Documentos de Académico
Documentos de Profesional
Documentos de Cultura
Izdava:
Univerzitet u Beogradu
Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju
Izdavaki centar
Visokog Stevana 2, 11000 Beograd
Za izdavaa:
Prof. dr Jasmina Kovaevi
Urednice:
Prof. dr Vesna uni-Pavlovi
Marina Kovaevi-Lepojevi
Recenzenti:
Prof. dr Jasmina Kovaevi
Dr Leposava Kron
Prof. dr Dobrivoje Radovanovi
Lektura i korektura:
Slaana Mirevski
tampa:
igoja tampa, Beograd
Tira:
500
ISBN: 978-86-80113-96-8
PREVENCIJA I TRETMAN
POREMEAJA PONAANJA
Urednice
Vesna uni-Pavlovi
Marina Kovaevi-Lepojevi
AUTORI
Dr Stanko Bejatovi, redovni profesor, Pravni fakultet Univerziteta u Kragujevcu
Dr Sneana Sokovi, redovni profesor, Pravni fakultet Univerziteta u Kragujevcu
Dr Nenad Glumbi, vanredni profesor, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Dr Zoran Ili, vanredni profesor, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju
Univerziteta u Beogradu
Dr Aleksandar Jugovi, vanredni profesor, Fakultet za specijalnu edukaciju i
rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Dr Mitja Krajnan, vanredni profesor, Pedagoki fakultet Univerziteta u Ljubljani
Dr Danka Radulovi, vanredni profesor, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Dr Edina Vejo, vanredni profesor, Islamski pedagoki fakultet Univerziteta u Zenici
Dr Vesna uni-Pavlovi, vanredni profesor, Fakultet za specijalnu edukaciju i
rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Dr Irma Deljki, docent, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne
studije Univerziteta u Sarajevu
Dr Branislava Popovi-iti, docent, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Mr Meliha Bijedi, asistent, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Univerziteta
u Tuzli
Mr Goran Jovani, asistent, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju
Univerziteta u Beogradu
Mr Marija Lui-ati, asistent, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu
Mr Danica Vasiljevi-Prodanovi, asistent, Fakultet za specijalnu edukaciju i
rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Muharem Adilovi, asistent, Islamski pedagoki fakultet Univerziteta u Zenici
Marina Kovaevi-Lepojevi, asistent, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Leonora Mihailovi, saradnik u nastavi, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu
Sadraj
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Uvod: Savremeni pristupi u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja
Vesna uni-Pavlovi, Marina Kovaevi-Lepojevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Krivino zakonodavstvo kao instrument prevencije nedozvoljenog
ponaanja
Stanko Bejatovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
Teorijske osnove razvojne prevencije poremeaja ponaanja
Branislava Popovi-iti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65
Teorijski i praktini aspekti situacione prevencije
Marina Kovaevi-Lepojevi, Vesna uni-Pavlovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91
Paradigmatski pristup prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih
ponaanja (sociopedagoki prilog)
Edina Vejo, Muharem Adilovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109
Vaninstitucionalni tretman djece i omladine sa poremeajima u ponaanju
Meliha Bjedi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127
Experimential pedagogy an efficient method for children with
behavioral difficulties
Mitja Krajnan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149
Analitiko-istraivaki rad u socijalnoj zatiti maloletnih prestupnika:
znaaj, iskustva i kontroverze
Aleksandar Jugovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
Zavodske vaspitne mere mesto u sistemu krivinih sankcija, osnovne
karakteristike i problemi izvrenja
Sneana Sokovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193
Zatitni nadzor uslovno osuenih lica alternativa koja obeava
Zoran Ili . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217
Elektronski nadzor: kontrola i prevencija prestupnitva
Danica Vasiljevi-Prodanovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239
Predgovor
Tematski zbornik pod naslovom Prevencija i tretman poremeaja ponaanja nastao je u okviru Programa Promocija i podsticanje istraivanja
iz oblasti prevencije i tretmana poremeaja ponaanja Odeljenja za prevenciju i tretman poremeaja ponaanja Fakulteta za specijalnu edukaciju
i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu, koji je odobrilo i finansijski podralo Ministarstvo za nauku i tehnoloki razvoj Republike Srbije (Ugovor
br. 4510302297/200902, od 31. marta 2010. godine).
Osnovni cilj ovog programa jeste prezentacija novih naunih dostignua iz oblasti prevencije i tretmana poremeaja ponaanja. Nastavnici i
saradnici Odeljenja za prevenciju i tretman poremeaja ponaanja Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, kontinuirano se bave naunoistraivakim radom u ovoj oblasti. Posredstvom ovog tematskog zbornika, u prilici su da objave i prezentuju javnosti rezultate svog rada i time
doprinesu popularizaciji savremenih naunih saznanja meu studentima,
istraivaima i strunjacima zaposlenim u praksi. Poseban kvalitet predstavlja multidisciplinarni pristup sagledavanju ove problematike, koji je
obezbeen ueem strunjaka razliitih profila: specijalnih (socijalnih)
pedagoga, socijalnih radnika, psihologa, pravnika i drugih. Pored toga,
Program ima za cilj razvijanje saradnje sa naunoistraivakim radnicima koji su zaposleni u drugim visokokolskim ustanovama, kod nas i u
svetu. Smatramo da je objavljivanje zajednikog zbornika radova dobar
nain da se meusobno poveemo, razmenimo ideje, unapredimo saradnju i planiramo budue zajednike naunoistraivake poduhvate. Tako,
tematski zbornik sadri radove kolega sa Pravnog fakulteta Univerziteta u
Kragujevcu, Pedagokog fakulteta Univerziteta u Ljubljani, Fakulteta za
kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu,
Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Univerziteta u Tuzli i Islamskog
pedagokog fakulteta Univerziteta u Zenici.
Kao to naslov i nagovetava, zbornik Prevencija i tretman poremeaja ponaanja, nudi sistematski prikaz razliitih pristupa koji se primenjuju u praksi i procenu njihove efektivnosti, na osnovu ega su izvedene
smernice za budui razvoj nauke i prakse u ovoj oblasti. U njemu se nalazi
15 radova koji su organizovani oko tri kljune teme, a to su:
Prevencija poremeaja ponaanja, delinkvencije i kriminala,
Vesna uni-Pavlovi,
Marina Kovaevi-Lepojevi
Apstrakt
Rad je posveen analizi razliitih pristupa u prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja. U prvom delu rada razmotreni su opisi, karakteristike i tipologije
poremeaja ponaanja koje se sreu u savremenoj literaturi. Drugi deo rada posveen je efektivnim pristupima u prevenciji poremeaja ponaanja du kontinuuma
koga ine univerzalna, selektivna i indikovana prevencija. Pored toga, prikazane
su i osnovne postavke zakonske, socijalne i situacione prevencije prestupnikog
ponaanja. Na kraju, pregledom literature ostvaren je uvid u savremena saznanja
o uspenim pristupima u tretmanu poremeaja ponaanja i redukovanju delinkvencije i kriminala.
Kljune rei: poremeaji ponaanja, delinkvencija, kriminal, prevencija, tretman
POREMEAJI PONAANJA
Nauka o prevenciji i tretmanu poremeaja ponaanja ima relativno
dugu istoriju. Meutim, veina autora smatra da je presudan uticaj na razvoj teorije, istraivanja i prakse u ovoj oblasti imalo uvoenje dijagnostike oznake poremeaji ponaanja u meunarodno priznate medicinske
klasifikacije (ICD i DSM). U medicinskim klasifikacionim sistemima date
su precizne definicije poremeaja ponaanja, njihova tipologija i kriterijumi za postavljanje ove dijagnoze. Na taj nain poremeaji ponaanja izdvojeni su kao posebna dijagnostika kategorija, odnosno napravljena je
razlika izmeu poremeaja ponaanja i drugih fenomena s kojima su ranije
bili svrstavani u istu grupu.
Dijagnostika kategorija poremeaji ponaanja prvi put se pojavljuje
u osmoj reviziji Meunarodne klasifikacije bolesti, povreda i uzroka smrti
(ICD-8) Svetske zdravstvene organizacije iz 1965. godine i drugoj verziji Dijagnostiko-statistikog prirunika (DSM-2) Amerikog udruenja
10
11
menta za procenu, ispitivanje prevalencije i karakteristika poremeaja ponaanja, ali i kompariranje rezultata razliitih studija, to je doprinelo unapreivanju saznanja o etiologiji i fenomenologiji. Sa druge strane, mnogi
istraivai su u svojim empirijskim prouavanjima nailazili na probleme
prilikom primene opisa i kriterijuma koji su ponueni u okviru pomenutih
dijagnostikih kategorija. Posledino, pojavljuju se empirijski ili dimenzionalni sistemi procene i klasifikacije u psihopatologiji, kao alternativa
kategorijalnim sistemima koji se koriste u klinikoj praksi (Achenbach,
1995). Osnovno polazite dimenzionalnih sistema jeste zasnivanje psihopatolokih kategorija, njihovih granica i kriterijuma na rezultatima istraivanja. U kategorijalnim sistemima, na osnovu unapred utvrenih kriterijuma, postavlja se dijagnoza, odnosno potvruje prisustvo poremeaja
ponaanja. Zagovornici dimenzionalnih sistema smatraju da u realnosti ne
postoje jasne granice izmeu normativnog ponaanja i psihopatologije, pa
poremeaji ponaanja predstavljaju ekstremne forme problema koji se uobiajeno javljaju, a ne neuobiajena stanja koja se sutinski razlikuju od
normalnosti. Nadalje, dijagnostike kategorije ne prepoznaju tendenciju
ka udruenom pojavljivanju nekih poremeaja, ve se svaki od njih zasebno posmatra. Za razliku od toga, dimenzionalni sistemi zasnovani su na
empirijskim podacima o povezanosti pojedinih poremeaja, to omoguava izdvajanje obrazaca udruenih bihejvioralnih i emocionalnih problema,
odnosno sindroma. Prema jednoj od najpoznatijih dimenzionalnih klasifikacija, poremeaji ponaanja deo su jedinstvenog spektra eksternalizovanih problema, gde se ubrajaju dva sindroma ponaanje kojim se kre
pravila i agresivno ponaanje (Achenbach, Rescorla, 2001).
Neki autori smatraju da kategorijalni i dimenzionalni pristup nisu
sutinski suprotstavljeni, ve da odraavaju prirodan tok razvoja saznanja (Coie et al., 1993). Prvobitno nastali kategorijalni sistemi usmereni
su ka identifikovanju osnovnih karakteristika po kojima se razlikuju disfunkcionalni pojedinci, dok dimenzionalni sistemi predstavljaju rezultat
detaljnijeg sagledavanja razvojnih procesa odreenog poremeaja. Takvu
povezanost potvruje evidentan uticaj rezultata empirijskih istraivanja na
osavremenjivanje opisa i kriterijuma u kategorijalnim sistemima, to se
posebno odnosi na DSM.
U savremenoj literaturi postoje brojne definicije poremeaja ponaanja, tako da se ne moe govoriti o univerzalnom i opteprihvaenom
odreenju ovog pojma. Ipak, mogu se izdvojiti neki zajedniki elementi.
Poremeajima ponaanja oznaavaju se razliite bihejvioralne manifesta-
12
cije koje povezuje nekonformizam ili nepotovanje opteprihvaenih socijalnih normi, antisocijalnost u smislu ugroavanja prava drugih i agresija,
odnosno povreivanje, nanoenje tete ili neprijatnosti drugima. Spektar
pojavnih oblika poremeaja ponaanja je veoma irok i kree se od prkosnog ponaanja do fizikog nasilja. Neki oblici poremeaja ponaanja
predstavljaju krenje zakonskih normi, odnosno mogu biti okarakterisani kao krivina dela i prekraji ili delinkvencija. Vana karakteristika
poremeaja ponaanja jeste repetitivnost, odnosno ponavljanje i relativna
trajnost, na osnovu ega se razlikuju od usamljenih i situacionih epizoda
koje mogu biti okarakterisane kao normativne razvojne krize. Poremeaji
ponaanja dovode do brojnih negativnih posledica, ukljuujui porodino
funkcionisanje, odnose sa vrnjacima, uenje i drugo. U mnogim sluajevima, simptomi poremeaja ponaanja pojavljuju se na predkolskom
uzrastu, a stabilne manifestacije mogu se zapaziti tokom mlaeg kolskog
uzrasta. Rezultati brojnih istraivanja potvruju da kriminalno ponaanje
u odraslom dobu podrazumeva ispoljavanje poremeaja ponaanja u mladosti, iako veina mladih sa antisocijalnim ponaanjem ne postaju antisocijalne odrasle osobe. Prema nekim istraivanjima, oko polovine dece sa
poremeajima ponaanja postanu delinkventi u adolescenciji, a najmanje
treina maloletnih delinkvenata postanu odrasli prestupnici (Patterson,
DeBaryshe, Ramsey, 1989).
Poremeaji ponaanja esto se javljaju udrueno sa drugim mentalnim poremeajima. Epidemioloke studije otkrivaju da oko 70% dece i
omladine sa poremeajima ponaanja, uzrasta 713 godina, ispunjava kriterijume za postavljanje jo jedne dijagnoze (Kazdin, 1993). Na osnovu
dosadanjih istraivanja komorbiditeta poremeaja ponaanja, izvedena su
sledea zapaanja: poremeaji ponaanja poinju na ranijem uzrastu, tei
su i uporniji ukoliko su udrueni sa ADHD; pojava anksioznih poremeaja
u detinjstvu smanjuje rizik poremeaja ponaanja u adolescenciji, ali kod
dece sa poremeajima ponaanja postoji vea verovatnoa pojave anksioznih poremeaja; kod mnogih adolescenata sa poremeajima ponaanja
ispunjeni su kriterijumi za postavljanje dijagnoze depresivnih poremeaja
i poremeaja emocija, ali ova veza nije do kraja objanjena; postoje indicije da somatoformni poremeaji mogu biti prediktor poremeaja ponaanja kod devojaka; postoji reciprona veza izmeu poremeaja ponaanja i
zloupotrebe psihoaktivnih supstanci u smislu da jedan poremeaj podstie
ispoljavanje drugog (Loeber et al., 2000). Rezultati brojnih istraivanja
otkrivaju da su mentalni poremeaji uestaliji kod delinkvenata u odnosu
13
14
15
16
17
Klasifikacija na univerzalne, selektivne i indikovane programe primenjuje se i na programe prevencije delinkventnog ponaanja. Ranije je
pomenuto da postoji razlika izmeu poremeaja ponaanja i delinkvencije,
jer dijagnoza poremeaja ponaanja ukljuuje delinkventno ponaanje, ali
i druge oblike negativnog ponaanja. Samim tim, postoji i razlika u razvrstavanju programa prevencije poremeaja ponaanja i programa prevencije
delinkvencije. Univerzalni programi prevencije delinkventnog ponaanja
imaju za cilj redukovanje novih sluajeva delinkvencije u optoj populaciji
putem smanjenja verovatnoe delinkventnog ponaanja na starijem uzrastu; selektivni programi namenjeni su grupama u riziku kod kojih postoje
obrasci agresivnog i antisocijalnog ponaanja ili ak dijagnoza poremeaja
ponaanja; indikovani programi namenjeni su pojedincima koji ispoljavaju neke oblike delinkventnog ponaanja i imaju za cilj spreavanje dugoronih negativnih posledica, odnosno hroniciteta i pojave teih oblika
delinkvencije (Tolan, Guerra, 1994). Pomenuti autori su u svojoj obuhvatnoj evaluacionoj studiji opisali uspene programe koji se primenjuju na
razliitim nivoima preventivnog delovanja.
Univerzalni programi prevencije delinkventnog ponaanja uglavnom
su u funkciji unapreivanja resursa, kompetencija i vetina ime se postie imunizacija na negativne uticaje, ali mogu biti usmereni i ka rizinim
faktorima koji su zajedniki za celokupnu populaciju na koju se deluje.
Neki programi deluju na pojedinane rizine faktore ili se primenjuju u
jednom setingu, dok se drugima deluje na vie faktora u razliitim domenima ivotnog funkcionisanja. U zavisnosti od uzrasta korisnika, uspeni
programi grupisani su u sledee kategorije:
programi za predkolski uzrast, gde se ubraja program podrke visokorizinim majkama (Yale Child Welfare Research Program),
letnji program za decu iz siromanih porodica (Head Start) i edukativni program za predkolce (Perry Preschool Project);
programi za mlai osnovnokolski uzrast, tanije jedan program
koji sadri trening vetina reavanja socijalnih problema za decu,
obuavanje nastavnika za rukovoenje odeljenjem i trening vetina
voenje porodice za roditelje;
programi za stariji osnovnokolski i srednjokolski uzrast koji obuhvataju programe unapreivanja socijalne kompetencije (Positive
Youth Development Program), interpersonalnih odnosa i socijalne
klime u koli, kao i unapreivanja socijalnih vetina rekreativnim
aktivnostima.
18
19
20
21
22
23
Drugi autori smatraju da prevencija u zajednici predstavlja kombinaciju razvojne i situacione prevencije i da obuhvata programe koji se
primenjuju na nivou cele zajednice, odnosno u kojima je zajednica fokus
intervencija (Welsh, Hoshi, 2002). Za razliku od prethodno prikazanog
stanovita, ovde se ne misli na programe gde se preventivno delovanje
ostvaruje posredstvom socijalnih institucija. Teorijsku osnovu ovako viene prevencije u zajednici ine socioloke teorije koje objanjavaju ulogu
zajednice u nastajanju delinkventnog i kriminalnog ponaanja njenih lanova (npr. teorija drutvene dezorganizacije). Postoji nekoliko vrsta programskih pristupa u okviru prevencije u zajednici, a to su:
mobilizacija zajednice, odnosno podsticanje lanova zajednice na aktivno uestvovanje u planiranju i primeni preventivnih
aktivnosti;
programi usmereni na gangove, gde se razlikuju programi prevencije ili spreavanja ukljuivanja mladih u gangove i programi intervencije kojima se deluje na gang u celini ili njegove pojedine
lanove;
programi mentorstva koji obino podrazumevaju ukljuivanje neprofesionalaca koji rade sa korisnicima osnovnokolskog uzrasta;
rekreativni programi kojima se omoguava prosocijalno angaovanje deci i omladini tokom slobodnog vremena;
uklanjanje kriminogenih proizvoda, posebno vatrenog oruja, putem redukovanja dostupnosti, obezbeivanja, otkupa, ogranienog
izdavanja dozvola za posedovanje i slino.
Usled tekoa koje prate evaluaciju programa prevencije u zajednici
i metodolokih slabosti dosadanjih evaluacionih studija, ne postoje vrsti
dokazi o njihovoj efektivnosti. Meutim, rezultati dosadanjih istraivanja
sugeriu da neki od ovih programa mogu biti uspeni u prevenciji delinkvencije i kriminala, a to se odnosi na programe mentorstva, rekreativne
programe i programe sa intervencijama usmerenim ka lanovima gangova
(Sherman, 1997; Welsh, Hoshi, 2002).
TRETMAN POREMEAJA PONAANJA
U okviru medicinskog pristupa, osim prevencije mentalnih poremeaja, postoje jo dva domena delovanja, a to su tretman i odravanje stanja
(Mrazek, Haggerty, 1994). Tretman se primenjuje u sluajevima kada je di-
24
25
Veina savremenih autora poziva se na rezultate opsene studije efektivnog psihosocijalnog tretmana dece i omladine sa poremeajima ponaanja koja je zasnovana na analizi 82 evaluacije efekata iz perioda 1966
1995. godina (Brestan, Eyberg, 1998). Prema efektivnosti, razliite forme
tretmana razvrstane su u tri kategorije: potvreno efektivne (ukupno dve),
mogue efektivne (ukupno 10) i neefektivne forme. Potvreno efektivni
tretmani ija je delotvornost empirijski dokazana su:
program treninga za roditelje zasnovan na priruniku Living with
children (Patterson, Gullion, 1996), koji je kratkoroan i bihejvioralan po svojoj prirodi, ima za cilj poduavanje roditelja kako da
uoe devijantne obrasce ponaanja, prate i nagrauju prosocijalna
ponaanja i ignoriu ili kanjavaju negativna ponaanja deteta;
program treninga za roditelje koji obuhvata modelovanje putem
serije lekcija snimljenih na video-trake i grupne diskusije kojima
rukovodi terapeut.
Deset godina kasnije, prikazani rezultati donekle su korigovani u pregledu literature o efektivnosti psihosocijalnog tretmana dece i omladine sa
poremeajima ponaanja iz perioda 19962007. godina (Eyberg, Nelson,
Boggs, 2008). Od prethodno pomenuta dva potvreno efektivna tretmana,
samo prvi je ispunio stroge kriterijume dobro ustanovljenog tretmana, dok
je drugi reklasifikovan u kategoriju mogue efektivnih tretmana. Takoe,
ponovnim pregledom utvreno je da tri programa ne zadovoljavaju kriterijume mogue efektivnih tretmana, a otkriveno je novih est formi koje ih
zadovoljavaju, tako da se u ovoj kategoriji nalo ukupno 15 intervencija,
a to su:
trening kontrole besa za decu osnovnokolskog uzrasta sa disruptivnim ponaanjem (Anger Control Training), zasnovan je na modelu
procesiranja socijalnih informacija i sastoji se od grupnih sesija na
kojima se ue i uvebavaju adekvatni odgovori na situacije koje
mogu da provociraju ljutnju;
grupni trening asertivnosti u formi diskusionih grupa namenjen je
agresivnim adolescentima i primenjuje se u koli u dve verzije koje
se razlikuju prema nainu rukovoenja grupom (Counselor-Led
Assertive Training i Peer-Led Assertive Training);
sesije za roditelje i decu koje imaju za cilj redukovanje koersivnih
interakcija putem instruiranja roditelja o podsticanju pozitivnog
ponaanja, ignorisanju minornih negativnih ponaanja, davanju ja-
26
27
28
Polazei od toga da tretman poremeaja ponaanja treba da bude individualizovan u zavisnosti od specifinih mehanizama koji stoje u osnovi datog sluaja poremeaja ponaanja i sveobuhvatan, odnosno usmeren
ka razliitim rizinim faktorima, ovaj autor izdvaja dva modela tretmana
koji zadovoljavaju te uslove i za koje postoje podaci o delotvornosti. Prvi
model, koji se primenjuje kod dece mlaeg uzrasta sa teim obrascima
problematinog ponaanja, karakterie multikomponentna struktura i orijentacija ka unapreivanju kompetencija deteta, porodice i kole (Families
and Schools Together). Inicijalna faza ovog programa integrie trening roditeljskih vetina, trening socijalnih kognitivno-bihejvioralnih vetina za
decu, pomo u uenju i unapreivanje porodinog funkcionisanja putem
kunih poseta, reavanja aktuelnih problema, uspostavljanja odnosa sa susedstvom i slino. Tokom druge faze, osim praenja, rade se periodine
procene razvoja identiteta i prilagoavanja, porodinog funkcionisanja,
kolskog postignua i odnosa sa vrnjacima, na osnovu ega se odluuje
o primeni odgovarajuih intervencija. Drugi efektivni model tretmana je
multisistemska terapija, o kojoj je ranije bilo rei.
Meu savremenim autorima ima i onih koji smatraju da istraivaka literatura iz protekle decenije dovodi u pitanje uvreeno stanovite o
rezistentnosti poremeaja ponaanja i svedoi o mogunosti efektivnog
tretmana (Burke, Loeber, Birmaher, 2002). Analizirajui razliite pristupe u tretmanu poremeaja ponaanja, ova grupa autora dolazi do sledeih
zakljuaka:
psihofarmakoloki tretman (primena stabilizatora, antipsihotika
i stimulanata) daje dobre rezultate kod teih i rezistentnih oblika
poremeaja ponaanja, ukoliko se primenjuje sa drugim oblicima
tretmana;
individualni tretman je najuspeniji ako se primenjuje u okviru irih
multimodalnih programa, a dokazi o efektivnosti naeni su za intervencije iji je cilj kontrola besa, sticanje otpornosti na stres, unapreivanje asertivnosti, podsticanje moralnog razvoja, kao i za racionalno-emocionalnu terapiju i trening vetina reavanja problema;
tretman roditelja i porodica smatra se jednim od najuspenijih pristupa, to se posebno odnosi na trening roditeljskih vetina, unapreivanje interakcija roditeljdete i porodino orijentisani trening u
reavanju problema;
kolski programi prevencije i redukovanja bulinga i drugih oblika
problematinog ponaanja ostvaruju umereno pozitivne efekte, s
29
30
31
Najpoznatija metaanaliza programa i intervencija za maloletne delinkvente obuhvatila je 200 eksperimentalnih i kvazieksperimentalnih studija
iz ove oblasti (Lipsey, Wilson, 1998). U grupu najuspenijih programa i
intervencija svrstani su:
programi individualnog savetovanja: program za mlade prestupnike na probaciji koji sprovodi nadlena sluba sa volonterima iz zajednice, realitetna terapija i savetovanje u okviru multisistemske
terapije za seksualne prestupnike;
programi unapreivanja interpersonalnih vetina: eksperimentalni
program koji koristi dramu i snimanje filmova, intenzivni desetodnevni kurs u grupnim kampovima ili crkvama, trening socijalnih
vetina, trening zamene agresivnog ponaanja, didaktiki program
unapreivanja interpersonalnih vetina (Social Interactional Skills
Program);
bihejvioralni programi: program unapreivanja porodinog funkcionisanja (Family Counseling Program), program zasnovan na
ugovaranju kao metodi bihejvioralne terapije, kognitivni program
medijacije i trening otpornosti na stres;
multimodalni programi (New Pride, Camp Fenner i Planned Reentry Program).
Malo je empirijskih dokaza koji potvruju efektivnost primene krivinih sankcija prema maloletnicima sa delinkventnim ponaanjem. Savremeno maloletniko pravosue uvaava specifine karakteristike linosti maloletnih uinilaca krivinih dela i predvia primenu posebnih mera,
koje se razlikuju od sankcija za punoletne prestupnike. U naem zakonodavstvu, osnovne krivine sankcije za maloletnike su vaspitne mere, u
kojima je naglaena primena intervencija socijalnog i vaspitnog karaktera.
Meutim, kanjavanje i rehabilitacija su sutinski inkompatibilne orijentacije, pa ostaje otvoreno pitanje da li se u okviru krivinih sankcija mogu
uspeno primeniti odgovarajui programi i intervencije tretmana (uniPavlovi, Mikovi, 2007). U radu Sneane Sokovi razmatraju se osnovne karakteristike institucionalnih vaspitnih mera i problemi u njihovoj primeni, u svetlu reforme maloletnikog pravosua u Srbiji.
U savremenim studijama, zakljuci o efektivnosti pojedinih programa
i intervencija izvode se na osnovu naunog metoda koji su razvili istraivai Univerziteta u Merilendu (Sherman et al., 1997). Procedura se sastoji
iz dva koraka. U okviru prvog, prikupljaju se evaluacione studije odreene
32
33
Po ugledu na prethodno istraivanje, u Velikoj Britaniji uraena je studija efektivnosti krivino-pravnih intervencija koje su grupisane na sledei nain: tretman bolesti zavisnosti, sankcionisanje i diverzioni programi,
programi koji se primenjuju u probaciji i zatvorima, situaciona prevencija i
redukcija kriminala (Perry, McDougall, Farrington, 2006). Na ovom mestu
bie ukratko prikazani rezultati o efektivnosti prva tri navedena pristupa.
Samo jedan program je ispunio kriterijume za ukljuivanje u kategoriju
efektivnih programa, a to je vaninstitucionalni kognitivno-bihejvioralni
program za seksualne prestupnike. U programe koji obeavaju svrstani su
sledei programi:
tretman bolesti zavisnosti: zatvorski program edukacije o zloupotrebi alkohola, tretman metadonom i diamorfinom, i zatvorski program baziran na modelu terapijske zajednice;
diverzioni programi i sankcionisanje: diverzioni program za prestupnike sa mentalnim poremeajima;
programi u okviru probacije i kazne zatvora: zatvorski program
baziran na modelu terapijske zajednice, program tretmana seksualnih prestupnika u zatvoru, program zapoljavanja osuenika na
probaciji, program redukovanja saobraajnog kriminala za mlade
prestupnike, program restorativne pravde za odrasle prestupnike i
kognitivno-bihejvioralni trening vetina.
Ista metodologija koriena je u istraivanju efektivnosti korektivnih
programa koji su fokusirani na tranziciju iz zatvora u zajednicu i programa sa inicijalnim tretmanom u zatvoru koji je povezan sa postinstitucionalnom brigom u zajednici (Seiter, Kadela, 2003). Ovim pregledom literature obuhvaene su 32 studije objavljene u periodu 19752001. godina,
od kojih samo 19 ima eksperimentalni ili kvazieksperimentalni dizajn.
Stoga je opravdan generalni zakljuak da identifikaciju uspenih programa oteava manjak kvalitetnih evaluacija u oblasti. Najvaniji nalazi ove
studije su:
programi profesionalnog osposobljavanja i radnog otputanja daju
pozitivne rezultate u pogledu redukcije recidivizma i unapreivanja
radnih sposobnosti;
programi tretmana bolesti zavisnosti redukuju zloupotrebu psihoaktivnih supstanci i kriminalno ponaanje;
programi edukacije doprinose unapreivanju obrazovnog nivoa, ali
ne i smanjivanju recidivizma;
34
35
36
LITERATURA
Achenbach, T. M. (1995). Empirically based assessment and taxonomy: Applications to clinical research. Psychological Assessment, 7(3), 261274.
Achenbach, T. M., Rescorla, L. A. (2001). Manual for the ASEBA school-age
forms and profiles. Burlington, VT: University of Vermont, Research Center
for Children, Youth and Families.
American Psychiatric Association (APA). (1994). Diagnostic and statistical manual of mental disorders, 4th edition (DSM-IV). Washington, DC: American
Psychiatric Press.
Andrews, D. A., Zinger, I., Hoge, R. D., Bonta, J., Gendreau P., Cullen, F. T.
(1990). Does correctional treatment work? A clinically relevant and psychologically informed meta-analysis. Criminology, 28(3), 369404.
Brestan, E. V., Eyberg, S. M. (1998). Effective psychosocial treatments of conduct disordered children and adolescents: 29 years, 82 studies, and 5,272
kids. Journal of Clinical Child Psychology, 27(2), 180189.
Burke, J. D., Loeber, R., Birmaher, B. (2002). Oppositional defiant disorder and
conduct disorder: A review of the past 10 years, part II. American Academy
of Child & Adolescent Psychiatry, 41(11), 12751293.
Clarke, R. V. (1997). Introduction. In R. V. Clarke (Ed.), Situational crime prevention: Successful case studies (pp. 243). Albany, NY: Harrow and Heston.
Coie, J. D., Watt, N. F., West, S. G., Hawkins, J. D., Asarnow, J. R., Markman, H.
J., Ramey, S. L., Shure, M. B., Long, B. (1993). The science of prevention: a
conceptual framework and some directions for a national research program.
American Psychologist, 48(10), 10131022.
Cornish, D. B., Clarke, R. V. (2003). Opportunities, precipitators and criminal
decision: A reply to Wortleys critique of situational crime prevention. In
M. J. Smith, D. B. Cornish (Eds.), Theory for practice in situational crime
prevention (pp. 4196). Monsey, NY: Criminal Justice Press.
Eyberg, S. M., Nelson, M. M., Boggs, S. R. (2008). Evidence-based psychosocial
treatments for children and adolescents with disruptive behavior. Journal of
Clinical Child & Adolescent Psychology, 37(1), 215237.
Farrington, D. P. (2000). Explaining and preventing crime: The globalization of
knowledge The American Society of Criminology 1999 presidential address. Criminology, 38(1), 124.
Frick, P. J. (2001). Effective interventions for children and adolescents with conduct disorder. The Canadian Journal of Psychiatry, 46(7), 597608.
Gordon, R. S. (1983). An operational classification of disease prevention. Public
Health Reports, 98(2), 107109.
Greenberg, M. T., Domitrovich, C., Bumbarger, B. (2001). The prevention of
mental disorders in school-aged children: Current state of the field. Pre-
37
DeBaryshe, B. D., Ramsey, E. (1989). A developmental perspective on antisocial behavior. American Psychologist, 44(2), 329335.
Perry, A. E., McDougall, C., Farrington, D. P. (2006). Reducing crime: The effectiveness of criminal justice interventions. Chichester, UK: John Wiley &
Sons, Ltd.
Seiter, R. P., Kadela, K. R. (2003). Prisoner reentry: What works, what does not,
and what is promising. Crime & Delinquency, 49(3), 360388.
Sherman, L. W. (1997). Communities and crime prevention. In L. W. Sherman,
D. Gottfredson, D. MacKenzie, J. Eck, P. Reuter, S. Bushway, Preventing
38
crime: What works, what doesn't, what's promising (pp. 4071). Washington, DC: U. S. Department of Justice, National Institute of Justice.
Sherman, L. W., Gottfredson, D., MacKenzie, D. L., Eck, J., Reuter, P., Bushway,
S. (1997). Preventing crime: What works, what doesn't, what's promising.
Washington, DC: U. S. Department of Justice, National Institute of Justice.
Svetska zdravstvena organizacija. (1992). ICD-10 klasifikacija mentalnih poremeaja i poremeaja ponaanja kliniki opisi i dijagnostika uputstva.
Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva.
Tolan, P. H., Guerra, N. G. (1994). Prevention of delinquency: Current status and
issues. Applied & Preventive Psychology, 3(4), 251273.
Torny, M., Farrington, D. P. (1995) Strategic approaches to crime prevention. In
M. Torny, D. P. Farrington (Eds.), Building a safer society: Strategic approaches to crime prevention (pp. 120). Chicago, IL: The University of Chicago Press.
Tremblay, R. E., Craig, W. M. (2000). Developmental juvenile delinquency prevention. European Journal on Criminal Policy and Research, 5(2), 3349.
Welsh, B. C., Hoshi, A. (2002). Communities and crime prevention. In L. W.
Sherman, D. P. Farrington, B. C. Welsh, D. L. MacKenzie (Eds.), Evidencebased crime prevention (pp. 165197). New York, NY: Routledge.
uni-Pavlovi, V. (2004). Evaluacija u resocijalizaciji. Beograd: Partenon.
uni-Pavlovi, V., Mikovi, M. (2007). Kategorizacija programa za maloletne
prestupnike. U D. Radovanovi (Ur.), Poremeaji ponaanja i prestupnitvo
mladih: specijalno pedagoki diskurs (str. 207232). Beograd: Fakultet za
specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavaku delatnost.
INTRODUCTION: CONTEMPORARY APPROACHES TO
PREVENTION AND TREATMENT OF CONDUCT DISORDERS
Abstract
This paper is dedicated to the analysis of different approaches to prevention
and treatment of conduct disorders Descriptions, characteristics and typology of
conduct disorders seen in contemporary literature, were discussed in the first part
of this article. The second part of the paper is directed to effective approaches to
prevention of conduct disorders along continuum made by universal, selective
and indicated prevention. In addition, basic principles of legal, social and situational prevention of offending behavior were also discussed. Finally, literature
review revealed contemporary knowledge on successful approaches in the treatment of conduct disorders and reduction of delinquency and crime.
Key words: conduct disorder, delinquency, crime, prevention, treatment
Stanko Bejatovi
Apstrakt
Problematiku mesta i uloge krivinog zakonodavstva kao instrumenta prevencije nedozvoljenog ponaanja autor je u radu obradio u etiri grupe pitanja.
Prva grupa posveena je optim napomenama o krivinom zakonodavstvu kao
instrumentu prevencije kriminaliteta i drugih vidova nedozvoljenog ponaanja
kao i faktorima od kojih zavisi stepen praktine realizacije ponaanja koja su
pravno nedozvoljena, s posebnim naglaskom na ponaanja inkriminisana krivinim zakonodavstvom. Druga grupa pitanja posveena je analizi uslova koje mora,
prema shvatanju autora, da ispunjava krivinopravna norma da bi bila u funkciji
prevencije kriminalnih aktivnosti, u okviru ega se posebna panja poklanja njenoj adekvatnosti. Upravo, polazei od ovog uslova krivinopravne norme, trea i
etvrta grupa pitanja posveene su konkretnoj analizi pojedinih krivinopravnih
normi (pre svega procesnog karaktera), odnosno stepena njihove adekvatnosti
posmatrane sa aspekta prevencije kriminaliteta uopte. Brojna pitanja ova dva
dela rada analizirana su sa aspekta njihovog normiranja u pozitivom krivinom
zakonodavstvu Srbije i sa aspekta autorovog vienja poeljnog naina njihove
normativne razrade. S obzirom na ovo, u radu se daje i nemali broj predloga de
lege ferenda s ciljem poveanja preventivne funkcije krivinopravne norme uopte. Pored ovog, u radu je posebna panja posveena i problematici adekvatne primene krivinopravne norme. Razmatranje ovog aspekta predmetne problematike
autor zasniva na injenici da je jedino adekvatna primena krivinopravne norme
u funkciji eljenog stepena prevencije ne samo kriminaliteta, ve i nedozvoljenog
ponaanja uopte shvaenog u njegovom najirem smislu rei.
Na kraja rada autor daje zakljuke do kojih je doao u prouavanju predmetne problematike.
Kljune rei: prevencija, kriminalitet, nedozvoljeno ponaanje, krivinopravna norma, sankcija
40
Stanko Bejatovi
41
42
Stanko Bejatovi
43
44
Stanko Bejatovi
45
46
Stanko Bejatovi
brisan uslov saglasnosti suda u sluaju da javni tuilac koristi naelo oportuniteta krivinog gonjenja. Pored ove novine, ovim zakonskim tekstom
nastavljeno je dalje irenje mogunosti upotrebe ovog naela. Posmatrano
sa aspekta pozitivnih odredaba ZKP, postoje etiri osnovne karakteristike
ovog naela kod punoletnih uinilaca krivinih dela. Prvo, dva su mogua
vida korienja naela. Jedan je odbaaj krivine prijave bez postavljanja
bilo kakvih prethodnih uslova, a drugi tzv. uslovno odlaganje krivinog
gonjenja. Njegova sutina ogleda se u tome da javni tuilac moe da odloi krivino gonjenje za najdue est meseci pod uslovom da osumnjieni
prihvati da ispuni jednu ili vie od osam moguih vrsta obaveza koje mu
mogu biti naloene. Npr. da plati odreeni novani iznos u korist humanitarne organizacije, fonda ili javne ustanove. U sluaju da osumnjieni ispuni naloene mu obaveze, javni tuilac odbacuje krivinu prijavu. Drugo,
mogunost korienja naela oportuniteta krivinog gonjenja predviena
je kod krivinih dela za koja je propisana novana kazna ili kazna zatvora
do tri godine, a izuzetno i za krivina dela sa predvienom kaznom zatvora
do pet godina. Tree, naelom oportuniteta krivinog gonjenja javni tuilac moe da se izuzetno koristi i nakon pokretanja krivinog postupka (sve
do zavretka glavnog pretresa). etvrto, u sluaju da javni tuilac koristi
naelo oportuniteta krivinog gonjenja, oteeni nema mogunost preduzimanja krivinog gonjenja u svojstvu supsidijarnog tuioca. Ne ulazei u
prikaz ostalih karakteristika ovog naela, ini se da se i pored opravdanosti
takvih novina, jedan odreeni broj intervencija u ovom zakonskom tekstu
u vezi sa ovim naelom ozbiljno moe staviti pod znak pitanja. Odnosno,
ozbiljno se moe postaviti pitanje da li su ona kao takva u saglasnosti sa
sutinom ovog naela. Ilustracije radi navodimo samo dva primera. Prvo,
uloga suda u primeni naela oportuniteta kod krivinih dela sa propisanom
kaznom zatvora od tri do pet godina i na glavnom pretresu. Zato npr.
razliita funkcionalna nadlenost suda u primeni ovog naela na glavnom
pretresu (raspravno i vanraspravno vee)? Kontrola odluke javnog tuioca
o primeni naela oportuniteta je neophodna, ali ona treba da se obezbedi
na drugi, a ne na ovakav nain. Npr. uslovljavanjem davanja prethodne
saglasnosti oteenog ili pak mogunou preispitivanja takve odluke od
neposredno vieg ili/i najvieg javnog tuioca, to je inae uglavnom i
prisutno reenje u komparativnom krivinom procesnom zakonodavstvu
(Roxin, 2002; Lutz Meyer-Gossner, 2003; Lowe, Rosenberg, 1988).
Drugo, lanom 61, stav 9, Zakona o izmenama i dopunama ZKP iz
2009. godine propisana je obaveza javnog tuioca da pre podnoenja op-
47
tunog predloga ispita postojanje mogunosti za odlaganje krivinog gonjenja zbog ega moe obaviti razgovor sa osumnjienim i oteenim, kao
i drugim licima, odnosno prikupiti druge potrebne podatke, o emu se sastavlja slubena beleka. Ovakvom jednom odredbom naelo oportuniteta
je kod ove grupe krivinih dela pravilo, a naelo legaliteta izuzetak. Da li
je ovakvo jedno reenje u skladu sa prirodom ova dva naela? S obzirom
na sve ovo, razradi ovih i nekih drugih pitanja u vezi sa naelom oportuniteta krivinog gonjenja treba posvetiti dunu panju u radu na donoenju
novog ZKP. Jednom reju, naelo oportuniteta krivinog gonjenja mora da
bude tako normirano, a potom i tako primenjeno da bude jedno od vanijih
instrumenata efikasnosti krivinog postupka, to jo nije sluaj (Bejatovi,
2009).
Skraeni krivini postupak kao vid pojednostavljenja
krivinog postupka
Skraeni krivini postupak jedan je od tradicionalnih vidova pojednostavljenja krivinog postupka i u krivinom procesnom zakonodavstvu
Srbije. Posmatrano u odnosu na redovni krivini postupak, ova forma
pojednostavljenja krivinog postupka ima niz osobenosti, i to po pitanju
svoje arhitektonike, ali i po pitanju modifikovanja pojedinih instituta iz opteg krivinog postupka. Kao takav, ovaj vid krivinog postupka je takoe
predmet intervencija od samog poetka rada na reformi krivinog procesnog zakonodavstva, i te intervencije su se ticale irenja broja krivinih
dela za koja se primenjuje ovaj postupak. Shodno ovom, Zakonom o izmenama i dopunama Zakonika o krivinom postupku iz avgusta 2009. godine
nastavljen je, sasvim opravdano, trend irenja broja krivinih dela za koja
se vodi skraeni krivini postupak zapoet ZKP iz 2001. godine, i to bez
bilo kakvih prethodno ispunjenih preduslova koji su bili predvieni u naem ranijem Zakoniku, a koji su se odnosili na krivina dela sa propisanom
kaznom zatvora od tri do pet godina (Vai, 2009; uri, 2001; Bejatovi,
2009c). Stupanjem na snagu ovog zakona skraeni krivini postupak vodi
se za sva krivina dela sa propisanom kao glavnom kaznom novanom
kaznom ili zatvorom do pet godina. Ovakvo proirenje broja krivinih dela
za koja se sprovodi skraeni krivini postupak u funkciji je efikasnijeg
krivinog postupka i u skladu je sa zalaganjima strune javnosti Srbije i
smatra se kriminalno-politiki opravdanim.
