SLIKARSTVO 20.

STOLJEĆA
SAŽETAK: DAVOR ŠIFTAR

EKSPRESIONIZAM .

FOVIZAM
1901 - 1906. održano je više izložbi Van Gogha, Gaugina i Cezannea u Parizu i u Njemačkoj, koje
su snažno dojmile mladu generaciju slikara. Neki od njih formirali su novi stil, pun žestokih Van
Goghovih boja i Gauginovih "izobličenja" kojima su se služili kako bi postigli izražajne efekte. Kad
su 1905. prvi put izložili svoja djela, toliko su šokirali kritičare da ih je jedan od njih (L. Vauxcelles)
nazvao "Les Fauves" (zvijeri). Nisu imali zajednički program, već osjećaj oslobođenja i smisao za
eksperiment. Značajnu ulogu u njihovu formiranju imala je crnačka plastika, plošnost japanske
grafike i srednjovjekovnog slikarstva u staklu, te neposrednost i naivnost izraza primitivnih naroda.

Istraživali su djelovanje čistih tonova i nastojali bojom ostvarivati oblike. Napuštaju vibra-
cije impresionističkih slika i tzv. prirodnost u korist imaginativnih vizija. Koriste čiste boje
iz tube, bez nijansi i prelaza: crvenu, zelenu, žutu, plavu. Napuštaju "zračnu pespektivu"
(opadanje intenziteta boje prema dubini) i geometrijske konstrukcije u kompoziciji. Ostva-
ruju novu likovnu harmoniju odbacujući sve nebitno u korist bitnog (Matisse: "sve što slici
ne koristi, šteti joj"). Negiraju tradicionalne akademske forme, perspektivu i anatomiju, sve
reduciraju na odnose linije i boje. Slika je ravna površina koja prima zrake svjetlosti i vraća
ih u prostor. Služe se diskontinuiranim, isprekidanim crtežom. Ostavljali su bjeline platna
uz pojedine namaze kistom ili su nanosili crne tonove kao neutralizirajuće zone.

Fovizam obuhvaća nekoliko labavo povezanih osobnih stilova. Oko 1907. g. skupina se raspada
zbog nestanka inspiracije i neuspješne prilagodbe izazovima kubizma. Fovizam je po stilu i
idejama prvi moderni pokret 20. st. Ubrzao je pojavu kubizma (preko Braquea, Matissea i
Deraina), omogućio razvoj njemačkog ekspresionizma, utjecao na grupu Die Brucke, dao impulse
talijanskom futurizmu, otvorio mogućnost pojave apstraktne umjetnosti i stvorio preduvjete za
nadrealizam. Vođa pokreta bio je Henri Matisse.

Matisse Dufy Vlaminck

Rouault van Dongen Marquet

HENRI MATISSE 1869 - 1954.

Studirao na Ecole des Beaux-Arts i učio kod Gustavea Moreaua. Po njegovu shvaćanju
slika ne prikazuje opažajnu stvarnost, već je to ritmička organizacija linija i boja na ravnoj
plohi. Ispitivao je koliko se daleko može ići u sažimanju oblika iz prirode, a da se ne naruše
njena temeljna obilježja i da slika ne postane samo površinski ukras.

Nakon puta na Tahiti (1930.), dolazi do nove kombinacije palete, smiruje pretjerano razigra-
nu arabesku, vraća jednostavnost kompozicije i koristi nove načine izražavanja: crtež, tapi-
seriju, a u kasnijoj fazi često radi kolaž: iz raznobojnih papira izrezuje vijugave figure, nalik
fantastičnom lišću, koje lijepi u bizarne ornamentalne kombinacije. Posljednje monumen-
talno djelo je kapela u St-Paul-de-Vence (1951.): cjelovita koncepcija arhitekture, unutrašnje
dekoracije i opreme. On stvara u vrijeme kad veliki majstori impresionizma rade svoja
posljednja djela i kad već jedni za drugim nastupaju kubizam, ekspresionizam i apstrakcija.

1
LUXE, CALME ET VOLUPTE 1905.

Matisse otvara paletu i prelazi na primarne boje.

Sliku je izložio 1905. na Salonu des Independants.
Vide se bitna svojstva njegova cijelog opusa: plo-
šnost, zatvorene obojene površine bez tonskih pri-
jelaza, pokret i linija.

RADOST ŽIVLJENJA 1906.

Slika sažima duh fovizma: ravne plohe boje, čvrsta

valovita linija, "primitivan" dah oblika, vizija čovječan-
stva u prirodnom stanju (Gaugenovi utjecaji). Bitna
je krajnja jednostavnost, genijalna sažetost, izostav-
ljeno je sve što se moglo izostaviti.

CRVENI ATELIER 1911.

Pokazuje Matisseovo "genijalno sažimanje": broj

nijansi smanjen je na najmanju mjeru i boja posta-
je samostalnim strukturalnim elementom. Stvorio
je radikalno novu ravnotežu između "dvodimenzi-
onalnog" i "trodimenzionalnog" slikarstva. Ista ra-
vnomjerna crvena boja proteže se preko stolnjaka,
zidova i poda, a samo nekoliko crta jasno odjeljuje
vodoravne plohe od okomitih.

GEORGES ROUAULT 1871 - 1958.

U mladosti radi u pariškim radionicama vitraja i oduševljava ga srednjovjekovna umjetnost,

što je bitno odredilo njegov likovni izraz. Učio je na Ecole des Beaux-Arts kod E. Delaunaya
i G. Moreaua. Njegova religioznost kasnije skreće u misticizam, a radovi iz prve faze, kom-
pozicije s biblijskim temama u zagasitim smeđim tonovima, u granicama su konvencional-
nosti. 1903. g. sudjeluje na prvom Salonu d' Automne, a od 1905. izlaže s fauvistima iako se
nije uključio u njihove likovne metode, a kasnije ga nije zanimao ni kubizam. Izgradio je
vlastiti ekspresionističko-vizionarni izraz. Slike u ulju, gvašu i akvarelu podsjećaju na vitra-
je: unutar oštrih, crnih kontura zatvorene su plohe čistih boja. Motivi: bijeda svijeta, muka i
smrt Kristova, groteskni likovi osuđenika, cirkusanata, skitnica i bludnica. Socijalna kom-
ponenta vidi se u slikama radnika, seljaka i predgrađa, a pejzaži nalikuju na fantazmagorije.

KRISTOVA GLAVA 1905.

Za Rouaulta ekspresija treba pokazati "odraz

strasti na ljudskom licu", a izražajnost je posti-
gnuta i divljim, reskim potezima kista.

2
STARI KRALJ 1937.

Sjajne boje i crnim linijama obrubljena polja,

nadahnuti su gotičkim vitrajima. Lice kralja
odaje rezignaciju i unutarnju patnju.

VAN DONGEN
Nizozemac, naturalizirani Francuz. U početku na njega
utječu Gaugin i Vuillard. 1905. g. priključuje se fauvisti-
ma. Njegove su boje bez nijansa i tonova, "istisnute iz
tube". Započinje slikati ženske portrete i aktove mode-
la iz polusvijeta, animalno senzualne, s cinizmom i bru-
talnom stiliziranošću. Poziraju mu i slavne osobe iz te-
atra, kabareta i filma (Mistinguett, Josephine Baker, ka-
snije Brigitte Bardot) Ovi su portreti hipetrofiranih
dimenzija, na granici farse i bliski plakatima po svojim
dekorativnim zahvatima i jakim kontrastima boja. Radio
je i u nizozemskoj realističkoj tradiciji: portret starog
Anatola Francea, mrtve prirode, pejzaže iz Holandije,
Venecije, Maroka i Egipta. Povremeno je izlagao s
grupom "Die Brucke", na koju je nesumnjivo utjecao.
.
AKT DJEVOJKE 1907.

ANDRÉ DERAIN 1880 - 1954.

1899. g. s Matisseom i Vlaminckim formira L' école

de Chateau. Godine 1905. s Matisseom odlazi u Co-
lioure, gdje slika pejzaže razbuktalim fauvističkim
bojama. Izučava grčku i srednjovjekovnu skulpturu
i crnačku umjetnost. Često slika čistim bojama, ali
manje grubim namazima i harmoničnim koloritom,
vodi računa o formi i konstrukciji. 1905. g. sudjeluje
na Salonu d' Automne (Matisse, Vlamnick, Marquet).
1908. pod utjecajem Cezannea i kubizma radi sliku
Kupačice, uskoro napušta sirove boje i prekida s
fauvizmom. Između 1912 - 14. nastaju djela njegove
"gotičke" faze. Nakon rata slika pejzaže i ženske ak- KUPAČICE 1908.
tove, radio je drvoreze, ilustrirao knjige, bavio se
kostimografijom, scenografijom i povremeno mode-
lira u glini.

RAOUL DUFY 1877 - 1953.

U početku se bavi figuralnim kompozicijama, a od 1903. izlaže na Salonu des Independants.

U tom periodu slijedi luminizam impresionista, a njegov ležerni skicozni način blizak je
Toulouse-Lautrecu. Jedan je od prvih pripadnika fovista

3
i od 1905. izlaže s Matisseom, Vlaminckom, Rouaultom,
Derainom, Marquetom i van Dongenom. Fovizam je za
njega nije bio program, već okvir za izražavanje njego-
vog potpuno slobodnog individualnog izraza, lirskog i
imaginativnog, s dozom finog humora. Najviše je radio
akvarele, skicozne, rafiniranih arabesknih formi i čistih
boja (crveno, plavo, zeleno, u svim tonalitetima). Kolori-
stičke su mu vibracije gotovo muzikalne i često je radio
motive povezane s glazbom. U akvarelu radi pejzaže
prozračne atmosfere i pune svjetlosti, matisseovske in-
terijere i mrtve prirode. Inspirira ga i ritam pokreta na
plažama, regatama, hipodromima, lukama, u cirkusu,
kavanama i na koncertima. Crteži perom su letimično
nabačeni, stenografski reducirani i kaligrafski precizni,
kao kod Japanaca. Na pariškoj svjetskoj izložbi 1937.
izlaže Vilu Elektrike "najveću sliku na svijetu", 60 x 10
metara.
BUKET

MAURICE DE VLAMINCK 1876 - 1958.

Samouki slikar. Od 1904. izlaže na Salonu des Indepen-

dants, a zatim s ostalim fovistima na Salonu d' Automne
i samostalnim izložbama u Parizu. Slika u chiaroscuru,
jakim i tamnim kontrastima, a u izrazu koristi dramatske
akcente. Česta tema su mu normandijski pejzaži, sela u
vihoru, snijegu ili poplavi pod tamnim nebom kao i moti-
vi iz predgrađa. Pejzaže radi i u bakropisu, litografiji i dr-
vorezu), a bavi se i ilustracijama knjiga.
JEDRILICE NA SEINI 1906.

ALBERT MARQUET 1875 - 1947.

Od 1897. radi s Matisseom u ateljeu Moreaua, te je po-

vezan s umjetnicima koji kasnije postaju fovistima.
Ovom pokretu pripada više deklarativno nego svojim
djelima. Do 1912. pretežno radi figuralne kompozicije
u kojima se osjeća Moreauov utjecaj, a kasnije slika
pejzaže i vedute. Naslikao je seriju pogleda na Seinu,
njene obale, pristaništa i mostove u različita godišnja
doba i pod različitim svjetlom. Sljedbenik je tradicije
francuskih pejzažista od Poussina do Corota.

PLAŽA U FECAMPU 1906.

4
 NJEMAČKI EKSPRESIONIZAM .

Ekspresionizam se suprotstavlja impresionizmu i umjetnosti koja oponaša prirodu, a djelo

mora izrasti iz unutrašnje potrebe i introspekcije. Dok je u Francuskoj naglasak na likovnoj
formi (fovizam i kubizam), njemačke ekspresioniste zaokupljaju psihički problemi i duševni
izraz, često dovedeni do ekstatike, a jedna od glavnih karakteristika je dualistički odnos
prema tradicionalizmu: povratak idejama romantizma i pobuna protiv tradicije.

Na ekspresionizam u Njemačkoj snažno je utjecao fovizam. Budući da je ekspresionizam

imao duboke korijene u gotici, privlačnoj sjevernjačkom duhu, u Njemačkoj je bio širi i
raznovrsniji i trajao je mnogo duže nego u Francuskoj. Fovizam je bio manje bolećiv i
neurotičan, dok je njemački impresionizam obilježen većim osjećajnim krajnostima i
spontanijim pristupom. Najveći doprinos njemačkog ekspresionizma je obnova grafike, kao
važne umjetničke forme.

DIE BRÜCKE 1905. .

U Njemačkoj ekspresionizam započinje skupinom Die Brücke, koju su 1905. u Dresdenu

osnovali Kirchner, Heckel, Schmidt - Rottluff i Bleyl, polaznici Arhitektonskog odsjeka Više
tehničke škole. 1906. g. pridružuju se Nolde, Amiet, Pechstein i Gallen-Kallela, a s njima
indirektno surađuje i na njih utječe van Dongen. Redovito izlažu od 1905. do 1912. Skupina
je najčvršće povezana u prvim godinama, kada rade zajedno, prema istim modelima, u
Kirchnerovom ateljeu u Berlinerstrasse. Ljeti odlaze u okolicu Dresdena, gdje žive i
stvaraju u prirodi. 1912. g. skupina seli u Berlin, a 1913. g. Die Brücke prestaje postojati.

