Povijest Britanskih otoka / Jeremy Black ; [prijevod Vedran Pavli] Zagreb : Grapa, 2004.

Povijest Britanskih otoka Prvi Europljani isprva su ivjeli u toplijim podrujima na jugu, ali su se, kada je klima to dopustila, prosili na sjevernu Europu. Nalazita ostataka prvih humanoida i njihovih alata pronaeni su na brojnim mjestima u junoj Engleskoj. I neandertalski su lovci tamo ostavili nalazita,. Neandertalce su tijekom gornjeg paleolitika (prije otprilike 35 000 do 12 000 godina) zamijenili anatomski moderni ljudi. U tom dugom razdoblju razvijene su drutvene strukture i tehnologija kamenih alata. Ljudi su korisne predmete zadravali kako bi ih kasnije mogli ponovno upotrijebiti, postojali su majstori s predodbom o simetriji, a organizacija poslova temeljila se na podjeli rada. Nakon sto je oko 10 000 godina pr. Kr. zavrilo posljednje ledeno doba, sume i divlje ivotinje poele su se seliti na sjever. U Engleskoj su drvee hladnih klima - brezu, bor, lijesku izmeu 7 500 i 5 000 godina pr. Kr. zamijenili hrast, brijest, jasen i lipa. Te listopadne sume bile su bogate biljnim i ivotinjskim svijetom. Toplija klima dovela je do pojave jelena, srna i divljih svinja, sto je u mezolitiku (od oko 8 300 do oko 6 000 god. Pr. Kr.) potaknulo poveanje broja lovaca-skupljaa. Bili su opremljeni mikrolitskim kremenima s drvenim ili kotanim daskama, koji su se pokazivali uinkovitima kao, pri-mjerice, noevi i otrice strijela. Naselja su se rijede selila, a razvijala se i trgovina. Kako se topio led tako je rasla i razina mora pa je oko 6 500 godina pr. Kr. potopljena prevlaka koja je preko junog dijela Sjevernog mora spajala Englesku i Kontinent. To nije sprijeilo sirenje poljoprivrednih novosti s Kontinenta. U petom tisucljecu prije Krista uzgojene kulture i poljoprivreda proirili su se i u Englesku, iako se nastavilo s lovom, ribolovom i prikupljanjem plodova. Prvi znakovi ratarstva u kotskoj pojavili su se oko 4 500 godina pr. Kr. Oko 3 500 godina pr. Kr. u junoj se Engleskoj ve koristio plug. To je pomoglo poveanju uroda i krenju suma, sto je dovelo do smanjivanja koliine do danas sauvanih ostataka peluda s drvea. Sirenje pripitomljenih ivotinja donijelo je sa sobom mlijeko, vunu i snagu za vuu plugova, nakon ega su se pojavila i vozila na kotaima. ivotinje su imale vanu ulogu u gospodarstvu, kulturi i religiji. ivotinjski motivi uli su u umjetnost, a ivotinje su imale i vjersku simboliku jer su se povezivale s odreenim boanstvima. Postoje dokazi i o postojanju poljoprivrednih posjeda, a zatim i sela; Skara Brae na otoju Orkney, primjerice, datira iz otprilike 3 000 godina pr. Kr. Kako se poveavao broj stanovnika, tako su sve brojniji i dokazi u prirodi o stalnoj nazonosti ljudi. Ti se dokazi pojavljuju u obliku logora s "puteljcima", ritualnih spomenika i pogrebnih komora. Kameni nizovi i krugovi nastajali su u Engleskoj, Irskoj, kotskoj i Walesu: postoji oko 1 000 takvih nalazita. Datirajui iz razdoblja oko 3 200 do oko 1 500 godina pr. Kr., s vremenom su postajali sve sloeniji, sto sugerira tenju prema ritualnoj, a moda i politikoj centralizaciji. Vjerski obiaji tih ljudi nisu sasvim poznati, iako je jasno da je poznavanje astronomije igralo vanu ulogu. Sunce se prvoga dana ljeta uzdie du osovine Stonehengea. Ritualna sredita poput Aveburyja i Stonehengea u junoj Engleskoj zahtijevala su za svoju iz-gradnju stotine tisua radnih sati. Kako se pronalazio i razmjenjivao kremen potreban za izradu poljoprivrednih alata, tako se razvijala i trgovina. Trgovi-na duzi obala i preko mora bila je od presudne maznosti. Do tre cg tisucljeca prije Krista obrada bakra kec se bila proirila i na junu Britaniju. Taj je razvoj u materijalnoj kulturi slijedilo oko 2 000 godina pr. Kr. i sirenje novog naina pokapanja mrtvih, s osobitim lonarskim posuem u grobovima: to su bili

pojedinani grobovi pun] raskonih predmeta, sto sugerira postojanje stratificiranijeg drutva. Bakreno doba je od 2 300 godina pr. Kr. slijedilo bronca-no, nazvano po tvrdoj leguri bakra, pogodnijoj za izradu alata i oruja. Bronca nije zamijenila samo bakar, ve i tvrdi kamen te kremen. ini se kako je i drutvena stratifikacija postala izraziti-ja. Veliki pogrebni humci bili su povezani s podrujima koja su napredovala vjerojatno zahvaljujui trgovini, sto navodi na zakljuak da je postojala i elita. Osim trgovine, ojaala je i poljoprivreda, sto je bio rezultat sve brojnijeg stanovnitva, pa su oznaene i mede posjeda a kasnije i polja. Na rujnijim podrujima raskrene su sume, a zemlja kultivirana. Utvreno je da je bronano doba bilo sklonije ratovima. Postoje brojni dokazi o utvrdama i oruju, a smatra se i da su drutvom dominirah ratnici. Do 500. pr. Kr. eljezni alat ve se koristio za krenje suma. eljezne motike i avli osuvremenili su poljoprivredu i gradnju. Od eljeza se moglo izraivati i kvalitetnije naoruanje, posebice nakon sto je dodatkom ugljika proizveden elik. Engleska je bila izloena pritisku Kelta, kulture koja se oko 800. pr. Kr. pojavila u junoj Njemakoj, a zatim se prosi-rila nad dobrim dijelom Europe, ukljuujui i Francusku. Razmjeri keltskog utjecaja nisu sasvim jasni. Znaajke keltskih naselja, kulture i civilizacije pronaene su u junoj Engleskoj, ali je nejasno jesu li uvjetovane opsenom selidbom stanovnika, ogranienim doseljavanjem ili trgovinom. Vjerojatno su sva tri imbenika imala utjecaja. Etnika je povijest prvog tisucljeca prije Krista sloena, ali je jasno da su se, iz svoje jezgre u Francuskoj, Njemakoj i na alpskom podruju, Kelti proirili na Britaniju. Broj se stanovnika poveao, a poljoprivreda usavrila. Ti-jekom veeg dijela povijesti, na odnose moi na Britanskim otocima snano je utjecala geografija poljoprivrede i agrarnih sustava. To se posebice odnosi na predrimsko razdoblje. U junoj Engleskoj, ali je i na sjeveru ni u Walesu, postojao je kovani novac, zaeci gradova i plemenske "drave" s kneevskom plemenskom organizacijom te deseci tisua stanovnika. Na sjeveru i u Walesu slaba naseljenost te lose razvijena poljoprivredna osnovica pruali su samo malo imovine na koju se mogao na-metnuti porez, a stoga i ograniene mogunosti za odravanje poltikih i upravnih aktivnosti. Dobar dio Walesa iz kasnog eljeznog doba, primjerice, nije za sobom ostavio tragova lonarstva, iako su sauvani neki lijepi primjerci obraenog metala. Za razliku od toga, juna je Engleska u tom razdoblju bila povezana s oblinjim dijelovima Kontinenta: sa sjevernom Gahjom (Francuskom) te s dananjom Nizozemskom i Belgijom. Britanija uoi rimskog osvajanja nije ni izbliza bila zastala u razvoju. 13roj stanovnika vjerojatno se kretao oko dva milijuna, a postoje dokazi o populacijskim pritiscima i u Engleskoj i u kotskoj, zbog ega su se ljudi morah naseljavati i na nepoeljnim podrujima. Njih je ugrozio novi metal. Taljenje i kovanje eljeza proirilo se iz zapadne Azije, a u Englesku c pristiglo do 700. pr. Kr. Rimsko osvajanje Nakon sto je osvojio Galiju (Francusku), rimski vojskovoa Julije Cezar zakljuio je da je nuno sprijeiti britansku potporu Keltima, koji su tamo josi pruali otpor; Britanci su moda doista i slali pomo Venetima u Bretagni. Cezara je vjerojatno pokretala zelja za slavom i plijenom te potreba da zaposli svoje postrojbe. Godine 55. i 54. pr. Kr. pokrenuo je pohode na junu Englesku, ali je naiao na neoekivano snaan otpor i oluje. Zbog toga se Cezar bez mnogo razmiljanja vratio u Galiju. Njegovi nasljednici razvili su trgovake veze s Britanijom, ali pokreta vojske nije bilo sve do 43. godine kada je napad po-veo car Klaudije kako bi stekao nuan vojni ugled, ah i zato sto su rimski stienici u junoj Britaniji izgubili kontrolu nad situacijom. Rimljani su brzo zauzeli nizinsku Englesku, lake, su naili na poprilian otpor, koji su prvotno predvodili Catuvellani te, prije svih, njihov voda Caratacus, da im imena napiemo onako kako su Rimljani to inili - neizbjeno, s obzirom da vei dio naeg znanja o tom

razdoblju dolazi upravo iz rimskih pisanih izvora. U potrazi za Caratacusom, Rimljani su napali i Wales. Provincijski namjesnik Svetonije Paulin borio se 60. u sjevernom Walesu protiv druida, proturimskih sveenika i njihovih sljedbenika, kada je pleme Icena iz Istone Anglije pokrenulo veliki ustanak, pod vodstvom Boudicce (Boadicea je kasni-je iskrivljen oblik njezina imena). Razbjesnila ih je bezosjecaj-na rimska vlast i odnos Rima prema vladajuoj obitelji, sto je ukljuivalo i bievanje Boudicce te silovanje njezinih keri. Iako su unitena najvanija rimska naselja, Paulin je u bitci razbio Icene, koji su zatim okrutno "pacificirani". Boudicca je preminula, najvjerojatnije poinivi samoubojstvo. U sedamdesetima su Rimljani ponovno krenuli u napad. Pleme Brigantes iz sjeverne Engleske svladano je 71. - 74., na-kog ega je na red doao i Wales. Do 78. cijela Engleska s Walesom nalazila se pod kontrolom Rima, a to se nije vise mijenjalo sve do pada Rima 409. Ipak, Britanski otoci nisu u potpunosti osvojeni, dok je daljnje postojanje pograninog pojasa zbacilo da je Britanija odnosila relativno visok udio vojnog prorauna Rima te da se u njoj nalazio razmjerno velik broj vojnika. Zbog svega toga, Britanija je igrala vanu ulogu tijekom borba za kontrolu nad Carstvom. kotskim visojima Rimljani nikada nisu ovladali: taj je reljef za napadae predstavljao daleko tezu zapreku od nizinske Britanije, a bio je i dobro branjen. Iako je Agrikola, namjesnik od 77. do 83., napao kotsku, postigavi sjajnu pobjedu kod Mons Graupiusa, osvojio je samo nizinske dijelove kotske. Premda je razmiljao i o osvajanju Irske, nju Rimljani nisu napadali. Rimsko je osvajanje stoga, ak i dok je po pr-vi put u povijesti ujedinilo junu Britaniju, ukazalo na sredinje obiljeje britanske povijesti: nepostojanje uniformnosti, sto je djelomino odraavalo raznolikost drutvenih i prirodnih uvjeta koji su proizlazili iz starolikosti zemlje. Nadalje, i u Irskoj i u dobrom dijelu kotske mogue je ukazati na kontinuitet s razdobljem eljeznog doba u podjednakoj mjeri kao i na nastale promjene, bez obzira jesu li se one pojavile kao posljedica dodira s Rimljanima ili ne. Pogranino podruje najoiglednije je obiljeavao Hadrijanov zid, koji je car Hadrijan gradio od oko 122. du linije iz-medu rijeke Tyne i zaljeva Solway, preko najueg dijela Otoka, kako bi, oteavanjem kretanja, Englesku zatitio od invazije sa sjevera te kao sredstvo nadzora nad brdovitim podrujem. Na jugu je openito mirna priroda rimskog drutva poticala proces romanizacije. Status rimskog graanina nije bio ogranienim na Rimljane ni na Talijane. I ostali su se mogli uspeti na same vrhunce moi. Slino tome, rimsko osvajanje nije znailo i oduzimanje cjelokupne vlasti. Iako su se rimski kultovi proirili, vano je bilo i njihovo stapanje s lokalnim keltskim vjerovanjima. Kada je kranstvo u 1V. stoljeu postalo slubenom vjerom, to je dovelo do sistematinijih kulturnih veza izmeu Engleske i Kontinenta, veza koje nije dijelila i nerimska kotska. Za razliku od toga, predrimske druide, koje su Rimljani suzbijali, i kultove olimpijskih bogova, koje su uveli, nisu odlikovali ni dijecezna struktura ni doktrinarna pravila. Meutim, olimpijski su kultovi najavili kranstvo povezavi Englesku s Kontinentom. Isto se odnosi i na kult Mi-tre, perzijskog podrijetla, blisko povezanog s rimskom vojskom. Mitra je smatran zastupnikom dobra i svjetla koji se neumorno bori protiv zla i tame. Mitraisticke kongregacije obino su se sa-stajale u podzemnim ili djelomino podzemnim prostorima. enama pristup nije bio doputen, kao uostalom ni dobrom dijelu rimskog ivota. Nastavili sit se i predrimski poganski obiaji, sto je dokaz tek ogranienog utjecaja rimske kulture. Izvan gradova, Engleska se nije romanizirala u mjeri u kojoj su to uinile druge provincije. Rimska Britanija razvila je urbani sustav povezan cestama te izgradila romanizirane posjede i vile. Gradovi poput Londiniuma (Londona), Linduma (Lincolna) i Eboracuma (Yorka) bile su sredita vlasti, potronje i rimske kulture te konano i kranstva. Neki su se gradovi izgradili

pored rimskih utvrda, dok su se drugi razvili kao posljedica inicijative lokalnih elita koje su eljele prihvatiti rimsku kulturu i materijalni ivot. Veze s Kontinentom ojaale su i potaknule gospodarski razvoj. Britanija je bila dragocjen izvor ruda, posebice srebra, olova, zlata i eljeza. Stoga je Britanija znaajno pridonosila gospodarstvu i financija-ma cijeloga Carstva. Vaenje ruda posebice je vano bilo u Walesu. Iako tragovi rudarstva postoje i iz predrimskog razdoblja, pod Rimljanima je dolo do snanog razvoja vaenja ruda - zla-ta kod Dolaucothija, olova kod Halkyna i bakra na Angleseyu. U rimskoj Britaniji razvijala se i poljoprivreda. Krajem III. i u IV. stoljeu uvedeni su vei plugovi, a dodani su im i noevi. To je dovelo do kopanja dubljih brazda, sto je omoguilo obraivanje i teko obradive zemlje. Uvoenje dvorunih kosa omoguilo je brzu konju i pohranjivanje veih koliina sijena za stonu hranu tijekom zime. Izraene su suionice itarica te uveden sustav naizmjeninih usjeva. Vea koliina sauvanog arheolokog materijala iz rimskog razdoblja sugerira posto-janje drutva koje je proizvodilo i trgovalo s daleko vise robe od predaka iz eljeznog doba. Napredak seoske ekonomije financirao je izgradnju brojnih vila: velikih plemenitakih kuca na selu sagraenih u rimskom stilu, grijanih sustavom hipokausta ispod poda. Jo jedan dokaz ljudskog djelovanja je istrebljivanje medvjeda u Engleskoj do kraja rimskog razdoblja. Nastavilo se i raskrivanje djevianskih suma u nizinskoj Engleskoj. kotske, Skota iz Irske te Angla, Juta i Sasa iz istone Njemake i Danske. Do 270. "Saska obala", lanac deset utvrda, protezala se od Brancastera u Norfolku do Portchestera u Hampshireu. Napadi su postali ozbiljniji u pedesetim godinama IV. stoljea, a uspjena invazija 367. dovela je do golemih razaranja. Poredak je ponovno uspostavio Teodozije 368./69. Meutim, "barbarski" napadi odigrali su vanu ulogu u slabljenju trgovine i stagnaciji gradova koja je u IV. stoljeu pogodila Britaniju. U Verulamiumu (St. Albansu), na primjer, propadanje grada dovelo je do pretvaranja kazalita u odlagalite otpada. Sposobnost Carstva da prua otpor napadima postajala je sve slabija, a veze s Rimom dodatno su otezali rimski uzurpatori s uporitem u Britaniji, poput Magnusa Maksimusa 383. - 388. i Konstantina III. 406. - 409. godine. Galija je napadnuta 406. godine. U opasnosti da bude odsjeena, Engleska je proglasila vlastitog cara, Konstantina IlI., koji je vaan dio vojnih snaga iz Britanije odveo u Galiju. Vise se nisu vratili. Rimski Britanci, razoarani postupcima pobunjenog Konstantina, protjerali su 409. njegove slubenike te od pravog cara, Honorija, zatraili obnovu legitimne vlasti. Pod pritiskom vizigotskog vode Alariha, koji je 410. zauzeo Rim, Honorije nije mogao uiniti nita drugo nego im reci da se sami pobrinu za sebe. To je bio svretak Rimskog Carstva u Britaniji, iako ne i rimske Britanije. Ipak, kasniji raspad rimske Britanije u vei broj kraljevstava sugerira kako njezino unutarnje jedinstvo ne treba preuveliavati. Pad rimske Britanije SASI, VIKINZI I KELTI od 400. do 1066. Anglosaske invazije V. stoljee osobito je slabo poznato razdoblje. 1'rvi germanski uljezi bili su nepismeni, a Beda i drugi kasniji pisani izvori pruaju drukiji prikaz od onog kojeg dobivamo arheolokim dokazima. Ovo posljednje ionako moramo uzimati s dozom opreza jer je te dokaze teko interpretirati, a i nejednoliko su rasprostranjeni, sto odraava, djelomino, neujednaena iskapanja i rad na terenu. Nije ni izbliza jasno u kolikoj se mjeri treba nadglasavati kontinuitet, odnosno diskontinuitet, izmeu rimske i poslijerimske Britanije. Posebice je nejasno u kolikoj su se mjeri zbivale masovne seobe stanovnitva i invazije manjih ratnikih skupina; o tim se pitanjima vodi iva rasprava. Napadai su prodirali u istonu i jauznu Englesku. Juti su se uvrstili u Kentu, na otoku Wightu i u dijelovima Hampshirea, Sasi drugdje po junoj Engleskoj (juni Sasi u Sussexu, istoni Sasi u Essexu), a Angli dalje na sjeveru.

Prodor barbara je, meutim, nailazio na otpor, dui i uspjeniji nego onaj u Francuskoj, panjolskoj ili Italiji, iako su ga uvelike slabile unutarnje podjele. Otpor je bio snaniji moda i zato sto je za rimsko-britansku elitu vise toga stajalo na kocki: izostala je asimilacija s uljezima kakva je, primjerice, karakterizirala Francusku. Oko 500. Briti su, moda pod vodstvom Artoriusa (Arthura), pobijedili u velikoj bitci protiv Sasa kod Mons Badonicusa, a mogue je i da je velika dvorana u utvrdi kod South Cadburyja bila dvorana za sveanosti jednog onovremenog ratnika, sto je temelj za legendu o Arthurovom Camelotu. Engleska je, ipak, postupno osvojena, a dobar dio rimske Britanije uniten je ili je poeo propadati. Meutim, romanizirani gradovi, vile i kranstvo nisu naglo nestali. Kontinuitet brojnih vanijih gradova potvren je arheolokim iskapanjima koja bacaju svjetlo na razdoblje za koje su pisani izvori sasvim oskudni. Na zauzetim podrujima, mnogi su rimski Britanci preivjeli kao robovi i seljaci. ini se kako se velik broj stanovnika koji je karakterizirao rimsku 13ritaniju zadrao sve do sredine VI. stoljea i epidemije ljezdane kuge koja je poharala do-bar dio drevnog svijeta. Takoer se vjeruje da je velika veina stanovnitva ostala britanska, ali pod snanim utjecajem donunantne kulture novopridosle elite. Arheoloki tragovi sugeriraju da su novi doseljenici nastavili rimsko-britanski obiaj zanemarivanja tla s ilovaom te da su radije koristili rahlije do na podlozi od ljunka, pijeska i krede. Stoga su Anglosasi zauzeli ve urede-ni krajolik, iako cesti toponim "ley" (od staroengleskog leah), sto znaci istinu u sumi ili raskreni dio sume na kojemu se nalazi naselje, sugerira i proces sirenja na umska podruja. Ipak, jezici i kulture rimske Britanije u Engleskoj bili su uglavnom izgubljeni, a Engleska je, kako je trgovina islabjela, postajala samodostatno gospodarstvo i nasilno drutvo, s rijetkim primjerima keramike i kovanog novca u arheolokim riznicama. S obzirom da su napadai bili pogani, u Engleskoj je kranstvo poelo venuti. Pod Rimljanima se vjera u I3ritaniji nije snanije proirila. Razmjeri u kojima je kranstvo bilo dijelom rimske ostavtine, barem u visim drutvenim slojevima, nisu poznati, a neki znanstvenici tvrde kako je i rimsko-britanska elita bila po-ganska. U VI. stoljeu Angli i Sasi ostvarili su znaajne uspjehe; za jute gotovo da se i nije ulo. Jedno od najvanijih saskih kraljevstava, Wessex, kraljevstvo Zapadnih Sasa, s najjaim uporitima oko grada Dorchester-on-Thames i u Hampshireu, propirilo se na zapad, premda je Horsetom ovladalo tek krajem VI. ili u VII. stoljeu, a Cornwellom tek 838. godine. Angli su uspostavili kraljevine u Istonoj Angliji, Midlandsu (Mercia), Yorkshireu (Deira) te sjeverno od rijeke Tees (Bernicia). Ova posljednja dva udruila su se u Northumbriju, koja je osvojila britska kraljevstva Elmet i Rheged te ovladala sjeverom Engleske. Bilo bi pogreno ta stoljea smatrati iskljuivo mranim dobom, vremenom nasilja, nastavila i kuge. S dugoronog gledita korisno je sagledavati srednji vijek imajui na umu i pred rimsko razdoblje, a na romanizacije gledati kao na neto sto je prekrilo starije "ritmove" kontinuiteta naseljenosti, koritenja zemlje i trgovine. Mogne je ponuditi i pozitivnu ocjenu pojedinih dijelova ranog anglosaskog drutva. Na grobljima su pronaeni brojni primjeri ranog anglosaskog lonarstva i obraivanja metala. Raskoni i ukrasni predmeti, mnogi od njih s Kontinenta i iz Bizanta (Istonog Rimskog Carstva), pronaeni u grobnicama kod Sutton Hooa te, u manjoj mjeri, kod Snapea i na keltskim grobljima, svjedoe o bogatstvu dinastija iz Istone Anglije i Kenta te o maznosti veza s Kontinentom. Grobovi kod Sutton Hooa (oko 630.), blizu Woodbridgea u Suffolku, vjerojatno su sadravali i grobnicu Raedwalda, kralja Istone Anglije. Iznimna kvaliteta ukrasa pronaenih u grobovima dokaz je bogatstva i sjaja nekih elemenata drutva iz VII. stoljea, a potie i nagaanja o izgubljenom blagu anglosaske civilizacije. Djelomino se tu radilo i o ponovnom napretku. Grobovi kod Sutton Hooa vjerojatno bi stoljee ranije bili nezamislivi. Oni su bili odraz sloenosti nove politike situacije i osnaenih veza s Kontinentom.

kotska i Irska Situacija u kotskoj daleko je nejasnija. Pikti, koji su zauzimali podruja sjeverno od Firth of Fortha, ostavili su za sobom visokovrijednu umjetnost, posebice izdubljene stijene koje su vjerojatno nainavali pripadnici njihova plemstva. Piktski kraljevi svoju su neustraivost dokazivali u ratu i lovu. Takoer su uz sebe drali svete osobe - vraeve i samane - koji su uvrsivali njihov poloaj u drutvu. Skote su kasniji kroniari prikazivali kao govornike irskog jezika naseljene u Argyllu, moda jo iz IV. stoljea, ali je mogue da to preuveliava utjecaj Irske: umjesto masovnih migracija, moda je dolo do samo jedne znatno manje selidbe, ; moguom promjenom politike kontrole. Na kraju je kotska kraljevstvo Dal Riata, sa svojim vanim sjeditem vlasti u Duraddu, a koje je korist izvlailo iz povezanosti s kranstvo, t sebe stopilo piktsko kraljevstvo te u IX. stoljeu stvorilo novo kraljevstvo pod nazivom Alba (sto je keltska rije za Britaniu). Poloaj Irske takoer nije u potpunosti poznat; kao i u sjevernoj kotskoj nema govora o poslijerimskom kontinuitetu. Jasno je da se kranstvo u Irskoj propirilo u V. stoljeu; u junu je Irsku moglo pristii u prethodnom stoljeu iz dijelova zapadne Britanije. Sveti Patrik doao je iz Britanije, moda Cunbrije, u V. stoljeu, a i prije njegova dolaska postajala su kranska naselja. Irska je imala razvijene kulturne veze i sa panjolskom i zapadnom Francuskom. I na Irsku je stoga kranstvo ostavilo traga, ali neizravno putem rimskog kulturnog utjecaja. Njezina kultura bila je sloena mjeavina utjecaja: poganskih i koscanskih, usmenih i pisanih, lokalnih i stranih. Openitije govorei, keltsko kranstvo predstavljao je dinamian element u bujajuem kulturnom svijetu. Trgovci su keltsko kranstvo propirili na podruje od Farskih otoka i kotske do Irske i Cornwalla, a veliki su keltski sveci, Patrik, David, Colum Cille, Brendan i Kolumban, bili aktivni od V. stoljea. Keltskim kranstvo dominirali su monatvo, misticizam i elementi poganskog sinkretizma. Keltska umjetnost i kranstvo meusobno su se proimali: krievi su bili raskono ukraeni, rezbarije u kamenu brojne, a nailazimo i na dokaze o keltskim himnama. Wales Wales u V. stoljeu takoer je obavijen velom tajne. Gradski se ivot nastavljao u rimskom naselju u Caerleonu i, moda, Carmarthenu, dok su rimski posjedi nastavili djelovati u jugoistonom Walesu. lako je Rim nastavio bacati sjenu nad Walesom, i politiki i kulturno, rimski je sustav propao. Wales vise nije bio dijelom velikog carstva, ve je umjesto toga postao skup politikih jedinica koje su se usredotoivale uglavnom na plemenski utjecaj lokalno monih voda. Pomorski trgovaki pustevi bili su vani i u poslijerimskom Walesu, a ti su isti pustevi sluili i za sirenje kranstvo i za doseljavanje iz Irske. U V. stoljeu zapoela je misionarska aktivnost iz Galije. lako pouzdanih informacija o velskoj povijesti tijekom ostatka prvog tisuljea ima malo, sto je posljedica slabijeg politikog i kulturnog razvoja u odnosu na vei dio Engleske, ipak se pojavljuje nekoliko stalnih motiva. Kranstvo je u svakom sluaju bilo vana i sve snanija silnica. U cijelom Walesu nailazimo na dokaze o vjerskim institucijama - samostanima, crkvama i nastambama pustinjaka - a jasno je i to da je crkva imala vanu ulogu i u kulturnim pitanjima. Ipak, lako se latinski jezik koristio za liturgijske (vjerske) potrebe, poslijerimske nadgrobne spomenike i druge natpise, keltski jezik iz prijerimskog i rimskog razdoblja odrao se kao ivi narodni jezik te zapoeo svoj razvoj u velki jezik. Upravo se u toj fazi keltski jezik ubrza-no pretvarao u bretonski (u Bretagni), kornvalski, velki i jezik s podruja Strathclyde / Cumbria. Wales je uvao zajedniku "keltsku kulturu" s drugim dijelovima Britanije koje nisu pokorili Anglosasi. Ta je starija kultura, ili harem jezik, preivjela i Rim i anglosaske napadae. Dosta natpisa u Walesu potjee s poetka i iz sredine prvog tisuljea, dok iz kasnijeg dijela milenija nalazimo na velik broj kranskih kamenih skulptura.

Ipak, nitko, ni ljudi koji su ivjeli u onome sto je danas Wales, ni Angli, ni Sasi, ni Rimljani, nisu imali svijest o Walesu niti, sto se toga tie, o Engleskoj kao takvima sve do VI. stoljea ili moda jo i kasnije. Unutar Walesa postojala su zasebna kraljevstva. Tvrdi se kako sauvana velka poezija zapoinje u VI. stoljeu s Taliesinom i Aneirinom. Taliesin je napisao niz pjesama u ast Uriena od Rhegeda i njegova sina Owaina. Rheged se nalazio na podruju Carlislea. Aneirin je napisao i jednu drugu pjesmu, Gododdin, o tome kako je njegov gospodar, My-nyddog Mwynfawr od Gododdina, regije izmeu rijeka Forth i Tyne, poslao skupinu ratnika da mu vrate strateki vaan grad Catraeth (Catterick) u onomu sto je danas Yorkshireu. lako su ti ljudi pisali na velkom za velke ratnike i njihove dvorove, djelovali su u Din Eiydinu (Edinburghu). Wales je, kao geografski naziv, u kulturnom pogledu daleko problematiniji, time sto je, izmeu ostalog, i preivjeli ostatak starije civilizacije, koju su Anglosasi uglavnom istisnuli. Borba s napadaima trajala je dugo; na kraju je odluka kralja Offe od Mercie o izgradnji Offa's Dykea krajem VIII. stoljea definirala granicu izmeu Walesa i Engleske. Nigdje drugdje na Britanskim otocima granica nije bila od tolike vanosti. Prodori Anglosasa i kasnije Normana odredili su tijek velke povijesti. Doista, Wales je i svoj naziv na engleskom dobio zbog svoje razliitosti: Sasi su koristili rije Walas ili Wealas kako bi opisali Brite, a te su rijeci oznaavale kmetove i strance; Veslani su za same sebe koristili rije Cymru. Kako su Anglosasi napredovali prema zapadu, tako su se prekidale veze izmeu preostalih rimsko-britanskih zajednica: Cumbriju/Strathclyde, Wales i Cornwalla nita nije moglo ujediniti. Borba za nadzor nad sjevernom Engleskom utjecala je na definiranje budueg politikog izgleda Britanije. Ethelfrith od Northumbriju zauzeo je 616. Cheshire, ubivi u bitci kod Chestera kralja Powysa, te odijelivi Wales od Cumbrije. Njegov nasljednik Edwin nastavio je s pritiskom Northumbrije na Veslane, nanijevi 629. poraz Cadwallonu od Gwynedda. Kranin Cadwallonu zatim je sklopio saveznitvo s poganskim Pendom od Mercije pa je 633. napao Northumbriju, porazivi i ubivi Edwin kod Heathfielda. Cadwallon je, meutim, zatim i sam poraen u borbi s Edwinovim neakom Oswaldom idue godine, a Velani su izgubili svoju vezu sa stanovnicima Cumbrije. Veze s Keltima na jugozapadu presjeene su kada je sedamdesetih godina VI. stoljea pao Gloucestershire. Wales je postao najvanije uporite preivjele rimsko-britanske civilizacije. Sirenje kranstva Nadomjetaj vjerskog pluralizma rimske i poslijerimske Britanije kranstvo trebalo je Britanske otoke u kulturnom pogledu daleko vre povezati s Kontinentom. Iako je misija pape Grgura Velikog, pod vodstvom Augustina, 597. pristigla u Canterbury, glavni grad Kenta, i na jugoistoku postigla neke uspjehe, upravo je irska Crkva bila temelj za pokrtavanje veeg dijela Britanije. Kranski su misionari sa kotima iz Irske preli u Skitsku. Iako je irska Crkva imala sustav biskupija, brojni samostani, poput Armagha i Clonmacnoisa, bili su daleko vaniji. Predstavljali su sredita vjerskih, misionarskih 1 kulturnih aktivnosti, ukljuujui i pisanje. Crkvu u Ioni, pred zapadnom obalom moderne kotske, osnovao je irski redovnik Colum 563., a do poetka VIII. stoljea i Pikti su preli na kranstvo. Jedna je misija iz lone, pod Aidanom, 635. utemeljila Lindisfarne u Norhumbriji. Odonuda je pokrtena Mercia. Irska crkva snano je kulturno utjecala i na anglosasku Englesku. Postojale su nesuglasice u pogledu papinskih ovlasti i tonog raunanja dana na koji pada Uskrs, ali su, kao posljedica potpore kralja Oswyja od Northumbrije, na sinodi (crkvenom saboru) u Whitbyju 664., rimski obiaji prevladali, ukinute su ovlasti koje je Iona imala nad Crkvom u Northumbriji te pripremljen teren za organizaciju engleske Crkve Teodora iz Tarsusa, kojeg je pa-pa imenovao nadbiskupom Canterburyja.

Tako je Engleska postala vano uporite misionarske aktivnosti, irei kranstvo po Nizozemskoj, Belgiji, Njemakoj i kasnije Skandinaviji. 1'oganske kultove i obiaje na Britanskim otocima postupno je ukidala i slamala Crkva, sada sigurna u svjetovnu potporu. Od kasnog VII. stoljea, u vanim su se sreditima gradile samostanske crkve, iako u Engleskoj veina upnih crkava vjerojatno nije utemeljena sve do X. i XI. stoljea. U Walesu se prije X. stoljea "llan" pojavio kao ograen prostor s mjestom za bogotovlje. Kranstvo je znailo i sirenje obrazovanja i pismenosti te poetak pisanih zakona, pri emu zatita sveenstva i njihove imovine nije bila najmanje vaan razlog; pisane isprave mogle su posluiti za prenoenje prava na zemlju. Drutvo je postajalo barem djelomino institucionalizirano. Kranstvo je anglosaskim umjetnicima dale, i novi medij u obliku kamenih skulptura i iluminacije rukopisa. Evanelje iz Iiodisfarnea, jedno od velikih postignua redovnitva u Northumbriji, iluminirano izmeu 689. i 721., otkriva irski utjecaj obli-kom slova i ornamentima. Iako su brojni ukrasni motivi svoje korijene pronalazili u poganskoj saskoj umjetnosti, drugi su po-ticali iz umjetnosti kranskog Sredozemlja. Jedna od ostavtina stare kulture bile su anglosaski krievi, poput krieva iz Bewrastlea i Ruthwella. Vjerojatno su sluili kao pogrebni spomenici ili kao oznake svetih mjesta. Najvaniji izrezbareni ukrasi prikazivali su nizove naprednih 1 pismenih scena. Na krizu iz Ruthwella napisana je, runskim znakovima, verzija anglosaske pjesme San kriza, dojmljiv prikaz raspea kako ga iznosi kri. Uspon velikih kraljevstava Najvanija politika novost u VI. i VII. stoljeu u Engleskoj bilo je spajanje brojnih malih kraljev-stava u tri velika: Northumbriju, Merciju i Wessex. Taj se proces moe usporediti sa stanicama, pri emu se male jedinice, vjerojatno organizirane oko uspjenih ratnikih skupina, stapaju u vee jedinice. Sluajnosti, posebice osobnosti vladara i rezultati bitaka, pomau objasniti zato su neka podruja prestala biti samostalna kraljevstva, dok su druga uspjeno napredovala. Prvotno su Kent i Istona Anglia bili vani, ali nisu uspijevali izvuci korist iz pomicanja anglosaske granice sto je, s druge strane, pomagalo kraljevstvima na granici. Kraljevstva Hwicce i Magon-saetan u zapadnom Midlandsu progutala je Mercia, koja je od 654., a moda ve i u tridesetima, dominirala Istonom Anglijom: kralja je u tridesetima u bitci ubio Penda. Kako je vrijeme prolazilo, a posebice oko 700., vladajue obitelji sve su se vise udaljavale od zemljoposjednika, a kraljevska se pravda poela razlikovati od pravde obitelji, posjeda i jamstava. Isti se proces odvijao i u Walesu: preuzimana su manje uspjena kraljevstva, poput Gowera, Gwenta, Ergynga, Ceredi-giona, Builtha, Brycheinioga i Powysa. Najvea kraljevstva u Walesu bili su Gwynedd na sjeverozapadu, Dyfed na jugozapadu te Glywysing na jugoistoku. Bila su to kraljevstva okupljena oko najveih plodnih nizina, ah su usto izvlaili korist i iz odreenog stupnja imuniteta od Engleza. Za razliku od njih, Powys na istoku imao je znatnih problema sa stanovnicima Mercije. Irska je bila podijeljena na stotinjak uglavnom malih kraljevstava u kojima je ivjelo po jedno pleme. Meusobna ovisnost povezivala je manje utjecajne kraljeve s njihovim moguim kolegama, a do VIII. stoljea odreeni su kraljevi na taj nain znatno proirili podruje svoje vlasti. U Irskoj se, a u nekoj mjeri i u drugim dijelovima Britanskih otoka, razvio koncept "vrhovnog kralj a". Odnosi izmeu kraljevstava bili su vrlo nestabilni pa je bilo teko odrati neiju premo. U Engleskoj je Aethelbert od Kenta u devedesetim godinama VI. stoljea mogao djelovati kao samostalni kralj, ali je tijekom dobrog dijela idueg stoljea taj po-Iwinj pripadao vladarima Northumbrije, Oswaldu (634. - 641.), Galawyju (641. - 670.) i Egfrithu (670. - 685.). Iako su vladali izmeu rijeka Humber i Forth u istonoj Britaniji te Mersey i Ayr na zapadu, a povremeno su ih za gospodare smatrali i vladari Mercije, Wessexa, Strathclydea te piktskih i kotskih podruja, prevlasti Northumbrije suprotstavljao se Penda od Mercije (633. - 654.).

Porazi od Mercije (678.) i Pikta (685.) okonali su premo,o Northumbrije. Piktski kralj Bridei porazio je i 685. ubio Egfritha kod Nechtansmerea blizu Forfara. S obzirom da se Northumbrija vise nije vratila staroj slavi, bio je to kljucan dogaaj za uspostavu zemljopisnih i politikih odnosa onoga sto su, privatno kasnije, postale Engleska i kotska. Prevlast Northumbrije zamijenila je premo Mercije, ponajprije pod Offom (757. - 796.). On je nadzirao biva neovisna kraljevstva poput Essexa, Lindseya, Istocne Anglije, Kenta i Sussexa. Wessex je 786. priznao zatitu Mercie, a Offine su povelje (slubeni dokumenti) barem jednom upotrijebile izraz "kralj Egfritha". Offa je najpoznatiji po svom zemljanom nasipu, graninoj liniji koja je spajala estuarij rijeke Severn i rijeku Dee, a koji je vrlo lako mogao imati obrambenu ulogu. Njegova izgradnja zasigurno je zahtijevala poprilicnu organizaciju, sto je dokaz upravljakih sposobnosti Engleske u doba Mercije, a isto se odnosi i na pojavu prvog srebrnog kovanog novca. Offa's Iyke odraavao je stupanj do kojeg je pritisak s engleskog istoka utjecao na granice Walesa, sto je proces koji se u tom razdoblju nije zbivao u kotskoj i Irskoj, premda taj nasip nije predstavljao i kraj sirenja Mercije. Trajna i djelotvorna kontrola nad veim dijelom Britanije nalazila se, meutim, izvan domaaja ijednog kraljevstva. Wesexs je 802. odbio zatitu Mercije; Mercija je dvadesetih godina tog stoljea oslabljena sukobima u Walesu i dinastikim borbama. Nakon sto je kod Wroughtona porazio vojnike Mercije, Ivgbert od Wessexa zauzeo je 825. Kent, Essex, Surrey i Sussex. I Mercija je 829. doivjela istu sudbinu, ali je ubrzo opet postala neovisnom. S obzirom na sve to, ne moemo pronai znakove ujedinjenja. Pojavile su se, dodue, blage naznake stvaranja nacionalnog identiteta: kanoni sinoda u Hertfordu (E72.) objavljeni su i primjenjivani u cijeloj engleskoj Crkvi, dok je Beda, northum brijski redovnik, 731. napisao svoje djelo Crkvena povijest engleskog naroda. Ipak, to nije imalo politikog odjeka. Northumbrija je 829. takoer priznala Egbertovu prevlast, ali se nije osjealo da bi Wessex mogao postati srediste engleske drave. Pokuaji sirenja vlasti doveli su do blagog stupnja jedinstva nad dobrim dijelom onoga sto je kasnije postalo kotskom. Sredinom VIII. stoljea piktski kralj Angus mac Fergus (u. 761.) uspio je kotsko kraljevstvo Dal Riata prisiliti da prihvati njegovu prevlast, iako mu to nije uspjelo i u sluaju kraljevstva Strathclyde. Obicaj kraljevskih prevlasti i "vrhovnih kraljeva" bio je gotovo uvjetovan pretpostavkom da e velikim podrujima biti teko vladati. Nakon sto je Angus preminuo, piktsko kraljevstvo nalo se u velikim problemima, Dal Riata je ponovno stekla autonomiju, a 789. i Dal Riata i piktsko kraljevstvo dovedeni su pod kontrolu jedne ugledne osobe iz Dal Riate. Ta nova zajednica se od oko 900. naziva Alba. Nejasno je u kolikoj se mjeri piktski identitet nuno uklopio u novu zajednicu, a kolika je uloga pripadala nasilju. Drutvo Priroda povijesnih izvora jami da e svaki prikaz tkalvstva na Britanskim otocima u pola tisuljea nakon prekida politikih odnosa s Rimom nuno biti podloan promjenama. Arheoloka istraivanja ne mogu otkriti sve, posebice o ivotu glavnine stanovnitva, dok su pisani izvori vrlo ogranieni. Ipak, nove arheoloke metode nude mnoga nova saznanja. Na primjer, analize fosiliziranih ljudskih fekalija ukazuju na nezdrav nain zivota u Yorku oko 950. godine. Teorija i praksa obnaanja vlasti temeljili su se na nasilju. Savezi unutar i izmeu kraljevskih obitelji te izmeu plemena utjecali su da e Drutvo ostati nasilno pa je etos junastva prisutan u epskoj pjesmi Beowulf, etos slave ostvarene ratovanjem. Drutvo je, sasvim sigurno, bilo neravnopravno. Unutar svakog kraljevstva, ispod vladajue skupine, Drutvo je na obje strane Irskog mora bila podijeljeno izmeu slobodnih i neslobodnih ljudi ovi drugi obraivali su zemlju. U suvremenom drutvu postoji jasna razlika izmeu suverene vlasti (drave/vlade) i graana koji uivaju jednaka prava i poloaj. Meutim, ranije drutvo karakterizirao je sveprisutan utjecaj razliitih prava i odnosa unutar elite, koji su povezivah vladara i one kojima je vladao, odnosa koji su bili namjerno osobni; bio je to etos ratnike skupine. Poloaj se mjerio wergildom: razliitim svotama koje su se u

raznim drutvenim skupinama isplaivale kao naknada za neiju smrt. Neslobodne ljude cinili su robovi i kmetovi, a poloaj tili dviju skupina bio je razlici. Drutvo nije bilo samo hijerarhijski organizirano, ve su ga karakterizirali jo i dominacija mukaraca, pokornost i patrijarhalnost, dok su potivanje starijih i autoriteta, vjerskih i svjetovnih, pravnih i onih koji su provodili odluke, bili od presudne vanosti. Okoli i ljudski ivoti nalazili su se tek pod blaim utjecajem tehnologije. Obrasci ivota i smrti odraavali su dominantnu ulogu godinjih doba. Fizika snaga i visina bili su prilino vani, a mudrost se pripisivala ivotnoj dobi. Nije postojao kult mladosti niti je posebna vrijednost davana tehnolokom razvoju: te su se pojave dogodile tek tijekom posljednjih 35(), a posebice posljednjih 80 godina. Umjesto toga, Drutvo se prema prolosti odnosilo s potovanjem te ju se cesto citiralo. Neravnopravni drutveni obiaji i institucije uzimali su se zdravo za gotovo, a bili su od glavne maznosti i za "politiku", aktivnost rezerviranu za drutvenu elitu. Iako smanjenog utjecaja usponom lordova i kraljeva, rodovske skupine bile su znaajne; definirale su pravne uloge u nasljeivanju i odreivanju osvete za nepravde nanesene lanovima roda. Klanovske veze bile su od najvee maznosti za obiaj krvne osvete. Ljudi su uglavnom ivjeli na seoskim imanjima i u malim zaseocima. Vea, zbijena sela iz razdoblja visokog srednjeg vijeka jo su bila stvar budunosti. Kako su poljodjelni sustavi postajali sve stabilniji, razvijali su se lokalni vlasteoski posjedi. Nasljedno uivanje zemlje postalo je vanije, a jasnije su definirani poloaj, prava i obveze plemia (thengs). Nasljeivanje je, obzirom na prirodu gospodarskog sustava, bilo bitno za drutvene i politike odnose. Zemlja i rad na njoj bih su kljucni, a vlasnitvo nad njom izrazito neravnopravno. Bitne su razlike bile one medu spolovima. ene su bile podinjene mukarcima, od njih se oekivalo da im se pokoravaju, a na sudovima su ih predstavljali muevi. Uloge spolova bile su utjelovljene u vjerskim uzorima poput Djevice Marije i svetaca. ene su ipak igrale vitalnu ulogu u gospodarstvu. Do-macinstva su bila gospodarske jedinice kojima su zene uvelike pridonosile, izmeu ostalog i izradom odjece te pripremom hrane. ene nisu bile bez prava. U kasnijem Anglosasom razdoblju postoje dokazi o tome kako su nasljeivale, zakupljivale i ostavljale u nasljedstvo zemlju, dok su udane ene mogle upravljati i osobnom imovinom. Uz iznimku svijeta "enklava" enskih samostana, pojedine su se ene znale i isticati, najee kao pripadnice kraljevskih obitelji, sto je bio sluaj s Ethelflaed, koja je 911. - 918. godine vladala engleskom Mercijom, i Esexom, utjecajnom enom Ethelreda Nespremnog i Knuta. Piktska kraljevska nasljedna linija bila je matrilinearna. tovie, bez obzira na visi poloaj i prava mukaraca, odnosi unutar brakova odraavali su i snagu osobnosti i privrenost, sto je bio obrazac koji je postojao i u odnosima izmeu roditelja i djece. Ipak, osobnost i privrenost postojali su u kontekstu diferencijalne moi i autoriteta. Drutvo organizirano oko nasljeivanja statusa znailo je da se prema mnogo ena odnosilo kao prema pokretnoj imovini i politikim pijunima. Presudna vanost vojnikog etosa i aktivnosti ostavljala je malo neovisnih uloga za ene. Nadalje, ponaanje ena klasificiralo se i podvrgavalo vjerskim stereotipima. Uz pozitivne slike ena kao nevjesta, supruga i majki, postojala je i snana negativna tradicija ena kao prostitutki i bludnica. Po mjestu stanovanja, gospodarstvu, politici i etosu, Britanski otoci bili su premono ruralni jo i vise nego tijekom mirnog razdoblja. Iako se manji broj vanijih luka - Ipswich, Southampton i York - strelovito razvio tijekom VIII. stoljea, kada je trgovina postala redovitija, one su tijekom IX. Stoljea odumrle. U X. stoljeu, u Engleskoj je ve postojala sira urbana mrea, s brojnim utvrenim gradovima (burhs) koje su osnovali Alfred i njegovi nasljednici. Procjenjuje se kako je ticmtliampton, iju je gradnju organizirao kralj Ine od Wessexa (708. - 726.; izgradio je i Taunton), bio vano srediste trgovine i kovanja novca, premda se od VIII. do X. stoljea njegov zemljopisni poloaj izmijenio. Kovani se novac u Engleskoj razvio u kasnom VII. i u VIII. stoljeu. Ipak, ipak su unutarnja i vanjska trgovina poprimile veu vanost, poljoprivreda je i nadalje dominirala. Vuna je predstavljala najvaniji

izvozni proizvod, a gradovi su ovisili o vikovima hrane ,a krta poljoprivreda je trpjela zbog ogranienog znanja i tehnologije, jer na podruju, primjerice, proizvodnje i prijenosa energije selektivnog uzgoja kultura i ivotinja. Vladala je ozbiljna nestaica gnojiva, pa su se polja stoga morala ostavljati neobraena kako bi im se obnovila plodnost. Stoka je vjerojatno bila manja od svojih rimskih prethodnika te daleko manja od dananjih; prinosi mesa i mlijeka bih su puno nii nego danas. Veina poslova obavljala se runo, repetitivno, cesto mukotrpno, a neki jednolino. promet kako roba tako i ljudi bio je relativno primitivan. Transport teih tereta na vee udaljenosti bio je isplativ jedino vodenim putevima, ali su na rijeke utjecali zamrzavanje i sue, dok je putovanje morem znailo izlaganje nemilosti vjetrova, valova i struja. Konji su se koristili kao izvor energije, za prijevoz, ratovanje i zabavu. Unato svim migracijama, tijekom tog razdoblja dolo je do sirenja naselja. U Norfolku je, na primjer, u VII. i VIII. stoljeu poveana ranije slaba mrea naselja. Postat e to relativno bogato Drutvo koje ce privuci pozornost vikinga. Vikinki napadi Dobar dio Europe je u VIIL, IX. i X. stoljeu pretrpio drugi val "barbarskih" napada: Ugara s istoka, Arapa s juga te Vikinga (Danaca, Norvezana i Svedana) iz Skandinavije. Vikinzi, trgovci, kolonizatori i ratnici, Proirili su se na istok do Rusije te na zapad do Islanda, Grenlanda i obala Sjeverne Amerike. Glavni udar vikinskih napada primili su u IX. stoljeu Britanski otoci, sjeverna Francuska te Nizozemska i Belgija, s novim valom napada na Britaniju izmeu 980. i 1075. Vikinge su, moda i zbog ogranicenosti zemlje u Skandinaviji dostupne za naseljavanje, motivirale mogunosti pljackanja i naseljavanja bogatije i plodnije zemlje, kakva je prekrivala dobar dio Britanskih otoka, lose zasticenih od pomorskih iskrcavanja koje su Skandinavci tako uspjeno izvravali. Vikinski brodovi, sa svojim jedrima, cvrstim jarbolima, kobilicama i kormilima za upravljanje, bili su ucinkoviti oceanski brodovi koji su se mogli nositi s Atlantikom; ali su se Takoer mogli, Zahvaljujui plitkom gazu, koristiti i u priobalnim vodama i rijekama, u vodama dubokim i samo jedan metar. Iako je Engleska dva stoljea bila postedena napada s Kontinenta, 789. danski su brodovi prvi put primijeceni u engleskim vodama, dok su 793./94. poganski Norvezani brutalno oplja ckali samostan Lindisfame, vano northumbrijsko kulturno i vjersko srediste. Pritisak Vikinga ojacao je tridesetih i cetrdesetih godina IX. stoljea, a osjecale su ga sve priobalne regije Britanskih otoka. Norveani su pregazili i zauzeli otocja Orkney i Shet-Inul, krajnji sjever kotske te dobar dio njezine zapadne obale i priobalna podruja Irske. Na sjevernim otocima i na sjeveru i otoku Caithnessa naseljavanje je bilo toliko da je lokalnim jezikom postao jedan Norveki dijalekt, sve dok ga kotski govor nije zamijenio izmeu XVI. i XVIII. stoljea. Iona je 795. napadnuta, a 802. opljackana. Vikinzi su snano utjecali na Irsku. Njihova je prisutnost prvi put zabiljezena 794. kada su opljackali otok Rathlin. Bogati irski samostani privlacili su napadace, a brojne rijeke i jezera olaksavali su im kretanje. Od cetrdesetih godina IX. stoljea njihova je vojna nazonost postala snaznijom, pri emu su brojnije postrojbe tijekom zime ostajale u Irskoj i predstavljale zacetak osvajanja obalnih uporita. Prvo od njih, Dublin, osnovano je 8ll., a nakon njega i Limerick, Wexford, Waterford i Cork: prva sit uporita unistena 902., ali su obnovljena: skupina upo-tista nazvana "pet gradova" nastala je poslije 917. godine. Iz takvhi uporita Vikinzi su dominirali Irskim morem i trgovinom i poduzimali intervencije u Walesu, na otoku Manu i zapadnoj obali Engleske. Vikinski pritisak na Irsku pojacao se od poetka X. stoljea. Vikinzi su od polovice IX. stoljea poeli ugroavati sjevernu velku obalu, posebice Anglesey, a 968. opljackali su prijestolnicu vaznog velkog kraljevstva Gwynedd. Olaf, Norveki kralj Dublina, zauzeo je 870. Dumbarton Rock, vaan poloaj u kraljevstvu Strathclyde. U prva dva desetljea X. stoljea Vikinzi su kolonizirali obalu sjeverozapadne Engleske napavsi 91 3. iz Dublina Wirral. Nazivi skandinavskih naselja, s karakteristicnim svrsetcima na -by, -scale i -thwaite, cesti su u Cumbriji i Ubalnom dijelu

Lancashirea. Drugi skandinavski toponimi mogu se pronai u nekim dijelovima Irske, poput istocnog Antrima. Danski pritisak pojacavao se na podruju june i istocne Engleske. Od sredine IX. stoljea Vikinzi nisu vise dolazili kako bi opljackali, ve kako bi osvojili i ostali. Danski su napadaci u istocnoj Engleskoj utemeljili zimska uporita: u Thanetu 85l. a Sheppeyu 854. godine. Danska "velika vojska" odustala je od borbi u sjevernoj Francuskoj te pregazila Istocnu Angliju (865.) i Yorkshire (866./67.): York je osvojen 866. godine. Wessex je 838. i 851. odbio napade, ali je 871. kralj Alfred (871. - 899.) gotovo potpuno pobijeden pa je morao pristati na placanje danka. Danci su zatim krenuli na Merciju, koju su osvojili 874.: kralj Burgred poraen je kod Reptona, nakon ega je pobjegao u Rim. Njegov nasljednik Ceowulf placao je danak, dok je 877. Mercija istocno i sjeverno od rimske ceste zvane Watling Streetna podruju poznatom kao Danelaw - postala danski teritorij. Danci su 877. pokrenuli iznenadan napad na Alfreda, prisilivsi ga da pobjegne u movare Somerseta kod Athelneya. uspjeno je reorganizirao svoje snage i 878. porazio Dance kod Edingtona. Nakon te pobjede uslijedio je sporazum koji je Dancima ostavio podruje prozvano Danelaw. Danski je prodor zaustavljen. U Danelawu je dolo do snanog danskog naseljavanja. Na to ukazuju toponimi, s karakteristicnim zavrsetcima na -by i -thorp i osobna imena zabiljezena u dokumentima i spomenici ma; Meutim, ne postoji suglasje u procjenama koliko je stanovnika Danelawa bilo Danaca. Kao i u sluaju ranijih anglosaskih invazija, neka tumacenja naglasak stavljaju na masovnu militariju, a druga pak na prijenos politike moi. Koncentriranost danskih toponima u odredenim dijelovima Danelawa sugerira masovno, ali neujednaceno doseljavanje. DNK analize Danela-wa ,jo i danas pokazuju kontinuitet vikinke DNK. Uspon Wessexa Nakon sto je zaustavio Dance, Alfred je preao u ofenzivu, zauzevsi 886. London te Pokuao ojacati Wessex. Sagradio je flotu, stvorio ucinkovitiji sustav novacenja te izgradio sustav burha. Sve mu je to pomoglo da 892. - 896. Odbacivsi sve danske napade. U isto je vrijeme i u Irskoj osnazio obranu prema vikinzima. Oni su sve vise bili ograniceni na svoja ymmista te su 902. protjerani iz Dublina, iako su 917. tamo uspjeli obnoviti svoju vlast. Alfred je elio stvoriti i djelotvorniju krscansku zajednicu osmislio je pravni kodeks, zapoeo kovati novac (pouzdan do-Liz dobro ustrojenog kraljevstva), radio je na imidzu krscanskog kralja, podupirao obrazovanje te osnivao skole koje su stvarale sceenike i svjetovnjake kao mudre i pravedne vode i administratore; svoje je kraljevstvo pripremao za nanosenje poraza Dancima i teritorijalno Proirenje. Zeleci odrzati takvu sliku o sebi, Alfred je od biskupa Assera narucio svoj zivotopis, ivot kralja Alfreda (893.). U njemu su se naglasavale patnje i ustrajnost, a njegovo je ucinkovito kraljevanje prikazano u iznimno krscanskom svjetlu. Alfredovu politiku nastavili su i njegovi nasljednici. Sukob s vikinzima odigrao je kljucnu ulogu u razvoju engleske kraljevine, bas kao sto su vikinke invazije na kotsku odigrale ulogu u jacanju moi kraljevstva Skota. Ranije unitenje drugih anglosaskih vladajuih kuca omoguilo je Alfredu i nasljednicima da se smatraju "engleskim", a ne samo "zapadnosaskim" kraljevima. On se sam predstavljao zastupnikom kranstva i svih Anglosasa pred poganskim Dancima te je bio kljuna osoba u okretanju novoj politici i novoj zemlji. Meutim, iako se ekspanzija pod Alfredovim nasljednicima mogla, a to se i inilo, predstavljati kao osloboenje od Vikinga, odnosno njihovo odbacivanja, rije je bila i o osvajanju, u kojemu su vladari Wessexa dananju Englesku doveli pod svoju kontrolu. Od presudne je maznosti bio niz sposobnih vladara. Edward Stariji (899. - 924.) i njegova sestra Aethlflaed, gospodarica Mercije (911. - 918.), Athelstan (924. - 939.) i Edmund (936. - 946.) zauzeli su Istocnu Angliju te dansku Merciju i Northumbriju, dok je 918. Wessex pripojio i englesku (zapadnu) Merciju, sto je predstavljalo kraj te nekad vane neovisne silnice. Aethelflaed je osvojila Derby i stekla kontrolu nad Leicesterom,

sto su bili pothvati koje je (zapadnosaski) anglosaski ljetopis pripisao njezinom bratu, kralju Edwardu. Poraeni Danci mogli su zadrati svoju zemlju, a Danelaw je zadrao svoje oso-bitosti, ukljuujui i vlastiti pravni sustav. Danci su se, Meutim, preobratili na krscanstvo. Zauzimanje sjevera bilo je dugotrajniji posao od ovlada-vanja Midlandsom, a vikinko je kraljevstvo Yorka od dublinskih Vikinga primalo izdanu potporu u pruanju otpora prodoru Wessexa. Zapadnosaski vladari polagali su pravo i na vrhovnu vlast u cijeloj Britaniji. Vladari kotske, Yorka, engleske North-umbrije (podruja sjeverno od rijeke Tees, koje je pruilo otpor vikinzima) te Briti iz Strathclydea izjavili su, prema zapadnosaskim izvorima, 920. da prihvaaju Edwardovu vlast. Njegov nasljednik Athelstan zauzeo je York (927.), napao kotsku (934.), porazio zdruene snage Skota, Brita iz Strathclydea i Vikinga iz Irske kod Brunanburha (937.) te sklopio saveznitvo s vodeim kontinentalnim vladarima. Athelstan je sebe smatrao kraljem ili nadkraljem, pa cak i carem Britanije, a to se vidjelo i u njegovim poveljama. Meutim, nakon Athelstanove smrti, Olaf II. Guthfrith-son, kralj Dublina, osvojio je, uz pomo lokalnog stanovnitva, York i sjeverni Midlands. York je zapadnosasku kontrolu prihvatio tek 954. kada je Eric Bloodaxe, njegov posljednji vikinki kralj, ubijen u zasjedi. To je zapadnosasku dinastiju dovelo na dominantan poloaj u Engleskoj. Eadreda (946. - 955.) moemo navesti kao prvog engleskog kralja. Edgar (959. - 975.) je uspio 973. u Bathu organizirati raskonu krunidbu tijekom koje je postao prvi vladar okrunjen za kralja Engleza; samu tu titulu ve su koristili Offa i Athelstan. To je bio kljucni dogaaj u stvaranju jedinstvene engleske nacije. Vjerojatno kao posljedica utjecaja karolinke (franake dinastije Karla Velikog) ideologije, ;i posebice ideje krscanskog carstva, koju su izraavali Jonas iz Hrlcansa i Hincmar iz Reimsa, a koji su utjecali na Athelstana i kcigara, Wessex se u X. stoljeu pribliio konceptu kraljevstva drugaijeg od ideje skupa kraljevstava koju je utjelovljivala Offina Mercia. Razdoblje od Alfreda do Edgara bilo je razdoblje dominiranja engleske drave, drave koja nije zahtijevala tono odreene etnike ili zemljopisne granice, niti je njima bila ograniena. Sve vea zapadnosaska drava razvijala se i u unutarnjem pogledu. Ucvrscen je i proiren sustav grofovija (shire). Grofovije su bile podijeljene u okruge (wapentake), odgovorne za odravanje reda i zakona. Njihovi dvorovi bili su veza izmeu vladajuih i slobodnih ljudi; sustav dunosnika - zapovjednika, erifa, vijenika i sudaca - povezivao je vladara i lokalne zajednice. Inko je sustav grofovija nudio decentralizaciju, bio je sofisticiran i nadziran putem pisanih isprava. Sluenje kralju donosilo je bolji i poloaj: ono sto je ranije bila osobna odanost ratnikoj skupini sve je vise dobivalo teritorijalni oblik, slubenu formu, aristokratski poloaj i kontinuitet. Postojao je takoer i sustav razrezivanja poreza i vojne obveze. Kovanje novca je poboljano, a pod Edgarom novi se novac kovao prosjeno svakih est godina, sto je bio veliki administrativni uspjeh, koji stoljee ranije nije bio mogu. To je ukazivalo na razvoj gospodarstva temeljenog na novcu i administrativnog sustava u kojemu su porezi i dravni rashodi igrali vanu ulogu. Razvoj sofisticiranog i prostorno ureenog upravnog sustava pratio je i preporod Crkve, koja je bila uvelike ugroena invazijama Vikinga i njihovim naseljavanjem. Utemeljeni su no vi samostani, a redovnitvo je opet procvalo. Taj je proces zapoelo Alfredovim inicijativama, ali se nastavio i pod njegovim nasljednicima te kulminirao u razdoblju impresivne aktivnosti n kosnom X. stoljeu. Pod Dunstanom, canterburyjskim nadbiskupom od 960. do 988., provedena je reforma samostana, klerska reakcija na njihovo propadanje u IX. stoljeu. Canterbury, Tilicrhorne, Winchester i Worchester postali su sjedita sa samostanskim katedralama. Kao 1 u Albi, Crkva je davala ideolosku 1

administrativnu potporu monarhiji te stvarala okruenje pogodno za kulturne aktivnosti, sto je ukljuivalo iluminaciju (ilustriranje) rukopisa i umjetniku obradu kamena. Irska Opiranje vikinkim napadima posluilo je i djelominoj politikoj konsolidaciji keltskih zemalja: povijest Britanskih oto-ka postala je uglavnom pitanje preivljavanja najsposobnijih, ili barem onih najsretnijih. Mael Sechnaill I. (u. 862.) bio je prvi vladar koji je imao vlast nad veim dijelom Irske. U bitci kod Tare (980.), Mael Sechnaill I., vrhovni kralj Irske, porazio je dublinske snage i ozbiljno oslabio vikinge. Brian Born (oko 926. - 1014.), sin jednog manje utjecajnog irskog kralja, porazio je vikinge iz Limericka u bitci kod Sulcoita oko 968., stekao kontrolu nad Munsterom, 1000. zauzeo Dublin, zbacio Maela Sechnailla IL, te je 1002. priznat za vrhovnog kralja. Njegova pobjeda nad irskim rivalom Maelom Mordom, kraljem Leinste-ra, i njegovim vikinskim saveznicima iz Dublina, s Orkneyja i iz Skandinavije, kod Clontarfa (1014.) presudno je oslabila vikinge u Irskoj, iako je Brian ubijen u bitci. Zamijenio ga je MM Sechnaill II. ali, nakon njegove smrti, vise nijedan vrhovni kralj nije vladao bez snane oporbe. kljuna pohticka razina po-stala je razina potkraljevstava, odnosno provincijskih kraljevstava: Connachta, Leinstera, Meatha, Munstera i Ulstera. Svako od njih, a posebice ovo posljednje, bilo je i samo podijeljeno na neovisna podruja vlasti lordova temeljena prije svega na plemenskim podrujima. Mocni potkraljevi, poput Turlocha O'Briena iz Munstera (u. 1086.) i njegova sina Muircertacha (1086. - 1119.) te Turlocha O'Connora iz Connachta (1119. - 1156.) i njegova sina Roryja (1166. - 1183.), u ogorcenim su borbama osvajali i gubili poloaj vrhovnog kralja. kotska Vikinski napadi oslabili su dinastiju Dal Riate koja je bila stekla nadzor nad zemljom Pikta te ju je oko 843. zamijenio Kenneth MacAlpin (u. 858.), koji je postao vladar Skota i Pikta. On i njegovi potomci nisu, meutim, nadzirah cijelo podruje dananje kotske. Podruje oko Moray Firtha odupiralo se kontroli sve do poetka XII. stoljea. Zapadni otoci i obalno podruje takoer su bili neovisni, dok su se na jugu nalazili Strathclyde i Northumbria, koja je vladala Lothianom. Potomke Ken-mnlia MacAlpina vise je zanimalo sirenje na jug nego na sjever p,i su poetkom X. stoljea pregazih Strathclyde, a kasnije u tom stoljeu i Lothian. Pobjeda kod Carhama 1018. ucvrstila je ovaj drugi uspjeh. Jasna zemljopisna granica izmeu kotske i Engleske vije postojala, kao ni etniko jedinstvo. Ono sto je kasnije postalo kotskom bilo je etniki, geografski, ekonomski i kulturno saroliko podruje; ukljucivalo je Skote, Pikte, Brite iz Smntliclydea te Angle iz Lothiana. Do sredine XII. stoljea bilo .IV m jasno koliko e od onoga sto je danas sjeverna Engleska, a posebice Cumbria i Northumberland, zavriti kao dio Engleske ili kotske. Isti razvojni proces kojega smo vidjeli u Wessexu utjecao je i na Albu. Crkva i veze s pojedinacnim crkvama, svecima, religijama i svecenicima donosili su ideoloske potvrde, snagu propagande, administrativnu potporu i podrsku u pojedinim lokalnom zajednicama. Plemstvo se razvilo u nasljednom obliku, a sve Vea stabilnost pomogla je jacanju administrativne uloge i vojske, sto je poveavalo podruje utjecaja vladara. Iako su sr kotsko gospodarstvo, Drutvo i politiki sustav daleko manje oslanjali na novac negoli u Engleskoj, i iako kotska nije kovala vlastiti novac, njezina se uprava razvila s pretecama grofova (mwrmner), koji su drali regionalnu vlast, te baruna (thane), koji w bili odgovorni za prikupljanje poreza i lokalni nadzor. Wales Wales je od etiri "zemlje" bio najmanje pod utjecajem Vikinga, iako pod najveim utjecajem pritiska koji je dolazio iz unutranjosti britanskih otoka. Meutim, koliko god da je pritisak bio bitan, bilo bi pogreno poistovjetiti sline Znaajke velkog i engleskog identiteta, ili ustvrditi kako su Englezi odreivali politiki razvoj Walesa, te zanemariti

ulogu krvavih dinastikih, borbi. Za injenicu sto kraljevstva Ceredigion sredinjem Walesu nisu uspjela preivjeti djelomino je bila zasluna i vea snaga Gwynedda i Dyfeda. Velki nasljedni obiaji - podjela imovine medu sinovima oteavali su pretvaranje teritorijalnih osvajanja u jedinstveniju domenu, iako je rodovska pripadnost bila, harem u teoriji. U sluaju vladara poput Ghodrija Mawra iz Gwynedda (u. 878.) dogodilo se to da su mogli spojiti nekoliko kraljevstava, pri emu su nakon njihove smrti pojedina kraljevstva podijeljena izmeu njihovih sinova. Rhodrijev unuk, Hywel Dda, Howel llobri (u. 950.), isprva je naslijedio samo prijestolje u Ceredigionu, iako je na kraju ovladao veim dijelom Walesa. Hywel je bio vana osoba, prvi velki kralj koji je zasigurno kovao vlastiti novac te oko 928. godine otiao na hodoae u Rim. Kasnijom predajom, Hywela se smatralo i kodifikatorom velkog prava (iako je to moda samo jedna od verzija povijesti, koja potjee iz XI1. stoljea). Zakoni koji mu se pripisuju predstavljali su temelj ureenog rodovskog drutva, u nekim aspekti-ma do 1284., a u drugim sve do 1536. Iza Hywelove smrti uslijedio je krvav sukob u kojemu je engleska drava, sa svojim sve snanijim pretenzijama na ostvarivanje vrhovne vlasti u Britaniji, poela sve ee intervenirati. Juni Velani su 886. djelomino priznali prevlast Alfreda, koje-mu su se okrenuli za pomo u borbi protiv Vikinga, a to je moda potrajalo i do poetka X. stoljea. Velki vladari pohodili su Atlrelstanov dvor i on ih je smatrao sebi podreenima. Pod Edwardom Ispovjednikom (1042. - 1066.) titule kralja Engleza i Britanaca koristile su se bez razlike dok su, iako je Irska bila u potpunosti neovisna, Wales i kotska bili djelomino ovisni. Politika geografija Walesa moe se usporediti s onom engleskom; poloaji kraljeva bili su povezani s pojedinim kraljevstvima, dok vrhovni kralj Walesa nije postojao. Meutim, dok je u Engleskoj do jedinstva dovelo vikinko unitenje svih kraljevstava osim jednog (Wessexa), to se u Walesu nije dogodilo, a slian proces konsolidacije stranim napadom odgoen je sve dok Normani nisu osvojili dobar dio Walesa. Velki su vladari u tom razdoblju dobar dio svog vremena provodili u borbama. Uspon Gwynedda pod Llywelynom ap Seisyllom (u. oko 1023.) i njegovim sinom Gruffuddom ap Llywelynom (u. 1063.) predstavljao je najvaniji dogaaj u prijenormanskom razdoblju. Teritorijalnu konsolidaciju oteavale su strane intervencije: dublinski Vikinzi pomagali su Gruffuddovim protivnicima. Velki vladari, ukljuujui i Gruffudda, bili su spremni potraiti pomo. Meutim, Gruftudd je imao ozbiljnih nesuglasica s Englezima, posebice s Haroldom Godwinsonom od Wessexa. Harold je 1063., vodei borbe na kopnu i na moru, napadao Wales sve dok Gruffudda nije ubio netko od njegovih ljudi te dok njegova glava nije isporuena Haroldu, kojem je uzeo i enu. Gruffuddovoj polubrai bilo je dozvoljeno da naslijede Gwynedd i Powys uz uvjet da se obvezu na vjernost. Nije jasno je li se Gwynedd mogao razviti na nain na koji je to uspjelo Wessexu u X. i XI. stoljeu te posluiti kao temelj za velku dravu. Za razliku od Engleske, u Walesu nailazimo na malobrojne dokaze o naprednoj vladinoj upravi, iako se m isto moe reci i za kotsku u tom razdoblju. "Zauzimanje" jednog dijela Walesa, kotske ili Irske od strane vladara nekog drugog dijela znailo je osobno priznanje prevlasti te davanje taoxa, a ne gubitak upravne kontrole i ujedinjenje. Jasno je to da je mo vladara Gwynedda, kotske i vrhovnih irskih kraljeva ovisila o vojnim uspjesima. Nakon normanskog osvajanja Engleske, vojni se pritisak na te vladare znatno poveao. Stoljee invazija U XI. stoljeu najvea je britanska drava, englesko kraljevstvo koje su stvorili vladari Wessexa, dvaput praena stranom invazijom. U oba sluaja Engleska se nasla u poloaju podanika - dio politikog sustava sa sjeditem na Kontinentu. Nakon drugog pohoda,

normanskog, uslijedile su duboke drutvene promjene; meutim, s prvim pohodom to nije bio sluaj. Prva invazija bila je posljedica obnovljene danske snage, iako Danci sada vise nisu dolazili u obliku neovisnih ratnikih skupina ve kao postrojbe prilino razvijenog kraljevstva. Gospodarski rast, gospodarstvo temeljeno na novcu i bogatstvo u srebru uinili su Englesku privlanom metom. Danski napadi na priobalna podruja Engleske nastavili su se 980., a slijedili su ih i snaniji napadi od 991., kada su Danci kod Maldona porazili postrojbe Essexa. Engleski otpor organizirao je Edgarov mladi sin, Aethelred Nespremni (978. - 1016.), koji se na tron uspeo nakon sto su mu pristae ubili starijeg brata. Kao i kralja Ivana, i Aethelreda, koji je vladao gotovo etrdeset godina, cesto se podcjenjuje. Poduzimao je sveobuhvatne napore kako bi organizirao djelotvorni otpor Dancima, ali se ini da, kao i Ivan, a kasnije i Charles L, nije imao sposobnosti zapovijedanja i zadobivanja povjerenja, sto su bile kljucne karakteristike za kraljeve u aristokratskom drutvu. Aethelred se suoavao s danskim snagama koje su povremeno bile i vee od onih koje su ranije napadale Alfredov Wessex. Pokuao je Dance potkupiti dauegeldom (novcem za zatitu). Isplaeno je harem 240 000 funti, sto je dokaz bogatstva i organiziranosti engleske drave, iako su podaci navedeni u Anglosasom ljetopisu moda i preuveliani. Kako bilo da bilo, ta se poli-tika na dulji rok pokazala neuspjenom. Iako se otpor nastavljao dugi niz godina, danski kralj Sven poveo je snane pohode 1003. - 1006. i 1013. godine. Posljednji od njih prisilio je Aethelreda da pobjegne u Normandiju. Do trenutka sklapanja mira u Alneyu (1016.), Engleska je bila podijeljena izmeu Svenovog sina Knuta, i najstarijeg Aethelredovog sina, energinog Edmunda Nepokolebljivog, pa je Knut, nakon sto je Edmund ubrzo preminuo, postao kraljem cijele Engleske (1016. - 1035.). Za kralja su ga "izabrali" lanovi kraljevskog vijea (witan), ali tek nakon godina nestabilnosti do kojih su doveli danski napadi. Nakon sto je Knut 1019. godine od starijeg brata naslijedio Dansku, Engleska je postala dijelom vielanog kraljevstva. On je ubijao i protjerivao svoje protivnike, vei broj Danaca ukljuio u aristokraciju te kraljevstvo podijelio u manje grofovi-je. Ipak, Knut nije elio vladati kao osvaja, ve kao vladar i Danaca i ne-Danaca. Bio je kralj vise kraljevstava, a ne vladar koji je elio poveati jedno kraljevstvo. Knut je preuzeo uinkovit sustav vlasti, inio ono sto je engleski vladar i trebao initi, za razliku od normanskog Williama Osvajaa, nije morao nositi s pobunama. Nije provodio istke u Crkvi, bio je dobroinitelj za vise istaknutih engleskih samostana te se nije kulturno otuio od anglosaskog svijeta. London je uinio svojim vojnim i upravnim sjeditem u Engleskoj. Knutovo se carstvo nakon njegove smrti raspalo. Njegov sin Knut Smrtonosni, koji je naslijedio danski tron te polagao pravo i na Englesku, za tu se drugu titulu morao boriti sa svojim polubratom, Haroldom Harefootom. Snana potpora grofova iz Mcrcije i Wessexa omoguila je Haroldu da 1037. stekne vlast nad cijelim kraljevstvom. Knut Smrtonosni zamijenio ga je nakon sto je 1040. Harold umro, ali je i on sam preminuo bez djece 1042. godine. Spremnost da se 1016. i 1035. prihvati povelja vrijedna je pozornosti, ah se isto odnosi i na kratkotrajnost lili dogovora. Iako su Vikinzi i nadalje bili vani igrai na podruju oko Irskog mora te u sjevernoj i zapadnoj kotskoj, u Engleskoj je njihovo doba zavrilo. I kasnije je dolazilo do napada Harald I Iardrada od Norveke napao je 1066., Danci 1069./70. te 11175. - ali nisu bili uspjeni. Engleska se vise nee okretati Skandinaviji, ve e se, umjesto toga, ubrzo utopiti u francuskoj politici. Pod Edwardom Ispovjednikom (1042. - 1066.), Aethelredovim preivjelim sinom, obnovljena je kuca Wessexa. Njegova vlast sudjelovala je u demografskom rastu i agrarnoj ekspanziji u X.

i XI. stoljeu. Izvoz vune u Flandriju bio je sve vaniji nakon sto je, uz pomo obora za ovce, ovladano umjetnostima uzgoja ovaca i itarica. Uzgojene su vrste ovaca koje su davale kvalitetnu vunu. Ipak, tim je razdobljem dominiralo pitanje nasljednika. Edward, koji nije imao djece, bio je sklon vojvodskoj kuci iz Normandije, obitelji njegove majke Emme koja ga je udomljavala tijekom mnogo godina. Normanskom utjecaju otpor je pruao Edwardov punac, grof Godwin od Wessexa. Godwin se 1051./52. pobunio pa je protjeran u izgnanstvo, ali se vratio i prinudio Edwarda da ga vrati na poloaj te protjera svoje normanske prijatelje. Nakon sto je 1052. Godwin preminuo, na-slijedio ga je najstariji sin Harold, koji je dominirao Engleskom tijekom ostatka Edwardove vladavine. Nakon sto je Edward 5. I. 1066. preminuo, Harolda su za kralja izabrali ili priznali lanovi kraljevskog vijea. Harold je tvrdio da mu je Edward na samrtnoj postelji predao kraljevstvo; meutim, vojvoda William od Normandije izjavio je da je Edward njemu obeao mjesto nasljednika dok je 1051. bio u po-sjetu Engleskoj te da mu je Harold 1064. godine to pravo i pri-znao. U strahu od normanske invazije, Harold je svoje snage koncentrirao na junoj obali, ali su Williama zadrali nepovoljni vjetrovi pa je Harold stoga krenuo na sjever kako bi zaustavio vikinku invaziju pod Haroldom Hardradom, koji je imao potporu i protjeranog Haroldovog brata, Tostiga. Napadai su porazili lokalne snage te zauzeli York, ah ih je Harold uspio iznenaditi i pobijediti u njihovom logoru kod Stamford Bridgea (25. rujna). Ubijeni su i Harald i Tostig. Tri dana kasnije, William se iskrcao kod Pevenseya na junoj obali. Harold je pourio na jug kako bi napao Williama prije nego sto Normani uspiju uvrstiti svoje poloaje. Engleska je vojska, Meutim, bila oslabljena gubitcima kod Stamford Bridgea i umorom zbog dugih mareva, a sa svojih 5 000 vojnika bila je malobrojnija od protivnika, koji je raspolagao sa 7 000 ljudi. Harold je odabrao snaan obrambeni poloaj na obroncima jednog brda, sto mu je nudilo zatitu od normanske konjice. Bitka je bila otra, njezin ishod daleko od izvjesnog, ah su zatitni poloaji engleskih gardista bih ugroeni prethodnicama koje su trebale iskoristiti stvarno ili hinjeno povlaenje Normana, pa su na kraju engleski poloaji propali. Harold je ubijen, kako se ini, pogotkom strijele u oko, a moda su ga raskomadali konjanici. William se zatim pourio iskoristiti svoju pobjedu. Njegovi obeshrabreni protivnici nisu imah odlunog vodu: brojni nadareni vode poginuli su kod Hastingsa, dok je Edgar Athe ling, unuk Edmunda Nepokolebljivog, anglosaski kandidat za tron, bio slaba karaktera i isto takva utjecaja. William je preao rijeku Temzu zapadno od Londona. Kod Berkhamsteada su mu protivnici priznali prevlast. Na Boi 1066., William je u Westminsterskoj opatiji pozdravljen kao kralj. Najmonija od britanskih dravica pala je dotad nevienom brzinom, djelomino i zbog unifikacije Engleske koju je provela kuca Wessexa. Engleska e od tog trenutka biti izloena punoj snazi novih politikih, drutvenih i kulturnih impulsa, a ta e strujanja putem engleskih, odnosno anglonormanskih posrednika, djelovati i utjecati na kasniju povijest ostatka Britanskih otoka. U kotskoj je u XI. stoljeu takoer dolo do otrog prekida s tradicijom, iako to nije bila posljedica vikinkog ili normanskog pohoda. Umjesto toga, sloeni meuodnos izmeu nepostojanja prihvaenih pravila o nasljeivanju i uloge snanih regionalnih vlastodraca, naveli su Macbetha, pripadnika kraljevske obitelji koja je dominirala Morayem, da se suprotstavi Duncanu, koji je 1034. od Malcolma, a preko svoje majke, Malcolmove keri, naslijedio tron: nasljeivanje po enskoj liniji nije bilo jednakog ugleda kao po mukoj liniji. Uz pomo grofa Torfinna od Orkneya, Macbeth je 1040. porazio i zbacio Duncana. Vladao je sve dok ga nije porazio Duncanov sin Malcolm 1057. godine. Malcolmu je pomagao grof Sigurd od Northumherlanda, ali se njegova uloga, koja bi se sada mogla smatrati i inozemnom, ni na koji nain ne moe usporediti s promjenama koje je Engleskoj donio William I. Umjesto toga, Malcolm III.

morao je uvrstiti poloaj svoje dinastije. Stoga su nakon 1066. Englesku i kotsku obiljeavale sasvim razliita Politika nasljea, iako e na obje zemlje utjecati i neki zajedniki trendovi, od kojih feudalizam nipoto nije bio najmanje vaan. SREDNJI VIJEK Uvod Dvije godine koje se najee spominju u vezi sa sred-njim vijekom na Britanskim otocima su 1066. i 1485. 1'objeda Williama Osvajaa kod Hastingsa 1066. dovela je Normane na engleski tron, a ta je injenica u konanici bila odgovorna za to sto su se Britanski otoci od Skandinavije okrenuli Francuskoj. Poraz Richarda III. od Henrika Tudora u bitci kod Boswortha 1485. obino se smatra svretkom srednjeg vijeka. Iako pridavanje nezasluenog znaaja tim godinama, posebice 1485., moe biti opasno, one su na svoj nain vane. Obje se odnose na Englesku i donose promjenu vladajuih dinastija. lako ne postoje pouzdani podaci prvi popis stanovnitva proveden je tek 1801. - u srednjovjekovnoj je Engleskoj ivjelo vise ljudi nego n Irskoj, kotskoj i Walesu, a bila je i bogatija od njih. Takoer je bila i najjedinstveniji dio Britanskih otoka pa je igrala najvaniju ulogu u europskim odnosima. Engleska politika bila je organizirana oko vladara, njegovih stavova i dvora. Karakter vladavine ovisio je o osobi kralja, a to je imalo veliku maznost za stabilnost zemlje, s obzirom da su osobni odnosi izmeu kralja i visokih plemia bili kljucni za politiki poredak. Stoga je mogue napisati povijest srednjovjekovne Engleske koja e se usredotoiti na vladare i biti samo kronoloki prikaz njihovih vladavina. Takav bi pristup prilino vjerno obuhvatio visoku politiku ovog razdoblja, ali i izostavio mnogo onoga sto je utjecalo na razvoj srednjovjekovne Engleske. Dva kljucan aspekta koja bi bila zanemarena su socijalna povijest i regionalna dimenzija. Uz povijest visoke politike tog razdoblja moramo stoga razmotriti i ta dva podruja. Informacije o ranoj Engleskoj daje nam Doomsday Book (1086.), katastarski pregled zemlje koji je naruio William osvaja kako bi utvrdio koliko imovine posjeduju on i njegovi zakupci. Njegov sadraj demonstrira u kolikoj su mjeri engleski zemljoposjednici zamijenjeni normanskim. Kao posljedica osvajanja 1066. i suzbijanja kasnijih pobuna, na razini elite provede-na je drutvena revolucija. Ona je na razini najveeg dijela stanovnitva imala daleko manji utjecaj. Njihovim su ivotima i nadalje dominirali problemi agrarnog ivota i ritmovi strogog demografskog poretka. Domesday je demonstrirao u kolikoj su mjeri razlike izmeu pojedinih lokaliteta utjecale na naseljavanje i ekonomske aktivnosti. Tako su mulj i tresetita u jugoistonom Lincolnshireu bili slabo naseljeni: movare su privlaile malobrojne stanovnike, osim onih koji su se bavili proizvodnjom soli. U Norfolku su plodne rijene doline, s dobrom odvodnjom viska vode, bile daleko naseljenije od povienih, suhih meurijeja; rahliju zemlju bilo je lake orati od natopljene, teko obradive zemlje. Pod Normanima je kljuna ekonomska jedinica bilo vlastelinstvo u posjedu vlastelina, koje se sastojalo od osobnog posjeda, izravno pod vlastelinom, i ostatka s kojeg su vlastela imala pravo dobivati nadniare, rentu i druge prihode. Renta u hrani te najamni rad postojah su i pod Anglosasima. Normani su sa sobom donijeh vei teret za najmoprimce, a to je bila posljedica njihovog feudalnog sustava pod kojima su vlastelinstva davana vazalima u zamjenu za vojnu slubu. Seljaci su podvrgnuti strogom nadzoru, a nekim slobodnim ljudima nova vlastela su smanjila prava i poloaj. Normansko osvajanje stoga je izmijenilo vise od samog svijeta politike. Normanizacija za razliku od danskog preuzimanja trona pod Knutom, nakon Williamovog uspona provedena je drutvena revolucija. William, koji je tvrdio kako je zakoniti nasljednik Edwarda Ispovjednika, moda to i nije planirao, s obzirom da su Englezi koji su ga na poetku njegovog kraljevanja priznali za vladara mogli zadrati svoju zemlju, a William je dvojicu od njih zaredom imenovao grofovima od Northumbrije; Meutim, otpor sirenju i uvrivanju normanske vlasti doveo je do zauzimanja otrijeg stava. Tako su se, primjerice, 1068. pobunili Odgar, praneak Edwarda Ispovjednika, koji je krajem 1066. priznao Williamovu vlast, i grof Gospatric od Northumbrije, sto je Williama navelo da uspostavi vojna uporita u Yorku . To

drugo uporite bilo je, Meutim, uniteno 1069. pa je, kada se pobuna proirila, William odgovorio bez milosti. Nakon bezosjeajnosti iskazane prema stanovnitvu tijekom "porobljavanja Sjevera" zimi 1069./70., uslijedila je normanizacija i crkve i zemlje, pri emu su u ovom posljednjem najvie koristi izvukli oni koji su najvie i pomogli u osvajanju. Englezima su uskraena crkvena imenovanja (a time i kontrola nad crkvenom zemljom), dok je veini engleskih zemljoposjednika oduzeta imovina. Veina novih vladara u zajednicama bili su Normani, iako su i drugi doljaci iz sjeverne Francuske izvlaili korist. Uz vladajuu dinastiju, koja je povezivala Englesku i Normandiju, stvorena je i jedinstvena aristokracija, a osnivanje "keri" normanskih samostana stvaralo je nove crkvene veze, sto se odnosilo 1 na imenovanja stranih sveenika, poput talijanskih nadbiskupa Canterburyja, Lanfranca 1070. - 1089. i Anselma 1093. - 1109. Papa je podupro normansku invaziju. Latinski je sedamdesetih godina XI. stoljea zamijenio anglosaski u slubenim dokumentima: William nije djelovao samo kao Ispovjednikov nasljednik. Te su promjene odraavale snagu otpora na koji je nailazio William: bio je snaan kao i anglosaski otpor Dancima potkraj IX. i poetkom XI. stoljea, a osjeala se i prisutnost dodatnog imbenika u obliku stranih intervencija iz Danske i kotske. Ustanke u Herefordshireu, Kentu, na sjeveru i jugozapadu (1067./68.) slijedila je i velika kriza 1069. godine tijekom koje je dolo do pobuna na sjeveru, u West Countryju te zapadnom Midlandsu, kao i do danskih i kotskih napada. Pod Herewardom Budnim, pobunio se i otok Ely. Nedostatak koordinacije medu ustanicima te izostanak trajne skandinavske potpore bili su od kljucne vanosti za uvrenje novog reima, ali duljina vremena koji je taj proces zahtijevao znaci da je neprimjereno tvrditi kako je normanski pohod zavren 1066. godine. Normanska vlast sjeverno od rijeke Tees postala je stvarnost tek 1072. kada je William vojsku poveo na sjever, prisilio Malcolma III. kotskog da prizna prevlast Lothiana, postavio Waltheofa, pripadnika lokalne vladarske kue kojega je oenio za neakinju, za grofa od Northumbrije te u Durhamu izgradio dvorac. Pokuajima Engleza i Danaca pridruila se 1075. i pobuna nezadovoljnih Normana, ali nije uspjela. Waltheof, jedan od pobunjenika, smaknut je, a novi je biskup Durhama, inae iz Lorene, imenovan za grofa, ali je ubijen u novom ustanku 1080. pa je William opet morao poslati vojsku kako bi uspostavila poredak. Izgraen je dvorac na mjestu na kojem e kasnije nastati Newcastle, pa je tako stvarna normanska vlast dola do rijeke Tyne. Jedan je Normanin imenovan za biskupa Durhama. Northumberland je normaniziran tek tijekom vladavine Henrika I. Razaranja i seobe do kojih su ovi sukobi doveli znaili su da e novi poredak koji su stvorili Normani, ratniki narod, posjedovati vojniku logiku. To je najjasnije pokazano izgradnjom brojnih dvoraca, koji su podjednako bili znakovi nornlanske vlasti kao sto su i ceste i utvrde bili simboli rimske Britanije, a utvreni gradovi kasnosaske Engleske. Prvi normanski dvorci bili su uglavnom graevine od zemlje i drva, jer ih se moglo graditi brzo pa su stoga predstavljali fleksibilan nain obrane. Bile su to, poput dvorca u Norwichu sagraenog 1075., graevine od "humka i dvorita": drvene ograde na vrhu zemljanih nasipa. Kao i kod Rimljana, proces konsolidacije vlasti doveo je do impozantnijih i trajnijih graevina. Do 1125. na nasipu u Norwichu ve se nalazio vrst etvrtast kameni toranj. Potpuno je logino sto su najvidljiviji sauvani ostaci iz normanske Engleske kameni dvorci, poput White Towera u Londonu, i kamene katedrale poput one u Durhamu. bili su to dokazi vlasti i kontrole, sredita politike i vjerske moi. Prvi dvorci sagraeni u Lincolnshireu bili su oni u Lincolnu i Stamfordu, oba izgraena za Williama 1068. kako bi se nadzirali vani putevi u zemlji. Mo je tema koju svakako treba analizirati: izvlatenja u ranom normanskom razdoblju predstavljala su i odraavala promjene koje su bile sveobuhvatnije od bilo ega drugog sto je uslijedilo u engleskoj povijesti; jedina paralela moe se povuci s unitenjem katolike moi i izvlatenjem katolike zemlje u Irskoj potkraj XVII. stoljea. Dvorci su bili kraljevski i privatni. predstavljali su sredita moi, kraljevske vlasti i onoga sto je prozvano feudalnim sustavom. Iako se ovo potonje obino pripisuje normanskom osvajanju, odreeni aspekti toga

postojali su i u anglosaskoj Engleskoj koji bi moda ojaali i bez osvajanja. Kljucne karakteristike sustava bili su osobni odnosi, uvrivani inom klanjanja, izmeu gospodara i vazala. U tome odnosu gospodar je obeavao potporu i zatitu u zamjenu za slubu, prije svega vojnu, te je davao zemlju, odnosno lenska dobra, vazalima opet u zamjenu za slubu, prije svega vojnu. Koliko je ispravno za opisivanje tog sustava koristiti rije feudalizam nije sasvim jasno. Meutim, to je korisno jer pozornost usmjeruje na ugovornu vezu izmeu gospodara i vazala, sto je bilo od kljucne vanosti za razvoj sustava politikih odnosa koji je vazalu/podaniku davao prava. Feudalni zakupac mogao je prekinuti svoje obveze prema gospodaru, ako bi ovaj to uinio njemu, dok se inae zakupac kao podanik nije mogao osloboditi svoje obveze da bude posluan. Feudalizam je kasnije omoguio donoenje Magne Carte. Normanski su gospodari svoje posjede zasluivali vojnom obvezom koja ih je prisiljavala da osiguraju vitezove za slubu u broju proporcionalnom veliini posjeda, sto je bila obveza koju su obino izvravali tako sto su potrebnom broju ljudi davali enilju u zamjenu za slubu. Ipak, familia regis, kraljeva vojna straa, bila je trajno i profesionalno vojno tijelo koje je stoga bilo vanije od feudalne sile. Prva tri normanska vladara bili su sposobni vojni zapovjednici, a to je bilo vano za uvrivanje njihova poloaja. politiki odnosi u normanskoj Engleskoj Prvotno sagraeni kao pomo u uvrivanju normanske vlasti, dvorci su ubrzo izgubili svoju ulogu nadziranja Engleza s obzirom da su oni iznimno brzo preuzeli ulogu pokorenog naroda. lako je u velikoj mjeri dolo do asimilacije, ona se nije mogla usporediti s pokuajima Rimljana da preuzmu i romaniziraju lokalnu elitu: No-mani su bili previe gladni zemlje, a i etos im je bio drugaiji od rimskog. Usto, energija i snaga normanske Engleske iskazivale su se odlunou u pomicanju granica, a dvorci su u tom procesu odigrali kljucnu ulogu. Meutim, ubrzo su trebali ispuniti i drugu funkciju: smirivati razmirice unutar same normanske elite. Suparnitva unutar normanske elite odraavala su nadmetanje izmeu plemia, razmirice izmeu njih i vladara te, najvanije, probleme s nasljeivanjem u normanskoj dinastiji. Ne djeljivost nasljedstva sukobljavala se s praksom da svi pripadnici obitelji polau neko pravo a, iako je pravo mukog prvoroenja vrlo brzo postalo pravilo, drugi su mu se pretendenti usprotivili. William I. (1066. - 1087.) preminuo je od ozljeda koje je pretrpio kada ga je zbacio konj u francuskom gradu Mantesu, koji je spalio zbog pograninog sukoba. William I. je Normandiju ostavio svojem najstarijem sinu Robertu, koji je u trenutku smrti vodio pobunu protiv njega, a Englesku je prepustio drugom sinu, Williamu II. Ridem (1087. - 1100.). Ovaj je elio ujediniti svoje nasljedstvo pa je, nakon manjih okraja, Robert 1096. dao u zakup Normandiju Williamu II. kako bi prikupio novac i krenuo u Prvi kriarski rat. politiki i vojniki uspjean, William II. otuio je od sebe Crkvu zbog naina na koji se prema njoj odnosio. Ostavljajui mjesta biskupa ispranjenima, mogao je koristiti njihove prihode, dok je sukob s nadbiskupom Anselmom iz canterburyja zbog slabe potpore crkvenim reformama i nesklonosti papinskoj vlasti naveo Anselma da 1097. godine napusti enilju. Ipak, William II. je u svjetovnim vitekim krugovima bio vrlo ugledan. Godine 1092. uao je u Cumbriju s vojskom. Iako je to bilo podruje sukoba izmeu kraljeva Skota i grofova Northumbrije, Malcolm III. kotski bio je priznat 1058. za vrhovnog gospodara. William II. osnovao je grad i sagradio Dvorac kod Carlislea, uvrstio jednog normanskog saveznika kod Kcodala te zaljev Solway i rijeku Liddel pretvorio u sjevernu granicu svojeg kraljevstva. Takoer se uspjeno borio protiv normanskih pobunjenika i Francuza. Njegova smrt u Novoj sumi 1100. vjerojatno je bila posljedica nesretnog sluaja tijekom lova, iako postoje tvrdnje i da je ubijen. Williama II. je u Engleskoj naslijedio njegov mladi brat, Henrik I. (1100. - 1135.). Robert, koji je sudjelovao u zauzimanju Jeruzalema (1099.), vratio se 1100. u

Normandiju, a 1101. napao Englesku, ali ga je Henrik I. uvjerio da odustane od potraivanja trona. Odnosi izmeu dvojice brace ostali su, Meutim, hladni pa je Henrik I. 1105. napao Normandiju. Godine 1106. porazio je Roberta kod Tinchebraija i osvojio Noraumdiju zatoivi brata u zatvoru do njegove smrti 1134. godine. To je vojvodstvo, Meutim, imalo dugu kopnenu granicu te, u francuskim kraljevima i anuvinskim grofovima, agresivne susjede. Nadalje, stvaranje anglonormanske drave poremetilo je politiku situaciju u sjevernoj Francuskoj. Bas kao sto se Knut bio usredotoio na Skandinaviju, tako je i cesto okrutni Henrik I. veinu svoje energije usmjerio uvrivanju poloaja, ratom i diplomacijom, u sjevernoj Francuskoj. Doseg normanske vlasti proirilo je stavljanje pod nadzor susjednih kneevina Mainea i Bretagne, a Louis VI. Francuski poraen je kod Bremulea (1119.). Henrik I. je bio djelotvoran vojskovoa. Bilo je vano zadrati Englesku i Normandiju na okupu, s obzirom da je toliko mnogo baruna dralo zemlju na obje strane Kanala. Cijenu Henrikovih dugih sukoba veim je dijelom platila Engleska, pri emu se za administraciju brinula riznica koja je bila sposobna redovito i uredno prikupljati kraljevske poreze te nadzirati njihovo troenje. Brzo administrativno sazrijevanje Engleske djelomino je bila posljedica i usredotoenosti Henrika I. na Normandiju. Morah su se pronai naini na koje e se Engleskom djelotvorno vladati i u kraljevu odsustvu. S druge strane, djelomino je to bila posljedica i primjene novih ideja i metoda, prije svega abaka, koji se koristio kao osnovna rizniarska metoda za izraune, iako je bio zadran i dobar dio vladine mainerije iz vremena anglosaske monarhije. Stare institucije sluile su u korist novih vladara s novim konceptima pravde i vlasti te su rjeavale nove probleme, posebice one koji su proizlazili iz normanske veze. I kraljevska i crkvena vlast morale su se stoga znatno promijeniti. Porast pravosudne aktivnosti pod Henrikom I. te krunsko imenovanje lokalnih i putujuih sudaca bili su znakovi sofisticiranije i organiziranije uprave. Zahvaljujui spremnoj mjeavini bespotednosti, zatite i savjetovanja sa zemljoposjednicima te uinkovitoj administraciji, Henrik I. je Englesku drao stabilnom, iako Anglosaski ljetopis daje sliku tiranski grabeljive vlasti. Stabilnost je ugroavalo pitanje nasljedstva. Henrik I. nije ispunio najvaniju obvezu monarhiji, nije ostavio neupitnog nasljednika. Bio je vrlo plodan, ostavivi za sobom vise od dvadesetero nezakonite djece, ah mu je jedini zakoniti sin, William, preminuo kada se Bijeli brod potopio tijekom prelaska Engleskog kanala 1120. Unato novom Henrikovom braku, nije dobio drugog sina. Henrik I, je stoga svoje nade polagao u ker Matildu, koja se 1128. udala za Geoffreya Plantageneta, nasljednika grofovije Anjou. Meutim, kada je Henrik I. 1135. preminuo, prijestolje je zauzeo isprva popularan Stjepan od Bloisa (1135. - 1154.), sin Adele, keri Williama I. Matilda je 1139. pokrenula napad i u bitci kod Lincolna (1141.) zarobila svojeg roaka Stjepana. Njezino bahato ponaanje ubrzo joj je, Meutim, uskratilo London; kod Winchestera ju je porazila Stjepanova supruga, Takoer po imenu Matilda, pa je Stjepana morala zamijeniti za svojeg zarobljenog polubrata Roberta od Gloucestera (1141.). Istaknuti plemii, poput Johna Marshala u Wiltshireu i Hampshireu, iskoristili su graanski rat kako bi uvrstili vlastite poloaje te ostvarili svoje interese. Ti su plemii preuzeli lokalnu vlast pa je velik dio sustava vlasti Henrika I. propao. Stjepanovo vladanje dolo IC na glas kao razdoblje anarhije kada su, po rijeima Anglosaskog Ijetopisa, "Krist i njegovi sveci spavali". David I. kotski preuzeo je Cumbriju i Norhumberland. Geoffrey je 1144. dovrio osvajanje Normandije, a 1152. njegov nasljednik Henrik napao je Englesku. Plemstvo je na obje strane eljelo mir i svoju zemlju s obje strane Kanala pa je 1153. sklopljen Westminsterski ugovor. Dogovoreno je da Stjepan ostane kralj, ali je on pristao Henrika prihvatiti za svojeg nasljednika. Stjepan je umro za manje od godinu dana pa se Henrik II. (1154. - 1189.) uspeo na tron kao prvi iz anuvinske dinastije.