48
Stanko Bejatovi
49
nom procesnom zakonodavstvu Srbije. Osnovna karakteristika ovog postupka ogleda se u mogunosti izricanja krivine sankcije i bez odravanja glavnog pretresa ime se doprinosi da krivini postupak bude efikasniji, i to uz istovremenu zatitu prava okrivljenog lica. Prema reenjima
ZKP iz 2001. godine, mogunosti praktine primene ovog postupka bile
su relativno skromne to se moe objasniti injenicom da se radilo o
postupku do tada potpuno nepoznatom ne samo u krivinom procesnom
zakonodavstvu Srbije, ve i u krivinom procesnom zakonodavstvu uopte
na podruju bive Jugoslavije. Svestan korisnosti ovakvog jednog postupka
i skromnosti mogunosti njegove primene prema reenjima ZKP iz 2001.
godine, a u nameri stvaranja normativne osnove za pojednostavljenje
i ubrzanje krivinog postupka u svim sluajevima kada to kriminalnopolitiki razlozi opravdavaju, izmenama i dopunama Zakonika o krivinom
postupku iz maja meseca 2004. godine proirena je mogunost kanjavanja
bez odravanja glavnog pretresa na krivina dela za koja je predviena
kazna zatvora do tri godine i proiren je krug sankcija koje se mogu izrei
u ovakvom postupku. Ovakvo jedno reenje je za pozdraviti i u skladu je
sa nemalim brojem do tada davanih predloga po tom pitanju (Bejatovi,
2004:48). Upravo, u skladu sa ovom zalaganjima i kasnije unetim intervencijama u Krivinom zakoniku Republike Srbije iz 2005. godine (Slubeni glasnik, 85/2005), dolo je do daljeg irenja kruga krivinih sankcija koje se mogu izrei u ovom postupku. Izmenama i dopunama ZKP iz
2009. godine, ranijem krugu krivinih sankcija koje se mogu izrei u ovom
postupku dodate su i nove krivine sankcije iz naeg krivinog zakonika.
To su kazna rada u javnom interesu i kazna oduzimanja vozake dozvole
(lan 119 Zakona o izmenama i dopunama Zakonika o krivinom postupku
iz 2009). Nakon ovih intervencija, reenjem o kanjavanju bez odravanja
glavnog pretresa sudija moe izrei novanu kaznu, kaznu rada u javnom
interesu, kaznu oduzimanja vozake dozvole ili uslovnu osudu i uz njih
jednu ili vie od sledeih mera: oduzimanje predmeta, zabrana upravljanja motornim vozilom ili oduzimanje imovinske koristi (lan 450 ZKP).
Ovakvo jedno reenje je za pozdraviti i u skladu je sa nemalim brojem do
tada davanih predloga po tom pitanju (Bejatovi, 2004:48). Meutim, ini
se da sa ovim ne treba stati. U sluaju prihvatanja iniciranog proirenja
funkcionalne nadlenosti sudije pojedinca, bilo bi opravdano razmisliti,
iz ovih istih razloga, i o daljem proirivanju mogunosti kanjavanja bez
glavnog pretresa, i to na sva krivina dela iz nadlenosti sudije pojedinca.
Pored ovog, ini se opravdanim i razmiljanje o daljem poveanju vrsta
50
Stanko Bejatovi
51
52
Stanko Bejatovi
53
54
Stanko Bejatovi
autora rada, posebnu panju treba posvetiti pitanjima koja stoje u direktnoj
funkciji efikasnosti krivinog postupka, a time i u funkciji eljenog stepene prevencije krivinog zakonodavstva uopte. Meu mnogim pitanjima
ovog karaktera od posebnog znaaja su:
Promena koncepta istrage (naputanje sudskog i prelazak na tuilako-policijski koncept istrage) s intervencijama ove vrste u
ZKP Srbije, bila bi ostvarena dva cilja. Prvo, stvorila bi se normativna osnova za efikasniji istrani i ne samo istrani postupak, a da
to istovremeno ne bi ilo na utrb meunarodnim aktima i nacionalnim zakonodavstvom zagarantovanih sloboda i prava subjekata
istranog postupka. Drugo, krivino procesno zakonodavstvo Srbije i po ovom pitanju bilo bi usaglaeno sa najveim brojem kompetentnih inostranih krivinoprocesnih zakonodavstava budui da u
istim preovladava upravo ovaj koncept istrage, istina sa razliitim
modalitetima (Bejatovi, 2010a).
Proirenje funkcionalne nadlenosti sudije pojedinca na sva krivina dela sa propisanom kaznom zatvora do deset godina uz voenje
rauna o dve injenice. Prvo, predvianje dodatnih uslova za funkcionalnu nadlenost sudije pojedinca kada su u pitanju krivina dela
sa propisanom kaznom zatvora od pet do deset godina (saglasnost
krivinoprocesnih stranaka do poetka glavnog pretresa). Drugo,
izuzetak od ovako datog pravila funkcionalne nadlenosti sudije
pojedinca treba da budu samo krivini sluajevi za koje je sastav
vea propisan posebnim zakonom.
Preispitivanje odredaba Zakonika o postupcima za izricanje krivinih sankcija bez glavnog pretresa, i to u dva pravca: prvo, dalje
proirivanje mogunosti kanjavanja bez glavnog pretresa, i to na
sva krivina dela iz nadlenosti sudije pojedinca i drugo, potpuno
ukidanje druge vrste ovih postupaka (Postupka za kanjavanje i izricanje uslovne osude od strane istranog sudije).
Preispitivanje pojedinih odredaba o naelu oportuniteta krivinog
gonjenja i stvaranje osnove za njegovu adekvatniju primenu. Jedna
od vanijih novina do sada sprovedene reforme krivinog procesnog zakonodavstva Srbije jeste i afirmacija naela oportuniteta
krivinog gonjenja. Meutim, i pored toga to su po tom pitanju
postignuti znaajni rezultati, bilo bi pogreno zakljuiti da u vezi
sa tim nisu potrebne vie nikakve intervencije. Nasuprot, s ciljem
stvaranja normativne osnove za adekvatniju, eljenu primenu ovog
55
56
Stanko Bejatovi
no staviti pod lupu struke, panju zasluuju pre svega ona koja se
tiu uslova pod kojima jedno lice moe da dobije svojstvo svedoka
saradnika budui da uslovi iz sadanjeg Zakonika ne pruaju dovoljno garancije za jednu realnu procenu celishodnosti da li odreenom licu treba dati ili ne svojstvo svedoka saradnika, a i pitanje je
koliko su isti kao takvi u skladu i sa samom prirodom ovog instituta. Zatim, tu je i pitanje samog postupka za sticanje i gubitak svojstva svedoka saradnika u okviru kojeg bi posebna panja trebalo
da se posveti ulozi oteenog u tom postupku, ali i pitanje krivine
odgovornosti ovog subjekta u sluaju kada pred sudom da iskaz u
skladu sa preuzetim obavezama (kuli, 2003).
Jo efikasniji sistem pravnih lekova kao to je ve istaknuto, dosadanja reforma ZKP Srbije donela je znaajne novine i u vezi sa
sistemom pravnih lekova. Meutim, iz ovog se ne bi smeo izvui
zakljuak da su postojea reenja u celosti u funkciji eljenog stepena efikasnosti krivinog postupka. Nasuprot, radi stvaranja normativne osnove za poveanje efikasnosti krivinog postupka i putem
sistema pravnih lekova, neophodno je uzeti u obzir i neka druga
pitanja od uticaja na izgradnju efikasnog sistema pravnih lekova.
Tako, s ciljem stvaranja normativne osnove za poveanje efikasnosti krivinog postupka, a da to ne ide na utrb zagarantovanih sloboda i prava oveka i graanina, treba razmotriti i mogunosti koje
doputaju, pod odreenim uslovima, i iskljuenje prava na pravni
lek. U tom kontekstu interesantna je mogunost doputena u Sedmom protokolu uz Evropsku konvenciju za zatitu ljudskih prava
i osnovnih sloboda. Prema tom protokolu, doputeno je ogranienje prava na pravni lek u odreenim sluajevima, npr. u pogledu
onih dela koja su manjeg znaaja, zatim u sluajevima u kojima je
osuenom sudio u prvom stepenu najvii sud i slino (lan 2. stav
2, Protokola br. 7). Jednom reju sistem pravnih lekova treba da
zadovolji dva dijametralno suprotna drutvena interesa. Imperativ
da se pravnim lekom omogui ispravljanje sudske odluke i time
osigura zakonitost, i zahtev da se obezbedi pravna sigurnost oveka
svoenjem na razumno vreme neizvesnosti okrivljenog u pogledu
prava drave na kanjavanje (ius puniendi).
Poboljanje procesne discipline uesnika krivinog postupka.
Mogunost pribavljanja vetaenja od strane krivinoprocesnih
stranaka.
57
mora da bude primenjena u skladu sa intencijama zakonodavca. Jednom reju autoritet zakona mora da bude na nivou
kakav mu po njegovoj prirodi i pripada.
XXX
Iz prednje izvrene analize pozitivnog krivinog, a posebno krivinog procesnog zakonodavstva Republike Srbije kao normativnog faktora
efikasnosti krivinog postupka, moe se konstatovati da je njegov nemali
broj reenja, naelno posmatrano, u funkciji te efikasnosti i da su kao takva
u skladu i sa najnovijim tendencijama u savremenoj nauci krivinog pra-
58
Stanko Bejatovi
59
60
Stanko Bejatovi
Bejatovi, S. (2010b) Reforma krivinoprocesnog zakonodavstva Srbije i efikasnost krivinog pravosua, U V. uri (Ur.), Reforma krivinog pravosua
(str. 129). Ni: Pravni fakultet.
Bernardi, A. (2002). Europe sans frontieres et droit penal. Revue de science criminelle et de droit penal compare, 66(1), 113.
Beziz-Ayache, A. (2003). Dictionnaire de droit penal general et procedure penale, 2e edition. Paris: Ellipses.
Brki, S. (2004). Predlozi izmenama i dopunama ZKP. U S. Pani (Ur.), Analiza
Zakonika o krivinom postupku u Srbiji usklaenost sa odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima i preporuke (str. 2539). Beograd: Savet
Evrope, HRCAD.
Brki, S. (2004). Racionalizacija krivinog postupka i uproene procesne forme.
Novi Sad: Pravni fakultet.
urevi, Z. (2008). Lisabonski ugovor: Prekretnica u razvoju kaznenog prava u
Europi. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 15(2), 10791127.
uri, V. (2001). Osnovna naela jugoslovenskog krivinog procesnog prava
i slobode i prava oveka i graanina U S. Bejatovi (Ur.), Jugoslovensko
krivino zakonodavstvo i slobode i prava oveka i graanina (str.149170).
Beograd: Udruenje za krivino pravo i kriminologiju Jugoslavije.
uri, V. (2007). Koncepcijska doslednost tuilake istrage prema novom Zakoniku o krivinom postupku. U . Lazin (Ur.), Primena novog Zakonika o
krivinom postupku Srbije (str. 112127). Beograd: Udruenje za krivino
pravo Srbije.
uri, V. (2008). Krivinoprocesno zakonodavstvo kao normativna pretpo
stavka efikasnosti postupanja u krivinim stvarima. U S. Bejatovi (Ur.),
Krivino zakonodavstvo, organizacija pravosua i efikasnost postupanja u
krivinim stvarima (str. 939). Beograd: Srpsko udruenje za krivinopravnu teoriju i praksu.
uri, V., vorovi, D., Kiurski, J., Radovanovi, S., Ili, G., kuli, M., Lazarevi, J., Bejatovi, S., Simovi, M., Mati, M. (2009). Oportunitet krivinog
gonjenja. Beograd: Srpsko udruenje za krivinopravnu teoriju i praksu.
Fischer, T. (2009). Strafgesetzbuch und Nebengesetze. Munchen: Verlag C. H.
Beck.
Gruba, M. (2006). Kritika Predloga Novog Zakonika o krivinom postupku.
U D. Radovanovi (Ur.), Novo krivino zakonodavstvo Dileme i problemi
u teoriji i praksi (str. 321348). Beograd: Institut za kriminoloka i socioloka istraivanja i Via kola unutranjih poslova.
Ignjatovi, . (2004). Suzbijanje najteih oblika kriminaliteta u uslovima tranzicije i nesigurnosti. U D. Radovanovi (Ur.), Teki oblici kriminala (str.
321). Beograd: Institut za kriminoloka i socioloka istraivanja.
Ili, G. (2009). Javni tuilac kao subjekat pojednostavljenih formi postupanja
u krivinim stvarima. U S. Bejatovi (Ur.), Pojednostavljene forme postu-
61
62
Stanko Bejatovi
63
Branislava Popovi-iti
Apstrakt
Prevencija poremeaja ponaanja, kao komponenta drutvenog modela
reagovanja na probleme u ponaanju dece i omladine, bazira se na tri osnovna
pristupa pravni, situacioni i razvojni. Pravni i situacioni pristup poivaju na primeni sistema mera i aktivnosti kojima se postie zastraivanje, onemoguavanje
i rehabilitacija osoba sa poremeajima ponaanja, odnosno izmena situacionog
konteksta u kojem se ispoljavaju poremeaji ponaanja. Razvojni pristup, meutim, uvaava paradigmu prevencije usmerene na rizine i protektivne faktore
i odreuje prevenciju kao obuhvatni, aktivni i kontinuirani proces kojim se stvaraju uslovi da se tokom celokupnog ivotnog toka unapreuje pozitivan razvoj,
odnosno podstie i omoguava pun razvoj linih potencijala dece i omladine.
Potvrivanjem efektivnosti razvojne prevencije zasnovane na zahtevu paradigme prevencije usmerene na rizine i protektivne faktore da se preventivno delovanje fokusira na redukovanje rizinih i jaanje protektivnih faktora koji
utiu na verovatnou nastajanja, razvijanja i odravanja poremeaja ponaanja
na individualnom nivou, obezbeeni su uslovi za prerastanje praktinog modela
razvojne prevencije u istraivaki zasnovan, teorijski utemeljen i na pozitivnim
ishodima fokusiran nauni pristup. Ovaj nauni pristup, u literaturi poznat kao
nauka o prevenciji poremeaja ponaanja, predmetno se usmerava na prouavanje teorijskih osnova, empirijske zasnovanosti i praktine realizacije razvojne
prevencije poremeaja ponaanja.
Uvaavajui injenicu da razvojna prevencija teorijski poiva na konceptu
rizinih i protektivnih faktora kao probabilistikom modelu objanjenja kako pozitivnog razvoja tako razvoja poremeaja ponaanja, u radu je dat kritiki prikaz
i analiza dve grupe teorijskih objanjenja koja su od znaaja za razvojni pristup
prevenciji teorije pozitivnog razvoja i teorije razvoja poremeaja ponaanja.
Kljune rei: razvojna prevencija, nauka o prevenciji, prevencija usmerena
na rizine i protektivne faktore, teorije pozitivnog razvoja, integrativne razvojne
teorije
66
Branislava Popovi-iti
UVOD
Prevencija poremeaja ponaanja, kao komponenta sistema drutvenog reagovanja na probleme u ponaanju dece i omladine, za osnovnu
svrhu ima onemoguavanje nastajanja, razvijanja i odravanja razliitih
oblika poremeaja ponaanja. U zavisnosti od teorijskog polazita, mogue je razlikovati tri osnovna pristupa prevenciji poremeaja ponaanja, a
to su: pravni, situacioni i razvojni pristup. Pravni pristup, koji poiva na
zakonskoj regulativi, podrazumeva propisivanje i izvrenje pravnih sankcija kojima se zastraivanjem, onemoguavanjem ili rehabilitacijom osoba
sa poremeajima ponaanja ostvaruje generalno ili specijalno preventivno
dejstvo. Situacioni pristup, utemeljen na kriminologiji sredine, usmerava
se na primenu preventivnih tehnika kojima se smanjenjem potencijalne
dobiti i poveanjem rizika i napora za prestupnika tei izmeni konkretnog
situacionog konteksta u kojem se poremeaji ponaanja ispoljavaju (Clarke, 1992). Razvojni pristup, zasnovan na razvojnoj kriminologiji, nalae
da se tokom celokupnog ivotnog toka, primenom strategija i intervencija
koje redukuju rizine i jaaju protektivne faktore, podstie i omoguava
pun razvoj linih potencijala dece i omladine (Farrington, 2000).
Ne umanjujui znaaj pravne i situacione prevencije, u ovom radu
panja e biti usmerena na razvojni pristup prevenciji poremeaja ponaanja. Ovaj pristup, koji se u literaturi esto terminoloki oznaava kao
prevencija usmerena na rizine i protektivne faktore, odreuje prevenciju
kao obuhvatni, kontinuirani i aktivni proces redukovanja rizinih i jaanja protektivnih faktora u cilju stvaranja uslova za pozitivan razvoj tokom celokupnog ivotnog toka (Popovi-iti, 2007). Teorijsko polazite
razvojne prevencije ini koncept rizinih i protektivnih faktora koji, kao
probabilistiki model razvojne kriminologije, nudi konceptualni okvir za
objanjenje kako pozitivnog razvoja tako i razvoja poremeaja ponaanja.
Ovaj koncept, razvijan od osamdesetih godina prolog veka, uvaava iroko prihvaeno nauno stanovite da su poremeaji ponaanja viestruko
determinisani i istie da je preventivno delovanje neophodno usmeravati
ka kljunim faktorima koji poveavaju ili umanjuju verovatnou nastajanja, razvijanja i odravanja poremeaja ponaanja tokom detinjstva,
adolescencije i odraslog doba (Popovi-iti, 2009). Na temeljima ovog
koncepta intenzivno su, tokom poslednje tri decenije, unapreivani teorija, istraivanja i praksa razvojne prevencije, da su, na dananjem stupnju
razvoja, prema stavu brojnih naunika, obezbeeni uslovi za prerastanje
67
praktinog razvojnog pristupa prevenciji u istraivaki zasnovan, teorijski utemeljen i ka pozitivnim ishodima fokusiran nauni pristup koji se
oznaava kao nauka o prevenciji poremeaja ponaanja. U skladu sa tim, u
savremenoj literaturi pod naukom o prevenciji uobiajeno se podrazumeva
razvojna prevencija poremeaja ponaanja, odnosno prevencija usmerena
na rizine i protektivne faktore.
Nauka o prevenciji sumira i integrie saznanja iz teorije, istraivanja i prakse prevencije poremeaja ponaanja radi promocije preventivnih strategija i intervencija kojima se stvaraju uslovi za pozitivan razvoj
tokom celokupnog ivotnog toka. Drugim reima, osnovni zahtev koji se
postavlja pred nauku o prevenciji jeste prouavanje teorijskih osnova, analiza empirijske zasnovanosti i procena uspenosti praktine realizacije razvojne prevencije (Popovi-iti, 2007). Uzimajui u obzir doprinos ovih
saznanja u kreiranju efektivnog sistema prevencije poremeaja ponaanja,
u tekstu koji sledi bie prikazana aktuelna dostignua nauke o prevenciji u
domenu objanjenja teorijskih osnova preventivnog delovanja. Dve grupe
teorijskih objanjenja ije su postavke inkorporirane u koncept rizinih i
protektivnih faktora kao temeljni teorijski okvir razvojne prevencije poremeaja ponaanja, a o kojima e u daljem tekstu biti rei, jesu teorije
pozitivnog razvoja i teorije razvoja poremeaja ponaanja.
TEORIJSKA OBJANJENJA POZITIVNOG RAZVOJA
Koncept rizinih i protektivnih faktora polazi od postavke da na pozitivan razvoj, posmatran kao jedinstvo fizikog, psihikog i socijalnog
razvoja, utiu dve grupe faktora, i to: rizini faktori i protektivni faktori.
Rizini faktori se odreuju kao inioci koji svojim delovanjem kompromituju ili osujeuju pozitivan razvoj, dok protektivni faktori ili faktori zatite
predstavljaju inioce koji deluju u pravcu podsticanja i unapreivanja pozitivnog razvoja. Tok i ishod razvoja, prema postavkama koncepta rizinih
i protektivnih faktora, direktno zavise od meusobne dinamike interakcije ove dve grupe faktora, pri emu ovi faktori svoje izvorite mogu imati
u socijalnom okruenju i u linosti pojedinca. Samim tim, osnovu pozitivnog razvoja ini stalna interakcija izmeu pojedinca i socijalnog okruenja, odnosno interakcija izmeu individualnih i sredinskih faktora koji
pozitivnim ili negativnim uticajima determiniu ishod razvoja. Objanjenje naina odvijanja ove interakcije sadrano je u postavkama socijalno-
68
Branislava Popovi-iti
69
70
Branislava Popovi-iti
sno uslovljen delovanjem niza faktora koji svoje izvorite imaju u razliitim ekosistemima. Na nivou mikrosistema svoj uticaj ostvaruju interpersonalni faktori, u mezosistemu do izraaja dolaze institucionalni faktori,
egzosistem odlikuje prisustvo faktora zajednice, dok unutar makrosistema
deluju faktori celokupnog drutva (Glanz, Lewis, Rimer, 1990).
Najsnaniji uticaj na razvoj pojedinca, u skladu sa postavkama teorije ekolokog sistema, ostvaruju interpersonalni faktori, dok se sa udaljavanjem od centra ekolokog sistema intenzitet delovanja faktora znatno
smanjuje, te faktori zajednice i faktori politike drutva ostvaruju svoj uticaj posredno, preko institucionalnih i posebno interpersonalnih faktora.
Pored faktora socijalnog okruenja, razvoj pojedinca odreuju i individualni, odnosno intrapersonalni faktori kao svojevrsne osobenosti pojedinca
izraene kroz znanja, vetine, navike, iskustva i line karakteristike. Ove
osobenosti psiholoke i socijalne prirode ne samo da odreuju pojedinca
nego u znatnoj meri utiu na prirodu i kvalitet njegovih interakcija sa socijalnim okruenjem. Dodatno, uvaavanjem znaaja hronosistema, istie
se da stepen uticaja svih faktora varira zavisno od konkretnog razvojnog
perioda u kome se pojedinac nalazi.
Tok i ishod razvoja, prema postavkama socijalno-ekolokog modela
razvoja, direktno zavise od prirode faktora koji deluju u ekosistemima i
nalaze se u dinamikoj interakciji. Jednu grupu ine faktori koji podstiu
pozitivan razvoj, dok drugu ine faktori koji taj razvoj ometaju. Na temelju
ove postavke izgraen je koncept rizinih i protektivnih faktora koji je ove
faktore imenovao kao faktore zatite i faktore rizika.
TEORIJSKA OBJANJENJA RAZVOJA POREMEAJA
PONAANJA
Koncept rizinih i protektivnih faktora, kao to je to ranije istaknuto, predstavlja probabilistiki model koji obezbeuje konceptualni okvir
objanjenja pozitivnog razvoja i razvoja poremeaja ponaanja. Razvoj
poremeaja ponaanja, prema konceptu rizinih i protektivnih faktora,
uslovljen je, kao to je to sluaj i sa pozitivnim razvojem, delovanjem niza
individualnih i sredinskih faktora koji su u meusobnoj dinamikoj interakciji. U skladu sa tim, rizini faktori odreuju se kao inioci koji svojim
delovanjem ne samo da kompromituju pozitivan razvoj nego poveavaju
verovatnou ispoljavanja poremeaja ponaanja, dok protektivni faktori
71
deluju u pravcu podsticanja pozitivnog razvoja, ali i smanjenja verovatnoe nastajanja i odravanja poremeaja ponaanja. injenica da prisustvo
rizinih faktora ne znai nuno da e se poremeaji ponaanja ispoljiti, niti
da je prisustvo protektivnih faktora garancija da do poremeaja ponaanja
nee doi (Hawkins, Catalano, Miller, 1992), direktno odraava probabilistiki karakter koncepta rizinih i protektivnih faktora u objanjenju
razvoja poremeaja ponaanja.
Polazei od ove postavke izdvojeni su brojni faktori za koje je longitudinalnim istraivakim studijama potvreno da prediktuju poveanje ili
smanjenje verovatnoe za nastajanje, razvijanje i odravanje poremeaja
ponaanja (npr.
Stouthamer-Loeber et al., 2002; Hawkins et al., 1998; Lipsey, Derzon, 1998; Smith et al., 1995). Integracijom veeg broja identifikovanih prediktivnih faktora u meuzavisne sekvence i praenjem unutarindividualnih promena u poremeajima ponaanja tokom itavog ivota,
koncipirani su dinamiki teorijski modeli koji nastoje da objasne razvoj
poremeaja ponaanja du celokupnog ivotnog toka. Postavke ovih teorijskih modela, koji se u literaturi uobiajeno nazivaju razvojnim teorijama poremeaja ponaanja, obezbedile su validna teorijska objanjenja
razvoja poremeaja ponaanja i time pruile nauno zasnovan sadraj
konceptu rizinih i protektivnih faktora. Najvei doprinos ostvarilo je est
razvojnih teorija, a to su: integrativna teorija kognitivnog antisocijalnog
potencijala, komplementarni par razvojnih teorija: celoivotno perzistentni i adolescencijom limitirani poremeaji ponaanja, interakciona teorija,
teorija integrativne vieslojne kontrole, opta uzrastom odreena teorija
neformalne socijalne kontrole, i model socijalnog razvoja. Sve teorije su
empirijski potkrepljene rezultatima longitudinalnih studija i istiu vanost
izuavanja rizinih i protektivnih uticaja brojnih individualnih i sredinskih
faktora koji, kroz recipronu interakciju tokom celokupnog ivotnog toka,
utiu na konane ishode razvoja. Stoga e u osnovnim crtama biti opisane
postavke ovih teorijskih objanjenja razvoja poremeaja ponaanja.
Integrativna teorija kognitivnog antisocijalnog potencijala
Integrativna teorija kognitivnog antisocijalnog potencijala, koju je
postavio Dejvid Farington (Farrington, 2003; 2005a; 2005b), primarno
je dizajnirana za potrebe objanjenja poremeaja ponaanja mukaraca
iz niih socijalnih slojeva, ali u osnovi moe dati opis pojave i razvoja
72
Branislava Popovi-iti
73
pojedinca varira sa uzrastom, i to usled promena u faktorima koji dugorono utiu na antisocijalni potencijal (npr. od detinjstva do adolescencije
poveava se uticaj vrnjaka, a smanjuje uticaj roditelja).
Integrativna teorija kognitivnog antisocijalnog potencijala integrie
ideje teorija anomije, kontrole, socijalnog uenja, diferencijalnih asocijacija, etiketiranja i rutinskih aktivnosti. Pri tome, vanost se pridaje i rizinim
i protektivnim uticajima individualnih i sredinskih faktora u objanjenju
nastajanja i razvijanja poremeaja ponaanja. Meutim, iako je osnovna
struktura teorije primenjiva na oba pola, mogue je da opisani faktori za
koje je utvreno da utiu na antisocijalni potencijal mukog pola, ne mogu
u potpunosti da objasne antisocijalni potencijal kod osoba enskog pola.
Dodatno, teorija ne predlae postojanje razliitih tipova osoba sa poremeajima ponaanja niti pokuava da objasni individualni razvoj u razliitom
socijalnom okruenju.
Komplementarni par razvojnih teorija:
celoivotno-perzistentni i adolescencijom-limitirani
poremeaji ponaanja
Komplementarni par razvojnih teorija, autorke Teri Mofit (Moffitt,
1993; 1997; 2003), objanjava tok i razvoj dva kvalitativno razliita tipa
poremeaja ponaanja, a to su: celoivotno perzistentni i adolescencijom
limitirani poremeaji ponaanja. Polaznu osnovu teorija ini razlikovanje
etiri kategorije osoba sa poremeajima ponaanja. Prvu kategoriju ine
osobe koje na ranom razvojnom uzrastu poinju da ispoljavaju poremeaje ponaanja i kod kojih poremeaji ponaanja traju tokom celokupnog
ivotnog toka. Ove osobe odlikuje prisustvo celoivotno perzistentnih poremeaja ponaanja. Drugu kategoriju ine osobe koje poremeaje ponaanja ispoljavaju iskljuivo tokom perioda adolescencije, te se istie da
njih odlikuje prisustvo adolescencijom limitiranih poremeaja ponaanja.
Treu kategoriju ine apstinenti, odnosno osobe koje se tokom celokupnog ivotnog toka uzdravaju od ispoljavanja poremeaja ponaanja. I
poslednju, etvrtu kategoriju ine osobe koje u niskom nivou ispoljavaju
poremeaje ponaanje i imaju specifine probleme mentalnog zdravlja.
Komplementarni par razvojnih teorija daje opis jedinstvenih setova faktora i objanjenje razvojnih trajektorija za dva primarna tipa poremeaja
ponaanja, a to su: celoivotno perzistentni i adolescencijom limitirani poremeaji ponaanja.
74
Branislava Popovi-iti
75
76
Branislava Popovi-iti
poremeaja ponaanja variraju sa uzrastom, te da su za poremeaje ponaanja u razliitim razvojnim periodima odgovorni razliiti faktori koji se
nalaze u recipronoj interakciji.
Nastajanje poremeaja ponaanja u predkolskom uzrastu rezultat je
interakcije tri grupe faktora. To su: individualne karakteristike (teak temperament, neuropsiholoki deficit, negativna emocionalnost, impulsivnost,
nedovoljno razvijene vetine regulacije emocija i odsustvo straha na tetne stimuluse), neefektivno roditeljstvo ili deficit roditeljstva (nesposobnost
roditelja da prate i podstiu prosocijalna ponaanja, nizak nivo pozitivnog
angaovanja roditelja, nedosledno i grubo disciplinovanje i neuspeno postavljanje jasnih standarda ponaanja) i teke strukturalne nepovoljnosti
(hronino siromatvo, nezaposlenost, zavisnost od socijalnih slubi, stanovanje u podrujima gde je koncentrisano siromatvo). Izmeu individualnih
karakteristika deteta i neefektivnog roditeljstva postoje bidirekcioni uticaji,
dok strukturalne nepovoljnosti pojaavaju negativne efekte individualnih i
porodinih faktora. Poev od perioda detinjstva, individualne karakteristike
gube na svom znaaju i ustupaju mesto sredinskim uticajima. Na nastajanje
poremeaja ponaanja u ranom detinjstvu naroito utie interakcija porodinih faktora (neefektivno roditeljstvo) i strukturalnih nepovoljnosti, da
bi u kasnom detinjstvu i ranoj adolescenciji primat zauzeli kolski faktori
(kolski neuspeh, nedovoljna posveenost koli, slabo vezivanje za kolu)
i uticaji vrnjake grupe (druenje sa vrnjacima koji ispoljavaju poremeaje ponaanja). Dodatno, negativne efekte u ovom periodu moe ostvariti
dostupnost mogunosti za ispoljavanje poremeaja ponaanja, dok se efektivno roditeljstvo (suportivna porodica, snana roditeljska kontrola, dobri
porodini odnosi) pojavljuje kao kompenzatorni mehanizam koji umanjuje
negativne efekte izloenosti rizicima. Nastajanje poremeaja ponaanja u
kasnoj adolescenciji i ranom odraslom dobu objanjava se uticajem individualnih faktora (nizak nivo inteligencije, slaba akademska kompetencija)
koji, u ranijim periodima, nisu dolazili do izraaja zbog suportivne porodine i kolske sredine. Nakon naputanja protektivnog okruenja porodice i
kole, ove osobe, zbog kognitivnih deficita, veoma teko ostvaruju uspenu
tranziciju ka ulogama odraslih osoba (pronalaenje posla, zasnivanje brane
zajednice) i podloniji su uticajima delinkventnih i kriminalnih grupa. U
svim razvojnim periodima mogu doi do izraaja protektivni faktori (snano
vezivanje za porodicu i kolu, efektivno roditeljstvo, visoka inteligencija)
koji svojim delovanjem kompenzuju deficite u drugim domenima i onemoguavaju nastajanje ili odravanje poremeaja ponaanja.
77
78
Branislava Popovi-iti
ponaanja. Opta devijacija obuhvata 12 oblika poremeaja ponaanja grupisanih u etiri osnovna tipa ponaanja, a to su: prikrivena ponaanja (krae i prevare), otkrivena ponaanja (vandalizam, nasilje i seksualna agresija), konflikti sa autoritetom (u porodici i u koli) i nesmotrena ponaanja
(kockanje, naruavanje javnog reda i mira, upotreba supstanci, seksualna
aktivnost i vonja motornih vozila). Polazna ideja teorije je da se opta
devijacija, kao heterotipini fenomen, manifestuje na razliite naine du
celokupnog ivotnog toka, to ukazuje na postojanje kontinuiteta i promena u prirodi poremeaja ponaanja koji ine optu devijaciju. Promene mogu biti kvalitativne i kvantitativne prirode. Kvalitativne promene se
odraavaju kroz stabilnost, poveanje ozbiljnosti i razvojne stadijume (od
konflikata sa autoritetom, preko prikrivenih i otkrivenih, do nesmotrenih
ponaanja), dok se kvantitativne promene odnose na porast frekvencije
poremeaja ponaanja. Ove promene oblikuju individualne trajektorije poremeaja ponaanja du ivotnog toka, pri emu se razlikuju tri osnovne
trajektorije. To su: perzistentna ili celoivotna trajektorija (zapoinje u detinjstvu, odrava se u adolescenciji i traje do odraslog doba), tranzitorna,
privremena ili adolescencijom limitirana trajektorija (poinje u ranoj adolescenciji i okonava se u ranom odraslom dobu) i zajednika trajektorija
(uobiajeno se manifestuje sredinom adolescencije).
Osnovna postavka teorije personalne kontrole je da razvoj opte devijacije zavisi od etiri mehanizma kontrole, a to su: vezivanje, razvoj linosti, modelovanje i ograniavanje. Vezivanje se odnosi na razliite naine
kojima se pojedinci, interpersonalno ili na nivou zajednice, dre zajedno.
Razvoj linosti podrazumeva prirodni rast i razvoj usmeren ka poeljnim
stanjima vieg kvaliteta, ukljuujui pre svega preusmeravanje sa prirodnog egocentrizma ka alocentrizmu. Modelovanje obuhvata postojanje
obrazaca ponaanja koji mogu oblikovati prosocijalno ponaanje, pod
pretpostavkom da su ove mogunosti dostupne pojedincu. Ograniavanje
podrazumeva regulaciju prosocijalnog ponaanja u razliitim direktnim
i indirektnim ogranienjima, pri emu su te granice nametnuli socijalno
okruenje i lina uverenja pojedinca. Relativno rasporeivanje mehanizama kontrole meu pojedincima tokom vremena je konzistentno, ime
se objanjava odravanje kontinuiteta u poremeajima ponaanja. Organizacija i funkcionisanje mehanizama kontrole zavisi od dva osnovna tipa
konteksta, a to su: pozicija pojedinca u socijalnoj strukturi (kontekstualni
set uslova koji odraava socijalni status pojedinca) i bioloki kapacitet pojedinca. To znai da na razvoj opte devijacije utiu etiri mehanizma kon-
79
80
Branislava Popovi-iti
81
anje roditelja) i individualni faktori (teak temperament, niska inteligencija), ali se njihov uticaj ne ostvaruje direktno na poremeaje ponaanja,
ve su efekti posredovani neformalnom socijalnom kontrolom. Navedeni rizini faktori, koji deluju na neformalnu socijalnu kontrolu u periodu
detinjstva i adolescencije, nisu od znaaja za predikciju kasnijih ivotnih
ishoda, odnosno nemaju sposobnost da utiu na odravanje ili prestajanje
poremeaja ponaanja u odraslom dobu.
Na neformalnu socijalnu kontrolu u odraslom dobu utiu znaajni ivotni dogaaji (dobijanje stalnog zaposlenja, zasnivanje brane zajednice,
pristupanje vojnoj slubi, promena mesta ivljenja) koji, kao svojevrsne
take preokreta u odraslom dobu, usmeravaju uspostavljanje socijalnih veza
u novim ivotnim domenima, kao to su brak i posao. Drugim reima, iskustva u odraslom dobu mogu, preko neformalne socijalne kontrole, preusmeriti trajektorije poremeaja ponaanja u pozitivnom ili negativnom pravcu.
Privrenost branoj zajednici i stabilnost posla su najsnaniji faktori koji
dovode do promena u poremeajima ponaanja, i to tako to presecaju
prolost od sadanjosti i omoguavaju inhibiciju poremeaja ponaanja. Sa
druge strane, slabe socijalne veze u branoj zajednici i nestabilnost posla
dovode do neuspeha u inhibiciji poremeaja ponaanja i time doprinose
odravanju poremeaja ponaanja u odraslom dobu. Dodatno, izmeu poremeaja ponaanja u detinjstvu i poremeaja ponaanja u odraslom dobu
postoji povezanost, u smislu da poremeaji ponaanja u detinjstvu prediktuju slabe socijalne veze u odraslom dobu, a takve veze istovremeno prediktuju odravanje poremeaja ponaanja tokom odraslog doba. Negativne
efekte moe ostvariti i oficijelno etiketiranje (izricanje i izvrenje sankcija),
posebno kroz uticaje na nestabilnost posla i nezaposlenost.
Pored neformalne socijalne kontrole, kao kljunog procesa od kojeg
zavisi odravanje i prestajanje poremeaja ponaanja u odraslom dobu,
teorijom se predvia uticaj jo dva procesa, a to su: rutinske aktivnosti i
individualna volja pojedinca. U skladu sa tim, na prestajanje poremeaja
ponaanja utiu strukturirane rutinske aktivnosti u socijalnim institucijama odraslih i volja pojedinca izraena slobodnim izborom i namernom
odlukom da se prestane sa ispoljavanjem poremeaja ponaanja. Sa druge
strane, nedovoljno strukturirane rutinske aktivnosti i volja pojedinca da
nastavi sa poremeajima ponaanja doprinose odravanju poremeaja ponaanja u odraslom dobu.
Opta uzrastom odreena teorija neformalne socijalne kontrole se
sutinski zasniva na postavkama teorije socijalne kontrole. Teorijom se
82
Branislava Popovi-iti
naglaava odsustvo kontinuiteta i znaaj promena u poremeajima ponaanja tokom ivotnog toka, pri emu su odravanje i prestajanje poremeaja ponaanja rezultat neformalne socijalne kontrole u odraslom dobu.
Samim tim, tok trajektorija poremeaja ponaanja iz detinjstva nije mogue predvideti, budui da su one pod snanim uticajem socijalnih veza koje
se uspostavljaju u odraslom dobu. Time se negira mogunost postojanja
celoivotno perzistentne trajektorije poremeaja ponaanja. Dodatno, ne
uvaava se znaaj neposrednih situacionih uticaja za konkretno ispoljavanje poremeaja ponaanja, jer se istie da je re o mogunostima koje su
svuda i uvek prisutne.
Model socijalnog razvoja
Model socijalnog razvoja, kojeg su koncipirali Dejvid Hokins i Riard Katalano (Catalano, Hawkins, 1996; Catalano et al., 2005), polazi
od postavke da su svi obrasci ponaanja rezultat uenja tokom socijalizacije. Interakcijom sa razliitim agensima socijalizacije (porodica, kola,
vrnjake grupe, susedstvo, lokalna zajednica) pojedinac mora da naui
obrasce ponaanja, bilo da su oni prosocijalni ili antisocijalni. Socijalizacija se odvija u etiri procesa socijalnog razvoja. Ti procesi su: pruanje
mogunosti za ukljuivanje u aktivnosti i interakcije sa drugima, stepen
ukljuivanja i interakcija, vetine za uestvovanje u aktivnostima i interakcijama, i odavanje priznanja za uestvovanje u aktivnostima i interakcijama. Kada su ovi procesi konzistentni, odnosno kada su mogunosti i
vetine srazmerne, a uinak nagraen, dolazi do razvijanja socijalnih veza
izmeu pojedinca i agenasa socijalizacije. Socijalne veze sastoje se od dve
komponente, a to su: privrenost (uspostavljanje emocionalnih veza) i posveenost (ulaganje u odravanje socijalnih veza). Jednom snano uspostavljene, ove socijalne veze imaju snagu da utiu na ponaanje pojedinca
nezavisno od pomenuta etiri procesa, i to putem formirane line odluke
i interesa pojedinca da se konformie sa normama i vrednostima agenasa
socijalizacije. Drugim reima, vezivanje utie na izbore ponaanja pojedinca na taj nain to se ukljuuje u njegovu kalkulaciju trokova i dobiti
svakog posebnog ponaanja u odnosu na line interese. Ukoliko pojedinac
ispolji ponaanje koje nije konzistentno sa standardima i normama onih za
koje je vezan, uspostavljene veze mogu biti ugroene. Da li e ponaanje
pojedinca biti prosocijalno ili antisocijalno zavisi od dominantnih ponaa-
83
nja, normi i vrednosti onih za koje je pojedinac vezan. Samim tim, jedna
od determinanti oblikovanja ponaanja pojedinca jeste stepen vezivanja za
prosocijalne i antisocijalne osobe i, povratno, stepen prihvatanja verovanja
tih osoba u smislu verovanja u moralni poredak ili verovanja u antisocijalne vrednosti.
Model socijalnog razvoja razlikuje dve opte putanje u socijalizaciji
koje mogu uticati na poremeaje ponaanja, a to su: prosocijalna i antisocijalna putanja. Prosocijalna putanja ide od prosocijalnih mogunosti, preko
prosocijalnog angaovanja i prosocijalnog nagraivanja, do prosocijalnog
vezivanja. Prosocijalnim vezivanjem se formira verovanje u moralni poredak koje direktno utie na inhibiciju poremeaja ponaanja. Antisocijalna
putanja se odvija kroz identine procese, s tim to je ovde re o antisocijalnim mogunostima, angaovanjima, nagraivanju, vezivanju i verovanju u
antosocijalne vrednosti. U antisocijalnoj putanji do izraaja dolaze tri prediktora koja direktno podstiu poremeaje ponaanja. To su: antisocijalno
nagraivanje (pruanje nagrada za antisocijalnu interakciju i uestvovanje
u problematinim ponaanjima), antisocijalno vezivanje (privrenost i posveenost antisocijalnim osobama ili akcijama) i verovanje u antisocijalne
vrednosti. Direktna povezanost ovih prediktora sa poremeajima ponaanja ukazuje na tri razliite etioloke putanje. U prvoj putanji osoba moe
izabrati da uestvuje u antisocijalnim aktivnostima samo zbog nagrada
koje proizlaze kao rezultat antisocijalnog ponaanja. Lina kalkulacija o
nagradi, izraena u odnosu trokova i dobiti, dovoljna je da izazove antisocijalno ponaanje u dve situacije, i to: kada slabo vezivanje za prosocijalne
osobe rezultira niskim nivoom opaanja trokova antisocijalnog ponaanja
ili kada su percepcija rizika otkrivanja, a time i trokova antisocijalnog
ponaanja, na niskom nivou. U drugoj putanji, privrenost osobama koje
se antisocijalno ponaaju i posveenost antisocijalnim akcijama, posebno
u vrnjakim grupama, moe motivisati osobu da se antisocijalno ponaa
kako bi odrala uspostavljene socijalne veze. Posveenost antisocijalnim
akcijama dalje se razvija u situacijama kada antisocijalno ponaanje konstantno donosi vei profit i nagradu, nego trokove. Ovaj tip posveenosti
ne ukazuje na promenu vrednosti, nego na racionalizaciju ili prihvatanje
antisocijalnog ponaanja onda kada su eljene alternative van domaaja. Konano, u treoj putanji, usled vee izloenosti antisocijalnim nego
prosocijalnim razvojnim uticajima, osoba internalizuje norme ili uverenja
kojima se odobrava antisocijalno ponaanje, odnosno razvija verovanje u
antisocijalne vrednosti.
