Está en la página 1de 25

Milivoj Solar: Teorija književnosti

1. Priroda književnosti i proučavanje književnosti

Naziv i pojam književnosti

- pojam književnosti obuhvaća uži pojam od pojma koji obuhvaća sve što je zapisano u
knjigama
- pojam literatura ima obično uže značenje (knjige i članci o nekoj široj temi ili
znanstvenom području)
- ponekad za književnost rabimo naziv pjesništvo, ali ono obično znači poeziju, za razliku
od proze
- s obzirom na umjetničku funkciju i svrhu književnosti, pod pojmom književnosti najčešće
podrazumijevamo umjetničku književnost
- književnost ne mora biti nužno zapisana, jer postoji i bogata usmena književnost
- književnost ne čine samo književna djela, već autor, djelo i publika
- tradicionalno povezivanje umjetnosti s lijepim dovelo je do naziva lijepa književnost
(beletristika), koji se danas upotrebljava uglavnom za romane i novele
- moderna misao umjetnost ne povezuje nužno s lijepim, pa je došlo do neodređenosti
pojma umjetnosti, a književnost se često bavi i trivijalnom književnošću i ostalim
oblicima za koje je teško tvrditi spadaju li pod umjetnost, tako da se suvremeni pojam
književnosti ponekad može shvatiti i šire od pojma umjetničke književnosti
- umjetnost uključuje stvaralaštvo, ona postojećoj građi daje nove oblike koji postaju
nositelji posve osobitih značenja
- za shvaćanje pojma književnosti bitna su dva odnosa: odnos prema jeziku i odnos prema
zbilji

Književnost i jezik

- književnost je osobita jezična pojava; ona oblikujući jezik oblikuje ono što je već
oblikovano
- književnost je jezična tvorevina, a književno djelo tekst koji razumijevamo kao bilo koji
drugi tekst, a smisao književnog djela dobiva tek ako uzmemo u obzir i kontekst
- u književnom tekstu bespredmetno je ispitivati odgovara li izrečeno istini; on se
toživljava u ukupnosti našeg životnog iskustva
- sâm književni tekst načinom na koji je uspostavljen sugerira kako ga treba čitati kao
književni tekst
- književna djela su neponovljiva, književne su poruke izrecive samo kroz književna djela
kao takva, dok književnost služi za komunikaciju i prenošenje misli koje ni na koji drugi
način ne bi mogle biti prenesene

Književnost i zbilja

- književna djela često govore o stvarnim događajima i daju podatke o stvarnosti


- književnost ne može jednostavno preslikati zbilju, zato što su mogućnosti jezika
ograničene, a njegova struktura specifična

I
- nadalje, književno djelo može zbilju izraziti samo u okviru neke književne konvencije
koja je nužna za razumijevanje književnog djela (konvencija stiha, bajke, kazališta...),
ona je svojevrstan prethodni sporazum između autora i čitatelja
- književnost je nužno vezana za zbilju, ali uvijek nanovo i na svoj način oblikuje uvijek
svojevrsnu cjelinu ljudskog iskustva

Književnost kao umjetnost

- književnost na poseban način govori o stvarnosti, o stvarnom životu


- književnik ne stvara svoj svijet ni iz čega; on na temelju postojeće zbilje prema
posebnim zakonima stvara nova djela
- književno djelo nije samo oponašanje stvarnosti, ne odnosi se samo na prošlost i
sadašnjost, već je i mogući svijet budućnosti, tako da stara vrijedna književna djela ne
zastarijevaju upravo zbog toga što je u njima sadržana i sadašnjost i budućnost

Svrha i zadaci proučavanja književnosti

- književna je kultura sastavni dio opće kulture, te je povezana s obrazovanjem


- ljudi se svakodnevno susreću s književnošću, no na širokoj skali književnih djela postoje
djela manje, odnosno veće umjetničke vrijednosti
- postoji praktični i teorijski odnos prema književnosti. Praktično se njome bave književnik,
čitatelj, te u širem smislu i književni kriitačr (stvaralačka književna kritika), a teorijski
se njome bavi onaj tko knjiž. djela promatra kao posebne predmete za misaonu obradu
- potpuni doživljaj vezan je za neku dozu teorijskog odnosa prema djelu (nepoznate riječi,
pojmovi i pojave koji su za autora imali drugo značenje itd.)
- osjećaj za velike umjetničke vrijednosti izoštrava se poznavanjem velikoga broja
književnih djela različitih vremena i naroda
- velika važnost književnosti među ljudima potakla je ljudski interes kakav potiču i sve
druge društvene i prirodne pojave – zato znanstveni rad na književnosti ne treba
miješati sa sposobnošću za književno stvaralaštvo

Znanost o književnosti

- naziv književna kritika u nas najčešće označuje prosuđivanje vrijednosti pojedinih knjiž.
djela, te je poseban dio znanosti o književnosti
- znanost o knjiž. dijeli se na povijest književnosti i teoriju književnosti. Književna kritika
je posebna grana koja duboko zadire u ostale dijelove
- povijest književnosti bavi se proučavanjem knjiž. djela u njihovu poivjesnom slijedu.
Razlikuju se povijest pojedine književnosti, komparativna povijest književnosti i opća
povijest književnosti
- povijest pojedine književnosti najčešće se obrađuje prema načelu nacionalne pripadnosti,
nekada prema načelu jezičnog zajedništva, a ponekad i prema načelima zajedničke
tradicije ili zajedničkog života u nekoj višenacionalnoj i višejezičnoj zajednici
- komparativna ili poredbena povijest književnosti istražuje veze i odnose između dviju ili
više različitih književnosti.

II
- opća povijest književnosti nastoji obuhvatiti sve književne pojave od svjetskog značenja,
ili pak velik broj nacionalnih književnosti koje pokazuju velike sličnosti ili su razvijene na
istim temeljima (npr. “književnosti europskog kulturnog kruga”)
- teoriju književnosti zanima opća zakonitost književnog oblikovanja i načini ostvarivanja
književnih djela kao umjetničkih tvorevina. Tradicionalni naziv za nju je poetika, ali
danas taj naziv ima obično druga značenja (npr. poetika ekspresionizma, poetika A. B.
Šimića)
- književne teorije vezuju se za iskustvo pojedinih razdoblja i pravaca; u njima se nastoji
naknadno odrediti i izraziti neko književno iskustvo ili zacrtati pravce nekog budućeg
razvoja

Estetika, lingvistika i semiotika

- Estetika ima korijene u filozofskom razmišljanju o prirodi umjetnosti u grčkoj filozofiji.


Naziv i nastojanje da se umjetnost shvati kao posebno područje sustavnog filozofskog
studija potječe od Alexandera Gottlieba Baumgartena (18. st.), a obveznim dijelom
svakog filozofskog sustava postaje u klasičnom njemačkom idealizmu (Hegel). Nakon
toga, estetika se grana na dva pravca: jedan nastoji opisati, analizirati i svrstati
umjetnička djela prema srodnim osobinama, te uspostavivši sustav pojedinih umjetnosti
istraživati sličnosti i razlike među djelima različitih umjetnosti; drugi nastoji filozofski
razmotriti umjetnost i načelno je odrediti i razmotriti njenu sudbinu u suvremenom
svijetu
- Lingvistika: filozofska razmatranja jezika dovela su do razvoja gramatike i retorike. U
19. st. razvija se lingvistika kao posebna znanost koja se bavi jezikom sa stajališta
njegova povijesnog razvoja i usporedbi između različitih jezika. Wilhelm von Humboldt:
opća lingvistika, jezik kao “duh pojedinog naroda”. Ferdinand de Saussure: jezik kao
sredstvo sporazumijevanja. Lingvističke spoznaje uveliko su pomogle razumijevanju
književnosti kao jezične pojave i njezine strukture
- Semiotika ili semiologija: osnivači: Charles Sanders Pierce i njegovi nastavljači Charles
Morris i Ferdinand de Saussure. Osnovni pojam semiotike je znak: osobit ljudski
proizvod koji “preslikava” neki podatak ili pojavu, a da s njima ne mora imati nikakvu
prirodnu svezu. I književna djela su znakovi osobite vrste, pa se u tom smislu može
govoriti o semiotici književnosti (nastala u okviru strukturalizma).
- Filologija: često znači isto što i lingvistika, ali je uobičajeno da se tim nazivom označava
znanost koja proučava cjelokupnu kulturu nekog naroda ili srodnih naroda

Uža područja teorije književnosti

- Poetika: učenje koje se razvija od razmatranja opće prirode književnosti, preko analize
pojedinog književnog djela, do razmatranja književnih vrsta
- Stilistika: dio teorije književnosti koji povezuje lingvistiku i teoriju književnosti
- Versifikacija: bavi se proučavanjem načina na koji se oblikuju stihovi. Može se shvatiti i
kao dio stilistike
- Metodologija proučavanja književnosti: nije izravno dio teorije književnosti, a bavi se
proučavanjem načina i svrha znanstvenog istraživanja književnosti

III
2. Analiza književnog djela

Filološka analiza teksta

- postupci koji služe nekoj vrsti pripreme za analizu teksta kao književnog djela:
utvrđivanje pravog teksta, utvrđivanje autorstva, datiranje djela i komentar
- utvrđivanje pravog teksta: potrebno je zbog različitih varijanti tekstova (posebice u
starijih dijela, ali i u novijih). Na temelju tih istraživanja priređuju se tzv. kritička
izdanja pojedinih djela
- utvrđivanje autorstva i datiranje: ponekad je vrlo važno za razumijevanje djela da se to
odredi, ali ponekad i nije
- komentar: on je rezultat prethodne analize teksta
- ti se postupci zajedničkim imenom nazivaju filološkom analizom teksta
- proučavanjem navedenih postupaka u pripremi teksta, prije svega u svrhu izdavanja,
bavi se tekstologija
- književnoteorijsku analizu pojedinog književnog djela možemo razlikovati od kritičke
ocjene (kritike) i interpretacije književnog djela
- analiza: raščlanjivanje knjiž. djela na sastavne dijelove
- kritička ocjena: teži vrijednosnoj ocjeni knjiž. djela
- interpretacija: postupak tumačenja knjiž. djela kojim se utvrđuje smisao djela u cjelini i
uloga pojedinih elemenata s obzirom na cjelinu djela