Tako je svijet normanske Engleske nestao, kao sto je i na-stao, u ratu. Doista, sukob je bio dominantna silnica tog razdoblja: osvajanje Engleske, pohodi protiv Velana i Skota, cesta neprijateljstva s drugim vladarima u Francuskoj te, najvanije od svega, nakon smrti Williama Osvajaa, meusobni graanski rat normanske elite a posebice unutar vladajue dinastije. Nije iznenaujue sto su vojne dunosti igrale tako istaknutu ulogu u drutvenoj strukturi, sto su vjernost, lojalnost i zatita bili tako hitni za politike veze te sto se toliko toga troilo na izgradnju i odravanje dvoraca. Nisu svi dvorci imali vrste kamene tornjeve: oni su samo bolje ouvani od isprva mnogobrojnijih humaka i nasipa, sagraenih od zemlje. Meutim, on] su dokaz resursa, novca, vjetine i radne snage proizalih iz relativno siromane, slabo produktivne agrarne ekonomije posveene ratovanju i vojnim zadaama (dok su katedrale i crkve u tom razdoblju demonstrirale kako je isto vrijedilo i za Crkvu). Godine 1138. na primjer, Stjepanov utjecajni brat Henrik od Bloisa, biskup Winchestera, navodno je zapoeo izgradnju est dvoraca. Na neki su nain ti stalni trokovi imali dublji utjecaj na ivote ljudi u normanskoj Engleskoj nego pojedinani ratovi u tom vremenu. Najozbiljniji graanski ratovi Stjepanove vladavine obino su se smatrali razornima, iako u novije doba povjesniari, kao i u sluaju Rata dviju rua, ublauju svoje ranije procjene njihove katastrofinosti. Ipak, vrijedi razmotriti psiholoku cijenu dugog graanskog rata te utjecaj naglih promjena na ljude koji su pod Henrikom I. proivjeli tri desetljea graanskog mira. jo vanije, ratovi u tom razdoblju jo su vise naglaavali ionako snane vojnike drutvene vrijednosti. Iako Engleska u tom pogledu nije bila jedinstvena, to je bila kljuna osobina njezinog drutva. Drugu kljucnu karakteristiku drutva odreivali su prirodni okoli, tehnoloka razina te drutveno-kulturno nasljee. idovsko-kransko nasljee, jasno iskazano u uenjima i pravi lima Crkve, zahtijevalo je monogamiju i zabranjivalo poligamiju, brak s bliskim roacima, incest, homoseksualnost, pobacaj, ubojstvo novoroenadi, nevjeru, pederastiju i odnose sa ivotinjama. Raanje se smatralo ciljem braka, a izvan njega se osuivalo. Razvod braka bilo je vrlo teko ostvariti. Moralni "program" odreivao se i provodio jo odlunije nakon promjena koje su izazvale vikinke invazije u IX. i ranom XI. stoljeu, a jo i vise nakon normanskog osvajanja, iako je djelotvornost njegove primjene vjerojatno bila ograniena sve do upravnog napretka ostvarenog u XII. stoljeu. Normanski pohod doveo je do ponovnog jaanja biskupske vlasti, daljnjeg sirenja upnog sustava na raun starijeg samostanskog sustava, redovnikog preporoda te stvaranja nove redovnike strukture vrsto povezane sa sjevernom Francuskom. Novi institucionalni razvoj bio je povezan s pridavanjem vanosti "stranome", ali je odraavao i sire okretanje crkvenim reformama, sto je karakteriziralo kasno XI. stoljee, a sto su podupirali nadbiskupi Canterburyja, Lanfranc i Anselmo (1070. - 1109.). Lanfranc je uspostavio prvenstvo Canterburyja nad Yorkom i vlast nadbiskupa nad biskupima. Reorganiziran je dijecezni sustav pri emu su neka (nad)biskupska sjedita premjetena u vanije gradove, na primjer, iz mjesta Dorchester-on-Thames u Lincoln, dok su u Elyju i Carlisleu utemeljene nove biskupije. Proirili su se novi sveeniki redovi, posebice cisterciti, koji su do 1154. osnovali etrdesetak samostana, ukljuujui Rievaulx, Fountains i Rufford. Reformski impulsi doveli su do pokuaja nametanja sveenikog celibata te okonavanja sveenikih dinastija koje su medu sveenstvom u upama bile od velike vanosti. Strani prelati eljeli su disciplinirati uglavnom englesko nie sveenstvo. osuivalo se laiko naplaivanje desetine. Golemim poveavanjem broja lokalnih crkava stvoren je do 1200. upni sustav koji e u glavnim linijama u ruralnoj Engleskoj potrajati sve do modernog razdoblja. veini sauvanih srednjovjekovnih upnih crkava jezgra potjee iz XI. i XII. stoljea. Na Englesku se proirio i romanski stil u arhitekturi, donijevi sa sobom velike crkve, koje su karakterizirali debeli zidovi, duge i relativno uske glavne lae te masivni stupovi i lukovi, kao, na primjer, crkve u Durhamu, Elyu i Peterboroughu; Meutim, tek su rijetki veliki normanski zatvoreni prostori bili nadsvoeni kamenom. Masivna romanika arhitektura u Engleskoj isprva se pojavila krajem X. stoljea, dok je Edward Ispovjednik u pedesetim godinama XI.

stoljea, kada je izgradio novu Westminstersku opatiju, oponaao normanske uzore. Ipak, romanski stil razvijen je snanije tek nakon osvajanja. Kulturne veze nakon 1066. uglavnom su se odnosile na sjevernu Francusku. Osvajanje je privuklo elitu s francuskog govornog podruja pa je tek krajem XIV. stoljea engleski postao prihvatljivim jezikom u krugovima vise klase. Normani i Wales Normansko osvajanje Engleske imalo je u svoje vrijeme i vane posljedice na Irsku, kotsku i Wales. Wales se naao pod najizravnijim utjecajem, iako u XI. i XII. stoljeu nije slijedio Englesku u brzom normanskom osvajanju. Umjesto toga, njegov je poloaj vise nalikovao kotskom tijekom vladavine Rimljana: bio je osvojen samo djelomino. Williama Osvajaa nije zanimalo osvajanje Walesa, koji, za razliku od kotske, ionako nije postojao kao jedinstvena Politika zajednica. Sebe je smatrao zakonitim nasljednikom zapadnosaske dinastije te stoga i nastavljaem odnosa te dinastije prema njezinim velkim i kotskim susjedima. Ono sto su u Walesu William i njegovi nasljednici vjerojatno traili bila je stabilnost. Kraljevski pohodi do kojih je i dolo u Walesu za cilj nisu imali osvajanje; uvijek bi postojao neki odreeniji i ogranieniji cilj. U Walesu su osvajanje pojedinanih kraljevstava i politikih jedinica obavljali individualni normanski pustolovi: bila je to zemlja mogunosti za zemlje gladne mlade sinove, iako su neki od najvanijih prvih Normana, poput Rogera de Montgomeryja i Williama fitz Osberna bili vodei dvorski zemljoposjednici. U jednom je sluaju, u Glamorganu, osvojeno cijelo jedno nadkraljevstvo. Ti su Normani djelovali izvan engleskog kraljevstva; nisu bili pod izravnom zatitom kralja. Ipak, nisu dirali vladare koji su s kraljem imali formalni sporazum; ukljuivali bi se uglavnom onda kada bi se neko mjesto kralja ispraznilo ili kada nasljeivanje trona ne bi bilo jasno. Normanski stavovi prema Velanima odraavali su jedan siri prijezir prema keltskom drutvu, koje su smatrali barbarskim i nemoralnim, sto je bio stav u kojemu se neznanje stapalo s predrasudama. Isprva su Normani napredovah velikom brzinom, du nizina blizu june i sjeverne obale te uz rijene doline. Velani su, Meutim, korist izvlaili ne samo iz reljefa svoje zemlje, koji uglavnom nije nudio prednosti feudalnoj normanskoj konjici, ve i iz vojnih vjetina i odlunosti osnaenih sukobima unutar njihovih redova, sukobima koji su se nastavljali tijekom cijelog tog razdoblja, a koji su posebice bili snani tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina XI. stoljea. Normani su svoj prodor eljeli uvrstiti dvorcima i naseljima, ali su naselja bila ograniena samo na nizinska podruja, posebice u priobalju junog Walesa. "Granino podruje" koje je odredilo normansko osvajanje ostalo je dijelom Walesa i nije bilo nekom vrstom niije zemlje izmeu Walesa i Engleske. Ti pogranini vlastodrci smatraju se openito velkom politikom vlascu koju su, pravom proizalim iz osvajanja, provodili anglonormanski lordovi, odnosno velkim kraljevskim pravima u rukama baruna. Meutim, u novije se vrijeme to podruje prikazuje kao skupina jezgrovitih feudalnih posjeda, koji su puno vise imali zajednikog s vlastelom u sjevernoj Francuskoj (gdje su lordovi proglaavali rat, sklapah mir i provodili "vrhovnu pravdu") i "dvorima" rane normanske Engleske. podruje vlasti pograninih lordova mijenjalo je izgled kako je ostajalo izvan orbite novog obiajnog prava i centralizirane vlasti u Engleskoj. Vlast nadbiskupa Canterburyja proirena je i na biskupska sredita u St. David'su i Llandaffu. Rimski obiaji Proirili su se keltskom Crkvom i prije normanskog pohoda, pri emu je Ban god 768. bio prvi koji ih je prihvatio; Meutim, kao i u Engleskoj, uloga sveenikih dinastija ostala je vanom sve do kraja osvajanja i kasnije. Upravo je tada uvedena podjela na biskupije i upe: Llandaff je biskupijom proglaen 1107. godine, St. David's 1115., Bangor 1120., a St. Asaph 1143. Kao i u Engleskoj, ristercitski red unio

je novu dozu energije. Cistercitske opatije osnivali su i normanski (Neath, oko 1129.; Tintern, 1131.; Margam, 1147.) i velki lordovi (Whitland, 1143.; Strata Florida, I 164.). kotska Dok se ni Wales ni Irska nisu u stoljeu nakon normanskog osvajanja Engleske bitnije pribliili politikom jedinstvu i razvoju sustava vlasti, kotsko je kraljevstvo postalo snanije. Vlast kraljeva nad dobrim dijelom kraljevstva, posebice Gallowayem i Visojem, bila je ograniena. Kralj Edgar i kralj Magnus Bosonogi Norveki sklopili su 1098. teritorijalni sporazum koji je potonjem prepustio Zapadne otoke. To je predstavljalo izazov kotskoj kontroli nad oblinjim podrujima na kopnu. Somerled, kralj Otoka napao je 1164. Renfrew, glavno sjedite Stewarta, obitelji lojalne kraljevima kotske, ali je ubijen u bitci do koje je uslijedilo. Plodni sredinji pojas nalazio se pod nadzorom kotske I<rune. Iako etniki arolika, kotskoj su politiko usmjerenje davali sposobni vode. Zbog toga selidba normanskih plemia, uglavnom 17 Engleske, u kotsku u XII. stoljeu, obitelji koje e odigrati vanu ulogu u kotskoj povijesti, poput obitelji Barclay, Bruce, Hay, Menzies, Lindsay, Montgomery i Wallace, nije bila primjer postupnog osvajanja ranjivijih podruja, kao sto je prvotno bio sluaj u Walesu i Irskoj, ve doseljavanje koje je odraavalo potporu kraljeva. To je bilo povezano s uvoenjem normanskih upravnih metoda i francuske svjetovne kulture, sto je proveo David 1. (1124. - 1153.), najmlai sin Malcolma III. David I. se obrazovao na dvoru svojeg urjaka Henrika II, a u Engleskoj je imao poloaj grofa od Huntingdona. Kao kralj, David I. je iskovao prvi kotski novac, uveo ogranieno pravo feudalnog uivanja posjeda te organizirao sredinju vlast po uzoru na anglonormansku, lako je starija keltska drutvena organizacija Takoer nastavila postojati, tako da je vano ne zanemariti razmjere do kojih je normanizacija cesto bila samo jedan korak u dugoronom procesu drutvene stratifikacije i administrativnog razvoja. Ovo posljednje dovelo je do nastanka dokumenata koji bacaju dosta svjetla na gospodarske, drutvene i politike procese, ah koji mogu dovesti do pogrenog dojma novog poetka. Normanizacija je utjecala i na kotsku Crkvu, pri emu su osnovane nove redovnike institucije te stvorene snane kontinentalne veze. David je bio i vrlo dareljiv dobroinitelj pa je uveo reformirane crkvene redove; brojni samostani ujedno su sirili i njegov kraljevski utjecaj. Ipak, normanizaciju nisu pratila i masovna izvlatenja i lomovi koji su nakon 1066. godine zahvatili Englesku. Nadalje, i u Crkvi i u dravi (u mjeri u kojoj su se one uope mogle razdijeoliti) nuno je udaljiti se od rasprave o snazi normanizacije te uoiti i siri proces europeizacije, pri e-mu su kontinentalne navike postajale sve prisutnije. To se kod nove britanske povijesti moe smatrati ograniavajuim inbenikom; ona pati od izoliranosti na koju osuuje englesku povijest. kotsko je kraljevstvo u XII. i XIII. stoljeu bilo snano. Normansko sirenje feudalnog etosa i obiaja, kao i vojnog aparata vitezova i dvoraca, poboljalo je administrativne mehanizme, posebice uspostavom erifa poetkom XII. stoljea, vjetinom vladara i gospodarskim jaanjem u tom razdoblju, a posluilo je i kao temelj za jaanje kraljevske vlasti. Engleski i flamanski doseljenici odigrali su vanu ulogu u bujanju urbanih aktivnosti, sto je bilo od velikog znaaja za gospodarski razvoj. Isto se odnosi i na izvoz vune i koze preko Berwicka s posjeda koje su obraivali crkveni redovi, posebice na graninom podruju izmeu Engleske i kotske. Diljem Europe ta su stoljea bila razdoblje znatnog demografskog i gospodarskog uzleta, a oporavak od pada tijekom ranog srednjeg vijeka postajao je sve vei. Taj je oporavak potpomagao razvoju drava i voenju ratova, kao i kulturnoj ekspanziji koja se temeljila na gotici, sirenju obrazovanja i stvaranju sve gue mree kranskih ustanova. Na Britanskim otocima ti su procesi najvidljiviji bili u Engleskoj. Gospodarstvo (1100. - 1350.)Vea aktivnost dovela je u XI. stoljeu do okupljanja naselja u nizinskoj Engleskoj i kotskoj. To je posebice bilo vano za poljoprivredu, u kojoj su se velika neograena polja podijelila u uske trake, koje su pojedinano obraivali seljaci u sustavu zajednikog nadglednitva. iako se to ponekad smatra standardnim oblikom engleske i

kotske srednjovjekovne poljoprivrede, zapravo je bilo tipino za Midlands u Engleskoj i nizinske regije kotske, a uglavnom nepoznato u visim predjelima kotske, na sjeveru i zapadu Engleske . U tim su regijama vladali panjaci, iako je bilo i neto ratarstva. tehnoloka osnovica za srednjovjekovni poljoprivredni ivot nije bila stabilna. Uvoenje naprednijeg pluga u kotskoj o IX. stoljeu omoguilo je koritenje teze obradivog tla. Vjetrenjae su u Engleskoj uvedene sedamdesetih godina Xll. stojea, a tijekom idueg desetljea osobito su se brzo proirile istonom Engleskom. Takoer je, pri oranju, dolo do prijelaza s volova na brze, prilagodljivije, ali i skuplje, konje, lako taj prijelaz nije dovren sve do XV. stoljea. Raireni uzgoj mahunarki, koje su obogaivale tlo i koristile se kao stona hrana, zapoeo je poetkom XIII. stoljea u Engleskoj, pri emu su prve, 1268., zabiljeene grahorice. Prirodna stona hrana tako se izvukla pred onom uzgojenom. Urod u Norfolku dosegnuo je razine koje e biti nadmaene tek u XVIII. stoljeu, uvelike i stoga sto je razvoj integrirane mjeovite poljoprivrede nudio prednosti, ratarstva i stoarstva. Proirenje zasaenih povrina i poljoprivredne produktivnosti omoguilo je udvostruenje broja stanovnika Engleske izmeu 1180. i 1330. na moda est milijuna te otri porast postotka stanovnitva koje se nije bavilo poljoprivredom. U XII. i XIII. stoljeu dolo je do poveanja broja gradova, planiranih i neplaniranih. U ve postojeim gradovima, gradnja unutar gradskih zidina poveala je gustou stanovnitva, dok su se od XII. stoljea razvijala i predgraa izvan zidina. Drutvo je postajalo sloenije, sa sirom distribucijom bogatstva te poveanjem vrijednosti razmjene u novcu, ukupne koliine novca, diverzifikacijom ekonomije i trgovine, kako unutarnje tako i vanjske. dolo je do vee specijalizacije zanimanja, poveanja socijalne mobilnosti i pismenosti te sirenja industrije i na neka ruralna podruja. Do XIII. stoljea, na primjer, u Lincolnshireu je bilo malo podruja koja su vise od osam kilometara bila udaljena od nekog sajma: u Domesday Booku je 1086. za tu grofoviju spomenuto sedam sajmova; samo izmeu 1250. i 1299. dozvolu je dobilo pedeset i pet sajmita. Ta su sajmita povezivala mjesta u vee trgovake mree, posredujui u prometu roba, potranje, informacija i inovacija. Preko brzo rastuih luka, poput Bostona u Lincolnshireu, vodee luke za izvoz vune u zemlji, mala su mjesta bila povezana s europskim tritima. Do ranog XIV. stoljea moda je cak i petina engleskog stanovnitva ovisila o trgovini i uslugama. Vrijednost gotovog novca koji je kruio Engleskom povisio se s oko jednog ilinga po stanovniku 1180. na est ilinga 1467. godine. Vlasniko ropstvo (oblik anglosaskog ropstva) izumrlo je u ranom XII. stoljeu kao rezultat lako dostupne radne snage i pritiska Crkve, kao i moi lordova nad kmetovima seljacima koji su bili duni raditi za svoje gospodare, pri emu su imali i drugih obveza, poput obveze iskljuivog koritenja gospodarovog mlina. Mo lordova pomogla je u provedbi njihovih prava nad zakupcima. S obzirom na tek ogranien opseg poveanja produktivnosti obradive zemlje, porast stanovnitva povlaio je za sobom i Proirenje povrina koje su se obraivale, pri emu je u, primjerice, Lake Districtu prokren dobar dio suma, ali i pogoravanje kvalitete tla, smanjivanje uroda te pritisak na ivotni standard poljoprivredne radne snage, posebice onih koji su imali malo ili nimalo zemlje. Nizinska Engleska pokazivala je poetkom XIV. stoljea znakove prenapuenosti, a to je moda bio i razlog za povienje prosjene dobi za ulazak u brak. Analize ostataka kostura sugeriraju pad ivotnog standarda. Sve vaniju ulogu novca u ekonomiji diljem Britanskih otoka, a time i ukupnih dravnih prihoda i prikupljanja poreza, podupiralo je raireno kovanje novca, a to je poveavalo mogunost da e drutvenoekonomske promjene izazvati izravne pravne i politike posljedice. Feudalne strukture koje je utemeljio William I. bile su temeljene na zemlji, ali su obveze vazala brzo pretoene u novac. To je bio odraz vise imbenika, ukljuujui i podjelu vitekih obveza, tako da je do ranog XII. stoljea dio vitezova davan u obliku vojne slube, a dio u novanim isplatama. Usto, neki su gospodari svoje vojne obveze radije ispunjavali osobnim straama pa su od svojih zakupaca oekivali da osiguraju novac a ne vojnu slubu. Prvotni odnos kojeg je stvorila podjela zemlje oslabio je s vremenom i utjecajem nasljednih imovinskih prava pa se iz odnosa gospodara i

vazala pretvorio u odnos zemljoposjednika i zakupca, sto je bio izvor sve snanijih tenzija, koje su poveale uestalost sporova tijekom vladavine Henrika II. Aristokratsko Drutvo nikad nije mirovalo. Do 1200. godine u zemljoposjednikoj se sviti ve moglo vidjeli ono sto se naziva lanim feudalizmom, koji se ceste povezuje s kasnijim srednjovjekovnim razdobljem: umjesto da su svi podanici bili zakupci zemlje, dio ili je bio privuen novcem drugih gospodarevih zakupaca. Srednjovjekovno Drutvo ne samo da nije bilo statino niti se mijenjalo sporo i nevoljko, ve je dinamino reagiralo na nove ekonomske i politike okolnosti. Do 1130., novane rente bile su sasvim uobiajene na kraljevskim vlastelinstvima i drugim velikim posjedima u Engleskoj. Tijekom iduih 150 godina, postotak vladinih prihoda koji su dolazili iz naplate poreza znaajno se poveao. To e pomoi u politikim promjenama u kojima se u biti osobnim vezama izmeu vladara i vanijih plemia, te posljedinoj politici pokroviteljstava i zatite, kako anglosaskoj tako i normanskoj, iz XI. stoljea, pridruio jasniji osjeaj nacionalnog politikog identiteta, pri emu su porezna pitanja odigrala vanu ulogu. Tako su ljudi koji su predstavljali "zajednicu kraljevine", prije svega vise plemstvo, do kraja XIII. stoljea svoje stavove poeli izraavati i u parlamentu, novom podruju politikih zelja i aktivnosti, podruju koje je odraavalo vanost financijskih zahtjeva nacije i opa nezadovoljstva koja su u XIII. stoljeu bila tako vana. Gospodarske i institucionalne promjene bile su kljucne za ta zbivanja, ali se isto odnosi i na najvaniju ostavtinu normanske Engleske: rat koji je proizlazio iz neprestanih sukoba sa susjednom dravom. Velani i koti mogli su samo ugroavati pogranina podruja. Meutim, nakon 1066. Engleska je bila dijelom drave koja je prelazila Kanal, drave koja se smatrala dunom odvratiti ambicije drugih ekspanzionistikih zemalja, prije svih francuskog kraljevstva. Neprestane vojne aktivnosti koje je to povlailo za sobom bit e sredinjom temom tri stoljea koja su uslijedila nakon Stjepanove smrti 1154. godine. Doista, od vremena rimskog osvajanja Engleska je cesto bila politiki povezana s Kontinentom: pod Rimljanima (78. - 409.), Knutom i njegovim sinovima (1016. - 1042.), srednjovjekovnim vladari-ma (1066. - 1453.) i hanoverskom lozom (1714. - 1837.). Obiljeja tog odnosa nisu bila ni blizu stalna, dok su posljedine politike napetosti najvidljivije bile u srednjovjekovnom razdoblju. Anuvinska kraljevina izmeu 1154. i 1453. Engleska je sudjelovala u borbi za teritorij i Mo, kako na Britanskim otocima tako i u Francuskoj. Meutim, suvremenici nisu koristili izraz "carstvo", s obzirom da je za njih carstvo bilo ono njemako. Henrik II. (1154. - 1189.) nije Pokuao stvoriti neki jedinstveni politiki sustav; umjesto toga, teio je da veliku skupinu manjih jedinica kojima je ovladao podijeli medu svojim sinovima. Ti su pokuaji bili rezultat uglavnom ambicija engleskih vladara, koji sebe nisu smatrali samo kraljevima Engleske, ve vladarima, ili barem onima koji na to polau pravo, ireg nasljedstva Henrika II. te, kasnije, francuskog prijestolja. Pod Anuvincima se nastavila normanska praksa gledanja na Britaniju iz perspektive europskih vladara. Za razliku od njegovih normanskih prethodnika, dolazak Henrika II. na tron u Engleskoj nije bio signal za poetak zavjeri i sukoba: rat za nasljedstvo ve se dogodio tijekom Stjepanove vladavine. Henrikov najvaniji korak bio je povratak Numbrije i Northumbrije iz ruku Malcolma IV. kotskog, s obzirom da je fluidna anglokotska granica odraavala odnos snaga dviju sila, a tijekom Stjepanove vladavine bila je pomaknuta prema jugu, Unato engleskoj pobjedi u Bitci zastava (1138.): David 1. preuzeo je nadzor nad Carlisleom i Cumbrijom. Iako do sredine XII. stoljea nije bilo jasno hoe li ono sto je danas sjeverna Engleska biti dijelom Engleske ili kotske, Henrik II. to je pitanje rijeio 1157. godine. Situacija je u Francuskoj bila nepovoljnija. Henrik II. se 1152. oenio Eleanorom Akvitanijskom, bahatom rastavljenom suprugom Louisa VII. Francuskog, koja mu je donijela kontrolu nad vojvodstvom Akvitanijom (veim dijelom jugozapadne francuske).

Zajedno s normanskim i anuvinskim nasljedstvom koje je dobio 115 1., to ga je pretvorilo u najmonijeg vladara u Francuskoj, s vise zemlje i moi od francuskog kralja, njegova irenja (najvieg gospodara njegovih Francuskih teritorija). Tijekom prvih dvanaest godina, Henrik II. je tu svoju Mo koristio kako bi u svoju korist razrijeio razmjerice u vezi s nasljedstvom, cime je stekao nadzor nad Bretagnom i dodatnim dijelovima june Francuske. Poklonio mu se grof od Toulousea, a svoju je prevlast potvrdio i u Auvergneu. Neprijateljstvo kralju Francuske, Meutim, znailo je da je, kada se Henrikova obitelj podijelila u vezi s nasljedstvom (jer je poput Williama Osvajaa i Henrik II. imao nekoliko sinova) te kada se 1173./74. Henrik II. morao suoiti s opim ustankom, Louis VII. bio spreman intervenirati. Takva je strana intervencija predstavljala problem za kontinentalno carstvo Henrika II. ali ne i za ono na l3ritanskim otocima. Tamo je Henrik II. bio taj koji je usmjeravao dogaaje. Iako su pohodi iz 1157., 1163. i 1165. imali mali utjecaj na Wales, predstavljali su dokaz kako se situacija od doba Stjepanove vladavine izmijenila. Invazija na Irsku Anglonornanska kolonizacija nije stala na ili u blizini engleskih, nimalo vrsto odreenih, granica. 1. i 2. svibnja 1169. vojska od 600 ljudi iskrcala se kod I3annow I3a-ya izmeu Wexforda i Waterforda. Uz odreenu potporu Iraca i Vikinga, Anglo-Normani su zauzeli Wexford i njegovu okolicu: vjeto kombiniranje konjice i strijelaca davalo im je vojniku prednost nad Ircima. Godine 1169. i 1170. pristigle su dodatne anglo-normanske snage, medu kojima je bio i Richard od Clarea, "Strongbow", ugledni Anglo-Norman iz Walesa. Strongbowie 1170. osvojio Waterford i, u saveznitvu s kraljem Leinstera, Dermotom MacMurroughom, Dublin. Idue je godine Strongbow porazio zbaenog vikinkog dublinskog kralja Asgalla te vrhovnog irskog kralja Roryja O'Connora. Henrik II. pristigao je krajem 1171. kako bi potvrdio svoja prava u skladu s papinskom bulom iz 1155., koju je dobio od jedinog engleskog pape, Hadrijana IV. Papa je invaziju navodno odobrio uz obrazloenje kako e ona ubrzati crkvenu reformu u Irskoj, ali autentinost te bule nije sasvim sigurna. Henrik II. svoju je vlast temeljio na barunima, Strongbowu je dao Leinster, ali sam je preuzeo nadzor nad Dublinom, Waterfordom i Wexfordom. Henriku su se poklonili mnogi irski kraljevi i irska Crkva, koja je obeala kako e se pridravati engleskih obiaja. WWdsorski sporazum iz 1175. priznao je Henrika II. za gospodara Irske, a O'Connora kao jedinog kralja Connachta i vrhovnog gospodara jo neosvojenih dijelova zemlje. Engleski kraljevi postali su kraljevima Irske tek u XVI. stoljeu. Dobar je dio Irske brzo osvojen, ukljuujui i vei dio Ulstera od 1177. godine. Anglonormanski prodor pratila je iz-gradnja dvoraca, poput Carrickfergusa, Dundalka, Colerainea, Trima i Kildarea. Kao i Wales, a razliito od kotske i Engleske, Irska nije bila ni izbliza jedinstvena, sto je otvaralo mogunosti za aristokratske i kraljevske anglonormanske ambicije. U lrskoj je uspostavljen novi poredak, s dublinskim vlastelinstvom pod kraljevskom kontrolom i s engleskim upravnim obiajima. Veze Dublina s Canterburyjem dovele su do toga da je prerastao u nadbiskupsko sjedite: dublinski nadbiskupi bili su roeni Englezi. Razmjeri u kojima je kraljevska kontrola bila ugroena kotskom invazijom 1315. ukazivala je na koristi koje su raniji engleski vladari Irske izvlaili iz injenice da nije bilo stranog mijeanja. Iako je za bespotednog Filipa Augusta, francuskog kralja od 1180. do 1223., bilo mnogo vanije, praktinije i unosnije da anuvinsko carstvo potkopa u Francuskoj, a ne na Brimoskim otocima, kasniji su francuski kraljevi upravo tu drugu politiku smatrali nainom na koji mogu oslabjeti prvo engleske pozicije u Francuskoj, a u konanici i ukupnu englesku vanjsku politiku. Anglo-normanska vlast proirena je u XIII. stoljeu, sto je ukljuivalo i postupno sirenje preko rijeke Shannon u Conoacht. Oko 1210. irski namjesnik, biskup John de Grey, poveo

je vojsku do Athlonea te sagradio kameni most preko rijeke Shannon i kameni dvorac. Time je zamijenio raniju drvenu graklevinu i stvorio sigurno ozraje, sto je tome gradu omoguilo da se razvije kao srediste engleskog utjecaja. Meutim, od osam-desetih godina XIII. stoljea otpor je poeo jaati. Kao i Wales, i anglo-normanska Irska bila je podijeljena na podruje gdje su se kraljevske odluke stvarno i provodile, do XV. stoljea to je podruje u Irskoj prozvano Pale, te na regije pod feudalnim gospodarima koji su imali vlastite dvorove i upravljali vlastitim administracijama. Plodnija podruja Irske, na primjer ravnice na sredinjem istoku, omoguavala su stvaranje mree gradova, a razvila su se i brojna gusto naseljena sela. Henrik II. i njegovi sinovi Henrika II. ponajvie se pamti po svai s Thomasom Becketom, nadbiskupom Canterburyja, koja je 1170. dovela do Becketovog ubojstva. Kao i kasniji lord kancelar sir Thomas More, koji se sa smrtonosnim posljedicama posvaao sa snanim i zahtjevnim kraljem, u njegovom sluaju Henrikom VIII., Becket je isprva bio kraljev prijatelj, ali je, nakon sto je imenovan za nadbiskupa, branio prava sveenika na mdraavanje suenja u crkvenim sudnicama. U pitanju je bila takoer sloboda pritubi i pristupa papi, u trenutku kada je papinska kurija (vlada), kao posljedica niza pravniki orijentiranih papa, postajala stvarno pravno srediste kranstva te time i glavni izvor vlasti i novca. Sloboda obraanja Rimu definirala je crkvenu jurisdikciju, a gotovo i ukupni crkveni ivot kao takav. Becket je 1164. pobjegao iz drave nakon sto je Henrik II. kraljevske pravosudne resurse okrenuo protiv njega. Kao i u sluaju raskola unutar vlastite obitelji, Henrik II. je morao uzeti u obzir stajalita strane sile, u ovom sluaju pape, a ona su ga usmjerila prema kompromisu. Vrativi se 1170. Becket nije, Meutim, bio spreman pridravati se duha kompromisa nunog za povoljan ishod svojeg povratka te, openitije, za djelotvorne odnose izmeu kralja i pape te Crkve i drave. Henrikov izljev bijesa, "Zar me nitko nee osloboditi ovog buntovnog sveenika?", doslovno su shvatila etvorica vitezova koji su biskupa ubili u njegovoj katedrali. Becket je kanoniziran, njegov je hram u Canterburyju postao vano srediste hodoaa, ali je njegova smrt promijenila malo toga: ravnotea stvorena kompromisom nije se znaajnije izmijenila, iako su ogranienja obraanja Rimu ukinuta, a osnovni imunitet sveenika, koji su krili zakone, od svjetovne jurisdikcije potvren. Te smetnje nisu utjecale na proces razvoja administracije koji je bio toliko vaan u Henrikovoj vladavini, kako na polju financija tako i pravosua. Standardizirano obiajno pravo dobilo je na snazi. Uz iznimku nekih posebnih privilegija za podruje Danelaw, kraljevi su u razdoblju prije osvajanja bili objavljivali zakone za sve svoje podanike, pa je tako Henrik II. svoju politiku gradio na dobrim temeljima. Englesko obiajno pravo konsolidiralo je Englesku kao iznimno homogenu dravu po europskim standardima, dok je u XIII. stoljeu odigralo ulogu u stvaranju osjeaja engleskog zajednitva. Porast vladinih aktivnosti zahtijevao je poveanje broja profesionalnih administratora, skupine koja se po prvi put jasno tIrtinirala tijekom vladavine Henrika I. Oni su, poznati pod nazivom curiales, uglavnom bili "nova gospoda", koju su plemii iz boljih obitelji prezirali. Poboljalo se provoenje pravde i prikupljanje kraljevskih prihoda, a proces provoenja vlasti postao je djelotvorniji i redovitiji. Dokaz za to bilo je i redovito voenje dravnog arhiva: knjige s primicima riznice bez prekida obrane faze vladavine Henrika IL, spisi dravnog arhiva ve poslije 1200. godine. Razvoj pravosua bila je kraljeva inicijativa, pri emu su se zemljini postupci pokretah kraljevskim odlukama, a red i zakon su provodili kraljevski putujui suci. Procedura je formalizirana kraljevskim odlukama. Procesi vlasti manje su ovisili o osobnoj intervenciji vladara negoli je to bio sluaj pod Normanima, a to je bilo korisno i stoga sto je Henrik II. veinu svoje vladavine proveo na Kontinentu, dok se za kontinuitet vlasti brinuo ured kraljevskog namjesnika. S druge strane, Kruna je, kako je njezin prihod od zemlje postajao sve manji, postajala sve ovisnija o financijskim prihodima, dok je unapreivanje provoenja pravde uravnoteivala

njegova iznimna svojevolja. Glavne je zakupce u velikoj mjeri birao kralj. podruja odreena za kraljevsku sumu i zakoni koji su se n;mjih odnosili proirivali su se sto je vise bilo mogue kako bi ljudi plaali da budu izuzeti od njih. Na umsko pravo nisu utjecale odredbe i pravila obiajnog prava, ve kraljeva volja. Vee mogunosti prisile vladu su uinile monim instrumentom tiranije. To je bio jedan od razloga zato su neki krugovi bili skloni pokretu, koji se usprotivio kraljevskoj vlasti, i zato je pod kraljem Ivanom dolo do snanog otpora. Polagano su se razvijah birokratski principi nepristrane vlade. Godine 1207./08. Ivan je raspisao: "Sasvim je opravdano da bismo se bolje trebali odnositi prema onima koji su s nama nego s onima koji su protiv nas". titvvovi i interesi vladara Takoer su bili od kljucne vanosti za vladine postupke. Srednjovjekovno razdoblje posvjedoit e promjenama u kraljevskoj upravi, s naglaskom ili na dvorskoj vladi ili na vladanju preko riznice i administracije. Pod Ivanom, Henrikom III. i Edwardom 1. dominantan je bio dvor, prvo oni blizu kralja, a zatim i arhiv; pod Edwardom III. daleko je veu ulogu imala riznica. Takve promjene bile su stalne tijekom tuinskog razdoblja, a srednjovjekovna je engleska monarhija, doista, na mnogo naina najavila tudorsku vladu, ukljuujui i vanost obiaja kraljevskog pokroviteljstva te krunskog imenovanja obnaatelja odreenih dunosti. Trojica od Henrikovih pet zakonitih sinova preminuli su prije njega, pa ga je naslijedio trei sin, Richard I. (1189. - 1199.). Richard I. se svojoj braci pridruio 1173./74. godine u njihovoj, uz francusku potporu organiziranoj, pobuni protiv Henrika II. te je nakon toga stekao znatno vojniko iskustvo u suzbijanju pobuna u Akvitaniji, vojvodstvu koje je naslijedio. Kao kralj, cak je vise i od Henrika II. boravio u inozemstvu. Kao kljucni sudionik u Treem kriarskom ratu, zauzeo je Acre i porazio Saladina u bitci kod Arsufa (1191.), iako za malo nije uspio doi do Jeruzalema. Kada je tijekom povratka zatoen u Njemakoj (1192. 1194.), njegovu su nenazonost iskoristili mladi brat Ivan i, jo vanije, Hip August. Richard je otkupljen za 150 000 maraka, sto je bila golema svota, a injenica sto je prikupljena dokaz je engleskog bogatstva i upravnih sposobnosti. Richard I. je vei dio svojeg kraljevanja proveo u Francuskoj vraajui ono sto je izgubljeno tijekom njegove odsutnosti, a to je, tijekom jedne opsade, dovelo i do njegove smrti. Svojem je nasljedniku ostavio dug, sukob s Francuskom i nezadovoljstvo baruna kraljevskom upravom. Bez zakonite djece, Richarda I. je naslijedio brat Ivan (1199. - 1216.). Ivanov poloaj slabio je grub odnos prema francuskim vazalima, a tu su situaciju samo pogorale istinite glasine kako je odgovoran za smrt neaka Arthura, vojvode od Bretagne, 1203., sina starijeg brata Geoffreya, koji je preminuo prije Henrika II. Odlunost i vojni uspjesi Filipa Augusta za-sluzni su sto je Ivan 1203./04. izgubio dobar dio golemih kontinentalnih posjeda svoga oca, ukljuujui Normandiju i Anjou. Prirodno pohlepan i sumnjiav, ratovanja nisu Ivana uinili nita boljim. Bio je teka i opaka osoba, netaktian u odnosima s ljudima, nije mogao ublaiti dojam nametljive i agresivne vlade. Ivanovi pokuaji prikupljanja sredstava kojima bi ponovno osvojio izgubljena podruja te ustrajno iskoritavanje poloaja stvarali su mu neprijatelje, dok su nesuglasice u vezi s izborom nadbiskupa Canterburyja dovele do svae s jednim vrlo odlunim protivnikom, papom Inocentom III., koji je 1208. Engleskoj izdao interdikt, zabranivi sve crkvene slube, te 1209. Ivana ekskomunicirao. Magna Carta (1215.) Ivan je mir s Inocentom III. uspio otkupiti pristavi da Engleska postane papin feud (1213.), ali su mu drugi neprijatelji zadavali vise problema. Ivanov pokuaj obnove kontinentalnog nasljedstva zavrio je neuspjehom kada su njegovi saveznici poraeni kod Bouvinesa (1214.). To je po-taknulo Ivanove domae protivnike da podignu ustanak pa je 1215. bio prisiljen prihvatiti uvjete onoga sto je kasnije prozva-no Magna Carta kako bi okonao ono sto je za njega bio ne-uspjean sukob. Ta povelja o povlasticama znaila je, s obzirom da je definirala i ograniavala kraljevu Mo, osudu Ivanovog koritenja feudalnih, pravosudnih i drugih vladinih ovlasti. Magna Carta zapravo je bila golemi popis svega onog sto nije valjalo s vlascu kakvu je Ivan provodio. Pokrivala je praktiki sve pa je to bio razlog

za opetovane zahtjeve da ju se potvrdi. Barunske povlastice bile su zastiene, a slobodni ljudi dobili su odreena jamstva protiv samovoljnih kraljevskih postupaka. Kruna nije vise mogla sama odreivati vlastita prava. Umjesto toga, Magna Carta potvrivala je vanost principa dovoenja kraljeve vlasti u okvire zakona, sto je bio princip koji su slijedile i Oxfordske odredbe 1258. godine. Prisiljavanje vladara da prihvati ogranienja oduvijek je, Meutim, bio neizvjestan put jer je djelotvornost takvog dogovora ovisila o kraljevoj spremnosti da izmijeni stavove i politiku ili o stvaranju tijela koje e biti sposobno vladara na to prisiliti. Ivanova nespremnost da primijeni taj sporazum navela je njegove protivnike da Krunu ponude Louisu, sinu Filipa Augusta. Engleska je poela tonuti u opasan graanski rat, a Ivan je preminuo 1216., nedugo nakon sto su ivi pijesak i struje u zaljevu Wash odnijeli vrijedan dio njegova blaga. Ivanov sin, Henrik III. (1216. - 1272.), bio je prihvatljiviji vladar: kao dijete od devet godina nije predstavljao prijetnju. Pomognuti pobjedom u ratu, posebice bitkom kod Lincolna i pomorskom pobjedom Huberta de Burgha pred Doverom, obje iz 1217., Henrikovi pristae naveli su Louisa da odustane od borbi (Sporazum iz Lambetha, 1217.). Henrik III. stvarnu vlast nije preuzeo sve do 1232., ali ni tijekom maloljetnosti, a ni ka-snije nije mogao poraziti Francuze na Kontinentu i vratiti podruja koja je izgubio Ivan. Katastrofalan pohod u pokrajini Poitou 1242. natetio je kraljevu ugledu i financijskoj situaciji, pa je Parikim sporazumom (1259.) Henrik III. konano priznao gubitak teritorija, nakon ega je zadrao kontrolu samo nad regijom Gascogne, dijelu Akvitanije s Bordeauxom kao glavnim sreditem. Tijekom maloljetnosti Henrika III. pojavila se zamisao 0 obuzdavanju vladara pisanim pravilima i inzistiranje da se savjetuje s plemstvom. Sazvana su "velika vijea" kako bi se pridobila potpora a samim time i suradnja baruna, a cesto se mijenjala i Magna Carta. Za nepopularnost Henrika III. zasluna je bila njegova naklonost francuskim prijateljima i savjetnicima, a ne iskljuivo pripadnicima engleske elite, te injenica da je njegovo vladanje za sobom povlailo najvei mogui financijski pritisak te nezakonje i korupciju kako kraljevskih tako i barunskih slubenika. Kao i njegov otac, i Henrik III. pokazao se nesposobnim ostati u podnoljivim odnosima s najvanijim podanicima, pa su mu oni Oxfordskim (1258.) i Westnvnsterskim odredba-ma (1259.) pokuali oduzeti Mo, kako bi ostvarili ono sto su smatrali dobrim kraljevanjem. Godine 1264. izbio je rat, a te su godine brojni baruni pod vodstvom kraljevog urjaka, u Francuskoj roenog Simona de Montforta, grofa of Leicestera, kod Lewesa porazili Henrika III. Simonova pobjeda dovela je do situacije u kojoj je De Montfort kontrolirao i kralja i vladu, ali je Henrikov sin Edward 1265. pobjegao iz zatoenitva, okupio vojsku te kod Eveshama 1265. porazio De Montforta. Kraljevskoj strani pomoglo je to sto je poprilian broj baruna ostao lojalan, dok je dmge sam De Montfort udaljio od sebe. Kraljevska je vlast obnovljena, a Henrik III. trudio se zauzeti neto oprezniji stav. Kraj velke neovisnosti Giraldus Cambrensis (oko 1145. - 1223.), normansko-velki arhiakon Brecona, pratio je nadbiskupa Canterburyja na njegovoj propovjednikoj turneji 1188., kojom je pokuavao pridobiti potporu za trei kriarski rat, i opisao ju u Putovanju kroz Wales; napisao je i djelo Opis Walesa. Giraldus nije osobito pouzdan izvor, a bio je, kao i drugi slini putopisci, sklon generalizacijama: "Velani su vrlo neobini jer briju donje dijelove tijela (...) Velani pjevaju svoje tradicionalne pjesme, ne jednoglasno (...) ve vieglasno, na mnoge naine i uz brojne prilagodbe (...) Oba spola jako paze na zube (...), a velka su dareljivost i gostoljubivost najvee od svih vrlina." Ipak, Giraldus je imao jasan koncept velkog identiteta: o Gwyneddu i Deheubarthu nije pisao kao da tamo ive razliiti narodi. To je odraavalo ideju velana kao Cynry, "sunarodnjaka", zajednice povezane zajednikom i meusobno komplementarnom kulturom, mitologijom,

jezikom (iako su se velki dijalekti znaajno razlikovali), obiajima i zakonima. Unato nejedinstvenoj politici, Velani su sebe smatrali jednim narodom koji ivi u jednoj zemlji. Ipak, fragmentarnost vlasti i obiaj podjele zemlje nasljeivanjem predstavljali su temeljne slabosti politike strukture suoene sa snanom izvanjskom prijetnjom. Cymru je politikom ostvarenju najblie doveo Llywelyn Veliki (u. 1240.) i njegov unuk, Llywelyn ap Gruffudd Posljednji (u. 1282.), od Gwynedda. Oni su ujedinili cisti Wales (pura Wallia). XI 11. stoljee bilo je razdoblje kada je Gwynedd konano postao dominantna sila te kada su dvojica Llywelyna pokuavala stvoriti velku politiku jedinicu i jedinstvenu politiku vlast na podruju na kojemu ranije nikakva vlast nije postojala. Nije poznato tko se prvi toga dosjetio, ali ta je novina bila po-vezana s opim razvojem prava i vladanja temeljenog na pisanim dokumentima u XIII. stoljeu, zajedno s porastom bogatstva u pokretnoj imovini, sto je tim uzvienim zahtjevima davalo vei znaaj. U Walesu, tradicijama "nacionalne" povijesti i identiteta, koje je osmislila i sirila lokalna inteligencija, dodatnu dozu politike realnosti davali su "reformatorski" kneevi koji su gradili dvorce, usavravali prava i obiaje, osnivali samostane te iz-davali lokalne povelje, a kojima je sluio maleni krug administratora (ukljuujui i sveenike obrazovane izvan Walesa); kako bi se oduprijeli engleskim ambicijama, prinevi su morali preuzeti engleske metode. Cilj dvojice Llywelyna bilo je proiriti prevlast nad drugim lokalnim vladarima te istovremeno englesku 1<runu uvjeriti da prihvati iskaz vjernosti princa Gwynedda za cijeli cisti Wales, nakon sto drugi vladari njemu iskazu svoju lojalnost. Kako bi se to potvrdilo bio je potreban sporazum s Krunom. izmeu 1272. i 1277. u anglovelkim odnosima dolo je do niza kriza, iako je malo vjerojatno da je i jedna od strana eljela rat. Llywelyn nije izrazio vjernost Edwardu I. i nije mogao pronai kompromis. Edward I. je 1277. odluio rijeiti taj problem. Napao je sa snanom vojskom i potporom drugih velkih vladara i protjeranih velana. Dok su sporedne snage prodirale u sredinjem i junom Walesu, Edward I. je napao Gwynedd upotrijebivi mornaricu kako bi odsjekao Anglesey, vaan izvor hrane za Gwynedd. Izoliravi Llywelyna u Snowdoniji, Edward I. mu je uskraivao opskrbu hranom sve dok nije prihvatio odredbe Sporazuma iz Aberconwyja (1277.). Llywelyn je morao prisegnuti na vjernost Edwardu I. te predati svoju zemlju istono od Conwyja. Njegovi velki protivnici dobili su zemlju, a prisege vjernosti veine velkih voda dane su izravno kralju. velki Wales nee biti ujedinjen pod Gwyneddom. Ta je kneevina bila ograniena na Snowdoniju i Anglesey. Nakon sklapanja mira dolo je do odreene anglizacije vlasti i Crkve, sto je dovelo i do problema. Nadbiskup Peckham iz Canterburyja rekao je Llywelynu da e se velki obiaji posti vati samo ako su prihvatljivi. Godine 1282. pobunio se Llywelynov brat llafydd, a umijeao se i Llywelyn. Edward I. je ponovio svoju strategiju iz 1277. godine; Llywelyn, bojei se zime bez hrane, probio se iz Snowdonije, ali je ubijen blizu I3uiltha 11. prosinca. Dafydd, koji je bio glavni krivac za pobunu, po-stao je bjegunac u Snowdoniji. Uhvaen je 1283. i smaknut u Shrewsburyju: bio je objeen, utroba mu je izvaena, glava odrezana, a tijelo raetvoreno. Razliite vojne sudbine Walesa i kotske ne mogu se pri-pisati podjelama medu Velanima ili koliini potpore koju su Englezi dobivali od njih; isto se odnosilo i na kotsku. Iako su neuspjesi ranijih ekspedicija ukazivali da velki poraz nije NO neizbjean, Englezima je posao nesumnjivo olakavala relativno kompaktna priroda Gwynedda, blizina vojnih uporita, posebice Chestera i Shrewsburyja, daleko Vee rezerve u pogledu broja vojnika, novca i opskrbe, pomorska snaga i injenica da Llywelyn nije primao pomo izvana: pomoi iz Francuske i kotske nije bilo, a jedina intervencija iz Irske bilo je slanje vojnika u pomo Englezima.

Wales nakon osvajanja Osvajanje je uvrstilo novi vojni po-redak, nakon ega je uslijedilo i rjeavanje politikih odnosa. Engleska nazonost u Walesu ve se dugo vremena temeljila na dvorcima, a nakon pohoda iz 1277. i 1282. uslijedila je masovna izgradnja novih. Nakon 1277. radilo se na dvorcima u Aberstwythu, Builthu, Flintu i Rhuddlanu, dok su se nakon 1282. po-javila nova mjesta koja je trebalo utvrditi i nove strateke zadae, s obzirom da je Gwynedd sada postao kraljevsko vlasnitvo. Caernarfon, planirano srediste kraljevske vlasti, Conwy, Harlech i Beaumaris bili su priobalni dvorci koji su se mogli opskrbljivati i morem. Gradnja tih masivnih zdanja, sagraenih od kamena a ne od zemlje i drva za razliku od prvih dvoraca, bila je impresivna zadaa, teka barem 93 000 funti, sto je bio golem iznos, i zahtijevala je na tisue radnika. U Chirku, Denbighu i Holtu sagraeni su i lordovski dvorci. Premda su lokalni velki vladari iz XIII. stoljea i ranije gradili dvorce, poput Dolbadarna i Berea, gradnja dvoraca sada se odvijala pod engleskim nadzorom. Nova politika situacija okonala je velku neovisnost, iako su politika i ustavna postignua vladara Gwynedda posluila kao temelj za vladavinu Edwarda I. i njegovih nasljednika. Kneevina priznata 1277. uspjela je opstati. Od 1284. postala je zavisna zemlja u odnosu na Englesku pa je 1301. predana najstarijem sinu Edwarda L, koji je proglaen princem od Walesa. Ta e se kneevina Engleskoj pripojiti tek 1536. Meutim, nije vise bila neovisna. Edward I. primjenjivao je feudalno pravo i sebe je smatrao nasljednikom zemlje koju je Llywelyn izgubio, pa je Kruna tako stekla dobar dio Walesa, ukljuujui i cijeli Gwynedd. U stvarnosti je "granica" bila zakljuena pa je stoga bilo nuno i mogue stvoriti novu upravnu i pravosudnu struk-turu za krunske zemlje. velki statut (1284.) dodao je novu razinu vlasti kneevini proirivi engleski sustav grofovija na Anglesey, Caernarfon, Flint i Merioneth, uz Cardigan i Carmarthen koji su kao grofovije ve bili ustrojeni ranije tijekom XIII. stoljea. Uvedeno je englesko kazneno pravo, iako je graansko pravo ostalo uglavnom velko. Caernarfon i Cannarthen postali su sredita kraljevske uprave, a novi dvorci, Aberystwyth, Beaumaris, Caernarfon, Conwy, Denbigh, Flint i Rhuddlan, poveza-ni su s novim ili reformiranim gradovima, osnovanim kako bi se u njih naselili engleski obrtnici i trgovci, ubrzo prepoznati kao sredita engleskog utjecaja i kulture - iako je 1305. najbogatiji graanin s pravom glasa u Beaumarisu bio Velsanin. Osvajanje Gwynedda predstavljalo je velik uspjeh Edwarda I, iako je svjesno oponaanje Teodozijevih zidina iz Konstantinopolisa kod Caernarfona bilo neprimjeren simbol carske vlasti. Iako je Cornwall bio prva zakljuena "granica", nikad nije predstavljao vojni izazov koji bi se mogao usporediti s Walesom. Edwardovo osvajanje Vee je obrambene utvrde u Cheshireu i Shropshireu uinilo relativno beskorisnim pa su tamonji dvorci poeli propadati. Upravo su ga pogreke oca i djeda (Henrika III. i Ivana) natjerale na akciju, a to su uinili i razmjeri do kojih je velki problem bio povezan s unutarnjom engleskom politikom: Llywelyn se bio oenio keri Simona de Montforta. Nakon 1283. dolo je do daljnjeg otpora, ukljuujui po-bunu iz 1287. i, onu snaniju, iz 1295. godine. Nejasno je u kolikoj su se mjeri Velani smatrali pokorenim narodom. Postojalo je nezadovoljstvo engleskom dominacijom nad upravom i Crkvom te trgovakim povlasticama koje su dobili stanovnici novih gradova. Osvajanje Gwynedda nije slijedilo i ope izvlatenje imovine koje bi se moglo usporediti s onim nakon normanskog osvajanja Engleske te, iako je Crkva pribliena engleskim obiajima, opet nije bilo niega sto bi se moglo usporediti sa situacijom pod Williamom I. Na lokalnoj razini promjene nisu bile znaajnije: iste obitelji, tradicionalni voe zajednice, ostale su na vrhu.

Dobar dio Walesa, posebice juni Wales, jo je uvijek bio pod nadzorom anglonormanskih graninih obitelji koje su ga bile i osvojile. Poznati pod zajednikim nazivom velka granica, ti posjedi nisu bili ukljueni u grofovije i imali su autonomnost: njihovi lordovi i nadalje su imali stvarnu upravnu i pravnu kontrolu. Veina pograninih vlastelinstava postupno je dolazila, sklapanjem brakova i nasljeivanjem, u posjed veleposjednikih obitelji. Medu istaknutijim vlastelinstvima bili su Glamorgan (koji je pripadao obitelji Clare), Maelienydd i Radnor (Mortimer), Brecon (Bohun), Abergavenny (Hastings), Ruthin (Grey) i Pembroke (Valence). Edward I. nije zato ni pokuao stvoriti integriranu dravu: umjesto toga, rjeavao je neposredniji problem Gwynedda. Ipak, velika Mo pograninih lordova pred-stavljala je potencijalnu prijetnju stabilnosti Krune pa je Edward I. pokuavao i nad njima potvrditi svoje suverene ovlasti. Dokle god je postojala ta arolikost vlasti, kraljevski autoritet bio je podijeljen i nije postojala jedna vladina institucija koja bi ideji Walesa mogla podariti neki administrativni oblik. Kao i na dobrom dijelu Britanskih otoka iz tog razdoblja, nejedinstvenost je bila kljuna. Uz naglaavanje osvajanja, vano je primijetiti stupanj u kojemu je engleska premo u neengleskim dijelovima Britanskih otoka u XII. i XIII. stoljeu uspostavljena miroljubivim sredstvima, sto je ukljuivalo naseljavanje, kolonizaciju, trgovinu i brz gospodarski razvoj. kotska u XIII. stoljeu U XIII. stoljeu na Britanskim otoci-ma nalazile su se dvije snane drave, Engleska i kotska. Oslanjale su se na slina upravna i vojna nasljea. Suoavale su se s unutarnjim izazovima, a na brojnim je podrujima engleska monarhija bila manje uspjena u usmjeravanju toka unutarnje politike bez graanskog rata i ustavnih borbi. kotski kraljevi svoju su vlast sirili iz sredinjih nizina. Tako je, na primjer, William Lav (1165. - 1214.), unuk Davida I., elio ojaati svoju vlast u Gallowayu pa je 1187., u bitci kod Muir of Mamgarvyja, uguio snanu dinastiku pobunu u Morayu. William je uspio sprijeiti i napad na Moray u organizaciji Haralda, grofa od Orkneyja, potomka vikinke dijaspore, i napasti Caithness, dio Haraldove grofovije, te formalno dio podruja vlasti kotskog kralja. Williamov sin, Aleksandar II. (1214. - 1249.), proirio je podruje kraljevske vlasti u Arl,ryllu i Caithnessu te 1230. odbacio Norveku invaziju. Aleksandar II. je umro dok je od Norveke pokuavao oteti Hebride. Njegov sin Aleksandar III. (1249. - 1286.) odravao je pritisak za stvaranje snanije i centraliziranije drave. Tome se odupirao Norveki Haakon IV., ali su, u bitci kod Largsa (1263.), Haakonove pomorske snage zaustavljene dok je siri neuspjeh cijele Norveke osovine doveo do toga da je Skot-ka Sporazumom iz Pertha dobila Zapadne otoke (1266.). Kraljevi su naili na otpor u sirenju svoje vlasti nad tim etnikim hibridom, kotskom. Galloway, na primjer, dugo vremena nije osjeao posebnu ljubav prema kotskoj Kruni: u ustanku protiv stranaca Uhtreda i Gilberta od Gallowaya 1174., stanovnici Gallowaya ubili su slubenike koji su im nametnuti i napali anglonormanske lordove. Ipak, vladari su veinom bili uspjeni. Na primjer, poloaj kotske Krune u Caithnessu znaajno se popravio u razdoblju od 1150. do 1266. Nadalje, stvaranje posebne kotske Crkve pridonijelo je jaanju osjeaja nacionalnog identiteta, sto je dovelo do toga da se izraz kotska poeo upotrebljavati za sve teritorije odane kralju Skota. C:odine 1192. papa Celestin III. izdao je Williamu Lavu bulu Cum Universi, cime je devet kotskih biskupija dolo pod izravnu kontrolu Ritna pa je, neizravno, odbacio metropolitske ambicije engleskih nadbiskupija York i Canterbury (iako je Galloway ostao pod vlascu Yorka). To je okonalo jednu dugu raspravu. Papinska bula zaustavila je ono sto su u biti bile razmirice u pogledu jurisdikcije i

ponosa, ali sto se kasnije moglo razviti i u jedan oblik engleskog crkvenog imperijalizma, a time je ojaala i snagu kotske monarhije. Dok je korisno vanost pridavati nametanju vlasti, kraljevske i crkvene, prikladno je naglasiti i razmjere u kojima su siri drutveni, gospodarski i kulturni dogaaji pridonijeli odreenoj dozi zajednitva. Ideja kotske postajala je snanijom kako su se pravila ponaanja iz kraljevskih sredita sirila i na druga podruja. Anglo-kotske borbePod Aleksandrom III. snaga kotskih vladara iz dinastije Canmore dosegnula je svoj zenit; iako su engleske tvrdnje o pravu prevlasti sprijeile pape da priznaju pravo na krunidbu i proglaavanje kralja. Kao i toliko puta, dinastike sluajnosti donijet e sa sobom slabosti i podjele. Aleksandar III. umro je 1286., a trebala ga je naslijediti mlada unuka, trogodinja Margareta Norveka. Edward I. to je vidio kao mogunost da povea Mo svoje obitelji pa je 1289. osigurao sklapanje Sporazuma iz Salisburyja, kojim je dogovorio brak Margarete i budueg Edwarda II. Prava i zakoni kotske trebali su se ouvati, ali se ujedinjenje Kruna, koje se dogodilo tek 1603., ve 1289. doimalo vjerojatnim. Da je do toga i dolo, zanimljivo bi bilo razmisliti u kolikoj bi mjeri dvije drave ostale jedinstvene te, ako bi ostale, koliko bi duboko bio proveden proces politikog, administrativnog i kulturnog zbliavanja. Margareta je, Meutim, preminula 1290. godine na putu prema kotskoj, ostavivi za sobom vei broj onih koji su pola-gali pravo na prijestolje. Edwarda I. su zamolili da presudi, a on je kandidate pritiskao da priznaju njegovu prevlast nad kotskom Krunom, prije nego sto je 1292. za kralja proglasio Johna Balliola. Balliol se zakleo na vjernost i poklonio Edwardu I. Izgledalo je kako je britanska premo nad Britanskim otocima zajamena. Kasnije Edwardove intervencije, a posebice njegovo poticanje Skota da se obraaju engleskim sudovima, bile su, medu-tim, neprihvatljive za mnoge Skote pa je, u okruenju povienih tenzija zbog kotskih veza s Filipom IV. Francuskim, koji je 1294. osvojio Gascogne, Edward I. napao kotsku (1296.). U napadu koji je Edward I. osobno vodio pao je Berwick, a neko-liko je tisua Skota ubijeno sabljama. Nakon uspjenog pohoda u kojemu su koti poraeni kod IWnbara, Balliol je kraljevstvo predao Edwardu I. Edwardov trijumf bio je kratkog vijeka, jer se 1297. pobunio William Wallace i kod Stirlinga porazio Engleze. Zatim je opustoivi Northumbriju ukazao na opasnosti neprijateljski raspoloene kotske. Edward I. nalazio se u Flandriji, vodei borbe protiv Francuza i njihovih saveznika: jo su jednom ciljevi na Kontinentu slabili poloaj engleske Krune unutar Britanije. Primirje s Francuskom omoguilo je Edwardu I. da 1298. krene na sjever. Napavi Wallacea kod Falkirka, zatekao je kotske kopljanike okupljene u vrsto povezane krune formacije (sr{iiltrorn), koje su bile sposobne suprotstaviti se engleskoj konjici, ali ne i Edwardovim strijelcima. Daljni napadi donijeli su odreene teritorijalne dobitke, ali su Edwardove silage bile prenapregnute, a otpor nije slomljen, iako je Wallace Uhvaen i smaknut 1305. Idue je godine ustao IZobert Bruce i okrunio se kao Robert L, a Edward I. umro je 1307. kod Burghon-Sandsa na putu do novih okraja u kotskoj. Edward II. (1307. - 1327.) nije naslijedio ni djeli oevih vojnih sposobnosti 1 ambicija, a to je ublaivanje engleskog vojnog pritiska pomoglo Bniceu da uvrsti svoj poloaj u kotskoj. Porazio je svoje kotske konkurente te 1309. sazvao prvi parlament. Godine 1314. Edinburgh je pao u Bruceove ruke, a uporite u Stirlinga potvrdilo je kako e se predati, ako ne dobije pojaanja. Zbog loega zapovjednitva Edwarda II., kotska je vojska kod Bannockburna porazila engleska pojaanja, pri emu su kopljanici na dobro odabranom terenu razbili konjanitvo. Englezi su vrlo lose upotrijebili svoje strijelce. Edward II. je pobjegao pa su nakon predaje Stirlinga bili ugroeni engleski poloaji i u Irskoj, na koju je 1315. Bruceov brat Edward po-krenuo invaziju, te u sjevernoj Engleskoj. Godine 1318. pao je Berwick, a 1319. koti su opustoili Yorkshire. Neovisnost je obnovljena Izjavom iz Arbroatha 1320. godine. Engleski protu-napadi bili su neuspjeni pa su 1328., Sporazumom Northampton-Edinburgh, priznati kotska neovisnost i Bruceov poloaj kralja. Posljedino usredotoivanje na kotski

identitet ugrozilo je ne samo kulturne odnose s Engleskom ve i osjeaj povezanosti s Irskom a posebice vjeru u irsku domovinu za Skote. To nije bio svretak kotskih ratova za neovisnost. Sporazum je u Engleskoj bio vrlo nepopularan, cak i u sjevernim grofovijama koje su trpjele najvie kotskih napada. Cijelo se vrijeme vjerovalo da e se rat nastaviti. Edward Balliol polono je 1332. pravo na krunu te se proglasio sljedbenikom Edwarda III. Otjerali su ga pristae Bruceovog mladog sina, Davida II. (1329. - 1371.), ali su Idue godine engleski strijelci pod Edwardom III. kod Hallidon Hilla porazili Skote i osvojili Berwick; Edward III. vratio je 1334. Balliola na vlast te od njega dobio Lohian. Slabi Balliol je, Meutim, protjeran pa su Englezi 1335., 1336. i 1341. opet napali kotsku drei neko vrijeme dobar dio zemlje, iako je Edward III. vei dio svojih resursa ipak morao posvetiti ratu protiv Francuske. David II. je, na poticaj svojih francuskih saveznika, uspio 1346. napasti Englesku, ali je poraen kod Neville's Crossa u llurhamu, zatoen te dran u zatoenitvu sve do 1357. Edward III. jo je jednom napao kotsku 1356., ali je 1357. sklopljen mir. Engleska je bila daleko snanija od kotske, a vrijedi razmisliti bi li je mogla osvojiti da dobar dio njezinih snaga nije bio posveen ratu protiv Francuske, sukobu o ijim razmjerima najuloga kotske u engleskoj vojnoj politici od kasnih tridesetih godina XIV. stoljea, pogorala je prirodne logistike probleme voenja borbi na tom prostoru te je znaila da su trajna vojna uporita dobivala nedovoljnu potporu. To je kotima prepustilo vojnu inicijativu, sto je engleske pokuaje osudilo na neuspjeh. Kada bi Englezi napali, koti su mogli izbjegavati bitku i usredotoiti se na pljakanje engleskih snaga i uskraivanje opskrbe, sto je bila strategija koja je osujetila Edwardovu invaziju na Lothian 1356. Usto, bilo je nevjerojatno skupo odravati vei broj engleskih uporita, a ta bi cijena, s obzirom da kotska nije bila dovoljno bogata da sama financira vlastitu okupaciju, padala na Englesku. Uspjean rat u Francuskoj, za razliku od toga, djelomino je i sam sebe financirao. Irska u kasnom srednjem vijeku Engleski poraz u kotskoj pratio je neuspjeh i u Irskoj. Edward Bruce napao je Irsku 1315. pa se tvrdi kako ju je Robert I. elio osvojiti kao uvod u, nadao se, saveznitvo s Walesom i svekeltsku invaziju na Englesku. AngloIrci su doivljavali poraze od Skota, koji su bitke vodili sasvim divljaki, sve dok Edward Bruce nije pobijeen i ubijen kod Faugharta (1318.) u jednoj od najvanijih bitaka srednjeg vijeka. 1'lanovi za kotsko osvajanje Irske propali su. Ipak, engleska vlast u Irskoj bila je uvelike oslabljena, a Bruceova invazija potaknula je keltski preporod koji je okonao Engleske nade u osvajanje i u visak sredstava koji bi se iz irske riznice prebacio u englesku. Unato vanijim pohodima iz Engleske ezdesetih, sedamdesetih i devedesetih godina XIV. stoljea, situacija se nastavila pogoravati. Rat je utjecao na irsko Drutvo. Na primjer, Athlone je izmeu 1218. i 1315. nekoliko puta spaljen, tamonji je most sruen u napadu oko 1272., a nakon spaljivanja 1315. taj se srednjovjekovni grad vise nije spominjao. Administracija iz Dublina zadrala je samo formalnu kontrolu dozvolivi angloirskim Dillonima da budu nasljedni zatitnici dvorca, a cak su ih i u toj ulozi cesto na bijeg tjerali keltski O'Kellyji iz Ui Mainea. Do idueg se stoljea izravna engleska kontrola ograniila na Pale, podruje oko Dublina, dok su poluautonomni angloirski lordovi 1 neovisni keltski kneevi nadzirali vei dio otoka. bolje svjedoci izraz "Stogodisnji rat". Neprijateljstva sa kotskom izbila su 1296. uglavnom zbog sukoba iz 1293. izmeu Edwarda I. i Filipa IV. Francuskog, u koji su se umijeali i koti. Da nije bilo tih dodatnih zapleta, Edward III. bi moda drao Balliola pod slabijom paskom, dok bi se koti moda ponaali neto opreznije. U tridesetim godinama XIV. stoljea koti su opet bili od velike vanosti uglavnom stoga sto je to, kao i Nizozemska i Belgija, bilo podruje na kojemu su se nadmetali Edward III. i Filip

VI. Francuski. David II. nalazio se u izgnanstvu pod Filipovom zatitom od 1334. do 1341. Rat protiv Francuske nije spreavao, kao sto je to bio sluaj 1346. i 1356., napade na kotsku. Ranjivost sredita kotske moi i ekonomije od engleske invazije vidljiva je u svakom prikazu engleskih na-pada. Edward III. nije imao problema 1335. zauzeti Glasgow i Perth te 1336. sjeveroistonu kotsku; 1356. Henrik od Lancastera zauzeo je Perth, Elgin i Inverness. Da su Englezi uspjeli zadrati i odraavati trajnu vojnu nazonost u nizinskoj kotskoj, tada bi kotsko kraljevstvo moda bilo toliko oslabljeno i podijeljeno da vise ne bi predstavljalo ozbiljan izazov. Podjele medu kotskim plemstvom, koje su uvelike pomagale Englezima, mogle su se iskoristiti kako bi se proirila vlast engleskog kralja, koji bi mogao djelotvornije polagati pravo na kotsku Krunu, za sebe ili za nekog svojeg tienika. Ipak, tek povremena vojna angairanost, koju je nalagala sporedna Angloirska grofovija Ulster znaajno se, suoena s keltskim preporodom, smanjivala od 1333. godine. Jedan ogranak O'Neillova iz Tyronea pregazio je junu polovinu Antrima i sjevernu polovinu grofovije Down, a do 1460. ulstersko srediste Carrickfergus poelo im je plaati zatitu. Pohod Richarda II. 1399. NO je posljednji takav pokuaj jednog engleskog kralja sve do napada Williama III. 1690., iako su se krajem XVI. i sredinom XVII. stoljea poduzimali i drugi vaniji engleski pohodi. XV. stoljee predstavlja najniu toku za engleske interese u Irskoj. Daljnja podijeljenost Britanskih otokaPolitike podjele bit e jedna od najvanijih ostavtina srednjeg vijeka. Britanski otoci nisu se politiki ujedinili prije nego sto su svaki takav proces ote2ale vjerske podjele, koje su slijedile reformaciju u XVI. stoljeu, i kasnije jaanje nacionalne samosvijesti. Iz dananje perspektive, mogue je naglaavati zapreke pred tom zadaom. Englezi se u kotskoj nisu oslanjali na kolonizaciju ve na suradnju, ali se pokazalo nemoguim odrati potrebnu razinu te su-radnje. Srediste engleske vlasti nalazilo se na jugu Engleske, daleko od kotske i Irske. Rat u obje drave predstavljao je znaajne logistike probleme za svakog napadaa. Rimljani uope nisu uspjeli ovladati kotskom. kotska je ve bila razvila djelatnu monarhiju i usvojila "moderne" vojne metode. A opet, neobina ilavost Normana, koji su vojnim pohodima osnovali kraljevstva, ne samo u Engleskoj ve i u junoj Italiji, te nepostojanost granica na Kontinentu podsjetnici su kako su mogunosti postojale. Sasvim sigurno u srednjovjekovlju su postojale prigode za Proirenje engleskog kraljevstva, sklapanjem brakova ili vojnim osvajanjima, cime bi se stvorili temelji za britansku dravu, aristokratsku elitu i samosvijest. Sama nepostojanost politikih okolnosti i sluajnosti koje su karakterizirale onovremene meunarodne odnose, sto je samo pogoravao utjecaj hirovitosti u odnosima vladajuih dinastija, roenja, vjenanja, spretnosti i smrti vladara, nuno bi predstavljale izazov za svako takvo dostignue. Nije sigurno bi h ikakvo britansko jedinstvo preivjelo zavjere i graanske sukobe XV. stoljea. Raspad Kalmarske Unije, pod ijom su se zajednikom vladavinom nalazile vedska, Norveka i Danska (1397. - 1523.), pouna je epizoda, ali se isto moe reci i za ujedinjenje panjolske, barem na dinastikoj razini, sto je bio proces u kojemu su svoju ulogu pronali i rat i sklapanje brakova. Ako je podjela Britanskih otoka bila jedna od kljunih politikih ostavtina srednjovjekovlja, druga je bio gubitak, uz iznimku Calaisa, kontWentalnih teritorija pod kontrolom engleskih kraljeva. Iako je, nakon vladavina Ivana i Henrika ili., od naslijea Henrika II. preostalo relativno malo, Edward I. bio je odluan zatititi Gascogne od posljedica francuske dominacije. Njegovu sposobnost da to i uini umanjivale su unutarnje napetosti do kojih su dovodile njegove odluke, posebice golemi financijski zahtjevi. One su utjecale na duboke reforme pravosua i administracije koje je provodio donoenjem niza odluka u razdoblju od 1275. do 1290. Financijski imbenici odigrali su

ulogu i u Edwardovom protjerivanju Zidova 1290. godine. U devedesetima su njegovi odnosi s plemstvom bili iznimno napeti, a pitanja poreza i prava albe postala su vrlo znaajna. Dolo je i do zahlaivanja odnosa sa sveenstvom i trgovcima. Nezadovoljstvo je kulminiralo politikom krizom 1297. tijekom koje su se brojni plemii usprotivili zahtjevu za uvoenjem viih ratnih poreza. U iduem e se stoljeu situacija jo dodatno pogorati. Edward II. (1307. - 1327.) Edward II. naslijedio je ozbiljne probleme, ukljuujui i rat u kotskoj, ali ih je dodatno pogorao svojim karakterom i politikom nesposobnou. Nemogunost rjeavanja problema sa kotima u mnogome je bila posljedica sukoba s vodeim barunima, posebice u vezi s Piersom Gavestonom, njegovim arogantnim favoritom iz regije Gascogne. Gavestona je Edward L, koji ga je smatrao kobnim utjecajem, protjerao, ali ga je Edward II. vratio, proglasio grofom od Cornwalla te mu dao bogatstvo i utjecaj. To je dovelo do izbijanja Politike krize. Edward II. je 1311. bio prisiljen prihvatiti uredbe koje su mu ograniavale vlast, a 1312. Gavestona su ubili neprijateljski raspoloeni plemii. Kraljev roak Thomas, grof od Lancastera, pristaa tih uredbi, stekao je kontrolu nad dravom, sve dok ga Edward IT. nije uspio poraziti kod Boroughbridgea (1322.) i dao ga smaknuti. Uredbe su zatim opozvane, ali Edward II. i nadalje je ostao nepopularan, za sto su dijelom bili krivi njegovi novi ljubimci, otac i sin Despenser. Njihov je reim bio naglaeno razbojniki i nije potivao nasljedna prava. Edward II. nije bio ratoboran vladar. takoer, nije se pridravao onovremenih predodbi o ponaanju kralja: nije bio dostojanstven i imao je hobije neprimjerene kralju, poput vonje amcem. Edwardova posveenost pokroviteljstvu nad ljubimcima i preko njih dovela je do nezadovoljstva koje je iskoristila njegova ena Izabela, ki Filipa IV. Francuskog. Sa svojim ljubavnikom Rogerom Mortimerom zarobila je 1326. godine Edwarda II. Zatim je svrgnut u korist sina te ubijen u dvorcu Berkeley, vjerojatno uarenim araem stavljenim u debelo crijevo, to je bio nain usmrivanja koji iza sebe nije ostavljao optuujuih tragova (1327.). To prvo umorstvo kralja od 978. (uz pretpostavku da je William II. ubijen sluajno) slijedila su ubojstva Richarda II. (1400.), Henrika VI. (1471.) i Edwarda V. (1483.), sto je dokaz nestabilnosti tog razdoblja i trajne vanosti monarhije. Edward III. (1327. - 1377.) Izabela i Mortimer kontrolirah su prvih nekoliko godina vladavine Edwarda ili., ali su 1330. Edward III. i njegovi prijatelji zarobili Mortimera, dali ga objesiti a Izabelu zatoiti. Edward III. je obnovio kraljevsku vlast i ugled nakon kaosa vladavine svoga oca, a bio je i osobito Uspjean u pridobivanju potpore baruna: izbjegavao je ljubimce te je brojne barune u svoj krug uveo kao vitezove Reda Podvezice, koji je osnovao 1348. godine. Vladavinom Edwarda III. dominirao je poetak Stogodinjeg rata s Francuskom. Korijeni rata leali su prije svega u pokrajini Gascogne te, u drugom redu, u anglo-francuskom su parnitvu na podruju dananje Nizozemske i Belgije. Francuska je flota razbijena kod Sluysa (1340.) u bitci kojom su dominirala osvajanja brodova. Francuska je napadnuta, a kod Crecyja (1346.) i Poitiersa (1356.) streliari su desetkovali francusko konjanitvo. To je dovelo do Sporazuma iz Bretignyja (1360.), u kojemu se Edward III. obvezao da e se odreci svojih prava na francusko prijestolje te na Normandiju i Anjou, ali je priznat kao vojvoda cijele Akvitanije te vladar Calaisa, koji je bio osvojio 1347. godine. Ivan II. Francuski, kojeg je kod Poitiersa zarobio Edwardov najstariji sin Edward, Crni Princ, obvezao se kako e odustati od polaganja prava na suverenitet nad Edwardovim kontinentalnim dominionima, ali taj sporazum nikada nije potvren. Da se sporazum odrao, predstavljao bi vrhunac engleske srednjovjekovne monarhije: engleski suvereni bili bi najmoniji vladari u zapadnoj Europi. Ipak, trijumf se pokazao tek iluzijom, a pokuaji da ga se ouva plaeni su visokom politikom cijenom. Rat se 1369. nastavio jer su Francuzi poticali protivljenje vladavini Crnog Princa kao guvernera Akvitanije. Edward III. ponovno je poloio pravo na francuski tron, ali se rat za njega poeo lose odvijati i u

Akvitaniji i na moru. Poitou je izgubljen u razdoblju od 1369. do 1373. Do vremena Sporazuma iz Brugesa (1375.), Edward III. nije zadrao praktiki nita osim obalnih uporita Calaisa, Bordeauxa i Bayonnea. Cak ni prva desetljea uspjeha nisu sprijeila ogorene kritiare da napadaju visoku cijenu sukoba i ponaanje Vlade, pri emu je od 1339. do 1341. izbila velika kriza, dok su zahtjevi za raspisivanjem poreza nailazili na dobre kritike u Parlamentu 1343., 1344., 1346., 1348. i 1352. godine. U drugoj polovici njegove duge vladavine kritike su postale jo glasnije. Rat vise nije bio Uspjean, a Edward III. je izgubio politiku mo. Njegova skupa i nepopularna ljubavnica Alice Perrers posluila je kao zariste nezadovoljstva. Vladu su kritizirali stoga sto zemlju nije uspjela zatititi od papinskih zahtjeva. Porezni zahtjevi stvarali su probleme u Parlamentima 1372. i 1373., a 1376., tijekom tzv. Dobrog parlamenta, Dolo je do snanog napada na Vladu. Donji dom preuzeo je inicijativu izabravi svog prvog predsjednika kao svojeg predstavnika, optuivi dvojicu viih dunosnika zbog korupcije te odbivi porezne zahtjeve. Razvoj parlamenata Od ranog XIII. stoljea u Engleskoj i kotskoj jaao je osjeaj nunosti i vanosti postojanja nekog politikog tijela koje bi sluilo, makar povremeno, kao nacionalno politiko zariste. U Engleskoj je to dovelo do jaanja tijela koje je u biti nastalo kao barunsko vijee. Pod Henrikom III. vitezovi iz grofovija poeli su se birati u parlament; to je pred-stavljalo korak naprijed u odnosu na manje ugledne glavne za-kupce pozivane u ranija vijea te od 1215. u parlamente. Nova ideja predstavnitva zacrtana je u odlukama koje su predstavnike sveenstva, grofovija i slobodnih gradova sazvale u Parlament 1295. godine. Dobih su upute da se pojave s pravom da daju savjete i pristanke u ime zajednica koje predstavljaju; plemii su se pojavljivah u vlastito ime. Tijekom XIV. stoljea potvreni su i razvijeni institucionalni obiaji i zahtijevanja Parlamenta. Tijekom vladavine Edwarda III. predstavnici grofovija i slobodnih gradova postali su stalni dio Parlamenta te su se poeli okupljati u zasebnoj skuptini, zaetku Donjeg doma. U svojim prvim fazama, Parlament se nije znaajnije razlikovao od svojih kontinentalnih suvremenika, ali je cesta potreba za povisivanjem poreza, kako bi se pokrili trokovi ratovanja, dovela do jaanja njegove uloge. Rat se nije mogao sam financirati i zbog toga sto se Vlada oslanjala na plaene snage, a ne na feudalnu vojsku. Slino je bilo i u kotskoj gdje se Parlament razvio iz kraljevog vijea biskupa i grofova, postavi tijelo s politikom i pravosudnom ulogom. U ranom XIV. stoljeu, tom su se sastavu pridruili vitezovi, vlasnici nekretnina i, od 1326., povjerenici slobodnih gradova. Nunost prikupljanja poreza, kao i otkupnine za Davida II. dogovorene 1357., doveli su do toga da predstavnici slobodnih gradova dobiju stalan pristup Parlamentu. Za razliku od Engleske, nisu postojali odvojeni Donji i Gornji dom, ve samo jedan dom. I u Engleskoj i u kotskoj parlamenti su bili institucije u razvoju iji politiki utjecaj nije bio nimalo jasan. Mogli su posluiti kao sredstvo za prikupljanje novca i izraavanje potpore za kraljevu politiku, kao sto je bio sluaj u Engleskoj 1377., ka-da su odobreni porezi koje je prethodne godine odbio Dobri parlament. Ipak, druga je posljedica bilo koritenje Parlamenta kako bi se utjecalo na sastav i namjere Vlade, dok je razvoj zajednikog parlamentarnog identiteta i kontinuiteta vladarima ograniavao slobodu politikog manevriranja. Jedan zakon, usvojen u Parlamentu iz 1362., utvrivao je kako Parlament mora odobriti sve poreze na vunu, kljucni engleski izvozni proizvod. Sve Vea uloga poreza i manja uloga prihoda sa zemlje medu primitcima kraljevske riznice dodatno su poveale vanost Parlamenta. On se pretvorio u vano zariste i izvor politikih aktivnosti. Krize u Engleskoj u XIV stoljeu Veina imalo razvijenijih politikih sustava s vremena na vrijeme proivljava krize, a razdoblja bez kriza zahtijevaju neko posebno objanjenje. U sluaju XIV. stoljea, diljem Britanskih otoka, a doista i cijele Europe, Dolo je do

dodatne drutveno-ekonomske krize koju je izazvao svretak dugog razdoblja demografske i ekonomske ekspanzije, koja se nalazila u temeljima drutvenog razvoja jo od X. stoljea. Porast broja stanovnika donio je ekonomske aktivnosti temeljene na potranji i jaanje drutvenog tkiva: nove gradove i sela, ceste i sajmove. Tome je u XIV. stoljeu stigao kraj. Najpresudnija epizoda te krize bila je "crna smrt", epidemija vjerojatno ljezdane kuge, koja je izmeu 1348. i 1351. ubila otprilike treinu engleskog stanovnitva, ozbiljno uzdrmala ekonomiju i pridonijela gubitku samopouzdanja. Crna smrt po-javila se u sredinjoj Aziji, dola do Italije 1347. te se odonuda proirila trgovakim vezama, doavi do Engleske i Irske 1348., a do kotske i Walesa 1349. godine. Ipak, kotska je pretrpjela manje posljedice u odnosu na Englesku, djelomino i stoga sto je bila rjee naseljena. Kuga se udomaila sve do XVII. stoljea (posljednja sira pojava u kotskoj dogodila se 1649., a u Engleskoj 1665.) pa je do oko 1500. spreavala porast broja stanovnika. Nakon toga, jo je znala imati zastraujue posljedice. U Norwichu je 1587. umrlo izmeu 30% i 33% stanovnitva, 12% stanovnitva Londona 1593., 40-50% stanovnitva Kendala 1598., 12 OOO ljudi u Edinburghu i okolici 1644. - 1649. godine. Zaraene kue bile su oznaene znakovima i praktiki drane u karanteni, sto je bio jedini mogui lijek u drutvu koje nije raspolagalo znanstvenim podacima o sirenju te bolesti preko takora i buha. Ipak, crna smrt bila je samo najspektakularniji primjer jedne sire krize u XIV. stoljeu. Kao i velika glad izmeu 1315. i 1317., do koje je Dolo zbog slabog uroda uvjetovanog loim vremenskim prilikama, kuga je smanjila broj stanovnika, koji se ve ionako nalazio pod pritiskom kao rezultat ranijeg porasta: poveanje broja stanovnitva nije pratio i dovoljan porast proizvodnje hrane pa je progresivna pothranjenost vjerojatno oslabila imunitet protiv bolesti. Iscrpljenost tla, za sto je bio kriv pretjeran uzgoj i manjak gnojiva, bio je jo jedan vaan aspekt te krize. U ranom XIV. stoljeu Dolo je i do ozbiljne krize u tekstil-noj industriji. Iako je crna smrt imala minimalne izravne Politike posljedice, cijela je drutvenoekonomska situacija eksplodirala Seljakim ustankom 1381. godine. To je bio sveobuhvatniji dogaaj, koji je odraavao duu tradiciju sukoba nego sto se obino misli. Napetosti u ruralnom drutvu proizlazile su iz poveane poljoprivredne proizvodnje i iz odlunosti zemljovlasnika da u potpunosti izvuku korist iz toga, koristei pritom i svoje feudalne ovlasti. Seljake su eljeli sprijeiti da relativnu malo-brojnost radne snage, uzrokovanu crnom smru, iskoriste zahtijevanjem viih nadnica ili selidbom u potrazi za boljim mogunostima. Odupiranje zemljoposjednicima postalo je raireno, a e-sto i nasilno. Situaciju su pogoravali neuspjeh u Stogodinjem ratu protiv Francuske, sto je dovelo do napada na obali; problemi u vanoj tekstilnoj industriji u Istonoj Angliji; duboki protuklerikalizam koji je potkopavao potivanje vlasti. Jedan od pokazatelja drutvene krize bila je ruralna depopulacija u naputenim i opustjelim selima, posebice u Midlandsu, sjeveroistoku Engleske i Istonoj Anghji. Fiksni porez, jednak za sve stanovnike, koji je trebao financirati rat protiv Francuske, snano je pogodio slabano ruralno gospodarstvo, sto je dovelo do rairene pojave izbjegavanja plaanja poreza i nemira koji su kulminirali Seljakim ustankom 1381. godine. Zapoeo je u Essexu te se proirio diljem june Engleske, s posebno snanim aritima u Kentu i Istonoj Angliji ali i s masovnim nemirima u Sussexu, Winchesteru, Somersetu, Cambridgeu i Yorkshireu. Unitavanje vlasteoskih arhiva odraavalo je neprijateljstvo seljaka prema barunskoj vlasti. U Suffolku je ubijen vrhovni sudac sir John Cavendish, koji je Zakonom o radnistvu (1351.) pokuao provesti ideju zadravanja niskih nadnica iz vremena prije kuge. Pod vodstvom Wata Tylera

i sveenika Johna Balla, pobunjenici su uz pomo nezadovoljnih Londoncana zauzeli London. Osvojen je londonski Tower, dok su uglednici, ukljuujui i Simona od Sudburyja, nadbiskupa Canterburyja i kancelara (elnika pravosudnog sustava), odgovornog za nametnuti porez, ubijeni. Bila je to kriza u samom sreditu vlasti. Pobunjenici nisu, Meutim, eljeli stvoriti novi politiki sustav, ve mladog kralja Richarda II. prisiliti da promijeni svoju politiku. 15. VI. 1381. Richard II. se kod Smithfielda blizu Londona sastao s glavninom pobunjenika pod zapovjednitvom Tylera. Tijekom sastanka, londonski gradonaelnik William Walworth, mislei da Tyler prijeti Richardu II., pojurio je prema naprijed i ubio Tylera. Lukavi Richard II. izbjegao je nasilje pristavi da postane voda pobunjenika. Pobuna je, s Tylerovom smru i Richardovom odlukom da pobunjenicima obea slobodu, izgubila na snazi. Meutim, im su se vratili svojim domovima, Richard II. je povukao obeanja i kaznio vode. Seljaki ustanak predstavljao je najozbiljniji izazov uspostavljenom poretku u Engleskoj sve do krize iz etrdesetih godina XVll. stoljea. Ukazivao je na nezadovoljstva medu glavninom stanovnitva, skupinom iji su divoti i stavovi bili skriveni nepismenou i naglaskom koji se u sauvanim zapisima stavljao na elitu. Razlozi otuenja veeg dijela stanovnitva mogu se otkriti u dogaajima iz 1381. godine. Tako su u Norfolku ustanici preuzeli nadzor nad svim vanijim gradovima, napadali, pljakali i ubijali uglednike, posebice zemljovlasnike koji su ujedno bili i mirovni suci, spaljivali vlastelinske arhive te napadali strane (flamanske) doseljenike. Tamonju je pobunu, Meutim, u roku od mjesec dana suzbio ratoborni biskup Despenser iz Norwicha, koji je u redove vlastele unio organiziranost i Odlunost. U kotskoj su drutveni odnosi bili manje napeti pa nije Dolo do nekog slinog ustanka. Richard II. (1377. - 1399.) S obzirom da je Crni Princ preminuo prije svog oca, Edwarda III. naslijedio je unuk, mladi Richard II., roen 1367. godine. Tvrdoglavom i loem ratniku, Richardu II. nedostajalo je osobnog ugleda pa je odrastavi doivio da lordovi koji su dominirah njegovom maloljetnou ne budu spremni predati vlast. Na Predivnom parlamentu 1386. pod estok udar kritika doli su Richardovi miljenici, posebice Michael de la Pole, sin trgovca, kojeg je imenovao kancelarom i grofom od Suffolka. Protiv Polea je podignuta optunica i imenovano je Veliko vijee koje je trebalo nadzirati kraljevski dvor. Richard II. je od sudaca ishodio da zahtjeve Parlamenta proglase nezakonitima (1387.), ali je njegov glavni pristaa, Robert de Vire, grof od Oxforda, pobijeen na Radcot Bridgeu. Skupina vodeih plemenitaa zatim se "poalila" (optuila) na Richardove najblie pristae zbog izdaje pa je Nemilosrdni parlament iz 1388. odobrio njihovo smaknue. Iako su "alitelji" imenovali povodljive ministre, njih je Richard II. 1389. smijenio. Premda je u ranim devedesetim godinama XIV. stoljea vladao na manje provokativan nain, tenzije nisu nestale. Jedan od alitelja, grof od Arundela, zakasnio je 1394. na sprovod kraljice Ane, a ljutiti ga je Richard II. sruio u nesvijest udarivi ga palicom metra ceremonije. Richard II. je 1397. pokrenuo napad na tuitelje. Parlament prepun njegovih pristaa ponitio je odluke Nemilosrdnog parlamenta. Arundelu je odsjeena glava zbog izdaje, dok je Thomas, vojvoda od Gloucestera i jedan od Richardovih strieva, ubijen. Richard II. nakon toga se poeo ponaati na nain koji se smatrao tiranskim. Ljudi su u strahu pod prisilom davali zajmove, dok je Richard II. svojom svitom straara iz Cheshirea terorizirao protivnike. Richardova politika dovela je do reakcije. Svom je roaku, prognanom bivem alitelju Henryju Bolingbrokeu, 1399. uskratio nasljedstvo, sto je bio korak koji je snano podcrtavao nesigurnost zemljinih prava u odnosu na kraljevu volju; zatim je Dolo i do drugog pohoda za obnovu kraljevske vlasti u Irskoj. Dok je bio na putu, Bolingbroke je napao Englesku. Richardova nepopularnost i nesposobnost donijeli su mu samo slabu

potporu, a kada se vratio iz Irske, bio je nadmudren, Uhvaen, prisiljen na abdikaciju i zatoen. Idue je godine Richard II. i ubijen kako ne bi predstavljao zariste opozicije. Richardova vladavina ukazivala je na potencijalna nestabilnost monarhistikog sustava. Svaki je vladar iznova tumaio konvencije kraljevskog ponaanja i sustav pokroviteljstava prilagoavao kako bi nagradio vlastite pristae. To nije odgovaralo veleposjednicima koji su eljeli da ili se saslua, izmeu ostalog i u vezi s podjelom pokroviteljstava. Ekonomski problemi i uloga novca u drutvenim, gospodarskim, vojnim i politikim odnosi-ma davali su toj podjeli jo veu vanost. "Lani feudalizam" postajao je sve vaniji: bio je to sustav u kojemu su lordovi nagraivani, a svoje su sljedbenike odravali godinjim isplatama novca, a ne zemljom. To je politiku situaciju inilo nestabilnijom, a veleposjednicima koji su imali pristup bogatstvu olakavalo odravanje znaajnog broja pristaa, koji su u sluaju potrebe mogli djelovati kao mala vojska. takoer je znailo da su imali manji manevarski prostor kad bi se suoili s politikim posljedicama financijskih potekoa. Zbacivanje Richarda II. odraavalo je i produbljivalo situaciju u kojoj je bilo logino pritisnuti vladara kako bi se osigurala povoljna podjela pokroviteljstava. Sposobniji od Richarda IL, Robert Stewart, koji je u kotskoj 1371. naslijedio strica Davida IL, koji nije imao djece, bio je lukaviji u svojim odnosima s veleposjednicima. Svoju je djecu iskoristio kako bi uspostavio brane veze, ukljuujui i onu s Macllonaldom, lordom Otoka. Sin Roberta IL, Robert III. (1390. - 1406.) bio je manje Uspjean, posebice zbog podjela unutar kraljevske obitelji, osobito izmeu najstarijeg sina Da-vida i brata Roberta, vojvode od Albanyja. David je Uhvaen 1402. i umro je u zatoenitvu. Ipak, ti sukobi nisu doveli do izbijanja graanskog rata. Wales u kasnom srednjem vijeku Velani su odigrali vanu ulogu u podupiranju engleske Krune u XIV. stoljeu. Brojni su strijelci i kopljanici iz cijelog Walesa sluili u Stogodinjem ratu. Ipak, izmeu 1369. i 1378. Owain ap Thomas ap Rhodri ili, kako su ga Francuzi nazivali, Yvain de Galles, pranecak Llywelyna ap Gruffudda i posljednji nasljednik dinastije Gwynedda, bio je aktivan u francuskoj slubi. Godine 1369. i 1372. poduzeti su neuspjeni pohodi na Wales, a njega je 1378. kod Morta-gne-sur-Girondea ubio jedan engleski agent. Ustanak Owaina Glyndwra (Owena Glendowera) od 1400. do 1408. ukazivao je na dubinu nezadovoljstva i daljnje postojanje separatistikih strepljenja u Walesu. Ipak, Glyndwrova rana karijera svjedoila je o procesu prilagodbe. Vaan zemljovlasnik, kao mladi bio je pratilac grofa od Arundela. Godine 1385. sudjelovao je u pohodu na kotsku Richarda II. Glyndwrova pobuna moe se smatrati dijelom cijelog ni-za ustanaka koji su se u Europi dogodili izmeu otprilike 1350. i 1450. godine. Bila je to, na neki nain, reakcija na niz kriza u XIV. stoljeu, ukljuujui i crnu smrt, ali i prosvjed voda lokalnih zajednica zbog toga sto su ih vlasti zanemarivale. Proglasivi se 1400. princem od Walesa, Glyndwr je pobunu organizirao u sjevernom Walesu, pri emu su mu pomagala i nezadovoljstva u vezi s financijskim zahtjevima engleskih zemljovlasnika. Godine 1403. ovladao je Carniarthenom i veim dijelom junog Walesa, a Cardiffom, Harlechom i Aberystwythom 1404. Glyndwr je sklopio saveznitvo s Francuzima, koji su mu obeali pomo i elio je organizirati redovitu vladu, kao i neovisnu crkvu i sveuilita. Sazvan je velki Parlament, a neki od engleskih pograninih podruja mir od velkih napada dobila su sklapanjem primirja. Glyndwr je 1405. sklopio trojni ugovor s Edmundom Mortimerom i Henryjem Percyjem, grofom od hlorthumberlanda, kojim su planirali zbaciti Henrika IV. i podijeliti Englesku. Glyndwru bi pripao, osim Walesa, i dio Engleske zapadno od linije koja spaja rijeku Mersey, izvor Trenta i rijeku Severn sjeverno od Worcestera.

Glyndwr je 1405., uz francusku pomo, doao cak do Worcestera, ali se zatim povukao. Odluni sin Henrika IV., princ Hal, kasnije Henrik V., poeo mu je nanositi teke poraze. Harlech i Aberystwyth vraeni su 1408., a u potpunosti je osvojen i jug. 1'otpora za pobunu poela je kopniti, a Englezi su po-stajali sve uspjeniji. Glyndwr je nestao 1415. U posljednje vrijeme slui kao snaan simbol za velki nacionalizam, a u svakom je sluaju za to pogodniji od kraljevske kue Gwynedda, iji su pripadnici, premda iz nunosti, dobar dio svoje energije troili na meusobne sukobe i okraje s drugim velkim vladarima. Meutim, i protiv njega je djelovala snana opozicija medu dijelom lokalne vlastele; oni su saveznitvo s engleskom Krunom smatrali najboljim nainom za zadravanje svojih povlastica. Glyndwr je bio tipian ratnik svojeg vremena i bez grinje je savjesti ruio sve pred sobom. Iako su spaljene katedrale u St. Asaphu i Bangoru, kao i one u Cardiffu i Carmarthenu, princ Hal se takoer cesto koristio razaranjima pa su i Englezi redovito upotrebljavali tu metodu. Unitavanje domova i poljoprivrednih alata te otimanje stoke za mnoge su, posebice one slabije, bili isto sto i smrtna kazna ih barem uzrok tekih problema i gladovanja. Glyndwr, sa znatno malobrojnijom vojskom, razborito je u nmol,nm prilikama izbjegao bitku, a njegova vojna karijera nije tipino herojska. jog je vanije to sto je svoje pristae odveo u slijepu ulicu. Engleska mo bila je takva da je jedino tijekom razdoblja graanskih sukoba u Engleskoj, kao sto je bio Percyjev ustanak 1403., bilo mogue da velki protivnici ostvare znaajnije uspjehe. U ostalim je razdobljima presuivala snaga engleskih resursa. Da je Glyndwr bio uspjeniji, izloio bi Wales desetljeima neprestanih sukoba a Velane dubokim podjelama. Kao i mnogi drugi vode, bio je korisniji kao mrtav simbol za budue generacije. Od XIV. stoljea drutvene promjene stvarale su velku vlastelinsku klasu. Crna smrt je bila od presudne vanosti u slamanju starog zemljoposjednikog sustava. Rodovsko nasljeivanje (ywelyau) i jednakost poloaja, sto su bila njegova glavna obiljeja, povlaili su se pred osobnim vlasnitvom. Promjene u nasljeivanju i pravima na zakup zemlje, posebice sirenje prava prvoroenja i vea sloboda razdiobe zemlje, ubrzali su razvoj imanja s neogranienim vlasnitvom, dok su zemljoposjednici bogatstvo stjecali vojnim i upravnim slubama te vjenanjima. Dobivali su krunsku zrmlju, gradili velike kue i razvijali Politike ambicije u okvirima Walesa pod engleskom upravom. Dok su bardovi odravali osjeaj velkog identiteta, iako ne i u angliziranim regijama poput junog Pembrokeshirea i Gowera, oni koji su politiki imali teiinu na taj identitet nisu gledah mislei na neovisnost. Unutar Walesa kraljevska je vlast, u odravanju poretka i zakona, zamijenila klansku. kotska u kasnom srednjem vijeku Ratovi za neovisnost od 1296. do 1357. osigurali su samostalnost i teritorijalni integritet kotske, a to je pomoglo nastanku osjeaja nacionalne samo-svijesti. Lateransko vijee je 1215. osnovalo posebnu kotsku crkvenu provinciju. Pjesma Johna Barboura Brus, napisana na kotskom dijalektu, protuengleski je narodni ep o Roberu Bruceu i "slobodi" za kotsku. Druge kasnosrednjovjekovne povijesti kotske- Kronika kotskog naroda Johna Forduna (osamdesete godine XIV. stoljea), Orgynale Cronikil Andrewa Wyntouna (drugo desetljee XV. stoljea) i Scotichronicon Waltera Bowera (etrdesete godine XV. stoljea) - napisane su kako bi se pokazalo da je kotska posebna drava s vlastitom povijeu. Njezin se identitet definirao suprotstavljanjem Engleskoj. Bila je to takoer i relativno uspjena drava. kotska je bila daleko siromanija i slabije naseljena od Engleske, njezina poljoprivreda slabije razvijena te bez izvoznog proizvoda koji bi se mogao usporediti s engleskom vunom ili, kasnije, tkaninom. kotska je vlada bila manje razvijena od engleske; njezina je vojska bila manja. Usto, dvije suprotstavljene frakcije unutar

kraljevske obitelji nadmetale su se za prevlast od 1384., kada se Robert II. razbolio i postao nesposoban vladati. To je dovelo do znatne nestabilnosti i nasilja. Jakova I. (1406. - 1437.) uhvatili su Englezi dok je kao dijete putovao prema Francuskoj te ga u zatoenitvu drali devetnaest godina, sve dok ga nisu vratili 1424. godine. Jakov I. se na vlast vratio tek 1425. zbacivi biveg regenta, vojvodu od Albanyja, sina vojvode koji je dominirao posljednjim godinama ivota Roberta ITI. Albany i njegovi roaci su uhvaeni i odrubljene su im glave. Jakov I. je zatim u Visoju ponovno nametnuo kraljevsku vlast, sazvao Parlament u Invernessu 1427., smaknuo tvrdoglave protivnike te ojaao kraljevsku vlast. 1429. i 1431., Meutim, morao se boriti protiv lorda Otoka na Visoju, a 1437. ubijen je u svojoj spavaonici tijekom pokuaja prevrata. Jakov II. (1437. - 1460.) suoavao se etrdesetih godina XV. st. s graanskim ratom izmeu aristokratskih frakcija. Taj se sukob vodio otmicama i iznenadnim smaknuima, poput onog lanova frakcije sir Alexandera Livingstonea 1450. godine. Kao i Engleska, kotska je bila nasilno drutvo u kojemu su krvne osvete imale veliku vanost: Alexander Irvine, peti zemljoposjednik Druma od 1457. do 1493., smijenjen je s poloaja erifa Aberdeena i poslan u zatvor zbog voenja privatnog rata. Kasni-je je upao u nove probleme kad je doekao u zasjedi i ubio dvojicu ljudi, a zatim kada je u dvorcu Drum ubio i raskomadao kapelana, sir Edwarda Macdowalla. Lokalna uprava i pravosue bili su preputeni plemstvu. Neki moni veleposjednici, poput grofova od Douglasa u pograninom podruju, poveali su svoje posjede i utjecaj tijekom ratova za neovisnost, a to je ograniavalo kraljevsku vlast. MacDonaldi, lordovi Otoka i grofovi od Rossa, bili su podjednako utjecajni na zapadnoj obali kotske. Ipak, od 1452. do 1455. Jakov II. uspio je razbiti glavni ogranak Douglasa. Dvorac Douglasa u Threaveu predao se 1455. suoen s "velikom lumbardom" (topom). Jakov III. (1460. - 1488.) ovladao je 1476. Rossom, a 1493. Jakov IV. (1488. - 1513.) unitio je poloaje MacDonalda te svoju vlast proirio i na He-bride. Te je uspjehe ostvario uz pomo veine plemia, koji kraljeve nisu smatrali prijetnjom svojem poloaju. Engleska je i dalje za kotske vladare predstavljala problem, izmeu ostalog i zbog toga sto ih je njihovo cesto saveznitvo s Francuskom, poznato kao Stari savez, dovodilo u sukob s njom. Jakov I. bio je engleski zatoenik od 1406. do 1424., a Jakov TI. poginuo je kad je eksplodirao top 1460. tijekom napada na Roxburgh, dvorac pod engleskom kontrolom. Nakon sto je engleski Henrik VI. u kotskoj dobio skloniste nakon poraza kod Towtona 1461., Edward IV. potaknuo je 1462. pobunu Johna, 11. grofa od Rossa. Godine 1482./83. Edward IV. pokuao je Jakova III. zamijeniti njegovim bratom, Albanyjem. Jakov IV. ubijen je u bitci kod Floddena kada je 1513. napao Englesku. Sukobi i nadmetanje s Engleskom bili su skupi, primjerice, pomorska utrka u ranom XVI. stoljeu. Great Michael, golemi ratni brod koji je 1511. sagraen za Jakova IV., stajao je Skote 30 000 funti pri izgradnji, a mjeseno je za odravanje zahtijevao 668 funti, u razdoblju kada je godinji kraljevski pri-hod iznosio manje od 4 000 funti. Drugih meunarodnih obveza nije bilo. Vikinzi su konano nestali: Jakov III. je brakom sklopljenim 1469. s danskom Margaretom dobio Orkneye i Shetlande; injenica sto njezin otac nije platio dogovoreni miraz do-veo je do njihove zapljene 1472. godine. Bilo bi pogreno preuveliati kotske Politike uspjehe. tamonji vladari suoavali su se s ozbiljnim politikim izazovima. Jakov L, koji je 1425. doao na vlast unitivi mo biveg regenta, svojeg strica Murdaca, drugog vojvode od Albanyja, ubijen je u pokuaju udara 1437. godine. Njegovo kraljevanje, kao i njegovih nasljednika, svjedoilo je poprilinom broju sudskih smaknua protivnika, poput Albanyja, ili Livingstonea 1450. Jakov II. osobno je noem ubio Williama, osmog grofa od Douglasa, 1452. dok se grof nalazio pod kraljevim jamstvom sigurnosti. Jakov III. suoavao se od 1479. s ozbiljnim protivljenjem aristokrata pod vodstvom svoje kraljevske brace i snanim kritikama Parlamenta. Ipak, njegov brat

Aleksandar, vojvoda od Albanyja, 1479. bio je prisiljen pobjei u Francusku, a njegov pokuaj povratka na vlast uz englesku potporu, kao Aleksandar IV., 1482. na kraju je propao. Jakov III., Meutim, nije uspio pridobiti potporu ni veleposjednike uiniti sretnima. Kako nije uspio okupiti dovoljno snanu podrku, ubijen je 1488. nedugo nakon poraza kod Sauchieburn od strane pobunjenika, koji su nosili zastavu njegovog vlastitog, tada jo maloljetnog, sina. Ustanici su preuzeli vlast, ali su se i sami 1489. morali suoiti s po-bunom. S obzirom na takve probleme u sreditu moi, potrebno je naglasiti lokalnu kontrolu nad dobrim dijelom dravne administracije. Ipak, u kotskoj, kao i u Engleskoj, najvaniji cilj glavni-ne nasilja u XV. stoljeu bio je pokuaj ovladavanja sredinjom upravom, najee u osobi kralja. Kao i u Engleskoj, bile su vane sposobnost i vjetina vladara da preuzme uzde Politike situacije, sto je dodatno oteavalo postojanje suprotstavljenih frakcija. politika nestabilnost u biti nije proizlazila iz suprotstavljanja dravnoj vlasti ve iz pojave dviju suprotstavljenih frakcija unutar kraljevske obitelji. Nije se sumnjalo u integritet drave, a tu su nacionalnu politiku samosvijest uvrivala cesta zasjedanja kotskog parlamenta. Jakov IV. znaajno je poveao kraljevske prihode, ostao popularan te u kotsku politiku unio znaajnu dozu suglasja, iako je svoj poloaj upotrijebio kako bi proveo, na kraju neuspjean, pokuaj jaanja svojeg meunarodnog ugleda. Pod Jakovom IV. i Jakovom V. Dolo je i do renesanse kotskog dvora. Jakov IV. utroio je znatne koliine novca na pokretanje izgradnje palae Holyrood kao svoje velianstvene rezidencije u Edinburghu. Gospodarstvo i drutvo u Engleskoj XV stoljea Nerazvijenost agrarne ekonomije nakon crne smrti stvarala je probleme za veinu zemljovlasnika do sedamdesetih godina XV. stoljea. Smanjivale su se rente i broj kmetova, sela su se naputala, a odustajalo se i od obraivanja strmih obronaka. Smanjila se i trgovina na veini sajmova i sajmita. Ekonomski problemi doveli su do toga da je na pojedinim mjestima bilo dozvoljeno smanjivanje poreznih obveza. Ipak, nedostatak radne snage, kao posljedica endemine kuge, donijeli su korist onim seljacima koji su to uspjeh iskoristiti, posebice zbog poboljanog poloaja kmetova. Radna renta neslobodnih seljaka uglavnom je pretvorena u novane isplate pa su se oni tada izravno ukljuili u novanu ekonomiju. Nekoliko je stranih posjetitelja opisivalo blagostanje u Engleskoj kao cjelini, a ne samo u Londonu. Nedostatak radne snage potaknuo je i prijelaz na stoarstvo, koje je zahtijevalo manje radni-ka. Zemljovlasnici su svoje posjede ograivali za uzgoj ovaca, sto je u grofovijama poput Lincolnshirea dovelo do smanjenja broja ruralnih stanovnika. Ozbiljnost situacije bila je takva da je Parlament 1489. pretvaranje polja u panjake proglasio prijestupom. Sirenje panjaka dovelo je do porasta izvoza vune, a zatim i tkanine. Englezi su uzgojili vrste ovaca s kvalitetnom vunom za kojom je vladala velika potranja u sreditima tekstilne industrije u Flandriji pa je tijekom XIII. stoljea porasla trgovina vunom, sto je gradovima poput Shrewsburyja donosilo blago-stanje. Meutim, od XIV. stoljea vuna se sve vise izvozila u obliku tkanine. Great Yarmouth, na primjer, pokrivao je tri etvrtine izvoza tkanine od eljane vune, pri emu je u fiskalnoj godini 1400./01. kroz njega prolo 12 000 bala. Porast izvoza vune i tkanine donio je blagostanje u sredita tekstilne industrije u Istonoj Angliji poput Hadleigha, Lavenhama i Long Melfoda, to se ogledalo u njihovim raskonim crkvama. Ekonomske promjene pojaavale su i socijalnu diferencijaciju. Tako, je u Suffolku 1327. bilo samo 28 opina u kojima je jedna osoba donosila 30% ili vise ukupno plaenih poreza; do 1524. bile, ih je vise od 180. Izvoz vune i tkanine odravao je i englesku trgovaku ravnoteu, sto je bilo od presudne vanosti za vladine financije i pomoglo je financiranju engleskog sudjelovanja u Stogodinjem ratu. Usto, naglaavalo se relativno bogatstvo jugoistone Engleske, sve snanijeg sredita moi. Slian je povoljan utjecaj imao i u kotskoj. Tamo su glavne luke takoer bile one koje su odravale veze s europskim kontinentom. Do 1500., Edinburgh je ve

pokrivao oko 60% kotskog izvoza te je postao vodei grad u dravi; sredinje mjesto s vanom ekonomskom i politikom dinamikom. Srednjovjekovna engleska kultura Kulturne su veze nakon 1066. uglavnom bile one s Francuskom. Osvajanje je Englesku udaljilo od skandinavskog i pribliilo zapadnom kontinentalnom kulturnom krugu. Ipak, bilo bi pogreno zanemariti normansku sposobnost prilagoavanja. Iako su zgrade ija je gradnja zapoela izmeu 1066. i 1100. demonstrirale izrazito normanske utjecaje, s tek ponekim anglosaskim dekorativnim tradicijama, ta se situacija izmijenila nakon 1100., s preporodom anglosaskih stilova u slikarstvu i nastankom ivog anglonormanskog stila. Tek su se u XIV. stoljeu, na mjestu francuske i latinske knjievnosti, razvile engleska i kotska. To je dovelo do nastanka vanih djela na engleskom: anonimnog Gawain and the Green Kniqht, zatim Canterburyjske prie (oko 1387.) Geoffreya Chaucera, Piers Plowman (1362. - 1392.) Williama Langlanda i Morte d'Arthur (1469.) Thomasa Maloryja, kao i balada, koleda i misterija. kotski pjesnik Robert Henryson napisao je nekoliko uspjenih djela na lokalnom dijalektu, ukljuujui i Testament of Cresseid. Dobar se dio knjievnosti, Meutim, i nadalje pisao na latinskom. Ta se vitalnost pojavljivala i u drugim oblicima. Lokalni arhitektonski stil, engleska gotika, prevladavao je od oko 1370. do sredine XVI. stoljea, a ogledao se u visokim zgradama s velikim prozorima i lepezastim svodovima, poput kapelice King's Collegea u Cambridgeu. Specifini stil engleske glazbe, sa skladateljima poput Williama Cornisha, Johna Dunstablea i Waltera Fryea, privlaio je kontinentalnu pozornost. Izvedbe menestrela i putujuih glumakih duzina nudile su svjetovne verzije vjerskih "misterija". Prvi poznati primjer menestrela pojavio se u Lancashireu 1352./53. godine. Engleska je jo uvijek u velikoj mjeri bila dijelom meunarodnog kulturnog svijeta, a u njemu je igrala aktivniju ulogu, premda je englesko slikarstvo XV. stoljea bilo iznimno niske kvalitete, pa su Englezi eljni vlastitih portreta putovali u Flandriju i pozirali umjetnicima poput Memlinga. Zidne slike u kapelici koleda Eton, najvanija engleska slikarska djela iz kasnog XV. stoljea, djela su slikara koji su bili Flamanci, ili su se obrazovah u Flandriji. Vjera u srednjovjekovnoj Engleskoj Normansko je osvajanje ukljuilo Englesku u srednju struju zapadnog kranstva, izloivi ju novim vjerskim impulsima XI. i XII. stoljea, poput novih sveenikih redova i kriarskih ratova. Engleska Crkva nalazila se pravno, a u velikoj mjeri i stvarno, pod papom. Sveenstvo je odanost dugovalo dvojici gospodara, kralju i papi. Meunarodne vjerske veze dovele su do toga da su sveenici svoje karijere ostvarivali u inozemstvu, dok su njihovi strani kolege to inili na Britanskim otocima. Sirenje novih sveenikih redova i fratara zahvatilo je i Britanske otoke: dominikanci i franjevci su u Englesku stigli dvadesetih godina XIII. stoljea. Manje privlaan aspekt britanskog sudjelovanja u zapadnom kranstvu bio je antisemitizam, koji je na Kontinentu poeo jaati od devedesetih godina XI. stoljea. Zidovi su u Engleskoj prvi put spomenuti kasnije, poetkom XII. stoljea, ali je od tog trenutka antisemitizam postao prisutan u engleskom ivotu, sto je 1290. kulminiralo odlukom Edwarda I. o protjerivanju Zidova. Sluaj Williama iz Norwicha 1144. moda je prvi primjer djeteta za ije su ubojstvo kazno optueni Zidovi. Antisemitizam je odraavao neprijateljstvo prema strancima sto je postalo jasno uoljivo obiljeje srednjovjekovnog drutva. Bila je to dopuna kriarskim ratovima. Zadrali su se i stariji i mraniji strahovi. Uloga mraka - svijeta izvan ljudskog shvaanja i kontrole - u ivotu maste bio je dio i proizvod jednog ireg osjeaja straha. Bio je to svijet zla, gdje su Sotona i vjetice bili stvarni dio arolikih legija zla. Mnoga praznovjerja poticala je i Crkva. Jakov III. kotski optuio je 1479. svojeg brata, grofa od Mara, za bavljenje crnom magijom. Nekoliko je vjetica optueno i spaljeno pod optubom da su rastopile votanu Jakovljevu sliku.

Brojni su se engleski kraljevi sukobljavali s papinskim pretenzijama i crkvenim polaganjem prava. Ivanovo odbijanje da prihvati papin odabir za nadbiskupa Canterburyja doveo je do izdavanja interdikta za Englesku pa su 1208. prekinute sve crkvene slube. Prisutno je bilo i neprijateljstvo prema stranoj crkvenoj jurisdikciji i otjecanju novca u inozemstvo, a u XIV. stoljeu donesene su odluke koje su trebale odrediti granice papinskih prava: Zakon o provizorima (1351.) i Praemunire (1351. i 1393.). Protucrkvene osjeaje iskoritavali su lokardi koje je nadahnuo John Wycliff (u. 1384.), radikalni oksfordski teolog koji se protivio sveenikom posredovanju izmeu Boga i ovjeka, svjetovnim papinskim ovlastima i doktrini o pretvaranju kruha i vina u tijelo i krv Isusovu. Wychff je naglaavao vanost Svetog pisma te kritizirao bogatstvo sveenikih redova. Osuivali su ga papa i Crkva u Engleskoj. lokardi su progonjeni nakon Wycliffove smrti, a posebice nakon propasti lolardisticke zavjere 1414. godine. Crkva je igrala sredinju ulogu u drutvu, izmeu ostalog i kao kljucni izvor obrazovanja, zdravstvene i socijalne skrbi. Srednjovjekovne bolnice bile su, primjerice, prije svega vjerske institucije koje su nudile toplinu, hranu i skloniste a ne kliniko lijeenje. 1'ruzale su utoiste gubavcima i drugima koji bi inae bili prognani iz drutva. Popularnost i vitalnost Crkve u Engleskoj u kasnom srednjem vijeku prijeporne su teme. Neki povjesniari naglaavaju njezinu popularnost i vitalnost te tvrde kako je reformacija stoga bila vrlo nepopularna; drugi znanstvenici nisu toliko sigurni. Liturgija se moe smatrati sreditem ljudskih ivota, neto sto ih je davalo smisao i ljepotu, dok se, s druge strane, vanost moe pridavati i protucrkvenim osjeajima. Mogue je naglasiti zajedniku prirodu bogotovlja, posebice nusa, ili isticati argument da je ono postajalo sve individualnije, s osobnim molitvama koje su skretale pozornost s latinskih obreda, kojima su se bavili sveenici. Sto god bila istina, veina sveenika bila je savjesna, dok su odnosi s vjernicima openito bili dobri. Tradicionalni obiaji 1 vjerovanja imali su potporu u mnotvu usmenih predaja i pria, ukljuujui i pjesme, misterije, prizore na staklu, kipove i freske. Zato je njihovo kasnije ukidanje tijekom reformacije bilo toliko bitno. Ono sto je sigurno jest da je Crkva u Engleskoj u XV. stoljeu bila u znaajnoj mjeri dio Meunarodne Crkve te da je zabrinutost nekim aspektima njezinog poloaja i pojavom lolardisticke nevjere osnaivala osjeaj nemira u tom razdoblju. Henrik IV. (1399. - 1413.) Henrik IV. smiono je osvojio tron, ali se, nakon sto je zamijenio a zatim i ubio Richarda IL, suoio s vise goruih problema. Isprva je najozbiljniji bio ustanak Owaina Glyndwra u Walesu, ali se morao nositi i sa slabljenjem engleskog poloaja u Irskoj, francuskih napadima na engleske posjede u Akvitaniji, problemima sa kotskom te snanom oporbom u Engleskoj. Iako je Henrikovo preuzimanje trona olakavala injenica sto Richard It. nije imao djece, njegovo je polaganje prava na krunu bile, prijeporno, svakako upit-nije od prava Edwarda III. nakon odlaska s vlasti Edwarda II. Henriku IV. se u Engleskoj suprotstavljala mona veleposjednika obitelj Yercy, koja je na sjeveru raspolagala velikom moi. Percyji su poduprli Henrikovo preuzimanje prijestolja, ali su se, bijesni zbog toga sto je odbijao ispuniti njihove zahtjeve, 1403. pobunili i sklopili savez s Glyndwrom. Henrik IV. odluno je odgovorio porazivi i ubivi u bitci kod Shrewsburyja nasljednika obitelji Yercy, "Naprasitog" sir Henryja Percyja, te pnsilivsi njegova oca, grofa of Northumberlanda, da raspusti svoju vojsku. Northumberland je 1405. organizirao novu pobunu s Glyndwyrom, nadbiskupom Yorka Scropeom i Edmundom Mortimerom, grofom od Marcha, koji je polagao uvjerljivo nasljedno pravo na krunu, s obzirom da je bio potomak treeg sina Edwarda III., dok je Henrik IV. bio potomak etvrtog sina. Glyndwr, Northumberland i March sloili su se oko podjele Engleske na tri dijela, ali je Henrik IV. suzbio njihovu pobunu, kao sto je

kasnije suzbio i novi ustanak Northumberlanda 1408. godine. Grof je poraen i ubijen na Bramham Mosoru. To razdoblje zavjera i pobuna ukazuje na probleme do kojih je dovelo Henrikovo preuzimanje trona: ugled kraljeva znatno je oslabio. takoer je jasno kako je pogreno o engleskoj politici u kasnom srednjem vijeku razmiljati kao o razdoblju u kojemu je dolo do jaanja uloge Parlamenta. Doista, u XV. stoljeu Parlament je bio daleko manje vaan nego sukobi pojedinih aristokratskih frakcija. Henrik V (1413. - 1422.) Najstariji sin Henrika IV., energini princ Hal iz Shakespeareovih drama, preuzeo je glavnu ulogu u sukobima tijekom vlasti svojeg oca, i u Engleskoj i u Walesu. Kao vladar, Henrik V. bio je ratoboran kralj. S lakoom je suzbio zavjeru lolarda koju je organizirao sir John Oldcastle (1414.) i pokuaj grofa od Cambridgea da Marcha proglasi kraljem (1415.). Henrik V. se umjesto promicanju engleskih interesa u Irskoj i kotskoj posvetio privlanijem cilju osvajanja dijelova Francuske koji su Sporazumom u Bretignyju prizna-ti kao podruja vlasti Edwarda III. Nakon paljivih priprema, 1415. napao je Normandiju, zauzeo luku Harfleur, a zatim pokrenuo kopneni pohod do Calaisa. Daleko brojnija francuska vojska pokuala ga je zaustaviti kod Agincourta, ali su, kao i kod Crecyja 1346., engleski strijelci pokosili navalu Francuza nanijevi im teke gubitke. Agincourt je Henrika V. i rat uinio popularnima u Engleskoj, a on je nastavio zauzevi Normandiju 1417. - 1419. godine. To ga je ohrabrilo da obnovi polaganje prava na francuski tron. Francuzi su bili pogoeni graanskim ratom pa se 1419. moni vojvoda od Burgundije pridruio Henriku V. Idue su godine Henrikovo pobjede dovele do sklapanja zaruka s Katarinom, keri Karla VI. Francuskog. Ugovorom iz Troyesa (1420.), Karlo je Henrika V. priznao za svojeg nasljednika i regenta tijekom svoje vladavine. Henrik V. elio je da ga Francuzi prihvate kao svojeg vladara, a ne osvajaa. Karlov sin, dauphin, nastavio se, medutiln, protiviti tome, a Henrik V. je 1422. preminuo u po-hodu u blizini Pariza, moda od dizenterije. Iako nije jasno sto se moglo postii da je poivio, njegove su ambicije koristan podsjetnik na opasnosti koje sa sobom nosi pretpostavka da je budua dravna struktura zapadne Europe bila neprijeporna i da je budunost unaprijed odreena. Doista, Parlament je izraavao nezadovoljstvo zbog odnosa izmeu dviju Kruna i elio je osigurati da Henrik V. nikad ne uspije vladati 96 kao kralj Francuske. Henrik V. je srednjovjekovne engleske kraljeve doveo na vrhunac dostignua i slave, uspjeno djelujui ne samo kao vojskovoa, ve i u odnosima s plemstvom i sveenstvom, u obnovi javnog poretka, kao voda Parlamenta te kao aktivni administrator. Henrik V. je s Parlamentom imao daleko manje problema od svojeg oca. elio je odrati red i zakon pa je bio odan Crkvi: Henrik V. je lolarde smatrao i nevjernicima i ustanicima. Kraljev junaki imid odraava ne samo njegov ratnici karakter i dostignua ve i promicanje engleskog osjeaja identiteta: naglaavao je englesku povijest i ulogu, podupirao kult engleskih svetaca te proirio slubenu uporabu engleskog jezika, sto nije bilo u skladu s njegovim ambicijama u Francuskoj. Henrik VI. (1422. - 1461., 1470. - 1471.) Smrt Henrika V. na tron je dovela njegovog sina Henrika, starog samo devet mjeseci. Kasnije 1422. proglaen je, nakon smrti djeda Karla VI., i kraljem Francuske. Jedan je roak, John, vojvoda od Bedforda, koji je postao regent u Francuskoj, elio odrati zamah Henrika V. i poraziti drugog roaka, sina Karla VI., sada Karla VIL, dok je trei roak, Humphrey, preuzeo titulu zatitnika Engleske. Englezi su do 1429. postizali znaajne uspjehe pobjedivi primjerice i u vanoj bitci kod Verneuila (1424.). Francuski je otpor ponovno ojaao, Meutim, kada je jedna karizmatina djevojka sa sela, Ivana Orleanska, nadahnula Karla VII. Vojska je pod Ivaninim vodstvom 1429. razbila englesku opsadu strateki vane utvrde Orleansa, pa je Karlo okrunjen u Reimsu.

