Abdulah Sidran

Dječja bolest: otac na službenom putu

Pozorišni komad u dva dijela sa epilogom i dvostrukim završetkom

Sarajevo, 1983.

LICA:

SABAHUDIN, 30 godina
SABAHUDIN, DINO, dječak
KERIM, njegov brat
OTAC (MAHMUT ZOLJ)
MAJKA (SENA ZOLJ)
DJED, otac Senin
FARUK, 30 godina, Senin brat, udbaš (službenik UDBE)
ANKICA
FAHRO, graničar, Senin brat
VLADO PETROVIĆ, komšija porodice ZOLJ
ŽIVKA PETROVIĆ, žena mu
NATAŠA PETROVIĆ, kći mu
JOŽA PETROVIĆ, sin Vlade i Živke Petrović
LJAHOV, doktor, Rus
LIDIJA LJAHOV, žena mu
MAŠENJKA LJAHOV, njihova kći
FRANJO KOPILE, 40 godina
ðURO PISAR, ĆORO, udbaš (službenik UDBE)
OSTOJA CEKIĆ, udbaš
HAMDO, berberin
POP
SEKRETAR OOSK Seninog preduzeća
KREŠIMIR KLARIĆ, psihijatar
STEVAN, član OOSK
PARTIJAC
PARTIJAŠICA
LEŠINAR I
LEŠINAR II
PREDSJEDNIK NARODNOG ODBORA
SEKRETARICA
I DAMA
II DAMA
III DAMA
DASKARA
BORA, pevač
MILICIONER
OMLADINKA
BANJSKI ORKESTAR

PRVI DIO

1. PSIHIJATRIJSKA ORDINACIJA
(U nevelikom svjetlosnom krugu: ordinacija, doktor Krešimir Klarić, psihijatar, za
stolom; preko puta, za niskim stolićem, a kao pred isljednikom, Sabahudin Zolj (30),
pacijent. Sa pacijenta, svjetlost postupno, tokom dijaloga, prelazi te obuhvata i doktora
(tj. cjelinu prostora ordinacije.) Monotoni, jezivi zvuk klofanja ćilima.)
SABAHUDIN: Čujete li?
DOKTOR: Ne.
SABAHUDIN: Kao da neko klofa ćilim!?
DOKTOR (Intonacijom hipnotizera): Čini ti se. Treba da se opustiš. Tebi je potreban mir.
I strpljenje. Pokušaj zatvoriti oči. Tako.
SABAHUDIN: Molim ti se, Bože, podari mi mir i strpljenje, jer velike su i beskrajne
tvoje moći...
DOKTOR: Gdje smo bili stali? Sjećaš li se gdje smo stali?
SABAHUDIN (Jecajući): Velike su i beskrajne tvoje moći: apaurin, »be« kompleks,
meprobamat, tri puta dnevno, poslije obroka, dijetalnog, to jest neslanog, neslanog, to jest
nikakvog...
DOKTOR: Može i tako, važno je da učestvuješ...
SABAHUDIN: Ispijam, Bože, ovu postaspirinisku čašu u zdravlje tvoje produžene ruke,
otjelovljene u blagom i mudrom liku profesora Klarića, velikog majstora što popravlja
bolesnu spravu moje duše!
(Pokušao je ustati ispijajući čašu vode, pa se skrhan, jecajući, vraća u stolicu. Šutnja, u
kojoj odjekuju udarci po ćilimu. Sabahudin zatvara objema rukama uši, sagiba glavu na
prsa.)
DOKTOR (Strpljiv kao krvnik): Dokle smo, dakle, stigli? Sjećaš li se dokle smo došli?
SABAHUDIN: Sjećam.
DOKTOR: Kažeš: klofali ste ćilim. Ko?
SABAHUDIN: Franjo, i ja.
DOKTOR: Nisi pominjao Franju. Ko je Franjo?
SABAHUDIN: Franjo Kopile. Hauzmajstor, u našoj zgradi.
(Sada Sabahudin »tone«. u sjećanje, počinje govoriti živo, gotovo dječačkom intonacijom
i rečeničkim sklopom.)
SABAHUDIN: Imao je, ovdje (pokazuje na dvostruki vanjski mišić nadlaktice)
istetoviranu golu žensku. Pa kad radi, prstima, ovako, onda ona miče stražnjicom, kao da
je živa... (Zatamnjenje.)

2. DVORIŠTE U ZGRADI PORODICE ZOLJ(a) KUPE PRVOG RAZREDA

PUTNIČKOG VOZA (b)
(Na pozornici se, dakle, paralelno odvijaju dvije radnje: jedna u dvorištu, Franjo i mali
Dino Zolj, i druga, u vozu, Mahmut Zolj, otac, i Ankica K., njegova ljubavnica. Prepliću
se zvuci klofanja ćilima sa zvucima voza. Svjetlo prvo obuhvata Sabahudina, Dino, i
Franju, a poslije, u odgovarajućem trenutku dijaloga, ljubavnike u vozu. Franjo
kućepazitelj, oko 40 godina, žestoko bije kloferom po ćilimu, ne puši se ćilim, puši se
Franjo! Lije s njega mamurlučki znoj. Sabahudin pridržava krajeve ćilima. Franjo zastaje
da otpuhne.)
FRANJO: Džaba mi ovo lupamo, ortak! Nema ovdje trunke!
DINO: I ja sam reko mami. Kad smo ga ono klofali?
FRANJO: Nema petnest dana. Al' ako kaže vaša gospoña mama. (Nastavlja klofati,
mijenjajući mjesta po kojima udara.)
DINO (Derući se da nadjača zvuk udaraca): Tako ona uvijek. Kad treba da doñu gosti.
FRANJO: Kakvi gosti?
DINO: Hoće da sunete mene i Kerima. Čim tata doñe s puta.
FRANJO: Zar se komunisti sunete?
DINO: Nemam pojma. Biće puno gostiju. Dobićemo puno para.
(Udarci bivaju tiši, slabi svjetlosni krug nad njima, »otvara« se svjetlost nad kupeom,
zvuk voza nadjačava. U atmosferi noćnog voza miješaju se zvuci lokomotive sa
regrutskim pjesmama u pozadim. Postepeno stišavanje zvukova. Tišina, šutnja meñu
ljubavnicima. Traje li traje. Oni su sami u kupeu, jedno preko puta drugog, do prozora.
Na sjedištu do očeve noge, crna putna tašna, i paket s poklonima.)
ANKICA: Pričaj nešto. (On šuti.) Pričaj nešto. Teško mi je kad šutiš.
OTAC: Ama šta ću ti pričati, ženska slavo!?
ANKICA: Nekad si pričo... (Pauza.)
OTAC (Umorno): Pun mi je klinac službenih putovanja... (Pauza.)
ANKICA (Plačno): Ti mene više ne voliš.
(Nakon kraće šutnje, Mahmut Zolj, Otac, se osvrće okolo, kao da ga ko ne bi čuo, pa se
primakne njenom licu...)
OTAC: Ko koga voli u ovoj ludnici...?
(Ponovo zvuci voza, regrutske pjesme »Rastanak nam nije mio nije mio, nije mio...«
Zatamnjenje. Svjetlo na Franju i Dinu koji zamotavaju u tubu isklofani ćilim. Prije nego
što će ga podići.)
FRANJO: Kuži ovo, ortak! (Pokazuje manipulaciju mišićima, ženska »miješa«. Dino se
stidno smiješi.)
DINO: Ja ću, kad porastem, tetovirati avion. Pa nek maše krilima! (Dok odlazeći prte i
pronose scenom, tubu ćilima, Franjo ispod pazuha, Dino na ramenu) Je li, Franjo, što tebe
zovu kopile?
FRANJO: Greška. Greška sudbine, ortače! (Zatamnjenje.)

3. STAN PORODICE ZOLJ

(U dnevnoj sobi srednjegrañanskog izgleda, Majka, Senija Zolj, i Djed, Zulfikar
Šećeragić, njen otac. Sa radija na kredencu neka odveć ozbiljna glazba. Majka ustaje od
šivaće mašine, singerice, gasi radio. Djed pućka svijenu cigaretu, kao meditira. Zvuk
singerice.)
DJED: Ja ga, vala, Seno, ne bi gasio... Nek se nešto dogaña...
MAJKA: Malo se dogaña... Još mi svirka treba...
(Zvono na vratima. Majka se trzne, Djed miran. Ona ustaje da otvori, kreće preko sobe.)
DJED: Beli je ona tvoja zakletva.
(Ulaze u sobu Majka i Otac, ona je već preuzela njegovu tašnu i paket, dva-tri sastavljena
u jedan.)
OTAC (S vrata): Nisi još odapeo?
DJED: Ko što se iz priloženog vidi.
OTAC: A ja se sve nadam, ja se vratim, tebe nema.
DEDO: Tu smo, zete, isti. Sve mislim kako ćeš jednom otić, pa se više nikad ne vratit.
OTAC: Toga ćeš se načekati.
(Ovaj je njihov dijalog sasvim specifičan oblik ispoljavanja uzajamne simpatije, malo
uvrnuti humor.)
DEDO: De ti, dok ja čekam, odmotaj te papire.
(Majka je paket stavila na sto, po običaju, treba da ga otvara Otac.)
OTAC: Diži skojevce!
(Majka odlazi da iz spavaće sobe dovede sinove, Kerim, 10 godina, Sabahudin - Dino, 8.
Dok otac razmotava pakete, sve krijući šta je u kojem, stižu djeca. Dedo mjerka,
nadviruje, nestrpljiv da vidi šta je za njega. Radosni, a krmeljavi, vješaju se Ocu o
ramena.)
DJECA: Zdravo, tata. Dobro došao, tata. (Otac ih poljubi, preko ramena. Vadi sad
poklone.)
OTAC: Prvo, gazdarici! (Iz teškog pak papira vadi veliki janjeći but, gurka ga po stolu,
prema majci. Zatim razmota, mañioničarskim pokretima, paket iz kog se ukaže zamotak
od pola kilograma ko dukat žutog duhana. A iz džepa pridodaje paklić najkvalitetnije
cigaret-papira.)
OTAC: Ovo starom, olinjalom podstanaru!
(Dedo radosno prihvati svoj poklon i odmah gasi nedopušenu cigaru i savija novu, od
nove grañe.)
DEDO: Umije kenjac potrefit, što jest jest.
(Djeca su već nestrpljiva, pružaju ruke da pomognu u odmotavanju.)
OTAC: Nećemo hiće! Sebi ruke!
(lz preostalog zavežljaja pojavljuju se dvije ñačke pisaće tablice, sa okačenom spužvom i
pisaljkama. Zatim igračka koju djeca očigledno prvi put vide: čegrtaljka, »kreketuša«.
Ima dršku, a na vrhu konopac s okačenim bubnjem. Dok se okreće proizvodi snažan
iritirajući zvuk što podsjeća na kreketanje žabe. Djeca su prvo prigrabila tablice, zatim se
otimaju oko »sprave«. Kerim je jači, uzeo i vrti. Dedo zaklapa uši. Otac se za to vrijeme
raspremio, ostao u gaćama i potkošulji.)
DEDO: Uhuuuhhhuuu... znao sam da ćeš nešto zagovnat! Pusti to, Kerime!
MAJKA: A što ti je ovo trebalo, Maho?
(Otac je legao na pod, poznati nam ćilim, pa s poda nareñuje djeci.)
OTAC (Djeci): Po kući, tablica. Po dvorištu, kreketuša. Dogovoreno? (Odraslima) To
vam je po Zagrebu, glavna moda!
DJBCA: Dogovoreno, tata.
(Majka rasprema očeve stvari, djeca odložila svoje darove. Dok svjetlo postepeno
smanjuje intenzitet gledamo uobičajenu kućnu masažu: djeca se penju na oca, koji leži
potrbuške, i gazaju ga. On povremeno ječi od bolnoga užitka, uz pokoju riječ.)
OTAC: Deeesno... Tu, tu... aaa... to... to... (Zatamnjenje.)

4. BIFE-RESTORAN KULTURNO UMJETNIČKOG ŽELJEZNIČARSKOG

DRUŠTVA
(Otac je porodicu izveo na skromnu večeru. Otac, Majka, Kerim, Dino. Okolo, pet
praznih stolova. Dino odlazi do šanka, po solanicu. Otac za njim dovikuje.)
OTAC: Ne veslaj kad hodaš. Ruke treba da budu mirne. (Mali se vratio.) Po hodanju se
može poznat je li
čovjek pametan ili je budala.
KERIM: Kako to?
OTAC: Stopala treba da budu paralelna. Ko ih, ovako, iskrivi: glup, sto posto.
MAJKA: Ima tu nešto.
(Odnekud, iz susjednih prostorija, dopire muzika. Proba narodnog orkestra, ženski glas
pjeva: »Dvije su se vode zavadile«. To pjeva Ankica, očeva tajna ljubavnica.)
DINO: Ja to, tata, ništa ne razumijem.
OTAC: Kad porasteš, sine, kašće ti se samo. (Svima, mudroslovno) Čovjeku je estetski
osjećaj uroñen. To treba poštovati. Ko to ne zna, ništa ne zna. A ko ništa ne zna, taj je... ?
DJECA: Budala.
OTAC: Blento. Bilmez. Tokmak.
(U restoran ulazi Faruk Šećeragić, majčin brat, oko 30 godina, mlad i perspektivan udbaš,
umornoga lica, sa izvjesnim znacima bolesti.)
FARUK: Pozdravljam, pozdravljam!
DJECA: Zdravo, daidža.
MAJKA: Zdravo, bracika.
OTAC: Gdje si, šurjačino?
FARUK: Paziš mi, sestru, zete, nemam primjedbe, da bog kaže.
OTAC: Sjedaj!
FARUK (Tajnovito): Jok! Tamo ću. Imam jedan fini kont. (Pokazuje na stol u uglu.
Kucka prstom po staklu ručnog sata.)
OTAC: Randes? (Faruk cmokne skupljenim prstima o usne.)
FARUK: Smokvica! (Dini) Probaj ti. Smokvica! (»Cmok« je ugrañen meñu slogove...
Djeca probaju kazati »smokvica«, uz »cmok«. Ne ide. Faruk je sjeo za svoj stol,
pogledava na sat. Kad, eto ti na vrata, svirka je tamo prestala, Ankica. Ispršena, prkosno
prolazi pored očevog stola, njišući kukovima, sjeda kod Faruka. Otac registruje, pa
zabašuruje.)
OTAC: Gdje smo ono stali?
MAJKA: Nije mu, bogami, loša.
OTAC: Pjevačica. Iz Društva. Gdje smo ono stali?
DtNO: Kajko treba hodati.
(Prema Farukovom stolu promiče ðuro, uñbaš Čoro, zirka okolo, njuši. Sjeda za Farukov
sto. Zatamnjenje.)

5. UDBINA SOBICA
(Za stolom u svojoj kancelarijici sjediFaruk, čeka stranku. Zamišljeno nervozno puši.
Ulazi Mahmut Zolj, Otac, za leñima mu, kao straža i pratnja, ðuro, pisar. Otac još ima
neke sigurnosti, u hodu i gesti. ðuro sjeda iza Očevih leña.)
OTAC: Zar je tako važno? Da ti pomoćnik ministra na noge dolazi. Fino, nema šta.
FARUK: Sjedi, zete, raspremi se.
OTAC: Mogli smo to... i kod kuće.
FARUK: Nismo tmogli. Sjedi.
OTAC: Lako ćamo za sjedanje. Kaži.
FARUK: Lako ćamo za kaži, sjedaj, zete.
OTAC (Sjedajući): Ja ti nemam koga cinkarit.
(Faruk vadi neko piće, sipa, u dvije čašice, kao da ðuro ne postoji.)
FARUK: Uzmider.
OTAC (Gledajući u sat): Mi, iz društvenog sektora... prije dvanaest ne uzimamo.
FARUK: Kako poso? Putuje li se?
OTAC: Navrh glave. Dva put mjesečno.
FARUK: Slušaju l' te? Tvoji? Na poslu?
OTAC: Hoće, neće, moraju.
FARUK: Znači, sve u redu?
OTAC: Kolko ja znam, sve u najboljem redu.
FARUK: A kolko ti ne znaš?
OTAC: Ima ko zna.
FARUK: Bezbeli da ima. Ti mislio da nešto može bit, da se ne sazna.
OTAC: Jok. Nego baš ko što onaj pjesnik kaže: »Ozna, sve dozna.« Al’ smo ipak neki
rod klinčev. Nemoj, života ti, Senu petljat u ovo.
FARUK: U koje, zete? (Otac se okreće, kao smeta mu ðuro, pa počne govoriti tiše.)
OTAC: Bila moja treba, sad je tvoja treba, svršen poso. Samo, velim, ne mora Sena znat.
(Faruk lupi žestoko šakom o sto.)
FARUK: Kakva te treba spopala bog te jebo! Zar ti misliš da mi zbog pizde hapsimo!?
OTAC: Šta reče?
FARUK: To što si čuo.
OTAC: Znači... ja?
FARUK: Ti, ti. (Mučna šutnja. Pauza.)
OTAC: Mislio sam... noćas... sunetit djecu.
FARUK: Može to. Može. Ima svakakvih komunista.
OTAC: Tvoj stari... Veli, mirna bi srca umro. (Faruk upitno pogleduje prema ðuri, koji
potvrdno klima glavom.)
FARUK: Pa... da ne kvarimo teferič. Neka sve bude po tabijatu. (Otac zagnjuruje lice u
šake.)
OTAC: Čist sam ko suza. Ko suza sam čist.
(Zatamnjenje. U ovisnosti od toga koliko je vremena potrebno za pripremu buduće scene,
kod svakog »zatamnjenja« moguće je »baratati« sa slikom iz ordinacije (Prim. autora.)

