Arhitektura nakon 1918.

godine

Darja Radović Mahečić

Između dva svjetska rata – nastup moderne arhitekture

Od početka 20. stoljeća Osijek je, uz Zagreb, najrazvijeniji industrijski grad

Hrvatske i sa svojih tada 27.000 stanovnika najveći grad Slavonije. Nakon što je
željeznička pruga presjekla zaštitnu zonu topometne linije Tvrđe, a 1923.
obavljen i prijenos kojim je to zemljište vojnog erara postalo gradsko, otvorile su
se mogućnosti za povezivanjem odvojenih gradskih dijelova i stvaranjem novih
javnih prostora u Osijeku. Željeznička pruga odsjekla je i zapadne dijelove glasija
utvrde u Slavonskome Brodu, ali su se upravne, društvene i kulturne funkcije do
tada smjestile oko glavnoga trga i središnje ulice. No i s razvijenom industrijom
Brod do 1914. ne prelazi 9.000 stanovnika, kao uostalom niti Vinkovci, naselje
koje se iako u sastavu Vojne krajine, razvijalo pretežito kao agrarna
aglomeracija. Tek nešto veći broj stanovnika imao je Vukovar, koji će do 1929.
biti sjedište Srijemske županije, a radi plovnih linija na Dunavu bio je najveća
riječna luka u Hrvatskoj. Dvostruko je manja početkom razdoblja bila Požega,
staro županijsko središte, koje se širilo posvajajući svoja podgrađa sa zapadne i
sjeverne strane, a pravocrtnim potezima novih ulica nastojalo je sada spojiti
staru eliptičnu jezgru s novim željezničkim kolodvorom. Usporedno s
gospodarskim prosperitetom i rastom broja stanovnika do 1914. gradovi
Slavonije se komunaliziraju te se s odgovarajućom pravnom, graditeljskom i
sanitarnom regulativom penju na viši stupanj urbaniteta.
Osijek je prvu regulatornu osnovu dobio pred Prvi svjetski rat, kad je bio
sastavljen i Statut o regulaciji i izvedbi građevina koji će usmjeravati građenje u
međuratnom razdoblju. Na prijelazu stoljeća pa sve do Drugog svjetskog rata, u
doba gospodarskog i kulturnog napretka, u Osijeku je niz poznatih arhitekata

1
ostavilo svoj trag, poput Hermanna Bolléa, Josipa Vancaša, Dionisa Sunka ili
domaćih Viktora Axmanna i Ante Slavičeka. Ne samo da je znameniti Otto
Wagner izradio natječajno rješenje Župne crkve za Gornji grad 1890., već su za
Osijek projektirali kasnije i njegovi učenici: Viktor Kovačić 1905. novo Hrvatsko
kazalište, a Jože Plečnik 1937. Svetište Srca isusova. Stoga treba naglasiti da
institucija javnog arhitektonskog natječaja u Osijeku ima tradiciju dulju od
stoljeća, koja gradu, ako ne već realizacije, ostavlja kvalitetan fond koncepcija
ponašanja u urbanom kontekstu. Osijek je grad u kojem je bio sagrađen izuzetan
broj originalnih secesijskih zgrada, a čiji su autori pretežito bili domaći graditelji
koji u dvadesetim godinama nastavljaju raditi na način kao i prije rata. Jaka
graditeljska tradicija označit će razdoblje između dva svjetska rata, tijekom kojeg
lokalne graditeljske tvrtke i ovlašteni inženjeri kontinuirano projektima
odgovaraju na gotovo sve gradske potrebe.
Unatoč ekonomskim krizama Osijek u međuratnom razdoblju dobiva
desetak zgrada javne namjene, koje uglavnom podižu zagrebački arhitekti. Među
prvima je Banka Sorger i Weissmayer preoblikovana u Jugoslavensku banku, koju
je na svoj solidni način, naglašavajući izražajnost arhitektonskog volumena i
slobodno aplicirajući dekoraciju na pročelja, izveo zagrebački arhitekt Hugo
Ehrlich (1921.), čiji je atelier tada bio jedno od najjačih žarišta arhitektonske
produkcije u Hrvatskoj. Istu arhitektonsku temu, ali novim oblikovnim govorom,
projektirat će Ehrlichov mladi suradnik Alfred Albini, u početku samostalnog
djelovanja. Nakon provedenog arhitektonskog natječaja, na kojem je dobio prvu
nagradu i izvedbu, Albini je u Kapucinskoj ulici realizirao interpoliranu zgradu
Gradske štedionice, stambeno-poslovnu zgradu pročišćenog glatkog pročelja,
jedno od najznačajnijih djela moderne arhitekture u Osijeku.
Nakon Prvog svjetskog rata učestali su arhitektonski natječaji za gradnju
hrvatskih domova kao središta hrvatske svijesti. Budući da je njihovo podizanje
imalo za cilj njegovanje narodne kulture, jezika, pismenosti i običaja, riječ je o
višenamjenskim građevinama s neizostavnom dvoranom za priredbe i
čitaonicom. Po građevnom programu srodni su im sokolski i drugi nacionalni,

2
kulturni i sportski domovi. Prvi je bio sagrađen u oblicima art décoa Hrvatski
dom u Vukovaru Aleksandra Freudenreicha (1921.), simbolički i arhitektonski
najvažnija spomenička građevina podignuta između dva rata u tom gradu i
autorova prva realizacija. Kao jedan od najproduktivnijih hrvatskih arhitekata
međuratnog razdoblja Freudenreich je u Slavoniji hrvatske domove projektirao
još za Daruvar (1929.) i za Novu Gradišku (1936. i 1940.), a u suradnji s Pavlom
Deutschem izveo je Hrvatski dom u Đakovu (1927.). I u Osijeku je bio
organiziran arhitektonski natječaj za Hrvatski dom (1927.), s kojeg su poznati,
tada koncepcijski novi, radovi mladih zagrebačkih arhitekata Josipa Pičmana, Mije
Hećimovića i ponovno prvonagrađenog Alfreda Albinija, no dom nije bio
realiziran. Od osječkog Sokolskog doma realiziran je tek elegantan vestibul s
jonskim stupovima, dok je glavni dio s dvoranom ostao nedovršen. Projektirali su
ga Vlado Malin i Viktor Axmann (1927.), združeni u tvrtki „Aksmanović, Malin i
Rožić“ koja dvadesetih mnogo gradi u Osijeku, ali i drugdje u Slavoniji, u prilog
čemu govori ambiciozni Vatrogasni dom u Požegi (1924.).
U razdoblju između dva svjetska rata postavljeni su temelji moderne
arhitekture u Hrvatskoj. Raspad Austro-Ugarskoga Carstva regiju je otvorio
novim modelima izgradnje gradova, ali i proizvodnji, radu i stanovanju.
Stupanjem na snagu Građevinskog zakona iz 1931. gradovima je bila zadana
izrada regulatorne osnove koja bi zacrtala smjerove razvoja. Pod vodstvom
inženjera Ivana Faya Osijek je 1934. izradio osnovu kojom se novim javnim
sadržajima nastojalo osmisliti zemljište između Gornjega i Donjega grada na
kojemu je, uz modernu aveniju, predviđeno podizanje sedam velikih
samostojećih zgrada, poput kazališta, gradske vijećnice, Okružnog ureda za
osiguranje radnika (OUZOR), knjižnice i srednje škole. Nakon provedenog
natječaja za projekt administrativno-bolničke zgrade OUZOR 1934.
(najznačajnijeg arhitektonskog natječaja koji se tijekom razdoblja dogodio u
Osijeku), ta je građevina podignuta prema drugonagrađenom projektu Bele
Auera i Zvonimira Vrkljana. Zdravstvene ustanove bile su idealan zadatak za
demonstraciju novih socijalnih i humanih načela moderne arhitekture, a određeni

3
arhitekti se za njih i specijaliziraju. U Požegi je, na funkcionalan, ali ponešto
konzervativan način, Stanko Kliska podigao Banovinsku bolnicu (1936.), nakon
što je već izveo Banovinsku bolnicu na Sušaku. Pri agilnoj Školi narodnog zdravlja
(koja je osim liječenja propagirala edukaciju najširih slojeva stanovništva i
prevenciju), radila je arhitektica Zoja Dumengjić, koja projektira prvu realiziranu
dječju TBC bolnicu paviljonskog tipa podno Psunja u Šumetlici (1936.-1938.).
U Osijeku se samo za veće javne i sakralne građevine traže rješenja
afirmiranih arhitekata iz većih središta, kao i u ranijem razdoblju, o čemu govori i
podatak da je Burzu rada podignuo Jovan Korka (1940.), nakon što je u suradnji
s arhitektima Vladimirom Šterkom, Đorđe Krekićem i Đorđe Kiverovim, Javnu
burzu rada realizirao u Zagrebu. Ipak, atribut razdoblja - crveno obojano Kino
Korzo, podiže Ljudevit Pelzer (1940.), prvi osječki arhitekt koji je diplomu stekao
na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, otvorenom 1919. godine. Pelzer se
opusom ostvarenim u par godina prije Drugog svjetskog rata dokazuje kao
najvažniji projektant priklonjen funkcionalnoj modernoj arhitekturi u Slavoniji.
Među ostvarenim stambenim kućama ističe se voluminozno oblikovana Kuća
Helfrich u Osijeku, koja kao uglovnica završava niz kuća u Vukovarskoj ulici s
jedne strane, a s druge započinje ritam slobodnostojećih vila u Keršovanijevoj
ulici.
U početku je utemeljenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca povoljno
djelovao na gospodarstvo Slavonije, pa tako i Vukovara, koji zahvaljujući
prometu riječne luke i još nesređenim administrativnim prilikama u dvadesetim
godinama izuzetno napreduje kao trgovačko središte. Očekivanja su bila velika te
su inicirani razvojni planovi poput podizanja gradske vijećnice (natječaj 1919.) te
uvođenje tramvaja, koji se, međutim, nisu ostvarili. Središte grada je postupno
mijenjalo svoj izgled, ali su rubovi i dalje nalikovali ostalim slavonskim selima, s
ušorenim kućama s dvorištima i ganjskom. Jedna od najvećih investicija 1930-ih
godina u Hrvatskoj je podizanje Bataville-a , novoplaniranog industrijskog grada
namijenjena proizvodnji gume i obuće češkog koncerna “Bata”, nedaleko
Vukovara. Srodni Batini „sateliti“ s proizvodnim pogonima i administracijom te

4
stambenim naseljem projektirani su na više srednjoeuropskih lokacija, a ovaj je
podignut prema projektu čeških arhitekata Gahure, Karfika i Viteka.
Iako se u razdoblju između dva rata u Slavoniji, Baranji i zapadnom
Srijemu i dalje gradi na tradicionalan način i s reduciranim repertoarom
historijskih stilova na pročeljima (Zavod sv. Vinka inženjera Ivana Senka u Novoj
Gradiški, škola u Daruvaru, itd.), u tridesetim godinama domaći graditelji polako
pročišćuju svoj oblikovni jezik (i radi veće ekonomičnosti), a neke secesijske
građevine skidaju ukrase s pročelja prilagođujući se novim trendovima moderne
arhitekture. Prozori prevučeni preko uglova, glatka pročelja, pa i ravni krovovi
ugrađuju se putem manjim realizacija u tkiva gradova i naselja, bilo kroz projekte
zagrebačkih arhitekata (vile Vladimira Potočnjaka u Osijeku, Vladimira Šterka u
Vinkovcima), bilo domaćih graditelja (kuća Holub Bogumila Fleissiga u Požegi).