Kao odgovor na to, Henrik VI. je 1430. okrunjen u Parizu, a zarobljena Ivana spaljena je kao vjetica (1431.). Meutim, tada je ve bilo prekasno, a vojna se ravnotea izmijenila. Nakon sto su engleski pohodi poeli nailaziti na probleme, u Engleskoj je ojaalo protivljenje ratu, dok su saveznici u Francuskoj poeli oklijevati. Iako su Burgundinci bili predali Ivanu i Englezima omoguili nadzor nad Parizom, 1435. okrenuli su leda Henriku VI. Englezi su Idue godine izgubili Pariz. Nakon Bedfordove smrti 1435. Englezi nisu pronali kvalitetnog vojskovou pa su ih Francuzi odbacili. Maine je izgubljen 1444. Normandija i Gascogne ubrzo su 1449. - 1451. pali u ruke monije vojske Karla VII., sto je dijelom bila i posljedica njegovog impresivnog topnitva. Ono je omoguilo pobjedu u bitci s engleskim strijelcima (Forniigny, 1450.) i brzi pad utvrenih poloaja. Engleske su protunapade Francuzi razbili kod Castillona (1453.). Francuska je bila izgubljena. Calais su Englezi uspijevali drati do 1558., dok su Kanalski otoci i dan danas britanski. Od prava na francuski tron odustalo se tek tijekom vladavine Georgea III. (koji je takoer, i stvarnije, bio i posljednji kralj u Ame-rici). Meutim, bili su to slabasni odjeci stoljetnih veza. Kljucni cimbenik suvremene povijesti Britanskih otoka jest izoliraniji karakter Engleske nakon 1453. Bit ce to jedan od kljucnih utje-caja na kasnije unutarnje i vanjske dogadaje. Rat dviju ruia (1450. - 1487.) Gradanski sukobi u Engle-skoj potkraj XV. stoljea dobivaju zavaravajucu suvislost time sto ih se naziva Ratom dviju ruza. Taj nam izraz ne pomaze mnogo stoga sto "crvena lancasterska" nrza i "bijela yorksisti-cka" nisu bile jedini simboli koji su se koristili te stoga sto je borba za krunu obitelji Lancaster i York bila samo jedan od vise sukoba u tom razdoblju. Nasilje nije zapocelo 1455., kada je Itichard, vojvoda od Yorka, u bitci kod St. Albansa napao ple-iuice bliske Henriku VI. i njegovoj zeni, Margareti od Anjoua, ve pet godina ranije kad je glavni ministar William, prvi vojvo-da od Suffolka, ubijen na brodu u Engleskom kanalu, nakon sto .j e poslije velike pobune u Kentu optuaen u Parlamentu i pro-gnan. Ta su dva dogadaja odrazavala politicku krizu vlade Hen-rika VI. Suffolk je bio miljenik dvora, nepopularan jer je mono-polizirao kraljevo pokroviteljstvo. Cadeov ustanak 1450. odraavao je ope nezadovoljstvo Vladom koja se smatrala korumpiranom u domovini i neuspjenom u inozemstvu. Prije nego su suzbijeni, ustanici su kraljevsku vojsku porazili kod Sevenoaksa, zauzeh London i smaknuli omraene dunosnike. Na jugu i za-padu Engleske takoer je dolo do masovnih nemira, ukljuujui i ubojstvo biskupa Salisburyja te napade na crkvenu imovinu u Hampshireu, Wiltshireu i Dorsetu. Henrik VI. bio je log voda; nesposoban i nedjelotvoran, a na kraju je izgubio i razum. Nedostajali su mu energinost i uspjesi koji su njegovim dvama prethodnicima omoguili da nadvladaju nejake lancasterske zahtjeve, a u vojvodi od Yorka suoavao se s odlunim predstavnikom suprotstavljenog i snanijeg polaganja prava na nasljedstvo Edwarda III: York je bio potomak Edwardovog drugog sina, Lionela od Clarencea. Henrikova pristranost u razmiricama izmeu plemia natetila je njegovom kraljevskom ugledu pa kraljevska vlada nije mogla medu plemstvom osnaiti jedinstvo, a time stabilnost i mir, a i njegova je supruga bila odluan pristaa jedne frakcije. Nepovjerenje medu elitom pojaavalo je i nasilje koje je dovodilo do krvne osvete, na primjer izmeu kuca Beaufort i York, ili do borbe za prevlast na sjeveru izmeu Nevillea i percyja. Cijena neuspjeha cesto je bila smrt. Nakon bitke kod Waketielda (1460.) odrubljena glava Richarda od Yorka, ukrasna papirnatom krunom, javno je izloena na vratima Yorka. Yorksisti su Edwarda, princa od Walesa, jedino dijete Henrika VI., ubili u bitci kod Tewkesburyja (1471.). Kao i u kotskoj, u sluaju pada klana Crnih Douglasa pred silom Jakova II. 1455., neuspjeh je mogao dovesti i do gubitka moi,

povlastica, imovine i utjecaja. Nije stoga bilo iznenaujue sto je postojala odlunost da se ostvari pobjeda, uvjerenje o vanosti osvajanja vlasti. To je utjecalo na one koji su polagali pravo na krunu, kao i na utjecajne plemie, poput "kraljotvorca" Richarda Nevillea, grofa od Warwicka, iako je bilo i plemia koji nisu sudjelovali u ratovima, a ta je skupina bila jo i mnogobrojnima 1485., kada su se u bitci za tron nadmetali Richard III. i Henrik Tudor. Sukobi iz pedesetih godina XV. stoljea postali su ozbiljniji 1460. kada je pobjeda yorksista u bitci kod Northamptona navela York da poloi pravo na tron. Henrik VI. je zarobljen, ali su Margareta i princ Edward jo uvijek bili u bijegu. York je odluio nanijeti im poraz, ali je ubijen kod Wakefielda. Njegov ambiciozni najstariji sin, Edward, shvaajui kako je kompromis s Margaretom nemogu, istaknuo je zatim pravo na krunu. Margareta je nakon pobjede kod Wakefielda porazila Warwicka, ta-da yorksista, kod St. Albansa (1461.) i oslobodila Henrika VI.; Meutim, London joj se nije pokorio pa se zatim, suoena s Edwardovim prodorom, povukla na sjever. Dvije su se strane sukobile kod Towtona (1461.), u bitci s do tada nadvise sudionika ikad na engleskom tlu. Lancasterci su teko poraeni pa je Edward IV. (1461. - 1483.) bez veih problema vladao sve dok se nije sukobio s Warwickom 1469. Njih su se dvojica razila po pitanju Edwardove sve vee samostalnosti, i u vanjskoj politici i u favoriziranju roaka svoje ene, obitelji Woodville. Warwick je Edwarda IV. porazio kod Edgecotea (1469.) i doao na vlast, ali ju je 1470. izgubio te pobjegao u Francusku. Tamo se pomirio s jednom drugom izbjeglicom, Margaretom, te se obvezao na vraanje Henrika VI. na prijestolje. Uz francusku su pomo Warwick i nezadovoljni brat Edwarda IV. George, vojvoda od Clarencea, 1470. krenuli u na-pad. Nadmudreni je Edward IV. pobjegao u izgnanstvo, a Henrik VI. vraen je na tron. Meutim, Edward IV. je 1471. napao i porazio Warwicka u gustoj magli u bitci kod Barneta i Margaretu kod Tewkesburyja. Warwick je kod Barneta osim bitke iz-gubio i ivot. Edwardov poloaj dodatno je uvren kad je Henrik VI. ubijen dok je bio u zatoenitvu u londonskom Toweru. Nakon toga je Engleska pod Edwardom IV. bila stabilnija nego pod Henrikom VI., iako se to nije moglo usporediti sa situacijom u kotskoj gdje je 1488. ubijenog Jakova III. zamijenio nasljednik. Edward IV. suoavao se s problemima koji su pristizali od lancasterskih pristaa i od same kraljevske obitelji: C;larence je 1471. prevario Warwicka, ali je 1478. ubijen u Toweru zbog zavjere protiv Edwarda IV.; prema suvremenicima, bio je utopljen u bavi malvazije. Edward IV. umro je u etrdesetoj godini ivota, prerano da bi se njegov mladi sin Edward V. mogao potvrditi na tronu. Richard, vojvoda od Gloucestera i brat Edwarda IV., svoje je neake dao proglasiti nezakonitima, postavi time kralj Richard III. (1483. - 1485.), a mlade prineve je poslao u Tower gdje im se ubrzo izgubio trag. Vjerojatno su ubijeni. Richard III. bio je vrlo sposoban, ali uglavnom nije pridobivao povjerenje. Preuzimanjem krune podijelio je yorksiste, imao je vrlo malo odanih pristaa i nije mogao vjerovati neodlunima. Woodwilli su se neuspjeno pobunili 1483., a isto je uinio i Henrik, vojvoda od Buckinghama, koji je odigrao kljucnu ulogu u Richardovom preuzimanju trona. Nakon sto je okrenuo leda svojem novom gospodaru, Buckingham je uhvaen i smaknut. Lutrija ratne sudbine i dinastikog izumiranja dovela je 1485. na englesko prijestolje Henrika Tudora. Njegov otac Edmund, pripadnik obitelji Tudor iz Penmynydda, vodee velke obitelji slubenika i ranije vodeih slugu vladara Gwynedda, oenio se za Margaret Beaufort, nasljednicu bocne lancasterske linije. Glavna je linija prekinuta smru Henrika VI. i njegova sina Edwarda, pa je Henrik Tudor stoga postao neoekivani nositelj lancasterskih nada u borbi protiv kue York. Henrik Tudor je 1485. izvrio napad uz pomo francuskih snaga. Nepopularni Richard III. imao je potporu svega nekolicine plemia, a kljucne su izdaje u bitci kod Boswortha

omoguile Henriku pobjedu i tron. Sam je Henrik imao manje aristokratske potpore cak i od Richarda III.; ravnodunost i strah obiljeavali su zemlju iscrpljenu graanskim ratom. Da je Richard III. pobijedio, moda bi uspio uvrstiti svoj poloaj: unato nepopularnosti, ne bi se morao suoiti ni s jednim snanim lancasterskim kandidatom. Ipak, smrt Richarda Ill., koji nije imao djece, kod Boswortha, ranija smrt prineva u Toweru i Clarencea uvelike su oslabile yorksiste, a Henriku pomogle da uspostavi novu tudorsku dinastiju. 100 Ipak, Bosworth nije bio kraj Rata dviju rua. Lambert Simnel tvrdio je da je Clarenceov sin Edward, grof od Warwicka, koji se tada zapravo nalazio u Toweru, dok je Perkin Warbeck tvrdio da je mladi od sinova Edwarda IV., koji je za-pravo bio preminuo u Toweru. Podupirali su ih domai i strani protivnici Henrika Tudora, koji se morao boriti kako bi zadrao svoje prijestolje. Simnelova vojska poraena je kod Stokea (1487.), u posljednjoj bitci Rata dviju rua, a Warbeck, velika smetnja oko koje su se okupljah nezadovoljnici, uhvaen je (1497.) i objeen (1499.). Yorksisticke su se zavjere nastavile, s obitelji De la Pole u sreditu, ah je situacija bila stabilnija nego sto je to bila ve desetljeima. Henrikov brak 1486. s Ehzabetom od Yorka, keri Edwarda IV., pripomogla je ujedinjavanju dviju frakcija, a taj je proces simbolizirala zamjena lancasterskih i yorksistikih rua onom tudorskom. Henrik VII. (1485. - 1509.) Kao i u sluaju Charlesa II. 1660. - 1685., glavni Henrikov cilj bilo je izbjegavanje odlazaka iz zemlje. Vjeto je manevrirao u domovini i inozemstvu te poboljao uinkovitost postojeeg vladinog aparata. Henrik VII. preuzeo je aktivnu ulogu, osobno nadzirui administraciju i jaajui monarhijsku kontrolu nad plemstvom. Kao i u kotskoj pod Jakovom IV. (1488. - 1513.), ponovno su potvrena feudalna prava Krune i njezina sudbena vlast, kao i uloga u lokalnoj upravi. Henrik VII. vladao je energino: posjedi pobunjenika bili su konfiscirani, svoje ovlasti nije bio spreman delegirati, a ljude je ucjenjivao kako se ne bi oteh kontroli. Kao i pod Jakovom IV., vladino financijsko stanje dramatino se popravilo, tako da je Henrik VII. iza sebe ostavio umjereno bogatstvo i poboljanu situaciju na podruju javnog reda i zakona. Ograniio je utjecaj plemenitakih privatnih oruanih snaga. Henrik VII. pazio je da se ne uvue u duge sukobe u inozemstvu. Kratki rat s Francuskom okonan je uz zadovoljavajue uvjete 1492., a nakon toga je Henrik VII. s odreenim rezultatima vodio pregovore, sto je Engleskoj omoguilo da postane vaan, iako drugo-razredni igra u europskoj diplomaciji. Nova monarhija? Engleska yorksista i Henrika VII. cesto se smatra jednom od "novih monarhija", dravom koja je proivljavala slina iskustva kao i Francuska Louisa XI. (1461. - 1483.) i Aragon Ferdinanda (1479. - 1516.). Meutim, nije jasno u kolikoj je mjeri nova monarhija doista i bila nova i temeljena na planskom organiziranju snanije kraljevske vlasti, stvaranju uinkovitijeg i centraliziranijeg upravnog sustava te ograniavanju moi plemia, a koliko se zapravo radilo 0 obnovi kraljevske vlasti nakon razdoblja slabosti: naime, Francuska, Aragon, Kastilja i kotska takoer su u vremenu Rata dviju rua proivljavale graanske sukobe. Svakako, proces kojim su lokal-ni, grofovijski i krunski slubenici stjecali vlast, sto je vodilo do uinkovitije drutvene kontrole, bio je dugotrajan i potjecao jo od stabilizacije vlasti iz vremena Henrika II. slina je situacija bila i u kotskoj. Tamo je Jakov IV. (1488. - 1513.) ponovno osnaio kraljevsku mo i ugled. "Novi vladari" u Britaniji trebali su svoje plemstvo: mogli su se obruiti na pojedinog plemia, ali protuaristokratske poetike nije bilo. Isto je vrijedilo i za parlamente, iako ih Jakov IV. nakon 1509. vise nije sazivao. takoer se ne smiju preuveliati promjene u razdoblju od 1460. do 1560., prije reformacijske krize, a umjesto toga treba se usredotoiti na politike probleme i reakcije do kojih je ta kriza dovela. s tim mjerilima, ona jo uvijek bila vrlo visoka. I poveanje nataliteta do kojeg je dovelo blago sniavanje prosjene dobi za ulazak u brak takoer je imalo svoju vanost.

poveanje broja stanovnika dovelo je do jaanja ekonomske potranje. Biva se opinska zemlja ograivala, sto je izazivalo nemire, a povealo se i podruje koje se obraivalo. Ipak, ekonomski rast doveo je do pritisaka na ivotni standard. Nedostatak radne snage, visoke nadnice i niske rente iz kasnog srednjovjekovlja zamijenjeni su inflacijom cijena, iji je utjecaj bio jo snaniji s obzirom da se pojavila nakon razdoblja u kojemu inflacije gotovo da i nije bilo. Dobar dio seljaka izgubio je svoj poloaj te se malo razlikovao od lose plaenih nadniara. Ograivanje zemlje nije odraavalo samo kapitalistiku oportunost ve i slabljenje odgovornosti zemljoposjednika: u NorFolku, na primjer, uzgajivai ovaca, pripadnici nieg plemstva poput obitelji Townshend, napredovali su na tetu zakupaca i manjih seljaka. Iako se utjecaj ograivanja uvelike razlikovao u pojedinim regijama, u XVI. stoljeu openito se smatrao sredstvom kojim e se pogodovati stoarstvu na raun ratarstva. Inflaciju je u Engleskoj pogoravalo obezvreivanje i poveanje koliine novca u optjecaju. Rente i cijene hrane u Engleskoj rasle su brze od nadnica, a to je teko optereivalo za kupce i one s malo ili nimalo zemlje. Za kotsku je dostupno vrlo malo podataka. Visoke cijene, koje su koristile engleskim zemljoposjednicima, pogaale su siromahe. To je dovelo do porasta broja prosjaka i skitnica, sto je uvelike zabrinjavalo Tudore. Zakon protiv skitnica i prosjaka iz 1495. bio je samo prvi od veeg broja takvih propisa, medu kojima se nalazio i niz zakona o siromasima (1531., 1536., 1572., 1598., 1601.). Godine 1572. uvedeni su obvezni porezi za pomo siromanima, jedan je zakon iz 1597. potaknuo osnivanje "stahlih ubonica", a 1598. pruanje pomoi siromanima proglaeno je odgovornou pojedinih opina. Meutim, situacija je i nadalje bila teka, posebice za radno spo-sobne ljude koji nisu mogli pronai posao, a smatrani su skitnicama i lutalicama. Zakon o pomoi siromasima iz 1662. utvrivao je kako pravo na pomo ovisi o tome ivi li siromah u opini, sto je dovelo do protjerivanja siromaha za koje se vjerovalo da nemaju prebivalite i njihove selidbe u opine iz kojih su dolazili. Taj je sustav potrajao sve do usvajanja Zakona o izmjeni Zakona o siromasima iz 1834., kojim je uveden sveobuhvatan sustav ubonica. U kotskoj je postojao ureen sustav prosjaenja, pri emu je plava znaka davala pravo da se prosjaci u vlastitoj opini. Ipak, za rad sposobni nezaposleni izazivali su sumnjiavost pa je kotski parlament 1504. zabranio prosjaenje radno sposobnih. Gospodarski pritisak doveo je do rasprostranjene pothranjenosti medu siromanima i, u odreenoj mjeri, gladovanja. Veina narodnih pripovijesti bavila se seljakom neimatinom, a u mnogima je od njih potreba i zelja da se posjeduje neiscrpne koliine hrane sredinja tema. Ekonomski problemi doveli su do socijalnog pritiska na slabije pripadnike zajednice i na one koje se smatralo ponajvie marginalnima, primjerice, mjerama protiv raanja djece izvan braka i vjenanja trudnica, inzistiranjem na formalnom crkvenom vjenanju kao jedinom izvoru zakonitog braka te, u nekim opinama, pokuajima da se siromane sprijei u sklapanju brakova. Crkvene starjeine i crkveni sudovi nadzirali su pridravanje moralnih pravila. U tom se kontekstu drutvenih tenzija i prisile pojavila zabrinutost zbog navodnih vjetica. Prema siromasima su se lose odnosili i ljudi i priroda. Oni su se prehranjivali manje i nekvalitetnije od bogatijih lanova zajednice, a njihovi su domovi bili loijeg standarda. Neishranjenost siromaha posvuda je smanjivala njihovu otpornost prema bolestima. Dok su bogati u meusobnim razmiricama mogli pokuavati postii kompromis, u razmiricama s drutveno inferiornijima takvu spremnost najee nisu iskazivali. drutveno, politiko, ekonomsko i moralno zastraivanje bili su cesta sudbina siromaha.

Osim ako ne bi pribjegli kriminalu, koristili se milosti-njom ili radili kao sluge, siromani su svakako bili odsjeeni od rastueg utjecaja i udobnosti bogatih, njihove kvalitetnije odjee i veih kuca. Ipak, iznimno javan ivot bogatih obitelji njihovo je bogatstvo uinio vrlo vidljivim za siromane: bila je to snana poruka o prirodi drutvenog poretka. Nie plemstvo predstavljalo je vaan izvor zapoljavanja i pokroviteljstava, a bogatstvo se sirilo i niz drutvenu ljestvicu do maloposjednika. Bilo je vise odjee i namjetaja te vise glazbala i lijekova nego stoljee ranije. Rastue bogatstvo imalo je i kulturne i socijalne posljedice. Izgraene su brojne nove zgrade, u Engleskoj posebice one od opeke. U kotskoj se u XVI. stoljeu puno gradilo kamenom; opeka se koristila samo u lukama koje su trgovale s Nizozemskom i Belgijom, poput Aberdeena, gdje se ugraivala u kamene kue, posebice one u blizini luke. Vea pozornost pridavana materijalnom bogatstvu smatrala se vanim izvorom onoga sto se sa zabrinutou dralo znaajnim porastom kriminala. Pretvaranje odnosa gospodara i sluga u nestalnije i manje paternalistiko drutvo takoer je djelomino bilo odgovorno za porast kriminala. Aristokrati i Nie plemstvo gradili su raskone kue, slobodno se zabavljali, iskazivali veliko zanimanje za ponekad sumnjive genealoke analize i pokuavali prihvatiti pravila aristokratskog ponaanja. Zanimali su se za obrazovanje, koje im je osiguravalo otmjenost, razlikovalo ih od ostatka zajednice te prualo dragocjena pravnika znanja. Velianstveni domovi gradili su se u novim arhitektonskim stilovima koji su odraavali blagostanje i poloaj te, posebice u Englekoj, mirniju prirodu drave: engleske, velke i, u manjoj mjeri, kotske aristokratske kue vise se nisu gradile kao utvrde. Umjesto toga, kue poput Hardwick Halla, za koju su suvremenici tvrdili da ima "vise stakla nego zidova", te Longleata, imale su goleme prozore. Ureivanje vrtova i parkova jaalo je i odraavalo ideje reda i hijerarhije. Hijerarhija i kontrola nad prirodom ogledali su se i u ograniavanju prava na lov uvedenih engleskim Zakonima o lovu iz 1485. i 1604. godine. Vlasnici zemlje izgubili su svoje drevno pravo da love na svojoj zemlji, zahvaljujui stroim zemljinim uvjetima uvedenim drugim zakonom. kotska drutvena organizacija ostala je tradicionalna feudalna. Tisak je sa sobom donio knjige nudei mogunost osobnije i individualnije kulture nego sto je bila ona koju su nudili javna konzumacija i dvorsko iskazivanje raskoi, javne sveanosti i velianstvene zgrade. Prvu knjigu otisnutu u Engleskoj objavio je William Caxton 1474. kotska je svoju prvu tiskaru dobila 1508. godine. Nova itateljska publika kupovala je knjige, ukljuujui i vjerske tekstove, te je pomogla ubrzavanju sirenja pismenosti. Objavljivanje prijevoda Biblije izmijenilo je vjersku kulturu 13ritanije i onemoguilo zadravanje starog poretka bez promjena. Slino tome, razvoj obrazovanja, a posebice osnivanje kola, znaio je sigurnu promjenu javne kulture. takoer, vise se novca moglo utroiti za kulturu i razonodu. Theatre, prvo namjenski sagraeno kazalite u Engleskoj, otvoreno je u Londonu 1576., a kazalite Globe otvoreno je 1599. The Lord Chamberlain's Men, kazalina skupina povezana s Williamom Shakespeareom (1564. - 1616.), izvodila je komade u oba kazalita. Razmjeri u kojima su glumake skupine imale potporu aristokrata poput lorda Chamberlainea i grofa od Essexa demonstrirali su vodeu drutvenu ulogu plemstva. Kaza-liste se razvilo i u kotskoj, iako uglavnom u dvorskom okruenju, primjerice, s djelima sir llavida Lindaya. Sam je Shakespeare odgovorio na mogunosti koje je nudio gospodarski razvoj kupujui lokalnu imovinu, progonei dunike po sudovi-ma i, moda, spekuliravi itaricama. Iako se drama iz tog razdoblja uglavnom prisjeamo po njegovim komadima, londonsko trzaste bilo je dovoljno veliko da nahrani i druge dramatiare, ukljuujui, u kasnom XVI. stoljeu, Thomasa llekkera, Roberta Greenea, Thomasa Kidda i Christophera Marlowea te, poetkom idueg stoljea, Francisa Beaumonta, Johna Fletchera, Bena Johnsona, Philipa Massingera, Thomasa Middletona, Wilhama Rowleya 1 Johna Webstera.

Vitalnost onovremenog Londona bila je vana tema njihovih drama, kao i bogatstvo i socijalne pretenzije pojedinih drutvenih skupina. Urbani razvoj bio je najvidljiviji aspekt poveanja broja stanovnika, posebice stoga sto je odraavao i prirodni prirast i migracije sa sela. D0 1665. oko 20 - 25% engleskog stanovnitva ivjelo je u gradovima. Broj stanovnika Londona poveao se s oko 50 000 1500. godine na otprilike 500 000 1700. To se dogodilo bez veih nemira sve do sredine XVII. stoljea, djelomino i zbog jedinstva gradske elite i njezine spremnosti da odgovori na socijalne ideale obostranih prava i obveza. pomo siromanima, iako ograniena, tako je u Londonu pridonosila socijalnom miru. Razvoj je pomagao urbanoj kulturi, sirenjem kazalita i poveavanjem broja i utjecaja gradskih vijea. Opskrbljivanje gradova poticalo je ekonomsku aktivnost i u drugim dijelovima zemlje. Tako se industrija ugljena u sjeveroistonoj Englekoj potkraj XVI. stoljea razvila kao odgovor na potranju u Londonu. U XV. stoljeu iz podruja oko rijeke Tyne slalo se 15 000 tona ugljena, a do 1625. taj je broj porastao na 400 000 tona. U Londonu su sagraeni Gresham's Exchange i Burza, sto je stvorilo nova arita ekonomske aktivnosti. Razvijali su se i drugi gradovi, ali ni izbliza slinim ritmom. Edinburgh je 1700. dosegnuo 30 000 do 35 OOO ljudi, kada je postao, ako ne i dosta ranije, drugi po veliini grad u Britaniji. Diljem 13ritanskih otoka, iako najvidljivije u Engleskoj i Walesu, uloga trine ekonomije postala je prisutnija i stabilnija pa je sve vise utjecala na podruja koja su ranije karakterizirali slabo razvijena poljoprivreda i siromatvo. Velka goveda i ovce dolazila su na engleska trita, posebice ono londonsko. poveao se opseg gonjenja stoke, vaan instrument razmjene bogatstva izmeu kotskog visoja i nizina. Sve je vei broj ivotinja pristizao u Englesku, iako je mogue ustvrditi kako je u XVI. stoljeu kotsko gospodarstvo jo uvijek bilo autonomno. Bilo je i dinamino, izvlaei korist i iz porasta broja stanovnika u XVI. stoljeu i iz novih trinih mogunosti. Sirenje proizvodnje ugljena u sredinjoj kotskoj osiguravalo je novac i gorivo za druge industrije, poput proizvodnje soli. Poduzetnicima su pogodovali i vani izumi. Sir George Bruce (oko 1550. - 1625.) dobio je 1575. u najam ugljenokope u Culrossu u Fifeu koji su prije bili u vlasnitvu cistercitske opatije. Rijeio je probleme s odvodnjom i ventilacijom, zahvaljujui djelomino i "egipatskom kotau", koji su okretali konji pa je pokretao trideset i est vedara na lancu radi isuivanja rudnika; dubina na kojoj se ugljen mogao kopati poveala se s 10 na 80 metara. Ta je nova tehnologija l3ruceu omoguila da na tom podnoju razvije proizvodnju uglje-na, a proizvodnja se proirila i na podruje ispod Firth of Fortha. Oio bogatstva utroio je u izgradnju kue kasnije poznate pod nazivom Culross Palace. izgradio je i pristanite kako bi se ugljen mogao brze prevesti. Regionalne razlike u cijenama na Britanskim otocima bile su manje izraene nego u srednjem vijeku. Ekonomski razvoj odraavao je porast stanovnitva i trine mogunosti. Ograivanje zemlje u grofoviji Durham tijekom XVII. stoljea, kako bi im se moglo lake obraivati i prilagoditi novim poljoprivrednim metodama, predstavljalo je odgovor na porast broja stanovnika povezan s razvojem vaenja olova i ugljena. Vaenje olova znatno se razvilo i u Derbyshireu. Henrik VIII. (1509. - 1547.) i reformacija Sve brzi razvoj nacionalnog gospodarstva u Engleskoj i Walesu, sto je posebice pothranjivala potranja s bogatog jugoistoka Engleske, pratila je i sve Vea politika mo koju je posjedovala ta regija, kako unutar Engleske tako i u okviru Britanskih otoka. Za to su umnogome zaslune i politike dimenzije reformacijske krize. Henrik VIII. uvelike je ojaao dravu, uinivi je dovoljno snanom da kasnije preivi probleme do kojih je doveo uspon na prijestolje maloljetnika, dviju neudanih ena i nove, strane dinastije, Stuarta. elio je i poveati i vriti svoju vlast. U trenutku stupanja mladog Henrika na prijestolje nije bilo znakova da e njegovo kraljevanje biti pod tako snanom dominacijom vjerskih pitanja. Hereza lolarda gotovo da i nije imala trajnijeg uinka, dok su, iako su kritike bogatstva i povlastica Crkve bile ceste, postojali i

brojni znakovi puke pobonosti, ukljuujui i gradnju mnogih crkava te aktivno tovanje lokalnih svetaca. Henrik VII. je na prijestolje doao sukobom, ali osobno nije iskazivao zanimanje za voenje ratova. Za razliku od njega, Henrik VIII. sebe je smatrao ratnikim kraljem. U svojim mladim godinama vei dio energije posvetio je nadmetanju s drugim dravama tog razdoblja, upadljivom razmetanju i razvoju dinastikog ponosa a manje nacionalnim interesima. Henrik VIII. je osobno vodio pohode protiv Francuza 1513. i 1523., pobijedivi u bitci kod Spursa 1513. godine. Njegov glavni ministar Thomas Wolsey, pametan i pohlepan sin mesara iz Ipswicha, istovremeno se uspeo i u Crkvi i u dravi zahvaljujui Henrikovoj naklonosti, postavi nadbiskup Yorka (1514.), kardinal (1515.) te lord kancelar (1515. - 1529.). Wolsey je prikupljao novac za Henrikovu skupu vanjsku politiku. Ratovi su, Meutim, sa svojim trokovima izrade brojnih topova, novih utvrda i ratnih brodova, stvarali ozbiljne financijske probleme. Pokuaj da se 1525. uvede "ljubazna potpora" za financiranje Henrikove vanjske politike doveo je do izbijanja nereda pa se od tog poreza odustalo. Henrikov poloaj ugroavali su vise dinastiki problemi, a manje neprijateljstvo javnosti. injenica sto nije imao zakonitog sina predstavljala je ozbiljan problem za nastavak dinastije. Henrikova prva supruga, Katarina Aragonska, bila je rodila petero djece, ali je samo jedna ki, Marija, preivjela. U Engleskoj je, za razliku od Francuske, dolazak ena na prijestolje bio legalan, ali su postojale bojazni u vezi s tim koliko bi uspjena bila njihova vladavina. Henrik VIII. pokuavao je okonati svoj brak i prije nego sto se zaljubio u Anne 13oleyn. Papa nije bio voljan zadovoljiti Henrikove zelje da se brak poniti jer je Katarinin neak bio car Karlo V., najmoniji vladar u Italiji. Sve snaniji Henrikov bijes prvo je doveo do pada Wolseya 1529., a kasni-je i do odbijanja papinske jurisdikcije nad Crkvom u Engleskoj. 1'reambula Zakona o suzdravanju obraanju [Rimu] iz 1533. utvrivala je: "Ovo kraljevstvo englesko jest carstvo, i tako je prihvaeno u svijetu, upravljano pod jednim vrhovnim poglavarom i kraljem koji ima ugled i kraljevski posjed carske krune." To je bilo prvi put da se za kraljevstvo istaknuo zahtjev da bude carstvo, a ne kruna. Time sto je proglaena carstvom, Engleska je proglaena i jurisdikcijski samodostatnom. Na slian je nain Jakov V. kotski (1513. - 1542.) elio svoju vlast povezati sa simbolom zatvorene carske krune; iako nije razvio parlament u mjeri u kojoj se to dogodilo u Engleskoj tridesetih godi-na XVI. stoljea. Suverenost zakona donesenih u Parlamentu utvrdio je Henrik VIII. U zakonima i slubenim objavama po prvi se put 1534. pojavio izraz "velianstvo", a Henrik VIII. je, Zakonom o su kremaciji iz te godine, postao "vrhovnim poglavarom" Engleske crkve. Njegovi pristae upotrijebili su za svoj uzor izraelske kraljeve iz Starog zavjeta. Ta je odluka osnaila tudorsku vladu naglaavanjem poslunosti i njezinu pozornost usmjerila na mijenjanje onih aspekata crkvene organizacije i prakse koji su se smatrali neprijateljskima ili neprihvatljivima, na primjer, hramova i hodoaa. Tako je uniten Becketov hram u Canterburyju - simbol protivljenja kraljevskoj vlasti. ve je 1533. jedan engleski sud Henriku VIII. odobrio ponitenje braka pa se on oenio za Anne i dobio ker, Elizabetu. Zakon o nasljeivanju iz 1534. imenovao je, proglaavajui Mariju nezakonitom keri, djecu iz aktualnog braka na elo nasljedne linije. Ipak, injenica sto Anne nije rodila sina ugroavala je njezin poloaj, a ona je podlegla frakcijskim borbama do kojih je dovela zabrinutost u vezi s njezinim saveznicima i politikom. Anne je osuena i smaknuta po izmiljenoj optubi o nevjeri 1536., a njezin je brak proglaen nitavnim, cime je Elizabeta dobila status nezakonitog djeteta. Henrik VIII. se zatim oenio za bezazlenu Jane Seymour. Ona je rodila sina Edwarda 1537., ali je ubrzo umrla.

Te promjene usmjerenja bile su povezane s vjerskom situacijom koju su promijenili poeci reformacije i izazova Martina Luthera papinskoj vlasti u Njemakoj 1517. Prvotno nije bilo mnogo znakova koji bi ukazivali da e se i Engleska umijeati. Prijevod Novog zavjeta Williama Tyndalea s grkog na engleski, na koji je utjecao Lutherov prijevod, otisnut je u Njemakoj 1525./26. te zatim prokrijumaren u Englesku; Meutim, Henrik VIII. doktrinarno je bio konzervativan. Godine 1521. napisao je knjigu protiv Luthera pod naslovom Asscrtio septem sacramentorurrt, zbog ega je od pape Leona X. dobio titulu "Branitelj vjere". takoer, Jakov IV. kotski svake je godine odlazio na hodoaa u Whithorn, Tain i druga kotska svetita, a Jakov V. cesto je odlazio u kapelicu Gospe Loretske blizu Musselburgha. U Engleskoj je bilo vrlo malo protestanata sve dok ih razlaz Henrika VIII. s Rimom nije ohrabrio i oslabio tradicionalnu crkvenu vlast. Pitanje sto bi se dogodilo da Henrik VIII. nije prekinuo veze s Rimom nuno je spekulativno. Snaga protesta-nata je rasla, ali su oni jo uvijek bili manjina s ogranienim politikim utjecajem, iako je uspjeh populistikih zakona protiv crkvenog pluralizma 1529./30. ukazivao na prihvatljivost napada na crkvene zahtjeve. U kotskoj se u dvadesetim godinama XVI. stoljea i kasnije u lukama na istonoj obali osjeao znaajan luteranski utjecaj. To bi mogao biti razlog zato se ta regija kasnije vise od kalvinistikog prezbiterijanizma okrenula episkopalnoj crkvi. U tridesetim godinama XVI. stoljea, Henrikov razlaz s papom i sve vei utjecaj protestantizma u njemu bliskim krugovima naveli su ga da krene u smjeru luteranizma, iako on sam nije bio protestant i nije elio da doe do naputanja katolike vjere. Nadalje, zbog kraljevske prevlasti, sva su vjerska pitanja postala politika, a otpadnitvo od Crkve izravan izazov Kruni. Zakon o izdaji iz 1534. proirio je izdaju i na rijeci (ne samo djela) te na poricanje kraljevske prevlasti. Humanistiki intelektualac sir Thomas More, koji je estoko progonio protestante, podnio je ostavku na mjesto lorda kancelara (1532.) u znak prosvjeda protiv Henrikovog razvoda braka, zatoen je zbog toga sto je odbio poloiti prisege koje je zahtijevao Zakon o nasljeivanju te smaknut 1535. zbog izdaje nakon montiranog suenja. Krajem tridesetih godina XV. stoljea, engleska poetika okrenula se u protestantskom smjeru, djelomice i pod utjecajem Henrikovog glavnog ministra Thomasa Cromwella. Prvi potpuni prijevod Biblije tiskan u Engleskoj, onaj Milesa Coverdalea, bio je 1535. posveen Henriku VIII. Henrik VIII. je ustvrdio kako "rije Boja" podupire ideju kraljevske prevlasti, a to je potaknulo prevoenje Biblije. Slubena engleska Biblija objavljena je 1537., a sve su upne crkve dobile uputu da kupe jedan primjerak (1538.). llostupnost engleskih Biblija izmijenila je itateljske navike i osnaila stavljanje naglaska na osobnu poroznost, umjesto na ivote i zagovor svetaca. Redovnitvo, jedan od najvidljivijih simbola i najvanijih dijelova katolikog crkvenog poretka, institucija koju su napadali protestantski reformisti i koja je bila trajni izvor protucrkvenih osjeaja dijela javnosti, uniteno je 1536. - 1540.: nakon zakona iz 1536. kojim su rasputeni manji samostani, a njihova imovina prenesena Crkvi, uslijedilo je i rasputanje preostalih samostana. rasputanje samostana bilo je vrlo nepopularno. unato pojedinanim zloupotrebama, jo su uvijek igrali vanu ulogu u duhovnom ivotu stanovnitva i u lokalnim gospodarstvima. Na dalje, za jedno drutvo koje nije bilo sklono promjenama, takvi radikalni koraci bili su sasvim uznemiravajui. Doveli su do glasina punih pretjerivanja, primjerice u Lincolnshireu, kako Henrik VIII. namjerava opljakati upne crkve i nametnuti porez na goveda i ovce. Kao posljedica toga, 1536. izbile su velike pobune u Lincolnshireu i Yorkshireu te 1537. zavjera u Walsingha-mu u Norfolku. Te je ustanke oslabio izostanak podrke za zbacivanje kralja. U Lincolnshireu su se "ustanici" iz 1536. smatrali prosvjednicima: polagali su prisegu odanosti, potvrivali svoju vjernost Henriku VIII. i tvrdili kako su ga zaveli zli ministri, prije svih Cromwell. Neuvjeren, Henrik VIII. je poslao snage pod vojvodom od Suffolka kako bi suzbio taj pokret. U Yorkshireu su velike ustanike snage od vise od 30 000 ljudi, predvoene

Robertom Askeom, koji je ustanak prozvao Hodoaem kreposti, zahtijevale prestanak rasputanja samostana, Cromwellovu smjenu, povratak papinske vlasti te vraanje Marije Tudor u nasljednu liniju. Henrikovo obeanje pomilovanja i ustupaka navelo je ustanike da prekinu s pobunom, ali obeanje ni-kad nije ispunjeno pa su vode pobunjenika 1537. smaknuti. Iako su veliki samostanski posjedi mogli posluiti kao trajni izvori novca, a time i moi za Krunu, umjesto toga, postali su sredita aristokratskog i vlastelinskog utjecaja, s obzirom da su prodana kako bi se financirale Henrikove vojne pripreme za, u konanici neuspjene, ratove protiv Francuske i kotske. Do-bar dio te zemlje otiao je u ruke ve poznatih obitelji, ah je Kruna uspjela nagraditi i kljucne pristae te stvoriti "nove uglednike". Na prixnjer, John Russell, koji je Henriku VIII. sluzio kao diplomat, sluzbenik, admiral i general, dobio je vehk dio posjeda opatije Tavistock u llevonu, od njegova nasljednika opatiju Woburn u Bedfordshireu te je 1550. proglaen grofom od Bedforda. Njegovi nasljednici, vojvode od 1694. pa sve do danas, imali su, kao rezultat tih darovnica, politicki utjecaj u llevonu i Bedfordshireu. Tako se stvarala nova politika geografska podjela koja e u svojem dobrom dijelu potrajati sve do pada aristokratske moi potkraj XIX. stoljea, a stvorene su, kako bi se te promjene i obranile, posebne interesne skupine sa-stavljene od mnogih najmocnih i najnadarenijih pripadnika elite. rasputanje samostana simboliziralo je te istovremeno bilo i vaan aspekt procesa kojim je reformacija rezultirala priblizava-njem svjetovnom nadzoru nad drustvom. Osim odluka vlade, protestantizam je i medu narodom dobivao na privlacnosti, iako ne svugdje u jednakoj mjeri. Pokazalo se jednostavnijim unistiti ili izmijeniti institucije i javne obicaje srednjovjekovnog katolicanstva - uklanjanje brojnih umje-tnickih djela, poput slika na staklu i zidnih slika u crkvama, ili sprecavanje hodoaa - nego stvoriti nov i stabilan crkveni poredak ili narodni zanos za protestantizmom, premda je osjecaj izravne povezanosti s Bogom nadahnjivao i usmjeravao odanost i strast u nekima, koji e kasnije u Engleskoj i kotskoj imati vazne uloge. Nepismenost koja je sprecavala citanje prijevoda Bibl"y'e, manjak strucnih protestantskih propovjednika te nespre-mnost za napustanje stare vjere sprecavali su sirenje protestatiz-ma, iako su mu utjecaj na Henrikovom dvoru i u Londonu da-vali ulogu nerazmjerno veliku u odnosu na brojcanu snagu. Thomas Cranmer, potajno ozenjeni reformator, kojeg je Henrik VIII. iskoristio tijekom razvoda od Katarine, imenovan je 1533. nadbiskupom Canterburyja te je aktivno podupirao protestantske poteze. Iako je Henrik VIII. u svojim kasnijim godinama s neus-pjehom pokusavao nametnuti vjersku uniformnost, a nevjernici su, poput Anne Askew 1546., spaljivani, vladala je poprilicna nesigurnost u pogledu pitanja koga kralj podupire. Napadi na protestantizam, posebice ponovna potvrda katolicke doktrine u Sest clanaka vjere (1539.) te brzo Henrikovo odbacivanje cetvrte zene, neprivlacne Ane od Klevea (1540.), bili su povezani s padom i smaknucem Cromwella 1540. godine. Ana nikad nije kila protestantica, a njezin je brat bio reformirani katolik, zbog iega je u znatnoj mjeri i bila privlacna Henriku VIII. Henrik se r.atim ozenio s Katarinom Howard, clanicom konzervativne Ho-wardove frakcije, all je 1542. smaknuta zbog nevjere. Na kraju svoje vladavine Henrik VIII. je, iako vjeran mnogrim aspektima katolicanstva, okaljao obitelj Howard, ostavivsi nasljedstvo samo svojem jedinom sinu, mladom Edwardu IV., dok je vlast pre-hustena Edwardovom ujaku, bratu Jane Seymour, Edwardu, ko-ji je postao namjesnik i vojvoda od Somerseta. Zajedno ce I:nglesku povesti u pravcu protestantizma. Reforme Henrika VIII. imale su posljedice i unutar i izvan Engleske. Unutar Engleske, pomogle su smanjivanju auto-nomije udaljenih regija. lzmedu 1536. i 1569. Tudori su suzbili niz pobuna. Neke od njih, posebice Kettova u Norfolku 1549. i Wyattova u Kentu 1554., odvijale su se na jugoistoku, podrucju naajace kraljevske vlasti i najveceg nacionalnog bogatstva. Druge su bile udaljenije: na sjeveru i u Cornwallu. Odrazavale su odlu-cnost i sposobnost tudorske drzave da nametne jedinstvenu nacionalnu politiku. Reformacija je dovela

do vece brige u pogledu sigurnosti i suzbijanja bezakonja te do vece osjetljivosti u ve-zi s prirodom vladanja u regijama udaljenim od sredista moci u juznoj Engleskoj. Vjerska situacija je bila takva da su promjene, poput raspustanja samostana ili novih molitvenika, morale biti uvedene na nacionalnoj razini, a to je zahtijevalo snazan autori-tet Krune. Ako se refornlacija smatra, barem na pocetku, kao uglavnom nepopularna - a ta je teza prijeporna - tada to ima implikacije na snagu tudorske vlasti. i'romjene u zupnim crkva-ma mogle su se dogoditi jedino zbog kraljevskog stiska na lokal-noj razini te na elite koje su njima vladale. lake, izriciti nalozi kojuna su nalagane promjene u liturgiji nisu bili popularni, obi-cno su se postivali, sto sugerira relativno poslusno stanovnistvo i znaci da se lokalna ehta brinula kako bi se te promjene i provele. Kruna se, tamo gdje je elita bila tvrdoglava, suocavala s vecim problemima. Engleska Kruna suocavala se s velikim izazovima na Britanskim otocima. Djelomicno su oni odrazavali nastavak ranijih trendova, posebice odlucnosti neovisne Skotske da ne slijedi en-glesko vodstvo i izostanak engleske kontrole nad vecim dijelom Irske. Anglo-skotski ratovi Prvi od tih trendova dva je puta tijekom Henrikove vladavine doveo do rata. Skotska je gledala na Fran-cusku kao na glavnog engleskog protivnika, a stoga i silu po-najvise zainteresiranu za skotsku neovisnost. Skotski kontigenti uvelike su pomogli Francuskoj u ratu protiv Engleske pocetkom XV. stoljeca. Francusko-skotski savez, obnovljen 1512., doveo je do rata izmedu Skotske i Engleske 1513. kada su izbili englesko-francusko sukobi. jakov IV., iz veceg broja razloga uklju-cujuci napade preko granice i bijes na svojeg surjaka Henrika VIII., ispunio je svoje obecanje Francuskoj napavsi Englesku s najvecom vojskom koja je do tog trenutka krenula na jug, s 26 000 ljudi, sto je ukljucivalo i francuske postrojbe, koje su trebale pomoci u primjeni novih vojnih taktika. 20 000 engle-skilr vojnika pod grofom od Surreya zaustavilo je kod Floddena skotski prodor. Skotske su kopljanike porazili pokretniji engleski vojnici s helebardama. Flodden se za Skotsku pokazao kao vrlo vazna bitka. Ubijen je jakov IV. i najmanje pet, a mozda i deset tisuca njegovih podanika. Njegov mladi nasljednik, jakov V. (1513. - 1542.), bio je prvotno pod nadzorom poocima, Archibalda llouglasa, sestog grofa od Angusa, ali je 1515. John Stuart, cetvrti vojvoda od Albanyja, preuzeo namjesnistvo i prisilio Jakovljevu majku Mar-garetu da preda kralja. Albany je vlast izgubio 1524., a 1528. Ja-kov V. je iskoristio jedan lov u okolici palace Falkland kao krin-ku te izmakao Angusovoj kontroli. Angusov dvorac u Tantallo-nu zatim su pod opsadu stavile kraljevske snage pod Jakovom V. pa je Angus pobjegao u Englesku. Protivnici iz redova aristokra-cije razbijeni su kada je Jakov V. svoju vlast ucvrstio pohodima na pogranicno podrucje 1530. te na Zapadne otoke 1540. godi-ne. Nametanje kraljevske vlasti na podrucjima gdje je njezino postivanje dotad bilo slabo karakteriziralo je i kraljevanje Henri-ka VIII. Obojica su zeljeli potvrditi kraljevski autoritet. jakov V. se opirao protestantizmu, pokusavajuci u Parla-mentu iz 1541. zastititi katolicanstvo, iako je bio sklon reformama, a papinsku uznernirenost iskoristio je kako bi stekao veci utjecaj nad Crkvom. Kao francuski saveznik, jakov V. se 1542. suocio s napadom Henrika VIII., koji je zelio zastititi svoju po-zadinu prije predvidene invazije na Francusku. Skotski napad na Englesku zaustavljen je kod Solway Mossa u studenom 1542., a jakov V. je iduceg mjeseca preminuo, ostavivsi tron u nashjede svojoj novorodenoj kceri Mariji, kraljici Skota. Kada je Henrik VIII. preminuo 1547., i Engleska i Skotska bile su suocene s ne-stabilnoscu, sa slabim i nrladim vladarima na celu.

Engleski pritisak na Skotsku povecavao se od 1547., kada je napad pokrenuo vojvoda od Somerseta, koji je zelio u Skot-skoj ojacati protestantizam i engleski utjecaj te zaustaviti tamosnje Francuze. Na Crnu subotu, skotsku su vojsku tesko deset-kovali engleski topovi i strijelci. Iako je Somerset tu pobjedu iskoristio zauzevsi veci broj polozaja gdje je osnovao engleska uporista, ta politika englesku vladavinu nije ucinila popularnom i pokazala se neizdrzivo skupom pa se od nje moralo odustati 1549., kada se Engleska suocila s francuskom intervencijom. Skotska ce biti osvojena tek 1650. - 1652. Prije toga, povijest Skotske i Engleske dodatno ce se prozimati kao rezultat skot-skog prihvacanja reforniacije, nakon Reformatorskog parlamen-ta iz 1560. i unije dviju Kruna 1603. godine. Irska Prihvacanje reformacije u Skotskoj i Walesu bilo je klju-cno za njihovu integraciju u britansku svijest i politicki poredak. Irska je, medutim, odbacila refonnaciju, sto je bio dogadaj od kljucne vaznosti za udaljavanje Irske od prevladavajuceg britan-skog modela razvoja. Henrik V111. pokusao je nastaviti politiku svojeg oca povecavanja tudorske kontrole u Irskoj bez snaznijih inicijativa, ali je reformacija izmijenila tu situaciju. Godine 1534. pobunio se Thomas, grof od Kildarea, ponudivsi vrhovnu vlast u Irskoj papi ili caru Karlu V., koji bi zamijenili odmetnickog Henrika VIII., cije su ga postrojbe iduce godine porazile. Reformatorski parlament iz 1536./37. priznao je Henrika VIII. kao "vrhovnog poglavara" Crkve u Irskoj, objavio kako pravo na nasljedivanje imaju nasljednici Henrikovog braka s Anne Boleyn te, kasnije, pristao na raspustanje samostana. Irski je parlament 1541. Henrika VIII. prihvatio kao "kralja Irske", a ne vise kao njezinog gospodara. Keltskim plemicima je za njihovu zemlju ponudeno englesko pravo i povelje, sto je bio pokusaj da ill se na miran nacin ukljuci u vladine strukture kontrole. Takva po-mirljiva politika bit ce napustena nakon Henrikove smrti, ali se vec i ranije suocavala s prilicnim problemima s obzirom na ne-stabilnost engleske vlasti nad dobrim dijelom Otoka. Wales Velsani su re^ormaciju prihvatili s vrlo malo protivlje-nja, sto je olaksalo promjene. Wales se smatrao izlozenim mo-gucoj spanjolskoj ill irskoj intervenciji, dok su pogranicna vlastelinstva drzana lose upravljanim podrucjima. Propisi Henrika VIII. iz razdoblja od 1536. do 1543., Odluke o uniji, cijeli su Wales utopili u engleski politicki sustav. Zakon iz 1536. dao je pravo na parlamentarnu zastupljenost cijelom Walesu. Velski su podanici pred zakonom izjednaceni s engleskima, iako je sluzbe-ni jezik u pravosudu bio engleski. Pogranicna vlastelinstva pre-tvorena su u grofovije te su kao takva bila i zastupljena u 1'arla-mentu. Uvedeni su engleski nasljedni obicaji, pravosudne i gro-fovijske institucije. Velski zennljisni zakoni ukinuti su 1543. go-dine. Uvodenje mirovnih sudaca u Walesu 1536. omogucilo je velskoj vlasteli zuacajan stupanj samouprave. Walesom se nije upravljalo na potpuno isti nacin kao Engleskom, s obzirom da je i nadalje postojalo Vijece pograni-cnog podrucja te s obzirorn da je od 1542. Wales imao vlastiti sudbeni sustav, Great Sessions, koji se zadrzao do 1830. godine. Ipak, nestala je neovisnost pogranicnih podrucja, a za cijeli je Wales uspostavljen uniformirani politicki sustav. Velsani su se bili poistovjecivali sa svojim obicajnim pravom, a kada je ono ukinuto, bardovi su ubrzo poceli oplakivati propast "velskog identiteta". Jednakost polozaja bila je, medutim, osnova za me-dusobno plodonosnije odnose izmedu velske elite i Vlade. Pre-ambula Zakona o uniji 1536. utvrdivala je za svoj cilj iskorje-njivanje "zlokobnih navika i obicaja" koji su stvarali razlike izmedu Engleske i Walesa pa je objavljeno kako nijedan Vel-sanin ne moze biti na nekoj duznosti ako ne govori engleski, cemu je cilj bio zadrzati moc kod onih koji su je vec imali: u rukama vlastele i svecenstva, koji su mogli suradivati s Englezi120

ma te se i obrazovati u skladu s tiine. Oni Velsani koji su bili klasno mobilni odavno su se vec bili obrazovali u Oxfordu i Cambridgeu ili u okviru londonske odvjetnicke komore Inns of Court. Reformacija je na velsko stanovnistvo imala neposredniji ucinak nego sto su to imale upravne promjene. Iako su tada vec bili opasno oslabjeli, raspustanje samostana i kapelica utjecalo je na vlasnistvo nad zemljom, uvelike pogodovalo lokalnoj vlasteli te poremetilo struktunr brojnih zajednica. Promjene su se dogo-dile i na podrucju obrazovanja i pomoci siromasnima. Iako je potpora reforniaciji bila ogranicena, a i katolicka su se podrucja zadrzala, nije postojalo nista sto bi se moglo usporediti s pro-tivljenjem vjerskim promjenama kakvo je postojalo u Engleskoj, Irskoj i Skotskoj. Prijevodi Biblije na velski pomogli su odrzavanju osjecaja nacionalnog identiteta. Prijevodi Kn_jige rtlolitvi i Novoq zavjeta objavljeni su 15fi7., a 1588. pojavio se lako razumljiv prijevod cijele Biblije Williama Morgana, iako je metropolitanska domi-nacija 13ritanije bila takva da ju se moralo tiskati u Londonu: za-konom su ionako samo odabrane tiskare smjele tiskati Bibliju. Zahvaljujuci tom prijevodu, velski je mogao biti sluzbeni jezik javnog bogostovlja i vjerskog zivota opcenito, a svecenstvo nije imalo potrebu poucavati i propovijedati na engleskom. Velski se jezik mogao razviti iz svoje srednjovjekovne faze usmene preda-je i rukopisa u kulturu tiska. Krize sredinom stoljeca Zdruzene napetosti nastale reforma-cijom, slabim vladarima, problemima s nasljedstvom, aristokrat-skim frakcionastvom, rel,rionalnim autonomastvom i stranim mije-sanjem u razdoblju od oko 1542. do 1568. gurnule su Englesku i Skotsku u ozbiljne probleme. Kao i francuski vjerski ratovi (1562. - 1598.), oni ukazuju na nesigurnost dostignuca "novih monarhija", iako je reformacija donosila i nove izazove, posebi-ce nametanje uniformnosti, odupiranje stranom mijesanju te no-senje s razmjerima u kojima je vjerski razdor potkopavao teme-lje poslusnosti prema autoritetima i ohrabrivao protivljenje vlasti. Engleska pod Edwardom VI. (1547. - 1553.) Tijekom Ed-wardove vladavine, Engleska je bila otvorena utjecajima konti-nentalnog protestantizma. Na Edwarda VI. snazno je utjecao protestantizam njegovih rodaka iz obitelji Seymour. Doslo je do poplave protestantskog izdavastva, a do 1553. u Londonu i blizu njega zivjelo je oko 10 000 stranaca. Poduzet je odlucan napor da se buduce svecenike obrazuje kao protestante. Peter Martyr Vermigli i Martin Bucer imenovani su za kraljevske profesore teologije u Oxfordu i Cambridgeu. U saveznistvu s nadbisku-pom Cranmerom, vojvoda od Somerseta uveo je protestantsko bogosluzje Knjigom molitvi (1549.). Parlament je donio Zakon o uniformnosti kojim je odredio da se samo Knjiga molitvi moze koristiti u crkvenim obredima, koji su se morah odvijati gleskom jeziku. na enNeprijateljstvo prema vjerskim reformama odigralo je va-znu ulogu u masovnim ustancima u juznoj Engleskoj 1549., po-sebice na jugozapadu. Tamo lokalna vlastela nisu uspjela suzbiti ustanke pa je vlada upotrijebila profesionalne postrojbe iz drugih podrucja. Zestoke bitke i smaknuca oduzeli su zivote velikom dijelu muskog stanovnistva te regije. U Norfolku se ustanak nije usredotocio na vjeru vec na pruzanje otpora zemljovlasnicima, posebice njihovom ogradi-vanju zajednicke zemlje i visokim rentama, kao i represivnoj lo kalnoj upravi. Jedan od njihovih zahtjeva, "Molimo da okovani ljudi budu slobodni", predstavljao je napad na bespostednu pri-rodu drustvenog sustava. Ustanici pod vodstvom Roberta Ketta, zemljovlasnika koji je bio spreman suprotstaviti se ogradivanju zemlje, zauzeh su Norwich i izabrali upravitelje za okruge na koje je Norfolk bio podijeljen. Odluka da odbiju ponudu o po-milovanju pretvorila je taj pokret u pobunu, pa je vojska poslana da ga ugusi. U bitci kod Dussindalea (1549.), John Dudley, grof od Warwicka, uz pomoc profesionalnih snaga, ukljucujuci i nje-macke placenike, potpuno je razbio ustanak.

Prosvjedi i ustanci protiv tudorske vlade suocavali su se s velikim politickim i vojnim poteskocama. Pohticki, nejasna ide-ja iza ustanka znacila je da ciljevi cesto nisu bili definirani, sto je imalo kobne posljedice. U vojnom pogledu, neobucene, amaterske snage koje su sudjelovale u pobunama nisu se mogle nosi-ti sa snagama koje su vladi stajale na raspolaganju. Pobunjenici-ma je uglavnom nedostajalo konjanistva, vatrenog oruzja i topo-va; takve postrojbe nisu se mogle suprotstaviti Vladi, koja je imala dobre zapovjednike i potporu drustvene elite. U Skotskoj je situacija bila drukcija. Protestantska liga, koju su pedesetih godina XVI. stoljeca osnovali skotski protestantski plemici po-znati kao Lords of the Congregation, predstavljala je znatno ve-cu prijetnju protumonarhisticke militarizacije od one u Engle-skoj. U sezdcsetim godinama tog stoljcca, skotska kraljica Mari-ja, slab vladar loseg ugleda, suocavala se s opozicijom skupine mocnih protestantskih aristokrata i nije na raspolaganju imala snage kojima bi ih svladala. Za engleske ustanke iz 1549. djelomicno se krivilo So-mersetovo protivljenje ogradivanju zemlje, a to je dovelo do to-ga da ga je Vijece smijenilo s polozaja zastitnika (1549.). John Dudley, jedan od voda Vijeca, postao je njegov lord predsjednik (1550. - 1553.) i vojvoda od North umberlanda (1551.), a So-merset je 1552. smaknut. Kao i Richard Ill., Northumberland je bio vrlo sposoban i odlucan, all okrenut sam sebi pa nije uhjevao povjerenje. To ne bi bilo vazno da je uspio i cvrsto ovladao pravom na prije stolje: Henriku VIII. nije nedostajalo ambicije, sluzenja vlastitim interesima i okrutnosti. Medutim, kao i u Richardovom slucaju, Northumberlandove pogreske onemogucile su mu uspjeh. Presao je granice onoga sto se za jednog ministra smatralo prihva-tljivim, pokusavajuci se ponasati kao onaj koji ce odredivati tko ce biti kralj u pohtickoj kulturi koja nije zeljela da takvo sto po-stoji; najbitnije od svega, nedostajala mu je snaga koju daje Kru-na i vrijeme kako bi ucvrstio svoj polozaj. Northumberland je odlucno naginjao protestantizmu. Kon-tinentalni radikalni protestantski utjecaj posebice je bio snazan u Drugoj knjizi molitvi (1552.) i u izjavi vjerovanja u Cetrdeset i dva clanka (1553.). Prva je uklonila ostatke katohcke doktrine i obicaja; tjelesna nazocnost Krista u euharistiji izricito je pore-knuta. Uklonjena je i tradicionalna pompa katolicke vjere posebna svecenicka odjeca, oprema crkava, vjerski rituali svetkovi-na kroz godinu. Northumberlanda je osujetilo lose zdravlje Edwarda VI. Pitanje nasljednika izbilo je u prvi plan. Edward VI. je iz na-sljedne hnije iskljucio svoje polusestre Mariju i Elizabetu, tvrde ci kako su nezakonita djeca, pa je lady Jane Grey, praunuka Henrika VII. preko njegove druge kceri, proglasena prvom na-sljednicom. Ona je bila udana za jednog od Northumberlando-vih sinova te je, nakon sto je Edward VI. preminuo, proglasena kraljicom (1533.). Medutim, Marija se u Norfolku sama progla-sila kraljicom i zapocela okupljati vojsku. Northumberland ju je krenuo poraziti, all se, kako je Marija pridobivala sve vise pot-pore, ukljucujuci i onu londonsku te, na kraju, i Tajnog vijeca, napokon predao. Smaknut je, a ista je sudbina kasnije stigla i lady Jane. Da je Northumberland imao onakvu potporu ka-kvom ce se u sezdesetim godinama XVI. stoljeca skotski vele-posjednici suprotstaviti skotskoj kraljici Mariji, protestantska bi prijetnja mozda i uspjela. Marija (1553. - 1558.) Marija, kci Henrika VIII. i Katarine Aragonske, bila je uvjerena katolkinja; obnovila je papinsku vlast i katohcke obicaje, iako je papinski oprost dopustao zadrzavanje nekadasnje crkvene zemlje: njezino vracanje uznemirilo bi veci-nu vlasnika imovine i mocnika. Marija se 1554. udala za mladeg rodaka Filipa Spanjolskog, clana vodece katohcke dinastije, s pretpostavkom da ce njihovo dijete naslijediti Englesku i Nizo-zemsku te, ako Filipov sin iz ranijeg braka umre, i cijelu spa-njolsku monarhiju: Engleska bi tako dosla u cvrstu vezu s Kon-tinentom. Marija je Filipu dodijelila naslov "kralja-supruga". Taj je brak bio nepopularan pa je u Kentu doveo do ustanka pod vodstvom sir Thomasa Wyatta. Smisljen je kako bi se sprijecilo vjencanje, a mozda je za cilj imao i ustolicenje Eli zabete za kraljicu. London je, medutim, odbio pridruziti se ustanku pa je pobuna suzbijena. To

je dalo dodatni poticaj pro-gramu rekatolizacije. Barem 280 protestanata, ukljucujuci Cranmera, Latimera i Ridleya, spaljeno je na lomaci, a drug] su po-bjegli na Kontinent. Spanjolski brak doveo je 1557. do skupog i neupjesnog rata protiv Francuske i 1558. do pada Calaisa, posljednjeg engleskog posjeda na francuskom kopnu. Marija je umrla nakon edema, koji je nekima izgledao kao trudnoca. Filip ju je napustio i otisao u Nizozemsku, a ona je postala vise tragi-cna osoba, a manje tiranin. Marija xiije imala djece pa ju je stoga naslijedila njezina protestantska polusestra Ehzabeta. Rekatolizacija nije imala vre-mena pustiti korijenje. Ipak, protestantizam je u trenutku Mari jinog stupanja na tron imao tek ogranicenu potporu u javnosti pa Marija u Parlamentu nije nailazila na snazniji otpor vjerskim zakonima koje je predlagala. Iako je ranije ukidanje starih obica-ja, koje su proveli reformatori, predstavljalo glavnu zapreku za uspjesnu rekatohzaciju, Engleska je lako, da je Marija imala odrashh katolickih nasljednika, mogla postati trijumf proturefor-macije. Dok je oltare i kipove unistene tijekom vladavine Ed-warda VI. bilo tesko nadomjestiti, pod Marijom je vecina kame-nih oltara ipak vracena. Krize sredinom stoljeca u Skotskoj Pitanje nasljednika stva-ralo je velike probleme i u Skotskoj. Sa svojom je drugom su-prugom, Marijom od Guise-Lorrainea, kojom se ozenio 1538., Jakov V. za sobom ostavio kcer Mariju, koja je nakon njegove smrti 1542. postala skotska kraljica. Jakovljeva smrt dala je pro-testantima sansu za akciju pa je 1546. jedna skupina, u kojoj je bio i John Knox, ubila kardinala Beatona te zauzela dvorac St. Andrews. Ipak, kombinacija rata protiv Engleske, francuskog utjecaja i vojske (koja je 1547. oslobodila St. Andrews), te, od 1554., regenstva kraljeve udovice, Marije od Guisea, ojacala je protivljenje protestantskim aktivnostima pa je broj protestanata bio malen. Skotska kraljica Marija poslana je 1548. u Francusku, a 1558. udala se za Franju, dauphina (nasljednika francuskog tro-na), koji je 1559. postao Franjo II. Cinilo se stoga kako je Skot-ska cvrsto ukopana u ^rancuskom taboru. Ta se situacija izmijenila 1560. godine. Dolazak Elizabete na prijestolje 1558. osnazilo je nade u englesku potporu skot-skim protestantima, posebice njihovim pristasama iz redova ple mica, Lords of Congregation. Kao protivnici francuskog utjeca-ja, zbacili su kraljicu-regenta i povezali protestantizam s domo-ljubljem. Engleska vojna intervencija 1560. dovela je do protje-rivanja francuskih vojnika. Franjo II. je preminuo ostavivsi Mariju kao udovicu bez djece. Parlament kojim su dominirali pro-testanti ukinuo je papinsku prevlast i liturgiju te prihvatio prote-stantsko ispovijedanje vjere. Marija, koja se 1561. vratila u Skotsku, bila je manje oprezna od Elizabete i nije odobrila te promjene, ali nije imala politickih mogucnosti da ill zaustavi te, u slozenom i surovom svijetu skotskog barunskog frakcionastva, okupi snaznu potporu. Lords of Congregation i njihovi nasljednici ujedinili su se protiv katolickog vladara i francuskog saveza, a Marijini bracni proble-mi povecavali su njezinu nepopularnost. Njezin drugi brak, s rodakom lordom Darnleyem (1565.), nije bio uspjesan, a 1566. on je sudjelovao u ubojstvu njezinog miljenika Davida Rizzia. Marija se zatim mozda urotila s brutalnim Jamesom, grofom od Bothwella, koji je ubio Darnleya te se njome i ozenio (1567.). To je bio nepopularan korak pa je 1567. Marija prisiljena preda-ti se protestantskoj vlasteli i abdicirati u korist mladog Jakova VI., sina iz braka s Darnleyem. Time je ucvrscen polozaj Prote-stantske crkve. Katolicki vladar protjeran je iz protestantskog kraljevstva. Marija je iduce godine pobjegla, ali je porazena kod Langsidea pa je otisla u Englesku, gdje se nalazila na milost i ne-milost Elizabete. Marijina abdikacija potaknula je sirenje ideje o odgovornosti Krune narodu, sto je smanjivalo autoritarni priti-sak obveza na podanike Krune. Tu ugovornu teoriju kraljevine zagovarali su crkveni vode, a posebice George Buchanan, koji je postao skrbnik Jakova VI.

Nacionalni se identitet razvijao i na druge nacine. Za-hvaljujuci izradi karata, bolje se poznavao izgled pojedinih ze-malja, a to je naglasavalo vaznost odredene razine identifikacije. Iako je bila manje prisutna nego u Engleskoj, izrada karata u Skotskoj se u XVI. i XVII. stoljecu znatno unaprijedila. Umjesto iskrivljenih oblika pojavili su se precizniji prikazi obale, premda je Visocje i nadalje bilo lose opisano. Sredinom XVI. stoljeca karte Skotske izradivali su John Elder i Lawrence Nowell. Elizabeta (1558. - 1603.) Cetrdeset i cetiri godine na prije-stolju, Elizabeta je Engleskom vladala najdulje od Edwarda III. Njena dugovjecnost i osobnost odigrale su vaznu ulogu u odre-divanju politickog i vjerskog karaktera tudorske Engleske. Ro-dena 1533., Elizabeta je dotad bila najdulje zivuci engleski vla-dar, a tek in je George II. uspio premasiti. Iako su izbjegavanje braka i opasnosti poroda sasvim sigurno pomogli, njezina je du-govjecnost ipak iWpresivna, premda je u Skotskoj William Lav zivio od 1143. do 1214., a Robert II. od 1316. do 1390. godi-ne. Da je Elizabeta pozivjela samo toliko koliko njezin polubrat, nikad ni ne bi postala kraljicom; da je pozivjela kao njezina polusestra ill djed Henrik VIL, preminula bi prije majke Jakova VI., skotske kraljice Marije, ako ne bi Mariju smaknula prije 1587. Elizabetin oprez i politicka prilagodljivost odigrali su va-znu ulogu u jacanju politicke stabilnosti nakon kaosa sredinom stoljeca, sto je bilo od velike vaznosti i za pitanje nasljednika i za rjesavanje vjerske situacije. Cinjenica sto se Elizabeta nije udava-la obnovila je upitnike vezane uz nasljednika, ali je, zahvaljujuci smaknucu skotske kraljice Marije 1587., postojao opcenito pri-hvacen protestantski nasljednik u liku skotskog Jakova VI. (ro-denog 1566.), prapraunuka Henrika VIL, potomka Henrikove starije kceri Margarete, koja se bila udala za Jakova IV. Sama je Elizabeta, doduse, oklijevala s potvrdivanjem Jakova kao na-slj ednika. Elizabeta se koristila svojim humanistickim obrazovanjem, odgojem tijekom kojeg je morala izlaziti u susret dvama rezimi-ma te promjenama srece i niposto nije bila fanatik. Nije gajila vjersku strast svojeg polubrata Edwarda i polusestre Marije te je bila sk]onija kompromisnom vjerskom rjesenju koji bi bio blizi katolicanstvu njezinog oca: bez pape, redovnika i odredenog dijela praznovjerja. Medutim, izostanak politicke potpore za ta-kvo rjesenje prisililo in je da krene dalje. Ipak, Elizabeta je pre-dlozila protestantsku nagodbu koja je bila konzervativnija od Northumberlandove. Njezin je protestantizam imao granica, sto je demonstrirala svojim religioznim ponasanjem i paznjom koju je posvecivala obredima i svecenickoj odjeci. Prihvacala je one aspekte protestantske doktrine i obicaja koji su bill u suglasju s poretkom, a odbacivala one koji to nisu bill. Takvo rjesenje bilo je primjereno narodu u kojem su se mnogi mogli prisjetiti starih vjerskih tradicija. Elizabeta je na kompromise pristajala u pogle-du "vanjstine" koja je utjecala na stavove javnosti, ali je doktri-narno bila protestantica. Refortnacija je tek osamdesetih godina XVI. stoljeca postala prihvacenija u javnosti, kada je stara vjera postala mrtva za glavninu ljudi u vecini (iako ne i u svim) dije-lova Britanije, te kada se protestantizam poceo poistovjecivati s nacionalnim opstankom u ratu protiv Spanjolske. Elizabeta je bila odlucna zadrzati kraljevsku kontrolu nad Crkvom, biskupima, doktrinom i liturgijom, a nakon sto je predstavila svoje rjesenje crkvenih problema, vise nije bila spre mna popustiti pritiscisna za daljnjom reformacijom. To ce dove-sti do napetosti s radikalnijim protestantima, koji se nazivaju pu-ritancima. Takoder, Jakov VI., koji je 1585. preuzeo vlast u Skotskoj, suocavao se s protivljenjem Prezbiterijanske crkve. Kao Elizabeta, i on je biskupsku sluzbu smatrao prikladnom potporom Crkvi i odgovarajucim izvorom autoriteta. Elizabeta je postala najiskusnija politicarka u svojemu kra-ljevstvu, uporna u zastiti kraljevskih ovlasti, spretna u procjeni kada treba popustiti, vjesta u sklapanju kompromisa bez da se doima slabom, okretna manipulatorica dvorjanima koja je us-pijevala iz svojih ministara izvuci ono najbolje. Imala je milje-nika, ali ih je bila spremna zrtvovati radi ostvarenja politickih ciljeva. Elizabeta nije odbacivala onovremeni stereotip zene in-feriorne muskarcu, ali je tvrdila

da je ona iznimna zena jer in je Bog odabrao za svog posrednika. Bila je prilicno uspjesna u pre-vladavanju podjela medu savjetnicima, ali je tesko kontrolirala vojne zapovjednike. Bila je inteligentna i opcenito pragmaticna, ali joj je bilo tesko prilagoditi se promjenama. Elizabetanska protestantska nagodba pobuctivala je zabri-nutost katolika. Oko 500 svecenika odbilo ju je prihvatiti, a ne-ki su od njih otisli u izgnanstvo na Kontinent, gdje su osnovali sjemenista u kojima su obrazovali misionare, koji su u Engleskoj trebali agitirati u korist katolicizma. Najslavniji od njih bio je Douai, osnovan 1568. u Nizozemskoj, kojom je tada vladao Fi-lip II. Spanjolski. Iste godine, skotska kraljica Marija, prva u na-sljednoj liniji, pobjegla je u Englesku, gdje je zatocena. Njena je nazocnost posluzila kao glavno zariste nezadovoljstva. Na dvoru je 1569. skovana zavjera s ciljem smjenjivanja glavnog Elizabetinog ministra, Williama Cecila, sklapanja braka izmedu vojvode od Norfolka, vodeceg vjerskog konzervativca, i skotske kraljice Marije te priznanja Marijinog polozaja nasljedni-ce trona. Iako je tu zavjeru sprijecio dvor, izazvala je ustanak Marijinih pristasa sa sjevera, posebice grofova od Northumber-landa i Westmorlanda, cije je lokalne polozaje ugrozavao ma-njak kraljicine naklonosti. Grofovi su pocetak ustanka oznacili zauzimanjem katedrale u Durhamu te slavljenjem mise. U broj-nim su crkvama obnovljena rimokatolicka bogosluzja. Grofovi, medutim, tijekom pohoda na jug nisu uspjeli doci do Marije i osloboditi je, a na kraju su pobjegli kada je na njih krenula moc-nija kraljevska vojska. Northumberland je smaknut, a titule i odlicja kuce Neville, obitelji grofova od Westmorlanda, ukinuti su. U grofoviji Durham objeseno je vise od 200 njihovih prista-sa, sto je bilo rjesenje koje je zagovarala Elizabeta, a domovi su im opljackani. S bogatijim ustanicima postupalo se bolje, a jedan je promatrac primijetio: "Obicni ljudi tvrde kako se siromasne pljacka 1 ubija, a gospoda i bogati se spasavaju." Nakon sjevernog ustanka uslijedilo je papinsko izopcenje Elizabete 1570. i veci broj urota u Marijino ime, posebice Ri-dolfijeva (1571./72.), Throckmortonova (1582.) i Babingtonova (1586.). Elizabeta nije zeljela suditi Mariji, dmgom suverenu i rodaku, all je 1586. presretanjem Marijine poste doznala kako je Marija bila pristala da, kao dio Babingtonove zavjere, Elizabeta bude ubijena. Stoga je Marija osudena zbog izdaje, sto je dvoj-beno s obzirom da nije niti morala biti odana Elizabeti, te joj je u dvorcu Fotheringay odrubljena glava (1587.). U tom je trenutku Engleska vec usla u veliki rat. Elizabe-tina potpora premocno protestantskoj nizozemskoj pobuni pro-tiv bivseg polusurjaka, spanjolskog Filipa IL, posebice slanje vojske pod zapovjednistvom njezinog miljenika grofa od Leice-stera, nakon Sporazuma iz Nonsucha sklopljenog s ustanicima (1585.), te njezin ocigledan presutni pristanak na napade na spanjolske kolonije i trgovinu doveli su do rata 1585. godine. Spanjolska Armada Slanje ogranicenog broja engleskih voj-nika imalo je mali utjecaj na sukob u Nizozemskoj, ali je navelo Filipa II. da se odluci za snazan napad na Englesku. Filip IL, medutim, nije uspio dobro uskladiti svoja dva plana: plan ambi-ciozne invazije na Englesku iz Spanjolske (ciji je kralj od 1580. do 1640. ujedno bio i kralj Portugala) i plan prijelaza spanjolske vojske iz Nizozemske, pod zapovjednistvom Alessandra Farne-sea, vojvode od Parme, preko uskog tjesnaca kod Dovera. Spa-njolce su takoder zadrzale nuzne pripreme i uspjesan napad sir Francisa Drakea na glavno spanjolsko pomorsko uporiste Cadiz u travnju 1587. godine. Iduce je godine Armada, golema sila od 130 brodova i 19 000 vojnika, napustila Lisabon s uputama da krene duz Kanala te zatim zastiti prijelaz Farneseove vojske. Ostecenja nastala zbog oluje primorala su brodove na zausta-vljanje u Coruni radi popravaka, pa se u srpnju polagana flota konacno pojavila na ulazu u Kanal. Dok su plovili prema Cala-isu, spanjolske je brodove u cvrstoj formaciji napalo dalekome-tno englesko topnistvo, ali im je nanijelo malo stete pa su, tije-kom devet dana borbi, Spanjolci zadrzah svoju formaciju. En-

glezi su, medutim, uzivali prednosti ne samo boljih plovnih ka-rakteristika vec i cinjenice da su njihovi topovi bili postavljeni na lako pokretne nosace pa ih se stoga moglo lako ponovno na-biti, dok Spanjolci nisu raspolagali takvom opremom. Kada se spanjolska flota usidrila pred Calaisom, otkriveno je da Parmi nedostaje brodova da ukrca svoje snage. Spanjolsku je formaciju razbio nocni engleski napad s branderima, a engle ska joj je flota zatim nanijela i znatne stete u bitci pred Graveli-nesom. Snazan je vjetar odbacio Armadu u Sjeverno more pa se ona vratila u Spanjolsku putem koji je isao sjeverno od Skotske i duz zapadne obale Irske, trpeci pritom teske gubitke od oluja i brodoloma. Iako je gubitak toliko obucenih i iskusnih ljudi predsta-vljao ozbiljan udarac, flota je obnovljena, a Englezima je bilo tesko ostvariti trajnu pobjedu. Drake je 1589. pokrenuo uspje san napad na Corunu, unistivsi spanjolske ratne brodove, ali je nakon toga njegova ekspedicija bila osudena na neuspjeh. Drake je bio los pomorski strateg, Lisabon se nije mogao osvojiti, dok je pokusaj presretanja spanjolskih brodova s blagom iz Novog svijeta pred Azorima bio neuspjesan. Engleze su otjerale oluje, pri cemu su pretrpjeli znacajne stete. Armada i "protuArmada" demonstrirali su ogranicenosti onovremenog pomorskog rato-vanja, posebice ranjivost mornarice od oluja, probleme pri pro-vodenju zdruzenih operacija te velike opskrbne poteskoce koje sa sobom povlace velike flote. Problemi posljednjih godina Elizabetine vladavine Poraz Annade osnazio je osjecaj o engleskoj nacionalnoj sudbini koji se odrazavao u politickom rjecniku i u drami tog razdoblja. Ko-risni su vjetrovi pripisivani providnosti. Kasnije je, zajedno s razbijanjem Barutne zavjere 1605. i Slavnom revolucijom iz 1688., to stvorilo dojam o drzavi pod Bozjom zastitom. Troskovi vodenja dugog rata, medutim, stvarali su pro-bleme. Kraljevska fiskalna politika, posebice davanje monopola za proizvodnju i prodaju odredene robe, i dodatni porezi doveli su do ogorcenih kritika u Parlamentima iz 1597. i 1601. godine. Ujedno nisu ni osigurali dovoljno novca za uspjesno vodenje ra-ta. U Parlamentu je svade izazivao i puritanizam, posebice 1587. kada su puritanski zastupnici pokusali progurati zakone u korist prezbiterijanskog vjerskog rjesenja, sto je bio neuspjesan poku130 saj, koji je doveo do ogorcene svade izmedu Elizabete, koja se protivila izmjenama u vjerskim pitanjima, i nekih clanova Parla-menta. Elizabeti je, nakon sto su preminuli ministri koji su joj toliko dugo sluzili - William Cecil (lord Burghley), Leicester i Walsingham - bilo tesko stvoriti stabilnu vladu. Borba s Filipom II. eskalirala je, pri cemu je Elizabeta u francuskim vjerskim ra-tovima izmedu 1589. i 1597. poslala snage kao potporu protu-spanjolskoj strani. Ekspedicije u Bretagnu i Nornlandiju bile su lose vodene, all su barem djelomicno koristile time sto su Hen-riku IV. pomogle da ucvrsti svoj polozaj na francuskom tronu. Filip II. je, sa svoje strane, kovao zavjere na Britanskim otocima, s katolickim aristokratima u Skotskoj i u Irskoj. Podjarmljivanje Irske Pokusaj Henrika VIII. da se asimilira keltska Irska njegovi su nasljednici zamijenili politikom "naselja-vanja" engleskih ("novoengleskih") doseljenika u okruzima koji su se nalazili na granici s podrucjem pod engleskim nadzorom. To je ucvrscivalo polozaj Krune, iako je izvlastenje keltskih zemljoposjednika, naravno, bilo nepopularno. Pokrenuta pod Edwardom VI., ta je politika pod Marijom ojacala. Od kasnih sezdesetih godina XVI. stoljeca, engleska je vlast po svojem ka-rakteru i namjerama postajala sve nrilitaristickija, sto je dovodilo do novih pokusaja sirenja i produbljivanja kontrole. Osnovana su regionalna vijeca za Connacht (1569.) i Munster (1571.), a Englezi su, suoceni s pobunarna, pribjegavali rutinskoj uporabi sile. Vlast je prosirena i na udaljena podrucja poput Sliga, Fer-managha i Monaghana. To nije bilo povoljno okruzenje za si-renje protestantizma, a vjerske su razlike, kako je katolicki duh tijekom protureformacije ponovno jacao, postajale vazno obi-ljezje situacije u Irskoj, simbolizirajuci, odrazavajuci i jacajuci politicki razdor i mrznju koja je postojala izmedu onog sto se sve vise smatralo osvajacima i podjarmljenim

stanovnistvom. "No-vi Englezi" uzivali su u polozajima i povlasticama Vladine pot-pore, katolicki "stari Englezi" osjecali su se otudeno i iskljuceno iz kruga onih koji su drzali polozaje, a Kelti zrtvama grubog od-nosa korumpirane i okrutne vlasti. Elizabeta irskim poslovima nije povecivala nuznu pozornost i dozvoljavala je da se tamo provodi nepopustljivija politika nego sto bi dozvolila u Engleskoj. Protestantska Crkva nije se uspjesno brinula o stanovni-stvu. Pokazalo se teskim pronaci kvalificirane protestantske sve-cenike koji su zeljeli sluziti u osiromasenoj Crkvi. Jedan je sluzbenik 1607. javio kako je svecenstvo nadbiskupije u Cashelu bilo "pogodnije za drzanje svinja nego za sluzenje obreda u crkvi". Keltski otpor doveo je do pobune Desmonda osamdese-tih godina XVI. stoljeca, a 1594. kulminirao je velikim ustan-kom kojeg je vjesto predvodio Hugh O'Neill, grof od Tyronea. O'Neill je okupio vojsku od 10 000 ljudi, prilicno brojnu po ir-skim mjerilirna, prosirio pobunu od sjevera na Munster te po-kusavao pridobiti i potporu katolickih "starih Engleza". Od sredine se stoljeca vatreno naoruzanje u obliku arkebuze pocelo masovno pojavljivati u Irskoj, ali su se, sezdesetih godina XVI. stoljeca, kada su pokusavale zavladati Ulsterom, snage Shanea O'Neilla jos uvijek oslanjale na tradicionalno naoruzanje: sjeki-re, lukove, koplja i maceve. S druge strane, vojnici Hugha O'Neilla koristili su se modernim vatrenim oruzjem, musketa-ma i njihovim manjim verzijama pa su bill jednako dobro nao-ruzani kao i Englezi. Mnogi su od njih sluiili u visokoprofesio-nalnoj spanjolskoj vojsci, a O'Neill je svoje cjelokupne snage obucio za borbu kopljima i vatrenim oruzjem. Sumoviti i mo-cvarni teren Ulstera dobro je odgovarao gerilskom sukobu i za-sjedama pa je kod Clontibreta 1595. O'Neill u zasjedi uspjesno docekao englesku vojsku. Tri je godine kasnije kod Yellow Forda jedna druga engleska postrojba dozivjela teske gubitke kad je napadnuta tijekom rnarsa. Godine 1599. Elizabetin arogantni miljenik Robert, grof od Essexa, nije uspio poraziti O'Neilla. To ga je osramotilo i uskratilo mu daljnju kraljicinu naklonost. U velikom dugu, sto je bila posljedica gubitka monopola, Essex je u sijecnju 1601. pokusao izvrsiti udar kako bi zarobio Eliza-betu i unistio svog suparnika, glavnog ministra i Burghleyevog sina, sir Roberta Cecila. Cecil je prozreo taj drzak plan, udar je propao, a Essex je smaknut. Ne po posljednji puta, dogadaji u Irskoj presudno su utjecali na politicku situaciju na vecem otoku. Englezi su 1600. u Irsku poslali jednog ucinkovitijeg vo-du, novog kraljevskog namjesnika, Charlesa, lorda Mountjoya. On je pohode odlucio pokrenuti tijekom zime kako bi omeo O'Neillov logisticki sustav; zelio je ujedno sprijeciti i kretanje krda stoke koja su tijekom borbi prehranjivala irsku vojsku. Uzivajuci brojcanu premoc, Mountjoy je u sukob unio novu dozu divljastva, ali je njegov pokusaj osvajanja Ulstera sprijecen porazom u bitci kod Moyry Passa (1600.), kada se O'Neill oko-ristio vojnicima naoruzanim musketama i zasticenim terenskim utvrdama. Engleski strah od strane intervencije obistinio se kada je u rujnu 1601. Filip III. Spanjolski u Kinsale poslao 3 500 voj-nika kao potporu O'Neillu. Mounjoy je uzvratio blokiranjem Kinsalea, ali su bolesti brzo oslabile njegove snage. O'Neillova pojacanja Mountjoya nisu blokirala, vec su ga napala. Ipak, no-cni pohod na Mountjoyev logor bio je lose voden pa je ujutro 24. XII. O'Neill, sto nije bilo uobicajeno, izgubio takticku ini-cijativu te Mountjoyu omogucio da prvi povuce potez. O'Neill je ujedno svoje ljude rasporedio u njima nepoznatu spanjolsku obrambenu formaciju poznatu kao tercio, sto se pokazalo ne-primjerenim: Irci njome nikada nisu ovladali. Englesko konja-nistvo odbacilo je irsku konjicu, irsko se pjesastvo povuklo, dok su oni koji su ostali na svojim polozajima razbijeni. Irci su izgu-bili 1 200 ljudi, te su, jos vaznije, prekinuli niz pobjeda. Nove spanjolske snage vise nisu stizale pa se O'Neill 1603. predao. Po prvi su put Englezi nadzirali cijeli Otok. Od tog tre-nutka nadalje, za Irsku se nadmetalo kao za cjelinu, a pretpo-stavljalo se da ce gubitak jednog dijela, ako postane konacan, znaciti i gubitak cjeline. Kao i u slucaju IZimljana i Engleske, strano osvajanje unijelo je novu dozu jedinstva.

Nesto neposrednije, nakon engleske pobjede uslijedio je nastavak i veliko intenziviranje politike naseljavanja. O'Neillu i O'Donnelu vracene su njihove zemlje nakon predaje 1603., a1i ih je nametanje engleskog prava i obicaja u Ulsteru navelo da 1607. pobjegnu u Italiju, zajedno s brojnim pristasama. Jakov I. zatim je konfiscirao njihovu zemlju: oduzeto je 3 800 000 rali Ulstera. Dio manje plodnih povrsina zemlje dodijeljen je lokal-nim Ircima, ali su ostatak dobili engleski i skotski naseljenici, krunski sluzbenici, drzavna (protestantska) Crkva te, u zamjenu za financijsku potporu naseljavanju, grad London. U isto su vrijeme veliki dijelovi Antrima i Downa u Ulsteru proglaseni privatnim naseljenickim zajednicama te su ih takoder uglavnom naselili Skoti. Do 1618. u Ulsteru je zivjelo oko 40 000 Skota. Druge naseljenicke zajednice uspostavljene su juznije u, primje-rice, Wexfordu, Leitrimu, Westmeathu i Longfordu. U njima je, medutim, zivjelo manje protestantskih doseljenika. Diljem dobrog dijela Irske tako su lokalni irski zemljoposjednici izvla-steni u korist protestanata, dok se u Ulsteru polozaj cijelog lo-kalnog stanovnistva pogorsao doseljavanjem velikog broja prote-stanata. Nezadovoljstvo podjelom zemlje, vjerom i politickim polozajem eksplodirat ce ustankom 1641. godine. Prekooceanska ekspanzija Engleska moc nije ojacala samo u lrskoj, iako se, nakon sto su izgubili glavninu posjeda u Francu-skoj, Englezi nisu odmah okrenuli prekooceanskim pothvatima. Nedostajale su im "prve stepenice", koje su za Portugalce i Spanjolce predstavljali Azori, Madeira i Kanari (kao sto su i ra-nije vikinzi imali Farske otoke, Island i Grenland) i tradicija eks-panzije na racun poganina, koju su Portugalci i Spanjolci stekli dugim ratovima protiv muslimana. Ipak, Englezi su ubrzo poceli sudjelovati u ekspanziji, prvo preko Atlantika, a zatim i u juznoj Aziji. Ekspedicije iz Bristola mozda su Sjevernu Ameriku dose-gnule vec osamdesetih ill devedesetih godina XV. stoljeca, all se prvi konkretni podaci odnose na Talijana Johna Cabota, koji je iz Bristola 1497. isplovio na zapad u nadi da ce doci do bogat-stva Indije, a umjesto toga vjerojatno dosao do Newfoundlanda. Tim su putem uskoro krenuli i brojni engleski ribari, dok su drugi istrazivaci plovili ledenim morima u potrazi za sjeveroza-padnim prolazom prema Indiji. Martin Frobisher, John Davis i Henry Hudson ugh su u velike morske povrsine - Baffin Bay i Hudson Bay - ali su u drugom dcsetljecu XVII. stoljeca Wil-liam Baffin, Luke Foxe i Thomas James utvrdili kako one vode do obala, a ne otvorenih oceana. Sjeveroistocni prolaz takoder se doimao privlacnim. Sir Hugh Willoughby umro je na obali Laponije dok je trazio taj prolaz 1553., all je Richard Chancellor dosao do Bijelog mora te zatim otputovao do Moskve, otvorivsi nesiguran trgovacki put kojeg je dalje istrazio Anthony Jenkinson 1558. - 1562., kada je otamo otputovao u sredisnju Aziju i Perziju. Pomorski put prema juznoj Aziji pruzao je vece moguc-nosti, pa je 1600. osnovana Istocnoindijska kompanija radi trgo-vine s tim podrucjem. Bit ce to temelj britanskog azijskog carstva. Ta je tvrtka imala povlasticu monopola u trgovini, dok je poprilicne rizike trgovine na veliku daljinu podijelila medu ve-cim brojem investitora te se take, okoristila bogatim trgovackim resursima Londona. Trgovina s juznom Azijom ugrozavala je nadzor nad vecinom indijske trgovine s Europom, koju je drzao Portugal, kojim je tada vladala Spanjolska. Engleski planovi stva-rali su probleme i ranije, izmedu ostalog i s neuspjesnim pokusa-jima da se u pedesetim godinama XVI. stoljeca unrijesa u portugalsku trgovinu sa zapadnom Afrikom i pokusajem da se odu-zme udio u unosnoj trgovini robovima izmedu Afrike i spanjol-skog Novog svijeta sezdesetih godina XVI. stoljeca. Kako su tijekorn sedamdesetih godina tenzije rasle, gusarski su napadi na trgovinu sa spanjolskim Novim svijetom i naseljima postajali cesci. Drake je napade pokrenuo 1566. - 1568. i 1570. - 1573., 1577. - 1580. postao je prvi Englez koji je

oplovio svijet, a tije-kom tog je pothvata doplovio do kalifornijske obale te ju je u ime Elizabete prozvao "Nova Albion". Englezi su pokusavali uspostaviti koloniju i na istocnoj obali nove Amerike, nazvanu Virginia u cast neudane Elizabete. 108 kolonizatora iskrcalo se 1585. na otoku Roanokeu u dana snjoj Sjevernoj Karolini, ali im je bilo tesko prehraniti se pa su iduce godine otisli. Jos je jedan pokusaj poduzet 1588., all je brod s pomoci, koji je pristigao 1590., zatekao napusteno nase-lje: bolesti, glad ili Indijanci ubili su kolonizatore. Stalna je ko-lonija u Virginiji osnovana tek 1607. godine. Zene u ranom modernom svijetu Elizabetina smrt 1603. do-bar je trenutak za analizu polozaja zena u ranom modernom svijetu. Na najvisoj drustvenoj razini taj je polozaj ocigledno uvelike ovisio o pojedinacnoj osobnosti i politickim odnosima, iako se okruzenje sigurno temeljilo na muskoj, ako lie i mizogi-noj kulturi. Stoga su Elizabetini dvorski propovjednici naglasa-vali tradicionalan stereotip zenske slabosti, a kraljicu su predsta-vljali kao zenu koju je spasio Bog a ne kao ratnicku kraljicu. Bogu su pridavana muska obiljezja, sto ne iznenaduje s obzirom da je cjelokupno svecenstvo bilo sastavljeno od muskaraca. Sama Elizabeta nije bila pasivna primateljica takvilr teorija, kao sto nije bila ni njezina prabaka, Margaret Beaufort, koja je, nakon sto je u dobi od 12 godina zatrudnjela sa svojim drugim suprugom, odlucno pokusavala ishoditi da pravo nasljedstva dobije njezin sin Henrik VII., da bi se zatim 1485. odlucila za neuobicajeni korak zatrazivsi od Parlamenta da ju proglasi femme sole (neovi-snom zenom), koja moze posjedovati vlastitu imovinu i ponasati se kao udovica, iako je njezin cetvrti suprug, grof od Derbyja, pozivio jos dvadeset godina. Ipak, kulturni pritisci nisu bili skloni takvoj samostalnosti sto se ogledalo i u pravnom sustavu. Njegov je dobar dio bio tradicionalan pa su se tako, primjerice, razliciti standardi pri mjenjivali na muske i zenske predbracne i izvanbracne spolne odnose. Elizabeta se morala nositi s klevetnickim i politicki kompromitirajucim glasinama o njezinoj naklonosti muskarci-ma. Polozaj i bogatstvo zena i nadalje je proizlazio iz njihovih supruga i oceva pa ih se tako i definiralo. Margaret Tyler, pre-voditeljica knjige The Mirrour of Knighthood (1578.), bez rezulta-ta je kritizirala tradicionalne obicaje dogovorenih brakova. Su-prugama obicno nije bilo dozvoljeno pisati vlastite oporuke jer po zakonu nisu mogle posjedovati imovinu autonomno od svo-jih supruga. Bogate usidjehce i udovice, medutim, mogle su imati prilicnu vaznost, na sto ukazuju i ostavstine obrazovnim i vjerskim institucijama, na primjer, nekolicini koledza u Oxfordu. Dogadale su se i promjene. 1V1edu elitom, novosti u na-sljednim obicajima dovele su do toga da su kceri i udovice do-bivale manje, u korist udaljenijih muskih rodaka. Reformacija je nudila nove mogucnosti za duhovni zivot zena, a one su u vjer-skim pitanjima, u teoriji i praksi, imale pravo sa savjest i samo-odredenje. Te mogucnosti, medutirn, nisu u potpunosti ukloni-le spolne razlike. Stavovi protestantskih sljedbi odrazavali su tra-dicionalne drustvene ideale i obicaje, a tek su se rijetke zene uspijevale uzdici na neki visi polozaj. Raspusteni su samostani, koji su zenama omogucavali svijetove djelomicne autonornije. Redovnice su vjerojatno bile skupina koja je u reformaciji po-najvise toga izgubila. Reformacija je dovela do blagonaklonijeg stava prema braku i seksualnim odnosima unutar njega, sto se odrazavalo i potvrdivalo cinjenicom kako se i svecenstvo moglo vjencavati. Ipak, zabrinutost losim utjecajem seksualnih poriva usredotoci-vala se na neudane i nevjerne zene. Doslo je i do vazne novine time sto su moralni prekrsaji postali manje prisutni kao pitanja za crkvene sudove, a vise kao stvar svjetovnih vlasti, tako da su se mirovni suci sve cesce bavili prostitutkama i zenama na losem glasu, sto je proces koji je poceo i prije reformacije, ali ga je ona produbila te se podudarao s brigom oko drustvene kontrole ko-ju su izrazavali pokreti

protiv skitnica. Onovremena spolna mje-rila, medutim, odrazavali su i zenska i muska gledista, sto sugeri-ra da su zene u odredenoj mjeri podupirale zadrzavanje patrijar-halnog sustava. Nakon reformacije, nije bilo vaznijih promjena sve do gradanskog rata koji je zaprijetio slabljenjem crkvene kontrole nad obiteljskim odnosima. Godine 1653. uvedeno je novo, svje tovno vjencanje, ali su tradicionalni vjerski obicaji i drustveni stavovi ipak i nadalje prevladavali pa je nakon restauracije 1660. doslo do povratka starih normi ponasanja. Obrana prava zena na drianje propovijedi u crkvama pod vodstvom Margaret Fell iz 1666. bila je neprimjerena trenutku u kojemu se dogodila. Ceti-ri godine ranije, jedan je nizozemski posjetitelj Londona svjedocio o zeni osudenoj za ubojstvo supruga, sto je bio zlocin prema kojem se odnosilo okrutno bez obzira na povod: Vidjeli smo mladu zenu, koja je nozem ubila svog supruga (...) kako ju zivu spaljuju. (...) Noge su joj zatvorili u bacvu za katran. (...) Svecenik joj je dugo govorio i prekorio ju pa izgovorio molitvu. Zatim je oko njezinog tijela naslagano pruce (...) i konacno zapaljeno bakljom (...), a uskoro je sve za-hvatio plamen. Zene koje je pravni sustav pod muskom dominacijom proglasio vjesticama takoder su prolazile kroz strasne patnje. Ipak, iene nisu bile samo zrtve takvih optuzbi; bile su i aktivno ukljucene u pokretanje tuzbi te svjedokinje i traziteljice znakova koji su navodno razotkrivali vjestice. Nadalje, postojali su i vjes-tci. Opcenito, zene su bile aktivnije u pravosudnom procesu pa su stoga imale vecu dozu kontrole nad vlastitim zivotima nego sto bi patrijarhalni stereotip mogao sugerirati. Na slican su nacin zene vecu ulogu imale i u nasljediva-nju, sto je bilo od kljucne pravne vaznosti. 55% oporuka u arhidakonatu u Sudburyju 1636. - 1638. itnenovalo je supruge za jedine izvrsiteljice oporuka. Mnogi su supruzi povjerenje svojim suprugama iskazivali i pri sastavljanju oporuka, a briga za blago-stanje udovica ukazuje na stupanj bracne ljubavi. Ipak, bez obzi-ra na njihovu osobnu situaciju i pravni polozaj, tezak rad bio je sudbina vecine zena, obicno u drustvu svojih supruga. OD 1603. DO 1688. Godine 1603. po prvi je put jedna osoba zavladala cijelim podrucjem Britanskih otoka: bio je Jakov VI. Skotski, odnosno Jakov I. Engleski, Velski i Irski. Ipak, muska linija njegove obi telji Stuart u roku od jednog stoljeca bit ce dvaput protjerana iz Britanije, prvi put u britanskim gradanskim ratovima cetrdesetih i ranih pedesetih godina XVII. stoljeca, koji su opcenito poznati pod, netocnim, nazivom Engleski gradanski rat, i po drugi put u gradanskom ratu koji je zapoceo Slavnom revolucijom 1688., a okoncao se nakon sto je stuartska strana 1691. kapitulirala u Irskoj. S danasnjeg gledista tim razdobljem najcesce toliko sna-zno dominira Engleski gradanski rat od 1642. do 1646., njegovi uzroci, tijek i posljedice da je tesko pojmiti kako ni rat ni nje-gov rezultat niposto nisu bili neizbjezni. Taj je rat u svakom po-gledu predstavljao veliku borbu: vise od polovice ukupnog bro-ja bitaka vodenih na engleskom tlu s vise od 5 000 sudionika dogodilo se u razdoblju od 1642. do 1651. godine. Nadalje, od oko 1,5 milijuna onovremenih engleskih muskaraca, vise od 80 000 njih poginulo je u borbama, a jos oko 100 000 od dru-gih uzroka povezanih s ratom, prije svega bolesti. Moguce je da je u tim sukobima sudjelovala jedna cetvrtina svih engleskih muskaraca. Neprijateljstva i artve u s njima povezanim sukobi-ma u Irskoj i Skotskoj 1638. - 1651. bili su jos i veci. U Skotskoj, gdje su brojni zarobljenici ubijeni na bojistu, umrlo je oko G% stanovnistva; u Irskoj je taj postotak bio jos veci, znatniji i od onog uzrokovanog velikom gladi cetrdesetih godina XIX. stoljeca. Iako je divljacki gradanski sukob isnao svojih presedana, a vise se ljudi borilo kod Towtona (1461.) tijekom Rata dviju ruza nego i u jednoj od bitaka gradanskog rata, neprekinuta ra zina neprijateljstava, svebritanski razmjeri sukoba i stupanj sudje-lovanja naroda i politizacije nisu imali presedana. Medusobna su gledista bila ostro

suprotstavljena. Tijekom parlamentarne opsa-de Colchestera 1648., rojalisticke su snage u metke utiskivale prljavstinu kako bi izazvali gangrenu, a osam je rojalistickih zarobljenika unakazeno. Dogadale su se brojne pljacke, od kojih je jedna ukljucivala i grimiznu podsuknju Shakespeareove unu-ke. Trgovina je prekinuta, kao i pruzanje dobrotvorne pomoci. Usto, taj je rat izbio nakon dugog razdoblja u kojemu je veci dio Engleske, posebice bogatiji jug, zivio u miru. Gradske su zi-dine bile zapustene, a dvorci napusteni. Kriza sredinom XVII. stoljeca duboko je utjecaja na odre-divanje vrijednosti, strahova i ideologija stoljece i pol nakon ob-nove monarhije diljem Britanskih otoka 1660. godine. Nakon restauracije pojavio se osjecaj zurbe i straha, straha kako bi se svijet opet mogao izokrenuti. Kljucna je stoga bila potreba da se obnove obicaji i obrasci proslosti, da se Alone posljedice gra-danskog rata i izbrise njegovo sektasko nashjede. Iako iznimno vaaan po svojim posljedicama, gradanski rat, kao i Francuska i Ruska revolucija, nije bio neizbjezan, ni svojim uzrocima ni tijekom. Tijekom vladavine Jakova I. i prvih godina Charlesa I. postojale su ozbiljne politicke razmirice, all su se one rjesavale na miran nacin. Tek su marginalni poje-dinci pribjegavali nasilju. Mala skupina katolika postavila je ba-rut u podrume ispod Parlamenta, planirajuci ga dignuti u zrak u trenutku kada Jakov I. 5. studenog 1605. otvori njegovo zasje-danje. Nadali su se da ce unistenje kraljevske obitelji i prote-stantske elite pokrenuti pobunu. Pokusaj da se jedan katohcki plemic, lord Monteagle, uvjeri da ne dolazi na zasjedanje, me-dutim, doveo je do razotkrivanja zavjere i okrutnog kaznjavanja zavjerenika. Guy Fawkes je mucen kako bi otkrio imena suza-vjerenika u toj Barutnoj zavjeri 1605., a zatim je smaknut. Dvadeset i tri godine kasnije ubijen je George, vojvoda od Buc-kinghama, miljenik Charlesa I. i njegov glavni savjetnik; ubojica John Felton je smaknut. Takvi dogadaji, medutim, nisu ni izbli-za bili tipicni. Jakov VI. i I. Jakov VI. Skotski (1567. - 1625.) i I. Engleski (1603. - 1625.) suocavao se u Engleskoj s frakcionastvom na dvoru, tenzijama zbog vjerskih pitanja, nepopularnosti prospa-njolskog usmjerenja svoje politike te ogorcenim kritikama zbog visokih troskova i posljedicnih fiskalnih poteza. Sumnjalo se u Jakovljev odabir miljenika i odnos prema njima. Kao pametan covjek, kojemu je nedostajalo uzvisenosti i sposobnosti da nada-hne ill pridobije potporu, ah koji je ipak imao uzvisen pogled na svoj kraljevski polozaj i prava, Jakov je nailazio na probleme shcne Ehzabetinim u kasnijirn godinama. Medutim, londonski sporazum sa Spanjolskom (1604.), njegovi kasniji pokusaji da iz-bjegne sukobe sve dok nije nagovoren da ude u rat protiv Spanjolske 1624. te mir u Skotskoj i Irskoj povecavali su njegovu slobodu pohtickog manevriranja. Uz iznimku kratkog Jalovog parlamenta iz 1614., koji ni-je izglasovao ni jedan zakon ni proracun, Jakov je izmedu 1610. i 1621. vladao bez Parlamenta. Jalovi parlament nije ga mogao potaknuti da zatrazi parlamentarnu suglasnost. Dva su se doma medusobno svadala, pri cemu se Donji dom borio za svoje po-vlastice i neovisnost, strahujuci da neki pohticari manipuliraju u korist kralja te nije zeho glasovati sve dok se to ne razrijesi. Odgovarajuci na zahtjeve iz 1621. kako bi Parlament trebao biti u polozaju raspravljati o svim temama, Jakov je iz zapisnika Donjeg doma izderao Protestaciju te rapustio Parlament. Parla-ment iz 1624., s druge strane, predstavljao je temelj za rat protiv Spanjolske, uspjesno povezavsi razrjesavanje svojeg nezadovolj-stva s odobravanjem materijalnih izdataka te pomogavsi pobuditi potporu javnosti i politike za taj sukob. Jakov je sebe smatrao europskim vladarom, ozenivsi svoju kcer Elizabetu za Fridriha, vodeceg kalvinistickog vladara u Njemackoj, a svojeg sina za jednu francusku visoku plemkinju.

