Documentos de Académico
Documentos de Profesional
Documentos de Cultura
- pojam književnosti obuhvaća uži pojam od pojma koji obuhvaća sve što je zapisano u
knjigama
- pojam literatura ima obično uže značenje (knjige i članci o nekoj široj temi ili
znanstvenom području)
- ponekad za književnost rabimo naziv pjesništvo, ali ono obično znači poeziju, za razliku
od proze
- s obzirom na umjetničku funkciju i svrhu književnosti, pod pojmom književnosti najčešće
podrazumijevamo umjetničku književnost
- književnost ne mora biti nužno zapisana, jer postoji i bogata usmena književnost
- književnost ne čine samo književna djela, već autor, djelo i publika
- tradicionalno povezivanje umjetnosti s lijepim dovelo je do naziva lijepa književnost
(beletristika), koji se danas upotrebljava uglavnom za romane i novele
- moderna misao umjetnost ne povezuje nužno s lijepim, pa je došlo do neodređenosti
pojma umjetnosti, a književnost se često bavi i trivijalnom književnošću i ostalim
oblicima za koje je teško tvrditi spadaju li pod umjetnost, tako da se suvremeni pojam
književnosti ponekad može shvatiti i šire od pojma umjetničke književnosti
- umjetnost uključuje stvaralaštvo, ona postojećoj građi daje nove oblike koji postaju
nositelji posve osobitih značenja
- za shvaćanje pojma književnosti bitna su dva odnosa: odnos prema jeziku i odnos prema
zbilji
Književnost i jezik
- književnost je osobita jezična pojava; ona oblikujući jezik oblikuje ono što je već
oblikovano
- književnost je jezična tvorevina, a književno djelo tekst koji razumijevamo kao bilo koji
drugi tekst, a smisao književnog djela dobiva tek ako uzmemo u obzir i kontekst
- u književnom tekstu bespredmetno je ispitivati odgovara li izrečeno istini; on se
toživljava u ukupnosti našeg životnog iskustva
- sâm književni tekst načinom na koji je uspostavljen sugerira kako ga treba čitati kao
književni tekst
- književna djela su neponovljiva, književne su poruke izrecive samo kroz književna djela
kao takva, dok književnost služi za komunikaciju i prenošenje misli koje ni na koji drugi
način ne bi mogle biti prenesene
Književnost i zbilja
I
- nadalje, književno djelo može zbilju izraziti samo u okviru neke književne konvencije
koja je nužna za razumijevanje književnog djela (konvencija stiha, bajke, kazališta...),
ona je svojevrstan prethodni sporazum između autora i čitatelja
- književnost je nužno vezana za zbilju, ali uvijek nanovo i na svoj način oblikuje uvijek
svojevrsnu cjelinu ljudskog iskustva
Znanost o književnosti
- naziv književna kritika u nas najčešće označuje prosuđivanje vrijednosti pojedinih knjiž.
djela, te je poseban dio znanosti o književnosti
- znanost o knjiž. dijeli se na povijest književnosti i teoriju književnosti. Književna kritika
je posebna grana koja duboko zadire u ostale dijelove
- povijest književnosti bavi se proučavanjem knjiž. djela u njihovu poivjesnom slijedu.
Razlikuju se povijest pojedine književnosti, komparativna povijest književnosti i opća
povijest književnosti
- povijest pojedine književnosti najčešće se obrađuje prema načelu nacionalne pripadnosti,
nekada prema načelu jezičnog zajedništva, a ponekad i prema načelima zajedničke
tradicije ili zajedničkog života u nekoj višenacionalnoj i višejezičnoj zajednici
- komparativna ili poredbena povijest književnosti istražuje veze i odnose između dviju ili
više različitih književnosti.
II
- opća povijest književnosti nastoji obuhvatiti sve književne pojave od svjetskog značenja,
ili pak velik broj nacionalnih književnosti koje pokazuju velike sličnosti ili su razvijene na
istim temeljima (npr. “književnosti europskog kulturnog kruga”)
- teoriju književnosti zanima opća zakonitost književnog oblikovanja i načini ostvarivanja
književnih djela kao umjetničkih tvorevina. Tradicionalni naziv za nju je poetika, ali
danas taj naziv ima obično druga značenja (npr. poetika ekspresionizma, poetika A. B.