Poslijeratno razdoblje – obnova, industrijalizacija i prostorno

planiranje
Nakon Drugog svjetskog rata sve je u znaku obnove zemlje i svladavanja
stambene krize u gradovima. Mnogi arhitekti kroje minimalne stanove
kolektivnog stanovanja u novoprojektiranim stambenim naseljima. Arhitekt
Kazimir Ostrogović (Sv. Vid na Krku, 1907. - Zagreb, 1965.) od 1946. do 1951.
bio je šef odjela tzv. opće arhitekture u Arhitektonskom projektnom zavodu
Hrvatske. Značajan dio društvene i stručne pozornosti u prvom razdoblju obnove
i izgradnje iza rata posvećen je bio tipskoj izgradnji, jer se u tipskom
projektiranju vidjelo najprikladnije, najekonomičnije, najbrže i najefikasnije
rješenje za zadovoljenje širokih potreba izgradnje.
U poslijeratnoj akciji brze izrade tzv. direktivnih regulacijskih osnova
Osijek dobiva Regulacijski plan koji je 1947.-1948. izradio Josip Seissel (Krapina,
1904. – Zagreb, 1987.) uz suradnju Aptula Halilibrahimova iz Turske. U tom su
planu prisutni svi elementi načina planiranja i promišljanja prostora
karakteristični za tridesete i četrdesete godine 20. stoljeća, kao odraz promjena u
pristupu planiranju gradova i stambenih područja nakon Atenske povelje. Ovim

5
više konceptualnim no pravim regulatornim planom osmišljena je bila koncepcija
budućeg razvoja grada Osijeka. Kao dio osnove izrađen je bio i projekt radničkog
naselja sa soliternim građevinama u zelenilu (današnji Vijenac Ivana Meštrovića),
koji kao takav nije izveden.
= NOVO

Poslijeratne su godine bile u znaku obnove, deagrarizacije i

industrijalizacije te naglašavanja urbanističkog karaktera buduće hrvatske
arhitekture. Od 1947. zadana je bila izrada urbanističkih planova, koji su
pokrenuli novu urbanu energiju i planski usmjerili razvoj gradova i naselja, ne bi
li se spriječilo stihijsko građenje. Direktivna regulatorna osnova Osijeka, izrađena
iste godine pod vodstvom Josipa Seissela na načelima CIAM-ova funkcionalnog
grada, predlagala je oblikovanje sjedinjenoga grada pomoću sustava zelenih
parkova i uključivanja dijela lijeve obale Drave. U novim uvjetima djelovanja, od
društvenog vlasništva do ustroja struke, u kojima su se tražili brzi rezultati,
ključnu su ulogu odigrali diplomirani, u međuratnom razdoblju već dokazani
arhitekti, od 1946. okupljeni u Zemaljsko-građevnom projektantskom zavodu
Hrvatske. Oni oživljavaju građevinsku djelatnost i sudjeluju u procesu obnove: u
podizanju industrijskih pogona (Stjepšan Gomboš, Tvornica vagona i lokomotiva
Đuro Đaković u Slavonskom Brodu 1955.), poboljšanju kvalitete stambenog
fonda (Kazimir Ostrogović, Stambena četvrt u Osijeku 1948.), projektiranju
obrazovnih institucija (Antun Ulrich i Dragica Perak, Osnovna škola u Slavonskom
Brodu 1950), pa i poslovnih zgrada (Hinko Bauer, Filijala Narodne banke
izvedena u Slavonskom Brodu 1948.). Godine 1946. počela je realizacija
nogometnog igrališta u Osijeku arhitekta Slavka Delfina, koji projektira niz
sportsko-rekreacijskih građevina, uklapajući ih u krajolik: otvoreni plivački bazen
u Đakovu (1952.), stadion u Požegi (1951.), Osijeku i Slavonskom Brodu (oba
1955.). Tih godina javljaju se oštriji zahtjevi za unifikacijom oblika i detalja, pa
iako su europski kontakti bili ograničeni, prate se suvremeni trendovi i
konzultiraju uzori iz međuratnog razdoblja.

6
 Nastaju brojne projektne vizije. Tako je Vukovar 1955. dobio idejni projekt
Novog gradskog centra, koji je bio zamišljen kao park-centar, široko otvoren na
Dunav, a prirodno komponiran prema rijeci i novoreguliranom ušću Vuke, koja
dobiva značaj glavne kompozicione osovine (Mirko Maretić i Radovan Miščević).
U Osijeku je za prostor uokolo crkve na onodobnom Trgu Vladimira Nazora
(nakon što su bile uklonjene ruševine, posljedica bombardiranja), iste godine
raspisan natječaj za rješenje stambenih zgrada itd. Ipak, arhitektonski se
natječaji uglavnom raspisuju za monumentalna javna državna zdanja, od kojih je
malo njih planirano za Slavoniju. Od početka pedesetih godina ranije udruženi
arhitekti osnivaju male ateliere pod vlastitim imenom, najčešće se usmjeravajući
na određeni tip projektnih zadataka. Tražili su se tipski projekti za zadružne
domove, gradske općine, domove kulture, medicinske centre - koje je
specijalizirala Zoja Dumengjić, a doskora s podjednako uspješnim rezultatima i
arhitekt Ivo Geršić. On će do kraja šezdesetih godina izvesti domove zdravlja,
bolnice i zahvate unutar postojećih medicinskih centara u Vinkovcima,
Slavonskom Brodu, Vukovaru, Našicama, Osijeku, Šumetlici, kao i interpolaciju
pošte u Osijeku (1964.). Radi rijetkosti sličnih realizacija treba istaći
polifunkcionalnu zgradu kulturno-obrazovnoga spomen-doma koji se u
Slavonskom Brodu, prema prvonagrađenom projektu Marijana Haberlea i Minke
Jurković, počeo graditi 1961. godine. O važnosti graditeljskog pothvata govorila
je za tu svrhu odabrana lokacija uz savsko šetalište i uz postojeći stari gradski
park, u produžetku poznate brodske glasije. Sklop je nastajao do 1972.,
istodobno s Radničkim sveučilištem Moša Pijade i koncertnom dvoranom
Vatroslav Lisinski u Zagrebu (a mnogo prije programski bliskog Spomen-doma u
Kumrovcu).
U zbrajanju dometa poslijeratnog razdoblja krajem šezdesetih godina,
činilo se da je Osijek (s industrijom koja potječe iz doba Austro-Ugarske i odavna
je već amortizirana), ostao izvan većih investicijskih ulaganja. Iz korpusa
specifične industrijske arhitekture kao originalno ostvarenje izdvajao se Novi
automatizirani pogon za proizvodnju, svojedobno popularnog deterđenta Plavi

7
radion, tvornice „Saponija“, koji je, kao transparentni toranj vidljive
armiranobetonske konstrukcije, realizirao Vjenceslav Richter s Josipom Tešijom
(1960.). Arhitekti su aktivni u mnogim granama stvaralaštva, jer pedesete su
godine bile doba dizajna i umjetničke sinteze. To se posebno odnosi na Richtera,
koji preko svojih izložbenih paviljona prodire u svijet, stječe priznanja i prati
svjetske trendove. On je još u svibnju 1954. za svega 40 dana realizirao V rtnu
restauraciju u Slavonskom Brodu, pokazavši slobodu i invenciju u kompoziciji ove
paviljonske gradnje privremenog karaktera, odabirući vijugave linije i vitke crne
stupove (poput slične onodobne restauracije Baile u Pampulhi Oscara
Niemeyera).
Godinama u Osijeku radi Radovan Miščević. Snažniji razvoj grad
doživljava poslije donošenja Urbanističkog plana 1965. koji je izradio autorski tim
kojemu je bio na čelu, a koji grad organizira u mikrorajone. Na ideji Interbau-a
održanog u Berlinu 1957., Miščević radi urbanistički projekt naselja Sjenjak za
čak 8.000 stanovnika, što svjedoči o optimističnim prognozama dinamičnog
gospodarskog i društvenog razvoja. Prema jugu grade se stambena naselja Jug
I-IV, a u središtu blok Centar i pojedine zgrade naselje Sjenjak (Andrija
Mutnjaković, Miščević i drugi). Neboderi i robne kuće traže sada svoje mjesto
unutar povijesnih gradskih cjelina i smještaju se u unutrašnjosti gradskih
blokova. Stvaranjem snažnih pješačkih zona i trgova, zadan je bio nov obrazac
promišljanja centra grada „na tragu svjetskih trendova“. Za robnu kuću u Osijeku
ubačenu u tkivo starijeg dijela grada, slovenski će arhitekt Milan Mihelič 1968.
dobiti tada prestižnu godišnju nagradu „Borbe“ za arhitektonsko ostvarenje.
Robna kuća postaje nov arhitektonski zadatak, koji s uspjehom specijalizira
Aleksandar Dragomanović (iz tzv. druge poslijeratne generacije arhitekata), i
podiže robne kuće lakih konstrukcija i pažljivo razrađenih detalja u Vukovaru
(1966) i Vinkovcima (1972).
Snažni pokreti u svjetskoj arhitekturi šezdesetih godina i kritika
modernizma poklopili su se s otvaranjem zemlje i nastupom nove generacije
arhitekata, koja velikim brojem radi u građevnim poduzećima kojih snaga i

8
utjecaj sedamdesetih godina doseže vrhunac. Arhitektura postupno pruža sve
raznovrsniju sliku i snažnije su izraženi pojedini autorski rukopisi. Treba
spomenuti arhitekturu Borisa Krstulovića, koja je obilježila karakterističnu etapu
hrvatske arhitekture u kontekstu širih zbivanja, s kraja šezdesetih i tijekom
sedamdesetih godina. Pretežno u betonu, njegove se građevine odlikuju jasno
čitljivom konstrukcijom, snažno oblikovanim volumenima i naglašenom
plastičnom obradom površina. Više realizacija u Slavoniji donijelo mu je najviše
strukovne nagrade, poput industrijsko-poslovnog kompleksa “Elektroslavonije”
(1970.) i Računsko-dispečerskog centra Zeleno polje u Osijeku (1977) te
poslovne zgrade u Slavonskom Brodu (1972.).