84
Branislava Popovi-iti
Pored ovih faktora koji direktno utiu na poremeaje ponaanja, model socijalnog razvoja istie znaaj tri egzogena konstrukta koji posredno,
preko prethodno opisanih procesa socijalnog razvoja, prediktuju poremeaje ponaanja. To su: pozicija u socijalnoj strukturi, spoljanja ogranienja i individualni konstitucionalni faktori. Pozicija u socijalnoj strukturi
(socioekonomski status, uzrast, pol i etnika pripadnost) definie socijalni
strukturalni kontekst koji utie na distribuciju mogunosti dostupnih pojedincu. Drugim reima, socijalno-strukturalne karakteristike utiu na ponaanje efektima koje ostvaruju na dostupnost prosocijalnih i antisocijalnih
mogunosti. Spoljanja ogranienja (formalna i neformalna socijalna kontrola ponaanja) utiu na stepen osnaivanja prosocijalnih i antisocijalnih
ponaanja. Ova ogranienja obuhvataju jasno odreena pravila i oekivanja u pogledu ponaanja, kao i doslednu kontrolu ponaanja. Individualni
konstitucionalni faktori su stabilne line karakteristike pojedinca koje stoje u vezi sa viom stopom ispoljavanja antisocijalnog ponaanja, a to su:
teak temperament, hiperaktivnost i poremeaji panje.
Prema postavkama modela socijalnog razvoja, poremeaji ponaanja
su sutinski racionalna odluka nastala na bazi odmeravanja trokova i dobiti, pri emu se hedonistika elja za satisfakcijom i postupanjem u skladu
sa linim interesima smatra osnovnim motivom koji vodi ka poremeajima
ponaanja. Nastajanje poremeaja ponaanja zavisi od ravnotee izmeu
prosocijalnog i antisocijalnog vezivanja, dok je kontinuitet u poremeajima
ponaanja tokom vremena uslovljen kontinuitetom ove ravnotee. Uticaj
faktora na ponaanje pojedinca varira sa uzrastom, tako da se predlae pet
razvojno-specifinih modela za osnovne razvojne stadijume (predkolski
uzrast, mlai razredi osnovne kole, stariji razredi osnovne kole, srednja
kola i mlae odraslo doba). U svim stadijumima proces nastajanja poremeaja ponaanja zasnovan je na istovetnim procesima, ali prosocijalni
i antisocijalni uticaji imaju drugaija izvorita (npr. u prva stadijuma od
znaaja je interakcija sa lanovima porodice, dok je u druga dva perioda
najznaajnija interakcija sa vrnjacima). Dodatno, istiu se reciproni procesi povezanosti izmeu razvojnih perioda, u kojima se oekuje da ponaanje iz jednog perioda utie na kasnije procese socijalnog razvoja.
Sumarno posmatrano, model socijalnog razvoja integrie ideje teorija socijalne kontrole, socijalnog uenja i diferencijalnih asocijacija. Iako
eksplicitno ne daje objanjenje poremeaja ponaanja u konkretnim situacijama, jasno je da se prosocijalne i antisocijalne mogunosti razmatraju
u kontekstu situacionih faktora, a da se donoenje odluke o konkretnom
85
86
Branislava Popovi-iti
LITERATURA
Bronfenbrenner, U. (1989). Ecological system theory. In R. Vasta (Ed.), Annals of
child development: Vol. 6. Six theories of child development: Revised formulations and current issues (pp. 187249). London, UK: JAI Press.
Bronfenbrenner, U. (1995). Developmental ecology through space and time: A
future perspective. In P. Moen, G. H. Elder, K. Luscher (Eds.), Examining
lives in context: Perspectives on the ecology of human development (pp.
619647). Washington, DC: APA Books.
Bronfenbrenner, U., Morris, P. A. (1998). The ecology of developmental processes. In W. Danon, R. M. Lerner (Eds.), Handbook of Child Psychology: Vol.
1: Theoretical model of human development (pp. 9931028). New York,
NY: John Wiley & Sons, Inc.
Catalano, R. F., Hawkins, J. D. (1996). The social development model: A theory
of antisocial behavior. In J. D. Hawkins (Ed.), Delinquency and crime: Current theories (pp. 149197). New York, NY: Cambridge University Press.
Catalano, R. F., Park, J., Harachi, T. W., Haggerty, K. P., Abbott, R. D., Hawkins,
J. D. (2005). Mediating the effects of poverty, gender, individual characteristics, and external constraints on antisocial behavior: A test of the Social
Development Model and implication for developmental life-course theory.
In D. P. Farrington (Ed.), Integrated developmental and life-course theories
of offending (pp. 93123). New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
Clarke, R. V. (Ed.) (1992). Situational crime prevention: Successful case studies.
Albany, NY: Harrow & Heston.
Elder, G. H. (1985). Perspectives on the life course. In G. H. Elder (Ed.), Life
course dynamics: Trajectories and transitions, 19681980 (pp. 2349). Ithaca, NY: Cornell University Press.
Farrington, D. P. (2000). Explaining and preventing crime: The globalisation of
knowledge The American Society of Criminology 1999 Presidential Address. Criminology, 38(1), 124.
Farrington, D. P. (2003). Developmental and life-course criminology: Key theoretical and empirical issues The 2002 Sutherland Award Address. Criminology, 41(2), 221255.
Farrington, D. P. (2005a). The integrated cognitive antisocial potential theory. In
D. P. Farrington (Ed.), Integrated developmental and life-course theories of
offending (pp. 7392). New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
Farrington, D. P. (2005b). Conclusions about developmental and life-course theories. In D. P. Farrington (Ed.), Integrated developmental and life-course
theories of offending (pp. 247256). New Brunswick, NJ: Transaction
Publishers.
Glanz, K., Lewis, F. M., Rimer, B. K. (1990).Health behavior and health education: Theory, research, and practice. San Francisco, CA: Jossey-Bass.
87
Hawkins, J. D., Catalano, R. F., Miller, J. Y. (1992). Risk and protective factors
for alcohol and other drug problems in adolescence and early adulthood: Implications for substance-abuse prevention. Psychological Bulletin, 112(1),
64105.
Hawkins, J. D., Herrenkohl, T. I., Farrington, D., Brewer, D., Catalano, R. F.,
Harachi, T. W. (1998). A review of predictors of youth violence. In R. Loeber, D. Farrington (Eds.), Serious and violent juvenile offenders: Risk factors and successful interventions (pp. 106146). Thousand Oaks, CA: Sage
Publications.
Le Blanc, M. (1997). A generic control theory of the criminal phenomenon: The
structural and dynamic statements of an integrative multilayered control
theory. In T. P. Thornberry (Ed.), Developmental theories of crime and delinquency (pp. 215285). New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
Le Blanc, M. (2005). An integrative personal control theory of deviant behavior:
Answers to contemporary empirical and theoretical developmental criminology issues. In D. P. Farrington (Ed.), Integrated developmental and life-course theories of offending (str. 125163). New Brunswick, NJ: Transaction
Publishers.
Lipsey, M. W., Derzon, J. H. (1998). Predictors of violent or serious delinquency
in adolescence and early adulthood: A synthesis of longitudinal research.
In R. Loeber, D. Farrington (Eds.), Serious and violent juvenile offenders:
Risk factors and successful interventions (pp. 86105). Thousand Oaks, CA:
Sage Publications.
Moffitt, T. E. (1993). Life-course-persistent and adolescence-limited antisocial behavior: A developmental taxonomy. Psychological Review, 100(4),
674701.
Moffitt, T. E. (1997). Adolescence-limited and life-course-persistent offending:
A complementary pair of developmental theories. In T. P. Thornberry (Ed.),
Developmental theories of crime and delinquency (pp. 1154). New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
Moffitt, T. E. (2003). Life-course-persistent and adolescence-limited antisocial
behavior: A 10-year research review and a research agenda. In B. B. Lahey,
T. E. Moffitt, A. Caspi (Eds.), Causes of conduct disorders and juvenile delinquency (pp. 4975). New York, NY: The Guilford Press.
Piquero, A. R., Moffitt, T. E. (2005). Explaining the facts of crime: How the developmental taxonomy replies to Farringtons Invitation. In D. P. Farrington
(Ed.), Integrated developmental and life-course theories of offending (pp.
5172). New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
Popovi-iti, B. (2007). Proces naunog zasnivanja prevencije: od praktinog
modela do preventivne nauke. U D. Radovanovi (Ur.), Poremeaji ponaanja i prestupnitvo mladih: specijalno-pedagoki diskurs (str. 233253).
88
Branislava Popovi-iti
89
Marina Kovaevi-Lepojevi,
Vesna uni-Pavlovi
Apstrakt
Situaciona prevencija, pored zakonske, razvojne i prevencije u zajednici,
predstavlja jedan od osnovnih stratekih pristupa u prevenciji kriminala. Razvijen je poetkom sedamdesetih godina, nakon neuspeha tradicionalnog pristupa
u prevenciji i tretmanu koji je fokusiran na uinioce krivinih dela. Situacioni
pristup znatno se razlikuje od zastraivanja i baca svetlo na predvianje konteksta
(situacije) u kome nastaje krivino delo. Usmeren je ka identifikovanju, promeni
i kontroli faktora koji deluju u situaciji u kojoj se ispoljava kriminalno ponaanje
(Cornish, Clarke, 2003).
Na poetku, autorke razmatraju pojam situacione prevencije, razlau njene
teorijske osnove i vre poreenja u odnosu na druge koncepte. Zatim, predstavljaju model najznaajnijih tehnika prevencije koje su razvrstane u pet kljunih
kategorija: oteavanje izvrenja krivinog dela, poveavanje rizika po uinioca,
redukovanje nagrade za uinioca, redukovanje provokacije i onemoguavanje
opravdanja. Na kraju, ukazuje se na ogranienja situacionog pristupa i razmatraju
mogunosti za njihovo prevazilaenje.
Kljune rei: situaciona prevencija, kriminal, teorija, tehnike, kritika
UVOD
Politika suprotstavljanja kriminalu, kao i istraivanja i radovi eminentnih autora, decenijama su tradicionalno bili usmereni na uinioce, odnosno potencijalne uinioce krivinih dela. Radilo se na definisanju strategija kanjavanja i rehabilitacije prestupnika, te zastraivanja potencijalnih
prestupnika radi prevencije buduih zloina. Od sedamdesetih godina 20.
veka pa do danas, suoavamo se sa eksplozijom kriminala u veini zapadnih drutava, posebno imovinskih i nasilnih delikata, to postaje normalna, uobiajena injenica modernog ivota na koju se treba navii (Garland, 1996). Percepcija rizika od svakodnevne viktimizacije raste, drave
92
93
94
95
96
97
Pojedini autori smatraju da se razvojna prevencija i prevencija u zajednici mogu smatrati prevencijom kriminaliteta, a situaciona prevencija prevencijom kriminala (Bright, 1994, prema: Indermaur, 1999).
U pozadini datog tumaenja je vienje prevencije u zajednici i razvojne
prevencije kao pristupa koji utiu na pojedinca s ciljem smanjenja potencijala za prestupnitvo, a situacione prevencije kao pristupa usmerenog ka
smanjenju verovatnoe ispoljavanja kriminalnog ponaanja u datoj situaciji, odnosno okruenju. Situaciona prevencija se, za razliku od razvojne
prevencije i prevencije u zajednici, ne bavi pitanjem kako se prestupnik
razvija, ve pitanjem zato se kriminal deava.
Prevencija u zajednici obuhvata intervencije kojima se deluje na socijalne uslove i institucije (porodica, vrnjaka grupa, organizacije, udruenja i slino) od znaaja za ispoljavanje prestupnitva u lokalnoj zajednici
(Hope, 1995). Farington i Vel (2007), smatraju da prevencija u zajednici
predstavlja svojevrsnu kombinaciju razvojne i situacione prevencije, jer je
usmerena ka redukovanju ranih rizinih faktora, sa jedne strane i prilike
za zloin, sa druge. Pored situacionog pristupa, prevencija u zajednici se
smatra osnovom za primenu intervencija javnog nadzora (Welsh, Farrington, 2009).
TEHNIKE SITUACIONE PREVENCIJE
U literaturi se najee navodi klasifikacija tehnika situacione prevencije koju je dao Ronald Klark (Ronald Clarke), jedan od osnivaa ovog
pristupa. Prvobitno, ovaj autor je razradio klasifikaciju koju su dali Hju
(Hough) i saradnici, na osnovu ega je izdvojio dvanaest tehnika koje su
bile razvrstane u tri kategorije (Clarke, 1995). Kasnije je dodata jo jedna kategorija sa etiri tehnike, to ini ukupno esnaest tehnika situacione prevencije (Clarke, 1997). etiri osnovne kategorije za razvrstavanje
predstavljaju etiri svrhe, odnosno pravca delovanja u situacionoj prevenciji, a to su:
p
romena percepcija o naporu koji je potreban za izvrenje krivinog dela,
poveanje opaenog rizika po uinioca,
redukovanje oekivane nagrade i
poveanje oseanja stida i krivice.
98
99
100
101
102
neutralisanje socijalnog pritiska odnosi se na jaanje vetina odupiranja negativnom pritisku i preduzimanje konkretnih mera, kao to
su razdvajanje problematinih uenika u razliita odeljenja;
obeshrabrivanje imitacije obuhvata brzo otklanjanje posledica vandalizma, cenzurisanje medijskih sadraja i drugo.
Onemoguavanje opravdanja
Onemoguavanje opravdanja, kao posebna kategorija, obuhvata tehnike koje su usmerene ka poveanju oseanja stida i krivice poinioca
zbog izvrenja krivinog dela i otklanjanju mogunosti za racionalizaciju
i izgovor. U literaturi su opisani razliiti mehanizmi neutralizacije negativnih posledica izvrenja krivinih dela, a to su: poricanje odgovornosti,
poricanje nanete tete, poricanje postojanja rtve, osuda onih koji osuuju
i pozivanje na viu lojalnost (Sykes, Matza, 2002). Prema tome, ova kategorija mogla bi se nazvati i ponitavanje neutralizacije prestupnika. I
ove tehnike najbolje rezultate postiu u prevenciji kriminalnog ponaanja
tzv. obinih prestupnika i to su:
postavljanje pravila koje se ostvaruje donoenjem zakona i pravilnika o ponaanju, uvoenjem obaveze potpisivanja ugovora i rezervacije i slino;
davanje jasnih instrukcija za ponaanje u odreenom okruenju,
kao to su na primer zabrana parkiranja i oznaavanje granica privatnog poseda;
alarmiranje savesti podrazumeva primenu jasno deklarisanih naredbi protiv krae, brze vonje, upotrebe psihoaktivnih supstanci i
drugo.
pomaganje u pridravanju pravila obuhvata mere kojima se olakava zadovoljavanje razliitih potreba na legalan nain i to su: postavljanje korpi za smee, izgradnja javnih toaleta itd.;
kontrola upotrebe droge i alkohola putem zabrane prodavanja alkoholnih pia maloletnicima, postavljanje aparata za alkotest u barovima i drugo.
Klasifikacija tehnika situacione prevencije koju daje Klark je sistematina, obuhvatna i ima veliku vrednost za praksu. Neki autori naglaavaju
da je razvrstavanje tehnika izuzetno vano pitanje, ne da bi se pravile razlike i vrila bespotrebna usitnjavanja, ve da bi se obuhvatile i najsitnije
103
varijacije u izvrenju krivinih dela koje bi mogle biti od znaaja za prevenciju (Welsh, Farrington, 2009).
Na osnovu prikaza tehnika situacione prevencije moe se konstatovati da postoje izvesna preklapanja meu kategorijama, odnosno da se jednom tehnikom mogu ostvariti viestruki efekti. Na primer, preusmeravanjem potencijalnih prestupnika, pored oteavanja izvrenja krivinog dela,
moe se postii i redukovanje provokacije ili nekim merama ponitavanja
dobiti moe se postii i redukovanje nagrade za uinioca i oteavanje izvrenja krivinog dela. Takoe, mnoge tehnike mogu se koristiti komplementarno, kao to se esto koristi video nadzor u kombinaciji sa ulinim
osvetljenjem.
Uspenost primene i delovanja opisanih tehnika prevashodno zavisi
od potovanja elementarnih metodolokih zahteva situacionog pristupa,
a to su: prikupljanje podataka o prirodi specifinog problema koji se eli
prevenirati; analiza uslova koji potencijalnim uiniocima olakavaju ili
oteavaju izvrenje
krivinog dela; sistematsko izuavanje moguih naina za spreavanje vrenja krivinih dela, uz analizu potrebnih sredstava i
uspenosti; implementacija najadekvatnijih tehnika; praenje primenjenog
programa i izvetavanje o postignutim rezultatima (Clarke, 1997).
KRITIKA SITUACIONE PREVENCIJE
Situaciona prevencija predstavlja znatno drugaiji pristup kontroli i
redukovanju kriminala u odnosu na druge preventivne pristupe. O atraktivnosti, ali i provokativnosti ideje o situacionoj prevenciji svedoe brojni
radovi u kojima se preispituje vrednost i korisnost ovog pristupa. U ovom
delu bie ukratko prikazana zapaanja koja su izvedena na osnovu pregleda literature o prednostima i nedostacima situacionog pristupa.
Ono to je uoljivo na prvi pogled jeste jednostavnost, primenljivost
i preciznost tehnika situacione prevencije. Meutim, ira popularnost situacionog pristupa nije povezana samo sa njegovom metodolokom i ekonomskom racionalnou. Situacioni pristup prua potpunu rekonfiguraciju
odnosa izmeu svih strana kojih se pitanje redukovanja kriminala tie
strunjaka, drave, lokalne zajednice, organizacija civilnog drutva i graana. Tako, drava prestaje da ima monopol u kontroli kriminala, a lokalne
organizacije i graani se podstiu na uee i prihvatanje odgovornosti za
sprovoenje aktivnosti prevencije kriminala. Dolazi do reafirmisanja kon-
104
105
106
107
Cloward, R., Ohlin, L. (1960). Delinquency and Opportunity: A theory of delinquent gangs. Glencoe, IL: Free Press.
Coen, L., Felson, M. (2002). Teorija rutinske aktivnosti. U . Ignjatovi (Ur.),
Kriminoloko naslee (str. 305315). Beograd: Policijska akademija.
Cook, P. (1986). The demand and supply of criminal opportunities. Crime and
Justice, 7(1), 127.
Cornish, D. B., Clarke, R. V. (2003). Opportunities, precipitators and criminal
decision: A reply to Wortleys critique of situational crime prevention. In
M. J. Smith, D. B. Cornish (Eds.), Theory for practice in situational crime
prevention (pp. 4196). Monsey, NY: Criminal Justice Press.
Duff, R., Marshall, S. (2000). Benefits, burdens and responsibilities: Some ethical dimensions of situational crime prevention. In A. Hirsh, D. Garland, A.
Wakefield (Eds.), Ethical and social perspectives on situational srime prevention (pp.1735). Oxford, UK: Hart Publishing.
Fyfe, N. R., Banister, J. (2002). Oi uprte u ulicu, CCTV nadzor i grad. U N. R.
Fyfe (Ur.), Prizori ulice (str. 351367). Beograd: Clio.
Garland, D. (1996). The limits of sovereign state: Strategies of crime control in
contemporary society. The British Journal of Criminology, 36(4), 445471.
Garland, D. (2000). Ideas, institutions and situational crime prevention. In A.
Hirsh, D. Garland, A. Wakefield (Eds.), Ethical and social perspectives on
situational crime prevention (pp. 117). Oxford, UK: Hart Publishing.
Gilling, D. (1997). Theory, policy and politics. London-NewYork: Routlege.
Hope, T. (1995). Community crime prevention. In M. Torny, D. P. Farrington
(Eds.), Building a safer society: Strategic approaches to crime prevention
(pp. 2189). Chicago, IL: The University of Chicago Press.
Indermaur, D. (1999). Situational prevention of violent crime: Theory and practice in Australia. Studies on Crime and Crime Prevention, 8(1), 7187.
Pain, R. (2000). Place, social relations and the fear of crime: A review. Progress
in Human Geography, 24(3), 365387.
Reno, J., Dwyer, J., Robinson, L, Travise, J. (1997). Reorienting crime prevention
research and policy: From the causes of criminality to the context of crime.
Washington, DC: National Institute of Justice.
Shapland, J. (2000). Situational prevention: Social values and social viewpoints. In
A. Hirsh, D. Garland, A. Wakefield (Eds.), Ethical and social perspectives on
situational crime prevention (pp. 113123). Oxford, UK: Hart Publishing.
Sorensen, S., Sayres, J., Atlas, R. I. (2008). Understanding CPTED and situational crime prevention. In R. I. Atlas (Ed.), 21th century security and
CPTED:Designing for critical infrastructure protection and crime prevention (pp. 5379). Boca Raton, FL: Auerbach Publications.
Sykes, G., Matza, D. (2002) Teorija rutinske aktivnosti. U . Ignjatovi (Ur.),
Kriminoloko naslee (str. 274283). Beograd: Policijska akademija.
108
Edina Vejo,
Muharem Adilovi
Apstrakt
Rad ima za cilj da predstavi proces utemeljenja Studijskog odseka socijalne pedagogije na Islamskom pedagokom fakultetu Univerziteta u Zenici. Na
poetku, autori istiu vanost principa komplementarnosti naunoistraivakog
i religijskog pristupa, kao polazne pretpostavke za utemeljenje specijalne pedagogije i drutvenih nauka uopte. Zatim, istiu ciljeve i zadatke studija socijalne
pedagogije uz opis konferencija koje su organizovane radi promocije socijalne
pedagogije. U opisu dinamike razvoja socijalne pedagogije, autori se posebno
bave pitanjima uticaja ranog vaspitanja u preveniranju poremeaja ponaanja i
pluriperspektivistikom forumu o pitanju identiteta. Autori zakljuuju da referentnost prevenciji poremeaja ponaanja obezbeuje upravo socijalna pedagogija, i
u teorijskom, i u praktinom smislu.
Kljune rei: socijalna pedagogija, razvoj, poremeaji ponaanja, prevencija, Bosna i Hercegovina
UVOD
Prihvatiti injenicu da (potpuno) tumaenje jednog te istog pitanja moe zahtijevati razna gledita
koja ne doputaju jedinstven opis (Niels Bohr)
Rad predstavlja ambiciju da bude prilogom razumijevanju konceptualizacije prevencije poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja. Iz injenice da sigurnost, izvjesnost praktinom djelovanju obezbjeuje upravo
paradigmatska pozadina, u ovom radu znaajan prostor posveen je objanjavanju paradigmatske logike iz koje se razvija socijalna pedagogija, a
time i njeno referiranje u podruju prevencije poremeaja u ponaanju i
rizinih ponaanja. Uinit e se to posredstvom oslikavanja suvremene
110
paradigme u znanosti uope, te e se iz tog toka, dalje, razvijati epistemoloka nit u socijalnoj pedagogiji. Praktina projekcija jednog epistemolokog shvaanja bie predstavljena opisom nastanka, znanstvenoistraivake nakane i prirode razvijanja studijskog odsjeka Socijalne pedagogije
na Islamskom pedagokom fakultetu Univerziteta u Zenici. Najdirektnije
ostvarenje ambicije izreene na poetku, dakle, bivanje prilogom konceptualizaciji prevencije poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja, uslijedie posredstvom govorenja o periodu ranog odgoja kao vrlo relevantnom
periodu prevencijskih promiljanja i investiranja, te svojevrsnim pokretanjem pluriperspektivistikog foruma o pitanju identiteta kao autentinom
sociopedagokom, prevencijskom pitanju.
PRINCIP KOMPLEMENTARNOSTI
Bohr Niels (18851962), danski fiziar, dobitnik Nobelove nagrade
za fiziku za rad o strukturi atoma, razvio je princip komplementarnosti u
djelu Atomska fizika i ljudsko znanje (Bohr, 1985). Bohr je smatrao da
je nae znanje naelno nekoherentno, nesjedinjivo. Meusobno nekoherentne teorije u nekom podruju mogu opstajati jedna pored druge. Ovim
principom se u znanosti afirmira uvid prema kojem u submikroskopskom
svijetu, ali i u svakodnevnom svijetu, vai dualnost: jedan te isti entitet, u
zavisnosti od naina opaanja, moe biti malo val, malo estica, npr. elektron. Govorimo o Bohrovoj komplementarnoj slici svijeta, prema kojoj
dva protivrjena pojma mogu biti komplementarni jedan drugom umjesto
da se iskljuuju. Oito, cilj istraivanja vie nije spoznaja atoma, njegovog
kretanja, odvojenog od naina istraivanja, tako da ope, uvrijeene podjele svijeta na subjekt i objekt, unutranji i vanjski svijet, duu i tijelo, vie
nisu prikladne i stvaraju (paradigmatske) potekoe.
Bohrov princip komplementarnosti reflektira se i u podruju znanstvene preokupiranosti drutvenih znanosti. Konvergiraju znanstveni i
emocionalno-religiozni princip. Znanost i osjeanje su komplementarni
pristupi. Iskljuivost, suprotstavljenost, nepriznavanje, postaju divilegirani pristupi suvremene znanosti. Harmoniziranost, izbalansiranost, izuzetna
osjetljivost za rafiniranu nijansu, ureuju prostor privilegije ovovremene znanosti.
111
PARADIGMA U ZNANOSTI
Dio saobraznih instrukcija u suvremenoj znanosti, njenim temeljima
epistemologiji, dali su uz Bohra i Schrodinger, Heisenberg, Einstein i
drugi. Tako e Einsteinova opa teorija relativnosti dovesti u pitanje njutnovsku fiziku to se tie temeljnih konstrukcija kao to su priroda vremena, energije i mase, to e generirati nove hipoteze i istraivanja.
Pojavom Kuhnove knjige Struktura znanstvenih revolucija, 1962.
godine, dogaa se promjena u razumijevanju prirode razvoja znanosti, naputa se koncept linearnog, progresivnog, evolutivnog razvoja i pojavljuje
se konstrukt paradigme.
Promjena paradigme generirana je, dakle, naputanjem teorije mehanicistike fizike koja se temeljila na injeninoj, mjerljivoj, koliinskoj,
klasificiranoj, analiziranoj istini. Razum se vie ne posmatra kao bezlina,
neosobna sposobnost koja gradi pojmove, modele, ideje, nego kao mjesto
gdje se shvaa, prihvaa, oekuje oitavanje mnogostrukih pojava vie
iekuje nego tvrdi. Ono to je karakteristino za prethodnu paradigmu,
prije epistemolokog obrata u fizici, jest izvjestan redukcionizam znanstvenog interesa svedenog samo na koliinu. Dogaalo se svojevrsno poboanstvenjenje geometrije, u kojem je bilo veoma malo mjesta za ovjeka.
Ovovremena paradigma u znanosti, kompleksna, ne dozvoljava znanosti
da podcijeni, ignorira, naprotiv, orijentira proces susretanja s prirodom bogatom kvalitativnim razlikama. Znanost gubi svoju gnoseoloku prevlast i
postaje jednim od komplementarnih diskursa kojim itamo svijet, a da pri
tom ni jedan diskurs ne smatramo iscrpnim. U ovom kontekstu, otvorena
je i perspektiva dijaloga s duhovnou, jer postaje jasnim da planetarno
preivljavanje, oito, ne moe biti samo materijalno, ve i duhovno.
U dosadanjim istraivanjima procesa modernizacije, analizi modernih drutava, dominirali su egzogeni faktori: problemi rasta, kvantifikacije,
resursa, novih tehnologija. Postavljanjem pitanja smislenosti i budunosti
dosadanjeg razvoja, sve vie se posee ka opim vrijednostima i ciljevima modernog drutva, dakle, endogenim faktorima. Jedan od presudnih
uzroka velike krize u kojoj se nalazi svijet lei u dominaciji jednostavnog
iskustva i potiskivanju njegove refleksivnosti (Cifri, 1994:13).
Jurgen Habermas, njemaki filozof, posljednjih godina prezentira
obrat u nainu svog razmiljanja. U dnevnom listu New York Times, od
12. aprila 2010. godine, Stanley Fish objavljuje tekst u kojem diskutuje o
sumnji koji izrie Habermas u pogledu mogunosti iskljuivo sekularnog
112
postojanja i ukazuje na nunost interakcije s religijom: Samo e ona moderna drutva koja budu u stanju da u sekularni domen unesu esencijalne
sadraje svojih vjerskih tradicija, koje ukazuju na ono to je mimo pukog
ljudskog dosega, moi ouvati sutinu ljudskosti (Habermas, 2006). On
prigovara liberalnoj dravi utemeljenoj na proceduralnoj racionalnosti,
motivacijsku slabost: ona svoje graane ne moe nadahnuti da ine estita djela (suprotno svom linom interesu), jer je izgubila iz vida predstave koje religija batini, o moralnoj potpunosti.
Deskribirana paradigmatska osjetljivost za komplementarnost interakcije razuma i duhovnosti, uokviruje nastajanje i razvoj akademskog
programa socijalne pedagogije koji e biti predstavljen.
STUDIJ SOCIJALNE PEDAGOGIJE NA ISLAMSKOM
PEDAGOKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U ZENICI
Elaborat o drutvenoj opravdanosti osnivanja Odsjeka za socijalnu
pedagogiju (proljee, 2004. godine), potrebu pokretanja studija fokusira
na slijedei nain. Generalno ishodite potrebe za znanstvenim sociopedagokim pristupom je u injenici da ljudi ne ive u stabilnim odnosima, to
ovovremena pluralistika socijalizacija uslonjava. Vrlo iva je potreba
nunost pedagokog i politikog angamana. Politiki aspekt angairanja
za kvalitet ovjekovog ivljenja postie se oblikovanjem drutvenih odnosa, a pedagoki, odgovarajuim ponudama za uenje.
Javna politika je dio makrosistema koji odreuje specifine oblike
egzo, mezo i mikro sistema koji se pojavljuju na razini svakodnevnog ivota i uveliko upravljaju tokom ponaanja i razvoja. Ekoloki pristup prouavanju ljudskog ljudskog razvoja zahtjeva promjenu konvencionalnog
vienja odnosa izmeu znanosti i javne politike. Danas se trai ne samo
komplementaran odnos izmeu ova dva domena ve njihova funkcionalna integracija. Analiza makrosistemske razine obuhvata analizu ideologije
institucionalnih struktura karakteristinih za odreenu kulturu i subkulturu
(Bronfenbrener, 1997).
Studijski odsjek socijalne pedagogije je potvrda teze o kriteriju ovovremene legitimnosti znanosti kao umijea interveniranja u praksi (socijalna
relevantnost znanosti). Razbueniji, obrazovani dio bosanskohercegovake
javnosti, takoe, od znanosti je oekivao angaman u zaimanju sveobuhvatnog procesa poboljanja stvarnosti (socijalna rekonstrukcija zajednice).
113
Konstrukcija studijskog odsjeka intenzivira integriranost korpusa programskog sadraja, do sada, u naim prilikama rijetko spajanog, a u suvremenom svijetu izrazito prisutnog, ije referentne znanosti su pedagogija,
psihologija, sociologija, filozofija, teologija i drugo. U takvom akademskom toku, diplomirani socijalni pedagog, opskrbljen je postojanim odgovorom na pitanje ivotnog smisla, te kompetencijama praktinog strunog
kretanja u podruju prevencije, tretmana i resocijalizacije osoba s rizinim ponaanjem. Nunom se u ovom vremenu inila integralna, kompatibilna kompetentnost socijalnog pedagoga u naem drutvu sofisticirano struno znanje i postojana vrijednosna koncepcija. Nastojanje studija
je i nadii nedjelotvornu, uobiajenu uokvirenost kojom se osposobljava
strunjak za rad s ljudima (podrka, pomo) u formi tehniciziranog znanja,
strogo odijeljenog od vrijednosnog aspekta ivota. Zadaci studija su:
primijeniti princip integralnog odgoja i obrazovanja u kojem e se
pored oblikovanja uma, osobita panja posvetiti oblikovanju due,
zato je nuno proimanje informativnih i formativnih sastojnica
studija;
opskrbiti studenta umijeem razumijevanja ovjeka u univerzalnim
izvorima, iz ega e konstruirati svoju osobenu duhovnu vertikalu
kao pretpostavku strunom znanju.
U ovoj akademskoj 2009/2010. godini, poeo je drugi ciklus studija
socijalne pedagogije (master studij). Zaeta nastojanja u prvom ciklusu
studija dobivaju na svojoj zrelosti i univerzalnosti. Tako je ukupan prethodni specifini tok studija kondenziran u jedan kolegij Vieznanost
i povijesnokulturna relevantnost religije (naini istraivanja fenomena
religioznosti).1 Cilj kolegija je predstaviti religiju u njenim najvanijim
dimenzijama, s naglaskom na modernom sociokulturnome kontekstu, iz
ega je mogue uoiti relevantnost, slojevitost, univerzalnost i bogatstvo
religije. Razviti uporedna razmatranja na razini prirodnih neobjavljenih i
monoteistikih objavljenih religija. Oekivane kompetencije studenta, generirane ovim kolegijem, jesu:
sposobnost poimanja religioznosti kao holistikog, multidimenzionalnog i povijesno dinaminog fenomena;
kompetencije metodolokog i konceptualnog razvijanja koheriranosti pristupa prouavanju religioznosti;
Nosioci Kolegija su prof. dr. sc. Adnan Silajdi, Fakultet islamskih znanosti u
Sarajevu i doc. dr. sc. Valentina Mandari, Katoliki bogoslovni fakultet u Zagrebu.
1
114
115
116
117
118
119
120
preko kooperativnosti uz punu odgovornost, do bespogovornog konformiranja. Spomenuta studija (Moore, 1964, 1972, 1975) ustvrdila je da djeca
iz vrtia manifestiraju izraeniju agresivnost!? Bronfenbrenerove (1997)
interpretacije, voene osjetljivou prema vanosti vrijednosnog obrasca
kulture, bacaju ekoloki snop na ovu pojavu. Tako bi agresivnost bila
posljedica ne toliko grupnih oblika zbrinjavanja, ve je odraz ope uloge
vrnjake grupe kao konteksta socijalizacije u pojedinim kulturama. Vrnjaka grupa u amerikoj kulturi predisponira djecu, naroito djeake, na
veu agresivnost, impulsivnost i egocentrinost. Ova sklonost se povezuje
s ideologijom individualizma i spolnom segregacijom koja je dominantna
u drutvenoj strukturi. Jasno je da su evaluacijski parametri uspjenosti
vrtia, na ovaj nain, bitno izmijenjeni. Akcenat vie nije na ostvarivanju
planiranih ciljeva nastavnog razvoja, ve su sada u centru panje ocjene
koje se temelje na mjerenju samog razvojnoodgojnog procesa, svih njegovih faktora i slojeva, eksplicitnih i implicitnih, deklariranih i prikrivenih,
prisutnih i odsutnih. Otud u kurikulumskom pristupu vrtiu vanost skrivenog kurikuluma.
Skriveni kurikulum su svi oni elementi, slojevi odgojnog utjecaja
koji nisu deklarirani, zvanini, ali su esto po dometu razvojnog utjecaja moniji: simboliki okvir socijalnog reda (Gerbner, 1974, prema: Ule,
1988:15).
Da bismo otkrili ta djeca ue u vrtiu, uz uobiajeni, navikli interes
za odgojno-obrazovne sadraje, istraivaku panju treba usmjeriti prema
dnevnom reimu u vrtiu (Apple, 1992), komunikacijskim normativima
koje odrasli upotrebljavaju u interakciji s djecom, kriterijima na kojima su
utemeljene pohvale za djecu, nainima voenja djeijeg vremena, nadziranju emocija. Prilog uspostavljanju, sociopegaki gledano, relevantnog
vrtia je i u simbolikom uklanjanju prepreka u skrivenom kurikulumu. Ovakav pogled nikako ne znai ignoriranje, obezvreivanje uenja u
ranom odgoju, ve njegovo drukije paradigmatsko razvijanje. Cilj uenja
u ovom periodu je sam proces uenja, nikako pravilni djetetovi odgovori. Djetetovo iskustvo vrtia izbija u prvi plan. Iskustvo grupe i interakcija
u grupi, uspostavljanje djelotvornih, pozitivnih socijalnih odnosa s drugom
djecom pribline dobi, osigurava temelj za razvoj osjeaja socijalne kompetentnosti. Istraivanja pokazuju da djeca koja su propustila razviti minimalnu socijalnu sposobnost i koja nisu prihvaena ili ih vrnjaci zanemaruju, u grupi su pojaanog rizika da e napustiti kolu, postati delinkventi,
te da e kao odrasle osobe imati probleme s mentalnim zdravljem (Cowen
121
122
123
sebe, mora izboriti. Sociopedagoki je vrlo relevantno istraiti interakcijske procese unutar osobe, s drugima, u kojima se krhka tvorevina poput
identiteta, provjerava i obnavlja, stvara i rastae. Pogotovo, to za razliku
od tradicionalnih drutava u kojima su oblici veza koji su uokvirivali
interakciju bili dominantno forma, obaveza, dakle, formalni, u modernom
drutvu interakciju uokviruju novi oblici veza sa izrazitim prisustvom
elemenata recipronosti i povjerenja. Nije mogue u konceptualizaciji prevencije poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja identitet uzeti
zdravo za gotovo. Gledajui one komponente identiteta koje proistjeu
iz narodnosnog samoosjeanja, ne moemo govoriti o njihovom propisivanju nekome. Naprotiv, i ove identitetske komponente dio su refleksivnog
identiteta za koji je svaka individua osobno odgovorna. Naravno, ovakve
refleksivne samokonstrukcije uveliko su pod utjecajem strukture svijeta
koju tvore kompleksne socijalne tvorevine.
Dakle, smatramo da pitanje povezivanja osobnog poimanja (pozitivni
identitet u konceptu razvojnih prednosti) nije dovoljno razraeno u relaciji
s makrorazinom, drutvenim institucijama i kompleksnim socijalnim tvorevinama kakve su kultura, nacija, globalni procesi i drugo. Komponenta
pozitivnog identiteta je i pitanje ivotnog smisla. U sociopedagokom smislu to bi zahtijevalo araniranje projekata u koje se osobe, posebno mlade
osobe, ukljuuju svojim sposobnostima, kapacitetima, a iz uvjerenja da
djeluju u pravcu neega to smatraju veim od nje same. Iz kakvog svjetonazorskog backgrounda je mogue razvijati ovakve projekte za mladu
osobu?2
ZAKLJUNO RAZMATRANJE
Prihvatajui uee u meunarodnom monografijskom projektu o prevenciji poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja postavili smo cilj da
predstavimo i ponudimo u meunarodnoj istraivakoj razmjeni jedan nain razvijanja znanstvenoistraivake dinamike u ovom podruju. Otud je
u radu izostao uobiajeni manir prezentiranja rezultata konkretnog istraivanja u podruju prevencije poremeaja u ponaanju i rizinih ponaanja.
O suvremenoj konceptualizaciji identiteta u podruju preveniranja poremeaja u
ponaanju i rizinih ponaanja mladih, na temelju kvalitativne istraivake studije, planiramo uestvovati u radu Meunarodnog interdisciplinarnog simpozija Pitanja identiteta, na Cresu (Hrvatska), septembra, 2010. godine.
2
124
125
Meliha Bijedi
Apstrakt
Rad je posveen analizi odabranih naunih radova o vaninstitucionalnom
tretmanu djece i omladine sa poremeajima u ponaanju. Intervencije poduzete
tokom tretmana su posmatrane kroz analizu sudionika, analizu problema, strategiju intervenisanja, te mjere uspjenosti. U ostvarivanju svrhe rada koritena je
metoda zdruivanja studija koje se bave istim problemom. Odabrani su recenzirani radovi do kojih se dolo pretraivanjem baze podataka EBSCOhost Web. U
analiziranim radovima uoljiva je raznolikost i na nivou populacije i problema
istraivanja i metodologije koja je primijenjena u analizi. Veina programa je
evaluirana pozitivno, a tamo gdje se nije dolo do dobrih rezultata i gdje primijenjene intervencije nisu dale oekivani uspjeh, ukazano je na greke, npr. da
je potrebno promijeniti postavljene ciljeve. Nakon to su sumirani svi rezultati,
mogue je zakljuiti da je neophodno da politike i naune strukture snanije
podre djecu i omladinu i njihove porodice kada se nau u krizi, posebno snanijom afirmacijom prakse temeljene na dokazima. Za dobru evaluaciju provedenih
intervencija opravdano je koristiti i kvalitativne i kvantitativne metode.
Kljune rijei: evaluacija, vaninstitucionalni tretman, djeca i omladina,
praksa temeljena na dokazima.
UVOD
Ako sagledamo promjene u profesionalnoj filozofiji, stavovima i praksi u vezi sa tretmanom i specifinim mjerama intervencija koje se provode
prema djeci i omladini sa poremeajima u ponaanju, moe se konstatirati
da je filozofija znaajno izmijenjena zadnjih 30 i vie godina. Jedan znaajan koncept koji se razvijao u promjenama paradigme je praksa temeljena na dokazima (evidence-based practice). Kako navode Bouillet i iak
(2008), ideja o praksi temeljenoj na dokazima, na podruja drutvenih i
humanistikih nauka proirila se iz medicine, a radi se o pristupu koji zagovara primjenu drutvenih intervencija koje poivaju na strunoj procjeni
128
Meliha Bijedi
129
130
Meliha Bijedi
131
132
Meliha Bijedi
REZULTATI
Remafedi (2001): Linking HIV-Seropositive Youth
with Health Care: Evaluation of an Intervention
Uzorak ispitanika: U istraivanju je uestvovalo 30 HIV-pozitivnih
mladih osoba u dobi od 23 godine koje su prijavljene Odjelu za zdravstvo
u Minnesoti (SAD) od 1992. do 1998. godine, a zadovoljavale su kriterije
za intervenciju i 89 osoba u dobi od 13 do 21 godine koje su odjelu prijavljene od 1985. do 1992. godine (kontrolna grupa).
Obiljeja intervencije: Specijalist za rane intervencije je u inicijalnim
intervjuima prikupljao informacije o sudionicima istraivanja, informisao
ih o lokalnim HIV/AIDS programima i mogunostima, te im preporuio
one koje su za njih odgovarajue. Svi su programi bili besplatni, a obuhvatali su: procjenu potreba, edukaciju, savjetovanje, voenje sluaja, ranu
zdravstvenu intervenciju, savjetovanje o HIV protutijelima i testiranje partnera, kondome, informativne servise i fondove za hitne sluajeve. Uee
u svim ponuenim programima bilo je dobrovoljno i odvijalo se uz individualno voenje specijalista za rane intervencije.
Metode evaluacije: Sve informacije prikupljene inicijalnim intervjuima unesene su u DBase4 bazu podataka i obraivane pomou SPSS programa. Za poreenje udjela ispitanika koji su uestvovali u ponuenim
programima prije i poslije standardne intervencije, kao i za odnos uea s
obzirom na sociodemografska obiljeja ispitanika, koriten je x2 test. Kao
statistiki znaajna tretirana je vjerovatnost od 0.10 i manje.
Cilj evaluacije: Utvrditi doprinos voenja sluaja (case management)
uobiajenim metodama intervencije u tretmanu mladih osoba zaraenih
HIV virusom i analizirati ovisnost tog doprinosa s obzirom na sociodemografska obiljeja ispitanika.
Glavni rezultati: Uee u ponuenim programima, u sluajevima u
kojima su ispitanici bili ukljueni u voenje sluaja poraslo je s 33% na
51%. Uee nije u vezi sa sociodemografskim obiljejima ispitanika.
133
134
Meliha Bijedi
135
stionnaire PBQ). Nakon to je izvrena procjena velikog uzorka predkolske djece, konstruirane su etiri grupe: a) djeca koja su u redovnom
predkolskom programu podvrgnuta programu za razvoj fonolokih vjetina; (b) djeca iji su roditelji pohaali est sesija treninga za upravljanje
djejim ponaanjem; (c) djeca koja su prola obje intervencije; (d) kontrolna grupa.
