofiji, stavovima i praksi u vezi sa tretmanom i specifinim mjerama intervencija koje se provode
prema djeci i omladini sa poremeajima u ponaanju, moe se konstatirati
da je filozofija znaajno izmijenjena zadnjih 30 i vie godina. Jedan znaajan koncept koji se razvijao u promjenama paradigme je praksa temeljena na dokazima (evidence-based practice). Kako navode Bouillet i iak
(2008), ideja o praksi temeljenoj na dokazima, na podruja drutvenih i
humanistikih nauka proirila se iz medicine, a radi se o pristupu koji zagovara primjenu drutvenih intervencija koje poivaju na strunoj procjeni

128

Meliha Bijedi

stanja i potreba korisnika te specifinoj konceptualizaciji ciljeva, procesa i


ishoda intervencije. Praksa temeljena na dokazima definie se vrlo razliito, od iroko postavljenih filozofskih temelja uz koje se veu srodni intervencijski i evaluacijski procesi, do vrlo specificiranih metodikih pristupa.
Rosen i Proctor (2002) pojam prakse temeljene na dokazima definiu
kao planiranje praktinog rada na temelju poznatih empirijskih saznanja,
kako bi intervencija dovela do eljenih ishoda. Gambrill (2007) praksu
temeljenu na dokazima opisuje kao filozofiju i proces usmjeren unapreivanju efektivnosti profesionalne procjene u integraciji informacija koje
se odnose na korisnika, odnosno kao vodi za razmiljanje o tome kakvu
bi odluku trebalo donijeti, odnosno savjesno i eksplicitno koritenje postojeih dokaza i znanja u donoenju odluka o dobrobiti korisnika. Praksa
temeljena na dokazima moe se definisati i kao savjesna, jasna i razborita
upotreba najboljih postojeih dokaza u donoenju odluka o zatiti pojedinih osoba, kao temelj tretmana i servisa iji su rezultati nauno potvreni
ili kao kvalitativno usavravanje procesa koji osigurava odgovornost na
svim nivoima: od kreiranja politike do nauno verifikovanih modela tretmana (Beinecke, 2004, prema: Bouillet, Uzelac, 2007).
Da bi intervencija bila prepoznata kao praksa temeljena na dokazima
ona mora sadravati naune spoznaje, praktinu strunost i etiku dimenziju intervencije u isto vrijeme. Drugim rijeima, struna praksa u kreiranju
tretmana usmjerenog djeci i omladini podrazumijeva postojanje naunih
studija o efektivnim programima i njihovu implementaciju u praktinom
radu. Naalost, postoje brojni pokazatelji koji upuuju na zakljuak da
praktina djelatnost profesionalnih pomagaa ima malo dodirnih taaka
sa onim to znaju o teorijama i naunim spoznajama na kojima se temelji njihova profesija, to smanjuje mogunosti dobre predikcije rezultata
praktinog rada. Bouillet i iak (2008) razloge nedovoljne povezanosti
naunih istraivanja i praktinog pomagakog rada dijele u dvije osnovne
grupe. Prva se grupa razloga odnosi na izbor metoda praktinog rada koje
su najee voene partikularnim teorijskim orijentacijama i tehnikama
rada, dok se druga grupa razloga vee uz nedovoljnu praktinu primjenjivost metoda i rezultata naunih istraivanja. Prevladavanje ovih neujednaenosti podrazumijeva napore i promjene kako u naunom, tako i u
praktinom radu.
Bez obzira na navedene i druge neusuglaenosti praktinih i naunih
aspekata tretmana usmjerenog djeci i omladini, ostaje injenica da praksa temeljena na dokazima podrazumijeva snaniju afirmaciju zahtjeva za

Vaninstitucionalni tretman djece i omladine sa poremeajima u ponaanju

129

njihovom naunom evaluacijom. Poznato je, evaluacija podrazumijeva


procjenjivanje neke vrijednosti ili neke pojave prema nekom utvrenom
kriteriju ili standardu (Ani, 2000). To je procjena unaprijed projektovanih i planiranih aktivnosti nekih pojedinaca, grupa ili institucija i njihovih
rezultata, a mogue ju je provoditi u svim fazama planiranja i provoenja
aktivnosti. Evaluaciju ine postupci namijenjeni utvrivanju efekata provedenih intervencija, odnosno aktivnosti planiranih za postizanje nekog individualnog ili drutvenog cilja (Ajdukovi, Ajdukovi, 2004). Evaluacija
ovisi o sloenosti intervencije koja se ogleda u brojnosti i raznovrsnosti
intervencijskih aktivnosti, nivoima na kojima se oekuju njeni efekti, meusobnoj ovisnosti pojedinih efekata te o usmjerenosti ili irini cilja koji
se eli postii intervencijom. Radi li se o intervencijama koje su usmjerene
djeci i omladini, svakako je rije o brojnim planiranim strategijama koje
su usmjerene dostizanju promjena u socijalnoj realnosti ciljne populacije,
kako bi ona postigla vei nivo razvoja i dobrobiti. U pitanju je vrlo sloen
zahtjev koji se stavlja pred naunike i praktiare, a koji podrazumijeva
njihovu usku saradnju. Od njih se, naime, oekuje da prilikom planiranja
svake intervencije izaberu najbolju moguu strategiju evaluacije koja e
usaglasiti potrebe korisnika, ciljeve intervencije i zahtjeve naune evaluacije. Prije svega, potrebe korisnika potrebno je prevesti u ciljeve intervencije, a evaluaciju osmisliti na nain koji e omoguiti mjerenje zadanih
ciljeva. S tim u vezi, u literaturi se najee spominju na rezultate usmjerena evaluacija, na proces usmjerena evaluacija, te evaluacija usmjerena
na rezultate i na proces (Snchez et al., 2005). Jedan od modela evaluacije
sloenih projekata (kakvi su intervencije usmjerene djeci i omladini) jeste
Logical Framework Approach (LFA), koji se koristi za logiku analizu i
strukturirano promiljanje pri planiranju i ocjenjivanju sloenih projekata.
U ovom se pristupu kao polazna taka uzima svrha koja se projektom eli
postii. Logika je jednostavna i transparentna: ako se moe dokazati da
provedene aktivnosti dovode do specifinih postignua koja se mogu mjeriti, onda ta postignua pod odreenim pretpostavkama vode do planiranih
ishoda i zatim do ostvarenja svrhe projekta (Ajdukovi, Ajdukovi, 2004:
1011). U pravilu ukljuuje analizu sudionika (korisnika, izvritelja, donositelja odluka, financijera), analizu problema (preciznu definiciju okvira
i predmeta analize i identifikaciju glavnih problema s kojima se suoavaju
ciljane grupe), postavljanje preciznih, mjerljivih i realnih ciljeva, analizu strategija (projektnih aktivnosti), te definisanje indikatora (rezultata)
uspjenosti (AusAID, 2005).

130

Meliha Bijedi

U kontekstu intervencija usmjerenih djeci i omladini sa poremeajima


u ponaanju, evaluacijskim se strategijama nastoji odgovoriti na pitanja o
prirodi i ozbiljnosti problema na koje je intervencija usmjerena, nainima
razvoja intervencija, posljedicama intervencije na ponaanje pojedinaca/
drutvenih grupa, povezanosti izmeu trokova i efekata intervencije, kao i
o naunim potvrdama navedenih efekata (Boruch, 2007). Ipak, radovi koji
bi obuhvatili sve aspekte tako shvaene evaluacije u naunoj su literaturi
prava rijetkost. Zbog toga, kao i zbog oiglednog rastueg znaaja evaluacije u planiranju i realizaciji intervencijskih programa, ovaj je rad posveen analizi dostupnih naunih radova o evaluaciji intervencija usmjerenih
djeci i omladini sa poremeajima u ponaanju. Budui da se najvei dio
intervencija poduzima bez izdvajanja djece i omladine iz porodice, naa je
panja usmjerena na intervencije u zajednici, odnosno na intervencije koje
se odvijaju u prirodnom okruenju djece i omladine.
METODOLOKA OBJANJENJA
Pojmovi koriteni u ovom radu, kao to su intervencije, podrazumijevaju namjerne postupke namijenjene podupiranju i/ili pomaganju korisnicima da prevaziu svoje tekoe i postignu svoje ciljeve povezane sa
razvojem potrebnih znanja, vrijednosti i vjetina. Obuhvataju tretman, ali i
ostale aktivnosti koje se koriste za prevenciju problema i za postizanje ciljeva koji vode socijalnoj dobrobiti, a ukljuuju psihoterapiju, zastupanje,
posredovanje, socijalno planiranje, rad u zajednici i mnoge druge aktivnosti. Intervencije u zajednici odnose se na sve tretmanske mjere i aktivnosti
koje se poduzimaju u okruenju neovisno jesu li dobrovoljno ili zakonski
odreene (Ajdukovi, 2008:6263). Kljuno je to ne podrazumijevaju institucionalni tretman. Rane intervencije obuhvataju sve aktivnosti usmjerene na prepoznavanje djece pod rizikom u svojim porodicama i smanjivanje vjerovatnosti pojave ili eskalacije nepoeljnih ponaanja roditelja.
Usmjerene su na pojedince ili porodice kod kojih su identifikovani mali
ali vidljivi znakovi ili simptomi nekog ponaanja koje odstupa od normi
zajednice, a koja potencijalno mogu ugroziti najbolji interes djeteta. Pretpostavka ranih intervencija je identifikacija konkretnih porodica u kojima
djeca ve ive pod odreenim psihosocijalnim rizicima i pruanje nestigmatizirajuih oblika pomoi, podrke i tretmana u irem smislu te rijei.
Upravo zbog opisanih znaenja pojmova vezanih uz intervencije, u radu

Vaninstitucionalni tretman djece i omladine sa poremeajima u ponaanju

131

nismo unaprijed specificirali bio-psiho-socijalna obiljeja djece i omladine


kojima su intervencije usmjerene. Oekujemo, naime, da su ranim intervencijama (koje se poduzimaju u zajednici) obuhvaena djeca i omladina
sa razliitim karakteristikama, ovisno o tome o kojem je nivou intervencije
rije (radi li se o univerzalnoj, indiciranoj ili selektivnoj prevenciji).
Ostvarivanju svrhe rada, odnosno analizi dostupnih naunih radova o
evaluaciji intervencija usmjerenih djeci i omladini, pristupili smo koristei
metodu saimanja rezultata postojeih studija. Toj smo se metodi priklonili zbog naprijed spomenute oskudnosti cjelovitih evaluacijskih studija,
kako bismo mogli izvesti opi zakljuak o efektima vaninstitucionalnih
intervencija usmjerenih djeci i omladini, kao i o elementima intervencija o
kojima ti uinci ovise. Opravdanost ovakve analize u drutvenim naukama
moe se sagledati kroz tri aspekta (Milas, 2003:522). Prvi se odnosi na
oskudnu kumulaciju nalaza. Drugi je aspekt sadran u slabim efektima to
ih proizvode ispitivane nezavisne varijable, a trei u golemom poveanju
broja istraivanja sadranih u naunim asopisima.
Studije ukljuene u analizu dobivene su pretraivanjem baze podataka
EBSCOhostWeb (Academic Search Complete), pri emu su u obzir uzeti
samo oni radovi koji su na Internetu bili dostupni u cijelosti (recenzirani
radovi koji upuuju na zadovoljavanje osnovnih kriterija naunog istraivanja). U prvom smo koraku radove pretraili koristei vrlo openite
kljune rijei (uz oekivanje zdruenog efekta). To su: intervencija, djeca,
omladina i evaluacija (intervention, children, youth, evaluation). Pretraivanje je obavljeno 30. maja 2009, uz vremensko ogranienje pretrage na
radove od 1. januara 2000. do 30. maja 2009. godine. Na zadane kljune rijei u bazi EBSCOhostWeb naeno je 206 radova, pri emu je samo
dio radova ukljuivao evaluaciju neke specifine intrevencije. Za potrebe
ovog rada izdvojili smo 14 radova koji se odnose na evaluaciju intervencija usmjerenih djeci i/ili omladini, a provode se u lokalnim zajednicama.
Prema tome, u radu neemo prikazati sve, ve samo odabrane naune lanke koji oslikavaju trendove u naunim evaluacijama vaninstitucionalnih
intervencija. Ocjenjujemo da i na taj nain ostvarujemo dovoljno irok
uvid u ovo, razmjerno zanemareno, podruje istraivanja na naem geografskom prostoru. U analizu su ukljueni: uzorak ispitanika, obiljeja
intervencije, nain evaluacije i glavni rezultati.

132

Meliha Bijedi

REZULTATI
Remafedi (2001): Linking HIV-Seropositive Youth
with Health Care: Evaluation of an Intervention
Uzorak ispitanika: U istraivanju je uestvovalo 30 HIV-pozitivnih
mladih osoba u dobi od 23 godine koje su prijavljene Odjelu za zdravstvo
u Minnesoti (SAD) od 1992. do 1998. godine, a zadovoljavale su kriterije
za intervenciju i 89 osoba u dobi od 13 do 21 godine koje su odjelu prijavljene od 1985. do 1992. godine (kontrolna grupa).
Obiljeja intervencije: Specijalist za rane intervencije je u inicijalnim
intervjuima prikupljao informacije o sudionicima istraivanja, informisao
ih o lokalnim HIV/AIDS programima i mogunostima, te im preporuio
one koje su za njih odgovarajue. Svi su programi bili besplatni, a obuhvatali su: procjenu potreba, edukaciju, savjetovanje, voenje sluaja, ranu
zdravstvenu intervenciju, savjetovanje o HIV protutijelima i testiranje partnera, kondome, informativne servise i fondove za hitne sluajeve. Uee
u svim ponuenim programima bilo je dobrovoljno i odvijalo se uz individualno voenje specijalista za rane intervencije.
Metode evaluacije: Sve informacije prikupljene inicijalnim intervjuima unesene su u DBase4 bazu podataka i obraivane pomou SPSS programa. Za poreenje udjela ispitanika koji su uestvovali u ponuenim
programima prije i poslije standardne intervencije, kao i za odnos uea s
obzirom na sociodemografska obiljeja ispitanika, koriten je x2 test. Kao
statistiki znaajna tretirana je vjerovatnost od 0.10 i manje.
Cilj evaluacije: Utvrditi doprinos voenja sluaja (case management)
uobiajenim metodama intervencije u tretmanu mladih osoba zaraenih
HIV virusom i analizirati ovisnost tog doprinosa s obzirom na sociodemografska obiljeja ispitanika.
Glavni rezultati: Uee u ponuenim programima, u sluajevima u
kojima su ispitanici bili ukljueni u voenje sluaja poraslo je s 33% na
51%. Uee nije u vezi sa sociodemografskim obiljejima ispitanika.

Vaninstitucionalni tretman djece i omladine sa poremeajima u ponaanju

133

Betts et al. (2001): System-Wide Evaluation: Taking the Pulse


of a National Organization Serving Children, Youth,
and Families at Risk
Uzorak ispitanika: U istraivanju je uestvovalo 4.928 punoljetnih
osoba oba pola i razliitih rasa iz 42 drave SAD koje su ispunile nacionalni upitnik o jaanju kapaciteta za zatitu, a koje su profesionalno angaovane u radu sa rizinom populacijom. Radi se o vrlo opsenom mjernom
instrumentu kojeg su za potrebe Nacionalne agencije za saradnju u pitanjima zatite djece, omladine, porodica i zajednica u riziku.
Obiljeja intervencije: Nacionalna agencija za saradnju u pitanjima
zatite djece, omladine, porodica i zajednica u riziku postoji u svim dravama SAD. Njena je uloga sadrana u implementaciji zajednikih vizija i
stratekog planiranja, podravanja i uvaavanja osoblja koje radi s rizinom
populacijom, irenje programa kojeg agencija promovira, meusobna saradnja podrunica agencije i suradnja agencija s drugim organizacijama.
Metode evaluacije: U razdoblju od 1992. do 1996. godine, Agencija
je provela opseno istraivanje temeljeno na upitniku koji je sadravao pitanja vezana uz procjenu opaenog i eljenog nivoa kvaliteta ispunjavanja
ciljeva Agencije. Ispitanici su izraavali stepen slaganja s ponuenim tvrdnjama, a rezultati su analizirani pomou t-testa, a kao znaajne tretirane su
razlike na nivou 0.01 i manje.
Cilj evaluacije: Opi cilj istraivanja odnosio se na procjenu organizacijske potpore programima za djecu, omladinu i porodica u riziku.
Glavni rezultati: Iako je na optem nivou utvreno da Agencija postie ciljeve zbog kojih je osnovana, utvrene su razlike izmeu eljene i
postojee uloge Agencije. Ispitanici u pravilu od Agencije oekuju jasniju
sliku oekivanja od rada sa djecom, omladinom i porodicama u riziku,
kao i usaglaavanje dravnih i nacionalnih oekivanja. Potrebno je kreirati
strategije koje bi u veoj mjeri uvaavale djecu, omladinu i porodice u riziku. Nadalje, sudionici intervencija oekuju snaniju podrku od politikih
i naunih struktura, a opaeno je i nezadovoljstvo raspoloivim kadrovima
i saradnjom u sistemu intervencija.

134

Meliha Bijedi

Anda (2001): A Qualitative Evaluation of a Mentor Program


for At-Risk Youth: The Participants Perspective
Uzorak ispitanika: U istraivanju je uestvovalo 36 ispitanika koji su
u Los Angelesu (SAD) u razdoblju jedne akademske godine, od septembra
1997. do juna 1998. godine, bili ukljueni u program mentorstva (18 mentora i 18 maloljetnika) koji su okarakterisani kao omladina u riziku zbog
niskog kolskog postignua, delinkventnog ponaanja, druenja sa osobama asocijalnog ponaanja, konzumiranja psihoaktivnih supstanci.
Obiljeja intervencije: Evaluiran je program R.E.S.C.U.E. (Reaching
Each Student Capacity Utilizing Educatin), koji podrava razvoj prijateljskog odnosa kao polazne osnove za svaku intervenciju. Ispitivan je
doivljaj interakcije meu sudionicima programa, i oekivanja tienika
od odnosa sa njihovim mentorima u programu. Koriteni su individualni
audiozabiljeeni intervjui koji su sadravali standardizirani set otvorenozatvorenih pitanja postavljenih u sadanjem vremenu, a koja su se odnosila
na njihova trenutna oekivanja. Podaci su obraivani primjenom kvalitativnih metoda.
Cilj evaluacije: Utvrditi da li se program razvoja pozitivnog prijateljskog odnosa moe koristiti u terapijske svrhe i da li se njim moe utjecati
na promjenu ivotnih stavova mladih.
Glavni rezultati: Intervencije koje se provode prema omladini u riziku mogu se znaajno ojaati uvoenjem starijih volontera koji su voljni
uspostaviti odnos sa mladom osobom jedan na jedan. Kako bi program
bio to uspjeniji i dao to bolje rezultate, neophodno je obratiti panju na
slijedee: volontere bi trebalo paljivo birati, dobro upoznati sa njihovom
ulogom i odgovornostima, osigurati struni nadzor odnosa volontera i tienika, a za dobru evaluaciju potrebno je koristiti i kvalitativne i kvantitativne istraivake metode.
Elliot et al. (2002): Evaluation of a community intervention
programme for preschool behaviour problems
Uzorak ispitanika: Uzorak je inilo 330 ispitanika predkolske dobi,
koja borave u vrtiima u predgrau Melbourna (Australija), od ega 54,2%
djeaka i 45,8% djevojica.
Obiljeja intervencije: Uz pristanak roditelja djeca su testirana Skalom za procjenu ponaanja za predkolsku dob (Preschool Behavior Que-

Vaninstitucionalni tretman djece i omladine sa poremeajima u ponaanju

135

stionnaire PBQ). Nakon to je izvrena procjena velikog uzorka predkolske djece, konstruirane su etiri grupe: a) djeca koja su u redovnom
predkolskom programu podvrgnuta programu za razvoj fonolokih vjetina; (b) djeca iji su roditelji pohaali est sesija treninga za upravljanje
djejim ponaanjem; (c) djeca koja su prola obje intervencije; (d) kontrolna grupa.
Metode evaluacije: Izvreno je mjerenje prije i poslije intervencije
nakon prve i druge godine njenog trajanja. Potom je izvrena procjena
efekata na djeje ponaanje i usvajanje jezika. etiri grupe su komparirane
statistikim testom ANOVA prije i poslije intervencija kako bi se uoile
razlike izmeu grupa.
Cilj evaluacije: Podrati intervencije temeljene na porodici kako bi
se reducirali eksternalizovani problemi u ponaanju kod djece predkolske
dobi.
Glavni rezultati: Provedene intervencije su rezultirale pozitivnim
efektima, koji se ogledaju u znaajnom smanjenju hiperaktivnog ponaanja kod djece iz grupe u kojoj su kombinovane intervencije, a nakon dvije
godine provoenja intervencija reduciran je i problem anksioznosti. Pozitivan aspekt ove evaluacijske studije je razvoj intervencija koje su podrane od roditelja i odgojitelja predkolske djece. Dalji razvoj intenzivnijih
i efektivnijih intervencija podrazumijeva programe treninga roditeljskih
vjetina kao podrke intervencijama temeljenim u zajednici za porodice i
djecu u riziku.
Chafouleas (2004): Integrating Home, School, and Community
Resources: Evoluation of a District-Wide prevention Program
Uzorak ispitanika: U istraivanju je uestvovalo 98 uenika, od toga
58 mukog spola i 40 enskog. Usluge specijalne edukacije je primalo 34
uenika iz uzorka.
Obiljeja intervencije: Primijenjene su opsene intervencije koje su
se odnosile na rad sa uenicima i njihovim porodicama s primarnim fokusom na porodicu. Neki od zadataka su bili usmjereni na pohaanje nastave, naine komuniciranja, uvaavanje autoriteta i razvoj samopotovanja.
Kroz program se nastojalo pomoi djeci i njihovim porodicama u kriznim
situacijama, stalnim konsultacijama, intenzivnom supervizijom, preventivnim djelovanjem i mentorstvom.

136

Meliha Bijedi

Metode evaluacije: Podaci su prikupljeni tokom jedne kolske godine, a sadravali su slijedee informacije: ope podatke (kola, razred, dob,
pol); razlog zbog kojih je dijete upueno u program; pokazatelji napredovanja uenika/porodice kroz program; uenikovo napredovanje (kolski
uspjeh, ponaanje); podaci o problemima u ponaanju. Uenici/roditelji/
nastavnici su testirani na poetku i po zavretku programa. Podaci su statistiki obraeni, primijenjen je t-test (na razini znaajnosti p<0,001).
Cilj evaluacije: Procijeniti djelovanje programa (Placement Prevention Program) koji je usmjeren jaanju zatitnih faktora rizinih porodica
ija su djeca u riziku od izdvajanja iz porodice.
Glavni rezultati: Od 79,5% sudionika koji su bili ukljueni u program
zbog loe porodine situacije, njih 22% su uspjeno zavrili program za
osam mjeseci, 57% sluajeva je nastavilo program, dok je samo 3% bilo
izdvojeno iz porodice.
Sambrano et al. (2005): Understanding Prevention
Effectiveness in Real-World Settings: The National Cross-Site
Evaluation of High Risk Youth Programs
Uzorak ispitanika: Istraivanjem je bilo obuhvaeno ukupno 10.473
ispitanika od ega 5.934 mladih osoba koje su participirale u 48 programa
prevencije ovisnosti i 4.539 mladih kontrolne skupine (oba pola i razliitog etnikog i rasnog identiteta).
Obiljeja intervencije: Procjena razlika u karakteristikama uspjenosti
preventivnih strategija programa bila je kategorisana u rasponu od jedne
do etiri intervencije: programi vjetina ponaanja (fokusirani na socijalne
vjetine i razvoj osnovnih ivotnih vjetina), programi fokusirani na informisanje (edukativni sadraji vezani za puenje, alkohol, droge), programi
fokusirani na rekreaciju (promoviranju vanosti koritenja slobodnog vremena za pozitivne aktivnosti) i afektivni programi koji su fokusirani na
psihosocijalne osobitosti omladine (ukljuuje razvoj pozitivne slike o sebi
i samopotovanja).
Metode evaluacije: Sumirani su podaci opsenih studija o efektima
preventivnih intervencija u vremenskom razdoblju od pet godina. Prvo su
sumirane vrijednosti dva razliita uzorka, onih koji su uestvovali u preventivnim programima u lokalnoj zajednici o zloupotrebi psihoaktivnih
supstanci i onih koji nisu uestvovali u programima (kontrolna grupa).

Vaninstitucionalni tretman djece i omladine sa poremeajima u ponaanju

137

Evaluacija je temeljena na multivarijantnoj analizi podataka i metaanalizi.


Provedena je multivarajntna statistika obrada koja je znaajna za utvrivanje identifikovanih povezanih longitudinalnih efekata intervencija i za
opisivanje razlika tih efekata izmeu subgrupa u programima i subgrupa
meu ispitanicima. Metaanalitiki pristup je koriten kako bi se to bolje
objasnila jaina efekata pojedinih programa.
Cilj evaluacije: Cilj evaluacije bio je metaanalizom utvrditi dizajn
intervencije koja daje najbolje rezultate.
Glavni rezultati: Dolo se do spoznaja o selekciji, primjeni i prilagodljivosti modela programa koji su se pokazali uspjenim. U analizi efekata
svih programa pokazale su se male varijacije meu njima, ali je utvreno pet karakteristika koje su nune za pozitivnu evaluaciju: unapreenje
vjetina ponaanja; upotreba introspektivnog uenja, jaanje saradnikog
odnosa; koherentni program prakatinog djelovanja; visok nivo usluga.
Alpert, Britner (2005): Social Workers Attitudes Toward
Parents of Children in Child Protective Services: Evaluation
of a Family-Focused Casework Training Program
Uzorak ispitanika: U studiji je uestvovalo 251 zaposlenik Odjela za
djecu i porodicu u dravi Connecticut (SAD) koji su iskljuivo bili angaovani u servisu za zatitu djece, u prosjeku su 3,6 godina proveli na
trenutnoj poziciji, a prosjeno 6,6 godina su bili zaposleni u agenciji. Svi
ispitanici su imali prosjeno 8,2 godina radnog iskustva sa porodicama.
Obiljeja intervencije: Intervencije koje su provoene u okviru programa su: jaanje saradnje izmeu socijalnog radnika i roditelja; poboljanje komunikacije meu lanovima porodice, rjeavanje problema, razvoj
roditeljskih vjetina i poboljanje uslova ivota.
Metode evaluacije: Komparirani su stavovi zaposlenika Odjela za djecu i porodicu, onih koji su proli trening i onih koji nisu trenirani za program
voenja studije sluaja s fokusom na porodicu. Evaluacija je vrena posebno kreiranim instrumentom za longitudinalno istraivanje kojim su socijalni
radnici testirani prije, u toku i poslije treninga. Individualno napredovanje
ispitanika mjerilo se kontinuirano, tokom trajanja intervencije, a dobiveni su
rezultati koriteni za mijenjanje stavova zaposlenika o roditeljima tienika.
Rezultati su takoe koriteni za odabir zaposlenika pogodnih za ukljuivanje
u trening. Podaci su obraeni programom MANOVA.

138

Meliha Bijedi

Cilj evaluacije: Utvrditi razlike u radu zaposlenika koji su bili podvrgnuti treningu i onih koji nisu, kako bi se to bolje razumjela primjena
studije sluaja fokusirane na porodicu.
Glavni rezultati: Nisu utvrene razlike u stavovima prema roditeljima
klijenata izmeu treniranih i netreniranih socijalnih radnika. Tako dobiveni rezultati su objanjeni time da dugogodinje iskustvo u radu s djecom i
roditeljima ima uticaja na formiranje pozitivnih stavova jednako kao i kod
radnika koji nemaju iskustvo, a bili su podvrgnuti treningu.
ODonnell et al. (2005): Saving Sex for Later: An Evaluation
Of a Parent Education Intervention
Uzorak ispitanika: U istraivanju je uestvovalo 846 porodica uenika petih i estih razreda iz sedam javnih osnovnih kola u gradu New York
(SAD) koji su u periodu od 2003. do 2005. godine bili podvrgnuti intervencijama edukativnog programa. Istraivanje je ukljuivalo i kontrolnu
grupu.
Obiljeja intervencije: Program se odnosi na intervencije temeljene
na teoriji socijalnog razvoja, a usmjeren je na ulogu roditelja u prevenciji
ranog stupanja u seksualne odnose kod adolescenata. Program je realizovan na nain da su tri audio CD-a u trajanju po 25 minuta na kojem se nalaze prie po modelu uloga podijeljeni roditeljima kako bi im se pomoglo
da prepoznaju pravi trenutak kada bi trebali razgovarati sa svojom djecom
o vrijednostima i oekivanjima i na koji nain bi to trebali uiniti.
Metode evaluacije: Nakon pilot testiranja roditelja putem elektronske
pote, te tri mjeseca nakon provedene intervencije, vreno je ispitivanje
putem telefona, kako bi se to bolje procijenili odgovori. U analizi podataka koritena je deskriptivna statistika, multivarijantna analiza i regresijska
analiza.
Cilj evaluacije: Utvrditi uspjenost programa koji putem odreenih intervencija promovira pozitivno roditeljstvo i uticaj na ponaanje
omladine.
Glavni rezultati: Program Saving Sex for Later je evaluiran kao dosta
uspjean u pomoi roditeljima da ostvare pozitivnu komunikaciju sa adolescentima, da na to laki nain prebrode pubertetske probleme sa svojom
djecom kako bi izbjegli rizina ponaanja. Intervencije su se pokazale dosta efikasnim za razvoj roditeljskih vjetina.

Vaninstitucionalni tretman djece i omladine sa poremeajima u ponaanju

139

Christ et al. (2005): Evaluation of a Preventive Intervention


for Bereaved Children
Uzorak ispitanika: U istraivanju je uestvovalo 184 porodica koje
su zadovoljavale kriterije za intervencije (da je porodica dostupna, da oba
roditelja ive u zajednikom domainstvu, da je jedan od roditelja obolio
od karcinoma, da porodica ima bar jedno dijete u dobi od 717 godina kod
kojeg nije registrovan neki ozbiljniji emocionalni poremeaj). Za studiju
je takoer bila odreena kontrolna grupa od 556 djece iz lokalnih kola
(dobi od 7 do 17 godina) iz 434 obitelji.
Obiljeja intervencije: Intervencija je ukljuivala individualni ili grupni
rad s porodicama i telefonske pozive od strunjaka za mentalno zdravlje.
Metode evaluacije: Obje grupe su bile podvrgnute mjerenju baterijom
psiholokih testova. Procjena je vrena na poetku intervencija, nakon 7
i 14 mjeseci poslije smrti roditelja. Kvantitativnim metodama vrena je
procjena djeje anksioznosti, depresije, samopotovanja, ponaanja i komunikacije, evaluacija ishoda intervencije i identifikacija faktora koji su
uticali na ishode djejeg ponaanja. Prilikom statistike obrade koritene
su analiza varijance (ANOVA), multivarijantne analize, ukljuujui i linearnu regresiju.
Cilj evaluacije: Utvrditi efektivnost intervencija prema porodicama u
kojima jedan od roditelja boluje od raka, te ostvarivanja zatite i podrke
djeci nakon gubitka roditelja.
Glavni rezultati: Dolo se do pokazatelja da veliku ulogu u ishodu
tretmana imaju godine i pol, kako roditelja tako i djece. Psihoedukativne
intervencije su se pokazale izuzetno dobrim za jaanje komunikacije unutar porodice i prevazilaenjem problema uzrokovanih boleu roditelja,
te lakeg prevazilaenja krize kod djeteta nakon smrti roditelja. Sam program je pozitivno evaluiran.
Marsden et al. (2006): An evaluation of a brief motivational
intervention among young ecstasy and cocaine users:
no effect on substance and alcohol use outcomes
Uzorak ispitanika: Uzorkom je bilo obuhvaeno 342 ispitanika u dobi
od 16 do 22 godine koji su bili evidentirani kao uivaoci psihoaktivnih
supstanci (ekstazi, kokain, krek) na pet lokacija u Londonu i jugoistonoj
Engleskoj.

140

Meliha Bijedi

Obiljeja intervencije: Program su provodili 12 radnika uposlenih u


Agency youth drug i dva istraivaa, a intervencije su podrazumijevale
apstinenciju ispitanika (u odnosu na konzumiranje droga), mjerenja frekvencije upotrebe stimulansa i alkohola u periodu od 90 dana, a procjena
je vrena upitnicima koje su popunjavali ispitanici i putem intervjua.
Metode evaluacije: U svrhu procjene, pored toksikolokih testova,
upitnika, socijalni radnici su obavljali razgovore sa ispitanicima. Ispitanici
kod kojih je utvreno smanjenje konzumiranja droga, bili su podvrgnuti
dodatnim testiranjima, kako bi se utvrdilo ta je najvie uticalo na njihovo
ponaanje. U obradi prikupljenih podataka koristila se regresijska analiza i
analiza kovarijance iz generalizanih linearnih modela (SPSS 12.0).
Cilj evaluacije: Utvrditi nivo efektivnosti provoenih intervencija
kod omladine, stalnih konzumenata psihoaktivnih supstanci.
Glavni rezultati: Provedeni program nije pozitivno evaluiran, postoje
odreeni pozitivni uinci na ispitanike ali ne u dovoljnoj mjeri da bi se
konstatiralo da je program uinkovit.
Wright et al. (2006): Community-based Arts Program for Youth
in Low-Income Communities: A Multi-Method Evaluation
Uzorak ispitanika: Za potrebe istraivanja je koriten veliki uzorak
koji broji 25.000 djece u dobi od 0 do 23 godine iz pet gradova Kanade.
Obiljeja intervencije: Program je provoen u trajanju od tri godine,
na nain da su djeca i omladina uestvovali u devetomjesenom teaju fokusiranom na teatar, a podrazumijevao je vizuelni aspekt (facijalna ekspresija, scenografija, crtanje i slikanje) i medijski aspekt (digitalna predstava
i montaa). Razvoj prosocijalnih vjetina odvijao se kroz grupni rad i rad
u parovima.
Metode evaluacije: Prikupljeni podaci su obraeni pomou statistikih programa SAS i SPSSS, primijenjena je multivarijantna analiza i analiza rasta i pada krive.
Cilj evaluacije: Procijeniti koliko je program uinkovit u smanjenju
emocionalnih problema i razvoju socijalnih vjetina kod djece.
Glavni rezultati: Umjetniki program je procijenjen kao visoko kvalitetan jer daje znaajne pokazatelje u promjeni ponaanja djece. Pored poboljanih umjetnikih sposobnosti, uoen je razvoj socijalnih vjetina, smanjena je
nasilna komunikacija, te interes ispitanika za sklapanje novih prijateljstava.

Vaninstitucionalni tretman djece i omladine sa poremeajima u ponaanju

141

Wolfteich, Loggins (2007): Evaluation of the Childrens Advocacy


Center Model: Efficiency, Legal and Revictimization
Uzorak ispitanika: U istraivanju je uestvovalo 184 ispitanika (zlostavljane i zanemarene djece). Do uzorka se dolo metodom sluajnog
izbora, na Floridi (SAD) u periodu od 1997. do 2002. godine, a koji su
prijavljeni uredima za zatitu djece. Uzorak je bio podijeljen na tri dijela:
59 ispitanika je bilo podvrgnuto tretmanu u odvjetnikom centru, dok su
ostali ispitanici bili podvrgnuti tretmani u dva druga ureda sa tradicionalnim pristupom (72 ispitanika u timu za zatitu djece, a 53 ispitanika u
lokalnom odjelu za zatitu djece i porodice).
Obiljeja intervencije: Odvjetniki centar za djecu osmiljen je i formiran na nain da upoljava odvjetnika (posrednika za intervencije) za
djecu koji prua pomo i podrku zlostavljanoj i zanemarenoj djeci. Cilj
provoenja intervencija je izbjegavanje izdvajanja djeteta iz porodice. Intervencije su usmjerene na devet podruja: razgovor sa djetetom, medicinski pregled djece, osiguravanje usluga za mentalno zdravlje, odbrana
rtve, analiza sluaja, voenje sluaja, prijateljska podrka djeci, multidisciplinaran timski rad, organizacijska struktura.
Metode evaluacije: Primijenjena je statistika obrada podataka (Hikvadrat test), statistika znaajnost p<0,001.
Cilj evaluacije: Utvrditi postojanje razlike izmeu tri postojea modela zatite djece, te posebno utvrditi efektivnost provoenih intervencija
u odvjetnikom centru kao modelu zatite u odnosu na dva tradicionalna
modela zatite djece.
Glavni rezultati: Evaluacija je pokazala da je, iako se program u odvjetnikom centru moe okarakterisati dosta uspjenim, neophodno redefinirati ciljeve kako bi uinkovitost na svim nivoima intervencije bila apsolutna,
jer su rezultati u nekoliko sluajeva pokazali ponovno zlostavljanje.
Nabors et al. (2003): Evaluation of an Intervention for Children
Experiencing Homelessness
Uzorak ispitanika: U istraivanju je uestvovalo 122 ispitanika, 68
djeaka i 54 djevojice, koji su se prijavili u sklonite za beskunike. Od
navedenog uzorka 80% ispitanika su bili afro-amerikanci.
Obiljeja intervencije: Evaluacija intervencije vrena je u dva dijela u
toku ljetnog programa. U prvom dijelu su uitelji i tim za implementaciju

142

Meliha Bijedi

objasnili i uveli sistem ponaanja kako bi se ojaalo prosocijalno ponaanje. U drugom dijelu su studenti vrili promociju mentalnog zdravlja.
Metode evaluacije: Procjena je vrena na nain da su upitnike popunjavale majke djece (Child Behavior Checklist, Ahenbach, 1991; How My child
is Doing Surwey, Nabors et al., 2001; McMaster Family Assesment Device,
Epstein et al., 1983) na osnovu kojih su dobivene informacije o djejem
ponaanju i funkcioniranju porodice. Upitnike za procjenu su takoe popunjavali i uitelji koji su radili sa djecom u programu. Dobiveni podaci su
obraeni statistikim programom SPSS (ANOVA, hi-kvadrat test).
Cilj evaluacije: Utvrditi uinkovitost provedenih intervencija u toku
ljetnog programa u cilju razvoja prosocijalnog ponaanja kod djece.
Glavni rezultati: Program je pozitivno evaluiran, uoene su znaajne promjene u ponaanju kod djece beskunika nakon to su provedene
intervencije.
Danielzik, Pust, Muller (2006): School-based interventions to prevent
overweight and obesity in prepubertal children: process and 4-years
outcome evaluation of the Kiel Obesity Prevention Study (KOPS)
Uzorak ispitanika: U istraivanju je uestvovalo 344 ispitanika, djece
dobi od 6 do 10 godina u 18 kola odabranih metodom sluajnog izbora u
Kielu (Njemaka), uz kontrolnu skupinu od 1.420 ispitanika.
Obiljeja intervencije: Program ponaanja i informacije o pravilnom
unosu hrane dane su uenicima, nastavnicima i roditeljima. Prema uputstvima, uenici su morali svaki dan unositi u organizam voe i povre, smanjiti unos masne hrane, baviti se tjelesnom aktivnou minimalno jedan sat
dnevno, a gledanje TV-a ograniiti na samo jedan sat dnevno. Intervencije
su provodili strunjak nutricionist i nastavnik. Nutriciono znanje kod uenika je procjenjivano u inicijalnoj fazi, te tri mjeseca poslije intervencije.
U obzir su uzeti: obim struka, indeks kilae i miini nabor.
Metode evaluacije: Svi podaci, prikupljeni pomou pripremljenog
anketnog listia, uneeni su u SPSS 13.0, te je primijenjen Mann-Witney
test kako bi se utvrdilo postojanje razlika izmeu grupa. Za izraunavanje
razlika izmeu obima struka, indeksa kilae i miinog nabora koriten je
Pearsonov koeficijent korelacije. Pomou Hi-kvadrat testa komparirala se
incidenca, prevalenca i remisija pretilosti. U statistikoj obradi koritena
je jo i regresijska analiza.

Vaninstitucionalni tretman djece i omladine sa poremeajima u ponaanju

143

Cilj evaluacije: Pokazateljima istaknuti vanost pravovremenog djelovanja u cilju pravilne ishrane djece i spreavanja pretilosti.
Glavni rezultati: Mnogo bolji rezultati su postignuti kod djevojica.
Provedene intervencije su pokazale statistiki znaajne promjene u nutritivnim navikama ispitanika, prevalencija djece s dobrim nutricionim navikama bila je udvostruena u finalnom dijelu programa u odnosu na inicijalno stanje.
DISKUSIJA
Sumarno, iz prikazanih evaluacija intervencija usmjerenih djeci i omladini sa poremeajima u ponaanju mogue je izvesti nekoliko zakljuaka.
Prisutna je velika irina u obraenim temama, svaka tema je udarna i odnosi se na problem u zajednici u kojoj je vreno istraivanje, dok
je u nekim sluajevima obuhvatala bitne dravne probleme. U radovima su
prikazane i evaluirane intervencije koje su usmjerene kako djeci i omladini, tako i njihovim porodicama, kroz planirane strategije koje su usmjerene
promjenama ciljane populacije, kako bi ona postigla vei nivo razvoja i
boljeg socijalnog funkcionisanja.
Intervencije su obuhvatale prikupljanje informacija o sudionicima
istraivanja, uz procjenu potreba, edukaciju, savjetovanje, voenje sluaja, ispunjavanje upitnika, procjene programa, testiranje razliitim skalama.
Takoer, veina prikazanih intervencija obuhvata rad sa uenicima i sa
porodicama kao to su kontrola komunikacije, definisanje autoriteta i samopotovanje u cilju pomoi u kriznim situacijama uz stalne konsultacije,
intenzivnu superviziju, mentorstvo i preventivno djelovanje. Ispitivani su
i komparirani stavovi zaposlenika, uz jaanje saradnje izmeu socijalnih
radnika i roditelja sa posebnim fokusom na poboljanje komunikacije meu
lanovima porodice, rjeavanju problema, razvoju roditeljskih vjetina i
kompletnom poboljanju kvaliteta ivota. Evaluirane su intervencije temeljene na teoriji socijalnog razvoja koje su usmjerene jaanju roditeljske uloge u prevenciji ranog stupanja u seksualne odnose adolescenata. Koritene
su baterije psiholokih mjerenja za procjenu djeje anksioznosti, depresije,
samopotovanja, ponaanja i komunikacije te analizirani faktori koji su uticali na promjenu djejeg ponaanja nakon intervencija. Intervencije su obuhvatale intervjue ispitanika uz mjerenje frekvencije upotrebe stimulansa i
alkohola u periodu apstinencije od psihoaktivnih supstanci. Praeni su i du-

144

Meliha Bijedi

gotrajni uticaji programa u prevenciji anksioznosti i depresije kod omladine. Opseno istraivanje bilo je usmjereno na umjetniki program za djecu
iz depriviranih (materijalno i duhovno) sredina kojim se nastojalo poboljati ponaanje djece, te ojaati im komunikacijske sposobnosti. Evaluiran
je program socijalnog servisa, koji se odnosi na intervencije za pruanje
pomoi i podrke zlostavljanoj i zanemarenoj djeci u cilju da se izbjegne
izdvajanje djeteta iz porodice. Analizirane su intervencije prema djeci bez
doma, u toku ljetnog programa, gdje su istraeni problemi sa mentalnim
zdravljem te negativni stavovi okruenja u kom se djeca nau.
Kroz analizu svih predstavljenih radova uoljiva je raznolikost i na nivou populacije i problema istraivanja i metodologije koja je primijenjena
u analizi. Veina programa evaluirana je pozitivno, a tamo gdje se nije dolo do dobrih rezultata i gdje primijenjene intervencije nisu dale oekivani
uspjeh, ukazano je na greke, npr. da je potrebno promijeniti postavljene
ciljeve, odnosno uravnoteiti oekivanja sa stvarnim sadrajima i dometima poduzete intervencije. Openito se ukazuje na potrebu jaanja strunih
kadrova u provedbi intervencija. Takoer je uoljivo da dobra evaluacija
intervencija ukljuuje koritenje kvalitativnih i kvantitativnih metoda.
I istraivanja usmjerena evaluaciji intervencija usmjerenih djeci i
omladini upuuju na potrebe mijenjanja paradigmi pristupa tom problemu.
Tako su iak i saradnici (2001) utvrdili da je intervencije potrebno usmjeriti prema perspektivi samih korisnika (u pogledu njihovih prava i potreba), od preorijentacije s preteno negativne percepcije korisnika od strane
strunjaka, ka veoj orijentaciji prema korisnikovim ouvanim prednostima, otpornostima i oekivanjima. Postoji potreba ponovnog strunog promiljanja postojeeg pristupa porodici, koli i drugim ivotnim sredinama
korisnika. Na porodicu se moe gledati kao na mogunost, a ne problem
i s tim u vezi izgraivati sistem interventnih mjera. Jednako je vana i
potreba preusmjeravanja s na dijete usmjerenog pristupa na ekoloki
usmjeren pristup. Uz sve navedeno, postoji nunost promjena na konceptualnom nivou, to znai okvirno definisati mreu ustanova, slubi, institucija, programa i postupaka unutar tog sistema interventnih mjera, a vezano
uz definisanje grupa korisnika kojim je takav sistem na odreenom nivou
potreban ili im stoji na raspolaganju.
Recimo na kraju da ovdje prikazane evaluacije vaninstitucionalnih
tretmana u biti potvruju da je vei nivo zastupljenosti socijalnopedagokih sadraja u pojedinim intervencijama zapravo svojevrstan osiguravatelj
njihove kvalitete. Ipak, ini se da ne postoji intervencija koja bi u potpuno-

Vaninstitucionalni tretman djece i omladine sa poremeajima u ponaanju

145

sti ostvarila svoje ciljeve, odnosno, ne postoji intervencija koja je uspjela


transformisati ponaanja ili umanjiti probleme svih korisnika. Navedeno
ukazuje na potrebu ire diferencijacije ponude intervencija, odnosno njihove vee usklaenosti sa specifinostima korisnika. Takva diferencijacija,
meutim, podrazumijeva afirmaciju prakse temeljene na dokazima. Drugim rijeima, praktina djelatnost profesionalnih pomagaa bi trebala biti
potkrijepljena naunim spoznajama na kojima se temelji njihova profesija,
ime bi se ojaale mogunosti dobre predikcije rezultata praktinog rada.
Afirmaciji naunih spoznaja u praktinom radu moe pridonijeti praksa
kontinuiranih evaluacija socijalnopedagokih intervencija, to je i ovaj rad
imao za cilj. S tim u vezi, ovaj rad e dati skroman doprinos u afirmaciji
prakse temeljene na dokazima, kao i razjanjavanju metodolokih dvojbi
koje su i inae prisutne uz evaluacijska istraivanja.
LITERATURA
Ajdukovi, M. (2008). Rane intervencije i ostale intervencije u zajednici kao podrka roditeljima pod rizicima. U M. Ajdukovi, T. Radoaj (Ur.), Pravo djeteta na ivot u obitelji (str. 5775). Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku.
Ajdukovi, M., Ajdukovi, D. (2004). Model evaluacije i uinci projekta Uvoenja supervizije u sustav socijalne skrbi/Evaluation model and effects of
the project Introducing supervision in the social walfare system. Ljetopis
studijsko centra socijalnog rada, 11(1), 543.
Alpert, L. T., Britner, P. A. (2005). Social workers attitudes toward parents of
children in child protective services: Evaluation of a family-focused casework training program. Journal of Family Social Work, 9(1), 3364.
Anda, D. (2001). A qualitative evaluation of a mentor program for at-risk youth:
The participants perspective. Child and Adolescent Social work Journal,
18(2), 97117.
Ani, V. (2000). Rijenik hrvatskog jezika. Zagreb: Novi liber.
Australian Agency for International Development (AusAID). (2005). AusGuideline: The logical framework approach. Canberra, Australia: Australian
Agency for International Development.
Betts, S. C., Peterson, D. J., Marczak, M. S., Richmond, L. S., (2001). System-wide evaluation: Taking the pulse of a national organization serving children,
youth, and families at risk. Childrens Services: Social policy, research, and
practice, 4(2), 87101.
Boruch, R. F. (2007). Intervention studies. In G. Ritzer (Ed.), The Blackwell Encyclopedia of Sociology. Oxford: Blackwell Publishing.

146

Meliha Bijedi

Bouillet, D., Uzelac, S. (2007). Osnove socijalne pedagogije. Zagreb: kolska


knjiga.
Bouillet, D., iak, A. (2008). Praenje vrnjakog nasilja u osnovnim kolama:
spolne razlike u uestalosti i vrstama nasilnog ponaanja. Ljetopis socijalnog rada, 15(1), 521.
Chafouleas, S. M. (2004). Integrating home, school, and community resources:
Evoluation of a district-wide prevention program. Reclaiming children and
youth, 12(4), 203209.
Christ, G. H., Raveis,V. H., Siegel, K., Karus, D. Christ, A. (2005). Evaluation of
a preventive intervention for bereaved children. Journal of Social Work in
End-of-Life & Palliative Care, 1(3), 5781.
Danielzik, S., Pust, S., Muller, M. J. (2006). School-based interventions to prevent overweight and obesity in prepubertal children: Process and 4-years
outcome evaluation of the Kiel Obesity Prevention Study (KOPS). Acta Pediatrica, 96(454), 1925.
Elliot, J., Prior, M., Merrigan, C., Ballinger, K. (2002). Evaluation of a community intervention programme for preschool behaviour problems. Journal of
Paediatrics and Child Health, 38(1), 4150.
Gambrill, E. (2007). Views of evidenc based practice: Social workers code of
ethics and accreditation standards as guides for choice. Journal of Social
Work Education, 43(3), 447459.
Marsden, J., Stillwell, G., Barlow, H., Boys, A., Taylor, C., Hunt, N., Farrell,
M. (2006). An evaluation of a brief motivational intervention among young
ecstasy and cocaine users: No effect on substance and alcohol use outcomes.
Addiction, 101(7), 10141026.
Milas, G. (2003). Istraivake metode u psihologiji i drugim drutvenim znanostima. Jastrebarsko: Naklada slap.
Nabors, L., Sumajin, I., Zins, J., Rofey, D., Brown, S., Berberich, D., Weist, M.
(2003). Evaluation of an intervention for children experiencing homelessness. Child & Youth Care Forum, Human Sciences Press, 32(4), 211227.
ODonnell, B. L., Gail, A. S., Rene, A., Simmons, W., Duran, R., Jeanbaptiste,
V. (2005). Saving sex for later: An evaluation of a parent education intervention. Perspectives on Sexual and Reproductive Health, 37(4),166173.
Remafedi, G. (2001). Linking HIV-seropositive youth with health care: Evaluation of an intervention. AIDS Patient Care and STDs, 15(3), 147151.
Rosen, A., Proctor, E. K. (2002). Standards for evidence-based social work practice. U A. R. Roberts, G. J. Greene (Eds.), The social workers desk reference
(pp. 743747). New York, NY: Oxford University Press.
Sambrano, S., Springer, F. J., Sale, E., Kasim, R., Hermann, J. (2005). Understanding prevention effectiveness in real-world settings: The national cross-site

Vaninstitucionalni tretman djece i omladine sa poremeajima u ponaanju

147

evaluation of high risk youth programs. The American Journal of Drug and
Alcohol Abuse, 31(3), 491513.
Snchez, I. M. H., Rubio, J. M. L., Anzano, S. M. (2005). A pragmatic guideline
for evaluation of social intervention. The Spanish Journal of Psychology,
8(1), 2129.
Wolfteich, P., Loggins. (2007). Evaluation of the Childrens Advocacy Center
Model: Efficiency, legal and revictimization. Child and Adolescent Social
Work Journal, 24(4), 333352.
Wright, R., John, L., Alaggia, R., Sheel , J. (2006). Community-based arts program for youth in low-income communities: A multi-method evaluation.
Child and Adolescent Social Work Journal, 23(56), 635651.
iak. A., Koller-Trbovi, N., Lebedina-Manzoni, M. (2001). Od rizika do intervencije. Zagreb: Edukacijsko rehabilitacijski fakultet Sveuilita u
Zagrebu.
ALTERNATIVE TRETMAN OF CHILDREN AND YOUTH
WITH BEHAVIOUR DISORDERS
Abstracts
This paper is dedicated to selected science works analyze about treatment
evaluation towards children and youth with behaviour disorders. Intervention
were observed through analyse of actors, analyse of problem, intervention strategies and measures of efficacy. In realisation of purpose this paper used method
of associating the all studies who involved the same problem. Review where
selected by searching of EBSCO host Web base. In analysed papers noted variety
on population level, problems of research and implemented methodology. The
almost of programs is positive evaluated, and marked papers without good results and non efficacy intervention, for example necessity changing of aims. After
summarizing all results, it is possible to conclude, necessity of more support to
children and youth and their families when they are in crisis by side of political
and sciences structures with emphasise evidence based-practice. For good evaluation of used intervention acquitted using qualitative and quantitative methods.
Key words: evaluation, community-based interventions, children and youth,
evidence based practice

Experimential pedagogy an efficient


method for children with behavioral
difficulties

Mitja Krajnan
Apstrakt
Experiential pedagogy is a method of pedagogical work. We imagine it as
an alternative or an addition to the existing established methods of education, as
well as a type of educational aid measure to children and adolescents with special
needs, especially behaviorally and emotionally disturbed. The principles of experientially pedagogical projects are the basis for the work method, namely integration, participation and cooperation, orientation towards nature, toward a small
group, function, the needs of youth and new relationship possibilities. The aims
of experiential pedagogy are learning-educational, focused on a childs motoric,
social, personal, cognitive and emotional development. A differentiated approach
enables working in small groups; it is pointed towards reaching success and raising childs self-esteem. The paper also shows limitations in transferring project
experiences and educational potential in everyday life after the project.
Key words: experiential pedagogy, children with behavioral and emotional
disorders, pupil, pedagogy, education, learning, school, special institutions

INTRODUCTION
Experiential pedagogy shall be presented through essential theoretical
premises showing its scientific and practical success. We shall focus on
its principles and aims, while exposing important media of experiential
pedagogy.

150

Mitja Krajnan

THEORETIC PART
Definition and terminological specification
Experiential pedagogy is an integrated pedagogical approach, which
in a child or adolescent1 awakens all their receptors and uses them for
educational purposes. In experiential pedagogy, therefore the motto with
head, heart and hands has established (Krajnan, 2007).
We understand experiential pedagogy as an alternative and a supplement to the traditional and established educational approaches and methods. It is rooted in reform pedagogy. After the Second World War it was
almost completely forgotten and its significance increased only recently.
Experiential pedagogy as an alternative has been searching for new ways
outside the institutions, while as a supplement its effort to find new motivation within old structural links is quite clear (Ziegenspeck, 1992:137).
Experiential pedagogy is oriented towards school-pedagogical field where the following areas of methods are important for experiential
pedagogy:
process of content presentation and summarizing, alteration (how
to reach something, e.g. take a special position method);
time segmentation of the learning process (when and in which order I shall reach something) including appropriate social-interactive arrangements (e.g. individual or group care);
campaign format (how shall the individual or group be attained,
motivated, how shall we surprise them and draw their attention for
outside or inside activity);
assessment form (how shall the assessment be, how to recognize a
situation and sequence of events to reach the set goal).
The methods should enable us to gather all questions in practical implementation of projects and programs, orienting them towards people,
goals and concepts. Pedagogically, the difference among experientially
pedagogical projects with the aim of prevention or treatment in the field
of pedagogical deviance is very important, since in institute education especially, we can connect different experiences (travel pedagogy, projects
Or in every user of the experientially pedagogical work, regardless whether this is
about a child or an adolescent (nevertheless, these two target groups are represented). We
can hear many times that experiential pedagogy is the pedagogy of youth.
1

Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 151

in secluded nature, social-therapeutic sailing, and providing experientially


pedagogical content to individuals).
Among the principles of experiential pedagogy, people imagine the
principle of integration, principle of active performance (experience instead of passivity; experiencing the world, attaining personal experiences,
not merely assuming them from others), principle of orientation towards
nature, co-formation and co-creation, group orientation, the principle of
transparency (voluntary participation; a group creating its own rules, all
decisions are transparent at the time of execution and outcome, the whole
group decides on questions), the principle of new relationship possibilities
and orientation towards the needs of the youth. The motto no one can get
lost is the main thought while working with young people.
Among the media of experiential pedagogy, we analyze and include
all locations where activities can be performed in the nature, or combine
them with the city. Various areas of untouched nature, places where nature-sports activities can be arranged on land, air or water are especially
desirable.
Experiential pedagogy is differentiated:
according to specific programs (nature-sport, cultural-art or technically accentuated),
according to the clientele (group or individual programs according
to individuals: school children, apprentices, socially deprived adolescents, marginal groups, delinquents, etc.),
according to time limit (short or long programs and structural demands; physical, emotional, social and/or cognitive pre-experiences and/or knowledge; the level of knowledge and aspirations).
Experiential pedagogy is a pedagogical discipline which taking into
account the enormous practical work and numerous experiences in the
last twenty years also became scientifically justified. Thanks to mutual
process of complementing practice and science, experiential pedagogy
managed to survive. Moreover, such a dialectic relationship is essential
for its development, while the profession is acquiring more and more professionals, who see meaning and effect in such work their own pedagogical spirit alive. Scientific justification enables appropriate education of
an experiential pedagogue, therefore his or her educational work. On the
other side, experiential-pedagogical practice enriches the experiential-pedagogical science, since through gaining experiences and facing different

152

Mitja Krajnan

problems it acquires successful and unsuccessful practices, educational


moments and methodical successes in various approaches, which is pure
rich experiential-pedagogical material (Fischer, 2003; Heckmair, Michl,
1998; Krajnan, 2006; Luckner, Nadler, 1997; Ziegenspeck, 1992).
It is considered as a possibility to break those shriveled structures in
traditional education so for the content and methods be formulated anew,
to go from pedagogy of moralizing and preaching to pedagogy of experience, doing and authenticity (Bauer, 1985:25).
Experiential pedagogy is also understood as a method directed towards activity and function, in which we get new place and time perspectives
serving pedagogical goals through the union and experiences in the nature
or pedagogically closed (unconquered) spaces (Heckmair, Michl, 1998).
Experiential pedagogy is an activity oriented method, intended for
designing an educational process through an exemplary learning process
in which we challenge physically and socially young people to grow personally and contribute to their responsibility for their own living world.
In the foreground there is the experienced ability of everyone to explore and allow himself/herself to live experiences. This demands physical,
mental, as well as social activity. Generally feeling oneself is the core starting point of each experience. Only when this is reached it is possible to
reflect on social and actual situations.
An experience has a gratuitous primary and a very conscious focal
attention. An experience comes before thinking and recognition. From
this, some important aspects arise (Ziegenspeck, 2005:17):
Experience is the smallest fragment of personality. Development of
personalities is based on many experiences.
Experience is and remains in private and intimate possession. Experiences are hard to or cannot be generalized.
We cannot educate and teach only through experiences, but it is possible to develop strategies leading to hope that at the end through
personal experiences personal benefit shall be achieved.
Hackmayer and Michl (1998:41) offered a number of theses connected to experientially-pedagogical discourse:
Education and learning (from kindergarten to old age) should be
a pleasure, since they offer excitement. Children, adolescents and
adults are attracted by something that interests them, is lively, a lot
of things going on, where they can smell action or adventure, sport,
game or excitement.

Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 153

Experienced learning stems from action, however, it always takes into consideration pedagogical implications, strives towards
connection of the inside and outside world.
The outside world shall be sensed more consciously and differentiated, the more it shall relate to the living world of children and
adolescents with their own activity, through learning by doing. The
more children and adolescents experience something in a direct or
concrete way, for example holidays and ecological problems through methods which are directed towards action, the more it shall
touch them.
Methods, directed towards service and activity can have the living
world of children and adolescents as the starting point of their activities, although not always. Nevertheless, it is also acceptable if
they reach other areas, places, new perspectives and roles, which
enable fun in different understandings of place and time. In this
way they can reach new paths and recognize blind alleys.
Although it sounds as a paradox, activity oriented methods have an
efficient offsetting option to enable pedagogical dimensions, such
as breaks, silence, idleness, slowness and solitude. Many things
very active perhaps contribute for a break gaining a pedagogical
value and logic or pleasant interpersonal relations. Where openness, creativity and spontaneity are wished for, there is also space for
time, calmness and being slow.
The one who cooperates, is linked to something. That is how the
bridge between co workers and the educated is wider and each
person shall be reached easier. Almost every person going to
school for eight or twelve years with the same schoolmates has
experiences of a soothing effect in breaking the pedagogical wall
which happened in outdoor school, on a trip, skiing, in a cottage.
The relationship between the teacher and the pupil usually improves a lot.
Rebirthing, reflexology and other trendy therapies, consulting,
systematic thinking, social management and marketing are terms
behind which there is usually a drawback from the world of the
youth who observe from the outside, from a distance of a more or
less good theory. A person who has not seen youth from the point
of view of a consultant or a therapist, will fail to fulfill the central
feature of working with children as being the bridge builder across

154

Mitja Krajnan

generation gaps. Action oriented methods can lead the pedagogue


back to this original function.
The aim is the way this saying which is almost a clich is definitely helpful in creating action oriented pedagogical drafts. Exercises, crises, discussions, breaking points and ideas from which
they stem are just as important as a successful theatre play. The
only thing more important than the peak is an individual or group
achievement, a new awareness of our own body or thoughts eliciting walking. Therefore, it is not to reach Nordkap that is the goal
of the travel, but group departure, happiness, difficulties, efforts on
the way, group experience that remain in the memory.
Learning by doing has a positive result when not offered as a logical or obvious thing. Experiential pedagogy can learn a great deal
from social and ecological movements such as Greenpeace since
experientially-pedagogical initiatives related to social and ecological goals are simply more convincing in their mission.
Transparency, directness and not softness are mottos for experiential learning. Learning, directed towards work and function makes a
complicated reality easier and normally changes it into more transparent and manageable (maybe due to an increasing rise in courage for performance and action).
Principles of experiential pedagogy
Integration as the opposite of the dominant learning and life conditions and structures is the most important principle of experiential pedagogy. Its desire is to show the alternative to the unilateralism of knowledge
mediation, which is oriented towards ratio, intellect and the fragmentation
of life into different areas. Integration in experiential pedagogy includes
many areas. In the individual area it strives to include the body, mind and
soul into every single event. Besides, it wants to do away with the differentiation between the theory and practice, while at the same time theoretical knowledge should not be judged unilaterally (Ziegenspeck, cited in
Krajnan, 2006:21).
In experiential pedagogy the emotional, artistic, skillful, social and
cognitive learning elements are equal to one another, at which the body has
a great role in learning. The more body activity is ousted from learning

Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 155

and educational processes, the more this learning and educational process
is distancing itself from the based integrated human potentials and abilities
(Priest, Gass, 1997).
Straight to activity
The culture of our life nowadays, especially in big cities and busy,
crowded areas seriously restricts possibilities of moving around in nature
(Ziegenspeck, 1992). Instead of own, direct experiences, second hand
experiences stepped into our lives: consumerism and overflow of stimuli
instead of being active ourselves. Therefore, people spend time with the
help of passive activities (media). Second hand experiences that the television provides, such as passive sports watching, cannot take place of
self-gained, self-conquered and intense experiences, thus leaving the unsaturated dramatic need. As a consequence, experiential pedagogy orients
itself towards urgent pro-activeness, creating conditions which prevent passive participation. The participants must realize that they can only change
their life or learn something by being active. They must clarify the relation
between striving and results within a simple, clearly outlined field of work
here and now. It is possible to use ones physical help sensibly, in
order to do everyday chores. Straight to activity enables collecting successes also to those adolescents who rarely receive recognition due to lower
intellectual abilities or communication difficulties.
Straight to a group
Experiential pedagogy by its procedures is directly related to the form
of group work. Group processes are encouraged by conditions of the project or activity. An experiential group often relies on itself and has minimum connections with everyday environment. In this way a type of everyday in arranged, in which numerous deviations or the otherwise known
environment is lacking. Because of a closed social space it reveals that in
conflict situations the possibility of withdrawing or avoidance of the actual
group dynamic flow is almost null. Activities are designed for the adolescents to become unconditionally dependent on each other. Cooperation is
crucial, otherwise the group cannot move in the right direction. Communication is necessary since group tasks need to be distributed among the
members and daily plans discussed. Responsibility is imperative, as safety
of all could be endangered in case only a part of the equipment is lost or

156

Mitja Krajnan

damaged. Moreover, trust is necessary because the one holding the protective cable in the middle of the rapids or wall is also holding peoples lives
on a line (Ziegenspeck, 1992; Krajnan, 2006).
Joint decision-making and preparation
The term mutual decision-making shall hopefully help us turn the
attention also to the modality of relations among youth and adults (educators, teachers). It would be very positive if already in the phase of preparation we were to provide the youth with the feeling of their own thing,
motivate them for a more active cooperation and creation of a more positive atmosphere. In a normalized and orderly environment, marked by unclear decisions which cannot be influenced, young people hardly gain any
experience for their cooperation to be possible to evaluate (Ziegenspeck,
1992; Krajnan, 2006). The leaders of experiential pedagogy know even
before they step into the outside environment with their group, that exact
planning serves as the main element of a safe and successful experiential
pedagogy project leading. Same is true for planning an environmentallyfriendly trip. It is understandable that many dimensions emerging throughout the project as doubtful stem from inadequate preparation, where joint
planning is an important dimension, since the feeling that it is their thing
means that the feeling of responsibility is there. That means that they are
included in decision-making, because only this way we can expect desired
results.
New relationship possibilities
An experiential group with its arrangements offers a possibility for
change of the occurred situation and social role models, as well as for
establishing new relationships among the youth and among the youth and
pedagogues. The outside conditions of an experiential-pedagogical process set always new demands to all its members regarding their readiness and abilities. It is necessary to let go of previous relationship models,
such as passivity and withdrawal, with which it is possible to satisfy needs
(Ziegenspeck, 1992; Krajnan, 2006). New and unpredicted tasks and situations can change relationships much more than this is possible within a
regulated institution.

Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 157

A stance for the needs of youth


During puberty and adolescence, the person is in the phase of radical physical and mental changes. The biological aspect includes rapid and
significant body changes caused by excessive hormone secretion. Rapid
growth brings a greater need for movement and activities. Courage tests
and various fights are performed to prove power and skills. Experientialpedagogical work gives lawful possibilities for the satisfaction of such
needs. When reaching their limits, youth learn about their body and how
to judge themselves better (Ziegenspeck, 1992; Krajnan, 2006). In this
period of life, the question about their identity is of primary importance
for adolescents. They question themselves about their value, weaknesses
and strengths. In this period they also build and determine their own life
goals and value systems (Ziegenspeck, 1992, Fischer, 1998). From the sociological point of view, adolescence is a transient time between childhood
and adulthood, connected with extreme uncertainty regarding status and
roles. The adolescent tries to overcome these uncertainties with individual
achievements. Various activities, joy of adventure, curiosity, experimenting with own body and social areas are all necessary needs of this period
of time, an expression of self-search and of own identity. An approach,
oriented towards experiences and activities really suits the needs of adolescents. A clear and structured frame offers a plethora of possibilities for
experiencing their self and to build a social style of behavior and their own
value system (Ziegenspeck, 1992; Krajnan, 2006).
Straight to nature
In many places the world of adolescents nowadays is only made of concrete and asphalt. They do not experience many of the natural processes directly anymore, but only through media, for which a healthy relationship to
nature can hardly develop. Experiential pedagogy is oriented towards leaving
the housing areas and by spending time in the nature, experience some contrast. Group work and nature enable people to get direct sensual experiences. The nature with its authority contributes to an education-oriented project.
Out of the ordinary
Experiential pedagogy, in contract with the same everyday life of consumers offers many contrasts which motivate thinking and provide experi-

158

Mitja Krajnan

ences: away from the overflow of stimuli and into a life without the media,
traffic and crowds; self-sufficiency instead of over-supply; taking over different and unusual roles; relatively simple style of life instead of everyday
technology in traffic, the kitchen, free time etc. Improvisation and creativity take over consumerism, nature over concrete, wind and weather over air
conditioning devices, a natural lifestyle over adapting to the school bell,
house rules, waiting, etc. (Ziegenspeck, 1992; Fischer, Mroczek, 2004).
The goal is to spread winds where educational methods have failed and
offer what is not forced, although it is exactly that which is considered
something ordinary, usual and normal. Moreover, it is necessary to fight
and try to block the authority, called consumerism, even if by fleeing into
unknown environment. Transparency and life without set rules and stimuli
offers new dimensions of social learning and working on self (Ziegenspeck, 1992; Krajnan, 2006).
Experiential pedagogical objections
Methodical planning needs to answer a few questions. It is important
for the success of the project that the initiator clearly defines goals before
the beginning, since these later become the means on which content and
outlook become dependent (Krajnan, 2007).
These questions must stress learning manual and motor skills and
knowledge more or the escorts will have to give more advice, initiatives,
offer more theory and provide studying material with more structure. In
case the central attention is put on personal and social aims, the group will
have more informative individual discussions and offer more attention to
the group process and building relationships. Even though the learning
goals of experiential pedagogy are similar to those from institutions, their
learning processes are significantly different. Communicating knowledge
and skills does not happen in a verbal seminar style, or with the so-called
from the head in hands, but through active coping with tasks and problems hand to head. This is also true for cognitive and social learning
aims. The catalogue of learning aims may be divided into many areas where the list is only exemplary and not at all perfect (Breb, 1985). Besides,
specific objectives are completely dependent on the arrangement, participating group, length, institution and so on (Breb, 1985; Ziegenspeck,
1992; Fischer, 1994; Krajnan, 2006).

Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 159

Personal objectives
Personal aims desire to strengthen self-esteem and readiness to cooperate, experiencing success, motivate experiences and identifying oneself,
supporting the construction of identity, learning how to postpone needs
to a later time, build endurance. Moreover, to encourage creativity and
the possibility of improvisation (social and skill fantasy), gaining skills
to connect with and trust other people, encourage communication skills
(how to communicate happiness and fear, express needs, cooperate in group decisions), accept responsibility for oneself and others, learning about
and motivation for spending free time differently, restoration of positive
attitude to learning, encouraging self-initiative (development of feeling for
competent functioning) and providing with impressions and pleasant experiences (Breb, 1985; Ziegenspeck, 1992; Fischer, 1994; Krajnan, 2006).
Social objectives
Developing the feeling for groups and the feeling of solidarity, readiness to help, cooperation, developing rules and taking them into account,
detect conflicts and developing compromises, understanding and tolerating people who are weaker, different; accepting tasks and responsibilities for the group, developing sensibility for other peoples problems and
feelings.
The experience of an intensive group reveals at the individualization
of young peoples worlds as an important category for young people. They
experience the social area in an intensive, clear and small group where it is
also possible to direct appropriate pedagogical work. The aim is to gain social competences, leading to better and accepted way towards inclusion in
the environment. Institutional education at this point is a specific category
of education, because it wants to transmit the values through providing
any kind of knowledge. This is significantly stressed in total education
institutions where chaos regarding categories of transmitting knowledge
and values is even greater, although less accessible to public criticism and
professional influences (Breb, 1985; Ziegenspeck, 1992; Fischer, 1994;
Krajnan, 2006).
Dewey (Krofli, 2002) subjects the theory of such institutionalized
socialization to criticism of its instrumental role in transmitting socially
desirable roles. Dewey says that education is a process of life and not a
preparation for future life.

160

Mitja Krajnan

Objectives in motor and skill areas


Providing knowledge experiences, developing fine and gross motoric
through different sports activities and manual dexterity, learning the techniques of various sports (especially in the nature, such as sailing, kayaking,
skiing, climbing), providing physical experiences, developing skills for a
reasonable managing of free time, motivation for sports and manual skills
which should last even after a finished experiential-pedagogical process.
These are only a few objectives, but we are aware that there is not enough
motor education.
Here, an intensive contact with their own body is very important,
since young people usually lack these experiences, rather than have too
many. People normally have a more distant feeling towards their physical
body as children do not experience enough experiences of physical effort,
strenuous physical activities, while at the same time, they feel an overload
of forms and symbols distancing them from the actual experiencing of
oneself (Breb, 1985; Ziegenspeck, 1992; Fischer, 1994; Kiphard, 2001;
Krajnan, 2006).
Objectives in cognitive area
Before or after the project some knowledge from other fields is also
provided, because they evolve from questions or a particular situation. It is
this direct connection of content and practical use that has shown to be the
most effective education-psychological factor. To list but a few cases of
knowledge that are easy to attain: home economics, (shopping, counting,
and preparation for supply), manual dexterity, weather forecasting, traffic
or nautical knowledge, map and compass orientation, biology, geography,
geology, etc. (Breb, 1985; Ziegenspeck, 1992; Fischer, 1994; Krajnan,
2006).
TRANSFER PROBLEMS
Experiential pedagogy is not an everyday thing for adolescents or
for pedagogues. Experiential pedagogical processes have relatively shortterm offers lasting from one week to more months (in therapeutic sailing).
All project developers have in common the fact that they would like to
trigger learning processes as fast, widely and thoroughly as possible in

Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 161

special learning conditions and strive to attain long-term functioning in


the sense of setting the purpose each time.
Strong stimuli undoubtedly stay in us for a longer time, but the most
important thing for experiential pedagogy is that we do not keep the learned
only as property of the memory only during the time of the project, but
that it is also possible to actively use it later, in everyday life. Participants
must therefore carry the result of the transfer, learn it, learn to translate it
and use it in different conditions and under different situations.
Until now, experiential pedagogy has more or less postulated the impacts which develop identity, but it has not defined them. It stemmed from
the point of view stating that their appearances have a long-term impact
and so the transfer is guaranteed with only an experiential pedagogical
project.
Such thinking regarding the internal dynamics of a pedagogues
experiences can absolve from extensive preliminary and subsequent preparation a great deal, and it also brings reproach that through this kind of
experiential free time they want to satisfy only their own personal needs.
Transferring newly acquired modes of behavior and presentation of different roles into everyday life is therefore an individual problem of each
individual.
Transfer obstacles in experiential pedagogical processes
Unrealistic expectations
With occasional withdrawing from everyday life, there may, beside
positive aspects, arise also difficulties in transferring the learned back to
the back-home situation. Learning in experiential pedagogy happens in
a structured and clear frame. Interactions and feedback information happen directly, personally and without a delay. On the other hand, everyday
situations are designed in a much more complex and less clear way since
they are defined by influences from the environment.
These remain much more anonymous, indirect factors of conflict formation, which may be affected personally and immediately. The pro-social
manner of behavior, gained or stabilized at the course can even reveal as
detrimental for the participants, who come back into a competitive society.
It seems as the new researches only confirm experience that in everyday life, there comes to the use of directives and manners of behaviors,

162

Mitja Krajnan

learnt at the course, only when their situation becomes similar to the learning situation.
Faulty after-care (monitoring after discharge)
The dissolving of groups after a week-long experiential project, a faulty initiative or overburdening of pedagogues can all be reasons for defective help to the participants who would continue with the introduced
learning processes.
Experiences and manners of behavior taught in the experiential-pedagogical process cannot be used after returning into everyday life unchanged, unmodified. Support, advising and motivation are needed. The awareness or idea about the manner of the preferred behavior is not enough.
A week-long experiential project can initiate certain processes, but to achieve certainty, a lot of training is needed, where a pedagogue or educator
should be available in case of failure or frustration.
Only a small part of participants manage to integrate experiences in
their life in such a way that they do not fall into resignation and that they
understand the positive results and relationships as impossible to return the
way they were.
Short-term offers
Short-term experiential-pedagogical offers are planned for the time
of one or two weeks while pedagogical therapeutic sailing projects last
approximately six months, but there are also projects that last two to three
months or those up till one year.
Opposite to the socialization instances (school, family), whose function is present every day and is permanent, these short-term offers cannot guarantee stable changes. It is possible to learn about new relationships in a fourteen-day project, but it is impossible to accustom to or take
it for its own. The consequence is instability and aggravated transfer of
difficulties.
Also Schunk (cited in Ziegenspeck, 1992), who intensively worked
on therapeutic sailing, is of the opinion that one-week activities are not
appropriate if we want to offer a satisfying possibility for social learning,
since a few days are needed just for establishing trust, which is necessary
to achieve group processes. To reach a long-term effect, it is necessary to
integrate the relationships wanted and manners of behavior through intrin-

Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 163

sic motivation into the identity of the participants. Thus, a week or two are
not enough for the content to be thought out emotionally and cognitively,
in the sense of intrinsic motivation.
In the pedagogics of short schools, central experiences are annotated
the nature of awakening manifested in a way where even just one moment
could lead to radical changes in an adolescent. After this time point he or
she is often seen as a new person, a different person, who feels a different feeling for life. In some cases this type of long-term effectiveness
is definitely appropriate, but it cannot be generalized to all experientialpedagogical arrangements.
Frame of mind during holidays and free time
Experiential-pedagogical processes usually settle in the mind of the
participants as vacation and free time due to the process realization in
attractive natural environments with unusual media. This is based on the
dichotomy of work and play which in life is double divided into work/lessons/every day and free time/holiday/vacation. Participants have already
largely internalized these opposites.
Faulty preparations for projects give participants wrong ideas and expectations. Subjectively experienced vacation situation diminishes participants
readiness to deal with everyday problems. Discussions and trainings which
deal with questions of transfer during the course are now lead less intensively.
Everyday problems and their solutions are postponed until after vacations.
Orientation towards everyday life or vacation usually obstructs in advance for the positive personal experiences (experiences of ability, a group
feeling, etc.) to be transmitted to real everyday life since the situation at
home is totally different. The awareness of time limit is obstructed from
the beginning by the readiness to build and continue these experiences in
everyday life.
One-sided learning processes and deficient reflexion
Experiential-pedagogical learning as in a short school is considered
a process of conditioning which strives towards training situation specific
behavior. Communicating knowledge and understanding of connectivity
have a subordinate role in this case.
This comes from the well-known and still valid conclusions from previous experiential approaches by Kurt Hahn, which some supporters took over

164

Mitja Krajnan

in an almost untouched form. Hahn first put continuous exercise in place


of free moral decision, for the skills to eventually become a habit. From a
learning-theoretical point of view this draws attention to the process of conditioning, which interprets behavior as a reaction to the stimulus caused.
During the course, certain key stimuli occur continuously, triggering
or enabling appropriate habits. After returning to everyday life with less
archaic but more complex structures, these key stimuli are missing. It is
thus imperative to learn certain skills enabling recognition of useful situations for the already internalized habits. This ability of spiritual structuring
of useful situations does not transfer in experiential-pedagogical behavioral training. For these individually created experiences during the project
to be transferred to everyday life, there must be some kind of reflexion
about the differences between the ordinary every day and experiential-pedagogical situations.
Evening gatherings around the camp fire can develop into effective
and relaxed forms of mutual decision-making and creating at which each
participant can have his/her say, where everyone can express personal suggestions or critiques and can also discuss them directly. After returning to
everyday situations participants shall not find such a forum anywhere, not
at school, nor work. Mutual decision-making and creating become more
anonymous (voting), more difficult (written, hierarchical, official) and less
direct (feedback information usually a very long time). Appropriate reflexion and/or after-care is necessary for a participant to use his/her own
experiences in everyday practice. Otherwise, their result of transfer is that
the experiences can be reenacted only in short-term pedagogical groups
with similar conditions and programs.
Short schools learnt about the problem of transfer despite the fact that
this topic is still dealt with in a stepmotherly way throughout all its existence. The conception of courses is spreading on group trainings; nevertheless, what is only started in a week, remains unmonitored after discharge.
Inadequate media
The obstacle of transfer in the physical, or area of abilities can also be
an embarrassing choice of media. Natural sports like climbing, sailing and
canoeing due to regional conditions and imperfect offers by sports clubs
cannot be practiced just anywhere. Moreover, skills acquired on the project
also cannot be kept or built upon due to a lack of possibilities at home.

Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 165

The problem also lies in the question how the participant with his/her
physical experiences gained with certain media, shall act in the future. Will
he or she be able to engage in a less spectacular sport after the project?
Here lie a few more questions:
Is self-confidence of the participant really big enough include himself/herself to known associations and groups once back at home
(fears, timidity at making contacts)?
Are certain offers so attractive to the participants that they will
not be motivated by normal offers in their own environment
anymore?
Were there in the arrangement and media of the experiential-pedagogical process any experiences gained more or less forcibly so
that the participant could not develop any kind of identification or
intrinsic motivation?
As the stated transfer obstacles show, experiential pedagogy is not a
spotless method, where we could perfectly accomplish the learning objectives in the pedagogical-therapeutic area. As with many other methods,
also this one has imperfections, difficulties, contradictions, and so experiential pedagogy is not the medicine for everyone.
The role of transfer and transfer obstacles depends on what is expected of this method. Experiential pedagogy has, as all other forms, succumbed to some initial euphoria.
It tries to reach unusual successes with unusual means and in fact,
success does appear, although only temporary and transient. Adolescents
were reborn. During canoeing or sailing they have suddenly and voluntarily shown all those manners of behavior which were previously unable to
reach even with long-term work.
Later in the back home situation all is covered with silence; reality hits both the pedagogues and adolescents. As far as expectations go,
a more realistic picture of experiential pedagogics has already started to
develop. Why should, nevertheless, this relatively young method, only
recently scientifically grounded and empirically researched only in fragments, bring bigger success than older methods, of which books have
been filling library shelves and from which many experiences have been
lived? (Bress, 1985).
When Hergen Albrecht, a practitioner of experiential pedagogics who
has wandered many a Scandinavian woods and seas with adolescents, me-

166

Mitja Krajnan

ditates on his profession and the past and says: Three experiential weeks
really connect adolescents and adults. Not only educators get to know adolescents better, but there comes to a greater understanding of the older
generation.
To what extent can the academic achievements of adolescents transfer into everyday life does not depend only on the feeling and ability of
educators. Besides, even if the learning objectives are not set as high or if
they even remain unreachable, to those children whom in the past frequent
disharmonies and crushed relationships have done great damage, there remains and unforgettable memory on a perfectly well spent time.
Transfer enabling conditions
Clear aims and expectations
For the participants not to feel that the pedagogical work project was
constructed, it is necessary to discuss about the aims and expectations beforehand. Adolescents can be included in explaining their aims and expectations, so that the group can reach real aims together.
Discussions that happen in time prevent formulation of vacationing
atmosphere. The learning-psychological point of view also suggests that
adolescents should be aware of expectations and aims.
Duration of experiential-pedagogical process
As previously mentioned, a week of experiential-pedagogical process is not enough to enable a sufficient number of learning possibilities.
On one hand at least a few days are needed for a group to get used to the
new situation and for the engine of more intensive group processes starts
running. On the other hand, a longer time is needed for new relationships
to be tested more times in different situations and to build a certain level of
trust, as well as to enable practice.
Further reasons for a long-term planned process are motivational aspects. To be able to integrate new types of relationships and orientation
towards the identity of participants to motivate them intrinsically, (show
them behavior is needed for behavior itself), longer time periods are needed that only a week or two. Surely, there are some organizational and
financial limits of any project on the side of the developer and the parti-

Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 167

cipants which many times do not allow optimal arrangements. However,


everyone should strive to plan and book at least two weeks for an experiential pedagogical process.
Long-term and homogeneous group structure
Due to lack of after-care, it has proven to be inappropriate for the groups to dissolve after the project. There are many factors in favor of the aspiration for experiential-pedagogical processes to be organized by groups and
pedagogues who already know each other and shall live or work together in
the future as well. Long-term groups proved themselves good, because:
Newly formed relationships among adolescents and adults, mutual
understanding and trust can bring positive results in future collective work;
It is desired for the new manners of behavior, role exchanging and
flexibility in this group to identify, learn and strengthen later as
well;
During the project, participants exchange new experiences among
themselves and establish new connections;
A group with similar background experiences builds support for
those who experience failure when applying the learned knowledge
in their everyday personal life;
The pedagogue who participated in the course is able to help in a
back-home situation to all participants trying to transfer the experiences acquired into their everyday life.
Experiential pedagogy should not be understood as some sort of special, alternative experience, or even as an award to those who deserve
it or desperately need it, but should be grown into a pedagogical every
day approach. Experiential-pedagogical project should therefore present
an intensive phase of a long-term, permanent learning process, which has
the elements of preparation, execution and repetition.
Appropriate media
Because of previous experiences of adolescents, it is necessary to test
which media seem reasonable. While to some not even a ride with canoes
presents some special experience, to others, biking to a near suburb or
camping could be the peak of events.

168

Mitja Krajnan

If certain objectives do not include exclusive sport kinds, such as for


example sailing, it is good to consider whether such sports or ability activities should not be chosen since adolescents will not be able to continue
with them after returning to their home environment.
Reflexive completion
For the experiences to have a longer effect, it is necessary to reflect
upon them during and after the project.
There is actually no experience if its meaning is not processed mentally or in other words, is reflected upon. Experiential-pedagogical processes are based on learning from experiences. The scheme below shows
which learning processes are applied:

Monitoring
and reflexion

Concrete
experience

Understanding
Understandin
g of the term
experience
experience
and
and
generalizing
generalizing

Test of
conception
consequences
in new
situations

For the development of each participants identity it is necessary to


reflect on their feelings (pride, fear, euphoria, frustration) and thus achieve
a greater self-knowledge.

Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 169

A group reflexion of the experienced also connects its members. Nevertheless, reflexion of experiences and cognitions is necessary also during
the project, if we want to transmit them to other roles in different social fields. Authors of professional literature many times disagree about the type
and methods of reflexion, in case these are even discussed in more detail.
Methods practiced in short schools, for example role playing, decision making and planning games are only conditionally appropriate, because from
the other point of view, they create artificial and unknown situations.
Offering most optimal transfer is possible only in rare cases. Many
project developers and institutions must make financial and organizational
compromises, so it is almost impossible to achieve optimal learning or
educational conditions, whether they even exist.
Beside the outside conditions (duration and media), the accompanying
pedagogues play a decisive role in realizing the objective. They must have
numerous skills and qualifications. Besides purely sportive and technical
knowledge they must also be ready to include themselves in a group of
adolescents on equal terms, without any privileges. Knowledge and experiences in living with the group are indispensable for keeping the group
and to introduce learning processes and reflection into it. At the same time,
the pedagogue should not underestimate his/her role as a character within
the group.
There are hopes and wished for the future that experiential-pedagogical processes will be researched more empirically, especially regarding
their long-term effect.
FINAL THOUGHTS
Despite all effort and endeavors of the leveled society, it is not possible to suppress youth wishes for experience. Negative consequences
reveal in greater delinquent behavior of teenagers who can hardly find a
possibility to satisfy their wish for adventures in an acceptable way in their
boring concrete living environments. On the other hand, it is possible to
reach satisfaction through indifference, apathy and reaching for drugs.
Beside youths wishes for experience, there are also some important
functions defining identity. Experiential pedagogy offers an approach oriented towards the needs of youth and at the same time gives reasonable
and essential additions to school which is directed in only one way, towar-

170

Mitja Krajnan

ds cognition. Experiential-pedagogical processes set wholesome demands and react to social and emotional deficits. Experiences from different
experiential-pedagogical activities have shown that pedagogical aims are
very effective in this line of work. Projects create changes in behavior,
flexibility of roles, development of self-initiative and a group feeling.
In the future, it shall be imperative for the experiential-pedagogical
content to be theoretically and conceptually developed, to show that this is
not just a modern trend of present nature, but a diverse useful pedagogical
possibility of prevention and therapy.
Experiential pedagogy establishes the wish that the world we live in
is beautiful and that education we are establishing is interesting, useful and
important in real, controllable environment which welcomes and accepts
working with head, heart and hands.
LITERATURE
Bauer, H. G. (1985). Erlebnis- und Abenteuerpdagogik: Eine Entwicklungsskizze. Mnchen, Germany: Rainer Hampp Verlag.
Breb, H. (1985). Outward Bound Persnlichkeitsbildung durch Erlebnispdagogik: Die deutschen Kurzschulen als Alternativen zu Passivitt und Resignation. Deutsche Jugend, 5, 222226.
Brendtro, L. K., Brokenleg, M., Van Bockern, S. (1990). Reclaiming youth at risk:
Our hope for the future. Bloomington, IN: National Educational Service.
Fischer, T. (1994). Grundbegriffe der Erlebnispdagogik. Erlebnispdagogik,
14(9), 6263.
Fischer, T. (1999). Erlebnispdagogik. Das Erlebnis in der Schule. Frankfurt,
Germany: Peter Lang Verlag.
Fischer, T. (2003). Informelle Pdagogik. Hamburg, Germany: Verlag Dr. Kova.
Fischer, T., Mroczek, P. M. (2004). Pdagogik und Therapie. Hamburg, Germany: Verlag Dr. Kova.
Fischer, T., Ziegenspeck, J (2000). Handbuch Erlebnispdagogik. Bad Heilbrunn,
Germany: Verlag Julius Klinkhardt.
Gogala, S. (2005). Izabrani spisi. Ljubljana, Slovenia: Drutvo 2000.
Heckmair, B., Michl, W. (1998). Erleben und Lernen. Einstieg in die Erlebnispdagogik. Neuwied, Germany: Luchterhand.
Hunt, J. S. (1990). Philosophy of adventure education. In J. Miles, S. Priest (Eds.),
Adventure education (pp. 119128). State College, PA: Venture.
Kiphard, E. J. (2001). Psychomotorik. Studienseminar Lneburg Sonderpdagogik.
http://nibis.ni.schule.de/~as-lg2/sp1/psychomo.htm, accessed 18.4.2007.

Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 171

Krajnan, M. (1995). Method experiential pedagogy. Education in izobraevanje,


26(4), 2733.
Krajnan, M. (1996). Experientialpedagogueuescal uinki naih projects. Bilten
Drutva za doivljajsko pedagogiko Slovenije, 2(23), 815.
Krajnan, M. (2006). Teoretske osnove doivljajske pedagogike. Experiential pedagogy, 12/15. Ljubljana, SL: Zdruenje za socijalno pedagogiko
Slovenije.
Krajnan, M. (2007). Osnove doivljajske pedagogike. Ljubljana, SL: Pedagoka
fakulteta Univerza v Ljubljani.
Krajnan, M., Jarochowski-Lesch, G. (2000). Die Einfhrung der Erlebnispdagogik in Slowenien Uveljavitev experiential pedagogy v Sloveniji. Zeitschrift fr Erlebnispdagogik, 20(67), 8687.
Krofli, R. (2002). Izbrani pedagogueuescal spisi. Vstop v kurikularne teorije.
Ljubljana, SL: Zavod Republike Slovenije za olstvo.
Luckner, J. L., Nadler, R. S. (1997). Processsing the experience: Strategies to
enhance and generalize learning. Dubuque, IA: Kendall/Hunt.
Medve, Z. (1992). Aktualnost reformske pedagogike v sodobnih vzgojnih konceptih in njen pomen v razvoju education in izobraevanje na Slovenskem.
Collection of Scientific Papers International Conference on Alternative
Educational Concepts. Maribor, str. 114.
Mesec, B. (1998). Uvod v kvalitativno raziskovanje v socialnem delu. Ljubljana,
SL: Visoka kola za socialno djelo.
Metljak, U. (2002). Doivljajsko pedagogiko kot dopolnilo vzgojni ustanovi. Diplomsko delo. Ljubljana, SL: Pedagoka fakulteta.
Priest, S., Gass, M. A. (1997). Effective leadership in adventure programming.
Champaign, IL: Human Kinetics.
Ule, M. (2006). Kaj partija, domae enoumje! (Ljubljana: work, April 22).
Ziegenspeck, J. (1987). Kurt Hahn und die Internationale Kurzschulbewegung.
In J. Ziegenspeck (Ed.), Kurt Hahn Erinnerungen, Gedanken, Aufforderungen (pp. 117132). Lneburg, Germany: Verlag Klaus Neubauer.
Ziegenspeck, J. (1992). Erlebnispdagogik. Rckblick Bestandsaufnahme
Ausblick. Lneburg, Germany: Verlag Klaus Neubauer.
Ziegenspeck, J. (1993). Hintergrundinformationen zu einem praktisch bedeutsamen und theoretisch interessanten Erziehungsfeld. Zeitschrift fr Erlebnispdagogik, 13(1), 511.
Ziegenspeck, J. (1995). Segeln auf dem Dreimast-Toppsegelschoner Thor Heyerdahl Ein Schiff als schwimmende Jugendbildungssttte. In Ziegenspeck,
J. (Ed.), Segeln auf dem Dreimast-Toppsegelschoner Thor Heyerdahl (pp.
1026). Lneburg, Germany: Edition Erlebnispdagogik.
Ziegenspeck, J. (2000). Handbuch Orientierungstuffe. Sachstandsbericht und
Zwischenbilanz. Bad Heilbrunn, Germany: Klinkhart.

172

Mitja Krajnan

Ziegenspeck, J. (2005). Erlebnispdagogik eine neue Wissenschaftsdisziplin


zwischen Theorie und Praxis, Tradition und Fortschrift, Affirmation und
Innovation. Mesto in vloga experiential pedagogy. Zbornik povzetkov 2. slovenskega kongresa experiential pedagogy, Ljubljana, str. 1320.
Ziegenspeck, J., Fischer, T., Bitz, F. (2005). Abenteuer und Risiko. Zur Psychologie inszenierter Gefahr. Identifikation und Authentizitt durch erlebnispdagogische Outdoor Programme. Lneburg, Germany: Institut fr
Erlebnispdagogik.
EKSPERIMENTALNA PEDAGOGIJA USPENA METODA
ZA DECU SA BIHEJVIORALNIM PROBLEMIMA
Apstrakt
Eksperimentalna pedagogija je metod pedagokog rada. Predstavljamo je
kao alternativu ili dodatak postojeim metodama edukacije, odnosno kao meru
pomoi u edukaciji dece i adolescenata sa posebnim potrebama, a posebno onih
sa problemima u ponaanju i emocionalnim problemima. Metod rada zasniva se
na principima eksperimentalno pedagokih projekata, a to su: integracija, uee i kooperacija, usmerenost prema prirodi, prema malim grupama, funkciji,
potrebama mladih i mogunostima ustanovljavanja novih odnosa. Ciljevi eksperimentalne pedagogije su obrazovno-edukativni, fokusirani na motoriki, socijalni, personalni, kognitivni i emocionalni razvoj. Diferencirani pristup omoguava delovanje na manje grupe; usmeren je ka postizanju uspeha i unapreivanju
samopouzdanja deteta. Ovaj rad, takoe, ukazuje na ogranienja u prenoenju
iskustava iz projekta i vaspitnih potencijala u svakodnevni ivot nakon okonanja
projekta.
Kljune rei: eksperimentalna pedagogija, deca sa bihejvioralnim i emocionalnim problemima, uenik, pedagogija, edukacija, uenje, kola, specijalne
institucije

Analitiko-istraivaki rad u socijalnoj


zatiti maloletnih prestupnika: znaaj,
iskustva i kontroverze

Aleksandar Jugovi
Apstrakt
Centar za socijalni rad kao okosnica sistema socijalne zatite predstavlja
kljunu ustanovu drutvenog reagovanja na maloletniko prestupnitvo. Jedna od
bitnih funkcija centra za socijalni rad jeste i funkcija praenja i prouavanja ove
drutvene devijacije ili analitiko-istraivaki rad. Meutim, verovatno da nijednu
drugu funkciju centra za socijalni rad ne prati takva kontroverznost u ostvarivanju
kao to je to sa analitiko-istraivakom ulogom. Nesporno je da je ova uloga pretpostavka ostvarivanja drugih uloga centra za socijalni rad. Nije mogue govoriti o
planiranju i programiranju mera socijalne zatite na optini, preventivnoj delatnosti kao vrhunskom cilju delovanja centra i konano, neposrednoj zatiti maloletnih
prestupnika, a da se dovoljno ne poznaju fenomenoloki, etioloki, dinamiki i
posledini aspekti ove pojave u lokalnoj zajednici. U dosadanjoj praksi centra
previe se oslanjalo na opta znanja i iskustvene konstatacije o maloletnikom
prestupnitvu. Malo se uviala potreba da se traga za osobenostima problematike
u konkretnoj lokalnoj zajednici, kao i usklaivanje socijalno-zatitne i preventivne
aktivnosti prema osobenostima teritorije na kojoj deluje centar.
U naoj praksi centara za socijalni rad, ova funkcija simplifikovala se i u
njenom ostvarivanju postoje velike tekoe, strune dileme, nedoreenosti i improvizacije. Dosadanja praksa pokazala je da postoji znaajan broj faktora koji
ovu ulogu centra za socijalni rad simplifikuju i utiu na njenu lou ostvarivost.
Protivrenosti ostvarivanja uloge praenja i prouavanja socijalnih problema nastaju iz dva opta razloga: eksternih uzroka koji potiu iz drutvenog konteksta u
kome danas deluje centar za socijalni rad i jedne specifine institucionalno-funkcionalne pozicije koju centar ima u drutvu; i internih uzroka koji su vezani za
unutranje aspekte i okvire rada centra, a iskazuju se teorijsko-metodolokim, epistemolokim, normativnim, organizacionim, strunim, tehnikim i materijalnim
ogranienjima. Prevazilaenje ovih protivrenosti otvara realne mogunosti da se
analitiko-istraivaka funkcija socijalne zatite maloletnih prestupnika unapredi.
Kljune rei: maloletniko prestupnitvo, centar za socijalni rad, socijalna
zatita, analitiko-istraivaki rad

174

Aleksandar Jugovi

UVOD
Sistem i institucije socijalne zatite predstavljaju jednu od kljunih
karika unutar formalnog sistema drutvenog reagovanja na maloletniko
prestupnitvo. Najoptija drutvena uloga socijalne zatite jeste bavljenje
zatitom interesa dece i maloletnika. Slube socijalne zatite polaze od
stanovita da je maloletniko prestupnitvo manifestacija smetnji u socijalnom razvoju i zadovoljavanju socijalnih potreba maloletnika. Najoptiji
socijalno-politiki cilj uea socijalnih slubi u drutvenom reagovanju
jeste humanizacija drutvenih odnosa i humano postupanje sa onim delom
populacije koja zbog uzrasnih, razvojnih i psihikih karakteristika (ili ukupne bio-psiho-socijalne zrelosti) nema isti odnos prema izvrenom krivinom delu kao to to imaju odrasli prestupnici.
Kada govorimo o institucijama socijalne zatite, sa razlogom najveu
panju treba posvetiti organu starateljstva ili centru za socijalni rad. Ova
institucija ima nezamenljiv znaaj u drutvenom reagovanju na sve oblike
maloletnikog prestupnitva.
U krivino-procesnom smislu organ starateljstva ima dvostruku ulogu: sa jedne strane, pomonog organa kome sud nalae ili poverava obavljanje odreenih poslova, a sa druge strane, organa koji ima i samostalnu nadlenost u toku trajanja postupka prema maloletnicima i koji moe
uticati svojim odlukama na sam tok postupka. Pored uea u krivinom
postupku i davanja miljenja sudu u pogledu izricanja adekvatne krivine
sankcije, organ starateljstva ima druge normativno definisane uloge koje
spadaju u domen izvrenja krivinih sankcija: od sprovoenja sudski izreenih vaspitnih mera, praenja zavodskih mera i izvrenja kazne maloletnikog zatvora, do postpenalnog prihvata maloletnika i primene razliite
palete porodino i socijalno-zatitnih mera prema maloletniku i njegovoj
porodici.
U metodolokom i sadrinskom pogledu, uloge organa starateljstva
mogu da se oznae kao savetodavno instruktivne, struno-metodoloke,
inicijativno pokretake, preventivne, organizatorske i koordinativne. Re
je o sledeim normativno-strunim ulogama: praenje i prouavanje maloletnikog prestupnitva, kritinih socijalnih grupa, ukljuujui i ve manifestovano prestupnitvo; planiranje i programiranje drutvenih aktivnosti
na spreavanju prestupnitva i zatiti dece ometene u socijalnom razvoju,
podrazumevajui i maloletne prestupnike; preventivno delovanje i aktivnosti; uticaj na politiku izricanja vaspitnih mera i odnos drutva prema pre-

Analitiko-istraivaki rad u socijalnoj zatiti maloletnih prestupnika

175

stupnitvu; socijalna zatita maloletnih prestupnika ukljuujui i izvrenje


vaspitnih mera i otklanjanje nepovoljnih posledica ometenosti u socijalnom razvoju; koordinativno-inicijativna uloga u institucionalnom sistemu
tretmana i zatite maloletnih prestupnika.
Kao institucija lokalne zajednice, u svom delovanju organ starateljstva
ima i normativnu ali i sutinsku potrebu da prati i prouava maloletniko
prestupnitvo u svom lokalitetu. U tom smislu, kao cilj ovog rada postavlja se pitanje kritike ocene dosadanjih iskustava ove funkcije centra za
socijalni rad, njenih izvora, njenog smisla, ali i kontroverzi u ostvarivanju
praenja i prouavanja maloletnikog prestupnitva.
CENTAR ZA SOCIJALNI RAD I PRAENJE SOCIJALNIH
PROBLEMA U LOKALNOJ ZAJEDNICI: IZVORI I SMISAO
Ideja da centar za socijalni rad, kao ustanova socijalne zatite, treba
da kao deo svojih uloga prati i prouava socijalne probleme (i maloletniko prestupnitvo kao jedan od najizraenijih i najvidljivijih socijalnih
problema) ima nekoliko izvora. Ova uloga nastaje iz drutvene potrebe za
spreavanjem i otklanjanjem ili ublaavanjem posledica socijalnih problema to je deo i prihvaenog ustavnog naela o socijalnoj sigurnosti graana, ali i deo potvrivanja politike legitimnosti poretka tzv. socijalnom
funkcijom drave.
Odbacivanje ideoloke predrasude o drutvu kao homogenoj i beskonfliktnoj zajednici i prihvatanje teorijskih saznanja o uticaju drutvenih
protivrenosti na nastanak i razvoj socijalnih problema predstavlja odluujui podsticaj uvoenju ove funkcije u nau praksu centara za socijalni rad
(prvi Zakon o socijalnoj zatiti iz 1966. godine). U tom kontekstu praenje
i prouavanje prihvaeni su kao pokretaka aktivnost centra u ostvarivanju
drugih uloga, tanije, kao osnova u spreavanju uzroka i posledica socijalnih problema (Mijanovi, 1982).
Sledei vaan izvor je prihvatanje stava o znaaju nauke i naunog
saznanja i predvianja na drutvene odnose i drutveni napredak i elji
da se delovanje centra ne zasniva na improvizovanoj i slepoj aktivnosti.
Ideja i uloga praenja i prouavanja socijalnih problema duboko je proeta
i idejom lokalne zajednice, tanije idejom da se putem strunog i istraivakog rada utie na koncipiranje i usmeravanje razvoja socijalne zatite
u lokalnoj zajednici.

176

Aleksandar Jugovi

Konkretna analiza otkriva bar tri osnovana razloga svrsishodnosti


analitiko-istraivakog rada u socijalnoj zatiti (Mijanovi, 1982:3):
svestrana i celovita saznanja o prirodi, uzrocima i rasprostranjenostima socijalnih problema to omoguava sistematsku i efikasnu
politiku, osmiljeno i dugorono planiranje, zasnovanije i kompetentnije odluivanje u oblasti socijalne zatite;
poznavanje uzroka koji dovode do socijalnih problema i ine ih
sastavnim delom drutvene stvarnosti to je sutinska pretpostavka
uspenog preventivnog delovanja drutvene zajednice;
nauna procena efekata primenjenih socijalno-zatitnih mera i oblika, to spada u red osnovnih preduslova podizanja nivoa i kvaliteta
zatite, te strunog unapreivanja delatnosti.
Sutinski smisao ove uloge centra je u njenoj praktinoj primeni. To
znai da analitika i istraivaka saznanja treba direktno upotrebiti u reavanju konkretnih i praktinih problema, pa ak i kada su ta saznanja i
teorijske prirode. Smisao praenja i prouavanja socijalnih problema je u
funkciji ostvarenja centralne drutvene uloge centra za socijalni rad, a to
je spreavanje socijalnih problema i neposredna zatita graana koji se
nalaze u stanju socijalne potrebe.
Ne treba zaboraviti i jo jednu injenicu, a to je, da je ova uloga povezana i sa afirmacijom profesije socijalnog radnika i specijalnog pedagoga
i priznavanjem da se i ove profesije mogu, podjednako dobro kao i srodna
zanimanja, baviti i analitiko-istraivakom radom. Na taj nain ove profesije u mnogo emu mogu razbijati predrasudu o plitkim humanitarcima
birokratizujue i stigmatizujue slube socijalno-zatitnog pomaganja
(Nedeljkovi, 1997), iji posao ne ide dalje od udeljivanja socijalne milostinje ili tanjunih metodolokih i terapijskih zahvata.
Praenje i prouavanje socijalnih problema ine dva relativno samostalna dela jedinstvene analitiko-istraivake delatnosti koju centar za
socijalni rad obavlja s ciljem zadovoljavanja potrebe da se usmeravanje
razvoja socijalne zatite zasniva na proverenoj i sistematizovanoj iskustvenoj grai o sadrajima koji pripadaju ovom specifinom segmentu socijalne politike. Na primer, prema normativnim dokumentima Gradskog
centra za socijalni rad u Beogradu, analitiko-istraivaka delatnost ustanove obuhvata sledee osnovne grupe poslova:
praenje i prouavanje socijalnih problema i pojava na teritoriji
Beograda i uim teritorijalnim podrujima grada;

Analitiko-istraivaki rad u socijalnoj zatiti maloletnih prestupnika

177

programiranje delatnosti Centra i izvetavanje o njenoj realizaciji


u celini i pojedinim radnim segmentima;
izrada koncepcijsko-metodolokih i operativnih dokumenata
za unapreenje strunog rada u zatiti korisnika i preventivnih
aktivnosti;
struna ocena zatite korisnika i pruanje strune pomoi na nivou
pojedinanog sluaja i odreene grupacije/kategorije korisnika;
koordinacija rada unutar Gradskog centra i ostvarivanje saradnje
sa drugim institucijama ija je delatnost od znaaja za ostvarivanje
ciljeva socijalne i porodino-pravne zatite;
obezbeivanje propisane statistike evidencije;
informativna delatnost (GCSR, 2000).
Ipak, dosadanje iskustvo ukazuje da verovatno da nijednu drugu funkciju ili ulogu centra za socijalni rad ne prati takva kontroverznost u ostvarivanju kao to je to sa ulogom praenja i prouavanja socijalnih problema
i maloletnikog prestupnitva. Nesporno je da je ova uloga pretpostavka
ostvarivanja drugih uloga centra za socijalni rad, jer kako je mogue govoriti o planiranju i programiranju mera socijalne zatite na optini, preventivnoj delatnosti kao vrhunskom cilju delovanja centra i konano, neposrednoj
zatiti maloletnih prestupnika, a da se dovoljno ne poznaju fenomenoloki,
etioloki, dinamiki i posledini aspekti ispoljavanja ove drutvene devijacije u lokalnoj zajednici. Meutim, u dosadanjoj praksi centra previe se
oslanjalo na opta znanja i iskustvene konstatacije o socijalnim problemima, a premalo uviala potreba da se traga za osobenostima problematike
u konkretnoj lokalnoj zajednici, te da se usklauju socijalno-zatitne i preventivne aktivnosti prema osobenostima teritorije na kojoj deluje Centar.
U naoj praksi centara za socijalni rad, ova funkcija potpuno se simplifikovala i u njenom ostvarivanju postoje velike tekoe, strune dileme, nedoreenosti i improvizacije. Primetno je da je struna i ira javnost
mnogo zainteresovanija za analizu neposrednog zatitnog rada, zaboravljajui da je njegova pretpostavka analitiko-istraivaki rad (kao drugo
metodoloko ime aktivnosti praenja i prouavanja socijalnih problema).
Ali problem nastaje kada neposredno-zatitni rad (koji takoe, ima dosta
jednostranosti, metodoloke skuenosti i ematizovanosti) postane dominantna, ako ne i jedina aktivnost centra.
Dosadanja praksa pokazala je da postoji znaajan broj faktora ili uzroka koji ovu ulogu centra za socijalni rad simplifikuju i utiu na njenu lou

178

Aleksandar Jugovi

ostvarivost i kontroverznost. Protivrenosti ostvarivanja uloge praenja i


prouavanja socijalnih problema nastaju iz dva opta razloga: eksternih
uzroka, koji potiu iz drutvenog konteksta u kome danas deluje i ivi
centar za socijalni rad i jedne specifine institucionalno-funkcionalne pozicije koju centar ima u drutvu, i internih uzroka, koji su vezani za unutranje
aspekte i okvire rada centra, a iskazuju se u teorijsko-metodolokim, epistemolokim, normativnim, organizacionim, strunim, tehnikim i materijalnim ogranienjima i nedoreenostima. Prevazilaenje ovih protivrenosti
otvara realne mogunosti da se funkcija praenja i prouavanja socijalnih
problema unapredi i da postane stub delovanja centra za socijalni rad.
ANALITIKO-ISTRAIVAKI RAD
U SOCIJALNOJ ZATITI I DRUTVENI KONTEKST
Centar za socijalni rad predstavlja kljunu ustanovu drutvenog reagovanja na socijalne probleme i maloletniko prestupnitvo kao izraze
globalnih drutvenih protivrenosti. Iz tog razloga, centar je jedna od drutvenih institucija gde se posledice drutvenih protivrenosti i kriza najradikalnije ispoljavaju i prelamaju. Naa drutvena stvarnost, naroito u
poslednjoj deceniji, nagomilana je brojnim drutvenim tekoama i poremeajima koji se i bez naune eksplikacije mogu nazvati drutvenom
krizom, socijalnom dezorganizacijom i regresijom.
U situaciji drastinih poremeaja socijalne strukture, socijalnog raslojavanja, masovnog siromatva, visoke nezaposlenosti, ogranienja u
ostvarivanju i korienju socijalnih prava graana, rata, izbeglitva, porasta razliitih vidova drutvenih devijacija, javljanja mnogih nepovoljnih indikatora zdravstvenog stanja stanovnitva, opadanja nivoa i sadraja socijalne sigurnosti ljudi, nastala je jedna sutinska protivrenost koja
najdirektnije pogaa delovanje centra za socijalni rad. To je protivrenost
izmeu drastinog porasta potreba za socijalnom zatitom pojedinaca i porodica i realne nemoi centra (ali i drugih sistema socijalne sigurnosti) da
udovolje linim i zajednikim potrebama ljudi.
U takvim drutvenim okolnostima centar za socijalni rad naao se
pred dilemama: kako odgovoriti na siromatvo ili nasilje kad su oni u drutvu masovno prisutni; ili, zato i kako se baviti istraivakim radom, koji i
inae nije razvijen u socijalnoj zatiti, kada se i osnovna prava iz socijalne
zatite nedovoljno ostvaruju?

Analitiko-istraivaki rad u socijalnoj zatiti maloletnih prestupnika

179

ini se kao da je centar baen na margine drutvenog interesovanja


i ozbiljnijih drutvenih zahteva, sa estom loom slikom o ovoj instituciji
u javnosti i medijima. Negativne drutvene okolnosti, organizaciono-birokratska inercija u delovanju, prevazieni metodoloko-kategorijalni aparat,
dominacija kvantitativnog nad kvalitativnim u procenama uspenosti rada,
slaba motivaciona atmosfera i lo materijalni poloaj zaposlenih, jesu faktori
koji su uticali da se centar posveuje, uglavnom, funkciji neposredne zatite.
Ovakva situacija praena je sniavanjem kvaliteta usluga i profesionalnog
delovanja centra za socijalni rad i drugih javnih slubi i institucija.
O ovome najbolje govori konkretna analiza beogradskog Gradskog
centra za socijalni rad gde se konstatuje sledee (GCSR, 2000):
Povreda postupka u ostvarivanju porodino-pravne zatite konstatovana je u 130 sluajeva ili u skoro 90% evidentiranih prigovora ove vrste
u 2000. godini. Poveanje broja opravdanih prigovora stranaka upuuje na
zakljuak o eroziji strunog rada koja se ogleda u odstupanjima od strunih standarda i neblagovremenom ili neaurnom reagovanju na zahteve
stranaka. Na slabljenje profesionalizma ukazuje i podatak o neblagovremenom reagovanju ak i na naloge direktora, nadlenog Ministarstva i
Sekretarijata za deju i socijalnu zatitu Skuptine grada. Struni tim za
praenje i unapreivanje strunog rada u Analitiko-istraivakom odeljenju skree panju na nesrazmeran odnos izmeu broja zahteva za strunu
pomo i broja prigovora stranaka. Praksa je da se struna pomo, po pravilu, trai u momentu kada su ve napravljeni ozbiljni propusti u strunom
postupku koje je naknadno teko otkloniti, a ne u trenutku kada se jave
poetne profesionalne dileme u opredeljivanju za najadekvatniji oblik zatite. Utisak je da se struna pomo vrlo esto trai kao pokrie ili pomo
u otklanjanju propusta kada je postupak ve pokrenut pred drugostepenim organom. Zapaa se i zapostavljanje korienja vaeih struno-metodolokih uputstava, naroito kada su u pitanju struni radnici sa manjim
radnim iskustvom. Poseban znaaj ima injenica da rad Gradskog centra
u sprovoenju zatite korisnika nije bio predmet strunog nadzora od ukidanja Zavoda za prouavanje socijalnih problema grada Beograda, dakle
punih 10 godina! Valja se podsetiti da je vrenje strunog nadzora (kao i
pruanje strune pomoi) potpuno nekritiki preneto na dravni organ (ministarstvo). U pozadini ovog ina stoji politika opredeljenost za potpunu
centralizaciju sistema socijalne zatite i njenu ideologizaciju.
Ovakav kontekst nije mogao a da se ne odrazi na ostvarivanje, ionako
nerazvijene, uloge centra u prouavanju i praenju socijalnih problema

180

Aleksandar Jugovi

i maloletnikog prestupnitva. Sem pojedinanih i sporadinih pokuaja,


ova uloga najee se zavravala pisanjem godinjih izvetaja o broju i
kretanju dece i mladih kao korisnika socijalne zatite.
OGRANIENJA FUNKCIJE PRAENJA I PROUAVANJA
MALOLETNIKOG PRESTUPNITVA
U CENTRU ZA SOCIJALNI RAD
Dejstvo unutranjih ogranienja nije uvek iskljuivo povezano sa
drutvenim kontekstom delovanja centra za socijalni rad. Ovi uzroci tiu
se mnogih institucionalno-metodolokih nerazjanjenosti, ali i objektivnih
teorijsko-metodolokih i materijalnih tekoa koji se javljaju u radu.
Teorijska ogranienja
U teorijskom smislu, ogranienja nastaju iz dominantnog nominalistikog shvatanja socijalnih problema i pozitivistikih pristupa maloletnikom prestupnitvu gde se kao predmet socijalnog rada javlja pojedinac ili
najdalje, neka drutvena grupa, najee porodica. Pod takvim uticajima,
centar za socijalni rad je prirodno okrenut posledicama socijalnih problema i drutvenih kriza i promena: uzroci socijalnih problema i drutvenih
devijacija se vide, preteno, u linosti neprilagoenog pojedinca i prema
tome se usmeravaju i metodski zahvati. Bez obzira na to da li devijaciju
objanjavali drutvenim uzrocima (anomija, drutvene promene i krize),
intrapsihikim svojstvima linosti (poremeaji karaktera, emocija, nagona) ili socijalno-psiholokim faktorima (neuspela socijalizacija, imitacija,
pogreno uenje), u sreditu interesovanja ovih teorija jeste devijantan pojedinac ija linost i ije ponaanje odudara od uobiajenog, prosenog i
konformistikog.
Ove teorije dele zajedniki stav da devijantan ili bolestan moe biti
samo pojedinac, a da je drutvo u osnovi zdravo. Linosti i ponaanja koja
ne prihvataju drutvene vrednosti i standarde ili se razlikuju od standarda kako treba da izgleda zdrava linost, definiu se kao nenormalna i
bolesna. Prema istraivanju kategorijalnog aparata kojim se slue u tzv.
dijagnostici maloletnih prestupnika, struni radnici centra za socijalni rad
operiu sa 52 jezike kategorije kojima se u izvetajima sudu definie/procenjuje/dijagnosticira problem, a od toga ak 37 ima negativnu konotaciju,

Analitiko-istraivaki rad u socijalnoj zatiti maloletnih prestupnika

181

a 12 neutralnu (Jugovi, 2005). Ta orijentacija na negativno je posledica


dominirajueg klinikog/medicinskog modela u socijalnom radu, u kome
se traga za slabostima, propustima, nedostacima, nastranostima, a zanemaruju zdravi i pozitivni potencijali maloletnika. Za tretman je mnogo vanije saznanje ta maloletnik moe, a ne ta ne moe. Definiui samo ta ne
valja tretman se usmerava vie ka korekciji nego ka razvoju potencijala
maloletnika. Tako se socijalni rad i socijalno-pedagoki rad se usmeravaju
samo ka drutveno identifikovanim, devijantnim ili neprilagoenim pojedincima sa orijentacijom ka korekciji njihovih linosti i ponaanja.
Na taj nain bitno se suava predmet delatnosti socijalno-pedagokog
rada, ali isto tako suavaju se i drutvene potrebe koje bi on mogao da
zadovoljava. To dalje ima uticaja na predominantnu usmerenost pomaue-pragmatikog i zatitarskog tipa to ograniava i suava druge uloge
centra za socijalni rad, a meu njima i analitiko istraivaki rad.
Zbog svoje bazine funkcije, uloga praenja i prouavanja socijalnih
problema posebno je ugroena, a sa njom, kao posledica, i sve ostale funkcije. Pored teorijskih razloga suavanje uloga i sadraja rada centra ima i
druge uzroke kao to su preputanje ustanove i strunih radnika tokovima
promena u drutvu, nekih konceptualnih i institucionalnih promena, prisutne apatije, konfuzije i dezorganizacije u aktivnostima (Milosavljevi,
1996).
Odnos teorija praksa
Na zapostavljanje analitiko-istraivake funkcije centra od znaaja
je i jedna esto prisutna predrasuda, da u socijalnom radu ne postoji autentina teorija niti metodologija i da sem iskustva prakse (praktine teorije
ili teorije prakse) ne postoji nita drugo to usmerava rad. Mnogi tzv.
praktiari u socijalnoj zatiti (maloletnih prestupnika) smatraju da njihova
praksa nije u vezi sa bilo kakvom teorijom. Dejvid Hou, britanski teoretiar socijalnog rada, ovo plastino i duhovito konstatuje: Oni govore da
postupaju intuitivno u praksi ili da postupaju po zdravoj pameti. Nepoznavanje teorije, a jo vie neprimenjivanje neke teorije, smatra se praktinom
vrlinom, prizemnom mudrou koja zna kako da se uhvati u kotac sa pretenzijama dekadentnih teoretiara. Ima samozadovoljstva u ljudima koji
sebe smatraju praktiarima, ljudima koji ne padaju na novotarije. Teorija
je kau oni, bez dvoumljenja pametna stvar, ali pri tom, jasno stavljaju do

182

Aleksandar Jugovi

znanja, uz veliko hvala, da oni mogu uspeno da rade i bez nje; a ako ona
njima ne treba, onda za njom nema ni potrebe (Howe, 1997:9).
Ipak gde lei putokaz odgovora na veni problem odnosa teorija
praksa? Bavei se dnevnim reavanjem ivotnih sudbina ljudi, nekim
praktiarima ini se da teorija (bilo socijalnih problema, bilo same delatnosti) ima jako malo veze sa praksom. Pa tako, pragmatizam postaje
kljuno odredite socijalnog rada i socijalne zatite. Meutim, u ovakvim
stavovima zaboravlja se da utemeljnost i ugled neke profesije zavise i od
toga koliko iza nje postoji uoptavanje same delatnosti (teorija socijalnog
rada i socijalne pedagogije, psiholoka teorija), ali i uoptavanje pojava sa
kojima se bavi (teorija socijalnih problema i drutvenih devijacija). Teorija i praksa meusobno su uslovljena i dinamika celina koja se ne moe
ograivati. Teorija je nauna refleksija prakse.
Nain na koji vidimo drutvo, ljude, dogaaje i nain na koji ih objanjavamo i razumevamo predstavlja oblast teorije. ovek pri dodiru sa bilo
kojom pojavom, pa i pojavom drutvenih devijacija, postavlja pitanje koje
je veoma kratko zato? ak i kada specijalni pedagog porie da on u
svom radu polazi sa nekog teorijskog stanovita, njegov rad je duboko proet jasnim linim stavom ta je uzrok neke pojave ili problema i ta treba
da radi da bi ih reio. Kad god, dakle, odgovaramo na pitanje otkud kriminalitet (samoubistva, prostitucija, narkomanija, prosjaenje, agresije, itd.)
u drutvu ili zato je neko izvrio odreen zloin, mi pribegavamo nekoj
od teorija, ega u tom trenutku ne moramo biti svesni, na isti nain kao to
nekolovan ovek ne mora znati da je pesma koju slua epska, sastavljena
u desetercu i da je iz pretkosovskog cilkusa (Ignjatovi, 1997:5).
Specijalni pedagog bavi se ovekom, njegovim ponaanjem i njegovim poloajem i odnosom prema drutvu. Ali onom stranom ovekove
drutvenosti, ovekove prirode i ovekovog ispoljavanja koja negira uspostavljene vrednosti drutva ili pak samu prirodu oveka. Objanjavajui
sebi i kolegama iz okruenja ta je problem i kako ga treba reavati, specijalni pedagog pokazuje tri stvari: prvo, kako vidi prirodu oveka; drugo,
kako vidi prirodu drutva i tree, koje proizilazi iz prethodna dva, kako
vidi karakter i uzroke nekog devijantnog ponaanja ili neke devijantne
drutvene pojave. Razliitost koja postoji u nainu problema koji vidimo,
u proceni koju dajemo, ciljevima koje pred sebe postavljamo i metodama koje koristimo, upravo potie iz razliitosti teorijskih pristupa kojima
objanjavamo oveka, drutvo i prirodu drutvene devijantnosti. To govori
dve stvari: 1) nae polazite odreuje nae poglede, a nai pogledi utiu na

Analitiko-istraivaki rad u socijalnoj zatiti maloletnih prestupnika

183

na pravac delovanja; 2) problemi i situacije izgledaju nam drugaije sa


promenom ugla razumevanja.
Nain na koji specijalni pedagozi reavaju problem i imaju pristup
prema klijentu jeste duboko oblikovan njihovim definisanjem uzroka i prirode devijantnih ponaanja i pojava, a to znai teorijski pristupima. Razliiti teorijski pristupi nemaju uticaj samo na izbor terapijskih tehnika koje
koriste specijalni pedagozi, ve na celokupan metodoloki okvir koji se
koristi u istraivanjima i analizama drutvenih devijacija (Jugovi, 2009).
A to znai i na logike, tehnike i naunostrategijske delove metodologije istraivanja drutvenih devijacija. Ne pokazati interesovanja za teoriju
drutvene devijantnosti u praksi i istraivanjima koje vre specijalni pedagozi ili socijalni radnici koji se bave devijantnim ponaanjima mladih,
znai profesionalno putovanje zatvorenih oiju.
Metodoloka ogranienja
Dosadanja praksa pokazala je da postoje mnoge metodoloke slabosti u obavljanju funkcije praenja i prouavanja socijalnih problema.
Izvor metodolokih problema nastaje iz nereenih normativnih definisanja
pojmova praenje i prouavanje, jer zakon te pojmove ne definie dovoljno precizno to ostavlja mogunost razliitih tumaenja ovih pojmova i
njihovu razliitu praktinu upotrebu.
U jednom od retkih istraivanja koje je obavljeno kod nas, davne
1982. godine, a koje se odnosilo na karakteristike delatnosti praenja i
prouavanja socijalnih problema, pokazalo se da struni radnici ovu ulogu
vide veoma nejedinstveno, nejasno i fragmentirano (Mijanovi, 1982). Po
nekim shvatanjima, prouavanje ima za cilj nauno objanjenje, a praenje
elementarno empirijsko uoptavanje. Meutim, postavljaju se metodoloke dileme: a to je, da li praenje i prouavanje treba da imaju karakteristike
nauno zasnovanih radova ili ne; da li centar uopte sme da ima takve aspiracije; da li centar ima strune, materijalne i druge mogunosti da funkciju
prouavanja kvalitetno ostvari? Tu se, onda, javlja novi paradoks, jer ako
je jedna od osnovnih funkcija centra da spreava uzroke socijalnih problema i maloletnikog prestupnitva na teritoriji na kojoj deluje, kako je to
mogue uraditi bez objanjenja i tumaenja tih uzroka?
U dosadanjoj praksi centra previe se oslanjalo na opta znanja i konstatacije, a premalo uviala potreba da se traga za osobenostima problematike

184

Aleksandar Jugovi

na datoj teritoriji i usklaivanja socijalno-zatitnih i preventivnih mera prema tim osobenostima (Staki, Braja, 1991). Tako da se glavni nain ostvarivanja ove uloga centra, uglavnom, sveo na izradu kraih izvetaja o broju
i stanju pojedinih kategorija korisnika. Iz tog razloga gubi se osnovna svrha
ove uloge koja treba da bude osnova za unapreenje neposredno-zatitne i
preventivne delatnosti centra i lokalne zajednice. Iskustvo nam govori da je
u praksi primetan veliki raskorak izmeu mogunosti centra da obavlja ovu
funkciju i realne drutvene potrebe za irim istraivakim zahvatima.
Razvojno posmatrano, u socijalnom radu mogu se konstatovati etiri
tipa istraivanja ili naina praenja i prouavanja socijalnih problema i
maloletnikog prestupnitva: 1) struni, istraivaki radovi iji su osnovni ciljevi deskripcija, prikaz, analiza, preporuke i drugo, a koji su najprisutniji u praksi centra; 2) istraivaki radovi sa naunim ambicijama iji
je cilj egzaktni opis, analiza i interpretacija esencijalne prirode socijalnih
problema; 3) evaluaciona istraivanja sa ciljem istraivanja efikasnosti
i naina realizacije mera drutvenog reagovanja na socijalne probleme; 4)
akciona istraivanja koja su krajnje retko i sporadino prisutna u praksi
centara za socijalni rad (Staki, Braja, 1991). Metodoloka analiza ovih
radova pokazuje da u njima postoje mnogobrojne slabosti, meu kojima
se posebno istiu: nepovezanost istraivakih celina, usko definisanje
predmeta, neadekvatan redosled istraivakih pitanja, esto ponavljanje
ve konstatovanih injenica, nepotpun, nesistematian i neprecizan opis
pojava, neprimerenost izabranih metodolokih postupaka i njihova jednostranost, retko uoavanje uzroka socijalnih problema... Ove metodoloke
slabosti pokazuju da je za istraivaki posao potrebna dobra metodoloka
potkovanost, profesionalna i nauna imaginacija i uporan rad.
Da bi rad na praenju i prouavanju maloletnikog prestupnitva bio
kvalitetan, on podrazumeva i kvalitetne izvore podataka. Problem se tie
zastarelosti i konfuznosti kategorijalnog i pojmovnog aparata koji se koristi u evidenciji i praksi (tzv. dijagnostici) centara za socijalni rad. U naoj praksi socijalnog rada nedostaje standardizacija tzv. dijagnostikih pojmova koji su neophodni u opisu i definisanju problema. Bazino, u naoj
naunoj i strunoj javnosti ne postoji koncenzus o definiciji i klasifikaciji
pojma i kategorije koja se zove poremeaj u drutvenom ponaanju. Iako
se ini da je taj pojam sasvim jasan, mnogobrojne rasprave pokazuju da
postoji velika paleta razliitih shvatanja ovog pojma.
Pre svega, razliite profesije ne prilaze ovom problemu na isti nain
(npr. psiholozi, sociolozi, psihijatri, pedagozi, specijalni pedagozi). Zatim,

Analitiko-istraivaki rad u socijalnoj zatiti maloletnih prestupnika

185

definicije ovog pojma su obojene i teorijski, lingvistiki, kulturoloki, ideoloki, pragmatistiki. Problem je i kako se poremeaj zove: da li je on
poremeaj ponaanja, to je ire odreenje, ili poremeaj u drutvenom
ponaanju. Nauka jasno ukazuje da ne moraju svi poremeaji ponaanja
da budu ispoljeni i kroz poremeaje u drutvenom ponaanju to znai, uopteno reeno, atak na dominirajui normativno-vrednosni sistem
drutva. Poremeaji ponaanja mogu biti uvod u poremeaje u drutvenom
ponaanju, ali je to je druga dimenzija ovog pitanja (Jugovi, 2007).
Zakon o socijalnoj zatiti Republike Srbije dao je definiciju koja kae
da je dete sa poremeajima u drutvenom ponaanju ono dete koje beanjem od kue, skitnjom ili slinim ponaanjem naruava opteprihvaena drutvena pravila ponaanja ili koje ini krivina dela i prekraje.
Ova pozitivistiko-normativistika definicija sasvim sigurno nije dovoljna da obuhvati pojam poremeaja u ponaanju kada se on posmatra iz
npr. psihijatrijske definicije. Kao to je i pojam krenje opteprihvaenih
drutvenih pravila ponaanja upeatljive relativistike prirode koji moe
da ovu definiciju pretvori u praksi i u konzervativni moralizam i u kranje subjektivistiko tumaenje neprihvatljivih ponaanja. Postavlja se
i pitanje zato su u definiciji izdvojeni samo beanje od kue i skitnja (i
slina ponaanja?) kao kljuni pokazatelji naruavanja opteprihvaenih
drutvenih pravila ponaanja. Zatim, potpuno je nejasno zato je zakonodavac (i strunjaci koji u pisali Zakon) video razliku izmeu naruavanja
opteprihvaenih drutvenih pravila ponaanja i injenja krivinih dela i
prekraja: dva elementa koja grade ovu normativnu definiciju poremeaja
u drutvenom ponaanju dece. Pa i injenje krivinih dela i prekraja spada
u naruavanje opteprihvaenih drutvenih pravila ponaanja?!
Zatim, ako nije dovoljno jasno ta se sve podrazumeva pod pojmom
poremeaja u drutvenom ponaanju, kako e se on stepenovati (ili gradirati), to zahteva sudski kriterijum Zakona o maloletnim uiniocima krivinih dela? Na primer, ako je poremeaj ponaanja agresivnost uenika
na asu ili beanje iz kole, na koji nain treba da stepenujemo ili gradiramo teinu tih poremeaja u ponaanju?
Ovakvo stanje se u praksi pretvara u voluntarizam i profesionalni
subjektivizam koji nimalo nije u funkciji kvaliteta delovanja svih sistema u drutvenom reagovanju na kriminal dece. Ova konstatacija najbolje se ogleda u rezultatima analize sadraja tzv. dijagnostikih zakljuaka
strunih timova organa starateljstva (Jugovi, 2007). Pokazalo se da se
i sam problem ne zove, ak ni dominatno, kao poremeaj u drutve-

186

Aleksandar Jugovi

nom ponaanju. Veina strunih radnika u svom dokumentu neke tzv. dijagnostike kategorije ne objanjava ili istu situaciju opisuje na razliite
naine. Ponaanje maloletnika opisuje se u odnosu na isti problem kao
asocijalno, poremeeno, devijantno, problematino, odstupajue, neprihvatljivo, u sukobu sa zakonom. Zanimljivo je da se izraz
delinkvencija ili delinkventno ponaanja ne sree u analiziranim dokumentima. U razgovoru sa nekim strunim radnicima, ija su dokumenta
analizirana, dobijaju se tumaenja ovoga kao neega nevanog jer sudijama je, navodno, bitan samo zakljuak i predlog mere i da je svejedno
koji se izraz koristi kada svi znae isto (Jugovi, 2007).
Tako, istraivai ne mogu lako uoiti svu sloenost i kauzalnost sluajeva i irih aspekata maloletnikog prestupnitva. Problem voenja evidencije i naina pisanja izvetaja u dosijeima, esto, zbog svoje kategirijalne arolikosti, nepostojanja pojmovnog konsenzusa, ematizovanosti,
nepotpunosti izveataja, jesu loa osnova za praenje i prouavanje maloletnikog prestupnitva.
Nedoreenost ove funkcije centra potie i iz saznajnih ili epistemolokih razloga. U stvari, radi se o zapostavljenosti saznajne prirode istraivake delatnosti u centru i prisutne teze o njenoj jasnoi. Problem saznajne
prirode praenja i prouavanja socijalnih problem ima tri osnovana aspekta: prvi, koji se tie vrste ili tipa istraivanja koja se koriste; drugi, koji
se odnosi na organizacione dimenzije ove uloge i trei koji se tie uslova
razvoja istraivake delatnosti u centru za socijalni rad. Sva tri aspekta
su primetno zapostavljena u analizama o radu centra i ostvarivanju uloge
praenja i prouavanja socijalnih problema.
Organizaciono-struna ogranienja
Poseban i veoma znaajan problem koji u mnogo emu sputava ostvarivanje ove uloge je organizaciono-strune prirode. Uoljiva je zanemarenost problema organizacije delatnosti praenja i prouavanja to, logino,
uvodi razliite dileme, razna tumaenja, neadekvatna reenja i neefikasan
rad. I same pretpostavke organizacije ove funkcije centra su, najee, neadekvatne: a to su prostorni uslovi, zastarela tehnika sredstva u voenju informatikog sistema i nain organizacije. Ovaj rad zahteva posebne
prostorne uslove i upotrebu savremene tehnike bez koje nema modernog,
kvalitetnog i efikasnog rada. Pravi je nonsens da u eri kompjutera struni

Analitiko-istraivaki rad u socijalnoj zatiti maloletnih prestupnika

187

radnici centra runo zbrajaju i obrauju podatke i ne koriste raunare u


istraivakim i analitikim zahvatima. Naravno, ovaj problem je i materijalne prirode i mogunostima centra da uvodi savremene naine rada, ali i
edukativne prirode, jer on zahteva od strunjaka da budu obueni za takav
rad.
U organizacionom smislu postavlja se dilema ko treba da obavlja
ulogu praenja i prouavanja u centru za socijalni rad? Pravilnici o radu
pojedinanih centara najee su to pitanje reili naelnim stavom da ove
poslove treba da vri struna sluba. U praksi se ovaj naelni stav, najee
pretvorio u poistoveivanje ovog posla sa radom sociologa. Tamo gde su
zaposleni sociolozi, a njih ima u oko treine svih centara u Srbiji, oni ovaj
posao rade, uglavnom, na nivou godinjeg izvetaja o radu centra i obino
bez uea drugih profesija. Gde nema sociologa posao obavljaju struni
timovi ili pojedini saradnici. Na ostvarivanju ove uloge centra nema dovoljno timskog rada koji je osnova za podizanje strunog i metodolokog
nivoa ove aktivnosti. Naalost, primetan je, esto, i otpor pojedinih strunih radnika da obavljaju ovu ulogu i da se upuste u svet metodologije i
istraivanja.
Materijalna ogranienja
Znaajno ogranienje u ostvarivanju ove uloge je materijalne prirode.
Unajkrae, ovaj rad se, uglavnom, ne finansira posebno, a on zbog svoje
kompleksnosti zahteva posebna materijalna sredstva. Iskustvo posebnog
odeljenja za analitiko-istraivaki rad Gradskog centra za socijalni rad
u Beogradu (odeljenja koga veina centara u Srbiji kao izdvojen struni
entitet nema) ukazuje da je teite rada ovog odeljenja bilo na izvravanju
razliitih poslova operativnog i pragmatinog karaktera. Na taj nain odeljenje je dovedeno u poziciju postepenog udaljavanja od osnovne funkcije
koja podrazumeva sprovoenje studioznijih istraivakih projekata iji rezultati treba da omogue stvaranje celovite i pouzdane saznajne osnove za
unapreivanje sistema socijalne i porodino-pravne zatite u Beogradu.
Razlozi udaljavanja od primarne funkcije su brojni, a kao najvanije
izdvajaju se sledei (GCSR, 2000):
veliki pritisak zahteva za reavanje operativno-pragmatskih problema u funkcionisanju centra uzrokovanih optom i radikalnom
drutvenom krizom i nestabilnou;

188

Aleksandar Jugovi

negativne posledice do kojih dolazi zbog nezainteresovanosti nadlenih organa za reavanje problema koji nastaju u praksi socijalne
zatite;
oslabljena motivacija za rad u optinskim odeljenjima to utie na
povean priliv prigovora stranaka ije reavanje preuzimaju radnici
analitikog odeljenja;
neizdvajanje sredstava za finansiranje istraivakih projekata i
strunih radnika;
u potpunosti prevazien pojmovno-kategorijalni aparat za voenje
evidencije (primena propisa iz 1976. godine) kao osnovnog izvora
iskustvene grae za obavljanje funkcije praenja i prouavanja;
prikupljanje, obrada i sistematizacija podataka se odvija runo zbog
neobezbeenosti savremene tehnike opreme i neobuenosti kadrova za njeno korienje;
odbojan stav veine rukovodilaca optinskih odeljenja i njihovog
strunog osoblja prema znaaju urednog voenja evidencije i obezbeivanju neophodne iskustvene grae.
ZAKLJUAK
Kako unaprediti funkciju praenja i prouavanja socijalnih problema
i maloletnikog prestupnitva unutar centra za socijalni rad? Ovo pitanje,
prethodno, trai odgovore na nekoliko optijih problema. Prvo, i najvanije, jeste pitanje kakav centar za socijalni rad, kao nosilac socijalne zatite
funkcije drave, treba naem drutvu u aktuelnom trenutku i oekivanim
promenama. To znai u odnosu na socijalne potrebe u drutvu i ekonomske
mogunosti da se one zadovolje, trenutne i percipirane socijalne probleme,
politike promene, potrebe prilagoavanja naeg zakonodavstva Evropskoj uniji. Drugo, koje dosadanje funkcije centar treba da zadri, koje
da menja i transformie, ali i koje nove funkcije su, moda, potrebne ovoj
instituciji? I tree pitanje, koje zavisi od odgovora na prethodna dva, moe
li centar da bude kljuni uesnik i pokreta socijalnih promena i aktivnosti
u lokalnoj zajednici, a ne da bude institucija zatitarskog naina delovanja
koja se iskljuivo bavi posledicama socijalnih problema?
Od odgovora na ova pitanja zavisi i mogunost neophodnih promena u
ulozi centra u praenju i prouavanju socijalnih problema i maloletnikog
prestupnitva, jer ovu funkciju, zbog meusobne zavisnosti, nije mogue

Analitiko-istraivaki rad u socijalnoj zatiti maloletnih prestupnika

189

u osnovi menjati bez promena svih drugih uloga i naina delovanja. Samo
povezanou i funkcionalnim jedinstvom svih funkcija centra ova institucija e imati progresivan razvoj i moi e da na kvalitetniji nain izlazi
u susret ljudima i njihovim socijalnim potrebama, to u krajnjem smislu
i jeste drutvena i profesionalna svrha delatnosti ove institucije. Centar
za socijalni rad 21. veka treba da bude institucija koja nema iskljuivo
karakteristike socijalno-vatrogasne slube, ve institucija koju odlikuje
socijalni aktivizam i stalna okrenutost socijalnim promenama i ljudskim
potrebama. Sutinsko pitanje transformacije centra za socijalni rad jeste
pitanje moe li on da bude kljuni uesnik i pokreta socijalnih promena i
aktivnosti u lokalnoj zajednici, a ne da bude institucija zatitarskog naina
delovanja koja se iskljuivo bavi posledicama socijalnih problema?
Od odgovora na ovo pitanje zavisi i mogunost neophodnih promena
u ulozi centra u praenju i prouavanju socijalnih problema i maloletnikog prestupnitva, jer ovu funkciju, zbog meusobne zavisnosti, nije mogue u osnovi menjati bez promena svih drugih uloga i naina delovanja.
Potrebno je napraviti dugoroni program razvoja i transformacije ove uloge, koja e da prati i transformaciju centra za socijalni rad.
Sve u ovom tekstu iskazane interne protivrenosti: metodoloke, normativne, organizacione, strune, materijalne, predmet su promena i transformacija koje zbog prostorne ogranienosti ne moemo analizirati u jednom, ovakvom, relativno suenom radu. Na kraju, umesto konvencionalnog zakljuka eleo bih da istaknem da se smisao ovog rada, i na momente
otre kritike delovanja centra za socijalni rad, nalazi u profesionalnoj i
ljudskoj elji da se socijalni rad, u svom delovanju stalno osvre na svoje
profesionalne vrednosti i ideale ovenosti, humanosti, ljudske emancipacije i razvijanja ovekovih mogunosti i potreba i da ih nikada ne smetne
sa uma. Bez stalno prisutne svesti o ovome struni rad je besmislen, i samo
je predmet moguih profesionalnih paradoksa i manipulacija.
LITERATURA
Gradski centar za socijalni rad (GCSR). (2000). Izvetaj o radu Gradskog centra za socijalni rad u Beogradu. Beograd: Gradski centar za socijalni rad u
Beogradu.
Howe, D. (1997). Uvod u teoriju socijalnog rada. Beograd: Fakultet politikih
nauka.
Ignjatovi, . (1997). Kriminoloko naslee. Beograd: Policijska akademija.