Pohticki sustav nastavio je tijekom ranih godina Charlesa I. prolaziti kroz velike probleme. Njegova naklonost Buckinghamu nije bila popularna, a koraci poduzeti radi financiranja ne-uspjesnih ratova sa Spanjolskom (1624. - 1630.) i Francuskom (1627. - 1629.) doveli su do nezadovoljstva javnosti i parlamen-tarnih prosvjeda, posebice u parlamentarnim zalbama iz 1626. u vezi s neodobrenim oporezivanjem trgovine te Molbenicom prava (1628.), kojom su prosvjedovali kako su pritvaranje po kraljevom nalogu i porezi bez parlamentarnog odobrenja neza-koniti. Zloporaba pravnih postupaka, kako bi se prosirilo po-drucje krunske zemlje, bila je jedan od poteza koji je tesko po-gadao elitu. Donji se dom posebice snazno odupirao kraljevskoj kontroli. Tenzije iz tog vremena dovele su do obnove obicaja zvonjave crkvenih zvona na clan krunidbe Elizabete L, sto je podsjecalo na prosla vremena kada se vladar poistovjecivao s uspjesnim ostvarivanjem onoga sto se opcenito smatralo nacio-nalnim interesima. Ipak, nije se dogodilo nista sto bi se moglo usporediti s krizom 1638. - 1642. i ozbiljnim problemima koji su u drugom i trecem desetljecu XVII. stoljeca zadesili Francu-sku i austrijske Habsburgovce. Jakov L, kao i Charles I. u svo-jim ranim godinama, nije se morao boriti protiv vlastitih poda-nika, kao sto su to morali Louis XIII. i Ferdinand II. Ne samo da je Jakov 1603. mirno stupio na englesko prijestolje, nego je i unija Kruna tijekom njegove vladavine bila relativno uspjesna. Unatoc Jakovljevim nadama u "uniju ljuba vi", ili harem u djelomicnu administrativnu i ekonomsku uniju izmedu Engleske i Skotske, ta je unija ostala u biti personalna. U Engleskoj je vladao strah u vezi s pravnim i ustavnim impli-kacijama, a westminsterski je parlament odbio stvaranje parla-mentarne ili pravne veze. Jakov je 1603. otisao na jug kako bi potvrdio svoju novu krunu te je tamo i ostao, uz iznimku je-dnog posjeta 1618. godine. Manje je od svojih prethodnika bio izlozen utjecaju nesuglasica izmedu skotskih baruna i njihovom opiranju kraljevskoj vlasti. Skotskom je upravljalo Skotsko tajno vijece, a vlast se i bez nazocnosti kralja pokazala relativno uspjesnom. Prezbiteri-janci su uvjereni da prihvate izmijenjeni episkopalni sustav. Ja kovljev uspon na engleski tron slijedila je 1 odlucna represivna kampanja protiv pogranicnih razbojnika i pljackasa koji su do-minirali granicnim podrucjem. Mnogi su od njih ubijeni, a je-dan osobito uporan izvor problema, klan Graham, 1606. nasilno je preseljen u Irsku. Visocje je stavljeno pod vecu kontrolu Edinburgha, iako je situacija i nadalje ostala bremenita proble-mima. Posebno teski bill su problemi na granicama posjeda u Visocju kamo su protjerani bezemljasi. Tridesetih godina XVII. stoljeca sir William Forbes iz Craigievara u Aberdeenshireu i njegovi rodaci pretrpjeli su kod Corsea velike gubitke od strane skupine napadaca s Visocja predvodenih Gilderoyom. Dvana-estorica pripadnika te skupine, ukljucujuci i samog vodu, uhice-no je 1636. i objeseno, a njihove su glave istaknute kao znak upozorenja. U Engleskoj je stanje bilo mirnije. Tijekom Jakovljeve vladavine osnovane su engleske kolo-nije u Sjevernoj Americi. Virginia Company, utemeljena 1606., osnovala je koloniju u regiji Chesapeakea, a 1620. Mayflower je pristao kod Cape Coda. U Virginiji i Novoj Engleskoj do 1640. zivjelo je 26 000 engleskih doseljenika. Henry Hudson usao je 1610. u ono sto je kasnije pozvano Hudsonovim zaljevom. Englezi su kolonizirali i Bermude (1613.), te, na Karibima, St. Kitts (1624.), Barbados (1627.) i Nevis (1628.). Ojacali su pre-kooceanska trgovina i ribarenje, unoseci novu aktivnost u luke na zapadnim obalama, primjerice Bristol, te one u sjevernom Devonu. "Osobna vladavina" Charlesa I. (1629. - 1640.) Situacija se u Engleskoj u tridesetim godinama XVII. stoljeca popravila. Buchinghamova smrt, odluka Charlesa I. iz 1629. o vladanju bez parlamenta i okoncanje ratova s Francuskom i Spanjolskom pripomogli su smanjivanju napetosti. Neutralnost, dok je veci dio Europe bio umijesan u

Tridesetogodisnji rat (1618. - 1648.), donijela je umjeren rast blagostanja. Osjecale su se, medutim, napetosti zbog novih financijskih zahtjeva Charlesa I. koji je nji-ma pokusavao rijesiti ozbiljne financijske probleme. Prosirenje podrucja na kojemu se naplacivao porez za izgradnju ratnih bro-dova i na unutrasnjost 1635. bilo je posebice nepopularno, iako vecina nije slijedila primjer Johna Hampdena koji ga je odbio platiti. Tolerancija prema katolicima na dvoru, sto je snazno podupirala katolicka kraljica Henrietta Marija, predstavljala je oz-biljniji razlog nezadovoljstva, a isto se odnosilo i na arminijansku tendenciju unutar Anglikanske crkve povezanu s Williamom Laudom kojeg je Charles I. imenovao nadbiskupom Canterbu-ryja (1633.). Laud je Anglikansku crkvu udaljio od kalvinizma, a arminijance su, posebice zbog novina uvedenih u bogosluzju i crkvenim obredima, kriticari smatrali kriptokatolicixna. Tako se, primjerice, premjestaj i ogradivanje pricesnih stolova smatralo krsenjem protestantskih obicaja. Charlesu I. je nedostajalo zdravorazumskog razmisljanja, pouzdanosti i tolerancije prema kriticarima. Vjerovao je u red, zeho odrzati ugled polozaja kralja i bio je zustri pristasa Laudove vjerske politike. Podupirao je bespotrebno provokativne mjere, poput laudovskih Uputa iz 1630., koje su plemicima zabranjivale da svecenike imenuju za kapelane, osim ako to nije bilo izricito u skladu s jednim zakonom iz 1530. godine. U praksi je ta upu-ta bila neprovediva i samo je izazivala puritanske plemice. Char-les I. je bio autoritativan, netolerantan i nesklon kompromisima. Povlasteni sudovi pod kraljevskim nadzorom, posebice Zvjezda-na komora i Visoka komisija, znali su odredivati okrutne kazne. Ipak, unatoc razhkama oko ustavnih pitanja, poput odnosa iz-medu vladara i prava, tek su malobrojni Englezi prizeljkivali zbacivanje Charlesa I. Iako je postojala znatna privrzenost jav-nosti ulozi Parlamenta i principu parlamentarno odobrenih po-reza, opcenito se smatralo da je sustav vlasti rezultat bozanske odluke pa se vjerovalo da bi Bog Charlesa L, da je on los vladar, kaznio na drugom svijetu, a ne ljude na ovom, iako su neki vje-ru smatrali i kao nesto sto pniza opravdanje za otpor. Ustanak i gradanski rat vecina je smatrala slicnim kugi u tijelu nacije sto se sredinom tridesetih niposto nije moglo sa sigurnoscu najaviti. Uzroci i tijek gradanskog rata Izbijanje gradanskog rata u Engleskoj bilo je neposredna posljedica pohticke krize 1641./ 42., koja je proizasla iz ustanaka u Skotskoj (1638.) i Irskoj (1641.). U Walesu su se tijekom dvadesetih i tridesetih godina kritizirale odluke Charlesa L, posebice aktivnosti Vijeca pogra-nicnog podrucja, ali je situacija u odnosu na druge regije bila znatno povoljnija. U Skotskoj su potpora neprisutnog Charlesa I. snazni-jem episkopalizmu i novim obredima te njegov netakticni i autokratski odnos prema skotskim interesima i pokroviteljstvi ma, posebice tijekom posjeta Skotskoj 1633., doveli do reakcije prezbiterijanaca i opcenito naroda, sto je rezultiralo osnivanjem Nacionalnog saveza (1638.) koji se protivio svim crkvenim re-formama bez odobrenja Glavne skupstine. Umjesto da pokusa postici kompromis, Charles I. je ostao nepopustljiv. U Ratu bi-skupa (1639./40.) njegovu besmislenu prijetnju nasiljem 1639. slijedilo je i ispunjavanje te prijetnje 1640., bez nacina da takvo stanje ucini trajnim. Charles I. odabrao je lose zapovjednike, a nedovoljna su financijska sredstva logistiku pretvorile u kaos. Engleska je vojska bila lose pripremljena i rasporedena pa se sto-ga raspala kada ju je 1640. napala velika skotska vojska kojom su zapovijedih profesionalni casnici. Kao i u prethodnom okrsaju, ratovima sa Spanjolskom i Francuskom dvadesetih, Rat biskupa oslabio je Charlesa I., prvo time sto run je narusio financijsku situaciju, a zatim i jer je bio neuspjesan. Takoder je u Engleskoj izmijenio odnos izmedu Krune i Parlamenta. Charlesova "osobna vladavina" nije uspjela. Engleski su vladari resursima za vodenje ratova raspolagah jedi-no ako bi za to dobili potporu Parlamenta. Kako bi prikupio sredstva Charles I. je u travnju 1640. sazvao Kratki parlament, ah ga je, s obzirom da su clanovi odbijah glasovati dok se ne razrijese njihove prituzbe, ubrzo raspustio. Sporazum iz Ripona (listopad 1640.) kojim je okoncan Rat biskupa, medutim, pre-pustio je sjever Engleske okupaciji Skota, a Charlesa I.

obvezao da im svakodnevno, sve do sklapanja konacnog sporazuma, is-placuje financijsku naknadu. Charles I. se stoga jos jednom mo-rao okrenuti Parlamentu, a taj se Dugi parlament, koji se sastao u studenom 1640., zadrzao na okupu, s brojnim prekidima i promjenama clanstva, sve do 1660., dulje zapravo i od samog Charlesa I. Isprva je Parlament bio jedinstven u svojim prigovorima i predstavljao je neku vrstu nacionalnog identiteta i interesa uz koje su kraljevi stavovi izgledali neprihvatljivi. Parlament je upo trijebio instrument optuzbe protiv Charlesovih nepopularnih mi-nistara. Thomas, grof od Strafforda, autokratski namjesnik lrske, osuden je na smrt i smaknut (1641.) zbog toga sto je planirao Charlesovu irsku vojsku dovesti u Englesku, a Laud je zatocen (i smaknut 1645.). Ogranicenja nametnuta krunskoj vlasti bila su jog i vaznija, a i Charlesovi su ih protivnici smatrali presudnirna. Jedan od njih, lord Saye and Sele, kasnije je zapisao kako je bilo nuzno usprotiviti se Charlesu I. jer je on bio odlucan "unistiti engleski Parlament". Zeljeli su obnoviti ono sto su smatrali vla-davinom Elizabete L: sustav cistog protestantizma kod kuce i u inozemstvu, pri cemu bi i I'arlament i aristokracija, preko Taj-nog vijeca, imali vaznu ulogu. Trogodisnji zakon odredivao je da ce Parlament zasjedati barem svake tri godine. Drugi su za-koni zabranjivali raspustanje Dugog parlamenta bez njegova pxi-stanka, ukinuli Zvjezdanu komoru, Visoku komisiju i porez za izgradnju ratnih brodova te ogranicili krunsku financijsku moc. Iako su te promjene bile vrlo ozbiljne, a svojeglavi je Charles I. nakon Straffordovog smaknuca bio sklon sukoblja-vanju, ostvarene su bez podjela koje su izazvala vjerska pitanja potkraj 1641. Zadrzavanje episkopata, tradicionalnog poretka i crkvene stege pokazali su se uzrocima dubokih podjela, a nuznost prikupljanja vojske radi suzbijanja velikog katolickog ustanka Lx Irskoj 1641. dovela je do dubokog jaza u vezi s tim tko ce ih nadzirati. U eskalirajucoj krizi Charles I. pribjegao je nasilju, na-pavsi Parlament 4. sijecnja 1642. kako bi zarobio svoje najoz-biljnije protivnike, ukljucujuci i Johna Pyma, ali su oni vec bili pobjegli u sam London, upoxiste kraljevih neprijatelja. Dok su se obje strane pxipremale za rat, Charles I. je napustio London kako bi prikupio vojsku, a ta je odluka bila od presudne vazno-sti, s obzirom da ce povijest gradanskih sukoba do jakobitskog ustanka 1745. pokazati krucijalnu vaznost nadzora nad resursima i institucijama u glavnom gradu, koje sa sobom nose potvrdu le-galiteta. Iako su 1642. mnogi prizeljkivali mir te su sklopljeni lo-kalni sporazumi o neutralnosti, odlucne manjine na obje strane polarizirale su naciju. Komproxnis i pomirenje pokazali su se ne mogucim, rezultat napetosti i strahova koje su stvorile odluke i ocigledne namjere Charlesa I. Premda je opasno pri prikazivanju razlika izmedu dviju strana prihvatiti grubi socioekonomski ili geografski determinizam, tocno je kako je potpora Parlamentu hila najsnaznija u gospodarski najrazvijenijim regijama: na jugu i oatoku Engleske, u mrrogim velikim gradovima, posebice Lon-(Iomu i 13ristolu, te na industrijskim podrucjima. I'otpora Char-lusu I. u Engleskoj i Walesu bila je najizrazenija u manje na-prcdnim regijama: sjeveru, Walesu i zapadu. Tako su vjerske i lu>liticke razlike bile povezane sa socioekonomskom situacijom, i,iko o njoj nisu ovisile. Tako su, primjerice, radnici u industriji mlova u Derbyshireu podupirali obje strane. Charlesovi pristase str:rhovali su od vjerskih, drustvenih i politickih promjena, a nu>tivirale su ih ideje casti i odanosti. Goleme parlamentarne mvlasti i reformacija Crkve, sto je Parlament zahtijevao u svojih I )evetnaest prijedloga iz lipnja 1642., za mnoge su se umjerenja-ke cinile pretjeranima. Borbe su zapocele u Manchesteru u srpnju 1642., a idu-i cg je mjeseca Charles L, bez ikakvog vojnog iskustva, u Not-tinghamu podignuo svoj stijeg. Krenuo je na London, jedva pohijedivsi u bitci kod Edgehilla (23. X.), ali nije nastavio s uspje-xima pa je u studenom 1642. zaustavljen kod Turnham Greena, malo zapadnije od glavnog grada. Kao neodlucan zapovjednik nije uspio iskoristiti prednost u inace nenaklonjenim okolnosti-iua pa se povukao i svoje zapovjednistvo smjestio u Oxfordu. l3ila je to njegova najbolja pxigoda da pobijedi u ratu. Rojalisti su 1643. napredovali u dobrom dijelu Engleske, posebice na za-padu, gdje je

pao Bristol, ali je vaznost Charlesovog primirja s irskim pobunjenicima, koje je oslobodilo kraljevske snage u Irskoj, bilo vise nego nadmaseno vaznoscu saveza sklopljenog imnedu Skota i parlamentaraca. Rojalisticka se vojska razvila u impresivnu snagu s dobxim casnicima i cvrstim pjesastvom, pa se 1644. prihvatljivi mir za Charlesa I. nije cinio nemogucim. Medutim, Skoti su u sijecnju 1644. ugh u Englesku te kod Marston Moora blizu Yorka 2. VII. 1644., zajedno s parlamentarnom vojskom pod zapovjednistvom sir Thomasa Fairfaxa i Olivera Cromwella, razbili rojaliste pod zapovjednistvom princa 1Wper-ta i vojvode od Newcastlea. Charles I. je izgubio sjever. Iduce su godine parlamentarne snage reorganizirane sa stvaranjem Vojske novog tipa, nacionalne vojske sa zajednickim zapovjednistvom Fairfaxa, s Cromwellom kao zapovjednikom konjanistva. Ta je vojska bila jedinstvenija i profesionalnija te bolje opskrbljena od drugih snaga. Za njezinu pocetnu djelo-tvornost djelomicno je bila zasluzna i cinjenica da su vojnici vise od dvije godine place dobivali sasvim redovito. Te su snage 1645. porazile rojaliste, pri cemu je pobjeda kod Nasebyja (14. VI.) bila posebno vrijedna. Charles I. raspolagao je sa samo 7 600 vojnika u usporedi s 14 000 Fairfaxovih. Princ Rupert pokosio je parlamentarno konjanistvo s lijeve strane, ali je zatim napao opskrbnu povorku, dok je Cromwell s desne parlamen-tarne strane porazio rojahstisko konjanistvo, a zatim u sredistu krenuo na rojalisticko pjesastvo koje je pokleklo pred premo-cnim protivnikom. Bolja stega medu parlamentarnim konjani-stvom odigrala je vaznu ulogu u pobjedi. Do kraja te godine ro-jalisti su svedeni na izohrana uporista, pa se u svibnju 1646. Charles I. predao Skotima. Parlament je u Engleskoj pobijedio iz vise razloga, uklju-cujuci i potporu najbogatijih dijelova zemlje, Skota, Londona, glavnih luka i mornarice, te zbog vjerske strasti dijela njegovih pristasa. Cromwell je sebe smatrao od Boga odabranim izvrsite-ljem, kojemu je sudeno da zbaci vjersku i politicku tiraniju, sto mu je davalo veliku snagu. S druge strane, i parlamentarci su imah neke nekvahtetne i neuspjesne zapovjednike, poput grofova od Essexa i Manchestera te sir Williama Wallera, vodecih za-povjcdnika u razdoblju 1642./43. Parlamenarci su pobudivali nezadovoljstvo visokim porezima te su isprva imali daleko ne-ucinkovitiju konjicu od rojalista. Kao i u slucaju pada kraljevog utjecaja 1639./40., i za Charlesov su poraz uvehke bili zasluzni Skoti pa ne iznenaduje da su oni odigrali tako vaznu ulogu u politici kasnih cetrdesetih godina XVII. stoljeca, kao ni to sto je Engleska doista postala stabilnom tek kada je vladavina Com-monwealtha u Engleskoj ranih pedesetih prisilno prosirena i na Skotsku. Unija Kruna znacila je da se politicke sudbWe dviju zemalja ne mogu razdvojiti. Cromwellovo osvajanje Skotske i Irske bilo je posljedica te je najavilo obnovu stuartske monarhije na cijelom podrucju Britanskih otoka (u sasvim razlicitim okol-nostima) 1660., time sto je osigurano da ne dode do uspjesnog pokusaja Skotske i Irske da za sebe zacrtaju politicki smjer koji bi se razlikovao od onog engleskog. Rat u Walesu Rojalisticka strana porazena je i u Walesu i Skotskoj. Nakon izbijanja gradanskog rata, premocna vecina Vel-sana bila je lojalna kralju. Potpora Parlamentu bila je najsnaznija u Pembrokeshireu, engleskom podrucju. Velska vlastela bila su uglavnom sklona rojalistima, a nisu postojala ni veca urbana okruzenja gdje bi se mogla razviti potpora za Parlament i purita-nizam. Wales je Charlesu I. davao veliki broj ljudi i znacajan dio novca, a velske su snage, posebice pjesastvo, odigrale vaznu ulo-gu i u operacijama protiv obliznjih ciljeva, posebice Gloucestera koji je 1643. doveden pod neuspjesnu opsadu, i na udaljenijim ratistima. Pad obliznjih rojalistickih uporista u Engleskoj, Shrews-buryja, Bristola i Chestera, izmedu veljace 1645. i veljace 1646., bio je od presudne vaanosti za potkopavanje rojalistickog samo pouzdanja u Walesu pa su ujesen 1645. rojalisticki polozaji u juznom Walesu propali. Dvorci su isprva ostali u rukama ro-jahsta, ali su i oni popustih pred

nemilosrdnim pritiskom snazni-jih parlamentarnih snaga. Harlech se konacno predao u ozujku 1647. godine. Rat u SkotskojNakon sto su Skoti u sijecnju 1644. usli u Englesku, Charles I. poslao je Jamesa Grahama, markiza od Montrosea, da napadne Skotsku. On je to i ucinio s malom voj-skom u travnju, all se, nakon sto je osvojio Dumfries, morao povuci suocivsi se s brojnijim protivnickim snagama. Napavsi opet u kolovozu, razbio je snazniju vojsku lorda Elcha kod Tip-permuira (1. IX.): Montrose je pobijedio u okrsaju vatrenim oruzjem, nakon cega je uslijedio i uspjesan opci napad na vec oslabljenog protivnika. 13. IX. ostvario je jos jednu pobjedu pred Aberdeenom. Kod Inverlochyja (2. II. 1645.) Montroseovi vojnici odgadali su napad na borce iz Argylla sve do posljednjeg trenutka, da bi zatim nakon razorne salve napali i pjesastvom. Kao i u slucaju drugih skotskih bitaka, glavninu tereta borbi podnijeli su irsko i nizinsko pjesastvo, dok su borci sa sjevernih visocja koristeni kako bi se dokrajcio vec porazeni protivnik. U bitci kod Auldearna (9. V. 1645.), Montroseova sposobnost da odlucno reagira na nepridvidljivi tijek bitke donijela mu je po-bjedu, kao sto je to bio slucaj i za Cromwella kod Nasebyja. Uspjesni protunapad omogucio run je pobjedu nad snaznijim neprijateljem. Kod Alforda (2. VII.) pobjeda u sukobu konjani-stva ostavila je protivnicko pjesastvo izlozeno napadu s krila i straga; kod Kilsytha (15. VIIL) porazena je glavna Vladina voj-ska u Skotskoj pod generalom Williamom Bailliem, pri cemu je Montroseovo konjanistvo opet odigralo kljucnu ulogu. Glasgow i Edinburgh zatim su nakratko osvojeni, all se Montroseova voj-ska pocela smanjivati kako su se borci s planinskog sjevera poceli vracati kucama. Skotska je vojska u Engleskoj pod generalom Illavidom Leslieom otisla na sjever te kod 1'hiliphaugha (13. IX. 1645.) Montroseovu znatno manju vojska iznenadila i porazila. Montrose je pobjegao u Visocje, a njegov je ugled unisten. Na-kon gerilskih napada i zime, Montrose nije uspio osvojiti Inver-ness, iako je jedan drugi rojalist, markiz od Huntlyja, 14. V. 1646. na juris osvojio Aberdeen. Obojica su zatim raspustila svoje snage kada in-1 je Charles L, nakon sto se predao Skotima, zapovijedio da poloze oruzje. Graefanski rat u Irskoj (1641. - 1649.) Potaknuti ogorce-njem zbog nacina na koji su se prema njima odnosili prote-stantski lordovi i doseljenici te pod pritiskom ekonomske situ-acije, katolicki su se Irci 1641. pobunili i poklali brojne an-glo-skotske naseljenike. Njihov voda Rory O'More porazio je vladine snage kod Julianstowna (29. XI. 1641.), a zatim sklopio savez s brojnim staroengleskim zemljoposjednicima na podrucju Pale. Pobunjenici su pregazili i Ulster. Protestanske su crkve oskvrnute, a Bibli_je spaljene. Skoti su poslali vojsku kako bi ob-novila vladavinu protestanata te se ona u travnju 1642. iskrcala kod Carrickfergusa. Zatim je uslijedila trostrana bitka izmedu Skota/parlamenataraca, rojalista pod Jamesom Butlerom, grofom od Ormonda, i katolicke konfederacije iz Kilkennyja, irskih ustanika. Ovi posljednji, pod zapovjednistvom Owena Roea O'Neilla, razbili su skotsku vojsku kod Benburba 1646. Godine 1647., s Charlesom I. u zatocenistvu, Ormond je Dublin predao Michaelu Jonesu, parlamentarnom pukovniku. Iako su njegov polozaj ugrozavali katolicki konfederativci pod vodstvom Tho-masa Prestona, kod Dungan Hilla (8. VIII. 1647.) Jones je tesko porazio Prestona, zarobivsi njegovo cjelokupno topnistvo. I'arlamentarna je strana zapala u probleme 1648. kada je drugi gra-danski rat naveo Ormonda da se vrati iz Skotske. Godine 1649. osvojio je Droghedu i Dundalk, a u lipnju je pokrenuo opsadu Jonesa u Dublinu. Jonesov juris nanio je Ormondu poraz kod Rathminesa (2. VIIL). Cromwell se kod Dublina iskrcao 13 da-na kasnije. Drugi gra8anski rat Kao sto je to cesto slucaj, pobjeda je do-vela do nejedinstva. Parlament, vojska i Skoti bili su podijeljeni. Postojale su bitne razlike u odnosu prema crkvenoj vlasti, pose-bice uspostavi prezbiterijanskog sustava sto su zahtijevali Skoti, a cemu su se brojni engleski parlamentarci protivih, te u pogledu pregovora s Charlesom

L, kojeg su Skoti predali nakon sto su 1647. napustili Englesku. Radikalne drustvene i politicke pro-mjene zagovarali su levelleri, koji su u vojsci imah poprilicnu potporu, pa je vojska, nezadovoljna stavom Parlamenta i cinje-nicom da se nisu isplacivali zaostali primici, uzimala sve vecu politicku ulogu. Charlesa I. je 1647. preuzela vojska, all je on odbio rjesenje koje je predlozio Cromwell. Cromwell, nezado-voljan i s prezbiterijancima u Parlamentu i s levellerima, ciju je pobunu u vojsci suzbio, odigrao je kljucnu ulogu u okoncanju drugog gradanskog rata (1648.). Njegovi su uzroci lezali u roja-listickim ustancima i skotskoj invaziji u line Charlesa L, koji se u zamjenu slozio s uvodenjem prezbiterijanskog sustava. Pobune su ugusene, Cromwell je usao na podrucje juznog Walesa, a njegovi su protivnici porazeni kod St. Fagan'sa. Fairfax je usao u Kent te u lipnju tamo razbio rojaliste. Rojalisti su se zatim usre-dotocili na Colchester, pruzali otpor Fairfaxovim napadilna te cekali na vijesti o Skotima. Nakon sto je prihvatio predaju Pembrokea (11. VII.), Cromwell je krenuo presresti Skote koji su, pod vodstvom voj-vode od Hamiltona, 8. VII. usli u Cumberland te krenuli na jug. Cromwell je uspio prodrijeti u Yorkshire i odlucio kod l'restona napasti bok protivnicke prethodnice. Hamilton je za-nemario upozorenja rojalistista sir Marniadukea Langdalea pa su njegove neorganizirane snage bile rasprsene u trenutku kada je Cromwell uapao Langdaleove vojnike te 17. VIII. osvojio Pre-ston. Skoti su polozili oruzje. Odlucan rijesiti problem Charlesa L, zahvaljujuci vjerskoj gorljivosti koju nije zatomilo ni suprotstavljanje potvrdenom kralju, vojska je ocistila Parlament u cistki 6. XII. 1648. Oni koji su ostali, "ostatak", imenovali su sud koji je sudio Charlesu I. zbog izdaje naroda. Parlament je tvrdio kako je Charles I. bio dao svoju casnu rijec da se nece opet boriti te da ju je prekrsio kada je potaknuo drugi gradanski rat. Charles I. je odbio sudje-lovati na sudenju, tvrdeci da podanici nemaju prava suditi kralju te da on zagovara prava naroda. Proglasen je krivim i smaknut 30. I. 1649. u sredistu kraljevske vlasti, ispred dvorane za sveca-nosti u Whitehallu. Republikanska Engleska Formalno sudenje i javno smaknuce Charlesa I. znacajno su se razlikovali od ubojstava srednjovje-kovnih kraljeva. Engleska je proglasena republikom, Common-wealthom, a Dom lordova je ukinut. Feudalne su dace vec bile ukinute 1645. Anglikanska je crkva u stvarnosti izgubila svoj drzavni polozaj. Republikanski se rezim u Engleskoj, medutim, suocavao sa sasvim razhcitiim oblicima vlasti u Skotskoj i Irskoj te se nije mogao osjecati sigurno sve dok ill ne zbaci. U zastrasujucoj demonstraciji vojne moci, republikanske su silage osvo-jile i Skotsku, sto je bio uspjeh koji nisu uspjeh ostvariti brojni engleski vladari, Irsku, kao i preostala uporista engleskih rojalista na Kanalskun otocima, otocju Scilly i otoku Maim. Od tog tre-nutka nadalje vise nije bilo trajnijih razlika u vojno-politickoj kontroh izmedu Engleske, Skotske i Irske sve dok britanska draava 1922. nije izgubila veci dio Irske. Kratkotrajne promjene saveznistava - izmedu Engleske i Irske 1689. ill Engleske i Skot-ske krajem 1745. - bile su nestabilne, a i sve su ill strane takvim smatrale. Stoga su, bez obzira na svoje formalne ustavne odnose, Engleska, Irska i Skotska postali medusobno povezana jedinica u pogledu geografije vojne moci. Cromwellovo osvajanje Irske (1649. - 1652.)Cromwell je presao u Irsku te 1649. osvojio veci dio istoka i juga, sto je bila zadaca koja je dovrsena ovladavanjem cijelog otoka do sredine 1653. Cromwellov pohod, posebice osvajanje Droghede i Wex-forda 1649., od tada je postao sinonim za oknitnost, pa kao ta-kav igra vaznu ulogu u anglofobiji u irskoj javnosti. Zapravo su se brojni Irci borili protiv rojalista u onomu sto je bilo podje-dnako i engleska invazija i irski gradanski rat. Masakri tijekom sukoba u Irskoj ili u kontinentalnoj Europi nisu bili nista novo, pri cemu je katolicki ustanak 1641. posebice

izrazito zapoceo masovnim pokoljima protestanata. Takoder, ni u Droghedi ni u Wexfordu nisu se napadale zene i djeca. Medutim, u Droghedi, gdje je Cromwellovo velicanstveno opsadno topnistvo omogu-cavalo ispaljivanje 200 topovskih kugli u jednom danu, pobijena je vojska od oko 2 500 ljudi, a oni koji su postedeni poslani su na plantaze secera na Barbadosu. Nakon Wexforda, Cromwell je, prije nego sto se vratio u Englesku, osvojio Ross, Carrick, Clonmel i Kilkenny. Njegov nasljednik i zet Henry Ireton po-razio je protivnike kod Scarrifhollisa (1650.) te zauzeo Limerick (1651.). Iduce je godine pao i Galway. Osvajanje je, medutim, uglavnom kao posljedica gladi, kuge i iseljavanja, dovelo do gu-bitka oko 40% irskog stanovnistva te do, posebice 1654./55., rasprostranjenog izvlascenja katolicke zemlje, cime su anglo-irski katolici izgubili utjecaj i polozaj. Zatvorene su keltske skole u kojima su se obrazovali bardovi, sto je bio udarac lokalnoj kul-turnoj tradiciji, a otok je podvrgnut parlamentu u Westminsteru. Osvajanje Skotske Iako je mir u Skotskoj bio od kljucne va-znosti za prve faze osvajanja Irske, najstariji Charlesov sin, Char-les IL, nagodio se 1650. sa Skotima. Kao odgovor na to, Crom-well je 22. VIl. 1650. napao Skotsku. Nije, medutim, uspio probiti utvrdene skotske polozaje oko Edinburgha pa se, nakon sto ga je David Leslie nadmudrio, morao vratiti u Dunbar. Sprijecen u povlacenju do Engleske dvostruko snaznijom voj-skom, Cromwell je pokrenuo iznenadni napad kojim je nanio poraz skotskom konjanistvu te dobar dio pjesastva prisilio na predaju (3. IX.). Zatim je osvojio Edinburgh. Iduceg je ljeta Cromwell svoju premoc na morn upotrije-bio kako bi nadmudrio Skote kod Stirlinga te zauzeo Perth pa je Charles II. zatim krenuo u juznu Englesku, nadajuci se da ce zapaliti iskru rojalisticke pobune. Do Wigana je pristigao 15. VIII., ali je, u nedostatku vojnika, odlucio otici do velske grani-ce, a ne izravno na London. Shrewsbury je, medutim, Charlesu II. pruzao otpor tako da je, kada je 22. VIII. dosao do Worce-stera, privukao tek malen broj novih vojnika. Njegovi protivni-ci rasporedili su se oko Warwicka 24. VIII., a zatim krenuli na Worcester, osvojivsi prijelaz preko rijeke Severn kod Upto-na. Parlamentarci pod zapovjednistvom Cromwella, njih oko 30 000, iz vise su pravaca 3. IX. napali Worcester. 12 000 roja-lista pokrenulo je isprva uspjesan frontalni napad na Cromwello-ve polozaje, ali je brojcana premoc ipak presudila pa je rojalisti-cka vojska svladana. Skrivajuci se na jednom hrastu i u kucama svojih pristasa tijekom puta, Charles II. je pobjegao u Francu-sku, a rojalisticka je strana razbijena. Do ljeta 1652. pala je cijela Skotska. Vise nije mogla sluziti kao alternativan model zbivanji-ma u Engleskoj. Ukinuti su skotski Parlament i Izvrsno vijece. Skotska je 1654. pozvana da posalje svoje predstavnike u lon-donski parlament i poduzete su mjere kako bi se primijenio en-gleski pravni sustav. Prepuna vojnih uporista i pod upravom povjerenika poslanih iz Engleske, Skotska se pedesetih godina XVII. stoljeca suocavala s brojnim problemima: plemstvu su uskracena nasljedna prava, a narodu su nametnuti visoki porezi. Commonwealth Snaga, vitalnost i odlucnost vlade Common-wealtha dodatno su demonstrirane agresivnom politikom prema stranim silama. Trgovacko suparnistvo s Nizozemcima i sumnji-cavost prema njihovim politickim namjerama izazvali su Prvi englesko-nizozemski rat (1652. - 1654.). Snaga mornarice Com-monwealtha i vjestina njezinih admirala, posebice Roberta Bla-kea, doveli su do uspjeha na moru, iako je taj rat bio vrlo skup. Vojna snaga i uspjesi pomogli su da Republika stekne me-dunarodno priznanje. Za razliku od reformacijske Engleske, bilo je jasno kako Republika nece morati strahovati od strane inter-vencije. Glavni su se izazovi nalazili unutar njezinih granica.

Unutar republikanskog tabora postojale su doista duboke podjele. Sukobi u vezi s vjerskim pitanjima bill su povezani s razmiricama oko polozaja vojske i ustavnih rjesenja. Nakon sto su ovo posljednje promijenili uz pomoc sile, bilo je tesko sprije-citi daljnju zelju za promjenama i pribjegavanju sili. Dokazi o postojanju drustvenog i vjerskog radikalizma, koliko god malu potporu imali, duboko su uznemiravali brojne pristase Com-monwealtha. Niz sekti, skupWa i usmjerenja, ukljucujuci sljed-benike Ludovica Muggletona, istinske levelere, kvekere i anti-nomiste, podupirao je niz radikalnih promjena, ukljucujuci i komunalizaciju pustopoljina te ukidanje Crkve i pravnika, tvr-dio je da je osobna spoznaja vaznija od SvetoA pisma te da do drugog dolaska Krista tek sto nije doslo. Oliver Cromwell Razmirice su Cromwella, sada zapovjednika vojske, navele da u travnju 1653. raspusti procisceni Krnji parla-ment. Imenovao je novo, premocno vojno, drzavno vijece za upravljanje drzavom te imenovani "parlament", poznati pod na-zivom Bareboneov parlament, po jednom od njegovih radikal-nih clanova, Praise-God Bareboneu. Taj je parlament bio prvi u kojemu su sjedili i predstavnici Skotske i Irske, iako su to ugla-vnom bili Englezi koji su tamo obnasali duznosti. Vecina clano-va nisu bili pripadnici tradicionalne vladajuce elite vec manja vlastela. Ipak, bili su manje reprezentativni od ranijih parlamen-taraca, s obzirom da ill se nije biralo, vec su ih imenovala casni-cka vijeca. U jedinoj cjelovitoj reformi izbornog sustava, prije I'rvog zakona o reformama iz 1832., izborni okruzi bez dovolj-nog broja biraca zamijenjeni su s vise zastupnickih mjesta za grofovije te posebnim predstavnicima sve vecih industrijskih gra-dova, poput Bradforda, Leedsa i Manchestera. Glasacko je pravo prosireno. Ipak, izoliran od goleme vecine stanovnistva, clanova elite i obicnih gradana, rezim nije poduzimao nista kako bi ublazio svoju nepopularnost. Bareboneov je parlament bio podijeljen izmedu radikala, koji su zeljeli primjerice ukinuti desetinu i pravo pokrovitelja da odabiru svecenike koje ce financijski potpomagati, sto je bilo imovinsko pravo i izvor vlastelinskog utjecaja, te onih koji su bill manje radikalni. Sve je to dovelo do raspada Parlamenta u prosincu 1653. i stvorilo prazninu koju je Cromwell kao vrhov-ni zapovjednik morao popuniti. To je ucinio postavsi lord-pro-tektor. Za covjeka koji je zaradivao za svoj zivot, rodenog kao maloposjednik bez zakupaca u Huntingdonshireu, to je vjerojat-no bio i najdramaticniji primjer uspona na drustvenoj ljestvici u britanskoj povijesti, iako je zapravo rijec o usputnoj posljedici najsveobuhvatnije politicke revolucije u toj istoj povijesti. Crom-well je clanovima Parlamenta 1657. rekao kako je svoj polozaj preuzeo "zbog zelje da sprijecim zlo i nesrecu, za koje sam uvi-dio da neposredno prijete naciji". Sve do svoje smrti 1658. Cromwell je vladao, iako nije i gospodario, suocavao se s pro-blemima u odnosima sa sazivanim parlamentima te s nepopular-noscu u lokalnim zajednicama odluke iz 1655. da se vlast povje-ri vojnim zapovjednicima, koji su imali upute da ocuvaju sigur-nost i stvore bogobojazno i ucinkovito kraljevstvo. llruga je po-sljedica bila otezana demilitarizacija vladajuceg rezima. Cromwellova spremnost da zrtvuje ustavni i institucionalni kontinuitet te njegovo nepovjerenje prema vanjskoj formi opcenito nisu naila-zili na dobrodoslicu. Isto se odnosi i na vjerske "reforme" repu-blikanske Engleske, poput uvodenja gradanskih brakova, promje-ni obicaja pri krstenju, ponovnog prihvacanja Zidova (koje je 1290. bio izbacio Edward L) te toleriranja niza sljedbi i obicaja koji su za mnoge predstavljali nevjeru. Parlament je vec na Bozic 1646. bio zabranio bozicne kolace od susenog voca. Yoliticki, socijalni i vjerski konzervativizam bill su snazni i ojacani iskustvom iz pedesetih godina XVII. stoljeca. "Bogo-bojazni" nisu bill ni brojni ni jedinstveni: neki od njihovih pro povjednika usporedivali su Englesku s Izraelom nakon Mojsija, nezahvanim za darove Bozje. Suzbijanje popularnih obicaja koji su se smatrali praznovjernim, papinskim ili poganskim, poput Bozica i plesa oko svibanjskog stupa, kao i kazalista, doveli su do nezadovoljstva. Daniel Defoe kasnije je ustvrdio kako je u prvih pet godina nakon obnove monarhije 1660.

podignuto 6 325 svi-banjskih stupova. U pedesetim godinama XVII. stoljeca neprija-teljstvo prema puritanizmu stopilo se s prijezirom prema repre-sivnom, radikalnom i nezakonitom rezimu. Rat protiv Spanjol-ske (1'655. - 1659.) doveo je do zauzimanja Jamajke, ali su se nade u osvajanje Kube i Hispaniole pokazale daleko preoptimi-sticnim, dok je trosak tog sukoba izazvao financijsku krizu. U Walesu je nakon poraza rojalista doslo do stvaranja no-vog vladajuceg poretka u kojemu je vaznu ulogu odigrao poku-saj sirenja radikalnog puritanizma. Zakonom iz 1650. o "boljem prenosenju evandelja u Walesu", sedamdeset i jedan povjeretiik dobio je zadacu organiziranja propovijedanja evandelja u Wale-su. Izvlasteno je 278 anglikanskih svecenika, njihove su desetine i drugi prihodi stavljeni na raspolaganje povjerenicima, koji su dio till prihoda zadrzali za sebe, a imenovani su i putujuci puri-tanski propovjednici. Jedan od istaknutijih bio je Vavasor Po-well, ranjen tijekom rata, koji je nakon toga zakljucio kako ga je pozvao boaanski glas: "Odabrao sam tebe da propovijedas evan-delje." Kao i u Engleskoj, vrijeme izmedu dva kralja bilo je raz-doblje velike nesigurnosti. Radikalne politicke i vjerske ideje, poput onih kvekerskih, pobudivale su opcu nesklonost, a vecina je Velsana ostala privrzena Anglikanskoj crkvi. Ta je odanost znala poprimiti i neprivlacne oblike. Kvekerska propovjednica evandelja Alice Birkett skinuta je do gola te kamenovana na groblju crkve u Llandaffu. Taj je konzervativizam jamcio da ce restauracija Charlesa IL 1660. opcenito biti popularna. Cromwell je preminuo na godisnjicu svojih vehkih po-bjeda kod Dunbara i Worcestera, ali nije kao Aleksandar premi-nuo na svojem vrhuncu. U trenutku njegove smrti jasno su bile vidljive nepopularnost i podjele u rezimu, dok je u liku Charle-sa II. postojao legalni pretendent koji je jog uvijek,prijetio stabil-nosti sustava. Cromwell suvremenu djecu Izraelovu nije odveo u obecanu zemlju, sto je zelio uciniti, niti je stvorio stabilnu vladu koja bi nastavila i produbila njegova postignuca. Medu-tim, Cromwellova je potpora pravnoj i obrazovnoj reformi bila dalekovidna. Ipak, u posljednjim je mjesecima zivota njegovo vodstvo pocelo slabjeti, a ni njegov nasljednik na mjestu lor-da-protektora, sin Richard, nije uspio nametnuti svoj autoritet. Parlamentarni, vojni i financijski problemi opterecivali su Richardov protektorat. Nakon njegovog zbacivanja vojnim uda-rom 1659. uslijedila je obnova Krnjeg parlamenta i Commonweal tha. Medutim, vojska je taj parlment raspustila (hstopad 1659.), dok je, na rubu anarhije i s podijeljenom vojskom, zapovjednik u Skotskoj George Monck krenuo na jug te uspostavio poredak i umjereni parlament. To je pripremilo retell za povratak monarhi-je 1660., pa je Charles II. pozvan da se vrati iz egzila. Puritanski pokusaj reformiranja drustva i bogosluzja, cime su svoje moralne imperative pokusali nametnuti drustvu, nije uspio. Britansko je dmstvo, kao posljedica svega, postalo jog konzervativnije. Obnovljena monarhijaRjesenje o restauraciji dovelo je Char-lesa II. (1660. - 1685.) na prijestolja Engleske, Irske i Skotske. Bio je dobra osoba za provodenje pomirenja, a pogotovo stabili-zacije koja je bila potrebna nakon cetrdesetih i pedesetih godina XVII. stoljeca. Sposoban i odlucan u pogledu svojih ovlasti, Charles II. je ipak bio fleksibilan, a njegove su ambicije zapravo bile umjerene: ocuvanje svojeg poloaaja, a ne stvaranje snazne monarhije. Nije dijelio autokratski stil vladanja svojeg rodaka Louisa XIV. Francuskog, koji je 1661. uveo osobno vladanje. Ako bi i doslo do rojalisticke reakcije, nece je predvoditi kralj, iako se tvrdilo kako je svojim povjerljivim savjetnicima 1669. godine rekao da planira uvodenje autokracije. Charlesov sarm takoder nije bio nevazan pa je, iako mu svi nisu Vi erovali, a neki su ga cak smatrali tiraninom i razvratnikom, uspijevao izbjeci glas i sudbinu koji su pratili njegova oca Charlesa I. i brata Jako-va II. i VII. Osim onih koji su bili potpisali smrtnu presudu Charlesu L, svi su parlamentarci i Cromwellovi pristase dobili oprost. Kraljevske ce ovlasti biti manje nego sto su bile

1640., ali vece nego one s kraja 1641., a pogotovo u odnosu na one iz kasnijeg dijela cetrdesetih. Charles II. dobio je pravo na odgovarajuce prihode i nadzor nad vojskom, ali mu pravo na propisivanje po-reza i osnivanje pravosudnih institucija iz tridesetih, primjerice, poreza za financiranje ratnih brodova i Zvjezdane komore, nisu vraceni. Nije uveden znacajniji zemljisni prihod pod krunskom kontrolom koji bi vladarima omogucio da zadrze financijsku sa-mostalnost. Prijedlozi iz pedesetih godina o reformi Parlamenta, pravnog sustava i sveucilista svakako nisu bili dobrodosli u kon-zervativnom ozracju sezdesetih. Bradford, Leeds i Manchester izgubili su svoja mjesta u Parlamentu. Vladar je opet mogao kraljevati bozanskim pravom, sa-svim drukcijim od providnosti na koju se pozivao Cromwell, all je mogao vladati zahvaljujuci I'arlamentu: trebala je to biti parla mentarna monarhija. Gubitak povlastenih prava i nuanost parla-mentarne potvrde poreza jamcili su kako ce Charles II. vladati preko Parlamenta, sto se pokazalo 1661./62. kada je njegov prijedlog o sirokoj drzavnoj Crkvi koja ce ukljucivati sto je vise protestanata bilo moguce, s tolerancijom za ostale, odbio Roja-listicki parlament (1661. 1679.). Dogodilo se to nakon ne-uspjeha Savoyske konferencije 1661. da postigne sporazum iz-medu anghkanaca i prezbiterijanaca. Zakon o gradskim vijecima (1661.) obvezivao je gradske sluzbenike da prihvate anghkani-zam koji se jasno razlikovao od nonkonformizma, dok su Zako-ni o prisezi (1673., 1678.) katolicima onemogucavali da obnasa-ju drzavne duznosti i budu zastupnici u Parlamentu, a nonkon-formiste da budu imenovani na drzavne duznosti. Zahvaljujuci Zakonu o uniformnosti iz 1662. prezbiterijansko je svecenstvo protjerano iz svojih zupa, a bogosluzje za vise od pet ljudi zabranjeno, osim ako se ne izvodi u skladu s anglikanskim obi-cajima. Stotinu i trideset svecenika izgubilo je svoje prihode u Walesu, a u Engleskoj je baptisticki propovjednik John Bunyan osuden zbog propovijedanja bez dozvole pred nezakonitim sku-povima te je u zatvoru zapoceo pisati djelo The Pilgrim's Progress. Strah i osveta uvjetovah su restauracijsko rjesenje. Osjecaj nesi-gurnosti, posebice strahovi u pogledu republikanskih zavjera ko-je su doista i postojale, dovodio je do izdaja i ustanickog djelo-vanja. Ipak, dobar je dio zakona potkopan kada su ih puritanska vlastela pocela izbjegavati. Mirovni suci iz redova nizeg plemstva cesto su sudjelovali u tom zaobilazenju zakona. Protjerane su puritanske svecenike puritanska vlastela zaposljavali kao pri-vatne kapelane i tutore. U Irskoj je Cromwellova podjela zemlje samo djelomi-cno ukinuta. U Skotskoj su obnovljeni parlament, episkopat te utjecaj i moc aristokracije. Ipak, oko trecine skotskih zupnih svecenika nije bilo spremno prihvatiti novo vjersko rjesenje. Prezbiterijanski tajni sastanci predstavljali su sredista otpora, a Vladini pokusaji da ih se suzbije doveli su do neuspjesnih pobu-na 1666., 1680. i, ozbiljnije, 1679. godine. Uz pomoc vojne sile kraljevsku je vlast provodio ministar za skotske poslove John, vojvoda od Lauderdalea. Charles II. nije bio zadovoljan vjerskom situacijom i po-kusajima da mu se ogranici sloboda izbora. Taj je problem po-stao ozbiljniji kao posljedica njegovih katolickih naklonosti. Bio je vladar po kojemu je osmisljen izmisljeni kralj Bolloximian u djelu Sodom: or, the Quintessence of Debauchery: Tako na vrhuncu svoje pohote vladam; Jedem da bih prezivio i preiivljavam da bih opet jeo (...) A sa svojim rogom vladam cijelom zemljom. Poroci i korupcija na dvoru bili su dovoljni za mnoge, ah je katohk kao vladar bio previse. U kulturi koja je slabo pozna-vala vjersku toleranciju, takav se kralj doimao kao prijetnja neovisnosti nacije, crkve i drustva. Antikatolicizam i strah od samo-volje vlasti bili su u drugoj polovici stoljeca jednako vazni kao i u prvoj. Ipak, kao i kasnije u slucaju Georgea Ill., ne bi bilo mudro preuvelicati kraljevu nepopularnost. Charles II. dotakuuo je velik broj ljudi koji su bolovah od skrofule, sto je dokaz vjere u kraljeve ljekovite moci.

Neuspjeh Drugog englesko-nizozemskog rata (1665. - 1667.), koji je ukljucivao i ponizavajuci napad na englesku flotu u Medwayu (1667.), slijedio je Tajni sporazum iz Dovera s naj mocnijim katolickim vladarom, Louisom XIV. (1670.). Charles It. je zapravo obecao objaviti svoj prijelaz na katolicanstvo te obnoviti tu vjeru u Engleskoj. Dva ce se vladara ujediniti u napadu na Nizozemsku, vodecu protestantsku silu. To je bila pra-va papisticka zavjera, a sumnje u Charlesove namjere nisu samo opteretile ostatak njegove vladavine, vec su i zajamcile da ce se nasljednik, njegov katolicki brat Jakov II. (1685. - 1688.), na prijestolje uspeti u ozracju u kojemu je sumnja prema katolici-ma bila osnazena i cvrsto povezana s Louisom XIV., ciji su po-tezi protiv protestanata u Francuskoj, sto je kulminiralo opozi-vom Nantskog edikta (1685.), bili jasna upozorenja da se katoli-ekiin vladarima ne moze vjerovati i da ce oni uvijek biti zestoko protuprotestantski. Papisticka zavjera Treci englesko-nizozemski rat (1672. - 1674.) predstavljao je neuspjeh i doveo je do pada Charlesovog kabineta poznatog pod nazivom Cabal. Iako je spretni Charles It., uvijek spreman zrtvovati ministre kako bi spasio vlastiti po-lozaj, mogao svladati takve politicke oluje, papisticka zavjera 1678. napala je Charlesa II. na najslabijim mjestima. Iako je bio otac barem cetrnaestero nezakonitih sinova, za Charlesa II. je pitanje nasljednika bilo velik problem. U braku s pomalo nepri-vlacnom portugalskom princezom Katarinom od Braganze (koja wu je kao miraz 1661. donijela Bombay i Tanger) nije imao za-konite djece, pa je nasljednik bio njegov brat Jakov, vojvoda od Yorka. I'apisticka zavjera proizlazila je iz tvrdnji koje je iznio pustolov Titus Oates kako postoji katolicka urota s ciljem uboj-stva Charlesa II. i dovodenjem Jakova na njegovo mjesto. Uboj-stvo sir Edmunda Berryja Godfreya, suca koji je radio na tom slucaju, i otkrice sumnjivih pisama u posjedu bivseg Jakovljevog osobnog tajnika Edwarda Colemana razbuktali su sumnje te smisljeno stvorili paranoju. Organiziran je niz javnih sudenja na kojisna su katolici osudeni, a zatim i smaknuti. Vatru je dodatno razbuktalo otkrice pohtickih suparnika kako je vodeci miWStar Charlesa IL, riznicar Danby, pregovarao s Louisem XIV. Danby je smijenjen sa svoje duznosti, a moc se dvora raspala. Ekskluzijska kriza Papisticka zavjera prerasla je u Ekskluzijsku krizu (1678. - 1681.), pokusaj da se Parlament iskoristi kako bi se Jakov iskljucilo iz nasljedne linije i oslabilo Charlesovu vladu. Njezin je vodeci zagovornik, Anthony, grof od Shafteburyja, osnovao ono sto se smatra prvom engleskom pohtickom stran-kom, "vigovce", sto je bio pogrdan izraz za skotske prezbiteri-janske pobunjenike koji su prvotno koristili njihovi protivnici, premda se ta stranka prije treba smatrati frakcijom koju su na okupu drzale neformahie veze, ambicije i ideologija, a ne stra-nacka stega i sredisnja kontrola. Vigovci su se bavili masovnom propagandom. Prve ilegalne novine svoje su namjere otkrivale i naslovom, "Tjedni svezanj savjeta iz Rima (...), u kojima se od-govara na papisticke argumente, razotkrivaju njihove lazi, bi-ljeze njihove okrutnosti, ukazuje na njihove izdaje i buntovne principe". Nepovjerenje prema dvoru onemogucilo je potenci-jalni uspjeh alternative ekskluziji u obliku ogranicavanja Jako-vljevih ovlasti. Iako je protukatolicanstvo moglo pomoci u izazivanju krize koju bi vigovci mogli iskoristiti, problem su im predsta-vljali odlucnost vecine ljudi da se izbjegne ustanak i ponavljanje kaosa gradanskog rata; snaga Charlesovog polozaja u Domu lor-dova i kraljevo pravo da saziva i raspusta Parlament kako je to smatrao potrebnim, sto je sve i pravno sprecavalo ekskluziju; ne-postojanje opceprihvacene alternative Jakovu i Charlesova nepo-kolebljiva odlucnost. Sa Skotskom i Irskom cvrsto pod kontro-lom nakon sto je suzbijen ustanak prezbiterijanaca 1679., Char-les II. nije se suocavao s krizom nalik na onu iz 1638. 1642. pa je izbjegavao glupe poteze poput pokusaja svog oca da uhiti pet parlamentarnih zastupnika. Kao odgovor na vigovce, razvili su se "torijevci" kao konzervativna i lojalisticka skupina, pristase kralja i Anglikanske crkve. U Skotskoj je Zakon o prisezi iz 1681. od svih ministara i obnasatelja duznosti zahtijevao da se odreknu prezbiterijanskih

buntovnika. Jakov je od 1679. do 1682. bio smjesten u Edinburghu, dok je tamosnja palaca Holyrood obnovljena kao glavno srediste kraljevskog dvora u sjever-nom kraljevstvu. Neuspjeh vigovske Ekskluzijske krize iz 1681. doveo je do reakcije koju je ublazio Charlesov dogovor s Louisem XIV. o novcanoj pomoci koja mu je omogucila da tijekom ostatka svoje vladavine opstane bez Parlamenta. Vigovski su sluzbenici smijenjeni, a njihovi su vode pobjegli ill su bili kompromitirani zavjerom iz Rye Housea (1683.), navodnom urotom s ciljem ubojstva Charlesa II. i Jakova. To je dovelo do smaknuca i oso-kolilo napade na vigovska uporista. Izmijenjene su gradske po-velje, primjerice u Londonu, kako bi se povecao utjecaj Krune, dok su nonkonformisti (protestanti koji nisu bili pripadnici An-glikanske crkve, a mnogi od njih vigovci) progonjeni. Jakov II. i VII. (1685. - 1688.) Zahvaljujuci reakciji na Eks-kluzijsku krizu, Jakov II. (Jakov VII. Skotski) uspio je bez vecih problema naslijediti svog brata (1685.). Njegov je polozaj te go-dine ucvrstilo i suzbijanje pobuna u Skotskoj i Engleskoj. Najkarizmaticniji nezakoniti sin Charlesa IL, James, vojvoda od Monmoutha, koji je tijekom Ekskluzijske krize tvrdio kako je Charlesov pravi nasljednik jer da se Charles II. zapravo ozenio njegovom majkom Lucy Walter, iskrcao se kod Lyme Regisa 11. VI. 1685. godine. Monmouth je pridobio snaznu potporu u Dorsetu i Somersetu te je, u iznenadnom napadu na rojalisticku vojsku kod Sedgemoora u noci s 5. na 6. srpnja, gotovo i uspio u svom pokusaju. Njegove su snage, medutim, uz teske gubitke razbijene. Monmouth je smaknut, a neki od njegovih pristasa prevezeni u kolonije ili objeseni nakon neobjektivnih "krvavih sudenja" u West Countryju pod vodstvom vrhovnog suca Ge-orgea Heffreysa. Usporedni je ustanak u Skotskoj pod vodstvom vojvode od Argylea takoder razbijen, a vojvoda smaknut. Kao i u slucaju Cromwella, pobjeda je i Jakova uvjerila u bozansku potvrdu njegove misije, pa ga je ustanak naveo da po-veca svoju vojsku. Medutim, Parlament se s time nije slagao, a posebice nije podupirao imenovanje katolika za casnike. Jakov je u studenom 1685. odgodio zasjedanje I'arlamenta te se on tijekom njegove vladavine vise nije sastajao. Sada sa slobodnijim rukama, pokrenuo je proces katolizacije Vlade. To ga je ucinilo nepopularnim. Promjene nuzne kako bi se uspostavila puna vjer-ska i gradanska ravnopravnost za katolike povlacile su sa sobom i ukidanje povlastica za Anglikansku crkvu, uvodenje imenovanja katolika, upadljivog koristenja posebnih povlastica te pripreme za zasjedanje pomno odabranog parlamenta. Jakov je poduzeo korake kako bi vojsku pretvorio u profesionalnu instituciju koja bi odgovarala samo kralju. Ipak, na Britanskim otocima nije doslo do revolucije. Za razliku od razdoblja 1638. - 1642., stuartska monarhija sada je bila dovoljno snazna da prezivi unu-tarnje probleme, pa u Skotskoj i Irskoj nije doslo do narusavanja poretka. Rodenje princa od Walesa 10. VI. 1688. predstavljalo je snazan udarac za one koji su bill nezadovoljni Jakovljevom poli-tikom. Iako "to nije moglo biti sigurnije ni da je roden u Cha ring Crossu", kako je prinujetio buduci biskup Atterbury, neza-dovoljni protivnici prosirili su glasinu da je dijete u grijalici prokrijumcareno u kraljicin krevet. Dotad Jakov nije imao zive djece iz svojeg petnaestogodisnjeg drugog, katolickog braka, ali je imao dvije kceri, Mariju i Anu, iz prvog, protestantskog bra-ka. Marija je bila udana za Jakovljevog necaka, Williama III. Oranskog, vodecu osobu nizozemske politike i protestanta. Mu-ski katolicki nasljednik predstavljao je prijetnju trajnog ucvrsci-vanja Jakovljevih reformi. Devetnaest je dana nakon rodenja, u iznimno popularnoj odluci, nadbiskup Sancroft od Canterburyja i sest biskupa oslobodeno optuzbi za pobunu zbog odbijanja Ja-kovljeve zapovijedi da se Deklaracija o oprostu od g -ijeha, koja je svim krscanima davala punu jednakost prakticiranja vjere, procita sa svih propovjedaonica.

Slavna revolucija (1688.) Nesigurna i opasna situacija nave-la je sedam politicara da pozovu Williama na intervenciju kako bi zastitio pro testantizam i tradicionalne slobode. Motiviran ze-ljom da I3ritanski otoci ostanu izvan tabora Louisa XIV., Wil-liam je vec bio odlucio napasti. U mnogo je pogleda njegova invazija predstavljala rizik koji je ovisio o tome hoce li Louis XIV. odluciti napasti Nizozemce, o politici drugih sila, vjetrovi-ma u Sjeverom moru i Engleskom kanalu te o reakciji engleske flote 1 vojske. Nakon sto su njegov prvi plan za invaziju omele oluje, William se 5. XI. 1688. iskrcao kod Torbaya. Na ruku mu je islao Jakovljev gubitak samopouzdanja, iako je imao voj-sku dvostruko vecu od Williamove. Jakov je u ranijoj fazi svo-jeg zivota bio odvazan zapovjednik, all je 1688. imao problema zbog obilnog krvarenja iz nosa pa svoju vojsku nije poveo u bit-ku. Oslabila mu je i potpora, sto je kulminiralo bijegom genera-la Johna Churchilla iz Jakovljevog tabora kod Salisburyja na Williamovu stranu i bijegom princeze Ane iz Londona. Kako je Jakovljeva odlucnost slabjela, na vrhu piramide vlasti nastala je praznina. Vecina ljudi nije zeljela da dode do prekida nasljedne linije, a William je isprva tvrdio da ga kruna ne zanima. Medutim, kako se situacija povoljno odvijala, posebice nakon sto je Jakov protjeran u egzil, William je jasno pokazao da zeli stupiti na prijestolje. To je i ostvareno time sto je tron proglasen pra-znim pa su William III. i Marija pozvani da ga zauzmu kao za-jednicki vladari. Svi su katolici iskljuceni iz nasljedne linije. OD 1689. DO 1815. Ono sto ce postati poznato pod nazivom Slavna revoluci-ja bila je i posljednja uspjesna invazija na Englesku (uglavnom bez prolijevanja krvi) i prevrat kojim je vladar zamijenjen roda kom i zetom, a uspjeh Williama III. ovisio je i o izostanku snaznijeg otpora u Engleskoj, sto je odrazavalo apatiju, nevoljki pristanak i odredenu dozu aktivne potpore za njegovu stranu. Promjena vladara dovela je do rata s Louisem XIV. Francuskim, koji je Jakovu II. pruzio utociste i potporu. Nuznost parlamen-tarne podrske za skupo nadmetanje s vodecom zapadnoeurop-skom silom ojacala je ideju parlamentarne monarhije. Financij-ska nuzda primorala je Williama III. da Parlament saziva svake godine, Trogodisnji zakon (1694.) jamcio je redovita zasjedanja Parlamenta, a ujedno je, ogranicavajuci njihovo trajanje na tri godine, obvezivao i na odrzavanje redovitih izbora, cime je smanjena mogucnost da Parlamentom zavlada korupcija. Willia-mova je monarhija doista bila ustavna. Slavna revolucija odigrat ce kljucnu ulogu u mitologiji engleskog naroda, smatrat ce se trijumfom liberalnog i toleran-tnog duha, stvaranjem politickog svijeta primjerenog Englezima, glavnim temeljem vigovske interpretacije povijesti. Ta interpre-tacija nikada nije imala mnogo smisla iz skotske i irske perspek-tive, a u posljednje je vrijeme ozbiljno dovedena u pitanje. Ono sto se dugo vremena smatralo neodoljivom demonstracijom op-61h stremljenja britanskog drustva prema napretku i slobodi, sada se moze smatrati, kao sto su to cinili i suvremenici, nasilnim ra-skidom, ideoloskom, politickom i diplomatskom krizom. Cijena Williamove invazije nije bio samo gradanski rat koji je Skotsku i Irsku izloaio brojnim patnjama, vec i medunarodni rat koji je doveo do znacajnih napetosti unutar Britanije, iako je njime uspjela obuzdati francuske ambicije. Jakov II. i VII. bio je odlucan vratiti se na svoja prijestolja pa je Slavna revolucija stoga bila odgovorna za pojavu jakobita, kako su pristase prognanih Stuarta postali poznati po latinskoj verziji imena Jakov, Jacobus. Isprva je Jakov imao francusku potporu, nadzirao veci dio Irske i imao znacajnu potporu u Skotskoj. Takva se situacija nastavljala na posljednje razdoblje stuartskog izvlascenja, engleskih gradanskih ratova i razdoblja bez kralja pa nije bilo sigurno hoce li se i Jakov vratiti na prije-stolje, kao sto je to 1660. uspjelo njegovom bratu Charlesu II. To je bio presedan koji je jakobitima budio nade. Ipak, William Ill., kao i Cromwell prije njega, uspjet ce Stuarte i njihove sljedbenike protjerati iz Skotske i Irske, cime ce ih prisiliti da se oslone na stranu potporu, koja je

bila dostupna u kontekstu di-plomatskih i vojnih ciljeva, povijesnog trenutka i ogranicenja koji su tek rijetko kad odgovarali jakobitima. Jakovljevu je zastavu u Skotskoj u travnju 1689. podigao John Graham od Claverhousea, koji je imao potporu episkopa-laca, pristasa Skotske crkve, koje su kontrolirali, kao i one u Engleskoj, biskupi. Iako su oni bili sluzbeni oblik crkvene vlasti pod Stuartima, u Skotskoj je Slavna revolucija sa sobom povukla davanje sluzbenog polozaja njihovun protestantskim suparnici-ma, prezbiterijancima, koji su uzivali podrsku otprilike polovine stanovnistva. Iako su u bitci kod Killiecrankieja 27. VII. Claver-houseovi sjevernjaci razbili svoje protivnike oruzjem i snagom svojeg jurisa, njihov je voda ubijen pa su kasnije propali pod njegovim osrednjim nasljednicima. Vecina sjevernjackih voda polozila je krajem 1691. prisegu odanosti Williamu III. Masakr kod Glencoea iduce godine, kada su ubijeni jakobitski Mac-Donaldi, ukazivao je da ce se novi poredak u konacnici oslanjati na silu. Rat za Irsku Presudne bitke vodile su se u Irskoj, gdje je Wil-liamovo osvajanje ukazalo na mogucnost da mocna i dobro vo-dena vojna sila nadvalada neprijateljski raspolozeno stanovnistvo. Irska je iz vaznog francuskog pomorskog uporista Bresta bila lakse dostupna od Skotske. Jakovljevi pristase kontrolirali su 1689. veci dio Irske, iako je Derry, u strahu od katolickog ma-sakra, odohjevao pred opsadom, a tog mu je srpnja upomoc pri-stigla engleska flota. Iduceg mjeseca Williamove su se snage, uglavnom Danci i Nizozemci, iskrcale i zauzele Belfast i Car-rickfergus. Pomorska sila tako je Williamu III. dala vojnu fleksi-bilnost, a Jakova sprijecila u nadzoru nad cijelom Irskom. Stigavsi u Irsku u lipnju 1690., William III. krenuo je na Dublin i malobrojniju jakobitsku i francusku vojsku (21 000 pre-ma 35 000 do 40 000 vojnika) zatekao postrojenu na juznoj obali rijeke Boyne. Cinjenica sto Louis XIV. Irskoj nije, za razliku od Williama Ill., pridavao veliku vaznost takoder je bila kljucna za resurse koje su zaracene strane imale na raspolaganju. Nakon sto je 1. srpnja jakobite pobijedio kod rijeke Boyne, William III. je s lakocom zauzeo Dublin, iako iduceg mjeseca nije uspio osvo-jiti i Limerick. John Churchill, tada grof od Marlborougha, za-uzeo je Cork (rujan) i Kinsale (listopad). 12. VII. 1691. Hugh Mackay zaobisao je jakobitsko krilo u posljednjoj velikoj bitci, onoj kod Aughrima, povevsi svoje konjanistvo preko mocvare koju je premostio ogradama, pa su jakobitske postrojbe razbije-ne, a njihovo je pjesastvo pri povlacenju pretrpjelo teske gu-bitke. Pao je i Galway, a jakobitski se polozaj definitivno raspao predajom Limericka 3. listopada. Rat je izazvao goleme stete. Tako je, primjerice, istocni dio Athlonea spaljen 1690., a zapa-dni je tesko ostecen 1691., kada ga je topnistvo Williama III. ra-zorilo s 12 000 topovskih kugli i 600 bombi. Irska u XVIII. stoljecu Sporazumom iz Limericka (1691.) irski su se jakobiti predali, nakon cega su mnogi od njih otisli sluaiti Jakovu u Francusku. Irska je zatim podvrgnuta protestantskoj dominaciji, sto je dodatno ucvrstilo polozaj protestantizma u Irskoj. Katolici su 1641. drzali 59% zemlje, a 1688. 22%. Do 1703. taj je postotak opao na 14%, a do 1778. na 5%. Uklonjeni su katolicki sluzbenici i zemljoposjednici, a 1'arlament je usvojio zakone usmjerene protiv katolika. Katolicima je zakonom iz 1704. zabranjeno da slobodno stjecu i nasljeduju zemlju i imo-vinu. Takoder su izgubili pravo glasa i zabranjeno im je obna-sanje svih politickih, vojnih i sudskih duznosni, kao i izbor u Parlament. Zakoni su zabranjivali mijesane brakove, katolicke skole i pravo katolika na nosenje oruzja. Udio katolika u uku-pnom stanovnistvu nije, medutim, opao s obzirom da je ozbilj-na represija bila samo povremena, a ne i stalna, dok je katolicko svecenstvo, odjeveno u svjetovnu odjecu i potajice sluzeci mise, nastavilo s radom uz potporu snazne tradicije usmene predaje, emotivnih veza s osjecajem irskog nacionalnog identiteta, poha-danja ilegalnih skola, odredene razine presutnog vladinog pri-stanka i potpore dijelova katolicke Europe.

Kao posljedica promjena u vlasnistvu nad zentljom, nere-zidentni zemljoposjednici postali su uobicajeni, pa se tako iz ru-ralnog gospodarstva izvlacio novac. Jonathan Swift, ni slucajno katohk, vec anglikanski (protestantski) dekan katedrale sv. Patri-ka u Dublinu, vodeci irski pisac tog razdoblja, zestoko je kritizi-rao takvu situaciju. U svojem tekstu A Proposal for the Universal Use of Irish Manufacture... Rejecting and Renouncing Every Thinq Wearable that comes from England (1720.) Swift je napao zennljo-posjednike koji su, tvrdio je, "bijedni narod dovodili u polozaj gori od onog seljaka u Francuskoj". Vlada je pokusala zabraniti taj pamflet. Swiftov tekst A Short View of the State of Ireland (1728.) bio je ogorcen prikaz utjecaja engleske dominacije na ir-sku ekonomiju. Slaba gospodarska aktivnost povezivala se sa si-romastvom, tako da su zakupci "zivjeli losije od engleskih pro-sjaka". U The Intelligenceru iz prosinca 1728. Swift je ustvrdio kako ce irsko siromastvo dovesti do iseljavanja u Ameriku. Swift je tvrdio i da je iivot siromaha tako los da je smrt dobrodosla. Dobar dio irske ekonomije u biti je ostao u predindustrij-skom stadiju. Ipak, kako se ona sve vise ukljucivala u trzisno gospodarstvo, njezin je poljoprivredni sektor prolazio kroz sve vecu diverzifikaciju i komercijalizaciju. Znatno se razvila tekstil-na industrija, a komunikacije su se poboljsale naplatom cestarina i razvojem mreze kanala. Najnovija istrazivanja naglasavaju kako se onovremene katolike ne snuje smatrati bezoblicnom masom podjarmljenih zrtava, vec fleksibilnijom skupinom koja se nosila ne samo s gradanskim nepravdama, vec i sa sve snaznijim gospo-darstvom. Ipak, spoj drustvenih pritisaka i agrarnog nezado-voljstva doveo je u drugoj polovici XVIII. stoljeca do povreme-nih erupcija organiziranog nasilja u odredenim dijelovima Irske: organizacija Whiteboys 1761. - 1765. i 1769. - 1776., Oakboys 1763., Steelboys 1769. - 1772. i Rightboys 1785 - 1788. Ame-ricki rat za neovisnost (1775. - 1783.) predstavljao je iskru za reforniski pokret protestantskih nacionalista i oslabljene vladine opozicije, tako da je 1782. parlament u Dublinu, tada prote-stantsko tijelo, proglasilo zakonodavnu samostalnost u odnosu na parlament u Westminsteru. Engleska dominacija nad Britanskim otocima Slavna revo-lucija imala je duboke posljedice za obrasce vladanja na 13ritan-skim otocima, cak i ako to i nije bila njezina namjera. Dovela je do engleske dominacije nad 13ritanskim otocinra, iako je to bila dominacija koju su djelomicno ostvarili i u njoj sudjelovali i znacajni dijelovi irskog i skotskog stanovnistv:r: inki anglikanci i skotski prezbiterijanci. Alternativa se prvi put pojavila 1(>89. ka-da je parlament Jakova II. u 1Wblinu odbacio znacajan dio ovla-sti parlamenta iz Westminstera. Medutim, taj je put zatvoreu. Jakobizam, i strateska prijetnja koju su predstavljale neovisne Skotska i Irska, povezali su one politicare u tri kraljevine koji su se tome protivili. Unija iz 1707. izmedu Engleske i Skotske proizasla je u biti iz engleske zabrinutosti mogucim opasnostima koje bi predstavljala autonomna, ili cak neovisna Skotska. Za tu je odluku u Skotskoj postojala samo ogranicena potpora. Njezin prolazak u skotskom parlamentu djelomicno se temeljio i na ko-rupciji. Skotsko Tajno vijece, glavni instrument vladanja nena-zocnih vladara u proteklom stoljecu, ukinut je 1708., sto je zna-cilo kako se veci naglasak morao pridavati neinstitucionalnom usmjeravanju skotske politike. Iako je pocetkom XVIII. stoljeca medu irskim protestan-tima postojala kakva-takva potpora ujedinjenju s Engleskom, taj plan nije uspio. Daljnje postojanje parlatnenta u Dublinu omo gucilo je irskim protestantskim politicarima da zadrze mjeru vaznosti i neovisnosti, iako su zakoni iz Westminstera, kao po-sljedica protekcionistickog lobiranja engleskih interesnih skupina, kocili irski izvoz, posebice na englesko i kolonijalno trziste, dok je predaja irske zemlje i renti favoriziranim pristasama dvora pogorsavala problem nerezidentnih zemljovlasnika i rentijera, sto je dovodilo do izvlacenja novca iz zemlje.

Engleska je nakon 1691. bez sumnje dominirala Britan-skim otocima, all je, barem za politicki zainteresirane skupine, osjecaj zasebnog identiteta i nacionalnih prava u Irskoj i Skot skoj, i mnogo manje u Walesu, ostao vaznim. Irska je svoj par-lament zadraala sve do Zakona o uniji iz 1800. godine. Skotska je imala drugu crkvu - pri cemu je 1689. prezbiterijanizam pro-glasen sluzbenom crkvom - te pravosudni i obrazovni sustav. lake, su njome i nadalje vladali Skoti, osjecaj zasebnog identiteta ipak je oslabio, posebice na razini elite, padom vaznosti gelskog i skotskog, te sve vecom privlacnoscu, barem medu elitom, en-gleskih kulturnih nonni i obicaja te engleskog obrazovnog su-stava. Velsani, Irci i Skoti nastojali su iz veza s Engleskom izvuci korist. Unija je omogucila pristup znatno siroj mrezi pokrovi-teljstava. Skoti su zapoceli preuzimati vaznu ulogu u sirenju Carstva, posebice sluzbom u vojsci i preko Istocnoindijske kom-panije. Protestantizam, rat protiv Francuske i dobre strane Car-stva pomogli su stvaranju britanske nacije, koja se razvila rame uz rame s jos uvijek snaznim osjecajima engleskog, skotskog, ir-skog i velskog identiteta. Drustvo u XVIII. stoljecu Znacajke britanskog drustva u ra-zdoblju od 1689. do 1815. predmet su rasprava. Moguce je na-glasavati modernitet, uociti uspon srednje klase i doba znanja, profinjenih i poduzetnih ljudi, aristokratske udobnosti i otmje-nosti, urbane zivosti i harmonije, zemlju raskosnih domova i gradskih trgova: Castle Howard, Blenheim, Bath, West End u Londonu, Dublin i New Town u Edinburghu. "Georgijanske zgrade", sagradene u novom stilu, krasile su bujajuce gradove tog razdoblja. Zgrade s velikim prozorima gradile su se u tradi-cionalnom "klasicnom" stilu uz nove avenije i trgove te oko njih: kamenom u Skotskoj, opekom u Engleskoj. Parkovi, kaza-lista, dvorane za okupljanja, clanske knjiznice, trkalista i drugi prostori za razonodu otvarali su se u brojnim gradovima. Prvo kazaliste u Lincolnshireu, na primjer, sagradeno je u Stamfordu, nedugo nakon 1718. godine. Slijedila su i druga u Lincolnu (oko 1731.), Spaldingu (oko 1760.), Gainsboroughu (1775.), Bostonu (1777.), Granthamu (1777.), Louthu (prije 1798.) i Sleafordu (1824.). Kao i drugdje, veci dio zidina i gradskih vrata Newcastlea j e unisten, a u tom su gradu sagradene dvorane za okupljanja (1776.) i kazaliste (1788.). Te su novosti sluzile sve urbanijem stanovnistvu: s oko 5,25% ukupnog engleskog stanovnistva 1500. na oko 27,5% 1800. godine, pri cemu je velik dio tog porasta ostvaren u Londonu. Gradnja novih gradevina nije se ogranicavala samo na Englesku. U Carrickfergusu u Ulsteru drveni je most zamijenjen kamenim 1740., 1775. godine izgradena je nova zgrada trznice, a 1779. nova grofovijska sudnica i zatvor. Dok su ranije sagrade-ne zgrade u tom gradu bile obrambenog karaktera, u novom ur-banom krajoliku vise se nije osjecala prisutnost prijetnje. (;ar-rickfergus je korist izvlacio i iz razvoja ulsterske tckstilne iadu-strije, a brojne su kuce obrtnika obnovljene opekom ili kame-nom te prekrivene skriljevcem. Mogu se naglasavati, medutim, i druge slike i gledista, posebice cinjenica kako je drustvo bilo konzervativno, "nepro-svijeceno" i pod dominacijom praznovjerja, zemljoposjednicke elite i providnoscu obdarene monarhije. Ozbiljne su bolesti imale vaznu ulogu. Epidemija kuge 1665. - 1666., koja je pokosila vi-se od 70 000 ljudi, bila je posljednja u Engleskoj (uz iznimku male epidemije kuge u Suffolku 1906. - 1919.). U prevenciji novih epidemija vjerojatno su mutacije medu stakorima i buha-ma bile vaznije od nespretnih i kaoticnih mjera javnog zdravstva te promjena u zivotnom okruzenju ljudi zahvaljujuci koristenju opeke, kamena i cigle kao gradevinskog materijala i postupnog nestanka zemljanih podova. Medutim, postojali su i drugi vazni uzroci smrti, ukljucujuci i cijelo mnostvo bolesti i nesreca s ko-jima se u suvremenoj Europi uglavnom mozemo uspjesno nosi-ti. Boginje, tifus, posalina, ospice i gripa predstavljali su ozbiljne probleme. 38% djece rodene u Penrithu izmedu 1650. i 1700. umrlo je prije nego sto je

navrsilo sest godina. Epidemije bogi-nja pojavljivale su se povrh vec postojecih ciklusa povecane smrtnosti izazvanih kretanjima cijena zitarica. To je dovodilo do odgovarajucih promjena u osjetljivosti na boginje, cime su se dodatno naglasavale oscilacije u razini smrtnosti djece. To je, naravno, moderna analiza. Ljudi u ono vrijeme nisu raspolagali tim informacijama, a za njih su bolesti bili izvor tjeskobe i zbu-njenosti. Godine su se mogle podijeliti ucestaloscu pojedinih bole-sti: boginja u proljece i ljeto, dizenterije u proljece i jesen. Pri-mitivne higijenske mjere i losa ishrana pogorsavali su stanje. Glasgow sve do 1790. nije imao javnu kanalizaciju, a situacija je i nakon toga jos desetljecima bila nezadovoljavajuca. Nedostatak stambenog prostora doveo je do obicaja dijeljena kreveta, a ta je cinjenica djelomicno bila odgovorna za masovnu pojavu disnih zaraza. U Londonu je fond stambenih jedinica dostupnih glavni-ni stanovnistva opao kvalitetom, a smanjio se i kvantitetom u razdoblju od dvadesetih do pedesetih godina XVIII. stoljeca, ka-da su brojne zgrade propadale, a tek se rijetke nove gradile. Ta-ko se stvarna gustoca naseljenosti povecala, sa svime sto je to sa sobom donosilo u pogledu izlozenosti zarazama. Znacajne geo-grafske razlike u londonskoj epidemioloskoj situaciji bile su po-vezane s bogatstvom. Problemi sa cuvanjem hrane i visinom cije-na znacili su da vecina britanskog stanovnistva nije imala urav-notezenu ishranu cak i kad je imala dovoljno hrane. Siromastvo je i nadalje predstavljalo ozbiljan problem. Zakon o uboznicama iz 1723. potaknuo je zupe da osnivaju uboznice u kojima su si-romasi mogli raditi i zivjeti, ali ill je bilo premalo kako bi se taj problem rijesio, posebice nakon sredine stoljeca kada je doslo do porasta broja stanovnika. Gilbertov zakon iz 1782. ovlastio je mirovne suce da imenuju skrbnike koji su upravljali kucama za stare i nemocne. Uboznice su, medutim, i nadalje bile manje vazne od izravne pomoci: pruzanja pomaci, a ponekad i zapo-sljavanja siromaha. Pod sustavom pomoci poznatom pod nazi-vom Speenhamland, uvedenom 1795., iako on nikad nije sve-obuhvatno primijenjen, i nezaposleni i nadnicari dobivali su svote koje su odgovarale cijeni kruha i velicini njihove obitelji. Isplate obiteljima obavljale su se preko njihovih muskih clanova. Vecina djece nije isla u skolu, mreza je skola bila nerav-nomjerna, a skolski program izrazito ogranicen. Opcenito se tvrdilo kako obrazovanje treba odgovarati drustvenom polozaju i ucvrscivati status quo te kako se stoga siromahe ne bi trebalo poducavati da teze za boljim. Obrazovne mogucnosti za zene bile su osobito ogranicene. Nepismenost je bila cesta, izrazenija kod zena nego kod muskaraca, vise u ruralnim nego u urbanim sredinama. Vjerovanje u vjestice ipak se znatno smanjilo, iako se jos moglo naici na par primjera. Lloyd's Evening Post, and British Chronicle od 2. I. 1761. prenio je izvjesce iz Wiltona u Wilt-shireu, dakle ne iz nekog udaljenog, "marginalnog" podrucja: Prije nekoliko dana, neka Sarah Jallicoar izbjegla je kaznu koju nemilosrdan i nepromisljen puk obicno odreduje vjesticama (pod izlikom da je zacarala seljakovu sluskinju i svjecarev sa-pun, koji nije djelovao) tek posredovanjem jednog samilosnog gospodina i budnosti razboritog suca, koji je zaustavio postu-pak prije nego sto je nasilje kulminiralo, zaustavljajuci napada-ce pismenom obvezom da se pojave na iducem sudskom zasjc-danju, kako bi objasnili ulogu koju su pojedinacno odigrali u provedbi svojeg izmisljenog zakona o vjesticama. Velecasni Robert Kirk, episkopalni svecenik u Aberfoy-leu u Pertshireu, objavio je 1691. svoje djelo The Secret Com-monwealth; or an Essay on the Nature and Actions of the Subterrane an (and for the most part) Invisible People heretofoir going under the name of Faunes and Fairies, or the lyke, among the Low Country Scots, as they are described by those who have the second sight (Tajni Commonwealth; ill ogled o prirodi i djelima podzemnih (i uglav-nom) nevidljivih ljudi ranije poznatih kao fauni i vile, i ostalih, medu

nizinskim Skotima, kako ih opisuju oni koji su vidoviti). Zbog toga sto je otkrio ta saznanja, navodno su ga 1692. oteli "patulj ci" . Slikar William Hogarth (1697. - 1764.) biljezio je zivah-nu, ako ne i razvratnicku stranu zivota u Londonu, bujajuce metropole gdje su alkohol, zlocini, prostitucija i prIjav9tina bill sveprisutni, a spolne bolesti i neimastina predmet bojazni. Kri-minal je bio povezan s drugim problemima: u Lincolnshireu je ostra zima 1741. dovela do udvostrucenja broja krada. Kazneni zakon propisivao je smrtnu kaznu ill protjerivanje u britanske kolonije, kao prakticna robovska snaga, za manje zlocine (iako ne i u Skotskoj za njih toliko mnogo). Zakoni o lovu odredivali su ostre kazne za nedopusten lov i zemljoposjednicima su omo-gucavali uporabu zamki. Zakonom o prijevozu iz 1718. donesenom kako bi se zaustavio porast kriminala u Londonu, koji je bio pod tek povrsnim nadzorom pohcije, u Ameriku je iz En-gleske i Walesa do 1775. poslano 50 000 osudenika na sedam ili cetrnaest godina, ili za cijeli zivot. Nakon gubitka Amerike pocela se razmatrati mogucnost slanja kritninalaca u Afriku, da bi 1778. kaznjenicka kolonija bila osnovana u Australiji. Skoti su kriminalce u Ameriku zapoceli protjerivati 1766. godine. Mno-gi od onih koji su tamo slani umirali bi zbog teskih uvjeta tije-kom putovanja, sto je bila britanska verzija nemilosrdnog odno-sa prema Afrikancima koji su u Novi svijet slani kao robovi. Osjecaj nesigurnosti pomaze objasniti cinjenicu da su, u mjeri u kojoj su kulturna i politicka hegemonija aristokracije i establismenta i postojale, one vise proizlazile iz zabrinutosti elite, a manje iz nekog neospornog osjecaja samopouzdanja ili samozadovoljstva. Aristokratski portreti i raskosni domovi djelomice su naglasavali potrebu za potvrdom tradicije i nadmoci te stva-ranja dojma samopouzdanja protiv bilo kakvog moguceg izazo-va polozaju elite. Na Britanskim otocima postojale su ogorcene politicke i vjerske razmirice. Pitanje sukcesije izazivalo je podje-le i nestabilost sve dok u bitci kod Cullodena 1746. nije pobje-den mink Jakova IL, Charles Edward Stuart, "Bonnie Prince Charlie". Napetosti su pothranjivali i oduzimanje sluzbenog sta-tusa episkopalnoj crkvi u Skotskoj nakon Slavne revolucije te osjecaj kako je "Crkva u opasnosti" zbog nonkonformista i vi-govaca u Engleskoj i Walesu. Zakonom o toleranciji iz 1689. trinitarni odmetnici (ali ne i katolici) dobili su slobodu bogo-sluaja na mjestima s posebnim dozvolama u Engleskoj i Walesu. Iako su se William III. (1689. - 1702.) i, u vecoj mjeri, prva dva hanoverska vladara, George I. (1714. - 1727.) i George II. (1727. 1760.), oslanjali na vigovce, daljnje djelovanje popular-ne i aktivne torijevske stranke predstavljalo je izazov ponasanju vigovske oligarhije, a isto se odnosilo i na zive tradicije urbanih politickih aktivnosti. Politicke podjele odraaavale su se i na kul-turu: uljudenost dobrog dijela klasicne knjizevnosti iz ranog XVIII. stoljeca stajala je rame uz rame s kritickim pristupom aurora poput Alexandera Popea i Jonathana Swifta, koji su zna-cajan dio svojih djela prozeli ogorcenoscu i kritickim stavom. Impuls prema redu i poretku, sto se smatralo dominantnim motivom tog doba, ne treba smatrati jednostavnim odrazom neke politicke i socijalne stvarnosti. Komentatori, pisci i umjetnici tog razdoblja radije su naglasavali potrebu za poretkom jer su bi-li duboko svjesni prijetnji tom poretku oko sebe. Takoder, daleko od svjetovnog razdoblja kakvim ga se nekad zna prikazivati, XVIII. stoljece bilo je razdoblje u kojemu su vjerska pitanja jos uvijek ogranicavala i utjecala na sadrzaj znacajnog dijela kulturnih aktivnosti. Bio je to nepostojan i sa-rolik kulturni svijet u kojemu su politika i vjera bile daleko od stabilnih, a u kojemu je mnogo onog sto bi se danas smatralo iracionalnim bilo daleko od marginaliziranog. Niposto smireno razdoblje znanja, prisutan je bio i vjerski zanos koji je doveo do nastanka metodizma i pojave almanaha te milenaristickih i pro-videncijalnih ideja koje se nisu ogranicavale na praznovjernu manjinu. Postojalo je i rasireno zanimanje za alkemiju.

Metodizam je prvotno bio preporodni pokret koji je ze-lio ostati u Anglikanskoj crkvi, ali se, nakon sto je njegov osni-vac John Wesley 1791. prenunuo, potpuno odvojio, pri cemu je njegova odluka iz 1784. da zaredi vlastite svecenike predsta-vljala tocku razlaza izmedu metodista i Anglikanske crkve. Vjera je utjecala i na znanstvena otkrica. Isaac Newton (1642. - 1727.), od 1703. predsjednik Kraljevskog drustva, tijela osnovanog 1660. radi poticanja znanstvenih istrazivanja, razvio je diferencijalni i integralni racun, univerzalnu gravitaciju i zakone kretanja, ali je bio u potrazi i za datumom dnigog Kristovog dolaska i tvrdio je kako se komete, koje su on i Edmund Halley proucavali, treba-ju smatrati necim sto objasnjava opci potop. Newton je tvrdio da je Bog zasluzan za to sto se nebeska tijela nalaze na svojim mjestima. Smatralo se kako On djeluje putem normalnih zakona fizike, a ne protiv njih. Znanost stoga nije bila u neskladu s bozanskim planom. Postojao je dubok osjecaj nemira u vezi sa samom priro-dom drustva, koji nije dolazio toliko od radikala koliko od sve-censtva, lijecnika i pisaca koji su se bavili moralnim i etickim vrijednostima. Cudorede je bilo glavnom kulturnom temom. Hogarthove moralne satire postizale su primjetan uspjeh. Rez-barije iz njegove serije A Harlot's Proqress prodavale su se u vise od 1 000 kompleta, a cesto su se i oponasale. Drame Col-leya Cibbera, Georgea Colmana, Georgea Lilla i Olivera Gold-smitha, koji je dobro poznavao ulicnu kulturu svoje rodne Irske, zagovarale su moralnost kao suprotnost porocima i prepustanju uzicima. Onovremene konvencije osudivale su neurednost i ne-marnost u odijevanju. Pamela Samuela Richardsona (1740.), prvi od njegovih sentimentalnih tekstova, bio je vrlo popularan tekst o mudrosti vrlina i vrlinama mudrosti. Tek su rijetki suvremeni-ci u misljenje kako je njihovo doba doba stabilnosti bill podjed-nako sigurni kao kasniji povjesnicari. Za njih je stabilnost u kul-turi i politici bilo nesto sto je postojalo u proslosti i sve se vise gubilo, ili kao nesto cemu treba teziti. Tesko da je to bilo nesto sto se dogadalo u sadasnjosti, a bilo je to, ako se u tome i uspje-lo, nesto sto se moglo zadrzati samo neprestanom budnoscu. Zene u XVIII, stoljecu Jedan od pokazatelja polozaja neke sku-pine u drustvu jest odnos zlocina i kazni. U Dublinu krajem XVIII. stoljeca zene su bile ceste zrtve zlocina. Djevojke su silo-vane, zene su premlacivane i ubijane, a pravosudni sustav tome nije posvecivao znacajniju pozornost. U usporedbi s poprilicnim brojem vjesanja krivaca za krade, za silovanja nailazimo na ma-lobrojne osude. Neke su zene pokusavale reagirati pokrecuci vlastite tuzbe. Medutim, druge su zene bile i aktivne sudionice u svijetu zlocina, ne u izvrsavanju nasilja vec u organiziranju krada iz ducana i trgovanju ukradenom robom. Kriminal odrazava i osnovne silnice ljudskih odnosa i po-stojece okolnosti. Zene koje su sudjelovale u izvrsavanju zlocina odgovarale su na mogucnosti koje je davao porast blagostanja u drustvu. Opcenitije gledano, rast blagostanja takoder je stvarao okvir za zivot zena. Rasireno je siromastvo jos uvijek postojalo, posebice u regijama koje nije znacajnije zahvatio gospodarski rast, a sve je veci broj stanovnika u drugoj polovici stoljeca zna-cajno crpio postojece resurse. Ipak, postojalo je i vise materijal-nih dobara pa je dolazilo do polagane promjene u materijalnom tkivu drustva. To je bilo najvidljivije u gradovima, ali se nije ogranicavalo samo na njih. Taj je proces bio dugotrajan te se moze svakako uociti jos i u XVI. stoljecu. Sudski popisi imovi-ne u selu Stoneleighu u Warwichshireu u razdoblju od 1500. do 1800. godine daju sliku zajednice koja je postojano poboljsavala svoju materijalnu situaciju, a s vremena na vrijeme i obnavljala svoje zgrade. Od 1600. doslo je do znatnog poboljsanja stambe-nog standarda. Nakon te godine primjetno se povisio broj kre-veta na velikim posjedima: povecana udobnost i privatnost do-veli su do toga da je sve vise ljudi raspolagalo vlastitim kreveti-ma. Oko 1700. pojavila se i masovna proizvodnja robe: posuda iz Ticknalla za mlijecne proizvode i limenih posuda za priku-pljanje masti za ognjiste. Povecao se i broj posebnih prostorija za odredene namjene, poput blagovaonica. Tako se mijenjao kucni prostor

u kojemu su zivjele brojne zene, a one su sve vise dobivale vlastite prostorije za svoje potrebe. Igrale su vaznu ulo-gu i u ` javnim prostorima" drustva iz XVIII. stoljeca. Na lon-donskim su pozornicama bile poznate glumice poput gospode Siddons. Zene su bile istaknute i u debatnim drustvima, koja su se po Londonu osnivala od kasnih sedamdesetih godina XVIII. stoljeca, iako u manjoj mjeri u prosvijecenim drustvima u Skot-skoj. I manje "ugledne" aktivnosti takoder su imale svoje prota-gonistice. 5. IX. 1759., Lloyd's Evening Post and British Chronicle javio je: U ponedjeljak navecer u Stoke-Newingtonu [London] odriala se jedna od najostijih i najkrvavijih borbi izmedu cetiri pozna-ta boksaca, po dva od svakog spola; prije borbi muska je strana u ocekivanjlma vodila s prednoscu od dva prema jedan; me-dutim, zene su se borile takvom hrabroscu i upornoscu da su na kraju one proglasene pobjeducama. Emocionalni polozaj mnogih zena bio je tezak. Ljubav nije uvijek imala veze s brakom, a prikaz braka kao zatvora s be-zosjecajnim suprugom, kakav nam Thomas Southerne nudi u drami The Wive's Excuse (1691.), nije bio samo plod maste. Go-spoda Friendall, pronicljiva i ugrozena protagonistica, izjavljuje: "Ali ja sam udana. Samo me zalite." Ipak, sve vaznija osobina svih crkvenih sudova bila je ucestalost tuzbi zbog klevetanja zena, sto dokazuje kako je njihov ugled bio od sve vece vazno-sti. Prije 1750. glavriinu brakorazvodnih parnica pred london-skim duhovnim sudom pokretale su zene zbog okrutnosti svojih supruga. Oko 1750. medu bogatijima je pocela prevladavati ide-ja braka temeljenog na ljubavi 1 obiteljskoj slozi pa se pojavio i koncept razvoda braka zbog nesuglasica. Medutim, bio je to jos uvijek dug i tezak proces, a starateljstvo nad djecom dobivali su ocevi pa su tako rastavljene i razvedene zene s njima gubile kontakt. Britanski otoci kao dio Europe Postojale su ocigledne razlike izmedu britanskog drustva i onog na Kontinentu. Medu njima je bila demograf.ska i gospodarska vaznost glavnog grada, Lon-dona, i visok postotak engleske radne snage koji se nije bavio poljoprivredom. Opca zakonska prava i obveze bill su razvijeniji u Britaniji nego u vecini kontinentalnih drzava, gdje je uloga povlastica u pravnom sustavu bila preciznije odredena. Plodored usjeva i uzgoj mahunarki, sto je sve vise karakteriziralo poljoprivredu u Istocnoj Angliji, te sve rasirenije koristenje ugljena nije slijedio i veci dio Europe. Urbani trgovacki interesi bill su poli-ticki vazniji nego u drugim velikim europskim drzavama. A opet, bilo bi neprimjereno usredotociti se na te razlike i sugerirati kako nam smjestaj Britanije u europski kontekst stoga nece pomoci. "Napredna" obiljezja britanske poljoprivrede i indu-strije imala su svoje ekvivalente i drugdje. Poljoprivredne meto-de iz Istocne Anglije mnogo su toga dugovale onima iz nizo-zemske provincije, dok se ugljen u odredenim kontinentalnim regijama, prije svega u Ruhru i regiji Liegea, vec koristio u in-dustrijskim procesima. Industrijski razvoj nije se ogranicavao sa-mo na Britaniju, vec je bio vazan i u nekim kontinentalnirn re-gijama, primjerice Ceskoj i Sleziji. Velike razlike izmedu, a doista i unutar regija na Britan-skim otocima bile su takve da je tocnije, kao i u novijim vreme-nima, isticati shcnosti izmedu pojedinih britanskih i kontinental nih regija nego naglasavati barijeru Engleskog kanala. U socio-ekonomskom pogledu moguce je naglasiti slicnosti umjesto su-protnosti izmedu Britanije i Kontinenta, posebice u prvoj polo-vici stoljeca. Medutim, to je nesto teze uciniti ako uzmemo u obzir politicko-ustavne aspekte. Slavna revolucija dovela je do suvremenog naglasavanja specificnosti i jedinstvenosti koje su od tada vrlo vazne. Vigovska tradicija veliku je vaznost pridavala redefiniciji parlamentarne monarhije u kojoj je parlament zasjedao svake godine, s izborima svake tri godine, slobodom tiska i konsolidiranim drzavnim dugom. Revolucionarno rjesenje, sto je izraz koji se odnosi na ustavne i politicke promjene u razdo-blju 1688. - 1701., smatralo se necim sto je Britaniju jasno od-vojilo od sireg uzorka kontinentalnog razvoja. Doista, da upo-trijebimo jedan suvremeni izraz,

izgledalo je kao da je povijest zavrsena jet, ako je povijest prikaz procesa uspostave i obrane ustavnog poretka, tada se revolucionarno rjesenje moglo pred-staviti kao konacan ustavni dogovor te se moglo ustvrditi da je Slavna revolucija spasila Britaniju od europskog okretanja apso-lutizmu i, u odredenoj mjeri, katolicanstvu. Za pomodne konti-nentalne intelektualce Britanija je nudila uzor naprednog dru-stva, drustva koje je zamijenilo nizozemski model, koji je u prethodnom stoljecu bio toliko privlacan, iako su se pojedini aspekti britanskog drustva i kritizirali. Brojni su francuski i nje-macki povjesnicari i pravnici u XVIII. i XIX. stoljecu gledali na Britaniju (pod cime su podrazumijevali Englesku) kao na kul-turno i ustavno nadmocniju, a samim time i kao na uzor koji treba oponasati. S vremenom je Britanija postajala vaznija i kao gospodarski model i izvor tehnoloskih novosti. Brojni strani analiticari zanemarivali su vaznost podjela u britanskom drustvu XVIII. stoljeca. Politika, vjera, kultura i moralnost, koje se zapravo i nisu mogle odvojiti, predstavljale su mogrrcnosti i izvore razmirica i polemika, a isto je vrijedilo ne samo za nacin gledanja na nedavnu proslost, posebice revolucio-narno rjesenje, vec i na same, pitanje odnosa izmedu Britanije i Kontinenta. Uz ideju jedinstvenosti, nastalu i simboliziranu re-volucionarnim rjesenjem, postojao je i obicaj, posebice izrazen u krugovima opozicije, potrage za paralelama u inozemstvu. Ta-ko je Fog's Weekly journal, vodeci torijevski casopis, 1732. mo-gao ustvrditi kako je Parlement u I'arizu, u biti pravosudno tijelo, spremnije izraziti svoju neovisnost od westminsterskog parlamenta. Tu je naviku od 1714. naglasavala i hanoverska veza, jer je, i pod Georgeom I. i pod Georgeom IL, prijepornost te veze dovodila do neprestanih politickih rasprava o tome u kojoj se mjeri Britanijom vlada u skladu sa stranim interesima njezinih vladara te pod kakvim se drukcijixn utjecajima, prije svega kul-turnim, nalazi. Nejedinstveni britanski stavovi u pogledu odnosa s kontinentalnom Europom odrazavah su unutarnje politicke podjele, primjerice, torijevsku nesklonost nizozemskim i njema-ckim protestantskim izbjeglicama. Sirenje Carstva Britanija nije bila jedina europska pomorska i prekooceanska imperijalna sila, iako su se njezina pomorska moc i kolonijalni posjedi znatno povecali od sredine XVII. stoljeca. Preuzimanjem New Yorka od Nizozemaca (1664.), francuskim priznanjem podrucja Nova Scotia, Newfoundland i Hudson Bay britanskim podrucjima (1713.) te osnivanjem kolonija, sto je ukljucivalo Maryland (1634.), Pennsylvaniju (1681.), Karolinu (1663.) i Georgiju (1732.), prosirila je i ucvrstila svoj nadzor nad istocnom obalom Sjeverne Amerike sjeverno od Floride. Tije-kom XVII. stoljeca mozda je i 200 000 ljudi enugriralo s Bri-tanskih otoka u Sjevernu Ameriku, sto je znatno nadmasivalo broj francuskih doseljenika u Kanadu i Louisianu, a medu osno-vanim naseljima bili su i Charleston (1672.), Philadephia (1682.), Baltimore (1729.) i Savannah (1733.). Englezi su znatan utjecaj imah i na svojim Karipskim otocima, gdje su razvili na seceru temeljeno gospodarstvo, uz presudno sudjelovanje robovske rad-ne snage dovedene iz zapadne Afrike. Medu tamosnjim britan-skim obalnim uporistima bila je i Accra (1672.). Istocnoindijska kompanija, utemeljena 1600., predstavljala je temelj britanske trgovacke aktivnosti, a kasnije i politicke vlasti, u Indijskom oceanu. Bombay je stavljen pod nadzor 1661., Calcutta 1698. godine. Skotska kolonizacija - usmjerena na podrucje Nova Scotia i, neovisno od Engleske, na neuspjesan plan za Darien (pokusaj 1698. - 1703. uspostave kolonije u sredisnjoj Americi) - odigrala je vaznu ulogu iza kulisa unije Engleske i Skotske. Trgovina izvan Europe postajala je sve vaznijom za bri-tansko gospodarstvo i odigrala je vaznu ulogu u razvoju luka poput Bristola, Glasgowa, Liverpoola i Whitehavena. Trgovina sa sjevernoamerickim kolonijama znatno je porasla od sredine XVII. stoljeca. Pomorska trgovina povecala se s 280 000 tona 1695. na 609 OOO tona 1760., pri cemu

je veci broj iskusnih po-moraca predstavljao bazu iz koje su se crpili kadrovi za ratnu mornaricu, djelomicno i posredovanjem odreda za prisilno no-vacenje. Strukture moci Slavna revolucija kljucna je za vigovsku inter-pretaciju britanske povijesti i sredisnja za ideju britanske jedin-stvenosti. Taj se koncept moze, medutim, dovesti u sumnju usporedujuci Britaniju i Kontinent u razdoblju nakon 1688. i u funkcionalnom i u ideoloskom svjetlu. Funkcionalno gledajuci, kljucni odnos na obje strane bio je onaj sredisnje vlasti i vladaju-ce elite, sto je izraz koji se na Britanskim otocima treba shvatiti kao nesto sto podrazumijeva visoko plemstvo, bogatiju zemljovlasnicku vlastelu, vise svecenstvo i najuglednije gradane. Elita je prema drustvenoj mobilnosti bila otvorenija nego u drugim dijelovima Europe. Pripadnici elite posjedovali su i kontrolirali dobar dio zemlje, bili su lokalni uglednici, uzivali u svojem drustvenom prestizu i u stvarnoj upravnoj vlasti u lokalnim za-jedxiicama. Sredisnja je vlada, u vecini zemalja, u praksi podra-zumijevala vladara i uzak krug savjetnika i sluzbenika. Tvrdnja da su oni bili u mogucnosti stvoriti temelje moderne driavc na-vodi na krivi trag. Sredisnja Vlada nije raspolagala mehauzmima kojima bi mogla djelotvorno i redovito intervenirati u lokalnim zajednicama bez suradnje lokalnih elita. Usto, u onomu sto je u dobroj mjeri bilo predstatisticko vrijeme, sredisnja vlast nad bilo kojim velikim podrucjem nije bila u mogucnosti pripremiti smi-slene planove za provodenje unutarnje politike temeljene na pretpostavci promjena i razvoja. Bez pouzdanih, a cesto i ikak-vih, informacija u vezi sa stanovnistvom, prihodima, gospodar-skom aktivnoscu i vlasnistvom nad zemljom, bez geodetskih iz-mjera zemlje te pouzdanih i detaljnih karata, Vlada je djelovala u onomu sto je po danasnjitn mjerilima bila informacijska pra-znina. Bez mogucnosti djelovanja suvremenih vlada, one iz ra-nomodernog razdoblja oslanjale su se na druga tijela i pojedince radi ispunjavanja mnogih zadaca koje danas obavljaju sredisnje vlasti, a ta su tijela i pojedinci odrazavali interese, ideologiju i kadrovski sastav drustvene elite. Bez obzira na retoriku i prirodu vlasti, stvarnost vladanja bila je decentralizirana i temeljena na dobrovoljnom pristanku. Vjera, obrazovanje, loss socijalni i zdrav-stveni sustav bili su temeljeni na crkvenim opcinama, sto je odrazavalo meduodnos Crkve i drzave na lokalnoj razini. Njima su dominirali laici i vlastela. Socijalna skrb i obrazovanje uglavnom su bili odgovor-nost crkvenih institucija i laickih tijela, cesto s vjerskim vezama, poput Drustva za unapredivanje krscanskog znanja, utemeljenog 1698., koje je u ranom XVIII. stoljecu poticalo osnivanje skola za siromasnu djecu. Skolovanje je u Engleskoj morala placati ili ucenikova obitelj, sto je opcenito bio slucaj u srednjim skolama humanistickog smjera, uglavnom institucijama iz XVI. stoljeca, ili dobrocinitelj, ziv ili mrtav. Obrazovanje se nije financiralo porezima, iako je u nekim crkvenim opcinama postojalo i be-splatno obrazovanje. U Skotskoj je postojala snaznija tradicija obveze: jedan je zakon iz 1496. obrazovanje proglasio obvezat-nim za najstarije sinove "bogatih ljudi". Odluka Tajnog vijeca iz 1616. odredivala je kako u svakoj opcini mora biti harem jedna skola. Nakon reformacije, skole i sveucilista u Skotskoj dosli su pod nadzor lokalnih vlasti. Reguliranje urbane trgovine i proizvodnje u Britaniji uglav-nom je prepusteno gradskim upravama. Zapovjednici pukovnija bill su cesto odgovorni za organiziranje svojih vojnika, a i za njihovo opremanje, iako je britanska mornarica bila administra-tivno, a i vojno, impresivna. Najvaznije od svega, administracija lokalnih zajednica, posebice odrzavanje reda i zakona te provo-denje pravde, i u Britaniji i u ostatku Europe, obicno se prepu-stala lokalnom plemstvu i vlasteli, kakvi god bili formalni meha-nizmi i institucije njihove vlasti. Kada se Jakov li. umijesao i ka-tolike imenovao za namjesnike u grofovijama, to mu je bilo tek od ogranicene koristi jer je tim novacima nedostajalo ugleda i veza koje su imali tradicionalni aristokratski obnasatelji tih du-znosti. Unatoc ustavnim razlikama izmedu Britanskih otoka i ve-cine kontinentalnih drzava, zajednicka stvarnost na lokalnoj ra-zini bila je samouprava uglednika i njihovih pristasa, a na

nacio nalnoj razini politicki sustav kojim je uvelike upravljala elita. Ta je dominacija bila kontrolirana, barem u pogledu politike i par-lamentarne vladavine, snaznim tradicijama gradanske neovisno-sti, posebice u velikim gradovima. U sesnaestom pjevanju svog ironicnog poetskog epa Don Juan (1824.), pjesnik romantizma lord George Byron (1788. - 1824.), naglasio je dominaciju elite nad izborima, bez obzira na medusobne politicke razlike: "`drugi interes' (sto je znacilo: vlastiti interes, tek male, prikriven)". Kao sto je radikal Thomas Spence ustvrdio 1800.: "Zar nisu svi nasi zakonodavci zemljoposjednici?" Nastavio je izjavivsi: "Dje-tinjasto je ocekivati da cemo ikada vise vidjeti male posjede ili ista osim potpunog tlacenja i ugnjetavanja siromaha, sve dok sa-svim ne zbacimo postojeci sustav podjele zemlje." Dobar dio urbane i industrijske imovine takoder je bio u vlasnistvu aristokrata. Tako je, primjerice, veci dio grada Kildarea pripadao gro-fu od Kildarea. Kljuc za stabilnu vlast na Britanskim otocima, kao i na Kontinentu, bilo je pobrinuti se da se lokalnim zajednicama upravlja u skladu sa zeljama sredista, ali se to uglavnom ostvari valo na nacin da su im davane upute koje su one zeljele dobiti. Za uglednike je bilo od presudne vazno da dobiju takve upute te da dobiju i odgovarajuci dio Vladinog pokroviteljstva. Taj je sustav djelovao, a njegova se kohezija, ako ne i harmonija, odr-zavala ne toliko formalnim birokratskim mehanizmima, koli-ko mrezama pokrovitelja i klijenata koje su povezivale lokalne uglednike s onima koji su raspolagali nacionalnim utjecajem i imali pristup vladaru. Jasno je vidljiva snaga i vitalnost britanske aristokracije nakon 1688., posebice jer nije postojala ostra grani-ca izmedu nje i bogatih neplemica, uglavnom vlasnika zemlje, koji su uvelike dominirali Donjim domom. Na lokalnoj razini donvnirala su vlastela na polozaju mi-rovnih sudaca. Od XIV. stoljeca povjeren irn je znacajan dio Vladinih poslova, a njihova se uloga nije mijenjala bez obzira na to tko je upravljao poslovima iz Londona. Red i zakon ovisli su o mirovnim sucima, a u hanoverskoj Britaniji oni su bili kljucne osobe i za lokalnu podjelu zemljisnog poreza. Walesom su Fose-bice dominirala vlastela jer je, u usporedbi s Engleskom i Skot-skom, visokih plemica bilo malo pa su bih relativno slabog utje-caja. Mirovni su suci u Skotskoj igrali manju ulogu. Serifski su se sudovi u Skotskoj, a do 1747. to je pravo bilo nasljedno, sve cesce popunjavali profesionalnim pravnicima. Udaljenim oto-cnim skupinama Orkney i Shetland upravljao je grof od Morto-na, koji se nalazio na celu grofovija Orkney i Shetland, te posjednici zemlje koji su zeljeli steci imovinu vlasnika zemlje i pretvoriti ih u zakupce. Sustav aristokratske i vlastelinske kontrole poklapao se s pokroviteljstvima i osobnim vezama, ostavivsi za sobom brojne dokumente o tim pitanjima u privatnoj korespondenciji ugle dnih politicara, poput Thomasa Pelhama, vojvode od New-castlea, drzavnog tajnika (1724. - 1754.) i ministra financija (1754. - 1756., 1757. - 1762.). Osim te "funkcionalne" slicno-sti izmedu Britanije i Kontinenta, postojao je i "ideoloski" ekvi-valent u obliku zajednicke vjere u vladavinu prava i u njemu podredenu vladu. Ustavni su se mehanizmi kojima se to trebalo ostvariti razlikovali, all je postojalo zajednicko protivljenje des-potizmu. Tako se moze ublaziti ii-lit o jedinstvenosti, koji je odi-grao tako vaznu ulogu u vigovskom naslijedu (do sedamdesetih godina XVIII. stoljeca vecina politicara vec se mogla prepoznati u ulozi vigovaca), a to su i ucinili unutarnji kriticari koji su, s razlogom, tvrdili kako su vigovci odustali od svojh radikalnih ideja iz kasnog XVII. stoljeca te poricali da je britanski sustav drukciji i bolji od onog preko Kanala. Posebna je pozornost bila usmjerena na nacin na koji je "izvrsna" ili sredisnja vlast korup-cijom navodno potkopavala slobodu Parlamenta. Zapravo, svje-docilo se ponovnom stvaranju u odredenoj mjeri stabilne bri-tanske vlade novim konsenzusom, u kojemu su prevladavali pokroviteljstvo i izbjegavanje radikalnih promjena, potpomo-gnuti obicajima koji su smanjivali mogucnosti za neocekivane dogadaje. Stoga se, unatoc ulozi stalnog i prilicno ucinkovitog Parlamenta, vigovci iz Vlade mogu smatrati onima koji su stvo-rili stabilnu draavu, koja je, kako su tvrdili njezini kriticari, ima-la slicnosti i sa snaznim kontinentalnim monarhijama i s monar-hijom koju su pokusali stvoriti Stuarti. Takve usporedbe, istica-ne tijekom godina vigovske nadmoci izmedu 1714. i 1760., opet su se

pojavile i u sezdesetim i ranim sedamdesetim godina-ma kada je George III. (1760. - 1820.) ukinuo starateljstvo "sta-re garde" vigovaca, koji su dominirali politikom pod Georgeom I. i Georgeom II. te navodno pokusao stvoriti snazniju monar-hiju. Suvremenici su paralele trazili u od Krune podrzanoj "re-voluciji" Maupeoua u Francuskoj (1771.) i u prevratu Gustava III. u Svedskoj (1772.), zbivanjima koji su se smatrali nacinima podvrgavanja "posrednickih institucija" krunskoj vlasti te, u sved-skom slucaju, monarhistickim drzavnim udarom. Raskosne kuce tog razdoblja bile su, djelomice, svjedo-canstvo bogatstva, samopouzdanja, agrarnog napretka i vece po-liticke te, u odredenoj mjeri, drustvene stabilnosti nakon po vratka na tron Charlesa II. Takva se graditeljska aktivnost obno-vila nakon restauracije i procvjetala u XVIII. stoljecu, s kucama poput palace sir Roberta Walpolea u Houghtonu. Sir John Van-brugh (1664. - 1726.), predstavnik engleskog baroka, demon-strirao je u Blenheimu, na dvorcu Howard i Seaton Delavalu, prostornu hrabrost nalik na arhitekte sjajnih palaca na Kontinen-tu. Skot Robert Adam (1728. - 1792.) obnovio je i prilagodio brojne raskosne kuce, ukljucujuci i Culzean, Kenwood, Luton Hoo, Mellerstain House i Syon House, pri cemu je njegov rad odisao klasikom. Vrtna arhitektura, neraskidivo povezana s bogatim ze-mljovlasnicima, napredovala je te utjecala i na inozemstvo. Ar-hitekt William Kent (1684. - 1748.) razvio je i uredio parkove i okolis palaca kako bi zgradama dao prikladno okruzje. Lancelot "Capability" Brown (1716. 1783.) odbacio je kruti formali-zam povezivan s kontinentalnim uzor>1na i stvarao je pejsaze ko-ji su se doimali prirodniln, ali ipak pazljivo osmisljenim radi stvaranja dojma. Njegova serpentinasta jezera, blagi brezuljci i razasute skupine novoposadenog drveca predstavljali su blaze ljudsko osvajanje prirode i ubrzo su usli u modu u svijetu gdje je mali broj mecena i njihovo zanimanje za nova umjetnicka postignuca omogucavao brzo sirenje novih trendova, dok im je bogatstvo omogucavalo da realiziraju i razviju novu modu. Brownove zamisli dodatno je unaprijedio Humphry Repton (1752. - 1818.) u skladu s konceptom "slikovitosti" koji je na-glasavao individualan karakter svakog pojedinog krajolika i nje-govog nuznog ocuvanja, a istovremeno poduzimao korake kako bi se uklonilo ono sto se smatralo nedostacima i smetnjama te otvorilo pogled. Jacanje privatnosti bilo je neraskidivo vezano uz pojavu uredenih vrtova. Oni su odrazavali sve snaaniju odi-jeljenost aristokracije od ruralnog drustva. Jakobiti Do uspona na prijestolje Georgea III. vise se nije po-stavljalo pitanje tko bi trebao biti kralj; raspravljalo se samo 0 njegovim ovlastima. Situacija je ranije u XVIII. stoljecu bila sa-svim drukcija. Smatralo se kako glavne politicke prijetnje prote-stantskoj sukcesiji i vigovskom sustavu do sredWe stoljeca dolaze od jakobita i iz Francuske. Jakova II. je na mjestu polagatelja prava na prijestolje 1701. naslijedilo "dijete iz grijalice" ` Jakov HL", a njegovi su zahtjevi, iako mu pokusaj da uz francusku potporu 1708. napadne Skotsku nije uspio, predstavljali prijetnju hanoverskom nasljednom nizu. Williama III. (1689. - 1702.), koji nije imao djece, naslijedila je njegova surjakinja Ana (1702. - 1714.), cije nijedno dijete nije uspjelo pozivjeti do odrasle dobi. U skladu sa Zakonom o sukcesiji (1701.), trebala ju je naslijediti njemacka hanoverska kuca, potomci Elizabete, kceri Jakova I. Zakon o sigurnosti koji je usvojio skotski parlament izravno se suprotstavljao predaji Krune hanoverskoj lozi, a to je dovelo do unije i do toga da je Skotskoj Zakon o sukcesiji nametnut sje-dinjenjem. Neocekivano miran uspon na tron Georgea I. 1714. predstavljao je za Jakova veliko razocarenje, ali mu posljedice toga nisu bile u potpunosti nenaklonjene, s obzirom da je Georgeova snazna potpora vigovcima od njega otudila torijevce koje je od 1710. do 1714. favorizirala Ana, sto je pomoglo u pono-vnom ozivljavanju jakobita. Torijevci su iskljuceni s vecine vi-sokih duznosti u Vladi, oruzanim snagama, pravosudu i Crkvi, dok je njihova uloga u lokalnoj vlasti takoder umanjena. 1715. godina Jakobiti su 1715. planirali tri ustanka. ` Jakov Ill." trebao je slijediti stope Williama III. te se iskrcati na jugo-zapadu Engleske, gdje je trebala biti pokrenuta velika

pobuna, a zatim i mars prema Londonu, dok su ustanci trebali izbiti i u skotskom Visocju i u pogranicnim grofovijama. Ustanak na ju-gozapadu ugusen je u samom zacetku u rujnu 1715. brzom Vla-dinom intervencijom za koju su bili zasluzni obavjestajni podaci i jakobitska neodlucnost. Ipak, John Erskine, grof od Mara, po-dignuo je 6. IX. kod Braemara zastavu Stuarta. Zauzet je Perth, a kraljevske su snage pod zapovjedtiistvom vojvode od Argylla bile znatno malobrojnije. Mareva neodlucnost, medutim, dovela je do gubitka dragocjenog vremena. Mar je trebao Argylla napa-sti sto je prije bilo moguce, kako bi Skotsku pretvorio u upori-ste iz kojeg ce se pruzati pomoc ustancima u pogranicnom po-drucju i na sjeveru Engleske. 13. XI. napao je Argylla kod Sheriffmuira, sjeverno od Stirlinga. Bez uvida u razmjestaj pro-tivnickih snaga, oba su zapovjednika postrojili svoje postrojbe na nacin da su im se desna krila poklapala s lijevim krilom protivni-ka. Lijeva su krila obiju vojski porazena, ali Mar nije uspio isko-ristiti brojcanu nadmoc. Bitka bez pobjednika zapravo je pred-stavljala pobjedu za Argylla, jer je Maru bio nuzan trijumf kako bi zadrzao svoju vojsku na okupu i pomogao jakobitima na po-granicnom podrucju. Nakon sto su u listopadu pokrenuli ustanke i na tom po-drucju, jakobiti su zakljucili kako su Dunfries, Newcastle i Car-lishe presnazni da bi ih napali pa su umjesto toga odlucili napasti Lancashire, podrucje s brojnim katolickim stanovnistvom za ko-je su se nadali da ce im se pridruziti. Godine 1715. aktivno je djelovalo oko 1 100 engleskih jakobita. Cumbrijske snage nisu ponudile otpor, pa su 9. studenog jakobiti ugh u Preston. Me-dutim, to se za njih pokazalo nesretnim u jednakoj mjeri kao sto je bilo i za nadolazece Skote u kolovozu 1648. Thomas Forster nije uspio zastititi obrambene polozaje od nadirucih Vladinih snaga, iako je Vladin napad na grad, koji je zurno utvrden bari-kadama, 12. studenog propao. Ipak, umjesto da su napali opsje-datelje, ih se pokusali probiti iz grada, jakobiti su svojim neprija-teljima omogucili da 13. studenog opkole grad pa se nemocni Forster iduceg dana bezuvjetno predao. Nadbiskup Wake i bi-skupi zapovijedili su da se proglasi Georgea I. procitaju u svim crkvama. ` Jakov HL" pristigao je 22. prosinca u Peterhead, a 8. si-jecnja 1716. u Scone, gdje je bila planirana njegova krunid-ba. Ipak, osloboden briga u vezi s Engleskom, gdje je bitka kod Prestona oznacila kraj jakobitskog ustanka, Argyll je sada imao na raspolaganju znatno snazniju vojsku koja je ukljucivala i 5 000 nizozemskih vojnika. Unatoc ostrini zime i jakobitskoj politici spaljene zen lje, Argyll je 21. sijecnja krenuo na Perth. Jakobiti su bill tesko uzdrmani niskim moralom i velikim bro-jem dezertera pa je Jakov pobjegao iz Pertha. Njegova se vojska povukla do Montrosea, ali, umjesto da su ga odlucili braniti, Ja-kov i Mar su 4. II. isplovili prema Francuskoj, a njihova osta-vljena vojska se rasula. Walpoleova vlada Brza je Vladina intervencija, koja je uklju-civala i ucinkovitu spijunazu i organiziranje snaznog vojnog uporista u Hyde Parku, 1722. sprijecila Atterburyjevu zavjeru, jakobitski plan osvajanja Londona. Dvadesete i tridesete godine XVIII. stoljeca predstavljale su lose razdoblje za Stuarte, s obzi-rom da je glavni ministar, neposten ali sposoban sir Robert Walpole, provodio politiku koja je bila manje agresivna i pro-blematicna od njegovih prethodnika te je, sto je bilo od kljucne vaznosti, Britaniju zadrzavala izvan ratova tijekom veceg dijela tog razdoblja, cime je jakobitima uskracivala stranu potporu. On nije bio voljan poduprijeti daljnje poboljsavanje pravnog po-lozaja nonkonormista, sto bi ugrozilo poloiaj Anglikanske crkve i njezinih torijevskih pristasa u lokalnim zajednicama. Iako je Walpole u svakom slucaju bio korumpiran, a njegova vlada vi-govski monopol, smetao je prije svega onima koji su pazljivo pratili politiku, ali ne i siroj pohtickoj javnosti, ciji je polozaj poboljsavala njegova odlucnost za smanjivanje poreza, posebice onog na zemlju. Ta je politika izvlacila korist i iz njegove oda-nosti miru, iako je 1733. pokusaj da se teret poreza premjesti sa zemlje na robu doveo do krize s trosarinama, politicke oluje ko-ja ga je primorala da odustane od svog financijskog plana. Ipak, prezivio je pritiske i Parlamenta i dvora te pobijedio na opcitn izborima 1734. godine.