6. STAN PORODICE ZOLJ

(Svi su za stolom: Otac, Majka, Djed, Faruk, Ankica, porodica Petrović, Vlado, Živka,
Nataša, Joža. Pokraj kredenca, na kaišu okačenom i klin, berber Hamdo oštri britvu,
izvježbanim elegantnim pokretima. Franjo, malo skrajnut, na sećiji, pored njega njegova
ofucana harmonika. Djeca su u drugoj sobi.)
OTAC: Franjo, ožeži!
(Franjo razvlači harmoniku, Ankica se laća defa, ustaje i počinje pjesma. O tome da će
otac, noćas, poslije suneta, »na službeni put« znaju samo on, Majka i Faruk. Otac pred
sobom na stolu drži spojene ručni sat i prsten, povremeno ih premeće po rukama.)
ANKICA (Pjeva):
»Vila kliče sa vrh Trebevića:
Je l’ Sarajvo gdje je nekad bilo?
Je l' mejhana kraj Morića hana?«
(Tokom instrumentalnih, Franjinih pasaža, izmeñu strofa, dogañaju se »sitnice«)
FARUK (Petroviću): Stegnuti kaiš, baćuška, nema druge...
PETROVIĆ: To baćuška možeš i preskočit, a išto se kaiša tiče, to ću ti pozakat!
ANKICA (Pjeva):
»Piju l’ vino mlade Sarajlije?
Služi i ih krčmarica mlada?
Nosi l’ mlada tri tanka fildžana?«
(U drugom kraju scene, sobe, Majka se sašaptava sa Natašom Petrović, dodaje joj,
krišom, pismo od vojnika, ova se sakriva u ćoše, cijepa, čita. A Petrović uzima kaiš na
kom je berber oštrio brivu i demonstrira svoju teoriju Faruku, koji ga provocira, govoreći
bez geste. Ovaj široko gestikulira.)
PETROVIĆ: Kad stegneš, ovako, gdje pritišće? Kaži! Gdje pritišće?
FARUK: Svugdje. Ko što i treba.
PETROVIĆ: Je l’ svuda jednako pritišće?
FARUK: Svuda jednako. Košto i treba.
PETROVIĆ: Ja, vidiš, mislim da ne treba svuda jednako!
ŽIVKA PETROVIĆ: Vlado!
PETROVIĆ: Ti, šuti.
FARUK: A kako ti misliš da treba, baćuška ?
PETROVIĆ: Mislim, druškane, tamo gdje je deblje, neka više pritisne. Gdje je tanje, nek
manje i stegne, razumiješ ti naški?
FARUK (Klima glavom ironično, dvosmisleno): Razumijem, baćuška, jašta radi nego
razumijem.
ANKICA (Nastavlja):
»Prvi plavi, što bagove mami,
drugi žuti, što hanume ljuti,
treći b'jeli, što djevojke cv'jeli?«
(lz dječije sobe dopiru, jedan za drugim, jači pa slabiji, dva dječija jauka. Otamo dolazi
berber Hamdo s berberskom tašnom i okrvavljenim ubrusom preko podlaktice. Djed
pljesne dlan o dlan.)
DEDO: Je l’ ostalo štogod, kasapine?
BERBER: Biće, biće (tiše), za dobre pičiće. Da oproste prisutne drugarice dame.
(Muškadija ustaje, prebirući se po džepovima, vade novčanice koje će, po običaju,
stavljati pod dječije jastuke. Franjo, bezbeli kokuz, kopa po silnim džepovima, ništa. U
hodu ka dječijoj sobi Petrović se šali.)
PETROVIĆ: Šta sad treba da radi jedna - rečemo, pravoslavna duša?
DEDO: Ko i druge duše insanske. Ne brigam se ja, izučio si ti sve marifetluke...
PETROVIĆ: Jesam, vala, i ove turske običaje, bože mi prosti...
(Majka ostaje, spremajući Očevu putnu torbu: pidžama, higijenski pribor... U dječojoj
sobi: Na bijelim jastučnicama, u dva krevetca, preznojena dečija lica, Kerim, Dino,
široko otvorene oči, bol i strah.)
OTAC: A koji ono vrisnu? Il’ mi se učinilo?
KERIM: Učinilo ti se, tata.
DINO: Ja sam. Nisam se nado.
OTAC: Je l’ sad u redu?
DJECA: Jeste. Dobro je, tata.
OTAC: Sad ste pravi muškarci. Nego, kad se vratim, da ćune budu zdrave! Nemojte da
koga zateknem u krevetu! Dogovoreno?
DJECA: Dogovoreno, tata.
(Tokom dijaloga muškarci su, redom, od Djeda do Franje, prilazili i pod jastuke stavljali
novac. Franjo je bezbeli zavuko praznu ruku (ako nije što i uzeo). Otac, posljednji, prilazi
jednom pa drugom krevetu, pozdravlja se. Poljubi sinove.)
OTAC: Slušajte mamu. Nemojte da mi se šta požali. Ti, pazi šta radiš. Doviñenja.
(Svi izlaze iz sobe, otac posljednji.)
OTAC (Sa praga): Hrabro, skojevci!
DJECA: Doviñenja, tata. Sretan put, tata. Sretan put i brzo se vrati.
(Dok se svjetlost, sasvim sporo, gasi, gosti sjedaju gdje je koji sjedio, samo Faruk, Otac i
Majka kreću van.)
OTAC (Dodaje): Franjo, udri! A ti, stari, pripazi goste, ko da sata ja tu.
DEDO: Ne brigaj se, živ ti meni ibio.
(Tamo kreće svirka, ovamo, na izlazu, Majka grčevito grli Oca. On se nelagodno izmiče
iz zagrljaja.)
OTAC: Ne budali, Seno. Mora bit zabuna.
MAJKA: Šta da radim... ako ne doñeš...
OTAC: Idi kod Montilja.
(Faruk, po strani, strpljivo čeka da završi dijalog, pa blago hvata svog zeta pod ruku i
izvodi iz kuće. Zatamnjenje.)

7. ORDINACIJA
(Sabahudin u hipnatičkom snu, potonuo u svoj negdašnji identitet, kazuje svoju dušu, s
one egzistencijalne ivice gdje je desno smijeh, lijevo plač.)
SABAHUDIN: Tata je opet otišo na službeni put, a Kerim i ja smo stalno brojali pare od
suneta... Joža je rekao svome tati, to jest čika Vladi, da i on hoće da se suneti pa ga je tata
udario po glavi, i ja sam znao da to Joža kaže zbog para... Onda sam ja bio bolestan pa
sam otišao u bolnicu jer sam imao difteriju u nosu i mama mi nije dugo dolazila u bolnicu
jer je morala tati slati pisma i pakete i još neke poslove oko tate raditi, pa kad je onda
došla meni u bolnicu ja je nisam prepoznao kad mi je davala čokoladu nego sam se sakrio
iza kreveta i plakao: »Neću, niste vi moja mama.« Onda je i ona plakala pa sam vidio da
jeste moja mama, jer ne bi plakala da nije, pa sam uzeo čokoladu i poljubio je, a ona mi je
rekla: »Sram te bilo nisi pozno svoju mamu.« Poslije sam prisluškivo kako govori teti
Živki da je bila puno smršala i pocrnila od sikiracije za tatom pa da je ja zbog tog nisam
prepoznao. Mama se držala za grlo i rekla: »Evo ovdje mi je duša stala. Mogla sam
vriskati iza glasa«... Pa su onda zajedno plakale jer je i Jožin tata, to jest čika Vlado,
negdje otišo i teta Živka nije znala gdje je i je li živ pa je obukla crninu i sebi i Nataši i
Joži stavila crnu traku ko da je neki dežurni... U kući je stalno bilo napeto jer mama nije
znala gdje je tata i što nam ne piše i svi su stalno šaptali i klimali glavama tik-tak kao sat.
U dvorištu nije bilo napeto... (Zatamnjenje.)

8. DVORIŠTE
(Preko štange za klofanje ćilima, viñene na početku, obješene dvije koper-deke. Ne
primećuje se da su dvije, očekujemo ponovo neko klofanje. Ali, otvaraju se po sredini,
kao pozorišna zavjesa.)
NATAŠA: A sada će, dragi posjetioci, pioniri Kerim, Dino i Joža izvesti poučni skeč
»Dok se dvoje svañaju, treći se koristi«. (Kerim ima jako nagaravljenu nausnicu: blaga
asocijacija na J. V. S. Dino i Joža šetaju prostorom »pozornice«. Nakon nekog vremena
Joža ugleda na tlu povelik orah.)
JOŽA: Vidi, druže, nekome ispao orah!
DINO: Gdje ti to vidiš, druže?
JOŽA: Eno, kod onog kamena! (Dino potrči i brže bolje uzme i stavi u džep orah.) A
zaišto ga, druže, stavljaš u džep?
DINO: Pa da ga ponesem kući.
JOŽA: Pa nije, druže, orah tvoj pa da ga nosiš kući. Orah je moj.
DINO: Kako, druže, tvoj? Ja sam ga uzeo sa zemlje.
JOŽA: Ti si ga uzeo, ali ja sam ga prvi ugledao. Orah je moj.
DJiNO: Nije, nego moj!
JOŽA: Moj!
DINO: Moj! (»Scenu«, kao sa strane, posmatra Kerim.)
KERIM (Forsiranim basom): A zašto se vi, drugovi, svañate?
JOŽA: Ja sam prvi ugledao orah i rekao ovome drugu »Druže, eno oraha«, a on je
potrčao i uzeo ga u džep i kaže da je orah njegov i hoće da ga nosi kući. Je li to pravilno,
druže?
KERIM: To vam, drugovi, nije pravilno. Dajte ovamo orah. Daj orah, druže. (Dino daje
orah Kerimu. Ovaj čučne, prihvata kamen i razbija orah na dvije polovine. Jezgru uzima
sebi, a pola ljuske daje jednom, pola drugom. Jezgru s apetitom stavlja u široko
razjapljena usta.) Evo tebi pola, a evo i tebi pola, druže.
(Dok se ovi začuñeno gledaju on se udaljava se glasan smijeh: »Ha, ha, ha ha«, smijeh
Baš-Čelika, iz filma tog doba. Nestaju sa »scene«. »Zavjesa« se spustila. Smijeh, aplauzi
»Zavjesa« se ponovo otvara: na njoj stoji dvoredni »hor«: Kerim, Dino, Joža, Nataša.)
HOR (Pjeva):
»Tamo, sred Balkana, svima znana,
leži divna zemlja moja.
Zemlja čvrstih ljudi, dobre ćudi,
čast i ponos im je sve... (Ima još teksta, valja ga pronaći: pjesma je i? pedesetih godina,
autor i pjevač Zvonimir Krkljuš. Napom. autora.) (Zatamnjenje.)

9. FARUKOV STAN
(Soba šarolikog namještaja, široka. Dok se Ankica, golišava, cifra pred »psihom«, Faruk,
licem okrenut zidu, spava. Lice mu prekriveno »Borbom«, zaspao čitajući, umor od
posla. Zvono.)
FARUK (Trzne se): Telefon?
AN'KICA: Zvono. (On se okreće zidu, nastavlja spavati. Ona ustaje da otvori vrata. Na
vratima - Majka.)
MAJKA: Zdravo. Je li mi brat tu?
ANKICA: Tu je. Šta si to napravila, ženo draga? (Majka nosi paket, povelik.)
MAJKA: Muku svoju, eto šta.
(Ulaze u sobu, Majka sjeda za sto, odlažući paket na štokrlu. Ankica se »delikatno«
sklanja, pred ogledalo.)
ANKICA: Hoćeš kafu da pristavim.
MAJKA: Jok. On, spava? (Šutnja.) Možeš li spavat, brate? (Pauza, pa glasnije.) Možeš li
spavat, bracika?
FARUK (Ne okrećući lice od zida): Vidiš, sestro, da mogu.
MAJKA: Blago tebi. Ja, nikako. Ko da nas nije ista majka rodila... Hoćeš li ustat? Hoćeš
pozdravit sestru?
(Faruk ustaje, naglo, sa nahtkasne kraj ležaja na brzinu šdere neke tablete, ispija čašu
vode na dušak. Vraćajući čašu ruši na pod svoj službeni revolver. Sjeda za sto, fiksira
sestru.)
FARUK: Kaži.
MAJKA: Ja ćekam... da ti kažeš... Mislim: naić će, prije je dolazio, makar oca da obiñe...
Je l’ to kuga u moju kuću udarila?
FARUK: Nije kuga, a gore je od kuge!
MAJKA: Znaš li gdje je? Što ne piše?
FARUK (Pripaljujući cigaretu): Slušaj Seno! Ovo nisu zajebancije! Kad bude mogo pisat,
pisaće. Ja ti ko sestri kažem, gledaj svoja posla. Jesi se razvela?
MAJKA: Zvao me sekretar. Kaže: moraš.
FARUK: Pa, jesi l'?
MAJKA: Nisam, kako ću kad ništa ne znam?
FARUK: Tražiš, Seno, belaja preko belaja, slušaj što ti ja govorim. Gledaj svoja posla.
Nikome ne idi. Nikog ništa ne pitaj. Ni meni ne dolazi. Gledaj djecu i čuvaj poso!
Razumiješ šta ti govorim? Ovo nisu zajebancije, o glavi se radi! Šta ti je ovo? (Pokazuje
na paket.)
MAJKA: Veš... ako se odulji... otišo u tankim čarapama... ni potkošulju nije uzo...
FARUK: Nosi to kući? (Ona jeca, ustaje, ide ka izlazu.)
MAJKA: Kod ustaša kad je ležo, smio si mu nosit. Kod svojih, ne smiješ.
(Na ovu rečenicu, njega kao da hvata grč. Bolnog izraza lica mimikom, pokazuje da
spusti paket. Ona se vraća, na sto ostavlja paket, šutke, plačući odlazi. Zatamnjenje, u
kojem se čuje njegov glas.)
FARUK: Pamet u glavu! Djeca i poso. Poso i djeca!

10. PROSTORIJA U MAJČINOM PREDUZEĆU

(Ozbiljna lica članova partijskog aktiva, prilaze, sjedaju na stolice. Sekretar je već na
svom mjestu. U hodu, Majci nešto šapuće Stevan, kolega s posla.)
STEVAN: Pomeni generala Šehića. Zna cijelo Sarajevo. Tri sina. Sunetio mu doktor
Finci...
SEKRETAR: Otvaram redovni sastanak partijske ćelije, predlažem uobičajeni dnevni
red: Kritika, samokritika, razno. Ko se javija za riječ? (Šutnja, kolebanje, iščekivanje.)
Ako se niko ne javlja, onda ću ja, drugovi i drugarice, da kažem nekoliko riječi... Svi se
mi dobro sjećamo kakvu smo bitku vodili oko prevazilaženja svih oblika reakcionarnog,
nazadnog, klasno-neprijateljskog ponašanja kako u javnom tako i u ličnom to jest
privatnom žirvotu. Koliko je samo narodu i Partiji trebalo bitaka i žrtvi da postignemo
ovo što imamo danas. I danas, kada narod, voñen pobjedonosnom komunističkom
partijom, vjeruje da smo konačno porazili neprijatelja, poskidali sve maske i kojekakve
zarove sa lica klasnog neprijatelja, meñu nama ponovo ima pojava mračnjaštva i
nazadnog, religioznog ponašanja u privatnom životu. Ko god misli da može sjediti na
dvije stolice, taj se grdno prevario. Ovdje, meñu radnim ljudima, izigravati komunistu, a
kod kuće gajiti vjerske običaje, za mene je to, drugovi, pljuvanje u lice naše Partije!
Partija će takve odbaciti, na smetljište istorije, i po tom pitanju ne može biti nikakvih
dilema i lažne tolerancije... (Nakašljavanje, šuštanje i žamor.) I da ne duljim, radi se o
drugarici Zolj. Ona je dozvolila, najblaže rečeno, da se u njenoj kući vrši religiozni obred
sunećenja, molim vas, drugovi, zamislite vi komunistkinju, majku dvoje djece, koja u
kuću dovodi baščaršijskog bricu...
MAJKA: Nije sa Baščaršije nego s Marindvora...
SEKRETAR: Drugarice ne prekidaj izlaganje!... da joj suneti sinove? Neko će možda
reći da je naša drugarica (ironično) podlegla otrovnom uticaju svoga muža, za koga
znamo da je izdajica i bandit! Ali se gadno vara! Komunisti smo zato da se uvijek i na
svakom mjestu borimo protiv klasnog i drugog neprijatelja, pa makar se radilo i o
bračnom drugu! Stav Partije po tom pitanju je jasan: takvima u Partiji nije mjesto i mi
smo svi dužni da po najkraćem postupku iz naše partijske sredine odstranimo balast
primitivizma i na zadnjaštva. Ko se javlja za riječ? (Komešanje, žamor, duži nego što bi
sekretar htio...)
PARTIJAC I: Ja ne znam, druže Marko, šta se tu ima diskutovati? Ono jest, drugarica
Sena je dobar radnik i mi do sada nismo primijetili ništa u vezi njenog ponašanja, ali
onda pogotovo moramo bit još više budni! Neprijatelj nikad ne spava! Ona je od nas
znači krila svoja sitnoburžoanska shvatanja i mislila vamo ovako, tamo onako... Napolje s
takvima!
PARTIJAŠICA I: Ja se potpuno slažem... Mi smo, drugovi i drugarice, na pretprošlom
sastanku kritikovali i jednoglasno isključili iz partije Stevku, iz likvidature, jer se
dokazalo da je krstila ćerku. Za mene tu nema nikakve razlike, možda je slučaj drugarice
Sene još teži i primitivniji. A tebi, Seno, mogu kazati, bile smo prijateljice, od tebe se to
nisam nadala, i baš zato što smo bile prijateljice ja dajem svoj glas za izbacivanje...
GLASOVI: Tako je... U pravu je... Što jest, jest... (Majka plače, otire suze, oborene
glave.)
STEVAN: Predlažem, druže Marko, da čujemo drugaricu. Neka nam kao komunist
komunistima kaže kako je došlo do tog. Imaš li ti, drugarice Seno, šta da kažeš? Možda
ima, drugovi?
SEKRETAR: Drugarice, šta imaš kazat?
MAJKA (Ustajući, muca, sporo, iskidano): Ja, drugovi, ne znam šta imam da kažem... Ja
prihvatam vašu kritiku... i znam da sam pogriješila... kao komunista... Mogu samo da
kažem kako je došlo do toga... Moj drug i ja smo stalno o tom diskutovali jer je moj otac
stalno govorio da to treba uraditi... i moj drug nije imao ništa protiv... a ja sam ga pitala
smijemo li... jer sam se bojala... pa mi je on rekao da je djecu sunetio i general Šehić i ja
sam pitala »Je l’ to sigumo«, on je reko »sto posto« i da to zna cijelo Sarajevo, samo što
je kod generala sunetio doktor Finci... a i on je komunista i prvoborac i ja sam mislila da
je to Partija dozvolila... (Zamor, komešanje, sašaptavanje.) On je rekao da to nije
religiozno nego higijenski i ja sam se složila... (smijeh u sali). Nemam više šta da
kažem... prihvatam kritiku... jer sam svjesna da sam pogriješila... kako, ne znam... ako je
stvarno sunetio general Šehić... onda ne znam... Prihvatam kritiku .. (Sjeda jecajući,
oborene glave... Zatamnjenje.)
11. STAN PORODICE ZOLJ
(Popodnevni sati, Dedo drijema na otomanu, Majka šije, djeca peru suñe.)
DINO: Mamaaa!
MAJKA: Molim sine.
DINO: A gdje je naš radio?
MAJKA: Na popravku.
DINO: A telefon?
MAJKA: Na popravku. (Malo pauze.)
KERIM: Onda je i tata na popravku. (Dino gleda začuñeno u starijeg brata i majku.)
MAJKA: Kerime, sine, ti znaš da je tata na službenom putu, i... (Prekida je zvono na
vratima.)
MAJKA (Dini): Idi, vidi ko je. (Dino odlazi, vraća se.)
DINO: Neke čike. Dvojica. Zovu tebe.
(Majka odlazi na ulazna vrata, otvara, tamo dvojica koje ćemo imenovati »lešinarima«.)
MAJKA: Koga trebate?
LEŠINAR 1: Ne trebamo nikog. Vi ste... supruga?
MAJKA: Da, ja sam...
LEŠINAR 2: Ama daj joj papir, šta tu...
LEŠINAR 1: Došli smo da vas obavijestimo... za stan...
LEŠINAR 2: Ama pismena je, daj joj i tačka.
MAJKA (Čita): » ...kojim se stan, u ulici Gavrila Principa, broj 11, prvi sprat, desno, a
kojeg je do sada koristio Mahmut Zolj; bivši činovnik u Ministarstvu rada, dodjeljuje na
upotrebu i korištenje drugu Ratku...« To ste vi?,
LEŠINAR 1: Lepenica, drago mi je... (Majka, naravno, ne prihvata pruženu ruku
upoznavanja, čita.)
MAJKA: »... rješenje stupa na snagu odmah...«, Odmah?
LEŠINAR 1:... Pa ne morate odmah, ljudi smo... sedam dana... može... pričekaću...
(Drugi ga gurka, on bi to sve odmah obavio. Majka naslanja glavu na dovratak, zid.
Zatvara vrata. Vraća se, kasnije, u sobu, tamo djeca obavila posao, sjede za stolom, Dino
piše slova po svojoj tablici, Kerim reže stripove iz »Politikinog zabavnika« za svoje malo
kino. Djed ustao, devera oko kafe, savija duhan.)
DEDO: Šta hoće? (Djeca podižu lica, i njih zanima.)
MAJKA: Ništa. Pogriješili vrata. (Djed sumnjičavo vrti glavom. Djeca nastavljaju svoje
zanimacije.)
DINO: Mama!
MAJKA: Molim, sine.
DINO: Pa hajmo mi njemu pisat... kad on nama ne piše...
MAJKA: Imaš pravo, sine. Hajde fino, ti sastavljaj, a ti mu, Kerime, pomozi ako zapne...
KERIM (Udari bratsku tašalicu po Dininom čelu): Bezbeli da će zapinjat.
(Dino briše tablicu, otire pisaljku, povija se preko stola.)
DINO: Dragi tata! Šta se kaže na početku, mama?
MAJKA: Da smo svi dobro i zdravo, što i njemu želimo... I tako. Znaš valjda šta se piše u
pismu...
DINO (Sriče, pišući): Mi smo svi dobro i zdravo pa i tebi želimo... Je l’ dobro?
MAJKA: Dobro je, sine.
DINO:... da budeš dobro i zdravo, i da narasteš i da udebljaš... Može i to, mama?
MAJKA: Može, može...
(Dedo je shvatio bol prizora te liježe na otoman, primjenjuje svoj stari štos: pravi se
mrtav.)
DINO:... mi smo opet nabrali puno lipe i dobili u apoteci puno para. Kerim je gledo kad
je Franjo brojao... Ovo je bez veze, je li mama? (Kerim ustao od stola, prislonio uho na
Dedino srce, sluša diše li.)
KERIM: Mama, dedo ne diše.
(Majka i Dino prilaze, Dino mu čupka dlake na ruci, drmusaju ga. On mrtav hladan.)
MAJKA: Tata - ostavi se šale!
DEDO (Proškiljio na jedno oko): Jesam li to bio umro?
DINO: Ja te nisam ni vidio, Kerim te vidio.
KERIM: Ja, Dedo, drugi put neću skočit - pa umri sto puta!
MAJKA (Kao za sebe): Njemu je do sprdačine. (Pa djeci, ljutito) A vi, pranje nogu, i na
spavanje! Brže, dok nisam vrisnula! (Djeca prte svoje pribore, odlaze.)
MAJKA (Prijekorno): A tebi je do šege!
DEDO: Najbolje je, Seno, da sve zaboravite. Sve.
(Majka ga gleda, razumije, tužna, pada mu u zagrljaj. U takvom položaju zatiče ih Dino.)
DINO (Tužnim glasom prevarenog): Pa ne možemo mu poslat tablicu!
MAJKA: Nećemo, sine, nećemo, napisaću ja pravo pismo, na papiru.
(Dino prilazi stolu, stavlja tablicu i briše svoje rečenice sporim, tužnim pokretima.
Zatamnjenje.)