Metode evaluacije: Izvreno je mjerenje prije i poslije intervencije
nakon prve i druge godine njenog trajanja. Potom je izvrena procjena
efekata na djeje ponaanje i usvajanje jezika. etiri grupe su komparirane
statistikim testom ANOVA prije i poslije intervencija kako bi se uoile
razlike izmeu grupa.
Cilj evaluacije: Podrati intervencije temeljene na porodici kako bi
se reducirali eksternalizovani problemi u ponaanju kod djece predkolske
dobi.
Glavni rezultati: Provedene intervencije su rezultirale pozitivnim
efektima, koji se ogledaju u znaajnom smanjenju hiperaktivnog ponaanja kod djece iz grupe u kojoj su kombinovane intervencije, a nakon dvije
godine provoenja intervencija reduciran je i problem anksioznosti. Pozitivan aspekt ove evaluacijske studije je razvoj intervencija koje su podrane od roditelja i odgojitelja predkolske djece. Dalji razvoj intenzivnijih
i efektivnijih intervencija podrazumijeva programe treninga roditeljskih
vjetina kao podrke intervencijama temeljenim u zajednici za porodice i
djecu u riziku.
Chafouleas (2004): Integrating Home, School, and Community
Resources: Evoluation of a District-Wide prevention Program
Uzorak ispitanika: U istraivanju je uestvovalo 98 uenika, od toga
58 mukog spola i 40 enskog. Usluge specijalne edukacije je primalo 34
uenika iz uzorka.
Obiljeja intervencije: Primijenjene su opsene intervencije koje su
se odnosile na rad sa uenicima i njihovim porodicama s primarnim fokusom na porodicu. Neki od zadataka su bili usmjereni na pohaanje nastave, naine komuniciranja, uvaavanje autoriteta i razvoj samopotovanja.
Kroz program se nastojalo pomoi djeci i njihovim porodicama u kriznim
situacijama, stalnim konsultacijama, intenzivnom supervizijom, preventivnim djelovanjem i mentorstvom.
136
Meliha Bijedi
Metode evaluacije: Podaci su prikupljeni tokom jedne kolske godine, a sadravali su slijedee informacije: ope podatke (kola, razred, dob,
pol); razlog zbog kojih je dijete upueno u program; pokazatelji napredovanja uenika/porodice kroz program; uenikovo napredovanje (kolski
uspjeh, ponaanje); podaci o problemima u ponaanju. Uenici/roditelji/
nastavnici su testirani na poetku i po zavretku programa. Podaci su statistiki obraeni, primijenjen je t-test (na razini znaajnosti p<0,001).
Cilj evaluacije: Procijeniti djelovanje programa (Placement Prevention Program) koji je usmjeren jaanju zatitnih faktora rizinih porodica
ija su djeca u riziku od izdvajanja iz porodice.
Glavni rezultati: Od 79,5% sudionika koji su bili ukljueni u program
zbog loe porodine situacije, njih 22% su uspjeno zavrili program za
osam mjeseci, 57% sluajeva je nastavilo program, dok je samo 3% bilo
izdvojeno iz porodice.
Sambrano et al. (2005): Understanding Prevention
Effectiveness in Real-World Settings: The National Cross-Site
Evaluation of High Risk Youth Programs
Uzorak ispitanika: Istraivanjem je bilo obuhvaeno ukupno 10.473
ispitanika od ega 5.934 mladih osoba koje su participirale u 48 programa
prevencije ovisnosti i 4.539 mladih kontrolne skupine (oba pola i razliitog etnikog i rasnog identiteta).
Obiljeja intervencije: Procjena razlika u karakteristikama uspjenosti
preventivnih strategija programa bila je kategorisana u rasponu od jedne
do etiri intervencije: programi vjetina ponaanja (fokusirani na socijalne
vjetine i razvoj osnovnih ivotnih vjetina), programi fokusirani na informisanje (edukativni sadraji vezani za puenje, alkohol, droge), programi
fokusirani na rekreaciju (promoviranju vanosti koritenja slobodnog vremena za pozitivne aktivnosti) i afektivni programi koji su fokusirani na
psihosocijalne osobitosti omladine (ukljuuje razvoj pozitivne slike o sebi
i samopotovanja).
Metode evaluacije: Sumirani su podaci opsenih studija o efektima
preventivnih intervencija u vremenskom razdoblju od pet godina. Prvo su
sumirane vrijednosti dva razliita uzorka, onih koji su uestvovali u preventivnim programima u lokalnoj zajednici o zloupotrebi psihoaktivnih
supstanci i onih koji nisu uestvovali u programima (kontrolna grupa).
137
138
Meliha Bijedi
Cilj evaluacije: Utvrditi razlike u radu zaposlenika koji su bili podvrgnuti treningu i onih koji nisu, kako bi se to bolje razumjela primjena
studije sluaja fokusirane na porodicu.
Glavni rezultati: Nisu utvrene razlike u stavovima prema roditeljima
klijenata izmeu treniranih i netreniranih socijalnih radnika. Tako dobiveni rezultati su objanjeni time da dugogodinje iskustvo u radu s djecom i
roditeljima ima uticaja na formiranje pozitivnih stavova jednako kao i kod
radnika koji nemaju iskustvo, a bili su podvrgnuti treningu.
ODonnell et al. (2005): Saving Sex for Later: An Evaluation
Of a Parent Education Intervention
Uzorak ispitanika: U istraivanju je uestvovalo 846 porodica uenika petih i estih razreda iz sedam javnih osnovnih kola u gradu New York
(SAD) koji su u periodu od 2003. do 2005. godine bili podvrgnuti intervencijama edukativnog programa. Istraivanje je ukljuivalo i kontrolnu
grupu.
Obiljeja intervencije: Program se odnosi na intervencije temeljene
na teoriji socijalnog razvoja, a usmjeren je na ulogu roditelja u prevenciji
ranog stupanja u seksualne odnose kod adolescenata. Program je realizovan na nain da su tri audio CD-a u trajanju po 25 minuta na kojem se nalaze prie po modelu uloga podijeljeni roditeljima kako bi im se pomoglo
da prepoznaju pravi trenutak kada bi trebali razgovarati sa svojom djecom
o vrijednostima i oekivanjima i na koji nain bi to trebali uiniti.
Metode evaluacije: Nakon pilot testiranja roditelja putem elektronske
pote, te tri mjeseca nakon provedene intervencije, vreno je ispitivanje
putem telefona, kako bi se to bolje procijenili odgovori. U analizi podataka koritena je deskriptivna statistika, multivarijantna analiza i regresijska
analiza.
Cilj evaluacije: Utvrditi uspjenost programa koji putem odreenih intervencija promovira pozitivno roditeljstvo i uticaj na ponaanje
omladine.
Glavni rezultati: Program Saving Sex for Later je evaluiran kao dosta
uspjean u pomoi roditeljima da ostvare pozitivnu komunikaciju sa adolescentima, da na to laki nain prebrode pubertetske probleme sa svojom
djecom kako bi izbjegli rizina ponaanja. Intervencije su se pokazale dosta efikasnim za razvoj roditeljskih vjetina.
139
140
Meliha Bijedi
141
142
Meliha Bijedi
objasnili i uveli sistem ponaanja kako bi se ojaalo prosocijalno ponaanje. U drugom dijelu su studenti vrili promociju mentalnog zdravlja.
Metode evaluacije: Procjena je vrena na nain da su upitnike popunjavale majke djece (Child Behavior Checklist, Ahenbach, 1991; How My child
is Doing Surwey, Nabors et al., 2001; McMaster Family Assesment Device,
Epstein et al., 1983) na osnovu kojih su dobivene informacije o djejem
ponaanju i funkcioniranju porodice. Upitnike za procjenu su takoe popunjavali i uitelji koji su radili sa djecom u programu. Dobiveni podaci su
obraeni statistikim programom SPSS (ANOVA, hi-kvadrat test).
Cilj evaluacije: Utvrditi uinkovitost provedenih intervencija u toku
ljetnog programa u cilju razvoja prosocijalnog ponaanja kod djece.
Glavni rezultati: Program je pozitivno evaluiran, uoene su znaajne promjene u ponaanju kod djece beskunika nakon to su provedene
intervencije.
Danielzik, Pust, Muller (2006): School-based interventions to prevent
overweight and obesity in prepubertal children: process and 4-years
outcome evaluation of the Kiel Obesity Prevention Study (KOPS)
Uzorak ispitanika: U istraivanju je uestvovalo 344 ispitanika, djece
dobi od 6 do 10 godina u 18 kola odabranih metodom sluajnog izbora u
Kielu (Njemaka), uz kontrolnu skupinu od 1.420 ispitanika.
Obiljeja intervencije: Program ponaanja i informacije o pravilnom
unosu hrane dane su uenicima, nastavnicima i roditeljima. Prema uputstvima, uenici su morali svaki dan unositi u organizam voe i povre, smanjiti unos masne hrane, baviti se tjelesnom aktivnou minimalno jedan sat
dnevno, a gledanje TV-a ograniiti na samo jedan sat dnevno. Intervencije
su provodili strunjak nutricionist i nastavnik. Nutriciono znanje kod uenika je procjenjivano u inicijalnoj fazi, te tri mjeseca poslije intervencije.
U obzir su uzeti: obim struka, indeks kilae i miini nabor.
Metode evaluacije: Svi podaci, prikupljeni pomou pripremljenog
anketnog listia, uneeni su u SPSS 13.0, te je primijenjen Mann-Witney
test kako bi se utvrdilo postojanje razlika izmeu grupa. Za izraunavanje
razlika izmeu obima struka, indeksa kilae i miinog nabora koriten je
Pearsonov koeficijent korelacije. Pomou Hi-kvadrat testa komparirala se
incidenca, prevalenca i remisija pretilosti. U statistikoj obradi koritena
je jo i regresijska analiza.
143
Cilj evaluacije: Pokazateljima istaknuti vanost pravovremenog djelovanja u cilju pravilne ishrane djece i spreavanja pretilosti.
Glavni rezultati: Mnogo bolji rezultati su postignuti kod djevojica.
Provedene intervencije su pokazale statistiki znaajne promjene u nutritivnim navikama ispitanika, prevalencija djece s dobrim nutricionim navikama bila je udvostruena u finalnom dijelu programa u odnosu na inicijalno stanje.
DISKUSIJA
Sumarno, iz prikazanih evaluacija intervencija usmjerenih djeci i omladini sa poremeajima u ponaanju mogue je izvesti nekoliko zakljuaka.
Prisutna je velika irina u obraenim temama, svaka tema je udarna i odnosi se na problem u zajednici u kojoj je vreno istraivanje, dok
je u nekim sluajevima obuhvatala bitne dravne probleme. U radovima su
prikazane i evaluirane intervencije koje su usmjerene kako djeci i omladini, tako i njihovim porodicama, kroz planirane strategije koje su usmjerene
promjenama ciljane populacije, kako bi ona postigla vei nivo razvoja i
boljeg socijalnog funkcionisanja.
Intervencije su obuhvatale prikupljanje informacija o sudionicima
istraivanja, uz procjenu potreba, edukaciju, savjetovanje, voenje sluaja, ispunjavanje upitnika, procjene programa, testiranje razliitim skalama.
Takoer, veina prikazanih intervencija obuhvata rad sa uenicima i sa
porodicama kao to su kontrola komunikacije, definisanje autoriteta i samopotovanje u cilju pomoi u kriznim situacijama uz stalne konsultacije,
intenzivnu superviziju, mentorstvo i preventivno djelovanje. Ispitivani su
i komparirani stavovi zaposlenika, uz jaanje saradnje izmeu socijalnih
radnika i roditelja sa posebnim fokusom na poboljanje komunikacije meu
lanovima porodice, rjeavanju problema, razvoju roditeljskih vjetina i
kompletnom poboljanju kvaliteta ivota. Evaluirane su intervencije temeljene na teoriji socijalnog razvoja koje su usmjerene jaanju roditeljske uloge u prevenciji ranog stupanja u seksualne odnose adolescenata. Koritene
su baterije psiholokih mjerenja za procjenu djeje anksioznosti, depresije,
samopotovanja, ponaanja i komunikacije te analizirani faktori koji su uticali na promjenu djejeg ponaanja nakon intervencija. Intervencije su obuhvatale intervjue ispitanika uz mjerenje frekvencije upotrebe stimulansa i
alkohola u periodu apstinencije od psihoaktivnih supstanci. Praeni su i du-
144
Meliha Bijedi
gotrajni uticaji programa u prevenciji anksioznosti i depresije kod omladine. Opseno istraivanje bilo je usmjereno na umjetniki program za djecu
iz depriviranih (materijalno i duhovno) sredina kojim se nastojalo poboljati ponaanje djece, te ojaati im komunikacijske sposobnosti. Evaluiran
je program socijalnog servisa, koji se odnosi na intervencije za pruanje
pomoi i podrke zlostavljanoj i zanemarenoj djeci u cilju da se izbjegne
izdvajanje djeteta iz porodice. Analizirane su intervencije prema djeci bez
doma, u toku ljetnog programa, gdje su istraeni problemi sa mentalnim
zdravljem te negativni stavovi okruenja u kom se djeca nau.
Kroz analizu svih predstavljenih radova uoljiva je raznolikost i na nivou populacije i problema istraivanja i metodologije koja je primijenjena
u analizi. Veina programa evaluirana je pozitivno, a tamo gdje se nije dolo do dobrih rezultata i gdje primijenjene intervencije nisu dale oekivani
uspjeh, ukazano je na greke, npr. da je potrebno promijeniti postavljene
ciljeve, odnosno uravnoteiti oekivanja sa stvarnim sadrajima i dometima poduzete intervencije. Openito se ukazuje na potrebu jaanja strunih
kadrova u provedbi intervencija. Takoer je uoljivo da dobra evaluacija
intervencija ukljuuje koritenje kvalitativnih i kvantitativnih metoda.
I istraivanja usmjerena evaluaciji intervencija usmjerenih djeci i
omladini upuuju na potrebe mijenjanja paradigmi pristupa tom problemu.
Tako su iak i saradnici (2001) utvrdili da je intervencije potrebno usmjeriti prema perspektivi samih korisnika (u pogledu njihovih prava i potreba), od preorijentacije s preteno negativne percepcije korisnika od strane
strunjaka, ka veoj orijentaciji prema korisnikovim ouvanim prednostima, otpornostima i oekivanjima. Postoji potreba ponovnog strunog promiljanja postojeeg pristupa porodici, koli i drugim ivotnim sredinama
korisnika. Na porodicu se moe gledati kao na mogunost, a ne problem
i s tim u vezi izgraivati sistem interventnih mjera. Jednako je vana i
potreba preusmjeravanja s na dijete usmjerenog pristupa na ekoloki
usmjeren pristup. Uz sve navedeno, postoji nunost promjena na konceptualnom nivou, to znai okvirno definisati mreu ustanova, slubi, institucija, programa i postupaka unutar tog sistema interventnih mjera, a vezano
uz definisanje grupa korisnika kojim je takav sistem na odreenom nivou
potreban ili im stoji na raspolaganju.
Recimo na kraju da ovdje prikazane evaluacije vaninstitucionalnih
tretmana u biti potvruju da je vei nivo zastupljenosti socijalnopedagokih sadraja u pojedinim intervencijama zapravo svojevrstan osiguravatelj
njihove kvalitete. Ipak, ini se da ne postoji intervencija koja bi u potpuno-
145
146
Meliha Bijedi
147
evaluation of high risk youth programs. The American Journal of Drug and
Alcohol Abuse, 31(3), 491513.
Snchez, I. M. H., Rubio, J. M. L., Anzano, S. M. (2005). A pragmatic guideline
for evaluation of social intervention. The Spanish Journal of Psychology,
8(1), 2129.
Wolfteich, P., Loggins. (2007). Evaluation of the Childrens Advocacy Center
Model: Efficiency, legal and revictimization. Child and Adolescent Social
Work Journal, 24(4), 333352.
Wright, R., John, L., Alaggia, R., Sheel , J. (2006). Community-based arts program for youth in low-income communities: A multi-method evaluation.
Child and Adolescent Social Work Journal, 23(56), 635651.
iak. A., Koller-Trbovi, N., Lebedina-Manzoni, M. (2001). Od rizika do intervencije. Zagreb: Edukacijsko rehabilitacijski fakultet Sveuilita u
Zagrebu.
ALTERNATIVE TRETMAN OF CHILDREN AND YOUTH
WITH BEHAVIOUR DISORDERS
Abstracts
This paper is dedicated to selected science works analyze about treatment
evaluation towards children and youth with behaviour disorders. Intervention
were observed through analyse of actors, analyse of problem, intervention strategies and measures of efficacy. In realisation of purpose this paper used method
of associating the all studies who involved the same problem. Review where
selected by searching of EBSCO host Web base. In analysed papers noted variety
on population level, problems of research and implemented methodology. The
almost of programs is positive evaluated, and marked papers without good results and non efficacy intervention, for example necessity changing of aims. After
summarizing all results, it is possible to conclude, necessity of more support to
children and youth and their families when they are in crisis by side of political
and sciences structures with emphasise evidence based-practice. For good evaluation of used intervention acquitted using qualitative and quantitative methods.
Key words: evaluation, community-based interventions, children and youth,
evidence based practice
Mitja Krajnan
Apstrakt
Experiential pedagogy is a method of pedagogical work. We imagine it as
an alternative or an addition to the existing established methods of education, as
well as a type of educational aid measure to children and adolescents with special
needs, especially behaviorally and emotionally disturbed. The principles of experientially pedagogical projects are the basis for the work method, namely integration, participation and cooperation, orientation towards nature, toward a small
group, function, the needs of youth and new relationship possibilities. The aims
of experiential pedagogy are learning-educational, focused on a childs motoric,
social, personal, cognitive and emotional development. A differentiated approach
enables working in small groups; it is pointed towards reaching success and raising childs self-esteem. The paper also shows limitations in transferring project
experiences and educational potential in everyday life after the project.
Key words: experiential pedagogy, children with behavioral and emotional
disorders, pupil, pedagogy, education, learning, school, special institutions
INTRODUCTION
Experiential pedagogy shall be presented through essential theoretical
premises showing its scientific and practical success. We shall focus on
its principles and aims, while exposing important media of experiential
pedagogy.
150
Mitja Krajnan
THEORETIC PART
Definition and terminological specification
Experiential pedagogy is an integrated pedagogical approach, which
in a child or adolescent1 awakens all their receptors and uses them for
educational purposes. In experiential pedagogy, therefore the motto with
head, heart and hands has established (Krajnan, 2007).
We understand experiential pedagogy as an alternative and a supplement to the traditional and established educational approaches and methods. It is rooted in reform pedagogy. After the Second World War it was
almost completely forgotten and its significance increased only recently.
Experiential pedagogy as an alternative has been searching for new ways
outside the institutions, while as a supplement its effort to find new motivation within old structural links is quite clear (Ziegenspeck, 1992:137).
Experiential pedagogy is oriented towards school-pedagogical field where the following areas of methods are important for experiential
pedagogy:
process of content presentation and summarizing, alteration (how
to reach something, e.g. take a special position method);
time segmentation of the learning process (when and in which order I shall reach something) including appropriate social-interactive arrangements (e.g. individual or group care);
campaign format (how shall the individual or group be attained,
motivated, how shall we surprise them and draw their attention for
outside or inside activity);
assessment form (how shall the assessment be, how to recognize a
situation and sequence of events to reach the set goal).
The methods should enable us to gather all questions in practical implementation of projects and programs, orienting them towards people,
goals and concepts. Pedagogically, the difference among experientially
pedagogical projects with the aim of prevention or treatment in the field
of pedagogical deviance is very important, since in institute education especially, we can connect different experiences (travel pedagogy, projects
Or in every user of the experientially pedagogical work, regardless whether this is
about a child or an adolescent (nevertheless, these two target groups are represented). We
can hear many times that experiential pedagogy is the pedagogy of youth.
1
Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 151
152
Mitja Krajnan
Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 153
Experienced learning stems from action, however, it always takes into consideration pedagogical implications, strives towards
connection of the inside and outside world.
The outside world shall be sensed more consciously and differentiated, the more it shall relate to the living world of children and
adolescents with their own activity, through learning by doing. The
more children and adolescents experience something in a direct or
concrete way, for example holidays and ecological problems through methods which are directed towards action, the more it shall
touch them.
Methods, directed towards service and activity can have the living
world of children and adolescents as the starting point of their activities, although not always. Nevertheless, it is also acceptable if
they reach other areas, places, new perspectives and roles, which
enable fun in different understandings of place and time. In this
way they can reach new paths and recognize blind alleys.
Although it sounds as a paradox, activity oriented methods have an
efficient offsetting option to enable pedagogical dimensions, such
as breaks, silence, idleness, slowness and solitude. Many things
very active perhaps contribute for a break gaining a pedagogical
value and logic or pleasant interpersonal relations. Where openness, creativity and spontaneity are wished for, there is also space for
time, calmness and being slow.
The one who cooperates, is linked to something. That is how the
bridge between co workers and the educated is wider and each
person shall be reached easier. Almost every person going to
school for eight or twelve years with the same schoolmates has
experiences of a soothing effect in breaking the pedagogical wall
which happened in outdoor school, on a trip, skiing, in a cottage.
The relationship between the teacher and the pupil usually improves a lot.
Rebirthing, reflexology and other trendy therapies, consulting,
systematic thinking, social management and marketing are terms
behind which there is usually a drawback from the world of the
youth who observe from the outside, from a distance of a more or
less good theory. A person who has not seen youth from the point
of view of a consultant or a therapist, will fail to fulfill the central
feature of working with children as being the bridge builder across
154
Mitja Krajnan
Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 155
and educational processes, the more this learning and educational process
is distancing itself from the based integrated human potentials and abilities
(Priest, Gass, 1997).
Straight to activity
The culture of our life nowadays, especially in big cities and busy,
crowded areas seriously restricts possibilities of moving around in nature
(Ziegenspeck, 1992). Instead of own, direct experiences, second hand
experiences stepped into our lives: consumerism and overflow of stimuli
instead of being active ourselves. Therefore, people spend time with the
help of passive activities (media). Second hand experiences that the television provides, such as passive sports watching, cannot take place of
self-gained, self-conquered and intense experiences, thus leaving the unsaturated dramatic need. As a consequence, experiential pedagogy orients
itself towards urgent pro-activeness, creating conditions which prevent passive participation. The participants must realize that they can only change
their life or learn something by being active. They must clarify the relation
between striving and results within a simple, clearly outlined field of work
here and now. It is possible to use ones physical help sensibly, in
order to do everyday chores. Straight to activity enables collecting successes also to those adolescents who rarely receive recognition due to lower
intellectual abilities or communication difficulties.
Straight to a group
Experiential pedagogy by its procedures is directly related to the form
of group work. Group processes are encouraged by conditions of the project or activity. An experiential group often relies on itself and has minimum connections with everyday environment. In this way a type of everyday in arranged, in which numerous deviations or the otherwise known
environment is lacking. Because of a closed social space it reveals that in
conflict situations the possibility of withdrawing or avoidance of the actual
group dynamic flow is almost null. Activities are designed for the adolescents to become unconditionally dependent on each other. Cooperation is
crucial, otherwise the group cannot move in the right direction. Communication is necessary since group tasks need to be distributed among the
members and daily plans discussed. Responsibility is imperative, as safety
of all could be endangered in case only a part of the equipment is lost or
156
Mitja Krajnan
damaged. Moreover, trust is necessary because the one holding the protective cable in the middle of the rapids or wall is also holding peoples lives
on a line (Ziegenspeck, 1992; Krajnan, 2006).
Joint decision-making and preparation
The term mutual decision-making shall hopefully help us turn the
attention also to the modality of relations among youth and adults (educators, teachers). It would be very positive if already in the phase of preparation we were to provide the youth with the feeling of their own thing,
motivate them for a more active cooperation and creation of a more positive atmosphere. In a normalized and orderly environment, marked by unclear decisions which cannot be influenced, young people hardly gain any
experience for their cooperation to be possible to evaluate (Ziegenspeck,
1992; Krajnan, 2006). The leaders of experiential pedagogy know even
before they step into the outside environment with their group, that exact
planning serves as the main element of a safe and successful experiential
pedagogy project leading. Same is true for planning an environmentallyfriendly trip. It is understandable that many dimensions emerging throughout the project as doubtful stem from inadequate preparation, where joint
planning is an important dimension, since the feeling that it is their thing
means that the feeling of responsibility is there. That means that they are
included in decision-making, because only this way we can expect desired
results.
New relationship possibilities
An experiential group with its arrangements offers a possibility for
change of the occurred situation and social role models, as well as for
establishing new relationships among the youth and among the youth and
pedagogues. The outside conditions of an experiential-pedagogical process set always new demands to all its members regarding their readiness and abilities. It is necessary to let go of previous relationship models,
such as passivity and withdrawal, with which it is possible to satisfy needs
(Ziegenspeck, 1992; Krajnan, 2006). New and unpredicted tasks and situations can change relationships much more than this is possible within a
regulated institution.
Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 157
158
Mitja Krajnan
ences: away from the overflow of stimuli and into a life without the media,
traffic and crowds; self-sufficiency instead of over-supply; taking over different and unusual roles; relatively simple style of life instead of everyday
technology in traffic, the kitchen, free time etc. Improvisation and creativity take over consumerism, nature over concrete, wind and weather over air
conditioning devices, a natural lifestyle over adapting to the school bell,
house rules, waiting, etc. (Ziegenspeck, 1992; Fischer, Mroczek, 2004).
The goal is to spread winds where educational methods have failed and
offer what is not forced, although it is exactly that which is considered
something ordinary, usual and normal. Moreover, it is necessary to fight
and try to block the authority, called consumerism, even if by fleeing into
unknown environment. Transparency and life without set rules and stimuli
offers new dimensions of social learning and working on self (Ziegenspeck, 1992; Krajnan, 2006).
Experiential pedagogical objections
Methodical planning needs to answer a few questions. It is important
for the success of the project that the initiator clearly defines goals before
the beginning, since these later become the means on which content and
outlook become dependent (Krajnan, 2007).
These questions must stress learning manual and motor skills and
knowledge more or the escorts will have to give more advice, initiatives,
offer more theory and provide studying material with more structure. In
case the central attention is put on personal and social aims, the group will
have more informative individual discussions and offer more attention to
the group process and building relationships. Even though the learning
goals of experiential pedagogy are similar to those from institutions, their
learning processes are significantly different. Communicating knowledge
and skills does not happen in a verbal seminar style, or with the so-called
from the head in hands, but through active coping with tasks and problems hand to head. This is also true for cognitive and social learning
aims. The catalogue of learning aims may be divided into many areas where the list is only exemplary and not at all perfect (Breb, 1985). Besides,
specific objectives are completely dependent on the arrangement, participating group, length, institution and so on (Breb, 1985; Ziegenspeck,
1992; Fischer, 1994; Krajnan, 2006).
Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 159
Personal objectives
Personal aims desire to strengthen self-esteem and readiness to cooperate, experiencing success, motivate experiences and identifying oneself,
supporting the construction of identity, learning how to postpone needs
to a later time, build endurance. Moreover, to encourage creativity and
the possibility of improvisation (social and skill fantasy), gaining skills
to connect with and trust other people, encourage communication skills
(how to communicate happiness and fear, express needs, cooperate in group decisions), accept responsibility for oneself and others, learning about
and motivation for spending free time differently, restoration of positive
attitude to learning, encouraging self-initiative (development of feeling for
competent functioning) and providing with impressions and pleasant experiences (Breb, 1985; Ziegenspeck, 1992; Fischer, 1994; Krajnan, 2006).
Social objectives
Developing the feeling for groups and the feeling of solidarity, readiness to help, cooperation, developing rules and taking them into account,
detect conflicts and developing compromises, understanding and tolerating people who are weaker, different; accepting tasks and responsibilities for the group, developing sensibility for other peoples problems and
feelings.
The experience of an intensive group reveals at the individualization
of young peoples worlds as an important category for young people. They
experience the social area in an intensive, clear and small group where it is
also possible to direct appropriate pedagogical work. The aim is to gain social competences, leading to better and accepted way towards inclusion in
the environment. Institutional education at this point is a specific category
of education, because it wants to transmit the values through providing
any kind of knowledge. This is significantly stressed in total education
institutions where chaos regarding categories of transmitting knowledge
and values is even greater, although less accessible to public criticism and
professional influences (Breb, 1985; Ziegenspeck, 1992; Fischer, 1994;
Krajnan, 2006).
Dewey (Krofli, 2002) subjects the theory of such institutionalized
socialization to criticism of its instrumental role in transmitting socially
desirable roles. Dewey says that education is a process of life and not a
preparation for future life.
160
Mitja Krajnan
Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 161
162
Mitja Krajnan
learnt at the course, only when their situation becomes similar to the learning situation.
Faulty after-care (monitoring after discharge)
The dissolving of groups after a week-long experiential project, a faulty initiative or overburdening of pedagogues can all be reasons for defective help to the participants who would continue with the introduced
learning processes.
Experiences and manners of behavior taught in the experiential-pedagogical process cannot be used after returning into everyday life unchanged, unmodified. Support, advising and motivation are needed. The awareness or idea about the manner of the preferred behavior is not enough.
A week-long experiential project can initiate certain processes, but to achieve certainty, a lot of training is needed, where a pedagogue or educator
should be available in case of failure or frustration.
Only a small part of participants manage to integrate experiences in
their life in such a way that they do not fall into resignation and that they
understand the positive results and relationships as impossible to return the
way they were.
Short-term offers
Short-term experiential-pedagogical offers are planned for the time
of one or two weeks while pedagogical therapeutic sailing projects last
approximately six months, but there are also projects that last two to three
months or those up till one year.
Opposite to the socialization instances (school, family), whose function is present every day and is permanent, these short-term offers cannot guarantee stable changes. It is possible to learn about new relationships in a fourteen-day project, but it is impossible to accustom to or take
it for its own. The consequence is instability and aggravated transfer of
difficulties.
Also Schunk (cited in Ziegenspeck, 1992), who intensively worked
on therapeutic sailing, is of the opinion that one-week activities are not
appropriate if we want to offer a satisfying possibility for social learning,
since a few days are needed just for establishing trust, which is necessary
to achieve group processes. To reach a long-term effect, it is necessary to
integrate the relationships wanted and manners of behavior through intrin-
Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 163
sic motivation into the identity of the participants. Thus, a week or two are
not enough for the content to be thought out emotionally and cognitively,
in the sense of intrinsic motivation.
In the pedagogics of short schools, central experiences are annotated
the nature of awakening manifested in a way where even just one moment
could lead to radical changes in an adolescent. After this time point he or
she is often seen as a new person, a different person, who feels a different feeling for life. In some cases this type of long-term effectiveness
is definitely appropriate, but it cannot be generalized to all experientialpedagogical arrangements.
Frame of mind during holidays and free time
Experiential-pedagogical processes usually settle in the mind of the
participants as vacation and free time due to the process realization in
attractive natural environments with unusual media. This is based on the
dichotomy of work and play which in life is double divided into work/lessons/every day and free time/holiday/vacation. Participants have already
largely internalized these opposites.
Faulty preparations for projects give participants wrong ideas and expectations. Subjectively experienced vacation situation diminishes participants
readiness to deal with everyday problems. Discussions and trainings which
deal with questions of transfer during the course are now lead less intensively.
Everyday problems and their solutions are postponed until after vacations.
Orientation towards everyday life or vacation usually obstructs in advance for the positive personal experiences (experiences of ability, a group
feeling, etc.) to be transmitted to real everyday life since the situation at
home is totally different. The awareness of time limit is obstructed from
the beginning by the readiness to build and continue these experiences in
everyday life.
One-sided learning processes and deficient reflexion
Experiential-pedagogical learning as in a short school is considered
a process of conditioning which strives towards training situation specific
behavior. Communicating knowledge and understanding of connectivity
have a subordinate role in this case.
This comes from the well-known and still valid conclusions from previous experiential approaches by Kurt Hahn, which some supporters took over
164
Mitja Krajnan
Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 165
The problem also lies in the question how the participant with his/her
physical experiences gained with certain media, shall act in the future. Will
he or she be able to engage in a less spectacular sport after the project?
Here lie a few more questions:
Is self-confidence of the participant really big enough include himself/herself to known associations and groups once back at home
(fears, timidity at making contacts)?
Are certain offers so attractive to the participants that they will
not be motivated by normal offers in their own environment
anymore?
Were there in the arrangement and media of the experiential-pedagogical process any experiences gained more or less forcibly so
that the participant could not develop any kind of identification or
intrinsic motivation?
As the stated transfer obstacles show, experiential pedagogy is not a
spotless method, where we could perfectly accomplish the learning objectives in the pedagogical-therapeutic area. As with many other methods,
also this one has imperfections, difficulties, contradictions, and so experiential pedagogy is not the medicine for everyone.
The role of transfer and transfer obstacles depends on what is expected of this method. Experiential pedagogy has, as all other forms, succumbed to some initial euphoria.
It tries to reach unusual successes with unusual means and in fact,
success does appear, although only temporary and transient. Adolescents
were reborn. During canoeing or sailing they have suddenly and voluntarily shown all those manners of behavior which were previously unable to
reach even with long-term work.
Later in the back home situation all is covered with silence; reality hits both the pedagogues and adolescents. As far as expectations go,
a more realistic picture of experiential pedagogics has already started to
develop. Why should, nevertheless, this relatively young method, only
recently scientifically grounded and empirically researched only in fragments, bring bigger success than older methods, of which books have
been filling library shelves and from which many experiences have been
lived? (Bress, 1985).
When Hergen Albrecht, a practitioner of experiential pedagogics who
has wandered many a Scandinavian woods and seas with adolescents, me-
166
Mitja Krajnan
ditates on his profession and the past and says: Three experiential weeks
really connect adolescents and adults. Not only educators get to know adolescents better, but there comes to a greater understanding of the older
generation.
To what extent can the academic achievements of adolescents transfer into everyday life does not depend only on the feeling and ability of
educators. Besides, even if the learning objectives are not set as high or if
they even remain unreachable, to those children whom in the past frequent
disharmonies and crushed relationships have done great damage, there remains and unforgettable memory on a perfectly well spent time.
Transfer enabling conditions
Clear aims and expectations
For the participants not to feel that the pedagogical work project was
constructed, it is necessary to discuss about the aims and expectations beforehand. Adolescents can be included in explaining their aims and expectations, so that the group can reach real aims together.
Discussions that happen in time prevent formulation of vacationing
atmosphere. The learning-psychological point of view also suggests that
adolescents should be aware of expectations and aims.
Duration of experiential-pedagogical process
As previously mentioned, a week of experiential-pedagogical process is not enough to enable a sufficient number of learning possibilities.
On one hand at least a few days are needed for a group to get used to the
new situation and for the engine of more intensive group processes starts
running. On the other hand, a longer time is needed for new relationships
to be tested more times in different situations and to build a certain level of
trust, as well as to enable practice.
Further reasons for a long-term planned process are motivational aspects. To be able to integrate new types of relationships and orientation
towards the identity of participants to motivate them intrinsically, (show
them behavior is needed for behavior itself), longer time periods are needed that only a week or two. Surely, there are some organizational and
financial limits of any project on the side of the developer and the parti-
Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 167
168
Mitja Krajnan
Monitoring
and reflexion
Concrete
experience
Understanding
Understandin
g of the term
experience
experience
and
and
generalizing
generalizing
Test of
conception
consequences
in new
situations
Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 169
A group reflexion of the experienced also connects its members. Nevertheless, reflexion of experiences and cognitions is necessary also during
the project, if we want to transmit them to other roles in different social fields. Authors of professional literature many times disagree about the type
and methods of reflexion, in case these are even discussed in more detail.
Methods practiced in short schools, for example role playing, decision making and planning games are only conditionally appropriate, because from
the other point of view, they create artificial and unknown situations.
Offering most optimal transfer is possible only in rare cases. Many
project developers and institutions must make financial and organizational
compromises, so it is almost impossible to achieve optimal learning or
educational conditions, whether they even exist.
Beside the outside conditions (duration and media), the accompanying
pedagogues play a decisive role in realizing the objective. They must have
numerous skills and qualifications. Besides purely sportive and technical
knowledge they must also be ready to include themselves in a group of
adolescents on equal terms, without any privileges. Knowledge and experiences in living with the group are indispensable for keeping the group
and to introduce learning processes and reflection into it. At the same time,
the pedagogue should not underestimate his/her role as a character within
the group.
There are hopes and wished for the future that experiential-pedagogical processes will be researched more empirically, especially regarding
their long-term effect.
FINAL THOUGHTS
Despite all effort and endeavors of the leveled society, it is not possible to suppress youth wishes for experience. Negative consequences
reveal in greater delinquent behavior of teenagers who can hardly find a
possibility to satisfy their wish for adventures in an acceptable way in their
boring concrete living environments. On the other hand, it is possible to
reach satisfaction through indifference, apathy and reaching for drugs.
Beside youths wishes for experience, there are also some important
functions defining identity. Experiential pedagogy offers an approach oriented towards the needs of youth and at the same time gives reasonable
and essential additions to school which is directed in only one way, towar-
170
Mitja Krajnan
ds cognition. Experiential-pedagogical processes set wholesome demands and react to social and emotional deficits. Experiences from different
experiential-pedagogical activities have shown that pedagogical aims are
very effective in this line of work. Projects create changes in behavior,
flexibility of roles, development of self-initiative and a group feeling.
In the future, it shall be imperative for the experiential-pedagogical
content to be theoretically and conceptually developed, to show that this is
not just a modern trend of present nature, but a diverse useful pedagogical
possibility of prevention and therapy.
Experiential pedagogy establishes the wish that the world we live in
is beautiful and that education we are establishing is interesting, useful and
important in real, controllable environment which welcomes and accepts
working with head, heart and hands.
LITERATURE
Bauer, H. G. (1985). Erlebnis- und Abenteuerpdagogik: Eine Entwicklungsskizze. Mnchen, Germany: Rainer Hampp Verlag.
Breb, H. (1985). Outward Bound Persnlichkeitsbildung durch Erlebnispdagogik: Die deutschen Kurzschulen als Alternativen zu Passivitt und Resignation. Deutsche Jugend, 5, 222226.
Brendtro, L. K., Brokenleg, M., Van Bockern, S. (1990). Reclaiming youth at risk:
Our hope for the future. Bloomington, IN: National Educational Service.
Fischer, T. (1994). Grundbegriffe der Erlebnispdagogik. Erlebnispdagogik,
14(9), 6263.
Fischer, T. (1999). Erlebnispdagogik. Das Erlebnis in der Schule. Frankfurt,
Germany: Peter Lang Verlag.
Fischer, T. (2003). Informelle Pdagogik. Hamburg, Germany: Verlag Dr. Kova.
Fischer, T., Mroczek, P. M. (2004). Pdagogik und Therapie. Hamburg, Germany: Verlag Dr. Kova.
Fischer, T., Ziegenspeck, J (2000). Handbuch Erlebnispdagogik. Bad Heilbrunn,
Germany: Verlag Julius Klinkhardt.
Gogala, S. (2005). Izabrani spisi. Ljubljana, Slovenia: Drutvo 2000.
Heckmair, B., Michl, W. (1998). Erleben und Lernen. Einstieg in die Erlebnispdagogik. Neuwied, Germany: Luchterhand.
Hunt, J. S. (1990). Philosophy of adventure education. In J. Miles, S. Priest (Eds.),
Adventure education (pp. 119128). State College, PA: Venture.
Kiphard, E. J. (2001). Psychomotorik. Studienseminar Lneburg Sonderpdagogik.
http://nibis.ni.schule.de/~as-lg2/sp1/psychomo.htm, accessed 18.4.2007.
Experimential pedagogy an efficient method for children with behavioral difficulties 171
172
Mitja Krajnan
Aleksandar Jugovi
Apstrakt
Centar za socijalni rad kao okosnica sistema socijalne zatite predstavlja
kljunu ustanovu drutvenog reagovanja na maloletniko prestupnitvo. Jedna od
bitnih funkcija centra za socijalni rad jeste i funkcija praenja i prouavanja ove
drutvene devijacije ili analitiko-istraivaki rad. Meutim, verovatno da nijednu
drugu funkciju centra za socijalni rad ne prati takva kontroverznost u ostvarivanju
kao to je to sa analitiko-istraivakom ulogom. Nesporno je da je ova uloga pretpostavka ostvarivanja drugih uloga centra za socijalni rad. Nije mogue govoriti o
planiranju i programiranju mera socijalne zatite na optini, preventivnoj delatnosti kao vrhunskom cilju delovanja centra i konano, neposrednoj zatiti maloletnih
prestupnika, a da se dovoljno ne poznaju fenomenoloki, etioloki, dinamiki i
posledini aspekti ove pojave u lokalnoj zajednici. U dosadanjoj praksi centra
previe se oslanjalo na opta znanja i iskustvene konstatacije o maloletnikom
prestupnitvu. Malo se uviala potreba da se traga za osobenostima problematike
u konkretnoj lokalnoj zajednici, kao i usklaivanje socijalno-zatitne i preventivne
aktivnosti prema osobenostima teritorije na kojoj deluje centar.
U naoj praksi centara za socijalni rad, ova funkcija simplifikovala se i u
njenom ostvarivanju postoje velike tekoe, strune dileme, nedoreenosti i improvizacije. Dosadanja praksa pokazala je da postoji znaajan broj faktora koji
ovu ulogu centra za socijalni rad simplifikuju i utiu na njenu lou ostvarivost.
Protivrenosti ostvarivanja uloge praenja i prouavanja socijalnih problema nastaju iz dva opta razloga: eksternih uzroka koji potiu iz drutvenog konteksta u
kome danas deluje centar za socijalni rad i jedne specifine institucionalno-funkcionalne pozicije koju centar ima u drutvu; i internih uzroka koji su vezani za
unutranje aspekte i okvire rada centra, a iskazuju se teorijsko-metodolokim, epistemolokim, normativnim, organizacionim, strunim, tehnikim i materijalnim
ogranienjima. Prevazilaenje ovih protivrenosti otvara realne mogunosti da se
analitiko-istraivaka funkcija socijalne zatite maloletnih prestupnika unapredi.
Kljune rei: maloletniko prestupnitvo, centar za socijalni rad, socijalna
zatita, analitiko-istraivaki rad
174
Aleksandar Jugovi
UVOD
Sistem i institucije socijalne zatite predstavljaju jednu od kljunih
karika unutar formalnog sistema drutvenog reagovanja na maloletniko
prestupnitvo. Najoptija drutvena uloga socijalne zatite jeste bavljenje
zatitom interesa dece i maloletnika. Slube socijalne zatite polaze od
stanovita da je maloletniko prestupnitvo manifestacija smetnji u socijalnom razvoju i zadovoljavanju socijalnih potreba maloletnika. Najoptiji
socijalno-politiki cilj uea socijalnih slubi u drutvenom reagovanju
jeste humanizacija drutvenih odnosa i humano postupanje sa onim delom
populacije koja zbog uzrasnih, razvojnih i psihikih karakteristika (ili ukupne bio-psiho-socijalne zrelosti) nema isti odnos prema izvrenom krivinom delu kao to to imaju odrasli prestupnici.
Kada govorimo o institucijama socijalne zatite, sa razlogom najveu
panju treba posvetiti organu starateljstva ili centru za socijalni rad. Ova
institucija ima nezamenljiv znaaj u drutvenom reagovanju na sve oblike
maloletnikog prestupnitva.