Intenzivna građevna djelatnost - nakon modernizma

U sedamdesetim je godinama uniformnost arhitektonske produkcije

zamijenio plurizam oblikovnog idioma. Intenzivnije praćenje svjetskih tokova,
smjena generacija i nove društvene okolnosti dovode do raskida s krutom
geometrijom građevnog bloka poslijeratnog institucionalnog modernizma. Pomaci
prema slobodno interpretiranim topografskim i pejzažnim karakteristikama
oživljavaju u doba velikog turističkog poleta. Ne samo uz Jadransku obalu već i u
kontinentalnom dijelu Hrvatske, hotelska arhitektura postaje poligon za traženje
novih oblikovnih rješenja. U Slavoniji se hotelskom arhitekturom uspješno bavio
Matija Salaj. On i Zvonimir Krznarić autori su složenog programa izgradnje mreže
hotela osmišljenog 1975. i poznatog kao Hotelski sistem Slavonija, koji je bio
rezultat višegodišnje prisutnosti Urbanističkog instituta Hrvatske na prostoru
Slavonije i Baranje. U to doba turizam je bio temeljen na hotelijerstvu, jer su
hoteli kao jedina smještajna ponuda bili osnovni receptivni čimbenik turističkih
područja. Za projektiranje su prvi na red došli jaki gospodarski i industrijski centri
u Slavoniji. Odabirane su redom atraktivne lokacije, po mogućnosti u blizini vode.
Obzirom na visinski gabarit, uvjete uklapanja volumena u postojeće urbano tkivo
i prirodnu okolinu, hoteli su rješavani u arhitektonskom oblikovnom izrazu kao

9
posebna rješenja, unatoč zadanoj standardizaciji pojedinih elemenata. Krov kao
tipičan element regionalne arhitekture Slavonije i Baranje, dominantna je
arhitektonska karakteristika svih građevina sustava. Tamni pokrov eternitom
odabran je jer se koloristički uklapao u strukture naselja i pejzaž, a pročelja su u
pravilu izvedena od fasadne opeke, kao tipičnog materijala panonske regije. U
sklopu projekta realizirani su hoteli u Daruvaru, Vukovaru, Vinkovcima, Donjem
Miholjcu i Lipiku. Dio je realiziran u drugoj formi od zamišljene, poput Motela u
Jasenovcu (Ivan Piteša i Mahmud Kapetanović 1978.), te hotela u Našicama i
Slavonskom Brodu. Bio je to prvi zamišljeni i dijelom realizirani hotelski lanac u
Hrvatskoj i onodobnoj Jugoslaviji.
Nakon što je sredinom sedamdesetih godina započeo trend iseljavanja
stanovništva iz povijesne jezgre Požege, tog nositelja povijesnog i oblikovnog
identiteta grada, 1978. je izrađen urbanistički projekt rekonstrukcije jezgre i
provedbeni plan na kojem je radio Urbanistički institut Hrvatske s Marijanom
Hržićem, Davorom Manceom i Ivanom Čižmekom kao autorima. U staroj gradskoj
jezgri nastojale su se povećati znanstvene i kulturne funkcije te zadržati trgovina
i obrt, a ukloniti ili smanjiti servisi i komunalne usluge. Slijedio je niz smišljenih
interpolacija, koje svojim rješenjem nisu narušavale mjerilo i sliku grada. Takvi se
postupci, s više ili manje uspjeha, javljaju i u drugim gradovima. Donošenjem
plana obnove i revitalizacije osječke Tvrđe 1976. započeo je proces obnove
barokne gradske jezgre, u kojoj su mnoge stare zgrade našle nove namjene:
Državni arhiv, Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU, Muzej Slavonije,
Zavod za zaštitu spomenika kulture, Galerija Waldinger, glazbena škola, itd.
Sedamdesetih se godina izrađuju urbanistički planovi s vremenskim
predviđanjem do 2000. godine. Za Osijek 2000. planirano je bilo 200.000
stanovnika u užem, i još 50.000 u širem gravitacijskom prostoru. Ne bi li se
preusmjerio izrazito longitudinalni razvoj grada širenje se (kao i u dvije
prethodne generacije planova) usmjeravalo na prekodravski prostor. Kako bi se
ostvario kvalitetniji odnos grada s Dravom na prostoru gornjogradske obale, u
najužem središtu grada, provodila se urbana rekonstrukcija, a novost je bila

10
orijentacija sadržaja prema rijeci, prema lijevoj obali, na koju se grad u
budućnosti spremao prijeći. Bio je to važan koncepcijski element razrješenja
dilema grada i njegove rijeke. Prema istoku se sada gradila Donjogradska obala
(M. Musović), a prema zapadu Gornjogradska obala (R. Miščević), povezane
Šetalištem kardinala Franje Šepera. Urbanistički projekt dijela stambene zone uz
budući most (koji će biti izveden na drugom mjestu) izradio je Zavod za
urbanizam i izgradnju u Osijeku (Bogoslav Čobanov). Kao dio ovih inicijativa,
realizirani su bili, među ostalim, Hotel „Osijek“ i RTV centar, a pivovara je u
početku osamdesetih godina bila preseljena.
U početku osamdesetih godina u Slavoniji nalazimo velik broj kvalitetnih
ostvarenja, koja se unatoč raznovrsnosti kreativnih prosedea, najčešće stavljaju
pod zajednički nazivnik postmoderne. Ističe se osječki arhitekt Milan Mitevski, čiji
je prvonagrađeni projekt za Centar mladih u svoje doba postigao inicijalnu
poziciju (1980.). Iz opusa profesora zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta
Mladena Vodičke u pravilu se apostrofira upravo impozantna Opća bolnica
Maternite (1980.), koja je Osijeku dala nove gradske dimenzije. Specijaliziran za
hotele na obali, Julije De Luca reinterpretirajući historijsko nasljeđe (ali ne nužno
ove regije) oblikuje Poslovni centar u Vinkovcima (1980.). Osječanin Miroslav
Pavlinić gradi Dječji vrtić Sara Bertić i poslovni objekt Birostroj u Osijeku, te
stambenu zgradu u Valpovu (1984.). Sjenjak se dograđuje i stambene zgrade
ondje podiže Dražen Juračić (1984.). Pri projektiranju stambenih zgrada i
stambenih naselja pozornost se vraća urbanom situiranju, oblikovanju i obradi
pročelja, koja nerijetko aludiraju na kulturološki kontekst. U takve se ubrajaju:
projekt za stambeni niz u Novskoj Dražena Juračića (1981., neizvedeno); i
natječajni projekti za stambeno naselje „Franjo Sertić“ u Slavonskom Brodu:
dvojca Tomislav Odak i Branko Silađin te grupe: Teufik Galijašević, Mladen Jošić,
Željko Guzmić, Zlatko Hanžek (1980.). Osijek istodobno raspisuje anketni
natječaj za tzv. Novi Osijek na lijevoj obali Drave, koji iako je bio ocijenjen kao
uspješan po broju arhitekata koji su se na njega odazvali (među inima: Odak –

11
Silađin, E. Šmit – Đ. Dražić, Gamulin – Doklestić – Obsiger), u ponuđenim je
rješenjima odlutao od primjene „upotrebljivih modela“.
U aktualnom trendu regionalnog povezivanja u okviru Zavoda za
prostorno planiranje i urbanizam Zajednice općina Osijeka izrađen je 1985.
prostorni plan 14 slavonsko-baranjskih općina, koji sagledava težište razvoja u
prostoru između gradova Osijek – Vukovar - Slavonski Brod – Đakovo, koji traži
daljnji proces deagrarizacije i industrijalizacije. Po gradovima i mjestima Slavonije
rade domaći arhitekti, najčešće u spomenutim građevinskim poduzećima i
tehničkim odjelima tvornica, koji projektima namiruju lokalne potrebe. Tako je
npr. do 1989. Đakovo dobilo Dom kulture s kinom, gradskom knjižnicom i
čitaonicom, poslovnu zgradu s brojnim korisnicima i „ljepoticu grada“ –
agroinženjerski centar PIK-a Đakovo, koji je projektirao Milan Grozdanić iz
Đakovo-projekta (1988.).

Ratna razaranja i tranzicijsko restrukturiranje

Dok su se zemlje istočne Europe devedesetih godina nastojale prilagoditi

novim društveno-političkim uvjetima nastalim padom Željezne zavjese, u
Hrvatskoj je 1991. počeo rat. Ratna razaranja posebno su bila usmjerena na
gradove i naselja Slavonije, Baranje i Srijema. Rat je trajao do 1995. godine, a
okončan je mirnom reintegracijom istočnih dijelova zemlje 1998. godine. Na
ratne aktivnosti, u devedestima su se nastavile opasnosti za naslijeđeni urbani
prostor, kakve se uvijek pojave kada različiti motivi isplivaju na površinu. Ako je
tehnička izvedba realiziranih građevina kvalitetom i porasla, negirani su bili
mnogo važniji kriteriji: urbanizam (radi nepostojanja prostornog plana) i
arhitektonska kreacija (zbog agresivnog upliva ukusa novog kapitala i rasta
bespravne gradnje).
Navodno se ono što je proces ne može historizirati, ali se može
dokumentirati, pa stoga spomenimo da je samo između 1994. i 1996. u Osijeku
bilo organizirano čak deset urbanističkih i arhitektonskih natječaja: 1994: za

12
središte grada kao osnova za regulacijski plan, 1995: za središte naselja
Višnjevac, za Župnu crkvu sv. Ćirila i Metoda, za stanove u sustavu „Europan 4
Croatia“ za lokaciju Tranzit, za kompleks tržnice Gajev trg, za opskrbni centar u
naselju Jug II, 1996: za podvožnjak ispod željezničke pruge u Ulici sv. Leopolda
Mandića, za crkvu i dječji vrtić u Župi XI, za idejno rješenje središta Donjeg
grada (prvonagrađeni rad Ivana Mucka i Antuna Diklića nudio je projekt
arheološkog parka koji bi uravnotežio pojedinačne vrijednosti trodijelnoga grada i
afirmirao antički povijesni sloj) te za športsko-rekreacijski kompleks Gradski vrt
(prvu su nagradu dobili osječani Denis Ambruš i Bruno Andrašić te Damir Vrban,
tada još studenti zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta), te se nije skrivao
optimizam prema budućoj obnovi, koja je svakako trebala korigirati način na koji
se počela provoditi.
Tek na prijelazu u 21. stoljeće nastaju kvalitativni pomaci. Sve se više
gradi, a projektiraju sve generacije aktivnih arhitekata. Grozdan Knežević je
realizirao Područnu školu u Đeletovcima, Branko Kincl Komercijalno-distributivni
centar „Tvornice duhana Rovinj“ u Osijeku, upotrebljavajući novosti koje su u
arhitekturu unijele informatičke tehnologije (Nagrada grada Zagreba 2002.), a
Željko Kovačić radi postav jedinstvene arheološke izložbe Aleksandra Durmana
Vučedolski Orion. Uz trgovačke centre, najviše se grade stambene zgrade: u
Našicama, Slavonskom Brodu, Novoj Gradiški, Nuštru, Belom Manastiru,
Daruvaru, Đakovu, Vukovaru. Stanogradnju je potaknuo vladin Program za
zbrinjavanje stradalnika Domovinskog rata koji je financirala država (pr. Vinko
Penezić i Krešimir Rogina, Blok 21, Vukovar, 1998.-2002.), a koji je preoblikovan
u subvencijski Program društveno poticane stanogradnje tzv. POS, za stanovnike
skomnije platežne moći. Ovako strukturirana socijalna stanogradnja ukazala se
kao prilika za prvu realizaciju kod mladih arhitekata, jer su kuće POS-a rezultati
javnih arhitektonskih natječaja. S većom društvenom i ekonomskom stabilnosti u
Slavoniji se realiziraju suvremene i humane javne zgrade i sadržaji, što je
godinama bila rijetkost. Među posljednjima, ekspresivno Groblje Krista Kralja u
Požegi, smanjenog vokabulara, arhitektice Snježane Jakopčić i Andrije Rusana