12. STAN PORODICE PETROVIĆ

(U tami, žamore dječiji glasovi. To Kerim, Joža i Dino prave kućnu projekciju
Kerimovog »kina«.)
KERIM: Joža, ukjuči u šteker.
(Joža je gajtan spojio sa utičnicom i sada se kroz tamu sobe ka bijelom zidu pruža snop
svjetlosnih zraka iz Kerimove sprave. On okreće ručicu, u kutiji se vrti mosur sa
namotanim papirom stripa, na zidu slijede slike...)
DINO: Moj Karim će bit Nikola Tesla.
JOŽA: Fantastično! (U sobu naglo bane Živka, pali svjetlo.)
ŽIVKA: Djeco, odmah ovamo, brzo, brzo, brzo...
(Djeca su zbunjena, ali poslušno idu u druge prostorije, ona ih uguruje u tijesni špajz.
Dok to traje stalno se čuje zvuk zvona na vratima.)
JOŽA: Je l' to došo papo?
ŽIVKA: Da niste pisnuli, dok ne ode. (Otvara kućna vrata, zajedno sa Natašom, dočekuje
Popa, što je došao na dan kućne slave, da kadi stan. Dijalog što slijedi valja načiniti
autentičnim, autor se ne sjeća riječi.)
POP: Hristos se rodi!
ŽIVKA/NATAŠA: Vaistinu se rodi!
(Pop se osvrće po stanu, profesionalnim okom, kao što bi moler premjeravao kvadrate.)
ŽIVKA: Jeste li, oče, za rakiju?
POP: Ne branim, kćeri pravoslavna, samo dok poso završimo! (Ide od sobe do sobe, kadi
prostorije, uz odgovarajuće obredno pojanje, koje na trenutke prekida pokojom
rečenicom.) A domaćin? Prestavio se? (Misli na crninu u koju su odjevene Živka i
Nataša.)
ŽIVKA: Nije, nego... zato sam vas zvala. Da vas pitam...
POP (Nastavlja pojanje): Ako, ako, neka njemu bog da zdravlje...
(Uz pojanje, došli su u kuhinju, pop vidi rakiju na stolu, kreće prema špajzu, ali ga Živka
skrene.)
ŽIVKA: Ne morate tamo, oče. Da popijemo rakiju. Tu mi je džumbus.
POP: Dajder, kćeri... A, znaš, baš tamo gdje je džumbus, i treba.
(Sjeli su za sto, Živka govori šapćući, da djeca ne čuju, glasne su im samo »neutralne«
rečenice. A u špajzu, djeca šapuću svoje.)
JOŽA: Sad smo i mi u zatvoru.
KERIM: Šuti, budalo.
DINO: Ko je u zatvoru?
JOŽA: Moj tata i tvoj tata.
DINO: Nije istina. Moj tata je na službenom putu. Mi smo mu pisali.
(Kerim ih hvata za kose i tuca im glave, jednu o drugu.)
POP: Ovo ti je, kćeri, grom, a ne rakija.
ŽIVKA: Sarajevo priča da sam poludila. To oni proturaju. Lakše im tako, nego da i mene
spengaju.
POP: Može, može. Ali, nema smrtovnice, i u knjige se ne upisuje. I nemoj previše svijeta
skupljat. (Ispija
drugu čašu naiskap.) Dok u naroda ima dobre rakije, sve je dobro. Kad narod počne brlju
pit, onda, ne valja. (Ustao je, uzeo pribor i otvorio špajz. Djeca se povaljaše po podu, on
kao da ih ne primjećuje obavi i tu svoj posao. Živka ga ispraća na izlazna vrata.) Jesu li
ono, kćeri, krštene duše?
ŽIVKA: Jesu... jeste jedno... ono dvoje, iz komšiluka, pa sam zato... muslimanska... pa
mi nezgodno... zatekli se...
POP: Ako, ako. Sve su to božije duše. Kršteno, nekršteno, sve je to božiji stvor.
(Zatamnjenje.)

13. STAN PORODICE ZOLJ

(Samo što nije počeo skromni porodični ručak. Dok Majka djeci košičicom, iz
polulitarske boce, sasipa u grla riblje ulje, oni drže začepljene noseve, a Franjo veže
konopcima ćilim, već savijen u tubu.)
FRANJO: Vi, gospoño, znate šta radite, ali, na vašem mjestu, ja ćilim ne bih prodavo.
MAJKA: Pusti to, bogati.
DEDO: Nećeš imat išta klofat! Propade firma!
FRANJO: Stari, nisam na to mislio, nemoj zajebavat!
DEDO: Znam, bolan. Šala. Sjedaj vamo.
FRANJO: Nisam gladan, nema govora. (Ali, mami ga boca pića pred Dedom. Nećka se.)
MAJKA: Sjedi, Franijo. Gdje ima za četvoro, ima i za petog!
FRANJO (Sjedajući): Ama, sve gledam, i nešto mislim, kakvo je doba, ne bi trebalo jačat
apetit, nego da izmisle neko kontrarilblje, razumiješ, kontraulje da se smanji. I da se ne
jede nikako.
DINO: Ja se slažem.
MAJKA: Ma nemoj mi reć! (Zvono na vratima. Dino krene da ustane, Majka ne da.)
MAJKA: Jedva je dočeko. Sjedi i jedi. (Odlazi ona na vrata, i tamo, izvan vidika ovih što
ručavaju otvara vrata. Na vratima, u uniformi graničara, brat Fahro. Ona ga presrećno
grli, ali i kao da jeca na njegovim prsima.)
MAJKA: Fahro!
FAHRO (Kobelja se iz predugog zagrljaja): Neka, bogati, pusti da uñem... Šta je? Da nije
stari... ?
MAJKA: Nije, nije. Eno ga... ruča...
(Ali je spopada nezadrživ, svetresući plač, i nikako ga ne ispušta iz zagrljaja...)
FAHRO: A što može žensko bit mahnito! Puštaj, bona!
MAJKA (Ne puštajući ga): Uhapsili Mahmuta... Hoću da poludim...
(On se energično iščupa iz zagrljaja, pa sa distanca podiže rukom njeno lice.)
FAHRO: Znači, bandit!
MAJKA: Ne znam ništa...
FAHRO: Znaju l' djeca?
MAJKA: Ne znaju. Faruk uredio, ko da de na službeni put. Zajedno izišli odavde...
(On je rukom, blago, dodirom u leda, pogurkuje ka sobama. Ostaviše nezaključana vrata.
Ulaze, skaču svi, djeca ko iz puške, Dedo malo sporo, Franjo koliko iz poštovanja, ustao i
stoji gdje je sjedio.)
KERIM: Došo daidža!
DINO: Daidža!
(Vješaju se o njegova ramena, on ih pridiže, ljubi, Dedo šuteći, tik do njih, čeka na red. I
doñe.)
DEDO (Dok se grle i ljube): Je li gotovo, sine?
FAHRO: Nema kod graničara gotovo. (Pozdravi se i sa Franjom, uzajamnim udaranjem
ruku po ramenu...)
FRANJO: Eto te, zaprave, vojnik i po! Dobro nam došo! Sjedi ovde, nisam ni dotako!
(Izmiče se, sa čašicom,. na otoman, ionako mu se ne jede.)
FAHRO (Sjedajući, majci): Ti, nema šta da žališ. Sjedite, šta ste se smotali?
(I posjedaše svi za sto, nastavlja se ručak.)
DBDO: Kako je gore?
FAHRO: Ne pitaj.
FRANJO: Puca se?
FAHRO: Još pitaš.
DBDO: S njihove strane?
FAHRO: Ne ostajemo dužni. Pa glava, glava.
(Na ulaznim vratima, što su ostala nezaključana, promalja se dječja glavica, a potom
zrelo tijelo žene, Nataše Petrović. Ona doziva.)
NATAŠA: Teta Seno! Teta Seno! (Fahro prepoznaje glas svoje djevojke, trzne kao da će
krenuti, ali mu dostojanstvo vojnika graničara to ne dopušta)
MAJKA: Uñi, Nataša. (Nataša ulazi, govoreći u hodu.)
NATAŠA: Dao mi poštar... na ulici... pismo... za vas...
(U prvi mah Nataša ne prepoznaje Fahru, okrenutog leñima, u košulji, raspremljen. Daje
pismo Majci i dok ga ova nestrpljivo cijepa, oni se sretnu očima, Fahro ustaje, grle se
strasno i toplo, ali bez poljubaca u usta...)
DEDO: I poštar zaobilazi ovu kuću...
NATAŠA: Koliko sam te poželjela!!
KERIM: Od koga je?
DINO: Šta piše, šta piše? (Majka je brzim okom preletjela kratko pismo do potpisa, te
poskočila sa stolice, ljubi sve odreda, čak i Franju, koji se od tog spetljava.)
MAJKA: Živ je! Živ je! Tata piso, djeco moja. O, bože, puknuće mi srce! (Zatamnjenje,
u kome na sredini scene dominira majčina figura, ruke s pismom na grudima, kod srca,
gleda u boga - plafon.)

14. KOD PREDSJEDNIKA MJESNOG ODBORA

(U širokoj kancelariji važnog izgleda, Predsjednik, šetka, Majka stoji, Sekretarica sjedi za
pisaćom mašinom...)
PREDSJEDNIK: Pa, kako se živi? Sjedi; drugarice... (Majka, sjeda, bojažljivo, gledajući
u njegovo lice)
MAJKA: Gura se... nekako...
PREDSJBDNiK: Je li još dolaze na vrata?
MAJKA: Sad neki drugi. I oni nekakvo rješenje pokazuju.
PREDSJEDNIK: Ne beri ti brigu, drugarice. Maro, piši! (Mara kuca.) »Odlukom
Gradskog narodnog odbora...« (Mara kuca, on kombinuje diktat i razgovor sa Majkom.)
Ti si u Partiji?
MAJKA: Bila sam... (Šutnja. Pauza. Predsjednik šetka gore dolje, razmišlja.)
PREDSJEDNIK: »... od dana«, piši Maro današnji datum, »stanarsko pravo bivšeg
činovnika Ministarstva rada« Sviña mi se što se boriš. Tako treba. Komunist se nikad ne
predaje... Kako se zvaše onaj tvoj? (Daktilografkinja se spetljava u ovom »miješanom«
govoru. Vraća valjak, ispravlja, uz kojekakvu mimiku.)
MAJKA: Mahmut...
PREDSJEDNIK: »... Mahmuta Zolja, na stan u ulici... «, kaži joj adresu...
MAJKA: Gavrila Principa, 11, prvi sprat, desno...
PREDSJEDNIK: Ima bandita i izdajica - al' ima i pakvarenjaka. Dvoje djece reče da
imaš?
MAJKA: I moj otac. I brat, samo je u vojsci. Graničar.
PREDSJBDNIK: Pa da. Svi smo mi graničari, nego šta... »dodeljuje se« briši to
»...prenosi se na njegovu zakonitu suprugu... « Nisi se razvela?
MAJKA (Oborene glave): Nisam... djeca... a i sve se nadam... možda je greška...
(Na posljednju njenu riječ Predsjednik skače od stola, bio dakle, sjeo, lupa pesnicom iz
sve snage, izdire se.)
PREDSJEDNIK: Kakva greška, jebem ti boga bogovog! Šta ti misliš? Da smo mi
budale? Da ne znamo šta radimo? (Majka se isprepadala, zamuckuje...)
MAJKA: Mislim... nije greška... zabuna... to sam mislila...
PREDSJEDNIK (Nastavlja bez prekida): Mislila si ti na pizdu svoju, eto, na šta si
mislila. Greška! Zabuna, jebem li ti sunce usrano! (Smiruje se, hvata vazduh, kao da mu
je žao te isprepadane nesretnice pred njim.) Pa nikad više, ni u snu, nisi pomislila! (Ona
plače, oborene glave. On se smirio, pali cigaretu.) Gdje smo stali?
SEKRETARICA: »Zakonitu suprugu...«
PREDSJEDNIK: »... Seniju Zolj sa djecom i porodicom, te je shodno ovoj odluci u
korištenju navedenog stana niko ne smije priječiti ni uznemiravati.«, U Sarajevu, i tako
dalje. (Posljednji otkucaiji, Šutnja, Majka pridiže glavu.) Daj da potpišem, udari joj pečat,
i da o tom više ništa nisam čuo. Jesi me razumjela? (Majka bi da mu se nekako dodirom
zahvali, ali zastaje, na pola puta...) Zatamnjenje.
15. STAN PORODICE ZOLJ
(Fahro nervozno goredoljeka, Majka ozbiljna i mirna, Dedo mudro puši, Živka bolno-
prkosno oponira, Nataša uplakana, »izmeñu dvije vatre«. Djeca spavaju.)
FAHRO: To ne dolazi u obzir! Natukli ste na nju (pokazuje Natašu) ovaj užas, cijela joj
se škola smije... Kako kažu, kažu... Šta kažu? (Nataša šuti, oborene glave.) Pomahnitala
Petrovićka!
ŽIVKA: Znaju oni dobro da nisam pomahnitala!
FAHRO: Pa skidajte onda to, ne tražite ñavola!
ŽIVKA: Sve sam kancelarije obišla. Niko ni »a« da ikaže! Da kaže: živ je, pa u redu. Da
kaže: nije živ, opet u redu. Al' što ništa ne govore? Što se ne javi?
FAHRO: Javiće se.
ŽIVKA: Neće. Neće. Znam ja moga Vladu. Ovde osjećam, nije moj Vlado živ, nije, nije,
kuku ti meni, majko moja draga...
DEDO: Živka, mani gluposti. Momak je u pravu. Najbolje je da sve zaboravite.
FAHRO: Nema šta da zaboravi! Gore moji drugari ginu, ko muhe, nema dana da koji ne
pogine, i šta tu ima da cmizdri, čovjek se izjasnio, i molim lijepo!
NATAŠA: Nemoj tako, Fahro, molim te!
DEDO: Najbolje je da sve zaboravite.
ŽIVKA: Zaboraviću, kad ga sahranim!
(Zvono na vratima. Majka odlazi, pa se vraća, sve naporedo sa gornjim replikama.)
MAJKA: Fahro, opet ona ñubrad. Sa stvarima došli.
(Fahro skače, bijesan ko ris, pogledom traži okolo svoj vojnički kaiš, uzima ga, obavija
oko šake, sa tokom nadolje, istrčava. Otamo dopiru zvuci udaraca, prevrtanja stvari,
jauci, haos. Zatamnjenje.)

