Bohrovo ogranienje deskriptivne c metazike i tumaenje kvantnog c formalizma

Kreimir Agbaba s 19. sijenja 2008. c

Saetak z Despite broad grounds the title settles with, the paper gives an overview of some of the most fundamental philosophical problems quantum mechanics implies (especially due to the division of our ordinary language which describes ontology at the macro-level, and the subatomic world which is described by the mathematical formalism of quantum theory). An analysis is provided of the need to revise our language or (should we deem it wrong) our physical theories. In that light, the EPR experiment and the Copenhagen interpretation (along with Bohr and Heisenberg) are discussed in detail. Throughout the exposition, language will be paid greater attention, and will be shown that our ordinary language (though, stricktly in terms of Bohrs limitation) is not sucient in tackling the problems quantum phenomena demand.

Problem mjerenja jedan je od fundamentalnih lozofskih problema kvantne mehanike (u daljnjem tekstu KM), a sam problem tie se uvelike matematikog c c formalizma i njegove interpretacije. Valna funkcija, kao vaan segment tog forz malizma, govori da je kvadrat valne funkcije proporcionalan vjerojatnosti nekog deniranog stanja. Pojednostavljeno reeno, valna funkcija je vjerojatnost da c e estica (elektron ili foton) biti na nekom odredenom mjestu. Sama estica c c c u pravilu nema odredeni poloaj (ili spin), sve do trenutka kada je mjerenje z izvreno. Poanta je da motritelj zajedno sa mjernim instrumentom uruava s s valnu funkciju, to vodi do odredenja samog motrenog stanja. s Matematiki formalizam KM predvida mjeovita stanja u kojima koegzisc s tiraju i drugi mogui oblici mjerenja.1 No, suprotno tome, motritelj eo ipso c zamjeuje samo jednu od pojava kvantnog stanja. Ovdje se sada javljaju prve c
1 U strunoj terminologiji ovakva mjeovita stanja potpadaju pod naziv ontologija mnogo c s svjetova (eng. the many world ontology). Ono to je vano za ontologiju mnogo svjetova s z jest da prema njoj ne moe postojati KM teorija, na primjer, cijelog svemira budui da smo z c (za razliku od klasine zike) prinudeni na motritelja koji nije dio sustava. Jer, kada se govori c o granici ili o rezu (eng. cut) izmedu mikro-svijeta i makro-svijeta, motritelj koji ispituje predvidanja uvijek se nalazi na svojoj strani reza. (usp. Putnam [21]. No, vie o ovome s malo kasnije).

potekoe pri razumijevanju pojava u KM. Naime, postavlja se pitanje (i to s s c pravom), trebamo li i moemo li povui adekvatnu granicu izmedu KM, odnosno z c mikro-nivoa s jedne strane, i klasine slike svijeta vodene Newtonovim zakonima, c odnosno makro-nivoa s druge; ili se jednostavno trebaju proiriti dosezi KM na s sve predmete i tako pripisati uruavanje valne funkcije motriteljevoj svijesti, s (vidi npr. Domazet [6]). Cini se kako je matematiki formalizam, kojim bi se c trebala opisivati kvantna stanja, a samim time i priroda openito, adekvatan c opis ukoliko teimo jednom uniciranom objanjenju. Tumaenje formalizma z s c ovdje je presudno. Glavni problem koji se u tom sluaju javlja je injenica da je formalizam c c u pravilu linearan sustav, te kao takav pretpostavlja superpoziciju vie kvants nih stanja, odnosno, pretpostavlja se superpozicija svih moguih poloaja u c z kojoj se elektron moe nai. Takva pojava nedvojbeno proturjei naoj logici z c c s (pod naoj mislim sa klasinu logiku) koja je izmedu ostaloga i temeljno orude s c obinog jezika kojim opisujemo predmete i stanje stvari na makro-nivou. c Ovdje se ini da smo u nezgodnoj poziciji, jer smo se primorani odluiti za c c jedno od toga. Hoemo li prihvatiti matematiki formalizam sa svim svojim nec c dostacima (i prednostima), te zahtijevati reviziju svakodnevnog jezika, ili emo c (ma koliko god teko zvualo), zahtijevati reviziju dane zikalne teorije? s c Kada Quine [24] konkretno razmatra prijedlog naputanja zakona iskljuenja s c treeg u aplikaciji na reenice KM, dri da bi mogua revizija jedne zikalne c c z c teorije mogla biti manje tetna za nau cjelokupnu teoriju, za razliku od revizije s s nae logike. s No, Dummett [7] ne dijeli tu poziciju. Naime, taj nam argument naprosto ne daje za pravo pretpostaviti da bi izmjena zikalne teorije (za razliku od logike) bila manje tetna samo zbog toga to se pokazalo da naa logika ne funkcionira s s s najbolje unutar jedne domene diskursa. No, unato ovom Dummettovom prigovoru (a moemo spomenuti i AGM c z teorije koje ograniavaju mogunost revizije openito), Quineova teorija revic c c zije teorija nailazi na odobravanje u irim lozofsko-znanstvenim (i logikim) s c istraivanjima. Revizija je u svakom sluaju notorno sloen problem. U okviru z c z Quineovog holizma koji je neto ire poznat i pod nazivom Quine-Duhem teza, s s teorija se kao cjelina sueljava s iskustvom, te se kasnije prilagodava naoj konc s ceptualnoj shemi njenom revizijom. Sto se same revizije tie, mogui su razliiti c c c oblici revizije i sve je podlono reviziji, vidi Quine [22].2 z

1
Ipak, suoeni smo s openitom nelagodom koja se javlja pri procesu mjerec c nja. Glavni problem je taj to u samom procesu mjerenja (u svrhu ilustracije, s
2 Zanimljivo je takoder vidjeti kako se revizije teorija ponaaju u dinaminim sustavima, no, s c iako interesantna tema (ali i iroka), neemo se ovdje s njome baviti. Za detaljniju diskusiju o s c toj temi vidi Zarni [29]. Kao rije upozorenja, oni logici nepriklonjeni trebali bi se fokusirati c c na uvod i zakljuak njegove ekspozicije, jer (iako je lozojski natopljena tema), strogo je c formalna u svojoj strukturi.

recimo da mjerimo polariziranu zraku svijetlosti), dolazi do poremeaja uzrokoc vanog neizbjenim elementom (Planckovim kvantom), koji kada se izmjeri jedna z zikalna veliina mikroskopske estice, naruava drugu zikalnu veliinu. Ovo c c s c izravno proizlazi iz Heisenbergovih relacija neodredenosti: x p
4

Veliina , odnosno Planckov kvant djelovanja, je jako mala, tako da se neegc zaktnost javlja tek pri vrlo preciznom mjerenju. Budui da p = m v vrijedi, c korespondirajue relacije sa poloajem (x) i momentumom (p) poprima formu: c z x p
4m