Struktura književnog djela

- potrebno je odrediti što treba uzeti kao osnovni element strukture i kako valja shvatiti
opća svojstva strukture po kojima se ona razlikuje od npr. skupa, skupine ili
konglomerata
- moguće je ispitivati strukturu knjiž. djela ispitivanjem strukture teksta, tj. metodama
teorije teksta
- međutim, u knjiž. djelu unutar obične jezične strukture ostvaruje se jedna nova,
književna struktura koja je zapravo “nadogradnja”na jezičnu strukturu
- struktura knjiž. djela je slojevita, ima tri sloja: sloj zvuka, sloj jedinica značenja i sloj
svijeta djela
- Sloj zvuka: sam zvuk izgovorenih riječi može biti neki samostalni element značenja
(rima, ritam, melodioznost...)
- Sloj jedinica značenja: razumijevanje značenja pojedinih riječi neophodno je za
razumijevanje cjelokupnog književnog djela
- Sloj svijeta djela: značenje pojedinih riječi povezuje se na takav način da se u našoj
mašti pojavi svijet knjiž. djela
- ponekad se razlikuje i sloj ideja i sloj aspekta s kojeg je viđen svijet djela
- postoji i učenje koje za razumijevanje umj. djela smatra najvažnijim razlikovanje
između prednjeg plana i pozadine. Za prednji je plan bitno to da je umj. djelo ostvareno
kao nešto zbiljsko (npr. kao jezična tvorevina). Osobitost umj. djela je da nas prednji
plan upućuje na stražnji plan koji upućuje na drugi, dublji smisao

IV
- razlikovanje između oblika i sadržaja u modernoj teoriji književnosti nije dostatno zbog
teškoća u razlikovanju tih pojmova i njihove teške odredivosti. Zato je potrebno uvesti
nove razlike i pojmove

Izraz i sadržaj

- književno djelo sagledavamo na planu izraza i na planu sadržaja


- termini izraz i sadržaj u najširem smislu odgovaraju de Saussureovim pojmovima
označitelj i označeno
- u jeziku su označitelj i označeno nerazdvojno povezani, ali se misaono, u apstrakciji,
mogu odvojiti
- različiti jezici razlikuju se na planu izraza, ali i na planu sadržaja
- u analizi knjiž. djela potrebno je najprije pristupiti analizi izraza, a tek zatim sadržaja
- poeziju je npr. zapravo nemoguće prevoditi jer je u najvećoj mogućoj mjeri ovisna o
označiteljima, tako da je prijevod zapravo nova pjesma, dok je prozu lakše prevoditi
jer se umjetnički dojam ostvaruje pretežno u razini označenoga

Tema, motiv i motivacija

- u tradiciji proučavanja književnosti tema se uglavnom shvaćala pretežno preko aspekta


sadržaja, pa otuda proizlaze određenja poput: “tema je ono o čemu se govori”
- međutim, s obzirom na za književnost odlučujuće važan aspekt izraza, i da je za knjiž.
najvažnije ono na što djelo u cjelini upućuje i što povezuje sve elemente knjiž. djela,
tema se u teoriji knjiž. može odrediti kao jedinstveno značenje djela
- važan element strukture djela je naslov, koji često izravno i sažeto izražava temu, te
je predmet poebne analize
- tema se može razlagati na manje značenjske jedinice, a motiv je najmanja tematska
jedinica, tj. najmanji dio knjiž. djela koji sadržava neko relativno samostalno značenje
u okviru teme
- motiv ima i druga značenja: određuju ga kao tipičnu životnu situaciju o kojoj djelo
govori, te kao tematsku jedinicu koja se može prepoznati u mnogim knjiž. djelima (tzv.
“lutajući motivi”: motiv rastanka zaljubljenih, ugovora s vragom itd.)
- motivi se često dijele na statičke i dinamičke motive. Dinamički na neki način pokreću
radnju, a statički se odnose na opis pojedine situacije. Prema takvom shvaćanju
narativna književna djela određuje prevlast dinamičkih motiva
- motivacija je način na koji su uvedeni i povezani motivi u knjiž. djelu
- razlikujemo tri vrste motivacije: realistička motivacija (motivi u knjiž. djelu se izabiru i
povezuju prema načelu iluzije zbilje, tj. sve što je u knjiž. djelu opisano mora biti tako
prikazano da ništa ne smije odstupati od onoga što je moguće i vjerojatno u zbilji
svagdanjeg života; npr. epoha realizma, kriminalistički roman), kompozicijska motivacija
(u knjiž. djelu ne smije biti suvišnih motiva), umjetnička motivacija (zasniva se na načelu
umjetničkog dojma, a zahtijeva da se motivi povezuju i opravdavaju razlozima
prihvaćanja onih konvencija koje su priznate u nekoj knjiž. vrsti ili epohi)

Kompozicija, fabula i siže

V
- kompozicija je u teoriji književnosti način na koji je književno djelo složeno odnosno
sastavljeno od nekih svojih dijelova
- kompozicija knjiž. djela mora se razlikovati od kompozicije znanstvenog djela
- vanjski izgled i podjela djela (na stihove, strofe, poglavlja, prizore, odlomke) odaje
temeljni nacrt kompozicije; međutim, on ne mora odgovarati tzv. unutarnjem
kompozicijskom planu, tj. nekoj umjetničkoj logici po kojoj se djelo razvija
- analiza kompozicije mora voditi brigu o konvencijama pojedine književne vrste
- slaganje i povezivanje dijelova knjiž. djela razlikuje se od slaganja i povezivanja u bilo
kakvoj jezičnoj tvorevini; zato je u teoriji knjiž. uvedena opreka između fabule i sižea
- opreka se odnosi samo na narativna knjiž. djela
- naziv fabula često se upotrebljava u različitim značenjima: kao niz motiva povezanih
prema načelu “onoga što se dalje zbilo”, ili se naprosto poistovjećuje sa “sadržajem”.
Međutim, fabula se ograničava samo na niz događaja, dok je sadržaj širi i neodređeniji
pojam. Radi veće jasnoće u teoriji knjiž. se fabula suprotstavlja pojmu sižea
- siže je niz događaja onakav kakav je u knjiž. djelu, a fabula je niz događaja povezanih i
raspoređenih onako kako bi se oni mogli dogoditi u zbilji (izvanknjiževna okosnica)
- siže u pravilu odstupa od vremenskog slijeda koji je moguć u zbilji
- postoje nefabularne knjiž. vrste, te fabularni nizovi (povezani splet više fabula)

Pripovjedač, priča i lik

- pripovijedanje je postupak nizanja motiva koji je bitno povezan s vremenom i


događanjem, a struktura zatvorena između početka i kraja naziva se pričom
- pripovjedača valja razlikovati od autora, jer je pripovijedač književnoteorijska
kategorija, a autor stvarna osoba
- odnos pripovijedača prema priči može biti različit; pravi se razlika između mimeze
(neposredno prikazivanje, kao da i nema pripovjedača, showing) i dijegeze (prikazivanje
prepričavanjem, telling)
- pripovijedanje se može vršiti u prvom, trećem, ali i drugom licu
- pripovijedanje se obično odvija u fokusu, žarištu jednog lika, te govorimo o fokalizaciji
koja može biti unutarnja (kad imamo uvid u junakove misli) i vanjska (kad ga nemamo)
- često se pravi i razlika između pouzdanog i nepouzdanog pripovjedača
- pouzdani pripovjedač daje povremeno naslutiti ili izričito kaže da zna završetak priče.
Kada mu je sve, pa i ono što uvjetuje pričanje i zbivanje poznato do najsitnijih
pojedinosti, određujemo ga kao sveznajućeg pripovjedača
- nepouzdani pripovjedač pripovijeda kao bilo koji izravni sudionik u zbivanju; njemu ne
možemo vjerovati više no bilo kojem liku
- lik je umjetnička tvorevina, pa prema tome ne može biti određen samo uspoređivanjem
sa zbiljskim osobama
- likovi često predstavljaju određene tipove, no tipovi imaju prepoznatljive opće osobine,
a one su u knjiž. djelu individualizirane. Ako su to pretežno psihičke osobine,
upotrebljava se pojam karaktera
- temelj književnoznanstvene analize karaktera čini analiza postupaka karakterizacije

Ideja

VI
- pojam ideje knjiž. djela upotrebljava se uglavnom u dva osnovna značenja: ili je to neka
temeljna misao koja je u djelu prisutna, odnosno stav prema određenim problemima koji
se u djelu može razabrati, ili je to cjelokupni smisao djela, bit onoga što djelo govori,
odnosno smisao cjelokupne poruke koju djelo predaje čitatelju
- u prvom je slučaju ideja jedan strukturni element pored ostalih. Ako u djelu postoji
zastupanje nekih političkih, religioznih, filozofskih ili drugih učenja, govorimo o
tendenciji
- u drugom slučaju analiza ideje uspostavlja se u okviru nekog filozofskog sustava ili
cjelokupnog pogleda na svijet; ideja prožima djelo u cjelini

