Ale Bunta

MAGNETIZAM GLUPOSTI
Platon, Erazmo Roterdamski, Alan Ford

Prevela sa slovenskoga NADEDA AINOVI

Zagreb, prosinac 2012.

Naslov izvornika: Ale Bunta MAGNET1ZEM NEUMN0ST1 Platon, Erazem Rotterdamski, Alan Ford Drutvo za teoretsko psihoanalizo, 2010. za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2012. Knjiga je izila uz financijsku pomo Javne agencije za knjigu Republike Slovenije. ISBN 978-953-303-553-6 (meki uvez) CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 823860 ISBN 978-953-303-554-3 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 823861

Izdaje Naklada LJEVAK d.o.o. Direktorica PETRA LJEVAK Urednik KRISTIJAN VUJII

Sadraj
I. Glupost i filozofija: Od Platona do Erazma 1. Analogija s blatom 2. Privacija 3. Erazmo Roterdamski ili cogito dvorske lude II. Satira i duh fundamentalizma 1. Lady Alice 2. Dvosmislenost formalnoga statusa Pohvale 3. Potenje III. Zvuk gluposti 1. Alan Ford i ekspoziture privacije 2. Grunfova pastorala 3. Frieda Boher i artificial stupidity 4. Scene gluposti I (Holbein) 5. Scena gluposti II (Raviolina intervencija) Bibliografija Slikovni prilog

I.

Glupost i filozofija: Od Platona do Erazma1

Nije sluajno to je unutar postmodernizma glupost procvala kao omiljena tema filozofije, ljubavi spram mudrosti. Moda zbog toga to je u ova postkartezijanska vremena, kada smo u filozofiji esto u nedoumici s obzirom na zbiljnost predmeta naih rasprava, pa bilo da se radi o drutvu, materiji, istini, ljevici ili eni, ugodno govoriti o neemu ija je oiglednost izvan svake sumnje. Glupost postoji, to vjerojatno moemo vidjeti dovoljno jasno i razgovijetno - a demon koji

Prvo poglavlje ove knjiice promijenjena je i proirena varijanta predavanja Magnetizam gluposti odranoga u okviru seminara na temu gluposti na Radniko-pankerskom univerzitetu, godine 2003/9. Zahvaljujem se onima koji su zamislili i organizirali spomenuli seminar, uvjeren kako je izbor teme jedan od najteih i najvanijih aspekata filozofskoga posla.

tvrdi neto obratno nije lukav, nego glup.2 Ali nije rije samo o zaigranoj prirodi ove teme te ekstimnom karakteru toga cogita, iako znamo koliki znaaj konceptu igre, ludizmu, daju filozofi poput Deleuzea i Lyotarda, pa i postmoderni umjetnici tipa Woody Allen, koji u jednom od svojih filmova svojoj malice prepametnoj curi, intelektualki, savjetuje: You should meet some stupid people, you'll learn something. Rije je doista i o neemu drugome. Poloaj u koji je dospio pojam gluposti umnogome je dobar primjer za takozvani postmoderni zaokret pa i za turobnost njegova dovrenja. ini se da je nekada vailo kako je u temelju svih stvari um, a glupost tek privacija uma, na neki nain otpadanje od toga temelja. Danas nam se ini gotovo pa samo po sebi razumljivo da je i um nastao (i sve vrijeme nastaje) iz neega drugog od samoga uma, to e rei, u posljednjoj instanciji, iz neega ne-umnoga. U temelju stvorenoga i dubini ljudske due ne nailazimo vie na zajedniku sredinju toku ili formulu koja bi sve povezala u jedinstvenu smislenu cjelinu, onako kao to je to, primjerice, oekivao jo i Einstein, ve nailazimo na divergentne procese, koji u nama unato svojoj kompleksnosti, a dijelom zbog meusobne nepovezanosti, ostavljaju dojam posvemanje bedastoe.3 Sve je to znaajna tema ve i za Nietzschea koji u Svitanju, primjerice, pie: Sve stvari koje dugo ive s vremenom su toliko proete umom da njihovo podrijetlo u ne-umnome postaje nevjerojatno.4
2

Moda je u tome sadran error sine qua non Erazmove Pohvale ludosti: ukoliko je Glupost doista glupa, njezin bi osnovni zakljuak trebao bili njezino vlastito nepostojanje, budui da je jedna od osnovnih karakteristika glupana svih vrsta, a i razlog zalo su nam mrski, upravo u lome to uvijek smatraju kako je sve lako lijepo i razumno sreeno.
3

Takve komplicirano-bedaste mehanizme koji ravnaju drutvom i pojedincima ne moemo a priori proglaavati glupima. Hegelovski reeno, ne-umnost temelja nije ni umna ni glupa. Rije je tek o sferi koja je izvanjska umu u smislu da nije utemeljena u njemu, dok sam um nikada doista ne izlazi iz nje. Ti nam se procesi mogu initi glupima samo zbog toga to u njima toliko neoekivano susreemo primitivizam, nasilnost i sljepilo o kojima se ini da ih je um lijekom svojega razvoja davno trebao probavili ali se odravaju. Parafrazirajui Deleuzea, rekli bismo da se ti procesi stalno odravaju u dubini svakoga ma kako razumnoga lica. Darwin i Freud, majmun i Ono. Zapravo se u odreivanju ne-umnoga fundamenta za glupoga skriva odreeni nostalgini konzervativizam. 4 Friedrich Nietzsche, Morgerte, u Kritische Studienausgabe 3, DTV, Mnchen, izdava: Colli/Montinari.

Odnos se, dakle, potpuno promijenio: um vie nije osnova svega te ujedno i ekskluzivni pogled u tu osnovu, nego prije neto kao povrinski uinak koji opetovano nastaje iz svoje proturjenosti, fundamentalne ne-umnosti, dok se historijski-metafizika konstrukcija Uma esto shvaa kao prepreka pogledu koji nastoji spoznati kako se ono malo pameti kojom raspolaemo stalno plete iz vlakana ne-umnosti. Ali pribliava li nas taj preokret shvaanju samoga pojma gluposti? Odnosno, ukoliko izotrimo pitanje: dobro, dakle, dogodila se emancipacija gluposti, sada je um postao otpadnim proizvodom neke ne-umne kreacije, no zar zbog toga doista umijemo glupost misliti drugaije nego kao privaciju (uma, pameti, razuma)? to je kriterij da neto moemo oznaiti kao glupo? Oito to nije neki jedinstveni ideal gluposti, budui da je gotovo sigurno nemogue iznai zajedniki nazivnik za neizmjerno bogatstvo tipova bedastoe, to do neke mjere nastoji uiniti Alain Roger kada u svojoj inae vrlo originalnoj i uvjerljivoj knjizi Breviaire de la betise glupost podvrgava pojmu identiteta.5 Razmotrimo tek dva primjera. Descartes dodue politiki korektno govori kako je zdrav razum od svih stvari na ovome svijetu najravnomernije rasporeen i da razliitost naih mnijenja ne proizlazi iz toga da je netko razumniji od nekoga drugoga, nego iz toga da nam misli kreu razliitim putevima.6 Ma nemojte! - to od njega, koji je sam samcat cio svijet iznova utemeljio u jednoj toki i za nagradu jahao najplemenitije dvorske kobile njegova vremena! Ali Descartes je svakako jedan od krivaca za to da danas svi misle da misle. Uzmite dosljedni korelacionizam cum grano salis: to - da mislim da mislim ne dokazuje samo to da postojim, nego ak i to da mislim. Cogito ergo sum - kao da samosvjesni opstanak veine i skromna egzistencija raznoraznih mislitelja ne svjedoe upravo o suprotnome, ali ne po tome da oni prvi ne postoje: non cogito, fiam! Kao prvi primjer biram stoga obinoga bedaka koji svojim postojanjem nepobitno dokazuje kako postoji i dobra stara glupost nemanja pameti. Bedakov mozak, makar i nije nagrizen luevinama crne ui jednostavno ne funkcionira. Posve suprotno od toga se istinski bedak - na drugi primjer prepoznaje upravo po tomu da sjajno funkcionira jer je u prvom redu strunjak za pravila igre. Nemate ni najmanje mogunosti da se mjerite s
5 6

Usp. Alain Roger. Breviaire de la betise. Gallimard, Pariz 2008. Rene Descartes. Raspravu o metodi, MH, Zagreb 1951., str. 3.

njim: tamo gdje vas titi cijela duga najrazliitijih problema, budaladunosnik vidi samo crno/bijelo, kupujem/ne kupujem, te na krilima svoje binarne logike i po desnoj i po lijevoj strani prestie svakoga u lakoi svojega brzoga automobila. Bedaci i budale mogu biti iste osobe, a obino i jesu: sve budale nisu bedaci, ali zato su gotovo svi uspjeni ljudi, pa i onda kada imaju neto zdrave seljake lukavosti, ujedno i budale. Tu vidimo koliko je klizav pojam gluposti: moe se pojavljivati kako u obliku nedostatnoga funkcioniranja mozga, ali moe se pojavljivati, posve suprotno tomu, i u obliku upravo savrenoga funkcioniranja ili ak volje za (ogoljelim) funkcioniranjem. Ne bi, dodue, elio tu analogiju izmeu gluposti i funkcioniranja prenaprezati, budui da i tamo gdje je na djelu neka pamet nekoliko vijaka mora biti usklaeno. Vano je neto drugo: iako je istina kako nije nuno da glupost nastupa kao nedostatak nekoga svojstva (uspjeni bedak funkcionira ak mnogo bolje od nekih drugih), ipak stoji da glupost, ak i u sluaju bedaka, uvijek promatramo iz perspektive nekog manjka. Bedaku, priznajmo to, pripisujemo pomanjkanje irine, uljuenosti, kulture, osjetljivosti ili neega slinoga, ime se u svojoj uspjenoj karijeri nije stigao pozabaviti. Funkcionira i previe dobro da bi se bavio sporednim stvarima. Ostaje, dakle, problem: um je izgubio svoj fundamentalni primat s obzirom na ono ne-umno (svoj fundament) i na glupost (od koje se vie ne moe razlikovati) pa ipak glupost, i in concrete, jo uvijek moemo razlikovati kao privaciju uma, to jest, u konanoj instanciji je poimamo kao nedostatak njezina vlastitoga (d) efekta. Jedna od posljedica ove, ukoliko smijem posuditi izraz, ontoloke nehigijene, je ta da nam - zbog izostanka primjerenog ontolokog odreenja gluposti, dakle u trenutku odreivanja kriterija gluposti na osnovu konsenzusa - kriterij onoga to je pametno odreuju glupani. U prvom emo se poglavlju ove kratke knjiice vratiti Erazmu Roterdamskome i nastojati pokazati u emu je filozofska subverzivnost njegove Pohvale ludosti. Mislim da se to svojstvo ne nalazi u univerzalnoj prirodi gluposti, ukratko u spoznaji da je upravo glupost (a ne umnost) ona karakteristika koja vai za sve i koja na neki nain od svih ini sve. Isto tako, po mojemu miljenju, nije rije ni o tomu da nam je Erazmo ponudio - iako je to dio njegove strategije - posve novi koncept gluposti, slobodan od pojma privacije. Uvjeren sam da knjiga uope ne govori o pojmu gluposti, nego o pojmu istine.

Usto, vratit u se jo mnogo dublje u prolost i nastojat u pokazati kako problem gluposti, kako ga postavlja Erazmo, prije svega obnavlja i zaotrava Platonovu poznatu dvojbu pripada li blatu njegova vlastita ideja i tu dvojbu dovodi do toke kada, smjetena na polje renesansne problematike gluposti, hotimice ili nehotice rui koncepcije istine shvaene kao adequatio intelectus et rei, poklapanja uma i stvari. Posredstvom takvoga vraanja Platonu dotaknut u se i Deleuzeove teze iz Razlike i ponavljanja, kako se unutar filozofije, praktiki sve od njezina poetka, dogaalo sudbonosno i vrlo indikativno potiskivanje problema gluposti odnosno reduciranje gluposti na pogreku. Deleuzeovu u tezu potanko obrazloiti na primjeru Platonove filozofije, a ujedno u izraziti i neke svoje prigovore. 1. Analogija s blatom Kao to je ve reeno, Erazmova satirika idealizacija gluposti - u tome je polazite moje prve teze - u zaotrenom obliku oivljava mnogo stariji filozofski problem, naime, Platonov paradoks hipotetike ideje blata. Paradoks kojim je Platon sam beskompromisno ukazao na slijepu pjegu svoje teorije ideja.77 Znamo da prema Platonovu uenju o idejama svaku pojedinanu stvar moemo misliti samo preko njezina udjela u opim idejama: svaka bi stvar, naime, trebala imati odreen udio u nekoj opoj ideji ili vie ideja, koje toj stvari utiskuju njezin oblik i tek time iz nje ine ono to ona jest. Pritom svakako treba uzeli u obzir da neka ideja, primjerice ideja stolice, po Platonu nije samo zamisao u naoj glavi, nego je nepromjenjiva opa paradigma ili forma koja opstaje samostalno, izvan subjekta koji misli kao i izvan stvari kojima po vlastitom uzoru daju oblik, pretvarajui ih, recimo, u stolice. Ideje su, da se izrazimo na taj nain, postojei bitak stvari u njihovoj kakvoi (stolica je stolica zbog udjela u ideji stolice, smea je zbog udjela na ideji smeosti i tako dalje), a mi spoznajemo stvari samo tako da u njima prepoznajemo otiske tih ideja, to jest tako da u stolici ugledamo ideju stolice, njezinu smeost itd., koji de facto opstaju negdje drugdje, na razini ideje. Za Platonovu samokritiku teorije ideja, kao i specifino o problemu blata, usporedi takoer: Mladen Dolar, In Parmenidem parvi commentari u, Razpol 9 (Problemi, br. 7-8), Drutvo za teoretsko psihoanalizo, Ljubljana 1996.
7

Iznenada se unutar platonskoga idealizma pojavljuje vrlo neugodno pitanje zbog kojega uenje o idejama postaje zanimljivo. Naime, o tome kako je mogue da imamo odreenu opu predodbu o blatu, koje je oito upravo utjelovljena odsutnost svakog trajno prepoznatljivog oblika pa kako iz toga slijedi, takoer nema ni udjela u nekoj (vjenoj i nepromjenjivoj) ideji? Drugaije reeno, kako moemo blato prepoznati kao blato ako - a po svemu se ini da je tako - ne postoji nepromjenjiva ideja blata po kojoj bi ga mogli prepoznati? to smjeram? Nije teko primijetiti da bi se u okvirima platonizma na gotovo jednak nain mogao pojaviti i problem u vezi s glupou, posebice ako uzmemo u obzir da je, a to emo vidjeti s razliitih motrita, glupost definitivno znaajna tema za Platona, na to, recimo, upozorava ve i Lyotard u djelu Ukrtenost. Dakle, ukoliko izvedemo ovo hipotetiko topoloko premjetanje na polje gluposti - kako moe postojati logos neega to je upravo djelatna odsutnost svakoga logosa (ideja gluposti koja zaglupljuje - onako kao to ideja stolice stvara stolicu - morala bi biti upravo to, neka odsutnost uma, koja djeluje na um i u njemu ostavlja slijepe pjege). Ukratko, opet se nalazimo unutar, barem na prvi pogled, problema koji je strukturiran kao i na primjeru blata: kako da doem do nekoga razumnoga zakljuka o gluposti ako unutar gluposti ne djeluje ba nita razumno? injenica je da Platon sam u tom kontekstu ne navodi izriito primjer gluposti i vidjet emo da bi principijelno mogao imali vie razloga da glupost planski iskljuuje iz te prie. Sve to podupire Deleuzeovu tezu o filozofskom potiskivanju gluposti. Recimo to ovako: zalo Platon ne priznaje da glupost uenje o idejama subvertira barem onoliko uinkovito kao i blato, zato odbacuje tu mogunost? Pogledajmo tu mogunost poblie. U samome dijalogu Platonov Parmenid pita tada jo mladoga Sokrata: Da li si u neprilici i zbog tih stvari, Sokrate, koje mogu ispasti smijene, na primjer u vezi s dlakom, blatom, prljavtinom ili neim drugi to je nadasve neasno i nisko - naime, u neprilici, treba li rei da i za svako takvo postoji posebice oblik koji je neto drugo nego stvari koje dotiemo rukama, ili pak ne postoji. Nipoto, odgovorio je Sokrat, mislim da su te zbiljskosti tek ono to vidimo; bit e dosta neprimjereno pretpostavljati da postoji neka njihova ideja. Jest da me je ponekad uznemirila pomisao da moda ima neto isto u svim tim stvarima. im doem do takvoga stava povlaim se plaei se da ne

upadnem u isprazno blebetanje i da se ne zagubim. Mlad si jo, Sokrate, rekao je Parmenid, pa te se filozofija jo nije dohvatila onako kao to e se jo dogoditi pa onda nee nita od tih stvari omalovaavati.8 Paradoks blata ugroava filozofiju vie nego to se moda ini na prvi pogled, budui da se ne radi samo o spoznajno-teorijskom kuriozitetu, nego o temeljnom ontologijskom problemu. Saet emo najprije, na neto drugaiji nain, epistemologijski aspekt. Kao to smo vidjeli, unutar platonskoga idealistikoga sustava de facto istinit objekt miljenja, dakle ideja, ujedno je ona koja povratno uspostavlja i jami i umnost samoga uma, koji motri tu ideju. Um je uman samo u sluaju kada susree neku ve postojeu, ready-made istinu u formi ideje koja ujedno stvarima dodjeljuje njihovu istinitu formu, a umu daruje njegovu spoznajnu sposobnost (to se tie tih stvari). to se, dakle, dogaa s umom kada motri neke istinitosti (a blato je bez sumnje neto istinito, tako da ovdje nipoto nije rije o pitanju zablude) koje nemaju ideje? Pitanje nastaje samo po sebi: zar je um onda glup? Platonov tekst u nekom ne odvie strogom smislu doista podupire taj zakljuak. Podsjetimo se, mladoga Sokrata uznemiruje misao da ipak i blatu te drugim niskim danostima pripie ideje - jer kako inae uope misliti o njima - ali od toga ga odvraa neizmjerni strah da ne padne, kao to sam kae u provaliju brbljanja i tamo se izgubi. A to taj pad moe znaiti drugo nego da postane glup? Sokrat se, dakle, boji da postane glup time to bi pripisao ideju stvarima koje tako to ne zasluuju. Taj se strah moe shvatiti. Kao to znamo, platonski je svijet ideja hijerarhiziran - u posljednjoj instanciji sve ideje izviru iz ideje Dobra. Ukratko, bilo bi glupo misliti da blato, a prije svega jo neke druge nadasve neasne i nedostojne stvari, imaju udio u ideji Dobra. Jo gore, da postoje ideje spomenutih stvari bili bismo prinueni priznati da postoje i odreene ideje koje nemaju udjela u ideji Dobra, nego imaju svoj vlastiti izvor, u krajnjoj instanciji neku anti-ideju loega, nesavrenoga ili Zla. Sokratovo je rjeenje, kao to smo vidjeli, u tomu da predodbu blata smjesti na razinu zamiljanja koja zapravo nije pravo miljenje: blato i druge stvari koje se odupiru formalizaciji su, kao to kae Sokrat, samo to to eto vidimo, ukratko priroda tih stvari je takva da se znanje o njima moe ograniiti na golu empiriju osjetila, koja se ne mora (niti joj je potrebno) uzdignuti na razinu pojma. Ali Platon oito nije posve zadovoljan tim rjeenjem, stoga i stavlja Parmenidu u usta
8

Platon, Parmenid, 130d, 130e.

upozorenje mladome Sokratu da jednom kada postane pravi filozof nee zanemariti znaenje nijedne od spomenutih stvari. Problem, dakle, ostaje nedoreen i ini se da usud Sokratove pameti ostaje uhvaen u nekakvu stupicu, impasse, iz koje se ne nazire pravi izlaz: ili e blatu i drugim nadasve neasnim i nedostojnim stvarima pripisati ideju/bitak pa tako, po vlastitim rijeima, pasti u provaliju brbljanja ili to nee uraditi pa e, kao to mu je rekao Parmenid, ostati vjeito mlad, ali naalost ne i pametan filozof. Neto je izvjesno - a Platon je to dobro znao - ako blatu i ne pripiemo vlastitu ideju, problem neemo izbjei: identitet miljenja i bitka za koji unutar platonskoga idealizma jami hijerarhija ideja, ipak je naet. Veliajni sustav ideja koji bi u sebi trebao zahvatiti sve i omoguiti miljenje (ideje) Svega (to postoji), dakle, reeno na Heideggerov nain, omoguiti miljenje bistvujuega kao takvoga i u cjelini, poskliznuo se na hrpici amorfnoga blata, koje zbog nemogunosti idealizacije ostaje izvan idealistikoga sustava. Na taj se nain problem hipotetike ideje blata iz spoznajno-teorijskoga pretvara u ontologijski problem. Naravno da bi bilo posve legitimno kada bi se netko zapitao vrijedi li to i za zlo - ukratko, ne podlijee li platonistiki sustav sa svojim izvorom u Dobru automatski i proizvoenju izopaene suprotnosti koja mu o(ne)moguuje totalizaciju. Vidjet emo da to nije nuno sluaj. Vratimo se hipotezi gluposti, pomou koje moemo zorno prikazati o emu se radi. Za glupost se kao i za zlo ini da bismo njezin primjer na ontologijskoj razini mogli postaviti usporedo s primjerom blata i da Platon to nekako izbjegava. Sokrat, sada ve pravi Sokrat osloboen mladalakog neiskustva, na primjer u Filebu pita mladoga sugovornika: Da li da kaemo, Protarhu, da svima pa i onim emu kaemo 'cjelina' upravlja mo nerazumnoga (...) ili da, tomu nasuprot (...) kaemo da (njome, to jest cjelinom) upravlja Um i neka udesna, sreujua Razumnost?9 Protarhov je odgovor, naravno, posve oekivan: cjelinom upravlja Um, a ne nerazumnost. No onda se moemo upitati, ukoliko je Um ono to proima sve i vlada cjelinom svega to postoji, gdje se smjeta spomenuta nerazumnost, koja postoji upravo kao odsutnost uma? ini se da nerazumnost upravo svojom iskljuenou iz uma, zabranom da sudjeluje u njegovim poslovima, sabotira njegovu tendenciju upravljanja cjelinom. Ili pak nerazumnosti uope ni nema? injenica je, kao to smo
9

Platon, Fileb, 28d.

djelomino ve vidjeli, a djelomino jo hoemo, da u Platonovu svijetu ima puno nerazumnosti, glupavih neutemeljenih mnijenja - dokse, ljudi koji zbog krivoga razmiljanja upadaju u neku umsku i moralnu nitavost te opasnih zabluda koje postavljaju zamke umu. Najvjerojatnijim odgovorom na tu nezgodu se, naravno, ini a u tomu bi se vjerojatno sastojala i Deleuzeova oklada - da po Platonu glupost u cjelini proizlazi iz zabluda, budui da je na taj nain doista jednostavno mogue rijeiti problem gluposti. Ukoliko sva ta glupost proizlazi iz zablude s obzirom na to to jest istina, dakle iz zablude s obzirom na to to uistinu jest, onda, da se izrazim pomalo kao Badiou, svaka procedura istine uinkovito brie glupost zajedno s njezinim podrijetlom u zabludi. Naime, to je to zabluda? Deleuze kae da je u zabludi dijete koje veli da su sedam i pet trinaest ili kratkovidna osoba koja pozdravlja Anu iako je mimo nje prola Lidija te primjeri poput tih.10 Zabluda je uvijek zabluda o nekoj istini, kao zabluda postoji iskljuivo u odnosu na tu istinu koju krivotvori, ali izvan nje, na njezinu rubu, smjeta se u poredak reprezentacije. Dakako da se i zabluda moe istinski dogoditi, ali nikada ne moe biti dijelom istina, budui da je svako nastupanje istine ko-ekstenzivno nestajanju njezine istinitosti: svaki uvid istine, umnoga svijeta ideja, automatski ukida zabludu. Spoznaja da je dva plus dva etiri automatski ukida egzistenciju petice kao rezultata toga zbrajanja. Pa ako glupost shvaamo samo kao derivat neke serije zabluda, to je dakako mogue, onda to jo mnogo vie vrijedi za nju koja je jednostavno drugo-od-drugoga-od-istine, posljedica nagomilanih krivih reprezentacija istine. Dakako da su ljudi doista glupi, ali na razini istine nema gluposti ili, drugaije, gluposti uistinu nema. Glupost je sama neki varljivi magljeni veo koji se posredstvom zablude skuplja na povrini zbilje, u. naim glavama, nedostojno nekoga ontologijskog statusa, dok ono to doista postoji u cijelosti ovladava Um koji je savreno otporan na ne-umnosti, gluposti koja se u susretu s njim, koji izvire iz postojee istine, gubi u zraku. A neto dosta slino vrijedi i za zlo, budui da je i nastajanje zla kod Platona mogue vezivati - moda ak i lake - uz zabludu, na neko neuspjeno ili krivo shvaanje Dobra, na neko previanje istine. Kod Platona ljudi - primjerice sirakuki tiranin Dionizije, koji je Platona navodno, kada ga vie nije mogao trpjeti, prodao u ropstvo postaju zlima zato to u svojim glavama upadaju u zablude. Da vide ideju
10

Usp. Gilles Deleuze, Difference et repetition, PUF, Pariz 1968., str. 195.

Dobra, istinu, vie ne bi mogli biti zli. Stoga se Platon stalno vraao na Dionizijev dvor, oekujui preobraenje. Sve to bi bilo potrebno bilo bi samo to da mu se na trenutak ukae istina. Istina je, meutim, da netko tko je ve zapao u glupost zla ili zlo gluposti ne moe tek tako jednostavno ugledati Dobro. U Platonovu sustavu, u kojemu (zato da bismo mislili) nipoto nije dovoljno da dobro mislimo, ve postoji trostruki uvjet miljenja: (1) Dobro (2) pa onda da se misli dobro te (3) da se dobro misli u tom sustavu mislilac nipoto ne moe biti zloban ili glup. U tom su smislu donekle u pravu oni koji prije svega oslanjajui se na Sedmo pismo, tvrde da su kod Platona epistemologija i etika neraskidivo povezane.11 Ukratko, glupi pa onda i zli postajemo samo u zagubljenosti, izvan onoga to jesmo. Zapravo smo pak svi dio dobroga uma koji proima sve, gdje nema mjesta za glupost i zlo. Na taj nain moemo efikasno pojasniti zato glupost kod Platona ne moe nastupiti kao primjer ravan blatu: za razliku od gluposti koja je iskljuena iz istine pa je uistinu ni nema, blato - to Platon nikada ne dovodi u sumnju - bez sumnje istinito postoji pa je tako bez sumnje i dio istine. Nijedna procedura istine ne brie postojanje blata, problem je samo u tomu da je to postojanje, to ga ne supstituira ni jedna ideja, nekako neopravdano. Njegova je subverzivna mo upravo u nemogunosti njegova iskljuivanja iz sfere istinitoga pa se nikako ne moe ukljuili u idealistiki misaoni sustav, dok se glupost ipak ukljuuje u idealnu cjelinu u obliku svojega poraza odnosno brisanja. U cjelinu se ukljuuje u obliku svojega iskljuenja iz istine. * Izvjesno je da se, ukoliko to interpretiramo na ovaj nain, Deleuzeovo Veliko zatvaranje gluposti i njezino podreivanje zabludi koja je neutralizira dogaa, naravno, ve sa samim Platonom i neto od toga je sigurno tono. Ne naposljetku, ve je oito na prvi pogled da je Platonova vizija filozofijske megainstitucije zvane Drava utemeljena na odreivanju uloge i mjesta pojedinaca s obzirom na njihove umske i drugaije sposobnosti. Zbog toga pojedina djela u veem broju - i to kako ljepe tako i lake - nastaju tada kada ih pojedinac ini u skladu sa svojom

Tu mislim prije svega na predavanje to ga je upravo na temu gluposti u okviru Radniko-pankerskog univerziteta 12. 2. 2009. odrao Jan-Tadej Peri.
11

prirodom...12 Tim rijeima Sokrat poinje svoje izlaganje o kastinskom ureenju svojega idealnog polisa. Odluka da se nekoga smjesti u klasu obrtnika, zemljoradnika i trgovaca nije i ne moe biti zasnovana na tome da se taj pojedinac previe puta zabunio ili previe jako zabunio, nego se odluka da netko ne pripada vioj klasi uvara oito mora donijeti na osnovi njegovih skromnijih sposobnosti borca pa i skromnijih intelektualnih sposobnosti nego to ih Platon oekuje od uvara. Isto je tako jasno da u klasu filozofa-vladara ne pripada nitko osim najpametnijih. Ukratko, poetak filozofskoga odgoja, barem s pedagogijskog motrita, ve pretpostavlja prethodnu selekciju i posljedino sustavno iskljuivanje gluposti. Filozofija je domena pametnih, a ne glupih ljudi. To ne vai za zabunu. Zabuna je neto, kako kae Deleuze, to se moe dogoditi i unutar same filozofije, makar uzroci zabune dolazili izvana. Ali onaj koji dobro promilja Dobro jednostavno ne moe biti glup i zao. Zabluda moe opstati unutar filozofije zato to nije opasna za istinu; glupost je iskljuena ve na razini subjekta miljenja koji je sposoban za filozofiranje. Time je vjerojatno zakamuflirana injenica da apriorno iskljuena glupost, kako glasi Deleuzeova teza, predstavlja mnogo teu sjenku misli nego razmjerno neduna zabluda. Ono to je presudno jest da je s toga motrita iskljuenje gluposti u najmanju ruhu trostruko: najprije je, poput blata, zbog nemogunosti da se idealizira, osuena na neko tavorenje bez ideje, na iskljuenost iz umske cjeline (na tom bi mjestu glupost mogla biti jedna od drugih krajnje neuglednih stvari to ih navodi Parmenid). Ali pored toga je gluposti, za razliku od blata, oduzeta i sama mogunost da bi mogla biti iskljuena, budui da je, ako glupost odredimo kao derivat niza zabluda, svaki uvid istine koekstenzivan nestajanju njezine vlastite istinitosti (istinitosti njezina opstanka kao gluposti), a neto ega nema ne moe ni biti predmet iskljuivanja. Tek je na treem mjestu iskljuivanje o kojemu Deleuze izriito govori, naime da je glupost, za razliku od zablude, iskljuena ve na razini samoga subjekta miljenja koji jednostavno ne moe biti glup ili zao. Ali vidjet emo da postoji i druga strana prie, koja sve to, barem u nekim pogledima, okree naglavake. 2. Privacija Bilo bi neozbiljno oekivati da se kasnija filozofija ne
12

Platon, Drava 370c.

pozabavi problemom blata. Privremeno se rjeenje pojavilo u obliku aristotelovskoga pojma privacije (grki steresis). Aristotelovska privacija nije isto kao utjelovljena odsutnost. Utjelovljena odsutnost je, primjerice, apstinentska kriza, nedostatak nikotina u naim stanicama, koja ima doista ivu i tjelesnu prisutnost, iako je rije samo o prisutnosti odsutnosti neke tvari u naemu tijelu ili, ako hoete, za materijalne uinke odreenoga nita u materiji, nita koje je nastalo u vakuumu uskraenosti. Nasuprot tomu privacija je manjak koji neko inae prisutno svojstvo razdvaja od njegove savrene forme koja bi potpuno zadovoljila njegovu bit ili svrhu. Jednostavan, moda ne i najbolji, primjer privacije je, recimo, slabovidnost. To jest, netko vidi, ali manjkavo. Vid te osobe postoji, ali okrnjeno, ne dosee potpunu formu vida. Nije ono to bi trebao biti. Jest vid, ali ne posve ono to vid ima biti u skladu s njegovom potpunom konanom svrhom. Privacija dakle nekako oznaava podruje izmeu nepotpunoga realnog stanja i teleologijskoga zahtjeva. Dobar primjer privacije doista predstavlja i glupost: jest neki oblik misaonoga truda, ali takav kojemu jednostavno nedostaje jo neto pameti da bi pamet mogao i biti. Krunski primjer privacije jest, naravno, upravo zlo. Kao to znamo, pojam privacije proslavio se upravo zbog toga to je Augustin poimanjem zla kao privacije (dobroga) naao protuteu manihejstvu i heretikoj manihejskoj tezi da injenica loega u svijetu pokazuje kako Bog nije mogao biti stvoritelj svega - Bog koji je dobar nije stvorio zlo - zbog ega dio stvorenoga valja pripisati avlu. Pojam privacije se na posve isti nain moe upotrijebiti i za blato: nije vie miljeno kao utjelovljena odsutnost svake forme, jest dodue neka forma, ali takva kojoj jo nedostaje odreeni udio onoga to jest da bi mogla biti primjerena svojemu telosu. Blato se stoga integrira u cjelinu kao njezin najnii dio, kao najmanje formirana forma. Mislim da se na toj toki s glupou - dakle prije nego to postane predmetom neke ozbiljne filozofske refleksije - dogaaju dvije stvari. Prvo, glupost tek tu dobiva dostatan koncept, dakle koncept koji je moe u principu odrediti na zadovoljavajui nain te joj na kraju daje istinsko bivstvo kakvo kod Platona nema. Unutar kranske patristike glupost je, kao to nam je poznato, doista definirana kao privacija uma, to je njezino openito prvo i vjerojatno najpermanentnije ontologijsko odreenje. Zato glupost dobiva dostatan koncept tek privacijom? to se gluposti tie u posljednjoj instanciji ipak ne moemo rei da je potpuna odsutnost svake pameti, onako kao to je, uzmemo li primjer iz Platonova