Walpoleov se sustav raspao tijekom njegovih posljednjih godina. Prekid englesko-spanjolskih odnosa zbog energicnog spa-njolskog pomorskog ometanja onog za sto se tvrdilo da je neza konita britanska trgovina s njihovim karipskim posjedima, koja je jednom odboru Donjeg doma demonstrirana navodno odsje-cenim uhom Roberta Jenkinsa, kapetana trgovackog broda, do-veo je do rata sa Spanjolskom, "Rata Jenkinsovog uha" (1739. - 1748.) koji je Walpole pokusavao izbjeci. Na izborima 1741. prosao je vrlo lose, sto je djelomice bila i posljedica potpore Fredericku, princu od Walesa, koji se posvadio sa svojim ocem Georgeotn II. i ocevim ministrima, slicno kao sto je to i George II. ucinio 1717. - 1720. dok je i sam bio princ od Walesa. Wal-pole je pokusao zadrzati svoj polozaj, ali je sve manja vecina u Donjem domu dovela do krize povjerenja u zimi 1741./42. pa je Walpole u veljaci 1742., nakon sto je izgubio vecinu, podnio ostavku. George IL, koji se nije zelio odreci njegovih usluga, proglasio ga je grofom od Orforda, a pokusaji oporbe da mu se sudi zbog korumpiranosti sprijeceni su. Vlada koja je zamijenila Walpoleovu, a u kojoj je vodeca osoba bio energicni lord John Carteret, poslala je 1742. britanske snage na Kontinent kako bi pruzile otpor francuskom prodoru na racun Austrije. Rat protiv Franeuske Britanija je vec bila vodila ratove protiv Francuske 1689. - 1697. godine (Devetogodisnji rat) i 1702. - 1713. (Rat za spanjolsku bastinu). Ti su ratovi za cilj imali i sprecavanje dominacije Louisa XIV. nad zapadnom Europom i zastitu protestantskog nasljedstva. William III. je devedesetih godina XVII. stoljeca ostvario samo djelomican uspjeh, dok se borio da se odupre francuskom osvajanju spanjolske Nizozem-ske (danasnje Belgije), ali je, u drugom ratu, John, vojvoda od Marlborougha, suprug Sarah Churchill, zajedljive miljenice kra-ljice Ane, ostvario niz premocnih pobjeda (Blenheim 1704., Ramillies 1706., Qudenaarde 1708.) koje su Francuze protjerale iz Njemake, Nizozemske i Belgije. Marlborougha je smijenila torijevska vlada iz razdoblja 1710. - 1714. jer je eljela sklopiti mir, ali je uglavnom upravo zahvaljujui njegovim pobjedama Vlada Mirom iz Utrechta (1713.) uspjela dogovoriti dobre uvjete. Njime su potvreni britanski poloaji u Newfoundlandu, Nova Scotiji i Hudson Bayu te zauzimanje Gibraltara (1704.) i Minorce (1708.). Francuzi su priznali i protestantsko nasljedstvo u Britaniji, dok je Louis XIV. prihvatio teritorijalno razgranienje u zapadnoj Europi, koje je za cijelu jednu generaciju oda-gnalo strahove od francuske prevlasti. George I. uspio je sklopiti saveznitvo (1716. - 1731.) s namjesnikom vladom koja je stupila na vlast nakon Louisa XIV., obvezavi Francusku na potporu hanoverskom nasljedstvu, dok je Walpole odravao mir s Francuskom. Odluka njegovog nasljednika da odustane od te politike dovela je do francuske potpore jakobitima. Carteret je vjerovao da se Britanija mora suprotstaviti francuskim osvajanjima u Njemakoj pa su 1743. Britanci kod Dettingena porazili Francuze, pri emu je George II. bio posljednji britanski kralj koji je zapovijedao jednom bitkom. Francuzi su 1744. uzvratili pokuajem invazije na Englesku u ime jakobita, ali su ih u tome zaustavile oluje u Kanalu. Britanija je zatim formalno ula u rat za austrijsko nasljedstvo. ova mo razbila jakobitsku vojsku. U Cumberlandovoj je vojsci djelovala i znaajna kotska sastavnica. Cumberland je za svoje protivnike primijetio kako se "njihov bijes nije mogao dojmiti mojih postrojbi, bacali su kamenje na njih barem minutu ih dvije, a zatim je zapoeo opi bijeg". Osigurao je protestantsko nasljedstvo koje je uspostavio William III. 1745. godina Idue je godine najstariji sin ` Jakova Ill.", Charles Edward ("Bonnie Prince Charlie"), izbjegao britanske ratne brodove te se iskrcao na Zapadne otoke. Brzo je pregazio vei dio kotske, unato oklijevanju nekih jakobitskih klanova da podignu ustanak za princa koji nije sa sobom doveo vojnike te nesklonosti brojnih Skota koji nisu bili jakobiti. Britanske snage u kotskoj imale su tek slabu lokalnu potporu pa su postale rtve juria boraca sa sjevernih visoja kotske kod Prestonpansa blizu Edinburgha (21: IX. 1745.). Preavi u Englesku 8. XI. 1745., Charles Edward je nakon kratke opsade osvojio Carlisle, a zatim, bez ikakvog otpora, Lancaster, Preston, Manchester i Derby u

koji je uao 4. prosinca. Britanske su postrojbe nadmudre-ne, a njegove bi protivnike, da je samo malen dio engleskih jakobita pomogao Charlesu, zahvatila panika. Meutim, izostanak obeane engleske i francuske potpore teko je pogodila Skote, pa se jakobitsko vijee 5. prosinca odluilo za povlaenje, unato Charlesovoj elji da se krene dalje. Dolo je do presudnog gubitka povjerenja u princa medu pristaama, a to je proizalo iz izostanka potpore koju je bio obeao. koti su smatrah da su prijevarom uvueni u riskantnu situaciju. Da su jakobiti krenuli dalje, moda bi i pobijedih, zauzeli London te time unitili logistiku i financijsku infrastrukturu svojih protivnika. Povukavi se, svoj su poraz uinili gotovo neizbjenim, posebice stoga sto je to povlaenje, zajedno s loim vremenom i britanskom mornaricom, navelo Francuze da odustali od planirane pomoi iskrcavanjem na jugu Engleske. Charles je izbjegavao svoje progonitelje, uspjeno se povukao u kotsku te 17. I. 1746. porazio britansku vojsku kod Falkirka. Meutim, nemilosrdni William, vojvoda od Cumberlanda, drugi sin Georgea IL, okupio je snanu vojsku te je, na Culloden Mooru blizu Invernessa 16. IV. 1746., njegova premona vatre kotska nakon 1745. Posljedice su bile dramatine. Hanoverski je reim u kotskoj zbaen, a vojska poniena, pa je Vlada bila odluna pobrinuti se da se 1745. vise ne ponovi. Borci s visoja su smatrani barbarima, a Cumberlandov je nasljednik, grof od Albemarlea, ponudio svoje rjeenje za "lose sklonosti ljudi u veini sjevernih grofovija i njihov tvrdoglav, okorio na-cin razmiljanja (...) na njega nita ne bi moglo utjecati osim pretvaranja cijele zemlje u prah i pepeo te uklanjanja stanovnika (osim malog broja) iz kraljevstva". Takva nemilosrdna politika zapravo nije provedena, ali su "pacifikaciju" visoja karakterizirala ubojstva, silovanja i sistematina razaranja te odluan pokusa promjene politike, socijalne i strateke strukture visoja. Klanovi su razoruani, klanski sustav ukinut i izgraene su ceste koje su otvorile Visoje, odnosno utvrde koje su utjerale strah u kosti. Ukinute su i nasljedne povlastice, a noenje je gortake odjee zabranjeno. Oni kotski zastupnici u westminsterskom parlamentu koji se nisu slagali s tom politikom nisu imali mnogo izbora pa su morali preutno pristati na njezinu provedbu s obzirom da nisu raspolagali nacionalnom i autonomnom osno-vicom s koje bi joj se mogli suprotstaviti. Ustanak i njegovo suzbijanje stoga su dali povod i prigodu onoj vrsti radikalne dravne politike usmjerene protiv nasljednih povlastica, posebice regionalnih i aristokratskih povlastica, koja je u Britaniji bila toliko rijetka. I dugoronije su politike promjene takoer bile bitne. kotska je, zapravo, kao i brojni drugi ovisni dijelovi sloenih kraljevstava ili saveznih drava, gubila svoju sposobnost poduzimanja vanih neovisnih politikih inicijativa. To je utjecalo i na Visoje i na zemlju u cjelini. Ipak, nije se radilo o engleskom pritisku na nevoljki narod, s obzirom da su politike promjene iskoritavah, a djelomino na njih i utjecali, i lokalni politiari. Brojni su koti, posebice mnogi prezbiterijanci, bili otri protivnici Stuarta i pristae protestantskog nasljedstva. London se u vladanju kotskom nije oslanjao na Engleze ve na kotske politiare poput treeg vojvode od Argylla te pri kraju stoljea Henxyja Dundasa. Sveenici, graani s pravom glasa i gradonaelnici obavljali su velik dio lokalne uprave. kotske profesionalne drutvene klase i maloposjednici koji su ostali u domovini mnogo su pridonosili upravljanju i karakteru svoje zemlje. Godina 1745. otkrila je ranjivost hanoverskog reima, a istovremeno ga je i dodatno uvrstila. Tako je zatvoreno dugo razdoblje nestabilnosti i stvoren temelj za dubinsku preobrazbu britanske politike pri emu su torijevci izgubili svoj jakobitski aspekt, cime je ubrzan nestanak podjela izmeu vigovaca i torijevaca u iduih sedamnaest godina. Pokuaji da se poboljaju odnosi s protivnicima i da ill se kupi ministarskim mjestima, kao i oekivanja u vezi s buduim ponaanjem nasljednika trona, prvo Fredericka, princa od Walesa, koji je umro 1751., a zatim i budueg Georgea Ill., zajedno s ponaanjem ovog

drugog nakon sto je 1760. i stupio na tron, ugrozili su jedinstvo i identitet torijevaca, a neke od njih doveli i u Vladu. Usto, odnos izmeu Engleske i kotske prerastao je u dobrovoljno kooptiranje monih Skota putem renti, bez alternativnog jakobitskog ili nacionalistikog arita lojalnosti te sa sve manjim naglaskom na prisilu. Tom je procesu pomogao i snaan gospodarski rast sredinje kotske, posebice podruja oko Glasgowa, koji je zapoeo u treoj etvrtini XVIII. stoljea. Urbanizacija je u kotskoj bila brza i naglija nego u Engleskoj. Urbano je stanovnitvo u razdoblju od 1750. do 1800. poraslo za 132%, dok su se Aberdeen, Edinburgh i Glasgow pripremali za proces snaznog bujanja intelektualnog zivota poznat kao skotsko prosvjetiteljstvo. Iznosile su se brojne nove zamisli u vezi s upravom, drustvom i znanoscu. Najslavnije individualno djelo bila je velicanstvena eko-nomska analiza slobodnog trzista Adama Smitha Bogatstvo naroda (1776.). Rad Jamesa Huttona Teorija Zem je (1785.) predstavlja temelje suvremene geologije. Prijedlozi o novom gradu sir Gil-berta Elliotta i lordaprovosta Drummonda zeljeli su Edinburgh pretvoriti u metropolu primjerenu novom glavnom gradu sje-verne Britanije. Iako je kotska nakon unije iz 1707. i suzbijanja jakobita zadrzala specificnu strukturu lokalne uprave, drukciji pravosudni sustav i drugu drzavnu crkvu, koti su poceli igrati vaznu ulogu u sirenju Carstva, sto je bila politika koju je aktivno zagovarao IWndas, koji se uspeo do mjesta ministra unutarnjih poslova, ministra rata, predsjednika Nadzornog vijeca za Indiju, ministra mornarice i vikonta Melvillea. politike elite Engleske i kotske zajednicki su se usprotivile unutarnjem radikalizmu koji je nadahnula Francuska revolucija, sto je od 1793. dovodilo do represije kojom su se gusili zahtjevi za demokraticnijim politickim sustavom. Izostanak revolucije u Skotskoj nije, medutim, bila posljedica iskljucivo represije. Radikalni su osjecaji bill ograni-ceni, dok je paternalizam, u obliku osjecajnijeg socijalnog sustava i subvencionirane cijene zitarica, slabio osjecaj nezadovoljstva. Skotsko prosvjetiteljstvo bilo je politicki konzervativno, a aristokratska dominacija nad drustvom jos je uvijek bila snazna, i uz pomoc cinjenice sto je Skotska jos uvijek bila premocno agrarno drustvo. Sedmogodi"snji rat (1756. - 1763.) Ujediujavanje Britanije bilo je vazno u sukobu s Francuskom. Presudni je okrsaj bio Sedmogodisnji rat (1756. - 1763). Zavrsio je s potvrdenih trinaest kolonija na istocnoj obali Sjeverne Amerike i osiguranim britanskim posjedima u Indiji, stecenom Kanadom, Floridom i brojnim Karipskim otocima te s Britanijom kao vodecom pomorskom silom u svijetu, cime je ostvareno ono sto su Thomas Arne i James Thompson u odi Hadaj, Britavijo (1740.) objavili kao nacionalnu sudbinu: "Vladaj Britanijo, vladaj valovima / Britanci nikad nece biti robovi". To je bilo postignuce vlade Williama Pitta Starijeg i vojvode od Newcastlea (1757. - 1761.) te veceg broja sposobxiih vojskovoda, ukljucujuci Wolfea, Cli-vea, Hawkea i Boscawena. Pobjeda Roberta Clivea kod Plasseya nad daleko brojnijim snagama indijskog princa Surajaha Dowle 1757. predstavljala je osnovu za prakticku kontrolu Istocnoindijske kompanije nad Bengalom, Biharom i Orissom. Fran-cuzi su u Indiji svladani 1760./61., a Britanija je postala najmo-cnijom europskom drzavom na Indijskom potkontinentu. Francuski pokusaj napada na Britaniju u line jakobita razbile su britanske pomorske pobjede kod Lagosa i Quiberon Baya (1759.). Te su godine britanske snage Francuze porazile i kod Mindena u Njemackoj, dok je, nakon opasnog uspona na litice blizu Quebeca, osvojen i taj grad, pri cemu je general James Wolfe preminuo u trenutku velicanstvene pobjede na Abrahamovim ravnicama. Pobjednicka zvona odzvanjala su cijelom Britanijom: zvonari u stolnoj crkvi u Yorku cetiri su puta izmedu 21. kolo-voza i 22. listopada placeni zbog proslave pobjede, pocevsi s Mindenom, a zavrsivsi s Quebecom. Te su pobjede bile i zasluga nacionalnog jedinstva nastalog nakon poraza jakobita: Skoti su u ratu odigrali

vaznu ulogu. Godine 1762. britanske su snage ratovale po cijelom svijetu. Pomagale su Portugalcima da se uspjesno suprotstave spanjolskoj invaziji, borile se protiv Fran-cuza u Njemackoj, otele Martinique Francuzima te Havanu i Manilu Spanjolcima, sto je bio sjajan dokaz globalnog dose-ga britanske moci, posebice pomorske moci, i snage britanske drzave. Wales u XVIII. stoljecu Britanija je bila imperijalna drzava koja je razvijala svoju pomorsku i gospodarsku snagu. To je jacanje, medutim, ostvareno bez politicke i drustvene revolucije, a u svojem je dosegu bilo regionalno. Sve do industrijalizacije, Wales je bio osobito konzervativan dio Britanije, premocno angli-kanski, snazno rojalisticki raspolozen pod obnovljenom dinastijom Stuarta, te zestoko torijevski sve do sredine XVIII. stoljeca. Ipak, tamosnja svadljiva vlastelinska elita sve se tjesnje povezivala s osjecajem britanskog identiteta. U njoj je dolazilo do slabljenja koristenja velskog jezika, a engleske kulturne norme i obicaji postajali su sve privlacnijima. Velsko nize plemstvo sve je cesce stupalo u brakove sa svojim engleskim pandanima, a sve veci broj nasljednika obrazovao se u Engleskoj. Istovremeno, iako je mozda 80% pa cak i 90% stanovnika koristilo velski jezik kao sredstvo komunikacije, Wales nije raspolagao centralizirajucim institucijama, kao ni drustvenim, crkve nim i pravnim rjesenjima koja bi odrazavala njegovu jezicnu zasebnost. Postojao je, medutim, jasan osjecaj identiteta, sto se djelomice iskazivalo i neprijateljstvom prema strancima. Tako je 1735. John Campbell iz Caldera (Cawdora), parlamentarni zastupnik Pembrokeshirea i posjednik zemlje na tom podrucju i u Skotskoj, napisao u pismu svojemu sinu: U nedjelju su ovdje dosla (...) dva gorstaka u gorstackoj odjeci bez jahacih hlaca, s dugim sabljatna i svald s pistoljem za pojasom te su tvom stricu Philippsu donijeli osam pasa. (...) Gorstaci su dosli preko Shrewsburyja, Montgomeryshirea i Cardiganshirea. Ljudi u Engleskoj bili su prema njima vrlo uljudni i zadovoljni njihovom odjecom, ali kada su nekoliko milja usli na podrucje Walesa narod ih se poceo bojati, a ljudi u svratistima nisu im zeljeli dati krevet. Kada bi usli u svratiste bili su prisiljeni reci kako ce platiti ono sto zele, da ce se ponasati pristojno te da time nece biti izbaceni iz krcme, rekli bi to s pi-stoljima u rukama cime su strasili ljude i primorali ih na pristanak, ili bi, u drugom slucaju, morali leci spavati pod zivicu i ostati mozda bez hrane, ah to je bilo medu divljim Velsanima; u nasem dijelu zemlje [PeTnbrokeshireu] ljudi su napredniji. Jabez Fisher, jedan americki putmik, zabiljezio je 1776. o Shropshireu: "Ako u ovoj zemlji nazovete ljude Velsanima uvrijedit cete ih. Otidite u Wales i necete ih moci uvrijediti vise od toga da ih nazovete Englezima. Je li to domoljublje? Ta Ijubav za vlastitu Domovinu." U XVIII. su stoljecu ucenjaci i ljubitelji povijesti stvarali velski identitet na temelju drevnog jezika i proslosti Walesa. Neke od njihovih teorija bile su potpuno izmisljene. Taj jasni osjecaj identiteta, temeljen na velskom jeziku i na ideji velske proslosti, nije bio politicki izrazen niti je imao politicke posljedice. Prema Walesu se nije odnosilo na neki poseban nacin niti je on za vlade u Londonu predstavljao neki oso-bit problem. Za upravljanje Walesom nisu postojala posebna tijela, a nove inicijative, poput poreza na dohodak i popisa stanovnistva, uvedene su bez razlika i u Walesu. Londonske su in-stitucije, poput carina i trosarina, zahvacale i Wales. Nije postojalo nista nahk zasebnom skotskom pravosudnom i vjerskom su-stavu. Wales je i u politickom pogledu bio od malene vaznosti. Njegovih dvadeset i cetiri zastupnika u Parlarnentu bili su dale-ko malobrojniji od onih, na primjer, iz Cornwalla, te su pred stavljah samo malen udio u ukupnom broju od 558 zastupnika biranih nakon unije sa Skotskom. Cini se i kako oni nisu djelovali kao jedinstvena skupina. Velski su biraci, kojih je 1790. bilo manje od 19 000, iako znatno brojniji od skotskih, bill relativno povodljivi pa je tijekom jakobitskih kriza Wales u osnovi bio miran. U svakom slucaju, nije se dogodilo nista sto bi se moglo usporediti sa skotskim ustancima 1715. i 1745. godine. U XVIII. stoljecu vladari nisu posjecivali Wales, ali je to vrijedilo i za Irsku, Skotsku i sjeverni dio Engleske. Wales, a posebice njegov sjeverni dio, takoder nisu imali puno dodira niti s vojskom. Manje postrojbe pukovnija iz Engleske obicno su se mogle vidjeti samo u

Carmarthenu, Aberystwythu i Aberdovevu, a nji-hova je vazna zadaca bilo pruzanje potpore ubiranju carina i trosarina. Vazne su se novosti u Walesu XVIII. stoljeca dogadale na podrucju religije. Propovijedanje evandelja povezivalo se s naporima za sirenje obrazovanja i pokusajima reformiranja drustva. Anghkanci i nonkonformisti pokretali su kampanje protiv katohcanstva, pijancevanja i profanosti te za spas duse i pismenost. Koristenje velskog jezika izazivalo je razmirice. Neki su ga sve-cenici i vlastelini pokusavali suzbiti, a isto su cinile i skole za s-romasnu djecu. Velecasni Griffith Jones (1683. - 1761.) cesto se napadao i osudivao kao tajni propovjednik metodizma jer je od tridesetih godina XVIII. stoljeca naglasavao potrebu koristenja velskog jezika kao sredstva za sirenje pismenosti medu narodom i kao jezika katekizma. Samo je 1737. godine otvorio trideset i sedam skola te je bio djelomicno zasluaan i za izdavanje Biblye i molitvenika na velskom jeziku, koje je Drustvo za unaprectiva-nje krscanskog znanja izdalo 1746., najnovijih u nizu Biblija i molitvenika koji su se objaljivali od pocetka stoljeca. Bujao je i vjerski radikalizam, dok je veliki preporod sredinom XVIII. stoljeca doveo do brzog jacanja zasebnog velskog oblika meto-dizma, koji se temeljio na kalvinistickoj teologiji. To ce u XIX. stoljecu postati specificno vjerovanje onih podrucja sjevernog i zapadnog Walesa na kojima se koristio velski jezik. I doline juznog Walesa takoder su bile izrazito nonkonformisticke. Drustveno-rehgijske novosti iz XVIII. stoljeca - obrazovanje, vjerski preporod te borba protiv nepismenosti - imat ce dublji ucinak na buducnost Walesa nego sto je to imao politicki sustav pod hanoverskom dinastijom. One su bile od sredisnje vaznosti za velsko povijesno sjecanje i polozile su temelje za velsku kulturu u XIX. stoljecu, iako je do stvarnog "osvajanja sela" doslo u razdoblju od oko 1790. do 1820. godine. To je pokrenulo kljucnu fazu u nonkonformistickoj kulturnoj hegemoniji. Izmedu oko 1810. i oko 1840. nova je velska reformacija sna-zno udarila na svakodnevni zivot, unistivsi tradicionalnu velsku kulturu, njezine oblike razonode, sajmove i svetkovine te stvo-rivsi crkvenu kulturu. Nadalje, pojava radikalne mish u razdo-blju oko Rata za americku neovisnost i Francuske revolucije predstavljat ce temelje nonkonformistickog radikalizma u XIX. stoljecu. Pojavljivala se sve snaznija podjela izmedu Engleskoj okrenutih velskih vlastelina koji su govorili engleskim jezikom i Walesu okrenutih profesionalaca i radnika koji su govorili vel-skim jezikom. Gospodarski razvoj Britanija je u razdoblju od 1775. do 1815. svoj pomorski i kolonijalni polozaj, koji je ostvarila srcdinom XVIII. stoljeca, morala braniti od ozbiljnih izazova: pobuna u Americi i Irskoj te rata s revolucionarnom i napoleonskom Francuskom. Drustvo koje je to cinilo mijenjalo se i socijalno i gospodarski. Nakon stoljeca ogranicenog rasta, ako ne i stagnacije, stopa porasta broja stanovnika strelovito se povecala, sto je do-velo do povecanja broja stanovnika u Engleskoj i Walesu s 5,18 milijuna (1695.), 5,51 mihjuna (1711.), 5,59 milijuna (1731.), 6,20 milijuna (1751.) i 6,97 milijuna (1771.) na 8,21 milijuna (1791.), pri cemu je stopa rasta bila najvisa izmedu 1781. i 1791., kada je iznosila 0,83% godisnje. Skotsko stanovnistvo povecalo se s 1,26 milijuna 1757. na 1,6 mihjuna 1801. godine. Kako se povecavao broj pripadnika radne snage, Britanija je morala uvoziti zitarice da bi prehranila sve brojnije stanovnistvo, dok su realne place dolazile pod pritisak, premda su do devedesetih godina XVIII. stoljeca ostale relativno stabilne. Sve brojni-je stanovnistvo uspijevalo je prezivjeti, dok se visoka stopa pora-sta stanovnistva nastavljala. Pad mortaliteta bio je manje vazan od povecanja nataliteta od osamdesetih godina XVIII. do dva-desetih godina XIX. stoljeca. Ruralni natalitet uspijevao je pre-masiti urbani mortalitet, iako su gradovi bill osobito opasna mjesta kao inkubatori 1 siritelji zaraznih bolesti, a broj se stanovnika u njima povecavao samo kao posljedica migracija iz ruralnih sredina. U Londonu je, medutim, smrtnost novorodencadi znatno smanjena usavrsenim metodama skrbi i prehrane. Poljo-privredne inovacije, izgradnja kanala i boljih cesta te razvoj industrije i

trgovine doveli su do porasta nacionalnog bogatstva i pojave drukcijeg gospodarstva. Tako se postotak muske radne snage zaposlene u industriji povisio s 19% (1700.) na 30% (1800.), a u poljoprivredi opao sa 60% na 40%, pri cemu se produktiv-nost u poljoprivredi povisila, zahvaljujuci djelomicno i uporabi vapna kao gnojiva; vapnenice su se grijale ugljenom. Oxfordski je kanal 1790. povezao Oxford i Midlands, stvorivsi time zavrsnu sponu u mrezi koja je povezivala rijeke Trent, Mersey i Temzu. Otvaranje kanala Monkland 1793. potaknulo je razvoj nalazista ugljena Lanarkshire koje je opskrbljivalo brzo rastuce trziste u Glasgowu. Znanstvena postignuca ostvarivana su na xnnogim podrucjuna. William Brownrigg (1711. - 1800.) istrazivao je kemijska svojstva plinova. Joseph Black (1728. - 1799.), profesor kemije u Glasgowu a kasnije i u Edinburghu, otkrio je latentnu toplinu i ugljicni dioksid. Henry Cavendish (1731. - 1810.), majstor kvantitativne analize, prvi je 1766. definirao vodik kao zasebnu tvar, a 1781. prvi utvrdio sastav vode izazvavsi reakciju mjesavi-ne vodika i kisika u hermeticki zatvorenoj posudi. Joseph Pri-estley (1733. - 1804.) otkrio je veci broj plinova i oksida, a ba-vio se i elektricitetom. Sirenje uzgoja stocne hrane, poput djeteline, repice i bije-le repe, pomoglo je ukidanju obicaja ugara te povecalo sposobnosti ruralne ekonomije da uzgaja vise zivotinja, izvore opjevane "pecene govedine stare Engleske", vunene tkanine i vrlo vaanog stajskog gnojiva. Postotak ogradene zemlje uvelike se povecao: tijekom tog stoljeca, oko 21% Engleske zahvaceno je odlukama o ogradivanju zemlje. One su bile osobito ucestale tijekom sezdesetih i sedaxndesetih godina kada je ogradena tesko obradiva ilovaca u Midlandsu i kada je doslo do masovnog pre-laska s ratarstva na stocarstvo te opet tijekom dugog rata protiv revolucionarne i napoleonske Francuske od 1793. do 1815., ka-da su povoljne cijene dovele do sirenja ratarstva, posebice na neiskoristenu ih slabo iskoristenu zemlju. Ograde su postale jog karakteristicniji element nizinske Britanije. Ogradivanje nije nuzno povisivalo ucinkovitost, a i sao je zahtijevalo radnu snagu. Poljoprivreda je i nadalje ostajala iz-nimno radno-intenzivna jer je poljoprivredna radna snaga bila vrlo jeftina. Usto, postoje primjeri i neogradenih podrucja u ko-jima je doslo do napretka poljoprivrede. Ogradivanje je, medu-tim, olaksavalo nadziranje zemlje putem zakupa, cesto je bilo vezano uz tehnoloske inovacije, a nerijetko i praceno redistribucijom poljoprivrednih prihoda sa zakupnika na zemljoposjedni-ka. Napredni zeniljovlasnici krsih su tradicionalna prava i oceki-vanja pa je ogradivanje zajednicke zemlje izazivalo snazno ogorcenje. Ogradivanje su potpomagali razmjeri u kojima je, za ra-zliku od kontinentalne Europe, seljacko vlasnistvo nad zemljom bilo ograniceno. Lenski sustav u Britaniji pomagao je odraava-nju zemljoposjechiicke kontrole. Da bismo naglasili cinjenicu regionalne raznolikosti, valja, medutim, primijetiti kako je soci-jalni kontekst ogradivanja zexnlje varirao: na nekim podrucjima, poput Northamptonshirea, zemljoposjednici su osigurali usva-janje parlamentarnih odluka kojima su se stitili njihovi interesi, dok se na drugim podrucjima, na primjer u Hampshireu i Sussexu, ogradivanje provodilo osobnim dogovorom pa je izazivalo manje napetosti. Porast broja stanovnika, zajedno s ratom protiv Francuske, doveo je izmedu devedesetih godina XVIII. i drugog desetljeca XIX. stoljeca do eksplozije poljoprivredne proiz-vodnje. To je rezultiralo vecim prihodima od rente, sto se odra-zavalo brojnim zemljovlasnickim gradevinskim pothvatima: gra-dnjom georgijanskih kuca po kojima je dobar dio osobito rural-ne Engleske i danas poznat. Veci broj raskosnih palaca gradio se i u Skotskoj i Irskoj, na primjer, Culzean i Inveraray u Skotskoj. Medutim, postojali su i brojni gubitnici u novim agrarnim okolnostima. Od ranih devedesetih godina XVIII. stoljeca, "ciscenje" sjevernih dijelova Skotske

odrazavao je prijelaz na poljoprivredni sustav koji su na-metnuli zemljovlasnici, a koji je zahtijevao manje ljudi. Grofica od Sutherlanda "ocistila" je od 1814. do 1820. 794 000 rali klanovske zemlje. S druge strane, intenzivan uzgoj krumpira u Irskoj podrzavao je brz porast broja stanovnika. Cak i ako je brzina industrijalizacije bila manja od one kakvom se nekad smatrala te i ako se ogranicavala na samo ne-koliko regija i grana, kvalitativni ucinak gospodarskih promjena bio je vidljiv i suvremenicima. Osjecaj ekonomskilr promjena i mogucnosti za napredak snazno je bio prisutan u mnogima potkraj XVIII. stoljeca. Dogodile su se bitne promjene u intenzi-tetu i organizaciji rada te materijalnim uvjetima. Postojala je svijest o iznimnim mogucnostima koje su nudile tehnoloske no-vosti. Brzi tkalacki cunak Johna Kaya iz 1733., koji se do osam-desetih godina tog stoljeca poceo rasireno koristiti u Yorkslrireu, povecao je ucinkovitost radnika za tkalackim stanovima. Stroj za fino predenje (1764./65.) Jamesa Hargreavesa, mehanicki tkala-cki stan (1769.) Richarda Arkwrighta i stroj za predenje (1779.) Samuela Cromptona iz temelja su izmijenili prozvodnju tkanina. James Watt patentirao je 1769. ekonomicniji parni stroj. Parne pumpe izvlacile su vodu iz dubokih rudnika ugljena. Pocetkom devedesetih godina uvedeni su i parom pokretani strojevi za ventilaciju u rudnicima. Prilikom posjeta Coalbrookdaleu 1754., Reinhold Angerstein je primijetio: "Zapanjujuce je koliko je daleko otisla umjetnost lijevanja zeljeza na ovom mjestu." Jabez Fisher je 1776. posjetio tahonicu bakra kod White Rocka blizu Swansea, utemeljenu 1737.: Ovdje je 43 peci koje neprestano gore, koje sve rade ono za sto su i predvidene, te 1501judi koji Izgledaju kako bismo mogli zamisliti da izgledaju stanovnici pakla. Medutim, cuva se najveci moguci red; svi se krecu kao strojevi. Gospodarski rast bio je povezan s britanskim ratovima, sve vecom potraznjom Carstva, domacorn potraznjom i promje-nama na medunarodnom trzistu. Razvile su se metalurske djelatnosti, posebice taljenje vatrenog oruzja, a vlasnici zeljezara bili su spremni prihvatiti nove tehnologije. Izgradeni su kanali i teretni putevi za prijevoz ugljena. Cetvrti vojvoda od Portlanda izgradio je, primjerice, novu luku kod Troona na zapadnoj obali Skotske 1808. te ju povezao sa svojim ugljenokopima kod Kil-marnocka prugom, kojom je 1839. godine prevezeno vise od 130 000 tona ugljena. Napoleon, tada britanski zarobljenik na Svetoj Heleni, rekao je 1816. jednom britanskom pukovniku: "Vas ugljen daje vam prednost koju mi u Francuskoj ne mo-zemo itnati." Transport i ritam promjena Napredak prometa pomogao je ujedinjavanju elite, obrazovanju, socijalizaciji i putovanjima iz poslovnih i politickih razloga. Potkraj XVIII. stoljeca doneseni su brojni zakoni o cestarinama, sto je lokalnim zakladama omo-gucilo da preuzrnu dijelove cesta i naplatom financiraju pobolj-sanja. Na cesti izmedu Edinburgha i Glasgowa, na primjer, ce-starina se zapocela naplacivati osamdesetih godina. Izgradnja, od osamdesetih godina, cesta prekrivenih makadamom i povisenih u sredini, a spustenih prema rubovima, pruzala je tvrdu i susu podlogu sto je omogucavalo vecu brzinu za kola koja su vukli konji. Gradili su se i mostovi, zamjenjujuci rijecne prijelaze i skele. Londonske novine sve su vise pristizale i u provinciju, a postanska je sluzba znatno poboljsana, pri cemu je Kraljevska posta 1784. pocela koristiti postanska kola, sto je koristilo i sve razvijenijem bankarskom sustavu i autorima pisama, glavnim likovima u dva nova i brzo razvijajuca knjizevna oblika, romanu i casopisu. Mnoge od drustvenih karakteristika koje ce se povezivati s ekonomskom transformacijom vec su bile ucestale. Britanski otoci niposto nisu bill ruralan raj, s obzirom da je ruralni svijet vec u XV. i XVI. stoljecu svjedocio ozbiljnijim promjenama na podrucju zemlje i radne snage. Ogradivanje zemlje, bitne pro-mjene u nacinu

koristenja zemlje, ruralna proletarizacija, dru-stvene i ekonomske promjene do kojih je dovela industrijalizacija, tehnoloske novosti te uspon i pad pojedinih regija i gospodarskih grana nisu bili nista novo. Medutim, sve ce se to od kraja XVIII. stoljeca mijenjati sve dramaticnije i brze, a te promje-ne nikad vise nece prestati. Taj proces neprestanih novosti, vise od iceg drugoga, oznacio je rodenje suvremenog razdoblja. George III. (1760. - 1820.) Za one malobrojne koji su u rukama drzali moc, medutim, najvazniji su bili politicki izazovi. Dvostranacje vigovaca 1 torijevaca, koje je igralo vaanu ulogu od pocetka stoljeca, postupno se u sezdesetim godinama XVIII. stoljeca povuklo pred vecim brojem u biti osobnih politickih skupina, nadmetanjem politickih voda te nepostojanim stavovima Georgea Ill., koji su pothranjivali nestabilnost. Kao i svaki kontinentalni vladar koji se nije morao nositi sa snaznim predstavnickim tijelom, George Ill., prvi od hanoverskih vladara roden u Britaniji, bio je odlucan odbaciti ono sto je smatrao poli-tikom podjele te onemoguciti pokusaje neprihvatljivih politicara da se uguraju na visoke duznosti. Poput drugih vladara, i Georgeu III. bilo je iznimno tesko stvoriti prihvatljive odnose s vaznijim politicarima nakon uspona na tron, kada je i one koji su bili u dobrim odnosima s njegovim prethodnikom i one koji su zeljeli dramaticne pro-mjene morao uvjeriti da se prilagode njegovim zeljama. George III. se 1761. razisao s Williamom Pittom Starijim, a s vojvodom od Newcastlea 1762., pa je svog miljenika Johna, treceg grofa od Butea, 1762. imenovao ministrom financija. Medutim, po-pustljivi je Bute 1763. podnio ostavku, suocen sa snaznom unu-tarnjom oporbom. George III. se 1763. francuskom veleposlani-ku potuzio zbog "duha nemira i pretjerane slobode koji prevladava u Engleskoj. Od presudne je vaznosti ne zanemariti nista sto bi se moglo suprotstaviti tom duhu." George III. je NO odlucan ocuvati revolucionarno rjesenje onako kako ga je on shvacao, ali je situaciju pogorsavala nejasnost nekoliko ustavnih odredbi, poput kolektivne odgovornosti Vlade te stupnja do kojeg je vladar svoje ministre morao birati medu onima koji su uzivali povjerenje Parlamenta, a isto je vrijedilo i za nestabilnu politicku atmosferu u Londonu. Tamosnje nezadovoljstvo, koje je djelomice proizlazilo i iz gospodarskih problema nakon Sedmogodisnjeg rata, iskoristio je jedan antijunak, John Wilkes, slobodoumni zastupnik sklon podjelama, koji se zavadio s Georgeom III. nakon ostrog napada na kralja u svojim novinama North Briton. Sve do 1770. George III. nije pronasao zadovolja-vajucu osobu koja bi mogla kontrolirati Parlament: konacno je pronasao Fredericka, lorda Northa. Gubitak Amerike Nezadovoljstvo i podjele iz sezdesetih go-dina XVIII. stoljeca u vezi s odlucnoscu Georgea III. da odabire ministre po vlastitom izboru postali su potpuno nevazni, medu-titn, propascu imperijalnih odnosa s Amerikom. Od presudne je vaznosti bila odlucnost da se kolonije, koje nisu bile predstavljene u parlamentu, prisili da placaju udio u obrambenom proracunu, iako je djelomicno odgovorna bila i sve veca demokrati-racija americkog drustva, tvrdoglavo odbacivanje britanske vla-sti, zabrinutost zbog britanske politike u Kanadi te preuzimanje britanskih teorija zavjera u vezi s navodnim autokratskim namjerama Georgea III. Sedmogodisnji je rat britansku vladu doveo do tada nevideno visokog nacionalnog duga pa se ona okrenula prema Americi, koja je trebala preuzeti dio tereta. Amerikanci se, medu tim, vise nisu osjecali ugrozeni francuskim uporistima u Kanadi pa stoga britanske snage nisu bili spremni smatrati spasiteljima. Stamp Act iz 1765. izazvao je krizu nakon sto su Amerikanci od-bacih financijske zahtjeve 1'arlamenta, a daljnje su medusobne odnose opterecivale i duboke razlike u pogledu ustavnih pitanja. Cinjenica sto se najvaznije britanske kolonije na zapadnoj polutci, one na Karipskom otocju, nisu pobunile, unatoc osjetljivosti njihovih elita u vezi s pitanjima ustavnog rjesenja, sugerira, me-dutim, kako u britanskom imperijalnom sustavu nije postojala neka fatalna pogreska, vec da su od presudne vaznosti bili cim-benici specificni za americke kolonije. Takoder, do pobune nije doslo ni u Irskoj.

Sukobi su izbih blizu Bostona 1775. kao posljedica odlu-cnosti vlade lorda Northa da upotrijebi silu i spremnosti dovoljnog broja Amerikanaca da ucine isto. Nerazborit pokusaj zaplje ne nezakonitog skladista oruzja doveo je do sukoba kod Lexingtona i Concorda, a Britanci su u Bostonu blokirani s kopna. Njihov pokusaj odbacivanja Amerikanaca doveo je do vrlo veli-kih gubitaka u bitci kod Bunker Hilla. Britanci su 1775. protjerani iz trinaest kolonija, a iduce su godine Amerikanci proglasili neovisnost. Medutim, Britanci su pred nadolazecim Amerikancima zadrzali Kanadu, prije nego sto su krenuli u protunapad kako bi osvojih New York (1776.). Iduce je godine, nakon britanskog zauzimanja Philadelphije, doslo do njihovog poraza kod Saratoge. Nakon sto su Francuzi usli u rat na revolucionarnoj strani (1778.), Britanci nisu raspolagali resursima nuznim kako bi zadrzali Ameriku pa su u svjetskonr ratu primorani na povlacenje. Spanjolska se 1779. pridruzila Francuskoj, dok su se potkraj 1780. i Nizozemci ukljucili na popis britanskih neprijatelja u onomu sto je preraslo u globalni sukob. Iako francusko-spanjolski pokusaj invazije na Englesku nije uspio (1779.) te su Britanci uspjeli zadraati Gibraltar, Indiju i Jamajku, nakon poraza kod Yorktowna (1781.) uslijedio je gu bitak volje za vodenjem rata i prihvacanje americke neovisnosti. To je ukinulo jedinstvo engleskog govornog podrucja. Ameri-ka, naseljena iznimno vitalnim neovisnim narodom, postat cc najdinamicnija neovisna drzava na zapadnoj polutci, prva medu dekoloniziranim zemljama, sa stanovnistvom koje je bilo u najboljem polozaju iskoristiti mocni spoj europske bastine, samo-stalnosti te mogucnosti za ekspanziju i jacanje. Amerika ce odigrati kljucnu ulogu tijekom Prvog i llrugog svjetskog rata te pomoci uspjehu saveza kojemu je pripadala i Britanija. Osigurat ce i da odredeni aspekti britanske kulture, drustva i ideologije, premda u izmijenjenim oblicima, snaino utjecu na podrucje izvan i u razdoblju nakon Britanskog Carstva. Vlade Williama Pitta Mladeg (1783. - 1801., 1804. - 1806.) Kao i toliko puta u britanskoj povijesti, poraz je doveo do pada Vlade. Ostavku lorda Northa 1782. slijedilo je razdoblje izni-mne Vladine i ustavne nestabilnosti. 1'risiljen prihvatiti ministre kojinra nije bio sklon, George III. je prijetio abdikacijom, a 1783./84. prekrsio je nekoliko temeljnih pohtickih konvencija kada je organizirao pad vlade Fox-North te podupro vladu dvadesetcetverogodisnjeg Williama Pitta Mladeg, nemilosrdnog, a ponekad i pijanog, drugog sina Pitta Starijeg, iako ona nije ima-la vecinu u Donjem donru. I'ittova pobjeda na opcim izborima 1784. predstavljala je stoga trijumf za Georgea III. te oznacila pocetak razdoblja uglavnom stabilne Vlade, koje je potrajalo sve do Pittove ostavke 1801. godine. Poput Walpolea i Northa, i Pitt je uocio vaznost razumne financijske politike te, iako je bio zainteresiran za izbornu reformu, nije inzistirao na tom protu-rjecnom pitanju nakon sto je 1785. propao pokusaj njegove hrovedbe. Rat za americku neovisnost vise je nego udvostrucio ir.rcionalni dug, ali su Pittovo mudro upravljanje financijama i reforme, kao i nagli porast trgovine, posebice s Amerikom, sta-hilizirali situaciju. Kao sto je cesto slucaj u monarhijama, kontiauitetu je zaprijetilo pitanje nasljednika, jer se George, princ od Walesa, kasniji George IV., nije protivio samo skromnosti, kreIxosti i osjecaju duznosti svog oca, vec i Pittu te je bio skloniji ii egovom glavnom protivniku Charlesu Jamesu Foxu koji je, za r:rzliku od princa, bio nadaren, all mu je, poput njega, nedosta-j:rlo samokontrole. Kada je potkraj 1788., napad porfirije doveo do zakljucka da je George III. poludio i priblizio se smrti, Re-I;entska kriza do koje je doslo gotovo je dovela i do pada Vlade, ali se kralj, srecom za Pitta, pocetkom 1789. oporavio. Poraz od Amerike doveo je do reformi, posebice u kraljevskoj mornarici, a to ce pomoci Britaniji u ozbiljnijem izazo-vu koji je lezao pred njom. Oporavila se od gubitka trin:rest ko lonija, Floride i brojnih karipskih otoka (Versailleski sporazum, 1783.) te uspostavila prvi britanski oslonac u Maleziji (I'enaug, 1783.), prvu europsku koloniju u Australiji

(1788.) te sprijecila spanjolske planove da omete trgovinu i osnivanje naselja na zapadnoj obali danasnje Kanade (kriza u tjesnacu Nootka, 1790.). Rat protiv Franeuske Iako tesko uzdrrnana ratom protiv re-volucionarne, a zatim i napoleonske Francuske (1793. - 1802., 1803. - 1814., 1815.), irskim ustankom iz 1798. te prijetnjom Napoleonove invazije od 1803., Britanija je opstala, posebice zahvaljujuci nizu pomorskih pobjeda, sto je kulminiralo trijum-fom Horatia Nelsona kod Trafalgara (1805.). Rat protiv revolucionarne Francuske otkrio je, medutim, kako Britanci nisu mogli obraniti podrucje danasnje Nizozemske i Belgije, a kasniji pohodi na ta podrucja iskrcavanje 1799. u Nizozemskoj pod sinom Cieorgea Ill., Frederickom, vojvodcxn od Yorka (kojeg se danas najvise spominje u jednoj djecjoj pjesmici kako tjera vojsku da se uspinje i silazi s brjegova) te napad 1809. na Wal-cheren - zavrsili su neupjehom. Rat je obilato iscrpio britanske resurse, a porazi su izazvali i pogorsali politicke probleme. Pitt Mladi otkrio je da je vodenje zemlje tijekom rata znacajno slozenije nego u razdoblju reformi i obnove, koje je ranije provodio, te je 1806. preminuo iscrpljen svojim duznostima. Cijena i gospodarske posljedice rata snazno su se osjecale u cijelom drustvu, sto je dovelo do inflacije, propasti zlatnog standarda koji je za papirnati novac priznavala Engleska banka (1797.), uspjesnog uvodenja poreza na dohodak (1799.), stagnacije prosjecne realne place te rasprostranjenog si-romastva, posebice u godinama gladi 1795./96. i 1799. - 1801. Realne place tkalaca pamuka u Lancashireu pale su za vise od polovice u razdoblju 1792. - 1799. Radikalima su aktivnosti zabranjene ill ogranicene, a sindikatima je posao otezan, iako ne i onemogucen, Zakonima o udruzivanju iz 1799. i 1800., koji su branili udruzivanje zaposlenika radi povecanja placa i poboljsanja radnih uvjeta. Radikalizam je u Irskoj i, u manjoj mjeri, Skotskoj imao i svoju nacionalisticku dimenziju. Napoleonova dominacija Kontinentom predstavljala je oz-biljan izazov britanskiin interesima. U kontinentalnoxn poretku koji je predstavio u studenom 1806., pokusao je gospodarskim sredstvima Britaniju baciti na koljena. Odluke iz Berlina uvele su blokadu Britanije i zabranile trgovinu s njom. Dodatni gos-podarski problemi proizlazili su iz rata sa Sjedinjenim Americkim Drzavama (1812. - 1814.) u vezi s britanskim ometanjem trgovine s trecim zemljama. Iako su Britanci spalili Washington i uspjesno obranili Kanadu, porazeni su pred New Orleansom. Taj sukob, jedini rat koji je Britanija nakon 1783. vodila protiv Sjedinjenih Drzava, predstavljao je tek odmor, medutim, od borbe protiv Napoleona, a Britanci su imali srece sto su se zaratili s Amerikancixna nakon sto je francuska mornarica po-raiena te u trenutku kada je Napoleonov sustav poceo propadati zbog njegove neuspjesne invazije na Rusiju 1812. godine. Konacna pobjeda nad Napoleonom bila je rezultat saveza kojemu je Britanija pridonijela novcem (66 milijuna funti u subvencija-ma i oruzju poslanom saveznicima) te pobjedama vojvode od Wellingtona u ratu na Iberskom poluotoku (1808. - 1812.) u Portugalu i Spanjolskoj, kao sto su bile one kod Vimeira (1808.), Talavere (1809.), Salamance (1812.) i Vitorije (1813.). Disciplix irana vatrena moc britanskog pjesastva odigrala je u tim trijumfima vaznu ulogu. Wellington nikada pod svojim oso-bnim zapovjednistvom nije imao vise od 60 000 Britanaca te je aeprestano bio u sukobu s brojnijim konjanistvom i topnistvom, ;ili je dobro anahzirao teren pa su, kao u slucaju bitke kod Vimeira, dobro rasmjestene britanske postrojbe uspjele otupiti udar nadolazecih francuskih snaga. Sudjelovanje Britanije kulminiralo je vaznom ulogom pre-uzetom na mirovnom kongresu u Becu (1814./15.) i, pod Wellingtonom, na bojistu Waterlooa (1815.). Iako su Britanci predstavljah manje od polovice englesko-njemacko-nizozemskih sna-ga kojima je Wellington zapovijedao, odigrali su presudnu ulo-gu u zaustavljanju niza napada francuskog konjanistva i pjesastva, sve do konacnog odbacivanja Napoleonove iskusne garde. Vazna

uloga kod Waterlooa potvrdila je rehabilitaciju boraca sa skotskog Visocja te 1822. omogucila organizaciju svecanosti do-ceka Georgea IV. u Edinburghu. Unija s Irskom Zakon o uniji s Irskom 1800. predstavljao je reakciju na ustanak iz 1798. godine. Sve bolji financijski polozaj katolika u drugoj polovici stoljeca i podjele medu protestantima bile su vazne za dugotrajan proces tijekom kojeg su katolici po-celi igrati bitniju ulogu u politici i aktivniju u drustvu. Koristenje irskog ljudstva u ratu protiv Francuske takoder je osnazilo pritiske za poboljsanje polozaja katolika. Zabrinutost utjecajem Francuske revolucije navela je vladu u Londonu da poboljsa nji-hov pravni polozaj. Francuska revolucija bila je radikalizirala ir-sko nezadovoljstvo i stvorila je mogucnost da pobuna dobije i potporu izvana. Kada je 1791. Wolfe Tone osnovao Ujedinjene Irce, do 1796./97. uglavnom prezbiterijanski ulsterski pokret, usvojio je program koji je zagovarao pravo glasa za muskarce, izborne jedinice jednake vehcine i godisnje sazivanje Parlamenta, sto bi, da je provedeno, unistilo oligarhijski rezim u Dubhnu. Pitt Mladi odbacio je savjete kraljevskog namjesx ika, grofa od Westmorlanda, i zelje protestantske elite u Irskoj te katolicke zahtjeve utisao davsi 1793. bogatijim katohckim vlasnicima ze-mlje pravo glasa. Zakon o sluzbi i xnirovinama te Zakon o katolickim olaksicama omogucili su katolicima da nose oruzje, budu clanovi porota i obnasaju nize gradanske i vojne duznosti. Pitt je vec razmisljao o mogucnosti parlamentarne unije izmedu Brita-nije 1 Irske. Irska Katolicka crkva, zabrinuta nepxijateljskim raspolozenjem prema katolicizmu te ateizmom francuskih revolu-cionara, u propovijedima je poslusnost vladi Georgea III. zagovarala kao vjersku duznost. Vazne su inicijative, medutim, bile onemogucene. Grof Fitzwilliam, kraljevski namjesnik 1794./95., zelio je ukinuti preostale elemente pravne nejednakosti koji su katolicima onemo gucavali biranje u Parlament i na Vladine polozaje, ali su njegovi prijedlozi odbaceni pa je opozvan. Fitzwilliam je vjerovao da su ti ustupci nuzni da bi se sprijecilo sirenje revolucionarnog ozracja, a njegov je neuspjeh u tome pomogao otudivanju katolickc javnosti te potvrdio stavove radikala kako je revolucija jedini nacin za ostvarenje ciljeva. Ujedinjeni Irci, zabranjeni 1794., bili su osnovali tajno drustvo koje je bilo otvoreno republikansko i sve vise katolicko te je vec bilo zapocelo planirati revoluciju. Tone je potporu potrazio u Americi i Francuskoj. Francuze je uspio nagovoriti da 1796. pokrenu masovni pokusaj invazije, all su ih sprijecih nepovoljni vjetrovi. Kada je francuska flota stigla do Bantry Baya u prosincu 1796. nije uspjela iskrcati nijednog od 12 000 vojnika koje je prevozila. Ujedinjeni Irci razvili su i vojnu organizaciju, ali je britanska vojska 1797. razoruzala njezi-ne ulsterske celije. Dok su Ujedinjeni Irci sve iesce pokusavali pridobiti potporu katolika, istovremeno su od sebe otudivali svoje protestantske pristase. Sve snaznije unutarnje nasilje kulnuniralo je ustankom 1798. godine. Uhicenje provincijskog odbora Ujedinjenih Iraca za Leinster i organizatora planiranog ustanka u Dubhnu tesko je pogodilo pobunjenike, koji su jedinu ozbiljnu vojnu akciju us-pjeli izvesti u Wexfordu, lokalnom uporistu s malo vojnika. 1'0-bunjenici su razbijeni kod Vinegar Hilla. Taj je ustanak, kojemu je potporu pruiila i neuspjesna francuska invazija na Connacht, odlucno suzbio Cornwallis, kojeg su kod Yorktowna 1781. bill porazili Amerikanci i njihovi francuski saveznici. Taj je ustanak demonstrirao kako protestantska dominaci-ja Irsku ne moze uciniti stabilnom zemljom te je potaknula bri-tansku vladu da podrzi uniju. Zakon o uniji iz 1800. ukinuo je zasebni irski parlament u zamjenu za slanje irskih predstavnika u Westminster. Donji dom morao je pronaci mjesta za stotinu novih zastupnika, iako je odreden broj irskih izbornih jedinica s premalim brojem biraca izgubio svoje zastupnike. Cetiri crkve-aa i dvadeset i osam svjetovnih clanova pridodani su Domu lor-dova. Drzavne crkve spojene su u jednu episkopalnu prote-stantsku crkvu,

prozvanu Ujedinjena crkva Engleske i Irske, i:rko ta unija nikada nije imala neku vecu vaznost. Ipak, Pittov pokusaj da nakon sklapanja unije katolicima omoguci ulazak u I'arlament te irnenovanje na vecinu javnih duznosti onemogu-cio je George Ill., koji je tvrdio kako bi to prekrsilo obecanje iz krunidbene prisege da ce zastititi polozaj Anglikanske crkve. lako su na srednji rok (ili, u svakom slucaju, do dvadesetih godi-na XIX. stoljeca) inzistiranje da protestantizam i gradanska prava idu ruku pod ruku mozda i potkopali uniju, dobar je dio upu-cenog dijela visoke politike mislio kako se moze nastaviti na toj uskoj osnovici. Katohci nece moci postati zastupnicima u no-vom parlamentu sve do 1829. godine. Marginalizacija katolika odrazavala se i rasporedom crkava u Irskoj. U g -radu Kildareu, na primjer, gdje je golema vecina stanovnistva bila katolicka, je-dino mjesto za katolicko bogosluzje bila je jedna kapelica u udaljenom dijelu grada. Ipak, katolici su dobili vise prava nego ikad ranije. Sirenje Carstva Pomorska moc omogucavala je Britaniji da dominira europskim prekooceanskim svijetom tijekom revolu-cionarnih i napoleonskih ratova. Pomorska snaga Nizozemske, Francuske i Spanjolske bila je oslabljena, a Britanija je mogla slobodno izvrsavati amfibijske napade na sada izolirana sredista drugih europskih sila i ostvarivati korist na stetu neeuropskih naroda. Put prema Indiji bio je siguran: Cape Town je osvojen 1795. i opet, nakon sto je 1802. izgubljen, 1806.; Sejseli 1794.; IZeunion i Mauricijus 1810. godine. Ucvrscen je i britanski po-lozaj u Indiji, ostatku Azije i Australiji, a na Beckom kongresu dobila je i Cejlon (Sri Lanku), Sejsele, Mauricijus, Trinidad, Tobago, St. Luciju, Maltu, koloniju Cape i Gvajanu. Pacifik je umjesto spanjolskog postao britansko jezero, a Indija je sluzila kao temelj britanske moci i utjecaja na Indijskom oceanu. Priroda Britanskog Carstva i europskog svijeta dramaticno se izmijenila. Godine 1775. vecina britanskih podanika izvan Britanije bill su bijelci (iako su stanovnistvo karipskih koloni-ja premocno cinili crni robovi), krscani, britanskog ili barem europskog podrijetla, a njima se vladalo uz odredenu mjeru lokalne samouprave. Do 1815. nista od toga nije ostalo isto. Tada je veci dio europskog prekooceanskog svijeta izvan zapadne po-lutke bio britanski; do 1830. to je vrijedilo i za golemu vecinu svih europskih posjeda. Takva situacija nije potrajala. Doista, 1830. Francuzi su zauzeli Alzir, uporiste njihovog kasnijeg sje-vernoafrickog carstva. Ipak, jedinstven imperijalan oceanski po-lozaj koji je Britanija zauzimala u revolucionarnom, napoleon-skom i poslijenapoleonskom razdoblju bit ce od presudne va-znosti za njezin ekonomski i kulturni razvoj u XIX. stoljecu. Francuska ce opet postati velika imperijalna sila, Portugal i Ni-zozemci takoder ce se prosiriti, dok ce i Njemacka, i Italija, i Belgija i Sjedinjene Drzave postati imperijalne sile, ah nijedno od tih carstava nece biti toliko vazno mjesto opce kulture, kao sto je bila Britanija u kasnoviktorijanskom i edvardovskom raz-doblju. Uspon britanske imperijalne moci snazno je utjecao nn britansko gospodarstvo, na britansku elitu, koja je razvila novi osjecaj uloge, misije i u mnogim slucajevima nove karijere, te na britansku civilizaciju. Sluzba u kolonijama, posebice u Indiji, postala je stvar prestiza, vise nego sto se moglo reci za francuske i njemacke posjede. Sir Walter Scott nazivao je Indiju, gdje su brojni Skoti napredovali u vojnim karijerama, "skrinjom blaga za Skote". Osjecaj kako Britanija igra vaznu uogu u opiranju izazovima europskom sustavu, sto je karakteriziralo protivljenje Louisu XIV., Revoluciji i Napoleonu, povlacio se kako je Car-stvo, posebice od sredine i kasnih sedamdesetih godina XIX. stoljeca, isticalo teme britanske uloge i identiteta, sto je bio pro-ces koji je pokretala i pojava brojnijeg iseljavanja u odredene kolonije. Uspostava britanskog imperijalnog sustava mnogo jc toga dugovala uspjesima u ratu pa ne iznenaduje sto je panteon imperijalnih junaka, kako je definiran i predstavljan u XIX. sto-ljecu, bio uglavnom sastavljen od vojnika poput Nelsona. Wel-lingon je 1828. - 1830. bio jedini bivsi general u britanskoj po-vijesti koji je postao premijer. od 1815. do 1914.

U ovom su stoljecu na Britanske otoke utjecale gospodar-ske promjene koje se zajednicki opisuju kao industrijska revolu-cija, proces politickih reformi i polozaj Britanskog Carstva kao vodeceg na svijetu. Sve je to, nadalje, donijelo sa sobom nove probleme, dok je "irsko pitanje" postajalo sve prijepornijom te-mom u britanskoj politici. Industrijska revolueijaUspon Britanije na polozaj najvece im-perijalne sile u povijesti nije bio jedini razlog za njezino udalja= vanje od drugih europskih sila. Gospodarski razvoj i jacanje na-cionalizma pridonosili su i naglasavali taj proces udaljavanja. lskoristavanje tehnoloskih inovacija dovelo je do gospodarskih promjena u zemlji, posebice kao posljedica iskoristavanja lako dostupnog kapitala i radne snage te aivog trzista sve brojnijeg domaceg, kolonijahiog i stranog stanovnistva. Parni stroj LVheal Virgin, koji su 1790. zajednicki izradili Boulton i Watt, raspola-gao je s 953 konjske snage. Rasprostranjena uporaba obilnih i lako dostupnih britanskih zaliha ugljena kao goriva za strojeve oslobodila je gospodarstvo njegovih ranijih energetskih ograni-cenja, snizavajuci troskove te povecavajuci dostupnost toplinske energije. To je pogodovalo nizu industrija, poput proizvodnje RAZDOBLJE REFORM I CARSTVA sapuna, stakla i izbjeljivanja lanenih tkanina. Kao pokretni iz-vor energije, parni stroj omogiicio je koncentriranje industrijske proizvodnje u gradovima te je bio zasluzan i za povecanje broja proizvoda dostupnih sve snaznijoj srednjoj klasi. Uz ove vazne promjene, medutim, korisno je naglasiti i dvostranu, postupnu i evolutivnu prirodu industrijske revoluci-je. U pr-vim desetljecima XIX. stoljeca tehnoloski je razvoj bio opcenito spot, a izmedu pojedinih industrija postojale su velike razlike. Rucni tkalacki stanovi zadriali su se u Lancashireu u znatnijem broju i u cetrdesetim godinama; London i Birming-ham bili su prvenstveno gradovi radionica, a ne tvornica; voda je, a ne ugljen, prije 1830. nastavila davati glavninu energi-je skotskoj industriji. Unatoc zeljeznice, debar je dio Britanije ostao drustvom koji su pokretali konji. Kronologije sirenja par-ne energije i porasta urbanog stanovnistva ne poklapaju se. Ipak, ideja industrijske revolucije ima smisla. Potencijali i osobine do-brog dijela britanske industrije dramaticno su izmijenjeni. Mno-gi od gradova s najbrzim rastom u ranom XIX. stoljecu bili su sredista industrijske aktivnosti, primjerice Bradford, Dundee i Merthyr Tydfil. Industrijska revolucija podarila je Britaniji razvijenu eko-nomiju. Prosjecna godisnja proizvodnja ugljena i lignita za raz-doblje od 1820. do 1824. iznosila je 18 milijuna tona u Britaniji, a 2 milijuna tona u Francuskoj, Njemackoj, 13elgiji i Rusiji zajedno. Za razdoblje od 1855. do 1859. ti su podaci iznosili 68 odnosno 32, a od 1880. do 1884., 159 odnosno 108 milijuna tona. Potrosnja nepreradenog pamuka 1850. iznosila je 267 000 tona za Britaniju i 162 000 tona za ostatak Europe, a 1880. 617 000 tona prema 503 000 tona. Godisnja proizvodnja siro-vog zeljeza iznosila je 1820. godine 0,4 milijuna tona za Britaniju te isto toliko za ostatak Europe; 1850. 2,3 i 0,9 milijuna tona; 1880. 7,9 i 5,4 milijuna tona; celika 1880. 1,3 mihjuna tona za Britaniju i 1,5 milijuna tona za ostatak Europe. Britan-sko se stanovnistvo (bez Irske) povecalo s procijenjenih 7,4 mi-lijuna 1750. na 29,7 milijuna 1881. godine, a dobar je dio njih zivio u sjeni mlinova, rudnika i tvornica. Na primjer, stano-vnistvo Manchestera i Salforda vise se nego upeterostrucilo iz-medu 1801. i 1891. godine. Popis stanovnistva 1851. pokazao je da je, po prvi put, englesko urbano stanovnistvo nadmasilo ruralno. Trasportna revolucija Velika izloiba iz 1851. odala je pocast manufakturnirm vjestinama i sposobnostima, kao i evolucija sa stacionarnog na pokretni parni stroj te kasmija zeljeznicka revo-lucija. 1'ruga izmedu Stocktona i Darlingtona otvorena je 1825., a izmedu Liverpoola i Manchestera 1830. godine. Lokomotive koje su pocele voziti

izmedu Stocktona i Darlingtona kretale su se brzinom izmedu 18 i 25 km/h. Kada je 1829. Goldsworthy Gurney usavrsio motor lokomotive Rocket Georgea Stephen-sona, ona je dosegnula brzinu od 46 km/h. U iduca dva deset-ljeca razvijen je nacionalni zeljeznicki sustav, iako su ga izgradile i njime upravljale medusobno konkurentne kompanije. Zelje-znica je iz Londona dosegnula Southampton 1840., Bristol 1841., Exeter 1844. (skrativsi putovanje s 21 na manje od 6 sati), Nor-wich 1845., Lincoln 1846., Plymouth 1847., Holyhead, postan-sku luku za Irsku, 1850. (skrativsi putovanje s 40 na 9 i pol sati), a Truro 1859. godine. Do 1850. mreaa je vec pokrivala najveci dio zemlje, osim sjeverne Skotske, Cornwalla i veceg dijela Wa-lesa. Mreia se kasnije prosirila cijelim Britanskim otocima te je bila mnogo duza od kanala. Godine 1911. samo je u Devonu i Cornwallu djelovalo vise od 130 postaja sa stalno zaposlenim sluzbenicima. Kanah nisu odmah pall u sjenu zeljeznice. Jeftinijc cijene karata jog su ih uvijek cinile privlacnom mogucnoscu u slucajevima kada se roba nije morala zurno prevoziti te za laksi dolazak do zeljeznickih postaja. Ipak, nakraju su ih pruge u naj-vecem broju slucajeva unistile. Zeljeznica je prevozila robu i ljude diljem zenllje te sa so-bom donosila nove zvukove i mirise, kao i dramaticnu izgradnju mostova, poput onog Brunelovog preko rijeke Tamar (1859.) i mosta preko Firth of Fortha (1890.), vijadukata i tunela, poput tunela ispod Severna (1886.). Duljina putnickih putovanja po-vecala se s 96 milijuna kilometara 1850. na gotovo 480 milijuna kilometara 1870. godine. Proizvodnja i odrzavanje vlakova po-stali su vazan dio britanske industrije, a u gradovima su osnova-ne ih znatno prosirene velike radionice, poput onih u Creweu, Doncastenr, Swindonu i Wolvertonu. Na njih su se snazno oslanjali cak i gradovi koji danas vise nisu poznati po svojirn ze-ljeznickim pogonima. U Brightonu i Gatesheadu, prinrjerice, zeljeznica je bila najveci poslodavac. Izmijenile su se gospodarske okolnosti, kao i oblici trzi-snog gospodarstva. Mala su trgovacka sredista propala, a polozaj se manjih gradova u urbanoj hijerarhiji izmijenio. Zeljeznica se nadmetala s priobalnirn pomorskim prijevozom te ga istisnula na podrucju kljucnog prijevoza ugljena sa sjeveroistoka do Londo-na i Istocne Anghje. Vlakovima je u velike gradove dolazila lako kvarljiva roba, poput voca, cvijeca i mlijeka: do 1900. vise od 15 000 tona kornvalske prokulice godisnje; poseban dnevni va-gon-hladnjaca zecjeg mesa iz Devona u London prije Drugoga svjetskog rata. Zeljeznica je od cetrdesetih godina XIX. stoljeca pivarima iz Burtonupon-Trenta omogucila da razviju snazno pivarsko carstvo. Putovanje vlakom poticalo je rast i populariza-ciju unutarnjeg turizma, kao i razvoj priobalnih odmarahsta, sto je izmijenilo dobar dio obalne Britanije, poput Newquaya, Rams-gatea, Bournemoutha, Hovea, Eastbournea, Margatea, South-enda, Yannoutha, Skegnessa, Cleethorpesa, Bridlingtona, Scar-borougha, Moracambea i Blackpoola. I sama je izgradnja pruga, s velikim skupinama migrantskih radnika koje su prolazile rural-nom Britanijom, mijenjala lokalne drustvene obicaje i stavove. Kulturni utjecaj transportnih noviteta takoder je bio dramatican. I)oslo je do "standardizacije" vremena te ubrzanja protoka vije-sti i sirenja novih moda. "Lokalni" trendovi i gradovi zasjenjeni su metropolskom modom. Drustveno-ekonomske promjene U Britaniji je XIX. stoljece bilo doba dramaticnih ekonomskih promjena, najvise mozda u 13radfordu, koji je, kako je taj grad postajao globalnim sredi-stem proizvodnje i trgovine tkanine od cesljane vune, narastao s 16 012 stanovnika 1810. na 103 778 stanovnika 1850. godine. Snaga svih tvornickih motora u gradu povecala se za 718% iz-medu 1810. i 1830. godine. Automatizacija je sa sobom donijela profit, vece tvornice i val doseljenika. Inovacije su bile nepresta-ne. Automatizaciju predenja konca slijedila je 1826., unatoc ne-redima nezadovoljnih radnika, i automatizacija tkanja kamgarna. Ono sto je ranije u Bradfordu rucno obavljalo na tisuce seoskih tkalaca, do 1850. obavljalo je 17 642 automatskih tkalackih stro-jeva koji su u tvornicama masovno proizvodili tkauine za zenske haljine.

Automatizacija je bila od presudne vaznosti za unifor-mnost i proizvodnju standardiziranih proizvoda niske cijene. Kao posljedica toga, brandovi robe siroke potrosnje, poput cokolade i juhe, mogli su se proizvoditi i reklamirati na nacional-noj razini. lako tvornicka proizvodnja nije zavladala sve do dru-ge polovice stoljeca, industrija i trgovina izmijenili su izgled na-cije i zivote ljudi: "Mnoge su se umorne ruke znojile / U ba-kljama osvijetljenim rudnicima i bucnim tvornicama" (John Ke-ats, Isabella, 1820.). Posljedice gospodarskog razvoja bile su raznohke. Prena-pucenost je predstavljala ozbiljan problem. Sanitarno povjeren-stvo Bradforda posjetilo je 1845. vise od 300 kuca i zabiljezilo da na jednom krevetu prosjecno spava troje ljudi. U velikoj luci Liverpoolu u svakom je trenutku na obali bilo oko 30 000 mor-nara, sto je dovodilo do znacajnog porasta prostitucije. Godine 1836. djelovalo je oko 300 javnih kuca, 1846. njih 538, a 1857. bilo je barem 200 stalnih prostitutki mladih od 12 godina. Indu-strije poput celicne bile su "potplacene" i stvorile su radnu sna-gu cija se zabava okretala oko tvornickog puba, gdje su se muskarci mogli osvjeziti, ponekad i s cetiri kvartal dnevno koje je placao poslodavac. S obzirom da je na Britanskim otocima postojalo vise re-gionalnih gospodarstava, a ne jedno nacionalno, industrijski raz-voj niposto nije bio jednolik u cijeloj zemlji. Koncentrirao se na podrucjima bogatim ugljenom: sjeveroistoku, Midlandsu, juznom Lancashireu, West Ridingu u Yorkshireu, juznom Walesu, Fi-feu i Strathclydeu. Godina 1910. predstavljala je vrhunac po broju ugljenokopa u juinom Walesu: radilo ih je ukupno 688. Teske industrije poput aeljezne i celicne, gradevinske i brodo-graditeljske privlacila su nalazista ugljena i ieljezne rude. Tako se Workington na obah Cumbrije od 1857. mogao razviti kao vazno srediste proizvodnje zeljeza i celika. Pruge sagradene cetrdesetih i pedesetih olaksale su pristup obliznjim nalazistima zeljezne rude i nalazistima koksa u grofoviji Durham. Mnogi od nugrantskih radnika u tome gradu pristigli su iz Irske. Pojavili su se profesionalci iz srednje klase koji su "op-sluzivali" te nove industrije: razvila su se i nova zanimanja poput racunovoda i industije poput zabave i turizma. S druge strane, ranije vazna podrucja, poput Istocne Anglije i jugozapada, trpje-la su od deindustrijalizacije, djelomicno i stoga sto nisu imala ugljena, i depopulacije. Norfolk, nekad grofovija s vaznom tek-stilnom industrijom, suocavao se s tim padom od devedese-tih godina XVIII. stoljeca, sto je bila posljedica konkurencije tvornicki proizvedenog pamuka. Mnoga mania trgovista, poput llissa i Swaffhama u Norfolku, tek su malo rasla pa se nisu znat-nije promijenila sve do ponovnog rasta od sezdesetih godina XX. stoljeca. Financijske su veze igrale vaznu ulogu u britanskom im-perijalnom sirenju, sto se ogledalo podjednako ulaganjima i bro-darenjem te izvozom proizvedene robe. Inozemne investicije imale su za posljedicu da se prekomorski prihod kao udio u bri-tanskom bruto domacem proizvodu povisi s 2% 1872. na 7% 1913, godine. Mogucnost izvoza novca bila je od presudne vaznosti za britanski gospodarski polozaj u regijama poput Juzne Amerike. London je, kao financijsko i transportno srediste, do-hio na ekonomskoj vaznosti. Struktura bogatstva u zemlji samo ,je djelomicno izmijenjena jacanjem industrijskog kapitalizma. Vrijednosti metropolske (londonske) elite bile su drukcije od vrijednosti tvornicara sa sjevera a slicnije "gospodskom" nacinu zivota tradicionalne zemljisne elite. Doba poduzetnika Bogati poslovni ljudi s industrijskih po-drucja kupovali su posjede, bill pokrovitelji umjetnosti i pokusa-vah su steci sto snazniji politicki i drustveni utjecaj. Jedan od najvaznijih bio je William Armstrong (1810. - 1900.), a njegova je karijera primjer mogucnosti koje su isprepletene silnice te-hnologije i industrije pruzale u viktorijanskom dobu. Kao pra-unuk maloposjednika iz Northumberlanda i sin trgovca

pseni-com iz Newcastlea postao je odvjetnik, all je bio i znanstvenik amater, s posebnim zanimanjem za hidroelektriku. Njegov raz-voj hidraulicne dizalice naveo ga je da otvori strojarski pogon u Elswicku (1846.). Armstrong se kasnije prosirio i na proizvo-dnju oruzja i brodogradnju, pri cemu je njegova tvrtka Elswick Ordnance Company postala jedan od najvecih proizvodaca stro-jeva i oruzja na svijetu. 110 tona teski, gotovo 14 metara dugi Armstrongovi topovi, proizvedeni za HMS Victoria, brod pori-nut 1887., bih su najveci i najmocniji topovi na svijetu. Ratne je brodove gradio i za niz stranih sila, ukljucujuci Japan, Italiju, Argentinu i Cile. U trenutku smrti Armstrong je zaposljavao 25 000 ljudi. Armstrong se nalazio u prvim redovima primjene tehno-logije te je bio zasluzan za izgradnju prvog hidroelektricnog po-strojenja na svijetu, a gotovo barunska palaca koju je sagradio kod Cragsidea 1880. postala je prva kuca sasvim osvijetljena elektricnim zaruljama. Armstrong se pobrinuo i za hidraulicne uredaje koji su podizah Tower Bridge, otvoren 1894. kao mo-can simbol Carstva. Bio je zasluzan i za hidraulicna dizala nuzna ako se londonski sustav podzemne zeljeznice zeljelo prosiriti sta-nicama dublje ukopanim u zemlju. Kao velik dobrotvor, koji je Newcastleu omogucio bolju opskrbu vodom i podupirao lokal-no skolstvo i zdratstvo, Armstrong je stekao veliko bogatstvo te 1887. postao pripadnik visokog plemstva. Bio je predsjednik orgaruzacije Arts Association i kupac radova suvremenih britan-skih slikara, poput Dantea Gabriela Rossettija. Bile, je stoga pri-kladno kada je 1894. taj najvecih od svih viktorijanskih, a doista i modernih britanskih, gospodara rata kupio dvorac Bamburgh, srediste northumbrijske moci tijekom dobrog dijela anglosaskog razdoblja i vehku srednjovjekovnu utvrdu. Isambard Kingdom Brunel (1806. - 1859.) bio je manje uspjesan od Armstronga, all je dijelio njegovu strast za primje-nom tehnoloskih izuma. Brunelovi dojmljivi inzenjerski pothvati, poput viseceg mosta Clifton, njegova dostignuca kao gla-vnog inzenjera Velike zapadne zeljeznice 1833. - 1846. te veliki oklopljeni parobrodi Great Western (1838.), Great Britain (1845.) i Great Eastern (1858.), odrazavah su njegovo djelovanje na sa-mom vrhu tehnoloskog razvoja na podrucju, primjerice, brod-skih vijaka. Great Western bio je, kada je porinut, najveci paro-brod i pr-vi koji je redovito plovio do Amerike; Great Britain, prvi veliki brod pokretan vijkom; Great Eastern, najveci paro-brod dotad, sagraden novim metodama. Izumitelji i poduzetnici ujedinjavali su snage kako bi prosirili potencijale i mogucnosti u cijelom nizu ljudskih aktivnosti. Tako je, primjerice, kemijska industrija sudjelovala u razvoju mnostva novih proizvoda koji su snazno utjecali na aivot transform iranjem podrucja poput tvor-nickih boja i prehrambenih proizvoda. Nisu svi poduzetnici dolazili izvan zemljisnog poretka. Rowland Winn zapoceo je 1859. razvijati industriju zeljeza na posjedima svoje obitelji u Lincolnshireu. Zeljezom i cehkom opskrbljivah su industriju u Scunthorpeu. Winn je 1885., tada vec kao lord St. Oswald, u svojim rudnicima manualni rad za-mijenio mehanickim kranovima. St. Oswaldovi su rudnici do 1917. vec pokrivali jednu dvanaestinu britanske proizvodnje ze-ljezne rude. Globalna ekonomska sila Ekonomski razvoj nije, medutim, znacio i nestanak straha od ekonomske konkurencije s Konti-nenta. Francuske su se pribojavali kao industrijskog rivala sve do cetrdesetih godina XIX. stoljeca, a zabrinuost njemackom konkurencijom bila je jedan od vaznijih razloga za opoziv za-kona o zitu koji su, u korist britanske poljoprivrede, cijenu zita zadrzavali visokom. U parlamentarnim raspravama u veljaci i ozujku 1839. o zakonima o zitu, gotovo su svi govornici, reagi-rajuci na krizu, bili svjesni prijetnje strane proizvodnje, posebice njemacke Zollverein (carinske unije) iz 1834. godine. Ekonom-ska samouvjerenost bila je najjaca u pedesetim i sezdesetim go-dinama, iznimno prosperitetnim desetljecima, ali cak ni tada nije bila apsolutna.

Ipak, rusu samo razmjeri britanskog ekonomskog razvoja bili vazni, vec i veze koje su se stvarale. Kao rezultat slabljenja zastite britanske poljoprivrede ukidanjem zakona o zitu (1846.) i tehnoloskih noviteta, ukljucujuci parobrode, bodljikavu z1_ cu, zeljeznicu na duge pruge te, u osamdesetima, brodove-hla-dnjace, sto je dovelo do razvoja poljoprivredne proizvodnje za europsko trziste u drugim porucjima umjerene khme te mogu-cnosti brzog prijevoza kvarljivih proizvoda, Britanija je postaja-la, od sedamdesetih i osamdesetih godina, dijelom globalnog agrarnog sustava. Okrenula se Carstvu, i formalnom i neformal-nom, a ne Europi. Zito je tek nakon dosta godina pocelo u zna-cajnijim kolicinama pristizati iz Njemacke, Poljske i Rusije. Ipak, neki su kontinentalni poljoprivredni proizvodi bili vazni, prije svih voce i povrce, poput njemacke secerne repe. Do kraja stoljeca, danska slanina i jaja bill su temelj britanskog dorucka. Medutim, od najvece su vaznosti bill sjevernoamericko zito, ar-gentinska govedina i australazijska mma i ovcetina, a sve je te mogucnosti, ironicno, otvorila britanska tehnologija, posebice zeljeznica, te pomoc britanskih financijskih izvora. Zajednicki je taj uvoz doveo do okoncanja zlatnog doba "visoke poljoprivrede" te ga od sedamdesetih zamijenio ozbilj-nom i trajnom agrarnom krizom koja je tesko pogodila poljo privredne radnike i seoske obrtnike te sve do svrsetka stoljeca dovodila do visokih razina ruralne depopulacije. Takoder, u istom su razdoblju zemljoposjednici u glavnini zaustavili izgra-dnju palaca. I sirenje novih tehnologija, na primjer, kombajna, imalo je utjecaja na ruralnu radnu snagu. Ukupne povrsine po-svecene poljoprivredi u Britaniji pale su izmedu sedamdesetih i 1914. godine za pola milijuna rali. Jeftina hrana kojom se pre-hranjivala rastuca radna snaga industrijskog sjevera Engleske po-mogla je izbijanju trajne krize na dobrom dijelu poljoprivrednog juga, sto je bila regionalna neravnoteza koja ce se u iducem sto-ljecu preokrenuti. Sunderland, danas grad s mnostvom urbanih problema, bio je 1850. najvece brodogradevno srediste na svije-tu, s visokim placama i visokim postotkom stambenog prostora u kojemu su stanari bill i vlasnici. Zahvaljujuci jeftinijoj hrani, industrijski su radnici uspijevali na nju trositi manji dio svoje za-rade nego ranije, cime su postali vazni potrosaci, kao i proizvo-daci, tvornicke robe. Carstvo Britanija je u XIX. stoljecu bila vodeca imperijalna si-la. Na kraju stoljeca vladala je cetvrtinom svjetskog stanovnistva i petinom kopnene povrsine. Izmedu 1860. i 1914., Britanija je posjedovala otprilike trecinu svjetske brodske tonaze, a do 1898. i oko 60% telegrafskih zica, sto je bio kljucni element imperijal-nog vladanja i planiranja obrane. U razdoblju od 1890. do 1914. porinula je oko dvije trecine svih brodova na svijetu te pokriva-la otprilike polovinu svjetske pomorske trgovine. U svojoj pje-smi Cargoes (1903.) John Masefield uspio je predstaviti tri doba pomorske trgovine uz pomoc "Quinguireme iz Niniva", "veli-canstvene spanjolske galije" i konacno "prljavog britanskog cam-ca" koji su prevozili teret britanskih izvoznika: ` jeftine limene pladnjeve", masovno proizvedenu robu. To su bile i godine jos uvijek rastuce teritorijalne kontro-le, iako su postojale znatne nesuglasice medu politicarima o mu-drosti pojedinih odluka, a neki od njih uopce nisu bili oduse vljeni imperijalisti. Ipak, Britanija je stekla najvaznije ostatke u dva najvaznija onovremena teritorijalna osvajanja, jagmi za Afri-ku i osvajanju dotad nezaposjednutih otocnih skupina. Postala je vodecom silom u istocnoj i juznoj Africi: uspjesno je napa-la Egipat 1882., porazila mahdiste u Sudanu kod Omdurmana (1898.), u bitci u kojoj je sluzio i mladi Winston Churchill, do-bila teritorij koji ce postati Britanskim Somalilandom, Keniju, Ugandu, Sjevernu Rodeziju (Zambiju), Malavi i Juznu Rodezi-ju (Zimbabve), te konacno, u Burskom ratu 1899. - 1902., po-razila i burske republike u juznoj Africi, Oranje i Transval. Taj se rat pokazao znatno tezim nego sto su mnogi ocekivali, ali je sposobnost Britanije da utrosi 250 milijuna funta i posalje 400 000 vojnika bila dokaz snage njezinog gospodarstva i impe-

rijalnog sustava, dok su joj neupitna kontrola i zadrzavanje ju-znoafrickih luka omogucili da tu snagu i iskoristi. S druge stra-ae, mnogi su suvremenici bili duboko zabrinuti ucinkovitoscu vojske, dok je nakon rata izbila i proracunska kriza. Britanska se sila prosirila svjetskim oceanima. Izmedu 1850. i 1914. popis otocih posjeda prosiren je Andamanom, Nicoba-rom, Gilbertom i Elliceom, otocjem Kuria Muria, juznim Ork neyima, juznim Shetlandima i Cookovim otocima, Maldenom, Starbuckom, Carolineom, Pitcairnom, Bozicnim otokom, Pho-enixom, Washingtonom, Fanningom, Jarvisom, Fidzijem, Ro-tunom, Solomonskim otocima, Tongom, Socotrom i Juznom Georgijom. Britansku pomorsku silu podupirala su i najbrojnija i najrasprostranjenija uporista na svijetu, dokaz globalnog dosega hritanske drzave. Godine 1898. medu njima su bill Welling-ton, Fidzi, Sydney, Melbourne, Adelaide, Albany, Cape York (Australija), Labuan (sjeverni Borneo), Singapur, Hong Kong, Weihaiwei (Kina), Calcutta, Bombay, Trincomalee, Colombo, Sejseli, Mauricijus, Zanzibar, Mombasa, Aden, Cape Town, Sv. Helena, Ascension, Lagos, Malta, Gibraltar, Halifax (Nova Sco-tia), Bermuda, Jamajka, Antigva, St. Lucia, Trinidad, Falklandi i Esquimalt (Britanska Kolumbija). Mirnodopska je vojska nepre-stano bila prenapregnuta kako bi ispunila svoje brojne zadace diljem Carstva, 1898. narasla je do 195 000 vojnika, a tu su sna-gu podupirale i znacajne lokalne snage, pripadnici indijske voj-ske, temelj snaznog sirenja britanskog utjecaja u juznoj Aziji u viktorijanskom razdoblju. Sindh, nevoljko steceno podrucje, osvojen je 1843., Baluchistan i Kasmir postali su britanska po-clrucja 1843. odnosno 1846., Punjab je anektiran 1849., a do 1886. godine isto se ucinilo i s cijelom Burmom. Iako je indijska pobuna 1857. - 1858. predstavljala tezak sok, te iako su se afganska plemena uspjesno odupirala invaziji tijekom ratova 1838. - 1842. i 1878. - 1879., Britanija je, u suradnji sa zemljo-vlasnicima i lokalnim vladarima, prilicno uspjesno vladala Indi-jom. Britanski istrazivaci, posebice James Bruce, David Living-stone, Mungo Park i John Speke, istrazili su dobar dio Afrike. I )rugi su istrazivali Australiju i Kanadu, dok je kraljevska mor-oarica u karte ucrtavala svjetske oceane. Carstvo nije bile, pitanje samo odnosa izmedu sila, vojnib interesa, karijera pripadnika elita te ideologija misije i ciljeva ko-ji su privlacili vlasnike zemlje i zagovornike. Ono je imalo vaznost i znacenje u cijelom drustvu na koje je utjecalo jacanjc opcih imperijalnih osjecaja. To se odrazavalo u sovWistickim osobinama popularne kulture: pjesmama u varijeteima i prizorima na reklamama za robu siroke potrosnje. Medutim, s drugc strane, cini se kako su brojni radnici bill poprilicno ravnodusni prema imperijahzmu, dok su brojni liberalni politicari, ukljucu-juci Williama Gladstonea, liberalnog premijera 1868. - 1874., 1880. - 1885. (kada je napadnut Egipat), 1886. i 1892. - 1894., bih kriticni prema sovinizmu, imperijalnoj ekspanziji sebe radi i mnogih primjera sirenja britanske moci, primjerice u Ugandi. Carstvo je odrazavalo i poticalo rasprostranjene rasisticke tvrdnjc i stavove, kojih se brojni primjeri mogu pronaci u onovremenoj knjizevnosti i tisku. Carstvo je predstavljalo mogucnost i poticaj i za nov oblik primjerne muzevnosti koja se usredotocivala na junake iz vojske poput Wolseleya, Gordona, Robertsa i Kitche-nera, koji su se predstavljali kao nacionalne ikone u kombinaciji ratnih vjestina, protestantske gorljivosti i moralne muaevnosti. Njihove su pobjede ostvarene na stetu brojnih neeuropljana, ce-sto poklanih modernim oruzjem, kao u slucaju Kitchenerove pobjede kod Omdurmana (Sudan) 1898. godine. Charles Gor-don, koji je 1885. poginuo braneci Khartoum, predstavljen je kao kvazisvetac koji se odupire golemoj muslimanskoj vojsci. Utjecaj tako kontroverznih imperijalnih zbivanja bio je dovoljan da zaprijeti i uglednim politicarima poput Gladstonea. Opsade tijekom indijske pobune (1857. - 1858.) i Drugoga burskog rata (1899. - 1902.) nudile su dramu cijeloj zemlji. Imperijalni suko-bi rekonstruirani su u spektaklima na otvorenom u Britaniji: ta-bloi i alegorijske slike postali su umjetnicke forme. Vojna je sluzba za brojne radnike predstavljala slavan nacin za izlazak iz slamova. Novine su trosile znatne svote na brzojave koji su do-nosili vijesti o imperijalnim borbama. Britanske protestantske i katolicke crkve svoje su resurse posvetile misionarskoj aktivnosti

izvan Europe, posebice, iako ne i iskljucivo, unutar Carstva, ko-je su podupirali kao nesto sto olaksava djelovanje krscanskih misija. Britanija i Europa S Viktorijinim preuzimanjem krune 1837. prekinuta je dinasticka veza s Hanoverom: tamo su samo mu-"vkarci mogli dolaziti na prijestolje. Globalne odgovornosti Brita-oije znacile su da je ona na Europu gledala jednostavno kao na aanno jedan element, iako vrlo vazan element. Istaknuti mini-stri van skill poslova, poput Georgea Canninga (1807., 1822. - 1827.; premijer 1827.) i Henryja, vikonta Palmerstona, (1830. - 1841., 1846. - 1851.; premijer 1855. - 1858., 1859. - 1865.), vcliku su pozornost pridavali medunarodnim odnosima na Kon-tinentu, primjerice u Iberiji, Grckoj i na Bhskom istoku. Usto, imperijalna pitanja mogla su imati i europsku diinenziju, sto je bilo najvidljivije u slucaju "istocnog pitanja", problema koje je stvarao rastuci ruski utjecaj i ambicije na Balkanu u vrijeme sla-t) ljenja Turskog Carstva. Nadalje, izostanak problema na Kon-tinentu mogao je osloboditi britanske ruke na podrucju imperi-1:vlnih ambicija. Britanska se vlada brinula zbog planova i poteza njezinih I:ontinentalnih konkurenata. Francuske invazije, ukljucujuci i unu kroz planirani tunel ispod Kanala, bile su razlog za strah 1847./48., 1851./52. i 1859./60., dok su ruski potezi na Balka-nu naveli Britaniju da ude u rat protiv nje. Bio je to Krimski rat 1856.),! posljednji koji je Britanija vodila protiv jedne europske sile sve do izbijanja Prvoga svjetskog rata 1914., sto jc bilo razdoblje bez presedana po duljini. Krimski su rat karakteri-zirali administrativna nesposobnost, veliki gubitci u ljudstvu te niz pogresnih vojnih prosudbi, od kojih je najpoznatiji bio na-pad lake brigade na rusko topnistvo kod Balaklave 1854. godi-ne. Ipak, taj je rat ukazao i na trajnu sposobnost Britanije da svoju silu upotrijebi diljem svijeta, a pomorske je napade na ru-sku obalu, zahvaljujuci tehnoloskom napretku, poduzimala svc do Kamcatke na obalama Tihog oceana. Svi ratni brodovi posla-ni prema Baltiku 1854. bili su opremljeni parnim strojevima, a jog su ih opasnijima cinili Brunelovi uspjesi na razvoju postolja za topovske cijevi. Sire gledajuci, obrazovani viktorijanci bili su potpuno svje-sni onog sto su dijelili s drugim europskim narodima, sto je bila posljedica zajednicke kulture temeljene na krscanstvu i naslijedu Grka i Rima. Gladstone je objavio tri knjige o klasicnom grc-kom piscu Homeru te uredio propovijedi biskupa Butlera. Sve je veci broj privatnih skola klasicne znanosti cinio sredistem svojih programa. Oni koji su si to mogli priustiti izvodili su i slusali njemacku glazbu, citali francuske romane i posjecivali umjetnicke galerije u Italiji. Britanci su u vecem dijelu stoljeca sudjelovali, intelektualno, a ponekad i materijalno, u onome sto se zbivalo na Kontinentu. To je bilo sasvim vidljivo u Napoleonskim ratovima i Krimskom ratu u kojima je Britanija sudjelo-vala, all su usto i grcki rat za neovisnost i Risorgimento (ujedi-njenje Italije) budili snazan interes, snazniji od brojnih manjih britanskih kolonijalnih ratova i ovladavanja kolonijalnim terito-rijima. Nacin na koji je talijanskog junaka Garibaldija docekala radnicka masa kada je posjetio Englesku 1864. svjedoci o tome kako su viktorijanci svih drustvenih klasa mnoga zbivanja na Kontinentu uspijevali povezati s vlastitim borbama i nadanjima: dnevnici skola u Southamptonu pokazuju masovni izostanak djece na dan njegovog iskrcavanja u gradu. Gladstone je 1876. uspio ozbiljno poniziti Disraelijevu vladu zbog turskog masakra nad Bugarima. Kontinentalne su vijesti i nadalje imale vrlo vazno mjesto u britanskim novinama, iako se od sedamdesetih vise pozornosti posvecivalo imperijalnim pitanjima. Vazna razlika izmedu Britanije i zemalja s Kontinenta, psebice sredinom XIX. stoljeca, bilo je to sto je Britanija dale-ko vise trgovala s inozemstvom i s mnogo veciln brojem zema Ija. Kontinentalna gospodarstva bila su samodostatna; ono malo v:mjske trgovine odnosilo se na druge europske drzave. Tako je 13ritanija ovisila o vanjskoj razmjeni, i o svijetu izvan Europe, na oacin na koji one to nisu. Iz toga su proizlazili brojni elementi razlika izmedu Britanije i Kontinenta: britanska okrenutost pre-ma vanjskom svijetu i

internacionalizam; njezino zanimanje za wir, za koji se vjerovalo kako predstavlja najbolje uvjete za trgo-vinu i koji je povlacio za sobom njezinu diplomatsku izolaciju u odnosu na Kontinent (osim tijekom Krimskog rata) - kako ne bi bila uvucena u europske ratove; i njezino protivljenje velikoj i skupoj vojsci. Britanija i Amerika Britanski odnos prema Americi, i obra-tno, bio je ambivalentan. Mnogi su viktorijanci pisali o njemu, primjerice Charles Dickens, Anthony Trollope i James Bryce, koje je sve odusevljavala njezina energija i polet, a opet ih je cesto sokirala njezina "vulgarna" (populisticka) politika. Standar-dni nacin za nanosenje uvrede politicaru bilo je optuziti ga da "amerikanizira" britansku politiku, a zrtve toga bili su i Gladsto-ne i Joseph Chamberlain. Izmedu dviju drzava postojalo je i do-sta izravne mrznje: u vezi s Krimskim ratom kada su Britanci, s manjkom vojnika, 1855. pokusali angazirati americke placenike; Americkim gradanskim ratom, kada su Britanci smatrani pre-skloni Jugu; te u slucaju rasprava oko sukobljenih imperijalnih interesa u Novom svijetu i na Pacifiku, primjerice u pogledu Venezuele devedesetih godina, iako je Britanija bila prihvatila americku Monroeovu doktrinu i njezin zagovor nemijesanja. Americki gradanski rat (1861. - 1865.) prilicno je duboko po-dijelio britansku javnost. Jug je pokusavao dobiti diplomatsko priznanje, sto bi bio korak koji bi odcjepljenju dao legitimitet. Ministar vanjskih poslova lord John Russell i ministar financija Gladstona bili su skloni tome, ali je strah da bi priznanje dovelo do rata s Unijom sprijecio taj korak. Nije samo visoka politika izazivala mrznju. Postojala su i kulturna i gospodarska suparnistva, primjerice u vezi sa zakonom o autorskim pravima u pedesetima. S druge strane, unatoc neslaganjima u pogledu granice drzave Maine te, vaznije, napetosti oko sudbine danasnje Bri-tanske Kolumbije, Britanci i Amerikanci uspjeli su bez rata do govoriti dugu kanadsku granicu. Takoder, prekogranicni napadi na Kanadu u organizaciji fenijana, irskih terorista s uporistem u Americi, nisu dugo remetili odnose. Zabiljezena su obilna britanska ulaganja u Ameriku, posebice u zeljeznicu, prijenos bri-tanske tehnologije, opet u zeljeznicu, te vazne kulturne i dni-stvene veze. Znatan se broj Amerikanki od 1870. do 1914. udao za pripadnike visokog plemstva ih njihove nasljednike, a neke su od njih sa sobom donosile i golema bogatstva, kao u slucaju ka-da se Consuelo Vanderbilt 1895. udala za vojvodu od Marlbo-rougha. Moralni ustroj Carstvo je predstavljalo kljucnu sastavnicu bri-tanskog nacionalizma, posebice pred kraj stoljeca. To je poticala i drzavna simbolika: Viktorija je 1876. proglasena indijskom ca-ricom, casopis Punch, s velikim utjecajem na misljenje javnosti, svojim je karikaturama popularizirao Carstvo, a javne su zgrade bile ukrasavane simbolima Carstva. Sirenje Carstva smatralo se ispunjavanjem moralnih i nacionalnih ciljeva time sto se sirilo ono sto se smatralo liberalnom vladom i vladavinom zakona, te pruzalo prigode privlacenju novih krscana. Osjecaj snage britan-skog sustava bio je jos jedan vazan aspekt nacionalizma. Iako su pohticka proracunatost, kompromisi i potraga za kratkorocnim koristima igrali vaznu ulogu u pojedinostima politickih reformi, vazan je bio i osjecaj idealizma. Moralne kampanje, primjerice protiv ropstva, okrutnosti prema iivotinjama i konzumiranja al-kohola, imale su opcu potporu, poticuci snazno jacanje humani-tarnih drustava, tako karakteristicne znacajke viktorijanske Brita-nije. Brojne su crkvene pjesme iz tog razdoblja u meduvremenu jasno pokazivale odanost krscanskom drustvu: vjera niposto nije bila samo pitanje osobnog otkupljenja. Radikalizam Iako je unutarnji radikalizam prvotno poticala Francuska revolucija (1789.), rastuce nasilje i radikalizam RevoImije doveli su, posebice poshje 1792., do reakcije i zbijanja re-clova iza Crkve, Krune i nacije, s cime ce ime politicara-pole-wicara Edmunda Burkea uvijek biti povezano, premda je on bio liheralniji u pogledu ropstva i britanske politike prema Americi, ladiji i Irskoj. Iako je taj val konzervativizma pomogao Britaniji cla prebrodi godine nakon poraza od Francuske, ozbiljni

gospo-darski problem i socijalno nezadovoljstvo nisu zavrsih ratom, a cxi 1815. bili su Jog i pogorsani poslijeratnom depresijom i de-wobilizacijom. Porast broja stanovnika doveo je do niske zapo-slenosti, a onda i do visoke nezaposlenosti te time i do niskih prihoda i siromastva za one s poslom i za one bez njega. Neza-poslenost, djelomicno posljedica i novih tehnologija (te je stoga ludite nadahnula da u Yorkshireu 1811./12. godine unistavaju Hove industrijske strojeve), neuravnotezenost industrijskih pro-mjena i gospodarskih problema do kojih su one dovodile stvorili sa nestabilnu poslijeratnu atmosferu. Parlament, kojim su domi-nirah zemljisni interesi, usvojio je zakone o zitu koji su zabranji-vali uvoz zita kada bi cijena britanskog zita pala ispod 80 silinga za kvartu. Tako je cijena kljucne sastavnice troskova najveceg dijela stanovnistva bila namjerno drzana visokom. Posljedice su hili prosvjedi zbog hrane medu siromasnim poljoprivrednim ra-dnicima, s napadima na farmere i mhnove, te zahtjevi za povecanjem nadnica. Vrsihce, koje su zamijenile fizicki rad, takoder su dovele do izljeva bijesa i do povremenog unistavanja strojeva, primjerice u juznom Norfolku 1822. godine. Porez na dohodak, koji se smatrao privremenom ratnodopskom mjerom, uki-nut je 1816. godine. Vodeci pohticki komentator William Cob-bett (1762. - 1835) osudio je "The Thing" - anglikanski, aristokratski estabhsment koji je dominirao drustvom, politikom, religijom i obrazovanjem. Ludizam se nije bavio samo unistavanjem strojeva. 1'rem-da se na podrucjima poput Notting hamshirea bavio i jacanjem pregovarackog polozaja sindikata, Vlada u drugom desetljecu XIX. stoljeca nije bila blagonaklona prema tim ciljevima i pre-ma razvoju narodnog aktivizma izvan konteksta samosvjesno "lojalistickih" aktivnosti. Nezadovoljstvo i nasilje dovodih su do izglasavanja represivnih zakona, od kojih su najpoznatiji sest za-kona iz 1819. godine. Premda, po mjerilima suvremenih totalitarnih rezima, policijske drzave nije bilo. Masakr I'eterloo u Manchesteru (1819.), uspanicen napad konjice slobodnjacke dobrovoljacke milicije, po zapovijedi prenervoznih sudaca iz Manchestera, na golemu masu koja se, na poziv govornika po-put Henryja "Oratora" Hunta, okupila u znak potpore par-lamentarnim reformama, rezultirao je s jedanaestero mrtvih i mnogo ranjenih. Izazvao je i opci prijezir. Radikalni pjesnik Percy Bysshe Shelley (1792. 1822.) spomenuo je u The Mash of Anarchy "Gazenje do krvavog mulja / mnostva koje obozava" te pozvao na narodni ustanak: "Vas je mnogo - njih je malo." Medutim, radikali su bili podijeljeni, a vecina je njih, ukljucuju-ci i Hunta, odbacivala koristenje sile nakon Peterlooa, koji je privukao toliko pozornosti upravo stoga sto je bio netipican. Mala skupina londonskih revolucionara, pod vodstvom Arthura Thistlewooda, planirala je ubiti cijelu Vladu i uspostaviti svoju vlast, all su 1820. uhiceni u ulici Cato. Thistlewood, objesen zbog izdaje, na kraju je svog sudenja izjavio: "Albion [Engleskaj jo`s je uvijek u lancima ropstva." Ustanak u Huddersfieldu, tako-der 1820., nije uspio, a Hunt je zatvoren zbog svoje uloge u Pe-terloou. Napetosti su se osjecale i u Skotkoj te su kulminira-le tzv. Radikalnim ratom iz 1820. godine. Policijska uprava u Glasgowu zaposlila je 1817. godine 700 novih policajaca, a 1819. prijetnju pobunom ~ocela je uzimati ozbiljno. Tamosnji >u radikali koristili slogan "Skotska - slobodna ill pustinja". Oko 50 000 ljudi stupilo je u strajk u Glasgowu i Strathclydeu. U Drojnim su ruralnim podrucjima palez i sakacenje zivotinja bili esti. Nakon sto je 1826. kemicar iz Stocktona, John Walker, zumio sibice koje su se mogle paliti trenjem na bilo kojem )redmetu pa je, nakon sto su ih kasnije poceli proizvoditi pod nazivom "Lucifer - sibice za svaku podlogii", palez postao mnoGeorge IV., princ regent 1811. - 1820., u razdoblju dok e njegov otac George III. bio onesposobljen porfirijom, te kralj 1820. - 1830., bio je vrlo nepopularan, posebice zbog svoje ne zmjerenosti i, nesto manje, konzervativizma. Vlasti u Manche-;teru pohvalio je zbog njihovog ponasanja tijekom Peterlooa. 3eorgeova nepopularnost dosegnula ,je vrhunac 1820. kada se pj kraljevski status. Javnost je stala na njezinu stranu pa se Vlada mjetila primorana odustati od svoje kampanje u korist razvoda, iako su joj uspjesno uskratili krunidbu. Premda su Georgeovi posjeti Irskoj i Skotskoj bill vrlo uspjesni, The Times je 1830. primijetio: "Nikad

nijedno ljudsko bice nije bilo manje posto-vano od ovog pokojnog kralja (...) koje oci placu za njim?" Prvi Zakon o reformama (1832.) Napetosti su oslabjele tije-kom godina blagostanja u ranim dvadesetima, ali su potkraj tog Hesetljeca industrijski pad i visoke cijene kruha pomogle pono-vnom izbijanju narodnog nezadovoljstva. "Swingovi" su neredi 1830. pogodili velike dijelove juzne i istocne Engleske. Unista-vanje strojeva, palezi i drugi napadi cesto su slijedili pisma pot-pisana sa "Swing" u kojima se prijetilo neredima ako se ne uklone strojevi koji su zamjenjivali radnu snagu, a time i zatva-rali radna mjesta. U Wiltshireu je unisteno vise od devedeset iulatilica; u Lincolshieru je zabiljezeno barem dvadeset i devet slucajeva palezi. Identetet "kapetana Swinga", pseudonima koji su preuzeli prosvjednici, nije poznat, a nemiri su se vjerojatno sirili spontano, bez sredisnje kontrole. Unisteni su i neki indu-strijski strojevi. Neredi zbog nadnica i desetina pridonijeli su kriznoj atmosferi 1830.; u dobrom dijelu ruralne Engleske NO je to posljednji val nereda sve do razdoblja sindikalnih aktivnosti u sedamdesetima. Godine 1830. osjecao se i snazan pritisak za reformu Par-lamenta, kako bi on postao reprezentativniji predstavnik bogat-stva i vainosti pojedinih zajednica. Vigovska vlada grofa Greya koja je dosla na vlast nakon izbora 1830. smatrala je da je takva reforma nuznost, iako joj se Dom lordova suprotstavljao. Grey je vjerovao da je situacija "pretjerano nalik na ono sto se zbivalo u Francuskoj prije Revolucije". Vecina u Donjem domu u ko-rist refonne i zalrtjevi naroda, ukljucujuci nerede u Bristolu, Merthyr Tydfilu i Nottinghamu, doveli su do izbijanja politicke krize, pa je William IV. (1830. - 1837.), bivsi pomorski casnik, konacno zakljucio kako je nuzno pristati proglasiti nove pripa-dnike visokog plemstva kako bi se i u Donnr lordova postigla vecina u koristi reformi. To je navelo lordove da popuste. Prvi reformski zakon (1832.), koji su njegovi tvorci opisali kao konacni, odredivao je jedinstvenije pravo glasa, koje je na biracke popise uvrstilo pripadnike "srednje klase" te redistribuirao zastu-pnicke jedinice u korist povecanja utjecaja rastucih gradova, po-put Birminghama, Bradforda i Manchestera, i grofovija, a na stetu izbornih okruga s malim brojem stanovnika, koji su bi-li podlozni izbornim manipulacijama. lako se pravo glasa jog uvijek razlikovalo medu pojedinim okruzima i grofovijama, broj biraca uvelike razlikovao od jedinice do jedinice, a zene jog uvi-jek bile iskljucene iz prava glasa, brojnost je engleskog birackog tijela povecana za 50%. Povecanje skotskog izbornog tijela na-kon usvajanja (skotskog) refornLSkog zakona iz 1832. bilo je jog dramaticnije: pravo glasa dobila je osmina odraslih muskaraca, u usporedbi sa samo jednim od njih 125, kao sto je to bilo ranije, a svoje su zastupnike dobila i industrijska sredista poput Paisleya. Reformski zakoni iz 1832. nisu bih usamljeni. Doista, pokrenuli su proces neprestanih promjena. Zakon o opcinskim upravama iz 1835. reformirao je i standardizirao opcinske upra ve u Engleskoj i Walesu. Izabrana lokalna vijeca, temeljena na glasackom pravu stanovnika koji su placali najamnine, dobila su nadzor nad lokalnom policijom, sajmovima i ulicnom rasvje-tom. To je gradske uprave ucinilo odgovornim srednjoj klasi te je bilo kljucni preduvjet za val urbanih reformi, lako se dobar dio toga zbivao polagano, a odreden je znacajan napredak ostva-ren i prije 1835. godine. Refonne su pobudivale ponujesane osjecaje. Grey se 1837. potuzio kako je reformski zakon "demokraciju u gradovima ucinio vaznijom od svih drugih drzavnih interesa", sto nije bila njegova namjera. Iduce je godine William Wordsworth (1770. - 1850.), jedan od velikih pjesnika romantizma te prvotno radi-kal i pristasa Francuske revolucije, u svojem tekstu Protest Aga-inst the Ballot pokazao u kolikoj je mjeri promijenio svoje misljenje, sto mu je pomoglo da dobije Vladinu mirovinu (1842.) i polozaj sluzbenog dvorskog pjesnika (1843.). Zapoceo je: Iz ljubomore i uobrazenosti izbila je

Sila pogesno nazvana DUH REFOIZME, Te zapanjcnim Otokom protutnjala, Prijeteci kako ce pregaziti sve redove Koji joj stanu na put. Wordsworth je nadalje zatrazio od sv. )urja, sveca-zasti-mika Engleske, da zaustavi uvodenje tajnog glasovanja jer je ono prijetilo kako ce prosiriti "posast" goru i od zmaja kojeg je ubio. lako ne pripada Wordsworthovim remek-djelima, pjesma podcrtava neprijateljstvo i strah koji su reforme pobudivale u hrojnim krugovima, osjecaj kako se ustupci promjenama moraju uravnoteziti njihovim obuzdavanjem. Cartizam Drugi su, pak, bill nezadovoljni zbog ogranicenog dosega reformi. "Orator" Hunt, ciji je govor pokrenuo nasilje feterlooa i koji je podupirao opce pravo glasa muskaraca, proti-vio se Prvom reformskom zakonu jer je strahovao kako ce on srednje i vise klase ujediniti protiv ostalih. Nezadovoljstvo je potkraj tridesetih dovelo do prosvjednog pokreta radnicke klase, poznatog kao cartizam, koji je pozivao na opce biracko pravo odraslih muskaraca, tajno glasovanje i godisnje izbore. Sest toca-ka Narodne povelje (1838.) ukljucivalo je i jednake izborne je-dinice, ukidanje imovinskog cenzusa za clanove 1'arlamenta te uvodenje zastupnickih placa, pri cemu su ove posljednje dvije tocke trebale osigurati da drustvena elita izgubi svoj nadzor nad predstavnickim sustavom. lako su se cartisti razlikovali po takti-ckom pristupu, opcenito su podupirali prijedlog da se koriste miroljubive metode. Premda su mnogi cartisti tvrdili da se sila moze upotrijebiti za odupiranje onomu sto su smatrali nezako-nitim postupcima vlasti, u praksi su nevoljko podupirali nasilne metode. Glavna cartisticka konvencija, odrzana 1839. u Bir-minghamu, pretpostavila je da ce Parlament odbaciti cartisticku nacionalnu peticiju pa je narod pozvala da se suzdrai od kupovi-ne oporezovane robe, sto je bio nacin za povecavanje pritiska na Vladu i srednje klase, te zatrazila da narod iskoristi pravo da se naoruza. To se smaralo pripremama za opci strajk ili "sveti mje-sec" za cartiste, do kojeg zapravo nije doslo zbog nesuglasica u pogledu onoga sto bi se trebalo uciniti i slabih priprema. lako je Parlament odbio cartisticke masovne peticije (1839., 1842., 1848.), Britanija nije sudjelovala u nemirima 1848., revolucio-narne godine na Kontinentu, makar je u Skotskoj za to postojala odredena potpora. Cartizam je propao zbog toga sto nije ispu-nio svoje ciljeve 1 zbog rastuceg blagostanja. Masovna je potpora cartizmu bila vidljiva samo u razdobljima recesije. Takoder, ru-ralni prosvjedni pokreti protiv visokih najamnina i golemih daca nisu izmijenili situaciju na selu. Zivotni uvjeti Pritisak koji su gospodarske okolnosti nanretale vecini stanovnistva dokazuje i pad prosjecne visine regruta u vojsci u drugoj polovici stoljeca, iako je to, s obzirom da je Britanija imala dobrovoljacku vojsku, tek ogranicen pokazatelj visi-ne stanovnistva u cjelini. Problemi industrijalizacije u ranom XIX. stoljecu izazivali su brojne socijalne i politicke napetosti. Za razliku od industrije parnucnih tkanina, brojne su druge tek polagano pocele izvlaciti korist iz tehnoloskog napretka, a opci se zivotni standard poceo zamjetnije poboljsavati tek od sredine stoljeca. Radni uvjeti cesto srr bili nepovoljni i opasni s, na primjer, brojnim smrtnim slucajevima u rudarskim nesrecama. Losa ventilacija bila je odgovorna za povecanje koncentracije plinova, sto je dovodilo do eksplozija, poput one u Haydocku u Lancashireu 1878. u kojoj je poginulo 189 odraslih muskaraca i mladica. I drugi su poslovi bili opasni. Proizvodnja sibica od fosfora pridonosila je pojavi zutice, psorijaze i kronicnog proljeva. Zakoni koji su odredivali uvjete rada u tekstilnoj industriji taj su posao jos uvijek cinili i dugim i naporninr. Iako je zakon iz 1833. uveo tvornicku inspekciju i zabranio zaposljavanje nila-dih od devet godina, devet ili deset godina stara djeca jos su uvi-jek mogla imati osmosatni radni dan (koji ce od 1836. vrijediti za sve mlade od 13 godina), dok su djeca stara od 11 do 17 go-dina mogla raditi dvanaest sati. Zakon iz 1844. smanjio je radno vrijeme nuladih od trinaest godina na sest i pol sati, a osamna-estogodisnjaka i svih zena na dvanaest. Zakoni iz 1847. i 1850. radno su vrijeme za zene i nilade od osamnaest godina ogranicili na

deset sati. Godine 1907. u industriji tkanina od cesnjane vu-ne u Bradfordu jos je uvijek radilo, pola radnog vremena, oko 5000 radnika mladih od 13 godina. Dok se glavnina zaposlenih suocavala s tako teskom situ-acijom, jos je gore bilo onima gospodarski "marginalnijima". Henry Stuart, koji je 1834. izvijestio o pomoci siromasnima u Istocnoj Angliji, opisao je tri glavne skupine sticenika u cesto bijednim opcinskim uboznicama: stare i nemocne, sirocad i nezakonitu djecu te neudane trudnice, a prema posljednjoj se sku-pini opcenito odnosilo nemilosrdno, znatno grublje nego prema muskarcima koji su za to bili odgovorni. Iako je Zakon o izmje-nama Zakona o siromasima (1834.) uveo nacionalne smjernice umjesto bivseg neujednacenog opcinskog sustava, uniformni su-stav uboznica kojemu je tezio nije bio osobito blagonaklon pre-ma sticenicima. Bilo je zabranjcno pruzanje pomoci tjelesno zdravima izvan uboznica, cemu je cilj bio sprijeciti da itko osim najbijednijih padne na teret zajednice, pa su oni bili prisiljeni ulaziti u uboznice gdje nisu imali nista bolje uvjete od onih ka-kve su mogli ocekivati izvan njih. Nezakonita djeca i brakovi si-romaha nisu imali potpore. Sustav su iz Londona trebali nadzira-ti povjerenici za Zakon o siromasima. U Wimborneu su se kre-veti u uboznici morali dijeliti, meso se dobivalo samo jednom tjedno, sve do 1849. nije bilo dnigog povrca osim krumpira, muskarci i zene su se odvajali, a neudane majke morale su nositi posebnu odjecu. Opcenito, troskovi su bili pod strogom kon-trolom, stega nemilosrdna, dok je stigma nametnuta tim ovisnim siromasima jacala. U javnosti se osjecalo i djelomicno protivljenje uboznicama. Tako je 1837. u Gainsboroughu jedna uni-stena tijekom izgradnje, a do incidenata je dolazilo i drugdje, primjerice u Todmordenu, koji je nmogo godina bio jedina zajednica opcina pod engleskim Zakonom o siromasima bez za-jednicke uboznice. Tamosnje je protivljenje mnogo toga dugo-valo Johnu Fieldenu, bogatom proizvodacu panmka i radikalnom clanu I'arlamenta. Odredeni stupanj vanjske pomoci na brojnim je podrucjima i nadalje bio prisutan. Socijalne razlike karakterizirale su i brigu za umobol-ne. Umobolnica Ticehurst, osnovana devedesetih godina XVIII. stoljeca radi pruzanja skrbi bogatima, provodila je politiku "nevezivanja" i nudila ugodno okruzenje, obilje hrane i omoguca-vala posjete, a isto se odnosilo i na utociste u Yorku. Drugdje je situacija bila mnogo teia, iako je Zakon o umobolnicama iz 1845. donio odredene promjene. Socijalni stavovi i konvencije teze su opterecivali zene od muskaraca. Zene su se, a ne muskarci, smatrali odgovornima za sirenje spolnih bolesti. Zakonima o zaraznim bolestima (1864., 1866., 1869.), usvojenima zbog zabrinutosti u vezi sa zdravljem u oruzanim snagama, zene za koje se sumnjalo da su prostitutke, a ne i muskarci koji su mozda takoder sirili bolesti, bile su, u slucaju zaraze, podvrgnute lijecnickim pregledima i pritvaranju, u vojWm uporistima i lukama. Nakon duge kampanje, u kojoj su zene dobivale iskustvo u ulogama politickih voda u okviru Nacionalne zenske udruge za ukidanje Zakona o zaraznim bole-stima, ti su zakoni 1886. povuceni. Humanitarni rad mogao je ublaziti probleme, ali je sa sobom cesto donosio usluznost, ako ne i potcinjenost onih koji su primali pomoc. Dobrotvorna ustanova Andrewa Reeda, osnovana 1813. za skolovanje siroca-di, dovela je do osnivanja skola isprva u Claptonu, a zatim i Watfordu (djecaci i djevojcice su, kao sto je bio obicaj, bih odijeljeni). Donatori toj organizaciji imali su pravo odabira pa su ill udovice morale nagovarati da upisu njihove potomke. Parla-ment je 1833. donio prve odluke o dodjeli novca za obrazova-nje, all je povjerenstvo iz Newcastlea 1858. zakljucilo da samo jedna osmina djece dobiva osnovno obrazovanje. Pakao je grad sasvim nalik na London - Napucen i maglovit grad. litiisa 1861. godine. Dizenterija, dijareja, difterija, hripavac, sar-I;ili, ospice i trbusni tifus predstavljali su ozbiljne probleme, a ce-sto su bill i smrtonosni. Smrt ili bolest hranitelja unistavali su mbitelji financijski, dovodeci ill u siromastvo ill ga povecavajuci, slvarajuci s time povezane socijalne probleme.