Početnu fazu skupine Kirchner naziva "monumentalnim impresionizmom", iako su od

impresionizma preuzeli jedino slikanje u prirodi. Kako bi ostvarili prvotni intuitivni odnos prema
motivu i postigli željeno pojednostavljenje, radili su brzo i u jednom dahu završavali slike. Toliko su
pojačavali linije i boje, da je zbog njihova naglašavanja dolazilo do deformacije koja se javlja kao
sredstvo izraza. Nije negiran realan izgled stvari, već su označene samo njegove glavne
karakteristike. Uz reduciranje oblika, vidi se i nov način tretiranja prostora i atmosfere: snažni
namazi boje ujedno opisuju lik i definiraju prostor oko njega. Time su se donekle služili Munch,
van Gogh i fovisti, koji su posredno utjecali na skupinu (osobito Munch).

Die Brücke je obilježen ekspresionističkim načinom izražavanja, socijalnim akcentom i

"nordijskom tjeskobom", nemirom, bolećivom osjećajnošću, a uznemiruju ga religiozni,
seksualni, politički i moralni problemi. Najčešće teme su pejzaži, aktovi, mistične
kompozicije, scene s ulice, sela, cirkusa, kavane i polusvijeta. Boje su čiste, žarke, pune
dinamike, tonovi izražajni, a namazi tanki. Plohe boja okružene su čvrstim konturama -
utjecaj crnačke umjetnosti i drvoreza. Nacionalsocijalizam je proglasio ovu skupinu za
Entartete Kunst, a rehabilitirana je nakon II. svjetskog rata.

5
ERNST LUDWIG KIRCHNER 1880 - 1938.

Jedan od osnivača skupine Die Brücke . Pod utjecajem

Munchove ekspresivnosti i kolorističke slobode neoim-
presionista, djelima izražava pobunu protiv društvene i
umjetničke konvencije koja priječi iskazivanje istinskog
sadržaja ljudske egzistencije. Bez sentimentalnosti,
stvarnost slika grubim, oštrim linijama, sirovim bojama
i bešćutnim licima. Dolazak u Berlin u njegova djela uno-
si gradsku užurbanost i nemir, živi fluid gradskog i mon-
denog života, a likovi kicoša i koketnih dama karikirani
su pomoću lagane ironije i sarkazma. Nakon liječenja u
Davosu (1917.) mijenja likovni izraz: ekspresivnost je
zamijenjena jačim naglašavanjem konstruktivne uloge
crteža. Kontakt s pejzažom budi smisao za neposrednost
zapažanja. Djelomice pod utjecajem Picassoa, uskoro se
u njegovim slikama javlja težnja prema redukciji. Nakon
1928. ova je tendencija još naglašenija i on se potpuno
oslobađa okvira stvarne percepcije i kreće u apstrakciju. POSTDAMER PLATZ 1914..

ERICH HECKEL
Samouki slikar, u početku impresionist, razvija se prema
ekspresionizmu. Jedan od osnivača skupine Die Brücke.
Pod utjecajem Muncha, u svojim grafikama nastoji prika-
zati duševni nemir, napetost i intenzitet unutrašnjeg doži-
vljaja. Na uljima iz tog razdoblja ističu se klaunovi, artisti,
aktovi i pejzaži s prikazima elementarnih nepogoda. Hec-
kel je bio izvanredan i u drvorezima, koji su tada smatrani
nacionalnim sredstvom umjetničkog izraza. VJETRENJAČA U DANGASTU 1909.

ŽENA PRED OGLEDALOM 1908.

Jedna od grafika nastala pod utjecajem etnografske

umjetnosti i Gauginovih drvoreza. Heckel oponaša
način crtanja ranih njemačkih "primitivaca", a ne Dü-
rera, koji je u početku inspirirao skupinu.

KARL SCHMIDT-ROTTLUFF
Slikao je i radio litografije. Izmislio je naziv grupe. Iz
dramatike poentilizma razvio je sažeto, simbolično
pejzažno slikarstvo, a njegov osjećaj za prirodu proiz-
lazi iz protesta protiv civilizacije velegrada. Nakon I.
svjetskog rata djela su mu puna melankolije i gorke
rezignacije. "Autoportret sa šeširom" (1919.) ključna
je slika ekspresionizma: iskrivljeno lice i boje u žes-
tokom nesuglasju. Poslije raspada grupe Die Brücke
izlagao je s grupom Die blaue Reiter. NA KOLODVORU 1908.

6
EMIL NOLDE 1867 - 1956.

Već je radio u ekspresionističkom stilu kad su ga 1906. pozvali da se pridruži Die Brücke.
Dosljedno izgrađuje svoje "ekstatično" slikarstvo u kojem je boja nositelj svega psihološ-
kog i likovnog, a crtež i kompozicija su joj podređeni. Volio religijske teme kao i Rouault, pa
njegovi likovi također iskazuju suosjećanje s ljudskom patnjom. Njegove figuralne
kompozicije s biblijskim temama znače oštro suprotstavljanje tradiciji idealiziranja, što
pokazuju likovi i fizionomije na njegovim platnima. Bavio se drvorezom i bakrorezom.

POSLJEDNJA VEČERA 1909.

Debeli namaz boje i namjerno nezgrapan crtež

odbacuju likovnu rafiniranost u ime izvorne izra-
žajnosti inspirirane Gauginom. Lica, bez ikakve
idealizacije, podsjećaju na Ensorove groteskne
maske.

ČASOPIS "DER STURM" .

Galeriju i časopis "Der Sturm" osnovao je H. Walden u Berlinu i ubrzo je privukao članove
skupina Die Brucke i Der Blaue Reiter, a 1910. g. također i Oskara Kokoschku. Negirao je
tradiciju i bio snažni promotor ekspresionizma u likovnoj umjetnosti, filmu i književnosti.

EKSPRESIONISTIČKI FILM .

Razvija se vadesetih godina 20. st. (nakon I. svjetskog rata) u njemačkoj kinematografiji,
pod jakim utjecajem suvremenog teatra i slikarstva. Pokazuje sklonost k magičnom,
simboličkom, mističnom i patološkom. Karakteristična je izrazita simbolička stilizacija
dekora, uvijek se snima u studiju, depresivna scenografija s izduženim, šiljatim i
trokutastim plohama (podjeća na kubističke izvore), neobični su kutovi snimanja, radnja i
atmosfera se dramatiziraju igrom svjetla, a gluma je stilizirana. Likovi su podvojene
ličnosti, čudovišta iz mašte, suludi učenjaci, varalice, oživljeni mrtvaci, vampiri i
nedefinirani karakteri iz saga i mitova ("duše koje lutaju između tiranije i kaosa").

Wilhelm Murnau: "Nosferatu"

Robert Wiene: "Kabinet doktora Caligarija"
Fritz Lang: "Metropolis"
Galeen i Wegener: "Golem"
Otto Rippert: "Homunculus"

7
 EKSPRESIONIZAM U AUSTRIJI .

Naslućuje se skora propast Habsburške monarhije, širi se utjecaj Sigmunda Freuda, a

Arnold Schönberg stvara svoje rane ekstatične kompozicije. Glazbu je podvrgnuo raznim
tehnikama modificiranja: niz tonova svira natraške, uvodi inverzije i transpozicije, a kasnije
počinje i slikati. Bez ovog konteksta društvene (strah od rata) i umjetničke klime ne može
se razumijeti Kokoschkino stvaralaštvo. Schiele, Gerstl i Kokoschka dali su ključni impuls
austrijskom ekspresionizmu od samih početaka.

OSKAR KOKOSCHKA 1886 - 1980.

Austrijski slikar i grafičar, započeo je u doba bečke secesije i G. Klimta. Rani radovi nose
pečat morbidne psihološke analize i strasti. Sudjeluje u "Wiener Werkstätte", te radi
ilustracije i nacrte za predmete umjetničkog obrta. Postepeno se oslobađa secesijske
dekorativnosti, teme su mu transponirane u imaginarne prostore, linija je nemirna, a boja
nestvarna i podređena liniji. U tom periodu pretežno slika portrete osoba iz bečkih
literarnih i umjetničkih krugova, kao i mrtve prirode. Ubraja se u najveće portretiste 20. st.

1910. odlazi u Berlin i objavljuje članke u reviji "Sturm". Novo poglavlje u stvaranju označa-
va "Oluja" (1914.): u strastvenom pokretu drama zahvaća cijelu sliku, a ekspresija i haluci-
nantna vizija dosežu krajnju točku ekstaze. Nakon I. svjetskog rata živi u Dresdenu, a boja
mu postaje opora, potez izmučen i težak. Poetičnosti zamjenjuje dramatičnost (Autoportret,
1917.). Istodobno, pod utjecajem dresdenske intelektualne avangarde, na slikama se javlja
egzaltiranost, poza, podrugljivost i sarkazam, a namaz je pastozan.

Slijedi period smirenja, nestaje psihička mora koja grči potez i izobličuje fizionomiju. Opet
se javljaju aktovi, mrtve prirode i pejzaži. Neko vrijeme živi u Parizu, a impresionisti i doži-
vljaj pejzaža definitivno formiraju njegov stil. U tom "dramatskom impresionizmu" slika
pejzaže i "portrete" gradova (Lyon, Marseille, Carigrad, Venecija, Tower Bridge u Londonu).

AUTOPORTRET
kao degenerirani umjetnik

AUTOPORTRET 1917.
ZARUČNICA VJETRA 1914.

Utemeljena na romantičnim slikama Dante-

ovih tragičnih ljubavnika Paola i Francesce,
slika prikazuje autora s Almom Mahler, mu-
zom mnogih njemačkih i austrijskih umjetni-
ka. Dramatičan i strastveni kovitlac zahvaća
cijelu sliku.

8
EGON SCHIELE
Kao i Kokoschka, dolazi iz kruga bečke secesije. Secesijski ornament u njegovim djelima
postaje sve treperaviji i nemirniji, a zbog ekspresionističkog izobličenja uglatiji i koščatiji.
Majstor je erotskih crteža, što mu donosi stigmu pornografskog slikara. Ove slike iskazuju
patnju uzrokovanu seksualnošću i mračnu stranu erotizma u kontekstu teorija S. Freuda.
Kompozicijske metode su silovite i agresivne, a likovi su prikazani iz krajnje visoke ili niske
točke gledanja. Manje su ekstatične slike gradova, sjetnih boja, s tajanstvenom atmosfe-
rom i jedinstvenom perspektivom gdje je dosegnuo, ali ne i prekoračio granice apstrakcije.

ŽENA KOJA LEŽI 1917. LJUBAVNI PAR 1913.

RICHARD GERSTL
Počeo je slikati u stilu bečke secesije, ali ga je početkom
studija na bečkoj Akademiji radikalno odbacio. Oko 1905.
g. započinju njegovi ekspresionistički radovi. Bio je bliži
kompozitorima Mahleru i Schönbergu nego ostalim slika-
rima. Kao sjajan portretist bio je u stanju prikazati psiho-
lošku stranu likova. Najslavniji mu je portret obitelji kom-
pozitora Schönberga, čiju je suprugu zaveo i kasnije poč-
inio samoubojstvo zbog krivnje. Za života nikada nije izlo-
žio ni jednu svoju sliku.

AUTOPORTRET KAO AKT 1908.

DER BLAUE REITER 1911. .

U Münchenu 1911. g, zbog razmimoilaženja oko slike Kandinskoga "Posljednji sud", neki
članovi istupaju iz Neue Kunstlervereinigunga (Novog umjetničkog udruženja): Kandinski,
Marc, Kubin, Gabriele Munther, uglavnom članovi umjetničkog almanaha Der Blaue Reiter,
a sljedeće godine im se pridružuju Klee i Javljenski.

1911. u galeriji Thannhauser otvorena je izložba redakcije Plavog jahača, na kojoj sudjeluju i H.
Campendonck, A. Macke, Vladimir i David Burljuk, kompozitor A. Schönberg, a od
Francuza izlažu R. Delaunay i H. Rousseau.

9
1912. Der Blaue Reiter priređuje veliku izložbu na kojoj su se okupili svi istaknuti slikari suvreme-
nih pravaca: Braque, Derain, Fresnaye, Picasso i Vlaminck (fauvisti i kubisti), njemački eks-
presionisti iz grupe Die Brucke, Rusi Larionov, Maljevič i Gončarova, te Arp, Gimmi i Luthy.

1913. posljednji put Der Blaue Reiter izlaže u Berlinu na jesenjem salonu galerije Sturm, a grupa
se ubrzo raspada zbog početka I. svjetskog rata.

Slikari grupe Der Blaue Reiter nisu imali određeni program, a njihovo zajedničko djelovanje
počinje u vrijeme izlaska istoimenog prvog almanaha moderne umjetnosti (1912.) i prvog
značajnog teoretskog spisa tog razdoblja - O duhovnom u umjetnosti, kojeg je napisao
Kandinski. U redakciji almanaha bili su Kandinski, Marc, Burljuk, Macke, kompozitor
Schönberg i dr., a objavljeni su: uvodni članak Kandinskog Princip unutarnje nužnosti,
pregled novih likovnih pokreta u njemačkoj umjetnosti (Die Brücke, Neue Sezession, Neue
Kunstlervereiniung), članci o ruskoj avangardi i kubistima, seljačkom slikarstvu alpskih
zemalja i Rusije, te dječji crteži kao dokumentacija o izražavanju nesputane psihe.

Neslužbeni program grupe Der Blaue Reiter bile su misli Kandinskoga kako se harmonija
boje i forme mora temeljiti na principu djelovanja na ljudski duh, da je oblik boje sredstvo
kojim umjetnik djeluje na duhovnu sferu, da umjetnik može napustiti oblike iz prirode i
koristiti samo izražajne mogućnosti čistih oblika i boja, te kako je jedini princip i pravilo
djelovanja "unutarnja nužnost". Oko ovih postavki u grupi Plavi jahač začelo se apstraktno
ili "apsolutno", odnosno nefiguralno slikarstvo u djelima Kandinskog i Kleea. Rad grupe
bio je značajan za razvoj njemačkoga ekspresionizma, ali i kasnijeg slikarstva nakon I.
svjetskog rata, kada su njeni preživjeli članovi djelovali u Bauhausu.