Sofista, neko stanje potpuna odsutnost kretanja. Kada govorimo da se radi o gluposti, ne mislimo na potpunu odsutnost svake djelatnosti miljenja, koja bi u posljednjoj instanciji bila osuena na utnju, nego u mislima imamo ipak neku konkretnu konfiguraciju misli, koja ima i neku svoju pojavnost, neto izreeno ili uinjeno pa tako, unato svemu, proizvedeno od nekog intelekta, iako ogranienoga. Samo neka pamet moe biti glupa i glupost - kako bismo je mogli prepoznati - definitivno zahtijeva neki svoj pojavni oblik, neku egzistenciju u rijeima ili djelima, ukratko, u nekom proizvodu minimuma nekoga intelekta. U tomu bi se doista mogao nai razlog to Platon glupost ne postavlja uz bok blatu: glupost nije nikada dovoljno glupa da bi mogla poslati utjelovljenom odsutnou pameti na isti nain na koji je blato za njega utjelovljena odsutnost trajne forme, budui da samo pamet moe biti glupa. Glupost je uvijek ve zaraena minimumom pameti i zato ne moe posluiti kao adekvatni primjer njezine odsutnosti. Ono drugo to se dogaa uvoenjem privacije jest to da time to blato i glupost dobivaju dostatan koncept te se ukljuuju u cjelinu ujedno privremeno gube svoj potencijalno subverzivni karakter. Ako je unutar platonizma blato zajedno s drugim nitavnostima za sebe trailo svoju vlastitu ideju, ideju Loega te prijetilo usaditi u Sokratovu duu glupost zla, to je jo gore, prijetilo da e svojom izuzetou od svake ideje ak sruiti univerzalistiki domet idealistikoga sistema, sada je blato sigurno pospremljeno pod tepih univerzalnoga koncepta nesavrenosti, svojega vlastitog eda. Mogli bismo se ak odvaiti na tezu da se Platonov problem ideje blata kod Aristotela preoblikuje u univerzalni koncept nesavrenosti - u Aristotelovu je svijetu, naime, doista sve nesavreno s obzirom na svoj konani telos, sve je obiljeeno privacijom, tovie, pojedinane stvari onakve su kakve jesu upravo zbog toga to se u njima neto, u naelu materija, odupire totalnom izjednaivanju s njihovom konanom svrhom, ukratko, nesavrenost stvari ujedno je i njihov princip individuacije.13 Ali istodobno s tom univerzalizacijom - uzornom pretvorbom u koncept nesavrenosti odnosno privacije - do tada smrtnonosni problem blata postaje tek jednim od primjera rjeenja vlastitog problema. Ako je ikada dolo do potlaivanja gluposti, onda se to u punoj mjeri dogodilo tek na toj toki, dakle toki kada s Aristotelom O tomu opirnije: Gerard Lebrun, L'envers de la dialectique, Seuil, Pariz 2004., str. 86.
13

glupost tako rei nehotice dobiva dostatan koncept, dakle na toki kada glupost postaje pamet, dodue, pamet kojoj jo nedostaje neto pameti kako bi doista postala pameu, ali ipak... Ukratko, kada postaje dijelom univerzalnoga koncepta nesavrenosti. Ranije smo, dodue, vidjeli da glupost kod Platona nije dio istine u kojoj vlada savreni Um pa onda gluposti, kako se ini, posljedino uistinu uope nema, nego je tek u zabludi i kao derivat zablude, a to je zajedno sa zabludom povrinski efekt to ga je razmjerno lako dokinuti. Ali postoji i drugi vidik cijele prie. Glupost kod Platona moda doista nije dio istine, no nema sumnje da je glupost kao prvo sastavni dio filozofije, duboko integriran u takozvanu sokratovsku majeutiku metodu te, kao drugo, jedan od presudnih strukturalnih elemenata zgrade gotovo svakog Platonova dijaloga. Ukratko, moda je doista tono da kod Platona uistinu nema gluposti, ali do te istine kojoj vodi brisanje gluposti nije mogue doprijeti nego pomou vrlo spretnoga rukovanja tom istom glupou. Mogli bismo ak rei da je glupost transcendentalni uvjet svojega brisanja. Platonovi su dijalozi prepuni vie ili manje bistrih budala. Netko bi mogao prigovoriti da su svi ti bistrii to ih se Sokrat laa svojim metodama kako bi ih pretvorio u pametne ljude ipak posebno nadareni mladii, cvijet helenske civilizacije, ukratko, lo primjer gluposti. Ipak, kao prvo: tko je uope dovoljno glup da slui kao primjer uzorne budale? Upravo smo vidjeli da je glupost uvijek pomalo nedostatno glupa da bi mogla dostii svoj ideal. A kao drago, zaboga, tko ne bi ispao glupim da ga se doepa Sokrat, taj uzorni pedagog, uz kojeg svi ispadaju glupima? U najmanju ruku moemo rei da je nuan sastavni dio svakoga dijaloga stanovita asimetrija u pameti. Nije, uostalom, tono ni to da su svi Sokratovi, da kaemo manje pametni sugovornici prikazani kao iznimni filozofski talenti. I u Platonovim dijalozima, ne samo kod Konfucija, esto se pojavljuju doista nepopravljive budale. Na primjer bogobojazni sveenik Eutifron - onaj koji tui svojega oca zbog ubojstva roba - ovjek principa koji tijekom cijeloga istoimenog dijaloga ne kui apsolutno nita od svega onoga to mu Sokrat objanjava pa i na kraju, kada izdahne, kao to to rade svi Sokratovi sugovornici, svoju reenicu - bit e tako kao to ti kae, to je prije izraz poraene gluposti kojoj je ponestalo rijei nego to je to glas nekoga tko je doao pameti. Jo je ljepi primjer ovjek znamenita imena, Hipokrat, sin Apolodorov i Fajzonov brat, koji smatra da ga je veliki sofist Protagora otetio zato to je, kako kae

Hipokrat, mudar, a mene nije uinio mudrim.14 Hipokratov je sluaj neto posebno. ovjek je vie nego oito glup. I Sokrat se s njime ophodi kao s glupakom, jer sasvim otvoreno izraava sumnju u to da je Hipokrat spreman za suoavanje s Protagorom. Sokrat je zapravo spreman sasluati njegov prosvjed samo zato to, kako kae, poznaje njegovu muevnost i strastvenost (ma to to znailo); pamet ili talent za filozofiju svakako se ne spominju. No uz Hipokratovu nedvojbeno manjkavu inteligenciju valja svakako primijetiti barem jo dvije stvari. S kakvom istananom lukavou, dostojnom sindikalnog vode, operira Hipokratova glupost! Jest, bit e tono da sam glup, ali za to ste krivi vi intelektualni tajkuni, koji ste privatizirali svu pamet ovoga svijeta, a nas glupane ostavili praznih glava! Ona baraba Protagora je mudar, a nee mene uiniti mudrim! Hipokrat, koji se ba vratio iz lova na pobjeglog roba (u tom pogledu mu oito ima posve drugaije stavove od spomenutoga Eutifrona), pravi je revolucionar s povremeno dekartijanskim nadahnuem: vi podli sofisti, filozofi, matematici i svi vi drugi intelektualni kapitalisti, vratite nama, glupacima, nau pamet koju ste uzurpirali (a koja bi po nekom prirodnom redu trebala bili rasporeena to pravednije)! Kao prvo, moemo rei da je Hipokratova prituba jasno svjedoenje o tome da je Platon-dramatiar (ako ne ve i Platon-filozof) iznimno dobro poznavao onu specifinu lukavost koja je svojstvena Na poetku dijaloga Protagora Hipokrat se nou uulja u Sokralovu kuu i lijee pod njegov krevet. Sokrat ga primijeti i pita to to zaboga radi. Doao je Protagora. ree i pristupi mi. Ve prekjuer, odgovorili, zar si to tek sada saznao? Tako mi svih bogova, uzvrati, tek sino. Ujedno se provukao do postelje i sjeo uz moje noge, rekavi: Tako je, sino, kada sam se vrlo kasno vratio iz Ojnoe. Pobjegao mi je naime rob Satir; htio sam ti javiti da kreem u lov za njime, ali sam to zbog neega zaboravio. No kad sam doao pa smo poveerali i mislili krenuti na poinak, brat mi ree da je doao Protagora. Najprije sam se spremio da odmah krenem tebi, pa mi se uinilo da je ve prekasno. No im sam prespavao svoj umor krenuo sam i evo lako dospio ovamo. Poznajui njegovu muevnost i strasnost pitao sam ga: Zato ti je sve to tako vano? Da li Protagora nije neto skrivio? A on se nasmije i kae: Da, tako mi svih bogova, Sokrate - jer je on sam mudar, a mene nije uinio mudrim (Platon, Protagora, 310b-310d).
14

glupim ljudima. Specifinu lukavost, koja svjedoi o lome da glupost, pa makar to zvualo paradoksalno i neplatonistiki, ima svoju vlastitu, upravo specifinu pamet, kakvu nema nijedna druga forma inteligencije. A moda je jo znaajnije neto drugo: ma koliko glupa bila Hipokratova izjava, u njoj doista progovara znaajan vidik platonskoga programa. Nije ni zadaa oslobodenika koji se probio iz peine do svjetla istine upravo ta da, umjesto da se suna u njezinim zrakama, opet uputi natrag u peinu i pokua spasiti due koje jo uvijek borave u mranom carstvu sjena. Iako na taj nain riskira svoj ivot, budui da e odviknut od tame u peini biti dosta izgubljen pa tako medu prijanjim supatnicima izazvati podsmijeh, a oni bi njegove pozive da napuste peinu - jedini svijet to ga poznaju - shvatili kao hukanje na opasan poduhvat pa ga, kako govori Sokrat, zbog toga vjerojatno ak i ubili.15 Moda je usporedba poneto ishitrena, ali ipak postoji odreena paralela s hipotetiki znaajnim posljedicama: je li mogue da je Platon nita manje nego svoju deklaraciju Istine povjerio lukavo-glupoj formulaciji ovjeka koji je oito bedast, ovjeka koji bi trebao apriori biti iskljuen iz filozofskoga diskursa da bi s njim uope mogli zapoeti? Tu su onda jo najrazliitiji Sokratovi neprijatelji tipa Gorgija, Trazimah i drugi to ih Sokrat bez ikakve sumnje ne prikazuje kao jako pametne, budui da se obino, nakon nekog ljutitoga uvodnoga govora, utjeu uvrijeenoj nemonoj utnji ili ak padnu u drijeme, ime pokazuju svoju glupavo-animalnu prirodu. Da o razliitim robovima to ih Sokrat uvodi u dijalog zbog njihove tehnike vrijednosti (tako je to bilo tada) uope i ne govorimo. Ali ostavimo te Platonove dramaturgijske zahvate koji moda i nisu uvijek usklaeni s njegovim filozofskim naelima. Platon i inae esto govori o tomu kako nastaje glupost i de facto - u tomu bi naelno bio prvi presudni moment - glupost kod njega nije uvijek rezultat neke Kad bi takav ovjek opet siao i sjeo na isto mjesto, zar mu se oi ne bi ispunile tamom, da naglo napusti sunce? (...) A da se mora takmiili u prepoznavanju sjena s onim vjenim zatoenicima, dok sam slabo vidi, dok mu se oi ne vrate u prijanje stanje - a to prilagodavanje ne bi ilo ba brzo - zar ne bi izazivao smijeh i zar ne bi govorili o njemu da se dodue popeo ali se vratio pokvarenoga vida pa se dakle ne isplati penjati? A onoga koji bi ih elio osloboditi i povesti gore, ubili bi da ga se na neki nain mogu doepati rukama." (Platon. Drava 516e, 517a).
15

zablude. Kada u Filebu izlae jednu od najprofinjenijih verzija svoje spoznajne teorije (u kojoj, to je zanimljivo, uope ne spominje ideje), onda, primjerice, govori ovo: Bezgraninost pojedinanih stvari i mnotvenost u njima uvijek te ini neiskusnim u miljenju, neuglednim, nekim koji se ne mora uzeti u obzir jer nije ni u emu vodio rauna o broju.16 Precizna analiza ove reenice i njezina konteksta nadilazi okvir ove rasprave, ali nije teko vidjeti ovo: spomenuta neuglednost na podruju miljenja (a doputam si tumaiti je kao glupost) nije rezultat zablude, pogreke u razmiljanju, budui da je za Platona shvaanje unutarnje bezgraninosti svega pojedinanoga ak jedan od triju nunih uvjeta da neto uope moemo misliti (druga su dva uvjeta miljenja neeg miljenje granice i broja). Bezgraninost pojedinanih stvari i mnotvenost u njima koje nas ine neiskusnima u miljenju, ne izriu u krajnjoj instanciji neku zabludu, nego istinu, zato to su stvari Platon je tu posve nedvosmislen - osim toga to imaju neku granicu i odreeni broj elemenata - jo i bezgranine - to si naelno, moemo predoiti bilo kao njihovo sudjelovanje u beskonanom nastajanju (Fileb), bilo kao njihovu beskonanu unutarnju mnotvenost s limitom u nepostojeem Jednom (Parmenid), ali to ovdje nije presudno. Ono to jest znaajno je da primijetimo kako na tom mjestu glupost definitivno nije odreena kao rezultat neke zablude, nego kao rezultat toga da se preputamo samo jednom aspektu istine. Ne tvrdim, naravno, da smo unutar Platonova kraljevstva uma otkrili onu fundamentalno-ontologijsku glupost koju ne bi bilo mogue svesti ni na ogranienost subjekta koji misli ni na pogreku u postupku miljenja. injenica je da je glupost za Platona neprijatelj, kojega valja upoznati samo onoliko koliko je potrebno da ga porazimo, ali nije neto o emu bi bilo vrijedno misliti samo po sebi. No injenica je takoer da glupost jest integrirana u Platonovu filozofiju. Najprije kao polazni poloaj razvijanja misli u praktiki svim dijalozima koji su veinom zacrtani kao pedagoki proces - italac se treba nekako smjestiti izmeu mudroga Sokrata koji nita ne zna i bedasto bistroga uenika te zajedno s njima, pomou majeutike metode, proi cijelim putem razvoja jedne misli, doivjeti sve zamke, prekide i mogue zablude, suoiti se s glupavou ispraznoga mnijenja, dokse, izvjebati kako to mnijenje nadii - i tek kroz sav taj obavljeni rad, u kojemu je ee nailazio na glupost nego na um, postati pripravan za doek istine. Ni sam Sokrat ne moe doprijeti do istine
16

Platon, Filet, 17e.

bez toga postupka koji tek deklarativno upravlja s pozicija nekoga vika znanja, kojeg se stoga i deklarativno odrie. Glupost je pak, kao drugo, jo uvijek prisutna na razini same istine, ak ako nikada nije njezinim dijelom. Glupost ostaje pratiljom istine ukoliko se istina promatra tek jednostrano, to obino znai da, kako kae Platon, u mladalakom poletu vidimo samo motrite bezgraninosti neega postojeeg i pritom ostavljamo po strani njegovu ogranienost i broj, koji fiksiraju ta ogranienja. Kod Aristotela sve to nestaje. U njegovim knjigama, koje vie nemaju umjetniki oblik dijaloga, nego su napisane suhoparnim znanstvenim stilom, nema, naravno, vie subjektivne figure bistre budale. Ve se na polazitu oekuje neka pamet koja je sposobna za razumijevanje, a ne glupost koju bi stalno valjalo svladavali i nadilaziti. ovjek se od ivotinje razlikuje umom - nema meustupnja, gluposti, budui da je i glup ovjek u krajnjoj instanciji uman ovjek, jer je glupost tek podvrsta pameti, pamet obiljeena privacijom, onako kao to je i blato forma obiljeena privacijom. U aristotelizmu glupost u paketu s blatom nehotice dobiva dostatan koncept, bez daljnjega postaje nepotpunom pameu, ali ujedno i - nestaje. S jedne strane postoji bezumna ivotinja, a s druge strane vie ili manje pametni ljudi: nigdje nema vie nepopravljive budale. Ukratko, glupost se pojavljuje samo da bi se, jo prije nego to se o njoj progovori, utapala u Umu. 3. Erazmo Roterdamski ili cogito dvorske lude Zato su je izbacili na cestu? Naime, dvorsku ludu. Na kraju krajeva, to je bio dosta lijep poziv. Zanemarimo sada suvremene ovjekoljubive argumente tipa pa ne moe se ovjeka toliko poniavan - kao da je veselim studentima, koji za sitni idu gradom u sendviu ogromnih reklamnih panoa s natpisom unga-lunga imalo bolje. Izgledaju kao da neki suvremeni ban Gapar Alapi, pobjednik bitke kod Stubice, provodi kapitalistike represalije zbog kineske revolucije, nekom kombinacijom metoda te revolucije i svojih vlastitih metoda. Svaki je rad astan pa evo vam kralja vaega s krunom i njegova zastavnika, seljaci! Svakako, velikaa, monika i bogatuna koji bi si danas posve lako mogli priutiti dvorsku ludu sigurno ne nedostaje, ukus im je lo, a znam ak nekolicinu koji bi se toga posla latili s oduevljenjem. Biti osobna dvorska luda Katarine Kresal, na primjer... zvui jako dobro! Pomislili bismo najprije da se iza nestanka toga drevnoga poziva

skrivaju ove okolnosti: suvremeni vladari, koji su za razliku od nekadanje nasljedne elite do svojega poloaja doli pomou pameti, jednostavno ne mogu u svojoj blizini podnositi provokatora koji neprestano svjedoi o suprotnome. Ne mogu si priutiti tu velikodunost, kao to bi rekao Nietzsche, velikodunost koja raznim vladarima iz prolosti koji su se ponosili svojom leernou, nije priinjavala nikakve probleme. Ali zar uistinu nije upravo obrnuto? Suvremeni vladari, i ne samo oni, uope vie ne reagiraju na prikaz njihove gluposti. Zapravo, nije im vie ni smijena ili moda samo jo smijena - onako malo, zabavna na stereotipan nain. Politiara je mogue diskreditirati svime, samo ne njegovom glupou. Da ne govorimo o tome da ljudi vole kada politiar ima neto aljivo. Na kraju krajeva, u posljednje se vrijeme pojavila nekolicina dravnika koji neprestano koketiraju svojom glupou i to im sjajno polazi za rukom. Za politiara je danas, i to posve ozbiljno, vea prepreka to da je pametan, to znai daleko od ljudi, nego to da je otvoreno glup. Ono to je danas doista traumatino u vezi s glupou nije to da jadnica nije svjesna same sebe, da si ne moe pomoi. Suprotno, plai to da dobro zna to je s njom, ali uope vie ne reagira na svoju transparentnost. Dvorska luda nije nestala kao svjedok vladarove gluposti, morala je nestati kao svjedok toga nereagiranja na glupost, odnosno kao svjedok te nae nesposobnosti nereagiranja na glupost. Vjerojatno je morala nestati i zbog toga to je glupost postala previe dragocjena da bismo je povjerili ludi. Znam, glup sam, pa to onda, ionako smo svi glupi - to nipoto nije bio moto dvorske lude. Ni sluajno, luda je znala budali rei da je budala te je znala iz toga, kao to emo uskoro vidjeti, istisnuti svoj posve specifian cogito. Nasljedstvo toga, onoliko koliko jo postoji, valja sauvati, budui da je to stvar ozbiljne politike. * Trajalo je jako dugo, sve od patristike do renesanse. inilo se da je glupost pospremljena na sigurno, ispod tepiha privacije. A onda se odjednom nala u sreditu dodue satiriki obojene, ali ipak dostatno ozbiljne teorijske rasprave. Na kraju krajeva, Erazmo Roterdamski je bio jedan od najuglednijih uenjaka svojega doba. Bio je osobni znanac monika kao

to su engleski kralj Henrik VIII., Giovanni de'Medici, kasniji papa Leon X., pa ak i samoga cara Karla V, koji je vjerojatno bio najmoniji ovjek svojega doba, gospodar Imperija u kojemu sunce nikada ne zalazi, kojemu je Erazmo takoer posvetio svoj rad Institutio principis christiani (1515.), viziju ideala humanistikoga vladara. Erazmu su, kada je ve bio odmakao u godinama, ak ponudili i kardinalski poloaj, to je zbog naetoga zdravlja odbio. Erazmo je, pored ostaloga, otro polemizirao s Martinom Lutherom na temu slobodne volje, a kako to navode izvori, upravo je Erazmovo odbijanje Luthera presudno utjecalo na to da se velik dio tadanjih europskih intelektualaca opredijelio protiv reformacije.17 Poznato je takoer kako je Erazmo ve mnogo ranije, tijekom svojega prvog putovanja u Italiju, odbio poloaj to su mu ga nudili na papinskom dvoru te da je svojim kritikim primjedbama o Julijevim vojnim pohodima moda ak izazvao papinu usmenu opomenu u stilu: Dragi moj, ostavite se visoke politike koju ne shvaate!18 Iako su Erazmu esto predbacivali elju za uzdizanjem, ini se da je ipak bio dosta principijelan i hrabar ovjek, budui da je u Pohvali, pod maskom Gluposti, papi skresao tako snano, da se toga ne bi posramio ni sam Luther, pri emu je moda najvee

Usp. Erasmus&Luther, Discourse on Free Will, Continuum, London&New York, 2005. Moemo vidjeti od kakvoga je znaenja za razvitak europske civilizacije bila rasprava o najveoj od svili moguih gluposti, kako bi rekao Nietzsche. Erazmo je bio dosljedan u svojoj vjernosti. Stavio se na stranu slobodne volje. Usp. takoer O svobodni volji, prev. Primo Simonitti, u Erazmo Rotterdamski, Hvalnica norosti, Toba miru, O slobodni volji, Studia Humanitatis, Ljubljana 2010. 18 Usp. Antun Sovre, Predgovor u Erazmo Rotterdamski, Hvalnica norosti, prev. A. Sovre, DZS, Ljubljana 1952., str. 10.
17

iznenaenja velika srodnost argumenata tih dvaju buduih suparnika.19 Manje je poznato da je Erazmo nekim teologijskim doktrinama utjecao na jo jednoga suvremenika, osnivaa jezuitskoga reda, Ignacija Loyolu. A. H. T. Levy ak navodi da sadraj znamenitih Duhovnih vjebi, koje su inae navodno utemeljene na Loyolinu mistikom doivljaju uz rijeku Cardoner 1522. godine, vjerojatno u cjelini proizlazi upravo iz Erazmova komentara Evanelja po Mateju.20 Erazmov utjecaj na Loyolu utoliko vie iznenauje ukoliko uzmemo u obzir da Erazmo nikada nije bio omiljen kod katolike ortodoksije i da su se njegova djela kasnije nala na znamenitom popisu Rimskog indeksa zabranjenih knjiga. Dodajmo tomu jo i to da je Jean-Claude Miller, neosporni autoritet na podruju lingvistike, psihoanalize i teorije znanosti, nedavno izjavio u jednom intervjuu, da je Erazmov latinski prijevod Novoga zavjeta radikalno novim pristupom lingvistikim problemima imao snaan utjecaj na Galilea, a time i na veliku znanstvenu revoluciju. Ukratko, govorimo o teoretiaru U plamenoj ljubavi spram Krista bore se ognjem i maem i prolijevaju potoke kranske krvi u uvjerenju da na apostolski nain brane Crkvu, Kristovu nevjestu, ako hrabro unitavaju sve koje nazivaju neprijateljima: kao da netko moe biti pogubniji neprijatelj Crkve od bezbonih papa koji utke prihvaaju da svijet zaboravlja na Krista, to su ga okovali u profiterstvo, izopaujui njegov nauk nategnutim tumaenjima i razvratnim ivotom! (Autor koristi noviji slovenski prijevod, E. R. Hvalnica norosti, SH, Ljubljana 2010.: u ovom prijevodu citate smo prilagodili tom prijevodu uz preteno navoenje hrvatskoga prijevoda Z. Milanovia, Pohvala ludosti, Zagreb 1999., i konzultiranje prijevoda na druge jezike; uobiajeno citiranje po postojeem prijevodu na hrvatski jezik oteano je, na primjer, i odlukom prevoditelja da za razliku od izvornika uvede poglavlja i obradom olaka razumijevanje. Nap. prev.) 20 Odvanost je iznenaujua budui da je posve jasna aluzija na Julija II. i njegovo neprestano ratovanje. Vjerojatno je pretjerana poznata misao da je Luther samo ponjio ono to je Erazmo posijao. U svakom sluaju ton Erazmove rasprave upozorava na injenicu da je ve i prije Luthera u sjevernoj Europi rastao snaan otpor zbog nemoralnosti rimskoga dvora koji je pod geslom pokaimo Velikoj Kurvi doivio svoj viak u poznatom pustoenju Rima (1527.) to su ga spontano poveli najamni vojnici cara Karla V. Oni zasigurno nisu svi bili protestanti. Taj je dogodaj, uostalom, Erazma duboko potresao.
19

neizmjerno iroka utjecaja i specifine teine koju se nikako ne smije zanemariti, iako je tono da je sredinja opruga njegove slave upravo Pohvala ludosti koja je takorei odmah postala iznimno uspjena posvuda u Europi. U ovom poglavlju bavit emo se Erazmom vie po duhu nego po slovu, to u nastojati donekle ispraviti u sljedeem, sustavnije koncipiranom poglavlju. Ukratko, neke teze koje u postaviti u ovom poglavlju teko bismo mogli strictu sensu odrediti kao Erazmove, ali svakako su, barem mislim, sve one ovako ili onako implicitno upisane u Erazmovu misao. Glavni je razlog za ovaj pomalo divlji pristup u tome da nastojim istaknuti previeno znaenje to ga ima ili bi barem trebala imati Pohvala za filozofiju openito, a jo posebno za postmodernu filozofiju, i to onu najbolju. Mislim, naime, upravo na Deleuzea, koji Erazmovom remek-djelu jamano duguje vie nego to je sam znao ili priznavao. Deleuzeovo previanje filozofskoga potencijala Pohvale kod toga je filozofa gluposti, da parafraziram Foucaulta, toliko tee razumljivo, uzmemo li u obzir da je Deleuzeov heroj Nietzsche (koji nije potovao nikoga) Erazma spomenuo kao jednoga od rijetkih prethodnika koji su ga dostojni. Doista, a na to emo stalno upozoravati, kod te dvojice mislilaca postoji nemali broj paralela, moda i pomalo neoekivanih, a takoer i odreeni misaoni kontinuitet, koji se u prvom odnosi na Nietzscheovu koncepciju perspektivnosti istine.21 * Unutar renesanse, glupost, kao i ludost (a tada, naravno, ova dva pojma nisu dijelili onako strogo kao to to radimo danas) postaje popularnim predmetom zabavnih razgovora, ali u Pohvali ludosti dogaa se jo neto drugo - glupost sama progovara o sebi, u prvom licu jednine. Progovara ak iznenaujui razumno i priopava pokoju istinu. Erazmova dramaturka odluka da u raspravljanju o gluposti rije da je samoj gospodi Gluposti, koja izrie istine, barem je toliko znaajna i rjeita koliko je sve ono to je de facto napisano na stranicama Pohvale gluposti. ini se ak da je ta gesta prva udaljena naznaka postmodernoga obrata. Postavka cogita koji treba progovoriti o gluposti (ili fundamentu) nije Um koji o gluposti govori sa sigurne udaljenosti svoje kritike samoutemeljenosti, nego naprotiv, um koji se u svakom trenutku promatra u svojemu O Nietzscheovoj percepciji Erazma opsenije u: Aldo Venturelli, Kunst, Wissenschaft und Geschichte bei Nietzsche, Waller de Gruyter, Berlin 2003., str. 132.
21

nastajanju iz neumnosti, pri emu rui granice izmeu jednoga i drugoga, a istinska se glupost pokazuje u svojoj sljepoi za glupost. Glup sam na svaki nain, ali sam ipak malo manje glup znam li da sam malo i glup iako time to ni najmanje ne prestajem biti. Ili obrnuto, cogito gluposti, glupost koja sebe promilja i vidi, ustanovi se upravo u onoj toki kada na drugom, savrenijem primjeru sebe same vidi da istinski ne vidi. Cogito gluposti nije nikada dovoljno glup da bi u cjelini odgovarao svojemu dislociranom Egu, sve vrijeme lebdi u njihovu ekscentrinom odnosu, koji na sjajan, politiki nekorektan nain ukljuuje drugoga, savrenu budalu. Ali ta usredotoenost na drugoga nije po formuli Boe, kako je taj glup, formuli zdravoga razuma, koja prikriveno pretpostavlja da nas ve sama refleksija o gluposti ini pametnima. Ne radi se o takozvanoj logici suprotnosti, kojom bi mislitelj u kontrastnoj gluposti drugoga zasnivao svoju pamet: on je glup, ergo, ja koji to vidim sam pametan. Ne, kao to je ve reeno, ovo miljenje gluposti neprestano rui granicu izmeu pameti i gluposti i ne stavlja pregradu medu njima. Radi se o gluposti koja sebe misli kao glupost, radi se o uvjetima toga miljenja, a ne o utemeljivanju pameti u njezinoj suprotnosti. A to ruenje pregrada izmeu uma i gluposti opet ne zabranjuje da se budala nazove budalom, ve je, kao to emo vidjeti, to ak utemeljeno u toj gesti. Cogito, to ve znamo, posve jednostavno i neosporivo glasi: glupost postoji. Ali ego ovoga cogila nije on sam, nego onaj koji tvrdi suprotno, lukavi demon. Doista je rije o jednoj jedinoj reenici: Cogito glupost postoji sam odreuje odnosno izdvaja svoj ego, koji je de facto subjektu miljenja izvanjski, ali ujedno i osovina toga miljenja: ukoliko glupost postoji ujedno je. jasno da je supstancija gluposti na djelu u onome koji tvrdi suprotno. Moda i drugdje, ali tu nedvojbeno, budui da u sluaju uvjerenja da glupost ne postoji nije rije o zabludi ili neznanju. Ovoj jedinstvenoj reenici vjerojatno doista moe slijediti nova reenica: de facto smo u fundamentu svi pomalo glupi, budui da nas sve vrijeme pokreu patoloki, glupi porivi, a ne nekakav Vernunjtswille. Meutim, unutar te univerzalne egalitarnosti postoji kvalitativna razlika, budui da postoji savreniji primjer gluposti (mene samoga), cogitov (alter) ego, glupost koja se ne vidi, a na kojoj ja za sebe shvaam da vidim u najboljem sluaju to da uistinu ne vidim. Da u meni postoji jo mnogo gluposti koja se ne vidi pa ne zato to se ne bi promatrala ili znala za sebe, nego zato to se ne razdvaja od uma, svojega (d)efekta. Ni sluajno, dakle, nije rije o utemeljenju pameti u njezinoj suprotnosti, gluposti drugoga. Ali tono

je da se glupost ne moe misliti bez susreta s drugim, glupljim. No taj me ne ini pametnijim, nego me samo pouava o mojoj gluposti to je bez njega ne bih ni primijetio. Ekscentrini cogito gluposti ima i svoj ekscentrini historijski subjekt. Ako je Descartes, koji je rad meditacije obavio u usamljenom sobiku, na dvorovima samo primao svoj nagradu, njegova je preuena starija suparnica, dvorska luda, svoj teko steeni novac zaraivala tamo. Ne udi stoga da je cogito lude ve u polazitu intersubjektivan, satelitski, hijerahijski, koncentriran na svoj alter ego, vladara, simbol i glavu razumnoga poretka. Na onoga koji u krajnjoj instanciji, po strukturnoj prinudi, ne smije priznati fundametalnu prednost neumnosti nad umom. Potpuno je, naime, jasno, iako to ne primjeujemo uvijek, da Erazmova Pohvala nije samo hommage dvorskoj ludi, toj heroini prolosti iji nasljednici, razni komedijai i cirkusanti, predstavljaju tek blijed i neprirodan odsjaj originala. Pohvala tako rei sve posuuje od dvorske lude: nadahnue, sredinji lik - utjelovljenu glupost, ali prije svega metodu miljenja. Uloga dvorske lude nije jednostavno zabavljanje publike igranjem vlastite gluposti. Platon dvorsku ludu, kada bi se drao vlastitih pravila, ne bi prognao iz idealne drave, budui da techne dvorske lude nije mimesis, oponaanje odnosno reprezentacija zbilje, nego prezentiranje istine. Zadaa kvalitetne dvorske budale nije toliko u tomu da ispadne smijena svojim oponaanjem raznih gluposti poznatih ljudi, nego je u prvom redu koncentrirana u sposobnosti da na licu mjesta uini da smijenim ispadne netko drugi, prije svega razni jako vani i pametni dvorani. To je njezina prava vrijednost i obiljeje kvalitete, oponaati moe svatko. A smijenima ih ini tako da svojim lukavim budalaenjem izazove njihovu isto tako budalastu reakciju, koja, kao prvo, nije ni sluajno glumljena, a kao drugo, nije ni sluajno autorefleksivna. Takvom, dakako, moe postati - u tomu je upravo ludina riskantna zadaa, koja je moe doi glave - ali oito je da king's jester ima neko znanje (zapravo se radi o tehnikom znanju, a ne o spoznaji) u vezi s kraljevom glupou, prije nego to e je sam kralj osvijestiti. Dvorska luda ne oponaa glupost, ona vidi glupost koju se ne vidi, umije ju izmamiti na povrinu, zna gdje e je pronai i umije govoriti njezinim jezikom. Tako glupost uplee u igru koja e je na kraju navesti da i sama progovori pa makar u vidu rjeite glupave utnje. Moemo tek zamisliti koliko je smrtno opasnih eksperimenata bilo potrebno da bi se taj cilj postigao, budui da je dvorska

luda nedvojbeno upravo to - eksperimentator. Ona i alkemiar imaju prvenstvo na tom podruju, koje danas smatramo uvjetom istinske znanosti. Erazmo je zapravo tek kroniar tih ranih istraivanja dvorske lude. Njihov je odnos nalik odnosu ranoga Platona i Sokrata, jedan je na terenu, a drugi zapisuje. Erazmo je vie zapisniar gluposti nego to je opisuje. Dvorska luda dakle povezuje meusobno obje niti. obje postavke cogita gluposti. Kao prvo, ona je, da tako kaemo, utjelovljeni iskaz - glupost postoji budui da je dvorska luda zamiljena kao postojea reprezentacija postojanja gluposti, to je ono to treba biti. Ali, kao drugo, dvorska je luda ujedno i najranija nositeljica spoznaje da se iza svake pameti skriva odreena bezumnost patolokih poriva. Zna i to da se ta pamet na povrini gluposti ne umije misliti kao neumnost pa se stoga (pamet) pretvara u glupost viega stupnja. Ta je spoznaja ne kao zadnja conditio sine qua njezina obrta, razlog njezina opstanka. Pitanje je tek je li spoznaja o primatu neumnosti tek integrirana u njezin techne ili pak ima i odreenu refleksivnost. Recimo da je refleksivnost Erazmov potez. * Znamo takoer da si i Foucault u svojoj Povijesti ludila na prvi pogled postavlja slian cilj kao i Erazmo Roterdamski - napisati knjigu iji e premet biti samo ludilo, a ne psihijatrijsko znanje o ludilu, koje upravo oduzima rije ludilu i gura ga u utnju. U Erazmovoj gesti - prepustiti rije Gluposti samoj - dakako moemo vidjeti neku prethodnicu Foucaultova pokuaja, dakle, projekt oslobaanja gluposti od jarma Uma. Uma koji, kao to smo vidjeli, glupost platonistiki iskljuuje ili je pak, aristotelovski, gura na dno. Nisam, meutim, uvjeren da Erazma doista pokree jednak motiv kao Foucaulta. Mislim da je kod Erazma doista s jedne strane rije o pitanju dramaturgije u strogom smislu rijei, dramaturgije koja organizira satirinost samoga djela, a s druge strane izokrenuto vraanje Platonu i pitanju istine. Erazmova se rasprava svakako smjeta na granicu izmeu satire i filozofije. Ipak, medu njima se ne otvara nepremostiva provalija. Naprotiv, satirinost koja je na djelu unutar Pohvale ludosti organizirana je filozofski, a pritom se ujedno radi o satiri koja se na najsuptilnijoj razini odvija unutar filozofije. tovie, po mojemu je miljenju upravo sama ekonomija humora najstroe filozofski dio knjige - ovdje, na ovoj se razini dogaa ista filozofija, platonistika konfrontacija s aristotelovskom

skolastikom, a u prvom redu nekakva unutarplatonistika konfrontacija sa samim platonistikim Platonom. Kao prvo, humor koji proima cjelokupno djelo ne moe se svesti na satiru u uobiajenom smislu rijei, ukratko, na to da si stavimo pred nos ogledalo gluposti, koje nas, htjeli to ili ne htjeli, sili da se prepoznamo u budalastim svojstvima osobe u ogledalu. injenica je, kako to drugim rijeima govori i sama Erazmova Glupost, da je Pohvala nekako smijena i prije nego to uope poinje, jo prije nastupa konkretnih primjera gluposti, u kojima bismo se mogli prepoznati i koje bi nas tom glupavou mogle zabaviti. Ili kako ree Fran Stultia: ... dokaz tomu (je) i to to su vaa lica odmah zasjala nekom novom i neobinom veselosti, im sam kanei govoriti stupila pred ovaj mnogobrojni skup.22 Ne radi se samo o obeanju nepodoptina. Na djelu je nekakav transcendentalni aparat smijenosti, koji a priori jami neku instanciju humora, jo i prije nego to se u samom tekstu doista pojavljuje ili izgovara bilo to smijeno. A taj je humoristini a priori, u skladu s rijeima same Gluposti, nekako istovjetan njezinu nastupanju u prvom licu jednine. Smijena je sama Erazmova temeljna dramaturka gesta, preobraaj dvorske lude, utjelovljene gluposti, u uglednu matronu, majku brojnog narataja, koja, za razliku od aljivdije koji neprestano galami svojim glupim zvoncima, govori budalasto i provocira u jeziku gluposti, iznenada progovara u jeziku razuma: ego cogito. Smijeno je moda ak i to da tim preobraajem u trenutku shvaamo da je istina ijedno i drugo - naime, da je zabavlja zbilja iznimno bistar, ak i opasno bistar, budui da manipulira glupou onih koji su navodno najpametniji. Pa i to da bi mogla biti rije o eni: ak i ako nije kraljeva konkubina ima o njemu vrlo intimnu spoznaju, koja je principijelno nedostupna drugim mukarcima. Nije sluajno da su dvorske lude obino birali izmeu patuljastih, nemukaraca. Kaimo, dakle, da je sidro i jedna od glavnih osovina humora koji je na djelu u Pohvali ludosti, satirini lik razumne gluposti. Ali razumna glupost je ujedno i glavna strateka figura skrivene filozofske razine toga sijela. Moemo stoga vidjeti da se pojam razumne gluposti suprotstavlja kako platonizmu tako i aristotelizmu, to je iznimno ueni Erazmo, naravno, vrlo dobro znao. Tonije, subverzija de facto poinje ve kada Erazmo pretpostavlja da glupost kao takva doista postoji, tamo gdje
22

