Lacancan i Derridada

Klaus Laermann

Frankolatrija: protiv najnovije mode, najnovijeg nonsensa u kulturolokim naukama depti frankolatrije prvenstveno jedno ne ele da budu razumljivi. tavie, oni odbacuju i samu pretpostavku da se ima pravo na razumijevanje. Svako shvatanje smatraju loim. U tome nasluuju stegu jedne sveprisutne sile kojoj se ni po koju cijenu ne ele izloiti. Nakon argona autentinosti koji je pratio fazu konsolidacije Savezne Republike Njemake sve do ranih ezdesetih godina i iji korijeni su se pruali do znatno nakon ere nacionalsocijalizma, nastupila je zapanjujua retorika onih koji su preuzeli vostvo. Kada se vie nisu mogle slaviti rtve (takoe i one ratne) kao osloboene od svake prinude, jer je iz ponora slobode uskrsavajue rasipanje ljudskog bia u ouvanje istine bivstvovanja za bivstvujue (Heidegger), kada nije vie ovjek svojim jezikom bio prisutan u zahtjevu bivstvovanja, kada mo bezuvjetnosti nije vie doputala istinsku snagu ovjeka kao pravi razlog koji se nezamagljeno oitava iz dubine (Jaspers) tada smo najednom u nevjerici bili suoeni s reenicama poput ove: Prema utvrenoj strukturi njegove jezike sposobnosti i procesnim normama koje su stabilizovane iskustvenom rekurentnou u procesima uenja, govornik realizuje sintaktike matrice koje ispunjavaju intenciju kao okvir aktuelizacije za kombinacije nominalne vrijednosti. Isforsiranoj arhainosti jezika
*

Nijema inteligencija? je naslov izdanja Kursbuch 84, koje je poetkom juna 1986. objavljeno u berlinskoj izdavakoj kui Kursbuch Verlag. Pored polemike Klausa Laermanna protiv frankolatrije, u izdanju se nalaze i lanci Karla Markusa Michela, Lothara Beiera, Ulricha Enzensbergera, Core Stephan i drugih. I dan danas, brojni patneri autoriteta tog pomodarstva sretno pate od tog odloenog orgazma koji ih redovno i sustie. Otud se ponovno zahvalno aktualno pomalja i nesumnjivo ubada autorova aoka. 237

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

slijedillo je stvaranje odgovarajuih pojmova. Kritiki se mora napomenuti da se ne radi se o rijeima stranog porijekla, ve o tome da su ti pojmovi trebali autoritativno trivijalnostima pridodati vanost. Uglancanu terminologiju su u ono vrijeme stvarale prvenstveno sociologija i lingvistika. U tome su vaile za uzore ostalim disciplinama. U njihovom gravitacijskom podruju se teilo za idealom jezika nauke koji je potpuno osloboen od subjekta, u kome nema niega to bi ukazivalo na autora i njegove namjere (ili ak to bi podsjealo na uvaavanje itaoca). Ove terminologije su pojmovnim imitacijama zamagljivale pogled na svijet. Od kraja ezdesetih godina su i teoretiari Nove ljevice stvarali pojmovni fetiizam kojim su svojoj vjerodostojnosti podigli jezive spomenike. Ono to nisu mogli rei iitavalo bi se otprilike ovako: Sintetiki rad razliitih, meusobno divergirajuih sveukupnih stvaralaca bi mogao postati sintetikim radom jednog ukupnog stvaraoca o globalnom drutvenom zakonu. Od ega to zavisi? Oigledno od toga da tehnologija stavlja na raspolaganje odgovarajue spojne mainerije Ovaj sunovrat od Marxa do Murksa1 pokazuje da nijedna teorija nije imuna na besmisao, koji od nje, kad postane moderna, prave njezini adepti. Jedva da se moe zakljuiti u kolikoj mjeri je za to odgovorna recepcija iz druge (do posljednje) ruke, koja se u takvim sluajevima uvijek iznova javlja. Postavlja se pitanje, ne iskrivljuje li se bitno njome, to je uvijek bilo problematino u teoriji prije nego to je postala moderna. Sekundarna recepcija, karakteristina za svaku modu u nauci, proistie iz tekoa da se upozna s centralnim radovima neke teorije. esto za ovo nedostaje vremena, a veinom i temeljnog filozofskog obrazovanja. Tako bi i mali broj onih tihih prijatelja svijesti, koji sami sebe stavljaju na pijedestal najistinskije autentinosti, bio u stanju da ita Bitak i vrijeme. I snalaljivim kolovoama bi veinom bile nejasne teorijske osnove njihovog novogovora. Na stranu to, to je konano upitno koliko dogmatiara Nove ljevice poznaje Marxova djela. I u nauci se modni trendovi pojavljuju kao vjeno vraanje novog (Walter Benjamin). Oni ive od efekta iznenaenja koji ostentativno ovladavanje novom jezikom formom izaziva kod onih, kojima je ona u prvo vrijeme u nekoj mjeri nerazumljiva. Uvijek raunaju s blefom koji ne daje prostora za dodatna pitanja.
1