Šimića)
- književne teorije vezuju se za iskustvo pojedinih razdoblja i pravaca; u njima se nastoji
naknadno odrediti i izraziti neko književno iskustvo ili zacrtati pravce nekog budućeg
razvoja
- Poetika: učenje koje se razvija od razmatranja opće prirode književnosti, preko analize
pojedinog književnog djela, do razmatranja književnih vrsta
- Stilistika: dio teorije književnosti koji povezuje lingvistiku i teoriju književnosti
- Versifikacija: bavi se proučavanjem načina na koji se oblikuju stihovi. Može se shvatiti i
kao dio stilistike
- Metodologija proučavanja književnosti: nije izravno dio teorije književnosti, a bavi se
proučavanjem načina i svrha znanstvenog istraživanja književnosti
III
2. Analiza književnog djela
- postupci koji služe nekoj vrsti pripreme za analizu teksta kao književnog djela:
utvrđivanje pravog teksta, utvrđivanje autorstva, datiranje djela i komentar
- utvrđivanje pravog teksta: potrebno je zbog različitih varijanti tekstova (posebice u
starijih dijela, ali i u novijih). Na temelju tih istraživanja priređuju se tzv. kritička
izdanja pojedinih djela
- utvrđivanje autorstva i datiranje: ponekad je vrlo važno za razumijevanje djela da se to
odredi, ali ponekad i nije
- komentar: on je rezultat prethodne analize teksta
- ti se postupci zajedničkim imenom nazivaju filološkom analizom teksta
- proučavanjem navedenih postupaka u pripremi teksta, prije svega u svrhu izdavanja,
bavi se tekstologija
- književnoteorijsku analizu pojedinog književnog djela možemo razlikovati od kritičke
ocjene (kritike) i interpretacije književnog djela
- analiza: raščlanjivanje knjiž. djela na sastavne dijelove
- kritička ocjena: teži vrijednosnoj ocjeni knjiž. djela
- interpretacija: postupak tumačenja knjiž. djela kojim se utvrđuje smisao djela u cjelini i
uloga pojedinih elemenata s obzirom na cjelinu djela
- potrebno je odrediti što treba uzeti kao osnovni element strukture i kako valja shvatiti
opća svojstva strukture po kojima se ona razlikuje od npr. skupa, skupine ili
konglomerata
- moguće je ispitivati strukturu knjiž. djela ispitivanjem strukture teksta, tj. metodama
teorije teksta
- međutim, u knjiž. djelu unutar obične jezične strukture ostvaruje se jedna nova,
književna struktura koja je zapravo “nadogradnja”na jezičnu strukturu
- struktura knjiž. djela je slojevita, ima tri sloja: sloj zvuka, sloj jedinica značenja i sloj
svijeta djela
- Sloj zvuka: sam zvuk izgovorenih riječi može biti neki samostalni element značenja
(rima, ritam, melodioznost...)
- Sloj jedinica značenja: razumijevanje značenja pojedinih riječi neophodno je za
razumijevanje cjelokupnog književnog djela
- Sloj svijeta djela: značenje pojedinih riječi povezuje se na takav način da se u našoj
mašti pojavi svijet knjiž. djela
- ponekad se razlikuje i sloj ideja i sloj aspekta s kojeg je viđen svijet djela
- postoji i učenje koje za razumijevanje umj. djela smatra najvažnijim razlikovanje
između prednjeg plana i pozadine. Za prednji je plan bitno to da je umj. djelo ostvareno
kao nešto zbiljsko (npr. kao jezična tvorevina). Osobitost umj. djela je da nas prednji
plan upućuje na stražnji plan koji upućuje na drugi, dublji smisao
IV
- razlikovanje između oblika i sadržaja u modernoj teoriji književnosti nije dostatno zbog
teškoća u razlikovanju tih pojmova i njihove teške odredivosti. Zato je potrebno uvesti
nove razlike i pojmove
Izraz i sadržaj
V
- kompozicija je u teoriji književnosti način na koji je književno djelo složeno odnosno
sastavljeno od nekih svojih dijelova
- kompozicija knjiž. djela mora se razlikovati od kompozicije znanstvenog djela
- vanjski izgled i podjela djela (na stihove, strofe, poglavlja, prizore, odlomke) odaje
temeljni nacrt kompozicije; međutim, on ne mora odgovarati tzv. unutarnjem
kompozicijskom planu, tj. nekoj umjetničkoj logici po kojoj se djelo razvija
- analiza kompozicije mora voditi brigu o konvencijama pojedine književne vrste
- slaganje i povezivanje dijelova knjiž. djela razlikuje se od slaganja i povezivanja u bilo
kakvoj jezičnoj tvorevini; zato je u teoriji knjiž. uvedena opreka između fabule i sižea
- opreka se odnosi samo na narativna knjiž. djela
- naziv fabula često se upotrebljava u različitim značenjima: kao niz motiva povezanih
prema načelu “onoga što se dalje zbilo”, ili se naprosto poistovjećuje sa “sadržajem”.