16. ORDINACIJA
(Sasvim je moguće da se ovdje pravi dvostruka ekspozicija: dok pacijent Sabahudin
govori, Sabahudin dječak, recimo, za stolom, u nestvarnoj svjetlosti sjećanja, piše na
svojoj tablici. Jedan na rampi, drugi u dubini pozornice)
SABAHUDIN: Dragi tata. Nama je svima drago što nam pišeš i što si dobro i zdravo, ali
meni nije drago što ti odmah ne doñeš nego nam pišeš pismo, a ništa ne kažeš jesi li
narastao i udebljao i kad ćeš doći kući to jest u Sarajevo... Pišem ti na onoj tablici što si
mi donio iz Zagreba, a mama će poslije prepisati i hoću da ti kažem da nam ne moraš
ništa donijeti nego ti samo doñi pa da te Kerim i ja gazamo kad te zaboli reuma... (Smijeh
i plač. Nestaje onaj, eventualni, Sabahudinov dječiji lik u dubini scene.) Pisao je... da
čitamo Makarenka. Pedagoška poema. Kaže: u toj knijizi sve piše. (U nestvarnoj akustici,
zvuk voza...) Kaže onda kako je sve gotovo, ali ne može odmah doći u Sarajevo pošto
rnora ići na dobrovoljni rad u jedan rudnik Kreka kod Tuzle nego da mi lijepo doñemo
kod njega pa da se vidimo. »Ako nemate para«, prodajte ćilim, »kupiće se drugi«. A mi
ćilim prodali... Voz. Voz. Stajao je kod svake kuće... »Pa gdje je ta Tuzla, mama? Gdje je
Tuzla?« (Zatamnjenje.)

17. KREKA
(Pozornica: jad i pustoš provincijskog perona. Majka i Dino sami, izgledaju na sve strane:
gdje je Otac? A on, sklonjen u tami neke strehe, skuplja snagu, hoće da ih se nagleda.
Napokon, promoli se: mršav, izgubio kosu. Na njemu, jesenje rudarsko kažnjeničko,
polucivilno ruho, cokule, u ruci kačket, u drugoj, štap, nesto mu s nogom nije u redu.
Jurnu jedni prema drugima, koliko on to uopšte može... zagrljaji, dugi.)
MAJKA: Maho!
OTAC: Seno!
MAJKA (Kroz plač, sapućući): Šta su te uradili od tebe?
OTAC: Ništa, žensko glavo, stari se...
DINO: Tatice, tatice!
(Otac ga podize na prsa, odbačen je štap, na tlo, pa diže visoko nad glavu.)
OTAC: Dino imoj!
DINO (Odozgo, gotovo plačno): Pa nisi ništa narasto i udebljo! (Plače na očevom
ramenu, on ga miluje po kosici)
OTAC: Ja sam, Seno, reko da dovedeš Dinu, a ti mi nekog plačku dovela, je l’ ovo
curica? (Dino briše rukavom suze.)
MAJKA: Obradovalo se dijete, kako neće.
OTAC (Dirkajući ga prstom u meñunožje): Je l’ prošla ćuna?
DINO (Veselo): Ih, kad ikad!
(Malo zatamnjenje.Vidimo ih u tijesnoj, bijednoj sobi samačkog hotela, dva kreveta,
lavabo, jedna žarulja... Otac leži u jednom krevetu, Majka, kod drugog, pokriva sina
»zakljukava« ivice grube daske oko njegovog tjelešca. On na leñima, budnih očiju. Preko
stolica: odjeća, zavežljaji.)
MAJKA: Hoćeš sad zaspat?
DINO: Hoću, mama. (Ona kreće prema očevom krevetu) Je li tata zaspo?
MAJiKA: Jeste. Bvo saću i ja. Pa ćemo svi spavat. Laku noć, sine.
DINO: Laku noć, imama.
(A budan je, i ne može da zaspi. Nad roditeljskom posteljom šapat. Obuzdavaju čula,
nestrpljiva i gladna svoja čula, obuzdavaju.)
MAJKA: Odveli i Vladu.
OTAC: Znam.
MAJKA: Živka svima obukla crninu... Je li živ?
OTAC: Ne pitaj. I reci joj da ne traži ñavola.
MAJKA: A ti? Znaš li... šta si skrivio?
OTAC: Zna Faruk.
MAJKA: Neće ništa da kaže. »Čuvaj poso, gledaj djecu.« Doveo onu pjevačicu.
Registrovo. Ni svadbe ni ničeg. Hoda gologuza po kući.
OTAC: Mogla bi ona znat. Al’ ne pitaj. Treba sve zaboravit.
MAJKA: Znaš li, bolan, koliko ćeš još... ovdje... ?
OTAC: Ne znam ništa. Zavisi. Kako je u Sarajevu? »Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo?«
DINO: Vi ipričate, a ja moram da šutim!
MAJKA: Pa zar nisi zaspo, sine?
DINO: Niste ni Vi... Mogu l’ preći kod vas?
MAJKA: Tijesno je, sine, doću ja kod tebe.
(Prelazi u sinovljevu postelju, uspavljuje ga. Vraća se, a Otac spava, otvorenih usta,
gotovo da hrče. Ona ga miluje po licu, plačući. Pokoja suza kane na njegovo usnulo lice,
on rukom otire, kao da tjera muhu, meškolji se, otvara oči, shvata gdje je i šta je...)
OTAC: Zar sam zaspo? (Nježni dodiri, proždirući zagrljaj. Zatamnjenje.)
18. PRAVOSLAVNO GROBLJE
(Nad praznim sandukom Pop obavlja odgovarajući obred. Tokom cijele scene njegovo
pojanje je osnovni zvučni fon. Prisutni su, iz različitih razloga i motiva,: Živka, Nataša,
Joža, najuži krug; širi: Majka, Kerim, Dino, Faruk, i sasvim po strani, špijov: ðuro Pisar,
Ćoro. Možda i dva grobara, ako mora, a može i bez njih. Živka, prkosnog lica. Djeci
zanimljivo. Majka uhvatila mjesto do Ankice, razgovaraju ne gledajući se.)
MAJKA: Bila sam kod Mahmuta.
ANKIOA: Kako je... kako izgleda?
MAJKA: Divno. Ne zna, veli, šta je kriv. Kaže: Ankica bi mogla znat.
ANKICA: Nije ništa. Ja sam kriva.
MAJKA: Znala sam, kurvetino!
ANKICA: Misliš da sam srećna? (Pauza, dominira pojanje. A djeca se sašaptavaju.)
DINO: Tvog tate nema u sanduku.
KERIM: Nema ništa. Prazan.
JOŽA: Ima... crno odijelo. I cipele, košulja, sa kravatom, sve.
DINO: To je bez veze.
KERIM: Živi cirkus. Svi kažu.
JOŽA: Pa što ste onda došli?
KERIM: Volim cirkus. (Pojanje...)
MAJKA: Šta si nalagala?
ANKICA (Suzno): Ništa, Mahmuta mi.
MAJKA: Ne kuni se mojim čovjekom!
ANKICA (Nastavlja): Faruk me teglio za jezik. Hoće sve da zna. S kim, kad, kako. A
onaj Ćoro razapeo uši. (Licem pokazuje na Ćoru.) Ko bi znao na šta će izać? Posije mu
pred šefom rekao: »Štitiš familiju...
MAJKA: Šta je kriv? Je l’ mu kurvaluk - krivica?
ANKICA (Stisnutih zuba, boli je riječ kurvaluk): Jezik.
POP: i primi raba svojega … (Sve popovo treba apsolutno autentično.)
(Otamo, Ćoro, aplaudira. Pogledi, zbunjenost. Rasturanje, smušeno. Prihvataju se svaki
svoga, Ankica u prolazu pokuša pomilovati Dinu po kosi, jer ona voli i sina njegovog, a
ovaj je žestoko ugrize za ruku. Ona jaukne i trgne ruku. Posrani razlaz, u kojem Živka
drži visoko podignutu glavu. Zatamnjenje.)

19. STAN PORODICE ZOLJ

DINO (Sriče tatino pismo): »Dragi moji! Najprije da vam kažem da je sve prošlo i da je
sve u najboljem redu. Ja se nalazim već osam dana u Zvorniku, to vam je jedan fini
gradić na Drini, i dobio sam ovde krasan posao šefa glavne ugostiteljske firme. Ovde se
gradi hidrocentrala i posla ima preko glave. Za sada spavam u kancelarilji, a čim nañem
ade (Dino sriče stranu riječ.) kvatan... Šta znači adekvatan?
MAJKA: Odgovarajući.
DINO (Nastavlja): »... adekvatan smještaj predlažem da svi doñete ovamo...« (Kerim
ustaje, odlazi u sobu i donosi geografsku kartu Jugoslavije. Dok Dino čita, on prstom,
krenuvši od Tare i Pive ide uz Drinu, sporo, poteško.)
DINO (Nastavlja): »...pa da živimo zajedno. Tebe će, Seno, ovo za tebe, mama, jako
zanimati ovo: brašno je ovde 4 dinara, sto jaja, tri banke, za dvije banke možeš uzet pola
janjeta. Da ne govorim o ostalom...« (Majka je primjetno reagovala, pridižuć se od
singerice.)
DINO (Nastavlja): »Kako su mi djeca? Slušaju li? Je li odapeo onaj stari zajebant? Kako
napreduje Farukov šećer?...«
DEDO: Što zajebava!
DINO (Nastavlja): »... Sluša li ga supruga?«
MAJKA: Jebala ga ona!
DINO (Nastavlja): »Pišite mi o svemu jer sam vas sviju puno poželio i sve me zanima.
Moja adresa: Mahmut Zolj, Kasina, Žvornik. To je dovoljno jer me ovde već svi znaju.
Vaš, tata.«
DEDO: Dobra mu adresa.
MAJKA: Bolje ikakva nego nikakva! Znaš!
KERIM (Usklikne): Evo ga!
DINO: Koga?
KERIM: Zvornika!
DINO (Ozbiljno): Kako ga nañe?
KERIM: Prstom. Znam ja čitat karte. (Dok djeca analiziraju kartu, vuku linije Sarajevo,
Zvornik, Dedo i Majka se šuteći gledaju. Nakon pauze, ona progovara.)
MAJKA: U toj jeftinoći bi se mogo započeti čestit život...
(Dedu se očigledno ne dopada varijanta. Šuti, mrgodan, ide na otoman, liježe, zatvara
oči.)
DEDO (Tiho, kao da sebi govori): Jedna selidba, ko pola smrti!
(Djeca »trznu« na pomen smrti. Ustaju da ga drmaju.)
KERIM (Majci): Je l' to opet izvodi?
MAJKA: Trebo je leć u Vladin sanduk, i mirna Bosna.
DINO (Drmajući ga): Dedo, mani kerefeka! (Zatamnjenje.)

20. PRED ZGRADOM

(U plavičastoj svjetlosti svitanja, pred haustorom, gužva užurbanost, metež. Pakuju se i
pronose stvari, utovaruju na kamion, djeca prte lakše zavežljaje. Pomažu svi, i svako
nešto radi.)
MAJKA: Ovo će se srušit, čim krenemo!
ŠOFER: To je moja briga, gospoño!
MAJKA (Sebi u bradu): Jadna sam ti ja gospoña. (U toj gužvi, Nataša se mota oko
Majke...)
NATAŠA: Jeste li mu rekli?
MAJKA: Uh, umalo ne zaboravih. Stari, stari gdje si? Tata?
DEDO: Šta je bilo? (Odvodi ga nastranu, što dalje od Živke.)
MAJKA: Pisma, od Fahre, Nataši da daješ? Razumiješ?
DEDO (Zajebantski): Nareñenje, izvršenje.
MAJKA: Živka ne zna... Oni misle ozbiljno !
DEDO: Ma je li? Ko bi to reko? (Premjerava buduću snahu od glave do pete.)
ŠOFER: Gotovo! Ja palim mašinu! (Strka, gledaju se, valja se opraštati. Majka ne zna od
kog bi počela. Počinje od Živke.)
MAJKA: Hvala vam, svima, kako bih ja ovo sama? (Živki) Da se pozdravimo, sestro...
(Ljube se.)
ŽIVKA (Plače): Blago tebi, drugo moja!
MAJKA (Tješi): Doće i tvoj, valja se strpit. Sve, bona, bude i proñe... Nataša, sine. (Ljubi
se s Natašom.) Slušaj majku. I doñite nam... (Tamo šofer nervozan, trubi.)
MAJKA: Fala ti, Franjo, i nemoj šta zamjerit...
FRANJO: Ma kako ću zamjerit, vi ste meni bili, da vas čovjek na ranu privije...
(Dovikuje za njom.) Pozdravite, od mene, gospodina muža! (Dino je tamo, svjestan
iznimnosti trenutka, pritisnuo sva zvona na dovratku. Gore se promaljaju glave, čuju
glasovi.)
MAJKA: Šta si to, mrcino, uradio? (Klepi ga po glavi.) Izvinite (gleda gore, u mnoštvo
prozora), slučajno...
DEDO: Hajde, hajde, ne slinite, Seno, Ovaj će krenut!
MAJKA (Dok se oprašta sa svojim ocem): Rekla sam Nataši, paziće te, ko da sam ja tu...
DEDO: Hvala joj, i tebi, kćeri... Pazi ovu kopilad (misli na svoju unučad), da ne budem ja
moro dolazit!
MAJKA: Doći ćeš, moraš doći, čim se smjestimo...
(Eto ti, bogami, otamo, poranio i Faruk. U dobar čas., A onaj trubi li trubi, sve češće i
žešće. Faruk staje pored Dede, pruža sestri ruku, priginje se u zagrljaj. Ona ga premjeri i
nakon nekoliko sekundi mučnine, pljune pred njeg. I djeca su se izgrlila, ispozdravljala
se, selidnenici se penju u kamion, mašu... Pisac nije siguran, možda je Franjo čak spremio
harmoniku, i razvuko njenu mješinu, u ovaj tužni čas, dok kamion odlazi. Zatamnjenje.)

Kraj prvog dijela

DRUGI DIO

21. ORDINACIJA. MUTNI TALASl DRINE

(U pročelju scene: ordinacija, duboko u njenoj utrobi slike i glasovi. Selidbeni kamion se
penje na splav, splav plovi Drinom., Zbog radova na hidrocentrali bio je zatvoren put, da
čitaču bude jasno.)
SABAHUDIN:... Lakše mi je... dok gori svjetlo. U mraku ne znam ko sam.. Nemam
imena... Neka ne gase svjetla. Neka nikad ne gase svjetla... (Iz dubine pozornice,
brundanje kamiona, glasovi...)
DOKTOR (Tiho, hipnotizerski): Sjećaš li se Šekspira?
SABAHUDIN: Šekspir...
DOKTOR: Kaže: »Mi nismo ono...«
SABAHUDIN (Ponavlja): »Mi nismo ono...«
DOKTOR: »... što je život učinio od nas...«
SABAHUDIN: »... što je život učinio od nas... «
DOKTOR: »Mi smo ono... «
SABAHUDIN: »Mi smo ono...«
DOKTOR: »... što smo sami učinili...«
SABAHUDIN: »... što smo sami učinili...«
DOKTOR: »od onog...«
SABAHUDIN: »... od onog...«
DOKTOR: »što je život...«
SABAHUDIN: »... što je život...«
DOKTOR: »učinio od nas.«
SABAHUDIN: »... učinio od nas." (Ovo se da varirati, da S. izgovara cjelinu, ali da ne
trošim papir. (Napom. autora.) (Jasna je, u dubini scene, silueta očevog tijela, na
karoseriji. Sinovi stoje kraj njega, njegove ruke na njihovim ramenima. Ljulja se ta
čudesna kompozicija.)
DININ GLAS: Joooj, prevrnućemo se, tata...
KERIMOV GLAS: Odosmo, tata...
OČEV GLAS (Božanski siguran i miran): Mirna je danas Drina. Nema prevrtanja.
(Treba, dakle, adekvatno ukrstiti elemente ove scene, pa preći na sljedeću. (Napom.
autora.) (Zatamnjenje.)