Pohvda ludosti, nav. izd., str. 15.

svojim nastupom govori tu sam, postojim. Naime, to to znai s motrita platonizma? Vidjeli smo da unutar platonizma, u kojemu caruje svemirski Um kao istinski uzrok svih stvari, nerazumno u krajnjoj fazi postoji samo kao povrinski efekt bilo nekoga niza naih zabluda bilo naega jednostranog promatranja istine - efekt koji se u cjelovitom promatranju istine raspruje zajedno sa zabludama iz kojih nastaje. Zbog toga ideja gluposti, dakle, postojanje njezine paradigme kao samostalnoga izvora, nije ni mogua niti potrebna. Zato nije postavljena uz inae znatno manje opasan primjer blata koje, za razliku od gluposti, nedvojbeno predstavlja dio zbilje i kao takav za sebe iznuuje pravo na ideju. Ali ako glupost postoji, ako dakle zakljuimo da nije tek rezultat zablude, nego da joj ipak pripada stanovit dio istine, onda iznenada moe preuzeti ulogu blata, mrtve toke idealistikoga sistema. No to dovodi do radikalne posljedice: po novome imamo posla s blatom koje govori, ije se motrenje ne moe vie potisnuti ispod razine miljenja kao to je to mladi Sokrat uinio s uobiajenom, nerjeitom svinjarijom. Ukoliko glupost zasjedne na poziciju blata (za to dostaje ve da bude dio zbilje!), za nju vie ne moe vaiti ona vrsta zaporke kakva je postojala za blato, budui da glupost nije neto to bi se moglo promatrati samo na razini osjetila, bez intervencije intelekta. Oito je da je onaj koji primjeuje glupost ipak nekakav um, intelekt, ali takav ne moe misliti neto to nema udjela u ideji. Odnosi moi se, ukratko reeno, odjednom mijenjaju: u sluaju blata se sve nekako naginjalo u smjeru zakljuka da blato nema ideje i da e se taj nedostatak nekako moi pokrpati odnosno gurnuti ispod praga (miljenja). Nasuprot tomu se gluposti, kada jednom zasjedne na poziciju blata, gotovo ne moe uskratiti ideja, bez obzira na mogue posljedice. Erazmo u tom kontekstu vrlo spretno dokazuje - i to tako da to radi sve vrijeme - da je glupost oito mogue misliti, to znai da je glupost svakako jedan od objekata moguih promatranja. Erazmova se Glupost, dakle, ni sluajno ne da izbaciti iz sfere Uma i time tjera svoju paradoksalnu, nemoguu ideju. Isto tako ne doputa da je reduciramo na puko povrinski efekt. Nasuprot Platonu, za koga istinski uzrok stvari moe biti samo u Umu, Erazmova Glupost brzo nalazi ilustrativan primjer u kome upravo ona sama nastupa kao temeljni uzrok ivota. Rije je, naime, o udu koji je izvor ljudskoga plemena, ukratko, onome organu koji je u slubi razmnoavanja, a kako kae Glupost: Pae,

dio tijela koji predstavlja produetak ljudske vrste tako je glup, tako smijean, da se ne moe ni spomenuti bez smijanja. On je onaj svet izvor, odakle sve to postoji crpi ivot i vjerodostojniji je od znamenite Pitagorine etvorke.23 Opozicija spram Platona, iako ovdje umotana u humor, posve je oita. Evidentno je da Erazmo tvrdi kako nizu istinskih uzroka moe pripadati i neto ime ne upravlja ba neki Vernunftswille (uz pretpostavku da Schwantz moda i nije uzorni primjer djelovanja Kantova kategorikog imperativa...). Nita manje oita nije ni suprotnost spram aristotelovski poduprtog shvaanja gluposti kao puke privacije Uma. lako glupost kao privacija uma postaje dijelom uma - dodue, najniim, ali ipak - glupost, shvaena kao privacija razuma, oito nikako ne moe biti razumna glupost, subjekt nekoga miljenja, cogito. Ukratko, Erazmova i postaristotelovska koncepcija miljenja su u izravnoj suprotnosti. Erazmo tako nabraja cijelu seriju primjera u kojima glupost ne samo da ne nastupa kao neka privacija ili nedostatak nego, upravo obrnuto, nastupa ak kao neto to je po svojoj biti velika vrijednost i viak. Da opet izaberemo primjer koji lijepo zvui: za razliku od krajnje pametnih, a vjeito turobnih usukanih uenjaka, koji, kako kae Glupost, veinom ostare prije no doive mladosti..., te nastavlja: A moji su budalai naprotiv ugojeni i sjajni, lijepo potkoeni, pravi, to kau, akarnjanski prasci.24 Jednako se velikom prednou ini i staraka djetinjastost, o kojoj Glupost kae: Onako kao to bogovi u pjesmama vole ublaiti umiruima smrt nekom metaforom tako i ja, onako koliko je u mojoj moi, ovjeka koji se nade pred grobom vraam u djetinjstvo. Ukratko, Erazmova strategija svakako ide u pravcu prekidanja trostruke povezanosti gluposti, privacije i zla: glupost nije nuno rezultat privacije uma, a ne moemo ni rei da je uvijek izvor nekoga zla. Kljunog je znaaja da u tom dvostrukom odvajanju od Platona i Aristotela ipak vidimo temeljno vraanje Platonu, to je na kraju krajeva i jedna od temeljnih gesti renesanse openito. Ne vraanje bilo kojemu Platonu, nego onome koji je tajnovitiji, koji se u suoavanju s idejom blata povlai u pozadinu. Onom Platonu koji rijeima iskusnoga Parmenida mladoga Sokrata nejasno upozorava da nee moi blato uvijek Usp. Pohvala ludosti, nav. izd., str. 26. U tom kontekstu valja upozoriti na originalnu interpretaciju toga ulomka koju je Tadej Troha dao u predavanju odranom 15. 1. 2009. u okviru DPU-a. 24 Pohvala ludosti, nav. izd., str. 32.
23

pospremiti pod tepih. Koja je to misao kojom se Erazmo neprestano poigrava? Rije je, naime, o preispitivanju onoga to bi se dogodilo kada bi unutar platonizma ipak probili dvostruku zaporku gluposti (njezina protjerivanja na povrinu istine i njezine inherentne nesposobnosti za dobru idealizaciju) i upisali joj neku ideju. to bi se doista dogodilo u tom sluaju, u kojemu, kao to smo vidjeli, Erazmo neprestano priprema teren dijelom time to glupost, suprotno Platonu, smjeta u red istinskih uzroka, dijelom time da protiv aristotelovaca dokazuje kako bit gluposti, koja se esto pokazuje i kao prednost, nije mogue reducirati na privaciju? De facto bi se najprije dogodilo ovo: ukoliko glupost doista postoji, ima nekakav udio u istini i kao posljedicu toga svoju vlastitu ideju, to onda znai da, u skladu s tada valjanim kriterijem istine - usklaenou uma i promatranog objekta - shvaanje istine o gluposti znai postati glupim. Um, koji shvaa istinu gluposti - pa zvualo to i te kako skandalozno - morao bi u skladu s tada opeprihvaenim kriterijem istine de facto biti glup, jer samo ideja odnosno istinit objekt miljenja povratno jami umnost samoga uma. Ali iako misliti ideju gluposti - dakle postojeu paradigmu gluposti - znai zahtijevati od uma jednu tako rei savrenu, ultimativnu glupost, prelaenje u apsolutnu suprotnost, poimanje gluposti, koja barem prema Erazmu predstavlja znaajan dio zbilje, ujedno predstavlja i miljenje neke istine. Biti slijep za glupost, ne umjeti pojmiti glupost, koja je znaajan dio kreacije, takoer znai, ako nita drugo, biti ogranien. U jednom smo trenutku, dakle, glupi obojica, i ja koji razumijem glupost i ja koji je ne razumijem -ja, koji ostajem pametan samo po cijenu neke lijepo-dune zaslijepljenosti za cjelovitu sliku zbilje. Ali vidjeli smo da je upravo Platon nekoga koji istinu promatra jednostrano nazvao neuglednim u miljenju i takvim koga ne moramo uzimati u obzir. Erazmova glupost je neprestano u nedoumici treba li onoga koji je shvaa nazvati pametnim ili glupim. Znala sam da nitko od vas nije tako pametan ili tako glup - ne radije ipak pametan (ve sam sasvim zbunjena), da ne bude toga miljenja.25 Postoji ozbiljan razlog za tu zbunjenost, budui da subjekt miljenja gluposti u tom procesu istodobno postaje pametan i glup - glup zato to um koji odgovara ideji gluposti moe biti samo ne-um; pametan zato to istodobno s time to se miljenjem ideje gluposti utapa u njoj, ipak cjelovitije shvaa stvoreno i iri obzor uma pa
25

Usp. Hvalnica norosti, str. 42-43, te Pohvala ludosti, str. 27-28.

tako postaje pametnijim od onoga koji je slijep za glupost i neuglednim u miljenju. Reeno na Deleuzeov nain, Erazmova idealizacija Gluposti otkriva ludilo postajanja u jezgri samoga Uma: to sam blii istini (o ideji Gluposti), to sam gluplji, ali time to postajem gluplji postajem i pametniji... To pak opet znai da za subjekt miljenja vrijedi da to glupljim postaje, dakle - u skladu sa svojim objektom - manje mu odgovara, budui da time to postaje gluplji postaje i pametniji. Koncept istine, shvaanje kao podudaranje uma i stvari - time to smo u njezin mehanizam ubacili zamku postojee gluposti - tako pobjeuje samoga sebe. * Nezahvalno je umjetniko djelo, kakvo predstavlja Pohvala ludosti, pokuati reducirati najedinstven princip. Ipak, mislim da je rije, barem to se tie njezine osnovne dramaturke i filozofske strukture, o sintezi, vjerojatno ak disjunktivnoj sintezi tih dvaju elemenata. Prvi unaprijed subvertira Descartesa, drugi je konani batinik jedne temeljne unutarplatonistike konfrontacije. Glupost se, dodue, pokazuje posve autotransparentnom: jedino je ona pozvana da o sebi zna neto vie (od toga da je privacija uma), da nas poui o svim svojim aktivnostima i skrivenim kutovima gdje je ne bismo moda oekivali nai. Ali to je tek povrina. Njezin skriveni cogito, motor toga miljenja, koji je u svojemu temelju cogito drugoga, ekstrovertirani cogito, potpuno stran Descartesovu meditativnom udubljivanju u sebe, zbiljski se uspostavlja kada na drugom, savrenijem primjeru sebe, budali, vidi da se ne vidi. U tome je takoer causa essendi historijskoga subjekta toga cogito, dvorske lude. Ona postoji iskljuivo zbog toga razloga: istinska glupost ne zna za sebe, a ona joj to pokazuje time da je isprovocira na povrinu. Isti postupak, naravno po uzoru na ludu, koristi i Erazmo. Cogito gluposti nikada u cjelini ne odgovara svojemu jastvu, uvijek zahtijeva minimum intersubjektivnosti: nije posve glup zato to zna da je malo glup, ukratko, u svakoj situaciji posto/i njegov savreniji, gluplji, zbiljskiji alterego koji ne zna za sebe iako je to neznanje obino maskirano iznimnom svijeu o sebi i svojemu znaenju. Unato tome savrena je budala doista toka refleksije, oko koje je sve zajedno izgraeno. Svakoj je ludi potreban njezin kralj. Ukratko, prvo motrite - danas bismo ga mogli nazvati

antikartezijanskim, kojim idemo u stanovitoj mjeri protiv Erazmova teksta, protiv autoreferentnosti gluposti, a ujedno je i utemeljujemo - fiksira cogito miljenja gluposti u toki transparentne neautotransparentnosti budale. De facto ga tom fiksacijom na odreenu toku refleksije tek utemeljujemo kao cogito. Ovdje, naravno, nema nikakvoga dakle jesam, formulacija cogita je prije sokratovska nego kartezijanska; postoji budala (toka refleksije) koja misli da misli - dakle, ne zna o sebi - pa zato ja koji znam da sam glup, nisam posve glup, nego samo simulacrum istinske budale. Tu se, naravno, takoer ne radi o nekom dubokom uvidu gluposti o njoj samoj: jednostavno je rije o diskursu, koji se iri oko te toke, koja je svakako interna samoj gluposti. Ukratko, rije je o diskursu koji, iako nije glup i iako nikada u cjelini ne udovoljava kriteriju gluposti, ipak ima sidrite u samoj gluposti, a ne u nekoj izvanjskoj spoznaji o gluposti. Drugi vidik, kojim, barem mislim, dosta tono pratim Erazmovu namjeru, zbrojen je u jednom potezu. Time to Erazmo lik dvorske lude pretvara u otmjenu matronu, ujedno pretvara filozofski kriterij istine u izvrsnu operetu kojom dirigira dvorska luda. to se dogaa ako glupost postoji, ako doista ima ideju? to se dogaa ako dvorsku ludu, utjelovljenu glupost, shvaamo barem za nijansu ozbiljnije te je smjestimo u filozofsku raspravu, gestom koja je te lude dostojna, zato to je upravo dvorska luda eksperimentator, koji se glupou laa najrazumnijih stvari! U tome je sva umjetnost, sve ostalo dobiva svoje mjesto samo od sebe, to naravno nimalo ne umanjuje genijalnost pisca Pohvale ludosti ni njegovo vladanje antikom filozofijom, koje je bilo potrebno da se suptilno i potajno priredi teren za glavni udarac, koji moramo uputiti mi sami: ako glupost postoji i ako je ujedno kriterij istine aedequatio, onda onaj koji misli istinu gluposti ujedno postaje i gluplji i pametniji... U sreditu Uma, ludost postajanja. Glupost samo pita: odgovorite! Jesam li pametna ili glupa, pametna? Ne, ipak glupa? Radije pametna? Jamano glupa?...

II. Satira i duh fundamentalizma

1. Lady Alice Pohvala ludosti, vjerojatno najznamenitija satira na raun ljudske gluposti, po rijeima je njezina autora i sama nastala iz jedne male i pomalo bljutave gluposti. U pismu kritiaru Maartenu van Dorpu, Roterdamski je Pohvalu predstavio kao lake djelo koje isprva uope nije ni bilo namijenjeno objavljivanju. Rije je o tako rei privatnom humoru, razvijenom tijekom debata izmeu Erazma i Thomasa Morea kada su zajedno prevodili helenistikoga satiriara Lukijana, velikog majstora satirinih pohvala. Taj literarni anr nije, dakle, neki Erazmov originalni izum, nego mu se naao pri ruci. Cijela pria u vezi s Pohvalom, kae Erazmo, nastala je jednostavno zbog slinosti dvaju imena. Latinska varijanta Moreova imena, Morus, navodi, naime, na grku rije moria (ludost, glupost) - bilo je tek potrebno osvijestiti slinost tih dviju po znaenju toliko razliitih rijei i ve smo u duhu satirine grade koja je dvojicu mueva u tom asu zaokupljala usred prekrasne igre rijei: Vale disertissime More, et Moriam tuam gnauitur defende.26 Moj More, budi mi zdrav i hrabro brani svoju Ludost! Tu reenicu, dakako, nije mogue prevesti na posve primjeren nain. Prijevodom nehotice gubimo iz vida da ona Moria (glupost, ludost) koje se More treba tako hrabro pridravati ujedno upuuje i na nekakvo morovstvo, esenciju Thomasa Morea, a vrlo vjerojatno ukljuuje i Morusovu suprugu (Morus et Morio). Poznato je da Lady Alice, Morusova druga supruga, dodue dobra majka, ali dosta neobrazovana ena, nije podnosila njegove pretjerano pametne prijatelje, posebno Erazma, a teko je zamisliti da bi joj taj samosvjesni i prodorni ovjek htio ostati duan. Kao i sve Erazmove igre rijei, ta originalno ne posve neduna igra rijei, koja treba predstaviti uzorak humora to proima cijelo djelo, ima bogatu i suptilnu pozadinu. Erazmo, naravno, nije htio rei da je njegov lucidni prijatelj zapravo glupan ili luda. Igru rijei doista ne moemo razumjeti ne poznajemo li njezinu filozofsku pozadinu, Platonovu Gozbu. Ficinov je latinski prijevod Gozbe openito bio jedno od djela koja su se u renesansi najvie itala, po itanosti je navodno premaila Dravu, a utjecaj toga djela na Pohvalu sadrajna i formalno barem je tako velik kao i utjecaj Lukijanovih satira. Jedna od Erazmo Roterdamski, Morios Egkomion sive laus stultitiae, u Erasmus von Rotterdam. Ausgewhlte Schriften: acht Bnde (lateinisch und deutsch) II. Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Darmstadt, 1995., str. 6.
26

najznaajnijih teza Gozbe upravo se tie kvocijenta inteligencije filozofa: filozof upravo per definitionem ne smije biti previe pametan, budui da je filozof (kao to ve ime kae) utjelovljena ljubav za mudrost. A volimo, barem tako kae Platon, ono to nam nedostaje. Filozof nije, dakle, neki mudrac, netko tko sipa iz sebe mudrost, nego ga kao takvoga karakterizira upravo nedostatak mudrosti, koji je ujedno i pokreta svega filozofiranja. Vjerojatno je upravo zbog toga izvor konkretne mudrosti, dakle uvid da je filozofski eras koekstenzivan nedostatku mudrosti, neutraliziran na takav nain da je smjeten u enska usta i to usta ene s dosta znakovitim imenom - Diotima (rije idiot je, naravno, takoer grkoga podrijetla: onaj koji ne slui javnome dobru). S time su, naime, stvari takve: nijedan od bogova ne filozofira niti eli postati mudrim jer je ve (mudar); pa ni nitko drugi, ako je mudar, ne filozofira.27 Istina je, dodue, nastavlja Diotima, u svakom pogledu iskusna ena, da ni doista glup ovjek ne filozofira, budui da je nevolja s neznanjem upravo ta da je netko tko nije ni udesno dobar ni razuman, sam sebi dostatan. Za sada emo ostaviti po strani tu novu spektakularnu Platonovu definiciju gluposti, koja glupost vezuje uz samodostatnost. Kljuno je ovo: filozof bi trebao, kako se po svemu ini, biti neto izmeu glupana i mudraca, svakako blie prvome nego drugome budui da ga mudrost de facto liava bitka, nedostatka mudrosti, dok ga glupost samo izlae opasnosti samodostatnosti. Ukratko, odreenu dozu gluposti moemo i podnijeti pa oito i moramo podnijeti, ako uope elimo filozofirati. Prije svega oito je da se savreni glupan i savreni bogu krajnjoj instanciji poklapaju u toj samodostatnosti, koja oznaava potpunu blesavost: boanski idiot koji po tome to mu je sve jasno samo jo tupo bulji pred sebe, nije nita manje samodostatan od obine budale koja to radi iz dijametralno suprotnoga razloga. Ono neto djelatne pameti koja postoji na ovome svijetu po Platonu se, dakle, doista smjeta tono izmeu, izmeu nje same (mudrosti koja se zbog samodostatnosti poklapa s glupou) i gluposti kao takve, pri emu je upravo otklon od mudrosti, ak i prosjene ivome mudrosti, uvjet za neki jo zdrav minimum te iste mudrosti. To je pozadina Erazmove igre rijei: slijedimo li dosljedno uenje Gozbe - a rekli smo ve da su svi koji su u to doba neto znaili taj zimzeleni ljetni hit znali tako rei napamet onda je jasno da se filozofu moemo uljudno obratiti tek pozdravom ostani glup, filozofiraj. Pa kad neki filozof, onako kao Thomas More, peat gluposti tako rei nosi ve u svojemu imenu (ili je
27

Platon, Gozba, 203c, 204a.

pak s njom ak i u braku), to predstavlja dodatni znak njegove filozofske izvrsnosti. Vale disertissime More, et Moriam tuam gnauitur defende: uvaj svoju Glupost/ Ludost, dragi More, izbjegavaj dosadno pametne babuskare, kakva je Diotima, i postat e filozof! Po tomu je Pohvala nastala iz sinteze sluajnosti i sitne zlobe: sluajne igre rijei, koja se, opet sluajno, odlino poklapa s formom Lukijanove satire te sadrajem fragmenta Platonove filozofije, a povrh toga Erazmu omoguava privatnu dosjetku na raun dame koju nije ba volio. Ali zar je Pohvala doista, kao to daju naslutiti i neki interpretatori, dodue bravurozna i puna sadraja, no ipak tek - i samo to - stilska vjeba? Neplanirani lagani dodatak uz Erazmov ozbiljniji rad? Ve smo spomenuli da je sam Erazmo dosta pridonio takvu dojmu: naglaavanje da je Pohvala tako rei tivo za dopust kojim se razonodio vraajui se iz Italije, ponavljanje iskaza da je knjigu sroio u nekoliko tjedana, gotovo napamet, a usto jo i bolestan28 (sve to je istinito tek napola), prije svega injenica da je u Pismu Dorpu ak alio to je uope napisao nesretnu knjiicu koja je posve nepotrebno podigla toliko praine - sve ukazuje na to da Erazmo Pohvalu doista nije smatrao jednim od svojih temeljnih djela. Ali taj dojam vodi u zabludu. Ne mislim na specifino apologetski karakter Pisma Dorpu, koje je inae najbogatiji izvor Erazmovih vlastitih stavova o tretiranju rada.29 Radi se o neemu drugome, naime o injenici da je u tom istom Pismu Dorpu, u kojemu Erazmo ali zbog njezina nastanka, Pohvala ipak posve jasno svrstana u kontinuitet s njegovim ranijim djelima. ak u iznenaujui jasan kontinuitet. Moda je najneobinija komponenta Pisma Zdravstvene su tegobe, ini se, bile stvarne. Navodno je bila rije o bubrenim kamencima. Sam Erazmo je za bolest krivio loe vino kojim ga je za boravka u Veneciji napola silovao sudrug-humanist Aldus Menulius. 29 Erazmo je, naime, nastojao svim sredstvima, pa i otvorenim ulagivanjem, opet pridobiti tog mladoga, ali utjecajnog teologa, nedavnog rektora monog univerziteta u Louvainu. Ne toliko zbog same Pohvale, nego prije zbog planiranoga prijevoda Novoga zavjeta s grkoga jezika koji je u teolokim krugovima oekivano doekan sa snanim protivljenjem. Budui da su mu pariki skolastici nepovratno okrenuli leda, potreba da zakopa borbenu sjekiru s Louvainom bila je toliko vea. Erazmu, majstoru laskanja, poslije nekoliko pisama je na kraju uspjelo pa su Dorp i on postali toliki prijatelji, da je Erazmo poslije prijateljeve prerane smrti za njega ak sroio grobni epitaf.
28

upravo to kolebanje izmeu navodne beznaajnosti Pohvale i vrlo jasne definicije njezine uloge i znaenja unutar ireg Erazmova opusa. Erazmo, naime, vrlo jasno naglaava da Pohvala samo drugim (efikasnijim) sredstvima nastavlja misiju njegova ranijeg teksta Enchiridion militis christiani (1504.), Prirunik/bode kranskoga ratnika, rada koji je u cjelini posveen kranskome moralu i u kojemu, moemo zamisliti, nema ni traga nekakve satire.30 Reeno drugaije, Pohvala kao takva moda nije bila zamiljena pretjerano ambiciozno, kao nekakav grand ouvrage, ali u trenutku kada je djelo poelo nastajati - ne mogu rei, moda je bio potreban samo blagi prezir spram Moreove glupe ene - Pohvala se i te kako dobro ukljuila u iri Erazmov projekt. Erazmova satira ima Cilj i taj je cilj bitno ambiciozniji od proizvoenja humora ili u ironiju zavijene kritike tadanjih drutveno-politikih prilika. Njezina najvea tajna, njezino udo, ako ve hoete, nije potpuna sluajnost njezina nastanka, to na kraju krajeva vrijedi za veinu umjetnikih djela, nego injenica da je njezin autor Pohvalu smatrao prije svega smrtno ozbiljnim djelom s visokim aspiracijama moralne revolucije. Doista, jedno je od veih iznenaenja kakva nam prua ta iznimna satira, proeta prvorazrednom ironijom i ponekad pomalo mranim sarkazmom, u tome da je Pohvala bila koncipirana kao sredstvo za ozbiljenje ciljeva jednoga u temelju fundamentalistikoga vjerskog nazora, bode u rukama kranskoga ratnika. Ako igdje onda je udo upravo u tome da u toj sintezi satire i projekta fundamentalistike reforme moda uope nema niega sluajnoga. Erazmovo skrivanje znaenja Pohvale nije toliko pokuaj distanciranja od otrine rijei lude junakinje toga djela - pa na kraju krajeva se u Pismu jedva primjetno ograuje od njezine neobuzdane kritike teologa - riego je prije svega pokuaj da prikrije koliko je sudbonosnu zadau dao u ruke satiri, ili ak moda i pokuaj da prikrije gotovo blasfemino poklapanje dvaju elemenata, otrovnoga humora i Enchiridion (ta grka rije moe znaiti i prirunik i bode) inae je nastao iz vrlo neobinoga razloga. U vrijeme kada je Erazmo ivio u zamku Turnheim, obratila mu se pobona dama s vrlo neuobiajenom molbom da joj pomogne nekako izlijeili njezina mua, ogrubjelog ratnika koji runo postupa s njom, prezire sveenike i openito je lo kranin. Erazmo se odluio da e joj pomoi i s tom je namjerom sastavio prirunik u kojemu je nabrojio istinsko oruje kranskoga ratnika: spoznaju samoga sebe, naine kako izbjegavali grijeh ild. Usp. Johan Hojzinga, Erazmo, Nolit, Beograd 1957., str. 62.
30

gorljive vjere. Kada govorimo o fundamentalizmu, to u renesansnom kontekstu ne znai nuno nazadno, zatucano, fanatino ili ekstremistiki. Erazmo je, kao i mnogi znaajni evangeliki humanisti, recimo Lutherov mentor Rudolph Agricola, Aleksander Hegius, jedan od Erazmovih uitelja, a djelomino i Nikola Kuzanski i drugi, imao simpatije za pokret devotio moderna, koji se zauzimao prije svega za ponovno uspostavljanje primata morala unutar religije: u Bojim se oima ne raunaju apstraktne doktrine teologa ili savjesno ispunjavanje crkvenih odredbi i obreda, a u konanoj fazi ak ni gola snaga vjere, nego iskljuivo pojedinevo autonomno moralno samousavravanje iji je cilj nasljedovanje Krista. Moete biti ovjek vjernik, moete slijediti prihvaene teoloke dogme, ali ako ste okorjeli prestupnik koji ne eli iskreno razviti svoj moralni integritet, gorjet ete u paklu i nikakva vam indulgencija nee pomoi. Radi se, ukratko, o viziji kranstva koja sa sobom nosi i intimniji, neposredniji odnos spram Boga, koja implicira postojanje slobodne volje kao pokretaa moralnoga samousavravanja, a prije svega pokuava teite teolokih napora prenijeti natrag na prouavanje Novoga zavjeta, ime se ta nova vizija vjere izravno suprotstavlja skolastikoj teologiji. Ta se, naime, upravo poetkom 16. stoljea, kada je do kraja prevladao tomizam, koncentrirala prije svega na Aristotelovu filozofiju. Odnos pripadnika devotio do skolastika i Aristotela donekle je prijeporan, mogli bismo ga nazvati ak reakcionarnim. Erazmo je Aristotela u Pohvali nazvao ak privatnim bogom skolastikih teologa koji svojim previe sloenim, sitniavim, a sa stajalita vjere neefikasnim umovanjima nisu napravili nita do toga da su zamaglili beskonanu jasnou apostolskih uenja. Izvjesno je bez ikakve dvojbe da je jedna od posljedica novoga pogleda na vjeru takoer i odluno zalaganje za rehabilitaciju antikih poganskih mislilaca koji su zadobili Boju milost iako nisu bili krani; dakle, jedino na osnovu svoje moralne vrsnoe. Erazmo se 1522. godine na kolokviju Convivium religiousum, po uzoru na Ficina, ak zauzeo za izraz Sveti Sokrat, to je u ono doba posve razumljivo predstavljalo neuven skandal: poganin u drutvu apostola i svetaca! Odvanost i dalekovidnost te etike, ali i politike teze doista zapanjuje: ukoliko kranska vjera nije preduvjet odrjeenja, nego je ono iskljuivo u domeni moralnoga integriteta pojedinca, onda to znai da Crkvi izmie iz ruku

njezino najjae politiko oruje, ekskomunikacija, dakle, pravo da sudjeluje u odluci o pojedinevu ivotu poslije smrti, prijetnja izopenja kojom je, kako upozorava ve Anton Sovre, Crkva stoljeima uzdravala svoj sekularni primat nad sekularnim vlastima.31 Devotio moderna se, dakle, vrlo teko moe smjestiti lijevo ili desno, ali izvjesno je kako devotio svojim pozivanjem da se prestane s ispraznom dubokoumnou skolastika i pozivanjem na povratak temeljima kranstva, u strogom smislu rijei predstavlja fundamentalistiki pokret. Renesansni humanisti, medu njima i pripadnici devotio moderna, borili su se tako rei u svakom pogledu protiv praznovjerja. Ali bilo bi posve pogreno misliti da ih je na tu borbu protiv praznovjerja nagnala prikrivena elja da se drutvo sekularizira, da doe do napretka ili da su bili vodeni znanstvenim ili tada vrlo aktualnim geografskim otkriima. Prije upravo obrnuto. Moda bi bilo previe smjelo tvrditi tako neto za cjelokupni renesansni humanizam, ali posve je izvjesno da za devotio modema vrijedi ovo: ne samo da je devotio, uza svu naprednost, u temelju fundamentalistiki pokret nego se i naprednost toga pokreta, barem to se tie odnosa spram praznovjerja, temelji upravo na njegovom inherentnom fundamentalizmu. Razlog da je praznovjerje u renesansi budilo toliki otpor nije, da kaemo istinu, toliko odbojnost spram gluposti praznovjerja. Humanisti su praznovjerje promatrali prije svega kao nusproizvod ire urote protiv temelja kranstva. Praznovjerje za Erazma i druge nije relikt prolosti, kako ga valjda promatramo danas, nego upravo rezultat iskrivljavanja prolosti: praznovjerje je rezultat pokvarenosti crkvene institucije koja je zbog jaanja svoje moi nadomjestila moralni ivot, samu bit kranstva, kiastim teatrom crkvenih obreda, koje Erazmo, posve kao i Luther, smatra izravnim izvorom praznovjerja. Ljudi sami po sebi moda i nisu toliko glupi, nego su umjetno zaraeni glupou, da bi u tom kaosu iracionalizma, kakav su na primjer irili Pseudogregorijanski dijalozi (spis prepun uda, potankih opisa ivota poslije smrti i paklenih muka), Crkva lake sauvala Groteskni izraz papine moi i umiljenosli te carske slabosti i ponienja Aretinova je freska u gradskoj kui u Sieni gdje se vidi kako car Friedrich Barbarossa lei nauznak pod nogama pape Aleksandra III. u znak potpune predanosti i pokoravanja. Anton Sovre. Predgovor u: Erazem Rotterdamski. Hvalnica Norosti, prev. Anton Sovre, DZS, Ljubljana 1952., str. 6.
31

svoj autoritet. Ali istinski cilj humanista nije da osiguraju pobjedu razuma niti je meta njihove srdbe sam iracionalizam. Istinska meta njihova bijesa je posrednika uloga izmeu Boga i pojedinca, koju si je Crkva prisvojila iskoritavanjem praznovjerja, posrednitvo koje pomou indulgencija i heteronomnih definicija dobroga djela, pojedinca tako rei odvezuje od neposredne moralne odgovornosti pred Bogom. Rezultat toga je potpuno unitavanje esencije kranstva, izravan put u propast. to se toga tie, danas njegujemo moda malo previe humanistiku sliku renesansnoga humanizma: svjetlo na kraju tame srednjega vijeka, ope oslobaanje duha, najava kraja crkvenoga tlaenja, ponovno raanje filozofije, slike golih djevojaka, kipovi golih djeaka, gotovo pa uvertira u seksualnu revoluciju ili neto slino. Humanistika moralna revolucija moda je ak u prvom redu uperena upravo protiv neega to bismo mogli nazvati srednjovjekovnim hedonizmom, a ne protiv crkvene represije. Jer, zato bi se ljudi muili s neizmjernim bremenom moralne odgovornosti ako u obliku indulgencije mogu dobiti carte blanche za svaku vrstu grijeha? U tome da postoji neobina institucija koja ti je spremna za malu cijenu oprostiti svaki moralni dug na kraju krajeva zaista ne moemo vidjeti neku stranu represiju. Ali u svemu je tomu neto jako nemoralno. Moda je najtonije rei: gnjev evangelikih humanista izazvala je dosta oita injenica da je katolika religija poetkom esnaestoga stoljea ve prela - posudit u pojam Roberta Pfallera - u fazu iste interpasivnosti: ja, dodue, jesam vjernik, ali sav e posao vjerovanja umjesto mene obaviti crkveni automat. U jednom smo trenutku ve bili blizu danas toliko hvaljenoga i duhovno naprednoga tibetanskoga budizma: molitveni mlinac i sekularna vlast sveenika. Indulgencija je samo materijalni simbol te doista prekrasne slobode da netko drugi moe umjesto mene odivjeti moj religiozni i moralni ivot; zajedno sa svim njegovim neugodnostima. Ukratko, nemoralno mehaniko udovite s kojim se bore humanisti na elu s Erazmom ima tri glave: 1) crkveni autoritet koji nije lo zato to nas progoni ili nas na neto obvezuju, nego upravo zbog toga jer nas odvezuje od svake izravne moralne odgovornosti, 2) druga strana, praznovjerje te 3) ugoda ili leernost kao proizvod povezanosti tih dvaju elemenata i koja da sauva svoje postojanje podupire svoje podrijetlo. Erazmo je bio, kao to emo vidjeti, duboko uvjeren da ljudi prije svega ele biti glupi zato to im to donosi odreeni uitak pa se stoga dragovoljno preputaju zaslijepljenosti praznovjerja.