Za estice velike mase (dakle, za makroskopske estice) takvo ogranienje ne c c c vrijedi. Premda, za mikroskopske estice poput elektrona ili fotona, ija je c c masa znatno manja, ogranienje postaje transparentno. Situacija s kojom smo c suoeni je sljedea; poloaj (x) jedne mikroskopske estice i momentum (p), c c z c ne mogu biti simultano izmjereni (ili precizno odredeni). Izmjerenom jednom zikalnom veliinom naruavamo drugu i vice versa. c s Kao slikovitiji primjer, moemo se pozluiti jednim misaonim eksperimenz z tom.3 Zamislite maku zatvorenu u kutiju sa, recimo, kapsulom cijanida koja e c c prsnuti ukoliko se Geigerov broja aktivira. Ovo e se dogoditi ukoliko se atom c c u radioaktivnoj supstanci raspadne (i postoji 50% ansi da se to dogodi unutar s jednog sata), u protivnom, maka je iva. Problem je u tome to se sustav nalazi c z s u neodredenom stanju. Valna funkcija cijelog sustava je superpozicija stanja u potpunosti opisana vjerojatnou dogadaja. Kada pogledamo u kutiju, vidjeti sc emo da je maka ili iva, ili mrtva. Zbog uruavanja ne moemo rei prije c c z s z c otvaranja kutije je li maka iva ili mrtva. c z Odmah valja postaviti i odredena ogranienja. Postoje razliita tumaenja c c c matematikog formalizma KM koja, osim omoguavanja uspijenog predvidanja, c c s nude i tumaenja koja posjeduju eksplanatornu vrijednost. No, cilj ovog lanka c c nije analizirati sva tumaenja (ili glavne pravce). Za potrebe ovog lanka, c c kljuno e biti pozabaviti se s Bohrovim tumaenjem formalizma KM. Nadalje, c c c pokuat e se ponuditi prikaz Kopenhakog tumaenja (koji je u velikoj mjeri s c s c pod utjecajem Bohra i Heisenberga) koje, ukoliko uzeto za sebe, u bitnome istie c Bohrovo razumijevanje kvantnih fenomena. EPR eksperiment, kao jedna izravna protupozicija Bohru i Kopenhakom s tumaenju KM biti e analiziran u kontekstu Bohrovog programa, putem ega c c c e se moi vidjeti koja je narav problema koji se javljaju pri pokuaju razumijec c s vanja mikro-procesa. Ukratko emo se osvrnuti na tzv. Everettovo tumaenje c c koje nudi pokuaj rijeavanja problema uruavanja isprepletenih stanja u jedno. s s s U svijetlu toga, ostaje nam promiljanje metazike svakodnevnog jezika kao s vane eksplanatorne komponente zikalne teorije. z U okviru Kopenhakog tumaenja, Bohr i Heisenberg smatrali su da su s c reenice (reenice koje izjavljuju poloaj i momentum mikroskopskih estica), c c z c
3 Misaoni eksperiment je poznat pod nazivom Schroedingerova maka kojeg je formulirao c Schroedinger [25].

besmislene, simpliciter. Bohrovo tumaenje formalizma KM sastoji se od dvije c glavne teze: (1) Spoznajna situacija moe se razumijeti samo ukoliko je opisana z klasinim terminima i (2) Mikroskopska pojava moe se precizno odrediti jedino c z u sklopu cijelokupne spoznajne situacije.4 Bohr ovdje zahtjeva jedno openito c ogranienje nae metazike. Naime, iako zbog je Planckovog kvanta spoznaja c s zbilje na mikro-nivou drastino razliitija od spoznaje na makro-nivou, Bohr c c ostaje pri opisu kvantnih procesa uz svakodnevni jezik. U Bohrovom rijeniku, c zikalne veliine (ili svojstva) tih estica su komplementarna. U kontekstu valnoc c estinog dualizma (kojeg emo se dotaknuti neto kasnije), to bi znailo da se c c c s c adekvatan opis ne moe postii niti valnim, niti estinim opisom. Zajedno, oni z c c c tvore potpuni (komplementarni) opis. Ovako Bohrovu poziciju ocrtava Petersen [20]:
U kvantnoj zici koristimo iste pojmove [kao i u klasinoj zici], prema c tome, i iste mjerne alate, no... razlika izmedu mjernih alata postaje od izuzetne vanosti. Ovdje [u kvantnoj zici] ne moemo kombinirano koz z ristiti razliite tipove instrumenata. Ne moemo kombinirati podatke o c z sustavu koje dobivamo iz jednog tipa instrumenta s podacima koje dobivamo iz drugog. Dakle, kvantno-zikalni fenomen karakteriziran je tipom koritenog mjernog instrumenta. Fenomene koje dobivamo motrei isti s c sustav s dva razliita tipa instrumenta, medusobno su iskljuivi.5 c c

Upotreba termina poloaj i momentum izraeni u klasinim terminima pretz z c postavljaju pojedinanu spoznajnu situaciju i povezani su s valno-estinim, c c c komplementarnim modelom opisa. No, zbog nezanemarive razlike svojstava mikro-predmeta i opaajnih predmeta,6 svojstva mikroskopskih estica odreduju z c se u pojedinanoj spoznajnoj situaciji (uvjeti za upotrebu klasinih termina c c odredena je eksperimentalnim ishodom prema Bohru).

2
Sukladno s Bohrovom, Heisenbergova [16] lozoja zahtjeva pojam znaenja c termina svojstava kvantnih fenomena, koje svoje mjesto takoder zadobiva kroz integraciju cjelokupne spoznajne situacije:
Ako netko eli biti na isto sa znaenjem rijei poloaj objekta, na priz c c c z mjer elektrona (u danom referentnom sustavu), trebao bi specicirati odredene eksperimente s kojima elimo mjeriti poloaj elektrona; u proz z tivnom, te rijei nemaju znaenje.7 c c

Heisenberg nudi dodatne uvjete u svrhu povezivanja formalizma KM s eksperimentalnim dogadajem. Dodatni uvjeti sastoje se od predodredbe mjernog instru4 Za ovakvu karakterizaciju Bohrove lozoje, usp. Hughes [17], Petersen [20], Albert [1] ali i Domazet [6]. 5 Citirano u Hughes [17], kurziv moj. 6 Brzina gibanja makro-predmeta znatno je sporija od brzine svijetlosti. 7 Citirano u Wheeler and Zurek [27], kurziv moj.