Ni ti problemi ni politicka nezadovoljstva nisu, medutim, 1848. doveli do revolucije. U Britaniji se nije dogodilo nista na-lik neuspjesnom pokusaju ustanka nacionalistickog pokreta Mla(Ia Irska. Umjesto toga, promjene su pristizale postupno. Godine 1848. usvojen je Zakon o zdravlju u gradovima kojim je osno-v.wa Glavna zdravstvena uprava te administrativna struktura za poboljsanje sanitarnih uvjeta, posebice dopreme vode. Novi je i;ikon omogucio stvaranje lokalnih zdravstvenih uprava. Jedna je on njih, osnovana u Leicesteru 1849., bila od kljucne vaznosti za izgradnju kanalizacijskog sustava i rjesavanje drugih problema z:tstite urbanog okolisa, poput klaonica i zagadivanja dimom. Unatoc ogranicenjima i protivljenju na koji je nailazio, taj je za-kon predstavljao definitivan korak naprijed u podizanju svijesti i hoboljsanju organiziranosti javnog zdravstva. Shelleyeva tvrdnja u Peter Bell the Third (1819.) cinila se sve primjerenijom. Brzo bujajuci gradovi postajali su prenapuce-ni i zagadeni, pogodno do za sirenje bolesti. 8 032 od 9 453 ku ca u Newcastleu 1852. nije raspolagalo nuznicima. Stopa smr-tnosti i nadalje je bila visoka, iako je, djelomicno zahvaljujuci cijepljenju, padao broj slucajeva boginja. I u gradovima i na selu smrtnost dojencadi bila je osobito visoka. U uglavnom rural-nom Norfolku, jednu cetvrtinu svih preminulih izmedu 1813. i 1830. cinila su djeca mlada od jedne godine. Kolera, bakterijska zarazna bolest koja se ccsto prenosila vodom zagadenom izme-tom, Britaniju je prvi put pogodila 1831. u slamovima po-put prenapucenog istocnog dijela Sunderlanda. Do 1866. oko 140 000 ljudi vec je bilo preminulo od kolere. Bolesti su poga-dale uglavnom siromahe koji su zivjeli u napucenim i nehigijen-skim urbanim cetvrtima, all su prijetile i bogatima. Edward, prWC od Walesa, skoro je 1871. preminuo od trbusnog tifusa, jos jedne zarazne bolesti koja se prenosila vodom. Njegov otac, princ Albert, suprug kraljice Viktorije, preminuo je od trbusnog Viktorijanski etos Kontrast s nasilnom prirodom politickih zbi-vanja na Kontinentu dovela je do odredene mjere samozado-voljstva. Nakon sto su prosli kroz poraze i kolonijalne ustanke od 1791. do 1835., britanski kolonijalni i pomorski suparnici u iduca su cetiri desetljeca uvuceni u unutarnje sukobe i konti-nentalna nadmetanja. U meduvremenu se, kako su se u Britaniji donosili reformski zakoni, i britanska imperijalna sila sirila svije-tom, a ta su dva procesa stopljena u trenutku kada su "bijelim kolonijama" dam prvi polozaji samoupravnih podrucja, a kasnije i dominiona. Novi Zeland je samoupravu dobio 1852., New-foundland, Novi Juzni Wales, Victoria, Tasmanija i juzna Austra-lija 1855., Queensland 1859. godine. Dominion Kanada ute-meljen je 1867. godine. Ne iznenaduje sto je dominirala opti-misticka koncepcija britanske povijesti. Uocen je progresivan napredak prema slobodnjastvu, trajna mreza koja se protezala sve od Magne Carte 1215. godine i ustavnih barunskih borbi u srednjovjekovnoj Engleskoj pa sve do sirenja glasackog prava u XIX. stoljecu. Smatralo se kako to prirodno proizlazi iz razvoja zemlje. Taj javni mit, vigovsko tumacenje povijesti, nudio jc utjesan i slavan prikaz koji se doimao prikladnim za drzavu koju je vladala dobrirn dijelom svijeta, izvozila svoja ustavna rjesenja u druge dijelove svijeta, a previranja na Kontinentu mogla pro-matrati kao dokaz politicke zaostalosti tamosnjih drustava i bri-tanske nadmoci. Vodeca uoga Britanije u ukidanju trgovine ro-bovima i njihove emancipacije takoder je rezultirala samodo-padnoscu i odredenom mjerom samozadovoljstva, pogotovo u pogledu polozaja siromaha u Britaniji, premda im sustav skrbi, cak i u onim slucajevima kada je djelovao, cesto nije previse po-magao. Sirenje gradanskih prava na one izvan drzavne Crkve, cega je najvidljiviji primjer bilo ukidanje Zakona o prisezi i gradskim vijecima 1828. te donosenje Zakona o emancipaciji katolika 1829., moglo se smatrati jos jednim dokazom britanske razboritosti i nadmoci. Usto, XIX. stoljece u znatnoj je mjeri bilo razdoblje protestantizma, koje se niposto nije zadrzavalo na srednjoj klasi, a to je dodatno poticalo jacanje osjecaja nacional-ne zasebnosti i misije.

Viktorijanci su zeljeli uspostaviti i ucvrstiti stabilan gra-danski poredak temeljen na vladaviru prava, kojim su se mogle cuvati slobode, uzivati u blagostanju i zadraati napredak. To je zahtijevalo ono sto se smatralo odgovornim i racionalnim pona-sanjem i kontrolom nad emocijama. Osjecala se sigurnost sada-snjosti, vjera u buducnost. Slikar William Bell Scott ustvrdio je 1857. kako je "najnovije najbolje (...) ne vjerovati u XIX. sto-ljece isto je sto i ne vjerovati u to da djecak odrasta u muskarca (...) bez vjere u vrijeme, kakav oslonac imamo u bilo kojem svjetovnom razmisljanju". Njegova slika Devetnaesto sto jece, ze-jezo i ug jen (1861.) prikazivala je vazan industrijski grad Newcastle i pokusavala je docarati, kako je on to rekao, "sve od obi-cnog rada, zivota i prirnijenjene znanosti ovog vremena". I'rika-zivala je radnike u strojarskim radionicama Roberta Stephen-sona, jechiog od najvecih proizvodaca zeljeznickih motora na svijetu, Armstrongov top, snagu suvremenih komunikacija, tele-grafske zice. Gospodarski i imperijalni izazovi Medutim, proces kasnovik-torijanske ekspanzije odvijao se u kontekstu europskog nadrnemoja koje je bilo daleko ozbiljnije i predstavljalo je veci razlog i.;i zabrinutost od razdoblja izmedu 1815. i 1870., koliko god mw zabrinjavajuce povremeno bilo. Britansko gospodarstvo i nadalje je bilo vrlo snazno, a razvijale su se i nove industrije, po-pt izgradnje strojeva i automobila. Ritam znanstvenog napret-ka i tehnoloskog razvoja bio je neumoran, a britanski su se vaanstvenici nalazili pri vrhu brojnih znanosti. Michael Faraday (1791. - 1867.), sin kovaca iz Surreya, otkrio je 1831. elektrowagnetsku indukciju, cime je omogucio kontinuiranu proiz-vodnju elektricne struje. Njegova su dostignuca dalje razvila avojica Skota, James Clerk Maxwell, prvi profesor eksperimen-talne fizike u Cambridgeu, i lord Kelvin. Razvoj komercijalnih grneratora kasnije u tom stoljecu doveo je do rasprostranjenog koristenja elektricne energije. Nove metode distribucije i po-(rosnje, posebice uvodenje robnih kuca i lanaca trgovina, pomogli su stvaranju robnih marki na nacionalnoj razini. Medunarodni je kontekst, medutim, bio manje povoljan. Tome je razlog bila veca ekonomska snaga velikih kontinen-talnih sila, njihova sposobnost da iskoriste novu tehnologiju i odlucnost da ostvaruju kolonijalne probitke u potrazi za vlasti-tim mjestom pod suncem. Ti su se cimbenici prozimali, me-dudjelovali i vodili do relativnog opadauja britanske snage te stvaranja snaznog osjecaja uznemirenosti u krugovima britanske vlade. Jacanje njemacke ekonomske moci predstavljalo je naj-vidljiviju promjenu u odnosu na situaciju ranije tog stoljeca. I'rosjecna godisnja proizvodnja ugljena i lignita od 1870. do 1874. godine iznosila je 123 milijuna tona za Britaniju, a 41 mi-lijun tona za Njemacku; od 1910. do 1914. brojke su bile 274 milijuna tona odnosno 247 milijuna tona. Za sirovo zeljezo godisnja se proizvodnja povecala s 7,9 milijuna tona i 2,7 mi-lijuna tona 1880., na 10,2 milijuna tona i 14,8 milijuna tona 1910. godine; za celik s 3,6 milijuna tona i 2,2 milijuna tona (1890.) na 6,5 mihjuna tona i 13,7 milijuna tona (1910.). Dulji-na zeljeznickih pruga povecala se u Britaniji s 2 411 km (1840.) na 28 846 km (1880.) i 38 114 km (1914.); za Njemacku, ti su podaci iznosili 469 km, 33 383 km i 63 378 km. Njemacka je 1900. imala 56,4 milijuna stanovnika, Britanija bez Irske 37, a s njom 41,5 milijuna. U edvardovskom razdoblju, drugo naj-vaznije izvozno trziste za Britaniju bila je, nakon Indije, Nje-macka. Golemo jacanje njemacke snage predstavljalo je izazov za Britaniju, u cijim je Vladinim krugovima bila vladala snazna potpora njemackom ujedinjenju, bez svijesti o mogucim poslje dicama. Francuska i Rusija takoder su se razvijale u velike go-spodarske sile, dok je americka snaga bila jos vidljivija u Novom svijetu i, sve snaznije, na Pacifiku. S obzirom na vaznost irnperi-jalnih cimbenika u Vladinim, politickim i svakodnevnim razmisljanjima, ne iznenaduje sto su se britanski odnosi s kontinen-talnim silama i zabrinutost njima primjecivali ne u raspravanu vezanim uz europska pitanja, vec u razmiricama i sukobima o udaljenim, ali vise ne i opskurnim tockama na globusu, od

Fashode u sumama gornjeg Nila do otoka u zapadnom Ti-hom oceanu. Francuska i njemacka ekspanzija u Africi navela jc Britaniju da poduzme protumjere: u zapadnoj Africi, okupaci-ja unutrasnjosti Gambije 1887./88., proglasenje protektorata u Sierra Leoneu 1896., uspostava protektorata Sjeverne i Juznc Nigerije 1900., pripajanje Zlatne Obale 1901. godine. Njema-cki potezi u istocnoj Africi doveli su devedesetih do uspostavc britanske vlasti u Ugandi. Sumnje u pogledu ruskih planova s Osmanlijskim Carstvom i francuskih planova u sjevernoj Africi naveli su Britance da zauzmu Egipat kako bi zastitili put prema Indiji. Zabrinutost zbog francuskih ambicija dovela je do zauzi-manja Mandalaya (1885.) i aneksije Gornje Burme. S druge stra-ne, ruski prodor u Aziji imao je za posljedicu pokusaj jacanja i prosirenja "sjeverozapadne granice" britanske Indije i jacanja britanskog utjecaja u juznoj Perziji. Ruski prodor predstavljao je najvecu pojedinacnu trajnu brigu britanskih generala od kasnih sedamdesetih i predstavljao je vojni izazov koji nisu uspjeli rije-siti na zadovoljavajuci nacin, sve dok ga nije rijesio ruski poraz u ratu s Japanom 1905. godine. Pojedini sukobi kolonijalnih utjecaja prozimali su se sa si-rim osjecajem imperijalne nesigurnosti. Ideja socijalnog darvi-nizma, s naglaskom na urodenoj borbi kao kontekstu za razvoj i opstanak najspremnijih, imala je uznemiravajuce posljedice na stavove prema medunarodnim odnosima. Zagovarajuci ideju impcrijalnih povlastica, Joseph Chamberlain je 1903. ustvrdio kako slobodna trgovina prijeti britanskom ekonomskom polozaju: "Se-, rr je nestao; svila je nestala; zeljezo je ugrozeno; vuna je ugro-iena; pamuk ce nestati." U osamdesetima se pojavila zabrinutost u vezi s britanskom pomorskom nemoci. Pritisak javnosti pri-morao je 1889. Vladu da usvoji Zakon o pomorskoj obrani koji jc isticao pravilo o dvije sile, odnosno nadmoci nad dvije druge n:yjace pomorske sile zajedno. Odobren je trosak od 21,5 mili-juna funti u iducih pet godina, sto je bio golem iznos. Vaznost dominacije na morn uzeta je zdravo za gotovo. U uvodu svo-jrm tekstu Povijest vanjske politike Felike Britan~e (1895.), kape-tan Montagu Burrows, pripadnik kraljevske mornarice i profe-sor suvremene povijesti u Oxfordu, pisao je o "ovoj utvrdi-oto-ku Britaniji, sigurno okruzenoj olujnim morima, suocenoj s naj-sirom frontom na Kontinentu, koji ju je gotovo okruzio svojim Ilotama, a sada odlucuje o tome je li ill nije dio Europe". Mit o nacionalnoj samodostatnosti dosegnuo je u tim godinama najvi-su tocku. Pomorska je snaga bila preduvjet za takav ideal. Bile su to godine u kojima su Britanci gradili ratne brodove klase Magnificent: prve brodove koji su nosili topove na bezdimni harut. Sredinom prvog desetljeca XX. stoljeca Njemacka je, sa svojom golemom gospodarskom snagom i potragom za mjestom pod suncem, bila ta koja je predstavljala glavnu prijetnju. Bri tanski resursi i politicka volja iskusani su u velikoj pomorskoj utrci izmedu dviju sila, u kojoj je Britanija 1906. porinula HMS Dreadnought, pr-vi u novoj klasi ratnih brodova. Bio je to prvi veliki brod na svijetu koji je pokretao brodski turbinski motor, koji je 1884. izumio sir Charles Parsons. Zamisljen njemacki napad nalazio se u sredistu djela The Riddle of the Sands (1903.), romana Erskinea Childersa, cije je pisanje pripremao od 1897., kada su Nijemci doista i raspravljali o takvom projektu. Vojni pregovori s Francuskom nakon englesko-francuskog sporazuma 1904. odigrat ce vaanu ulogu u usmjeravanju Britanije prema I'rvome svjetskom ratu. Od 1905. Britanija se pocela ozbiljno pripremati za rat s Njemackom i pocela in je smatrati vaznom prijetnjom cjelokupnoj britanskoj buducnosti (vise, dakle, ne sa-wo kao trgovacki izazov). Viktorijanski tisak Drzava koja je sudjelovala u tom sve sna-znijem sukobljavanju s imperijalnom Njemackom razlikovala se od ranih godina Viktorijine vladavine. Britanija je postala visc urbana i vise industrijska. Njezino je stanovnistvo bilo pismenijc i obrazovanije te povezano suvremenim komunikacijama i na-cionalnim tiskom. Promjene u tisku bile su znakovite za moder-nizaciju zemlje. Jedan od brojnih nacina na koje se viktorijanski London nalazio u sredistu zivota Britanije i Britanskog Carstva bilo je opskrbljivanje vijestima. Svojim

je tiskom, koje je pola-galo pravo na titulu "cetvrtog staleza", London stvarao imidz i jezik Carstva te odredivao njegove stavove. Osim te politickc funkcije, tisak je igrao i sredisnju ekonomsku, drustvenu i kul-turnu ulogu, odredujuci i sireci mode, od nacina na koje su tvrtke izvjestavale o svom poslovanju do kazalisnih kritika. U sve komercijalnijem drustvu, tisak je igrao kljucnu ulogu nadah-njujuci konkurenciju, odredujuci ozracje, ispunjavajuci kljucnc potrebe anonimnog masovnog citateljstva te, u osamdesetima, zadovoljavajuci najnize strasti "zutim tiskom". I na sam su tisak utjecale promjene, poticajne i remetila-cke snage komercijalizacije i novih tehnologija. Pravna su refor-ma i tehnoloski razvoj bili ono sto je viktorijanskom tisku omo gucilo snazan razvoj. Novine su u XVIII. stoljecu postale skupe, uvelike zahvaljujuci visestrukom povecavanju pristojbi. Sredi-nom XIX. stoljeca ukinuti su ti tzv. "porezi na znanje": porez na oglasavanje 1853., porez na novine 1855., a na papir 1861. godine. To je otvorilo mogucnost jeftinog tiska, a ta je prigoda iskoristena tehnologijom temeljenom na novim tiskarskim stro-jevima i kontinuiranim rolama papira koje su se u njima koristi-le. Parni tiskarski stroj prvi je put upotrijebljen za tiskanje Time-sa 1814. godine. Novinske rotacije pojavile su se u Britaniji od kasnih sezdesetih. Mehanicki strojevi za slaganje predstavljeni su potkraj stoljeca. Nova je tehnologija bila skupa, ali je masovno citatelj-stvo, rezultat nizih cijena uvedenih nakon ukidanja poreza na novine, opravdavalo troskove. Posljedica je bila vise naslova i nize cijene. Broj jutarnjih dnevnika objavljivanih u Londonu povecao se s osam 1856. na dvadeset i jedan 1900. godine, ve-cernjih sa sedam na jedanaest, a doslo je i do snaznog jacanja mvina u okolici. Ukidanje poreza omogucilo je i pojavu dne-vnika za jedan peni. Daily Telegraph, pokrenut 1855., pripremio jc teren te 1888. imao nakladu od 300 000 primjeraka. Te su ti-skovine pale u sjenu onih za pola penija, a prvi se takav vecernji vaslov, Echo, pojavio 1868., dok su jutarnja izdanja postala vazna u devedesetima s izdavanjem listova Morning Leader (1892.) i Daily Mail (1896.), koji ce svojim odvaznim i jednostavnim stilum postati iznirnno uspjesan. Echo je vrhunac dozivio s nakla-dom od 200 000 primjeraka 1870. godine. Novine koje su naj-Iu>lje zadovoljavale ukus javnosti bila su nedjeljna izdanja Llyod's Weekly News, News of the World i Reynold's Newspaper. Lloyd's, lrve britanske novine s nakladom vecom od 100 000 primjera-ka, prodavale su se 1879. u vise od 600 000 primjeraka, 1893. u vise od 900 000, dok su 1896. probile granicu od milijun pri-mjeraka. Nedjeljna izdanja oslanjala su se na sokantna otkrica i irazivanje maste, dajuci puno prostora crnoj kronici. Za usporedbu, u XVIII. stoljecu smatralo se da neke lon-donske novine postizu velik uspjeh ako se prodaju u nakladi od 10 000 primjeraka tjedno (najutjecajnije su se novine tada izda vale tjedno), dok se 2 000 primjeraka tjedno smatralo prihvatlji-vim rezultatom. S obzirom na to doslo je do golemog razvoja tiska koji je pratio zivost imperijalne metropole, prepune doseIjenika te sve utjecajnije na odredivanje stavova nacije, pogoto-vo zbog revolucije u komunikacijama, koju su sa sobom donije-li zeljeznica i bolje ceste. Razvoj zeljeznice omogucio je lon-donskim novinama da povecaju svoju dominaciju na engleskoj medijskoj sceni. Zahvaljujuci njoj te su novine mogle doci do provincijskih citatelja samo nekoliko sati nakon objavljivanja, iako su i provincijske novine ostale vrlo utjecajne. Zeljeznica ,je dovela i do snaznog razvoja obicaja dnevnog putovanja u London. Reforme U tisku je jedno vrijeme radio i Charles Dickens (1812. - 1870.). Njegovi kasniji romani odrazavah su brojne in-terese drustva srednjeg viktorijanskog razdolja. Informacije o zatvorskim uvjetima zivota i druga slicna drustvena pitanja sirio je pokret Condition of England, povezan s kultom romana koji je od cetrdesetih nadalje bio tako razvijen. Sam je Dickens bio pnstasa retormi na podrucju smrtne kazne, zatvora, stambenih nvjeta i prostitucije. Njegov roman Sumorna kuca (1852./53.) predstavljao je osudu bezosjecajnosti zakona i Crkve, sporo-sti ovog prvog te samodopadnosti kreposnog svecenika Chad-banda,

dok su Sretne godine male Dorrit (1855. - 1857.) bile na-pad na aristokratsku zatvorenost, pritvaranje zbog duga, poslo-vne prijevare i otupljujucu birokraciju koju simbolizira Mini-starstvo za birokraciju. Dickensov prijatelj i kolega pisac Wilkie Collins (1824. - 1889.) dosao je pod udar pjesnika Algernona Swinburnea zbog zrtvovanja talenta radi nusije. Collinsovi ro-mani doista su se bavili pitanjima poput razvoda, vivisekcije i utjecaja naslijeda i okruzenja, pri cemu je ovo posljednje bilo vazno pitanje u drustvu na koje su utjecala ucenja o evoluciji Charlesa Darwina te se stoga sve vise bavilo pitanjima zivotnog standarda. Darwinovo djelo Podrijetlo vrsta (1859.), koje je izno-silo teoriju evolucije, privuklo je mnogo pozornosti. Zabrinutost zbog zivotnih uvjeta stanovnistva rezultirala je odlucnoscu za provodenje "reformi", odnosno promjena po-pularnih nacina razonode. Ona je trebala postati korisna: pica su zamijenjena sportom. 1'okret za apstinenciju bio je 1833. vec dobro razvijen, a Thomas Cook, tajnik Bezalkoholne udruge juznog Midlandsa, osmislio je bezalkoholne izlete kao temelj za industriju turistickih putovanja. Razvio se organizirani sport, djelomicno kao odgovor na jasniju definiciju slobodnog vreme-na u industrijskom i urbanom drustvu, skracivanje radnog vre-mena, povecanje prosjecne realne place u posljednjoj cetvrtini ;toljeca te ulogu srednjih klasa u razvoju "racionalnih zabava". Djelomicno, bila je to posljedica i novih vjerskih stajahsta. Wes-ey je bio vjerovao da ce razonoda siromasne odvesti u grijeh. Razvio se i profesionalni nogomet te postao vrlo popula--an. Iz Skotske je istisnuo kriket. Medu pripadnicima srednje aase diljem Britanije doslo je do eksplozije bavljenja sportovima )oput golfa i tenisa, cija su pravila sistematizirana 1874. godine. ~riket-klub Northumberland vec je u pedesetima raspolagao te-enom u Newcastleu, a golf-klub Newcastle svoje je aktivnosti prosirio u devedesetima. Do 1895. Daily News vec je pokrivao :onjske utrke, jedrenje, veslanje, lacrosse, nogomet, hokej, pecanje, bilijar, atletiku, biciklizam 1 sah. Manje ugledni tradicionalnii sportovi i oblici razonode, poput borbe pijetlova i plesanja narodnih plesova, gubili su na popularnosti ili su suzbijani. Raz-vila se i turisticka industrija, iako je i ona odrazavala klasne razli-ke kao i sport: rijetki su pripadnici radnicke klase igrah golf, a l>ogatasi su rijetko gledali nogomet. Sredinom stoljeca, refonna protekcionistickog sustava i refornia glasackog prava bile su vodeca pitanja koja su dijelila cemlju. Opoziv Zakona o zitu (1846.) torijevskog premijera sir IZoberta Peela (1834. - 1835., 1841. - 1846.) podijelio je tori-jcvce. Zatim je uslijedio i opoziv Zakona o pomorskoj trgovini (1849.) te Cobdenov sporazum s Francuskom (1860.), kojim su smanjene carine na trgovinu, a isto je te godine ucinio i Gladstoneov proracun, poticajan za slobodnu trgovinu. Slobodna trgovina postala je sredisnjom temom britanske pohtike. Refor-me su bile povezane s jacanjem srednjoklasne kulture i svijesti u velikim sjevernim gradoviima poput Newcastlea i Leedsa; bile, je to gradansko evandelje, arhitektonski izrazeno u tamosnjim veli-canstvenim gradskim vijecnicama. Manchesterska je otvorena 1877. godine. Temelj vlasti u takvim gradovima preselio se s tradicionalnog na inovativno. Tamosnje su novine imale vaznu ulogu u okretanju javnog misljenja u korist reformi. Iako je pelovski konzervativizam privlacio znacajan segment srednje klase, Liga za borbu protiv Zakona o zitu bila je simbol snage tog dijela drustva, dok je lose vodenje Krimskog rata pomoglo u ja-canju srednjoklasnih vrijednosti ucinkovitosti u politici na racun aristokracije. To je bilo povezano s okretanjem vigovaca libera-lizmu u pedesetima i sezdesetima kada su, kako bi dobili potpo-ru srednje klase, postali stranka primjerena reformistickoj sred-njoj klasi. Pitanje je refornu za njih bile, od sredisnje vaznosti.

Aktivnija lokalna uprava predstavljala je vazan izvor i in-strument reformi s, primjerice, pokretom za javno zdravstvo iz cetrdesetih, uredivanjem javnih parkova, posebice nakon Zako na o prostorima za provodenje slobodnog vremena (1859.) i Za-kona o javnom zdravstvu (1875.), te izgradnjom radnickih knji-znica i umjetnickih galerija, iako je dobar dio toga finauciran iz humanitarnih izvora i clanarina koje su placali gradani. Parkovi i drugi otvoreni prostori smatrali su se presudnima za javno zdravlje jer su nudih svjez zrak. Tako je Halifax otvorio Park, koji je platio sir Francis Crossley, clan Parlamenta i Inik lokalnih pogona za proizvodnju tepiha. Leeds je 1871. ,tvorio Roundhay Park, a gradska uprava Liverpoola kupila je zemlju od grofa Seftona te 1872. otvorila Sefton Park na 265 ra-li, a svecanost je, kao i obicno, predvodio jedan clan kraljevske obitelji, ovaj put vojvoda od Connaughta. Zakon o cestama iz 1862. omogncio je povezivanje opcina u cestovne okruge sto je poboljsalo njihovu kvalitetu. Profesionalna policija zamijenila je dobrovoljacku miliciju i ponekad nesposobne pozornike te pruzala mnogo ucinkovitiju zapreku nemoralu radnicke klase. Bila je mocno oruzje kulturne dominacije srednje klase. Kao ministar unutarnjih poslova 1822. - 1827. i 1828. - 1830. Peel je vjerovao da drustvo moze prezivjeti nemirna vremena samo uz odlucnu zastitu svjetovne vlasti. Bio je uvjereni pristasa smrtne kazne. Peelov Zakon o metropolitanskoj policiji (1829.) utemeljio je uniformiranu i pla-c=enu policiju u Londonu. Taj se proces prosiren zakonima iz 1835. i 1839., dok je Zakon o grofovijskoj i okruznoj policiji 1856.) osnivanje placene policije ucinio obvezom. Nova je po-~icija u kaznenom pravu Engleske i Walesa uvelike zarnijenila )ojedince u ulozi tuzitelja. Hanoverski je pravni sustav izmije-ojen. Od tridesetih je kazna vjesanjem ogranicena na ubojice i >zdajnike. Slanje osudenika u kolonijalne enklave prestalo je do ;ezdesetih. Umjesto toga, sagradeni su zatvori i usavrseni procesi auzenja kazni. Od 1868. vjesanja se vise nisu obavljala javno. Doslo je do velikog sirenja navike citanja, a rastuca je rednja klasa bila pokroviteljem i snaznog jacanja umjetnosti, )oezije te pisanja i izvodenja glazbe, sto je dovelo do pojave popularnih umjetnickih pokreta poput prerafaelita: William Hol-aan Hunt, John Millais i Dante Gabriel Rossetti bill su, od sre-line pedesetih, poprilicno popularni. Gradovi poput Glasgowa, ~ .iverpoola, Manchestera, Leedsa, Newcastlea i Birnunghama ute-neljili su velike umjetnicke zbirke, glazbene institucije poput trkestra Halle u Manchesteru (1857.) te obrazovne institucije. 7snovana su i gradanska sveucilista. Mason Science College, ;oji je kasnije postao dijelom Birminghamskog sveucilista ute-neljenog 1900., utemeljio je 1880. sir Josiah Martin, samouki Toizvodac metalnih prstenova 1 zeljeznih dijelova pera za pisayjr. Dio svojeg bogatstva utrosio je na lokalnu sirocad kao i na sveju novu zakladu, koja je trebala biti posebno poticajna za lo-kalne industrije. Ljudi poput Martina odredivali su ritam dobrog dijela urbane viktorijanske Britanije. Njihova stajalista i bogat-xtvo predstavljali su golem poticaj za proces razvoja, gradanskog i moralnog, tako bitnog za reformisticki pokret. Reforme, medutim, nisu potekle iz redova srednje klase. Nakon propasti cartizma i slabljenja nada radnicke klase u stje-r.mje politickih gradanskih prava, doslo je do ponovnog bude nja zanimanja za izgradnju vlastitih institucija, poput kooperati-va i drustava za uzajamnu pomoc (udruge za samopomoc bole-snima i posmrtne zadruge), te za planove poboljsanja moralnog i zdravstvenog polozaja radnicke klase obrazovanjem i umjere-noscu. Viktorijansko doba svjedocilo je reformi vecine instituci-ja, ukljucujuci Anglikansku crkvu i privatne skole. Ciljevi su bili racionahna organizacija, meritokratsko ponasanje i moralni smisao. Irska u XIX. stoljecu Unija iz 1801. zajamcila je da ce irska politika biti daleko blize povezana s britanskom nego ranije. Bi-lo bi moguce napisati kratak pregled Irske u tom razdoblju, koji bi se usredotocio na probleme i neslogu: krumpirovu glad 1845. - 1848. i

borbu za irsku politicku autonomiju. Oboje je bilo vrlo vazno. Medutim, vazno je prisjetiti se i drugih zbivanja ko-ja se mogu gurnuti u prvi plan. Irska je ostala dijelom Carstva, uglavnom je govorila engleski, nije doslo do pada u anarhiju ili gradanski rat, a irsko se gospodarstvo razvijalo kao dio sve snaznije imperijalne ekonomije, iako je mreza kanala bila slabije razvijena od britanske te iako se zeljeznicki sustav razvijao spori-je. Belfast se razvio u vaznu luku i proizvodacki grad temeljen na lanenoj, brodogradevnoj i duhanskoj industriji. Tijekom si-renja, medutim, u njemu je doslo do urbane segregacije na vjer-skoj osnovi. Diljem Irske posljednja su desetljeca XIX. stoljeca dovela do niza gospodarskih i socijalnih promjena, komercijalizacije, anglizacije i smanjivanja moci zemljovlasnika. Do 1914. Irska je stekla znacajnu mjeru gospodarske samostalnosti. Zahvaljujuci zakonima iz 1860., 1870., 1881., 1885., 1891. 1 1903., zemljo-posjednici su zemljisno pitanje uglavnom morali rjesavati prista-janjem na uvjete zakupaca: poljodjelci su sve cesce bili i vlasnici svojih posjeda. Znatno se popravio polozaj Katolicke crkve. Ta-ko je, primjerice, u Kildareu osnovan samostan, nakon cega su ubrzo uslijedile crkva i skole, a 1889. godine otvorena je i kato-licka goticka crkva ciji je zvonik dominirao gradom. Iako jc Irska postajala sve blize povezana s Britanijom gospodarskom meduovisnoscu i brzim komunikacijama koje su nudile zeljezni-ca i parobrod, njezina su katolicka podrucja istovremeno posta-jala socijalno i kulturno sve zasebnija. Proces refornzi koji je karakterizirao Britaniju imao je svoj ekvivalent i u Irskoj. Tako je, na primjer, irski Zakon o opcinama iz 1843. tradicionalna gradska vijeca, koja su cestoobiljezavale oligarhija i korumpiranost, zamijenio izabranim op-cinskim povjerenicima. Irski Zakon o lokalnoj upravi iz 1898. uveo je sustav izabranih lokalnih vijeca, koji je u Engleskoj uve-den zakonima iz 1888. i 1894. godine. Tako je, uz daleko veci stupanj seljackog vlasnistva nad zemljom, sto je bila posljedica zemljisnih zakona, lokalna uprava takoder predana u ruke kato-lickoj vecini stanovnistva. Zemljoposjednici su ekonomski i politicki imali sve slabiji utjecaj. U Ulsteru su takoder bili u padu, all su zbog snage lokalnih unionista (za razliku od juga, gdje je unionista bilo malo) uspijevali zadrzati oslonac u politici. I on je, medutim, bio nestabilan. Poslovni interesi Belfasta i isto-cnog Ulstera preuzeli su rukovodenje ulsterskim unionistima od 1906., godinu dana nakon osnivanja Ulsterskog unionistickog vijeca, dok zeniljoposjednici, iako su bili utjecajni i djelomicno mocni, nisu predstavljali ozbiljniju snagu. U Irskoj XIX. stoljeca postojao je vazan te sve mocniji nacionalisticki pokret. Jedan je njegov dio bio nasilan te je u Britaniji, Irskoj i drugdje organizirao teroristicke napade. Fenijani, tajna organizacija utemeljena 1858., pokusala je 1867. u Irskoj pokrenuti pobunu i bila je odgovorna za teroristicke na-pade u Britaniji te pokusaj napada na Kanadu iz Sjedinjenih Drzava. Pretvoreni u Irsko republikansko bratstvo 1873., nasta-vili su provoditi teroristicke napade, dok je 1882. jedno drugo tajno drustvo, Nepobjedivi, u parku Phoenix u Dublinu ubilo lorda Fredericka Cavendisha, ministra za Irsku, sto je dovelo do uvodenja novih mjera s ciljem odrzavanja reda. Neki su se Irci zajedno s Burima borili protiv britanske vojske. Glavnina irskog nacionahzma, medutim, nije bila nasilni-cka. Daniel O'Connell organizirao je stranku koja se u trideseti-ma i cetrdesetima zalagala za ukidanje Zakona o Uniji. Vlada je odgovorila pokusajima reformi koje su trebale poboljsati zivote stanovnika te odlucnim potezima kojima je cilj bio ograniciti iz-vanparlamentarnu agitaciju. Prosirenja glasackog prava 1867. i 1884. uvelike su povecali broj katolickih glasaca, vecina kojih je podupirala pokret za samoupravu, koji je zelio irskom parla-mentu i Vladi dati nadzor nad svime ositn obrane i vanjske poll-tike. Nakon Udruge za samoupravu iz 1870. uslijedilo je osni-vanje i Lige za samoupravu (1873.). Charles Parnell (1846. - 1891.) postao je 1879. voda clanova Parlamenta koji su zagova-rali samoupravu, a ta je skupina postala organiziran i mocan par-lamentarni klub sa sezdeset i jednim zastupnikom 1880., osam-deset i sest 1885. te osamdeset i pet 1886.

godine. Njihova ulo-ga u Parlamentu jamcila je da ce pitanje samouprave dobiti vazno mjesto u politickim raspravama. Irsko iseljavanje Ranija iseljavanja preko Irskog mora i u Sje-vernu Ameriku dobila su na snazi sredinom cetrdesetih, kada je plamenjaca krumpira u bijeg natjerala na stotine tisuca ljudi. Krumpir je u ranom X1X. stoljecu imao vaznu ulogu u prehrani sve brojnijeg stanovnistva, ali su oslanjanje na jednu poljopri-vrednu kulturu i prenapucenost situaciju cinili iznimno osjetlji-vom. Plamenjaca se pocela pojavljivati 1845., a 1846. i 1848. urod je bio katastrofalan. Oko 800 000 ljudi preminulo je kao rezultat gladi ili bolesti, koje je pothranjenost ucinila jos opasnijima. Vladini pokusaji pruzanja pomoci davali su slabe rezultate. Zahvaljujuci iseljavanju, uglavnom u SAD, broj je stanovnika u Irskoj opao za 2 do 2,5 milijuna. Migracije je kasnije olaksalo uvodenje parobroda koji su vrijeme potrebno za prelazak Atla-nika smanjili sa sest tjedana u pedesetima na samo tjedan dana 1914. godine. Migracije su jedan od kljucnih ciinbenika irskog iskustva u XIX. stoljecu. Broj stanovnika Engleske i Walesa rodenih u Irskoj pora-stao je 1861. na 602 000, oko 3% ukupnog stanovnistva. Taj je podatak za Skotsku 1851. iznosio 207 000, odnosno 7%. Njihov je utjecaj povecan time sto su bili koncentrirani u nekoliko gradova, poput Glasgowa, gdje je 23,3% odraslog stanovnistva 1851. bilo rodeno u Irskoj, Londona, gdje su Irci 1861. pred-stavljali 5% stanovnistva, te Liverpoola, gdje su predstavljali go-tovo 25% stanovnika. Irske migracije u Britaniju svoj su vrhu-nac dosegnule oko 1860., zatim padale do 1870., opet rasle do 1877., a zatim padale do kraja stoljeca. Uglavnom siromasni i zanimljivi kao fizicki radnici upravo zbog niskih placa, irski do-seljenici zivjeli su na podrucjima s najnizom najamninom, koja su neizbjezno bila najvise napucena i najmanje sanitarno urede-na. Tako je u Newcastleu, gdje je postotak doseljenika rodenih u Irskoj porastao s 5,73% stanovnistva 1841. na 8,02% 1851., vecina zivjela u losim stambenim uvjetima u predjelima poput Sandgatea. Muskarci su najcesce radili kao fizicki radnici ili na drugim povremenim poslovima, a zene kao pralje, prodavacice cvijeca i na drugim lose placenim radnim mjestima. U Glasgo-wu vecina irskih doseljenika nije dobivala poslove koji su nudili razumnu placu, uvjete i polozaj, a njihova se situacija znacajno razlikovala od migranata sa sjevernih skotskih visocja. Ipak, osje-tan se broj Iraca probio u srednju klasu. Irski doseljenici izazivali su i jacali protukatolicke osjeca-je, a ponekad i rusili place lokalnim radnicima, kao u ugljeno-kopu u Lanarkshireu, gdje su koristeni za slamanje strajka i smanjivanje placa. Godine 1850., zahvaljujuci tome sto su pri-stajali na nize place, preuzeli su okopavanje umjesto zena blizu Dunfermlinea, sto je tamo dovelo do izbijanja protuirskih pro-svjeda tijekom kojih su doseljenici nemilosrdno protjeraui. Ipak, izvan Lancashirea takve nasilnicke reakcije nisu bile uobicajene. Brojni irski emigranti nisu zivjeli u getima, vec su bili rasprseni po radnickim cetvrtima, a odreden se broj i vjencavao izvan svoje zajednice. Gladstone i Disraeli Interesi i stajalista srednje klase sve su vi-se utjecali na zakonodavstvo Britanije kasnog XIX. stoljeca, iako su aristokratski utjecaji na odredivanje politickog smjera i nada-lje bili snazni. Drugi zakon o reformama, koji je progurala ma-njinska torijevska vlada (1867.), gotovo je udvostrucio postojece hiracko tijelo te, nudeci pravo glasa muskim nositeljima doma-cinstava, dao pravo glasa otprilike 60% odraslih muskaraca u iz-bornim jedinicama. Liberalna pobjeda na iducim opcim izbori-ma (1868.) dovela je na vlast prvu vladu Williama Gladstonea, koji je proveo cijeli niz reformi, ukljucujuci i ukidanje polozaja drzavne crkve za Irsku anglikansku crkvu (1869.), uvodenje slo-bodnog nadmetanja u drzavnoj sluzbi (1870.) te uvodenje taj-nog glasovanja (1872.). Godine 1871. proglaseni su sluzbeni blagdani koji

su se placali pa su time radnici dobili vise slobo-dnog vremena. Godine 1872. ukinute su ovlasti cestovnih tru-stova, a odrzavanje cesta u potpunosti je dovedeno pod drzavni nadzor. Zakon o obrazovanju iz 1870. podijelio je zexnlju u skolske okruge te propisivao odreden stupanj obrazovnih mo-gucnosti, uvodeci skolske okruge u slucajevima gdje postojece opcinske skole nisu bile dovoljne, iako je tome pruzan otpor. U Ealingu su tvrdoglavi napori Anglikanske crkve da zastiti dobro-voljno obrazovanje te da se odupre uvodenju javnih skola, pri cemu su se ignorirale posljedice brzog rasta stanovnistva, ostavili nekih 500 djece bez skolovanja jos dvadeset i pet godina nakon usvajanja zakona. Okoncanje starih razlika, iznimki i povlastica odigralo je vaznu ulogu u procesu reformi. Povjerenstvo za sub-vencionirane skole izmijenilo je 1870. sustav davanja subvencija te reformiralo upravna tijela. Anglikanska crkva prolazila je kroz slicne promjene. Gladstone je bio snazna i slozena osobnost velike odlu-cnosti i integriteta, klasican znanstvenik, teoloski polemicar i spasitelj bludnica. Posjedovao je knjiznicu s 20 000 knjiga. Kao torijevski ministar financija u tridesetima, postao je vodeci libe-ralni politicar svoga vremena, posvecen reformama u domovini i moralnoj cvrstini u inozemstvu. Njegove pohticke vjestine po-vezivale su svjetove parlamenta i javnih okupljanja jer je, pod njegovim vodstvom, liberalizam postao pokret s masovnom pot-porom. Gladstone se iz Parlamenta obracao javnosti te pokusa-vao pridobiti masovnu podrsku za svoju politiku djelovanja i re-formi. Torijevci i1i, kako su se sada nazivali, konzervativci, na vlast su opet dosli 1874. pod vodstvom Benjamina Disraelija, oportunista i vjestog politickog takticara koji je bio 1 ostrouman mislilac, sposoban stvoriti alternativnu politicku kulturu te usmjeriti potporu javnosti prema temama nacionalnog identiteta i ponosa te socijalnoj koheziji, cime se suprotstavljao liberalnim moralnim uvjerenjisna. Zakoni o tvornicama (1874.), javnom zdravstvu, obrtnickom stanovanju te cistoj hrani i lijekovima (1875.) sistematizirali su i unaprijedili uredivanje vaznih aspekata socijalne skrbi. Zakoni o tvornicama iz 1874. i 1878. ogranicili su radno vrijeme za zene i djecu u industriji. Zakon o zatvorima (1877.) uspostavio je centraliziranu Vladinu kontrolu. Oni su, medutim, za Illisraelija bili manje vazni od njegove aktivne vanj-ske pohtike, koja je ukljucivala i kupovinu dionica Sueskog ka-nala (1875.), sto je za cilj imalo osigurati britanski nadzor nad novim kracim putem do Indije, uvodenje titule carice Indi-je (1876.), ovladavanje Ciprom (1878.) te ratove s Afgancima (1878./79.) i Zuluima (1879.). Ekonomski problemi, koji su proizlazili iz agrarne depre-sije i slabljenja trgovine, te politicki problemi, koje je vjesto iskoristio Gladstone u svojim predizbornim kampanjama (1879. 1880.) za izbornu jedinicu Midlothian, doveli su do konzerva-tivnog poraza na izborima 1880. godine. Imperijalni i irski problem, medutim, pogodili su Gladstoneovu drugu vladu (1880. - 1885.), zajedno s neuspjesnim Prvim burskim ratom (1880. - 1881.) u juznoj Africi, okupacijom Egipta (1882./83.), masa-krom generala Gordona i njegove vojske kod Karthouma (1885.), Zakonom o prisili, koji je trebao uspostaviti red u Irskoj (1881.) i ubojstvom lorda Fredericka Cavendisha od strane Nepobjedi-vih (1882.). Treci reformski zakon iz 1884. prosirio je na grofo-vije glasacko pravo muskih nositelja domacinstava, koje su gra-dovi dobili 1867. godine, tako da je moglo glasovati vise od dvije trecine odraslih muskaraca u grofovijama te oko 63% cje-lokupnog muskog stanovnistva. Konzervativci su bili na vlasti 1885. - 1886., ali su, kao i 1868. porazeni na pr-vim izborima odrianim s prosirenim birackim tijelom. Brojni su biraci na selu glasovali protiv svojih zemljoposjednika.

Proces reformi, i politickih i drustvenih, nastavio se Za-konom o redistribuciji zastupickih mjesta (1885.), koji je izmije-nio granice izbomih jedinica; Zakonom o lokalnoj upravi (1888.), koji je uveo izravno birana gradska i grofovijska vijeca te londonsko grofovijsko vijece; te Zakonom o naknadi stete radnici-ma (1897.), kojim su poslodavci primorani da za industrijske nesrece placaju odstete. Nastajala je kolektivisticka drzava, a u ne-kim je pogledima vec pocela nalikovati na buducu socijalnu drzavu. Intervencije drzave u obrazovanje pomogle su padu nc-pismenosti. Veca socijalna uloga novih, formalmijih i brzih mc-hanizama lokalne uprave poticala je opca ocekivanja mijesanja drzave u zivote ljude, posebice na podrucju zdravstva, obrazo-vanja i stanovanja. 1'oliticku su situaciju, medutim, komplicirale posljedicc ekonomskog usporavanja iz sedamdesetih, nesigurnosti koje su proizlazile iz prosirenja birackog tijela te starih problema veza nih uz irsko pitanje. Fenijanisticki terorizam u Irskoj, Engleskoj i Kanadi izazivao je zrtve, a u Irskoj je postojao pritisak i za zemljisnu reformu te za samoupravu. Gladstoneovi su prijedlozi za samoupravu u Parlamentu odbijeni 1886. i 1893. godine tc su dodatno podijelili politicare. Iako su konzervativci predvodi-li otpor pa je Konzervativna stranka 1886. promijenila naziv u Unionisticka stranka, odbijanje prvog Zakona o samoupravi 1886. bila je posljedica bijega devedeset i troje "liberalnih unionista" iz Gladstoneove trece vlade. Pitanje samouprave podijeli-lo je liberale, sto nije bila ni prva ni posljednja prigoda da se Irska pojavila kao vazan ulog u britanskoj politici. Na Uskrs 1887. Gladstone je u svoj dnevnik zapisao: "Sada jedna molitva upija sve druge: Irska, Irska, Irska!" Politicka prevlast liberala nestala je 1886. kada su na izbo-rima pobijedili konzervativci pod vodstvom Roberta Cecila, treceg markiza od Salisburyja. Iako su liberali, jog uvijek pod, sada ostarjelim, napola slijepim, napola gluhim Gladstoneom, pobijedili na izborima 1892., konzervativci su uz potporu libe-ralnih unionista dominirali od 1886. do 1905. godine. Salisbury (premijer 18$5. - 188C>., 1886. - 1892., 1895. - 1902.) i njegov nasljednik i necak Arthur Balfour (1902. - 1905.), protivili su se ;amoupravi te su bill oprezni u provodenju unutarnjih reformi. Kulturna je osnovica liberalizma bila ugrozena, dok je mjesavina wnzervativnih politika, stavova i utjecaja za birace bila privla-~nija. Liberalizam je 1900. godine, po prvi put od 1832., izgu-)io svoju ukupnu vecinu medu zastupnicima iz Skotske. Salis-)ury, markiz i vlasnik Hatfield Housea, jedne od palaca koje Hio svojeg prihoda izvlacio iz urbane imovine, ukljucujuci i Iwadonske slamove. Ovije trecine njegovog kabineta bill su pri-p.dnici visokog plemstva, iako za zastitu zemljovlasuickih inte-wsa nisu ucinili nista osim sto nisu usvajali proracune poput wnog liberalnog iz 1894., koji je uvelike povecao porez na na-sljcdstvo. Salisburyjeva vlada dobila je nadimak "Hotel Cecil" jcr in je cinilo toliko mnogo clanova obitelji Cecil. Kada je Arthur Balfour 1887. postao ministar za Irsku nastao je izraz "hob's your uncle!" ("I to je to!"). Medutim, osjecao se i sve snazniji pritisak za radikalnije politicke i socijalne promjene. I'oliticka se javnost pocela sve vi-zr povezivati i dijeliti duz socijalnih i klasnih granica. Zemljo posjednicki interesi razisli su se s liberalima nakon 1886. godine. "Neodobreni" liberalni program Josepha Chamberlainea iz 1885. pzivao je na zemljisnu reformu te ga je 1891. slijedio i Glad-stoneov program iz Newcastlea u kojenm je pozivao i na samonpravu za Irsku, odvajanje Crkve od drzave u Walesu i Skot-skoj, besplatno skolovanje, smanjivanje radnog vrernena u tvor-nicama, izbornu reformu te reformu ill ukidanje Doma lordova. 're su godine skotski liberali pozvali na zemljisnu refornm u skotskom Visocju, osmosatni radni dan za rudare te sirenje gla-sackog prava. Drustveni je poredak znao biti i nemilosrdan i ne-ravnopravan. Toma Mastersa, trinaestogodisnjeg

poljoprivred-nog radnika iz Northamptonshirea, izbicevao je 1891. njegov poslodavac zbog drskosti. Medutim, pozivi na radikalniji libera-lizam izazivali su optuzbe kako liberalizam predstavlja sve sna-zniju prijetnju stabilnosti te da je rijec o proizvodu staleskih in-teresa. To je poticalo ujedinjavanje javnog misljenja u obrani imovine i poretka u obliku konzervativaca. Wales u XIX. stoljecu Zbivanja u Walesu mogu posluziti kao dragocjena prizma kroz koju se mogu razumjeti siri procesi. Na-predak je tako postao br zi od devedesetih godina XVIII. stolje-ca te se sve vise koncentrirao na ugljeuom i ieljezom bogati juzni Wales. Tamosnja proizvodnja sirovog zeljeza porasla je s 5 000 tona 1720. na 525 000 tona 1840. godine; 36o ukupne britanske proizvodnje. Snaano jacanje industrije u Monmouth-shireu i istocnom Glamorganu, na primjer u Ebbw Valeu i Merthyr Tydfilu, stvorilo je brojna radna mjesta te pomoglo trajnim demografskim promjenama. Tako je u Glamorganu i Monmouthshireu 1801. zivjelo oko 20% velskog stanovnistva, 1901. 57,5u, a 1921. godine 60,5%. Sirenje nalazista ugljena u juznom Walesu takoder je bilo vazno. Velski ugljen bio je po-godan za zeljezne peci i parobrode, a velski je antracit bio idea-lan za napredne procese taljenja u industriji zeljeza i celika. Pro-izvodnja se povecala s 1,2 milijuna tona 1801. godine na 13,0 milijuna tona 1870. i 57 milijuna tona 1913. godine. Vecina se izvozila, dok je industrija ugljena zaposljavala oko trecinu muske radne snage u Walesu. Razvoj luke u Cardiffu od strane treceg markiza od Butea te sirenje zeljeznicke mreze, posebice linije Taff Vale izmedu Cardiffa i Merhyr Tydfilla (1841.), omogucili su prijevoz velikih kolicina ugljena. Broj stanovnika u Cardiffu povecao se s 10 0()0 1841. na 200 000 1921. godine; u rudar-skom gradu Rhonddi s manje od 1 000 1851. na 153 000 1911. godine. Ugljen je ubrzao i industrijalizaciju, a gospodarski je rast izmijenio i ostatak ekononuje. Za velske su poljoprivredne pro-izvode otvorena nova trzista. 1'rijevoz kocijama, gonjenje stoke i priobalno brodarenje opali su sirenjem zeljeznice koja je 185(l. premostila prolaz Menai, a 1864. dosla do Aberystwytha. Eko-nomski i demograf,ski razvoj u industrijskim regijama doveo je do pada relativne vaznosti poljoprivrede i ruralnog Walesa te odigrao vainu ulogu u promjeni uobicajenih predodzbi o "velskom identitetu" te percepciji karaktera i interesa nacije. Anglikanci su postali manjina, a jacanje nonkonfornuzma bilo je iznimno vazno u kulturnom i politickom preustroju Walesa. Umjesto dominacije konzervativnog anglikanskog nizeg plem-;tva, od 1868. do 1918. dominirala je Liberalna stranka, teme-jena na nonkonformnosti. Novo definiranje "velskog identite-:a" bilo je posljedica sve snaznije prisutnosti nonkonformizma, a :o je bio vazan sastojak jacanja nacionalnih osjecaja. Industrijalizacija nije ostvarena bez traumaticnih promje--ia, a rad koji se zahtijevao od ljudi bio je tezak, opasan i otudu-uci. Unatoc tome, i unatoc cinjenici da je taj proces transfor nacije dolazio izvana, uglavnom od strane bogatih Engleza, nai-azio je na relativno malo otpora. Ipak, Merthyr Tydfil, sredi-te rane industrijalizacije, u prvim je desetljecima XIX. stoljeca prmzivio cijeli niz industrijskih sukoba, a posebno su zestoki bill mni 1831. godine. Ustanak u Merthyru propao je zbog vojne mucrvencije i unutarnjih podjela, ali ne prije nego sto je barem iIvadeset prosvjednika ubijeno. Osam godina kasnije zaustavlje-n,i ,je cartisticka pobuna vise od pet tisuca ljudi u Newportu ka-cla je mala skupina vojnika otvorila vatru, nakon cega su se pro-xvjednici razbjezali. Te su iste godine u jugozapadnom Walesu vapoceli Rebekini nemiri. Napadnuta su mjesta za naplatu cestarioa, koje su ugrozavale ruralno gospodarstvo. Neredi su potra-pli sve do 1844., a mete su se prosirile i na nepravedne naja-mnine i uboznice. "Majka Rebeka", simbolicni voda prosvjeda, a hijelom haljinom i crvenim ili crnim licem, ime je dobila po Itcbeki iz Knjige postanka, koja "zaposjeda vrata dusmana svo-jili". 293 napada mase na mjesta za naplatu cestarina 1838. - 1844. odrazavali su znatno socijalno otudenje, rezultat iudustrij-ske

depresije 1839. - 1842., rasta zemljisnih najanmina tijekom Napolenskih ratova te neprijateljskih osjecaja prema zemljovla-xnicima, crkvenim dacama i gubitku zajednicke zemlje zbog ra-`sirenog ogradivanja od 1750. do 1815. godine, kao i zbog viso-kih cestarina koje su naplacivali cestovni trustovi. Netrpeljivost se iskazivala i nedopustenim lovom na zivotinje i podmetanjem pozara. Rebekini nerniri oslabjeli su nakon sto je zakon iz 1844. trustove za naplatu cestarina u juznom Walesu zamijenio cesto-vnim odborima, ali je u sljedecim desetljecima doslo do niza oz hiljnih rudarskih strajkova u Glamorganu. Ipak, tu je ratobor-nost nuzno smjestiti u kontekst. Strajkovi su bill prirodna reak-cija na lose uredenu industriju. Zanimljivije je sto revolucionar-ni osjecaji, koji su doista postojali, nisu doveli do prave revolu-cije. Nije se dogodilo nista sto bi se moglo usporediti s revolu-cionarnom godinom (1848.) na Kontinentu. Snage iz vojarne u l3reconu imale su vaznu ulogu u nizu nemira, ali je broj regu-larnih vojnika u juznom Walesu 1839. povecan na tek 1 000. 'To se tesko moglo usporediti s habsburskim snagama u Madar-skoj i Italiji. Juznom Walesu niposto nisu bile "vezane ruke", vec je revolucionarno raspoloienje bilo ograniceno, a vecina in-dustrijskih sukoba zadrzavala se na tocno odredenim nezado-voljstvima. 1'ostojao je tek ogranicen osjecaj radnicke solidarnosti, a njihova su zahtijevanja tek iznimno bila dalekosezna. Sio-dikalizarn se pojavljivao sasvim polagano. Politicki se pritisci, medutim, nisu izrazavali iskljuciva kroz nasilje. Novi drustvenogospodarski poredak stvoren indu - strijalizacijom nije odgovarao tradicionalnoj hijerarhiji, savezai stvima i obicajima. Potkopavao je svjetovnu i crkvenu hijerarlii - ju te dovodio u pitanje pretpostavke o velskom identitetu, iaka su, kao i u slucaju engleskog, skotskog i britanskog identitetn, one naravno oduvijek bile upitne. Djelomicno je to bila posljr dica doseljavanja. Industrijalizacija je snazno povecala potraznjo za radnonr snagom, posebice u ugljenokopima te zeljezaram,i juznog i sjeveroistocnog Walesa. Prvotno je vecina potrebnr radne snage dolazila iz ruralnog Walesa, sto je ublazavalo seoska siromastvo, iako se u Merthyr Tydfilu, Swanseau i Cardif1iv smjestio i znacajan irski kontingent. Posljedica je vaznost Katoli cke crkve i u danasnjem juznom Walesu. Od pedesetih se u juznom Walesu smjestio i velik broj engleskih doseljenika. 11v stanovnika Swansea 18G1. bile, je rodeno u jugozapadnoj Engleskoj. Wales je bio iznirrrka u Euroln po tome sto je u XIX. stoljecu imao vise useljenika nego iseljr nika. Doseljenici nisu bill odani velskoj kulturi, koja je ionako, u brzo industrijaliziraninr regijama, bila u stanju stalnih mijena. Kao posljedica toga, velski je jezik sve vise gubio na vaznosti u onirn podrucjima Walesa koji su postajali sve snaznija sredistn ekonomske moci i politickog utjecaja. Medutim, 1901. jos jc vise od polovice stanovnika Walesa govorila velski jezik, dok su industrijski gradovi poput Merhyra i Swansea bill najvaznija sredista velske kulture tijekom cijelog XIX. stoljeca. Nije samo zahvaljujuci useljavanju, medutim, velski jezik postao manje rasprostranjen. Koristenje engleskog jezika poticali su i pripadnici nove srednje klase. Pletnicizemljoposjednici najcesce su govorili engleskim jezikom, ali su imali manje lingvisti-ckog utjecaja od skupina koje su postajale vaznije kako je na go-spodarstvo cijelog Walesa utjecao ekonomski rast i integracija: trgovci i gonici stoke, vlasnici trgovina, brodski kapetani. Eu-gleski je bio jezik trgovine, jezik na kojemu se vodilo knjigo-vodstvo. Bio je to i jezik na kojemu se skolovala elita. Kako je uporaba engleskog jezika postajala cesca, postajala Ir i politicki prijepornija, sto je djelomicno Ho i posljedica ra-aprava oko uloge i prirode javnog obrazovanja. Nadalje, u drugoj polovici stoljeca, jezik je poceo igrati ulogu mocnog politi-i kog oruzja usmjerenog protiv konzervativnih zemljoposjednika i Anglikanske crkve, a u korist liberalizma i

nonkonfonnizma, kuji su predstavljani kao istinski velski. Mogla se povuci paralela x irskim pokretom za samoupravu i gelskim kulturnim preporo-dom iz kasnog XIX. stoljeca. Tako je T. E. (Thomas) Ellis, izabran kao liberalni zastupnik u Merionethu 1886., u prvom go-voru nakon izbora objavio svoju potporu za samoupravu u Ir-skoj i Walesu, izmjenu zemljisnih zakona te bolje obrazovne nwgucnosti pod nadzorom javnosti, a ne anglikanskih tijela-I'okret za samoupravu Cymru Fydd ("Wales kakav ce tek biti" ili "Mladi Wales"), pokrenut 1886., bio je vrlo utjecajan, ali se urusio sredirrom devcdesetih kao posljedica antagonizma izmedu pznog i sjevernog Walesa. 1'ostojalo je i vece zanimanje za velsku kulturnu povijest i identitet, velsko je pjesnistvo jacalo, razvilo se zborno pjevanje, a 1858., dvije godine nakon sto je skladana velska hinrna, do'lo je do "preporoda" natjecanja velskih pjesnika i glazbenika (eiateddpd). Cijeli je niz novih institucija, od sveucilisnog ko-Icdza Aberystwyth (1872.) nadalje, svjedocio o snaznijem osje-i aju nacionalnog identiteta, cija je institucionalizacija stvarala tijela koja su imala interes u njegovom unapredivanju te davala kljucnu platformu i zariste za one koji su zeljeli potvrditi velski identitet. I nacionalna knjiznica i nacionalni muzej dobili su 1907. kraljevsku povelju. Na politickom polju, potvrdu velskog identiteta uglav-mm je predstavljao liberalizam. S Davidom Lloydom Ueor-I;eom, ministrom financija 1908. - 1915. i premijerom 1916. 1922., velski je liberalizam dosegnuo vrhunac politicke moci, all _jc to, kao i kasnije u slucaju Skota Ramsaya MacDonalda i La-buristicke stranke, bile, dijelom britanske politicke svijesti. Klju-i na velska pitanja s kraja XIX. stoljeca - zemljisna refonna, ukidanje drzavne crkve i drzavno obrazovanje - mogli su se izraziti kao radikalna liberalna stajalista te se tako uklopiti u britansku politiku. Iako je agitacija u vezi s najamninama 1 desetinama dovodila do nereda, posebice 1887., zernljovlasnici nisu gubili zi-vote. Velsani su se zeljeli udaljiti od onovremene zesce agitacijr koja je zahvatila Irsku. Skotska u XIX. stoljecu Dobar se dio Europe u XIX. stoljeen nadahnjivao nacionalizmom ill, ovisno o stajalistu, trpio od njc ga. Visenacionalna carstva, posebice austro-ugarsko i rusko, su-ocavala su se s jacanjem nacionalistickih politika, a isto je vrijc dilo i za Britaniju u Irskoj i Indiji. Ipak, u Skotskoj je to bilo manje prisutno, uglavnom zbog skotske identifikacije s idejotii Britanije te koristima koje su proizlazile iz samog postojanja Bri-tanskog Carstva. Skotsku su zadesili isti trendovi kao i Englesku i Wales, posebice industrijalizacija, migracije i urbanizacija, sto je svr odrazavalo razvoj industrija temeljenih na ugljenu i novoj par noj tehnologiji. Tako su parobrodi i zeljeznica okoncali nekr stoljetne tradicije poput gonjenja stoke, iako je u regijama s ma-lo ugljena, poput veceg dijela jugozapadne Skotske, doslo du tek ogranicenog razvoja. Do 1861. vecina je stanovnistva veo zivjela u gradovima. Skotska je bila pokretac inovacija i podu-zetnistva. Industrijski je rast bio posebice brz od tridesetih godi-na XIX. stoljeca, a osobito se koncentrirao u Strathclydeu, gdje je izazvao velik porast stanovnistva, sto je uglavnom bio rezul-tat migracija sa sela. Glasgow je narastao sa 77 385 stanovni-ka 1801. na 274 533 stanovnika 1841., unatoc godisnjoj stop smrtnosti od 33 preminula na 1 000 stanovnika u razdoblju od 1835. do 1839. godine, najvise u Skotskoj. Zahvaljujuci indu-stxijahzaciji, postotak skotskog stanovnistva u sredisnjem pojasu povecao se s gotovo 40% 1755. na gotovo 50% 1821. te ua 80%, danas. Edinburgh i Glasgow povezani su zeljeznicom 1841., a ona je Skotskoj dala mrezu brzih kopnenih komunikacija koja se mogla nositi s pxiobalnim brodarenjem. Razvile su se i uslu-zne industrije, posebice bankarstvo i osiguranje zivota u Edin-burghu, koji je postao vazno financijsko srediste. Do sredinc XIX. stoljeca, manje je od 10% zaposlenih u grofovijama sredi-snjeg pojasa Lanark,

Midlothian i Ren^rew radilo u poljoprivre-di, sumarstvu i ribarstvu. Unatoc vrlo visokoj stopi iseljavanja, broj stanovnika Skotske u cjelini porastao je s 1 265 380 1755. gmdine i 1 608 000 1801. na 4 472 103 1901. godine. Ekonom-ski je rast poticao useljavanje, uglavnorn iz Irske. Kao i u Engleskoj, urbanizacija i siromastvo dovodili su dc, ozbiljnih socijalnih problema. Tako je Dundee, koji je, na tcmelju uvoza sirovina iz Indije, postao vodeci preradivac jute aa svijetu, imao problema sa slamovima, bolestima i visokom smrtnoscu dojencadi. Glasgow je 1832. pogodila ozbiljna epide-mija kolere, a 1817. - 1818. i 1837. tifusa. Do promjena je doslo i u udaljenijim podrucjima. Vecina aranovnika Visocja i Otoka postala je dvojezicna te se koristila mogleskim i gelskim jezikom. Samo gelski govorila je jedino manjina na sjeverozapadu i na sjevernim Hebridima. Sentimen-talizirani krajolici Visocja pomogli su skretanju pozornosti vanj-skog svijeta na to podrucje, sto je dovelo do procvata turizma. Stara je utvrda u Ford Williamu 1864. unistena kako bi se napravilo mjesta za zeljeznicku stanicu preko koje su engleski turi-sti dolazili do Visocja. I u drustvenom je pogledu u toj regiji doslo do vazxuh promjena. Klanovski je sustav tijekom XVIII. stoljeca oslabio te je zamijenjen agresivnijim trgovackim pristu-pom trajanju najamnina, drustvenim odnosima i ekonomskoj aktivnosti, sto je bio jedan od razloga za brojno iseljavanje. Na-kon Napoleonskih ratova, radno-intenzivna ekonomija, u kojoj su vaznu ulogu imali ribarstvo, vojna sluzba i nezakonita pro-izvodnja whiskeya, zamijenjena je vise kapitalno-intenzivnom ekonomijom temeljenom na uzgoju ovaca, sto je zahtijevalo manje radne snage. Vecina stanovnika Visocja nije raspolagala sigurriim i dugorocnim pravom na zemlju, te ih se stoga s lako-com izmjestilo tijekom "ciscenja". Kao i u Irskoj, potkraj ce-trdesetih i na Visocju je izbila ozbiljna krumpirova glad. Glad je izazvala iseljavanje s Visocja i Otoka, sto su poticali zemljopo-sjednici koji nisu zeljeli nositi teret uzdrzavanja siromaha. Velik se broj stanovnika preseho u druge dijelove Britanije, ali i u Sje-vernu Ameriku. Tamo je, kao i u Australaziju, emigriralo goto-vo dva mdijuna Skota. Oni koji su ostali reagirali su sve ogorcemije na posljedice promjena. Djelomicno su ciscenja za cilj imala veze s trosenjem slobodnog vremena: do 1884. 1,98 milijuna rali, vise od 10a skotskog kopna, rezervirano je za divljac, a time i lovacke inte-rese manjine. U osamdesetima su mail posjednici, protivnici cis-cenja, u sjevernoj Skotskoj osvojili pet zastupnickih mjesta, dok je "I3itka Braesa" na otoku Skyeu postajala sve zesca. Razvio se i irski oblik protivljenja ciscenjima. Zernljisna je liga, po uzoru na Irsku zemljisnu ligu, do 1884. okupila 15 000 clanova. Kriza je dovela do osnivanja Napierovog povjerenstva i usvajanja Za-kona o malim zakupcima kojim su potvrdena prava malih zaku-paca te okoncana najintenzivnija faza ciscenja. U XIX. stoljecu doslo je do razvoja skotskog osjecaja identiteta, sto se temeljilo na preporodu kulturnog identiteta, koji nije ukljucivao i glasnije zahtijevanje neovisnosti. Glavni su interesi bill kiltovi i knjizevna svijest, all ne organizacija koja bi zagovarala samoupravu. Vjerske dimenzije, tako vidljive u Ir-skoj, nije bilo. Nadalje, seljake s Visocja protjerivali su vode nji-hovih klanova, a ne nerezidentni engleski zemljoposjednici. Na-cionalna udruga za obranu skotskih prava osnovana je 1853. godine. 2 000 ljudi doslo je na njezin pr-vi skup u Edinburghu; 5 000 u Glasgowu. Snazno je zagovarala skotska prava, ali nije bila otvoreno nacionalisticka. Kasnije su se neki skotski naciona-listi, poput Theodorea Napiera, svrstali na stranu 13ura. Skotska domoljubna udruga, Skotska udruga za samoupravu (Scottish Ho-me Rule Association - SHRA) i druga tijela odigrala su vaznu ulogu u razvoju snaznijeg osjecaja politicke zasebnosti. SHRA je vrsenje pritiska na najblagonakloniju politicku stranku sma-trala najboljom politickom strategijom. Umjesto ideje sjevernc Britanije, koja je do kraja

XIX. stoljeca odbacena, vratila se ide-ja Skotske, iako je to bila sve angliziranija Skotska. Miastarstvo za Skotsku vraceno je 1885. godine. Zene u XIX. stoljecu Industrijsko urbano drustvo odnosilo sc prema zenama nesto bolje od ruralnog drustva. Na zene su utje-cali socijalni i ekoloski izazovi slicni onima koji su djelovah i na muskarce, all su se one suocavale i s dodatnim problemima. Kao i vecina muskaraca, i vecina se zena morala nositi s teskirn po-slovima i iscrpljujucim bolestima, ali je njihov pravni polozaj bio losiji, sto je bio odraz kulture koja je nadzor i ugled davala muskarcima, dok je ienskim zaslugama i postignucima prepustaImnalo prostora. Restriktivna priroda radnih mjesta dostupnih '%rnama i ogranicavajuce znacajke obiteljskog i drustvenog zivo-ta zajednicki su definirali zivote goleme vecine aena. Drustveni i ekonomski pritisci gurali su zene prema braku i takoder, bile udane ill ne, prema zaposlenju. Iako je brak veci-ni zena nudio oblik nestabilne sigurnosti, bracni su izgledi neu (I,uiih majki bili niski, uz vaznu iznimku udovica s djecom iz yrvog braka, posebice ako je bila rijec o vlasnicama imovine. K:uo posljedica toga, neudane majke cesto su postajale prostitut-kr ill se prema njima tako odnosilo. Nepostojanje djelotvornog sustava socijalne skrbi i niske place koje je dobivala vecina zena vnacili su da je prostitucija, kao jedini ill usputni posao, bila sud-biua mnogih. Usputna prostitucija bila je povezana s ekonom-skom situacijom. Neudane su zene pribjegavale pobacajima, koji xu se smatrali i zlocinom i opasnoscu za zdravlje. Zene, i neuda-or i udane, trpjele su od opcenito ogranicene i primitivne priro-de kontracepcije. Cesta radanja bila su iscrpljujuca, a brojne su %rne umirale tijekom poroda, sto je znacilo da su brojnu dje-ru odgajale pomajke. 1'rve dvije srrpruge Josepha Chamberlaina umrle su tijekom poroda, sto ga je ucinilo odgovornim za seste-no djece. Zenske su zdjelice cesto bile deformirane rahitisom preboljenim tijekom pothranjenog djetinjstva, dok o radanju nigdje nisu mogle nista nauciti. Kao posljedica toga, krvarenja tijekom poroda lose su se lijecila i cesto su bila smrtonosna. Tek je nakon uvodenja sulfonamida nakon 1936. mortalitet znacajni-,je opao. Kontrola radanja ipak se razvijala: u Skotskoj se izmedu 11381. i 1901. prosjecan broj djece po braku zamjetno smanjio. Zenski su poslovi cesto bill vrlo teski. Uobicajeno radno mjesto i najbrojnija kategorija zenskih poslova 1911. u Walesu bile su sluskinje. Kucni poslovi, poput ciscenja i susenja odjece, rahtijevali su umogo napora. Iako je bilo moguce napredovati u hijerarhiji kucanstva, opcenito su kucanske poslove obavljale ncobrazovane zene pa ti poslovi nisu nudili mogucnost napret-ka. Place su bile niske i uglavnom u naravi, sto je zivot cinilo vrlo teskim za one koje su se zeljele udati i napustiti sluzbu. Radii uvjeti, medutim, bih su opcenito bolji i manje opasni od emovremenih tvornica, gdje se ocekivalo obavljanje stalno je-dnog te istog posla tijekom mnogo sati. Zene su cesto izvrsavale vrlo teske poslove, poput prenosenja ugljena u rudnicima, ili su radile na poljima. Zene iz drustvene elite imale su vise mogucnosti. Visoka obrazovanje za zene pokrenuto je u Cambridgeu i Oxfordo, iako im jos mnogo godina nije bilo dopusteno da diplomiraju. Na sveucilistu u Aberdeenu sluzbeno je 1892. dogovoreno kakm ce se zene primiti na sve fakultete, ali nijedna nije studirala pr; r vo ni teologiju, nije im ponudeno ravnopravno obrazovanje n;i polju medicine i nisu imale jednak pristup natjecajima za stipea dije. Studentice nisu dolazile na utjecajne polozaje, a studentski se list Alma Mater prema njima odnosio neprijateljski, predsta vljajuci ih kao nezenstvene ili hirovite i priglupe. Muskarcim;i se ocigledno bilo tesko naviknuti na studentice, iako se njihov broj i utjecaj povecao pocetkom XX. stoljeca te posebice tije-kom Prvoga svjetskog rata. Do 1939. zene su predstavljale goto-vo cetvrtinu svih britanskih studenata. Opcenita ideja ravnopravnosti odnosila se na postivanjr zasebnih zadaca i razvoja, dok definicija idealnog zenskog po-lozaja nije, po danasnjim mjerilima, ukljucivala i

ravnopravnost. I'osebna uloga zena definirala se kao uloga u kuci i obitelji te sc koristila kako bi se opravdalo njihovo iskljucivanje iz drugih po-drucja. U odredenoj su mjeri takva pitanja bila besmislena z;i vecinu zena s obzirom da su njihova ekonomska situacija i stu-panj medicinskog znanja i brige znacili da je njihov polozaj los. Istovremeno je vazno primijetiti detalje i promjene; tek se s danasnjeg varljivog gledista moze pomisliti kako su viktori-jansko drustvo i kultura bill monolitni. Najnovija istrazivanja, primjerice, na nov nacin prikazuju viktorijansku seksulnost i su-geriraju da je dojam sveopce represije netocan. Ipak, dok se seksualnom zadovoljstvu davalo diskretno zeleno svjetlo unutar okvira braka, prema njemu se, u slucaju zena, izvan braka grubo odnosilo. Tako su neke uboinice "razuzdane i razvratne aene" primorale da nose uocljivu zutu odjecu, iako je taj obicaj ukinut cetrdesetih godina XIX. stoljeca. Londonska bolnica Foundling, utemeljena 1741. radi pruzanja skrbi napustenoj dojencadi, u XIX. stoljecu prihvacala je samo djecu majki koje su mogle do-kazati da su stupale u seksualne odnose protivno svojoj volji ili uz obecanje braka, a i inace su morale biti besprijekornoga po-nasanja, cemu je cilj bio iskljucivanje prostitutki. Industrijalizacija je znacila da je vise, uglavnom neudanih, iena radilo u tvornicama, dok je istovremeno slabila mogucnost clobivanja posla na selu, poput sukanja. Zene su uglavnom ulazi Ir u slabo obrazovan, slabo placen "eksploatacijski" sektor gdje oisu imale pristupa novim tehnologijama. Prema tvornickim ra-Hnicama opcenito se slabije odnosilo nego prema radnicima, sto jc bio obicaj u kojemu su sindikati (muske organizacije) suradi-v;cle s upravama. Zajednicki su osucfiivali radnice u industriji vu-oe u Batleyu i Dewsburyju koje su se 1875. organizirale tijekom industrijskih sporova. Definiranje kvalifikacija, sto je utjecalo na hlacu, nadzirali su muskarci koji su to radili sebi u korist. Kvali-ticirane zene, poput tkalja iz Prestona i Boltona, nisu bile pri-rnate. S druge strane, zene u loncarstvu uspijevale su cuvati po-lozaj i place unatoc protivljenju muskaraca. 1'otencijalno bitna promjena bilo je uvodenje razvoda bra-ka 1857. godine. Prije zakona iz 1857., razvod je zahtijevao ili posebnu odluku Parlamenta, sto je bio vrlo tezak proces koji je stajao na raspolaganju samo bogatima, ili rastavu potvrdenu kroz crkvene sudove, sto nije omogucavalo ponovno stupanje u brak. Cak je i nakon usvajanja tog zakona razvod ostao preskup i stoga nemoguc za siromahe. Kao posljedica toga, nastavio se ramiji obicaj "samorazvoda", a drugu je mogucnost predstavljala kohabitacija, iako ona vecini zena nije nudila ekonomsku sigur-nost. Zene su bile u teskom polozaju i stoga sto je raspad braka obicno znacio suprugov odlazak, pri cemu je na zene padao te-ret uzdrzavanja djece. Siromastvo je neke muskarce ucinilo ne-zainteresiranima prema viktorijanskom kultu obitelji i patrijar-halnosti. Visestruko sirenje glasackog prava nije ga prosirilo i na zene, iako su drustveno bile manje ovisne nego sto se to obicno misli i nego sto bi njihov pravni polozaj mogao sugerirati. Uspon sindikata Pritisci prema drustvenoj reformi unutar Li-beralne stranke potkraj XIX. stoljeca dobili su poticaj i razvojem otvorenije radnickih pokreta, i politickih i sindikalnih. Uspcm sindikata odrazavao je rastucu industrijalizaciju i unifikaciju gos-podarstva, jacanje vecih tvrtki koje su zaposljavale vise ljmli tc, do kraja stoljeca, nove, odlucnije i borbenije radnicke svijesti. Sindikalizarn je nadalje pridonio politizaciji dobrog dijela radne snage, iako brojni sindikalisti nisu bill i politicki aktivisti. Sindi-kalni savez Kongres sindikata utemeljen je 1868. godine. Sindi-kalizam se posirio s kvalificiranih dijelova radnistva na polukva-lificirane i nekvalificirane radnike, a u londonskim su phnarama i na dokovima 1888./89. organizirani veliki strajkovi. Devedesete su bile kljucno desetljece za definiranje "masovnog" sindi-kalizma. Keir Hardie, tajnik Federacije skotskih rudara, uteme-ljio je Skotsku laburisticku stranku (1888.) i Neovisnu

laburisti-cku stranku (1893.). Ova je druga zagovarala osmosatni radni dan i "kolektivno vlasnistvo nad sredstvima proizvodnje, distri-bucije i razmjene". Sest godina kasnije, Kongres sindikata zastu-pao je misljenje o potrebi osnivanja neovisne radnicke politicke organizacije, sto je 1900. dovelo do osnivanja Yovjerenstva za predstavljanje radnistva, temelja Laburisticke stranke. Neki su se radnicki rnilitanti okrenuli marksistickoj tradiciji. Socijaldemo-kratska federacija prva je u osamdesetima pocela djelovati u ko-rist socijalizma te je bila prva otvoreno marksisticka stranka u 13ritaniji. Kasno viktorijansko drustvo Ti su dogadaji odrazavali stanje stalne nesigurnosti, ako ne i krize samopouzdanja, u kasnom viktorijanskom drustvu. Ono se nije doimalo produktivnim sve brojnijem birackom tijelu koje je postajalo politicki svjesno. Istovremeno, brojni su analiticari bili zabrinuti zbog relativne slabosti Britanije, ekonomske i politicke, u usporedbi s vodecim drzavama na Kontinentu. I3ritanske industrije nisu vise izvlacile korist iz jeftinijih sirovina, energije i radne snage. Strana konku-rencija bila je odgovorna za zatvaranja pogona, na primjer, ze-ljezare u Tudhoeu 1901. u grofoviji Durham, koja je zaposlja-vala 15001judi. Manje se vjerovalo da su britanske institucije i obicaji najbolji. U devedesetima i na pocetku XX. stoljeca ra-zvilo se snazno zanimanje za njemacki obrazovni sustav koji je postao predmet ljubomore zbog svoje "prakticne" orijentirano-sti. Lord Salisbury nije bio usamljen u pesimistickom gledanju na buducnost Carstva. Te razne silnice nezadovoljstva dovele su u razdoblju uoci Prvoga svjetskog rata do novih pritisaka za rel6rme te novih politickih podjela. I3ritanci sw se mogli ponositi `sirenjem Carstva i trijumfaliztnom zlatnih i dijamantnih jubileja vladavine kraljice Viktorije 1887. i 1897., ali su se podjele iz prve polovice stoljeca, koje su se ublazile ili nestale u prosperi-tctnoj trecoj cetvrtini, ponovno pocele pojavljivati, u novim mblicima i naglasavane novim izvorima napetosti. Ekonomske prcmijene donijele su sa sobom i znacajan drustveru jaz. 1'ostojala je stalna i opravdana zabrinutost u pogledu "sta-yja nacije". Smrtnost novorodencadi bila je visoka: u sjevero-istocnim rudarskim zajednicama polovica svih smrti dogadala se kod djece do pete godine zivota, a cesto su umirala i djeca iz-nredu 5. i 15. godine. Brojne su obitelji zivjele u samo jednoj prostoriji: oko 7 840 od njih 20 000 u Newcastleu 1854. godi-ne. Godine 1866. 43% stanovnika tog grada jos je uvijek zivjelo u samo jednoj ili dvije prostorije; 1885. godine 30,6"a. Indu-strijsko zagadivanje takoder je predstavljalo ozbiljan problem. I'robavni poremecaji povezani s losim vodovodnim i kanaliza-cijskim sustavima bili su odgovorni za vrlo visoku stopu smrtno-sti dojencadi u Bradfordu. Opceuitije gledajuci, u osamdeseti-nra i devedesetima doslo je do ozbiljnih zaraza svjezeg kravljeg mlijeka, sto je dovelo do znatnog povecanja ucestalosti dijareje u urbanim sredistima tijekom toplog dijela godine i porasta smr-tnosti dojencadi u devedesetima, posebice kako je slabio obicaj dojenja. U irskom gradu Kildareu, iako je vodovodna mreza 1886. poboljsana, primjeren kanalizacijski sustav nije uveden sve do 1900. godine. Dobar dio stanovnika tog grada nastavio je zivjeli u brvnarama od jedne prostorije sa slamnatim krovom, u kojima su trpjeli od prenapucenosti, izostanka privatnosti i lose kanalizacijske odvodnje. Losa gradska sanitarna situacija, stambeni prostori i pot-hranjenost bili su krivci za fizicku slabost dobrog dijela stano-vnistva. Vojska je tijekom 13urskog i Prvoga svjetskog rata shva tila da je to ozbiljan problem, metropolitanska policija je uvidje-la da su joj regruti iz Londona fizicki slabi, dok je poraz od go-stujuce novozelandske ragbi-momcadi All Blacks 1905. doveo do rasprava o navodnom fizickom i moralnom padu koji je pro-izlazio iz urbane i industrijske prirode zemlje. Drustvena istra-zivanja Charlesa Bootha u istocnom Londonu potkraj osamdesetih te Seebohma Rowntreea u Yorku 1899. otkrila su kako je vise od cetvrtine stanovnistva zivjelo ispod onog sto su smatrali granicom siromastva. I'ostojala je i zabrinutost zbog rasprostra-njenosti ateizma medu urbanom radnickom klasom. Neki su

politicari, poput Winstona Churchilla, naglasavali prijetnju koju su imperijalnoj stabilnosti predstavljali socijalni problemi u Bri-taniji te zagovorali reforme kao najbolji oblik obrane. William Booth vec je 1865. osnovao Preporodno drustvo istocnog Londona. Ono je 1878. pretvoreno u Vojsku spasa. Robert Ba-den-Powell osnovao je 1908. izvidacki pokret kako bi zaposlio i obnovio ratnicki zar mladih. Taj je pokret prerastao u nacional-nu instituciju. "Danas smo svi socijalisti", objavio je sir William Har-court, liberalni ministar financija, u govoru u Mansion Houseu 1895. godine. Misho je na javne usluzne djelatnosti, "plinski i vodovodni socijalizam", te na brigu koja se posvecivala socijal-noj skrbi, sto je bila tako vidljiva znacajka vrijednosti kasnog viktorijanskog drustva, koja je odigrala ulogu u poboljsanju zi-votnih uvjeta, posebice suzbijanju sirenja zaraznih bolesti. Urba-ne i ruralne sanitarne vlasti i njihovi podrucni odjeli odgovorni za odrzavanje kanalizacije i cesta u Engleskoj i Walesu uvedeni su Zakonom o javnom zdravstvu iz 1872., a nakon preporuka iznesenih u izvjestaju Sanitarnog povjerenstva (1871.). Ti su se odjeli temeljili na gradskim vijecima i postojecim lokalnim od-borima za zdravstvo u urbanim podrucjima te na odborima skrbnika u ruralnim podrucjima. Zakon o lokalnoj upravi iz 1871. nalagao je ustroj jednog sredisnjeg tijela, odnosno lokal-nog upravnog odbora. U odnosu na lokalno ustrojstvo ruralnih i urbanih sanitarnih vlasti, Zakon o javnom zdravstvu iz 1875. predstavljao je napredak. Skotski Zakon o javnom zdravstvu iz 1867. uveo je imenovane sanitarne inspektore. Uveden je i poboljsan sustav dopreme ciste vode, a Lon-don je konacno dobio kanalizacijski sustav primjeren glavnom gradu jednog modernog carstva. U Glasgowu je gradska uprava bila zasluzna za opskrbu cistom vodom i za postivanje apstinen-cije od alkohola. Doprema dovoljnih kolicina ciste vode nije bio samo tehnicki i organizacijski trijumf, vec i dio procesa ko-jim je ruralna Britanija padala u sve vecu sjenu gradova. Manchester se, primjerice, okrenuo udaljenom Lake Districtu kako hi nadopunio izvore iz obhznjeg 1'eninskog gorja. Gradsko je vijece kupilo posjed Wythburn, zabranilo lokalnu industriju olo-va kako bi se sprijecilo zagadivanje vode te, unatoc snaznom protivljenju lokalne zajednice, 1877. dobilo privolu Parlamenta za potapanje doline Thirlmere. Tifus je do devedesetih godina prakticki nestao, trbusni je tifus doveden pod djelomicuu kontrolu, dok je smrtnost od tuberkuloze i sarlaha opala. I'oboljsana prehrana, zahvaljujuci djelornice i znacajnom padu cijena hrane, odigrala je vaznu ulogu u smanjivanju stope scnrtnosti, koja je u Newcastleu pala s 30,1 %o na 19,1 %o izmedu 1872. i 1900. godine. Pomogao je i medicinski napredak, pose-hice zamjenjivanje "mijazme" s "bakterijskom" teorijom bole-sti, iako su se pojedini okruzi jos snazno razlikovali po stopi mortaliteta: od 17,1a do 41,5"0o u Newcastleu 1881. godine. 1'ostojao je zamjetan, iako ne i nepromjenljiv, odnos izmedu ocekivane duljine zivota i gustoce naseljenosti, a time i siroma-stva. Napuceni gradovi, poput Liverpoola, imali su daleko visu stopu smrtnosti. I'roblemi s javnim zdravstvom, medutim, postojali su i u nralim gradovima i na seoskim podrucjinra. Edward Cresy izvje-stio je 1850. Glavni zdravstveni odbor o situaciji u Battleu, ma lom ~,n-adicu u Sussexu: "Trbusni tifiis i druge bolesti pojavile su se tamo kao posljedica toga sto su gnjile tvari ostavljene preblizu stambenih prostorija siromasnih, zbog nepostojanja kvalitetne dostave zdrave vode i ventilacije (...) grad je u ovom trenutku potpuno lisen prave kanalizacije." Izvjestaji o situaciji u Brutonu u Somersetu sedamdesetih i osamdesetih detaljno su opisivali nezadovoljavajuce i neucinkovite nuznike, neprimjerenu kanali-zaciju i manjak ciste vode. Nespremnost na trosenje novca zna-cila je, medutim, kako su, kao i u Londonu sredinom stoljeca, planovi za popravljanje situacije odgadani pa Bruton, iako je ka-nalizacijski sustav konacno poboljsan, u viktorijanskom razdo-blju nije sagradio vodovod.