22. ZVORNIČKI STAN

(Jutro u novom domu. Otac i Majka prave izvjesne korektivne zahvate u rasporeñivanju
namještaja. Mrdaju »singericu« tamo-ovamo.)
OTAC: Važno je da ne smeta... u saobraćaju... kad se prolazi...
MAJKA: Važno je, bolan, da je na svjetlu, hoće l’ mi oči ispast! (Opet Otac mrda
mašinu, pod prozor.)
OTAC: Sjever. Nema da ti bije u oči.
MAJKA: A kad šijem noću? (Otac se zamisli.) Onda mi je sijalica iza leña.
OTAC: Tu ću ti, evo ovdje (pokazuje lijevo od glave mašine) postavit žarulju. Šivaću
žaruiju.
MAJKA: Onda ovu gore moram ugasit.
OTAC (Iznervirano): Pa ugasi, jebo ga ti, ko ti brani.
MAJKA (Zamišljeno): Mislim... ako djeca uče... (Eto i njih, bunovni, iz kreveta, valjda
čuli ovu raspravu.)
KERIM: A gdje se ovdje umiva?
OTAC: Na česmi, gospodine iz Sarajeva.
DINO (Okreće se okolo): Pa nema, tata, česme.
OTAC: Ima, sine, u avliji. Pravo, pa niz brdo, pa pravo lijevo! Izvolite ovuda (sasvim
konobarski) moliću lepo. Maaarš!
MAJKA (Zamišljeno): A šta ćemo za miševe?
OTAC: Moj problem.
MAJKA: Uzećemo mišomora. Neću se smirit dok ih ne patamanim.
OTAC: Od mišomora se oni debljaju. Ima drugih načina. Cap-carap! (Djeca se vraćaju sa
umivanja.)
DINO: Hoćemo se i zimi dolje umivati?
OTAC:... Molim?
KERIM: Biće gadno.
OTAC (I njemu): Molim? (pa majci) Ti si ovo, izgleda, razmazila. Makarenko, ništa?
MAJKA (Smiruje): Ama, pusti, djeci neobično. Naviknuće. Je l' de da ćete naviknuti...?
KERIM: Trudimo se.
DINO: Znam ja onu pjesmicu: Zima, zima, e pa šta je, ako j' zima nije lav, zima zima pa
neka je, ne
boji se ko je zdrav! (Prsi se. Doñe napokon vedrina, Otac ih sve troje zagrli.
Zatamnjenje.)
23. KASINA
(Šljunak, ñesetak stolova kafanske bašte. Otac, šef Kasine, prerasporeñuje stolove, pravi
kutak za šahiste. Na jednom stolu, jedna na drugoj, četiri sahovske garniture. Rijetki
gosti. Ne vidi dolazak Ostoje Cekića, - služba UDBA, prijatelj i nadziratelj M. Z., koji
pomno, zastavši u hodu, motri šta to njegov »štićenik« devera. Odlazi i sjeda za svoj,
ugaoni, povlašteni sto. Hod veoma važnog čovjeka. Otac završio posao, kreće ka
prostorijama šanka, vidi Cekića.)
OTAC: Pozdravljaim, pozdravljam. Kako je?
OSTOJA: Ko puška. U tebe?
OTAC: Nema odmora, dok traje obnova. (Ka šanku) ðole! Stolnjak! (Dok sjeda i sam za
Ostojin sto, pritrčao je ðole, mijenja stoljnjak. Ostoja vadi »Borbu« iz džepa od sakoa.)
OSTOJA: Šta ti je ono? Separe?
OTAC: Za šahiste! Nemaju ljudi gdje igrat. Dak je ovo ljetnjih dana.
OSTOJA: Ti, to, na svoju ruku?
OTAC: Sindikat. Moja inicijativa. Možda poslije nañemo kakve prostorije.
OSTOJA (Smihulji se): Nije loše. Referisaćemo. Referisaćemo. Hoćemo li jedan?
(ðole je prinio piće, u meñuvremenu stižu kafe i po štamplić rakije, a tamo, za »šahovske
stolove«, ko poručeni, sjela dva mladića.)
OTAC (Pogledavši u sat): Ne bi valjalo. Radno je vojeme. Odma bi mi se ovi moji
popišmanili... (Otac je, po običaju, skinuo i preda se stavio sat i prsten. Dolazi Majka.
Razgleda okolo tako da se vidi da je prvi put došla. Prilazi stolu, Otac je ustao da je
pristojno, pred važnim drugom, dočeka.) Otkud ti? Zdravo.
MAJKA: Dobar dan. Izišla... da vidim gdje mi čovjek radi...
OSTOJA: Dobar dan.
OTAC: Drug Ostoja... pardon... rnoja drugarica... Sena...
(Rukuju se Ostoja i Majka, on se malo pridigne iz sjedišta, ali dobro zagleda njeno lice.)
OSTOJA/MAJKA: Drago mi je.
OTAC (Majci): Hoćeš kafu.
MAJKA: Popila sam. Dvije.
OTAC: ðole!
OSTOJA: Jeste se smjestili?
MAJKA: Jesmo... polako... Nikud se ne žuri... je l' tako?
OSTOJA (ðoletu): Imaš onog likera?
OTAC: Neće ti ona toga, pusti priču.
(Pristiže otamo i treći član »zvorničkog tria«: doktor Ljahov, vodi kćerkicu za ruku.
Mala, čistog lica široko zagleda u društvance za stolom. Upoznaju se Majka i doktor.)
LJAHOV (Sjedajući):...Ja bih, Mahmute, odmah...
OSTOJA: Stani, bre. Popi piće s ljudima...
OTAC: ðole! Pitaj Mićka je l’ spremna mašina!
LJAHOV (Majci): Mahmut samo priča o vama... (Ocu.) A što ti ne reče da je drugarica
ovako lepa.
ðOLE (Dovikuje): Džip je spreman, druže šefe!
(Ljahov ustaje, ko sa igala, hitro odlazi. Majka ga začuñeno gleda.)
LJAHOV: Ostajte mi zdravo. Stvamo žurim.
(Otac ga par koraka ispraća, dovikujući za svojim ljudima.)
OTAC: Tri kartona ruma (Ljahovu) Sa srećom, drugar!
MAJKA: On je pravi Rus?
OTAC: Naš čovjek, bona. Odmah se prepala.
MAJKA: Naš, Rus!?
OSTOJA: Zvornčanin, drugarice. Roñeni Zvorničaniin.
MAJKA: I govori ruski?
OSTOJA: Samo kad popije.
MAJKA: Šteta.
OTAC: Seno!
MAJKA: Mislim... ako pije... šteta... izgleda neki fini čovjek...
OSTOJA: Na takve, drugarice, i udara nesreća.
OTAC: Pusti to, Ostoja...
MAJKA: Što da pusti, nemoj ti prekidat, šta nesreća?
OSTOJA: Vidite, drugarice... Videli ste ćerkicu? Prelepo dete, al' nešto nije u redu, nešto
krv ne valja...
OTAC: Ja to, vala, Ostoja ne bih pričo! Ništa se to još ne zna.
MAJKA: Pa pusti čovjeka nek govori, vidiš da me zanima...
OSTOJA:...i mora, svakih petnaest dana, u Beograd, kontrola, ispitivanje, šta li. I on,
molim vas neće da koristi bolničko vozilo, posuñuje ovu kafansku harabatiju, da ne bi
neko rekao: zloupotrebljava rukovodeći položaj. Zato ga cenim, da je sto puta Rus. To
jest, sin... emigrantski... Tuga, drugarice... tuga.
OTAC: Ljahov bi poludio... (Zatamnjenje.)

24. STAN, ZVORNIČKI, NARAVNO

(Noć je. Otac sa djecom, koja su u gaćama, kao da ih je iz postelje digao, priprema
»obračun« s miševima: U veliko metalno tekne sipa se voda, blizu ivice, po vodi, posipa
pšenica, tako da se voda i ne vidi, na tekne prislanja daska, i po njoj koje zrno, donose
vodu s avlije. Majka u spavaćici. Otac sasvim obučen, kako je i došao. Trudi se da sakrije
stepen pijanstva, ali ga odaje hod i odebljao jezik.)
MAJKA: Misliš li ti svako veče... ovako?
OTAC: Kako misliš, ovako?
MAJKA: U po noći dolazit.
OTAC: Takav mi poso. I nije po noći, nego (pogleda u ručni sat) jedanaest sati i sedam
minuta...
MAJKA: I moraš se napit?
OTAC: Ja pijan, nisam.
MAJKA: Vidim.
DINO: Daj da ja, daj da ja! (Uzima od Oca zdjelu sa pšenicom i sipa po vodi, svukuda.)
OTAC: Taaako, mamicu vam vašu...
(Liježu na spavanje, Dino se osvrće ka »spravi«. Svjetlo se gasi. Malo zatamnjenja, pa
jutro. Majka ustaje prva. I zaboravila na »spravu«, naiñe pored i vrisne: po vodi plivaju
naduhla mišja tjela. Njen vrisak probudi ostale. Otac ustaje, potom i djeca.)
OTAC (Pobjedonosno nasmijan): Šta veliš, gospoño iz Sarajeva!
MAJKA (Sklanja lice od grozne slike u teknetu): Šta ću kazat, hoću da padnem u
nesvijest! Sklanjaj ovo, utrobu ću povratit!
KERIM: Šta ćemo s ovim, tata?
OTAC: Dino, mašice u ruku, u lavor, pa u Drinu!
(Vidimo kako Dino mašicama »lovi« jedno po jedno truplo, stavlja u lavor...)
DINO: Tata, i meni ise povraća...
(I počne, blijed, povraćati po podu, van tekneta, da ne gleda u nj. Majka mu priskače,
pridržava glavu...)
MAJKA: Eto ti tvoga majstorluka! Gdje li to samo nauči?
OTAC (Prišao, kao da i on pomogne): Dino, je l’ u redu? Je l' u redu?
DINO (Slinavih usta): U redu je, tata.
(I brišući rukom usta, zbrisa napolje. Na basamacima, gotovo se sudari sa doktorom
Ljahovim i prekrasnom ćerkicom njegovom, Mašom. Skrajne se, da mogu proći.)
LJAHOV: Dabro jutro svima, je li slobodno? Kud si se ti zaholco?
OTAC: Hajde, hajde, doktore! Uranio!
MAJKA (Ocu): Hajde pred njeg, da sklonim ovu bruku! Kerime, uzmi tamio.
(Uzimaju tekne puno vode, miševa i žita, nose u drugu prostoriju, sipa se voda po podu, i
jeñan mrtav miš, pa ga ona rukom vraća u tekne. Grozno.)
LJAHOV (Govori Majci, koju nema u vidiku, traži je pogledom): Da probamo dakle vaše
zlatne ruke! (Ocu) Gdje ti je žena?
OTAC: Tu je, tu je. Kako si ljepotice?
MAŠA (Gleda mu u lice, podigla glavicu): Ja sam dobro, hvala na pitanju, a kako ste vi?
MAJKA (Dolazeći): Dobro mam došli, doktore. Zdravo, sunce.
MAŠA: Dobro jutro. Hoćete mi vi sašiti plisiranu suknju?
MAJKA: Hoću, zlato, ako umjednem... ž
OTAC: Na “singerici”, nema šta ne zna. Sjedaj, ljiudino! Može jedna, za dezinfekciju?
(Iz kredenca vadi bokalče rakije, čašice...)
LJAHOV: Nije neophodno, ali smetat neće. (Vratili su se Kerim i Dino, umiveni, mokri,
brišu se jednim peškirom, po redu. Potom oblače, pristojno, pa sreñuju školske pribore,
još koji dan pa će zatrebati. Majka je prihvatila Mašenjku, krojački centimetar, uzima
mjere, zapisuje u tefter. Mašu je pritom nešto razgolitila, ali Maša nema stida ni
nelagode: svako malo fiksira Dinu, nešta joj je zanimljiv. I Dino nju posmatra, ali krišom,
ispod oka.)
OTAC (Dini): Kako je junačino?
DINO: Odlično. Svašta ti znaš, tata.
OTAC: Nauči se. Nauči se u životu. Seno, od prve se mušterije ne naplaćuje. Šta veliš?
MAJKA: Da je meni da ispadne kako treba... (Zatamnjenje.)

25. STAN
(Pred ogledalom, otac se dotjeruje za izlazak: glumi rutinski poslovno sreñivanje
»pojave«. Od »singerice« uz mrgodne poglede dolazi i gorkojetki Majčin glas.)
MAJKA: Ja ne znam da ti gdje na svijetu šef ide u nabavku!
OTAC: Ne znam ni ja. Al’ kod mene ide. Zar onim lopovima da dajem novac?
MAJKA: Treba li još koja maramica?
(Aluzija na njegov redovno »gubljenje« maramica, koju on vrlo dobro shvata.)
OTAC: Šta piše ovdje? (Vadi papir narudžbenicu.) Je ti to kurvaluk? Šta piše? Janjetina
toliko, rum, čitaj
šta piše. (Ona rukom otklanja ispred lica njegov papir, energično, prekipjelo joj, skače od
mašine.)
MAJKA: Jesite, sve je to kurvaluk! Čitav se Zvornik kurva u Banji Koviljači! Meni više
ne možeš lagat.
OTAC (Mijenja taktiku): Onda, dobro. Kad ti kažeš, u redu. Dino, spremaj se! Ideš sa
mnom. Ako ne vjeruješ meni, ti lijepo pitaj sina. (Dino skače, spreman. Kod majke je
ovaj potez izazvao odreñeni efekat, možda nañu: dodaje sinu nekakav džemperčić, ako
zatreba. S ulice trubi kasinski džip. Otac pogleduje u sat.)
MAJKA: Nemojte kasnit!
OTAC: Nemoj ti više ovakvih cirkusa! (Zatamnjenje.)

26. BANJA KOVILJAČA

(Žestoka atmosfera u banjskoj ljetnjoj bašti: naše drustvo, sa tri banjske »dame«, za
krcatim stolom. Dino, šćućuren izmeñu Ljahova i Oca, jede ćevapčiće, luk. Gleda, cijelim
bićem, to sve okolo. Banjska kapela veoma stručno, šabačko/podrinjski talent, pjeva
prave stvari. Pjevač, muškarac, odjeven »po pariski«. Bijaše neki Boro Janjić, čini mi se.)
KAPELA:

»Hej, Angelino, ti bela Grkinjo...

Hej, Angelino, ti bela Grkinjo...
Sej gidli, Anño, a što mi te nema?
Seji gidi, Stojane a što mi ne doñeš?

Sipaj! Toči!«
(Posljednje riječi prihvata i naš sto: sipaj! Toči! A u trenucima »instrumentala« brbljalo
se koješta, ne fermajući prisutne dame.)
OTAC: Noge, kakve su da su, negdje se moraju sastavit!
OSTOJA: Tu nema sumnje! A šta vi, drugari, radite ako cenjenoj dami, ispod zubnog
mosta (zatvara prstima nozdrve) dakle, ako joj smrdi iz usta?
OTAC: Ako joj, dismr iz stau?
OSTOJA: Da, da...
LJAHOV: Ne zanimaju me usta.
OSTOJA: Ima leka, ima leka!
OTAC: Kažider, pukovniče!
OSTOJA: Nakljukaš je luka i ćevapa! (Grohotan smijeh za stolom. Dame ne razumiju,
kao ni Dino. Zagledaju se, podižu čašice svog likera. Otac stavlja šaku na Ostojinu ruku,
dok ne završi opšti smijeh.)
OTAC: Sad je, Ostoja, moja na redu. Ali, imam molbu! Doktore ti ćeš me podržat, tu
smo isti.
OSTOJA (Kome se ne dopada ovo naglo uozbiljenje): Nemoj srat! Kakva, bre, molba?
OTAC: Da kažu: »za društvo iz Sarajeva«.
OSTOJA: Znaju, bre, svi ko smo, odakle smo!
OTAC: Nek znaju. Za moju dušu. Da čujem!
OSTOJA: (Vratio policijsku sabranost) Ili se debelo prefrigan, ili stvarno budala! Nek ti
bude.
LJAHOV: Ni budala ni prefrigan, Cekiću - nego dete! Dete! Ja ti kao lekar kažem: dečija
bolest!
(Prišao je konobar, dok Ljahov govori, Otac mu tutnuo novčanicu u šaku. Dok svi
gledaju prema kapeli, dame razgovaraju kao da ne osjećaju muške ruke preko svojih
ramena. Govore o pjevaču, njegovoj garderobi.)
PRVA DAMA: Najlon košulja, ja ti kažem. Iz Pariza.
DRUGA DAMA: Vidi se, bre, iz aviona. Boro je stvarno originalan!
(Počinje »Mahmutova« pjesma. Dino je prikunjao, na Ljahovljevoj ruci. Tokom pjesme,
o, kako je tužno srce stranca! Mahmut zatvorenih očiju, ostaje sam za stolom: Ljahov
odnosi Dinu u džip. Ostoja kupi svoju damu, odlazi u »kur-salon« tj. tucalište, dok mu
piće ne prevlada seksualnu moć. Ljahov se vraća, kupi svoju damu. Preostala,
Mahmutova dama bulji u njega neko vrijeme, pa odlazi piškiti. A pjesma je, naravski,
sarajevska fatalna.)
BORO: Samo za društvo iz Sarajeva! (Pjeva):

»Vila kliče sa vrh Trebevića:

Je l’ Sarajvo gdje je nekad bilo?
Je l' mejhania kraj Morića hana?
Piju l' vino mlade Sarajilije?
Služi li ih krčmarica mlada?
Nosi l’ mlada tri tanka fildžana?
Prvi plavi, što begove mami,
drugi žuti, što hanume ljuti,
treći bjeli, što djevojke cv'jeli.«

(Završila je pjesma, on je sam za stolom, još uvijek zatvorenih očiju.)

OTAC: Ovo sam ih ja naučio! (Otvara oči, vidi kako »piški« njegova dama, sjeda gdje je
sjedila. Okolo, vidi on: nikoga. Shvata da mu drugovi »rade«, ali tek kad vidi stolicu na
kojoj mu je sin sjedio, zatrese glavom.) Gdje mi je dijete?
DAMA: Doktor ga je odnio... u džip... Zaspo mali... šta će?
OTAC: Aaaaa, u redu. Puno volim ovu pjesmu, znaš ...
DAMA: Znam.
(Vraćaju se kurvari. U parovima: Cekić Ljahov, Dama 1. Dama 2. Sjedaju, kako je bilo.
Mada se »Mahmutova« sama primiče jaranicama, njoj se pjeva. A Ostoja govori njoj, da
ne bi Mahmutu.)
OSTOJA: Šta je? Ne sluša te ovaj... Sarajlija?
DAMA: Ja to razumijem. Svako ima svoju pjesmu.
(Pa počne pjevati, pozivajući gestom svoje drugarice da prihvate.)
DAMA (Pjeva):

Nikad me niko nije volio,

nikad me niko nije ljubio,
Samooo jaaaa tuuužna tuuugu tuuugujem,
Samo ja žalom žalu žalujem...

(Dame su prihvatile, na što se krsti Ljahov... Gleda ih, lice po lice, ne ide mu u glavu
tolika bedastoća i nemuzikalnost. A i, potuco je, sad mu se bezbeli gadi. On to zna i na
latinskom: omne animal post coitum triste... Hvata za rukav konobara, nareñuje.)
LJAHOV: Gitaru davaj!
(Konobar upitno gleda u Ostoju, ovaj »mjeri« Ljahova, klima glavom. Još traje
»kurvanjska himna« za stolom, i dok konobar prinese gitaru Otac nañe za shodno, on to
inače voli, da »išaretom« vrati svoju damu u stolicu do njega. Grli je, dok ona pjeva.
Razumijevanje nesreće.)
OTAC: Ostoja, živio!
OSTOJA: Živeli, zdravi bili!
LJAHOV: Hvala, momče. (Konobaru koji mu uruči gitaru. Sada on preštimava treću
zicu, uha nadnesenog nad bubanj gitare.) Serem se ja na italijanski štim! (Narihtao je,
začuñujuće brzo, tzv. »ruski
štim«, a dame još pjevaju svoju tužnu himnu.)
LJAHOV: Doosta! (Tišina, kafane se osvrnula, žamor zamire. Sasvim malo preludiranja,
u kom narasta tišina. Pjeva, na ruskom)(Originai je lako naći, ovdje upisujemo prevod.
Možda je moguće da pjeva t>aš ovaj prevod? (Napom. autora.)

»Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom,

Gruzinske pjesme pune tuge:
U sjećanju mi bude temnom
Daleki žal i dane druge.

Kad razliju se u tišinu

Te pjesme lude, zanesene,
Ja vidim stepu, mjesečinu,
I lik daleke jedne žene.
Otkada ugledah te, draga,
Njen lik u mome srcu gasne,
Al nova oživi ga snaga,
kad začujem te pjesme strasne.

Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom,

Gruzinske pjesme pune tuge:
U sjećanju mi bude temnom
Daleki žal i dane druge.«

(Završena pjesma, šuinja. Ostoja čeka da se Ljahov vrati iz zanosa.)

OSTOJA: Znaš li šta je doktore? (Ljahov ga nijemo gleda) Da u Zvorniku imam bar tri
doktora, ti bi mi u Zenici radio.
LTAHOV: Ja, Cekiću, ne pevam govnari|e! Ovo je poezija!
OSTOJA Pusti poeziju. Tako se nama svašta podvaljuje.
LJAHOV: Morao bi, Cekiću, Puškina u aps! Ovo je, bre, Puškin! Aleksej Sergejevič
Puškin! (Pridigne se iz stolice, u znak poštovanja prema imenu koje izgovara) Ličiš mi na
jednog, pokoj mu nacističkoj duši, što je govorio: »Kad čujem reč kultura, ja se mašam
revolvera!«
OSTOJA: Ne laj!
OTAC (Istovremeno): Jebo te, doktore, Gebels, jesi čuo! Prekidaj to! (Okreće se
kapelmajstoru) Boro! »Tamo, sred Balkana!« (Kapela prihvata i počinje poznatu nam
domoljubnu pjesmu. Ljahov je pomirljivo doturio gitaru konobaru, podigao čašu i
zaredao kucanje sa svima za stolom.)
LJAHOV: Umiro bih da ne zapevah! Praštajte druzja!
BORO (Pjeva):

»Tamo, sred Balkana, svima znana,

leži divna zemlja moja.
Zemilja čvrstih ljudi, dobre ćudi,
čast i ponos im je sve...«

(Zatamnjenje, u kome čujemo zvuk džipa što ih vraća u Zvornik, i prepoznajemo pijane
glasove švalerske trojke, koja pjeva.)
OSTOJA/OTAC/LJAHOV:
»I tri kurvara su, I, tri kurvara su, I tri kurvara, tri kurvara, tri kurvara su...

27. STAN
(Skoro podne. Sinovi obavljaju terapiju, »gazanje«. Majka bijesna hoda gore-dolje, iz nje
govori gorčina prevarenog.)
MAJKA: ðubre ostaje, ñubre. Poveo si dijete, da mi zamažeš oči! Ko je vidio da se iz
nabavke u pet ujutro dolazi? Dino, šta ste radili?
DINO: Ništa. Svirala muzika. Ja pojeo ćevapčiće.
OTAC (Uz glasovne reakcije na masažu): Jeste... Da nas Mićko vozi u kurvaluk? Može
to, može. Ako smo,
ooooj, tu, tu, ako smo budale.
MAJKA: Što je to Mićko, pa drukčiji?
OTAC: Taj bi špiclov... roñenu majku cinkovo!
MAJKA: Kome? Što me, beštijo, praviš budalom? Ne smije cinkovati zato što Cekića
vučete uza se, našle se pjandure i kurvari. (Kopa po džepovima njegovog sakoa, na
vješalici.) Evo, nema maramice! Ma ne možeš meni više lagat, hoštapleru jedan kafanski!
OTAĆ: Ne horvaj džepove!
DINO: Ko da je važna maramica?
KERIM: Šuti, blento.
MAJKA: Jesam li ja zato dvije godine po Sarajevu vriskala? Jesam li ja zato, krvniče li
jedan, poso ostavila? (Plače.) Oči iskapah nad ovom mašinom, da djeci bude, da
počnemo jednom ko ljudi živjet, a za kog? (Neko snažno kuca na vrata.) Za ovog kurvara
i pokvarenjaka što nema obraza mrve jedne... (Otvorila je vrata, milicioner! Tek što je
rekao »Dobar dan!«, ona hoće da padne unesvijest. Naslanja se na dovratak, tijelo
malaksava, on prihvata, dovlači je do kreveta. Gleda okolo, vidi neobičnu sliku. Otac ga
gleda s poda, nije ni registrovao šta se zbilo s majkom. Djeca su već kod nje, ona ih vidi,
otvorenih, a kao mrtvih očiju.)
OTAC: Šta je bilo, Brančilo?
BRANO: Zaboravili ste sat... i prsten... u Koviljači... pa vam ja donio...
OTAC: Spusti tu, fala ti. Neću ti ostati dužan...
(Milicioner Brano odlazi, a majka pridošla sebi, pojmila svoj neosnovani strah od
milicionera. Ali je to još jedna kap, baš ona što nedostaje.)
MAJKA: Šta sam ja bogu zgriješila? Šta sam ja bogu zgriješila? (Njen se plač pretvara u
ridanje.)
OTAC: Nisi ništa, ženska glavo, ja sam zgriješio. I bogu i ljudima. Ja sam. Dajte, djeco,
zgazite me...
(Dino krivo shvata i ponovo se penje na oca, obavlja masažu »gazanja«.)
MAJKA: Uuuu, djeco moja, bolje bi bilo da vam se nije ni vratio, da se objesio. Što se
nisi, baksuze objesio, ko Vlado, pošteno, manja bi šteta bila, dušmane dušmanski! (Na
pomen Vlade Petrovića Otac s poda ustaje tako da Dino padne na pod, ko drvo. Otac je
zakrvavio, mogao bi ubiti.)
OTAC: Slušaj ti! Da nikad više, nikad više, nisi pomenula, razumiješ? Ubicu! Ne
pominji, ne pominji, ne pominji! (Možda bi on na nju i fizički nasrnuo, udavio, da ona
nije na krevetu, niti sjedi niti leži, bori se za vazduh. Djeca su nekako poustajala, u strahu
se pribila uza zid, a sad, kad vide kako je s Majkom, iz kredenca, Kerim, uzimaju
kartonsku kutiju sa tabletama i bočicom »srčanih kapi«, iz bokala u čašu sipaju vodu,
Dino, uzimaju kocku šećera, Kerim, pa kod kreveta, nad Majkom, dok obojici drhte ruke,
malom pumpicom, iz bočice na kocku kapaju dvijetri potrebne kapi. Pokušavaju još u
usta ubaciti kocku šećera, nakapanu lijekom, uspijevaju, dječije iskustvo, a vodu ona pije
tako da se više niz bradu slijeva nego što u usta ulazi.) Ne pominji!
(Zatamnjenje, u kome se, kao melem po živoj rani, u tamu sale krune kristali muzike
Rahmanjinova: »Drugi klavirski koncert u Ce molu«.)

28. MAŠENJKIN DOM

(To svira Mašenjka. Dino pored nje, na »repetitorskoj stolici, sa koje mu noge ne dotiču
pod, pa petlja, ukršta stopala. Ljahov, u golemoj fotelji, njegova mjera, studira »Borbu«,
prvi put vidimo naočale na njegovom licu. Supruga mu, Lidija, žena netom ocvale
ljepote, savršeno odjevena, prinosi vreo samovar na široki teški trpezarijski sto. Dinina
usta poluotvorena: san li je, java li je? Kako da izdrži ljepotu Mašenjkinog lica, i tu
muziku, povrh svega?)
LIDIJA: Ajdemo, deco, čaj se ne sme piti ladan!
(Mašenjka prevuče još nekoliko taktova, pa dugo gleda u Dinino lice, prije nego što će
progovoriti.)
MAŠA: Sviña ti se?
DINO: Sviraj još... molim te...
MAŠA: Čaj se ne sme piti ladan. (Ustaje, pa i on za njom ne odmah, sjedaju za sto, samo
doktor ne sjeda, on pored fotelje ima mali stolić, ono što bi u musl. kući bio peškun, i
Lidija mu servira tu. Dino pametno sačekuje da neko prvi počne piti, ali nije uočio
»tehniku«. Srkne iz dubine, jaukne.)
DINO: Adadaj! (Odrasli obuzdavaju nasrnuli smijeh. Mašenjki ništa nije smiješno.)
LJAHOV: Ti se isprži, junače.
MAŠA: Tako sam i ja, kad sam bila mala. (Zar je ikad bila manja?)
(Dino Ljahovu odgovara mimikom, bolnog lica. Zatim skuplja snagu, Maša mu je dala...)
DINO: Ja... baš i ne volim... čaj...
LIDIJA: Nije moguće? Šipak? Lipa?
DINO: Mi smo u Sarajavu brali lipu.
LJAHOV: Voliš, od lipe?
DINO: Nije. Nego smo pradavali. U apoteku.
LJAHOV: To je fino. Komunistički. (Lidija vidi da malom nije do čaja...)
LIDIJA: Mašenjka, dušo, oćeš još nešto da odsviraš, za svoga druga?
MAŠA: Je l' oćeš? (On klima glavom, ne odvajajući pogled od njenog lica. Ona sjeda za
klavir, počinje, Prokofjev, »Piano Sonata.« On kao hipnotiziran ustaje od stola, sjeda za
»svoju«, repetitorsku stolicu. Božansko osjećanje ljepote i ljubavi. Zatamnjenje.)

29. ORDINACIJA
(Još traje »Šesta piano sonata«, Prokofjeva; kao da briše vrijeme, prostor.)
SABAHUDIN: »Koja godina? Koja zvezda?«
DOKTOR: Sedamdesetitreća. Zemlja.
SABAHUDIN (Plačno): A gdje je Mašenjka? Gdje je Mašenjka?
DOKTOR: U Beogradu. S tatom. Doći će.
SABAHUDIN: Gdje je Mašenjka?
DOKTOR: Mašenjka je s tatom u Beogradu. Mašenjlka će doći…
SABAHUDIN: Zašto plače? Zašto plače Mašenjka?
DOKTOR (Sugestivno, najsnažnije što može): Mašenjka nikad ne plače. Mašenjka se
smije. Smije se Mašenjka… (Odjekuje, u nestvarnoj akustici, Mašin smijeh. Kroz tamu,
seli se u narednu scenu. Zatamnjenje.)

30. STAN
(Odjekuje realan, grlen Mašin smijeh. Ona pred ogledalom okreće svoje tjelešce ukrug:
kako joj stoji plisirana suknja.)
MAŠA (Gleda u sve, pita Dinu): Kako mi stoji?
DINO: Fantastično!
LJAHOV: Okreći se, sine. (Ona se vrti, kao balerina, pravi piruetu.) Krasno, krasno.
Doñi, da te tata poljubi. (Podiže je u naramak, ona kao da nestaje na njegovim ogromnim
prsima. Ljubi je, miluje po kosi. A dole je, na podu, besposlena ostala Majka, što je do
tog trena sa Mašine plisirane suknjice vadila čiode i konce. Ljahov je u bijelom mantilu,
ljekarskom, izvezeni mu inicijali E. A. i prezime LJAHOV na prsima, dakle s posla
izišao, da obavi važan posao. Dino svečano odjeven, sa crvenom maramom torbak mu je
već na leñima. Nema Oca, nema Kerima.)
LJAHOV: Maho je imao pravo: zlata vrijede vaše ruke!
MAJKA: Izvinite, doktore... tako je i kod pravih šnajdera, sve u zadnji čas.
LJAHOV: Zašto, sestro mila? Pogledajte ovo, molim vas!
(Maša i Dino, jedno pored drugog, pred ogledalom. Sušta ljepota bezazlenosti.)
MAJKA (Krsti ruke na prsima, divota): Doñe mi da zaplačem...
(Ljahov prostodušno stavlja ruku preko njenog ramena, ona instinktivno izmiče.)
LJAHOV: Zašto da plačete? Ne treba plakati.
MAJKA: Vi mene stalno persirate... a ja se Vama stalno izvinjavam... Stvarno izvinite,
plisiranje je smrt
šnajderska!
DINO: Mi ćemo, mama, zakasniti.
LJAHOV (Pogleda u ručni sat): Nećemo, deco, nećemo.
MAŠA (Molbeno): Da idemo, tatice?
LJAHOV: Idemo. Idemo. E, pa, divna gospoño, ja Vam se iz sveg srca zahvaljujem.
Znam, znam, kako ću se odužit! Sretni bili! Dosvidanja...
MAJKA: Doviñenja. (Pa sina miluje, usput, po glavi.) Eto. Hajte. Budi dobar.
DINO: Hoću, mama. Doviñenja.
MAŠA: Punio vam hvala, teta. Doviñenja. (Ako ne može drukčije, neka proñu kroz salu,
volio bih da se čuje i vidi Doveo ih je blizu škole, uz dijalog što će se dolje navesti, a oni
ne smiju sami u dječiju rulju školskog dvorišta.)
LJAHOV: Bićete u istom razredu. Možda vas stave u istu klupu.
MAŠA: To bi bilo krasno.
LJAHOV (Dini): Šta misli pionir?
DINO: Stvarno bi bilo krasno.
LJAHOV: Tu vam je škola. Dalje morate sami. (Oni se ukipili, ni makac. Napokon kreću,
u mnoštvo.) Hajde, hajde. Junački. (Sad on dugo gleda za njima, sakriven iza nekog
stabla. Oni se osvrću, još im je potreban, ali ga ne mogu vidjeti. On stoji dok ih ne izgubi
iz vidika. Zatamnjenje.)

31. ŠAHOVSKI KLUB

(Ova se scena dade vrlo prirodno ukrstiti sa narednom, dakle mogu se odvijati paralelno.
(Napom autora) Svečano je otvorenje šahovskog kluba. Trenuci pred sami govor, što će
ga održati predsjednik sreza, Nikola A. Malo gužve, nervoze, stolovi sa poredanim
figurama. Valjalo bi medu prisutnima prepoznati onu dvojicu momaka što, onomad,
sjedoše za kasinski šah-sto.)
OSTOJA (Ocu): Gde nam je, bre, doktor?
OTAC (Pogledavši na sat) Morao bi stići...
OSTOJA: Je li uzimo džip?
OTAC: Rano jutros. Al' je do sad moro doć.
O'STOJA: Ne valja da ga nema. Ne valja. (Prilazi im Predsjednik.)
PREDSJEDNIK: Drugovi, zdravo!
OSTOJA: Zdravo, Nikola. Nek si nam došo.
OTAC: Pozdravljiam, druže Predsjednliče.
PREDSJEDNIK: Gdje vam je kompanjon?
OSTOJA: Moro bi se pojavit. Mi ne moramo čekat. Išo je u Beograd. Možda zato kasni.
OTAC: Ja predlažem da mi otvorimo. Pa ko još doñe, dobro došo. Šta ti veliš? (Ostoji)
OSTOJA (Predsjedniku): Hoćemo li?
PREDSJEDNIK: Može, samo bih ja odmah moro ići...
(Ostoja pljesne dlanovima nekoliko puta, ko je sjedio, ustane, ko je brbljao, prekine.)
PREDSJEDNIK: Dakle, drugovi i drugarice, (Drugarica nema.) Pripala mi je ugodna
dužnost i čast, da u ime sreza progovorim koju riječ povodam otvaranja prvog šahovskog
kluba u gormjem Podrinju. Ja namjerno za ovu priliku nemam kao što vidite spremio
nikakav pisan govor. Svima je vama poznata teška situacija koju preživljava naša zemlja i
o tome vam ja ništa novo nemam da kažem. Ali mi je, vidite, važno baš to što se u ovako
teškoj situaciji pokazuje da nikakve vanjske sile i nikakav unutrašnji neprijatelj, ne mogu
spriječiti slobodan narodni život i aktivnost na svakom polju, pa i na ovom vašem,
šahovskom. Neprijatelj to mora da vidi i hoće-neće mora da shvati kako nas ni u čemu ne
može zaustaviti i sprečiti da idemo dalje, u sve ljepšu i bogatiju sretnu budućnost. Što se
vašeg kluba tiče, ja bih ovde morao istaći nesebično zalaganje predsjednika vašeg
inicijativnog odbora, druga Mahmuta, kao i značajnu podršku koju je njegovoj inicijativi
dao drug Cekić u ime grañana našeg grada i naše narodne milicije. Ja vas pozivam, dragi
drugovi šahisti i šahovski zaljubljenici, da što prije održite osnivačku skupštinu kluba i da
klubu date adekvatno ime, i sve ostalo. Ja vam u tom smislu ne bih sugerisao ništa
konkretno, jar takvih imena imamo, počevši od Filipa Kljaića, desetine i stotine i hiljade,
ako treba. Ja sam treba da povučem prvi potez u partiji izmeñu drugova Cekića i Zolja pa
bi time vaš klub proglasilo otvorenim. Šta vučeš?
OSTOJA: Ispred kralja.
PREDSJEDNIK (Povlači kraljevog pješaka): Za dva polja?

OSTOJA: Nego kako? (Aplauzi, žamor. Partneri zauzimaju stolove. Gotovo.

Zatamnjenje.)