menta, zatim uloge motritelja i sl.8 Subjekt-objekt relacija jedna je od temeljnih teorija Kopenhakog tumaenja. Problem mjerenja i simultanog odredenja s c poloaja i momentuma mikroskopske estice (koji smo tematizirali ranije), proz c izlazi upravo iz Heisenbergovih relacija neodredenosti koje su jednostavno nejednakosti parova varijabli koje se dobivaju iz jednadbi koje opisuju ponaanje z s kvantnog sustava. U okviru Kopenhakog agnosticizma, Heisenbergovo stajalite je da se ne s s moe u svakom sluaju rei postoji li elektron (budui da se do njegove postoz c c c janosti dolazi uruavanjem valne funkcije), ve da taj pojam proizlazi iz samog s c epistemikog ina. c c Ovdje se, medutim moe postaviti pitanje gdje postavljamo granicu izmedu z onoga to je realno, dakle izravno opaljivo i onoga to je teorijski postulirano? s z s Na primjer, ono to moemo vidjeti ili mjeriti mikroskopom moe se s razliitih s z z c pozicija protumaiti kao da je izravno motreno ili da je optika iluzija koja c c je produkt instrumenata konstruiranih po uzoru na neku teoriju. Ili pak, je li uspjeh u predvidanju elektrona dovoljan razlog da vjerujemo u elektrone i fotone?9 Spoznajni subjekt (prema gornjem odsjeku) samim time vie nema ulogu c s pukog elementa opaanja, nego upravo subjekt sudjeluje u interakciji. Prema z Kopenhakom tumaenju, (imajui pritom na umu samo Bohra i Heisenberga), s c c valna funkcija, u skladu s prijanjom diskusijom, uzima se kao puka mens talistika konstrukcija koju um proizvodi (zajedno sa svojim klasinim prec c dodbama), kako bi se na kraju iskristalizirala predodba nae spoznaje. z z s Postoji, medutim, jo jedna vrlo vana uloga subjekt-objekt relacije; ona s z s jedne strane ocrtava jasnu razliku izmedu makro-svijeta i mikro-svijeta, jer u makro-svijetu element subjekta nije presudan (i nimalo ne utjee na stanje c stvari), dok u mikro svijetu, motrenje mikroskopske estice moe biti kobno10 c z za njegovo gibanje. Samim time, pitanje fotona kao supstancije se unutar Kopenhakog tumaenja uzima u svim trenucima i kao val i kao estica. Ovo s c c nedvojbeno zvui paradoksalno, te smo prinudeni postaviti pitanje: c Kako se svjetlost (odnosno u tom sluaju foton) tumai estinom i valnom slic c c c kom? U ovom sluaju (naoko iskrivljene teorije), dualnost svijetlosne prirode rjeava c s
8 Na gotovo slian nain funkcioniraju i Carnapova [4] pravila mjerenja, koja slue za c c z specikaciju odredenih medudjelovanja s objektima koji posjeduju svojstva, te nam na taj nain govore kako pripisati vrijednost (u Carnapovom sluaju je to broj) stupnju ili koliini c c c svojstva koje objekt posjeduje. 9 Cisto kao jedna pedagoka napomena, postojanje odredenih entiteta na moe biti s z odbaeno osim ukoliko moe biti pokazano kako govor o njima moe biti nadomjeten noc z z s vom teorijom koja ih ne ukljuuje, no s druge strane, na adekvatan nain slui istoj opoj c c z c svrsi. Uz svaku od ovih tvrdnji vezana je ekstenzivna debata. Bilo kako bilo, rasprava o realizmu i anti-realizmu je preveliki zalogaj za potrebe ovog lanka, premda emo je se djelom c c dotaknuti malo kasnije. 10 Ovdje ne elim rei da motrenje moe nekim udom unititi elektron (iako izraz moe z c z c s z imati takve konotacije), ve motrenje elektronu poremeuje smjer nakon to foton u njega c c s udari. U trenutku kada foton padne na elektron, mi ga uoavamo. c

se upravo medudjelovanjem estice s mjernim uredajem. Onog trenutka kada se c eksperimentalnim nainom ustanovi njezina priroda (koju opaamo rezultatom c z eksperimenta), tada e se danu esticu u tom tonu i interpretirati.11 Cestica c c je upravo ono kako se ponaa kada je izvreno mjerenje, jer su eksperimentalne s s cjeline koje doprinose komplementarnosti motrenja medusobno iskljuive. c Ovdje se daje naznaka kontekstualizma12 , koji je dodue i semantikog kas c raktera. Ono to, dakle, radimo jest da navodimo svijetlost kao teorijski entitet s unutar danog konteksta (ili preciznije: unutar danog moda pojavljivanja), koji se oituje promjenom svijetlosne naravi. Zbog znanstvene/lozojske parsimoc nije (ne elei vie entiteta na Nebu i Zemlji nego je potrebno), ekonomija nam z c s nalae da poistovjetimo predmet s klasom njegovih modova pojavljivanja. z Rasplet ove isprepletene (da ne kaem proturjene) situacije, moe se rijeiti z c z s Russellovskom parafrazom, eliminirajui opise to dovodi do svodenja reenine c s c c forme na egzistencijalnu kvantikaciju, ime je ponudeno rijeenje pitanja kako c s neki (nedvojbeno problematini izrazi) poput Sadanji Francuski kralj (koji, c s normalno, referiraju ni na to) ipak uspijevaju biti smisleni. Tako svojstva res prezentirana varijablama mogu biti smisleno pripisane mikro objektu, no samo i iskljuivo u relaciji s nekim aktualnim eksperimentalnim ishodom.13 U klasinoj c c (moemo rei i pred-relativistikoj) zici, ta se svojstva pripisuju objektima bez z c c obzira motrimo ih ili ne.14 Ovo je upravo i Bohrovo gledite. U pogledu obinog jezika istinitosni uvjeti s c reenica koje pripisuju odredene vrijednosti mikroskopskom objektu, zavisne c su o posredujuem mjernom instrumentu na gotovo takav nain da istinitosni c c uvjeti moraju ukljuivati i referenciju na eksperimentalno uredenje kao i na c zbiljski ishod eksperimenta. Ovdje se vraamo na Bohrov pojam komplementarnosti. Komplementarc nost estice i vala sada se primjenjuje, ne ontolokom fotonu, ve fenomenu. Iz c s c ovoga se jasno vidi kako jedna generalna ontoloka teorija kvantnih fenomena s nije mogua. No, glavna komponenta naela komplementarnosti see jo dalje. c c z s Prema Bohmovom tumaenju [2], Bohrova pretpostavka komplementarnosti imc plicira da e upotreba komplementarnih parova neprecizno deniranih pojmova c biti nuna za detaljni tretman svake domene koja e se ikad istraivati.15 z c z
11 Numerika vrijednost E, energije u estinoj manifestaciji bila je u odnosu s frekvencijom c c c , dok je u valnoj manifestaciji ona oznaena Einsteinovom relacijom E = h. Numerika c c vrijednost (p) momentuma u estinoj manifestaciji je tekoder bila u odnosu s valnom duinom c c z uz pomo de Broglie relacije p = h/. Za detaljniju diskusiju vidi Bohm [2]. c 12 Kontekstualizam ne u smislu Bellovih formulacija skrivenih varijabli (kao contextuality), nego kontekstualizam isto semantike naravi. c c 13 Napominjem kako je Russellova Teorija Opisa moji dodatak pri pokuaju razumijevanja s Bohrove lozoje. Bohr nigdje ne spominje (barem ne koliko ja znam, a niti sam vidio kod ostalih autora) eksplicitno ovakvu metodu, premda jedna dublja analiza moe pokazati kako bi z Russellova metoda bila u potpunosti kompatibilna s Bohrovim programom. Na alost, zbog z opirnosti te teme, (premda se nadam, pokrenute u skoroj budunosti), neemo detaljnije s c c ulaziti u tu raspravu. 14 Obino se makro predmetima pripisuju primarna i sekundarna svojstva. c 15 Konano, mogue je tvrditi (u Bohrovom kontekstu), simpliciter, da kvantna teorija uope c c c nije ontoloka teorija. Formalizam se ne tie svijetlosti i estice per se, ve naprosto stvara s c c c statistika predvidanja o motrenim eksperimentalnim ishodima. c

Zbog toga Bohr insistira na obinom jeziku pri objanjavanju dualne prirode c s svijetlosti, jer upravo se upotrebom obinog jezika ontoloka proturjeja izbjegac s c vaju, ne kre se vie zakoni klasine logike, niti ima govora o kakvoj kategorijskoj s s c pogreci (u Ryleovskom smislu rijei). No, koliko god se robusnom moe ovakva s c z koncepcija initi u ophodenju s egzemplarnim problemima, jo uvijek se ini da c s c tek ocrtava dublje zikalne probleme objanjavanja pojmova i predmeta koje s projiciramo u prirodni svijet.