VASILIJ KANDINSKI 1866 - 1944.

Od 1904. g. izlaže u pariškom Salonu d'Automne, a u Munchen

se vraća 1907. gdje izlaže s grupom Die Brücke u Berlinu i Dre-
sdenu. Godine 1909. u Münchenu osniva Novo umjetničko udru-
ženje i ovdje upoznaje F. Marca, A. Mackea i P. Kleea. 1911. iz-
daje almanah Die Blaue Reiter i osniva istoimeni umjetnički po-
kret. Izložbe ove grupe (1911. 1912. 1913.) prekretnice su u nje-
mačkom slikarstvu i označavaju početak apstraktne umjetnosti.

U najranijoj fazi Kandinski je inspiriran ruskom pučkom umjetnošću

i djela mu karakteriziraju ornamentalnost, dekorativnost i živahnost
boja. 1898. g. upoznaje djela Moneta, slikarski je na tragu impresio-
nista i postimpresionista, a u pejzažima se približava fovistima.

1910. svojim prvim nefigurativnim radom "Apstraktni akvarel"

napušta interpretaciju vidljivoga u prirodi i stvara oblike koji
trebaju pobuditi "unutrašnje zvukove" slika. Prekida s tradici-
onalnim slikarstvom stvarnosti, iskazuje čistu ekspresiju i na-
stoji slikom dati "vizualnu muziku". Od 1911. prelazi na apstra-
ktne motive. U apstraktnim slikama (koje naziva "konkretnima"),
uz naglašene odnose boja, kombinacijom odnosa pravaca, kri-
vulja, višekutnika i krugova, nastoji ostvariti svoju viziju psihi-
čkih doživljaja i raspoloženja. U djelu O duhovnom u umjetnosti
razlaže funkciju i harmoniju boja.

Koristi geometrijski omeđene obojene plohe i linije. Nastoji dokučiti

mehanizam psihičkog djelovanja slike, naći zakone primjene i zna-
čenja boje i evocirati atmosferu pomoću oblika koji u prirodi ne pos-
toje. Jedina bitna stvarnost jest umjetnikova stvarnost. Simboliste

10
je smatrao svojim prethodnicima. Kao i Gaugin, želi stvoriti umjetnost duhovne obnove. Njegova je
umjetnost bliska teozofiji Rudolfa Steinera. Smatrao je da je čovječanstvo izgubilo vezu s
duhovnošću jer se vezalo uz materijalne stvari, pa slikama nastoji probuditi tu uspavanu svijest.

IMPROVIZACIJA 26 1912. SKICA ZA KOMPOZICIJU VII. 1910. KOMPOZICIJA VIII. 1923.

FRANZ MARC 1880 - 1916.

Uznemiren duhovnim previranjima krajem 19. st., pod utjecajem kasnog impresionizma,
Nabisa i Jugendstila, počinje putem pojednostavljivanja pronalaziti uzajamne odnose
oblika u prirodi (kubistička varijanta njemačkog ekspresionizma). Družeći se s Kandinskim
i Mackeom, traži analogije između boje i zvuka. Sudjeluje u pokretanju revije i grupe Der
Blaue Reiter. Godine 1911. započinje ciklus motiva sa životinjama (Crveni konji, Sudbina
životinja, Srne u šumi, Žuta krava, Kula plavih konja, Bik). Nije slikar životinja u tradicio-
nalnom smislu, već uživljavanjem u bit životinja pokazuje težnju čovječanstva da se vrati u
stanje suglasja sa svemirom, u skladu s filozofijom R. Steinera. Kao i van Gogh, razradio je
osobni simbolizam boja (plavo je muško načelo, žuto je žensko, crveno je gruba i teška
materija). 1912. g. orfizam Roberta Delaunaya pokazuje mu sve mogućnosti boje u izražava-
nju mističnih vjerovanja. Iste godine futurizam mu je pomogao oslikati dinamizam prirode.

SUDBINA ŽIVOTINJA

Njegova vizija dosiže apokaliptičku snagu. Kri-

stalni oblici nalik krhotinama stakla koji prodiru
jedni u druge asociraju na mračne sile koje vla-
daju nerazumnim životinjama. Ovdje je doseg-
nuta granica "više" simbolične stvarnnosti. Go-
dinu dana kasnije gotovo sasvim napušta figu-
rativnost i radi apstraktnim stilom, jednako tako
avangardnim kao što je onaj Kandinskoga.

AUGUST MACKE 1887 - 1914.

1907. dolazi u Pariz gdje na njega utječu impresionisti, ali on ubrzo prihvaća fovizam.
Nakon povratka u Njemačku susreće se s naprednom umjetničkom strujom u Münchenu,
gdje 1911. s Kandinskim, Marcom i Javljenskim sudjeluje u osnivanju grupe i pokretanju
revije Der Blaue Reiter. Svojom smirenom kolorističkom harmonijom i usmjerenošću na
ćulne doživljaje bitno se razlikuje od spiritualizma Kandinskog i Marca. Slikao je šetače na
obali jezera, djevojke pod stablima, djecu u igri ili žene pred izlozima dućana, ali uvijek kao
dio realnog svijeta u kojem bruji život. Napravio je i nekoliko slika na apstraktni način pod
utjecajem Delaunaya. Značajni su mu poetski akvareli nastali na putovanjima po Tunisu.

11
TRGOVINA ŠEŠIRA 1914. PROMENADA 1913.

PAUL KLEE 1879 - 1940.

Švicarski slikar i grafičar, studira na akademiji u Minhenu, gdje 1911. dolazi u dodir s
pokretom Der blaue Reiter. Putujući Tunisom stvara brojne akvarele, muzikalne u kolorizmu
i poetske u viziji. Karakteristična je njegova sposobnost poetske transpozicije viđenog u
svijet irealnog, gdje viđeno postaje likovnim šiframa koje vode u svijet mašte i
nostalgičnog sanjarenja. Klee je izraziti romantik među modernim europskim slikarima. S
Kandinskim je predavao na Bauhausu, gdje je artikulirao svoj stav: "...umjetnost je iznad
stvari, iznad realnog, iznad imaginarnog ...mi u igri oponašamo sile koje su stvorile svijet".
Svijet simbola na njegovim slikama postaje sve jednostavniji: strelice, znakovi
interpunkcije, slova, brojevi i arabeske. Kasnije izlaže i s grupom Der blauen Vier.

BEZ NASLOVA 1940. INSULA DULCAMARA 1938.

DIE BLAUEN VIER 1924. .

Grupa "Plava četvorica" koju su 1924. osnovali slikari A. Javljenski, V. Kandinski, P. Klee i
L. Feininger (na poticaj Javljenskog), nastavljaju likovne smjernice grupe Der Blaue Reiter,
kojoj su svojedobno pripadali. Izlagali su u Njemačkoj i Americi, a najznačajniju i
posljednju izložbu održali su 1929. u Berlinu.

12
 ANALITIČKI (FASETNI) KUBIZAM .

PABLO PICASSO
Oko 1905. pod utjecajem fovista napušta sjetni lirizam Plave faze. Poput Matissea, divio se
Gauginu i Cezanneu. Na tragu Gaugina, fovisti su otkrili estetsku privlačnost afričkog i
oceanijskog kiparstva i s tom građom upoznali Picassoa. 1905. g. naslikao je pandan
Matisseovoj "Radosti življenja" - sliku "Gospođice iz Avignona", pet ženskih aktova s
mrtvom prirodom. Proučavajući Cezanneove kasne radove, Picasso je u njima otkrio
konstruktivne elemente iz kojih je izveo višestrane geometrijske oblike analitičkog kubizma
(portret Ambroisea Vollarda). Picasso se poigrava sa stvarnošću, ali njemu je vidljivi svijet
uvijek potreban - nepredmetno ga nije nikada privlačilo.

GOSPOĐICE IZ AVIGNONA 1907.

Likovi su uglato izobličeni, sa snažno razlomljenim

linijama, a figure na desnoj strani imaju karakteris-
tike primitivne etnografske umjetnosti. Srušena je
klasična ideja ljepote, zanijekane proporcije i konti-
nuitet oblika. Platno nalikuje na "polje smrvljenog
stakla". Napravio je 700 skica, a još uvijek traju
istraživanja mogućih utjecaja i izvora za ovo djelo.

PORTRET AMBROISEA VOLLARDA 1910.

Strukturalni elementi su sitni, precizni i nalikuju priz-

mama, a slika je gotovo monokromatska, kako boja
ne bi prevladala nad crtežom.

SINTETIČKI (KOLAŽNI) KUBIZAM .

Do 1910. kubizam se afirmirao kao alternativa fovizmu. Picassou su se pridružili mnogi

umjetnici, među njima i Georges Braque. Obojica su započela novu fazu, nazvanu sintetički
kubizam, koji ponovno okuplja raspršene oblike. Ova se faza naziva i kolažni kubizam, jer
je tehnika kolaža zacrtala početak stila. Narednih godina Picasso i Braque "slikaju" mrtve
prirode isključivo od izrezanih i naljepljenih komadića raznih materijala, uz dodatak samo
nekoliko linija. Sastojci kolaža imaju svoj izvorni vlastiti identitet i ostaju strani element
unutar djela (prezentativna funkcija), ali su ujedno i dio slike i imaju figurativno značenje
(reprezentativna funkcija). Dok se u analitičkom kubizmu još uvijek osjeća određena iluzija
dubine prostora na slici, u sintetičkom kubizmu prostor slike leži ispred plohe slike i
stvoren je preklapanjem slojeva nalijepljenih materijala. Kolaž će kasnije koristiti i neki
drugi umjetnički pokreti: Dada, Nadrealizam, Pop-art.

13
PABLO PICASSO:
MRTVA PRIRODA S TRSKOM ZA
STOLCE 1912.

Ispod mrtve prirode vidi se komad trske za stol-

ce nalijepljene na platno, a cijela slika je uokvi-
rena komadom užeta. Dojam je kao da apstrak-
tna mrtva priroda leži na stvarnoj podlozi, plad-
nju od trske naglašenom užetom. Picasso je
izmislio kolaž, koji će kasnije mnogi koristiti.

GEORGES BRAQUES:
POŠTA 1914.

Kolaž od duhanske ambalaže, novina i imitacije

drvene strukture, uz dodatak nekoliko linija.
Braques je izmislio papiers colles (ljepljeni papir).

JUAN GRIS
Španjolac, radi u Parizu, gdje prihvaća utjecaj analitičkog kubizma, ali pronalazi vlastiti stil.
Nije se nadovezao na Cézannea, već u apstraktnu arhitektoniku slike unosi predmetnost,
pa apstrakciju čini konkretnom. Njegove mrtve prirode ujedinjuju matematiku i poeziju, a
boju koristi slobodno, neovisno o koloritu cijele slike. Umjesto razgradnje slike (analiza),
on sažima pojedinosti u cjelinu (sinteza). Slika zadržava plošni karakter, predmeti su
nabačeni na plohu slike, a kao krajnja posljedica Cezanneovskog slobodnog perspektivnog
iskrivljavanja suvremenicima se vjerojatno činilo da će zdjele, noževi i čaše otklizati na tlo.

MRTVA PRIRODA S LULOM I NOVINAMA 1915. DORUČAK 1915. MRTVA PRIRODA 1913.

FERNAND LÉGER
U početku je pod utjecajem impresionista i neoimpresionista, zatim Rousseaua i Cezannea,
a 1910. g. upoznaje kubizam i sudjeluje na prvom kubističkom salonu. Omiljeni oblik bila
mu je cijev, zbog čega je njegov rad nazvan "tubizam". Izbjegava perspektivu, bojom
definira oblike, a pojednostavljenim elementima slike daje geometrijsku formu. Izlagao je u
galeriji Der Sturm i na Armory Showu u Nev Yorku.

14
Nakon 1912. g. napušta kubizam Picassoa i Braquea i pridružuje se Purizmu. Nakon 1.
svjetskog rata uočava funkcije mehaničkih strojeva i za taj svijet tehnike traži adekvatan
likovni izraz. Do 1925. slika mehaničke elemente: željezničke kotače, zupčanike i razne
strojeve, te u taj svijet uvodi ljudsku figuru koja po plošnosti, bezizražajnosti i ukočenosti i
sama djeluje kao predmet. U mrtvim prirodama jedne uz druge smješta cvijeće i vijke,
oblake i zupčanike. Ove su slike utjecale i na pop-art (Lihtenstein). Prošao je i apstraktnu
fazu kad je za Le Corbusiera radio zidne slike i njima utjecao na umjetnost plakata.

STUBE 1914. ODMOR PRED CRVENOM POZADINOM 1949. ŽENA S KNJIGOM 1923.

PURIZAM 1918 - 1925. .

Francuski umjetnici Amédée Ozenfant i Le Corbusier osnivači su Purizma, koji je bio reakcija
na kubizam. Kao početak pokreta smatra se 1918. g. kada su izdali knjigu "Nakon kubizma"
u kojoj razlažu svoj umjetnički princip, a iste godine u Parizu zajedno izlažu slike temeljene
na geometrijskim formama: valjku, kugli i kocki. Uskoro im se pridružuje i Fernand Leger.
Osuđujući rastuću dekorativnost u djelima kubizma, željeli su povratak redu, harmoniji i
racionalizmu. Vjerovali su da umjetnost treba prigrliti novi industrijski svijet 20. st. i prika-
zati ljepotu strojeva. Ovaj koncept jasno komponiranih linija i profinjenih nijansi boja kasni-
je će utjecati na mnoge umjetnike. Ozenfant i Le Corbusier izdaju časopis L'Esprit nouveau.

