Está en la página 1de 99

ERICH FROMM: DJELA Erich Fromm

u 12 svezaka

Izdaju
»NAPRIJED«
Anatomija ljudske
Izdavačko trgovačka radna organizacija
Zagreb, Palmotićeva 30
destruktivnosti
NOLIT
Izdavačka radna organizacija
Beograd, Terazije 27 Prva knjiga
from Dario to filozofija.net forum

Preveli
Gvozden Flego
Vesna Marčec-Beli

Uredili
Zeljko Falout i Gvozden Flego ZAGREB 1989
Sadržaj

Predgovor autora 9
Terminologija 13
Uvod: Instinkti i ljudske strasti 19

Prvi dio
INSTINKTIVIZAM, BIHEVIORIZAM,
PSIHOANALIZA

Instinktivisti 31
Stariji instinktivisti 31
Neoinstinktivisti: Sigmund Freud i
Konrad Lorenz 32
Freudovo shvaćanje agresije 32
Lorenzova teorija agresije 34
Freud i Lorenz — njihove sličnosti i
razlike 37
»Dokaz« analogijom 38
Zaključci o ratu 44
Obožavanje revolucije 47
II Environmentalisti i bihevioristi 51
Prosvjetiteljski environmentalizam 51
Biheviorizam 51
Neobiheviorizam B. F. Skinnera 52
Ciljevi i vrijednosti 53
Naslov izvornika
Razlozi popularnosti skinerizma 58
Erich Fromm Biheviorizam i agresija 59
THE ANATOMY OF HUMAN O psihološkim eksperimentima 62
DESTRUCTIVENESS Teorija frustracione agresije 83
Holt, Rinehart and Winston
New York, 1973 III Instinktivizam i bineviorizam — njihove
© 1973 by Erich Fromm razlike i sličnosti 89
Zajednička osnova 89
Kasnija gledišta 90 Primitivni lovci — društvo obilja? 160
Političko i društveno porijeklo ovih Primitivno ratovanje 162
dviju teorija 93 Neolitska revolucija 167
IV Psihoanalitički pristup razumijevanju Prethistorijska društva i »ljudska
priroda« 175
agresije 97 176
Urbana revolucija
Zaključak 102 Agresivnost i primitivne kulture 181
Drugi dio Analiza trideset primitivnih plemena 181
DOKAZI PROTIV INSTINKTIVISTICKE Sistem A: Društva koja afirmiraju iivot 182
TEZE Sistem B: Nedestruktivno —
agresivna društva 182
V Neurofiziologija 107
Sistem C: Destruktivna društva 183
Odnos psihologije prema neurofiziologiji 107 183
Primjeri za ova tri sistema
Mozak kao osnova agresivnog ponašanja 110 183
Zuni Indijanci (Sistem A)
Defenzivna uloga agresije 112 186
Manus (Sistem B)
Instinkt »bijega« 113 188
Dobu (Sistem C)
Grabežljivost i agresija 114 191
Dokazi o destruktivnosti i okrutnosti
VI Ponašanje životinja 119
Agresija u »zarobljeništvu« 120 Indeks pojmova i imena 201
Ljudska agresija i gomilanje 124
Agresija u divljini 126
Teritorijalizam i dominacija 131
Agresivnost među drugim sisavcima 134
Postoji li kod čovjeka inhibicija
protiv ubijanja? 136
VII Paleontologija 141
Je li čovjek jedna vrsta? 141
Je li čovjek grabežljiva životinja? 142
VIII Antropologija 146
»Čovjek-lovac« — antropološki Adam? 146
Agresija i primitivni lovci 152
Predgovor
autora

Ova je studija prvi kompleksni rad na području psihoanalitičke


teorije. Počeo sam se baviti proučavanjem agresije i destruktiv¬
nosti ne samo zato što su to temeljni teorijski problemi psiho¬
analize, već i zato što ih val destruktivnosti koji je zahvatio svijet
čini veoma relevantnim s praktičkog stajališta.
Kada sam započeo ovu knjigu, bilo je to prije više od šest go¬
dina, znatno sam pot'cijenio poteškoće koje su me čekale. Uskoro
je postalo jasno da ne mogu adekvatno pisati o ljudskoj destruk¬
tivnosti ostanem li u granicama svog područja kompetencije, tj.
psihoanalize. Iako je ovo ispitivanje trebalo biti uglavnom psiho¬
analitičko, bilo mi je potrebno nešto znanja i s drugih područja,
naročito iz neurofiziologije, psihologije životinja, paleontologije i
antropologije, kako bih izbjegao preuzak a prema tome i izopačen
okvir istraživanja. Morao sam bar u osnovnim crtama upoznati
navedene discipline da bih mogao provjeriti svoje zaključke pre¬
ma glavnim podacima iz drugih područja, kako bih bio siguran
da im moja hipoteza nije oprečna i da bih provjerio potrđuju
li oni, kao što sam se nadao, moju hipotezu.
Budući da nije postojao rad koji bi iznosio ili integrirao prona¬
laske o agresiji sa svih tih područja pa ni takav koji bi ih samo
sumirao, morao sam to učiniti sam. Nadao sam se da će taj po¬
kušaj pomoći mojim čitaocima da usvoje moje globalno shvaća¬
nje problema destruktivnosti, umjesto da prihvate gledišta poje¬
dinačnih disciplina. Postoje, naravno, mnoge zamke u takvom
nastojanju. Jasno je da nisam mogao steći kompetenciju na svim
tim područjima — a najmanje na onom na kojem sam počeo s
najmanje znanja: području neuroloških nauka. Tu sam neka zna¬
nja stekao ne samo vlastitim proučavanjem već i susretljivošću
neurologa; nekolicina njih mi je davala savjete i odgovore na
mnoga moja pitanja, a neki su i čitali relevantne dijelove ruko¬
pisa. Mada će stručnjaci uvidjeti da im ne nudim ništa novo

9
na njihovom specifičnom području, možda će se rado upoznati vrijednim kritičkim i konstruktivnim sugestijama; dru Ivanu
s podacima drugih područja o tako važnom predmetu. Illichu i dru Ramonu Xirau za korisne sugestije koje se tiču fi¬
Nerješiv problem je ponavljanje i poklapanje s mojim ranijim lozofskih aspekata knjige; dru W. A. Masonu za primjedbe s pod¬
radovima. Bavim se problemima čovjeka već više od trideset ručja psihologije životinja; dru Helmuthu de Terrau na korisnim
godina, stavljajući u tom procesu težišta na nova područja, a primjedbama o problemima paleontologije; Maxu Hunzikeru na
istovremeno produbljujući i proširujući svoje uvide u stara. Ne korisnim sugestijama u pitanju nadrealizma i Heinzu Brandtu
mogu pisati o ljudskoj destruktivnosti a da ne iznosim ideje na podacima i sugestijama o praksi nacističkog terora. Zahvalan
objavljene prije, no još uvijek neophodne za razumijevanje novih sam dru Kalinkowitzu za aktivan i ohrabrujući interes koji je
pojmova kojima se ova knjiga bavi. Nastojao sam se, koliko god pokazao za ovaj rad. Također zahvaljujem dru Illichu i gospođici
je to bilo moguće, ne ponavljati — upućujući na široke diskusije Valentini Horesman na pomoći u korištenju bibliografskih ma¬
u prijašnjim radovima; ali ponavljanje se ipak nije moglo sasvim terijala Centra za interkulturalnu dokumentaciju u Cuernavacau
izbjeći. Poseban problem u tom pogledu je Srce čovjeka (The u Meksiku.
Heart of Man), koje sadrži u osnovnom obliku neke moje nove Koristim ovu priliku da izrazim svoju zahvalnost gospođi Bea-
pronalaske o nekrofiliji — biofiliji. Moj prikaz tih pronalazaka trici H. Mayer, koja je u posljednjih dvadeset godina ne samo
je u ovoj knjizi mnogo opširniji, i teoretski i s obzirom na klini¬ pisala na stroju i prepisivala mnoge verzije rukopisa što sam ih
čke ilustracije. Nisam ulazio u izvjesne razlike između gledišta napisao, uključujući i ovaj, već ih je redigirala s mnogo spo¬
iznesenih ovdje i u prijašnjim radovima; takva bi diskusija za¬ sobnosti, razumijevanja i osjećaja za jezik, te je ovoj krajnjoj
uzela previše mjesta, a nije dovoljno zanimljiva većini čitalaca. reviziji pridonijela svojim vrijednim sugestijama.
Ostaje mi još samo ugodan zadatak; izraziti zahvalnost onima Za vrijeme mog višemjesečnog boravka u inozemstvu za ruko¬
koji su mi pomogli u pisanju ove knjige. pis se u potpunosti i veoma konstruktivno brinula gospođa Joan
Duboko sam zahvalan dru Juanu de Dios Hernandezu što mi Hughes, na čemu sam joj veoma zahvalan.
je olakšao proučavanje na području neurofiziologije. U diskusi¬ Zahvaljujem gospodinu Josephu Cunneenu, glavnom uredniku
jama, koje su trajale satima, razjasnio mi je mnoge probleme, izdavačkog poduzeća »Holt, Rinehart and Winston« na vrlo zna¬
pomogao mi da se orijentiram u ogromnoj literaturi i dao svoje lačkom i savjesnom uredničkom poslu i konstruktivnim sugesti¬
mišljenje o onim dijelovima rukopisa u kojima se obrađuju pro¬ jama. Nadalje, želim zahvaliti gospođi Lorraine Hill, administra¬
blemi neurofiziologije. tivnom uredniku, i gospodinu Wilsonu R. Gathingsu i gospođici
Zahvalan sam slijedećim znanstvenicima s područja neurolo¬ Cathie Fallin, tehničkim urednicima »Holt, Rinehart and Win-
gije koji su mi pomogli opširnim razgovorima i pismima: premi¬ stona«, na umješnosti i brizi u koordiniranju rada na rukopisu
nulom dru Raulu Hernandezu Peonu, doktorima Robertu B. Li- u svim njegovim fazama. Na kraju zahvaljujem Marion Odomi-
vingstonu, Robertu G. Hearthu, Heinzu von Foersteru i Theodoru rok na izvrsnom, savjesnom i oštroumnom redigiranju.
Melnechuku, koji su također pročitali neurofiziološke dijelove Ovo istraživanje djelomično je potpomagao National Institute
rukopisa. Zahvaljujem i preminulom dru Francisu O. Schmittu, of Mental Health, Public Health Service Grant No. MH 13144-01,
koji mi je omogućio sastanak s članovima Programa za neuro¬ MH 13144-02. Zahvaljujem na pomoći Fundaciji Albert i Mary
loška istraživanja na Massachusetts Institute of Technologv; oni Lasker, koja mi je omogućila da uzmem još jednog asistenta.
su raspravljali o pitanjima koja sam im uputio. Zahvalan sam
Albertu Speeru koji mi je razgovorom i korespondencijom pomo¬ New York
gao da obogatim svoju sliku o Hitleru. Zahvaljujem i Robertu svibanj, 1973.
M. W. Kempneru na podacima koje je skupio kao jedan od ame¬ E. F.
ričkih tužilaca na nirnberškom procesu.
Također sam zahvalan dru Davidu Schecteru, dru Michaelu
Maccobyju i Gertrudi Hunziker-Fromm na čitanju rukopisa i
10 11
Terminologija

Dvosmislena upotreba riječi »agresija« je u bogatoj literaturi


o toj temi izazvala, mnogo zbrke. Taj pojam upotrebljava se za
ponašanje čovjeka koji brani svoj život, za kradljivca koji ubija
žrtvu da bi uzeo novac, za sadistu koji muči zatvorenika. Zbrka
ide još dalje: pojam »agresija« upotrebljava se i za seksualni
pristup muškarca ženi, za ambiciozne poticaje planinara, trgov¬
ca ili seljaka koji ore zemlju. Razlog te zbrke možda je u utje¬
caju biheviorističkog mišljenja u psihologiji i psihijatriji. Ako
agresijom nazovemo sva »štetna« djela — tj. ona što oštećuju ili
uništavaju nežive stvari, biljke, životinje ili čovjeka — tada je,
naravno, vrsta impulsa koji nagone na štetno djelo potpuno ire¬
levantna. Ako se destruktivna djela, djela kojih je namjera ču¬
vanje, i konstruktivna djela označe jednom te istom riječju,
onda zaista nema nade da se shvati njihov uzrok; ona nemaju
zajedničkog uzroka jer su u potpunosti različite pojave, te ćemo
se naći u teoretski beznadnoj poziciji pokušamo li pronaći uzrok
»agresije«.*
Uzmimo kao primjer Lorenza; njegovo izvorno poimanje agre¬
sije shvaća kao evoluciono razvijen impuls koji služi opstanku
jedinke i vrste. Ali kako je on pojam »agresije« primijenio i na
krvožednost i okrutnost, mogli bismo zaključiti da su te iracio¬
nalne strasti također urođene, pa se prema tome smatra da su
izazvane zadovoljstvom koje proizlazi iz ubijanja. Slijedeći za¬
ključak je: ratovi su izazvani urođenim destruktivnim trendom u
ljudskoj prirodi. Riječ »agresija« prikladno služi kao most koji
spaja biološki adaptivnu agresiju (koja nije zla) s ljudskom de-
struktivnošću koja je doista zla. Srž takvog »zaključivanja« je:
* Ipak treba primijetiti da Freud nije bio svjestan raznovrsnosti
agresije (usp. Dodatak). Nadalje, u Freudovom slučaju osnovni motiv
teško da je bio bihevioristički; vjerojatnije je da je on jednostavno
slijedio uobičajenu upotrebu.
13
Biološki adaptivna agresija = urođena
Destruktivnost i okrutnost' = agresija
Ergo: Destruktivnost i okrutnost = urođena.
U ovoj knjizi upotrebljavao sam pojam »agresije« za defen¬
zivnu, reaktivnu agresiju koju sam obuhvatio pojmom »benigna
agresija«, a »destruktivnost« i »okrutnost« nazvao sam specijal¬
nim ljudskim sklonostima uništavanju i težnji za apsolutnom
vlašću (»maligna agresija«). Kad god sam upotrijebio riječ »agre¬
sija« jer se činila korisnijom u izvjesnom kontekstu, pobliže sam
je odredio da bih izbjegao nesporazum.
Drugi semantički problem je u upotrebi riječi »čovjek« kao
riječi koja označava ljudski rod ili čovječanstvo. Upotreba riječi
»čovjek« i za muškarca i za ženu nije začuđujuća u jeziku koji se
razvio u patrijarhalnom društvu, ali vjerujem da bi bilo pomalo Anatomija
pedantno izbjegavati tu riječ da bismo pokazali da je autor ne
upotrebljava u patrijarhalnom duhu. U stvari, sadržaj ove knjige ljudske
trebao bi taj problem nesumnjivo razjasniti.
Također sam, općenito, upotrebljavao riječ »on« za ljudska destruktivnosti
bića, jer reći »on ili ona« bilo bi nespretno. Vjerujem da su riječi
veoma važne, ali da od njih ne bismo trebali činiti fetiše i zani¬
mati se više za riječi nego za misao koju izražavaju.
Radi pažljive dokumentacije uz citate u ovoj knjizi navedeni
su i autor i godina izdanja. To je učinjeno zato da bismo omogu¬
ćili čitaocu da pronađe potpuniju referenciju u bibliografiji. Da¬
tumi se, stoga, ne odnose uvijek na vrijeme pisanja, kao u na¬
vodu Spinoza (1927).

14
Što su generacije novije, to su gore. Doći će
vrijeme kada će postati tako zle da će obožavati
moć; odabrat će snagu, a poštovanje prema do¬
broti će nestati. Na kraju, kada se nitko više ne
bude bunio protiv nedjela ili osjećao stid u pri¬
sustvu bijednih, i njih će Zeus uništiti. Pa ipak,
kad bi obični ljudi ustali i srušili vladare, ni tada
ne bi sve bilo izgubljeno.
Grčki mit o željeznom dobu

Pesimist sam kada gledam u historiju


. . . ali kada gledam u prethistoriju,
onda sam optimist.
J. C. SMUTS

S jedne strane, čovjek je sličan mnogim vrsta¬


ma životinja po tome što se bori protiv vlastite
vrste. Ali s druge strane, on je među tisućama
vrsta, koje se bore, jedini kod kojeg je borba
razdorna... Čovjek je jedina vrsta koja je ma¬
sovni ubojica, jedini izrod u vlastitom društvu.
N. TINBERGEN

17
Uvod: Instinkti i
ljudske strasti

Porast nasilja i destruktivnosti u nacionalnim i svjetskim raz¬


mjerima skrenuo je pažnju stručnjaka i javnosti uopće na teoret¬
sko ispitivanje prirode i uzroka agresije. Ta zabrinutost ne izne¬
nađuje; ono što iznenađuje jest činjenica da je ta preokupacija
tek skorašnja, osobito imamo li na umu da je istraživač tako
značajan kao što je Freud, modificirajući svoju raniju teoriju
usredotočenu na seksualni poriv, već oko 1920. godine formulirao
novu teoriju, u kojoj je strast za uništavanjem (»instinkt smrti«)
smatrao u intenzivnosti jednakom ljubavnoj strasti (»instinkt ži¬
vota«, »seksualnost«). Javnost međutim i dalje shvaća frojdizam
uglavnom u terminima predstavljanja libida kao čovjekove cen¬
tralne strasti obuzdane jedino instinktom za samoočuvanjem.
Situacija se izmijenila tek polovinom šezdestih godina. Jedan
od vjerojatnih razloga te promjene bila je činjenica da je razina
nasilja i bojazni od rata širom svijeta prešla određenu granicu.
Važan činilac bilo je i izdavanje nekoliko knjiga o ljudskoj agre¬
siji, a posebno djela O agresiji Konrada Lorenza (1966). Lorenz,
ugledan znanstvenik na području ponašanja životinja,1 a naročito
riba i ptica, osmjelio se zaći na područje na kojem je imao malo
iskustva i sposobnosti, na područje ljudskog ponašanja. Iako je
mnogi psiholozi i neurolozi nisu prihvatili, knjiga O agresiji po¬
stala je bestseler i ostavila dubok utisak na umove velikog broja
obrazovanih ljudi, od kojih su mnogi prihvatili Lorenzovo shva¬
ćanje kao konačno rješenje problema.
Velikom uspjehu Lorenzovih ideja pridonio je i raniji rad jed¬
nog autora sasvim drugačijeg tipa — Roberta Ardreya (Afrička
geneza, 1961. i Teritorijalni imperativ, 1962). Ardrey, koji nije
znanstvenik, već nadaren dramaturg, satkao je iz mnoštva podata¬
ka o čovjekovim počecima uvjerlljivu, iako pristranu raspravu
koja bi trebala dokazati čovjekovu urođenu agresivnost. Slijedila
su druga djela proučavatelja ponašanja životinja, kao što su
19
Goli majmun Desmonda Morrisa i 0 ljubavi i mržnji Lorenzova
učenika I. Eibl-Eibesfeldta. nog stajališta. Predmet proučavanja dominantne škole u psiho¬
Sva ta djela sadrže uglavnom istu tezu: čovjekovo agresivno logiji postalo je ponašanje, a ne čovjek koji se ponaša; »nauka
ponašanje, koje se manifestira u ratu, zločinu, individualnim sva¬ o psihi« pretvorena je u nauku o izgradnji ponašanja životinja
đama i svim drugim vrstama destruktivnog i sadističkog pona¬ i ljudi. Taj pravac dosegao je svoj vrhunac u Skinnerovom neo-
šanja, proizlazi iz filogenetski programiranog, urođenog instinkta biheviorizmu, koji je danas najprihvaćenija psihološka teorija na
koji traži rasterećenje i čeka na povoljnu situaciju da se izrazi. sveučilištima Sjedinjenih Američkih Država.
Možda je Lorenzov neoinstinktivizam bio toliko popularan ne Razlog te preobrazbe u psihologiji lako je pronaći. Na onog
zbog toga što su njegovi argumenti tako jaki, već zbog toga što tko proučava čovjeka, više nego na bilo kojeg znanstvenika, utje¬
su im ljudi bili skloni. Što bi za ljude koji se boje i osjećaju ne¬ če društvo u kojem živi. To je tako ne samo zato što su način
sposobnima da promijene put koji vodi uništenju moglo biti na koji on misli, pitanja koja postavlja i njegovi interesi djelomi¬
prihvatljivije od teorije koja nas uvjerava da nasilje proizlazi iz čno društveno određeni kao u prirodnim naukama, već je u nje¬
naše životinjske prirode, iz nesavladivog nagona za agresivnošću, govom slučaju i njegov predmet, čovjek, društveno određen.
i da je najbolje što možemo učiniti, kako tvrdi Lorenz, da shva¬ Kada psiholog govori o čovjeku, njegov model je zasnovan na
timo zakon evolucije koji objašnjava moć tog nagona? Ova teo¬ ljudima oko njega — a najviše na njemu samom. U suvremenom
rija urođene agresivnosti lako postaje ideologijom koja ublažuje industrijskom društvu ljudi su racionalno orijentirani, malo os¬
strah od onog što bi se moglo dogoditi, i racionalizira naš osjećaj jećaju i smatraju svoje osjećaje i osjećaje psihologa beskorisnim
nemoći. opterećenjem. Bihevioristička teorija im veoma odgovara.
Ima i drugih razloga s kojih je pojednostavnjen odgovor in- Sadašnja alternativa između instinktivizma i biheviorizma nije
stinktivističke teorije prihvatljiviji od ozbiljnog proučavanja uz¬ povoljna za teorijski napredak. Obje pozicije omogućuju samo
roka destruktivnosti. Ono zahtijeva preispitivanje osnovnih pre¬ jedno objašnjenje ovisno o dogmatskim predrasudama, što zahti¬
misa sadašnje ideologije, što nas navodi na analiziranje iracional¬ jeva od istraživača da činjenice svrsta u jednu ili u drugu teoriju.
nosti našeg socijalnog sistema i kršenje tabua koji se skrivaju Da li smo uistinu suočeni s izborom: instinktivistička ili bihe¬
iza uzvišenih riječi kao što su »obrana«, »čast«, »rodoljublje«. vioristička teorija? Jesmo li prisiljeni birati između Lorenza ili
Nijedan postupak kojem nedostaje dubinska analiza našeg dru¬ Skinnera; ne postoje li druge mogućnosti? Ova knjiga tvrdi da
štvenog sistema ne može otkriti razlog porasta destruktivnosti postoji druga mogućnost i ispituje u čemu se ona sastoji.
ili predložiti načine i sredstva njenog smanjivanja. Instinktivi- Kod čovjeka moramo razlikovati dvije potpuno različite vrste
stička teorija nudi mogućnost mimoilaženja teškog zadatka ta¬ agresije. Prva, koju dijeli sa svim životinjama, filogenetski je
kve analize. Ona podrazumijeva ovo: ako već moramo izginuti, programiran impuls za napad (ili bijeg) kada su vitalni životni
bar ćemo izginuti uvjereni da nam je tu sudbinu nametnula naša interesi ugroženi. Ova defenzivna »benigna« agresija nužna je za
priroda i shvaćajući zašto se sve moralo dogoditi baš tako kako opstanak jedinke i vrste, biološki je prilagodljiva i nestaje kad i
se dogodilo. njen uzrok. Druga vrsta, »maligna« agresija, tj. destruktivnost i
S obzirom na sadašnju podjelu shvaćanja u psihologiji kritiku okrutnost, specifična je za čovjeka i gotovo je ne nalazimo kod
Lorenzove teorije ljudske agresije naći ćemo u drugoj dominant¬ sisavaca; nije filogenetski programirana i nije biološki prilagod¬
noj teoriji u psihologiji, tj. u biheviorizmu. Suprotno instinkti- ljiva; nema svrhe, zadovoljstvo nalazi u pohotnosti. Sve prijaš¬
vizmu, biheviorističku teoriju ne zanimaju subjektivni činioci nje diskusije o tom problemu uglavnom su bezvrijedne jer ne
koji tjeraju čovjeka na određen način ponašanja; nju ne zanima prave razliku između tih vrsta agresije, od kojih svaka ima razli¬
što on osjeća već kako se ponaša i koji društveni uvjeti oblikuju čite izvore i različita svojstva.
takvo ponašanje. Defenzivna agresija je stvarno dio ljudske prirode, iako nije i
Tek dvadesetih godina fokus u psihologiji radikalno se poma¬ urođeni2 instinkt, kako je prije određivana. Kada Lorenz govori
kao s osjećaja na ponašanje; od tada su osjećaj a i strasti izba¬ o agresiji kao obrani, njegove pretpostavke o agresivnom in¬
čeni s područja psihologije kao nevažne činjenice, barem s nauč- stinktu su opravdane (iako teorija o elementu spontanosti i samo-
obnavljanja ostaje nedokazana). Ali on tu ne staje. Pomoću ne-
20
21
'koliko vještih postavki zaključuje da sva ljudska agresija, uklju¬ nom egzistencijalnom situacijom i potrebama koje iz nje izviru,
čujući strast za ubijanjem i mučenjem, proizlazi iz biološki de- a ne s beskrajno promjenljivom, neizdiferenciranom psihom, kako
terminirane agresije, preobražene zbog djelovanja određenih to environmentalistička teorija pretpostavlja.
faktora, iz benigne u destruktivnu. No, toliko empirijskih poda¬ Kada, međutim, želimo saznati kakvi su uvjeti ljudske egzisten¬
taka govori protiv te hipoteze, da je čine gotovo neodrživom. Pro¬ cije, moramo se dalje pitati: kakva je čovjekova priroda? Što je
učavanje životinja pokazuje da sisavci — a naročito primati — to što ga čini čovjekom? Nepotrebno je reći da sadašnja klima u
iako prilično defenzivno agresivni, nisu ubojice ni mučitelji. Pa¬ društvenim naukama nije sklona diskusijama ove vrste. Ti se pro¬
leontologija, antropologija i historija pružaju dovoljno dokaza blemi smatraju predmetom filozofije i religije; u okviru poziti¬
protiv instinktivističke teze: (1) ljudske grupe se toliko razlikuju vističke misli oni se tretiraju kao potpuno subjektivna razmat¬
s obzirom na stupanj destruktivnosti da se ta činjenica jedva ranja bez ikakvih prava na objektivnu valjanost. Kako bi bilo
može objasniti, destruktivnošću i okrutnošću kao urođenim oso¬ nepovoljno sada anticipirati kompleksni argument o podacima
binama; (2) razni stupnjevi destruktivnosti su u korelaciji s dru¬ koje ću kasnije iznijeti, zadovoljit ću se jednom primjedbom. Ti
gim fizičkim faktorima i razlikama u odgovarajućim socijalnim problemi bit će ovdje tretirani sa socijalno-biološkog stajališta.
strukturama i (3) stupanj destruktivnosti raste s većim razvitkom Osnovna premisa je: kako se čovjek kao homo sapiens može de¬
civilizacije, a ne obrnuto. Uistinu, prikaz urođene destruktivnosti finirati anatomijski, neurološki i fiziološki, morali bismo ga moći
odgovara historiji mnogo više nego prethistoriji. Kad bi čovjek definirati i s obzirom na fizičke faktore kao biće čije psihičke
posjedovao samo biološki prilagodljivu agresiju koju dijeli sa potrebe odgovaraju njegovoj specifičnoj psihofizičkoj konstitu¬
svojim životinjskim precima, bio bi relativno miroljubivo biće; ciji. Da svi instinkti proizlaze iz te konstitucije, uglavnom je
kad bi čimpanze imale psihologe, agresivnost za njih ne bi pred¬ prihvaćeno gledište; želim pokazati da su njegove neinstinktivne
stavljala problem o kojem bi pisale knjige. strasti, u karakteru uvriježene strasti, također rezultat biološke
konstitucije.
Ipak, čovjek se razlikuje od životinja po tome što je ubojica; on
je jedini primat koji ubija i muči članove svoje vrste bez razloga, Ta teorijska osnova otvara mogućnost podrobne diskusije o
bilo bioloških bilo ekonomskih, i pri tome osjeća zadovoljstvo. raznim oblicima u karakteru uvriježene, maligne agresije, naro¬
Ta biološki neprilagodljiva i nefilogenetski programirana »malig¬ čito sadizma — strasti za neograničenom moći nad drugim osje¬
na« agresija sačinjava bit problema i opasnost po održanje čov¬ ćajnim bićem — i nekrofilije — strasti za uništavanjem života i
jeka kao vrste. Cilj je ove knjige analiza prirode i uvjeta te de¬ privlačnosti svega što je mrtvo, što se raspada i što je čisto me¬
struktivne agresije. Razlika između benignodefenzivne i maligno- haničko. Razumijevanje tih karakternih struktura bit će, nadam
destruktivne agresije zahtijeva daljnje bitno razlikovanje između se, olakšano analiziranjem karaktera nekoliko dobro poznatih sa¬
instinkta3 i karaktera ili, točnije, između poriva ukorijenjenih u dista i destruktivnih ličnosti iz nedavne prošlosti: Staljina, Him-
čovjekovim fiziološkim potrebama (organski porivi) i specifično mlera, Hitlera.
ljudskih strasti ukorijenjenih u karakteru( »u karakteru ukorije¬ Pošto smo ukratko prikazali put kojim ćemo ići, možda će biti
njene« ili »ljudske strasti«). Ljudi se razlikuju s obzirom na stra¬ korisno skrenuti pažnju, makar samo na kratko, na osnovne pre¬
sti kojima je funkcija zadovoljenje egzistencijalnih potreba. Ka¬ mise i zaključke na koje će čitalac naići u kasnijim poglavljima:
kve god te potrebe bile, one moraju biti zadovoljene da bi čo¬ (1) neće nas interesirati ponašanje odvojeno od čovjeka; prouča¬
vjek mogao normalno funkcionirati, isto kao što njegovi organski vat ćemo ljudske nagone bez obzira na to da li su izraženi u
porivi moraju biti zadovoljeni da bi mogao živjeti. Na primjer: trenutačno zamjetljivom ponašanju. To znači da ćemo s obzirom
čovjek može biti gonjen ljubavlju ili strašću za uništenjem; u na fenomen agresije proučavati porijeklo i intenzitet agresivnih
oba slučaja on zadovoljava jednu od svojih egzistencijalnih po¬ impulsa i neagresivnog ponašanja neovisno o motivaciji; (2) ti
treba: potrebu da »utječe« ili da »pokreće nešto« (»da ostavi impulsi mogu biti svjesni, iako su češće nesvjesni; (3) oni su
trag«). Da li je čovjekova dominantna strast ljubav ili destruk¬ uglavnom integrirani u stabilne strukture karaktera; (4) u nešto
tivnost, ovisi u velikoj mjeri o socijalnim prilikama. Te prilike, općenitijoj formulaciji ova studija zasniva se na teoriji psiho¬
međutim, djeluju povezano s čovjekovom biološki determinira- analize. Iz toga slijedi da je metoda koju ćemo upotrebljavati

22 23
psihoanalitička metoda otkrivanja nesvjesne unutrašnje stvarno¬ votom ne upravljaju dva egoistična nagona, nagon za hranom i
sti interpretiranjem primjetljivih i često naizgled nevažnih poda¬ nagon za seksom, već dvije strasti — za ljubavlju i za uništava¬
taka. Ipak, pojam »psihoanaliza« ne upotrebljava se u odnosu na njem — koje nemaju ulogu fizičkog održavanja u smislu u kojem
klasičnu teoriju, već na modificiranu varijantu te teorije. O to imaju glad i seksualnost. I dalje vezan svojim teoretskim pre¬
ključnim aspektima te revizije bit će govora kasnije; želio bih misama, on ih je nazvao »instinktom života« i »instinktom smrti«
samo istaći da nije riječ o psihoanalizi baziranoj na teoriji libida, pridavši tako ljudskoj destruktivnosti dostojanstvo jedne od os¬
čime se izbjegavaju instinktivistička shvaćanja koja se u Freudo- novnih čovjekovih strasti.
voj teoriji obično smatraju centralnim. Ova studija oslobađa strasti kao što su težnja za ljubavlju, za
Međutim poistovjećivanje Freudove teorije s instinktivizmom slobodom, kao i nagon za uništenjem, za mučenjem, za vlašću od
i dalje je vrlo otvoreno sumnji. Freud je u stvari bio prvi moder¬ podložnosti njihove nametnute veze s instinktima. Instinkti su
ni psiholog koji je, suprotno od dominantne težnje, proučavao često prirodne kategorije, dok su strasti uvriježene u karakteru
čitavo područje ljudskih strasti — ljubav, mržnju, ambiciju, po¬ sociobiološko-historijske kategorije.5 Iako nisu neposredno pove¬
hlepu, ljubomoru, zavist; strasti o kojima su ranije raspravljali zane s fizičkim opstankom, te strasti su snažne — često čak snaž¬
jedino dramatičari i romanopisci (zahvaljujući njemu) postale su nije od instinkta. One sačinjavaju osnovu čovjekovih interesa u
predmetom naučnog istraživanja4. Ovo možda objašnjava zašto životu, sav njegov entuzijazam, uzbuđenje; one su tvar iz koje
su umjetnici mnogo bolje i s većim razumijevanjem prihvatili su napravljeni ne samo njegovi snovi već i umjetnost, religija,
njegov rad nego psihijatri i psiholozi — barem do vremena dok mit, drama — sve što čini život vrijednim. Čovjek ne može živjeti
njegova metoda nije postala instrumentom za zadovoljavanje sve kao objekt, kao kocka bačena iz (kupe; on teško pati kada mu je
većih zahtjeva za psihoterapijom. Umjetnici su smatrali da je život reduciran na nivo stroja za hranjenje ili razmnožavanje,
Freud bio prvi znanstvenik koji se bavio njihovim predmetom, čak ako i ima svu sigurnost koju želi. Čovjek traži dramatičnost
tj. čovjekovom »dušom«, u njenim najtajanstvenijim i suptilnim i uzbuđenje; kada ne nalazi zadovoljstvo na višem nivou, stvara
manifestacijama. Nadrealizam je najbolje odrazio taj utjecaj za sebe dramu destrukcije.
Freuda na umjetničku misao. Suprotno od starijih umjetničkih Današnje mišljenje podržava aiksiom da motivacija može biti
oblika nadrealizam je odbacio »stvarnost« kao irelevantnu; nije intenzivna samo kada služi organskim fizičkim potrebama, tj. da
ga interesiralo ponašanje — značajan je bio samo subjektivni do¬ samo instinkti mogu imati intenzivnu motivacijsku snagu. Ako
življaj, te je bilo logično da Freudova interpretacija snova postane odbacimo to mehaničko, redukcionističko gledište i pođemo s ho¬
jedan od najvažnijih utjecaja u njegovom razvitku. lističke premise, uviđamo da čovjekove strasti treba staviti u re¬
Freud nije mogao a da ne zamisli svoja nova otkrića u pojmo¬ laciju s funkcijom koju imaju u životnom procesu čitavog orga¬
vima i terminologiji svojeg vlastitog vremena. Ne oslobodivši se nizma. Njihov intenzitet ne proizlazi iz specifičnih fizioloških po¬
nikada materijalizma svojih učitelja, morao je, da tako kažemo, treba, već iz potrebe čitavog organizma da se održi — da napre¬
pronaći način da prikrije ljudske strasti, prikazujući ih kao re¬ duje i fizički i mentalno.
zultate instinkta. On je to učinio briljantno teoretskim tour de
force; uveličao je pojam seksualnosti (libido) do te mjere da se Ove strasti ne postaju snažne tek kad su namirene fiziološke
moglo razumjeti da sve ljudske strasti (osim samoočuvanja) pro¬ potrebe. One su u samoj biti ljudske egzistencije; nisu neka vrsta
izlaze iz jednog instinkta. Ljubav, mržnja, pohlepa, taština, škrtost, luksuza koji možemo sebi priuštiti nakon što su »osnovne«, niže
ambicija, ljubomora, okrutnost, nježnost strpani su zajedno u potrebe zadovoljene. Ljudi su izvršavali samoubojstva jer nisu
ovu shemu i teoretski se smatraju sublimacijama ili reakcijskim mogli ostvariti svoje strasti za ljubavlju. Slučajevi samoubojstva
formacijama protiv raznih manifestacija narcisoidnog, oralnog, zbog seksualnog nezadovoljstva gotovo ne postoje. Ove neinstink-
analnog i genitalnog libida. tivne strasti uzbuđuju čovjeka, tjeraju ga naprijed, čine život vri¬
U drugom dijelu svoga rada Freud se ipak pokušao osloboditi jednim; von Holbach, filozof francuskog prosvjetiteljstva, jednom
te sheme predstavljajući novu teoriju, što je bio značajan korak je rekao: »Un homme sans passions et desires cesserait d'etre un
naprijed prema shvaćanju destruktivnosti. On je shvatio da ži- homme« (»Čovjek bez strasti i čežnji prestao bi biti čovjek«), (P.
24 25
H. D. d'Holbach, 1922). One su tako intenzivne upravo zato što Takvo razumijevanje je naročito važno danas kada se osjetlji¬
čovjek bez njih ne bi bio čovjek6. vost prema destruktivnosti-okrutnosti naglo smanjuje, a nekrofi-
Ljudske strasti čine od običnog čovjeka heroja, biče koje una¬ lija, privlačnost svega što je mrtvo, što se raspada, što nema u
toč ogromnim poteškoćama pokušava naći smisao života. On sam sebi života, što je mehaničko, raste svugdje u našem kiberneti-
želi biti stvaralac, da bi prenio svoje nedovršeno stanje u jedno s čkom industrijskom društvu. Duh nekrofilije po prvi put je izra¬
ciljem i smislom koje če mu dopustiti postizanje određenog stup¬ zio u literarnom obliku F. T. Marinetti u svom Futurističkom
nja integracije. Čovjekove strasti nisu banalni psihološki kom¬ Manifestu 1909. Ista sklonost primjećuje se u većem dijelu sli¬
pleksi za koje možemo tražiti objašnjenje u traumama iz djetinj¬ karstva i literature posljednjih desetljeća koji izražava posebno
stva. Možemo ih objasniti samo ako izađemo iz oblasti redukcio- divljenje svemu što se raspada, što je neživo, destruktivno i me¬
nističke psihologije i ako ih vidimo onakvim kakve one u stvari haničko. Falangistički moto »Živjela smrt« prijeti da postane traj¬
jesu: čovjekov pokušaj da shvati smisao života, da doživi najviši no pravilo društva u kojem osvajanje prirode strojevima sači¬
stupanj intenzivnosti i snage koji može (ili vjeruje da može) po¬ njava srž napretka, gdje čovjek postaje samo privjesak stroju.
stići u određenim uvjetima. One su njegova religija, njegov ritual,
njegov kult koje mora skrivati (čak i od sebe samog) ukoliko nisu Ova studija nastoji razjasniti prirodu te nekrofilijske strasti i
prihvaćene u njegovoj grupi. društvene prilike koje je učvršćuju. Zaključak je slijedeći: po¬
moć u nekom širem smislu mogu donijeti samo radikalne pro-
U svakom slučaju na njega se može utjecati podmićivanjem, mjene u našoj socijalnoj i političkoj strukturi koje bi povratile
ucjenjivanjem, tj. vještim djelovanjem da napusti svoju »religiju« čovjeku njegovu najvišu ulogu u društvu. Traženje »zakona i re¬
i da prihvati opći kult ne-ličnosti, robota. Ali to ga lišava najvred¬ da« (umjesto života i strukture) i oštrijeg kažnjavanja krimina¬
nijeg što ima: da bude čovjek, a ne stvar. laca, kao i opterećenost nasiljem i destruktivnošću među nekim
Činjenica je da se sve ljudske strasti, i »dobre« i »zle«, mogu »revolucionarima«, samo su daljnji primjeri snažne privlačnosti
shvatiti kao čovjekov pokušaj da nađe nekakav smisao u životu. nekrofilije u današnjem svijetu. Treba stvoriti uvjete koji bi raz¬
Preobrazba je moguća samo ako je on u stanju »preobraziti se¬ vitak čovjeka, tog nedovršenog i nekompletnog stvora — jedin¬
be«, na nov način tražiti smisao života mobilizirajući strasti koje stvenog u prirodi, smatrali najvažnijim ciljem svih društvenih
unapređuju život i tako doživljavajući osjećaj vitalnosti i integra¬ tvorevina. Istinska sloboda i nezavisnost i kraj svim vrstama eks-
cije superioran prethodnome. Ako se to ne dogodi, on može biti ploatacijske vlasti jesu preduvjeti da se pokrene ljubav prema ži¬
pripitomljen, ali ne i izliječen. Iako strasti koje unapređuju život votu, koja jedina može poraziti ljubav prema smrti.
vode većem osjećaju snage, radosti, integracije i vitalnosti nego
destruktivnost i okrutnost, i ove druge su moguća reakcija na BILJEŠKE UZ UVOD
probleme ljudske egzistencije, čak je i najveći sadist ljudsko biće
1. Lorenz je proučavanju ljudskog ponašanja dao naziv »etologija«
u istoj mjeri kao i svetac. Možemo ga smatrati izopačenim, bo¬ što je malo čudno jer etologija doslovno znači »nauka o ponaša¬
lesnim bićem, kojem nije uspjelo naći bolji odgovor na izazov nju« (od grčkog ethos »ponašanje«, »norma«). Proučavanje ponaša¬
vlastitog postojanja kao ljudskog bića, što je i točno; možemo ga nja životinja Lorenz je trebao nazvati »etologija životinja«. To što
nazvati i čovjekom koji je izabrao krivi put ka svom spasenju7. on namjerno nije pobliže odredio etologiju znači, naravno, da
Ova razmatranja ni u kom slučaju ne znače da destruktivnost uključuje ljudsko ponašanje u životinjsko. Zanimljivo je da je John
Stusrt Mili, mnogo prije Lorenza, izmislio pojam »etologija« za
i okrutnost nisu zle i pokvarene; one samo podrazumijevaju da nauku o karakteru. Kad bih ukratko želio izraziti ideju ove knjige,
su mane nešto ljudsko. One jesu destruktivne za život, za tijelo, rekao bih da se bavi »etologijom« u Millovom, a ne Lorenzovom
za duh, destruktivne ne samo za žrtvu već i za uništavatelja sa¬ smislu.
mog. One sačinjavaju paradoks: prikazuju život okrenut protiv 2. Nedavno je Lorenz modificirao pojam »urođen« dozvoljavajući is¬
sebe samog u nastojanju da se nađe njegov smisao. One su jedi¬ tovremeno prisutnost faktora učenja. (K. Lorenz, 1965).
3. Pojam instinkt upotrebljava se ovdje privremeno, iako je nešto
na prava nastranost. Shvatiti ih ne znači i ispričati ih. Ali dok ih zastario. Kasnije ću upotrebljavati pojam »organski nagoni«.
ne shvatimo, ne možemo spoznati kako mogu biti smanjene i koji 4. Većina starijih psihologija, kao što su budistička, grčka, srednjo¬
činioci utječu na njihov porast. vjekovna i moderna psihologija do Spinoze, bavile su se ljudskim
strastima kao svojim glavnim predmetom, primjenjujući metodu
26 27
pažljivog promatranja (iako bez eksperimentiranja) zajedno s kri¬
tičkim razmišljanjem.
5. Usp. R. B. Livingston (1967) o pitanju mjere do koje su neke ugra¬
đene u mozak; razmatrano u desetom poglavlju.
6. Ova Holbachova izjava mora se naravno shvatiti u kontekstu filo¬
zofske misli njegova doba. Kod budističke ili spinozističke filozofije
nalazimo sasvim drugačije shvaćanje strasti; s njihovog stajališta
Holbachov opis bio bi empirijski točan za većinu ljudi, ali Holbao
hov stav je upravo suprotan onome što oni smatraju ciljevima ljud¬ Prvi dio
skog razvitka. Da bismo ih mogli razlučiti, pogledajmo razliku
između »iracionalnih strasti«, kao što su ambicija i pohlepa, i »ra¬
cionalnih strasti«, kao što su ljubav i briga o svim osjećajnim bići¬
ma (o čemu će biti govora kasnije). Što je relevatno u ovom teks¬
tu, međutim, nije ta razlika, već ideja da je život koji se brine samo
za svoje održavanje neljudski. Kada u tekstu govorim o »strastima«,
mislim na sve energijom nabijene impulse koji se razlikuju od onih Instinktivizam,
koji proizlaze iz potrebe za fiziološkim održavanjem organizma.
Ljubav i nepohlepnost su, vjerujem, najviši oblici manifestiran ja
ljudske energije. biheviorizam,
7. »Spasenje« (engl. salvation) dolazi od latinskog korijena sal, »sol«,
(na španjolskom salud, »zdravlje«). Značenje proizlazi iz činjenice
da sol štiti meso od raspadanja; »spasenje« štiti čovjeka od raspa¬
psihoanaliza
danja (njegovo zdravlje i blagostanje). U tom smislu svakom je
čovjeku potrebno »spasenje« (u nereligioznom smislu).
Instinktivisti