U krivino-procesnom smislu organ starateljstva ima dvostruku ulogu: sa jedne strane, pomonog organa kome sud nalae ili poverava obavljanje odreenih poslova, a sa druge strane, organa koji ima i samostalnu nadlenost u toku trajanja postupka prema maloletnicima i koji moe
uticati svojim odlukama na sam tok postupka. Pored uea u krivinom
postupku i davanja miljenja sudu u pogledu izricanja adekvatne krivine
sankcije, organ starateljstva ima druge normativno definisane uloge koje
spadaju u domen izvrenja krivinih sankcija: od sprovoenja sudski izreenih vaspitnih mera, praenja zavodskih mera i izvrenja kazne maloletnikog zatvora, do postpenalnog prihvata maloletnika i primene razliite
palete porodino i socijalno-zatitnih mera prema maloletniku i njegovoj
porodici.
U metodolokom i sadrinskom pogledu, uloge organa starateljstva
mogu da se oznae kao savetodavno instruktivne, struno-metodoloke,
inicijativno pokretake, preventivne, organizatorske i koordinativne. Re
je o sledeim normativno-strunim ulogama: praenje i prouavanje maloletnikog prestupnitva, kritinih socijalnih grupa, ukljuujui i ve manifestovano prestupnitvo; planiranje i programiranje drutvenih aktivnosti
na spreavanju prestupnitva i zatiti dece ometene u socijalnom razvoju,
podrazumevajui i maloletne prestupnike; preventivno delovanje i aktivnosti; uticaj na politiku izricanja vaspitnih mera i odnos drutva prema pre-
175
176
Aleksandar Jugovi
177
178
Aleksandar Jugovi
179
180
Aleksandar Jugovi
181
182
Aleksandar Jugovi
znanja, uz veliko hvala, da oni mogu uspeno da rade i bez nje; a ako ona
njima ne treba, onda za njom nema ni potrebe (Howe, 1997:9).
Ipak gde lei putokaz odgovora na veni problem odnosa teorija
praksa? Bavei se dnevnim reavanjem ivotnih sudbina ljudi, nekim
praktiarima ini se da teorija (bilo socijalnih problema, bilo same delatnosti) ima jako malo veze sa praksom. Pa tako, pragmatizam postaje
kljuno odredite socijalnog rada i socijalne zatite. Meutim, u ovakvim
stavovima zaboravlja se da utemeljnost i ugled neke profesije zavise i od
toga koliko iza nje postoji uoptavanje same delatnosti (teorija socijalnog
rada i socijalne pedagogije, psiholoka teorija), ali i uoptavanje pojava sa
kojima se bavi (teorija socijalnih problema i drutvenih devijacija). Teorija i praksa meusobno su uslovljena i dinamika celina koja se ne moe
ograivati. Teorija je nauna refleksija prakse.
Nain na koji vidimo drutvo, ljude, dogaaje i nain na koji ih objanjavamo i razumevamo predstavlja oblast teorije. ovek pri dodiru sa bilo
kojom pojavom, pa i pojavom drutvenih devijacija, postavlja pitanje koje
je veoma kratko zato? ak i kada specijalni pedagog porie da on u
svom radu polazi sa nekog teorijskog stanovita, njegov rad je duboko proet jasnim linim stavom ta je uzrok neke pojave ili problema i ta treba
da radi da bi ih reio. Kad god, dakle, odgovaramo na pitanje otkud kriminalitet (samoubistva, prostitucija, narkomanija, prosjaenje, agresije, itd.)
u drutvu ili zato je neko izvrio odreen zloin, mi pribegavamo nekoj
od teorija, ega u tom trenutku ne moramo biti svesni, na isti nain kao to
nekolovan ovek ne mora znati da je pesma koju slua epska, sastavljena
u desetercu i da je iz pretkosovskog cilkusa (Ignjatovi, 1997:5).
Specijalni pedagog bavi se ovekom, njegovim ponaanjem i njegovim poloajem i odnosom prema drutvu. Ali onom stranom ovekove
drutvenosti, ovekove prirode i ovekovog ispoljavanja koja negira uspostavljene vrednosti drutva ili pak samu prirodu oveka. Objanjavajui
sebi i kolegama iz okruenja ta je problem i kako ga treba reavati, specijalni pedagog pokazuje tri stvari: prvo, kako vidi prirodu oveka; drugo,
kako vidi prirodu drutva i tree, koje proizilazi iz prethodna dva, kako
vidi karakter i uzroke nekog devijantnog ponaanja ili neke devijantne
drutvene pojave. Razliitost koja postoji u nainu problema koji vidimo,
u proceni koju dajemo, ciljevima koje pred sebe postavljamo i metodama koje koristimo, upravo potie iz razliitosti teorijskih pristupa kojima
objanjavamo oveka, drutvo i prirodu drutvene devijantnosti. To govori
dve stvari: 1) nae polazite odreuje nae poglede, a nai pogledi utiu na
183
184
Aleksandar Jugovi
na datoj teritoriji i usklaivanja socijalno-zatitnih i preventivnih mera prema tim osobenostima (Staki, Braja, 1991). Tako da se glavni nain ostvarivanja ove uloga centra, uglavnom, sveo na izradu kraih izvetaja o broju
i stanju pojedinih kategorija korisnika. Iz tog razloga gubi se osnovna svrha
ove uloge koja treba da bude osnova za unapreenje neposredno-zatitne i
preventivne delatnosti centra i lokalne zajednice. Iskustvo nam govori da je
u praksi primetan veliki raskorak izmeu mogunosti centra da obavlja ovu
funkciju i realne drutvene potrebe za irim istraivakim zahvatima.
Razvojno posmatrano, u socijalnom radu mogu se konstatovati etiri
tipa istraivanja ili naina praenja i prouavanja socijalnih problema i
maloletnikog prestupnitva: 1) struni, istraivaki radovi iji su osnovni ciljevi deskripcija, prikaz, analiza, preporuke i drugo, a koji su najprisutniji u praksi centra; 2) istraivaki radovi sa naunim ambicijama iji
je cilj egzaktni opis, analiza i interpretacija esencijalne prirode socijalnih
problema; 3) evaluaciona istraivanja sa ciljem istraivanja efikasnosti
i naina realizacije mera drutvenog reagovanja na socijalne probleme; 4)
akciona istraivanja koja su krajnje retko i sporadino prisutna u praksi
centara za socijalni rad (Staki, Braja, 1991). Metodoloka analiza ovih
radova pokazuje da u njima postoje mnogobrojne slabosti, meu kojima
se posebno istiu: nepovezanost istraivakih celina, usko definisanje
predmeta, neadekvatan redosled istraivakih pitanja, esto ponavljanje
ve konstatovanih injenica, nepotpun, nesistematian i neprecizan opis
pojava, neprimerenost izabranih metodolokih postupaka i njihova jednostranost, retko uoavanje uzroka socijalnih problema... Ove metodoloke
slabosti pokazuju da je za istraivaki posao potrebna dobra metodoloka
potkovanost, profesionalna i nauna imaginacija i uporan rad.
Da bi rad na praenju i prouavanju maloletnikog prestupnitva bio
kvalitetan, on podrazumeva i kvalitetne izvore podataka. Problem se tie
zastarelosti i konfuznosti kategorijalnog i pojmovnog aparata koji se koristi u evidenciji i praksi (tzv. dijagnostici) centara za socijalni rad. U naoj praksi socijalnog rada nedostaje standardizacija tzv. dijagnostikih pojmova koji su neophodni u opisu i definisanju problema. Bazino, u naoj
naunoj i strunoj javnosti ne postoji koncenzus o definiciji i klasifikaciji
pojma i kategorije koja se zove poremeaj u drutvenom ponaanju. Iako
se ini da je taj pojam sasvim jasan, mnogobrojne rasprave pokazuju da
postoji velika paleta razliitih shvatanja ovog pojma.
Pre svega, razliite profesije ne prilaze ovom problemu na isti nain
(npr. psiholozi, sociolozi, psihijatri, pedagozi, specijalni pedagozi). Zatim,
185
definicije ovog pojma su obojene i teorijski, lingvistiki, kulturoloki, ideoloki, pragmatistiki. Problem je i kako se poremeaj zove: da li je on
poremeaj ponaanja, to je ire odreenje, ili poremeaj u drutvenom
ponaanju. Nauka jasno ukazuje da ne moraju svi poremeaji ponaanja
da budu ispoljeni i kroz poremeaje u drutvenom ponaanju to znai, uopteno reeno, atak na dominirajui normativno-vrednosni sistem
drutva. Poremeaji ponaanja mogu biti uvod u poremeaje u drutvenom
ponaanju, ali je to je druga dimenzija ovog pitanja (Jugovi, 2007).
Zakon o socijalnoj zatiti Republike Srbije dao je definiciju koja kae
da je dete sa poremeajima u drutvenom ponaanju ono dete koje beanjem od kue, skitnjom ili slinim ponaanjem naruava opteprihvaena drutvena pravila ponaanja ili koje ini krivina dela i prekraje.
Ova pozitivistiko-normativistika definicija sasvim sigurno nije dovoljna da obuhvati pojam poremeaja u ponaanju kada se on posmatra iz
npr. psihijatrijske definicije. Kao to je i pojam krenje opteprihvaenih
drutvenih pravila ponaanja upeatljive relativistike prirode koji moe
da ovu definiciju pretvori u praksi i u konzervativni moralizam i u kranje subjektivistiko tumaenje neprihvatljivih ponaanja. Postavlja se
i pitanje zato su u definiciji izdvojeni samo beanje od kue i skitnja (i
slina ponaanja?) kao kljuni pokazatelji naruavanja opteprihvaenih
drutvenih pravila ponaanja. Zatim, potpuno je nejasno zato je zakonodavac (i strunjaci koji u pisali Zakon) video razliku izmeu naruavanja
opteprihvaenih drutvenih pravila ponaanja i injenja krivinih dela i
prekraja: dva elementa koja grade ovu normativnu definiciju poremeaja
u drutvenom ponaanju dece. Pa i injenje krivinih dela i prekraja spada
u naruavanje opteprihvaenih drutvenih pravila ponaanja?!
Zatim, ako nije dovoljno jasno ta se sve podrazumeva pod pojmom
poremeaja u drutvenom ponaanju, kako e se on stepenovati (ili gradirati), to zahteva sudski kriterijum Zakona o maloletnim uiniocima krivinih dela? Na primer, ako je poremeaj ponaanja agresivnost uenika
na asu ili beanje iz kole, na koji nain treba da stepenujemo ili gradiramo teinu tih poremeaja u ponaanju?
Ovakvo stanje se u praksi pretvara u voluntarizam i profesionalni
subjektivizam koji nimalo nije u funkciji kvaliteta delovanja svih sistema u drutvenom reagovanju na kriminal dece. Ova konstatacija najbolje se ogleda u rezultatima analize sadraja tzv. dijagnostikih zakljuaka
strunih timova organa starateljstva (Jugovi, 2007). Pokazalo se da se
i sam problem ne zove, ak ni dominatno, kao poremeaj u drutve-
186
Aleksandar Jugovi
nom ponaanju. Veina strunih radnika u svom dokumentu neke tzv. dijagnostike kategorije ne objanjava ili istu situaciju opisuje na razliite
naine. Ponaanje maloletnika opisuje se u odnosu na isti problem kao
asocijalno, poremeeno, devijantno, problematino, odstupajue, neprihvatljivo, u sukobu sa zakonom. Zanimljivo je da se izraz
delinkvencija ili delinkventno ponaanja ne sree u analiziranim dokumentima. U razgovoru sa nekim strunim radnicima, ija su dokumenta
analizirana, dobijaju se tumaenja ovoga kao neega nevanog jer sudijama je, navodno, bitan samo zakljuak i predlog mere i da je svejedno
koji se izraz koristi kada svi znae isto (Jugovi, 2007).
Tako, istraivai ne mogu lako uoiti svu sloenost i kauzalnost sluajeva i irih aspekata maloletnikog prestupnitva. Problem voenja evidencije i naina pisanja izvetaja u dosijeima, esto, zbog svoje kategirijalne arolikosti, nepostojanja pojmovnog konsenzusa, ematizovanosti,
nepotpunosti izveataja, jesu loa osnova za praenje i prouavanje maloletnikog prestupnitva.
Nedoreenost ove funkcije centra potie i iz saznajnih ili epistemolokih razloga. U stvari, radi se o zapostavljenosti saznajne prirode istraivake delatnosti u centru i prisutne teze o njenoj jasnoi. Problem saznajne
prirode praenja i prouavanja socijalnih problem ima tri osnovana aspekta: prvi, koji se tie vrste ili tipa istraivanja koja se koriste; drugi, koji
se odnosi na organizacione dimenzije ove uloge i trei koji se tie uslova
razvoja istraivake delatnosti u centru za socijalni rad. Sva tri aspekta
su primetno zapostavljena u analizama o radu centra i ostvarivanju uloge
praenja i prouavanja socijalnih problema.
Organizaciono-struna ogranienja
Poseban i veoma znaajan problem koji u mnogo emu sputava ostvarivanje ove uloge je organizaciono-strune prirode. Uoljiva je zanemarenost problema organizacije delatnosti praenja i prouavanja to, logino,
uvodi razliite dileme, razna tumaenja, neadekvatna reenja i neefikasan
rad. I same pretpostavke organizacije ove funkcije centra su, najee, neadekvatne: a to su prostorni uslovi, zastarela tehnika sredstva u voenju informatikog sistema i nain organizacije. Ovaj rad zahteva posebne
prostorne uslove i upotrebu savremene tehnike bez koje nema modernog,
kvalitetnog i efikasnog rada. Pravi je nonsens da u eri kompjutera struni
187
188
Aleksandar Jugovi
negativne posledice do kojih dolazi zbog nezainteresovanosti nadlenih organa za reavanje problema koji nastaju u praksi socijalne
zatite;
oslabljena motivacija za rad u optinskim odeljenjima to utie na
povean priliv prigovora stranaka ije reavanje preuzimaju radnici
analitikog odeljenja;
neizdvajanje sredstava za finansiranje istraivakih projekata i
strunih radnika;
u potpunosti prevazien pojmovno-kategorijalni aparat za voenje
evidencije (primena propisa iz 1976. godine) kao osnovnog izvora
iskustvene grae za obavljanje funkcije praenja i prouavanja;
prikupljanje, obrada i sistematizacija podataka se odvija runo zbog
neobezbeenosti savremene tehnike opreme i neobuenosti kadrova za njeno korienje;
odbojan stav veine rukovodilaca optinskih odeljenja i njihovog
strunog osoblja prema znaaju urednog voenja evidencije i obezbeivanju neophodne iskustvene grae.
ZAKLJUAK
Kako unaprediti funkciju praenja i prouavanja socijalnih problema
i maloletnikog prestupnitva unutar centra za socijalni rad? Ovo pitanje,
prethodno, trai odgovore na nekoliko optijih problema. Prvo, i najvanije, jeste pitanje kakav centar za socijalni rad, kao nosilac socijalne zatite
funkcije drave, treba naem drutvu u aktuelnom trenutku i oekivanim
promenama. To znai u odnosu na socijalne potrebe u drutvu i ekonomske
mogunosti da se one zadovolje, trenutne i percipirane socijalne probleme,
politike promene, potrebe prilagoavanja naeg zakonodavstva Evropskoj uniji. Drugo, koje dosadanje funkcije centar treba da zadri, koje
da menja i transformie, ali i koje nove funkcije su, moda, potrebne ovoj
instituciji? I tree pitanje, koje zavisi od odgovora na prethodna dva, moe
li centar da bude kljuni uesnik i pokreta socijalnih promena i aktivnosti
u lokalnoj zajednici, a ne da bude institucija zatitarskog naina delovanja
koja se iskljuivo bavi posledicama socijalnih problema?
Od odgovora na ova pitanja zavisi i mogunost neophodnih promena u
ulozi centra u praenju i prouavanju socijalnih problema i maloletnikog
prestupnitva, jer ovu funkciju, zbog meusobne zavisnosti, nije mogue
189
u osnovi menjati bez promena svih drugih uloga i naina delovanja. Samo
povezanou i funkcionalnim jedinstvom svih funkcija centra ova institucija e imati progresivan razvoj i moi e da na kvalitetniji nain izlazi
u susret ljudima i njihovim socijalnim potrebama, to u krajnjem smislu
i jeste drutvena i profesionalna svrha delatnosti ove institucije. Centar
za socijalni rad 21. veka treba da bude institucija koja nema iskljuivo
karakteristike socijalno-vatrogasne slube, ve institucija koju odlikuje
socijalni aktivizam i stalna okrenutost socijalnim promenama i ljudskim
potrebama. Sutinsko pitanje transformacije centra za socijalni rad jeste
pitanje moe li on da bude kljuni uesnik i pokreta socijalnih promena i
aktivnosti u lokalnoj zajednici, a ne da bude institucija zatitarskog naina
delovanja koja se iskljuivo bavi posledicama socijalnih problema?
Od odgovora na ovo pitanje zavisi i mogunost neophodnih promena
u ulozi centra u praenju i prouavanju socijalnih problema i maloletnikog prestupnitva, jer ovu funkciju, zbog meusobne zavisnosti, nije mogue u osnovi menjati bez promena svih drugih uloga i naina delovanja.
Potrebno je napraviti dugoroni program razvoja i transformacije ove uloge, koja e da prati i transformaciju centra za socijalni rad.
Sve u ovom tekstu iskazane interne protivrenosti: metodoloke, normativne, organizacione, strune, materijalne, predmet su promena i transformacija koje zbog prostorne ogranienosti ne moemo analizirati u jednom, ovakvom, relativno suenom radu. Na kraju, umesto konvencionalnog zakljuka eleo bih da istaknem da se smisao ovog rada, i na momente
otre kritike delovanja centra za socijalni rad, nalazi u profesionalnoj i
ljudskoj elji da se socijalni rad, u svom delovanju stalno osvre na svoje
profesionalne vrednosti i ideale ovenosti, humanosti, ljudske emancipacije i razvijanja ovekovih mogunosti i potreba i da ih nikada ne smetne
sa uma. Bez stalno prisutne svesti o ovome struni rad je besmislen, i samo
je predmet moguih profesionalnih paradoksa i manipulacija.
LITERATURA
Gradski centar za socijalni rad (GCSR). (2000). Izvetaj o radu Gradskog centra za socijalni rad u Beogradu. Beograd: Gradski centar za socijalni rad u
Beogradu.
Howe, D. (1997). Uvod u teoriju socijalnog rada. Beograd: Fakultet politikih
nauka.
Ignjatovi, . (1997). Kriminoloko naslee. Beograd: Policijska akademija.
190
Aleksandar Jugovi
191
Sneana Sokovi
Apstrakt
U pogledu izvrenja krivinih sankcija, od reforme krivinog zakonodavstva, pored implementacije relevantnih meunarodnih standarda i doslednijeg
koncepcijskog saglaavanja sa materijalnim i procesnim zakonodavstvom, oekivalo se i da otkloni posledice prethodnog viegodinjeg posustajanja u ovoj
oblasti i da adekvatnim reenjima, dugorono posmatrano, bitno doprinese kontroli kriminaliteta. I dok ZIKS karakteriu znaajne konceptualne novine, prihvatanje bitnih meunarodnih standarda, ali i primetna nedoslednost i nedoreenost
u istom pravcu odreena neusklaenost sa materijalnim krivinim zakonodavstvom, neizgraenost i nefunkcionalnost odreenih instituta, sistem izvrenja krivinih sankcija koje se izriu maloletnicima predstavlja skladniju, koherentniju i
funkcionalniju celinu. To je dobra strana izdvajanja izvrenja krivinih sankcija
prema maloletnicima iz ZIKS-a i prebacivanja u ZMUKD. Dalje unapreenje
sankcionisanja maloletnikog prestupnitva zahteva prevazilaenje hroninih
problema domaeg penolokog sistema: deficitarnosti vaspitakog kadra, optimalnija reenja mree, lokacija i kategorizacije ustanova za izvrenje krivinih
sankcija. Finansijski problemi i nedostatak odgovarajuih ustanova koje su prilagoene boravku maloletnika jesu, ne samo u naoj praksi, realnost, ali po shvatanju Evropskog suda za ljudska prava nisu validan i prihvatljiv argument na strani
drave, jer je svaka drava potpisnica odgovarajuih dokumenata iz oblasti ljudskih prava i sloboda i maloletnikog pravosua duna da obezbedi i odgovarajue
institucije za izvrenje sankcija i mera u skladu sa sistemom mera i sankcija za
koji se opredelila. Autorka argumentuje i potrebu da se neka normativna reenja
unaprede i posebno, u tom smislu, razmatra pitanje sudske zatite prava maloletnika prema kojima se izvravaju krivine sankcije zavodskog karaktera.
Kljune rei: maloletnika delinkvencija, prevencija, zavodske vaspitne
mere, vaspitna ustanova, vaspitno-popravni dom, ustanova za leenje i osposobljavanje
194
Sneana Sokovi
UVOD
Zavodske vaspitne mere, kao posebna vrsta vaspitnih mera, pored
mera upozorenja i usmeravanja i mera pojaanog nadzora, izriu se maloletniku prema kome treba preduzeti trajnije mere vaspitanja, leenja i
osposobljavanja uz njegovo potpuno odvajanje iz sredine u kojoj je do tada
iveo. Radi ostvarenja ovih ciljeva, zavisno od konkretne situacije, sud
moe da se opredeli za jednu od tri zavodske vaspitne mere: upuivanje
u vaspitnu ustanovu, upuivanje u vaspitno-popravni dom i upuivanje u
posebnu ustanovu za leenje i osposobljavanje (Peri, 2007; Ili, 2005).
Izriu se i starijim i mlaim maloletnicima1, a pod odreenim uslovima
neke od ovih mera se mogu izrei i mlaim punoletnim licima, odnosno
punoletnim licima koje su krivino delo izvrili kao maloletnici2. Kao i
ostale krivine sankcije koje se izriu maloletnicima, kao i procesni i materijalni krivino-pravni status maloletnika i krivino-pravna zatita dece i
maloletnika, izricanje i izvravanje zavodskih vaspitnih mera regulisano je
Zakonom o maloletnim uiniocima krivinih dela i krivino-pravnoj zatiti
Mlaim maloletnicima izriu se samo vaspitne mere, a starijim maloletnicima,
licima koja su napunila esnaest godina, a nisu navrila osamnaest godina, izriu se vaspitne mere i izuzetno kazna maloletnikog zatvora (pod uslovom da se radi o krivinom
delu za koje je zakonom propisana kazna tea od pet godina zatvora, a zbog visokog
stepena krivice i zbog prirode i teine krivinog dela nije opravdano izricanje vaspitne
mere). Maloletniku se ne izriu mere upozorenja, sudska opomena i uslovna osuda, a
mere bezbednosti, osim zabrane vrenja poziva delatnosti i dunosti, izriu se uz vaspitnu
meru ili maloletniki zatvor, s tim to mera bezbednosti obaveznog leenja alkoholiara
i mera bezbednosti obaveznog leenja narkomana ne mogu izrei uz mere upozorenja i
usmeravanja. Mera bezbednosti obaveznog psihijatrijskog leenja i uvanja u zdravstvenoj ustanovi moe se izrei samostalno.
2
Mlaem punoletnom licu, odnosno uiniocu koji je krivino delo izvrio kao punoletan, ali u vreme suenja nije napunio dvadeset i jednu godinu, sud moe da izrekne
bilo koju meru posebnih obaveza, meru pojaanog nadzora koga bi sprovodili organi starateljstva i meru upuivanja u vaspitno-popravni dom, pod uslovom da se moe oekivati
da se svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne moe ostvariti i ovim vaspitnim merama,
s obzirom na obeleja njegove linosti i okolnosti pod kojima je delo uinio. Punoletnom
licu koje je krivino delo uinilo kao maloletnik, a u vreme suenja nije napunilo dvadeset i jednu godinu moe se izrei: bilo koja mera posebnih obaveza, mera pojaanog
nadzora od strane organa starateljstva, mera upuivanja u vaspitno-popravni dom i kazna
maloletnikog zatvora ukoliko postoje uslovi za njeno izricanje. Pri odluivanju za jednu
od ovih krivinih sankcija sud uzima u obzir sve okolnosti, a naroito teinu krivinog
dela, vreme koje je proteklo od njegovog izvrenja, svojstva linosti, vladanje uinioca i
svrhu koju treba postii sankcijom u konkretnom sluaju.
1
195
85/05
Usvojen septembra 2005, stupio na snagu 1. januara 2006; Slubeni glasnik RS,
196
Sneana Sokovi
197
198
Sneana Sokovi
u vreme trajanja vaspitne mere sud izrekne punoletnom licu kaznu maloletnikog zatvora li kaznu zatvora u trajanju do najmanje
godinu dana, vaspitna mera prestaje poetkom izdravanja kazne.
Ako je kazna izreena punoletnom licu kraa od jedne godine, sud
u presudi odluuje da e se po izdranoj kazni nastaviti izvrenje
vaspitne mere ili e se mera obustaviti.
IZVRENJE ZAVODSKIH VASPITNIH MERA
S obzirom na to to vaspitne mere zavodskog karaktera predstavljaju najtee vaspitne mere i podrazumevaju ogranienje slobode kretanja
maloletnika i njegovu institucionalizaciju, njihovo izvrenje posebno je
regulisano i temelji se na vie karakteristika.
Zavodske vaspitne mere izvravaju se u posebnim ustanovama:
vaspitnoj ustanovi, vaspitno-popravnom domu i posebnoj ustanovi
za leenje i osposobljavanje maloletnika.
Hitnost u postupanju: ukoliko sud koji je sudio u prvom stepenu
nije nadlean za izvrenje mere6, duan je da odluku i potrebnu dokumentaciju dostavi nadlenom organu u roku od tri dana od kada
je odluka postala izvrna, koji je u istom kratkom roku od tri dana
od prijema odluke i dokumentacije duan da pristupi izvrenju krivine sankcije.
Redovni obilazak maloletnika: sudija za maloletnike koji je sudio u
prvom stepenu i nadleni javnog tuioca za maloletnike najmanje
dva puta u toku godine obilaze maloletnika smetenog u zavodu,
odnosno ustanovi za izvrenje zavodskih mera.
Hitnost u otklanjanu nedostataka i nepravilnosti u izvrenju: o uoenim propustima i nepravilnostima u toku obilaska maloletnika,
sudija i javni tuilac bez odlaganja obavetavaju organe nadlene
za struni nadzor nad izvrenjem vaspitnih mera i samu ustanovu u
kojoj se mera izvrava, koji su takoe bez odlaganja duni da izvre
odgovarajue provere i otklone nepravilnosti i nezakonitosti.
Mogunost odlaganja poetka izvrenja zavodske vaspitne mere:
izreena zavodska vaspitna mera moe se iz opravdanih razloga
odloiti i to na molbu maloletnika ili njegovog roditelja, staraoca ili
U nadlenosti suda jeste samo izvrenje mere upuivanja u vaspitno-popravni
dom, dok je za izvrenje ostalih mera nadlean organ starateljstva.
6
199
200
Sneana Sokovi
201
202
Sneana Sokovi
odlukom suda maloletnik se moe uslovno otpustiti ako se na osnovu uspeha postignutog u vaspitanju moe osnovano oekivati da on ubudue
nee vriti krivina dela i da e se u sredini u kojoj bude iveo dobro vladati. Dok traje uslovni otpust sud moe maloletniku odrediti neku meru
pojaanog nadzora uz mogunost primenjivanja jedne ili vie posebnih
obaveza. Opozivanje uslovnog otpusta nastupa kao posledica novouinjenog krivinog dela maloletnika za vreme trajanja uslovnog otpusta ili zbog
nepotovanja posebnih obaveza koje su mu odreene, ili ako odreena
mera pojaanog nadzora ne postie svrhu.
UPUIVANJE U VASPITNO-POPRAVNI DOM
Maloletnika, prema kome, pored izdvajanja iz dotadanje sredine, treba primeniti pojaane mere nadzora i posebne strune programe vaspitavanja, sud upuuje u vaspitno-popravni dom za maloletne uinioce krivinih
dela (Kutlei i sar., 2005). Pri odluivanju da li e izrei ovu meru, sud
posebno uzima u obzir raniji ivot maloletnika, stepen poremeaja ponaanja, teinu i prirodu uinjenog krivinog dela i okolnost da je prema
maloletniku ranije bila izreena neka prekrajna ili krivina sankcija.
U vaspitno-popravnom domu maloletnik ostaje najmanje est meseci, a najvie etiri godine, s tim to, kao i kod drugih vaspitnih mera, sud
pri izricanju ne odreuje njeno trajanje, nego o tome naknadno odluuje.
Svakih est meseci sud razmatra da li postoje osnovi za obustavu izvrenja mere ili za njenu zamenu drugom vaspitnom merom. Kao i u sluaju
upuivanja u vaspitnu ustanovu, obustava izvrenja upuivanja u vaspitnopopravni dom i zamena drugom vaspitnom merom mogua je na osnovu
posebnih okolnosti i na osnovu postignutog uspeha u vaspitanju.
Izvrenje upuivanja u vaspitno-popravni dom moe se obustaviti ili
zameniti drugom vaspitnom merom ako se posle izricanja pojave nove
okolnosti ili okolnosti za koje se nije znalo, a koje bi znaajno uticale na
izbor vaspitne mere, kao i ukoliko se odluka ne moe izvriti usled odbijanja maloletnika ili lica koja se o njemu staraju da postupe po izreenoj
meri ili po nalogu onoga ko meru izvrava.
S obzirom na postignuti uspeh u vaspitanju, najranije est meseci od
zapoinjanja izvrenja, ova mera moe se obustaviti ili se, do isteka istog
roka, moe zameniti merom pojaanog nadzora uz dnevni boravak u odgovarajuoj ustanovi, merom upuivanja u vaspitnu ustanovu ili merom upu-
203
204
Sneana Sokovi
205
206
Sneana Sokovi
207
208
Sneana Sokovi
obaveza, samostalno ili uz meru pojaanog nadzora, sud ukazuje maloletniku i njegovim roditeljima, usvojiocu ili staraocu da u sluaju neispunjenja
posebnih obaveza moe doi do zamene drugom vaspitnom merom. Mera
pojaanog nadzora od strane organa starateljstva, takoe podrazumeva da
pojaani nadzor nad maloletnikom vri odreeno slubeno lice organa starateljstva ili drugo struno lice koje odredi organ starateljstva. Ukoliko maloletnik i lica koja se staraju o maloletniku ne potuju ove obaveze i naloge,
izreene vaspitne mere se obustavlaju ili zamenjuju.
Nastupanje drugih okolnosti predvienih zakonom od znaaja za donoenje odluke o vaspitnoj meri takoe je normirano kao razlog koji moe
da dovede do obustave ili zamene izreene vaspitne mere. U tom smislu,
posebnu okolnost moe da predstavlja injenica da su roditelji, usvojilac
ili staralac maloletnika stekli mogunost da vre pojaani nadzor nad maloletnikom u sluaju izreene mere pojaanog nadzora u drugoj porodici ili
protek vremena dui od jedne godine u kome izvrenje izreene vaspitne
mere nije zapoeto. Nastupanje ovih okolnosti moe da dovede obustave
ili zamene izreene vaspitne mere.
U svim navedenim sluajevima, i usled nastupanja novih znaajnih
okolnosti, zbog nepostupanja po izreenoj vaspitnoj meri ili nalogu, kao i
usled nastupanja okolnosti predvienih zakonom od znaaja za donoenje
odluke o vaspitnoj meri, ne postoji ogranienje u obustavi ili zameni izreene vaspitne mere. Mogue je da se bilo koja vaspitna mera obustavi ili
zameni drugom vaspitnom merom, kako merom blaom po maloletnika,
tako i merom koja je stroa i zahtevnija po maloletnika.8
Obustava i zamena izreene vaspitne mere s obzirom na postignut
uspeh u vaspitanju je posebno normirana i podrazumeva odreene ogranienja u zameni jedne mere drugom koja ne postoje u prethodnim sluajevima (lan 24, stav 2, ZMUKD). Postignut uspeh kao razlog za obustavu
i zamenu podrazumeva pravi reverzibilitet vaspitnih mera, pretpostavlja
da se izreena vaspitne mera izvrava kako bi se postignut efekat uopte
mogao procenjivati (Peri, 2007a:64) i odnosi se na sve izreene vaspitne
mere izuzev sudskog ukora. Obustava vaspitne mere i zamena vaspitne
mere po ovom osnovu su u pogledu uslova razliito regulisane.
Postignut uspeh u vaspitanju kao razlog za obustavu i zamenu vaspitne mere podrazumeva kao da je ostvaren stepen vaspitanja koji dalju priOgranienje postoji jedino u pogledu maloletnika koji su u meuvremenu postali
punoletni (l. 40. ZM).
8
209
210
Sneana Sokovi
vaspitanje i obrazovanje maloletnika, merom upuivanja u vaspitno-popravni dom ili u posebnu ustanovu za leenje i osposobljavanje. Vaspitna
mera upuivanja u vaspitno-popravni dom do isteka ovog roka moe se
zameniti merom upuivanja maloletnika u vaspitnu ustanovu ili u posebnu
ustanovu za leenje i osposobljavanje. Nakon isteka roka od est meseci,
vaspitna mera upuivanja u vaspitnu ustanovu i vaspitna mera upuivanja
u vaspitno-popravni dom mogu se na osnovu postignutog uspeha u vaspitanju zameniti nekom drugom vaspitnom merom bez ogranienja. U obzir
dolaze sve vaspitne mere izuzev sudskog ukora.9
Ukoliko je uz vaspitnu meru koja se obustavlja ili zamenjuje izreena
mera bezbednosti, u sluaju obustave vaspitne mere prestaje i izvrenje
mere bezbednosti. Zamena vaspitne mere uz koju je izreena mera bezbednosti, ne mora da povlai i promene u pogledu izreene mere bezbednosti.
Ogranienje predstavlja jedino nemogunost izricanja mere bezbednosti
obaveznog leenja alkoholiara i obaveznog leenja narkomana uz vaspitne mere posebnih obaveza.
PRAKTINI PROBLEMI IZVRENJA
ZAVODSKIH VASPITNIH MERA
Generalno, u pogledu izvrenja krivinih sankcija, od reforme krivinog
zakonodavstva se, pored implementacije relevantnih meunarodnih standarda i doslednijeg koncepcijskog saglaavanja sa materijalnim i procesnim zakonodavstvom, oekivalo i da otkloni posledice prethodnog viegodinjeg
posustajanja ovoj oblasti i da adekvatnim reenjima, dugorono posmatrano, bitno doprinese kontroli kriminaliteta. I dok ZIKS karakteriu znaajne
konceptualne novine, prihvatanje bitnih meunarodnih standarda, ali i primetna nedoslednost i nedoreenost u istom pravcu, odreena neusklaenost
sa materijalnim krivinim zakonodavstvom, neizgraenost i nefunkcionalnost odreenih instituta (Sokovi, 2005)10, sistem izvrenja krivinih sankciZakonsku formulaciju lan 24. stav 1. stav 2. ZMUKD zamene vaspitne mere drugom takvom merom ne treba tumaiti kao doputenost zamene vaspitne mere iskljuivo
vaspitnom merom iste vrste, nego kao mogunost zamene izmeu vaspitnih mera navedenih u toj zakonskoj odredbi (mere posebnih obaveza, mere pojaanog nadzora, zavodske
vaspitne mere). Ogranienja u pogledu zamene jedne vaspitne mere drugom, kako u okviru
vrste, tako i zamenom mere druge vrste, sadrana su u istoj odredbi (Peri, 2007: 66).
10
Deo problema ove vrste nije reen ni poslednjom zakonodavnom intervencijom
(Slubeni glasnik, 85/05; 72/09);
9
211
212
Sneana Sokovi
213
Prevazilaenje problema nedovoljne saradnje sudova, centara za socijalni rad i vaspitnih ustanova (Peri, Miloevi, Stevanovi, 2008:139)
zahteva aktivnije postupanje i koordinaciju sudija, javnih tuilaca i centra
za socijalni rad u toku izvrenja, u smislu praenja i kontrole izvrenja
izrene mere. Potrebno je i usklaivanje i dopunjavanje propisa o socijalnoj zatiti, advokaturi, organima unutranjih poslova, kao i donoenje dodatnih propisa podzakonskog ranga. Radi ostvarivanja punih potencijala
normativnih reenja neophodno je i unapreivanje standarda strunog rada
i stalna edukacija svih koji rade u sistemu maloletnikog pravosua. Naglaena fleksibilnost i izvesna neformalnost u postupanju u toku izvrenja
treba da obezbedi da se u svakom pojedinanom sluaju postupak prilagodi
uzrastu i zrelosti maloletnika. Meutim, neophodna prilagodljivost postupanja tokom itavog procesa izvrenja ne znai i nekontrolisanu diskreciju
u odluivanju. Praenje i analiziranje prakse izvrenja sankcija prema maloletnicima treba da ukae na tekoe u primeni i razdvoji probleme koji
nastaju zbog nejasnih ili nefunkcionalnih normativnih reenja, sa jedne
strane, i probleme koji su posledica neadekvatnih uslova za primenu.
LITERATURA
Ditertr, . (2003). Izvodi iz najznaajnijih odluka Evropskog suda za ljudska prava. Beograd: JP Slubeni glasnik.
uri, Z. (2006). Uloga suda u izvrenju i kontroli zavodskih vaspitnih mera i kazne maloletnikog zatvora. U D. Radovanovi (Ur.), Novo krivino zakonodavstvo: dileme i problemi u teoriji i praksi (str. 545552). Beograd: Institut
za kriminoloka i socioloka istraivanja i Via kola unutranjih poslova.
Hirjan, F., Singer, N. (1978). Maloletnici u krivinom pravu. Zagreb: Informator.
Ili, Z. (2005). Koncept institucionalnih sankcija u Predlogu zakona o maloletnim uiniocima krivinih dela. U D. Radovanovi (Ur.), Kazneno zakonodavstvo, progresivna ili regresivna reenja (str. 431441). Beograd: Institut
za kriminoloka i socioloka istraivanja i Via kola unutranjih poslova.
Jugovi, A. (2006). Socijalna zatita i reforma maloletnikog pravosua. U D.
Radovanovi (Ur.), Novo krivino zakonodavstvo: dileme i problemi u teoriji i praksi (str. 507519). Beograd: Institut za kriminoloka i socioloka
istraivanja i Via kola unutranjih poslova.
Kandi-Popovi, Z. (2007). Pravo i maloletniko prestupnitvo. U D. Radovanovi (Ur.), Poremeaji ponaanja u sistemu prestupnitva mladih: specijalno
pedagoki diskurs (str. 151166). Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju
i rehabilitaciju.
214
Sneana Sokovi
215
Zoran Ili
Apstrakt
Zatitni nadzor predstavlja posebnu varijantu uslovne osude alternativne
sankcije prema punoletnim izvriocima krivinih dela. Ova nova-stara mera
dobija na znaaju sa ustanovljavanjem sistema alternativnih sankcija u naem
krivinom zakonodavstvu. Nastala je kao rezultat kritika tradicionalne klasine
probacije uslovne osude koja se ve due vreme primenjuje na naim prostorima. Njena relativna blagost i retributivne komponente i ostali negativni efekti
kazne zatvora na drugoj strani, naveli su kreatore alternativnih sankcija da uine
ozbiljnije napore u oivljavanju zatitnog nadzora u praksi kanjavanja i izvrenja sankcija.
Zatitni nadzor, kao uostalom i probacija u celini, predstavlja posebnu vrstu strunog delovanja tretmana osuenih u zajednici usmerenog prema njihovoj uspenoj socijalnoj integraciji. Osnovne funkcije zatitnog nadzora kao
seta strunih postupaka ostvaruju se na tri prepoznatljiva nivoa: instruktivnom,
koordinativnom i korektivnom.
U nastojanju da naunu i strunu javnost informiemo o dosadanjim efektima uvoenja ove alternativne sankcije u ivot na prostorima Srbije, najvei deo
naih analiza posvetili smo sagledavanju dosadanjih iskustava u primeni zatitnog nadzora u irem okruenju i argumentaciji koja ide u prilog njenog oivljavanja na naim prostorima. U radu e se posebno analizirati dosadanje aktivnosti
na uspostavljanju poverenike slube kao jedne od bitnih pretpostavki za primenu zatitnog nadzora u Srbiji. Promociji, razvoju i usavravanju programa rada
poverenike slube u realizaciji uslovne osude sa zatitnim nadzorom u radu bie
posveena posebna panja.
Kljune rei: zatitni nadzor, uslovna osuda, osueno lice, kazna, alternativne sankcije, probacija, poverenik
UVOD
Retribucija represija kazna osveta, prevencija zatita ili restitucija resocijalizacija popravljanje ispravljanje tete osnovne su
218
Zoran Ili
219
220
Zoran Ili
bacije. Po njoj su sudovi imali neprikosnoveno pravo na privremeno suspendovanje kazne osude. Suspenzija kazne bila je vie tehnika ponitavanja tetnih posledica neopravdano izreene otre kazne, ali istovremeno
i poetna faza u razvoju onoga to danas nazivamo probacijom zatitnim
nadzorom. Tri su karakteristina oblika otpusta koji ine istorijsku pozadinu dananje probacije.
Privilegija svetenstva (privilegium clericale) po miljenju veine autora iz ove oblasti, ovaj oblik ostvario je primarni istorijski uticaj na uzdizanje probacije. Praksa nastala u ranom srednjem
veku, po kojoj su lanovi svetenstva imali povlasticu da im sudi
duhovni sud crkveni sud. Crkva je, istiu hroniari, bila manje
stroga, pa se stoga i govori da je ona ostvarila kljuni poetni uticaj
na ublaavanje osnovne kazne. Ova praksa se kasnije (14. i 15. vek)
proirila i na svetovne slubenike za koje su bili nadleni kraljevski
sudovi, da bi zbog velikih zloupotreba bila ukinuta. U SAD krajem
18. veka, a u Engleskoj poetkom 19. veka (Grinnell, 1917).
Sudsko odlaganje jemstvo i kaucija engleski common law sistem
daje sudiji pravo da, u sluajevima kada smatra da su dokazi sporni,
a presuda stroga postoji sumnja u valjanost osude, privremeno
suspenduje proces i time omogui optuenom da trai uslovnu ili
apsolutnu slobodu. Praksa suspenzije osude i putanja osuenih uz
vlastito jemstvo garanciju uvedena je jo u 14. veku. Jemstvo
pozivanje na razum prisutno je u praksi irskog sistema probacije. Ona predstavlja i svojevrsno sredstvo za spreavanje izvrenja
otre kazne. Kaucija se razlikuje od jemstva i uvedena je da bi se
osigurala pojava prestupnika na sudu. Ranije je bilo uobiajeno postavljanje strae za uvanje optuenog. Suspenzija i nadziranje su
oni elementi koji jemstvo i kauciju povezuju sa probacijom.
Odlaganje sluaja takozvano profesionalno odlaganje sluaja
kao praksa razvijena u Masausetsu SAD u 19. veku, predstavlja
jedan od pokuaja ublaavanja osude kazne. Suspenzija i odlaganje zahtevali su punu saglasnost tuioca, sudije i izvrioca krivca.
Ovo nije imalo direktan uticaj na finalnu presudu. Sud je zadravao
autoritet da, na osnovu delovanja bilo koje strane u postupku, preduzima bilo koje akcije u bilo koje vreme. Sud je takoe mogao da
primeni uslove odgovarajueg ponaanja prema krivcu. I u ovom
sluaju, suspenzija osude i uvoenje uslova odlaganje sluaja ine
jednim od zaetaka probacije.
221
222
Zoran Ili
ne mora uvek izvriti. To se naroito odnosi na kratke kazne lienja slobode. Iskustva steena u praksi njihovog izvrenja pokazala su da su ove
kazne i njihovo izvrenje proizvodile vie tetnih nego pozitivnih efekata.