13
(2006.) te originalna Srednja veterinarska i poljoprivredna škola u Osijeku,
transparentni laboratorij, Mladena Jošića (Nagrada „Viktor Kovačić“ 2006.)
Dinamika razvoja gradova i naselja Slavonije u 20. stoljeću bila je zadana
čestim smjenama društveno-političkih i ekonomskih okolnosti. Izmjenjivale su se
administracije, legislative, uzori, inicijative, uz koje su se formulirali programski
prioriteti, razgrađivali tradicionalni i stvarali novi urbani prostori, realizirale etape
cjelovitijih zamisli i nastojali se uspostaviti sustavi koji bi trajali. Ovakva
„tranzicijska stanja“ danas iščitavamo kao ključnu karakteristiku hrvatske
arhitekture 20. stoljeća u cjelini.

14
Arhitektura nakon 1918. godine
Darja Radović Mahečić

LITERATURA:

Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985 (1986.), Arhitektura, br. 196-199, Zagreb.

ČERTI, NATALIJA (ur.), (2005.), Kulturna baština Požege i Požeštine, Spin valis,
Požega.

DAMJANOVIĆ, DRAGAN (2005.), Osnovna obilježja urbanog razvitka grada

Vukovara između dva svjetska rata, Scrinia Slavonica, br. 5, Slavonski Brod, str.
174-198.

DOMLJAN, ŽARKO (1986.), Arhitektura 20. stoljeća u Hrvatskoj, u: Arhitektura

20. vijeka, Prosveta-Spektar-Prva književna komuna, Beograd-Zagreb-Mostar,
str. 32-46.

DRAŽIĆ, DŽIVO (1984.-1985.), Po-etika ponašanja u urbanom kontekstu,

Arhitektura, br. 189-195, Zagreb, str. 114-119.

FREUDENREICH, ALEKSANDAR (1943.), Prosvjetna ognjišta, Ministarstvo

narodne prosvjete, Zagreb.

GAĆINA, SONJA i IVANKOVIĆ, GRGUR MARKO (1996.), Planovi i vedute Osijeka,

Muzej Slavonije Osijek, Osijek.

GERŠIĆ, IVO i ŽLOF, ŽELJKO (ur.), (1969.), AB-54. Rad u razdoblju od 1954.-
1969. godine, Arhitektonski biro-54, Zagreb.

15
JUKIĆ, TIHOMIR (1996.), Osijek još jednom, Čovjek i prostor, br. 11-12, Zagreb,
str. 32-35.

JUKIĆ, TIHOMIR i PEGAN, SREČKO (2005.), Prostorni i urbanistički razvoj

Osijeka. Kritika i prijedlozi, Sveučilište u Zagrebu – Arhitektonski fakultet, Zagreb.

KARAČ, ZLATKO i ŠIMIČIĆ, ĐURO (2007), Hrvatski dom u Vukovaru arhitekta

Aleksandra Freudenreicha, Prostor, br. 34, Zagreb, str. 204-223.

KAVURIĆ, LADA (ur.), (1982.), 17. zagrebački salon – arhitektura i urbanizam ,

Društvo arhitekata Zagreba, Zagreb.

MAROEVIĆ, IVO (1976.), Staro u novom. Nova arhitektura u starim ambijentima

na tlu Hrvatske, 11. zagrebački salon – kritička retrospektiva, Zagreb.

MARTINČIĆ, JULIJE i HACKENBERGER, DUBRAVKA (ur.), (2006.), Osječka

arhitektura 1918.-1945., HAZU Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku,
Osijek.

MIŠČEVIĆ, RADOVAN (1984.-1985.), Traganje za boljim gradom, Arhitektura, br.

189-195, Zagreb, str. 108-109.

MRDULJAŠ, MAROJE (2007.), Suvremena hrvatska arhitektura – testiranje

stvarnosti, Arhitekst, Zagreb.

OBAD-ŠĆITAROCI, MLADEN (ur.), (2000.), Sveučilište u Zagrebu - Arhitektonski

fakultet, 1919/1920-1999/2000. Osamdeset godina izobrazbe arhitekata u
Hrvatskoj, Sveučilište u Zagrebu - Arhitektonski fakultet, Zagreb.

16
ODAK, TOMISLAV (1989-1991.), Pregled stambene arhitekture u Hrvatskoj 1945-
1991, Arhitektura, br. 208-210, Zagreb, str. 37-72.

Osijek, Čovjek i prostor & Arhitektura, br. 3 (pos. izd.), Zagreb.

PAVLINIĆ, MIROSLAV (1999.), Osječka moderna arhitektura, Anali Zavoda za

znanstveni i umjetnički rad HAZU, br. 15, Osijek, str. 25-53.

PREMERL, TOMISLAV (1989.), Hrvatska moderna arhitektura između dva rata –

nova tradicija, Matica hrvatska, Zagreb.

RADOVIĆ MAHEČIĆ, DARJA (2007.), Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih

godina, Školska knjiga, Zagreb.

SALAJ, MATIJA (1982.), Hotelski sistem Slavonije, Čovjek i prostor, br. 7-8,
Zagreb, str. 21-24.

VENTURINI, DARKO (1982.), APZ - Arhitektonski projektni zavod – prilog

poslijeratnoj hrvatskoj arhitekturi, Arhitektonski projektni zavod, Zagreb.

Vukovar (1992.), Čovjek i prostor & Arhitektura, br. 1 (pos. izd.), Zagreb.

ŽIVKOVIĆ, ZDRAVKO (1992.), Aleksandar Freudenreich, Društvo konzervatora

Hrvatske, Zagreb.

Arhiva Aleksandra Freudenreicha, Ministartstvo kulture RH

Arhiva Marijana Haberlea, Hrvatski muzej arhitekture HAZU
Privatna arhiva Borisa Krstulovića

Kratica:

17
ČIP – Čovjek i prostor
Arhitektura nakon 1918. godine
Darja Radović Mahečić

KATALOŠKE JEDINICE (16)

18
1. Hrvatski dom, Vukovar, Aleksandar Freudenreich (1919-1922)

Aleksandar Freudenreich (Zagreb, 1892.- 1974.) iz poznate zagrebačke

kazališne obitelji, jedan je od najproduktivnijih hrvatskih arhitekata međuratnog
razdoblja. Graditeljski odjel Građevne stručne škole u Zagrebu završio je 1911.
godine, a 1930. Arhitektonski odjel Državne umjetničke akademije u Zagrebu.
Kao graditelj brzo se afirmirao kao stručnjak za gradnju “kulturnih ognjišta”, tj.
kulturnih domova s dvoranom i pozornicom “jednako prikladnom za predavanja,
te glazbene i glumišne priredbe” i obveznom čitaonicom. Prvi takav dom
projektirao je i izgradio u Vukovaru, koji je bio simbolički i arhitektonski
najvažnija arhitektonska realizacija između dva svjetska rata u tom gradu, a tada
mladom zagrebačkom arhitektu prva izvedena gradnja.
Freudenreich je vjerojatno od Hrvatskog pjevačkog društva “Dunav”, kao
inicijatora projekta, dobio zadatak izraditi idejno rješenje 1919., dok je
arhitektonski natječaj na kojem je dobio prvu nagradu proveden 1921. i tada
započinje gradnja doma. Dom je bio izveden u oblicima kasne secesije, ranog art
décoa, kakvi su se tada njegovali na Graditeljskoj školi u Zagrebu. Izvedbu doma
vodio je vukovarski inženjer Fran Funtak, a svečano je bio otvoren za javnost u
srpnju 1922. godine.
Od cjelovite Freudenreichove zamisli realizirana je bila prva faza tj. velika
središnja dvorana izdužena tlocrta s reprezentativnim ulazom na začelnom dijelu
i snažnim scenskim portalom. Dvoranu su u interijeru krasile profilacije u žbuci i
ornamentalni ukrasi od terakotnih pločica slaganih u bordure. Simetrično
postavljenim simetričnim stubištima komuniciralo se s ložama na galeriji.
U kasnijim godinama dom je pretrpio brojne izmjene i dogradnje, a teško je
stradao u Domovinskom ratu. U tijeku je zahtjevna obnova kojom se dom nastoji
vratiti u izvorno stanje.

Izvori:

19
Arhiv Aleksandra Freudenreicha, Ministarstvo kulture RH.
FREUDENREICH, ALEKSANDAR, Prosvjetna ognjišta, Zagreb, 1943, 310.
ŽIVKOVIĆ, ZDRAVKO, Aleksandar Freudenreich, Zagreb, 1992.
LASLO, ALEKSANDER, Hrvatski dom, ČIP & Arhitektura, 1 (pos. izd.), Zagreb,
1992, 13.
KARAČ, ZLATKO – ŠIMIČIĆ, ĐURO, Hrvatski dom u Vukovaru arhitekta
Aleksandra Freudenreicha, Prostor, 34, Zagreb, 2007, 204-223.

2. Natječajni rad za Hrvatski dom, Osijek, Alfred Albini, 1927.-1928.

Nakon Prvog svjetskog rata razgranalo se podizanje domova društvene

namjene, među kojima prevladavaju tzv. Hrvatski domovi. Oni su bili organizirani
s ciljem njegovanja nacionalne kulture, a arhitektonski ih je determinirala velika
dvorana za priredbe. Po građevnom programu srodni su im sokolski i drugi
domovi, čija se izgradnja osobito intenzivno u međuratnom razdoblju organizira u
Osijeku.
Alfred Albini (Zagreb, 1896.-1978.), prvi diplomant Arhitektonskog
fakulteta u Zagrebu 1923. i kasnije suradnik u atelieru Huge Ehrlicha, započinje
svoje samostalno profesionalno djelovanje osvajanjem prvih nagrada na dva
osječka arhitektonska natječaja, za Hrvatski dom 1927. i za Gradsku štedionicu
1930. Na natječaju za Hrvatski dom Albinijev je projekt, od ocjenjivačkog suda
kojim je predsjedao profesor zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta Edo Šen, u
konkurenciji 17 radova proglašen najboljim. Na sačuvanoj perspektivi izvedbenog
projekta dominantni su glavni ulaz i prostrani vestibul. Albini je odabrao tlocrtnu
dispoziciju latinskog križa, a prostorije rasporedio u tri etaže. Svečana dvorana
smještena je bila na katu, a sokolske prostorije u suterenu. Iako su pročelja
ocijenjena skladnima, pojavnosti zgrade predbacivao se preozbiljan karakter.
Strogo simetričnu soliternu građevinu doma Albini komponira adiranjem
volumena, a vertikalnu klasičnu tročlanu podjelu na podest, tijelo i atiku oblikuje
pod utjecajem Viktora Kovačića, na dovršenju čije Burze je, po njegovoj smrti,

20
radio u Ehrlichovu atelieru tik prije projektiranja osječkoga doma. Albiniju je bila
povjerena izrada izvedbenog projekta osječkoga Hrvatskog doma , no on ipak
nije bio realiziran.