Stariji instinktivisti
Neću ovdje ulaziti u povijest instinktivističke teorije jer je čita¬
lac može naći u mnogim udžbenicima1. Ta povijest počela je odav¬
no u filozofskoj misli, ali je, s obzirom na modernu misao, zapo¬
četa radom Charlesa Darvvina. Sva postdarvinska istraživanja o
instinktima počivala su na Danvinovoj teoriji evolucije.
William James (1890), VVilliam McDougall (1913, 1932) i drugi
sastavili su dugačke liste u kojima je svaki individualni instinkt
trebao motivirati odgovarajuće vrste ponašanja, kao što su Ja-
mesovi instinkti za imitaciju, suparništvo, ratobornost, suosjeća¬
nje, lov, strah, gramzljivost, kleptomaniju, konstruktivnost, igru,
radoznalost, društvenost, tajanstvenost, mudrost, skromnost, lju¬
bav i ljubomoru — čudna kombinacija univerzalnih ljudskih oso¬
bina i specifično društveno uvjetovanih karakternih crta (J. J.
McDermott, izdanje 1967). Iako nam se navedene liste instinkata
čine pomalo naivnima, rad tih instinktivista ipak je bogat teoret¬
skim konstrukcijama, još uvijek nas se doima visinom svoje teo¬
retske misli i nije ni u kom slučaju zastario. Tako je, na primjer,
James bio svjestan da vjerojatno postoji izvjestan element učenja
čak i kad se instinkt izražava prvi put; McDougall nije bio neupu¬
ćen u djelovanje različitih iskustava i kulturnih sredina. Instinkti-
vizam je posljednji most prema Freudovoj teoriji. Kao što je
Fletcher naglasio, McDougall nije poistovjetio instinkt s »motor¬
nim mehanizmom« i sa strogo određenom motornom reakcijom.
Za njega je bit instinkta određena »sklonost*, »čežnja«, i ta afek-
tivno-prirođena bit svakog instinkta »izgleda da može funkcioni¬
rati relativno neovisno o spoznajnom i motornom dijelu čitave
instinktivne dispozicije«. (W. McDougall, 1932).
Prije no što razmotrimo dva najpoznatija moderna predstav¬
nika instinktivističke teorije, »neoinstinktiviste« Sigmunda Freu¬
da i Konrada Lorenza, pogledajmo karakteristike koje su zajed-
31
ničke i njima i ranijim instinktivistima: shvaćanje instinktivisti- rije mora postojati još jedan, suprotan instinkt koji teži da ra¬
čkog modela u mehanističko-hidrauličkim terminima. McDougall stavi te cjeline i da ih vrati u njihovo prvobitno neorgansko sta¬
je zamislio energiju spriječenu »ustavnim vratima« kako u odre¬ nje, što znači da isto kao i Eros postoji i instinkt 'smrti'« (S.
đenim uvjetima »preplavljuje« (W. McDougall, 1913). Kasnije je Freud, 1930).
upotrijebio analogiju u kojoj je svaki instinkt zamišljen kao »ko¬ Instinkt smrti usmjeren je protiv samoga organizma, pa je
mora iz koje se plin neprestano oslobađa« (W. McDougall, 1923). tako samouništavalački nagon, ili je usmjeren prema van, te u
Freud je u svojem shvaćanju teorije libida također slijedio hidra¬ tom slučaju teži uništenju drugoga a ne sebe. Kada je pomiješan
uličku shemu. Libido se povećava >napetost raste > sa seksualnošću, instinkt smrti pretvara se u bezazlenije impulse
nezadovoljstvo raste; seksualni čin smanjuje napetost i nezado¬ koji se očituju u sadizmu ili mazohizmu. Iako je Freud u više
voljstvo dok napetost opet ne počne rasti. Slično je Lorenz zami¬ navrata naglasio da žestina instinkta smrti može biti smanjena
slio reakciju specifične energije kao »plin koji se neprestano (S. Freud, 1927), ostala je osnovna pretpostavka: da se čovjek
pumpa u posudu« ili pak kao tekućinu u rezervoaru koja se oslo¬ nalazi pod utjecajem impulsa uništavanja sebe ili drugih i da ne
bađa kroz pipac na dnu (K. Lorenz, 1950). R. A. Hinde je ukazao može mnogo učiniti da bi izbjegao tu tragičnu alternativu. Iz
da unatoč razlikama ti i drugi modeli instinkta »dijele shvaćanje toga slijedi da, s obzirom na ulogu smrti, agresivnost nije u biti
o supstanci koja može potaknuti ponašanja zadržana u posudi reakcija na stimulanse, već na uvijek promjenljiv impuls ukori¬
koja se tako djelovanjem oslobađaju« (R. A. Hinde, 1960). jenjen u konstituciji ljudskog organizma.
Većina psihoanalitičara, iako je slijedila Freuda u svakom dru¬
gom pogledu, odbacila je teoriju instinkta smrti; možda zato jer
Neoinstinktivisti: Sigmund Freud i Konrad Lorenz je ta teorija transcendirala stari mehanistički okvir odnošenja i
tražila biološko mišljenje koje je bilo neprihvatljivo većini kojoj
Freudovo shvaćanje agresije2 je »biološko« bilo istovjetno s fiziologijom istinkta. Ipak, oni
nisu u potpunosti odbacili Freudovo novo shvaćanje. Učinili su
Veliki korak naprijed u odnosu na starije instinktiviste, a naro¬ kompromis; prihvativši »destruktivni instinkt« kao drugu stranu
čito na McDougalla, koji je Freud učinio, sastojao se u tome što seksualnog instinkta, mogli su prihvatiti Freudovo isticanje agre¬
je sjedinio sve »instinkte« u dvije kategorije — seksualni in¬ sije bez podržavanja tog potpuno novog načina mišljenja.
stinkti i instinkt samoočuvanja. Stoga Freudovu teoriju možemo Freud je učinio velik korak naprijed, od potpuno fiziološko-
smatrati posljednjim korakom u razvoju instinktivističke teorije; -mehanističkog do biološkog pristupa koji razmatra organizam u
kao što ću kasnije pokazati, upravo ovo sjedinjavanje instinkata njegovoj totalnosti i analizira biološke izvore ljubavi i mržnje.
u jedan (izostavljajući samo ego-instinkt) bio je i prvi korak u Njegova teorija ipak sadrži ozbiljne nedostatke. Temelji se na
nadvladavanju čitave instinktivističke koncepcije, iako Freud to¬ dosta apstraktnim spekulacijama i ne nudi gotovo nikakve uvjer¬
ga nije bio svjestan. Ovdje ću ulaziti samo u Freudovo shvaćanje ljive empirijske dokaze. Nadalje, iako je Freud sjajno pokušao
agresije, jer je njegova teorija libida dobro poznata mnogim či¬ interpretirati ljudske impulse u okvirima te nove teorije, njegova
taocima i može se naći u drugim radovima, a najbolje u Freudo- hipoteza je inkonsistentna ponašanju životinja. Za njega je in¬
voj knjizi Uvod u psihoanalizu (1915—1916, 1916—1917. i 1933). stinkt smrti biološka sila u svim živućim organizmima: to bi zna¬
Sve dok je smatrao seksualnost (libido) i samoočuvanje glav¬ čilo da životinje također ispoljavaju instinkt smrti ili prema sebi
nim snagama koje vladaju čovjekom, Freud je obraćao relativno ili prema drugima. Iz toga bi slijedilo da bi kod naizgled manje
malo pažnje fenomenu agresije. Dvadesetih godina situacija se agresivnih životinja naišli češće na bolesti i rane smrti, i obrnuto;
potpuno izmijenila. U djelu Ego i id (1923) i u svojim kasnijim naravno, ne postoje podaci koji bi potvrdili ovu ideju.
radovima postulirao je novu dihotomiju: između instinkta života Pokazat ćemo u slijedećem poglavlju da agresija i destruktiv¬
(Eros) i instinkta smrti. Tu novu teoretsku fazu opisao je ovako: nost nisu ni biološki determinirani ni spontani impulsi. Ovdje
»Polazeći od nagađanja o počecima života i od bioloških paralela, želim samo dodati da je Freud u velikoj mjeri otežao analizu fe¬
došao sam do zaključka da uz instinkt za očuvanjem žive mate- nomena agresije time što se držao običaja da taj pojam upotreb-
32 33
vanjski stimulans nije pronađen ili stvoren, nagomilana energija
ljava za najrazličitije vrste agresije, što mu je olakšalo pokušaj agresivnog nagona, koja je veoma snažna, eksplodirat će, da se
da ih sve objasni jednim instinktom. Kako zasigurno nije nagi¬ tako izrazimo, i očitovat će se in vacuo, tj. bez »primjetljivog
njao biheviorizmu, možemo pretpostaviti da razlog tome leži u vanjskog stimulansa... aktivnost u vakuumu, obavljena bez ob¬
njegovoj općoj tendenciji da dođe do dualističkog shvaćanja u jekta, pokazuje uistinu fotografsku sličnost normalnom odvijanju
kojem su suprotstavljene dvije osnovne sile. Ta dihotomija posto¬ motornih funkcija koje su uključene... To pokazuje da su mo¬
jala je prvo između samoodržanja i libida, a kasnije između in¬ torni koordinacioni uzorci obrazaca instinktivnog ponašanja he-
stinkta života i smrti. Ljepotu tog shvaćanja Freud je morao pla¬ reditarno determinirani do posljednjeg detalja«. (K. Lorenz, 1970;
titi svrstavanjem svih drugih strasti na jedan od ta dva kraja, original na njemačkom, 1931—42)4.
čime je spojio dva pravca koja u stvarnosti ne idu zajedno. Za Lorenza agresivnost, znači, nije reakcija na vanjski stimu¬
lans, već na »ugrađenu« unutrašnju razdraženost koja traži ras¬
terećenje i koja će se očitovati bez obzira na to da li postoji
Lorenzova teorija agresije adekvatan vanjski stimulans: »Spontanost je ono što čini in¬
stinkt tako opasnim« (K. Lorenz, 1966. Potcrtao E. F.). Lorenzov
Dok je Freudova teorija agresije još uvijek dosta utjecajna, model agresije (slično Freudovom modelu libida) opravdano se
premda je složena i teška i nikada nije bila popularna u tom naziva hidrauličkim modelom, analognim pritisku koji vrši voda
smislu da bi je čitala i njome bila impresionirana šira publika, ili para nagomilana u zatvorenoj posudi.
dotle je, naprotiv, O agresiji Konrada Lorenza na području soci¬ Ovo hidrauličko shvaćanje agresije je, da tako kažemo, jedan
jalne psihologije ubrzo postala jedna od najčitanijih knjiga. od stupovk na kojima počiva Lorenzova teorija a odnosi se na
Razloge toj popularnosti nije teško uvidjeti. Prvo, O agresiji je mehanizam kojim se agresija stvara. Drugi stup je ideja da je
vrlo pristupačna knjiga, slična Lorenzovoj ranijoj zgodnoj knjizi agresija korisna za život, da služi održanju jedinke i vrste. Opće¬
Prsten kralja Salomona (1952), i u tom pogledu mnogo drugačija nito govoreći, Lorenz smatra da intraspecijska agresija (agresija
od Freudovih dubokih rasprava o instinktu smrti, odnosno kao unutar jedne vrste) ima funkciju produžavanja opstanka vrste.
i od Lorenzovih studija i knjiga pisanih za stručnjake. Nadalje, Tvrdi da agresija ispunjava tu funkciju time što raspodjeljuje je¬
kao što smo ranije naglasili u Uvodu, knjiga O agresiji prihvat¬ dinke jedne vrste na prostoru koji im je na raspolaganju izborom
ljivija je danas mnogim ljudima koji radije vjeruju da je naše »boljeg čovjeka«, u što ulazi i obrana ženke, i uvođenjem socijalne
kretanje prema nasilju i nuklearnom ratu uvjetovano biološkim hijerarhije (K. Lorenz, 1964). Ta zaštitnička funkcija agresije može
faktorima izvan naše kontrole, umjesto da uoče da razloge treba biti još djelotvornija jer se u procesu evolucije ubitačna agresija
tražiti u političkim i ekonomskim uvjetima koje smo sami stvo¬ preobrazila u ponašanje koje se sastoji od simboličkih i ritualnih
rili. prijetnji koje imaju istu funkciju a nisu štetne po vrstu.
Za Lorenza3, kao i za Freuda, ljudska je agresija instinkt koji Ali, kaže Lorenz, instinkt koji je služio životinji u održanju,
crpi snagu iz jednog uvijek živog izvora energije, a ne mora biti kod čovjeka je postao »groteskno uveličan« i »divlji«. Agresija je
rezultat reakcije na vanjske stimulanse. Lorenz tvrdi da se ener¬ pretvorena u prijetnju, a ne u pomoć održanju.
gija specifična za instinktivno djelo neprestano nagomilava u ne- Izgleda kao da ni sam Lorenz nije bio zadovoljan tim tuma¬
uralnim centrima povezanim s nekim oblikom ponašanja i da čenjem ljudske agresije i da je osjećao potrebu dodati i drugo,
ako se skupi dovoljno energije, može doći do eksplozije bez pri¬ koje, dakako, vodi izvan područja etologije. On piše:
sustva stimulansa. Dakako, čovjek i životinja obično pronađu
stimulanse koji oslobađaju nagomilanu energiju nekog nagona i Iznad svega, više je nego vjerojatno da je destruktivna inten¬
nisu ga prinuđeni pasivno čekati. Oni za njima tragaju, a često ih zivnost agresivnog nagona, to još uvijek naslijeđeno zlo čovje¬
i sami stvaraju. Prema W. Craigu, Lorenz je takvo ponašanje na¬ čanstva, posljedica procesa intraspecijske selekcije, koja je
zvao »ponašanje prema nagonu«. Čovjek, kaže on, stvara političke djelovala na naše pradjedove otprilike četrdeset tisuća godina,
partije da bi našao stimulanse za oslobađanje nagomilane ener¬ tj. kroz rano kameno doba. (Lorenz vjerojatno misli kroz -ka-
gije; i nije točno da su one (političke partije) uzrok agresije. Kad
35
34
sno kameno doba.) Kada je čovjek došao u stadij u kome je
posjedovao oružje, odjeću i društvenu organizaciju, nadvla¬ i destruktivna agresija svrstane su u jednu kategoriju, a spaja
davši tako strah od gladovanja, smrzavanja i divljih životinja, ih uglavnom riječ »agresija«. Suprotno Lorenzu, Tinbergen je
kada su te opasnosti prestale biti bitni faktori koji utječu na jasno izrazio problem: »Na jednoj strani, čovjek se, kao i mnoge
selekciju, mora da se pojavila zloćudna intraspecijska selekci¬ vrste životinja, bori protiv svoje vrste, dok je, na drugoj strani, on
ja, činilac koji je utjecao na selekciju sada su bili ratovi između jedini među tisućama vrsta kod kojeg je ta borba razdorna...
neprijateljskih susjednih plemena. Iz njih mora da su se raz¬ Čovjek je jedini masovni ubojica, jedini izrod u vlastitom dru¬
vili ekstremni oblici svih takozvanih »ratničkih vrlina« koje, štvu. Zašto bi to moralo tako biti?« (N. Tinbergen, 1968)
na žalost, još i danas mnogi smatraju poželjnim idealima. (K.
Lorenz, 1966).
Freud i Lorenz — njihove sličnosti i razlike
Ova predodžba o stalnim ratovima »divljih« lovaca-sakupljača
hrane sve do pojave »modernog čovjeka« oko 40.000 ili 50.000 g. Odnos između Lorenzove i Freudove teorije veoma je složen. Za¬
pr. n. e. poznati je kliše koji je Lorenz prihvatio ne osvrćući se jedničko im je hidrauličko shvaćanje agresije, iako porijeklo
na istraživanja koja uglavnom pokazuju da za nj nema dokaza5. poriva tumače različito. Ali čini se da stoje u dijametralnoj su¬
Lorenzova pretpostavka o četrdeset tisuća godina organiziranog protnosti u jednom drugom pogledu. Freud je postulirao uni-
ratovanja nije ništa drugo do Hobbesov kliše o ratu kao prirod¬ štavalački instinkt, pretpostavka koja je za Lorenza iz bioloških
nom stanju čovjeka, iznesen kao argument koji bi trebao doka¬ razloga neodrživa. Lorenzov agresivni nagon koristan je za život,
zati urođenost čovjekove agresivnosti. Logika Lorenzove tvrdnje dok je Freudov instinkt smrti u službi smrti.
je da čovjek jest agresivan jer je bio agresivan, a bio je agresivan
jer jest agresivan. Ali ovo razilaženje u velikoj mjeri gubi svoje značenje imamo .
li u vidu Lorenzov prikaz nestalnosti i promjenljivosti prvobitne
Kada bi Lorenzova teza o stalnom ratovanju u kasnom paleo¬ defenzivne i za život korisne agresije. Kroz nekoliko složenih, če¬
litiku i bila točna, njegovo genetičko zaključivanje otvoreno je sto sumnjivih postupaka, defenzivna agresija se kod čovjeka pret¬
sumnji. Da bi izvjesna karakteristika imala selektivnu vrijednost, vara u spontani i samorastući nagon koji teži stvaranju uvjeta
mora se temeljiti na povećanoj produkciji plodnih potomaka no¬ koji bi pospješili izražavanje agresivnosti; ne stvore li se stimu¬
silaca te karakteristike. Ali s obzirom na vjerojatnost većeg gu¬ lansi, moguća je i agresija. U društvu koje je s društveno-eko-
bitka agresivnih pojedinaca u ratu, nije vjerojatno da bi selekcija nomskog stajališta organizirano tako da u njemu agresija ne
mogla biti razlog održavanja visoke učestalosti te karakteristike. može naći odgovarajući poticaj, zahtjev agresivnog instinkta na¬
Štoviše, ako shvatimo taj gubitak kao negativnu selekciju, uče¬ tjerao bi članove društva da ga izmijene; kad ga ne bi izmijenili,
stalost nekog gena trebala bi se smanjiti.6 U stvari, gustoća sta¬ agresija bi eksplodirala i bez odgovarajućih poticaja. Tako je Lo¬
novništva u to doba nije bila velika, i za mnoga ljudska plemena renzov zaključak da kod čovjeka postoji urođena uništavalačka
nakon pojave homo sapiensa potreba za ratovanjem zbog hrane
ili prostora bila je mala. sila, s praktičnog gledišta jednak Freudovom. On, međutim, vidi
nagon za uništavanjem suprotstavljen jednako jakom Erosu (ži¬
Lorenz je u svojoj teoriji povezao dva elementa. Prvi je da su vot, seks), dok Lorenz i ljubav smatra rezultatom agresivnog in¬
životinje, kao i ljudi, od rođenja obdarene agresijom, koja im stinkta.
služi u borbi za opstanak jedinke i vrste. Neurološko-fiziološki
pronalasci pokazuju, o čemu ćemo kasnije govoriti, da je ova I Freud i Lorenz slažu se da je agresija koja se ne može izraziti
defenzivna agresija reakcija životinje kada su njeni vitalni inte¬ u djelu nezdrava. Freud je u svojim ranijim radovima postulirao
resi ugroženi, a nije ni spontana ni stalna. Drugi element, hidra¬ da potiskivanje seksualnosti može dovesti do mentalne bolesti;
ulički karakter nagomilane agresije, upotrebljava se da bi obja¬ kasnije je taj isti princip primijenio i na instinkt smrti, te je
snio ubilačke i okrutne impulse u čovjeku, ali Lorenz iznosi malo smatrao da je potiskivanje agresije usmjerene prema van nezdra¬
dokaza koji potvrđuju ova shvaćanja. I agresija korisna za život vo. Lorenz kaže da »današnji civilizirani čovjek pati od nedovolj¬
nog izražavanja svog agresivnog nagona«. Obojica različitim pu-
36
37
u kojem se fiziološki dokazi iz nižih stupnjeva evolucije i nižih
tevima dolaze do iste predodžbe čovjeka u kojem se neprestano stupnjeva živčanih sustava, te jednostavnijih oblika ponašanja,
proizvodi agresivno-destruktivna energija, koju je vrlo teško, a upotrebljavaju da bi podržali fiziološke teorije mehanizama po¬
možda, dugoročno, i nemoguće kontrolirati. Takozvano zlo u živo¬ našanja na višim i kompleksnijim stupnjevima«. (N. Tinbergen,
tinjama postaje kod čovjeka pravo zlo, iako prema Lorenzu nje¬ 1948. Potcrtao E. F.)
govo porijeklo nije zle prirode. Nekoliko primjera ilustrirat će Lorenzov »dokaz analogijom«.8
Govoreći o ribama cichlids i brazilskoj sedefnoj ribi, Lorenz je
»DOKAZ« ANALOGIJOM
primijetio da te ribe, mogu li se. osloboditi svoje zdrave srdžbe
na susjedu istog spola, ne napadaju vlastitog partnera (»ponovo
Te sličnosti Freudove i Lorenzove teorije ipak ne smiju zasjeniti usmjerena agresija«).9 On dalje komentira:
njihovu bitnu razliku. Freud je proučavao ljude, bio je oštar pro¬ Slično ponašanje može se zapaziti i kod ljudskih bića. U do¬
matrač njihovog manifestnog ponašanja i raznih oblika nesvjes¬
nog ponašanja. Njegova teorija instinkta smrti može biti pogrešna brim starim danima kada je još postojala habsburška monar¬
ili nepotpuna, možda se i oslanja na nedovoljno dokaza, ali je on hija i kad su postojale sluge u domaćinstvima, ja sam često
do nje došao stalnim promatranjem čovjeka; Lorenz je kao pro¬ primjećivao slijedeće, uvijek predvidljivo ponašanje kod moje
matrač životinja, posebno nižih, bez sumnje sposoban i kompe¬ tetke koja je bila udovica. Nikada nije držala služavku dulje
tentan, ali njegovo poznavanje čovjeka nije veće od prosječnog. od osam do deset mjeseci. Uvijek je bila oduševljena novom
On ga nije poboljšao ni sistematskim promatranjem, ni dovolj¬ služavkom, hvalila ju je do beskraja i zaklinjala se da je ko¬
nim poznavanjem stručne literature.7 On naivno pretpostavlja da načno pronašla onu pravu. U slijedećih nekoliko mjeseci nje¬
ono što zamjećuje kod sebe i svojih poznanika može primijeniti zino se mišljenje polako mijenjalo, pronalazila je male greške,
na sve ljude. Njegova se glavna metoda, međutim, ne sastoji u pa veće, dok prema kraju određenog perioda nije pronašla
samopromatranju, već u analogijama dobivenim uspoređivanjem mrske osobine u jadnoj djevojci koja bi, nakon žestoke svađe,
ponašanja nekih životinja s ponašanjem čovjeka. Naučno govo¬ bila otpuštena bez preporuke. Nakon takve eksplozije stara
reći, takve analogije ne dokazuju ništa. One su sugestivne i ugod¬ gospođa opet je bila spremna vidjeti anđela u svojoj slijedećoj
ne za ljubitelje životinja; one idu ukorak s velikim stupnjem namještenici.
antropomorfiziranja koji Lorenz sebi dopušta. Upravo zato jer Nije mi namjera ismijavati svoju odavno pokojnu tetku. Kao
kod čovjeka stvaraju ugodnu zabludu da »razumije« što životinja ratni zarobljenik bio sam u mogućnosti, ili bolje rečeno primo¬
osjeća one postaju veoma popularne. Tko ne bi rado posjedovao ran, primijetiti potpuno isti fenomen kod ozbiljnih, samoobuz-
prsten kralja Salomona? danih ljudi, uključujući i sebe samog. Takozvana polarna bo¬
Lorenz svoje teorije o hidrauličkoj prirodi agresije zasniva na lest, poznata i kao ekspedicijski gnjev, napada male grupe ljudi
eksperimentima sa životinjama, uglavnom ribama i pticama, čija u potpunosti ovisnih jedni o drugima i stoga lišenih svađa sa
je sloboda ograničena. Pitanje je: da li isti agresivni nagon koji strancima ili ljudima izvan njihovog kruga prijatelja. Iz ovog
vodi ubijanju ako ga ne usmjerimo drugačije — koji je Lorenz bit će jasno da će nagomilavanje agresije biti to opasnije što
opazio kod nekih riba i ptica — djeluje i kod čovjeka? se članovi grupe bolje poznaju, razumiju i jedni drugima svi¬
đaju. U takvoj situaciji, a to znam iz ličnog iskustva, sva agre¬
Budući da za čovjeka i primate ne postoji neposredan dokaz sija i intraspecijsko borbeno ponašanje podvrgnuti su ekstrem¬
te hipoteze, Lorenz iznosi nekoliko argumenata da bi je dokazao. nom snižavanju njihovih uobičajenih vrijednosti. Subjektivno
Njegov glavni pristup je analogija: on otkriva sličnosti između je to izraženo u činjenici da čovjek na sitne navike svojih naj¬
ljudskog ponašanja i ponašanja životinja koje proučava i zaklju¬ boljih prijatelja — kao što su način na koji pročišćavaju grlo
čuje da obje vrste ponašanja imaju isti uzrok. Mnogi psiholozi ili kišu — reagira načinom koji bi bio prihvatljiv jedino da ga
kritizirali su tu metodu; već je 1948. godine Lorenzov ugledni ko¬ je udario pijanac. (K. Lorenz, 1966).
lega N. Tinbergen bio svjestan opasnosti »sadržane u postupku
39
38
Izgleda da Lorenz ne shvaća da lična iskustva s njegovom tet¬ (točnije, trebalo bi reći: na svoj ego) u želji da pomogne drugima.
kom, njegovim drugovima ratnim zarobljenicima i sa samim so¬ Ali ima li guska, ili riba, ili pas ličnost (ili ego) na koju može za¬
bom ne moraju kazivati ništa o univerzalnosti takvih reakcija. On, boraviti? Ne ovisi li nesebičnost o ljudskoj samosvijesti i neuro¬
izgleda, nije svjestan ni mogućih psiholoških interpretacija pona¬ fiziološkoj strukturi na kojoj počiva? To se pitanje postavlja u
šanja njegove tetke kompleksnijih od ove hidrauličke koja tvrdi vezi s mnogim drugim riječima koje Lorenz upotrebljava u opisi¬
da je njezin potencijal agresivnosti svakih osam do deset mjeseci vanju ponašanja životinja, kao što su »okrutnost«, »tuga«, »neu¬
porastao do te mjere da je morao eksplodirati. godnost«.
Sa psihoanalitičkog gledišta čovjek bi pretpostavio da je nje¬ Jedan od najvažnijih i najinteresantnijih Lorenzovih etoloških
gova tetka veoma narcisoidna žena koja voli iskorištavati; ona podataka je »veza« koja se stvara među životinjama (njegov glav¬
je zahtijevala da joj služavka bude potpuno odana, da nema ni¬ ni primjer su guske) kao reakcija na prijetnje grupi izvana. Ali
kakvih vlastitih interesa i da sa zadovoljstvom prihvaća ulogu analogije koje izvlači da bi objasnio ljudsko ponašanje su kat¬
stvorenja koje je presretno da joj služi. Ona prilazi svakoj slu- kada zapanjujuće: »Diskriminatorna agresija prema nepoznatima
žavci s predodžbom da je ona ta koja će ispuniti njena očekiva¬ i povezanost među članovima grupe jedna drugu pojačavaju. Su¬
nja. Nakon kratkog »medenog mjeseca« kroz koji je ona predo¬ protstavljanjem 'mi' i 'oni' možemo sjediniti neke veoma suprot¬
džba još dovoljno jaka da bi je priječila da shvati da služavka ne stvari. Suočeni s današnjom Kinom, Sjedinjene Američke
nije ona »prava« — a pomaže i to što služavka na početku upo¬ Države i Sovjetski Savez se povremeno smatraju 'mi'. Isti feno¬
trebljava sve snage da zadovolji svog novog poslodavca — tetka men, koji slučajno ima neke oznake rata, može se vidjeti i u
shvaća da djevojka ne želi igrati ulogu koju joj je namijenila. ceremoniji zajedničkog gakanja gusaka.« (K. Lorenz, 1966). Da li
Ovaj proces spoznaje, naravno, traje neko vrijeme. Na kraju te¬ je američko-sovjetski odnos determiniran instinktivnim obredima
tka doživljava intenzivno razočaranje i gnjev, kao i svaka narci- koje smo naslijedili od gusaka? Da li autor pokušava biti šaljiv
soidno-iskorištavalačka osoba kada je frustrirana. Nesvjesna da ili zabavan ili nam pak stvarno namjerava kazati nešto o pove¬
razlog njenog gnjeva leži u nemogućim zahtjevima, ona opravda¬ zanosti gusaka i američkih i sovjetskih političkih lidera?
va svoje razočaranje time što otpušta služavku. Kako se ne može
odreći svojih zahtjeva, otpušta služavku i nada se da će nova biti Lorenz ide čak i dalje u pravljenju analogija (ili interpretacija)
ona »prava«. Isti se mehanizam ponavlja sve dok ne umre ili dok između ponašanja životinja i njegovih naivnih ideja o ljudskom
više ne može dobiti služavke. Povijest konflikata u braku često ponašanju; evo primjera u njegovoj izjavi o ljudskoj ljubavi i
je identična; ali budući da je lakše otpustiti slugu nego se rastati, mržnji: »Osobnu povezanost, lično prijateljstvo, nalazimo samo
rješenje se često sastoji u doživotnim borbama u kojima svaki kod životinja s dobro razvijenom intraspecijskom agresijom; u
partner pokušava kazniti drugoga za krivnje koje se neprestano stvari, ta je povezanost čvršća što je pojedina životinja ili vrsta
nagomilavaju. Problem s kojim se ovdje suočavamo je problem agresivnija«. (K. Lorenz, 1966). Zasada je sve u redu; pretposta¬
specifičnog ljudskog karaktera, narcisoidno-iskorištavalačkog, a vimo da su Lorenzova zapažanja točna. Ali on skače u područje
ne karaktera s nagomilanom instinktivnom energijom. ljudske psihologije i, nakon što je zaključio da je intraspecijska
agresija milijune godina starija od individualnog prijateljstva i
U poglavlju o »Biheviorističkim analogijama moralnosti« Lorenz ljubavi, dolazi do zaključka »da ne postoji ljubav bez agresije«.
kaže slijedeće: »Ipak, nitko sa stvarnim razumijevanjem fenome¬ (K. Lorenz, 1966. Potcrtao E. F.). Ta brzopleta i pretjerana izjava,
na o kojem govorimo ne može a da se uvijek nanovo ne divi psi¬ neosnovana što se tiče ljudske ljubavi i kontradiktorna svim za-
hološkim mehanizmima koji kod životinja učvršćuju nesebično pazivim činjenicama, nadopunjena je drugom koja se ne bavi in¬
ponašanje što teži dobru zajednice i koji imaju istu ulogu što je traspecijskom agresijom, već »ružnom sestrom ljubavi« — mrž¬
ima moralni zakon kod ljudskih bića«. (K. Lorenz, 1966). njom. »Obrnuto od obične agresije, ona je, kao i ljubav, usmje¬
Kako prepoznajemo »nesebično« ponašanje kod životinja? Ono rena prema jednoj osobi i vjerojatno podrazumijeva postojanje
što Lorenz opisuje je instinktivno determinirana shema djelova¬ ljubavi; čovjek može stvarno mrziti samo tamo gdje je volio, pa
nja. Pojam »nesebičnosti« uzet je iz ljudske psihologije i odnosi makar on to poricao« (K. Lorenz, 1966. Potcrtao E. F.). često se
se na činjenicu da ljudsko biće može zaboraviti na svoju osobnost kaže da se ljubav ponekad pretvara u mržnju, iako bi bilo točnije
40 41
reći da se ne mijenja ljubav, već povrijeđeni narcisoidni karakter inteligentno i odgovorno nadgledanje može dobiti kontrolu u
osobe koja voli, što znači ne-ljubav koja izaziva mržnju. Među¬ uvjetovanju reakcije prema objektu koji ima istinsku vrijednost
tim, tvrditi da čovjek mrzi tamo gdje je volio preokreće element pod strogim razmatranjem kategoričkog pitanja«. (K. Lorenz,
istinitosti u toj tvrdnji u najobičniju apsurdnost. Da li ugnjeta¬ 1966)
van mrzi ugnjetavača, da li majka mrzi ubojicu svoga djeteta, da
li mučeni mrzi svoga mučitelja zato jer ga je jednom volio ili ga Lorenzov opis normalnog ljudskog ponašanja je zapanjujući.
još uvijek voli? Bez sumnje ljudi »imaju osjećaj apsolutne opravdanosti čak i kad
čine strahote«, ili da to izrazimo adekvatnijim psihološkim poj¬
Jedna druga analogija izvedena je iz »borbenog entuzijazma«. movima, mnogi uživaju u činjenju strahota bez moralnih inhibi-
To je »naročita vrsta društvene agresije, očito različita, ali ipak cija i bez osjećaja krivnje. No neodrživa je naučna procedura
funkcionalno povezana s primitivnijim oblicima beznačajne indi¬ tvrditi, a da čak i ne nastojimo naći dokaze, da je to univerzalna
vidualne agresije«. (K. Lorenz, 1966). To je »sveti običaj« koji du¬ ljudska reakcija ili da je u »ljudskoj prirodi« činiti strahote u
guje svoju motivacijsku snagu filogenetski razvijenim obrascima ratu, te tu tvrdnju zasnivati na nekakvom instinktu koji počiva
ponašanja. Lorenz tvrdi da »ne postoji ni malo sumnje da se na sumnjivoj analogiji s ribama i pticama.
ljudski borbeni entuzijazam razvio iz društvenih defenzivnih re¬
akcija naših životinjskih predaka«. (K. Lorenz, 1966). To je entu¬ Činjenica je da se pojedinci i grupe veoma razlikuju u tenden¬
zijazam što ga dijeli grupa koja se brani protiv zajedničkog ne¬ ciji da čine strahote kada se pojavi mržnja protiv neke druge
prijatelja. grupe. U prvom svjetskom ratu engleska propaganda morala je
izmisliti priče kako njemački vojnici ubijaju belgijsku djecu ba¬
Svakom čovjeku s normalno jakim osjećajima poznati su iz junetama, jer je bilo malo stvarnih strahota koje bi poticale na
vlastitog iskustva subjektivni fenomeni koji idu ruku pod ruku mržnju prema neprijatelju. I Nijemci su objavili nekoliko stra¬
s reakcijom borbenog entuzijazma. Drhtavica prođe niz leđa hota koje je, navodno, počinio njihov neprijatelj iz jednostavnog
i, kao što točnija zapažanja pokazuju, duž vanjske strane obih razloga što ih je bilo tako malo. Pa i u drugom svjetskom ratu,
ruku. Čovjek se diže oduševljen i uzvišen iznad svih sprega unatoč sve većem brutaliziranju čovječanstva, strahote su bile
svakodnevnog života, spreman da napusti sve za taj poziv, koji ograničene na specijalne grupe nacista. Općenito govoreći, obična
se u momentu specifične emocije čini svetom dužnošću. Sve vojska na obje strane nije činila ratne zločine na nivou na kojem
zapreke na njegovom putu postaju nevažne; instinktivne inhi- bi to očekivali prema Lorenzovim opisima. To što on opisuje
bicije protiv ubijanja i povređivanja svojih drugova gube, na govoreći o strahotama je ponašanje sadističkog i krvožednog tipa
žalost, veći dio svoje snage. Racionalno razmišljanje, sposob¬ karaktera; njegov »borbeni entuzijazam« je jednostavno nacio¬
nost za kritiku i svi razumni argumenti protiv ponašanja koje nalistička i ponešto emotivno primitivna reakcija. Tvrditi da je
nam diktira borbeni entuzijazam ugušeni su nevjerojatnim spremnost da se čine strahote, kad je jednom zastava razvijena,
preokretom u prijašnjim vrijednostima, koje nam se sada čine instinktivno određen dio ljudske prirode bila bi klasična obrana
ne samo neodrživim već niskim i nečovječnim. Ljudi mogu protiv optužbe kršenja principa ženevske konvencije. Iako sam
imati osjećaj da su apsolutno u pravu čak i kad čine strahote. siguran da Lorenz ne želi braniti strahote, njegov argument čini
Apstraktno razmišljanje i moralna odgovornost su na najnižem upravo to. Takav pristup sprečava razumijevanje karakternih
nivou. Kao što ukrajinska poslovica kaže: »Kada se zastava sistema u kojima su one ukorijenjene i individualnih i socijalnih
razvije, sav razum je u trubi.« (K. Lorenz, 1966) uvjeta koji prouzrokuju njihov razvoj.
Lorenz ide čak i dalje; on tvrdi da »bez borbenog entuzijazma
Lorenz izražava »razumnu nadu da će naša moralna odgovor¬ (tog »pravog autonomnog instinkta«) ne bi nastale ni umjetnost,
nost opet dobiti kontrolu nad iskonskim nagonom, ali naša jedina ni nauka, ni bilo koji drugi od velikih poduhvata čovječanstva«.
nada da će se to zbiti tako počiva na skromnoj spoznaji da je (K. Lorenz, 1966). Kako to može biti kada je prvi uvjet da bi se
borbeni entuzijazam instinktivna reakcija s filogenetski determi¬ taj instinkt manifestirao da »društvena jedinica s kojom se sub¬
niranim mehanizmom za rasterećenje i da je jedina točka gdje jekt identificira bude ugrožena izvana«? (K. Lorenz, 1966). Posto-
42 43
koje upravljaju našim ponašanjem« (K. Lorenz, 1966), tj. zakone
je li dokazi da umjetnost i nauka cvatu samo kad postoji opas¬ evolucije. Kao element u tom poznavanju kojem pridaje naročitu
nost izvana? važnost on spominje »objektivna, etološka ispitivanja svih moguć¬
Lorenz tumači ljubav prema susjedu, izraženu u spremnosti da nosti oslobađanja agresije u njenom prvobitnom obliku na sup¬
za njega riskiramo život, »kao normalnu stvar ako ti je on naj¬ stituiranim objektima«. (K. Lorenz, 1966).
bolji prijatelj i ako ti je spasio život nekoliko puta: činiš to i bez 2. »Psihoanalitičko proučavanje, takozvane sublimacije.«
razmišljanja«. (K. Lorenz, 1966). Primjeri takvog »poštenog pona¬ 3. »Povećavanje ličnih poznanstava i, ako je moguće, prijatelj¬
šanja« u teškim situacijama lako se pojavljuju »pod uvjetom da stva među članovima različitih ideologija ili nacija.«
su iste vrste kao i primjeri ponašanja koji su se javljali dovoljno
često u paleolitiku da bi stvorili filogenetski prilagodljive dru¬ 4. »četvrta i možda najvažnija mjera koju treba odmah podu¬
štvene norme za takvu situaciju«. (K. Lorenz, 1966). zeti je razumno i odgovoro usmjeravanje borbenog entuzijazma«
Takvo shvaćanje ljubavi prema susjedu kombinacija je instin- — što bi značilo pomoći »mlađoj generaciji... da pronađe prave
ktivizma i utilitarizma. Spasimo život čovjeku jer je nekoliko ciljeve kojima se može posvetiti.«
puta on spasio naš; što ako je to učinio samo jednom ili nikada? Pogledajmo ovaj program točku po točku.
Uostalom, činimo to jer se dogodilo dovoljno često u paleolitiku! Lorenz pogrešno upotrebljava klasičnu misao »upoznaj sebe«,
koja je ne samo grčka već i Freudova, čija je čitava nauka i psiho¬
analitička terapija izgrađena oko samospoznavanja. Za Freuda
ZAKLJUČCI 0 RATU samospoznavanje znači postati svjestan onog što je nesvjesno.
To je veoma težak proces, jer izaziva energiju otpora koja štiti
Pri svršetku svoje analize o instinktivnoj agresiji kod čovjeka nesvjesno od pokušaja da se ono pretvori u svjesno. Samospo¬
Lorenz se našao u položaju sličnom Freudovom u njegovom pis¬ znavanje za Freuda nije samo intelektualni proces već je simul¬
mu Einsteinu Čemu rat? (1933). Nijedan od njih nije bio sretan tano i afektivan, kao što je to bio već i za Spinozu. To nije samo
što je došao do zaključka da je rat neiskorjenjiv jer je rezultat znanje mozga već i znanje srca. Poznavati sebe znači neprestano
instinkta. Međutim dok se Freud mogao, u veoma širokom smi¬ postizati sve veći uvid, intelektualni i afektivni, u dotada tajne
slu, smatrati »pacifistom«, Lorenz ipak ne bi mogao ući u tu ka¬ dijelove čovjekove psihe. To je proces koji traje godinama za
tegoriju, iako je svjestan da bi nuklearni rat bio katastrofa bez bolesnu osobu koja želi sebe izliječiti, a čitav život za osobu koja
presedana. On pokušava naći načine koji bi pomogli društvu da ozbiljno želi steći vlastito ja. Rezultat je stalno oslobađanje ener¬
izbjegne tragične utjecaje agresivnog instinkta. U stvari, u nukle¬ gije koja je prije služila za potiskivanje: što je čovjek više u do¬
arno doba on je gotovo primoran tražiti mogućnosti za mir da diru sa svojom unutrašnjom stvarnošću to je svjesniji i slobod¬
bi učinio svoju teoriju o čovjekovoj urođenoj destruktivnosti pri¬ niji. Dok je ono što Lorenz misli kad kaže »upoznaj sebe« nešto
hvatljivom. Neki od njegovih prijedloga slični su Freudovim, ali sasvim drugo; radi se o teoretskom poznavanju činjenica evolu¬
među njima postoje znatne razlike. Freud je u svojim prijedlozi¬ cije, a posebno instinktivne prirode agresije. Analogno Lorenzo-
ma skeptičan i skroman, dok Lorenz kaže: »Nemam ništa protiv vom shvaćanju samospoznavanja bilo bi teoretsko poznavanje
da priznam d a . . . mislim da mogu naučiti čovječanstvo nečemu Freudove teorije instinkta smrti. U stvari, kad bi slijedili Loren-
što bi mu moglo pomoći da se izmijeni na bolje. Ovo uvjerenje zovo zaključivanje, psihoanaliza kao terapija sastojala bi se od
nije tako smjelo kao što možda izgleda...« (K. Lorenz 1966). čitanja Freudovih izabranih djela. To nas podsjeća na Marxovu
Ono zaista ne bi bilo neskromno kad bi nas Lorenz imao ne¬ misao: ako se netko tko je upoznat sa zakonom sile teže nađe u
čemu važnom naučiti. Na žalost, njegovi se prijedlozi jedva raz¬ dubokoj vodi, a ne zna plivati, njegovo mu znanje neće pomoći
likuju od otrcanih klišea, »jednostavnih pouka« protiv opasnosti da se spasi. Kao što je rekao kineski mudrac: »Čitanje recepata
da »se društvo potpuno raspadne zbog lošeg funkcioniranja obra¬ ne čini čovjeka zdravim.«
zaca društvenog ponašanja«: Lorenz ne razrađuje svoju drugu pouku, ono o sublimaciji; tre¬
1. »Najvažnija je pouka... 'Upoznaj sebe', čime on misli da će, »povećanje ličnih poznanstava i, ako je moguće, prijateljstva
»moramo produbiti naše razumijevanje kauzalnih povezanosti
45
između članova različitih ideologija i nacija«, i Lorenz sam pri¬
znaje da je »očit« plan — čak i avionske kompanije reklamiraju patriot (što i jesam), osjećam veliko neprijateljstvo prema drugoj
međunarodna putovanja zbog njihovog doprinosa u borbi za mir; zemlji (što ne osjećam); još uvijek ne bih mogao svim srcem že¬
na žalost, shvaćanje da lična poznanstva imaju ulogu smanjivanja ljeti njeno uništenje kada bih shvatio da tamo žive ljudi koji su
agresivnosti nije točno. Za to postoji dovoljno dokaza. Englezi i kao i ja bili oduševljeni radnici na području induktivnih prirod¬
Nijemci bili su vrlo dobro upoznati jedni s drugima prije 1914, nih nauka, ili su cijenili Danvina i s entuzijazmom propagirali
pa je ipak kada je buknuo rat njihova zajednička mržnja bila ne¬ istinitost njegovih otkrića, ili drugi koji su zajedno sa mnom zna¬
obuzdana. Postoji još bolji dokaz. Poznato je da nijedan rat iz¬ li cijeniti umjetnost Michelangela, ili dijeliti moj entuzijazam za
među zemalja ne izaziva toliko mržnje i okrutnosti kao građanski Goetheovog Fausta ili ljepotu koraljnog otoka ili rezervat divljih
rat, u kojem se zaraćene strane međusobno poznaju. Da li činje¬ životinja ili mnoga druga mala uzbuđenja koja bih mogao nabro¬
nica međusobnog intimnog poznavanja među članovima porodice jiti. Bilo bi mi gotovo nemoguće mrziti bez suzdrianja bilo kojeg
smanjuje intenzitet mržnje? neprijatelja, kad bi on dijelio sa mnom makar jednu od kulturnih
»Poznavanje« i »prijateljstvo« ne mogu smanjiti agresivnost i etičkih vrijednosti.« (K. Lorenz, 1966. Potcrtao E. F.).
jer predstavljaju površno poznavanje o nekoj osobi ili stvari na Lorenz izbjegava poricanje želje za uništavanjem čitave zemlje
koju gledamo izvana. Oni se veoma razlikuju od dubinskog, jas¬ riječju »svim srcem« i modificiranjem mržnje riječju »nesuz-
nog poznavanja kada razumijem nečije doživljaje kroz svoje vla¬ držljiv«. Ali što je »nepotpuna« želja za uništenjem ili »suzdržana«
stite koji su slični ako nisu isti. Poznavanje takve vrste zahtijeva mržnja? Još važnije, njegov uvjet da ne uništi neku zemlju jest da
smanjivanje intenziteta potiskivanja do te mjere da ostane malo tamo postoje ljudi koji dijele njegove ukuse i uzbuđenja (oni koji
otpora prema otkrivanju novih aspekata naše podsvijesti. Razu¬ cijene Danvina odgovaraju samo ako i s entuzijazmom propagi¬
mijevanje bez donošenja sudova može smanjiti ili potpuno otklo¬ raju njegova otkrića): nije dovoljno da su ljudi. Drugim riječima:
niti agresivnost, što ovisi o mjeri u kojoj je osoba savladala vla¬ potpuno uništenje neprijatelja je nepoželjno samo ako i u slu¬
stitu nesigurnost, pohlepnost i narcisoidnost, a ne o količini in¬ čaju da je on sličan Lorenzovoj vlastitoj kulturi, ili točnije, nje¬
formacija koju posjeduje o drugima.10 govim vlastitim interesima i vrijednostima.
Posljednja od Lorenzovih pouka odnosi se na »usmjeravanje Karakter tih tvrdnji ne mijenja se Lorenzovim zahtjevom za
borbenog entuzijazma«; jedan od njegovih posebnih prijedloga »humanističkim obrazovanjem« — tj. obrazovanjem koje nudi
je atletika. No činjenica je da natjecateljski sportovi stimuliraju optimum zajedničkih ideja s kojima se pojedinci mogu identifi¬
agresivnost. Koliko to može biti intenzivno, pokazalo se u Latin¬ cirati. Ta je vrsta obrazovanja prevladala u njemačkim školama
skoj Americi nedavno kada je duboko osjećanje pobuđeno inter¬ prije prvog svjetskog rata, ali je većina učitelja tog humanizma
nacionalnom nogometnom utakmicom dovelo do malog rata. bila vjerojatno ratno nastrojena više od prosječnog Nijemca. Sa¬
Nema dokaza da sport smanjuje agresivnost, -ali istovremeno mo sasvim drugačiji i radikalan humanizam u kojem je osnovna
treba reći da nema ni dokaza da je on motiviran agresijom. Ono identifikacija sa životom i čovječanstvom može utjecati protiv
što često dovodi do agresije u sportu je natjecateljski karakter rata.
sportskog događaja, njegovan u natjecateljskom društvenom ras¬
položenju i uveličan sveopćom komercijalizacijom, u kojoj naj¬
poželjniji ciljevi postaju novac i publicitet a ne ponos zbog uspje¬ OBOŽAVANJE EVOLUCIJE
ha. Mnogi su brižljivi promatrači nesretnih Olimpijskih igara u
Munchenu 1972. godine shvatili da su one umjesto učvršćivanja Ne možemo u potpunosti shvatiti Lorenzovo gledište ako nismo
prijateljstva i mira učvrstile natjecateljsku agresivnost i naciona¬ svjesni njegovog religioznog odnosa prema darvinizmu. Njegov
listički ponos.11 stav u tom pogledu nije rijedak i zaslužuje daljnje proučavanje
Vrijedno je navesti nekoliko drugih Lorenzovih izjava o ratu kao socijalno-psihološki fenomen današnje kulture. Duboka po¬
i miru jer dobro ilustriraju Lorenzovu nejasnoću i dvosmislenost treba čovjeka da se ne osjeća usamljenim i izgubljenim u ovom
na tom području. »Pretpostavimo da«, kaže on, »budući da sam svijetu bila je ranije zadovoljena predodžbom o bogu koji je
stvorio svijet i brinuo se za svakog pojedinog stvora. Kada je te-
46
47
orija o evoluciji uništila tu predodžbu o bogu kao najvišem stva¬ Veliki stvaratelji će pobijediti gdje su bog i čovjek izgubili.
raocu, vjera u njega kao svemogućega oca svih ljudi se srušila, Zapovijed o bratskoj ljubavi mora ostati nedjelotvorna, ali ve¬
iako su mnogi spojili vjeru u boga s prihvaćanjem Darwinove liki stvaratelji dat će joj život. Posljednji dio rečenice završa¬
teorije. Ali za mnoge za koje je bog bio srušen s prijestolja, po¬ va ispoviješću vjere: vjerujem, vjerujem, vjerujem . . .
treba za njemu sličnim kumirom nije nestala. Neki su za novog Društveni i moralni darvinizam koji Lorenz propagira romanti¬
boga proglasili Evoluciju i počeli obožavati Darwina kao njenog čan je nacionalistički paganizam koji teži prikriti i zasjeniti is¬
proroka. Za Lorenza i mnoge druge pojam evolucije postao je srž tinsko razumijevanje bioloških, psiholoških i društvenih faktora
čitavog sistema orijentacije i odanosti. Darvvin je otkrio konačnu odgovornih za ljudsku agresiju. Ovdje leži fundamentalna razlika
istinu o čovjekovom porijeklu; svi ljudski fenomeni kojima bi se između Lorenza i Freuda, unatoč sličnostima u njihovom shva¬
moglo prići i objasniti ih s ekonomskog, religioznog, etičkog i po¬ ćanju agresije. Freud je bio jedan od posljednjih predstavnika
litičkog stajališta bili su objašnjeni sa stajališta evolucije. Ovaj filozofije prosvjetiteljstva. On je istinski vjerovao u razum kao
kvazi-religiozan stav prema Darwinu postao je očit u Lorenzovoj jedinu silu kpju čovjek posjeduje i koja ga jedina može spasiti
upotrebi pojma »veliki stvaratelj« koji se odnosio na selekciju i od kaosa i raspadanja. On je istinski postulirao potrebu za samo-
mutaciju. On govori o metodama i ciljevima »velikih stvaratelja« spoznavanjem otkrivanjem čovjekovih nesvjesnih težnji. Okre-
kao što su kršćani govorili o djelima Boga. On čak upotrebljava nuvši se razumu, on je nadvladao gubitak boga — i osjećao se
jedninu »veliki stvaratelj« dolazeći tako još bliže analogiji s Bo¬ bolno slabim. Ali nije tražio nove idole.
gom. Možda ništa jasnije ne izraža obožavateljski karakter Lo-
renzovog mišljenja od završnog odlomka knjige O agresiji: BILJEŠKE UZ PRVO POGLAVLJE

1. Posebno preporučujem R. Fletschera zbog njegove pronicljive his¬


»Znamo da je u evoluciji kralježnjaka veza između individu¬ torije instinktivističke teorije.
alne ljubavi i prijateljstva bila izum epohe koju su stvorili ve¬ 2. Opširna historija i analiza Freudovog shvaćanja agresije može se
naći u Dodatku.
liki stvaratelji kada je postalo neophodno da dvije ili više je¬ 3. Usp. radi detaljnog i sada već klasičnog osvrta na Lorenzova (i
dinki neke agresivne vrste žive zajedno u miru i rade za za¬ N. Tinbergenova) shvaćanja instinkta i radi sveopće kritike Lo-
jedničko dobro. Mi znamo da se ljudsko društvo zasniva na renzovog gledišta, O. S. Lehrmana (1953). Nadalje, za kritiku djela
toj vezi, ali moramo shvatiti da je ta veza postala preuska da O agresiji, pogledaj osvrt L. Berkovvitza (1967) i K. E. Bouldinga
bi obuhvatila sve: ona sprečava agresiju samo među onima (1967). Pogledaj također N. Tinbergenovu kritičku ocjenu Loren-
zove teorije (1968), M. F. A. Montaguov skup kritičkih eseja o Lo¬
koji se poznaju i koji su prijatelji, kada sasvim očito treba renzovoj teoriji (1963) i L. Eisenbergovu kratku i oštroumnu kri¬
spriječiti neprijateljstvo među svim ljudima, svim nacijama, tiku (1972).
svim ideologijama. Slijedi zaključak da ljubav i prijateljstvo 4. Kasnije, pod utjecajem kritičkih prikaza nekoliko američkih psi¬
moraju obuhvatiti čitavo čovječanstvo, da trebamo bez razlike hologa i N. Tinbergena, Lorenz je modificirao ovaj iskaz da bi do¬
voljeti svu našu braću. Ta zapovijed nije nova. Naš razum mo¬ pustio i utjecaj učenja (K. Lorenz, 1965).
že shvatiti potrebu za njom, a naši osjećaji mogu cijeniti njenu 5. O pitanju agresije među sakupljačima i lovcima opširno se govori
u osmom poglavlju.
ljepotu, ali ipak napravljeni takvi kakvi smo, mi je se ne mo¬ 6. Zahvaljujem profesoru Kurtu Hirschhornu na ličnom saopćenju
žemo pridržavati. Doživljavamo pun, topao osjećaj prijatelj¬ u kojem on daje prikaz genetičkog problema u gore navedenom
stva i ljubavi samo prema pojedinim osobama i ni najveća gledištu.
želja ne može to izmijeniti. Ali veliki stvaratelji mogu, i vje¬ 7. Izgleda da Lorenz, barem kada je pisao O agresiji, nije neposred¬
rujem da hoće. Vjerujem u moć ljudskog razuma kao što vje¬ no poznavao Freudov rad. Nema ni jednog jedinog direktnog os¬
rujem u moć prirodne selekcije. Vjerujem da će razum usmje¬ vrta na njegove radove, a oni koji postoje odnose se na ono što
je od svojih psihoanalitičkih prijatelja čuo o Freudovoj poziciji;
riti selekciju u dobrom pravcu. Vjerujem da će to, u ne preda¬ na žalost, oni nisu uvijek bili u pravu ili njihove riječi nisu bile
lekoj budućnosti, obdariti naše potomke sposobnošću da ispu¬ točno shvaćene.
ne jednu od najvećih i najljepših zapovijedi.« (K. Lorenz, 1966. 8. Tendenciju da pravi sasvim neopravdane biološke analogije druš¬
Potcrtao E. F.). tvenim fenomenima Lorenz je pokazao već 1940, u jednom nesret-

48 49
nom radu (K. Lorenz, 1940), tvrdeći da državni zakoni moraju zami¬
jeniti principe prirodne selekcije kada se ovi ne uspiju brinuti za
II Environmentalisti i
biološke potrebe rase.
9. N. Tinbergenov pojam. bihevioristi
10. Zanimljivo je pitanje zašto su građanski ratovi mnogo žešći i zaš¬
to izazivaju mnogo više destruktivnih impulsa nego međunacional¬
ni ratovi. Čini se prihvatljivim mišljenje koje tvrdi da razlog leži
u tome što obično, barem što se tiče ovih modernih, međunacio¬
nalni ratovi ne teže razaranju ili uništavanju neprijatelja. Njihov
cilj je ograničen: prisiliti neprijatelja da prihvati uvjete mira koji
su nepovoljni, a ni u kom slučaju ne prijete opstanku populacije
poražene zemlje. (Ništa to bolje ne pokazuje od činjenice da je Prosvjetiteljski environmentalizam
Njemačka, poražena u dva svjetska rata, nakon svakog poraza
postala privredno naprednija). Iznimka su ratovi kojima je cilj
fizičko uništenje ili podjarmljivanje sveukupnog neprijateljskog Dijametralno suprotno gledište od instinktivista zastupaju, čini
stanovništva, kao u nekim ratovima — iako ni u kom slučaju svim se, environmentalisti. Prema njihovom mišljenju, čovjekovo po¬
— koje su Rimljani vodili. U građanskom ratu oprečne strane ima¬ našanje oblikuje isključivo utjecaj okoline, društveni i kulturni,
ju za cilj ako ne da jedna drugu fizički unište, onda da se unište a ne »urođeni« činioci. To naročito važi za agresiju, jednu od
ekonomski, društveno i politički. Ako je ova hipoteza ispravna,
značilo bi da stupanj destruktivnosti velikim dijelom ovisi o oz¬ glavnih prepreka ljudskom napretku.
biljnosti opasnosti koja prijeti. U njegovoj najradikalnijoj formi ovo shvaćanje iznijeli su već
11. Siromaštvo onoga što Lorenz ima kazati o usmjeravanju borbe¬ filozofi prosvjetiteljstva. Pretpostavlja se da je čovjek po prirodi
nog entuzijazma postaje naročito jasno ako pročitamo klasičan dobar i racionalan, krive su loše institucije, loš odgoj i loš prim¬
rad Williama Jamesa »Moralni ekvivalenti rata« (1911).
jer što su se u njemu razvila zla htijenja. Neki su poricali posto¬
janje bilo (kakvih razlika među spolovima (l'ame n'a pas de sexe)
i tvrdili da su razlike koje su postojale, osim onih anatomijskih,
bile prouzrokovane odgojem i društvenim situacijama. Međutim,
obrnuto od biheviorizma, te filozofe nisu interesirale metode
ljudske izgradnje i manipulacije, već socijalne i političke pro¬
mjene. Oni su vjerovali da »dobro društvo« mora stvoriti dobrog
čovjeka, ili, bolje rečeno, mora dopustiti prirodnoj dobroti čovje¬
ka da se manifestira.

Biheviorizam
Osnivač biheviorizma je J. B. Watson (1914); biheviorizam se za¬
snivao na premisi »da je predmet ljudske psihologije ponašanje
ili djelovanje ljudskog bića«. Kao i logički pozitivan, on je izba¬
cio sve »subjektivne« pojmove koji se ne mogu direktno promat¬
rati, kao što su »osjet, percepcija, slika, želja, čak i mišljenje i
osjećaj, u njihovoj subjektivnoj definiciji« (J. B. Watson, 1958).
Biheviorizam je doživio briljantan razvoj od pomalo nespretnih
Watsonovih formulacija do sjajnog neobiheviorizma Skinnera.

50 51
Ali i on uglavnom predstavlja uglađivanje prvobitne teze, a ne
produbljivanje i originalnost. kazali to gledište, treba reći da je osim genetskih faktora ponaša¬
nje u potpunosti determinirano učvršćivanjem.
Učvršćivanje se javlja u dva oblika: 'U normalnom procesu kul¬
Neobiheviorizam B. F. Skinnera ture, ili pak može biti planirano prema Skinnerovom učenju, i
u tom slučaju vodi »nacrtu kulture«. (B. F. Skinner, 1961, 1971).
Skinnerov neobiheviorizam1 zasniva se na istom principu kao i
Watsonova shvaćanja: psihologija kao nauka ne treba i ne smije
se baviti osjećajima i impulsima ili bilo kojim drugim subjektiv¬ Ciljevi i vrijednosti
nim događajima.2 On prezire svaki pokušaj govorenja o »prirodi«
čovjeka, izgrađivanja modela čovjeka ili analiziranja raznih ljud¬ Za Skinnerove eksperimente nisu interesantni ciljevi uvjetovanja
skih strasti koje motiviraju ljudsko ponašanje. Smatrati da ljud¬ ponašanja. Životinja ili čovjek uvjetovani su da se ponašaju na
sko ponašanje pokreću namjere i ciljevi bio bi nenaučan i bez¬ određen način. Prema čemu je njihovo ponašanje uvjetovano, ovisi
vrijedan pristup. Psihologija mora proučavati koja to učvršćenja o odluci eksperimentatora koji određuje ciljeve uvjetovanja. U
oblikuju ljudsko ponašanje i kako ih najbolje primijeniti. Skin- laboratorijskim situacijama eksperimentator nije zaokupljen
nerova psihologija je nauka o izgradnji ponašanja; njezin cilj je problemom prema čemu uvjetuje životinju ili čovjeka, već činje¬
nalaženje odgovarajućih učvršćenja da bi se postiglo poželjno nicom da njihovo ponašanje može uvjetovati prema željenom
ponašanje. cilju i načinom na koji to može najbolje postići. Međutim, ozbiljni
Umjesto jednostavnog uvjetovanja po pavlovljevskom modelu problemi javljaju se kada iz laboratorija prijeđemo u život, indi¬
Skinner govori o »operativnom« uvjetovanju. Ukratko, to znači da vidualan ili društveni. U tom su slučaju pitanja od vrhunske važ¬
se neuvjctovano ponašanje, ako eksperimentator smatra da je nosti: prema čemu su ljudi uvjetovani i tko određuje njihove ci¬
poželjno, nagrađuje, to jest, nakon njega slijedi zadovoljstvo. ljeve?
(Skinner vjeruje da je učvršćenje koje nagrađuje mnogo djelo¬ Čini se da Skinner govoreći o kulturi još uvijek ima na umu
tvornije od onog koje kažnjava.) Rezultat se sastoji u ovome: na¬ svoj laboratorij, gdje psiholog, koji polazi bez donošenja vrijed¬
kon nekog vremena subjekt će se nastaviti ponašati na poželjan nosnih sudova, može to činiti jer cilj uvjetovanja jedva da je od
način. Na primjer: Johnny ne voli naročito špinat; on ga pojede, važnosti. To je možda jedno od objašnjenja zašto Skinner ne
majka ga pohvali, ili ga nježno pogleda, ili mu dade više kolača, može biti načisto s problemom ciljeva i vrijednosti. Na primjer,
već ovisno o tome što će najviše utjecati na njega, tj. ona primje¬ on piše: »Divimo se ljudima koji se ponašaju na originalan i iz¬
njuje pozitivno učvršćenje. Johnny će s vremenom zavoljeti špi¬ vanredan način ne zato jer je takvo ponašanje samo po sebi
nat, naročito ako su učvršćenja dobro raspoređena. Kroz stotine vrijedno divljenja, već zato jer ne znamo kako drugačije poticati
eksperimenata Skinner i drugi razvili su tehniku za to operativno originalno i izvanredno ponašanje«. (C. R. Rogers i B. F. Skinner,
uvjetovanje. Skinner je pokazao kako se pravilnom upotrebom 1956). Ovo nije ništa drugo nego kružno zaključivanje: divimo se
pozitivnih učvršćenja ponašanje životinja i ljudi može u začuđu¬ originalnosti jer je možemo uvjetovati jedino divljenjem.
jućoj mjeri izmijeniti, čak i kad se ono suprotstavlja, kako ih A zašto bismo je željeli uvjetovati ako sama po sebi nije pože¬
neki nazivaju, »urođenim« tendencijama. ljan cilj?
Taj dokaz je bez sumnje velika zasluga Skinnerovog eksperi¬ Skinner se ne suočava s tim pitanjem, iako bi se na njega s
mentalnog rada; on također podržava gledište onih koji vjeruju malo sociološke analize moglo dati odgovor. Stupanj originalno¬
sti i kreativnosti koji je poželjan u raznim grupama nekog dru¬
da društvena struktura (ili »kultura«, izraz koji upotrebljava ve¬ štva varira. Znanstvenici i vrhunski menedžeri, na primjer, mo¬
ćina američkih antropologa) može oblikovati čovjeka, iako to ne raju u tehnološko-birokratskom društvu kao što je naše posjedo¬
mora biti putem operativnog uvjetovanja. Važno je spomenuti da vati te kvalitete u velikoj mjeri. Za obične radnike bi ta kvaliteta
Skinner ne zapostavlja genetičke faktore. Da bismo pravilno pri- bila luksuz — to bi čak ugrožavalo dobro funkcioniranje čitavog
sistema.
52
53
Osim tih vojnih, strateških i političkih razloga postoji, vjeru¬
Ne smatram da je ova analiza zadovoljavajući odgovor proble¬ jem, još jedan koji je jednako važan. Mislim na načelo koje je
mu vrijednosti originalnosti i kreativnosti. Postoji mnoštvo psi¬ jedna od aiksiomatskih normi kibernetičkog društva: »neku stvar
holoških dokaza za pretpostavku da su te težnje »ugrađene« u treba učiniti zato jer je tehnički moguće da se ona učini«. Ako je
sistemu duboko usađeni porivi u čovjeku, a postoji i nešto neuro¬ moguće napraviti nuklearno oružje, mi ga moramo napraviti, pa
fizioloških dokaza za pretpostavku da su te težnje »ugrađene« u makar nas ono uništilo. Ako je moguće putovati na Mjesec ili na
sistem mozga (R. B. Livingston, 1967). Želim samo naglasiti da planete, to se mora ostvariti, čak i nauštrb mnogih nezadovolje-
razlog što se Skinner nalazi u bezizlaznoj situaciji leži u tome što nih potreba na Zemlji. Taj princip negira sve humanističke vri¬
ne obraća pažnju na takve spekulacije psihoanalitičke sociologi¬ jednosti, ali ipak predstavlja vrijednost, možda najvišu normu
je, te vjeruje da se na to pitanje i ne može odgovoriti ukoliko se »tehnotronskog« društva3.
ne može odgovoriti bihevioristički.
Skinnera ne interesiraju razlozi pravljenja atomske bombe, već
Ovdje je još jedan primjer Skinnerovog nejasnog razmišljanja nas moli da čekamo da daljnji razvitak biheviorizma riješi tu mi¬
o vrijednostima.
steriju. U svojim stavovima o društvenim procesima on pokazuje
istu nesposobnost da shvati skrivene, neverbalizirane motive kao
Većina ljudi složila bi se se pretpostavkom da kod odlučivanja i u svom tretiranju psihičkih procesa. Kako je ono što ljudi kažu
o tome kako napraviti atomsku bombu ne donosimo vrijedno¬ o svojoj motivaciji, u političkom kao i u ličnom životu, uglavnom
sne sudove, dok bi odbila pretpostavku da takve sudove ne do¬ općepoznata izmišljotina, oslanjanje na ono što je verbalizirano
nosimo kod odlučivanja da se ona napravi. Najznačajnija je sprečava razumijevanje društvenih i psihičkih procesa.
razlika u tome što su naučni postupci koji vode stvaratelje
bombe jasni, dok oni koji vode stvaratelja kulture koja pravi U drugim slučajevima Skinner unosi vrijednosti a da nije toga
bombu nisu. Ne možemo predvidjeti uspjeh ili neuspjeh kul¬ svjestan. U istoj raspravi, na primjer, piše: »Nitko, siguran sam,
turnog izuma s istom točnošću kao uspjeh ili neuspjeh na¬ ne želi stvoriti novi odnos rob-gospodar ili potčiniti volju ljudi
učnog izuma. Iz tog razloga u ovom drugom slučaju pribjega¬ despotskim vladarima na nov način. To su oblici vlasti koji odgo¬
vamo vrijednosnim sudovima. Služimo se nagađanjem. Vrijed¬ varaju svijetu bez nauke«. (B. F. Skinner, 1961). U kojem deset¬
nosni sudovi nastupaju samo tamo gdje nauka prestaje. Kad ljeću živi profesor Skinner? Ne postoje li sistemi koji žele potči¬
budemo mogli isplanirati male društvene interakcije ili možda niti volju ljudi diktatorima? Skinner izgleda još uvijek vjeruje u
čak čitave kulture s izvjesnošću s kojom prilazimo fizičkoj staromodnu ideologiju »progresa«: srednji vijek je bio »mračan«
tehnologiji, neće se postavljati pitanje vrijednosti. (B. F. Skin¬ jer nije bilo nauke, a nauka neminovno vodi čovjekovoj slobodi.
ner, 1961). Činjenica je da nijedan vođa i nijedna vlada više ne izražava svo¬
ju namjeru da potčini volju ljudi; oni će vjerojatno posegnuti za
Skinnerova središnja misao je da u stvari nema bitne razlike novim riječima koje će zvučati obrnuto od starih. Nijedan dikta¬
između nepostojanja vrijednosnih sudova u tehničkom problemu tor sebe ne naziva diktatorom i svaki sistem tvrdi da odražava
planiranja atomske bombe i odluke da se ona napravi. Jedina raz¬ volju ljudi, dok su u zemljama »slobodnog svijeta« »anonimni
lika je u tome što razlozi za njeno stvaranje nisu »jasni«. Možda autoritet« i manipulacija nadomjestili očit autoritet u školstvu,
oni nisu jasni profesoru Skinneru, ali su jasni mnogima koji pro¬ radu i politici.
učavaju historiju. U stvari, postojalo je više od jednog razloga da Skinnerove se vrijednosti također vide iz slijedećih misli: »Ako
se napravi atomska bomba (isto tako i hidrogenska): strah da smo dostojni naše demokratske baštine, mi ćemo, naravno, biti
Hitler pravi bombu; možda želja za posjedovanjem superiornijeg spremni oduprijeti se svakoj tiranskoj upotrebi nauke u nepo¬
oružja protiv Sovjetskog Saveza za moguće kasnije konflikte (ovo sredne ili sebične svrhe. Ali ako cijenimo dostignuća i zadatke
se naročito odnosi na hidrogensku bombu); logika sistema koji demokracije, ne smijemo odbiti primjenu nauke u planiranju i
je prinuđen povećavati svoje naoružanje da bi se osigurao u bor¬ izgradnji kulturnih obrazaca, iako se u tom slučaju možemo naći
bi s njemu suprotnim sistemom. u nekom smislu u poziciji upravljača«. (B. F. Skinner, 1961. Pot¬