Izvantekstovni odnosi

- knjiž. je djelo dinamička struktura, ono je sustav određenih odnosa


- književnost ne čine tekstovi; ona je odnos autora i čitatelja, te su tu važni kako
elementi unutar teksta, tako i tzv. izvantekstovni odnosi
- svako književno djelo ostvaruje se u odnosu prema knjiž. tradiciji, tj. prema drugim
knjiž. djelima koja mu prethode, ali i koja su mu suvremena

Smisao knjiž. djela

- analiza knjiž. djela mora imati neprestano na umu i sintezu; ona mora težiti zahvatiti i
cjeloviti smisao knjiž. djela
- umjetnički doživljaj ili dojam koji dobivamo u susretu s umj. djelom, znači naprosto da
knjiž. djelo razumijevamo kao smislenu cjelinu na određeni način i prije no što smo
počeli razumijevati njegove pojedine dijelove ili elemente kao upravo umjetničke dijelove
odnosno elemente
- budući da čitatelj razumijeva tek određeni dio onog što je u djelu uopće moguće
razumjeti i prihvatiti, svaka je analiza knjiž. djela nužno nepotpuna i nezavršena

3. Stilistika

Stil i stilistika

- jezik u knjiž. djelu na neki način odstupa od jezika u običnom govoru, a da to


odstupanje nije naprosto greška. Knjiž. tekst sadrži “višak obavijesti” koji ovisi o
načinu shvaćanja teksta. Takav se način pisanja u najširem smislu riječi naziva stilom
- stil se danas shvaća na dva donekle oprečna načina: kao dobar odnosno ispravan način
pisanja ili se razlikuju vrste stilova kao načine pisanja svojstvene nekoj knjiž. epohi,
školi, piscu, djelu, te se raspravlja na razini individualnog izraza
- u modernoj stilistici preteže drugo shvaćanje, ali se zbog tradicije sačuvalo i prvo
- u tradicionalnoj retorici dobro pisati značilo je stvarati vrijedna knjiž. djela, a moderna
stilistika nastoji opisati sredstva i postupke jezičnog izražavanja koji su karakteristični
za pojedina djela

Stara poetika i retorika


VII
- staru poetiku i retoriku sa suvremenom stilistikom povezuje nastojanje da se knjiž.
djelo analizira u skladu s općim načelima analize jezika
- stara retorika osnivala se na učenju o autoritetu (nedostiživom uzoru) kao jedinom
mjerilu vrijednosti knjiž. djela
- Književne vrste: za svaku vrstu postojali su stalni i čvrsti uzorci prema kojima je valjalo
pisati; osnovni okviri djela trebali su biti unaprijed određeni
- učenje o pojedinim stilovima: postojalo je nekoliko temeljnih načina pisanja, nekoliko
stilova ili tonova, koji su se međusobno razlikovali po temama, likovima itd. Najčešće je
stara retorika razlikovala visoki, srednji i niski stil
- Visoki stil: teme iz ratničkog života, likovi su junaci nositelji reprezentativnih svojstava
cijelog naroda, osnovne misli su od opće važnosti i sadržavaju određene etičke morale,
zabranjena upotreba određenih pojmova
- Niski stil: teme iz seoskog pastirskog, građanskog života, obični ljudi, ironična ili
satirična namjera, smiju se upotrebljavati i nepristojne riječi
- Srednji stil: srednji položaj između ostala dva stila
- učenje o kompoziciji: posebno bijaše razrađen način na koji se komponira govor na sudu
(uvod, potvrđivanje, odbijanje i zaključak), te se zaključivalo kako i svako drugo knjiž.
djelo treba shvatiti kao neki niz na određeni način poredanih bitnih dijelova

Pojam figure

- stara retorika brinula se za takve načine izražavanja kojima će se postići ljepota i


izražajnost, te su ih marljivo popisivali
- figure se danas nazivaju i osnovnim stilskim sredstvima
- u staroj retorici figure su smatrane za nešto dobro što samo po sebi nužno daje
vrijednost knjiž. djelu (apsolutna sredstva knjiž. izraza), dok moderna stilistika vodi
računa o funkciji pojedinih figura unutar pojedinih knjiž. djela (relativna sredstva)
- figure se mougutvrditi i izdvojiti zahvaljujući svom odstupanju od običnog govora
- figure dijelimo na: figure dikcije, figure riječi (trope), figure konstrukcije i figure misli

Figure dikcije

- figure dikcije nazivaju se također i glasovne figure ili zvučne figure, jer se njihovo
djelovanje zasniva na učinku određenih glasova odnosno zvukova u govoru
- one upravljaju pozornost na jezični izraz, iako zvukovne efekte u knjiž. djelu nikada ne
prihvaćamo odvojeno od značenja riječi
- ponavljanje pojedinih riječi u poeziji nije nikada prisutno isključivo samo zbog zvučnih
efekata, one svaki put dobivaju novo značenje
- Asonancija nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određena zvukovnog
ugođaja ili glasovnih efekata. Javlja se u izrekama i u poeziji gdje često služi kao
sredstvo za izazivanje eufonije (blagoglasja, blagozvučnosti)
- Aliteracija: ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina, ili pak ponavljanje istih
suglasnika ili slogova na početku više riječi. Često je povezana s asonancijom
- Onomatopeja: glasovima se ponašaju određeni zvuci iz prirode, životinjsko glasanje ili
zvuci koji nas podsjećaju na neki predmet
- slijedeće figure nazivaju se zajedničkim imenom lirski paralelizmi:
VIII
- Anafora: ponavljanje riječi na početku stihova. Epifora: ponavljanje na kraju stihova.
Simploka: ujedinjenje anafore i epifore. Anadiploza: jedna ili više riječi s kraja stiha
ponavlja se na početku idućeg stiha

Figure riječi ili tropi

- tropi nastaju promjenom osnovnog značenja pojedinih riječi; takve promjene javljaju se i
u svakodnevnom govoru, no u običnom govoru to ne zamjećujemo
- Metafora: neki teoretičari je opisuju kao skrećenu poredbu (drugi član poređenja), a
drugi kao figuru u kojoj se jedna riječ upotrebljava umjesto druge (jednu stvar uzima
kao da je druga); upotreba metafora naziva se metaforikom
- Metonimija: prema nekim je mišljenjima samo podvrsta metafore, dok je drugi
teoretičari smatraju samostalnom figurom
- Kod metafore se značenje jedne riječi prenosi na drugu po nekim sličnostima, a kod
metonimije prema određenim stvarnim odnosima (“čitam Kafku”)
- Personifikacija je vrsta metafore u kojoj se stvarima, prirodnim pojavama, apstraktnim
predmetima, životinjama ili biljkama daju ljudske osobine
- Sinegdoha je podvrsta metonimije u kojoj se dio uzima kao cjelina, jednina umjesto
množine, određen broj umjesto neodređene količine ili obratno
- Eufemizam: podvrsta metonimije koja označuje zamjenjivanje nekih riječi, koje se iz
bilo kojeg razloga smatraju opasnima ili nepristojnima, nekim blažim izrazima
- Epitet: riječ koja se dodaje imenici da bi omogućila stvaranje življe, potpunije, jasnije
ili u nečemu osobito karakteristične predodžbe neke stvari, pojave, živog bića ili osobe.
Stalni epiteti su epiteti koji se prodaju određenim predmetima ili osobama uvijek, bez
obzira na konkretnu situaciju u knjiž. djelu
- slijedeće figure spadaju donekle i u figure misli, ali u osnovi im je preneseno značenje
- Alegorija: produžena metafora, tj. cijele se pjesničke slike zamjenjuju pojmovima.
Basna se čitava zasniva na alegoriji: životinje nastupaju kao tipovi ljudi
- Simbol: zamjenjivanje neke riječi, životne pojave ili pojma njegovom uvjetnom,
alegorijskom oznakom. Osim stalnih simbola, postoje i simboli karakteristični za
pojedinog pjesnika ili djelo. Na tome su posebice inzistirali simbolisti

Figure konstrukcije

- nastaju osobitim rasporedom riječi u rečenici ili u nekoj drugoj većoj cjelini knjiž.
teksta. Često se nazivaju i sintaktičkim figurama
- Inverzija: obrtanje reda riječi ili dijelova rečenice u red obrnut od onog koji je
gramatički najispravniji
- Retoričko pitanje: upitne rečenice se postavljaju, a često i nižu jedna za drugom, bez
namjere da stvarno označe pitanje. Upitne rečenice zapravo služe kao izjavne rečenice,
naglašavajući svojim oblikom određen osjećajni stav
- Elipsa: iz rečenične cjeline izostavljaju se pojedine riječi na takav način da se smisao
cjeline ipako može razabrati. Upotrebljava se često i u svakodnevnom govoru
- Asindeton: nastaje nizanjem riječi bez njihova gramatičkog povezivanja
- Polisindeton: nastaje nizanjem veznika bez gramatičke potrebe
IX
Figure misli

- jedva se mogu odijeliti od tropa (alegorija, retoričko pitanje); odnose se na širi smisao
onoga što je rečeno
- Poredba ili komparacija: nastaja kada se nešto s nečim poređuje na temelju nekih
zajedničkih osobina koje redovito nisu neposredno uočljive
- Antiteza: posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti.
Slavenska antiteza: sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora
- Hiperbola: svojevrstan način poredbe; figura preuveličavanja radi naglašavanja određena
emocionalnog stava prema predmetima, pojavama ili radnjama
- Litota: figura suprotna hiperboli; ona umanjuje, odnosno ublažava
- Gradacija: nastaje takvim izborom riječi, slika i misli kojim se izaziva postupno
pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe ili misli za nizanje od najslabijeg do
najjačeg naziva se klimaks, a suprotno je antiklimaks
- Ironija: izražavanje putem suprotnosti: misli se zapravo obrnuto od onoga što se izravno
kaže
- Paradoks: figura u kojoj se izriče neka misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna
općem mišljenju. On upućuje na dublji smisao
- Oksimoron: posebna vrst antiteze, odn. paradoksa u kojem se spajanjem protuslovnih
pojmova stvara novi pojam odn. predodžba