Izvori:
Arhiv Alfreda Albinija, Muzej grada Zagreba.
UCHYTIL, ANDREJ, Osječki radovi arhitekta Alfreda Albinija, u: Osječka
arhitektura 1918.-1945., Osijek, 2006, 187-200.

3. Gradska štedionica, Osijek, Alfred Albini, 1930.-1931.

Unatoč jakoj lokalnoj tradiciji i brojnosti domaćih graditelja, manifestnu

ulogu prve građevine moderne arhitekture u Osijeku u kojoj su prisutna potpuno
nova funkcionalna i oblikovna načela odigrala je interpolirana zgrada Gradske
štedionice zagrebačkog arhitekta Alfreda Albinija. Gradska štedionica u
Kapucinskoj ulici u Osijeku ujedno je prva Albinijeva izvedena zgrada javne
namjene. Izvedbu je izborio prvom nagradom na arhitektonskom natječaju 1930.
godine. Programom se tražila stambeno-poslovna zgrada s dvorišnim krilom na
dubokoj parceli. Gradskim statutom zadano je bilo da to bude ugrađena
dvokatnica. Naglašeno je bilo da pročelje mora odgovarati karakteru štedioničke
kuće i da treba djelovati mirno, dostojanstveno i reprezentativno. Iako se naročiti
građevni stil izrijekom nije propisivao, te se u tom pogledu natjecateljima
prepuštao slobodan izbor, rečeno je ipak da “hipermoderni stil ne bi bio
poželjan”. Predsjednik ocjenjivačkog suda bio je zagrebački arhitekt Janko
Holjac. Izvedbeni nacrti nastali su u samo mjesec dana i potpisali su ih Alfred
Albini i osječki graditelj Ivan Domes. Gradnju je izvodila osječka graditeljska
tvrtka “Dlouchy i Fulla”.
Osnovna značajka Albinijeve arhitekture je znalački komponirana
prostorna dispozicija. Osim glavnog ulaza u štedionicu po sredini pročelja, uz
zapadnu je granicu parcele smješten kolni ulaz za pristup stanara stubištu na

21
strani dvorišta. U krilu zgrade nalazile su se prostorije štedionice i zalagaonice.
Razradi pročelja Albini je pristupio krajnje studiozno, pročišćujući postepeno
oblikovne elemente: kompozicija je simetrična, smirena, naglašeno horizontalna.
Baza uličnog pročelja, tj. njezino prizemlje, pokriveno je glatkim kamenim
pločama, a ostali je dio žbukan. Budući da su izbačene dekorativne niše iz
natječajnog rada, završni je kat bez prozora, tek puna zidna ploha, što je
karakteristično za Albinijev arhitektonski rukopis.

Izvori:
Arhiv Alfreda Albinija, Muzej grada Zagreba.
IVANKOVIĆ, GRGUR MARKO, Javna arhitektura grada Osijeka, u: Osječka
arhitektura 1918.-1945., Osijek, 2006, 53-74.
UCHYTIL, ANDREJ, Osječki radovi arhitekta Alfreda Albinija, u: Osječka
arhitektura 1918.-1945., Osijek, 2006, 187-200.
RADOVIĆ MAHEČIĆ, DARJA, Moderna arhitektura u Hrvatskoj, Zagreb, 2007,
133-136.

4. Zgrada Okružnog ureda za osiguranje radnika, Osijek, Zvonimir

Vrkljan – Bela Auer, 1934.- 1938.

Natječajni projekt je trebao artikulirati urbani akcent u sklopu novog

gradskog središta, u perivoju organiziranom na mjestu nekadašnjih grabišta i
glasija Tvrđe, uz trasiranu Europsku aveniju, uz niz drugih zgrada javne namjene
čije je podizanje bilo u planu. S druge strane postojala je već praksa podizanja
zdravstveno-uredskih zgrada tzv. OUZOR-a, državnih ustanova u sklopu tada
dobro organizirane i raširene zdravstvene skrbi. Natječaj je bio raspisan 1934. a
članovi ocjenjivačkog suda bili su među ostalima osječki arhitekt Viktor Axmann,
zagrebački Pavao Deutsch i voditelj Tehničkog odjela OUZOR-a arhitekt Branimir
Iveković. Reprezentativna zgrada programski je trebala objedinjavati urede
socijalnog osiguranja i zdravstvene sadržaje, koji prevladavaju. Na natječaj je

22
pristiglo čak 56 radova. Prva nagrada dodijeljena je radu Drage Iblera, druga
radu Bele Auera i Zvonimira Vrkljana, a treća radu Mladena Kauzlarića i Stjepana
Gomboša. Sve radove odlikuje simetrična tlocrtna kompozicija, koja je bila
uvjetovana programom arhitektonskog natječaja. Iako se Ibler već dokazao u
projektiranju administrativnih i zdravstvenih ustanova projektirajući zgrade
OUZOR-a u Mostaru i Skopju te unatoč osvojenoj prvoj nagradi, nije mu bila
dodijeljena izvedba.
Bela Auer (Zagreb, 1899. – 1975.) i Zvonimir Vrkljan (Vukovar, 1902. –
Zagreb, 1999.) u svom su radu ponudili Ibleru srodno H-tlocrtno rješenje. Izradili
su kasnije čak tri varijante projekta, od kojih je za izvedbu odabrana bila
posljednja. Izrada izvedbene dokumentacije i samo građenje povjereni su bili
djelatniku OUZOR-a, spomenutom Branimiru Ivekoviću.
Zgrada H-tlocrta ostvarena je superponiranjem središnjeg dvokatnog tijela
i lateralnih katnih krila. Determinirana širom urbanističkom situacijom zgrada
djeluje reprezentativno, uravnoteženo i funkcionalno. Nekadašnji OUZOR je
današnji osječki Dom zdravlja, čije autorstvo neupitno pripada tandemu Auer-
Vrkljan. Po dobivenoj nagradi Bela Auer se i zaposlio u Središnjem uredu
OUZOR-a u Zagrebu, u sklopu kojeg je realizirao niz zdravstvenih ustanova, a
Zvonimir Vrkljan je bio nastavnik na Arhitektonskom fakultetu i poznat kao
projektant obrazovnih institucija.

Izvori:
IVEKOVIĆ, BRANIMIR, Socijalno osiguranje kod nas, Građevinski vjesnik, 3,
Zagreb, 1940, 30-32.
ČORAK, ŽELJKA, U funkciji znaka, Zagreb, 1981, 155 i 245.
BARIŠIĆ MARENIĆ, ZRINKA, Okružni ured za osiguranje radnika u Osijeku, u:
Osječka arhitektura 1918.-1945., Osijek, 2006, 201-212.

5. Kino Korzo, Osijek, Ljudevit Pelzer,1939.-1940.

23
 Najznačajniji osječki arhitekt međuratnog razdoblja je Ljudevit Pelzer
(Zagreb, 1912. – Osijek, 1984.). Potječe iz graditeljske obitelji, školovao se u
Osijeku, a studirao u Zagrebu, gdje je 1936. diplomirao na Arhitektonskom
fakultetu. Građevine koje je podigao u nekoliko godina prije Drugog svjetskog
rata, a osobito Kuća Helfrich i kino Korzo u Osijeku, svrstavaju ga među značajne
aktere hrvatske moderne arhitekture. Od 1937. do 1941. nominalno je radio u
Birou za projektiranje i gradnju graditelja Josifa Piryja iz Apatina, nakon čega seli
u Zagreb, no 1947. se vraća u Osijek.
Većinu Pelzerova međuratnog opusa čine stambene kuće koje je
projektirao 1939. i 1940. godine. Od građevina javne namjene ističu se dva kina:
Korzo u Osijeku i Central u Požegi, investitori kojih su bila braća Slavko i Bogumil
Fleissig iz Požege, koji su na projektu navedeni kao projektanti i izvođači radova.
Bogumil Fleissig je bio građevinski inženjer i imao je građevinsku tvrtku. Pelzer
često nije bio upisan kao projektant na nacrtima koje je izradio, jer je tek 1940.
postao član Komore, odnosno ovlašteni inženjer, stoga mu se kino u Požegi još
uvijek tek pripisuje.
Kino Korzo na Preradovićevom šetalištu u Osijeku je njegovo najznačajnije
ostvarenje. Projektirano je 1939., a u kolovozu 1940. u njemu se odigrala prva
kino-predstava. U više navrata Pelzer je rješavao ugaone pozicije, što mu je očito
bio omiljeni zadatak (i kino u Požegi na Trgu sv. Terezije i kuća Helfrich u
Keršovanijevoj ulici u Osijeku također su uglovnice). Ispred kina formiran je mali
trg. Velike pune plohe pročelja u dinamičnoj su ravnoteži, a fini raster
ostakljenog ugla naglašava njihov spoj. Zato jer se radi o domaćem arhitektu,
Pelzerova kina u Osijeku i Požegi javno su potvrdila definitivnu promjenu ukusa
investitora u Slavoniji u korist moderne funkcionalne arhitekture.

Izvori:
Arhiv Ljudevita Pelzera, Zavod za urbanizam i izgradnju Osijek.
ŠMIT, EDVIN, Grad od pijeska, ČIP & Arhitektura, 3 (pos. izd.), Zagreb, 1992,
16-19.

24
RADOVIĆ MAHEČIĆ, DARJA, Prostorni razvoj Požege tijekom 19. i 20. stoljeća, u:
Kulturna baština Požege i Požeštine, Požega, 2004, 159.
PAVLINIĆ, MIROSLAV, Osječki arhitekt Ljudevit Pelzer, u: Osječka arhitektura
1918.-1945., Osijek, 2006, 173-185.
PAVLINIĆ, MIROSLAV, Kino Korzo u Osijeku, u: Moderna arhitektura u Hrvatskoj
1930-ih, Zagreb, 2007, 437-440.

6. Dječja TBC bolnica, Šumetlica kod Nove Gradiške, Zoja Dumengjić;

Ivo Geršić, 1936.-1938.; 1955.-1960.