54
riječi »upravljati«. U smislu u kojem se riječ upotrebljava u
crtao E. F.). Sto je osnova ove vrijednosti u neobiheviorističkoj stvarnom životu ne postoji nikakva sumnja da robovlasnik uprav¬
teoriji?
lja robom, i da u tom upravljanju nema ničeg »recipročnog«,
A što je s upravljačima? osim što rob može imati minimalan protuutjecaj, na primjer
Skinnerov odgovor je »da se svim ljudima upravlja i da svi prijetnjom pobune. Ali to nije ono o čemu Skinner govori. On
ljudi upravljaju«. (C. R. Rogers i B, F. Skinner, 1956). To zvuči govori o upravljanju u veoma apstraktnom smislu laboratorijskog
ohrabrujuće za demokratski nastrojenu osobu, ali ubrzo postaje eksperimenta, kod kojeg se stvaran život ne nameće. On u stvari
jasno da je to nejasna i dosta beznačajna formula: ponavlja, i to sasvim ozbiljno, ono što se često priča kao šala;
priču o štakoru koji priča drugom štakoru kako je dobro uvje¬
Primjećujući kako robovlasnik upravlja robom ili poslodavac tovao svog eksperimentatora: kadgod štakor pritisne određenu
radnikom, mi obično ne uzimamo u obzir recipročno djelova¬ polugu, eksperimentator ga mora nahraniti.
nje; razmatrajući samo djelovanje u jednom pravcu, navedeni Budući da neobiheviorizam nema teoriju o čovjeku, on može
smo da smatramo upravljanje eksploatacijom, ili barem posti¬ vidjeti samo ponašanje, ali ne i osobu koja se ponaša. Da li mi
zanjem jednostrane koristi; ali upravljanje je u biti uzajamno. se netko nasmije jer želi sakriti svoje neprijateljsko raspoloženje,
Rob upravlja robovlasnikom u istoj mjeri kao i ovaj njime ili mi se prodavačica nasmije jer su je tako uputili (u boljim
(potcrtao E. F.), u smislu da su tehnike kažnjavanja koje ro- dućanima), ili mi se prijatelj nasmije jer mu je drago da me
bovlasnik primjenjuje odabrane robovim ponašanjem kad im vidi, sve to nije važno za biheviorizam, jer »osmijeh« je »osmi¬
se on potčinjava. To ne znači da je ideja eksploatacije besmi¬ jeh«. Da to nije važno za profeora Skinnera kao ličnost, teško
slena ili da ne možemo opravdano pitati, cui bono? Ipak, kad je vjerovati, jedino ako nije toliko alijeniran da stvarnost osoba
to činimo, izlazimo izvan opisa same društvene epizode (pot¬ za njega više nije važna. Ali ako razlika jest od važnosti, kako
ertao E. F.) i ulazimo u dugotrajne utjecaje koji su jasno po¬ onda može biti valjana teorija koja je ignorira? Biheviorizam ne
vezani s pitanjem vrijednosnih sudova. Slična razmatranja može objasniti zašto nekoliko ljudi, uvjetovanih da budu progo¬
javljaju se u analizi bilo kojeg ponašanja koje mijenja kultur¬ nitelji ili mučitelji, postaju mentalno bolesnima unatoč stalnom
nu praksu. (B. F. Skinner, 1961). pozitivnom učvršćivanju. Zašto pozitivno učvršćivanje ne spre¬
čava mnoge druge da se zbog njihovih uvjerenja, njihove savjesti,
Za mene je ova misao šokantna, traži se od nas da vjerujemo »njihove ljubavi« suprotstave kada čitavo uvjetovanje djeluje u
da je odnos između gospodara i roba recipročan, iako ideja eks¬ suprotnom pravcu? I zašto su mnogi od najprilagođenijih ljudi,
ploatacije nije »besmislena«. Za Skinnera eksploatacija nije dio koji bi trebali svjedočiti o uspjehu uvjetovanja, često vrlo ne¬
same društvene epizode; to su samo načini upravljanja. To je sretni i duboko uznemireni, ili pate od neuroze? Mora da postoje
shvaćanje čovjeka koji gleda na društveni život kao da je on impulsi ugrađeni u čovjeku koji ograničavaju moć uvjetovanja;
epizoda u njegovom laboratoriju, gdje je za eksperimentatora proučavanje neuspjeha uvjetovanja naučno je isto toliko važno
bitna samo njegova tehnika — a ne same »epizode«, jer je u tom koliko i proučavanje uspjeha. Doista, na čovjeka se može utjecati
neprirodnom svijetu sasvim irelevantno da li je štakor mirolju¬ da se ponaša gotovo na svaki poželjan način, ali samo »gotovo«
biv ili agresivan. I kao da to nije dovoljno, Skinner kaže da je na svaki. On reagira na uvjete koji su suprotni osnovnim ljud¬
eksploatacija koju vrši gospodar »jasno povezana« s pitanjem skim zahtjevima na razne načine koje je moguće provjeriti. Njega
vrijednosnih sudova. Da li Skinner vjeruje da eksploatacija, ili se može učiniti robom, ali on će reagirati agresivnošću ili će se
krađa, mučenje i ubojstvo nisu »činjenice« jer su jasno povezane njegova vitalnost smanjiti; može biti uvjetovan da se osjeća kao
s vrijednosnim sudovima? To bi zaista značilo da svi društveni dio mašine i reagirat će dosadom, agresivnošću i nezadovolj-
i psihološki fenomeni, ako se o njima može suditi u odnosu na stvom.
njihovu vrijednost, prestaju biti činjenicama koje se mogu na¬
učno ispitati.4 U biti Skinner je naivan racionalist koji ignorira ljudske stra¬
sti. Suprotno Freudu on nije impresioniran snagom strasti, već
Skinnerovu tvrdnju da su rob i robovlasnik u recipročnom vjeruje da se čovjek ponaša prema zahtjevima svojih interesa.
odnosu možemo objasniti samo njegovom nejasnom upotrebom
57
56
U tome i jeste čitav princip neobiheviorizma; vlastiti je interes
toliko jak da, utječući na njega, što se uglavnom sastoji u tome skim državama, svoju slobodu, pa čak i svoj život, u nekim de¬
da okolina nagrađuje osobu kada se ona ponaša na poželjan na¬ mokracijama unapređenje, ili rjeđe, čak i posao, a možda, što je
čin, čovjekovo ponašanje može biti u potpunosti determinirano. najvažnije, riskira da bude izoliran, otcijepljen od svih.
U krajnjoj analizi se neobiheviorizam temelji na bitku buržo- Većina ljudi nije potpuno svjesna svoje nelagodnosti, oni tek
askoga iskustva: primatu egoizmu i vlastitog interesa nad svim pomalo naziru strah od života, od budućnosti, od dosade izazva¬
ostalim ljudskim strastima. ne monotonijom i besmislenošću onog čime se bave. Osjećaju
da su i sami ideali u koje žele vjerovati izgubili svoje uporište
u društvenoj stvarnosti. Veliko je olakšanje za njih vjerovati da
Razlozi popularnosti skinerizma je uvjetovanje najbolje, najprogresivnije i najdjelotvornije rje¬
šenje. Skinner nam preporučuje pakao izoliranih, manipulizira-
Skinnerova izvanredna popularnost može se objasniti činjenicom nih ljudi kibernetičkog doba kao raj napretka. On zatupljuje naš
da je on uspio povezati elemente tradicionalne, optimističke i li¬ strah govoreći nam da se ne trebamo bojati; pravac na kojem
beralne misli s društvenom i mentalnom stvarnošću kibernetičkog se naš industrijski sistem nalazi je onaj o kojem su maštali veliki
društva. humanisti, samo što on počiva na nauci. Štoviše, Skinnerova te¬
orija zvuči istinito, jer je ona (skoro) istinita za otuđenog čovje¬
Skinner vjeruje da je čovjek promjenljiv, podložan društvenim ka kibernetičkog društva. Ukratko, skinerizam je psihologija
utjecajima i da se ništa u njegovoj prirodi ne može smatrati ko¬ oportunizma obučena u novi naučni humanizam.
načnom preprekom u razvoju prema miroljubivom i pravednom
društvu. Stoga njegov sistem privlači one psihologe koji su libe¬ Ne kažem da Skinner želi igrati ulogu apologete »tehnotron-
ralni i koji nalaze u njemu argument za obranu svojeg političkog skog« doba. Naprotiv, njegova politička i društvena naivnost
optimizma. On pnivlači one koji vjeruju da poželjni društveni omogućuju mu da katkada piše uvjerljivije (zapletenije) nego što
ciljevi, kao što su mir i jednakost, nisu samo ideali bez osnova, bi to mogao kad bi bio svjestan na što nas pokušava uvjetovati.
već da se mogu učvrstiti u stvarnosti. Čitava ideja da bismo na
naučnoj osnovi mogli isplanirati bolje društvo privlačna je za
mnoge koji su možda ranije bili socijalisti. Nije li Mara isto že¬ Biheviorizam i agresija
lio isplanirati bolje društvo? Nije li nazvao svoj socijalizam »na¬
učnim« suprotno »utopijskom«? Nije li Skinnerov pristup naro¬ Bihevioristička metoda od tolike je važnosti za problem agresije,
čito privlačan u onom trenutku u historiji kada izgleda da su jer je većina ispitivača agresije u Sjedinjenim Američkim Drža¬
politička rješenja propala, a revolucionarne nade su na najnižem vama pisala s biheviorističkom orijentacijom. Njihovo zaključi¬
nivou? vanje, ukratko izraženo, je: otkrije li Johnny da će mu, bude li
agresivan, njegov mlađi brat (ili majka i tako dalje) dati ono što
Međutim, sam optimizam koji iz ovog proizlazi ne bi učinio on želi, postat će osoba sklona agresivnom ponašanju; isto vrijedi
Skinnerove ideje tako atraktivnim da nije spojio tradicionalne za podložno, hrabro ili osjećajno ponašanje. Formula se sastoji
liberalne poglede sa samom njihovom negacijom. u tome da čovjek čini, osjeća i misli na način koji se pokazao
U kibernetičko doba pojedinac sve više postaje subjekt mani¬ uspješnim u postizanju onog što želi. Agresija je, kao i svako dru¬
pulacije. Njegov rad, njegova potrošnja, njegovo slobodno vrije¬ go ponašanje, jednostavno stečena u traženju naše optimalne
me manipulirani su putem reklama, ideologija, onim što Skinner prednosti (koristi, pozicije). Biheviorističko shvaćanje agresije sa¬
naziva »pozitivna učvršćenja«. Pojedinac gubi svoju aktivnu od¬ žeto je izrazio A. H. Buss, koji definira agresiju kao »reakciju koja
govornu ulogu u društvenom procesu; on postaje potpuno »pri¬ prenosi drugom organizmu štetan stimulans«. On piše:
lagođen« i jasno mu je da ga svako ponašanje, djelo, misao ili
osjećaj koji se ne uklapa u shemu, stavlja u veoma nepovoljan ».Postoje dva razloga za izostavljanje pojma namjere iz defini¬
položaj; u biti, on je ono što se od njega očekuje da bude. (Pot- cije agresije. Prvo, on uključuje teleologiju, namjeran čin us¬
crtao E. F.) Ako inzistira da bude ličnost, on riskira, u policij- mjeren prema budućem cilju, a takvo je shvaćanje nekonsi-
58
59
koja ga je pokrenula da povuče okidač. Ne možemo naći samo
stentno s biheviorističkim pristupom usvojenim u ovoj knjizi. jedan razlog za njegovo ponašanje, ali možemo otkriti psihičku
Drugo i važnije, je teškoća u primjenjivanju tog pojma na po¬ strukturu unutar tog čovjeka — njegov karakter — i mnoge svje¬
našanje. Namjera je privatan događaj koji se može, a možda sne i nesvjesne faktore koji su u određenom momentu doveli do
i ne može verbalizirati, koji se može, ali ne mora točno odraziti njegovog pucanja iz puške. Vidimo da možemo poticaj da se puca
u verbalnoj izjavi. Možemo biti navedeni da prihvatimo na¬ objasniti determiniranošću mnogih faktora u sistemu njegovog
mjeru kao uplitanje povijesti učvršćivanja organizma. Ako je karaktera, ali čin pucanja najvažniji je od svih, a najmanje pred¬
agresorova reakcija bila sistematski učvršćivana određenim vidljiv. On ovisi o mnogo slučajnih elemenata u situaciji kao što
posljedicama, kao što su bijeg žrtve, ponavljanje agresivne re¬ su lako dolaženje do puške, neprisutnost ljudi, stupanj napetosti
akcije, mogli bismo reći, da ona uključuje »namjeru da se iza¬ i stanje njegovog čitavog psihičko-fiziološkog sistema u tom tre¬
zove bijeg«. Međutim, ovakvo uplitanje suvišno je u analizi po¬ nutku.
našanja; bilo bi korisnije direktno ispitati odnos između povi¬ Bihevioristička maksima, da je zamjetljivo ponašanje naučno
jesti učvršćivanja agresivne reakcije i neposredne situacije pouzdan podatak, jednostavno nije istina, činjenica je da je sa¬
koja ju je izazvala. mo ponašanje različito, ovisno od motivacijskih poticaja, iako
kod površnog promatranja ta razlika ne mora biti vidljiva.
Ukratko, namjera je i nezgodna, i nepotrebna u analizi agresiv¬ To možemo pokazati jednostavnijim primjerom: dva oca raz¬
nog ponašanja; od bitne je važnosti priroda posljedica učvršći¬ ličitih karakternih struktura, svaki istuče svog sina vjerujući da
vanja koje djeluju na pojavljivanje i žestinu agresivne reakcije. je takva kazna potrebna za zdrav razvoj djeteta. Oni se ponašaju
Drugim riječima, koje su to vrste učvršćenja koje djeluju na na naizgled identičan način; udaraju dijete rukom. Ali ako uspo¬
agresivno ponašanje?« (A. H. Buss, 1961). redimo ponašanje oca koji se brine i voli svoje dijete, i oca koji
je sadist, pronalazimo da njihovo ponašanje u biti nije jednako.
Pod »namjerom« Buss podrazumijeva svjesnu namjeru. Ali Njihov način držanja djeteta i razgovaranja s njim prije i poslije
Bussu nije sasvim stran psihoanalitički pristup. »Ako srdžba nije kazne, izraz njihovog lica, čine njihovo ponašanje vrlo različitim.
agresivan nagon, da li je umjesno smatrati je nagonom? Gledište, Isto su tako reakcije djece na ponašanje njihovih očeva različite.
ovdje prihvaćeno, je da nije.« (A. H. Buss, 1961)5. Jedno dijete osjeća destruktivnost i sadizam kazne; drugo nema
Istaknuti bihevioristički psiholozi, kao što su A. H. Buss i L. razloga sumnjati u očevu ljubav. Tim više što je taj slučaj oče¬
Berkovvitz, mnogo su osjetljiviji na fenomen čovjekovih osjećaja vog ponašanja samo jedan od mnogih koje je dijete doživjelo
nego Skinner, ali Skinnerov osnovni princip, da je čin, a ne či¬ prije i koji su stvorili djetetovu sliku o ocu i reakciju na njega.
nilac objekt naučnog razmatranja, vrijedi i za njih. Oni stoga ne Činjenica da su oba oca uvjerena da kažnjavaju dijete za njegovo
pridaju dovoljno važnosti fundamentalnim pronalascima Freuda: dobro nije od važnosti, osim što bi to moralno uvjerenje moglo
da fizičke sile determiniraju ponašanje, da je njihov karakter prikriti inhibicije koje bi se inače mogle pojaviti kod sadističkog
većim dijelom nesvjestan, i da je »osvještavanje« (»uvid«) faktor oca. U drugom slučaju, ako sadistički otac nikad ne tuče dijete,
koji donosi promjene u naboju energije i pravcu tih sila. možda zato jer se boji žene, ili jer je to protiv njegovih progre¬
Bihevioristi tvrde da je njihova metoda »naučna«, jer se oni sivnih ideja o odgoju, njegovo »nenasilno« ponašanje izazvat će
bave vidljivim, tj. neprikrivenim ponašanjem. Ali oni ne shvaćaju istu reakciju kod djeteta, jer njegove oči izražavaju isti sadisti¬
da ponašanje samo po sebi, odvojeno od osobe koja se ponaša, čki impuls kao što bi to činile njegove ruke kad bi ga tukao. Bu¬
ne može biti adekvatno opisano. Čovjek puca i ubija drugog čo¬ dući da su djeca općenito osjetljivija od odraslih, ona reagiraju
vjeka; čin ponašanja sam po sebi — pucanje i ubijanje druge na očev impuls, a ne na neku izoliranu manifestaciju ponašanja.
osobe — odvojeno od samog »agresora« psihološki znači malo. Ili da uzmemo drugi primjer: vidimo čovjeka koji viče i crven
U stvari, bihevioristički iskaz bio bi adekvatan samo s obzirom je u licu. Opisujemo njegovo ponašanje kao »ljutnju«. Ako pitamo
na pušku: s obzirom na nju motivacija čovjeka koji povlači oki¬ zašto je ljut, odgovor može biti: »zato jer se boji«. »Zašto se bo¬
dač je irelevantna. Ali njegovo ponašanje može biti u potpunosti ji?« »Jer pati od dubokog osjećaja nemoći.« »Zašto je to tako?«
objašnjeno samo ako poznajemo svjesnu i nesvjesnu motivaciju
61
60
»Jer se nikad nije oslobodio majke i emocionalno je još uvijek pedeset godina, a ne »naučnu« metodu koju sada nalazimo u naj¬
dijete.« (Ovaj slijed nije jedini mogući.) Svaki od ovih odgovora naprednijim prirodnim naukama.6 Nadalje, teoretski nedostaci
je »istinit«. Razlika među njima je u tome što se oni odnose na značenja često se prikrivaju naizgled dojmljivim matematičkim
sve dublje (i obično manje svjesne) razine iskustva. Što je dub¬ formulacijama, koje nisu dobivene iz podataka i ne pridonose
lja razina na koju se odgovor odnosi, to je relevantnija za razu¬ ništa njihovoj vrijednosti.
mijevanje njegovog ponašanja, ne samo za razumijevanje njego¬ Stvoriti metodu promatranja i analize ljudskog ponašanja izvan
vih motivacija, već i za prepoznavanje ponašanja do najmanjeg laboratorija težak je poduhvat, ali je neophodan uvjet za razumi¬
detalja. U ovom slučaju, na primjer, osjetljiv promatrač vidjet jevanje čovjeka. Postoje, u principu, dva područja promatranja
će na licu tog čovjeka izraz uplašene bespomoćnosti, a ne samo u proučavanju čovjeka:
bijes. U drugom slučaju čovjekovo vidljivo ponašanje može biti 1. Direktno i detaljno promatranje druge osobe jedna je me¬
isto, ali pažljivo promatranje otkrit će na njegovom licu grubost toda; najrazrađenija i najplodnija situacija ove vrste je psiho¬
i intenzivnu destruktivnost. Njegova ljutnja samo je obuzdan iz¬ analitička situacija, »psihoanalitički laboratorij«, kako ga je iz¬
raz destruktivnih poriva. Dva slična ponašanja u biti su dosta mislio Freud; on dopušta izražavanje pacijentovih nesvjesnih im¬
različita, i uz intuitivnu senzibilnost, naučno razumijevanje razli¬ pulsa i ispitivanje njihove povezanosti s njegovim vanjskim »nor¬
ka zahtijeva razumijevanje motivacija dviju odgovarajućih kara¬ malnim« i »neurotičkim« ponašanjem.7 Manje intenzivan, ali isto
kternih struktura. dosta plodan je intervju — ili još bolje, serija intervjua — koji
Nisam dao uobičajen odgovor: »On je ljut jer je — ili se osjeća uključuju, ako je moguće, proučavanje nekih snova i određene
uvrijeđenim«. Takvo objašnjenje stavlja svu težinu na pokretački projekcione testove. Ali ne smijemo potcijeniti dublje poznavanje
stimulans a zanemaruje činjenicu da moć stimulansa zavisi od koje sposoban promatrač stiče jednostavno pažljivo promatraju¬
strukture karaktera stimulirane osobe. Grupa ljudi suočena s ći osobu neko vrijeme (uključujući, naravno, njegove geste, glas,
istim stimulansom reagirat će na njega različito, zavisno od nji¬ držanje, izraz lica, ruke itd.). Čak i bez ličnog poznavanja dnevni¬
hovih karaktera. A može biti privučen određenim stimulansom; ka, pisama i detaljne povijesti osobe, ta vrsta promatranja može
na B može djelovati odbojno; C može biti uplašen; a D će ga biti važan izvor dubokog razumijevanja njegovog karaktera.
ignorirati.
2. Druga metoda proučavanja čovjeka in vivo je prenošenje
Buss je, naravno, potpuno u pravu kad kaže da je namjera pri¬ date situacije iz života u »prirodan laboratorij«, a ne unošenje
vatan događaj, koji može, a ne mora biti u stanju da se verbali- života u psihološki laboratorij. Umjesto stvaranja artificijelne
zira. Upravo u tome i jeste dilema biheviorizma: budući da nema društvene situacije, kao što to čini eksperimentator u svom labo¬
metodu za ispitivanje neverbaliziranih podataka, mora se ograni¬ ratoriju, proučavamo eksperimente koje nam nuđa sam život;
čiti na ispitivanje onih podataka kojima može baratati, a ti su izoliramo date društvene situacije, koje su usporedive, i metodom
obično pregrubi za suptilnu teoretsku analizu. proučavanja pretvaramo ih u nešto što je ekvivalentno eksperi¬
mentu. Držeći neke faktore konstantnim, a neke varijabilnim,
ovakav prirodan laboratorij isto tako dopušta testiranje raznih
O psihološkim eksperimentima hipoteza. Postoji mnogo usporedivih situacija, te možemo lako
provjeriti da li neka hipoteza važi za sve situacije, a ako ne, da li
Ako psiholog postavi sebi kao zadatak razumijevanje ljudskog odstupanja mogu biti na zadovoljavajući način objašnjena bez
ponašanja, on mora izmisliti metode ispitivanja koje su adekvat¬ mijenjanja hipoteze. Jedan od najjednostavnijih oblika ovakvih
ne proučavanju ljudskog ponašanja in vivo, dok su sva bihevio- »prirodnih eksperimenata« su ankete (upotreba dugačkih i otvo¬
ristička proučavanja izvedena in vitro (ne u značenju te riječi u renih upitnika i/ili ličnih intervjua) na odabranim predstavnici¬
fiziološkom laboratoriju, ali u istom smislu) naime subjekt se ma nekih grupa kao što su: dobne ili profesionalne grupe, zatvo¬
promatra pod kontroliranim, namještenim uvjetima, a ne u renici, bolesnici u bolnici itd. (Upotreba konvencionalne baterije,
»stvarnom« procesu življenja. Psihologija je, izgleda, željela steći psiholoških testova, po mom mišljenju, nije dovoljna za razumi¬
ugled imitirajući metodu prirodnih nauka, doduše onu od prije jevanje dubljih slojeva karaktera.)
62 63
Sasvim je sigurno da upotrebom »prirodnih eksperimenata« vjek od mlađe ili starije osobe — i mnoge druge slične stvari.
ne postižemo egzaktnost laboratorijskih eksperimenata, jer ne Stoga u ovom ispitivanju stavljamo zajedno određen broj od¬
postoje dvije identične društvene konstelacije; ali promatrajući raslih ljudi različitih zanimanja i dobi, i molimo neke od njih
ne »subjekte«, već ljude, ne artefakte, već život ne moramo radi da budu učitelji, a neke da budu učenici.
pretpostavljene (i često sumnjive) egzaktnosti platiti trivijalnošću Želimo saznati kakav utjecaj imaju različiti ljudi jedni na dru¬
rezultata eksperimenta. Vjerujem da je ispitivanje agresije, bilo ge kao učitelji i učenici, i također, kakav utjecaj na učenje, u
u laboratoriju psihoanalitičkog intervjua, bilo u datom društve¬ ovoj situaciji, ima kažnjavanje.
nom laboratoriju, s naučnog stajališta, mnogo poželjnije od me¬
toda psihološkog laboratorija, barem što se tiče ponašanja; da¬ Zato ću ovdje večeras moliti jednog od vas da bude učitelj,
kako, ono zahtijeva mnogo viši stupanj kompleksnog teoretskog a jednog da bude učenik.
razmišljanja u usporedbi s čak i vrlo dobro zamišljenim labora¬ Da li jedan od vas više želi biti jedno nego drugo?«
torijskim eksperimentima.8 Ispitanici su tada vukli papiriće iz šešira koji su odredili tko će
Da bismo ilustrirali to što sam upravo rekao, pogledajmo veo¬ u eksperimentu biti učitelj, a tko učenik. Izvlačenje je bilo
ma interesantan — i jedan od veoma uvaženih eksperimenata namješteno tako da je naivna osoba uvijek bila učitelj a su¬
na području agresije, »Biheviorističko proučavanje poslušnosti« učesnik uvijek učenik. (Na oba komadića papira pisalo je
Stanleyja Milgrama, izveden na Sveučilištu Yale u njegovom »la¬ »učitelj«.) Odmah nakon izvlačenja učitelj i učenik odvedeni
boratoriju interakcije«. (S. Milgram, 1963)9 su u susjednu sobu i učenik je bio privezan za spravu sličnu
»električnoj stolici«.
Ispitanici, 40 muškaraca u dobi između 20 i 50 godina, iz Nevv Eksperimentator je objasnio da je uloga remena sprečavanje
Havena i okolice, sakupljeni su putem oglasa u novinama i po¬ suvišnog kretanja dok učenik dobiva šokove. Namjera je bila
štom. Oni koji su se odazvali na poziv vjerovali su da će su¬ onemogućiti mu da pobjegne iz situacije. Na zglob učenikove
djelovati u proučavanju memorije i učenja na Sveučilištu Yale. ruke pričvršćena je elektroda i stavljena krema da bi se »iz¬
U uzorku su bila zastupljena razna zanimanja. Tipični ispita¬ bjegli žuljevi i opekotine«. Ispitanicima je rečeno da je elektro¬
nici bili su poštanski službenici, gimnazijski profesori, trgova¬ da pričvršćena na šok-generator u susjednoj sobi.
čki putnici, inženjeri i radnici. S obzirom na stupanj obrazo¬ . . . Ispitaniku je rečeno da svaki put kad učenik pogrešno
vanja bilo ih je od onih s nesvršenom osnovnom školom pa reagira primijeni šok. Štoviše, a to je najvažnija zapovijed, ispi¬
do onih s doktoratima i drugim profesionalnim stupnjevima. taniku je rečeno da »za svaki pogrešan odgovor povećava stu¬
Za sudjelovanje u eksperimentu primili su četiri i po dolara. panj na šok-generatoru«. Obaviješten je da najavi visinu napo¬
Ali, bilo im je rečeno da su plaćeni samo za dolazak u labora¬ na prije davanja šoka, kako bi neprestano bio svjestan pove¬
torij i da novac ostaje njihov bez obzira što se dogodilo po¬ ćavanja intenziteta šokova koje je učenik dobivao... U svim
slije njihovog dolaska. slučajevima učenik je davao unaprijed određene setove odgo¬
U svakom eksperimentu učestvovali su jedan naivan ispitanik vora na test koji se sastojao od parova riječi u rasporedu od
i jedna žrtva (suučesnik eksperimentatora). Trebalo je stvoriti približno tri pogrešna odgovora na jedan točan. U postojećoj
razlog koji bi opravdao primjenu električnog šoka od strane eksperimentalnoj situaciji nikakva glasovna reakcija, niti znak
naivnog subjekta.10 To je uspješno postignuto unaprijed izmi¬ učenikova protesta nisu se čuli dok visina šoka nije dosegla
šljenom pričom. Nakon općeg uvoda o pretpostavljenom odno¬ 300. Kada je učeniku dat šok od 300 volti, on je lupao na zid
su između kažnjavanja i učenja, subjektima je bilo rečeno: sobe u kojoj je bio pričvršćen za električnu stolicu. Ispitanik
»U stvari, nama je poznato vrlo malo o djelovanju kazne na je mogao čuti lupanje. Odavde nadalje, učenikovi se odgovori
učenje, jer prave naučne studije izvršene na ljudskim bićima više nisu pojavljivali na četverostranoj ploči... Ako je ispi¬
gotovo ne postoje. tanik pokazao nespremnost da nastavi, eksperimentator je re¬
Na primjer, mi ne znamo koja mjera kazne je najbolja za uče¬ agirao s nekoliko fraza koje su ga bodrile da nastavi sve dok
nje, ne znamo da li utječe izvršilac kazne, uči li odrastao čo- subjekt nije doveden u liniju.
64 65
Poticaj 1: Molim nastavite, ili Molim idite dalje. Nešto obrnuto eksperimentatorovim prvim očekivanjima, nije¬
Poticaj 2: Eksperiment zahtijeva da nastavite. dan od četrdeset ispitanika nije prestao prije nego što je šok
Poticaj 3: Apsolutno je neophodno da nastavite. dosegao 300 i žrtva počela lupati po zidu ne dajući više odgovore
Poticaj 4: Nemate izbora, morate nastaviti. na učiteljeva alternativna pitanja. Samo pet od četrdeset ispita¬
Poticaje smo uvijek primjenjivali u slijedu: Samo ako poticaj nika odbilo je da sluša eksperimentatorove naredbe nakon 300
1. nije bio uspješan, upotrijebili smo poticaj 2. Ako je ispita¬ volti visine, četiri ih je dalo još jedan šok, dva su prestala kod
nik odbio da posluša eksperimentatora nakon četvrtog poti¬ 330 volti visine i po jedan kod visine od 345, 360 i 375 volti. Zna¬
caja, eksperiment se okončao. Eksperimentator je čitavo vrije¬ či, sve zajedno četrnaest ispitanika (=35 posto) suprotstavilo se
me govorio ozbiljnim tonom, ali ne nepristojnim. Slijed je za¬ eksperimentatoru. »Poslušni« ispitanici
počet nanovo svaki put kada je ispitanik zastao ili pokazao
protivljenje. često su nastavili u velikoj napetosti... i pokazali strepnje sli¬
čne strepnjama onih koji su se suprotstavili eksperimentatoru;
Specijalni poticaji. Ako je ispitanik pitao da li učenik može unatoč tome poslušali su.
zadobiti stalne fizičke ozljede, eksperimentator je odgovorio: Nakon što su ispitanici primijenili maksimalne šokove, ekspe¬
»Iako šokovi mogu biti bolni, ne dolazi do trajne ozljede tki¬ riment je bio završen. Mnogi poslušni ispitanici pokazali su
va, zato vas molimo da nastavite.« (Ako je nužno, slijede poti¬ znakove olakšanja, brisali su znoj sa obrva, trljali oči prstima
caji 2, 3 i 4.) i nespretno tražili cigaretu. Neki su mahali glavom, očito ža¬
Ako je ispitanik rekao da učenik ne želi nastaviti, eksperimen¬ leći. Nekolicina je ispitanika ostala mirna za vrijeme čitavog
tator je odgovorio: eksperimenta i pokazala samo minimalne znakove napetosti.
»Želi li on to ili ne, vi to morate nastaviti dok on pravilno ne
nauči sve parove riječi. Zato vas molimo da nastavite.« (Ako U diskusiji o eksperimentu autor kaže da je eksperiment ot¬
je potrebno, slijede poticaji 2, 3, i 4.) krio dvije iznenađujuće stvari:
Kakvi su bili rezultati ovog eksperimenta? »Mnogi ispitanici Prvo otkriće odnosi se na puku snagu tendencija poslušnosti
pokazali su znakove nervoze, naročito prilikom davanja snažni¬ koje su se manifestirale u ovoj situaciji. Ispitanici su od ranog
jih šokova. U velikom broju slučajeva nivo napetosti dosegao je djetinjstva učili da je nanošenje povrede drugoj osobi protiv
razmjere koji se rijetko vide u socijalno-psihološkim laborato¬ njene volje fundamentalno kršenje moralnog ponašanja. Ipak,
rijskim proučavanjima.« (Potcrtao E. F.) Primijećeno je da su se 26 ispitanika napustilo je ovo načelo i slijedilo upute eksperi¬
subjekti znojili, drhtali, zamuckivali, grizli usnice, jaukali i uti- mentatora koji nije posjedovao poseban autoritet da nametne
skivali nokte u meso. Ovo su bile karakteristične a ne iznimne svoje zahtjeve... Drugi, neočekivani rezultat bila je nevjero¬
reakcije. jatna napetost izazvana samom procedurom. Pretpostavili bi¬
smo da će ispitanik jednostavno prestati, ili nastaviti, već pre¬
Jedan znak napetosti bilo je stalno ponavljanje nervoznog smi¬ ma tome kako mu njegova savjest dirigira. Međutim, to je da¬
jeha. Četrnaest od četrdeset ispitanika pokazalo je očite znako¬ leko od onog što se dogodilo. Bilo je začuđujućih reakcija na¬
ve smijeha. Taj smijeh činio se sasvim neumjestan, čak biza¬ petosti i emocionalnog napora. Jedan je promatrač pričao:
ran. Kod tri ispitanika bili su zapaženi nesavladivi napadaji. U »Gledao sam ozbiljnog i uravnoteženog poslovnog čovjeka kako
jednom slučaju primijetili smo napadaj tako snažan i nasilan ulazi u laboratorij s osmijehom i samouvjeren. Kroz dvadeset
da smo morali zaustaviti eksperiment. Ispitaniku, četrdeset minuta on je počeo praviti grimase, zamuckivati i sve se više
šestogodišnjem prodavaču enciklopedija, bilo je neugodno zbog približavao nervnom slomu. Neprestano se vukao za uho i sti¬
njegovog neobuzdanog ponašanja. U intervjuima koji su slije¬ skao šake. U jednom momentu udario se rukom po čelu i pro¬
dili ispitanici su nastojali objasniti da oni nisu sadistički tipo¬ mumljao: 'Zaboga, prestanimo!' A ipak, nastavio je da reagira
vi, i da smijeh nije značio da su uživali u davanju šoka žrtvi. na svaku riječ eksperimentatora i poslušao je do kraja.«

66 67
Eksperiment je zaista interesantan — ne samo kao ispitivanje
poslušnosti i prilagođavanja, već i kao ispitivanje okrutnosti i i obrazaca ponašanja koje su učili od djetinjstva: da ne smiju
destruktivnosti. On podsjeća na jednu situaciju koja se događa nanijeti zlo drugim ljudima.
u stvarnom životu. Radi se, naime, o krivnji vojnika koji su se Ali da li je to zaista tako? Da li smo naučili da »ne nanosimo
na naređenje svojih nadležnih (ili su oni vjerovali da je bilo na¬ drugima zlo?« To je možda ono što djeca uče na vjeronauku. U
ređenje), a koje su oni izvršavali bez pitanja, ponašali na kraj¬ stvarnoj školi života, međutim, uče da moraju za sebe tražiti
nje okrutan i destruktivan način. Da li je to isto tako i priča nje¬ prednost pa makar drugi bili povrijeđeni. Izgleda da u ovom
mačkih generala koji su osuđeni u Nurnbergu kao ratni zločinci; pogledu konflikt nije tako oštar kao što Milgram pretpostavlja.
ili priča poručnika Calleya i njemu podređenih u Vijetnamu? Vjerujem da je najvažnije otkriće Milgramovog ispitivanja že¬
Mislim da ovaj eksperiment ne dopušta izvođenje bilo kakvih stina reakcije protiv okrutnog ponašanja. Bez sumnje je da je
zaključaka u odnosu na većinu situacija u stvarnom životu. Psi¬ 65 posto ispitanika bilo »uvjetovano« da se ponaša okrutno, ali
holog nije bio samo autoritet kojem dugujemo poslušnost, već je kod svih njih, sasvim jasno, bila prisutna reakcija gnjeva i
predstavnik Nauke i jednog od najuglednijih sveučilišta u Sje¬ zgražavanja nad takvim sadističkim ponašanjem. Na žalost, autor
dinjenim Američkim Državama. S obzirom na to da se na nauku ne daje podatke o broju »ispitanika« koji su ostali mirni za vri¬
gleda kao na najvišu vrijednost suvremenog industrijskog društva, jeme čitavog eksperimenta. Za razumijevanje ljudskog ponaša¬
teško je prosječnom čovjeku vjerovati da bi ono što nauka zapo¬ nja bilo bi veoma zanimljivo znati više o njima. Oni su očito
vijeda moglo biti pogrešno ili nemoralno. Da Gospod nije rekao posjedovali malo osjećaja za protivljenje okrutnim činovima koje
Abrahamu da ne ubije svog sina, Abraham bi to učinio, kao mi¬ su izvršavali. Slijedeće pitanje je, zašto je to bilo tako. Jedan mo¬
lijuni roditelja u historiji koji su žrtvovali djecu. Za onoga koji gući odgovor je, da su uživali u patnjama drugih i nisu imali
vjeruje, niti Bog niti Nauka, moderan odgovor Bogu, ne mogu osjećaj krivnje, jer je njihovo ponašanje odobravao vanjski auto¬
narediti nešto što je krivo. Iz ovog razloga, uz druge koje je ritet. Druga mogućnost je, da su bili toliko duboko alijenirani i
spomenuo Milgram, visok stupanj poslušnosti nije ništa više iz¬ narcisoidni ljudi da ono što se događalo u drugim ljudima nije
nenađujući nego činjenica da je 35 posto grupe u nekom momen¬ do njih dopiralo; ili su možda bili »psihopati«, bez ikakve mo¬
tu odbilo da posluša; u stvari ova neposlušnost više nego trećine ralne reakcije. Za one, međutim, u kojima je konflikt izazvao
njih može se smatrati čudnovatijom i ohrabrujućom. napetost i tjeskobu ne može se reći da su sadistički ili destruk¬
tivni karakteri. (Temeljit bi intervju otkrio razlike u karakteru
Jedno drugo iznenađenje: prisutnost tolike napetosti izgleda u i mogli bismo čak, s određenom sigurnošću, pretpostaviti kako
istoj mjeri neopravdana. Eksperimentator je očekivao da »će bi se tko ponašao.)
ispitanik prekinuti ili nastaviti već prema tome kako mu savjest
dirigira«. Da li je to zaista način na koji ljudi rješavaju konflikte Glavni rezultat Milgramovog ispitivanja, izgleda, da je onaj
u stvarnom životu? Nije li upravo činjenica da se čovjek ne želi koji on ne naglašava: prisutnost savjesti kod većine ispitanika
suočiti s konfliktima karakteristična za ljudsko djelovanje, i nje¬ i njihova bol kada ih je poslušnost natjerala da djeluju protiv
gova tragedija; tj. da čovjek ne bira svjesno između onog što želi svoje savjesti. Iako se eksperiment može interpretirati kao još
jedan dokaz lake dehumanizacije čovjeka, reakcije ispitanika
učiniti — iz pohlepe ili straha — i onog što mu njegova savjest pokazuju upravo obrnuto — prisutnost snažnih sila za koje je
zabranjuje da učini? Činjenica je da on racionaliziranjem od¬ okrutno ponašanje nepodnošljivo. Iz ovoga proizlazi jedan va¬
stranjuje svoju svjesnost konflikta, a konflikt se manifestira sa¬ žan pristup proučavanju okrutnosti u stvarnom životu: treba
mo nesvjesno u povećanju napetosti, neurotičnim simptomima, razmatrati ne samo okrutno ponašanje već i — često nesvjesnu
ili osjećanju krivnje iz krivih razloga. Milgramovi se ispitanici — grižnju savjesti onih koji se pokoravaju autoritetu. (Nacisti su
ponašaju vrlo normalno u tom pogledu. bili primorani služiti se kompliciranim sistemom kamuflaže stra¬
U ovom trenutku nude se neka daljnja zanimljiva pitanja. Mil¬ hota da ne bi izazvali protivljenje savjesti prosječnog čovjeka.)
gram pretpostavlja da se njegovi ispitanici nalaze u konfliktnoj Milgramov eksperiment dobro ukazuje na razliku između svjes¬
situaciji jer moraju birati između poslušnosti prema autoritetu nih i nesvjesnih aspekata ponašanja, iako ga za sada još nitko
nije upotrijebio da bi ispitao tu razliku.
.68
69
Jedan drugi eksperiment koji se bavi direktno problemom uz¬ sudjeluju u eksperimentu. Na bazi slučajnosti polovica je do¬
roka okrutnosti ovdje je naročito relevantan. bila ulogu »čuvara«, a polovica »zatvorenika«.
O tom se eksperimentu prvi puta govori u kratkoj publikaciji
(P. G. Zimbardo, 1972) koja je, kako mi je autor napisao, eks- Konačan uzorak odabranih ispitanika »dan prije početka eks¬
cerpt iz referata iznesenog pred kongresnim potkomitetom za re¬ perimenta dobio je seriju psiholoških testova, ali da bi se izbje¬
formu zatvora. Zbog kratkoće referata dr Zimbardo smatra da gla pristranost eksperimentatora — promatrača u odabiranju,
on ne predstavlja dovoljnu osnovu za kritiku njegovog rada; rezultati nisu bili izračunati sve dok ispitivanje nije bilo završe¬
poštovat ću njegovu želju, iako sa žaljenjem, jer postoje neka no«. Prema tvrdnji autora, odabrali su uzorak osoba koje nisu
neslaganja između tog referata i jednog kasnijeg (C. Haney, C. odstupale od normalnog raspona stanovništva i koje nisu poka¬
Banks i P. Zimbardo, u štampi)11 na koja sam ja želio ukazati. zivale sadističku ili mazohističku predispoziciju.
Samo ću se ukratko osvrnuti na dvije bitne točke u njegovom »Zatvor« je bio napravljen u hodniku podruma zgrade za psiho¬
prvom referatu: (a) držanje čuvara i (b) centralnu tezu autora. logiju Sveučilišta Stanford na prostoru od 10.6 m. Svim ispita¬
Cilj eksperimenta bio je proučavanje ponašanja normalnih nicima rečeno je da će
ljudi u posebnoj situaciji koja se sastojala u igranju uloga zatvo¬
renika i čuvara u »prividnom zatvoru«. Opća teza za koju autori na bazi slučajnosti, dobiti ulogu čuvara ili zatvorenika. Svi su
vjeruju da je eksperiment dokazuje da situacija u kojoj se ljudi se dobrovoljno složili da igraju, ili jednu, ili drugu ulogu do
nalaze može utjecati na mnoge, možda na većinu, da učine gotovo dva tjedna za petnaest dolara na dan. Potpisali su ugovor u
sve, bez obzira na njihov moral, lična uvjerenja i vrijednosti (P. kojem im je garantirana minimalno adekvatna ishrana, odjeća,
H. G. Zimbardo, 1972). Podrobnije rečeno, u ovom eksperimentu stanovanje i medicinska pomoć kao i novčana naknada za nji¬
uvjeti zatvora pretvorili su većinu onih koji su igrali ulogu »ču¬ hovu izraženu »namjeru« da igraju ulogu koja im je određena
vara« u brutalne sadiste, a većinu onih koji su igrali zatvorenike dok traje ispitivanje.
u bijedne, uplašene i podložne ljude od kojih su neki pokazali U ugovoru je bilo jasno obrazloženo da oni koji će biti zatvo¬
tako ozbiljne mentalne simptome da su nakon par dana morali renici mogu očekivati da će biti pod stalnim nadzorom (da će
biti otpušteni. Štoviše, reakcije obiju grupa bile su toliko inten¬ malo biti nasamo), dok su u zatvoru, i da će neka od njihovih
zivne da se eksperiment, koji je trebao trajati dva tjedna, morao osnovnih građanskih prava biti suspendirana, isključujući, na¬
prekinuti nakon šest dana. ravno, fizičku zloupotrebu. Nikakve daljnje informacije o to¬
Sumnjam da je eksperiment dokazao ovu biheviorističku tezu me što mogu očekivati, ili kako se kao zatvorenici trebaju
i iznijet ću razloge moje sumnje. Ali najprije moram upoznati ponašati, nisu dobili. Onima koji su bili izabrani da učestvuju
čitaoca s pojedinostima ovog eksperimenta, kako je on opisan u u eksperimentu rečeno je preko telefona da budu kod kuće na
drugom izvještaju. Studenti su se javili na oglas u novinama raspolaganju u nedjelju koja je bila određena za početak eks¬
koji je tražio muške dobrovoljce da sudjeluju u psihološkom perimenta.
proučavanju života u zatvoru uz naplatu od petnaest dolara na
dan. Studenti koji su se javili Ispitanici koji su dobili ulogu čuvara sastali su se s »nadzor¬
nikom«, njegovim pomoćnikom i »upraviteljem« zatvora (glavnim
ispunili su opširan upitnik o njihovom obiteljskom porijeklu, istraživačem). Rečeno im je da je njihova dužnost »održavanje
historiji fizičkog i mentalnog zdravlja, prijašnjem iskustvu i reda na nivou koji je potreban da bi zatvor mogao normalno
sklonostima u stavovima o izvorima psihopatologije (uključu¬ funkcionirati«.
jući njihovo sudjelovanje u kriminalu). Svakog koji je ispunio Važno je spomenuti što autori podrazumijevaju pod riječi »zat¬
ovaj upitnik intervjuirao je jedan od dva eksperimentatora. vor«. Oni ne upotrebljavaju tu riječ u njenom generičkom smi¬
Na kraju, dvadeset i četiri ispitanika, koji su ocijenjeni kao slu za mjesto u koje zatvaramo kršitelje zakona, već u specifič¬
najstabilniji (fizički i mentalno), najozbiljniji, koji su najmanje nom smislu za predstavljanje uvjeta koji postoje u nekim ame¬
učestvovali u antidruštvenom ponašanju, bili su izabrani da ričkim zatvorima.
70
Naša namjera nije bila stvoriti situaciju koja bi u potpunosti
odgovarala američkom zatvoru, već njegovu funkcionalnu re¬ držanje policajaca bilo je formalno i ozbiljno, izbjegavali su
prezentaciju. Iz etičkih, moralnih i programskih razloga nismo sva pitanja o vezi ovog »hapšenja« s ispitivanjem ponašanja u
mogli zadržati naše ispitanike na dulje ili neograničeno vrije¬ zatvoru.
me, nismo mogli dopustiti prijetnju i vjerojatnost ozbiljnog Po dolasku u naš eksperimentalni zatvor, svaki zatvorenik svu-
fizičkog kažnjavanja, nismo mogli dozvoliti širenje homoseksu¬ čen je do gola, poprskan tekućinom protiv ušiju, i ostavljen da
alnog i rasističkog ponašanja, niti smo mogli stvoriti neke dru¬ gol stoji neko vrijeme u dvorištu zatvora. Nakon što je dobio
ge aspekte života u zatvoru. Unatoč tome, vjerovali smo da uniformu, ranije opisanu, i nakon što je slikan za legitimaciju,
možemo stvoriti situaciju s dovoljno svakodnevnog realizma stavljen je u ćeliju s naređenjem da šuti.
koji će omogućiti da igranje uloga nadiđe površne zahtjeve Budući da je »hapšenje« izvela prava policija (pitamo se o le-
njihovih zadataka i uđe duboko u strukturu karaktera koje ove galnosti njenog učestvovanja), koliko je ispitanicima bilo pozna¬
predstavljaju. Da bi to postigli, stvorili smo aktivnosti i doživ¬ to, to su bile stvarne optužbe, naročito pošto policajci nisu od¬
ljaje, po djelovanju iste onima u zatvoru, koji su trebali kod govorili na njihova pitanja o povezanosti hapšenja i eksperimen¬
naših ispitanika izazvati kvalitativno slične psihološke reakcije ta. Što su ispitanici mogli da misle? Kako su mogli znati da
— osjećaj moći i nemoći, vlasti i potčinjenosti, zadovoljstva i »hapšenje« nije bilo hapšenje; da ih je policija lažno optužila
frustracije, arbitrarne vlasti i otpora prema njoj; statusa i i upotrijebila silu samo da bi eksperiment učinila uvjerljivijim?
anonimnosti, makizma i emaskulacije.
Uniforme »zatvorenika« bile su čudne. Sastojale su se od kuta,
Kao što će čitalac uskoro vidjeti iz opisa metoda upotrijeblje¬ koje su im bile prevelike, napravljenih od muslina, sa zatvore-
nih u zatvoru, gornji opis je blag prikaz postupka primijenjenog nikovim brojem naprijed i otraga. Zatvorenici nisu imali ni¬
u zatvoru, koji se samo nazire u posljednjim riječima. Stvarne kakvo rublje ispod tih »haljina«. Lagani lanac s lokotom bio
metode sastojale su se u ozbiljnom i sistematičnom ponižavanju, im je stavljen oko jednog gležnja. Na nogama su imali gume¬
ne samo ponašanjem čuvara, već i pravilima koja su postavili ne sandale, a na glavi najlon čarapu pretvorenu u kapu... Te
eksperimentatori. uniforme bile su napravljene ne samo da bi deindividualizirale
Upotrebom riječi »zatvor« implicira se da su barem svi zatvori zatvorenike, već i da ih ponize i budu simbol njihove ovisnosti
u Sjedinjenim Američkim Državama — a u stvari i u svakoj i podložnosti. Lanac oko gležnja stalno ih je podsjećao (čak i
drugoj zemlji — ovoga tipa. Autori ignoriraju činjenicu da po¬ za vrijeme spavanja, kad bi u njega udarili) na okrutnost nji¬
stoje drugi: kao što su neki federalni zatvori u Americi i njima hove okoline. Čarapa-kapa odstranila je bilo kakve razlike s
slični u drugim zemljama, koji nisu loši do te mjere. obzirom na duljinu, boju ili stil kose (kao što to čini brijanje
Kako se postupalo sa »zatvorenicima«? Bilo im je rečeno da glave u nekim »stvarnim« zatvorima i vojsci). U prevelikim uni¬
budu spremni za početak eksperimenta. formama pokreti zatvorenika bili su nespretni; jer haljine ko¬
je su nosili bez rublja, prisiljavale su ih da oponašaju držanje
Uz pomoć gradske policije Palo Alta svi su ispitanici, koji su žena — još jedan aspekt procesa emaskulacije kada čovjek
dobili ulogu zatvorenika, neočekivano uhapšeni u njihovom mje¬ postane zatvorenik.
stu stanovanja. Policajac ih je optužio zbog sumnje u provalu
ili pljačku, upozorio ih je na njihova prava, stavio im lisice, Kakve su bile reakcije zatvorenika i čuvara na ovu situaciju u
dobro ih pretražio (često dok su znatiželjni susjedi gledali) i razdoblju od šest dana dok je trajao eksperiment?
odveo ih u stražnjem dijelu policijskih kola u policijsku sta¬
nicu. U stanici su prošli kroz uobičajene procedure uzimanja Najdramatičniji dokaz utjecaja koji je ova situacija imala na
otisaka prstiju, pripremanja ličnog kartona, a nakon toga stav¬ učesnike bile su reakcije pet zatvorenika koji su morali biti
ljeni su u pritvor. Zatvorenike su zavezanih očiju, eksperimen- otpušteni radi duboke emotivne depresije, plakanja, srdžbe i
tator i čuvar, odveli u naš zatvor. Za vrijeme čitavog hapšenja akutne tjeskobe. Simptomi kod druge četvorice ispitanika bili
su veoma slični i počeli su već drugi dan zatvora.
72
73
Peti subjekt bio je otpušten nakon liječenja psihosomatičnog kn činili male usluge i prijateljski se odnosili«; ova karakteriza-
osipa koji je prekrio neke dijelove njegovog tijela. Od preosta¬ cija je veoma drugačija od one kad kažemo da su »bili pasivni
lih zatvorenika samo dvojica nisu željeli izgubiti zasluženi no¬ i da su rijetko upotrebljavali nasilnu kontrolu«, kao što je reče¬
vac da bi bili »otpušteni«.Kada je nakon šest dana eksperiment no u kasnijem izvještaju.
prije vremena okončan, svi preostali zatvorenici bili su pre¬ Ovakvi opisi otkrivaju određen nedostatak preciznosti u formu¬
sretni zbog svoje nenadane dobre sreće . . . liranju podataka, što je još žalosnije kada se to dešava u vezi s
glavnom tezom eksperimenta. Autori vjeruju da eksperiment do¬
Dok je reakcija zatvorenika uglavnom jednaka, i razlikuje se kazuje da sama situacija kroz nekoliko dana može pretvoriti nor¬
samo u intenzitetu, reakcija čuvara pruža nešto složeniju sliku malne ljude u bijedne, podložne osobe, ili u beskarakterne sa¬
diste. Čini mi se da eksperiment dokazuje, ako ništa drugo, up¬
Suprotno zatvorenicima, većina čuvara bila je nesretna kad je ravo suprotno. Unatoč čitavoj atmosferi tog takozvanog zatvora,
odlučeno da se eksperiment okonča i činilo nam se da su se koja je prema zamisli eksperimentatora trebala da degradira i
dovoljno uživjeli u svoje uloge, da su uživali u upravljanju i ponižava, (očito je da su čuvari to odmah shvatili) dvije trećine
vlasti koju su mogli nametati te da su se nerado toga odrekli. čuvara nije radi ličnog »zadovoljstva« počinilo sadistička djela.
Eksperiment, izgleda, više dokazuje da ne možemo ljude tako la¬
Autori opisuju stav »čuvara«: ko pretvoriti u sadiste time što ih stavljamo u odgovarajuću
situaciju.
Nijedan čuvar nije zakasnio na svoju smjenu, dapače, u neko¬ Razlika između ponašanja i karaktera je u ovom kontekstu
liko navrata čuvari su ostali dobrovoljno na radnom mjestu, ne od velike važnosti. Jedno je ponašati se prema sadističkim pra¬
žaleći se na neplaćene prekovremene sate. vilima, a drugo željeti biti okrutan i uživati u okrutnosti prema
Ekstremne patološke reakcije koje su obje grupe ispoljile po¬ drugima. Zbog toga što ne čini tu razliku ovaj eksperiment gubi
tvrđuju žestinu društvenih sila koje su djelovale, pa ipak bilo mnogo od svoje vrijednosti, isto kao i Milgramov.
je individualnih razlika, vidljivih u načinima na koje su poje¬ Ta distinkcija isto je toliko važna i za drugu stranu teze, tj.
dinci izlazili na kraj s novim doživljajem i u stupnjevima us¬ da je serija testova pokazala da među ispitanicima nije posto¬
pješne adaptacije na njega. Polovica zatvorenika uspjela je iz¬ jala predispozicija za sadističko i mazohističko ponašanje, što
držati ugnjetavalačku atmosferu, a nisu ni svi čuvari postali znači da testovi nisu pokazali sadističke ili mazohističke crte u
neprijateljski raspoloženi. Neki čuvari bili su strogi, ali fer karakteru. Za psihologe koji smatraju vanjsko ponašanje glav¬
(»držali su se pravila«), neki su bili mnogo okrutniji i spremniji nim podatkom, ovaj zaključak može biti točan. Iako, s obzirom
na mučenje nego su to njihove uloge zahtijevale, dok su neki na psihoanalitičko iskustvo, on nije naročito uvjerljiv. Crte kara¬
od njih bili pasivni i rijetko su upotrebljavali nasilnu kontro¬ ktera nisu sasvim nesvjesne i, štoviše, ne mogu biti otkrivene
lu nad zatvorenicima. pomoću konvencionalnih psiholoških testova; što se tiče pro-
jekcionih testova kao što su T. A. T. ili Rorschach, samo ispiti¬
Na žalost nisu nam na raspolaganju precizniji podaci od »neki«, vači s dovoljno iskustva u proučavanju podsvjesnih procesa ot¬
»neki« i »nekoliko«. Ovo je, čini se, potpuno nepotreban nedo¬ krit će mnogo podsvjesnog materijala.
statak preciznosti, kad su se mogli sasvim jednostavno navesti Podaci o »čuvarima« diskutabilni su još iz jednog razloga. Ti
točni brojevi To je tim više iznenađujuće što su u ranijem sa¬ su ispitanici bili izabrani jer su predstavljali više ili manje pro¬
općenju u Trans-Akciji iznesene nešto preciznije i dosta drugači¬ sječne, normalne ljude, i bilo je utvrđeno da su bili bez sadisti¬
je izjave. Procent aktivno sadistionih čuvara, »veoma inventiv¬ čkih predispozicija. Rezultat se suprotstavlja empirijskim doka¬
nih u njihovim tehnikama slamanja duha zatvorenika«, bio je to¬ zima koji pokazuju da postotak nesvjesnih sadista u prosječnom
čno određen oko jedne trećine. Ostatak je podijeljen u druge stanovništvu nije nula. Neke studije (E. Fromm, 1936; E. Fromm
dvije kategorije opisane ovako: (1) oni koji su bili »strogi, ali i M. Maccoby, 1970) su to pokazale, a spretan promatrač to može
pravedni«, ili (2) »dobri čuvari sa stajališta zatvorenika, jer su otkriti bez upotrebe upitnika ili testova. Ali koji god bio posto-
74 75
novca, više nije postojao za njih nikakav razlog da ostanu, i
tak ovih sadističkih karaktera u normalnom stanovništvu, pot¬ mogli su lako izaći iz te situacije, koja im je postala mrska,
puno ispuštanje ove kategorije ne govori najpovoljnije o priklad¬ jednostavnim napuštanjem eksperimenta. Ali utjecaj ove situ¬
nosti testova upotrijebljenih u ispitivanju ovog problema. acije bio je tako snažan, ova nestvarna okolina postala je toliko
Neki zbunjujući rezultati ovog eksperimenta mogu se vjero¬ stvarna, da više nisu bili u stanju vidjeti da njihov prvobitan
jatno objasniti jednim drugim faktorom. Autori kažu da su ispi¬ i jedini razlog da ostanu nije više postojao i vratili su se u
tanici imali poteškoća u razlikovanju stvarnosti i uloge koju su ćeliju da čekaju odluku o »otpuštanju«.
igrali. Pretpostavimo da je to rezultat situacije; to je zaista tako,
ali eksperimentatori su ugradili taj rezultat u eksperiment. Kao Da li su mogli tako lako izbjeći tu situaciju? Zašto im na tom
prvo, »zatvorenici« nisu bili zbunjeni nekim okolnostima. Uvjeti sastanku nije bilo rečeno: »Oni, koji ne žele nastaviti, slobodni
koji su im rečeni, i pod kojima su sklopili ugovor, drastično su su da odmah idu, izgubit će samo novac.« Da su i nakon toga
se razlikovali od onih koji su ih dočekali u eksperimentu. Nisu ostali, izjava autora o njihovoj poslušnosti bila bi stvarno op¬
nikako mogli očekivati da se nađu u ponižavajućoj atmosferi, a ravdana. Time, što im je rečeno da o toj mogućnosti moraju raz¬
još većoj konfuziji pridonijela je suradnja policije. Budući da je govarati s osobljem prije donošenja odluke, dat im je tipičan
veoma neobično za policijske organe da se unajme za ovakvu birokratski odgovor: a on je u stvari značio da zatvorenici ne¬
eksperimentalnu igru, zatvorenicima je veoma teško bilo uočiti maju pravo da napuste zatvor.
razliku između stvarnosti i igranja uloge. Da li su »zatvorenici« znali da je sve to bio samo eksperiment?
Izvještaj pokazuje da oni nisu čak niti znali da li je njihovo To ovisi o tome što ovdje znači »znati«, i kako je namjerno zbu¬
hapšenje imalo bilo kakve veze s eksperimentom, a policajci su njivanje ispitanika od samog početka, i njihovo nepoznavanje
odbili da odgovore na njihova pitanja u vezi s time. Zar ne bi što je što i tko je tko djelovalo na njihov misaoni proces.
svaka prosječna osoba bila smetena i ušla u eksperiment s osjeća¬ Osim ovog nedostatka preciznosti i samokritičkog ocjenjiva¬
jem zbunjenosti, prevarenosti i nemoći? nja rezultata, eksperiment pati još od jednog propusta: od ne-
Zašto nisu prekinuli eksperiment odmah, ili nakon jedan ili provjeravanja rezultata uspoređivanjem sa stvarnom situacijom
dva dana? Autori nam ne daju jasnu predodžbu o tome što je u zatvoru istog tipa. Da li je većina zatvorenika u najgorem tipu
»zatvorenicima« bilo rečeno o uvjetima otpuštanja iz »zatvora«. američkog zatvora puzavo podložna, a većina stražara brutalni
Ja barem nisam nigdje naišao na to da im je bilo rečeno da mogu sadisti? Autori navode samo jednog bivšeg zatvorenika i jednog
odustati ako im se nastavljanje u eksperimentu učini nepodnoš¬ zatvoreničkog svećenika kao dokaz za tezu da rezultati prividnog
ljivim. U stvari, kada su neki pokušali pobjeći, čuvari su ih silom zatvora odgovaraju onima nađenim u stvarnom zatvoru. Kako je
zaustavili. Čini se da su stekli utisak da im samo odbor za otpu¬ to pitanje presudno za glavnu tezu ovog eksperimenta, trebali su
štanje može dati dozvolu da napuste zatvor. Pa ipak, autori kažu: ići mnogo dalje u utvrđivanju sličnosti, na primjer, sistematskim
intervjuiranjem bivših zatvorenika. Isto tako, mogli su umjesto
Jedan od najčudnijih incidenata ovog proučavanja zbio se za jednostranog spominjanja »zatvora«, iznijeti preciznije podatke
vrijeme saslušavanja odbora za otpuštanje kada je glavni eks- o postotku zatvora u Sjedinjenim Američkim Državama koji od¬
perimentator pitao svakog od pet zatvorenika koji su tražili govaraju ponižavajućem tipu zatvora koji su oni nastojali stvoriti.
otpuštanje, da li je spreman, bude li otpušten, izgubiti sav no¬ Propust autora da provjere svoje zaključke uspoređivanjem
vac koji je stekao kao zatvorenik. Trojica od pet zatvorenika sa stvarnom situacijom naročito je za žaljenje, budući da postoji
rekli su, »Da«, da bi se složili s time. Podsjećamo da je novac obilan materijal koji se bavi situacijom u zatvoru, mnogo bru¬
bio namijenjen da ih privuče da učestvuju u eksperimentu, a talnijom od najgoreg američkog zatvora — onom u Hitlerovim
da su nakon samo četiri dana bili spremni potpuno ga se od¬ koncentracionim logorima.
reći. Još čudnije, kad im je rečeno da se o toj mogućnosti mora Što se tiče spontane okrutnosti SS-čuvara, pitanje još nije si¬
prodiskutirati s osobljem prije donošenja odluke, svi su se stematski proučavano. U mojim vlastitim ograničenim nastoja¬
zatvorenici tiho digli i odvedeni su u svoje ćelije. Ako su se njima da dođem do podataka o učestalosti spontanog sadizma
smatrali samo ispitanicima koji učestvuju u eksperimentu radi
77
76
kod ovih čuvara — tj. sadističkog ponašanja koje prekoračuje uvjeravali esesovce da nisu nikad bili protiv nacizma. Nisu ni¬
granice propisane rutine i koje je motivirano individualnom sa¬ kako mogli shvatiti zašto njih, koji su se uvijek držali zakona,
dističkom požudom — od bivših zatvorenika dobio sam podatke sada progone. Čak i u logoru, iako su bili neopravdano zatvo¬
koji su se kretali od 10 do 90 posto, niže podatke sam češće do¬ reni, oni se nisu usudili niti u mislima suprotstaviti svojim
bivao od bivših političkih zatvorenika.12 Da bi se utvrdile činje¬ ugnjetavačima, ma da bi im to dalo samopoštovanje koje im je
nice, trebalo bi poduzeti temeljito ispitivanje sadizma čuvara u bilo i te kako potrebno. Sve što su bili u stanju činiti bilo je da
sistemu nacističkih koncentracionih logora. Takvo ispitivanje mo¬ mole i da se ponizuju. Kako su zakon i služba narodne sigur¬
glo bi primijeniti nekoliko pristupa. Na primjer: nosti iznad svakog prigovora, oni su prihvatili kao pravedno
1. Sistematsko intervjuiranje bivših zatvorenika koncentracio¬ sve što je Gestapo činio. Protivili su se samo tome što su oni
nih logora, koje povezuje njihove izjave sa: njihovom dobi, razlo¬ postali objekti proganjanja, koje samo po sebi može biti pra¬
gom hapšenja, vremenom koje su proveli u zatvoru i drugim re¬ vedno, jer ga nameću vlasti. Oni su racionalizirali svoje pote¬
levantnim podacima — i slični intervjui s čuvarima koncentra¬ škoće inzistirajući da je sve to jedna »greška«. Esesovci su ih
cionih logora.13 ismijavali, loše se prema njima odnosili, dok su istovremeno
2. »Indirektni« podaci, kao što su slijedeći: sistem koji se upo¬ uživali u scenama u kojima je dolazila do izražaja njihova po¬
trebljavao, barem 1939, da se na dugačkom putu vlakom do kon¬ zicija superiornosti. Zatvorenici kao grupa naročito su željeli
centracionih logora slome novi zatvorenici, kao što je nanošenje da se na neki način poštuje njihov status srednje klase. Ono
teških fizičkih bolova (mlaćenje, rane bajunetom), glad, najgore što ih je najviše uzrujavalo bilo je to što se s njima postupalo
ponižavanje. čuvari SS-a izvršavali su ta sadistička naređenja »kao s običnim kriminalcima«.
bez pokazivanja imalo smilovanja. Kasnije, međutim, kada su Njihovo ponašanje pokazalo je koliko je slaba bila apolitička
zatvorenike transportirali vlakom iz jednog logora u druge, nitko njemačka srednja klasa u svom suprotstavljanju nacionalsoci¬
nije ni taknuo te već sada »stare zatvorenike«. (B. Bettelheim, jalizmu. Oni nisu posjedovali nikakvu dosljednu filozofiju, bilo
1960). Da su se čuvari htjeli zabavljati sadističkim ponašanjem, moralnu, političku ili socijalnu, koja bi štitila njihove interese,
mogli su to bez bojazni od kažnjavanja.14 Što se to nije često do¬ ili im dala snagu da se iznutra suprotstave nacizmu. Nisu imali
gađalo, moglo bi navesti na određene zaključke o individualnom ništa na što bi se mogli osloniti kada su bili izloženi šokovima
sadizmu ovih čuvara. A što se tiče odnosa i držanja zatvorenika, zatvora. Njihov osjećaj vlastite vrijednosti ovisio je o njihovom
podaci iz koncentracionih logora još ne potvrđuju Haneyovu, statusu, poštovanju koje im je donosio njihov položaj, ovisilo
Banksovu i Zimbardovu glavnu tezu, koja tvrdi da individualne je o njihovom radnom mjestu, o ulozi koju su imali u porodici
vrijednosti, etika i uvjerenja ne igraju nikakvu ulogu kad se radi i sličnim vanjskim faktorima . . .
o prisilnom utjecaju okoline. Upravo obrnuto, razlike u držanju
apolitičkih zatvorenika i zatvorenika srednje klase (uglavnom Većina ih je izgubila poželjne osobine srednjeg staleža kao što
Jevreja), i zatvorenika s istinskim političkim ili vjerskim uvje¬ su pristojnost, korektnost i samopoštovanje. Postali su bespo¬
renjima, ili obojima, pokazuju da su vrijednosti i uvjerenja od moćni i razvili su u pretjeranoj mjeri nepoželjne karakteristike
bitne važnosti u reagiranju na uvjete u koncentracionom logoru svoje grupe: škrtost i sitničavost, svadljivost i samožaljenje.
koji su isti za sve. Mnogi su postali potišteni na razdražljiv način i neprestano su
gunđali. Neki su pak postali nepošteni i krali su od drugih zat¬
Brano Bettelheim dao je jednu slikovitu i oštroumnu analizu vorenika. (Prevariti ili ukrasti od esesovaca smatralo se časnim,
tih razlika: kao što se ukrasti od zatvorenika smatralo podlim.) Više nisu
bili u stanju živjeti prema vlastitim nahođenjima, već su ko¬
Nepolitičkim zatvorenicima srednjeg staleža (manjina u kon¬ pirali druge grupe. Neki su slijedili ponašanje kriminalaca. Sa¬
centracionim logorima) bilo je najteže podnijeti prvobitan šok. mo ih je nekolicina prihvatila način ponašanja političkih zat¬
Bili su u potpunosti nesposobni shvatiti što im se desilo i za¬ vorenika, obično, najpoželjniji od svih oblika ponašanja, koliko
što. Još više su se uhvatili i držali za ono što im je do tada da¬ god bio diskutabilan. Neki su u zatvoru pokušali činiti ono što
valo samopoštovanje. Cak i dok su ih zloupotrebljavali, oni su su rado činili i na slobodi: prepustili su se vladajućoj grupi.
78
79
Nekoliko ih se pokušalo priključiti zatvorenicima iz višeg sta¬ pitanje njihova vjerska uvjerenja. Zbog njihovih savjesnih rad¬
leža i nastojalo oponašati njihovo ponašanje. Mnogo ih se više nih navika često su ih birali za nadglednike, ali kada su jednom
ulizivalo SS-oficirima, neki su čak postali njihovi špijuni (što postali nadglednici i prihvatili naređenja esesovaca, inzistirali
su, osim ove nekolicine, činili samo kriminalci). Ni to im nije su da zatvorenici dobro naprave posao i u vremenu koje je
pomagalo; Gestapo je volio izdaju, ali je prezirao izdajicu. (B. bilo određeno. Iako su bili jedina grupa zatvorenika koja nije
Bettelheim, 1960) nikada zloupotrebljavala zatvorenike, ili se loše prema njima
odnosila, SS-oficiri rado su ih uzimali za redare zbog njihovih
Bettelheim je ovdje dao oštroumnu analizu osjećaja identiteta radnih navika, sposobnosti i skromnosti. Upravo suprotno ne¬
i samopoštovanja prosječnog člana srednje klase: njegovog dru¬ prestanim krvavim zavadama između drugih grupa u zatvoru,
štvenog položaja, njegovog prestiža; njegova moć komandiranja Jehovini svjedoci nisu nikada zloupotrebljavali svoju povoljnu
je uporište na kojem počiva njegovo samopoštovanje. Ako to upo¬ poziciju kod SS-oficira radi sticanja vlastitih privilegija. (B. Bet¬
rište nestane, on se moralno slama kao ispražnjeni balon. Bettel¬ telheim, 1960).
heim pokazuje zašto su ti ljudi postali demoralizirani, zašto su
mnogi od njih postali bijedni robovi, a neki čak špijuni SS-a. Iako je Bettelheimov opis političkih zatvorenika veoma po¬
Mora se naglasiti jedan važan element među uzrocima ovih pro¬ vršan15, on sasvim jasno pokazuje da su zatvorenici koncentracio¬
mjena: ti nepolitički zatvorenici nisu mogli shvatiti situaciju; nih logora koji su imali neka čvrsta uvjerenja reagirali na iste
nisu mogli razumjeti zašto su u koncentracionom logoru, jer su okolnosti na sasvim drugačiji način od zatvorenika bez ikakvih
znali da se samo »kriminalci« kažnjavaju, a oni nisu bili krimi¬ uvjerenja. Ova činjenica suprotstavlja se biheviorističkoj teoriji
nalci. Ovo pomanjkanje razumijevanja i zbrka koja je zbog toga koju su Haney i drugi pokušali dokazati njihovim eksperimen¬
nastala u znatnoj su mjeri pridonijeli njihovom slomu. tom.
Politički i vjerski zatvorenici reagirali su potpuno drugačije Ne možemo a da ne postavimo pitanje o vrijednosti ovakvih
na iste uvjete. »neprirodnih« eksperimenata kada stoji na raspolaganju toliko
materijala za »prirodne« eksperimente. Ovo pitanje nudi se tim
Za one političke zatvorenike, koji su znali da će biti proganjani, više što eksperimentima ove vrste ne samo da nedostaje njihova
zatvaranje je predstavljalo mnogo manji šok, jer su oni na to tobožnja preciznost koja bi im trebala dati prednost nad prirod¬
bili psihološki spremni. Bila im je mrska njihova sudbina, ali nim eksperimentima, već i neprirodna situacija naginje iskriv¬
su je prihvatili kao nešto što je bilo u skladu s njihovim razu¬ ljavanju čitave eksperimentalne situacije u usporedbi sa »stvar¬
mijevanjem toka događaja. Dok su razumljivo i sasvim oprav¬ nim životom«.
dano bili zabrinuti zbog svoje budućnosti, i svojih familija i Što se misli ovdje pod »stvarnim životom«?
prijatelja, sasvim sigurno nisu vidjeli razloga da se osjećaju Možda bi bilo bolje objasniti ovaj pojam pomoću nekoliko
poniženi zato što su zatvoreni, iako su patili jednako kao i dru¬ primjera nego formalnom definicijom koja bi postavila određena
gi zatvorenici. filozofska i epistemološka pitanja čije razjašnjavanje bi nas od¬
Jer im njihova savjest nije dopuštala da idu u rat, svi Jehovini velo daleko od našeg glavnog pravca razmišljanja.
svjedoci bili su poslani u logore. Na njih je zatvor još manje U »ratnim igrama« jedan broj vojnika prijavljuje se kao »ubi¬
utjecao i zadržali su svoj integritet zahvaljujući nepokolebljivo¬ jen« a oružje kao »uništeno«. Prema pravilima igre oni jesu ubi¬
sti svojih vjerskih uvjerenja. Budući da je njihov jedini pre¬ jeni, ali to nema nikakvih posljedica za njih kao osobe, a niti za
stup bio odbijanje da služe vojsku, često im je bila ponuđena oružje kao stvari; »mrtav« vojnik uživa u svom kratkom odmo¬
sloboda pod uvjetom da služe. Oni su uporno odbijali. ru, a »uništeni« top i dalje će služiti svojoj namjeni. Najgore
Članovi te grupe bili su obično uskih pogleda i iskustava, želj¬ što se može dogoditi strani koja je izgubila je to da nepovoljno
ni da pridobiju nove članove, ali na drugoj strani, bili su pri¬ utječe na daljnju karijeru njenog odgovornog generala. Drugim
mjerni drugovi, spremni da pomognu, korektni i pouzdani. Ar- riječima, što se događa u ratnoj igri ne djeluje ni na koji način
gumentativni i svadljivi bili su samo kad je netko dovodio u na stvarnu situaciju većine onih koji učestvuju.