190

Aleksandar Jugovi

Jugovi A. (2007). Socioloki pristup u definisanju pojma i tipova poremeaja


ponaanja. U D. Radovanovi (Ur.), Poremeaji ponaanja i prestupnitvo
mladih: Specijalno-pedagoki diskurs (str. 1128). Beograd: Fakultet za
specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavaku delatnost.
Jugovi, A. (2005). Jezik profesije socijalnih radnika. Socijalna misao, 12(1),
113135.
Jugovi, A. (2009). Teorijsko-metodoloki pristupi u socijalnim istraivanjima i
specijalno-pedagoke implikacije: Izmeu dogme i imaginacije. U D. Radovanovi (Ur.), Istraivanja u specijalnoj pedagogiji (str. 417432). Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavaku
delatnost.
Mijanovi, Lj. (1982). Delatnost praenja i prouavanja u beogradskim centrima
za socijalni rad. Beograd: Zavod za prouavanje socijalnih problema grada
Beograda.
Milosavljevi, M. (1996). Socijalni rad izmeu tradicionalnog i modernog. Beograd: Dragani.
Milosavljevi, M. (1998). Socijalna politika u tranziciji. Beograd: CPA i Socijalna misao.
Nedeljkovi, I. R. (1997). Teorijske osnove socijalnog rada na mei vekova. Socijalna misao, 4(1), 5985.
Staki, ., Braja, P. (1991). Timski rad. Zagreb: Socijalna zatita.
ANALYTICAL AND RESEARCH WORK IN THE SOCIAL WELFARE
OF JUVENILE OFFENDERS: THE SIGNIFICIANCE,
EXPERIENCES AND CONTROVERSIES
Abstract
Center for Social Work as a base social welfare system is a key institution of
social reaction to juvenile delinquency. One of the important function of the social
welfare is the monitoring and study of social deviance, or analytical and research
work. However, it is likely that any other feature of the social work does not follow such a controversy in the exercise as it is with the analytical and investigative
role. There is no doubt that this role assumption as other roles of the social work.
It is not possible to talk about planning and programming of measures of social
protection in the municipality, preventive services as superior to the center of action and, finally, the immediate protection of juvenile offenders and not enough
to know the phenomenological, etiological, dynamic and consequential aspects
of this phenomenon in the local community. In current practice center relied too
much on general knowledge and experience statements Juvenile delinquency. Little is recognize need to be looking for specific characteristics of problems in the

Analitiko-istraivaki rad u socijalnoj zatiti maloletnih prestupnika

191

local community, as well as harmonization of social protection and prevention


activities to the characteristics of the territory where the Center operates.
In our practice centers for social work, this feature is simplified in its implementation, there are great difficulties, professional dilemmas, ambiguities and
improvisation. Past practice has shown that there is a significant number of factors that the role of the social work simplifications and its bad influence on feasibility. Contradictions of achieving the role of monitoring and research of social
problems arise from two general reasons: external causes that originate from the
social context in which today operates the center for social work and a specific
institutional-functional position of the center in society; and internal causes that
are related to internal aspects and scope of the work center, and expressed through
the theoretical and methodological, epistemological, normative, organizational,
professional, technical and financial constraints.
Overcoming these contradictions opens the real possibility that the analytical and research functions of social welfare of juvenile offenders improve.
Key words: juvenile delinquency, center for social work, social welfare, analytical and research work

Zavodske vaspitne mere mesto u


sistemu krivinih sankcija, osnovne
karakteristike i problemi izvrenja

Sneana Sokovi
Apstrakt
U pogledu izvrenja krivinih sankcija, od reforme krivinog zakonodavstva, pored implementacije relevantnih meunarodnih standarda i doslednijeg
koncepcijskog saglaavanja sa materijalnim i procesnim zakonodavstvom, oekivalo se i da otkloni posledice prethodnog viegodinjeg posustajanja u ovoj
oblasti i da adekvatnim reenjima, dugorono posmatrano, bitno doprinese kontroli kriminaliteta. I dok ZIKS karakteriu znaajne konceptualne novine, prihvatanje bitnih meunarodnih standarda, ali i primetna nedoslednost i nedoreenost
u istom pravcu odreena neusklaenost sa materijalnim krivinim zakonodavstvom, neizgraenost i nefunkcionalnost odreenih instituta, sistem izvrenja krivinih sankcija koje se izriu maloletnicima predstavlja skladniju, koherentniju i
funkcionalniju celinu. To je dobra strana izdvajanja izvrenja krivinih sankcija
prema maloletnicima iz ZIKS-a i prebacivanja u ZMUKD. Dalje unapreenje
sankcionisanja maloletnikog prestupnitva zahteva prevazilaenje hroninih
problema domaeg penolokog sistema: deficitarnosti vaspitakog kadra, optimalnija reenja mree, lokacija i kategorizacije ustanova za izvrenje krivinih
sankcija. Finansijski problemi i nedostatak odgovarajuih ustanova koje su prilagoene boravku maloletnika jesu, ne samo u naoj praksi, realnost, ali po shvatanju Evropskog suda za ljudska prava nisu validan i prihvatljiv argument na strani
drave, jer je svaka drava potpisnica odgovarajuih dokumenata iz oblasti ljudskih prava i sloboda i maloletnikog pravosua duna da obezbedi i odgovarajue
institucije za izvrenje sankcija i mera u skladu sa sistemom mera i sankcija za
koji se opredelila. Autorka argumentuje i potrebu da se neka normativna reenja
unaprede i posebno, u tom smislu, razmatra pitanje sudske zatite prava maloletnika prema kojima se izvravaju krivine sankcije zavodskog karaktera.
Kljune rei: maloletnika delinkvencija, prevencija, zavodske vaspitne
mere, vaspitna ustanova, vaspitno-popravni dom, ustanova za leenje i osposobljavanje

194

Sneana Sokovi

UVOD
Zavodske vaspitne mere, kao posebna vrsta vaspitnih mera, pored
mera upozorenja i usmeravanja i mera pojaanog nadzora, izriu se maloletniku prema kome treba preduzeti trajnije mere vaspitanja, leenja i
osposobljavanja uz njegovo potpuno odvajanje iz sredine u kojoj je do tada
iveo. Radi ostvarenja ovih ciljeva, zavisno od konkretne situacije, sud
moe da se opredeli za jednu od tri zavodske vaspitne mere: upuivanje
u vaspitnu ustanovu, upuivanje u vaspitno-popravni dom i upuivanje u
posebnu ustanovu za leenje i osposobljavanje (Peri, 2007; Ili, 2005).
Izriu se i starijim i mlaim maloletnicima1, a pod odreenim uslovima
neke od ovih mera se mogu izrei i mlaim punoletnim licima, odnosno
punoletnim licima koje su krivino delo izvrili kao maloletnici2. Kao i
ostale krivine sankcije koje se izriu maloletnicima, kao i procesni i materijalni krivino-pravni status maloletnika i krivino-pravna zatita dece i
maloletnika, izricanje i izvravanje zavodskih vaspitnih mera regulisano je
Zakonom o maloletnim uiniocima krivinih dela i krivino-pravnoj zatiti
Mlaim maloletnicima izriu se samo vaspitne mere, a starijim maloletnicima,
licima koja su napunila esnaest godina, a nisu navrila osamnaest godina, izriu se vaspitne mere i izuzetno kazna maloletnikog zatvora (pod uslovom da se radi o krivinom
delu za koje je zakonom propisana kazna tea od pet godina zatvora, a zbog visokog
stepena krivice i zbog prirode i teine krivinog dela nije opravdano izricanje vaspitne
mere). Maloletniku se ne izriu mere upozorenja, sudska opomena i uslovna osuda, a
mere bezbednosti, osim zabrane vrenja poziva delatnosti i dunosti, izriu se uz vaspitnu
meru ili maloletniki zatvor, s tim to mera bezbednosti obaveznog leenja alkoholiara
i mera bezbednosti obaveznog leenja narkomana ne mogu izrei uz mere upozorenja i
usmeravanja. Mera bezbednosti obaveznog psihijatrijskog leenja i uvanja u zdravstvenoj ustanovi moe se izrei samostalno.
2
Mlaem punoletnom licu, odnosno uiniocu koji je krivino delo izvrio kao punoletan, ali u vreme suenja nije napunio dvadeset i jednu godinu, sud moe da izrekne
bilo koju meru posebnih obaveza, meru pojaanog nadzora koga bi sprovodili organi starateljstva i meru upuivanja u vaspitno-popravni dom, pod uslovom da se moe oekivati
da se svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne moe ostvariti i ovim vaspitnim merama,
s obzirom na obeleja njegove linosti i okolnosti pod kojima je delo uinio. Punoletnom
licu koje je krivino delo uinilo kao maloletnik, a u vreme suenja nije napunilo dvadeset i jednu godinu moe se izrei: bilo koja mera posebnih obaveza, mera pojaanog
nadzora od strane organa starateljstva, mera upuivanja u vaspitno-popravni dom i kazna
maloletnikog zatvora ukoliko postoje uslovi za njeno izricanje. Pri odluivanju za jednu
od ovih krivinih sankcija sud uzima u obzir sve okolnosti, a naroito teinu krivinog
dela, vreme koje je proteklo od njegovog izvrenja, svojstva linosti, vladanje uinioca i
svrhu koju treba postii sankcijom u konkretnom sluaju.
1

Zavodske vaspitne mere

195

maloletnih lica (u daljem tekstu ZMUKD).3 Prvi put u domaem pravu


popisi koji reguliu krivino-pravni poloaj maloletnika predstavljaju posebnu izdvojenu celinu.
Svrha propisivanja i izricanja, ali i izvrenja vaspitnih mera, ima odreene specifinosti u odnosu na svrhu krivinih sankcija koje se primenjuju
prema punoletnim uiniocima. Posebno je naglaena specijalna prevencija, odnosno delovanje na maloletnika koji je ve uinio krivino delo.
Pruanjem zatite i pomoi maloletnim uiniocima krivinih dela, nadzorom nad njima, strunim osposobljavanjem i razvijanjem njihove line
odgovornosti nastoji se da se pre svega obezbede uslovi za razvoj i jaanje
line odgovornosti maloletnika, vaspitanje i pravilan razvoj njegove linosti, kako bi se obezbedilo ponovno ukljuivanje maloletnika u drutvenu
zajednicu (Peri, 2007:30). Radi postizanja svoje osnovne svrhe, zavodske
vaspitne mere ne izriu se u odreenom trajanju, nego je sud koji je meru
izrekao u obavezi da aktivno prati tok i rezultate postignute u vaspitanju i
prevaspitanju i da, zavisno od toga, odlui o zameni izreene vaspitne mere
drugom merom ili da obustavi dalje izvrenje izreene vaspitne mere.
Vana karakteristika sistema mera i sankcija koje se mogu izrei maloletnicima od znaaja i za razumevanje njihovog izvrenja, jeste princip
postupnosti u primenjivanju (Hirjan, Singer, 1978). Generalno, prioritet
u primeni imaju neformalne alternativne mere, vaspitni nalozi kao supstituti krivinih sankcija u odnosu na krivine sankcije. U registru krivinih sankcija koje se primenjuju prema maloletnicima vaspitne mere su
osnovni oblik reagovanja na maloletniki kriminalitet, pri emu se prvo
primenjuju blae vaspitne mere (mere upozorenja i usmeravanja), dok su
institucionalne, zavodske vaspitne mere i kazne poslednje sredstvo koje se
primenjuje izuzetno i u najkraem neophodnom trajanju (Kandi-Popovi,
2007; Ili, 2007).
Izvrenje zavodskih vaspitnih mera zasniva se na optim principima
izvrenja vaspitnih mera i na posebnim pravilima karakteristinim samo za
ovu vrstu vaspitnih mera. U tom smislu, vano je napomenuti da se uopte izvrenje krivinih sankcija izreenih maloletnicima zasniva na sledeim principima (Stevanovi, Miloevi, 2006; uni-Pavlovi, Mikovi,
2007): postupanje po pravnosnanoj i izvrnoj sudskoj odluci, posebna
pravila o vaenju u odnosu na lica, princip nediskriminacije, individuali3

85/05

Usvojen septembra 2005, stupio na snagu 1. januara 2006; Slubeni glasnik RS,

196

Sneana Sokovi

zacije i fleksibilnost u optem nainu postupanja, princip individualizacije


kroz pojedinane programe postupanja, princip obrazovanja maloletnika i
potovanja njegovih verskih prava, zatita zdravlja maloletnika, zabrana
upuivanja u samicu, zabrana noenja vatrenog oruja (Peri, 2007:179)4,
budetsko finansiranje trokova izvrenja, princip zatite prava maloletnika, pravo maloletnika na pritubu, pravo maloletnika na albu veu za
maloletnike prvostepenog suda.
OPTE KARAKTERISTIKE IZVRENJA
VASPITNIH MERA
Izvrenje vaspitnih mera normirano je u okviru krivinih sankcija
za maloletnike kao poseban sistem zasnovan na posebnim zajednikim
principima. Moe se uoiti da se izvrenje vaspitnih mera temelji na vie
principa.
Za izvrenje svih vaspitnih mera po pravilu je nadlean organ starateljstva, izuzetno, za izvrenje vaspitne mere upuivanja u vaspitno-popravni dom nadlean je sud. Organ starateljstva nadlean
po mestu prebivalita, odnosno boravita maloletnika izvetava
nadleni sud o toku i rezultatima izvrenja izreene mere posebne obaveze5, prati i pomae izvrenje mere pojaanog nadzora od
strane roditelja, usvojioca ili staraoca, zakljuuje ugovor sa porodicom u koju se upuuje maloletnik radi izvrenja mere pojaanog nadzora u drugoj porodici i prati i pomae izvrenje ove mere,
odreuje struno lice kome poverava sprovoenje vaspitne mere
pojaanog nadzora od strane organa starateljstva, daje mu uputstva
za sainjavanje programa rada sa maloletnikom, odreuje ustanovu
za izvrenje mere pojaanog nadzora uz dnevni tretman i stara se o
sprovoenju dnevnog tretmana, i izvetava sud o toku i rezultatima
izvrenja svih ovih mera svakih est meseci, a na zahtev sudije za
maloletnike i ee.
Ova odredba ZMUKD, kao i odredba koja regulie izuzetno moguu upotrebu
oruja, odstupa od relevantnih standarda. Naime, standardi sadrani u odgovarajuim
meunarodnim dokumentima (Havanska pravila, l. 11b) predviaju, pored zabrane
noenja, i zabranu upotrebe vatrenog oruja u svim ustanovama u kojima su smeteni
maloletnici.
5
Izvrenje ove mere detaljnije je regulisano Pravilnikom o izvrenju vaspitnih mera
posebnih obaveza, Slubeni glasnik RS, 94/06.
4

Zavodske vaspitne mere

197

Nadzor nad izvrenjem mera i kontrolu izvrenja vaspitnih mera


vri sudija za maloletnike koji je sudio u prvom stepenu i o tome
vodi Kontrolnik izvrenja vaspitnih mera i sainjava odgovarajue
spise praenja i kontrole. Nadzor nad izvrenjem i kontrola izvrenja detaljnije su regulisani Sudskim poslovnikom (Slubeni glasnik RS, 65/03) i Pravilnikom o nainu voenja kontrolnika i spisa
izvrenja vaspitnih mera (Slubeni glasnik RS, 63/06).
Sudija za maloletnike i javni tuilac za maloletnike tok i rezultate
izvrenja prate na osnovu izvetaja koje su podneli organi starateljstva u propisanim rokovima, a najmanje jedanput godinje vre
i neposredni nadzor i kontrolu izvrenja vaspitnih mera (Nikoli,
2008; uri, 2006).
Ponovno odluivanje o vaspitnim merama: sve vaspitne mere
(izuzev ukora koji se izvrava samim izricanjem) podlone su ponovnom odluivanju za koje se stiu uslovi protekom vremena od
pravnosnanosti odluke kojom je mera izreena. Sud ponovo ceni
potrebu izvrenja izreenih posebnih obaveza i mera pojaanog
nadzora ukoliko je pravosnanosti odluke proteklo vie od est meseci, a izvrenje nije zapoeto, odnosno ako je proteklo vie od jedne godine od pravosnanosti odluke o izricanju zavodske vaspitne
mere, a izvrenje jo nije zapoeto.
Obustava izvrenja i zamena drugom vaspitnom merom: izvrenje
svih vaspitnih mera (izuzev ukora koji se izvrava samim izricanjem) moe se obustaviti ili se izreena mera moe zameniti drugom vaspitnom merom ako se posle izricanja pojave nove okolnosti ili okolnosti za koje se nije znalo, a koje bi znaajno uticale na
izbor vaspitne mere, zatim ukoliko se odluka ne moe izvriti usled
odbijanja maloletnika ili lica koja se o njemu staraju da postupe
po izreenoj meri ili po nalogu onoga ko meru izvrava, ili se pojave druge okolnosti predviene zakonom koje bi mogle da utiu
na odluku suda. S obzirom na postignuti uspeh u vaspitanju, neke
vaspitne mere posle odreenog roka mogu se obustaviti, ili se mogu
zameniti drugom vaspitnom merom kojom e se uspenije postii
svrha vaspitnih mera.
Prestanak vaspitne mere usled izricanja kazne maloletnikog zatvora ili zatvora ako za vreme trajanja vaspitne mere sud izrekne
starijem maloletniku kaznu maloletnikog zatvora, vaspitna mera
prestaje kada osueni zapone izdravanje izreene kazne. Ukoliko

198

Sneana Sokovi

u vreme trajanja vaspitne mere sud izrekne punoletnom licu kaznu maloletnikog zatvora li kaznu zatvora u trajanju do najmanje
godinu dana, vaspitna mera prestaje poetkom izdravanja kazne.
Ako je kazna izreena punoletnom licu kraa od jedne godine, sud
u presudi odluuje da e se po izdranoj kazni nastaviti izvrenje
vaspitne mere ili e se mera obustaviti.
IZVRENJE ZAVODSKIH VASPITNIH MERA
S obzirom na to to vaspitne mere zavodskog karaktera predstavljaju najtee vaspitne mere i podrazumevaju ogranienje slobode kretanja
maloletnika i njegovu institucionalizaciju, njihovo izvrenje posebno je
regulisano i temelji se na vie karakteristika.
Zavodske vaspitne mere izvravaju se u posebnim ustanovama:
vaspitnoj ustanovi, vaspitno-popravnom domu i posebnoj ustanovi
za leenje i osposobljavanje maloletnika.
Hitnost u postupanju: ukoliko sud koji je sudio u prvom stepenu
nije nadlean za izvrenje mere6, duan je da odluku i potrebnu dokumentaciju dostavi nadlenom organu u roku od tri dana od kada
je odluka postala izvrna, koji je u istom kratkom roku od tri dana
od prijema odluke i dokumentacije duan da pristupi izvrenju krivine sankcije.
Redovni obilazak maloletnika: sudija za maloletnike koji je sudio u
prvom stepenu i nadleni javnog tuioca za maloletnike najmanje
dva puta u toku godine obilaze maloletnika smetenog u zavodu,
odnosno ustanovi za izvrenje zavodskih mera.
Hitnost u otklanjanu nedostataka i nepravilnosti u izvrenju: o uoenim propustima i nepravilnostima u toku obilaska maloletnika,
sudija i javni tuilac bez odlaganja obavetavaju organe nadlene
za struni nadzor nad izvrenjem vaspitnih mera i samu ustanovu u
kojoj se mera izvrava, koji su takoe bez odlaganja duni da izvre
odgovarajue provere i otklone nepravilnosti i nezakonitosti.
Mogunost odlaganja poetka izvrenja zavodske vaspitne mere:
izreena zavodska vaspitna mera moe se iz opravdanih razloga
odloiti i to na molbu maloletnika ili njegovog roditelja, staraoca ili
U nadlenosti suda jeste samo izvrenje mere upuivanja u vaspitno-popravni
dom, dok je za izvrenje ostalih mera nadlean organ starateljstva.
6

Zavodske vaspitne mere

199

usvojioca ili na predlog organa starateljstva. O odlaganju izvrenja


reenjem odluuje vee za maloletnike suda koji je sudio u prvom
stepenu u roku od tri dana od prijema molbe. Postojanje opravdanih
razloga ceni sud u svakom konkretnom sluaju, pri emu se kao
opravdani razlozi mogu uzeti obzir i drugi razlozi koje ne sadre
odgovarajue odredbe Zakona o izvrenju krivinih sankcija (u daljem tekstu ZIKS). Protiv prvostepenog reenja dozvoljena je alba
koja se u roku od tri dana od prijema reenja izjavljuje neposredno
viem sudu. Vee za maloletnike vieg suda odluuje o albi u roku
od tri dana od prijema albe. Molba i predlog za odlaganje, kao i
alba viem sudu, zadravaju izvrenje zavodske vaspitne mere do
pravosnanosti reenja o molbi ili predlogu. Molba nema suspenzivno dejstvo u sluaju da sud prilikom odbijanja drugi put podnete
molbe, utvrdi da se pravo na molbu zloupotrebljava. U svemu ostalom, na odlaganje izvrenja vaspitne mere primenjuju se odredba
kojima se ureuje odlaganje izvrenja kazne zatvora.
Mogunost prekida izvrenja vaspitne mere: sud koji je sudio u prvom stepenu, na molbu maloletnika ili njegovog roditelja, staraoca
ili usvojioca, ili na predlog upravnika zavoda, ili nadlenog organa starateljstva, iz opravdanih razloga, reenjem moe da dozvoli
prekid izvrenja zavodske vaspitne mere. Prekid se dozvoljava i na
zahtev javnog tuioca za maloletnike ako je protiv reenja o izricanju zavodske mere podnet zahtev za zatitu zakonitosti. Postojanje
opravdanih razloga jeste faktiko pitanje koje sud posebno procenjuje u svakom konkretnom sluaju. To su razlozi zbog kojih se izvrenje mere moe odloiti, i imajui u vidu maloletstvo uinioca,
kao i kod odlaganja, opravdani razlozi mogu da budu i drugi razlozi
koji nisu sadrani u odgovarajuoj odredbi ZIKS-a. Protiv prvostepenog reenja moe se izjaviti alba veu za maloletnike vieg sudu
u roku od tri dana od prijema reenja, a vee o podnetoj albi odluuje u roku od tri dana od podnete albe. Prekid traje najdue tri
meseca, a ukoliko se radi o bolesti maloletnika mogu je i prekid u
duem trajanju. Vreme prekida se ne uraunava u izdrani deo mere.
U svemu ostalom, na prekid izdravanja vaspitne mere primenjuju
se odredbe kojima se ureuje prekid izvrenja kazne zatvora.
Zavravanje kolovanja i strunog osposobljavanja: ukoliko se
maloletnik nalazi u zavrnom razredu kole ili pri kraju strunog
osposobljavanja, a otputanjem bi se onemoguio zavretak ko-

200

Sneana Sokovi

lovanja ili strunog osposobljavanja, zavod ili ustanova na molbu


maloletnika moe da produi boravak u ustanovi i time omogui
zavretak kolovanja ili strunog osposobljavanja.
Obustava izvrenja i zamena drugom vaspitnom merom: izvrenje
zavodskih vaspitnih mera moe se obustaviti ili se izreena mera
moe zameniti drugom vaspitnom merom ako se posle izricanja
pojave nove okolnosti ili okolnosti za koje se nije znalo, a koje bi
znaajno uticale na izbor vaspitne mere, zatim ukoliko se odluka
ne moe izvriti usled odbijanja maloletnika ili lica koja se o njemu
staraju da postupe po izreenoj meri ili po nalogu onoga ko meru
izvrava, ili se pojave druge okolnosti predviene zakonom koje
bi mogle da utiu na odluku suda. S obzirom na postignuti uspeh u
vaspitanju, upuivanje u vaspitnu ustanovu i upuivanje u vaspitno
popravni dom se posle odreenog roka mogu obustaviti, ili se mogu
zameniti drugim vaspitnom merom kojom e se uspenije postii
svrha vaspitnih mera.
Uslovni otpust: maloletnik koji je u vaspitnoj ustanovi ili vaspitnopopravnom domu proveo najmanje est meseci, sud moe uslovno
otpustiti ako se na osnovu uspeha postignutog u vaspitanju moe
osnovano oekivati da on ubudue nee vriti krivina dela i da e
se u sredini u kojoj bude iveo dobro vladati.
UPUIVANJE U VASPITNU USTANOVU
Zavodska vaspitna mera upuivanja u vaspitnu ustanovu izrie se kada
maloletnika treba izdvojiti iz dotadanje sredine i obezbediti mu pomo i
stalni nadzor strunih lica. Mera upuivanja u vaspitnu ustanovu relativno
je neodreenog trajanja. Izricanjem ove mere sud ne odreuje vreme trajanja boravka u vaspitnoj ustanovi, nego o tome naknadno odluuje, pre
svega, zavisno od postignutog uspeha u vaspitanju. Meutim, maloletnik
u vaspitnoj ustanovi ostaje najkrae est meseci, a najdue dve godine.
Svakih est meseci sud razmatra da li postoje osnovi za obustavu izvrenja
mere ili za njenu zamenu drugom vaspitnom merom.
Obustava izvrenja i zamena drugom vaspitnom merom mogua je na
osnovu posebnih okolnosti i na osnovu postignutog uspeha u vaspitanju.
Izvrenje upuivanja u vaspitnu ustanovu moe se obustaviti ili zameniti
drugom vaspitnom merom ako se posle izricanja pojave nove okolnosti ili

Zavodske vaspitne mere

201

okolnosti za koje se nije znalo, a koje bi znaajno uticale na izbor vaspitne


mere, zatim ukoliko se odluka ne moe izvriti usled odbijanja maloletnika
ili lica koja se o njemu staraju da postupe po izreenoj meri ili po nalogu
onoga ko meru izvrava, ili se pojave druge okolnosti predviene zakonom
koje bi mogle da utiu na odluku suda.
U zavisnosti od postignutog uspeha u vaspitanju, najranije est meseci od zapoinjanja izvrenja, ova mera moe se obustaviti ili, do isteka
istog roka, zameniti merom pojaanog nadzora uz dnevni boravak u odgovarajuoj ustanovi, merom upuivanja u vaspitno-popravni dom ili merom
upuivanja u posebnu ustanovu za leenje i osposobljavanje. Rok od est
meseci predstavlja zakonski minimum trajanja ove vaspitne mere, i tek nakon tog roka mera se moe obustaviti, ili se moe, pored navedenih mera,
zameniti i posebnim obavezama i drugim merama pojaanog nadzora.
Ukoliko je od pravosnanosti odluke kojom je izreena vaspitna mera
upuivanja u vaspitnu ustanovu proteklo vie od jedne godine, a izvrenje mere nije zapoeto, sud ponovo procenjuje potrebu izvrenja izreene
mere, pri emu moe odluiti da se mera izvri, da se ne izvri ili da se
zameni drugom merom.
Ova mera izvrava se u ustanovi, obezbeuje smetaj i zadovoljavanje
vaspitnih, zdravstvenih, obrazovnih, sportskih i drugih razvojnih potreba
maloletnika, a koja nije nuno u sistemu ustanova socijalne zatite. Radi se
o ustanovi za maloletnike opteg tipa, a izvrenje mere podrazumeva boravak maloletnih uinilaca krivinih dela zajedno sa drugim maloletnicima
koji pokazuju odreene poremeaje u ponaanju (vaspitna zaputenost,
socijalni sluajevi), ali koji nisu izvrili nikakvo krivino delo (Jugovi,
2006). Pretpostavlja se da boravak u takvoj sredini pod stalnim nadzorom
strunog vaspitaa treba pozitivno da deluje na maloletne uinioce krivinih dela. Pri tome maloletnik kome je izreena vaspitna mera ima ista
prava i dunosti kao i ostali maloletnici u vaspitnoj ustanovi, a o tome da
se u ustanovi nalazi na izvrenju izreene mere znaju samo rukovodioci
ustanove i vaspita kome je maloletnik poveren i drugo struno osoblje
koje je ukljueno u izvrenje mere. Prava, obaveze i ukupan poloaj maloletnika koji je izvrio krivino delo i koji se nalazi na izvrenju vaspitne
mere, ne razlikuje se od poloaja drugih maloletnika u ovoj ustanovi. U
pogledu postupanja maloletniku poklanja se posebna panja, ali tako da se
u ivotu i radu u ustanovi ne izdvaja od ostalih.
U vaspitnoj ustanovi maloletnik moe da ostane do navrene dvadeset
prve godine. Najranije posle est meseci provedenih u vaspitnoj ustanovi,

202

Sneana Sokovi

odlukom suda maloletnik se moe uslovno otpustiti ako se na osnovu uspeha postignutog u vaspitanju moe osnovano oekivati da on ubudue
nee vriti krivina dela i da e se u sredini u kojoj bude iveo dobro vladati. Dok traje uslovni otpust sud moe maloletniku odrediti neku meru
pojaanog nadzora uz mogunost primenjivanja jedne ili vie posebnih
obaveza. Opozivanje uslovnog otpusta nastupa kao posledica novouinjenog krivinog dela maloletnika za vreme trajanja uslovnog otpusta ili zbog
nepotovanja posebnih obaveza koje su mu odreene, ili ako odreena
mera pojaanog nadzora ne postie svrhu.
UPUIVANJE U VASPITNO-POPRAVNI DOM
Maloletnika, prema kome, pored izdvajanja iz dotadanje sredine, treba primeniti pojaane mere nadzora i posebne strune programe vaspitavanja, sud upuuje u vaspitno-popravni dom za maloletne uinioce krivinih
dela (Kutlei i sar., 2005). Pri odluivanju da li e izrei ovu meru, sud
posebno uzima u obzir raniji ivot maloletnika, stepen poremeaja ponaanja, teinu i prirodu uinjenog krivinog dela i okolnost da je prema
maloletniku ranije bila izreena neka prekrajna ili krivina sankcija.
U vaspitno-popravnom domu maloletnik ostaje najmanje est meseci, a najvie etiri godine, s tim to, kao i kod drugih vaspitnih mera, sud
pri izricanju ne odreuje njeno trajanje, nego o tome naknadno odluuje.
Svakih est meseci sud razmatra da li postoje osnovi za obustavu izvrenja mere ili za njenu zamenu drugom vaspitnom merom. Kao i u sluaju
upuivanja u vaspitnu ustanovu, obustava izvrenja upuivanja u vaspitnopopravni dom i zamena drugom vaspitnom merom mogua je na osnovu
posebnih okolnosti i na osnovu postignutog uspeha u vaspitanju.
Izvrenje upuivanja u vaspitno-popravni dom moe se obustaviti ili
zameniti drugom vaspitnom merom ako se posle izricanja pojave nove
okolnosti ili okolnosti za koje se nije znalo, a koje bi znaajno uticale na
izbor vaspitne mere, kao i ukoliko se odluka ne moe izvriti usled odbijanja maloletnika ili lica koja se o njemu staraju da postupe po izreenoj
meri ili po nalogu onoga ko meru izvrava.
S obzirom na postignuti uspeh u vaspitanju, najranije est meseci od
zapoinjanja izvrenja, ova mera moe se obustaviti ili se, do isteka istog
roka, moe zameniti merom pojaanog nadzora uz dnevni boravak u odgovarajuoj ustanovi, merom upuivanja u vaspitnu ustanovu ili merom upu-

Zavodske vaspitne mere

203

ivanja u posebnu ustanovu za leenje i osposobljavanje. Drugim reima,


do isteka roka od est meseci (to je faktiki zakonski minimum trajanja
upuivanja u vaspitno-popravni dom) ova mera se ne moe obustaviti, a
moe se zameniti samo merom upuivanja u vaspitnu ustanovu ili merom
upuivanja u posebnu ustanovu za leenje i osposobljavanje. Posle isteka
roka od est meseci ova vaspitna mera moe se obustaviti ili zameniti,
osim pomenutim zavodskim vaspitnim merama, i posebnim obavezama i
merama pojaanog nadzora u granicama najdueg zakonskog trajanja konkretne mere.
Ukoliko je od vremena izricanja vaspitne mere upuivanja u vaspitno-popravni dom proteklo vie od jedne godine, a izvrenje mere nije zapoeto, sud ponovo procenjuje potrebu izvrenja izreene mere, pri emu
moe da odlui da se mera izvri, da se ne izvri ili da se zameni drugom
merom.
Upuivanje u vaspitno-popravni dom podrazumeva primenu pojaanih mera prevaspitanja u duem trajanju koje nije mogue organizovati i
preduzeti u ustanovama meovitog tipa. Iz tih razloga u sistemu ustanova za izvravanje zavodskih krivinih sankcija za izvrenje vaspitne mere
upuivanja u vaspitno-popravni dom ZIKS predvia posebnu specijalizovanu ustanovu vaspitno-popravni dom. U posebnom enskom odeljenju
vaspitno-popravnog doma ova vaspitna mera izvrava se prema maloletnicama enskog pola. Punoletna lica kojima je izreena vaspitna mera i
maloletnici koji u vaspitno-popravnom domu postanu punoletni takoe
se smetaju u posebno odeljenje vaspitno-popravnog doma. Lice kome
je izreena zavodska mera upuivanja u vaspitno-popravni dom u domu
moe da ostane do navrene dvadeset tree godine.
U toku boravka u vaspitno-popravnom domu maloletnik ima pravo
na rublje, civilnu odeu i obuu primerenu godinjem dobu i klimatskim
prilikama mesta u kome je lociran vaspitno-popravni dom, pravo na ishranu
koja je dijetetski, higijenski i zdravstveno prilagoena njegovom uzrastu i
koja je podobna da obezbedi pravilan psihofiziki razvoj i dobro zdravlje,
odnosno najmanje tri obroka dnevno ukupne energetske vrednosti najmanje
14.600 dula. Vaspitno-popravni dom duan je da obezbedi maloletniku da
u slobodnom vremenu najmanje tri asa dnevno provede izvan zatvorenih
prostorija, da omogui uslove za bavljenje fizikom kulturom i sportom, a
maloletnik ima pravo i da uestvuje u organizovanim aktivnostima izvan
vaspitno-popravnog doma. Ukoliko u vaspitno-popravnom domu nema nastave odreenog smera ili stepena obrazovanja, maloletnici imaju pravo da

204

Sneana Sokovi

pohaaju nastavu izvan doma, a upravnik moe da odobri maloletniku i


redovno pohaanje nastave, ako to opravdavaju dosadanji uspesi u kolovanju i vaspitanju maloletnika i ako to ne teti izvrenju vaspitne mere.
Maloletnik ima pravo na neogranien prijem paketa, a teina i doputena
sadrina posebno se utvruju aktom o kunom redu. Jednom nedeljno maloletnik ima pravo na posetu branog druga, roditelja, usvojioca, staraoca,
usvojenika, dece i ostalih srodnika u pravoj liniji i u pobonoj liniji do etvrtog stepena srodstva, a dva puta meseno ima pravo da ga posete i druga
lica koja ne utiu negativno na izvrenje mere, s tim to upravnik moe ako
za to postoje razlozi i da zabrani posetu ovih lica. Maloletnik ima pravo i
obavezu da radi u vaspitno-popravnom domu. Radno vreme maloletnika
koji ne pohaa nastavu traje u skladu sa optim propisima, a izvan radnog
vremena maloletnik se moe uposliti najdue dva asa dnevno na odravanju istoe i drugim tekuim poslovima u domu. Iako je cilj radnog angaovanja maloletnika pre svega prevaspitanje, izgradnja radnih navika i struno osposobljavanje za odreene poslove, maloletnik ima pravo i na odgovarajuu novanu naknadu. Naknada za rad se isplauje jednom meseno i
iznosi najmanje 20% od najnie cene rada u Republici Srbiji, a za posebne
uspehe na radu upravnik moe novano da nagradi maloletnika. Polovinom
naknade maloletnik samostalno raspolae a ostatak se stavlja na tednju.
Shodno optim propisima maloletnik ima pravo na dnevni i nedeljni odmor,
dok godinji odmor traje izmeu osamnaest i trideset radnih dana i koristi
se, po pravilu, u vaspitno-popravnom domu, s tim to o trajanju, nainu
i mestu korienja godinjeg odmora odluuje upravnik doma na predlog
vaspitaa. Zdravstvenoj zatiti maloletnika na izdravanju vaspitnih mera
posveuje se posebna panja i osim osnovnog prava na zdravstvenu zatitu,
maloletnik kome u vaspitno-popravnom domu ne moe da se prui odgovarajua zdravstvena zatita ima pravo da bude upuen u zatvorsku bolnicu,
psihijatrijski zavod ili drugu zdravstvenu ustanovu, a vreme provedeno na
leenju uraunava se u trajanje vaspitne mere.
Dobro vladanje i zalaganje na radu upravnik doma moe da nagradi
dodeljivanjem pogodnosti proirenog prava na prijem poseta, slobodnim
izlaskom u grad; odobravanjem posete priredbama izvan vaspitno-popravnog doma; posetom porodici i srodnicima o vikendu i praznicima; odobravanjem odsustva iz vaspitno-popravnog doma do petnaest dana. Zbog povrede pravila ponaanja utvrenih zakonom i aktom o kunom redu u vaspitno-popravnom domu, maloletniku mogu da budu izreene disciplinske
mere: opomena, oduzimanje dodeljene pogodnosti, izdvajanje u posebnu

Zavodske vaspitne mere

205

prostoriju. Kumulativno se mogu izrei oduzimanje dodeljene pogodnosti


i izdvajanje u posebnu prostoriju. Primena sredstava prinude ili sredstava za privremeno onesposobljavanje prema maloletniku koji je smeten u
vaspitno-popravni dom mogua je samo izuzetno, kada je neophodno da
se sprei fiziki napad na slubeno lice, drugog maloletnika ili samopovreivanje. Primenu vatrenog oruja ili hladnog orua prema maloletniku
zakon predvia jedino ako se drugim sredstvima prinude ili sredstvima za
privremeno onesposobljavanje ne moe zatiti ivot maloletnika ili drugog
lica u sluaju neposrednog napada.7
Kao i u sluaju upuivanja u vaspitnu ustanovu, najranije posle est
meseci provedenih u vaspitno-popravnom domu odlukom suda maloletnik
se moe uslovno otpustiti ako se na osnovu uspeha postignutog u vaspitanju moe osnovano oekivati da on ubudue nee vriti krivina dela i da
e se u sredini u kojoj bude iveo dobro vladati. Dok traje uslovni otpust
sud moe maloletniku odrediti neku meru pojaanog nadzora uz mogunost primenjivanja jedne ili vie posebnih obaveza. Opozivanje uslovnog
otpusta je uvek fakultativno i uslovljeno je vrenjem novih krivinih dela
ili nepridravanjem obaveza uz odreenu meru pojaanog nadzora.
UPUIVANJE U POSEBNU USTANOVU
ZA LEENJE I OSPOSOBLJAVANJE
Vaspitna mera upuivanja u posebnu ustanovu za osposobljavanje i
leenje izrie se maloletnicima ometenim u psihofizikom razvoju ili sa
psihikim poremeajima, fakultativno, umesto mere upuivanja u vaspitnu
ustanovu ili vaspitno-popravni dom, ili obligatorno, umesto mere bezbednosti obaveznog psihijatrijskog leenja i uvanja u zdravstvenoj ustanovi.
U prvom sluaju sud, zavisno od stanja maloletnika, ceni da li se svrha vaspitne mere bolje moe postii upuivanjem u vaspitnu ustanovu ili
vaspitno-popravni dom, ili merom upuivanja u ustanovu za leenje i osposobljavanje, koja podrazumeva i odgovarajui medicinski tretman. U
drugom sluaju, kada maloletniku treba izrei meru bezbednosti obaveU ZMUKD postoji neusklaenost izmeu odredbi koje predviaju upotrebu vatrenog oruja u toku izvrenja vaspitne mere upuivanja u vaspitno-popravni dom i odredbe
koja zabranjuje noenje vatrenog oruja unutar zavoda i ustanova u kojima se izvravaju
zavodske mere ili kazna maloletnikog zatvora. Zabranu noenja oruja u svakoj instiituciji u kojoj su smeteni maloletnici predviaju i Pravila UN o zatiti maloletnika lienih
slobode (Havanska pravila).
7

206

Sneana Sokovi

znog psihijatrijskog leenja i uvanja u zdravstvenoj ustanovi, upuivanje


maloletnika u posebnu ustanovu za leenje i osposobljavanje obavezno se
izrie pod uslovom da se u posebnoj ustanovi za leenje i osposobljavanje
moe obezbediti uvanje i leenje maloletnika i time postii svrha potrebne mere bezbednosti.
Maloletnik moe ostati u posebnoj ustanovi za leenje i osposobljavanje najkrae est meseci a najdue tri godine ukoliko se upuivanje u
posebnu ustanovu za leenje i osposobljavanje izrie umesto upuivanja
u vaspitnu ustanovu i upuivanja u vaspitno-popravni dom. Sud svakih
est meseci razmatra da li postoje osnovi za obustavu izvrenja mere ili za
njenu zamenu drugom merom. Ako je ova vaspitna mera izreena umesto
mere bezbednosti, njeno trajanje je neodreeno. Maloletnik ostaje u ustanovi za leenje i osposobljavanje dok je potrebno, s tim to se od trenutka
kada navri dvadeset i jednu godinu izvrenje mere nastavlja u ustanovi
u kojoj se izvrava mera bezbednosti obaveznog psihijatrijskog leenja i
uvanja u zdravstvenoj ustanovi.
Kao i u sluaju drugih vaspitnih mera pojaanog nadzora, ukoliko je
prolo vie od est meseci od izricanja ove mere, sud ponovo ceni potrebu
izvrenja izreene mere i moe da odlui da se ranija mera i ne izvri ili da
se zameni drugom merom.
Zavodska vaspitna mera upuivanja u posebnu ustanovu za leenje i
osposobljavanje izvrava se u posebnoj ustanovi za leenje i osposobljavanje, odnosno ustanovi iz sistema ustanova za socijalnu zatitu dece i omladine namenjenoj leenju i osposobljavanju maloletnika. Za upuivanje u
specijalnu ustanovu nadlean je organ starateljstva prema prebivalitu,
odnosno boravitu maloletnika u vreme kada je odluka kojom je izreena
vaspitna mera postala izvrna. U sluaju da izvrenje mere ne moe da
pone ili da se nastavi zbog odbijanja ili bekstva maloletnika, organ starateljstva obavetava sud koji je meru izrekao i nadlean organ unutranjih
poslova. Maloletnik se dovodi i sprovodi u specijalnu ustanovu uz pratnju
zdravstvenih radnika, na nain koji ne sme da ugroava njegovo dostojanstvo. Sudija za maloletnike koji je sudio u prvom stepenu i javni tuilac
za maloletnike prate izvrenje mere putem redovnih estomesenih, a po
potrebi i eih, izvetaja posebne ustanove za leenje i osposobljavanje.
Zakon posebno naglaava obavezu ustanove da sudiju za maloletnike
koji je sudio u prvom stepenu i javnog tuioca za maloletnike izvesti o
zdravstvenom stanju maloletnika u vreme sticanja punoletstva, radi ispitivanja potrebe njegovog daljeg zadravanja u ovoj ustanovi.

Zavodske vaspitne mere

207

OBUSTAVA IZVRENJA IZREENE VASPITNE MERE I


ZAMENA DRUGOM VASPITNOM MEROM
Od znaaja za primenu zavodskih vaspitnih mera jeste i institut obustave izvrenja izreene vaspitne mere i zamena drugom vaspitnom merom.
Predvianje obustave izvrenja izreene vaspitne mere i zamene izreene
vaspitne mere drugom vaspitnom merom zapravo predstavlja mogunost
korigovanja prvobitne odluke o vaspitnoj meri. Faza odrastanja maloletnika sama po sebi nosi brojne i este promene pre svega u odnosu na linost
maloletnika a mogue su znaajne promene i u sredini u kojoj maloletnik
ivi. Proces vaspitanja maloletnika, koji je i inae teko predvidiv, usled
promenjenih okolnosti moe da bude usporen i ugroen ali i u znaajnom
napretku, zbog ega treba i prvobitnu odluku korigovati, odnosno izbor i
trajanje mera prilagoditi novonastaloj situaciji.
Obustava i zamena izreene vaspitne mere mogua je na osnovu posebnih novih okolnosti, zbog odbijanja maloletnika i lica koja se o njemu
staraju da postupe po izreenoj meri, ili zbog nastupanja drugih okolnosti
predvienih zakonom, kao i na osnovu postignutog uspeha u vaspitanju
(lan 24, ZMUKD).
Obustava i zamena izreene vaspitne mere na osnovu novih okolnosti
odnosi se na sve vaspitne mere izuzev sudskog ukora. Radi se o okolnostima
kojih nije bilo u vreme donoenja sudske odluke ili se za njih nije znalo. Mogu
da bude razliite prirode (u vezi sa porodicom maloletnika, u vezi sa linou
maloletnika, ili u vezi sa njegovim neposrednim okruenjem, i slino), ali je
bitno da svaka nova okolnost ne utie na obustavu i zamenu vaspitne mere,
nego samo one okolnosti, koje bi, da se u vreme izricanja vaspitne mere za njih
znalo, znaajno uticale na odluku suda u pogledu izbora vaspitne mere.
Mogunost obustave i zamena izreene vaspitne mere zbog odbijanja
maloletnika i lica koja se o njemu staraju da postupe po izreenoj mere ili
nalogu ovlaenog subjekta za izvrenje mere odnosi se na situacije u kojima je maloletniku i njegovim roditeljima ili drugim licima koja se staraju
o maloletniku dok traje izvrenje izreene vaspitne mere naloeno ispunjenje odreenih obaveza. Tako mera pojaanog nadzora od strane roditelja,
usvojioca ili staraoca podrazumeva da sud prilikom izricanja daje roditelju,
usvojiocu ili staraocu odreena uputstva i nalae mu odreene dunosti koje
treba da preduzme u pogledu vaspitanja maloletnika, njegovog leenja i otklanjanja tetnih uticaja, a i da istovremeno odreuje da organ starateljstva
proverava njeno izvrenje i ukazuje potrebnu pomo. Pri izricanju posebnih

208

Sneana Sokovi

obaveza, samostalno ili uz meru pojaanog nadzora, sud ukazuje maloletniku i njegovim roditeljima, usvojiocu ili staraocu da u sluaju neispunjenja
posebnih obaveza moe doi do zamene drugom vaspitnom merom. Mera
pojaanog nadzora od strane organa starateljstva, takoe podrazumeva da
pojaani nadzor nad maloletnikom vri odreeno slubeno lice organa starateljstva ili drugo struno lice koje odredi organ starateljstva. Ukoliko maloletnik i lica koja se staraju o maloletniku ne potuju ove obaveze i naloge,
izreene vaspitne mere se obustavlaju ili zamenjuju.
Nastupanje drugih okolnosti predvienih zakonom od znaaja za donoenje odluke o vaspitnoj meri takoe je normirano kao razlog koji moe
da dovede do obustave ili zamene izreene vaspitne mere. U tom smislu,
posebnu okolnost moe da predstavlja injenica da su roditelji, usvojilac
ili staralac maloletnika stekli mogunost da vre pojaani nadzor nad maloletnikom u sluaju izreene mere pojaanog nadzora u drugoj porodici ili
protek vremena dui od jedne godine u kome izvrenje izreene vaspitne
mere nije zapoeto. Nastupanje ovih okolnosti moe da dovede obustave
ili zamene izreene vaspitne mere.
U svim navedenim sluajevima, i usled nastupanja novih znaajnih
okolnosti, zbog nepostupanja po izreenoj vaspitnoj meri ili nalogu, kao i
usled nastupanja okolnosti predvienih zakonom od znaaja za donoenje
odluke o vaspitnoj meri, ne postoji ogranienje u obustavi ili zameni izreene vaspitne mere. Mogue je da se bilo koja vaspitna mera obustavi ili
zameni drugom vaspitnom merom, kako merom blaom po maloletnika,
tako i merom koja je stroa i zahtevnija po maloletnika.8
Obustava i zamena izreene vaspitne mere s obzirom na postignut
uspeh u vaspitanju je posebno normirana i podrazumeva odreene ogranienja u zameni jedne mere drugom koja ne postoje u prethodnim sluajevima (lan 24, stav 2, ZMUKD). Postignut uspeh kao razlog za obustavu
i zamenu podrazumeva pravi reverzibilitet vaspitnih mera, pretpostavlja
da se izreena vaspitne mera izvrava kako bi se postignut efekat uopte
mogao procenjivati (Peri, 2007a:64) i odnosi se na sve izreene vaspitne
mere izuzev sudskog ukora. Obustava vaspitne mere i zamena vaspitne
mere po ovom osnovu su u pogledu uslova razliito regulisane.
Postignut uspeh u vaspitanju kao razlog za obustavu i zamenu vaspitne mere podrazumeva kao da je ostvaren stepen vaspitanja koji dalju priOgranienje postoji jedino u pogledu maloletnika koji su u meuvremenu postali
punoletni (l. 40. ZM).
8

Zavodske vaspitne mere

209

menu mere ini nepotrebnom, zatim da se vaspitni proces uspeno odvija,


ali je radi efikasnijeg ostvarenja svrhe potrebno postojeu meru zameniti
drugom, kao i da je dosadanji proces vaspitanja neuspean, zbog ega
treba pristupiti zameni postojee mere drugom vaspitnom merom koja po
sadrini omoguava uspenije ostvarenje svrhe izricanja u konkretnom
sluaju.
Obustava i zamena izreene vaspitne mere drugom merom u ovim
situacijama nije potpuno slobodna i podrazumeva odreena ogranienja.
Jedino se vaspitne mere posebnih obaveza dok traje izvrenje mogu slobodno obustavljati i zamenjivati, dok su za mere pojaanog nadzora i zavodske vaspitne mere propisani posebni uslovi kako za obustavu, tako i za
zamenu.
Za obustavu mera pojaanog nadzora i zavodskih vaspitnih mera s
obzirom na postignut uspeh u vaspitanju predvien je poseban uslov vremenskog karaktera. Mere pojaanog nadzora i zavodske vaspitne mere ne
mogu se po ovom osnovu obustaviti pre isteka roka od est meseci. Ovaj
rok predstavlja zakonski minimum trajanja, neophodan da bi se uopte
mogao postii odreeni uinak u izvravanju. Izuzetak predstavlja mera
pojaanog nadzora u drugoj porodici koja se moe obustaviti i pre isteka
roka od est meseci ukoliko roditelji, usvojilac, odnosno staralac steknu
mogunost da nad maloletnikom vre potrebni pojaani nadzor, kao i zavodska vaspitna mera upuivanja u ustanovu za leenje i osposobljavanje
kada je izreena umesto mere bezbednosti obaveznog psihijatrijskog leenja i uvanja, kada je apsolutno neodreenog trajanja.
Zamena izreene vaspitne mere drugom vaspitnom merom po osnovu
postignutog uspeha u vaspitanju moe da bude ograniena i u pogledu
vremena i u pogledu izbora druge mere kojom se vri zamena postojee
vaspitne mere.
Vaspitne mere posebnih obaveza, mere pojaanog nadzora i zavodska
vaspitna mera upuivanja u posebnu ustanovu za leenje i osposobljavanje
mogu se slobodno kombinovati u zameni. Ogranienja su predviena za
zavodske mere upuivanja u vaspitnu ustanovu i upuivanja u vaspitnopopravni dom.
Izvrenje vaspitne mere upuivanja u vaspitnu ustanovu i vaspitne
mere upuivanja u vaspitno-popravni dom ne moe se s obzirom na postignuti uspeh u vladanju obustaviti pre isteka roka od est meseci. Do isteka
ovog roka vaspitna mera upuivanja u vaspitnu ustanovu moe se zameniti
merom pojaanog nadzora uz dnevni boravak u odgovarajuoj ustanovi za

210

Sneana Sokovi

vaspitanje i obrazovanje maloletnika, merom upuivanja u vaspitno-popravni dom ili u posebnu ustanovu za leenje i osposobljavanje. Vaspitna
mera upuivanja u vaspitno-popravni dom do isteka ovog roka moe se
zameniti merom upuivanja maloletnika u vaspitnu ustanovu ili u posebnu
ustanovu za leenje i osposobljavanje. Nakon isteka roka od est meseci,
vaspitna mera upuivanja u vaspitnu ustanovu i vaspitna mera upuivanja
u vaspitno-popravni dom mogu se na osnovu postignutog uspeha u vaspitanju zameniti nekom drugom vaspitnom merom bez ogranienja. U obzir
dolaze sve vaspitne mere izuzev sudskog ukora.9
Ukoliko je uz vaspitnu meru koja se obustavlja ili zamenjuje izreena
mera bezbednosti, u sluaju obustave vaspitne mere prestaje i izvrenje
mere bezbednosti. Zamena vaspitne mere uz koju je izreena mera bezbednosti, ne mora da povlai i promene u pogledu izreene mere bezbednosti.
Ogranienje predstavlja jedino nemogunost izricanja mere bezbednosti
obaveznog leenja alkoholiara i obaveznog leenja narkomana uz vaspitne mere posebnih obaveza.
PRAKTINI PROBLEMI IZVRENJA
ZAVODSKIH VASPITNIH MERA
Generalno, u pogledu izvrenja krivinih sankcija, od reforme krivinog
zakonodavstva se, pored implementacije relevantnih meunarodnih standarda i doslednijeg koncepcijskog saglaavanja sa materijalnim i procesnim zakonodavstvom, oekivalo i da otkloni posledice prethodnog viegodinjeg
posustajanja ovoj oblasti i da adekvatnim reenjima, dugorono posmatrano, bitno doprinese kontroli kriminaliteta. I dok ZIKS karakteriu znaajne
konceptualne novine, prihvatanje bitnih meunarodnih standarda, ali i primetna nedoslednost i nedoreenost u istom pravcu, odreena neusklaenost
sa materijalnim krivinim zakonodavstvom, neizgraenost i nefunkcionalnost odreenih instituta (Sokovi, 2005)10, sistem izvrenja krivinih sankciZakonsku formulaciju lan 24. stav 1. stav 2. ZMUKD zamene vaspitne mere drugom takvom merom ne treba tumaiti kao doputenost zamene vaspitne mere iskljuivo
vaspitnom merom iste vrste, nego kao mogunost zamene izmeu vaspitnih mera navedenih u toj zakonskoj odredbi (mere posebnih obaveza, mere pojaanog nadzora, zavodske
vaspitne mere). Ogranienja u pogledu zamene jedne vaspitne mere drugom, kako u okviru
vrste, tako i zamenom mere druge vrste, sadrana su u istoj odredbi (Peri, 2007: 66).
10
Deo problema ove vrste nije reen ni poslednjom zakonodavnom intervencijom
(Slubeni glasnik, 85/05; 72/09);
9

Zavodske vaspitne mere

211

ja koje se izriu maloletnicima (u kome izvrenje zavodskih vaspitnih mera


ima posebno mesto) predstavlja skladniju, koherentniju i funkcionalniju celinu. To je dobra strana izdvajanja izvrenja krivinih sankcija prema maloletnicima iz Zakona o izvrenju krivinih sankcija i prebacivanja u Zakon o
maloletnim uiniocima krivinih dela i krivinopravnoj zatiti maloletnika.
Objedinjavanjem svih segmenata krivino pravnog poloaja maloletnika u
jednu celinu omoguava se i bolja usklaenost i povezanost, konceptualna
doslednost, posledino i znaajnija funkcionalnost, reenja iz oblasti izvrenja. ZMUKD znatno doprinosi osavremenjivanju i unapreenju sistema
sankcionisanja kriminaliteta maloletnika.
Meutim, kako su nova reenja vrlo zahtevna u pogledu uslova za praktinu realizaciju, iskustva praktine primene izricanja i izvrenja sistema krivinih sankcija za maloletnike u proteklih nekoliko godina od stupanja na
snagu novog zakona, od 2006. godine, ukazuju i na odreene probleme.
Funkcionalnost normiranog sistema zavodskih vaspitnih mera znatno optereuje pre svega nedostatak odgovarajuih ustanova za izvravanje mere upuivanja u vaspitnu ustanovu i mere upuivanja u posebnu
ustanovu za leenje i osposobljavanje, te nedovoljna saradnja subjekata
nadlenih za izvravanje predvienih zavodskih mera (Peri, Miloevi,
Stevanovi, 2008:138139). Naime, u Srbiji samo dve ustanove, zavodi za vaspitanje dece i omladine u Beogradu i Niu, razvijaju programe
za realizaciju ove mere upuivanja u vaspitnu ustanovu, pri emu i dalje ostaje niz nereenih problema: trokovi izvrenja, organizacija potrage u sluaju bekstva maloletnika, boravak tokom letnjih meseci. Posebna
ustanova za izvravanje mere upuivanja u posebnu ustanovu za leenje
i osposobljavanje ne postoji, niti postoji spremnost ustanova iz sistema
socijalne i zdravstvene zatite da opredele deo svojih kapaciteta za rad
sa maloletnicima kojima je izreena ova mera. I u sluaju kada postoji
dobra volja odgovarajue ustanove socijalne ili zdravstvene zatite, nedostatak odgovarajuih programa oteava izvrenje mere (Peri, Miloevi,
Stevanovi, 2008:138139). Osim nedovoljnih kapaciteta za realizaciju
ove zavodske mere, kao problemi izvrenja pokazuje se pitanja pokrivanja
trokova izvrenja mere, zatim visok stepen tolerancije nadlenih slubi
usled ega maloletnik lako moe bez posledica da izbegne izvrenje ove
mere, nereena pitanja potrage u sluaju bekstva maloletnika iz ustanove,
neorganizovani boravak tokom letnjih meseci kolskog raspusta (Peri,
Miloevi, Stevanovi, 2008:135). S obzirom na to da se mera realizuje i u
okviru Ministarstva za rad i socijalnu politiku, problem predstavlja i gene-

212

Sneana Sokovi

ralno nedovoljna usaglaenost stavova pravosudnog i socijalnog resora. Sa


druge strane, upuivanje u vaspitno-popravni dom se kompletno realizuje u okviru Ministarstva pravde (Uprava za izvrenje zavodskih krivinih
sankcija), te verovatno iz tog razloga u izvrenju ove zavodske mere ima
znatno manje problema nego u sluaju druge dve zavodske vaspitne mere
(Kneevi-Tomaev, Markovi, 2009)
Moe se opravdano pretpostaviti da nedostatak odgovarajuih ustanova i nemogunost realizacije, ili izuzetno oteana realizacija dve od ukupno tri zavodske mere, modelira i politiku sankcionisanja maloletnikog
prestupnitva i opredeljuje i sud u izricanju krivinih sankcija, tako to se
umesto upuivanja u vaspitnu ustanovu izrie upuivanje u vaspitno-popravni dom ili mera iz registra mera pojaanog nadzora. Znaajno je i to da
finansijski problemi i nedostatak odgovarajuih ustanova koje su prilagoene boravku maloletnika jesu realnost, ali po shvatanju Evropskog suda
za ljudska prava nisu validan i prihvatljiv argument na strani drave. Svaka drava potpisnica odgovarajuih dokumenata iz oblasti ljudskih prava
i sloboda i maloletnikog pravosua duna je da obezbedi i odgovarajue
institucije za izvrenje sankcija i mera u skladu sa sistemom mera i sankcija za koji se opredelila.11
U sluaju Boumar v. Belgia (1988), ECHR, 129/86 maloletnik, teko poremeen
i delinkventan deak, vraan je u pritvor devet puta, ali je svaki put putan na slobodu na
dan isteka ili pre zakonskog roka od petnaest dana. U toku jedne godine maloletnik je proveo ukupno 119 dana u pritvoru, odnosno 119 dana je bio lien slobode u periodu od 291
dana. Belgijski zakon predvia mogunost vraanja u pritvor kada nije mogue pronai
odgovarajuu osobu ili ustanovu koja bi odmah primila maloletnika. U Belgiji su dravne
institucije otvorenog tipa, tako da drava nije imala instituciju zatvorenog tipa koja bi
bila u mogunosti da primi veoma poremeene maloletnike. Sud je smatrao da je drava
Belgija u skladu sa Konvencijom imala obavezu da obezbedi odgovarajue objekte koji
zadovoljavaju zahteve bezbednosti i obrazovanja.
U sluaju D. G. v. Ireland (2002), ECHR, 39474/98 o maloletniku je od njegove
druge godine brinula drava. Pokuaji da se maloletnik smesti u hraniteljsku porodicu
su propali zbog njegovog ponaanja i 1996. godine osuen je na devet meseci zatvora.
Deo kazne je proveo u ustanovi Sv. Patrika u Irskoj, a nakon putanja na slobodu bio je
u hostelu za beskunike. Lokalne vlasti su smatrale da bi potrebe maloletnika na najbolji
nain zadovoljilo terapeutsko odeljenje za omladinu izmeu 16 i 18 godina starosti, ali
takvo odeljenje nije postojalo u Irskoj. Vrhovni sud je odredio nadzornika ad litem i uputio maloletnika da podnese tubu protiv lokalnih vlasti koje su ga liile ustavnog prava ne
obezbedivi mu potreban smetaj i negu. Imajui u vidu da se Irska opredelila za sistem
vaspitnog nadzora kao model borbe protiv maloletnike delinkvencije, sud smatra da
je Irska bila duna da osnuje adekvatne ustanove koje e ostvariti uslove obrazovanja i
bezbednosti (Ditertr, 2003).
11

Zavodske vaspitne mere

213

Prevazilaenje problema nedovoljne saradnje sudova, centara za socijalni rad i vaspitnih ustanova (Peri, Miloevi, Stevanovi, 2008:139)
zahteva aktivnije postupanje i koordinaciju sudija, javnih tuilaca i centra
za socijalni rad u toku izvrenja, u smislu praenja i kontrole izvrenja
izrene mere. Potrebno je i usklaivanje i dopunjavanje propisa o socijalnoj zatiti, advokaturi, organima unutranjih poslova, kao i donoenje dodatnih propisa podzakonskog ranga. Radi ostvarivanja punih potencijala
normativnih reenja neophodno je i unapreivanje standarda strunog rada
i stalna edukacija svih koji rade u sistemu maloletnikog pravosua. Naglaena fleksibilnost i izvesna neformalnost u postupanju u toku izvrenja
treba da obezbedi da se u svakom pojedinanom sluaju postupak prilagodi
uzrastu i zrelosti maloletnika. Meutim, neophodna prilagodljivost postupanja tokom itavog procesa izvrenja ne znai i nekontrolisanu diskreciju
u odluivanju. Praenje i analiziranje prakse izvrenja sankcija prema maloletnicima treba da ukae na tekoe u primeni i razdvoji probleme koji
nastaju zbog nejasnih ili nefunkcionalnih normativnih reenja, sa jedne
strane, i probleme koji su posledica neadekvatnih uslova za primenu.
LITERATURA
Ditertr, . (2003). Izvodi iz najznaajnijih odluka Evropskog suda za ljudska prava. Beograd: JP Slubeni glasnik.
uri, Z. (2006). Uloga suda u izvrenju i kontroli zavodskih vaspitnih mera i kazne maloletnikog zatvora. U D. Radovanovi (Ur.), Novo krivino zakonodavstvo: dileme i problemi u teoriji i praksi (str. 545552). Beograd: Institut
za kriminoloka i socioloka istraivanja i Via kola unutranjih poslova.
Hirjan, F., Singer, N. (1978). Maloletnici u krivinom pravu. Zagreb: Informator.
Ili, Z. (2005). Koncept institucionalnih sankcija u Predlogu zakona o maloletnim uiniocima krivinih dela. U D. Radovanovi (Ur.), Kazneno zakonodavstvo, progresivna ili regresivna reenja (str. 431441). Beograd: Institut
za kriminoloka i socioloka istraivanja i Via kola unutranjih poslova.
Jugovi, A. (2006). Socijalna zatita i reforma maloletnikog pravosua. U D.
Radovanovi (Ur.), Novo krivino zakonodavstvo: dileme i problemi u teoriji i praksi (str. 507519). Beograd: Institut za kriminoloka i socioloka
istraivanja i Via kola unutranjih poslova.
Kandi-Popovi, Z. (2007). Pravo i maloletniko prestupnitvo. U D. Radovanovi (Ur.), Poremeaji ponaanja u sistemu prestupnitva mladih: specijalno
pedagoki diskurs (str. 151166). Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju
i rehabilitaciju.