Diskusije o potrebi zamene kratkotrajnih kazni zatvora drugim pogodnijim merama i sankcijama zapoete su jo krajem druge polovine 19. veka.
Tako je jo na prvom kongresu meunarodnog udruenja za krivino pravo
i kriminologiju u Londonu 1872. godine preporueno da se kratke kazne
zatvora zamene radovima na poljoprivrednim imanjima i drugim oblicima
obaveznog rada. Kasnije i na ostalim kongresima ovog udruenja (IX I XII
kongres London i Hag) tragalo se za uvoenjem drugih alternativnih
sankcija, posebno uslovne osude, probacije, rada na slobodi i slino.
U bilo kom obliku i formi da je propisana, probacija je zasnovana na
ideji o stavljanju uinioca krivinog dela na probu u zakonski i odlukama
suda i drugih nadlenih organa vremenski ogranienim okvirima. Period
probe ne predstavlja samo protok odreenog vremena, ve i poseban
reim proveravanja, vrenja nadzora, pomoi i podrke, te ispunjavanja
odreenih obaveza (nadoknada tete i ostalih posledica izvrenog krivinog dela, obaveznog leenja, zapoljavanja, zabrana poseivanja odreenih mesta i slino).
Probacija nije specifino definisana, s obzirom na to da se upotrebljava
u razliitom znaenju. Ameriki autori se uglavnom slau da bilo koja obuhvatna definicija probacije mora da sadri sledee bitne karakteristike:
suspenziju osude,
formiranje statusa,
nametanje uslova,
nadzor i
pomo, podrku i zatitu.
Na slian nain i neki nai autori (Staki, 1980), pristupaju odreivanju bitnih elemenata probacije:
metoda tretmana prestupnika kod kojih je utvrena krivica krivina sankcija,
metoda ija se primena zasniva na selekciji,
uslovno odlaganje kazne uslovnost i
nadzor i tretman u zajednici.
Polazei od osnovnih temeljnih karakteristika i polazita ini se i
dalje aktuelnom rezolucija Treeg kongresa UN o prevenciji prestupnitva
i tretmanu delinkvenata u Stokholmu 1965. godine prema kojoj probacija
223
224
Zoran Ili
225
226
Zoran Ili
Bitan principijelni razlog argument protiv uvoenja zatitnog nadzora vezuje se za injenicu da se uslovna osuda primenjuje samo u sluajevima izvrenja krivinih dela manje drutvene opasnosti, za koje je
dovoljno samo izvoenje pred sud. Nadzor se u ovom sluaju moe tumaiti kao izraz nepoverenja suda, sputavanja osnovnih graanskih
prava ili pak igosanje krivaca koji to ne zasluuju. Sem toga, prisustvo mogunosti opoziva, obaveza, uslova i mera bezbednosti su sasvim
dovoljni za pozitivno dejstvo na osueno lice. Nadzor i zatita imali bi
smisla samo ako bi doprineo korisnosti i efikasnosti u spreavanju novih
kriminalnih dela ili ako bi istovremeno predstavljao pomo i brigu, a ne
diskriminaciju.
to se tie argumenata protiv uvoenja zatitnog nadzora organizaciono-kadrovskog i materijalnog karaktera, oponenti i kritiari istiu da
bi nadzor bio isto formalan i fiktivan a ne stvaran, jer su sudovi preoptereeni, odnosno kadrovski neadekvatno ekipirani da bi se zatitni nadzor
ostvario na pravi nain. Uvoenjem poverenike slube moe se smanjiti
sistem izvrenja ovaj argument vie ne stoji, iako se moe slobodno rei
da to nije ni dovoljno ni adekvatno reenje da bi se u celini prevladali formalni nedostaci zatitnog nadzora.
Treba ipak konstatovati da uslovna osuda i njena osnovna svrha i
sutina zahteva svojevrstan nadzor i zatitu. Njegovo sprovoenje je
od izuzetne vanosti za sud jer predstavlja garanciju da osueni nee
ponavljati krivina dela. Osim toga, strah od diskriminacije moe se
smanjiti tako to e se nadzor vriti sa naroitim oprezom obazrivo
i struno.
RAZVOJ USLOVNE OSUDE I ZATITNOG NADZORA
NA JUGOSLOVENSKIM I SRPSKIM PROSTORIMA
Istorijski razvoj uslovne osude na naim prostorima nije se odlikovao
kontinuitetom u krivino-pravnoj teoriji i praksi. Uzroci takvog stanja lee
u istoriji naroda sa ovih prostora koja je obilovala nizom sukoba, zastoja i
spoljnih uticaja. U celini gledano, moe se konstatovati da se razvoj uslovne osude na ovim prostorima odvijao u tri etape.
227
Prva etapa
Prva etapa odnosi se na period kada su pojedina jugoslovenska i balkanska podruja pripadala ili trpela uticaje raznih zakonodavstva i pravosudnih sistema.
U Srbiji je jo 1906. godine donet prvi zakonski akt o uslovnoj osudi
koji je izradio dr Boa Markovi, kojim su definisane pretpostavke i konsekvence primene ovog instituta (Vasiljevi, 1935). U ovom zakonskom
aktu je, izmeu ostalog, reeno da se uslovna osuda, bez obzira na to da
li je krivac ranije osuivan ili ne, moe primeniti samo u onim sluajevima kada je za izvreno krivino delo izreena kazna zatvora u trajanju
do jedne godine ili ako je u pitanju novana kazna, odnosno ako postoje
naroito olakavajue okolnosti. Posle protoka odreenog roka kunje
(15 godine) osuda se smatrala nepostojeom. Prilikom donoenja odluke
sud je bio u obavezi da uzme u obzir raniji ivot i vladanje osuenog,
neznatnost izvrenog dela, okolnosti pod kojima je delo izvreno, iskrenost u priznanju i to da li je nadoknadio tetu ili izrazio spremnost da je
nadoknadi. Interesantan je i podatak da ovaj zakonski projekat zbog pada
Vlade u Narodnoj skuptini nije donet. Novi pokuaj uvoenja uslovne
osude usledio je 1910. godine, kada je donet projekat Kaznenog zakona
za Kraljevinu Srbiju. Usvojen je tzv. francusko-belgijski sistem odlaganja
izvrenja kazne u neznatno modifikovanim uslovima. Ovim zakonskim
predlogom bila je iskljuena mogunost primene uslovne osude za lica
ranije osuivana na kaznu zatvora. Realizacija i ovog novog projekta bila
je onemoguena zbog velikih ratova koji su potom usledili.
Sline sudbine bila je i tadanja Bosna i Hercegovina. Postojale su
inicijative, idejne postavke i predlozi, ali ideja o uslovnom kanjavanju
nije dobila zakonsku snagu. Tako recimo, 1913. godine postojale su ideje
i inicijative za uvoenje uslovnog kanjavanja. Po njima, sud bi mogao
neke kazne zatvora do est meseci uslovno oprostiti uzimajui u obzir
osuenikovu individualnost, njegove ivotne prilike i kada se moglo oekivati da e ova mera povoljno uticati na njihovo ponaanje.
U Hrvatskoj je uslovna osuda uvedena 1916. godine posebnim zakonom o uvjetnom osuenju. Zakon predvia da se uslovna osuda moe
primeniti samo u sluajevima izvrenja lakih krivinih dela i kada je za
njih predviena kazna zatvora do est meseci ili novana kazna. Prilikom
izricanja vodilo se rauna o starosti, ivotu okrivljenog, priznanju, obeteenju ili spremnosti da se teta uinjena delom nadoknadi. Do opoziva
228
Zoran Ili
uslovne osude dolo bi ukoliko osueni u toku roka kunje poini novo
krivino delo za koje je predviena kazna zatvora ili ako u odreenom
roku ne nadoknadi priinjenu tetu. Lice koje bi tokom trajanja uslovne
osude izvrilo sve predviene obaveze, smatralo se neosuivanim.
Ostali jugoslovenski prostori (Slovenija i Dalmacija) bili su pod austrougarskom upravom i njihovim zakonodavstvom koje nije predvialo
postojanje ovog instituta.
Sa formiranjem Kraljevine SHS pristupilo se kodifikaciji novog krivinog zakonodavstva. Projekat KZ za Kraljevinu SHS iz 1922. godine
prihvata uslovnu osudu i odreenim modifikacijama stvara mogunost
njene ire primene i na lica koja su osuena na kaznu strogog zatvora do
est meseci, kao i oni koji su ranije osuivani na kaznu zatvora. Ovaj, kao
i mnogi drugi zakonski projekti, iako podnet Skuptini na usvajanje 1924.
godine nije stupio na snagu. Tek donoenjem Krivinog zakonika za Kraljevinu Jugoslaviju 1929. godine ideja o uslovnoj osudi postaje stvarnost.
Zakon predvia i mogunost odreivanja zatitnog nadzora za vreme trajanja perioda provere kunje, koji je imao za cilj da omogui osuenom
da vie ne vri krivina dela, da se privikne na uredan ivot i da mu se
obezbedi i olaka ekonomski opstanak. Ovaj nadzor je mogao trajati do
tri godine. Ovo reenje jasno ukazuje da je tadanji sistem uslovnog odlaganja kazne predstavljao svojevrsnu kombinaciju francusko-belgijskog i
anglo-saksonskog sistema probacije.
Druga etapa
Druga etapa u razvoju uslovne osude nastaje posle Drugog svetskog rata
sa uspostavljanjem novog pravnog poretka na ovim prostorima. Opti deo
Krivinog zakonika iz 1947. godine normirao je, izmeu ostalog, i uslovnu
osudu, a Krivini zakon iz 1951. godine dalje razvija i usavrava ovu meru.
Za odlaganje izvrenja kazne bilo je neophodno ispuniti sledee uslove:
da se radi o osudi na kaznu zatvora do dve godine ili novanu kaznu;
da okolnosti dela, ponaanje uinioca posle izvrenja dela i njegov
raniji ivot daju osnova za zakljuak da osueni i bez izvrenja kazne nee vriti nova krivina dela i da sama osuda ostvaruje svrhu
kanjavanja;
da osueni za poslednjih pet godina nije bio osuivan na kaznu strogog zatvora ili bezuslovnu kaznu zatvora duu od jedne godine.
229
230
Zoran Ili
231
pobude iz kojih je izvrio delo, dranje posle izvrenog dela, raniji ivot,
line i porodine prilike i druge okolnosti koje se odnose na linost a od
znaaja su za izbor mera zatitnog nadzora i njihovo trajanje.
Zakon o izvrenju krivinih sankcija Srbije (ZIKS) (Slubeni glasnik
RS, 85/05), definie nadlenosti za izvrenje uslovne osude sa zatitnim
nadzorom. Osim suda i osuenih lica kojima su utvrene nadlenosti i
dunosti, Zakon promovie instituciju poverenika, odreujui pri tom njegova dunosti i prava, da priprema, uspostavi saradnju sa nadlenim organima i najdirektnije se angauje u izvrenju zatitnog nadzora. Zakonom
je obavezan ministar pravde da donese propis pravilnik kojim e se blie
urediti poslovi vezani za izvrenje zatitnog nadzora (lan 191), posebno
ovlaenja, obaveze i nain rada poverenika.
Pravilnik o izvrenju uslovne osude sa zatitnim nadzorom (Slubeni
glasnik RS, 20/08), u naelima izvrenja zatitnog nadzora definie obavezu praenja ponaanja osuenog za vreme proveravanja i pruanja neophodne pomoi, staranja i zatite s ciljem ostvarivanja njegove osnovne
svrhe. Sem toga, osuenom i njegovoj porodici garantuje se potovanje
ljudskog dostojanstva, osnovnih prava i sloboda i privatnosti uz specifikovanu zabranu diskriminacije (lan 2). Zatitni nadzor organizuje, sprovodi
i nadzire Odeljenje za tretman i alternativne sankcije Uprave za izvrenje
zavodskih sankcija Ministarstva pravde RS (lan 3). Najvei deo Pravilnika posveen je definisanju rada poverenika, njegovih ovlaenja, naina
rada, saradnje i tehnologiji izrade individualnih programa za izvrenje zatitnog nadzora, njegovih sadraja, te realizaciji prava i obaveza osuenih
tokom i nakon izvrenja.
POVERENIK POVERENIKA SLUBA
I ZATITNI NADZOR USLOVNO OSUENIH
Problem pitanje slube za izvrenje alternativnih sankcija i u tim
okvirima i uslovne osude sa zatitnim nadzorom konano je postavljeno na
prave osnove. Ovo pitanje danas nije vie krivino-pravno kriminalnopolitiko bezbednosno, ve i struno-socijalno-pedagoko i penoloko.
Za uspean rad koji e osigurati vei stepen efikasnosti sankcije i samim
tim manju stopu povrata recidivizma, neophodna je posebna struna
sluba. Osnovno pitanje dilema koja se u savremenoj literaturi postavlja
jeste kakav e organizacioni status i sastav ove slube biti najefektivniji? U savremenom svetu prisutna su razliita reenja i iskustva. Posebne
232
Zoran Ili
probacijske slube su se pokazale kao najbolje reenje. Negde one funkcioniu u okviru sistema socijalne zatite a negde u okviru pravosudnog
sistema. Prvi slubeni probacije, kako smo ve naveli, bili su dobrovoljci
i humanisti. Vreme je ukazalo na potrebu uvoenja i profesionalaca strunjaka plaenih slubenika (probation offisers), jer se ovaj posao smatra
visoko strunim rad sa pojedincem i rad u zajednici.
Republika Srbija je po ovom pitanju tek na samom poetku. Stoga je
sasvim razumljivo to e pioniri zatitnog nadzora poverenici regrutovani meu ljudima koji su svoje dugogodinje iskustvo sticali u zatvorskim zavodskim ustanovama u Srbiji. Ovo iskustvo u sebi nosi mnoge
prednosti, ali i opasnosti imajui u vidu specifinosti uslova i problema na
kojima e raditi. Posebne edukacije koje su organizovane za rad poverenika nisu dovoljna garancija da e doi do pozitivnih promena u koncepciji
i nainu rada ovih strunjaka.
Zatitni nadzor je jedan od osnovnih strunih postupaka kojim se bavi
poverenika sluba poverenici. Osnovni cilj njihovog delovanja je uspena socijalna integracija osuene osobe. Za poverenika u RS moe biti
odreen dravni slubenik sa odgovarajuom visokom strunom spremom
(specijalni pedagog, socijalni radnik, psiholog, pedagog i slino) sa odgovarajuim iskustvom u struci. Poverenik mora da poseduje odgovarajue
ljudske osobine koje mogu biti uzor ponaanju osuenih, kao i fleksibilnost i stabilnost linosti sa jasnom motivacijom za obavljanje ovog posla
(Joka, Jovanovi, 2009). Osim napred istaknutog, kao poseban preduslov
za kvalitetan i efikasan rad poverenika jeste njihova dopunska obuka koja
obuhvata specifinosti izvrenje alternativnih sankcija.
Tri su osnovna nivoa pomoi i podrke koju poverenik prua osobi
pod zatitnim nadzorom: instruktivna, korektivna i koordinativna (Uzelac, 2002:45).
Poverenik je svojevrsni instruktor ne samo osobi pod zatitnim nadzorom ve i drugim vanim osobama i institucijama iz njegovog blieg
okruenja. To sa sobom nosi dosta problema, nerazumevanja i opasnosti i
od ovog strunjaka zahteva strpljivost i istrajnost.
Korekcija je neizostavno podruje delovanja poverenika. Ovde nije
re samo o akcijama na ispravljanju pogreno formiranih stavova, uverenja i ubeenja ponaanja ve i uklanjanja njenih tetnih posledica na
osuenog i na ostale uesnike u procesu izvrenja.
Usklaivanje koordinacija delovanja i ponaanja osobe po zatitnim
nadzorom i ostalih relevantnih uesnika u procesu izvrenja predstavljaju
233
posebno podruje delovanja poverenika. Usmeravajua i animirajua aktivirajua uloga poverenika bitno doprinosi ukupnim naporima na planu
pomoi i podrke osobi pod zatitnim nadzorom.
PLANIRANJE, PROGRAMIRANJE I REALIZACIJA
ZATITNOG NADZORA
lanom 10. Pravilnika o izvrenju uslovne osude sa zatitnim nadzorom predviena je obaveza poverenika da, tri dana od prijema sudske
odluke, otpone sa pripremama za njeno izvrenje. On je obavezan da u
roku od 15 dana, nakon obavljenog razgovora sa osuenim, utvrdi program vodei pri tom rauna o obavezama i rokovima navedenim u odluci
suda, linim svojstvima osuenog, njegovim socijalnim prilikama, zdravstvenom stanju, sposobnostima, steenim znanjima, strunosti, zaposlenju
i drugim okolnostima. Poverenik se obavezuje da tokom utvrivanja programa sarauje sa osuenim, da ga pri tom na adekvatan nain informie o
svrsi zatitnog nadzora, njegovim obavezama, programom i posledicama
neispunjenja obaveza. Sem toga, poverenik je duan da svoj program dostavi svim zainteresovanim subjektima (osuenom, sudu, odeljenju i ostalim uesnicima u postupku izvrenja).
Sloen, odgovoran i struan posao poverenika u realizaciji zatitnog nadzora ne moe se valjano obaviti bez adekvatnog programa. On
je osnovni dokument na kome se artikulie celokupan rad na izvrenju
zatitnog nadzora. Osnovni smisao programiranja proizilazi iz potrebe da
se osigura skladno sinhrono delovanje svih uesnika u izvrenju, znai i
strunjaka i osuenih i ostalih vanih inilaca ovog procesa.
Osim linih podataka o osuenom, utvreni program sadri i plan
aktivnosti koje e poverenik preduzimati tokom izvrenja zatitnog nadzora i uestalost kontakata sa osuenim. On treba da proizae iz prethodno formulisanih optih dugoronih aspiracionih ciljeva i njihove
konkretizacije i operacionalizacije. Kreiranje i izbor odgovarajuih strategija pravaca i taktika metoda i tehnika intervencije u literaturi je
poznat kao postupak operacionalizacije zadataka (Staki, 2006). Svaki
postavljeni zadatak mora biti pokriven odgovarajuim intervencijama
aktivnostima.
Individualni program takoe sadri i vrstu, nain i rokove realizacije
predvienih aktivnosti osuenog. Ove aktivnosti u velikoj meri zavise od
234
Zoran Ili
235
236
Zoran Ili
Zatvor
9090
28,5%
9343
28,1%
9310
27,6%
10575
32,0%
10581
30,9%
10361
28,1%
11224
27,1%
8576
22,2%
9658
22,9%
88718
27,3%
9957.5
Uslovno
osuda
16436
51,4%
17067
51,5%
17146
50,9%
15109
45,8%
15664
45,8%
18051
48,9%
21504
51,9%
21702
56,1%
24131
57,3%
166810
51,3%
18534.4
Novana Sudska
kazna opomena
6011
372
18,8%
1,2%
6339
368
19,1%
1,1%
6727
433
20,0%
1,3%
7032
250
21,3%
0,8%
7654
299
22,4%
0,9%
8063
298
21,9%
0,8%
8033
472
19,4%
1,1%
7413
472
19,2%
1,2%
7270
524
17,3%
1,2%
64542
3488
19,8%
1,1%
7171.3
387.6
Ostale
Svega
40
0,1%
51
0,2%
59
0,2%
56
0,2%
41
0,1%
128
0,3%
189
0,5%
531
1,4%
555
1,3%
1650
0,5%
183.3
31949
100%
33168
100%
33675
100%
33022
100%
34239
100%
36901
100%
41422
100%
38694
100%
42138
100%
325208
100%
36134.2
Ukupno osuenih
52603
43422
31949
33168
33675
33017
34239
36901
41422
38694
42138
421228
38293,4
237
Stalni porast broja izreenih sankcija, posebno kazne zatvora i uslovnih kazni zatvora u javnosti su stvorili prividno uverenje da je dolo do
zaotravanja kaznene politike i poveanja efikasnosti delovanja dravnih
organa u borbi protiv kriminala u Srbiji. Evidentni pad uea bezuslovne
kazne zatvora u ukupnom broju izreenih sankcija, porast broja uslovnih
osuda i pad broja novanih kazni ukazuje da tog zaotravanja niti je
stvarno bilo, niti je dolo, kako su to neki najavljivali i tvrdili. To ne znai
da je naa kaznena politika blaga, neadekvatna i neprimerena. Sigurno je meutim da e strateka opredeljenja reforme pravosudnog sistema
u Srbiji i njihova orijentacija ka alternativnim sankcijama dalje pospeiti
porast broja uslovnih kazni i smanjenje broja bezuslovnih kazni zatvora.
Uvoenje u ivot uslovne osude sa zatitnim nadzorom i sistem krivinih
sankcija sigurno e doprineti daljim promenama u smislu humanizacije
sistema drutvenog i dravnog reagovanja na kriminalitet kao najtei vid
njegovog ugroavanja.
LITERATURA
Coti D., Mihajlovski A., Simi-Jeki Z., Tomi-Mali M. (1975). Uslovna osuda, sudska opomena, oslobaanje od kazne. Beograd: IKSI.
iri J., orevi ., Sepi R. (2006). Kaznena politika sudova u Srbiji. Beograd:
Centar za mir i razvoj demokratije.
Eliot A. M. (1962). Zloin u savremenom drutvu. Sarajevo: Veselin Maslea.
Ili Z., Jovani G. (2009). Kriminalitet i zavodske sankcije. U D. Radovanovi
(Ur.), Istraivanja u specijalnoj pedagogiji (str. 287305). Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavaku delatnost.
Joka D., Jovanovi O. (2009). Alternativne sankcije i rad poverenika u RS. U
D. Radovanovi (Ur.), Istraivanja u specijalnoj pedagogiji (str. 273287).
Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Centar za izdavaku delatnost.
Krivini zakonik RS. Slubeni glasnik RS, 85/05.
Pravilnik o izvrenju uslovne osude sa zatitnim nadzorom. Slubeni glasnik RS,
20/2008.
Republiki zavod za statistiku RS. (2008). Punoletni uinioci krivinih dela: Prijave, optuenja i osude. Statistiki bilten, 514.
Srzenti N., Staji A., Lazarevi Lj. (1980). Krivino pravo SFRJ Opti deo.
Beograd: Savremena administracija.
Staki, . (1991). Metodika rada sa maloletnim delinkventima. Beograd: Deje
novine.
238
Zoran Ili
Elektronski nadzor:
kontrola i prevencija prestupnitva
Danica Vasiljevi-Prodanovi
Apstrakt
Elektronski nadzor razvio se poslednjih decenija kao rezultat tehnolokog
i drutvenog napretka. Postoje razliiti oblici elektronskog nadzora, kao to su
glasovna verifikacija i sistemi satelitskog praenja, ali se najea forma ogleda u
sprovoenju ogranienja slobode kretanja u domu prestupnika. Njegova primena
kao alternative kratkotrajnim kaznama zatvora postaje sve popularnija u mnogim
zemljama. Izmenama i dopunama Krivinog zakona od 2009. godine domaim
sudovima stavljena je na raspolaganje jo jedna alternativa kratkotrajnim kaznama zatvora. Umesto boravka u zatvoru, osoba kojoj je izreena kazna zatvora
do jedne godine moe tu kaznu izdravati u sopstvenom domu, sa elektronskim
nadzorom ili bez njega.
Mnogi smatraju da se primarni aspekt elektronskog monitoringa ogleda u
nadzoru nad prestupnikom. Istraivanja su pokazala da elektronski nadzor moe
uticati na zatvorsku populaciju, smanjenje trokova krivinopravnog sistema i
recidivizam prestupnika. U ovom radu prikazane su neke prednosti sistema elektronskog nadzora, njegova pouzdanost, ali i ogranienja. Neki autori smatraju da
budunost elektronskog nadzora lei prvenstveno u mogunosti njegove primene
u sprezi sa drugim sankcijama. Potrebno je saekati da protekne odreeni vremenski period da bi se u potpunosti iskazali potencijali elektronskog nadzora u
prevenciji prestupnikog ponaanja.
Kljune rei: elektronski nadzor, kuni pritvor, alternative kaznama zatvora
UVOD
Jedna od karakteristika savremenih drutava ogleda se u postojanju
produenih oblika socijalne kontrole koja se ostvaruje zahvaljujui razvoju tehnologija. Stenli Koen (Stanley Cohen) govori o totalno administriranom drutvu u kome drava pomou svojih kontrolnih mehanizama (policija, obavetajne slube, pravosue, socijalni servis) kao pomou ribarske
mree stalno proiava drutvo hvatajui, procesuirajui i reciklirajui
populaciju. Pravei paralelu sa apokaliptinim svetom Orvelove 1984,
240
Danica Vasiljevi-Prodanovi
241
242
Danica Vasiljevi-Prodanovi
243
244
Danica Vasiljevi-Prodanovi
245
246
Danica Vasiljevi-Prodanovi
247
248
Danica Vasiljevi-Prodanovi
249
PREDNOSTI I NEDOSTACI
Primena elektronskih ureaja u oblasti izvrenja krivinih sankcija
postaje sve popularniji nain vrenja nadzora u lokalnoj zajednici nad izvriocima krivinih dela. Iako osmiljen s ciljem redukovanja zatvorske
populacije, materijalnih trokova i recidivizma, i deluje gotovo idealno,
elektronski nadzor ima svojih prednosti i nedostataka. Upravo se prva dva
osnovna cilja primene mogu smatrati istovremeno i prednostima ove sankcije, s tim to treba imati u vidu da je redukovanje zatvorske populacije
mogue samo ukoliko se izrie kao alternativa zatvorskoj kazni (a ne s
ciljem dosluivanja kazne, nakon otputanja iz zatvora). Pored pozitivnih
efekata na porodine odnose, ostanak u prirodnom socijalnom okruenju
prua prestupniku mogunost zadravanja radnog mesta i na taj nain sticanje izvesne materijalne sigurnosti i obavljanje svih onih svakodnevnih
ivotnih aktivnosti koje bi mu bile onemoguene u zatvoru.
to se tie nedostataka, oni obuhvataju probleme koji se odnose na
opremu, u smislu isprekidanog signala kada je prestupnik blizu metalnih
predmeta (kakvih u kui ima dosta), i mogunost vrenja krivinih dela
dok traje nadzor. S obzirom na to da oprema samo registruje prisustvo
prestupnika u kui, ali ne i njegove aktivnosti, neki prestupi, poput npr.
trgovine narkoticima, mogu biti lako izvodljivi.
Jedan od problema primene elektronskog nadzora odnosi se na mogunost stigmatizacije osuenog zbog noenja elektronskog predajnika. U
veini sluajeva narukvica
se nosi na nonom zglobu tako da postoji mogunost njenog pokrivanja garderobom. Meutim, ene kojima je izricana
mera elektronskog nadzora najee su se alile upravo na strah da bi izgubile radno mesto i bile socijalno izolovane ukoliko bi ureaj bio vidljiv,
a samim tim i otkriven njihov probacioni status (Glaser, Watts, 1992:116).
Pojedini strunjaci izraavaju zabrinutost zbog ugroavanja privatnosti i
osnovnih prava osuenog, to bi nesumnjivo bilo najekstremnije u sluaju
primene potkonih elektronskih predajnika (Fay, 1992:83).
EFEKTIVNOST PROGRAMA ELEKTRONSKOG
NADZORA
Pregledom literature koja se bavi pitanjima elektronskog nadzora prestupnika uoila sam da veliki broj autora kritikuje nedostatak kvalitetnih
evaluacionih studija. Najvei broj istraivanja sprovedenih od kraja osam-
250
Danica Vasiljevi-Prodanovi
251
i saradnici (2000), prestupnici visokog rizika recidivizma koji su bili na elektronskom nadzoru uz intenzivni
tretman (Learning Resources Program) imali su niu stopu recidivizma
u odnosu na one koji nisu bili na tretmanu (31,6% prema 51,1%). Autori,
meutim, ne podravaju primenu elektronskog nadzora kao sredstva za
smanjenje recidivizma jer ne postoji statistiki znaajna razlika izmeu
Studija koju su sproveli Bonta, Wallace-Carpeta, Rooney pokazala je da tretman
kod niskorizinih prestupnika ne samo da ne smanjuje recidivizam, nego ga i poveava. Meutim, intenzivni tretman visokorizinih prestupnika pod elektronskim nadzorom
imao je pozitivne efekte na smanjenje stope recidivizma.
1
252
Danica Vasiljevi-Prodanovi
onih koji su bili na elektronskom nadzoru i onih koji nisu (31,5% prema
35,3%) (Griffits, Dandurand, Murdoch, 2007:1517).
Za razliku od studije Bonta
i saradnici (2000), velika studija sprovedena na Floridi u periodu izmeu 1996. i 2000. godine i zasnovana na
praenju 64.000 prestupnika kojima je nakon zatvorske kazne izreena
mera elektronskog nadzora, pokazala je znatnu redukciju recidivizma (nakon prve godine stopa recidivizma u odnosu na one koji nisu elektronski
praeni opala je za 50%, a nakon druge za ak 60%) (Eichar, 2006:291).
Visoka stopa uspenog okonanja elektronskog nadzora zapaa se u Velikoj Britaniji (80%), vedskoj (90%) i Novom Zelandu gde je zabeleena i
niska stopa recidivizma (Black, Smith, 2003:5). Meutim, kod tumaenja
ovih rezultata treba biti obazriv zbog injenice da nisu koritene adekvatne
kontrolne grupe.
Elektronski nadzor predstavlja jednu od alternativa kazni zatvora koja
najvie obeava u pogledu uticaja na smanjenje zatvorske populacije, to
predstavlja jednu od njenih primarnih funkcija. Ipak, pojedini autori smatraju da se elektronski nadzor u praksi u velikoj meri primenjuje prema
prestupnicima niskog rizika i da se pri tom koriste veoma strogi kriterijumi odabira kandidata. Velika zastupljenost prestupnika niskog rizika
u programima elektronskog nadzora izaziva sumnju u njihovu primenu
kao alternativa zatvoru. Naime, kao to navode Bonta i saradnici (2000),
ova kategorija prestupnika mogla bi se bezbedno nadgledati u zajednici
na manje nametljiv nain nego to je sluaj sa elektronskim nadzorom.
Umesto toga, elektronski nadzor se u velikoj meri primenjuje prema prestupnicima koji ne predstavljaju znaajniju opasnost po drutvo, to potvruje sumnju da proizvodi efekat irenja mree (
Bonta, Wallace-Carpeta, Rooney, 2000:62).
ZAKLJUAK
Iskustva sa programima elektronskog nadzora pokazuju da njihova
efektivnost u pogledu smanjenja recidivizma i uloga kao alternativa kazni
zatvora jo nije u potpunosti potvrena. Renzema i Majo-Vilson smatraju
da se veliki broj programa elektronskog nadzora sprovodi bez adekvatne
vizije, plana, koherentnosti programa, obuke osoblja i adekvatnih evaluacionih istraivanja. Pomenuti autori navode da se primenom elektronskog
nadzora kanjavanje oigledno sprovodi na humaniji nain i uz manje
253
trokove u odnosu na kaznu zatvora, uz odreeni uticaj na smanjenje prenaseljenosti zatvorskih ustanova, ali se pritom ne mogu izbei neeljeni
efekti.
Slino miljenje izraava i Dord Mejr (George Mair), koji navodi
da, uprkos nesaglasnih nalaza najnovijih studija o efektivnosti, elektronski
nadzor prestupnika nastavlja sa intenzivnim razvojem. injenica je da je
elektronski nadzor, uprkos odreenih problema sa novim tehnologijama,
tehniki izvodljiv, opteprihvaen od prestupnika, trokovi njegovog izvrenja nisu preterano visoki, a postoje iroke mogunosti njegove primene.
Meutim, na kljuna pitanja jo nisu prueni zadovoljavajui odgovori:
Kakvi su efekti elektronskog nadzora na prestupnika i prevenciju prestupnitva? Na koji nain elektronski nadzor doprinosi izvrenju drugih sankcija u zajednici? Koje forme nadzora i pod kojim uslovima su prikladne za
odreene kategorije osuenih (okrivljenih)? (Mair, 2005:272273).
Iskustvo Engleske pokazuje da nosiocima zakonodavne politike odgovori na ova pitanja nisu mnogo bitni, ak i kada su nauni dokazi dostupni.
Dord Mejr rezignirano konstatuje da je razvoj elektronskog nadzora u
Engleskoj bio zasnovan na politikim odlukama, a ne empirijskim dokazima koji su bili ignorisani. Primena programa elektronskog nadzora pomerena je preko granica bilo kakve potrebe za dokazima koji bi je potkrepili
(Mair, 2005:274). Postojei jaz izmeu birokratske i akademske kulture,
prema reima autora, predstavlja glavnu prepreku da struna javnost odigra znaajniju ulogu u odreivanju penalne politike i prakse.
Pokuala sam da na to objektivniji nain prikaem pozitivne i negativne strane elektronskog nadzora, kao alternativne sankcije i kao pomonog sredstva za izvrenje drugih sankcija koje predstavljaju alternative kazni zatvora. Istraivanja su pokazala da se primenom elektronskog
nadzora mogu ostvariti odreeni pozitivni efekti, ali se ova mera ni u kom
sluaju ne moe oznaiti kao lek za sve. Znaajne zamerke odnose se na
mogue probleme stigmatizacije osuenog zbog noenja ureaja, kao i zabrinutost zbog ugroavanja privatnosti i osnovnih prava osuenog na klizavom terenu ljudskih prava. Prema miljenju mnogih autora, budunost
elektronskog nadzora prvenstveno lei u njegovoj primeni u kombinaciji
sa onim sankcijama i programima tretmana ija je efektivnost u smanjenju
recidivizma potvrena istraivanjima.
Elektronski nadzor je uveden u nae zakonodavstvo ne kao krivina
sankcija, ve kao mera za kontrolu izvrenja kazne kunog zatvora. Stoga
su ciljevi njegove primene prvenstveno ogranieni na postizanje uslova za
254
Danica Vasiljevi-Prodanovi
ispunjavanje ovog zahteva. Na posredan nain, primena elektronskog nadzora trebalo bi da doprinese rastereenju zatvorskih kapaciteta i smanjenju
trokova izvrenja krivinih sankcija (iako poetni trokovi za nabavku
opreme od 5.000 evra po jednom ureaju, kao i budui trokovi odravanja
sistema mogu predstavljati zamanu budetsku stavku). Vreme e pokazati
u kojoj meri je elektronski nadzor, s obzirom na iskustva sa prihvatanjem
drugih sankcija koje pokuavaju da se izbore za mesto alternativa kazni
zatvora, prikladan za primenu u naim uslovima i kakve bi mogle biti implikacije njegove primene. U strunim kuloarima moe se uti da je ova
penoloka novotarija samo jedan od sporednih efekata evrointegracija.
LITERATURA
Black, M., Smith, R. (2003). Electronic monitoring in the criminal justice system.
Trends & Issues in Crime and Criminal Justice, 254. www.aic.gov.au/publications/tandi2/tandi254.pdf, accessed 20.10.2008.
Bonta, J., Wallace-Carpeta, S., Rooney, J. (2000). Can electronic monitoring
make a difference? An evaluation of three Canadian programs. Crime and
delinquency, 46(1), 6175.
Eichar, P. L. (2006). Chapter 484: From home detention to GPS monitoring. McGeorge Law Review, 37, 284293.
Fay, S. J. (1992). Electronic monitoring and criminal justice: Some recent developments in Britain. Nottingham Law Journal, 61(1), 6190.
Gable, R. K., Gable, R. S. (2005). Electronic monitoring: Positive intervention
strategies. Federal Probation, 69(21), 2125.
Glaser, D., Watts, R. (1992). Electronic monitoring of drug offenders on probation. Judicature, 76(3), 112117.
Gowen, D. (2001). Remote location monitoring: A supervision strategy to enhance risk control. Federal Probation, 65(2), 3841.
Griffits, C., Dandurand, Y., Murdoch, D. (2007). The social reintegration of offenders and crime prevention. A review prepared for the Policy, Research and
Evaluation Division. Ottawa, Canada: National Crime Prevention Centre.
Haverkamp, R., Mayer, M., Levy, R. (2004). Electronic monitoring in Europe. European Journal of Crime, Criminal Law and Criminal Justice, 12(1), 3645.
Krivini zakonik Srbije (2005), Slubeni glasnik RS, 85/05.
Lilly, J. R., Ball, R. A., Curry, D. A., Smith, R. C. (1992). The Pride Inc. Program: an evaluation of five years of electronic monitoring. Federal Probation, 56(42), 4247.
Mair, G. (2005). Electronic monitoring in England and Wales. Evidence-based or
not?. Criminal Justice, 5(3), 257277.
255
256
Danica Vasiljevi-Prodanovi
such as voice verification and satellite tracking systems, but the most common
form is used to enforce curfews in the offenders own home. Its use as an alternative to short-term imprisonment is increasingly popular in number of countries.
Criminal code amendments enacted in 2009. have provided our courts with opportunity to impose one more alternative to short-term prison sentences. Instead
of being sent to prison, persons convicted to less then one year could serve sentence in their own home, with or without electronic monitoring.
Many argue that the primary aspect of electronic monitoring is surveillance
of offenders. Research has shown that electronic monitoring can make an impact on prison populations, on criminal justice system costs and on recidivism.
This paper has presented some advantages of the electronic monitoring system,
its reliability, but also its limitations. It is still unclear how it can influence and
change offending behaviours. Some authors argue that the future of electronic
monitoring probably lies more with its capacity for effective use in conjunction
with other sanctions. The role of electronic monitoring in preventioning offending have still some time to go on before their potential is fully realised.
Key words: electronic monitoring, curfew, alternatives to incarceration
Goran Jovani
Apstrakt
U radu se iznose zapaanja o postojanju potreba za razliitim vrstama tretmana osuenih lica u zatvoru. Naglaava se potencijalni prostor u kome se mogu
realizovati korektivni zahvati u skladu sa rizicima i potrebama osuenih. Na
uzorku od 200 osuenih iz 16 penalnih ustanova u Srbiji razmatraju se mogunosti kvalitetnijeg, sadrajnijeg i obimnijeg tretmana tokom boravka na izvrenju
kazne zatvora. Istie se znatno prisustvo obrazovnih potreba, nasuprot odsustva
obrazovnih aktivnosti. S tim u vezi je konstatovana potreba za sticanjem strunih
kompetencija i odsustvo strunog osposobljavanja. Trei problem ini postojanje
zavisnosti od psihoaktivnih supstanci i nepostojanje specijalizovanog tretmana
odvikavanja. Recidivizam, kao poseban problem, zahteva specifian tretman koji
ne postoji u trenutnim uslovima. Evaluacija toka i ishoda korektivnog tretmana
vri se bez upotrebe standardizovanih instrumenata procene. Neusaglaenost procena strunjaka penitensijarnih ustanova i sudova povodom rizika od recidivizma, umanjuje kvalitet korektivnih aktivnosti. Nabrojani problemi, kao i mnogi
drugi koji su prisutni u aktuelnom penitensijarnom sistemu, umanjuju kvalitet
tretmana u zatvorskim uslovima.
Kljune rei: tretman, potrebe, zatvor, osueni
UVODNE NAPOMENE
Odbrana drutva od kriminaliteta je problem koji prati sve drutvene
formacije, od perioda njihovoh nastanka pa do danas, a verovatno e biti
prisutan i u budunosti. Svako drutvo je nastojalo da se zatiti od tete
koja nastaje kriminalnim aktivnostima, preduzimajui mere najee prema njihovim konkretnim akterima. Oblici i intenzitet drutvene reakcije
menjali su se kroz vekove, da bi se tek pre dva veka pojavila kazna zatvora, kao institucionalizovani oblik suprotstavljanja kriminalitetu. U Srbiji
se ova kazna normativno regulie od 27. septembra 1845., kada je doneto
prvo privremeno uputstvo ministra policije o izvrenju, dok se 7. oktobra
258
Goran Jovani
259
260
Goran Jovani
261
zatvora. Kao ishod tog uvida u stanje linosti i prilika osuenog sledi ustanovljavanje programa postupanja tokom boravka na izvrenju zatvorske
kazne. Ostvarivanje tog programa usmereno je na postizanje pozitivnih
promena kod osuenog. Po izlasku na svet slobode, promene ponaanja
trebalo bi da imaju trajniji karakter, tako da se eliminie recidivizam. Ovako zamiljena koncepcija resocijalizacije imala je viestruko pozitivan karakter, kako u smislu humanizacije penalnog tretmana, tako i u postpenalnoj koristi za osuenog i drutvo u celini.
esta pojava recidivizma, koja za posledicu ima ponovno zatvaranje,
svedoi da se projektovane koncepcije ne ostvaruju, da postoji problem
u samoj njihovoj zamisli, u obezbeivanju preduslova za realizaciju ili u
nainu njihovog sporovoenja.
Kritike upuene na raun same zamisli, retko uvaavaju injenicu da
se koncept resocijalizacije u praksi najee odvija na nivou proklamacije,
bez sutinskog sadraja i stvarnog napora u pravcu obezbeivanja neophodnih uslova za realizaciju. Poseban problem predstavlja nepostojanje sistemskog prihvata osuenih nakon izlaska na slobodu, tako da i ono malo
pozitivnih promena koje tretman ostvari kod osuenog, nema dugoroan
karakter. Podatak da osueni najee recidiviraju u prvoj godini po izlasku na slobodu, svakako je poraavajui i upuuje na neophodnost promena celokupnog sistema kanjavanja, penalnog i postpenalnog tretmana.
Istraivanje koje smo sproveli u zatvorima Srbije tokom protekle godine pokazuje da se na izvrenju kazne nalaze osueni sa izraenim potrebama za razliitim oblicima tretmana, a da se istovremeno ne sprovode
aktivnosti na zadovoljenju tih potreba. Potkrepljenje ovih tvrdnji najbolje
se moe videti u podacima do kojih smo tom prilikom doli, koristei se
metodom analize sadraja dokumentacije penalnih ustanova. U delu rada
koji sledi izloiemo ih tabelarno i grafiki, koristei apsolutne i relativne
pokazatelje o tim injenicama.
Obrazovne potrebe osuenih lica
Primena obrazovanja u penalnim uslovima ima vieznane ciljeve.
Osnovna funkcija sastoji se u podizanju nivoa znanja, umenja, navika i
vetina, dok se efekti takvog pristupa oekuju i nakon izlaska na slobodu,
ostvarenjem boljih preduslova zapoljavanja, korekcijom ponaanja, a sve
zajedno uzevi je odraz humanizacije izvrenja zatvorske kazne.
262
Goran Jovani
korekciji
osu
enih
, zarad
kasnije
uspe
ne
socijalne
reintegraci
je, nije u potpunosti naputena, ve da njenu realizaciju treba prilagoditi
realnim potrebama ciljne populacije.
Zakon o izvrenju krivinih sankcija (Slubeni glasnik RS, 85/05) daje
mogu
nost
da
se
obrazovne
aktivnosti
izvode
za
vreme
koje
osu
eni
provo
de u zatvoru, pa u lanu 110. odreuje da osueno lice ima pravo na osnovno
i srednje obrazovanje, koje se shodno optim propisima organizuje u zavodu.
Zavodi organizuju druge vidove obrazovanja osuenih. U lanu 111. navodi
se da upravnik moe osuenom odobriti vanredno kolovanje, ije trokove
snosi
osu
eni
,
dok
lan
112.
nala
da
se
iz
isprava
ste
enom
nivou
Struno osposobljavanje
Ukupno
nije predvieno predvieno je
67
7
74
90,5
9,5
37,0
95
13
108
88,0
12,0
54,0
18
18
100,0
9,0
180
20
200
90,0
10,0
100,0
263
Iz Tabele 1 moe se zapaziti da je u posmatranom uzorku najzastupljenija kategorija (54%) osuenih sa nekim oblikom srednjeg obrazovanja (etvorogodinje ili trogodinje), dok osueni bez ikakvog strunog
obrazovanja uestvuju sa 37%. Istovremeno, primeujemo da je za petinu
osuenih predvieno struno osposobljavanje to ne zadovoljava ni minimalne zahteve u pravcu osposobljavanja onih koji su bez kvalifikacija. Za
njih je edukacija predviena u svega 9,5% sluajeva.