Problem tuberkuloze postao je akutan u razdoblju između dva svjetska

rata te su prevencija i liječenje, osobito najmlađih bolesnika, bili primarni ciljevi
djelovanja agilne zagrebačke Škole narodnog zdravlja pod vodstvom dr. Andrije
Štampara, koja je diljem zemlje poticala gradnju socijalnih i zdravstvenih
instiutucija. Liječenje se provodilo prvenstveno helioterapijom te je zbog
povoljnih klimatskih karakteristika za gradnju Državnog dječjeg lječilišta u
Slavoniji odabrana lokacija podno Psunja u Šumetlici nadomak Nove Gradiške. Uz
lječilišta u Kraljevici i Lipiku, ovdje je od 1928. djelovalo jedno od prvih takvih
lječilišta u Jugoslaviji, no tada još s kapacitetom od samo 70 ležajeva smještenih
u drvenom paviljonu doniranom iz Njemačke, i pod skrbi Sestara milosrdnica iz
Đakova.
Zaposlenica Škole narodnog zdravlja arhitektica Zoja Dumengjić (Odesa,
1904. – Zagreb, 2000.) od 1931. radi idejne projekte ovog dječjeg lječilišta.
Između 1936. i 1938. realiziran je prvi paviljon zamišljenog trodijelnog sklopa
prema njezinu projektu, ujedno jedini novoizgrađeni paviljon za liječenje dječje
tuberkuloze u međuratnom razdoblju u Hrvatskoj. Budući da su liječnici
preporučivali jugoistočnu orijentaciju soba i terase sunčališta, arhitektica je
postav paviljona nastojala prilagoditi konfiguraciji terena, a lomom gabarita
(računajući na još dva identična paviljona koja su se u fazama trebala graditi)
nastojala je ostvariti izlomljenu kompoziciju paviljonskog niza, vezanima

25
aneksima. Podignuti peteroetažni paviljon stereometrijske forme funkcionalna je
građevina modularno perforirana volumena, na koji je smještena natkrivena
terasa ležaonice, s koje se pruža dalekometan vidik.
Iako se nakon Drugog svjetskog rata Zoja Dumengjić, sada već autoritet
za arhitekturu bolnica i zdravstvenih ustanova, vratila projektiranju Šumetlice,
novi je paviljon, na mjestu srušenog drvenog paviljona, kao i gospodarsku
zgradu, podigao arhitekt Ivo Geršić.

Izvori:
Arhiv Zoje Dumengjić, Muzej grada Zagreba.
DUMENGJIĆ, ZOJA, Novi paviljon u oporavilištu Strmac, Tehnički list, 11-12,
Zagreb, 1939, 146-147.
AB-54 (Arhitektonski biro 54 1954-1969), Zagreb, 1969.
Sestre Milosrdnice, (ur.) Berislava Vračić i Alfonza Kovačić, Zagreb, 1998.
BARIŠIĆ MARENIĆ, ZRINKA, Državno dječje lječilište za tuberkulozu Strmac, u:
Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih godina, Zagreb, 2007, 391-394.

7. Stambene zgrade, Osijek, Kazimir Ostrogović, 1948.

Nakon Drugog svjetskog rata sve je u znaku obnove zemlje i svladavanja

stambene krize u gradovima. Mnogi arhitekti kroje minimalne stanove
kolektivnog stanovanja u novoprojektiranim stambenim naseljima. U poslijeratnoj
akciji brze izrade tzv. direktivnih regulacijskih osnova Osijek dobiva Regulacijski
plan koji je 1947.-1948. izradio Josip Seissel (Krapina, 1904. – Zagreb, 1987.) uz
suradnju Aptula Halilibrahimova iz Turske. U tom su planu prisutni svi elementi
načina planiranja i promišljanja prostora karakteristični za tridesete i četrdesete
godine 20. stoljeća, kao odraz promjena u pristupu planiranju gradova i
stambenih područja nakon Atenske povelje. Ovim više konceptualnim no pravim
regulatornim planom osmišljena je bila koncepcija budućeg razvoja grada
Osijeka. Kao dio osnove izrađen je bio i projekt radničkog naselja sa soliternim

26
građevinama u zelenilu (današnji Vijenac Ivana Meštrovića), koji kao takav nije
izveden.
Arhitekt Kazimir Ostrogović (Sv. Vid na Krku, 1907. - Zagreb, 1965.) od
1946. do 1951. bio je šef odjela tzv. opće arhitekture u Arhitektonskom
projektnom zavodu Hrvatske. Značajan dio društvene i stručne pozornosti u
prvom razdoblju obnove i izgradnje iza rata posvećen je bio tipskoj izgradnji, jer
se u tipskom projektiranju vidjelo najprikladnije, najekonomičnije, najbrže i
najefikasnije rješenje za zadovoljenje širokih potreba izgradnje. Na državnom
natječaju za izradu idejnih skica tipskih stambenih jedinica kojima bi trebalo
unaprijediti i ubrzati obnovu, izgradnju i kvalitetu “stambenog fonda” Kazimir i
Božica Ostrogović postigli su zapažene uspjehe svojim trosobnim stanovima.
U to vrijeme nastaju i stambene zgrade u današnjoj Ulici kneza Trpimira,
odnosno Vijencu Ivana Meštrovića u Osijeku. Ovaj skroman projekt stambenih
zgrada nije značajan kao postojeća arhitektura in situ, već kao karika u lancu
razvoja stambene arhitekture u Slavoniji. Na spoju novog urbanističkog
promišljanja i kolektivne stambene nužnosti Ostrogović projektira “stambenu
četvrt” (kakvom je predstavljena na studentskoj izložbi poslijeratnih ostvarenja u
Zagrebu 1953.) - troetažne kutijaste zgrade, perforirane jednom vrstom prozora i
uvučenim lođama na duljim pročeljima, a dopunjene prigrađenim balkona na
užima. Konstrukcija balkona je u nedostatku drugih materijala bila izvedena od
drva, a na njih su orijentirani dnevni boravak i veća spavaća soba. Stanovi su
trosobni i vrlo vješto komponirani: po dva na etaži, s kružnom komunikacijom,
ugrađenim ormarima i mnogim drugim promišljenim detaljima, kakve kasnije
hvalimo u Vitićevim rješenjima.

Izvori:
SEISSEL, JOSIP, Osijek - regulaciona osnova novog centralnog dijela grada,
Arhitektura, 18-22, Zagreb, 1949, 60-61.
15 dana arhitekture, Savez studenata Jugoslavije – Udruženje arhitekata, Zagreb,
4-18. travnja 1953.

27
Pregled osnova stanova, Beograd, 1948.
ODAK, TOMISLAV, Pregled stambene arhitekture u Hrvatskoj 1945-1991,
Arhitektura, 208-210, 1989-1991, 38.

8. Medicinski centar Vinkovci, Ivo Geršić i Željko Žlof, 1954.-1970.

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata dolazi do velikih promjena u

zdravstvu, glede njegove organizacije i provedbe zaštite u većim i manjim
mjestima. Znanstveni razvoj medicine tražio je nov profil ustanove u kojima bi se
povezali preventivni, ambulantno-tehnički i bolnički sadržaji, za koju je
pronađena formula u konstrukciji – medicinskih centara. Godine 1953.
organiziran je pozivni arhitektonski natječaj za tipski program bolnica od 300
kreveta. Od ove inicijalne akcije do sumiranih rezultata 1970. godine,
iskristaliziralo se da medicinske centre treba podizati u centrima kojima gravitira
barem 100 do 250 tisuća stanovnika. Od početka je kao jedina moguća planirana
- etapna izgradnja, dakle, beskonačna, jer su se neki rano sagrađeni centri
tijekom godina povećavali. Svaki od njih ima svojih specifičnih karakteristika u
odnosu na područje kojemu pripada i njegovu razvojnu dinamiku. Prvi medicinski
centar podignut je bio u Slavonskom Brodu početkom 1957., a kasnije je
povećan čak 22 puta.
Ivo Geršić (Slavonski Brod, 1915. – Zagreb, 2002.) se osobito istaknuo
projektiranjem zdravstvenih ustanova. Njegov APB Geršić, kasnije AB-54 (a
novom se APZ-u priključio 1977.) bavio se poglavito arhitekturom zdravstvenih
ustanova. Od 1954. do 1970. uz mnoge druge u Hrvatskoj podigao je i
prepoznatljive stereometrijske bolnice i zdravstvene stanice u Slavoniji: u
Vinkovcima glavnu bolničku zgradu, Zarazni i TBC odjel i gospodarsku zgradu; u
Vukovaru glavnu bolničku zgradu; u Osijeku je napravio generalni plan razvoja za
Opću bolnicu, Ginekološko-porođajni odjel te adaptaciju Urološkog odjela, u
Bolnici u Našicama ambulante i dispanzere, sobe sa stotinjak kreveta, u
Sikirevcima zdravstvenu stanicu, itd.

28
 Medicinski centar u Vinkovcima je nakon korektura tipskoga programa za
bolnicu iz 1954. realiziran u par faza. Tijekom prve, koja je završena 1958.,
podignuta je poliklinika s dispanzerima i specijalističkim ambulantama te središnji
laboratorij. Podizanje glavne bolničke zgrade kapaciteta 244 kreveta s dječjim,
internim, ginekološko-porođajnim, kirurškim, očnim i odjelom za uho, grlo i nos
nastavljena je u drugoj fazi, koja je trajala do 1970. Kao kod svake naše bolnice
predviđene su bile i slijedeće faze, no do tada je medicinski centar, već navelike
u funkciji, zadobio i svoje osnovne arhitektonske značajke. Tijekom gradnje
nastajale su programske izmjene i prilagođavanja suvremenim potrebama i u
pogledu saadržaja i u pogledu pojedinih grupa prostorija i njihove namjene.
Stoga osnovne karakteristike centra proizlaze iz odabranog sistema konstrukcije,
koji omogućuje fleksibilnost i prilagodljivost.

Izvori:
AB-54 (Arhitektonski biro 54 1954-1969), (ur.) Ivo Geršić i Željko Žlof, Zagreb,
1969.
Medicinski centar Vinkovci, Arhitektura, 152-153, Zagreb, 1974, 57-58.
GERŠIĆ, IVO – PLEŠE, BRANKO, Medicinski centri, Arhitektura, 152-153, Zagreb,
1975, 54.

9. Spomen-dom “Đuro Salaj”, Slavonski Brod, Marijan Haberle i Minka

Jurković, 1959.-1972.