32. STAN
(Istovremeno sa prethodnom scenom. Majka, za mašinom, »iskapava oči«, na štokrli, kraj
nje, mušterija, u kombinezonu, Daskara. Kerim jede za stolom, Dino trenira na sećiji,
svoj štafetni govor.)
DASKARA: Hoće l’ ispast fino?
MAJKA: Haljina će valjat. (Blaga ironija na račun Daskarinom izgledu, što ono kažu
šnajderi: »jer je teško takvijema dobar šnajder biti«.)
DASKARA: To sam ja za svadbu... Brat mi se ženi za Prvi maj...
MAJKA: Ako na svadbi bude bolje haljine, ruku mi isijeci.
DJNO (Sa papira): Dragi naš druže predsjedniče! Predajem vam ovu štafetu u kojoj se
nalaze hiljade srdačnih pozdrava pionira zvorničkog sreza za našeg voljenog predsjednika
druga Tita. Mi, pioniri zvorničkog sreza, i ovog puta se zaklinjemo da ćemo vrijedno
učiti i raditi i svakoga dana stilcati nova znanja za dobrobit i blagostanje naše
socijalističke zajednice ravnopravnih naroda i u svemu biti dostojni nastavljači velikog
revolucionarnog puta kojim snažno i nepokolebljivo korača naš narod na čelu sa drugom
Titom i Komunističkom partijom Jugoslavije! (Ovo je čitanje, naravski, iskidano,
govoreno poluglasno. Daskara razapinje uši, ali niti razumije niti shvata.)
DASKARA: Da vam, gospoño, mali nije...? (Uvrće rukom: kao, pomahnito.)
MAJKA (Ponosito): On predaje štafetu, pionirsku!
DASKARA: Znam ja jednu ženu... poviš ciganske male. Sve zna. Mom čovjeku ogadila
rakiju! Šest godina nije okusio ni kapi! Ako treba, kažite, dovešću je ja ovde, da se ne
pentrate uz Vratolomac...
MAJKA (Gledajući sažalno u glupost njenog lica): Ama, zdrav je, žensko glavo. Uči
govor, treba da preda štafetu, Titovu, razumiješ?
DASKARA: Titovu? (Zatamnjenje)

33. STAN DOKTORA LJAHOVA

(Dok Ljahov i žena mu dorañuju detalje na bogatoj trpezi, escajzi, srebro, itd., očekujući
goste povodom Mašinog roñendana, Maša i Dino, kod klavira, uz pokoji ticaj njenih
prstića po klavijaturi, razgovaraju obzbiljni kao odrasli ljudi. To što je Dino već tu kazuje
da je on tu često, gotovo »domaći«. Ona, a bogami i on, svečano odjeveni. Odrasli ne
čuju njihovu priču.)
DINO: Mi smo mislili da će sve biti u redu kad ponovo budemo sa tatom.
MAŠA: A zar nije u redu?
DINO: Nekad jeste, nekad nije. Mama kaže da on ne ide (Saginje se, šapuće, poverljivo)
u Banju Koviljaču po robu - nego u kurvaluk. Znaš ti šta je to kurvaluk?
MAŠA: To je nešto oko nevaljastih žena. Ne znam. Ja tako mislim.
DINO (Zamisli se): Onda mama ima pravo... A kakve veze imaju maramice?
MAŠA: Koje maramice?
DINO: Tatine. Stalno gubi maramice pa se mama ljuti. Šta to ima veze?
MAŠA: Pojma nemam. Možda joj žao?
DJNO: Tvoji... tata i mama, ne svañaju se?
MAŠA: Ja mislim da se ne svañaju. Samo zbog mene. Kad se brinu...
DINO: Zašto da se brinu?
MAŠA: Zato što kod mene ne valja krv. Pa me tata zato vodi u Beograd.
DINO: Zašto?
MAŠA: Pa kod doktora!
DliNO: To je bez veze, pa i on je doktor?
MAŠA: Ali u Beogradu imaju aparate!
DINO: Pa šta onda?
MAŠA: Onda ja fino zaspem pa mi oni zamene krv! (Dino zviždukne od čuñenja.) Pa da,
što se čuñiš?
DJNO: To čujem prvi put u životu!
(Eto i Zoljevih. Zvono. Lidija otvara, uvadi Mahmuta, Oca, Majku, Kerima. On vrti svoju
spravu, kino.)
LIDIJA: Ajte, ajte, dobro nam došli. Izvolite.
OTAC/MAJKA/KERIM: Dobro veče. Malo kasnimo, izvinite.
LJAHOV (Gleda u zidni sat): Da niste došli, još petnaest rninuta, krenuo bih po vas!
OTAC: Šnajderska posla, moj doktore.
MAJKA: To on meni., A gdje nam je slavljenica? (Drži u ruci zamotan svoj poklon.
Krasna bluzica, sa velikom okruglom kragnom, vidjećemo je poslije.)
LJAHOV: Mašo, dušo. (Maša prilazi i pozdravi malim sagibom u koljenima, kao da će
recitovati na priredbi.)
MAŠA: Dobro veče, dobrodošli.
SVI: Sretan roñendan! (Redom je ljube, »vuku« za uši, predaju poklone.)
LIDIJA: Šta se sada radi, Mašenjka?
MAŠA: Treba da odmotam i da vidim šta je i da se zahvalim. (Odmotava i lice joj se
ozaruje kad vidi prelijepu bijelu bluzicu. Propinje se na prste da poljubi Majku.)
MAŠA: Baš ste krasni, teta Seno, puno vam hvala!
KERIM: Ovo je od mene i od moga brace. (Golema kutija »Kandit«, kinosprava. Nju
čudi ona cijev, toga inače nema na kandit kutijama, metalnim bombonjerama. Krene da
otvori poklopac, unutra žarulja i žica, nekakav kalem.)
DINO: To je, Mašo, kino. Kerim sam napravio! (Sada je na nju red da se čudi. Gleda, ne
shvata...)
MAŠA: Onda, mamice, treba da probamo... ovo... kino?
LIDIJA: Tako je, sunce. Možete u tvoju sobu...
(Odvodi djecu, i tamo Kerim uzima stvar u svoje ruke: trazi adekvatan zid, platno,
utičnicu...)
KERIM: Gdje se, Mašo, gasi svjetlo?
(Dino bržebolje gasi, da pokaže svoj status; malo je ljubomoran na bratove vrline, ali
umije to pregristi.)
LIDIJA (Razgledajući bluzicu): Stvarno je krasna!
LJAHOV (Točeći svima piće, nazdravljajući): Živeli, i hvala vam što ste došli. (Svi
ispijaju, za stolom.)
GLASOVI: Živjeli. U zdravlje.
LJAHOV: Ti, Seno, ne treba da se zoveš Sena nego Zlata, Zlatica, Zlatka...
OTAC: Ne pretjeruj, doktore...
LJAHOV: Bez preterivanja: zlatne ruke, zlatna duša, zlatna dječica.
MAJKA: I balkanski muž! (Smijeh, Lidija, kao domaćica, malo suzdržano.)
OTAC: Kako misliš, ljepotice?
MAJKA: Okolo kalaji, unutra belaji! (Sad Ljahov hoće da prsne od smijeha. Čak se i
Otac smije. Majka i sama začuñena otkud joj doñe takav humor. Zvono na vratima.)
OSTOJIN GLAS (Pripjan): U ime naroda, otvaraj!
LJAHOV (U hodu se trese od smijeha): Odmah, bratac, gde si ti, pobogu?
OSTOJA: Ne piltaj. (Briše znoj sa čela, zadihan, neispavan, smoren.) Daj ovo detetu.
(»505« sa crtom, ili Plavi 9, bombone. Odmah skida sako, Lidija prihvata, ostaje u
košulji, iskaišanoj: podpazušna futrola, revolver. Sjeda za sto, prihvata se čaše.)
OTAC: Šta je? Opet gužva?
OSTOJA: Ne pitaj. Živeo! (Šutnja, malo mučnine.)
LIDIJA (Majci): Govorili smo mu, koliko puta...? Umesto da se čovek lepo oženi...
LJAHOV: Menjaj firmu Ostoja, ne vredi ti takav život pare popišane.
OSTOJA: Menjaj temu, doktore, il' se pakujem.
(Lidija ustala, prinosi mezetluke, itd. Za stolom šutnja u kojoj idiotski zvecka pribor,
nešto se kao jede, mezi. Muški ispijaju svoja pića bez nazdravljanja... Ljahov odlazi po
harmoniku. Sjeda za sto, razvlači, preludira, to je Ostojina pjesma, pa počinje, na ruskom,
dvije-tri riječi...)
OSTOJA (Udari šakom o sto, snažno): Na srpskom!
LJAHOV (Vrati takt-dva, pa pjeva):

»Ko to ulicom puistam sad hodi?

Ko u noći svoj iziva jad?
Harmonikaš to usamljen brodi,
Dok lagano sav zamire grad.

Vetar kosu mu vije po čelu,

svoju pesmu dok izvija on.
Zalud traži on draganu belu,
zalud čežnjivi čuje se poj.

Ti ne plači i suze ne roni,

zadnje zbogom odsviraj joj sad.
Iz harmoinike tugu ukloni,
stegni strce, i nasmij se tad.«

(Upravo kod stiha »zadnje zbogom od sviraj joj sad«, iz sobe je istrčala Maša.)
MAŠA: Doooñi, tata, molim te... Praaavo kinooo, da viiidiš!
LJAHOV: Samo da pesmu završim, sine... (Pjeva):
» Iz harmoinike tugu ukloni,
stegni strce, i nasmij se tad.«
(Ostoja je istinski uživao u pjesmi, pomalo i pripjevao. Nazdravlja, dok je Ljahov otišao
sa ćerkom, Ocu i Majci.)
OSTOJA: Ljudi, živeli! (Strese se, ispivši na dušak, pa tužno-kontaktirajuće...) Ne može
se biti na braniku i ići u svatove.
OTAC: Revolucija nije mačji kašalj.
OSTOJA: Majka i maćeha. Pa šta te dopadne.
(Ljahov se vratio, turio ploču na starinskom gramofonu, sasvim čudno odzvoniše prvi
akordi nekog američkog glenmilerskog ritma...)
LJAHOV: Dok smirim decu, molim goste, i vas, cenjena domaćice, da zaplešu, uz
orkestar Glen Milera. (Ustaju, plešu. Otac-Majka, Cekić-Lidija. U dječijoj sobi, Maša
jednako okreće ručicu, vrti film, a Kerim zaspao u fotelji, Dino pokraj Mašinih nogu, na
podu).
LJAHOV (Upalivši svetlo): Mašenjka dušo, ti ne vidiš da su ti gosti zaspali?
MASA: Stvarno... nisam primetila...
LJAHOV: Hajde lepo obuci pižamu...
(Ona poslušna; a doktor prekriva Kerima nekim ćebetom, a Dinu podiže i stavlja u
Mašinu postelju. I Maša liježe, on ih pokriva. Poljubi se s ćerkom. Gasi svjetlo.)
LJAHOV: Laku noć, sine. (Poljubac).
MAŠA: Lalku noć, tatice. (Zatamnjenje.)

34. KASINA
OTAC (Dovikuje ka drugim prostorija ma): Jesu li ispeglane zastave?
ŽENSKI GLAS: Za pet minuta, šefe.
OTAC: Stoljnjaci?
ŽENSKI GLAS: Gotovo!
OTAC: Gdje nestade ðole, jebem li mu svastiku? Hoću da sve bude cakum-pakum, il' ću
vas pobit!

35. GRADSKI TRG

(Klasična slika provincijskog pijačnog trga, improvizirana tribina, doček i ispraćaj
štafete. Narod. Borbene pjesme sa visokih zvučnika. Zastave, parole, itd. Milicioneri, sve
što treba... Prolaze nosioci štafete. Preko Dininih prsa bijela traka, dijagonalno, piše:
pionirska. U prvom su redu jedan do drugog Otac i Ostoja, tu je i Majka, Kerim, Ljahov,
Lidija, Masa, u Ljahovljevom naručju. Dok djevojka, sa trakom omladinska predaju
svoju štafetu Predsjedniku, njen govor čujemo iz zvučnika, u trećem planu. U prvom je
dijalog izmeñu Oca i Ostoje.)
OSTOJA: Ajdemo, Maho, pucat šaha, jebeš ovu gužvu.
OTAC: Nemoj provocirat. Hoćeš da ja o tebi referišem?
OSTOJA: Ma zajebo bi ti ovo... da ti sin ne igra.
OTAC: Nije igro prošle goddne, pusti sad, da čujem!
OMLADINKA:...sa komunističkom partijom i drugom Titom na čelu! (Žestok, narodni,
aplauz.)
DINO (pridriavajući lijevom rukom traku na prsima, gdje mu se otkačila špenadla, u
desnoj mu je štafeta): Dragi naš druže predsjedniče! Predajem vam ovu štafetu... u kojoj
se nalaze pozdravi... hiljade pozdrava za našeg voljenog druga Tita od pionira zvorničkog
sreza... Mi, pioniri zvorničkog sreza i ovoga puta... zaklinjemo se da ćemo svakoga dana
vrijedno učiti i raditi...da ćemo sticati nova saznanja (Stalno pati zbog proklete špenadle!)
...za dobrostanje naše socijalističke zajednice zbratimljenih naroda i da ćemo u svemu biti
dostojni nastavljači velikog revolucionarnog puta kojim korača naš narod na čelu sa
našim voljenim drugom Titom i Komunističkom partijom Jugoslavlje. (Aplauz, žestok.)
PREDSJEDNIK: Drugarice i drugovi! Na ovaj veliki svečani dan... (Govor prelazi u treći
plan, u prvom su Otac, Dino, Cekić, i ostali naši junaci.)
DINO (Plače): Špenadla. Bogami, tata, sve je kriva špenadla.
OTAC: Kakva, bolan, špenadla?
DINO: Vidiš da se otkačila!... Hoćeš da ti sad ponovim?
OSTOJA: Dobar si bio, čestitam, evo ruke.
OTAC: Ti ćeš biti tatin komunista... (Zatamnjenje.)

36. STAN DOKTORA LJAHOVA

(Maša na postelji, Dino na podu pokraj nje, s rukom na njenoj postelji. Ona mu se upisuje
u spomenar, na zadnjoj stranici. On virka, ona zakreće korice. Završila, daje mu.)
MAŠA: Ali ne smeš pročitati ovde!
DINO (Tužno): Zašto, Mašenjka?
MAŠA: Ne smeš i gotovo. Onda ti ga ne dam. Obećavaš? Časna pionirska?
DINO (Tragično tužno): Časna pionirska.
(Šutnja. On dugo gleda u spomenar, ne smije ga otvoriti, teško mu. Suze zaiskre u
očima...)
MAŠA: Ti sad plačeš? (Tog časa stvarno skliznula suza.)
DINO: Kako znaš? (Jer ona njega ne vidi. Bolest.)
MAŠA: Tako. Ponakad, sve znam. I tvoja mama plače.
DINO: Plače.
MAŠA: Ne treba da plače.
DINO: I ja joj kažem. Al' džabe.
MAŠA: Hoćeš mi dati ruku? (On joj daje ruku, ona je, objema svojim ručicama, privija
na prsa.) Voliš li me?
DINO: Više nego ikog. Na cijelom svijetu. (Maša šuti. Pauza.) Ne vjeruješ?
MAŠA: Verujem. Zato što i ja tebe volom. Puno te volim. Daj mi i drugu ruku. Ti si moj
anñeo. (Zatamnjenje)

37. OSTOJINA KANCELARIJA

(Ostoja za stolom, sjedi, otac na stolici ispred. Sasvim analogno slici s početka, kod
Faruka. Otac zagnjurio glavu u šake, oborio je na prsa. Očaj. Laktovi na koljenima.)
OSTOJA: Ko mu je pisao govor, lepo te pitam!?
OTAC (Ne podižući glavu): Ti to moraš znati bolje nego ja...
OSTOJA: A ti? Da nisi štogod popravljao ?
OTAC (Podiže glavu): Zar ti, druže Cekiću, misliš da sam ja lud?
OSTOJA: Omladinka lepo kaže: sa Partijom i Titom, tvoj mali: sa Titom i Partijom?
OTAC: To je, druže Cekiću, svejedno.
OSTOJA: Hm. Svejedno. A da si, uzmimo, ti piso, da si, recimo, popravljao, kako bi ti
poredo?
OTAC: Ja velim, druže Cekiću, da je svejedno. Partija nas je učila Tito, to je Partija.
Partija, to je Tito. Tito, to smo mi.
OSTOJA: Lepo. Lepo zboriš. (Pauza.) Bi l’ šta popio?
(Otac ga gleda, pogledom punim pitanja i straha. Odlučuje da govori uobičajenim,
intimnim tonom.)
OTAC: Turi.
OSTOJA: A šta bi ti, recimo, popio?
OTAC: Turi, Cekiću, šta bilo, i ne vadi mi dušu!
(Cekić je ustao, otvorio izvjesnu roletnu, koja šumno pada k podu. U otvoru: razne boce,
svakog oblika i sadrine. Cekić preda se tura običnu polovku, šljivka, a ocu pokazuje
nekakvu lijepu bocu.)
OSTOJA: Imam i ovih francuskih govana... Hoćeš?
(Otac je već na ivici nervnog sloma. Šuti, gleda kako mu ovaj sipa. Cekić podiže čašu,
kucaju se, eksiraju. Predstava je završena, Cekić govori uobičajenim tonom.)
OSTOJA: E, pa, burazeru, čestitam!
OTAC: Što me, bolan, zajebavaš, šta - čestitam?
OSTOJA: Isteko ti zvornički mandat! Volja ti u Sarajevo, volja ti u pizdu materinu!
OTAC (Ozaren, srećan): Gotovo?
OSTOJA: Gotovo! (Otac skače od stolice, doslovce pomahnitao, vrišti, urliče. Podize
Cekića u zrak, vrti njegovo tijelo ukrug, obara stolicu s koje skoči. Cekić trpi.) Nije baš
rehabilitacija, ali svoj si čovjek! (Zatamnjenje.)

38. STAN
(Majka posadila sinove kraj sebe, obgrlila ih, dok Otac pakuje putnu tašnu - ista ona s
početka priče, prethodno ju je odnekud iskopao, brisao prašinu s nje.)
MAJKA: Ja ću s djecom u Drinu skočit!
OTAC: Skači. Ako si luda.
MAJKA: A šta drugo da radim, katile katilski!
OTAC: Rekao sam ti sve, ko čovjek čovjeku. Čim sredim poso, zovem vas. Strpi se,
mjesec-dva...
MAJKA: Strpila sam se ja, deset godina. Ajooooj, bože dragi, što ga ne ostavi na Golom
pa da on za nama plače - plakala mu majka u grobu, dabogda! (Ovdje mora eksplodirat
očev nervni sistem: pomenuto je ono što se ne pominje! Ne može, i neće da je tuče, hoda
po sobi, dere se, čupa bivšu kosu...)
OTAC: Znaš li ti, ženska glavo, da ja ćetiri godine sanjam Sarajevo! Iz noći u noć. Nikad
ništa nisam usnio da se tamo dogaña! Ništa nisam usnio da se u Kreki dogaña! Ništa u
Zvorniku nisam sanjo, da se u
Zvorniku zbiva! Može li stati, gusko, u tu tvoju glavu, ja četiri godine u snu živim. Skači
u Drinu! Truj se, vješaj se - radi šta znaš, ja moram u Sarajevo! (Tresne onom tašnom o
pod, raspu se stvari, izlazi zalupivši vratima: drhti kuća iz temelja. Slijedi poznata nam
»operacija«, Majka bez daha, kocka šećera, kapi, voda, itd. U nešto slabijem svjetlu
gledamo odlazak na spavanje, djeca, dok Majka, došavši sebi, korača po sobi kao
šenula... Neko će, potom, pokucati na vrata.)
MILICIONER BRANO: Dobarveče. Evo mene opet.
MAJKA: Uñi, Brano.
BRANO (Daje joj očev sat i prsten): Na službi sam, hvala... Zaboravio u Bijeljini, u
Hajrićevoj kafani... Da je ovde, donio bih ja prije... Laku noć...
MAJKA: Hvala ti, Brano... (Malo zatamnjenje, prolazi nekoliko trenutaka. Zvuk koraka
uz kućne basamake, drvene. Teško nešto hoda, i teško nešto nosi... Tiho i nježno kuca u
već otvorena vrata: Ljahov. Pijan, oči natekle od suza, koje još liju. Poslao joj dakle bog
»mjeru nesreće« Mašenjka više ne postoji. Ljahov sjeda za sto, preklapa preko stone
poviršine svoje ogromno tijelo, tijelo, trese se to ljudsko meso, kao planilna, jecaji kao iz
grotla. Možda će u nekom trenu, otud proviriti Dino, šuteći, i nestati s vidika, Majka
stavlja bokal rakije, veliku čašu, toči. Položi ruku na njegovo rame miluje ga po kosi, kao
bebu.)
MAJKA: Popij. (Sjeda i ona za sto, krupne se suze kotrljaju niz njeno lice. Beskrajno, a
tu negdje izmeñu njihovih tijela, plače harmonika, solo: »Ti ne plači i suze ne roni, stegni
srce...« On kao da čuje tu muziku, ispija tri puta čaše do dna, i to ga trijezni.)
MAJKA: Lidija.
LJAHOV: Ostala, gore... (Misli na Beograd... Dugo još traje njegov plač, i njen plač;
posljednju čašu kad popi već, izgleda sasvim trijezan, pridiže rukom njeno oboreno lice,
dugo je gleda u nesretne oči.)
LJAHOV: V čjom smislj žiznji? V čjom? (Harmonika solo drzi svoj bolni motiv... plovi
u tamu. Zatamnjenje.)