80 81
Igre koje se igraju za novac pružaju još jedan primjer. Većina kao na primjer, u mobilizaciji moralnih inhibicija i reakcija sav¬
ljudi koji kartaju ili igraju rulet za novac, ili se klade na konj¬ jesti koje nisu pobuđene kada se čitava situacija ne doživljava
skim trkama, veoma su svjesni granice između »igre« i »stvarno¬ kao stvarna.
sti«; oni ulažu samo onoliko koliko mogu, a da ne dovode u pi¬ Uz to, mora se uzeti u obzir i uloga eksperimentatora u labo¬
tanje svoju financijsku situaciju, tj. onoliko koliko ne može ima¬ ratorijskim eksperimentima ove vrste. On nadzire i upravlja fik¬
ti ozbiljnih posljedica. tivnom stvarnošću koju je stvorio. U nekom smislu on za ispi¬
Manjina, pravi »kockari«, riskirat će svote čiji gubitak će i te tanika predstavlja stvarnost i zbog toga je njegov utjecaj hipno-
kako utjecati na njihovu financijsku situaciju, možda i značiti tički, sličan utjecaju hipnotizera na njegov objekt. Eksperimen-
njihovu propast. Ali »kockar« u stvari ne »igra igru«, on sudjeluje tator u nekoj mjeri rasterećuje ispitanika njegovih odgovornosti
u veoma realnom, često dramatičnom obliku življenja. Isti pojam i njegove volje i stoga je on više sklon pridržavati se pravila nego
»igra-stvarnost« vrijedi i za sport kao što je mačevanje: nijedan bi to bio u nehipnotičkoj situaciji.
od obojice koji sudjeluju ne riskira svoj život. Ako je situacija I na kraju, razlika između nestvarnog i stvarnog zatvora je to¬
podešena tako da oni to čine, ne govorimo o igri16, već dvoboju. liko velika, da je gotovo nemoguće izvesti valjanu analogiju iz
Kada bi ispitanicima u psihološkim eksperimentima bilo sa¬ promatranja ovog prvog. Da li čovjek zna da će ostati u zatvoru
svim jasno da se radi samo o igri, sve bi bilo veoma jednostav¬ (čak i pod najgovrim uvjetima) dva tjedna, dva mjeseca, dvije
no. Ali u mnogim eksperimentima, kao na primjer u Milgramo- godine ili dvadeset godina, bitan je faktor, koji utječe na njegov
vom, oni su krivo informirani i rečene su im laži; a što se tiče stav. Taj faktor sam je presudan za njegovu bespomoćnost, de¬
eksperimenta u zatvoru, on je bio postavljen tako da bi se svijest moralizaciju i nekada (iako samo iznimno) za mobilizaciju novih
o tome da je to samo eksperiment minimizirala, ili potpuno iz¬ energija — s dobroćudnim ili zloćudnim namjerama. Nadalje,
gubila. Upravo činjenica da se mnogi od tih eksperimenata, da zatvorenik nije »zatvorenik«. Zatvorenici su pojedinci koji reagi¬
bi se uopće ostvarili, moraju baviti lažnim prikazivanjem stvar¬ raju individualno s obzirom na razlike u strukturama njihovih
nosti, ukazuje na tu specifičnu nerealnost; osjećaj stvarnosti kod karaktera. To ne znači da je njihova reakcija samo funkcija nji¬
učesnika je pobrkan, a njihovo kritičko ocjenjivanje u velikoj hovih karaktera, a ne i njihove okoline. Naprosto je naivno pret¬
mjeri smanjeno.17 postaviti da mora biti, ili jedno, ili drugo. Složen i izazovan pro¬
U »stvarnom životu« čovjek zna da će njegovo ponašanje imati blem u svakoj individui — i grupi — je pronaći u čemu se sa¬
posljedice. Osoba može maštati o želji da nekog ubije, ali se sa¬ stoji ta specifična interakcija karakterne strukture i date dru¬
mo rijetko ta mašta pretvara u djelo. Mnogi izražavaju tu maštu štvene strukture. Upravo s time počinje pravo ispitivanje, i ono
u snovima, jer kad spavamo mašta nema nikakvih posljedica. je samo otežano pretpostavkom da je situacija onaj faktor koji
Eksperimenti u kojima ispitanicima nedostaje osjećaj stvarnosti, objašnjava ljudsko ponašanje.
mogu izazvati reakcije koje više predstavljaju podsvjesne tenden¬
cije nego što pokazuju kako bi se subjekt mogao ponašati u
stvarnosti.18 Da li je neki događaj igra ili stvarnost, važno je još Teorija frustracione agresije
iz jednog razloga. Dobro je poznato da stvarna opasnost teži mo¬
biliziranju »energije spremljene za nuždu«, često u toj mjeri, da Postoje mnoge druge bihevioristički orijentirane studije agre¬
osoba o kojoj se radi ne bi vjerovala da posjeduje toliko fizičke sije,19 ali nijedna nije razvila opću teoriju o porijeklima agresije
jakosti, spremnosti i izdržljivosti. Ali ta se energija za nuždu i nasilja, osim teorije frustracione agresije, koju su razvili J.
mobilizira samo kada je čitav organizam suočen sa stvarnom opa¬ Dollard i drugi (1939), i koja tvrdi da je pronašla sve uzroke ag¬
snošću i to iz dobrih neurofizioloških razloga; opasnosti o koji¬ resije. Točnije rečeno, da »pojava agresivnog ponašanja uvijek
ma čovjek sanjari ne stimuliraju organizam na takav način, već pretpostavlja postojanje frustracije i, obrnuto, postojanje fru¬
samo dovode do straha i zabrinutosti. Isti princip vrijedi ne sa¬ stracije uvijek vodi nekoj vrsti agresije«. (J. Dollard i drugi, 1939).
mo za reakcije u nuždi kad smo suočeni s opasnošću, već i u Dvije godine kasnije N. E. Miller, jedan od autora, odbacio je
razlikovanju mašte od stvarnosti u mnogim drugim pogledima, drugi dio hipoteze, te dopušta da frustracija može izazvati neko-
82 83
liko raznih tipova reakcija, od kojih je agresija samo jedan. (N.
E. Miller, 1941) propagandna parola, ali sasvim sigurno nije točna u sticanju va¬
Prema Bussu, tu teoriju prihvatili su skoro svi psiholozi, uz žnih vještina. Kad čovjek ne bi bio u stanju prihvatiti frustra¬
samo nekoliko iznimaka. Sam Buss je došao do kritičkog zaklju¬ ciju, teško da bi se uopće razvio. Da li svakodnevno zapažanje
čka da je »naglašavanje frustracije dovelo do nesretnog zapostav¬ ne potvrđuje da su ljudi često frustrirani a da ne reagiraju ag¬
ljanja druge velike skupine prethodnika agresije (štetnih stimu¬ resivno? Ljudi koji čekaju u redu da kupe kartu za kazalište,
lansa) kao i do zapostavljanja agresije kao instrumentalne re¬ religiozni ljudi koji poste, ljudi u ratu koji nemaju adekvatnu
akcije. Frustracija je samo jedan od prethodnika agresije, i nije hranu — u ovim i stotinama drugih slučajeva frustracija ne iza¬
najsnažniji«. (A. H. Buss, 1961) ziva agresiju. Ono što može dovesti, i često dovodi do agresije
Temeljitije razmatranje teorije frustracione agresije nemoguće je značenje koje frustracija ima za neku osobu, i psihološko zna¬
je u okvirima ove knjige zbog količine literature s kojom bismo se čenje frustracije koje se razlikuje s obzirom na totalnu konstela¬
morali baviti.20 Ja ću se u slijedećem ograničiti na samo neko¬ ciju u kojoj se frustracija pojavljuje.
liko točaka. Ako je djetetu, na primjer, zabranjeno da jede bombone, ta
Jednostavnost prvobitne formulacije ove teorije uvelike je za¬ frustracija, ako se roditelj odnosi s ljubavlju i ako u njegovoj
sjenjena time što nije jasno što se podrazumijeva pod frustraci¬ zabrani nema zadovoljstva u vladanju, neće mobilizirati agresiju,
jom. U osnovi postoje dva značenja koja se podrazumijevaju pod ali ako je ta zabrana samo jedna od manifestacija roditeljeve težnje
ovim pojmom: (a) Prekidanje neke radnje koja je u toku i koja da vlada, ili na primjer, ako je bratu ili sestri ista stvar dopuštena,
je usmjerena prema nekom cilju. (Primjer bi bio dječak s ru¬ to će vjerojatno kod djeteta izazvati izvjesnu srdžbu. Što izaziva
kom u kutiji s keksima, kada majka ulazi i prekida ga; ili sek¬ agresiju nije frustracija kao takva, već nepravda ili djetetov os¬
sualno uzbuđena osoba, prekinuta u aktu koitusa.) (b) Frustraci¬ jećaj odbačenosti koji se u takvoj situaciji pojavljuje.
ja kao negacija težnje ili želje — »uskraćivanje« prema Bussu. Najvažniji faktor u određivanju pojave i intenziteta frustra¬
(Primjeri: dječak koji moli mamu da mu da kekse, a ona odbi¬ cije je karakter osobe. Veoma pohlepna osoba, na primjer, rea¬
ja; ili muškarac kojeg žena odbija.) girat će srdžbom ako ne dobije onoliko hrane koliko želi, a isto
Jedan od razloga dvosmislenosti pojma »frustracija« je u to¬ je i sa škrtom osobom kada je njena želja da kupi nešto jeftino
me što se Dollard i drugi nisu dovoljno jasno izrazili. Drugi raz¬ frustrirana; narcisoidna osoba osjećat će se frustrirana kada je
log je vjerojatno taj što se riječ »frustracija« svakodnevno upo¬ ne hvale i ne cijene. U prvom redu karakter osobe određuje što
trebljava u ovom drugom smislu, i što je psihoanalitički način je frustrira, a u drugom intenzitet njene reakcije na frustraciju.
mišljenja također pridonio ovoj upotrebi. (Na primjer, djeteto¬ Iako su mnoge bihevioristički orijentirane psihološke studije
va želja za ljubavlju »frustrirana« je postupkom njegove majke.) agresije vrijedne u okvirima njihovih vlastitih ciljeva, one nisu
Ovisno o značenju frustracije, mi se bavimo s dvije potpuno urodile formulacijom globalne hipoteze o uzrocima nasilne ag¬
različite teorije: frustracija u ovom smislu bila bi relativno ri¬ resije. »Malo je studija koje smo ispitali«, zaključio je Megargee
jetka, jer ona pretpostavlja da je dotična aktivnost već u toku. u svom izvrsnom pregledu psihološke literature, »pokušalo pro¬
Ona nije dovoljno učestala da bi objasnila svu, ili čak veći dio vjeriti teorije o ljudskom nasilju. One empirijske studije koje
agresije. Istovremeno, tumačenje agresije kao rezultat prekida¬ su bacile težište na nasilje obično nisu bile podešene da bi pro
nja neke aktivnosti možda je jedini logičan dio ove teorije. Da vjerovale teorije. Ispitivanja koja su bacala težište na važne te¬
bi se dokazala ili opovrgla, novi neurofiziološki podaci mogli oretske probleme obično su se bavila blažim oblicima agresivnog
bi biti od presudne vrijednosti. ponašanja ili su koristila infraljudske subjekte.« (E. I. Megargee,
Na drugoj strani, teorija koja se temelji na drugom značenju 1969. Potcrtao E. F.)
frustracije ne može se s obzirom na empirijske dokaze održati. Imajući na umu oštroumnost ispitivača, mogućnosti istraživa¬
Kao prvo, možemo razmotriti osnovnu činjenicu života: ništa nja na njihovom raspolaganju i broj studenata željnih da brilji¬
važno ne postiže se bez prihvaćanja frustracije. Ideja da netko raju u naučnom radu, ovi slabi rezultati, izgleda, potvrđuju pret¬
može učiti bez poteškoće, tj. bez frustracije, može biti dobra postavku da bihevioristička psihologija nije naročito pogodna
za razvitak sistematske teorije o izvorima nasilne agresije.
84
85
BILJEŠKE UZ DRUGO POGLAVLJE 7. Stavio sam ova dva pojma u navodnike, jer se često slobodno
1. Kako bi nas temeljito razmatranje vrijednosti Skinnerove teorije upotrebljavaju i ponekad su identični s društveno prilagođenim i
odvelo predaleko od našeg glavnog problema, u slijedećem ću se neprilagođenim, ovim redom.
ograničiti na prikaz općih principa neobiheviorizma i detaljnu di¬ 8. Meni su »interpretativni upitnici« poslužili kao vrijedan instru¬
skusiju nekih točaka koje izgledaju relevantne za našu diskusiju. ment u proučavanju unutarnjih i često nesvjesnih motivacija gru¬
Kod proučavanja Skinnerovog sistema treba pročitati B. F. Skin- pa. Interpretativan upitnik analizira nenamjerno značenje odgovora
ner (1953). Za kratku verziju usporedi B. F. Skinner (1963). U svojoj na otvoreno pitanje i interpretira odgovore u karakterološkom
posljednjoj knjizi (1971) on govori o općim principima svog siste¬ smislu, a ne uzima u obzir samo njihovu površinsku vrijednost. Pr¬
ma, osobito o njihovoj relevantnosti za kulturu. Usporedi također vi puta sam primijenio ovu metodu 1932. u jednom proučavanju
kratku diskusiju između Carla R. Rogersa i B. F. Skinnera (1956) na Institutu za društvena istraživanja na Frankfurtskom univerzi¬
i B. F. Skinnera (1961). Za kritiku Skinnerovog stava, usporedi tetu i kasnije u proučavanju društvenog karaktera malog meksič¬
Noama Chomskog (1971). Chomskijevi osvrti su temeljiti i daleko¬ kog sela. Glavni suradnici u prvom proučavanju bili su: Ernest
sežni, a njegove primjedbe tako dobro izražene da nema potrebe Schachtel, preminula Anna Hartoch-Schachtel i Paul Lazarsfeld
da ih ovdje ponavljamo. Međutim Chomskijeva i moja psihološka (kao statistički suradnik). To proučavanje završeno je sredinom
gledišta su toliko različita, da moram u ovom poglavlju navesti tridesetih godina, ali samo su upitnik i uzorci odgovora bili objav¬
jedan dio svoje vlastite kritike. ljeni. (M. Horkheimer, urednik, 1936). Drugo je proučavanje objav¬
ljeno. (E. Fromm i M. Maccobv, 1970). Maccoby i ja smo također
2. Skinner, suprotno od mnogih biheviorista, čak dopušta da »pri¬ sastavili upitnik za determiniranje faktora koji indiciraju nekro-
vatni događaji« ne moraju biti sasvim izbačeni iz naučnih razma¬ filijski karakter, a Maccoby ga je primijenio u raznim grupama sa
tranja i dodaje da »bihevioristička teorija spoznaje sugerira da zadovoljavajućim rezultatima. (M. Maccobv, 1972 a).
privatni svijet, ako nije sasvim nespoznatljiv, barem je malo vje¬
rojatno da se može dobro spoznati.« (B. F. Skinner, 1963). Ovo 9. Slijedeći citati uzeti su od S. Milgrama (1963).
ograničenje ne čini Skinnerovo ustupanje ništa više nego malom 10. Pravi se električni šokovi nisu primjenjivali, ali to nije bilo po¬
pažnjom psihi, predmetu proučavanja psihologije. znato učiteljima-ispitanicima.
3. Govorio sam o ovoj ideji u Revoluciji nade (E. Fromm, 1968). H. 11. Osim ako je drugačije napomenuto, slijedeći citati su iz zajednič¬
Ozbekhan je neovisno formulirao isti princip u svom radu »The kog rada; rukopis mi je poslao dr Zimbardo.
Triumph of Technology: 'Can' Implies 'Ought'!« (H. Ozbekhan, 12. Lično saopćenje H. Brandta i profesora H. Simonsona — obo¬
1966). jica su proveli mnogo godina u koncentracionim logorima kao
Dr Michael Maccoby skrenuo je moju pažnju na neke rezultate politički zatvorenici — i drugih kojima bi bilo draže da se njihovo
svog proučavanja upravljanja u visoko razvijenim industrijama, ime ovdje ne spominje. Usp. također H. Brandt (1970).
koji indiciraju da princip »moći implicira morati« vrijedi više za 13. Saznao sam od dra J. M. Steinera da sprema za štampu prouča¬
industrije koje proizvode za vojsku, nego za ostale među kojima vanje koje se zasniva na ovakvim intervjuima što obećava veliki
postoji više natjecateljstva. Ali čak ako je i ovaj argument točan, doprinos ispitivanju ovog problema.
treba razmotriti dva faktora: prvo — koliko je velika industrija 14. U ono je vrijeme čuvar morao podnijeti izvještaj samo kada je
koja direktno ili indirektno radi za vojsku; drugo — činjenicu da ubio zatvorenika.
je taj princip zahvatio i umove mnogih koji se ne nalaze direktno 15. Za mnogo potpuniji prikaz vidi H. Brandt (1970).
u proizvodnji. Dobar primjer je prvobitan entuzijazam za svemir¬ 16. M. Maccobyjeva proučavanja značenja stava igre u društvenom
ske letove; drugi primjer je tendencija da se u medicini konstru¬ karakteru Amerikanaca još su više skrenula moju pažnju na di¬
iraju i koriste naprave bez obzira na njihovu stvarnu važnost za namiku stava »igre«. (M. Maccoby, uskoro izlazi. Usp. također M.
specifične slučajeve. Maccoby 1972).
4. Prema ovoj logici, odnos mučitelja i mučenika je također »reci¬ 17. Oni podsjećaju na bitna svojstva televizijskih reklama, u kojima je
pročan« jer mučenik, svojim manifestacijama boli, uvjetuje muči¬ stvorena atmosfera koja dovodi do brkanja razlike između fanta¬
zije i realnosti i koja pogoduje sugestivnom utjecaju »poruke«.
telja da upotrijebi najdjelotvornije instrumente mučenja. Gledalac »zna« da upotreba određenog sapuna neće izazvati čarob¬
5. L. Berkowitz je zauzeo stav u mnogome sličan A. H. Bussovom; ne promjene u njegovom životu, mada istovremeno drugi dio njega
on također nije potpuno nesklon ideji o motivirajućim emocijama, vjeruje da je to tako. Umjesto da odluči što je stvarno, a što ne¬
ali u biti on ostaje unutar okvira biheviorističke teorije; on modi¬ stvarno, on nastavlja misliti u sumraku nediferenciranja stvarnos¬
ficira teoriju frustracione agresije, ali je ne odbija (L. Berkovvitz, ti od iluzije.
1962. i 1969). 18. Iz ovog razloga povremeni ubilački san samo dopušta kvalitativ¬
nu tvrdnju da takvi impulsi postoje, ali ne i kvantitativnu tvrdnju
6. Usp. J. Robert Oppenheimerov govor (1955) i mnoge slične iskaze o njihovoj intenzivnosti. Samo njihovo često ponavljanje dopustilo
znamenitih znanstvenika prirodnih nauka. bi i kvantitativnu analizu.
86 87
19. Za izvanredan pregled psiholoških studija o nasilju usporedi E
I. Megargee (1969). III Instinktivizam i
20. Među najznačajnijim diskusijama teorije frustracione agresije
koje treba spomenuti, osim rada A. H. Bussa, je Berkowitzov rad
»Frustration-Agression Hypothesis Revisited« (1969). Berkowitz je
biheviorizam: njihove
kritičan, ali u biti pozitivan, i citira nekoliko skorašnjih ekspe¬
rimenata. razlike i sličnosti

Zajednička osnova
Prema instmktivističkoj teoriji, čovjek živi prošlost svoje vrste
kao što, prema biheviorističkoj teoriji, on živi sadašnjost svoje­
ga društvenog sistema. U prvom slučaju on je mašina koja mo­
že reproducirati samo oblike iz prošlosti, u drugom je mašina1
koja može reproducirati samo socijalne oblike sadašnjosti. In-
stinktivizam i biheviorizam imaju jednu zajedničku osnovnu pre­
misu: čovjek ne posjeduje psihu s vlastitom strukturom i vlasti­
tim zakonima.
Isto vrijedi i za instinktivizam u Lorenzovom smislu. To je
najradikalnije formulirao jedan od njegovih bivših studenata,
Paul Leyhausen. On kritizira one psihologe koji se bave
ljudima (Humanpsychologen) i tvrde da sve psihičko može biti
objašnjeno samo psihologijski, tj. na osnovu psiholoških premi­
sa. (Umetanjem »samo« malo iskrivljujem njihovo gledište, da
bih bolje ilustrirao ovaj argument.) Leyhausen tvrdi suprotno
tome: »Ako postoji područje gdje sasvim sigurno ne možemo
naći objašnjenje za psihička zbivanja i iskustva, to je područje
same psihe; to je tako iz istog razloga iz kojeg ne možemo naći
objašnjenje za probavu u probavnom procesu, već u specijal­
nim ekološkim uvjetima koji su postojali pred milijardu godi­
na. Ti uvjeti su neke organizme izložili selekcionom pritisku ko-
ji ih je prisilio da asimiliraju ne samo neorgansku hranu već i
organsku. Isto su tako psihološki procesi rezultati selekcionog
pritiska života — i vrste — koji održava vrijednost. Njihovo ob­
jašnjenje je u svakom smislu pretpsihologijsko...« (K. Lorenz,
P. Leyhausen, 1968, moj prijevod.) Ali jednostavnije rečeno, Lev­
hausen tvrdi da možemo objasniti psihološke podatke samim pro­
cesom evolucije. Od presudnog značaja ovdje je ono što se pod­
razumijeva pod »objasniti«. Ako, na primjer, želimo znati kako
djelovanje straha može biti mogući rezultat evolucije mozga od

89
najnižih do najviših životinja, onda je to posao znanstvenika ko¬ su postale parole oko kojih su se obje strane okupljale, odbijaju¬
ji se bavi evolucijom mozga. Ali, ako želimo objasniti zašto je ći da nađu zajedničko tlo.
netko uplašen, podaci o evoluciji neće mnogo pridonijeti tom U posljednjim godinama postoji sve jača tendencija da se na-
odgovoru: objašnjenje mora, u biti, biti psihološko. Možda toj diđu ove oštre alternative instinktivističko-biheviorističkog rata.
osobi prijeti jači neprijatelj, ili se bori s vlastitom potisnutom Jedno rješenje bilo je promijeniti terminologiju: neki su bili
agresijom, ili pati od osjećaja nemoći, ili zbog nekog elementa skloni ograničiti pojam »instinkt« na niže životinje i govoriti o
paranoje misli da je proganjana, ili — mnoštvo drugih faktora »organskim nagonima« kada se radi o ljudskim motivacijama.
koji sami ili u kombinaciji mogu objasniti njezin strah. Želja Tako su neki došli do formulacija kao što je »većina čovjekovog
da se objasni strah neke osobe procesom evolucije naprosto je ponašanja je naučena, dok većina ponašanja kod ptica nije na¬
besmislena. učena«. (W. C. Alee, H. W. Nissen, M. F. Nimkoff, 1953). Ova kas¬
Leyhausenova premisa, da je jedini pristup proučavanju ljud¬ nija formulacija karakteristična je za novi trend da se prijašnji
skog fenomena evolucijski, znači da možemo razumjeti psihički »ili/ili« zamijeni formulacijom »manje — ili — više«, uzimajući
proces u čovjeku isključivo poznavajući kako je u procesu evo¬ tako u obzir postepenu izmjenu u važnosti svakog od ovih fak¬
lucije čovjek postao ono što jest. Slično, on predlaže da se pro- tora. Model za ovakvo shvaćanje je kontinuum, na jednom kraju
bavni procesi moraju objasniti u okviru uvjeta koji su posto¬ kojeg se nalazi (gotovo) potpuna urođena determiniranost, a na
jali prije stotina milijuna godina. Da li bi liječnik, koji se bavi drugom (gotovo) potpuno učenje.
poremećajima probavnog sistema, mogao pomoći pacijentu ako
bi se bavio evolucijom probavnog sistema, a ne uzrocima odre¬ F. A. Beach, istaknuti protivnik instinktivističke teorije, piše:
đenog simptoma kod tog pacijenta? Za Leyhausena evolucija
postaje jedina nauka i ona apsorbira sve ostale nauke ko¬ Možda ozbiljnija slabost u sadašnjem psihološkom pristupu
je se bave čovjekom. Lorenz, koliko je meni poznato, nije instinktima leži u pretpostavci da je dvoklasni sistem adekva¬
nikada taj princip drastično formulirao, ali njegova teorija sa¬ tan za klasifikaciju složenog ponašanja. Implikacija da svako
građena je na istoj premisi. On tvrdi da čovjek razumije sebe, ponašanje mora biti determinirano, ili učenjem ili nasljeđem,
samo i dovoljno, ako razumije proces evolucije koji ga je učinio od kojih nam nijedno nije više nego samo djelomično pozna¬
onakvim kakav jeste sada.2 to, je potpuno neopravdana. Na konačan oblik neke reakcije
Unatoč velikim razlikama između instinktivističke i bihevioris- djeluje mnoštvo varijabilnih faktora, od kojih su nasljeđe i
tičke teorije, one imaju jednu osnovnu zajedničku orijentaciju. iskustvo samo dva. Psihologija se mora baviti utvrđivanjem i
Obje isključuju osobu, čovjeka koji se ponaša, iz područja nji¬ analizom svih tih faktora. Kada se taj poduhvat dobro zamisli
hovog promatranja. Bilo da je čovjek rezultat uvjetovanja, ili re¬ i izvede, neće biti potrebe, ni razloga, za dvosmislena shvaćanja
zultat evolucije životinja, on je determiniran isključivo uvjeti¬ instinktivnog ponašanja. (F. A. Beach, 1955).
ma izvan njega, on nema nikakav udio u vlastitom životu, nikak¬
ve odgovornosti, čak ni tračak slobode. Čovjek je lutka na kon¬
cu kojom upravljaju instinkt ili uvjetovanje. Slično pišu N. R. F. Maier i T. C. Schneirla:
Budući da učenje igra važniju ulogu u ponašanju viših nego ni¬
Kasnija gledišta žih životinja, prirodno determinirani oblici ponašanja viših ži¬
votinja su u mnogo većoj mjeri modificirani iskustvom nego oni
Unatoč tome, ili možda zbog toga, što instinktivisti i bihevioris- kod nižih životinja. Zbog te modifikacije životinja se može prila¬
ti dijele neke sličnosti u svojim predodžbama o čovjeku i u svo¬ goditi različitim okolinama i izbjeći uske granice koje joj name¬
joj filozofskoj orijentaciji, oni su se upravo fanatički suprotstav¬ ću optimalni uvjeti. Više životinje su, prema tome, manje ovis¬
ljali jedni drugima. »Priroda ILI odgoj«, »instinkt ILI okolina« ne o specifičnim vanjskim uvjetima za opstanak od nižih.
90 91
ukorijenjene u čitavoj čovjekovoj egzistenciji. One su jedan od
Zbog interakcije stečenih i urođenih faktora u ponašanju ne načina da se nađe smisao u životu; one ne postoje i ne mogu
moguće je klasificirati mnoge Oblike ponašanja. Svaki tip po­ postojati kod životinja jer su po samoj svojoj prirodi ukorijenje¬
našanja mora biti odvojeno ispitan. (N. R. F. Maier i T. C. ne »u uvjetima ljudskog života«. Glavna je pogreška Lorenza i
Schneirla, 1964). drugih instinktivista u tome što nisu razlikovali ove dvije vrste
nagona, one ukorijenjene u instinktu i one ukorijenjene u karak¬
Stav koji je zauzet u ovoj knjizi je u nekim pogledima blizak teru. Sadistična osoba, koja čeka na priliku da izrazi svoj sadi-
stavu autora koje sam upravo spomenuo i drugih koji odbijaju zam, izgleda kao da odgovara hidrauličkom modelu nagomilanog
da nastave borbu pod parolom »instinkt« protiv »učenja«. Ali, instinkta. Ali samo ljudi sa sadističkim karakterom čekaju na
kao što ću pokazati u trećem dijelu knjige, važniji je problem priliku da se ponašaju sadistički, isto kao što ljudi s karakterom
sa stajališta ove knjige razlika između »organskih nagona« (hra­ punim ljubavi čekaju na pogodnu priliku da izraze svoju ljubav.
na, borba, bijeg, seksualnost — prije zvani »instinktima«), čija
uloga je osiguranje opstanka jedinke i vrste, i »neorganskih na­
gona« (u karakteru ukorijenjenih strasti)3, koji nisu filogenetski Političko i društveno porijeklo ovih dviju teorija
programirani i nisu zajednički svim ljudima: čežnja za ljubavlju,
slobodom, destruktivnošću, narcisoidnošću, sadizmom i mazohiz Korisno je ispitati, donekle u detalje, društveno i političko pori­
mom. jeklo rata između environmentalista i instinktivista.
Ti se neorganski nagoni, koji su dio čovjekove druge prirode, Environmentalističku teoriju karakterizira duh političke revo­
često brkaju s organskim nagonima. Dobar primjer za to je sek­ lucije srednje klase osamnaestog stoljeća protiv feudalnih povla­
sualni nagon. Psihoanalitički utvrđeno zapažanje, da često inten­ stica. Feudalizam se temeljio na pretpostavci da je uređenje na
zitet koji se subjektivno doživljava kao seksualna želja (uklju­ kojem se on zasniva prirodno; u borbi protiv tog »prirodnog«
čujući i odgovarajuće fiziološke manifestacije), proizlazi iz nesek- uređenja koje je srednja klasa željela srušiti, čovjek je bio sklon
sualnih strasti kao što su narcisoidnost, sadizam, mazohizam, prihvatiti teoriju da položaj osobe ne ovisi uopće o bilo kakvim
želja za moći, čak i tjeskoba, usamljenost i dosada. urođenim ili prirodnim faktorima, već da potpuno ovisi o druš­
Za narcisoidnog muškarca, na primjer, žena može biti seksual­ tvenim okolnostima, čije je poboljšanje zadatak revolucije. Ni­
no privlačna, jer je on uzbuđen mogućnošću da sam sebi dokaže kakav porok niti tupoglavost nisu se mogli objasniti ljudskom
koliko je privlačan. Ili, sadistička osoba može biti seksualno uz­ prirodom kao takvom, već lošim i pokvarenim uređenjem druš­
buđena mogućnošću osvajanja žene (ili muškarca) i vladanjem tva; stoga nije postojala nikakva prepreka da se na čovjekovu
njom ili njime. Mnogi ljudi su godinama emotivno vezani upravo budućnost gleda s apsolutnim optimizmom.
iz ovakve motivacije. Dosta je dobro poznato da slava, moć i bo­ Dok je environmentalistička teorija bila tako usko povezana
gatstvo čine onoga koji ih posjeduje seksualno atraktivnim, ako s revolucionarnim nadama srednjih staleža u osamnaestom sto­
postoje određeni fizički uvjeti. U svim ovim slučajevima fizička ljeću, instinktivistički pokret, koji se zasniva na učenju Darwi-
čežnja je mobilizirana neseksualnim strastima koje se na taj na­ na, odražava osnovne pretpostavke kapitalizma devetnaestog sto­
čin zadovoljavaju. Tko u stvari zna koliko djece duguje svoj ži­ ljeća. Kapitalizam kao sistem, čija se harmoničnost stvara bezob­
vot taštini, sadizmu i mazohizmu, a ne pravoj fizičkoj privlačno­ zirnim natjecanjem osoba, izgledao bi kao prirodno uređenje,
sti, a da ne govorimo o ljubavi. Ali ljudi, naročito muškarci, više kada bismo mogli dokazati da je najsloženija i najjedinstvenija
vole da ih smatraju »seksualno nezasitnima« nego »pretaštima«4 pojava, čovjek, rezultat bezobzirnog natjecanja svih živućih bića
Ista pojava detaljno je klinički proučavana u slučajevima neo­ od samog početka života. Razvoj života od jednostaničnih orga­
buzdanog jedenja. Taj simptom nije motiviran »fiziološkom«, već nizama pa do čovjeka činio bi se kao najbolji primjer slobod­
»psihičkom« gladi, izazvanom osjećajem depresije, zabrinutosti nog privređivanja u kojem najbolji pobjeđuju, a oni, koji nisu
i »praznine«. sposobni održati se u ekonomskom sistemu koji stalno ide dalje,
Moja je teza — koju ću izložiti u slijedećim poglavljima — da eliminirani su.5
destruktivnost i okrutnost nisu instinktivni nagoni, već strasti
93
92
Razlozi pobjedonosne antiinstinktivističke revolucije, koju su Neki pisci na tom području jedva da su svjesni političkih i fi¬
vodili K. Dunlap, Zing Yang Kuo i L. Bernard 1920-tih godina mo¬ lozofskih implikacija svojih teorija. Niti su te veze naišle na mno¬
gu se vidjeti u razlici između kapitalizma devetnaestog i dvade¬ go pažnje među onima koji komentiraju ove teorije. Ali postoje
setog stoljeća. Spomenut ću samo nekoliko razlika koje su ovdje iznimke. N. Pastore (1949) je usporedio socijalno-političke poglede
bitne. dvadeset i četiri psihologa, biologa i sociologa o problemu priro¬
Kapitalizam devetnaestog stoljeća bio je kapitalizam divljeg da — odgoj. Između dvanaest »liberalaca« ili »radikalaca«, jedana¬
natjecanja među kapitalistima, što je dovodilo do eliminacije est su bili environmentalisti, a jedan se opredijelio za nasljeđe kao
slabijih i manje efikasnih. U dvadesetom stoljeću je element na¬ bitan faktor: između dvanaest »konzervativaca«, jedanaest ih se
tjecanja do neke mjere popustio i dozvolio suradnju među veli¬ opredijelilo za nasljeđe kao bitan faktor, a jedan je bio environ-
mentalist. Čak uzimajući u obzir i mali broj ljudi koji je uklju¬
kim kompanijama. Tako dokaz da je divlje natjecanje odgova¬ čen, ovaj rezultat dosta kazuje.
ralo zakonu prirode više nije bio potreban. Druga važna razlika
nalazi se u promjeni metode kontrole. U kapitalizmu devetnaes¬ Drugi autori su svjesni emocionalnih implikacija, ili obično sa¬
tog stoljeća vlast se bazirala uglavnom na primjeni strogih patri¬ mo onih u hipotezi njihovih protivnika. Dobar primjer ove jedno¬
jarhalnih principa, koji su imali moralnu podršku Boga i kra¬ strane svjesnosti je izjava jednog od najistaknutijih predstavni¬
lja. Kibernetički kapitalizam, sa svojim gigantskim centralizira¬ ka ortodoksne psihoanalize, R. Waeldera:
nim kompanijama, koje mogu radnicima pružiti zabavu i kruh,
u stanju je održavati vlast psihološkom manipulacijom i ljud¬ Ovo se odnosi na grupu kritičara koji su, ili otvoreni marksis¬
skom izgradnjom. Takvom sistemu potrebniji je čovjek koji je ti, ili u najmanju ruku pripadaju onoj zapadnoj liberalnoj tra¬
promjenljiv i na kojeg se može utjecati, nego onaj čijim »instink¬ diciji iz koje je i marksizam potekao, tj. školi koja je strastve¬
tima« upravlja strah od vlasti. Konačno, suvremeno industrijsko no vjerovala da je čovjek po prirodi »dobar« i da je sve zlo i
društvo ima drugačiju viziju ciljeva života od onog u prošlom sva pokvarenost koju susrećemo u ljudskom djelovanju rezul¬
stoljeću. Tada je ideal bio, barem za srednje staleže, neovisnost, tat pokvarenih institucija — možda privatnog vlasništva ili, u
privatna inicijativa, biti »kapetan svoga broda«. Suvremena vizi¬ skorašnjoj i nešto blažoj verziji, takozvane »neurotične kul¬
ja, međutim, vizija je neograničene potrošnje i neograničene kon¬ ture« . . .
trole nad prirodom. Ljude uzbuđuje i tjera naprijed pomisao da Ali, bilo da je evolucionist, ili revolucionar, umjeren ili radika¬
će jednog dana potpuno vladati prirodom i tako postati slični lan, ili konzervativan, nitko tko vjeruje u fundamentalnu do¬
Bogu: zašto bi moralo postojati išta u ljudskoj prirodi što se ne brotu čovjeka i u isključivu odgovornost vanjskih faktora za
bi moglo kontrolirati? ljudske patnje, ne može a da ne bude uznemiren teorijom in¬
stinkta destruktivnosti i instinkta smrti. Jer, ako je ta teorija
Ali ako biheviorizam izražava duh industrijalizma dvadesetog točna, mogućnosti konflikta i patnje sadržane su u ljudskom
stoljeća, kako ćemo objasniti povratak instinktivizma u Loren- djelovanju, i pokušaji da se one odstrane ili ublaže izgledaju
zovim djelima i njegovu popularnost i kod šire publike? Kao što ako ne beznadni, onda barem daleko kompliciraniji nego što su
sam već rekao, jedan od razloga je osjećaj straha i nemoći koji ih društveni revolucionari zamišljali. (R. Waelder, 1956).
prevladava u mnogim ljudima zbog opasnosti koje stalno rastu,
i zbog toga što se ništa ne poduzima da se one izbjegnu. Mnogi Iako su Waelderove primjedbe oštroumne, ipak vrijedi reći da
koji su vjerovali u progres i nadali se bitnim promjenama u ljud¬ on vidi samo pristranost antiinstinktivista, a ne i onih koji dijele
skoj sudbini, umjesto da su pažljivo analizirali društvene pro¬ njegovo gledište.
cese koji su doveli do njihovog razočaranja, nalaze utočište u BILJEŠKE UZ TREĆE POGLAVLJE
objašnjenju da čovjekova priroda mora biti odgovorna za ovaj
1. U H. von Foersterovom (1970) smislu »trivijalnog stroja«.
neuspjeh. I na kraju, tu su i lične i političke predrasude autora
2. Lorenz-Leyhausenovo gledište ima svoju paralelu u izopačenom
koji predstavljaju novi instinktivizam. obliku psihoanalize koji pretpostavlja da je psihoanaliza identična
94 95
s razumijevanjem pacijentove historije, bez potrebe da se shvati
postojeća dinamika psihičkog procesa.
3. »Neorganski«, naravno, ne znači da oni nemaju neurofiziološke
IV Psihoanalitički
supstrate, već da ih ne pokreću organske potrebe i da im ne služe.
4. Ovo je naročito jasno kod fenomena »machisma«, vrline muško- pristup
sti. (A. Aramoni, 1965; usp. također E. Fromm i M. Maccoby, 1970)
5. Ova historijska interpretacija nema nikakve veze s valjanošću
Darwinove teorije, iako je možda povezana sa zapostavljanjem
razumijevanju agresije
nekih činjenica, kao što su uloga suradnje i popularnost ove te¬
orije.

Nudi li psihoanalitički pristup metodu shvaćanja agresije, koja


je izbjegla nedostatke i biheviorističkog i instinktivističkog pris¬
tupa? Na prvi pogled izgleda da je psihoanaliza ne samo izbjegla
njihove nedostatke već u stvari pati od kombinacije jednih i dru¬
gih. Psihoanalitička teorija je istovremeno instinktivistička1 u
svojim općim teoretskim pojmovima, a environmentalistička u
svojoj terapeutskoj orijentaciji.
Da je Freudova teorija2, koja objašnjava ljudsko ponašanje
kao rezultat borbe instinkta samoodržanja i seksualnog instinkta
(a u njegovoj kasnijoj teoriji između instinkta života i instinkta
smrti) instinktivistička, i suviše je dobro poznato da bi zahtijeva¬
lo dokazivanje. Environmentalistički okvir može se također lako
prepoznati, ako razmotrimo da analitička terapija nastoji objas¬
niti razvoj ličnosti specifičnim environmentalnim konstelacijama
u najranijem djetinjstvu, tj. utjecajem porodice. Međutim, ovaj
aspekt usklađen je s instinktivističkom pretpostavkom da modi¬
ficirajući utjecaj okoline djeluje kroz strukturu libida.
U praksi, međutim, pacijenti, publika, a često i analitičari sa¬
mi, ne pridaju stvarnu važnost nestalnosti seksualnih instinkata
(često su te promjene rekonstruirane na temelju »podataka« koji
su zasnovani na sistemu teoretskih očekivanja) i prihvaćaju u
potpunosti environmentalističku poziciju. Njihov aksiom je da
se negativan razvoj kod pacijenata mora shvatiti kao rezultat štet¬
nih utjecaja u ranom djetinjstvu. Ovo ponekad dovodi do iracio¬
nalnog samooptuživanja roditelja, koji se osjećaju krivim za sva¬
ku nepoželjnu ili patološku crtu koja se pojavljuje kod djeteta
poslije rođenja, i do tendencije da ljudi u analizi često optužuju
roditelje za sve svoje probleme i izbjegavaju suočavanje s prob¬
lemom za koji su sami odgovorni.
Imajući sve ovo u vidu, psiholozi bi opravdano psihoanalizu
kao teoriju svrstali u kategoriju instinktivističkih teorija, i tako
bi njihov argument protiv Lorenza postao sam po sebi argument
97
protiv psihoanalize. Ali ovdje valja biti oprezan; pitanje je — ka¬ žan utisak na umjetnike i pisce u doba kada je većina psihijata¬
ko definirati psihoanalizu? Da li je ona konačan zbroj svih Freu- ra odbijala da ozbiljno shvati njegove teorije.
dovih teorija, ili pak možemo razlikovati između originalnih i Ali Freud je otišao dalje. Ne samo da je pokazao da u čovjeku
kreativnih i slučajnih, vremenom uvjetovanih dijelova sistema, djeluju sile kojih on nije svjestan i da ga racionalizacije štite od
što je distinkcija koja se može praviti kod svih velikih naučenja- te svjesnosti, nego je također objasnio da su te nesvjesne sile, u
ka-istraživača? Ako je takva distinkcija opravdana, moramo se jednom novom dinamičnom smislu3, integrirane u sistem kojem
pitati da li teorija libida sačinjava srž Freudovog rada ili pak je je on dao ime »karakter«.
ona samo jedan oblik u kojem je on organizirao svoja nova za¬ Freud je počeo razrađivati tu koncepciju u svom prvom član¬
pažanja, jer nije imao drugi način na koji bi mislio i izrazio svoje ku o »analnom karakteru«. (S. Freud, 1908). Pokazao je da se neke
osnovne pronalaske u filozoskim i naučnim uvjetima u kojima crte ponašanja, kao što su tvrdoglavost, urednost i štedljivost,
je živio. (E. Fromm 1970a.) često pojavljuju zajedno kao sindrom karakteristika. Nadalje,
Sam Freud nije nikada tvrdio da je teorija libida naučno sigur¬ gdje god postojao taj sindrom, možemo naći osobitosti kod za¬
na. On ju je nazvao »naša mitologija« i zamijenio je teorijom državanja nužde uz svjesnu kontrolu sfinktera i u nekim crta¬
Erosa i »instinkta« smrti. Jednako je važno što je on definirao ma ponašanja koje se odnose na probavu i izlučivanje fecesa. Ta¬
psihoanalizu kao teoriju zasnovanu na pružanju otpora i preno¬ ko je Freudov prvi korak bio otkrivanje sindroma karakteristika
šenju — a ne na teoriji libida, koju zanemaruje. ponašanja i njihovo dovođenje u vezu s načinom na koji se dije¬
Ali možda je važnije od Freudovih vlastitih izjava imati na le ponaša u sferi probave.
umu ono što je njegovim otkrićima dalo njihovu specifičnu his¬ Njegov slijedeći sjajan i kreativan korak bio je povezivanje
torijsku važnost. Sigurno to nije bila instinktivistička teorija kao dviju serija oblika ponašanja teoretskim razmatranjem zasnova¬
takva: teorije instinkta bile su popularne još od devetnaestog sto¬ nim na ranijoj pretpostavci o evoluciji libida. Ta pretpostavka je
ljeća. Njegovo izdvajanje seksualnog instinkta kao izvora svih stra¬ da u ranoj fazi djetetovog razvitka, nakon što su usta prestala
sti (osim instinkta samoodržanja) bilo je novo i revolucionarno biti glavni organ požude i zadovoljstva, anus postaje važno ero-
za vrijeme u kojem je još uvijek vladao viktorijanski moral sre¬ geno područje i većina libidinoznih želja biva usredotočena na
dnje klase. Ali čak ni ova specijalna verzija teorije instinkta vje¬ proces zadržavanja i izlučivanja ekskremenata. Naposljetku on je
rojatno ne bi ostavila takav snažan i dugotrajan utisak. Mislim objasnio sindrom karakteristika ponašanja kao sublimacije ili
da je otkriće nesvjesnih procesa, ne filozofski ili spekulativno, reakcijske formacije protiv libidinoznog zadovoljstva ili frustra¬
već empirijski, koje je on izložio u nekim od svojih analitičkih cije analnosti. Tvrdoglavost i škrtost bile bi sublimacija najra¬
slučajeva, a prije svega u svom fundamentalnom opusu Tumače¬ nijeg odbijanja da se odreknemo zadovoljstva koje nam pruža
nje snova (1900), dalo Freudu njegovo historijsko značenje. Ako zadržavanje ekskremenata; urednost, reakcijska formulacija pro¬
možemo pokazati da, na primjer, kod svjesno miroljubivog i sa¬ tiv prvobitne želje djeteta za izlučivanjem kad god zaželi. Freud
vjesnog čovjeka postoji snažan ubilački impuls, od sporedne je je pokazao da ta tri izvorna svojstva sindroma, koja su dotada
važnosti da li mi objašnjavamo te impulse »edipovskom« mrž¬ bila nepovezana, sačinjavaju dio strukture ili sistema jer su uko¬
njom prema ocu, kao manifestaciju njegovog instinkta smrti, rijenjena u istom izvoru analnog libida koji se manifestira u tim
kao rezultat njegove povrijeđene narcisoidnosti, ili pomoću nekih svojstvima, ili direktno, ili u sublimaciji ili reakcijskoj formaci¬
drugih razloga. Freudova revolucionarnost sastojala se u tome ji. Tako je Freud mogao objasniti zašto ta svojstva posjeduju
što nas je učinio svjesnim nesvjesnog aspekta čovjekovog uma loliko energije i zašto se tako snažno suprotstavljaju promjeni.4
i energije koju on upotrebljava da bi potisnuo svijest o nepo¬
željnim žudnjama. On je pokazao da dobre namjere ništa ne zna¬ Jedan od najvažnijih dodataka bio je pojam »oralno-sadistič-
če ako prikrivaju nesvjesne namjere; otkrio je »pošteno« nepošte- kog« karaktera (što ja nazivam eksploatatorski karakter). Posto¬
nje, pokazavši da nije dovoljno samo svjesno dobro »misliti«. je i druga shvaćanja formacije karaktera, ovisno o tome koje
Freud je bio prvi znanstvenik koji je ispitivao čovjekovu dubinu, aspekte želimo naglasiti: kao što su autoritativan5 (sadomazohis-
njegove donje slojeve, i zato su njegove ideje ostavile tako sna- tički) karakter, buntovnički i revolucionarni karakter, narcisoid¬
ni i incestuozni karakter. Ovi kasniji pojmovi, većina od kojih
98 99
ne čine dio klasične psihoanalitičke misli, međusobno su po zeza¬ raktera govori nam kako bi se neka osoba željela ponašati. Ali
ni i poklapaju se. Povezujući ih možemo doći do još potpunijeg moramo dodati jednu važnu napomenu: kad bi mogla.
prikaza nekih karaktera. Što ovo »kad bi mogla« znači?
Freudovo teoretsko objašnjenje karakterne strukture bila je Moramo se ovdje vratiti na jednu od Freudovih najfundamen-
ideja da je libido (oralni, analni, genitalni) izvor energije raznih talnijih zamisli, pojam »principa realnosti« koji se zasniva na
svojstava karaktera, čak ako i ne prihvatimo teoriju libida, nje¬ instinktu samoodržanja, suprotno »principu zadovoljstva« koji
govo otkriće ne gubi ništa od svoje važnosti za klinička promat¬ se zasniva na seksualnom instinktu. Bilo da smo vođeni seksual¬
ranja sindroma, a činjenica da im je izvor energije zajednički nim instinktom ili neseksualnim strastima u kojima je ukorijenje¬
ostaje jednako ispravna. Pokušao sam pokazati da su karakterni na karakterna crta, konflikt između onoga što bismo željeli činiti i
sindromi ukorijenjeni i njegovani u određenim oblicima odnosa onoga što zahtijevaju vlastiti interesi ostaje presudan. Ne možemo
osobe s vanjskim svijetom i sa samom sobom: štoviše, ukoliko se uvijek ponašati onako kako nas vode naše strasti; moramo u
društvena grupa ima zajedničku karakternu strukturu (»društveni određenoj mjeri modificirati naše ponašanje da bismo živjeli.
karakter«), socijalno-ekonomski uvjeti zajednički svim članovima Prosječna osoba pokušava pronaći kompromis između onoga što
grupe oblikuju društveni karakter. (E. Fromm, 1932, 1936, 1941, bi njen karakter želio učiniti i onoga što mora činiti da ne bi is¬
1947, 1970; E. Fromm i M. Maccoby, 1970)6 kusila, manje ili više, štetne posljedice. Mjera do koje neka osoba
Naročita važnost pojma karakter je u tome što prevladava slijedi naređenja samoočuvanja (ego interes), naravno varira. U
staru dihotomiju: instinkt — okolina. Seksualni instinkt u Freu- jednoj krajnosti važnost interesa ega je nula; to važi za muče¬
dovom sistemu trebao je biti veoma prilagodljiv i u velikoj mje¬ nika i neku vrst fanatičnog ubojice. U drugoj krajnosti nalazi
ri oblikovan utjecajima okoline. To novo shvaćanje bilo je mogu¬ se »oportunist« kojemu vlastiti interes uključuje sve što ga mo¬
će samo zato jer je Freud sve instinkte svrstao pod jedan, tj. že učiniti uspješnijim, popularnijim i zadovoljnijim. Karakterizi¬
seksualnost (osim instinkta samoodržanja). Mnogi instinkti koje rani specifičnom kombinacijom vlastitih interesa i u karakteru
nalazimo na listama starijih instinktivista bili su relativno određe¬ uvriježenih strasti, svi se ljudi mogu smjestiti između ove dvije
ni, jer je svako ponašanje bilo pripisano posebnoj vrsti urođenog krajnosti.
nagona. Ali u Freudovoj shemi različite su motivacijske sile i ra¬ Do koje mjere čovjek potiskuje svoje strastvene želje ne ovisi
zlike objašnjene kao rezultat utjecaja okoline na libido. Paradok¬ samo o faktorima koji djeluju u njemu, već i o situaciji: ako se
salno, Freudovo proširenje pojma seksualnosti omogućilo mu je situacija izmijeni, potisnute žudnje postaju svjesne i izražavaju
zatim da prihvati utjecaje okoline u većoj mjeri nego što je to se. To, na primjer, vrijedi za sadističko-mazohistički karakter. Svi
bilo moguće za predfrojdovsku teoriju instinkta. Ljubav, njež¬ poznajemo tipove ljudi koji su podložni svom šefu, a sadistički
nost, sadizam, mazohizam, ambicija, znatiželja, tjeskoba, supar¬ dominiraju nad svojom ženom i djecom. Drugi primjer je pro¬
ništvo — ti i mnogi drugi nagoni nisu se više pripisivali poseb¬ mjena do koje dolazi kada se čitava društvena situacija promije¬
nim instinktima, već utjecajima okoline (uglavnom važnim osoba¬ ni. Sadistički karakter, koji se pravio blagim i prijaznim, može
ma u ranom djetinjstvu) putem libida. Freud je svjesno ostao postati nečovjek u terorističkom društvu u kojem se sadizam ci¬
vjeran filozofiji svojih učitelja, ali osmišljavanjem superinstinkta jeni a ne osuđuje. Drugi opet može sakriti sadističko ponašanje
on je nadvladao vlastito instinktivističko gledište. Istina je da je u svakom vidljivom djelovanju, a da ga pokaže suptilnim izraža¬
on i dalje sputavao svoju misao namećući joj teoriju libida. Vri¬ jima lica i na izgled bezazlenim i nevažnim primjedbama.
jeme je da sasvim napustimo tu instinktivističku prtljagu. Ono Do potiskivanja karakternih osobina dolazi i u vezi s najpleme¬
što ovdje želim naglasiti jest: Freudov se instinktivizam veoma
razlikovao od tradicionalnog instinktivizma. nitijim poticajima. Unatoč tome što je Isusovo učenje još uvijek
dio naše moralne ideologije, čovjeka koji se ponaša u skladu s
Prikaz koji je dosada dat nameće ideju da »karakter determi¬ njim obično smatramo budalom ili »neurotikom«; zbog toga mno¬
nira ponašanje«, da karakterna crta, bilo puna ljubavi ili uništa- gi ljudi racionaliziraju svoje velikodušne impulse objašnjavajući
valačka, tjera čovjeka da se ponaša na određen način, i da se čo¬
vjek djelujući prema svom karakteru osjeća zadovoljan. Crta ka- ih samointeresom.

100 101
Ta razmatranja pokazuju da samointeres, u različitoj mjeri, miravajuće. Ali otkriti crte karaktera kao što su narcisoidnost,
utječe na motivacijsku snagu karakternih crta. Ona impliciraju sadizam, svemoć, podložnost, otuđenje, indiferentnost, nesvjes­
da je karakter glavna motivacija ljudskog ponašanja, ali ograni­ na prevara vlastitog integriteta, iluzorna priroda vlastitog
čena i modificirana zahtjevima vlastitog interesa pod raznim uv­ shvaćanja stvarnosti, otkriti sve to u samom sebi, u društvenom
jetima. Veliko je ostvarenje Freudovo ne samo to što je otkrio tkivu, u vođama koje slijedimo — to je zaista »društveni dinamit«.
karakterne crte na kojima se ponašanje zasniva, već i to što je Freud se bavio samo instinktivnim id; to je bilo sasvim zado­
pronašao načine njihovog proučavanja kao što su: tumačenje sno­ voljavajuće u vrijeme kada nije vidio drugog načina osim instink-
va, slobodne asocijacije i jezičke omaške. tivističkog kojim bi mogao objasniti ljudske strasti. Međutim, što
Ovdje leži temeljna razlika između biheviorizma i psihoanaliti­ je tada bilo revolucionarno, danas je konvencionalno. Instinkti-
čke karakterologije. Uvjetovanje djeluje oslanjajući se na vlasti­ vistička teorija, umjesto da bude shvaćena kao hipoteza potrebna
ti interes, kao što je želja za hranom, sigurnošću, pohvalom i iz­ u jednom periodu, postala je centar ortodoksne psihoanalitičke
bjegavanjem boli. Kod životinja vlastiti interes je toliko jak, da teorije i usporila njezin daljnji razvitak razumijevanja ljudskih
neprestanim i optimalno raspoređenim učvršćivanjem interes za strasti koje su bile od centralnog interesa za Freuda.
samoočuvanje postaje jači od drugih instinkata kao što su seks Zbog tih razloga predlažem da se klasifikacija psihoanalize kao
ili agresija, čovjek se također ponaša u skladu s vlastitim inte­ »instinktivističke« teorije, koja je formalno ispravna, u biti ne
resom; ah ne uvijek i ne neophodno. On često djeluje prema svo­ odnosi na sadržaj psihoanalize. Psihoanaliza je teorija nesvjesnih
jim strastima, najnižima i najplemenitijima; često je spreman težnji, otpora, falsificiranja stvarnosti prema vlastitim subjek­
riskirati svoje vlastite interese, svoje bogatstvo, svoju slobodu tivnim potrebama i očekivanjima (transfer) karaktera, te konfli­
i svoj život u traženju ljubavi, istine, integriteta — ili za mržnju, kata između strastvenih težnji utjelovljenih u karakternim crta­
pohlepu, sadizam i destruktivnost. Upravo u ovoj razlici leži ra­ ma i zahtjevima samoočuvanja. U ovakvom izmijenjenom smislu
zlog što uvjetovanje ne može biti zadovoljavajuće objašnjenje (iako zasnovanom na srži Freudovih teorija), pristup ove knjige
za ljudsko ponašanje. problemu ljudske agresije i destruktivnosti je psihoanalitički —
a ne instinktivistički ili bihevioristički.
Veći broj psihoanalitičara odrekao se Freudove teorije libida,
ZAKLJUČAK ali je često nije nadomjestio jednako preciznim i sistematičnim
teorijskim sistemom: »nagoni« koje oni upotrebljavaju nemaju
Od epohalne važnosti u Freudovim pronalascima je to što je pro- zadovoljavajuću osnovu, ni u psihologiji, ni u uvjetima ljudske
našao ključ za razumijevanje sistema sila koje čine sistem čov­ egzistencije, ni u adekvatnom shvaćanju društva. Oni često upo­
jekovog karaktera i za razumijevanje kontradikcija u samom si­ trebljavaju pomalo plitke kategorije — na primjer: »natjecanje«
stemu. Otkriće nesvjesnih procesa i dinamičkog shvaćanja karak­ kod Karen Horney — koje se mnogo ne razlikuju od »kulturnih
tera bilo je radikalno, jer je doprlo do samog korijena ljudskog obrazaca« američke antropologije. Suprotno tome, nekoliko psi­
ponašanja; ta otkrića bila su uznemiravajuća, jer se nitko nije hoanalitičara — većina pod utecajem Adolfa Meyera — odbacilo
više mogao skrivati iza svojih dobrih namjera; bila su opasna, je Freudove teorije libida, i stvorilo pravac koji izgleda kao je­
jer kad bi svatko znao što bi mogao znati o sebi i drugima, dru­ dan od najkreativnijih u psihoanalitičkoj teoriji, koji najviše obe­
štvo bi bilo uzdrmano u samim svojim temeljima. ćava. Uglavnom na temelju njihovog proučavanja shizofreničnih
Kada je psihoanaliza postala uspješna i ugledna, razotkrila je pacijenata došli su do sve dubljeg razumijevanja nesvjesnih pro­
svoju srž i naglasila ono što je bilo općenito prihvatljivo. Zadrža­ cesa koji se odvijaju u međuličnim odnosima. Oslobođeni ograni-
la je onaj dio nesvjesnog koji je Freud isticao, seksualne težnje. ćavajućeg utjecaja teorije libida, a naročito pojmova id, ego i
Potrošačko društvo riješilo se mnogih viktorijanskih tabua (ne superego, u potpunosti mogu opisati što se zbiva u odnosu dvo­
zbog utjecaja psihoanalize, već zbog nekoliko razloga koji su pro- je ljudi i unutar svakog od njih u njihovoj ulozi učesnika. Me­
izašli iz njegove strukture). Otkriće vlastitih incestuoznih želja, ­u najznačajnijim predstavnicima ove škole, osim Adolfa Meyera,
»strah od kastriranja«, »zaviđanje na penisu« nije više bilo uzne- su Harry Stack Sullivan, Frieda Fromm-Reichmann i Theodore
102 103
Lidz. Smatram da je R. D. Laing uspio dati najdublje analize, ne
samo zato jer je radikalno ispitivao lične i objektivne činioce,
već zato što je njegova analiza društvene situacije jednako radi¬
kalna i kritična u prihvaćanju današnjeg društva kao zdravog.
Osim ovih dosada spomenutih, i imena Winnicota, Fairbairna, Ba-
linta i Guntripa, među ostalima, predstavljaju razvitak psihoana¬
lize od teorije i terapije instinktivne frustracije i vladanja do »te¬
orije i terapije koja podržava ponovno rođenje i razvitak autenti¬ Drugi dio
čne vlastitosti unutar autentičnog odnosa«. (H. Guntrip, 1971). U
uspoređenju s ovim, radu nekih »egzistencijalista«, kao što je L.
Binswanger, nedostaje »precizan prikaz međuličnih procesa: oni
zamjenjuju precizne kliničke podatke pomalo nejasnim filozof¬
skim pojmovima. Dokazi protiv
BILJEŠKE UZ ČETVRTO POGLAVLJE instinktivističke teze
1. Freudova upotreba termina Trieb, što se obično prevodi kao »in¬
stinkt«, odnosi se na instinkt u širem smislu, kao somatski ukori¬
jenjen nagon koji pokreće, ali striktno ne determinira konačno
ponašanje.
2. Detaljna analiza razvitka Freudove teorije agresije nalazi se u
Dodatku.
3. Freudova teorija karaktera može se lakše shvatiti na temelju »te¬
orije sistema« koja se počela razvijati 1920-tih godina i uveliko je
unaprijedila shvaćanje u nekim prirodnim naukama, kao što su:
biologija, neurofiziologija i neki aspekti sociologije. Neshvaćanje
sistematskog razmišljanja može biti veoma lako odgovorno za ne¬
shvaćanje Freudove karakterologije kao i Marxove sociologije,
koja se temelji na shvaćanju društva kao sistema. P. Weiss je iz¬
nio opći sistem teorije ponašanja životinja (P. Weiss, 1925). U dva
nedavna članka dao je kratki i sažeti prikaz svojih shvaćanja pri¬
rode sistema, koji je, od meni poznatih, najbolji uvod u ovu ma¬
teriju... (P. Weiss, 1967, 1970). Usp. također L. von Bertalanffy
(1968) i C. W. Churchman (1968).
4. Crte koje su kasnije dodane prvobitnom sindromu su: pretjerana
čistoća i točnost; one se također moraju shvatiti kao reakcijske
formacije na najranije analne impulse.
5. Ovu koncepciju sam razradio proučavajući njemačke radnike i
poslodavce (E. Fromm 1936). Vidi napomenu na strani 46; vidi ta¬
kođer E. Fromm (1932, 1941, 1970). T. W. Adorno i drugi (1950) sli¬
jedili su, u nekim pogledima, metodu ranijeg proučavanja autori¬
tativnog karaktera radnika i poslodavaca, ali bez njenog psiho¬
analitičkog pristupa i dinamičke koncepcije karaktera.
6. Erik H. Erikson (1964) iznio je slično gledište u modalnim termi¬
nima, a da nije jasno naglasio razlikovanje od Freuda. Dokazao
je da karakter kod Yurok Indijanaca nije determiniran libidinoz-
nim kompleksom, i odbija glavni dio teorije libida uzimajući u
obzir društvene faktore.

104
V Neurofiziologija

U poglavljima u ovom dijelu knjige želim ustvrditi da relevantni


podaci s područja neurofiziologije, psihologije životinja, paleon¬
tologije i antropologije ne podržavaju hipotezu da je čovjek pri¬
rodno obdaren spontanim i samopokretačkim agresivnim nago¬
nom.