214

Sneana Sokovi

Kneevi-Tomaev, Lj., Markovi Lj. (2009). Problemi u izvrenju vaspitnih


mera. Bilten okrunog suda u Beogradu, br. 79.
Kutlei, V., Mari, B., Aksentijevi, S., Hrni, J., Lonarevi, D., Vujai-Richer, D. (2005). Model izvrenja zavodske mere upuivanja u vaspitno-popravni dom. U D. Radovanovi (ur.), Kazneno zakonodavstvo, progresivna
ili regresivna reenja (str. 501505). Beograd: Institut za kriminoloka i socioloka istraivanja i Via kola unutranjih poslova.
Nikoli, D. (2008). Uloga suda u sprovoenju vaspitnih mera. U S. Bejatovi
(Ur.), Krivino-pravna pitanja maloletnike delinkvencije (str. 117127).
Beograd: Srpsko udruenje za krivinopravnu teoriju i praksu.
Peri, O. (2007). Komentar Zakona o maloletnim uiniocima krivinih dela i krivinopravnoj zatiti maloletnih lica. Beograd: Slubeni glasnik.
Peri, O. (2007a). Krivine sankcije spram prava maloletnika. U . Ignjatovi
(Ur.), Stanje kriminaliteta u Srbiji i pravna sredstva reagovanja (str. 5664).
Beograd: Pravni fakultet.
Pravilnik o nainu voenja kontrolnika i spisa izvrenja vaspitnih mera. Slubeni
glasnik RS, 63/06.
Sokovi, S. (2005). Nova reenja u predlogu zakona o izvrenju krivinih sankcija. U D. Radovanovi (Ur.), Kazneno zakonodavstvo: progresivna ili regresivna reenja (str. 477490). Beograd: Institut za kriminoloka i socioloka
istraivanja i Via kola unutranjih poslova.
Stevanovi, I., Miloevi, N. (2006). Neophodne pretpostavke za primenu Zakona o maloletnim uiniocima krivinih dela i krivinopravnoj zatiti maloletnih lica. U D. Radovanovi (Ur.), Novo krivino zakonodavstvo: dileme i
problemi u teoriji i praksi (str. 487497). Beograd: Institut za kriminoloka
i socioloka istraivanja i Via kola unutranjih poslova.
Sudski poslovnik. Slubeni glasnik RS, 65/03.
Zakon o izvrenju krivinih sankcija. Slubeni glasnik RS, 85/05.
Zakon o maloletnim uiniocima krivinih dela i krivinopravnoj zatiti maloletnih lica. Slubeni glasnik RS, 85/05.
uni-Pavlovi, V., Mikovi, M. (2007). Kategorizacija programa za maloletne
prestupnike. U D. Radovanovi (Ur.), Poremeaji ponaanja i prestupnitvo
mladih: specijalno pedagoki diskurs (str. 207232). Beograd: Fakultet za
specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavaku delatnost.

Zavodske vaspitne mere

215

JUVENILE CUSTODIAL MEASURES


BASIC CHARACTERISTICS AND EXECUTION
Abstract
As for the execution of criminal sanctions, the general public expected that
the reform of our criminal legislation would, besides the implementation of international standards and the compliance of the substantive law with the procedural
law, eliminate the consequences of the previous period of staggering in this
field and bring adequate solutions that will contribute to crime prevention. Although the new Law on the execution of criminal sanctions still retains some discrepancy between substantive and procedural law, and fails to further define some
important institutes and their functions, this Law, nevertheless, has brought some
significant novelties related to the inclusion of international standards and more
coherent and functional system of the execution of criminal sanctions over juveniles. The good thing is that the execution of the criminal sanctions over juveniles
has been taken out from the Law on the execution of criminal sanctions and included into Law on juvenile delinquents and their legal protection. This concept of
unification of all aspects of juvenile delinquency into one unique segment enables
more coherent, connected, harmonized and functional approach to the execution
of criminal sanctions. And the Law on juvenile delinquency has also significantly
contributed to the improvement of the system of juveniles criminal sanctions.
This system can be further improved by overcoming the chronic problems in domestic punitive system: lack of professional staff, location and categorization of
remand institutions, loose link between the institutions and the authority. Financial problems and deficiency of juvenile remand institutions are not, according to
European Court of Human Rights, legitimate and acceptable arguments that some
countries often resort to, since all countries are the signatories of some sort of
international documents on the protection of human rights and liberties and are,
therefore, obliged to provide adequate institutions for the execution of criminal
sanctions and measures according to the system they have opted for.
Key words: juvenile delinquency, prevention, juveniles criminal sanctions,
correctional institutions

Zatitni nadzor uslovno osuenih lica


alternativa koja obeava

Zoran Ili
Apstrakt
Zatitni nadzor predstavlja posebnu varijantu uslovne osude alternativne
sankcije prema punoletnim izvriocima krivinih dela. Ova nova-stara mera
dobija na znaaju sa ustanovljavanjem sistema alternativnih sankcija u naem
krivinom zakonodavstvu. Nastala je kao rezultat kritika tradicionalne klasine
probacije uslovne osude koja se ve due vreme primenjuje na naim prostorima. Njena relativna blagost i retributivne komponente i ostali negativni efekti
kazne zatvora na drugoj strani, naveli su kreatore alternativnih sankcija da uine
ozbiljnije napore u oivljavanju zatitnog nadzora u praksi kanjavanja i izvrenja sankcija.
Zatitni nadzor, kao uostalom i probacija u celini, predstavlja posebnu vrstu strunog delovanja tretmana osuenih u zajednici usmerenog prema njihovoj uspenoj socijalnoj integraciji. Osnovne funkcije zatitnog nadzora kao
seta strunih postupaka ostvaruju se na tri prepoznatljiva nivoa: instruktivnom,
koordinativnom i korektivnom.
U nastojanju da naunu i strunu javnost informiemo o dosadanjim efektima uvoenja ove alternativne sankcije u ivot na prostorima Srbije, najvei deo
naih analiza posvetili smo sagledavanju dosadanjih iskustava u primeni zatitnog nadzora u irem okruenju i argumentaciji koja ide u prilog njenog oivljavanja na naim prostorima. U radu e se posebno analizirati dosadanje aktivnosti
na uspostavljanju poverenike slube kao jedne od bitnih pretpostavki za primenu zatitnog nadzora u Srbiji. Promociji, razvoju i usavravanju programa rada
poverenike slube u realizaciji uslovne osude sa zatitnim nadzorom u radu bie
posveena posebna panja.
Kljune rei: zatitni nadzor, uslovna osuda, osueno lice, kazna, alternativne sankcije, probacija, poverenik

UVOD
Retribucija represija kazna osveta, prevencija zatita ili restitucija resocijalizacija popravljanje ispravljanje tete osnovne su

218

Zoran Ili

orijentacije u traganjima za pravim odgovorima na kriminalitet i njemu


srodne pojave savremenog sveta. emu smo danas blii, da li principima
retributivne, preventivne ili restorativne pravde?
Posmatrano iz ugla stanja kriminaliteta, koji na meunarodnom i lokalnom nivou belei stalni rast po broju registrovanih izvrilaca krivinih
dela ali i po broju osuenih na kaznu zatvora i lienih slobode, zaotravanja kaznene politike i izgradnja novih zatvorskih kapaciteta, jasno se
namee stav da danas preovladava i sve vie jaa represivna, retributivna
samozatitnika reakcija drutva drave na ovu pojavu i njene posledice.
Na drugoj strani, jasno su izraena nastojanja uvoenja novih elemenata
restorativnog karaktera. Oni podrazumevaju pojaano bavljenje uzrocima
i pre svega rtvom, s ciljem da se stvore uslovi da teta zlo uinjeno
krivinim delom ispravi nadoknadi ili ublai. Kazna, pre svega lienje
slobode, nije dovoljan i adekvatan odgovor ni za rtvu, niti za ispravljanje
tete i eventualno pomirenje. Uvoenje u sistem drutvenog dravnog
reagovanja alternativnih mera i sankcija, osim to menja poloaj i ulogu
rtve, daje i vee anse za resocijalizaciju i reintegraciju izvrilaca kao i
smanjenje mogunosti povrata recidivizma.
Zatitni nadzor predstavlja posebnu varijantu uslovne osude, koja se
kao mera upozorenja sankcija moe primeniti prema punoletnim izvriocima krivinih dela. Ova nova-stara mera oteana uslovna kazna
dobija na znaaju sa uspostavljanjem sistema alternativnih sankcija i na
prostorima Srbije. Nastala je kao rezultat kritika tradicionalne klasine
probacije uslovne osude, koja se ve dui niz godina primenjuje na naim prostorima. Njena relativna blagost i retributivnost i ostali negativni
efekti kazne zatvora na drugoj strani, naveli su kreatore alternativnih sankcija da uine ozbiljnije napore u oivljavanju zatitnog nadzora u praksi
kanjavanja i izvrenja sankcija. Zatitni nadzor, kao uostalom i probacija
u celini, predstavlja posebnu vrstu strunog delovanja tretmana u zajednici uslovno osuenih usmerenog prema njihovoj uspenoj socijalnoj
integraciji u drutvo. Osnovne funkcije zatitnog nadzora kao seta strunih
postupaka ostvaruju se na tri prepoznatljiva nivoa instruktivnom, koordinativnom i korektivnom.
U nastojanju da naunu i strunu javnost informiemo o dosadanjim
efektima uvoenja ove alternativne sankcije u ivot na prostorima Srbije,
najvei deo naih analiza posvetiemo sagledavanju dosadanjih iskustava
u primeni zatitnog nadzora u naem okruenju i argumentacijama koje
idu u prilog njenog oivljavanja. Sem toga, posebno emo se fokusirati

Zatitni nadzor uslovno osuenih lica alternativa koja obeava

219

na analizu dosadanjih aktivnosti u uspostavljanju poverenike slube kao


jedne od bitnih pretpostavki za njenu primenu u Srbiji. Promociji, razvoju i usavravanju programa rada poverenike slube u realizaciji uslovne
osude sa zatitnim nadzorom u radu bie posveena posebna panja.
ZATITNI NADZOR POGLED UNAZAD
Gotovo da i nema drava u svetu koje nisu u svoj sistem krivinopravne reakcije uvele mogunost uslovnog oslobaanja izvrilaca krivinih dela od krivinog progona, odnosno od izricanja i izvrenja krivine
sankcije. Uslovno odlaganje izricanja ili izvrenja krivine osude nastalo
je kao odraz sve prisutnijih shvatanja da se izvrioci kanjivih dela mogu
zadrati na slobodi uz stalno pruanje pomoi i nadzora (probacija zatitni nadzor), ili bez ove pomoi i nadzora kao izraz poverenja da e se
pozitivno vladati i bez izvrenja kazne.
Uslovna osuda u svim svojim varijantama, istorijski gledano, najee
se vezuje za dva tipa sistema, tzv. anglosaksonski, u kojem je potekla
njena praktina primena, i tzv. francusko-belgijski, gde je prvi put ozakonjena ideja uslovnog odlaganja izricanja i izvrenja kazne. Odlaganje
izricanja kazne dominantno je u anglo-amerikom sistemu, a odlaganje
izvrenja kazne u evropskom kontinentalnom pravnom sistemu. Na drugoj strani, uslovna obustava prekid krivinog gonjenja karakteristian je
za zemlje tzv. socijalistikog lagera. Analizu ove problematike znaajno
komplikuje prisustvo niza razliitih varijanti uslovne osude, od probacije i
njenih varijanti do niza slinih uslovnih reima.
Naa osnovna namera i ideja je da se prevashodno zadrimo na analizi
onih varijeteta uslovne osude koje omoguavaju da osueno lice ne bude
podvrgnuto efektivnom dejstvu kazne lienja slobode, uz uspostavljanje
posebnog reima zatite, nadzora, pomoi, podrke i izvrenja niza obaveza ije krenje dovodi do oivljavanja odgovornosti ili izvrenja sankcije
kazne.
PRETEE PROBACIJE ZATITNOG NADZORA
Iako je probacija prvi put legalno osnovana u SAD, jedan broj autora
govori o nizu njenih istorijskih pretea. Konzervativna tradicija engleskog
graanskog prava bila je nit koja je povezivala ove istorijske pretee pro-

220

Zoran Ili

bacije. Po njoj su sudovi imali neprikosnoveno pravo na privremeno suspendovanje kazne osude. Suspenzija kazne bila je vie tehnika ponitavanja tetnih posledica neopravdano izreene otre kazne, ali istovremeno
i poetna faza u razvoju onoga to danas nazivamo probacijom zatitnim
nadzorom. Tri su karakteristina oblika otpusta koji ine istorijsku pozadinu dananje probacije.
Privilegija svetenstva (privilegium clericale) po miljenju veine autora iz ove oblasti, ovaj oblik ostvario je primarni istorijski uticaj na uzdizanje probacije. Praksa nastala u ranom srednjem
veku, po kojoj su lanovi svetenstva imali povlasticu da im sudi
duhovni sud crkveni sud. Crkva je, istiu hroniari, bila manje
stroga, pa se stoga i govori da je ona ostvarila kljuni poetni uticaj
na ublaavanje osnovne kazne. Ova praksa se kasnije (14. i 15. vek)
proirila i na svetovne slubenike za koje su bili nadleni kraljevski
sudovi, da bi zbog velikih zloupotreba bila ukinuta. U SAD krajem
18. veka, a u Engleskoj poetkom 19. veka (Grinnell, 1917).
Sudsko odlaganje jemstvo i kaucija engleski common law sistem
daje sudiji pravo da, u sluajevima kada smatra da su dokazi sporni,
a presuda stroga postoji sumnja u valjanost osude, privremeno
suspenduje proces i time omogui optuenom da trai uslovnu ili
apsolutnu slobodu. Praksa suspenzije osude i putanja osuenih uz
vlastito jemstvo garanciju uvedena je jo u 14. veku. Jemstvo
pozivanje na razum prisutno je u praksi irskog sistema probacije. Ona predstavlja i svojevrsno sredstvo za spreavanje izvrenja
otre kazne. Kaucija se razlikuje od jemstva i uvedena je da bi se
osigurala pojava prestupnika na sudu. Ranije je bilo uobiajeno postavljanje strae za uvanje optuenog. Suspenzija i nadziranje su
oni elementi koji jemstvo i kauciju povezuju sa probacijom.
Odlaganje sluaja takozvano profesionalno odlaganje sluaja
kao praksa razvijena u Masausetsu SAD u 19. veku, predstavlja
jedan od pokuaja ublaavanja osude kazne. Suspenzija i odlaganje zahtevali su punu saglasnost tuioca, sudije i izvrioca krivca.
Ovo nije imalo direktan uticaj na finalnu presudu. Sud je zadravao
autoritet da, na osnovu delovanja bilo koje strane u postupku, preduzima bilo koje akcije u bilo koje vreme. Sud je takoe mogao da
primeni uslove odgovarajueg ponaanja prema krivcu. I u ovom
sluaju, suspenzija osude i uvoenje uslova odlaganje sluaja ine
jednim od zaetaka probacije.

Zatitni nadzor uslovno osuenih lica alternativa koja obeava

221

Ideja o probaciji se prvo javila kod sudija u Vorvikiru i Portsmutu u


Engleskoj poetkom 19. veka, koji su donosili odluke da pojedini delinkventi treba da budu ubudue briljivije nadzirani (Coti i sar., 1975:25).
Primeri sa ovih podruja su se ubrzo preneli na podruje SAD gde se najee pominje da je Don Augustus (John Augustus), obuar iz Bostona,
ve 1841. godine linim jemstvom izdejstvovao kod suda putanje na slobodu jednog pijanca. Sud je odobrio ovaj svojevrsni nadzor i obavezao ih
da se za tri nedelje pojave na sudu. Pozitivna iskustva ohrabrila su Dona
Augustusa da nastavi sa svojim radom. Za 18 godina svoga delovanja on
je nadzirao ili platio kauciju za uslovnu slobodu za 1.496 osuenih i pomagao preko 3.000 odbaenih ena osuenica. Samo u jednom sluaju za
koga je platio kauciju oduzeta je probacija. Njegovu misiju nastavili su
Rufus R. Kuk i Bendamin Klark, poznati filantropi toga doba koji su dali
jemstva za mnoge naputene i osuene na sudu (Eliot, 1962).
Ova pozitivna iskustva posluila kao osnova za donoenje zakonskih
akata o imenovanju posebnog slubenika probacije 1869. godine za dravu
Masautes. Prvi plaeni slubenik za probaciju za Boston bio je policijski
kapetan Savage. Deset godina kasnije ova pozitivna praksa se dalje irila
na druga podruja SAD i na odrasle delinkvente kod kojih se popravljanje
moe razumno oekivati bez izricanja kazne.
Belgijsko-francuski sistem uslovne osude, odnosno odlaganje izvrenja kazne nije imao podrku prakse, kako je to sluaj sa anglo-amerikim
sistemom, ve je preko senatora Rene Beranea pripremljen predlog Zakona o olakavanju i oteavanju kazne Beraneov zakon, koji je stupio
na snagu 1888. godine u Belgiji, a 1891. godine u Francuskoj (Coti i sar.,
1975). U lanu 1. Zakona se, izmeu ostalog, kae da u sluaju osude na
zatvor ili novanu kaznu, ako optueni ranije nije bio osuivan na zatvor
za zloin ili prestup, sudovi mogu obrazloenom presudom narediti da se
odloi izvrenje izreene kazne.
POJAM I SVRHA USLOVNE OSUDE
ZATITNOG NADZORA PROBACIJE
Kao posebna krivina sankcija, uslovna osuda i svi njeni modaliteti
javljaju se kao posledica sve prisutnijih shvatanja da nije uvek neophodno da se, u sluajevima izvrenja svake inkriminisane radnje, reaguje kaznom, tj. da se u interesu politike suzbijanja kriminaliteta izreena kazna

222

Zoran Ili

ne mora uvek izvriti. To se naroito odnosi na kratke kazne lienja slobode. Iskustva steena u praksi njihovog izvrenja pokazala su da su ove
kazne i njihovo izvrenje proizvodile vie tetnih nego pozitivnih efekata.
Diskusije o potrebi zamene kratkotrajnih kazni zatvora drugim pogodnijim merama i sankcijama zapoete su jo krajem druge polovine 19. veka.
Tako je jo na prvom kongresu meunarodnog udruenja za krivino pravo
i kriminologiju u Londonu 1872. godine preporueno da se kratke kazne
zatvora zamene radovima na poljoprivrednim imanjima i drugim oblicima
obaveznog rada. Kasnije i na ostalim kongresima ovog udruenja (IX I XII
kongres London i Hag) tragalo se za uvoenjem drugih alternativnih
sankcija, posebno uslovne osude, probacije, rada na slobodi i slino.
U bilo kom obliku i formi da je propisana, probacija je zasnovana na
ideji o stavljanju uinioca krivinog dela na probu u zakonski i odlukama
suda i drugih nadlenih organa vremenski ogranienim okvirima. Period
probe ne predstavlja samo protok odreenog vremena, ve i poseban
reim proveravanja, vrenja nadzora, pomoi i podrke, te ispunjavanja
odreenih obaveza (nadoknada tete i ostalih posledica izvrenog krivinog dela, obaveznog leenja, zapoljavanja, zabrana poseivanja odreenih mesta i slino).
Probacija nije specifino definisana, s obzirom na to da se upotrebljava
u razliitom znaenju. Ameriki autori se uglavnom slau da bilo koja obuhvatna definicija probacije mora da sadri sledee bitne karakteristike:
suspenziju osude,
formiranje statusa,
nametanje uslova,
nadzor i
pomo, podrku i zatitu.
Na slian nain i neki nai autori (Staki, 1980), pristupaju odreivanju bitnih elemenata probacije:
metoda tretmana prestupnika kod kojih je utvrena krivica krivina sankcija,
metoda ija se primena zasniva na selekciji,
uslovno odlaganje kazne uslovnost i
nadzor i tretman u zajednici.
Polazei od osnovnih temeljnih karakteristika i polazita ini se i
dalje aktuelnom rezolucija Treeg kongresa UN o prevenciji prestupnitva
i tretmanu delinkvenata u Stokholmu 1965. godine prema kojoj probacija

Zatitni nadzor uslovno osuenih lica alternativa koja obeava

223

predstavlja nain tretmana u zajednici i pod nadzorom, a da pre toga nije


realizovana bilo koja kazna zatvora zbog delikta koji je doveo do odluke o
probaciji (Uzelac, 2002:29).
Sve krivine sankcije, pa i one koje pripadaju grupaciji uslovnih kazni, za opti cilj imaju zatitu drutva od kriminaliteta. Njena neposredna i
osnovna svrha jeste popravljanje uinilaca krivinih dela, odnosno njihova
resocijalizacija i integracija u drutvo. Ima, meutim, i onih koji su skloni
da odreujui osnovne ciljeve uslovne kazne kao zamenu za kratkotrajne
kazne zatvora. Ove sankcije se ne izriu i ne primenjuju da bi se izbeglo
kanjavanje nego da bi se u krajnjem ostvarila opta svrha krivinih sankcija resocijalizacija. Kao mera specijalne prevencije ove sankcije su od
izvanrednog znaaja. Time sigurno ne gubi na znaaju ni njihovo generalno preventivno dejstvo.
Svrha izvrenja zatitnog nadzora uz uslovnu osudu je da se osuena
osoba ne iskljui iz drutva, ve da, uz pomo i nadzor drutvene zajednice, dobrovoljno, linim postupcima, radom i odnosom prema uklanjanju
tetnih posledica izazvanih uinjenim delom, razvije svest i odgovornost o
tetnosti svoga ponaanja koja ga je dovelo u kritinu situaciju. (Uzelac,
2002:39).
ARGUMENTI ZA I PROTIV
ZATITNOG NADZORA PROBACIJE
Argumenti za, u prilog uvoenja uslovnih kazni, u najveoj meri
zasnivaju se na kritikama upuenim na adresu zatvora lienja slobode
koji se nije pokazao efektivnim sa stanovita smanjenja kriminaliteta i
popravljanja delinkvenata. Kriminalci koji su klasifikovani kao posebno opasni treba da se institucionalizuju, ali za ostale rehabilitacija moe
najbolje da se postigne pre odvraanjem nego ukljuivanjem u zatvorski
sistem. Zatvori su u principu neefikasni, oni proizvode kriminal i destruktivni su za one koje uvaju. Zatvor kao institucija, bez obzira na to da li
je orijentisan na tretman i resocijalizaciju ili na kaznu i uvanje izvrenje, pokazao se loim reenjem za najvei deo njegovih stanovnika.
Poboljanje uslova u njima smanjilo je fiziku ali je uvealo psiholoku
degradaciju.
Na napred istaknutim kritikama i ocenama baziraju se argumenti koji
idu u prilog uvoenja probacije zatitnog nadzora. U literaturi se naj-

224

Zoran Ili

ee pominju istiu njene sledee prednosti, odnosno razlozi za vee


prisustvo u praksi:
probacija zatitni nadzor omoguava maksimalnu normalizaciju
uticaja (na bazi tretmana u zajednici) u procesima korekcije,
znatno se eliminie fizika i psiholoka degradacija osuenih;
bitno se humanizuje rehabilitacioni proces;
znatno su manji trokovi izvrenja nego u zatvoru (1020 puta);
vee su mogunosti za rad na sluaju nego u zatvorskim uslovima;
probacija ne nosi sa sobom velike rizike, za neke sluajeve nije
nuno angaovanje kvalifikovanog osoblja posebnih slubenika,
ve edukovanih volontera iz lokalne zajednice.
Iako savremena nauka, posebno krivino-pravna i socijalno-pedagoka, prua znatnu podrku uslovnoj osudi i njenim modalitetima, ima i onih
teoretiara i praktiara koji joj pripisuju odreene slabosti i nedostatke,
dovodei pri tom u pitanje opravdanost njenog postojanja i ee primene.
Tako, recimo, esta primena klasinog oblika uslovne osude dovodi do
uverenja da se za prva laka krivina dela ne izriu kazne klasinog tipa,
pa time ona na svojevrstan nain stimulie potencijalne delinkvente na vrenje sitnog kriminala koji je u optoj strukturi najvie zastupljen. Stoga
je uslovna osuda liena svakog uticaja generalno-preventivnog karaktera.
Ovakvo tumaenje je neodrivo iz vie razloga. Uslovna osuda je, pre
svega, krivino-pravna mera kojom se ostvaruju ciljevi specijalne prevencije i posmatrano sa tog aspekta treba potovati njenu opravdanost. Ona
je takva sankcija kojom se uinilac krivinog dela stavlja u nepovoljan
poloaj samim tim to jo uvek postoji pretnja da e mu se izrei, odnosno izvriti kazna, koja i ne mora biti blaga, ukoliko ne ispunjava uslove i
obaveze ili ukoliko nastavi sa vrenjem inkriminisanih radnji. S obzirom
na izreeni drutveno-etiki prekor i postojanje pretnje kaznom, osnovna
kriminalno-politika sutina uslovne osude ispoljava se u vaspitno korektivnom delovanju na izvrioca krivinih dela i u stimulativnom dejstvu u
pravcu njegove vee angaovanosti u procesu socijalne integracije. Ovome ide u prilog i injenica da ni u jednom zakonodavstvu nije propisano da
e se u sluajevima izvrenja lakih krivinih dela uvek izrei neki od modaliteta uslovne osude. Osim toga, bitnu ulogu u njenom izricanju ima sud.
Njeno izricanje je fakultativnog karaktera. Kada su ispunjeni svi uslovi za
njenu primenu, sudu se ostavlja da odlui o opravdanosti njenog izricanja.
Na bazi ovih injenica moe se videti da potencijalni delinkventi nikada ne
mogu biti sigurni da e im se izrei uslovna osuda.

Zatitni nadzor uslovno osuenih lica alternativa koja obeava

225

Naredni prigovor odnosi se na primenu uslovne osude, gde se istie


na prisustvo nejednakog tretmana uinilaca krivinih dela, znai nejednakost graana pred zakonom. Ovakvo shvatanje odnosi se na sluajeve kada
u izvrenju nekog krivinog dela uestvuje vie osoba, pa se tada nekome
izrie uslovna osuda a drugome bezuslovna kazna. Meutim, poznato je da
stepen krivine odgovornosti kod dva ili vie krivino odgovornih lica ne
moe biti podjednako isti, pa je stoga i potpuno opravdano da se jednom
uinioci izrekne uslovna, a drugom bezuslovna kazna.
Posebno pitanje je i opravdanost njene primene u praksi. To svakako
zavisi od vie faktora. Pri njenom izricanju veoma znaajnu ulogu ima
sud. S obzirom na fakultativnost njene primene, nije iskljuena mogunost
odreenih greaka ili ak preterivanja. Imajui u vidu da je uslovna osuda mera specijalne prevencije, za ocenu njene opravdanosti od posebnog
znaaja je u kolikom broju je dolazilo do njenog opoziva. to se tie njene primene sa aspekta ostvarivanja ciljeva generalne prevencije, moe se
konstatovati da pravilna primena uslovne osude pretpostavlja da okolnosti
izvrenja krivinog dela i linost uinioca ukazuju na opravdanost njene
primene, a da u isto vreme ciljevi generalne prevencije ne zahtevaju izricanje kazne zatvora (Srzenti i sar., 1980).
Jedan od prigovora odnosi se na to da uslovna osuda i pogotovu neki
njeni modaliteti (probacija zatitni nadzor) nisu prihvaeni od javnog
mnjenja. Javnost i jue i danas ima malo razumevanja za ove mere. Ona
je uglavnom zainteresovana za hvatanje i osudu prestupnika. Sve to posle
toga sleduje jeste, po oceni javnosti, verovatno suvie dobro za prestupnika
probacija kao blagost meka srca. Treba ipak rei da je uslov da se neka
novina prihvati neophodno da ona bude dobro shvaena. Zadatak strunjaka jeste da javnosti ove krivino-pravne mere prestavi kao humane, jer ne
uzrokuju tetne posledice u porodinom, ekonomskom, socijalnom, i ostalim statusima uslovno osuenog, ne postoji ig osuivanosti i istovremeno
predstavljaju bitan faktor njihove resocijalizacije i integracije u drutvo.
Imajui u vidu injenicu da je uslovna osuda kod nas uglavnom zadrala klasine kontinentalne karakteristike, nae zakonodavstvo nije pratilo
razvoj probacije u svetu i irenje razliitih varijanti uslovnog otpusta. To
se posebno odnosi na uvoenje u ivot instituta zatitnog nadzora kao
njenog posebnog modaliteta. Jedan znatan broj sudija na prostorima Srbije iskazuje negativan stav prema celishodnosti uvoenja zatitnog nadzora, navodei pri tom niz principijelnih razloga i razloga organizacione
prirode.

226

Zoran Ili

Bitan principijelni razlog argument protiv uvoenja zatitnog nadzora vezuje se za injenicu da se uslovna osuda primenjuje samo u sluajevima izvrenja krivinih dela manje drutvene opasnosti, za koje je
dovoljno samo izvoenje pred sud. Nadzor se u ovom sluaju moe tumaiti kao izraz nepoverenja suda, sputavanja osnovnih graanskih
prava ili pak igosanje krivaca koji to ne zasluuju. Sem toga, prisustvo mogunosti opoziva, obaveza, uslova i mera bezbednosti su sasvim
dovoljni za pozitivno dejstvo na osueno lice. Nadzor i zatita imali bi
smisla samo ako bi doprineo korisnosti i efikasnosti u spreavanju novih
kriminalnih dela ili ako bi istovremeno predstavljao pomo i brigu, a ne
diskriminaciju.
to se tie argumenata protiv uvoenja zatitnog nadzora organizaciono-kadrovskog i materijalnog karaktera, oponenti i kritiari istiu da
bi nadzor bio isto formalan i fiktivan a ne stvaran, jer su sudovi preoptereeni, odnosno kadrovski neadekvatno ekipirani da bi se zatitni nadzor
ostvario na pravi nain. Uvoenjem poverenike slube moe se smanjiti
sistem izvrenja ovaj argument vie ne stoji, iako se moe slobodno rei
da to nije ni dovoljno ni adekvatno reenje da bi se u celini prevladali formalni nedostaci zatitnog nadzora.
Treba ipak konstatovati da uslovna osuda i njena osnovna svrha i
sutina zahteva svojevrstan nadzor i zatitu. Njegovo sprovoenje je
od izuzetne vanosti za sud jer predstavlja garanciju da osueni nee
ponavljati krivina dela. Osim toga, strah od diskriminacije moe se
smanjiti tako to e se nadzor vriti sa naroitim oprezom obazrivo
i struno.
RAZVOJ USLOVNE OSUDE I ZATITNOG NADZORA
NA JUGOSLOVENSKIM I SRPSKIM PROSTORIMA
Istorijski razvoj uslovne osude na naim prostorima nije se odlikovao
kontinuitetom u krivino-pravnoj teoriji i praksi. Uzroci takvog stanja lee
u istoriji naroda sa ovih prostora koja je obilovala nizom sukoba, zastoja i
spoljnih uticaja. U celini gledano, moe se konstatovati da se razvoj uslovne osude na ovim prostorima odvijao u tri etape.

Zatitni nadzor uslovno osuenih lica alternativa koja obeava

227

Prva etapa
Prva etapa odnosi se na period kada su pojedina jugoslovenska i balkanska podruja pripadala ili trpela uticaje raznih zakonodavstva i pravosudnih sistema.
U Srbiji je jo 1906. godine donet prvi zakonski akt o uslovnoj osudi
koji je izradio dr Boa Markovi, kojim su definisane pretpostavke i konsekvence primene ovog instituta (Vasiljevi, 1935). U ovom zakonskom
aktu je, izmeu ostalog, reeno da se uslovna osuda, bez obzira na to da
li je krivac ranije osuivan ili ne, moe primeniti samo u onim sluajevima kada je za izvreno krivino delo izreena kazna zatvora u trajanju
do jedne godine ili ako je u pitanju novana kazna, odnosno ako postoje
naroito olakavajue okolnosti. Posle protoka odreenog roka kunje
(15 godine) osuda se smatrala nepostojeom. Prilikom donoenja odluke
sud je bio u obavezi da uzme u obzir raniji ivot i vladanje osuenog,
neznatnost izvrenog dela, okolnosti pod kojima je delo izvreno, iskrenost u priznanju i to da li je nadoknadio tetu ili izrazio spremnost da je
nadoknadi. Interesantan je i podatak da ovaj zakonski projekat zbog pada
Vlade u Narodnoj skuptini nije donet. Novi pokuaj uvoenja uslovne
osude usledio je 1910. godine, kada je donet projekat Kaznenog zakona
za Kraljevinu Srbiju. Usvojen je tzv. francusko-belgijski sistem odlaganja
izvrenja kazne u neznatno modifikovanim uslovima. Ovim zakonskim
predlogom bila je iskljuena mogunost primene uslovne osude za lica
ranije osuivana na kaznu zatvora. Realizacija i ovog novog projekta bila
je onemoguena zbog velikih ratova koji su potom usledili.
Sline sudbine bila je i tadanja Bosna i Hercegovina. Postojale su
inicijative, idejne postavke i predlozi, ali ideja o uslovnom kanjavanju
nije dobila zakonsku snagu. Tako recimo, 1913. godine postojale su ideje
i inicijative za uvoenje uslovnog kanjavanja. Po njima, sud bi mogao
neke kazne zatvora do est meseci uslovno oprostiti uzimajui u obzir
osuenikovu individualnost, njegove ivotne prilike i kada se moglo oekivati da e ova mera povoljno uticati na njihovo ponaanje.
U Hrvatskoj je uslovna osuda uvedena 1916. godine posebnim zakonom o uvjetnom osuenju. Zakon predvia da se uslovna osuda moe
primeniti samo u sluajevima izvrenja lakih krivinih dela i kada je za
njih predviena kazna zatvora do est meseci ili novana kazna. Prilikom
izricanja vodilo se rauna o starosti, ivotu okrivljenog, priznanju, obeteenju ili spremnosti da se teta uinjena delom nadoknadi. Do opoziva

228

Zoran Ili

uslovne osude dolo bi ukoliko osueni u toku roka kunje poini novo
krivino delo za koje je predviena kazna zatvora ili ako u odreenom
roku ne nadoknadi priinjenu tetu. Lice koje bi tokom trajanja uslovne
osude izvrilo sve predviene obaveze, smatralo se neosuivanim.
Ostali jugoslovenski prostori (Slovenija i Dalmacija) bili su pod austrougarskom upravom i njihovim zakonodavstvom koje nije predvialo
postojanje ovog instituta.
Sa formiranjem Kraljevine SHS pristupilo se kodifikaciji novog krivinog zakonodavstva. Projekat KZ za Kraljevinu SHS iz 1922. godine
prihvata uslovnu osudu i odreenim modifikacijama stvara mogunost
njene ire primene i na lica koja su osuena na kaznu strogog zatvora do
est meseci, kao i oni koji su ranije osuivani na kaznu zatvora. Ovaj, kao
i mnogi drugi zakonski projekti, iako podnet Skuptini na usvajanje 1924.
godine nije stupio na snagu. Tek donoenjem Krivinog zakonika za Kraljevinu Jugoslaviju 1929. godine ideja o uslovnoj osudi postaje stvarnost.
Zakon predvia i mogunost odreivanja zatitnog nadzora za vreme trajanja perioda provere kunje, koji je imao za cilj da omogui osuenom
da vie ne vri krivina dela, da se privikne na uredan ivot i da mu se
obezbedi i olaka ekonomski opstanak. Ovaj nadzor je mogao trajati do
tri godine. Ovo reenje jasno ukazuje da je tadanji sistem uslovnog odlaganja kazne predstavljao svojevrsnu kombinaciju francusko-belgijskog i
anglo-saksonskog sistema probacije.
Druga etapa
Druga etapa u razvoju uslovne osude nastaje posle Drugog svetskog rata
sa uspostavljanjem novog pravnog poretka na ovim prostorima. Opti deo
Krivinog zakonika iz 1947. godine normirao je, izmeu ostalog, i uslovnu
osudu, a Krivini zakon iz 1951. godine dalje razvija i usavrava ovu meru.
Za odlaganje izvrenja kazne bilo je neophodno ispuniti sledee uslove:
da se radi o osudi na kaznu zatvora do dve godine ili novanu kaznu;
da okolnosti dela, ponaanje uinioca posle izvrenja dela i njegov
raniji ivot daju osnova za zakljuak da osueni i bez izvrenja kazne nee vriti nova krivina dela i da sama osuda ostvaruje svrhu
kanjavanja;
da osueni za poslednjih pet godina nije bio osuivan na kaznu strogog zatvora ili bezuslovnu kaznu zatvora duu od jedne godine.

Zatitni nadzor uslovno osuenih lica alternativa koja obeava

229

Kao dopunska obaveza predviena je i nadoknada priinjene tete,


dok Zakon nije predviao zatitni nadzor.
U Krivinom zakonu SFRJ iz 1976. godine izraeno je jasno opredeljenje da se uslovna osuda smatra samostalnom krivinom sankcijom,
sa posebnim sadrajima i posebnim ciljevima. Kao posebna i samostalna
krivino-pravna mera uslovna osudom sud uiniocu krivinog dela utvruje kaznu i istovremeno odreuje da se ona nee izvriti, ako osueni za
odreeno vreme (15 godina) ne uini novo krivino delo. Osnovni sadraj ove mere bazira se na jednom obliku opomene, upozorenja uiniocu
zbog izvrene inkriminisane radnje. Ta opomena pojaana je i pretnjom
da mu se za izvreno krivino delo moe izrei kazna u sluaju daljeg
vrenja drutveno opasnih i antisocijalnih aktivnosti. U periodu proveravanja uslovno osueni se ne preputa sam sebi, ve mu se sudskim putem
nameu odgovarajue obaveze i uslovi koje mora ispuniti u odreenim rokovima. Time uslovna osuda postaje specifina i samostalna mera koja se
po svojoj pravnoj prirodi i sutini ne moe izjednaiti ni sa jednom drugom
krivinom sankcijom.
Krivini zakon iz 1976. godine je osoben i po tome to promovie dva
posebna oblika modaliteta uslovne osude: klasinu koja predstavlja
modifikovani oblik kontinentalnog pravnog sistema, i uslovnu osudu sa
zatitnim nadzorom. Ovaj drugi oblik namenjen je uiniocima kojima je
pored pretnje kaznom, neophodna primena dopunskih reima pomoi, staranja, nadzora i zatite. Zakonom su dalje obavezana republika i pokrajinska zakonodavstva da utvrde uslove na bazi kojih e sud odrediti kojim
uiniocima i koja vrsta nadzora, pomoi i zatite biti primenjena. Osim KZ
Hrvatske iz 1978. godine, koji u celini regulie zatitni nadzor uz uslovnu osudu, definie uslove izricanja, njegove sadraje, njegovo izvrenje
i pravne posledice neizvrenja, ostala republika zakonodavstva se nisu
posebno bavila ovim pitanjima: Zato i nije udno to ovaj modalitet uslovnog kanjavanja osuenih lica nije zaiveo, i pored zakonskih pretpostavki
koje su vaile za celo podruje SRJ, znai i za podruje Hrvatske.
Trea etapa
Trea etapa u razvoju uslovnog kanjavanja odnosi sa na period posle raspada socijalistike Jugoslavije i formiranja posebnih drava na njenom prostoru. Reformski zahvati koji su usledili u ovoj oblasti drutvenog

230

Zoran Ili

ivota, promocija alternativnog kanjavanja znatno su oslobodili prostor


za dalje usavravanje uslovnog kanjavanja i posebno zatitnog nadzora
uslovno osuenih lica.
Sa ovih prostora, Hrvatska je na tom planu uinila prve korake i mora
se priznati najdalje otila u njenom uvoenju u ivot. Zakonom o izvrenju
zatitnog nadzora i rada za opte dobro na slobodi iz 1999. godine blie
su odreena pitanja organizacije i izvrenja ove sankcije. S obzirom na to
da je Srbija gotovo preuzela mnoga reenja iz ovog domena u izgradnji
uslova za sprovoenje izvrenje ove mere na svom podruju, neemo se
posebno zadravati na njihovoj analizi na podruju Hrvatske.
Osnovna sutina uslovne osude sa zatitnim nadzorom sadrana je
u obavezama koje se mogu odrediti uslovno osuenim osobama. Vaei
reformisani KZ Srbije preuzeo je ovu sankciju kao alternativnu. U 71.
lanu se kae da sud uinioca kome je izreena uslovna osuda moe staviti
pod zatitni nadzor u toku vremena proveravanja. Zatitni nadzor obuhvata zakonom predviene mere pomoi, staranja nadzora i zatite. Ako se
pak utvrdi da je ispunjena svrha ove mere ista se moe ukinuti i pre isteka
odreenog roka, ako osueni ne ispunjava obaveze koje su mu odreene,
sud ga moe opomenuti, ranije obaveze zameniti drugim, produiti trajanje zatitnog nadzora ili opozvati uslovnu osudu.
Zatitni nadzor obuhvata jednu ili vie sledeih obaveza (lan 73.
KZ):
javljanje organu nadlenom za izvrenje,
osposobljavanje za odreeno zanimanje,
prihvatanje zaposlenja koje odgovara sposobnostima uinioca,
ispunjavanje obaveza prema porodici,
uzdravanje od poseivanja odreenih mesta, lokala ili priredbi,
blagovremeno obavetavanje o promeni mesta boravka, adrese ili
radnog mesta,
uzdravanje od upotrebe droge i li alkohola,
leenje u odgovarajuoj zdravstvenoj ustanovi,
poseivanje odreenih profesionalnih i drugih savetovalita ili
ustanova,
otklanjanje ili ublaavanje tete priinjene krivinim delom, naroito izmirenje sa rtvom uinjenog krivinog dela.
Prilikom izbora obaveza i njihovog trajanja sud e naroito uzeti u obzir godine ivota uinioca, njegovo zdravstveno stanje, sklonosti i navike,

Zatitni nadzor uslovno osuenih lica alternativa koja obeava

231

pobude iz kojih je izvrio delo, dranje posle izvrenog dela, raniji ivot,
line i porodine prilike i druge okolnosti koje se odnose na linost a od
znaaja su za izbor mera zatitnog nadzora i njihovo trajanje.
Zakon o izvrenju krivinih sankcija Srbije (ZIKS) (Slubeni glasnik
RS, 85/05), definie nadlenosti za izvrenje uslovne osude sa zatitnim
nadzorom. Osim suda i osuenih lica kojima su utvrene nadlenosti i
dunosti, Zakon promovie instituciju poverenika, odreujui pri tom njegova dunosti i prava, da priprema, uspostavi saradnju sa nadlenim organima i najdirektnije se angauje u izvrenju zatitnog nadzora. Zakonom
je obavezan ministar pravde da donese propis pravilnik kojim e se blie
urediti poslovi vezani za izvrenje zatitnog nadzora (lan 191), posebno
ovlaenja, obaveze i nain rada poverenika.
Pravilnik o izvrenju uslovne osude sa zatitnim nadzorom (Slubeni
glasnik RS, 20/08), u naelima izvrenja zatitnog nadzora definie obavezu praenja ponaanja osuenog za vreme proveravanja i pruanja neophodne pomoi, staranja i zatite s ciljem ostvarivanja njegove osnovne
svrhe. Sem toga, osuenom i njegovoj porodici garantuje se potovanje
ljudskog dostojanstva, osnovnih prava i sloboda i privatnosti uz specifikovanu zabranu diskriminacije (lan 2). Zatitni nadzor organizuje, sprovodi
i nadzire Odeljenje za tretman i alternativne sankcije Uprave za izvrenje
zavodskih sankcija Ministarstva pravde RS (lan 3). Najvei deo Pravilnika posveen je definisanju rada poverenika, njegovih ovlaenja, naina
rada, saradnje i tehnologiji izrade individualnih programa za izvrenje zatitnog nadzora, njegovih sadraja, te realizaciji prava i obaveza osuenih
tokom i nakon izvrenja.
POVERENIK POVERENIKA SLUBA
I ZATITNI NADZOR USLOVNO OSUENIH
Problem pitanje slube za izvrenje alternativnih sankcija i u tim
okvirima i uslovne osude sa zatitnim nadzorom konano je postavljeno na
prave osnove. Ovo pitanje danas nije vie krivino-pravno kriminalnopolitiko bezbednosno, ve i struno-socijalno-pedagoko i penoloko.
Za uspean rad koji e osigurati vei stepen efikasnosti sankcije i samim
tim manju stopu povrata recidivizma, neophodna je posebna struna
sluba. Osnovno pitanje dilema koja se u savremenoj literaturi postavlja
jeste kakav e organizacioni status i sastav ove slube biti najefektivniji? U savremenom svetu prisutna su razliita reenja i iskustva. Posebne

232

Zoran Ili

probacijske slube su se pokazale kao najbolje reenje. Negde one funkcioniu u okviru sistema socijalne zatite a negde u okviru pravosudnog
sistema. Prvi slubeni probacije, kako smo ve naveli, bili su dobrovoljci
i humanisti. Vreme je ukazalo na potrebu uvoenja i profesionalaca strunjaka plaenih slubenika (probation offisers), jer se ovaj posao smatra
visoko strunim rad sa pojedincem i rad u zajednici.
Republika Srbija je po ovom pitanju tek na samom poetku. Stoga je
sasvim razumljivo to e pioniri zatitnog nadzora poverenici regrutovani meu ljudima koji su svoje dugogodinje iskustvo sticali u zatvorskim zavodskim ustanovama u Srbiji. Ovo iskustvo u sebi nosi mnoge
prednosti, ali i opasnosti imajui u vidu specifinosti uslova i problema na
kojima e raditi. Posebne edukacije koje su organizovane za rad poverenika nisu dovoljna garancija da e doi do pozitivnih promena u koncepciji
i nainu rada ovih strunjaka.
Zatitni nadzor je jedan od osnovnih strunih postupaka kojim se bavi
poverenika sluba poverenici. Osnovni cilj njihovog delovanja je uspena socijalna integracija osuene osobe. Za poverenika u RS moe biti
odreen dravni slubenik sa odgovarajuom visokom strunom spremom
(specijalni pedagog, socijalni radnik, psiholog, pedagog i slino) sa odgovarajuim iskustvom u struci. Poverenik mora da poseduje odgovarajue
ljudske osobine koje mogu biti uzor ponaanju osuenih, kao i fleksibilnost i stabilnost linosti sa jasnom motivacijom za obavljanje ovog posla
(Joka, Jovanovi, 2009). Osim napred istaknutog, kao poseban preduslov
za kvalitetan i efikasan rad poverenika jeste njihova dopunska obuka koja
obuhvata specifinosti izvrenje alternativnih sankcija.
Tri su osnovna nivoa pomoi i podrke koju poverenik prua osobi
pod zatitnim nadzorom: instruktivna, korektivna i koordinativna (Uzelac, 2002:45).
Poverenik je svojevrsni instruktor ne samo osobi pod zatitnim nadzorom ve i drugim vanim osobama i institucijama iz njegovog blieg
okruenja. To sa sobom nosi dosta problema, nerazumevanja i opasnosti i
od ovog strunjaka zahteva strpljivost i istrajnost.
Korekcija je neizostavno podruje delovanja poverenika. Ovde nije
re samo o akcijama na ispravljanju pogreno formiranih stavova, uverenja i ubeenja ponaanja ve i uklanjanja njenih tetnih posledica na
osuenog i na ostale uesnike u procesu izvrenja.
Usklaivanje koordinacija delovanja i ponaanja osobe po zatitnim
nadzorom i ostalih relevantnih uesnika u procesu izvrenja predstavljaju

Zatitni nadzor uslovno osuenih lica alternativa koja obeava

233

posebno podruje delovanja poverenika. Usmeravajua i animirajua aktivirajua uloga poverenika bitno doprinosi ukupnim naporima na planu
pomoi i podrke osobi pod zatitnim nadzorom.
PLANIRANJE, PROGRAMIRANJE I REALIZACIJA
ZATITNOG NADZORA
lanom 10. Pravilnika o izvrenju uslovne osude sa zatitnim nadzorom predviena je obaveza poverenika da, tri dana od prijema sudske
odluke, otpone sa pripremama za njeno izvrenje. On je obavezan da u
roku od 15 dana, nakon obavljenog razgovora sa osuenim, utvrdi program vodei pri tom rauna o obavezama i rokovima navedenim u odluci
suda, linim svojstvima osuenog, njegovim socijalnim prilikama, zdravstvenom stanju, sposobnostima, steenim znanjima, strunosti, zaposlenju
i drugim okolnostima. Poverenik se obavezuje da tokom utvrivanja programa sarauje sa osuenim, da ga pri tom na adekvatan nain informie o
svrsi zatitnog nadzora, njegovim obavezama, programom i posledicama
neispunjenja obaveza. Sem toga, poverenik je duan da svoj program dostavi svim zainteresovanim subjektima (osuenom, sudu, odeljenju i ostalim uesnicima u postupku izvrenja).
Sloen, odgovoran i struan posao poverenika u realizaciji zatitnog nadzora ne moe se valjano obaviti bez adekvatnog programa. On
je osnovni dokument na kome se artikulie celokupan rad na izvrenju
zatitnog nadzora. Osnovni smisao programiranja proizilazi iz potrebe da
se osigura skladno sinhrono delovanje svih uesnika u izvrenju, znai i
strunjaka i osuenih i ostalih vanih inilaca ovog procesa.
Osim linih podataka o osuenom, utvreni program sadri i plan
aktivnosti koje e poverenik preduzimati tokom izvrenja zatitnog nadzora i uestalost kontakata sa osuenim. On treba da proizae iz prethodno formulisanih optih dugoronih aspiracionih ciljeva i njihove
konkretizacije i operacionalizacije. Kreiranje i izbor odgovarajuih strategija pravaca i taktika metoda i tehnika intervencije u literaturi je
poznat kao postupak operacionalizacije zadataka (Staki, 2006). Svaki
postavljeni zadatak mora biti pokriven odgovarajuim intervencijama
aktivnostima.
Individualni program takoe sadri i vrstu, nain i rokove realizacije
predvienih aktivnosti osuenog. Ove aktivnosti u velikoj meri zavise od

234

Zoran Ili

toga koje su posebne obaveze mere zatitnog nadzora predviene od


strane suda, kao i od uslova koji su uzeti u obzir prilikom odreivanja
zatitnog nadzora. Ovo je i prilika da se sa osuenim ue u svojevrsni
ugovorni odnos s ciljem podizanja njegove odgovornosti za sve one aktivnosti koje e se realizovati tokom trajanja zatitnog nadzora.
Znaajan deo sadraja programa mora biti posveen planiranju saradnje sa porodicom osuenog, sa ustanovama i organizacijama i pojedincima ukljuenih u realizaciju programa, kao i posebno, saradnji
sa rtvom krivinog dela, nainom njenog ukljuivanja u program, a
radi otklanjanja ili ublaavanja tete priinjene delom ili izmirenja sa
osuenim.
Aktivnosti predviene programom poverenik realizuje putem neposrednih kontakata sa osuenim, stalnom proverom ispunjavanja preuzetih obaveza i uz kontinuiranu saradnju sa porodicom i ostalim subjektima
ukljuenim u program. Program se tokom izvrenja moe i menjati i dopunjavati ukoliko za to postoji potreba ili za to nastanu posebne okolnosti
koje onemoguavaju njegovo sprovoenje.
Poverenik ima i posebnu obavezu da vodi i aurira posebnu evidenciju o izvrenju zatitnog nadzora u okviru Odeljenja za alternativne
sankcije. U tom okviru vodi se matina knjiga i dosije o izvrenju zatitnog nadzora (Pravilnik o izvrenju uslovne osude sa zatitnim nadzorom, lan 3033). Praenje, evaluacija i evidencija relevantnih injenica
vezanih za tok i uspenost zatitnog nadzora od posebnog su znaaja
i za razvoj i usavravanje poverenike probacione slube na naim
prostorima.
S obzirom na injenicu da je primena zatitnog nadzora uslovno osuenih tek u zaetku, da ne postoje zvanini podaci o njenoj primeni na
prostorima Srbije, da se realno moe oekivati da e je pravosudni sistem
postepeno prihvatiti ne postoje vie prepreke za njegovu primenu, a imajui u vidu strateka opredeljenja Srbije prema alternativnim sankcijama, u
analizi koja sledi nastojaemo da sagledamo neke opte pokazatelje primene klasine uslovne osude koja, ve due vreme zauzima, znaajno dominantno mesto u sistemu krivinih sankcija prema punoletnim osuenim
licima.

Zatitni nadzor uslovno osuenih lica alternativa koja obeava

235

PRIMENA USLOVNE OSUDE U SRBIJI


OPTI POKAZATELJI
Pre nego to se zadrimo na analizi primene uslovne osude na naim
prostorima, ini se uputnim da se ukratko osvrnemo na osnovne statistike
pokazatelje kriminaliteta u Srbiji preko podataka o prijavama i osudama
za poslednjih est godina posmatranog perioda (Republiki zavod za statistiku, 2008). Na osnovu uvida u podatke zvanine statistike mogu se izrei
sledee konstatacije.
Obim kriminaliteta punoletnih u Srbiji relativno je visok. U posmatranom periodu evidentirano je preko 580.000 izvrilaca krivinih
dela, proseno oko 97.000 godinje. Prema vie od 226.000 lica
primenjena je neka od krivinih sankcija, proseno oko 37.000 godinje. Uee osuenih u broju prijavljenih je oko 39%.
Kriminalitet punoletnih lica je, uz blage oscilacije, u porastu. Na to
ukazuju podaci o prijavljenim i osuenim licima po godinama, posebno u poslednjoj godini (2008) gde je broj prijavljenih i posebno
osuenih znatno vii nego u prethodnim godinama. To se moe tumaiti na razliite naine, ali zasigurno odudara od esto izricanih
ocena da je kriminalitet u Srbiji u alarmantnom porastu.
Opti kriminalitet u Srbiji preteno je imovinskog karaktera (oko
57%). Belei se blagi pad i stagnacija ovog vida kriminaliteta, a
na drugoj strani raste kriminalitet protiv ivota i tela i dela sa elementima nasilja (oko 36%). Znaajan broj prijavljenih izvrilaca
krivinih dela (oko 38%) je sa nepoznatim izvriocem, to znatno
poveava sloenost ove pojave na naim prostorima i umanjuje efikasnost njegovom suprotstavljanju (Ili, Jovani, 2009).
U strukturi izreenih krivinih sankcija na podruju RS uslovna osuda
ini 51,3%. Evidentan je i kontinuirani porast njenog uea u ukupnom
broju izreenih sankcija za vie od 14 indeksnih poena. U 2008. godini
zabeleen je rekordan broj uslovnih osuda preko 24.000 (57,3%). Druga
po uestalosti primene je kazna zatvora. Iznenauje evidentni pad njenog
uea u ukupnom broju izreenih sankcija. Za razliku od 2003. godine
kada je ova kazna uestvovala sa 32%, poslednje godine belee znaajan
pad za evidentnih 10%. Za razliku od prethodne novana kazna uz blagi
pad se ustalila na prosenih 19,8%, to u odnosu na devedesete godine
predstavlja znatno smanjenje za 25%.

236

Zoran Ili

Tabela 1. Osuena punoletna lica prema vrsti sankcije u Srbiji


Godina
2000.
2001.
2002.
2003.
2004.
2005.
2006.
2007.
2008.
Ukupno
Prosek

Zatvor
9090
28,5%
9343
28,1%
9310
27,6%
10575
32,0%
10581
30,9%
10361
28,1%
11224
27,1%
8576
22,2%
9658
22,9%
88718
27,3%
9957.5

Uslovno
osuda
16436
51,4%
17067
51,5%
17146
50,9%
15109
45,8%
15664
45,8%
18051
48,9%
21504
51,9%
21702
56,1%
24131
57,3%
166810
51,3%
18534.4

Novana Sudska
kazna opomena
6011
372
18,8%
1,2%
6339
368
19,1%
1,1%
6727
433
20,0%
1,3%
7032
250
21,3%
0,8%
7654
299
22,4%
0,9%
8063
298
21,9%
0,8%
8033
472
19,4%
1,1%
7413
472
19,2%
1,2%
7270
524
17,3%
1,2%
64542
3488
19,8%
1,1%
7171.3
387.6

Ostale

Svega

40
0,1%
51
0,2%
59
0,2%
56
0,2%
41
0,1%
128
0,3%
189
0,5%
531
1,4%
555
1,3%
1650
0,5%
183.3

31949
100%
33168
100%
33675
100%
33022
100%
34239
100%
36901
100%
41422
100%
38694
100%
42138
100%
325208
100%
36134.2

Tabela 2. Uslovno osuena lica u Srbiji


Godina
1964.
1974.
2000.
2001.
2002.
2003.
2004.
2005.
2006.
2007.
2008.
Ukupno
Prosek

Ukupno osuenih
52603
43422
31949
33168
33675
33017
34239
36901
41422
38694
42138
421228
38293,4

Uslovno osuena lica


Broj
%
22483
42,7
18340
42,2
16436
51,4
17067
51,5
17146
50,9
15109
45,8
15664
45,8
18051
48,9
21504
51,9
21702
56,1
24131
57,3
207633
49,3
18875,7

Zatitni nadzor uslovno osuenih lica alternativa koja obeava

237

Stalni porast broja izreenih sankcija, posebno kazne zatvora i uslovnih kazni zatvora u javnosti su stvorili prividno uverenje da je dolo do
zaotravanja kaznene politike i poveanja efikasnosti delovanja dravnih
organa u borbi protiv kriminala u Srbiji. Evidentni pad uea bezuslovne
kazne zatvora u ukupnom broju izreenih sankcija, porast broja uslovnih
osuda i pad broja novanih kazni ukazuje da tog zaotravanja niti je
stvarno bilo, niti je dolo, kako su to neki najavljivali i tvrdili. To ne znai
da je naa kaznena politika blaga, neadekvatna i neprimerena. Sigurno je meutim da e strateka opredeljenja reforme pravosudnog sistema
u Srbiji i njihova orijentacija ka alternativnim sankcijama dalje pospeiti
porast broja uslovnih kazni i smanjenje broja bezuslovnih kazni zatvora.
Uvoenje u ivot uslovne osude sa zatitnim nadzorom i sistem krivinih
sankcija sigurno e doprineti daljim promenama u smislu humanizacije
sistema drutvenog i dravnog reagovanja na kriminalitet kao najtei vid
njegovog ugroavanja.
LITERATURA
Coti D., Mihajlovski A., Simi-Jeki Z., Tomi-Mali M. (1975). Uslovna osuda, sudska opomena, oslobaanje od kazne. Beograd: IKSI.
iri J., orevi ., Sepi R. (2006). Kaznena politika sudova u Srbiji. Beograd:
Centar za mir i razvoj demokratije.
Eliot A. M. (1962). Zloin u savremenom drutvu. Sarajevo: Veselin Maslea.
Ili Z., Jovani G. (2009). Kriminalitet i zavodske sankcije. U D. Radovanovi
(Ur.), Istraivanja u specijalnoj pedagogiji (str. 287305). Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavaku delatnost.
Joka D., Jovanovi O. (2009). Alternativne sankcije i rad poverenika u RS. U
D. Radovanovi (Ur.), Istraivanja u specijalnoj pedagogiji (str. 273287).
Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavaku delatnost.
Krivini zakonik RS. Slubeni glasnik RS, 85/05.
Pravilnik o izvrenju uslovne osude sa zatitnim nadzorom. Slubeni glasnik RS,
20/2008.
Republiki zavod za statistiku RS. (2008). Punoletni uinioci krivinih dela: Prijave, optuenja i osude. Statistiki bilten, 514.
Srzenti N., Staji A., Lazarevi Lj. (1980). Krivino pravo SFRJ Opti deo.
Beograd: Savremena administracija.
Staki, . (1991). Metodika rada sa maloletnim delinkventima. Beograd: Deje
novine.

238

Zoran Ili

Staki, ., Staki M. (2006). Planiranje i programiranje vaspitno-terapeutskog


rada sa decom i omladinom sa poremeajima u ponaanju, emocionalnom
i socijalnom razvoju. Beograd: Ministarstvo rada, zapoljavanja i socijalne
politike RS.
Uzelac S. (2002). Zatitni nadzor metodika socijalno-pedagokog rada. Zagreb: Globus i ERF.
Vasiljevi T. (1935). Uslovna osuda: Istorijat ustanove i sistematsko izlaganje
s obzirom na jugoslovensko i inostrano zakonodavstvo. Beograd: Pravni
fakultet.
Zakon o izvrenju krivinih sankcija. Slubeni glasnik RS, 85/05.
PROTECTIVE SUPERVISION SUSPENDED CONVICTS:
AN ALTERNATIVE THAT PROMISES
Abstract
Protective supervision is a special variant of a suspended sentence alternative sanctions against adult perpetrators of criminal acts. This new the
old measure becomes more important to establishing a system of alternative
sanctions in our Criminal Code. It was created as a result of criticism of the
traditional traditional probation suspended sentence which has long applied
in the region. Its relative leniency and retributive component and other negative
effects of imprisonment on the other hand, led the makers of alternative sanctions
to make serious efforts to revive the practice of safety oversight in the execution
of punishment and sanction.
Protective supervision, like probation and in general is a special type of
professional activity treatment of convicts in the community directed toward
their successful social integration. The basic functions of safety oversight as a
set of technical procedures use three distinctive levels instructive, coordinating
and corrective.
In an effort to scientific and professional public acquainted with the previous effects of introducing these alternative penalties to life in Serbia most of our
analysis is dedicated to the analysis of previous experiences in the implementation
of safety oversight in the wider environment and arguments provided in support
of its revival in the region. The paper will specifically analyze the past activities
on the establishment of trust suppress as one of the important prerequisites for
the implementation of safety oversight in Serbia. Promotion, development and
training programs of trust services in the implementation of a suspended sentence
with protective supervision of the work will be given special attention.
Key words: protective supervision, conditional sentence, the sentenced person, the penalty, alternative sanctions, probation, commissioner

Elektronski nadzor:
kontrola i prevencija prestupnitva

Danica Vasiljevi-Prodanovi
Apstrakt
Elektronski nadzor razvio se poslednjih decenija kao rezultat tehnolokog
i drutvenog napretka. Postoje razliiti oblici elektronskog nadzora, kao to su
glasovna verifikacija i sistemi satelitskog praenja, ali se najea forma ogleda u
sprovoenju ogranienja slobode kretanja u domu prestupnika. Njegova primena
kao alternative kratkotrajnim kaznama zatvora postaje sve popularnija u mnogim
zemljama. Izmenama i dopunama Krivinog zakona od 2009. godine domaim
sudovima stavljena je na raspolaganje jo jedna alternativa kratkotrajnim kaznama zatvora. Umesto boravka u zatvoru, osoba kojoj je izreena kazna zatvora
do jedne godine moe tu kaznu izdravati u sopstvenom domu, sa elektronskim
nadzorom ili bez njega.
Mnogi smatraju da se primarni aspekt elektronskog monitoringa ogleda u
nadzoru nad prestupnikom. Istraivanja su pokazala da elektronski nadzor moe
uticati na zatvorsku populaciju, smanjenje trokova krivinopravnog sistema i
recidivizam prestupnika. U ovom radu prikazane su neke prednosti sistema elektronskog nadzora, njegova pouzdanost, ali i ogranienja. Neki autori smatraju da
budunost elektronskog nadzora lei prvenstveno u mogunosti njegove primene
u sprezi sa drugim sankcijama. Potrebno je saekati da protekne odreeni vremenski period da bi se u potpunosti iskazali potencijali elektronskog nadzora u
prevenciji prestupnikog ponaanja.
Kljune rei: elektronski nadzor, kuni pritvor, alternative kaznama zatvora

UVOD
Jedna od karakteristika savremenih drutava ogleda se u postojanju
produenih oblika socijalne kontrole koja se ostvaruje zahvaljujui razvoju tehnologija. Stenli Koen (Stanley Cohen) govori o totalno administriranom drutvu u kome drava pomou svojih kontrolnih mehanizama (policija, obavetajne slube, pravosue, socijalni servis) kao pomou ribarske
mree stalno proiava drutvo hvatajui, procesuirajui i reciklirajui
populaciju. Pravei paralelu sa apokaliptinim svetom Orvelove 1984,

240

Danica Vasiljevi-Prodanovi

ameriki kriminolog Geri Marks (


Gary Marx) navodi da se elementi socijalne kontrole menjaju na jedan suptilan i nevidljiv nain, stvarajui utisak
da se radi o uobiajenim merama na koje graani dobrovoljno pristaju (Sokovi, Vasiljevi, 2007:129). Napredak svakog drutvenog sistema neminovno prate i promene u nainu postupanja sa izvriocima krivinih dela,
tako da su tehnoloka dostignua pronala svoju primenu i na polju krivino-pravnih nauka koje neprekidno tee usavravanju oblasti izricanja i
izvrenja sankcija. Mnoge od ideja koje su svojevremeno izgledale futuristiki, danas su, razvojem telekomunikacija i informacionih tehnologija, postale realnost (Stevkovi, Vasiljevi, 2008:266). Upravo elektronski
nadzor prestupnika zasnovan na primeni elektronskih ureaja predstavlja
jednu od mera koja se u poetku pojavila u visokorazvijenim zemljama
Zapada, a danas nailazi na sve masovniju primenu irom sveta. Meu zemljama koje su u svoju kaznenu praksu uvrstile neki od oblika primene
elektronskog nadzora je i Srbija, koja je izmenama i dopunama Krivinog
zakona i Zakona o izvrenju krivinih sankcija iz 2009. godine otvorila
mogunost izvrenja kazne zatvora u domu osuenog (tzv. kuni zatvor)
sa elektronskim nadzorom ili bez njega.
Istorijske korene ove alternativne mere pronalazimo u sedamdesetim
godinama prethodnog veka kada je Robert vicgebel (Robert Schwitzgebel), profesor psihologije na Univerzitetu Kalifornija, razvio radio-telemetrijski ureaj kojim je eksperimentisao sa prestupnicima na parolnom
nadzoru, psihijatrijskim pacijentima i studentima. On je vrlo brzo uvideo prednosti praenja njihovog kretanja, kako u terapeutske svrhe, kao
deo tretmana, tako i s ciljem redukovanja zatvorske populacije (Nellis,
1991:167). Svoj ureaj za praenje vicgebel je patentirao 1969. godine,
ali njegova zamisao, koja je prevazilazila okvire vremena u kojem se pojavila, nije izazvala ozbiljniju reakciju strune i ire javnosti. Tek dvadesetak godina kasnije elektronsko praenje pronalazi svoje mesto u oblasti
izvrenja krivinih sankcija. Naime, inspirisan stripom o Spajdermenu, sudija Dek Lov (Jack Love) iz Albukerkija doao je 1983. godine na ideju
kontrolisanja kunog pritvora uz pomo elektronskog ureaja za praenje
osuenog. Jedan njegov prijatelj, strunjak iz oblasti elektrotehnike, realizovao je ovu zamisao konstruisanjem adekvatnog predajnika, tako da je
sudija Lov ubrzo poeo sa izricanjem elektronskog praenja kao dodatne
mere uz probaciju za lake kategorije prestupnika (Nellis, 1991:167).
Primena programa elektronskog praenja ubrzo je otpoela i u Novom
Meksiku, Floridi i Palm Biu. Razlog za pozitivan prijem tada nove i malo

Elektronski nadzor: kontrola i prevencija prestupnitva

241

poznate krivine sankcije moe se nai u injenici da je porast kriminala u


SAD u tom periodu i rigorozna reakcija nosilaca kriminalne politike koja
je usledila, dovela do prenaseljenosti amerikih zatvora i porasta materijalnih trokova za smetaj osuenih lica. U takvim okolnostima pojava
mogunosti praenja i kontrole kretanja odreenih kategorija prestupnika,
s ciljem redukovanja zatvorske populacije i finansijske utede, sa jedne,
i smanjenja recidivizma, sa druge strane, predstavljala je vrlo primamljivo reenje. Polo se od pretpostavke da, kao alternativa zatvorskoj kazni,
elektronski nadzor spreava kriminalnu infekciju izvrilaca lakih krivinih dela, omoguava im ostanak u porodinom okruenju i socijalnu integraciju, uz istovremeno sankcionisanje za uinjeno krivino delo.
Prvi eksperimenti sa elektronskim nadzorom prestupnika u Engleskoj
javljaju se 1989/90. godine po uzoru na projekte u SAD. U eksperimentalnoj fazi elektronsko praenje trebalo je da poslui kao pomono sredstvo
u izvrenju naloga kojim je prestupnik bio u obavezi da odreeni deo vremena provede u kui, a takoe i kao mera za otklanjanje primene kazne
zatvora za pojedine kategorije prestupnika. Ekspanzija programa elektronskog nadzora predstavlja fascinantan primer transfera prakse (Nellis,
2000) koja se iz SAD proirila na veliki broj zemalja u svetu. Prednosti
elektronskog nadzora sa oduevljenjem su prezentovali u najveoj meri
proizvoai opreme, iako istraivanja nisu potvrdila njegove efekte u smanjenju zatvorske populacije, utedama u novcu i poveanju kredibiliteta
probacije (Mair, 2005:263). Na evropskom kontinentu elektronski nadzor
prestupnika danas se primenjuje u zakonodavstvima Engleske, vedske,
Finske, Holandije, kotske, Izraela. U vidu pilot projekata zastupljen je
u Belgiji, Francuskoj, Nemakoj, Italiji, Portugalu, paniji i vajcarskoj
(Haverkamp, Mayer, Levy, 2004:36).
NORMATIVNI OKVIR
Opti principi primene mera ograniavanja slobode kretanja postavljeni
su meunarodnim pravnim dokumentima, kojima su obuhvaene i mere poput elektronskog nadzora. Pravilom broj 23, Evropskih pravila o sankcijama
i merama u zajednici naglaeno je da priroda, sadraj i metode primene
sankcija i mera u zajednici nee ugroavati privatnost i dostojanstvo prestupnika ili lanova njegove porodice, niti voditi ka uznemiravanju. Takoe, ne
sme biti ugroeno njegovo samopotovanje, porodini odnosi, veze sa zajed-

242

Danica Vasiljevi-Prodanovi

nicom i sposobnost delovanja u drutvu (Recommendation No R (92) 16).