Evidentno je da se u dovoljnoj meri ne izlazi u susret potrebama osuenih za sticanjem kvalifikacija, tako da 90% onih koji su u zatvor doli bez ikakve strune kvalifikacije, iz njega izlaze jednako neobrazovani.
Razlozi koji se navode kao opravdanje nisu dovoljno uverljivi. Relativno
kratak period izreene kazne zatvora moe, a i ne mora predstavljati prepreku za struno osposobljavanje.
Ne oekuje se da svaki osueni zavri trogodinju zanatsku ili etvorogodinju kolu. Oekuje se da ovladaju konkretnim, primenljivim znanjima u vidu zanata, za koja postoje razliiti oblici usavravanja putem
kurseva koji traju proseno oko jedan-dva meseca. Na taj nain osueni
stie znanja i vetine koje moe primeniti po izlasku na slobodu.
Ako se graanima na slobodi nude obuke za aranera cvea, prodavce mesa u marketima, servisere raunara, zavarivae, keramiare, tesare,
zidare, armirae, operatere na mainama za malterisanje i moleraj, prodavce, pomonike menadera za organizaciju dogaaja, konobare, pomonike
kuvara, pekare, poslastiare, magacionere, viljukariste, pomonike autoelektriara, recepcionere, negovatelje starih osoba, stolare i barmene, uz
kurseve raunara, nema racionalnog razloga da se takva ponuda ne primeni
i kod osuenih lica. Takvi kursevi traju od 18 do 70 dana, to daje mogunost da se i u zatvorskim uslovima osueni eudukuju za navedene delatnosti. U Tabeli 2 prikazaemo u kojoj meri je ova mogunost ispoljena.
Podaci iz Tabele 2 pokazuju da vremensko trajanje kazne zatvora nije
prepreka ukljuivanju osuenih u edukativni proces. Ukoliko prihvatimo
da petina osuenih sa osnovnom kolom ostaje van tih mogunosti zbog
kazne krae od tri meseca, ipak ostaje etiri petine onih koji bi realno mogli biti struno osposobljavani, a videli smo u Tabeli 1 da je samo za 10%
takvih predvieno ukljuivanje u neki od oblika obrazovanja.
Podizanje obrazovnog nivoa osuenih nije usmereno samo na sticanje
znanja i vetina, ve ima i druge pozitivne efekte. Kao to navodi Rajan
(Ryan, 1997), osnovni ciljevi su: podsticanje samoaktualizacije i samorea-
264
Goran Jovani
Broj
%
Broj
%
Broj
%
Broj
%
Broj
%
Broj
%
Broj
%
Broj
%
osnovna
kola
15
20,3
19
25,7
21
28,4
12
16,2
1
1,4
4
5,4
2
2,7
74
100,0
Struna sprema
srednje
vie i visoko Ukupno
obrazovanje obrazovanje
13
3
31
12,0
16,7
15,5
29
2
50
26,9
11,1
25,0
31
5
57
28,7
27,8
28,5
23
5
40
21,3
27,8
20,0
5
0
6
4,6
0
3,0
5
1
10
4,6
5,6
5,0
2
2
6
1,9
11,1
3,0
108
18
200
100,0
100,0
100,0
Obrazovanje za odreeno zanimanje nije dovoljan garant uspene resocijalizacije. U svetu se pored klasinih kolskih programa za obrazovanje odraslih, sve vie radi na pruanju praktinih profesionalnih znanja i
vetina, na razvoju ljudskih kvaliteta, socijalne kompetencije i slino.
Primer je i Faribaut Project (Minesota) koji se odvija u dva dela. U
prvom delu, radi se na upotpunjavanju njihovih ivotnih vetina pomou
asova i sadraja u uionici. Pored dopunjavanja znanja iz itanja, pisanja i
raunanja, osueni dobijaju instrukcije u pogledu aktuelnih problema, tehnika kritikog miljenja, adaptacije, vebaju zamenu agresivnih odgovora
tehnikama razgovora. Drugi deo namenjen je profesionalnoj obuci, gde se
nastoje zadovoljiti njihova interesovanja. Obuka ukljuuje i informisanje
o nainu traenja posla. Osuenima se nudi osposobljavanje za zanimanja farbara, izrade i popravke nametaja, majstora za razliite popravke u
zgradi, pisara i slino (Horn, Saunders, White, 2008).
Zalaganje za primenu obrazovanja u zatvorskim ustanovama moemo
traiti u proceni efektivnosti obrazovanja osuenih u smanjenju recidiviz-
265
266
Goran Jovani
doao u zatvor, njegova zavisnost od PAS, ne biva tretiran na zadovoljavajui nain. Potrebe za tretmanom u pravcu odvikavanja nisu primenjene
(sem fizike nedostupnosti PAS), to ostavlja nereenim problem rizika od
ponovnog uzimanja PAS po izlasku na slobodu. Podaci izloeni u Tabeli 3
upravo ukazuju na taj propust.
Tabela 3. Zavisnost od PAS i mere bezbednosti
Zloupotreba PAS
Nepoznato
Verifikovana zloupotreba
PAS
Naknadno uoena
zloupotreba PAS
Nije konstatovana
zloupotreba PAS
Ukupno
Broj
%
Broj
%
Broj
%
Broj
%
Broj
%
Mere Bezbednosti
ima MB
nema MB
1
24
16,7
12,4
5
25
83,3
12,9
0
5
0
2,6
0
140
0
72,2
6
194
100,0
97
Ukupno
25
12,5
30
15,0
5
2,5
140
70,0
200
100,0
Prema podacima iz Tabele 3, vidimo da se 15,5% osuenih sa verifikovanim i naknadno uoenim problemom zavisnosti od psihoaktivnih
supstanci nalazi na izvrenju kazne zatvora, a da im nije izreena mera
bezbednosti obaveznog leenja. Njihove potrebe za tretmanom znatno su
drugaije od ostalih osuenih, a primarni problem zavisnosti, naspram sekundarnog problema injenja krivinih dela, ostaje nereen. U tom kontekstu rizik od ponovnog uzimanja PAS po izlasku na slobodu moe se realno
oekivati, a kazna zatvora za njih predstavlja samo nuno odlaganje do
povratka na uobiajene obrasce ponaanja zavisnika, koji su i rezultirali
izricanjem zatvorske kazne.
Recidivizam osuenih lica
Nadovezujui se na prethodna razmatranja, sagledavajui ujedno celokupnost uslova koji karakterie izvrenje kazne zatvora svuda u svetu,
kao i kod nas, zapaa se visoka stopa recidivizma. Prema razliitim izvorima, generalna stopa recidivizma se kree oko 43% (Caldwell, 2010), pa
i do 80% ukoliko su pre zatvaranja prestupnici bili ukljueni u bande (Caudill, 2009).
267
Prema zvaninim podacima u SAD, recidivizam dostie 62,5% (Palermo, 2009), a u naoj zemlji, priblino 65% (Ministarstvo pravde, 2006).
Tvrdnja Martinsona ni jedan program ne funkcionie (Stanley,
2009), koja implicira visoke stope recidivizma, doivljena je kao veliki
udarac za korektivnu rehabilitaciju osuenih, pa se od tada istraivai trude da dokau da ipak to nije tako. Tokom tih napora prikupljeno je obilje
podataka o korektivnoj praksi u zatvorima. Znaajni rezultati su tako postignuti u oblasti principa rizika.
Princip rizika u sebi sadri dva bitna dela. Prvi deo govori da se svako
ponaanje moe predvideti, odnosno da faktori rizika imaju prediktivnu
funkciju. Drugi deo govori da se intenzivan tretman treba ograniiti samo
na visoko rizine prestupnike (Hanley, 2002). Rezultati istraivanja koje
iznosi ova autorka u svom doktoratu ukazuju na injenicu da visoko rizini prestupnici koji se ukljue u adekvatan tretman, kasnije se u znatno
manjem broju odluuju da poine krivino delo, odnosno znatno je manja
stopa recidivizma, nego kod onih koji nisu ukljueni u program.
Poseban problem u naim uslovima je nepostojanje kvalitetne klasifikacije recidivista, kao ni posebnih programa usmerenih na redukciju
recidivizma. Recidiviste je mogue zatei u svakoj zatvorskoj ustanovi,
kaznu izvravaju skupno, pomeani sa nerecidivistima, tako da o proceni
rizika za sada nema ni naznake, kao ni o primeni posebnih tretmana za
njih. Ostaje nam da konstatujemo njihov nivo prisutnosti u zatvorskoj populaciji, to emo i uiniti u narednim grafikonima (Grafikon 1, 2 i 3).
Grafikon 1. Prethodna osuivanost
49%
26%
25%
vie puta osuen
neosuivan
268
Goran Jovani
20%
penalni povrat
prvo zatvaranje
Grafikon 2 prikazuje da petina osuenih ima iskustvo boravka u zatvoru, koje ih nije spreilo da ponovo uine krivino delo i budu osueni
na zatvorsku kaznu. Nepreduzimanje posebnih mera tretmana prema ovoj
kategoriji smanjuje oekivanja da e po izlasku ostati u domenu zakonitog
ponaanja. Poveana drutvena opasnost i time povean rizik ove kategorije, svakako nalau promenu u celokupnom tretmanu, ali i nastavak brige
po izlasku na slobodu.
Umanjenje procenta recidivizma kod kategorije penalnih recidivista
u odnosu na legalne recidiviste samo je privid, jer se za vreme njihovog
boravka u zatvoru esto vode i novi krivini postupci za novootkrivena
krivina dela za koja se ranije nije znalo. Ukljuivanje i ove injenice u
raspravu ima vieznaan karakter. Zakonodavac postavlja jedan od uzusa
269
85%
15%
vodi se
ne vodi se
270
Goran Jovani
271
4%
6%
14%
odbija posao
nesposoban za rad
nemogunost upoljavanja
radno angaovan
Podaci prikazani na Grafikonu 4 govore da je tri etvrtine osuenih radno angaovano. etvrtina osuenih je iskljuena iz takvog oblika tretmana
to zbog linog odbijanja, to zbog subjektivne (starosti, bolesti, posebnih
potreba) ili objektivne nemogunosti (nedostatka ponude poslova).
injenica da je osueno lice ukljueno u proces rada ne znai automatski da je taj posao odraz njegovih potreba, interesovanja, iskustva
i mogunosti, pa se efektivnost tog i takvog rada odraava na zalaganje
osuenog.
Grafikon 5. Zalaganje na radu osuenih
76%
4%
6%
14%
odbija posao
nesposoban za rad
nemogunost upoljavanja
radno angaovan
272
Goran Jovani
Rekategorizacija
Nije kategorizovan
Rekategorizovan u nizu kategoriju
Nije rekategorizovan
Rekategorizovan u povoljniju kategoriju
Ukupno
Broj
1
9
99
91
200
%
0,5
4,5
49,5
45,5
100,0
273
van osueni. Takvi sluajevi se deavaju usled dugotrajnih krivinih postupaka, sporog izricanja prvostepene presude i ekanja na njenu pravosnanost, odnosno reavanja albenog postupka koji okonava taj proces. Sve
vreme osueni moe biti smeten u pritvor, a izuzetno, nakon prvostepene
presude i po svojoj molbi, u kazneno-popravni zavod. Izreena pravosnana sudska odluka o duini kazne zatvora apsorbuje i vreme provedeno u
pritvoru, ostavljajui kratak rok do izlaska na slobodu osuenog. Usled
takve situacije, primarna kategorizacija u samoj penalnoj ustanovi nema
opravdanja, ali osueni ima pravo da podnosi molbe za uslovni otpust.
Tada penalna ustanova mora da napie izvetaj sudu o osuenom i ako tom
licu nije odreen program postupanja.
Dodela uslovnog otpusta
Izreena kazna zatvora i primenjeni tretman u pravcu korekcije osuenog za vreme njenog trajanja zavravaju se izlaskom osuenog na slobodu. Taj izlazak moe biti omeen datumom celokupnog isteka kazne, bez
ikakvog skraenja, a s druge strane, razliiti pravni instituti mogu uticati
da to vreme bude delimino skraeno u odnosu na prvobitnu pravosnanu
presudu. Jedan od takvih instituta je i uslovni otpust. Osnovna zamisao
zakonodavca je bila da motivie osuenog u pravcu promene svog ponaanja koje vie nee biti u sukobu sa zakonom, a kao vreme provere ima na
raspolaganju izvestan fond vremena koje e provesti pod kaznom, ali van
zatvora, na slobodi.
Neemo se detaljnije uputati u sve okolnosti vezane za formalne aspekte mogunosti dodele uslovnog otpusta i njegovog opoziva, ve emo
samo konstatovati da postoji izraena zainteresovanost osuenih da ostvare tu mogunost. U tom kontekstu sagledaemo u kojoj meri je dodeljivan
uslovni otpust osuenima, kao izraz poverenja u njihov napredak i pozitivne promene.
Podaci sa Grafikona 6 pokazuju da je manje od treine (29%) osuenih
koji su podneli molbu za dodelu uslovnog otpust na kraju i dobilo uslovni
otpust. Razlog za takvu, relativno skromnu primenu uslovnog otpusta ne
lei u injenici da je penalna ustanova dala negativno miljenje o osuenom, jer se iz Tabele 5 moe videti da je pozitivan predlog iz ustanova dat
u 43% sluajeva u smislu da se oekuje uspena reintegracija.
274
Goran Jovani
29%
odbijena molba
uvaena molba
Izvetaj ustanove
Nema dovoljno podataka o osuenom
Nerealizovan program postupanja
Resocijalizacija u toku
Oekuje se uspena reintegracija
Broj
1
54
59
86
%
0,5
27,0
29,5
43,0
Stav ustanove, izraen u konstataciji da je nerealizovan program postupanja ili da je njegova realizacija jo u toku (ali da nije okonana), uz
jedan sluaj gde nema dovoljno podataka o osuenom, jer nije ni kategorizovan, ini ukupno 57% sluajeva za koje penalne ustanove nisu smatrale
da je postignuta pozitivna promena i da e po izlasku na uslovnu slobodu
osueni ostati u okvirima dozvoljenog ponaanja.
Sud je na takve konstatacije odgovorio jo manjim poverenjem i u
izvetaj ustanove i u samog osuenog (Grafikon 6). Pitanje koji razlozi
su uticali na takvo odluivanje po molbi i uz pozitivan izvetaj ustanove,
ostaje van mogunosti preciznog odgovora. Ono to je nepobitna injenica
je da se neusaglaenost stavova penalnih ustanova i sudova javlja u 25%
odluka. To su situacije kada ustanove kau da, a sudovi ne i obrnuto,
a povodom molbe osuenog da mu se dodeli uslovni otpust. Sam sistem
odluivanja je van domaaja penalnog sistema, uprkos injenici da se u
okviru tog sistema osueni nalazi ponekad i pre pravosnanosti presude,
pa sve do vremena proteka zatvorske kazne koja mu je izreena.
Ono na ta ustanove mogu uticati je objektivizacija procesa evaluacije toka i efekata tretmana za vreme izvrenja kazne zatvora. Ocene i
275
276
Goran Jovani
Danka M. Radulovi,
Leonora Mihailovi
Apstrakt
Sve je uestalija praksa da se u institucionalnom tretmanu osuenika primenjuje Dord Kelijeva (George Kelli) konstruktivistika psihoterapija, pa se
u ovom radu analiziraju osobenosti, prednosti i nedostaci njene forenzike primene. Iz konstruktivistike perspektive ljudi su aktivni procesori informacija, jer
kontinuirano istrauju okruenje i organizuju informacije o svetu i sebi samima u
sistem konstrukta, unosei tako red u dogaaje i pripisujui im znaenja. Polazei
od osnovne ideje konstruktivista da pojedinci ne formiraju statine ablone da bi
kroz njih filtrirali dogaaje, nego pre razvijaju dinamike konstrukte koji se kao
posledica novih iskustva menjaju, u radu je na bazi istraivanja i kvalitativne
analize linih konstrukata violentnih kriminalaca utvreno kako ovi osuenici
opaaju svet u kome ive, osobe koje sreu, zato ine krivina dela nasilja i zato
ponovljeno ostaju u kriminalu.
Ustanovljeno je da su hronini violentni kriminalci zarobljeni u zamku vlastitih konstrukata, te da se u njihovom nainu razmiljanja sreu tipine greke
koje se moraju korigovati da bi bilo kakva promena u ponaanju bila mogua.
Otuda je osnovni cilj konstruktivistikog tretmana da se obezbede preduslovi da se na osnovu uvida u logiku osuenika kroz terapiju neprilagoeni, neadekvatni konstrukti odgovorni za kriminalno ponaanje menjaju u sasvim drugaiji
pogled na svet koji bi omoguio trajnije naputanje antisocijalnih modela ponaanja.
Ocenjeno je se da je zbog jednostavnosti i razumljivosti ova forma terapije
podesna za primenu na zatvorenicima, pogotovu to se u njoj ne koriste nerazumljivi postupci i to forenziki klijenti imaju uvid u sva zbivanja tokom terapijskog procesa to ih ini motivisanijim. Ogranienja u primeni su vezana izmeu
ostalog za est problem nesposobnosti zatvorenika za introspekciju.
Kljune rei: konstruktivistika psihoterapija, zatvorenici, forenziki uslovi
278
UVOD
eorija linih konstrukata datira jo od sredine prolog veka, ali je
njena forenzika terapijska primena u zemljama sa razvijenom penalnom
praksom usledila, tek nakon tridesetak godina od pojavljivanja. U naoj
forenzikoj korektivnoj praksi ovaj psihoterapijski pristup je jedva u povoju, mada njegovi bazini postulati pruaju znatno vie nade u mogunost
efikasne rehabilitacije prestupnika u odnosu na neke druge oprobane terapijske metode (Radulovi, 1999).
Paradigma na kojoj se temelji konstruktivizam, iji je idejni tvorac
Dord Keli (1990), vezana je za filozofsko stanovite po kome su sva naa
aktuelna vienja sveta, dogaaja i ljudi oko nas u znatnoj meri subjektivno
obojena i podlona preispitivanju i menjanju. Premda su dogaaji u naem
okruenju realni, stvarni i daleko od toga da ih produkuje naa imaginacija,
mi ih ne moemo sagledati u svoj svojoj objektivnosti i neposredno onakvim
kakvi jesu, ve ih vidimo i doivljavamo kroz prizmu naih subjektivno konstruisanih razumevanja sveta. U nastojanju da razumeju neprekidan lanac
deavanja u okruenju i ivotu ljudi postepeno razvijaju ustrojen sistem konstrukata, uz pomo kojih pridaju znaenje dogaajima i ljudima, pa se na
tom temelju odluuju i kako da u realnosti postupaju. Keli postulira tezu da
svaki ovek, kao to to, uslovno reeno, ini naunik, pokuava da to bolje
razume svet oko sebe, da kontrolie sredinu u kojoj ivi, da pravi hipoteze,
predvia budue dogaaje i nadzire njihovo odvijanje. Osim toga, to je jo
tee, svaki pojedinac predvia i odnose izmeu ljudi. Ljudi su simbolino
reeno naunici, koji u ponaanju kao eksperimentu, proveravaju vlastite
hipoteze i predikcije. Neostvarivanje oekivanog ponaanja i pretpostavki,
po reima Kelija, ne samo da ne potvruje, nego invalidizira sistem konstrukata i moe dovesti do promena u konstruisanju, to je karika na kojoj se
zasniva psihoterapija. Ali naalost, pojedinac se moe usmeriti i na iskrivljavanje validacionih dokaza u korist vlastitog preferiranog predvianja, kada
dolazi do hostilnog traganja za dokazima validnosti svog sistema konstrukata. Zapravo, preinvestiranost u eksperimente u kojima se nastoje potvrditi
vlastite hipoteze jedan je od mehanizama koji dovodi do toga da prestupnici
postaju violentni ukoliko se injenice ne uklapaju u njihova predvianja.
A kako su konstrukti hijerarhijski organizovani, invalidizacija na
jednom nivou ima za posledicu, za pojedinca neprihvatljiva tumaenja realnosti na drugom, nadreenom nivou zbog ega on violentnost vidi kao
jedini bihejvioralni izlaz.
279
280
281
282
283
284
285
odgovor na invalidaciju postaju nasilni u radu sa osumnjienima, svedocima i slino, te primenjuju tue, maltretiranje, iznuivanje priznanja.
Profil karakteristian za slot-retling nasilje identifikovan je i kod
kriminalaca koji principu slot-retlinga konstruiu sopstvene seksualne
uloge (npr. osciluju sa pola konstrukta moan, potentan, ka polu konstrukta impotentan, seksualno neuspean). Zato se ovim tipovima nasilja
mogu opisati sluajevi seksualnih serijskih ubica poput Andreja ikatila
(Winter, 1993, prema: Horley, 2003).
Opisana strategija konstruisanja se identifikuje i kod rtava zlostavljanja, koje nakon pretrpljenog nasilja i same kreu u zaarani krug zlostavljaja drugih (Widom, 1989, prema Horley, 2003).
Nasilje u funkciji navodnog osloboenja od krivice
Konstrukti koji tvore identitet osobe i koji su zasluni za odranje
itavog sistema konstrukata nazivaju se srni. Grupisanjem pojedinih
srnih konstrukata u autonomnu celinu prestupnik formira listu glavnih kriterijuma koji predstavljaju osnov za evaluaciju njegovog ponaanja.
Ovaj sklop kriterijuma naziva se srna uloga. Prestupnik tokom celog ivota nastoji da se ponaa konzistentno sopstvenim oekivanjima. Poto je
srna uloga kriminalca obino tipa ja sam opasna, mona, nasilna osoba,
on tei da se dosledno ponaa u skladu sa ovim subjektivno konstruisanim
standardom. Prema brojnim konstruktivistikim studijama, biti nasilnik je
deo srne uloge violentnih prestupnika (Pollock, Kear-Colwell, 1994,
prema Horley, 2003). Opaanje oiglednog odstupanja ponaanja prestupnika od sklopa srne uloge u konstruktivizmu je definisano kao krivica. Stoga, ukoliko nasilni kriminalac ija je srna uloga ja sam violentna
osoba, odustane od svog nasilnikog protivzakonitog ponaanja, neminovno je da iskusi krivicu. Prestupnik veruje da krivica jedino moe
biti otklonjena novim inom nasilja koji potvruje njegovu originalnu violentnu self-konstrukciju. Ova tendencija objanjava perzistentnu i neodoljivu potrebu hroninih violentnih prestupnika da iznova poini delikte
nasilja. Tako, svakim ponovljenim prestupom nasilnik, zapravo potvruje
sopstveni identitet.
Nasilje u funkciji navodnog izbegavanja stida
Svest pojedinca o nepodudaranju njegovog doivljaja ja kao nasilnika sa nainom na koji drugi konstruiu njegovu ulogu je ono to konstruk-
286
287
288
289
290
291
292
Pored navedenih smerova rekonstrukcije u okviru kojih se menjanju profesionalna svojstva konstrukata, konstruktivistika psihoterapija
ukljuuje i rekonstrukciju samog sadraja (znaenja) kojim je neki konstrukt ispunjen, koji su oznaeni pojmom sadrinskih svojstava konstrukata. Meutim, dok su formalna svojstva konstrukata univerzalna, sadraj konstrukata je ono to je krajnje idiosinkratino, te se ne mogu dati
opte preporuke o tome kako bi intervencija u svakom konkretnom sluaju
mogla da izgleda. Ipak, mogue je izdvojiti specifian set pitanja koji se
neizostavno koristi u svakoj konstruktivistikoj psihoterapijskoj proceduri, a koji moe biti od pomoi prilikom eksploracije sadraja konstruisanja
(Houston, 2003, prema: Horley, 2003). Meu njima su sledea pitanja: 1)
Kakvo je klijentovo razumevanje sopstvenog prestupnikog ponaanja i kakav smisao ono ima za njega (tj. kako prestupnici konstruiu svet, uopte i
kako konstruiu svoje ponaanje, te u kakvoj su vezi ova dva vida konstruisanja?); 2) Kako prestupnici konstruiu sebe i znaajne druge, ukljuujui
i njihove rtve? Da li je njihovo prestupniko ponaanje kompatibilno sa
njihovom srnom ulogom?; 3) Kako su uinjeni delikti i prestupnikovo
poimanje selfa povezani sa iskustvima iz detinjstva i drugim tekoama
u ivotu? Na koji nain su ta iskustva oblikovala njihovo konstruisanje
sveta i njihove uloge u njemu?; 4) Da li prestupnik vidi potrebu za promenom i da li veruje da je promena mogua (tj. da li postoji diskrepancija
izmeu konstruisanja njegovog sadanjeg selfa, prestupnikog selfa i
idealnog selfa?); Da li prestupnik vidi svoj idealni self kao ulogu koju je
mogue dostii?; 5) Koje su potencijalne prepreke za promenu, tj. naini
konstruisanja koji omoguavaju prestupniku da izbegne mogunost invalidacije kada uini prekraj?
ZAVRNI OSVRT
Konstruktivistika paradigma tumai maladaptabilno antisocijalno i
violentno ponaanje ljudi oslanjajui se na sliku oveka kao aktivnog procesora informacija o sebi i svetu, sposobnog da se menja u pozitivnom,
socijalno prihvatljivom smeru. Otuda je konstruktivistika terapija trasirala svoj put i u forenzikim uslovima. Ipak, njen puni doprinos u rehabilitaciji prestupnika u naim uslovima bie mogue valorizovati, tek kada
ovaj metod postane deo uobiajene prakse u okviru penalnih tretmana i to
nakon viedecenijske primene. Aktuelna pozicija konstruktivizma u svetu
293
afirmie ovaj vid terapije kao jo jednu ozbiljnu ansu za poboljanje loeg
uspeha u tretmanu penalne populacije, naroito hroninih recidivista.
Iz dosadanje primene konstruktivistikog tretmana na forenzikim
uzorcima u razvijenim zemljama jasno je da se u valorizaciji njegovog
doprinosa u podruju rehabilitacije prestupnika moraju sagledati uticaji
mnogih varijabli, a meu njima su nezaobilazne: okruenje, linost prestupnika, vrsta primenjene konstruktivistike terapijske tehnike, znanje i
vetine terapeuta, vrste poinjenih delikata od strane forenzikih klijenata,
naroito delikata nasilja i slino. Za sada je izvesno da je uinak ove forme
terapije bolji u optoj populaciji, nego kada se ona primenjuje na zatvorenicima, to je, uostalom sluaj i sa drugim psihoterapijskim pristupima.
U praksi je uoeno da se neretko konstruktivistiki tretman u zatvorskom
okruenju ukljuuje onda kada drugi vidovi terapija ne daju rezultate i to
samo u vidu kratkotrajne intervencije ili intervencije u stanjima krize, pa
su samim tim i njegovi efekti slabiji. Dugotrajna i opsena primena konstruktivistike terapije je pre izuzetak, nego pravilo. Takoe, personal koji
bi trebalo da sprovodi terapiju, uprkos visokom znanju u podruju konstruktivizma, esto ima malo ili nimalo iskustva u tretmanu kriminalnog
ponaanja, pa se individualna terapija sprovodi zanemarujui psiholoke
osobenosti propulacije kriminalaca. Nekada se uz to prestupnici ne ukljuuju dobrovoljno u terapijski proces, pa je njihova motivacija niskog nivoa. Istina, istraivanja konstruktivista govore da saznanje zatvorenika da
je duina njihovog boravka u zatvoru, izmeu ostalog uslovljena i psiholokim napretkom koji pokazuju, podie njihovu motivisanost za uee u
terapiji na prihvatljiv nivo. Ipak, ostaje problem nespremnosti forenzikih
klijenata da potpuno otvoreno govore o linim problemima pred drugim
zatvorenicima, zbog straha da e izvan terapijske grupe iznete informacije
biti iskoriene protiv njih, ali se sa ovom tekoom takoe, suoavaju i
drugi terapijski pristupi.
Zbog ogranienja u kretanju i kontaktima osuenika brojne konstruktivistike tehnike se teko sprovode u forenzikim uslovima, jer one
po pravilu zahtevaju eksperimentaciju npr. terapija uvrenih uloga
(Kelly, 1955; Winter, 1992, prema: Horley, 2003), te su efektivnije one
tehnike koje iziskuju samo misaoni eksperiment npr. kognitivno restruktuiranje (Horley, 2003) ili postepena senzitizacija (Cautela, 1966,
prema: Horley, 2003).
Uz sva navedena ogranienja, konstruktivistika psihoterapija izdvaja se kao posebno pogodna forma terapije u zatvorskim uslovima zbog
294
svoje jednostavnosti, razumljivosti, vremenske ekonominosti i kreativnosti, koja je ini lako prilagodljivom na razliita zatvorska okruenja.
Konstruktivizam omoguava da se problemu kriminaliteta prie na jedan
potpuno drugaiji, prestupnicima razumljiviji, ivotan nain, te da se tako
sloen fenomen protivzakonitog i nasilnog ponaanja sagleda kroz prizmu
zastoja pojedinca, pa i ireg drutva.
Dokaz da ova terapija ima sve vanije mesto u sistemu institucionalnog tretmana je i injenica da je razvijen itav repertoar konstruktivistikih terapijskih tehnika samo za potrebe tretmana i rehabilitacije nasilnih
prestupnika (Radulovi, 1999).
Meutim, da bi primena konstruktivizma u forenzikim uslovima
dala optimalne efekte, moraju se kritiki sagledati njegova potencijalna
ogranienja. Tako recimo, nekritina primena tzv. lakovernog pristupa,
u kome se od terapeuta zahteva bezuslovno prihvatanje klijentovih tvrdnji
kao da su istinite, moe biti krajnje neprimerena, ak i opasna u radu sa
okorelim kriminalcima. Takav pristup koji negira potrebu za utvrivanjem
verodostojnosti iskaza prestupnika moe se nai u poziciji teorijskog solipsizma i etikog relativizma/anarhizma (Keung Li, 1990). U tim okolnostima terapeut moe da kae neto o razlozima zbog kojih kriminalci
prave odreene izbore, kao i neto o znaenju tih izbora, ali on ostaje bez
operativnog kriterijuma za odreenje istine (nasuprot lai) i ,dobrote (nasuprot zla). Stoga je prilikom evaluacije ponaanja prestupnika
kao ravog ili dobrog, ili prilikom evaluacije njihovih iskaza kao istinitih
ili lanih, potrebno nai kriterijum izvan konstruktivistike paradigme.
Iako postoje brojne tehnike u njenoj forenzikoj primeni, konstruktivistikoj psihoterapiji mogu se uputiti i kritike vezane za tehnike probleme proizale iz nedostataka pojedinih konstruktivistikih tehnika. Tako
recimo grid, kao najpoznatija kvantitativna tehnika, jeste veoma ekonomian (brzo se zadaje i daje obilje podataka o ispitivanoj osobi), ali
je administracija podataka ponekad dugotrajna, podaci su subjektivni, pa
je teko napraviti njihovu generalizaciju. Pojedini autori istiu da se moraju postaviti ogranienja u primeni grida u radu sa opasnim, posebno
psihopatskim kriminalcima, budui da ova tehnika zahteva maksimalnu
fokusiranost, a panja ovih kategorija prestupnika esto nije na zavidnom
nivou (Norris, 1990). Sa druge strane, kvalitativne tehnike su za terapeuta
komfornije i detaljnije u podacima, ali je interpretacija podataka daleko
dugotrajnija. Budui da se terapijske tehnike gotovo nuno izvode u zatvorskim uslovima, to onemoguava uvebavanje korigovanog ponaanja
295
u prirodnom okruenju. Na taj nain primenjenim konstruktivistikim tehnikama, ba kao i kod ostalih forenzikih terapija nedostaje tzv. ekoloka
valjanost.
Poznato je da zatvorenici kao forenziki klijenti nisu nimalo laka,
ni jednostavna ciljna grupa za terapiju uopte, pa ni za konstruktivistiku
formu rada. Deo problema vezan je i za same uslove pod kojima sa njima
treba raditi. Osim to njihova motivisanost, esto nije intrinzika, mnogim
zatvorenicima nedostaje sposobnost za introspekciju, odnosno sposobnost
nadgledanja i praenja sopstvenih procesa konstruisanja (to se naziva
autorefleksivnost). I pored svega, u kontekstu motivacije forma terapije kakva je konstruktivizam uspeva da istrai razloge zbog kojih su ljudi
blokirani u upotrebi jedne strategije i da pronae alternativne strategije
konstruisanja. Takoe, iako je introspektivnost zatvorenika slaba, zajedniko za sve konstruktivistike tehnike je to to uspevaju da poboljaju
samoposmatranje ispitanika, strukturu i sadraj njihovih sopstvenih teorija
koje slue kao vodi za njihovu delatnost (Stojnov, 2003). Pozivanjem na
koncept oveka-naunika, zatvorenik kao forenziki subjekt, kao ni u
jednoj drugoj formi tretmana, pomera se u konstruktivistikoj terapiji ka
jednoj, prestupnitvu potpuno suprotnoj, drutveno poeljnoj poziciji aktivnog istraivaa. tavie, simbolino on preuzima ulogu naunika, ije
teorije dobijaju ulogu empirijskih podataka i to onih koje valja menjati u
pravcu optimalne socijalne integracije.
LITERATURA
Brennan, D. (1990). Deviancy as a quest for self. In P. Maitland, D. Brennan
(Eds.), Personal construct theory: Deviancy and social work (pp. 2445).
London, UK: London Probation Service and Centre for Personal Construct
Psychology.
Fransella, F. (1990). Opening talk to Conference on PCP deviancy and social
work. In P. Maitland, D. Brennan (Eds.), Personal construct theory: Deviancy and social work (pp.15). London, UK: London Probation Service and
Centre for Personal Construct Psychology.
Horley, J. (2003). Personal construct perspectives on forensic psychology. New
York, NY: Brunner-Routledge.
Kelly, D. (1990). A personal construct psychology perspective on deviance. In P.
Maitland (Eds.), Personal Construct Theory Deviancy and Social Work (pp.
5360). London: Inner London.
Kelly, G. (1955). The Psychology of Personal Constructs. New York: Norton.
296
Keung Li, C. (1990). Ethics, Politics and Paedophilia: The Relevance of George
Kelly. In P. Maitland, D. Brennan (Eds.), Personal construct theory: Deviancy and social work (pp. 6981). London, UK: London Probation Service
and Centre for Personal Construct Psychology.
McCoy, M. M. (1977). A reconstruction of emotion. In D. Bannister (Ed.), New
perspectives in personal construct theory (pp. 7184). London: Academic
Press.
Norris, M. (1990). Personal Construct Psychology and Deviancy, A Researchers
Perspective. . In P. Maitland, D. Brennan (Eds.), Personal construct theory:
Deviancy and social work (pp. 512). London, UK: London Probation Service and Centre for Personal Construct Psychology.
Radulovi, D. (1999). Mogunosti psihoterapijskog rada u institucionalnom tretmanu osuenih lica. U Z. Stevanovi (Ur.), Reforma sistema izvrenja krivinih sankcija u Jugoslaviji (str. 270286). Beograd: Udruenje penologa
Jugoslavije i Ministarstvo pravde Srbije.
Radulovi, D. (2006). Psihologija kriminala-psihopatija i prestupnitvo. Beograd: Institut za kiminoloka i socioloka istraivanja i Fakultet za specijalnu edukacju i rehabilitaciju.
Riches, D. (1986). The anthropology of violence. Oxford, UK: Blackwell.
Stojnov, D. (2003). Psihologija linih konstrukata uvod u teoriju i terapiju.
Beograd: Zepter Book World.
Winter, D. (1992). Personal construct psychology. In D. A. Winter (Ed.), Clinical practice: Theory, research and applications (pp. 195384). London:
Routledge.
Winter, D. A., Walker, B. M. (2005). Psychological disorder and reconstruction. In D. A. Winter, L. L. Viney (Eds.), Personal construct psychotherapy, advances in theory, practise and research (pp. 2134). London: Whurr
Publishers.
THE APPLICATION OF CONSTRUCTIVIST THERAPY
UNDER A FORENSIC SETTING
Abstract
Due to the fact that the application of George Kellys constructivist psychotherapy in the institutionalized treatment of inmates is becoming ever more common, in this work, the specifics, advantages and shortcomings of its forensic use is
analyzed. From the constructivist perspective, people are active information processors because they continuously take in their surroundings and organize information about the world and themselves in a construct system, thereby putting events
in order and assigning meaning to them. Starting from the basic constructivist idea
297
that individuals do not form static templates for filtering events, but rather develop dynamic constructs which change with new experiences, in this work, through
research and qualitative analysis of a violent criminals personal constructs, it is
concluded how inmates perceive the world in which they live and the people they
meet, why they perform violent criminal acts and why they repeatedly remain in
crime. It has been constituted that chronic violent criminals are imprisoned in
traps of their own constructs, and in order to make behavioral changes possible,
typical mistakes that can be found in their ways of thinking must be corrected.
The primary goal of a constructivist treatment is to, through therapy based
on insight of the inmates system of logic, provide the preconditions for inadequate constructs responsible for criminal behavior to change into a completely
different way to view the world, which would enable permanent letting go of
antisocial models of conduct.
It has been assessed that because of its simplicity and accessibility, this
form of therapy is suitable for inmates, especially considering that it is easily
understandable and forensic clients have an insight into what is happening in
the therapeutic process, which motivates them. Limitations in the application of
this theory are tied to, among other things, the frequent inability of inmates to be
introspective.
Key words: constructivist psychotherapy, inmates, forensic setting
Nenad Glumbi
Apstrakt
Aspergerov sindrom je poremeaj autistikog spektra koji je u oba vodea klasifikaciona sistema (SZO, 1992; DSM-IV-TR, 2000) ukljuen u kategoriju
pervazivnih poremeaja razvoja. Osobe sa Aspergerovim sindromom ispoljavaju
znaajne deficite u recipronim socijalnim interakcijama i sposobnosti komunikacije. Karakterie ih ogranien i suen repertoar interesovanja i aktivnosti, a kao
glavne klinike karakteristike navode se i egocentrizam, nedostatak empatije i
nesposobnost uspostavljanja odnosa sa drugim osobama.
Iako nema mnogo dokaza o bilo kakvoj znaajnijoj povezanosti izmeu Aspergerovog sindroma i kriminaliteta, brojne studije sluaja ukazuju na mogunost
da jedinstvene klinike karakteristike mogu da poveaju vulnerabilnost osoba sa
ovim sindromom u oblasti krenja zakonskih normi. Klinike karakteristike povezane sa krivinim delima su: abnormalna i repetitivna interesovanja i aktivnosti, nedostatak empatije, nesposobnost predvianja posledica vlastitih aktivnosti
i oteenje centralne koherencije. Neka istraivanja pokazuju da se kriminalitet
ovih osoba pre moe objasniti pridruenim psihijatrijskim oboljenjima, nego samim pervazivnim poremeajem razvoja.
Istraivake studije sprovedene u specijalnim forenzikim klinikama, ukazuju na poveanu uestalost podmetanja poara kod optuenih sa Aspergerovim
sindromom, dok su dela protiv polne slobode i druga dela nasilja u istoj ili ak u
manjoj meri zastupljena kod ovih osoba u odnosu na kontrolnu grupu osoba koje
su prole forenziku psihijatrijsku evaluaciju.
Preventivne programe treba bazirati na bihejvioralnim intervencijama, koje
ukljuuju ustanovljavanje jasnih pravila ponaanja, trening socijalnih vetina i
tretman komorbidnih poremeaja.
Kljune rei: Aspergerov sindrom, prestupnici, pervazivni poremeaji razvoja
300
Nenad Glumbi
DIJAGNOSTIKI KRITERIJUMI
ZA ASPERGEROV SINDROM
Prve opise poremeaja koji je danas poznat pod nazivom Aspergerov
sindrom nalazimo u radu ruskog neurologa Eve Suhareve, publikovanom
jo 1926. godine. ira nauna javnost bie upoznata sa detaljima ovog
rada posredstvom prevoda Sule Volf koji je publikovan sedamdeset godina
poto je originalni rad objavljen (Ssucharewa, Wolff, 1996). U meuvremenu, detalje navedene klinike slike strunoj javnosti je predstavio Hans
Asperger, etrdesetih godina prolog veka (Asperger, 1944). Na osnovu
njegovog opisa Lorna Ving (Wing, 1981) predloila je da se, osim esto
koriene sintagme autistini poremeaj, u svakodnevnu upotrebu uvode i
termin Aspergerov sindrom, predlaui, istovremeno i listu dijagnostikih
kriterijuma za ovaj poremeaj:
govor se razvija na vreme, stereotipan je, sa neobinim sadrajima
i pedantan,
neverbalna komunikacija je siromana; facijalna ekspresija je siromana, glas je monoton, a gestovi neadekvatni,
socijalne interakcije su bez reciprociteta i empatije,
ove osobe ispoljavaju otpor na promene,
nespretne su i imaju neobian stav tela i
ispoljavaju ograniena i specifina interesovanja.
Proi e meutim vie od deset godina pre nego to Svetska zdravstvena organizacija i Amerika asocijacija psihijatara budu uvrstile Aspergerov sindrom u svoje zvanine klasifikacione sisteme (ICD-10, SZO,
1992; DSM-IV, APA, 1994).
Iako su, kao to emo videti, prvi izvetaji o krivinim delima koja su
poinile osobe sa Aspergerovim sindromom publikovani jo osamdesetih
godina 20. veka, dijagnoza je bazirana na arbitrarno izabranim kriterijumima, najee Gilberga i Gilberga (Gillberg, Gillberg, 1989). To praktino
znai da su sve do pre dvadesetak godine osobe sa Aspergerovim sindromom bile neprepoznate u krivino-pravnom sistemu.
301
A. Nema znakova kanjenja u ekspresivnom i receptivnom govoru ili kognitivnom razvoju. Za postavljanje dijagnoze potrebno je da se prve rei jave pre
druge godine, a da se komunikativne fraze koriste do tree godine. Vetine samoposluivanja, adaptivno ponaanje i interesovanje za sredinu tokom prve tri
godine moraju biti u nivou normalnog intelektualnog razvoja. Motorna nespretnost je uobiajena, ali nije neophodna dijagnostika karakteristika. Izolovane,
specijalne vetine povezane su sa abnormalnim preokupacijama, ali nisu neophodne za dijagnozu.
B. kvalitativna oteenja recipronih C. ogranieni, repetitivni i stereotipni
socijalnih interakcija (2 od 4)
obrasci ponaanja, interesovanja i aktivnosti (1 od 4)
1. Nesposobnost da se kontakt pogle- 1. Preokupacija stereotipnim i restrikdom, facijalna ekspresija, poloaj tela i tivnim obrascem interesovanja koji
gestovi na prikladan nain iskoriste za je abnormalan u sadraju i fokusu; ili
regulisanje socijalnih interakcija.
jedno ili vie interesovanja koji su abnormalni u intenzitetu i ograniene su
2. Nesposobnost uspostavljanja odnosa
prirode, ali nisu abnormalni u sadraju
sa vrnjacima koji bi ukljuivali uzajaili fokusu.
mnu razmenu interesovanja, aktivnosti
i emocija.