U originalu: von Marx zu Murks ; njem. Murks eprtlja, fueraj (nap.prev.)

238

Zenike sveske

U prilog im ide i ograniena sposobnost mnogih intelektualaca da se vrtlogu jedne zapanjujue jezike akrobatike odupiru barem toliko dugo, dok ih s njom ne povee izvjesno shvatanje. Jednom nogom u napretku Redovito se s promjenom moda pojavljuje i porast oportunizma. Oigledno je upravo u svijetu nauke tako velika ta potreba da se razlikuje od drugih, da mnogima nije toliko vano za ta se odluuju. Jo se manje izgleda brinu za to kako esto i kako lako revidiraju svoje odluke u korist drugih shvatanja. Forme i sadraji igraju oito manju ulogu nego prisila za marginalnim razlikovanjem. Frankolatrija je najnoviji povratak Novog. Pod tim se podrazumijeva neupitno i esto nekritiko prilagoavanje francuskim teorijama, ve niz godina prisutno u Njemakoj. Ova recepcija se donedavno odvijala uglavnom na rubnim naunim podrujima, u pojedinim i krugovima. Ali u najnovije vrijeme ona se relativno proirila. Mlai naunici, koji imaju sluha za ono to je upravo aktuelno, jedva da joj vie mogu odoljeti. ak i kada su suzdrani u diskusijama, u svoje tekstove ubacuju mjestimice rjeite frankolatrijske citate. (Oni, kako se brzo pokae, ne moraju biti bezuslovno iz prve ruke; jer, stalno se radi o istim mjestima u tekstovima.) Neki univerzitetski nastavnici, koji za sebe mogu rei da su odvajkada jednom nogom u napretku, ve su podlegli frankolatriji. Drugi e ih svakako uskoro slijediti. Atraktivnost ove mode je, naime, zasigurno vea od sposobnosti prosuivanja mnogih njenih sljedbenika. Oigledno je da pitanja stila za nju nemaju odluujui znaaj. Upravo stoga frankolatriju treba istraiti prvenstveno u smislu stilske kritike. Pitanje koje polemiki treba krajnje ozbiljno shvatiti u ovim krajnje razliitim teorijama, a koje objedinjuje ova natuknica, ostaje takoe izostavljeno kao i problem, koliko su pojedini njemaki autori u stanju da udovolje svojim francuskim uzorima. Ovdje se radi prvenstveno o krajnje udnim oblicima mimikrije kojom se oni bave. Njihova najuoljivija osobina je poveana potreba za odstupanjem od diskursa svakodnevnog jezika i jezika nauke. To onda dovodi do raznoraznih jezikih razmetljivosti, koje, budui usmjerene ka francuskom orignalu, samim time i ne postaju originalnije. Mnogi od njemakih uenika koji prate modu imaju tu
239