Nema nikakve sumnje da je Erazmo i Pohvalu, tu knjigu jo posebno, vidio u tom kontekstu borbe protiv praznovjerja, fundamentalistike borbe za povratak istinskome kranstvu, iji je goli opstanak evidentno ugroen - kako bi rekao Nietzsche - pasivnim nihilizmom automatizma vjere. Povran bi bio zakljuak da je Pohvala jednostavno kritika gluposti praznovjerja i gluposti onih koji bi se praznovjerju morali suprotstaviti, a nee ili ne umiju, to jest teologa. Iza svega toga stoji vrlo precizan nacrt, kompleksna operacija, oslonjena na vrlo profinjenu manipulaciju s uitkom. Najrjeitiji opis cilja Pohvale i njezinih aspiracija Erazmo daje u ulomku koji slijedi: Vidio sam kako su obini ljudi na svakom koraku svojega ivota iskvareni najglupljim moguim vrstama mnijenja. Vie sam udio za time da otkrijem odgovarajui lijek no to sam se nadao da u u tome doista uspjeti. A onda sam odjednom povjerovao da sam ipak naao mogunost da se nekako prokrijumarim u te prezaduene due i da ih ozdravim tako da im pruim uitak32 Cilj Pohvale je, dakle, lijeenje, lijeenje ljudske gluposti. Lijeenje pomou medikamenta koji je i sam dio bolesti, uitka te pomou lijenika koji sam nosi ime bolesti - Ludosti/ Gluposti. Ni izdaleka, dakle, nije rije tek o kritici tadanjih prilika. Erazmo je i previe bio svjestan uzaludnosti pokuaja kritike, budui da ve njegov Enchiridion (rad s istim ciljem!), kako se ini, nije postigao eljeni uinak (vrli nepoznati vitez vjerojatno je i dalje tukao svoju enu). Tri sloja oklopa nemoralnoga udovita, zaslijepljenost, autoritet koji oprata i uitak koji se na njih oslanja i podupire ih jednostavno nije mogui probiti uobiajenim balistikim sredstvima. Netko tko eli biti glup, a u tome ima potporu sa strane vrhovnoga autoriteta i jo i uiva, nee reagirati na upozorenje da je glup. Praznovjerje je oito jedna od onih podmuklih bolesti koje prvo pogaaju upravo stanine receptore za jedini lijek koji bolest moe izlijeiti, Himera nije prijemiva za mo Istine Evanelja. Na nekoj je toki Erazmu postalo jasno da je jedini nain na koji se moe unititi mo mehanikoga udovita taj da mu se oduzme gorivo koje ga pokree: uitak u izravnoj povezanosti s glupou. Shvatio je da bi Himeru mogao moda svladali samo tako da pomou umjetnikoga djela, koje bi koristilo ista sredstva kao i njegov protivnik, na neki nain stvori pilulu s genetskim kodom, koji bi drastino promijenio samu ekonomiju
32

Letter to Martin van Dorp, nav. izd., str. 143., kurziv A. B.

ljudskoga uitka odnosno odnos spram gluposti. Tako se Glupost ponovno rodila, ovaj puta ne samo kao literarna figura nego kao lijek za samu sebe. 2. Dvosmislenost formalnoga statusa Pohvale Otklon od helenistikih satira, koje su inae Erazmu bile uzorom, nije samo sadrajni, nego takoer i formalni, pri emu su oba vidika tijesno povezana. To djelomino moemo zapaziti ve po tomu to Pohvala nije samo jedna u nizu satira koje za svoje namjere samo posuuju oblik pohvale, nego je, barem djelomino, doista ono to tvrdi za sebe (to bi trebala biti samo fasada), dakle pohvala gluposti. Kada Erazmova Ludost/Glupost primjerice tvrdi za sebe da je upravo ona, Glupost, najvei dobrotvor ovjeanstva, ta se izjava najprije ita kao predmet ironinog podsmijevanja - pa kako bi ta runa slabost mogla biti ovjekova najvea vrlina. No ipak ne moemo zanemariti injenicu da su pojedini argumenti to ih Ludost navodi u svoju korist posve istiniti, kako god ih okretali. Ne moemo posve zanijekati istinitost iskaza da je starosna zaglupljenost i s time povezano stanje smanjene svijesti jo najbolje to se moe dogoditi ovjeku koji umire.33 Ili kad je rije o argumentu da je i sam temelj ivota, zaetak djeteta, vezan u ne ba neglupo ponaanje i ne ba neglupi organ.34 Ti su argumenti jamano sarkastini, ali sarkazam je tako rei neodvojiv od injenice da sadri i zrno istine. Htjeli-ne htjeli, istina je: ne bih htio nazoiti tome da me smjeste medu izgubljene sluajeve, a ako se morfiju pridrui jo dobra mjera senilnosti, jo bolje. Pa i Schwantz, to orue ivota - bit e tako esto se ponaa dosta nepromiljeno: die se kada nije vrijeme, a onda kada bi trebao doista rasturati, esto se snudi, o emu na kraju krajeva moemo itati i kod Hegela. Ukratko, ono to Ludost govori o svojim plemenitim poslovima barem je djelomino tono, da je u skladu s time i njezina samohvala, iako pomalo nepristojna, u krajnjoj instanciji posve opravdana! Barem u smislu da je autorizira istina njezinih rijei ostavimo za sada po strani moralne konotacije njezinih mudrosti - rije je doista o istinskoj pohvali gluposti, pohvali potkrijepljenoj istinom. ...kao to bogovi kod pjesnika pomau umiruima nekom metamorfozom, tako i ja koliko god je mogue prizivam k djetinjstvu one koji su posve blizu groba. Zato ljudi ne bez razloga kau za starce da su podjetinjili. Pohvala, nav izd., str. 29 34 lbid, str. 26.
33

Naravno da Erazmo taj trik ponekad podvaja: kada Ludost tvrdi da je upravo ona jedini razlog da su ljudi spremni krenuti u rat, koji je izvor i etva svih hvalevrijednih djela,35 to je nesumnjivo tono, ali to jo nije razlog da je Erazmo, uvjereni pacifist, proglasi majkom svega Dobroga, upravo suprotno. Ukratko, povremena tonost onoga to ona govori nije nuna osnova istinitosti njezina opega i provokativnoga iskaza, da je glupost prednost, a ne slabost. A to ne mijenja sudbonosnu injenicu da je Pohvala, i to ne samo formalno, bez ikakve sumnje i jedno i drugo, kako satira koja se samo pretvara da je pohvala, kao i pohvala koja se tek pravi da je samo satira. Pohvala ludosti jest, naravno, satira, ija je maska pohvala, ali takva maska koja je na neki nain i sama zamaskirana, iako se nalazi na najistaknutijem moguem mjestu, na poloaju izvanjske forme cjelokupnoga djela. Upravo time to se Pohvala, knjievno djelo, u funkciji satirinosti pretvara da je pohvala, ime upravo implicira da to nije, sakriva kako jest upravo to to glumi, dakle, pohvala. Pretvaranje je, dakle, vrlo neuobiajeno, Pohvala skriva injenicu da jest takoer i pohvala, upravo pretvaranjem da je pohvala. Na neki nain podsjea na udaka koji se sve vrijeme pretvara da je bolestan samo zato da bi cio svijet uvjerio kako je umiljeni bolesnik i tako u sumnjiavom pogledu Drugoga od samoga sebe sakrio svoj posve zbiljski strah od bolesti. Takav anti-Tartuffe nema nikakvu namjeru da se materijalno okoristi svojim bolestima. Zapravo je doista bolestan, uhvatilo ga je ludilo neizmjernoga straha od bolesti - optuuje svaki djeli svojega tijela da ga eli ubiti. Strategija takvog udaka (a nisu tako rijetki) je u tome da svojim neprestanim tubalicama svoju okolinu, a po mogunosti i nekoga lijenika navede na izjave tipa takvi koje se neprestano tue doive i stotu ili tebi jo oito nije jasno da si tipini umiljeni bolesnik odnosno osoba s psihosomatskim poremeajem, ukratko, takav ovjek (koji samome sebi, naravno, ne moe vjerovati jer je rtva vlastite urote) nastoji posredstvom manipulacije autoriteta Drugoga uvjeriti samoga "A nije li rat izvor i etva svih hvalevrijednih djela? Jer to je lue nego poduzimati takav sukob u ime stvari, ne znani kojih, gdje i jedna i druga strana uvijek izvlae vie tete nego koristi... Tu su potrebni krni i jaki ljudi sa to veom drskou i to manjom pameu, osim ako netko ne bi htio kao vojnika Demostena koji je slijedei Arhilohov savjet odbacio tit i pobjegao im je vidio neprijatelja: toliko nesposoban kao vojnik koliko i mudar govornik. Pohvala, nav. izd., str. 47,48.
35

sebe da je moda ipak zdrav. Gotovo jednak manevar je na djelu i u Erazmovoj Pohvali: Pohvala injenicu da je takoer i pohvala ne prikriva jednostavno tako da se pretvara da je neto drugo, nego, poput naega umiljenog bolesnika, na nain da se evidentno pretvara da je pohvala i tako u nama budi sumnju da je zapravo neto drugo, sve drugo osim pohvale. Makarada je kljuni element toga djela. Ne samo u smislu da Erazmo svoja otra stajalita skriva platem Ludosti/ Gluposti. I sama se Ludost neprestano preoblai, jednom je u ruhu dvorske lude, drugi put stroge uiteljice, a trei put strogo ozbiljnoga teologa. Svaki put kada se preobue mijenja i glas, kada je dvorska luda glas joj je zaigran, kada postane teolog glas joj se uozbilji itd. Nije udno da ju je znameniti slikar Hans Holbein ml. u jednoj od svojih ilustracija Pohvale naslikao kao stvorenje sa stotinu glava, stisnutih u gotovo jedinstvenu cjelinu, koje izrastaju iz jednoga tijela. Zapravo karneval i s njime povezana igra odgonetanja tko se skriva iza maske - a prije svega to je maska ega? zapoinje ve na razini formalnoga statusa cjelokupnoga djela: Pohvala? Satira? Ipak takoer i pohvala? Satira koja se pretvara da je pohvala? Pohvala koja se pretvara da je satira? Sama Ludost izravno progovara o toj dvojbi. Mogli bismo rei da je dvojba o formalnome statusu djela dio njegova sadraja, moda ak i kljuni dio: Krivo postupa svatko, tko se ne zna prilagoditi stvarima (...) i zahtijeva da komedija ne bi bila komedija.36 jer tako misli Ludost, moralo bi biti pametno zakljuiti da komedija ako je doista prava komedija, upravo nikada nije samo komedija. Komedija, dostojna toga imena, a to prije svega vai za satiru, nije samo vesela igra namijenjena zabavi publike, nego mora u toj formi pruiti neku istinu, koja je gotovo u pravilu dosta gorka. Istinu koja se ne prilagoava stvarima kakve jesu. Ali ta druga konstitutivna, nekomina strana komedije ipak mora - a to je drugi uvjet satirinosti - u nekom smislu uvijek ostati prikrivena: ma koliko gorka bila istina, ona mora biti izraena u veseloj formi. tovie, moda je ak rije o tipu istine kojoj unato gorini moe pristajati samo zabavni komad. Ukratko, satira je ve sama po sebi uvijek maska (koja nije nuno samo maska, ali jamano je takoer i to), vesela igra o turobnoj istini. Pohvala sadri mnogo te slatkogorke komponente; ve najosnovnija poruka Ludosti - da je glupanima na ovome svijetu u pravilu bolje nego pametnim ljudima - pripada nizu istina Hvalnica Norosti. nav. izd., str. 61-62, kurziv A. B.; hrvatski prijevod, nav. izd., str. 57-58.
36

koje su prije turobne - naravno, ovisno o perspektivi. Ipak, ono to predstavlja specifinost Pohvale nije gorka pozadina kakva je zapravo openito karakteristina za anr satire. Oito je da Pohvala ima jo neku drugu lenu stranu, treu stranu medalje, koja, barem prividno, uope nije skrivena, budui da sama predstavlja onu najuoljiviju povrinu cjelokupnoga djela, njegovu fasadu - formu pohvale. Bit e tono da moda upravo forma pohvale vezuje gorku jezgru sa slatkim dodatnim okusom: turobnu ivotnu istinu da uistinu nije pretjerano pametno biti pametan i inae kominu, a s tom istinom duboko povezanu burlesku prividno apsurdnog hvaljenja gluposti. Zato je znaajno ustrajati na dualizmu formalnoga statusa Podvale (satira koja se pretvara da je pohvala i ujedno pohvala koja se pretvara da je satira)? Ne udaljavala li nas to pozivanje na makaradu, igru maski, na kraju krajeva od pretpostavke da je knjigu ipak nuno promatrati kao dio Erazmova ireg projekta, usmjerenoga na ozbiljni cilj moralne reforme kranstva? Kako bi iskrena pohvala gluposti mogla djelatno pripomoi izljeenju od praznovjerja koje u Pismu Dorpu Erazmo toliko ambiciozno najavljuje? Ima vie razloga ali prvi je svakako taj da je upravo ustrajanje na neodredivosti formalnoga statusa Pohvale od presudnoga znaenja za shvaanje homogenosti cjelokupnoga djela. Pohvalu obino dijele na tri glavna dijela.37 U prvome Ludost/ Glupost nastupa in personam i izlae svoju tezu da ona, utjelovljena glupost, nipoto nije slabost, nego najvea dobrobit ovjeanstva, a taj bi dio trebao posluiti kao laki retoriki uvod u drugi, sadrajno znaajniji dio, kada ton rasprave postaje ozbiljniji te Erazmo doista zapoinje s nepomirljivom kritikom praznovjerja i lane mudrosti teologa. Prema tom uobiajenome tumaenju, moralni projekt ulazi u Pohvalu tek u drugome dijelu i to u vidu izravne kritike konkretnih oblika gluposti, dok se prvi dio obino proglaava retorikim remek-djelom, ali takvim koje na razini dublje poruke nema prave povezanosti s ostatkom teksta. Teko bismo se mogli usprotiviti tome tumaenju da dragome dijelu, ve prema kraju knjiice, ne slijedi i trei, koji je po tonu jo malo ozbiljniji od drugoga. Upravo taj, zadnji odjeljak Pohvale, u kojemu Erazmo konano progovara o istinskome kranstvu i njegovu odnosu spram gluposti, obino dovodi do velike zbunjenosti. Usp. Wendelin Schmidt-Dengler, Einleitung u: Erasmus von Rotterdam Ausgewhltt Schriften 2, str. XIX.
37

Zatim, u svetim se spisima esto spominju jeleni, srndai i jaganjci; dodaj tome da Krist svoje uenike naziva ovcama predodreenima za ivot vjeni, a od njih pak nema glupljih ivotinja, o emu svjedoi i Aristotelova izreka ovja narav koja napominje da se po gluposti ove stoke obiava nazivati glupe i lijene ljude. I Krist priznaje da je pastir ovoga stada; to ime ga ak i veseli, jer tako ga naziva Ivan: Evo Jaganjca Bojega (...) kranska vjera ima neku povezanost s Ludou, ali nikako ne pristaje uz glupost.38 Zanemarit emo ovdje pitanje u kojoj je mjeri Erazmov satiriki stroj, kada je jednom pokrenut, u mlin ironije nezaustavljivo povukao samoga naruitelja satire, Erazmovo kransko uvjerenje. Ni sada citirane reenice nisu bez sarkastinoga prizvuka, a posve je izvjesno da ni tu nije mogue odvojiti sarkazam od istine. Kranstvo, istinsko kranstvo apostola, intervenira na strani pohvale i nepovratno zapeauje nemogunost odreivanja formalnoga statusa. Ako se na poetku forma pohvale inila samo retorikom figurom, maskom satire, sada je jasno kako je Pohvala i jedno i drugo, i pohvala i satira. A prije svega pokazuje jo neto drugo, moda ak i znaajnije. S obzirom na injenicu da se po Erazmovim rijeima u samim temeljima kranstva nalazi neka vrsta nepameti i na injenicu da je Erazmo prije svega vatreni kranin, postaje oitim da ontoloka podloga projekta moralne reforme ne moe biti jednostavno utemeljena u subjektivnoj figuri kritike relacije prema gluposti, koju, na primjer, nudi Um. Kranin se oito ne moe smjestiti na pijedestal Uma pa s te uzviene pozicije - koju Erazmo pripisuje upravo neprijateljima istinskoga kranstva, skolastikim uenjacima - kritizirati glupost drugih. Ustrajanje na formi pohvale je, dakle, paradoksalno, u prvom redu stvar morala. Sa sadrajnoga, a prije svega moralnoga stajalita, nije, dakle, problematian prvi, premalo ozbiljan odjeljak, nego drugi, manifestno moralistiki odjeljak, kada Erazmo poinje kritizirati lanu mudrost. 3. Potenje Makarada: Erazmo se sve vrijeme igra s nekakvim udvostruenjem izgleda koje se poklapa s njegovim ukidanjem. Iznenauje koliko je ta spontana ontologija umjetnikoga djela udaljena od stereotipnog (i Pohvala ludosti, nav. izd., str. 156, 158. Slovenski prijevod poneto odstupa od ove varijante.
38

stereotipiziranog) metafizikoga odnosa privida i biti, a koliko je bliska mnogo kasnijoj Nietzscheovoj doktrini perspektivinosti istine, pa prema tome i Deleuzeovoj teoriji simulakra.39 Pohvala, dakle, (prividno) lae o svojemu identitetu, nije ono to o njoj govori njezino ime. U polazitu stoga na prvi pogled pratimo stereotipnu metafiziku shemu: kako bismo se dokopali istine/biti, moramo prekoraiti njezin vanjski privid, u konkretnome primjeru, formu pohvale. U tomu bi bila prva spoznaja s obzirom na njezin formalni status, koji, meutim, jo nita ne govori o specifinosti Pohvale, budui da je uzimanje forme pohvale, kako je ve reeno, dosta uobiajena satirina taktika. Sam Erazmo u predgovoru nabraja brojne primjere koji su mu navodno posluili kao uzor. Ali tomu slijedi drugo saznanje, da su, naime, brojni argumenti, kojima Ludost/Glupost potkrepljuje svoje samohvalisanje, toni, to dokazuje kako je Pohvala ujedno i to to ne bi trebala biti, dakle, istinska pohvala gluposti. Ta dva saznanja su oito u proturjenosti, ali ipak nije mogue izabrati jednu ili drugu stranu. Oba argumenta imaju potporu istine, no budui da su u negativnome odnosu, ini se kako smo se nali u jednom od onih logikih proturjenosti, na osnovu kojih su interpretatori poput A. E. Douglasa Erazmovo djelo optuili za temeljnu inkoherentnost zbog koje se valja uditi da je Pohvala ludosti ikada40 mogla vaiti kao literarno remek-djelo. Ta bliskost kao i injenica da se Nietzsche dosta esto pozivao na Erazma - jednoga od maloga broja onih koje je cijenio - moe nas dovesti do toga da se dosta zaudimo lomu da je Gilles Deleuze, veliki interpretator Nietzschea i filozof gluposti posve previdio znaenje Pohvale. Slino vrijedi i za njegovog nasljednika u prouavanju gluposti, Alaine Rogera. 40 A. E. Douglas, Erasmus as a Salirisl, u: Erasmus, ur. T. A. Dorey, Paul Kegan, London 1970., str. 45 te 49. Ne samo da je taj prigovor nepravedan, zato to - kako je opravdano prigovorila Zoja Pavloskis - oito previda da je prividna inkoherentnosi argumenata Gluposti upravo nuni uvjet njezine konzistentnosti kao Gluposti. Bilo bi doista dola neuvjerljivo kada bi argumenti utjelovljene gluposti (!) uvijek bili posve koherentni, ali taj prigovor ve u polazitu previda moda ak i najvaniju komponentu loga Erazmova djela, naime, njegovu suptilnu spontanu ontologiju, vezanu uz revolucionarno novo shvaanje gluposti. Usp. Zoja Pavloskis, The Praise of Folly. Structure and Irony. Brill, Leiden 1983., str. 2.
39

Satira ili pohvala? I jedno i drugo je istina a i nije; i jedno i drugo je ujedno i privid, ali ne metafiziki privid, gola (nebitna) vanjtina biti ili Kantov transcendentalni privid, maska nitavila, nego su oba elementa takorei maska jednoga za drugoga, Janusova glava. Istina je da i jedna i druga strana neto skriva, ali ono to uistinu skrivaju u formi drugoga jednostavno je istina njihove stranje strane. Forma pohvale, koja je nedvojbeno (takoer i) maska, ne prikriva toliko to da je uistinu satira (jer to oito jest), nego u prvom redu prikriva to da je pohvala. Ne prikriva ono drugo nego posredstvom intervencije drugoga (satire koja implicira da je forma pohvale samo maska) prikriva samu sebe. Tako i satira, koja je u nekom smislu takoer maska, ne prikriva toliko pohvalu (pa ona je na kraju krajeva formalna forma djela) koliko injenicu da satira nije sama po sebi nikada samo satira, nego postoji jedino ako ima i svoju drugu, nesatiriku stranu. A vidjeli smo da se ta druga, moralna strana Pohvale paradoksalno u nju upisuje upravo kroz formu pohvale. Prije svega je znaajan nain kako satira i pohvala prikrivaju svoju stranju stranu: ne svojom lanou ili prijetvornou, koje karakteriziraju privid, nego svojom istinitou. Ono to nam onemoguuje da jednim jedinim pogledom obuhvatimo cjelokupnu istinu s obzirom na formalni status nije metafizika ili neizbjeni transcendentalni privid, nego sama prava istina. Upravo shvaanjem istine da je forma pohvale tek izvanjski privid satire sami sebi skrivamo od oiju njezinu stranju stranu, naime injenicu da je Pohvala ujedno takoer i pohvala te s time povezanu dublju spoznaju, da satira uope ne moe biti satira ako je samo satira/komedija. U polju Erazmove satire sama Istina ima dvije strane: sve to je istinito pripada u vrstu fasade, ali ujedno vrijedi i to da je svaka fasada uvijek samo fasada vlastite fasade, svaki privid samo prividni privid. To skrivanje na povrini tek prividno prividne fasade od presudnoga je znaenja za sam Erazmov humor. To potvruje ve samo izvorni primjer, dosjetka na raun Moreova imena, koja, po Erazmu, slui kao paradigma za cjelokupno djelo. Dosjetka je, kao to smo vidjeli, sastavljena od tri elementa: 1) igra rijei, golo povezivanje Moreova imena s grkom rijei za glupost, moria, 2) potajno namigivanje da bi ta Moria mogla biti Moreova glupa ena, Lady Alice (dovoljno jasno namigivanje koje se sakriva iza injenice da bi tek pokvaren ovjek pomislio na tako

neto),"41 3) filozofska pozadina Platonove Gozbe: filozofski talent se ne mjeri stopama pameti, nego negativnim brojkama odstupanja od mudrosti, blizu je tome da bismo ga mogli vagati u kilogramima gluposti - tu nam mogunost kvari samo postojanje glupana koji je toliko glup da vie ne filozofira. Samo je prvi element, igra rijei, doista utemeljen u materijalnosti znaka. Ostala dva nisu izravno upisana u sam tekst, a ipak su, s jedne strane, transcendentalni uvjeti nastanka humora, koji ih odraava, a s druge strane u meusobnoj interakciji tvore tako rei sav sadraj dosjetke. Naravno da je Erazmo to imao na umu, ne zaboravimo da se u prvome redu radi o privatnome humoru ueg kruga ljudi, o njihovu najdraem tivu i o oitoj injenici - naravno da su svi znali o emu je rije. Sofisticirani humor dosjetke zbiljski e zaivjeti samo pod uvjetom da istodobno imamo na umu sva tri elementa. Bez dopunskih, nezapisanih transcendentalnih uvjeta, da Erazmo znak nije smjestio u tono promiljenu korelaciju s onim to nije napisano, ostali bismo na razini vrlo neerazmovskog banalnog humora. Izmeu tri elementa u nekom smislu izvjesno vlada crescendo sofisticiranosti. Ve u pukom stupidnom vezivanju imena Morus i Moria ima neega elementarno kominoga: na jednome mjestu gdje bismo - prema uvrijeenoj normi posveta - oekivali pohvalu Moreova neprocjenjivog intelekta, u igru ulazi njegova suprotnost, glupost. Napoleon jae na drvenom konjiu. Taj prvi, banalni i dosta bezobrazni komini dojam - Moreovo ime asocira na glupost - odmah se jo pojaava s neizreenim namigivanjem da je More, ovjek proslavljene pameti, zapravo ovjek u kojemu je utjelovljena glupost. No onda se taj dojam grubosti odmah ublaava, ala postaje suptilnom. Shvatimo li pouku Gozbe U vezi s time da je Erazmo takav pokvarenjak usp. ulomak o vitalnim damama srednjih godina: Ali ima neto to je ak i milije, ako je netko ikada promatrao iznemogle bakice, hodajue leeve, koje kao da su se vratile iz podzemnoga svijeta; ipak je i njima uvijek na ustima 'blaeni ivot!' i ponaaju se kao kuke, ili kako Grci kau, kao 'previna', za veliku nagradu dovode kakvoga fauna, neprestano mau lice rumenilom, stalno su kod ogledala, odstranjuju dlake sa stidnih mjesta, pokazuju suhonjave i smeurane sise. drhtavim pjevom potiu uspavanu udnju, piju, mijeaju se u ples s djevojkama, piu ljubavna pisma. Pohvala ludosti, nav. izd., str. 63.
41

ozbiljno, filozofa i ne moemo koliko toliko uljudno osloviti drugaije nego s: Budi glup! Na tom mjestu ve postaje jasno da Erazmo, doslovno ex stultitia, ni iz ega, iz puke gluposti - samo time postavlja toku gdje treba - uspijeva razviti elegantni luk duhovitosti, koji na kraju isto tako spretno neutralizira pomalo bljutav prizvuk cijele ale. U nekom se smislu izmeu tri elementa doista odvija stupnjevanje sofisticiranosti, ali pritom se nijedan od uh elemenata ne ukida, nijedan se ne utapa u vioj, sofisticiranoj spoznaji. Platonski obrat (pamet vaemo teinom njezine gluposti) uistinu zapravo ne mijenja injenicu da je Lady Alice glupa niti povlai uvredu: polupismena Lady Alice na kraju krajeva doista nije filozof za kojega bi vrijedila Diotimina dijalektika koja granii s koincidencijom suprotnosti. Platonski obrat samo preusmjerava nau panju, uvreda je prije zamaskirana nego zanijekana. Zapravo, prije je potencirana nego ublaena, budui da u nekom smislu nesretnoj Lady Alice upravo oduzima upravo onaj oslonac na koji se dosjetka poziva (hrabro uvaj svoju Ludost): More jest filozof pa iako je njegova esencija Moria, ta ga zapravo ini tek jo pametnijim, dok Lady Alice, koja ne pripada toj dijalektici, sada ostaje posve sama. Erazmov je sarkazam zapravo jo mnogo perfidniji nego to se ini na prvi pogled: Moreu nalae da uva svoju suprugu (Moriam tuam gnauitur defende), dok sama logika filozofskoga argumenta koja alu treba uiniti benevolentnom, to uvanje ini nemoguim, budui da otvara provaliju izmeu suprunika, posve osamljuje Lady Alice i baca je u drutvo onoga potpunoga glupana koji prijei uspon Diotimine dijalektike. Stupnjevanje sofisticiranosti nas, dakle, na neki nain zavarava: upravo u trenutku kada se inilo da je izvorna glupost dosjetke (nenapisano, ali oito bezobrazno upuivanje na Lady Alice) ve ukroena na nain da se gluposti kao takvoj dodjeljuje sofisticirani dijalektiki znaaj, u samom srcu te spasonosne dijalektike, u toki njezine nemogunosti opet nailazimo na nju, u najbezobzirnijem vidu. Lady Alice, ono realno Diotimine dijalektike, ista, nepobjediva glupost, koju ne moe ukaljati nikakva dijalektika koincidencije suprotnosti. Tako ponovno nailazimo na isti uzorak kao i na razini formalnoga statusa Pohvale: upravo onaj izmeu dvaju elemenata koji se isprva ini samo povrinom ili fasadom neega dubljeg, skrivenoga i sofisticiranijeg znaenja, koje se na kraju pokazuje kao subverzivnije od dviju komponenata. Na razini formalnoga statusa, po intervenciji apostola i samoga Boga, otkrivamo da forma pohvale, koja se isprva inila samo vanjskom fasadom satire,

predstavlja i te kako vaan dio cjelokupnoga djela: golo ironiziranje gluposti nije samo sterilno, nego za vatrenoga kranina Erazmova kova ak i moralno dvojbeno, budui da pretpostavlja uzvieni pijedestal Uma (na kojemu ve sjede omrznuti skolastici). Na primjeru dosjetke s Moreovim imenom uviamo da Erazmov cilj nipoto nije sublimacija gluposti, njezina integracija u pamet, to je Erazmu djelomino predbacivao Jean Paul, nego na osnovi toga primjera, ako nita drugo, shvaamo da njegov humor obino dosee vrhunac na mjestu gdje neka banalna glupost, kada se ve ini svladanom, u svojoj najtvroj varijanti ponovno nastupa u samom sreditu sofisticirane sile to ju je trebala ukrotiti. Ali kakve veze sve to ima s fundamentalizmom? Erazmova ironija sa svojom spontanom ontologijom oito stvara gotovo savren satiriki univerzum koji se ini smjetenim u potpunu suprotnost sa svakim fundamentalistikim idealom. Nita nije samo ono kakvim se prezentira, sve ima svoju skrivenu poleinu, koja nije ni manje ni vie istinita od povrine. Prije bismo mogli rei kako ta dvoslojnost tvori unutarnju strukturu same istine, odnosno da se ironija na neki nain temelji na raskrivanju te dvoslojnosti istine.42 Kako sve ima i svoju stranju stranu, svaka izjava pak niz dostatnih znaenja koja se meusobno iskljuuju - nijedno znaenje ne moe vaiti kao ono temeljno ili konano. im pomislimo da je bit dosjetke u vezi s Moreovim imenom dobronamjerni platonski obrat koji ublaava zlou, odjednom se pokazuje da je ono realno toga humora ipak nesretna Lady Alice koja se upravo svojom imunou na svaki dijalektiki obrat do savrenstva uklapa u temeljnu nedoumicu Gozbe. Sve je fasada, fasada fasade, to se u najiem obliku istie upravo kao ona potresno tanka crta kada se ak i najbanalnija datost cjelokupnoga djela, puka forma pohvale, razotkriva kao vlastita koprena. Dakle, na onoj tankoj crti preokretanja perspektive, kada forma pohvale prestaje skrivati da je Pohvala satira, nego upravo obratno, skriva samo jo to da jest pohvala - mjesto iste transparentnosti dvoslojnosti istine - iza U tom pogledu valja upozoriti na Schellingovu postavku zajednikoga izvora ironije i (Sokratove) Filozofije to istie i Vladimir Jankelevitch: 'Dionizijsko bie' Sokrat Parmenidovom monizmu ne suprotstavlja se neposredno, sa protuteom, nego se sistematski izruguje tom 'nezasitnom jedinstvu koje pritie veselu raznolikost razlika'. Vladimir Jankelevitsch, Ironija, Izdvaka knjinica Zorana Slojanovia, Sremski Karlovci, 1989., str. 10, 11.
42

koprene nema vie niega drugog. Sama pak koprena, identina s onim to skriva, jo uvijek ustraje kao element istine, predikat njezine biti, skrivanja na povrini. Nije previe pametno biti previe pametan: puki bitak, koja je koprena svoje suprotnosti - to je slabo mjesto oklopa, tu ironija zabada svoj bode. Ali istodobno s postavljanjem toga idealnoga satirikoga svijeta, koji je krajnje stran fundamentalislikim idealima, dogaa se jo neto drugo: iskorjenjivanje ontolokoga temelja lai. Sve je tek privid, ali ujedno nita nije samo privid: sve to se isprva ini tek prividom vraa se u formi istine ili pak nestaje. Sve je fasada/privid, ali samo fasada vlastite fasade, ako je X fasada Y, i Y je fasada X, to znai da ni jedan ni drugi nisu uistinu samo fasada (metafiziki privid), nego tek poleina vlastite poleine. Nemogue je dohvatiti se nekoga nepopravljivog privida, privida kao privida, koji bi predstavljao, ako moemo to tako rei, podlogu konzistentnosti lai. im la nastupi ona je izolirana i lako se eliminira. Na jednome mjestu koje je iz niza razloga presudno, Ludost, koja svoj identitet inae skriva beskonanim brojem maski, o sebi kae: Ali zar je to trebalo rei, kao da mi na licu ili na elu (kako kau) jasno ne pie tko sam?! Ili, ako bi netko tvrdio da sam Minerva ili Mudrost, ne bi li se smjesta, samo da me pogleda, moglo dokazati greku? ak i da ne kaem ni rijei, moj odraz u ogledalu ne lae. Nema kod mene mjesta maskiranju, ne pokazujem prema vani jedno a da u srcu nosim drugo. Sama sam sebi uvijek jednaka, k tomu me ne mogu prikriti ni oni koji si uzimaju masku i titulu mudrosti, koji kao majmuni eu u grimizu ili kao magarci u lavljoj koi.43 Ne samo da Ludost/Glupost nikada ne lae, iako esto navodi na krivi put, ali kao to smo vidjeli, njezine rijei uvijek ostaju u stanovitom dodiru s istinom. U pitanju je mnogo vie od toga. Glupost, realna glupost, ne doputa la, djeluje kao serum istine. im bi netko htio glupost podvaliti kao mudrost, njegova e la postati oitom, razoruanom, razotkrivenom. Sve to Ludost/Glupost nosi u srcu, pokazuje i izvanjski, nema tajni, savreno nita ne skriva niti je nju samu mogue sakriti. Ma koliko je skrivali, uvijek e umjeti nai svoj put na povrinu. U tom satirikom svijetu gdje sve ima i svoju lenu stranu i gdje nam Istina sama onemoguuje sagledavanje cjelokupne Istine, svejedno postoji jo neto to je u cjelini, bez ostatka, razotkriveno u svojoj prezentnosti - glupost.
43

Pohvala ludosti, nav. izd., str. 19, 20.