Na inicijativu Općinskog sindikalnog vijeća Slavonskog Broda 1959. je bio

raspisan uži natječaj idejnih arhitektonskih rješenja spomen-doma između
sedmorice odabranih poznatih arhitekata. Dom je trebao biti posvećen netom
preminulom “borcu za radnička prava” Đuri Salaju, koji je dio života proveo
upravo u Brodu. U svibnju iste godine ocjenjivački je sud prvu nagradu dodijelio
projektu Marijana Haberlea (Zagreb, 1908.- Rijeka, 1979.) i Minke Jurković (Vela
Luka, 1914. – Zagreb, 2003.), Haberleove žene i česte suradnice. Prema

29
propozicijama natječaja izrada projektne dokumentacije povjerena je bila istim
autorima, tada zaposlenicima arhitektonskog biroa Forum. O važnosti
graditeljskog pothvata govorila je za ovu svrhu odabrana lokacija uz savsko
šetalište i uz postojeći stari gradski park u produžetku poznate brodske glasije.
Gradnja je započela 1961. i glatko tekla do 1963., kada je zbog potresa koji je
zadesio Slavonski Brod i regiju – prekinuta. Dio doma dovršen je uz poteškoće
1967., a pomoću samodoprinosa gradnja se nastavila 1969. pa je i drugi dio
dovršen u siječnju 1972. kada je dom svečano bio i otvoren. Predviđena je bila
etapna gradnja, što je pomoglo konačnoj realizaciji.
Dom je trebao biti kulturni, ali i edukativni centar, no njegov se složeni
program iskristalizirao tek nakon natječaja. Ocjenjivački sud je zaključio da
koncepcija raščlanjene građevine s prozračnim unutarnjim atrijem daje
urbanistički i arhitektonski najpogodnije rješenje, koje se uklapa u ambijent i
pridonosi memorijalnom, ali i atraktivnom i funkcionalnom njegovu karakteru.
Cjelina se sastoji iz dva tijela međusobno povezana manjim ligamentom u prvoj
etaži. Ovakva osnovna zamisao omogućila je smještaj pojedinih namjena u
odvojene gabaritne cjeline, ali i protočnost prostora. U većem pravokutnom dijelu
smještena je dvorana rešetkaste armiranobetonske konstrukcije sa suvremeno
opremljenom pozornicom za kazališne, koncertne, kino i druge priredbe,
kapaciteta 590 posjetilaca. Izlomljeni oblik dvorane i izbor različitih materijala
uvjetovani su bili akustikom prostora, kao i stropni viseći difuzori. U L-traktu, koji
je sagrađen prvi, smješteni su obrazovni i društveni sadržaji, kao npr. radničko
sveučilište i gradska knjižnica, studij Strojarskog i Ekonomskog fakulteta, Škola
stranih jezika, i slično. Gradska knjižnica je izdvojena, no ipak neposredno
vezana na školske i uredske prostore.
Brodski dom zaslužuje pozornost radi svoje funkcije u konkretnom
gradskom centru i radi rijetkosti realizacija tako ambicioznih kulturnih ustanova u
Slavoniji u poslijeratnom razdoblju. Osnovne građevinske radove izvelo je
domaće građevinsko poduzeće, osim kojeg je na dovršenju građevine sudjelovalo
oko pedesetak raznih poduzeća iz cijele Jugoslavije.

30
Izvori:
Arhiv Marijana Haberle u Hrvatskom muzeju arhitekture.
Natječaj za Dom Đure Salaja u Slavonskom Brodu , ČIP, 87, Zagreb, 1959, 6.
HABERLE, MARIJAN, Spomen-dom “Đuro Salaj” u Slavonskom Brodu,
Arhitektura, 158-159, Zagreb, 1976, 78-82.
MARETIĆ, MIRKO, Domovi kulture kao dio funkcije gradskih centara, Arhitektura,
158-159, Zagreb, 1976, 28-30.
MUTNJAKOVIĆ, ANDRIJA, Moguća polivalentnost funkcija prostora edukacije i
društvenog života, Arhitektura, 158-159, Zagreb, 1976, 43-45.

10. Robna kuća “Prehrana”, Osijek, Milan Mihelič, 1967.

Osijek je 1965. godine dobio generalni urbanistički plan koji je izrađen u

Urbanističkom institutu Hrvatske, a glavni mu je kreator bio Radovan Miščević.
Taj je plan ponudio, premna onodobnom mišljenju struke, harmoničnije razvojne
tokove grada. Osijek je tako postao uzornim prototipom, a neorganiziranom i
stihijskom razvoju grada s ekstremno longitudinalnim tendencijama napokon je
bila suprotstavljena promišljenija prostorna koncepcija. U navedenom se planu
javila ideja izravnog pješačkog povezivanja kolodvora i Drave. Prednosti
koncepcije ovakve pješačke magistrale bile su organiziranje poslovnog i
stambenog prostora u najstrožem središtu grada, a da se nije dirnulo u njegovo
povijesno tkivo. Na magistrali su bili predviđeni atraktivni sadržaji. Realizirana
robna kuća slovenskih investitora (“Modna hiša” i “Prehrana” iz Ljubljane) trebala
je biti tek jedan od prvih elemenata ove prostorno-sadržajne kompozicije.
Autor projekta bio je slovenski arhitekt Milan Mihelič, a robnu je kuću
izvodilo domaće građevinsko poduzeće “Gradnja” iz Osijeka. Smještena obazrivo
nadomak graditeljskih spomenika poput kapucinske crkve, robna kuća je odmah
osvojila stručnjake svojom funkcionalnošću, čistoćom izraza i obtničkim
detaljima. U formatu je bila horizontalna, ali su obrada pročelja i konstruktivni

31
elementi naglašavali i njezin vertikalni smjer. Proporcije zdanja ocijenjene su kao
uspjele u cjelini i u raščlanjivanju detalja. Vertikalni nosači držali su stropove
preuzimajući zglobnim ležajima samo vertikalna opterećenja. Nošeno se jasno
razlikovalo od nosivog, sve je matematički bilo proračunato, racionalno i solidno.
Stupovi u prizemlju bili su od armiranog betona, a na katovima od čelika i zato je
raster stupova prizemlja bio različit od onoga na katovima. Fasada prizemlja je
bila u staklu, a na katovima obložena « luxaflexom ». Stropovi su nosili spletove
instalacija, a ne podovi, što je tada bila novost. Magnetska snaga sadržaja
odmah je privukla i velik broj posjetilaca u taj gradski prostor. Realizacija je
dobila uglednu godišnju nagradu “Borbe” za arhitektonsko ostvarenje u 1967.
godini. Ubačena u tkivo starijeg dijela grada robna kuća ornamentalnim je
ritmom strukture svoje opne istodobno naglašavala i ublažavala taj spoj. Zdanje
je gorilo za požara 1969. i po tome nije bila jedina u Hrvatskoj, no obnovljena je
bila ponovno 1982. godine.

Izvori:
VENTURINI, DARKO, Robna kuća « Prehrana » u Osijeku, Arhitektura, 97-98,
Zagreb, 1968, 27-33.
MAROEVIĆ, IVO, Novo u starom, 11. zagrebački salon, 1976.
BERNIK, STANE, Arhitekt Milan Mihelič, Ljubljana, 1980, 88-93.

11. Pogon pomoćnih djelatnosti Elektroslavonije, Osijek, Boris

Krstulović, 1967-1972.

U povijesti hrvatske arhitektonske periodike novogradnje iz Slavonije mali

su broj puta izborile mjesta na naslovnicama stručnih časopisa, no „Pogon
pomoćnih djelatnosti Elektroslavonije“ arhitekta Borisa Krstulovića sagrađen u
Osijeku (projektna dokumentacija - „TEB“ Zagreb) doživio je brzu i raširenu
afirmaciju te se istodobno našao na naslovnicama i ČIP-a i Arhitekture. Riječ je o
građevini smještenoj uz istočni prilaz Osijeku, na potpuno ravničarskom terenu

32
bez većih arhitektonskih autoriteta. Cijeli je kompleks podijeljen po dubini u tri
zone. Ulaz i društveni dio s terenima za rekreaciju predviđen je bio za cjelokupno
zaposleno osoblje. Izdvojene su bile pogonske dvorane i uprava, te pomoćni i
energetski dio. Pješački je promet bio izdignut iznad kolnog prometa. Obodni
zidovi hala bili su od cigle, ostalo iz betona u tzv. blanjanoj oplati. Stropovi hala
bile su kazete iz prenapregnutog betona, sve ostalo u običnom armiranom
betonu. Hale su osvjetljene uz pomoć kupola na svakoj kazeti 2x2 m s
dijagonalnim osvjetljenjem prema sjeveru i one su bile osnovni motiv snimki
kojima je fotograf Ante Roca afirmirao ovu građevinu.
Arhitektura Borisa Krstulovića (Split, 1932.) obilježuje karakterističnu
etapu hrvatske arhitekture u kontekstu svjetskih arhitektonskih zbivanja
sedamdesetih godina 20. stoljeća. Pretežno u betonu, njegove se građevine
odlikuju snažnim i inventivnih oblikovanjem volumena, naglašenom plastičnom
obradom površina te jasno čitljivom konstrukcijom. Za industrijsko-poslovni
kompleks “Elektroslavonije” u Divaltovoj ulici u Osijeku primio je 1971. godišnju
nagradu “Vladimir Nazor”, a 1972. i republičku nagradu “Borbe”. Borbinu
nagradu ponovno je primio za Računsko-dispečerski centar u Osijeku 1979.

Izvori:
Pogon pomoćnih djelatnosti Elektroslavonija Osijek, ČIP, 8, Zagreb, 1972, 8-9.
MAROEVIĆ, IVO, Arhitektura sedamdesetih godina u Hrvatskoj, 17. zagrebački
salon, 1982.
ŠEGVIĆ, NEVEN, Stanje stvari, jedno viđenje 1945.-1985., Arhitektura, 196-199,
Zagreb, 1986., 118-127.
Nagrada UHA-e “Viktor Kovačić” za životno djelo u 1999. godini, ČIP, 7-8,
Zagreb, 2000, 6-7.

12. Gradski hotel “Dunav”, Vukovar, Matija Salaj i Zvonimir Krznarić,

1980.