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

fatalnu sklonost da sami sebe poimaju kao uvare tajne svog majstora. Pogodna oznaka njihove profesije bila bi Schleiermacher2, kada to ve ne bi bilo ime jednog od osnivaa hermeneutike. Ako im neko ne pripada, onda mu daju do znanja da ga ale, ako (i poto) ih on ne razumije, budui da se, obrnuto, svaka od njegovih reenica njima ini isuvie prozirna. Ono to oni pak napiu, po svojoj neprozirnosti nadmauje i one autore koje oponaaju, a koji su uloili nemali napor da drugima postanu uzor. No, pogledajmo nekoliko primjera. Pod znaajnim (mada malo preopirnim) naslovom Razmatranje koncepcije i konkurzija jednog skraenja je prije izvjesnog vremena zapoeo prvi editorijal jednog novog asopisa sa sljedeim reenicama: Da ponemo s nekoliko pitanja: ta e biti ruko/pis ovog asopisa? Moda njime vlada poriv: kraj. Deformacija; vremena i prostora u kojima se pojavljuje i u kome nikada ne moe obeati sigurnost da e se neto i pojaviti? U strujanju onog kontinuuma? Moda ipak prua nadu? Kao povlaenje ueta one oznaiteljske mree koja i njega povezuje? Da se ipak neto pojavljuje a to pojavljivanje ukazuje na neto drugo? Mi to ne znamo: moda najprije dga, - analiza spektra i (tek) onda (to neto). Retorika kao klistir Delta Tau Null, asopis za topo/logiju i prouavanje pravaca razvoja, iz koga potie ovaj tekst, rjeit je primjer raskonog besmisla koje cvjeta po rubnim podrujima sociolokih i filozofskih nauka. Po francuskom receptu, njegovi autori sa slijepom jezikom akrobatikom idu na sve ili nita . Ko nije shvatio o emu je rije u citiranim reenicama moe biti miran: nema u njima nita to bi se moglo razumjeti. Ko ovdje trai smisao, ve ga je izgubio. Pa ipak, ova besmislica iziskuje potrebu za interpretacijom. (Jer jedva da je ita vanije od pitanja, ta je to to ljude dovodi do toga da se slue besmislenim jezikom.) ini se da je tekst trebao biti ironian ili ak duhovit. Ali prije e biti da je komian. Reenice, iako tako dubokoumno zvue, doimaju se skoro lienim sadraja. Stvaraju difuznu napetost koja prelazi u niz pitanja, a potom se gubi u praznini. Rjeito je reeno to da nemaju ta da kau, a da se upravo to ne moe jednostavno izraziti.

njem. (der) Schleiermacher onaj koji je nainio veo, koprenu, prelac sjena (nap. prev.)