Opreka metafore i metonimije

- postoje razne teorije metafore koje pokušavaju objasniti njeno značenje i prirodu
- opeku metafore i metonimije razradio ja Roman Jakobson: u procesu mišljenja i jezika
upotrebljavaju se dva temeljna načela: povezivanje po sličnosti (metaforičko) i
povezivanje po susjedstvu (metonimijsko)
- paradigma je niz zamišljenih jedinica kao sredstava izraza, a sintagma je stvarna veza
među tim jedinicama. Svaku rečenicu možemo promatrati na 2 osi razmatranja: gledanje
na na onaj izbor riječi kojim se koristimo, ili na način na koji su one međusobno
povezane. Kako Jakobson smatra da metaforu valja odrediti kao izbor po sličnosti, a
metonimiju kao nizanje u sintagmi, on pretpostavlja da u nekom knjiž. vrstama, pa i
epohama, dominira načelo metafore, a u drugima metonimije

Novo shvaćanje stila

- u staroj retorici stilske figure su pozitivni, načelno vrijedni načini izražavanja, dok se
treba kloniti arhaizama, provincijalizama, neologizama i barbarizama
- danas se umjesto normativne stilistike i shvaćanja stila kao općevaljanoga načina
izražavanja razvija opisna stilistika i shvaćanje stila kao izraza individualnosti
- suvremena lingvistika razvila je novo shvaćanje stila na temelju razlikovanje jezika i
govora, pojmovne i afektivne vrijednosti izraza, učenja o stilskim varijantama i učenja o
važnosti stilskog izbora sredstava izraza
- razlika između jezika kao sustava koji omogućuje sporazumijevanje i govora kao
pojedinačnog čina omogućuje proučavanje jezika s aspekta sustava koji pripada kolektivu
i s aspekta onog načina kako se tim sustavom koristi pojedinac
X
- razlikovanje između pojmovne i afektivne vrijednosti izraza pridaje važnost
individualnosti stila kao čimbeniku izražavanja iste opće misli na više načina, ovisno o
afektivnoj vrijednosti (koju je stara retorika zanemarivala)
- stilističke varijante određuju i kvalitetu izraza, a treba voditi računa i o kontekstu

Opisna stilistika

- stilistika se može pretežno baviti kolekitvnim jezičnim izrazom (tada je ona lingvistička
disciplina koja ima tek posrednu važnost za teoiju književnosti) ili uzima u obzir izraz
pojedinca (prelazi u stilističku kritiku, tj. daje i određenu ocjenu umjetničke
vrijednosti). Samo u prvom slučaju stilistika se može nazvati opisnom stilistikom
- razlikuju se različite vrste stilova u okviru različitih načina izražavanja: književni
jezik/standardni jezik/jezik kulture obuhvaća npr. razgovorni stil, znanstveni stil,
administrativni stil. Osobine književno-umjetničkog stila: slikovitost, konkretnost,
emocionalnost, ritmičnost.
- analiza stilova vrši se u opisnoj stilistici na temelju razlikovanja između pojmovne
vrijednosti (neko objektivno, opće logičko značenje poruke), ekspresivne vrijednosti
(nesvjesno obilježje izraza koje ovisi o prirodi onoga tko se izražava) i impresivne
vrijednosti izraza (svjesna težnja da se na onoga kome se govori na određeni način
djeluje i samim izrazom, a ne samo onim što je izraženo). Te je razlike uveo C. Bally.
Predmet istraživanja stilistike su samo posljednje dvije vrijednosti; ona se bavi onim
aspektom i kvalitetom iskaza koji proizlazi iz izbora sredstava izraza određenog prirodom ili
namjerama onog tko govori i piše
- opisna stilistika, sukladno podjeli gramatike, dijeli se na fonostilistiku, morfostilistiku,
sintaktostilistiku i semantostilistiku
- jedinica pojačane izražajnosti jezika zove se stilem, a postoje fonostilemi,
morfostilemi, sintaktostilemi i semantostilemi

Stilistička kritika

- temeljno joj je pitanje: U čemu je kvaliteta umjetničkog stila?


- L. Spitzer: vrijednost stila je u pjesničkoj osobi koja se tim stilom izražava
- neki (W. Kayser, E. Staiger) su pokušavali vezati stil za pojedino djelo; stil je shvaćen
kao onaj posebni sklad unutar kojeg se ostvaruje pjesnički svijet datog djela

4. Versifikacija

Priroda stiha

- versifikacija: nauka o stihu. Drugi naziv je metrika


- stihovima je zajedničko to da kod svih postoji neka osobita zvukovna organizacija. Ne
možemo uvijek slušajući stihove zaključiti da se radi o stihovima, iako je to čest slučaj
- postoje tri versifikacijska sustava: kvantitativna/antička/klasična versifikacija, te
silabička versifikacija i akcenatska/tonska versifikacija koji se obično kombiniraju u
silabičko-akcenatski/tonski sustav versifikacije

XI
Kvantitativna versifikacija

- izgovor (pjevanje) stihova omogućavao je točno razlikovanje dugih i kratkih slogova. Dugi
slog trajao je dvostruko dulje od kratkog, a pravilna izmjena dugih i kratkih slogova
bila je temelj ritmičke organizacije
- duljina trajanja izgovora kratkog sloga nazvana je mora i određena je kao mjerna
jedinica; dugi slog trajao je dvije more
- dugom slogu dato je nešto kasnije ime arza i bilježio se znakom − (makron), a kratkom
teza (znak je ⋃: breve). Slog koji je mogao biti i kratak i dug zvao se syllaba anceps i

bilježio se znakom ⋃
- osnovna ritmičko-melodijska jedinica zvala se stopa. Bilo je tridesetak vrsti stopa, od
kojih su najvažnije slijedeće: pirihij ⋃⋃, trohej/horej −⋃, jamb ⋃−, spondej −−, daktil
−⋃⋃, amfibrah ⋃−⋃, anapest ⋃⋃−, tribrah ⋃⋃⋃, molos −−−, kretik −⋃−, bakhej ⋃−−,
palimbakhej −−⋃
- najčešće je na prvi dugi slog u stopi padao ritmički udar koji se nazivao iktus, a bilježio
se znakom ´
- prema vrsti i broju određivale su se vrste stihova (trimetar, tetrametar, itd.)
- najpoznatiji stih bio je heksametar (“šestostopac”, “šestomjer”), po legendi najstariji
stih, otkriven ljudima od Apolona. Imao je 6 stopa od po 4 more, a stope su bili daktili
ili spondeji, a posljednji spondej ili trohej: −⋃⋃|−⋃⋃|−⋃⋃|−⋃⋃|−⋃⋃|−⋃
- heksametar je u antici često vezan s pentametrom u dvostih: elegijski distih
- povezivanjem stihova u veće cjeline nastajale su strofe (alkejska, safička itd.)

Silabička i akcenatska versifikacija

- od srednjeg vijeka nadalje duljina i kratkoća ne igraju toliku ulogu koliku počinju igrati
načelo istog broja slogova u svakom stihu i načelo pravilne izmjene naglašenih i
nenaglašenih slogova
- silabički sustav versifikacije vrste stihova razlikuje prema broju slogova (šesterac...)
- u silabičkoj versifikaciji važnu ulogu igra rima (srok) i cezura koja dijeli stihove na
manje jedinice, tj. članke
- akcenatski sustav versifikacjie uzima u obzir isključivo broj i raspored naglasaka u stihu,
a broj nenaglašenih slogova može varirati
- slogovi se u akc. vers. obično označavaju s x, a naglašeni s x
- stihovi se ne dijele na stope, već na akcenatske mjere/jedinice/taktove koji označuju
raspon od početka jednog ritmičkog signala do početka drugog, a ako ispred prvog
naglašenog sloga u stihu postoji i nenaglašeni slog (ili više njih), on se naziva “uzmah” ili
“predudar”
- u nas je uobičajeno znakom − označavati naglašene slogove, tako da stara kvantitativna
stopa sada označuje akcenatsku stopu, te se i tu primjenjuju antički nazivi stopa

Raščlanjivanje stiha, strofa i rima

XII
- Opkoračenje (enjambement [anžambman]) nastaje kad se sintaktička cjelina razbija
stihom, tj. kada nekoliko riječi iste rečenice prelazi u drugi stih
- Prebacivanje je prenošenje samo jedne riječi u drugi stih
- pjesma je stihična kada se sastoji samo od stihova koji se redaju jedan iza drugoga, a
strofična je ako su stihovi podijeljeni u veće grupe koje su međusobno razdijeljene prije
svega grafičkim oblikom
- Strofa/kitica je veća sintaktička cjelina od stiha. Kada ta cjelina biva narušena time
što se iz jedne strofe smislena cjelina prenosi u drugu strofu, takav postupak naziva se
prijenos.
- strofe se razlikuju prema broju stihova koje sadrže. Najčešće su distih, tercet,
katren, septima, oktava.
- Rima/srok/slik je glasovno podudaranje na kraju stihova ili, rjeđe, na kraju članaka u
stihu
- rima prije svega povezuje stihove, organizirajući njihov raspored u strofi. Ona je važan
činilac tzv. zvukovnog sloja poezije, a pri tome je od odlučujuće važnosti semantička
uloga rime kao činioca u ostvarivanju cjelokupnog smisla pjesme
- različiti rasporedi rima: parne (aa, bb, cc), ukrštene (abab), obgrljene (abba),
nagomilane (npr. aaa, aaaa) i isprekidane (npr. abcb, abcdac)
- prava ili pravilna rima je rima u kojoj se podudaraju naglašeni glasovi i svi glasovi koji
slijede iza naglašenih, a čista rima je rima u kojoj se podudaraju i vrste naglasaka.
Nečista je rima u kojoj se ne podudaraju svi naglasci ili svi suglasnici, a neprava je ona
rima u kojoj glasovno podudaranje počinje iza naglašenog sloga. Bogata je rima ako se
podudaraju i glasovi ispred naglašenog
- teoretičari ponekad govore i o muškim rimama (u rimi se podudara jedan slog), ženskim
rimama (podudaraju se dva sloga) i srednjim/dječjim/daktilskim rimama (podudaraju se
tri sloga)