Sankcije i mere koje se izvravaju u zajednici trebalo bi da doprinesu linom
i socijalnom razvoju prestupnika, a metode nadziranja i kontrole treba da
slue tom cilju (Pravilo 55). U skladu sa ovim pravilom, elektronski nadzor
prestupnika trebalo bi organizovati tako da sadri elemente pomoi. Ukoliko
to nije sluaj, primena elektronskog nadzora ne bi bila u skladu sa Pravilom
30. kojim se zahteva da sankcija ili mera tei da razvije prestupnikov oseaj
za odgovornost prema drutvu i posebno prema rtvi.
Izmenama i dopunama Krivinog zakona i ZIKS od 2009. godine u
nae zakonodavstvo uveden je u primenu poseban nain izvrenja kazne
zatvora u domu osuenog, koji je karakteristian za kaznene sisteme zapadnih zemalja. Iako ne predstavlja posebnu krivinu sankciju, ve nain
izvrenja kazne zatvora, kuni zatvor moe se oznaiti kao alternativa kazne zatvora, ija je svrha otklanjanje tetnih efekata zatvora po osuenog i
smanjenje trokova njenog izvrenja.
Jedna od specifinosti kazne zatvora koja se izdrava u domu osuenog jeste pitanje nadzora nad njenim izvrenjem. Po ugledu na strana zakonodavstva, u kojima se izvrenje kunog zatvora kontrolie elektronskim
nadziranjem osuenog, i na Krivini zakonik takoe odreuje ovakvu
mogunost. lan 37, stav 9, ZIKS propisuje da se prema osuenom koji
kaznu zatvora izdrava u prostorijama u kojima stanuje mogu primeniti
mere elektronskog nadzora, koje sprovodi nadlena organizaciona jedinica
Uprave za izvrenje krivinih sankcija.
Pored toga, u planu je i primena elektronskog nadzora s ciljem dosluenja zatvorske kazne (kod osuenih lica koja su zbog dobrog vladanja
uslovno otputena).
lanom 7, Zakona o izmenama i dopunama Krivinog zakonika, propisano je da osuenom kome je izreena kazna zatvora do jedne godine,
sud moe odrediti da se ova kazna izvri na taj nain to osueni ne sme
naputati prostorije u kojima stanuje, osim u sluajevima propisanim zakonom koji ureuje izvrenje sankcija (lan 45, stav 5, KZ). Prema lanu
37, stav 6, ZIKS propisani su sluajevi u kojima osueni moe napustiti
prostorije u kojima stanuje, pri emu takvu odluku donosi rukovodilac nadlene organizacione jedinice Uprave za izvrenje krivinih sankcija:
pruanje hitne medicinske pomoi osuenom ili lanu njegovog
porodinog domainstva;
radi redovnog odlaska na posao, ukoliko krivino delo za koje je
osuen nije u vezi sa radom;

Elektronski nadzor: kontrola i prevencija prestupnitva

243

zbog odlaska na polaganje ispita;


teke i akutne bolesti, zbog odlaska na redovne zdravstvene preglede;
zbog svog venanja ili smrti bliskog lica;
zbog sezonskih poljoprivrednih radova, ukoliko se osueni bavi
poljoprivredom kao stalnom delatnou.
Osuenom za krivino delo protiv braka i porodice koji ivi sa oteenim u istom porodinom domainstvu ne moe se odrediti izvrenje kazne
zatvora na navedeni nain, propisan lanom 45, stav 5, KZ. Ovakva odredba je u potpunoj saglasnosti sa prirodom navedenog krivinog dela, jer bi
u suprotnom praktino bila stvorena situacija gde bi lan/-ovi domainstva koji su rtve krivinog dela mogli biti izloeni dodatnoj viktimizaciji
osuenog.
SVRHA I CILJEVI PRIMENE
Postoje brojne forme elektronskog nadzora koje odreuju i svrhu
njegove primene, ali u svetu se najee koristi za kontrolu vremenskih
ogranienja kretanja prestupnika u njegovom domu ili drugom boravitu
koje odredi sud (curfew). Iz tog razloga se, pogotovo u amerikoj literaturi, mogu pronai termini poput: kuni zatvor (house arrest); zatvaranje u
kui (home incarceration, home detention); zatvor u zajednici (community
custody); virtuelni zatvor (virtual prison), koji prenaglaeno predstavljaju
iskustvo elektronskog nadzora kao veoma slino kazni zatvora. Neki autori
ga vide kao sluenje kazne zatvora u kui i oznaavaju kao alternativu
koja je najslinija kazni zatvora (
Nellis, 2009:4142). Iako se kuni zatvor i elektronski nadzor najee navode u sinonimnom znaenju, razlika
je u tome to u ovom kontekstu elektronski nadzor predstavlja sredstvo za
kontrolu izvrenja kunog zatvora kao krivine sankcije.
Elektronski nadzor ima primenu u svim fazama krivinog postupka,
bilo da se izrie tokom sasluanja radi odreivanja (i ispunjenja uslova)
kaucije, kao glavna kazna, ili nakon otputanja osuenog iz zatvora kako
bi se ostatak kazne izvrio na slobodi uz nadzor nad kretanjem osuenog.
Primenom elektronskog nadzora omoguen je nadzor nad prestupnikom
u lokalnoj zajednici, bez dodatnih materijalnih izdataka i rizika koje sa
sobom nosi zatvorska kazna (nasilna viktimizacija, kriminalna infekcija, stigmatizacija i oteana integracija u zajednicu). Takoe, vrlo esto
se primenjuje kao dodatna mera uz parolni nadzor i probaciju kako bi se

244

Danica Vasiljevi-Prodanovi

osigurala uspena realizacija ovih sankcija i spreilo ponovno izvrenje


krivinog dela. Interesovanje za elektronski nadzor nenasilnih prestupnika
niskog rizika, koji predstavljaju malu opasnost po drutvo ne predstavlja
pitanje opte bezbednosti, niti ima za cilj da pospei njihovu reintegraciju
u drutvo, ve pre svega predstavlja alternativnu meru, tzv. intermedijarnu
sankciju koja je stroa od tradicionalne probacije, a blaa u odnosu na kaznu zatvora (Gable, Gable, 2005:21).
Elektronski nadzor prestupnika je u zemlji porekla SAD uveden
kao jedna od sankcija koja je trebalo da deluje na smanjenje zatvorske populacije, odnosno ublaavanje problema prenaseljenosti zatvora i smanjenje trokova izvrenja sankcije. U ovoj funkciji, on predstavlja tzv. front
door strategiju, odnosno sredstvo za otklanjanje primene kazne zatvora.
Veoma esto se koristi i u svrhu promene reima izvrenja kazne zatvora,
kao mera koja se odreuje kao uslov parolnog nadzora i tada se smatra
back door strategijom. U oba sluaja re je, praktino, o oslobaanju zatvorskih leajeva, koji se popunjavaju drugim prestupnicima, a ne o
realnom smanjenju zatvorske populacije. Dakle, dva gore pomenuta cilja
elektronskog praenja mogli bi se smatrati postignutim samo ukoliko pretpostavimo da primena ove mere doprinosi smanjenju potrebe za izgradnjom novih zatvora ili ulaganja u proirivanje postojeih. Zahvaljujui
veoma strogom karakteru kaznene politike u SAD, originalni ciljevi elektronskog praenja, kao alternative kazni zatvora, postaju s vremenom punitivni i orijentisani ka pojaanju nadzora prestupnika, kako bi se popravila efikasnost drugih sankcija, na primer probacionog ili parolnog nadzora.
Znai, elektronsko praenje, koje se moe izrei i kao samostalna sankcija,
u velikoj meri se koristi kao dodatna mera uz druge sankcije (kuni zatvor,
vremensko ogranienje kretanja curfew, probacija, parol). Postoje i drugi, skriveni aspekti elektronskog praenja. Tako na primer, probacioni servisi koriste elektronsko praenje kako bi pruili dodatni legitimitet svojoj
ulozi u krivinopravnom sistemu (Haverkamp, Mayer, Levy, 2004:37).
U pojedinim zemljama elektronsko praenje pronalo je svoju primenu i u oblasti maloletnikog pravosua, mada se i dalje sporadino javljaju
polemike o moralnoj opravdanosti i zrelosti maloletnog prestupnika za noenje i uvanje elektronskog ureaja i potovanje uslova sudskog naloga,
a samim tim i uspenu realizaciju mere. Elektronskim nadzorom nastoje
se postii viestruki ciljevi: zadravanje prestupnika na odreenom mestu
tokom datog perioda (od nekoliko asova do 24 asova, i tada govorimo o kunom zatvoru sa elektronskim nadzorom), obezbeivanje njegove

Elektronski nadzor: kontrola i prevencija prestupnitva

245

udaljenosti od odreenih osoba (rtva, svedok) ili lokacija, te kontinuirani


nadzor bez potrebe restrikcije kretanja. Amerika autorka Doan Petersilia
(Joan Petersilia) smatra da je jedna od najznaajnijih funkcija elektronskog nadzora poveanje mogunosti zatite rtava krivinih dela (Nellis,
2005:133).
NAIN PRIMENE
Elektronski nadzor zasniva se na upotrebi elektronskog predajnika
koji osueno lice nosi u vidu narukvice oko runog ili nonog zgloba.
Predajnik emituje odgovarajui signal ka prijemniku koji je postavljen uz
telefonski aparat u kui osuenog i povezan sa kontrolnim raunarom u
nadzornom centru. U zavisnosti od vrste opreme koja se koristi i naina
na koji nadzor funkcionie razlikuju se dva osnovna sistema elektronskog
nadzora.
Sistem kontinuiranog signaliziranja (aktivni) podrazumeva da predajnik koji se nalazi na ruci ili nozi prestupnika konstantno alje
signal prijemniku koji je povezan preko telefonske linije sa raunarom u nadzornom centru. Ukoliko doe do nedozvoljene akcije
prestupnika (pokua da skine ureaj, ometa njegov rad, udalji se sa
lokacije na kojoj je praen i slino) ureaj alje kodirani signal ka
centralnom raunaru, ime se nadleni slubenik obavetava da je
prestupnik prekrio uslove nadzora (Richardson, 1999:159160).
Aktivni sistem moe se koristiti i za zabranu prilaska odreenoj
osobi ili lokaciji ukoliko ta osoba nosi prijemni ureaj koji registruje i o tome obavetava nadlene organe kada prestupnik narui
odredbe zabrane prilaska (Black, Smith, 2003:2).
Sistem programiranog kontakta (pasivni) za razliku od aktivnog,
periodino vri telefonsku verifikaciju prestupnikovog prisustva u
kui, odnosno pridravanja uslova kunog pritvora. Sastoji se od
malog kodiranog ureaja koji prestupnik postavlja u dekodnu kutiju prikljuenu uz telefonski aparat. Centralni raunar povremeno poziva prestupnika, koji je potom u obavezi da kodirani ureaj
ubaci u dekodnu kutiju koja alje njegov kod raunaru. Verifikacija prestupnikovog prisustva mogua je i putem serije pitanja koja
postavlja raunar, a prestupnik daje adekvatne odgovore (Glaser,
Watts, 1992:115). Raunar potom dobijene odgovore poredi sa nje-

246

Danica Vasiljevi-Prodanovi

govim glasom koji je snimljen na samom poetku realizacije mere,


a radi potvivanje njegovog identiteta. Razliite varijacije ove vrste opreme za elektronsko praenje prestupnika ukljuuju testiranje
daha na prisustvo alkohola, skeniranje otiska prsta ili mrenjae
oka (Black, Smith, 2003:2).
Kombinacijom aktivnog i pasivnog nastao je tzv. hibridni sistem koji
u osnovi funkcionie kao kontinuirani signalni sistem do momenta kada
osueno lice prekri uslove kunog pritvora ili vremenskog ogranienja
kretanja. Tada raunar, isto kao i kod pasivnog sistema, poziva prestupnika radi njegove identifikacije i potvrde da se nalazi na mestu gde bi u tom
momentu trebalo, odnosno u svojoj kui (Schmidt, 1991:47).
Usavravanjem telekomunikacionih i pojavom satelitskih ureaja
uvedene su inovacije u primeni elektronskog nadzora. Tako se danas, u
zemljama koje imaju zadovoljavajue tehnike uslove, za praenje i kontrolu kretanja prestupnika koristi sistem globalnog pozicioniranja (GPS).
Slino kao i kuni sistemi elektronskog nadzora, GPS podrazumeva da
prestupnik nosi noni ili runi predajnik i mali GPS prijemnik koji prima i
prenosi radio signale putem mobilnog ili fiksnog telefonskog ureaja (
Eichar, 2006: 288). Sistem konstantno registruje kretanje prestupnika i pravi
zapise, te ukoliko se nalazi na nedozvoljenoj udaljenosti od prijemnika
(na vie od 30 m) ili u zabranjenoj zoni (postoji mogunost programiranja
zone izuzimanja i obuhvatanja gde ne sme i gde bi trebalo da bude u
odreeno vreme) o tome obavetava nadlene organe. Primena ovog sistema praenja prestupnika od izuzetnog je znaaja za zatitu rtava krivinih
dela (Gowen, 2001:39).
Sistem globalnog pozicioniranja predstavlja najsavremenije dostignue tehnologije i kao takav omoguava najpouzdanije praenje kretanja
osuenih lica. Budui da se zasniva na kontinuiranom satelitskom praenju, informacije mogu biti do te mere detaljne da nadlena sluba moe da
zna kada i gde je osoba bila u odreenom momentu (npr. da li je na radnom
mestu, u prodavnici, bioskopu i slino). Zahvaljujui tome pronalazi svoje
mesto u prevenciji kriminala, odnosno smanjenju stope recidivizma.
Slino svakom tehnolokom izumu, pored neprikosnovenih prednosti
GPS sistem svakako ima i mane. Nesumnjivo znaajni materijalni trokovi, povremeni gubitak signala, oputenost i stvaranje lane slike sigurnosti
(treba imati u vidu da je ipak neophodno da proe odreeni period dok nadleni ne odreaguju na prijavu), samo su neki od nedostataka. Kao rezultat

Elektronski nadzor: kontrola i prevencija prestupnitva

247

nastojanja za to opsenijom kontrolom prestupnika ili panine potrebe za


nadzorom celokupnog stanovnitva, u novije vreme sve ee se javljaju
ideje o hirurkoj implantaciji predajnika pod kou osuenog lica, a koji bi
emitovao satelitski signal. Pored lokalizacije, ovaj mali potkoni predajnik
beleio bi i fizioloke reakcije korisnika (Black, Smith, 2003:2). Uprkos
oiglednim moralnim preprekama za primenu ovakvog vida kontrole kriminala i praenja izvrilaca krivinih dela, u literaturi se susreemo sa
nagovetajima o moguoj primeni potkonih predajnika u Velikoj Britaniji
s ciljem nadzora osuenih pedofila. Etika rasprava o opravdanosti takve
prakse mogla bi biti veoma opsena, polazei od naruavanja fizikog integriteta, do profesionalne i moralne odgovornost lekara koji bi uestvovali
u implementaciji i uklanjanju takvih ureaja.
Uvidom u razliite programe elektronskog nadzora punoletnih i maloletnih izvrilaca krivinih dela, moemo uoiti izvesne uslove koje potencijalni klijent mora da zadovolji kako bi mu mogla biti izreena ova
sankcija. Prvo i osnovno, pre izricanja mere elektronskog praenja vri se
procena rizika i potreba prestupnika. U zavisnosti od stepena rizika zavisi
i koji vid elektronskog nadzora e biti primenjen, kao i intenzitet nadzora.
Procenu pogodnosti za elektronski nadzore vri nadleni sud ili agencija
koja je zaduena za neposredan nadzor pri realizaciji ove sankcije. Prilikom procene rizika uzima se u obzir teina krivinog dela, karakteristike
linosti prestupnika, njegov trenutni status, ali i koji stepen nadzora bi
bio pogodan za njega kako bi se zadovoljili uslovi drutvene sigurnosti i
obezbedilo potovanje zahteva koji se pred njega postavljaju. Ne postoji
pravilnost u pogledu stepena rizika pogodnog za primenu ove sankcije.
Shodno zakonskoj regulativi razliitih zemalja, elektronski nadzor, u zavisnosti od svrhe izricanja, primenjuje se samostalno ili u kombinaciji sa
drugom sankcijom kako kod niskorizinih, tako i kod visokorizinih prestupnika (mada, treba napomenuti da se ovo sree vie kao izuzetak nego
kao pravilo). to se tie vrste krivinog dela za koje se izrie mera elektronskog nadzora, to su najee nenasilni delikti, kao to su: posedovanje
narkotika, vonja pod dejstvom alkohola i narkotika, sitne krae, prevare,
poreske utaje i slino (Gable, Gable, 2005:21).
Osim uiniocima lakih krivinih dela, elektronski nadzor se, mada
znatno ree, primenjuje i u sluaju teih krivinih dela, poput nasilja u
porodici i nasilnih seksualnih delikata. U evropskim zemljama, shodno
teini prestupa za koja se primenjuju, razlikuju se front-door i back-door
programi. Front-door programi elektronskog praenja namenjeni su izvr-

248

Danica Vasiljevi-Prodanovi

iocima lakih krivinih dela (vonja pod dejstvom alkohola u vedskoj,


sitne prevare u Engleskoj), dok su back-door programi rezervisani za izvrioce teih krivinih dela i zahtevaju rigorozniju procenu rizika prestupnika i istovremeno agresivniji tretmanski pristup (seksualni prestupnici u
Kataloniji, vedskoj, Holandiji) (Haverkamp, Mayer, Levy, 2004:40).
Pored ovoga, neophodno je utvrditi da li prestupnik ima stalno prebivalite, da li ivi u stabilnoj porodici i njegov radni status. Naime, poeljno je, a u nekim zemljama se i zahteva, da je prestupnik zaposlen jer to
ukazuje na njegovu linu i ekonomsku stabilnost, a samim tim i olakava
reintegraciju u socijalno okruenje (Lilly et al., 1992:44). Zaposlenost, i
uopte ekonomska sigurnost, posebno je bitan uslov i zbog injenice da
pojedini programi elektronskog nadzora zahtevaju od osuenog da plaa
simbolinu materijalnu nadoknadu za odravanje opreme koja se koristi.
Ukoliko procenu vri sud, a kada utvrdi da su zadovoljeni svi uslovi,
pristupa se detaljnom informisanju prestupnika i lanova njegove porodice o nainu realizacije elektronskog nadzora. Kao preduslov uspenog
okonanja ove sankcije esto se navodi upravo dobra informisanost osobe
kojoj se izrie, kao i njegove porodice, o tome ta se od njega oekuje i
kakve novine e to uneti u njihov ivot. Trajanje mere varira od nekoliko
dana do nekoliko meseci. Tokom tog perioda prestupnik mora da boravi u
svojoj kui odreeni period u toku dana, uz dozvoljeno odsustvovanje radi
ispunjavanja radnih obaveza ili pohaanja nastave kada su u pitanju maloletnici. Ukoliko postoji potreba za odsustvom koje inae nije uobiajeno,
neophodna je prethodna saglasnost nadlenog slubenog lica (probacioni i
parolni slubenik, socijalni radnik, i slino). U intervalu kada bi prestupnik
trebalo da je u svojoj kui, raunar nasumino vri telefonske provere,
uglavnom bez ikakve pravilnosti u redosledu poziva. Svako nepridravanje uslova sankcije, odnosno neovlaeno odsustvovanje od kue, raunar
registruje i o tome obavetava nadzorno lice koje moe reagovati odmah
tako to e lino proveriti da li je prestupnik u kui, ili e pak posetu odloiti za naredni dan kada e ga suoiti sa posledicama svog prekraja (
Vaughn, 1989:26). Sankcija za krenje uslova moe biti samo opomena, prekid
elektronskog nadzora ili vraanje u kazneni zavod (ukoliko je kuni zatvor
sa elektronskim nadzorom bio u funkciji dosluenja zatvorske kazne, o
emu odluuje sud). Pored elektronskog nadzora, nadleni slubenik vri
i sporadine kune posete. Broj i uestalost ovih poseta varira u zavisnosti
od toga da li je prestupniku potreban intenzivniji nadzor.

Elektronski nadzor: kontrola i prevencija prestupnitva

249

PREDNOSTI I NEDOSTACI
Primena elektronskih ureaja u oblasti izvrenja krivinih sankcija
postaje sve popularniji nain vrenja nadzora u lokalnoj zajednici nad izvriocima krivinih dela. Iako osmiljen s ciljem redukovanja zatvorske
populacije, materijalnih trokova i recidivizma, i deluje gotovo idealno,
elektronski nadzor ima svojih prednosti i nedostataka. Upravo se prva dva
osnovna cilja primene mogu smatrati istovremeno i prednostima ove sankcije, s tim to treba imati u vidu da je redukovanje zatvorske populacije
mogue samo ukoliko se izrie kao alternativa zatvorskoj kazni (a ne s
ciljem dosluivanja kazne, nakon otputanja iz zatvora). Pored pozitivnih
efekata na porodine odnose, ostanak u prirodnom socijalnom okruenju
prua prestupniku mogunost zadravanja radnog mesta i na taj nain sticanje izvesne materijalne sigurnosti i obavljanje svih onih svakodnevnih
ivotnih aktivnosti koje bi mu bile onemoguene u zatvoru.
to se tie nedostataka, oni obuhvataju probleme koji se odnose na
opremu, u smislu isprekidanog signala kada je prestupnik blizu metalnih
predmeta (kakvih u kui ima dosta), i mogunost vrenja krivinih dela
dok traje nadzor. S obzirom na to da oprema samo registruje prisustvo
prestupnika u kui, ali ne i njegove aktivnosti, neki prestupi, poput npr.
trgovine narkoticima, mogu biti lako izvodljivi.
Jedan od problema primene elektronskog nadzora odnosi se na mogunost stigmatizacije osuenog zbog noenja elektronskog predajnika. U
veini sluajeva narukvica
se nosi na nonom zglobu tako da postoji mogunost njenog pokrivanja garderobom. Meutim, ene kojima je izricana
mera elektronskog nadzora najee su se alile upravo na strah da bi izgubile radno mesto i bile socijalno izolovane ukoliko bi ureaj bio vidljiv,
a samim tim i otkriven njihov probacioni status (Glaser, Watts, 1992:116).
Pojedini strunjaci izraavaju zabrinutost zbog ugroavanja privatnosti i
osnovnih prava osuenog, to bi nesumnjivo bilo najekstremnije u sluaju
primene potkonih elektronskih predajnika (Fay, 1992:83).
EFEKTIVNOST PROGRAMA ELEKTRONSKOG
NADZORA
Pregledom literature koja se bavi pitanjima elektronskog nadzora prestupnika uoila sam da veliki broj autora kritikuje nedostatak kvalitetnih
evaluacionih studija. Najvei broj istraivanja sprovedenih od kraja osam-

250

Danica Vasiljevi-Prodanovi

desetih, u vreme ekspanzije programa elektronskog nadzora, bio je veoma


loeg kvaliteta, a na osnovu rezultata nije se moglo doi do zakljuaka
o efektivnosti programa (Mair, 2005:262263). Efektivnost programa
elektronskog nadzora moe se meriti na razliite naine, ali su u praksi
najzastupljeniji sledei faktori: recidivizam, opoziv sankcije i zabeleeni
prekraji. Iako svaki konkretan program biva podvrgnut evaluaciji, fokusiranost samo na uspeno okonanje programa (predvien broj dana pod
nadzorom) i uticaj na recidivizam, bez komparacije dobijenih rezultata sa
kontrolnom grupom ine se metodoloki nedovoljno pouzdanim. Uspeno
okonanje programa kao merilo njegove efikasnosti podrazumeva da je
prestupnik u potpunosti, u predvienom periodu, ispunio uslove elektronskog nadzora bez izvrenog novog krivinog dela, ili pak da krenje uslova
nije u tolikoj meri ozbiljno da zahteva prekid programa (Bonta, WallaceCarpeta, Rooney, 1999:39).
Prema nalazima studija, faktori koji utiu na uspeno okonanje programa elektronskog nadzora mogu biti odreene line, porodine i kriminalne karakteristike prestupnika. Kao faktori uspeha izdvajaju se radni
status (zaposleni su uspeniji od nezaposlenih), pol (vea je verovatnoa
da ene budu uspenije od mukaraca), prethodne presude (prestupnici sa
prethodnim presudama e verovatnije biti manje uspeni od onih bez), broj
prethodnih krivinih dela (prestupnici sa vie od tri prestupa e verovatnije biti neuspeniji od onih sa manje ili nijednim), godinja primanja (oni
nieg socioekonomskog statusa, sa malim primanjima su manje uspeni),
istorija zloupotrebe narkotika (bivi ili sadanji korisnici narkotika e verovatnije biti neuspeniji) i prethodne instutucionalne kazne (oni koji su
ranije bili na izdravanju zatvorske kazne, neovisno o trajanju, su neuspeniji) (Roy, Barton, 2006:50).
Uspeno okonanje programa elektronskog nadzora maloletnih prestupnika, pored teine krivinog dela, broja i vrste prethodnih prestupa,
u velikoj meri zavisi od funkcionisanja porodice (ukoliko ivi u stabilnoj
porodici, sa oba roditelja i dobrim odnosima izmeu roditelja ali i na relaciji roditeljdete, to e biti uspeniji), spremnosti i elje da ostane u svom
socijalnom okruenju i manjih problema sa zloupotrebom alkohola ili narkotika (Schmidt, 1998:13).
U pogledu uticaja elektronskog nadzora prestupnika na redukciju recidivizma nailazimo na nesaglasne rezultate i shvatanja razliitih autora.
Razlog tome moemo traiti u prethodno pomenutoj metodolokoj slabosti evaluacije efekata. Metaanalize studija koje su ispitivale uticaj elek-

Elektronski nadzor: kontrola i prevencija prestupnitva

251

tronskog nadzora na kriminalno ponaanje prestupnika srednjeg i visokog


rizika nisu ukazale na dokaze o efektima na recidivizam (Renzema, MayoWilson, 2005). Ukoliko se posmatra stopa recidivizma prestupnika srednjeg i visokog rizika, kao to navode autori, stie se utisak da elektronski
nadzor predstavlja samo jo jedan primer onoga to E. Latesa naziva korekcionim nadrilekarstvom (Renzema, Mayo-Wilson, 2005:230231).
Iako se programima elektronskog nadzora moe ostvariti kontrola nad ponaanjem prestupnika u periodu nadzora, oni nemaju tretmansku komponentu da bi mogli uticati na stavove i vrednosti prestupnika, pa se ne moe
oekivati da ostvare trajnije efekte na njegovo ponaanje. Izgledi na uspeh
se mogu poveati ukoliko se programi elektronskog nadzora kombinuju sa
delotvornim tretmanima, kakve pruaju npr. kognitivno-bihejvioralni programi. Autori preporuuju da elektronski nadzor treba koristiti u kombinaciji sa programima tretmana ija je efektivnost u smanjenju recidivizma
potvrena istraivanjima.
Faktori koji utiu na recidivizam mogu se sublimirati u procenu nivoa
potreba i rizika klijenta programa. Kvalitetna follow-up evaluaciona studija elektronskog nadzora u kojoj su autori izvrili komparaciju 262 elektronski praena muka prestupnika, sa onim na probaciji i izdravanju zatvorske kazne (koji nisu pod elektronskim nadzorom) obavljena je u Kanadi. Nakon kontrolisanja rizika i potreba, autori su ustanovili da elektronski
nadzor sam po sebi nema poseban uticaj na kriminalno ponaanje (Bonta,
Wallace-Carpeta, Rooney, 2000:7172). Iako je najnia stopa recidivizma
zabeleena upravo kod onih koji su pod elektronskim nadzorom, ona se
moe objasniti njihovim najniim stepenom rizika. Ukoliko se kod visokorizinih prestupnika elektronski nadzor kombinuje sa intenzivnijim tretmanom tada se zapaa smanjena stopa recidivizma koja se moe pripisati
ovakvom nainu intervencije (Bonta, Wallace-Carpeta, Rooney, 1999).1
Prema nalazima studije Bonta

i saradnici (2000), prestupnici visokog rizika recidivizma koji su bili na elektronskom nadzoru uz intenzivni
tretman (Learning Resources Program) imali su niu stopu recidivizma
u odnosu na one koji nisu bili na tretmanu (31,6% prema 51,1%). Autori,
meutim, ne podravaju primenu elektronskog nadzora kao sredstva za
smanjenje recidivizma jer ne postoji statistiki znaajna razlika izmeu
Studija koju su sproveli Bonta, Wallace-Carpeta, Rooney pokazala je da tretman
kod niskorizinih prestupnika ne samo da ne smanjuje recidivizam, nego ga i poveava. Meutim, intenzivni tretman visokorizinih prestupnika pod elektronskim nadzorom
imao je pozitivne efekte na smanjenje stope recidivizma.
1

252

Danica Vasiljevi-Prodanovi

onih koji su bili na elektronskom nadzoru i onih koji nisu (31,5% prema
35,3%) (Griffits, Dandurand, Murdoch, 2007:1517).
Za razliku od studije Bonta

i saradnici (2000), velika studija sprovedena na Floridi u periodu izmeu 1996. i 2000. godine i zasnovana na
praenju 64.000 prestupnika kojima je nakon zatvorske kazne izreena
mera elektronskog nadzora, pokazala je znatnu redukciju recidivizma (nakon prve godine stopa recidivizma u odnosu na one koji nisu elektronski
praeni opala je za 50%, a nakon druge za ak 60%) (Eichar, 2006:291).
Visoka stopa uspenog okonanja elektronskog nadzora zapaa se u Velikoj Britaniji (80%), vedskoj (90%) i Novom Zelandu gde je zabeleena i
niska stopa recidivizma (Black, Smith, 2003:5). Meutim, kod tumaenja
ovih rezultata treba biti obazriv zbog injenice da nisu koritene adekvatne
kontrolne grupe.
Elektronski nadzor predstavlja jednu od alternativa kazni zatvora koja
najvie obeava u pogledu uticaja na smanjenje zatvorske populacije, to
predstavlja jednu od njenih primarnih funkcija. Ipak, pojedini autori smatraju da se elektronski nadzor u praksi u velikoj meri primenjuje prema
prestupnicima niskog rizika i da se pri tom koriste veoma strogi kriterijumi odabira kandidata. Velika zastupljenost prestupnika niskog rizika
u programima elektronskog nadzora izaziva sumnju u njihovu primenu
kao alternativa zatvoru. Naime, kao to navode Bonta i saradnici (2000),
ova kategorija prestupnika mogla bi se bezbedno nadgledati u zajednici
na manje nametljiv nain nego to je sluaj sa elektronskim nadzorom.
Umesto toga, elektronski nadzor se u velikoj meri primenjuje prema prestupnicima koji ne predstavljaju znaajniju opasnost po drutvo, to potvruje sumnju da proizvodi efekat irenja mree (
Bonta, Wallace-Carpeta, Rooney, 2000:62).
ZAKLJUAK
Iskustva sa programima elektronskog nadzora pokazuju da njihova
efektivnost u pogledu smanjenja recidivizma i uloga kao alternativa kazni
zatvora jo nije u potpunosti potvrena. Renzema i Majo-Vilson smatraju
da se veliki broj programa elektronskog nadzora sprovodi bez adekvatne
vizije, plana, koherentnosti programa, obuke osoblja i adekvatnih evaluacionih istraivanja. Pomenuti autori navode da se primenom elektronskog
nadzora kanjavanje oigledno sprovodi na humaniji nain i uz manje

Elektronski nadzor: kontrola i prevencija prestupnitva

253

trokove u odnosu na kaznu zatvora, uz odreeni uticaj na smanjenje prenaseljenosti zatvorskih ustanova, ali se pritom ne mogu izbei neeljeni
efekti.
Slino miljenje izraava i Dord Mejr (George Mair), koji navodi
da, uprkos nesaglasnih nalaza najnovijih studija o efektivnosti, elektronski
nadzor prestupnika nastavlja sa intenzivnim razvojem. injenica je da je
elektronski nadzor, uprkos odreenih problema sa novim tehnologijama,
tehniki izvodljiv, opteprihvaen od prestupnika, trokovi njegovog izvrenja nisu preterano visoki, a postoje iroke mogunosti njegove primene.
Meutim, na kljuna pitanja jo nisu prueni zadovoljavajui odgovori:
Kakvi su efekti elektronskog nadzora na prestupnika i prevenciju prestupnitva? Na koji nain elektronski nadzor doprinosi izvrenju drugih sankcija u zajednici? Koje forme nadzora i pod kojim uslovima su prikladne za
odreene kategorije osuenih (okrivljenih)? (Mair, 2005:272273).
Iskustvo Engleske pokazuje da nosiocima zakonodavne politike odgovori na ova pitanja nisu mnogo bitni, ak i kada su nauni dokazi dostupni.
Dord Mejr rezignirano konstatuje da je razvoj elektronskog nadzora u
Engleskoj bio zasnovan na politikim odlukama, a ne empirijskim dokazima koji su bili ignorisani. Primena programa elektronskog nadzora pomerena je preko granica bilo kakve potrebe za dokazima koji bi je potkrepili
(Mair, 2005:274). Postojei jaz izmeu birokratske i akademske kulture,
prema reima autora, predstavlja glavnu prepreku da struna javnost odigra znaajniju ulogu u odreivanju penalne politike i prakse.
Pokuala sam da na to objektivniji nain prikaem pozitivne i negativne strane elektronskog nadzora, kao alternativne sankcije i kao pomonog sredstva za izvrenje drugih sankcija koje predstavljaju alternative kazni zatvora. Istraivanja su pokazala da se primenom elektronskog
nadzora mogu ostvariti odreeni pozitivni efekti, ali se ova mera ni u kom
sluaju ne moe oznaiti kao lek za sve. Znaajne zamerke odnose se na
mogue probleme stigmatizacije osuenog zbog noenja ureaja, kao i zabrinutost zbog ugroavanja privatnosti i osnovnih prava osuenog na klizavom terenu ljudskih prava. Prema miljenju mnogih autora, budunost
elektronskog nadzora prvenstveno lei u njegovoj primeni u kombinaciji
sa onim sankcijama i programima tretmana ija je efektivnost u smanjenju
recidivizma potvrena istraivanjima.
Elektronski nadzor je uveden u nae zakonodavstvo ne kao krivina
sankcija, ve kao mera za kontrolu izvrenja kazne kunog zatvora. Stoga
su ciljevi njegove primene prvenstveno ogranieni na postizanje uslova za

254

Danica Vasiljevi-Prodanovi

ispunjavanje ovog zahteva. Na posredan nain, primena elektronskog nadzora trebalo bi da doprinese rastereenju zatvorskih kapaciteta i smanjenju
trokova izvrenja krivinih sankcija (iako poetni trokovi za nabavku
opreme od 5.000 evra po jednom ureaju, kao i budui trokovi odravanja
sistema mogu predstavljati zamanu budetsku stavku). Vreme e pokazati
u kojoj meri je elektronski nadzor, s obzirom na iskustva sa prihvatanjem
drugih sankcija koje pokuavaju da se izbore za mesto alternativa kazni
zatvora, prikladan za primenu u naim uslovima i kakve bi mogle biti implikacije njegove primene. U strunim kuloarima moe se uti da je ova
penoloka novotarija samo jedan od sporednih efekata evrointegracija.
LITERATURA
Black, M., Smith, R. (2003). Electronic monitoring in the criminal justice system.
Trends & Issues in Crime and Criminal Justice, 254. www.aic.gov.au/publications/tandi2/tandi254.pdf, accessed 20.10.2008.
Bonta, J., Wallace-Carpeta, S., Rooney, J. (2000). Can electronic monitoring
make a difference? An evaluation of three Canadian programs. Crime and
delinquency, 46(1), 6175.
Eichar, P. L. (2006). Chapter 484: From home detention to GPS monitoring. McGeorge Law Review, 37, 284293.
Fay, S. J. (1992). Electronic monitoring and criminal justice: Some recent developments in Britain. Nottingham Law Journal, 61(1), 6190.
Gable, R. K., Gable, R. S. (2005). Electronic monitoring: Positive intervention
strategies. Federal Probation, 69(21), 2125.
Glaser, D., Watts, R. (1992). Electronic monitoring of drug offenders on probation. Judicature, 76(3), 112117.
Gowen, D. (2001). Remote location monitoring: A supervision strategy to enhance risk control. Federal Probation, 65(2), 3841.
Griffits, C., Dandurand, Y., Murdoch, D. (2007). The social reintegration of offenders and crime prevention. A review prepared for the Policy, Research and
Evaluation Division. Ottawa, Canada: National Crime Prevention Centre.
Haverkamp, R., Mayer, M., Levy, R. (2004). Electronic monitoring in Europe. European Journal of Crime, Criminal Law and Criminal Justice, 12(1), 3645.
Krivini zakonik Srbije (2005), Slubeni glasnik RS, 85/05.
Lilly, J. R., Ball, R. A., Curry, D. A., Smith, R. C. (1992). The Pride Inc. Program: an evaluation of five years of electronic monitoring. Federal Probation, 56(42), 4247.
Mair, G. (2005). Electronic monitoring in England and Wales. Evidence-based or
not?. Criminal Justice, 5(3), 257277.

Elektronski nadzor: kontrola i prevencija prestupnitva

255

Nellis, M. (1991). The electronic monitoring of offenders in England and Wales:


Recent developments and future prospects. British Journal of Criminology,
31(2), 165185.
Nellis, M. (2005). Out of this world: The advent of the satellite tracking of offenders in England and Wales. The Howard Journal, 44(2), 125150.
Nellis, M. (2009). Surveillance and confinement: Explaining and understanding
the experience of electronically monitored curfews. European Journal of
Probation, 1(1), 4165.
Council Of Europe Committee Of Ministers (1993). Recommendation No R (92)
16 of the Committee of Ministers to member states concerning consistency
in sentencing. European Journal on Criminal Policy and Research, 2(1),
1218.
Renzema, ., Mayo-Wilson, . (2005). Can electronic monitoring reduce crime
for moderate to high-risk offenders? Journal of Experimental Criminology,
2(1), 215237.
Richardson, F. (1999). Electronic tagging of offenders: Trials in England. The
Howard Journal, 38(2), 158172.
Roy, S., Barton, S. (2006). Convicted drunk drivers in electronic monitoring,
home detention and day reporting centres: An exploratory study. Federal
Probation, 70(1), 4955.
Schmidt, A. (1991). Electronic monitoring: Realistically what can be expected?.
Federal Probation, 55(47), 4753.
Sokovi, S., Vasiljevi, D. (2007). Nova penologija stara praksa sa novim imenom. Socijalna misao, 14(1), 127135.
Stevkovi, Lj., Vasiljevi, D. (2008). Elektronsko praenje u oblasti izvrenja
krivinih sankcija. Zbornik instituta za kriminoloka i socioloka istraivanja,
27(12), 265280.
Vaughn, J. (1989). A survey of juvenile electronic monitoring and home confinement programs. Juvenile and Family Court Journal, 40(1), 136.
Zakon o izmenama i dopunama krivinog zakonika. Slubeni glasnik RS, 72/09.
Zakon o izmenama i dopunama zakona o izvrenju krivinih sankcija. Slubeni
glasnik RS, 72/09.
Zakon o izvrenju krivinih sankcija. Slubeni glasnik RS, 85/09.
ELECTRONIC MONITORING:
CONTROL AND PREVENTION OF OFFENDING
Abstract
Electronic monitoring has evolved in recent decades as a result of societal
and technological progress. There are different forms of electronic monitoring,

256

Danica Vasiljevi-Prodanovi

such as voice verification and satellite tracking systems, but the most common
form is used to enforce curfews in the offenders own home. Its use as an alternative to short-term imprisonment is increasingly popular in number of countries.
Criminal code amendments enacted in 2009. have provided our courts with opportunity to impose one more alternative to short-term prison sentences. Instead
of being sent to prison, persons convicted to less then one year could serve sentence in their own home, with or without electronic monitoring.
Many argue that the primary aspect of electronic monitoring is surveillance
of offenders. Research has shown that electronic monitoring can make an impact on prison populations, on criminal justice system costs and on recidivism.
This paper has presented some advantages of the electronic monitoring system,
its reliability, but also its limitations. It is still unclear how it can influence and
change offending behaviours. Some authors argue that the future of electronic
monitoring probably lies more with its capacity for effective use in conjunction
with other sanctions. The role of electronic monitoring in preventioning offending have still some time to go on before their potential is fully realised.
Key words: electronic monitoring, curfew, alternatives to incarceration

Potrebe za tretmanom i njegova


realizacija u penitensijarnim uslovima

Goran Jovani
Apstrakt
U radu se iznose zapaanja o postojanju potreba za razliitim vrstama tretmana osuenih lica u zatvoru. Naglaava se potencijalni prostor u kome se mogu
realizovati korektivni zahvati u skladu sa rizicima i potrebama osuenih. Na
uzorku od 200 osuenih iz 16 penalnih ustanova u Srbiji razmatraju se mogunosti kvalitetnijeg, sadrajnijeg i obimnijeg tretmana tokom boravka na izvrenju
kazne zatvora. Istie se znatno prisustvo obrazovnih potreba, nasuprot odsustva
obrazovnih aktivnosti. S tim u vezi je konstatovana potreba za sticanjem strunih
kompetencija i odsustvo strunog osposobljavanja. Trei problem ini postojanje
zavisnosti od psihoaktivnih supstanci i nepostojanje specijalizovanog tretmana
odvikavanja. Recidivizam, kao poseban problem, zahteva specifian tretman koji
ne postoji u trenutnim uslovima. Evaluacija toka i ishoda korektivnog tretmana
vri se bez upotrebe standardizovanih instrumenata procene. Neusaglaenost procena strunjaka penitensijarnih ustanova i sudova povodom rizika od recidivizma, umanjuje kvalitet korektivnih aktivnosti. Nabrojani problemi, kao i mnogi
drugi koji su prisutni u aktuelnom penitensijarnom sistemu, umanjuju kvalitet
tretmana u zatvorskim uslovima.
Kljune rei: tretman, potrebe, zatvor, osueni

UVODNE NAPOMENE
Odbrana drutva od kriminaliteta je problem koji prati sve drutvene
formacije, od perioda njihovoh nastanka pa do danas, a verovatno e biti
prisutan i u budunosti. Svako drutvo je nastojalo da se zatiti od tete
koja nastaje kriminalnim aktivnostima, preduzimajui mere najee prema njihovim konkretnim akterima. Oblici i intenzitet drutvene reakcije
menjali su se kroz vekove, da bi se tek pre dva veka pojavila kazna zatvora, kao institucionalizovani oblik suprotstavljanja kriminalitetu. U Srbiji
se ova kazna normativno regulie od 27. septembra 1845., kada je doneto
prvo privremeno uputstvo ministra policije o izvrenju, dok se 7. oktobra

258

Goran Jovani

1865., Pravilima o domaem redu apsanskog zavedenja u Poarevcu, kao


sastavnim delom Kaznenog zakonika za Kneevinu Srbiju, detaljnije razrauju pitanje izvrenja zatvorske kazne.
Egzistirajui paralelno sa drugim oblicima drutvene i dravne reakcije
na kriminalitet, zatvorska kazna je takoe doivljavala manje ili vee modifikacije, odraavajui pri tome stav drutva prema kriminalu i kriminalcima.
Osveta, ispatanje, zastraivanje, segregacija i surovost, kao osnovne karakteristike izvrenja kazne zatvora, dugo vremena su bile dominantne, a moe
se slobodno rei da i danas u znatnoj meri dominiraju. Razvoj humanistikih
ideja i kriminolokih teorija koje ukazuju na multidimenzionalnost kriminalnog fenomena, uslovili su i promene u pravcu humanizacije izvrenja kazne
zatvora. Jedan od pravaca humanizacije izvrenja je isticanje potrebe da se
sprovode razliite forme korektivnog tretmana sa osuenima.
U nemogunosti da nedvosmisleno objasne izvorita kriminala, parcijalna objanjenja usmerena su ponekad na drutvo, ponekad na pojedinca i njegove bio-psiho-socijalne odrednice. Prebacujui odgovornost za
nastanak i ponavljanje kriminala na pojedinca, reakcija drutva i drave
usmerava se na ono to je manifestno, na realizatora krivinog dela. Generalno preventivna i specijalno preventivna nastojanja iscrpljuju se u vidu
propisivanja zatvorske kazne, njenim izricanjem i na kraju izvrenjem.
Oekivanja drutva da e se na taj nain preduprediti, suzbiti ili bar
kontrolisati nivo kriminaliteta, pokazala su se nerealnim. Pokuaji modifikacije putem uvoenja razliitih sistema u izvrenju te kazne nisu ostvarili
eljene efekte. Porast stope kriminaliteta evidentan je na svim geografskim irinama i duinama (Stevanovi, 2006:117).
Takvo stanje rezultiralo je pojavom razliitih pokreta koji su zagovarali ukidanje zatvora kao neefikasnog sredstva koje nanosi tetu drutvu u
celini i osuenim licima. Parafrazirajui Daglasa Herda, biveg britanskog
ministra inostranih poslova, mnogi se slau da je zatvor skup nain da ljude nainimo gorima (Lemgruber, 2009:10).
Znatna budetska sredstva koja se odvajaju za policijski i pravosudni
sistem, kao i za funkcionisanje zatvorskog sistema u okviru pravosua,
primoravaju vlast na konstantno traganje za mogunostima utede u tim
sferama. Reenja koja se tom prilikom iznalaze smanjuju prostor za kvalitetnije angaovanje zatvorskog sistema i umanjuju mogunosti sprovoenja korektivnog tretmana prema osuenima.
Ograniava se broj i profesionalna struktura strunjaka angaovanih
u zatvorskom sistemu, minimalizuju se aktivnosti koje osuenima pruaju

Potrebe za tretmanom i njegova realizacija u penitensijarnim uslovima

259

iri izbor u pogledu obrazovanja, profesionalnog osposobljavanja, leenja,


uea u specijalizovanim korektivnim programima, konzumiranju kulturno-umetnikih sadraja, slobodno-vremenskih aktivnosti, a nisu retka
ni naruavanja minimuma standarda ivotnih uslova osuenih. Usled toga
javljaju razliiti oblici deprivacija kod osuenih lica, koje anuliraju ionako
skromne napore ka postizanju pozitivnih promena (Jovani, 2007).
Egzistencijalni minimum funkcionisanja zatvorskih institucija svodi
se na uvanje osuenih, segregaciju i ouvanje reda unutar ustanove, dok
se o viem nivou usluga teko moe govoriti. este pobune i trajkovi u
zatvorima govore da je i taj minimum funkcija teko odriv. Formalno se
sprovodi proces opservacije, ustanovljavaju se potrebe osuenih za tretmanom, ali se realizacija mera i postupaka, obima i kvaliteta aktivnosti
svodi na minimum koji ustanova moe da ponudi.
Ovim radom elimo ukazati na injenicu da postoje potrebe za razliitim oblicima tretmana osuenih lica, koje je lako uoiti i delimino
su konstatovane, ali je njihova realizacija pod znakom pitanja, kako sa
stanovita modaliteta, tako i sa stanovita intenziteta preduzetih aktivnosti
i procene njihovih efekata.
ETIOLOKA ISTRAIVANJA KAO PREDUSLOV
TRETMANA
Traganje za etiolokim iniocima kriminaliteta produkovalo je mnotvo istraivanja koja su ispitivale razliite faktore vezane za bioloke,
psiholoke ili socijalne dimenzije oveka ili drutva u celini. Generalno
nastojanje takvih napora je da se ukae na one injenice koje najee
koreliraju sa nastankom, ponavljanjem i trajanjem kriminalnog ponaanja. Bioloki orijentisane grupe ili pojedinci traganje su usmeravali na
morfoloke karakteristike, genetske faktore, metabolike procese i sline
elemente ovekovog bitka. Istraivai psiholoke ili psihopatoloke orijentacije posmatrali su psihiki ivot ili otklone u njemu, razliite procese
i odnose individua ili grupa ljudi. Socioloki orijentisani autori su se bavili
eksploracijom drutvenih stanja, odnosa i procesa u potrazi za moguim
etiolokim doprinosom tih injenica u nastanku kriminaliteta.
Parcijalne aplikativne mogunosti svih tih objanjenja opredelile su
istraivae da ne proglaavaju unapred za favorita bilo koji od navedenih inilaca, ve su se opredeljivali za ispitivanje uticaja vie faktora kao

260

Goran Jovani

moguih etiolokih agenasa, utvrujui korelativne odnose bilo kog od


njih ili objanjavajui disfunkcionalnost kriminalnog ponaanja za globalna drutva. Drugi su se iz slinih razloga okretali objanjavanju procesa
etiketiranja i stigmatizacije kao deklarativnih elementa. Trei su negirali
definisanje klasinog kriminaliteta i usmeravali panju na procese eksploatacije, alijenacije, korupcije, monopolizma i korporativne globalizacije,
koji nanose najvee tete pojedincima i drutvima, inei klasini kriminalitet zanemarljivom pojavom u odnosu na posledice znatno irih razmera.
Navedeni pokuaji objanjenja etiolokih faktora kriminaliteta, svaki
po sebi, imali su izvesnu teorijsku ili praktinu vrednost, ali nisu bila retka ni zastranjenja u tim intelektualnim naporima. Prigovori svakom tom
pokuaju da jednom za uvek razrei pitanje kriminalne etiologije, kreu se
od osporavanja u celini do svoenja na realnu vrednost takvih objanjenja.
Svakako da treba uvaiti i njihov doprinos, koji se ogledao u sretanju panje na oveka kao realizatora kriminalne aktivnosti, na njegove razliite
karakteristike i uticaje drutva koji u konstelaciji uslova dovode do kriminalnog akta.
Zahvaljujui takvim etiolokim istraivanjima, s vremenom su se menjali stav drutva i penalne prakse o svrsi primene zatvorske kazne. Od eliminacije, ispatanja i zastraivanja, primoravanja na teak rad, insistiranja
na izolaciji i segregaciji, postepeno se zahtevi drutva menjaju u pravcu
korekcije, resocijalizacije i reintegracije. Od kazne za ono to se inilo,
zahtevi se kreu prema promeni koja e onemoguiti ponavljanje kriminalnog ina. U tom smislu zasniva se i nastojanje savremene prakse penalnog tretmana, koja, sagledavanjem kriminalnih rizika i potreba pojedinca,
insistira na preduzimanju specifikovanih mera sa odmerenim intenzitetom
u pravcu eliminacije recidivizma.
KARAKTERISTIKE OSUENIH KAO POKAZATELJI
POTREBA ZA TRETMANOM
Prodor ideja o potrebi primene tretmana prema osuenim licima s
ciljem korekcije njihovog ponaanja, uslovila je i na ovim prostorima promenu penalne prakse u tom pravcu. Normativno ureenje predvialo je resocijalizaciju kao cilj izvrenja kazne zatvora, osnovana je visokokolska
ustanova za obrazovanje kadra za primenu tretmana u penalnim uslovima i
poelo se sa postupcima opservacije tokom primarne faze izvrenja kazne

Potrebe za tretmanom i njegova realizacija u penitensijarnim uslovima

261

zatvora. Kao ishod tog uvida u stanje linosti i prilika osuenog sledi ustanovljavanje programa postupanja tokom boravka na izvrenju zatvorske
kazne. Ostvarivanje tog programa usmereno je na postizanje pozitivnih
promena kod osuenog. Po izlasku na svet slobode, promene ponaanja
trebalo bi da imaju trajniji karakter, tako da se eliminie recidivizam. Ovako zamiljena koncepcija resocijalizacije imala je viestruko pozitivan karakter, kako u smislu humanizacije penalnog tretmana, tako i u postpenalnoj koristi za osuenog i drutvo u celini.
esta pojava recidivizma, koja za posledicu ima ponovno zatvaranje,
svedoi da se projektovane koncepcije ne ostvaruju, da postoji problem
u samoj njihovoj zamisli, u obezbeivanju preduslova za realizaciju ili u
nainu njihovog sporovoenja.
Kritike upuene na raun same zamisli, retko uvaavaju injenicu da
se koncept resocijalizacije u praksi najee odvija na nivou proklamacije,
bez sutinskog sadraja i stvarnog napora u pravcu obezbeivanja neophodnih uslova za realizaciju. Poseban problem predstavlja nepostojanje sistemskog prihvata osuenih nakon izlaska na slobodu, tako da i ono malo
pozitivnih promena koje tretman ostvari kod osuenog, nema dugoroan
karakter. Podatak da osueni najee recidiviraju u prvoj godini po izlasku na slobodu, svakako je poraavajui i upuuje na neophodnost promena celokupnog sistema kanjavanja, penalnog i postpenalnog tretmana.
Istraivanje koje smo sproveli u zatvorima Srbije tokom protekle godine pokazuje da se na izvrenju kazne nalaze osueni sa izraenim potrebama za razliitim oblicima tretmana, a da se istovremeno ne sprovode
aktivnosti na zadovoljenju tih potreba. Potkrepljenje ovih tvrdnji najbolje
se moe videti u podacima do kojih smo tom prilikom doli, koristei se
metodom analize sadraja dokumentacije penalnih ustanova. U delu rada
koji sledi izloiemo ih tabelarno i grafiki, koristei apsolutne i relativne
pokazatelje o tim injenicama.
Obrazovne potrebe osuenih lica
Primena obrazovanja u penalnim uslovima ima vieznane ciljeve.
Osnovna funkcija sastoji se u podizanju nivoa znanja, umenja, navika i
vetina, dok se efekti takvog pristupa oekuju i nakon izlaska na slobodu,
ostvarenjem boljih preduslova zapoljavanja, korekcijom ponaanja, a sve
zajedno uzevi je odraz humanizacije izvrenja zatvorske kazne.

262

Goran Jovani

Ne postoji opta saglasnost oko potrebe takvog naina delovanja na


osuene. Negiranje potrebe za obrazovanjem osuenih samo je segment nastojanja zagovornika ukidanja bilo kakvog korektivnog rada sa njima. Promoteri tih ideja zalau se za ideju izolacionizma i segregacije kao nunog i
dovoljnog modela rada, u kojem retributivno izvrenje kazne zatvora svoju
funkciju ispunjava prostim uvanjem i izolacijom (Jovani, 2008:336).
Suprotno stanovite zastupaju zagovornici ideja o korekciji, samim
tim i obrazovanja osuenih lica, kao jednog od segmenata korekcije. Istiu
da
ideja

korekciji

osu

enih
, zarad

kasnije

uspe

ne
socijalne

reintegraci
je, nije u potpunosti naputena, ve da njenu realizaciju treba prilagoditi
realnim potrebama ciljne populacije.
Zakon o izvrenju krivinih sankcija (Slubeni glasnik RS, 85/05) daje
mogu

nost
da

se

obrazovne

aktivnosti

izvode

za

vreme

koje

osu

eni
provo
de u zatvoru, pa u lanu 110. odreuje da osueno lice ima pravo na osnovno
i srednje obrazovanje, koje se shodno optim propisima organizuje u zavodu.
Zavodi organizuju druge vidove obrazovanja osuenih. U lanu 111. navodi
se da upravnik moe osuenom odobriti vanredno kolovanje, ije trokove
snosi

osu

eni
,
dok

lan
112.
nala

da

se

iz

isprava

ste

enom

nivou

stepenu obrazovanja ne sme videti da je isto steeno za vreme izdravanja kazne.


Zakon tako ostaje na liniji zadravanja mogunosti obrazovanja osuenih,
podiui taj korektivni element na nivo njihovog prava u skladu sa njihovim
potrebama i optim uslovima unutar penalnih institucija.
Podaci o obrazovnoj strukturi osuenih i planiranim aktivnostima na
zadovoljavanju njihovih edukativnih potreba, ukazuju na injenicu da se
nedovoljno radi na planu obrazovanja i strunog osposobljavanja makar
onih kod kojih su te potrebe i najuoljivije.
Tabela 1. Obrazovna struktura osuenih i planirane edukativne aktivnosti
Struna sprema osuenih
Broj
%
Broj
Srednje obrazovanje
%
Broj
Vie i visoko obrazovanje
%
Broj
Ukupno
%
Osnovna kola

Struno osposobljavanje
Ukupno
nije predvieno predvieno je
67
7
74
90,5
9,5
37,0
95
13
108
88,0
12,0
54,0
18
18
100,0
9,0
180
20
200
90,0
10,0
100,0

Potrebe za tretmanom i njegova realizacija u penitensijarnim uslovima

263

Iz Tabele 1 moe se zapaziti da je u posmatranom uzorku najzastupljenija kategorija (54%) osuenih sa nekim oblikom srednjeg obrazovanja (etvorogodinje ili trogodinje), dok osueni bez ikakvog strunog
obrazovanja uestvuju sa 37%. Istovremeno, primeujemo da je za petinu
osuenih predvieno struno osposobljavanje to ne zadovoljava ni minimalne zahteve u pravcu osposobljavanja onih koji su bez kvalifikacija. Za
njih je edukacija predviena u svega 9,5% sluajeva.
Evidentno je da se u dovoljnoj meri ne izlazi u susret potrebama osuenih za sticanjem kvalifikacija, tako da 90% onih koji su u zatvor doli bez ikakve strune kvalifikacije, iz njega izlaze jednako neobrazovani.
Razlozi koji se navode kao opravdanje nisu dovoljno uverljivi. Relativno
kratak period izreene kazne zatvora moe, a i ne mora predstavljati prepreku za struno osposobljavanje.
Ne oekuje se da svaki osueni zavri trogodinju zanatsku ili etvorogodinju kolu. Oekuje se da ovladaju konkretnim, primenljivim znanjima u vidu zanata, za koja postoje razliiti oblici usavravanja putem
kurseva koji traju proseno oko jedan-dva meseca. Na taj nain osueni
stie znanja i vetine koje moe primeniti po izlasku na slobodu.
Ako se graanima na slobodi nude obuke za aranera cvea, prodavce mesa u marketima, servisere raunara, zavarivae, keramiare, tesare,
zidare, armirae, operatere na mainama za malterisanje i moleraj, prodavce, pomonike menadera za organizaciju dogaaja, konobare, pomonike
kuvara, pekare, poslastiare, magacionere, viljukariste, pomonike autoelektriara, recepcionere, negovatelje starih osoba, stolare i barmene, uz
kurseve raunara, nema racionalnog razloga da se takva ponuda ne primeni
i kod osuenih lica. Takvi kursevi traju od 18 do 70 dana, to daje mogunost da se i u zatvorskim uslovima osueni eudukuju za navedene delatnosti. U Tabeli 2 prikazaemo u kojoj meri je ova mogunost ispoljena.
Podaci iz Tabele 2 pokazuju da vremensko trajanje kazne zatvora nije
prepreka ukljuivanju osuenih u edukativni proces. Ukoliko prihvatimo
da petina osuenih sa osnovnom kolom ostaje van tih mogunosti zbog
kazne krae od tri meseca, ipak ostaje etiri petine onih koji bi realno mogli biti struno osposobljavani, a videli smo u Tabeli 1 da je samo za 10%
takvih predvieno ukljuivanje u neki od oblika obrazovanja.
Podizanje obrazovnog nivoa osuenih nije usmereno samo na sticanje
znanja i vetina, ve ima i druge pozitivne efekte. Kao to navodi Rajan
(Ryan, 1997), osnovni ciljevi su: podsticanje samoaktualizacije i samorea-

264

Goran Jovani

lizacije, razvijanje ekonomskih sposobnosti, poboljanje socijalnih odnosa


i razvijanje graanske odgovornosti.
Tabela 2. Obrazovni status i duina kazne zatvora
Duina kazne
Do 3 meseca
36 meseci
6 mes. do 1 god
13 godine
35 godina
510 godina
Preko 10 godina
Ukupno

Broj
%
Broj
%
Broj
%
Broj
%
Broj
%
Broj
%
Broj
%
Broj
%

osnovna
kola
15
20,3
19
25,7
21
28,4
12
16,2
1
1,4
4
5,4
2
2,7
74
100,0

Struna sprema
srednje
vie i visoko Ukupno
obrazovanje obrazovanje
13
3
31
12,0
16,7
15,5
29
2
50
26,9
11,1
25,0
31
5
57
28,7
27,8
28,5
23
5
40
21,3
27,8
20,0
5
0
6
4,6
0
3,0
5
1
10
4,6
5,6
5,0
2
2
6
1,9
11,1
3,0
108
18
200
100,0
100,0
100,0

Obrazovanje za odreeno zanimanje nije dovoljan garant uspene resocijalizacije. U svetu se pored klasinih kolskih programa za obrazovanje odraslih, sve vie radi na pruanju praktinih profesionalnih znanja i
vetina, na razvoju ljudskih kvaliteta, socijalne kompetencije i slino.
Primer je i Faribaut Project (Minesota) koji se odvija u dva dela. U
prvom delu, radi se na upotpunjavanju njihovih ivotnih vetina pomou
asova i sadraja u uionici. Pored dopunjavanja znanja iz itanja, pisanja i
raunanja, osueni dobijaju instrukcije u pogledu aktuelnih problema, tehnika kritikog miljenja, adaptacije, vebaju zamenu agresivnih odgovora
tehnikama razgovora. Drugi deo namenjen je profesionalnoj obuci, gde se
nastoje zadovoljiti njihova interesovanja. Obuka ukljuuje i informisanje
o nainu traenja posla. Osuenima se nudi osposobljavanje za zanimanja farbara, izrade i popravke nametaja, majstora za razliite popravke u
zgradi, pisara i slino (Horn, Saunders, White, 2008).
Zalaganje za primenu obrazovanja u zatvorskim ustanovama moemo
traiti u proceni efektivnosti obrazovanja osuenih u smanjenju recidiviz-

Potrebe za tretmanom i njegova realizacija u penitensijarnim uslovima

265

ma, ali i u ispitivanju pozitivnih promena linosti i ponaanja do kojih je


dolo pod uticajem obrazovanja u zatvoru.
Ovaj drugi pristup primenio je Parker (1990) ispitujui uzorak od 300
osuenih u zatvorima sa maksimalnim stepenom obezbeenja drave New
York. Obrazovanje je, kao varijabla, posmatrano u tri stepena: obrazovni
nivo u vreme dolaska u ustanovu, sadanji obrazovni nivo i promene koje
su nastale. Ustanovio je da postoji pozitivna korelacija izmeu obrazovnog
nivoa sa jedne i samopotovanja i socijalne kompetencije sa druge strane.
Generalno, samopotovanje i socijalna kompetencija rastu sa svakim uspeno zavrenim nivoom obrazovanja.
Veina autora slae se da osueni koji uestvuju u programima obrazovanja u zatvoru postaju sposobniji da nau posao, manje su opasni po
druge osuene, osoblje i posetioce, a smanjuje se i recidivizam za oko 20%
u odnosu na osuene koji nisu uestvovali u nekom od obrazovnih programa (uni-Pavlovi, 2004).
Problem zavisnosti od psihoaktivnih supstanci
i tretmani odvikavanja
Poseban problem u izvrenju kazne zatvora predstavljaju osueni koji
su pre dolaska u zatvor koristili psihoaktivne supstance (PAS), zbog kompulzivne potrebe da nastave sa uzimanjem i nemogunosti da se nabavi
odreena droga ili alkoholna pia.
Delikti koje zavisnici od PAS ine da bi doli do droge za line potrebe (krae, provale, razbojnitva, falsifikovanje lekarskih peata, recepata i izvetaja, prevare, utaje, odavanje slubenih tajni, krijumarenje,
podvoenje, prostitucija, trgovina ljudima) najei su osnov za izricanje
kazne zatvora. Ukoliko nije izreena mera bezbednosti, zavisnost od PAS
ostaje van strunog tretmana, a sva panja usmerava se na izvrenje kazne
zatvora.
Ponekad se taj oblik zavisnosti ustanovi tek boravkom osuenog u
penalnoj ustanovi. Nepostojanje specijalizovanih tretmana za odvikavanje
i malobrojnost licenciranog strunog kadra za primenu tih tretmana u zatvorima u odnosu na specijalizovane bolnike ustanove, dodatno oteava
problem.
Od zatvora se oekuje da primenom tretmana deluje u pravcu resocijalizacije osuenih. S druge strane centralni problem zbog kojeg je osueni

266

Goran Jovani

doao u zatvor, njegova zavisnost od PAS, ne biva tretiran na zadovoljavajui nain. Potrebe za tretmanom u pravcu odvikavanja nisu primenjene
(sem fizike nedostupnosti PAS), to ostavlja nereenim problem rizika od
ponovnog uzimanja PAS po izlasku na slobodu. Podaci izloeni u Tabeli 3
upravo ukazuju na taj propust.
Tabela 3. Zavisnost od PAS i mere bezbednosti
Zloupotreba PAS
Nepoznato
Verifikovana zloupotreba
PAS
Naknadno uoena
zloupotreba PAS
Nije konstatovana
zloupotreba PAS
Ukupno

Broj
%
Broj
%
Broj
%
Broj
%
Broj
%

Mere Bezbednosti
ima MB
nema MB
1
24
16,7
12,4
5
25
83,3
12,9
0
5
0
2,6
0
140
0
72,2
6
194
100,0
97

Ukupno
25
12,5
30
15,0
5
2,5
140
70,0
200
100,0

Prema podacima iz Tabele 3, vidimo da se 15,5% osuenih sa verifikovanim i naknadno uoenim problemom zavisnosti od psihoaktivnih
supstanci nalazi na izvrenju kazne zatvora, a da im nije izreena mera
bezbednosti obaveznog leenja. Njihove potrebe za tretmanom znatno su
drugaije od ostalih osuenih, a primarni problem zavisnosti, naspram sekundarnog problema injenja krivinih dela, ostaje nereen. U tom kontekstu rizik od ponovnog uzimanja PAS po izlasku na slobodu moe se realno
oekivati, a kazna zatvora za njih predstavlja samo nuno odlaganje do
povratka na uobiajene obrasce ponaanja zavisnika, koji su i rezultirali
izricanjem zatvorske kazne.
Recidivizam osuenih lica
Nadovezujui se na prethodna razmatranja, sagledavajui ujedno celokupnost uslova koji karakterie izvrenje kazne zatvora svuda u svetu,
kao i kod nas, zapaa se visoka stopa recidivizma. Prema razliitim izvorima, generalna stopa recidivizma se kree oko 43% (Caldwell, 2010), pa
i do 80% ukoliko su pre zatvaranja prestupnici bili ukljueni u bande (Caudill, 2009).