Glupost dakako moe posluiti kao efikasna maska - ako smo imalo bistri, sigurno smo se ve barem malo pravili glupima. Ali nju samu, glupost, nikakva maska ne moe prikriti. Glupan nikada ne moe prikriti svoju pravu prirodu i u tomu je odreeno potenje. Potenje koje, naravno, ne pripada glupanu koji je skriva, nego samoj gluposti koju maska razotkriva. Ako je Istina uvijek prekrivena koprenama privida koji ne moemo dokinuti i openito naginje skrivanju, obratno, svaki se privid koji zaklanja glupost ve na poetku topi u njezinu usijanju ili, bolje, pokazuje se kao forma nje same - uope je krajnje glupo nastojati prikriti glupost koja svaku masku pretvara tek u jedno od svojih mnogobrojnih lica. Razlog zbog ega je nemogue odrediti bitak gluposti nije taj - to vai za druge stvari - da nam neki segment gluposti uvijek ostaje skriven, a ni u tome - kako danas ele vjerovati - da je glupost jednostavno previe diverzificiran pojam da bismo je uope mogli ugurati pod jedan krov. Naprotiv, razlog da glupost nije mogue definirati jest upravo u tome da je glupost bezgranina. Bit gluposti, kako kae sama Ludost/ Glupost, nije mogue definirati ili ralaniti, zato to uope nema niega to ne bi bilo tek maska gluposti, niega to bi bilo izvanjsko gluposti, niega to bi omoguivalo da izvana ograniimo odnosno odredimo njezinu bit: I neka nitko ne oekuje od mene da u po navadi tih svakidanjih govornika izloiti svoju vlastitu definiciju, a jo manje primijeniti podjelu. I jedno i drugo od ovoga je pod loim znakom, bilo da me netko hoe odrediti nekim granicama, mene iji se boanski utjecaj protee po cijelom svijetu, bilo da me hoe dijeliti, mene na iji kult sav ljudski red tako polae? 44 Pa onda nastavlja: Kakva bi napokon bila svrha predstavljati kroz definiciju svoju sjenu i lik, kada me ovdje prisutni gledate prisutnu osobno?45 emu, dakle, makarada, bezbroj preoblaenja, razliitih glasova i maski? S obzirom na to da ni jedna maska ne moe uspjeno prekriti njezin lik, svrha makarade evidentno nije skrivanje identiteta Ludosti/Gluposti, ona se valjda skriva u njezinoj savrenoj neskrivenosti, nema vanjtine kojom bismo je mogli definirati. Upravo suprotno, svrha makarade je razotkrivanje identiteta, ali ne nje same, Ludosti, jer ona ionako nita ne skriva, nego istinskoga identiteta njezinih maski, koje se pretvaraju da predstavljaju njezinu suprotnost, razotkrivanje maski lane mudrosti.
44 45

Pohvala ludosti, nav. izd., str. 19. Ibid.

Razlog da se istina gluposti ne moe otkriti u krajnjoj je instanciji jednostavan: glupost je Istina. Lena strana svega, koju nita ne moe zadrati ispod povrine, sila koja tijekom svojega neprestanog vrenja na povrinu, na trenutak - valja znati uhvatiti taj trenutak i to vjerojatno moe samo veseo igrokaz - okree eludac Stvorenoga i ne razotkriva sve ono to je moda ve stoljeima stisnuto iza povrine maski, potisnutu Istinu (ta je kao to smo ve vidjeli uvijek ve na putu na povrinu), nego razotkriva tek istinitu prirodu samih maski, glupost lane mudrosti. Svaki oblik maskiranja gluposti ve je ona sama. I u tome je pobjeda Istine nad lai, trijumf potenja. Sredinje svojstvo Pohvale jamano je subjektivni preokret, premjetanje utjelovljene gluposti s uobiajene pozicije objekta satire na poziciju njezina subjekta, njezina ludog cogito, Ja, Glupost, govorim, a to to govorim cijela je istina! Ali taj subjektivni obrat, koji tvori specifinost literarnoga djela, ima svoju osnovu u promatranju jedne posve objektivne karakteristike realne gluposti - bia bez vanjtine i skrivenosti, skrivenog u najboljem sluaju u svojoj potpunoj neskrivenosti, odnosno bezgraninosti. Mogli bismo ak rei da Erazmo kao svoje polazite uzima Platonovu teoriju subjektivne predispozicije filozofa, vezanu uz nuan otklon od mudrosti, koju dopunjuje teorijom gluposti kao istoga objekta filozofskoga motrenja. Jedino je glupost ono s ime se filozof suoava posve neposredno, bez nekakve (nemogue) definicije ili deduktivnoga izvoda, oi u oi. Naravno da i ta teorija jo uvijek ostaje dio satire, u sebi uva ambivalentnost ozbiljnosti i humora, kakvu ve otpoetka nalae dualizam satire i pohvale. Ali tono je da upravo glupost, kao krajnja poleina svih poleina, poleina bez poleine, poleina koja je uvijek ve na povrini, predstavlja onu toku ili polugu kojom Erazmo uope moe poduprijeti sredinji, drutveno kritiki dio Pohvale, bez oslanjanja na nekranski autoritet Uma. Toku na kojoj je moda ak mogue izgraditi projekt moralne reforme otkrio je, dakle, unutar samoga objekta satire.

III. Zvuk gluposti

1. Alan Ford i ekspoziture privacije Glas je pak zvuk bia s duom.46 Ima neto to bih s motrita ove slavne Aristotelove definicije radije nazvao istim zvukom gluposti nego glasom. U emu je znaenje ove tvrdnje koju u u nastavku pokuati obrazloiti? Sa stajalita znanstvenosti u najirem znaenju rijei (recimo da neto malo znanstvenosti sadri i filozofija) temeljna je pretpostavka Pohvale - govori glupost kao takva - barem na prvi pogled apsurdna. To ne znai da u pola sata ne moemo uti cijelu hrpu gluposti, problem je u tomu da glupost nije ona koja ih izrie. Glupost je ipak prije neko svojstvo nego subjektivna figura, kakva sebi moe dopustiti nastup u satiri. Osobina ili efekt razuma, kojemu, dosta paradoksalno, jedinome pripada privilegij gluposti. Kamenje ne moe biti glupo, samo jedna inteligencija moe biti glupa. To da netko kae glupost (efekt) o tom subjektu govori dvoje: prvo da je vjerojatno glup (svojstvo), a drugo da je, u tom sluaju bez ikakve sumnje, razumno bie (temeljna postavka). Glupost je stoga moda najlake prepoznatljiv dokaz razuma, mogue ju je izgovoriti, ali ne govori, nema vlastiti glas. Osobine mogu biti rjeite ali ne govore. Pa i kada je glupost izgovorena, toliko prije trai oslonac u okviru racionalnosti. Za razliku od ludosti koja se moda doista moe artikulirati u potpunom raspadanju racionalnoga diskursa, izgovorena se glupost, glupa procjena, uvijek ak i poziva na racionalnost, na opi konsenzus, na zdravi razum. Ako je glupost evidentan dokaz razuma, onda je, s druge strane, kao to je rekao ve i Deleuze, pozivanje na zdrav razum znaajan indikator gluposti. Nasuprot ludosti, koja bui rupu u razum, glupost se sve vrijeme ne moe odvojiti od razuma. Iskljuivo je razum taj koji moe izgovarati gluposti, glupost nema pravo na subjektivitet u jezgri svojega govornog polja koja je istrgnuta i poloena u krilo njezine suprotnosti. Moda je u tome njezin temeljni paradoks. Ali ako u sluaju ludosti moemo opravdano govoriti o zatvaranju, oduzimanju rijei (Foucault) ili ukrtenosti (Lyotard), budui da ludost ima svoj glas, ali on joj je nasilno oduzet, glupost se iz svojega jajeta ve izvlai kao bezglava koko, to meutim, po svemu sudei, nimalo nije na tetu uspjenosti njezine vrste. Jedna od tragedija Aristotel, O dui 420 b 5. Za potanku analizu usp. Mladen Dolar, A voice and nothing more, MIT Press, Cambridge, MA, 2006., str. 23-26.
46

demokracije upravo je u tome da se broji svaki glas gluposti i to upravo zbog toga to ga nije mogue brojiti kao glas gluposti. Pravo je pitanje, dakle - a u tome se na neki nain skriva klju Pohvale - kako glupost, puka osobina i afekt, tako rei bez rijei moe ovladati podlogom svojega izricanja, sazdanom od njezine suprotnosti? Alain Roger opravdano naglaava da glupost nipoto nije forma iracionalizma. Glupost se ne samo voli sakrivati iza razuma nego je i doista skrivena u njemu. Moda se i zbog toga Erazmova Glupost, taj prestupniki entitet, sve vrijeme preoblai u umnike: zapravo se ne preoblai, nego svlai, odbacuje velove, govori sve razumnije pa nas tako usmjerava prema svojemu istinskom izvoru, koji za sebe tvrdi da je njezina suprotnost. Zamaskirana je samo na poetku, kada jo nije preobuena pa prividno govori vlastitim glasom, dok su navodne maske krutih likova razuma (uitelj, teolog) njezina istinska lica koja se sve vie razotkrivaju. Ali ovaj put se ne radi vie o skidanju maski lane mudrosti ili o otkriu, da je ak i u samoj jezgri razuma mogue naii na ludost. Gotovo pa obrnuto, rije je o ontolokom uvidu da glupost parazitira na bitku svoje suprotnosti, uvidu u njezin fundamentalni nedostatak sredita, bitku koji gravitira prema mjestu svojega prividnoga nestajanja. O toj nemogunosti razdvajanja govori pisac Witold Gombrowicz, govorei da su glupost i razum konsupstancijalni. O tomu govori i koncept privacije, koji, barem sa stajalita konsupstancijalnosti, nije lo koncept: glupost postoji samo kao unutarnje ogranienje razuma, nema vlastitoga bitka/ ideje ni pripadajue lokacije, pripada poretku prezencije nepostojeega predstavlja ono neto (odsutne) pameti koja pameti nedostaje da bude pamet. To je takoer nain na koji se moe tumaiti njezinu fenomenalnu datost koja unitava ivce: vidimo i sluamo je posvuda, a nikada ne moemo doista uvjerljivo pokazati na nju. * Po svemu se, dakle, ini da glupost kao takva ne moe imati glas, budui da je, iako je glupost izreena, onaj tko je izgovara razum koji joj tako oduzima lano djevianstvo i neslavno gubi ast svojega imena. Pa ipak, ponavljam kako uz razvikani glas razuma postoji i isti zvuk gluposti. Tonije reeno, postoji umjetniki anr koji je u stanju proizvesti takav ist, nekontaminiran zvuk gluposti. Iznenauje pak to da taj anr nema nikakve veze s glazbom ili proizvoenjem zvukova openito i da nikada ne moemo uti ist zvuk gluposti, iako postoji. Ali moemo ga

vidjeti. Strip. Ljubiteljima Alana Forda vrlo e brzo biti jasno o emu je rije. Bjeimo odavde! U brojanoj su nadmoi! Njih su dvojica, a nas dva smo sami! Glupost u svojemu najboljem, virtuoznom obliku, koji, usput budi reeno, snano dovodi u sumnju, barem po mojemu miljenju, Rogerovu dosta stereotipnu postmodernistiku teoriju da je glupost, na ovaj ili onaj nain, uvijek vezana uz logiku formu tautologije, odnosno na koncept identiteta (svi tipovi izgovorenih gluposti su varijacije na temu idov uvijek ostaje idov ili one poznate oferske fraze Naravno, baba!, A = A)47. Nema nikakve sumnje da tautologijski tip gluposti o kojemu govori Alain Roger, doista postoji. S druge strane ne iznenauje da se Rogerovi inae iznimno bogati citati literarnih gluposti zavravaju zakljuno s krajem devetnaestoga stoljea, tako rei na vrhuncu petparakoga literarnog antisemitizma te u ale zavijenoga, visoko literarnoga mukog ovinizma, koji podupiru njegovu teoriju. Glupi subjekt ranije navedenoga citata (njih su dvojica, a nas dva smo sami) posve oito ne potiskuje bogatstvo razlika u korist neke rudimentarne tautologije (kao to sugerira Rogerova teza). Njegova gesta nipoto nije u tomu da iz dvoga uini Jedno, nego je glupost u konkretnom sluaju striktno korelativna misaonom poduhvatu koji doslovno iz dvojice stvara Dva (njih dvojica/nas dva); ukratko, konkretni primjer gluposti odgovora odreenoj misli, koja spontano detektira jednu, za suvremenu filozofiju upravo kljunu ontoloku diferenciju (izmeu dvojice, dviju jedinki i figure Dvoga), a pritom uspijeva ostati upravo kraljevski glupa. To je zanimljivo polazite i za Badiouove scene Dvoga, ali sada neemo imati vremena da se koncentriramo na potanku kritiku Rogera pa ni na tradicionalno plodan odnos gluposti i ljubavi o kojemu govori spomenuti Badiouov koncept. Popis svojstava junaka toga stripovskog remek-djela Luciana Seccija alias Maxa Bunkera te Roberta Raviole, s umjetnikim imenom Magnus, bez tekoa nam prua pravi mali leksikon tipologije ljudskih (i ivotinjskih) gluposti. Naivni idealist Alan, to ga ivot nije nita nauio iako ga neprestano okruuju oaj i bijeda. Njegova suprotnost, Bob Rock malenoga rasta, nipoto nije naivan, zapravo je street-wise, ali ipak uvije iznova upada u strane bedastoe. Veliki ef, Broj Jedan, ve je u vrijeme Custera bio prestar da sudjeluje u borbi protiv Indijanaca (ali je zato Cezaru pomagao prei Rubikon); djeda je (po potrebi) u skladu sa svojim godinama senilan, ali unato senilnosti, kojom se slui prije svega
47

Alain Roger. Breviaire de la betise, str. 53, 54.

kao maskom, neizmjerno lukav. Pas Nosonja, inae vrlo glupa ivotinja, uvijek postigne to eli upravo pomou gluposti, u skladu s izrekom pametniji/onaj drugi poputa. A na kraju je tu jo i iskusni njemaki pilotski as i izumitelj Grunf koji je - teko bismo ga opisali bilo kako drugaije - jednostavno kvintesencijalno bedast. U Alanu Fordu vjerojatno upravo Grunf predstavlja onaj realni av (ne)mogunosti Diotimine dijalektike. Jedina dvojica koja moda doista nisu glupi, kleptomanski su plemi sir Oliver i papiga Klodovik. Tono je, dakako, da je osnovna strategija lopovskih poduhvata sir Olivera upravo simuliranje gluposti: najede se do sita u najskupljem restoranu, a onda se bez daljnjega napuhano udalji, jer se tako znamenitim osobama i ne moe ispostavljati raun: Englez koji se pravi Francuzom. Ukratko, jedina koja nije ni glupa niti taktizira s glupou glupa je ptiurina.48 Ali ne radi se samo o podjeli junaka na one koji su unato pameti glupi (Bob, Alan, Klodovik) i na one koji pomou simulirane ili nesimulirane gluposti ispadaju (pa donekle i jesu) pametniji od pametnih (pas, starac, sir Oliver, ef). Kako bismo mogli na najuinkovitiji nain opisati taj strip? Ukoliko smo u prijanjem poglavlju na primjeru Pohvale i problemu pohvale na jako foucaultovski nain utvrdili da je povrina uvijek subverzivnija od svega to se prividno skriva u pozadini, onda bismo mogli, iako se u nekom smislu radi o varijaciji istoga, za Alana Forda, naprotiv, rei da je cijelo dogaanje u prvom planu tamo samo zato da osvijetli prividno irelevantne detalje pozadine (i likovne i diskurzivne): stareva invalidska kolica koja se raspadaju, na kojima je s jedne strane privrena automobilska guma s otpada, odjea s bezbroj zakrpa, cipele s kojih otpadaju potplati, pravnika knjiga naslova Pravo i krivo, neprirodni poloaj ruku, klimave drvene kolibe, neponovljiva lupeka lica i nita manje lupeki dijalozi epizodnih likova itd. Kao da je autorima cilj sustavno rijeiti zagonetku, na koju se oslanja sudbina Sokratove pameti - kako koncipirati ideju/bitak svih onih smijeno nesavrenih stvari koje gravitiraju blatu i svinjarijama (ako im Sokrat dodijeli bitak, past e u bezdan blebetanja, ako nee, ostat e po Parmenidovim rijeima Papiga Klodovik odlino zna latinski, a osim toga govori jo devetnaest jezika i openito je najobrazovaniji lan grupe TNT. To zapravo ne udi jer je ve dugo na ovome svijetu. Njegovoj visosti, Broju Jedan, koji je ve u vrijeme pohoda Pira iz Epira bio star kao zemlja, pticu je, naime, poklonio djed. Usp. Alan Ford, Nestanak Kipa slobode, Strip-agent, Zagreb, broj 103, str. 4 i str. 8.
48

vjeito mlad i glup). U komunalnoj upravi u Los Angelesu, gdje se privremeno zapoljava gospodin Milogled Bluff, nazvan takoer i Superhik (o toj emo spodobi mnogo govoriti u nastavku), stavili su kao moralni poticaj zaposlenim istaima pano s udarnikim geslom: U blatu je istina.49 Usuujem se rei da nije tek rije o sluajnosti. Svaka epizoda serijala dodue sadri zaplet, ali taj je i po rijeima autora manje relevantan. Istinska su pria uvijek oni sporedni detalji u pozadini, koji oslikavaju neki (nad)realni svijet beskonane bijede, rasula i stagnacije u kojemu su ljudi jednostavno previe glupi da bi oajavali. Alan Ford nije socijalna drama. Zasigurno je drutvena satira, ali najzanimljivije je upravo u svojoj strogoj ontolokoj dimenziji: cijelo dogaanje u tom stripu je jedna jedina gigantska ekspozicija privacije. Ne jednostavno slika stvari obiljeenih privacijom, realizam, nego ekspozicija privacije kao takve, njezin prelazak u poredak postojeega. Nedostatci s konceptom privacije kod Aristotela dodue doista postaju jedan od univerzalnih principa individuacije (stvari su to to jesu takoer i zbog svojih nedostataka), ali ujedno ostaju stisnuti na dno svojih suprotnosti, definirani kao vrsta nepostojeega. U Alanu Fordu ti nedostatci nalaze svoju grotesknu tekstualnovizualnu Ideju i te kako su neto postojee. Gotovo bismo mogli rei da je strip u cjelini naslonjen na ovom prelaenju privacije iz poretka onoga to se ne vidi i ne postoji (ono to vidu nedostaje da bude otri vid) u poredak ili ak temelj postojeega, odnosno, rekli bismo da je cilj stripa upravo uiniti vidljivom privaciju kao takvu. U nekom je smislu Alan Ford slikovnica specifinoga tipa nitavila, portret nihil privalivum, koji istodobno u cjelini izokree perspektivu i provodi transsupstancijaciju nepostojeega u postojee: ako je kod Aristotela privacija nepostojee suodredenje postojeega, koje kao takvo postoji u najboljem sluaju transcendentalno, dakle kao deducirani nuni uvjet postojeega u njegovoj kakvoi, a inae je privativno odreenje, raspreno u (na razini primarne ousie) nepostojei teleoloki futur od kojega se odbrojava, onda je u Alanu Fordu, gotovo obrnuto, sve prikazano postojee postavljeno u funkciju ekspozicije privacije iz poretka nepostojeega u sam temelj prezencije. ak i sam naslovni lik, Alan Ford, svojom je mladou, ljepotom i idealistikom naivnou smjeten u strip samo kao kontrast turobno-bizarnoj atmosferi tih postojeih ekspozitura privacije, koje bulje u nas iz pozadine/podloge; to je zlatna zraka sunca koja nam omoguuje da se suoimo s mranim kutovima i mranjacima to
49

Alan Ford. Ralje, Vjesnik, Zagreb 1979., br. 119, str. 4.

ue u tami. Osoba Alana Forda na neki je nain protuprincip ontologiji Alana Forda. To isto vrijedi i za sve one zamamne ljepotice (Margot, Shirley, Linda, Brenda...) koje, budui da velik broj nastupajuih likova ne moemo zamisliti u nekom erotskom odnosu (Jeremija? Debeli ef? Grunf?...) djeluju nekako neparno, nerealno, kao posjet s drugoga planeta. Kada se Alan ipak uspije dokopati jednoga od tih privlanih bia, cura mu se doslovno raspadne u rukama - pokae se da je rije o runoj babuskari, napumpanoj botoksom, s protezom, ak umjetnim okom itd.50 Ukratko, trostruki, unutarnje isprepleteni, likovno-tekstualno-temporalni preokret. Mogli bismo rei - a u tomu doista ima neto holbajnovskoga da Alan Ford u prvom redu izokree na glavu osnovnu logiku slike kao takve (po kojoj je na slici neto prikazano, postavljeno pred neku pozadinu, koja prikazano istie): ono to je kod Alana Forda u prvom planu (vidjet emo upravo doslovno) tek je pozadina pozadine, gdje se dogaaju presudne stvari. Isto to bismo nekako poput Lyotarda mogli rei i o odnosu sredinje prie i prividno marginalnih igara rijeima. Ujedno s time Alan Ford - u tome je njegov veliki narativ - izokree ili barem drastino zaotrava i samu logiku aristotelovske privacije: privacija nije vie nepostojee suodreenje postojeega, nego se prikazano postojee (onoga to je prikazano u prvom planu) pretvara u pododreenje odnosno postaje causa cognoscenti ontolokoga primata privacije (detalja pozadine), premjetene iz teleologijskoga futura u temelj neke vjeite prezencije (koja je u stripu nazvana krovnim imenom Broj Jedan). Prvi pokreta je bogalj - to je poruka Alana Forda, u tome je njegovo osnovno izokretanje Aristotela, njegovo bizarno, pomalo cigansko rjeenje problema (a)teizma. Bog? Postoji, nema nikakve dvojbe, ivi u skrovitu u podzemnoj eljeznici, ali tako je otrcan i nevaan stari jebivetar da neka Taj se motiv esto ponavlja. Njegova je rtva i sam bijesni Roland, neak Karla Velikoga, jednog od starevih poznanika. Legenda kae: budui da je Orlando neprestano zaljubljen pa tako i jako bijesan, lijenici su mu dali lijekove zbog kojih se smirio, ali ujedno su djelovali lako da su mu se sve ene inile strano lijepima, pa i one najrunije, zbog ega je bio stalno zaljubljen, bijesan i potrebni su mu bili lijekovi koji su ga, dodue, smirili, ali su... To je nekako u stilu he was drinking because he was nervous, and he ended up nervous because he was drinking. Usp. Max Bunker, Alan Ford Special. Prie Broja 1., Borgis, Zagreb, str. 77. i Alan Ford Special, Tri muketira, Korpus, Zagreb, str. 119. Bob u ulozi D'Artagnana i Bepa Jozef u ulozi (zamaskirane) Constanze.
50

mu bog pomogne. S tom teolokom konzekvencijom obrata povezana je i temeljna, mogli bismo rei gotovo aksiomatska zakonitost specifine ontologije toga stripa: bitak, bijeda i privacija u Alanu Fordu su sinonimi. O tome nam nitko ne govori onoliko koliko ve spomenuti udnovati superheroj Superhik kojemu su nai junaci stalno za petama.51 Superhikov moto, dodue, glasi: Uzimaj siromanim i daj bogatim, ali nema razloga da prebrzo osudimo tu pripitu potenjainu. Jedino je Superhiku jasno: samo bijeda doista postoji, bogatima uistinu nije mogue nita oduzeti. Stvari ne napreduju prema konanome telosu, ve se bez ikakve svrhe rue, stare, stagniraju, samo je privacija, domena siromaha, vjeita. Superhik je vei egalitarist od Robina Hooda; time to bogatima da je ono jedino ime siromani raspolau, bijedu, dakle ono jedino to uope jest, bogatima jami barem neki minimum konzistentnosti njihova osiromaenog bitka.52 Nije nikakvo udo da se gledajui Superhika, toga tunoga rudara istine, raznjeimo.53 Prava lektira za postkrizna vremena. Sadistiki doktor Crack savjetuje svojim pacijentima: Ne gubite nadu! Imajte na umu da moe Lik Superhika, bivega ulinoga istaa, siromaha koji mrzi siromahe koji ostavljaju smee na ulici, a cijeni ureene i iste bogatae, zapravo je spasitelj Magnusov-a i Bunkerova projekta, budui da je Alan Ford (poetak izdavanja datiran je 1969. godinom) na poetku imao razmjerno skromnu nakladu i bio je pred ukidanjem. Prijelomnim se pokazalo ba 26. izdanje, u kojemu se prvi put pojavljuje Superhik. Od tada Alan Ford uspijeva i na tritu, kako u Italiji tako i prije svega, zaslugom prevoditelja Nenada Brixyja, u itavoj tadanjoj Jugoslaviji, u kojoj je strip postao tako rei narodnom umjetnou. 52 Na naslovnoj strani epizode alosna pria o mladom bogatau, Alan, ovdje mladi bogata, obuen je dodue u najfiniju, luksuznu odjeu, ali ako pogledamo bolje, vidimo kako ima, unato bogatstvu, poderane arape. U tome pomou jo jednoga perifernoga detalja jo bolje moemo vidjeti da bijeda u Alanu Fordu nije socijalna kategorija, nego univerzalna ontoloka kategorija, simbol ontolokoga primala privacije. Privacija nije samo nepostojee suodreenje postojeega, nego temelj prezencije, koja ponekad zasja kroz svoje ekspoziture u poretku postojeega, kroz detalje bijede u pozadini. 53 Usp. slikovni prilog br. 1: Veliki Superhik, branitelj bogatih, equilibrium entis.
51

biti jo mnogo, mnogo gore!54 Dno bez dna. Iako je grupa TNT, kojoj pripadaju glavni junaci, u principu uspjena detektivska organizacija sa znaajnim vezama na visokim poloajima, stvari se za njezine lanove nikada ne okreu nabolje, stalno tonu sve nie. Ne samo sa stajalita materijalnih dobara (svi ive nagurani u bankrotiranoj cvjearici i sve vrijeme skupljaju novce za juhu), i oni sami stagniraju. ef koji je u prvim epizodama imao razmjerno vanu ulogu (bio je ef), s vremenom se pretvara u pravi pravcati ljudski fikus koji, kao neki od glavnih Sokratovih protivnika u Platonovim dijalozima, tupo drijema tijekom veine dogaanja.55 Ali unato tomu to zajedno s nerazdvojnim lafkameradom, profesionalnim bolesnikom Jeremijom, barem na razini rijei i djela gotovo nisu nazoni, njihova je prisutnost, tonije ta stalna prezencija kopnjenja njihove (mentalne) prisutnosti, apsolutno neophodna. Alana Forda bih, da pravo kaem, lake mogao zamisliti bez Alana Forda nego bez tih dviju mumija, koje tek rijetko budi iz drijemea. Ne radi se jednostavno o tome da bi ta dva druga bila gluplja od ostalih, naprotiv, zapravo su jedini dovoljno pametni pa su u ovome svijetu, gdje moe jedino izgubiti, jednostavno odustali, svjesno, rame uz rame, izgubili se u carstvu snova. Nietzsche (posebno Deleuzeov Nietzsche) vjerojatno bi ih odredio kao pasivne nihiliste, posljednju fazu ovjeanstva. Ali upravo je njihovo postupno gubljenje ovjenosti, pasivizacija, muslimanstvo, preobrazba u tek jedan od detalja blaene bijede u pozadini, zapravo sredinji in dogaanja cjelokupnoga stripa, mjesto dvostrukoga prelaenja pozadine u prvi plan i prvog plana u pozadine, prelaenje detalja iz pozadine u konfiguraciju subjekta, njihovo usuglaavanje. Kaimo to ovako: time to se ef i Jeremija postupno stapaju s detaljima pozadine, tim detaljima, ekspoziturama privacije, Magnus&rBunker, Broj 1, u: Alan Ford, Strip-agent, Zagreb, br. 11, str. 12. Dr. Crack ubrzo demonstrira na to misli. Pacijent se ali: Joj, kako me boli eludac. Dr. Crack: Gle, gle, to se sve nakupilo. Odsijecite mu nogu! Bolniar: Ali rekao je da ga boli eludac... Dr. Crack: U redu, onda mu odsijecite eludac. 55 Slubeno predstavljanje lika Debeloga efa: Zamjenik Broja Jedan, koji s vremenom postaje sve vie lijen, dane provodi bilo spavanjem bilo u svai s pomonikom koga zovu Jeremija. Max Bunker, Odmor bez odmora, Alan Ford special, Korpus d.o.o., Zagreb, str. 123.
54

ujedno daju ljudski lik, odnosno otvaraju im mjesto u poretku subjekata koji govore, posuuju im svoj glas.56 Nije sluajno da efa (na poloaju ovjeka Rijei) zamjenjuje Veliki ef, Broj Jedan, ljudska ruina, bjegunac iz arheolokoga muzeja, bogalj koji neprestano blebee beskonano tupave prie o svojim glupim slavnim poznanicima (Cezaru, Napoleonu, Davyju Crockettu itd.) pa zapravo gotovo i nije vie ovjek: izuzet je pravilima vremena, starenja, a ujedno se ve i rodio u najveoj moguoj starosti: neizmjerno je krt, a ni sam (ini se) nema niega - vjeita prezencija privacije.57 Takoer nije sluajno da je fraza koja je moda najvie ula u opi govor, Jeremijino mehaniko mantranje hou u bolnicu, prije nekakav pozadinski zvuk nego ljudski zvuk koji ulazi u pozadinu. Upravo se u tu zonu sumraka - gdje iz gubitka ovjenosti junaka kroz prozore detalja bijede u pozadini stupa glas istinskoga subjekta te stripovske kompozicije, kukac iz Sokratova bezdana

56 57

Usp. slikovni prilog 2, Detalji iz pozadine, ibid., slr.3. Usp. slikovni prilog 3: Nadovjek, Alan Ford, Broj l,br. 11, str. 76.