Ritam

- pjesnički ritam u modernoj poeziji svjesno se želi suprotstaviti prirodnom ritmu


zasnovanom na ponavljanju istoga
- u novije se vrijeme uvode se pokušaji da se utvrde tek metričke konstante kao osobine
stiha koje se uvijek pojavljuju na očekivanim mjestima, metričke dominante kao osobine
koje se pojavljuju s velikom učestalošću i ritmičke tendencije kao osobine koje se
pojavljuju sam povremeno s nekim stupnjem vjerojatnosti u predviđanju
- učenje o metričkim konstantama i dominantama u mnogim je primjerima moderne poezije
nedostatno za bilo kakvu analizu osobitosti pjesničkog ritma u pojedinoj pjesmi. U
takvom je učenju sadržano uvjerenje o tome da se ritam stiha gradi na temelju nekih
povodnih činilaca ritma, tj. takvih organizacijskih elemenata stihovnog govora koji se
učestalo ponavljaju u čitavoj pjesmi. Suvremeno pjesništvo najčešće ostvaruje pjesnički
ritam na osnovi mjesnih činilaca ritma, tj. takvih elemenata izraza koji se ne ponavljaju
tokom čitave pjesme, nego tek nekim jedinstvom naglašenog ritma

Vrste stihova i strofa

- Deseterac: porijeklo mu je indoeuropsko, a zapisan je relativno kasno. Tzv. epski


deseterac određen je brojem stihova. Stalna cezura nakon četvrtog sloga dijeli ga na
XIII
dva dijela, a stih ne može završiti riječima koje ne bi mogle biti na kraju rečenice.
Četvrti i deseti slog redovito su nenaglašeni. U lirici se pojavljuje tzv. lirski deseterac,
s cezurom nakon petog sloga. U pisanoj poeziji lirski i epski deseterac preuzeti su
izusmene poezije i redovito su u nekoj mjeri promijenjeni
- Dvostruko rimovani dvanaesterac: izrazita cezura nakon šestog sloga, parna rima prvih
dijelova stiha i krajeva stihova, koji se mogu nastavljati i na kraju prvih članaka idućeg
dvostiha. Vladajući je stih najstarije hrvatske pisane književnosti (Judita)
- Simetrični osmerac: osam slogova, cezura nakon četvrtog sloga, slog na kraju stiha i
prije cezure nikad nisu naglašeni (Gundulić)
- Stih bugaršćice: stih s prilično nestalnim brojem slogova; najčešće 15-erac ili 16-erac s
cezurama iza 7. odn. 8. sloga. Često iza prvog i iza svaka dva dalja stiha dolazi pripjev
od 6 ili 5 slogova koji izostaje iza posljednjeg stiha
- bilo je brojnih pokušaja da se u našu knjiž. uvede heksametar. Prvi je to poduzeo
Matija Petar Katančić (18./19. st.), a u noviju knjiž. najuspješnije ga uvodi Tomo
Maretić prijevodima Ilijade (1882.) i Odiseje (1883.).
- V. Nazor, S. S. Kranjčević i M. Begović izgrađuju pseudoheksametar koji zadržava neka
svojstva klasičnog heksametra, ali je nešto slobodniji, cezurom podsjeća na narodnu
poeziju, često se služi i rimom
- strofe romanskog porijekla (iz provansalske, talijanske i francuske književnosti):
- Tercina (ili terza rima) je trostih sastavljen od jampski intoniranih jedanaesteraca,
rimuje se prvi i treći stih, a drugi se stih rimuje s prvim stihom slijedeće strofe. Na
kraju pjesme, ili neke veće cjeline u pjesmi, dolazi jedan samostalan stih kako bi se
završilo rimovanje. Stvorio ju je Dante za Božanstvenu komediju (prev. M. Kombol)
- Stanca (ottava rima): tipična strofa talijanskog epa 15. i 16. st., proširila se
zahvaljujući ugledu Tassova Oslobođenog Jeruzalema i Ariostova Bijesnog Orlanda. Kao
epski oblik javlja se u franc., port., eng. i njem. knjiž., a u hrv knjiž. ograničena je na
19. st. i ima više lirsko no epsko obilježje. Sastavljena je od 11-eraca, češće jampskih
intoniranih, s rasporedom rima abababcc
- Sestina je naziv za dva oblika: sestina lirica je pjesma od 6 strofa sa po 6 stihova i
jednim dodatkom od tri stiha, a sesta rima je epska strofa od šest stihova, uglavnom
jedanaesteraca, s rimama ababcc. Sesta rima postala je karakterističan oblik hrvatske
duže pjesme ili kraćeg spjeva (Suze sina razmetnoga, Jama)

Sonet

- pretpostavlja se da je provansalskog porijekla, a u današnjem je obliku nastao u Italiji


u 13. st., a ugled je stekao zahvaljujući Kanconijeru, obnavlja se u romantizmu
- Talijanski ili Petrarkin sonet sastavljen je od dva katrena i dva terceta, ili jedne strofe
od osam i jedne od šest stihova. Rime: u katrenima je abba abba, a u tercetima je
jedino važno da se u tercete ne prenose rime iz katrena i da oni budu nekako
međusobno povezani rimama (npr. cdc cdc ili cde cde)
- Elizabetinski ili Shakespeareov sonet: tri katrena i jedan dvostih, najčešći raspored
rima: abab cdcd efef gg
- na prijelazu iz 19. u 20. st. sonet u nas postiže ugled (Matoš)
- Sonetni vijenac: ciklus od 15 soneta u kojem se posljednji stih jednog soneta ponavlja
kao prvi stih idućeg, a petnaesti je napravljen od početnih stihova prvih četrnaest

XIV
soneta. Taj petnaesti sonet naziva se majstorski sonet ili magistrale, a ponekad njegova
prva slova čine akrostih koji kazuje ime osobe kojoj je sonet posvećen

Slobodni stih

- stihovi su redovito različite dužine, pravih rima nema ili se pojavljuju tek povremeno, a
ritam je organiziram koji pripada upravo i jedino pjesmi u kojoj je ostvaren
- nema potouno slobodnog stiha koji nije nikako “vezan” nekim načinom ritmičke
organizacije, jer bi tada postao proza
- suvremeni slobodni stih ostvaruje se u odnosu prema tradicionalnom, “neslobodnom” stihu
- slobodni stih nastao je u 19. st. kao izraz pobune protiv tradicionalnih metričkih oblika
(u franc. knjiž. uglavnom jednak broj slogova u stihu, stalna cezura i rima)
- prema analogiji i mnogi stariji oblici stihova mogu se smatrati slobodnim stihovima, npr.
biblijski verset koji je bio uzorom Waltu Whitmanu (Vlati trave, 1855.)
- u nas su slobodni stih oblikovali: Šimić, Krleža, Krklec, Tadijanović, Kaštelan, Slamnig

5. Klasifikacija književnosti

Zadaci klasifikacije književnosti

- prije nego što se pristupi klasifikaciji treba riješiti filozofski problem općeg
(književnosti), posebnog (pojedine vrste) i pojedinačnog (knjiž. djela)

Načela klasifikacije

- načelo razvrstavanja prema jezicima i prema nacionalnim književnostima


- načelo razvrstavanja prema autorima, grupama autora ili po nečemu srodnih autora
- načelo razvrstavanja prema namjeni
- načelo razvrstavanja prema najšire shvaćenom obliku
- također se može uvesti razlikovanje između sinkronijske i dijakronijske klasifikacije
- sinkronija se odnosi na razmatranje pojava prvenstveno sa stajališta njihova
istovremenog postojanja u nekom sustavu, a dijakronija na razmatranje sa stajališta
njihova razvoja i slijeda u vremenu

Usmena i pisana književnost

- Usmena knjiž. prenosi se i razvija u sredinama koje ne poznaju pismo ili se pismom zbog
bilo kakvih razloga ne služe radi prenošenja knjiž. djela
- prvotno narodno stvaralaštvo, stvaralaštvo velikih zajednica u kojima pismenost bijaše
izuzetno rijetka u nas se najčešće naziva narodnom književnošću
- suvremeni oblici usmenog književnog stvaralaštva nazivaju se nižim knjiž. oblicima
- usmena knjiž.. nastala u zajednicama gdje je pismenost nepoznata ili pripada
malobrojnima razvila se na način različit od pisane knjiž. iz sljedećih razloga: 1.
odsutnost pisma odražava se i na sam pojam onoga što će vrijediti kao knjiž. djelo
(kriteriji civilizacije pismenosti nisu isti kriterijima civilizacije u kojoj pismenost nema
odlučujuću ulogu). 2. moraju se uvažiti posljedice uglavnom jednokratnog slušanja. 3.