3
Bohrov program nalae nam jednu openitu restrikciju mikro-procesa na pojez c dinanu spoznajnu sutuaciju, medutim za razumijevanje je potrebna cijelokupna c spoznajna slika. Izgleda da Bohrov konzervativizam na taj nain, ne samo da c prihvaa metaziku obinog jezika koju imamo ne uvodei novu, ve postavlja c c c c dodatnu restrikciju (odnosno, dodatno ogranienje) na onu metaziku koju smo c dosada posjedovali. S druge strane, Einstein, Podolsky i Rosen [11] su 1935. godine postavili misaoni eksperiment kojim su argumentirali kako postoje veliki problemi u Bohrovom i Kopenhakom shvaanju KM. s c U grubim crtama, eksperiment uzima u obzir dvije estice (dakle, radi se c o sustavu sa dvije estice za razliku od od prijanje situacije) koje se nalaze c s u poetnom, isprepletenom (eng.entanglement) stanju u odnosu na poloaj i c z momentum. Pretpostavimo sada da je veliina A izmjerena; sustav S1 podlijee c z naruavanju valne funkcije, te se nalazi u istom stanju. Iz toga znamo koja s c je valna funkcija prvog sustava. Prema tome, mjerenjem A i B drugog sustava doputa precizno odredenje C i D drugog sustava S2 . Medutim, S2 vie nema s s interakcije sa S1 , tako da proces mjerenja ne poremeuje S1 . c Sada smo, ini se, prinudeni prihvatiti da dvije ne-komutirajue zikalne c c veliine C i D imaju simultanu realnost. No, budui da formalizam KM takvu c c pojavu ne doputa, Einstein, Podolsky i Rosen zakljuuju da je formalizam s c KM nepotpun, te nadopunjuju postojei formalizam dodatnim, skrivenim varic jablama. One u jednoj varijanti, ili odreduju ishode mjerenja zikalnih veliina, c ili ksiraju vjerojatnost mjernih ishoda.16 Prema tumaenju EPR-a, to znai c c da su veliine estica uspostavljene u vrijeme njihovog poetnog stanja. U tom c c c kontekstu moemo postaviti pitanje: z Kako je mogue odredenje poloaja i momentuma prije mjerenja? c z Einstein, Podolsky i Rosen [11] postavili su sljedei uvjet potpunosti koji bi c
16 Openito govorei, matematiki formalizam KM sadri karakteristike koje su podlone c c c z z prigovorima. Ovo je podlono restrikcijama koje slijede iz Kochen-Specher teorema [19]. Tez oremom se tvrdi da u sluaju KM sustava s Hilbertovim prostorom s tri ili vie dimenzija, c s postoje konani skupovi zikalnih veliina za koje ne postoji pridavanje vrijednosti, ukoliko c c c je pridavanje potrebno za ouvanje odnosa izmedu veliina koje stoje u korist njihove reprec zentacije kao linearnih operatora u prostoru. Iako postoje problemi teorije skrivenih varijabli, nastojimo ovdje pokazati kako Bohrovo tumaenjene ispunjava uvjete koje KM postavlja, te c da EPR eksperiment ipak nudi ontoloki prihvatljiviji opis. s

ponudio predodbu zikalne realnosti: z

Ako, bez ikakvog poremeaja [kvantnog] sustava, moemo sa sigurnou c z sc predvidjeti (tj. s vjerojatnou jednakom jedinstvenosti) vrijednosti zisc kalne veliine, onda postoji element zikalne realnosti koji korespondira c toj zikalnoj veliini. c

Medutim, u KM zikalna veliina koja korespondira s ne-komutirajuim operac c torima ne moe biti simultano izmjereno. U drugu ruku, ukoliko bismo prema z mjerenju utvrdili vrijednost zikalne veliine na jednoj od estica (i uz pomo c c c matematikog formalizma) predvidjeli ishod na drugoj estici, ini se kako posc c c toji realnost koja korespondira zikalnoj veliini.17 c Poruka koju EPR alje je jasna: KM ne moe biti cijela pria. Premda, iz s z c Bohrovog kuta gledita, temelji na kojima je eksperiment sazdan, denitivno s je prijeporan. Izraz zikalna realnost koju EPR koristi, prema Bohru [3] je izveden iz a priori koncepcija:
Mjera u kojoj se dvoznanost moe pripisati takvom izrazu kao ti je c z s zikalna realnost, ne moe sigurno biti izvedena iz a priori zikalnih z koncepcija, ve mora biti utemeljen na izravnom prizivu eksperimenata i c mjerenja.

Ono to Bohr zamjera EPR-u jest to da unato ispunjenom nunom uvjetu za s c z postavljanje kriterija realnosti, nije ispunio i dovoljan uvjet, u smislu da ne moe z na zadovoljavajui nain objasniti kako zikalna veliina moe biti izmjerena c c c z prije mjerenja. Do poremeaja mora doi samim odabirom prve zikalne veliine c c c koju odluujemo mjeriti; predvidanja bez poremeaja nema. c c Medutim, pretpostavka o lokalnosti, u pravilu, implicitno se nalazi u metazici svakodnevnog jezika kojim opisujemo opaajne predmete na makro-nivou. z Cini se da EPR doputa svakodnevni jezik za opisivanje kvantnih fenomena. s Sada emo ili prihvatiti Bohrovo tumaenje formalizma KM, te tako zahtjevati c c neplauzibilnost EPR teze, ili, ukoliko prihvatimo svakodnevni jezik (ime pric hvaamo pretpostavku lokalnosti), Bohrov program ide kroz prozor. No, jo c s jedna situacija je sada u igri. Uzmemo li da je lokalnost pretpostavka zikalnog jezika, koji je prema Dummettu [8] samo ekstenzija svakodnevnog jezika, izgleda da je Bohrov program inkonzistentan, jer osim to ograniava postojeu metaziku, kri (prema Einss c c s teinu) jedan intuitivan kriterij koji je u velikoj mjeri vaan za razumijevanje z prirode (drei temeljna naela neke teorije istinitom, ukljuuje predanost istiz c c c nitosti njezinim logikim posljedicama).18 c Pritom je vano istaknuti kako odvojivost esto nailazi na prepreke, pogotovo z c kada se radi o Specijalnojoj Teoriji Relativnosti (STR). STR je prema Hughesu [17], jedna od najvrih teorija moderne zike, i trebali bismo biti vrlo kritini c sc c prema korelacijama EPR-a koje naruavaju STR. U Bellovom sluaju, dakle, s c
naravno, da je element nastao eksperimentalnim ishodom na razdvojenoj (lokalnoj) mikroskopskoj estici. c 18 Posebno je pitanje, u koje ovdje, na alost, ne moemo ulaziti, zato bi bilo koja teorija z z s pristala na ovako gotovo samo-ogranienje? c
17 Zkljuujui, c c