brbljanja - smjeta i onaj element to ga traimo, neujni zvuk gluposti.58 2. Grunfova pastorala Kako bismo na definitivan nain locirali zvuk gluposti, moramo uvesti jo jednu komponentu. Ali najprije moramo, kako bismo izbjegli pretjerano dramatinost, malo usporiti. Nije presudan samo zvuk gluposti u svojemu konkretnom zapisivanju (iako ne bjeim pred odgovornou pa u u nastavku predloiti svojega kandidata). Zapravo nije od presudnoga znaenja odaziva li se zvuk gluposti na bik-bok ili gulp. Situacija slii na onu - ako mogu nastaviti s citiranjem infantilne grade - u Vodiu efov gubitak ovjenosti (dosta paradoksalna sintagma...) koji u krajnjoj instanciji kulminira u nastanak Velikoga efa, vjeite prezencije privacije (... postaje razumljiv) - je, naime, barem po mojemu miljenju, sredinji, najpermanentniji dogaaj toga tipa, dogaaj koji tek pretvara Alana Forda u Alana Forda. Ali ne i jedini. Zapravo se slini dogaaji subjektivizacije pozadine pojavljuju kao po tekuoj traci. Sam je Superhik ve izvedba takve sage: anonimnog istaa iznenada (uz obilnu pomo alkohola) opsjedne duh Superhika. ovjek se pretvara u svima poznati strah i trepet siromaha (kakav je on sam) te dobroinitelja i branitelja bogatih, koji mu, pored ostaloga, u znak zahvalnosti postavljaju ak i spomenik. Usput budi reeno, umjetnik koji je taj spomenik izradio, traio je dosta velik honorar, a Supcrhik, koji je to vidio, doekao je prestupnika na usamljenom mjestu a novac se ubrzo opet naao meu onima koji ga imaju najvie. Dosljednost koja nema premca. U nastavku (na veliko olakanje agenata grupe TNT) Superhika prodire ogroman morski pas, koji se. meutim, nekako zarazio Superhikovom supstancijom, budui da mediji ubrzo poinju izvjetavati o morskom psu koji govori, a od mornara zahtijeva da mu u drijelo ulijevaju cijele bave ruma i kiseloga vina. Za tu senzaciju douje milijarder Rick Klap koji objavljuje milijunsku nagradu onome koji mu zvijer dovede ivu i zdravu. Doista, betiju uhvate (autor toga podviga nije nitko drugi nego sir Oliver, koji bi htio zaraditi neto sa strane). No morski pas pijanica brzo ugiba u Klapovu bazenu, a iz njega iznova iskae Superhik, koji odmah i s jo vie revnosti kree u junaki boj za zasluena prava bogatih. Usp. Alan Ford, Morski pas koji govori Romani i stripovi, Vjesnik, Zagreb 1981. Usp. i: Alan Ford, Superhik, razbijena boca, Vjesnik, Zagreb 1985.
58

kroz galaksiju za autostopere, u kojemu je, dodue, Velika tajna ivota, Svemira i uope svega broj 42, na to moemo samo jo slegnuti ramenima: Da, i to onda? Neto je drugo znaajnije: nain kako Alan Ford gluposti, koja kao puka osobina, odnosno uinak svoje suprotnosti, intelekta, nema glas, ipak omoguuje da iz sebe istisne - ako nita drugo - barem jedan nekontaminirani zvuk, i to tako da je doista ne izuzima iz koncepta privacije (razuma) ili taj koncept definira na posve nov nain. Neto ve moemo naslutiti. Ontoloku podlogu toga ozvuenja gluposti predstavlja, vidjeli smo, najprije ope premjetanje/ transubstancijacija privacije (koncepta gluposti) iz poretka nepostojeega futura u temelj vjeite prezencije, a usporedno s time - kao mjesto toga dogaaja - utapanje efa i Jeremije medu detalje pozadine/ ekspoziture privacije, koji na taj nain, kroz usta ostataka efa, koji je po novome jedan od detalja, ipak dolaze do Rijei, kojom e u konanoj fazi ovladati (do tada nevidljivi) Broj Jedan, objavljeni Bog-bogalj, vjeita prezencija privacije, koji neprestano melje svoje glupe prie o slavnim ljudima. U tom dvostrukom obratu rtvovanja dvaju pijuna za kraljicu nastaje istinski govor Alana Forda, govor detalja pozadinske bijede, olo iz Sokratovog bezdana brbljanja i od toga je asa mogue rei da privacija govori. A zajedno s njome i sve to je prije bilo zapeaeno u nedostatku ideolokoga futura, u krajnjoj instanciji (a moda i najoitije) takoer i glupost.59 No od samoga zvuka gluposti odvaja nas jo jedan korak. U emu je ve spomenuta druga komponenta? Za sam je strip karakteristina zvuna kulisa, na neki nain neobino u likovno-tekstualnom anru. Zapisi zvukova koji prate dogaanje izravno su upisani u samu likovnu strukturu, a ne u oblaie namijenjene rijeima. Medu njima su najei takozvani zvukovi akcije, Jedna od osnovnih karakteristika pria Broja Jedan je ta da su sva velika dostignua znamenitih mueva prikazana kao rezultat njihove neizmjerne gluposti, a do neke mjere i kao rezultat njegova vlastitoga manipuliranja tom glupou. Te manipulacije, opet, uglavnom temelje se na njegovu simuliranju gluposti. U bili je efekt bilo kakvog dodira s Njegovom Visosti, Brojem Jedan, da ispadne glup. Slinost sa Sokratom je upravo nevjerojatna i doista smo u iskuenju rei kako je Broj Jedan (a datum njegova roenja pada nekako u to vrijeme) upravo Sokrat koji je upao u svoj bezdan.
59

sounds of action, neizostavni bang-bang, kripa kotaa, zvui udaranja pesnicama, razbijanje stakla i tako dalje. Ukoliko se strip dijeli na likovni i tekstualni dio, zvui tipa sounds of action smjeteni su u nekakav presjek: jesu tekst koji je prije dio likovnoga nego tekstualnoga konteksta. Mogli bismo rei da je to zvuk koji bjei svojoj ulozi nositelja glasa i pretvara se u reprezentativni oslonac same likovne konstrukcije. Alan Ford dodaje toj zvunoj kulisi jo posve nov element. Nazvat u ga semireprezentabilnim subpsiholokim zvukom. To je zvuk koji oznauje odreena rubna psihika stanja, uvijek je nekako prilijepljen na fizis i tek granii s moguim reprezentacijama realnih zvukova, na neki nain izreeno je i nije, ponekad se upisuje u oblaie, a ponekad ne. To je zvuk koji, mogli bismo rei, dolazi izravno iz glave (iako nema nuno svoje podrijetlo u njoj) pa nekako preskae fazu glasa odnosno tu fazu nadomjeta.60 Puf-pant: soptanje koje nipoto nije samo to, ve prije sam zvuk napora koji vlada tijelom. Zvukovi iznenadnoga oka: bik bok, eh hik, tik tok, dum dum. Bu-bu- -bu (naslov jedne od epizoda stripa). Najslavnije od svih gulp: gutanje sline, a opet ne samo to. Na neki nain bih mogao istaknuti paralelu s onom neobinom kripom ili grohotom to ih, u slavnom zapisu Ive Andria, proizvodi ljudsko tijelo kada ga se struno nabija na kolac. Zvuk koji nipoto nije, kao to je rekao Andri, ljudski glas (sama procedura zbog gra rtvi brzo oduzima glas, ne moe urlati, samo jo mehaniki kripi i grohoe se), iako je taj zvuk cijepanja na dvoje moda ak intimniji, tjelesniji. vie reduktivan. vie individuirajui od glasa to ga supstituira. Najblii su mogli uti kako ovjek udara elom o dasku i pored toga jedan drugi neobian zvuk; ali to nije bio ni jauk ni vapaj ni ropac. ni ma koji ljudski glas, nego je elo to rastegnuto i mueno telo irilo od sebe neku kripu i grohot, kao plot koji gaze ili drvo koje lome. Nabijanje na kolac - u tomu je na kraju krajeva krvolona namjera - rtvi doslovno ne doputa da ispusti duu, ve posljednji dah, zadnju osnovu ovjenosti nadomjeta do kraja poniavajuim, prolongiranim mehanikim grohotom. Kao da se genij okrutnosti latio tijela i prinudio ga da ga uveseljava smijehom u suoenju s okrutnim usudom. Mislim na vrlo slinu supstituciju glasa sa zvukom ili mehanikim grohotom, koji stupa na mjesto ljudskoga glasa, kada govorim o islom zvuku gluposti. Usp. Ivo Andri, Na Drini uprija, izd. Zagreb 2004., str. 42.
60

Bob iznenada shvaa da se zaletio u krivom trenutku, da je napravio stranu glupost, starac se ve mrti, Bob zna da e nastupiti neugodne posljedice - slijedi gulp, duboko gutanje, koje je ujedno i zvuk gluposti koju su uhvatili na djelu. Budui da je veina nas, lokalnoga itateljstva, Alana Forda itala na hrvatskome jeziku, efekt je toga gulp koji se upravo nevjerojatno fino slae s glup, jo dodatno naglaen. Ali to nije presudno. to je zajedniko svim Lim udnim rijeima? Recimo ovako: sve se prezentiraju kao zvui i shodno tome reprezentiraju kao reprezentacije (sugeriraju da barem djelomino oponaaju zvukove iz realnoga ivota, gutanje, soptanje), iako zvukovi oka kao to su bik bok ili dum dum ne reprezentiraju ba nikakav realni zvuk pa su strogo uzeto reprezentacije nepostojeega. Ako, naime, prihvatimo logiku reprezentacije, to je na neki nain nuno, budui da je zvuk kao takav paradigmatiki entitet odnosno ak i osnova govora, usmenoga izraavanja (zvuk nije neto to nastaje na razini zapisa, nego ga je mogue zapisati tek a posteriori), onda postaje jasno da za sve te zvukove tipa gulp, puf pant ili bik-bok vrijedi da ih u potpunoj suprotnosti s naslovom poznatoga filma Izgubljeni u prijevodu moemo nai jedino i iskljuivo u prijevodu (iz nepostojeeg zvuka u zapis). Iako su nepostojei zvui, postoje samo u prijevodu u zapis, ili drugaije reeno, zapisi su izmiljenih zvukova, koji dobivaju svoj minimum znaenja samo unutar likovnotekstualnoga konteksta u koji su prevedeni. Otkud autorima bizarna ideja zapisivanja subpsiholokih zvukova koje nitko ne izgovara i nisu namijenjeni nikome? Nipoto se ne radi tek o nekom manje znaajnom detalju, povrinskom dodatku. Naprotiv, mislim da upravo taj neujni subpsiholoki zvuk, koji postoji samo na razini zapisa, predstavlja samu bit govora Alana Forda, odnosno kuu njegovog bitka. Kako bismo to formulirali? Ukradeni ljudski glas koji prisvaja osnova/pozadina, nalazi svoju materijalnost u krai puke osnove glasa. Kako bi govorile ekspoziture privacije (automobilska guma na starevim kolicima, prazna vrea Moka kave u koju je jednom prilikom obuen Bob, nadgrobni natpis tu lei jedan to je umro), kako bi progovorio jedini zub u Jeremijinim desnima, kako bi progovorila Grunfova bedastoa, ukratko kako bi progovorio taj utjelovljeni bezdan bez dna, odnosno transsupstancirano nitavilo iz kojega se generira istinski subjekt stripa? lako si ekspoziture prisvajaju ljudski glas, ipak im nije doputeno govoriti

na nain posve jednak onome na koji govore ljudi pa iako gubitkom ovjenosti efa i Jeremije ekspoziture prelaze u konfiguraciju subjekta, njihovo govorenje ipak mora sauvati neku singularnost odnosno specifinost koja ih odvaja od ljudi. Kako zajamiti ovu singularnost govorenja bitka/Bijede/privacije, koja treba dovriti proces subjektivacije detalja iz pozadine? To je ono kljuno pitanje koje je tako rei opsjedalo oba autora, a subpsiholoki zvuk, ukradena osnova glasa, koja resupstituira ljudski glas, neujni zvuk, koji se iri niotkuda, to ga nitko ne izgovara, zvuk koji realno postoji samo kao reprezentacija nepostojeega, njihov je, ne dodue jedini, ali sredinji odgovor na to pitanje. Kako bi sve to (trebalo) izgledati u praksi? Izumitelj Grunf (onaj poznat po svojoj bistrini), ulazi u cvjearnicu, glavni stan grupe TNT:61 Grunf: Zdravo mladii! Stigao sam i elim vam predoiti svoj novi izum! Sir Oliver: Hm...o emu se radi?! Grunf: Ultrazvuna zvidalica! uje se na neizmjernoj daljini. Kad se neki lan nae u neprilici, zazvidi... Glas iz pozadine (u prvom planu): ... i umre zvidajui. Grunf: A sad ujte! Zazvidat u punim pluima, a vi neete uti nita! Alan: A emu onda slui zvidalica? Grunf se raesti zbog tako eklatantnoga nerazumijevanja osnova suvremene znanosti, ali se na nagovor efa (koji je u to vrijeme jo ovjek i ef) ipak laa demonstracije. Grunf/ultrazvuna zvidalica: SQUIIIOOOOOO - pakleno snaan zvuni udarac neujne zvidaljke to ga slijedimo pogledom najprije uz zvuk crask razbija stakla prozora cvjearnice, a onda se pogled vraa na strahovite posljedice opasnoga eksperimenta u samom prostoru. Prizor koji slijedi jedan je od najslavnijih Alana Forda. Prvo to moemo primijetiti je to da je pozadina potpuno nestala, crte pokazuje samo lica naih junaka koji su okrueni mjehuriima od sapunice i nekim udnim rijeima. Sva tri elementa, lica, mjehurii i rijei, spljoteni su u Magnus&Bunker, Broj 1 u: Alan Ford, br. 11, str. 60-64. Vidi takoer slikovni prilog 4: Grunfova zvidaljka.
61

jedinstvenu povrinu, mogli bismo rei da pripadaju istome registru, odnosno da Grunfov zviduk ima nekakav univoni uinak. Alan ne govori nita, ali njegovo je lice rjeito. Izgleda kao Eol, bog vjetra, kosa mu leti na sve strane, dok on sam, napuenih usnica, fanatino bulji ravno kroz nas. ef se dri za obraz, stisnuo je zube, a usta su mu otvorena i iskrivljena. Iz njegove se glave, iako oito uti, uje neobian zvuk eh hik. Jeremijina mu se lubanja sa iroko otvorenim ustima i smrvljenim naoalama pridruuje zvukom bik bok. Neobrijano, majklkejnovsko lice sir Olivera jo je malo vie lupeko nego obino, polucilindar mu je pao na oi, a iz njegovih se zatvorenih usta uje tik tok. Prizor dopunjuje Bob, ije se oi nekontrolirano okreu, a primjereno svojoj novoj afro frizuri sve skupa daje ritam pomou zvuka dum dum. Cijela se sekvencija zavrava tako da uvijek simpatini Alan Ford tjei nesretnoga Grunfa, koji je uvjeren da je na oltaru znanosti rtvovan jo jedan genijalni umotvor. Samimo Alanov argument: sama zvidaljka moda doista nije neujna, ali onaj koji ju je jednom uo, izvjesno nee uti vie nita drugo pa e se, ukratko, na kraju ipak postii eljeni uinak neujnosti. Drugi su tom stvari manje zadovoljni. Nakon toga lanovi grupe TNT odlaze da se prvi put sretnu s Njegovom Visosti, Brojem Jedan. Grunf je bio u krivu, njegov je eksperiment, a da to taj osobenjak uope ne zna, i te kako dobro uspio. Njegova je ultrazvuna zvidaljka, unato svojoj nesnosnoj glasnoi, uspjela proizvesti neujni, neizgovoreni zvuk. Nita manje nego na traeni neujni isti zvuk gluposti. Naravno da se ne radi samo o tome da je Grunf glup pa da bismo njegov zviduk (koji je oito bio dovoljno glasan) mogli proglasiti tim neujnim zvukom gluposti kao takve. Tko je zapravo Grunf? Grunf takoer ima, slino kao i Superhik i ef, u svojemu rukavu skriven poseban adut. Openito bismo mogli rei da u Alanu Fordu u pravilu vrijedi: to je junak gluplji, to su njegove tajne dublje. A od svih je, bez ikakve dvojbe, najgluplji upravo Grunf. Nema sumnje u to da je Grunf glupan. Ali istodobno je doista i genijalni izumitelj, a pritom je njegova genijalnost praktiki nerazdvojno povezana s njegovom nenadmanom glupou. Kao prvo, Grunfov dobro skriveni talent ne moemo shvatiti dok ga promatramo kroz prizmu svrhovitosti, uinka pa ih u skladu s time jednostavno shvaamo kao manjkave i neuporabive. Grunf je, dodue, tehnolog, ali njegova istraivanja vie pripadaju metafizici nego fizici. Naravno da su empirijski rezultati njegovih ideja (biciklobus, bomba bumerang, bicikl na

raketni pogon i slino) blago reeno manjkavi i potpuno nesvrhoviti, jer ne slue apsolutno ni za to, a usto se u prosjeku raspadaju za pet sekundi i 24 stotinke. No Grunfovi umotvori ipak nisu rezultat manjkavih, nesavrenih zamisli/ Ideja, Grunfovi su izumi gotovo savreni modeli same nemogue Ideje nesavrenosti. Recimo, bomba bumerang (koja se vraa onome tko ju je bacio) nije neuspjean rezultat nekoga slabo promiljenoga projekta, nego upravo odlino zamiljena sinteza modela Ideje proturjenosti i modela Ideje neupotrebljivosti. Isto vrijedi i za neujnu zvidaljku sa stravinim zvukom i tome slino. Kada govorimo o filozofiji kao izokretanju ili pervertiranju platonizma (Deleuze, Foucault), ne bismo smjeli zanemariti Grunfa. Grunf je evidentno sve ono to po Platonu filozof ne smije biti: tehniar, a pored toga jo i glup. Grunf bi imao tekoe da ga prime u klasu obrtnika, a kamoli u klasu filozofa-vladara. U njegovu, na glavu postavljenom svijetu, u kojemu su Ideje predmet modeliranja (sastavljanja), a ne zrenja, nesavrenost ne samo da je ukljuena u poredak Ideja nego je nemogua Ideja nesavrenosti ak postavljena kao najvia Ideja, supstitut Dobroga. No upravo kao takva propalica Grunf je ujedno i sve ono to je Sokratu, po Parmenidovim rijeima, donijela filozofska zrelost: mislilac proturjenosti u samom poretku Ideja.62 Grunf je, dakle, topos unutarnje proturjenosti platonizma, on sam je Sokratov teleoloki futur, dokaz da e Sokrat na putu do zrelosti morati riskirati skok u bezdan blebetanja i jo neto. Njegovo trostruko postupanje modeliranje Ideje manjkavosti, tehnologija razvijanja proturjenih ideja te izokretanje hijerarhije svih Ideja, na ije se elo postavlja nemogua Ideja nesavrenosti - u krajnjoj je instanciji tona kopija postupanja samih autora stripa. Nije li Alan Ford praktiki u cjelini zamiljen upravo kao tehnoloki proces neprestanoga proizvoenja ne nesavrenih ideja, nego gotovo savrenih modela Ideje nesavrenosti? Zar ono to govori nije gotovo u cjelini organizirano oko planski glupavih proturjenosti, koje meutim, na neki tajnovit nain, uvijek uspijevaju sauvati odreenu relaciju s Istinom? Nije li, u konanoj fazi, temeljna autorska gesta Alana Forda upravo to da Magnus i Bunker proturjenu ideju manjkavosti upravo utoliko ukoliko (unutar platonovskoga univerzuma) uope ne bi ni Moemo primijetiti da je rije o posve jednakom crescendu kao u Parmenidu, gdje isprva jo savladiva opasnost paradoksa entiteta, koje nije mogue supsumirati pod Ideju, prerasla u mnogo opasniju mogunost postojanja paradoksalnosti Ideja samih.
62

smjela postojati - aksiomatski postavljaju kao bitak cijeloga stripa? Postoji samo ono to ima udjela u Ideji nesvrenosti ili Ideji bijede: U blatu je istina, pa ju je mogao otkriti samo ista ulica Superhik. Sve ostalo, zajedno s bogataima i ljepoticama, unutar realnosti stripa nema prave opstojnosti. Grunf je, dakle, nekakav metafiziki tehnolog, a kao takav i mjesto gdje se zbiljski postupak nastajanja stripa upisuje u sam strip. On je skriveni potpis autora, refleksija stripa o svojemu nastanku, u strip upisana ispovijest autora, u skladu s kojom je tip miljenja koje je na djelu pri nastajanju toga stripa posve nemogue odvojiti od ekstremne forme gluposti. Ako je Superhik neka vrsta Isusa, koji je uspjenu karijeru smetlara rtvovao egalitaristikome cilju ouvanja osiromaenog bitka bogataa, Grunf je Demiurg ekspoziture privacije. Ekspoziture privacije nisu samo, kao to je ve bilo reeno, stvari obiljeene privacijom, nego mjesta na kojima privacija kao takva postaje vidljivom i transparentnom. Budui da su termini bitak, privacija i bijeda u alternativnoj ontologiji Alana Forda sinonimi, moda bih se ak mogao odvaiti na izjavu da su ekspoziture privacije mjesta razotkrivenosti bitka kao bitka. Grunfovi su izumi dodue kratkotrajni, ali traju: u vrijeme one tri sekunde, koje su potrebne biciklu na raketni pogon da se raspadne na prafaktore, stvari se, barem na trenutak, ipak postavljaju na svoje pravo mjesto, privacija je zorno premjetena u samo sredite prezencije.63 Grunfov zviduk, dakle sam po sebi nije zviduk gluposti, nego prije nekakav misteriozni signal bitka-stripa. Na neki bismo ga nain, cum grano salis, mogli ak postaviti uz bok onoj tihoj savjesti koja u Bitku i vremenu prekida krugotok vladavine bezlinoga sebstva, nesamosvojnoga modusa bitka, i tubitak otvara za njegovu samosvojnu mogunost bitka-ka-smrti. I za Grunfov je zviduk karakteristino da izvire iz polja neudomaenosti (u njegovu sluaju radikalne gluposti, raspadanja svake svrhe), da takoer evidentno, barem na trenutak, proizvede drastino prekidanje uobiajenoga i da u skladu s naom interpretacijom, u bljesku, otvori dimenziju bitka kao bitka. U tu presudnu razliku da u suprotnosti s Heideggerovom tihom svijeu o (uvijek mojoj) smrti, koja, reeno na posve elementaran nain, tubitku, izgubljenome u svakidanjem svijetu brige vraa upojedinaeno, u Usp. slikovni prilog 5: Privacija u sreditu Magnus&Bunker, Broj 1 u Alan Ford, broj 11, str. 101.
63

prezencije,

nitavilo baeno sebstvo,64 Grunfov zviduk ne rezultira u upojedinaenosti onoga kome se govori, nego naprotiv u samoj jezgri sebstva budi neki radikalno heterogeni, neivi i shodno tome i besmrtni element te ga ujedno i sljubljuje sa sebstvom, sve to toke njihove potpune nerazdvojivosti. to je, naime, izravni, trenutni uinak zviduka neujne zvidaljke? Zapravo je uinak dvostruk. Kao prvo, nestanak pozadine, koja zapravo nije nestala, nego stupa u prvi plan, u centar dogaanja: mjehurii od sapunice koji lebde izmeu glava junaka. I, kao, pojavljivanje neizgovorenih zvukova, koji nadomjetaju ljudske glasove i za koje nije posve jasno pripadaju li okiranim ljudskim glavama ili tim mjehuriima od sapunice, koji plutaju medu njima - iako to pitanje nema nikakvu relevantnost, budui da je univonost Grunfova zviduka, zajedno s dijalektikom unutarnjega i vanjskoga, dokinula takoer i svaku razliku izmeu ljudskoga i neljudskoga. Zapravo je Grunfov zviduk ve preludij za sredinji dogaaj stripa, pad Debeloga efa (ovjeka) i uspon Velikoga efa, Broja Jedan (utjelovljene privacije), konane i permanentne subjektivizacije pozadine. Ne na kraju, kako smo ve upozorili, odmah poslije dogaanja vezanih uz Grunfov eksperiment, lanovi grupe TNT prvi put susreu Njegovu Visost. Mogli bismo ak rei da je epizoda Grunfova zvidanja proces raanja besmrtnoga starca. Grunfov zviduk, sam po sebi, nije, dakle, zvuk gluposti. U nekom bismo to smislu, meutim, mogli rei za zvukove tipa bik bok, eh hik i tako dalje, kojim se odazivaju lubanje junaka izloenih zvunom udarcu. Subpsiholoki zvuci (bik bok, tik tok) su, kao to je ve reeno, ukradena osnova glasa, koji slui kao osnova glasu osnove. Pri Marlin Heidegger, Sein und Zeit, Max Niemayer Verlag. Tbingen, 1967. (11.nepr. izdanje), str. 277. Onaj tko zove nepoznat je svakidanjem bezlinom sebstvu - lako neto kao tui glas. to bi moglo onome se, izgubljenome u brinome, mnogostrukome 'svijetu' bili vie ludo od u zastraujuemu u sebi upojedinaeno, u nitavilo baeno sebstvo? 'Ono' zove a ipak ne daje brinome radoznalome uhu nita uti, to bi eljelo bili preneseno i javno izgovoreno. A to bi tu-bitak trebao izvjetavati iz neudomaenosti svojega baenoga bitka? (Ibid., str. 277, prijevod N. .) Bunta citira prema slovenskome prijevodu, Bit in as, Slovenska matica, Ljubljana 1997., str. 377.
64

samom nastanku tih zvukova nema niega misterioznog, upravo suprotno, nastanak je nadasve banalan. Grunfov zviduk, ako smijemo tako rei, posve mehaniki resetira mozgove prisutnih i tako ne postie toku ekscesa gluposti nad razumom, nego upravo toku njihove apsolutne konsupstaneijalnosti odnosno nemogunosti razdvajanja, koja prethodi njihovu uzajamnome razlikovanju. Ipak su ti zvukovi, unato svojoj banalnosti, ujedno i ono najblie bitku, misli u neposrednome dodiru s nagovorom bitka/privacije. Zvuk gluposti se, dakle, u Alanu Fordu ne postie time to se glupost uspjeno izolira od razuma i uz nju priije glas, nego prije na taj nain da uz pomo Grunfa, kroniara refleksije o nastanku stripa, u samoj podlozi misaonih postupaka stripa, koji nose imena kao to su sam Grunf, ef ili Superhik, otkrijemo njihove osnovne sastavnice, subpsiholoke zvuke, toke dodira miljenja i bitka/privacije, koji prethode razdvajanju na razum i glupost pa su utoliko, ako nita drugo, neumni. Primat razuma nad glupou prevladan je miljenjem njihove apsolutne kosupstancijalnosti. Ostaje, naravno, veliko pitanje, je li tu fundamentalnu glupost, glupost fundamenta, doista mogue staviti na isti razinu s onom konkretnom glupou, za kakvu je sposoban jedino razum, i to obino ba u trenutku kada se oajniki eli ograditi od nje. A upravo to pitanje stvara jednu od osnovnih istraivakih pobuda Raviolina sljedeega velikog stripa. 3. Frieda Boher i artificial stupidity Likovni stvaralac Alana Forda, Roberto Raviola (lik Boba Rocka njegova je karikatura, ali ovjek je imao jo velike nieanske brkove), koncem sedamdesetih, na vrhuncu slave, iz nikada do kraja pojanjenih razloga, prestao je suraivati u profitabilnom projektu Alan Ford i poetkom osamdesetih poeo objavljivati opskurnu stripovsku publikaciju Necron, koja - ve zbog svojeg specifinoga sadraja - nikada nije postigla veliku popularnost njegova najpoznatijeg remek-djela. Necron je i stilistiki i sadrajno posve drugaiji strip od Alana Forda. To je pornografski, sadistiki, pomalo rasistiki, stilski dotjeran i na svoj nain vrlo realistian triler. Ono to je u osnovi zajedniko s Alanom Fordom jedino je crni humor. Po rijeima Maksa Modica, koji je o tom stripu neto pisao ve poetkom devedesetih, Necron je lektira namijenjena samo posebnim sladokuscima. Svakako valja priznati da toliko tvrdih i brutalnih prizora na kakve moete naii u Necronu neete nai ni u jednom pornografskom filmu, ukljuujui i one specijalizirane. Istina je i to da

se sam Raviola vrlo jasno ogradio od oznake pornografski. U jednom je intervjuu na zanimljiv nain objasnio to Necron, unato ekstremnoj seksualnoj eksplicitnosti, odvaja od uobiajene pornografije. Situacijski je (Necron), naravno, pornografski, ali porno ima jednu dosta specifinu karakteristiku: igrai se mijenjaju, pria ostaje ista. U tomu je trik pornografije. Za razliko od toga su u Necronu igrai uvijek isti, a pria se neprestano razvija.65 Bilo kako bilo, pornografski ili ne, Necron je u svakom sluaju iznimno bogata literatura, koja se, vjerojatno jo izravnije nego Alan Ford, laa problema gluposti. Razlika izmeu dvaju stripova evidentna je ve na prvi pogled. Groteskne nadrealistike slike njujorkih rupaga, ambijent koji po svojoj rasutosti jo najvie podsjea na nekadanju Jugoslaviju (openito velika inspiracija Alana Forda), zamijenjeno je sterilnom okolinom visokotehnolokoga Berlinskog instituta za patologiju. Osobenjake, simpatine karikirane likove, uvijek u odrpanoj odjei, zamijenili su paljivo ureeni istraivai s pomalo nadutim i karakteristino elaboriranim licima priznatih strunjaka. Karikiranje likova je, dodue, jo uvijek prisutno, ali obino se jedva primjeuje, suptilnije je, skriveno u detaljima: smijeku, pogledu. Tek rijetko odstupa od realizma, prije se poklapa s dosta naglaenim realizmom: europarlamentarac, koji se spavaim kolima vozi iz Pariza u Bruxelles, karikiran je iskljuivo na nain da izgleda tono onako kao to izgledaju europarlamentarci: dosadan ovjek bez ikakva izraza, ima oale. Jo prije nego to se eksplicitno kae da je rije o europarlamentarcu, to nam je ve odavno jasno, pa iako nema nikakvih posebnosti. Jugoslavenska prostitutka karikirana je tek utoliko to tono odgovara naoj predodbi Jugoslavenke: dosta privlano tamno bie, dvije bradavice na licu, malo previe dlaka na spolovilu itd. Glavna junakinja, Frieda Boher, talentirana je mlada znanstvenica, doktorica biologije, lanica istraivakoga tima profesora Bleibera, vodeeg strunjaka na podruju uvanja i transplantacije organa. Ne moemo ba rei da je Frieda lijepa ena, ali nesumnjivo je atraktivna, dobro graena, no dosta suzdrana, previe stroga za svoje godine.66 Medu njezinim kolegama zbog njezine hladnoe i ustrajnoga odbijanja njihovih prijedloga vlada uvjerenje da je lezbijka. Ali Frieda nije lezbijka Pristupano na http://www.ubcfumetti.com/magnus/Italiano/necron.htm Usp. slikovni prilog 6: Frieda Boher, u Magnus, Necron, La fabbricante di mostri, Shaiulud 2001.. str. 13.
65 66

(barem ne iskljuivo), Frieda se zaposlila na institutu za patologiju zbog posve specifinoga seksualnog poriva. Frieda Boher je nekrofil. Uzbuuju je iskljuivo mrtvaci, muki i enski. Smrt je bitak seksualnoga ivota Friede Boher. Ali to nije sve. Frieda ve nekoliko godina priprema svoj tajni projekt: nou iz instituta krade dijelove tijela i u kunom laboratoriju sastavlja svoju verziju Frankensteinova stvorenja. Dugo je ekala na najvaniji dio, a i ta joj se elja ispunila kada su na institut jednoga dana dopremili tijelo suhonjava starca koji je bolovao od gigantizma penisa. Kada su konano bili sastavljeni svi dijelovi zajedno s questo pezzo meravilioso!, to je njezin komentar najnovije nabave, ledena Frieda to stvorenje doista uspjeno budi u ivot i s njim se predaje krajnje divljem razvratu, koji postupno, zbog stjecaja okolnosti koje emo kasnije razjasniti, prerastaju u pravu sadovsku orgiju. Postoji presudna razlika izmeu Frankensteinova projekta i znanstvenog podviga Friede Boher, oni su gotovo dijametralna suprotnost. Istina je, dodue, da se Frieda jako ponosi svojim talentom za znanost, ali poriv koji je vodi pri sastavljanju stvora u prvome je redu seksualan. eli stvoriti mukarca koji e biti mrtav, bez vlastite pameti i volje, to joj se (osim ivota) najvie gadi kod ivih ljudi, a ujedno e takav mukarac biti i sjajan ljubavnik. Ukoliko je cijela tragedija Brooksove filmske parodije Frankensteina u tome da genijalni profesor u svoje stvorenje grekom ugradi mozak zaostaloga zloinca, Frieda Boher svojemu Necronu planski usauje mozak idiota, cervello di un tip sub-humano, mozak pisca stripovanih trilera, koji po Friedinu miljenju pripada najnioj kasti kvazirazumnih bia openito.67 ovjek kojega u stvoriti mora imati tono takav mozak, dodaje Frieda. Ukratko, to to Frieda eli stvoriti nije neka artificial intelligence ili umjetni ivot, koji je opsjedao prof. Frankensteina, nego upravo jedna neiva artificial stupidity. Kreatura bez vlastite pameti koja ima dovoljno mozga da moe u skladu s njezinim eljama upravljati vjeito ukruenim udom gigantskih razmjera. I upravo je po tome njezin projekt - iako uspijeva mnogo bolje od Frankensteinova, budui da Frieda zadrava kontrolu nad svojim stvorenjem - barem na prvi pogled osuen na neuspjeh: Necron s jedne strane mora oivjeti da bi mogao ispuniti svoju ulogu poslunoga ljubavnika, ali upravo time to postaje ivahnim ljubavnikom, postaje premalo mrtav pa ne moe u potpunosti ispuniti Friedine nekrofilske potrebe. Uspjeh (znanstvenoga) projekta poklapa se s njegovim (seksualnim) neuspjehom, to e ga
67

Ibid., str. 37, 38.

neukrotiva Frieda - i to je kljuno - unato nekim tekoama, uspjeti krajnje lukavo prevladati. Zaplet kulminira u presudnom trenutku koji mijenja odvijanje cjelokupnoga stripa i koji se, to je za nas jo vanije, vrlo tono preklapa s paradoksom nemoguega glasa inae neizmjerno bune gluposti. Stvorenje, Necron, artificial stupidity, na samom poetku serijala ne govori, isputa samo neartikulirane zvukove. Zvuk gluposti je ovaj puta, dakle, postavljen na samo polazite. Ali ve u prvoj epizodi dogaa se neto neoekivano. Jednom prilikom Frieda nareuje Necronu da je zadovolji oralno, ena doivi klimaks, ali stvorenje koje se u tom procesu jako uzbudilo ne odustaje i eli je zajaiti. Frieda ga ljutito odgurne i zapovjedi mu da se vrati u svoj kavez. U tom trenutku Necron izrie svoj nnooo!, ukratko, progovara prvi put u cijelom serijalu. Kljuna nije toliko sama injenica da Necron pone govoriti (to e nastaviti u skladu sa svojim nerazvijenim mozgom pisca stripovanih trilera), ni to da se njegov govor rada iz odreenoga dvostrukog odbijanja ili jednostavnije reeno - silovanja. Znaajnija je Friedina paradoksalna reakcija na njegovo govorenje. Na sljedeoj slici (silovanu) Friedu prvi puta vidimo nasmijanu, gotovo ljupku: Hai parlato! (Progovorio si!) Moj je eksperiment ak uspjeniji nego to sam planirala!68 Velika je znanstvenica postigla moda najvie dostignue u povijesti znanosti, stvorila je umjetnoga ovjeka, subjekt-s- -glasom. Ali ve se u sljedeem prizoru Friedino raspoloenje (na to je upuivao ve onaj viak prvotne namjere) dramatino mijenja: Necron je postao posesivan, govori samoj sebi vraajui se na institut. Vrijeme je da napravim brata. Ukratko, iako Frieda u trenutku progovara kao Necron i tako postaje istinskom umjetnom inteligencijom, ostvaruje Frankensteinove snove (to je, dakako, razumljivo ini ponosnom), njezina je reakcija ambivalentna: njezin istinski projekt, ista artificial stupidity, nije uspio, govorenje ga kvari. I doista se Necronova uloga od trenutka kada progovara drastino mijenja. Necron se pretvara vie u Friedina slugu i partnera u zloinskim poduhvatima nego u glavni objekt njezine strasti. Frieda s njim jo uvijek opi, ali vie usput, silom prilika. Njegova neprestana pouda joj dosauje. Seks je prije sredstvo kojim ga dri pod kontrolom, iako, valja rei, Frieda i ne pati previe u openju s njime. Ubrzo nakon tog (ne)prijatnog dogaaja, Frieda nareuje Necronu da otme muevnoga suradnika s instituta - toga je mukarca, koji se zove Karl, Frieda ve ranije promatrala
68

Usp. slikovni prilog 7: Hai parlato. Magnus. Necron, str. 70.

kako se tuira. Morala je sama sebi priznati: Non e mica male come fustaccio, ne bih rekla ne da je mrtav. Odluna ovaj put ne ponoviti pogreku, svojemu cijenjenom kolegi, nakon to ga ubije, presauje modane stanice orangutana.69 I u nastavku stripovske serije Necronova je zadaa manje uloga ljubavnika nego ubojice, koji na Friedinu zapovijed davi stasite crnce kako bi se perverzna ena mogla naslaivati njihovim udovima, kada ih svlada rigor mortis (dok se Necronu za zahvalu obino nudi straga). Frieda je, dakle, u svakom pogledu zadovoljena ena, ali Necron nije vie sredinji predmet njezine udnje, nego prije njezin idelani suprug, provider, njezin backdoorman. Ono to Frieda poeli, Necron nabavi. U biti Necron i Frieda poinju ivjeti gotovo idilian ivot suprunika. * Dno bez dna dolo je do svojega dna. Zato smo se morali spustiti toliko nisko, odnosno, pitanje je, zato se Roberto Raviola, tada ve priznat i razmjerno imuan umjetnik, morao spustiti na razinu jeftinoga anra pornografske stripovske strave? Mislim da je odgovor u svojemu polazitu povezan s nekim opim problemima koji se tiu tako rei svih oblika pisanja o gluposti. Svako pisanje o gluposti, bilo ono filozofsko, prozaino, poetiko pa ak i pornografsko, zapada u tri mogue opasnosti. Prva opasnost je - o njoj govori Deleuze, pripisujui je openito kategorijalnome miljenju - u tome da glupost unaprijed podredimo diskvalifikaciji odnosno da je shvaamo kao ono to miljenje mora a priori odbaciti ili sprijeiti da se stvore uvjeti pogodni za njegovo nastajanje. Osim uobiajene geste odmahivanja rukom, kao, to je obina glupost, toj se tendenciji pridruuje i prividno suprotna tenja za definiranjem gluposti, njezinu ograniavanju, koje treba omoguiti da se glupost smjesti na mjesto koje joj je posebno namijenjeno i tako rastereti prostor (pametnoga) razmiljanja od svoje prisutnosti. Svaki takav postupak smjetanja u iskljuenost ranije ili kasnije vodi u previanje kosupstancijalnosti obaju elemenata (ne samo da je glupost nuan efekt