Međutim, fabula se ograničava samo na niz događaja, dok je sadržaj širi i neodređeniji
pojam. Radi veće jasnoće u teoriji knjiž. se fabula suprotstavlja pojmu sižea
- siže je niz događaja onakav kakav je u knjiž. djelu, a fabula je niz događaja povezanih i
raspoređenih onako kako bi se oni mogli dogoditi u zbilji (izvanknjiževna okosnica)
- siže u pravilu odstupa od vremenskog slijeda koji je moguć u zbilji
- postoje nefabularne knjiž. vrste, te fabularni nizovi (povezani splet više fabula)
Ideja
VI
- pojam ideje knjiž. djela upotrebljava se uglavnom u dva osnovna značenja: ili je to neka
temeljna misao koja je u djelu prisutna, odnosno stav prema određenim problemima koji
se u djelu može razabrati, ili je to cjelokupni smisao djela, bit onoga što djelo govori,
odnosno smisao cjelokupne poruke koju djelo predaje čitatelju
- u prvom je slučaju ideja jedan strukturni element pored ostalih. Ako u djelu postoji
zastupanje nekih političkih, religioznih, filozofskih ili drugih učenja, govorimo o
tendenciji
- u drugom slučaju analiza ideje uspostavlja se u okviru nekog filozofskog sustava ili
cjelokupnog pogleda na svijet; ideja prožima djelo u cjelini
Izvantekstovni odnosi
- analiza knjiž. djela mora imati neprestano na umu i sintezu; ona mora težiti zahvatiti i
cjeloviti smisao knjiž. djela
- umjetnički doživljaj ili dojam koji dobivamo u susretu s umj. djelom, znači naprosto da
knjiž. djelo razumijevamo kao smislenu cjelinu na određeni način i prije no što smo
počeli razumijevati njegove pojedine dijelove ili elemente kao upravo umjetničke dijelove
odnosno elemente
- budući da čitatelj razumijeva tek određeni dio onog što je u djelu uopće moguće
razumjeti i prihvatiti, svaka je analiza knjiž. djela nužno nepotpuna i nezavršena
3. Stilistika
Stil i stilistika
Pojam figure
Figure dikcije
- figure dikcije nazivaju se također i glasovne figure ili zvučne figure, jer se njihovo
djelovanje zasniva na učinku određenih glasova odnosno zvukova u govoru
- one upravljaju pozornost na jezični izraz, iako zvukovne efekte u knjiž. djelu nikada ne
prihvaćamo odvojeno od značenja riječi
- ponavljanje pojedinih riječi u poeziji nije nikada prisutno isključivo samo zbog zvučnih
efekata, one svaki put dobivaju novo značenje
- Asonancija nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određena zvukovnog
ugođaja ili glasovnih efekata. Javlja se u izrekama i u poeziji gdje često služi kao
sredstvo za izazivanje eufonije (blagoglasja, blagozvučnosti)
- Aliteracija: ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina, ili pak ponavljanje istih
suglasnika ili slogova na početku više riječi. Često je povezana s asonancijom
- Onomatopeja: glasovima se ponašaju određeni zvuci iz prirode, životinjsko glasanje ili
zvuci koji nas podsjećaju na neki predmet
- slijedeće figure nazivaju se zajedničkim imenom lirski paralelizmi:
VIII
- Anafora: ponavljanje riječi na početku stihova. Epifora: ponavljanje na kraju stihova.
Simploka: ujedinjenje anafore i epifore. Anadiploza: jedna ili više riječi s kraja stiha
ponavlja se na početku idućeg stiha
- tropi nastaju promjenom osnovnog značenja pojedinih riječi; takve promjene javljaju se i
u svakodnevnom govoru, no u običnom govoru to ne zamjećujemo
- Metafora: neki teoretičari je opisuju kao skrećenu poredbu (drugi član poređenja), a
drugi kao figuru u kojoj se jedna riječ upotrebljava umjesto druge (jednu stvar uzima
kao da je druga); upotreba metafora naziva se metaforikom
- Metonimija: prema nekim je mišljenjima samo podvrsta metafore, dok je drugi
teoretičari smatraju samostalnom figurom
- Kod metafore se značenje jedne riječi prenosi na drugu po nekim sličnostima, a kod
metonimije prema određenim stvarnim odnosima (“čitam Kafku”)
- Personifikacija je vrsta metafore u kojoj se stvarima, prirodnim pojavama, apstraktnim
predmetima, životinjama ili biljkama daju ljudske osobine
- Sinegdoha je podvrsta metonimije u kojoj se dio uzima kao cjelina, jednina umjesto
množine, određen broj umjesto neodređene količine ili obratno
- Eufemizam: podvrsta metonimije koja označuje zamjenjivanje nekih riječi, koje se iz
bilo kojeg razloga smatraju opasnima ili nepristojnima, nekim blažim izrazima
- Epitet: riječ koja se dodaje imenici da bi omogućila stvaranje življe, potpunije, jasnije
ili u nečemu osobito karakteristične predodžbe neke stvari, pojave, živog bića ili osobe.
Stalni epiteti su epiteti koji se prodaju određenim predmetima ili osobama uvijek, bez
obzira na konkretnu situaciju u knjiž. djelu
- slijedeće figure spadaju donekle i u figure misli, ali u osnovi im je preneseno značenje
- Alegorija: produžena metafora, tj. cijele se pjesničke slike zamjenjuju pojmovima.
Basna se čitava zasniva na alegoriji: životinje nastupaju kao tipovi ljudi
- Simbol: zamjenjivanje neke riječi, životne pojave ili pojma njegovom uvjetnom,
alegorijskom oznakom. Osim stalnih simbola, postoje i simboli karakteristični za
pojedinog pjesnika ili djelo. Na tome su posebice inzistirali simbolisti
Figure konstrukcije
- nastaju osobitim rasporedom riječi u rečenici ili u nekoj drugoj većoj cjelini knjiž.
teksta. Često se nazivaju i sintaktičkim figurama
- Inverzija: obrtanje reda riječi ili dijelova rečenice u red obrnut od onog koji je
gramatički najispravniji
- Retoričko pitanje: upitne rečenice se postavljaju, a često i nižu jedna za drugom, bez
namjere da stvarno označe pitanje. Upitne rečenice zapravo služe kao izjavne rečenice,
naglašavajući svojim oblikom određen osjećajni stav
- Elipsa: iz rečenične cjeline izostavljaju se pojedine riječi na takav način da se smisao
cjeline ipako može razabrati. Upotrebljava se često i u svakodnevnom govoru
- Asindeton: nastaje nizanjem riječi bez njihova gramatičkog povezivanja
- Polisindeton: nastaje nizanjem veznika bez gramatičke potrebe
IX
Figure misli
- jedva se mogu odijeliti od tropa (alegorija, retoričko pitanje); odnose se na širi smisao
onoga što je rečeno
- Poredba ili komparacija: nastaja kada se nešto s nečim poređuje na temelju nekih
zajedničkih osobina koje redovito nisu neposredno uočljive
- Antiteza: posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti.