Odnos psihologije prema neurofiziologiji


Prije no što započnemo diskusiju o neurofiziološkim podacima,
treba reći nekoliko riječi o odnosu psihologije, nauke o duhov¬
nom, prema neurološkim naukama, naukama koje proučavaju mo¬
zak.
Svaka od tih nauka ima svoj predmet proučavanja, svoje me¬
tode, a pravac u kojem se razvija ovisi o primjeni vlastitih me¬
toda na svoje podatke. Ne možemo očekivati da neurofiziolog
postupi na način koji bi bio najpoželjniji s gledišta psihologa,
ili obrnuto. Ali možemo očekivati da obje nauke ostanu u blis¬
kom kontaktu i da jedna drugoj pomažu; to je moguće ako obje
strane posjeduju barem elementarno znanje koje svakoj dozvolja
va da razumije jezik druge i da shvati njena najosnovnija otkri¬
ća. Kad bi proučavatelji obiju nauka bili u ovakvom bliskom
kontaktu, uvidjeli bi da postoje područja u kojima mogu poveza¬
ti svoje pronalaske. Takav je slučaj, na primjer, s područjem de¬
fenzivne agresije.
Međutim, u većini slučajeva, psihološka i neurofiziološka ispi¬
tivanja i naučni okviri na koje se odnose daleko su razmaknuti
jedni od drugih. Neurolog ne može danas udovoljiti želji psiho¬
loga za informacijama o problemima poput — neurofiziološkog
ekvivalenta strasti, kao što su destruktivnost, sadizam, mazohi¬
zam ili narcisoidnost1, niti pak psiholog može biti od velike ko¬
risti neurofiziologu. Izgleda da svaka nauka mora nastaviti vlas¬
titim putem i riješiti vlastite probleme, dok se jednoga dana,
107
pretpostavimo, obje ne razviju do te mjere da mogu pristupiti Naše znanje i predodžba o centralnoj neuralnoj organizaciji
istom problemu, sa svojim različitim metodama, i međusobno agresivnog ponašanja ograničeni su činjenicom da većina po¬
povezati svoje pronalaske. Sasvim bi sigurno bilo apsurdno da dataka proizlazi iz eksperimenata sa životinjama, tako da go¬
jedna od njih čeka dok druga ne iznese dokaze koji potvrđuju tovo ništa nije poznato o odnosu centralnog nervnog sistema
ili negiraju njenu hipotezu. Dok god se psihološkoj teoriji ne su¬ i »osjećaja« ili »afektivnih« aspekata osjećaja. Mi smo potpuno
protstavljaju jasni neurofiziološki dokazi, psiholog mora imati ograničeni na promatranje i eksperimentalnu analizu fenome¬
samo ono normalno naučno nepovjerenje u svoje pronalaske, na¬ na ponašanja i izražavanja i objektivno zabilježenih perifernih
ravno, ako se oni temelje na adekvatnom razmatranju i interpre¬ tjelesnih promjena. Naravno, čak ni ovi postupci nisu potpuno
taciji podataka. pouzdani, i unatoč ekstenzivnim pokušajima istraživanja, teš¬
R. B. Livingston primijetio je slijedeće o odnosu tih dviju na¬ ko je interpretirati ponašanje samo na osnovu ovih podataka.
uka: (B. Kaada, 1967)
Jedan od najistaknutijih neurologa, W. Penfield, dolazi do istog
Stvarno jedinstvo psihologije i neurofiziologije bit će uspostav¬ zaključka:
ljeno kad veliki broj znanstvenika bude dobro potkovan u obje Oni koji se nadaju riješiti problem neurofiziologije duha su
discipline. Koliko će to stjecište biti čvrsto i korisno, vidjet kao ljudi na podnožju planine. Oni stoje na čistini koju su
ćemo; međutim, pojavila su se nova područja istraživanja, u
kojima proučavatelji ponašanja mogu manipulirati, uz okolinu, napravili na podnožju i gledaju na planinu na koju se žele po¬
i mozgom, a proučavatelji mozga mogu primjenjivati pojmove peti. Ali vrh je skriven u vječnim oblacima i mnogi vjeruju da
i tehniku ponašanja. Mnoge od tradicionalnih identifikacija tih ne može nikada biti osvojen. Sigurno je, ako dođe dan kada će
područja gube se. Trebali bismo aktivno odbacivati sve ostatke čovjek postići potpuno razumijevanje svog vlastitog mozga i
provincijalizma i osjećaja prevlasti i suparništva među ovim duha, da će to biti njegov najveći uspjeh, njegovo konačno do¬
disciplinama. Protiv koga smo? Samo protiv vlastitog neznanja. stignuće.
Unatoč nedavnom napretku, postoje širom svijeta relativno ma¬ Postoji samo jedna metoda koju znanstvenik može primjenjiva¬
le mogućnosti za elementarna istraživanja na području psiho¬ ti u naučnom radu. To je metoda promatranja fenomena priro¬
logije i neurofiziologije. Problemi koji traže rješenje ogromni
su. Razumijevanje se može unaprijediti samo modifikacijom sa¬ de koju slijedi komparativna analiza i dopunjuje eksperimen¬
dašnjih shvaćanja, a ta se mogu izmijeniti samo dosjetljivim tiranje prema zamišljenoj hipotezi. Neurofiziolozi koji sa svom
eksperimentalnim i teoretskim poduhvatima. (R. B. Livingston, iskrenošću slijede pravila naučne metode neće tvrditi da im
1962) njihov naučni rad daje pravo da odgovore na ova pitanja. (W.
Penfield, 1960)3
Mnogi su ljudi često navedeni na pogrešno mišljenje, što pone¬ Određen broj neurologa izrazio je manje ili više radikalan pesi¬
kad predlažu popularni izvještaji, da su neurofiziolozi pronašli mizam u vezi s poboljšanjem odnosa između neuroloških nauka
mnoge odgovore na probleme ljudskog ponašanja. Suprotno tome, i psihologije uopće, a naročito o vrijednosti onoga što današnja
većina znanstvenika na području neurologije ima znatno druga¬
čiji stav. T. H. Bullock, stručnjak za nervni sistem beskičmenja¬ neurofiziologija može doprinijeti objašnjavanju ljudskog pona¬
ka, električnih riba i morskih sisavaca, počinje svoj rad, »Evo¬ šanja. Ovaj pesimizam izrazili su H. von Foerster, T. Melnechuk,4
lucija neurofizioloških mehanizama«, »poricanjem naše moguć¬ H. R. Maturana i F. C. Varela (uskoro izlazi).5 F. G. Worden tako¬
nosti da za sada značajno pridonesemo stvarnom pitanju« i na¬ đer kritički piše: »Primjeri iz neuroloških istraživanja ilustriraju
dalje kaže da, »u biti, mi nemamo pravog pojma o živčanom da, što ispitivače direktno sve više interesiraju svjesne pojave, to
mehanizmu kod učenja, ili fiziološkim supstratima instinktivnih neadekvatnosti materijalističke doktrine postaju sve problematič-
oblika, ili, u biti, o bilo kakvim složenim manifestacijama pona¬ nije, što dovodi do traženja boljih primarnih sistema«. (F. G. Wor-
šanja« (T. H. Bullock, 1961).2 Slično piše Birger Kaada: den, uskoro izlazi)6
108 109
Iz određenog broja usmenih i pismenih saopćenja neurologa Što se tiče agresije i bijega, rad jednog broja istraživača, W.
stekao sam dojam da ovaj trezveni stav dijeli sve veći broj ispi¬ R. Hessa, J. Oldsa, R. G. Heatha, J. M. R. Delgadoa i drugih, uka¬
tivača. Mozak se sve više i više shvaća kao cjelina, kao jedan sis¬ zuje na to da njima upravljaju8 različite neuralne površine u mo¬
tem, tako da ponašanje ne možemo objasniti uzimajući u obzir zgu.
neke njegove dijelove. Značajne podatke koji podržavaju ovo gle¬ Pokazano je, na primjer, da afektivna reakcija srdžbe i njoj
dište iznio je E. Valenstein (1968), koji je pokazao da pretpostav¬ odgovarajući agresivan obrazac ponašanja može biti izazvan di¬
ljeni hipotalamični »centri« za glad, žeđ, seks itd., nisu, ako stvar¬ rektnom električnom stimulacijom raznih površina, kao što su
no postoje, tako jednoznačni kao što se ranije smatralo — stimu¬ amigdala, lateralni hipotalamus, neki dijelovi mezencefalona i
lacija »centra« za jednu vrst ponašanja može izazvati ponašanje centralne sive tvari, ili može biti spriječen stimulacijom drugih
koje odgovara drugom centru, ako u okolini postoje stimulansi struktura, kao što su septum, cirkumvolucija cinguluma i kaudal-
koji odgovaraju ovom drugom. O. Ploog (1920) je pokazao da »ag¬ na jezgra.9 Velikom kirurškom spretnošću neki su istraživači10
resiju« (u biti, neverbalnu komunikaciju prijetnje) izazvanu kod uspjeli usaditi elektrode u specifična područja mozga. Usposta¬
vezirovke drugi majmun neće ozbiljno shvatiti, ako je ovaj prvi vili su dvostranu vezu za promatranje. Električnom stimulacijom
socijalno inferiorniji od njega. Ovi podaci slažu se s holističkim niskog napona bili su u mogućnosti proučavati promjene u pona¬
shvaćanjem da mozak u svom određivanju ponašanja uzima u šanju životinja, a kasnije, i čovjeka. Mogli su, na primjer, direkt¬
obzir više niti stimulacija koje do njega dospijevaju — da sveu¬ nom električnom stimulacijom nekih površina demonstrirati iza¬
kupno stanje fizičkih i društvenih uvjeta koji postoje u tom tre¬ zivanje intenzivnog agresivnog ponašanja, i sprečavanje agresije
nutku modificira značenje specifičnog stimulansa. stimulacijom nekih drugih. Na drugoj strani, mogli su, pak, iz¬
Međutim, sumnja u mogućnost neurofiziologije da adekvatno mijeniti električnu aktivnost tih različitih površina mozga kad
objasniti ljudsko ponašanje ne znači poricanje relativne valjanosti su osjećaji, kao što su srdžba, strah, zadovoljstvo itd., bili izaz¬
mnogih eksperimentalnih pronalazaka, naročito posljednjih de¬ vani stimulansima iz okoline. Također su promatrali stalne po¬
setljeća. Iako bi se ti pronalasci mogli integrirati u nešto glo¬ sljedice izazvane uništenjem nekih površina mozga.
balni je shvaćanje, oni su ipak dovoljno valjani da nam daju va¬ Zaista je veoma dojmljivo vidjeti kako relativno malo poveća¬
žne podatke za bolje shvaćanje jedne vrste agresije — defenzivne nje u električnom naponu elektrode usađene u jednom od neural-
agresije. nih supstrata agresije može izazvati iznenadan nastup neobuzda¬
nog, krvožednog bijesa, a kako smanjenje električne stimulacije
ili stimulacije centra koji inhibira agresiju, može isto tako naglo
Mozak kao osnova agresivnog ponašanja7 zaustaviti tu agresiju. Delgadov spektakularan eksperiment zaus¬
tavljanja bika koji napada stimulacijom površine koja inhibira
Proučavanje odnosa rada mozga i ponašanja bilo je ukovođeno agresiju (upravljanjem iz daljine) izazvao je određen interes za
uglavnom Darwinovom pretpostavkom da strukturom i radom mo¬ ovaj postupak. (J. M. R. Delgado. (1969)
zga upravlja princip opstanka jedinke i vrste. To što se reakcija aktivira u nekim površinama mozga, nije ni
Od tada su napori neurofiziologa bili usredotočeni na traženje u kom slučaju karakteristično samo za agresiju: ista dualnost
površina mozga koje su supstrati najelementarnijih impulsa i po¬ postoji i s obzirom na druge poticaje. Mozak je, u biti, organi¬
našanja potrebnih za opstanak. Postoji opća suglasnost s MacLea- ziran kao dualni sistem. Ako ne postoje specifični stimulansi
novim zaključkom, koji je nazvao te osnovne mehanizme mozga 4 (vanjski ili unutarnji), agresija se nalazi u stanju tekuće ravnote¬
F-a (feeding, fighting, fleeing and...): »hranjenje, borba, bijeg i že, jer površine koje aktiviraju i površine koje inhibiraju održa¬
seksualne aktivnosti«. (P. D. MacLean, 1958). Lako je uočiti da su vaju relativno stabilnu ravnotežu. To je naročito jasno uočljivo
ove četiri aktivnosti neophodne za fizičko održanje jedinke i vrs¬ kada se aktivirajuća ili inhibirajuća površina uništi. Počevši s
te. O tome, da kod čovjeka uz ove potrebe za fizičko održanje po¬ klasičnim eksperimentom Heinricha Kliivera i P. C. Bucya (1934),
stoje i osnovne potrebe čije ostvarenje je neophodno da bi mo¬ dokazano je da je, na primjer, uništenje amigdale preobrazilo
gao funkcionirati kao totalno biće, bit će govora kasnije. životinje (rezuz majmune, vučice, divlje mačke, štakore i druge)
110 111
do te mjere da su izgubile — barem privremeno — svoju sposob¬ Agresija ni u kom slučaju nije jedini oblik reakcije na prijet¬
nost za agresivne i silovite reakcije, čak i pod snažnom provoka¬ nje. Na prijetnje njenoj egzistenciji životinja reagira ili bijesom
cijom.11 Na drugoj strani, uništenje površina koje inhibiraju agre¬ i napadom, ali strahom i bijegom. A izgleda da je bijeg češća re¬
siju, kao što su male površine ventromedijalne jezgre hipotalamu¬ akcija, izuzevši kad životinja nema prilike da bježi pa se stoga
sa, izaziva permanentnu agresiju kod mačaka i štakora. bori — kao ultima ratio.
Hess je bio prvi koji je otkrio da električna stimulacija nekih
S obzirom na dualnu organizaciju mozga, nameće se ključno dijelova hipotalamusa kod mačke izaziva napad ih bijeg. Kao po¬
pitanje: koji to faktori poremećuju ravnotežu i izazivaju vidljiv sljedica toga on je svrstao ove dvije vrste ponašanja u kategoriju
bijes i njemu odgovarajuće silovito ponašanje? »defenzivne reakcije«, što kazuje da obje reakcije imaju ulogu
Već nam je poznato da je jedan način na koji možemo izazvati obrane života.
takve poremećaje u ravnoteži električna stimulacija ili uništenje
tih površina (osim hormonalnih i metaboličkih promjena). Mark Neuralne površine koje su supstrati za napad i bijeg nalaze se
i Ervin naglašavaju da takvi poremećaji u ravnoteži mogu nasta¬ blizu jedna drugoj, ali su ipak različite. Pionirske istraživačke
ti i zbog raznih vrsta bolesti mozga koje mijenjaju njegov nor¬ studije W. R. Hessa, H. W. Magouna i drugih, slijedila su mnoga
malni kružni tok. proučavanja, posebno Hunspergera i njegove grupe u Hessovom
laboratoriju, i Romaniuka, Levisona i Flynna.12 Unatoč određenim
Ali koji su to uvjeti koji mijenjaju ravnotežu i mobiliziraju razlikama u rezultatima do kojih su ovi različiti istraživači do¬
agresiju, osim ova dva slučaja, jedan od kojih je izazvan eksperi¬ šli, oni su potvrdili Hessove osnovne pronalaske.
mentalno, a drugi je patološki? Koji su uzroci »urođene« agre¬ Mark i Ervin daju kratak pregled postojećeg stanja spoznaje
sivnosti kod životinja i ljudi?
u slijedećem odlomku:
Svaka životinja, bez obzira na vrstu, reagira na napad koji ug¬
Defenzivna uloga agresije rožava njen život jednim od dva obrasca ponašanja: ili bijegom,
ili agresijom i nasiljem — tj. borbom. Mozak uvijek djeluje
Pregledavajući neurofiziološku i psihološku literaturu o agresiji kao cjelina u usmjeravanju ponašanja; iz toga proizlazi da su
životinja i ljudi, čini se neizbježan zaključak da je agresivno po¬ mehanizmi u mozgu koji iniciraju i ograničavaju ova dva raz¬
našanje životinja reakcija na bilo kakvo ugrožavanje opstanka, ličita oblika samoočuvanja ne samo međusobno usko poveza¬
ili što bih ja općenitije rekao, životnih interesa životinje — bilo ni, već su povezani i s drugim dijelovima mozga, a njihovo dje¬
kao jedinke, bilo kao člana vrste. Ova opća definicija obuhvaća lovanje ovisi o sinhronizaciji mnogih složenih i pažljivo urav¬
mnogo različitih situacija. Najočitija bila bi direktno ugrožava¬ noteženih podsistema. (V. H. Mark i F. R. Ervin, 1970)
nje njenog života, ili ugrožavanje njenih potreba za seksom i
hranom; složeniji oblik bio bi: »prenatrpanost« koja ugrožava
potrebu za fizičkim prostorom i/ili društvenu strukturu grupe. Instinkt »bijega«
Ali ono što je zajedničko svim uvjetima koji izazivaju agresivno Podaci o borbi i bijegu kao defenzivnim reakcijama prikazuju in-
ponašanje je to da oni predstavljaju ugrožavanje životnih intere¬ stinktivističku teoriju u neobičnom svjetlu. Impuls bijega igra
sa. Mobilizacija agresije u odgovarajućim površinama mozga u — neurofiziološki i s obzirom na ponašanje — istu, ako ne i veću,
službi je života, ona je reakcija na prijetnje održanju jedinke ili ulogu u ponašanju životinja nego impuls za borbu. Neurofiziolo¬
vrste; što znači da je filogenetski programirana agresija, kakva ški, oba su impulsa integrirana na isti način: nema osnove da bi
postoji kod životinja i čovjeka, biološki prilagodljiva, defenzivna se agresija smatrala »prirodnijom« od bijega. Zašto onda instink-
reakcija. Da je to tako, nije začuđujuće ako se prisjetimo Darvvi- tivisti govore o žestini urođenih agresivnih impulsa, a ne o uro¬
novog principa o evoluciji mozga. Budući da je funkcija mozga đenom impulsu bijega?
da se brine za opstanak, on će se pobrinuti i za neposrednu re¬ Kad bismo zaključivanje instinktivista o borbenom impulsu
akciju na bilo kakvo ugrožavanje opstanka. primijenili i na impuls bijega, došli bismo do ove tvrdnje: »Čo-

112 113
vjek je gonjen impulsom bijega; on može razumom nastojati nad Naglo se gomilaju eksperimentalni dokazi koji pokazuju da
vladati taj impuls, ali to nadvladavanje bit će relativno neefi¬ je neurološka osnova za grabežljive agresije različita od neuro¬
kasno, iako postoje načini da se obuzda moć 'instinkta bijega'.« loške osnove defenzivne agresije.14 Lorenz je ukazao na istu stvar
Imajući na umu važnost koja se pridaje urođenoj ljudskoj ag¬ s etološkog gledišta:
resiji kao jednom od najozbiljnijih problema društvenog života,
od religioznih pozicija do naučnog rada Lorenza, teorija usredo¬ Motivacija za lov u biti se razlikuje od motivacije za borbu.
točena na čovjekov »neobuzdani instinkt bijega« može izgledati Bivol kojeg lav obara izaziva kod njega agresiju u isto tako
smiješna, ali ona je neurofiziološki jednako ispravna kao i ona maloj mjeri kao kod mene primamljiv puran kojeg sam upra¬
o »neobuzdanoj agresiji«. U stvari, s biološkog stanovišta čini se vo vidio kako visi u smočnici. Razlika između ova dva unutarnja
da bijeg bolje služi samoočuvanju nego borba. Političkim ili voj¬ nagona može se jasno vidjeti u izražajnim pokretima životinje:
nim vođama možda se to ne bi činilo smiješno, već razumno. pas koji trči po ubijenog zeca pokazuje isto sretno uzbuđenje
Oni znaju iz iskustva da ljudska priroda ne naginje heroizmu i kao i kada pozdravlja svoga gospodara ili dobiva dugo očekiva¬
da koješta treba poduzeti da bi se čovjeka motiviralo da se bori, nu poslasticu. Iz mnogih izvrsnih fotografija vidi se da lav kada
a spriječilo da bježi da bi spasio svoj život. ide u napad nije ljut. Režanje, pomicanje ušiju prema natrag i
Onaj tko proučava historiju mora postaviti pitanje nije li in¬ drugi dobro poznati izrazi i pokreti borbenog ponašanja uočljivi
stinkt bijega isto toliko snažan činilac kao i instinkt za borbu. su kod grabežljive životinje samo kada se jako boji žrtve koja
On bi mogao doći do zaključka da je povijest determinirana, ne se silom želi obraniti, a i onda su ti izrazi samo nagoviješteni.
toliko instinktivnom agresijom koliko nastojanjem da se potisne (K. Lorenz, 1966)
čovjekov »instinkt bijega«. Mogao bi nagađati da je veliki dio čo¬
vjekovih društvenih struktura i ideoloških nastojanja bio posve¬ Na bazi postojećih podataka o neurofiziološkim osnovama raz¬
ćen upravo ovom cilju: čovjeku je trebala prijetiti smrt da bi u nih vrsta agresije, K. E. Moyer je razlikovao grabežljivu agresiju
njemu usadila divljenje prema mudrosti njegovih vođa, da bi mu od drugih tipova agresije i došao do zaključka da »naglo rastu
nametnula vjeru u »čast«. Trebalo ga je terorizirati strahom da eksperimentalni dokazi koji ukazuju da je neurološka osnova gra¬
će biti proglašen kukavicom, ili ga jednostavno napiti alkoholom, bežljive agresije drugačija od one drugih vrsta agresije«. (K. E.
ili nadom o ženama i pljački. Historijska analiza mogla bi poka¬ Moyer, 1968)
zati da se razlozi za potiskivanje impulsa bijega i očita domi¬ Ne samo da grabežljivo ponašanje posjeduje vlastite neurofi¬
nacija impulsa za borbu nalaze većim dijelom u kulturnim, a ne ziološke supstrate, koji se razlikuju od onih za defenzivno pona¬
biološkim činiocima. šanje, već je i samo ponašanje drugačije. Ono ne izražava bijes
Ovim spekulacijama želim ukazati na etološku pristranost u i ne može se zamijeniti s borbenim ponašanjem, ali je ono ciljem
korist koncepcije homo aggressivus-a, a osnovna činjenica ostaje, determinirano, točno usmjereno i napetost nestaje s postizanjem
da u mozgu životinje i čovjeka postoje ugrađeni neuralni meha¬ cilja — pribavljanjem hrane. Instinkt grabežljivosti nije instinkt
nizmi koji mobiliziraj agresivno ponašanje (ili bijeg) kao reak¬ defenzive, koji je zajednički svim životinjama, već instinkt pribav¬
ciju na prijetnje opstanku jedinke ili vrste, te da je ta vrsta ljanja hrane, koji je zajednički samo onim životinjskim vrstama
agresije biološki prilagodljiva i da je u službi života. koje su morfološki opremljene za tu svrhu. Naravno, grabežlji¬
vo ponašanje je agresivno,15 ali moramo dodati da se ova agresija
razlikuje od s bijesom povezane agresije izazvane prijetnjom.
Grabežljivost i agresija Bliska je vrsti agresije koju nekada nazivamo »instrumentalna
agresija«, tj. agresija koja je namijenjena postizanju željenog ci¬
Postoji još jedna vrsta agresije koja je izazvala mnogo nespora¬ lja. Kod negrabežljivih životinja ne nailazimo na tu vrstu agresije.
zuma: agresija grabežljivih kopnenih životinja. Zoologijski one Razlika između defenzivne i grabežljive agresije važna je za
su jasno određene: to su porodice mačaka, hijena, vukova i med¬ problem ljudske agresije, jer je čovjek filogenetski negrabežljiva
vjeda.13 životinja, pa je prema tome njegova agresija, što se tiče njenog
114 115
neurofiziološkog porijekla, negrabežljivog tipa. Ne smijemo zabo¬ đene stimulanse, a ne o »agresivnoj energiji« koja može biti genet¬
raviti da je ljudsko zubalo »loše prilagođeno jedenju mesa, čovjek ski prenošena. (L. Berkowitz, 1967)
je još uvijek zadržao zube svojih vegetarijanskih predaka. Tako¬ Podaci iz neuroloških nauka o kojima sam govorio pomogli
đer je zanimljivo primijetiti da čovjekov probavni sistem ima su stvoriti koncepciju jedne vrste agresije — defenzivne agresije
fiziološke karakteristike vegetarijanca a ne mesoždera«. (J. Napi- koja čuva život i koja je biološki prilagodljiva. Oni su nam bili
er, 1970). Hrana čak najprimitivnijih lovaca i sakupljača hrane od koristi u našem nastojanju da pokažemo da kod čovjeka po¬
bila je najviše 75 posto vegetarijanska, a samo 25 posto mesna.'6 stoji (potencijalna agresija koja se mobilizira kad su ugroženi
Prema I. DeVoreu: »Svi primati iz Staroga Svijeta su uglavnom njegovi životni interesi. Međutim, ovi se neurološki podaci ne
vegetarijanci. To su isto i ljudi s najprimitivnijom ekonomskom bave onim oblikom agresije koji je karakterističan samo za čovje¬
strukturom, ostatak lovaca-sakupljača u svijetu, osim arktičkih ka i koji on ne dijeli s drugim sisavcima: njegovom sklonošću
Eskima... Iako bi budući arheolozi, proučavajući današnje Buš- prema ubijanju i mučenju bez »razloga«, koje je cilj samo po se¬
mane, mogli zaključiti da su kamenje koje su našli sa šiljcima bi, cilj koji se ne sastoji u obrani života, već je poželjan i pruža
strijela Bušmana, Bušmani upotrebljavali za izbijanje srži iz ko¬ zadovoljstvo sam po sebi.
sti, upotrebljavale su ih, u stvari, žene za razbijanje oraha koji Neurološke se znanosti ne bave proučavanjem tih strasti (osim
sačinjavaju 80 posto njihove privrede.« (I. DeVore, 1970). onih izazvanih ozljedama mozga), ali može se sa sigurnošću reći
Unatoč tome, možda ništa nije toliko pridonijelo predodžbi o da se Lorenzova instinktivističko-hidraulička interpretacija ne
intenzitetu agresivnosti kod životinja, i indirektno kod čovjeka, uiklapa u model djelovanja mozga kako ga zamišlja većina neuro¬
koliko slika o grabežljivoj životinji. Ne moramo ići daleko da bi¬ loga, i da se ne zasniva na neurofiziološkim dokazima.
smo našli razlog za ovu pristranost.
Čovjek se stotinama godina okružuje domaćim životinjama — BILJEŠKE UZ PETO POGLAVLJE
kao što su mačka i pak — koje su grabežljive. U biti, to je je¬ 1. Moramo modificirati ovu opću izjavu ukazujući na pokušaje pre
dan od razloga zašto ih je čovjek pripitomio: psa koristi da bi minulog Raula Hernandeza Pećna da otkrije neurofiziološki ekvi¬
lovio druge životinje i da bi napadao ljude koji mu prijete, a valent snova; na neurofiziološke studije R. G. Heatha o shizofreniji
mačku da goni miševe i štakore. Na drugoj strani, čovjeka se i dosadi i na P. D. MacLeanove pokušaje da pronađe neurofiziolo-
ško objašnjenje za paranoju. O Freudovom doprinosu neurofizio¬
dojmila agresivnost vuka, glavnog neprijatelja njegovih stada ova¬ logiji govorio je K. Pribram (1962). Usp. P. Ammacher (1962) o
ca, ili lisice, koja je odnosila njegove kokoši.17 Tako su životinje, važnosti Freudovog poznavanja neurologije; usp. također R. R.
koje je čovjek izabrao da mu budu najbliže, grabežljive, a jedva Holt (1965).
da je razlikovao grabežljivu od defenzivne agresije, jer u njiho¬ 2. Nedavno je, ipak ostavši pri prijašnjoj svojoj izjavi, Bullock mo¬
vom djelovanju obje završavaju ubijanjem; niti je mogao pro¬ dificirao svoje ranije gledište optimizmom: »Od 1958, neurologija
je mnogo uznapredovala na putu ka razumijevanju viših funkcija,
matrati te životinje u njihovom vlastitom prebivalištu i zamijeti¬ kao što su prepoznavanje i vladanje osjećajima, i učinila značajan
ti njihove društvene i prijateljske međusobne odnose. korak dalje prema razumijevanju mehanizma asocijacije, ako još
Zaključak do kojeg smo došli na temelju ispitivanja neuroso- ne učenja. Mnogo smo napredovali u pribavljanju važnih zapaža¬
nja, npr.: sve smo bliže saznanju koja bi mogla biti biološka os¬
cioloških dokaza je uglavnom isti kao i onaj koji su predložili nova agresije, da li postoji hidraulički mehanizam i da li je on
najistaknutiji ispitivači agresije, J. P. Scott i Leonard Berkowitz, prirođen.« (Upućeno dru T. Melnechuku koji mi je pisao o tome).
iako se teoretski okviri njihovih istraživanja razlikuju od mojih. 3. Ne samo neurološke nauke i psihologija već i mnoga druga pod¬
Scott piše: »Osoba koja ima sreću da živi u okolini koja je ne ručja moraju se integrirati i stvoriti nauku o čovjeku — područja
stimulira na borbu neće patiti od psihološkog ili nervnog ošteće¬ kao što su paleontologija, antropologija, historija, historija religi¬
nja zato što se nikada ne bori. To se razlikuje od fiziologije jede¬ je (mitova i rituala), biologija, fiziologija, genetika. Predmet »na¬
nja, gdje unutarnji procesi metabolizma dovode do određenih uke o čovjeku« je čovjek: čovjek kao totalno biološki i historijski
evoluirajuće biće koje možemo razumjeti samo ako uočimo pove¬
fizioloških promjena koje s vremenom izazivaju glad i potrebu zanost između svih njegovih aspekata, ako ga promatramo kao
za jelom, bez ikakvih promjena u okolini.« (J. P. Scott, 1958). proces koji se odvija unutar složenog sistema koji ima mnoge pod-
Berkowitz govori o »spremnosti« da se agresivno reagira na odre- sisteme. »Biheviorističke nauke« (psihologija i sociologija), pojam

116 117
koji je postao popularan kroz program Rockefellerove Fundacije,
zanima samo što čovjek čini i kako ga se može navesti da čini
ono što čini, a ne zašto čini to što čini niti tko je on. One su u VI Ponašanje
dosta velikoj mjeri postale prepreka i nadomjestak za razvoj jedne
4.
integrirane nauke o čovjeku.
Lično saopćenje H. von Foerstera i T. Melnechuka.
životinja
5. 6. Zahvalan sam autorima što su mi dozvolili da pročitam njihove
rukopise prije nego što su bili objavljeni.
7. U ovoj diskusiji iznijet ćemo samo najvažnije i općenito prihva¬
ćene podatke. Rad izvršen na ovom području u posljednjih dvade¬
set godina tako je ogroman da bi bilo izvan moje kompetencije
ulaziti u stotine detaljnih problema koji se pojavljuju, niti bi bilo
korisno citirati isto toliko opsežnu literaturu, koja se može naći u Drugo značajno područje na kojem bi empirijski podaci mogli
nekoliko radova koje sam spomenuo u tekstu. doprinijeti utvrđivanju valjanosti instinktivističke teorije agresi¬
8. Prema nekim autorima koje sam gore citirao pojam »upravljanja« je je područje ponašanja životinja. Kod životinja treba razliko¬
nije zadovoljavajući.
9. Neokorteks također ima predominantno uzbuđujući efekt na bije¬ vati tri različite vrste agresije: (1) grabežljivu agresiju, (2) intra-
sno ponašanje. Usp. K. Ackertov eksperiment s odstranjivanjem specijsku agresiju (agresija prema životinjama iste vrste), (3) in-
neokorteksa temporalnog pola. (A. Ackert, 1967). terspecijsku agresiju (agresija prema životinjama različitih vrsta).
10. Usp. W. R. Hess (1954), J. Olds i P. Milner (1954), R. G. Heath, ured
nici (1962), J. M. R. Delgado (1967, 1969 s opširnom bibliografijom). Kao što sam prije naglasio, postoji suglasnost među proučava¬
Nadalje, usporedi nedavno objavljeni rad V. H. Marka i F. R. Er- teljima ponašanja životinja (uključujući Lorenza) o tome da ob¬
vina (1970) koji sadrži jasan i sažet prikaz, lako razumljiv i za rasci ponašanja i neurološki procesi kod grabežljive agresije nisu
onoga koji nije stručnjak na tom području, bitnih podataka iz ne¬ analogni drugim vrstama agresije pa se prema tome moraju od¬
urofiziologije koji se odnose na nasilno ponašanje.
11. Usp. V. H. Mark i F. R. Ervin (1970). vojeno tretirati.
12. Usp. detaljan pregled ovih proučavanja kod B. Kaadae (1967). Što se tiče interspecijske agresije, većina promatrača slaže se
13. Medvjede je teško kategorizirati u ovom smislu. Neki medvjedi da životinje rijetko uništavaju članove drugih vrsta, izuzevši u
proždiru sve: jedu meso manjih ili ranjenih životinja, ali ih ne obrani, tj. kada se osjećaju ugrožene a ne mogu pobjeći. To ogra¬
napadaju kao što to čine lavovi. Dok na drugoj strani, polarni ničava pojavu životinjske agresije uglavnom na intraspecijsku
medvjed koji živi pod ekstremnim klimatskim uvjetima, napada
tuljane da bi ih ubio i pojeo, pa se stoga smatra pravim grabež- agresiju, tj. agresiju među životinjama iste vrste, pojava kojom
ljivcem. se isključivo bavi Lorenz.
14. Ovo su naglasili Mark i Ervin (1970) i demonstrirale studije Egge- Intraspecijska agresija ima slijedeće karakteristike: (a) Kod
ra i Flvnna koji su stimulirali određena područja lateralnog dijela
hipotalamusa i izazvali ponašanje koje je promatrače podsjećalo većine sisavaca nije »krvožedna«, nije joj cilj ubijanje, uništava¬
na životinju koja se šulja ili lovi žrtvu. (M. D. Egger i J. P. Flynn, nje ili mučenje, već je uglavnom prijeteća poza čija je namjera
1963). upozoravanje. Kod većine sisavaca općenito nailazimo na mnogo
15. Jedna važna činjenica je da mnoge grabežljive životinje — vukovi, zadirkivanja, peckanja i prijetnji, ali na veoma malo krvožedne
na primjer — nisu agresivne prema članovima vlastite vrste. Ne borbe ili uništavanja na koje nailazimo u ljudskom ponašanju.
samo u smislu da se međusobno ne ubijaju — što se može na za¬ (b) Samo je među nekim insektima, ribama, pticama te od sisa¬
dovoljavajući način objasniti, što čini Lorenz, kao rezultat potrebe
da se ograniči upotreba njihovog okrutnog oružja radi opstanka vaca među štakorima destruktivno ponašanje uobičajeno, (c) Pri¬
vrste — nego i u smislu da su one prijateljski raspoložene u me¬ jetnja životinje je njena reakcija na ono što ona doživljava kao
đusobnom društvenom kontaktu. ugrožavanje njenih životnih interesa, pa je prema tome defen¬
16. O čitavom ovom pitanju čovjekovih tzv. grabežljivih karakteristika zivna, u smislu neurofiziološke koncepcije »defenzivne agresije«,
bit će govora u sedmom poglavlju.
17. Možda nije slučajno da je Hobbes, koji je prikazao čovjeka kao (d) Kod većine sisavaca ne postoje dokazi o spontanom agresiv¬
»vuka« prema svojim bližnjima, živio u kraju u kojem su se uz¬ nom impulsu koji se nagomilava dok ne nađe, manje ili više, od¬
gajale ovce. S obzirom na ovo bilo bi zanimljivo ispitati porijeklo govarajuću priliku da se oslobodi. U onoj mjeri u kojoj je agre¬
i popularnost priče o opasnim vukovima, kao što je Crvenkapica. sija životinja defenzivna, ona počiva na određenim filogenetski
118 119
oblikovanim neuralnim strukturama, i ne bi bilo spora s Loren- ma. Zuckerman je promatrao jednog nasilnog mužjaka kako dva
zovom pozicijom da nije njegovog hidrauličkog modela i njego¬ puta namjerno napada mladog majmuna, i taj je mali majmun
vog objašnjavanja ljudske destruktivnosti i okrutnosti kao re¬ nađen mrtav to veče. Od šezdeset i jednog mužjaka osam je za¬
zultata defenzivne agresije. vršilo nasilnom smrću, dok su mnogi drugi uginuli od bolesti.
Čovjek je jedini sisavac koji je ubojica i sadist velikih razmje¬ (S. Zuckerman, 1932).
ra. Odgovoriti zašto je to tako cilj je slijedećih poglavlja. U ovoj Druga promatranja ponašanja primata u zoološkim vrtovima
diskusiji o ponašanju životinja želim u detalje pokazati da se vodili su Hans Kummer (1951)1, u Ziirichu, i Vernon Reynolds
mnoge životinje bore unutar vlastite vrste, ali da se bore na »na¬ (1961),2 u Whipsnade Parku u Engleskoj. Kummer je držao ba-
čin koji ne unosi razdor« i koji nije destruktivan, i da podaci o bune u zatvorenom prostoru od 13 do 18 m. U Ziirichu su bili
životu sisavaca općenito, a primata osobito, ne govore u prilog česti ozbiljni ugrizi koji su izazivali teške ozljede. Kummer je de¬
postojanju »urođene« destruktivnosti koju je čovjek trebao na¬ taljno usporedio agresiju među životinjama u zuriškom zoolo¬
slijediti od njih. Doista, kada bi ljudska vrsta posjedovala pribli¬ škom vrtu i onima na slobodi, koje je proučavao u Etiopiji, i
žno isti stupanj »urođene« agresivnosti kao čimpanze koje žive u pronašao da je učestalost agresivnih djela u zoološkom vrtu de¬
prirodnim uvjetima, živjeli bismo u dosta miroljubivom svijetu. vet puta veća kod ženki, a sedamnaest i po puta veća kod odra¬
slih mužjaka nego je to slučaj u divljini. Vernon Revnolds pro¬
učavao je dvadeset i četiri rezus majmuna u jednom oktogonal-
Agresija u »zarobljeništvu« nom prostoru kojem je svaka strana bila samo 8 m dugačka. Iako
je prostor na koji su životinje bile ograničene bio manji od pro¬
U proučavanju agresije među životinjama, naročito među prima¬ stora Monkey Hilla (»Majmunski brijeg«), stupanj agresivnosti
tima, važno je razlikovati njihovo ponašanje u prirodnim uvjeti¬ bio je niži. Ipak, bilo je više nasilja nego u divljini: mnoge živo¬
ma od njihovog ponašanja u »zarobljeništvu«, što znači uglavnom tinje bile su ranjavane, a jedna je ženka bila tako teško povrije¬
u zoološkim vrtovima. Zapažanja pokazuju da primati u divljini đena da su je morali ubiti.
ispoljavaju malo agresije, dok primati u zoološkim vrtovima po¬ Od naročitog su interesa, što se tiče utjecaja ekoloških uvjeta na
kazuju pretjeranu dozu destruktivnosti. agresiju, razna proučavanja rezus majmuna (Macaca mulata),
Ova razlika je od fundamentalne važnosti za razumijevanje naročito C. H. Southwicka (1964), također C. H. Southwicka, M.
ljudske agresije, jer je čovjek u historiji malo živio u svojim Bega i M. Siddiqia (1965). Southvvick je pronašao da uvjeti oko¬
»prirodnim uvjetima«, izuzevši lovce i sakupljače hrane i prve line i društveni uvjeti imaju veliki utjecaj na oblik i učestalost
poljoprivrednike u petom tisućljeću p. n. e. »Civilizirani« čovjek »svadljivog« ponašanja (tj. ponašanja koje je reakcija na neki
oduvijek živi u »Zoološkom vrtu« — tj. pod raznim uvjetima li- konflikt) kod zatvorenih rezus majmuna. Njegovo proučavanje
šenosti slobode, a to je još uvijek tako, čak i u najrazvijenijim dozvoljava razlikovanje između promjena u uvjetima okoline, tj.
društvima. broja životinja na datom prostoru i društvenih promjena, tj.
Počet ću s nekoliko primjera o primatima u zoološkom vrtu uključivanje novih životinja u već postojeću grupu. On dolazi do
koji su temeljito proučavani. Najbolji primjer možda su hamad- zaključka da se smanjivanje prostora očituje u porastu agresivno¬
rijas babuni, koje je proučavao Solly Zuckerman u londonskom sti, ali da promjene u društvenoj strukturi koje su izazvane uvo¬
zoološkom vrtu u Regents Parku (»(Majmunski brijeg«) 1929—1930. đenjem novih članova »proizvode mnogo dramatičniji porast ag¬
Njihov prostor, 30 m dugačak i 18 širok, velik je prema standardi¬ resivnih interakcija nego je to bio slučaj s promjenama u okoli¬
ma zooloških vrtova, ali veoma malen u usporedbi s njihovim pri¬ ni«. (C. H. Southvvick, 1964).
rodnim staništem. Zuckerman je zapazio mnogo napetosti i agresi¬ Povećana agresivnost zbog sužavanja prostora dovela je do ag¬
je među tim životinjama. Snažnije su se brutalno odnosile i željele resivnijeg ponašanja među mnogim drugim vrstama sisavaca. L.
nemilosrdno vladati nad slabijima, majke su čak uzimale hranu H. Mathews kaže, iz proučavanja literature i vlastitih zapažanja
od svoje mladunčadi. Glavne žrtve bile su ženke i mladunčad, u londonskom zoološkom vrtu, da među sisavcima nije naišao na
koji su povremeno, ne namjerno, bili ranjavani i ubijani u borba- borbu do smrti, izuzevši pod uvjetima nedovoljnog prostora. (L.

120 121
H. Mathews, 1963). Istaknuti proučavatelj ponašanja životinja Dok se na ova pitanja može odgovoriti samo na osnovi daljnjih
Paul Leyhausen naglasio je ulogu narušavanja relativne hijerar¬ proučavanja, Southwickovi pronalasci govore da postoje barem
hije među mačkama kada su zatvorene zajedno u malom prosto¬ dva različita faktora s obzirom na gomilanje koje treba razliko¬
ru. Što su kavezi natrpaniji to je manje relativne hijerarhije. Na¬ vati. Jedan je smanjenje prostora, drugi je uništavanje društvene
posljetku iskrsne tiranin, pojave se »parije«, koje drugi svojim strukture. Važnost drugog faktora jasno potvrđuje Southwickovo
neprestanim brutalnim napadima tjeraju na mahnitost i razne zapažanje, ranije spomenuto, da uvođenje nepoznate životinje
druge vrste neprirodnog ponašanja. Zajednica se pretvara u pa¬ obično izaziva više agresije nego gomilanje. Naravno, često su pri¬
kosnu gomilu. Rijetko se svi odmaraju, nikada ne izgledaju bez¬ sutna oba faktora i teško je ustvrditi koji je odgovoran za agre¬
brižno, prisutno je neprestano rezanje, siktanje pa čak i tučnja¬ sivno ponašanje.
va (P. Leyhausen, 1956).3 Ma kakva bila specifična kombinacija ovih faktora kod gomi¬
Čak i privremeno nagomilavanje radi stalnih mjesta hranjenja lanja životinja, svaki od njih može izazvati agresiju. Sužavanje
dovodilo je do povećane agresivnosti. U zimi 1952. tri američka prostora lišava životinju važnih funkcija kretanja, igre i upotrebe
znanstvenika: C. Cabot, N. Collias i R. C. Guttinger (citirali su ih njenih čula koja se mogu razvijati samo kada traži hranu. Odatle
C. i W. M. S. Russel, 1968), promatrali su jelene u blizini rijeke proizlazi da se životinja »lišena prostora« može osjećati ugrožena
Flag u VVisconsinu i pronašli da je broj svađa ovisio o broju je¬ smanjenjem njenih vitalnih funkcija na što ona reagira agresi¬
lena na određenoj površini uzgajališta, tj. o njihovoj gustoći. Ka¬ jom. Raspadanje društvene strukture životinjske grupe predstav¬
da je bilo prisutno samo pet do sedam jelena, bila je zamijećena lja, prema Southwicku, još veću opasnost. Svaka životinjska
samo jedna svađa po jelenu na sat. Kada ih je bilo od dvadeset vrsta živi u društvenoj strukturi koja joj je karakteristična. Bila
i tri do trideset, bilo je 44 svađa po jelenu na sat. Slična je pro¬ ona hijerarhijska ili ne, ona predstavlja okvire prema kojima se
matranja kod divljih štakora izveo američki biolog. J. B. Calhoun ponašanje životinje prilagođuje. Razumna društvena ravnoteža
(1948). potreban je uvjet za njeno postojanje. Njeno uništenje zbog sku¬
čenosti predstavlja ogromnu opasnost za egzistenciju životinje i
Važno je primijetiti da dokazi pokazuju da postojanje hrane može se očekivati da će izazvati žestoku agresivnost, naročito ka¬
u dovoljnoj količini ne sprečava povećanje agresivnosti u uvjeti¬ da je bijeg nemoguć.
ma nedovoljnog prostora. Životinje u londonskom zoološkom
vrtu dobivale su dovoljnu količinu hrane, a ipak se nedostatak Do gomilanja može doći pod uvjetima egzistencije koji postoje
prostora odrazio u povećanoj agresivnosti. Također je zanimljivo u zoološkom vrtu, kao što smo to vidjeli kod Zuckermanovih ba-
da smanjivanje hrane za 25 posto kod rezus majmuna nije, prema buna. Ali češće, životinje u zoološkom vrtu nisu nagomilane već
Southwickovim zapažanjima, izazvalo nikakve promjene u svad- im je teško zbog ograničenog prostora. Životinje koje nisu na
Ijivim interakcijama, a da je smanjivanje za 50 posto, u stvari, slobodi imaju dovoljno hrane i zaštićene su, ali »nemaju što ra¬
izazvalo značajan pad svadljivog ponašanja.4 diti«. Ako vjerujemo da je zadovoljavanje fizioloških potreba do¬
voljno da životinja (i čovjek) budu zadovoljni, onda bi ih njihov
Iz proučavanja povećane agresivnosti primata u stanju neslo¬ život u zoološkom vrtu morao činiti veoma zadovoljnim. Ali ova¬
bode — a proučavanja drugih sisavaca pokazala su isti rezultat kva parazitska egzistencija lišava stimulansa koji bi im dozvo¬
— izgleda da slijedi da je pomanjkanje prostora jedan od bitnih lili aktivno izražavanje njihovih fizičkih i mentalnih sposobnosti,
uvjeta za povećanje nasilja. Ali »gomilanje« je samo etiketa, i to te im često postaje dosadno i postanu apatične. A. Kortland iz¬
dosta varljiva, jer nam ne kazuje koji su faktori gomilanja odgo¬ vještava da »obrnuto od čimpanza u zoološkom vrtu, koje opće¬
vorni za povećanu agresivnost. nito postaju sve apatičnije i bezličnije s godinama, starije čim¬
Postoji li »prirodna« potreba za minimalnim privatnim prosto¬ panze među onima na slobodi izgledaju življe i zainteresiranije
rom?5 Da li gomilanje sputava životinju u ispoljavanju njene uro¬ za sve i sličnije čovjeku«. (A. Kortland, 1962)6. S. E. Glichman i R.
đene potrebe za istraživanjem i slobodnim kretanjem? Doživljava W. Sroges (1966) ukazuju na sličnu pojavu govoreći o »svijetu tu¬
li životinja i gomilanje kao ugrožavanje njenog tijela na što ona pih stimulansa« koje pružaju kavezi u zoološkom vrtu i o dosadi
reagira agresijom? koja iz toga proizlazi.

122 123
Ljudska agresija i gomilanje kazati s nekoliko primjera. Jedan od najizrazitijih primjera su
kibuci u Izraelu, koji su prenatrpani, s malo prostora za pojedin¬
Ako je gomilanje jedan od važnih uvjeta agresije među životinja¬ ca i malo lične slobode (slučaj je bio još gori ranije kada su ki¬
ma, postavlja se pitanje da li je ono isto tako važan izvor ljudske buci bili siromašni.) Ipak, u njima je postojalo nevjerojatno malo
agresije. Ovu ideju su mnogi prihvatili, a izrazio ju je Leyhausen, agresivnosti. Isto vrijedi i za druge intencionalne zajednice na
koji tvrdi da ne postoji druga pomoć za »pobunu«, »nasilje« i »ne- svijetu. Drugi primjer su zemlje kao što su Belgija i Holandija,
urozu« nego »stvoriti brojčanu ravnotežu ljudskih društava i brzo dvije od najnaseljenijih zemalja na svijetu, čije stanovništvo, me¬
pronaći uspješne načine njenog održavanja na optimalnoj razi- đutim, ne karakterizira naročita agresivnost. Teško da se može
ni«. (P. Levhausen, 1965)7 zamisliti veća gužva od one na festivalu u Woodstocku ili na om¬
Ovo popularno poistovjećivanje »gomilanja« i gustoće naselje¬ ladinskim festivalima na Isle of Wight, pa ipak ni na jednom nije
nosti izazvalo je mnogo zbrke. U svom pretjerano pojednostav¬ bilo većih manifestacija agresivnosti. Da uzmemo još jedan pri¬
njenom i .konzervativnom pristupu, Levhausen zanemaruje činje¬ mjer: otok Manhattan bio je jedno od najnaseljenijih mjesta na
nicu da problem današnjeg gomilanja uključuje dva aspekta: svijetu prije trideset godina, ali tada nije bio, kao što je to danas,
uništenje odgovarajuće društvene strukture (naročito u industri¬ karakteriziran nasiljem.
jaliziranim dijelovima svijeta) i neproporcionalnost između ve¬ Tko god je živio u velikoj stambenoj zgradi gdje živi zajedno
ličine stanovništva i društvene baze za njegovo održavanje, uglav¬ nekoliko stotina obitelji zna da je čovjek malo gdje toliko slobo¬
nom u neindustrijaliziranim dijelovima svijeta. dan i nesmetan svojim susjedima kao u ovakvoj zgradi. U uspo¬
Čovjeku je potreban društveni sistem u kojem on ima svoje redbi, mnogo manje lične slobode postoji u malom selu gdje su
mjesto i u kojem su njegovi odnosi s drugima relativno stabilni kuće razbacane a gustoća naseljenosti manja. Ovdje su ljudi mno¬
i zasnovani na općenito prihvaćenim vrijednostima i idejama. To go svjesniji jedni drugih, prate i ogovaraju se i konstantno su je¬
se dogodilo u modernom industrijskom društvu, gdje su tradi¬ dan drugome na dometu; isto vrijedi, iako u manjoj mjeri, i za
cije, zajedničke vrijednosti i istinske društvene veze velikim dije¬ predgrađe.
lom nestale. Suvremeni čovjek mase izoliran je i usamljen, iako Ovi primjeri skloni su pokazati da gomilanje samo po sebi nije
je dio gomile: on ne posjeduje uvjerenja koja bi mogao dijeliti odgovorno za agresiju, već da su odgovorni društveni, psihološki,
s drugima, već samo parole i ideologije koje mu pruža medij ko¬ kulturni i ekonomski uvjeti u kojima do njega dolazi. Očito je
munikacija. Postao je a-tom (grčki za »in dividual« = nerazdje¬ da prenaseljenost, tj. gustoća stanovništva u uvjetima siroma¬
ljiv), drže ga zajednički, iako često istovremeno antagonistički štva, izaziva napetost i agresiju; veliki gradovi Indije i siromašni
interesi i novčana veza. Emile Durkheim (1897) nazvao je tu po¬ dijelovi američkih gradova jedan su primjer. Prenaseljenost i
javu »anomija« i pronašao da je ona bila glavni uzrok samouboj¬ gustoća stanovništva koja iz toga proizlazi zloćudna je, kada zbog
stva koje je raslo zajedno s porastom industrijalizacije. On je nepostojanja pristojnih mjesta stanovanja ljudi ne posjeduju os¬
anomijom označio uništenje svih tradicionalnih društvenih veza novne uvjete da bi se zaštitili od neposrednog i neprestanog sme-
s obzirom na to da je sva istinska kolektivna organizacija postala tanja drugih. Prenaseljenost znači da je broj ljudi u određenom
za državu sekundarna, a pravi društveni život je bio uništen. Vjero¬ društvu nadmašio ekonomsku osnovu koja ih snabdijeva adekvat¬
vao je da je pojedinac koji živi u modernoj političkoj državi »de¬ nom hranom, stanovanjem i adekvatnim odmorom. Nema sumnje
zorganizirana prašina«8. da prenaseljenost ima zle posljedice i da brojeve treba smanjiti
Drugi velikan sociologije, T. Tonnies (1926), prihvatio se slične da bi bili jednaki ekonomskoj bazi. Ali, u društvu koje posjeduje
analize modernih društava i razlikovao je »tradicionalnu zajed¬ ekonomsku bazu koja može izdržavati gusto stanovništvo, gusto¬
nicu« (Gemeinschaft) i moderno društvo (Gesellschaft), u kojem ća, sama po sebi, ne lišava građanina njegove intimnosti i ne iz¬
su sve istinske socijalne veze nestale. laže ga stalnom smetanju drugih.
Da gustoća stanovništva sama po sebi nije uzrok ljudske agre Zadovoljavajući životni standard, ipak, rješava samo pitanje
sije već da su uzroci nedostatak društvene strukture i pomanj¬ nedostatka intimnosti i stalne izloženosti drugima. On ne rješava
kanje istinskih zajedničkih veza i interesa za život, može se po- problem anomije, nedostatka Gemeinschafta, potreba osobe da
124 125
živi u svijetu koji ima ljudske razmjere, čiji članovi se među¬ sivno ponašanje. Također su primijetili da su babuni veoma ne-
sobno poznaju kao ličnosti. Anomija industrijskog društva može agresivni prema članovima drugih životinjskih vrsta. Ovu sliku
se odstraniti samo ako se čitava društvena i duhovna struktura potvrđuje i nadopunjuje studija K. R. L. Halla (1960), koja pro­
radikalno izmijene: ako se pojedincu osigura ne samo adekvatna učava Chacma babune (Papio ursinus).
hrana i stan već i interesi društva postanu istovjetni s njegovim Proučavanje agresivnog ponašanja među čimpanzama, primati­
interesima: kad odnos čovjeka prema njegovim sugrađanima i iz¬ ma najsličnijim čovjeku, je od naročitog interesa. Donedavna go­
ražavanje njegovih snaga, a ne potrošnja stvari i antagonizmi tovo ništa nije bilo poznato o njihovom načinu života u ekvato­
prema njegovim sugrađanima, postanu principi koji će vladati rijalnoj Africi. Ipak, dosada su izvršena tri zasebna promatranja
društvenim i individualnim životom. To je moguće u uvjetima čimpanzi u njihovoj prirodnoj okolini koja pružaju veoma za­
velike naseljenosti, ali zahtijeva radikalno preispitivanje naših nimljiv materijal o agresivnom ponašanju.
premisa i radikalne društvene promjene. V. i F. Reynolds, koji su proučavali čimpanze iz Bondogo Fo-
Iz ovih razmatranja slijedi da su sve analogije o ljudskom go¬ resta, govore o nevjerojatno niskoj učestalosti agresije. »Kroz 300
milanju, izvedene iz gomilanja životinja, od ograničene vrijedno¬ sati promatranja zapaženo je 17 svađa u koje je bila uključena
sti. Životinja posjeduje instinktivno »znanje« o prostoru i dru¬ stvarna borba, ili demonstracija prijetnje ili srdžbe, a nijedna od
štvenim strukturama koje su joj potrebne. Ona instinktivno rea¬ ovih nije trajala više od nekoliko sekundi.« (V. i F. Reynolds,
gira agresivno da bi popravila poremećaje koji se odnose na njen 1965). Samo su u dvije od ovih sedamnaest svađa sudjelovala dva
prostor i društvenu strukturu. Ona nema drugačijih načina rea¬ odrasla mužjaka. Zapažanja Jane Goodall koja je promatrala
giranja na takve prijetnje njenim životnim interesima. Ali kod čimpanze rezervata Gombe Stream uglavnom su ista. »Prijeteće
čovjeka postoje mnoge druge mogućnosti. On može izmijeniti ponašanje primijećeno je u četiri slučaja kada je podložan muž­
društvenu strukturu, može razviti veze solidarnosti i zajedničkih jak pokušao uzeti hranu od vladajućeg... Slučajevi napadanja
vrijednosti iznad onoga što je instinktivno dato. Odgovor životinje rijetko su primijećeni i borba između odraslih mužjaka zapaže­
na gomilanje je biološko-instinktivan; čovjekovo je rješenje dru¬ na je samo jednom prilikom.« (J. Goodall, 1965). Međutim, po­
štveno i političko. stoji »nekoliko aktivnosti i radnji kao što su čišćenje i udvara­
nje«, čija je glavna funkcija očito stvaranje i održavanje dobrih
odnosa među pojedinim čimpanzama zajednice. Njihove su grupe
Agresija u divljini obično privremene i ne postoje stalni odnosi osim odnosa maj­
ka — mladunče. (J. Goodall, 1965). Prava hijerarhija dominacije
Na sreću, postoji nekoliko skorašnjih studija koje proučavaju ži­ nije bila zapažena među tim čimpanzama, iako su bile zapažene
votinje koje žive u divljini i pokazuju da agresivnost koja se oči­ sedamdeset i dvije situacije jasnih interakcija dominacije.
tuje u uvjetima neslobode nije prisutna kad te iste životinje žive A. Kortland spominje zapažanje o nesigurnosti čimpanza što
u svojim prirodnim uvjetima.9 je, kako ćemo kasnije vidjeti, veoma važno za razumijevanje
Među majmunima babuni su poznati po određenoj nasilnosti. evolucije čovjekove »druge prirode«, njegovog karaktera. On piše:
Pažljivo su ih proučavali S. L. VVashburn i I. DeVore (1971). Zbog
nedostatka prostora spomenut ću samo njihov zaključak: ako opća Sve čimpanze koje sam promatrao bile su oprezne i nesigurne.
društvena struktura nije poremećena, dolazi do malo agresivnog To je jedan od glavnih utisaka koje čovjek dobiva izbliza pro­
ponašanja; agresivno ponašanje do kojeg dolazi sastoji se uglav­ matrajući čimpanze u divljini. Iza njihovih živahnih oštrih oči­
nom u pozama prijetnji i kretnjama. Vrijedno je primijetiti, s ju osjeća se sumnjičav i kontemplativan karakter, koji uvijek
obzirom na ranije razmatranje gomilanja, da oni izvještavaju nastoji shvatiti ovaj zbunjujući svijet. Kao da je sigurnost in­
da nisu primijetili svađe među babunima kada su se čopori sa­ stinkta kod čimpanza nadomještena nesigurnošću intelekta —
stajali kod pojilišta. Jednom su izbrojili više od četiri stotine ah bez odlučnosti i riješenosti koja je karakteristična za čovje­
babuna na jednom pojilištu, a da među njima nisu zapazili agre- ka. (A. Kortland, 1962)

126 127
Kortland primjećuje, kao što eksperimenti sa zatvorenim živo­ ne ruke i pojurio natrag prema drvetu. Ovaj puta ženka je oti­
tinjama pokazuju, da su oblici ponašanja kod čimpanza mnogo šla; dok je Goliath uzimao banane, sišla je sa svoje grane, ne­
manje prirođeni nego oni kod nečovjekolikih majmuna.10 prestano gledajući prema njemu preko ramena, i tiho nestala.
Iz van Lawick-Goodallovih zapažanja želim ovdje citirati jed­ Bilo je zabavno promatrati Goliathovu zbunjenost. Spustivši
no koje pruža dobar primjer za Kortlandovu važnu tvrdnju o banane, popeo se na drvo gdje ju je ostavio, gledao je okolo
predomišljanju i neodlučnosti u ponašanju čimpanza. Evo izvje­ i tada i sam nestao u šikari. Slijedećih dvadeset minuta tražio
štaja: je ženku. Svakih nekoliko minuta vidjeli smo ga kako se pono­
vo penje na neko drvo, gledajući u svim pravcima, ali nju nije
Jednog dana Goliath se pojavio na obronku s nepoznatom ru­ našao i na kraju je prestao dalje tražiti, vratio se u kamp i iz­
žičastom ženkom (koja se tjerala) koja je hodala odmah iza mučen sjeo i polako jeo banane. Unatoč svemu još se okretao
njega. Hugo i ja brzo smo stavili hrpu banana gdje su ih obje i gledao natrag prema obronku. (J. van Lawick-Goodall, 1971)
čimpanze mogle vidjeti, i sakrili smo se u šatoru da gledamo.
Kad je ženka vidjela naš šator, popela se na drvo i zurila do­ Nesposobnost mužjaka čimpanze da odluči hoće li prvo jesti
lje. Goliath je također smjesta stao i pogledao gore na nju. banane ili popeti se na ženku zaista je izrazita. Kad bismo primi­
Tada je pogledao na banane. Počeo je silaziti niz proplanak, jetili isto ponašanje kod čovjeka, rekli bismo da je opsjednut
zaustavio se i pogledao natrag na svoju ženku. Ona se nije po­ neodlučnošću, jer normalan čovjek ne bi imao problema u djelo­
makla. Polako, Goliath je nastavio niz proplanak, i tada je žen­ vanju prema dominantnom impulsu u njegovoj karakternoj stru­
ka sišla s drveta i izgubili smo je u šikari. Kada je Goliath po­ kturi: oralno receptivni karakter prvo bi pojeo bananu, a odgo­
gledao okolo i vidio da je nestala, on je jednostavno odjurio dio zadovoljavanje svojih seksualnih poticaja, »genitalni karak­
natrag. Momenat kasnije ženka se ponovo popela na drvo, sli­ ter« bi ostavio da hrana čeka dok ne bi bio seksualno zadovoljen.
jedio ju je Goliath, čija je dlaka bila sva nakostriješena. Malo U oba slučaja on bi djelovao bez sumnje i dvoumljenja. Kako ne
ju je gladio, ali je svaki čas gledao prema kampu. Iako više možemo pretpostaviti da je mužjak u ovom primjeru patio od
nije mogao vidjeti banane, znao je da su tamo, a kako je bio opsesivne neuroze, na pitanje zašto se on ponašao na takav način,
odsutan oko desetak dana, sigurno su mu rasle zazubice. S odgovara Kortlandova tvrdnja koju van Lavvick-Goodall, na ža­
vremenom je sišao i ponovo pošao prema nama, zastajući sva­ lost, ne spominje.
kih par koraka da pogleda na ženku. Ona je mirno sjedila; Hu­ Kortland opisuje nevjerojatnu tolerantnost čimpanze prema
go i ja smo oboje stekli dojam da je željela pobjeći od Goli- mladunčadi kao i njihovu pažnju prema starijima, čak i kad više
atha. Kada je Goliath došao nešto bliže nama, vegetacija mu nisu posjedovali fizičke snage. Van Lavvick-Goodall ističe iste ka­
je očito zaklonila ženku iz njegovog vidika, jer je pogledao na­ rakteristike:
trag i brzo se popeo na drvo. Ona je još uvijek sjedila tamo.
Sišao je, pošao nekoliko metara i opet se popeo na drvo. Žen­ Čimpanze obično pokazuju dosta tolerantnosti u međusobnim
ka je još uvijek bila tamo. To se nastavilo još daljnjih pet mi­ odnosima. To naročito vrijedi za mužjake, manje za ženke. Ti­
nuta dok je Goliath išao prema bananama. Kada je došao do pičan slučaj tolerantnosti dominirajuće životinje prema pod­
čistine na kojoj je bio kamp, suočio se s još jednim proble­ ložnoj očitovao se kada je mladi mužjak uzimao voće s jedinog
mom — više nije bilo drveća na koje bi se mogao popeti, a više zrelog grozda voća na palmi. Odrasli mužjak popeo se na drvo,
nije mogao vidjeti ženku sa zemlje. Tri puta je zakoračivao ali nije pokušavao potjerati mlađeg: jednostavno se smjestio
na otvoreno, pa se opet vratio i popeo na posljednje drvo. kraj njega i jeli su jedan uz drugoga. U sličnim uvjetima pod­
Ženka se nije micala. Izgledalo je da se Goliath konačno od­ ložna se čimpanza može smjestiti kraj dominirajuće, ali prije
lučio i u galopu odjurio prema bananama. Zgrabivši samo jed­ no što počne jesti, obično pokušava dirnuti usne, bedro ili ge­
nu, okrenuo se i popeo na svoje drvo. Ženka je i dalje sjedila nitalnu površinu starijega. Tolerantnost među mužjacima je
na istoj grani. Goliath je pojeo svoju bananu i kao da je stekao naročito izražena za vrijeme parenja, kao što je na primjer sa
malo sigurnosti, požurio opet prema hrpi banana, nakupio pu- slučajem koji smo gore opisali, kada je zapaženo sedam mužja-