Socijalna skrb bila je povezana sa sve vecom instituciona-lizacijom drustva sto je dovelo do izgradnje skola, uboznica i umobolnica. Umobolnica u grofoviji Wiltshire otvorena je u . llevizesu 1851., cime su zamijenjene privatne ludnice koje su vlasnicirna donosile zaradu. Do 1914. uspostavljena je temeljna nacionalna mreza centara za skrb o dojencadi i djeci. I'rosirena je patronazna lijecnicka skrb. Obrazovne vlasti postale su odgo-vorne za provodenje lijecnickih pregleda ucenika. Lokalne su vlasti osnovale bolnice za zarazne bolesti, tuberkulozu, boginje, rodilista i sanatorije. Daleko od neobuzdanog kapitalizma, bilo je to sve uredenije drustvo. Ipak, postojale su i bitne razlike u politickim pristupima, sto je odrazavalo firndamentalne nesuglasice u pogledu Irske, odnosa sa sindikatima i prirode britanskog politickog sustava. Irska je od 1910. predstavljala najvecu prijetnju, s obzirom da je odlucnost ulsterskih protestanata da se odupru samoupravi 1914. zemlju dovela na rub gradanskog rata. Osnivanje Ulsterskog unionistickog vijeca (1905.) i Ulsterskih dobrovoljackih snaga (1913.) otkrilo je nespremnost ulsterskih protestanata da svoj osjecaj identiteta potcine irskom nacionalizmu. Dobivali su po-moc konzervativaca, od 1912. godine clanova Konzervativne i unionisticke stranke, koji su cinili sve sto su mogli da se odupru Zakonu o samoupravi koji je 1912. predlozila liberalna vlada. Taj zakon, koji je Dom lorc{ova dvaput odbio, usvojen je 1914. u izmijenjenom obliku, s odredbom da se nece primjenjivati sve do svrsetka rata. Ta je kriza definirala politicke silage u lrskoj i dala snazan poticaj jacanju svijesti ulsterskih protestanata. Auto-ritet i rmoc britanske drzave izazvani su na nacin koji je bio mocniji i opasniji od imperijalnih izazova indijske pobune i 13urskog rata. Liberalna vlada (1905. - 1915.) Nakon gotovo dvadeset go-dina na vlasti, tijekom veceg dijela razdoblja od 1885. do 1905. konzervativce su zamijenili liberali, koji su se od 1903. nalazili u saveznistvu s novom Laburistickom strankom. Premocni po-bjednici nad konzervativcima na izborima 1906., a zatim po-dijeljeni u pogledu slobodne trgovine, liberali su vladali do stva-ranja koalicijske vlade 1915., iako su apsolutnu vecinu izgubili na izborima 1910. godine, nakon cega su nastavili vladati kao manjinska vlada koja je ovisila o potpori laburista i irskih nacio-nalista. Neki su liberali, posebice energicni David Lloyd George, ministar financija 1908. - 1915., bill odlucni potkopati moc i bogatstvo stare zemljisne elite te su zeljeli privuci laburiste i sindikate. Liberali su 1906. usvojili Zakon o radnickim sporovi-ma koji je sindikatima dao imunitet od tuzbi za odstetu koje su mogle proizaci kao posljedica strajkova te su time odbijeni po-kusaji sudova, preko slucaja zeljeznicke tvrtke Taff Vale (1901.), da se sindikate podvrgne zakonskim ogranicenjima. Zakon o rudnicima (1908.) ogranicio je broj radnih sati koje su rudari nrogli provesti ispod zemlje. Lloyd George zelio je liberale od-vesti ulijevo, pa je 1909. objavio narodni proracun koji je uveo uove poreze za bogate: zemljisne poreze, prirez i povecan porez na nasljedstvo. Lloyd George je u govoru u Newcastleu, gradu u kojem aristokracija nije bila popularna, objavio kako "potpu-no opremljen vojvoda trosi koliko i dva drednota [ratna brodal" te kako se Dom lordova sastoji od "pet stotina ljudi, obicnih ljudi, slucajno odabranih medu nezaposlenima". Njegovi libe-ralni prethodnici nikad nisu bili tako kriticni. 1'rotivljenje Doma lordova, kojim su dominirali konzervativci, toj politici nadvla-dano je tek 1910., a 1911. usvojen je Zakon o parlamentu ko-jim im je oduzeto pravo da ulazu veto na odluke Donjeg doma, sto je oslabilo aristokratsko samopouzdanje. Te je godine Lloyd George uspio razrijesiti i prvi opci strajk ieljeznicara. Kao mini-star trgovine (1908. - 1910.), Winston Churchill, glasan zago-vornik proracuna Lloyda Georgea, pokusao je povecati male place u "eksploatiranim" zanimanjima te uvesti naknadu za ne-zaposlene. Kao ministar

unutarnjih poslova (1910. - 1913.), po-kusao je srnanjiti kazne za male prijestupe, iako se odlucno su-protstavljao militantnim sufrazetkinjama i sindikalnim nemiri-ma. Zakon o nacionalnom osiguranju Lloyda Georgea iz 1911. predvidao je da se svi muskarci koji su se mogli osigurati prijave kod lijecnika koji su dobivali naknadu po pacijentu bez obzira na pruienu skrb. Jedan je drugi liberal, Herbert Samuel, bio za-sluzan za odluke koje su Vladinu odgovornost prosirile na svu djecu, a ne samo na prosjake i zrtve okrutnosti. Zabranjeno je sibanje djecaka, ukinuto zatvaranje djece i uveden nacionalni sustav sudova za n>ladez. Od 1910. do 1912. organiziran je znacajan broj vecih strajkova, posebice u rudarstvu, prometu i brodogradnji; nastavilo se stalno povecanje broja clanova sindikata, a odrzavao se i bucan, iako uglavnom srednjoklasni, sufrazetski pokret koji ,jr zahtijevao davanje prava glasa zenama. Militantna taktika 2-cu ske socijalne i politicke unije imala je za cilj privuci pozorncnt javnosti. Laburisticka stranka, s kojom je bila povezana vecfin voda tog pokreta, sluzbeno Je poduprla zensko pravo glasa 1912, godine. Situacija se doimala sve eksplozivnijom. Laburisti su osvojili 29 zastupnickih mjesta na izborima 1906. te 40 na izbo-rima 1910., iako su tek 1922. godine postali druga najjaca straa ka. I'remda su laburisti izvlacili korist iz sve snaznije klasm. osvijestenosti, radikalni program "novog liberalizma", sa svojim naglasavanjem od drzave usmjeravane socijalne reforme te po rezne redistribucije bogatstva, bio je privlacniji vecini biraca iz-van laburistickih uporista. Uz, cinilo se, skorasnje izbijanje su-koba u Ulsteru, strajkovi su u Britaniji doveli do rasprostranje-nog nasilja. Odrzavali su se u kontekstu nedavne povijesti cesto napetih odnosa s radnicima. Radnici vise nisu bill spremni pri-hvacati ideju kako njihove place tijekom recesije trebaju padati. Umjesto toga, bill su sprenuni boriti se za ono sto su smatrali placom ` jedva" dovoljnom za prezivljavanje. 1Zastuci sindikalvi socijalizam predstavljao je pobjedu nvlitantnijih elemenata medu radnistvom, poput luckih radnika i radnika u plinarama. U Britaniji 1914. godine, medutim, Liberalna je stranka jog uvijek pokazivala vrlo malo znakova padanja u sjenu laburi-sta, vise od 75% radnika nisu bili clanovi sindikata, dok su medu radnicima postojale podjele, izmedu kvalificiranih i nekvalifici-ranih, izmedu protestanata i irskih doseljenika te izmedu i unu-tar razlicitih regionalnih gospodarstava. Dobar dio radnicke klase bio je, kao u industrijskom podrucju Black Country i u Skot-skoj, spreman glasati za liberale ill konzervativce. Etnicke, vjer-ske, regionalne i profesionalne podjcle bile su jednako vamr kao i klasna pitanja. Stoga su u industriji zavrsne obrade pamuko elitni predradnici imali malo toga zajednickog sa slabo placenim radnicima koji su radili na izbjeljivanju. Postojanost drustvene hijerarije Britanija je, uoci svjetskog ra-ta, jog uvijek u mnogo pogleda bila hijerarhijsko drustvo. Geor-ge V. (1910. - 1936.) pozvao je 1914. svoje "odane podanike" da krenu u rat. Nasljedna monarhija jog je uvijek bila vazna, i;tko je izgubila dobar dio svoje moci. Kraljica Viktorija mogla p utjecati na politiku, ali je nije mogla nadzirati. U svojem djelu I:nylcski ustav (1867.) Walter Bagehot ustvrdio Je kako se "repu-(~li.ka neprimjetno pojavila ispod nabora monarhije" te kako je m<marhija korisnija kao predodzba nego kao izvor autoriteta: "()na djeluje kao maska. Omogucava nasim stvarnim vladarima cla se promijene bez da to dozna nezainteresirani narod." Naveo jr da vladar ima tri prava kojima ne moze nista odluciti: "pravo c1a ga se pita za savjet, pravo da ohrabri, pravo da upozori". Drustvo, naravno, nije bilo nimalo ravnopravno. Putnici ir trece klase nisu se mogli ukrcati na ekspres-vlakove Velike za-l;idne zeljeznice sve do 1882. godine. Vise od polovine plodne grofovije Norfolk nalazilo se 1880. u posjedu zemljovlasnika s vise od 1 000 rali, a svi su oni koji su posjedovali posjede vece mi 15 000 rali bill pripadnici

aristokracije, pri cemu je grof od I.eicestera posjedovao 43 000 rali. Vojvoda od Buccleueha imao Je 1874. u vlasnistvu 37% zemlje u Selkirku i Dumfriesu te 250 u Roxburghshireu. Izabrana grofovijska vijeca nakon usvajanja /akona o lokalnoj upravi iz 1888. ukinula su oligarhiju miro-vaih sudaca i vlastele u korist nadzora izabranih tijela nad cesta-ma, stanovanjem i drugim poslovima, iako su prvi izbori za no-va grofovijska vijeca doveli do toga da su 1889. vojvoda od Itichmonda i lord Monk Bretoon postali predsjednici grofovij-skih vijeca Zapadnog, odnosno Istocnog Sussexa. Artistokracija je prezivjela kao vazan igrac u politickom i drustvenom zivotu sve do samog kraja XIX. stoljeca, all Je na-kon toga pretrpjela teske udarce. Dugovi su porasli kao posljedi ra ekonomskih problema u poljoprivredi. Porez na nasljedstvo i.natno je povecan 1894. godine. Sve snaznije institucije s meri-tokratskim etosom drzavna sluzba, profesije, sveucilista, pri-vatne skole i vojska - imale su vaznu ulogu u stvaranju nove drustvene i kulturne elite, koja Je u kasnom XIX. stoljecu za-mjenjivala aristokraciju. Vrlo Je bitno sto se taj proces u Skot-skoj dogodio nesto ranije. Oruzane su snage u viktorijanskoj 13ritaniji imale mnogo manje dominantnu ulogu nego u vodecim kontinentalnim drzavama, gdje su sluaile kao temelj za dalj-nje ocuvanje aristokratskih, ili barem zemljovlasnickih, interesa. Vojska posebice nije bila popularna medu politicarima. U Brita-niji je dominacija stare zemljoposjednicke politicke elite nad iz-bornim procesom pocela slabjeti od 1832., a sve je manji udio zastupnika dolazio iz njezinih redova. Gospodin Merdle, veliki "narodni novcar znacajnih razmjera" u Dickensovim Sretraim go-dinama male Dorrit (1855. - 1857.), bio je "nova sila u zemlji (...) koja je mogla kupiti cijeli Donji dom". To je bilo pretjeri-vanje, ali je odrazavalo dojam o novim gospodarskim silnicama i politickim interesima. Joseph Chamberlain (1836. - 1914.), ve-liki proizvodac vijaka iz Birminghama, koji je do sedamdesetili godina vec zaposljavao 2 500 radnika te postao gradonacelnik Birminghama, prodao je svoje udjele u obiteljskoj tvrtki te po-stao profesionahli politicar, preziruci amaterizam i nasljedne po-vlastice aristokratskih politicara poput markiza od Hartingtona, kasnije vojvode od Devonshirea, koji je od 1875. do 1880. bio voda liberala. Doduse, morao je suradivati s njima. Napad na za-kone o lovu, pomocu kojih je ruralnim sportom vladala elita, odraaavao je promjenu njezinog polozaja. Zakon o lovu iz 1880. bio je rezultat urbane agitacije te drukcijeg moralnog i drustveno-politickog svijeta u odnosu na onaj koji je prosirio povlastice sportskih interesa Zakonom o nedopustenom noc-nom lovu iz 1828. i Zakonom o lovu iz 1832. godine. Aristokracija se na pocetku XX. stoljeca protivila Liberal-noj stranci jer je pokusavala ocuvati svoj politicki polozaj te se iatovremeno oduprijeti onomu sto im se cinilo kao cijelo ozra-I;jr promjena, usredotoceno na jacanje snage drzave, kolektiviz-ma i ukidanju unije s Irskom. Smatrala je kako demokracija sa u,hom nosi opasnost da ce siromasni opljackati bogate ill, u o6-ma njezinih pristasa, da ce redistribucijom bogatstva ostvariti so-rijalnu pravdu. Dok je outsider Disraeli 1848. kupio itnanje na srlu, liberal Herbert Asquith, odvjetnik, bio je 1908. prvi pre-mijer koji nije imao kucu na selu, iako je na kraju zavrsio s titu-Imu grofa. Asquith je bio neskloniji od svojih prethodnika pri-livatiti pretenzije nasljednih aristokrata na najvise duznosti, prem-cla je vecina njegovog kabineta dolazila iz redova starih visokih klasa. Vjera I'oliticki, vjerski, intelektualni i obrazovni autoritet An-glikanske crkve takoder je nailazio na otpor. Uloga crkvenih apcina u obrazovanju i socijalnoj skrbi oslabjela je u korist no-vih drzavnih institucija. Opcinske i grofovijske uprave mogle su holje od Crkve ispuniti stremljenja prema reformama i kontroli, n u brojnim je gradovima ugled i autoritet sa zupnika presao na gradonacelnika. Sveucilista u Oxfordu i Cambridgeu, dotad an-glikanski monopoli, gdje su svi predavaci bill svecenici, otvorili su se i za neanglikance zakonima iz 1854. i 1856. godine. Glad-stone je 1869. Irskoj anglikanskoj crkvi ukinuo polozaj drzavne crkve. Ipak, Anglikanska crkva jos je uvijek igrala vaznu ulogu u drustvu koje je svojim naukom jos uvijek

u znatnoj mjeri bilo krscansko. Svecenstvo je bilo brojno. Crkva se takoder reformi-rala, racionalizirala svoju strukturu i prihode te unapredivala pa-storalnu skrb. U katedrali u Lincolnu, na primjer, nakon dugog razdoblja nepotizma i korumpiranosti pod obitelji Preryman od osamdesetih godina XVIII. stoljeca do sezdesetih godina XIX. stoljeca, pojavili su se pokusaji da se poveca ucestalost misa te unaprijedi skrb za siromasne i obrazovanje. Glavni izazov Anglikanskoj crkvi nije dolazio od strane ateizma, vec od uspona nonkonfonnizma. Vitalnost nonkonfor-mizma dovela je do stvaranja brojnih novih zajednica. Bez auto riteta drzavne crkve bilo je, medutim, tesko sprijeciti rascje-pe. Tako su, primjerice, 1811. osnovani primitivni metodisti, a 1849. reformisticki metodisti. Sest godina ranije, tijekom raskola 1843., Skotska crkva podijelila se oko pitanja imenovanja svece-nika, sto je bio dogadaj koji je zbog svojeg povoda imao i na-cionalisticku dimenziju. Napetosti je stvarala i ponovna pojava ` javnog" katoli-canstva, s obnovom katolicke hijerarhije u Engleskoj 1850./51. i masovnim doseljavanjem Iraca. Izmedu 1850. i 1910., u En gleskoj i Walesu otvoreno je 1 173 nove katolicke crkve, najvi-se u Londonu i Lancashireu. Broj katolika u Skotskoj, gdje je hijerarhija ponovno uvedena 1874., povecao se s otprilike 146 000 1851. na oko 332 000 1878. godine, uglavnom kao posljedica doseljavanja Iraca. Katolicanstvo je postalo prihvaceno kao dio vjerskog zivota, doduse kao neupitno sporedno u odno-su na drzavnu Crkvu. Iako se doseljavanje zidova uvelike povecalo, Britanski otoci ostali su premocno krscauski. Vjera je bila vazna prizma kroz koju se gledalo na vanjski svijet. Usto, i rasni je ponos bio prilicno vaaan. I'ravo Britanaca da vladaju nad drugim narodima jos se uvijek podrazumijevalo, a cinilo se kako mu darvinizam, s naglaskom na prirodnu selekciju, daje novi zamah. Socijalni dar-vinizam doveo je do pogleda na naciju-drzavu kao na organski entitet koji mora rasti ako zeli izbjeci propast, sto je samo po se-bi bio agresivan stav. Socijalne promjene Dogodile su se i bitne socijalne promjene koje su proizlazile iz novog masovnog birackog tijela, univerzal-nog obveznog osnovnog skolovanja te rasirene urbanizacije i in-dustrijalizacije. Sve je to sa sobom donijelo snaznu socijalnu ne-stabilnost, nesigurnost i strahove. Poslusnost i tradicionalni soci-jalni obrasci, nikad cvrsti kao sto su neki mislili, jos su oslabjeli, dok su novi i novoprosireni veliki i mall gradovi stvarali novo zivotno okruzenje u kojemu su uloga i utjecaj starog svijeta bili daleko manji. U devedesetima je samo 10,4 radne snage u Ujedinjenom Kraljevstvu radilo u poljoprivredi, u usporedbi s 40,3v u Francuskoj. Zeljeznica je mdila dostupan sustav brzog masovnog prijevoza te stvarala nove gospodarske i drustvene odnose, kao i nove mogucnosti dnevnog prijevoza i oblika za-bave. Njezina gradnja unistila je ili ostetila brojna istaknuta mje-sta iz proslosti, ukljucujuci dvorce Berwick 1 Newcastle te samostan Lauceston, te nastetila sustavu kanala. Urbanisticki i vi-rualno London su izmijenili zeljeznica, ukljucujuci i podzemnu, tramvaji i nove ulice, poput Kingswaya i avenije Northumber-land, koje su unistile cetvrt crvenih svjetiljki, odnosno raskos Northumberland Housea. Gladstone se 1862. pridruzio upravi-tcljima Metropolitanske zeljeznice na prvoj voznji punom dulji-oom onovremene podzemne zeljeznice u Londonu. Glasgow je takoder razvio podzemni prijevozni sustav. Tehnologija Tehnologija se ponasala poput duha koji je izasao iz boce te je neprestano donosila nove promjene. Zeljeznicu i telegraf zamijenili su automobili i telefon, elektricna struja i ra-dio. Jacanje zanra "znanstvene romantike" svjedocilo je, ciuilo se, nezaustavljivom napretku ljudskih potencijala pomocu te-hnologije. U Nadolazecoj rasi (1871) sir Edwarda Bulwera Lyt-tona, jednog od vodecih knjizevnika svoga vremena i bivseg konzervativnog ministra za kolonije, rudarski

inzenjer u sredistu Zemlje nailazi na ljude koji kontroliraju "vril", energiju koja nudi neogranicenu moc. Taj je roman uglavnom zaboravljen. Znanstvena fantastika veliku je ulogu odigrala u djelima H(er-berta) G(eorgea) Wellsa (1866. - 1946.), kojeg je poducavao jedan pristasa Charlesa Darwina, komparativni anatom T. H. Huxley. Sudbina covjeka u prostoru i vremenu bila je sredisnje pitanje za Wellsa, sto je djelomicno odrazavalo intelektualno si-renje vidika i uzbudenje koje su nudili teorija evolucije, kojoj je obrise dao Darwin u svojem djelu Podrijetlo vrsta, te zanima-nje za ljudske letove. Njegov prvi veliki roman, Vrewenski stroj (1895.), slijedio je i Rat svjetova (1898.), prica o invaziji izvanze-maljaca na Englesku. U nekim je krugovima vladala zabrinutost u vezi s onime sto je pjesnik Gerard Manley Hopkins nazvao "udarima uni-stenja" koje izazivaju tehnoloske promjene i gospodarski razvoj. Slicna gledista izrazavah su i neki vodeci knjizevnici poput Matthewa Arnolda, Williama Morrisa i Johna Ruskina. Poduzimali su se napori kako bi se priroda zastitila od izgradnje. Razvoj je zapravo bio manje jeziv nego sto je to prika-zao Wells, ah je ipak duboko mijenjao ljudska iskustva. l'rva demonstracija elektricne rasvjete u Birminghamu priredena jc 1882.; sedarn godina kasnije utemeljena je tvrtka Birminghani Electric Supply. Elektricna se rasvjeta brzo razvila i prosirila: instalirani kapaciteti u skotskim lokalnim zajednicama poveca-li su se sa 6 332 kilovata 1896. na 84 936 kilovata 1910. go-dine. Struja se smatrala i nacinom unapredivanja drustvenog okruzenja. 1'rvi originalni, potpuno britanski motor na benzin proizveden je 1895.; prva komercijalna tvrtka za proizvodnju motora osnovana je u Coventryju 1896.; autobusi s takvim motorinra uvedeni su oko 1898. godine. U "kinematografskim dvoranama" prikazivali su se filmovi: do 1913. samo je u Lin-colnshireu djelovalo cetrnaest kina. Iduce je godine Manchester imao 111 prostora s dozvolom za prikazivanje filmova. Godinc 1909. prvi je uspjesan let preko La Manchea naveo lorda North-cliffea da primijeti kako "Engleska vise nije otok". Zakon o motornim vozilima iz 1903. povecao je prava vozaca, 1905. u Londonu su uvedeni motorni autobusi, a cetiri godine kasnije osnovan je nacionalni Cestovni odbor kako bi sc u izgradnju cesta unijeli odlucnost i organizacija. 1'rijevoz mo-tornim vozilima doveo je do opceg presvlacenja cesta asfaltoni od pocetka XX. stoljeca, sto je bila vazna vizualna i ekoloska novost. Taj je proces uglavnom zavrsio do 1939. godine. Do 1914. postojalo je 132 000 registriranih privatnih vozila. Regi-strirano je bilo i 124 000 motocikala te 51 167 autobusa i taksi-ja. Automobili su bicikle, koji su se prosirili nakon razvoja su-vremenog bicikla 1885., gurnuli niz socijalnu i dobnu ljestvicu. Stvarao se novi svijet brzine i osobne pokretljivosti s vlastitom infrastrukturom. lake, su automobili jos uvijek bill luksuz, svaki je takav izum pridonosio osjecaju promjena koji je mozda bio i najvazniji razarac starog poretka. XX. STOLJECE od 1914. do 1997. Tehnologija, promjene i stanje nacije llok su rat i gubitak carstva uokvirivali politicko iskustvo Britanije od izbijanja Prvo-ga svjetskog rata (1914.) do sezdesetih, ekoloski, medicinski, so-cijalni i gospodarski konteksti, zajedno s osobnim iskustvom, u potpunosti su se izmijenili kao posljedica napretka i primjene tehnologije. I XIX. stoljece donijelo je sa sobom znacajne pro-mjene, ali je XX. svjedocilo istinski revolucionarnim novostima u teorijskoj i primijenjenoj znanosti te tehnologiji u vecini sfera, primjerice u prometu, proizvodnji i distribuciji energije, medi-cini, kontracepciji, poljoprivredi te prikupljanju, pohrani i ko-ristenju informacija. Stvarali su se bogatstvo i nacini kojima je postalo moguce pretpostaviti da bi se zivoti ljudi mogli znatno popraviti. Promjene ce

biti tako sveobuhvatne da ce od sezdese-tih strahovi u pogledu trajnog narusavanja okolisa i samog co-vjecanstva postati vaznim pitanjem, iako su se zabrinuti glasovi mogli cuti i ranije. U svojoj pjesmi To Iron-Founders and Others pjesnik i dramaticar iz Yorkshirea Gordon Bottomley (1874. - 1948.) upozorio je: Kada uni'stite vlat travc Trujete Englesku u njezinout korijenu (...) I{ao bozanstvo `stujete svoje industrijske peci, (...) vasa vizija su Strojevi za stvaranjc novlh strojeva. U tom smionom i nemirnom novom svijetu, ljudima je bilo moguce putovati i razmjenjivati zanusli kao nikad dotad, stvarati i unistavati na nove nacine i u razmjerima koji su dotad bill moguci samo u domisljatoj fikciji, sintetizirati nove tvari, tkiva, ukuse i zvukove, te time stvarati, iz plodnog ljudskog uma, svijet u kojemu su se samo covjecanstvo, njegove zelje, potrebe i masta, cinili jedinom referentnom tockom, jedinom mj erom. Za starije ljudc na kraju XX. stoljeca, nisu samo pojedini primjeri znacajnih tehnoloskih inovacija tijekom njihovog aivo-ta, atomska energija ill pilula za kontracepciju, televizija ili mikrocip, mlazni motor ili racunalo, biotehnologija ili umjetni kuk, bili vazni kao izravan ill neizravan, trajan ill povremen utjecaj na njihov iivot. Rijec je bila i o kumulativnom ucinku tih promjena. Proslost je prestala bit] svijet koji se mogao vratiti, izvor usporedbi, vrijednosti za zivote koji su se vrlo malo mije-njali, te je, umjesto toga, postala svijet koji je bio istinski izgu-bljen, izoblicen tematski park za nostalgiju, kajanje i znatizelju. Promjene su isprva bile stvar migracija. One su oduvijek bile vazan dio britanske povijesti, posebice u XIX. stoljecu s masovnim selidbama u nova industrijska podrucja i u kolonije, ali su se u XX. stoljecu zivoti jos dramaticnije promijenili. Do-bar dio ruralne Britanije postao je kostiir bez stanovnika, sve vi-se zaogrnut ljudima koji su tamo zivjeli, ali radili negdje rugdje. Broj je poljoprivrednih radnika izmedu 1921. i 1939. opao za cetvrtinu, a taj se ritam jos ubrzao nakon Drugoga svjetskog rata (1939. - 1945.). Konje su zamijenili traktori, dok su lokal-ni mlinovi, vjetrenjace i vodenice postali nepotrebni dolaskom elektricne energije. Rucnu muznju zamijenila je strojna. Poljo-privreda je postajala sve vise individualna, a sve manje kolekti-vna aktivnost, iako su te promjene imale i neke dobre strane. Bothy (jednosobna radnicka kucica) u kojoj su brojni skotski poljski radnici zivjeli u klaustrofobicnim i sanitarno ocajnim uvjetima, nestala je u sezdesetima. llruge izvangradske djelatnosti, poput sumarstva, rudar-stva i kamenolomstva, takoder su smanjivale proizvodnju ill dra-maticno otpustale radnike. Te su promjene dovele do depopularije brojnih ruralnih regija, posebice brdovitih podrucja i onih koji su se nalazili dalje od gradova, primjerice sjevernog Nor-tolka, Lincolnshire Woldsa te dobrog dijela Cornwalla i Walesa. Zatvorene su brojne male seoske skole. Nije bila rijec o unista-vanju drevnog nacina zivota, s obzirom da je ruralni svijet iz 1900. u dobrom dijelu bio samo posljedica velikih promjena u razdoblju od 1500. do 1900. godine, dok je depopulacija nekih ruralnih podrucja bila velik problem jog u tudorskoj Engleskoj i ranije. Promjene su bile stalne, a opet, s obzirom na osjecaj po-lozaja i identiteta britanskog stanovnistva u ovom stoljecu, raz-mjeri promjena doimali su se revolucionarnima. Selo je postalo, za mnoge od svojih stanovnika, mjesto stanovanja i odsnora, a ne posla, pa su se pojavili i urbani stavovi, primjerice prigovori zbog buke koju su proizvodile seoske zivotinje te posebice zbog ]ova iz razonode na divljac, prije svih lisice i jelene. U dobrom dijelu ruralne Britanije pocelo je ponestajati stambenog prostora pa je on postajao sve skuplji, sto je bila posljedica kupovanja od strane onih koji su odlazili raditi u gradove i onih koji su si

ku-povali druge domove. Problemi agrarne ekonomije, s druge strane, bill su krivci da je velik broj ruralnih domacinstava zivio ispod granice siromastva. Na drugom kraju drustvene ljestvice, unatoc ratnodop-skim poticajima proizvodnji i drzavnim subvencijama za poljo-privredu u skladu sa Zakonom o poljoprivredi iz 1947., koje su pomogle farmerima i zemljoposjednicima, porezna reforma Lloyda Georgea iz 1909./10. te nestanak brojne radne snage jef-tinih sluga vec su ugrozili aivot u seoskim palacama, a brojne su takve palace unistene ili predane na javnu uporabu. Njih je vise od 1 200 unisteno ili napusteno izmedu 1918. i 1975. godine. Brojne su druge predane na upravu organizaciji National Trust, pocele se oslanjati na posjetitelje koji su placali ulaznice ili su pretvorene u skole. llominacija aristokratskih posjeda nad do-brim dijelom ruralnog zivota na Britanskim otocima postala je stvar proslosti, posebice u Engleskoj i Irskoj. Opsezna prodaja zemlje nakon Prvoga svjetskog rata, u kojemu su poginuli brojni nasljednici imanja, raskinula je tradicionalne odnose izmedu zemljovlasnika i zakupaca. Na primjer, posjed grofova od Yar-borougha u Lincolnshireu, 60 000 rali 1885., prepolovio se protopljene su akumulacijskiin jezerima. Velike povrsine crnogori-iwog drveca zasadene su na brdskim pustopoljinama i u Breck-landu u Norfolku i Suffolku. Diljem Britanskih otoka, u poljo-1>rivredi su se cesto koristili pesticidi pa su usli u sustav podze-mnih voda. Osvajanje prirode postajalo je sve sveobuhvatnije i temeljitije. Ljudi nisu odlazili samo sa zemlje, vec i iz industrijskih hodrucja u krizi. Podrucja koja su u X1X. stoljecu zajednicki hredstavljala "svjetsku radionicu" postala su industrijski muzeji i regije socijalnog zanemarivanja, problenri koji zahtijevaju regio-oalnu pomoc, u skladu i s odredbama Zakona o posebnim po-drucjima (1934.), koji je zapravo pruzao samo ogranicenu po-iuoc. Tijekom krize tridesetih, nezaposlenost u Sunderlandu do-segnula je 75% medu brodogradevnim radnicima i 50% medu cjelokupnim radnistvom te se povezivala s teskim zivotom i ve-com ucestaloscu bolesti. U Jarrowu, jos jednom brodograde-vnom gradu u sjeveroistocnoj Engleskoj, nezaposlenost je izno-sila vise od 70%. Ljudi su odlazili iz takvih gradova na podrucja s vecim ekonomskim prigodama, vecinom u Midlandsu i jugo-istocnoj Engleskoj. Usto, posebice od Drugoga svjetskog rata, napucena gradska sredista gubila su stanovnike rusenjem slamo-va. Umjesto toga, ljudi su se selili u nova naselja nastala na "livadama" na selu, ili na rubovima starijih naselja. Bi1i su to novi gradovi, prvi od njih Letchworth (1903.), i raspostranjena pred-grada gdje je sada zivio daleko veci postotak stanovnistva. To je osobito vrijedilo u slucaju okolice velikih gradova, posebice Londona, koji se u dvadesetima i tridesetima na taj nacin znatno prosirio, iako je taj proces bitno usporen nakon uvodenja zele-nog pojasa nakon Drugoga svjetskog rata. Brojni novi i prosire-ni gradovi, medutim, primjerice Cumbernauld, Crawley, Peter-lee i Basingstoke, prenijeli su stare socijalne probleme na nova mjesta, all ih Jog i pogorsali unistavajuci "stare zajednice". S ciljem da bujajucoj srednjoj klasi omoguci realizaciju svojeg financijskog potencijala, bijeg iz napucenih i zagadenih gradskih uvjeta te pridruzivanje sve rasprostranjenijem hobiju uredivanja vrtova, nova su naselja bila i uzrok i posljedica sna-znog razvoja osobnog prijevoza. Svakodnevno putovanje na po-sao dovelo je do povecanja, isprva zeljeznickog, a zatim 1 autodajom zemlje 1919., 1925., 1933., 1944. i 1948. godine, iako su njihove veze sa sjevernim Lincolnshireom ostale bliske i brojne. 1'orast broja korisnika zemlje koji su ujedno bill i njezini vlasnici nakon 1918. znacio je kako je zakupnicki odnos na koji se oslanjao zemljovlasnicki utjecaj izgubio na vaznosti. Utjecaj ze-mljoposjednika na poljoprivrednu politiku zamijenio je utjecaj farmera. Losi ekonomski uvjeti u agraru tijekom meduratnih godina bili su za to djelomicno odgovorni. One seoske palace koje se i jesu gradile nisu bile namijenjene zemljoposjednickim obiteljima, vec bogatim poslovnim ljudima i strancima koji nisu kanili sudjelovati u lokalnoj upravi i politici te nisu zeljeli ovla-dati znacajnijim komadima zemlje. Neke su obitelji zadrzale nadzor nad svojim posjedima, ali su se oni cesto smanjivali po-

vrsinom. Vise od polovice veleposjednika u East Ridingu u Yorkshireu prodali su vecinu ili svu svoju zemlju. Aristokracija jc gubila i svoje kuce u gradovima. Opet, one su ili urustavane ili davane na javnu upotrebu. U Skotskoj su neki tradicionalni zemljoposljednicki obrasci uspjeli prezivjeti. Vojvoda od Buc-cleucha i Cameron od Lochiela posjedovali su krajem stoljeca velike posjede, ali je brojnost, velicina i uloga takvih posjeda bi-la daleko manja nego u proslosti. Polozaj anglo-irskih zemljopo-sjednika urusio se zahvaljujuci zemljisnoj reformi i gradanskom nasilju u prvoj cetvrtini stoljeca. Vizualno i ekoloski, ruralni dijelovi Britanskih otoka ta-koder su se uvelike izmijenili. Na to su utjecale nove kulture, prije svih jarka zuta boja uljane repice i, u devedesetim godi nama XX. stoljeca, svijetloplava boja lana, rezultat subvencija Europske unije. 1'rekobrojna seoska gospodarstva propala su ili su unistena. Tradicionalna zanimanja i aktivnosti koje su koristi-le i cuvale prirodna stanista poput livada polako su nestajali. Spajanje polja i rusenje ograda od pedesetih dovodilo je, primje-rice u Istocnoj Angliji, do zamjene ranije mreze malih polja okruzenih gustom zivicom s velikim komadima obradive ze-mlje, cesto okruzenih ogradom od bodljikave zice. Te su pro-mjene imale ozbiljne ekoloske posljedice, kao i promjene u koristenju manje plodne zemlje. Mocvare su isusivane te ih se po-celo intenzivno obradivati. Doline u brdskim podrucjima, poput North Tyne, Durham Derwent i nekoliko njih u Walesu, pomobilskog prometa. U dvadesetima i tridesetima, razvoj lon-donskog sustava podzemne zeljeznice omogucio je veliko sire-nje grada prema sjeveru, dok se broj automobila u privatnom vlasnistvu na nacionalnoj razini vise nego udeseterostrucio pa se do 1937. godisnje registriralo vise od 300 000 novih automobi-la. "Zvuk automobilskih truba i motora", o kojemu se govori u pjesmi T. S. Eliota The Waste Land (1922.), postajao je sve pri-sutniji te je stvarao nacionalnu masovnu kulturu. Zeljeznice su cesto poticale razvoj prateceg autobusnog prometa, ali jc od dvadesetih konkurencija cestovnog prijevoza postajala ozbilj-nom. Do rujna 1938. na cestama je bilo pola milijuna kamiona, gotovo 2 milijuna automobila i 53 000 autobusa. To bujanje ce-stovnog prometa pridonosilo je krizi zeljeznicke mreze. Od ce-tiri najvece zeljeznicke kompanije, Southern Railway jedina jt svojim dionicarima redovito isplacivala dividendu prije naciona-lizacije 1948. godine. Oko 380 km pruga i 350 kolodvora pot-puno je zatvoreno u meduratnom razdoblju, a jos 1 600 km i 380 kolodvora za putnicki promet. Nakon pada broja automo-bila tijekom Drugoga svjetskog rata, njihov se uspon strelovito ubrzao, posebice nakon ukidanja racionalizacije goriva 1953. godine. Osobni cestovni prijevoz povecao se sa 76 milijarda ki-lometara 1954. godine na 350 nrilijarda kilometara 1974., sto je bilo povecanje s 39% na 79% cjelokupnog prometa. Taj je na-predak ostvaren na racun autobusnog i zeljeznickog prijevoza. Postotak cestovne komponente teretnog prometa povecao se s 37% 1952. na 58,3% 1964. godine. Nacionalizirana 1948., zeljeznica je od kasnih pedesetih gubila novae, dok je Beechingovo izvjesce iz 1963. dovelo do dramaticnog smanjivanja mreze pruga. Teretne i putnicke uslu ge dramaticno su ogranicene, broj radnika smanjen, linije skra-cene, a brojni su kolodvori pretvoreni u stajalista bez zaposleni-ka, ili su dobili potpuno novu ulogu. Jedan od vaznih britanskih ` javnih prostora", zeljeznica, tako se dramaticno povukla pred "osobnijim" automobilom. Do 1991. Britanija je za unapredi-vanje zeljeznice po glavi stanovnika trosila manje od svih drugih zemalja Europske unije osim Grcke i Irske, koje nisu raspolagale znacajnijim zeljeznickim mrezama. S usponom industrije sloIxodnog vremena, nekoliko je bivsih zeljeznickih koridora pret-voreno u duge staze za pjesacenje. U usporedbi s Amerikom, medutim, zeljeznicki prijevoz jos je uvijek igrao vaznu ulogu na 13ritanskim otocima, posebice pri putovanju izmedu velikih gra-dova i pri dnevnom putovanju u njih na posao. Paradoksalno, relativan pad putovanja zeljeznicom nije unistio njezinu prisut-aost u narodnoj svijesti, iako se ona sada

usredotocivala na od-hacen sustav parnih lokomotiva. Skupine za ocuvanje starina i drugi zaljubljenici ponovno su otvorili nekoliko linija i stanica, dok je lik iz pripovjetki Thomas the Tank Engine ostao vrlo po-lularan medu djecom u dobi od oko cetiri godine i medu ne-kim odraslima. U Britaniji je 1970. bilo nekih 12,2 milijuna automobila, a 1990. 21,9 milijuna. Udio vlasnika automobila na 1 000 sta-novnika povecao se s 224 1971. na 380 1994. godine. Samo je 42% onih koji su 1971. radili u Newcastleu i zivjelo u tom gra-du. Vecina ostalih na posao je dolazila automobilom. Povecano koristenje automobila i izgradnja novih cesta djelovali su jedno na drugo. Sagradene su suvremene ceste s dva kolnika te se po-ceo razvijati i sustav autocesta, pocevsi od prestonske zaobilaz-nice M6 koju je u prosincu 1958. otvorio Harold Macmillan (konzervativni premijer, 1957. - 1963.). Kako se povecavao ce-stovni promet, tako je postajalo nuzno i postupno nadomjesta-vati postojece ceste. Svaki je grad uskoro poceo zahtijevati vla-stitu zaobilaznicu: ona oko Exetera otvorena je 1938. godine. Automobili su, medutim, dovodili do brojnih problema. Ernisije ispusnih plinova zagadivale su okolis, a do ranih deve-desetih je 45 000 djece svake godine bilo ozhjedeno na cestama, a dvije su trecine smrti onih izmedu 5 i 15 godina zivota bile posljedica prometnih nesreca. Godine 1992. u automobilskim je nesrecama poginuo 4 681 covjek u usporedbi s 499 ubojsta-va. Uzbunjujuci i cesto senzacionalisticki novinarski izvjestaji o ubojstvima pothranjivali su opcu zabrinutost krinrinalom. S dru-ge strane, poginuli i ozlijedeni u automobilima privlacili su ma-nje zanimanja i brige javnosti te su se smatrali dijelom zivota. U automobilskim je nesrecama u tridesetim godinama ginulo zna-tno vise ljudi. sveca osobna mobilnost za veinu, iako nipoto i za cjelokupno stanovnitvo, omoguila je smanjivanje gustoe stanovnitva i subvencioniranja javnog prijevoza te je bila i nuna posljedica toga. Promijenila se i struktura radnih mjesta. Umjesto tvornica i rudnika koji su zapoljavali mnogo radnika, veini modernih industrijskih tvrtki bila je okrenuta kapitalu i zapoljavala je manje radne snage. Cesto su bile smjetene podalje od sredinjih dijelova gradova na ravnim i relativno otvorenim prostorima s dobrim cestovnim vezama. Sve je vei udio sve brojnijeg umirovljenog stanovnitva naputao gradove i odlazio ivjeti u predgraa, ruralna ill priobalna podruja, poput Colwyo Baya i Worthinga. Razvili su se i novi obiaji kupovanja, s usponom supermarketa u pedesetima i hipermarketa, uglavnom izvan gradova, u osamdesetima. Do 1992. 16% ukupnog trgovinskog prostora u Britaniji predstavljali su trgovaki centri, poput Brent Crossa u sjevernom Londonu, Lakeside Thurrocka u Essexu, Gladesa u Bromleyu u Kentu, Meadowhalla u Sheffieldu i Metro Centra u Gatesheadu kojemu je podrsku dali i Margaret Thatcher, konzervativna premijerka od 1979. do 1990. trgovaki centri oblikovali su ukus i predstavljali arita potroakih aktivnosti u srcu potroakog drutva. Gotovo su svi kupci tamo dolazili automobilima, odustajui od tradicionalne kupovine u glavnoj ulici s umjerenijim ritmom i osornijom uslugom. Promjene u prostoru bile su od velike vanosti i na podrujima poput obrazovanja i zdravstva. Godine 1971. 14% uenika niih osnovnih kola voeno je automobilima u kolu, a 1990. godine 64%. Postotak onih koji su etali ill odlazili auto-busom odgovarajue se smanjio, sto je bio jo jedan pokazatelj smanjenog koritenja ` javnog prostora", povezan sa zamjetnim poveanjem prekomjerne tjelesne teine i lose fizike kondicije medu djecom. Parkalisna mjesta za automobile zauzela su vei dio gradskog prostora. Garaze na vise katova namsavale su izgled brojnih gradova, a parkirni problemi postali su vanom te-mom razgovora. sveca mobilnost za mnoge, ali ne i sve, pogoravala je i prostornu segregaciju. 1'odjela stanovnitva u zajednice odrede-ne razliitim razinama bogatstva, oekivanja i mogunosti ni posto nije bila novina. Doista, u veini je gradova snano bila

prisutna jo od XVIII. stoljea. Tijekom XX. stoljea, meutim, postala je izraena, dok je vidljiva znaajka onog sto je prozvano "potklasom", i u gradovima i na selu, bila njezina relativna ne-I Il Ob1171ost. Konzumerizam i tehnologija, blisko povezani, bili su kljune karakteristike tog stoljea. Njihov je utjecaj bilo raznolik. iako je sirenje velikog broja pristupanih automobila s elektro pokretaem u tridesetima, pri emu se motor vise nije morao pokretati rukom, dovelo do kraa "na brzinu", sto je primjer kako su kriminalci iskoritavali novu tehnologiju. sveca mobilnost u potpunosti je promijenila i oblike kriminala. Stoga je londonska Metropolitanska policija eksperimentirala s oprema-njem automobila s brodskim radioureajima te uspjela organizirati odjel tako opremljenih wolseleyja s kojima je mogla ucinkovito reagirati. U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata po-javile su se i raunalne prijevare, ali je i policija poela koristiti raunalnu tehnologiju i napredne forenziarske metode. 1'ro-metni prekraji dovodili su pripadnike srednje klase u dodir s policijom i sudovima. "Letei prosvjednici" (mobilne skupine sindikalista) koristili su se automobilima za sirenje trajkova, kao u sluaju trajkova tijekom "Zime nezadovoljstva" 1978./79. i rudarskih trajkova 1984./85. Izumi koji su zamjenjivali fiziki rad, poput strojeva za pranje rublja, usisavaa i strojeva za pranje posuda, takoer su bitno utjecali na drutvo. Olakali su teret kuanskih poslova i zamijenili kucne pomonice, pruzajuci pomo u borbi protiv prljavtine i bolesti, iako su sa sobom donosili i znatno poveanje potronje vode u kuanstvima. Sirenje tehnologije revolucioniziralo je prijenos poruka. Telefoni su postali sveprisutni, dok su u osamdesetima i telefaksi i mobilni telefoni dobili na vanosti. Sve vei broj raunala u domovima i tvrtkama poticao je koritenje elektronske poste. Procjenjuje se da se 2001. godi-ne u Ujedinjenom Kraljevstvu svaki dan slalo 40 milijuna tekstualnih poruka. Znatno se poveao i broj radijskih i televizijskih stanica. Radio je emitiranje zapoeo 1922. godine; British Broadcasting Corporation (BBC), monopol koji je djelovao u "interesu javnosti", a koji su pretplatom plaali vlasnici radio-prijamnika, osnovan je 1926. godine. Televizijsko emitiranje iz Alexandra palace zapoelo je 1936. godine. meutim, marketinki financirane komercijalne televizijske postaje u Britaniji se nisu pojavile sve do 1955., dok je prva nacionalna komercijalna radiostanica, Classic FM, pokrenuta tek 1992. godine. Broj televizijskih prijamnika eksplodirao je u pedesetima, pri emu se broj onih koji su imali redovit pristup televiziji poveao s 38o stanovnitva 1955. na 750 1959. Kao posljedica toga, film je izgubio na po-polarnosti: do 1966. zatvorena je polovica kina u sjeverozapadnoj Engleskoj, iako je u devedesetima, s osnivanjem multipleksa, dolo do znaajnog preporoda kina. Do 1994. godine 99"w svih britanskih domainstava posjedovalo je televizor, a 96% televizor u boji. U devedesetima su velikom broju zemaljskih televizijskih programa pridodani i brojni satelitski programi, pri emu su satelitske antene izmijenile izgled brojih kuca, kao sto su to ranije uinile i zemaljske antene. Vise od 70'% britanskili domainstava posjedovalo je video-rekordere, sto im je davalo jo vei nadzor nad onime sto su mogli gledati. Televizija je naslijedila radio kao sredisnji element zabave za mnoge, oblikovatelj stavova i moda, izvor tema za razgovore i rasprave, prigoda za zblizavanje ili svadanje unutar obitelji i vazno obiljezje kucanstva. Kao snaga za promjene, velik prino-snik stvaranju "potrosackog drustva" i "prozor u svijet" koji je zahtijevao pravo da ude bilo gdje i javi o bilo cenm, televizija je sve vise postajala i odraz ukusa javnosti. Bas kao sto je radio su-djelovao u stvaranju zajednickih iskustava - kraljevske bozicne poruke od 1932., abdikacijski govor kralja Edwarda VIII. 193fi., ratni govori Winstona C;hurchilla koje su culi milijuni (koji one Lloyda Georgea iz vremena Prvoga svjetskog rata nisu mogli cu-ti) - tako je i televizija ispunjavala istu zadacu, dajuci dobrom dijelu nacije zajednicke slike i poruke. Ta je faza doista pocela krunidbom Elizabete Il. 1953., sto je brojne obitelji navelo da kupe prijamnike, pa su zahvaljujuci televiziji clanovi kraljevske obitelji gotovo postal] clanovima

prosirenih obitelji gledatelja koji su se prema njima odnosili s ocaranoscu kojom su obicno pratili zvijezde sapunica. Dokumentarac Kra jevska obitelj iz 1969. izlozio je monarhiju bliskoj, obiteljskoj televizijskoj analizi. Doista, i "novo elizabetansko doba optimizma", proglaseno 1952., i danasnja nezadovoljstva poloiajem i ponasanjem kraljevske obitelji, mnogo toga duguju medijima. Isto je vrijedilo i za kraljicu Viktoriju u sezdesetim i sedamdesetim godinama XIX. stoljeca. Televizija je bila kljucna i jos za mnogo toga: odredivanje (rcndova i marketing koji su tako bitni za potrosacko drustvo, kao i za tijek i znacajke predizbornih kampanja. Sjednice 1'arla menta prenosile su se na televiziji, a dobar je dio javne politike luostao stvar kratkih izjava namijenjenih vecernjim emisijama vijesti. Televizija je sve vise odredivala i jezik i rjecnik javnog i yrivatnog zivota. Tako je 14. VII. 1989. Denis Healey iz Labu-risticke stranke napao prentijerku Margaret Thatcher zbog toga sto je "diplomaciju Alfa Garnetta pridodala ekonomiji Arthura I )aleya", znajuci kako ce svi razumjeti sto je mislio spominjanjem tih popularih televizijskih likova. Tehnoloske promjene pridonosile su gospodarstvu u kojemu se tijekom veceg dijela stoljeca godisnja proizvodnja sna-zno povecavala, dok su osobno stvaralastvo, potrosnja i razonoda slicno rash zajedno s porastom britanskog stanovnistva: ukljucujuci i Sjevernu Irsku, s 44,9 milijuna 1931. na 58,6 milijuna 1997. godine. Unatoc svjetskoj ekonomskoj krizi, za vecinu onih koji su imali gdje raditi, tridesete su bile desetljece boljeg stambenog standarda, veceg potrosackog izbora i bolje kvalitete zivota. I3ilo je to razdoblje nove i usavrsene tehnicke robe, automobila, radija, televizora i zvucnih filmova. Sagradeno je mnogo kino-dvorana: unatoc relativno malobrojnom stanovni-stvu, Suffolk ih je 1937. imao cetrdeset, a Lincolnshire pedeset i osam. Iako je film pruzao mogucnost za eskapizam, nova tehni-cka roba malo je vrijedila nezaposlenima: njih gotovo 3 milijuna potkraj 1932. te, unatoc snaznom oporavku od 1934. do 1937., jos uvijek vise od milijun sve do 1941. godine. Velika kriza iz tridesetih osobito je ozbiljno ugrozila tesku industriju, iako se ona vec i nakon frvoga svjetskog rata suocavala s ozbiljnim problemima. 13rodovi porinuti iz brodogradilista na rijeci Tyne imali su nosivost od 238 000 tona 1913., ali manje od 7 000 tona 1933. godine. Vise od cetvrtine skotske radne snage bilo je bez posla 1931. - 1933., a isto je vrijedilo i za trecinu rudara iz Derbyshirea. Mimohod pripadnika Nacionalnog pokreta nezaposlenih radnika u Derbyshireu 1933. koristio se sloganima tog pokreta: "Odbijamo gladovati u tisini. (...) Zelimo programe i.;i otvaranje radnih mjesta." Slabljenje kornvalske industrije kositr.i bilo je takvih razmjera da je nezaposlenost u Redx-uthu 1939. dosegnula 25%; u Cornwallu u cjelini, taj je postotak iznosio iv medu 18% i 20%. Mnogi od onih koji jesu radili suocavali w se s malim placama, zivotom u smjenama, nezadovoljavajucom prehranom i slabim stambenim uvjetima. Medutim, za brojiw druge, tridesete su bile razdoblje blagostanja, a to nam pomac objasniti pobjedu koalicijske vlade na britanskim izborima 1935. godine. Slicne su razlike postojale i tijekom recesija na pocetko osamdesetih i devedesetih. Uz visoku stopu nezaposlenosti i drustvene napetosti koje su se odrazavale u visokoj stopi kriminala i urbanim neredima, mnogn od onih koji su imali pos.m uzivali su u visokom zivotnoxn standardu. Prosjecan britanski neto prihod porastao je za 37% izmedu 1982. i 1992. Realm prihodi donjih 10% u Britaniji povecali su se za 10% izmedu 1973. i 1991., iako je gornjih 10% povecalo prihode za 55%, p;i su se stoga povecale i razlike u prosjecnim prihodima. Povecao se i broj tele^ona, strojeva za pranje rublja, strojeva za pranje po-suda, automobila i video-rekordera. Do 1996. gotovo je 90%, domacinstava posjedovalo ledenicu, a 20% stroj za pranje posuda. U obje recesije, medutim, sve veca potrainja za tehnickom robom zadovoljavala se povecanim uvozom, dok su britanskoj industriji stetu nanosili visoka vrijednost funte, s obzirom da su interesi proizvodaca bili potcinjeni financijskim interesima, po-sebice odlucnosti da se smanji inflacija.

Ekonomski rast i izmijenjene politicke i socijalne pretpo-stavke u Britaniji bile su dovele do razvoja nacionalnog socijal-nog osiguranja i obrazovnog sustava te, od 1948., nacionalnc zdravstvene skrbi, sto je siromasnima i bolesnima jaxncilo da cc imali na raspolaganju sigurnosnu mrezu, a cijeli se niz usluga besplatno izravno pruaao cjelokupnom stanovnistvu. Mjere poput besplatnih skolskih obroka (1906.), starosnih mirovina za one koji nisu ostvarili uvjete da ih dobiju (1908.), burze rad;i (1909.), Zakona o socijalnom osiguranju (1911.), Zakona o obra-zovanju (1918.), koji je odredivao obvezno skolovanje do dobi od 14 goduxa, te stvaranje Vijeca za pomoc nezaposlenima (1934.) bile su ogranicenog dometa, ali su jos uvijek predstavljale napredak u odnosu na prethodno stanje. Vrlo je vaina bila i uspostava t rudnickih pregleda u dvadesetima. Zakoni o lokalnoj upravi iz 1929. ukinuli su drustva iz zakona o siromasnima, zamijenivsi vijeca skrbnika javnim odboxima za pomoc, povjerenstvima gro-tovija i opcina, dok su lokalne vlasti poticali da uboznice (od 1913. nazivane institucijama iz Zakona o siromasnima) pretvore u bolnice. Dobrocinstvo, medusobna pomoc i dobrovoljna dje-latnost, medutim, ostale su vazne i u praksi i teoriji socijalne ,krbi. Daljnji je napredak imao siroku potporu u tri desetljeca aakon Drugoga svjetskog rata, razdoblju u kojem su "jednona-c:ionalni torijevizam" i umjerena ekonomska politika odrazavali odreden stupanj kontinuiteta i suglasja izmedu konzervativaca i laburista. Konzexvativci nisu ukinuli nacionalni zdravstveni su-stav nakon sto su se 1951. vratili na vlast. Obje su stranke odgo-vorile na Keynesovu ekonomsku teoriju s njezinim naglaskom ua gospodarske poticaje, sve opsezniju opskrbu novcem i punu zaposlenost. Stvaranje socijalne drzave odrazavalo je uvjerenje da su drustveni napredak i gospodarski razvoj kompatibilni, cak i da je jedan od bitnih ciljeva drugog ostvarenje onog prvog. Zakon o obrazovanju iz 1944. pximorao je sva lokalna obrazo-vna tijela da pripreme razvojni plan za omogucavanje obrazo-vanja, dok je Ministarstvo prosvjete nametnulo nove xninimalno pxihvatljive standarde u vezi s pitanjima poput opremanja i veli-cine skola. Minimalna dob za prestanak skolovanja povisila se na 15 godina te su ukinute naknade koje su se bile placale u onom dijelu srednjeg obrazovanja koji je financirala drzava. Odluke iz 1947. prosirile su te mjere na Skotsku i Sjevernu Irsku. Stabil-nost zaposljavanja i socijalna sigurnost smatrali su se vainim ci-I j evima. Bitne su se promjene dogodile i na podrucju stanovanja. Nakon (ratnog) Zakona o ogranicavanju najamnina i kamata na liipoteke iz 1915., koji je ponesto dugovao i strajkovima u Clydesideu protiv visokih najamnina te godine, privatno vlasni-stvo nad zemljom postalo je manje unosno, prava zakupaca si-gurnija, a unajmljivanje stanova od lokalnih vlasti, "opcinsko stanovanje", vaznije. Djelomicno i zahvaljujuci sustavu "praved-ne najamnine", koja je javnim sluzbenicima omogucavala da zamrznu najamnine ispod trzisnih vrijednosti, navodno kako hi se najmoprimci zastitili od grabezljivih najmodavaca, privatni iznajmljivacki sektor pao je s 80'% ukupnog britanskog stambenog prostora u cetrdesetima na 80 1988. godine. Zakon o stanova-nju iz 1930. davao je lokalnim vlastima ovlasti da sruse slamove (napucena i losa naselja) ili poprave zivotne uvjete u njima, pa su oni nakon 1945. nestajali, a njihovi su se stanovnici selili u nova statnbena naselja, sto je odrazavalo prioritet koji se davac, udomljavanju masa i stvaranju prihvatljivog zivotnog okruzenja. Montaina izgradnja znacila je da su se stambene visekatnice mo-gle graditi vrlo brzo, pa su se lokalna vijeca, poput Glasgowa i Newcastlea u sezdesetima, ponosila njillovim brojem, velicinom i vaznoscu. Politika placanja najamnine opcini pomogla je u ucvrscivanju laburisticke radnicke osnovice, primjerice u Clyde-sideu i Londonu. Povremeno slavljene te, u vodicima iz sezde-setih, smjestane rame uz rame s dvorcima i katedralama, opcin-ske visekatnice kasnije su napadnute kao ruzne, izolirane od po-stojeceg urbanog tkiva, niske kvalitete, lisene

osjecaja zajednice te kao pogodno do za otudenje i kriminal. Uz ruzne i nekvali-tetne opcinske stambene zgrade u sezdesetima doslo je i do ne-milosrdne izgradnje u brojnim gradskiln sredistima, na primjer, u Birminghamu, Manchesteru i Newcastleu. Konzervativne vla-de iz pedesetih poticale su kupovinu stanova pa je konzervativna vlada koja je stupila na duznost 1979. osjecala malo simpatijc prema drzavnim zgradama te je, Zakonom o stanovanju iz 1980., uvela politiku "prava na kupovinu", odnosno prodaje opcinskih stanova najmoprimcima. To je prosirilo mogucnosti kupnje sta-nova, ali i ispraznilo fond drzavnih stanova. Dok su 1984. lokal-ne vlasti u Engleskoj i Walesu izgradile 29 290 novih stanova, taj je podatak za 1994. iznosio samo 528. Kontrola nad najamni-nama ogranicena je u pedesetima, a nakon 1979. sustav "pra-vedne najamnine" je i potpuno ukinut. Broj privatnih stanova za iznajmljivanje povisio se za 22o u razdoblju od 1989. do 1993. Postojale su neguslasice u pogledu socijalnih i obrazovnih posljedica ujednacavanja britanskog obrazovnog sustava, napustanja prakse, u pedesetima i posebice od 1965., slanja djece u razlicite skole ovisno o njihovim sposobnostima u dobi od 11 godina (12 u Skotskoj). Gimnazije i strucne srednje skole za-mijenjene su opcim srednjim skolama, sto je bila politika koju je aktivno podupirala laburisticka vlada 1964. - 1970., a dalje raz-vila konzervativna vlada 1970. - 1974. Laburisticki su politicari gimnazije smatrali clitistickima pa su zagovarah egalitaristickiji pristup. U praksi su se opce srednje skole medusobno uvelike razlikovale, sto je cesto odrazavalo socijalne karakteristike po-drucja iz kojih su dolazili njihovi ucenici. jog je jedna vazna promjena bilo okretanje od spolno odijeljenih skola na mjesovi-te, sto je u devedesetima u drzavnim skolama postalo pravilo. Obrazovni standardi bih su predmetom brojnih rasprava. Posto-tak djece u privatnim skolama (iako ne i u internatima) primje-tno se povecao u osamdesetima, da bi zatim u razdoblju od 1991. do 1994. opao. Mnogi su privatno obrazovanje smatrali i uzrokom i posljedicom klasnih razlika. Snazan razvoj visokog obrazovanja u sezdesetima i ranim devedesetima dramaticno je povecao postotak maturanata koji su nastavljali sa skolovanjem, a time, s vremenom, i postotak visokoobrazovanog stanovnistva. Znatno se povecao i broj stude-nata iz obitelji s niskim prihodima. Od 1958. do 1966. uteme-ljeno je devet novih sveucilista, dok se od kasnih sezdesetih po-vecao broj i vaznost strucnih visokih skola. Robbinsov izvjestaj iz 1963. preporucio je otvaranje dovoljnog broja mjesta u insti-tucijama visokog obrazovanja za sve kandidate koji zadovoljava-ju uvjete, a Vlada je to i prihvatila. Studenti su dobivali besplat-ne skolariue i pomoc u uzdrzavanju, ovisno o prihodima svojih roditelja. postotak osanmaestogodisnjaka koji su se upisivali na sveucilista u Ujedinjenom Kraljevstvu povisio se s 4,6 0 1961. na vise od 30"o do sredine devedesetih, kada su i visoke strucne skole te jog neke vrste koledza pretvorene u sveucilista. Nije ja-sno jesu li ispunjene nade koje su nadahnjivale taj proces, pose-bice u pogledu ispunjavanja potreba gospodarstva za kvahficira-nim radnicima i sirenju mogucnosti. Slicne dvojbe okruzivale su od 1989. i pokusaj uspostave nacionalnog nastavnog plana u osnovnom i srednjem skolstvu u Engleskoj 1 Walesu. Britanski sustav zdravstvenog osiguranja (National Heatlli Service - NHS), koji je 1948. pokrenula laburisticka vlada, do-nio je sa sobom duboke promjene u pruzanju medicinske skrbi u zemlji te se dugo smatrao jednim od trijumfa politike socijalnr skrbi. Medutim, NHS je od samog pocetka trpio probleme will nacionaliziranih organizacija, ukljucujuci (cesto proturjecne) po-liticke intervencije, krutu svenacionalnu politiku, probleme s fi-nanciranjem te losu upravu i odnose s radnicima, a stetile su mu i mjere koje su se poduzimale kako bi se pridobio pristanak in-teresnih skupina, posebice lijecnika i stomatologa. NHS je od pocetka trpio i od rastucih ocekivanja u vezi s

lijecnickoni skrbi, visih troskova koji su bill posljedica starenja stanovnistva te sve skupljih lijecnickih zahvata. Razvila se i privatna zdrav-stvena skrb, pa se postotak stanovnika Ujedinjenog Kraljevstva s privatnim zdravstvenim osiguranjem povisio s 8,7% 1986. na 11,3%, 1992. godine, a stanje zdravstvenog sustava bilo je vazno pitanje na opcim izborima 1992., 1997. i 2001. Ipak, (uz iznim-ku stomatoloske zastite) NHS je uspio zadrzati politiku izravnc besplatne skrbi, tako da su nestale brojne nesigurnosti u vezi s dostupnoscu i cijenom medicinske skrbi s kojima su se ranije tijekom stoljeca suocavali siromasni. NHS je takoder uspostavio rnnogo pravedniju zemljopisnu i socijalnu raspodjelu resursa i kvalificiranog osoblja nego ranije te poduzimao pozitivne napo-re s ciljem razvoja medicinskog obrazovanja i specijaliziranih usluga u svim regijama, bez ranije koncentriranosti u nekoliko sredista, prije svega u Londonu. Ujednacena lijecnicka skrb pod NHS-om odigrala je va-znu ulogu u dramaticnoj promjeni zdravstvenog stanja stano-vnistva koja karakterizira XX. stoljece, iako su i drugi cimbeni ci, poput kvalitetnije prehrane, takoder bill iznimno vazni. Bri-tanija se nalazila u prvim redovima medicinskih istrazivanja i na-pretka tijekom cijelog stoljeca pa se, kako se opce medicinsko znanje povecavalo, i mogucnost otkrivanja i hjecenja bolesti eksponencijalno povecala. Taj je napredak utjecao na zivote mi-lijuna te u potpunosti izmijenio zdravlje stanovnistva. U Nor-folku je primjerice stopa smrtnosti izmedu 1851. i 1951. pala s oko 22%a na 12%0. Otkrice inzulina, na primjer, 1922. i njegova uporaba od aredine dvadesetih omogucila je zivot niladim dijabeticarinra. l3ritanija je odigrala vaznu ulogu u razumijevanju i lijecenju psi hickih bolesti. XX. stoljece donijelo je priznanje vaznosti psiho-loskih i mentalnih procesa te revoluciju u dijagnosticiranju i li-jecenju mentalnih bolesti. Razvoj sigurnih i ucinkovitih lijeko-va od cetrdesetih pomogao je u hjecenju cestih psihoza i de-presije, dramaticno povecavajuci postotak izlijecenja. Britanski znanstvenici, poput sir Alexandera Fleminga, izumitelja onoga sto je prozvano penicilinom, odigrali su veliku ulogu u razvoju antibiotika. Oni su izrazito pomogli u borbi protiv zaraza koje su, ove i]i one vrste, bile vrlo cest uzrok smrti u prvoj polovici stoljeca. Tuberkuloza je izlijecena, zahvaljujuci americkom anti-biotiku streptomicinu koji se koristio od cetrdesetih, kao i kvali-tetnijoj prehrani, ranijoj dijagnozi te programu masovnog cijepljenja preparatom BCG. Na pocetku je stoljeca ona bila odgo-vorna za smrt jedne osmine odraslih (ukljucujuci i 1930. pisca 1). H. Lawrencea n dobi od 44 godine i 1950. njegovog kolege Georgea Orwella u dobi od 47 godina) te je jos uvijek predstavljala ozbiljan problem i u tridesetima, posebice medu urbanim siromasima. Antibiotici su pomagali i kod drugih bakterijskih infekcija. Dijarejicne bolesti takoder su postale rjede, dok su se urinarne infekcije mogle kvalitetnije lijeciti. Ceste djecje bolesti koje su bile odgovorne za visoku stopu smrtnosti i ucestalost bolesti u djece u prvom dijelu stoljeca, poput ospica, kaslja hri-pavca, djecje paralize, difterije, zausnjaka i rubeole (njemackih ospica), dramaticno su prorijedene poslijeratnirn uvodenjem pro-grama imunizacije za svu djecu. Od sedamdesetih se pocelo s uvodenjern pregleda stanovnistva radi ranog otkrivanja i lijece-nja drugih bolesti, poput raka dojke i grlica maternice. U osam-desetima je doslo i do snaznijeg razvoja protuvirusnih lijekova za lijecenje virusnih infekcija. Zdravstveno se obrazovanje po-boljsalo i dobivalo na vaznosti. Spektar kirurskih postupaka dramaticno se povecao. Dva svjetska rata, posebice Drugi, svjedocila su znatnom unapredi-vanju kirurskih postupaka, primjerice, s razvojem plasticne ki rurgije. Bitno usavrsavanje anestezije, zahvaljujuci vecem znanju i uvodenju sve sofisticiranijih sredstava, znacilo je da su se mogle obavljati i slozene kirurske operacije. Nekad ozbiljne operaci-je, poput operacije slijepog crijeva, postale su rutinske i lake. Ostvaren je i vaian napredak na podrucju

lijecenja srca, pa su nakon Irugoga svjetskog rata potpuno razvijeni bypass i transplantacijska kirurgija. Napredak u medicini doveo je do dramaticnih promjena u ucestalosti uzroka smrti, iako su s njime povezana poboljsanja u javnom zdravstvu takoder bila iznimno bitna. I3ijedno, sani tarno nezadovoljavajuce i prenapuceno stanovanje, niski prihodi i prenatrpana rodilista predstavljali su ozbiljne probleme jos u tridesetima, sto je povecavalo smrtnost novorodencadi i pot-hranjenost medu siromasnima i nezaposlenima. Ta je situacija ublazena mjerama socijalne skrbi nakon Drugoga svjetskog rata. Zakon o cistom zraku i druge ekoloske mjere, budenje svijesti o zastiti na radu te Zakon o zdravlju i sigurnosti na radnom mje-stu, kao i sve vece razumijevanje opasnosti rada u dimom ispu-njenim prostorima te u okruzenju azbesta pridonijeli su pobolj-sanju zdravstvene situacije, a posebice smanjenju ucestalosti plucnih bolesti. 1'asterizacija inlijeka postala je obveznom 1949. go-dine. Opasnosti prekomjernog konzumiranja alkohola i, posebi-ce, pusenja postale su opcepriznate te se njima pozabavila i Vla-da, iako samo djelomicno uspjesno. U prvoj je polovici stoljeca umiralo mnogo djece: iako je pomalo padala od pocetka stoljeca, stopa dojenacke smrtnosti u Ujedinjenom Kraljevstu 1937. jos je uvijek iznosila 58%o, a in fekcije su i tada bile vazan uzrok smrtnosti za cjelokupno stanovnistvo. S druge strane, do kraja stoljeca, bolesti koje se po-javljuju kasnije tijekom zivota, poput bolesti srca i raka, bile su daleko prisutnije, dok su iufekcije opcenito ubijale samo one ljude koji su patili od drugrih zdravstvenih problema te se nalazili na rubu drustva. Radanje u bolnici postalo je pravilo: 1933. sa-mo se jedno od sezdeset i tri radanja u Engleskoj i Walesu doga-dalo kod kuce. Smrtnost dojencadi snrmjila se izmedu 1971. i 1994. za gotovo dvije trecine. Prosjecna ocekivana starost za sve je dobne skupine postojano rasla tijekom cijelog stoljeca, pri ce-mu su vazna iznimka bili oui koji su u osamdesetima imali iz-medu 15 i 44 godine. 1'rosjecno trajanje zivota povecalo se za prosjecno dvije godine u svakom desetljecu izmedu sezdesetih 1 devedesetih. Produljenje zivota dovelo je do nove dobne struk-ture, posljedice sve veceg broja umirovljenika, te do problema povezanih s brigom oko starijih, s obzirotn da je sve vise bilo starijih od 85 godina. 12,6% stanovnistva Norfolka 1951. bilo je starije od 65 godina; samo 9,2% stoljece ranije. Medutim, do 1990. taj je postotak iznosio 19,60. Nisu sve bolesti, medutim, bile u povlacenju. Mozda i kao posljedica povecane emisije automobilskih plinova, disne bolesti, poput astme, primjetno su se prosirile. Tuberkuloza se nakon 1987. vratila, djelomicno zbog izbjeglica i doseljenika iz zemalja gdje je bila ucestalija, ali i zbog zaraze HIV-om, beskuc-nistva i pojave uzrocnika otpornih na lijekove. Golemi porast uvoza, obrade i zakapanja opasnog otpada od osamdesetih iza-zivao je zabrinutost mogucim zdravstvenim posljedicama. Vi-soki udio pretilih objasnjavao je visoku ucestalost bolesti srca: taj je problem bio posebice prisutan u Skotskoj. Krvni je tlak osobito bio visok kod stanovnistva na sjeveru i u zapadnom Midlandsu. Dok se dobna struktura stanovnistva dramaticno mijenjala kao posljedica rnedicinskog napretka, isto se odnosilo i na broj-ne druge aspekte ljudskih zivota. Razvoj kontracepcije dramati cno je povecao mogucnosti zena da nadziru vlastitu plodnost te odigrao vaznu ulogu u emancipaciji zena, kao i u "seksualnoj revoluciji", mijenjanju opcih seksualnih pravila, od sezdesetih. Nakon 1921., kada je Marie Stoper osnovala Drustvo za organi-ziranu kontrolu radanja, postalo je drustveno sve prihvatljivije da zene nadziru vlastitu plodnost, dok su kontracepcijska sred-stva postala lako dostupna. Broj legalnih pobacaja u Ujedinje-nom Kraljevstvu 1990. iznosio je 184 000. I'lodnost otprilike 20o neplodnih parova povecavali su novi postupci poput oplo-divanja in vitro. Iako se AIDS u osamdesetima pojavio kao novi ubojica, sto je dovelo do

naglasavanja "sigurnog seksa", antibio-tici su rjesavali vecinu drugih spolno prenosivih bolesti. Bol se sve vise suzbijala djelotvornijim i selektivnijim analgeticima, sto je donosilo olaksanje milijunima koji su patili od bolesti poput artritisa i bolova u misicima. Tako su se zivoti ljudi doista mije-njali, a oni su postajali zdraviji i dulji. Ishrana se znatno po-boljsala, prosjecna visina povecala 1 za muskarce i za zene, a Ti problem] prozimali su se s odredenim aspektima "poli-ticke ekonomije", posebice jacanjem uloge sindikata i njihove, mozda prividne, odlucnosti da partikularne interese stave na prvo mjesto, uvjerenjem politicara da oni mogu unaprijediti gospodarstvo te nizom intervencionistickih politika koje opce-nito nisu ostvarivale taj cilj. Clanstvo u sindikatima povecalo se s 1,5 milijuna 1895. na 13 milijuna 1978. godine. Sindikalni vode, poput Ernesta Bevina, glavnog tajnika Transportnog i opceg radnickog sindikata 1921. - 1940., Waltera Citrinea, Jacka Jo-nesa, glavnog tajnika Transportnog i opceg radnickog sindikata 1968. - 1978. i Hugha Scanlona, vode industrijskih radnika, posjedovali su veliku moc od kasnih tridesetih pa sve do dolaska konzervativaca na vlast 1979. godine. Igrali su kljucne uloge u onomu sto je bila korporativna drzava. Tijekom Dmgoga svjet-skog rata, unatoc strajkovima, odnosi s radnistvom bili su daleko bolji nego u prethodnom svjetskom ratu, dok je institucionalna sloboda sindikata ocuvana zajedno sa sredisnjim planiranjem i ogranicavanjem placa. Poslijeratna laburisticka vlada ostvarila je brojne politicke ciljeve sindikata, ukljucujuci nacionalizaciju do-brog dijela industrije (ugljen, celik, zeljeznica), zakonom osigu-rane univerzalne socijalne sluzbe, cilj pune zaposlenosti te politi-ku placa koja je ostala na snazi sve do 1950. Odbijanje sindikata da nastave s provodenjem takve politike placa pridonijelo je po-razu laburista na opcim izborima 1951., iako su dobili vise gla-sova od konzervativaca (koji su osvojili vise mjesta u 1'arlamen-tu). Jones je 1974. sklopio socijalni sporazum (opcenito poznat pod nazivom "socijalni ugovor") s laburistickom vladom Harol-da Wilsona (premijer, 1964. - 1970., 1974. - 1976.). SindikAti su ublazili zahtjeve u vezi s placama u zamjenu za prihvatljiv za-konodavni program. Odnosi izmedu sindikata i konzervativnih vlada bill su eksplozivniji, posebice s obzirom da je politicke razlike pratio i izostanak zajednickih stavova, iskustava i povijesti. Strajkovi Na cionalnog rudarskog sindikata, ciji su neki vode bill motivirani i politickom mrznjom, nanijeli su poraz konzervativnoj vladi Ed-warda Heatha 1972. te, od presudne vaznosti, 1974. godine. Strajk iz 1984./85. uspjela je, nakon duge borbe, nadvladati odlucna Margaret Thatcher, a 1 tada dijelom stoga sto su rudari zemlja postala dovoljno bogata i zdravstveno osvijestena da na-glasi (s pravom) novouocen problem prekomjerne tjelesne te-zine. Gospodarski problemi Medutitn, suvremeno doba ujedno je bilo i razdoblje u kojemu je relativna snaga britanskog gospo-darstva znatno opala u odnosu na tradicionalne i nove konku-rente. Iako je dugotrajan gospodarski pad trajao jos od sedamde-setih godina XIX. stoljeca, izmedu 1960. i 1981. godisnji je rast britanskog nacionalnog dohotka bio nizi od preostalih osamna-est zemalja OECD-a. Standard zivota prosjecnog stanovnika pao je, u razdoblju nakon sezdesetih godina XX. stoljeca, ispod stan-darda u Njemackoj, Japanu, Francuskoj i Italiji. Postojali su ozbiljni problemi nedovoljnih investicija, niske industrijske pro-duktivnosti, ogranicenog napretka, loseg upravljanja, posebice upravljanja proizvodnjom, te sindikata koji su izazivali proble-me. Osjecaj nemoci, povremeno sveprisutan, posebice se snazno osjecao u sedamdesetima. Naslovna stranica satirickog casopisa Private Eye 10. I. 1975. prikazivala je kralja naftom bogate Sau-dijske Arabije, koji se tada nalazio u posjetu Londonu, s natpi-som "Britaniji prodan naftni sok. Novi covjek u palaci." Ironi-cno je sto je otkrice nafte u Sjevernom moru 1970. i njezino crpljenje od 1975. pomoglo smanjivanju britanskog problema platne bi]ance, iako nije sprijecilo daljnji gospodarski pad u od-nosu na konkurente koji nisu raspolagali izvorima nafte.

Usto, dugorocne strukturalne promjene u britanskom i svjetskom gospodarstvu stvarale su velike probleme, posebice rasprostranjenu nezaposlenost u ranim osamdesetima i ranim de vedesetima, pad proizvodnje, osobito u teskoj industriji, sto je sa sobom nosilo i regionalne probleme, te poteskoce u ocuvanju stabilne valute. Na primjer, industrija ugljena u sredisnjem Gla-morganu, koja je 1947. zapoQjavala 52 000 radnika, do 1992. ocuvala je radnih mjesta za njih manje od 1 000, dok je u cijeloj Britaniji broj clanova u Nacionalnom rudarskom sindikatu pao sa 180 000 1984. na manje od 6 000 2000. godine. Poslijeratni cilj pune zaposlenosti nije ostvaren, a sve se vise smatrao nerealisticnim. bill podijeljeni, a vremenske prilike dobre. U sedamdesetima su se ljudi, zahvaljujuci televiziji i redukcijama struje, privikli na neposrednosti strajkaskog nasilja i tusiranje u mraku. Sindikalna moc i gospodarski problerni pomogh su u gaje-nju sumnji prema poslijeratnom socijalnom demokratskom kon-senzusu, posebice ideji planske, korporativne drzave te su doveli do reakcije u obhku "tacerizma". Sindikati su se umijesali u skupe demarkacijske sukobe, dok su brojni sindikalni povjereni-ci prihvatili jezik i stavove klasnog rata i ekonomskih suko-ba. "Zima nezadovoljstva" 1978./79., sa strajkovima pomocnih bolnickih radnika, bolnicara u hitnoj pomoci i drugih, u kojoj je "sekundarno strajkanje" (ometanje rada na mjestima nepove-zanim sa strajkom) odigralo vaanu i remetilacku ulogu, pomogla je Thatcher u ostvarivanju pobjede 1979. godine. Nije imala vremena za razgovore sa sindikalnim vodama, vjerujuci kako oru vec imaju prevelik utjecaj u gospodarstvu, te je osigurala donosenje zakona kojima je ogranicila njihove ovlasti, sto je bio cilj koji Wilson nije uspio ostvariti 1969., kada je zakon teme-ljen na prijedlogu "nesukobljavanja" povucen zbog protivljenja sindikata i Laburisticke stranke. Pod Margaret Thatcher doslo je do temeljitog i sirokog napada na sindikate: strajkaski prosvjedi i sekundarni strajkovi uvelike su ograniceni, pravo na zaposlja-vanje iskljucivo clanova sindikata uglavnom ukinuto, a sindikati prisiljeni da postom anketiraju clanstvo prije sazivanja strajka. Povecala se ucestalost sklapanja ugovora na odredeno vrijeme sa zaposlenicima. I'otkraj osamdcsetih, sindikalna militantnost postala je manje prisutna, dok se ucestalost industrijskih akci-ja (strajkova) nastavila smanjivati i u raWn devedesetima. Do 1990., samo je 48o zaposlenih bilo u clanstvu sindikata, dok je broj pokriven ugovorima o iskljucivom zaposljavanju clanova sindikata opao na pola milijuna, u usporedbi s 4,5 milijuna de-setljece ranije. Broj clanova Kongresa sindikata pao je na 7,3 mi-lijuna u sijecnju 1994. (to nisu bili svi clanovi sindikata, kojih je i nadalje bilo znatno vise od 8 milijuna). Daleko vise pregovora o placama vodilo se na lokalnoj razini, dernarkacijskih je sukoba bilo manje, a sirenje pravila pregovaranja sa samo jednim sindi-katom po tvrtki ublazavalo je industrijske napetosti. Zahvaljuju-ci privatizaciji u osamdesetima i ranitn devedesetima, manje je sindikalaca bilo medu zaposlenicinra kompanija u drzavnom vla-snistvu. Za Margaret Thatcher bilo je teze, medutim, pokrenuti i odrzati ekonomski razvoj. Osim problema sa sindikatima, nedostajao je i kontinuitet ekonomske politike, na primjer, u pogledu regionalne pomoci. Industrija celika nacionalizirana je 1949. i 1967., a privatiziran;i 1953. te opet nakon 1979., ovaj put zajedno s industrijama pli na, elektricne energije, telekomunikacijama, vodom, zeljciw com i jos mnogo toga, kako su konzervativci pod Thatchcr, i zatim, od 1990., i pod Johnom Majorom, pokusavali umanjiti ulogu drzave te iznova ozivjeti ekonomski liberalizam. Njihov je uspjeh bio ogranicen: 1995. jedna je petina britanske radnc silage jos uvijek radila u javnom sektoru. Unatoc mnostvu ekonomskih teorija u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, ekonomski razvoj nije ostvarivao politi-cka ocekivanja, sto je dovodilo do nesuglasica

u pogledu priori teta u trosenju drzavnog novca. Veliko povecanje driavmih ras-hoda i zaposljavanja od 1914. naglasavalo je vaznost tih nesugla-sica. Draavni proracun nije mogao izdrzati stavove i zahtjeve politicara na podrucju, primjerice, socijalne skrbi i obrane. Stoga je nakon devalvacije funte za 30,5% 1949. doslo i do smanjiva-nja proracunskih rashoda, sto je dovelo do ostavki ljevicarskili laburistickih ministara, posebice Aneurina 13evana i Wilsona. Uz cesto neuspjesno vodenje gospodarstva od strane politicara, sto se posebice vidjelo u otezanju Wilsonove vlade da sve do 1967. ne devalvira funtu, povremeno je dolazilo i do ozbiljnog zane-marivanja pojedinih sef,nnenata ekonomije, sto je simbolizirala izjava sir Aleca Douglas-Homea, koji se odrekao titule grofa ka-ko bi postao konzervativni premijer (1963. - 1964.), da je njegovo znanje o ekononuji "siroko poput sibice". Lose upravlja-nje gospodarstvom i moc sindikata, sto je narusavalo vezu izme-du visoke nezaposlenosti i niske inflacije, djelomicno su se mo-gli kriviti za visoke stope inflacije, koja se 1972. - 1975. povisila na godisnji prosjek od 15,8%v, te za cinjenicu sto se kasnije mo-ralo obratiti za pomoc stranim izvorima financiranja u obliku Medunarodnog monetarnog fonda (1976.). Svi poslijeratni pre-mijeri, s mogucom iznimkom Jamesa Callaghana (laburist, 1976. 1979.), vjerojatno su previse vremena posvecivali vanjskoj po-litici pa im se svakako bilo tesko 'rijesiti skupe navike da Britani-ju smatraju vaznim medunarodnim igracem, sto je praksa koju nastavlja i Tony Blair (laburist, 1997. -). Politicka kultura Visi zivotni standard i opcenito niza stopa gospodarskog rasta bill su slaba utjeha za one s ogranicenim mo-gucnostima i neispunjenim ocekivanjima. A opet, iznenadujuca karakteristika unutarnjih i vanjskih problema s kojima se Brita-nija sLrocavala jest da oni nisu doveh do trajne ill masovne radikalizacije britanske politike. Postojale su i izninrke: militantnost o Strathclydeu dovela je do toga da je od Prvoga svjetskog rata dobio nadimak "Crveni Clydeside", a tamosnji su nemiri 1919. oa ulice Glasgowa izveh tenkove. Britanska komunisticka partija utemeljena je 1920., a organiziran je i opci strajk u znak potpo-re vec postojecem strajku radnika u rudnicima ugljena 1926. godine. U tridesetima je sir Oswald Mosley osnovao Novu stranku, koja se kasnije razvila u Britanski savez fasista. Mosley, koji je bio redom konzervativan, neovisan, a zatim i laburisticki zastupnik u 1'arlamentu, imao je cilj postati diktator, a njegovi su se promjenljivi stavovi vrtjeli oko jedne cvrste tocke, vjere u samog sebe. Namjerno je organizirao mimohode svojih parami-litarnih crnokosuljasa u podrucjima sa zidovskim stanovnistvom, posebice na East Endu u Londonu te u Manchesteru, kako bi izazvao nasilje. Mosleya su diskreditirali njegova demagogija, nasilje i veze s nacistickom Njemackom pa je tijekom Drugoga svjetskog rata pritvoren. Neki su onovremeni analiticari izrazavali strah da iza poli-tickih i socijalnih problema leze zlokobne zavjere, all je to vrlo rijetko bila i istina. Bila je to tema popularnog pustolovnog ro mana Bulldoq Druammond (1921.) autora zvanog "Sapper" (potpukovnik H. C. McNeile). John Buchan (1875. - 1940.), skot-ski pisac koji je tijekom Prvoga svjetskog rata sluzio u obavje-stajnoj sluzbi prije nego sto je postao zastupnik u I'arlamentu i guverner Kanade, razotkrio je u svojem popularnom pustolo-vnom romanu The Tlrree Hosta,Yes (1924.) "sabotere velikih raz-mjera, trgovce pesimizmom, koji drustvo guraju natrag kad god dode u prigodu da pronade ravnotezu, a zatim uzimaju svoje profite (...) koriste fanatike (...) za koje je kljucna mrznja prema ovomu ili onomu, ili promisljena vjera u anarhiju". U Veli-koj cetvorki (1927.), autorice detektivskih romana Agathe Chri-stie (1890. - 1976.), najprodavanije spisateljice svih vremena: "Svjetski nemir, radnicki problemi koji opsjedaju svaku naciju, i revolucije koje izbijaju u nekima od njih (...) postoje sile iza scene s ciljem nista manjim od razaranja civilizacije." Tehno-logija je sluzila toj sih: "Koncentracija bezicne energije

veca od bilo cega dosad iskusanog, sposobna je zraku goleme snage usmjeriti u neku tocku (...) atomska energija", kako bi vehka cetvorka postala "diktatorima svijeta". Takve zlokobne prijetnjr s kojima se suocavala Britanija postajale su stalan sastojak spijum skih trilera, kao u romanima Iana Fleminga (1908. - 1964.), po-cevsi od Casino Royale (1952.). Pustolovne price, od kojih su mnoge svjedocile o mogucnostima novih tehnologija, te Flc mingova serija trilera s Jamesom Bondom otkrivale su atmosferu nacije pod prijetnjom, domisljat nastavak izazova s kojima se drzava suocavala. Ipak, radikalizam ce imati slab utjecaj na Britaniju, a kon tintutet parlamentarne vlasti nece biti prekinut. Vjerojatno su najuspjesniji radikah bile sufrazetkinje, koje su se izborile z;i zensko pravo glasa. Uglavnom miran opci strajk iz 1926. porazi-la je ustrajnost Baldwinove vlade te izostanak hrabrosti na strani sindikalnog vodstva, dok zbrojeno clanstvo komunista i fasista nikad nije prelazilo 70 000. Pozitivna ekonomska prekretnic;i 1934. godine zaustavila je rastucu potporu za Mosleya. Unatoi glasu koji ih je kasnije pratio, daleko se vise studenata iz Cam-bridgea u tridesetima zanimalo za sport nego za komunisticki aktivizam. Sirenje birackog prava te jacanje i karakter Laburisti cke stranke pomogh su ogranicavanju radikahzma. Razmjeri radikalizma jog su se vise ogranicili nakon Dru-goga svjetskog rata. Nacisticke aktivnosti diskreditirale su ek-stremnu desnicu, a politicke odluke i konacna propast Sovjet skog Saveza nanijeli su niz udaraca kredibilitetu ekstremne ljevi-ce. Harry Pollitt, glavni tajnik Britanske komunisticke partijc 1929. - 1939. i 1941. - 1956., razocarao se u staljinizmu, kojc-mu je tako vjerno sluzio, nakon Hruscovljevog otkrica o nje-govoj istinskoj prirodi. Komunisticka partija osudila je sovjet-sku invaziju na Cehoslovacku. Laburisticka stranka pomaknula se tijekom sedamdesetih ulijevo te prihvatila utjecaj "ubacenih" skupina s ekstremne ljevice, tako da u osamdesetima nije bilo velike razlike izmedu nekih laburistickih parlamentaraca i za-padnoeuropskih komunista. Ipak, to je bio jedan od razloga za cetiri uzastopna laburisticka poraza na opcim izborima 1979., 1983., 1987. i 1992., sto je bio najlosiji rezultat jedne velike po-liticke stranke jog od pada liberala nakon Prvoga svjetskog rata, ostvaren unatoc ozbiljnim gospodarskim problema u kojima su se nasle konzervativne vlade na pocetku osamdesetih te pred 1z_ bore 1992. godine. Pokusaj stvaranja kolektivistickog dmstva drzavnom in-trrvencijom, novog drustva koje se planiralo u skladu sa socijali-,tickim principima, odbacili su ne samo biraci, vec, u kasnim osamdesetima i ranim devedesetima, i sama Laburisticka stranka pod vodstvom Neila Kinnocka (1983. - 1992.), Johna Smitha (1992. - 1994) te, od 1994., Tonyja Blaira. Rastuca popularnost stranke pod Blairom bila je izravno povezana s preuzimanjem politike koja se smatrala umjerenom pa je on s lakocom porazio Johna Majora na opcim izborima 1997. te jog jednom premo-i-no pobijedio 2001. godine. Takoder, niz ispitivanja javnog misljenja u osamdesetima i ranim devedesetima otkrio je ograni-cenu potporu za dobar dio programa "nove desnice", s njezinim naglasavanjem oslanjanja na samog sebe i ogranicene uloge dr-zave, dok je, s druge strane, postojala jasna potpora javnosti za socijalnu drzavu, posebice sustav zdravstvenog osiguranja. Rece-sije u ranixn osamdesetiina i ranim devedesetima nisu dovele do hreporoda ljevicarskog radikalizma. Jezgra Komunisticke partije koja je odbijala prihvatiti pretvaranje u Demokratsku ljevicu istaknula je na izborima 1992. cetiri kandidata koji su prosjecno osvojili 150 glasova. Odnos izmedu izbjegavanja poraza u ratu i izostanka us-pjesnog izazova politickom sustavu, ili barem njegove ozbiljnije transformacije, nije jasan, ali je znakovit. Njemacka, Japan, Fran ruska, Italija i Austrija pretrpjeli su ozbiljne poraze u Prvome i/ili Drugome svjetskom ratu, sto je dovelo do politickih i insti-tucionalnih promjena koje su za kasniji uspjeh vecine tih drusta-va bile jednako vazne kao i obnova gospodarskih

sustava, kojpp se obicno pridaje pozornost. U Britaniji nije doslo do takvol; procesa. Doista, u vise su pogleda kljucne znacajke politickog sustava na pocetku 1997. bile iste kao i u razdoblju prije 1914.: nasljedna monarhija s ogranicenim, u biti savjetodavnim ovlasti-ma, premda je ona u meduvremenu (1917.) preuzela br -itansko ime Windsor umjesto Saxe-Coburg-Gotha; dvodomni parl;i-ment, pri cemu je Donji dom mocniji i jedini izabrani dom; na cionalne politicke stranke s prepoznatljivo razlicitim regional nim i socijalnim bazama potpore; uglavnom dvostranacki sustav; neprihvacanje proporcionalnog izbornog sustava te centralizira-na britanska drzava bez regionalnih skupstina, a posebice bez de-voluiranog ili neovisnog parlamenta za Skotsku i Wales. Britain-ja je u nekim pogledima ostala izborna diktatura, s premijerom velikih ovlasti kao sefom izvrsne vlasti i vodece stranke u zako-nodavnoj vlasti, te kao nacionalnim vodom te stranke. Socijaloi sustav jos je uvijek bio izrazito neravnopravan, a politicki sustav, drzavna sluzba, oruzane snage, profesije, bankovni sustav, velikc tvrtke i sveucilista pod nerazmjernom dominacijom onih cije sr naslijede ne moze opisati kao radnicko. Iako su konzervativci naglasavali skromno podrijetlo i tesko djetinjstvo Johna Majora, premijera od 1990. do 1997., nista od toga nije vrijedilo z;i glavninu njegovih kolega iz Vlade i Parlamenta. Irska neovisnost A opet, tijekom XX. stoljeca dogodile su sc i bitne promjene, koje se mogu sazeti pod odrednicama: Irska, Carstvo, Europa i demokratizacija. Rat je unistio temelje Bri-tanskog Carstva, oslabivsi ga u resursima i moralu. Prvi veliki gubitak bila je Irska. Iako ne u potpunosti usporedivo, zanirnlji-vo je primijetiti kako se pola milijuna ljudi irskog podrijetla, i protestanata i katolika, dobrovoljno javilo u borbu za kralja Georgea V. 1914. godine. S druge strane, pokusaj sir Rogera Casementa da od irskih ratnih zarobljenika okupi brigadu ko-ja bi se borila na strani Nijemaca nije uspio, a manje se oH 2 000 ljudi pobunilo u Uskrsnjoj pobuni 1916. u Dublinu, nc-uspjesnom pokusaju stvaranja neovisne irske republike. Suprugc hrojnih vojnika iz Dublina, kada su od pobunjenika dobile in-tormaciju da uspostava republike znaci okoncanje isplata na-knade za razdvojenost, nisu odgovorile nacionalistickim entuzi-jazmom, vec ljutnjom. Izvan Dublina, planirani nacionalisticki ustanak nije se realizirao. Cvrsti britanski odgovor, meeTutim, ra-dikalizirao je irsku javnost. Proglaseno je izvanredno stanje, a oiz je sudenja, smaknuca i internacija nacionalistickoj strain po-dario mucenike. Na izborima 1918., 73 od 105 irskih mjesta u I'arlamentu osvojila je stranka Sinn Fein, nacionalisti pod vod-stvom Eamonna de Valere, koji su odbijali otici u Westminster te su zahtijevali neovisnost. Odbacivali su politiku "samouprave unutar Carstva" koju je podupirao John Redmond (1856. - 1918.), vodeci prijeratni irski politicar, i koja je bila temelj Za-kona o samoupravi iz 1914. Redtnondov brat, zagovornik sa-mouprave, poginuo je boreci se za Georgea V. u Prvome svjet-skom ratu. Sinn Fein je na polozaju zarista irskog uacionalizma zamijenio pokret za samoupravu. Umjesto toga, u sijecnju 1919. nova je nacionalna skup-stina (DA Eireann) jednostrano proglasila neovisnost, dok su nacionalisticki Irski dobovoljci, koji su se ubrzo preimenovali u Irsku republikansku armiju (IRA), izveli svoj prvi smrtonosni napad. Odbijanje Britanije da prihvati neovisnost dovela je do okrutnog gradanskog rata od 1919. do 1921., nakon kojeg je uslijedilo prihvacanje Anglo-irskog ugovora u prosincu 1921., koji je doveo do podjele i prakticne neovisnosti nove Slobodne Drzave Irske nad vecim dijelom Otoka. Slobodna Drzava Irska postala je samoupravni dominion u okviru Britanskog Carstva s guvernerom kojeg je imenovala Kruna. Protestantski unionisti sa sjevera odbili su to prihvatiti, pa se sest od devet grofovija u Ulsteru odlucilo izdvojiti. One su tvorile Sjevernu Irsku, koja je ostala dijelom Ujedinjenog Kraljevstva, a u Westminsteru ju je predstavljalo dvanaestero zastupnika (nakon 1979. sedamnaest). Bila je samoupravna i u velikoj je mjeri postala protestantskom drzavom, pri cemu je njezina

katolicka manjina tvrdila da je zrtva diskriminacije. Medutim, stvarni razmjeri toga su dvojbe-rii, dok su tvrdnje kako su katolici bili u nepovoljnijem polozaju pri dodjeli drzavnih stanova dovedene u pitanje. Podjeli se pro-tivio dobar dio IRA-e, koja je 1921. u Ulsteru pokrenula teroristicku kampanju te se 1922./23. borila protiv novoneovisne vlade na jugu, pri cemu je ovaj drugi sukob bio krvaviji od tzv. Rata za neovisnost. IRA je porazena i u Ulsteru i u Slobodnoj Drzavi Irskoj: IRA-in terorizam naisao je na zestok odgovor ir-ske vlade koja je smaknula 77 pobunjenika, a pritvorila ojih 12 000. Terorizam pripadnika IRA-e ostao je manje vainim problemom, i na sjeveru i na jugu, sve do kasnih sezdesetih. De Valera, koji je 1917. - 1926. bio voda Sinn Feina i 1921. odbacio Anglo-irski ugovor, pobijedio je na izborima 1932. sa strankom Fianna Fail koju je utemeljio 1926. te zatim obnasao duznosti predsjednika Izvrsnog vijeca (1932. - 1937.), premijera (1937. - 1948., 1951. - 1954., 1957. - 1959.) i pred-sjednika (1959. - 1973.). Dobar dio IRA-e bio je spreman pri-hvatiti njegovo vodstvo, a on je neke od njezinih pripadnika uveo u Vladu i policiju. Drul,i su se, medutim, zeljeli nastaviti boriti za ujedinjenu Irsku, a to ih je dovelo u sukob s De Vale-rom, pogotovo kad su napali vojarne, kako bi oteli oruzje, te uzeli novac i naoruzanje od Hitlera. De Valera je uzvratio zatva-ranjima i smaknucima te se, kao i britanska vlada u Sjevernoj Irskoj ranih osamdesetih, suocavao s IRA-inim strajkasima gla-du. Nije bio spreman uci u rat kako bi pokusao ostvariti irske teritorijalne pretenzije prema Sjevernoj Irskoj, iako su one izra-zene u ustavu iz 1937. godine. Pod tinr ustavom, ukinuta je pri-sega vjernosti Knmi koju su clanovi Parlamenta morah polagati u skladu s Anglo-irskim ugovorom iz 1921. Slabasna britanska vlast ukinuta je Zakonom o Republici Irskoj (1948.). IRA-ina teroristicka kampanja 1958. - 1962. u Sjevernoj Irskoj nije imala uspjeha, all je kasnije tog desetljeca pokret za gradanska prava, koji je pokusavao poboljsati polozaj katolika, doveo do zestokog i bezobzirnog odgovora i nasilja, sto je re-zultiralo intervencijom britanskih snaga (1969.), ukidanjem uni-onisticke regionalne vlade te uvodenjem izravne vladavine iz Londona (1972.). Do Mina 1992., 3 OOOljudi poginulo je u "nemirima", mnogi od njih kao posljedica IRA-inog terorizma, iako su sve veci broj ljudi ubijale i protestantske paramilitarne skupine uvjerene da Ulster mora ostati dijelom Ujedinjenog Kraljevstva. IRA-in terorizarn je na britansko kopno presao 1973., ukljucivao je napade na konferenciju Konzervativne stranke u l3rightonu (1984.) i kabinet (1991.), a izazvao je i smrt troje kon-zervativnih zastupnika. 1'regovori izmedu britanske i irske vlade c{oveli su 15. XII. 1993. do usvajanja Deklaracije iz Downing Streeta, u kojoj je dogovoreno kako ce podijeljeni suverenitet jamciti prava nacionalista, dok su unionisti uvjeravani da nece biti primorani uci u jediustvenu Irsku. Godine 1994. uslijedio je pre-kid vatre, a 1995. i pregovori, ali je prekid vatre okoncan 1996., sto je u znacajnoj mjeri bilo povezano s pitanjenr dekonusije (predajom radi unistavanja) teroristickog naoruzanja. Prvi svjetski rat (1914. - 1918.) Gubitak Irske (iako je ona isprva ostala dijelom Carstva sa statusom dominiona) razotkrio je slabosti Bitanskog C;arstva suocenog sa snaznim nacionalistickinr pokretom. Medutinr, Prvi svjetski rat, u kojemu je Britanija odigrala vaznu ulogu na pobjednickoj strani, mobilizirala svoje ljudske i financijske resurse kao nikad ranije, slijedilo je i sirenje Britanskog Crstva kao nikad ranije. Rat je zapoceo pucnjima iz pistolja u Sarajevu, gdje su srpski teroristi ubili nadvojvodu Franju Ferdinanda, nasljednika Austro-ugarskog Carstva. Sukobile su se velike koalicije, u kojima su glavne sile bile Britanija, Francuska, Rusija, Italija te, od 1917., SAD, odnosno Njema-cka, Austro-ugarska, Bugarska i Turska. Njemacki napad na Belgiju, kako bi se francuske snage obislo s krila, naveo je Britaniju, koja je bila jamac belgijske ne-utralnosti, da 4. VIII. 1914. proglasi rat.

Njemacki pohod, prvo na I'ariz, a zatim i na luke u Engleskom kanalu, zaustavljen je, a potkraj 1914. obje su se strane ukopale duz sjeveroistocne Francuske na njemackoj "zapadnoj fronti". Koncentracija veli-kih vojski na relativno malom podrucju, obrambena moc po-lozaja u rovovima (posebice zahvaljujuci strojnicama) te potes-koce u osvajanju znacajnijih komada zemlje cak i u slucaju pro-boja protivnickih linija znacili su kako je, sve do propasti nje-mackog polo zaja u posljednjim tjednima 1918., prakticki vladala pat-pozicija. Britanski napadi, kao kod Neuve-Chapellea i Lo-osa (1915.), na rijeci Somme (1916.) te kod Arrasa i Ypresa (1917.), doveli su do dotad nevidenih ljudskih gubitaka uz vrlo male teritorijalne dobitke. Skotski su gubitci bili nerazmjerno visoki: 10% skotskih muskaraca izmedu 16 i 50 godina zivota, jedna sestina svih poginulih na strani Carstva. Rat je bio svjedo-kom i zestokog nacionalizma u Britaniji, all tie u svim regijama, a nezadovoljstvo brojnih vojnika sa situacijom dovodilo je do ti-suca prijekih sudenja, dok je na mnoge od njih utjecao i sok od bombardiranja. Neki su pjesnici izricali ogorcenu kritiku, iako takvi stavovi nisu nailazili na odjek u javnom tnisljenju niti u natpisima upisanim na brojnim ratnim spomenicima podignutim nakon svrsetka sukoba. Nemastovitost britanskih generala, sa strategijom ratova-nja do iscrpljenosti protivnika, nije bila od pomoci. Iako je Do-uglas Haig, koji je u prosincu 1915. imenovan za zapovjednika britanske vojske u Francuskoj, ispravno smatrao da se rat moze dobiti na bojistu s odlucnim vodstvom, nadmocnim moralom i ofenzivnim operacijama, one su bile vrlo skupe. Haig je Britan-ce smatrao odabranom rasom koju ce pobjeda procistiti, a bio je i anakronisticno opsjednut mogucnostima konjice. Iako je zau-stavljanje njemackih ofenziva 1914., 1916. i 1918. bilo nuzan preduvjet pobjede, a britanski uspjeh na bojistu 1918. od pre-sudne vaznosti, rat je djelomicno dobiven kao posljedica propa-sti Austo-ugarske te povecanja vojnih, gospodarskih i unutarnjih problema s kojima su se suocavali Nijemci, a koji su unistili nji-hovu volju za ratovanjem. Zapadna fronta donunirala je strategijom Britanije, pose-bice zbog zabrinutosti za stabilnost Francuske, te je bila odgo-vorna za vecinu od njezinih 750 000 poginulih. I'ostojali su i pokusaji da se otvori druga fronta i napadne njemacke save-znike. To je dovelo do katastrofalne ekspedicije na llardanele (1915.), ciji je uporan zagovaratelj, nunistar ratne mornarice Winston Churchill, podnio ostavku, te do neuspjeha u Iraku (1916.) i kod Soluna (1916.), ali i do Allenbyjeve uspjesne kam-panje u Palestini (1917./18.). Njemacke su postrojbe pregazene. Iako je prijetnja njemacke pomorske flote zaustavljena bitkom za Jutland bez pobjednika (1916.), njihove su podmornice zada-vale teske udarce britanskoj trgovackoj mornarici, sve dok inn snagu nije oslabilo koristenje konvoja i ulazak Amerike u rat. Razmjeri i dugotrajnost borbi doveli su do dotad nevide-ne mobilizacije nacionalnih resursa, ukljucujuci, nakon sto se vise od 2 mihjuna ljudi dobrovoljno javilo u borbu za kralja i domovinu, i uvodenje vojne obveze (1916.) te drzavno upra-vljanje nad vecim dijelim gospodarstva. Rat je dao snaaan poti-caj ulozi drzave i Vladiuog aparata. Godine 1916. osnovan je Ured Vlade. Podjela resursa u organizaciji novog Ministarstva prehrane dovela je do rasta zivotnog standarda civila i produ-ljenja ocekivane zivotne dobi za one u najsiromasnijim dijelovi-ma radnicke klase koji su bili izuzeti od vojne obveze. Draavne intervencije povecale su se na svim podrucjima. Priroda dru-stvenoekonomskih odnosa izmijenila se 1917. uvodenjem ob-veznih odbora za place u poljoprivredi te nadzora nad poljopri-vrednim najamninama. 1'objednici su medusobno podijelili njemacko prekomor-sko carstvo, pri cemu je Britanija od Lige naroda dobila mandat-na prava na Tanganjiku, dio Toga, komadic Kameruna u Africi te otok Nauru u 1'acifiku. Rat protiv njemackog saveznika Tur-ske

doveo je do aneksije Egipta (1914.) i dobivanja mandata nad Palestinom, Transjordanom i Irakom nakon sto je Tursko Car-stvo po svrsetku rata podijeljeno. Tvrdoglavi imperijalisti, poput lorda Milnera i Lea Ameryja, zahtijevali su jacanje Carstva, dje-lomicno u nadi kako ce to znaciti da se Britanija nikad vise nece morati uvlaciti u kontinentalno blato. Britanski utjecaj povecao se i u Perziji i Turskoj, a britanske su snage, boreci se protiv ko-munista, u ruskom gradanskom ratu, koji je uslijedio nakon nji-hovog udara 1917., usle na Kavkaz, u sredisnju Aziju te na podnicje Bijelog mora, a poslane su i na Baltik i na C;rno more. Lord Curzon, ministar vanjskih poslova 1919., predlagao je pri-pajanje dijelova Ruskog Carstva. Politika u dvadesetim godinama Vrhunac C:arstva brzo je prosao. Opterecenja I'rvoga svjetskog rata, golem broj izgublje-nih zivota, potrosen novac te iscrpljenost neprestanim naporima znacili su da Britanija nije mogla dalje odrzavati svoje medunarodne ambicije, a situaciju su dodatno pogorsavale i politicke podjele. Lloyd George podijelio je Liberalnu stranku kada je, kako bi odlucnije vodio zemlju u ratu i ispunio vlastite ambici-je, zamijenio Asquitha na mjestu premijera krajem 1916., nakon cega je ovisio o potpori konzervativaca, sto je opterecivalo poslijeratno torijevsko jedinstvo. Tako je, unatoc vaznoj ulozi koju je Britanija odigrala u sklapanju mirovnog sporazuma u Versail-lesu (1919.) te sepirenja Lloyda Georga na svjetskoj sceni, nedo-stajalo stabilnog vodstva. Godine 1922. doslo je do pobune konzervativaca odoz-do, od strane anonimnih zastupnika, pomocuika nrinistara i ak-tivista u izbornim jedinicama. Sastanak zastupnika Konzervativ ne stranke u Carlton Clubu doveo je do odluke o napustanju koalicije. Lloyd George je pao, all se to isto dogodilo i vodi konzervativaca Austenu Chamberlainu, koji je zagovarao daljnji nastavak koalicije. Chamberlainov prethodnik Andrew Bonar Law vratio se na nrjesto stranackog celnika, formirao jednostra-nacku konzervativnu vladu te s lakoconr pobijedio na izborima 1922. Lloyd George ne samo da nije izmijenio prirodu britanske politike, vec je protjeran u politicku anonimnost. Dok jc bio na vlasti, odbijao je poduprijeti pronrjene izbornog zakona, uvo-denje proporcionalnog izbornog sustava koji bi u dvadesetima liberalima pomogao, a sada, protjeran s vlasti, sigurno vise nije mogao progurati takvu promjenu. Nejedinstvo liberala pomoglo je usponu laburista, koji su nakon izbora 1922. postali sluzbena oporba. Broj laburistickih zastupnika pove6o se s 29 1906. na 288 1929. godine. Veze sa sindikatima pomagale su laburistima u preuzimanju titule pri-rodne stranke radnicke klase te da se tako okoriste prosirenjem prava glasa i udvostrucenjem sindikalnog clanstva s 4 milijuna 1914. na 8 milijuna 1920. godine. Stranacki statut iz 1918. ucvr-stio je dominaciju muskih sindikalista u Laburistickoj stranci. Li-beralizam se najvise zadrzao na podrucjima poput Cornwalla gdje su sindikati bili slabi. Zakon o reformi iz 1918. dao je pra-vo glasa muskarcima starijim od 21 godine koji su ispunjavali zahtjev o sestomjesecnom prebivalistu te zenama starijim od 30 godina (s nekirn vaznim socijalnim ogranicenjima), sto je bi-racko tijelo povecalo s 8 na 21 milijun. Iako se Zakon o redi-stribuciji izbornih jedinica temeljio na principu jednakog broja biraca za svako zastupnicko mjesto, prigoda za uvodenje pro-porcionalnog sustava nije iskoristena. Novo glasacko tijelo nije se zaninralo za prijeratne liberalne nonkonformisticke planove poput ukidanja statusa drzavne crkve Anglikanskoj crkvi, apsti-nencijskog pokreta i crkvenih skola. Novo, vece glasacko tijelo bilo je potencijalno nestabilni-je, a pridobivanje njegove potpore predstavljalo je za politicare poprilican izazov, slican ononm s kojim su se suocavali Disraeli i Gladstone nakon povecanja viktorijanskog birackog tijela. Poli-tika je postala profesionalnija aktivnost: upravljanje okruzima i politickim strankama posao s punim radnim vremenom. Pod Stanleyem Baldwinom, konzervativnim vodom 1923. -

1937. i prernijcrom 1923. - 1924., 1924. - 1929. i 1935. - 1937., me-diji su se koristili kako bi se stvorio politicki imidz koji je odgo-varao masovnom birackom tijelu. Baldwin se odlucno "prepaki-rao" za glasace, dok je tijekom opceg strajka 1926. iskoristio British Gazette kako bi iznio Vladina stajalista. Slozeni odnosi unutar trostranackog sustava doveli su do manjinskih laburistickih vlada pod Ramsayom MacDonaldom 1924. i 1929. - 1931., a na ovu drugu snazno je utjecala svjetska ekonomska kriza koja je izbila 1929. godine. Vlada se podijelila u vezi s ustedama koje su se smatrale nuznima kako bi se ura-vnoteaio proracun radi obnove povjerenja u funtu, posebice sa smanjivanjem naknada za nezaposlene. MacDonald je pogrijesio u odnosima s glavninom Laburisticke stranke i, posebice, s Kon-gresom sindikata. Zajedno s nekoliko pristasa pridruzio se kon-zervativcima i nekolicinom liberala u formiranju koalicijske vla-de koja je ostala na vlasti sve do stvaranja ratne koalicije 1940. MacDonalda su naslijedili Baldwin (1935.) i Neville Chamber-lain (1937.), a koalicijska je vlada pobijedila na izborima 1931. i 1935; godine. Konzervativci su izvukli korist iz ekonomskog oporavka 1934. te iz ujedinjavanja zemljovlasnickih i poslovnih interesa u jednoj protusocijalistickoj stranci. IWadesete su bile razdoblje u kojemu su britanske vlade stegnule remen. U domovini je smanjena potrosnja, pri cemu je "Geddesova sjekira" - izvjestaj Geddesovog povjerenstva (1922.) - donijela rezove u obrazovanju, stanovanju i oruzanim snaga-ma. Stanovi obecani onim "herojima" koji su prezivjeli blato i strojnice kod Somme i Ypresa te druge masovne grobnice na Zapadnoj fronti nisu u potpunosti sagradeni, s obzirom da je financijska nepokolebljivost Ministarstva financija potkopala neke od namjera Zakona o stanovanju iz 1919. Kao ministar financija (1924. - 1929.), Churchill, koji je 1924. iz redova liberala pre-sao medu konzervativce, smanjio je poreze te 1925. vratio Bri-taniju zlatnom standardu s predratnim tecajem prema dolaru. To je precijenilo funtu, nastetilo izvozu i ugrozilo proizvodnju. Britanija je u rujnu 1931. morala napustiti zlatni standard, nakon cega je funta brzo izgubila na vrijednosti u odnosu na dolar. Gubitak veceg dijela Irske nakon potpisivanja Anglo-ir-skog ugovora iz prosinca 1921., koji je na snagu stupio 1922., nije slijedilo i daljnje slabljenje veza unutar Britanskih otoka. La buristicka vlada nije ispumila nade u skotsku sarnoupravu 1924., pa su neki dijelovi Skotske udruge za samoupravu poceli sma-trati kako bi jedna nacionalna stranka mogla biti ucinkovitija. Nacionalna stranka Skotske, utemeljena 1928., i Skotska samo-upravna stranka, utemeljena 1932., ujedinile su se 1934. godine u Skotsku nacionalnu stranku, ali ona nije osvojila zastupnicko mjesto u Parlamentu sve do 1945. U inozemstvu, Wtervencija u Rusiji protiv komunista pred-stavljala je neuspjeh pa se od nje 1919. odustalo. Na Bliskom istoku, ustanci u Egiptu (1919.) i Iraku (1920./21.) naveli su Britaniju da im da neovisnost 1922. odnosno 1924. godine, bri-tanski je utjecaj u Perziji propao (1921.), a Britanci su se povu-kli i iz sukoba s Turskom (1922./23.), pri cemu je ovo poslje-dnje bilo kljucni cimbenik u padu Lloyda Georgea. Ne uspjevsi zadrzati Irsku ill svoje izvaneuropske pretenzije u dvadesetima, Britanci takoder nisu uspjeli odriati versailleski poredak u Euro-pi i Ligu naroda izvan nje. Ti su neuspjesi bili posljedica onoga sto je bilo vidljivo i u desetljecima prije Prvoga svjetskog rata: problema koje su stvarali uspon drugih drzava i britanske global-ne obveze, te odredenih poteskoca koje su proizasle iz tog suko-ba i iz kasnijih zbivanja. Nedostajali su resursi i volja da se pro-vedu planovi imperijalne ekspanzije. Carstvo u tridesetim godinama A opet, carstvo je u medu-ratnom razdoblju jos uvijek bilo sasvim stvarna cinjenica. U ne-kim su se pogleditna veze cak i produbile, sto je bio proces koji je konkretan oblik dobio velicanstvenim zgradama, dovrsenim u

tridesetima, koje su osmislili sir Edwin Luryens i sir Herbert Ba-ker za sluzbenu cetvrt u New Delhiju, odakle se upravljalo Indi-jom. Gospodarske veze izmedu Britanije i ostatka Carstva posta-le su blize, a komunikacije su se poboljsale. Imperial Airways, tvrtka utemeljena uz potporu Vlade (1924.), uspostavila je nove prometne linije u Carstvu. Organizirani su tjedni letovi za Cape Town (1932.), Brisbane (1934.) i Hong Kong (1936.). S druge strane, zbog problema leta preko Atlantika, linija s New Yor-kom otvorena je tek 1946. Trebalo je devet dana da bi se 1936. doletjelo do Cape Towna, te cetrnaest do Adelaidea, ali je i to bilo vremenski znatno krace od putovanja brodom. Posvecenost Carstvu demonstrirala se u drukcijem obliku i izgradnjom no-vog velikog pomorskog uporista za obranu Dalekog istoka u Singapuru. Dan Carstva bio je vazan blagdan u dvadesetima i tridesetima. Carstvo se u tridesetima suocavalo s ozbiljniin problemi-ma, posebice s pritiskom Indijskog nacionalnog kongresa i oz-biljnih nemira u Palestini, gdje su se Arapi nasiljem protivili do seljavanju Zidova. Kao i u slucaju Irske 1914., nije jasno sto bi se dogodilo u Indiji da nije bilo rata. Iako je Zakon o upravlja-nju Indijom (1935.) naisao na zestoko protivljenje konzervativaca poput Churchilla, koji su njegovo okretanje samoupravi sma-trali korakom prema odustajanju od Carstva, on je za cilj imao osigurati britansko ocuvanje bitnog dijela moci. Medutim, lo-kalni izbori 1937. pokazali su se uspjesnima za Kongres. Ipak, Drugi svjetski rat bio je ono sto je potkopalo Carstvo, cak i dok je Britaniji donio ovladavanje novim manjim teritorijima, So-malilandom i Libijom, ranijim talijanskim prostorima, te naveo Churchilla da razmotri aneksiju Libije, sto je bio potez kojemu se americka vlada uspjesno usprotivila. Drugi svjetski rat (1939. - 1945.) Iako je Drugi svjetski rat odnio manje zivota od Prvoga, a britanska vojska bila postedena sakacenja u rovovima, Britanija je dosla blize porazu. Kao i 1914., usla je u rat da bi se oduprla njemackoj agresiji i ostvarila ideju svoje politike saveznistava, ali je 1939./40. Hitlerova Nje-macka unistila sustav britanskih saveznistava. Istocna je fronta zatvorena u roku od nekoliko tjedana, porazom Poljske (1939.) i time sto je Staljinova Rusija uzela svoj dio teritorija nakon sto je takoder napala Poljsku. Zapadna fronta zatvorena je njemackim blitzkriegom koji je pregazio Nizozemsku, Belgiju i Francusku i time nemilosrdno razotkrio vojnu propast englesko-francuskog saveza (1940.). Prognana s Kontinenta - iako je hrabroscu, vje-stinom i srecom uspjela sacuvati dobar dio vojske tijekom eva-kuacije iz Dunkirka - Britanija je uzivala dragocjenu potporu svojeg Carstva i nadzor nad morem, ali je ovo prvo ugrozio Ja-pan, a drugo mocna prijetnja njemackog zrakoplovstva te, jos i vise, njemackih podmornica. Cinilo se kako je izgubila rat, a ne iznenaduje sto je nekolicina utjecajnih politicara bila spremna razmotriti mirovne pregovore s Hitlerom, iako je iz Hitlerovog ponasanja bilo razvidno da mu se ne moze vjerovati da ce po-stovati ikakav sporazum. Britansko oklijevanje okoncano je za-mjenom Nevillea Chamberlainea, premijera poistovjecenog s popustanjem Njemackoj u kasnim tridesetima i neuspjehom u ratu, s egoisticnim, ali ucinkovitim Churchillom (1940.). Od 1938. Churchill je uporno upozoravao na opasnosti koje donosi Hitler i kritizirao politiku popustanja. Uvjeren u potpunu is-pravnost britanske strane i apsolutnu Hitlerovu nepouzdanost, bio je odlucan nastaviti se boriti, kako god situacija teska mogla biti. Nade je polagao u ulazak Sjedinjenih Drzava u rat. Iako je slabljenje njemackih zracnih snaga u Bitci za Britaniju navelo Hitlera da odustane od Operacije Morski lav, planirane invazije na Britaniju (1940.), nakon britanskih uspjeha protiv Talijana u sjevernoj Africi i zime doslo je 1941. do njemacke ofenzive na tom podrucju te osvajanja Jugoslavije i Grcke, pri cemu je ovo posljednje ukljucivalo i poraz britanskih snaga u Grckoj i na Kreti. Gubitak Krete u svibnju 1941. bio je posljednji veliki po-raz izolirane Britanije. Do tada su joj njezini europski saveznici malo toga ponudili, a London je postao okupljaliste porazenih vlada u egzilu. Njemacki napad na Rusiju (lipanj 1941.) i japan-ski na Britaniju i Sjedinjene Drzave, nakon cega je Amerikanci-ma rat proglasio i japanski saveznik

Njemacka (prosinac 1941.), u potpunosti su izmijenili situaciju. Iako je jog dolazilo do oz-biljnih udaraca, posebice pocetkom 1942., a Bitka za Atlantik protiv njemackih podmornica nije dobivena sve do pocetka 1943., Britanija je sada postala dijelom sustava saveznistava, po-vezana s naajacom gospodarskom i financijskom silom na svijetu pa se, kako su Britanija i njezini novi saveznici uspjesno zausta-vljali njemacke i japanske napade potkraj 1942., dug i tezak put prema pobjedi doisnao jasnijim; ruska pobjeda kod Staljingrada bila je presudna. U svibnju 1943. Nijemci su se predali u sjever-noj Africi. Britanci i Amerikanci zatim su se iskrcali u Italiji, ko-ja se bezuvjetno predala u rujnu 1943. godine. Iduceg lipnja, englesko-americke snage iskrcale su se u Normandiji, nakon ce-ga su se u svibnju 1945. predali i Nijemci. Iako su, kao i u slucaju zadnjih pohoda protiv Napole-ona, ruske snage odigrale kljucnu ulogu, i anglo-americki us-pjeh bio je izniman, posebice stoga sto su njihove snage nosile glavninu tereta ratovanja protiv Japana, sto je bio sukob koji je zavrsio japanskom predajom u kolovozu 1945., samo nekoliko dana nakon eksplozije americkih nuklearnih bombi. Nuklearno oruzje predstavljalo je najdramaticniju primjenu tehnologije u ratovanju, ali je u oba svjetska rata britanska tehnologija, posebi-ce u metalurgiji i elektronici, dala vazan dobrinos razvoju oru-zja, posebice tenkova u Prvom i radara u Dnzgom svjetskom ratu. Gubitak Carstva Rat je smrtnonosno oslabio C;arstvo. Brita-nija je izgubila ugled i resurse, njezini su se saveznicki dominio-ni, posebice Australija, za potporu morali okrenuti Americi, a i u samoj je Britaniji doslo do gttbitka vjere u naslijede proslosti. Predaja "nepobjedivog" Singapura Japancima 15. II. 1942., na-kon lose vodenih borbi u Malaji te gubitka brodova Prince of Wales i Repulse od strane japanskih bombardera, bila je ili naj-veci izvor pomizenja u modernoj britanskoj povijesti ili je barem mogla stajati rame uz rame s predajom Cornwallisa kod York-towna 1781. Cornwallisova vojska marsirala je uz zvuke The World Turned Upside Down, a njegova je predaja izravno dovela do gubitka Carstva u Americi. Predaja Singapura unistila je bri-tanski ugled u Aziji. Zajedno s nuznoscu indijske potpore u ratu protiv napredujucih japanskih snaga, nagovijestila je kraj Carstva na Indijskom potkontinentu, srcu britanskog imperijalnog isku-stva. Kongresnoj je stranci 1942. ponudena neovisnost nakon rata, u zamjenu za pruzanje pomoci tijekom njega, sto je bila ponuda koju je ona odbila svojim pokretom Napustite Indiju. Laburisticka stranka, koja je po pr -vi put i neocekivano, dosla na celo vecinske vlade 1945., sto je bila posljedica reakcije protiv konzervativaca kao stranke povlastica i prijeratnih podjela te u korist kolektivizma i socijalne skrbi koju su nudili laburisti, bila je posvecena indijskoj neovisnosti pa je to i ostvareno 1947., iako uz cijenu podjele i velikog broja poginulih u sukobima iz-medu hinduista i muslimana. Unatoc neovisnosti lndije i Burnie (1949.) te okoncanja mandata u Palestini 1948., Britanija je jos uvijek bila velika im-perijalna sila, dok je laburisticka vlada, posebice njezin ministar vanjskih poslova Ernest Bevin (1945. - 1951.), polagala velike nade u koristenje imperijalnih resursa, posebice africkih, kako bi se ojacalo britansko gospodarstvo, a Britaniju ucinilo manje ne-ravnopravnim partnerom u anglo-americkom partnerstvu. Rat-nodopsko se novacenje nastavljalo. Iako se Bevin na Bliskom istoku ponasao nadmeno, Carstvo je nestajalo u pijesku bujaju-ceg arapskog nacionalizma i manjka britanskih resursa, sto je do-velo do niza kriza koje su zapocele s onom iz 1947. u vezi s konvertibilnoscu funte. Britanci su se pocetkom pedesetih suo-cavali s vecim brojem imperijalnih problema, ukljucujuci i ma-lajsku krizu (komunisticku pobunu koja je uspjesno rijesena), a sueska je kriza iz 1956., pokusaj destabilizacije agresivnog arapskog rezima Gamala Abdela Nasera u Egiptu, uocljivo razotkrila njihove slabosti.