33
 Matija Salaj (Vukovar, 1932.) i Zvonimir Krznarić ( Borovo, 1938.) autori
su složenog programa izgradnje mreže hotela u Slavoniji osmišljenog 1975. i
poznatog kao “Hotelski sistem Slavonija”. U to doba turizam je bio temeljen na
hotelijerstvu, jer su hoteli bili jedina smještajna ponuda, a heterogena potražnja
formirala je nekoliko vrsta građevina. Predložene su bile tri osnovne grupe
hotela: gradski, lječilišni i moteli, a Vukovar je potpao pod kategoriju gradskih.
Pri gradnji ovih hotela pazilo se na lokaciju, arhitekturu, unutarnji dizajn i
opremu soba i javnih proistora, standardizaciju opreme i usluga, oblikovanje
vizualne komunikacije. Obzirom na visinski gabarit, uvjete uklapanja volumena u
postojeće urbano tkivo i prirodnu okolinu, hoteli su rješavani u arhitektonskom
oblikovnom izrazu kao posebna rješenja prilagođena uvjetima određene lokacije,
nerijetko u blizini vode poput vukovarskog, što je trebalo obogaćivati ansambl.
Krov kao tipičan element regionalne arhitekture Slavonije i Baranje, koji proizlazi
iz funkcionalnih potreba zbog specifičnih klimatskih uvjeta područja, dominantna
je arhitektonska karakteristika svih građevina sustava. Tamni pokrov eternitom
odabran je jer se koloristički uklapao u strukture naselja i pejzaž, a navodno je
« stvarao ugođaj nižih gabarita ».
Riječ je o tlocrtno razvedenim gabaritima, čija je opna nerijetko izvedena
od fasadne opeke, kao tipičnog materijala panonske regije. Radi racionalizacije
dio sa sobama izdvojen je od ostalih javnih dijelova hotela, a osnovni model
smještajne jedinice zadan je bio širinom od 2,90 m. Zajednički standardi zamjetni
su u primjeni istih arhitektonskih elemenata i materijala te u opremanju prostora,
što ih čini prepoznatljivima u poglavlju hrvatske arhitekture kasnih sedamdesetih
godina.
Arhitektonski se objekt lomi po visini i rastvara u više smjeroba kao da je
sastavljen iz više samostalni hdijelova. Krov i igra krovova različitih visina postaju
značajan element arh. kompozicije.

Izvori:
SALAJ, MATIJA, Hotelski sistem Slavonije, ČIP, 7-8, Zagreb, 1982, 21-24.

34
ŠEGVIĆ, NEVEN, Stanje stvari, jedno viđenje 1945.-1985., Arhitektura, 196-199,
Zagreb, 1986., 118-127.

13. Centar mladih, Osijek, Milan Mitevski, 1978.-1980.

Urbanističko-arhitektonski natječaj za Radnički spomen-dom “Božidar

Maslarić” (u sklopu kojega je zdanje “Studentskog standarda” ili Centra mladih,
trebao biti tek prva etapa zamišljenog mega-projekta), odredio je osnovne
programatsko-arhitektonske elemente za realizaciju sklopa. Pozivni natječaj
raspisan je bio 1977. Investitor je bio “SIZ za standard učenika i studenata
općine Osijek”. Projektna dokumentacija u osječkom birou “Arhitekt” izrađena je
tijekom 1978., a izgradnja, koju je vodila “Tehnika-Beton”, također iz Osijeka,
trajala je do studenog 1980. godine.
Zdanje je programski epski koncipirano da zadovolji sve potrebe učenika i
studenata u gradu. Tu je smješteno nekoliko dvorana (najveća od njih sa 500
sjedala), učionica i prostorija za slobodne aktivnosti, galerija Studentskog centra i
administracija, samoposluživanje, kantina, kafić, stan domara i sklonište za 200
ljudi.
Potkraj sedamdesetih godina javljaju se i u Slavoniji odjeci onih
arhitektonskih strujanja koja se najopćenitije nazivaju postmodernizmom, a koji
su zarana zamjetni u djelima Milana Mitevskog (Vukovar, 1952.). Prepoznajemo
ih u daljnjem raščlanjivanju i usitnjavanju arhitektonske strukture i u slobodnijem
uvođenju na pročelja različitih asocijativnih i metaforičkih elemenata. Evidentan
je pomak u shvaćanju arhitektonskog djela, ne više u njegovoj cjelovitosti, nego
u isticanju procesualnosti zamisli i nastanka. Centar mladih je 1980. dobio
republičku nagradu “Vladimir Nazor”, a za projekt kongresne, koncertne i
kazališne dvorane u sklopu spomen-doma Srećko Lovrinčević i Milan Mitevski
primili su iste godine i nagradu Osmog bijenala Slavonaca u Sekciji arhitekture.

Izvori:

35
Objekt “Studentski standard” Osijek, Arhitektura, 182-183, Zagreb, 1982, 56-59.
MAROEVIĆ, IVO, Arhitektura 70-ih godina u Hrvatskoj, 17. zagrebački salon,
1982.
Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, Arhitektura, 196-199, Zagreb, 1986, 115 i
251-252.

14. Stambeno naselje “Franjo Sertić”, Slavonski brod, Teufik

Galijašević, Zlatko Hanžek, Mladen Jošić, 1981.-1990.

Godine 1979. raspisan je bio natječaj za stambeno naselje “Franjo Setrić”

(danas “Andrija Hebrang”) u Slavonskom Brodu na koji su se javila mnoga
poznata arhitektonska imena. Teufik Galijašević (Tuzla, 1951.), Zlatko Hanžek
(Zagreb, 1953.) i Mladen Jošić (Slavonski Brod, 1953.) realizirali su tzv. blok 6
(1981-1986) i blok 7 (1988-1990) na originalan način. Iako je riječ bila o
neizgrađenom zemljištu na istočnom rubu grada, autori su stambeno naselje
definirali blokovskom strukturom, dajući mu izrazito urbani oblik, istovremeno
inaugurirajući postpovijest u stambenu arhitekturu u Slavoniji. Cjelovita zamisao
ocijenjena je kao kolektivno stanovanje visoke kvalitete, obzirom na urbanističko
rješenje. Odabrani tip stambenih zgrada zatvorenih u blok, interpretira gradski
blok kao stalnu urbanu mogućnost, a ne kao devetnaestostoljetnu urbanu
povijest. Iako novo, radi jasnih vizualnih obilježja, naselje je odmah funkcioniralo
kao organizirana urbana jedinica, distancirana od neposrednog neuređenog
okoliša. Prostor naselja definiran je bio blokovima i njihovim unutarnjim
dvorištima, diferenciranjem pješačkih ulica, trijemova, prolaza i dućanskih
prizemlja od vanjskih prometnih ulica. Evidentno je nastojanje arhitekata da
osmisle velik broj detalja, gotovo potpuno uklonjenih iz arhitekture nakon Drugog
svjetskog rata. Takva će se arhitektura realizirati u drugim gradovima Hrvatske
nešto poslije. Za naselje su nažalost u početku bili propisani relativno mali
dvosobni i trosobni stanovi te garsonjere. Zbog toga se kasnije građeni blokovi, u
kojima je to izmijenjeno, iskazuju kao kvalitetniji.

36
Izvori:
MIMICA, VEDRAN, Povratak stvarima, Arhitektura, 208-210, Zagreb, 1989-1991,
82-85.
ODAK, TOMISLAV, Pregled stambene arhitekture u Hrvatskoj 1945.-1991.,
Arhitektura, 208-210, Zagreb, 1989-1991, 37-72.

15. Stambeno-poslovna zgrada za stradalnike Domovinskog rata,

Vukovar, Vinko Penezić i Krešimir Rogina, 1998.-2002.

Iz zamršenog konteksta rekonstrukcije i obnove graditeljskog fonda

razorenog povijesnog grada Vukovara, odmah po izgradnji istaknula se
interpolirana, nova stambena zgrada Blok 21 - promišljena, autorska, suvremena
arhitektura, prva nova gradnja u Vukovaru nakon rata. Bila je to ujedno jedna od
prvih realizacija u državnom programu za zbrinjavanje stradalnika Domovinskog
rata započetog 1997. godine, kojim će se pokrenuti ubrzo prepoznatljiv sustav
kolektivnog stanovanja namijenjen ciljanim socijalnim skupinama.
Vinko Penezić (Zagreb, 1959.) i Krešimir Rogina (Rijeka, 1959.) zagrebački
su arhitekti koji od 1979. djeluju u tandemu. Do ove su realizacije došli javivši se
na jedan od prvih natječaja Ministarstva obnove i razvitka kojim su se tražili
tipski prijedlozi socijalnog stanovanja bez definirane lokacije. Na osnovu
podastrijetih, istraživački inventivnih prijedloga, koji su njegovali suptilan
kontekstualni pristup, ocjenjivački ih je sud pozvao na daljnju razradu
predloženih ideja. Konkretna stambena zgrada zatvara sjeverno pročelje
obnovljenoga gradskog bloka dvokatnim volumenom dimanične kompozicije.
Ističu se nepretencioznost, jednostavnost i disciplina tlocrta, motiv južno
orijentirane galerije i simetrično postavljena stubišta te jarki kromatski akcenti na
pročeljima. Koncepcija stanovanja bazirana je na dilatiranoj pristupnoj galeriji
koja omogućuje izravno svjetlo i zračenje svih prostorija. Varijantu fleksibilnog
stanovanja u “dvostrukoj ovojnici” arhitekti su već ponudili 1994. na natječajima

37
Europan - fokusiranima na stambenu arhitekturu i namijenjenima mlađim
europskim arhitektima. Među deset racionalno skrojenih stanova na svakom
katu, kao varijante su zamišljeni oni na ugaonim pozicijama. Pročelja su likovno
čista. Zgrada je dobila godišnju nagradu “Vladimir Nazor” za 2001. godinu.

Izvori:
Godišnja nagrada “Vladimir Nazor” za arhitekturu , ČIP, 3-4, Zagreb, 2002, 38-39.
Suvremena hrvatska arhitektura – testiranje stvarnosti , (ur.) Maroje Mrduljaš,
Zagreb, 2007, 200-201.

16. Srednja veterinarska i poljoprivredna škola, Osijek, Mladen Jošić,

2001.-2005.

Mladen Jošić i Zavod za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu

izradili su projektnu dokumentaciju. Projekt škole nastao je 2000., a ona je
realizirana do 2005. godine. Škola se nalazi na rubu grada, na lokaciji u još
neurbaniziranom dijelu u neposrednom kontaktu s prirodom (ne isključivo
njezinom ljepšom stranom), kako već dolikuje poljoprivrednim školama. Stoga
arhitekt projektirajući školu, disciplinirani funkcionalni tlocrt nadgrađuje cjelovito
zamišljenim mikrosvijetom, koristeći suvremeni arhitektonski izraz i materijale.
Pročelja su transparentna, kako se to radi u velikoj većini novosagrađenih
eurospkih škola. U tradiciji i nekih hrvatskih škola autor kreira javni prostor atrija
ili trga, ovoga puta skošenoga a ne ravna. Riječ je o vanjskoj terasi – tribini, koja
pridonosi specifičnosti škole. Arhitekt u školu ugrađuje urbanu topografiju i
grupiranjem, izdvajanjem ili preklapanjem namjena. Tijelo knjižnice je izdvojeno i
ona funkcionira samostalno. Nema više specijaliziranih kabineta već se pojedini
prostorni sklopovi lako pregrupiraju i upotrebljavaju na različite načine. Škola je
osuvremenila tipologiju obrazovne ustanove u nas. Godine 2005. arhitektu Jošiću
je za ovu školu dodijeljena nagrada “Viktor Kovačić” za najuspješnije
arhitektonsko ostvarenje u toj godini.

38
Izvori:
RAKO, GORAN, Osvrt na najbolje realizacije, ČIP, 7-8, Zagreb, 2006, 11-13.
Suvremena hrvatska arhitektura – testiranje stvarnosti, (ur.) Maroje Mrduljaš,
Zagreb, 2007, 142 i 338-339.

39