AMÉDÉE OZENFANT FERNAND LÉGER LE CORBUSIER

MRTVA PRIRODA S BOCAMA 1922. MEHANIČAR 1920. PRIJETNJA 1938.

15
 ORFIZAM .

ROBERT DELAUNAY 1885 - 1941.

SONIA DELAUNAY 1885 - 1979.
Razvili su nepredmetni, potpuno apstraktni stil, kojega je Apollinaire (glavni teoretičar
pokreta) nazvao orfizmom, prema Orfeju. Slijedeći ideje Seurata i Gaugina, nastojali su
stvoriti čiste harmonije boja, nezavisne od prirode poput muzike. Krajem 1912. Delaunay
započinje slikati niz "Istodobnih suprotnosti", na kojima je vrtložni pokret boja trebao
prikazivati ritmove kozmosa. Orfizam trajao samo nekoliko godina, a Delaunayevi su se
zatim posvetili futurizmu.
Među rane članove pokreta ubraja se Marcel Duchamp, a stil je djelovao i na Franza Marca,
Fernanda Legera, Marca Chagalla i čak na Paula Kleea. Ideju su preuzeli i Amerikanci koji
su radili u Parizu: Stanton Macdonald-Wright i Morgan Russell, koji su taj pokret nazvali
sinkronizmom.

SONIA DELAUNAY ROBERT DELAUNAY

ELEKTRIČNE PRIZME 1914. KRUŽNI OBLICI 1930.

FUTURIZAM .

Onako kako su ga u početku zamislili Picasso i Braque, kubizam je bio stil skladne
ravnoteže primijenjen na uobičajene teme: mrtvu prirodu, portret i akt. Drugi slikari su
uočili kako je kubizam osobito pogodan za izražavanje geometrijske preciznosti svojstvene
tehnici, koja je taj stil činila izvrsno prilagođenim dinamici modernog života. Kratkotrajni
futuristički pokret u Italiji primjer je takvog shvaćanja. Pjesnik Filippo Tommaso Marinetti i
njegovi sljedbenici objavili su (1909 - 1910.) nekoliko manifesta u kojima energično
glorificiraju budućnost, odbacuju prošlost i uzdižu ljepotu stroja.

U svom manifestu (Pariz, 1909.) Marinetti naglašava ljepotu brzine i dinamike, tvrdi kako je
automobil ljepši od Nike sa Samotrake, te poziva na rušenje muzeja, biblioteka i akademija.
Godine 1910. petorica mladih slikara (Boccioni, Carrà, Russolo, Balla, Severini) u Torinu
objavljuju "Manifest slikara futurista" u kojem se zalažu za Marinettijeve ideje i novu viziju
svijeta. Intencija je pokreta ne prikazivati jedan fiksirani trenutak sveopćeg dinamizma, već
samu dinamičku senzaciju.

16
UMBERTO BOCCIONI 1882 - 1916.

Futuristi su u početku koristili tehnike nastale nakon postimpresionizma kako bi oslikali

rast industrijskog društva, ali su to bile statične kompozicije ovisne o figurativnim
elementima. Kada su usvojili simultane vizije analitičkog kubizma, Boccioni, najoriginalniji
od tih slikara, našao je sredstvo za izražavanje novog smisla vremena, prostora i energije,
svojstvenog 20. st. Ostali članovi pokreta: Giacomo Balla, Gino Severini, Carlo Carrà.

DINAMIZAM BICIKLISTA 1913. DINAMIZAM NOGOMETAŠA MRTVA PRIRODA

KUBOFUTURIZAM .

Pokret nastaje u Rusiji nekoliko godina prije I. svjetskog rata, kao rezultat dodira s vodećim
europskim središtima. Stil je preuzet od Picassoa, a teorija utemeljena na futurističkim
raspravama. Ruski su futuristi ponajprije bili modernisti koji su s dobrodošlicom dočekali
industrijalizaciju Rusije i smatrali je temeljem novog društva. Za razliku od talijanskih futurista,
rijetko su slavili strojeve.

U središtu kubofuturističke filozofije bila je ideja "zauma" - termin koji su izmislili ruski
pjesnici. "Zaum" je jezik s onu stranu smisla, a temelji se na novim jezičnim oblicima i
sintaksi. Teoretski, svatko bi ga trebao razumjeti, jer se smatralo kako je značenje sadržano
u osnovnim glasovima i oblicima govora. Primijenjen na slikarstvo, "zaum" je pružao
potpunu slobodu ponovnog definiranja stila i sadržaja umjetnosti. Teme su vizualni
elementi i njihov raspored. Budući da se kubofuturizam bavio sredstvima, a ne ciljevima,
nije uspio pružiti stvarne sadržaje koji se nalaze u modernizmu. Kubofuturisti su važniji kao
teoretičari nego kao umjetnici, ali su bili odskočna daska za nove likovne pokrete u Rusiji.

Novi svijet koji su zamislili ruski modernisti dovodi do velike promjene uloga muškarca i
žene, a žene u Rusiji postaju toliko umjetnički ravnopravne muškarcima koliko će tek puno
kasnije postati u Europi i Americi.

17
LJUBOV POPOVA 1889 - 1924.

Najbolja slikarica iz skupine kubofuturista.

Studirala je u Parizu i putovala po Italiji.

PUTNIK 1915.

Spoj kubizma i futurizma - odnos prema formi je

kubistički, ali slika pokazuje i futurističku opsesiju
dinamikom pokreta u vremenu i prostoru. Dijelovi
slike stvaraju dojam predmeta viđenih u brzom
slijedu. Čvrsta modelacija daje dojam reljefnosti
koja je pojačana izrazitom teksturom.

RAJONIZAM oko 1911. .

Ovu prvu programatsku umjetnost ruskog porijekla stvorio je Mihail Larionov, a porijeklo
joj je u futurizmu i kubizmu. Teži osamostaljenju boja i oblika. Mrlje i zrakasti potezi boje,
sukladni futurističkim snažnim linijama, raspoređeni su neovisno o motivu u samostalne
kompozicije, posve slobodno, bez figurativnih asocijacija. Godine 1913. objavljen je
"Rajonistički i futuristički manifest".

MIHAIL LARIONOV
Ruski slikar i scenograf, manifestom proklami-
ra rajonizam, a od 1914. živi u Parizu. Njegove
ideje su upočetku izdvojena epizoda, ali kao
avangardni prethodnik imao je kasnije utjecaja
na ruske umjetnike.

RAJONIZAM 1913.

NATALIJA GONČAROVA
Spruga Mihaila Larionova, radi zajedno s njim,
ali ne odlazi u smjeru potpune apstrakcije.

ŽETVA 1911.

18
 SUPREMATIZAM .

Potpuno ruski pokret nastao 1913. u Moskvi pod utjecajem ideja kubizma i futurizma.
Osnivač suprematizma je Kazimir Maljević, koji je 1913. naslikao prvo suprematističko
platno "Crni kvadrat na bijeloj površini", a 1915. objavio u Moskvi manifest "Od kubizma do
suprematizma". Oko Maljevića se formira grupa istomišljenika: A. Rodčenko, V. Tatljin, El
Lissitzky i književnici Majakovski i Maturič.

Suprematizam teži za apsolutnom harmonijom linija, oblika i boje, nastojeći ustanoviti

vizualne kvalitete koje su u korijenima umjetničkog doživljaja. Po Maljeviču, to je "supre-
macija čistog senzibiliteta u umjetnosti", a slikarstvo treba biti oslobođeno tradicionalnog
sadržaja i značenja vezanog uz prikazani predmet. Drugim riječima: boja i oblik trebaju imati
supremaciju, odnosno biti nadređeni prikazu vidljivog svijeta.

U početku suprematizam koristi osnovne geometrijske forme (kvadrate, kružnice, trokute,

ravne linije), kasnije se proširuje slobodnijim elementima, a oko 1919. vraća se asketskoj
strogosti ranijeg razdoblja. Tada nastaje Maljevičevo platno "Bijeli kvadrat na bijeloj površini",
koje predstavlja najradikalniju posljedicu suprematističkog shvaćanja. Svojim formalnim
izrazom suprematizam označava početak geometrijske apstrakcije, anticipirajući kasniji
konstruktivizam i neoplasticizam. Početkom 20-tih vrhunac suprematizma je prošao.

KAZIMIR MALJEVIĆ 1878 - 1935.

U početku pod utjecajem francuskih postimpresionista, do 1910. slika na način fovista,

nakon dolaska u Moskvu 1911. postaje vodeća ličnost ruske kubističke škole. Susret s
Légerom u Parizu 1912. odražava se u jačem skretanju prema geometrizmu i plošnom
tretiranju boje. Godine 1913. u Moskvi izlaže prvu "suprematističku" kompoziciju
"Crni kvadrat na bijeloj podlozi", a 1915. piše "Suprematistički manifest" u kojem teorijski
obrazlaže novi pravac.

Suprematizam označuje supremaciju čiste vizualne senzibilnosti koju ovi geometrijski

likovi, oslobođeni svake asocijativne veze s realnošću, pobuđuju u gledatelju. To je bio
najhrabriji i krajnji eksperiment na području geometrijske apstrakcije koji je posredstvom
El Lissitzkog i Laszla Moholy-Nagya snažno djelovao na europsko slikarstvo, osobito na
Bauhaus i De Stijl.

DRVOREZBAR 1913. CRNI KVADRAT I CRVENI KVADRAT OSAM PRAVOKUTNIKA 1915.

19
EL LISSITZKY - ELIEZER MARKOVIĆ 1890 - 1941.

Isprva realist, 1919. g. pridružuje se Rodčenku i Tatljinu i postaje konstruktivist. Godine

1919 - 1920. s Kazimirom Maljevičem osniva pokret suprematizma i radi geometrijsku
apstrakciju. Kasnije odlazi u Berlin, osniva grupu "G" (Gestaltung) i izdaje reviju "Der
Gegenstand". 1923/25. osniva grupu švicarskih apstrakista "ABC" i sudjeluje u izdavanju
istoimenog časopisa. 1928. vraća se u Moskvu, organizira internacionalne izložbe i
pokušava utemeljiti školu "Proun", koja bi odgovarala intencijama Bauhausa. Surađivao je
s Moholy-Nagyem, van Doesburgom i Mies van der Roheom. Snažno je djelovao na nove
srednjoeuropske likovne pokrete, osobito na Bauhaus.

PROUN 19 D 1922. PROUN 99 1924.

FANTASTIČNA UMJETNOST .

Radi se više o stanju duha nego o nekom određenom stilu. Za ove slikare je zajedničko
vjerovanje kako je mašta ("unutarnje oko") važnija od vanjskog svijeta, što se javlja već
krajem 18. st. kod Goye i Fuselija. Uzroci nastanka ove umjetnosti su raskol između razuma
i mašte do kojeg dolazi uoči racionalizma, te veća sloboda umjetnika ali i njegova nesigur-
nost unutar društva, što mu je davalo osjećaj osamljenosti i poniranje u introspekciju. Uz
to, romantični kult osjećajnosti poticao je umjetnike da tragaju za osobnim doživljajima.

GIORGIO DE CHIRICO 1888 - 1978.

METAFIZIČKO SLIKARSTVO

Smjer koji je inaugurirao G. de Chirico za svog boravka u Parizu (1911 - 15.) kao reakciju na
futuristički dinamizam. Chirico je slikao bizarne mješavine elemenata realnosti i irealnosti
(san, podsvjest), a u sliku uvodi geometrijsku pravilnost i naglašenu trodimenzionalnost.
Prikazuje magično osvijetljene osamljene trgove sa stiliziranom neoklasičnom
arhitekturom, geometrijska tijela i konstrukcije, gradeći specifičnu atmosferu unutarnje
napetosti. Ostvaruje protuslovni međuodnos realistično naslikanih predmeta (što kasnije
preuzimaju nadrealisti) - neobične pojave i predmete smješta su u prazne stilizirane
prostore - pokućstvo na morskoj obali, okamenjeni bogovi na praznim trgovima, borbe
gladijatora u sobama. Ovaj pravac inspiriran je Schopenhauerom i Nietzscheom, a završnu
fazu nalazi u djelima Giorgia Morandija. Naziv revije "Valori plastici" (1918 - 22.), koja je
isprva zastupala metafizičko slikarstvo, postaje poseban pojam u talijanskoj umjetnosti.

20
PJESMA LJUBAVI 1914. PROROK 1915. TAJNOVITOST I SJETA ULICE 1914.

GIORGIO MORANDI
Talijanski slikar, od 1914. na njega utječu Cezanne i francus-
ki kubisti, a 1916. nastaju njegove prve serije mrtvih priroda
s bocama, koje će postati karakteristične za njegovo slikars-
tvo. Oko 1918. približava se metafizičkom slikarstvu, koje je
kod njega intimističkog karaktera. Prikazuje posve obične
predmete (boce, zdjele, vrčeve, tanjure), koje okružuje poeti-
čnom atmosferom i postiže dojam nestvarnog i otuđenog
svijeta predmeta koji se uzdižu do simbola. U kasnijim djeli-
ma napušta tvrdu modelaciju i ublažava kontraste. Osim mr-
tvih priroda, slikao je pejzaže i portrete.

MRTVA PRIRODA 1956.

MARC CHAGALL 1887 - 1985.

U početnoj fazi na Chagalla utječu Cezanne, Picasso i Matisse, a u dodiru s Legerom

prolazi kroz period kubizma. Chagall dosljedno gradi osobni izraz, inspiriran židovskim
legendama, ruskim narodnim pričama i uspomenama iz djetinjstva. Prikazi su mu
fantazmagorični, u njima se isprepliću san, java, realno i irealno. U njegovim su djelima
eliminirani zakoni sile teže, proporcije i perspektive, čime se navješćuje nadrealizam.

VOJNIK PIJE 1912. TRGOVAC STOKOM 1912.