Slavenska antiteza: sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora
- Hiperbola: svojevrstan način poredbe; figura preuveličavanja radi naglašavanja određena
emocionalnog stava prema predmetima, pojavama ili radnjama
- Litota: figura suprotna hiperboli; ona umanjuje, odnosno ublažava
- Gradacija: nastaje takvim izborom riječi, slika i misli kojim se izaziva postupno
pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe ili misli za nizanje od najslabijeg do
najjačeg naziva se klimaks, a suprotno je antiklimaks
- Ironija: izražavanje putem suprotnosti: misli se zapravo obrnuto od onoga što se izravno
kaže
- Paradoks: figura u kojoj se izriče neka misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna
općem mišljenju. On upućuje na dublji smisao
- Oksimoron: posebna vrst antiteze, odn. paradoksa u kojem se spajanjem protuslovnih
pojmova stvara novi pojam odn. predodžba
- postoje razne teorije metafore koje pokušavaju objasniti njeno značenje i prirodu
- opeku metafore i metonimije razradio ja Roman Jakobson: u procesu mišljenja i jezika
upotrebljavaju se dva temeljna načela: povezivanje po sličnosti (metaforičko) i
povezivanje po susjedstvu (metonimijsko)
- paradigma je niz zamišljenih jedinica kao sredstava izraza, a sintagma je stvarna veza
među tim jedinicama. Svaku rečenicu možemo promatrati na 2 osi razmatranja: gledanje
na na onaj izbor riječi kojim se koristimo, ili na način na koji su one međusobno
povezane. Kako Jakobson smatra da metaforu valja odrediti kao izbor po sličnosti, a
metonimiju kao nizanje u sintagmi, on pretpostavlja da u nekom knjiž. vrstama, pa i
epohama, dominira načelo metafore, a u drugima metonimije
- u staroj retorici stilske figure su pozitivni, načelno vrijedni načini izražavanja, dok se
treba kloniti arhaizama, provincijalizama, neologizama i barbarizama
- danas se umjesto normativne stilistike i shvaćanja stila kao općevaljanoga načina
izražavanja razvija opisna stilistika i shvaćanje stila kao izraza individualnosti
- suvremena lingvistika razvila je novo shvaćanje stila na temelju razlikovanje jezika i
govora, pojmovne i afektivne vrijednosti izraza, učenja o stilskim varijantama i učenja o
važnosti stilskog izbora sredstava izraza
- razlika između jezika kao sustava koji omogućuje sporazumijevanje i govora kao
pojedinačnog čina omogućuje proučavanje jezika s aspekta sustava koji pripada kolektivu
i s aspekta onog načina kako se tim sustavom koristi pojedinac
X
- razlikovanje između pojmovne i afektivne vrijednosti izraza pridaje važnost
individualnosti stila kao čimbeniku izražavanja iste opće misli na više načina, ovisno o
afektivnoj vrijednosti (koju je stara retorika zanemarivala)
- stilističke varijante određuju i kvalitetu izraza, a treba voditi računa i o kontekstu
Opisna stilistika
- stilistika se može pretežno baviti kolekitvnim jezičnim izrazom (tada je ona lingvistička
disciplina koja ima tek posrednu važnost za teoiju književnosti) ili uzima u obzir izraz
pojedinca (prelazi u stilističku kritiku, tj. daje i određenu ocjenu umjetničke
vrijednosti). Samo u prvom slučaju stilistika se može nazvati opisnom stilistikom
- razlikuju se različite vrste stilova u okviru različitih načina izražavanja: književni
jezik/standardni jezik/jezik kulture obuhvaća npr. razgovorni stil, znanstveni stil,
administrativni stil. Osobine književno-umjetničkog stila: slikovitost, konkretnost,
emocionalnost, ritmičnost.
- analiza stilova vrši se u opisnoj stilistici na temelju razlikovanja između pojmovne
vrijednosti (neko objektivno, opće logičko značenje poruke), ekspresivne vrijednosti
(nesvjesno obilježje izraza koje ovisi o prirodi onoga tko se izražava) i impresivne
vrijednosti izraza (svjesna težnja da se na onoga kome se govori na određeni način
djeluje i samim izrazom, a ne samo onim što je izraženo). Te je razlike uveo C. Bally.