XV
uloga, zadatak i značenje onoga što se isključivo pripovijeda, pjeva ili recitira u
određenoj društvenoj sredini drugačije je od uloge, zadatka i značenja knjige

Pojam književne vrste

- danas knjiž. vrste ne predstavljaju unaprijed određene i utvrđene oblike u kojima se


jedino može ostvariti knjiž. djelo, nego predstavljaju okvirno zadane uvjete unutar kojih
se stvaraju knjiž. djela
- možemo definirati knjiž. vrste na dva različita načina: odrediti knjiž. vrstu kao grupu
sličnih djela (polazeći od pojedinačnih djela koje svrstavamo u pojedine grupe sličnih
djela) ili kao idealne tipove uobličavanja knjiž. djela (polazeći od pretpostavke o nekim
velikim skupinama knjiž. djela koje čine neke temeljne načine knjiž. oblikovanja
- u nas se uglavnom knjiž. vrsta (ili žanr) razlikuje od knjiž. roda time što se tod smatra
širim pojmom od vrste. U tom okviru upotrebljava se i pojam podvrste za pojam uži od
vrste
- ponekad se naziv “knjiž. rod” upotrebljava istoznačno s nazivom “žanr” i tada se ne
prihvaća stupnjevanje: rod, vrsta, podvrsta, nego se govori samo o knjiž. rodovima
(žanrovima) u koje spadaju npr. ep, roman, novela i sl.
- Bliski pojmu knjiž. vrste su i nazivi “oblik” (naglašava vanjsku organizaciju) i “tip”
(pretpostavlja neka opća načela oblikovanja)

Književni rodovi

- u njemačkoj filozofiji i knjiž. kritici u 18. i 19. st. razvilo se učenje o tri osnovna
knjiž. roda: lirici, epici i dramatici (za Goethea su to “prirodni oblici pjesništva”, a
Hegel je je povezao liriku s izražavanjem subjektivnosti, epiku s objektivnošću, a
dramatiku je smatrao sintezom obojega)
- Emil Steiger je na temelju tih shvaćanja razradio svoju teoriju: Lirika – približava se
glazbi, područje osjećajnosti, načelno se može izraziti slogom. Epika – objektivnost,
širina pripovijedanja, područje slikovitosti, može se izraziti najmanje riječju. Dramatika
– zasniva se na sukobu, područje logičnosti, za izražavanje je potrebna rečenica
- Epika se dijeli na epiku u prozi (roman, novela, pripovijetka...) i epiku u stihu (ep, epske
pjesme), lirika na pojedine lirske vrste (elegija, oda, himna...), a dramatika na
tragediju, komediju i dramu užem smislu riječi
- neki dodaju četvrti rod, didaktiku, kao prijelaz između književnosti i znanosti, djela
koja pored umjetničkih kvaliteta imaju i namjeru poučavanja
- drugi smatraju da didaktika nije poseban rod, ali upozoravaju na postojanje tzv.
književno-znanstvenih vrsta među kojima se posebno ističe esej, te se ta skupina često
naziva esejistikom. Publicistika je praktična, primijenjena djelatnost pisanja radi
informiranja javnosti, odgoja ili zabave

Poezija, proza i drama

- stih je prirodni oblik poezije, no razlikovanje između poezije i proze ne može se u


cijelosti poistovjetiti s razlikovanjem između proze i stihova
- razlika između poezije i proze nije apsolutna, one su dva tipa umjetničke književnosti

XVI
- poezija traži da smisao rečenoga ne bude ostvaren na temelju izavnih smislenih sveza
između riječi kao pukih oznaka, nego da se ostvaruje na najširem području dojmova i
sugestija koje izaziva jezik u svim svojim dimenzijama
- u prozi na temelju izravnog značenja riječi zamišljamo određeni imaginarni svijet knjiž.
djela. Jezik proze bliži je jeziku kojim se svakodnevno služimo
- dramski se tekstovi mogu ostvarivati i kao poezija i kao proza. Drama je tekst
namijenjen izvođenju na pozornici, tekst koji se ostvaruje kao umjetničko djelo
djelovanjem glumaca na sceni

Zabavna književnost

- ona je predmet interesa pshologa, povjesničara, sociologa, pedagoga i psihologa. Teorija


knjiž. bavi se strukturnim osobinama zabavnih tekstova, pojedinim vrstama zabavne
knjiž. i uzajamnim odnosima zab. knjiž. s knjiž. koja nije isključivo zabavna
- isključivo zabavna književnost teži tipu izražavanja koji ne zahtijeva ni veliki napor, mi
posebno obrazovanje, niti osobitu osjetljivost za umjetnički način izražavanja
- zabavna knjiž. u cjelini ili dio zabavne knjiž. koji nema nikakve umjetničke vrijednosti
naziva se i trivijalna književnost. Dio zabavne knjiž. koji nema nikakve umj. vrijednosti
naziva se obescjenjujućim nazivima kič ili šund
- neke vrste zabavne književnosti: pustolovni roman (roman Divljeg zapada), kriminalistički
roman (špijunski roman), pornografski, sentimentalni, znanstvenofantastični roman...

6. Poezija

Lirska i epska poezija

- lirika je nastala u svojevrsnom sinkretizmu govora, glazbe, plesa, glume i književnosti


- epska je poezija obično duža od lirske, objektivnija je

Struktura lirske pjesme

- čine ju tema, kompozicija, jezik i ritmička organizacija pjesme


- tematika je načelno neograničena. Svaka lirska pjesma govori o nečemu. Određene se
teme u lirici javljaju češće nego ostale (ljubav, smrt, prolaznost, zavičaj, religija, sâmo
pjesništvo)
- lirika redovito navodi niz asocijacija uz glavni motiv

Lirske vrste

- prema tematici lirika se dijeli na ljubavnu, rodoljubnu, religioznu, pejzažnu i socijalnu


- druge podjele: na usmenu i pisanu, na didaktičnu, satiričnu i pravu, na refleksivnu
(misaonu) i emotivnu (osjećajnu)
- tradicionalne lirske vrste:
- himna: pjesma posvećena nekom ili nečem što čovjek smatra vrijednim najvećeg
poštovanja, divljenja ili poštovanja. Uzvišen ton, polagani ritam, nabrajanje i
potenciranje osobina onoga kome je himna posvećena. Tradicija himne danaz živi u
državnim himnama, himnama određenih pokreta, društvenih organizacija itd.
XVII
- oda: grčkog podrijetla, razvila se iz korskih pjesama. Posvećena uglavnom nekoj osobi ili
nečemu prema čemu se osjeća određena privrženost, ljubav, poštovanje ili neka druga
vrsta sklonosti. Uzorak su stvorili Pindar, Alkej i Horacije. U prvo vrijeme
karakterizirao ju je uzvišen i patetičan ton. U nas: P. Preradović, I. Mažuranić
- elegija: u Grčkoj je to bila svaka pjesma u elegijskom distihu. U Rimu se osobito razvila
ljubavna elegija. Ponajviše zahvaljujući Ovidiju (Ex Ponto) elegija postaje pjesma u kojoj
se izražava tuga, bol i žaljenje za nečim nedostižnim, pa je oblik elegijskog distiha
prestao biti presudan u određenju vrste. U nas: već u Dubrovniku; Kranjčević, Nazor
- ditiramb: pjesma u kojoj se slave tzv. životne radosti tonom koji je podignut do zanosa.
Nastao u Grčkoj kao pjesma u čast boga Dioniza. Prema tematici pripada grupi tzv.
anakreontskih pjesama (slave se životne radosti, posebno vino i vinsko raspoloženje).
Nazor: Cvrčak
- epigram: kratka, redovito duhovita i satirična pjesma u kojoj se krajnje sažetim
izrazom i neočekivanim zaključkom iznenađuje čitatelj. Uzorke su dali Simonid i
Marcijal. U nas: Vraz, Matoš, Krklec
- epitaf: nadgrobni natpis koji kao pjesnički oblik izražava određen jezgrovit izraz odnosa
prema prolaznosti života i ljudskoj sudbini. Stećci, Matoš (Epitaf bez trofeja)
- lirska pjesma, ali i svako knjiž. dj. s temom iz mirnog života u prirodi, posebno na selu.
Tvorac je Teokrit, a zahvaljujući Vergilijevim Bukolikama (Eklogama) idile koje opisuju
pastirski život nazivaju se bukolskim pjesmama (eklogama). U nas: Dž. Držić, D.
Ranjina, N. Nalješković

Moderna lirika

- lirski odlomci Biblije: psalmi (pjesme o ništavnosti života i odnosa prema božanstvu) i
Pjesma nad pjesmama (zapravo epitalam, svadbena pjesma u čast mladenaca)
- srednji vijek: slijeđenje grčkih, rimskih i biblijskih uzora; razvoj relig. lirike
- renesansa (Petrarca): subjektivnost, emocionalnost. Moderna lirika nastaje u 2. pol.
19. st. (Baudelaire, Rimbaud, Mallarmé)
- ne postoje određene karakteristike koje moderna lirika mora imati. Ona je više
određena tendencijama da poveže različita područja života, zbuni, natjera na
razmišljanje, iznenađenje itd.