69

Usp. slikovni prilog 8: Dr. Karl, u Magnus, Necron, str. 98.

razuma, nego je i sama pamet i te kako prepletena nitima gluposti).70 Druga opasnost, koja je vie karakteristina za umjetnike anrove, jest u ovom: glupost je ukljuena u kontemplaciju, nije predmet apriorne diskvalifikacije, postaje, meutim, predmet ili izvor podsmijeha, cinizma, to gotovo uvijek vodi jednakom rezultatu - upravo se nae podsmijevanje gluposti pokazuje kao njezina najvie nereflektirana forma. To je uvid na koji se oslanjaju, dodue na dijametralno suprotstavljene naine, kako Aristotelova kritika komedije tako i Erazmova satira. Na kraju je moda najskrivenija pa tako i najpodmuklija od svih triju zamki: ako uspjeno izbjegnemo kako Scilu apriorne diskvalifikacije tako i Haribdu podsmijeha, onda se, mislei da je opasnost prola, razbijemo na grebenu simpatije. to time elim rei? Moemo li navesti jednu jedinu uspjelu i duhovitu literarnu figuru utjelovljene gluposti koja ne bi barem u maloj mjeri budila simpatiju? ak je i Chaplinova karikatura Hitlera, diktator Hinkel, na svoj nain simpatian lik, i to ne najmanje upravo zbog svoje gluposti, iako je ta glupost ujedno i prikazana kao izvor antisemitskoga zla koji se iri dravom. Ili da se vratim nama poznatom primjeru. Cilj Erazmove Pohvale je postupak lijeenja gluposti, koja je, na kraju krajeva po njezinim vlastitim rijeima, izvor svih ratova, najgorih zala. Pa ipak je konani dojam to ga dobivamo o Gluposti, da je to vesela, simpatina gospoda, koja esto mijenja spol i odjeu. Nekakva mudra i iskusna dragqueen, prema kojoj ne smijemo iskazivati netrpeljivost ako ne elimo ispasti neuljuenim ovcama. Pojedinani primjeri ljudskih gluposti jesu, dodue, predmet najotrije satirike kritike, ali sam je lik utjelovljene Gluposti okruen aurom duhovitosti i gotovo svetakim sjajem bogougodnosti. Na slian je nain i slika utjelovljene gluposti koju u Alanu Fordu zastupa Grunf, nekako izrazito simpatina, dobroudna figura (do te mjere da nam uope ne smeta skriveno upuivanje na to da je Grunf moda odbjegli nacist, koji je svoje izvorno ime, Grunt, promijenio u Grunf). A da ne govorimo o Superhiku, tlaitelju siromanih i poasnom lanu drutva iskoritavatelja i krvopija: ve sama njegova' pojava nas To je opasnost koju ima u vidu Deleuzeova kritika sljepoe kategorijalnoga miljenja i njegov poziv filozofu, koji je neprestano -loe volje, da se mora sustavno i planski sputali u blato gluposti, tj. obavljali Grunfov poziv: proizvodili neuspjele kopije neuspjelih Ideja, nadajui se nemoguemu - nastanku savrene Ideje nesavrenosti.
70

raznjei. Kako Alan Ford tako i Pohvala majstorski prelaze prve dvije prepreke. ini se, meutim - a da to nije presudno za ta dva remek-djela da su se na neki nain nasukali na treu prepreku, onu simpatije. Upravo na tom podruju Ravioli s Necronom uspijeva izniman preokret. Izbjegavi obje prve stupice (diskvalifikacije, podsmijeha), a ne gubei momentum duhovitosti, Raviola umjesto figure utjelovljene gluposti, kakva i unato volji svojih autora na neki nain uvijek iznova izaziva simpatije, stvara jednu scenu gluposti, kojom vlada ledeno hladna, umorstvima sklona, iznimno pametna, sadistika, zajebana bitch. Moda se to na prvi pogled i ne ini nekim posebnim dostignuem, ali zar nije jedina slaba strana Pohvale upravo taj nedostatak inverznoga lika simpatine figure Gluposti? Zar podjela na odvratnost pojedinih oblika ljudske gluposti i simpatine Gluposti kao takve ipak nije malo previe nespretna slika onoga to Erazmo inae jamano eli postii - neke vrste miljenja gluposti s one strane Dobra i Zla. Raviolina Frieda Boher smjeta se upravo u tu toku inverzije. 4. Scene gluposti I (Holbein) Prije nego to u cjelini razvijemo argument povezan s Friedom Boher, htio bih se jo jednom vratiti Pohvali ludosti i dvjema Holbeinovim ilustracijama Pohvale. I u Pohvali nailazimo na specifian tip zvuka gluposti. Rekli smo da je Roterdamski u Pismu Dorpu svoju satiru odredio kao postupak lijeenja gluposti pomou uitka. Isto smo tako rekli da se to lijeenje moe shvatiti bilo u jaem bilo u slabijem smislu. U slabijem smislu uitak je tek pomono sredstvo lijeenja, koji pomae da se istinski ljekovit uinak, istina Evanelja, vezuje uz bolesne stanice. Najjednostavnije reeno, Pohvala je lagana lektira, koja privlai i one itatelje to se inae nerado uputaju u zahtjevnu teoloku i etiku problematiku pa im tako rei usput servira i neto znaajnih moralnih Istina, upozorava na grijehe i razotkriva umiljenost skolastikoga uma. Kao to je ve reeno, lijeenje pomou uitka mogue je shvatiti i u jaem smislu, ne kao dodatak lijeenju, nego kao radikalnu preobrazbu same ekonomije ljudskoga uitka. I doista, Erazmova Pohvala, ako nita drugo, predstavlja sudbonosni i istodobno singularni prijelom na razini ekonomije uitka, kojim operira komina umjetnika vrsta. Aristotel je objekt komedije oznaio pridjevom phaulos, koji je

mogue prevoditi kao nisko, runo, uobiajeno, prosto, zlurado, manjkavo ili, najbolje, sve to zajedno. Phaulos nema, dodue, posve tono znaenje gluposti kako ga shvaamo danas, ali empirijski je dosta jasno da je upravo glupost legitimacijska iskaznica pravoga faulastoga junaka komedije. Niskost, zluradost i obinost nisu dostatne: phaulos nije mogue biti ako nisi uz svu snalaljivost i elementarnu lukavost, kakve esto prate glupe ljude, jo i barem malo ogranien. Upravo je takav antijunak stereotipne komedije: lukav, ali ipak i dosta ogranien stari pohotni lisac, koji na kraju krajeva pada u stupicu to ju je sam postavio, a isprva namijenjenoj nekoj mladoj gospoici. Sve od Aristofana, Lukijana i Plauta, preko Cervantesa, Shakespearea i Molierea, Linhartove Gradonaelnikove Micke pa do dananjih politikih satira na raun Berlusconija ili Georgea Busha ml., upravo se glupost ini glavnom metom smijeha, odnosno osoba ili sustav koji je utjelovljuju. Zapravo nije teko shvatiti zato. Glupost (a ne na primjer podlost ili primitivizam) ono je svojstvo kojim je mogue podlaca izloiti javnome ruglu ili ga ak, kako se dogaa Tartuffeu, Falstaffu ili Tulpenheimu, namamiti u stupicu. Oklada brojnih komedija i satira je, dakle, u tome da glupost shvaaju kao onu negativnu osobinu koju je mogue kroz humor okrenuti protiv nje same i drugih negativnih osobina predmeta kritike: zloestoe, niskosti, fanatizma, primitivizma itd., koje same po sebi bude prije strah nego podsmijeh. No ako razotkrijemo glupost zloestoe, glupost niskosti i glupost primitivizma, te osobine odjednom postaju smijene, ranjive (i shodno tomu malo i previe simpatine). Glupost: slabost slabosti, koja je ujedno i slabost kritike intencije usmjerene protiv nje, slabost neplaniranoga buenja simpatije. Erazmova tvrdnja da je njegova satira postupak lijeenja gluposti, moda je malo neobina. Ali postoji teorija prema kojoj je ba svaka komedija sastavni dio ako ne lijeenja, onda preventivne sanitarne mjere protiv gluposti. U sedamnaestom stoljeu, neto vie od stotinu godina nakon nastanka Pohvale, jo je jedan klasini filolog, Jean de Santeul, pod geslom ridendi castigat mores, otkrio etiku dimenziju komedije: komedija smijehom razotkriva loe navike. Ta je znamenita sintagma navela Alaina Rogera na hipotezu da podrijetlo komedije moda uope ne valja traiti u proizvodnji komine grade nego u nekakvom ritualnom kanjavanju odbaenoga kominog objekta. To kanjavanje, poput katarze unutar klasine tragedije, proiava drutveno tijelo, s tom razlikom

to katarza, u skladu s Aristotelovom definicijom, drutvo oslobaa straha i suuti, dok komedija kroz smijeh izbacuje glupost iz zdrave drutvene jezgre.71 Komini smijeh po toj teoriji nije toliko spontano reagiranje na neto smijeno, nego vie priueni refleks propisanoga preziranja glupoga objekta, detektor/projektor gluposti, s funkcijom uspostavljanja otre hijerarhijske odvojenosti izmeu nas, koji svojim smijehom dokazujemo da je na razum u slanju detektirati i odbaciti glupost, te njega, koji mora ostati glup da bismo mi preko naega suenja grenome jarcu mogli dokazivati svoju razumnost na organizirani nain. Osnovni preokret Pohvale gluposti, kako god da ga promatramo, oito se tie upravo ovoga dvostrukog dispozitiva kominog smijeha kao granice uma i ne-uma odnosno utjelovljene gluposti kao privilegiranog objekta satire. Ve je Aristotel tvrdio - u tome je i razlog njegova decidirano niskoga miljenja o komediji - da je onaj koji se ruga nekome tko je phaulos, jamano i sam phaulos. Podsmjehivanje, forma zluradosti, jedna je od karakteristika niskoga ovjeka kojemu se po propisima komedije rugamo. Ali ako se unutar uobiajene satire ili komedije mi pametni smijemo zadrtoj budali Falstaffove vrste i tim se smijehom himbeno distanciramo od njega (pa makar u njemu i susreli neke od svojih osobina), u Pohvali se, naprotiv, Glupost ruga samoj sebi, utjelovljenoj u nama. Pored ostaloga, ako ne i u prvom redu, takoer i zato jer se upravo nae ruganje gluposti pokazuje moda kao jedina doista smijena forma gluposti. Kako je glupo misliti da je glupost glupa(!), ruga nam se Glupost, kada je posve oito da glupost uvijek iznova pobjeuje um, ije je navodno pomanjkanje. Koliko je tek glupo smijati se gluposti kada je evidentno jasno da je jedino to je doista smijeno i doista glupo upravo taj glupavi smijeh sam, koji o sebi tvrdi da postavlja vrst zid izmeu pameti i ludosti! U Pohvali ludosti na djelu je sve vrijeme, nazovimo to tako, dvostruka optika varka. Unato tome to Erazmo utjelovljenu glupost premjeta s tradicionalne pozicije objekta satire na poziciju subjekta, Roger se pritom oslanja i na Nietzscheovu interpretaciju Aristotela: Aristotel je vidio, kao to znamo, suut kao bolesno i opasno stanje koje je dobro s vrenena na vrijeme oistiti nekim purgativom: tragediju je shvaao kao purgativ. Friedrich Nietzsche, Antikrist prokletstvo nad kranstvom, u: Nietzsche. Krittsche Studienausgabe, izdava: Colli/Montinari DTV, Bd. XV. str. 7, prijevod N. . Autor citira slovenski prijevod.
71

pripovjedaa prie, i u Pohvali se, i to ne samo na prvi pogled, jo uvijek smijemo Gluposti i njezinoj veseloj prii o njezinim pratiljama Samoljubnosti, Ulizivanju, Zaboravu, Naslaivanju i Lakomislenosti, koje, slino kao i u uobiajenim komedijama, utjelovljuju raznorazni niski pojedinci (na visokim poloajima). O tome nema dvojbe: ono to je smijeno, ono emu se smijemo, sigurno je upravo duhovitost Erazmove junakinje, Gluposti. Zapravo nas Glupost svojim dosjetkama ak prisiljava da se stavimo u poziciju stereotipnoga kominoga dispozitiva i priznamo: istina je, smijemo se Gluposti. Osnovna je funkcija premjetanja upravo moda to iznueno formalno priznanje. Ali odmah ispod prividno mirne povrine ve se dogaa neto bitno uzbudljivije: na smijeh, koji je dodue jo uvijek smijeh namijenjen Gluposti, uistinu je samo udaljeni odjek njezina vlastitoga smijeha naemu podsmijehu. Nae glupavo i himbeno smijanje Gluposti, govori nam Glupost, i samo je smjeteno na fundamentalno glup temelj: na uvjerenju da je Glupost, majka svega to je u ivotu korisno i ugodno, glupa. Ako je, po Aristotelu, glupo smijati se gluposti, zato to nas ruganje ini identinima predmetu podsmijeha, u krajnjoj instanciji dakle, iz nekog etikog razloga, kod Erazma je u prvom planu epistemoloka situacija: podsmijeh gluposti oslanja se na glupu postavku da je glupost glupa. Ako smo dosljedni, Glupost nigdje ne tvrdi da nije glupa, u biti je, kako sama kae, zaboravila kakav je status njezine pameti, ponekad joj se ini da je glupa, ponekad da je dosta pametna - ali vie je nego oito da pitanje njezinoga IQ-a ne utjee bitno, ili uope ne utjee, na vrstinu njezinoga uvjerenja kako je nae uvjerenje da je glupost glupa moda ak i najvee profesionalno dostignue njezine karijere, sve otkada se nekoliko godina prije nastanka Svijeta zaposlila kao boica gluposti. U biti ve sama injenica da je prevarila Razum i uspjela nas uvjerili da je glupa (neto tako glupo moe uraditi samo Glupost!) predstavlja krunskog svjedoka gluposti uvjerenja da je Glupost gluplja od razuma. U Pohvali, uzeto openito, moemo razabrati tri glavna kriterija koje razuman uvid da je Glupost glupa odreuju kao glup, i to posve neovisno o zbiljskom statusu njezine pameti. Prvi kriterij nazvat emo kriterijem korisnosti. Nije sluajno da Glupost najvie raspravlja o njemu, budui da je doista strano glup, ali istodobno se preklapa s najsuptilnijim elementom Pohvale, njezinom filozofskom podlogom u Diotiminoj dijalektici. Mogli bismo ak rei da

kriterij korisnosti dopunjava na neki nain tu dijalektiku, budui da u nju, kao njezin sredinji element, ukljuuje i onu savrenu budalu, ije je iskljuenje za Diotimu dijalektiki konstitutivno. Kriterij korisnosti stvara jednu, recimo tako, pragmatinu gradaciju pameti, oslanja se na spontani uvid svakoga pa ga moemo primjereno definirati formulom puke mudrosti: dovoljno sam pametan da znam kako je ipak pametnije (korisnije) biti barem malo glup nego pretjerano pametan.72 Ukratko, ne kae se da je pametno biti glup, nije rije o susretanju suprotnosti koje bi kulminiralo u pseudohegelovskoj spoznaji da se najvia pamet i najvia glupost moraju poklapati. Nisam nesvjesna kako je ludost na loem glasu i u najluih ljudi, govori Ludost/Glupost.73 Nositelj kriterija gluposti u svakom je sluaju upravo to, nepopravljiva budala, s tipinom osobinom svoje vrste - vrlo izrazitim osjeajem za preivljavanje, koji se na kraju krajeva izraava ve u njegovom pragmatinom cogito: nisam ba previe bistar, ali ono to ipak znam jest to da je tako bolje nego da jesam. Svaka budala, dakle, zna da biti glup nije previe pametno, ali ipak je to jo uvijek pametnije (gradacija) nego bili pametan. Glupost i pamet se, dakle, nikada do kraja ne poklapaju: reeno deleuzeovski, onaj koji je glup je - a da pritom ni na kakav nain prestaje biti glupim ili postaje pametnim istodobno i gluplji i pametniji od onoga koji je pametan. Mogli bismo to rei i ovako: postoje situacije - Glupost ih nabraja znatan broj - kada je evidentno pametnije biti glup nego pametan. A to, ako nita drugo, stavlja u neobino svjetlo uvjerenje Razuma da Glupost u skladu sa svojom biti (ako puka privacija Razuma uope ima tako neto) moe biti jedino i iskljuivo glupa, dok on sam, Razum, moe u skladu sa svojom biti, dodue, pogrijeiti, biti ponekad i manjkav, ali svakako je za razliku od Gluposti razuman. Moe zapoeti smijeh Gluposti, pa i njezina Pohvala. Kriterij korisnosti sa svojim upuivanjem na to to svatko zna po zdravom razumu je, dakle, ujedno i trascendentalni uvjet njezina poetka to ga strictu sensu postavlja upravo taj uzajamni podsmijeh ne Razuma i Gluposti (jer to bi to uope bilo, Glupost?), nego Razuma i zdravoga razuma, koji jedan drugoga u trenutku prepoznaju kao glupe. Pragmatiki cogito zdravoga razuma pamet odmah prepoznaje kao ini se da je Erazmo tu puku mudrost ve vrlo rano doivio na vlastitoj koi. Dijete iz kojega govori razum odrasloga svakomu se gadi kao izrod i odvratna nakaza. To potvruje i ljudska mudrost koja govori: mrzim starmalo dijeta. Pohvala, nav. izd., str. 24 73 Pohvala, nav. izd., str. 15
72

vanjski limit one pameti koju je (za razliku od pameti) moda doista pametno imati, dakle pameti koju se moe koristiti, ivotne pameti. A podjednako i Razum odmah spoznaje da je njegov sugovornik prosti glupan, koji pamet podreuje korisnome i ugodnome, ali nikako ne moe sprijeiti da ga ta spodoba ipak i dalje ne iritira svojom odvratnom malom istinom maloga ovjeka, koju nije mogue jednostavno ukinuti kao jo jednu od irelevantnih gluposti. Djelomino zbog toga to ionako sama za sebe tvrdi da je upravo to, glupost, a djelomino stoga to Razum opet nije toliko glup da ne vidi svijet oko sebe. Drugi kriterij, koji onaj prvi dodue samo dopunjuje, ali argument drastino izotrava, nazvat emo ga kriterijem razumnosti, naprotiv, tvori nekakva negativna gradacija unutar same gluposti: Glupost, koja je Razum uvjerila da je glupa, oito je manje glupa od Razuma, koji je iskljuivo po njezinoj zasluzi vidi kao takvu. Ponavljamo: ne kae se da je glupost pametna, ali definitivno je manje glupa (gradacija) od Razuma kojim je ovladala time to ga je uvjerila u svoju glupost. Kriterij razumnosti, dakle, dokazuje da glupost nije ni suprotnost ni puka privacija Razuma, nego naprotiv, da je istinska glupost, glupost uvjerenja da je glupost glupa, inherentna djelovanju samoga uma. Tko kae da je Glupost glupa? Naravno glupost, ali glupost koja se jo uvijek oslanja na kategorije Razuma. Razum dakako ne moe biti gluplji od privacije Razuma; Glupost dakako ne moe biti pametnija od svoje suprotnosti, pameti. Trei kriterij, koji se, dodue, javlja tek u treem, zadnjem dijelu Pohvale, mogli bismo nazvati kriterijem Svetoga pisma, odnosno egzegetskim kriterijem, jer se oslanja na ve nekoliko puta spomenutu oitu sklonost to je gluposti (za razliku od pameti) pokazuju Bog i apostoli, posebice sv. Pavao.74 Mogli bismo rei i ovako: iako Bog ne tvrdi da Glupost nije glupa, krajnje je nepametno misliti da je neto ugodno Bogu glupo ili vrijedno podsmijeha. Opet, dakle: nije reeno da glupost nije glupa, ali definitivno je glupo misliti da jest glupa. Kaimo, dakle, ovako: budui da se nae ruganje gluposti temelji na beskonano glupom uvjerenju da je glupost (oito korisnija, Bogu ugodnija i manje glupa od Razuma) glupa, na je smijeh na raun gluposti, uistinu smijeh same Gluposti. Na podsmijeh gluposti je samo pratei Ima bezbroj citata na koje upuuje Erazmo: Bog: Unitit u mudrost mudrih i odbaciti razumnost razumnih. Pavao Bog odabrae ono to je na svijetu lieno pameti. Pohvala, nav. izd., str. 155.
74

zvuk gluposti, zvuk zvonia koji najavljuje dolazak svemogue kraljeve dvorske lude, ekstimnoga cogita, koji je u nama naiao na svoju osovinu nereflektirane gluposti, onoga cogita Gluposti koji na primjeru drugoga (dakle nas) vidi da se ne vidi, njegova pervertiranoga uvida o vlastitoj gluposti, njegova samoosvjeivanja. Moda tek na ovoj toki doista primjeujemo koliko je jako taj cogito dvorske lude doista daleko od nezgrapnoga pokuaja da se razum utemelji u kontrastu gluposti drugoga (onaj tamo je bedast, zato ja koji to primjeujem nisam). De facto je kod Erazma upravo taj pokuaj samoutemeljivanja razuma na temelju iskljuenja gluposti ona nereflektirana podloga refleksije nereflektirane gluposti, u kojoj nastaje cogito Erazmove Gluposti, utemeljen u toki nemogueg osporavanja njezina postojanja te izveden na temelju drevne techne dvorske lude (onoga koji postoji zato to vidi da se glupost ne vidi). Nitko drugi nije ovaj sredinji moment Pohvale ludosti, zajedno s njegovom skrivenom paranoinom komponentom, pogodio onoliko dobro kao njezin prvi ilustrator, Hans Holbein ml., pored ostaloga i Erazmov portretist i dvorski slikar Henrika VIII., autor proslavljenih Ambasadora te likovnoga koncepta anamorfoze, na kojega se poziva ve i Lacan. Vjerojatno nije ak ni dovoljno ako kaemo da je Holbein iznimno tono pogodio elementarni preokret to ga Pohvala, izvjesno i avant la lettre, unosi na polje komedije, tonije, na polje stereotipnoga odnosa izmeu phaulosa, glupoga kominoga objekta, i pametnoga gledatelja, koji se pravedniki tom objektu ruga i smijehom gradi zid izmeu njega i sebe. Osim karakteristike Erazmova satirinoga preokreta, njegove satire, koja je ujedno satira satire, ironija na raun naivnosti satiriarova uvjerenja da je glupost slabost slabosti, potrebno je primijetiti jo jedan gotovo nevidljiv satirini podton u odnosu spram samoga Erazma odnosno njegova pristupa u Pohvali - satirini podton, koji je i sam tako izrazito erazmovski, da bismo se mogli odvaiti na tvrdnju kako je sama Erazmova gesta najbolje opisana upravo u ovom sitnom podsmijehu na raun Erazma. Dvije od Holbeinovih ilustracija imaju jednak motiv, mogli bismo ga nazvati jednostavno motiv lutkara. Kompozicija obiju slika je zrcalna, svaki crte sastoji se od dviju figura koje su suoene: lutkar i lutka nataknuta na njegovu ruku, koja svojom karakteristinom odjeom dvorske lude, kapom, zvoniima i arenim trakama evidentno simbolizira glupost odnosno phaulos, glupi objekt komedije. Ukratko, na prvi pogled pred oima imamo formu (razmjerno ravnomjerne) interakcije razuma

(lutkara) i gluposti (lutke), stereotipan komini dispozitiv. Kod prve varijante75 i sam je lutkar obuen poput dvorske lude, dok je lutka namjerno nacrtana tako nejasno da njezino pokrivalo lude pod odreenim kutom sumnjivo nalikuje kraljevskoj kruni. Silna, nevidljiva minijatura anamorfoze iznimno subverzivna uinka. Ali, tome emo se vratiti kasnije. Na drugome je crteu odnos lutkara i lutke intenzivniji.76 Lutkarovo srdito, natmureno lice i stisnuta aka desne ruke, kojom prijeti lutki (dakle, svojoj lijevoj ruci), pa jezik to mu ga lutka zlurado pokazuje sve to jasno svjedoi o tomu da se lutka otela kontroli. Jedino to ostaje nejasno jest to koliki je dio lutkara lutka (ludost/glupost) koja je oivjela odnijela sa sobom: samo njegovu lijevu ruku, koja ga oito vie ne slua ili pak cijelu njegovu zdravu pamet. Na kraju krajeva bismo o nekome tko se srdito posvaao sa svojom vlastitom rukom teko mogli rei da je posve normalan. U suvremenoj psihijatriji ak postoji toan izraz za taj tip psihike neuroloke bolesti: apotemnofilija odnosno body integrity identity disorder. Pacijenti koji pate zbog te rijetke bolesti ne pokazuju, dodue u svojemu ponaanju znakove psihikoga oboljenja, obino ive potpuno normalan ivot, uspjeno obavljaju svoj poziv. Bolest se pokazuje samo u tomu da bolesnici jedan od svojih ekstremiteta (obino je rije o jednoj nozi ili o objema nogama) doivljavaju kao strano tijelo, koje se po njihovu pripovijedanju toliko uplee u njihov ivot, da to vie ne mogu podnijeti. Jedan pacijent - a zanimljivo, po pozivu je psihoanalitiar ovako je opisao svoje stanje: Ima to strano tijelo i jednostavno ga se

75 76

Usp. slikovni prilog 9: Dvije dvorske lude. Usp. slikovni prilog 10: Apolemnofiliar s lutkom.

mora rijeiti.77 Prvi moment koji valja naglasiti, moment aprioran samoj konkretnoj analizi dviju slika, bio bi sljedei. Holbeinu je bilo (slino kao i Ravioli) oito na neki nain jasno neto vrlo presudno. Naime to da Glupost kao takvu nije mogue naslikati u obliku samostalne figure. Glupost moda moe nastupati kao rjeita diskurzivna figura, ali nije dovoljno da jednostavno nacrtamo neku kiljavu karikaturu pa onda to proglasimo Glupou. Moemo, naravno, ali uinkovitost je takvoga postupanja, kao to je Holbein dobro znao, vrlo upitna. Polazite Holbeinove ironije do njegova lutkara (utemeljeno na Erazmovoj definiciji nemogunosti definiranja gluposti) doista je upravo/ve u tome da je lutkar oito uvjeren u to da je glupost mogue upredmetiti, naslikati, staviti na njoj posebno pripremljeno mjesto (poziciju phaulosa), uspostaviti odgovarajuu distanciju spram nje, a ujedno je drati i pod nadzorom, upravljati njome, manipulirati, upotrijebiti je za vlastitu korist i zabavu. Lutkar ve u tom smislu zastupa stereotipni komini dispozitiv, to ga Erazmo postavlja na glavu. Holbein je, nasuprot tome, znao, da slika na kojoj se glupost nee odmah doista utjeloviti, nego tek na nekom Apotemnofilija se obino definira kao neuroloki uvjetovana smetnja, koja izaziva nesavladivu elju za amputiranjem. Toj se elji esto pripisuju i seksualni porivi, jer navodno kod dijela pacijenata ve i sama pomisao na amputaciju izaziva orgazam. Nasuprot tomu njujorki psihoanalitiar Gregg Furth, i sam apotemnofiliar, tvrdi upravo obrnuto: Radi se o tome da postane cijelim, ne invalidom. Ima to strano tijelo i jednostavno ga se mora rijeiti. Najtraginija strana apotemnofilije je u tome da se pacijenti toliko odluno ele oslobodili stranoga tijela da su esto spremni sami preuzeli inicijativu, a razumljivo je da takvi operativni zahvati sa strane pacijenta (najee je orue vlak) obino zavravaju pacijentovom smru. Moda najvie iznenauje injenica da se pacijenti koju su se na ovaj ili onaj nain uspjeli rijeili mrskoga ekstremiteta u veini sluajeva doista osjeaju bolje. Utoliko su u nekim dravama (SAD, kotska) neko vrijeme doputali legalnu mogunost da se u sluaju neizljeivosti na elju pacijenta doista kirurki odstrani inae zdrav ekstremitet. kotski je lijenik dr. Robert Smith obavio est takvih operacija, ali vlast je, zbog etike kontroverznosti toga oblika lijeenja, takvo postupanje kasnije zabranila. Vidi: http//salon.com/health/feature/2000/08/29 amputation/ indeks.html.
77

mjestu procesa njezina promatranja, mora kao svoje polazite uzeti scenu sastavljenu od dvaju elemenata, gluposti i razuma, koji e u procesu promatranja nekoliko puta i na razliite naine zamijeniti svoju poziciju. Prvi kljuni element lutkara bio bi, dakle, u ovomu: Holbein, prvi interaktivni likovni umjetnik, shvatio je da je glupost doista efektno mogue naslikati samo posredno, preko njezine kosupstancijalnosti s razumom, dakle pomou jedne - ovoga puta moemo s pravom koristiti ovaj Badiouov izraz -scene dvostrukosti. Temelj Holbeinova slikanja gluposti je, dakle, neko Dvoje (lutkar i lutka) koje nije rezultat zbrajanja dvaju razliitih samostalnih entiteta niti ga je ikada mogue u cjelini reducirati na jedan jedini entitet, unato tomu to je razlika izmeu obaju elemenata scene tako rei nitavna odnosno razlika istoga.78 Zapravo je upravo ova minimalna diferencija unutar istoga istinski drugi element slike, zbog koje je Dvoje uope Dvoje i ne Jedno. Dvoje, u strogom smislu, nisu lutkar i njegova lutka za ruku, koje je ipak samo lutka, u krajnjoj instanciji dakle lutkarova ruka (dio njega smoga, on sam). Prvi korak koji moramo poduzeti da bismo shvatili poentu slike, tono je, dakle, taj da shvatimo da su lutkar i lutka ipak Jedno, a upravo ne Dvoje, lako se lutka lutkaru suprotstavlja, to naravno ne znai (osim ako pristanemo na motrite ludoga apotemnofiliara) da je lutka doista samostalni entitet, nego njezina pobuna samo svjedoi o unutarnjem rascjepu samoga lutkara/razuma, dakle, o razlici unutar istoga, koja je u subjektivnoj figuri lutkara. Lutkina pobuna, prividna razlika izmeu lutkara (razuma) i upravo taj nevidljivi unutarnji rascjep, koji je unato nevidljivosti upisan u prizor kao nuna posljedica vidljivoga rascjepa izmeu lutkara i lutke, drugi je element scene Dvoje. Odnosno, reeno drugaije, na objema je slikama samo lutkar (razum), ali naslikan je kao Dvoje, koje je isprva sadrano u nekoj vanjskoj dvojnosti (dvije lude, lutkar i njegova lijeva ruka), no ve se u sljedeem koraku, to zahtijeva odreeno gledateljevo misaono posredovanje, pretvara u razliku unutar samoga elementa, nevidljivu razliku istoga. Mogli bismo rei i ovako: Holbein nastoji stvoriti sliku gluposti pomou rascjepa samoga razuma, koji pak ne rezultira jednostavno u ponovnoj podjeli na razum i glupost (koji se ne mogu naslikati), nego u toki njihova rascjepa izlae element njihove kosupstancijalnosti. Odmah emo vidjeti zato.
78

Alain Badiou, Stoljee, Izdanja Antibarbarus. Zagreb 2009.