Predmet istraživanja stilistike su samo posljednje dvije vrijednosti; ona se bavi onim
aspektom i kvalitetom iskaza koji proizlazi iz izbora sredstava izraza određenog prirodom ili
namjerama onog tko govori i piše
- opisna stilistika, sukladno podjeli gramatike, dijeli se na fonostilistiku, morfostilistiku,
sintaktostilistiku i semantostilistiku
- jedinica pojačane izražajnosti jezika zove se stilem, a postoje fonostilemi,
morfostilemi, sintaktostilemi i semantostilemi
Stilistička kritika
4. Versifikacija
Priroda stiha
XI
Kvantitativna versifikacija
- izgovor (pjevanje) stihova omogućavao je točno razlikovanje dugih i kratkih slogova. Dugi
slog trajao je dvostruko dulje od kratkog, a pravilna izmjena dugih i kratkih slogova
bila je temelj ritmičke organizacije
- duljina trajanja izgovora kratkog sloga nazvana je mora i određena je kao mjerna
jedinica; dugi slog trajao je dvije more
- dugom slogu dato je nešto kasnije ime arza i bilježio se znakom − (makron), a kratkom
teza (znak je ⋃: breve). Slog koji je mogao biti i kratak i dug zvao se syllaba anceps i
bilježio se znakom ⋃
- osnovna ritmičko-melodijska jedinica zvala se stopa. Bilo je tridesetak vrsti stopa, od
kojih su najvažnije slijedeće: pirihij ⋃⋃, trohej/horej −⋃, jamb ⋃−, spondej −−, daktil
−⋃⋃, amfibrah ⋃−⋃, anapest ⋃⋃−, tribrah ⋃⋃⋃, molos −−−, kretik −⋃−, bakhej ⋃−−,
palimbakhej −−⋃
- najčešće je na prvi dugi slog u stopi padao ritmički udar koji se nazivao iktus, a bilježio
se znakom ´
- prema vrsti i broju određivale su se vrste stihova (trimetar, tetrametar, itd.)
- najpoznatiji stih bio je heksametar (“šestostopac”, “šestomjer”), po legendi najstariji
stih, otkriven ljudima od Apolona. Imao je 6 stopa od po 4 more, a stope su bili daktili
ili spondeji, a posljednji spondej ili trohej: −⋃⋃|−⋃⋃|−⋃⋃|−⋃⋃|−⋃⋃|−⋃
- heksametar je u antici često vezan s pentametrom u dvostih: elegijski distih
- povezivanjem stihova u veće cjeline nastajale su strofe (alkejska, safička itd.)
- od srednjeg vijeka nadalje duljina i kratkoća ne igraju toliku ulogu koliku počinju igrati
načelo istog broja slogova u svakom stihu i načelo pravilne izmjene naglašenih i
nenaglašenih slogova
- silabički sustav versifikacije vrste stihova razlikuje prema broju slogova (šesterac...)
- u silabičkoj versifikaciji važnu ulogu igra rima (srok) i cezura koja dijeli stihove na
manje jedinice, tj. članke
- akcenatski sustav versifikacjie uzima u obzir isključivo broj i raspored naglasaka u stihu,
a broj nenaglašenih slogova može varirati
- slogovi se u akc. vers. obično označavaju s x, a naglašeni s x
- stihovi se ne dijele na stope, već na akcenatske mjere/jedinice/taktove koji označuju
raspon od početka jednog ritmičkog signala do početka drugog, a ako ispred prvog
naglašenog sloga u stihu postoji i nenaglašeni slog (ili više njih), on se naziva “uzmah” ili
“predudar”
- u nas je uobičajeno znakom − označavati naglašene slogove, tako da stara kvantitativna
stopa sada označuje akcenatsku stopu, te se i tu primjenjuju antički nazivi stopa
XII
- Opkoračenje (enjambement [anžambman]) nastaje kad se sintaktička cjelina razbija
stihom, tj. kada nekoliko riječi iste rečenice prelazi u drugi stih
- Prebacivanje je prenošenje samo jedne riječi u drugi stih
- pjesma je stihična kada se sastoji samo od stihova koji se redaju jedan iza drugoga, a
strofična je ako su stihovi podijeljeni u veće grupe koje su međusobno razdijeljene prije
svega grafičkim oblikom
- Strofa/kitica je veća sintaktička cjelina od stiha. Kada ta cjelina biva narušena time
što se iz jedne strofe smislena cjelina prenosi u drugu strofu, takav postupak naziva se
prijenos.
- strofe se razlikuju prema broju stihova koje sadrže. Najčešće su distih, tercet,
katren, septima, oktava.
- Rima/srok/slik je glasovno podudaranje na kraju stihova ili, rjeđe, na kraju članaka u
stihu
- rima prije svega povezuje stihove, organizirajući njihov raspored u strofi. Ona je važan
činilac tzv. zvukovnog sloja poezije, a pri tome je od odlučujuće važnosti semantička
uloga rime kao činioca u ostvarivanju cjelokupnog smisla pjesme
- različiti rasporedi rima: parne (aa, bb, cc), ukrštene (abab), obgrljene (abba),
nagomilane (npr. aaa, aaaa) i isprekidane (npr. abcb, abcdac)
- prava ili pravilna rima je rima u kojoj se podudaraju naglašeni glasovi i svi glasovi koji
slijede iza naglašenih, a čista rima je rima u kojoj se podudaraju i vrste naglasaka.