21
AMADEO MODIGLIANI
Chagallu i Modiglianiu zajednički su iznimna emocionalnost i čarobni lirizam. Na
Modigliania su utjecali Picasso, Brancusi i afrička umjetnost. Osjeća sklonost prema
marginalcima života, a modeli su mu prijatelji, ljubavnice i izgladnjela djeca iz susjedstva
na Montmartreu i Montparnasseu. Likovi su mu tanani, izobličeni, dugih vratova, blizu
smještenih očiju, ukočenog i praznog pogleda. Crtež je liričan, otmjen i uglađen.

AKT NA PLAVOM JASTUKU 1917. NEVJESTA I MLADOŽENJA 1916.

CARLO CARRÀ
Predstavlja vezu između talijanskog futurizma i kas-
nijeg metafizičkog slikarstva. Njegove slike rijetko
dosižu De Chiricovu oblikovnu dosljednost i njegovu
tjeskobnu poetsku snagu.

HENRI ROUSSEAU 1844 - 1910. ZAČARANA SOBA

Isprva je bio carinik, a slikati je počeo samouk, bez

formalne slikarske naobrazbe. Otkrili su ga i poticali
na slikanje Picasso, Gaugin, Redon i Pissarro. Nje-
govo slikarstvo obuhvaća fantastične tropske prašu-
me s tigrovima, lavovima, majmunima i zmijama, ak-
tove, alegorije, pejzaže, vedute predgrađa i mrtve pri-
rode sa cvijećem. Doživljaj stvarnosti pretvara u ma-
gično i nestvarno. Crtež je nevješt ali čist, a kompozi-
cija simplificirana u stilu pučkih slikovnica. Detalji su
prikazani vjerno, likovi su obično postavljeni frontalno,
perspektiva je viđena na dječji način, a boje su čiste i
bez nijansi. Bio je genijalan pučki umjetnik nevine ne- DOZIVAČICA ZMIJA 1907.
posrednosti.

22
 "STARA GARDA" IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA .

Slikarstvo između dva svjetska rata ne pokazuje "uredan" slijed stilova. 1. svjetski rat je uzdrmao
razvoj modernizma, a njegov je kraj potaknuo procvat umjetničkog stvaralaštva. Picasso, Braque,
Matisse, Kirchner i Kandinski "krše pravila" koja su ranije sami postavili i kreću posve drukčijim
putom od mlade generacije.

PICASSO
Kubizam se već proširio zapadnom umjetnošću, a Picasso kreće novim smjerom i počinje
raditi u realističkoj maniri koja podsjeća na Ingresa. Bunio se protiv ograničenja
sintetičkog kubizma i osjetio je potrebu ponovo uspostaviti dodir s klasičnom tradicijom
("Majka i dijete"). Sintezu ovih dvaju stilova postigao je u slici "Tri plesačice" - sintetski
kubizam i prepoznatljiva, ali vrlo slobodno tretirana anatomija tijela.

MAJKA I DIJETE 1922.

Slika rađena u realističkoj maniri, stroge

modelacije i krupnih likova koji pokazuju
"lažnu" monumentalnost golemih kipova.

TRI PLESAČICE 1925.

Pikassova sinteza: strukturalno, slika je sin-

tetički kubizam, čak s naslikanim imitacijama
nekih materijala, a tijela žena prikazana su s
neograničenom slobodom interpretacije. MAJKA I DIJETE TRI PLESAČICE

GUERNICA 1937.

Rađena za paviljon Španjolske Repubublike

lna Međunarodnoj izložbi u Parizu. Slika pri-
kazuje agoniju sveopćeg rata, a ne samo
bombardiranje Guernice. Simbolizam prizora
uključuje brojne tradicionalne elemente: maj-
ku i dijete, ženu sa svjetiljkom, ruku s mačem,
prijeteču glavu bika i umirućeg konja.

MATISSE
Od 1911. na njega sve jače utječe kubizam,
a nakon rata on se također okreće klasičnoj
francuskoj tradiciji koju je naslijedio od svog
učitelja Gustava Moreaua, ali njegov je klasi-
cizam izrazito moderan.

DEKORATIVNI LIK NA UKRAŠENOJ POZADINI 1927.

23
KIRCHNER
Nakon 1911. g. na njega je također utjecao kubizam, kada
je u Berlinu pristupio skupini Die Brücke. Otpušten je iz
vojske, nastanio se u Švicarskoj gdje sve više slika pejza-
že, kao i mnogi njemački ekspresionisti nakon rata.

ZIMSKI KRAJOLIK NA MJESEČINI 1919.

Alpski pejzaž pokazuje mir i očaranost prirodom.

KANDINSKI
Nakon sudjelovanja u ruskoj revoluciji, 1921. g. vraća se u Njemačku gdje prihvaća poziv
Waltera Gropiusa i predaje na Bauhausu. Tada definitivno prihvaća geometrijsku
apstrakciju i izdaje djelo "Od točke i crte do plohe" (1926.).

PRECIZIONIZAM 1920. .

(poznat i kao kubistički realizam): pokret u SAD nastao oko 1920. i trajao između dva svjet-
ska rata, pod jakim utjecajem kubizma i futurizma. Među glavnim temama su industrijaliza-
cija i modernizacija američkog pejzaža, prikazani preciznim, oštro definiranim geometrijs-
kim oblicima. To je deskriptivna umjetnost, a djela se često temelje na fotografijama. Vje-
rovali su da je 20. st. ovisno o tehnologiji i strojevima, koje su prikazivali na glorificirajući
način. Iako se bave industrijskim dobom, socijalna angažiranost im nije bitna. Precizioni-
zam je američki ekvivalent "Neue sachlichkeit". Najvažniji precizionisti bili su Charles
Demuth, Charles Sheeler i Georgia O'Keeffe. Bili su prisutni samo u SAD, nisu izdali nijedan
manifest, a mentor im je bio fotograf Alfred Stieglitz, suprug G. O'Keeffe. Njihov rad je imao
utjecaja na magični realizam i pop-art.

CHARLES DEMUTH 1883 - 1935.

Boravi u Parizu 1912. gdje na njega utječe Cezanne. 1916. prilazi kubizmu. Pod utjecajem je
Duchampa i kubista koji su prebjegli u New York za vrijeme 1. svjetskog rata. Duchampov
ready made otkriva mu magičnost najjednostavnijih predmeta koje Demuth slika jakim
bojama i plošno ih pojednostavljuje. Nekoliko godina kasnije, pod utjecajem futurizma
razvio je stil precizionizam, kojim je slikao gradsko i industrijsko graditeljstvo.

BROJKA 5 U ZLATU

Slika koja pokazuje utjecaje svih tadašnjih

modernih umjetničkih pokreta i koja je pos-
tala ikonom američkog modernizma.

24
CHARLES SHEELER
Američki slikar i fotograf. 1909. g. odlazi u Pariz, gdje upoznaje kubizam. Kada se 1912.
vratio u SAD shvatio je da od slikarstva ne može živjeti, pa se kao samouk posvećuje
komercijalnoj fotografiji i najviše snima arhitekturu. Uskoro postaje jedan od najcjenjenijih
fotografa svoje generacije. Gotovo istodobno stiče ugled i kao slikar, koristeći slikarsku
tehniku komplementarnu fotografiji, te postaje "suosnivačem" precizionizma. Najčešće
teme su mu razni strojevi, konstrukcije i građevine. Angažirala ga je Ford Motor Co. da
fotografira i slika njihove tvornice.

PARNA TURBINA 1939. KOTAČI (FOTOGRAFIJA)

APSTRAKTNA UMJETNOST .

Jedna od glavnih struja modernog umjetničkog izraza. Označava proces raščlambe i

pojednostavnjenja promatrane stvarnosti. Prethodnici pokreta apstrakcije bili su i Cezanne
i Seurat. Nefigurativna apstrakcija ne sadrži nikakvo podsjećanje na realnost, bez obzira je
li ona polazišna točka umjetnika ili nije. Apstrakcija pokazuje isključivo elemente
kompozicije: crtež, plohu, formu i boju. Razvila se u prva dva desetljeća 20. st. kao konačna
konzekvenca evolucije impresionizma, fovizma (Kandinski) i kubizma (Maljevič, Mondrian).

JOSEPH STELLA 1877 - 1946.

Američki slikar talijanskog porijekla, od 1896. živi u

Americi i studira na New York School of Art. Nakon
boravka u Europi (1909.) priklanja se futurizmu i sli-
ka prizore iz američkog industrijskog života: Brook-
lynski most, Coney Island, Borba svjetala.

BROOKLYNSKI MOST 1917.

Apoteoza mosta postignuta sintezom futurizma

i Demuthovskog precizionizma.

25
PIET MONDRIAN 1872 - 1944.

Holandski slikar, 1912. g. dolazi u Pariz. Pod utje-

cajem kubista slika serije stabala u kojima postu-
pnom redukcijom svodi motiv na osnovnu grafič-
ku shemu. Oko 1915. posve napušta realni motiv
i slobodno komponira plohu u smirenom ritmu o-
bojenih kvadratnih površina obrubljenih rasterom
crnih linija, a boje su reducirane na žutu, plavu i
crvenu. Godine 1917. jedan je od osnivača grupe
De Stijl i formulira principe svog neoplasticizma. U
posljednjim radovima dosegao je krajnju moguću
formalnu redukciju - platna mu sadrže tek nekoli-
ko obojenih ploha na bijeloj podlozi. Ova dosljed-
nost čini Mondriana najistaknutijim apstraktnim SIVO STABLO 1912.
slikarom njegova doba.

KOMPOZICIJA S CRVENIM, MODRIM

I ŽUTIM 1930.

Crtež je sveden na horizontale i vertikale, a boje

na tri osnovne (uz crnu i bijelu). Cilj je bio prika-
zati "čistu stvarnost" koju je Mondrian definirao
kao ravnotežu postignutu "uravnoteženjem neje-
dnakih, ali jednakovrijednih suprotnosti". Imao je
tako izuzetan osjećaj za dinamičku ravnotežu, da
poznavatelji odmah mogu otkriti krivotvorinu.

LASLO MOHOLY- NAGY

Radi pod utjecajem Maljeviča i Lisickog, a 1923
- 1928. g. podučava na Bauhausu. Istraživao je
upotrebljivost predmeta iz svakodnevnog života
(npr. žica, papir, tkanina) koji su postajali mate-
rijalom za umjetničku obradu. Time se nadove-
zivao na kubističke i konstruktivističke kolaže,
kao i na dadaističko-nadrealistički readymade.
Stvarao je konstrukcije od trokuta, kocke, kruga
i izduženih cilindričnih oblika. Nakon Bauhausa,
u Berlinu eksperimentira na području filma, fo-
tografije i kazališta. KOMPOZICIJA A XXI. 1925.

Od 1937. živi u Chicagu, tu osniva Novi Bauhaus

gdje nastaju djela kombinirana od slike i plastike,
koja naziva "prostorni modulatori"- trodimenzional-
ne konstrukcije od prozirnih ploča između kojih
se javlja igra svjetla i sjene. Jedan je od glavnih
stvaratelja kinetičke umjetnosti 20-ih (mehanizi-
rane kinetičke skulpture), a veliki broj suvremeni-
ka istražuje takve mogućnosti: Gabo, Pevsner,
Tatljin, Rodčenko. Bavi se fotografijom i nekoliko
mjeseci nakon Raya također razvija fotograme,
fotografije bez fotoaparata. KOMPOZICIJA Z VIII. 1924.

26
THEO VAN DOESBURG 1883 - 1931.

Holandski slikar i teoretičar, 1915. g. upoznaje Mondriana

i pod njegovim utjecajem prelazi na apstraktno slikarstvo.
S Bartom van der Leckom i Mondrianom osniva pokret i
časopis De Stijl. Bio je veći polemičar nego stvaralac i bo-
ri se za priznanje pokreta. 1920 - 21. odlazi na propagand-
no putovanje u Italiju, Belgiju i Njemačku. U Bauhausu
upoznaje Le Corbusiera i Mies van der Rohea, a njegova su
predavanja utjecala na način i smjer školovanja. God. 1923.
u Parizu organizira izložbu grupe De Stijl.

KOMPOZICIJA U SIVOM 1919

Uskoro napušta stroge principe geometrijske apstrakcije,

surađuje s holandskim dadaistima, a 1926. g. objavljuje
manifest elementarizma, u kojem traži ponovnu afirmaciju
individualnosti putem kolorističke ekspresije, bez vertika-
lno - horizontalnog suprostavljanja linija radi postizanja
dinamičnih dramatskih efekata. U Parizu 1930. g. izdaje je-
dini broj časopisa Art Concrete, u kojem naziv apstraktna
umjetnost zamjenjuje nazivom konkretna umjetnost, što
nije šire prihvaćeno.
PROTU-KOMPOZICIJA XIII 1926.

DE STIJL 1917 - 28. .

Naziv časopisa (i pokreta) kojeg su osnovali Piet Mondrian, Theo van Doesburg i Bart van der
Leck, a izlazio je u Leidenu i Parizu. U poslijeratnim traženjima novih načina likovnog
izražavanja, De Stijl je jedan od najradikalnijih pokušaja. Ideolog je bio Mondrian, koji se od
svog boravka u Parizu 1912. (gdje su na njega utjecali kubisti) bavio analizom formi.

Nasuprot ruskim avangardistima (Maljevič, Tatljin, Gončarova) i kasnijim dadaistima (Arp) s

jedne strane, te apstraktnom ekspresionizmu (Kandinski) s druge, neoplasticisti
(Mondrianov naziv za pripadnike De Stijla) rješenje vide u geometrijskoj apstrakciji. Prema
njima, novi stil mora biti odraz znanstvenog i tehničkog savlađivanja prirode, jasan i
matematički logičan poput moderne željezne konstrukcije, treba postati univezalnim
jezikom, kolektivnim stilom i izražavati osnovnu formalnu zakonitost u prirodi.