Osnovna poenta obiju Holbeinovih ilustracija tono prati Erazmovu a bila bi, kako smo ve dali naslutiti, u ovom: razum (lutkar) misli da se moe poigravati s glupou (lutkom), ali zapravo je u tom cijelom procesu njegova vlastita glupost ona koja se poigrava s njim, budui da nita nije tako glupo, Stultia dixit, nego taj oholi pokuaj postavljanja distance od gluposti, kojom se pokuava utemeljiti razum. Stoga razum, posredstvom preokreta upisanoga u sliku, postaje predmetom podsmijeha vlastite gluposti. U biti je u jednom tonijem smislu na objema slikama prikazan prizor upravo toga preokreta podsmijeha gluposti u smijeh (zvuk) Gluposti same. Drugi bi kljuni moment bio ovaj: glupost, prava glupost, ne ulazi u prizor kao jedna od dviju figura, kao neiva lutka, nego kao subjektivna gesta zauzimanja distance od (svoje projekcije) gluposti u kojoj se nastoji utemeljiti razum. Zato bismo mogli rei da je upravo ova prostorna distanca izmeu dviju figura prva prava slika gluposti. I zbog toga moemo rei da je toka rascjepa unutar samoga razuma, u koju se smjeta ta prostorna distanca, zbiljsko polje kosupstancijalnosti obaju elemenata, gluposti i razuma. Razum je, htio ili ne, prinuen uzeti na sebe glupost, koja je na prvoj slici isprva prostrta izmeu njega i gluposti. Na prvoj slici (dviju dvorskih luda) taj je momentum obiljeen ovako: to paljivije promatramo sliku to nam postaje jasnije da namjerno nejasno nacrtana lutka ne predstavlja samo dvorsku ludu, nego i kralja, dakle, neko Dvoje koji nije mogue odvojiti, koje je nerazdvojivo. Izvanjski odmak izmeu obiju figura tako se opet smjeta u unutarnji rascjep jedne od dviju figure (u tom sluaju lutke, objekta), odnosno nadomjeten je uvoenjem nulte diferencije istoga (isti je lik kako luda tako i kralj). Istodobno, istim potezom, Holbein postie i zamjenu polaznih pozicija razuma i gluposti: ako se na poetku inilo da lutkar (razum) upravlja lutkom, sada postaje oito da je upravo razum (vladar) postavljen u poziciju nemone lutke, phaulosa, kojom se ludost poigrava. Podsmijeh gluposti postaje smijeh Gluposti. Moemo primijetiti odreeni zrcalni odnos izmeu dvaju crtea. Na prvoj slici (dvije dvorske lude) izvanjski se odmak izmeu figura premjeta u nultu diferenciju unutar huke same (isti je lik kako luda tako i kralj). Rezultat tog primarnoga premjetanja je, kako je ve reeno, zamjena mjesta razuma i gluposti, okretanje stereotipnoga kominog dispozitiva: lutka, dodue, ostaje na poziciji phaulosa, ali sam je phaulos napustio pozornicu i pridruio se publici koja se smije - Holbein

minijaturnom anamorfozom postie da se na njegovu mjestu iznenada nade rascijepljeni razum (vladar), koji se isprva, barem se tako inilo, nalazio na mjestu subjekta. Na drugoj slici (lutkar i pobunjena ljevica) se pak, suprotno, izvanjska diferencija (sukob izmeu lutkara i lutke) interiorizira u rascjep unutar same figure lutkara (subjekta). Njegov sukob s lutkom/vlastitom lijevom rukom oito je spor unutar samoga razuma. Ovdje se, dakle, zamjenjuje i sama lokacija phaulosa: razum ostaje na svojoj poziciji subjekta, ali ovaj put je on sam phaulos kojemu se ruga lutka (objekt), a zajedno s njom valjda i svi mi. Ako u prvom sluaju izvanjski rascjep pada u polje lutke/objekta, koji ustraje u poziciji phaulosa, ali se pomou anamorfoze transupstancionira u razum, u drugom sluaju rascjep pada u polje subjekta, koji pak kao takav zauzima poziciju phaulosa (predmeta podsmijeha). Mijenja li se tim preokretom bitno poenta slike? Na prvi pogled ne. I u sluaju druge slike (lutkara i njegove ruke) u temelju je rije o rascjepu unutar samoga razuma, za sublimaciju distance izmeu razuma i gluposti, koja je sama glupa, ukratko, za prizor gluposti samoga razuma. I ovaj se put, moda jo oiglednije (lutka se doista smije lutkaru), pokazuje cirkularna struktura naega podsmijeha gluposti koji je uistinu smijeh Gluposti, na raun gluposti naega podsmijeha gluposti; ekstimni cogito, koji je utemeljen u naoj nereflektiranoj gluposti. Ali druga slika ipak sadri element vie s obzirom na prvu, jednu toku, koja, ako nita drugo, predstavlja odreeni unutarnji limit gluposti. Iako drugi lutkar izgleda jo ludim od prvoga (koji je u konanoj fazi dvorska luda, dakle, i pristaje mu biti lud), ipak ima minimalnu mogunost ozdravljenja. U prvom redu zbog toga to je jedan dio njegova tijela de facto ve zdrav. Da kaemo ovako: da je - kako moemo opravdano pretpostaviti - pacijent doista apotemnofiliar (opsesija odvajanja od ludosti na kraju krajeva jest nekakva apotemnofilija), doista bismo ga mogli izlijeiti. Ali ne tako da bismo odrezali ruku od tijela, nego tako da odreemo tijelo od ruke, jedinoga zdravoga dijela tijela. Moda je u fizikome smislu postupak jednak, ali nipoto nije tako u metafizikom smislu. Lutka, koja se raga gluposti njegova postupanja, posve je izvjesno glupa (ako nita drugo, glupom je ini njezin podsmijeh lutkarovoj gluposti), ali ipak je manje glupa od samoga lutkara, budui da uzrok njezina podsmijeha nije toliko sam lutkar, nego njegov podsmijeh na njezin raun. U biti je upravo

apotemnofiliarova ruka onaj ekstimni cogito na temelju kojega razum vidi da se ne vidi. Ukratko, razum time to shvaa da je lutka ipak samo lutka ukida razliku. Kada, dakle, interiorizira glupost, ujedno s glupou ipak interiorizira i minimalnu refleksiju, koja ga ne ini nuno neglupim, ali ipak mu omoguuje neku misaonu formu gluposti. Na kraju bi se psihoanalitiko lijeenje apotemnofilije pod krilaticom ja sam, dakle, ono moralo odvijali nekako u tom pravcu: ne, nisam izgubio kontrolu samo nad rukom, potpuno sam izgubio kontrolu nad razumom (koji eli odrezati vlastitu raku), a upravo ruka, koja se pobunila protiv mene, jest, dodue, povod mojemu bjesnilu, ali vjerojatno je takoer i jedini ostatak razuma koji uope jo imam. Naalost, kako pokazuje sluaj spomenutoga psihoanalitiara Gregga Furtha, stvar u klinikom smislu oito ne funkcionira tako dobro, ali taj problem s veseljem ostavljam njegovim kolegama ili pak kirurgu dr. Robertu Smithu. 5. Scena gluposti II (Raviolina intervencija) Upravo na tom mjestu elio bih se vratiti jo jednoj strunjakinji za rukovanje skalpelom, Friedi Boher, tonije, jo jednoj sceni za dvoje -naslovnici prvoga broja Necrona s naslovom La fabbricante di mostri, Proizvoaka monstruma. To je slika koju sam posudio za naslovnicu slovenskog izdanja knjige. Na prvi se pogled lako moe initi da je rije o jo jednoj, suvremenoj varijanti Holbeinovih lutkara. Prizor na slici, Necronovo roenje, roenje artificial stupidity, naime pokazuje Friedu i Necrona, koji je elektrinim vodovima prikljuen uz maineriju kojom upravlja Frieda. injenica da je Necron samo Friedina lutka dodatno je naglaena detaljem smijene male arulje na Necronovoj glavi, koju Frieda pali pomou udaljenog prekidaa. Necronovo lice posve oekivano ne pokazuje veliku mudrost (jezik mu visi iz usta i razrok je), Frieda ga strogo gleda kako ve gledaju ludi znanstvenici. ini se da je sve postavljeno praktiki u isti polazni poloaj kao kod lutkara (razum koji hoe ovladati glupou, ponovno je stvoriti; lutkar(ica) i njezin ne-ivi lutak koji e ne-zaivjeti), ali logika skrivena u Raviolinoj slici potpuno je drugaija od logike lutkara. Time ne elim rei da nastavnica Necrona izokree poentu same Pohvale ludosti. Prije bih rekao da na neki nain razotkriva treu stranu novia, otvara pogled na Pohvalu ludosti koji pogaa neto to ve jest prisutno u samoj Erazmovoj satiri, ali po nekoj unutarnjoj logici toga djela, barem na figurativnoj razini, ostaje prikriveno. Moda ak kao rtva jednoga drugog

naglaska koji i kao ljudi i kao filozofi radije primjeujemo. Upravo nam Raviolina slika u punoj jasnoi razotkriva taj prikriveni element Pohvale. Jamano i Raviolin Necron povremeno gradi svoj humor na onoj pervertiranoj logici ludosti postojanja u srcu uma, utemeljenoj na spoznaji svakidanjeg ovjeka, a u skladu s kojom je obino pametnije biti glup nego pametan. Logici koja shodno tomu dokazuje postojanje jedne specifine pameti same gluposti i koja je, kao uvjet (kvaziracionalnoga) diskursa Gluposti/Ludosti, kao dokaz njezina cogita, ujedno i transcendentalni uvjet poetka Pohvale, razlog oivljavanja apotemnofiliarove lutke. Nema sumnje da je ta logika stalno na djelu i u Necronu. Na kraju krajeva, jedini koji uspije nadmudriti Friedu Boher je plemenski voda Lumimba Dada, primitivni ljudoder, karikatura Idija Amina koji je Friedu (uvjerenu da e s tim glupanom lako izai na kraj) obeanjem dijamanata namamio na slikovitu gozbu: dr. Boher je bila - kako moete i zamisliti - nemalo iznenaena kada joj je ef kuhinje za aperitiv u stranjicu ugurao sedam struaka enjaka i uljudno najavio da e joj, po najnovijoj parikoj modi, kou oguliti tek kada bude do pola kuhana. Frieda se uistinu u zadnji as spasila iz toga lonca, budui da je Lumimbin vjetac Dai-Dai stranoga Necrona lukavo zaokupio vjeniem dugonogih crnkinja.79 Ukratko, i u Necronu je na djelu, jednako kao i u Pohvali i Alanu Fordu, demonstracija postojanja i moi one posve specifine inteligencije kojom raspolau iskljuivo glupi ljudi, specifine inteligencije budala, koja barem po lukavosti esto nadmauje svaku pamet i tako rui doktrinu privacije (te nudi objanjenje za postojei svjetski poredak). Vidjeli smo da ak i sam Platon u Protagori pomou Fajzonova brata Hipokrata (onoga to je Protagoru optuio da si divlje prisvaja pamet) koristi taj tip lukavosti za svoj sofistiki napad na sofiste. Ali u Necronu se radi jo o neemu posve drugaijem, originalnijem. Negdje sredinom ovoga poglavlja postavili smo hipotezu da upravo Frieda Boher i Necron predstavljaju inverziju neizbjeno simpatine figure utjelovljene gluposti i da shodno tomu Raviola sa Necronom nadvisuje jednu nimalo nevanu nevolju svih tipova diskursa o gluposti, koji se ako izbjegnu Scilu apriorne diskvalifikacije i Haridbu poruge - praktiki uvijek nasuu na pliacima simpatije. Pomislimo samo na karikaturalne humoreske tipa Spitting Image ili Hri-bar. Zar nije jedina tekoa Usp. Magnus, Necron, Le Roi des Cannibales, Albin Michel, br. 5 (na francuskom), str. 40, 41, 42.
79

ovih inae vrlo uspjenih serijala upravo u tomu da glupost karikiranih politiara okruuju i jednom aureolom simpatinosti, koja vjerojatno proizlazi iz njihove gluposti? Takoer, zar glupost, bez obzira na politiku intenciju autora, ne vue neku vrstu uravnilovke medu njima (svi su oni na neki nain simpatino glupi), koju je mogue korigirati samo naknadnim intervencijama, koje meutim nikada do kraja ne popravljaju dojam da smo svi politike ivotinje napravljene iz istoga tijesta? Ukratko, ukoliko je naa teza tona, Raviolin se Necron, u cijeloj svojoj niskosti, ipak smjeta na razmjerno vano mjesto na ljestvici dostignua kominoga uma. Barem se u Pohvali moe dosta precizno locirati jedan segment ovoga tajnovitog izvora nezaustavljive simpatije. To je segment simpatije koji Pohvala nehotice sama proizvodi. Erazmo je jamano vrlo dobro znao za postojanje toga problema, budui da je nedvojbeno htio postii upravo to: narugati se ne samo naemu podsmijehu gluposti nego i naoj nesvjesnoj simpatiji za glupost. To je bio Erazmov cilj. Na kraju krajeva, Pohvala upravo poinje uvoenjem refleksije te dvostrukosti podsmijeha i simpatije, koja u biti korelira s dualizmu pohvale i satire. S jedne je strane Glupost koja zna na kojoj je cijeni Ludost i kod najveih glupana, a s druge strane njezino zapaanje: Tek to sam stupila pred vas koji ste se okupili u velikom broju, (ve je) na vaim licima zasjala neka nova, neobina vedrina. Nije nuno da ljubav koju gajimo prema njoj izvire iz same injenice da nas Glupost zabavlja svojom aljivou: neizmjerna naklonost koju ljudi osjeaju za glupu djecu, razumijevanje koje imamo za senilne starce ili, ako preemo na tvrde primjere, tupa strast za lov ili ak i ratovanje - svi ti sluajevi ljubavi za glupost to ih navodi Stultitia zbilja se ne mogu svesti samo na obeanje zabavnih prizora. I doista, jedan je od efekata Pohvale, jedan od njezinih seruma istine, upravo to da nas neumitno suoava sa spoznajom da nam je Glupost/Ludost bez ikakva suzdravanja stavila pod nos praktiki sve svoje grijehe, ukljuujui i strast za ubijanjem, a na kraju nam je knjige postala ak i simpatinija nego ranije. Gotovo bismo mogli rei da Erazmo rauna na neki cankarovski uinak frustracije suoavanja s nemoi borbe protiv neodoljivog magnetizma gluposti, zbog kojeg bismo se nekako morali otrijezniti od opijenosti glupou. Ali moda lik apotemnofiliara s lutkom ipak nije samo neka slika bolesti koju valja izlijeiti, nego i rezultat lijeenja koji je bolesnika doveo do osvjeivanja nesvjesne simpatije za glupost, koja se samo skriva iza vanjskog izgleda prezira i koje se nikada

neemo u potpunosti rijeiti. Jedino to moemo jest osvijestiti se i spram gluposti zauzeti neki etiki stav, koji pak mora sadravati svijest o naoj vlastitoj gluposti i ukloniti umiljenost uma. Ali sve to ne mijenja injenicu da sama struktura Erazmove ironije de facto ne moe proizvesti inverziju simpatinoga lika Gluposti i da konceptualni aparat te ironije nuno ostaje uhvaen u pomalo nespretan dispozitiv gnusnosti pojedinih sluajeva gluposti s jedne strane i simpatinoga lika Gluposti s druge strane. Razlog tomu jest ovo: unato sarkazmu koji proima djelo, sam temeljni refleksivni preokret (oznaen i Holbeinovim crteima) jo uvijek je blizak ili ak previe blizak onoj znamenitoj sintagmi o pogledu: zlo je uvijek u pogledu koji vidi zlo. Sama Glupost je s onu stranu odvajanja pameti/nepameti; doista je glup samo razum, koji suoen s njezinom oitom premoi, tvrdi da je glupost glupa. To, naravno, ne znai da je Erazmo mislio kako je glupost uvijek skrivena u pogledu koji vidi glupost (ili u pokuaju distanciranja od gluposti), jamano ne. Na kraju krajeva, kao to smo vidjeli, u Pismu Dorpu tvrdi da ga je na pisanje Pohvale navelo upravo zapaanje kako su ljudi na svakom koraku svojega ivota iskvareni najrazliitijim glupima vrstama mnijenja (a uvjeravam vas da Erazmo samoga sebe nije smatrao glupim). Sam unutarnji mehanizam Pohvale djeluje na srodan nain kao sintagma o zlu: glupost, zajedno s moralnom odgovornou za glupost, uvijek pada u polje razuma, dok se persona Gluposti postavlja u neko polje imunosti na uinke njezina djelovanja. Da, naravno da je razum odgovoran za svoju glupost, ali zar je Glupost doista neduna? U tome bi bila Holbeinova ironija spram samoga Erazma: ovjek se ipak trudio da ovjeanstvo izlijei od gluposti, a na kraju je kao nuspojavu lijeenja proizveo nepobjediv lik Gluposti, ovjenan neunitivom aurom simpatije. Apotemnofiliar s lutkom koja je oivjela na kraju krajeva jest Erazmo sam. Istina, moda nema ljepe vrste osvete nego da objekt svojega neprijateljstva pretvori u temelj svoje besmrtne slave - a to se nedvojbeno dogodilo Erazmu: cio se ivot osjeao kao rtva urote glupih ljudi, podnosio paranoju pa se odluio jednom zauvijek obraunati s glupou i izlijeili ovjeanstvo, a onda ga je upravo ta Glupost uzdigla u najistaknutijeg intelektualca njegova doba (to je dosta ublailo njegovu paranoju). Ipak, ostaje vrlo upitno bi li Erazmo bio doista oduevljen dananjom percepcijom svoje knjige koju - posebice zato to su razlozi njegove srdbe zbog pojedinih tipova gluposti koje tretira stoljeima prilino izblijedjeli - da kaemo pravo, obino doista itamo kao zaigranu

pohvalu nedune Gluposti, uz nekoliko kritikih otrica na raun autoriteta iz nekoga davnoga doba. Tvrdimo, dakle, da Raviola s Friedom i Necronom radi upravo to stvara scenu gluposti, koja, ne gubei humoristini naboj, gluposti (ovaj put doista) oduzima lanu nedunost, stvara inverziju aljive Gluposti koja vlada Pohvalom i tako na neki nain dovrava Erazmovo djelo, dodavi mu neto to mu u biti ionako ve pripada, ali mu neprestano izmie. Raviola problem simpatije, naravno, ne rjeava jednostavno tako da glupost prikae kao zlo, dakle, tako da izloi svoj lik utjelovljene gluposti, to jest da svoju figuru utjelovljene gluposti, Necrona, neposredno uplete u zloine koje je Glupost u Pohvali posredovala samo posredno, pri emu je odgovornost za njih, unato tomu to je zloine priznavala uz smijeh, uvijek pripala razumu. Upravo obrnuto, Raviolina strategija ide u obrnutom smjeru. Njegov je prvi korak taj da erazmovski cinizam s obzirom na nau nesposobnost da ne volimo glupost odvede jo korak dalje. ak i Necron, artificial stupidity, ubojica, silovatelj i kanibal, koji je pored toga obian mrtvac, nita vie iv nego kakav kamen, svojom glupou, htjeli mi to ili ne budi u nama postupno ako ne ve simpatije onda ne posve nesklon podsmijeh, neko malo veselje. Sam Raviola rekao je da je njegov cilj bio lik Necrona razviti tako da unato krvolonosti i ubijanju ispadne kao un pochino buffo, malo smijean/trapav. Necron takoer ima neto od dvorske lude. Magnetizam gluposti ne moe se zaustaviti, a Raviola nam, slino kao i Erazmo, pomou sustavnih provokacija dokazuje da glupost nije nipoto samo slabost slabosti, nego (ako zanemarimo irelevantno moralistiko zgraavanje) takoer i udesni napitak imunosti na negativne osjeaje. Ako je u Alanu Fordu taj vidik, dodue, prisutan, ali ipak na pomalo prikriveni nain (Grunf dodue uvijek salutira nacistikim pozdravom, ali nikada ne izrie Heil Hitler; Superhik, progonitelj siromanih, dri se pravila da nikoga ne ubije), Raviola u Necronu igra posve otvorenih karata. Necron straga jebe mladu crnku pa joj u navali strasti grekom otkine glavu, a unato stravinosti te scene - zbog svoje glupe smotanosti - ostaje nekako simpatino zbunjen, neduan.80 Ukratko, sam lik Necrona, umjetne gluposti, doista ne utjelovljuje samo glupost, nego i onu neunitivu simpatiju to je glupost izaziva. Necron sam po sebi nikako nije oruje koje bi onesposobilo magnetizam gluposti.
80

Ibid.. str. 30.

Tu je, naravno, jo i Frieda. Prvi problem u vezi s Friedom Boher u tome je i prva temeljna razlika spram Holbeinovih prizora - jest u lomu da Frieda nipoto nije glupa pa nikada, ni u kojemu trenutku, ne postaje glupom: Frieda nije onaj tip razuma kao kod Holbeinova lutkara, koji se upravo gestom zauzimanja distance od gluposti pokazuje glupljim od gluposti same. O Friedi moemo misliti to hoemo - da je luda, da je, naprotiv, proraunata ubojica, koja iznimno hladnokrvno zadovoljava potrebe svojega uitka - ali nikako i ni na kakav nain ne moemo tvrditi da je glupa. Frieda je ekstremno pametna i njezino vrsto uvjerenje da je Necron bedasti le, a ona pak genijalna znanstvenica, ne ini je manje pametnom. Stultitia konano nailazi na odgovarajuu suparnicu. Na koji se, dakle, nain Frieda uope smjeta u scenu gluposti? Oito se to ne dogaa na nain na koji se u scenu gluposti smjeta razum Holbeinovih lutkara. Rekli smo da je scena gluposti lutkara de facto scena rascjepa samoga razuma (bilo lutke koju anamorfoza pretvara u razum premjeten na poziciju phaulosa, bilo subjektivnoga lika lutkara iji sukob s vlastitom rukom svjedoi o rascijepljenosti njegova razuma). Slika razuma koju utjelovljuje Frieda Boher, naprotiv, nije rascijepljena i to je od apsolutno presudnoga znaenja. Razlog to Frieda pak ne izaziva nau simpatiju, nego u najboljem sluaju neizmjerno frustrira, tono je u tome, da Frieda predstavlja, gotovo bismo mogli rei, paradoksalni lik nerascijepljenoga subjekta: njezin uitak doista u cjelini, bez ostatka, slui njezinu uitku. injenica da je nekrofil, koja bi za mnoge bilo vrlo nezgodna, bilo zbog eventualnih moralnih skrupula bilo zbog faktinoga problema susreta s odgovarajuim ljubavnicima, Friedu Boher ni sluajno ne ometa. Naprotiv, Frieda Boher tu nezgodu u cjelini okree u prednost. Zapoljava se u institutu za patologiju, specijaliziranom za trajno ouvanje mrtvaca, stvara Necrona, koji joj je sve vrijeme na raspolaganju, bilo sam bilo tako da joj nabavlja tijelo eljene osobe. Na prvi se pogled dodue ini da je njezin nedostatak upravo Necron, objekt njezine opsesije mrtvim tijelima, ali ako je Necron doista Friedin nedostatak, onda je to potpuno ukroeni nedostatak, koji se za razliku od lutkarove lutke ni malo ne odupire njezinim eljama, nego ih, samo kada mu se doputa, neizmjernim arom ispunjava. Ukoliko Frieda ipak ima kakav nedostatak (a ini se da njezina zdrava seksualna potreba to ipak pokazuje), najprije ga pretvara u produetak svojega uitka koji joj je uvijek na raspolaganju i pri ruci, a onda ga degradira na dobavljaa mrtvih tijela, u idealnoga mua. Slino

kao na Venecijanskom karnevalu, nedostatak (gospodar uitka) promijenjen je u slugu svojega sluge, u nekakav aufgehobenes Nichts. U Friedi Bohrer nema ni najmanjega unutarnjeg konflikta, nikakve podjele na id, ego i superego, svjesno i nesvjesno, nikakvog nedostatka koji se ne bi sam pobrinuo za svoje zadovoljenje/dokinue. Frieda Boher je savreno jedno. Raviola s Friedom dobiva u svoje ruke ilo kojim e probosti mjehur simpatije. Objasnit emo kako se to dogaa. Ali najprije o samom oruu. Nije rije o antipatiji. Mislim da Raviola ni Friedu nije htio uiniti antipatinom. Kakva hardcore sekcija ultramilitantnih feministkinja Friedu Boher bi opravdano mogla slaviti na svoju borbenu zastavu: klima na institutu je, iza vanjske fasade sterilnosti, upravo opipljivo maistika, Friedine kolege hvatanje za stranjicu, seksualno iznuivanje pa ak i pokuaje silovanja smatraju svojim prirodnim pravom, tako da se Friedu barem u prvom dijelu serijala moe shvatiti i kao neku vrstu anela osvete. ena svoj uitak uzima u svoje vlastite ruke, dosadne tipove koje sline za njom pretvara u upotrebljive leeve i slino. Kod Friede Boher, to jest nelagode koju izaziva, ne radi se u biti jednostavno o antipatiji zbog njezine zloestoe pa ni samo o seksualnoj frustraciji koju budi u mukom dijelu itateljstva: ako vam nije dui od 25 centimetara ionako ne pripadate njezinoj ligi, ako pak jest ubit e vas. Ali kako sve ne bi ispalo previe diskriminatorno, ak i ako ne zadovoljavate njezine kriterije, opet e vas ubiti, jer naruavate prosjek i jer ste joj ionako odvratni. No kao to je ve reeno, nije toliko presudna frustracija koju osjeaju mukarci, Frieda na kraju krajeva veselo ubija i post festum koristi i ene. Rije je o neemu univerzalnijem. Kljuna je nemogunost bilo kakve identifikacije - njezina elja koja nije elja Drugoga; njezin uitak koji nema druge svrhe nego da joj je uitak. Necron, iako je mrtav, stostruki ubojica i silovatelj, nama (ljudima) manje je tud od atraktivnoga monolitnog subjekta iste Jednosti, fantazme vjeitoga, nenaetoga uitka. U emu je, dakle, unutarnji odnos dvaju likova? Frieda sama je Jedno, nedjeljivo, nju nije mogue nikako rascijepiti. Necron je doista rascijepljen, i to tako da u scenu gluposti uvlai i Friedu i samoga Raviolu. U biti raspored uloga prati ove tri vertikale: 1) Necron je utjelovljena glupost, takoer i utjelovljena neunitivost simpatije za glupost. Frieda je razum koji je posve neprijemiv za glupost, monolitni element otuenoga istog uitka, izvor frustracije. Na toj toki odnos je jo uvijek posve izvanjski, nema uzajamnoga posredovanja.

Frieda (razum) gospodari Necronu (gluposti) i taj se odnos nikada nee do kraja izokrenuti, svakako ne na nain koji se dogaa u Pohvali, gdje se igranje s glupou prije ili kasnije pokae kao glupa igra. 2) Necron je i sam autor stripa - ne zaboravimo da je Frieda stavila u Necronovu glavu mozak pisca stripovskih trilera, jedini tip mozga koji zadovoljava njezin kriterij potpunoga idiota i shodno je tomu podoban za procesora njezine artificial stupidity. Ukratko, Frieda, dodue, stvara Necrona, ali zapravo Necron (autor) stvara Friedu. U krajnjoj instanciji Frieda je (a kako i ne bi bila) posve u pravu: onaj tko je stvorio Friedu Boher moe biti samo un cervello di un tippo subumanno. Necron i Frieda nisu samo brat i sestra (djeca istoga autora), nego i djeca jedno drugoga. Pozicije razuma i gluposti na ovome mjestu jo uvijek ostaju u vanjskom odnosu, ali ipak se u toj spoznaji o neoekivanim srodstvenim povezanostima, dostojnima neke telenovele ili Rata zvijezda dogaa neto bitno: istina, Frieda je ona pametna i takva e i ostati, ali misao izvire iz Necrona. ak i najvei um (ili upravo najvei um) u osnovi je utemeljen na krajnje glupim idejama pa radilo se o Friedi, opsjednutoj idejom umjetne gluposti (koju je stvorio takav um, pun glupih ideja) ili o Ravioli (koji stvara na temelju tako niskih ideja kakva je Frieda). Konano, autor stripa jamano jest i Frieda Boher. Tonije, Frieda Boher je, kao i Grunf, ime autorskoga postupka Roberta Raviole. Ne samo u Necronu. U prvom redu radi se o Raviolinoj refleksiji o nastanku njegova velikoga umjetnikog djela, Alana Forda: to to Frieda Boher radi u Necronu tono odgovara jedinstvenoj gesti kojom Magnus i Bunker de facto tek aposteriori stvaraju Alana Forda. Moda bismo u tom kontekstu ak mogli rei kako se tek na ovoj toki pokazuje da je i umjetnik Roberto Raviola kreacija Friede Boher, svoje najpodlije ideje, a i imena metode njegova stvaranja koje je iz njega stvorila velikoga Magnusa. Prije svega presudno je to da Frieda na taj nain, preko Raviolina stupanja u vlastitu sliku, postaje uistinu unutarnji element samoga Necrona. Ne radi se samo o tomu da Raviola, Secci i Frieda Boher u biti imaju isti cilj: ne stvaranje jedne umjetne inteligencije (subjekta s glasom), nego upravo jedne artificial stupidity (opremljene zvukom koji supstituira ljudski glas). Presudna je metoda toga postupka. Jamano valja dio genijalnosti autora Alana Forda traiti u sposobnosti stvaranja izvanrednih, plastinih likova. No iako obino opravdano govorimo o

tome da je majstorstvo umjetnika sadrano upravo u sposobnosti da svojim likovima udahne ivot, da izmisli njihov glas, u sluaju Magnusa i Bunkera upravo je suprotno: njihova je sredinja operacija upravo u tome da dva od svojih kljunih junaka (efa i Jeremiju) potpuno lie ovjenosti, da im ukradu duu, njihov glas pretvore u obian zvuk i tako omogue da kroz njihova usta progovori neljudska, neiva pozadina ekspoziture privacije, zvuk iz koje e se u rijei pretvoriti Broj Jedan, krovni lik cijeloga stripa, vjeita prezencija privacije. Upravo to (iako iz razliitih poriva) radi i Frieda Boher: ne samo da oivljava neivo, njezin je tehnoloki postupak takoer sve vrijeme isti. Najprije u Necrona ukomponira mozak idiota. Budui da govorenje kvari taj prvi pokuaj stvaranja umjetne gluposti, ide korak dalje i u novi prototip, u tijelo uglednoga suradnika s instituta, mukarca koji se zove Karl, smjeta mozak orangutana. U nastavku se ta tenja za stvaranjem savrene umjetne gluposti, montiranja ljudskoga tijela iz kojega e progovoriti neto bestijalno, neljudsko, pretvara u istinsku opsesiju ubijanja.81 Dakako da je Friedina okrutnost dio anra porno-trilera, ali ujedno je i refleksija centralne operacije Alana Forda: izmisliti ljudski lik i degradirati ga na razinu samo jo jednoga od detalja pozadine, ime se sami detalji pozadine pridruuju nizu govoreih subjekata; poinju emitirati udne (subpsiholoke) zvukove, tajnovite signale privacije, koja je ovladala jezgrom bitka. U emu je, dakle, Raviolin preokret, inverzija simpatinoga lika Friedina najomiljenija metoda usmrivanja je ta da u ovjeka injektira genetski mulirane dominantne kromosome najprimitivnijih oblika ivota (meduza, insekala) koje se iznimno brzo razmnoavaju pa postupno osvajaju ovjekovo tijelo. Tako se jednom Friedi ukae prilika da otme mlad i imuan par norvekih lezbijki. Frieda je u velikom iskuenju da djevojke ubije, ali bi htjela i novce za otkupninu. Kao uvijek njezin brzi um dolazi do solomonskoga rjeenja. U enu koja ima neto vie djeakih poteza lica injektira esenciju samice pauka, dok njezinoj neto feminilnijoj prijateljici daje muki kromosom. Na kraju krajeva dobro je da se stvari uravnotee, komentira svoj in. Budui da mlade ene isprva izgledaju normalno, njihova rodbina plaa otkupninu. Nakon nekoliko dana iz ljuture njihovih tijela izlaze dva ogromna pauka. Ljubav uvijek pobjeuje, simpatija medu njima se sauvala. Ali znamo kako je s parenjem paukova: samica prodire samca. Usp. Magnus, Necron, Le Donne Ragnio, Shailud 2001., br. 4.
81

gluposti? Na koji nain moemo meusobno povezati sve tri vertikale? Temeljna razlika u odnosu spram Holbeinovih lutkara je u ovom: ako se Holbeinove scene u oba sluaja temelje na rascjepu razuma, Raviolin prizor s naslovnice u prvom redu daje sliku rascjepa same gluposti. Necron, utjelovljena glupost, ujedno je i autor stripa, a autorica stripa je istodobno i Frieda Boher, preko koje je tehnologija nastajanja stripa, metoda Magnus, upisana u sam strip. Necron je, dakle, ujedno on sam, utjelovljena glupost, Raviola i Frieda Boher, troje u jednome. Ali Frieda svojim premjetanjem u unutranjost Necrona, unutranjost gluposti - ne gubei nijednu od svojih ostalih karakteristika - mijenja svoju primarnu kvalitetu i postaje specifina inteligencija same gluposti, podla inteligencija gluposti, pomou koje ju je Raviola uope i stvorio. Specifina pamet Gluposti, koja u Pohvali namjerno ili nenamjerno ispada simpatina i duhovita, iako ni Stultitia niti njezin alter-ego, Erazmo, ne bjee pred niskim postupcima, u formi Friede Boher konano pokazuje i svoje drugo lice. Uope nije pretjerano duhovita (Raviola je neprestano naglaavao da Alan Ford uope nije ni najmanje smijean strip), krajnje je beskrupulozna, iznimno inteligentna, dosta seksepilna, svatko bi je poelio, ali bira samo pojedine leeve i prije svega je iznimno podla. Potreban joj je njezin Necron. Prosudite sami koje je od tih dvaju lica ono pravo.

Bibliografija Andri, Ivo, Na Drini uprija, Beograd/Sarajevo 1958.; vie izdanja. Aristotel, O dui, Naprijed, Zagreb 1996., drugo izdanje. Badiou, Alain, Stoljee, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2008. Bunker, Max, Alan Ford (strip), Vjesnik i drugi izdavai, Zagreb Deleuze, Gilles, Difference el repetition, PUF, Pariz 1968. Descartes, Rene, Rasprava o metodi, MH, Zagreb 1951. Dolar, Mladen, A Voice and nothing more, MIT Press, 2006.; In Parmenidem parvi commentari, u: Problemi, br. 7-8, Drutvo za teoretsko psihoanalizo, Ljubljana 1996. Douglas, A. E., Erasmus as a Satirist, u: Erasmus, ur. T. A. Dorey, London 1970. Erazmo Roterdamski, Morias Egkdmion sive laus stultitiae, Erasmus von Rotterdam, Ausgewahlte Schriften: acht Bnde (lateinisch und deutsch), 2. zvezak; Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1995. Erazmo Rotterdamski, Hvalnica norosti, Studia humanitatis, Ljubljana 2010. Erazmo Roterdamski, Pohvala ludosti, prijevod i obrada Zvonimir Milanovi, CID-NOVA, Zagreb 1999. Erasmus&Luther, Discourse on Free Will, Continuum, London &New York 2005. Foucauk, Michel, Aesthetics, Metoda and Epistemoiogy, Penguin Books, 1998. Foucault /Derrida, Dvom in novost, Analecta, Ljubljana 1990. Heidegger, Martin, Bit in as. Slovenska matica, Ljubljana 1997 (izv. Sein und Zeit, hrv. prijevod Bitak i vrijeme. Naprijed, Zagreb 1988.). Huizingam, Johan, Erazmo, Nolit, Beograd 1980. Jankelevitch, Vladimir, Ironija, Izdavaka knjinjica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci 1989. Lebrun, Gerard, L'envers de la dialectique, Seuil, Pariz 2004. Levy, A. T. H., Introduction, u: Desiderius Erasmus, Praise of Folly and Letter to Maarten Dorp, Penguin Books, London 1993. Magnus, Necron (strip), dostupno na Internetu, Shaiulud, 2001. Nietzsche, Friedrich, Svitanje, Antikrist, Sumrak idola, Sluaj Wagner,

Ecce homo, Ljudsko odvie ljudsko, razliita izdanja. Pavloskis, Zoja, The Praise of Folly. Structure and Irony. Brill, Leiden 1983. Platon, Dijalozi, razliita izdanja. Roger, Alain, Breviaire de la betise, Gallimard, Pariz 2008. Schmidt-Dengler, Wendelin, Einleitung, u: Erasmus von Rotterdam, Ausgewhlte Schriften, 2. Bd., Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1995. Sovre, Anton, Predgovor, u: Erazem Rotterdamski, Hvalnica norosti, DZS, Ljubljana 1952. Venturelli, Aldo, Kunst, Wissenschajt und Geschichte bei Nietzsche, Walter de Gruyter, Berlin 2003. Zupani, Alenka, The Odd One In. On Comedy, MIT Press, Cambridge (MA) 2008. (Bibliografija je prilagoena hrvatskom itatelju)

Slikovni prilog

Slikovni prilog 1 Veliki Superhik, branitelj bogatih, equilibrium entis

Slikovni prilog 2 Detalji iz pozadine

Slikovni prilog 3 Nadovjek

Slikovni prilog 4 Grunfova zvidaljka

Slikovni prilog 5 Privacija u sreditu prezencije

Slikovni prilog 6 Frieda Boher

Slikovni prilog 8 Dr. Karl

Slikovni prilog 9 Dvije dvorske lude

Slikovni prilog 10 Apotemnofiliar s lutkom

Ale Bunta MAGNETIZAM GLUPOSTI Izdava Naklada LJEVAK d.o.o. Kopaevski put 1c, Zagreb Za izdavaa PETRA LJEVAK Lektura i korektura JAKOV LOVRI Dizajn naslovnice BOJAN KANIAJ Grafika priprema Mi, d.o.o., Zagreb Tisak FEROPROMS, Zagreb ISBN 978-953-303-553-6 (meki uvez) ISBN 978-953-303-554-3 (tvrdi uvez) www.ljevak.hr