Nečista je rima u kojoj se ne podudaraju svi naglasci ili svi suglasnici, a neprava je ona
rima u kojoj glasovno podudaranje počinje iza naglašenog sloga. Bogata je rima ako se
podudaraju i glasovi ispred naglašenog
- teoretičari ponekad govore i o muškim rimama (u rimi se podudara jedan slog), ženskim
rimama (podudaraju se dva sloga) i srednjim/dječjim/daktilskim rimama (podudaraju se
tri sloga)
Ritam
Sonet
XIV
soneta. Taj petnaesti sonet naziva se majstorski sonet ili magistrale, a ponekad njegova
prva slova čine akrostih koji kazuje ime osobe kojoj je sonet posvećen
Slobodni stih
- stihovi su redovito različite dužine, pravih rima nema ili se pojavljuju tek povremeno, a
ritam je organiziram koji pripada upravo i jedino pjesmi u kojoj je ostvaren
- nema potouno slobodnog stiha koji nije nikako “vezan” nekim načinom ritmičke
organizacije, jer bi tada postao proza
- suvremeni slobodni stih ostvaruje se u odnosu prema tradicionalnom, “neslobodnom” stihu
- slobodni stih nastao je u 19. st. kao izraz pobune protiv tradicionalnih metričkih oblika
(u franc. knjiž. uglavnom jednak broj slogova u stihu, stalna cezura i rima)
- prema analogiji i mnogi stariji oblici stihova mogu se smatrati slobodnim stihovima, npr.
biblijski verset koji je bio uzorom Waltu Whitmanu (Vlati trave, 1855.)
- u nas su slobodni stih oblikovali: Šimić, Krleža, Krklec, Tadijanović, Kaštelan, Slamnig
5. Klasifikacija književnosti
- prije nego što se pristupi klasifikaciji treba riješiti filozofski problem općeg
(književnosti), posebnog (pojedine vrste) i pojedinačnog (knjiž. djela)
Načela klasifikacije
- Usmena knjiž. prenosi se i razvija u sredinama koje ne poznaju pismo ili se pismom zbog
bilo kakvih razloga ne služe radi prenošenja knjiž. djela
- prvotno narodno stvaralaštvo, stvaralaštvo velikih zajednica u kojima pismenost bijaše
izuzetno rijetka u nas se najčešće naziva narodnom književnošću
- suvremeni oblici usmenog književnog stvaralaštva nazivaju se nižim knjiž. oblicima
- usmena knjiž.. nastala u zajednicama gdje je pismenost nepoznata ili pripada
malobrojnima razvila se na način različit od pisane knjiž. iz sljedećih razloga: 1.
odsutnost pisma odražava se i na sam pojam onoga što će vrijediti kao knjiž. djelo
(kriteriji civilizacije pismenosti nisu isti kriterijima civilizacije u kojoj pismenost nema
odlučujuću ulogu). 2. moraju se uvažiti posljedice uglavnom jednokratnog slušanja. 3.
XV
uloga, zadatak i značenje onoga što se isključivo pripovijeda, pjeva ili recitira u
određenoj društvenoj sredini drugačije je od uloge, zadatka i značenja knjige
Književni rodovi
- u njemačkoj filozofiji i knjiž. kritici u 18. i 19. st. razvilo se učenje o tri osnovna
knjiž. roda: lirici, epici i dramatici (za Goethea su to “prirodni oblici pjesništva”, a
Hegel je je povezao liriku s izražavanjem subjektivnosti, epiku s objektivnošću, a
dramatiku je smatrao sintezom obojega)
- Emil Steiger je na temelju tih shvaćanja razradio svoju teoriju: Lirika – približava se
glazbi, područje osjećajnosti, načelno se može izraziti slogom. Epika – objektivnost,
širina pripovijedanja, područje slikovitosti, može se izraziti najmanje riječju. Dramatika
– zasniva se na sukobu, područje logičnosti, za izražavanje je potrebna rečenica
- Epika se dijeli na epiku u prozi (roman, novela, pripovijetka...) i epiku u stihu (ep, epske
pjesme), lirika na pojedine lirske vrste (elegija, oda, himna...), a dramatika na
tragediju, komediju i dramu užem smislu riječi
- neki dodaju četvrti rod, didaktiku, kao prijelaz između književnosti i znanosti, djela
koja pored umjetničkih kvaliteta imaju i namjeru poučavanja
- drugi smatraju da didaktika nije poseban rod, ali upozoravaju na postojanje tzv.
književno-znanstvenih vrsta među kojima se posebno ističe esej, te se ta skupina često
naziva esejistikom. Publicistika je praktična, primijenjena djelatnost pisanja radi
informiranja javnosti, odgoja ili zabave
XVI
- poezija traži da smisao rečenoga ne bude ostvaren na temelju izavnih smislenih sveza
između riječi kao pukih oznaka, nego da se ostvaruje na najširem području dojmova i
sugestija koje izaziva jezik u svim svojim dimenzijama
- u prozi na temelju izravnog značenja riječi zamišljamo određeni imaginarni svijet knjiž.
djela. Jezik proze bliži je jeziku kojim se svakodnevno služimo
- dramski se tekstovi mogu ostvarivati i kao poezija i kao proza. Drama je tekst
namijenjen izvođenju na pozornici, tekst koji se ostvaruje kao umjetničko djelo
djelovanjem glumaca na sceni
Zabavna književnost
6. Poezija
Lirske vrste
Moderna lirika
- lirski odlomci Biblije: psalmi (pjesme o ništavnosti života i odnosa prema božanstvu) i
Pjesma nad pjesmama (zapravo epitalam, svadbena pjesma u čast mladenaca)
- srednji vijek: slijeđenje grčkih, rimskih i biblijskih uzora; razvoj relig. lirike
- renesansa (Petrarca): subjektivnost, emocionalnost. Moderna lirika nastaje u 2. pol.