Pokretu su pristupili G. Severini, H. Arp, K. Schwitters, Man Ray, El Lissitzky, C. Domela, a

napuštaju ga Mondrian i T. Van Doesburg (koji objavljuje manifest elementarizma). Teorija
neoplasticizma imala je odjeka i u arhitekturi (Bauhaus, Alvaar Alto, Mies van der Rohe), u
metodičnom i ritmičnom raščlanjivanju ploha i masa građevina.

27
 BAUHAUS 1919 - 1932. .

1919. g. arhitekt Walter Gropius osniva školu Bauhaus u Weimaru, čiji je cilj povezivanje
umjetnosti s društvom i premošćivanje jaza između likovnih i primijenjenih umjetnosti.
Umjetnost više nije trebala biti samoj sebi svrhom, već ljudima omogućiti bolji i lakši život.
Slikarstvo, kiparstvo, umjetnički obrt i industrijski dizajn postaju elementi
Gesamtkunstwerka. Gropiusu su uzori bile srednjovjekovne masonske lože kao zajednice
umjetnika i obrtnika, secesija i Deutscher Wekrkbund. Utjecaj na program škole imali su
konstruktivizam i De Stijl. U Bauhaus su došli Doesburg, Lisicki, Gabo, Malević, Kandinski,
Moholy-Nagy i Klee, a predavači su bili i obtnici, majstori oblikovanja. Godine 1925. zbog
političkih pritisaka Bauhaus je preseljen u Dessau, a 1928. napuštaju ga Gropius, Moholy-
Nagy, Schlemmer i Klee. Posljednji voditelj Bauhausa bio je arhitekt Mies van der Rohe, a
1932. g. nacionalsocijalisti Bauhaus premještaju u Berlin i uskoro ga zatvaraju.

CERCLE ET CARRÉ (KRUG I KVADRAT) 1929. .

Društvo apstraktnih umjetnika osnovano u Parizu 1929. g. Osnivači: kritičar Michel Seuphor
i slikar Joaquin Torres-Garcia, koji izdaju tri broja istoimenog časopisa s težnjom promovi-
ranja geometrijske apstrakcije. Godine 1930. organiziraju jedinu i prvu izložbu koja je bila
posvećena samo apstraktnim dejelima. Na njoj izlažu: Mondrian, Kandinski, Schwitters...
Udruženje se ubrzo raspada, ali njegove aktivnosti nastavlja Abstraction-Creation.

ABSTRACTION - CREATION 1931 - 1936. .

Udruženje apstraktnih umjetnika osnovano u Parizu 1931. g. s ciljem promoviranja principa

čiste apstraktne umjetnosti putem zajedničkih izložbi. Vođe su bili August Herbin, Georges
Vantongerloo i Jean Helion, ali su sudjelovali svi značajniji apstraktni slikari, primjerice
Gabo, van Doesberg, Laszlo Moholy-Nagy, Delaunay, Kandinsky i Mondrian.

Neposredni prethodnik ovom udruženju bio je Circle et Caree. Udruženje je obuhvaćalo

cijelo područje apstraktne umjetnosti, ali je težilo prema njenim strožim oblicima kakve su
predstavljali Art concrete, konstruktivizam i Neo-plasticizam. Oko 400 članova nije imalo
jedinstveni stil, već su dolazili iz raznih postojećih međunarodnih pokreta. Time su polože-
ni temelji međunarodne apstraktne Ecole de Paris. Redovne izložbe su održavane do 1936.
i izdano je 5 godišnjih publikacija s radovima članova.

Nakon 2. svjetskog rata propagiranje apstraktne umjetnosti preuzeo je Salon de Realites

Nouvelles, udruženje koje vode apstraktni umjetnici. Do 1980. bile su zastupljene sve
apstraktne tendencije.

GEORGES VANTONGERLOO JEAN HELION

CRVENO, ZELENO 1936. ILE DE FRANCE 1935.

28
AUGUSTE HERBIN
Prvi među francuskim slikarima koji je slikao doslovno apstraktno i iz svojih slika uklonio
svaku asocijaciju na premetni svijet. Radio je posve geometrijski: kompozicije stvara od
trokuta, pravokutnika, krugova i kružnih odjećaka, posve plošnih oblika naslikanih jakim
bojama. U toj strogoj geometrijskoj apstrakciji nema nijansi, polutonova ili tonskih
prijelaza. Herbin je ispirirao op art (koji kasnija nadahnuća crpi iz Vasarelijevih djela) i cijeli
novi val slikarstva Art concrete.

PONOĆ 1953. AKT 1960. AKT 1952.

ART CONCRETE .

Naziv je promovirao Theo van Doesburg 1930. g. u "Manifestu konkretne umjetnosti" obja-
vljenom u jedinom broju časopisa Art Concret. Zastupao je tip apstraktne umjetnosti koja
će u potpunosti biti oslobođena viđene realnosti i koja neće imati nikakve simboličke impli-
kacije. Tvrdio je da ne postoji ništa konkretnije ili realističnije od linije, boje ili površine
(plohe boje). Termin "concrete" ovdje znači "ne-objektivo" i odnosi se na geometrijsku
apstrakciju kakvom se bavio De Stijl (Josef Albers je geometrijsku apstrakciju proširio u
SAD). Švicarski umjetnik Max Bill organizirao je 1. međunarodnu izložbu Art Concrete u
Baselu 1944. i obznanio kako je cilj stvoriti "u vidljivoj i opipljivoj formi stvari koje ranije
nisu postojale... da se prikažu apstraktne misli u osjetilnom obliku". Konkretna umjetnost
je bliska konstruktivizmu.

MAX BILL
Švicarski slikar, kipar i arhitekt bavi se ne-objektivnom umjetnošću od kasnih 20-ih. Prema
njegovoj definiciji konkretna umjetnost eliminira svaku naturalističku prezentaciju i izraža-
va se isključivo osnovnim elementima slike: bojom i formom. To je apsolutna emancipacija
od svih modela i treba biti čista kreacija. Bill inzistira na matematičkim temeljima slikarstva
i skulpture, a u formama konkretne umjetnosti traži racionalizam, jasnoću i harmoniju. Kori-
sti kvadratične i dijamantne oblike, te čiste i pravilne mreže (veza s "hard edge-om").

PETNAEST VARIJACIJA JEDNE TEME BEZ NAZIVA VERDICHTUNG ZU CAPUT MORTUUM

29
RICHARD PAUL LOHSE
Švicarski slikar i grafičar, stvara matematički
proračunate slike, koristi najviše 4 boje ali u
velikom rasponu nijansi, sliku gradi od malih
jedinica (obojanih kvadrata) koje matematič-
ki ugrađuje u velike komplekse i precizno od-
ređuje njihove tonove i nijanse. Tako stvara
kompozicijsku i kolorističku strukturu koja se
"širi" prema rubovima platna i time sugerira
širenje u beskonačnost. Njegova djela su pro-
totip Op-arta. BEZ NAZIVA GROUPE ENTRELACE

THEO VAN DOESBURG

PROTU-KOMPOZICIJA VI. 1925.

GALERIJA DROUIN Pariz .

U Galeriji izlažu Arp i Delaunay, a 1945. je održana izložba Art Concret na kojoj su
sudjelovali Kandinsky, Herbin, Magnelli, Pevsner i Domela. Iste godine postavljena je
izložba Fautrierovih "Talaca" i Dubuffetovih "Personnages", što predstavlja početak za Art
Brut. 1945. i 1947. g. u Galeriji je Izlagao Wols, a 1961. izlažu Picelj, Bakić i Knifer.

APSTRAKCIJA U ENGLESKOJ .

VORTICIZAM 1914.

Avangardni engleski pokret povezan s kubizmom i futurizmom, prvi koji je uključivao

apstraktnu umjetnost. Vorticizam je imao agresivan ton, slavio je pokret stroja i napadao
suvremenu britansku kulturu. Glavni teoretičar bio je slikar Percy Wyndham Lewis, a za
pokret je značajan i Ezra Pound - obojica rade na časopisu Blast.

UNIT ONE 1933.

Skupina od 11 avangardnih britanskih umjetnika: Nash, Nicholson, Moore, Armstrong...

Unit One zastupa dvije vodeće tendencije: apstraktnu umjetnost i nadrealizam.

30
BEN NICHOLSON
Jedan od pionira apstraktne umjetnosti u Engleskoj. Nakon posjeta Parizu 1921. g. usvaja
kubistički repertoar. Od ranih 30-ih okreće se apstrakciji, posebno ga je dojmio Mondrian i
pridružuje se pokretu Abstraction-Creation. Godine 1935. stvara prvi apstraktni Bijeli reljef u
drvu, koristeći samo ravne linije i krugove. 30-ih i 40-ih godina radi jedino Bijele reljefe, bez
iscrtanih linija i drugih boja - Mondrianov koncept doveden do točke čiste apstrakcije.
Zanimaju ga samo međusobni odnosi planova i tekstura. Istovremeno stvara i slike
temeljene na principu pravokutne mreže, koristeći nijanse crne, sive i bijele boje, te
svjetloplave s intenzivno žutom. Njegova djela su hibridi skulpture i slikarstva. Smatra se
jedinim engleskim umjetnikom koji je razvio apstraktni stil internacionalne kvalitete.

APSTRAKTNA KOMPOZICIJA KOMPOZICIJA

DADA .

Obilježja: negacija svake logike, besmislenost i cinizam. Cilj je objasniti da su sve ustaljene
vrijednosti, moralne i estetske, postale besmislene nakon užasa 1. svjetskog rata. U slikar-
stvu, kiparstvu i književnosti propagirana je besmisao i protuumjetnost. Začetnik je Marcel
Duchamp, koji već 1915. u New Yorku promovira ideje negacije, destrukcije i antiestetizma.

Grupu Dada osnovali su 1916. u Zürichu rumunjski pjesnik Tristan Tzara i slikar Hans Arp,
a među ostalima pridružuju im se pisci Hugo Ball i Richard Hülsenbeck. Otvorili su Cabaret
Voltaire, literarni klub s izložbenom galerijom i kazalištem, gdje je Tzara pročitao
dadaistički manifest. Ovdje su 1917. izlagali Arp, Chirico, Ernst, Kandinski, Klee i Picasso.
Tada izlazi revija Dada I. i Dada II., naredne godine Dada III., a 1919. g. Antologija Dada.

1916. u New Yorku se oko Stieglitzove revije okupljaju Duchamp, Picabia, Man Ray i drugi,
a nešto kasnije dadaistički pokret se javlja u Parizu i Njemačkoj. Nastojeći se osloboditi
konvencionalnih umjetničkih formi, oni razvijaju vlastite koncepte: automatizam, apsolutnu
spontanost forme i sukob raznih elemenata (Arp), ekstremnu slobodu fantazije (Ernst), te
fantazmagoričnu primjenu mehaničkih i bioloških oblika (Picabia, Man Ray, Ernst). U
mnogim idejama povodili su se za Kandinskim, Kleeom, Chagallom, Chiricom i Picassom.

MARCEL DUCHAMP 1887 - 1968.

Nakon ranih radova u Cezanneovom stilu, postaje začetnikom dinamične varijante

analitičkog kubizma (bliske futurizmu): faze pokreta u vremenu smješta na jednu sliku, što
nalikuje na višestruko eksponiranu fotografiju. Na Armory Showu 1913. u New Yorku izlaže
"Akt koji silazi stubama" i "Le passage de la vierge a la mariee".

31
1913. počinje raditi svoje ready made koji izazivaju zgražanje - nasumce odabrani masovni
proizvodi izolirani su iz svog funkcionalnog konteksta i izloženi kao umjetničko djelo. Prvi
ready made: Kotač bicikla montiran na kuhinjski stol - to je rad s preinakom, ali ostali
radovi su bez ikakve intervencije: Stalak za boce, pisssoire ("Fontana")... Ready made je
izbor jednog iz velikog broja nezanimljivih predmeta masovne produkcije i razlikuje se od
Objet trouvé (nađenog objekta) koji je izabran zbog estetskih kvaliteta, ljepote ili
jedinstvenosti. Godine 1919. na plakatu Mona Lise crta brkove.

1915. g. Duchamp osniva dadaistički pokret "Antipeinture" i prekida sve veze s tradicijom i
konvencijama. 1916. osniva Udruženje neovisnih umjetnika, 1923. svoj Muzej moderne
umjetnosti, 1941. u New Yorku s A. Bretonom organizira izložbu nadrealista, a 1942. izdaje
reviju "VVV" (s Bretonom, Hareom i Maxom Ernstom).

AKT KOJI SILAZI STUBAMA 1912.

Prikazan je vremenski slijed pokreta,

odnosno "statički prikaz pokreta". Ova
parodija ljudskog lika već pokazuje iro-
niju koja je u temeljima njegova djela.

MLADENKA 1912.

HANS ARP
Francuski slikar, kipar i grafičar. 1911. u Munchenu susreće Kandinskog i otkriva da su im
umjetnički ciljevi zajednički, a 1912. izlaže na drugoj izložbi Der Blaue Reitera. U reviji Der
Sturm objavljuje crteže ljudskih figura lelujavih linija. 1915. g. slika djela izvedena
uglavnom ravnim linijama, ali uskoro napušta takav način i oblici mu postaju rudimentarni,
izlomljeni i iracionalni, što već najavljuje dadaizam.