128 129
ka kako se pare s jednom ženkom bez ikakvih znakova agresije iz 1971, koji ističu »grabežljiv« karakter čimpanza. Ali čimpanze,
među njima; jedan od tih mužjaka bio je još mlad. (J. van La- kao što su tvrdili mnogi autori, jedu sve, mada žive uglavnom na
wick-Goodall, 1971) biljnoj hrani. To što povremeno jedu meso (u stvari, rijetko), ne
znači da su mesožderi, a najmanje grabežljive životinje. Ali upo-
O gorilama promatranim u divljini, G. B. Schaller izvještava da treba riječi »grabežljiv« i »mesožder« podrazumijeva da je de¬
je »interakcija« među grupama uglavnom miroljubiva. Bilo je struktivnost čovjeku prirođena.
samo pokušaja zastrašivanja agresivnim ponašanjem kod jednog
mužjaka, kao što sam gore spomenuo, i »jednom sam primijetio
blagu agresivnost u obliku početnog napada kod ženke, mladog Teritorijalizam i dominacija
mužjaka i mladunčadi na nametljivce iz druge grupe. Međugrup- Ma popularnu predodžbu o agresivnosti životinja znatno je utje¬
na agresivnost bila je većinom ograničena na zurenje i pucketa- cao pojam teritorijalizma. Teritorijalni imperativ Roberta Ardre-
nje usnama.« Schaller nije prisustvovao ozbiljnim napadima kod ya ostavio je javnost s predodžbom da kod čovjeka prevladava in¬
gorila. To je toliko više iznenađujuće što se njihovi teritoriji ne stinkt za obranu njegovog teritorija, koji je on naslijedio od svo¬
samo preklapaju, već ih oni međusobno dijele. Prema tome bilo jih životinjskih predaka. Taj instinkt trebao bi biti jedan od glav¬
bi dovoljno prilika za neslaganje (G. B. Schaller, 1963, 1965). nih izvora agresivnosti kod životinja i ljudi. Analogije se lako iz¬
Posebnu pažnju treba obratiti van Lavvick-Goodallovim izvje¬ vode, a jednostavna ideja da je rat izazvan snagom tog instinkta
štajima o ponašanju kod hranjenja, jer su njena zapažanja kori¬ mnogima se sviđa.
stili neki autori kao argument za »grabežljiv« karakter čimpanza. Ta je ideja ipak, iz nekoliko razloga, veoma pogrešna. Kao prvo,
Ona kaže da »čimpanze Rezervata Gombe Stream (a vjerojatno postoji mnogo životinjskih vrsta na koje se pojam teritorijalnosti
i u većini mjesta gdje žive) jedu sve... čimpanza je uglavnom bi- ne može primijeniti. »Teritorijalnost se pojavljuje samo kod viših
ljožder; što znači, da se najveći dio njegove ishrane sastoji od životinja kao što su kičmenjaci i člankonošci, pa čak i ovdje u
bilja« (J. van Lawick-Goodall, 1968). Bilo je nekih iznimaka. Za veoma nestalnom obliku.« (J. P. Scott, 1968a). Drugi proučavatelji
vrijeme njenog terenskog proučavanja, ona ili njen asistent pri¬ ponašanja, kao što je Zing Yang Kuo, »skloni su misliti da je
mijetili su dvadeset osam čimpanza kako se hrane mesom drugih takozvana 'teritorijalna obrana' naposljetku, ipak samo zgodan
sisavaca. Uz to povremeno ispitivajući njihov feces kroz prve dvi¬ naziv za oblike reagiranja na strance, s primjesama antropomor-
je i pol godine, a stalno kroz posljednje dvije i pol, sve zajedno fizma i darvinizma devetnaestog stoljeća. Potrebna su daljnja i
pronašli su u izmetinama ostatke trideset i dva sisavca, osim onih sistematičnija istraživanja da bi se ovaj problem riješio.« (Zing
koje su vidjeli da su pojedeni. Uz ovo ona izvještava o četiri slu¬ Yang Kuo, 1960).
čaja u ovom razdoblju, od kojih je u tri mužjak uhvatio i ubio N. Tibergen razlikuje teritorijalizam vrste od teritorijalizma
mladog babuna, a u jednom ubijanju bila je umiješana vjerojat¬ jedinke: »Izgleda da se teritoriji uglavnom izabiru s obzirom na
no i ženka, crveni colobus majmun. Nadalje, ona je primijetila karakteristike na koje životinje prirodno reagiraju. To navodi sve
da je grupa od pedeset čimpanza pojela šezdeset i osam sisavaca životinje iste vrste, ili barem iste populacije, da izaberu manje
(uglavnom primata) u četrdeset i pet mjeseci, ili približno jednog ili više isti tip prebivališta. Dakako, lična privrženost mužjaka
i po na mjesec. Ove brojke potvrđuju autorovu raniju tvrdnju njegovom teritoriju — specifičnom predstavniku uobičajenog mje¬
»da je hrana čimpanze uglavnom biljna« i da je, prema tome, je¬ sta razmnožavanja vrste — rezultat je procesa učenja.« (N. Tin-
denje mesa izuzetno. Ipak, u svojoj popularnoj knjizi In the bergen, 1953).
Shadow of Man autorica otvoreno tvrdi da su ona i njen suprug Kod opisivanja primata vidjeli smo kako se često teritoriji pre¬
»često vidjeli čimpanze kako jedu meso« (J. van Lawick-Goodall, klapaju. Ako nam promatranja majmuna išta kazuju, onda je to
1971), i ne citira podatke iz svog ranijeg rada koji pokazuju da da su razne grupe primata veoma tolerantne i fleksibilne što se
jedenje mesa kod čimpanze nije učestalo. Naglašavam ovo jer tiče njihovog teritorija i ne pružaju sliku koja bi dozvolila uspo¬
u publiciranim radovima poslije ove studije postoji mnogo pri¬ redbu s ljudskim društvom, koje ljubomorno čuva granice i za
mjedaba, zasnovanih na van Lavvick-Goodallovoj verziji podataka branjuje ulaz »strancima.«
130 131
Pretpostavka da je teritorijalizam osnova ljudske agresivnosti linearnoj hijerarhiji dominacije, niti kod mužjaka, niti kod
pogrešna je iz još jednog razloga. Uloga obrane teritorija je iz¬ ženki: nismo zapazili postojanje isključivih prava na slobodne
bjegavanje ozbiljnih borbi koje bi postale neizbježne kad bi na¬ ženke niti postojanje stalnih vođa grupa. (V. i F. Reynolds,
stala navala na teritorij u toj mjeri da bi postao prenaseljen. Pri¬ 1965)
jeteće ponašanje u kojem se u biti manifestira teritorijalna agre¬
sija samo je instinktivno određen način održavanja prostorne T. E. Rowell, u svojoj studiji koja proučava babune, govori pro¬
ravnoteže i mira. Instinktivistička opremljenost kod životinje tiv cjelokupnog pojma dominacije i kaže da »dokazi na temelju
ima istu ulogu koju imaju pravni sporazumi kod čovjeka. Tako indicije govore da je hijerarhijsko ponašanje povezano s raznim
instinkt postaje nepotreban kada su na raspolaganju drugi sim¬ vrstama napetosti koje prouzrokuje okolina i da su pod uvjeti¬
bolički načini određivanja teritorija i upozoravanja kao što je: ma napetosti životinje nižeg reda one koje prve pokazuju fizio¬
pristup zabranjen. loške simptome (manja otpornost prema bolestima, npr.). Ako
je podložno ponašanje ono koje determinira red (a ne dominira-
Također vrijedi imati na umu, kao što ćemo vidjeti kasnije, da juće kao što se obično pretpostavlja), može se vidjeti da faktor
većina ratova započinje radi postizanja raznih koristi, a ne radi napetosti direktno djeluje u nekoj mjeri na sve životinje ovisno
obrane protiv ugrožavanja teritorija — izuzevši u ideologiji onih o njihovoj konstrukciji, izazivajući istovremeno fiziološke pro¬
koji ih započinju. mjene i promjene u ponašanju (podložno ponašanje), a ove kas¬
Jednako pogrešni dojmovi postoje i o pojmu dominacija. Kod nije onda dovode do stvaranja hijerarhijske društvene organiza¬
mnogih vrsta, ali ni u kom slučaju u svim, nalazimo hijerarhijsku cije« (T. E. Rowell, 1966). On dolazi do zaključka: »Izgleda da
organizaciju. Najjači mužjak ima pravo prvenstva pred drugim se hijerarhija uglavnom održava obrascima ponašanja podložnih
mužjacima, nižim u hijerarhija, u uzimanju hrane i seksu.11 Ali životinja i životinja nižeg reda a ne višeg.« (T. E. Rowell, 1966).
dominacija, kao ni teritorijalizam, ni u kom slučaju ne postoji W. A. Mason također izražava sumnju koja se temelji na nje¬
kod svih životinja, a redovito ne kod kičmenjaka i sisavaca. govom proučavanju čimpanza:
Kod dominacije među primatima nailazimo na veliku razliku
između nekih vrsta majmuna, kao što su babuni i macaco maj¬ Stav ovdje zauzet je da »dominacija« i »podložnost« tradicio¬
muni, kod kojih postoji dobro razvijen strogi hijerarhijski si¬ nalno označavaju činjenicu da se čimpanze često odnose jedan
stem, i među majmunima kod kojih su obrasci dominacije mno¬ prema drugome kao zastrašivač i zastrašeni. Naravno da oče¬
go manje izraženi. Schaller govori o planinskim gorilama: kujemo da će veća, jača, agresivnija i bučnija životinja u bilo
kojoj grupi (koja zastrašuje gotovo sve druge) zauzeti određe¬
Zapaženo je 110 interakcija kod kojih se jasno radilo o domina¬ ni dominirajući status. To je navodno tako zato što u divljini
ciji. Dominacija se najčešće utvrđivala na uskim putevima, odrasli mužjaci obično dominiraju nad odraslim ženkama, a
kad je jedna životinja tražila prvenstvo, ili u izabiranju mjesta one pak dominiraju nad mladima. Osim ovih zapažanja, ne po¬
za sjedenje, gdje je dominirajuća životinja potjerala podložnu. stoje, međutim, nikakve indikacije da su grupe kod čimpanza
Gorile su pokazivale svoju dominaciju s minimalnim djelova¬ u cjelini hijerarhijski organizirane, niti postoje bilo kakvi uv¬
njem. Obično bi se životinja nižeg reda povukla čim bi vidjela jerljivi dokazi o autonomnom nagonu za društvenom prevla¬
da se približava jedna višeg reda. Najčešći oblik tjelesnog kon¬ šću. Čimpanze su svojevoljne, brzoplete i pohlepne, a to su ka¬
takta sastojao se u lakom dodiru nadlanicom tijela podložne rakteristike koje bi sigurno pružale osnovu za razvitak domi¬
životinje. (G. B. Schaller, 1965) nacije i podložnosti, bez sudjelovanja posebnih društvenih mo¬
tiva i potreba.
U svojem izvještaju iz Bodongo Foresta, V. i F. Reynolds kažu:
Dominacija i subordinacija se tako mogu smatrati prirodnim
Iako je bilo nekih dokaza o razlikama u statusu među pojedin¬ popratnim proizvodom društvenog saobraćanja, ali samo jed¬
cima, interakcije dominacije sačinjavale su samo najmanji dio nim od oblika odnosa između dvije jedinke... (W. A. Mason,
ponašanja koje smo zapazili kod čimpanza. Nije bilo dokaza o 1970).
133
132
Za dominaciju, u onoj mjeri u kojoj ona postoji, vrijedi isto jednog drugog koji jasno pokazuje da se nije radilo o prirod¬
što sam rekao i u vezi s teritorijalizmom: djeluje da bi održavala noj agresivnosti štakora, već o specijalnim uvjetima koji su bili
mir i složnost u grupi i spriječila nesporazume koji bi mogli do odgovorni za veću ili manju agresivnost:
vesti do ozbiljnih borbi. Čovjek je nadomješta sporazumima, pra¬
vilima ponašanja i zakonima. Prema Lorenzu, Steiniger je stavio smeđe štakore s različitih
Dominacija životinja često se objašnjava kao oštro »zapovije¬ mjesta na jedan veliki zatvoreni prostor u kojem su imali pot¬
danje« vođe koji uživa vlast nad grupom. Točno je da među maj- puno prirodne uvjete za život. Najprije su se životinje bojale
munima, na primjer, autoritet vođe počiva na strahu koji on iza¬ jedne drugih: nisu bile agresivno raspoložene, ali su grizle jed¬
ziva kod drugih. Ali među čovjekolikim majmunima, kao na pri¬ na drugu ako bi se slučajno srele, naročito kada bi dvije bile
mjer kod čimpanze, autoritet se često ne zasniva na strahu od natjerane jedna prema drugoj uz jednu stranu ograde tako da
odmazde jače životinje, već na njenoj sposobnosti da vodi grupu bi se u brzini sudarile.12
koja uspostavlja njen autoritet. Kao primjer može nam poslužiti Steinigerovi su štakori ubrzo počeli napadati jedni druge i bo¬
Kortlandov ranije spomenuti izvještaj o starom čimpanzi koji je riti se dok svi osim jednog para nisu bili ubijeni. Potomci toga
zadržao vlast radi svog iskustva i mudrosti, unatoč svojoj fizičkoj
slabosti. para osnovali su klan, koji je poubijao sve strane štakore koji
su pokušali doći u njihovo prebivalište.
Ma kakva bila uloga dominacije kod životinja, izgleda sasvim
jasno da dominirajuća životinja mora neprestano potvrđivati Istovremeno dok se vodilo ovo proučavanje John B. Calhoun
svoju ulogu, što znači pokazivati veću fizičku jakost, mudrost, je u Baltimoru ispitivao također ponašanje štakora. U Steini-
energiju i spretnost što ju čini prihvatljivim vođom. J. R. Delga- gerovoj prvobitnoj populaciji bilo je 15 štakora, u Calhouno-
do (1967) u veoma zanimljivom eksperimentu govori u prilog voj 14 — također nepoznatih jedni drugima. Ali Calhounov je
tome; ukoliko dominirajuća životinja samo na čas izgubi svoje prostor bio šesnaest puta veći od Steinigerovog i pogodniji u
kvalitete koje je razlikuju od drugih, njena uloga vođe prestaje. nekim drugim pogledima: postojala su »skloništa« da bi šta¬
U ljudskoj povijesti, kad se dominacija institucionalizira i presta¬ kori mogli uteći od neprijatelja koji ih goni (takva bi skloništa
ne biti funkcija lične sposobnosti, kao što je to još slučaj u mno¬ vjerojatno postojala na slobodi) i svi su Calhounovi štakori
gim primitivnim društvima, nije potrebno da vođa stalno izraža¬ imali oznake.
va svoje istaknute kvalitete, nije, u stvari, čak potrebno ni da ih Kroz 27 mjeseci svi su pokreti štakora bili zabilježeni s tornja
posjeduje. Društveni sistem uvjetuje ljude da u uniformi, tituli na sredini velike površine. Nakon nekoliko borbi, upoznavši
ili u bilo čemu drugom vide dokaz sposobnosti vođe, i dok god se, podijelili su se u dva klana, od kojih nijedan nije pokušao
su ti simboli, koje čitav sistem podržava, prisutni, običan se čov¬ uništiti drugi. Bilo je mnogo prelaženja bez prigovora, a neki
jek i ne usudi pitati da li kralj nosi ruho. su to činili tako često da su ih nazvali kuririma. (S. Carrighar,
1968)13

Agresivnost među drugim sisavcima Suprotno kičmenjacima i nižim beskičmenjacima, kao što je
ukazao J. P. Scott, jedan od najistaknutijih proučavatelja agresi-
Ne samo da primati pokazuju malo destruktivnosti, već i svi osta¬ je životinja, agresija je uobičajena kod člankonožaca, kao što po¬
li sisavci, bili grabežljivi ili ne, ne pokazuju agresivno ponašanje kazuje oštra borba jastoga, te među društvenim insektima kao
koje bi odgovaralo onom koje bi se očitovalo kad bi Lorenzova sto su ose i neki pauci, kod kojih ženka napada mužjaka i poje¬
hidraulička teorija bila ispravna. de ga. Na mnogo agresivnosti nailazimo i kod riba i gmazova.
Čak i među najagresivnijim sisavcima, štakorima, intenzitet On piše:
agresivnosti nije tako jak kao što to Lorenzovi primjeri pokazu¬
ju. Sally Carrighar skrenula je pažnju na razliku između ekspe¬ Komparativna fiziologija borbenog ponašanja kod životinja
rimenta sa štakorima, koji Lorenz citira u prilog svojoj hipotezi, pruža nam veoma važan zaključak da je glavna stimulacija bor-
134 135
benog ponašanja vanjska, tj. ne postoji spontana unutarnja sti¬ Postoji nešto dokaza da bi takve inhibicije mogle postojati te
mulacija koja tjera jedinku da se bori bez obzira na vanjsku da bi čin ubijanja mogao slijediti osjećaj grižnje savjesti.
okolinu. Fiziološki i osjećajni faktori koji sudjeluju u borbe¬ Da element bliskosti i suosjećanja igra ulogu u stvaranju in¬
nom sistemu ponašanja se stoga dosta razlikuju od onih koji hibicija protiv ubijanja životinja, može se lako otkriti iz reakcije
sudjeluju u seksualnom ponašanju i u ponašanju kod uzimanja koje zapažamo u svakodnevnom životu. Mnogi ljudi pokazuju
hrane. jasno suprotstavljanje ubijanju i jedenju životinje koja im je
Nadalje Scott kaže: bliska ili koju drže kao ljubimca, kozu ili kunića, na primjer.
Pod prirodnim uvjetima neprijateljstvo i agresiju, u smislu Postoji velik broj ljudi koji ne bi ubili takvu životinju i kojima
destruktivnog i loše prilagodljivog (potcrtao E. F.), svadljivos? bi sama ideja jedenja te životinje bila jednostavno odvratna. Isti
ponašanja, teško je naći u životinjskim društvima. ti ljudi ne bi se dvoumili da jedu sličnu životinju kad taj element
suosjećanja ne bi postojao. Ali ne postoji samo inhibicija protiv
Obraćajući se specifičnom problemu spontane unutarnje sti¬ ubijanja životinja koje smo udomili, već i ukoliko doživljavamo
mulacije koju Lorenz postulira, Scott piše: životinju kao drugo živo biće. To se primjećuje u našem jeziku.
Upotrebljavamo druge riječi za meso: ako je životinja živa, go¬
Svi naši sadašnji dokazi pokazuju da za borbeno ponašanje vorimo o puti, ako ćemo ga jesti, govorimo o mesu. Sasvim je
među višim sisavcima, uključujući čovjeka, izazvano vanjskim jasno da je namjera ovog razlikovanja da odstrani povezivanje
stimulacijom, i ne postoje dokazi o spontanoj unutarnjoj sti¬ onog što jedemo sa živom životinjom. Čak dajemo različita ime¬
mulaciji. Emotivni i fiziološki procesi produbljuju i uveličava- na nekim životinjama ovisno o tome da li su žive ili će se jesti.
ju djelovanje stimulacije, ali oni je ne proizvode. (J. P Scott Kada govorimo o živim životinjama, govorimo o kravama i biko¬
1968. a)'4 vima; kada ih jedemo, govorimo o govedini. Svinje koje jedemo
zovemo svinjetina, srne zovemo srnetina, tele zovemo teletina.
Dok to ne vrijedi za sve životinje, ovi primjeri su dovoljni da po¬
kažu da u našem umu postoji tendencija da odvoji kategoriju
Postoji li kod čovjeka inhibicija protiv ubijanja? živih životinja od mesa tih životinja koje jedemo.15 Svi ti podaci
mogli bi značiti da postoji svjestan ili nesvjestan osjećaj grižnje
Jedna od najznačajnijih kritika u Lorenzovom lancu tumačenja savjesti koji se odnosi na uništavanje života, naročito kad posto¬
ljudske agresije je hipoteza da čovjek suprotno grabežljivim ži¬ ji određeno suosjećanje. Ovaj osjećaj bliskosti sa životinjom i
votinjama nije razvio instinktivne inhibicije protiv ubijanja čla¬ potreba da se pomirimo s ubijanjem te životinje dramatično se
nova vlastite vrste, što on objašnjava pretpostavkom da čovjek, manifestira u obredima kulta medvjeda kod lovaca u paleolitiku.
kao i sve negrabežljive životinje, ne posjeduje opasno prirodno (J. Mahringer, 1952).
oružje kao što su pandže, itd., pa mu stoga nisu potrebne ta¬
kve inhibicije: njegov nedostatak instinktivnih inhibicija postao Osjećaj solidarnosti sa svim živim bićima koja dijele s čovje¬
je opasan samo zato jer on posjeduje oružje. kom svojstva života jasno je izražen kao važno načelo indijske
misli i doveo je u hinduizmu do zabrane ubijanja svih životinja.
Ali da li je stvarno istina da čovjek ne posjeduje inhibicije
protiv ubijanja? Nije nevjerojatno da inhibicije postoje i protiv ubijanja dru¬
gih ljudskih bića, pod uvjetom da postoji osjećaj solidarnosti i
Čovjekovu povijest tako često karakterizira ubijanje da na prvi suosjećanja. Moramo početi s činjenicom da primitivan čovjek
pogled izgleda kao da čovjek zaista nema nikakvih inhibicija.
Ipak, ovaj odgovor postaje sumnjiv ako promijenimo pitanje da »stranca«, osobu koja ne pripada istoj grupi, često ne prihvaća
glasi: Postoje li kod čovjeka inhibicije protiv ubijanja živih bića, kao bližnjeg, već kao »nešto« s čime se on ne poistovjećuje. Op¬
ljudi i životinja, s kojima se on u manjoj ili većoj mjeri poisto¬ ćenito postoji veća nespremnost da se ubije član iste grupe, a
vjećuje, tj. koja mu nisu potpuni »stranci« i s kojima je osjećaj¬ najoštrija kazna za nedjela u primitivnim društvima bila je če¬
no povezan? sto progonstvo, a ne smrt. (Ovo se još uvijek vidi u Kainovoj
136 137
kazni u Bibliji). Ali mi nismo ograničeni na te primjere iz primi¬ vidio prosječnog čovjeka kako bez razmišljanja ubija muhu, on
tivnog društva. Čak i u visoko civiliziranoj kulturi kao što je bila bi mogao ocijeniti taj čin kao izraz dosta velike bezosjećajnosti
Grčka robovi se nisu u potpunosti smatrali ljudskim bićima. i destruktivnosti, ali on ne bi bio u pravu, jer mnogi ljudi ne
doživljavaju muhu kao osjećajno biće, pa se odnose prema njoj
Istu pojavu nalazimo i u modernom društvu. U ratu sve vlade kao prema svakoj drugoj uznemiravajućoj »stvari«. To ne znači
nastoje među svojim ljudima pobuditi osjećaj da je neprijatelj da su ti ljudi naročito okrutni, iako je njihovo doživljavanje
nečovjek. Ne naziva ga se pravim imenom, već nekim drugim, »živih bića« ograničeno.
kao što su u prvom svjetskom ratu Englezi Nijemce zvali »Huni«,
a Francuzi »Boches«. To uništavanje ljudskosti neprijatelja do¬ BILJEŠKE UZ ŠESTO POGLAVLJE
seglo je svoj vrhunac s neprijateljima druge boje. Rat u Vijet¬
namu dao nam je dovoljno primjera koji pokazuju da su ameri¬ 1. 2. Citirali C. i W. M. S. Russell (1968).
čki vojnici jako malo osjećali za svoje protivnike Vijetnamce 3. Usp. također P. Leyhausenovu diskusiju o gomilanju (1965), naro¬
čito njegovu diskusiju utjecaja gomilanja na čovjeka.
nazvavši ih »gooks«. Čak i riječ »ubijanje« eliminirana je upotre¬ 4. Slična pojava može se naći kod ljudi; uvjeti gladovanja smanjuju,
bom riječi »tamanjenje« (»wasting«). Poručnik Calley, koji je bio a ne povećavaju agresivnost.
optužen i suđen za ubijanje većeg broj vijetnamskih civila, mu¬ 5. Usp. T. E. Hallovu zanimljivu studiju o ljudskim potrebama za
škaraca, žena i djece u My Laiu, upotrijebio je kao argument u prostorom (1963, 1966).
svojoj obrani tvrdnju da nije bio učen smatrati vojnike FNO-a 6. Primjer je jedan sijedi stari čimpanza koji je ostao vođa grupe
(»Viet Cong«) ljudskim bićima, već samo »neprijateljem«. Ovdje iako je bio fizički inferiorniji u odnosu na mlađe majmune: očito
se ne postavlja pitanje da li je ta obrana zadovoljavajuća ili ne. je život na slobodi, sa svim svojim stimulacijama, razvio u njemu
To je svakako čvrst argument, jer je istinit i jer riječima izra¬ neku vrstu mudrosti koja ga je kvalificirala za vođu.
žava stav prema vijetnamskim seljacima. Hitler je činio isto ka¬ 7. Istu temu iznijeli su C. i W. M. S. Russell (1968, 1968a).
da je »političke neprijatelje« koje je želio uništiti zvao Unter- 8. Slično gledište izrazio je E. Mayo (1933).
menschen (»podljudima«). Gotovo je pravilo usaditi u vojnike 9. Terenska proučavanja životinjskih primata prvi su započeli H. W.
osjećaj da su oni koje moramo poubijati neljudi da bi vlastitoj Nissen (1931) proučavanjem čimpanze; H. C. Bingham (1932) pro¬
učavanjem gorile i C. R. Carpenter (1934) proučavanjem howler
strani olakšali uništavanje drugih živih bića.16 majmuna. Gotovo dvadeset godina nakon tih studija, čitav pred¬
Drugi način na koji možemo drugoga učiniti »nečovjekom« je met terenskih proučavanja primata ostao je netaknut. Iako je u
međuvremenu bilo nekoliko kratkih studija, nova serija dugotraj¬
prekidanje svih afektivnih veza s njim. To postaje stalno men¬ nog pažljivog promatranja nije započela sve do polovine pedesetih
talno stanje u nekim teškim patološkim slučajevima, ali se može godina s osnivanjem Japanskog centra za proučavanje majmuna
pojaviti i kao prolazno stanje kod nekoga tko nije bolestan. Nema na Sveučilištu Kvoto i do S. A. Altmanovog proučavanja kolonije
nikakve razlike da li je onaj protiv koga se izvršava agresija stra¬ rezus majmuna na Cayo Santiagu. Danas postoji više od pedeset
osoba koje se bave takvim proučavanjima. Najbolji zbir radova o
nac, blizak rođak ili prijatelj; dešava se to da agresor prekida ponašanju primata nalazimo kod I. DeVore, urednik, (1965), s ve¬
emocionalne veze s tom osobom i »počinje ga mrziti«. Agresor oma opširnom bibliografijom. Među radovima u toj knjizi želimo
prestane doživljavati tog drugog čovjeka i on postaje »stvar — ovdje spomenuti rad K. R. L. Halla i I. DeVorea (1965); »Rezus
tamo negdje«. U takvim okolnostima ne postoje nikakve inhibi- majmuni u sjevernoj Indiji« C. H. Southwick, M. Bega i M. R.
cije niti protiv najgorih oblika destruktivnosti. Postoje li pouz¬ Siddiquia, (1965); »Ponašanje planinskog gorile« G. B. Schallera,
(1965); »Čimpanze iz Bodongo Foresta« V. i F. Revnoldsa (1965) i
dani klinički dokazi za pretpostavku da do agresivnosti dolazi, »Čimpanze iz Rezervata Gombe Stream« Jane Goodall (1965). Go-
barem u velikoj mjeri, zajedno s trenutačnim ili stalnim emocio¬ odall je nastavila s istim istraživanjem do 1965. i izdala svoje dalj¬
nalnim povlačenjem? nje pronalaske zajedno s ranijim, ali nakon udaje pod prezime¬
nom Jane Lavvick-Goodall (1965). U slijedećem sam također upo¬
Uvijek kad drugo biće ne doživljavamo kao čovjeka, čin ljud¬ trijebio A. Kortlanda (1962) i K. R. L. Halla (1964).
ske destruktivnosti i okrutnosti poprima drugačije osobine. To 10. K. J. i C. Haves iz Yerkes laboratorija za biologiju primata u Oran-
će pokazati jednostavan primjer. Kad bi hindu ili budist, na ge Parku u Floridi, koji su odgojili čimpanzu u svom domu i pod¬
primjer, pod uvjetom da istinski suosjeća sa svim živim bićima, vrgli ga ljudskom odgoju, izmjerili su da mu je kvocijent inteli
139
138
gencije kada je bio star dvije godine i osam mjeseci bio 125. (C.
Hayes 1951; i K. J. Hayes i C. Hayes, 1951) VII Paleontologija
11. Rjeđe izvodimo paralelu iz hijerarhije o »instinktivnom« pori¬
jeklu diktature nego iz teritorijalizma o patriotizmu, iako bi lo¬
gika bila ista. Razlog što različito postupamo vjerojatno je u tome
što je manje popularno konstruirati instinktivnu bazu za diktaturu
nego za »patriotizam«.
12. Usput rečeno većina psihologa koji se bave životinjama ne bi ove
uvjete smatrala »potpuno prirodnim« — naročito ako je prostor
bio toliko malen da su se životinje sudarale kad su trčale uz
ogradu.
13. Usp. S. A. Barnett i M. M. Spencer (1951) i S. A. Barnett (1958, Je li čovjek jedna vrsta?
1958a).
14. Zing Yang Kuo je u svojim eksperimentalnim proučavanjima bor¬
benosti kod sisavaca došao do sličnih zaključaka (1960). Podsjetimo se da se Lorenzova upotreba podataka o životinjama
15. Vjerujem da su slični razlozi posrijedi i kod jevrejskog obreda odnosila na intraspecijsku agresiju, a ne na agresiju između raz¬
koji ne dozvoljava da se meso jede s mlijekom. Mlijeko i mliječni ličitih vrsta životinja. Pitanje je: Možemo li biti sigurni da ljud¬
proizvodi su simbol života: oni simboliziraju živu životinju. Zabra¬ ska bića u svom odnosu prema drugim ljudskim bićima doživ¬
na da se meso i mliječni proizvodi jedu zajedno slična je običaju
da pravimo oštru razliku između žive životinje i nežive koju ko¬ ljavaju jedni druge kao članove iste vrste i reagiraju s genetski
ristimo kao hranu. pripremljenim obrascima ponašanja za istu vrstu? Zar ne vidi¬
16. Tom Wicker, razmišljajući o ubijanju talaca i zatvorenika kada mo, upravo obrnuto, da je među mnogim primitivnim ljudima
je u zatvoru u Attici u N. Y. poslana nacionalna garda, napisao čak i čovjek iz drugog plemena, ili koji živi u susjednom selu,
je veoma promišljen članak koji govori o istoj pojavi. On spominje
izjavu koju je dao guverner države New York, Nelson A. Rockefel- potpuni stranac ili ga se čak ne smatra čovjekom, pa prema to¬
ler, nakon pokolja u Attici, koja počinje ovom rečenicom: »Duboko me ne dolazi ni do kakvog identificiranja? Tek se kroz proces
suosjećamo s obiteljima talaca koji su poginuli u Attici«. Tada društvene i kulturne evolucije povećao broj ljudi koji su prihva¬
Wicker piše: »Mnogo toga što je bilo pogrešno u Attici — i što je
pogrešno u većini američkih zatvora i popravnih domova — pro¬ ćeni kao ljudska bića. Izgleda da postoje dobri razlozi za pret¬
izlazi iz činjenice da Rockefeller, niti u ovoj rečenici niti u bilo postavku da čovjek ne doživljava sve ljude kao članove iste vrste,
kojoj drugoj, nije izrazio saučešće obiteljima poginulih zatvore¬ jer njegovo prihvaćanje drugog čovjeka nije olakšano onim in¬
nika.
Istina, u ono vrijeme smatralo se da su zatvorenici prouzrokovati stinktivnim ili refleksivnim reakcijama na miris, oblik, određe¬
smrt talaca, a ne — kao što se danas zna — meci onih kojima su ne boje, itd., koji među životinjama daju neposredne dokaze o
vlasti naredile da se popnu preko zidova i pucaju. Ali, čak i da vrsti. U mnogim eksperimentima sa životinjama dokazano je da
su zatvorenici, a ne policajci bili oni koji su poubijali taoce, oni čak i životinja može biti prevarena ili nesigurna u prepoznavanju
bi još uvijek bili ljudska bića. Međutim, službeno srce New Yorka
i njegovih rukovodilaca nije suosjećalo s njima. članova svoje vrste.
U tome i jeste bit čitave stvari: zatvorenici, posebno Crnci, najče¬ Upravo zato što čovjek posjeduje manju instinktivnu oprem¬
šće se ne smatraju niti tretiraju kao ljudska bića, a niti njihove ljenost nego bilo koja druga životinja, one ne prepoznaje članove
obitelji.«
Wicker nastavlja: »Nanovo i nanovo, članovi specijalnih grupa pro¬ svoje vrste s istom lakoćom kao životinje. Za njega odlučuje
matrača koji su pregovarali sa zatvorenicima, čuli su molbe zatvo¬ drugačiji jezik, običaji, odijevanje i drugi kriteriji koje zapaža
renika da su i oni ljudska bića i da iznad svega žele da se s njima um a ne instinkt, a onaj tko nije član njegove vrste, i bilo koja
postupa kao s takvima. Jednom, kad su pregovarali preko željez¬ grupa koja je malo drugačija, ne smije dijeliti istu ljudskost. Iz
nih vrata koja su razdvajala prostor koji su zauzeli zatvorenici
od državnog prostora, pomoćni komesar za zatvore Walter Dunbar ovog slijedi paradoks da čovjek, upravo zato što ne posjeduje
rekao je vođi zatvorenika Richardu Clarku: 'U 30 godina nikada instinktivnu opremljenost, ne doživljava osobenost svoje vrste
nisam zatvoreniku rekao laž!'
i doživljava stranca kao pripadnika druge vrste, drugim riječima,
'A čovjeku?', rekao je Clark tiho.« (The New York Times 18. rujna
1971). čovjekova ljudska priroda čini čovjeka nečovječnim.
140 141
za njega fleksibilnost ishrane bila karakteristična. B. G. Camp
Ako su ova razmatranja ispravna, Lorenzovi bi se dokazi sro- bell (1966) dolazi do zaključka da je Australopithecus jeo male
zali jer se svi njegovi dosjetljivi izvodi i zaključci temelje na gmazove, ptice, male sisavce kao što su glodavci, te korijenje i
agresiji između članova iste vrste. U tom bi se slučaju pojavio voće. Jeo je male životinje koje je mogao uhvatiti bez oružja ili
jedan potpuno drugačiji problem: problem urođene agresivnosti zamke. Suprotno tome, lov pretpostavlja postojanje suradnje i
prema članovima drugih vrsta. Što se tiče te interspekcijske agre¬ odgovarajućih tehnika, što se pojavilo tek mnogo kasnije istovre¬
sije, podaci o životinjama daju, ako išta, manje dokaza da je in- meno s pojavom čovjeka, u Aziji oko 500.000 god. p. n. e.
terspecijska agresija genetički programirana izuzevši u slučaje¬
vima kad je životinja ugrožena ili kod grabežljivih životinja. Bez obzira na to da li je Australopithecus bio lovac ili nije,
Možemo li dokazati hipotezu da* čovjek potječe od grabežljive sasvim je sigurno da hominidi kao i njihovi pongidni preci nisu
životinje? Možemo li pretpostaviti da je čovjek, iako nije vuk bili grabežljive životinje s instinktivnom i morfološkom oprem¬
drugom čovjeku, njegova ovca? ljenošću koja je karakteristična za grabežljive mesoždere kao
što su lavovi i vukovi.
Unatoč tim pouzdanim dokazima, ne samo Ardrey koji drama¬
Je li čovjek grabežljiva životinja? tizira stvari, već i ozbiljan znanstvenik kao što je D. Freeman
pokušao je u Australopithecusu naći paleontološkog »Adama-
Postoje li dokazi koji govore da su čovjekovi preci bili grabež¬ koji je donio iskonski grijeh destruktivnosti u ljudsku rasu.
ljivi? Freeman govori o australopithecinima kao o »krvoločnom prila-
gođenju« s »grabežljivim, ubilačkim i kanibalističkim sklonosti¬
Najraniji hominid koji je mogao biti čovjekov predak je Ra- ma. Tako je u posljednjih nekoliko desetljeća paleontologija ot¬
inapithecus koji je živio u Indiji prije četrnaest milijuna godina1. krila filogenetsku osnovu tvrdnji o ljudskoj agresiji koje su re¬
Oblik njegovog dentalnog luka bio je sličan obliku drugih homi¬ zultat psihoanalitičkog ispitivanja čovjekove prirode.« On ukratko
nida i mnogo sličniji čovjekovom nego ovaj današnjih majmuna; kaže: »U širokim antropološkim okvirima može se, znači, tvrditi
iako je možda jeo meso, uz njegovu uglavnom biljnu hranu, bilo da čovjekova priroda i vještina, a u krajnjem slučaju i ljudska
bi apsurdno smatrati ga grabežljivom životinjom. civilizacija, duguju svoje postojanje nekoj vrsti prilagođavanja
Najraniji fosili hominida Ramapithecusa, nama poznati, su fo¬ grabežljivosti koju su prvi razvili krvoločni Australopithecini na
sili Australopithecusa robustusa i naprednijeg Australopithecusa livadama južne Afrike u nižem pleistocenu.« (D. Freeman, 1964)
africanusa, koje je pronašao Raymond Dart u Južnoj Africi 1924,
i vjerovao da su stari više od dva milijuna godina. Australopithe¬ U diskusiji koja slijedi njegovo izlaganje, Freeman nije tako
cus bio je predmet mnogih neslaganja. Većina paleoantropologa siguran: »Tako, u svjetlu nedavnih paleontoloških otkrića hipo¬
danas prihvaća tezu da su australopithecini bili hominidi, dok teza, sada predložena, jest: moguće je da su neki aspekti ljudske
nekoliko istraživača, kao što su D. R. Pilbeam i E. L. Simons prirode (uključujući možda d agresivnost i okrutnost) povezani sa
(1965), pretpostavlja da A. africanusa treba smatrati prvom po¬ specijalnim prilagođavanjem grabežljivosti i krvoločnosti koje je
javom Homoa. bilo temeljno za evoluciju hominida u pleistoceno doba. Po mom
mišljenju, ovo je hipoteza koja zavređuje da bude naučno i ne¬
U diskusiji o australopithecinima mnogo se važnosti prida¬ pristrano ispitana, jer se bavi stvarima koje nam sada nisu po
valo njihovoj upotrebi oruđa, da bi se dokazalo da su bili slični znate.« (D. Freeman, 1964, potcrtao E. F.). Što je u referatu bila
čovjeku, ili barem njegovi preci. Međutim, Lewis Mumford je činjenica da je paleoantropologija otkrila zaključke o ljudskoj
uvjerljivo upozorio da je smatrati pravljenje oruđa dovoljnim agresiji, u diskusiji je postala hipoteza koja »zaslužuje ispitiva¬
dokazom za identifikaciju čovjeka pogrešno i da se temelji na nje.«
pristranosti svojstvenoj današnjem pojmu tehnike. (L. Mumford,
1967). Od 1924. godine otkriveni su novi fosili, ali je njihova kla¬ Ovo ispitivanje zamršeno je nejasnoćom na koju nailazimo kod
sifikacija sporna, isto kao što je i pitanje da li je Auslralopithe- Freemana — kao i u radovima drugih autora — pri upotrebi poj¬
cus bio, u bilo kojoj mjeri, mesožder, lovac ili stvaralac oruđa.2 ma »grabežljiv«, »mesožder« i »lov«. Grabežljive su životinje zo¬
Ipak, većina se istraživača slaže da je A. africanus jeo sve, da je ološki jasno određene. To su porodice mačaka, hijena, pasa i

142 143
medvjeda a karakteriziraju ih pandže i oštri očnjaci. Grabežljiva porna pitanja iz konteksta da bih izbjegao preopterecivanje. U ana¬
životinja dolazi do hrane napadanjem i ubijanjem drugih životi¬ lizi koja slijedi koristio sam uglavnom ove radove: D. Pilbeam
nja. To je ponašanje genetski programirano, element učenja je (1970), J. Napier (1970), J. Young (1971), I. Schwidetzki (1971), S.
minimalan, i nadalje, kao što je ranije spomenuto, grabežljiva Tax, ur. (1960), B. Wensch, ur. (1965), A. Roe i G. C. Simpson (1958,
1967), A. Portmann (1965), S. L. Washburn i P. Jay, urednici, (1968),
agresija ima neurološki različitu osnovu od agresije kao obram¬ B. G. Campbell (1966), i neke druge radove koje sam naveo u
bene reakcije. Štoviše, ne možemo grabežljivu životinju ni nazva¬ tekstu.
ti agresivnom, jer su u odnosu sa članovima svoje vrste te živo¬ S. L. VVashburn i F. C. Howell (1960) pišu da je malo vjerojatno
tinje društvene i prijateljski raspoložene — kao što to pokazuje, da su australopithecini malenoga tijela, koji su svojoj uglavnom
na primjer, ponašanje vukova. Grabežljive životinje, izuzevši med¬ biljnoj hrani dodali meso, mnogo ubijali, »dok su kasnije i veće
životinje koje su ih naslijedile mogle izaći na kraj s malim i / ili
vjede koji se uglavnom hrane biljem i nisu baš vješti u lovu, još nerazvijenim životinjama. Ne postoje dokazi da su ta stvorenja
isključivo su mesožderi. Ali nisu sve životinje koje su mesožderi bila u stanju napadati velike sisavce biljoždere koji su bili tako
grabežljive; životinje koje jedu i meso i bilje ne pripadaju sku¬ karakteristični za afrički pleistocen.« Isto gledište izrazio je VVash¬
pini Carnivora. Freeman je svjestan da »pojam 'krvoločan' kada burn u ranijem radu (1965) gdje kaže da »je vjerojatno da su
Australopithecini i sami bili plijen a ne lovci.« Kasnije je, ipak,
se odnosi na ponašanje hominida mora imati značenje koje se govorio o mogućnosti da su hominidi, uključujući australopitheci-
razlikuje od onog kada se odnosi na vrste u skupini carnivora«. ne, »možda bili« lovci. (S. L. Washburn i C. S. Lancaster, 1968).
(J. D. Carthy, F. J. Ebling, 1964. Potcrtao E. F.). Ali zašto onda
hominide zvati mesožderima umjesto svežderačima? Zbrka koja
iz toga proizlazi pomaže da u svijesti čitaoca usadi slijedeću jed¬
nadžbu: jede meso = mesožder = grabežljiv, iz čega slijedi da
je čovjekov predak hominid bio grabežljiva životinja s instinktom
za napadanje drugih životinja, uključujući drugih ljudi; nadalje,
slijedi da je čovjekova destruktivnost urođena i da je Freud u
pravu. Quod erat demonstrandum!
Sve što možemo zaključiti o A. africanusu jest da je bio svež-
derač, u čijoj ishrani je meso igralo više ili manje važnu ulogu
i da je za hranu ubijao životinje ako su bile dovoljno male. Meso
u ishrani ne pretvara hominida u grabežljivu životinju. Nadalje,
danas je već dobro poznata činjenica, koju je iznio Sir Julian
Huxley i drugi, da ishrana — biljna i mesna — ne izaziva agre¬
siju.
Ništa ne opravdava pretpostavku da je Australopithecus posje¬
dovao instinkte grabežljive životinje, koji su, ako je »on« bio čo¬
vjekov predak, odgovorni za »grabežljive« gene kod čovjeka.
BILJEŠKE UZ SEDMO POGLAVLJE
1. Da li je Ramapithecus bio ili nije bio hominid i neposredan predak
čovjeka, još je sporno. (Usp. detaljni prikaz diskusije o tome kod
D. Pilbeama, 1970). Gotovo svi paleontološki podaci temelje se na
mnoštvu nagađanja, pa su prema tome veoma sporni. Slijedeći
jednog autora, doći ćemo do jedne predodžbe, slijedeći drugog, do
druge. Ipak, za nas nisu neophodni mnogi sporni detalji ljudske
evolucije, a što se tiče glavnih faza razvoja, pokušao sam prikazati
mišljenje većine njih koji proučavaju ovo područje. Ali čak i što
se tiče glavnih stadija ljudske evolucije izostavio sam neka prije-
144
VIII Antropologija Pogled na svijet ranog ljudskog carnivora morao je biti veoma
drugačiji od onog njegovih rođaka biljoždera. Interesi ovog
posljednjeg mogli su se zadovoljiti na malom području, a dru¬
ge životinje bile su od neznatne važnosti za njega, osim onih
par koje su mogle prijetiti napadom. Ali potreba za mesom
tjera životinje da upoznaju šira područja i da nauče običaje
mnogih drugih životinja. Ljudski teritorijalni običaj i psiho¬
logija fundamentalno se razlikuju od onih kod majmuna. Pri¬
je barem 300.000 godina (možda dvostruko toliko) radoznalo¬
U ovom poglavlju iznijet ću prilično iscrpne podatke o primitiv¬ sti i težnji za dominacijom kod čovjekolikog majmuna pridru¬
nim lovcima i sakupljačima hrane, o neolitskim poljoprivredni¬ žile su se zvjerska znatiželja i agresija. Ova psihologija potpu¬
cima i o novim urbaniziranim društvima. To će čitaocu dozvoli¬ no se formirala do sredine pleistocena, a njezini počeci možda
ti da sam ocijeni da li podaci iz tih područja podržavaju uobiča¬ su bili u pljačkanjima australopithecina. (S. L. Washburn i V.
jenu tezu: što je čovjek primitivniji, to je agresivniji. U mnogo Avis, 1958).
slučajeva to su pronalasci mlađe generacije antropologa poslje¬
dnjih deset godina, a oprečna starija gledišta još uvijek nisu Washburn poistovjećuje »zvjersku psihologiju« s ubilačkim na¬
ispravljena u umovima mnogih nestručnjaka. gonom i uživanjem u ubijanju. On piše: »Čovjek doživljava za¬
dovoljstvo u lovu na životinje. Ako pažljivo obučavanje nije pri¬
krilo ljudske nagone, čovjek uživa u potjeri i ubijanju. U većini
»Čovjek-lovac« — antropološki Adam? kultura iz mučenja i patnje čine se javni spektakli da bi svi u
tome mogli uživati.« (S. L. Washburn ,i V. Avis, 1958. Potcrtao E.
Ako grabežljiva karakteristika čovjekovih predaka hominida nije F.)
odgovorna za njegovu prirođenu agresivnost, da li postoji ljud¬ Washburn inzistira: »Čovjek posjeduje psihologiju zvijeri. Lju¬
ski predak, prethistorijski Adam, koji je odgovoran za čovjekov de je lako učiti da ubijaju a teško je razviti običaje koji se tome
»pad«? Tog je mišljenja S. L. Washburn, jedan od najvećih auto¬ suprotstavljaju. Mnogi ljudi uživaju gledati kako druga ljudska
riteta na ovom području, i njegovi kolege koji smatraju da je taj bića pate, ili uživaju u ubijanju životinja... javna mlaćenja i
»Adam« čovjek-lovac. mučenja česta su u mnogim kulturama« (S. L. Washburn, 1959).
Washburn počinje premisom da s obzirom na činjenicu da je U posljednje dvije rečenice Washburn indirektno kaže da nije
čovjek kroz 99 posto historije živio kao lovac, našu biologiju, psi¬ samo ubijanje, već i okrutnost, dio psihologije lova.
hologiju i običaje dugujemo lovcima iz prošlih vremena: Koji su Washburnovi argumenti u prilog ovoj tvrdnji o uro¬
U veoma stvarnom smislu naš intelekt, interesi, osjećaji i ba¬ đenom uživanju u ubijanju i okrutnosti?
zični društveni život — sve je to rezultat uspješnog prilagođa- Jedan argument je »ubijanje kao sport« (on govori o ubijanju
vanja lovaca. Kad antropolozi govore o jedinstvu čovječanstva, kao sportu, a ne o »lovu«, što bi bilo ispravnije). On piše: »To
tvrde da je selekcioni pritisak lovačkog i sakupljačkog načina se možda najbolje vidi iz nastojanja koja su posvećena održava¬
života bio tako sličan, a rezultat tako uspješan, da su popula¬ nju ubijanja kao sporta. U ranijim vremenima, kraljevi i plemstvo
cije homo sapiensa još uvijek posvuda fundamentalno iste. (S. držali su parkove u kojima su mogli uživati u ubijanju kao spor¬
L. Washburn i C. S. Lancaster, 1968)1 tu, a vlada Sjedinjenih Država danas troši milijune dolara da bi
lovce snabdjela s divljači.« (S. L. Washburn i C. S. Lancaster,
Presudno pitanje je, znači: Kakva je »psihologija lovca«? 1968). Sličan primjer su »ljudi koji upotrebljavaju najlakši pri¬
Washburn je naziva »psihologijom zvijeri« koja se u potpuno¬ bor za ribolov da bi produljili uzaludnu borbu ribe i time dove¬
sti razvila do srednjeg pleistocena, prije 500.000 godina ili čak li do vrhunca svoj osjećaj prevlasti i spretnosti.« (S. L. Washburn
i ranije: i C. S. Lancaster, 1968).
146 147
Washburn ukazuje na popularnost rata: Paleolitski lovci često su medvjeda nazivali »djedom« ili su ga
»Do nedugo na rat se gledalo isto kao i na lov. Druga ljudska smatrali mitskim pretkom čovjeka. Kad su ga ubili, molili su za
bića bila su jednostavno najopasnija lovina. Rat je bio od pre¬ oproštenje; prije nego što su ga jeli, održali su sveti ručak u nje¬
velike važnosti u ljudskoj historiji da bi mogao biti nešto dru¬ govu čast, kojem je on prisustvovao kao »počasni gost«, pred
go nego zadovoljstvo za muškarce koji učestvuju u njemu. Tek kojega su stavili najbolju hranu — na kraju su ga svečano poko¬
je u posljednje vrijeme sa svim promjenama u prirodi i uvje¬ pali. (J. Mehringer, 1952)3
tima rata, rat postao sporan kao normalan dio nacionalne po¬ Psihologija lova, uključujući psihologiju suvremenog lovca, za¬
litike ili kao odobravan put društvenoj slavi.« (S. L. Washburn htijeva ekstenzivno proučavanje, ali neka zapažanja možemo spo¬
i C. S. Lancaster, 1968). menuti čak i u ovom kontekstu. Najprije moramo razlikovati iz¬
među lova kao sporta vladajućih elita (na primjer, plemstva u
U vezi s tim Washburn kaže: feudalnom sistemu) i svih drugih vrsta lova, kao što je onaj pri¬
mitivnih lovaca, poljoprivrednika koji štite svoje usjeve i kokoši,
Do koje mjere su biološke osnove ubijanja postale dio ljudske i osoba koje vole lov.
psihologije, vidi se u tome kako je lako kod dječaka pobuditi »Elitni lov« izgleda da zadovoljava želju za vladanjem, uklju¬
interes za lov, ribolov, tučnjavu i ratne igre. Ti oblici ponaša¬ čujući određenu količinu sadizma, koji je karakterističan za vla-
nja nisu neizbježni, lako se uče, pružaju zadovoljstvo i u ve¬ dajuću elitu. On nam govori više o psihologiji feudalizma nego o
ćini kultura društvo ih nagrađuje. Spretnost u ubijanju i za¬ psihologiji lova.
dovoljstvo u ubijanju se obično razviju u igri, a oblici igre pri¬ Među motivacijama primitivnih profesionalnih i modernih stra¬
premaju djecu za njihove uloge kad odrastu. (S. L. Washburn stvenih lovaca moramo razlikovati barem dvije. Prve potječu iz
i C. S. Lancaster, 1968). dubine ljudskog iskustva. Kroz lov čovjek postaje, iako na krat¬
ko, ponovo dio prirode. Vraća se u prirodu, poistovjećuje se sa
Washburnova je tvrdnja da mnogi ljudi uživaju u ubijanju životinjom i oslobađa se tereta egzistencijalne rascijepljenosti:
i okrutnosti djelomično ispravna, ali ona znači samo to da posto¬ postaje dio prirode i nadilazi je svojom sviješću. U potjeri za ži¬
je sadistični pojedinci i sadistične kulture; no ne odnosi se na votinjom on i životinja postaju jednaki, iako na kraju upotrebom
sve pojedince, ni na sve kulture. Vidjet ćemo, na primjer, da sa¬ oružja čovjek pokazuje svoju superiornost. Kod primitivnog čov¬
dizam mnogo češće postoji kod frustriranih ljudi i društvenih jeka ovaj je doživljaj sasvim svjestan. Maskirajući se u životinju
klasa koji se osjećaju nemoćni i nalaze malo zadovoljstva u ži¬ i smatrajući životinju svojim pretkom, njegova je identifikacija
votu, na primjer, niža klasa u Rimu, koja je nadoknađivala svoje sa životinjom očita. Za modernog čovjeka, s njegovom racional¬
siromaštvo i društvenu nemoć sadističkim spektaklima, ili niža nom orijentacijom, ova identifikacija s prirodom teško se verba-
srednja klasa u Njemačkoj iz koje je bilo regrutirano najviše lizira i dopire u svijest, ali ona ipak živi u mnogim ljudskim bi¬
Hitlerovih fanatičnih pristalica; ove osobine mogu se naći i kod ćima.
vladajućih klasa koje se osjećaju ugrožene u svojoj vladajućoj Od jednake je važnosti za strastvenog lovca jedna sasvim dru¬
poziciji i svom vlasništvu2, ili u potlačenim grupama željnim os¬ gačija motivacija; riječ je o uživanju u vještini. Iznenađujuće je
vete. koliko mnogo modernih autora zanemaruje taj element u lovu
Ideja da lov izaziva zadovoljstvo u mučenju neosnovana je i i usredotočuje svoju pažnju na sam čin ubijanja. Naposljetku,
veoma neprihvatljiva. Lovci, općenito, ne uživaju u mukama ži¬ lov zahtijeva poznavanje mnogih vještina i široko znanje izvan
votinje; činjenica je da bi sadist koji uživa u mučenju bio slab onog koje se sastoji u rukovanju oružjem.
lovac. Ni u ribolovu ne primjenjuje se metoda koju je Washburn William S. Laughlin, koji također počinje s tezom da »je lov
spomenuo. Također ne postoje dokazi za pretpostavku da su pri¬ najvažniji obrazac ponašanja ljudske vrste« (W. S. Laughlin, 1968),
mitivni lovci bili motivirani sadističkim ili destruktivnim impul¬ opširno je govorio o tome. Međutim, Laughlin niti ne spominje
sima. Upravo obrnuto, neki dokazi pokazuju da su osjećali sklonost zadovoljstvo u ubijanju ili mučenju kao dio lovačkog obrasca
prema životinji koju su ubijali, čak ih je možda pekla savjest. ponašanja, već ga opisuje u ovim općim pojmovima: »Lov nagra-
148 149
đuje dosjetljivost, rješavanje problema, a kažnjava nesposobnost zadovoljstva u ubijanju potvrđuje izrazito naivan stav u pita¬
da se riješi problem. Stoga je on isto toliko pridonio napretku njima društvenog ponašanja. Nadalje, treba primijetiti, da posto¬
čovječanstva koliko i njegovom držanju zajedno unutar granica ji mnoštvo sportova od Zen borbi sa sabljama, do mačevanja,
jedne varijabilne vrste.« (W. S. Laughlin, 1968). džuda i karatea — kod kojih je sasvim jasno da njihovo očara¬
Laughlin ukazuje na slijedeće, što je važno imati na umu s vanje ne proizlazi iz zadovoljstva u Ubijanju — već iz vještine
obzirom na tradicionalno pretjerano naglašavanje oruđa i oružja: koju oni zahtijevaju.
Jednako je neodrživa Washburnova i Lancasterova tvrdnja da
Lov je očito instrumentalan sistem u pravom smislu da se ne- »gotovo svako ljudsko društvo smatra ubijanje članova nekih
što izvrši, nekoliko djela izvršenih u slijedu donosi važan re¬ drugih ljudskih društava poželjnim«. (Washburn i Lancaster, 1968).
zultat. Tehnološki aspekti, koplja, toljage, sjekire i drugi objek¬ To je ponavljanje popularnog klišea, a njegov jedini izvor je rad
ti koji se mogu izložiti u muzeju, uglavnom su beznačajni izvan D. Freemana (1964) o kojem smo ranije govorili, a koji pokazuje
konteksta u kojem se koriste. Oni ne predstavljaju dobro mje¬ utjecaj frojdovskog stajališta. Činjenice su da, kao što ćemo
sto za početak analize jer je njihova pozicija u slijedu udalje¬ kasnije vidjeti, za ratove primitivnih lovaca nije karakteristična
na od nekoliko cjelina koje prethode. (W. S. Laughlin, 1968)4 okrutnost i uglavnom im ubijanje nije cilj. Tvrditi da je rat sa¬
mo u posljednje vrijeme postao sporan, znači ignorirati čitavu
Efikasnost lova mora se shvatiti na bazi razvijanja vještine lov¬ historiju filozofskog i religioznog učenja, naročito onog židov¬
ca, a ne na bazi unapređivanja tehničke osnove. skih proroka.
Ako ne slijedimo Washburnovo zaključivanje, pitanje je, postoje
Postoji dovoljno dokumentacije, iako iznenađujuće malo siste¬ li drugi obrasci ponašanja koji su proizašli iz ponašanja lovaca.
matskih studija, o postulatu da je primitivan čovjek vješt u Čini se da postoje dva obrasca ponašanja koja su postala gene¬
njegovom poznavanju prirodnog svijeta. Ova vještina uključu¬ tički programirana kroz lovačko ponašanje: surađivanje i dije¬
je čitav makroskopski svijet sisavaca, tobolčara, gmazova, pti¬ ljenje. Suradnja članova iste grupe bila je iz praktičnih razloga
ca, riba, insekata i biljaka. Poznavanje plime i oseke, meteorološ¬ neophodna u većini društava koja su se bavila lovom; isti je bio
kih fenomena općenito, astronomije i drugih aspekata prirod¬ slučaj i s dijeljenjem hrane. U većini klima, osim arktičke, meso
nog svijeta također je dobro razvijeno u nekim grupama se ne može spremiti i sačuvati. Sreća u lovu nije bila jednako
s obzirom na vještinu i opseg njihovog znanja i područja na raspodijeljena među lovcima, stoga su oni koji su bili sretne
kojima su se koncentrirale . . . Ovdje ću citirati samo važnost ruke danas dijelili s onima koji će biti sretne ruke sutra. Pret¬
ovog poznavanja za sistem ponašanja lovca i njegovu važnost postavimo li da je ponašanje u lovu dovelo do genetskih pro¬
za evoluciju čovjeka... čovjek, lovac, proučavao je ponašanje mjena, doći ćemo do zaključka da suvremeni čovjek posjeduje uro¬
životinja i njihovu anatomiju, uključujući i svoju vlastitu. On đeni impuls za surađivanjem i dijeljenjem, a ne ubijanjem i ok-
je prvo pripitomio sebe, a tada druge životinje i biljke. U ovom rutnošću..
smislu lov je bio škola koja je učinila ljudsku vrstu samou¬ Na žalost, čovjekova povijest surađivanja i dijeljenja, kao što
kom. (W. S. Laughlin, 1968). to pokazuje povijest civilizacije, dosta je nekonzistentna. To bi
se moglo objasniti time što život lovaca nije doveo do genetskih
Ukratko, motivacija primitivnog lovca nije bila zadovoljstvo u promjena ili činjenicom da su poticaji na dijeljenje i surađivanje
ubijanju, već učenje5 i optimalna primjena raznih vještina, tj. ra¬ duboko potisnuti u društvima koja ne gledaju povoljno na takve
zvoj samog čovjeka. vrline i koja umjesto toga podržavaju grubi egoizam. Ipak, može
Washburnov argument o lakoći s kojom se kod dječaka pobu¬ se nagađati ne ukazuje li sklonost surađivanju i dijeljenju, koju
đuje interes za lov, borbu i razne igre ignorira činjenicu da se danas nalazimo u mnogim društvima izvan modernog industrija¬
dječaci mogu lako navesti na bilo koji obrazac ponašanja koji je liziranog svijeta, na urođeni karakter tih impulsa. U stvari, čak
u kulturi prihvaćen. Zaključiti da ovaj interes dječaka za popu¬ ni u modernom ratovanju u kojem vojnik uglavnom ne osjeća
larno prihvaćene obrasce ponašanja dokazuje urođeni karakter previše mržnje prema neprijatelju i samo rijetko izraživa okru-

150 151
tnost,6 nailazimo na nevjerojatno mnogo suradnje i zajedništva. da se slažu s tom formulacijom. Iako ne možemo očekivati da
Dok u civilnom životu većina ljudi ne riskira svoj život da bi spa¬ prethistorijski lovci-sakupljači budu identični s većinom najpri¬
sila nečiji drugi, niti dijeli svoju hranu s drugima, u ratu su to mitivnijih suvremenih lovaca i sakupljača hrane, moramo imati
svakodnevne pojave. Možda bismo čak mogli ići dalje i predlo¬ na umu da (1) se h. sapiens sapiens nije anatomski i neurofiziolo¬
žiti da jedan od razloga leži u tome što je rat privlačan upravo ški razlikovao od današnjeg čovjeka i (2) da znanje o postojećim
pružanjem mogućnosti za izražavanje duboko ukopanih potica¬ primitivnim lovcima mora pridonijeti razumijevanju barem jed¬
ja koje naše društvo u miru smatra, u biti, iako ne ideološki — nog presudnog problema koji se odnosi na prethistorijske lovce:
glupim. utjecaj ponašanja lovaca na ličnost i na društvenu organizaciju.
Washburnove ideje o psihologiji lova samo su jedan primjer Osim toga, podaci o primitivnim lovcima pokazuju da karakteris¬
pristranosti u prilog teoriji o čovjekovoj urođenoj destruktivnosti tike često pripisivane ljudskoj prirodi ne postoje kod najmanje
i okrutnosti. Možemo primijetiti visok stupanj opredijeljenosti »civiliziranog« čovjeka!
na čitavom području društvenih nauka u odnosu na pitanja nepo¬ Prije no što počnemo govoriti o postojećim primitivnim lov¬
sredno povezana sa stvarnim emocionalnim i političkim proble¬ cima, potrebno je nešto reći o paleolitskom lovcu. M. D. Sahlins
mima. Kad se radi o ideologiji i o interesima društva, objektiv¬ piše:
nost prelazi u pristranost. Moderno društvo sa svojom gotovo ne¬
ograničenom spremnošću da koristi ljudske živote u političke ili U selekcionom prilagođavanju opasnostima kamenoga doba,
ekonomske svrhe, može se najbolje obraniti od osnovnog ljud¬ ljudsko društvo nadvladalo je ili potčinilo takve primatske sklo¬
skog pitanja o njegovom pravu da to čini pretpostavkom da de¬ nosti kao što su sebičnost, nediskriminantna seksualnost, do¬
struktivnost i okrutnost nisu ukorijenjene u našem sistemu, već minantnost i grubo natjecanje. Sukob su zamijenile bliskost i
da su to urođene čovjekove osobine. suradnja, solidarnost je postavljena iznad seksa, moralnost iz¬
nad moći. Ljudsko je društvo u najranijim danima postiglo naj¬
veću reformu u historiji: pobijeđena je ljudska primatska pri¬
Agresija i primitivni lovci roda i tako osigurana evoluciona budućnost vrste. (M. D. Sah¬
lins, 1960).
Na sreću, naše znanje o ponašanju lovaca nije ograničeno na na¬
gađanja: na raspolaganju nam je dosta podataka o još postoje¬ Postoje direktni podaci o životu prethistorijskog lovca u kulto¬
ćim lovcima i sakupljačima hrane koji pokazuju da lov ne poti¬ vima životinja koji ukazuju na činjenicu da on nije bio po priro¬
če na destruktivnost i okrutnost i da su primitivni lovci relativ¬ di destruktivan. Kao što je Mumford primijetio, slike na zidovi¬
no neagresivni u usporedbi s njihovom civiliziranom braćom. ma pećina koje se odnose na život prethistorijskih lovaca ne pri¬
Postavlja se pitanje, možemo li primijeniti naše znanje o ovim kazuju borbu među ljudima.8
primitivnim lovcima na prethistorijske lovce, barem na one koji Unatoč opreznosti koja je potrebna kod izvođenja analogija,
su živjeli nakon pojave modernog čovjeka, »homo sapiens sapi- ipak su najdojmljiviji podaci oni o još uvijek postojećim lovci-
ensa« pred oko četrdeset do pedeset tisuća godina. ma-sakupljačima hrane. Colin Turnbull, stručnjak na tom pod¬
Činjenica je da je poznato vrlo malo o najranijem čovjeku, a ručju, izvještava:
ne zna se previše ni o h. sapiens sapiensu u doba kada je bio lo¬
vac i sakupljač. Iz tog razloga nekoliko je autora, sasvim opravda¬ Kod dviju grupa koje su mi poznate, agresija gotovo da ne po¬
no, upozorilo protiv izvođenja zaključaka iz onog što znamo o mo¬ stoji, bilo emocionalna bilo fizička: to potvrđuje i nepostoja¬
dernim primitivnim plemenima, o njihovim prethistorijskim pre¬ nje ratovanja, zavada, čarolija i vraćanja.
cima. (J. Deetz, 1968)7. Bez obzira na to, kao što G. P. Murdock Nisam siguran ni da je sam lov agresivna aktivnost. To je ne¬
kaže, interes za suvremene lovce postoji »zbog onoga što bi nam što što čovjek mora vidjeti da bi shvatio: lov se ne obavlja u
oni mogli otkriti o čovjeku pleistocena«: većina učesnika na sim¬ agresivnom duhu. Radi svijesti o smanjivanju prirodnih bogat¬
poziju Čovjek-lovac (R. B. Lee i I. DeVore, urednici, 1968) izgleda stava, postaji, u stvari, kajanje kod ubijanja. U nekim slučaje-
152 153
vima može čak biti prisutan ,i element sažaljenja. Moje iskustvo nju robe«, i da su ekonomski odnosi među ljudima ili grupama
s lovcima pokazuje da su oni veoma blagi ljudi; istina je da ži¬ karakterizirani »ekonomiziranjem«, »maksimaliziranjem« rezul¬
ve veoma teškim životom, no to pije isto što i agresivnost. (C. tata truda, da se »proda skupo, a kupi jeftino«. Primitivni na¬
M. Turnbull, 1965)9 rodi ne čine ni jednu od ovih stvari, u biti, najčešće izgleda da
oni rade upravo obrnuto: »daruju stvar«, dive se velikodušnosti,
Nijedan od učesnika u diskusiji s Turnbullom nije izrazio nesla¬ očekuju gostoljubivost, kažnjavaju štednju kao znak sebičnosti.
ganje. A najčudnovatije od svega je da što je veća oskudica, što je ve¬
Najobuhvatniji prikaz pronalazaka o primitivnim lovcima i sa¬ će pomanjkanje robe, to izgleda da su oni neekonomičniji i ve¬
kupljačima hrane daje E. R. Service u knjizi Lovci. (E. R. Servi¬ likodušniji. Mi, naravno, razmatramo izmjenu između pojedi¬
ce, 1966). Njegova monografija uključuje sva takva društva, uz naca unutar društva, a ti pojedinci u društvu su svi u nekakvoj
iznimku onih sjedilačkih grupa duž sjeverozapadne obale Sjever¬ srodnosti. To je u direktnoj suprotnosti s principima koji se pri¬
ne Amerike, koje žive u uvjetima izobilja, i drugih lovačkih saku¬ pisuju formalnoj ekonomiji. Ne »dajemo« li mi hranu našoj dje¬
pljačkih društava koja su nestala tako brzo nakon dodira s civi¬ ci? »Pomažemo« našoj braći i brinemo se za stare roditelje. Dru¬
lizacijom da je naše znanje o njima previše fragmentarno.10 gi čine, ili su činili, ili će činiti isto za nas.
Najočitija i vjerojatno najhitnija karakteristika lovačko-sakup- Budući da prevladavaju bliski društveni odnosi, osjećaji ljubavi,
ljačkih društava je njihov nomadizam, uvjetovan sakupljanjem etiketa obiteljskog života, moralnost velikodušnosti, sve te stvari
hrane, što dovodi do slobodnog povezivanja obitelji u 'družbu'. Što uvjetuju način na koji se s robom postupa i to tako da ekonom¬
se tiče njihovih potreba — suprotno modernom čovjeku kojem ski odnos prema robi slabi. Antropolozi su katkada pokušali ka¬
je potrebna kuća, automobil, i odjeća, električna energija, itd. — rakterizirati stvarnu transakciju riječima kao što su »čisti po¬
za primitivnog lovca »hrana i nekoliko pomagala koja su mu po¬ klon« ili »slobodni poklon« da bi ukazali na činjenicu da nije
trebna da bi došao do nje središte su privrednog života ... u fun¬ riječ o trgovini, već razmjeni, da u transakciji ne postoji osjećaj
damentalnijem smislu nego je to slučaj u složenijim privreda¬ izravne zamjene. Ove riječi nisu naročito pogodne za predoča¬
ma.« (E. R. Service, 1966) vanje stvarne prirode tog čina, one čak stvaraju pomalo pogreš¬
Ne postoji stalno opredjeljenje u poslu osim onih koja posto¬ nu predodžbu.
je u svakoj obitelji s obzirom na dob i seks. Hrana se sastoji Jednom se Peter Freuchen zahvaljivao Eskimu od kojega je do¬
manjim dijelom od mesa (možda oko 25 posto), dok sakupljanje bio meso. Lovac se snuždio, a Freuchena je brzo ispravio jedan
sjemenki, korijenja, voća, oraha i boba sačinjava glavni dio is¬ stari čovjek: »Ne smijete zahvaljivati za vaše meso, vaše je pra¬
hrane za koji se brinu žene. Kao što M. J. Meggitt kaže: »Izgle¬ vo da dobijete dio. U ovoj zemlji nitko ne želi ovisiti o drugima.
da da je naglašena biljna ishrana jedna od glavnih karakteristika Zato ne postoji nitko tko daje ili dobiva poklone, jer tako čovjek
društava koja se bave lovom, ribolovom ili sakupljanjem hrane.« postaje ovisan. Poklonima se stvaraju robovi isto kao što se bi¬
(M. J. Meggitt, 1964). Samo Eskimi žive isključivo od lova i ribo¬ čem stvaraju psi.«11
lova; ribolovom se uglavnom bave žene. Riječ »poklon« ima primjese milostinje a ne uzajamnosti. Ni u
Među muškarcima postoji široka suradnja u lovu, što je nor¬ jednom lovačko-sakupljačkom društvu ne izražava se zahvalnost,
malna popratna pojava niskog stupnja tehnološkog razvitka u niti se čovjeka hvali radi njegove »velikodušnosti« kad dijeli
takvim društvima. »Iz nekoliko razloga povezanih s jednostavnoš¬ svoj ulov sa svojim prijateljima. Nekom drugom prilikom njega
ću njihove tehnologije i njihovog nevladanja prirodom mnogi lo-
vačko-sakupljački narodi su, doslovce rečeno, najslobodniji lju¬ se može hvaliti zbog njegov velikodušnosti, ali ne kad se radi o
di na svijetu.« (E. R. Service, 1966) dijeljenju, jer bi u tom slučaju izjava značila zahvalnost: jer je
Ekonomski su odnosi naročito poučni. Service kaže: dijeljenje bilo neočekivano, ili se velikodušnost nije smatrala
normalnom pojavom. U ovakvom slučaju može se hvaliti čovje¬
Mi smo naučeni misliti, zbog prirode naše vlastite privrede, da kova smjelost u lovu, ali ne njegova velikodušnost. (E. R. Ser¬
kod ljudi »postoji prirodna sklonost prevoženju i zamjenjiva- vice, 1966).