19. st. (Baudelaire, Rimbaud, Mallarmé)
- ne postoje određene karakteristike koje moderna lirika mora imati. Ona je više
određena tendencijama da poveže različita područja života, zbuni, natjera na
razmišljanje, iznenađenje itd.
- služu se uglavnom pripovijedanjem (nizanje motiva prema načelu “onog što je dalje bilo”)
i opisivanjem (nizanje motiva prema zakonu asocijacije po mjestu odnosno po sličnosti), a
javlja se i izricanje misli
- karakterističan je stihovani izraz
- pirpovjedač je distanciran od publike i od opisivanih događaja, ti događaji su poznati
publici, jednoličnost, svečanost, teme od presudnog značaja
- likovi su uglavnom junaci/heroji koji predstavljaju osobine čitavog naroda o kojemu je
riječ
Epska tehnika
7. Proza
XIX
Struktura proznog književnog djela
- umjenost u umjetničkoj prozi načelno može biti ostvarena na način koji se formalno
ničim ne razlikuje od proze, običnog govora, proze filozofske rasprave ili prozne
znanstvene studije npr.
- za razumijevanje strukture važan je izbor teme, građa (svi elementi djela koji se mogu
zamisliti i u zbilji, izvan knjiž. djela) i izvori građe (prije knjiž. djela nekako zabilježena
iskustva o građi
- s obzirom na mogućnosti odnosa pripovjedača prema fabuli razlikujemo objektivno i
subjektivno pripovijedanje u kojemu pripovjedač nastupa kao fiktivni pripovjedač
- glavni izražajni postupci su pripovijedanje, opis, razgovor i monolog (unutrašnji monolog þ
struja svijesti)
- načelo integracije je načelo prema kojemu su svi elementi proznog knjiž. djela na neki
način čvrsto povezani u zajedničku cjelinu
Prozne vrste
- André Jolles razlikuje jednostavne oblike (izvorno pripadaju usmenoj književnosti: mit
legenda, bajka...) i složene oblike
- Neki razlikuju male i velike knjiž. oblike (osnovni tipovi su novela i roman)
- Treća je podjela na vrste koje pripadaju pravoj umjetničkoj prozi (fabularne vrste:
novela i roman) i vrste koje stoje na razmeđi između filozofije i znanosti (esej, putopis,
memoari)
Jednostavni oblici
- mit: jezična tvorevina koja na temelju mitskog iskustva oblikuje određenu priču redovno
vezanu s porijeklom i nastankom svijeta u cjelini ili pojedinih pojava, osoba, ljudskih
tvorevina ili čitavih naroda
- legenda: srodna mitu; najčistiji izraz nalazi u opisu života nekog čovjeka čiji životni stav
i ponašanje čine uzorak jednog tipa ponašanja, odnosno jednog stava prema životu i
svijetu (u najužem smislu životi svetaca)
- bajka: knjiž. vrsta u kojoj se čudesno i nadnaravno isprepleće sa zbiljskim na
takav način da između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog, mogućeg
i nemogućeg nema prave suprotnosti. Sklonošću prema formulaičnom načinu izražavanja
te ponavljanjima i varijacijama istih motiva približava se poeziji, ima stroge konvencije
izražavanja (odsustvo psihološke karakterizacije, ustaljeni likovi i tipovi ponašanja,
svojstvo čudesnog da nikoga ne začuđuje i plaši, polaritet dobra i zla, nesputana moć
mašte i želje nad stvarnošću)
- saga: svojevrstan oblik skandinavske priče o nekom događaju, napose iz porodičnog
života (obično cijela sudbina porodice)
- vic: kratka jezična tvorevina koja služi izazivanju komičnog dojma, sažeto zacrtavši
neka situacije događaje ili karaktere
- zagonetka
- poslovica: drugi su nazivi: aforizam, sentencija, maksime, gnome, krilatice
XX
Novela
Roman
8. Drama
Drama i kazalište
XXII
- naziv drama upotrebljava se u dva značenja: kao oznaka knjiž. roda, te kao oznaka
jedne dramske vrste unutar dramske književnosti
- dramsko djelo nije neraskidivo vezano za kazalište
- dramski tekstovi pripadaju književnosti, a teatar je razultat zajedničkog djelovanja
nekoliko umjetnosti
- teatrologija: znanost o kazalištu
- dva stava o odnosu dramske književnosti i kazališta: prvi kazuje kako sâm tekst sadrži
dramatičnost koja uvjetuje sceničnost, a drugi kako dramska književnost potpuno zavisi
od izvedbe na pozornici
Kazališna predstava
- kazališna predstava je svaka radnja koju glumci izvode s određenom svrhom pred
gledateljima
- obred/ritual ne poznaje gledatelje i publiku, već samo aktivne i pasivne sudionike, dok
kazališna predstava zahtijeva glumce, prostor izvođenja i publiku
- važni činitelji kazališne predstave su redatelj, glumac, scenografija, kostimi, rekviziti,
rasvjeta i publika
Dijalog i monolog
Kompozicija drame