Godine 1916. u Švicarskoj sudjeluje u osnivanju grupe Dada i surađuje u svim njenim
publikacijama. Sa suprugom Sophie Taeuber u Zurichu eksperimentira s automatizmom u
kolažima (Kolaži od kvadrata organizirani prema zakonima slučajnosti,1916.). Arp smatra kako
se zakon slučajnosti može ostvariti samo potpunom posvečenošću Nesvjesnom, a tko
slijedi taj zakon zapravo slijedi čisti život (približavanje idejama nadrealizma). Za boravka u
Švicarskoj nastaju njegovi prvi apstraktni polikromni reljefi u drvetu - Dada reljefi.
1923. g. s Kurtom Schwittersom izdaje reviju Merz, a 1925. u Parizu se povezuje s nadreali-
stima. Postaje članom grupe "Krug i kvadrat" i 1930. sudjeluje na njenoj međunarodnoj
izložbi. Nacisti njegov rad proglašavaju za Entartete Kunst.

AUTOMATSKO CRTANJE KONFIGURACIJA KOLAŽ S KVADRATIMA

32
KURT SCHWITTERS 1887 - 1948.

Njemački slikar i grafičar. Nakon završetka 1. svjetskog rata pod utjecajem je Kandinskog i
F. Marca. Preko ekspresionizma, nadrealizma i apstrakcije dolazi do reljefnih konstrukcija.
1920. osniva grupu Merz, srodnu pokretu Dada, te izdaje časopis Merz (1923 - 32.). Riječ je
nastala 1919. g. slučajnim rezanjem riječi Commerzbank za jedan kolaž i od tada kolaže
naziva Merzbilden (Merz-slike). Radio je apstraktne slike i plastične strukture od raznih otpa-
dnih materijala. 1924. g. započinje svoj prvi Merzbau (vrsta stupa načinjenog od otpadaka),
koji je u plastičnoj umjetnosti trebao biti pandan kolažu u slikarstvu. Napravio ih je tri, a
samo jedan je ostao sačuvan. Želio je stvoriti i Merzrevue (Merz-časopis) i Merzbuhne (Merz-
kazalište). Nacisti su njegovu umjetnost proglasili degeneriranom, pa odlazi u Norvešku, a
potom u London, gdje uz financijsku pomoć MOMA-e radi svoj treći Merzbau.

MERZ 163 1920. OORLOG 1930. NB 1947.

FRANCIS PICABIA 1878 - 1953.

Nastoji otkriti jednostavan svijet imaginarnih oblika. Je-

dan je od protagonista pariške avangarde i približava se
kubistima. Odlazi u Ameriku i 1913. izlaže na Armory
Showu u New Yorku. Iste godine izlaže apstraktne slike
na pariškom Salonu des Indépendants i Jesenjem salo-
nu. Oko 1917. slika djela s temama iz svijeta mehanike
(Ventilator, Dada-Rezonator, Ljubavna parada) koja su
preteče dadaizma, kojem pristupa 1918. u Zürichu. Nje-
gov kolorit je škrt, koristi neobične materijale (komadi-
će drveta, zlatni i srebrni prah), a stroj predstavlja fetiš
- pokušaj afirmacije novog svijeta, ali manje agresivan
od futurističkog. 1919. sudjeluje u dadaističkim demon-
stracijama u Parizu.

1924. g. odustaje od dade jer je smatra zastarjelom i pri-

družuje se Bretonu i nadrealistima. 1926. vraća se figu-
rativnom slikarstvu i radi tzv. transparentne slike (više
crteža iste teme postavljeni jedni iznad drugih, tako da
djeluju prozirno). Od 1945. opet se vraća apstrakciji. LJUBAVNA PARADA 1917.

33
MAN RAY
Američki slikar, grafičar i umjetnički fotograf. Kubističkim
stilom radi do 1913, a 1917. s Picabiom i Duchampom osni-
va dadaističku grupu u New Yorku. Iza 1921. prelazi u nad-
realizam i radi raznim tehnikama uključujući "aerograf"
(airbrush), a takve svoje slike naziva aerografima. Uz to radi
"predmete" od kojih su neki postali ikonama 20. st. ("Dar"
iz 1921.: glačalo s redom čavala na donjoj glatkoj površini).
Slikao je apstraktna platna i eksperimentirao s dadaističkim
i nadrealističkim postupcima.

1921- 40. u Parizu radi kao cijenjeni modni i portretni fotograf,

bavi se i snimanjem nadrealističkih filmova. Prvi je od avan-
gardnih umjetnika koji fotografiju koristi kao umjetnost. Na-
stoji proširiti izražajne mogućnosti fotografije postupkom
simultanog snimanja (fotogrami), razvija tehniku solarizacije,
a često postavlja razne objekte na nerazvijeni fotopapir koji
zatim fotografski obrađuje ("rayogrami" - fotografije bez foto-
aparata). Za vrijeme 2. svjetskog rata živi u Holywoodu, a
nakon 1951. vraća se u Pariz.

LJUBAVNICI 1934. AUTOPORTRET

DADA U ZÜRICHU 1916 - 1919. .

RICHARD HUELSENBECK njemački pisac

TRISTAN TZARA rumunjski pjesnik
HANS ARP francuski slikar i kipar
SOPHIE TAEUBER - ARP švicarka, Arpova supruga
HUGO BALL njemački pisac
HANS RICHTER njemački slikar i filmaš

Cabaret Voltaire - dadaistički klub u Zurichu osniva Hugo Ball 1916. To je ujedno i naziv
prve dadaističke publikacije koju Ball izdaje. Tristan Tzara 1918. g. izdaje Manifest dade.

34
 BERLINSKA DADA 1918. .

1916. g. prethodnici berlinske dade bili su časopisi Neue Jugend (izdavači braća Herzfelde) i
Die freie Strasse (izdavač Raoul Hausmann).

Dada u Berlinu započinje 1918. kada se Richard Huelsenbeck iz Züricha vratio u Berlin i u
galeriji J. B. Neumanna pročitao "Prvi njemački dada manifest". Među osnivačima su bili
George Grosz, Raoul Hausmann, Johannes Baader i John Heartfield. Berlinska se dada razli-
kuje od ostalih po bitno agresivnijem i politički motiviranom pristupu umjetnosti, jer je pred
kraj rata Berlin bio poluizgladnjeli grad, u socijalnom i političkom kaosu. Bila je anti-
Pruska, anti-buržoaska i anti-kapitalistička od početka.

Pokret je osobito zainteresiran za publicističku djelatnost i tadašnje mass-medije. Klimaks

berlinske dade bio je "Prvi međunarodni dada sajam" (i ujedno jedini), čija je tema bila:
"Umjetnost je mrtva! Živio Tatlin!" Izlagali su svi vodeći berlinski dadaisti, a centralni eks-
ponat bila je lutka sa svinjskom glavom odjevena u uniformu njemačkog časnika, koja je
visila sa stropa. Dadaisti su pod utjecajem ekspresionizma, neki kubizma ili futurizma, a
nakon 1920. na njih je utjecao Giorgio de Chirico. Među ostalima, članovi berlinske dade
su: Hannah Höch, Hans Richter, Paul Citroën, Rudolf Schlichter, Georg Scholz i Otto Dix.

Dada časopisi: Club Dada Lettrist International Dada Almanach

Der Dada Cabaret Voltaire

FOTOMONTAŽA 1918.

Kombinacija više fotografija tako da čine dojam jedne. Velikim dijelom je izum berlinske
Dade, koja je koristi za političku propagandu, socijalnu kritiku i šokiranje publike. Raoul
Hausmann je tvrdio da je on 1918. izmislio fotomontažu, no uz njega ravnopravno stoje
John Heartfield i Hannah Höch. Koriste je i nadrealisti i pop-artisti.

DADA U NEW YORKU 1915 - 1920. .

MARCEL DUCHAMP MAN RAY

FRANCIS PICABIA MORTON SCHAMBERG

Marcel Duchamp, Francis Picabia i Man Ray čine jezgru dade u New Yorku, osnovanu 1915.
Morton Schamberg smatra se pionirom modernizma u Americi, a uz Mana Raya prvi je
Amerikanac koji radi dadaistička djela.

DADA U PARIZU 1919 - 1922. .

LOUIS ARAGON HANS ARP

ANDRE BRETON TRISTAN TZARA
MAX ERNST

Andre Breton jedan je od urednika časopisa La Litterature, koji posebno promovira i

podržava dadaistički pokret. Breton je ujedno i jedan od glavnih osnivača nadrealizma.

35
 NADREALIZAM .

Kad je Duchamp 1924. g. napustio dadaistički pokret, skupina predvođena André Bretonom
pokrenula je nadrealizam. Iste godine on izdaje prvi "Manifest nadrealizma", a 1929. g.
"Drugi manifest nadrealizma". Cilj je bio čisti psihički automatizam kojim bi se izrazio istin-
ski proces mišljenja, oslobođen djelovanja razuma i bilo kakve estetske ili moralne svrhe.
Ideja da se ono nesvjesno može "automatskim rukopisom" izravno prenijeti na platno u
praksi nije funkcionirala, jer je izvjestan stupanj kontrole u tom procesu bio neizbježan.

U početku su nadrealisti istraživali neispitane dijelove duha putem frojdovskog

oslobađanja potisnute podsvjesti, nekontrolirane emocije koriste kao stvaralačke impulse,
snovi i halucinacije služe im kao izvor nadahnuća, ili objektivnu stvarnost sagledavaju kroz
prizmu dalijevskog "paranoidnog delirija interpretacije".

Kasnije proširuju taj program i čisti psihički automatizam zamijenjen je nadrealističkim

aktivitetom misli, koji predstavlja viši stupanj kontrolirane spoznaje nove iracionalne vizije,
postignute jedinstvom percepcije onog podsvjesnog i percepcije stvarnosti. Istražuju
"primarnu spontanost" u crtežima djece i mentalnih bolesnika, daju nov značaj kolažu, rade
"nadrealističke predmete", koriste metode u kojima više sudionika kontinuirano nastavlja
raditi na crtežu, pri čemu nitko od njih ne zna što je prethodilo njihovu udjelu.

MAX ERNST 1891 - 1976.

1919. pristupa dadaističkom pokretu, s Arpom 1920. osniva

grupu u Kölnu i radi prve kolaže. Od 1924. g. jedan je od gla-
vnih predstavnika nadrealizma. U suvremeni slikarski izraz
uvodi i nove tehnike: kolaž-fotografiju i frottage, gdje potezi-
ma olovke preko papira položenog na određeni predmet ot-
kriva strukturu njegove površine. Kasnije sam kreira struk-
ture imitirajući oblike iz prirode ili izmišlja strukturalno bo-
gate površine, koje su osnovni sadržaj njegovih slika, bilo
da se radi o fantastičnim pejzažima ili kristalnim struktura-
ma s likovima ljudi i životinja. "Izmislio" je i tehniku
dekalkomanija, u kojoj se uljena boja pritiskom prenosi s ne-
ke druge površine na platno. ŽENA KOJA SE LJULJA 1923.

PRIPREMA MLADENKE 1940. KOLAŽ 1920. PLOD DUGOG ISKUSTVA 1919.

36
SALVADOR DALI 1904 - 1989.

1924. radi pod utjecajem metafizičkog slikarstva (Chirico), a 1928. u Parizu upoznaje djela
nadrealista i sudjeluje u realizaciji filmova "Zlatno doba" i "Andaluzijski pas". Predstavnik
je verističkog nadrealizma - likove ljudi, životinja ili stvari slika fotografskom točnošću, s
detaljima grotesknog i halucinantnog karaktera. U slikanju se služi asocijativnim
reakcijama koje naziva "activite paranoiaque-critique", registrirajući stanja transa, histerije,
neurotičnih ispada, delirija i podsvjesnih kompleksa. Preko S. Freuda ulazi u simboliku
podsvjesti i snova, koja se javlja u njegovim slikama na kojima su vrijeme, oblici i prostor
izobličeni na zastrašujuće prirodan način. Bio je apsolutni majstor samoreklame.

PROLAZNOST VREMENA 1931. LICE MAE WEST 1935.

RENE MAGRITTE 1909 - 1967.

Belgijski slikar, isprva je pod utjecajem kubista i futurista, a oko

1925. g. u djelima mu se javljaju prvi znakovi nadrealističke fan-
tastike. Ne služi se motivima iz podsvjesti, već sliku gradi neobi-
čnim konfrontacijama poznatih objekata ili događaja. Smještaju-
ći predmete u neuobičajene okolnosti daje im smisao koji djeluje
iznenađujuće. Stvara jukstapozicije običnog, čudnog i erotičnog.
Tipični leitmotivi: veliko kamenje koje pluta zrakom i ribe s ljud-
skim nogama. Precizan crtež i jasan kolorit.

PROBIJENO VRIJEME
1939.

UGROŽENI UBOJICA 1926. IZDAJA SLIKA 1929.

37
JOAN MIRÓ 1893 - 1983.

Španjolski slikar, radi u Barceloni i Parizu. Oko 1920. pod utjecajem je kubizma, a 1924.
prilazi nadrealističkom pokretu i supotpisuje nadrealistički manifest. Postepeno u njegovu
slikarstvu jača utjecaj P. Kleea, a oko 1927. njegov je stil definitivno formiran - motivi su
reducirani na ideograme nalik naivnim crtežima ili simboličkim znakovima. Ovi znakovi
često imaju oblik krivudavih ameboidnih organskih oblika i stoga mu je stil nazvan
"biomorfnom apstrakcijom". U kasnijim radovima teži većoj jednostavnosti, pa umjesto
živosti oblika na slikama prevladava samo nekoliko plošnih znakova. Radio je litografije i
intenzivno se bavio keramikom.

KARNEVAL HARLEKINA 1925. LJESTVE... 1953. OSOBE I PAS... 1949.

PAUL KLEE 1879 - 1940.