39. ORDINACIJA KAMION PRED ZVORNIČKOM KUĆOM STUBIŠTE

SARAJEVSKE ZGRADE
(Dakle »iz ordinacije«, sa rampe, vidimo i čujemo: u nestvarnom svjetlu i akustici,
košmarske slike i zvuke Sabahudinovog sjećanja. Još traje muzički motiv harmonike.) (U
izvedbi, valja motriti na tempo kojim se »miksaju« te slike i zvuci sa »zbivanjima« u
ordinaciji (Napomena autora))
DOKTOR: Sjeti se šta je rekao Djed. Sjeti se, šta je, rekao, Djed.
SABAHUDIN: Naljbolje je...
DOKTOR: Šta je najbolje? Šta je najbolje? Najbolje je...?
SABAHUDIN: Nabolje je da sve...
DOKTOR: Najbolje je da sve...? Šta sve? Šta sve? Najbolje je da sve...?
SABAHUDIN: Najbolje je da sve zaboravite.
DOKTOR: Možeš li? Možeš li sve zaboraviti?
SABAHUDIN: Trudim se. Ja se trudim jer hoću... hoću da zaboravim...
DOKTOR: To je dobro. Tako treba. To je dobro i tako treba.
(U dubini pozornice slike i glasovi: kamion natovaren stvarima. Dino na karoseriji, kao
onomad na splavu, s ocem, sada sam. Pod mišicom mu spomenar. Vide se figure: Ljahov,
Cekić, prepoznatljive, Ljahov, ako je moguće, nosi bijeli mantil, ljekarski, s crnim florom
na reveru. Ostale figure neprepoznatljive. Mašu rukama.)
LJAHOV (Odjekuje u metalnoj akustici): Sretan put. Javite se .. .
MAJKA: Sretno!
DINO: Pozdravite Mašenjku. Pozdravite Mašenjku! (Dovikuje, ne bi li nadjačao
brundanje kamiona... slijedi ujednačen zvuk motora, Dino sjedi, spomenar u krilu. S
onoga svijeta Mašin glas.)
MAŠIN GLAS:

»Ko te voli više od mene

Nek još koji list okrene.
Pošto lista nema više.
Ja te volim panajviše...«

(Zatim, ordinacija.)
SABAHUDIN: Šta ću, doktore, sa snovima?
DOKTOR: Snove zapisuj. Zapisuj snove. Snove treba zapisivati.
SABAHUDIN: Snove treba zapisivati Snove treba zapisivati.
(Scenom saña prolaze Franjo i Dino, pronose novokupljeni ćilim. Dino priča živo,
uzbuñeno.)
DINO: Ortak!
FRANJO: Šta je bilo?
DINO: Otkrio sam sinoć, kad sam spavao, jedan tajni put, čim se popneš na Trebević, pa
u jednu šumicu, i odmah si u Zvorniku...
FRANJO: A što ćeš, ortače, u Zvorniku? Bio si jednom, zar ti nije dosta.
DINO: Pa, onako. Pričam bez veze... A šta je to, ortak, ono što si mi kazo: greška
sudbine?
FRANJO: To ti je, ortak, jedna vrlo zajebana stvar... Dobar dan gospoño! Još će se Franjo
naklofat vaših ćilima! (Susreli se na stubištu s majkom koja nosi novi radioaparat
»Vesna«.)
DINO: Kako se taj zove?
MAJKA: »Vesna«.
DINO: Na onom je pisalo »Kosmaj«. Dobro se sjećam...
(Nestaju sa scene... A pojavljuje se, u civilnom odijelu, sa praznim desnim rukavom
sakoa, daidža Fahro, graničar. Ostavlja neku torbu pred svojim stanom, penje se pravo
Natašinom stanu. Zvoni. Ona otvara vrata, bulje jedno u drugo, nijemi. On glavom
pokazuje na svoju nestalu ruku, kao: hoćeš li me i ovakvog. Ona mu skače u zagrljaj,
savija noge i obješena njemu o vrat, liči na saksafon.)
NATAŠA: A ja sve mislim, što ne pišeš! Ima ljudi, pa pišu lijevom!
FAHRO: Probaću...
(Evo ga opet: onaj zvuk sa početka, klofanje ćilima... Pacijent se osvrće, traži mu izvor...)
SABAHUDIN: Neko opet klofa ćilim. Čujete li?
DOKTOR: Da. Stvarno: neko opet klofa ćilim.
SABAHUDIN: Stvarno čujete? Onda meni nije ništa?
DOKTOR: Nije ti ništa, Dino. Dječija bolest.
(Klofanje iz nestvarne dolazi u realnu akustiku... traje neko vrijeme, i sasvim se stišava
tokorn zatamnjenja.)

Kraj drugog dijela

EPILOG

DVORIŠTE
(U dvorište, spremljeno za svadbeno veselje, niz stolova, jelo i piće, čaše i flaše, dopiru
glasovi koji se bliže. Po koji pucanj.)
GLASOVI (Pjevaju):
»... Trepetljika trepatala puna bisera,
haj ovi naši bjeli dvori puni veselja.
Što u dvoru žamor stoji, šta ono vele?
Ej, ono majka sina ženi, pa se vesele...«

(Dolaze, adekvatno nakićeni, svatovi: mladoženja, Fahro, praznoga rukava, mlada, u

bijelom, Kum, Hamdo berber, stari svat, Mahmut Zolj (otac). Rasporeñuje svate, gdje će
ko sjesti. Postepeno, oblikuju se isti raspored kakav bijaše one noći suneta. Tu su,
naravno: dječurlija, Faruk, Ankica, pop, u grañanskom odijelu. S vremena na vrijeme, iz
Farukove pijane ruke, odjekne još pokoji pucanj.)
DJECA: Izgori kesa! Izgori kesa!
(Hamdo sipa metalne novčiće, djeca se polomiše. Franjo žestoko razvlači harmoniku. U
mnoštvu glasova ponajslabije se razaznaje Ankičin, najpozvaniji za pjesmu glas.)
OTAC: Mladenci, ovdje molim! Kume, ti kraj njih, ako šta izleti, da možeš odmah
osunetit!
NATAŠA: O sunetu ćemo prodiskutovat, čika Maho!
OTAC: Prijo, bez uvrede, molim, budite ljubazni. I ti, stari, šta si se smrko? Sjedi tu fino
s prijom!
(Sjedaju i ostali, kojekako, dok Otac stalno pazi da ko ne sjedne na »Vladinu« stolicu. A
krenuo upravo pijani Faruk, sa suprugom.)
OTAC: Ne! Ta je zauzeta... jedno mjesto lijevo, molim... (U okretu, gotovo se sudari s
popom, nepoznato mu lice. Pop mjerka da kako bude što bliže Živki. Uz ironičan
naklon): Mi se ne poznajemo? Mahmut Zolj...
POP: Rakitić, takoñekarce.
FARUK: Ovdje nema posla za sveštena lica!
ŽIVKA: On je moj gosit!
POP: Gde se pije Živkina rakija, za me ima posla preko glave! (Smije se, vedar neki
čova, sjeda, uzima čašicu, njuši, jednu pa drugu, dok ne potrefi na »Živkinu«, naginje.)
OTAC (Plješće, smiruje svate): Momenat! Momenat! Tišina! Samo momenat! (Tamo se
stišava posljednji Franjin puh-akord, dok pakuje mješinu.) Dakle, dragi svatovi, gosti,
prijatelji, a najprije, dragi naši mladenci! Dozvolite mi da, kao šef ove parade, kažem
nekoliko riječi o srećnom povodu koji nas je tako lepo skupio u ovom našem dvorištu. U
ljudskom životu, neka me neko ispravi ako grješim (ironičan pogled ka šurjaku), postoje
tri božanska trenutka, izvinjavam se što pominjem svevišnjeg, ima ovdje nadležnijih
(pogled ka popiću)...
GLAS SA PROZORA: Skrati! (Osuo se, dakle, žalosno, očev nagdašnji v.d. ministarski
autoritet, on gleda gore, ka prozoru.)
OTAC: Primjedba se usvaja. Dakle: tri su velika trenutka u ljudskam životu: čas roñenja,
čas himena i čas smrti! Nas je ovde sastavio najbolji, najveći i najznačajniji od njih, čas
himena! (Žamor. Majka se sasvim uzvrpoljila. )
MAJKA: Ti si, bolan, pjan!
OTAC: Zato, u tom najznačajnijem trenutku ljudskog života, neka sve naše želje, to jest
želje svih nas ovde, budu pretvorene u jednu jedinu želju...
GLAS SA PROZORA: Skrati!
OTAC: …to jest radostan, dug i srećan život naših mladenaca. Živjeli!(Svi ustaju, kucaju,
zdrave se, ispijaju)
OTAC: Dajem sada riječ najstarijem ovdje meñu nama svatu, Muzaferu Zulfikarpašiću,
bez čijeg zalaganja na frontu ljubavnog života u ovome dvorištu ne bi bilo većine
prisutnih. Stari, diži se! (Dedo se koleba, odmahuje rukom.)
GLASOVI: Dedo! Dedo! Dedo!
DEDO: Ovo što napriča... ovo spadalo... promućkaj, prospi. A ja vam, djeco
(mladencima) nemam šta kazivat. Ne valja, u životu, jest govna. Rastegni to, Franjo!
(Dedo sjeda, Franjo rasteže spravu, Otac sjeda preko puta Faruka, baš kako bješe
onomad.)
GLASOVI (Pjevaju): »Sjajni mjesec na Trebević sjeo... pa pogleda niza Sarajevo...«
FARUK: Mahmute.
OTAC: Slušam, šura.
FARUK: Jesi li halalio?
OTAC: Zaboravit bi mogo. Halalit, teško.
FARUK: Što ste nas onda zvali?
OTAC: Valja da se izmiriš sa sestrom. Jedna vas je majka rodila.... A... i meni da kažeš...
šta sam kriv?
FARUK: Lajo si, Mahmute.
ANKICA: Ma kazala mu je Sena... Sve sam joj rekla... (Ocu) Što mu, bolan, piješ krv?
OTAC: Hoću da znam. Od riječi do riječi. Šta sam lajo?
FARUK: To bi ti Ćoro bolje objasnio.
OTAC: Koji Ćaro?
FARUK: ðuro. Što te doveo. Njegova se pita.
OTAC: Šta sam lajo?
FARUK: Da je ova država zemlja mržnje... Da je naš obračun sa ibeovcima - ludnica...
ANKICA: Nije tako reko!
OTAC (Dosjetio se): Ko koga voli u ovoj ludnici? Je li to?
GLASOVI: Hoćemo Ankicu, hoćemo Ankicu!
ANKICA (Pjeva):

»Vila kliče sa vrh Trebevića:

je l’ Sarajvo gdje je nekad bilo?
Je l' mejhana kraj Morića hana?«

DEDO (Mrko): Ništa više nije gdje je nekad bilo. Ništa.

OTAC: Seno!
MAJKA: Ti si se već nadolmio!
OTAC: Slušaj ovo. Sad ćeš fino otić kod Faruka, sjest, pozdravit se, ko da nikad ništa
nije bilo, razumiješ? Pitat fino za šećer, sve kako treba. (Faruk tamo, uz pjesmu, ispaljuje
još dva hica.)
MAJKA: Ni mrtva!
OTAC (Prijetećim tonom): Uradićeš ko što kažem, il’ ću te sa zamljom sastavit!
MAJKA: Ma jesi ti pri sebi!?
OTAC: Kreći, ja znam šta radim!
(Majka ustaje, podržana njegovom rukom na njenoj mišici, sad se tek vidi njen trbuh,
poodmakla trudnoća. Otac odlazi Ankici, gestama je poziva od stola, i dok oni odlaze iza
dvorišne šupe, majka je prišla svome bratu, sjeda pored njeg.)
MAJKA: Kako si, braco?
FARUK: Dobro je, sestro, kako si mi ti?
MAJKA: Možeš li spavat?
FARUK: Teško.
MAJKA: Šta će ti ovo? (Pokazuje pištolj u njegovoj ruci.) Zar te nisu razdužili?
FARUK: Još sam... u rezervnom sastavu...
MAJKA: Voliš da pucaš? (Uzima pištolj u svoju ruku, mjeri svoj sitni dlan na njegovoj
dršci.)
FARUK: Rijetko. Ovako, ponekad... i kad smo tukli Ruse. Tri-jedan. Šaržer sam ispuco.
MAJKA (Premećući onaj pištolj, čak joj je legao u dlan, prstom dotiče okidač): Kako
šećer? Šta kažu doktori?
FARUK: Može se, kažu, sa šećerom sto godina živjet.
MAJKA: Rakija, pomogne li?
FARUK: Nakratko.
MAJKA: Nije ti lako.
FARUK: Šta ćeš. Život.
(U dvorištu se sad nakupilo puno svijeta, posilazilo iz stanova. Ponavlja se tematska
svadbena pjesma, koliko preglasno, toliko nesložno, kako to već pjan narod umije. Tamo,
iza šupe, Otac i Ankica rade one stvari.)
GLASOVI:
»Svi se redom veseljahu, majka najviše,
Ej, doveli joj ñul nevjestu, ñulom miriše...«
ANKICA:... ja sam, budala, sve mislila da me ti voliš... a ti me vodo ko posljednju
drolju... da me jebeš za pivo i večaru... stotinu si puta iz hotela kući telefoniro... ajooaj, ti
si lud, djeci i ženi poklone kupovo... a ja ih po vozovima teglila... u Sarajevu nećeš ni da
me pozdraviš... ko da je u mene srce od kamena, aaaaa, stani, bolan,... kolko sam ja samo
noći zbog tebe proplakala... (Dino je krenuo da piški iza šupe i ugledao očevu stražnjicu,
čuo ružno dahtanje. Trčeći se vraća, i plačući obara glavu u Majčino krilo...)
DINO: Mama, mama... Tata jeste ñubre...
(Majka je vidjela odakle je sin došao, kreće tamo mehanički, dok je Faruk, koji je
policijskim svojim okom registrovao i kad je ono dvoje otišlo za šupu pokušava zadržati
rukom.)
FARUK: Sjedi, Seno, pusti ih... Nek im bude...
(Majka je prišla na tri-četiri metra od ljubavnika, čuje Ankičine riječi tokom »čina«,
besmisleno bulji u svoju desnu ruku, shvata da je to oružje, podiže ruku i ispaljuje dva
hica u pravcu zgrčenih tijela.)
ANKICA: Kolko sam te samo voljela, bože dragi! Maho moj! Aaaa! Dragi Maho, aaa!
(Majci, od drugog trzaja pištolj ispada iz ruke. Vrisci, metež Očevo tijelo skliznulo niz
Ankičino. I ona vrišti, podignuta, njena suknja sad prekri nagotu butina. Dotrčaše
Hamdo, Fahro, Franjo, pop. Hamdo trza jedan stolnjak sa stola, ruši se posuñe. Nose
Mahmutovo tijelo, dok Hamdo besmisleno podmeće bijelo platno po kome se natapaju
krvavi biljezi, baš kao onomad kad je sunetio djecu.)
DEDO: Ja sam mu lijepo reko: dvije selidbe, ko jedna dobra smrt! (Vriska, plač,
dozivanja, stišavaju se tempom kojim se prazni nesrećno svadbeno dvorište. Pozornica:
strašna slika prevrnutih stolova, stolica, tanjira, tepsija: Pustoš u kojoj je boravio čovjek.
Po tome groblju počinje padati kiša. Sijeva, pa zagrmi. Lagano se tim zvucima strave
pridružuje Mašenjkin kristalni Rahmanjinov. Klavir postepeno nadjačava., lz mistično
zelene dubine pozornice dvorišta, u kosmičkoj akustici, javlja se Dinin glas.)
DININ GLAS:... ja tebe, Mašenjka, svaki dan stalno puno volim i neću te zaboraviti
nikada dok sam živ. Ja hoću da se ti udaš za mene kad još malo porastemo pa da budemo
muž i žena. Ako ti nećeš da se udaš za mene, to jest, ako ti mama ne da, ja ću biti
najtužniji čovjek na ovoj planeti. A tebe onda molim da se nikad ne udaš za muža koji ide
na službeni put jer je to nešto najgore na svijetu... A najbolje je da ti doñeš u Sarajevo pa
da opet budemo stalno zajedno... Meni je ovako glupo da živim. Zato mi svakako napiši
jesi li ti stvarno umrla ili me Kerim samo zeza pa da vidi kako plačem... To svakako
moram znati pa da znam gdje ću doći po tebe... gdje ću doći po tebe... gdje ću doći po
tebe...

Aplauz nakon kojeg treba da iziñu glumci, da zahvale, i oni izlaze: Majka, pred sobom
gura invalidska kolica, u njima sjedi otac, u krilu mu ono
ZAVJESA
i ostali učesnici: Dino, sa odraslim imenjakom, Faruk i Nataša, i tako dalje...
ZAVJESA
što bijaše u njenom trbuhu. Pa opet KRAJ