Potrebe za tretmanom i njegova realizacija u penitensijarnim uslovima

267

Prema zvaninim podacima u SAD, recidivizam dostie 62,5% (Palermo, 2009), a u naoj zemlji, priblino 65% (Ministarstvo pravde, 2006).
Tvrdnja Martinsona ni jedan program ne funkcionie (Stanley,
2009), koja implicira visoke stope recidivizma, doivljena je kao veliki
udarac za korektivnu rehabilitaciju osuenih, pa se od tada istraivai trude da dokau da ipak to nije tako. Tokom tih napora prikupljeno je obilje
podataka o korektivnoj praksi u zatvorima. Znaajni rezultati su tako postignuti u oblasti principa rizika.
Princip rizika u sebi sadri dva bitna dela. Prvi deo govori da se svako
ponaanje moe predvideti, odnosno da faktori rizika imaju prediktivnu
funkciju. Drugi deo govori da se intenzivan tretman treba ograniiti samo
na visoko rizine prestupnike (Hanley, 2002). Rezultati istraivanja koje
iznosi ova autorka u svom doktoratu ukazuju na injenicu da visoko rizini prestupnici koji se ukljue u adekvatan tretman, kasnije se u znatno
manjem broju odluuju da poine krivino delo, odnosno znatno je manja
stopa recidivizma, nego kod onih koji nisu ukljueni u program.
Poseban problem u naim uslovima je nepostojanje kvalitetne klasifikacije recidivista, kao ni posebnih programa usmerenih na redukciju
recidivizma. Recidiviste je mogue zatei u svakoj zatvorskoj ustanovi,
kaznu izvravaju skupno, pomeani sa nerecidivistima, tako da o proceni
rizika za sada nema ni naznake, kao ni o primeni posebnih tretmana za
njih. Ostaje nam da konstatujemo njihov nivo prisutnosti u zatvorskoj populaciji, to emo i uiniti u narednim grafikonima (Grafikon 1, 2 i 3).
Grafikon 1. Prethodna osuivanost
49%

26%

25%
vie puta osuen

jedna prethodna osuda

neosuivan

268

Goran Jovani

Na Grafikonu 1 vidimo da se u zatvorima nalazi polovina onih koji su


prvi put osueni, dok po etvrtinu uea ostvaruju recidivisti, bilo da su
jednom ili vie puta osueni do sada.
Ovakvo stanje nalae preduzimanje aktivnosti na osmiljavanju programa specijalizovanih i usmerenih na potrebe i rizike recidivista, to logino nalae i uvoenje instrumenata za procenu tih potreba i rizika. To je
jo jedna od mogunosti koja do sada nije koriena, a pokazala se kao relativno uspenija od prakse generalnog pristupa u tretmanu osuenih lica.
Problem recidivizma jo je izraeniji u sluaju penalnog recidivizma,
kada se suoavamo sa situacijom da neko ko je ve bio u zatvoru, ponovo
biva osuen na zatvorsku kaznu. Podatke o penalnom recidivizmu prikazujemo na Grafikonu 2.
Grafikon 2. Penalni recidivizam
80%

20%

penalni povrat

prvo zatvaranje

Grafikon 2 prikazuje da petina osuenih ima iskustvo boravka u zatvoru, koje ih nije spreilo da ponovo uine krivino delo i budu osueni
na zatvorsku kaznu. Nepreduzimanje posebnih mera tretmana prema ovoj
kategoriji smanjuje oekivanja da e po izlasku ostati u domenu zakonitog
ponaanja. Poveana drutvena opasnost i time povean rizik ove kategorije, svakako nalau promenu u celokupnom tretmanu, ali i nastavak brige
po izlasku na slobodu.
Umanjenje procenta recidivizma kod kategorije penalnih recidivista
u odnosu na legalne recidiviste samo je privid, jer se za vreme njihovog
boravka u zatvoru esto vode i novi krivini postupci za novootkrivena
krivina dela za koja se ranije nije znalo. Ukljuivanje i ove injenice u
raspravu ima vieznaan karakter. Zakonodavac postavlja jedan od uzusa

Potrebe za tretmanom i njegova realizacija u penitensijarnim uslovima

269

za dodelu uslovnog otpusta da se protiv osuenog ne vodi novi krivini


postupak. S druge strane, ukoliko je osueni posmatran kao primarni osuenik, sada dobija status i legalnog recidiviste, jer mu se ponovo sudi za
novo krivino delo i mogue je izricanje nove kazne po tom osnovu. To, takoe menja sliku o stepenu rizika za novi recidiv, ali sa stanovita tretmana
ukazuje na ustaljeni nain ivota i opredeljenost za injenje krivinih dela
bez obzira na dotadanju osuivanost. Na Grafikonu 3 prikazaemo uee
osuenih protiv kojih se vodi novi krivini postupak.
Grafikon 3. Novi krivini postupak

85%

15%

vodi se

ne vodi se

Prikazano uee od 15% osuenih na Grafikonu 3, protiv kojih se


vodi novi krivini postupak, moe poveati masu recidivista u smislu ponovne osuivanosti i u smislu penalnog recidivizma. Samo voenje postupka ne znai automatski da e osumnjieni biti i osuen, tako da se ne
moe automatski uzimati ta injenica kao prediktor nove presude. Mnogi
faktori koji utiu na krajnji ishod postupka mogu ostvariti dejstvo u pravcu
osude ili nenastupanja osude, tako da se bez pravosnane presude ne moe
govoriti o recidivizmu u legalnom ili penalnom smislu. Vei znaaj sa tretmanskog aspekta predstavlja saznanje o kriminolokom povratu, odnosno
o injenju novog krivinog dela, bez obzira na to da li je zbog toga nastupila posledica u vidu izricanja kazne ili ponovnog zatvaranja. Formalno
pravna konstatacija ne menja injenicu da se poveanjem broja uinjenih
krivinih dela menja nivo rizika za recidivizam, a naroito ukoliko su ta
nova dela tea ili opasnija od prethodnih. Stoga i podatak o voenju novog
krivinog postupka ima znaaja u ukupnim razmatranjima o potrebama za
tretmanom i njihovoj realizaciji u zatvorskim uslovima.

270

Goran Jovani

Radno angaovanje osuenih


Rad kao metod u korektivnom tretmanu osuenih svakako da ima znaajnog udela, kako u pravcu formiranja radnih navika, sticanja novih sposobnosti, znanja i iskustava, tako i osposobljavanja da se po izlasku na slobodu ivi na zakonit nain. Korist od rada osuenih ima i ustanova u kojoj se
izvrava kazna zatvora, ali su prisutni i brojni problemi vezani za radno angaovanje osuenih lica. Oskudna ponuda poslova dovodi do nemogunosti
prilagoavanja rada osuenih njihovom prethodnom radnom iskustuvu, kvalifikacijama, interesovanjima i na kraju potrebama za tretmanom. Ekonomska kriza koja pogaa drutvo u celini, nije zaobila ni penalne institucije,
tako da se skromna ulaganja u modernizaciju proizvodnje i ujednaavanju
tehnolokih uslova direktno odraavaju na umanjenu konkurentnost finalnih
proizvoda uprkos jevtinoj radnoj snazi. Preorijentacija na moderniju, efikasniju i na kraju isplativiju proizvodnju unutar zatvora, jo je u domenu
planiranja, ali ne i u praksi. U mnogim zemljama sveta taj problem reava
se ukljuivanjem privatnog sektora u organizaciju proizvodnje u zatvorima,
to ima i svojih prednosti i svojih slabosti. Prednosti u vidu inovacije proizvodnih programa, tehnologija, osavremenjivanja i pribliavanja savremenim tehnolokim uslovima na slobodi, ostaju u senci straha da e ekonomska
dobit prerasti u eksploataciju osuenike radne snage i preputanja osnovnih
mehanizama dravne reakcije na kriminal u domen privatnog sektora.
Tako se uoava situacija da penalne ustanove radije sklapaju ugovore o angaovanju osuenih na povremene i privremene poslove za potrebe preduzea u lokalnoj sredini, a ponekad se pogoni penalnih ustanova i
osuena lica upoljavaju po ugovoru za konretnu proizvodnju unutar samog zatvora. I takva reenja imaju pro et contra argumentaciju, pravdaju
se injenicom da je osuene bolje ikako uposliti nego prepustiti dokolici.
Trei vid angaovanja je i najei, a odnosi se na rad osuenih za potrebe
same penalne ustanove u okviru poljoprivrednih i zanatskih radova. Meutim, ukupni kapaciteti moguih angaovanja ne obezbeuju ukljuenost
svih u rad. Ne treba zaboraviti da su mogunosti dobijanja posebnih prava
(pogodnosti) i na kraju uslovnog otpusta uveliko uslovljene radnim angaovanjem osuenog i zalaganjem ta tom radu. Tretmanski aspekti takvih
angaovanja osuenih nisu evaluirani, tako da procena efekata ostaje na
nivou spekulacije. Time to se osueno lice, na primer, angauje na poljoprivrednim radovima zbog ruralnosti sredine iz koje dolazi ne znai da je
takav rad u interesu njegove korekcije ponaanja.

Potrebe za tretmanom i njegova realizacija u penitensijarnim uslovima

271

Grafikon 4. Radno angaovanje osuenih


76%

4%
6%
14%

odbija posao

nesposoban za rad

nemogunost upoljavanja

radno angaovan

Podaci prikazani na Grafikonu 4 govore da je tri etvrtine osuenih radno angaovano. etvrtina osuenih je iskljuena iz takvog oblika tretmana
to zbog linog odbijanja, to zbog subjektivne (starosti, bolesti, posebnih
potreba) ili objektivne nemogunosti (nedostatka ponude poslova).
injenica da je osueno lice ukljueno u proces rada ne znai automatski da je taj posao odraz njegovih potreba, interesovanja, iskustva
i mogunosti, pa se efektivnost tog i takvog rada odraava na zalaganje
osuenog.
Grafikon 5. Zalaganje na radu osuenih
76%

4%
6%
14%

odbija posao

nesposoban za rad

nemogunost upoljavanja

radno angaovan

272

Goran Jovani

iroke mogunosti tumaenja pojma zalaganje na radu su poseban


problem jer ostavljaju prostora subjektivnosti, voluntarizmu pa i zloupotrebi od onih koji procenjuju to zalaganje. S obzirom na to da kvalitet
te konstatacije utie na kasnije mogunosti poboljanja ukupnog poloaja
osuenog i eventualnog ranijeg izlaska na slobodu, potrebno je uvoditi
standardizovana merila i kontinurano pratiti sve okolnosti koje e kasnije
kao rezultat imati ocenu konkretnog osuenog lica (Jovani, Ili, 2009).
Na taj nain kvalitetnije e se sagledavati potrebe osuenih za tretmanom, egzaktnije evaluirati tok i efekti tretmana, a kvalifikacije i posledice
proistekle iz njih e dobijati na validnosti i objektivnosti. Proizvoljnost
ocene i nezadovoljstvo kod osuenih bi se u tom sluaju svelo na najmanju
meru, to bi u konanom ishodu uticalo na kvalitet tretmana i ostvarivanje
krajnje svrhe izvrenja kazne zatvora.
Rekategorizacija osuenih lica
Usvajanje irskog progresivnog sistema kao osnove modela izvrenja
u naem penalnom sistemu, namee i razmatranje postignutog napretka u
tretmanu osuenih lica. Osnovni cilj je da se osueni motiviu u pravcu
aktivne samopromene koja e biti stimulisana postizanjem vieg kvaliteta
ivota u zatvoru, poveanjem obima prava i ranijim izlaskom na slobodu.
Ujedno slui i kao korektiv za neeljena ponaanja u smislu smanjenja
kvaliteta ivota, oduzimanje steenih prava i izvrenja kazne u celosti.
Tabela 4. Rekategorizacija osuenih

Rekategorizacija
Nije kategorizovan
Rekategorizovan u nizu kategoriju
Nije rekategorizovan
Rekategorizovan u povoljniju kategoriju
Ukupno

Broj
1
9
99
91
200

%
0,5
4,5
49,5
45,5
100,0

Iz podataka u Tabeli 4 moemo zapaziti da neto manje od polovine


osuenih (49,5%) nije rekategorizovano, to znai da je boravak osuenog bio relativno kratak, pa se evaluacija toka tretmana nije vrila ili ona
nije bila takvog karaktera da bi rezultirala rekategorizacijom u povoljniju
kategoriju.
Povoljniji poloaj postiglo je 45,5% uzorka, a nepovoljniji poloaj
odreen je prema 4,5% osuenih. Vidimo da postoji i jedan nekategorizo-

Potrebe za tretmanom i njegova realizacija u penitensijarnim uslovima

273

van osueni. Takvi sluajevi se deavaju usled dugotrajnih krivinih postupaka, sporog izricanja prvostepene presude i ekanja na njenu pravosnanost, odnosno reavanja albenog postupka koji okonava taj proces. Sve
vreme osueni moe biti smeten u pritvor, a izuzetno, nakon prvostepene
presude i po svojoj molbi, u kazneno-popravni zavod. Izreena pravosnana sudska odluka o duini kazne zatvora apsorbuje i vreme provedeno u
pritvoru, ostavljajui kratak rok do izlaska na slobodu osuenog. Usled
takve situacije, primarna kategorizacija u samoj penalnoj ustanovi nema
opravdanja, ali osueni ima pravo da podnosi molbe za uslovni otpust.
Tada penalna ustanova mora da napie izvetaj sudu o osuenom i ako tom
licu nije odreen program postupanja.
Dodela uslovnog otpusta
Izreena kazna zatvora i primenjeni tretman u pravcu korekcije osuenog za vreme njenog trajanja zavravaju se izlaskom osuenog na slobodu. Taj izlazak moe biti omeen datumom celokupnog isteka kazne, bez
ikakvog skraenja, a s druge strane, razliiti pravni instituti mogu uticati
da to vreme bude delimino skraeno u odnosu na prvobitnu pravosnanu
presudu. Jedan od takvih instituta je i uslovni otpust. Osnovna zamisao
zakonodavca je bila da motivie osuenog u pravcu promene svog ponaanja koje vie nee biti u sukobu sa zakonom, a kao vreme provere ima na
raspolaganju izvestan fond vremena koje e provesti pod kaznom, ali van
zatvora, na slobodi.
Neemo se detaljnije uputati u sve okolnosti vezane za formalne aspekte mogunosti dodele uslovnog otpusta i njegovog opoziva, ve emo
samo konstatovati da postoji izraena zainteresovanost osuenih da ostvare tu mogunost. U tom kontekstu sagledaemo u kojoj meri je dodeljivan
uslovni otpust osuenima, kao izraz poverenja u njihov napredak i pozitivne promene.
Podaci sa Grafikona 6 pokazuju da je manje od treine (29%) osuenih
koji su podneli molbu za dodelu uslovnog otpust na kraju i dobilo uslovni
otpust. Razlog za takvu, relativno skromnu primenu uslovnog otpusta ne
lei u injenici da je penalna ustanova dala negativno miljenje o osuenom, jer se iz Tabele 5 moe videti da je pozitivan predlog iz ustanova dat
u 43% sluajeva u smislu da se oekuje uspena reintegracija.

274

Goran Jovani

Grafikon 6. Dodela uslovnog otpusta


71%

29%

odbijena molba

uvaena molba

Tabela 5. Izvetaj penalne ustanove povodom molbe za uslovni otpust

Izvetaj ustanove
Nema dovoljno podataka o osuenom
Nerealizovan program postupanja
Resocijalizacija u toku
Oekuje se uspena reintegracija

Broj
1
54
59
86

%
0,5
27,0
29,5
43,0

Stav ustanove, izraen u konstataciji da je nerealizovan program postupanja ili da je njegova realizacija jo u toku (ali da nije okonana), uz
jedan sluaj gde nema dovoljno podataka o osuenom, jer nije ni kategorizovan, ini ukupno 57% sluajeva za koje penalne ustanove nisu smatrale
da je postignuta pozitivna promena i da e po izlasku na uslovnu slobodu
osueni ostati u okvirima dozvoljenog ponaanja.
Sud je na takve konstatacije odgovorio jo manjim poverenjem i u
izvetaj ustanove i u samog osuenog (Grafikon 6). Pitanje koji razlozi
su uticali na takvo odluivanje po molbi i uz pozitivan izvetaj ustanove,
ostaje van mogunosti preciznog odgovora. Ono to je nepobitna injenica
je da se neusaglaenost stavova penalnih ustanova i sudova javlja u 25%
odluka. To su situacije kada ustanove kau da, a sudovi ne i obrnuto,
a povodom molbe osuenog da mu se dodeli uslovni otpust. Sam sistem
odluivanja je van domaaja penalnog sistema, uprkos injenici da se u
okviru tog sistema osueni nalazi ponekad i pre pravosnanosti presude,
pa sve do vremena proteka zatvorske kazne koja mu je izreena.
Ono na ta ustanove mogu uticati je objektivizacija procesa evaluacije toka i efekata tretmana za vreme izvrenja kazne zatvora. Ocene i

Potrebe za tretmanom i njegova realizacija u penitensijarnim uslovima

275

miljenja koja se sudu predoavaju, nisu zasnovana na standardizovanim


instrumentima procene rizika i potreba osuenih. Vie su stvar iskustvenih
saznanja, promenljivih merila i linog odnosa prema osuenom.
ZAKLJUAK
Navedene injenice prikazane u ovom radu, potkrepljene apsolutnim i
relativnim brojanim pokazateljima potvruju konstataciju da je, u sadanjoj
konstalaciji uslova, u penalnom sistemu, potrebno izvriti znaajne promene
kako u pravcu kvalitetnije procene potreba i rizika kod osuenih lica, tako i
u pravcu stvaranja mogunosti da se planirani korektivni tretmani sprovedu
kvalitetno i u skladu sa tim procenama i na kraju da se evaluiraju objektivno.
Tek ostvarenje tih promena moe podii kvalitet izvrenja kazne zatvora i postaviti realna oekivanja u odnosu na zahteve drutva prema zatvoru.
LITERATURA
Caldwell, M. F. (2010). Study characteristics and recidivism base rates in juvenile sex offender recidivism. International Journal of Offender Therapy and
Comparative Criminology, 54(2), 197212.
Caudill, J. W. (2010). Back on the swagger: Institutional release and recidivism timing among gang affiliates. Youth Violence and Juvenile Justice, 8(1), 5870.
Hanley, H. (2002). Risk differentiation and intensive supervision a meaningful
union?. Doctoral disertation. Cincinnati, OH: University Of Cincinnati.
Horn, M., Saunders, J. White, M. (2008). Evaluation of the Rikers Island discharge
planning initiative (RIDE). Columbus, OH: American Society of Criminology.
Ili, Z., Jovani, G. (2009). Kriminalitet i zavodske sankcije. U D. Radovanovi
(Ur.), Istraivanja u specijalnoj pedagogiji (str. 243256). Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavaku delatnost.
Jovani, G. (2007). Negativne posledice izvrenja kazne zatvora. Magistarska
teza. Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju.
Jovani, G. (2008). Uloga obrazovanja u tretmanu osuenih lica. U D. Radovanovi
(Ur.), Poremeaji ponaanja u sistemu obrazovanja (str. 335346). Beograd:
Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavaku delatnost.
Jovani, G., Ili, Z. (2009). Uslovno otputanje osuenih lica. U D. Radovanovi
(Ur.), Istraivanja u specijalnoj pedagogiji (str. 349364). Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavaku delatnost.
Lemgruber, J. (2005). The Brazilian Prison System: a brief diagnosis.
www.uoregon.edu/caguirre/lembruger_brazil.pdf , accessed 10.10.2008.

276

Goran Jovani

Ministarstvo pravde Republike Srbije. (2006). Statistika. www.uizs.mpravde.


gov.rs/lt/articles/statistika, pristupljeno 20.10.2008.
Orsagh, T., Chen, J. R. (1988). The effect of time served on recidivism: An interdisciplinary theory. Journal of Quantitative Criminology, 4(2), 155171.
Palermo, G. B. (2009). Reintegration and recidivism. International Journal of
Offender Therapy and Comparative Criminology. 53(1), 2942.
Parker, E. A. (1990). The social-psychological impact of a college education on
the prison inmate. Journal of Correctional Education. 41(3), 140146.
Ryan, T. A. (1997). Literacy training and reintegration of offenders. Forum of
Corrections Research, 3(1), 1926.
Stanley, S. (2009). What works in 2009: Progress or stagnation?. Probation Journal, 56(2), 153174.
Stevanovi, Z. (2009). Normativno ureenje izvrenja krivinih sankcija i zatvorskog sistema u Srbiji. Zbornik Instituta za kriminoloka i socioloka
istraivanja, 28(12), 167182.
Stevanovi, Z. (2006). Iskustva u primeni tretmana u otvorenim zatvorima u Srbiji,
Zbornik Instituta za kriminoloka i socioloka istraivanja, 25(12), 117142.
Zakon o izvrenju krivinih sankcija. Slubeni glasnik RS, 85/05.
uni-Pavlovi, V. (2004) Evaluacija u resocijalizaciji. Beograd: Partenon.
THE NEED FOR TREATMENT AND ITS IMPLEMENTATION
IN PRISON CONDITIONS
Abstract
This paper presents observations on the need for different types of treatment
of convicts in prison. Emphasizes the potential space in which can be implemented corrective procedures in line with the risks and needs of the convicted.
For a sample of 200 convicted from 16 penitersiary institutions in Serbia are
considered better opportunities and large-scale treatment during their stay on the
execution of prison sentences. Highlights the significant presence of educational
needs, as opposed to the lack of educational activities. In this regard it noted the
need for acquisition of vocational skills and lack of professional training. The
third problem makes the existence of substance addiction and lack of specialized
treatment withdrawal. Recidivism, as well as a particular problem requires a specific treatment that does not exist in current conditions. Evaluation of the course
and outcome of corrective treatment is performed without the use of standardized
assessment instruments. Conflict assessment experts in penitentiery institutions
and the courts regarding the risk of recidivism, reduce the quality of the corrective actions. Listed problems, as well as many others who are present in the current penitentiary system, reduce the quality of treatment in prison conditions.
Key words: treatment, needs, prison, convicted

Primena konstruktivistike terapije


u forenzikim uslovima

Danka M. Radulovi,
Leonora Mihailovi
Apstrakt
Sve je uestalija praksa da se u institucionalnom tretmanu osuenika primenjuje Dord Kelijeva (George Kelli) konstruktivistika psihoterapija, pa se
u ovom radu analiziraju osobenosti, prednosti i nedostaci njene forenzike primene. Iz konstruktivistike perspektive ljudi su aktivni procesori informacija, jer
kontinuirano istrauju okruenje i organizuju informacije o svetu i sebi samima u
sistem konstrukta, unosei tako red u dogaaje i pripisujui im znaenja. Polazei
od osnovne ideje konstruktivista da pojedinci ne formiraju statine ablone da bi
kroz njih filtrirali dogaaje, nego pre razvijaju dinamike konstrukte koji se kao
posledica novih iskustva menjaju, u radu je na bazi istraivanja i kvalitativne
analize linih konstrukata violentnih kriminalaca utvreno kako ovi osuenici
opaaju svet u kome ive, osobe koje sreu, zato ine krivina dela nasilja i zato
ponovljeno ostaju u kriminalu.
Ustanovljeno je da su hronini violentni kriminalci zarobljeni u zamku vlastitih konstrukata, te da se u njihovom nainu razmiljanja sreu tipine greke
koje se moraju korigovati da bi bilo kakva promena u ponaanju bila mogua.
Otuda je osnovni cilj konstruktivistikog tretmana da se obezbede preduslovi da se na osnovu uvida u logiku osuenika kroz terapiju neprilagoeni, neadekvatni konstrukti odgovorni za kriminalno ponaanje menjaju u sasvim drugaiji
pogled na svet koji bi omoguio trajnije naputanje antisocijalnih modela ponaanja.
Ocenjeno je se da je zbog jednostavnosti i razumljivosti ova forma terapije
podesna za primenu na zatvorenicima, pogotovu to se u njoj ne koriste nerazumljivi postupci i to forenziki klijenti imaju uvid u sva zbivanja tokom terapijskog procesa to ih ini motivisanijim. Ogranienja u primeni su vezana izmeu
ostalog za est problem nesposobnosti zatvorenika za introspekciju.
Kljune rei: konstruktivistika psihoterapija, zatvorenici, forenziki uslovi

278

Danka M. Radulovi, Leonora Mihailovi

UVOD
eorija linih konstrukata datira jo od sredine prolog veka, ali je
njena forenzika terapijska primena u zemljama sa razvijenom penalnom
praksom usledila, tek nakon tridesetak godina od pojavljivanja. U naoj
forenzikoj korektivnoj praksi ovaj psihoterapijski pristup je jedva u povoju, mada njegovi bazini postulati pruaju znatno vie nade u mogunost
efikasne rehabilitacije prestupnika u odnosu na neke druge oprobane terapijske metode (Radulovi, 1999).
Paradigma na kojoj se temelji konstruktivizam, iji je idejni tvorac
Dord Keli (1990), vezana je za filozofsko stanovite po kome su sva naa
aktuelna vienja sveta, dogaaja i ljudi oko nas u znatnoj meri subjektivno
obojena i podlona preispitivanju i menjanju. Premda su dogaaji u naem
okruenju realni, stvarni i daleko od toga da ih produkuje naa imaginacija,
mi ih ne moemo sagledati u svoj svojoj objektivnosti i neposredno onakvim
kakvi jesu, ve ih vidimo i doivljavamo kroz prizmu naih subjektivno konstruisanih razumevanja sveta. U nastojanju da razumeju neprekidan lanac
deavanja u okruenju i ivotu ljudi postepeno razvijaju ustrojen sistem konstrukata, uz pomo kojih pridaju znaenje dogaajima i ljudima, pa se na
tom temelju odluuju i kako da u realnosti postupaju. Keli postulira tezu da
svaki ovek, kao to to, uslovno reeno, ini naunik, pokuava da to bolje
razume svet oko sebe, da kontrolie sredinu u kojoj ivi, da pravi hipoteze,
predvia budue dogaaje i nadzire njihovo odvijanje. Osim toga, to je jo
tee, svaki pojedinac predvia i odnose izmeu ljudi. Ljudi su simbolino
reeno naunici, koji u ponaanju kao eksperimentu, proveravaju vlastite
hipoteze i predikcije. Neostvarivanje oekivanog ponaanja i pretpostavki,
po reima Kelija, ne samo da ne potvruje, nego invalidizira sistem konstrukata i moe dovesti do promena u konstruisanju, to je karika na kojoj se
zasniva psihoterapija. Ali naalost, pojedinac se moe usmeriti i na iskrivljavanje validacionih dokaza u korist vlastitog preferiranog predvianja, kada
dolazi do hostilnog traganja za dokazima validnosti svog sistema konstrukata. Zapravo, preinvestiranost u eksperimente u kojima se nastoje potvrditi
vlastite hipoteze jedan je od mehanizama koji dovodi do toga da prestupnici
postaju violentni ukoliko se injenice ne uklapaju u njihova predvianja.
A kako su konstrukti hijerarhijski organizovani, invalidizacija na
jednom nivou ima za posledicu, za pojedinca neprihvatljiva tumaenja realnosti na drugom, nadreenom nivou zbog ega on violentnost vidi kao
jedini bihejvioralni izlaz.

Primena konstruktivistike terapije u forenzikim uslovima

279

U svakom sluaju, psihoterapija zahteva da terapeut razume proces


konstruisanja svojih klijenata, to neminovno nalae da se ue u tzv. odnos
uloga u oviru kojih postoje odreeni principi koji se moraju potovati.
OSNOVNI PRINCIPI I TEHNIKE KONSTRUKTIVISTIKE
PSIHOTERAPIJE U FORENZIKOJ PRIMENI
Konstruktivistiki forenziko-rehabilitacioni postupci temelje se na
Kelijevoj postavci da niko ne mora da bude rtva svoje biografije (Fransella, 1990). Pojedinci postaju duboko involvirani u kriminal i rtve sopstvenih biografija samo onda kada dogaaje u vlastitom ivotu sistematski
konstruiu na antisocijalan, kriminalan nain.
Psihoterapija zasnovana na sistemu linih konstrukata zagovara tezu
da su svim ljudima, pa i najokorelijim, tekim kriminalcima dostupna i
alternativna reenja u razumevanju i tumaenju dogaaja, a s tim u vezi
i u izboru vlastitih postupaka (prosocijalnih, a ne samo antisocijalnih).
Dakle, svako moe da se promeni. ak i viestruki povratnici i naizgled
nepopravljivi kriminalci imaju mogunost da napuste ili barem redukuju
kriminalne obrasce konstruisanja i ponaanja. Zadatak konstruktivistiki
orijentisanog terapeuta je da pomogne klijentu da uvrsti, rekonstruie,
isproba valjanost vlastitog sistema konstrukata. Ali, u tom poslu on nije u
ulozi dominantnog, sveznajueg strunjaka, ve je pre u partnerskom odnosu sa forenzikim klijentom. To je jedan od razloga zbog koga su ovaj
terapijski model zatvorenici spremniji da prihvate, pre nego neke druge
forme psiholokog tretmana.
Vani principi u primeni konstruktivistike psihoterapije u penalnim
ustanovama se, unajkae mogu svesti na sledee odrednice:
onstruktivistika terapija odvija se u dijalogu izmeu terapeuta i
forenzikog klijenta;
prestupnici kao konstuktivistiki klijenti se ne lee, ve se menjaju
sistemi njihovih linih konstrukata;
onstruktivistika terapija usmerena je na stvaranje novih znaenja,
smisla i perspektiva kod uinioca krivinih dela (Stojnov, 2003).
Dva su preduslova da bi se konstruktivistika psihoterapija mogla primenjivati generalno, pa i u penalnim ustanovama.
Prvo, neophodno je da se ustanovi da forenziki klijent nema nikakve
organske poremeaje modanih funkcija, jer je u takvim sluajevima zbog

280

Danka M. Radulovi, Leonora Mihailovi

oteenja misaonih procesa, promena kognitivnih shema ili konstrukata


bitno oteana ili sasvim nemogua;
Drugo, imajui u vidu da se konstrukti manifestuju putem sistema
verbalnih znakova i da se psihoterapijski proces odvija u dijalogu izmeu
terapeuta i klijenta, ne preporuuje se tretman osoba sa teim oteenjem
govorne funkcije, jer bi on bio, ako ne u potpunosti nemogu, onda zasigurno veoma otean.
Dakle, prisustvo modane i govorne disfunkcije kod forenzikih klijenata iskljuuje mogunost primene konstruktivistikog pristupa u njihovom tretmanu. Nikakva druga ogranienja u forenzikoj primeni ovog
pristupa ne postoje, ukljuujui i rad sa izrazito fiziki nasilnim prestupnicima osuenim na viegodinje kazne zatvora.
Ipak, u sprovoenju tretmana mora se imati u vidu da razliite strategije u konstruisanju (npr. tzv. stegnuto konstruisanje, dilacija), mogu
voditi ka antisocijalnom i kriminalnom ponaanju. No, tim strategijama se
ne slue samo kriminalci, niti one same po sebi imaju kriminalni, devijantni
ili pak patoloki karakter, ve ih katkad koriste i normalne, nekriminalne
osobe. Zapravo, one su pre naini putem kojih pojedinci konstruiu dogaaje, druge ljude i sami sebe. U idealnom sluaju, u uslovima optimalnog
funkcionisanja razliite, pa i antisocijalne strategije su balansirane i cikline i pretau se jedna u drugu. Nasuprot tome, neoptimalno funkcionisanje
najee podrazumeva iskljuivu upotrebu jednog dela ciklusa. Tako, kriminalno ponaanje podrazumeva gotovo iskljuivu upotrebu jedne strategije, dok ponaanje nekriminalnih normalnih osoba karakterie meuigra
brojnih strategija koja obezbeuje optimalno konstruisanje (Winter, 2003,
prema: Winter, Walker, 2005). Upotrebu samo jedne strategije karakteristinu za kriminalce odlikuje rigidnost, stereotipnost i ekscesivnost. Posledica jednoobraznog sistema konstrukata je zaglavljenost prestupnika u
sopstvenom konstruisanju, nepokretnost, nesposobnost za napredak i nemogunost rekonstrukcije. Stoga je glavni cilj psihoterapije kriminalaca
upravo rekonstrukcija njihovog sistema linih konstrukata.
Konstruktivnistiki terapijski programi su tehniki eklektini (Winter,
1992), a selekcija terapijskih tehnika bazira se na dijagnostikoj proceni
sistema linih konstrukata, na proceni staza u konstruisanju koje su vodile
kriminalnom ponaanju. U forenzikom konstruktivistikom tretmanu koriste se kvantitativne i kvalitativne terapijske tehnike.
Kod kvantitativnih tehnika svaki element (npr. osobe koje su vane
u klijentovom ivotu) procenjuje se pomou svakog pojedinanog kon-

Primena konstruktivistike terapije u forenzikim uslovima

281

strukta. Preciznije, zadatak klijenta je da svaki od ponuenih elemenata


proceni na svakom od ustanovljenih konstrukata na nekoj unapred predvienoj numerikoj skali procene (najee sedmostepenoj). Kvantitativne
konstruktivistike tehnike, poznate kao mree ili gridovi, predstavljaju jedan vid tehnika sortiranja, a ini ih skup razliitih situacija karakteristinih za tehniku Hi-kvadrata. Osnovna pitanja koja se koriste pri analizi
podataka sa grida su: u kakvom su meusobnom odnosu elementi; u kakvom su meusobnom odnosu konstrukti i u kakvom su odnosu elementi
sa konstruktima.
Za obradu podataka sa grida koriste se statistike procedure od kojih je danas najee u upotrebi FLEXIGRID. Primena mrea posebno
je korisna za prikupljanje podataka onda kada forenziki klijent nije voljan
da due razgovara sa terapeutom o sebi, ili kada nije dovoljno verbalno artikulisan. Ova procedura se koristi i za utvrivanje hijerarhije psiholokih
intervencija sa klijentom, a od pomoi je i prilikom ispitivanja posebnih
psihijatrijskih simptoma ili sindroma. Uz to, ona ima veliki evaluacioni
znaaj jer predstavlja dobar pokazatelj uinka psihoterapije. Grid se danas koristi u razliitim formama, a etiri najee su mree: repertoara,
implikacija otpornosti prema promeni i zavisnosti.
Kvalitativne tehnike mogu se podeliti u dve ire grupe. Prvu ine tehnike koje su zasnovane na naelu o hijerarhijskoj organizaciji konstrukata u sistemu, poznatoj kao teza o geometrizaciji psihikog prostora, a
nazivaju se strukturalne tehnike. Drugu grupu ine tehnike zasnovane
na premisi da je psihiki ivot rezultanta odnosa sa drugim ljudima, zbog
ega se nazivaju relacione tehnike.
U grupi strukturalnih tehnika postoje dve vrste. Jednu ine tehnike koje idu od podreenih ka nadreenim konstruktima u sistemu. One
objanjavaju razloge zbog kojih neko neto radi, tj. koju hipotezu testira.
Primera radi, takva je tehnika lestvienje. Drugu ine tehnike koje idu
u obrnutom smeru, tj. polaze od nadreenih ka podreenim, konkretnim
konstruktima i slue da se vidi kojim konkretnim sadrajem, tj. znaenjem,
pojedinac ispunjava neki konstrukt. Takve su na primer tehnike piramidisanje i tehnika ABC. Tehnika lestvienja zapoinje elicitacijom nekog konstrukta, zatim se utvruje prieljkivani pol konstrukta, da bi se u
formi neusiljene konverzacije dobili odgovori na pitanja za otkrivanje nadreenih konstrukata, odnosno apstraktnih ideja ili uverenja forenzikih
klijenata. Ova tehnika omoguava da se razume zato su neki nadreeni
konstrukti vani i kako se oni vezuju za podreena pitanja koja ivotu daju

282

Danka M. Radulovi, Leonora Mihailovi

znaenje. Tehnika piramidisanja predstavlja obrnutu proceduru jer tei


razumevanju konkretnih ideja prestupnika koje se nalaze u ravni ponaanja. Slino piramidisanju i Tehnika ABC takoe, traga za podreenim
konstruktima, odnosno ispituje implikativne dileme osobe i moe biti veoma korisna u radu sa nasilnim prestupnicima. Njom se istrauju izbori
koji lee u osnovi protivzakonitog ponaanja koga prestupnik uporno ne
moe da se oslobodi (npr. krae, tua), da bi se potom elicitirala suprotnost tog ponaanja. Procedura omoguava da se u konverzaciji reflektuju
prednosti i nedostaci oba ponaanja i zakonitog, socijalno poeljnog i
protivzakonitog.
Relacione tehnike predstavljaju proishod odnosa izmeu prestupnika
i drugih, za njega znaajnih osoba. Jedna od najee korienih tehnika iz
ove grupe je tehnika nazvana Ja usred drugih. Ima za cilj da utvrdi meuljudske relacije forenzikog klijenta i relevantnih drugih i poruke razmenjene u njima jer su one odgovorne za formiranje srnih konstrukata
prestupnika i za formiranje strategija pomou kojih se one mogu validirati, odnosno invalidirati.
KARAKTERISTINI TIPOVI GREAKA U SISTEMU
LINIH KONSTRUKATA VIOLENTNIH PRESTUPNIKA
I DIREKCIJA TRETMANA
Tipine strateke greke u sistemu konstrukata violentnih
prestupnika
Izuavanjem greaka u sistemu linih konstrukata prestupnika bavili
su se brojni autori, a meu njima je i Dejvid Vinter, koji je sistematizovao karakteristine pogreke u konstruisanju nasilnih kriminalaca (Winter,
2003, prema: Horley, 2003). Njegova klasifikacija stratekih greaka povezanih sa deliktima nasilja poiva na skupu kriterijuma koje konstruktivisti nazivaju profesionalni konstrukti. Ovaj skup kriterijuma omoguava
konstruktivistikim terapeutima da detektuju i sumiraju osnovne strategije
u konstruisanju koje prestupnike vode u hronino kriminalno ponaanje.
Strategije konstruisanja sa inherentnom grekom u sistemu linih konstrukata kriminalaca osnov su za diferencijaciju profila nasilnika i one e biti
prikazane u daljem izlaganju.

Primena konstruktivistike terapije u forenzikim uslovima

283

Nasilje kao posledica nedostatka kognitivne kompleksnosti


Brojne studije svedoe o tome da veina kriminalaca pokazuje znake
nedostatka kognitivne kompleksnosti (Winter i drugi 1993, prema: Horley,
2003). Konstruktivistikim terminima govorei nasilni prestupnici ovog
profila, koriste se takvim konstruktima koji su vrlo tesno povezani sa drugim konstruktima u sistemu, a zasnovani su na vrstim ubeenjima i vode
nepromenljivim predvianjima. Ovakvim, tzv. stegnutim konstruktima
postie se preciznost jer svaki element (drugi ljudi, dogaaji, svet) ima
svoje mesto u sistemu konstrukata. Takoe, postie se i postojanost u konstruisanju, budui da je poloaj elemenata (drugih ljudi, dogaaja, sveta) u
sistemu vrsto fiksiran, zbog ega su elementi opaeni uvek na isti nain,
te su oni uglavnom svojstveni habitualnim i rigorozno doslednim violentnim prestupnicima. Vinterova studija (1992) pokazuje da prestupnici koji
su kognitivno jednostavni (i samim tim stegnuto konstruiu) uglavnom
imaju sniene sposobnosti da predvide konstruisanje i ponaanje drugih.
Oni imaju i deficijentne sposobnosti da integriu konfliktne informacije
o drugima, a time i umanjene sposobnosti da adekvatno komuniciraju u
meuljudskim relacijama. Nesklad izmeu oekivanja takvih prestupnika i ishoda njihovih ponaajnih eksperimenata poznat je kao invalidacija
konstruisanja, a predstavlja rizik za recidiv kod kriminalaca koji imaju
veoma stegnut sistem. Naime, takav sistem u kome su konstrukti snano povezani, lomljiv je i vulnerabilan u sluaju strukturalnog kolapsa
(Lawlor, Cochran, 1981, prema: Horley, 2003). Suoen sa osobom koja
se ponaa nekonzistentno njegovim anticipacijama, prestupnik koji stegnuto konstruie ima problem sa razumevanjem perspektive takve osobe.
Stoga se po njemu, u takvoj situaciji jedina dostupna opcija moe uiniti
delikt nasilja, kao pokuaj da se ukloni izvor invalidacije. Blek i saradnici (prema: Horley, 2003) navode da je ovo est primer porodinog nasilja,
pogotovu meu branim parovima kod kojih jedna osoba suvie stegnuto konstruie potencijalni nasilnik, a druga potencijalna rtva to ini
potpuno suprotno, sluei se konstruktima koji trpe raznovrsne ishode i
vode promenljivom predviaju (pomenuti labavi konstrukti karakteristini su za osobe koje se esto premiljaju, koje nemaju krute stavove i
spremne su da toleriu da ishod ponekad moe da bude drugaiji od onog
kakav su zamiljali da e biti).

284

Danka M. Radulovi, Leonora Mihailovi

Nasilje kao posledica osciliranja prestupnika


sa jednog pola konstrukta na drugi
Konstrukti predstavljaju dimenziju sa dva pola (npr. dobar-lo). Sluei se odreenim konstruktom prestupnik sebe, druge ljude i dogaaje
u okruenju pozicionira na jednom od polova date dimenzije. Meutim,
esto se deava da se, usled suoavanja sa odreenim dogaajem, njegovo
iskustvo naglo promeni u svoju suprotnost. Tako na primer, ukoliko je prestupnik sebe doivljavao kao dobru osobu, koristei konstrukt dobar-lo,
moe se desiti da zbog odreenog dogaaja u kome svoje ponaanje nije
mogao percipirati kao dobro on poinje sebe da posmatra koristei drugi
(nepoeljan) pol ove dimenzije, tj. kao lou osobu. Ovakvo kontrasno osciliranje, bez spremnosti da se sopstveni self shvati na neki alternativan
nain (npr. ja sam osoba koja je u osnovi dobra, ali ponekad mogu da
pogreim), u konstruktivizmu se naziva slot-retling. Ovaj proces je veoma esto udruen sa stegnutim konstruisanjem. Istraivanja ukazuju
da ova kombinacija posebno karakterie teke kriminalce koji svet i druge
ljude doivljavaju u kontrastnim dimenzijama (npr. crno-belo, dobro-loe)
i esto se klackaju na polovima ovih dimenzija (Widom, 1976, prema:
Horley, 2003). U takvim uslovima, njihovo nasilniko ponaanje najee
je usmereno na bliske lanove porodice i poznanike koji su prevashodno
konstruisani u pozitivnim terminima. U trenutku kada perceptivni sistem
prestupnika iz nekog razloga biva naruen, automatski dolazi do violentnog odgovora (Howells, 1983, prema: Horley, 2003). Dovoljno je da osoba uradi bilo ta to nije u skladu sa idealizovanom slikom prestupnika o
toj osobi da bi postala potencijalna rtva. U tom trenutku poinitelj gubi
kontrolu, a njegova do tada pozitivna konstrukcija date osobe, iznenada
se pretvara u izrazito negativnu. Poinjeni zloin neretko se u strunim
krugovima tumai kao posledica onoga to se tradicionalno naziva suenje svesti ili zloin iz afeka. Violentno ponaanje prestupnika tada
uglavnom ima, po rtvu fatalne posledice. Nalazi konstruktivistikih autora u vezi sa ovim profilom su konzistentni studijama koje ukazuju na to
da je ekstremno nasilje karakteristika kriminalaca koji nemaju kontrolu u
ekspresiji besa i drugih negativnih emocija (Blackburn, 1986; Megargee,
1966, prema: Radulovi, 2006).
Meutim, poto se slot-retling, osim u konstrukciji drugih, koristi
i u konstrukciji selfa, to takoe moe biti povod za nasilniko ponaanje.
Ovaj profil, primera radi, pronalazimo kod policijskih islednika koji kao

Primena konstruktivistike terapije u forenzikim uslovima

285

odgovor na invalidaciju postaju nasilni u radu sa osumnjienima, svedocima i slino, te primenjuju tue, maltretiranje, iznuivanje priznanja.
Profil karakteristian za slot-retling nasilje identifikovan je i kod
kriminalaca koji principu slot-retlinga konstruiu sopstvene seksualne
uloge (npr. osciluju sa pola konstrukta moan, potentan, ka polu konstrukta impotentan, seksualno neuspean). Zato se ovim tipovima nasilja
mogu opisati sluajevi seksualnih serijskih ubica poput Andreja ikatila
(Winter, 1993, prema: Horley, 2003).
Opisana strategija konstruisanja se identifikuje i kod rtava zlostavljanja, koje nakon pretrpljenog nasilja i same kreu u zaarani krug zlostavljaja drugih (Widom, 1989, prema Horley, 2003).
Nasilje u funkciji navodnog osloboenja od krivice
Konstrukti koji tvore identitet osobe i koji su zasluni za odranje
itavog sistema konstrukata nazivaju se srni. Grupisanjem pojedinih
srnih konstrukata u autonomnu celinu prestupnik formira listu glavnih kriterijuma koji predstavljaju osnov za evaluaciju njegovog ponaanja.
Ovaj sklop kriterijuma naziva se srna uloga. Prestupnik tokom celog ivota nastoji da se ponaa konzistentno sopstvenim oekivanjima. Poto je
srna uloga kriminalca obino tipa ja sam opasna, mona, nasilna osoba,
on tei da se dosledno ponaa u skladu sa ovim subjektivno konstruisanim
standardom. Prema brojnim konstruktivistikim studijama, biti nasilnik je
deo srne uloge violentnih prestupnika (Pollock, Kear-Colwell, 1994,
prema Horley, 2003). Opaanje oiglednog odstupanja ponaanja prestupnika od sklopa srne uloge u konstruktivizmu je definisano kao krivica. Stoga, ukoliko nasilni kriminalac ija je srna uloga ja sam violentna
osoba, odustane od svog nasilnikog protivzakonitog ponaanja, neminovno je da iskusi krivicu. Prestupnik veruje da krivica jedino moe
biti otklonjena novim inom nasilja koji potvruje njegovu originalnu violentnu self-konstrukciju. Ova tendencija objanjava perzistentnu i neodoljivu potrebu hroninih violentnih prestupnika da iznova poini delikte
nasilja. Tako, svakim ponovljenim prestupom nasilnik, zapravo potvruje
sopstveni identitet.
Nasilje u funkciji navodnog izbegavanja stida
Svest pojedinca o nepodudaranju njegovog doivljaja ja kao nasilnika sa nainom na koji drugi konstruiu njegovu ulogu je ono to konstruk-

286

Danka M. Radulovi, Leonora Mihailovi

tivisti nazivaju stidom (McCoy, 1977). Dok nasilje u slubi redukcije


krivice obuhvata ponaanje koje je u skladu sa sopstvenim oekivanjima
prestupnika, dotle nasilje u slubi redukcije stida obuhvata ponaanje
koje je u skladu sa oekivanjima drugih osoba. Primer ovakvog tipa nasilja
su uline tue tokom kojih nasilnik dela u skladu sa oekivanjima grupe,
kako bi izbegao mogue omalovaavanje ukoliko se ne ukljui u njihove
nasilnike podvige.
Nasilje kao navodni posveeni in
Ovaj model konstruisanja tipian je za bombae samoubice koji svoje
nasilje i samoubistvo tretiraju kao dokaz posveenosti plemenitom i uzvienom inu. Osim toga, takav profil sree se i u sluajevima homicida,
npr. kod paranoidnih prestupnika koji imaju ideju da odreene kategorije
ljudi (npr. prostitutke) treba ubiti kako bi se oistio svet. Uz to, Keli
navodi da su i forme suicida koji je izvren u cilju potvrivanja, tj. validacije sistema konstrukata datog pojedinca, primer tzv. posveenog ina
(Kelly, 1961, prema: Horley, 2003).
Hostilno nasilje
Tzv. hostilan profil konstruisanja povezan je trajnim naporom
prestupnika da iznudi validacioni dokaz u prilog one vrste drutvenog
predvianja koja se ve pokazala kao neuspena. Konstruktivisti nazivaju hostilnost tendenciju nasilnika da uporno ulae sav svoj napor za
ostvarenje odreenog cilja, pri tom koristei uvek istu strategiju, mada se
ona bezbroj puta pokazala neefikasnom (Kelly, 1955). Treba, meutim,
napomenuti da nije svako nasilje hostilno, niti su po konstruktivistima
sve hostilne radnje nasilne. Pa ipak, nasilje odreenog dela kriminalaca
vezano je za pokuaj da se svet uklopi u njihove konstrukcije o tom svetu
i stoga se ono u tim sluajevima slobodno moe tretirati kao ekspresija
hostilnosti. Na primer, konstrukcija druge rase kao inferiorne i slabe
moe biti konstantno invalidirana injenicom da pripadnici te rase uivaju odreeni ugled i mo. Jedan od naina da violentni prestupnik, ipak
validira vlastite konstrukcije jeste da eliminie lanove te rase pribegavajui nasilnom inu.

Primena konstruktivistike terapije u forenzikim uslovima

287

Nasilje kao posledica aktivnog razraivanja


perceptivnog polja
Perceptivno polje ili manevarski prostor u kome prestupnik osmiljava
dogaaje moe se znatno proiriti, tako da obuhvati i do tada nekoriene
strategije konstruisanja. Ovakva tendencija prema konstruktivistikim autorima predstavlja tzv. agresivnost i nema nuno negativnu konotaciju.
Meutim, perceptivno polje prestupnika obino se elaborira do nivoa na
kome kao strategiju ukljuuje prevashodno ili iskljuivo nasilniko kriminalno ponaanje. Tada violentni prestupnik manifestuje nasilnost u elji da
otkrije nove aspekate sebe i drugih, pa ak i ako su ovi aspekti po svojim
implikacijama nedvosmisleno ekstremno opasni po druge, ali i po njega
samog (ubistvo i samoubistvo).
Nasilje kao irenje perceptivnog polja
Dok konstruktivistiki shvaena agresivnost podrazumeva razraivanje i formiranje novih strategija u okviru jedne izolovane oblasti (npr.
isprobavanje novih strategija konstruisanja na tzv. profesionalnom planu), postoji i proces irenja perceptivnog polja, odnosno otvaranja novih
zona za eksperimentisanje (npr. nalaenje novog kruga prijatelja na kojima se mogu primeniti ve oformljene strategije violentnog konstruisanja).
Ovaj proces naziva se dilacijom (Kelly, 1955). Prestupnici uglavnom
pribegavaju dilaciji u trenucima kada postojee oblasti u njihovom ivotu iz nekog razloga, ne dovode do zadovoljstva i ispunjenosti. Meutim,
otvaranje novih oblasti kada su u pitanju nasilnici, naalost, obino nema
pozitivne posledice. Naprotiv, njihovo perceptivno polje se po pravilu iri
na ona podruja u kojima im se prua mogunost ispoljavanja jo surovije
nasilne orijentacije.
Nasilje kao suavanje perceptivnog polja
Suprotna strategija od dilacije je strategija postepenog zatvaranja
osobe za nova iskustva. Pored izbegavanja novih iskustava, osoba poinje
da saima spoljanje granice postojeeg perceptivnog polja, a relativno
repetativni mentalni procesi koji proizilaze kao posledica ovog ina nazivaju se konstrikcijom. Konstrikcija u vidu opsenog zatvaranja velikog broja oblasti (npr. prestanak radnog odnosa, izbegavanje prijatelja,
zatvaranje u kuu) est je proces kod depresivnih osoba, dok je prethod-

288

Danka M. Radulovi, Leonora Mihailovi

no opisana dilacija karakteristina za maninu strukturu linosti. Osoba


koja se slui konstrikcijom ograniava svoju panju na predvidive dogaaje koji ne ukljuuju neusklaenosti u sistemu konstrukata. Stoga je, po
Keliju, samoubistvo tipian primer krajnje konstrikcije, dok je ubistvo
in konstrikcije, ukoliko je ono pokuaj da se iz nasilnikovog perceptivnog polja trajno ukloni osoba koja uzrokuje iskustvo nekonzistentnosti u
konstruisanju.
Nasilje kao bekstvo od haosa
Haos i doivljaj apsurdnosti egzistencije mogu navesti prestupnika da
svetu i stvarima da neko vlastito znaenje i ureenje. Ekstremno destruktivne ubice, kao to su serijske ubice, destrukciju posmatraju kao in kreacije (Brady, 2001, prema: Horley, 2003). Dobro je poznato da primarna
motivacija serijskih ubica esto nije ubistvo samo po sebi, ve mo, kontrola i potreba zloinca da stvarima da za njega eljeni oblik. Ova strategija
uoena je ak i na primeru predstavnika humanistikih struka, kao to su
lekari koji su u potrazi za moi i kontrolom ubijali svoje pacijente (npr.
britanski serijski ubica dr Harold ipman je na taj nain ubio vie od 15
svojih pacijenata). Zloini koje su poinili prestupnici ove kategorije (npr.
lekari) mogu se posmatrati i u formi slot-retlinga na relaciji spasilac-ubica (Sitford, 2000, prema: Horley, 2003). Keli je opisao i da nekada i suicid
valja interpretirati kao stanje neodreenosti i haosa u kome sve izgleda
tako nepredvidivo da jedina odreena stvar koju pojedinac moe da uradi
jeste da napusti scenu (Kelly, 1955, 1990).
Nasilje kao nain ivljenja
Teki delikti nasilja, u prvom redu homicidi, mogu postati simptom, a
kako je ustanovljeno u istraivanjima, simptom u krajnjoj instanci postaje
nain ivota violentnog prestupnika (Fransella, 1990). Violentni kriminalac nee odustati od svog simptoma sve dok mu nije dostupna druga
alternativa koja nudi slian stepen strukture i znaenja. tavie, za pojedine nasilnike ubijanje moe poprimiti kvalitet zavisnosti, poznat kao zavisnost od hedonistikog nihilizma. Zloinci ovog tipa veoma su slini
heroinskim zavisnicima, a vlastito nasilje opisuju kao profesiju, kao svoj
glavni princip za organizovanje i anticipovanje sveta (Kray, 2000, prema: Horley, 2003). Ovaj profil nalazimo i u nekim studijama vijetnamskih
veterana.

Primena konstruktivistike terapije u forenzikim uslovima

289

Nasilje kao zajednika konstrukcija


Ovaj tip greaka u sistemu konstrukata karakteristian je za prestupnike koji pripadaju supkulturi nasilja u kojoj se nasilje posmatra kao prirodan, uobiajen i prihvatljiv nain ponaanja i dolaenja do ciljeva.
Takozvane zajednike drutvene konstrukcije vode klimi koja je
popustljiva u odnosu na nedozvoljeno violentno ponaanje. Kros-kulturalne studije predstavljaju dobru ilustraciju povezanosti izmeu socijalnih
konstrukcija i kriminalnog ponaanja (Riches, 1986). Tipini primeri ovog
profila nasilja u okviru zajednikih konstrukcija su homicidni brani parovi koji ubijaju u tandemu, ali i deca nasilnika koja i sama postaju nasilna.
Nasilje kao posledica nedostatka drutvenosti
Studije Toa (Toch, 1992, prema: Horley, 2003) i Vidoma (Widom,
1976, prema: Horley, 2003) izvetavaju o kategoriji nasilnika ija je drutvenost jasno ograniena i iji je kapacitet za konstruisanje procesa konstruisanja drugih osoba, tj. za formiranje odnosa uloga vidljivo oteen.
Ova kategorija nasilnika pogreno zakljuuje da drugi ljudi dogaaje i ljude razumeju tj. konstruiu na isti nain kao i oni, iako je njihovo konstruisanje potpuno idiosinkratino.
Nasilje kao posledica impulsivnosti
Keli je objasnio dinamiku sistema konstrukata uz pomo ciklusa koji
se odigrava u tri faze (faza pregledanja, faza iskljuenja i faza nadzora).
Njima se objanjava proces putem koga odreena kategorija kriminalaca
odluuje da se ponaa na violentan nain. Ovaj proces odluivanja kriminalaca skraeno se naziva PIN ciklus. Ukoliko je faza pregledanja drastino skraena tj. ukoliko prestupnik ne koristi dovoljan broj alternativa
za osmiljavanje odreenog dogaaja, ve odmah reaguje, njegovo konstruisanje odgovara profilu koga karakterie impulsivno konstruisanje.
Nasilje kao posledica impulsivnosti deava se kada nasilnik radi otklanjanja odreene neuskladivosti u sistemu koristi bihevioralne obrasce na
takav nain da izostavlja mogunost odabira prosocijalne nenasilne strategije osmiljavanja te neuskladivosti, koja bi je dovela do adekvatnijeg
reenja.

290

Danka M. Radulovi, Leonora Mihailovi

Smer intervencija u konstruktivistikoj forenzikoj


psihoterapiji
Imajui u vidu osnovi postulat Kelijeve teorije linih konstrukata da
su procesi kod violentnih kriminalaca psiholoki usmereni nainima na
koje oni anticipiraju dogaaje, odnosno da je smer njihovog ponaanja
uslovljen njihovim procesima konstruisanja, jasno je da je kljuni zadatak
u forenzikom terapijskom radu da se promene neadekvatni, neprilagoeni
konstrukti koji tvore logiku nasilja. Kao rezultat toga oekuje se naputanje violentnih kriminalnih modela ponaanja. Psihoterapijske intervencije
variraju od sluaja do sluaja, a nekada mogu biti i dijametralno suprotne.
Tako npr. dok se kod prestupnika ije je nasilje vezano za pokuaj bekstva
od haosa primenjuju intervencije kojima je cilj stezanje konstruisanja,
takav pristup potpuno je neadekvatan za kriminalce ije je nasilje posledica konstruisanja koje je ve veoma stegnuto.
Imajui u vidu heterogenost pogrenih strategija u sistemu konstruisanja nasilnih prestupnika, moraju se jasno markirati opte smernice terapijske intervencije, kako bi se osigurala promena profesionalnih (formalnih) svojstava konstrukata, to bi rezultiralo formiranjem trajnijih,
adekvatnijih strategija u konstruisanju prestupnika.
Dakle, direkcija terapije diktirana je prethodno identifikovanim nasilnim strategijama. U daljem izlaganju elaborirane su odreene preporuke o smeru intervencije kod tipinih greaka u konstruisanju nasilnih
kriminalaca.
Kada je dijagnostifikovano da violentni prestupnik konstruie rigidno, tj. stegnuto intervencija e ii u pravcu tzv. labavljenja
njegovih konstrukcija.
Ukoliko je pak, kriminalno ponaanje posledica slot-retlinga, akcenat e biti na poveanju mogunosti da nadreeni konstrukti u
svoje podruje prime nove dogaaje. Time se poveava permeabilnost, odnosno propustljivost konstrukata kriminalaca za nove
prosocijalne sadraje do nivoa na kome mogu istovremeno obuhvatiti i pozitivne i ranije negativne tendencije u opaanju drugih
ljudi i selfa.
Ako su, meutim, delikti nasilja forenzikog klijenta prevashodno posledica osloboenja od krivice, terapiju valja usmeriti na
definisanje, odnosno stvaranje nove srne uloge. Tako bi se u
terapiji minimizirala krivica, a promena srne uloge kretala bi

Primena konstruktivistike terapije u forenzikim uslovima

291

se od promene perifernijih, ka promeni srnih konstrukata, to


bi prestupnika zatitilo od potencijalnog uruavanja sistema (tzv.
preplavljivanja pretnjom).
Onda kada je agresivno destruktivno, kriminalno ponaanje u slubi
izbegavanja stida, intervencija e ii u pravcu edukovanja prestupnika o negativnim efektima koji su posledica ponaanja u skladu
sa oekivanjima grupe i ukljuie rad na izgradnji novog sistema
moralnih vrednosti.
Identifikuje li se da je nasilniko kriminalno ponaanje vid posveenog ina, prestupnik se konstruktivistikom terapijom usmerava
na pronalaenje alternativnih izvora validacije sopstvenog ivota,
to se naziva propozicionalno konstruisanje.
Kada je kriminalno ponaanje produkt hostilnosti, terapija e ii
u pravcu suzbijanja hostilnih tendencija, bilo da se tiu povreivanja ili samopovreivanja i njihovog usmeravanja na poeljnije
oblasti (npr. hostilnost na profesionalnom planu).
Ispostavi li se da je kriminalno ponaanje posledica agresivnog konstruisanja, terapijsku intervenciju treba valja usmeriti u pravcu iznalaenja socijalno poeljnijih oblasti koje se mogu aktivno elaborisati.
U sluaju da je nasilje proishod dilacije primenjuje se strategija
konstrihovanja, odnosno suavanja perceptivnog polja prestupnika i obrnuto.
Onda kada pomou nasilja forenziki klijent bei od haosa, koji
podrazumeva nepredvidivost, nedostatak strukture i znaenja, treba
se fokusirati na stezanje njegovog sistema konstrukata.
Ako je, pak, kriminalno ponaanje postalo nain ivota datog prestupnika, nuno je otvoriti puteve za propozicionalnije konstruisanje koje pospeuje alternativne poglede na svet.
Ustanovi li se da su delikti nasilja posledica zajednikog konstruisanja, treba dekonstruisati diskurse prestupnika koje promoviu
bilo primarni sistem (porodica), bilo itava kultura.
Ukoliko je violentno ponaanje posledica nedostatka drutvenosti, akcenat u radu sa kriminalcima e biti na formiranju odnosa
uloga, na razvoju autorefleksivnosti i na stvaranju adekvatne mree socijalnih odnosa, tzv.diferenciranih (rasprenih) zavisnosti.
Najzad, kada se radi o violentnom kriminalu koji je rezultat impulsivnosti, terapijska intervencija mora se fokusirati na produenje
faze pregledanja PIN ciklusa.

292

Danka M. Radulovi, Leonora Mihailovi

Pored navedenih smerova rekonstrukcije u okviru kojih se menjanju profesionalna svojstva konstrukata, konstruktivistika psihoterapija
ukljuuje i rekonstrukciju samog sadraja (znaenja) kojim je neki konstrukt ispunjen, koji su oznaeni pojmom sadrinskih svojstava konstrukata. Meutim, dok su formalna svojstva konstrukata univerzalna, sadraj konstrukata je ono to je krajnje idiosinkratino, te se ne mogu dati
opte preporuke o tome kako bi intervencija u svakom konkretnom sluaju
mogla da izgleda. Ipak, mogue je izdvojiti specifian set pitanja koji se
neizostavno koristi u svakoj konstruktivistikoj psihoterapijskoj proceduri, a koji moe biti od pomoi prilikom eksploracije sadraja konstruisanja
(Houston, 2003, prema: Horley, 2003). Meu njima su sledea pitanja: 1)
Kakvo je klijentovo razumevanje sopstvenog prestupnikog ponaanja i kakav smisao ono ima za njega (tj. kako prestupnici konstruiu svet, uopte i
kako konstruiu svoje ponaanje, te u kakvoj su vezi ova dva vida konstruisanja?); 2) Kako prestupnici konstruiu sebe i znaajne druge, ukljuujui
i njihove rtve? Da li je njihovo prestupniko ponaanje kompatibilno sa
njihovom srnom ulogom?; 3) Kako su uinjeni delikti i prestupnikovo
poimanje selfa povezani sa iskustvima iz detinjstva i drugim tekoama
u ivotu? Na koji nain su ta iskustva oblikovala njihovo konstruisanje
sveta i njihove uloge u njemu?; 4) Da li prestupnik vidi potrebu za promenom i da li veruje da je promena mogua (tj. da li postoji diskrepancija
izmeu konstruisanja njegovog sadanjeg selfa, prestupnikog selfa i
idealnog selfa?); Da li prestupnik vidi svoj idealni self kao ulogu koju je
mogue dostii?; 5) Koje su potencijalne prepreke za promenu, tj. naini
konstruisanja koji omoguavaju prestupniku da izbegne mogunost invalidacije kada uini prekraj?
ZAVRNI OSVRT
Konstruktivistika paradigma tumai maladaptabilno antisocijalno i
violentno ponaanje ljudi oslanjajui se na sliku oveka kao aktivnog procesora informacija o sebi i svetu, sposobnog da se menja u pozitivnom,
socijalno prihvatljivom smeru. Otuda je konstruktivistika terapija trasirala svoj put i u forenzikim uslovima. Ipak, njen puni doprinos u rehabilitaciji prestupnika u naim uslovima bie mogue valorizovati, tek kada
ovaj metod postane deo uobiajene prakse u okviru penalnih tretmana i to
nakon viedecenijske primene. Aktuelna pozicija konstruktivizma u svetu

Primena konstruktivistike terapije u forenzikim uslovima

293

afirmie ovaj vid terapije kao jo jednu ozbiljnu ansu za poboljanje loeg
uspeha u tretmanu penalne populacije, naroito hroninih recidivista.
Iz dosadanje primene konstruktivistikog tretmana na forenzikim
uzorcima u razvijenim zemljama jasno je da se u valorizaciji njegovog
doprinosa u podruju rehabilitacije prestupnika moraju sagledati uticaji
mnogih varijabli, a meu njima su nezaobilazne: okruenje, linost prestupnika, vrsta primenjene konstruktivistike terapijske tehnike, znanje i
vetine terapeuta, vrste poinjenih delikata od strane forenzikih klijenata,
naroito delikata nasilja i slino. Za sada je izvesno da je uinak ove forme
terapije bolji u optoj populaciji, nego kada se ona primenjuje na zatvorenicima, to je, uostalom sluaj i sa drugim psihoterapijskim pristupima.
U praksi je uoeno da se neretko konstruktivistiki tretman u zatvorskom
okruenju ukljuuje onda kada drugi vidovi terapija ne daju rezultate i to
samo u vidu kratkotrajne intervencije ili intervencije u stanjima krize, pa
su samim tim i njegovi efekti slabiji. Dugotrajna i opsena primena konstruktivistike terapije je pre izuzetak, nego pravilo. Takoe, personal koji
bi trebalo da sprovodi terapiju, uprkos visokom znanju u podruju konstruktivizma, esto ima malo ili nimalo iskustva u tretmanu kriminalnog
ponaanja, pa se individualna terapija sprovodi zanemarujui psiholoke
osobenosti propulacije kriminalaca. Nekada se uz to prestupnici ne ukljuuju dobrovoljno u terapijski proces, pa je njihova motivacija niskog nivoa. Istina, istraivanja konstruktivista govore da saznanje zatvorenika da
je duina njihovog boravka u zatvoru, izmeu ostalog uslovljena i psiholokim napretkom koji pokazuju, podie njihovu motivisanost za uee u
terapiji na prihvatljiv nivo. Ipak, ostaje problem nespremnosti forenzikih
klijenata da potpuno otvoreno govore o linim problemima pred drugim
zatvorenicima, zbog straha da e izvan terapijske grupe iznete informacije
biti iskoriene protiv njih, ali se sa ovom tekoom takoe, suoavaju i
drugi terapijski pristupi.
Zbog ogranienja u kretanju i kontaktima osuenika brojne konstruktivistike tehnike se teko sprovode u forenzikim uslovima, jer one
po pravilu zahtevaju eksperimentaciju npr. terapija uvrenih uloga
(Kelly, 1955; Winter, 1992, prema: Horley, 2003), te su efektivnije one
tehnike koje iziskuju samo misaoni eksperiment npr. kognitivno restruktuiranje (Horley, 2003) ili postepena senzitizacija (Cautela, 1966,
prema: Horley, 2003).
Uz sva navedena ogranienja, konstruktivistika psihoterapija izdvaja se kao posebno pogodna forma terapije u zatvorskim uslovima zbog

294

Danka M. Radulovi, Leonora Mihailovi

svoje jednostavnosti, razumljivosti, vremenske ekonominosti i kreativnosti, koja je ini lako prilagodljivom na razliita zatvorska okruenja.
Konstruktivizam omoguava da se problemu kriminaliteta prie na jedan
potpuno drugaiji, prestupnicima razumljiviji, ivotan nain, te da se tako
sloen fenomen protivzakonitog i nasilnog ponaanja sagleda kroz prizmu
zastoja pojedinca, pa i ireg drutva.
Dokaz da ova terapija ima sve vanije mesto u sistemu institucionalnog tretmana je i injenica da je razvijen itav repertoar konstruktivistikih terapijskih tehnika samo za potrebe tretmana i rehabilitacije nasilnih
prestupnika (Radulovi, 1999).
Meutim, da bi primena konstruktivizma u forenzikim uslovima
dala optimalne efekte, moraju se kritiki sagledati njegova potencijalna
ogranienja. Tako recimo, nekritina primena tzv. lakovernog pristupa,
u kome se od terapeuta zahteva bezuslovno prihvatanje klijentovih tvrdnji
kao da su istinite, moe biti krajnje neprimerena, ak i opasna u radu sa
okorelim kriminalcima. Takav pristup koji negira potrebu za utvrivanjem
verodostojnosti iskaza prestupnika moe se nai u poziciji teorijskog solipsizma i etikog relativizma/anarhizma (Keung Li, 1990). U tim okolnostima terapeut moe da kae neto o razlozima zbog kojih kriminalci
prave odreene izbore, kao i neto o znaenju tih izbora, ali on ostaje bez
operativnog kriterijuma za odreenje istine (nasuprot lai) i ,dobrote (nasuprot zla). Stoga je prilikom evaluacije ponaanja prestupnika
kao ravog ili dobrog, ili prilikom evaluacije njihovih iskaza kao istinitih
ili lanih, potrebno nai kriterijum izvan konstruktivistike paradigme.
Iako postoje brojne tehnike u njenoj forenzikoj primeni, konstruktivistikoj psihoterapiji mogu se uputiti i kritike vezane za tehnike probleme proizale iz nedostataka pojedinih konstruktivistikih tehnika. Tako
recimo grid, kao najpoznatija kvantitativna tehnika, jeste veoma ekonomian (brzo se zadaje i daje obilje podataka o ispitivanoj osobi), ali
je administracija podataka ponekad dugotrajna, podaci su subjektivni, pa
je teko napraviti njihovu generalizaciju. Pojedini autori istiu da se moraju postaviti ogranienja u primeni grida u radu sa opasnim, posebno
psihopatskim kriminalcima, budui da ova tehnika zahteva maksimalnu
fokusiranost, a panja ovih kategorija prestupnika esto nije na zavidnom
nivou (Norris, 1990). Sa druge strane, kvalitativne tehnike su za terapeuta
komfornije i detaljnije u podacima, ali je interpretacija podataka daleko
dugotrajnija. Budui da se terapijske tehnike gotovo nuno izvode u zatvorskim uslovima, to onemoguava uvebavanje korigovanog ponaanja

Primena konstruktivistike terapije u forenzikim uslovima

295

u prirodnom okruenju. Na taj nain primenjenim konstruktivistikim tehnikama, ba kao i kod ostalih forenzikih terapija nedostaje tzv. ekoloka
valjanost.
Poznato je da zatvorenici kao forenziki klijenti nisu nimalo laka,
ni jednostavna ciljna grupa za terapiju uopte, pa ni za konstruktivistiku
formu rada. Deo problema vezan je i za same uslove pod kojima sa njima
treba raditi. Osim to njihova motivisanost, esto nije intrinzika, mnogim
zatvorenicima nedostaje sposobnost za introspekciju, odnosno sposobnost
nadgledanja i praenja sopstvenih procesa konstruisanja (to se naziva
autorefleksivnost). I pored svega, u kontekstu motivacije forma terapije kakva je konstruktivizam uspeva da istrai razloge zbog kojih su ljudi
blokirani u upotrebi jedne strategije i da pronae alternativne strategije
konstruisanja. Takoe, iako je introspektivnost zatvorenika slaba, zajedniko za sve konstruktivistike tehnike je to to uspevaju da poboljaju
samoposmatranje ispitanika, strukturu i sadraj njihovih sopstvenih teorija
koje slue kao vodi za njihovu delatnost (Stojnov, 2003). Pozivanjem na
koncept oveka-naunika, zatvorenik kao forenziki subjekt, kao ni u
jednoj drugoj formi tretmana, pomera se u konstruktivistikoj terapiji ka
jednoj, prestupnitvu potpuno suprotnoj, drutveno poeljnoj poziciji aktivnog istraivaa. tavie, simbolino on preuzima ulogu naunika, ije
teorije dobijaju ulogu empirijskih podataka i to onih koje valja menjati u
pravcu optimalne socijalne integracije.
LITERATURA
Brennan, D. (1990). Deviancy as a quest for self. In P. Maitland, D. Brennan
(Eds.), Personal construct theory: Deviancy and social work (pp. 2445).
London, UK: London Probation Service and Centre for Personal Construct
Psychology.
Fransella, F. (1990). Opening talk to Conference on PCP deviancy and social
work. In P. Maitland, D. Brennan (Eds.), Personal construct theory: Deviancy and social work (pp.15). London, UK: London Probation Service and
Centre for Personal Construct Psychology.
Horley, J. (2003). Personal construct perspectives on forensic psychology. New
York, NY: Brunner-Routledge.
Kelly, D. (1990). A personal construct psychology perspective on deviance. In P.
Maitland (Eds.), Personal Construct Theory Deviancy and Social Work (pp.
5360). London: Inner London.
Kelly, G. (1955). The Psychology of Personal Constructs. New York: Norton.