154 155
Od naročite je važnosti, i ekonomske i psihološke, pitanje vla¬ slučaj neke osobe ili osoba koje, nekim slučajem, nisu posje¬
sništva. Jedan od najraširenijih klišea danas je da je ljubav za dovale oružje ili odjeću a da nisu mogle unajmiti ili dobiti te
vlasništvo kod čovjeka urođena karakteristika. Obično se ne ra¬ stvari od bližnjih koji su bili bolje sreće. (E. R. Service, 1966)
zlikuje vlasništvo sredstava koja su čovjeku potrebna u njegovom
radu i izvjesnih ličnih stvari i ukrasa, itd., i vlasništva u smislu U međuljudskim odnosima lovačko-sakupljačkih društava ne po-
posjedovanja sredstava za proizvodnju, znači stvari kojima is¬ stoji ono što kod životinja nazivamo »dominacijom«. Service kaže:
ključivim posjedovanjem možemo natjerati druge da za nas ra¬
de. Takva sredstva proizvodnje u industrijskom društvu uglav¬ Lovačko-sakupljačke družbe potpunije se razlikuju od čovjekoli-
nom su strojevi i kapital koji se ulaže u mašinsku proizvodnju. kih majmuna s obzirom na dominaciju nego bilo koje druge
U primitivnom društvu sredstva su proizvodnje zemlja i lovišta. vrste ljudskih društava. Kod njih ne postoji nikakvo rangiranje
koje bi se temeljilo na fizičkoj dominaciji, niti postoji bilo ka-
Ni u jednoj primitivnoj družbi nikome se ne osporava pristup kavo superiorno-inferiorno rangiranje koje bi počivalo na dru¬
bogatstvima prirode — nijedan pojedinac ne posjeduje ta bo¬ gim izvorima moći kao što su to bogatstvo, nasljedne klase i
gatstva . . . Prirodna bogatstva o kojima družba ovisi kolektiv¬ vojni ili politički položaj. Jedinu stalnu prevlast posjeduje sta¬
no su ili zajedničko vlasništvo, u smislu da čitava družba brani rija i mudrija osoba koja može voditi ceremoniju,
teritorij od neprijatelja koji ga želi prisvojiti. Unutar družbe čak i kad neki pojedinci posjeduju veći status ili ugled nego dru¬
sve obitelji imaju jednako pravo na ta bogatstva. Štoviše, ro¬ gi, to se manifestira drugačije od dominacije kod čovjekolikih
đaci u susjednim družbama imaju pravo slobodno loviti i sa¬ majmuna. Od osoba visokog statusa u primitivnom društvu
kupljati hranu ako to zatraže. Najčešći slučaj očitog ograni¬ zahtijeva se velikodušnost i skromnost koja se nagrađuje samo
čenja prava na bogatstva prirode odnosi se na orahe i drveće pažnjom i ljubavlju. Neki muškarac, na primjer, može biti jači,
s plodovima. U nekim slučajevima određeno drveće ili sku¬ brži, hrabriji i inteligentniji od drugih članova družbe. Da li će
pine drveća dodjeljuju se pojedinačno obiteljima družbe. on imati veći status od drugih? Ne mora biti. Poštovanje će mu
Kod tog običaja radi se više o podjeli rada nego o podjeli vla¬ biti ukazano samo ako te kvalitete stavi u službu društva, u lo¬
sništva, jer izgleda da je njegova namjera da se izbjegne gub¬ vu, na primjer — te pridonese više divljači koju može podijeli¬
ljenje vremena i truda do čega bi došlo kada bi se nekoliko ti i ako to učini pravilno i skromno. Dakle, da malo pojednosta¬
raštrkanih porodica uputilo na isto područje. Radi se jedno¬ vnimo, veća snaga u društvu čovjekolikih majmuna donosi veću
stavno o tom da postane uobičajeno stalno korištenje nekoliko dominaciju, rezultat čega je više hrane, ili više ženki ili bilo
dodijeljenih gajeva, jer je drveće stalno na jednom mjestu, kojih drugih stvari za onog koji dominira: u primitivnom ljud¬
dok to nije slučaj s divljači, pa ni s biljem i travama. U sva¬ skom društvu veća snaga mora se upotrijebiti u korist zajed¬
kom slučaju, čak ako bi i jedna obitelj sakupila mnogo oraha nice, a osoba, da bi stekla poštovanje, mora se doslovce žrtvo¬
i voća, a druga ne bi, primijenila bi se pravila dijeljenja i nit¬ vati i raditi više za manje hrane. Što se tiče žena, takav čovjek
ko ne bi ostao gladan. obično ima samo jednu ženu, kao i svi ostali muškarci.
Čini se da su najprimitivnija ljudska društva istovremeno i ona
Stvari koje najviše liče na privatno vlasništvo su one koje pra¬ u kojima vlada najveća jednakost. To se mora povezati s činje¬
ve i koriste pojedinci. Oružje, noževi i strugači, odjeća, ukras¬ nicom da, radi vrlo jednostavne tehnologije, društvo takve vr¬
ni predmeti, amajlije i slično, često se smatraju privatnim vla- ste ovisi o suradnji više i konstantnije nego bilo koje drugo,
ništvom... Ali moglo bi se tvrditi da čak ni te lične stvari čovjekoliki majmuni uvijek ne surađuju i ne dijele, dok ljudi
nisu u pravom smislu privatno vlasništvo. Ukoliko je posjedo¬ to čine — to je bitna razlika. (E. R. Service, 1966).
vanje tih predmeta određeno njihovom upotrebom, oni su funk¬
cije podjele rada, a ne vlasništva »sredstava proizvodnje«. Pri¬
vatno vlasništvo značajno je samo ako netko ima a drugi ne Service nam daje sliku autoriteta koji nalazimo kod naroda
— kada se, da tako kažem, pojavi eksploatacijska situacija. Ali lovaca-sakupljača. U tim društvima sasvim sigurno postoji potre¬
teško je zamisliti (a nemoguće naći u etnografskim zapisima) bu za upravljanjem grupnim djelovanjem.
156 157
Upravljanje je uloga koju autoritet preuzima u problemima kleveta i ismijavanje; u krajnjim slučajevima ostracizam. Ako se
složenog grupnog djelovanja. To je ono što mi obično podrazu¬ pojedinac neprestano loše ponaša i njegovo ponašanje štetno dje¬
mijevamo pod »vođenjem«. Potrebe za upravljanjem grupnim luje na druge grupe, njegovi ga mogu čak i ubiti. Dakako, ti slu¬
djelovanjem i za uskom koordinacijom su veoma različite i čajevi su krajnje rijetki; većinom takve probleme rješava auto¬
mnogobrojne u lovačko-sakupljačkim društvima. One bi uklju¬ ritet starijih i mudrijih u grupi.
čivale uobičajene stvari kao što su seljenje logora, zajednički Ti podaci u jasnoj su suprotnosti s Hobbesovom slikom čovje¬
lov, a naročito bilo kakve okršaje s neprijateljem. Ali unatoč kove urođene agresivnosti koja bi vodila ratu svakog protiv sva¬
očitoj važnosti vodstva u takvim aktivnostima, lovačko-sakup- kog kada država ne bi imala monopol nad nasiljem i kažnjava¬
Ijačko društvo razlikuje se po tome što kod njega ne postoji njem, tako indirektno zadovoljavajući želju za osvetom protiv
formalno vodstvo onog tipa koji možemo vidjeti u kasnijim prijestupnika. Kao što Service primjećuje:
stadijima kulturnog razvitka. Ne postoji stalno mjesto vođe:
vodstvo ide od jedne osobe do druge ovisno o djelatnosti koja Činjenica je, naravno, da se družbe ne raspadaju iako ne po¬
se planira. Na primjer, jedan veoma star čovjek može biti naj¬ stoje formalni pravni organi koji bi ih držali zajedno . . . Mada
bolji izbor za planiranje neke svečanosti zbog dobrog poznava¬ su zavade i borbe relativno rijetke u takvim društvima, one
nja rituala, ali netko drugi, mlađi i vještiji, može biti vođa gru¬ ipak predstavljaju stalnu prijetnju i mora postojati neki na¬
pe koja ide u lov. čin da se zaustave ili da se spriječi njihovo širenje. Često one
Iznad svega, ne postoji vođa ili predvodnik u smislu riječi po¬ počinju kao najobičnije svađe među pojedincima, zato je važ¬
glavica12. ( E. R. Service, 1966). no rano ih prekinuti. Unutar date zajednice o svađi između
dvije osobe obično će suditi neki stariji član koji je u rodu s
To nepostojanje hijerarhije i poglavica zavređuje pažnju tim jednom i drugom. Bilo bi idealno kada bi ta osoba bila u is¬
više što je veoma prihvaćen kliše da se oni mogu naći u gotovo tom srodstvu s oba zavađena pojedinca, jer bi tada bilo očito
svim civiliziranim društvima i da se temelje na genetskom nas¬ da neće biti pristrana. Ali, naravno, to nije uvijek slučaj niti je
ljedstvu naših predaka. Vidjeli smo da su među čimpanzama od¬ uvijek slučaj da osoba koja posjeduje taj status srodstva želi
nosi dominacije dosta blagi, ali da ipak postoje. Društveni odno¬ suditi. Katkada je dovoljno jasno da je jedna osoba u pravu,
si kod primitivnih ljudi pokazuju da čovjek nije genetički ospo¬ ili je jedna popularna, a druga nepopularna, tako da javnost
sobljen za tu vrstu psihologije dominacije i podređivanja. Anali¬ sudi i slučaj se rješava čim to zajedničko mišljenje postane do¬
za historije društva, s pet ili šest tisuća godina eksploatacije, ve¬ bro poznato.
ćinom od vladajuće manjine, jasno pokazuje da je psihologija Kada se svađe ne riješe na jedan od gore navedenih načina.
dominacije i podređivanja prilagođavanje društvenom uređenju, održava se neka vrst natjecanja, najčešće neka igra, koja zam¬
a ne njegov uzrok. Apologetama društvenog uređenja koje se jenjuje izravnu borbu. Rvanje ili udaranje glavom su tipični
zasniva na upravljanju elite naravno veoma odgovara uvjerenje oblici »dvoboja« kod Eskima; izvode se u javnosti i publika
da je društvena struktura rezultat čovjekove urođene potrebe, smatra da je pobjednik u pravu. Posebno su interesantni čuve¬
pa je stoga prirodna i neizbježiva. Društvo primitivnog čovjeka ni eskimski pjevački dvoboji: oružje kojim se služe su riječi,
u kojem vlada jednakost pokazuje da to jednostavno nije tako. »male, oštre riječi, kao drvene trijeske koje iskaču ispod sje¬
Mora se postaviti pitanje: kako se primitivan čovjek brani pro¬ kire« .
tiv asocijalnih i opasnih članova s obzirom na nepostojanje auto¬ Natjecanjem u pjevanju često se rješavaju zamjerke i svađe
ritativnog režima? Postoji nekoliko odgovora. Prije svega, naj¬ svih vrsta, osim ubojstva. Čovjek s istočnog Grenlanda može
više kontrole ponašanja postižu jednostavno običajima i etike¬ tražiti zadovoljštinu za ubojstvo svog rođaka natjecanjem u
tom. Ali pretpostavimo da običaji i etiketa ne sprečavaju asoci¬ pjesmi ako je fizički preslab da bi postigao svoj cilj, ili ako
jalno ponašanje kod pojedinaca. Koje su to onda sankcije koje je tako vješt u pjevanju da je siguran u svoju pobjedu. Shvat¬
protiv njih postoje? Uobičajena sankcija je izbjegavanje krivca ljivo je da se istočni Grenlanđani toliko udube u samu umjet¬
i pokazivanje sve manje uljudnosti prema njemu; zatim postoji nost pjevanja da zaborave na razlog zamjerke. Pjevačka vješ-
159
158
tina među Eskimima jednaka je, ili čak nadmašuje, velika fizi¬ tim lovcima i na suvremeni stav prema problemu koji postavlja
čka junaštva. pitanje prirode siromaštva. On govori protiv premise koja je
Način pjevanja je točno utvrđen. Uspješan pjevač upotreblja¬ dovela do ideje o agresivnosti primitivnih lovaca, tj. da je život
va uobičajene oblike kompozicije koje nastoji izvesti tako da u doba paleolitika karakterizirala ikrajnja oskudica i stalno prisut¬
publiku oduševi da s entuzijazmom plješće. Onaj koji dobije na prijetnja od gladovanja. Suprotno tome, Sahlins naglašava da
najsrdačniji aplauz je »pobjednik«. Pobjeda u natjecanju ne do¬ je društvo primitivnih lovaca bilo »prvobitno društvo obilja
nosi nikakvu nadoknadu. Isključiva prednost je u prestižu. (E.
A. Hoebel, 1954). Opće je shvaćanje da je društvo obilja ono društvo u kojem
Jedna od prednosti dugotrajne borbe pjesmama jest u tome se sve ljudske potrebe lako zadovoljavaju; mada mi rado smat¬
što daje publici vremena da zajedno odluči tko je u pravu, a ramo ovo sretno stanje isključivo dostignućem industrijske ci-
tko mora priznati da je kriv. Obično ljudi otprilike znaju na vilizacije, mogli bi se naći bolji argumenti za lovce i sakupljače,
čijoj su strani, ali, kao što je to slučaj u većini primitivnih za¬ čak i one marginalne, koje etnografija nije proučavala. Budući
jednica, jednoglasnost čitave zajednice je do te mjere poželjna da se htijenja »lako zadovoljavaju« ili velikom proizvodnjom ili
da je potrebno određno vrijeme prije nego što se sazna miš¬ malim zahtjevima, postoje dva moguća puta do obilja ... Pri¬
ljenje većine. S vremenom veći se broj ljudi više smije stiho¬ hvati li strategiju Zena, narod može uživati u neusporedivom ma¬
vima jednog takmičara nego drugog, dok ne postane jasno na terijalnom izobilju a da ima nizak životni standard. To je, mi¬
kojoj je strani zajednica. Nakon toga mišljenje brzo postane slim, karakteristično za lovce. (M. D. Sahlins, 1968)13
jednoglasno i onaj koji je izgubio povlači se od neugodnosti.
(E. R. Service, 1966). Sahlins dalje govori o još nekim važnim stvarima:
Među drugim lovačkim društvima privatne svađe se ne rješa¬ Nestašica je specijalno opsjednuće tržišne privrede, odredljivo
vaju na tako zgodan način kao kod Eskima, već bacanjem ko¬ stanje svih koji u njoj učestvuju. Tržište pruža zadivljujući
plja. niz proizvoda, sve te »dobre stvari« čovjeku su nadohvat — ali
ih se ne može domoći jer nikada nema dovoljno novaca da bi sve
Kada je svađa između tužitelja i optuženoga, što je obično kupio. Postojati u tržišnoj privredi znači živjeti dvostruku tra¬
slučaj, tužitelj ceremonijalno baca koplja iz određene daljine, gediju, koja počinje u nedostatnosti, a završava u lišenosti .. .
a optuženi ih pokušava izbjeći. Publika može aplaudirati brzi¬ Mi smo osuđeni na život proveden u napornom radu. S te uz-
ni, snazi i točnosti tužioca u bacanju koplja, ili okretnosti op¬ nemiravajuće perspektive gledamo natrag na lovca. Ali ako su¬
tuženoga. Nakon nekog vremena grupa jednoglasno odobrava vremeni čovjek, sa svim svojim tehničkim prednostima, još
vještinu jednoga ili drugoga. Kada optuženi shvati da ga zajed¬ uvijek nije postigao ono neophodno, koliko šanse onda ima
nica smatra krivim, od njega se očekuje da dozvoli da ga ko¬ goli divljak sa svojim bijednim lukom i strijelom? Opremivši
plje pogodi u neki mišićavi dio tijela. U suprotnom slučaju lovca građanskim impulsima i paleolitskim oruđem, unaprijed
tužitelj jednostavno prestane bacati koplja ako postane svjes¬ smo ocijenili njegovu situaciju kao beznadnu.14
tan da je javno mnijenje protiv njega. (C. W. M. Hart i A. R. Oskudica nije imanentno svojstvo tehničkih sredstava. To je
Pilling, 1960). odnos između sredstava i ciljeva. Mogli bismo govoriti o em¬
pirijskoj mogućnosti da se lovci bave lovom radi svog zdravlja.
a da su luk i strijela sredstva adekvatna tom cilju. Može se do
Primitivni lovci — društvo obilja? kazati da lovci često rade mnogo manje od nas; traganje za
hranom nije tegoban posao bez kraja; slobodnog vremena ima
M. D. Sahlins ukazuje na veoma značajnu stvar — od interesa u izobilju i spava se više danju no pod bilo kojim drugim
čak i u proučavanju suvremenog industrijskog društva — koja društvenim uvjetima . .. Umjesto zabrinutosti, kod lovca, izgle¬
se odnosi na čitavo pitanje privredne oskudice među primitiv- da, vlada sigurnost koja proizlazi iz obilja, iz stanja u kojem
160 161
se, općenito, potrebe svih ljudi lako zadovoljavaju. Ova sigur¬ U svakom slučaju bilo je malo razloga za totalni rat među za¬
nost ne napušta ih u doba poteškoća. (Taj stav izražava filozo¬ jednicama. Ropstvo im je bilo nepoznato; pokretnine je bilo
fija Penana s Bornea: »Ako danas nema hrane, bit će je sutra.«) malo, a teritorij dobiven u borbi obično je predstavljao pravu
(M. D. Sahlins, 1968) nezgodu za pobjednike, koji su bili emotivno vezani za druge te¬
ritorije. Povremeno je dolazilo do manjih osvajačkih ratova
Sahlinsove primjedbe značajne su jer je on jedan od rijetkih protiv drugih plemena, ali uvjeren sam da su se ti ratovi veo¬
antropologa koji ne prihvaćaju okvire odnosa i vrijednosne su¬ ma razlikovali od borbi unutar plemena ili zajednice. Tako su
dove današnjeg društva kao nužno valjane. On pokazuje do koje u napadu na Waringare koji je doveo do zauzimanja depresija
mjere društveni znanstvenici iskrivljuju sliku društava koja pro¬ s vodom na području Tanami sudjelovali samo muškarci ple¬
matraju jer sude o njima prema onome što izgleda kao »priroda« mena Waneiga — najviše nekoliko desetaka njih. Nemamo do¬
ekonomije, isto kao što dolaze i do zaključka o čovjekovoj priro¬ kaza da su zajednice ikada stvarale vojne paktove, da bi se
di iz podataka, ako ne o suvremenom čovjeku, onda barem o suprotstavile drugim zajednicama Walbirija ili drugim pleme¬
čovjeku kakvog poznajemo kroz najveći dio njegove civilizirane nima. (M. J. Meggitt, 1960).
historije.
Stručno govoreći, ova vrst konflikta među primitivnim lov-
cima može se opisati kao rat; u tom smislu možemo zaključiti
Primitivno ratovanje da je »rat« oduvijek postojao unutar ljudske vrste i da je on
toga manifestacija urođenog nagona za ubijanjem. Ovakvo za¬
Iako defenzivna agresija, destruktivnost i okrutnost nisu obično ključivanje, dakako, ne pridaje važnost temeljnim razlikama iz¬
uzroci rata, ti se impulsi u ratu manifestiraju. Stoga će neki po¬ među nižih i viših primitivnih kultura15 kao ni ratovanju civi¬
daci o primitivnom ratovanju pomoći upotpuniti sliku o primi¬ liziranih kultura. Primitivno ratovanje, naročito kod nižih pri¬
tivnoj agresiji. mitivnih naroda, nije bilo centralistički organizirano niti su po¬
Meggitt daje kratak prikaz prirode ratovanja među Walbirima stojale stalne poglavice. Učestalost tih ratovanja bila je relativ¬
iz Australije, koji se, kaže Service, može prihvatiti kao dobar no mala; to nisu bili ratovi osvajanja, niti im je cilj bio ubijanje
opis ratovanja u lovačko-sakupljačkim društvima uopće: sto većeg broja neprijatelja. Suprotno tome, većina civiliziranih
ratova institucionalizirana je, organizirana, sa stalnim vođama
VValbiri društvo nije naglašavalo militarizam — nije postojala i cilj im je osvajanje teritorija i/ili sticanje robova i/ili pljač¬
klasa stalnih ili profesionalnih ratnika, niti hijerarhija vojne kanje.
komande; grupe su rijetko vodile osvajačke ratove. Svaki mu¬ Uz to, a možda najvažnije od svega, često je zapostavljena či¬
škarac bio je (i još uvijek jest) potencijalni ratnik, uvijek naoru¬ njenica da kod primitivnih lovaca-sakupljača ne postoji važan eko¬
žan i spreman braniti svoja prava; ali on je također bio i indi¬ nomski poticaj na totalni rat.
vidualist, koji se radije borio sam. U nekim zavadama rodbin¬
ske su veze često svrstale muškarce u različite tabore i takva Odnos rađanja i umiranja u lovačko-sakupljačkim društvima
grupa je katkada uključivala sve muškarce jedne zajednice. takav je da bi bilo rijetko da prenaseljenost natjera neki dio
Ali vojnih vođa, bilo nasljednih, bilo izabranih, koji bi stva¬ stanovništva da se bori protiv drugih radi zauzimanja terito¬
rali taktičke planove i brinuli se da budu prihvaćeni, nije bilo. rija. Čak kad bi do takvih okolnosti i došlo, one ne bi dovele do
Iako su neki muškarci bili uvaženi kao sposobni i hrabri rat¬ prevelike borbe. Kada bi bilo u pitanju pravo na lov ili sakup¬
nici i njihov se savjet prihvaćao, ne znači da su ih svi muškar¬ ljanje na nekoj površini, jača i brojnija grupa jednostavno bi,
ci nužno slijedili. Nadalje, uvjeti pod kojima su vodili borbe vjerojatno bez borbe, nadvladala slabiju. A drugo, u lovačko-
bili su, u biti, tako ograničeni da su muškarci znali i mogli pri¬ -sakupljačkim društvima ne može se mnogo postići pljačkanjem.
mijeniti najefikasnije načine borbe bez oklijevanja. To je još Sve su družbe siromašne u materijalnim stvarima i nema stan¬
i danas tako čak i kod mladih momaka. dardnih predmeta razmjene koji bi služili kao kapital i vrijed-
162
nost. I konačno, prisvajanje zarobljenika da bi služili kao ro¬ da bi se osvojio ili porazio susjedni narod. Primitivni ratovi u-
bovi radi ekonomskog iskorištavanja — česti uzrok rata u glavnom su naoružani meteži, a ne pravi ratovi. Prema Rapaportu,
suvremeno doba — bilo bi beskorisno u lovačko-sakupljačkom Turney-Highev rad nije bio naročito dobro prihvaćen među an¬
društvu s obzirom na nisku produktivnost privrede. Zarobljeni¬ tropolozima jer je istakao da su sekundarni prikazi borbi profe¬
ci, robovi teško bi proizvodili više hrane nego bi bilo potrebno sionalnih antropologa beznadno neadekvatni i katkada jedno¬
za njih same. (E. R. Service, 1966). stavno pogrešni; smatrao je da su neposredni izvori pouzdaniji,
čak ako i dolaze od amatera etnologa od prije nekoliko genera¬
Opću sliku o ratovanju među primitivnim lovcima-sakupljači- cija.17
ma koju Service daje podržava i nadopunjuje nekoliko drugih Monumentalni rad Quincy Wrighta (1637 stranica uključujući
istraživača, od kojih neke citiram u odlomcima koji slijede.16 D. opširnu bibliografiju) predstavlja temeljitu analizu ratovanja me¬
Pilbeam naglašava nepostojanje rata, uz prisutnost povremenih đu primitivnim narodima zasnovanu na statističkom uspoređi¬
zavada, i ulogu primjera a ne moći među vođama, kao i princip vanju glavnih podataka o 653 primitivna naroda. Nedostatak nje¬
uzajamnosti i velikodušnosti te centralnu ulogu suradnje. (D. gove analize je u tome što je više deskriptivna nego analitična u
Pilbeam, 1970). klasifikaciji primitivnih društava kao i raznih oblika ratovanja.
U. H. Stevvart dolazi do slijedećih zaključaka o teritorijalnosti i Ipak, njegovi su zaključci od značajnog interesa jer pokazuju
ratovanju: statističku tendenciju koja odgovara rezultatima mnogih drugih
autora: »sakupljači, primitivni lovci i primitivni poljoprivredni¬
Postoje mnoge tvrdnje da primitivne družbe posjeduju terito¬ ci najmanje su ratoborni. Viši lovci i razvijeniji poljoprivrednici
rije i prirodna bogatstva, te da se bore da bi ih obranile. Iako su ratoborniji, dok su najrazvijeniji poljoprivrednici i stočari
ne mogu tvrditi da to nije nikada slučaj, vjerojatno je to rijet¬ najratoborniji od svih«. (Q. Wright, 1965). Ova izjava potvrđuje
ka pojava. Kao prvo, primarne grupe koje sačinjavaju veće dru¬ ideju da ratobornost nije funkcija čovjekovih prirodnih nagona
žbe međusobno se žene, spajaju ako su premale ili razdvajaju koji se manifestiraju u najprimitivnijim oblicima društva, već
ako su prevelike. Drugo, u slučajevima navedenim ovdje, posto¬ njegovog razvitka u civilizaciji. Wrightovi podaci pokazuju da što
ji samo tendencija primarnih grupa da koriste posebna područ¬ je veća podjela rada u društvu, to je ono ratobornije i da su kla¬
ja. Treće, većina takozvanih »ratova« među tim društvima nije sna društva najratobornija od svih. Na kraju podaci pokazuju
ništa više od osvete za navodne čarolije ili stalne međuobiteljske da što je veća ravnoteža među grupama i između grupe i okoli¬
zavade. Četvrto, u većini područja sakupljanje je glavni izvor ne, to nailazimo na manje ratobomosti, dok česta narušavanja
dobara, ali meni su nepoznati slučajevi obrane područja bogatih ravnoteže dovode do povećane ratobomosti.
sjemenkama. Primarne družbe nisu se borile jedne protiv dru¬ Wright razlikuje četiri vrste rata — obrambeni, društveni, eko¬
gih i teško je shvatiti kako bi šira družba sakupila svoje snage nomski i politički. Obrambeni rat odnosi se na narode u čijim
da brani svoj teritorij protiv drugih družba ili zašto bi to či¬
nila. Točno je da su pojedinci katkada imali posebno pravo na običajima ne postoji rat i koji se bore samo kada su napadnuti,
durian drveće, orlova gnijezda i neka druga posebna bogatstva, »u kojem slučaju da bi se branili oni spontano koriste oruđe i
ali kako su ih oni branili budući da su bili nekoliko milja uda¬ oružje za lov koje im je na raspolaganju, ali smatraju to nesret¬
ljeni od njih, još nije objašnjeno. (U. H. Stevvart, 1968) nom okolnošću.« Društvenim ratom on misli na rat koji obično
»nije previše destruktivan za život«. (Takvo ratovanje odgovara
H. H. Turney-High (1971) dolazi do sličnih zaključaka. On je Serviceovom opisu rata među lovcima.) Ekonomski i politički
naglasio da dok su doživljaji straha, bijesa i frustracije univer¬ ratovi odnose se na ratove čiji je cilj prisvajanje žena, robova, si¬
zalni, umijeće rata razvilo se tek kasno u ljudskoj evoluciji. Ve¬ rovina i zemlje i/ili uz to, održavanje dinastiji, i vladajuće klase.
ćina primitivnih društava nije bila sposobna za rat jer rat zahti¬ Gotovo svatko dolazi do zaključka: ako je civilizirani čovjek
jeva veoma visok stupanj pojmovnog mišljenja. Većina primitiv¬ lako ratoboran, koliko je tek morao biti ratoboran primitivni čo¬
nih društava ne bi mogla zamisliti organizaciju koja je potrebna vjek!18
164 165
Ali Wrightovi rezultati potvrđuju tezu da su najprimitivniji Stvar na koju Benedict ukazuje je veoma značajna jer se tiče
ljudi najmanje ratoborni i da ratobornost raste razmjerno s ci¬ rata, države i privatnog vlasništva. Društveno nepogibeljan rat
vilizacijom. Kada bi destruktivnost bila čovjeku urođena, ovo bi u velikoj je mjeri izraz želje za pustolovinom, za trofejima i priz¬
moralo biti obrnuto. nanjima, ali nije izazvan impulsom za osvajanjem ljudi i terito¬
rija, da bi se potčinila ljudska bića ili uništila njihova baza za
Gledište slično Wrightovom izrazio je i M. Ginsberg, koji piše: život. Benedict dolazi do zaključka da »ukidanje rata nije tako ri¬
jetko kao što to izgleda iz radova političkih teoretičara prethisto¬
Čini se da rat u ovom smislu raste s učvršćivanjem grupa i priv¬ rije r a t a . . . Sasvim je pogrešno pripisati razaranje (rat) biološkoj
rednim razvitkom. Među najjednostavnijim ljudima bolje je da potrebi čovjeka za ratovanjem. Čovjek je sam stvaralac tog ra¬
govorimo o zavadama, a do tih, bez sumnje, dolazi radi oduzi¬ zaranja«. (R. Benedict, 1959). Jedan drugi istaknuti antropolog,
manja žena, nedozvoljenog stupanja na zemljište ili ličnih pov¬ E. A. Hoebel (1958), opisuje ratovanje kod raznih sjevernoamerič¬
reda. Moramo se složiti da su ta društva miroljubiva u odnosu kih Indijanaca ovim terminima: »Oni su bliži William Jameso-
na razvijene primitivne narode. Ali nasilje i strah od nasilja vim moralnim ekvivalentima rata. Rasterećuju se agresija na be¬
postoje i do borbe dolazi, iako, očito i nužno, u malim razmjeri¬ zazlen način; pružaju vježbe, sport i razonodu bez destruktivno¬
ma. Činjenice nisu dovoljno poznate i ako one ne podržavaju sti; i samo u maloj mjeri dolazi do nametanja želja jedne grupe
sliku primitivnog idiličnog mira, one se možda poklapaju s gle¬ drugoj.« (E. A. Hoebel, 1958). Hoebel dolazi do općeg zaključka
dištem onih koji smatraju da primarna neprovocirana agresiv¬ Ja čovjekova sklonost prema ratu očito nije instinkt, jer je to
nost nije sastavni element ljudske prirode. (E. Glover i M. Gins¬ jedan zamršen skup kulturnih pojava. Kao zanimljiv primjer da¬
berg, 1934). je miroljubive Šošone i nasilne Komanče koji su 1600. godine pri¬
padali istoj kulturi i rasi.
Ruth Benedict (1959) pravi razliku između »društveno smrtonos¬
nih« i »nesmrtonosnih« ratova. Kod ovih posljednjih cilj nije
podjarmljivanje drugih plemena pobjedniku kao gospodaru i pro¬
fiteru; iako je kod sjevernoameričkih Indijanaca bilo mnogo ra¬ Neolitska revolucija19
tovanja.
Detaljan prikaz života primitivnih lovaca i sakupljača hrane po¬
Pojam osvajanja nikad se nije pojavio kod starosjedilaca Sje¬ kazuje da čovjek — barem otkad se u potpunosti pojavio prije
pedeset tisuća godina — najvjerojatnije nije bio brutalno, des¬
verne Amerike; iz tog su razloga indijanska plemena bila u sta¬ truktivno biće, pa prema tome nije bio prototip »čovjeka uboji¬
nju učiniti jednu nevjerojatnu stvar: razdvojiti rat od države. ce« kojeg nalazimo u razvijenijim stadijima njegove evolucije.
Državu je personificirao Mirovni poglavica, koji je bio vođa ja¬ Međutim, ne možemo ovdje stati. Da bismo razumjeli postepeni
vnog mnijenja u svemu što se ticalo grupe i u svom Savjetu. razvoj čovjeka eksploatatora i uništavatelja, neophodno je pro¬
Mirovni poglavica bio je stalan; iako nije bio autokratski vla¬ učavati razvoj čovjeka u rano poljoprivredno doba, do njegovog
dar, često je bio veoma važna ličnost, ali on nije imao nikakve preobražaja u graditelja gradova, ratnika i trgovca.
veze s ratom. On čak nije određivao ratne poglavice, niti se sam Od pojave čovjeka, pred oko pola milijuna godina, pa do oko
brinuo o vođenju rata. Čovjek koji je mogao pridobiti sljedbe¬ 9000. godine p. n. e. u jednom se pogledu čovjek nije izmijenio:
nike vodio je ratnu četu kada i kuda je htio; kod nekih pleme¬ živio je od onoga što je ulovio ili sakupio, ali nije proizvodio ni¬
na on je u potpunosti upravljao za vrijeme trajanja ekspedici¬ šta novo. Bio je u potpunosti ovisan o prirodi i nije sam na nju
je. Ali to je trajalo samo do povratka ratne čete. Država, prema utjecao, niti ju mijenjao. Ovaj odnos prema prirodi radikalno se
tom tumačenju rata, nije imala nikakvih mogućih interesa u izmijenio s pojavom poljoprivrede (i korištenjem životinja) što
tim poduhvatima, koji su bili samo veoma poželjne manifesta¬ se dogodilo otprilike na početku neolitika, točnije, protoneolitika
cije grubog individualizma, usmjerene protiv vanjske grupe, — kako ga danas arheolozi nazivaju — od 9000. do 7000. godine p.
gdje nisu štetile društvu. (R. Benedict, 1959). n. e. — na području koje se prostire tisuću milja, od zapadnog

166 167
Irana do Grčke, uključujući dijelove Iraka, Sirije, Libanona, Jor¬ historiju rane poljoprivrede koja može ići unatrag sve do počet-
dana, Izraela i Anatolske Visoravni u Turskoj. (Započeo je kas¬ ka protoneolitika, oko 9000. g. p. n. e.« (J. Mellaart, 1967)21
nije u srednjoj i sjevernoj Evropi.) čovjek je po prvi puta sebe Trebalo je između 2000 i 3000 godina do novog otkrića, koje
učinio, iako u granicama, neovisnim o prirodi svojom dosjetlji- je zahtijevala potreba za spremanjem hrane: lončarstva (košare
vošću i vještinom da proizvede nešto izvan onoga što mu je pri¬ su se pravile ranije). Lončarstvo je bilo prvi tehnički izum koji
roda dotada pružala. Tada je usporedo s povećanjem stanovni¬ je doveo do razmatranja kemijskih procesa. Zaista je »stvaranje
štva bio u mogućnosti saditi više sjemena, obrađivati više zem¬ lonca bilo vrhunski primjer čovjekova stvaralaštva«. (V. G. Chil-
lje i uzgajati više životinja. Višak hrane mogao se stavljati na de, 1936).22 Tako možemo u samom neolitiku razlikovati razdob¬
stranu za zanatlije koji su većinu svojeg vremena posvećivali iz¬ lje u kojemu se čovjek još nije bavio lončarstvom i razdoblje lon-
radi alata, glinenog suđa i odjeće. čarstva. Neka starija sela u Anatoliji, kao što su starije naslage
Prvo veliko otkriće tog perioda bio je uzgoj pšenice i ječma ko¬ Hacilara, nisu poznavala lončarstvo, dok je Catal Huyuk bio
ji su na tim područjima rasli divlje. Otkrili su da narastu nove grad bogat keramikom.
biljke ako se stavi sjeme ovih trava u zemlju, te da čovjek može Catal Huyuk bio je jedan od najrazvijenijih neolitskih gradova
izabrati najbolje sjeme za sađenje; s vremenom je zapaženo i u Anatoliji. Iako je 1961. iskopan samo jedan mali dio, i on je bio
slučajno ukrštavanje vrsta koje je urodilo mnogo većim zrnima dostatan da da najvažnije podatke za razumijevanje neolitskog
nego sjeme divljih trava. Proces razvoja od divljih trava do viso- društva, njegovih privrednih, društvenih i političkih vidova.23
korodne suvremene pšenice još uvijek nije u potpunosti poznat. Od početka iskopavanja, iskopano je deset slojeva, najstariji
To je uključivalo mutaciju gena, hibridizaciju i udvostručavanje potječe iz oko 6500. godine p. n. e.
kromozoma; trebalo je tisuće godina da se dođe do umjetnog
odabiranja što ga vrši čovjek na nivou današnje poljoprivrede. Poslije 5600. godine p. n. e. staro brdo Catal Huyuka bilo je
Za čovjeka industrijskog doba, priviknutog da gleda s visoka na napušteno, nije poznato iz kojih razloga, i nađeno je novo mje¬
neindustrijaliziranu poljoprivredu kao primitivan i dosta očigle¬ sto na drugoj strani rijeke, zapadni Catal Huyuk. Ovo je izgleda
dan oblik proizvodnje, neolitska otkrića možda ne izgledaju us¬
porediva s velikim tehničkim otkrićima današnjice, na koja je bilo naseljeno još barem 200 godina, dok isto tako nije napu¬
on tako ponosan. Ipak, činjenica da se pretpostavka da će sjeme šteno, dakako, bez ikakvih znakova nasilja ili namjernog uni¬
niknuti pokazala točnom dovela je do sasvim novog shvaćanja: štavanja. (J. Mellaart, 1967)
čovjek je uvidio da može upotrijebiti svoju volju i namjeru da bi
izazvao neke stvari, umjesto da se one same jednostavno »zbiva¬ Jedna od najčudnijih karakteristika Catal Huyuka je visok
ju«. Ne bi bilo pretjerano tvrditi da je otkriće poljoprivrede bilo stupanj civilizacije:
osnova za svo naučno razmišljanje i kasniji tehnološki razvitak.
Drugo otkriće do kojeg je došlo u istom razdoblju odnosilo Catal Hiiyiik je mogao sebi priuštiti raskoš kao što su opsidijan-
se na uzgajanje životinja. Ovce su već bile pripitomljene u sje¬ ska ogledala, ceremonijalni mačevi i metalni predmeti, nedostiž¬
vernom Iraku u devetom milenij umu, a goveda i svinje oko 6000. ni za većinu suvremenika. Talili su bakar i olovo i pravili per¬
g. p. n. e. Uzgajanje ovaca i goveda pridonijelo je povećanju ko¬ le, cjevčice, možda i sitno oruđe, i tako započeli metalurgiju
ličina hrane: mlijeka i mesa. Povećano i sigurnije snabdijevanje čak u sedmom tisućljeću. Njihovi kameni predmeti iz opsidija-
hranom omogućilo je sjedilački umjesto nomadskog načina ži¬ na, koji su nalazili na svom području, i iz uvezenog kremena
vota i dovelo do stvaranja stalnih sela i gradova.20 bili su najelegantniji u tom periodu; njihove drvene posude bile
su raznolike i ne baš jednostavne, vunena tekstilna industrija
U protoneolitiku plemena lovaca izmislila su i razvila novu stal¬ je u njih bila sasvim razvijena. (J. Mellaart, 1967).
nu privredu zasnovanu na pripitomljavanju biljaka i životinja.
Iako najraniji ostaci pripitomljenih biljaka ne sežu mnogo dalje
od 7000. godine p. n. e., »nivo pripitomljavanja koji je postignut Na mjestima gdje su zakopavali mrtve nađene su kozmetičke
i raznolikost žitarica koje su uzgajali pretpostavlja dugačku pret- kolekcije i lijepe narukvice za muškarce. Poznavali su vještinu

168 169
topljenja bakra i olova. Upotreba raznolikog kamenja i minerala Jedno od najkarakterističnijih obilježja neolitskih sela, uklju¬
pokazuje, kako kaže Mellaart, da su istraživanje nalazišta i trgo¬ čujući Qatal Hiiviik, je središnja ulogci majke u njihovoj društve¬
vina bili najvažniji za privredu grada. noj strukturi i religiji.
Unatoč toj razvijenoj civilizaciji, društvenoj strukturi nedosta¬ Ako slijedimo staru podjelu rada, gdje su muškarci lovili, a že¬
jali su neki elementi karakteristični za mnogo kasnije stadije ne sakupljale korijenje i plodove, poljoprivreda je vjerojatno
evolucije. Izgleda da su klasne razlike između bogatih i siroma¬ bila otkriće žena, a korištenje životinja muškaraca. (Imajući u
šnih bile neznatne. Dok, prema Mellaartu, društvenu nejednakost vidu fundamentalnu ulogu poljoprivrede za razvitak civilizacije,
nagovještava veličina zgrada, alata i pogrebnih poklona, »niti te možda nećemo pretjerati ako kažemo da su modernu civilizaciju
razlike nisu nikada prenapadne«. Zaista, gledajući plan iskopanog stvorile žene.) Sposobnost zemlje i žene da rađaju — sposobnost
dijela grada vidimo da su razlike u veličini zgrada bile neznate u koju muškarci ne posjeduju — sasvim sigurno daje majci najvi¬
usporedbi s kasnijim urbanim društvima. Childe primjećuje da ne še mjesto u svijetu rane poljoprivrede. (Tek kada su muškarci
postoje sigurni dokazi o postojanju poglavica u neolitskim seli¬ svojim intelektom, tj. magijom i tehnikom, mogli stvarati mate¬
ma, a Mellaart ne spominje nikakve dokaze o tome iz Catal Huyu- rijalne stvari — mogli su tražiti superiornost). Majka, kao božica
ka. Bilo je očito mnogo svećenica (možda i svećenika) ali nema (često poistovjećena s majkom-zemljom), postala je najviša bo¬
dokaza o hijerarhijskoj organizaciji. Dok je u Catal Huyuku višak žica u religioznom svijetu, dok je zemaljska majka postala sre¬
koji je bio proizveden primjenom novih metoda u poljoprivredi dište obitelji i društvenog života.
vjerojatno bio dovoljno velik da potpomogne izradu luksuznih Neposredan, najimpresivniji dokaz o središnjoj ulozi majke u
predmeta i trgovinu, ranija i slabije razvijena neolitska sela pro¬ Catal Hiivuku je činjenica da su djeca uvijek bila pokopana s
izvodila su, prema Childeu, samo veoma malen višak, pa je stoga majkom, a nikada s ocem. Kosture su zakopavali ispod majčina
kod njih postojao još veći stupanj ekonomske jednakosti nego ležaja (neka vrst podija u glavnoj sobi), koji je uvijek bio veći od
u selima Catal Huyuka. On ukazuje na to da je neolitski obrt mo¬ očevog i uvijek je stajao na istom mjestu u kući. Sahranjivanje
rao biti kućanska djelatnost i da obrtničke tradicije nisu indivi¬ djece isključivo s njihovom majkom .karakteristika je matrijar-
dualne već kolektivne. Konstantno se sjedinjavalo iskustvo i mud¬ halnih zajednica: najvažniji odnos djece je prema majci, a ne
rost svih članova zajednice; zanimanje je bilo javna stvar, pravi¬ prema ocu, kao što je to slučaj u patrijarhalnim društvima. Ovaj
la i rezultati bili su iskustva zajednice. Lonce iz određenog neo¬ način sahrane je važan podatak koji govori o tome da je struk¬
litskog sela karakterizira kolektivna tradicija, a ne individualna. tura neolitskog društva bila matrijarhalna, no postoje i podaci o
Pošto nije bilo pomanjkanja zemlje, kada se stanovništvo pove¬ religiji Qatal Hiiviika i drugih iskopanih neolitskih sela u Anato
ćalo, mladi su momci mogli otići i osnovati svoje vlastito selo. liji koji u potpunosti potvrđuju tu tezu.24
U ovim okolnostima nisu postojali uvjeti za diferencijaciju dru¬ Ove iskopine su temeljno izmijenile naša shvaćanja ranog re¬
štva u razne klase, ili za stvaranje stalnih vođa, čija bi funkcija ligioznog razvitka. Najistaknutija činjenica je da je ta religija bila
bila organiziranje čitave privrede i koji bi za svoj posao bili pla¬ usredotočena na lik majke-božice. Mellaart zaključuje: »Catal
ćeni. To se moglo dogoditi tek kasnije kad je došlo do novih ot¬ Hiiviik i Hacilar su pronašli kariku... (kojom) se može pokazati
krića i izuma, kad je višak proizvodnje bio mnogo veći i kad se kontinuitet u religiji od Catal Huviika do Hacilara i tako sve do
mogao pretvoriti u »kapital« da bi oni koji su ga posjedovali za¬ velike majke-božice iz starih i klasičnih vremena, do nejasnih
rađivali time što bi druge natjerali da za njih rade. likova poznatih kao Cibela, Artemida, Afrodita.« (J. Mellaart, 1967)
Sa stajališta agresije od naročite su važnosti dva zapažanja: Središnja uloga majke-božice jasno se vidi iz iskopanih kipo¬
kroz osamsto godina postojanja Catal Huyuka ne postoje nika¬ va, zidnih slika i reljefa i mnogobrojnih mjesta hodočašća. Su¬
protno od pronalazaka u drugim neolitskim nalazištima, ovi kod
kvi dokazi iz dosadašnjih iskopa o haračenju ili pokolju. Nada¬ Catal Hiivuka ne sastoje se u potpunosti od majke-božice, već
lje, i čak mnogo dojmljiviji dokaz, je nepostojanje nasilja među otkrivaju i muško božanstvo koje predstavlja bik ili češće biko¬
stotinama iskopanih kostura, od kojih nijedan nije otkrivao zna¬ va glava ili rogovi. Međutim, ta činjenica ne mijenja ulogu velike
kove nasilne smrti. (J. Mellaart, 1967). majke kao glavnog božanstva. Od četrdeset i jedne iskopane
170 171
skulpture trideset tri predstavljale su isključivo boginje. Od osam skim selima do danas nije izmijenio, što vjerojatno i objašnja¬
skulptura koje su predstavljale muška božanstva gotovo sve su va njenu društvenu važnost. Kao jedini izvor života ona je po¬
bile povezane s boginjama, ili kao sinovi ili kao ljubavnici. Sre¬ stala povezana s poljoprivredom, s pripitomljavanjem i uzga¬
dišnja uloga majke-božice nadalje je potvrđena činjenicom da janjem domaćih životinja, s pojmovima prirasta, izobilja i plod¬
je ona prikazana sama, zajedno s muškarcem, trudna, kako ra¬ nosti. TaKo je religija čija je težnja bila upravo takvo očuvanje
đa, ali nikada podložna muškarcu. (U jednoj od starijih naslaga života u svim njegovim oblicima, njegovo nastavljanje i nastav¬
nađene su samo figure boginja.) Postoje neka svetišta koja pri¬ ljanje tajni njegovih rituala povezanih sa životom i smrću, ra¬
kazuju boginje kako rađaju bikovu ili ovnovu glavu. (Usporedi đanjem i uskrsnućem bila, očito, dio njenog područja, a ne
to s karakteristično patrijarhalnom pričom o ženki koju rađa muškarčevog. Čini se veoma vjerojatnim da su kultom boginja
muškarac: Eva i Atena.) Majku-božicu često nalazimo u pratnji rukovodile uglavnom žene, čak ako i prisustvo svećenika nije
leoparda, obučenu u leopardovu kožu ili simbolički prikazanu bilo isključeno... (J. Mellaart, 1967)26
leopardom, u to doba najdivljijom i najsmrtonosnijom životinjom
tog područja. Tako je kao i mnoge druge božice postala gospo¬ Podaci koji govore u prilog shvaćanju da je u neolitskom dru¬
dar divljih životinja, što također govori o njenoj dvojakoj ulozi štvu vladala relativna jednakost, bez hijerarhije, eksploatacije
boginje života i smrti. »Majka-zemlja« koja daje život svojoj ili izražene agresije, sugestivni su. Dakako, činjenica da su ta
djeci i ponovo ih prihvaća kada njihov pojedinačni životni drug neolitska sela u Anatoliji posjedovala matrijarhalnu (matricent-
završi ne mora biti uništavalačka majka. Ponekad to ipak jest ričnu) strukturu, još je veći dokaz za hipotezu da je neolitsko
(kao hinduistička boginja Kali); da bismo saznali razloge zbog društvo, barem u Anatoliji, bilo, u biti, neagresivno i miroljubivo.
kojih je do toga došlo, morali bismo se upustiti u dugačko na¬ Razlog tome nalazimo u duhu potvrđivanja života i nepostojanju
gađanje u koje ovdje ne mogu ulaziti. Majka-božica neolitske re¬ destruktivnosti, karakteristike za koje J. J. Bachofen vjeruje da
ligije nije samo gospodar divljih životinja, ona je i boginja lova, su bile bitne za sva matrijarhalna društva.
poljoprivrede i biljnog života. Doista, pronalasci dobiveni iskopavanjem neolitskih sela u
Mellaart ovako ukratko prikazuje ulogu žene u neolitskom Anatoliji pružaju najpotpunije materijalne dokaze o postojanju
društvu, uključujući Catal Huyuk: matrijarhalnih kultura i religija ikoje je J. J. Bachofen postulirao
u svom radu Das Mutterrecht, koji je prvi puta izašao 1861. Ana¬
lizirajući grčke i rimske mitove, obrede, simbole i snove došao je
Ono što naročito privlači pažnju u religiji Anatolije, a vrijedi na nešto na što je mogao doći samo genij; svojom pronicljivom
za Catal Huyuk kao i za Hacilar, je potpuno nepostojanje sek¬ analitičkom sposobnošću rekonstruirao je jednu fazu društvene
sualnosti kod bilo kojih figura, statueta, plastičnih reljefa ili organizacije i religije za koju nije imao na raspolaganju gotovo
zidnih slika. Spolni organi nikada nisu zastupljeni, prikazi pe¬ nikakvih materijalnih dokaza (američki etnolog L. H. Morgan
nisa i vulve nepoznati su, a to je utoliko čudnije što su oni če¬ [1870, 1877] sam je došao do veoma sličnih zaključaka na osno¬
sto bili prikazani u paleolitiku i neolitiku i u postneolitskim vu proučavanja sjevernoameričkih Indijanaca.) Gotovo svi an¬
kulturama izvan Anatolije.25 Pošto je naglašavanje seksa u um¬ tropolozi — osim nekoliko očitih iznimaka — tvrdili su da su
jetnosti uvijek bilo povezano s muškim impulsima i željama, Bachofenovi pronalasci bez ikakve naučne vrijednosti; i tek 1967.
izgleda da postoji veoma jednostavan odgovor na ovo naizgled je izašla na engleskom knjiga njegovih odabranih radova (J. J.
zbunjujuće pitanje. Kako je neolitska žena bila stvaralac neo¬ Bachofen, 1967).
litske religije, odsustvo seksa može se lako objasniti; stvoren
je drugačiji simbolizam u kojem grudi, pupak i trudnoća ozna¬ Postojala su vjerojatno dva razloga iz kojih je njegova teorija
čavaju ženu, a rogovi i glave rogatih životinja muškarca. U ra¬ bila odbačena. Kao prvo, bilo je gotovo nemoguće antropolozima
nom neolitskom društvu kao što je Catal Huyuk mogli bismo koji žive u patrijarhalnom društvu nadvladati okvire odnosa svo¬
očekivati biološki razmjerno više žena nego muškaraca; to je jih društvenih i socijalnih shvaćanja i shvatiti da muška prevlast
zaista i bilo tako odraženo, u pogrebima. Štoviše, u novoj pri¬ nije »prirodna«. (Iz istih je razloga Freud došao do svojeg shva¬
vredi velik broj poslova radile su žene, običaj koji se u anatol- ćanja žena kao kastriranih muškaraca). Kao drugo, oni su bili u
i?:?
172
tolikoj mjeri naučeni vjerovati u materijalne dokaze kao što su životinja... Kulturu matrijarhalnog svijeta prožima blaga hu¬
kosturi, oruđe, oružje, itd., da im je bilo teško shvatiti da mitovi manost, prisutna čak i na izrazu lica egipatskih kipova (J. J.
ili drame nisu ništa manje stvarni od artefakata; rezultat tog Bachofen, 1967)27
čitavog pristupa bio je potcjenjivanje moći i oštroumnosti pro¬
nicljivog, teoretskog razmišljanja.
Slijedeći odlomak iz Bachofenovog rada Mutterrecht daje nam Prethistorijska društva i »ljudska priroda«
predodžbu o njegovom shvaćanju matrijarhalnog duha:
Ovaj prikaz načina proizvodnje i društvene organizacije kod lo¬
Odnos koji se nalazi u ishodištu sve kulture, svih vrlina, svih vaca i neolitskih poljoprivrednika nagovještava neke fizičke oso¬
plemenitijih vidova egzistencije, odnos je između majke i dje¬ bine koje se obično smatraju svojstvenim ljudskoj prirodi. Pret¬
teta; on djeluje u svijetu nasilja kao sveto pravilo ljubavi, sje¬ historijski lovci nisu imali prilike razviti strastvenu težnju za
dinjenja i mira. Brinući se o svojoj djeci, žena zna prije mu¬ vlasništvom, ili zavist prema onima koji »posjeduju«, jer nije
škarca svoju brižnu ljubav osloboditi granica svog ega i pružiti bilo privatnog vlasništva koje bi trebalo zadržati, niti važnih eko¬
drugom stvorenju, te usmjeriti svoj pronalazački dar ka oču¬ nomskih razlika koje bi izazivale zavist. Upravo obrnuto, njihov
vanju i poboljšanju egzistencije drugoga. U ovom stadiju žena način života pogodovao je razvoju suradnje i mirnog života. Nije
je čuvar sve kulture, sve dobrote, privrženosti, sve brige o ži¬ postojala osnova za stvaranje želje za iskorištavanjem drugih
vima i tuge za mrtvima. Ipak, ljubav koja proizlazi iz majčin¬ ljudskih bića. Pojam eksploatacije nečije fizičke ili psihičke ener¬
stva nije samo intenzivnija već i univerzalnija... Dok je očin¬ gije radi vlastite koristi apsurdan je u društvu u kojem ne posto¬
ski princip sam po sebi ograničavajući, majčinski princip je ji ni ekonomska, ni društvena osnova za eksploataciju.
univerzalan; očinski princip podrazumijeva ograničenost na Impuls za upravljanje drugima imao je malo prilike da se raz¬
određene grupe, dok majčinski princip, isto kao i život prirode, vije. Primitivna društva organizirana u družbe, a vjerojatno i
ne poznaje granice. Pojam materinstva stvara osjećaj univer¬ prethistorijski lovci od prije pedeset tisuća godina, bitno su se
zalnog majčinstva među svim ljudima, koji s razvitkom očin¬ razlikovali od civiliziranog društva upravo zato jer ljudskim od¬
stva umire. Obitelj koja se zasniva na pravu oca zatvoren je nosima nisu vladali principi upravljanja i moći; njihovo djelova¬
individualni organizam, dok matrijarhalna obitelj sadrži svoj¬ nje zasnivalo se na uzajamnosti. Osoba kod koje bi bila prisutna
stveno univerzalni karakter koji stoji na početku svega razvoja strast za upravljanjem ne bi uspjela u društvu i bila bi bez utje¬
i razlikuje materijalni život od višeg duhovnog života. Utroba caja. I konačno, poticaj na pohlepu bio je malen, jer su proizvod¬
svake žene, naša predodžba zemaljske majke Demetre, darovat nja i potrošnja bile stabilizirane na određenom nivou.28
će braću i sestre djeci svih drugih žena; domovina će znati sa¬ Ukazuju li podaci o lovcima, sakupljačima i ranim poljopriv¬
mo braću i sestre do dana kad razvitak očinskog sistema ne rednicima na to da strast za posjedovanjem, eksploatacijom, te
rastoči jedinstvo i jednakost sviju i ne uvede princip rasloja pohlepa i zavist nisu postojale u tim društvima i da su rezultat
vanja. civilizacije? To je veoma dalekosežna tvrdnja i ne vjerujem da
Matrijarhalne kulture izražavaju na razne načine, čak i prav¬ bismo je mogli prihvatiti. Nemamo dovoljno dokaza za nju, niti
nom formulacijom, taj aspekt majčinskog principa. On je os¬ je vjerojatno da je ona teoretski ispravna, jer će kod pojedinaca
nova univerzalne slobode i jednakosti tako česte među matri- individualni činioci usaditi te poroke čak i pod najpovoljnijim
jarhalnim narodima, njihove gostoljubivosti i njihove averzije društvenim okolnostima. Ali postoji velika razlika među kultu¬
prema svim vrstama ograničenja... Iz njega proizlazi i osjećaj rama koje svojim društvenim strukturama učvršćuju i daju po¬
srodnosti i bratstva koji ne poznaje granice i jednako obuhva¬ ticaj pohlepi, zavisti i iskorištavalaštvu i kulturama koje čine
ća sve članove jedne nacije. Matrijarhalne države naročito su obrnuto. U prvima ti će poroci postati dio »društvenog karakte¬
poznate po tome što kod njih ne postoje krvave svađe i suko¬ ra« — tj. sindrom koji se može naći kod većine ljudi; u drugima
b i . . . Isto je tako za matrijarhalne narode nekarakteristično će biti individualnih odstupanja od norme koja neće imati mnogo
određivanje posebne kazne za fizičke povrede sugrađana ili čak prilike da djeluju na cjelokupno društvo. Ova hipoteza postat će
174 175
još čvršća ako sada razmotrimo slijedeći historijski stadij, raz¬ prijeko na aluvijalnom mulju. Kopali su kanale da bi navodnja¬
vitak gradova, što nije samo dovelo do razvitka nove vrste civi¬ vali polja i isušivali močvare, pravili nasipe i humke da bi za¬
lizacije već i onih strasti koje se obično pripisuju ljudskoj pri¬ štitili ljude i stoku od vode i da bi ih podigli iznad poplave. Ovo
rodi. stvaranje plodne zemlje zahtijevalo je mnogo truda a taj »kapital
u obliku ljudskog rada ulagao se u zemlju«. (V. G. Childe, 1936)
Drugi rezultat ovog procesa bila je upotreba posebne radne
Urbana revolucija29 snage za ove poslove i za kultiviranje zemlje potrebne za pro¬
izvodnju hrane za one koji su se bavili zanatom, javnim radovi¬
U četvrtom i petom tisućljeću p. n. e. razvila se nova vrsta dru¬ ma i trgovinom. Organizirala ju je zajednica, a njome upravljala
štva koju možemo najbolje prikazati Mumfordovom sjajnom for¬ elita koja je preuzela na sebe planiranje, zaštitu i vlast. To znači
mulacijom: da su bile potrebne mnogo veće zalihe viška robe nego u ranijim
neolitskim selima, koja nije bila samo rezervna hrana za doba
Iz ranog neolitskog kompleksa pojavila se drugačija vrsta dru¬ nestašice ili povećanja stanovništva, već kapital koji se mogao
štvene organizacije; više to nisu male razbacane cjeline, već su koristiti za proširenje proizvodnje. Childe je ukazao na još jedan
sjedinjene u veliku; nisu više »demokratične«, tj. zasnovane faktor karakterističan za ove uvjete života u riječnim dolinama
na susjedskoj bliskosti, običajnom pravu i suglasnosti, već — posebnu moć društva da silom djeluje na svoje članove. Za¬
autoritativne, pod centralnom upravom dominantne manjine; jednica je mogla odbiti da neposlušnom članu dozvoli korištenje
nisu više teritorijalno ograničene, već namjerno »idu izvan svo¬ vode zatvaranjem kanala koji su vodili na njegovo polje. Ova mo¬
jih granica« da bi stekle sirovine i potčinile bespomoćne ljude, gućnost prisile bila je jedna od osnova na kojoj je počivala vlast
da bi upravljale i sakupljale porez. Ova nova kultura bila je kraljeva, svećenika i vladajuće elite, kada su jednom uspjeli za¬
posvećena ne samo unapređivanju života već i širenju kolek¬ mijeniti, ili ideološki rečeno »zastupati« — volju društva.
tivne moći. Usavršavanjem novih instrumenata prisile, do tre¬ S novim oblicima proizvodnje došlo je do najodlučnijih pro¬
ćeg tisućljeća p. n. e., vladari ovog društva stvorili su indu¬ mjena u historiji čovječanstva. Čovjekov proizvod nije bio više
strijsku i vojnu moć razmjera koji do naših vremena nisu ograničen na ono što je on mogao proizvesti vlastitim rukama,
nadmašeni. (L. Mumford, 1967). kao što je to bio slučaj u lovačkim društvima i u doba rane po¬
ljoprivrede. Istina, on je već na početku neolitske poljoprivrede
Kako je do loga došlo? mogao proizvesti mali višak, ali taj je višak samo pridonio sta¬
Čovjek je u kratkom razdoblju naučio primijeniti fizičku ener¬ bilizaciji života, međutim, kada je taj višak robe porastao, mogao
giju vola i energiju vjetra. Izumio je plug, kola s kotačima, brod se koristiti u potpuno nove svrhe; postalo je moguće hraniti lju¬
na jedra i otkrio kemijske procese do kojih dolazi kod topljenja de koji nisu neposredno proizvodili hranu, već su isušivali mo¬
bakrenih ruda (u nekoj mjeri i ranije poznate) te fizička svoj- čvare, gradili kuće, gradove i piramide ili su bili vojnici. Narav¬
stva. metala i počeo se služiti sunčanim kalendarom. Kao poslje¬ no, ovakva upotreba radne snage bila je moguća kada je tehnika
dica, došlo je vrijeme pisanja i mjera. Childe piše: »Ni u jednom i podjela rada dosegla takav stupanj da se ljudska snaga mogla
periodu u historiji do doba Galileja nije znanstveni napredak bio ovako koristiti. Time je višak robe znatno porastao. Što je više
tako brz ili otkrića toliko dalekosežna i česta.« (V. G. Childe njiva bilo izorano, što je više močvara bilo isušeno, to je veći bio
1936). višak hrane koji se mogao proizvesti. Ova nova mogućnost dovela
Ali društvene promjene nisu bile ništa manje revolucionarne. je do jedne od najosnovnijih promjena u ljudskoj historiji. Ona
Mala sela samostalnih seljaka preobražena su u gusto naseljene je otkrila da se čovjek može upotrijebiti kao ekonomski instru¬
gradove koji žive od sekundarnih industrija i vanjske trgovine, ment, da ga se može iskorištavati i učiniti robom.
a ti novi gradovi organizirani su kao grad-država. Čovjek je do¬ Razmotrimo ovaj proces podrobnije, pogledajmo koje su bile
slovce stvorio novu zemlju. Veliki gradovi Babilona podignuti su njegove ekonomske, društvene, religiozne i psihološke posljedice.
na nekoj vrsti površine od trstike, koja je položena uzduž i po- Osnovne ekonomske činjenice ovog novog društva, kao što je
176 177
gore napomenuto, bile su veća specijalizacija rada, pretvaranje Tada donesu ruho;
viška u kapital i potreba za centraliziranim oblikom proizvodnje. Marduku, njihovom prvorodenčetu, rekoše:
Prva posljedica toga bila je pojava različitih klasa. Privilegirane »Uistinu, Gospodaru, Tvoja sudbina najviša je medu bogovima
klase su rukovodile, organizirale, zahtijevale i dobivale najveći Zapovjedi ,da se uništi i da se stvori' (i) tako će biti!
dio proizvoda, što znači da je njihov životni standard bio takav
kakav većina stanovništva nije mogla postići. Ispod njih bile su Neka riječ iz tvojih usta uništi ovo ruho;
niže klase, seljaci i obrtnici, a ispod ovih robovi i ratni zaroblje¬ Zapovjedi opet i neka ruho bude čitavo!«
nici. Privilegirane klase stvorile su vlastitu hijerarhiju na čelu. On zapovjedi svojom riječju i ruho nestane.
koje su najprije bili stalni glavari — s vremenom kraljevi, kao On ponovo zapovjedi i ruho se stvori.
predstavnici bogova, koji su bili nominalni poglavari čitavog si¬ Vidjevši snagu njegove riječi, bogovi, njegovi očevi,
stema. Poveseliše se (i) odaše mu poštovanje, (govoreći)
Druga posljedica novog oblika proizvodnje bila je, pretpostav¬ »Marduk je kralj!«
lja se, osvajanje koje je bilo bitan uvjet za akumulaciju zajed¬ A. Heidel 1942.
ničkog kapitala potrebnog za ostvarenje revolucije grada. Ali
postojao je jedan osnovniji razlog za uvođenje rata kao institu¬ Značenje ovog iskušavanja je u tome da pokaže da je čovjek
cije: protivurječnost između ekonomskog sistema kojemu je bila nadvladao svoju nemoć prirodnog stvaralaštva — svojstvo koje
potrebna jedinstvenost da bi bio optimalno djelotvoran i politi- su posjedovale samo zemlja i žena — novim oblikom stvarala¬
čko-dinastijske razdvojenosti, koja je dolazila u sukob s njego¬ štva, onog riječju (mišlju). Marduk, koji može na taj način stva¬
vim ekonomskim potrebama. Rat kao institucija bio je, kao i kra¬ rati, nadvladao je prirodnu superiornost majke i tako je zamije¬
ljevstvo i birokracija, novi izum do kojeg je došlo oko 3000. go¬ nio. Biblijska priča počinje gdje babilonski mit završava: bog
dine p. n. e. Ni tada kao ni sada rat nije bio prouzrokovan psi¬ stvara svijet riječju. (E. Fromm, 1951)
hološkim faktorima, kao što je ljudska agresija, već, uz želju Jedna od najhitnijih karakteristika gradskog društva bila je da
kraljeva i birokracije za vlašću i slavom, bio je rezultat objektiv¬ se zanivalo na principu patrijarhalne vlasti, kojoj je svojstven
nih uvjeta koji su ga činili korisnim i čija je posljedica bila iza¬ princip vladanja; vladanja prirodom, robovima, ženama i djecom.
zivanje i povećavanje ljudske destruktivnosti i okrutnosti.30 Novi patrijarhalni čovjek doslovce »stvara« zemlju. Njegov način
Zajedno s tim društvenim i političkim promjenama došlo je i nije samo modificiranje prirodnih procesa, već vladanje i uprav¬
do temeljite promjene u ulozi žene u društvu i žene kao majke ljanje njima, koje dovodi do novih proizvoda koji nisu postojali
u religiji. Plodnost zemlje više nije bila izvor svega života i stva¬ u prirodi. Sami su ljudi došli pod vlast onih koji su organizirali
ralaštva, već je to bio intelekt koji je doveo do novih izuma, teh¬ rad zajednice i tako su vođe morali imati vlast nad onima koji¬
nike, apstraktnog mišljenja i države s njenim zakonima. Utroba ma su upravljali.
je prestala biti stvaralačka snaga, to je postao um i time su mu¬ Da bi se ostvarili ciljevi ovog novog društva, čovjek i priroda,
škarci preuzeli dominantnu ulogu u društvu. sve je moralo ili vladati ili strahovati od vlasti. Da bi se njima
Ova promjena poetski je izražena u babilonskoj himni stva¬ moglo upravljati, ljude se moralo naučiti da slušaju i da se poko¬
ranju, Enuma Eliš. Ovaj mit govori o pobjedonosnoj pobuni bo¬ ravaju, a da bi se pokoravali, morali su vjerovati u vrhovnu
gova protiv Tiamata, »Velike Majke« koja je vladala svijetom. moć fizičku i/ili čarobnu — njihovih vladara. Dok su u neolitskim
Oni se udružuju protiv nje i izabiru Marduka da bude njihov vo¬ selima, kao i među primitivnim lovcima, vođe vodili i savjetovali
đa. Nakon ogorčene borbe Tiamat je ubijena, iz njenog tijela na¬ ljude i nisu ih iskorištavali, i dok je njihovo vodstvo bilo dobro¬
stanu nebo i zemlja, a Marduk vlada kao najviši Bog. voljno prihvaćeno, ili da upotrijebimo drugi pojam, dok je pret¬
historijska vlast bila »racionalna«, zasnovana na sposobnosti,
Ali prije nego što je izabran za vođu, Marduk mora proći jedan vlast novog patrijarhalnog sistema bila je zasnovana na prinudi
test, koji se modernom čovjeku može činiti nevažnim ili zbunju-
jućim, ali on je bitan za razumijevanje ovog mita: i moći; bila je iskorištavalačka, i između nje i ljudi posredovao