240

Zenike sveske

Ova retorika preuzima ulogu klistira za zaepljenje njihove izraajne mogunosti. U trivijalno-naunim tekstovima ove vrste ona se orijentie prema francuskim uzorima, sve do izbora rijei kojima se koristi. Jedva da se tu javlja i jedna reenica u kojoj nema krajnje namjerno aranirane polisemije jedne ili vie rijei. Ali kako je dosadna ta igra s vieznajem, kad u njoj nema ni jedne ideje! Ovaj pretenciozni stil je dovoljno istroen, i to toliko da se tu nema nita vie dodati. Sloene imenice su teleskopirane samim nainom pisanja, ne bi li se se stvorio utisak da su time manje samorazumljive. Na taj nain, meutim, one jedva da izraavaju neto vie. Samo napirlitano duboko/umlje postupa na taj nain. (Ili je ovdje moda u pitanju tehnicistika enja za time da se jezikom upravlja onako kako kome padne na pamet, sve dok se u njemu ne dostigne apsolutno duboko/umlje?) Ovoj sklonosti ka proizvoljnosti odgovara metaforiziranje svega i svaega. Ko ovako pie, taj vie nije sposoban ni za kakav jednostavan iskaz. Ukoliko mu se podese rijei koje, iako viestruko isto zvue, imaju razliita znaenja, onda on neizostavno mora, kao ovdje za povlaenje ueta one oznaiteljske mree iz ove homonimije udesiti jednu nestanu igricu rijeima, u kojoj se svakako nema ta dobiti. Ne, taj jezik zaklanja pogled na realnost. On je poznaje samo kao neto to je odsutno. Inae je sam sebi dovoljan, jer izraava se po sistemu okolo-naokolo. Njegovi autori su oigledno nekada uli da su znaci proizvoljni. Oni su to pogreno razumjeli kao da su svakom pogledu bez posljedica. Ovaj nesporazum ih je uinio slijepim za skoro sve to je oko njih. Tobonja otvorenost i skromnost njihovih uvodnih upitnih reenica prelazi u koketnu, reklo bi se, poniznu frazu neznanja na kraju citiranog odlomka. A tamo potom ekaju na neizvjesnu epifaniju jedne duge. Pa ak kada se u njihovim reenicama jedva i pojave fragmenti stvarnosti, oni i dalje neumorno zapliu vorove na mreama jezika. Za njih ne postoji niita izvan teksta. Nije nikakvo udo da se u njemu zapetljaju. Njihova izjava namjere u pogledu cilja njihovog pisanja moe se iitati u ovako obimno zamrenom iskazu: Koncepcija jednog asopisa (ako bi se pitalo za istu) znai da je ovdje neto okupljeno i obuhvaeno, ono to je odavno bilo rasuto i kao takvo, ini se da odsada postoji samo u perifernim meu/prostorima kao rukopis u kome konstrukcija pokuava da odri korak s vremenom koje stalno bjei. Zar to nije oaravajue? Ovaj artistiki minimalni deridadaizmus poigravajui se stvara prelaz od briljantnosti do briljantina. Rasipajui se rijeima,
241

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

samodopadan je u nejasnim impresijama. Njegova ista povrina zrai kao dubina. Zagonetka je njegova u tome to nema zagonetke, ali eli da stvori dojam da je ima. Rasplinjuje se u pojmovnim izmaglicama koje nita vie ne znae. Ova proza ostavlja utisak kao da ne mari ni za kakav sadraj. Ona ne eli i ne treba da o bilo emu informie. Cilj njene retorike nije niti u u argumentovanom ubjeivanju itaoca, niti u pobuivanju njegovih emocija, ve je u rapsodijskom plemenitaenju sadrajne praznine, u jednom upravo frenetinom zamagljivanju predmeta. Zaboga, samo da nema sadraja!, zasigurno bi uzviknuli autori kada bi se trebali odrediti po pojedinim iskazima. Zamagljivanju predmeta slui u drugim tekstovima jedan ve ranije izboreni postupak, jer je trebao da poslui tome da se predmeti nauke nazovu vie no samo jednim imenom: interdisciplinarnost. Frankolatrija je ne koristi za prevazilaenje granice pojedinih nauka, ne bi li se otvorile nove istraivake perspektive, ve joj ista postaje povod za demonstriranjem novih zahtjeva vlastite bezgraninosti. Ovi autori u naelu znaju sve: od lingvistike preko filozofije, psihoanalize, nacionalne ekonomije i historije umjetnosti pa do teologije ili judaistike. Rjee se okuavaju u pojmovima iz podruja prirodnih nauka. Kod njih se oni javljaju vie kao metafore. A onda to izgleda ovako: Ako imunizacija implozivne nomade rauna s apsolutizacijom svog faktora smetnje - hipostazirae strukturu imena. Ili, jo jedan zgodan primjer: Moderna lingvistika, prvenstveno Lacan, instalira se u mainskom prostoru izvrnute plastike auta. (D. Hombach) Onaj ko pie ovakve reenice moe se nadati javnom priznanju svoje umiljenosti kao akademske profesionalne bolesti. Nije se uzaludno u frankolatrijskoj upotrebi jezika nedavno ustalio govor o transdisciplinarnosti. Kome je ovo postala obaveza njemu su se dovoljno esto zamaglili predmeti. On je u odnosu na njih jednostavno u prednosti, i sasvim dobro izlazi na kraj bez njih. Neki autori idu toliko daleko da svoju nemarnost objavljuju kao akciju otpora ili ak kao znak ciljanog izbavljenja. Oni pate od drutva kao ustanove za uvanje. Jedan od njih se pita: Da li se to varam, ili je izbavljen onaj koji bi u tavorenju postigao izvjesnu savrenost A gdje bi mogli prije dostii savrenost tavorenja, nego u govorenju? (N.Bolz). Zar se momku ne moe drugaije pomoi? Moda se nije ba sve pokualo u tom smislu? Ali oigledno je da eli biti smjeten u dom. Ba teta za njega. Ali tako je to s njima. Svaki osjea neto od nestajanja subjekta, od kraja
242