296

Danka M. Radulovi, Leonora Mihailovi

Keung Li, C. (1990). Ethics, Politics and Paedophilia: The Relevance of George
Kelly. In P. Maitland, D. Brennan (Eds.), Personal construct theory: Deviancy and social work (pp. 6981). London, UK: London Probation Service
and Centre for Personal Construct Psychology.
McCoy, M. M. (1977). A reconstruction of emotion. In D. Bannister (Ed.), New
perspectives in personal construct theory (pp. 7184). London: Academic
Press.
Norris, M. (1990). Personal Construct Psychology and Deviancy, A Researchers
Perspective. . In P. Maitland, D. Brennan (Eds.), Personal construct theory:
Deviancy and social work (pp. 512). London, UK: London Probation Service and Centre for Personal Construct Psychology.
Radulovi, D. (1999). Mogunosti psihoterapijskog rada u institucionalnom tretmanu osuenih lica. U Z. Stevanovi (Ur.), Reforma sistema izvrenja krivinih sankcija u Jugoslaviji (str. 270286). Beograd: Udruenje penologa
Jugoslavije i Ministarstvo pravde Srbije.
Radulovi, D. (2006). Psihologija kriminala-psihopatija i prestupnitvo. Beograd: Institut za kiminoloka i socioloka istraivanja i Fakultet za specijalnu edukacju i rehabilitaciju.
Riches, D. (1986). The anthropology of violence. Oxford, UK: Blackwell.
Stojnov, D. (2003). Psihologija linih konstrukata uvod u teoriju i terapiju.
Beograd: Zepter Book World.
Winter, D. (1992). Personal construct psychology. In D. A. Winter (Ed.), Clinical practice: Theory, research and applications (pp. 195384). London:
Routledge.
Winter, D. A., Walker, B. M. (2005). Psychological disorder and reconstruction. In D. A. Winter, L. L. Viney (Eds.), Personal construct psychotherapy, advances in theory, practise and research (pp. 2134). London: Whurr
Publishers.
THE APPLICATION OF CONSTRUCTIVIST THERAPY
UNDER A FORENSIC SETTING
Abstract
Due to the fact that the application of George Kellys constructivist psychotherapy in the institutionalized treatment of inmates is becoming ever more common, in this work, the specifics, advantages and shortcomings of its forensic use is
analyzed. From the constructivist perspective, people are active information processors because they continuously take in their surroundings and organize information about the world and themselves in a construct system, thereby putting events
in order and assigning meaning to them. Starting from the basic constructivist idea

Primena konstruktivistike terapije u forenzikim uslovima

297

that individuals do not form static templates for filtering events, but rather develop dynamic constructs which change with new experiences, in this work, through
research and qualitative analysis of a violent criminals personal constructs, it is
concluded how inmates perceive the world in which they live and the people they
meet, why they perform violent criminal acts and why they repeatedly remain in
crime. It has been constituted that chronic violent criminals are imprisoned in
traps of their own constructs, and in order to make behavioral changes possible,
typical mistakes that can be found in their ways of thinking must be corrected.
The primary goal of a constructivist treatment is to, through therapy based
on insight of the inmates system of logic, provide the preconditions for inadequate constructs responsible for criminal behavior to change into a completely
different way to view the world, which would enable permanent letting go of
antisocial models of conduct.
It has been assessed that because of its simplicity and accessibility, this
form of therapy is suitable for inmates, especially considering that it is easily
understandable and forensic clients have an insight into what is happening in
the therapeutic process, which motivates them. Limitations in the application of
this theory are tied to, among other things, the frequent inability of inmates to be
introspective.
Key words: constructivist psychotherapy, inmates, forensic setting

Kriminalitet osoba sa Aspergerovim


sindromom

Nenad Glumbi
Apstrakt
Aspergerov sindrom je poremeaj autistikog spektra koji je u oba vodea klasifikaciona sistema (SZO, 1992; DSM-IV-TR, 2000) ukljuen u kategoriju
pervazivnih poremeaja razvoja. Osobe sa Aspergerovim sindromom ispoljavaju
znaajne deficite u recipronim socijalnim interakcijama i sposobnosti komunikacije. Karakterie ih ogranien i suen repertoar interesovanja i aktivnosti, a kao
glavne klinike karakteristike navode se i egocentrizam, nedostatak empatije i
nesposobnost uspostavljanja odnosa sa drugim osobama.
Iako nema mnogo dokaza o bilo kakvoj znaajnijoj povezanosti izmeu Aspergerovog sindroma i kriminaliteta, brojne studije sluaja ukazuju na mogunost
da jedinstvene klinike karakteristike mogu da poveaju vulnerabilnost osoba sa
ovim sindromom u oblasti krenja zakonskih normi. Klinike karakteristike povezane sa krivinim delima su: abnormalna i repetitivna interesovanja i aktivnosti, nedostatak empatije, nesposobnost predvianja posledica vlastitih aktivnosti
i oteenje centralne koherencije. Neka istraivanja pokazuju da se kriminalitet
ovih osoba pre moe objasniti pridruenim psihijatrijskim oboljenjima, nego samim pervazivnim poremeajem razvoja.
Istraivake studije sprovedene u specijalnim forenzikim klinikama, ukazuju na poveanu uestalost podmetanja poara kod optuenih sa Aspergerovim
sindromom, dok su dela protiv polne slobode i druga dela nasilja u istoj ili ak u
manjoj meri zastupljena kod ovih osoba u odnosu na kontrolnu grupu osoba koje
su prole forenziku psihijatrijsku evaluaciju.
Preventivne programe treba bazirati na bihejvioralnim intervencijama, koje
ukljuuju ustanovljavanje jasnih pravila ponaanja, trening socijalnih vetina i
tretman komorbidnih poremeaja.
Kljune rei: Aspergerov sindrom, prestupnici, pervazivni poremeaji razvoja

300

Nenad Glumbi

DIJAGNOSTIKI KRITERIJUMI
ZA ASPERGEROV SINDROM
Prve opise poremeaja koji je danas poznat pod nazivom Aspergerov
sindrom nalazimo u radu ruskog neurologa Eve Suhareve, publikovanom
jo 1926. godine. ira nauna javnost bie upoznata sa detaljima ovog
rada posredstvom prevoda Sule Volf koji je publikovan sedamdeset godina
poto je originalni rad objavljen (Ssucharewa, Wolff, 1996). U meuvremenu, detalje navedene klinike slike strunoj javnosti je predstavio Hans
Asperger, etrdesetih godina prolog veka (Asperger, 1944). Na osnovu
njegovog opisa Lorna Ving (Wing, 1981) predloila je da se, osim esto
koriene sintagme autistini poremeaj, u svakodnevnu upotrebu uvode i
termin Aspergerov sindrom, predlaui, istovremeno i listu dijagnostikih
kriterijuma za ovaj poremeaj:
govor se razvija na vreme, stereotipan je, sa neobinim sadrajima
i pedantan,
neverbalna komunikacija je siromana; facijalna ekspresija je siromana, glas je monoton, a gestovi neadekvatni,
socijalne interakcije su bez reciprociteta i empatije,
ove osobe ispoljavaju otpor na promene,
nespretne su i imaju neobian stav tela i
ispoljavaju ograniena i specifina interesovanja.
Proi e meutim vie od deset godina pre nego to Svetska zdravstvena organizacija i Amerika asocijacija psihijatara budu uvrstile Aspergerov sindrom u svoje zvanine klasifikacione sisteme (ICD-10, SZO,
1992; DSM-IV, APA, 1994).
Iako su, kao to emo videti, prvi izvetaji o krivinim delima koja su
poinile osobe sa Aspergerovim sindromom publikovani jo osamdesetih
godina 20. veka, dijagnoza je bazirana na arbitrarno izabranim kriterijumima, najee Gilberga i Gilberga (Gillberg, Gillberg, 1989). To praktino
znai da su sve do pre dvadesetak godine osobe sa Aspergerovim sindromom bile neprepoznate u krivino-pravnom sistemu.

Kriminalitet osoba sa Aspergerovim sindromom

301

Tabela 1. Dijagnostiki kriterijumi za Aspergerov sindrom


ICD-10 (SZO, 1992)

A. Nema znakova kanjenja u ekspresivnom i receptivnom govoru ili kognitivnom razvoju. Za postavljanje dijagnoze potrebno je da se prve rei jave pre
druge godine, a da se komunikativne fraze koriste do tree godine. Vetine samoposluivanja, adaptivno ponaanje i interesovanje za sredinu tokom prve tri
godine moraju biti u nivou normalnog intelektualnog razvoja. Motorna nespretnost je uobiajena, ali nije neophodna dijagnostika karakteristika. Izolovane,
specijalne vetine povezane su sa abnormalnim preokupacijama, ali nisu neophodne za dijagnozu.
B. kvalitativna oteenja recipronih C. ogranieni, repetitivni i stereotipni
socijalnih interakcija (2 od 4)
obrasci ponaanja, interesovanja i aktivnosti (1 od 4)
1. Nesposobnost da se kontakt pogle- 1. Preokupacija stereotipnim i restrikdom, facijalna ekspresija, poloaj tela i tivnim obrascem interesovanja koji
gestovi na prikladan nain iskoriste za je abnormalan u sadraju i fokusu; ili
regulisanje socijalnih interakcija.
jedno ili vie interesovanja koji su abnormalni u intenzitetu i ograniene su
2. Nesposobnost uspostavljanja odnosa
prirode, ali nisu abnormalni u sadraju
sa vrnjacima koji bi ukljuivali uzajaili fokusu.
mnu razmenu interesovanja, aktivnosti
i emocija.
2. Oevidno kompulziva privrenost
specifinim, nefunkcionalnim rutinama
3. Nedostatak spontanog uea u raili ritualima.
dosti, interesovanjima ili postignuima
drugih ljudi.
3. Stereotipni i repetitivni motorni manirizmi koji mogu da ukljuuju samo
4. Nedostatak socioemocionalnog reruke i prste (lepranje, uvrtanje) ili pak
ciprociteta koji se ispoljava poremesloene pokrete celog tela.
enom ili devijantom reakcijom na
emocije drugih ljudi; pomanjkanjem 4. Preokupacija delovima objekata ili
sposobnosti da se ponaanje modulie nefunkcionalnim elementima igraaka
u skladu sa socijalnim kontekstom i lo- (kao to su miris, tekstura ili zvuk i viom integracijom socijalnog, emocio- bracije koje proizvode).
nalnog i komunikativnog ponaanja.
D. Poremeaj se ne moe pripisati drugim varijetetima pervazivnih poremeaja
razvoja, shizofreniji, shizotipalnom poremeaju, opsesivno-kompulzivnom poremeaju, anankastinom poremeaju linosti i poremeaju vezivanja u detinjstvu.

Dijagnostiki kriterijumi za Aspergerov sindrom, prezentovani u Tabeli 1, gotovo su identini onima koje opisuje Amerika asocijacija psihijatara u revidiranoj verziji svog prirunika (APA, DSM-IV-TR, 2000).
Kliniari koji primenjuju jedan od navedenih dijagnostikih sistema sa

302

Nenad Glumbi

visokim stepenom podudarnosti postavie navedenu dijagnozu kod dece i


adolescenata. Meutim, odrasle osobe sa Aspergerovim sindromom esto
nisu dijagnostikovane, a navedena dijagnostika uputstva obino se ne odnose na karakteristike klinike slike u adultnom periodu.
Mogunost primene specijalizovanih instrumenata za detekciju poremeaja autistikog spektra, pa samim tim i Aspergerovog sindroma, u
adultnom periodu, od izuzetne je vanosti za sve one koji se bave forenzikom psihijatrijskom procenom odraslih poinilaca krivinih dela.
STUDIJE PREVALENCIJE
Uprkos injenici da se najvei broj osoba sa Aspergerovim sindromom
skrupulozno potinjava zakonskim normama (Katz, Zemishlany, 2006;
Murrie et al., 2002; Wing, 1997), sklonost pojedinaca ka prestupnikom
ponaanju zapazio je i sam Hans Asperger u svom prvom izvetaju o autistinoj psihopatiji (Asperger, 1944). Osamdesetih godina 20. veka, kada
Aspergerov sindrom jo nije bio prepoznat kao poseban nozoloki entitet,
Moson sa saradnicima (Mawson et al., 1985) je tvrdio da je nasilniko
ponaanje ovih osoba sasvim uobiajeno i da u ustanovama za stacionirani
smetaj verovatno ima puno osoba sa ovim sindromom. est godina kasnije naunoj javnosti predstavljena je studija u kojoj su sabrani podaci o 132
osobe sa Aspergerovim sindromom ije su studije sluaja publikovane u
periodu od 1944. do 1990. godine. Samo je kod trojice (2,3%) ispitanika
zabeleena istorija nasilnikog ponaanja. Uvoenjem liberalnijih kriterijuma za kvalifikovanje odreenog ponaanja kao nasilnikog, utvreno je
da 5,6% osoba sa Aspergerovim sindromom ispoljava odreene forme nasilnikog ponaanja, to ih ne razlikuje bitnije od osoba iz opte populacije
(Ghaziudin, Tsai, Ghaziudin, 1991).
Hok sa saradnicima (Hawk et al., 1993) jo tada je tvrdio da je prevalencija zapravo mnogo vea, jer su navedenim istraivanjem obuhvaeni
samo sluajevi koji su sudski procesuirani, dok su svi oni protiv kojih nije
podignuta optunica, kao i oni koji su ukljueni u razliite diverzione programe, ostali nedetektovani.
Vea panja javnosti za ova pitanja inicirana je novinskim izvetajima
o nasilnikom ponaanju dece i adolescenata sa Aspergerovim sindromom,
koji datiraju iz ranih devedesetih godina prolog veka. Najveu senzaciju izazvao je sluaj sedmogodinjeg deaka sa Aspergerovim sindromom

Kriminalitet osoba sa Aspergerovim sindromom

303

koji je ubio svog estomesenog brata sa sedamnaest uboda noem, odsekavi mu pri tom levu aku, a zatim se sam prijavio policiji. Uporedo sa
novinskim lancima, povremeno su se i u ozbiljnim naunim asopisima
pojavljivali slini opisi, uglavnom u formi kazuistike.
Godinama su u naunoj literaturi, koja se bavi prestupnikim ponaanjem osoba sa Aspergerovim sindromom, opisivane samo studije sluaja,
da bi se tek u poslednje vreme pojavile i prve studije prevalencije. U jednom od prvih istraivanja tog tipa ispitano je 2.500 pacijenata koji su leeni u jedinici intenzivne psihijatrijske nege u Rimu. Aspergerov sindrom je
dijagnostikovan kod petorice mukaraca koji su u isto vreme imali i istoriju nasilnikog ponaanja (Raja, Azzoni, 2001). Ovakav uzorak ne moe se
smatrati reprezentativnim, budui da je nasilniko ponaanje i inae jedan
od najznaajnijih faktora za prijem u navedenu ustanovu. U drugoj, populacionoj studiji, nije naena razlika u odnosu na uestalost prestupnikog
ponaanja izmeu osoba sa Aspergerovim sindromom i ispitanika iz opte
populacije (Woodbury-Smith et al., 2006). Dobijeni podaci zasnovani su
na samoizvetaju, iako postoji sumnja da je ovakva tehnika ispitivanja neprikladna za osobe sa visokofunkcionalnim autizmom. Osim toga, veliki
broj ispitanika odbio je da uestvuje u istraivanju to znatno umanjuje
mogunost izvoenja optijih zakljuaka.
Osim navedenih izuzetaka, studije prevalencije obino su ograniene
na specijalizovane forenzike klinike, pa samim tim i na veoma selekcionisane uzorke. Na dobijene podatke svakako utie i raznolikost kriterijuma
za dijagnostikovanje pojedinih pervazivnih poremeaja. Tek se u poslednjih desetak godina iskristalisao spisak klinikih simptoma neophodan za
postavljanje dijagnoze poremeaja autistikog spektra. U poslednjoj deceniji prolog veka jo uvek je bilo mogue da se odreeni skup klinikih
manifestacija dovede u vezu sa Aspergerovim sindromom, samo na osnovu odluke da li e se primenjivati rigorozniji ili liberalniji dijagnostiki
kriterijumi. Oprezniji autori su jo tada paralelno koristili obe dijagnostike sheme.
Tako je, procenom celokupne muke populacije u specijalnoj bolnici
Brodmur, utvrena prevalencija od 1,5%, a po manje strogim kriterijumima od 2,3%, osoba sa Aspergerovim sindromom (Cragg, Shah, 1994).
Imajui u vidu da je u to vreme oekivana prevalencija poremeaja autistikog spektra u optoj populaciji bila 0,36% (Ehlers, Gillberg, 1993),
lako se moe zakljuiti da je prevalencija osoba sa Aspergerovim sindromom u specijalnim psihijatrijskim bolnicima znatno vea. Vano je nagla-

304

Nenad Glumbi

siti da je samo jedna treina detektovanih prestupnika ve imala dijagnozu


Aspergerovog sindroma u trenutku izvrenja krivinog dela.
Sledeim istraivanjem, sprovedenim u Velikoj Britaniji, obuhvaeni
su svi pacijenti iz sve tri poznate specijalne psihijatrijske klinike sa visokim nivoom obezbeenja Brodmura, Ramptona i Avorta. Pacijenti iz
Brodmura, ispitani u prethodno navedenoj studiji, predstavljali su poduzorak u novom istraivanju. U celokupnom uzorku od 1.305 ispitanika, 31
(2,4%) pacijent imao je poremeaj autistikog spektra, a od tog broja ak
je 21 pacijent (tj. 1,6% celokupnog uzorka) imao dijagnozu Aspergerovog
sindroma. U ovoj studiji tek je svaki deseti pacijent sa Aspergerovim sindromom dijagnostikovan pre sprovedenog istraivanja. Preostali sluajevi
imali su netane dijagnoze, najee shizofrenije ili poremeaja linosti
(Hare et al., 1999).
U jednoj studiji kohorte kojom su obuhvaeni procesuirani mukarci,
starosti izmeu 15. i 22. godine, naeno je da 3% mlaih mukaraca, upuenih na psihijatrijsko vetaenje, ispunjava klinike kriterijume za Aspergerov sindrom. Kao i u prethodnom istraivanju, u mnogim sluajevima
navoene su pogrene dijagnoze. Naime, u ranim studijama razvojni poremeaji nisu ni detektovani, ve su pogreno voeni kao poremeaji linosti. Uvidom u dosijea istraivai su zakljuili da ak 53% ispitanika ima
dijagnozu poremeaja linosti. Kada su ovi sluajevi detaljnije razmotreni,
ispostavilo se da, od ukupnog broja ispitanika sa navedenom dijagnozom,
ak 15% ima sigurnu, a 12% verovatnu dijagnozu Aspergerovog sindroma. Kod dodatnih 17% ispitanika dijagnostikovan je nespecifikovani pervazivni poremeaj razvoja (Siponmaa et al., 2001).
Ova studija vedskih autora prva je u seriji slinih istraivanja sprovedenih u nordijskim zemljama, posebno u vedskoj. Najprecizniji epidemioloki podaci upravo se i mogu dobiti iz vedske, budui da ova zemlja,
sa jedva neto vie od devet miliona stanovnika, ima najvei nacionalni
registar pacijenata u svetu. Naime, u vedskoj svi stanovnici, ukljuujui i imigrante, dobijaju identifikacioni broj koji se koristi u nacionalnom
registru za zdravstvenu zatitu i u nacionalnom registru za kriminal. Ovaj
registar ukljuuje sve osobe koje su primljene u bilo koju optu ili psihijatrijsku kliniku na procenu i tretman, ukljuujui i zatvorske bolnice
i nekoliko privatnih klinika. Na taj nain je svaku kliniku dijagnozu i
svako krivino delo mogue dovesti u vezu sa jedinstvenim identifikacionim brojem. Smatra se da ovaj broj nedostaje u manje od 1% sluajeva
(Lngstrm et al., 2009).

Kriminalitet osoba sa Aspergerovim sindromom

305

Nedavno sprovedenim istraivanjem u vedskoj obuhvaeni su ispitanici iz tri populacije: pacijenti specijalne psihijatrijske bolnice; ispitanici
koji su upueni na forenziko psihijatrijsko ispitivanje pre suenja zbog
tekih zloina i socijalno neprilagoeni ispitanici iz dve specijalne institucije za adolescente. Rezultati pokazuju da je prevalencija osoba sa Aspergerovim sindromom u forenzikim ustanovama oko 3%, te da u navedenim ustanovama ima jo najmanje 10% tienika sa atipinim autizmom
(Anckarsater, 2008). U ovom istraivanju naeno je da 88% ispitanika sa
Aspergerovim sindromom ima i neka komorbidna stanja: opsesivno-kompulzivni poremeaj, ADHD, il de la Turetov sindrom, disocijativni poremeaj, bipolarni poremeaj, anksiozni poremeaj, pedofiliju, poremeaje
navika i impulsa (piromaniju i patoloko kockanje) i drugo.
Analizom 17 publikacija koje se bave problematikom nasilnikog ponaanja osoba sa Aspergerovim sindromom ameriki autori nalaze da je
29,7% ovih osoba u trenutku kada je poinjeno krivino delo imalo jo
neki psihijatrijski poremeaj, dok je kod 54% ispitanika psihijatrijski komorbiditet vrlo verovatan (Newman, Ghaziuddin, 2008).
Palermo (2004) smatra da se agresija, udruena sa kriminalnim ponaanjem, kod osoba sa poremeajima autistikog spektra, pre moe pripisati
komorbidnim stanjima kao to su ADHD, bipolarni poremeaj i depresija, nego pervazivnom poremeaju. U velikom broju sluajeva, meutim,
razloge za izvrenje krivinog dela mogue je pronai u karakteristikama
klinike slike.
Na osnovu relativno retkih istraivanja teko je utvrditi da li je uopte
uestalost nasilnikog ponaanja kod osoba sa Aspergerovim sindromom
vea nego u optoj populaciji. Navedene studije uglavnom su realizovane u forenzikim klinikama to bitno smanjuje mogunost generalizacije
dobijenih nalaza. Jedno od retkih istraivanja kojim su obuhvaene sve
slube koje bi mogle da budu u kontaktu sa osobama sa Aspergerovim
sindromom, od forenzikih do servisa koji deluju pri lokalnoj zajednici,
realizovano je u geografskom regionu Junog Velsa u kome ivi 1,2 miliona stanovnika. Detektovano je 126 osoba sa Aspergerovim sindromom,
pri emu su 33 osobe ispoljavale prestupniko ponaanje koje bi ih moglo
dovesti u vezu sa krivino-pravnim sistemom. Svi su bili mukarci, starosti izmeu 18. i 61. godine. U trenutku istraivanja desetoro je ivelo nezavisno, devetoro u forenzikom setingu, trojica su bila u zatvoru, osmorica
u instituciji za mentalno zdravlje, dvojica u posebnoj ustanovi za autizam,
a jedan je iveo u ustanovi za osobe sa intelektualnom ometenou. I u

306

Nenad Glumbi

ovom sluaju prestupnici sa Aspergerovim sindromom imali su dodatne


psihijatrijske dijagnoze: shizofreniju, depresiju, anksiozni poremeaj, poremeaj panje ili poremeaj linosti (Allen et al., 2008).
U oekivanju brojnijih istraivakih projekata koji e se realizovati
unutar lokalne zajednice moramo imati u vidu da je prestupniko ponaanje osoba sa Aspergerovim sindromom realnost iji znaaj nikako nee
umanjiti informacije o mogue niskoj prevalenciji. Program prevencije
prestupnikog ponaanja u ovoj populaciji morao bi da uzme u obzir pokretake mehanizme prestupnitva ije korene najlake moemo nai u
klinikoj slici Aspergerovog sindroma.
POVEZANOST KRIVINIH DELA SA KLINIKIM
MANIFESTACIJAMA
Iako jedinstvene klinike karakteristike ine osobe sa Aspergerovim
sindromom podlonijim viktimizaciji, u nekim sluajevima su te iste karakteristike predstavljale znaajan faktor za izvrenje krivinih dela.
Gotovo svi dostupni podaci ukazuju na uestalo podmetanje poara u
ovoj populaciji. Poreenjem ispitanika sa Aspergerovim sindromom koji
su smeteni u specijalizovane ustanove sa pojaanim nadzorom i drugih
tienika, utvreno je da su razliiti oblici seksualnog nasilja rei kod ispitanika sa Aspergerovim sindromom, da su ubistva na nivou oekivanom
za taj tip ustanova, ali i da je podmetanje poara znatno ee (Hare et al.,
1999). U ispitivanom uzorku Herova sa saradnicima nalazi da je svaki deseti tienik iz kontrolne grupe podmetao poare, dok je u poduzorku osoba sa Aspergerovim sindromom bilo 16% optuenih za isto krivino delo.
U ve spominjanom istraivanju vedskih autora, sprovedenom na uzorku
prestupnika sa mentalnim poremeajima, utvreno je da su, od ukupno
registrovanih 16 sluajeva podmetanja poara, deset puta (63%) to delo
poinile osobe sa Aspergerovim sindromom (Siponmaa et al., 2001).
Na sline rezultate ukazuje i istraivanje danskih autora sa zanimljivim metodolokim dizajnom (Mouridsen et al., 2008). Naime, ovi autori
su ispitali 114 optuenih, ali ne i osuenih osoba sa Aspergerovim sindromom. Kontrolna grupa je pravljena tako to su za svakog optuenog
sa Aspergerovim sindromom pronaene tri neurotipine osobe istog pola
i socijalnog statusa koje su roene istog dana kada i osoba sa Aspergerovim sindromom. Analizom su obuhvaena sledea dela: nasilje (sva dela

Kriminalitet osoba sa Aspergerovim sindromom

307

koja ukljuuju interpersonalnu agresiju ili pretnju agresijom), pljake,


neovlaeno posedovanje oruja, seksualni napadi, podmetanje poara,
krae, neovlaeno stavljanje u promet opojnih sredstava, vandalizam,
prevare, dela protiv imovine, trgovina ukradenom robom, saobraajni
prekraji i drugi prestupi. Izmeu dva poduzorka naena je statistiki
znaajna razlika samo u uestalosti saobraajnih prekraja (oekivano
eih kod osoba iz opte populacije) i podmetanja poara, kojima su sklonije osobe sa Aspergerovim sindromom.
Navedena istraivanja, uz pojedinane studije sluaja, podstakla su
zanimanje naune javnosti za populaciju osoba osuenih zbog podmetanja
poara. U jednom istraivanju analizirana je dokumentacija forenzikih
psihijatara koja obuhvata 214 osoba optuenih za podmetanje poara u
vedskoj, u periodu od 1997. do 2001. godine. Ustanovljeno je da, od
ukupnog broja mukaraca koji su podmetali poare, 7,1% ima dijagnozu
Aspergerovog sindroma. Treba imati u vidu da u poduzorku poinilaca
drugih krivinih dela samo 2,5% optuenih ima ovu dijagnozu. U poduzorku ena, poinilaca razliitih krivinih dela, nalazi se 3,4% ispitanica sa
Aspergerovim sindromom optuenih za podmetanje poara, dok je 2,6%
ena sa ovim poremeajem optueno za druga krivina dela (Enayati et
al., 2008).
Da se pretpostaviti da se u najveem broju sluajeva podmetanje
poara moe dovesti u vezu sa uskim, ogranienim interesovanjima. U literaturi je jo pre dve decenije opisan sluaj sedamnaestogodinjeg mladia
sa Aspergerovim sindromom koji je esto podmetao poare kako bi gledao
vatru kojom je bio fasciniran (Everall, Lecouteur, 1990). Bari-Vol i Malen
(Barry-Walsh, Mullen, 2003) opisuju nekoliko slinih sluajeva, meu njima i mladia koji je od detinjstva imao potekoe u socijalnoj komunikaciji. Interesovao se za pokretne objekte sve do adolescencije, kada je postao
zainteresovan za znaenje pojedinanih rei, za renike i za smerove ulica.
U isto vreme postao je opsednut gledanjem plamiaka koji trepere, a posebno je voleo da gleda plamen upaljenog gasa. Uprkos tome to je umeo
da navede mogue opasnosti od vatre, podmetnuo je poar da bi mogao da
uiva u plamenu.
Nisu svi sluajevi podmetanja poara izazvani interesovanjem za vatru. Isti autori navode i sluaj mukarca sa Aspergerovim sindromom koji
je, osim interesovanja za avionsko oruje iz Drugog svetskog rata, opsesivno sluao uvek istu radio stanicu. Problemi su nastali kada je lokalni
religijski radio dobio frekvenciju vrlo blisku frekvencije njegove omiljene

308

Nenad Glumbi

stanice to je dovodilo do interferencije signala. Na seriju protestnih pisama koje je uputio konkurentskoj radio stanici kao odgovor je dobio blagoslov urednika stanice. Problem je reio tako to je upalio radio stanicu koja
mu je ometala signal, zatim se pohvalio kako je uspeno reio problem,
izrazivi uenje to su istrani organi zainteresovani za ovaj sluaj.
Ovaj poslednji sluaj se delimino moe objasniti i nedostatkom centralne koherencije. Pojam centralne koherencije uvela je Uta Frit (Frith,
1989) opisujui ga kao proces prirodne tendencije ljudi da svoje sagledavanje sveta konstruiu kao bogatu, ali jedinstvenu tapiseriju ivotnih iskustava. Na perceptivnom planu, nedostatak centralne koherencije obino se
ispoljava opsesivnim interesovanjem za nebitne i nefunkcionalne delove
objekata kao to su boja, miris ili vibracija (Glumbi, 2009). Na isti nain,
osobe sa deficitom centralne koherencije parcijalno obrauju informacije
vezane za etika naela i zakonske norme. Stoga, one mogu biti ukljuene
u kriminalne aktivnosti, zbog ekscesivne preokupiranosti visoko fokusiranim unutranjim interesovanjima, uz ignorisanje socijalnih konsekvenci,
ukljuujui i zakonske sankcije.
Osobe sa Aspergerovim sindromom teko mogu da razumeju kauzalne relacije, pa su neka krivina dela vezana za neuspene osvetnike akcije. Tako je Mari (Murrie et al., 2004) opisao mladia sa Aspergerovim sindromom ije je detinjstvo obeleilo opsesivno interesovanje za ribe, ptice
i drevne zamkove, kao i beskrajno dug ritual ishrane. Deca u koli su ga
neprestano zadirkivala, a njihove uvrede je teko podnosio i dugo pamtio,
govorei o tome kako su ga prskali pitoljem na vodu godinama poto se
to dogodilo. Ideja za osvetu sinula mu je kada je video reportau o poaru.
Odluio je da i sam podmetne poar i tako im se osveti. Zatim je zapalio
kuu potpuno nepoznatih ljudi koji nemaju nikave veze sa decom koja
su ga nekada proganjala. Na uenje inspektora koji je sprovodio istragu
ispriao je da se osveta sastoji u tome to upaljena kua ima slinosti sa
kuom u kojoj su nekada stanovali deaci iz njegove kole.
Socijalna naivnost i nedostatak empatije jasno se mogu uoiti i kod
poinilaca krivinih dela protiv polne slobode. Empatija ima kognitivnu i
afektivnu komponentu (Blair, 2008). Dok je kod klasinih psihopata najee oteena afektivna komponenta, usled ega ove osobe ne saoseaju
sa svojim rtvama, kod osoba sa Aspergerovim sindromom ustanovljen je
izrazit deficit u kognitivnoj komponenti empatije tzv. teoriji uma. Teorija
uma je sposobnost pripisivanja mentalnih stanja kao to su emocije, elje,
verovanja i namere, sebi i drugima (Charman, Campbell, Edwards, 1998).

Kriminalitet osoba sa Aspergerovim sindromom

309

Osobe sa nerazvijenom teorijom uma teko mogu da predvide socijalne


posledice svog ponaanja i reakcije drugih ljudi na njihovo ponaanje. One
zapravo ne mogu da shvate da neka druga osoba moe da ima drugaije
kognitivno i emocionalno iskustvo vezano za isti dogaaj.
U literaturi su opisani raznovrsni oblici seksualno neprihvatljivog
ponaanja osoba sa Aspergerovim sindromom: kada mukarac obuen u
ensku odeu dodiruje grudi nepoznatih ena (Baron-Cohen, 1988); perzistentni pokuaji da se ostvari homoseksualni odnos iskljuivo sa crncima
heteroseksualne orijentacije (Haskins, Silva, 2006); sakupljanje pornografskih snimaka dece (Allen et al., 2008; Murrie et al., 2008), a nekada i
njihovo pokazivanje drugoj deci. Pojedini sluajevi zadovoljavaju kriterijume za postavljanje dodatne dijagnoze pedofilije ili fetiizma.
Osim oevidno aseksualnih osoba sa Aspergerovim sindromom, u literaturi su opisani i brojni sluajevi adolescenata i odraslih mukaraca sa
ovim poremeajem koji nisu ostvarili eljene seksualne odnose zbog nedostatka socijalnih vetina, potekoa u prepoznavanju facijalne ekspresije i
nedostatka empatije. U tom smislu veoma je ilustrativan sluaj hiperseksualnog mukarca sa Aspergerovim sindromom koga opisuje Mari (Murrie et
al., 2004). Razvojna istorija ukazuje na kompulzivnu masturbaciju koja je
poela u desetoj godini i opsednutost potrebom da ostvari seksualni odnos.
Ovaj pacijent je pretpostavio da e ene koje su pristale da mu pomognu u
kupovini pristati i na seksualni odnos. Poto se to nije dogodilo, smislio je
drugu taktiku: iznajmio je stan osobama koje su preprodavale drogu oekujui da e sa njima ostvariti seksualni kontakt. Ubrzo je postao predmet zlostavljanja svojih komija koji su saznali za njegovu opsesiju, ali i za njegovu
socijalnu naivnost. Organizovali su urku i naterali ga da ima seksualni odnos sa lutkom, na ta je on pristao verujui da e se neka od uesnica urke
posle toga sigurno zaljubiti u njega. Seksualne odnose je napokon ostvario
sa petnaestogodinjim beskunikom koga je primio u stan i koji ga je potom
opljakao. Nesvestan da je seksualni odnos sa maloletnikom krivino delo,
prijavio je pljaku policiji uz detaljan opis svojih odnosa sa pljakaem.
Prema neuropsiholokom modelu top-down modulacije nai bihejvioralni izbori baziraju na dugotrajnim ciljevima. Naime, nervni sistem neurotipinih ljudi je sposoban da podstakne one oblike neuralnih aktivnosti
koji su povezani sa znaajnim informacijama i da potisne aktivnosti koje
se asociraju sa irelevantnim informacijama. Nedostatak ovakve modulacije kod osoba sa visokofunkcionalnim autizmom ini ih nesposobnim da se
odbrane od senzornih zasienja (Frith, 2004), ali i od vlastitih opsesija.

310

Nenad Glumbi

Kada fiksacije nisu praene sveu o socijalnim normama i ogranienjima,


one mogu voditi ka maladaptivnim fantazijama (Silva et al., 2005). Silva
takoe smatra da neki poinioci seksualnog nasilja imaju rasparan nain postojanja, sa socijalnom komponentom, koja im omoguava da budu
lojalni graani, i antisocijalnom komponentom, koja oblikuje ivotni stil
seksualnih predatora.
U literaturi je opisan sluaj mukarca sa Aspergerovim sindromom
koji je imao seksualne fantazije o vezivanju ena. Jednom prilikom je vezao dve ene kanapima identine duine, doivljavajui seksualno zadovoljstvo. Zatim je izvadio no, presekao kanap i pustio ih (Murrie et al.,
2004). U istom radu opisan je sluaj dvadesetpetogodinjeg pacijenta sa
Aspergerovim sindromom koji je bio opsesivno zainteresovan za lutke od
papira. Posedovao je nekoliko hiljada takvih lutaka koje je koristio za seksualne igre. Imao je intenzivan fantazam da od drugih ljudi uzima delove
tela, to bi trebalo da mu pomogne da sazna neto vie o enama. Poeo je
da istrauje pedofiliju, a pronaene pornografske snimke pokazivao je
svojoj devetogodinjoj keri i njenoj drugarici. Kada je uhapen, odmah je
ispriao sve to je uradio, bez krivice i kajanja, ali i bez ikakve svesti da
je poinio krivino delo. Inae je za prestupnike sa Aspergerovim sindromom karakteristino da bez ustruavanja spremno otkrivaju najintimnije
detalje svojih seksualnih fantazija i da isto tako detaljno opisuju uinjeno
delo, za razliku od neurotipinih ljudi koji negiraju krivicu, ak i kada su
suoeni sa neoborivim dokazima.
Parcijalno doivljavanje objekata opisano je i u sluaju seksualnog
nasilja sa najteim ishodom. Re je o mlaem mukarcu sa Aspergerovim
sindromom, starom 27 godina, ranije neosuivanim, koji je imao socijalne kontakte samo sa svojim roditeljima. Bio je zainteresovan za ene, ali
su ga one odbijale. Opsesivno je poeo da razmilja o svojoj kominici,
posebno o tome kako ona mirie i kako izgleda njeno telo. Poeo je na
kompjuteru da belei svoja razmiljanja i nedoumice oko toga ta ene u
stvari oekuju. Bez ikakvog vidljivog povoda ju je napao i, poto je umrla,
ejakulirao je pored njenog tela, to je potvrdila i DNK analiza. Posle izvrenog zloina vie se puta vraao u stan da bi prouavao njeno telo i tako
saznao kako ene funkcioniu (Kristiansson, Srman, 2008).
U literaturi je opisano i vie sluajeva krivinih dela protiv ivota i
tela koja nisu imala seksualnu konotaciju. Uta Frit (Frith, 1991) smatra da
osobe sa Aspergerovim sindromom ne povreuju namerno druge osobe, jer
umiljaj nuno podrazumeva razvijenu teoriju uma. Po njenom miljenju,

Kriminalitet osoba sa Aspergerovim sindromom

311

nasilniko ponaanje je oblik realizacije posebnih interesovanja, pri emu


se neka krivina dela vre i u stanju panike ili kao posledica nedovoljnog
razumevanja socijalnih normi. Herova smatra da 84% osoba sa poremeajima autistikog spektra ima ograniena interesovanja i da se kod svakog
etvrtog ispitanika iz ove grupe ograniena interesovanja vezuju za temu
nasilja (Hare et al., 1999).
Tako je Baron-Koen (Baron-Cohen, 1988) opisao sluaj dvadesetjednogodinjeg mladia koji je esto napadao svoju devojku, pedeset godina stariju od njega, kada god bi ga ona prekinula u beskrajnim monolozima o vlastitoj vilici. Neto ranije je opisan sluaj pacijenta sa nasilnikim
fantazmima i ekstenzivnim interesovanjem za otrove koji je napadao ene
iz krajnje udnih razloga (jedna je napadnuta testerom, jer je nosila kratke
pantalone, a druga rafcigerom, jer je bila voza, to se ovom pacijentu
nije dopadalo) (Mawson, Grounds, Tantam, 1985).
Kao to su krivina dela protiv polne slobode ili podmetanje poara
ponekad inicirana nerazumevanjem uzrono-posledinih odnosa i posledica vlastitog ponaanja, u osnovi izvrenja najteih krivinih dela protiv
ivota i tela mogu da stoje isti inioci. Ilustrativan primer je uspenog
mladog inenjera sa Aspergerovim sindromom koji je kao dete ispoljio opsesivno interesovanje za lego kocke, crtanje, makete aviona i automobila.
Bio je visoko inteligentan i uspean uenik, posebno u matematici. Uvek
se trudio da sve naui i da ima najbolje ocene. Izbegavao je kontakt sa vrnjacima meu kojima nije bio omiljen. U dvadeset drugoj godini ispoljili
su se simptomi opsesivno-kompulzivnog poremeaja u formi prisile da
detaljno isti stan deset puta dnevno. Na grupnoj seansi upoznao je svoju
buduu suprugu, takoe duevno obolelu. Dobili su erku o kojoj nisu
mogli adekvatno da se brinu. Poto im je nagoveteno da e im dete biti
oduzeto, potraili su nezavisnu procenu od jedne ene koja je radila kao
psiholog u privatnoj praksi. Uprkos njihovim oekivanjima i ona je utvrdila da dete ispoljava visok stepen anksioznosti i depresije, kao posledice
nekvalitetnog roditeljstva. Optueni je tada pronaao originalno reenje
kako da zadri pravo roditeljstva na novogodinju no uoi 2000. godine
otiao je u kuu psiholokinje koja je vrila procenu i pucao joj u glavu
(Murrie et. al., 2004).
Videli smo da uska, ograniena interesovanja, abnormalna po fokusu
i po intenzitetu, nedostatak centralne koherencije, deficit kapaciteta empatije i socijalna naivnost predstavljaju glavne precipitirajue faktore za
pojavu prestupnikog ponaanja kod osoba sa Aspergerovim sindromom.

312

Nenad Glumbi

S obzirom na to da im je afekat povran, a ponaanje krajnje egocentrino, moemo se zapitati da li je samo re o psihopatiji zaodenutoj u ruho
jo uvek enigmatinog poremeaja. Neke razlike ipak postoje: pacijetni
sa Aspergerovim sindromom nisu manipulativni, niti povrno armantni,
a njihov ivotni stil se ne zasniva na konstantnom eksploatisanju drugih
ljudi. Njihovo nepoznavanje socijalnih relacija liava ih manipulativnosti
i pozicionira na suprotan kraj kontinuuma predator-rtva u odnosu na psihopate. To se moe videti i iz injenice da po pravilu krivino delo odmah
priznaju.
Za razliku od drugih sluajeva upuenih na psihijatrijsku procenu,
kod osoba sa Aspergerovim sindromom obino nema predistorije vrenja
krivinih dela ili zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, a krivina dela obino ine danju (OBrien, 2002). Osim toga, prvo krivino delo ove osobe u
proseku poine dosta kasno, posle 25. godine (Allen et al., 2008).
Ovi autori navode i niz socijalnih inilaca koji imaju svoju ulogu u
nastanku prestupnikog ponaanja, a to su: socijalno odbacivanje, seksualno odbacivanje, konflikti u porodici i buling. Odista, treba imati u vidu da
u dinamici vrenja krivinih dela osobenosti klinike slike predstavljaju,
svakako znaajan, ali ne i jedini inilac koji doprinosi njihovoj pojavi.
Deca sa Aspergerovim sindromom su tokom kolovanja esto izloena vrnjakom nasilju. U gotovo svim studijama sluaja navedenim u
ovom poglavlju opisani su razliiti oblici viktimizacije u kolskom periodu. Tantam (2000) navodi da je ulogu rtve u vrnjakom nasilju imalo
64% dece sa Aspergerovim sindromom. Njihovo neprikladno i esto teatralno reagovanje na zadirkivanje i druge oblike vrnjakog nasilja ini ih
jo podlonijima viktimizaciji. Kao ilustraciju navodimo primer dvadesetogodinjeg mladia sa Aspergerovim sindromom koji je u nedavnom
razgovoru sa autorom ovog rada izneo svoja zapaanja o nekorektnom
ponaanju svojih drugova na maturskom ispitu:
Moji drugovi su nesposobno i nezahvalni! Ja sam koren njima. Spremio sam etiri pukice, a onda oni svi znaju i jo kau da nisam dobro
napisao. Bez mene oni ne bi znali ni ta je TV. To je metafora. A ja sam
popio i dva lava. To je bio drugi dan dokaza da su nesposobni i nezahvalni.
Tog dana, na utorak, neki trai da mu otac pomogne, a ja kaem ekaj, a
on misli da sam ja odbio pomo koju je traio. Ja lepo smatram da je on
nesposoban i nezahvalan. U Evropi ima 5% nesposobnih i nezahvalnih, u
svetu 1%, a kod nas 20%. Ja sam bolji od njih, jer sam na sve spreman.

Kriminalitet osoba sa Aspergerovim sindromom

313

Ovaj doslovno prenesen komentar ukazuje na sledee karakteristike


govora: agramatine konstrukcije, korienje metaforikog govora (Ja
sam koren njima, to znai da je on drugovima dao informacije potrebne
za izradu maturskog rada); cirkumlokucije, tj. zaobilazan govor (komentar
o metafori ili podatak da je popio dva lava pri emu misli na Lav pivo);
nepotovanje konverzacionih naela da govor bude jasan (informacija o
drugu koju je traio pomo razume defektolog koji zna iz kojih je razloga
otac ovog mladia mogao da bude od pomoi, ali je u izgovorenom tekstu
taj podatak izostavljen); pozivanje na pseudoinjenice (procenti nesposobnih i nezahvalnih). Osim toga, ovo je jedan od brojnih primera njegovog
nerazumevanja sa okolinom koja ga permanentno odbacuje.
Ovakav odnos sa vrnjacima je pre pravilo nego izuzetak. Pokuaji
uspostavljanja socijalnih odnosa obino su neuspeni. To potkrepljuje njihovu anksioznost i depresiju to dovodi do ruminiranja koja se u nekim
sluajevima zavravaju krivinim delima. Dugotrajna socijalna izolacija
uslovljava pojavu razliitih formi maladaptivnog ponaanja. Meloj (Meloy, 2002) smatra da, u zavisnosti od socijalnih okolnosti i individualne
vulnerabilnosti, socijalna izolacija podstie razvoj intruzivnih misli, sanjarenja i fantaziranja koji mogu da budu vezani za izvrenje krivinog dela.
Dobro poznavanje dinamogenih inilaca koji prethode izvrenju krivinog dela vano je za procenu adekvatnosti krivino-pravne reakcije ali
i za procenu efikasnosti odreenih preventivnih programa.
KRIVINO-PRAVNA REAKCIJA
Za osobe sa Aspergerovim sindromom proces pritvaranja, istrage i
suenja, izuzetno je teak. Organima koji sprovode istragu obino je teko
da shvate da osoba ouvanih intelektualnih sposobnosti moe da bude u
nepovoljnijem poloaju od drugih osumnjienih, pre svega zbog prirode
samog poremeaja. Osumnjiena lica sa visokofunkcionalnim autizmom,
u toku davanja iskaza pogreno interpretiraju ono to vide i uju, loe se
prilagoavaju na nepoznato okruenje, ne razumeju dovoljno vremenske
relacije, nedovoljno razlikuju vlastite akcije od akcija drugih ljudi i loe
procenjuju socijalne odnose tokom formalnog ispitivanja. Osim injenice
da se pridravaju jednom ispriane prie i da koriste rei ije znaenje ne
poznaju, ove osobe mogu sebe dovesti u veoma neprijatan poloaj zbog
apsolutne iskrenosti i otkrivanja svojih fantazija, koje ih mogu dovesti

314

Nenad Glumbi

u direktnu vezu sa uinjenim krivinim delom (Berney 2004; Debbaudt


2002; Mayes 2003; Barry-Walsh, Mullen, 2004).
U naem Zakonu o izmenama i dopunama zakonika o krivinom postupku (Slubeni glasnik RS, 72/09) kae se da svaki okrivljeni, odnosno
osumnjieni, ima pravo da se izjasni o svim injenicama i dokazima koji
ga terete i da sam ili preko branioca iznosi injenice i dokaze u svoju korist... (lan 2, stav 6). Meutim, vrlo je verovatno da e okrivljeni sa Aspergerovim sindromom esto iznositi dokaze na svoju tetu.
Ove osobe se teko koncentriu na razgovor u novoj, nepoznatoj sredini i, po pravilu, ne mogu da daju adekvatan iskaz tokom dugih intervjua
u kojima im se postavljaju brojna pitanja. Britansko nacionalno udruenje
za autizam (NAS UK, 2004) smatra da tokom istrage treba potovati sledea pravila:
iskljuiti sirene i signalna svetla u okruenju,
osumnjienom treba dati dovoljno vremena da reaguje,
uputstva i komentari moraju biti jasni, bez ironije, sarkazma ili metaforikog govora,
ne pretiti osumnjienom,
maksimalno izbegavati dodirivanje osumnjienog,
koristiti vizuelne informacije kao podrku u objanjavanju i
obraati se osumnjienoj osobi njenim imenom na poetku svake
reenice.
Osim toga, potrebno je da se tokom istrage prave este pauze; da se,
kada god je to mogue, postavljaju pitanja koja zahtevaju odgovore sa da
ili ne jer e, u suprotnom, optueni ponavljati reenice osobe koja sprovodi
istragu; i da se u svim fazama pretkrivinog i krivinog postupka angauje
strunjak za pervazivne poremeaje razvoja (Debbaudt, 2002).
U toku suenja, okrivljeni obino hladno govore o uinjenom delu,
bez krivice i kajanja. Postupak pred sudom je kompleksan socijalni dogaaj u kome su uloge strogo definisane pravilima za voenje postupka. Za
osobe koje su toliko uronjene u sebe i svoje potrebe razumevanje ovakvih
situacija je praktino nemogue. Reakcija na ovakvo ponaanje zavisie i
od informisanosti sudije, porote i lanova sudskog vea o karakteristikama
Aspergerovog sindroma. Ako oni koji donose odluku nedostatak empatije
sagledaju kao neurobioloki deficit onda bi mogli da osete izvesne simpatije za okrivljenog iji osiromaeni emocionalni ivot iskljuuje mogunost
uvida, pa samim tim i kajanja. S druge strane, ako se okrivljeni doivi kao

Kriminalitet osoba sa Aspergerovim sindromom

315

hladan, bezoseajan poinilac krivinog dela, njegovo ponaanje predstavlja oteavajui faktor u donoenju odluke o eventualnoj krivici. Sudijama
je svakako teko objasniti da postoje osobe koje nisu psihotine, a koje
ipak ne mogu da zauzmu perspektivu druge osobe u procesu zakljuivanja,
niti mogu da razumeju tua mentalna stanja, pa samim tim ni posledice
izvrenog krivinog dela.
U ovakvoj situaciji neminovno se postavljaju pitanja: Da li osobe sa
Aspergerovim sindromom uopte mogu da prate suenje, da li mogu da se
izjanjavaju o krivici i da li su krivino odgovorne? Posebni kriterijumi
na osnovu kojih se utvruje sposobnost okrivljenog da uestvuje u suenju
pojavili su se u zakonskim aktima Engleske i Velsa u 19. veku. Okrivljeni
se smatra nesposobnim da prati suenje ako ne moe da razume prirodu i
objekat postupka ili posledice suenja i ako ne moe da se konsultuje sa
svojim advokatom (Barry-Walsh, Mullen, 2003). U Americi se utvruju
dva oblika kompetencije kognitivni kapacitet da se razumeju relevantni
pravni koncepti i procedure i voljni element, tj. sposobnost da se na sudu
koriste informacije kako bi se poboljala vlastita pozicija (Miller, 1994).
Krivina odgovornost se obino zasniva na kombinaciji dva pravna
aspekta actus reus i mens rea. Mens rea je mentalno stanje ili svrha izvrenja dela, dok je actus reus fiziki aspekt izvrenog dela. Ovi elementi
ukljuuju dva razliita aspekta: kognitivni i voljni. Kognitivni aspekt podrazumeva razumevanje razlike izmeu dobrog i loeg, te razumevanje
znaenje izvrenog dela. Voljni aspekt se odnosi na kompulzivno ponaanje i regulisanje vlastitih impulsa, kao i na prilagoavanje ponaanja datoj
situaciji.
U forenzikoj proceni eksperti pokuavaju da ustanove razliku izmeu percepcija i verovanja koje spadaju u oblast deluzija ili, ire posmatrano, psihotinog reagovanja, i onih verovanja koja su izraz karakterolokih
osobenosti, pa su samim tim pod voljnom kontrolom. Smatra se da je ovakva dihotomizacija sasvim neprikladna za osobe sa Aspergerovim sindromom (Murrie et al., 2004). Prema ovim autorima, nedovoljno razumevanje
interpersonalnih odnosa moe da izmeni nae zakljuivanje o posledicama
preduzetih akcija, na slian nain kako se to deava kod duevno obolelih
osoba. U pravnom sistemu deficiti inherentni Aspergerovom sindromu pre
e se interpretirati kao perceptualne i interpersonalne distorzije karakteristine za poremeaj linosti, nego kao psihotine manifestacije.
U velikom broju sluajeva poinioci krivinih dela se i ne upuuju na
forenziko-psihijatrijsku procenu. Od 214 osoba koje su u petogodinjem

316

Nenad Glumbi

periodu podmetale poare jedna petina nije upuena ak ni na jednoasovni psihijatrijski pregled (Enayati et al., 2008). Ovaj podatak je posebno
znaajan zbog injenice da u ovoj populaciji ima nesrazmerno mnogo osoba sa Aspergerovim sindromom. Istraivanje sprovedeno u Velikoj Britaniji pokazuje da je 78% okrivljenih sa Aspergerovim sindromom prolo
detaljnu psihijatrijsku procenu, dok je neto vie od jedne petine procenjivao ekspert za oblast pervazivnih poremeaja razvoja (Allen et al., 2008).
Na osnovu psihijatrijskog vetaenja u 89% sluajeva doneta je odluka da
je okrivljeni sposoban da se izjasni o krivici. Dobijeni podaci ne mogu se
generalizovati zbog injenice da odnos prema duevno obolelim osobama
u pravnom kontekstu varira od jedne do druge zemlje.
Tako je u vedskoj, u periodu od 2000. do 2006. godine, izvreno vie
od etiri hiljade detaljnih psihijatrijskih vetaenja zahvaljujui kojima je
kod 7% optuenih dijagnostikovan Aspergerov sindrom. Kada se posmatra
samo poduzorak osoba sa Aspergerovim sindromom u 68% sluajeva je
sudski vetak zakljuio da je re o tekom duevnom oboljenju, to je znatno vie od 48% optuenih sa navedenom dijagnozom u kontrolnoj grupi
(Kristiansson, Srman, 2008). vedska je inae jedina zemlja Evropske
unije u kojoj se uopte ne postavlja pitanje krivine odgovornosti unutar
pravnog sistema. U vedskoj je svaka osoba koja poini zloin krivino
odgovorna za uinjeno delo, bez obzira na mentalno stanje, ali ako ima
teko duevno oboljenje ne moe se osuditi na zatvorsku kaznu.
U literaturi su opisani sluajevi osoba sa Aspergerovim sindromom
koje su osuene na zatvorske kazne ili kojima je izreena mera obaveznog psihijatrijskog leenja u ustanovi zatvorenog tipa sa visokim nivoom
obezbeenja. Osoblje ovih ustanova obino smatra da se osobe sa Aspergerovim sindromom gotovo nikada ne prilagoavaju na nove okolnosti.
Izloene su poveanom riziku od eksploatacije i zlostavljana, a u izvesnim
sluajevima, mogu ugroziti i druge osuenike, odnosno tienike ustanove
u kojoj se nalaze (Myers, 2004).
U dve studije sluaja Piterson (Peterson, 2007) opisuje potekoe zatvorenika sa Aspergerovim sindromom u procesu prilagoavanja na reim ivota u penitensijarnoj ustanovi. Najvei problemi su proizilazili iz
njihovog opsesivnog sprovoenja ritualnih aktivnosti, agitiranosti koja je
izazvana uestalim socijalnim kontaktima i eksploatacije koju, zbog nedostatka teorije uma, nisu mogli da razumeju.
Boravak osobe sa Aspergerovim sindromom u zatvorskoj ili specijalnoj psihijatrijskoj ustanovi zavrna je etapa jednog procesa koji bi moda

Kriminalitet osoba sa Aspergerovim sindromom

317

mogao da ima i druge, povoljnije konsekvence, da su na vreme primenjeni odreeni preventivno-terapeutski programi. Ove programe mogue je sprovoditi, kako u svrhu primarne prevencije, tako i radi prevencije
recidivizma.
PREVENTIVNO-TERAPEUTSKE MERE
Iskustvo pokazuje da opsesivna interesovanja dece sa Aspergerovim
sindromom imaju tendenciju usloavanja i da ih zato treba preusmeravati od najranijeg detinjstva. Roditelje treba upozoriti da obeshrabruju sve
oblike ponaanja koji su kod dece jo prihvatljivi, ali koji e u adolescenciji i adultnom periodu biti tretirani kao ozbiljni prekraji socijalnih, a
nekada i zakonskih normi. U praksi se esto susreemo sa roditeljima dece
koja dodiruju druge ljude, penju im se na ramena ili im se unose u lice.
Roditelji dece sa Aspergerovim sindromom treba da znaju da ovakvi oblici
ponaanja nee spontano nestati i da e svojoj deci teko moi da objasne
zato je neki oblik ponaanja vie neprihvatljiv.
Primenjena bihejvioralna analiza i drugi bihejvioralni programi treba
da budu usmereni na regulaciju stereotipija, ali i na uenje socijalnih situacija. Poto je neposredno socijalno okruenje esto zastraujue u svetu
su razvijeni brojni programi uvebavanja socijalnih vetina u virtuelnom
okruenju, o emu je bilo rei i u naoj literaturi (Glumbi, orevi, Gruji). U praksi se, kako u svetu tako i u naoj zemlji, esto koriste socijalne prie kao pomono sredstvo za postavljanje jasnih socijalnih pravila
i bolje razumevanje socijalnih situacija. Medikamentozni tretman nema
znaajniji uticaj na socijalno neprihvatljivo ponaanje (Howlin, 2004),
iako ne moemo iskljuiti primenu medikamenata u kontroli komorbidnih
psihijatrijskih bolesti.
LITERATURA
Allen, D., Evans, C., Hider, A., Hawkins, S., Peckett, H., Morgan, H. (2008).
Offending behaviour in adults with Asperger syndrome. Journal of Autism
and Developmental Disorders, 38(4), 748758.
American Psychiatric Association. (1994). Diagnostic and statistical manual of
mental disorders (4th ed.). Washington, DC: Author.
American Psychiatric Association. (2000). Diagnostic and statistical manual of
mental disorders (4th ed., text revision). Washington, DC: Author.

318

Nenad Glumbi

Anckarsater, H., Nilsson, T. Saury, J. M., Rstam, M., Gillberg, C. (2008). Autism spectrum disorders in institutionalized subjects. Nordic Journal of Psychiatry, 62(2), 160167.
Asperger, H. (1944). Die Autistischen Psychopathen in Kindesalter. Archiv fur
Psychiatrie une Nervenkrankheiten. 117(1), 76136.
Baron-Cohen, S. (1988). An assessment of violence in a young man with
Aspergers. British Journal of Psychiatry, 29(3), 351360.
Barry-Walsh, J. B., Mullen, P. E. (2003). Forensic aspects of Aspergers syndrome. The Journal of Forensic Psychology and Psychiatry, 15(1), 112.
Berney, T. (2004). Asperger Syndrome from childhood into adulthood. Advances
in Psychiatric Treatment, 10(5), 341351.
Blair, R. J. (2008). Fine cuts of the empathy and the amygdale. Dissociable deficits in psychopathy and autism. Quarterly Journal of Experimental Psychology, 61(1), 157170.
Charman, T., Campbell, A., Edwards, L. (1998). Theory of mind performance in
children, adolescents and adults with a mental handicap. Cognitive Development, 13(3), 307322.
Murrie, D. C., Warren, J. I., Kristiansson, M., Dietz, P. E. (2002). Aspergers syndrome in forensic settings. International Journal of Forensic Mental Health,
1(1), 5970.
Debbaudt, D. (2002). Autism, advocates, and law enforcement professionals. Recognising and reducing risk situations for people with autism spectrum disorders. London: Jessica Kingsley.
Dressing, H., Salize, H. J., Gordon, H. (2007). Legal frameworks and key concepts regulating diversion and treatment of mentally disordered offenders in
European Union Member States. European Psychiatry, 22(7), 427432.
Ehlers, S., Gillberg, C. (1993). The epidemiology of Asperger syndrome. A total population study. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 34(8), 13271350.
Enayati, J., Grann, M., Lubbe, S., Fazel, S. (2008). Psychiatric morbidity in arsonists referred for forensic psychiatric assessment in Sweden. The Journal of
Forensic Psychiatry & Psychology, 19(2), 139147.
Everall, I. P., Lecouteur, A. (1990). Firesetting in an adolescent boy with
Aspergers syndrome. British Journal of Psychiatry, 157(2), 284287.
Frith, U. (1989). Autism: Explaining the enigma. Malden, MA: Blackwell.
Frith, U. (1991). Asperger and his syndrome. In U. Frith (Ed), Autism and Asperger syndrome (pp. 136). New York: Cambridge University Press.
Frith, U. (2004). Emmanuel Miller lecture: Confusions and controversies about Asperger syndrome. Journal of Child Psychology, Psychiatry and Allied
Disciplines, 45(4), 672686.
Ghaziuddin, M., Tsai, L., Ghaziuddin, N. (1991). Violence in Aspergers syndrome: A
critique. Journal of Autism and Developmental Disorders, 21(3), 349354.

Kriminalitet osoba sa Aspergerovim sindromom

319

Gillberg, I. C, Gillberg, C. (1989). Asperger syndrome some epidemiological


considerations: a research note. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 30(4), 631638.
Glumbi, N. (2009). Odrasle osobe sa autizmom. Beograd: Fakultet za specijalnu
edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavaku delatnost.
Glumbi, N., orevi, M., Gruji, . (2010). E-mentoring for children with
autism spectrum disorders, Defektologija (in press).
Hare, D. J., Gould, J., Mills, R., Wing, L. (1999). A preliminary study of individuals with autistic spectrum disorders in three special hospitals in England.
Kent: The National Autistic Society at the Centre for Social and Communication Disorders.
Hawk, G. L., Rosenfeld, B. D., Warren, J. I. (1993). Prevalence of sexual offences among mentally retarded criminal defendants. Hospital and Community
Psychiatry, 44(8), 784786.
Howlin, P. (2004). Autism and Asperger syndrome: Preparing for adulthood. Routledge, Taylor & Francis Group.
Katz, N., Zemishlany, Z. (2006). Criminal responsibility in Aspergers syndrome.
The Israel Journal of Psychiatry and Related Sciences, 43(3), 166173.
Kristiansson, M., Srman, K. (2008). Autism spectrum disorders legal and forensic psychiatric aspects and reflections. Clinical Neuropsychiatry, 5(1),
5561.
Lngstrm, N., Grann, M., Ruchkin, V., Sjstedt, G., Fazel, S. (2009). Risk factors
for violent offending in autism spectrum disorders: A national study of hospitalized individuals. Journal of Interpersonal Violence, 24(8), 13581370.
Mawson, D. C., Grounds, A., Tantam, D. (1985). Violence and Aspergers syndrome: A case study. British Journal of Psychiatry, 147(5), 566569.
Mayes, T. A. (2003). Persons with autism and criminal justice: Core concepts and
leading cases. Journal of Positive Behaviour Interventions, 5(2), 92100.
Meloy, J. R., Rivers, L., Siegel, L., Gothard, S., Naimark, D., Nicolini, J. R.
(2002). A replication study of obsessional followers and offenders with
mental disorders. Journal of Forensic Sciences, 45(1), 147152.
Miller, R. D. (1994). Criminal Competence. In Rosner, R. (Ed.), Principals and
practice of forensic psychiatry (pp. 147197). New York, NY: Chapman &
Hall.
Mouridsen, S. E., Rich, B., Isager, T., Nedergaard, N., J. (2008). Pervasive developmental disorders and criminal behavior: A case control study. International Journal od Offender Therapy and Comparative Criminology, 52(2),
196205.
Murrie, D. C., Warren, J. I., Kristiansson, M., Dietz, P. E. (2002). Aspergers syndrome in forensic settings, International Journal of Forensic Mental Health,
1(1), 5970.