- Aristotel je izrazio tvrdnju o potrebi jedinstva radnje (cjelovitost zbivanja koje ima svoj
početak, sredinu i završetak). Kasnije su teoretičari dodali jedinstvo mjesta i jedinstvo
vremena, pa je stvoreno učenje o trima jedinstvima. Svi dramski tekstovi moraju
poštivati jedinstvo radnje
- idealno zamišljena drama: ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija i rasplet
XXIII
- ekspozicija je najčešće neki razgovor koji upoznaje publiku s početnom dramskom
situacijom. Njoj služi prolog (uvodni dio)
- zaplet nastaje kada se javljaju dinamički motivi koji pokreću radnju izazivanjem
suprotnosti, protuslovljima u idejnim stavovima ili sukobima karaktera
- kulminacija nastupa kada napetost poraste do nužne potrebe da se razriješi, a još nije
jasan pravi pravac razrješenja
- peripetija nastupa kada radnja odjednom skreće u određenom pravcu
- rasplet nastupa kada se pokaže razrješenje svih suprotnosti, protuslovlja i sukoba
- drama se formalno dijeli na činova, slike i prizore/scene
Dramske vrste
- tragedija: nastala u staroj Grčkoj, u stihovima, iz obreda posvećenih Dionizu tako što
se korovođa odvojio od kora i počeo razgovarati s njim. Osnivač: Tespis, najveći
tragičari: Eshil, Sofoklo, Euripid. U početku je imala obedni smisao. Mitološka
tematika. Dijelovi: prolog (predgovor), epizodij (dijaloški dio između korskih pjesama),
stasim (korska pjesma između dijaloških dijelova), eksod (izlazna pjesma kora na kraju
tragedije)
- opće karakteristike tragedije:
- tragički junak: žrtva vlastite sudbine
- tragička krivnja je rezultat sudbinske zablude, neminovnog sukoba ideala i zbilje ili
moralne nadmoći junaka
- tragični završetak: često gubitak života zbog vlastite dosljednosti
- uzvišeni stil: prevladavaju elementi svečanog, dostojanstvenog govora
- Aristotel je smatrao da tragedija dreba da izaziva strah i sažaljenje, te tako
pročišćuje osjećaje (katarza)
- komedija: Aristofanova komedija po nekim vanjskim strukturnim elementima nalik je
tragediji: važnu ulogu ima kor, ali on predstavlja neku fantastičnu skupinu (žabe, ptice,
oblaci)u kompoziciji je važna parabaza (središnja pjesma kora upućena publici) i agon
(natjecanje dvaju aktera drame u kojem jedan obično zastupa mišljenje autora
- jedina bitna karakteristika svih komedija jest sceni prilagođeno književno oblikovanje
svih varijanta i nijansa smiješnoga, a komično je samo jedan tip ostvarenja smiješnog u
dimenziji umjetničkog doživljaja; ona je “realistička”, likovi su opterećeni nekom općom
slabošću, nedosljednošću ili nemoći da vlastite probleme sagledaju i shvate u
općeljudskoj perspektivi
- satira: kritizira, ismjehuje i oštro osuđuje. Humor: nema želje za osudom. Groteska:
teži izobličenosti, neprirodnim, fantastičnim i nakaznim, na granici je između gorko
ozbiljnog i smiješnog
- književne podvrste: kom. karaktera, kom. intrige, kom. situacije i kom. konverzacije
- drama u užem smislu riječi: bliža tragediji no komediji, ali ne teži nužno uzvišenosti stila
niti konačnom tragičnom završetku
- farsa: grubi i vulgarni humor, karikirani likovi, zaplet zasnovan na nesporazumu i česti
elementi groteksnog
- vodvilj: laka komedija u kojoj se i pjevaju popularne melodije
- melodrama: glazba prati govor glumaca, a tematika joj je redovito naglašrno
sentimentalna
XXIV
- pastorala: idilično-sentimentalna problematika, likovi su pastiri i pastirice koji dijalozima
i pjevanjem iznose ljubavnu problematiku
- opera: na osnovi libreta (dramskog teksta) vokalna i instrumentalna glazba oblikuje
složeno umjetničko djelo uz sudjelovanje elemenata drame, glume, baleta i scenografije
Razvoj drame
- grčka tragedija: Eshil, Sofoklo, Euripid. Komedija: Aristofan. Novija grčka komedija:
Menandar.þ Rimska komedija: Plaut.þ Renesansna komedija: Italija, Držić.
- Srednji vijek: misteriji/prikazanja/skazanja (mirakuli, pasije, moraliteti)
- renesansa: commedia dell’ arte, W. Shakespeare, španjolski dramatičari (Lopoe de Vega,
Tirso de Molina, Calderón de la Barca)
- francuski klasicizam: Corneille, Racine, Molière
- naturalistička drama: Ibsen, Hauptmann. Lirski teatar (Čehov). Simbolistički teatar
(Maeterlinck). Pirandello
- antiteatar (Beckett, Ionesco). Epski teatar (Brecht)
- u nas: Držić, Vetranović, Lucić, Vojnović, Kosor, Begović, Ogrizović, Krleža, Matković,
Marinković, Kolar, Božić
- film, radio-drama i televizijska drama
XXV