postavljanje jednog mjernog aparata utjee na ishod drugoga. Premda, i sam c Bell tvrdi (vidi ponovo Hughes [17]), da takva pojava ne kri izravno STR. s (Ovdje doputam sebi prijei preko argumenata koji idu u prilog neodvojis c vosti, jer interakcije koje spominje Bell kre odvojivost u jednom smislu, naime, s da mjerni aparati nebi mogli funkcionirati jedan nezavisno od drugoga, ak i ako c bi aparate razmjestili na razliite krajeve svemira). No, Einsteinova odvojivost c ostaje netaknutom, zbog toga to se interakcije mogu vriti i manjom brzinom s s od brzine svijetlosti, te izvriti svoj uinak prije nego se mjerenje uspostavi.19 s c Einstein [10] je znao da zakljuak EPR-a lei na pretpostavci potpune nec z zavisnosti dva sustava nakon interakcije, no, pretpostavka (ne-)odvojivosti ili nelokalnosti koja je predloena od strane ortodoksnog tabora, za njega je nez prihvatljiva, zbog toga to se odbacivanjem pretpostavke odvojivosti generalno s onemoguava, ne samo klasino razumijevanje znanosti i prirode, nego i oblic c kovanje i testiranje samih prirodnih zakona. Ovdje Bohrova teza neodvojivosti (eng. inseperabillity) gubi na snazi.20 Premda e s Bohrove strane ponovo c zahtjevati cijelokupna spoznajna situacija (i time ponovo uspostavljanje uvjeta smislenog diskursa), ono to Bohr ne nudi jest jednu kauzalnu teoriju korelacija. s I ne samo to; komplementarnost kvantnih fenomena postaje besmislenom, budui da je komplementarnost primjenjiva samo na motrene entitete koji su c medusobno iskljuivi. Ipak se ini da moemo stei uvid u obje zikalne veliine c c z c c u njihovom poetnom, isprepletenom stanju, to nam, u konanici doputa konsc s c s trukciji jednog potpunog opisa kvantnog stanja. Ovdje se sada dovodi u pitanje element poremeaja koji je bio neizbjean c z sastojak motrenog procesa. Planckov kvant ovdje ima ulogu nominalne vrijednosti kao pukog faktora jednog tumaenja matematikog formalizma, a ne c c uinka odredene djelatnosti mjernog aparata. c

4
Harrison [15] u svojem lanku Against Quantum Logic pie: Uvijek sam c s pretpostavljao da, prema kvantnoj teoriji, ... [ako] je odreden poloaj estice, z c neistinito je da posjeduje ijednu od brzina speciciranu [na iscrpnom popisu brzina]. To bi znailo da ukoliko izmjerimo poloaj estice i ustanovimo (rec z c zultatom mjerenja) da joj je A poloaj, tada bi popis svih moguih momentuma z c estice B1 B2 ...Bn , bio neistinit. No, to nije tono. Iskaz A B1 ...Bn c c je istinit; ,medutim iskaz A B1 ... A Bn nije istinit zbog toga to, s kako Dummett [7] tvrdi, zakon distribucije ne vrijedi. Kochen [18] s druge strane smatra da je skup moguih svojstava podjeljen c u Booleovske podalgebre, te se svaka od njih sastoji od skupa dostupnih svojstava. Koja od svojstava su dostupna, odredeno je interakcijom kojoj je sustav
19 Premda Sklar [26] tvrdi da su dogadaji u prostornoj odvojivosti u potpunosti imuni od naeg epistemolokog kontakta, a upravo ta injenica u STR vodi do doktrine o konvencionals s c nosti i istovremenosti. 20 Samo jedno terminoloko upozorenje. Lokalnost (eng. locality) je sinoniman s odvos jiviu (eng. seperability). Isto tako nelokalnost (eng. nonlocality) je sinoniman s neodvosc jivou (eng. inseperability). Kod razliitih autora moe se nai razliita terminologija. sc c z c c

podlijegao, tj. svaka interakcija daje sustavu skup dostupnih svojstava, to s nadalje Kochen naziva strukturom interakcijske algebre (eng. interaction algebra). Kao primjer, moemo navesti Hughesov [17] koji uzima u obzir esticu z c spina- 1 . Interakcijske algebre su opskrbljene smjerom u zikalnom prostoru i 2 svaka ima tek etiri elementa: c
1 {, (S , + 2 ), (S , 1 ), (S , 1 )} 2 2