Karakteristike epske poezije

- služu se uglavnom pripovijedanjem (nizanje motiva prema načelu “onog što je dalje bilo”)
i opisivanjem (nizanje motiva prema zakonu asocijacije po mjestu odnosno po sličnosti), a
javlja se i izricanje misli
- karakterističan je stihovani izraz
- pirpovjedač je distanciran od publike i od opisivanih događaja, ti događaji su poznati
publici, jednoličnost, svečanost, teme od presudnog značaja
- likovi su uglavnom junaci/heroji koji predstavljaju osobine čitavog naroda o kojemu je
riječ

Epska tehnika

- to je način na koji je u epskoj poeziji prikazana epska slika svijeta


XVIII
- kompozicija: odnosi se na raspored pojedinih većih dijelova unutar cjeline
- retardacija: usporavanje, odnosno zadržavanje radnje. Oblici su joj: digresija (izlaganje
dužeg opisa nekog predmeta, osobe ili događaja), epizoda (veća tematski zaokružena
digresija koja se može izdvojiti iz cjeline djela, a da se pir tome sačuva njena vlastita
cjelovitost) i ponavljanje (sredstvo ponavljanja i povezivanja)
- karakteristični su i gradacija i formulaičan način izražavanja

Tipovi i vrste epske poezije

- grupiranje: na usmenu i pisanu, na epske pjesme (kraće) i epove (duži), te na epsko-


lirske vrste
- posebne književne vrste:
- epopeje/herojski ep, religiozni, idilski, životinjski, komični, didaktički, romantični; ponekad
i balada i romanca
- ep: najvažniji su za pojedinu kulturu epopeje/herojski epovi (široka slika života naroda,
zahvaćena preko reprezentativnih heroja i događaja sudbinskih za opstanak i razvoj, te
uvelike dotjeran, izgrađen i kultiviran književni izraz)
- epska pjesma: redovito kraće od epa; obrađuju neki pojedini događaj, a ne cjelokupno
sudbonosno zbivanje za život naroda u cjelini
- poema: stihovana vrsta u kojoj je kompozicija zasnovana na razvijanju neke fabule, ali
se fabularni elementi isprepleću s neposrednim lirskim izricanjem, a motivi povezuju,
osim fabularnim vezama, i asocijativnim nizanjem karakterističnim za lirsku poeziju)
- romanca: nastala u Španjolskoj, ljubavna tema, lirske i epske osobine, događaj s eživo
opisuje (Harambašić, Kranjčević)
- balada: tipovi: provansalski tip (lirsko-epske pjesme narodnog podrijetla nastale u
Provanci u 13. st.), sjevernjački tip (nastao u Škotskoj kao plesna pjesma). Pjeva o
stradanjima i nesrećama polaganijim ritmom. Tragična smrt junaka. Vraz, Preradović,
Šenoa

Razvoj epske poezije

- u početku su pjevali sami ratnici, a kasnije posebno obrazovani aedi i rapsodi


- svi kasniji epovi naslanjaju se na raniju tradiciju. U 18. i 19. st. roman preuzima ulogu
epa a romantični epovi i romani u stihovima predstavljaju sasvim osobite knjiž. vrste
- nakon romantizma ep iščezava u europskim književnostima, ali neke vrste nastavljaju
živjeti (poema)

7. Proza

Podrijetlo i razvoj umjetničke proze

- grčka filozofska proza, historiografija i govorništvo čine uzore za prozno izražavanje u


europskoj književnosti sve do renesanse
- odlučujuću ulogu za razvoj proze ima uspon romana u 16., 18. i 19. st., širenje
pismenosti, otkriće i širenje tiska

XIX
Struktura proznog književnog djela

- umjenost u umjetničkoj prozi načelno može biti ostvarena na način koji se formalno
ničim ne razlikuje od proze, običnog govora, proze filozofske rasprave ili prozne
znanstvene studije npr.
- za razumijevanje strukture važan je izbor teme, građa (svi elementi djela koji se mogu
zamisliti i u zbilji, izvan knjiž. djela) i izvori građe (prije knjiž. djela nekako zabilježena
iskustva o građi
- s obzirom na mogućnosti odnosa pripovjedača prema fabuli razlikujemo objektivno i
subjektivno pripovijedanje u kojemu pripovjedač nastupa kao fiktivni pripovjedač
- glavni izražajni postupci su pripovijedanje, opis, razgovor i monolog (unutrašnji monolog þ
struja svijesti)
- načelo integracije je načelo prema kojemu su svi elementi proznog knjiž. djela na neki
način čvrsto povezani u zajedničku cjelinu

Prozne vrste

- André Jolles razlikuje jednostavne oblike (izvorno pripadaju usmenoj književnosti: mit
legenda, bajka...) i složene oblike
- Neki razlikuju male i velike knjiž. oblike (osnovni tipovi su novela i roman)
- Treća je podjela na vrste koje pripadaju pravoj umjetničkoj prozi (fabularne vrste:
novela i roman) i vrste koje stoje na razmeđi između filozofije i znanosti (esej, putopis,
memoari)

Jednostavni oblici

- mit: jezična tvorevina koja na temelju mitskog iskustva oblikuje određenu priču redovno
vezanu s porijeklom i nastankom svijeta u cjelini ili pojedinih pojava, osoba, ljudskih
tvorevina ili čitavih naroda
- legenda: srodna mitu; najčistiji izraz nalazi u opisu života nekog čovjeka čiji životni stav
i ponašanje čine uzorak jednog tipa ponašanja, odnosno jednog stava prema životu i
svijetu (u najužem smislu životi svetaca)
- bajka: knjiž. vrsta u kojoj se čudesno i nadnaravno isprepleće sa zbiljskim na
takav način da između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog, mogućeg
i nemogućeg nema prave suprotnosti. Sklonošću prema formulaičnom načinu izražavanja
te ponavljanjima i varijacijama istih motiva približava se poeziji, ima stroge konvencije
izražavanja (odsustvo psihološke karakterizacije, ustaljeni likovi i tipovi ponašanja,
svojstvo čudesnog da nikoga ne začuđuje i plaši, polaritet dobra i zla, nesputana moć
mašte i želje nad stvarnošću)
- saga: svojevrstan oblik skandinavske priče o nekom događaju, napose iz porodičnog
života (obično cijela sudbina porodice)
- vic: kratka jezična tvorevina koja služi izazivanju komičnog dojma, sažeto zacrtavši
neka situacije događaje ili karaktere
- zagonetka
- poslovica: drugi su nazivi: aforizam, sentencija, maksime, gnome, krilatice

XX
Novela

- pripovijetka (pripovijest) je po veličini između romana i novele, a kratka priča (short


story)je kraća od novele
- novela se afirmira u renesansi, izbor tema je slobodan, redovito počinje sa sažetim
iznošenjem osobina lika ili događaja izazivajući u čitatelja nekakvo očekivanje
- novela obično završava poantom (naglo isticanje nečega što je osobito značajno za ono
što novela obrađuje)
- Dekameron:uzor za stilski dotjeranu obradu već postojećeg događaja. Romantizam je
nastoji povezati s bajkom, realistički orijentirani novelisti (Maupassant) iz detalja
svakodnevice izvlače maksimalan dojam, Čehov razvija psihološku produbljenost i
inzistiranje na osobitoj atmosferi
- Đalski, Kozarac, Matoš, Šimunović, Krleža, Marinković, Kaleb, Božić, Šoljan, Andrić...
- Mnoge se novele povezuju u cikluse najčešće tako da jedna novela služi kao okvir za
ostale novele (uokvirena novela, npr. 1001 noć) ili tako što vezu između pojedinih novela
čini jedan lik ili isti pripovjedač koji se pojavljuje u svim novelama ( novele o Petrici
Kerempuhu) þ može prerasti u roman

Roman

- razne teorije o podrijetlu romana: iz helenističkih proznih djela koja obrađivahu


ljubavnu problematiku; iz srednjovjekovnog viteškog romana, iz pikarskog romana
(doživljaji picara, lika probisvijeta i ugursuza), neki smatraju da je Platonova Atlantida
prvi roman
- prvi roman izuzetne vrijednosti u europskoj knjiž. je Cervantesov Don Quijote: junak
nije jednoznačno određen heroj, nego protuslovan i psihološki složen karakter, prikazan
u svom razvoju i sukobu sa svijetom, široki totalitet društvenog života prikazan je bez
mitske pozadine, osobine likova dolaze do izražaja u suprotnostima s drugim
karakterima
- Robinzon (Daniel Defoe): pustolovni roman; Tristram Shandy (Sterne): složeno
komponiranje zavarava čitatelja; Wilhelm Meister (Goethe): odgojnoobrazovni roman;
romani u ciklusu Ljudska komedija (Balzac); široka slika društvenog života; Gospođa
Bovary (Flaubert), Rat i mir (Tolstoj), Braća Karamazovi (Dostojevski) : realistički
roman; Proces, Dvorac (Kafka), ciklus u traganju za izgubljenim vremenom (Proust),
Uliks (Joyce): raskid s tradicijom realističkog romana; Gospođa Dalloway (Woolf), Krik i
bijes (Faulkner), Vergilijeva smrt (Broch): roman kao neprekinuti niz asocijacija jedne ili
nekoliko osoba; Mučnina (Sartre), Doktor Faustus (Mann) : prožimanje tradicionalne
romansijerske tehnike sa znanstvenom ili filozofskom problematikom; Tihi Don
(Šolohov), Pasternak (Doktor Živago): vjerni tradiciji realističnog romana; Limeni bubanj
(Grass), Majstor i Margarita (Bulgakov) : kombiniraju elemente realističke proze,
fantastike i posebne vrste alegorije koja se ne može jednoznačno odrediti
- kod nas: Šenoa, Kumičić, Kovačić, Novak, Krleža, Marinković, Božić, Kaleb

Vrste i tipovi romana

- tematska klasifikacija: društveni, porodični, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški,


pikarski i kriminalistički
XXI
- klasifikacija prema stavu autora i općem tonu romanau: sentimentalni, humoristični,
satirični, didaktični i tendenciozan
- klasifikacija prema činiocima integracije svih elemenata romana (W. Kayser): roman
zbivanja (zbivanje ujedinjuje sve ono što roman obrađuje; većina kriminalističkih i
pustolovnih romana), roman lika (jedan ili nekoliko uzajamno povezanih likova dominiraju
strukturom romana; Don Quijote, Gospođa Bovary), roman prostora (Na Drini ćuprija,
Trbuh Pariza)
- klasifikacija prema načinima izgradnje sižea (ruski formalisti): lančani/stepenasti roman
(novele se kao dijelovi romana nadovezuju jedna na drugu), prstenasti roman (jedna
okvirna novela obuhvaća sve ostale), paralelni roman (nekoliko fabularnih nizova razvija
se usporedo)
- klasifikacija s obzirom na odnos pripovjedača prema priči (F. Stanzel): autorski roman
(pripovjedač je najbliži autoru), “ja-roman” (jedan od likova je pripovjedač), personalni
roman (kao pripovjedači nastupaju isključivo pojedini likovi u romanu
- klasifikacija prema pojedinim epohama u književnosti: realistički roman može se
suprotstaviti modernom romanu (roman struje svijesti, roman-esej)