2. Oevidno kompulziva privrenost
specifinim, nefunkcionalnim rutinama
3. Nedostatak spontanog uea u raili ritualima.
dosti, interesovanjima ili postignuima
drugih ljudi.
3. Stereotipni i repetitivni motorni manirizmi koji mogu da ukljuuju samo
4. Nedostatak socioemocionalnog reruke i prste (lepranje, uvrtanje) ili pak
ciprociteta koji se ispoljava poremesloene pokrete celog tela.
enom ili devijantom reakcijom na
emocije drugih ljudi; pomanjkanjem 4. Preokupacija delovima objekata ili
sposobnosti da se ponaanje modulie nefunkcionalnim elementima igraaka
u skladu sa socijalnim kontekstom i lo- (kao to su miris, tekstura ili zvuk i viom integracijom socijalnog, emocio- bracije koje proizvode).
nalnog i komunikativnog ponaanja.
D. Poremeaj se ne moe pripisati drugim varijetetima pervazivnih poremeaja
razvoja, shizofreniji, shizotipalnom poremeaju, opsesivno-kompulzivnom poremeaju, anankastinom poremeaju linosti i poremeaju vezivanja u detinjstvu.
Dijagnostiki kriterijumi za Aspergerov sindrom, prezentovani u Tabeli 1, gotovo su identini onima koje opisuje Amerika asocijacija psihijatara u revidiranoj verziji svog prirunika (APA, DSM-IV-TR, 2000).
Kliniari koji primenjuju jedan od navedenih dijagnostikih sistema sa
302
Nenad Glumbi
303
koji je ubio svog estomesenog brata sa sedamnaest uboda noem, odsekavi mu pri tom levu aku, a zatim se sam prijavio policiji. Uporedo sa
novinskim lancima, povremeno su se i u ozbiljnim naunim asopisima
pojavljivali slini opisi, uglavnom u formi kazuistike.
Godinama su u naunoj literaturi, koja se bavi prestupnikim ponaanjem osoba sa Aspergerovim sindromom, opisivane samo studije sluaja,
da bi se tek u poslednje vreme pojavile i prve studije prevalencije. U jednom od prvih istraivanja tog tipa ispitano je 2.500 pacijenata koji su leeni u jedinici intenzivne psihijatrijske nege u Rimu. Aspergerov sindrom je
dijagnostikovan kod petorice mukaraca koji su u isto vreme imali i istoriju nasilnikog ponaanja (Raja, Azzoni, 2001). Ovakav uzorak ne moe se
smatrati reprezentativnim, budui da je nasilniko ponaanje i inae jedan
od najznaajnijih faktora za prijem u navedenu ustanovu. U drugoj, populacionoj studiji, nije naena razlika u odnosu na uestalost prestupnikog
ponaanja izmeu osoba sa Aspergerovim sindromom i ispitanika iz opte
populacije (Woodbury-Smith et al., 2006). Dobijeni podaci zasnovani su
na samoizvetaju, iako postoji sumnja da je ovakva tehnika ispitivanja neprikladna za osobe sa visokofunkcionalnim autizmom. Osim toga, veliki
broj ispitanika odbio je da uestvuje u istraivanju to znatno umanjuje
mogunost izvoenja optijih zakljuaka.
Osim navedenih izuzetaka, studije prevalencije obino su ograniene
na specijalizovane forenzike klinike, pa samim tim i na veoma selekcionisane uzorke. Na dobijene podatke svakako utie i raznolikost kriterijuma
za dijagnostikovanje pojedinih pervazivnih poremeaja. Tek se u poslednjih desetak godina iskristalisao spisak klinikih simptoma neophodan za
postavljanje dijagnoze poremeaja autistikog spektra. U poslednjoj deceniji prolog veka jo uvek je bilo mogue da se odreeni skup klinikih
manifestacija dovede u vezu sa Aspergerovim sindromom, samo na osnovu odluke da li e se primenjivati rigorozniji ili liberalniji dijagnostiki
kriterijumi. Oprezniji autori su jo tada paralelno koristili obe dijagnostike sheme.
Tako je, procenom celokupne muke populacije u specijalnoj bolnici
Brodmur, utvrena prevalencija od 1,5%, a po manje strogim kriterijumima od 2,3%, osoba sa Aspergerovim sindromom (Cragg, Shah, 1994).
Imajui u vidu da je u to vreme oekivana prevalencija poremeaja autistikog spektra u optoj populaciji bila 0,36% (Ehlers, Gillberg, 1993),
lako se moe zakljuiti da je prevalencija osoba sa Aspergerovim sindromom u specijalnim psihijatrijskim bolnicima znatno vea. Vano je nagla-
304
Nenad Glumbi
305
Nedavno sprovedenim istraivanjem u vedskoj obuhvaeni su ispitanici iz tri populacije: pacijenti specijalne psihijatrijske bolnice; ispitanici
koji su upueni na forenziko psihijatrijsko ispitivanje pre suenja zbog
tekih zloina i socijalno neprilagoeni ispitanici iz dve specijalne institucije za adolescente. Rezultati pokazuju da je prevalencija osoba sa Aspergerovim sindromom u forenzikim ustanovama oko 3%, te da u navedenim ustanovama ima jo najmanje 10% tienika sa atipinim autizmom
(Anckarsater, 2008). U ovom istraivanju naeno je da 88% ispitanika sa
Aspergerovim sindromom ima i neka komorbidna stanja: opsesivno-kompulzivni poremeaj, ADHD, il de la Turetov sindrom, disocijativni poremeaj, bipolarni poremeaj, anksiozni poremeaj, pedofiliju, poremeaje
navika i impulsa (piromaniju i patoloko kockanje) i drugo.
Analizom 17 publikacija koje se bave problematikom nasilnikog ponaanja osoba sa Aspergerovim sindromom ameriki autori nalaze da je
29,7% ovih osoba u trenutku kada je poinjeno krivino delo imalo jo
neki psihijatrijski poremeaj, dok je kod 54% ispitanika psihijatrijski komorbiditet vrlo verovatan (Newman, Ghaziuddin, 2008).
Palermo (2004) smatra da se agresija, udruena sa kriminalnim ponaanjem, kod osoba sa poremeajima autistikog spektra, pre moe pripisati
komorbidnim stanjima kao to su ADHD, bipolarni poremeaj i depresija, nego pervazivnom poremeaju. U velikom broju sluajeva, meutim,
razloge za izvrenje krivinog dela mogue je pronai u karakteristikama
klinike slike.
Na osnovu relativno retkih istraivanja teko je utvrditi da li je uopte
uestalost nasilnikog ponaanja kod osoba sa Aspergerovim sindromom
vea nego u optoj populaciji. Navedene studije uglavnom su realizovane u forenzikim klinikama to bitno smanjuje mogunost generalizacije
dobijenih nalaza. Jedno od retkih istraivanja kojim su obuhvaene sve
slube koje bi mogle da budu u kontaktu sa osobama sa Aspergerovim
sindromom, od forenzikih do servisa koji deluju pri lokalnoj zajednici,
realizovano je u geografskom regionu Junog Velsa u kome ivi 1,2 miliona stanovnika. Detektovano je 126 osoba sa Aspergerovim sindromom,
pri emu su 33 osobe ispoljavale prestupniko ponaanje koje bi ih moglo
dovesti u vezu sa krivino-pravnim sistemom. Svi su bili mukarci, starosti izmeu 18. i 61. godine. U trenutku istraivanja desetoro je ivelo nezavisno, devetoro u forenzikom setingu, trojica su bila u zatvoru, osmorica
u instituciji za mentalno zdravlje, dvojica u posebnoj ustanovi za autizam,
a jedan je iveo u ustanovi za osobe sa intelektualnom ometenou. I u
306
Nenad Glumbi
307
308
Nenad Glumbi
stanice to je dovodilo do interferencije signala. Na seriju protestnih pisama koje je uputio konkurentskoj radio stanici kao odgovor je dobio blagoslov urednika stanice. Problem je reio tako to je upalio radio stanicu koja
mu je ometala signal, zatim se pohvalio kako je uspeno reio problem,
izrazivi uenje to su istrani organi zainteresovani za ovaj sluaj.
Ovaj poslednji sluaj se delimino moe objasniti i nedostatkom centralne koherencije. Pojam centralne koherencije uvela je Uta Frit (Frith,
1989) opisujui ga kao proces prirodne tendencije ljudi da svoje sagledavanje sveta konstruiu kao bogatu, ali jedinstvenu tapiseriju ivotnih iskustava. Na perceptivnom planu, nedostatak centralne koherencije obino se
ispoljava opsesivnim interesovanjem za nebitne i nefunkcionalne delove
objekata kao to su boja, miris ili vibracija (Glumbi, 2009). Na isti nain,
osobe sa deficitom centralne koherencije parcijalno obrauju informacije
vezane za etika naela i zakonske norme. Stoga, one mogu biti ukljuene
u kriminalne aktivnosti, zbog ekscesivne preokupiranosti visoko fokusiranim unutranjim interesovanjima, uz ignorisanje socijalnih konsekvenci,
ukljuujui i zakonske sankcije.
Osobe sa Aspergerovim sindromom teko mogu da razumeju kauzalne relacije, pa su neka krivina dela vezana za neuspene osvetnike akcije. Tako je Mari (Murrie et al., 2004) opisao mladia sa Aspergerovim sindromom ije je detinjstvo obeleilo opsesivno interesovanje za ribe, ptice
i drevne zamkove, kao i beskrajno dug ritual ishrane. Deca u koli su ga
neprestano zadirkivala, a njihove uvrede je teko podnosio i dugo pamtio,
govorei o tome kako su ga prskali pitoljem na vodu godinama poto se
to dogodilo. Ideja za osvetu sinula mu je kada je video reportau o poaru.
Odluio je da i sam podmetne poar i tako im se osveti. Zatim je zapalio
kuu potpuno nepoznatih ljudi koji nemaju nikave veze sa decom koja
su ga nekada proganjala. Na uenje inspektora koji je sprovodio istragu
ispriao je da se osveta sastoji u tome to upaljena kua ima slinosti sa
kuom u kojoj su nekada stanovali deaci iz njegove kole.
Socijalna naivnost i nedostatak empatije jasno se mogu uoiti i kod
poinilaca krivinih dela protiv polne slobode. Empatija ima kognitivnu i
afektivnu komponentu (Blair, 2008). Dok je kod klasinih psihopata najee oteena afektivna komponenta, usled ega ove osobe ne saoseaju
sa svojim rtvama, kod osoba sa Aspergerovim sindromom ustanovljen je
izrazit deficit u kognitivnoj komponenti empatije tzv. teoriji uma. Teorija
uma je sposobnost pripisivanja mentalnih stanja kao to su emocije, elje,
verovanja i namere, sebi i drugima (Charman, Campbell, Edwards, 1998).
309
310
Nenad Glumbi
311
312
Nenad Glumbi
S obzirom na to da im je afekat povran, a ponaanje krajnje egocentrino, moemo se zapitati da li je samo re o psihopatiji zaodenutoj u ruho
jo uvek enigmatinog poremeaja. Neke razlike ipak postoje: pacijetni
sa Aspergerovim sindromom nisu manipulativni, niti povrno armantni,
a njihov ivotni stil se ne zasniva na konstantnom eksploatisanju drugih
ljudi. Njihovo nepoznavanje socijalnih relacija liava ih manipulativnosti
i pozicionira na suprotan kraj kontinuuma predator-rtva u odnosu na psihopate. To se moe videti i iz injenice da po pravilu krivino delo odmah
priznaju.
Za razliku od drugih sluajeva upuenih na psihijatrijsku procenu,
kod osoba sa Aspergerovim sindromom obino nema predistorije vrenja
krivinih dela ili zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, a krivina dela obino ine danju (OBrien, 2002). Osim toga, prvo krivino delo ove osobe u
proseku poine dosta kasno, posle 25. godine (Allen et al., 2008).
Ovi autori navode i niz socijalnih inilaca koji imaju svoju ulogu u
nastanku prestupnikog ponaanja, a to su: socijalno odbacivanje, seksualno odbacivanje, konflikti u porodici i buling. Odista, treba imati u vidu da
u dinamici vrenja krivinih dela osobenosti klinike slike predstavljaju,
svakako znaajan, ali ne i jedini inilac koji doprinosi njihovoj pojavi.
Deca sa Aspergerovim sindromom su tokom kolovanja esto izloena vrnjakom nasilju. U gotovo svim studijama sluaja navedenim u
ovom poglavlju opisani su razliiti oblici viktimizacije u kolskom periodu. Tantam (2000) navodi da je ulogu rtve u vrnjakom nasilju imalo
64% dece sa Aspergerovim sindromom. Njihovo neprikladno i esto teatralno reagovanje na zadirkivanje i druge oblike vrnjakog nasilja ini ih
jo podlonijima viktimizaciji. Kao ilustraciju navodimo primer dvadesetogodinjeg mladia sa Aspergerovim sindromom koji je u nedavnom
razgovoru sa autorom ovog rada izneo svoja zapaanja o nekorektnom
ponaanju svojih drugova na maturskom ispitu:
Moji drugovi su nesposobno i nezahvalni! Ja sam koren njima. Spremio sam etiri pukice, a onda oni svi znaju i jo kau da nisam dobro
napisao. Bez mene oni ne bi znali ni ta je TV. To je metafora. A ja sam
popio i dva lava. To je bio drugi dan dokaza da su nesposobni i nezahvalni.
Tog dana, na utorak, neki trai da mu otac pomogne, a ja kaem ekaj, a
on misli da sam ja odbio pomo koju je traio. Ja lepo smatram da je on
nesposoban i nezahvalan. U Evropi ima 5% nesposobnih i nezahvalnih, u
svetu 1%, a kod nas 20%. Ja sam bolji od njih, jer sam na sve spreman.
313
314
Nenad Glumbi
315
hladan, bezoseajan poinilac krivinog dela, njegovo ponaanje predstavlja oteavajui faktor u donoenju odluke o eventualnoj krivici. Sudijama
je svakako teko objasniti da postoje osobe koje nisu psihotine, a koje
ipak ne mogu da zauzmu perspektivu druge osobe u procesu zakljuivanja,
niti mogu da razumeju tua mentalna stanja, pa samim tim ni posledice
izvrenog krivinog dela.
U ovakvoj situaciji neminovno se postavljaju pitanja: Da li osobe sa
Aspergerovim sindromom uopte mogu da prate suenje, da li mogu da se
izjanjavaju o krivici i da li su krivino odgovorne? Posebni kriterijumi
na osnovu kojih se utvruje sposobnost okrivljenog da uestvuje u suenju
pojavili su se u zakonskim aktima Engleske i Velsa u 19. veku. Okrivljeni
se smatra nesposobnim da prati suenje ako ne moe da razume prirodu i
objekat postupka ili posledice suenja i ako ne moe da se konsultuje sa
svojim advokatom (Barry-Walsh, Mullen, 2003). U Americi se utvruju
dva oblika kompetencije kognitivni kapacitet da se razumeju relevantni
pravni koncepti i procedure i voljni element, tj. sposobnost da se na sudu
koriste informacije kako bi se poboljala vlastita pozicija (Miller, 1994).
Krivina odgovornost se obino zasniva na kombinaciji dva pravna
aspekta actus reus i mens rea. Mens rea je mentalno stanje ili svrha izvrenja dela, dok je actus reus fiziki aspekt izvrenog dela. Ovi elementi
ukljuuju dva razliita aspekta: kognitivni i voljni. Kognitivni aspekt podrazumeva razumevanje razlike izmeu dobrog i loeg, te razumevanje
znaenje izvrenog dela. Voljni aspekt se odnosi na kompulzivno ponaanje i regulisanje vlastitih impulsa, kao i na prilagoavanje ponaanja datoj
situaciji.
U forenzikoj proceni eksperti pokuavaju da ustanove razliku izmeu percepcija i verovanja koje spadaju u oblast deluzija ili, ire posmatrano, psihotinog reagovanja, i onih verovanja koja su izraz karakterolokih
osobenosti, pa su samim tim pod voljnom kontrolom. Smatra se da je ovakva dihotomizacija sasvim neprikladna za osobe sa Aspergerovim sindromom (Murrie et al., 2004). Prema ovim autorima, nedovoljno razumevanje
interpersonalnih odnosa moe da izmeni nae zakljuivanje o posledicama
preduzetih akcija, na slian nain kako se to deava kod duevno obolelih
osoba. U pravnom sistemu deficiti inherentni Aspergerovom sindromu pre
e se interpretirati kao perceptualne i interpersonalne distorzije karakteristine za poremeaj linosti, nego kao psihotine manifestacije.
U velikom broju sluajeva poinioci krivinih dela se i ne upuuju na
forenziko-psihijatrijsku procenu. Od 214 osoba koje su u petogodinjem
316
Nenad Glumbi
periodu podmetale poare jedna petina nije upuena ak ni na jednoasovni psihijatrijski pregled (Enayati et al., 2008). Ovaj podatak je posebno
znaajan zbog injenice da u ovoj populaciji ima nesrazmerno mnogo osoba sa Aspergerovim sindromom. Istraivanje sprovedeno u Velikoj Britaniji pokazuje da je 78% okrivljenih sa Aspergerovim sindromom prolo
detaljnu psihijatrijsku procenu, dok je neto vie od jedne petine procenjivao ekspert za oblast pervazivnih poremeaja razvoja (Allen et al., 2008).
Na osnovu psihijatrijskog vetaenja u 89% sluajeva doneta je odluka da
je okrivljeni sposoban da se izjasni o krivici. Dobijeni podaci ne mogu se
generalizovati zbog injenice da odnos prema duevno obolelim osobama
u pravnom kontekstu varira od jedne do druge zemlje.
Tako je u vedskoj, u periodu od 2000. do 2006. godine, izvreno vie
od etiri hiljade detaljnih psihijatrijskih vetaenja zahvaljujui kojima je
kod 7% optuenih dijagnostikovan Aspergerov sindrom. Kada se posmatra
samo poduzorak osoba sa Aspergerovim sindromom u 68% sluajeva je
sudski vetak zakljuio da je re o tekom duevnom oboljenju, to je znatno vie od 48% optuenih sa navedenom dijagnozom u kontrolnoj grupi
(Kristiansson, Srman, 2008). vedska je inae jedina zemlja Evropske
unije u kojoj se uopte ne postavlja pitanje krivine odgovornosti unutar
pravnog sistema. U vedskoj je svaka osoba koja poini zloin krivino
odgovorna za uinjeno delo, bez obzira na mentalno stanje, ali ako ima
teko duevno oboljenje ne moe se osuditi na zatvorsku kaznu.
U literaturi su opisani sluajevi osoba sa Aspergerovim sindromom
koje su osuene na zatvorske kazne ili kojima je izreena mera obaveznog psihijatrijskog leenja u ustanovi zatvorenog tipa sa visokim nivoom
obezbeenja. Osoblje ovih ustanova obino smatra da se osobe sa Aspergerovim sindromom gotovo nikada ne prilagoavaju na nove okolnosti.
Izloene su poveanom riziku od eksploatacije i zlostavljana, a u izvesnim
sluajevima, mogu ugroziti i druge osuenike, odnosno tienike ustanove
u kojoj se nalaze (Myers, 2004).
U dve studije sluaja Piterson (Peterson, 2007) opisuje potekoe zatvorenika sa Aspergerovim sindromom u procesu prilagoavanja na reim ivota u penitensijarnoj ustanovi. Najvei problemi su proizilazili iz
njihovog opsesivnog sprovoenja ritualnih aktivnosti, agitiranosti koja je
izazvana uestalim socijalnim kontaktima i eksploatacije koju, zbog nedostatka teorije uma, nisu mogli da razumeju.
Boravak osobe sa Aspergerovim sindromom u zatvorskoj ili specijalnoj psihijatrijskoj ustanovi zavrna je etapa jednog procesa koji bi moda
317
mogao da ima i druge, povoljnije konsekvence, da su na vreme primenjeni odreeni preventivno-terapeutski programi. Ove programe mogue je sprovoditi, kako u svrhu primarne prevencije, tako i radi prevencije
recidivizma.
PREVENTIVNO-TERAPEUTSKE MERE
Iskustvo pokazuje da opsesivna interesovanja dece sa Aspergerovim
sindromom imaju tendenciju usloavanja i da ih zato treba preusmeravati od najranijeg detinjstva. Roditelje treba upozoriti da obeshrabruju sve
oblike ponaanja koji su kod dece jo prihvatljivi, ali koji e u adolescenciji i adultnom periodu biti tretirani kao ozbiljni prekraji socijalnih, a
nekada i zakonskih normi. U praksi se esto susreemo sa roditeljima dece
koja dodiruju druge ljude, penju im se na ramena ili im se unose u lice.
Roditelji dece sa Aspergerovim sindromom treba da znaju da ovakvi oblici
ponaanja nee spontano nestati i da e svojoj deci teko moi da objasne
zato je neki oblik ponaanja vie neprihvatljiv.
Primenjena bihejvioralna analiza i drugi bihejvioralni programi treba
da budu usmereni na regulaciju stereotipija, ali i na uenje socijalnih situacija. Poto je neposredno socijalno okruenje esto zastraujue u svetu
su razvijeni brojni programi uvebavanja socijalnih vetina u virtuelnom
okruenju, o emu je bilo rei i u naoj literaturi (Glumbi, orevi, Gruji). U praksi se, kako u svetu tako i u naoj zemlji, esto koriste socijalne prie kao pomono sredstvo za postavljanje jasnih socijalnih pravila
i bolje razumevanje socijalnih situacija. Medikamentozni tretman nema
znaajniji uticaj na socijalno neprihvatljivo ponaanje (Howlin, 2004),
iako ne moemo iskljuiti primenu medikamenata u kontroli komorbidnih
psihijatrijskih bolesti.
LITERATURA
Allen, D., Evans, C., Hider, A., Hawkins, S., Peckett, H., Morgan, H. (2008).
Offending behaviour in adults with Asperger syndrome. Journal of Autism
and Developmental Disorders, 38(4), 748758.
American Psychiatric Association. (1994). Diagnostic and statistical manual of
mental disorders (4th ed.). Washington, DC: Author.
American Psychiatric Association. (2000). Diagnostic and statistical manual of
mental disorders (4th ed., text revision). Washington, DC: Author.
318
Nenad Glumbi
Anckarsater, H., Nilsson, T. Saury, J. M., Rstam, M., Gillberg, C. (2008). Autism spectrum disorders in institutionalized subjects. Nordic Journal of Psychiatry, 62(2), 160167.
Asperger, H. (1944). Die Autistischen Psychopathen in Kindesalter. Archiv fur
Psychiatrie une Nervenkrankheiten. 117(1), 76136.
Baron-Cohen, S. (1988). An assessment of violence in a young man with
Aspergers. British Journal of Psychiatry, 29(3), 351360.
Barry-Walsh, J. B., Mullen, P. E. (2003). Forensic aspects of Aspergers syndrome. The Journal of Forensic Psychology and Psychiatry, 15(1), 112.
Berney, T. (2004). Asperger Syndrome from childhood into adulthood. Advances
in Psychiatric Treatment, 10(5), 341351.
Blair, R. J. (2008). Fine cuts of the empathy and the amygdale. Dissociable deficits in psychopathy and autism. Quarterly Journal of Experimental Psychology, 61(1), 157170.
Charman, T., Campbell, A., Edwards, L. (1998). Theory of mind performance in
children, adolescents and adults with a mental handicap. Cognitive Development, 13(3), 307322.
Murrie, D. C., Warren, J. I., Kristiansson, M., Dietz, P. E. (2002). Aspergers syndrome in forensic settings. International Journal of Forensic Mental Health,
1(1), 5970.
Debbaudt, D. (2002). Autism, advocates, and law enforcement professionals. Recognising and reducing risk situations for people with autism spectrum disorders. London: Jessica Kingsley.
Dressing, H., Salize, H. J., Gordon, H. (2007). Legal frameworks and key concepts regulating diversion and treatment of mentally disordered offenders in
European Union Member States. European Psychiatry, 22(7), 427432.
Ehlers, S., Gillberg, C. (1993). The epidemiology of Asperger syndrome. A total population study. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 34(8), 13271350.
Enayati, J., Grann, M., Lubbe, S., Fazel, S. (2008). Psychiatric morbidity in arsonists referred for forensic psychiatric assessment in Sweden. The Journal of
Forensic Psychiatry & Psychology, 19(2), 139147.
Everall, I. P., Lecouteur, A. (1990). Firesetting in an adolescent boy with
Aspergers syndrome. British Journal of Psychiatry, 157(2), 284287.
Frith, U. (1989). Autism: Explaining the enigma. Malden, MA: Blackwell.
Frith, U. (1991). Asperger and his syndrome. In U. Frith (Ed), Autism and Asperger syndrome (pp. 136). New York: Cambridge University Press.
Frith, U. (2004). Emmanuel Miller lecture: Confusions and controversies about Asperger syndrome. Journal of Child Psychology, Psychiatry and Allied
Disciplines, 45(4), 672686.
Ghaziuddin, M., Tsai, L., Ghaziuddin, N. (1991). Violence in Aspergers syndrome: A
critique. Journal of Autism and Developmental Disorders, 21(3), 349354.
319
320
Nenad Glumbi
321
Irma Deljki,
Marija Lui-ati
Apstrakt
Nasilje u porodici negativan je fenomen na koji nije imuna niti drava Bosna i Hercegovina, gdje uprkos postojanju zakonske regulative kojom se kanjava ova vrsta nasilja, ono predstavlja uestalu pojavu. Sveobuhvatna analiza parametara nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji. Meutim,
pojedina istraivanja iz ove oblasti i izvjetaji dravnih i nevladinih organizacija
ukazuju na fakte da su rtve nasilja najveem dijelom osobe enskog spola, da
se vrlo mali broj ena obraa za pomo u trenutku akutnog nasilja ili nakon to
su prvi put bile rtve, da su izreene kazne veoma blage, te da uprkos odredbama Zakona o zatiti od nasilja u porodici, rtve bivaju prisiljene da ive pod
istim krovom sa nasilnikom. Imajui u vidu ovako stanje, implicite se namee
potreba za veim stepenom zatite rtava nasilja u porodici primarno kroz krivino-pravni sistem, te kroz djelovanje socijalno-zdravstvenog sistema, agencija za
ravnopravnost spolova, odgojno-obrazovnih ustanova, nevladinih organizacija i
civilnog drutva. Stoga e ovaj rad pored pregleda i analize postojeih rjeenja
iz ove oblasti, pokuati ponuditi rjeenja kojim bi se ostvarila vea zatita rtava
nasilja u BiH, od trenutno postojee.
Kljune rijei: nasilje u porodici, rtve, zatita, Bosna i Hercegovina
UVOD
Posljednjih godina, Bosna i Hercegovina poduzela je mjere kako bi se
nasilje u porodici zakonski reguliralo, te uveli odgovarajui meunarodni
standardi koji tretiraju ovu oblast. Tako je zakonsko reguliranje nasilja u
Bosni i Hercegovini, najprije utemeljeno u samom Ustavu Bosne i Hercegovine, u ije odredbe su inkorporirane najvanije meunarodne konvencije, koje na taj nain imaju primat nad svim zakonima. Iako je Bosna i
Hercegovina potpisnica svih najvanijih konvencija kojima se osigurava
zatita meunarodno priznatih ljudskih prava i sloboda, kada je rije o
324
325
326
oblast zatite nasilja u porodici (nisu u svim kantonima uspostavljene sigurne kue za privremeni smjetaj rtava nasilja u porodici), nepostojanje
ustanova za izmjetanje nasilnih osoba; te nepostojanje fondova za privremenu pomo rtvi nasilja (Gender centar FBiH, 2007:1).
Nadalje, kada je rije o propisima o nainu provedbe zatitnih mjera
koje proizlaze iz Zakona o zatiti od nasilja u porodici, spomenut emo
Pravilnik Federalnog ministarstva unutranjih poslova Federacije BiH o
nainu provoenja zatitnih mjera koje su u nadlenosti policije (Slubene
novine FBiH, 60/06). Naime, ovim pravilnikom propisano je da nadlena
policijska uprava podnosi nadlenom opinskom sudu za prekraje zahtjev
za izricanje zatitne mjere i prijedlogom zatitne mjere. Policijski slubenik kojeg naelnik policijske uprave koja je zaprimila rjeenje prekrajnog
suda o izreenoj zatitnoj mjeri odredi kao odgovornog za pripremanje i
planiranje provedbe zatitnih mjera, duan je da sastavi Procjenu ugroenosti rtve i Plan provedbe mjere, a ovaj Plan na osnovu procjene ugroenosti rtve odobrava nadleni rukovoditelj policijske uprave koja provodi
zatitnu mjeru. Meutim, ovdje se opravdano postavlja pitanje odnosa kadrovskih kapaciteta policijskih slubi i kvalitetne provedbe zatitnih mjera. Naime, u Federaciji BiH, veliki broj policijskih uprava nema posebne
odjele ili slubenike koji rade iskljuivo na problemu nasilja u porodici.
Posebni odjeli i policijski slubenik koji je zaduen ili radi iskljuivo na
sluajevima na nasilja u porodici postoje samo na nivou kantonalnih ministarstava unutranjih poslova, u veini kantona u Bosni i Hercegovini.
Tako se policijski slubenik koji je zaduen za sluajeve nasilja u porodici
javlja i kao koordinator, ili analitiar rada, svih policijskih uprava u svom
kantonu. On se moe obavjetavati ili uputiti u odreeni sluaj, ali ne radi
na svakom konkretnom sluaju, niti nadzire rad svojih kolega po policijskim upravama (Adajli-Dedovi i sar., 2007:77). Takoer, dosadanja
iskustva pokazuju da policijski slubenici nisu uope ili dovoljno obueni
i educirani za rad u sluajevima nasilja u porodici, a posebno kada se radi
o postupanju sa rtvama i njihovoj zatiti. S druge strane, zbog nedostatka
finansijskih sredstava, za sluajeve nasilja u porodici, policija veoma rijetko ili nikako angauje strunjake razliitih profila. Stoga se ovdje opravdano postavlja pitanje: koliko su ustvari policijski slubenici kompetentni,
odnosno, struno sposobni i educirani da vre pripremanje, planiranje i
provedbu zatitnih mjera za rtve nasilja u porodici.
U kontekstu navedenog zakonodavnog okvira i njegove implementacije, poraavajui je podatak da su kazne za nasilje nad enama i djevoji-
327
cama uglavnom izuzetno blage, kojom prilikom se u najveem broju sluajeva izriu uslovne i novane kazne, dok se kazne zatvora izriu u rijetkim sluajevima, pri emu se po pravilu ne izriu maksimalno zaprijeene
kazne. Takoer, uprkos postojanju odredaba Zakona o zatiti od nasilja u
porodici, kojim su propisane zatitne mjere, i to: udaljenje iz stana, kue
ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraanja u stan, kuu ili
neki drugi stambeni prostor; zabrana pribliavanja rtvi nasilja; osiguranje
zatite osobe izloene nasilju; zabrana uznemiravanja ili uhoenja osobe
izloene nasilju; obaveza psihosocijalnog tretmana i obavezno lijeenje od
ovisnosti; rtve bivaju prisiljene da ive pod istim krovom sa nasilnikom.
Drugim rijeima, iako je zakonska regulativa koja tretira problem nasilja u porodici usvojena, njena implementacija u praksi je, ipak, drugaija.
Bosna i Hercegovina, naalost, nema institucionalizirane ustanove koje se
bave nasiljem u porodici i koje su spremne da prue pomo rtvama tog nasilja. Stoga se zatitom rtava nasilja u porodici uglavnom bave nevladine
organizacije koje rtve nasilja sklanjaju u sigurne kue, centri za socijalni
rad, koji su organizirani na teritorijalnom principu i postoje u svakoj opini, te ustanove koje rade na osnovu Zakona o socijalnoj i djeijoj zatiti.
Njihov djelokrug poslova uspostavljen je navedenim zakonima, finansiraju se iz budeta, ali finansijska sredstva kojima raspolau uglavnom su
nedovoljna za zadovoljavanje i pokrivanje osnovnih aktivnosti koje su im
u nadlenosti. Tako se u prevenciji nasilja u porodici i zatite rtava ove
vrste nasilja, nedostatak finansijskih sredstva javlja kao gorui problem.
Ovo je prema Izvjetaju Gender centra FBiH o provedbi Stratekog plana
za prevenciju nasilja u porodici za Federaciju BiH (20092010) za period
od 1. jula do 31. decembra 2009, posebno izraeno kod onih nevladinih organizacija u ijem sastavu djeluju sigurne kue (Gender centar Federacije
BiH, 2010). Stoga se kao vaan segment ovog izvjetaja navodi preporuka
vladama kantona da u okviru svojih mogunosti izdvoje i odreena sredstva za poboljanje poloaja rtava nasilja u porodici. Ipak, kako se navodi u pomenutom Izvjetaju, zabiljeeni su sporadini sluajevi saradnje u
vidu pruanja novane pomoi od vladinih institucija usmjerenih nekim od
nevladinih organizacija. Interesantan je i podatak da je nekolicina nevladinih organizacija, nakon izvrenih analiza utvrdila da entitetske, kantonalne
i opinske vlasti ne ispunjavaju svoju obavezu prema enama i djeci rtvama porodinog nasilja uprkos tome to su potpisali meunarodne ugovore
koji reguliu tu oblast (Vesta, 2010).
328
329
330
331
Za nivo Republike Srpske, Strategijom se propisuje kreiranje sistemskog modela zatite rtava nasilja u porodici prema oblastima i oblicima
zatite. Ovaj posebni cilj, svoju implementaciju trebao bi da ostvari poduzimanjem sljedeih aktivnosti: finansiranjem smjetaja za rtve nasilja
u porodici; izradom pregleda postojeih kapaciteta i resursa i potreba za
sklonitima u Republici Srpskoj; izradom pregleda postojeih kapaciteta i
resursa nevladinih organizacija koje djeluju u oblasti porodinog nasilja u
Republici Srpskoj; koordinaciju aktivnosti i lobiranje za stvaranje modela
odrivog funkcionisanja sklonita za rtve nasilja u porodici; izradu odrivog modela finansiranja prava i obaveza prema Zakonu o zatiti od nasilja
u porodici; dodjelu granta za privremeno finansiranje sigurnih kua. Strategija nadalje za Republiku Srpsku propisuje jaanje kapaciteta policije za
rad sa sluajevima nasilja u porodici; jaanje kapaciteta centara za socijalni rad za psihosocijalnu pomo rtvama nasilja u porodici i psihosocijalni
tretman poinilaca nasilja u porodici; jaanje kapaciteta zdravstvenih ustanova za tretman rtava nasilja u porodici.
Iz svega izloenog proizlazi da je Strategija za prevenciju i borbu
protiv nasilja u porodici za Bosnu i Hercegovinu sveobuhvatno pristupila
problemu zatite rtava nasilja u porodici na nivou Bosne i Hercegovine,
Federacije BiH i Republike Srpske. Meutim, treba istai da navedena
Strategija, izuzev aktivnosti u cilju utvrivanja zajednikih i specifinih
sadraja i metoda rada u vidu uspostavljanja modula za edukaciju slubenika/ca u dravnim tijelima i javnim ustanovama u Bosni i Hercegovini o
problemima nasilja u porodici, nije predvidjela aktivnosti s ciljem ostvarivanja vee zatite rtava nasilja u porodici za nivo Brko Distrikta kao
posebne administrativne jedinice u Bosni i Hercegovini. Stoga se opravdano postavlja pitanje zato Strategijom nije obuhvaeno podruje Brko
Distrikta, ne samo kada je rije o zatiti rtava nasilja u porodici, ve i poduzimanja drugih aktivnosti iz oblasti nasilja u porodici koje su propisane
ovim dravnim dokumentom.
SMJER AKTIVNOSTI S CILJEM POBOLJANJA ZATITE
RTAVA NASILJA U PORODICI U BOSNI I HERCEGOVINI
Nakon izvrenog pregleda postojeeg stanja na podruju zatite rtava
nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini, te analize rjeenja koje nudi Strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini,
332
333
334
ovih podataka ne moe se planirati i vriti niti prevencija, niti represija ove
pojave, a svakako ne i adekvatna zatita rtava nasilja u porodici.
Upravo iz navedenih razloga, sveobuhvatno i kontinuirano prikupljanje podataka o nasilju u porodici za cjelovitu teritoriju Bosne i Hercegovine, sa uspostavom jedinstvene baze podataka o rtvama nasilja i o nasilnim
osobama, direktno bi doprinjelo unapreenju zatite rtava nasilja u porodici, te preventivnom djelovanju na potencijalne nasilnike. Naime, potrebno je osigurati sistematsko prikupljanje statistikih podataka vezanih uz
problematiku nasilja u porodici, po spolu, tipu nasilja, odnosu poinitelja
prema rtvi i drugim parametrima, uz primjenu jedinstvene metodologije
i njihovo objavljivanje u statistikom godinjaku koji bi trebao biti dostupan svim institucijama involviranim u sprjeavanje nasilja u porodici i
zatiti rtava nasilja, ali i javnosti.
Korisno bi svakako bilo i prikupljati i objavljivati primjere dobre
prakse u sluajevima sprjeavanja nasilja u porodici, titei rtve nasilja
i krivino gonei poinitelje, ime e se direktno pridonositi jaanju senzibiliziranosti i odlunosti rtava i drugih lanova porodice u prekidanju
utnje o nasilju u porodici.
Pored navedenog, potrebno je izdavati i statistiki godinjak o nasilju
u porodici koji bi ukljuivao pravosudne i policijske statistike, statistike
centara za socijalni rad i statistiku o finansijskim izdvajanjima vezanim uz
nasilje u porodici na dravnoj, entitetskoj i kantonalnoj razini, te godinje
trokove zdravstvenog zbrinjavanja rtava nasilja. Nadalje, potrebno je
izraivati godinje izvjetaje o zdravstvenim i finansijskim posljedicama
nasilja u porodici, te o broju krivinih prijava podnesenih protiv poinitelja od strane medicinskih ustanova. Godinji izvjetaji o utroku sredstava
za zatitu od nasilja u porodici koji bi se dostavljali svim nositeljima mjera
zatite omoguili bi blagovremeno planiranje izdvajanja finansijskih sredstava za naredni period i uveliko rijeili trenutno prisutne finansijske probleme. Takoer, potrebno je pratiti provedbu zakona kojima se sankcionira
nasilje u porodici, i to izradom godinjih izvjetaja o provedbi tih zakona
od nadlenih ministarstava, drugih tijela dravne uprave i nevladinih organizacija, ukljuujui dostavljanje svih raspoloivih statistikih podataka.
Uspostava navedenih baza podataka i jedinstvenih evidencija bi dovela do objektivnih i pouzdanih podataka o stanju nasilja u porodici u Bosni
i Hercegovini, koji mogu posluiti kao osnov za planiranje i uspostavu hodogramskog modela preventivnih i represivnih aktivnosti, te unapreenja
poloaja rtve nasilja u porodici.
335
336
337
Radi uspostave sveobuhvatnije zatite rtava nasilja u porodici, miljenja smo da bi bilo neophodno unaprijediti rad sklonita i savjetovalita
za rtve nasilja u porodici, pristupiti izradi vodia za pomo rtvama, te
adresara ustanova, organizacija i ostalih institucija koje pruaju pomo,
podrku i zatitu rtvama nasilja u porodici, a koji bi trebali biti dostupni
u elektronskoj i u printanoj formi u centrima za socijalni rad, domovima
zdravlja, kolama, bolnicama, savjetovalitima i organizacijama civilnog
drutva koje se bave zatitom rtava nasilja u porodici. Takozvane after
care mjere, koje podrazumijevaju pruanje naknadne brige i potpore rtvama nasilja u porodici, potrebno je poboljati unaprjeenjem socijalnog
statusa rtava, programima zapoljavanja rtava nasilja, te osiguranjem
besplatne pravne pomoi.
Rad sklonita i savjetovalita u cilju unapreenja poloaja
rtava nasilja u porodici
Iako u BiH postoji odreen broj sklonita3 i savjetovalita4 koja pruaju pomo rtvama nasilja u porodici, njihov rad nije sistematski reguliran
i nadasve finansiran. Rad sklonita, odnosno sigurnih kua, u biti je jedina
aktivnost nevladinih organizacija koja je i zakonski prepoznata. Sigurna
kua namijenjena je privremenom zbrinjavanju ena i njihove djece rtava nasilja u porodici i predstavlja realizaciju prava rtve nasilja u porodici
na fiziku i psihiku sigurnost, odnosno, zatiti ivota, tjelesnog integriteta
i duevnog zdravlja i spreavanju daljeg nasilnikog ponaanja u porodici.
Meutim, s obzirom na to da se nalaze u nevladinom sektoru, veliki problem u praksi predstavlja finansiranje njihovog rada. Tako se u Izvjetaju o
provoenju stratekog plana za prevenciju nasilja u porodici za Federaciju
operateri u Bosni i Hercegovini, uspostavljen je i jedinstveni telefon 1265 kao jedan od
novih servisa za pruanje pomoi rtvama nasilja. Prema podacima udruenja (Fondacija lokalne demokracije Sarajevo, Medica Zenica, Vive ene Tuzla, ena BiH
Mostar i ene sa Une Biha) i opinskog Centra za socijalni rad Opine Jajce od dana
uspostave ovog telefona (poetak decembra 2008. godine do 31. decembra 2009. godine)
strune osobe su pruile pomo za 2.978 rtava nasilja u porodici. Veliku ulogu u funkcioniranju ovog telefona imaju nevladine organizacije ije osoblje prua strunu pomo
putem ovog servisa ukljuujui i osiguranje naknada za rad strunog osoblja
3
U BiH u cilju zatite rtava nasilja u porodici djeluje devet sigurnih kua.
4
U est opina na teritoriji FBiH: Gornji Vakuf, Klju, Cazin, Zenica, Zavidovii i
Jajce, postoje savjetovalita koja tretiraju problem porodice i porodinih odnosa, a na podruju Kantona Sarajevo organizirano je i Porodino savjetovalite kao javna ustanova
338
339
340
341
342
343
344
345
Vlada BiH. (2004). Izvjetaj Primjeni Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije ena u Bosni i Hercegovini. www.arsbih.gov.ba/files/cedaw_bosanska_verzija_26_10_2004.pdf, pristupljeno 15.6.2010.
Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH. Slubeni glasnik FBiH, 16/03.
Zakon o zatiti od nasilja u porodici. Slubeni glasnik FBiH, 22/05.
Zakon o zatiti od nasilja u porodici. Slubeni glasnik RS, 118/05.
IMPROVEMENT OF THE PROTECTION OF VICTIMS
OF DOMESTIC VIOLENCE IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
Abstract
Domestic violence is a negative phenomenon on which Bosnia and Herzegovina is not immune, and where despite the existence of legislation which governs this type of violence, it is a frequent occurrence. A comprehensive analysis
of the parameters of domestic violence in Bosnia and Herzegovina does not currently exist. However, some research in this area, government reports, and reports
of nongovernmental organizations, point to the fact that the victims of domestic
violence are mostly females, that there is very small number of women asking for
help in times of acute violence or after the first time that they have been victims,
that the sentences for violators are very mild, and that despite the provisions of
the Law on Protection from Domestic Violence, victims are forced to live under
the same roof with the offender. Bearing in mind this situation, there is a need for
greater degree of protection for victims of domestic violence, primarily through
the criminal-law system, as well as through the work of social-health system, the
Agency for Gender Equality, the educational institutions, NGOs and civil society.
Therefore, this paper beside review and analysis of existing solutions in this area,
is trying to offer solutions that would achieve greater protection for victims of
domestic violence in Bosnia and Herzegovina, than currently existing ones.
Key words: domestic violence, victims, protection, Bosnia and Herzegovina.