Svaki skup je skup moguih svojstava. Prema tome, (neka p predstavlja jedan c skup moguih svojstava), A |= B akko je B istinit u svakoj toki vrednovanja p c c c z u kojoj je A istinit. No, iako neodredena estica sa spinom- 1 moe, u pravilu, 2 imati aktualna svojstva, epistemiki uvijet nije zadovoljen.21 Sljedei takvu c c tehniku ekspoziciju, ostaje nam implicitna potekoa to smo ovime prinudeni c s c s prihvatiti Everettovo tumaenje, koje se temelji na ontologiji mnogo svijetova c (spomenutu u fusnoti 1.) u kojoj se aktualnost pripisuje svakom od pojedinih kvantnih stanja u njihovim isprepletenim ishodima mjerenja.22 Time su svi rezultati koje matematiki formalizam predvida aktualni u istoj mjeri, premda c je svaki od tih stanja povezan s po jednim motriteljem.23 Iako se ovo prima facie doima kao rijeenje problema uruavanja mjeovitih s s s stanja u samo jedno, ovakvo se gotovo Lewisovsko tampanje svemira kao na s traci, (te s implicitnom pretpostavkom da postoji odrediv skup svijetova na koje se predmjerni svijet dijeli), ini preskupom teorijom s obzirom na benec cije koje nosi, to nikako nije u skladu s naom ontolokom predanou (eng. s s s sc ontological committment). Na taj nain, samo postavljamo binu za beskonani c c regres objanjenja kvantnog stanja.24 s Epistemologija (ili znanje) time postaje jednom od glavnih prepreka koja se javlja u KM, a i u ostalim sektorima znanosti i lozoje. Problem nemogunosti c predvidanja druge zikalne veliine (u trenutku kada znamo prvu), proizlazi c iz nemogunosti susretanja epistemikih zahtjeva, te u konanici, metazike c c c nedostatne eksplanatorne vrijednosti. Tako se Bohrov epistemoloki kriterij s
21 Postoji, medutim, iroki spektar rasprava unutar lozofske tradicije o tome to smatramo s s aktualnim entitetima, nasuprot jo ne-aktualiziranim entitetima. Quine [23] je skeptian s c prema takvoj prenapuenoj ontologiji jer, kri mogunost identikacije, u smislu, da uzevi c s c s bilo koji od (u Quineovom argonu) neaktualiziranih mogunosti dakle, mogui entiteti z c c koji nisu aktualizirani onemogueni smo pripisati istovjetnost entiteta sa samim sobom c i razliitost spram ostalih u nizu moguih. Takvi entiteti poprimaju neke protuintuitivne c c vrijednosti oni su naime, beskonani jer se istovjetnost pripisuje diskretnim objektima. c Cestice (ili elektroni) imali bi beskonana svojstva, to bi dalje vodilo u jo puno kontroverznije c s s posljedice. Primjerice, kako mi je Sandro Skansi istaknuo, ukoliko bi elektron imao beskonanu c brzinu (koju dobiva iz momentuma), vrijedilo bi da bismo lokalizacijom, odnosno odredivanjem poloaja, elektron izbacivali iz vremena, dajui mu na taj nain beskonanu brzinu i time ga z c c c oslobadali temporalne ovisnosti za dolaenje do odredenog mjesta (ili bi ga se pak vraalo z c unatrag kroz vrijeme za nekog drugog motritelja.) 22 Korak od formalnih zahtjeva KM do ove teorije nije tako direktan, ali je put dobro utjeran tako da ga ovdje ne treba detaljno elaborirati. 23 Ono to ontologija mnogo svijetova nudi jest opis bez skrivenih varijabli jer je sve s objanjeno maksimalnim stanjem. s 24 Jo bi se moglo postaviti pitanje na koji nain bi se tumaio pojam predvidanja ukoliko s c c bi svako od moguih stanja bilo jednako aktualno. Ovo pitanje postavlja i Putnam [21]. c

10

uzdie na razinu ontolokog, time to ga odreduje kao kriterij koji postavlja z s s znaenje, iako se ovdje radi o dijametralno suprotnim problemima. c Iz ovoga se implicitno moe iitati glavna razlika izmedu Bohr i Einstein i z sc sur. debate. Einstein, Podolsky i Rosen tvrde da se trebaju otkrivati objektivna svojstva nezavisne zbilje, dok Bohr ovdje uvodi jedno novo ogranienje koje se c tie epistemologije, odnosno, ogranienja teorijskog znanja potpuno racionalnog c c znanstvenog istraivaa kojim smo prinudeni na jedno neplauzibilno shvaanje z c c zbilje.

5
Prihvaamo li da je EPR eksperiment ponudio potpuni opis mikro-procesa, ini c c se da Bohrov program ima potekoe. S druge strane, smatrajui Teoriju skris c c venih varijabli neplauzibilnom (u svijetlu Bellovog i Kochen-Speckerovog teorema), Bohrovo ograniavanje metazike, u najmanju ruku djeluje protuintuc itivno. Bilo kako bilo, ipak nam jo preostaje analizirati Bohrovo naelo kos c respondencije izraeno gore u (1). U tu svrhu moemo postaviti pitanje kojim z z emo se pozabaviti u ovom odsjeku: c c Trebamo li revidirati na jezik kako bi dobili jednu jaku teoriju svojstava kvants nog sustava? Ukoliko je odgovor ne, prinudeni smo se hrvati s novim pojavama te s korelacijom znaenja klasinih pojmova koja postoji u odnosu na KM. Bohrovo stac c jalite (izraeno ranije terminom korespondencije) je da se spoznajna situacija s z moe razumjeti samo ukoliko koristimo klasine pojmove, te da su to pojmovi z c kojim se nova zikalna teorija mora i objasniti. No nije teko vidjeti kako takva s metoda sadri neke antinomije. z Naime, iz svakodnevnog jezika nije mogue izvui neko novo tumaenje c c c koje ve nije dano tim terminima, jer tumaenje proizlazi iz njih. Ekstenzija tog c c jezika (ili bolje reeno: njegova rehabilitacija) morala bi ukljuivati, u prvom c c redu, promjene u znaenju logikih konstanti koje se javljaju u formulama i c c iskazima klasine logike s time jo, kako Dummett [8] tvrdi, pravila znaenja c s c moraju biti jasna kao i teorija koja tu promjenu zahtjeva. Svakodnevni jezik ima mogunost interpretacije pojmova poput poloaj ili c z momentum, pitanje vrijednosti tih zikalnih veliina nema znaenja. Ukoliko c c bi se konstrukcija metazikog objanjenja odvijala u tom smjeru, postavlja se c s pitanje koliko je ono utemeljeno u obinom jeziku, jer bi to pretpostavljalo ipso c facto da bude sastavni dio nae pojmovne sheme koja je utemeljena na ontologiji s makro-predmeta. Ovo djelom proizlazi iz Bohrovog i Heisenbergovog odbijanja mogunosti da c elektron moe imati determiniranu stazu izmedu dva mjerenja. U duhu Berkez leyja, Macha i Bekog kruga, pretpostavlja se da pojam predmeta ije postojanje c c ne moe biti empirijski vericirano,25 nema znaenja. Teorije znaenja veliki su z c c
25 Ovdje

se, naravno, misli na rezultat eksperimentalnog ishoda.