Zenike sveske

historije, univerzalnu simulaciju kao prohodnu fikcionalizaciju ili barem bljutavi izliv odsutnosti. Kuda sve to vodi? Da li je agonija realnog doista jedan apokaliptini maskenbal? (Oni koji to piu, u osnovi objanjavaju suprotno. Oni se konano nazivaju G. Lchter i oigledno im je to smijeno.) Jedan drugi nesumnjivo zaista i misli ono to pie, kada se izjanjava o omiljenoj temi frankolatrije, naroito otrcanom tumaenju tekstova. Pozivajui se na francuske radove o Kafki, Rudolf Heinz, profesor filozofije na Univerzitetu u Dsseldorfu, pie spomena vrijednu reenicu: Pokusno prakticirana gnoseologija tekstova (...) zamjenjuje hipostaziranje konsumpcije zadanu vrijednost naknadnosti ataraksije zasienja (voluptativno iscrpljenje) kao autonomije subjektiviteta (to je je dakle bilo to/to sam dakle ja) kroz reproduktivno produktivno ulaenje u sami napukli temelj proizvodnje (atopija mate ili sl.). Ne bi li trebalo zavidjeti papiru, na kom su takve reenice, na njegovom strpljenju? U konkurenciji aktuelne gluposti, Dietmar Kamper e se u budunosti morati zadovoljiti drugim mjestom, iako mu je prethodne godine grekom dodijeljeno prvo. Za petama mu je jedan koga je on upravo habilitirao. Taj je, naime, zabavio javnost sljedeom izjavom: Falus Phi stoji iza fantazme koja je jedna nuna imaginarna tvorevina udnje. Falus znai pulsiranje od objekta ka subjektu i obrnuto, dvostruko kretanje simbola. On oznaava mjesto doivljaja uitka i produkcije, odnosno gubitka. Ne moe se poistovjetiti sa samim kretanjem, iako moe biti i to. Dominantnost samog kretanja u diskursu znai raspolaganje falusom, znai uzurpaciju (A.Lipowatz) U akademskom ivotu je danas oigledno malo mogunosti da se zauzme stav protiv ovakvog oblika pokuanog odavanja tajne. Naprotiv: prije nekoliko godina je jo i nagraena javnim priznanjem. Ve tada niko u tome nije vidio nita komino. Naravno da se razumije da za posveene nema nita smijeno kod Lacancana. Ko je u to vjerovao, jedva da je zapazio poante. No, uozbiljimo se: adepti frankolatrije prije svega nee jedno da ih se razumije. tavie, oni odbacuju i samu pretpostavku da se ima pravo na razumijevanje. (Searle navodi izjavu Foucaulta da je Derridin stil obscurantisme terroriste, to dokazuje da i meu predmisliocima ima razlika.) Svako shvatanje
243