Književno-znanstvene vrsta i publicistika

- esej/ogled: književna vrsta u kojoj biva ujedinjena znanstvena namjerau obradi


određenog životnog ili znanstvenog pitanja s težnjom da se ta obrada ostvari na
umjetnički konkretan, živ, uvjerljiv i stilski dotjeran način
- kao knjiž. vrstu stvorio ga je Michel de Montaigne (podrijetlo u starih Grka), za razvoj
je zaslužan F. Bacon, a danas je najčešći oblik književne kritike
- roman-esej nastaje kada umjetnička obrada potpuno nadvlada znanstvene namjere, te
esej prelazi u određeni tip fabularnog romana
- studija i traktat su oblici koji se javljaju kada znanstvena vrijednost prevlada nad
umjetničkim oblikovanjem. Oni ne pripadaju umjetničkoj prozi
- biografija, memoari/uspomene i dnevnik su književne vrste koje ujedinjuju povijesno-
znanstveni interes s umjetničkim oblikovanjem
- putopis je knjiž. vrsta u kojoj je putovanje ili opis proputovanih predjela ili zemalja
povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu onom
što putopisca zaokuplja tijekom putovanja
- ako su sve ove vrste djela napisane s pretežnom namjerom da zabave i pouče široke
slojeve čitateljstva, uključuju se u pojam publicistike. U užem smisli publicistika su
knjiž. djela kojih je postanak i razvoj vezan sve većom ulogom sredstava javnog
informiranja u javnom i kultornom životu
- u okviru novinstva razviše se književne vrste feljton/podlistak (na živ i popularan način
obrađuju se pitanja umjetnosti, znanosti i filozofije, te pitanja koja su trenutno od
općeg društvenog značenja. U okviru novinskog feljtona razvio se roman-feljton) i
reportaža (može se približiti umjetničkom načinu izražavanja)

8. Drama

Drama i kazalište

XXII
- naziv drama upotrebljava se u dva značenja: kao oznaka knjiž. roda, te kao oznaka
jedne dramske vrste unutar dramske književnosti
- dramsko djelo nije neraskidivo vezano za kazalište
- dramski tekstovi pripadaju književnosti, a teatar je razultat zajedničkog djelovanja
nekoliko umjetnosti
- teatrologija: znanost o kazalištu
- dva stava o odnosu dramske književnosti i kazališta: prvi kazuje kako sâm tekst sadrži
dramatičnost koja uvjetuje sceničnost, a drugi kako dramska književnost potpuno zavisi
od izvedbe na pozornici

Kazališna predstava

- kazališna predstava je svaka radnja koju glumci izvode s određenom svrhom pred
gledateljima
- obred/ritual ne poznaje gledatelje i publiku, već samo aktivne i pasivne sudionike, dok
kazališna predstava zahtijeva glumce, prostor izvođenja i publiku
- važni činitelji kazališne predstave su redatelj, glumac, scenografija, kostimi, rekviziti,
rasvjeta i publika

Struktura dramskog teksta

- dramski se tekst sastoji od dijelova namijenjenih publici i dijelova namijenjenih


redatelju i glumcima (nazivi likova i didaskalije)
- odvijanje fabule postiže se izmjenom dramskih situacija
- na početku drame nalazi se dio naslovljen “Osobe” koji se predočuje publici preko
Kazališnog oglasa ili Programa u kojemu se nalaze i druge obavijesti o predstavi. On je
dio strukture dramskog djela jer olakšava njegovo razumijevanje
- izostaje pripovijedanje iz opće perspektive pripovjedača, nisu potrebni opisi glumaca ni
scene, izostaje opis karaktera, tema drame je neka radnja

Dijalog i monolog

- dijalog je najprikladnije sredstvo za izražavanje suprotnosti karaktera, odnosno


misaonih stavova u drami
- u monologu jedan akter drame iznosi vlastito sajalište, raspoloženje, namjere,
kolebanja, te je prikladan za iznošenje općih idejnih stavova

Kompozicija drame

- Aristotel je izrazio tvrdnju o potrebi jedinstva radnje (cjelovitost zbivanja koje ima svoj
početak, sredinu i završetak). Kasnije su teoretičari dodali jedinstvo mjesta i jedinstvo
vremena, pa je stvoreno učenje o trima jedinstvima. Svi dramski tekstovi moraju
poštivati jedinstvo radnje
- idealno zamišljena drama: ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija i rasplet

XXIII
- ekspozicija je najčešće neki razgovor koji upoznaje publiku s početnom dramskom
situacijom. Njoj služi prolog (uvodni dio)
- zaplet nastaje kada se javljaju dinamički motivi koji pokreću radnju izazivanjem
suprotnosti, protuslovljima u idejnim stavovima ili sukobima karaktera
- kulminacija nastupa kada napetost poraste do nužne potrebe da se razriješi, a još nije
jasan pravi pravac razrješenja
- peripetija nastupa kada radnja odjednom skreće u određenom pravcu
- rasplet nastupa kada se pokaže razrješenje svih suprotnosti, protuslovlja i sukoba
- drama se formalno dijeli na činova, slike i prizore/scene

Dramske vrste

- tragedija: nastala u staroj Grčkoj, u stihovima, iz obreda posvećenih Dionizu tako što
se korovođa odvojio od kora i počeo razgovarati s njim. Osnivač: Tespis, najveći
tragičari: Eshil, Sofoklo, Euripid. U početku je imala obedni smisao. Mitološka
tematika. Dijelovi: prolog (predgovor), epizodij (dijaloški dio između korskih pjesama),
stasim (korska pjesma između dijaloških dijelova), eksod (izlazna pjesma kora na kraju
tragedije)
- opće karakteristike tragedije:
- tragički junak: žrtva vlastite sudbine
- tragička krivnja je rezultat sudbinske zablude, neminovnog sukoba ideala i zbilje ili
moralne nadmoći junaka
- tragični završetak: često gubitak života zbog vlastite dosljednosti
- uzvišeni stil: prevladavaju elementi svečanog, dostojanstvenog govora
- Aristotel je smatrao da tragedija dreba da izaziva strah i sažaljenje, te tako
pročišćuje osjećaje (katarza)
- komedija: Aristofanova komedija po nekim vanjskim strukturnim elementima nalik je
tragediji: važnu ulogu ima kor, ali on predstavlja neku fantastičnu skupinu (žabe, ptice,
oblaci)u kompoziciji je važna parabaza (središnja pjesma kora upućena publici) i agon
(natjecanje dvaju aktera drame u kojem jedan obično zastupa mišljenje autora
- jedina bitna karakteristika svih komedija jest sceni prilagođeno književno oblikovanje
svih varijanta i nijansa smiješnoga, a komično je samo jedan tip ostvarenja smiješnog u
dimenziji umjetničkog doživljaja; ona je “realistička”, likovi su opterećeni nekom općom
slabošću, nedosljednošću ili nemoći da vlastite probleme sagledaju i shvate u
općeljudskoj perspektivi
- satira: kritizira, ismjehuje i oštro osuđuje. Humor: nema želje za osudom. Groteska:
teži izobličenosti, neprirodnim, fantastičnim i nakaznim, na granici je između gorko
ozbiljnog i smiješnog
- književne podvrste: kom. karaktera, kom. intrige, kom. situacije i kom. konverzacije
- drama u užem smislu riječi: bliža tragediji no komediji, ali ne teži nužno uzvišenosti stila
niti konačnom tragičnom završetku
- farsa: grubi i vulgarni humor, karikirani likovi, zaplet zasnovan na nesporazumu i česti
elementi groteksnog
- vodvilj: laka komedija u kojoj se i pjevaju popularne melodije
- melodrama: glazba prati govor glumaca, a tematika joj je redovito naglašrno
sentimentalna

XXIV
- pastorala: idilično-sentimentalna problematika, likovi su pastiri i pastirice koji dijalozima
i pjevanjem iznose ljubavnu problematiku
- opera: na osnovi libreta (dramskog teksta) vokalna i instrumentalna glazba oblikuje
složeno umjetničko djelo uz sudjelovanje elemenata drame, glume, baleta i scenografije

Razvoj drame

- grčka tragedija: Eshil, Sofoklo, Euripid. Komedija: Aristofan. Novija grčka komedija:
Menandar.þ Rimska komedija: Plaut.þ Renesansna komedija: Italija, Držić.
- Srednji vijek: misteriji/prikazanja/skazanja (mirakuli, pasije, moraliteti)
- renesansa: commedia dell’ arte, W. Shakespeare, španjolski dramatičari (Lopoe de Vega,
Tirso de Molina, Calderón de la Barca)
- francuski klasicizam: Corneille, Racine, Molière
- naturalistička drama: Ibsen, Hauptmann. Lirski teatar (Čehov). Simbolistički teatar
(Maeterlinck). Pirandello
- antiteatar (Beckett, Ionesco). Epski teatar (Brecht)
- u nas: Držić, Vetranović, Lucić, Vojnović, Kosor, Begović, Ogrizović, Krleža, Matković,
Marinković, Kolar, Božić
- film, radio-drama i televizijska drama

XXV

También podría gustarte