11

zalogaj, a verikacionizam u tom pogledu ne predstavlja iznimku. Naime, nije ga mogue formulirati na nain da izbjegne problem samoprovjere (jer ukoliko c c je istinit, tada budui da se ne moe empirijski potvrditi je besmislen, odnosno, c z neistinit). Ukoliko bi tvrdili da je iskaz Elektroni se gibaju po determiniranim stazama izmedu mjerenja besmislen, jer nije empirijski provjerljiv, onda ne samo da se nebi mogao smisleno postaviti, ve se ne bi mogao niti smisleno opovrgnuti. c Bohrov program se upravo temelji na principu verikacije, budui da estica c c nastupa u postojanje tek inom mjerenja (nakon kojeg se, s obzirom na refec renciju eksperimentalnih uredaja, uspostavlja smislen diskurs). Garola i Sozzo [13] zastupaju ovakav stav, te argumentiraju da verikacionizam implicira neobjektivizam u pogledu svojstava. Prema njima, takav nedostatak mogao bi se zaobii usvajanjem Tarskijeve Korespondencijske Teorije Istine (KTI) koju smo c se spomenuli u gornjem odsjeku. c U njihovoj interpretaciji, takav prijedlog je implicitno iznesen u EPR lanku, c gdje se (prisjetimo se) elementi realnosti, iako uzeti u ontolokom smislu, uzis maju kao svojstva sustava koji su semantiki objektivni unutar KTI. Usvajac njem KTI povlai za sobom kritiku neobjektivizma. Kritika neobjektivizma c (prema Garoli i Sozzi) temelji se na injenici da je izveden iz vrlo problematikih c c premisa iz zikalnog i epistemolokog kuta gledita, te ukoliko bi se premise nas s pustile, neobjektivizam ne moe biti dokazan. z Iako se Garola i Sozzo ne uputaju u detaljniju raspravu (to je velika teta), s s s moe se zakljuiti (ukoliko neobjektivizam zaista ima problema) da prema tome z c usvajanje KTI nije a priori inkonzistentno. Dakle, ukoliko su svojstva sustava objektivna, tada je KM nepotpuna i EPR se slae s tom tezom. z Kako onda shvatiti KM u odnosu na gore navedene teze? Da li kao tvrdnju (a) da je (po uzoru na EPR lanak) KM objektivna ali nepotpuna ili (b) da je c (po uzoru na Kopenhako tumaenje) KM potpuna ali se ne moe objektivno s c z ustvrditi? No, ini se kako Kopenhako tumaenje nudi neke protuintuitivne c s c rezultate (naravno, odmah povlaei pitanje zato?). c c s U grubim crtama, vidjeli smo da Kopenhako tumaenje nalae da mikros c z skopski objekti postoje iskljuivo verikacijom eksperimentalnog ishoda (ili c preciznije: uruavanjem valne funkcije). Ukoliko i dolazi do uruavanja, pis s tanje je kada tono dolazi do toga. Sjetimo se primjera polarizirane zrake svic jetlosti. Uruava li se valna funkcija kada prolazi kroz kalcijev kristal, ili kada s ulazi u fosforni zaslon? Ili se pak uruava u trenutku kada prolazi kroz leu? s c Kada u tom sluaju eksperimentalni proces dovodi esticu u postojanje? Odgoc c vor koji Kopenhako tumaenje nudi jest da estica nastupa u postojanje kada s c c je u konjunkciji s mjernim instrumentom. No, ovo stajalite nailazi na nezgodne s prepreke.26 Naime, oslanjajui se na standardno tumaenje, (imajui Heisenberga na c c c umu), mjerni instrument, tehniki gledano, pripada svijetu klasine zike. Sada, c c ukoliko su makroskopski predmeti sastavljeni od mikroskopskih estica, odnosno c
26 Na

ovoj primjedbi sam zahvalan profesoru Raymondu D. Bradleyju (privatna komunika-

cija).

12

jednostavnijih predmeta (i prihvatimo li tezu da ukoliko kompleksni predmeti, koji su sastavljeni od jednostavnih predmeta, ne postoje ukoliko ne postoje njegovi sastavni djelovi), makroskopski objekti ne postoje, ukoliko se ne vri s nikakvo mjerenje mikroskopskih estica. c Sve se to oslanja na premise da (i) kompleksni predmeti postoje, (ii) kompleksni predmeti (ako postoje) sastavljeni od jednostavnih predmeta i da (iii) ukoliko ne postoje jednostavni predmeti (kao sastavni djelovi), ne postoje niti kompleksni predmeti.27 Cini se kako nas Kopenhaki agnosticizam u kombinas ciji s Bohrovim (gore skiciranim kao protuintuitivnim) programom navodi na neeljene antinomije, jer cijeli proces mjerenja (sukladno s ovim gore iznesenim), z ne bi mogao niti zapoeti, to je sada potpuno drugi par rukava. Regressus ad c s innitum, zaista!

6
Tako se Bohrovo ogranienje metazike ini preoskudnim da bi ponudio adekc c vatno objanjenje kvantnih fenomena. (Ako bi to znailo da trebamo zadrati s c z na klasini pojmovni okvir za opisivanje eksperimentalnih ishoda nekome drus c gom, za razliku od uspostavljanja jedne teorije, ini se prihvatljivim). No, u c trenutku kada je to Bohr formulirao, to je znailo opisivati kvantne pojave voc kabularom koji ima onaj kapacitet znaenja koji se u zici koristio sredinom 19. c stoljea. c Ontologija u Bohrovu holistiku sliku ne ulazi s posebno detaljnom artikuc lacijom medureeninih veza koje su podvrgnute vrstoj semantikoj disciplini c c c c argumentiranja (iako, u principu, povlai provjerljive posljedice iz hipoteza), jer c im zaobidemo najtrivijalnije i articijalne primjere teorije, logike veze izmedu c c iskaza ovise o onome to govore o entitetima ije postojanje je izraeno samom s c z teorijom. Ovo se tie problema kojeg je i Carnap [4] bio svijestan. Nemogunost c c opravdanja adekvatnosti jednostavnih mjerenja u empirijskim terminima ima lou posljedicu: Naime, sva mjerenja u znanosti (bez obzira koliko jednostavna s bila), ukljuuju ne-empirijske pretpostavke o danim zikalnim relacijama (ili c operacijama), pretpostavke koje se ne mogu reducirati na veliine koje motrimo. c Ovakva teorija mjerenja ne ograniava injenini uvoz znanstvenih teorija na c c c motreni svijet kao cijelinu. Premda, ukoliko bismo se odluili za EPR interpretaciju, zbog injenice da c c izbjegava Bohrovo ogranienje i gotovo protuintuitivnu pretpostavku nelokalc nosti, imamo tehniki jos problema sa svakodnevnim jezikom, zbog toga to c s svaki pokuaj objanjavanja KM obinim jezikom pretpostavlja kompatibilizam s s c s principom lokalnosti. S druge strane, udaljavanje od principa lokalnosti stvara jo vee probleme, s c ime se ponovo vraamo pitanju revizije jezika i promiljanje metazike. Iako c c s
27 Valja pritom uoiti da su premise (i)-(iii) potvrdene sa strane atomske zike (uzmemo li c za primjer kompleksnih predmeta atom ili molekulu), te bi se s njima vjerojatno usuglasila veina znanstvenika. c

13

je Bohrov program u velikoj mjeri logiki precizan (i lijepi primjer upravljac nja semantikim tehnikalijama), problem mjerenja upravo proizlazi iz injenice c c to referiramo na mikro-svijet klasinim (Bohrovim) rijenikom. No, vratimo s c c se sada pitanju revizije jezika koje je (velikim djelom) potaknuto Bohrovim ogranienjem. c Hacking [14] zasigurno tjera vodu od Bohrovog mlina tvrdnjom da prijelazom s jedne teorije (u ovom sluaju zikalne), na drugu, pojmovi takvi kakvi jesu c trpe drastinu promjenu u znaenju i implikacijama.28 Hughes [17], sukladno c c tome smatra da bi se od Bohrovog shvaanja adekvatnog jezika mogli udaljiti c ukoliko bismo zahtijevali i manje drastine mjere, implicirajui prihvaanje svac c c kodnevnog jezika, premda nam ostaje otvorena mogunost revizije odredenih c termina (ime nismo prinudeni na dodatno ogranienje nae metazike): c c s
Bez [ikakve] nedosljednosti, no s posve visokom uvjerljivou, mogli bi sc tvrditi: (i) da znati to termin znai, uz ostale stvari, jest znati eksperis c mentalne kontekste u kojima bi njihova upotreba bila prigodna, (ii) da u nekoj mjeri postoji ouvanje znaenja izmedu teorija i da (iii) nove teorije, c c i donose nove pojmove u ziku i modiciraju znaenje onih pojmova koje c smo zadrali. z