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

smatraju loim. U tome nasluuju odreeni postupak sveprisutne sile kojoj se ni po koju cijenu ne ele izloiti. Pojmovi su za njih samo jezike forme onog opteg za koji veinom imaju spreman naziv sistem. Ka njemu je usmjerena njihova neumoljiva mrnja. Stoga se ona usmjerava i na jezik pojmova, jer u njemu vide model i medij drutvene moi. Potpuno im se nerazumljivim ini pomisao da bi jezik mogao biti takoe i sredstvo pomirenja ili ak da bi mogao uvrstiti garancije slobode, u politikom i pravnom smislu. Paradoksalno je da se bave ciljanim odbijanjem komunikacije, a istovremeno se slue konvencionalnim medijumom komunikacije. Ono to piu i dalje izgleda kao da su to reenice na njemakom jeziku. Tano je da taj jezik oigledno sadri stil naunog govora, uprkos svom besmislu koga u njemu nalazimo. On ne prelazi jednostavno u pojmovnu liriku; nedostaje mu, naime, pojaana ekspresivnost samotnog kazivanja, isto kao i artificijelni parlando izraajne sigurnosti koja djeluje kao neto sporedno. S poezijom ima zajednikog samo utoliko to se i ona bavi optom fikcionalizacijom svijeta u mediju tekstova, a ne prvenstveno prenoenjem informacija ili ak argumentacijom. Ne, argumentacija nije stvar ovih autora. Svoje radove rijetko kad strukturiraju u niz provjerljivih pojedinianih postupaka koji bi ostavljali prostora za polemiku. O itaocu malo brinu, ne postavljaju mu pitanja i nita mu ne dokazuju. Kod njih se on javlja samo onda kada nastoje da mu umaknu, a i to mu se samo indirektno saoptava. Sredstva kojim to ostvaruju su nizanje dvoznanosti, paradoksi, nejasnoe, pa ak i namjerne dezinformacije. Time frankolatrijski tekstovi dobivaju neto monoloko. Upravo stoga to se u prvom redu koncentriu na same sebe, imaju gotovo uvijek sklonost ka narcisoidnosti. Ona se moe ispoljiiti kao ezoterinost pojedinaca ili kao sektatvo manjih grupa. Jedno, meutim, je uvijek prisutno: Samo bez priivanja pojmova! Ovi autori vie vole slijed metafora, nego da izlau u propisnom slijedu diskusa. Iz pojmova bjee u slike. Afekt protiv linearnosti jezika rezultira time da smatraju da su postali ovisnici o metaforama. Taj vrtlog kome se pritom prepuste ini im se stoga tako zavodljivim, jer im daje osjeaj da vie ne moraju objanjavati svoje kazivanje. Smatraju da slikama ne trebaju naknadna pitanja. Takve su kakve su. Ba takve.
244

Zenike sveske

Delta Tau Null empatiki objavljuje: Izmjenom parametra od pojma ka SLICI, izmjenom simbolikog poretka jezika u slikovni prostor simulakra, nalazimo se na pragu izmeu vremena i prostora historije i vizije snovienja . Ublaavanje nivoa oekivanja jedva da bi se moglo objaviti s vie stilizovanog uenog naklapanja. Umjesto da kroz jezik daju poleta svojim mislima, jezik ovih reenica se doima ukoenim i utogljenim. Pojmovi su ono to je trebalo biti tim reenicama iznijeto, u emu su formulisane. Jedva je zamisliv jezik zamorniji od ovog a tako bi rado taj jezik elio biti ba suprotno. Najradije bi se utopio u slikovnosti i ne eli priznati da mu samo upola uspijeva zamjena pojmova metaforama. Jedno ne moe dopustiti, a drugo ne moe uiniti, jer je priljubljen na intelocentrizam od koga se treba osloboditi. Umjesto jezikog gulaa s umakom, nudi misaonu dijetu, umjesto ugodne pitkosti brbljivu kau.

S njemakog jezika prevela: Rada Staki

245