Bas kao sto su se odjeci popustanja diktatorima u tridese-tima isprva opet culi nakon sto su Argentinci poduzeli invaziju na Falklande 1982. te kao sto je bilo pogresno pomisliti da bri tanska vlada nece uzvratiti, take, je 1956. premijer Anthony Eden (1955. - 1957.), koji je 1938. podnio ostavku na mjesto nunistra vanjskih poslova navodno zbog neslaganja s politikom popustanja, bio odlucan ne ponoviti njezine pogreske i ne prihvatiti Naserovu nacionalizaciju Sueskog kanala. Djelujuci u taj-nom dogovoru s Francuskom i Izraelom, Eden je poslao britan-ske vojnike da okupiraju zonu oko Kanala. Ta je invazija bila lose isplanirana, ali su americko protivljenje i njezin utjecaj na funtu bill od kljucne vainosti u razvodnjavanju britanske odlu-cnosti, sto je dovelo do ponizavajuceg povlacenja. Izostanak americke potpore neki povjesnicari smatraju kao vazan problem za Carstvo jos od Drugoga svjetskog rata. Ame-ricko je nezadovoljstvo 1956. ovisnost britanskog polozaja uci nilo ociglednom. Medutim, nakon sto su zapoceli Hladni rat sa Sovjetskim Savezom, Amerikanci su pokusavali odrzati britanski polozaj svjetske sile. Zeljeli su ocuvati brojna britanska preko-morska uporista, kako bi i nadalje I3ritaniju mogli iskoristiti kao saveznika, ili kako bi americka vojska imala odakle djelovati. Takoder, nisu zeljeli da prerana dekolonizacija dovede do kaosa, a mozda i komunizma. Amerikanci su u sezdesetima podupirali nastavak britanske nazocnosti istocno od Sueza, a u samoj su se sueskoj krizi vidjeli kao netko tko spasava prijatelja od napada ludila. Pokusavali su uvjeriti arapsku, azijsku i africku javnost u americki protuimperijalizam kako bi umanjili opasnost sovjetske eksploatacije Sueza te daljnjeg udaljavanja Afrike i Azije od Za-pada. U cetrnaest godina nakon Sueza doslo je do brzog gubit-ka veceg dijela ostatka Britanskog Carstva. Britanski narod na-kon 1950. nije bio okrenut Europi, svakako ni Carstvu, a nakon Sueza brojni su vodeci konzervativci, posebice Harold Macmil-lan, premijer 1957. - 1963., i lain Macleod, kojeg je imeno-vao za ministra kolonija, postali duboko razocarani u Carstvo i spremni raspustiti ga, sto je bio proces koji su, unatoc kritikama nekih desnicarskih konzervativaca, ubrzali nacionalisticki pokre-ti u kolonijama. I protukolonijalizam je, medutim, bio manjin-ski stav. Carstvo se pokazivalo preskupim, preproblematicnim i preprovokativnim za druge sile. llekolonizaciju je ubrzalo brzo jacanje nacionalistickih pokreta u kolonijama, posebice u Gani, za koje vlastodrsci nisu znali kako se s njima suociti, s obzirom da su imperijalnu vlast zeljeli temeljiti na pristanku, a ne na sill. Americka je vlada poticala dekolonizaciju, dok je logika britan-ske samoproglasene imperijalne misije - dovodenje civilizacije u zaostale dijelove planeta - znacila da se davanje samouprave mo-glo predstavljati kao neizbjezan kraj Carstva. Neovisnost je dana Gani i Malaji 1957., Nigeriji i Cipru 1960., Sierra Leoneu i Tanganjiki 1961., Jamajki i Ugandi 1962. te Keniji 1963. godi-ne. Iako je 1964. Wilson nerazborito objavio: "Mi smo ili svjet-ska sila 1 svjetski cimbenik ih nista.", do 1969. nijedan dio Afrike vise nije bio pod britanskom vlascu, a obrambena politika na podrucju istocno od Sueza, uz potporu i laburista i konzervati-vaca, pala je kao zrtva posljedica devalvacije funte 1967. Britan-ske snage povukle su se iz Adena 1967., Perzijskog zaljeva 1971. i Singapura 1974. (vecina je otisla vec 1971.). Dekolonizacija je uglavnom protekla mirno. Britanija i svijet od 1945. Britanski polozaj velike sile vise ni-je bio teritorijalan i posljedica postojanja Carstva, a kamoli gos-podarske snage, vec prije posljedica toga sto je bila, od 1952., jedna od nekoliko nuklearnih sila te njezinog aktivnog clanstva u medunarodnim organ izacijama pod americkim vodstvom, po-sebice NATO-a (ciji je osnivac bila 1949.) i, od sedamdesetih, Europske ekonomske zajednice (EEZ), kojoj se konacno pri-druzila 1973. NATO je za cilj imao obranu zapadne Europe od Sovjet-skog Saveza, s obzirom da su se nakon poraza Njemacke u Dru-gome svjetskom ratu pojavili strahovi u vezi sa

sovjetskim pla novima te je izbio Hladni rat koji je potrajao sve do raspada Sovjetskog Saveza 1991. Vec su sredinom 1944. analiticari u Glavnom stozeru predlagali poslijeratne reforme u Njemackoj i Japanu kako bi ih se osposobilo za preuzimanje uloge protiv Sovjetskog Saveza cije su ambicije u istocnoj Europi pobudivale sve snazniju zabrinutost. Britansko se veleposlanstvo u Moskvi 14. III. 1946. godine zapitalo je li svijet sada "suocen s opasno-scu modernog ekvivalenta vjerskim ratovima iz XV1. stoljeca", pri cemu bi se sovjetski komunizam borio protiv zapadne soci-jaldemokracije i americkog kapitalizma za "dominaciju nad svi-jetom". Bez pomoci americkih strucnjaka, Clement Attlee, la-buristicki premijer 1945. - 1951., bio je do sijecnja 1947. odlu-cio razviti britansku nuklearnu bombu; prva je testirana 1952. godine. Britanija i SAD potpisali su 1947. tajni sporazum o suradnji na podmcju presretanja komunikacija. Berlinska kriza (1948.) jasno je razotkrila ranjivost zapadne Europe i dodatno je ucinila ovisnom o Sjedinjenim Drzavama. Dovela je do stacio-niranja americldh strateskih bombardera B-29 u Britaniji. Bri-tanske snage odigrale su vaznu ulogu u pruzanju otpora komu-nistickoj agresiji u Korejskom ratu (1950. - 1953.). CTlavni je stozer 1951. upozorio da bi ponovno naoruaavanje zapada mo-glo Sovjetski Savez isprovocirati na napad 1952. Pod americkim pritiskom, Britanija je 1951. pokrenula skup program naoruza-vanja, koji je unistio mnoge od gospodarskih postignuca ostva-renih od 1948. te pomogao osnaziti posvecenost vojsci, sto je tako tesko ekonomski opterecivalo poslijeratnu Britaniju. Tro-skovi obrane dosegnuli su veci udio u bruto nacionalnom proiz-vodu nego u drugim zapadnoeuropskim silama. Protusovjetsko politicko i stratesko svrstavanje nastavile su i kasnije vlade, i konzervativne (1951. - 1964., 1970. 1974., 1979. - 1997.) i laburisticke (1964. - 1970., 1974. - 1979.), sve dok Hladni rat nije zavrsio raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine. Od 1960. americke nuklearne podmornice opremljene raketania Polaris pocele su djelovati iz Holy Locha u Skotskoj, a Macmillan je, sporazumom iz Nassaua 1962., uvjerio predsjednika Kennedyja da Britaniji posalje te rakete, sto je Britaniji ponudilo malu, ali odrzivu, te stoga ne i nebitnu, podmornicku stratesku nuklearnu silu. Te je godine Doktor No, prvi od pustolovnih filmova s Ja-mesom Bondom, za junaka uzeo agenta britanske tajne sluzbe koji spasava lansiranje americkih raketa. U osamdesetima, unatoc prosvjedima Kampanje za nuklearno razoruzanje, u Britaniji su smjestene americke krstarece rakete, dok su americki bombarde-ri iz britanskih uporista napali Libiju. Carstvo su zamijenili NATO, Commonwealth i Europa. Status dominiona koji su dobile "bijele" kolonije bio je uvod u osnivanje Britanskog Commonwealtha kao zajednice ravnopra vnih i autonomnih partnera (1931.). Godine 1949. odbacena je odrednica "Britanski" te je odluceno kako i republike mogu biti clanicama, sto je omogucilo ostanak lndije. Commonwealth se jedno vrijeme smatrao izvorom britanskog utjecaja, odnosno te-meljem pomocu kojeg medunarodna zajednica moze premostiti razlike izmedu prvog i treceg svijeta, bijelog i crnog, a njegovo se jedinstvo ucvrstilo tajnistvom uvedenim 1965. te sastancima sefova vlada. Iako su i odnosi s Juznoafrickom Republikom, imigracijske politike te posljedice britanske okrenutosti Europi dovodili do nesuglasica izmedu Britanije i partnera iz Com-monwealtha, nepostojanje zajednickih interesa i stavova bilo je vaznije. Ekonomske, vojne i politicke veze s bivsim imperijalnim posjedima postale su manje bitne. Novi Zeland, a jos vise Australija, okrenuli su se Japanu kao gospodarskom parteru, dok je Kanada postala dijelom zone slobodne trgovine sa Sjedinje-nim Drzavama i Meksikom. Sjedinjene Drzave zamijenile su nakon Dmgoga svjetskog rata Britaniju na mjestu najveceg ka-nadskog izvoznog trzista te, od dvadesetih, kao najveci izvor stranih investicija. Britanski udio u tim investicijama opao je s 85% 1900. na 15"a 1960., a americki se udio povecao s 14% na 750. Postotak australskog i kanadskog stanovnistva britanskog podrijetla primjetno je opao nakon 1945. godine. Britancima je, nakon sto je Pacifik postao americkim jezerom, ostala samo

spo-redna uloga. Australija i Novi Zeland sklopili su 1951. ugovor o obrani sa Sjedinjenim Drzavama. Sredinom sedamdesetih, cla-novi bivse zone funte svoje su devizne pricuve u znatnoj mjeri iz funti pretvorili u dolare. Britanija i Amerika Sjedinjene Drzave na neki su nacin Brita-niji posluzile kao nadomjestak za Carstvo, omogucujuci kljucne vojne, politicke, ekonomske i kulturne veze te nude 6i vazan uzor. Dio privlacnosti bio je ideoloski. Americki naglasak na slobodno trziste bio je za vise skupina unutar britanskog drustva, posebice komercijalne interese, privlacniji od etatistickih i bi-rokratskih kontinentalnih drustava. Angloamericke veze ola-bavjele su u sedamdesetima i kasnije, i stoga sto je anglofilija po-stala manje bitna u Americi i stoga sto je Britanija imala manje toga za ponuditi sto se nekih posebnih odnosa ticalo. S druge strane, posebice preko uloge anrerickih programa na britanskoj televiziji, americkih i amerikaniziranih proizvoda u britanskom potrosackom drustvu, arnericke prisutnosti u bri tanskom gospodarstvu i njezine neodredene, ali ipak vrlo vazne, misticnosti kao zemlje bogatstva i uzbudenja, Amerika je ostala vrlo bitnom za Britaniju, posebice britansku kulturu, u najopce-nitijem smislu te rijeci. I iz lingvistickih te, u odredenoj mjeri, komercijalnih razloga, poslijeratna americka kulturna "hegemo-nija" bila je snaznija u Britaniji nego u drugim dijelovima Euro-pe, a to je samo naglasavalo razlike. Atlantska orijentacija iz sez-desetih dovela je do uvodenja engleskih i americkih studija na novim sveucilistima poput Istocne Angije 1 Sussexa, razdvojenih od europskih studija. Rijetki bi viktorijanci pomislili kako je razborito proucavati knjizevnost i povijest u takvom kontekstu. Britanska filmska publika nalazila se pod holivudskim utjecajem, a i na televiziji je americki utjecaj bio poprilican. Kada je ubijen "J. R.", glavni lik televizijske serije Dallas, o tome je javljeno i na vijestima BBC-a, a izmisljeni je svijet zamijenio svoj manje uzbudljiv stvaran ekvivalent. U posljednjoj cetvrtini stoljeca, zrakoplovna putovanja preko Atlantika postala su realno jeftini-ja, a broj se dostupnih linija povecao. Usto, Arnerika je bila naj-vece trziste za popularnu glazbu, podrucje u kojemu je Britanija predvodila. Amerika je odigrala vaznu ulogu i u britanskoj eko-nomiji, posebice proizvodnji automobila, crpljenju i preradi naf-te te elektronickoj industriji. Godine 1986., na primjer, 58% proizvodackih tvrki sa stranim vlasnikom u Walesu nalazilo se u rukama americkih kompanija. Britanija i Europa od 1945. Poslijcratno priblizavanje zapad-noeuropskom jedinstvu odrazavalo je individualne interese ze-malja-clanica. Britanija nije dijelila brigu Italije i Njemacke oko ucvrscivanja demokracije, niti spremnost Francuske da preda dio vlastitog suveriniteta kako bi se ogranicila njemacka neovisnost, tako da nije bila jedan od osnivaca Europske ekonomske zajed-nice (EEZ), temelja danasnje Europske unije. Drukcija priroda britanske trgovine i ulaganja takoder je bila vazna. I'ridruzivanje EEZ-u bilo je za Britaniju daleko veci problem nego za druge zemlje, jer se njihova trgovina ionako temeljila na europskoj razmjeni, dok se isto moglo reci za manje od polovine britanske trgovine. Stoga je pridruzivanje povlacilo za sobom i bitnu eko-nomsku reorijentaciju, a to je, za zemlju cija je vanjska trgovina bila toliko vazna, njezino prilagodavanje clanstvu neizbjezno ci-nilo znatno tezim. Ubrzo je postalo jasno, medutim, kako ce EEZ uspjeti pa su se troskovi ostajanja izvan granica cinili vecim od cijene ula-ska. Kao posljedica toga, vlade su, i konzervativne i laburisticke, podnijele molbu za clanstvo 1961. i 1967., ali su odbacene ve-tom francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea, koji je tvrdio kako britansko polaganje prava na europski identitet ugrozavaju njezine veze s Amerikom. Irska, koja je planirala uci u clanstvo zajedno s Britanijom, nije ustrajala na uclanjenju. De Gaulleov odlazak i nova molba za clanstvo 1970., konzervativne vladc pod Edwardom Heathom (1970. - 1974.), doveli su do uspjc-snog okoncanja pregovora o britanskom clanstvu. Britanija je u Zajednicu usla

u sijecnju 1973. (zajedno s Irskom i Danskom). Podjele u vezi s tim navele su iducu laburisticku vladu da orga-nizira jedini naciorzalni referendum ikad odrzan. 67,2% onih koji su glasovah poduprlo je ostanak u EEZ-u (1975.), iako je zani-manje i znanje glasaca o tim pitanjima bio ograniceno, a na njili je vise utjecala potpora clanstvu koju je iskazivala vecina politi-cara. Jedine regije u kojima se vecina suprotstavila ostanku u clanstvu bill su Shetlandi i Zapadni otoci, a i samo je 59o Skota koji su glasovali poduprlo clanstvo. Protestantske sumnje u kon tinentalno katohcanstvo bile su vjerojatno odgovorne za vrlo malo glasova u korist clanstva u Ulsteru. S druge strane, manji je postotak biraca glasovao za devo-luciju vlasti u Skotskoj i Walesu 1979., iako je oil ukljucivao i vecinu onih koji su te godine izash na biralista. Da su se prini jenjivali uvjeti referenduma o devoluciji, koji su zahtijevali veci-nu cjelokupnog birackog tijela (a ne samo onih izaslih na birali-sta), Skotska 1975. ne bi poduprla clanstvo u EEZ-u. S drugr strane, da su se 1979. primjenjivale odredbe referenduma o EEZ-u, Skotska bi izglasala laburisticke prijedloge o devoluciji ne bitno dnzkcijom vecinom. Stoga se za englesko i velsko, all ne i skotsko, biracko tijelo u sedamdesetima doimalo kao da po-dupire i clanstvo u europskoj organizaciji s nadnacionalnim in-stitucijama, principima i namjerama, i ocuvanje odredenog obli-ka tradicionalne britanske nacije-drzave. Zabrinutost zbog europske dimenzije rasla je kako su se isprva ograniceni ciljevi vecine politicara koji su gradili EEZ si-rili u ambicioznijim smjerovima, s pozivom na stvaranje jacih institucija te transferom znacajne mjere vlasti, a time i suvereni-teta, s nacijadrzava. I promjene u nazivu odrazavale su poima-nje novih ciljeva. EEZ je postala Europska unija, sa sirokim po-litickim ciljevima. U reakciji na ta zbivanja, priroda i obrana na-cionalnog suvereniteta postali su vazna pitanja, a o njegovom znacenju vodile su se brojne rasprave, posebice u devedesetima. Politika nije bila jedino podrucje na kojemu se Britanija suocavala s Kontinentom. Kako je sve vise ljudi putovalo iz ra-zonode, sto je bila posljedica veceg bogatstva medu glavninom stanovnistva, razvoja organiziranih turistickih putovanja, kori-stenja mlaznih zrakoplova i sve brojnijih automobila, tako je i vise stanovnika Britanije nego ikad posjecivalo Kontinent, a da-leko ill je vise no ikad to i redovito cinilo. Mnoge od londonskih obitelji iz srednje klase koje bi u tridesetima imale sluge, do devedesetih su u Francuskoj imale kuce za odmor, a The Times je redovito objavljivao clanke o tome gdje i kako kupiti takvu imovinu. Usto, mogucnost ucenja barem jednog stranog jezika po-nudena je svim ucenicima. Socijalne su razlike, medutim, imale vaznu ulogu, i u ucenju jezika i u trosenju slobodnog vremena. Do sredine devedesetih, vise od cetvrtine Britanaca jos uvijek nikad nije otisla na odmor u inozemstvo, smatrajuci to luksu-zom; od 56 milijuna turistickih putovanja 1993., 32,5 miliju-na bilo ih je u Britaniju. Britanci su se takoder tesko odlucivali na ucenje stranih jezika. Godine 1991./92. skole su po uceniku poducavale prosjecno samo 0,9 jezika, najmanje u Europskoj uniji uz iznimku 1'ortugala. Francuski je bio najprisumiji strain jezik u britanskim srednjim skolama, ali je i njega 1991./92. godine ucilo samo 59% ucenika; njemacki je bio drugi po ucesta-losti s 20o ucenika. Ti su podaci za Irsku iznosili 690 odnosno 24a. 13ritancima je pomagala popularnost engleskog jezika u Europskoj uniji. Godine 1991./92., 83% ucenika srednjih skola u EU ucilo je engleski kao strani jezik, dok je na drugom mje-stu bio francuski s 320. Drustvene promjene U kolikoj je mjeri Britanija "istinski" bila dijelom Europe bila je tema rasprava analiticara nakon Dru-goga svjetskog rata. U nekim su pogledima Britanija, Irska i za-padnoeuropska drustva postala slicnija. To je bila posljedica u odredenoj mjeri shcnih drustvenih trendova, ukljucujuci sekula-rizaciju, emancipaciju zena i udaljavanje od zemlje. Seksualna tolerancija, povecana ucestalost razvoda, sve

veca zemljopisna pokretljivost, slablje,nje tradicionalnih socijalnih razlika te jacanje kulture niladih bill su zajednicke znacajke. Postivanje autoriteta, elite i krutost drustvene stratifikacije izgubili su na vaznosti, iako su razhke u bogatstvu, i kapitalnom i prihodima, ostale goleme. Smanjivanje uloge Doma lordova bilo je vazan dokaz o manje stratificiranom, konzervativnom i podijeljenom drustvu. Dom lordova je 1947. laburisticku vladu omeo u nacionalizaciji industrije celika. Kao posljedica toga, Attlee je progurao Zakon 0 1'arlamentu (1949.), koji je smanjio broj slucajeva u kojima Dom lordova moze zaustaviti stupanje na snagu zakona usvoje-nih u lonjem domu s tri na dva, te ovlasti odgode Doma lor-dova skratio s dvije godine na jednu. I aristokracija je dozivjela promjene. Zakon o dozivotnom visokom plemstvu (1958.) uki-nuo je nasljedni princip aristokratskog polozaja, stvorivsi ple-micke naslove koji nisu bill nasljedni. Zakon o visokom plem-stvu (1963.) dozvolio je plemkinjama da samostalno drze titule i omogucio odricanje nasljednih plemickih titula. Djelomicno ukidanje polozaja drzavne crkve za Angli-kansku crkvu u Engleskoj, a taj je proces doista poceo usvaja-njem Zakona o emancipaciji katolika 1829., ubrzalo se potkraj XX. stoljeca, usporedno s procesom razdvajanja Crkve od drzave koji se vec dogodio na dobrom dijelu Kontinenta. Najutjecajnija crkvena osoba u meduratnim godinama, William Temple, nadbiskup Yorka 1929. - 1942. i Canterburyja 1942. - 1944., pokusa-vao je zaustaviti pad snage organizirane vjere, Englesku opet uciniti anghkanskom nacijom te time opravdati pokusaje Crkve da govori u njezino ime. Medutim, iako je osnazio Crkvu, Engleskoj nije uspio dati krscanskiji karakter, a njegov cilj da ojaca vec postojecu uloge Crkve kao glasa drustvene kritike i skrbi doveo je do toga da se na nju gledalo u sve sekularnijem svjetlu. Do devedesetih samo je jedna sedmina Britanaca bila ak-tivan pripadnik neke krscanske crkve, iako je vise od dvije treci-ne njih tvrdilo da su vjernici. I za vecinu vjernika i za one koji su bili manje ili uopce nisu bill religiozni, vjera je postala manje bitna, ne samo kao osnovica zivota, vec i u slucaju brojnih zivotnih prekretnica, posebice rodenja, braka i smrti. I Angli-kanska crkva i Skotska episkopalna crkva bile su osobito snazno ugrozene. Polozaj sluzbenih crkava na Britanskim otocima, po-sebice Engleskoj, ugrozavao je i uspon "fundamentalistickog" krscanstva, poticanog iz Amerike, te "new age" religija, a posto-jao je i znacajan broj onih koji su presli na budizam. U Britaniji, Irskoj i na Kontinentu, na znacenju su iz-gnbili socijalni paternalizam, patrijarhalni autoriteti, postovanje prema starijima i uzoj obitelji te sramota izvanbracnosti. Prava na razvod, pobacaj i kontracepciju zasticena su u vecem dijelu zapadne Europe (sto je smanjilo broj djece koju se moglo po-svojiti), dok je dobrovoljan homoseksualni odnos izmedu odraslih osoba u privatnosti dekriminaliziran: u Britaniji Zakonorn o seksualnim prekrsajima 1967. godine. Znatno se poboljsao dru-stveni polozaj onih koji su se javno predstavljali kao homosek-sualci i lezbijke. Divlji brakovi i samohrani roditelji postali su prisutniji, dok je broj onih koji nisu stupali u seksualne odnose opao. Oko 31% sve zivorodene djece u Skotskoj 1994. imalo je neudane majke. Diljem Britanskih otoka, smanjivali su se trajanje radnog vremena i natalitet. I'rosjecna stopa porasta broja stanovnika u Britaniji kao cjelini bila je u meduratnom razdoblju daleko niza nego u XIX. stoljecu te je pala ispod razine nuane za odrzavanje stanovnistva. Kao posljedica toga, broj djece u prosjecnoj obite-lji pao je s troje 1910. na dvoje 1940. Unatoc poslijeratnoj eks-ploziji nataliteta, "baby booma" 1947. i opet 1966., stopa rasta broja stanovnika nastavila je padati u pedesetima i sezdesetima, gotovo se izjednacila s nulom u sedamdesetima i ranim osamde-setima, prije blagog oporavka sredinom osamdesetih. Stanovni-stvo iz predgrada i okolice velikih gradova te iz juzne Engleske povecavalo se brie nego ono na sjeveru i u Londonu. Doseljavanje Doseljavanje, posebice iz bivsih kolonija, mije-njalo je etnicki sastav brojnih drustava na Kontinentu. U Brita-niji dobar je dio doseljenika pristizao iz Europe: Irci nakon krumpirove gladi 1847./48.; ruski i poljski aidovi od osamdese-tih godina XIX. stoljeca pa sve

do Zakona o strancima 1905.; 1'oljaci i Ukrajinci u cetrdesetima, nakon Drugoga svjetskog rata. Takoder, krajem XIX. i pocetkom XX. stoljeca doslo je i do znacajne kineske imigracije, uglavnom u luke, London i Tyne-side. Tijekom i nakon lOrugoga svjetskog rata zabiljezen je i snazan val irskih doseljenika. Od pedesetih, brojni su doseljenici dolazili iz "novog Commonwealtha", posebice s Kariba i iz Indijskog potkonti-nenta. 1'rivremeni manjak radne snage u neprivlacnim dijelovi ma gospodarstva, poput transporta, ljevaonica i cuvanja djece, dovelo je do aktivnog podupiranja doseljavanja, koje je odgova-ralo idealizmu Commonwealtha, ali za koje nije postojala sna-znija potpora javnosti. Doseljenici i druge osobe crne boje koze nailazili su na zestoku diskriminaciju na trzistu stanova i na osobnu netrpeljivost. Proizvodi "imperijalue obitelji" nisu bill dobrodosli na ulicama 13ritanije. Zabrinutost zbog razmjera doseljavanja i rastucih rasnih napetosti, posebice u vezi s radnim mjestima i opcinskim stam-benim prostorom, dovela je do usvajanja Zakona o doseljenici ma (1962., 1968., 1971.), koji su postupno ogranicavali doselja-vanje iz Commonwealtha. Zakon o doseljenicima iz Common-wealtha iz 1968. oduzeo je Azijcima koji su u Britaniju pristigli preko istocne Afrike i imali putovnice Ujedinjenog Kraljevstva automatsko pravo na ulazak u zemlju. Otvoreni rasizam bio je osobit problem u sezdesetima i ranim sedamdesetima. U travnju 1968., nepredvidljivi konzer-vativni zastupnik Enoch Powell odrzao je govor o opasnosti da doseljavanje dovede do rasnog nasilja - "rijeke krvi" - te za-trazio ogranicavanje imigracije. Mjesec dana kasnije, anketa Gal-lupa utvrdila je kako 74'% Britanaca podupire njegove stavove. U kolovozu 1972., protjerivanje 40 000 azijskih doseljenika iz Ugande i ujihovo prihvacanje u Britanji raspirili su strahove u vezi s doseljenickom krizom. Rasisticka Nacionalna fronta po-stala je u godinama nakon 1970. utjecajan igrac u britanskoj po-litici, iako nije imala nijednog zastupnika. Uzastopni valovi doseljenika u XIX. i XX. stoljecu suo-cavali su se s losim stambenim uvjetima i s manje privlacnim radnim mjestima: "izrabljivackim" zanimanjima, poput kroja ckih, te povremenim poslovima u lukama i u gradevinarstvu. Drustveni je polozaj bio presudan. Hannah Rothschild, iz boga-te zidovske bankarske obitelji, mogla se 1878. udati za buduceg liberalnog premijera lorda Roseberyja, sto je izazvalo bijes Jewish Chronidea, koji se protivio mijesanim brakovima. Herbert Samuel, takoder s bankarskim zaledem, postao je 1909. prvi prak-ticni zidov clan britanske vlade, tada liberalne; Disraeli je NO presao na krscanstvo. Ipak, vecina zidova suocavala se s mnogo tezom situacijom. Regionalne posljedice doseljavanja u XX. stoljecu bile su sarolike. Doseljenici iz novog Commonwealtha koncentrirali su se u Londonu, zapadnom Midlandsu i juznom Yorkshireu, a re lativno ih je mall broj odlazio do Skotske, Walesa, Ulstera, te u ruralne i sjeveroistocne dijelove Engleske. Godine 1971. bilo ill je 7,1% u Bradfordu i G,7"o u Birminghanm, all samo 1,3'% u Newcastleu. Unutar pojedinih gradova, doseljenici su se oku-pljali u odredenim cetvrtima, pod utjecajem mjesavina mogucnosti i samonametnute segregacije. Rijetki su se doseljenici vracali odakle su dosli. Golema vecina doseljenika s Kariba koji su pristigli u pedesetima i ranim sezdesetima planirala je ustedjeti novac kako bi tamo kupili zemlju te se vratili, all su dobivali samo lose placenc poslove pa nikad nisu zaradili dovoljno: samo se desetina tih doseljenika vratila u osamdesetima. Neki su se doseljenici pokusavali asimilirati. Tako su Zi-dovsko vijece skrbnika i druge institucije anglizirali zidovske doseljenike iz istocne Europe XIX. stoljeca koji su govorili jidis pa su njihov tradicionalan jezik i kultura prakticki izgubljeni. Njihova mreza etnickih institucija, medutim, bila je iznimno vazna u pruzanju socijalne skrbi, tako da su, primjerice, stope smrtnosti dojencadi i rodilja medu doseljenim zidovirna u siro-mastvu istocnog Londona bile niske. Brojne su doseljenicke skupine pokusavale

zadrzati zaseban identitet, sto je u odrede-nim slucajevirna bilo povezano s neprihvatljivoscu opce prihva-cenih vrijednosti. U vezi s nekim pitanjima, poput mjesovitog skolovanja muslimanki iz Azije, to je stvaralo upravne i pravne probleme. U Britaniji su postojali i "multikulturalizam" i odre-den stupanj rasnih tenzija, a rasno je nasilje, iako je rasna diskri-minacija proglasena nezakonitom Zakonom o rasnim odnosima (1977.), odigralo ulogu u zlostavljanju nebijelaca, posebice u na-padima na stambena naselja. I za "bijelce" i za "crnce" krinrinal je predstavljao ozbiljan problem, s rasp rostranjenoscu trgovine drogama i ulicnih krada. Neprijateljstvo crnog stanovnistva pre-ma onomu sto su smatrali diskriminirajucom policijom odigralo je vaznu ulogu u neredima 1981. u juznom Londonu i Liver-poolu te u nasilju koje je uslijedilo. U listopadu 1994. london-ska Metropohtanska policija imala je, od ukupno 28 000 ljudi, samo 679 pripadnika etnickih manjina; samo je jedan od 384 vi-sokih policijskih casnika dolazio iz tih redova. Dok su posljedice doseljavanja u Britaniju postajale sve vaznije pitanje, iseljavanje je opadalo, premda je u prvoj cetvrtini stoljeca jog uvijek bilo vaaan cimbenik, a do tridesetih i opet od pedesetih vise se ljudi iseljavalo nego sto ill se doseljavalo. Ekonomski i politicki, Britanija se u drugoj polovici sto-ljeca vise poistovjecivala s Kontinentom. Zapadnoeuropska dru-stva smatrala su se ugrozenima prvo sovjetskom silom, a zatim i kaosom u istocnoj Europi koji je zavladao nakon propasti ko-munizma u ranim devedesetima. Njihovim je gospodarstvima priprijetio zapanjujuci razvoj "tigrova" iz istocne Azije. Britanija je bila blize povezana s kontinentalnim trzistima i dobavljacima nego 1973., a njezina se privlacnost za "strane investicije", pose-bice iz Japana, Amerike i drugih zemalja EEZ-a, povecala djelo-micno kao posljedica njezinog pristupa zajednickom trzistu. U tim su odnosima postojale i bitne napetosti. Sklad nije jedini razlog za bliskost i zajednistvo. Svoju ulogu ima i kom-plementarnost. Ona se svakako smatrala prisutnom u slucaju Britanskog Carstva u kasnom XIX. stoljecu. Temelji imperijal-nog saveza trebali su biti dvojaki. Naglasavali su se, ponekad ne-postojeci, zajednicko britansko podrijetlo, obicaji, rasa, jezik i politicki sustavi, ali se naglasavao i stupanj medusobnog nadopunjavanja, posebice ekonomskog. Tako su dominioni i krun-ske kolonije mogli s industrijskom Britanijom razmjenjivati po-lugotove za gotove proizvode, pri cemu su se zajednicki interesi nalazili u razlikarna izmedu pojedinih dijelova. Takav je takoder bio odnos i s prekooceanskim trgovackim partnerima koji nisu bill dijelom Carstva, ponajprije s Juznom Amerikom. Europska unija bila je manje pogodna za britansko gospodarstvo, zbog sli-cnosti izmedu Britanije i njezinih susjeda, sto je tu uniju cinilo zajednicom konkurenata, a ne partnera. Postoje i vazni politicki problemi koji utjecu na te odno-se. Skepsa u pogledu ideje europske "super-dr zave" i "euro-federalizma" bila je rasprostranjena u osamdesetima i devedeseti-ma, a dio je prividne potpore europskom idealu u osamdesetima bio zapravo samo stvar taktike i oportunizma te je za cilj imao napasti Margaret Thatcher koja, iako je potpisala Jedinstveni europski akt, nije bila najcvrsca zagovornica europskog jedin-stva. Dva sasvim drukcija pokazatelja bila su rijetkost isticanja europske zastave u Britaniji te izrazito domoljubna reakcija bri-tanske javnosti na falklandsku krizu 1982., kada je britanska voj-ska pobijedila argentinske napadace. S druge strane, bilo je tesko pronaci spremnost da se ubije ill bude ubijen zbog Europe, a ni razmjestaj britanskih postrojbi u Bosni nije naisao na vece odu-sevljenje. Europska unija smatrala se nevaznom tijekom Zaljev-skog rata 1990./91., u kojemu je Britanija imala vaznu ulogu. l'oliticki identitet jog je uvijek bio sasvim nacionalan, a niposto internacionalan. Wales u XX. stoljecuProces promjena moae se najbolje shva-titi ako ga proucavamo na odredenom podrucju. Wales se znat-no promijenio od podrucja teske industrije i

radnicke militan-tnosti pocetkom stoljeca. Iako se industrijska i politicka militan-tnost povukla tijekom Prvoga svjetskog rata, djelomicno i stoga sto je Vlada kupovala mir u rudnicima, Lloyd George odbio je 1919. zahtjeve za nacionalizaciju pa su 1921. rudnici vraceni vlasnicima, sto je oznacilo poraz rudara u velikim sukobima; jos je jednom vojska poslana u juani Wales. Depresija u industriji ugljena navela je poslodavce da 1926. i 1931. smanje place, cemu su se sindikati neuspjesno oduprijeli. Kao srediste vadenja ugljena koje je posebno tesko pogodeno padom izvoza antracita, Wales je odigr -ao vaznu ulogu u gene-ralnom strajku 1926. godine. U meduvremenu je, s uporistem u jugoistocnom Walesu, Laburisticka stranka postajala sve snazni-jom - 1918. osvojila je 10 velskih zastupnickih mjesta, a 1929. njih dvadeset i pet. Bio je to novi Wales nastao nakon Prvoga svjetskog rata: laburisticki, a ne liberalni Wales, koji se morao suociti s vaznim gospodarskim problemima medu kojima je bi-lo i znatno slabljenje vaznih i tradicionalnih industrija. Medu-narodna konkurencija, precijenjena funta, premale investicije i problemi u odnosu s radnicima nastetih su industriji ugljena; proizvodnja je pala s 56 milijuna tona 1913. godine na 48 mili-juna tona 1929. i 20 mihjuna tona 1945. godine. Industrije ze-ljeza, celika i kositra takoder su tesko pogodene. Do 1931. za-tvoreni su svi rudnici olova u Cardiganshireu. Nezaposlenost je u Walesu porasla na 37,5% 1932., dok je 1937. godine jos uvijek iznosila 22,3%v. Posljedice nezaposlenosti bile su lokalne, ali, tamo gdje su se pojavile, strasne pa je to za starije ljude u juznom Walesu kasnog XX. stoljeca jos uvijek bio dogadaj ko-jeg su se sjecali. Kriza nije bila sveprisutna. Deeside je izvlacio korist iz in-dustrijskog rasta, u juznom je Walesu do 1934. postojalo jedno sjedalo u kinu na svakih deset ljudi, a te se godine smatralo isplativim obnoviti kino Olympia u uspjesnom Cardiffu. Ipak, pad pojedinih industrija pogodio je dobar dio velske ekonomije, dok su nezaposlenost i siromastvo stetili zdravlju stanovnistva. Javno je zdravstvo bilo ugrozno, a tuberkuloza je postala ozbilj-nijim problemom. Oko 45() 000 VeLsana iselilo se izmedu 1921. i 1939., uglavnom u uspjesne regije juzne Engleske. Grof od Plymoutha, predsjednik Nacionalnog industrijskog vijeca Walesa i Monmouthshirea, osnovanog 1932., izjavio je 1938.: "Problem velskih industrijskih podrucja nece biti svladan dok ne uspijemo pronaci rjesenje za probleme s kojima se suocava nasa temeljna aktivnost, trgovina ugljenom (...) kako bi se industrija uravno-tezila (...) od presudne je vaznosti da imamo lake industrije." Rjesenje za probleme industrije ugljena i lakih industrija nije se pojavilo u meduratnom razdoblju, pa su problenu iz till godina ucvrstili predodzbe o Walesu i laburistima koje su se zadrzale i u poslijeratnim desetljecima gospodarskog razvoja. Dok je Lloyd George bio dominantna velska figura na britanskoj politickoj sceni u prvim desetljecima XX. stoljeca, u cetrdesetima i pedesetima tu je ulogu preuzeo Aneurin Bevan, zastupnik za okrug Ebbw Vale, radikalni socijalist koji je kao ministar zdravstva 1945. - 1951. odigrao kljucnu ulogu u osnivanju nacionalnog sustava zdravstvenog osiguranja. Laburisti su uzivali u potpori biraca vecoj od one koju su liberali imali na vrhuncu moci. Usto, kao i u drugim dijelovima Britanskih otoka, porezi su ugrozili velike posjede, a njihov je pad utjecao na drustvo, ekonomiju i politiku ruralnih podrucja: mali su vlasnici nekretnina znatno dobili na vaanosti. Uz dominaciju laburista, meduratno razdoblje u Walesu bilo je i vrijeme porasta, iako jos uvijek ogranicenog, nacionali-stickih aktivnosti. Plaid Cymru, velska nacionalisticka stranka, osnovana je 1925. i zagovarala je samoupravu, all je bila slabog utjecaja. Njezina politika "povratka zemlji" uzdizala je poljopri-vredu i pokusavala ostvariti kulturni i ekonomski integritet te politicku neovisnost. Plaid

Cymru bavio se prije svega velskim jezikom te se protivio urbanom i industrijskom drustvu, sto su bili ciljevi koje nije dijelila i vecina vel`skog stanovnistva, cije je podrijetlo bilo anglofono. Ne samo da je u poslijeratnom dobu velska samouprava bila prilicno nebitno pitanje, vec su se i insti-tucije zasebne uprave razvijale sporije od onih u Skotskoj. I'o-lozaj ministra za Skotsku, koji je posljednji put imenovan 1746., obnovljen je 1885.; u Edinburghu je 1934. osnovan Skotski ured. Velski ekvivalenti nisu uvedeni sve do 1964. godine. Vije-cnik George Williams iz Cardiffa, predsjednik Nacionalnog in-dustrijskog vijeca, prigovorio je 1941. kako je to tijelo ` jedina organizacija koja moze govoriti u ime cjelokupne lokalne vlasti velske regije u vezi gospodarskih poslova". Gospodarstvo meduratnog Walesa u teskoj krizi, ovisno 0 financijskoj potpori drzavnog proracuna, nije predstavljalo naj-bolje uporiste za glasnije zahtijevanje samouprave. Nadalje, radi kali iz tridesetih nisu se okrenuli ustavnoj reformi. Tako su od 1933. komunisti i ljevicarski laburisticki aktivisti u velskim "ma-lim Moskvama", poput Rhondde, predlagali osnivanje radni-ckih obrambenih skupiua ill milicija za pruzanje otpora pohciji po uzoru na one na Kontinentu, dok su se neki elementi Plaid Cymrua okrenuli Mussoliniju pa su optuzeni za neofasizam. Doista, velski nacionalizam naveo je Plaid Cymru da se usproti-vi britanskoj ulozi u Drugome svjetskom ratu, koji su smatrali sukobom suprotstavljenih kolonijalizama. Neki od njegovih cla-nova bili su pacitisti, proizvod snaznih struja u velskoj nonkonformnosti, drugi su odbijali biti unovaceni, dok su nekolicina njih moida i bill njemacki spijuni i saboteri. Wales je ostao laburisticko uporiste sve do sezdesetih, iako je liberalni uspon na tom podrucju odigrao kljucnu ulogu u nacionalom preporodu Liberalne stranke od pocetka tog de-setljeca. U razdoblju od 1966. do 1968. doslo je do porasta pot-pore Plaid Cymru pa su 1966. osvojili i prvo mjesto u I'arla-mentu. Zakon o Skotskoj i Walesu koji je 1976. predlozila la-buristicka vlada predlagao je osnivanje skupstine s nadzorom nad zdravstvom, socijalnom skrbi, obrazovanjem, razvojem i lokal-nom upravom, ali bez mogucnosti propisivanja poreza i s pra-vom veta za parlament u Westminsteru. Zakon je naisao na pro-tivljenje nacionalista koji su smatrali kako daje premalo, all, sto je bilo bitnije, i nekih laburistickih politicara i konzervativaca. Naglasavale su se lose posljedice regionalne dominacije u auto-nomnom Walesu, kao i opasnost diskriminacije protiv onih koji ne govore velski jezik. Kako bi se osiguralo usvajanje zakona, Vlada je morala pristati na referendum u Walesu. Odrzan u ozujku 1979., na njemu je samo 11,8o velskog birackog tijela poduprlo devoluciju, dok je 46,5% glasovalo protiv, a 41,70 uopce i nije glasovalo. Cak je i u Gwyneddu i Dyfedu premo-cna vecina izaslih glasovala protiv devolucije. Glasacka kutija nije bila jedino mjesto na kojemu su sc vodili sukobi u vezi s velskim identitetom i buducnoscu. Velsko jezicno drustvo, utemeljeno 1936., zeljelo je siriti dvojezicnost pa je od 1963. prekrivalo engleske nazive na znakovima. Zakon o velskom jeziku iz 1967. dao je velskom ravnopravan polozaj, iako je udio velskih govornika nastavio padati: 40%, (1911.), 30% (1950.), 250 (1970.) te oko 18o u devedesetima. Velskim se govorilo uglavnom u ruralnim podrucjima koja su u proslom stoljecu bila ozbiljno zahvacena depopulacijom. U Angleseyu se primjerice velski najmanje koristio u vecini urbanih i priobalnih okruga, a najvise u ruralnim opcinama u unutrasnjosti, koje nisu predstavljale sredista porasta stanovnistva. Ipak, sve manja prisutnost jezika nije znacila i gubitak identiteta, iako ni on niposto nije bio statican: velska se kultura neprestano mijenjala. U vjerskom zivotu jugoistocnog Walesa velski je jezik ostao dominantan cak i nakon sto je prestao biti jezik sporazumijevanja, dok je kultura juznog Walesa na engle-skom jeziku jos uvijek bila

velska kultura. Bilo bi pogresno pretpostaviti kako ugledni politicari poput Bevana i Kinnocka, samo zato sto su govorili engleski, nisu bili Velsani. Nasilnije nacionalisticke skupine bombama su napadale ono sto su smatrale stranom prisutnoscu, poput brana i vodovo-da koji su vodu iz potopljenih velskih dolina odvodili u engle ske gradove, sto je do prvog cina nasilja dovelo 1952. godine. Uspon povremenih teroristickih aktivnosti 1966. - 1969. slije-dilo je znatno smanjenje njihove ucestalosti u sedamdesetima kada se devolucija doimala ozbiljnom mogucnoscu, all je nje-zin neuspjeh, kao i nepopularnost konzervativne vlade izabrane 1979., doveo do novog porasta nasilja. Walesom se, od 1979. do 1997., vladalo kao dijelom Britanije pod vodstvom stranke koja je imala slabu potporu javnosti. Podmetanje pozara pod ku-ce nevelsana, obicno kuca za odmor u vlasnistvu Engleza, zapo-celo je 1979. godine. Te se teroristicke aktivnosti niposto nisu mogle usporediti sa situacijom u Ulsteru, jer se u Walesu obicno radilo o provokativnim pismima i spaljivanju praznih kuca. Demokratizaeija Dvojaku reakciju na europsko ujedinjavanje pratila je, kroz mnogo dulje vremensko razdoblje, slicna reakcija prema demokratizaciji drustva. Ona je imala razlicite izvore te se pojavljivala u razlicitim oblicima. Rijetki su bili tako kriticni prema demokraciji kao sto je to bio grof od Halifaxa (1881. - 1959.), stari dak srednje skole u Etonu koji je, osim ministra vanjskih poslova (1938. - 1940.), bio i potkralj Indije (1926. - 1931.) te pocasni predsjednik Oxfordskog sveucilista. Napisao je u pismu svojem ocu: "Kakva je gnjavaza demokracija za svakog tko se njome mora baviti (...) Mislim da je velika steta sto je Si-mon de Montford (...) ikada osmislio nas parlamentarni sustav." Nesklonost demokratskoj odgovornosti iskazivala se, doduse na neizravan, prikriven nacin, nespremnoscu cesto samoproglasenih elita, poput sudaca, da prihvate popularna vjerovanja i zabave kao vrijedne postovanja i pozornosti, i njihovim uvjerenjem da su upravo oni najpogodniji da upravljaju drustvom i definiraju drustvene vrijednosti. To drzanje s visoka bilo je povezano s prijezirom prema stajalistirna javnosti oko pitanja poput smrtne kazne ill doseljavanja. Vecina institucija pruzala je otpor nezelje-nim pritiscima, dok su politicke stranke svoje zelje za potporom javnosti ublazavale zeljom da zadrze svoje ideolosko naslijede. Nakon sto je mjesto vode Konzervativne stranke 1997. ostalo prazno, Williama Haguea izabrali su iskljucivo zastupnici u Par-lamentu, a ne svi clanovi stranke. Povlastice su nastavile imati vainu ulogu u drustvu. Pokusaj reformiranja Doma lordova 1968. nije bio uspjesan. Svih je dvadeset i sest sudaca imenova-nih 1993./94. bilo pohadalo privatne skole, a samo su njih troje bile zene. Takav se obrazac mogao pronaci i medu sucima skot-skog Vrhovnog suda. Emaneipacija iena Istovremeno su, ipak, djelovale i snazne silnice drustvene demokratizacije. Najvaznija od njih bila je eman-cipacija aena. Njihov je pravni i drustveni polozaj na pocetku stoljeca bio ogranicen, posebice s obzirom da vecina odraslih zena nije imala neovisan izvor prihoda. Opcenito, zene nisu do-bivale dobre poslove, dok je stopa nezaposlenosti medu zenama s djecom po modernim mjerilima bila visoka. Tijekom XX. stoljeca, medutim, izmijenile su se pravne, gospodarske i drustvene dimenzije njihovog polozaja. Prije Prvoga svjetskog rata, sufrazisticki pokret dobivao je pozornost umjesto potpore, dok su pristase Emmeline Pank-hurst, koja je 1903. utemeljila Zensku socijalnu i politicku uni ju, pozivali na nasilje. Medutim, tijekom rata, kako se drustvo mobiliziralo za totalni rat, doslo je do znacajnog povecanja broja radnica. Muskarci su odlazili u vojsku pa je pocetkom 1918. bilo zaposleno gotovo 5 milijuna zena, iako su njihove place i na-dalje bile znatno nize od primanja muskaraca. Te su godine pravo glasa dobili svi muskarci stariji od 21 godine i sve zene starije od 30 godina, doduse uz uvjet da budu nositcljice domacinstva, supruge nositelja domacinstva, da zive u imovini vrijednoj barem

5 funti godisnje, ili da su zavrsile neko britansko sveuciliste. Desetljece kasnije, dobna granica za zene snizena je na 21 godinu, a dodatni uvjeti ukinuti. Kasnije zakonske promjene uklonile su formalnu diskri-minatornu strukturu. Zakon o jednakim placama (1970.; stupio na snagu 1975.) dobio je na vaznosti velikim porastom broja radnica od cetrdesetih. lako je napredak tijekom Prvoga svjet-skog rata djelomicno izbrisan nakon sto su se muskarci vratili iz rata, a zene opet okrenule domacinstvima, to za Drug] svjetski rat nije vrijedilo u tolikoj mjeri, iako su brojne zene pozdravile ili barem prihvatile ponovno okretanje domacinstvu i majcinstvu. Ekonomski prijelaz s proizvodackih na usluzne industrije dao je vise mogucnosti radnicama. Dok su ranije brojne zene odustajale od posla nakon sto bi se udale, brojne su starije udane iene od cetrdesetih ulazile u redove radnica kao sluzbenice, na-kon sto su im djeca zavrsila skolovanje. I3roj udanih zena koji je ulazio na trziste radne snage povecavao se od sezdesetih. Sluzbe-nicka zanimanja postala su najcesca kategorija radnih mjesta za zene, ali su one opcenito bile lose placene i osobito podlozne promjenama nastalim uvodenjem nove uredske opreme i pravi-la. 13anke, koje su zaposljavale brojne zene, otpustile su brojne sluzbenike 19K9./90. i 1993. - 1995. Nadalje, sve je veci udio zenskih radnih mjesta imao skraceno radno vrijeme, a dobar se dio odnosio na nekvalificirane i slabo placene poslove. Ipak, zahvaljujuci zaposljavanju zena (gotovo 53% radne snage 1994.), od dvadesetih se povecavao udio zaposlenog sta-novnistva, kao, naravno, i moguci broj nezaposlenih. Porast broja zaposlenih zena bio je mozda odgovoran i za bolji skolski uspjeh djevojaka, sto se posebno ocitovalo na razini GCSE-ispi-ta (ispiti koje polazu ucenici u dobi od 15 do 16 godina) od 19H7., pri cemu su se, u istom razdoblju, povecavale i razlike iz-medu rezultata ucenika i ucenica. Vece sudjelovanje zena u radnoj snazi nastetilo je nekim slobodnim aktivnostima, poput clanstva u politickim strankama. Takoder je djelomicno bilo od-govorno i za to sto su zene odgadale radanje djece te sto su ih imale manje. Postojalo je i protivljenje sirenju mogucnosti za zene. Nacionalnu udrugu ucitelja osnovali su 1922. odmetnici jedne skupine ucitelja koji su se usprotivili podrsci koju je Nacionalni savez ucitelja davao jednakim placama, sto je ostvareno tek na-kon Dmgoga svjetskog rata. Medu njihovim letcima nalazili su se i oni s naslovima "Nase djecake pretvaraju u placljivke" (1927.). Nacionalni savez radnika u ljevaonicama tijekom svojeg je postojanja (1920. - 1946.) predstavljao iskljucivo muskarce, iako je u tim pogonima u cetrdesetima radilo i oko 50 000 zena, sto je bila posljedica ratnodopskog ulaska zena u proizvodnju. Sire gledajuci, Laburisticka stranka i sindikalni pokret oklijevali su s preuzimanjem ciljeva za koja su se zalagale njihove clanice, poput kontrole radanja i obiteljskih doplataka. U dvadesetima su konzervativci imali cetiri puta vise clanica od laburista. g Promjene u polozaju iena ne mogu se razdvojiti od dru-ih drustvenih pitanja. Klasa je, primjerice, utjecala na obavlja-nje razlicitih zenskih zadaca u oba svjetska rata. Mjesavina je klasa u proizvodnji streljiva tijekom prvoga rata, iako naglasa-vana propagandom, bila tek djelomicna. Takoder, u Drugom svjetskom ratu, unatoc filmskoj propagandi, u tvornicama naj-cesce nije dolazilo do klasnog mijesanja; socijalne su razlike ocu-vane. "Pozitivna diskriminacija" u korist zaposljavanja i unapre-divanja zena u osamdesetima i devedesetima najvise je pomogla zenama iz srednje klase. Obicaj endogamije (zenidbe pripadni-cama vlastitog plemena, odnosno, clanicama slicnih socijalnih skupina) znacio je kako ce socijalne razlike biti ucvrscene. Kao i kod drugih pokreta bez centralizirane strukture, pokret za "oslobodenje zena" iz sezdesetih i sedamdesetih bio je heterogen. Ukljucivao je pritisak za promjene n nacinu zivota i drustvenim rjesenjima koji ce zenskim potrebama i ocekivanji-ma dati vazniju ulogu. Zakon o pobacaju iz 1967. omogucio je situaciju blisku pobacaju na zahtjev. Radna mjesta i nacin zivota postali su vazniji kako su aspiracije zena nadopunjavale, a

ne na-domjestavale, dom i obitelj. Prosirio se raspon zenskih aktivno-sti: 1983. utemeljen je Zenski ragbi savez; prvi I3ritanac u sve-miru bila je Helen Sharman; Elizabeta II. promijenila je 1987. pravila najslavnijeg od svih britanskih viteskih redova, Reda Podvezice, kako bi omogucila prihvacanje zena uz uvjete rav-nopravne onima za pratitelja vitezova tog reda. Nakon zestokih rasprava, prve su aene 1994. zaredene za svecenice Anglikan-ske crkve; Skotska je crkva imala zenske svecenike jog od kas-nih sezdesetih. Engleski kongregacionalisti zaredivah su zene od 1919., a do Drugoga svjetskog rata bih su prilicuo navikli na svecenice, iako ih nije bile, mnogo. Dok se broj redovnih muskih studenata na sveucilistima povecao za 20% izmedu 1970. i 1989., broj studentica povecao se za 30%. Ipak, kao 1 u slucaju drugih zbivanja iz tog razdoblja koja su stvarala pritisak za promjene, utjecaj pokreta za zensko oslobodenje oslabio je u osamdesetima, koje su, ironicno, pred-stavljale vrhunac moci za prvu zenu na celu jedne britanske stranke i prvu premijerku Margaret Thatcher. Iako iznimka, njezin je uspon bio dokaz sve vece ravnopravnosti u britanskom drustvu te je pokazao kako ne postoji granica zenskih mogucno-sti. Njezina odlucnost i uspjeh dokazali su kako zena tai posao moze obavljati s lakocom. Nikad porazena na opcim izborima, borbena Thatcher je, u trenutku kada ju je s vlasti srusilo neza-dovoljstvo njezinih premocno muskih zastupnika, bojeci se po-raza u svjetlu Vladine nepopularnosti, osoba koja se uajdulje zadrzala na mjestu premijera u XX. stoljecu i premijer s najdu-ljim neprekinutim mandatom od lorda Liverpoola (1$12. - 1827.). Ipak, nakon izbora 1992. aene su predstavljale samo 9,2% svih zastupnika, dok je postotak zena na visim razinama establismenta takoder bio nizak. S druge strane, laburisticka pobjeda na izbori-ma 1997. uvelike je povecala broj zastupnica. Zakonske promjene nastavile su bitno utjecati na polozaj zena. Razvod je postao znatno laksi kao rezultat Zakona o brac-nim parnicama (1923.), Zakona o razvodu braka (1937.), Zako na o pravnoj pomoci (1949.) i Zakona o reformi razvoda braka (1969.). Broj razvoda vise se nego udvostrucio u razdoblju od 1971. do 1992., a do 1992. na svaka se dva braka biljezio jedan razvod. U Skotskoj je 1994. obavljeno 13 133 razvoda i 31 480 sklapanja brakova, pri cemu je ovaj drugi podatak bio najnizi od 1926. godine. Zakon o spolnoj diskriminaciji iz 1976. znatno je utjecao na odnos prema zenama i njihovom zaposljavanju. Ta-koder, i siri drustveni trendovi imali su svoju vaznost. Uz sta-vljanje naglaska na erotiziranu viziju braka, koju je poticala us-pjesna knjiga Marie Stopes Married love (1918.), naglasavale su se i metode postizanja spolnog zadovoljstva, a doslo je i do razvoja seksualnog obrazovanja. Ovo je prvo postalo vazan dio komer-cijalnih aktivnosti; ovo drugo, jedna od obrazovnih politika koja se dramaticno razlikovala od neznanja mnogih, posebice zena, ranije u torn stoljecu. Socijalne mijene Kapitalizam je bio jog jedna silnica koja je usmjeravala demokratizaciju drustva jer, u isto vrijeme dok su razliciti prihodi i bogatstvo pojedinica znacili i njihovu razlicitu kupovnu moc, svaki je od tih potrosaca bio u prigodi donijeti vlastitu odluku o kupovini. Taj element izbora te potreba da ga se usmjeruje i pothranjuje, zajednicki su povlacili za sobom cije-li niz socijalnih promjena, medu kojima je najupadljivija pojava mladih potrosaca od pedesetih godina te pojava kulturnih i po-trosackih navika koje su odrazavale dinamiku i nestabilnost tog dijela trzista. Bilo bi lako usredotociti se na kulturu rocka, popa i droga, koja se sirila Beatlesima i Sex Pistolsima, psihodelijom i punkom, all vise se vaznosti moze pripisati zelji i sposobnosti mladih, prvo, da stvore adolescentski identitet - da ne budu mlade kopije starijih - te, drugo i preciznije, da odbace mislje-nje svojih roditelja; pop kultura bila je samo jedna od manifesta-cija toga. Spremnost na iskusavanje razne hrane, odlazak na od-mor u razna mjesta, udaljavanje od roditeljskih vjerskih odabira, ulazak u svijet visokog obrazovanja i kupovina imovine bila je

pojednako zanimljiva, a mozda i vainija. Godine 1968. granica glasackog prava spustena je na 18 godina zivota. U svakom slucaju, meduodnos izmedu aspiracija mladih i drustveno-ekonomskih promjena odigrao je ulogu u velikom jacanju srednje klase, sto je bila tako izrazita znacajka tog razdoblja, posebice od sezdesetih. 75% radne snage 1900. bili su fi-zicki radnici, pripadnici radnicke klase. Do 1974. taj je broj opao na 47%, a do 1991. na 36%. Proizvodacka osnovica osla-bjela je, dok je usluzni sektor ojacao. Uredski poslovi zamijenili su fizicke poslove (smanjivanje broja pripadnika radnicke klasc utjecalo je na tradicionalan karakter Laburisticke stranke), a pro-sjecni prihodi za one koji su imali posao znatno su porasli. Real-ni prihodi za prosjecno kucanstvo povisili su se izmedu 1971. i 1992. za 46%. Porezne slope, koje su se pod Haroldom Wilso-nom uspele i do rekordnih 98%, kasnije su znatno pale. Izravno oporezivanje zamjetno je ojacalo u sezdesetima i sedamdesetirna, ali je u osamdesetima doslo do okretanja neizravnom oporezi-vanju. Dugorocni utjecaj drustvene revolucije u proteklim de-setljecima, ciji su kljucni aspekti bill pad broja clanova sindikata (Kongres sindikata itnao je vise od 12 milijuna clanova 1979., a manje od 8 milijuna 1992.) te povecanje udjela vlasnika stanova (tri cetvrtine clanova sindikata do kasnih osamdesetih), jos uvijek nije jasan. Medutim, glavne znacajke drustva na kraju stolje-ca (i u doglednoj buducnosti) bile su kapitalisticka, konzumeri-sticka, individualisticka, pokretljiva, premocno sekularna i urba-na, stanovlasnicka demokracija, sa znacajnom i ogorcenom pod-klasom. Na uhcama, posebice Londona, mogli su se vidjeti broj-ni prosjaci. Slucajevi tuberkuloze medu beskucnicima postali su ucestaliji. Vise od 20% ljudi u dobi izmedu 18 i 25 godina staro-sti nije se 1992. upisalo u biracke popise. Opcenitije, blagostanje i socijalna fluidnost suprotstavljali su se ideji kohezije i kolekti-vizma. "Tko vlada Britanijom?" bio je slogan Heathove vlade koja je, iako je osvojila vise glasova od laburista, ipak porazena u veljaci 1974. Poraz strajkasa rudara 1984./85. odgovorio je na to pitanje, nakon cega je uslijedilo nekoliko godina ubrzanog razvoja i optimizma. Znacajno povecanje individualnog i kor-porativnog duga u osamdesetima, kao posljedica hberalizacije fi-nancijskog sustava i Vladine potpore rasirenoj zelji da se posje-duje imovina, zajedno sa strukturalnim gospodarskim problemi-ma, znacili su, medutim, kako ce se mnogi od onih koji nisu bi-li u najnizim klasama naci u osjetljivom polozaju. Dug privatnih kucanstava porastao je u razdoblju od 1980. do 1989. sa 16 mili-jardi na 47 milijardi funta, a hipoteke s 43 milijarde na 235 mili-jardi. Do lipnja 1992., godisnje su vjerovnici izvrsavali oko 75 000 ovrha kuca, dok je 300 000 onih koji su podignuli hipo-teke bilo sest ili vise mjeseci u zaostatku s otplatama. Siri problem predstavljao je rastuci kriminal, s time pove-zan osjecaj neuredenog, bezakonitog i nesigurnog drustva te problem u odrzavanju poretka. Izmedu 1981. i 1993., analiza britanskog kriminala pokazala je 77-postotno povecanje krimi-nala, s 39-postotnim povecanjem nasilnih djela. Osjecaj sve pri-sutnijeg kriminala nastetio je pristojnosti u javnom prostoru te smanjio vjeru u njegovo koristenje. Aurotitet vlasti bio je ugro-zen i vrlo prosirenom nespremnoscu placanja nepopularnog fik-snog poreza, jednakog za sve, koji je uvela Margaret Thatcher. To je ukazivalo na spremnost da se odbace zakoni koji se sma-traju nepravednima. Nepopulatnost tog poreza, zajedno sa sve losijom ekonomskom situacijom, dovela je do krize vjere u njezino vodstvo u parlamentarnom dijelu Konzervativne stranke, sto je izazvalo i njezin pad u studenom 1990. godine. Za razliku od kasnih cetrdesetih, do sredine devedesetih malo se vjere pridavalo sredisnjem planiranju i drzavnom kolek-tivizmu. Vise je ljudi nedjeljom radije odlazilo u trgovine nego u crkve, a manje je stanovnistva svoju vjeru pronalazilo u tradi-cionalnim crkvama nego ikada ranije. Tradicionalne regionalne lojalnosti uzdrmao je Zakon o lokalnoj upravi iz 1972., koji je, s ciljem "racionalizacije", potpuno reorganizirao englesku

lokalnu upravu, uvelike promijenio granice grofovija, ukinuo njih ne-koliko te okruge u Yorkshireu. Obrazac lokalne uprave u Skot-skoj i Walesu izmijenjen je jos dramaticnije. Socijalne su se razlike zadrzale - radnicka se klasa losije hranila od srednje klase, zivjela u losijim uvjetima, s vise djece, manjim ocekivanjima i s manje pristupa visokom obrazovanju. Razlike u smrtnosti medu klasama povecavale su se od kasnih pedesetih, a postojanost tih i drugih razlika predstavljala je ozbi-ljan izazov za Laburisticku stranku kad je 1997. dosla na vlast. Ipak, iako su razlike izmedu i unutar regnja na brojnim poljima, ukljucujuci politicke stavove, oblike kriminala, ulazak u brak, broj djece i vlasnistvo nad stambenim prostorom, postale vidlji-ve, one su bile manje izrazene nego u proslosti. Nacionalni elektronski mediji, drzavno obrazovanje i zaposljavanje te na-cionalne kompanije, sindikati, proizvodi i oblici trosenja slobod-nog vremena doveli su do odredenog priblizavanja koje se mo-glo vidjeti i u nestajanju lokalnih narjecja i izrazito regnonalnih obicaja, primjerice, u pripremi hrane. BRITANSKI OTOCI DANAS U cijeloj se ovoj knjizi naglasavala vaznost prirodnog okru-zenja, na koji su i same znatno utjecale ljudske aktivnosti. Sume su se prokrcivale, tako da od prvotne djevicanske sume nije ostalo gotovo nista. Od 1945., 45'% drevne poluprirodne sume u Ujedinjenom Kraljevstvu osteceno je ili unisteno. Rijecna su korita produbljivana te im je skretan tok, a obale mijenjane. Bio je to dug proces. Mocvare u istocnoj Engleskoj, na primjer, PO_ stupno se isusuju od rimskog razdoblja pa sve do danas, a pose-bice intenzivno u XVII. stoljecu te nakon pojave parnih pumpi od dvadesetih godina XIX. stoljeca. Ipak, ni u jednom trenutku nije postojao ovakav pritisak na prirodu kao u danasnjoj Britaniji. llruga su bica desetkovaua ljudskim aktivnostima, pri cemu se na cestama u Ujedinjenom Kraljevstvu godisnje ubije izmedu 3 000 i 5 000 kukuvija drije-mavica. Godine 1995. objavljeno je da su godinu dana ranije u Engleskoj nestale kune zlatice te kako su na rubu da nestanu i u Walesu. S druge strane, velska lunja crvenkasta spasena je s mba izumiranja, dok su se ribe vratile u neke ranije zagadene rijeke. Briga oko ocuvanja okolisa sada je veca nego ikad. To je institucionalizirano proglasavanjem nacionalnih parkova u En-gleskoj i Walesu (1949.) i podrucja iznimne prirodne ljepote te osnivanjem Povjerenstva za prirodu 1968. Postoje zasticena podrucja u gradovima, spomenici arhitekture, zasticeni drevni spo-menici te mjesta od posebne znanstvene vaznosti. Vise novca nego ikad ulaze se u ocuvanje ekoloskih standarda, najvidljivije s uplatama farmerima - oko 900 milijuna funta 1994. - u skladu s odredbama Zakona o prirodi i okolisu iz 1981., kako bi "izdvo-jili" zemlju od obradivanja ili prihvatili manje intenzivne meto-de obradivanja. Ipak, energija koja se prikupljala u ekoloskom pokretu u osamdesetima cini se da je vise bila usmjerena sebi-cnim interesima poput organske hrane (sto se temeljilo na zabri-nutosti za osobno zdravlje, a ne za odraivu poljoprivredu). Gla-vna struja politike prihvatila je dio rjecnika "zelenih", ali nije bila spremna, ili sposobna, pozabaviti se neogranicenim osjeca-jem drustva o materijalnim pravima, glavnom pokretacu ekolo-ske krize. Paradoksalno je da te silnice nesputanog konzumizma i sebicnosti stoje rame uz rame s rasirenim kulturnim konsenzu-som kako je priroda jedno od kljucnih pitanja naseg vremena. Kriza s bolescu slinavke i sapa 2001., u kojoj je ubijeno gotovo sest milijuna aivotinja, jedna osmina stocnog fonda u zemlji, na-glasila je sve vecu zabrinutost zastitom okolisa, a isto su ucinile i rasprave u pogledu GMO (genetski preinacenih) usjeva.

Osjetljivost okolisa na ljudski pritisak dramaticno je vid-ljiva. Dogodila su se i neka poboljsanja: zagadenost rijeka poput Temze i Tynea smanjena je; koncetracije teskih metala opadaju. Ipak, gradovi koji su, nakon proglasenja zona bez dima, uzivali u mnogo vise suncanih sati zbog cisce atmosfere sada su poceli primjecivati nove probleme zbog sve vecih emisija automobil-skih ispusnih plinova. Gradnja na zelenim povrsinama jos je uvijek cesca od urbane obnove. Sire gledajuci, i kupovna moc utjece na okolis. Godine 1971. hrana je odnosila jednu petinu prihoda prosjecne obitelji; 1993. jednu devetinu, sto je ostatak prihoda oslobodilo za druge oblike potrosnje. Povecana uporaba vode, zahvaljujuci djelomicno i uredajima poput strojeva za pra-nje posuda, vrse velik pritisak na rezerve vode, a to je dovelo do iscrpljivanja prirodnih zaliha i restrikcija u koristenju vode, po-sebice u Sussexu gdje je, ironicno, 2000./01. doslo do velikih poplava. Godine 1990. zabrana zahjevanja vodom zahvatila je 20 milijuna potrosaca. We materijalnih dobara znaci i vece ko-ristenje energije, iako su se pouzdanost i ucinkovitost ener-gije povecali. U atmosferu nad Britanijom pusteno je 1990. 158 milijuna tona ugljicnog dioksida. Do 1991. 90% domacinstava imalo je telefon, u usporedbi s 42% 1972.; za strojeve za pranje rublja ti su podaci iznosili 88% i 66%. 1'otrosacko drustvo nastavlja proizvoditi goleme kolicine otpada. Buka je jos jedna od posljedica tehnoloskog razvoja, a broj prituzbi u vezi s njom povecao se od 1978. do 1992. godine za 390%. Konzumerizam je povezan i sa slabljenjem stava kako se veliki dijelovi zivota ne mogu ili ne trebaju procjenjivati kroz trzisna pravila. Usto, vise je aspekata zivota i samo postalo dije lom trzista. Na primjer, sam je "privatni zivot" postao robom kada su vrijednosti tabloidnog novinarstva pocele kruzile medi-jima. Prevladavajuci stav o zivotnom stilu je onaj o zivotu koji se zivi kroz robu siroke potrosnje, ili barem, u njezinom okruzenju. Javni interes pomijesao se s javnom pozudom. Napustene crkve i drustveni domovi u ruralnoj Britaniji dobar su simbol prirode tih promjena. Nekad od presudne va-znosti za osjecaj zajednice, reda, hijerarhije i polozaja, crkve su od pedesetih sve cesce postajale suvisnima ili su se unistavale. Na primjer, u Withernu u LWCOlnshireu u srednjem je vijeku po-stojalo trinaest zupnih crkava, 1900. njih jedanaest, a 1993. sa-mo pet. Prazne crkve simbol su prijelaza s ruralnog na urbano, sto je bio proces, osnaien razvojem transporta, koji su obi-ljezavala zatvaranja seoskih skola, trgovina, pubova i posta. Do 2001. oko 30% opcina nije imalo trgovina, dok se udio poljo-privrede u gospodarstvu smanjio na 1%. Danas selima dominira-ju oni koji dnevno putuju na posao, sto odrazava privlacnost idealizirane predodzbe o selu, ali i osigurava promjenu prirode seoskog zivota te stvarnu eroziju svake znacajnije granice izme-du ruralnog i urbanog drustva. Dnevno putovanje u London povecalo se za 7% izmedu 1981. i 1991., 18% u Birmingham te 29% u Manchester. Napustene crkve odrazavaju i sve nepovjerljivije i seku-larnije drustvo, pri cemu ovo posljednje zahvaca i veci broj dru-gih vjera, poput zidova, muslimana i sikha, iako je islam zahva ljujuci doseljavanju dobio na zivosti. Takva se sekularizacija po-javljuje u brojnim oblicima. Na primjer, vjersko suprotstavlja-nje, kao i predrasude javnosti, odgodile su sirenje kremiranja, koje su podupirali neki lijecnici i nonkonformisti suprotstavljeni zakapanju mrtvih. Prvi krematorij otvoren je u Wokingu 1885., ali je dugo vremena to bio izbor tek manjine. U Manchesteru, gdje je prvo kremiranje obavljeno 1H92., kremiranje je postalo popularno tek od cetrdesetih. Danas je u I3ritaniji to uobicajen nacin pokopa. Neke su crkve od lokalnih vlasti dobile i naloge da stisaju buku svojih zvona, na poticaj onih stanovnika kojima smeta njihov zvuk. Na drukciju vrstu promjena nacionalnih tradicija ukazuje prehrana. Od sezdesetih na nju sve vise utjecu novi sastojci i jela uvezeni iz stranih zemalja. Kineska, indijska i talijanska kuhinja dominiraju restoranima. Supermarketi sve cesce pruzaju moguc-nost kupovine stranih jela, dok je u devedesetima doslo do po-rasta potrosnje kontinentalnih

vrsta kruha. Prosiren je i spektar dostupnih vrsta voca: avokado, pasiflora, karambola, kivi i man-go, u sezdesetima uglavnom nepoznati u Britaniji, sada su lako dostupni u supermarketima. Povecana potrosnja gotovih jela, brzo podgrijavanih u mikrovalnim pecnicama, stvorila je novo veliko trziste. Vino te strane vrste i brandovi piva postali su da-leko vainiji, sto je proces koji djelomicno odrazava tehnoloske i maloprodajne novine, najvidljivije u povecanoj prodaji piva u limenci te porastu prodaje alkohola u supermarketima. Super-marketi su bill odgovorni i za pad aktivnosti u sektoru neovisne maloprodaje. Trgovacke su ulice postale uniformnije, dok se trgovine sve vise oslanjaju na relativno malen broj dobavljaca. Regionalne razlike, ipak, ostaju velike. Najbogatije su re-gije one koje najbrze i rastu: u Engleskoj su to od 1977. do 1989. bili sire podrucje Londona i dobar dio juzne Engleske. S druge strane, postojala sLr podrucja s niskim razinama nacional-nog dohotka po glavi stanovnika te ekonomskog rasta u Cleve-landu, Merseysideu i juznom Yorkshireu. Utjecaj konzervativne politike rnonetarizma, deregulacije, privatizacije i odustajanja od cilja pune zaposlenosti u osamdesetima i devedesetima poveca-vao je regionalne gospodarske razlike. Isto je cinila i veca regio-nalna specijalizacija u kojoj su se upravljanje, istrazivanje i razvoj sve vise odvajali od proizvodnje. Sve su se cesce koncentrirali u jugoistocnoj Engleskoj. Recesija 1990. - 1993. pogodila je jug i Istocnu Angliju nerazmjerno tesko, all je i kasniji gospodarski razvoj u tim regijama bio mnogo brzi. Godine 1994. prosjecna tjedna primanja radnika na jugoistoku iznosila su 419,40 funta, na sjeveru 327,80 funta, a u Sjevernoj Irskoj samo 319,20 funta. S obzirom da su potrosnja i kreditiranje bili visoki, regionalne razlike u prihodima izravno su se odrazavale na lokalno gospodarstvo. Taj se obrazac zadrzao i u kasnijem gospodarskom rastu u kasnim devedesetima te na pocetku novog stoljeca, kada su stope rasta bile vise od onih u kontinentalnoj Europi. Gospodar-ska uloga Londona i jugoistoka jacala je kako je, u devedesetima i na pocetku XXI. stoljeca, globalna vaznost Londona u financi-jama i poslovnim uslugama nastavila rasti. Iako je do sedamdesetih postojalo snazno trziste radne snage za kvalificirane i polukvalificirane poslove te brojni po-slovi za nekvalificirane, temeljita je deiudustrijalizacija od tada smanjila mogucnosti za nekvalificirane radnike. llonja desetina fizickih radnika zaradivala je 1991. samo 64% prosjecne place. Stoga su se razlike unutar radne snage povezane s kvalificirano-scu znatno povecavale, a to je imalo i snazne regionalne poslje-dice. Razlicite mogucnosti takoder su utjecale i na migracije, navodeci ljude da se sele sa sjevera na jug Engleske, iako taj proces ometa nefleksibilna politika gradnje drzavnih stanova te ogranicen privatni sektor iznajmljivanja jeftinih stanova. Dein-dustrijalizacija se nastavlja: posljednja britanska tvornica sibica zatvorena je 1994. nakon sto in je kupila jedna svedska kompa-nija, dok je do pocetka 2002. ostalo raditi jos samo 13 rudnika ugljena. Na gospodarstvo utjece i slaba prometna infrastnrktura. Unatoc naporima za smanjivanje javne potrosnje tijekom osamdesetih, ona je kao udio u bruto nacionalnom proizvodv vrlo malo pala u razdoblju od 1975. do 1995. te se nalazi na da leko visoj razini nego u SAD-u i ranije u XX. stoljecu. Ipak, stanje javnih financija zdravije je nego u kontinentalnoj Europi, uvehke zahvaljujuci mudrijoj monetarnoj politici. Drustveno-ekonomske promjene stvorile su osjecaj nesi-gurnosti za mnoge koji tragaju za stabilnoscu i lagodnoscu. Tak-vom je defanzivnoscu tesko upravljati s obzirom na utjecaj glo balnih ekonomskih i financijskih promjena te ranjivost drustve-nog tkiva na posljedice ekonomskih kriza. Ipak, pojavile su se i vazne drustveno-ekonomske koristi time sto je radna snaga po-

stala fleksibilnijom i spremnijom preuzeti nove uloge, pa su de-regulatorne reforme vremena Margaret Thatcher dale rezultate, cime se okoristio I31air, s trzistem radne snage koje je sada pri-mjerenije poslovnoj zajednici, a time i investicijama, u odnosu na druge drzave zapadne Europe. Socijalna hijerarhija oduvijek je bila fluidnija nego sto bi se isprva moglo uociti, ublazena i usloznjena mobilnoscu (i pre-ma gore i prema dolje), brakovima i problemima klasificiranja. U posljednjim je desetljecima postala jos i lluidnija, posebice stoga sto se drustvo sve vise strukturirano oko nestabilnog bo-gatstva moralo prilagodavati njegovoj nestalnosti. U Britaniji se nije pojavio neki smislen nacin na koji bi se moglo razgovarati o socijalnim i ekonomskim klasama u postkorporativnom, postindustrijskom (u smislu manje vazne uloge industrije u gos-podarstvu) drustvu. Izraz "srednja klasa" tako je nejasan i sveo-buhvatan da je gotovo besr -rrislen, all je, paradoksalno, jos uvijek vrlo smislen za brojne ljude. U britanskom drustvu postoje traj-ne i strukturalne nejednakosti, all sve slabije tradicionalne klasne "oznake": od stavova do odanosti institucijama. Cini se kako klasa vise nema socijalni i individualni znacaj na nacin na koji je to bila imala, ili se mozda pojavljuje u nekim drugim oblicirna. Osim razlicitih lokalnih kultura na Britanskim otocima, osjeca se i sve veca kulturna sarolikost. Visestruki kulturni iden-titeti postali su cesci. I3ritanski se identitet pretvorio u spremnik brojnih nacionalnosti: netko moze biti i Britanac i Pakistanac, Ganac i Grk te Englez. Do 2001. u 13ritaniji je zivjelo dva mili-juna muslimana. javne rasprave o rasizmu u vezi "crnog i bije-log" bave se pitanjem "institucionalnog" rasizma, ali imaju obi-caj pretpostavljati postojanje inace nepostojece jedinstvene "crne zajednice" i dvojbene ideje "bijelog". Umjesto toga, multikul-turalna I3ritanija svjedok je mnostvu napetosti i saveznistava u kojima rame uz rame stoje regija, etnicka pripadnost, religija, klasa i drugi cimbenici (primjerice, kriminalni jamajcanski dileri droge protiv rehgioznih doseljenika s Kariba). To je bilo jasno vidljivo tijekom nereda u Bradfordu i Oldhamu 2001. Nestabil-na zbijanja i rasprsivanja drustvenih interesa predstavljaju proble-me za identitet 1 vladanje. fromjene u stavovima zahvatile su i Vladu. Tako je, pri-mjerice, naglasak stavljan na vaznost pojedinacnih korisnika uslu-ga i potrosaca zahvatio ne samo gospodarstvo, vec opcenito i administraciju koja naglasava odgovornost prema korisnicinra usluga i u Vladi i u javnom sektoru, u zdravstvenom sustavu primjerice. To se devedesetih izrazavalo "poveljama" u kojima su se utvrdivala prava pacijenata, ucenika itd., kao i odgovornost uprave. To je bilo povezano s tzv. "revolucijom kvalitete" te s poboljsanjem upravljanja i u javnom i u privatnom sektoru. Veliki problem u ezdesetima i sedamdesetima, to je bilo djelomino rijeeno boljim strunim i opim obrazovanjem, ali su se spektakularni neuspjesi planiranja i upravljanja i nadalje dogaali, poput Milenijske kupole 2000. godine. Nadalje, po meunarodnim mjerilima, produktivnost rada i radne vjetine ostale su manjkave, djelomino i zbog neprimjerenog kolovanja, sto je dodatno pogoralo odustajanje Margaret Thatcher od naplate doprinosa za dodatno obrazovanje. Staro zemljino drutvo, koje je ve stoljeima izvlailo korist iz veza s komercijalnijim dijelovima drutva, svjedoilo je nestajanju nekih tradicionalnih naina podjela. Godine 1958. ukinut je obiaj predstavljanja debitantica (mladih neudanih aristokratkinja) na kraljevskom dvoru. Ta su predstavljanja bila sredinjim dijelom londonske sezone, ve oslabljene smanjivanjem zemljinog bogatstva. Britanija kao drutvo temeljeno na imovini ve dugo vremena nema potrebe za tradicionalnim posjedni-cima velikih komada zemlje, a aristokraciju sve vise smatra, kao i vladare i tradicionalne crkve, oblikom naslijea i turizma za naciju, a ne stvarnom politikom silom. Ipak, to im je ostavilo znaajne povlastice. Na primjer, javnosti je jo uvijek zabranjen pristup veem

dijelu otvorenih pustopoljina u Engleskoj i Walesu, pa su one tako zadrale vrijednost kao lovita za ptice povlatene manjine. Ipak, aristokracija, poput Krune i drugih tradicionalnih zatitnika i proizvoda hijerarhijskog drutva, mijenjala se poslijeratnim slabljenjem potovanja autoriteta koje se poelo primjeivati u ezdesetima te postalo vrlo izraeno u ranim devedeseti-ma, s izrazitim krizama povjerenja u monarhiju, Anglikansku crkvu i Konzervativnu stranku. Njih je pratio i osjeaj drutvenih promjena, ako ne i krize. Do 1994. manje je od 73% djece mlade od 16 godina ivjelo s oba svoja bioloka, vjenana roditelja. Brzi pad potovanja prema autoritetima nije se ograniavao samo na klasne odnose, ve se proirio i na profesionalce, sindikaliste i politiare. To je oslabjelo argumente za samostalno ureivanje odnosa unutar pojedinih zanimanja te olakalo politiku prodaju interveniranja sredinje vlade. Zabrana droga nije samo neuspjeno obuzdala njihovo koritenje, ve i presudno potkopala potovanje prema vladavini zakona. Godine 2001. procjenjivalo se da je 44% onih izmeu 16 i 29 godina ivota barem jednom bilo puilo kanabis. Uporaba droga takoer je uvelike osnaila ranije skromne razmjere djelovanja organiziranih zloinakih skupina te privukla nove iz inozemstva. Ta se zarada ulagala u druge oblike kriminala, poput raunalnih prijevara i krijumarenja ilegalnih doseljenika. Spoj propasti stare industrijske osnovice s daljnjim razvojem konzumerizam te padom potovanja prema zakonu doveo je do eksplozije "crne ekonomije". Do 2001., jedna tercina cigareta kupljenih u Ujedinjenom Kraljevstvu prodavala se, prema carinskim podacima, protuzakonito, u pubovima, klubovima, na trnicama i ulicama. Znaajan i sve vei broj stanovnika aktivnosti poput kupovine ukradene robe vise nije smatrao protuzakonitim. "Ostar" pristup kriminalu koji su dijelile sve vanije politike stranke prikriva gotovo potpuno odustajanje policije od suzbijanja sitnog kriminala na nekim podrujima. Taj fatalizam dijeli i javnost. Statistika Ministarstva unutarnjih poslova pokazuje pad kriminaliteta u kasnim devedesetima, ali jedno istraivanje britanskog zloina ukazuje kako to nije istina, sto sugerira da se povealo neprijavljivane zloina. Izbori odrani 1. V. 1997. doveli su do dubokih politikih promjena. Zahvaljujui nepopularnosti i djelomino taktinom glasovanju (koje i samo odraava nepopularnost), konzervativci su doivjeli teak poraz, dok su laburisti, uz pomo odreenog stupnja entuzijazma, s 418 zastupnikih mjesta osvojili premonu veinu. Pobjednik Tony Blair vodio je kampanju na platformi "novog laburizma", odbacujui socijalizam 1 dravno planiranje te prihvacajuci demokratski socijalni sustav koji e uspjeti ukljuiti i neke aspekte taerizma, posebice ulogu trista, te umjerenu razinu oporezivanja, ali ne i ono sto se pri-kazivalo kao prijetnja socijalnoj koheziji. To se predstavljalo kao "trei put" koji se razlikovao od suradnje drave i privatnog sektora, ali je to i ukljuivao. Godine 1995. na Blairov je poticaj, nakon glasovanja lanova stranke, ukinut etvrti lan programa Laburistike stranke iz 1918. - odanost javnom vlasnitvu nad sredstvima proizvodnje, distribucije i razmjene. To se smatralo krajem jednog razdoblja. Hugh Gaitskell nije uspio postii isti cilj kada ga je pokuao progurati 1959. godine. Meutim, jo su uvijek postojale bitne razlike izmeu konzervativizma i novog laburizma, dok optuivanje Blaira za taerizam vise govori o napetostima u Laburistikoj stranci nego o Blairovom etosu i politici. U praksi, postojao je znatan kontinuitet izmeu stavova Gaitskella, Tonyja Crosslanda u ezdesetima i Blaira. Dosjetka iz 1997., "Znas li da je `Tony Blair MP" anagram od Im Tory Plan B?2"' nije znaila mnogo u kotskoj i Walesu gdje su uvedene skuptine sa zakonodavnim ovlastima. Nadalje, Vlada je 1999. vei dio nasljednog plemstva uklonila iz Doma lordova kao dio svoje politike istovremenog stvaranja novog "branda" za Britaniju te osiguravanja Laburistike prevlasti.

inilo se kako je autokratski Blair ideju "izabrane diktature", zbog koje su kritizirali Margaret Thatcher, prihvatio kao nain vladanja. Iako je, Zahvaljujui nepopularnosti konzervativaca, Blair s lakoom pobijedio na izborima 2001., vjera u Laburistike namjere, potenje i sposobnost teko je uzdrmana tijekom godina koje su proveli na vlasti. Pod Blairom je imid postao najvaniji, kao sto to i naziv novog laburizma pokazuje, a sredinje su uloge dobih strunjaci za politici marketing i ispitivanja miljenja javnosti. Porezi su poveani bez znaajnijeg poboljanja kvalitete javnih slubi. Umjesto toga, prisutna je rastua zabrinutost u vezi sa stanjem obrazovanja, zdravstva i prometa, te sve snaniji osjeaj kako Vlada te probleme ne moe rijesi Member of Parliament = zastupnik u parlamentu ZJa sam torijevski plan B. ti. To oteava politici proces, s obzirom da opozicija nije nita uvjerljivija od Blairovih obeanja. Na izborima 2001., odaziv biraa pao je na ispod 60%, najnie od 1918. godine. To je odraavalo raireno nezadovoljstvo s politiarima, a ne vjeru u Vladu. Suvremena Irska U kasnim osamdesetima i ranim devedesetima inilo se oiglednim kako Angloirski sporazum iz 1985. ne-e posluiti kao okvir za rjeenje problema u Sjevernoj Irskoj. Politika i sigurnosna situacija nastavila se pogoravati. Nasilje je postajalo sve vise gospodarsko pitanje dok je, primjerice, grade-vinska industrija postajala mrtvom prijetnji. Uz nacionalistiki terorizam - Privremene IRA-e - ojaao je i "lojalistiki" terorizam pod vodstvom Ulsterskih obrambenih snaga, Ulsterskih boraca za slobodu i slinih organizacija. Uz pojedinana djela iz-ravnog terorizma, dogaala su se i ubojstva "milo za drago": nasumina ubojstva pripadnika druge vjere kako bi se usadio strah. Doista, 1992. ubijeno je vise katolika nego protestanata, iako svi katolici nisu pali kao rtve protestanata. Istovremeno su krvavi raspad Jugoslavije i tamonja praksa "etnikog ienja" doveli do novih strahova u vezi s budunou Sjeverne Irske. Od poetka sukoba u Ulsteru bio je prisutan proces etnike koncentracije, pri emu su se protestanti selili na istok, a katolici na zapad. Mirovni proces uinio je korak naprijed 1997. kada je IRA proglasila nastavak prekida vatre iz 1994. Tony Blair imao je pomo amerikog pritiska na Sinn Fein pa je 1998. Sporazum na Veliki petak (10. IV.) poloio temelj za nastavak samouprave u toj provinciji. Taj je sporazum dobio potporu 71% glasaa u Sjevernoj Irskoj koji su izali na referendum u svibnju 1998. Utemeljeni su izvrsno tijelo i skuptina, koja se po prvi put sastala u srpnju 1998. Osnovano je i ministarsko vijee Sjever Jug kako bi se raspravljalo o zajednikim pitanjima i usvojile zajednike smjernice. Ipak, odbijanje IRAe da uniti svoje naoruanje pokazalo se velikom preprekom na putu prema uspostavi mira. jo vanije, obje strane podjela u Sjevernoj Irskoj gledale su na Sporazum na Veliki petak u drugom svjetlu. Za unioniste, predstavljao je konano rjeenje njihovog ustavnog poloaja; drugim rijeima, mogli su ostati dijelom Britanije dokle god je veina njih to eljela. Za nacionaliste, Sinn Fein jasno je pokazao kako je Sporazum na Veliki petak tek poetak, a ne kraj, prvi korak u procesu koji e dovesti do ujedinjenja Irske. Kao i ranije, utjecaj terorizma na sjeveru bio je sveobuhvatan po svojem cinku na ope politiko okruenje, ali i vrlo odreen. Nasilje u podijeljenim naseljima radnikog sjevernog Belfasta nije pratilo i nasilje u zelenom srednjeklasnom junom Belfastu. Doista, Znaajan broj katolika iz srednje klase, kojima su koraci protiv diskriminacije u prethodnih etvrt stoljea znatno olakali poloaj, preselio se iz uglavnom katolikih podruja u dotad premono protestantski juni Belfast. Kao i drugdje u Ujedinjenom Kraljevstvu, deindustrijalizacija je predstavljala velik problem. Utjecala je i na tradicionalne teke industrije, poput brodograevne i graevinske, i novije lake industrije. Tako su se tvornice umjetnih vlakana otvorene

ezdesetih zatvorile u ranim osamdesetima. U Republici Irskoj, s druge strane, ekonomija se uspjeno razvijala, izvlaei korist iz brojnih imbenika, ukljuujui i utjecaj ulaska Irske u Europsku uniju 1973. Razvojna pomo odigrala je vanu ulogu u znaajnoj industrijalizaciji od ezdesetih. Zahvaljujui snanom porastu izvoza, prosjean godinji rast bruto nacionalnog dohotka u Irskoj 1990. - 1994. iznosio je vise od 5%, najvie u Europskoj uniji. S druge strane, u Britaniji je iznosio samo 0,7%, najnie nakon vedske. To je pridonosilo stvaranju ozbiljnih inflatornih pritisaka u Irskoj. Republika je prolazila i kroz znaajnu mjeru sekularizacije. Vodile su se pravne i politike borbe u vezi s pitanjima po-put razvoda braka, homoseksualnosti, pobaaja i kontracepcije, a ugroen je i autoritet Crkve. Iako je irsko drutvo vjerski jo iskljuivije od engleskog, jasno je vidljivo smanjenje uloge Crkve u irskoj politici, drutvu i kulturi. To je povezano s odreenom emancipacijom ena sto je kulminiralo izborom Mary Robinson za predsjednicu 1990. godine. S druge strane, u Ulsteru ni unionisti ni nacionalisti nisu imali mnogo vremena za feminizam, iako su odreen broj aktivnih pripadnika IRA-e bile ene, a postoji i snana tradicija sudjelovanja ena u irskom i kotskom nacionalizmu. Nije jasno moe li se u Ulsteru naslijede katastrofinih dimenzija dobrog dijela irske povijesti - pohoda, izvlatenja, kolonizacije, diskriminacije, siromatva, mitologije i ogorenja - ublaiti gospodarskim razvojem, sekularizacijom i drutvenim promjenama. S druge strane, budunost u Republici Irskoj daleko je svjetlija. Suvremena kotska Iako je u proteklom desetljeu kotska u znaajnoj mjeri sudjelovala u izmjenama istih ekonomskih i socijalnih trendova kao i ostatak Britanije, njezina je Politika putanja bila drukija, kao sto je to i inae sluaj od 1959., od pada kotskog konzervativizma. Kao i u Engleskoj i Walesu, dolo je do slabljenja industrija koje zagauju okoli, tradicionalnih sektora teke industrije. Smanjile su se snaga i ekonomska vanost industrije ugljena, graevinarstva, brodogradnje i industrije elika, pri emu je pitanje sudbine eliana u Ravenscraigu posebice osjetljiv problem za kotsku. I tekstilna je industrija snano uzdrmana. Ono sto je nekad bio najvei pogon za proizvodnju damasta na svijetu, Erskine, Beveridge and Co. u Dunfermlineu, zatvoreno je te 1983./84. pretvoreno u stanove. Ekonomska je kriza posebice teko pogodila Strathclyde, a urbana se struktura tamo nalazila pod snanim pritiskom, unato urbanoj obnovi. Premda je nova tehnologija dovela do pojave novih industrija i radnih mjesta, primjerice vezanih s podmorskim nalazitima nafte, struktura radne snage znatno se razlikuje od vremena industrijskog XIX. stoljea. Danas dobar dio novih radnih tijesta ne naglaava fiziku snagu i tradicionalne vjetine, pa je na podrujima poput Glenrothesa razina nezaposlenosti mukaraca vea od one medu enama. Ogoreni sukobi u vezi s uvodenjem novog naina proizvodnje u tvornici Timex u amerikom vlasnitvu u Dundeeu 1993. pokazali su kako gospodarske promjene ne pozdravljaju svi, ali su otkrili i posljedice sve veeg udjela stranog vlasnitva nad velikim kotskim poduzeima: vlasnik je odluio zatvoriti tvornicu. Daljnji uspjesi stare industrije financijskih usluga u Edinburghu i uslune industrije u Glasgowu, "gradu kulture", donijeli su odreen stupanj blagostanja, ali je od velike vanosti bilo i to sto se Wales pokazao privlanijim za strane ulagae. Nejasno je bi li neovisnost donijela nove ekonomske probleme. kotska bi, u tom sluaju, bila dijelom Europske unije, ali vrlo udaljena za njezina trista. Najnoviju vanu knjievnu deklaraciju kulturnog samoodreenja kotske, roman Jamesa Kelmana Kako je kasno bilo, kako kasno (1994.) objavio je engleski izdava iz Londona te je ona osvojila nacionalnu nagradu Booker. Sredinom devedesetih, 50% kotske prodaje tabloida predstavljali su londonski naslovi, cak 75% medu "ozbiljnim" novinama, dok su 1994. 72 posto ukupne turistike potronje u kotskoj predstavljali engleski turisti.

U socijalnom pogledu, kotska je prolazila kroz promjene sline Engleskoj. Nastavila se smanjivati uloga crkava, dolazilo je do jaanja srednje klase, dok su se tradicionalne obitelji nalazile pod pritiskom. Uestalost bolesti srca ostaje visokom. Zajedno s tumorima odgovorne su za vise od polovine preminulih 1994. Edinburgh je postao zloglasan kao znaajno zariste AIDS-a i zloporabe droga. Postotak vlasnika medu stanarima poveao se s 25% 1979. na 40"o danas, ali je jo uvijek ispod prosjeka Ujedinjenog Kraljevstva. Iseljavanje je i nadalje znaajno: u razdoblju 1900. - 1990., zabiljeena je samo jedna godina (1932. - 1933.) u kojoj se vise ljudi u kotsku doselilo nego iselilo. Za-jedno s padom nataliteta, danas niim od onog u Engleskoj i Walesu, to je dovelo do pada broja stanovnika: 152 000 ljudi u razdoblju od 1976. do 1986. Godine 1994. bilo je samo 61 656 ivoroenih u kotskoj, najmanje od poetka voenja statistike 1855. Broj stanovnika 1994. iznosio je 5 132 400. Obiljeja kotskog gospodarstva, s njegovim ogranienim mogunostima, te snaga obrazovnog sustava jamili su da e kotska na-staviti izvoziti svoje nadarene stanovnike. 30o kotskih diplomanata sa kotskih sveuilita 1988./89. svoj su prvi posao dobili u Engleskoj i Walesu, dok je samo 0,3o engleskih i velkih diplomanata s engleskih i velkih sveuilita prva radna mjesta pronalazilo u kotskoj. Unutar kotske, dolazilo je do znaajne selidbe stanovnitva iz urbanih podruja Strathclydea - 172 360 ljudi od 1976. do 1986. - te poveanja broja stanovnika na Visoju i otocima, pograninoj regiji i jugozapadnoj kotskoj. politici gledano, u kasnim osamdesetima i ranim deve-desetima ponovno su se razbuktale rasprave o ustavnom poloaju. One su se bile utiale nakon referenduma o devoluciji 1979., ali su nepopularnost u kotskoj konzervativne vlade Margaret Thatcher (1979. 1990.) te bitno razliiti izborni rezultati u kotskoj i Engleskoj doveli do obnove tih rasprava. Iako je odluka o premjetaju upravne odgovornosti za kotske poslove iz Whitehalla na kotski ured u Edinburghu pomogla jaanju osjeaja upravne autonomije i odgovornosti u kotskoj, nad radom kotskog ureda postojao je tek slab element demokratske kontrole. kotski ministri istinski su utjecali na politiku unutar svojih granica. Godine 1987. laburisti su osvojili 50 od 72 zastupnika mjesta, a konzervativci samo 10. Veza izmeu Konzervativne stranke i radnike protestantske kulture zamjetno je oslabjela: nakon 1982. torijevci u Glasgowu vise nisu pobjediva-li. S druge strane, veze laburista s irskim katolikim keltskim nacionalizmom u Glasgowu nisu oslabjele. Uvoenje Zakona o fiksnom porezu 1989., godinu dana prije Engleske i Walesa, bilo je posebice nepopularno, pa su konzervativci na europskim izborima osvojili samo 21% glasova, u usporedbi s 25% za kotsku nacionalistiku stranku. Prethodne je godine Jim Sillars iz kotske nacionalistike stranke pobijedio na prijevremenim izborima u Govanu, zamijenivi laburistikog zastupnika, sto je sugeriralo kako se ta stranka poela probijati medu pripadnicima radnike klase u Strathclydeu. S druge strane, ranija su se nadanja temeljena na pobjedama u Hamiltonu (1969.) i Govanu (1973.) pokazala varljivima. U oujku 1989. odran je prvi sastanak ustavne konvencije koja je trebala pripremiti osnivanje kotskog parlamenta. Uz potporu laburista i liberalnih demokrata, ali ne konzervativaca i kotske nacionalistike stranke, u veljai 1992. usvojen je plan. Konzervativci su, Meutim, podupirah uniju u sadanjem obliku, dok su nacionalisti predlagah "neovisnost u Europi", radikalniji korak od devolucije koju je poduprla konvencija. Opi izbori 1997., na kojima su laburisti doli na vlast u Westminsteru, a konzervativci ostali bez zastupnika u kotskoj i Walesu, oznaili su poetak nove politike faze. Iako je Vlada izabrana 1997. imala tako snaan poloaj u Parlamentu da se nije morala baviti nacionalistikim potezima, laburisti su odluili poduprijeti devoluciju, kao sredstvo, nadali su se, smirivanja nacionalistikih osjeaja. Devolucija je odgovarala i novolaburistickom cilju stvaranja nove Britanije s modernijim institucijama te odustajanjem od onoga sto se smatralo precentraliziranim karakterom britanskog

ustava i Vlade. U rujnu 1997., referendumi u organizaciji Vlade dali su potporu osnivanju skuptine u Cardiffu i parlamenta u Edinburghu, pri emu je ovaj drugi imao i ovlasti raspisivanja poreza. Ishodi referenduma otkrili su razliitu potporu za devoluciju: dok ju je u Walesu poduprijelo samo 50,3% onih koji su glasovali, u kotskoj je to uinilo 74,9% biraa. Nejasno je hoe li to biti trajno rjeenje, ill je to samo korak na putu prema neovisnosti koju zahtijevaju nacionalisti. Laburisti iz postojee situacije izvlae veliku korist. Uz pomo proporcionalnog izbornog sustava, izbori za kotski parlament i velku skuptinu 1999. uinili su laburiste najbrojnijom skupinom u obje institucije, iako bez veine. Dok laburisti ostaju snaniji od nacionalista, teko se moe oekivati da e podu-prijeti neovisnost: to bi smanjilo mogunosti za laburistiku pobjedu na izborima za Westminster. Doista, laburistika strategija djelomino pokuava iskoristiti kotski parlament kako bi se potkopali nacionalisti i dobilo vise sredstava iz britanskog prorauna za laburistika uporita u kotskoj, dok istovremeno njime uvruje svoj poloaj u Westminsteru. Nije jasno sto ideja neovisnosti kotske nacionalistike stranke znaci u kontekstu federalne Europe, iako nema sumnje kako znaci vei stupanj autonomije. Neovisna kotska morala bi pronai svoj identitet: protivljenje i Engleskoj i ideji Britanije ne bi sprijeilo da podjele unutar kotske postanu vidljivije, bez obzira na sudbinu pseudoiredentistickog pokreta koji uporite pronalazi u raspravama o pripadnosti mjesta Berwick na englesko-kotskoj granici. "Neovisna" kotska, Meutim, ograniena federalizmom i multinacionalizmom, predstavljala bi izraziti diskontinuitet, bila predstavljena u kontekstu povratka nekadanjem identitetu ili ne. To bi postavilo ozbiljna pitanja pri razumijevanju kotske u razdoblju nakon unije iz 1707. Domoljublje i nacionalizam ponovno e se nai u sreditu, a povijest e posluiti kao moan aspekt javne mitologije. Najtetnija posljedica moglo bi biti zanemarivanje regionalnosti u kotskoj, prole, sadanje i budue. Iako svjesni razmjera i znaaja regionalnih gospodarskih razlika, brojni analitiari ne sagledavaju ispravno prirodu regionalnog politikog i kulturnog iskustva. Ipak, uz vitalnost kotske i Skota, postoje i goleme razlike izmeu Strathclydea i Shetlanda, Ayra i Aberdeena. Politiari i ostali morat e imati na umu tu arolikost u planiranju budunosti kotske. Suvremeni Wales Wales je u posljednjim desetljeima doivio velike drutvene promjene, posebice porast broja slubenika koje tradicionalne lojalnosti nisu previe zanimale. To je bila radna snaga koja nije ivjela u dolinama, ve na sjevernoj i junoj obali te u urbanoj regiji Cardiffa. Jaanje uslunih industrija te, posebice, upravnih institucija smjetenih u Cardiffu (koji je 1955. Parlament proglasio glavnim gradom Walesa) stvorilo je brojna nova radna mjesta, a isto su uinila i ulaganja, posebice japanska, u nova industrijska postrojenja. Ona su se koncentrirala u junom Walesu, iju su ekonomsku vanost poveavali olakani pristup tritima, Zahvaljujui otvaranju mosta preko Severna (ija se gradnja zahtijevala od tridesetih) te produljenje autoceste M4 do junog Walesa. Nova regionalna podjela bogatstva i zaposlenosti uvelike je pogodovala Cardiffu te, u manjoj mjeri, Bridgendu, Newportu, Swanseau i Wrexhamu. S druge strane, teko su uzdrmane industrija ugljena i elika. Ekspanziju u kasnim etrdesetima, sto se posebice ogledalo u elini u Port Talbotu otvorenoj 1951., slijedila su zatvaranja i masovni otkazi. unato sustavu socijalne skrbi koji je ublaavao nedae, ekonomski problemi teko su uzdrmah socijalno tkivo. Iz perspektive, primjerice Swansea, s njegovom golemom poduzetnikom zonom pored autoceste M4, trgovakim sreditima i novogradnjama uz more, teko je ideju velke neovisnosti i kulturnog nacionalizma smatrati kao neto mnogo vise od potencijalno

opasne smetnje. Wales je, Meutim, unato svojoj relativno maloj veliini, izrazito regionalna zemlja, a ono sto se dogaa u Swanseu od vrlo je malene vanosti - ill se barem tako smatra - za zbivanja u, primjerice, sjevernom Walesu. Duboke geografske razlike koje su oduvijek karakterizirale Wales i koje su gospodarski razvoj uinile jo vanijim i danas imaju bitne kulturne i politike odjeke. Osnivanje velkih institucija pruilo je novu prigodu za izraavanje regionalnih napetosti. Koliko god da su ublaene svevelskim interesom za nonkonformnost i ragbi, takve regionalne razlike posebice su vidljive u Walesu zbog pitanja jezika i svega sto on predstavlja te moe poeti simbolizirati. Zahvaljujui jeziku, neki Velsani su, barem u tom pogledu, mnogo razliitiji od Engleza nego golema veina Skota. Meutim, takoer, Velsani u cjelini manje su zainteresirani za separatizam i neovisnost od Skota. Federalna Europa nudi moguu alternativu, dok Plaid Cymru vehk naglasak stavlja upravo na svoj identitet dobrih Europljana. "Regionalna" dimenzija doista se trenutno nalazi na europskom politikom dnevnom redu. Za to su posebice zasluni politici pokreti temeljeni na nacionalno osvijetenim skupinama, poput Baska, Bretonaca, Katalonaca, Skota i Velsana, koji svi ele zadrati svoje zasebne identitete te istovremeno ostati dijelom Europe. Ipak, snano regionalno obiljeje potpore za Plaid Cymru unutar Walesa, zajedno s pitanjem jezika, koje izaziva podjele, sugeriraju kako bi se autonomni Wales mogao suoiti s nejasnom budunou: bilo bi vrlo teko pomiriti razliite interese junog Walesa i Gwynedda. Mnogo toga ovisilo bi o izbornom sustavu. Autonomni Wales mogao bi nalikovati na Englesku kojom dominiraju demografska i ekonomska snaga juga, ali razmjeri do kojeg bi to bilo prihvatljivo drugim dijelovima tih podruja nije jasno. U ovom trenutku, Velsani imaju mogunost zagovarati suprotstavljena gledita bez pretjerane ogorenosti, a Wales posjeduje privlanu arolikost koja se isplati i stanovnicima i posjetiteljima. Britansko pitanje Osim stvaranja skuptina za kotsku i Wales, Blairova vlada zagovarala je i stvaranje novih regionalnih skuptina u Engleskoj. Poziv na ustavne promjene bio je povezan s Blairovim pokuajem uspostave predsjednikog sustava koji bi zaobiao parlamentarne stranke te s njegovim kultom osobnog vodstva. U praksi, Blairove autokratske tendencije povezane su s nesposobnou i loim politikim obiajima. Blair je takoer, sve ceste, politiku odreivao u kontekstu Europske unije. To je bilo posebice vidljivo u sluaju sve jaeg utjecaja europskog zakonodavstva i sudbene vlasti te Vladinih tvrdnji kako se jedinstvenoj europskoj valuti treba pridruiti nakon sto se ispune gospodarski preduvjeti. To se proglaavalo politici ve rijeenom stvari. Usto, napadnute su i navodne implikacije britanskog nacionalizma. Povjerenstvo za budunost multietnike Britanije, koje je svoj izvjetaj objavilo 1999., ustvrdilo je kako "britanski identitet, kao i dobar dio engleskog, ima sistematine, uglavnom neizgovorene, rasne konotacije" te je pozvalo na promjene u povijesnom odnosu prema njima, preciznije, "stvaranje novog imida" kako bi se suprotstavilo rasizmu. Tonost tog izvjetaja te koncept "institucionalnog rasizma" i sami su bili temom rasprava; ono sto je neupitno jest prisutnost drutvenog inenjeringa koji se, openitije, ogleda i u pritisku za "pozitivnom diskriminacijom" u ovom ili onom obliku. Prijeporna obiljeja britanskog identiteta postavljaju pitanje kako na najbolji nain prici britanskoj povijesti. U biti postoji procjep izmeu znanstvenog i popularnog pristupa. Prvi ve barem desetljee uzima za ozbiljno britansku dimenziju britanske povijesti, dok drugi, kao sto se vidi u studiji Roya Stronga i u prvom svesku trilogije Simona Schama, to ne ini. U ovom trenutku popularni pristup hvata korak, sto se vidi, primjerice, u drugom svesku Schamine trilogije i seriji BBC-a o graanskim ratovima sredinom XVII. stoljea, emitiranoj poetkom 2002. To je pomak u dobrom smjeru, ali je nuno i upozoriti na opasnosti umanjivanja uloge

Engleske i Engleza, samih za sebe i kao dijela Britanije i britanskog identiteta. To je pitanje ne samo demografske prevage i gospodarske vanosti, ve i politike teine i inicijative. Preesto se uloga Engleske u suvremenim prikazima britanske povijesti i identiteta umanjuje. To bi raniju pristranost moglo okrenuti u novom smjeru, ali ona nipoto zato ne bi bila manje pogrena. ZAKLJUCI Povijest je poput putovanja. Otii u prolost te se zatim vratiti znaci vidjeti druge zemlje, druge naine na koje se neto radi, drukije vrijednosti. Putnik moda nema vremena ni mogunosti u potpunosti cijeniti ono sto vidi, ali je ipak svjestan raznolikosti i promjena. Putovati danas znaci postati svjestan nekih od moi i slabosti Britanskih otoka i njihovih stanovnika. Analizu povijesti Britanskih otoka mogue je zakljuiti isticanjem kontinuiteta te staviti naglasak na trajan dubok osjeaj povijesti, na organsko, vrsto povezano drutvo, sposobno za samoobnovu te na ukorijenjenu snagu institucija i kulture. Iako su Britanci zasigurno nadareni za stvaranje dojma kontinuiteta, umjetna proizvodnja tradicija cesto prikriva promjene u sreditima moi. mogue je naglasiti i ulogu sluaja. Relativna stabilnost Britanije u XX. stoljeu zasluga je ne samo dubokih silnica i trendova, ve i pobjede u oba svjetska rata. veina kontinentalnih zemalja bila je poraena i okupirana, sa svim prateim problemima. Brojne desniarske politike skupine bile su diskreditirane, ili barem optereene kolaboracijom; njihovi su ljeviarski ekvivalenti kompromitirani, ill barem pogoeni, usponom komunizma. S druge strane, u Britaniji (uz iznimku Kanalskih otoka), kao i u Irskoj, nije bilo strane invazije, ni preuzimanja vlasti od strane nedemokratskih snaga slijeva ili desna. takoer, dugoronije gledano, nipoto nije bilo sigurno da e Britanija preivjeti francuske pokuaje invazije u XVIII. stoljeu i napoleonskom razdoblju. labijale su i unutarnje krize ije mirno razrjeenje nije bilo ni blizu izvjesnom, kao i graanski sukobi iji ishod suvremenicima nije bio siguran. Posljedica sukoba u koje su bili umijeani Ivan i Henrik III., graanski ratovi iz sredine XVII. stoljea te zbivanja iz 1745. oigledni su primjeri. Dok naglaavamo sluajnosti, vano je skrenuti pozornost i na one iz prolosti koji nisu uspjeli. Britansko drutvo moe se predstaviti i kao jedinstveno i kao podijeljeno. Slavna revolucija, na primjer, ima svoju ulogu u britanskoj mitologiji, ali mnogi, posebice u Irskoj, nisu sudjelovali u vigovskom konsenzusu, dok su i revolucionarno rjeenje i hanoverski reim uspostavljeni silom. unato svim priama o tome kako su prirodne vladajue stranke u Britaniji, samo su tri puta u XX. stoljeu (konzervativci i njihovi saveznici 1900., 1931. i 1935.) laburisti ili konzervativci dobili vise od 50% glasova biraa, a britanski politici sustav ne olakava nijednoj stranci da to i ostvari. Sire gledajui, uz mnotvo miljenja koja su postojala, svi su deterministiki pristupi prolosti sumnjivi, a svako naglaavanje neke pravilnosti nuno je kvalificirati isticanjem uloge sluaja i nepredvidljivosti. To je danas osobito vano. Nejasno je znae li promjene, o kojima se raspravlja ill koje su mogue, u budunosti propast Britanije, ili predlagane promjene unutar Britanskih otoka i Europe predstavljaju nunu modernizaciju, primjerenu zahtjevi-ma XXI. stoljea te, posebice, izazovima koje predstavljaju irski, kotski i velki nacionalizam te globalizacija. U ime suvremenosti mijenjaju se ili moda unitavaju? - ne same, suverenitet i kohezija Ujedinjenog Kraljevstva, ve i karakter Engleske. itatelji e imati vlastita gledita. Ova je knjiga cijela posveena promjenama, ali tvrditi da se tradicije mogu prilagoavati te da se to doista i dogaa pa cak i da se stvaraju, ne znaci sugerirati kako one nemaju vrijednosti. Ne radi se ni o tome da taj proces prilagoavanja i stvaranja nuno opravdava zamjenu postojeih obiaja i ideja koje ljudima daju osjeaj kontinuiteta, identiteta 1 vrijednosti. Iako je kraljica Viktorija preminula 1901., dobar dio viktorijanskog svijeta, posebice brojni drutveni stavovi, potrajao je jo neko vrijeme, unato utjecaju dva svjetska rata i modernizma iz prvih desetljea XX. stoljea, da bi bio uniten u drutvenoj revoluciji ezdesetih. Posljedice

te propasti Tog se uvijek osjeaju te se s njima suoavamo, a to utjee na potragu za svakom sirom, novom (ili starom) osnovicom nacionalnog identiteta. lake, se britanski identitet neprestano definira i redefinira, unitenje i slabljenje u osamdesetima, devedesetima i na poetku XXI. stoljea, tradicionalnih, i do tada Tog uvijek presudnih oznaka nacionalnog identiteta - parlamentarnog suvereniteta, nacionalne neovisnosti, monarhije, tradicionalnih crkava te kulture liberalnih odrivih alternativa - uinili su nacionalni identitet manje jasnim, a vise krhkim. zakljuiti naglaavajui nesigurnost i raspadanje ne znaci nuditi "optimistian" saetak nacionalnih dostignua i obiljeja, sto popularna povijesna djela cesto cine. Takav bi zakljuak, Meutim, bio neprimjeren, uvreda itateljima koji su svjesni kako se nalaze u razdoblju nedoivljenih mijena. Povjesniar moe ponuditi upozorenje. Svako iscrtavanje prolosti dovodi do spoznaje da su promjene neizbjene, obeanja politiara bezvrijedna, a nade u bolju budunost cesto lakovjerne. Prelako je odbaciti nasu povijest, osjeaj mjesta i vremena koji stvara identitet te pomae odrati drutvene vrijednosti. Uiniti to iz razloga koji se trenutno nude potpuno je nerazborito.