Pitanju o adekvatnosti obinog jezika u aplikaciji na znanstvene teorije nije c jednostavno dati odgovor. Jezik nije monolitina praksa o kojoj se moe lako c z lozorati. Nova znanstvena teorija nedvojbeno nas tjera na promiljanje o s jeziku kao i drutvenoj praksi (u argonu kasnog Wittgensteina), kao i o znanss z tvenom alatu. U Carnapovim [5] terminima: logiku znanosti trebamo zamijeniti sintaksom jezika znanosti. No, glavno je pitanje hoe li nam takav jezik pomoi c c razumjeti nove fenomene koje bi mogli kasnije stavljati u okvir naih klasinih s c predodbi? z Upravo je zbog toga i Dummett [7] uoio kako se znaenje ne moe shvatiti c c z kao puko posjedovanje istinitosnih vrijednosti koje odluno lijepimo na iskaze c neovisno o naem znanju. Izgleda kako su zahtjevi koje postavlja KM ugradeni s u naem pokuaju razumijevanja te teorije. Teko je zaobii ovakav stav zbog s s s c same injenice linearnosti tranzicija stanja u teoriji, te zbog naina na koji je c c predoeno sjedinjenje izmedu interaktivnih sustava u KM. c
Ovo je vrlo duboko i nevjerojatno teko, pitanje teorije znaenja, ono za s c koje nije izgledno da emo dati odgovor dok neemo imati otroumnijeg c c s uvida u to na koji nain na jezik funkcionira (u sadanjem sluaju, u mac s s c tematikim i kvantno-mehanikim sektorima jezika) nego to sada imamo. c c s Ali to je pitanje koje je nedvojbeno lozojsko po naravi; ono ijem se c odgovoru ne moemo nadati u jednom smislu, niti jednim matematikim z c otkriem, u drugom, niti otkriem u kvantnoj mehanici.29 c c
28 Primjerice, dovoljno je samo sjetiti se kako je zamjena Euklidske geometrije za Riemannovsku ukljuivala promjenu u ekstenziji termina ravna crta. c 29 Ovdje, na alost, neemo dublje ulaziti u analizu Dummettove teze, jer bi se rasprava z c mogla nekontrolirano proiriti, (a i ve sam, vjerujem, dovoljno iskoristio itateljevo vrijeme). s c c Ono to ovaj citat prikazuje je ozbiljnost koju Dummett pridaje problemu znaenja u odnosu s c na KM. Kao posljednju rije, iskoristio bih ovu priliku da se zahvalim Sandru Skansiju, Marku c

14

Literatura
[1] Albert, D. 1992. Quantum Mechanics and Experience. Cambridge: Harvard University Press. [2] Bohm, D. 1957. Causality and Chance in Modern Physics. University of Pennsylvania Press Philadelphia. [3] Bohr, N. 1935. Can Quantum Mechanical Description of Reality Be Considered Complete? Physical Review 48: 696-702. [4] Carnap, R 1966. Philosophical Foundations of Physics, Gardner M. (ed.), Basic Books, New York. [5] 2002. The Logical Syntax of Language. Open Court, Chicago and La Salle, Illinois. [6] Domazet, M. 2004. Bohrova lozoja i izmjene temelja zikalnog jezika. Prolegomena 2: 135-149. [7] Dummett, M. 1978. Is Logic Empirical? u: Truth and Other Enigmas. Cambridge: Harvard University Press. [8] 1979. Common Sense and Physics u: G. F. Macdonald (ed.): Perception and Identity: Essays presented to A. J. Ayer. London: Macmillan [pretisak u Dummett 1993.: 376-419]. [9] 1993. The Seas of Language Oxford: Calderon Press. [10] Einstein, A 1948. Quantum Mechanics and Reality. Dialectica 2: 320-324. [11] Einstein, A., Podolsky, B. and Rosen, N. 1935. Can Quantum Mechanical Description of Physical Reality Be Considered Complete? Physical Review 47: 777-780. [12] Everett, H. 1957. Relative State Formulation of Quantum Mechanics. Reviews of Modern Physics 29: 454-462 [Pretisak u: Wheeler and Zurek 1983: 315-323.] [13] Garola, C. and S. Sozzo 2004. A Semantic Approach to the Completeness Problem in Quantum Mechanics. Foundations of Physics 8: 1249-1266. [14] Hacking, I. 1983. Representing and Intervening: Introductionary Topics in the Philosophy of Science. Cambridge: Cambridge University Press. [15] Harrison, J. 1983. Against Quantum Logic. Analysis 43: 82-85.
Firstu i profesoru Stipi Kutlei na iznimno korisnim savjetima na ranijim verzijama ovog rada. s Odgovornost za nedostatke ovog rada je moja. Profesorima Garoli i Sozzi se zahvaljujem to s su se odazvali na poziv i poslali mi e-print svojeg teksta.

15

[16] Heisenberg, W. 1927. Uber den anschaulichen Inhalt den quantentheoretischen Kinematik und Mechanik. Zeitschrift fur physik 43: 172-198. [Engleski prijevod dostupan u: Wheeler and Zurek 1983: 62-84.] [17] Hughes, R. I. G. 1989. The Structure and Interpretation of Quantum Mechanics. Cambridge: Harvard University Press. [18] Kochen, S. 1978. The Interpretation of Quantum Mechanics. Princeton, N.J.: Princeton University Press. [19] Kochen, S and E. P. Specker, 1967. The Problem of Hidden Variables in Quantum Mechanics. Journal of Mathematics and Mechanics 17: 59-87. [20] Petersen, A. 1963. The Philosophy of Niels Bohr. Bulletin of Atomic Scientists, September 1963: 8-14. [21] Putnam, H. 1991. Realism With a Human Face. Cambridge: Harvard University Press. [22] Quine, W. V. 1951. Two Dogmas of Empiricism u: From a Logical Point of View. Cambridge: University Press. [23] 1961. On What There Is u: From a Logical Point of View. Cambridge: Harvard University Press. [24] 1970. Philosophy of Logic. Cambridge: Harvard University Press. [25] Schroedinger, E. 1935. Die gegenwartige Situation in der Quantenmechanik. Naturwissenschaften 22: 807-812. [Engleski prijevod dostupan u: Wheeler and Zurek, 1983: 152-167.] [26] Sklar, L. 1981. Time, Reality and Relativity u: R. Healey (ed.): Reduction, Time and Reality Cambridge: Cambridge University Press. [Pretisak u: P. Yourgrau (ed.) 1990: 247-260.] [27] Wheeler, J. A., and W. H. Zurek, 1983. Quantum Theory and Measurment. Princeton, N.J.: Princeton University Press. [28] Yourgrau, P. 1990. Demonstratives. Oxford: Oxford University Press. c c [29] Zarni, B. 2005. U perspektivi dinamine semantike. Hrvatsko lozofsko drutvo. s

16