320

Nenad Glumbi

Myers, F. (2004). On the borderline? People with learning disabilities and/or


autistic spectrum disorders in secure, forensic and other specialist settings.
Edinburgh: Scottish Development Centre for Mental Health.
National Autistic Society (2004). ASDs and involvement in the criminal justice
system. http://www.nas.org.uk/nas/jsp/polopoly.jsp?d=1064&a=6296, accessed 03.07.2010.
Newman, S. S., Ghaziuddin, M. (2008). Violent crime in Asperger syndrome:
The role of psychiatric comorbidity, Journal of Autism and Developmental
Disorders, 38(10), 18481852.
OBrien, G. (2002). Dual diagnosis in offenders with intellectual disability: setting
research priorities: a review of research findings concerning psychiatric disorder (excluding personality disorder) among offenders with intellectual disability. Journal of Intellectual Disability Research, 46(1), 2130.
Palermo, M. T. (2004). Pervasive developmental disorders, psychiatric comorbidities, and the law. International Journal of Offender Therapy and Comparative Criminology, 48(1), 4048.
Peterson, P. (2007). How well do young offenders with Asperger syndrome cope
in custody? Two prison case studies. British Journal of Learning Disabilities, 36(1), 5458.
Raja, M., Azzoni, A. (2001). Aspergers disorder in the emergency psychiatric
setting. General Hospital Psychiatry, 23(5), 285293.
Scragg, P., Shah, A. (1994). Prevalence of Asperger syndrome in a secure hospital. British Journal of Psychiatry, 165(5), 679682.
Silva, J. A, Leong, G. B., Smith, R. (2005). Analysis of serial homicide in the case
of Joel Rifkin using the neuropsychiatric developmental model. American
Journal of Forensic Psychiatry, 26(4), 2555.
Siponmaa, L., Kristiansson, M., Jonson, C., Nydn, A., Gillberg, C. (2001). Juvenile and young adult mentally disordered offenders: The role of child neuropsychiatric disorders. Journal of the American Academy of Psychiatry and
the Law, 29(4), 420426.
Ssucharewa, G. E., Wolff, S. (1996): The first account of the syndrome Asperger
described? (Die schizoiden Psychopathien im Kindesalter), European Journal of Child and Adolescence Psychiatry, 35(5), 119132.
Svetska zdravstvena organizacija (SZO). (1992). ICD-10 Klasifikacija mentalnih
poremeaja i poremeaja ponaanja. Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva.
Tantam, D. (2000). Adolescence and adulthood of individuals with Aspergers
syndrome. In A. Klin, F. Volkmar, S. Sparrow (Eds.), Aspergers syndrome
(pp. 367399). New York, NY: Guilford.
Wing L. (1981). Aspergers syndrome: A clinical account. Psychological Medicine, 11(1), 11529.

Kriminalitet osoba sa Aspergerovim sindromom

321

Wing, L. (1997). Aspergers syndrome: Management requires diagnosis. Journal


of Forensic Psychiatry, 8(2), 253257.
Woodbury-Smith, M. R., Clare, I. C. H., Holland, A. J., Kearns, A. (2006). High
functioning autistic spectrum disorders, offending and other law-breaking:
Findings from a community sample. Journal of Forensic Psychiatry & Psychology, 17(1), 108120.
Zakon o izmenama i dopunama zakonika o krivinom postupku. Slubeni glasnik
RS, 72/09.
CRIMINALITY AMONG PERSONS WITH ASPERGER
SYNDROME
Abstract
Asperger syndrome is a disorder in the autistic spectrum, which is included
in both ICD-10 (WHO, 1992) and DSM-IV-TR (APA, 2000) classification systems as one of the pervasive developmental disorders. Persons with Asperger
syndrome demonstrate significant deficits in reciprocal social interactions and
communication abilities. They also have narrow and circumscribed patterns of
interests and activities. Their egocentricity, lack of empathy and incapacity to
relate to others are also described as main clinical features.
Although there is little evidence of any significant association between Asperger syndrome and criminal offending many case studies suggest that unique
clinical features might increase vulnerability of individuals with Asperger syndrome to break the law. Clinical characteristics associated with criminal acts are:
abnormal and repetitive interests and activities, lack of empathy, incapacity to
predict consequences of their own acts and impairment of central coherence. Research results suggest that criminal acts of these persons could be rather explained
by co-morbid psychiatric conditions than pervasive disorder per se.
Research studies done in special forensic hospitals revealed that arson was
overrepresented among persons with Asperger syndrome, while sexual offences
and other violent acts are equally or even underrepresented in these individuals
compared to control groups of other persons who underwent forensic psychiatric
evaluation.
Preventive programs should be based upon behavioral interventions, which
encompass establishing consistent rules, social skills training and treatment of
co-morbid disorders.
Key words: Asperger syndrome, offenders, pervasive developmental
disorders

Unapreenje zatite rtava nasilja


u porodici u Bosni i Hercegovini

Irma Deljki,
Marija Lui-ati
Apstrakt
Nasilje u porodici negativan je fenomen na koji nije imuna niti drava Bosna i Hercegovina, gdje uprkos postojanju zakonske regulative kojom se kanjava ova vrsta nasilja, ono predstavlja uestalu pojavu. Sveobuhvatna analiza parametara nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji. Meutim,
pojedina istraivanja iz ove oblasti i izvjetaji dravnih i nevladinih organizacija
ukazuju na fakte da su rtve nasilja najveem dijelom osobe enskog spola, da
se vrlo mali broj ena obraa za pomo u trenutku akutnog nasilja ili nakon to
su prvi put bile rtve, da su izreene kazne veoma blage, te da uprkos odredbama Zakona o zatiti od nasilja u porodici, rtve bivaju prisiljene da ive pod
istim krovom sa nasilnikom. Imajui u vidu ovako stanje, implicite se namee
potreba za veim stepenom zatite rtava nasilja u porodici primarno kroz krivino-pravni sistem, te kroz djelovanje socijalno-zdravstvenog sistema, agencija za
ravnopravnost spolova, odgojno-obrazovnih ustanova, nevladinih organizacija i
civilnog drutva. Stoga e ovaj rad pored pregleda i analize postojeih rjeenja
iz ove oblasti, pokuati ponuditi rjeenja kojim bi se ostvarila vea zatita rtava
nasilja u BiH, od trenutno postojee.
Kljune rijei: nasilje u porodici, rtve, zatita, Bosna i Hercegovina

UVOD
Posljednjih godina, Bosna i Hercegovina poduzela je mjere kako bi se
nasilje u porodici zakonski reguliralo, te uveli odgovarajui meunarodni
standardi koji tretiraju ovu oblast. Tako je zakonsko reguliranje nasilja u
Bosni i Hercegovini, najprije utemeljeno u samom Ustavu Bosne i Hercegovine, u ije odredbe su inkorporirane najvanije meunarodne konvencije, koje na taj nain imaju primat nad svim zakonima. Iako je Bosna i
Hercegovina potpisnica svih najvanijih konvencija kojima se osigurava
zatita meunarodno priznatih ljudskih prava i sloboda, kada je rije o

324

Irma Deljki, Marija Lui-ati

nasilju u porodici, posebno relevantnim smatramo izdvojiti Konvenciju


o eliminaciji svih formi diskriminacije ena, Pekinku deklaraciju i platformu za akciju, te Konvenciju o zatiti djeteta. Nadalje, problem nasilja
u porodici reguliran je i u krivinopravnom zakonodavstvu na entitetskim
nivoima i u Brko Distriktu, emu su najvei doprinos dale enske nevladine organizacije. Naime, na inicijativu ovih nevladinih organizacija, nasilje u porodici je danas inkriminacija koja za cilj ima preveniranje i sankcioniranje ove vrste nasilja, a svoj doprinos dale su i u donoenju Zakona o
ravnopravnosti spolova u BiH (Slubeni glasnik FBiH, 16/03), te Zakona
o zatiti od nasilja u porodici u Federaciji BiH (Slubeni glasnik FBiH,
22/05) i Republici Srpskoj (Slubeni glasnik RS, 118/05). Meutim, vano
je naglasiti i da su nevladine organizacije, pored kreiranja i implementacije
zakonodavstva kojim se regulira problematika ravnopravnosti spolova i
nasilja u porodici, dominantu ulogu imale i u sprovoenju istraivanja o
rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja u porodici, gdje su ova istraivanja, uz odreene izuzetke, vie posluila kao sredstvo podizanja svijesti
o ovom problemu, nego kao izvor pouzdanih podataka (Nikoli-Ristanovi, Dokmanovi, 2006).
No, uprkos postojanju zakonske regulative i drugih relevantnih dokumenata kojima se nastoji suprotstaviti nasilju u porodici, u Bosni i Hercegovini, veliki broj osoba suoava se sa problemom porodinog nasilja,
gdje se porodica javlja kao okruenje u kojem su porodini odnosi postali
izvor nesigurnosti i nasilja. Treba istai da je nasilje u porodici kao bilo
koji oblik fizikog, seksualnog, psiholokog ili ekonomskog nasilja kojim
se ugroava sigurnost nekog lana porodice, prisutno i u Bosni i Hercegovini, iako je obim prisutnosti ove vrste nasilja u BiH trenutno jako teko
utvrditi. Tako se u Izvjetaju o Primjeni Konvencije o ukidanju svih oblika
diskriminacije ena u Bosni i Hercegovini iz 2004. godine, navodi da su
podaci o broju prijavljenog nasilja u porodici koje prikupljaju i obrauju
nevladine organizacije u odnosu na broj prijavljenih sluajeva kod organa
vlasti mnogo vei (Vlada BiH, 2004:6), to upuuje na svu kompleksnost problema praenja nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini. Naime,
praenje ove vrste nasilja uslovljeno je i injenicom da ovo krivino djelo karakterizira visok postotak neotkrivenih sluajeva, takozvana tamna
brojka, te se stoga moe samo pretpostaviti da je ova pojava u bosanskohercegovakom drutvu mnogo rairenija nego to na to ukazuju postojei
statistiki podaci vladinih i nevladinih organizacija.

Unapreenje zatite rtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini

325

ZATITA RTAVA NASILJA U PORODICI


U BOSNI I HERCEGOVINI: ANALIZA STANJA
Rezultati odreenih istraivanja nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini ukazuju da su rtve nasilja uglavnom ene, djevojke i djevojice. Interesantan je podatak nevladinih organizacija da nema pravila kada je rije o
starosnoj dobi, socijalnom i obrazovnom statusu rtava nasilja u porodici,
ali i samog nasilnika, te se navodi da su rtve ovog nasilja svih obrazovnih
profila i starosne dobi (Organizacija ena Lara, 2005:29).
Kada je rije o zakonodavnim aktivnostima u oblasti nasilja u porodici i zatiti rtava ovog nasilja, nasilje u porodici propisano je kao krivino
djelo u krivinim zakonima entiteta i Distrikta Brko, te su doneseni posebni zakoni o zatiti od nasilja u porodici u entitetima, kako bi se osigurala zatita rtvama nasilja u porodici. Ovim posljednjim, propisano je da
e propise o nainu provedbe zatitnih mjera donijeti federalni ministar
unutranjih poslova i federalni ministar rada i socijalne politike, odnosno,
Ministarstvo unutranjih poslova i Ministarstvo zdravlja i socijalne zatite
Republike Srpske. Meutim, u dokumentu Gender centra Federacije BiH,
pod nazivom Informacija o provedbi Zakona o zatiti od nasilja u porodici iz 2007. godine, navodi se da primjena Zakona o zatiti od nasilja
u porodici nije zaivila u praksi, jer su rijetki primjeri izricanja zatitnih
mjera prema ovom zakonu, a koje imaju za cilj da to hitnije zatite rtvu
nasilja u porodici (Gender Centar Federacije BiH, 2007). U istom dokumentu, identificirane su i prepreke koje uveliko oteavaju provedbu navedenog Zakona, tanije provedbu zatitnih mjera kako bi se zatitile rtve, a
radi se o sljedeim: nepostojanje sudske prakse u ovoj oblasti; nedovoljna
edukacija svih aktera koji uestvuju u provedbi propisa iz ove oblasti; nedovoljna kadrovska i materijalna opremljenost centara za socijalni rad za
provedbu obaveza iz Zakona o zatiti od nasilja u porodici; neorganizovano preventivno djelovanje obrazovnih institucija i drugo koje bi sprijeilo
stvaranje nasilne osobe; nedovoljna medijska promocija legislative koja
regulira oblast nasilja u porodici; neusklaenost Zakona o zatiti od nasilja
u porodici sa Zakonom o prekrajima Federacije BiH; nedefinisan jedinstveni nain organiziranja i finansiranja rada sigurnih kua; neuspostavljen
sistem koordinacije na opinskom, odnosno kantonalnom nivou izmeu
sudova, ministarstava unutranjih poslova i centara za socijalni rad; nepostojanje jedinstvene statistike baze podataka u oblasti nasilja u porodici;
nedovoljna infrastruktura za efikasniju primjenu propisa kojim se tretira

326

Irma Deljki, Marija Lui-ati

oblast zatite nasilja u porodici (nisu u svim kantonima uspostavljene sigurne kue za privremeni smjetaj rtava nasilja u porodici), nepostojanje
ustanova za izmjetanje nasilnih osoba; te nepostojanje fondova za privremenu pomo rtvi nasilja (Gender centar FBiH, 2007:1).
Nadalje, kada je rije o propisima o nainu provedbe zatitnih mjera
koje proizlaze iz Zakona o zatiti od nasilja u porodici, spomenut emo
Pravilnik Federalnog ministarstva unutranjih poslova Federacije BiH o
nainu provoenja zatitnih mjera koje su u nadlenosti policije (Slubene
novine FBiH, 60/06). Naime, ovim pravilnikom propisano je da nadlena
policijska uprava podnosi nadlenom opinskom sudu za prekraje zahtjev
za izricanje zatitne mjere i prijedlogom zatitne mjere. Policijski slubenik kojeg naelnik policijske uprave koja je zaprimila rjeenje prekrajnog
suda o izreenoj zatitnoj mjeri odredi kao odgovornog za pripremanje i
planiranje provedbe zatitnih mjera, duan je da sastavi Procjenu ugroenosti rtve i Plan provedbe mjere, a ovaj Plan na osnovu procjene ugroenosti rtve odobrava nadleni rukovoditelj policijske uprave koja provodi
zatitnu mjeru. Meutim, ovdje se opravdano postavlja pitanje odnosa kadrovskih kapaciteta policijskih slubi i kvalitetne provedbe zatitnih mjera. Naime, u Federaciji BiH, veliki broj policijskih uprava nema posebne
odjele ili slubenike koji rade iskljuivo na problemu nasilja u porodici.
Posebni odjeli i policijski slubenik koji je zaduen ili radi iskljuivo na
sluajevima na nasilja u porodici postoje samo na nivou kantonalnih ministarstava unutranjih poslova, u veini kantona u Bosni i Hercegovini.
Tako se policijski slubenik koji je zaduen za sluajeve nasilja u porodici
javlja i kao koordinator, ili analitiar rada, svih policijskih uprava u svom
kantonu. On se moe obavjetavati ili uputiti u odreeni sluaj, ali ne radi
na svakom konkretnom sluaju, niti nadzire rad svojih kolega po policijskim upravama (Adajli-Dedovi i sar., 2007:77). Takoer, dosadanja
iskustva pokazuju da policijski slubenici nisu uope ili dovoljno obueni
i educirani za rad u sluajevima nasilja u porodici, a posebno kada se radi
o postupanju sa rtvama i njihovoj zatiti. S druge strane, zbog nedostatka
finansijskih sredstava, za sluajeve nasilja u porodici, policija veoma rijetko ili nikako angauje strunjake razliitih profila. Stoga se ovdje opravdano postavlja pitanje: koliko su ustvari policijski slubenici kompetentni,
odnosno, struno sposobni i educirani da vre pripremanje, planiranje i
provedbu zatitnih mjera za rtve nasilja u porodici.
U kontekstu navedenog zakonodavnog okvira i njegove implementacije, poraavajui je podatak da su kazne za nasilje nad enama i djevoji-

Unapreenje zatite rtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini

327

cama uglavnom izuzetno blage, kojom prilikom se u najveem broju sluajeva izriu uslovne i novane kazne, dok se kazne zatvora izriu u rijetkim sluajevima, pri emu se po pravilu ne izriu maksimalno zaprijeene
kazne. Takoer, uprkos postojanju odredaba Zakona o zatiti od nasilja u
porodici, kojim su propisane zatitne mjere, i to: udaljenje iz stana, kue
ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraanja u stan, kuu ili
neki drugi stambeni prostor; zabrana pribliavanja rtvi nasilja; osiguranje
zatite osobe izloene nasilju; zabrana uznemiravanja ili uhoenja osobe
izloene nasilju; obaveza psihosocijalnog tretmana i obavezno lijeenje od
ovisnosti; rtve bivaju prisiljene da ive pod istim krovom sa nasilnikom.
Drugim rijeima, iako je zakonska regulativa koja tretira problem nasilja u porodici usvojena, njena implementacija u praksi je, ipak, drugaija.
Bosna i Hercegovina, naalost, nema institucionalizirane ustanove koje se
bave nasiljem u porodici i koje su spremne da prue pomo rtvama tog nasilja. Stoga se zatitom rtava nasilja u porodici uglavnom bave nevladine
organizacije koje rtve nasilja sklanjaju u sigurne kue, centri za socijalni
rad, koji su organizirani na teritorijalnom principu i postoje u svakoj opini, te ustanove koje rade na osnovu Zakona o socijalnoj i djeijoj zatiti.
Njihov djelokrug poslova uspostavljen je navedenim zakonima, finansiraju se iz budeta, ali finansijska sredstva kojima raspolau uglavnom su
nedovoljna za zadovoljavanje i pokrivanje osnovnih aktivnosti koje su im
u nadlenosti. Tako se u prevenciji nasilja u porodici i zatite rtava ove
vrste nasilja, nedostatak finansijskih sredstva javlja kao gorui problem.
Ovo je prema Izvjetaju Gender centra FBiH o provedbi Stratekog plana
za prevenciju nasilja u porodici za Federaciju BiH (20092010) za period
od 1. jula do 31. decembra 2009, posebno izraeno kod onih nevladinih organizacija u ijem sastavu djeluju sigurne kue (Gender centar Federacije
BiH, 2010). Stoga se kao vaan segment ovog izvjetaja navodi preporuka
vladama kantona da u okviru svojih mogunosti izdvoje i odreena sredstva za poboljanje poloaja rtava nasilja u porodici. Ipak, kako se navodi u pomenutom Izvjetaju, zabiljeeni su sporadini sluajevi saradnje u
vidu pruanja novane pomoi od vladinih institucija usmjerenih nekim od
nevladinih organizacija. Interesantan je i podatak da je nekolicina nevladinih organizacija, nakon izvrenih analiza utvrdila da entitetske, kantonalne
i opinske vlasti ne ispunjavaju svoju obavezu prema enama i djeci rtvama porodinog nasilja uprkos tome to su potpisali meunarodne ugovore
koji reguliu tu oblast (Vesta, 2010).

328

Irma Deljki, Marija Lui-ati

ZATITA RTAVA NASILJA U PORODICI


U SVJETLU STRATEGIJE ZA PREVENCIJU
I BORBU PROTIV NASILJA U PORODICI
ZA BOSNU I HERCEGOVINU (20092011)
Nakon to se u prethodnom dijelu rada ukazalo na analizu stanja kada
je rije o rtvama nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini, ovdje se eli
dati prikaz odredaba prve Strategije za prevenciju i borbu protiv nasilja u
porodici u Bosni i Hercegovini, a koje se direktno odnose na zatitu rtava
nasilja u porodici. Naime, drimo da je iznimno vano apostrofirati da su
nadlene institucije u Bosni i Hercegovini, ali i nevladine organizacije,
koje se bave problematikom nasilja u porodici, prepoznale fakt da rtve
ovog nasilja, uprkos postojeoj zakonskoj legislativi, ne ostvaruju predvienu zatitu. Drugim rijeima, moe se konstatirati da ostvarivanje zatite
rtvama nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini, trenutno predstavlja ozbiljan problem, koji u svojoj konanici kao jednu od ozbiljnih posljedica
moe imati neprijavljivanje nasilja u porodici kao krivinog djela. Naime,
ne poduzimanjem adekvatnih mjera zatite, rtvama se alje jasna poruka
da drava nije spremna ozbiljno pristupiti preveniranju i suzbijanju ovog
problema. Stoga, imajui u vidu veoma loe stanje kada je u pitanju zatita
rtava nasilja u porodici, pomenuta Strategija je inkorporirala, i moe se
opravdano zakljuiti, dala prioritet upravo aktivnostima kako bi se rtve
koje preivljavaju ovo nasilje zatitile.
Krucijalno je istai da Strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja
u porodici za Bosnu i Hercegovinu (20092011) (Slubeni glasnik BiH,
70/09) predstavlja prvi dokument na nivou drave Bosne i Hercegovine
u oblasti nasilja u porodici, u kojem su sublimirani ciljevi i aktivnosti entitetskih startekih i akcionih planova koji tretiraju problem nasilja u porodici. Pored navoenja dugoronog stratekog cilja u oblasti prevencije
nasilja u porodici, koji se definira kao osiguravanje usklaenog i adekvatno preventivnog djelovanje organa vlasti na svim nivoima organiziranja
vlasti i nevladinih organizacija u spreavanju nasilja u porodici u Bosni i
Hercegovini, meu specifinim ciljevima, Strategija na prvo mjesto stavlja
zatitu rtava nasilja u porodici. Naime, kako se navodi u Strategiji, rtve
nasilja u porodici moraju se staviti u sredite interesovanja i zatite.1 U
Pored navedenog prvog specifinog cilja, u Strategiji se jo navode dva cilja, a
to su: podizanje svijesti o nasilju u porodici kao drutvenom problemu, kao i svijest o
tome da nasilje u porodici predstavlja krenje ljudskih prava i da mu se svaka institucija
1

Unapreenje zatite rtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini

329

kontekstu navedenog, veoma je znaajno spomenuti i drugi po redoslijedu,


takozvani osnovni cilj Strategije pod naslovom Ostvarivanje vee zatite
rtava nasilja u porodici i podizanje kvaliteta prakse kroz kontuiranu edukaciju i senzibilizaciju profesionalnih kadrova i vei stepen koordinacije
svih subjekata u procesu zatite rtava i prevenciji nasilja u porodici. U
okviru navedenog osnovnog cilja, Strategija propisuje sljedee posebne
ciljeve: utvrivanje zajednikih i specifinih sadraja i metoda rada u vidu
uspostavljanja modula za edukaciju slubenika/ca u dravnim tijelima
i javnim ustanovama o problemima nasilja u porodici; uspostavljanje efikasne mree strunih servisa u obrazovnim institucijama za zatitu djece
od nasilja prouzrokovanog stanjem u porodici; kontinuirana edukacija i
senzibiliziranje profesionalnih kadrova o problemu nasilja u porodici i potrebi zatite rtava nasilja u porodici sa pravnog, obrazovnog, zdravstvenog, psiholokog, socijalnog i ekonomskog aspekta; kreiranje sistemskog
modela zatite rtava nasilja u porodici prema oblastima i oblicima zatite;
razvijanje jedinstvenog multidisciplinarnog modela postupanja u prevenciji i zatiti od nasilja u porodici i ostvarivanje saradnje svih subjekata u
prevenciji nasilja u porodici i u procesu zatite rtve nasilja; operacionalizacija navedenog osnovnog i posebnih ciljeva, propisana je za nivoe
Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Republike Srpske.
U svrhu ispunjenja prvog naznaenog posebnog cilja, na nivou Bosne i Hercegovine, predvieno je poduzimanje sljedeih aktivnosti: izrada
analiza postojeih programa edukacije; izrada programa obuke u oblasti
prevencije i zatite od porodinog nasilja, ukljuujui specifine sadraje
za potrebe svakog sistema/institucije i provoenje obuka za uposlenike dravnih tijela, javnih ustanova i dijela organizacija civilnog drutva o problematici nasilja u obitelji. Nadalje, na nivou Federacije BiH, propisane
aktivnosti s ciljem unapreenja zatite rtava nasilja u porodici, najveim
dijelom fokusirane su na edukaciju o potrebi zatite rtava ovog nasilja.
U tu svrhu predvia se izrada programa sistemskog obrazovanja, odnosno
edukacije nastavnog osoblja u predkolskim, osnovnokolskim i srednjokolskim ustanovama u vezi sa prepoznavanjem, prevencijom i suzbijanjem nasilja u porodici; provoenje sistemske edukacije svih uesnika u
odgojno-obrazovnom procesu: predkolskim, osnovnokolskim, srednjoi pojedinac moraju suprotstaviti; te obavezivanje drutvene zajednice da ovom problemu
da prioritet, da pokae politiku volju i obezbijedi resurse, multisektoralan i koordinisan
pristup radi postizanja konkretnih rezultata u njegovom rjeavanju.

330

Irma Deljki, Marija Lui-ati

kolskim ustanovama, zavodima i centrima koji rade s djecom s posebnim


potrebama, o svim pitanjima u vezi s nasiljem u porodici, kao i osoba koje
rade na prevenciji i pruanju podrke rtvama nasilja u porodici; izrada
programa edukacije/doedukacije sudija i tuilaca u iz oblasti nasilja u porodici; izrada programa treninga i edukacije zdravstvenih radnika u Federaciji BiH iz oblasti nasilja u porodici; izrada programa treninga i edukacije zaposlenih u centrima za socijalni rad/slubama u Federaciji BiH iz
oblasti nasilja u porodici; izrada programa treninga i edukacije policijskih
slubenika u Federaciji BiH iz oblasti nasilja u porodici; izrada jedinstvenog programa edukacije sudija i tuilaca, nastavnog osoblja, zaposlenih u
centrima za socijalni rad, zdravstvenim institucijama, policijskim upravama i nevladinim organizacijama iz oblasti nasilja u porodici.
Pored navedenog, u program strunog usavravanja i obrazovanja dravnih slubenika koje provodi Agencija za dravnu slubu Federacije BiH,
predvia se uvoenje obuke o problemu nasilja u porodici onih dravnih
slubenika koji u svom djelokrugu rada u oblasti pravosua, obrazovanja,
zdravstva, sigurnosti i socijalne politike imaju i pitanje nasilja u porodici.
Za ostvarivanje zatite rtva nasilja u porodici u Federaciji BiH, naglasak je
stavljen i na razvijanje jedinstvenog multidisciplinarnog modela postupanja
u prevenciji i zatiti od nasilja u porodici, i to: kroz izradu oglednog primjerka protokola o meusobnoj suradnji u radu na prevenciji i zatiti rtve nasilja
u porodici na podruju opina i kantona; reaktivacija Sigurne enske mree; i organiziranje okruglih stolova radi prezentiranja rezultata dobrih praksi suradnje svih subjekata u procesu prevencije i zatite nasilja u porodici.
Vano je istai da se Strategija bavi i zatitom djece kao posebne kategorije rtava nasilja u porodici. U tom kontekstu je naznaeno da e se radi
uspostavljanja efikasne mrea strunih servisa u obrazovnim institucijama
za zatitu djece od nasilja prouzrokovanog stanjem u porodici, izraditi Protokol o formiranju strunih servisa za prevenciju, prepoznavanje i suzbijanje nasilja u svim odgojno-obrazovnim institucijama, kao i postupak u
sluaju nasilja u porodici. Ovaj postupak treba sadravati zakonom prihvaenu definiciju nasilja, obaveze dravnih nadlenih tijela i drugih uesnika
koji uestvuju u njegovom spreavanju, otkrivanju i suzbijanju, te oblike,
nain i sadraj suradnje. I na kraju, kako bi se osigurala zatita djece od
ove vrste nasilja, istie se utvrivanje osnovnih profesionalnih standarda
koji e osigurati: povjerenje djece rtava nasilja i njihovih roditelja/staratelja u rad strunih timova i nain evidentiranja sluajeva nasilja uz obavezu zatite identiteta djeteta rtve nasilja njegovog roditelja ili staratelja.

Unapreenje zatite rtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini

331

Za nivo Republike Srpske, Strategijom se propisuje kreiranje sistemskog modela zatite rtava nasilja u porodici prema oblastima i oblicima
zatite. Ovaj posebni cilj, svoju implementaciju trebao bi da ostvari poduzimanjem sljedeih aktivnosti: finansiranjem smjetaja za rtve nasilja
u porodici; izradom pregleda postojeih kapaciteta i resursa i potreba za
sklonitima u Republici Srpskoj; izradom pregleda postojeih kapaciteta i
resursa nevladinih organizacija koje djeluju u oblasti porodinog nasilja u
Republici Srpskoj; koordinaciju aktivnosti i lobiranje za stvaranje modela
odrivog funkcionisanja sklonita za rtve nasilja u porodici; izradu odrivog modela finansiranja prava i obaveza prema Zakonu o zatiti od nasilja
u porodici; dodjelu granta za privremeno finansiranje sigurnih kua. Strategija nadalje za Republiku Srpsku propisuje jaanje kapaciteta policije za
rad sa sluajevima nasilja u porodici; jaanje kapaciteta centara za socijalni rad za psihosocijalnu pomo rtvama nasilja u porodici i psihosocijalni
tretman poinilaca nasilja u porodici; jaanje kapaciteta zdravstvenih ustanova za tretman rtava nasilja u porodici.
Iz svega izloenog proizlazi da je Strategija za prevenciju i borbu
protiv nasilja u porodici za Bosnu i Hercegovinu sveobuhvatno pristupila
problemu zatite rtava nasilja u porodici na nivou Bosne i Hercegovine,
Federacije BiH i Republike Srpske. Meutim, treba istai da navedena
Strategija, izuzev aktivnosti u cilju utvrivanja zajednikih i specifinih
sadraja i metoda rada u vidu uspostavljanja modula za edukaciju slubenika/ca u dravnim tijelima i javnim ustanovama u Bosni i Hercegovini o
problemima nasilja u porodici, nije predvidjela aktivnosti s ciljem ostvarivanja vee zatite rtava nasilja u porodici za nivo Brko Distrikta kao
posebne administrativne jedinice u Bosni i Hercegovini. Stoga se opravdano postavlja pitanje zato Strategijom nije obuhvaeno podruje Brko
Distrikta, ne samo kada je rije o zatiti rtava nasilja u porodici, ve i poduzimanja drugih aktivnosti iz oblasti nasilja u porodici koje su propisane
ovim dravnim dokumentom.
SMJER AKTIVNOSTI S CILJEM POBOLJANJA ZATITE
RTAVA NASILJA U PORODICI U BOSNI I HERCEGOVINI
Nakon izvrenog pregleda postojeeg stanja na podruju zatite rtava
nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini, te analize rjeenja koje nudi Strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini,

332

Irma Deljki, Marija Lui-ati

vidljivo je da je stanje alarmantno i da jo uvijek ne moemo govoriti o


reguliranju ovog pitanja na jedinstven nain na cjelokupnoj teritoriji drave Bosne i Hercegovine. Naime, kao to je ranije istaknuto, iako Strategija sveobuhvatno regulira pitanje zatite rtava nasilja u porodici, njezino
neodnoenje na Brko Distrikt nema opravdanje. Pored Strategije, ovim
pitanjem se bave i Prirunik Spreavanje i suzbijanje nasilja u porodici u
Republici Srpskoj 20072010 (Gender Centar RS, 2010) i Strateki plan
za prevenciju nasilja u porodici za Federaciju BiH period 20092010
(Gender Centar Federacije BiH, 2010). Zajedniko ovim dokumentima
je rad na: usklaivanju legislative na svim nivoima vlasti, povezivanju i
umreavanju strunih servisa, edukaciji i senzibiliziranju profesionalaca
i javnosti, primjeni multidisciplinarnog modela u prevenciji i zatiti od
nasilja, te uspostavi jedinstvene baze podataka i SOS linija za prijavljivanje nasilja u porodici. Meutim, operacionalizacija navedenih rjeenja
svakako moe predstavljati problem. Naime, neophodno je strogo precizirati koji nivo vlasti ta financira. Sigurne kue trebaju biti financirane
iz dravnih i entitetskih budeta, zdravstvena i socijalna skrb iz budeta
kantona, a pravna pomo iz budeta opina. Samo na takav nain postoji
sigurnost da e rtva nasilja dobiti sve ono to je zakonom predvieno. U
suprotnom, postoji velika vjerovatnoa da emo imati dobar zakon, usaglaen sa evropskim standardima, koji e istovremeno ostati mrtvo slovo
na papiru.
Da bi se ovakva mogunost izbjegla, miljenja smo da je neophodno
poduzeti niz pravnih i politikih mjera, mjera za sveobuhvatno i kontinuirano prikupljanje podataka o nasilju u porodici za cjelovitu teritoriju Bosne
i Hercegovine, aktivnosti na jaanju svijesti javnosti o problemu nasilja u
porodici sa pravnog, obrazovnog, zdravstvenog, socijalnog i ekonomskog
aspekta i mjera i aktivnosti za potporu i zatitu rtava.
Pravne i politike mjere za unapreenje
poloaja rtava nasilja u porodici
Govorei o pravnim i politikim mjerama, mora se imati na umu da
se kao dugoroni cilj u oblasti prevencije nasilja u porodici namee osiguranje usklaenog i odgovarajueg preventivnog djelovanja tijela vlasti
na svim razinama organiziranja vlasti i nevladinih organizacija u sprjeavanju nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini, to se moe realizirati

Unapreenje zatite rtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini

333

iskljuivo ukoliko postoje usklaeni propisi koji reguliraju oblast nasilja


u porodici. Stoga je neophodno uskladiti postojee i donijeti nove propise
koji reguliraju oblast nasilja u porodici, te prema potrebi izmijeniti i dopuniti nacionalno zakonodavstvo vezano uz problematiku nasilja u porodici
s ciljem osnivanja porodinih sudova i osiguravanja potpune zatite ena i
djece od svih oblika nasilja u porodici.
Nadalje je potrebno osnaiti stav drave, drutva i nadlenih dravnih
tijela o nunosti osiguravanja ustroja, organiziranosti i dovoljnog broja
strunjaka koji e se baviti problematikom nasilja u porodici u nadlenim
dravnim tijelima BiH, kao preduslov za djelotvorniju zatitu od nasilja
u porodici, to podrazumjeva kontinuiranu edukaciju i senzibiliziranje
profesionalnih kadrova o problemu nasilja u porodici i potrebi zatite rtava s pravnog, obrazovnog, zdravstvenog, socijalnog i ekonomskog aspekta. Neophodno je osigurati i sistematsku finansijsku potporu enskim
organizacijama civilnog drutva koje djeluju u cilju promicanja enskih
prava, osobito direktne zatite rtava nasilja u porodici i tretmana poinitelja nasilja, te uspostaviti sistem financiranja preventivnog djelovanja,
potreba rtava nasilja i rada s nasilnim osobama, od lokalne zajednice do
razine BiH. Naime, sistematsko financiranje sklonita i savjetovalita za
ene koje su preivjele nasilje predstavlja preventivnu i kurativnu mjeru
protiv nasilja, a omoguava anonimnu i besplatnu podrku rtvi nasilja.
Takoer, kako kao represivnu, teko i kao preventivnu mjeru, neophodno je
onemoguiti obavljanje javnih funkcija osobama koje su evidentirane kao
poinitelji nasilja u porodici.
Uspostava jedinstvene baze podataka o nasilju u porodici
u Bosni i Hercegovini
U Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstvena baza podataka o rtvama nasilja u porodici, tako da za sada svaka institucija ili nevladina organizacija koje se bavi ovim problemom vodi svoju evidenciju na osnovu
vlastitih kriterija. Dakle, ne postoje niti jedinstvene evidencije, niti jedinstvena metodologija za prikupljanje i obradu statistikih podataka koji
se tiu nasilja u porodici (Gender Centar Federacije BiH, 2010). Ovakvo
stanje direktno utie na mogunost bavljenja ovom izrazito negativnom
drutvenom pojavom. Naime, tani podaci o obimu i strukturi nasilja u
porodici su svakako polazite za adekvatno bavljenje ovom pojavom. Bez

334

Irma Deljki, Marija Lui-ati

ovih podataka ne moe se planirati i vriti niti prevencija, niti represija ove
pojave, a svakako ne i adekvatna zatita rtava nasilja u porodici.
Upravo iz navedenih razloga, sveobuhvatno i kontinuirano prikupljanje podataka o nasilju u porodici za cjelovitu teritoriju Bosne i Hercegovine, sa uspostavom jedinstvene baze podataka o rtvama nasilja i o nasilnim
osobama, direktno bi doprinjelo unapreenju zatite rtava nasilja u porodici, te preventivnom djelovanju na potencijalne nasilnike. Naime, potrebno je osigurati sistematsko prikupljanje statistikih podataka vezanih uz
problematiku nasilja u porodici, po spolu, tipu nasilja, odnosu poinitelja
prema rtvi i drugim parametrima, uz primjenu jedinstvene metodologije
i njihovo objavljivanje u statistikom godinjaku koji bi trebao biti dostupan svim institucijama involviranim u sprjeavanje nasilja u porodici i
zatiti rtava nasilja, ali i javnosti.
Korisno bi svakako bilo i prikupljati i objavljivati primjere dobre
prakse u sluajevima sprjeavanja nasilja u porodici, titei rtve nasilja
i krivino gonei poinitelje, ime e se direktno pridonositi jaanju senzibiliziranosti i odlunosti rtava i drugih lanova porodice u prekidanju
utnje o nasilju u porodici.
Pored navedenog, potrebno je izdavati i statistiki godinjak o nasilju
u porodici koji bi ukljuivao pravosudne i policijske statistike, statistike
centara za socijalni rad i statistiku o finansijskim izdvajanjima vezanim uz
nasilje u porodici na dravnoj, entitetskoj i kantonalnoj razini, te godinje
trokove zdravstvenog zbrinjavanja rtava nasilja. Nadalje, potrebno je
izraivati godinje izvjetaje o zdravstvenim i finansijskim posljedicama
nasilja u porodici, te o broju krivinih prijava podnesenih protiv poinitelja od strane medicinskih ustanova. Godinji izvjetaji o utroku sredstava
za zatitu od nasilja u porodici koji bi se dostavljali svim nositeljima mjera
zatite omoguili bi blagovremeno planiranje izdvajanja finansijskih sredstava za naredni period i uveliko rijeili trenutno prisutne finansijske probleme. Takoer, potrebno je pratiti provedbu zakona kojima se sankcionira
nasilje u porodici, i to izradom godinjih izvjetaja o provedbi tih zakona
od nadlenih ministarstava, drugih tijela dravne uprave i nevladinih organizacija, ukljuujui dostavljanje svih raspoloivih statistikih podataka.
Uspostava navedenih baza podataka i jedinstvenih evidencija bi dovela do objektivnih i pouzdanih podataka o stanju nasilja u porodici u Bosni
i Hercegovini, koji mogu posluiti kao osnov za planiranje i uspostavu hodogramskog modela preventivnih i represivnih aktivnosti, te unapreenja
poloaja rtve nasilja u porodici.

Unapreenje zatite rtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini

335

Senzibilizacija i edukacija javnosti o problemu nasilja


u porodici
Vaan korak koji je neophodno poduzeti s ciljem unapreenja zatite
rtava nasilja u porodici je svakako i podizanje svijesti javnost o problemu
nasilja u porodici sa pravnog ali i obrazovnog, zdravstvenog, socijalnog i
ekonomskog aspekta. iroj javnosti potrebno je prikazati nasilje u porodici
u svim njegovim pojavnim oblicima, kao izrazito neprihvatljivo drutveno
ponaanje, koje e biti odluno sankcionirano, te osvijestiti bosanskohercegovaku javnost da je ivot bez nasilja jedno od temeljnih ljudskih prava (Ministarstvo obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti HR,
2010).
Naime, mediji imaju krucijalnu ulogu u provoenju aktivnosti na senzibilizaciji i edukaciji javnosti o neprihvatljivosti i tetnosti nasilnikog
ponaanja u porodici, koja je ostvariva putem radio i TV emisija. Prie o
rtvama nasilja i nasilnikom ponaanju u porodici, prisutnost strunjaka
u radijskim i televizijskim emisijama, dobar su nain da se javnosti skrene
panja na ovaj sve izraeniji drutveni problem.
Kada govorimo o senzibilizaciji javnosti, svakako je bitno istai da
mediji u BiH imaju posebnu ulogu u sluajevima izvjetavanja o nasilju u
porodici. Dosadanja iskustva u medijskom praenju problematike nasilja
u porodici, ukazuju na potrebu sloenijeg pristupa medija u cilju zatite
identiteta svih rtava nasilja, s naglaskom na rtve nasilja u porodici. Osobito je neophodno zatititi identitet ena, djece i maloljetnih osoba rtava
nasilja u porodici. U tom smislu, prilikom izvjetavanja o poinjenom nasilju u porodici novinari i izvjestitelji s mjesta dogaaja trebaju obavezno
imati na umu injenicu da se rtve nasilja, bez obzira na spol i dob, nalaze
u izrazito tekoj situaciji, te da su posebno osjetljive na reakcije okoline, na
koju njihovo izvjetavanje direktno moe imati utjecaja. Upravo zbog toga
je neophodno titi privatnost rtava. Imajui u vidu navedeno, neophodno
je, radi dodatnog razvoja svijesti o teini problematike nasilja u porodici,
te potreba rtava nasilja, prvenstveno provoditi edukaciju i senzibilizaciju
novinara i urednika printanih i elektronskih medija koji prate ova podruja.
Tako bi se putem okruglih stolova, seminara i strunih predavanja ukazalo
na ulogu medija u prevenciji i sprjeavanju nasilja u porodici, kao i nunu
potrebu zatite privatnosti i identiteta rtava nasilja.
Osim navedenog, javnost je mogue dodatno senzibilirati redovnim,
medijski popraenim, obiljeavanjem znaajnih meunarodnih i nacional-

336

Irma Deljki, Marija Lui-ati

nih datuma vezanih uz promociju ljudskih prava i unapreenja poloaja


rtava nasilja, kao to su Meunarodni dan ena, Meunarodni dan porodice i Meunarodni dan borbe protiv nasilja nad enama. Obiljeavanje
ovih datuma treba iskoristiti za iru distribuciju odgovarajuih edukativnih
i promidbenih materijala o svim oblicima nasilja nad enama i djecom. U
okviru pomenutih aktivnosti bilo bi korisno odabrati utjecajne javne osobe, u prvom redu mukarce koji nisu evidentirani kao poinitelji nasilja u
porodici koji bi javno istupali protiv nasilja nad enama i djecom.
MJERE I AKTIVNOSTI ZA POTPORU
I ZATITU RTAVA NASILJA U PORODICI
Mjere i aktivnosti fokusirane na potporu i zatitu rtava nasilja u porodici, trebale bi obuhvatiti upoznavanje javnosti sa Strategijom za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini, Prirunikom Spreavanje i suzbijanje nasilja u porodici u Republici Srpskoj i
Stratekim planom za prevenciju nasilja u porodici za Federaciju BiH, te
dunostima dravnih tijela u sluaju izvrenog nasilja (policije, centara
za socijalni rad, zdravstveno i odgojno-obrazovnih ustanova, pravosudnih
tijela). Navedeno bi podrazumjevalo jasnu raspodjelu nadlenosti meu
institucijama i mnogo vei stepen koordinacije izmeu njih, nego to je to
do sada bio sluaj. S ciljem blagovremene operacionalizacije Strategije,
bilo bi svrsishodno osigurati sistematsko praenje njene provedbe na svim
nivoima.
Kao neophodna mjera zatite rtava svakako se javlja i obezbjeivanje dostupnosti besplatnog lijeenja, zastupanja pred sudom u procesima
porodino pravne zatite i diobe brane steevine, te psihosocijalne pomoi svim rtvama nasilja. Imajui u vidu ranije pomenutu injenicu da se
kao rtve nasilja pored ena, u najveem obimu javljaju i djeca, i to djevojke i djevojice, svakako bi bilo potrebno uspostaviti i uinkovitu mrea
strunih servisa u obrazovnim institucijama ija bi se primarna djelatnost
ogledala u zatiti djece od nasilja prouzrokovanog stanjem u porodici. Uspostavom jedinstvene besplatne SOS linije za prijave nasilja u porodici
uveliko bi se olakalo rtvama nasilja da reagiraju i postanu otvorenija za
uzimanje podrke i na ovaj nain.2
Naime, na podruju Federacije Bosne i Hercegovine nakon usvajanja Stratekog
plana iju uspostavu je podrala i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, kao i telekom
2

Unapreenje zatite rtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini

337

Radi uspostave sveobuhvatnije zatite rtava nasilja u porodici, miljenja smo da bi bilo neophodno unaprijediti rad sklonita i savjetovalita
za rtve nasilja u porodici, pristupiti izradi vodia za pomo rtvama, te
adresara ustanova, organizacija i ostalih institucija koje pruaju pomo,
podrku i zatitu rtvama nasilja u porodici, a koji bi trebali biti dostupni
u elektronskoj i u printanoj formi u centrima za socijalni rad, domovima
zdravlja, kolama, bolnicama, savjetovalitima i organizacijama civilnog
drutva koje se bave zatitom rtava nasilja u porodici. Takozvane after
care mjere, koje podrazumijevaju pruanje naknadne brige i potpore rtvama nasilja u porodici, potrebno je poboljati unaprjeenjem socijalnog
statusa rtava, programima zapoljavanja rtava nasilja, te osiguranjem
besplatne pravne pomoi.
Rad sklonita i savjetovalita u cilju unapreenja poloaja
rtava nasilja u porodici
Iako u BiH postoji odreen broj sklonita3 i savjetovalita4 koja pruaju pomo rtvama nasilja u porodici, njihov rad nije sistematski reguliran
i nadasve finansiran. Rad sklonita, odnosno sigurnih kua, u biti je jedina
aktivnost nevladinih organizacija koja je i zakonski prepoznata. Sigurna
kua namijenjena je privremenom zbrinjavanju ena i njihove djece rtava nasilja u porodici i predstavlja realizaciju prava rtve nasilja u porodici
na fiziku i psihiku sigurnost, odnosno, zatiti ivota, tjelesnog integriteta
i duevnog zdravlja i spreavanju daljeg nasilnikog ponaanja u porodici.
Meutim, s obzirom na to da se nalaze u nevladinom sektoru, veliki problem u praksi predstavlja finansiranje njihovog rada. Tako se u Izvjetaju o
provoenju stratekog plana za prevenciju nasilja u porodici za Federaciju
operateri u Bosni i Hercegovini, uspostavljen je i jedinstveni telefon 1265 kao jedan od
novih servisa za pruanje pomoi rtvama nasilja. Prema podacima udruenja (Fondacija lokalne demokracije Sarajevo, Medica Zenica, Vive ene Tuzla, ena BiH
Mostar i ene sa Une Biha) i opinskog Centra za socijalni rad Opine Jajce od dana
uspostave ovog telefona (poetak decembra 2008. godine do 31. decembra 2009. godine)
strune osobe su pruile pomo za 2.978 rtava nasilja u porodici. Veliku ulogu u funkcioniranju ovog telefona imaju nevladine organizacije ije osoblje prua strunu pomo
putem ovog servisa ukljuujui i osiguranje naknada za rad strunog osoblja
3
U BiH u cilju zatite rtava nasilja u porodici djeluje devet sigurnih kua.
4
U est opina na teritoriji FBiH: Gornji Vakuf, Klju, Cazin, Zenica, Zavidovii i
Jajce, postoje savjetovalita koja tretiraju problem porodice i porodinih odnosa, a na podruju Kantona Sarajevo organizirano je i Porodino savjetovalite kao javna ustanova

338

Irma Deljki, Marija Lui-ati

Bosne i Hercegovine (20092010), za period 1. juli.31. decembar 2009.


(Gender Centar Federacije BiH, 2010) istie da je najvei problem u radu
est nevladinih organizacija koje u svom sastavu imaju sigurne kue, u
2009. godini, predstavljalo to to nisu dobile sredstva iz budeta FBiH,
koja su planirana u sklopu budeta Federalnog ministarstva rada i socijalne politike. Naime, sredstva za potrebe smjetaja i pojedine vidove strune
pomoi za 317 rtava nasilja u porodici, u est sigurnih kua, osigurale
su nevladine organizacije iz donatorskih sredstava. Izuzetak predstavlja
Kanton Sarajevo, u kojem se sredstva osiguravaju iz kantonalnog budeta.
Slino je stanje i na teritoriji RS, gdje su do jula 2008. godine otvorene tri
sigurne kue u Banjoj Luci, Modrii i Prijedoru, i to od strane nevladinih
organizacija: Udruenih ena Banja Luka, Budunosti iz Modrie i Fondacije za obrazovanje, razvoj i socijalnu zatitu djece iz Prijedora (Gender
Centar RS, 2010). Ovdje je veoma vano istai, da sve pomenute sigurne
kue nemaju iste standarde i principe rada. Kriteriji za uspostavu sigurnih
kua jo uvijek nisu normativno utvreni.
Ovakvo stanje znatno oteava rad sigurnih kua, te je s ciljem unapreenja zatite rtava nasilja u porodici neophodno urgentno izvriti detaljnu
analizu sklonita za ene i djecu rtve nasilja u porodici u BiH sa podacima
o broju sklonita, prikazom stanja prostora, opreme, kapaciteta sklonita,
broja educiranog osoblja, naelima rada sklonita, vrstama pomoi koje se
pruaju u sklonitima i izvorima financiranja, uz prijedlog mjera za poboljanje stanja i otvaranje novih sklonita, te uspostavljanje mree sklonita.
Svakako je i neophodno izraditi Pravilnik o zadovoljavanju kriterija potrebnih za osnivanje i rad sklonita za ene i djecu rtve nasilja u porodici,
vodei brigu o broju i educiranosti strunog osoblja, te broju, potrebama
i interesima korisnica/ka, te izraditi prijedlog, odnosno procjenu buduih
izdvajanja u cilju zadovoljenja potreba rtava nasilja u porodici tijekom
njihovog boravka u sklonitima i nakon izlaska iz sklonita (Ministarstvo
obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti HR, 2010a).
Jo jedna mjera koju je neophodno poduzeti radi sveobuhvatnije zatite rtava nasilja u porodici bila bi neophodno uspostava savjetovalita
za rtve nasilja u porodici na lokalnom nivou, sa prethodno reguliranim finansiranjem iz budeta entiteta i kantona. Savjetovalita trebaju biti namijenjena svima onima koji su izloeni nasilju u porodici, kojima je potrebna
informacija o tome to mogu poduzeti, kako si mogu pomoi, zatititi sebe
i djecu. Rad savjetovalita treba biti besplatan, a potrebno je omoguiti
koritenje njegovih usluga putem telefona, lino dolaskom u savjetovali-

Unapreenje zatite rtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini

339

te uz prethodni dogovor, te putem elektronske pote. Savjetovalita bi u


okviru svoje djelatnosti vrila individualno, pravno, socijalno i psiholoko
savjetovanje, individualno i grupno savjetovanje za djecu koja su svjedoila obiteljskom nasilju, rad sa rtvom nasilja u porodici koji bi obuhvatio
edukaciju rtava i potencijalnih rtava o sljedeim pitanjima: prepoznati
da li je njena veza sigurna; priznati sebi da je zlostavljana, nauiti prepoznati znakove upozorenja; prepoznati znakove mogueg nasilnog incidenta prije nego li se dogodi; napraviti sigurnosni plan za sebe i djecu; nauiti
koje su mogunosti u naem drutvu za rtvu nasilja u porodici; kome se
moe obratiti; to ponijeti sa sobom; gdje tono moe otii u svako doba
dana; napraviti pozitivne promjene u sebi i za sebe. Djelatnost savjetovalita bi trebala obuhvatiti i edukaciju, potporu i osnaivanje rtava nasilja
u porodici i lanova njihovih porodica, upoznavanje s mreom specijaliziranih ustanova i institucija za zatitu i pomo rtvama nasilja u porodici,
te upoznavanje s pravnim odredbama i moguim intervencijama drutva.
Savjetovanje trebaju pruati socijalni radnici, psiholozi, socijalni pedagozi
i pravnici. Pravni savjeti se trebaju odnositi na savjete iz podruja krivinog, prekrajnog i porodinog prava, te imovinsko-pravnih odnosa.
Vodi za pomo rtvama nasilja u porodici
Postojea iskustvo nevladinih organizacija i dravnih tijela kojima se
rtve nasilja obraaju za pomo pokazuje da su one veoma esto u cjelosti
neinformisane o svojim pravima i nainu njihova ostvarenja, da ne poznaju pravnu proceduru koju bi morale proi sukladno normativnom sistemu
zatite od nasilja, da ne poznaju adrese na koje se mogu obratiti za pomo,
te da ne znaju ni sadraj postupaka koje zbog doivljenog nasilja trebaju
pokrenuti. S obzirom na to, neophodno je rtve nasilja u porodici upoznati
s njihovim pravima, razumljivim jezikom, na jednostavan nain, kako bi
sve osobe koje nemaju pravno obrazovanje shvatile ta i kako trebaju initi
ukoliko se odlue boriti protiv nasilja u porodici.
Najjednostavniji nain za postizanje pomenutog jeste izrada vodia
za pomo rtvama nasilja u porodici u obliku printanih broura, koje za
graane trebaju biti besplatne i dostupne u centrima za socijalni rad, domovima zdravlja, kolama, bolnicama, savjetovalitima i organizacijama
civilnog drutva koje se bave zatitom rtava nasilja u porodici. Vodi bi
uinio dostupnijim zakonske formulacije s ciljem da rtvi poslui kao pod-

340

Irma Deljki, Marija Lui-ati

loga za odluku o izlasku iz kruga nasilja u obitelji. Trebao bi biti rezultat


prikupljanja i objedinjavanja razliitih pravnih propisa koji e, objedinjeni
na ovaj nain, zasigurno rtvama nasilja u porodici olakati put do tane
informacije i olakali donoenje i provoenje odluke o izlasku iz kruga
nasilja u porodici i zapoinjanju drugaijeg naina ivota. Ujedno bi vodi
mogao pomoi i svim drugim osobama koje ele saznati kako se razvrgava
brana ili izvanbrana zajednica, kako se rjeava pitanje uzdravanja zajednike djece, a nemaju ili ne znaju koga mogu pitati.
Izuzetno korisna, ali i neophodna, jeste i izrada adresara ustanova, organizacija i ostalih institucija koje pruaju pomo, podrku i zatitu rtvama nasilja u porodici. U sklopu ove aktivnosti bilo bi neophodno jednom
godinje prikupljati podatke o ustanovama, organizacijama i institucijama
koje pruaju pomo rtvama nasilja u porodici, te sukladno dobivenim
podacima vriti njegove izmjene i dopune, tj. vriti redovito auriranje
adresara. Adresar bi trebalo objavljivati na veb stranicama, te vriti njegovu distribuciju u printanoj formi u centre za socijalni rad, domove zdravlja,
kole, bolnice, savjetovalita i sva druga mjesta gdje se procjeni za svrsishodno (Ministarstvo obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti
HR, 2009).
After care naknadna briga i potpora rtvama
nasilja u porodici
Polazei od naela da nasilje u porodici predstavlja ozbiljan drutveni
problem, da je zlostavlja odgovoran za poinjeno djelo, da su, u veem
broju sluajeva, poinitelji nasilja osobe mukog pola, te uzevi u obzir
fenomen meugeneracijskog prijenosa nasilnikog ponaanja, odnosno
injenicu da ostajanjem u porodici nasilnika djeca i sama postaju potencijalni nasilnici, miljenja smo da je potrebno, u sklopu mjera za unapreenje poloaja rtava nasilja u porodici i afirmacije njihovih prava, proiriti i
dijapazon aktivnosti koje se tiu naknadne brige i potpore rtvama nasilja
u porodici.
Naime, uobiajeni i trenutno najrasprostranjeniji oblik after care brige
za rtve nasilja u porodici obuhvata praenje klijentica i djece po izlasku
iz Sigurne kue u novoj sredini, njihove adaptacije i izgradnje socijalne
mree. Ovaj vid brige se obavlja kroz kune posjete sa ciljem pruanja
podrke u osamostaljivanja, ukoliko se se klijentica osamostalila, a uko-

Unapreenje zatite rtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini

341

liko se vratila muu, radi praenja re-uspostavu partnerskog i porodinih


odnosa. Naknadna briga obuhvata i nastavak zdravstvenog prosveivanja
klijentice i praenja kako njenog, tako i zdravstvenog stanja njene djece.
Praenje klijentica se vri kroz kune posjete, i to na nain da je prvu
kunu posjetu potrebno obaviti sedam do deset dana po izlasku klijentice
iz sklonita. Naredna posjeta je kroz mjesec dana, a kasnije se, na osnovu snimljene situacije i kontakata telefonom, pravi plan kunih posjeta
za svaku klijenticu. Ovisno od procjene, kune posjete je do kraja prve
godine potrebno obavljati svaka dva do tri mjeseca. Nakon godinu dana
po izlasku klijentice iz Sigurne kue, posjete se mogu obavljati ukoliko
se za to javi potreba. Meutim, telefonski kontakt socijalnih radnika sa
klijenticom se i dalje odrava, tako da se naknadna briga nikada i ne prekida. Ovaj segment rada je veoma vaan, jer ukljuuje i rad sa partnerima
odnosno sa cjelokupnom porodicom kroz savjetovalite (Gender Centar
RS, 2010:107).
Pored navedenih aktivnosti, koje se trenutno provode u okviru after
care brige, neophodno je poduzeti i mjere koje se tiu unaprjeenja socijalnog statusa rtava, zapoljavanja rtava nasilja te osiguranja besplatne
pravne pomoi.
Naime, socijalnim statusom je obuhvaena problematika stambenog
zbrinjavanja rtava nasilja u porodici, osiguravanje novane, odnosno materijalne pomoi, zdravstvene zatite i zdravstvenog osiguranja. Sukladno
tome, neophodno je sagledati postojeu situaciju, te donijeti i djelotvornije
provoditi postojee zakonske i podzakonske propise koji reguliraju ovu
materiju, a sve s ciljem utvrivanja prioriteta u ostvarivanju navedenih
potreba rtava nasilja u porodici nakon izlaska iz sklonita. Navedeno nadalje, podrazumijeva i potrebu osiguravanja zdravstvene zatite i prava iz
zdravstvenog osiguranja, te poticanje radnika zdravstvene zatite na prijavljivanje sluajeva tjelesne povrede nanesene od lana porodice.
Podruje zapoljavanja obuhvata potrebu razmatranja mogunosti povratka na posao, te osiguravanja pravne i druge pomoi rtvi nasilja, u situaciji u kojoj je prestanak radnog odnosa uzrokovan posljedicama nasilja
u porodici. Takoer je potrebno razmotriti mogunosti davanja prednosti u
zapoljavanju nezaposlenim rtvama nasilja u porodici i uvoenja subvencija pravnim i fizikim osobama koje zaposle rtve nasilja u porodici.
I posljednje, pravna pomo, kao posebno vano podruje, podrazumijeva razradu prioriteta osiguravanja besplatne pravne pomoi uzimajui u
obzir kriterij hitnosti u rjeavanju osnovnih ivotnih pitanja rtava nasilja

342

Irma Deljki, Marija Lui-ati

u porodici koje su, uslijed proivljenog nasilja, obespravljene u ivotnom,


radnom ili roditeljskom statusu.
ZAKLJUAK
Iako su u Bosni i Hercegovini posljednjih godina poduzete mjere kako
bi se nasilje u porodici zakonski reguliralo, te uveli meunarodni standardi
koji tretiraju ovu oblast, praksa pokazuje da se veliki broj osoba jo uvijek
suoava sa ovim problemom. Naime, nasilje u porodici je propisano kao
krivino djelo u krivinim zakonima entiteta i Distrikta Brko, a doneseni
su i posebni zakoni o zatiti od nasilja u porodici na entitetskim nivoima
sa ciljem zatite rtava nasilja u porodici. Meutim, uprkos postojanju pomenute zakonske regulative, praksa je ipak drugaija. Primjena Zakona o
zatiti od nasilja u porodici nije zaivjela, s obzirom na to da su u praksi
rjetki primjeri izricanja zatitnih mjera propisanih ovim zakonom, a kazne
za nasilje nad enama i djevojicama su izuzetno blage, i u najveem broju
sluajeva se izriu uslovne i novane kazne, dok se kazne zatvora izriu u
rijetkim sluajevima. Bosna i Hercegovina nema institucionalizirane ustanove koje se bave nasiljem u porodici i koje su spremne da prue pomo
rtvama tog nasilja. Zatitom rtava nasilja u porodici, uglavnom se bave
nevladine organizacije koje rtve nasilja sklanjaju u sigurne kue, zatim
centri za socijalni rad koji su organizirani na teritorijalnom principu i postoje u svakoj opini, te ustanove koje rade na osnovu Zakona o socijalnoj
i djeijoj zatiti. Dakle, moe se konstatirati da rtve nasilja u porodici,
uprkos postojeoj zakonskoj legislativi, ne ostvaruju predvienu zatitu.
Prepoznavi ovaj fakt, na dravnom nivou pristupilo se izradi Strategije za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici koja predstavlja prvi
dokument na nivou drave Bosne i Hercegovine u oblasti nasilja u porodici,
u kojem su sublimirani ciljevi i aktivnosti entitetskih startekih i akcionih
planova koji tretiraju problem nasilja u porodici. Ipak, iako Strategija tendira osigurati zatitu rtava nasilja u porodici, te usklaenom i adekvatnom
preventivnom djelovanju organa vlasti na svim nivoima organiziranja vlasti
i nevladinih organizacija u spreavanju nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini, njome se nee uspostaviti sveobuhvatna zatita rtava, s obzirom na
injenicu da se njene aktivnosti ne odnose na Brko Distrikt, kao posebnu
administrativnu jedinicu. Pored toga, neophodno je strogo precizirati plan
finansiranja predvienih aktivnosti, s obzirom na to da se nedostatak finan-

Unapreenje zatite rtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini

343

sijskih sredstava u prevenciji nasilja u porodici i zatiti rtava javlja kao


gorui problem. Ukoliko se ovaj problem ne prevazie postoji velika vjerovatnoa da emo imati dobru legislativu, usklaenu sa evropskim standardima, koja istovremeno nikada nee doivjeti svoju operacionalizaciju.
Da bi se ovakva mogunost izbjegla, neophodno je poduzeti niz pravnih i politikih mjera, mjera za sveobuhvatno i kontinuirano prikupljanje
podataka o nasilju u porodici za cjelovitu teritoriju Bosne i Hercegovine,
te aktivnosti s ciljem senzibiliziranja i educiranja javnosti o problemu nasilja u porodici sa pravnog, obrazovnog, zdravstvenog, socijalnog i ekonomskog aspekta. Takoer je neophodno poduzeti i mjere i aktivnosti za
potporu i zatitu rtava nasilja u porodici, koje bi obuhvatale unapreenje
rada sklonita i savjetovalita za rtve nasilja u porodici, izradu vodia za
pomo rtvama, te adresara ustanova, organizacija i ostalih institucija koje
pruaju pomo, podrku i zatitu rtvama nasilja u porodici. Vodii i adresari bi trebali biti dostupni u elektronskoj i u printanoj formi u centrima za
socijalni rad, domovima zdravlja, kolama, bolnicama, savjetovalitima i
organizacijama civilnog drutva koje se bave zatitom rtava nasilja u porodici. Mjere after care, to jest, mjere osiguranja naknadne brige i potpore
rtvama nasilja u porodici, potrebno je poboljati unaprjeenjem socijalnog statusa rtava, programima zapoljavanja rtava nasilja, te osiguranjem
besplatne pravne pomoi. Realizacijom svake od navedenih aktivnosti bi
se znatno poboljala prevencija nasilja u porodici, ali i unaprijedila zatita
rtava ovog tipa nasilja ime bi se rtvama direktno olakalo donoenje i
provoenje odluke o izlasku iz kruga nasilja i sprijeilo neprijavljivanje
nasilja u porodici kao krivinog djela.
LITERATURA
Adalji-Dedovi, A., Deljki, I., Lui-ati, M., Bojani, N. i Haskovi, E.
(2007). Policija i nasilje u porodici u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Fakultet kriminalistikih nauka.
Adalji-Dedovi, A., Sofradija H., Deljki, I., adi, S., Trbonja, A. (2005).
Nasilje u porodici: Razvojna studija u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Fakultet kriminalistikih nauka.
Agencija za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine (2010). Izvjetaj o Primjeni Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije ena u Bosni i Hercegovini iz 2004. www.arsbih.gov.ba/Index.aspx?PID=3&RID=77, pristupljeno 5.5.2010.

344

Irma Deljki, Marija Lui-ati

Gender Centar Federacije BiH (2007). Informacija o provedbi Zakona o zatiti


od nasilja u porodici. www.fgenderc.com.ba/bh/dokumenti/informacija_o_
provedbi_Zakona.pdf, pristupljeno 10.6.2010.
Gender Centar Federacije BiH. (2010). Izvjetaj Gender centra FBiH o provedbi
Stratekog plana za prevenciju nasilja u porodici za Federaciju BiH (2009
2010) za period 01.07. 31.12.2009. Sarajevo: Autor.
Gender Centar Federacije BiH. (2010). Strateki plan za prevenciju nasilja u porodici za Federaciju BiH period 20092010. www.fgenderc.com.ba/bh/
dokumenti/strategijabos.pdf, pristupljeno 25.5.2010.
Gender Centar RS (2010). Prirunik: Spreavanje i suzbijanje nasilja u porodici
u Republici Srpskoj 20072008. www.vladars.net, pristupljeno 25.5.2010.
Matijevi-Vrsaljko, Lj. (2009). Ne elim ivjeti u nasilju: Mali pravni vodi za
osobe koje ele prekinuti krug nasilja. Zagreb: Gradski ured za zdravstvo,
rad, socijalnu zatitu i branitelje i Povjerenstvo za zatitu od nasilja u obitelji
u Gradskom poglavarstvu Grada Zagreba.
Ministarstvo obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti HR. (2010a).
Kriterije za dodjelu financijske potpore organizacijama civilnog drutva u
provedbi programa rada savjetovalita i sklonita za ene i djecu rtve nasilja u obitelji. www.mobms.hr/media/9905/kriteriji%20sklonista.pdf, pristupljeno 27.5.2010.
Ministarstvo obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti HR. (2010). Nacionalna kampanja za borbu protiv obiteljskog nasilja nad enama Za nasilje nema opravdanja 2006. 2008. www.mobms.hr/obavijesti/sprjecavanje-nasilja-u-obitelji.aspx, pristupljeno 27.5.2010.
Ministarstvo obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti HR. (2009).
Adresar ustanova, organizacija i ostalih institucija koje pruaju pomo, podrku i zatitu rtvama nasilja u obitelji. www.mobms.hr/media/9383/adresar-ustanova_mobms.pdf, pristupljeno 27.5.2010.
Nikoli-Ristanovi, V., Dokmanovi, M. (2006). Meunarodni standardi o nasilju
u porodici i njihova primena na Zapadnom Balkanu. Beograd: Prometej.
Organizacija ena Lara. (2005). Studija o nasilju u porodici u Bosni i Hercegovini. Banja Luka: Helsinki parlament graana Banja Luka, Organizacija ena
Lara-Bijeljina i Udruenje graanki ene enama-Sarajevo.
Pravilnik o nainu i mjestu provedbe zatitne mjere obaveznog psihosocijalnog
tretmana poinitelja nasilja u obitelji. Slubene novine FBiH, 60/06.
Pravilnik o nainu provedbe zatitnih mjera koje su u nadlenosti policije. Slubene novine FBiH, 9/06.
Strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici za Bosnu i Hercegovinu
za period 20092011. Slubeni glasnik BiH, 70/09.
Vesta. (2010). FBiH ne ispunjava obaveze prema rtvama porodinog nasilja.
www.vesta.ba/bs/node/343, pristupljeno 10.5.2010.

Unapreenje zatite rtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini

345

Vlada BiH. (2004). Izvjetaj Primjeni Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije ena u Bosni i Hercegovini. www.arsbih.gov.ba/files/cedaw_bosanska_verzija_26_10_2004.pdf, pristupljeno 15.6.2010.
Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH. Slubeni glasnik FBiH, 16/03.
Zakon o zatiti od nasilja u porodici. Slubeni glasnik FBiH, 22/05.
Zakon o zatiti od nasilja u porodici. Slubeni glasnik RS, 118/05.
IMPROVEMENT OF THE PROTECTION OF VICTIMS
OF DOMESTIC VIOLENCE IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
Abstract
Domestic violence is a negative phenomenon on which Bosnia and Herzegovina is not immune, and where despite the existence of legislation which governs this type of violence, it is a frequent occurrence. A comprehensive analysis
of the parameters of domestic violence in Bosnia and Herzegovina does not currently exist. However, some research in this area, government reports, and reports
of nongovernmental organizations, point to the fact that the victims of domestic
violence are mostly females, that there is very small number of women asking for
help in times of acute violence or after the first time that they have been victims,
that the sentences for violators are very mild, and that despite the provisions of
the Law on Protection from Domestic Violence, victims are forced to live under
the same roof with the offender. Bearing in mind this situation, there is a need for
greater degree of protection for victims of domestic violence, primarily through
the criminal-law system, as well as through the work of social-health system, the
Agency for Gender Equality, the educational institutions, NGOs and civil society.
Therefore, this paper beside review and analysis of existing solutions in this area,
is trying to offer solutions that would achieve greater protection for victims of
domestic violence in Bosnia and Herzegovina, than currently existing ones.
Key words: domestic violence, victims, protection, Bosnia and Herzegovina.

También podría gustarte