178 179
je mehanizam straha, »strahopoštovanja« i podložnosti. To je
bila »iracionalna vlast«. Agresivnost i primitivne kulture
Lewis Mumford veoma je sažeto izrazio ovaj princip koji up¬ Do sada smo razmatrali agresiju samo kod prethistorijskih dru¬
ravlja životom grada: »Upotreba moći u svakom obliku bila je štava i postojećih primitivnih lovaca-sakupljača. Možemo li na¬
bit civilizacije; grad je pronašao mnoštvo načina da izrazi borbu, učiti išta od naprednijih, iako još uvijek primitivnih kultura?
agresiju, dominaciju, osvajanje — i potčinjenost«. On ukazuje Bilo bi jednostavno razmotriti ovo pitanje osvrnemo li se na
da su novi načini djelovanja grada bili »rigorozni, efikasni, često neki rad o agresivnosti koji se temelji na ogromnoj količini sa¬
oštri, čak i sadistički«. Egipatski i mezopotamski monarsi »pono¬ kupljenih antropoloških podataka. Ali iznenađujuća i pomalo šo-
sili su se svojim spomenicima i pločama koje su prikazivale nji¬ kantna činjenica je da takav rad ne postoji; očito antropolozi do
hove lične podvige osakaćivanja, mučenja i ubijanja svojih naj¬ sada nisu smatrali pojavu agresije dovoljno važnom da bi saželi
važnijih zarobljenika vlastitim rukama«. (L. Mumford, 1961) i objasnili svoje podatke s ovog stajališta. Postoji samo kratak
Kao rezultat mog kliničkog iskustva u psihoanalitičkoj terapiji rad Dereka Freemana, u kojem on nastoji dati jezgrovit prikaz
već sam odavno došao do zaključka (E. Fromm, 1941) da je bit antropoloških podataka o agresiji da bi podržao Freudovu tezu.
sadizma u strasti za neograničenom nadljudskom vlašću nad lju¬ (D. Freeman, 1964). Jednako kratak je i prikaz jednog drugog
dima i stvarima.31 Mumfordovo shvaćanje sadističkog karaktera antropologa, H. Helmutha (1967). Helmuth daje prikaz antropo¬
ovih društava važna je potvrda mog vlastitog.32 loških podataka i zastupa stajalište o relativnom nepostojanju
Uz sadizam, u novom urbanom društvu razvijaju se strast za uni¬ agresije u primitivnim društvima.
štavanjem života i privlačnost svega što je mrtvo (nekrofilija). Na stranicama koje slijede iznijet ću nekoliko studija o agre¬
Mumford također govori o destruktivnom, na smrt usredotoče¬ siji u primitivnim društvima, počevši s analizom podataka iz me¬
nom mitu, koji nalazimo u novom društvenom poretku i citira ni najdostupnijih antropoloških publikacija. Kako studije u tim
Patricka Geddesa koji kaže da svaka historijska civilizacija po¬ publikacijama nisu zastupale ni stajalište u prilog agresiji, ni pro¬
činje živom gradskom jezgrom, polisom, a završava na zajed¬ tiv agresije, mogu se smatrati nekom vrstom »slučajnog« uzorka
ničkom groblju prašine i kostiju. Nekropolisu ili gradu mrtvih: u veoma slobodnom smislu te riječi. Dakako, ja time ne tvrdim
izgorjelih ruševina, razrušenih zgrada, praznih trgovina, hrpa be¬ da su rezultati ove analize o raspodijeljenosti agresije među pri¬
značajnih otpadaka, a stanovništva poubijanog ili natjeranog u mitivnim društvima općenito valjani. Sasvim je jasno da statisti¬
čki prikaz nije moj glavni cilj, već da želim ukazati na to da ne-
ropstvo. (L. Mumford, 1961). Bilo da čitamo o židovskom osvaja¬ agresivna društva nisu tako rijetka i tako »beznačajna« kao što
nju Canaana ili o babilonskim ratovima, susrećemo se s istim misle Freeman i drugi predstavnici Freudove teorije. Također
duhom neograničene i neljudske destruktivnosti. Dobar primjer želim dokazati da agresivnost nije samo jedna karakteristika već
je Sennacheribov kameni natpis o potpunom uništenju Babilona: dio sindroma; da agresiju uvijek nalazimo zajedno s drugim ka¬
rakteristikama sistema, kao što su stroga hijerarhija, dominaci¬
Čitav grad i (njegove kuće), ja sam do temelja uništio, ja sam ja, klasna podjela, itd. Drugim riječima, agresiju treba shvatiti
opustošio, ja sam zapalio. Zid i vanjski zid, crkve i bogove, kao dio društvenog karaktera, a ne kao izoliranu karakteristiku
crkvene tornjeve od cigle i zemlje, koliko ih je god bilo, ja ponašanja.33
sam razorio i svalio u Arakhtu Kanal. Kroz grad sam prokopao
kanale, potopio čitavu površinu grada i tako uništio njegove
temelje, bolje nego bi ih uništila i sama poplava. (Citirao L. Analiza trideset primitivnih plemena
Mumford, 1961).
Analizirao sam trideset primitivnih kultura sa stajališta agresiv¬
Historija civilizacije, od uništenja Kartage i Jeruzalema do uni¬ nost versus miroljubivost. Od tih je tri opisala Ruth Benedict
štenja Dresdena, Hirošime pa do uništenja ljudi, zemlje i drveća (1934);34 trinaest, Margaret Mead (1961),35 petnaest, G. P. Murdock
Vijetnama, tragičan je dokaz sadizma i destruktivnosti. (1934),36 i jedno, C. M. Turnbull (1965).37 Ispitivanje tih trideset
društava dozvoljava nam da razlikujemo tri različita jasno ocrta-
180
181
na sistema (A, B, C). Ta društva ne razlikuju se jednostavno s štvima postoji takmičenje, hijerarhija i individualizam. Ta dru¬
obzirom na »više ili manje« agresije ili »više ili manje« neposto¬ štva ni u kom slučaju ne prožima destruktivnost, okrutnost ili
janja agresije, već u odnosu na različite sisteme karaktera koji pretjerana sumnjičavost, ali za njih nije karakteristična blagost
se razlikuju jedni od drugih određenim brojem svojstava koja i povjerenje kao što je to slučaj s društvima sistema A. Sistem
čine neki 38sistem, neka od kojih nemaju nikakve direktne veze s B bismo možda najbolje okarakterizirali kada bismo rekli da je
agresijom. prožet muškom agresivnošću, individualizmom i željom da se ste-
knu stvari i izvrše zadaci. Prema mojem ispitivanju u ovu kate¬
goriju ulazi slijedećih četrnaest plemena: Grenlandski Eskimi,
Sistem A: Društva koja afirmiraju život Bachiga, Ojibwa, Ifugao, Manus, Samoanci, Dakota, Maori, Tas-
manijci. Kozaci, Ainu, Crow, Inka i Hottentoti.
U idejama, običajima i institucijama ovog sistema najviše je na¬
glašena njihova uloga i unapređivanje života u svim njegovim
oblicima. Nivo neprijateljstva, nasilja i okrutnosti među ljudima Sistem C: Destruktivna društva
je minimalan, ne postoje teške kazne, zločina gotovo nema, a in¬
stitucija rata ne postoji ili igra neznatnu ulogu. S djecom se po¬ Struktura društva sistema C veoma se razlikuje. Za ovaj sistem
stupa ljubazno, ozbiljno fizičko kažnjavanje ne postoji; žene se karakteristično je mnogo nasilja između pojedinaca, destruktivno¬
općenito smatraju jednake muškarcima, ili u najmanju ruku ne sti, agresije i okrutnosti među ljudima unutar plemena i prema
iskorištavaju i ne ponižavaju se; odnos prema seksu je pozitivan drugim plemenima, zadovoljstvo u ratovanju, zloba i prevara. Či¬
i slobodan. Postoji malo zavisti, pohlepe, škrtosti i iskorištavanja. tava atmosfera života ispunjena je neprijateljstvom, napetošću i
Prisutan je opći osjećaj povjerenja, ne samo u druge, već po¬ strahom. Postoji mnogo rivalstva, posebno je naglašeno privatno
sebno u prirodu; prevladava dobro raspoloženje, depresivna ras¬ vlasništvo (ako ne materijalnih stvari onda simbola), karakteristi¬
položenja relativno su rijetka. čne su stroge hijerarhije i dosta ratovanja. Primjeri ovog siste¬
Među društva koja ulaze u ovu kategoriju društava koja afir¬ ma su: Dobu, Kwakiutl, Haida, Azteki, Witoto i Ganda.
miraju život uvrstio sam Zuni Pueblo Indijance, Planinske Ara- Ne tvrdim da je moja klasifikacija svakog od ovih društava u
peše i Bathonge, Arande, Semange, Todase, Polarne Eskime i ove kategorije besprijekorna. Ali nije od prevelike važnosti da
Mbutuse. li se netko slaže ili ne slaže s mojom klasifikacijom ovih nekoli¬
U grupi sistema A nalazimo i lovce (Mbutu, na primjer) i po- ko društava, jer cilj moje analize nije bio statistički već kvali¬
ljoprivrednike-ovčare (Zuni). Tu nalazimo društva s relativno tativan. U najvećoj suprotnosti su, na jednoj strani, sistemi A i B,
obilnim zalihama hrane i druga za koja je karakteristična nesta¬ od kojih oba potvrđuju život, i sistem C na drugoj, koji je uglav¬
šica. To, dakako, ne znači da te karakterološke razlike velikim nom okrutan i destruktivan, tj. sadistički i nekrofilski.
dijelom ne ovise o različitim društveno-ekonomskim strukturama
svakog od ovih društava. To samo pokazuje da očiti ekonomski Primjeri za ova tri sistema
faktori kao što su siromaštvo ili bogatstvo, lov ili poljoprivreda,
itd. nisu jedini faktori presudni za razvoj karaktera. Da bismo Da bi čitalac dobio što bolju predodžbu o prirodi ova tri sistema,
shvatili vezu između privrede i društvenog karaktera, morali bi¬ iznijet ću opširan primjer karakterističnog društva za svaki si¬
smo proučiti čitavu društveno-ekonomsku strukturu svakog dru¬ stem.
štva.

Sistem B: Nedestruktivno-agresivna društva ZUNI INDIJANCI (SISTEM A)


Ovaj sistem dijeli s prvim osnovni element nedestruktivnosti, ali Zuni Indijance dobro je proučila Ruth Benedict (1934) kao i Mar-
razlikuje se od njega u tome što su agresivnost i rat, iako nisu garet Mead, Irving Goldman, Ruth Bunzel i drugi. Oni žive od
od središnje važnosti, normalne pojave, i u tome što u ovim dru- poljoprivrede i uzgoja ovaca u sjeverozapadnom dijelu Sjedinje-

182 183
nih Američkih Država. Kao i drugi Pueblo Indijanci nastanili su Individualna vlast možda je najozloglašenija karakteristika
se u trinaestom i četrnaestbm stoljeću u mnogim gradovima, ali među Zunima. Definicija dobrog čovjeka je »onaj koji ima ugo¬
njihova historija ide mnogo dalje natrag, sve do njenih početaka dan nastup, koji je popustljiv i velikodušan«. Muškarci nikad ni¬
u kamenim kućama od jedne sobe, uz svaku od kojih je posto¬ su nasilni i ne pomišljaju na nasilje čak ni kada ih žena iznevjeri.
jala podzemna prostorija za održavanje ceremonija. S ekonom¬ Dječake bičuju i straše kachinama kada prelaze u muškarce, ali
skog stajališta može se reći. da žive u izobilju, iako ne cijene pre¬ suprotno mnogim drugim kulturama, ni taj obred nije strašan.
više materijalna dobra. U njihovom držanju postoji malo natje¬ Umorstvo gotovo ne postoji. Benedict izvještava da se ubojstvo
cateljskog duha mada su površine navodnjene zemlje ograniče¬ kod njih ne pamti. Samoubojstvo je zakonom zabranjeno. Teme
ne. Organizirani su matricentrično, iako su svećenici i javni služ¬ strave i opasnosti u njihovim mitovima ne postoje. Oni ne znaju
benici muškarci. Pojedinci koji su agresivni, koji vole rivalstvo što je grijeh, naročito ne s obzirom na seks, a seksualna se ne¬
i ne surađuju smatraju se nastranim tipovima. U radu svi sura¬ vinost ne cijeni. Seks se smatra sastavnim dijelom sretnog živo¬
đuju, iznimka je samo uzgoj ovaca koji je isključivo posao mu¬ ta, ali ni u kom slučaju, kao što je to u nekim društvima, jedini
škaraca. U privrednim djelatnostima suparništvo je isključeno, izvor zadovoljstva. Izgleda da je seks povezan s određenim stra¬
osim u uzgoju ovaca, gdje dolazi do malih svađa, ali ne i do oz¬ hom, ali ukoliko taj strah postoji, muškarci se boje žena i seksu-
biljnog rivalstva. Sve u svemu, malo pažnje obraća se pojedinač¬ alnog odnosa s njima. Goldman spominje da u pričama matrijar-
nim uspjesima. Svađe do kojih dolazi uglavnom su izazvane sek¬ halnog društva prevladava strah od kastracije. To ukazuje na
sualnom ljubomorom, a ne ekonomskim aktivnostima ili vlasni¬ strah muškaraca od žena, a ne, kao u Freudovom shvaćanju, strah
štvom. od oca koji kažnjava.
Zgrtanje dobara gotovo je nepoznato; mada postoje bogatiji i Da li činjenica da postoji ljubomora i svađa mijenja sliku ovog
siromašniji pojedinci, bogatstvo je veoma nestalno: za Zuni od¬ sistema koji karakteriziraju neagresivnost, nepostojanje nasilja,
nos prema materijalnim stvarima karakteristično je da će pojedi¬ suradnja i uživanje u životu? Nijedno društvo ne može se opisati
nac drage volje dati svoj nakit, ne samo prijateljima već bilo ko¬ kao nenasilno i miroljubivo, jer to znači da bi moralo odgovarati
jem članu društva koji ga zamoli. Unatoč izvjesnoj količini sek¬ apsolutnom idealu potpunog nepostojanja neprijateljstva i svađe.
sualne ljubomore, brakovi su uglavnom trajni, iako razvod nije Ali takvo stajalište dosta je naivno. Čak i u biti neagresivni i ne¬
problem; žene, kao što se i može očekivati u matrijarhalnom dru¬ nasilni ljudi će u određenim uvjetima reagirati s uzrujavanjem,
štvu, nisu podložne muškarcima. Veoma je uobičajeno davanje naročito oni koji se lako raspaljuju. To, dakako, ne znači da je
darova, ali suprotno nekim natjecateljskim društvima, cilj nije struktura njihovog karaktera agresivna, nasilna ili destruktivna.
u naglašavanju bogatstva ili ponižavanju onoga kome se poklon Možemo čak i reći da se u kulturi u kojoj je izražavanje srdžbe
daje, a recipročnost uopće nije važna. Bogatstvo ne ostaje dugo tabu, kao što je to kod Zuni, katkada i relativno male količine
u jednoj obitelji, budući da se postiže individualnim radom i mar- srdžbe mogu nagomilati i doći do izražaja u svađi; ali samo ako
ljivošću, a iskorištavanje drugih njima je nepoznato. Iako postoji smo dogmatski prihvatili stajalište o čovjekovoj urođenoj agre¬
privatno vlasništvo zemlje, sporovi su rijetki i brzo se rješavaju. sivnosti možemo smatrati da takve povremene svađe ukazuju na
Zuni sistem možemo shvatiti samo ako shvatimo da se materi¬ dubinu i intenzitet potisnute agresije.
jalne stvari malo cijene i da je za njih od najvažnijeg interesa u Takvo tumačenje zasniva se na pogrešnoj primjeni Freudovog
životu religija. Drugim riječima, najveća vrijednost je život i živ¬ otkrića nesvjesnih motivacija. Logika takvog zaključivanja je sli¬
ljenje, a ne posjedovanje stvari. Pjesme, molitve, obredi i plesovi jedeća: ako je crta karaktera u koju sumnjamo manifestna, njeno
glavni su i najvažniji elementi u ovom sistemu. Tim aktivnostima postojanje je očito i nesporno, ali ako ona uopće ne postoji, onda
rukovode svećenici koji su veoma cijenjeni, iako ne izriču svoje samo njeno nepostojanje dokazuje njenu prisutnost; znači da je
sudove i ne donose pravorijek. Vrijednost religioznog života u potisnuta, a što se manje manifestira to mora biti intenzivnija da
usporedbi s vrijednošću vlasništva i ekonomskog uspjeha može se bi mogla biti u potpunosti potisnuta. Ovom metodom možemo
vidjeti u tome što funkcionari koji sude u slučajevima materi¬ dokazati svašta; a Freudovo se otkriće time pretvara u čisti dog¬
jalnih sporova nisu tako visoko cijenjeni kao svećenici. matizam. Svaki se psihoanalitičar u principu slaže da pretpostav-

184 185
ka da je neki nagon potisnut zahtijeva empirijske dokaze u sno¬ njihova energija usredotočena je na postizanje materijalnog us¬
vima, mašti, neintendiranom ponašanju, itd. Unatoč tome, ovaj pjeha, a rade tako naporno da mnogi muškarci umiru u srednjoj
se teorijski princip često zanemaruje u proučavanju ljudi i kul¬ dobi; rijetko je za čovjeka da živi dovoljno dugo da bi vidio prvog
tura. Toliko smo uvjereni u ispravnost premise koju zahtijeva unuka. Oni nisu opsjednuti neumornim radom samo zato jer je
teorija o postojanju nekog nagona, da često ne obraćamo pažnju uspjeh glavna vrijednost, već i zbog sramote koja je povezana s
na otkrivanje empirijskih manifestacija. Psihoanalitičar koji po¬ neuspjehom. Ne biti u stanju vratiti svoje dugove stvar je koja
stupa na ovaj način misli da dobro čini jer nije svjestan činjeni¬ dovodi do ponižavanja; nepostizanje ekonomskog uspjeha s ko¬
ce da on očekuje da će doći ono što teorija tvrdi — i ništa drugo. jim dolazi i određena akumulacija kapitala stavlja čovjeka u ka¬
U razmatranju antropoloških dokaza treba paziti da se izbjegne tegoriju bez ikakvog društvenog ugleda. Ali čovjek gubi ugled
ova greška, ne gubeći iz vida princip psihoanalitičke dijalektike koji je postigao svojim napornim radom kad više nije ekonomski
da može postojati neka tendencija, a da ne bude svjesno zapa¬ aktivan.
žena.
Kod plemena Zuni ne postoje dokazi o tome da je razlog nepo¬ Kod odgoja mladih najviše se naglašava poštovanje vlasništva,
stojanja očiglednog neprijateljstva potiskivanje agresije, pa stoga strah od sramote i fizička efikasnost. Individualizam se učvršćuje
ne postoje razlozi da sumnjamo u ovaj prikaz neagresivnog siste¬ činjenicom da se rođaci međusobno natječu da bi stekli naklo¬
ma u kojem prevladavaju ljubav prema životu i suradnja. nost djeteta, a dijete uče da sebe smatra vrijednim. Njihov je za¬
kon o ženidbi strog, sličan moralu srednje klase devetnaestog
Druga metoda zanemarivanja podataka je, ili ih u potpunosti stoljeća. Glavni poroci su seksualni prestupi, izazivanje skandala,
zanemariti ili tvrditi da nisu ni od kakve važnosti. Tako je, na opscenost, neplaćanje dugova, nepomaganje rođacima i neodrža-
primjer, Freud u svom poznatom pismu Einsteinu na ovaj način vanje kuće. Pripremanje za težak rad i natjecanje izgleda da je
govorio o miroljubivim primitivnim društvima: »Rečeno nam je u suprotnosti samo s jednom fazom u životu momaka prije nji¬
da u nekim sretnim dijelovima svijeta, gdje priroda pruža čovje¬ hove ženidbe. Mladi neoženjeni muškarci udružuju se u neku vrst
ku u izobilju sve ono što mu je potrebno, postoje rase čiji život zajednice, žive zajedno, imaju zajedničku ljubavnicu (obično rat¬
teče u miru i koje ne poznaju niti prinudu niti agresiju. Jedva to ni zarobljenik), dijele duhan i betel orahe. U toj fazi žive dosta
mogu vjerovati i rado bih čuo više o tim sretnim stvorenjima«. veselim i raspuštenim životom na marginama društva. Možda je
(S. Freud, 1933). Ne znam kakav bi bio Freudov stav da je znao ovaj interval potreban da pruži muškarcima malo užitka i zado¬
više o tim »sretnim stvorenjima«. Čini se da nije nikad ozbiljno voljstva barem u jednom periodu njihovog života. Ali ovakav idi¬
nastojao da se o njima informira. lični život sasvim se prekida ulaženjem u brak. Da bi se oženio,
mladić mora posuditi novac i za vrijeme prvih nekoliko godina
braka za njega postoji samo jedan cilj, vratiti taj dug. On ne
MANUS (SISTEM B) smije previše uživati u svojoj ženi dok još duguje jedan dio novca
za nju. Kada je ta prva obaveza namirena, oni koji žele izbjeći
Manus (M. Mead, 1961) je dobar primjer sistema koji se jasno neuspjeh moraju se posvetiti zgrtanju bogatstva, te sada oni po¬
razlikuje od sistema A, jer glavni cilj života za njih nije življenje mažu u sklapanju drugih brakova; to je jedan od uvjeta da bi
i uživanje, umjetnost i obredi, već postizanje individualnog us¬ postali važni i ugledni članovi zajednice. Sam brak je velikim di¬
pjeha kroz ekonomske aktivnosti. Ali, na drugoj strani, sistem jelom ekonomska stvar u kojoj ljubav i seksualni interesi igraju
Manusa veoma se razlikuje od sistema C, za koji će nam kao malu ulogu. Odnos između muškarca i žene ostaje, što u ovim
primjer poslužiti Dobu. Manus, u biti, nisu nasilni, destruktivni uvjetima nije iznenađujuće, antagonističan, barem u prvih pet¬
ili sadistični, niti su zli ili podmukli. naest godina braka. Tek kada počnu sklapati brakove za svoju
Oni žive na moru u selima podignutim na stupovima u laguna¬ djecu i one o kojima se brinu u njihov odnos ulazi suradnja. Nji¬
ma uzduž južne obale Velikog Admiralskog otoka i bave se ribo¬ hova snaga potpuno je posvećena, za njih najvažnijem cilju, us¬
lovom. Višak lova prodaju obližnjim poljoprivrednicima s kopna, pjehu, tako da su osobni motivi za ljubav, odanost, sklonost, ne¬
a od njih dobivaju proizvode s udaljenih dijelova Arhipelaga. Sva trpeljivost i mržnju ugušeni. Presudno je za razumijevanje ovog
186
187
jedne matrilinearne grupacije, koja se zove susu (»majčino mlije¬
sistema shvatiti da iako postoji malo ljubavi i nježnosti, isto je ko«), kod koje nailazimo na izvjesnu količinu suradnje i povje¬
tako malo destruktivnosti i okrutnosti. Čak i unutar ovog oštrog renja, u odnosima Dobuanaca vlada princip nepovjerenja prema
rivalstva koje dominira u ovom društvu, ne teži se ponižavanju svakom, i svatko se smatra potencijalnim neprijateljem. Čak ni
drugih već održavanju vlastitog položaja. Okrutnost je relativno brak ne smanjuje neprijateljstvo između dvije obitelji. Određeni
odsutna. I, u stvari, oni koji ne postižu nikakav uspjeh, koji, da stupanj mira postiže se činjenicom da bračni par živi neko vri¬
tako kažemo, nisu uspjeli u životu, ostavljaju se na miru, ne po¬ jeme u selu muža, a neko u selu žene. Odnos između muža i žene
staju meta agresije. Rat nije isključen, ali se općenito smatra ne¬ ispunjen je sumnjom i neprijateljstvom. Vjernost se ne očekuje,
poželjnim, osim kao način sprečavanja mladića da čine zlodjela. i ni jedan Dobuanac neće priznati da su muž i žena ikada zaje¬
Dok su katkada ratovali da bi zarobili žene koje su iskorištavali dno osim iz seksualnih razloga.
kao prostitutke, uglavnom su smatrali da rat poremećuje trgovi¬
nu i da nije put ka uspjehu. Za njih ideal nije bio ratni heroj, već Dvije karakteristike glavne su osobine ovog sistema, važnost
veoma poduzetan, uspješan, marljiv i staložen čovjek. privatnog vlasništva i zloćudna magija. Isključivost vlasništva je
kod njih karakterizirana oštrinom i bezobzirnošću. Benedict za to
Njihove religiozne ideje jasno odražavaju ovaj sistem; religija daje mnoge primjere. Posjedovanje vrta i mir koji u njemu čo¬
se ne temelji na nastojanju da se postigne ekstaza ili sjedinjenje vjek uživa cijene se do te mjere da je običaj da muž i žena ima¬
s prirodom, već ima isključivo praktične namjene: ugađanje du¬ ju u njemu seksualne odnose. Nitko ne smije znati koliko drugi
hovima sitnim formalnim darovima, utvrđivanje metoda otkri¬ posjeduje. To je tajna kao da je ono što posjeduje ukradeno.
vanja razloga bolesti i nezgoda, te otklanjanje tih razloga. Isti osjećaj vlasništva vlada i s obzirom na posjedovanje čaroli¬
Centar života u ovom sistemu je vlasništvo i uspjeh, glavna op¬ ja i vradžbina. Dobu posjeduju »čarolije za bolesti« koje ih iza¬
sesija je rad, a najveći je strah, strah od neuspjeha, a sve to do¬ zivaju i liječe. Za svaku bolest postoji posebna čarolija. Bolest
vodi do stvaranja napetosti i nemira. Ali važno je da unatoč ovoj se objašnjava isključivo kao rezultat loše upotrebe čarolija. Ne¬
napetosti destruktivnost i neprijateljstvo nisu u velikoj mjeri dio ki pojedinci posjeduju čaroliju koja potpuno kontrolira izaziva¬
njihovog društvenog karaktera. nje i liječenje neke bolesti. Takav monopol nad bolestima i lijeko¬
Ima nekoliko društava u sistemu grupe B kod kojih postoji vima daje im dosta veliku moć. Čitavim njihovim životom up¬
manje rivalstva i gdje vlasništvo ne igra toliku ulogu, ali ja sam ravlja magija, jer bez nje nisu mogući rezultati ni u kom područ¬
izabrao Manus jer taj primjer dozvoljava da jasnije ocrtamo raz¬ ju, a čarobne formule i one koje nisu povezane s bolešću su
like između individualističko-agresivne karakterne strukture i među najvažnijim predmetima privatnog vlasništva.
okrutne i sadističke karakterne strukture u sistemu C. Čitava egzistencija zasniva se na krvavom natjecateljstvu i
svaka prednost stječe se porazom rivala. Ali natjecanje nije, kao
u drugim sistemima, otvoreno, iskreno, već tajno i podmuklo.
DOBU (SISTEM C) Ideal dobrog i uspješnog čovjeka je onaj koji je uspio prevarom
maknuti drugog s njegovog položaja.
Stanovnici Dobu otoka (R. Benedict, 1934) dobar su primjer si¬ Vrlina koja se najviše cijeni i smatra najvećim uspjehom je
stema C. Iako se nalaze u blizini Trobriandskih otoka, tako do¬ »wabuwabu«, sistem grubih običaja u kojima se naglašavaju vla¬
bro poznatih iz radova Malinovvskog, njihova okolina i karakter stiti dobici na račun gubitaka drugoga. Vještina je stjecanje lič¬
sasvim su drugačiji. Dok Trobriandi žive na plodnim otocima, la¬ nih koristi na račun drugoga. (Ovaj sistem sasvim je drugačiji od
ganim životom u izobilju, Dobuanski otoci su vulkanski, s ma¬ sistema trgovine koji se, barem u principu, temelji na pravednoj
lim površinama plodne zemlje i slabim mogućnostima za ribo¬ razmjeni kojom obje strane dobivaju). Još karakterističnija za
lov. ovaj sistem je njihova podlost. U svakodnevnim odnosima Do¬
Dobuanci, međutim, svojim susjedima nisu poznati po siromaš¬ buanac je uglađen i neiskreno prijazan. Kao što jedan čovjek ka¬
tvu, već po svojoj opasnosti. Mada nemaju poglavica, dobro su že: »Ako želimo ubiti čovjeka, mi mu pristupimo, jedemo, pije¬
organizirana grupa u obliku koncentričnih krugova unutar sva¬ mo, spavamo, radimo i odmaramo se s njim, nekoliko mjeseci.
kog od kojih su dozvoljeni specifični oblici neprijateljstva. Osim
189
188
Čekamo povoljnu priliku, zovemo ga prijateljem«. (R. Benedict, u kojoj se smrtni neprijatelji natječu za sva dobra koja život
1934). Iz tih razloga, u slučajevima umorstva, koji nisu rijetki, pruža. Sumnja i okrutnost su njegovo povjerljivo oružje u bor¬
sumnja često pada na one koji su pokušali biti prijatelji sa žrt¬
vom. bi, on nema milosrđa i ne traži ga. (R. Benedict, 1934).
Osim posjedovanja materijalnih stvari njihove najstrastvenije
želje ispoljavaju se u seksu. Problem seksa je složen, ako imamo Dokazi o destruktivnosti i okrutnosti
na umu da oni inače nisu ljudi koji mogu uživati. Njihovi običaji
isključuju smijeh i smatraju ozbiljnost vrlinom. Jedan od njih Antropološki podaci pokazali su da instinktivistička interpretacija
kaže: »U vrtovima mi se ne igramo, mi ne pjevamo, mi ne jod- ljudske destruktivnosti nije održiva.40 Dok pronalazimo da se
lamo, mi ne pričamo priče.« U stvari, Benedict izvještava o čov¬ ljudi u svim kulturama brane protiv prijetnji koje ugrožavaju
jeku koji čuči na rubu sela drugog plemena gdje ljudi plešu i s njihove vitalne interese borbom (ili bijegom), destruktivnost i
prezirom odbija poziv da im se pridruži. »Moja žena bi rekla okrutnost u mnogim su društvima tako minimalne da se te veli¬
da sam bio sretan.« (R. Benedict, 1934). Sreća je za njih strašan ke razlike ne bi mogle objasniti kad bi se radilo o »urođenoj«
tabu. Ipak, zajedno s ovom ozbiljnošću i tabuom na sreću i ak¬ strasti. Nadalje, činjenica da najmanje civilizirana društva kao
tivnostima koje pružaju zadovoljstvo ide velika sloboda u seksu, što su lovci-sakupljači i rani poljoprivrednici pokazuju manje
a seksualna strast i seksualne tehnike veoma se cijene. U stvari, destruktivnosti nego razvijenija društva, govori protiv ideje da
osnovna seksualna pouka kojom se djevojke pripremaju za brak je destruktivnost dio ljudske »prirode«. I na kraju, činjenica da
je da je najbolji način da zadrže muža da ga neprestano seksu¬ destruktivnost nije izolirani faktor, već, kao što smo vidjeli,
alno iscrpljuju. dio sindroma, govori protiv instinktivističke teze.
Čini se da je, suprotno plemenu Zuni, seksualno zadovoljstvo Međutim, činjenica da destruktivnost i okrutnost nisu dio ljud¬
jedino zadovoljstvo i uzbuđenje koje Dobuanci sebi dozvoljava¬ ske prirode ne znači da nisu raširene i intenzivne. Tu činjenicu
ju. Međutim, kao što i možemo očekivati, njihova karakterna ne treba dokazivati. Nju su dokazali mnogi proučavatelji primi¬
struktura utječe na njihov seksualni život, te se čini da seksual¬ tivnog društva,41 iako je važno imati na umu da se ti podaci od¬
no zadovoljstvo pruža samo vrlo malo užitka i nije, ni u kom nose na razvijenija — ili izopačena primitivna društva, a ne na
smislu, osnova za toplije i prisnije odnose između muškaraca i najprimitivnija, lovce-sakupljače. Na žalost sami smo bili, i još
žena. Paradoksalno, oni su veoma licemjerni, i u ovom pogledu, uvijek smo svjedoci takvih nevjerojatnih destruktivnih i okrut¬
kao što Benedict napominje, čak poput puritanaca. Čini se da nih djela da nije potrebno osvrtati se na historiju.
upravo zato što su sreća i uživanje zabranjeni, seks poprima oso¬ S obzirom na to, ja neću citirati mnoštvo materijala koji je
binu nečeg lošeg, iako veoma poželjnog. Na taj način seksualna poznat o ljudskoj destruktivnosti; međutim, novije pronalaske
strast može zaista služiti kao kompenzacija za neuživanje, kao o lovcima-sakupljačima treba opširno navoditi, jer su, osim za
što može biti i izraz uživanja. Kod Dobuanaca, riječ je, svakako, stručnjaka, relativno nepoznati.
o ovom prvom.39 Želim upozoriti čitaoca na dvije stvari. Prvo, upotreba riječi
»primitivan« za veoma različite pretcivilizirane kulture dovodi do
Sumirajući, Benedict kaže: konfuzije. Ono što je njima zajedničko je nepostojanje pismenog
jezika, razrađene tehnike i nepoznavanje novca, ali kada je riječ
Život u Dobu dovodi do ekstremnih oblika neprijateljstva i o njihovoj ekonomskoj, društvenoj i političkoj strukturi, primi¬
zlobe, što je većina drugih društava svojim institucijama mini- tivna društva radikalno se razlikuju jedna od drugih. U stvari,
mizirala. Dobuanske institucije čine upravo obrnuto i uzvisuju »primitivna društva« uopće ne postoje — osim kao apstrakcija
ih do najvišeg nivoa. Dobuanac izražava, bez ustručavanja, naj¬ — već samo različiti tipovi primitivnih društava. Nepostojanje
gore čovjekove aveti zloće koje postoje u svijetu, a prema nje¬ destruktivnosti karakteristično je za lovce-sakupljače i neka raz¬
govom shvaćanju najveća je vrlina života u odabiranju žrtve na vijenija primitivna društva, dok u mnogim drugim primitivnim
kojoj može iskaliti svu zloćudnost koju pripisuje ljudskom dru¬
štvu i prirodi. Čitava egzistencija njemu se čini krvavom borbom i civiliziranim društvima dominira destruktivnost a ne mirolju¬
bivost.
190 191
Još jedna greška na koju želim upozoriti je. zanemarivanje du¬ mozak bio izvađen. Daljnji zaključak bio je da je mozak bio po¬
hovnog i religioznog značenja i motivacije stvarno destruktivnih jeden, a prema tome pronalasci iz Choukoutiena dokazuju da je
i okrutnih djela. Razmotrimo jedan drastičan primjer, žrtvovanje najraniji poznati čovjek bio ljudožder.
djece, kao što je to bilo uobičajeno u Canaanu u doba židovskog Dakako, ni jedan od ovih zaključaka nije dokazan. Ne znamo
osvajanja i u Kartagi sve do njenog uništenja u trećem stoljeću niti tko je ubio ljude čije su lubanje pronađene, zašto, ni da li je
p. n. e. Da li su roditelji bili motivirani destruktivnom i okrut¬ to bila iznimka ili tipičan slučaj. Mumford (1967) je uvjerljivo na¬
nom strašću za ubijanjem svoje djece? To je sigurno nevjerojat¬ glasio, kao i K. J. Narr (1961), da su ta nagađanja puste speku¬
no. Priča o Abrahamovom pokušaju da žrtvuje Izaka, priča koja lacije. Kakve god bile činjenice o Pekinškom čovjeku, kasnija
treba govoriti protiv žrtvovanja djece, dirljivo naglašava Abraha- raširenost kanibalizma, kao što Mumford kaže, naročito u Africi
movu ljubav prema Izaku; ipak Abraham se ne dvoumi u svojoj i Novoj Gvineji, ne može se smatrati dokazom kanibalizma kod
odluci da ubije svog sina. Sasvim je očito da se ovdje radi o reli¬ čovjeka u ranijem stadiju. (To je isti problem koji smo našli u
gioznoj motivaciji koja je jača čak i od ljubavi prema djetetu. činjenici da je većina primitivnih ljudi manje destruktivna od
Čovjek u takvoj kulturi sasvim je odan svom religioznom siste¬ razvijenih i, usput rečeno, ima napredniji oblik religije od raz¬
mu, on nije okrutan, čak ako i tako izgleda onima izvan tog si¬ vijenijih primitivnih naroda [K. J. Narr, 1961]).
stema. Među mnogim nagađanjima o značenju izvađenog mozga kod
Možda ćemo to bolje shvatiti ako se prisjetimo moderne poja¬ Pekinškog čovjeka jedno zaslužuje posebnu pažnju, a to je pret¬
ve koja se može usporediti sa žrtvovanjem djece, pojave rata. postavka da se ovdje radi o ceremonijalnom djelu u kojem se
Uzmimo prvi svjetski rat. Ekonomski interesi zajedno s ambici¬ mozak nije jeo radi zadovoljavanja gladi već kao sveta hrana.
jom i taštinom vođa i dosta glupih pogrešaka na svim stranama A. C. Blanc u svom proučavanju ideologija kod ranog čovjeka
izazvali su rat. Ali kada je jednom buknuo (ili čak i malo prije), ukazuje, kao i ranije spomenuti autori, da ne znamo gotovo ni¬
postao je »religijski« fenomen. Država, nacija, nacionalna čast, šta o religioznim idejama Pekinškog čovjeka, ali da ga možemo
postali su idoli i obje su strane dobrovoljno žrtvovale svoju dje¬ smatrati prvim čovjekom koji je prakticirao ceremonijalni ka¬
cu za njih. Veliki postotak mladića engleskih i njemačkih viših nibalizam. (A. C. Blanc, 1961).42 Blanc govori o mogućoj vezi iz¬
klasa, koje su bile odgovorne za rat, poginuo je u prvim danima među pronalazaka u Choukoutienu i pronalaska neandertalnih
borbe. Sigurno je da su ih njihovi roditelji voljeli. Ipak, njihova lubanja na Monte Circeo kod kojih je također bio oštećen donji
ljubav, naročito onih koji su najdublje vjerovali u tradicionalna dio lubanje da bi se izvadio mozak. On vjeruje da postoji dovolj¬
shvaćanja, nije ih pokolebala u slanju njihove djece u smrt, niti no dokaza da se radi o ceremonijalnom djelu. Blanc ukazuje da
su se mladi koji su išli u smrt dvoumili. Činjenica da kod žrtvo¬ su ta oštećenja identična s onima koja izazivaju lovci na glave
vanja djece otac sam ubija dijete dok u slučaju rata svaka strana s Bornea i Melanezije, gdje lov na glave očito ima ceremonijalno
prema dogovoru ubija djecu druge strane, nije od važnosti. U slu¬ značenje. Zanimljivo je da ta plemena, kao što kaže Blanc, nisu
čaju rata, oni koji su odgovorni znaju što će se dogoditi, ali je naročito krvožedna ili agresivna i imaju dosta visok moral. (A.
ipak moć idola jača od moći ljubavi prema vlastitoj djeci. C. Blanc, 1961).
Jedna pojava koja se često citira kao dokaz čovjekove urođe¬ Svi ti podaci navode na zaključak da naše znanje o kanibali¬
ne destruktivnosti je kanibalizam. Branioci teze o čovjekovoj uro¬ zmu Pekinškog čovjeka nije ništa više od plauzibilnih konstruk¬
đenoj destruktivnosti mnogo su važnosti pridali pronalascima ko¬
ji govore da je možda čak i najprimitivniji čovjek, Pekinški čo¬ cija koje, ako su istinite, znače najvjerojatnije da se radi o cere¬
vjek (oko 500.000 godina p. n. e.), bio ljudožder. monijalnoj pojavi, sasvim drugačijoj od većine destruktivnog i
Koje su to činjenice koje govore o tome? neceremonijalnog kanibalizma u Africi, Južnoj Americi i Novoj
U Choukoutienu pronađeni su dijelovi četrdeset lubanja, za ko¬ Gvineji. (M. R. Davie, 1929). O rijetkosti prethistorijskog kani¬
je se smatra da pripadaju najprimitivnijem poznatom čovjeku, Pe- balizma jasno govori i činjenica da je E. Vollhard u svojoj mo-
kinškom čovjeku. Nikakve druge kosti nisu nađene. Lubanje su nografiji Kannibalismus rekao da još ne postoje valjani dokazi
na donjem dijelu bile oštećene što navodi na pretpostavku da je o postojanju kanibalizma i da je promijenio mišljenje tek 1942.

192 193
kada mu je Blanc pokazao dokaze o Monte Circeo lubanji. (Iz¬ radi svoj posao; možda se ne divimo violinistu samo zbog ljepote
vještava A. C. Blanc, 1961). muzike koju proizvodi već i zbog vještine koju pokazuje. U kultu¬
rama u kojima se većina proizvodnje izvodi rukama i temelji na
U lovu na glave, kao i u ritualističkom kanibalizmu, nailazimo vještini, sasvim je jasno da se u poslu uživa radi vještine koju on
na ceremonijalne motive. U kojoj se mjeri lov na glave mijenja zahtijeva, i u mjeri u kojoj je ta vještina dio posla. Smatrati za¬
iz ceremonije, koja ima religiozno značenje, u ponašanje izazva¬ dovoljstvo u lovu zadovoljstvom u ubijanju, a ne u vještini, indi¬
no sadizmom i destruktivnošću, zaslužuje mnogo više pažnje ne¬ kativno je za osobu našeg vremena za koju je važan jedino rezul¬
tat truda, u ovom slučaju ubijanje, a ne samo proces.
go što je do sada tome problemu bilo posvećeno. Mučenje, na 6. To je u izvjesnoj mjeri drugačije u ratovima kao što je vijetnam¬
primjer, mnogo rjeđe ima ceremonijalno značenje, već je ono ski, u kojem se »domaći« neprijatelj ne doživljava kao ljudsko
češće izraz sadističkih impulsa, bilo da se pojavljuje kod primi¬ biće. Usp. str. 128.
tivnog plemena ili današnje gomile spremne na linčovanje. 7. Usp. također G. P. Murdock (1968).
8. Isto gledište izrazio je paleoantropolog Helmuth de Terra (lično
Razumijevanje svih tih pojava destruktivnosti i okrutnosti za¬ saopćenje).
htijeva razmatranje religiozne motivacije koja je moguća i vje¬ 9. Usp. radi slikovitog opisa ove opće pojave Turnbullov prikaz dru¬
rojatnija od destruktivne i okrutne. Ali ta razlika nailazi na štvenog života primitivne afričke lovačke zajednice Mbutu Pigme¬
slabo razumijevanje u kulturi koja je malo svjesna intenziteta jaca (C. M. Turnbull, 1965).
težnji za nepragmatičnim, nematerijalnim ciljevima i snage spi- 10. Service je proučavao slijedeća društva: Eskime, algonhijanske i
ritualne i moralne motivacije. atabaščanske lovce Kanade, Shoshone iz Great Basina, Indijance
iz Ognjene Zemlje, Australce, Semange s Malajskog poluotoka i
Međutim, čak i kada bi bolje razumijevanje mnogih slučajeva otočane Andamana.
destruktivnog i okrutnog ponašanja smanjilo učestalost destruk¬ 11. Peter Freuchen (1961).
tivnosti kao psihičkih motivacija, ostaje činjenica da postoji do¬ 12. M. J. Meggitt (1966), kojeg je citirao E. R. Service (1966), došao je
voljno slučajeva koji govore u prilog tome da je čovjek, suprot¬ do gotovo istog zaključka o australskim starješinama. Usp. tako¬
đer distinkciju koju pravi E. Fromm (1914) između razumne i ne¬
no gotovo svim sisavcima, jedini primat koji osjeća intenzivno razumne vlasti.
zadovoljstvo pri ubijanju i mučenju. Vjerujem da sam u ovom 13. R. B. Lee (»Od čega žive lovci: Ili kako preživjeti na malim izvori¬
poglavlju pokazao da takva destruktivnost nije ni prirođena, niti ma hrane«) također dovodi u pitanje pretpostavku da je život lo¬
je dio »ljudske prirode«, te da nije zajednička svim ljudima. O vaca sakupljača općenito nesiguran: »Nedavni podaci o lovcima
sakupljačima pokazuju radikalno drugačiju sliku.« (R. B. Lee i I.
pitanju koji su drugi i specifično ljudski uvjeti odgovorni za ovu DeVore, 1968).
potencijalnu opakost u čovjeku govorit ću, a nadam se i djelo¬ 14. Slično gledište izrazio je i S. Piggot koji piše: »Poznati arheolozi
mično dati odgovor na nj, u slijedećim poglavljima. katkada nisu uvidjeli da je pogrešno ocjenjivati prethistorijske za¬
jednice s obzirom na materijalnu kulturu koju su ostavili: Oni ri¬
ječi kao što je 'izopačen', koje upotrebljavaju da bi, na primjer,
BILJEŠKE UZ OSMO POGLAVLJE označili pretpostavljeno mjesto u tipološkoj seriji lonaca, prenose
s emotivnim, čak i moralnim oznakama na stvaraoce tih posuda;
1. Kod VVashburna i Lancastera (1968) postoji mnoštvo materijala o ljude sa siromašnim i nerazvijenim lončarstvom karakteriziraju
svim aspektima života lovca. Usp. također S. L. Washburn i V. Avis kao »siromašne«, iako se, možda, njihovo siromaštvo sastoji samo
(1958). u tome što nisu arheolozima pružili njihov najmiliji predmet.« (S.
2. Masovni pokolj francuskih Communarda 1871. godine od pobjedo¬ Piggot, 1960).
nosne vojske Thiersa drastičan je primjer. 15. Usp. Q. Wright (1965).
3. Usp. autore koje je citirao Mahringer. Sličan obred može se naći 16. Neću ovdje govoriti o starijim autorima kao što su W. J. Perrv
kod Navajo Indijanaca; usp. R. Underhill (1953). (1917, 1923, 1923a) i G. E. Smith (1924, 1924a) jer su ih moderni
4. Laughlinova zapažanja daju punu podršku jednoj od Lewis Mum- istraživači obično zanemarivali, a zahtijevalo bi previše mjesta
fordovih glavnih teza koja se odnosi na ulogu oruđa u evoluciji da govorim o vrijednosti njihovih doprinosa.
čovjeka. 17. D. C. Rapaport u svom uvodu u Turney-Highevu knjigu (H. H.
5. Danas, kada je gotovo sve proizvedeno strojevima, vidimo malo Turney-High, 1971) citira najeminentnijeg historičara rata, Hansa
zadovoljstva u vještini, osim, možda, zadovoljstva koje ljudi do¬ Delbriicka, koji je pronašao »da je Jedini ispravan detalj u Hero-
življavaju u slobodnim aktivnostima kao što je drvodjelstvo, ili u dotovoj rekonstrukciji maratonske bitke bio identitet pobjednika
divljenju prosječnog čovjeka kad promatra kovača ili tkalca kako i pobijeđenih«.

194 195
18. Usp. također S. Andreskog (1964), koji zauzima gledište slično ne u Catal Huyuku, gdje je žena (majka) očito imala dominantnu
onom u ovoj knjizi i onom drugih pisaca spomenutih u tekstu. ulogu, ali ne dominirajuću.
On citira veoma interesantnu tvrdnju kineskog filozofa Han Fei- 25. Usp. L. Mumfordovo (1967) isticanje važnosti seksualnog elementa
-tzua, iz oko petog stoljeća p. n. e.: »Ljudi davnine nisu obrađivali kod mnogih ženskih figura; on je sasvim sigurno u pravu kad to
zemlju, jer im je voće i bilje bilo dovoljno za hranu. Niti su žene naglašava. Izgleda da taj seksualni element nije postojao samo u
prele, jer im je krzno ptica i životinja bilo dovoljno za odjeću. I anatolskoj neolitskoj kulturi. Zahtijeva li isticanje seksualnosti kod
bez rada bilo je dovoljno svega za život, ljudi je bilo malo a zaliha drugih neolitskih kultura da modificiramo ili izmijenimo ideju da
dovoljno, pa se ljudi nisu svađali. Tako nisu postojale niti velike su sve neolitske kulture bile matrijarhalne, otvoreno je pitanje
nagrade niti velike kazne, već su ljudi sami upravljali. Ali danas koje traži daljnja ispitivanja.
ljudi ne smatraju obitelj s pet članova velikom, a svako dijete 26. Matrijarhalna društva više su proučavali sovjetski znanstvenici
opet ima petero djece i prije djedove smrti može biti dvadeset i nego njihovi kolege na Zapadu. Razlog tome je, moramo pretpo¬
pet unučadi. To dovodi do toga da ima mnogo ljudi a malo zaliha, staviti, da je Engels (1891) bio veoma impresioniran Bachofenovim
pa čovjek mora mnogo raditi a uzvraćeno mu je veoma malo. Tako (1967; prvi puta izdani 1861) i Morganovim (1870) pronalascima.
dolazi do svađe među ljudima, i, iako se nagrade udvostručuju a Usp. Z. A. Abramovu (1967), koja govori o majci-boginji u njenoj
kazne nagomilavaju, ne može se izbjeći metež.« (Citat iz J. J. L. dvostrukoj ulozi gospodarice doma i ognjišta i samostalne gospo¬
Duyvendaka, 1928). darice životinja, naročito divljači. Vidi također A. P. Okladnikova
19. U ovoj analizi uglavnom slijedim V. G. Childea (1936), G. Clarka (1972), sovjetskog antropologa koji ukazuje na vezu između matri¬
(1969), S. Colea (1967), J. Mellaarta (1967) i G. Smollovo razmatranje jarhata i kulta smrti. Usp., nadalje, A. Marshackovu (1972) zanim¬
Childeovog gledišta (1952). Također mi je od velike koristi bio ljivu diskusiju o paleolitskim boginjama; on dovodi boginje u vezu
Mumfordov pristup ovoj temi (1961, 1967). s Mjesecom i lunarnim kalendarom.
20. To ne znači da su svi lovci bili nomadi, a da su poljoprivrednici 27. Usp. također E. Fromm (1934, 1970e).
ostajali na jednom mjestu. Childe spominje nekoliko iznimaka. 28. Treba samo usput napomenuti da u mnogim visokorazvijenim
21. Childea su kritizirali da nije posvetio dovoljno pažnje složenosti društvima, kao što je bilo feudalno društvo u srednjem vijeku,
neolitskog razvoja kada je govorio o »neolitskoj revoluciji«. Dok članovi udruženja jednog zanimanja — kao što je ceh — nisu te¬
je ova kritika opravdana, istovremeno se ne smije zaboraviti, da je žili povećanju materijalne dobiti, već zadovoljavanju potreba tra¬
ta promjena u čovjekovu načinu proizvodnje tako temeljita, da dicionalnog životnog standarda. Čak i svijest o tome da su članovi
izgleda, da riječ revolucija ima svoje mjesto. Usporedi Mumfor- društvenih klasa iznad njih imali na raspolaganju više nije izazi¬
dove primjedbe koje ukazuju na to da stavljanje poljoprivrednog vala u njima pohlepu za ovaj višak potrošnje. Bili su zadovoljni
napretka između 9000. i 7000. g. p. n. e. nije sasvim opravdano s ob¬ tokom života pa za njih veća potrošnja nije bila poželjna. Isto
zirom na činjenicu da se ovdje radi o postupnom procesu koji se vrijedi i za seljake. Razlog njihovih pobuna u šesnaestom stoljeću
odvija u nekoliko stadija, možda pet ili šest, kroz mnogo dulji vre¬ nije bila želja da troše isto onoliko koliko i staleži iznad njih, već
menski period. (L. Mumford, 1967). On izričito citira O. Amesa su htjeli osnovu za dostojanstvenu ljudsku egzistenciju, i tražili
(1939) i E. Andersona (1952). Preporučam Mumfordovu analizu ne¬ ispunjenje tradicionalnih obaveza koje su zemljovlasnici imali pre¬
olitske kulture svakome koga zanima detaljniji i temeljitiji prikaz. ma njima.
22. Childe proširuje ovu temu jednom veoma zanimljivom tvrdnjom: 29. Ovo je Childeov pojam (1936), a Mumford kritizira njegovu upo¬
»Komad gline bio je u potpunosti plastičan; čovjek ga je mogao trebu (1967).
mijenjati kako je htio. Kod izrade oruđa iz kamena ili kosti bio
je uvijek ograničen prvobitnim oblikom i veličinom materijala; 30. Childe sugerira da je, kada se pojavila potreba za više zemlje, sta¬
samo je od njega mogao oduzeti komadiće. Takva ograničenja ne rije naseljenike trebalo ili odstraniti, ili zamijeniti, ili je njima
postoje kod rada s glinom. Komad gline može oblikovati kako dominirala grupa koja je zauzela njihov teritorij, te da se neka
želi; može stalno dodavati više i više bez bojazni da će se raspa¬ vrst ratovanja morala voditi prije nego je urbana revolucija bila
sti. Razmišljajući o 'stvaranju', slobodna aktivnost lončara u u potpunosti završena. Ali on priznaje da se to ne može ustvrditi
'stvaranju forme gdje je prije nije bilo', neprestano se obraća čov¬ arheološkim dokazima. On stoga zauzima stav da se u razdoblju
jekovoj misli; usporedbe iz Biblije, o lončarskom zanatu, ilustri¬
raju ovu ideju.« (V. G. Childe, 1936.) prije urbane revolucije, poslije 6000. godine p. n. e., »mora prihvatiti
ratovanje, iako u malim razmjerima i u mahovitom i isprekidanom
23. Najdetaljniji prikaz Catal Huyuka daje antropolog koji je rukovo¬ obliku«. (V. G. Childe, 1936). U svakom slučaju, sve do razvoja
dio iskopavanjima, J. Mellaart (1967). grada-države s njegovim kraljevima i hijerarhijom, krvavi osva¬
24. U slijedećem ću povremeno upotrebljavati pojam »matricentričan« jački ratovi nisu bili permanentna institucija.
umjesto matrijarhalni, jer ovaj posljednji implicira da su žene 31. O ovom stajalištu govorit ćemo podrobnije u jedanaestom poglav¬
vladale muškarcima, što je, izgleda, bilo istina u nekim slučajevi¬
ma — na primjer, prema Mellaartu, u Hacilaru — ali vjerojatno lju.

197
196
32. To je više nego slučajnost; ono proizlazi iz naše zajedničke osnov¬ naest s visokim stupnjem agresivnosti. Iako je ovaj postotak ve¬
ne pozicije, naglašavanja fundamentne razlike između onog što je oma agresivnih društava viši od onog do kojeg sam došao ja u
u službi života i onoga što guši život. mom ispitivanju trideset primitivnih kultura, ipak Palmerovo ispi¬
33. Želim izraziti svoju zahvalnost preminulom Ralphu Lintonu, s ko¬ tivanje ne potvrđuje tezu o ekstremnoj agresivnosti primitivnih
jim sam na Sveučilištu Yale, 1948. i 1949. godine, držao seminar o naroda.
karakternoj strukturi primitivnih društava, za ono što sam kroz te 41. M. R. Davie (1929), na primjer, iznosi mnoštvo materijala o primi¬
seminare i kroz mnoge razgovore od njega naučio. Također želim tivnoj destruktivnosti i mučenju. Usp. također Q. Wrighta (1965)
izraziti zahvalnost Georgu P. Murdocku, koji je sudjelovao u tim o ratovanju u civilizaciji.
seminarima, za njegov poticaj iako su naša shvaćanja ostala veoma 42. Blanc ukazuje na dionizijske misterije stare Grčke i piše: »I ko¬
različita. načno, možda nije beznačajno primijetiti da sv. Pavao u svojoj
34. Zuni, Dobu, Kvvakiutl. poslanici Korinćanima naglašava s naročitom žestinom motiv
35. Arapeš, Grenlandski Eskimi, Bachiga, Ifugao, Kvvakiutl, Manus, stvarne prisutnosti Kristove krvi i tijela u euharistijskom ritualu,
Irokezi, Ojibwa, Samoanci, Zufii, Bathonga, Dakota, Maori. koji je bio važan u širenju i prihvaćanju kršćanstva i njegovog
36. Tasmanijanci, Aranda, Samoanci, Semangi, Todase, Kozaci, Ainui, glavnog rituala u Grčkoj, gdje je tradicija dionizijskog simboličkog
Polarni Eskimi, Haida, Crovv, Irokezi, Hopi, Azteki, Inka, Witotosi, rituala bila naročito čvrsta i intenzivno se doživljavala.« (A. C.
Nama Hottentoti i Ganda. (U ovom kontekstu nisam razmatrao Blanc, 1961).
njegov opis Azteka i Inka jer su to bila visoko razvijena i složena
društva pa prema tome ne bi bila prikladna za ovakvo kratko
ispitivanje.)
37. Mbutu.
38. R. Benedict i M. Mead su obadvije opisale Zufii i Kwakiutl; M.
Mead i G. P. Murdock su oboje opisali Irokeze i Samoance; oni
su ovdje razmatrani samo jednom. Među primitivnim lovcima koje
je opisao E. R. Service (1966), ovdje su razmatrani Semangi, Eski¬
mi i Australci. Semangi i Eskimi spadaju u sistem A, Australci u
B. Hopi nisam klasificirao jer je struktura njihovog sistema takva
da ne dozvoljavaju klasifikaciju. Oni posjeduju mnoga obilježja
koja bi ih stavila u sistem A, ali njihova agresivnost kazuje da bi
oni mogli pripadati sistemu B (Usp. D. Eggan, 1943.)
39. Ovo pretjerano naglašavanje seksa kod ljudi koji inače ne znaju
uživati može se primijetiti u današnjem zapadnom društvu među
»swingerima«, koji prakticiraju grupni seks, a kojima je krajnje
dosadno i nesretni su, i običnim ljudima koji se drže seksualnog
zadovoljstva kao jedine promjene od stalne dosade i usamljeno¬
sti. To se, možda, mnogo ne razlikuje od onih dijelova potrošačkog
društva, uključujući i mnoge članove mlađe generacije, za koje je
seksualna potrošnja oslobođena restrikcija i za koje je seks (kao
i droga) jedino oslobođenje od inače dosadnog i potištenog men¬
talnog stanja.
40. S. Palmer (1955) je ispitivao agresivnost među primitivnim naro¬
dima proučavanjem učestalosti umorstva i samoubojstva kod
četrdeset nepismenih društava. Svrstao je umorstva i samouboj¬
stva u destruktivna djela i usporedio njihovu učestalost kod ovih
četrdeset društava. Među onima koje je proučavao, bila je jedna
grupa s veoma niskim indeksom destruktivnosti (0—5); u ovoj
grupi nalazi se osam kultura. Kod jedne je grupe postojao srednji
stupanj destruktivnosti (6—15); u ovoj grupi nalazi se četrnaest
društava. Jedna je grupa imala veoma visoki stupanj destruktiv¬
nosti (16—24); u ovoj grupi nalazi se osamnaest kultura. Ako zbro¬
jimo nisku i srednju agresivnost, dobijemo dvadeset i dvije kul¬
ture s niskim i srednjim stupnjem agresivnosti, nasuprot osam¬

198