Švicarski slikar, 1911. izlaže u Munchenu i upoznaje slikare grupe

"Der Blaue Reiter". Idejno je blizak Kandinskom, ali ga više privlači
poetski duh Mackea i Marca. Putujući Tunisom slika mnogo poet-
skih akvarela, koji ga prikazuju kao najizrazitijeg romantika među
modernim europskim slikarima. Bitni su mu oblici iz prirode, ali sa-
mo kao metafore sa skrivenim smislom. Bio je pod utjecajem ku-
bizma i orfizma, etnografske umjetnosti i dječjih crteža. Od 1916.
izlaže s grupom Die Blauen Vier (Kandinski, Jawlenski, Feininger),
predavao je na Bauhausu (1922 - 31.), a 1925. sudjeluje na prvoj
nadrealističkoj izložbi u Parizu. Pred kraj života proučavao je ide-
ografe, ideograme i hijeroglife, što je rezultiralo novim grafičkim
jezikom "ideografskim stilom" (npr. "Park pokraj Lucerna", ulje i no-
vinski papir).

BALTHUS
Francuski slikar poljskog porijekla, stvara u međuprostoru između nadrealizma i magičnog
realizma. Teme su mu ezoterično-erotske, kombinira istočnoazijsku senzibilnost s
detaljističkom preciznošću i strogom slikarskom kompozicijom koja ima uzore još od
renesanse (P. della Francesca) do Courbetova naturalizma. Likovi djevojaka prikazani su

38
između nevinosti i lascivnosti, a ovo profinjeno slikarstvo blisko je nadrealnom, podsjeća
na zaustavljene kazališne prizore i zamrznute žive slike. Poznato okružje postaje sablasno,
a svakodnevnica se pretvara u noćnu moru (slično djelima Fusslija).

AKT PRED OGLEDALOM 1955. ULICA 1933. LEKCIJA IZ GITARE

FOTOGRAFIJA NADREALIZMA .

BRASSAI
Pseudonim mađarskog fotografa Gyula Halasza, koji od 1924. radi u Parizu. Godine 1933.
objavljuje Paris de nuit - portret grada noću. Od 1933 - 1939. za časopis Minotaure
fotografira razne umjetnike i njihove ateljee, pa tako upoznaje Picassoa. 1948. izdaje knjigu
fotografija Sculptures de Picasso, a 1964. Conversations avec Picasso. Godine 1961.
Picasso piše uvod u knjizi fotografija grafita: Graffiti de Brassai.

39
 VAL REALIZMA NAKON I. SVJETSKOG RATA .

Nakon rata mnogi slikari osjećaju društvenu odgovornost, nastoje demaskirati vrijeme,
suvremenike i kritizirati društvenu stvarnost, pa slikaju invalide, vojničke rovove, ratne
profitere, zločince i prostitutke. Apstrakcijom se to nije moglo postići, jer su umjetnici
željeli dokumentirati i razotkrivati.

U Njemačkoj, u suglasju s tim težnjama su Groszovi opisni prikazi poratnog doba,

slikarstvo Maxa Beckmanna koje otkriva najgore strane čovjeka i slike Otta Dixa.
U Francuskoj i Italiji također dolazi do povratka vidljivom svijetu, ali nešto drukčijem od
agresivne društvene kritike njemačkih slikara. U Italiji je ovakav razvoj bio potaknut
slikarstvom De Chirica i Carràa, uvjetovan renesansno-klasicističkim naslijeđem.

VALORI PLASTICI - ČASOPIS .

Izlazio je u Rimu od 1918. do 1922, a izdavao ga je slikar i kolekcionar Mario Broglio.

Časopis se otvorio prema europskim avangardnim strujanjima, uz suradnju De Chirica,
Savinia i Carràa, objavljujući po prvi put u Italiji članke o Chagallu, Derrainu, Kandinskom,
kubizmu, De Stijlu i Plavom jahaču. Bavio se odnosom između talijanske tradicije i
europskih suvremenih smjerova, između konceptualnih spekulacija i bavljenja slikarstvom.
Od 1920. časopis ulazi u polemiku s avangardnim tendencijama u skladu s "neokasičnom"
klimom koja je tada vladala u Europi i orijentira se prema veličanju kulture figurativnog
talijanskog slikarstva 14. i 15. st. Nekadašnji futurist Carrà traži: "Želimo da se u talijansko
slikarstvo vrati red, metoda i discipliniranost, te da ono teži za čvrstom i razumljivom
formom". Oživljavanje nacionalnih vrijednosti i talijanske tradicije podržala je kulturna
politika fašističkog režima. Postojalo je i francusko izdanje časopisa.

Prisutnost umjetnika "povratnika" iz međunarodne avangarde, duh istraživanja i prodiranja

u realnost, dijalektika između različitih europskih kultura, čine od "Valori plastici" iskustvo
različito od bojažljivog "povratka redu" koji dominira velikim dijelom talijanske književne i
figurativne kulture. I zbog toga se, za razliku od drugih časopisa, "Valori plastici" smatraju
mjestom susreta velikog broja idejnih pokreta i središtem žestokih polemika.

NOVI REALIZAM .

Povratak talijanskih slikara predmetnom svijetu ponajprije je utjecao na Njemačku. Neue

Sachlichkeit - Nova stvarnost, Novi realizam (i Magični realizam) - pokret u njemačkom
slikarstvu 20-ih i početkom 30-ih, do dolaska nacista. Naziv je skovao 1923. Gustav Hartlaub,
direktor Kunsthalle u Manheimu i upotrijebio ga 1925. za naziv izložbe 32 umjetnika koji su
zadržali ili ponovno stekli vjeru u opipljivu stvarnost. Po njemu je to "realizam sa
socijalističkim prizvukom". Ovi umjetnici nisu pripadali određenoj grupi ili zajedničkom
stilu, već ih povezuje pedantno verističko prikazivanje detalja i snažna satira u cilju kritike
društva i prikazivanja lica zla, cinizam i rezignacija. Korijeni Neue Sachlichkeit leže u
njemačkoj renesansnoj umjetnosti i Rungeovom romantizmu. Najveća imena su
Otto Dix, George Grosz i Max Beckmann.

40
Naziv Magični realizam izmislio je 1925. njemački kritičar Franz Roh, kako bi opisao onaj
aspekt umjetnosti Neue Sachlichkeit za koji je karakterističan oštro fokusirani detalj. Roh u
Magične realiste ubraja širok spektar umjetnika: Miróa, Picassoa, Severinija... Kasnije su
kritičari ovaj naziv koristili za različite tipove slikarstva u kojima su predmeti prikazivani
fotografskim naturalizmom, ali zbog paradoksalnih elemenata ili neobične suprot-
stavljenosti daju dojam nestvarnosti i stvaraju atmosferu misterioznosti (primjer: Magritte).

OTTO DIX 1891 - 1969.

Njemački slikar i grafičar. U početku pripada dadaističkom pokretu, zatim nadrealizmu i

kasnije ekspresionizmu. Od 1920-ih njegovo slikarstvo ima društveno-kritičku verističku
crtu i demistificira stvarnost. Gotovo opsesivno detaljno, fotografskom preciznošću
obrađuje svaki detalj, upozoravajući na sva zla moderne Njemačke. Radi beskompromisno
iskrene i nimalo uljepšane portrete, a najbolja djela u kojima nemilosrdno analizira svoje
vrijeme su grafički ciklus Rat i Vojnički rov (uništen u ratu), gdje prikazuje strahote,
razaranja i trulež. Nacisti njegova djela proglašavaju za Entartete Kunst.

VELEGRAD 1928. AUTOPORTRET KAO VOJNIK 1914. PORTRET NOVINARKE 1926.

GEORGE GROSZ 1893 - 1959.

Studirao je u Parizu, a nakon 1. svjetskog rata prilazi dadais-

tičkom pokretu u Berlinu. Za vrijeme rata reagira svojim dje-
lima na sve njegove strašne posljedice. Inspiriran futuristima,
koristio je jedan oblik kubizma kako bi razvio žestoko satirič-
ni, ogorčeni stil kojim je izražavao razočaranje svoje genera-
cije. Kao rezultat protivljenja i očaja nastaju njegove stravič-
ne groteske, smješne, jezive i istinite.

Od grotesknih i odvratnih rugoba došao je do polemične i

borbene karikature. Prikazuje ljudsku močvaru velegrada Ber-
lina, bogalje, prosjake i prostitutke, izloge trgovina, mesnica,
barova, portirnice i stubišta hotela, plakate, reklame i sav osta-
li kič i neukus grada. Cijeli je taj opus bio uperen protiv buržo-
azije, kapitalizma i militarizma. Izlagao je na izložbama Neue
Sachlichkeit, a 1932. i u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Na-
kon dolaska Hitlera na vlast, sklonio se u Ameriku.

SPROVOD 1918.

STUPOVI DRUŠTVA 1926.

41
ALEXANDER KANOLDT (1881 – 1939)

Njemački slikar magičnog realizma i jedan od članova pokreta Nova objektivnost. Nakon
studija dolazi 1908. g. u München gdje upoznaje moderniste: Alekseja Javlenskog, Vasilija
Kandinskog i Gabrielu Münter. Godine 1913. postaje članom minhenske Nove secesije, s
Javlenskim i Kleeom. Nakon 1. svjetskog rata njegove mrtve prirode pokazuju utjecaje
Deraina i prihvaćanje kubizma.

Ranih 1920-ih Kanoldt razvija svoj stil magičnog realizma, po kojem je najpoznatiji. Od
1925. do 1935. radi kao profesor na Akademiji u Breslau, gdje dolazi u sukob s frakcijom
sklonom Bauhausu, zbog negativnog stava prema njegovoj avangardnosti. Od 1933. do
1936. direktor je Državne umjetničke škole u Berlinu. Nakon dolaska nacista na vlast
počinje slikati u romantičnom stilu, ali su mnoga njegova djela proglašena degeneriranom
umjetnošću. Umire u Berlinu 1939.

42
MAX BECKMANN 1884 - 1950.

Njemački slikar i grafičar. Od 1906. izlaže u ber-

linskoj secesiji, iz koje istupa 1911. g. Nacisti su
njegova djela proglasili za entartete Kunst, pa od-
lazi u Pariz, zatim u London, a nakon 1947. živi u
Americi. Nakon 1. svjetskog rata koji ga ispunio
očajem zbog stanja moderne civilizacije, postaje
ekspresionistom.

Na njegovim slikama vidi se sav kaos njemačke

stvarnosti nakon rata. Najčešće slika portrete,
motive Krista, cirkuse, barove, ljudsku patnju i
fantazmagoriju. Egzaltirano pokrenuti likovi lica
izobličenih u grimase zgusnuti su u cjeline i mo- NOĆ 1919.
delirani tvrdim i oštrim kolorističkim kontrasti-
ma. Kasnije napušta ovaj "reski" stil koji zamje-
njuje realističkim i sarkastičnim, te sudjeluje na
izložbama Neue Sachlichkeit. Naslikao je i 9 tri-
ptiha prožetih simbolikom, u kojima se sažima-
ju prošlost, sadašnjost i budućnost njegova ka-
zališta života.

ODLAZAK 1933.

ARGONAUTI 1950.

43
 AMERIKA .
SAŽETAK: DAVOR ŠIFTAR

STIEGLITZOV KRUG .

Alfred Stieglitz, fotograf, izdavač i galerist, 1905. g. otvara u New Yorku malu galeriju,
poznatu pod nazivom "291". Isprva je bila namijenjena fotografima, ali uskoro je postala
najznačajniji centar za izlaganje modernih američkih i europskih umjetnika (do 1911.
izlagali su Rodin, Cezanne, Picasso). Od 1905 - 1917. g. izlagali su brojni europski
modernisti kao i mladi američki umjetnici (među njima i Georgia O'Keeffe). 1917. g. zbog
financijskih teškoća galerija se zatvara, a Stieglitz se narednih 8 godina posvetio svom
fotografskom radu, započevši seriju portreta G. O'Keeffe, koju je završio 1937.

1925. Stieglitz otvara novu "Intimate Gallery", okuplja grupu američkih umjetnika: O'Keeffe,
Arthura Dovea, Hartleya, Demutha, Maxa Webera, fotografa Paula Stranda i posvećuje se
promociji američke umjetnosti, čija ikona postaje Georgia O'Keeffe. 1929. g. Stieglitz
premješta galeriju, naziva je "An American Place" i pretežno izlaže djela O'Keeffe, Dovea i
Marina, uz povremene izložbe drugih umjetnika i fotografa (Ansel Adams, Eliot Porter).

GEORGIA O' KEEFFE 1887 - 1986.

Prvi put izlaže na posljednjoj izložbi Stieglitzovog kruga 1917. Za razliku od ostalih američ-
kih modernista, nikada se nije školovala u Europi. Najvažnija je predstavnica naturalizma
koji je obilježavao američku umjetnost 20-ih godina XX. st. Radila je u širokom rasponu
stilova: slikala je neke vrste organske biomorfne vegetabilne apstraktne oblike koje duguje
ekspresionizmu, a prihvatila je i precizionizam Charlesa Demutha, pa je ponekad smatraju i
apstraktnom slikaricom. Često je spajala oba pristupa, ali je u stvari ostala realist.

CRNI LJILJAN 1926. LJETNI DANI 1936. CRVENA KANA 1923.

MARSDEN HARTLEY 1877 - 1943.

Spada među najznačajnije autore Stieglitzove skupine. Bio je prvi

koji je imao samostalnu izložbu 1909. u njegovoj galeriji "291".
Živeći u Parizu i Berlinu od 1912 do 1915. krenuo je prema apstrak-
ciji pod utjecajem Kandinskog, Franza Marca i fovista. Izlagao je sa
skupinom Der Blaue Reiter. Uzima motive iz stvarnog svijeta, rast-
vara ih i reorganizira u velike apstraktne kompozicije. To je energi-
čno slikarstvo, sjajnih boja sa smjelim rasporedom formi.

PORTRET NJEMAČKOG ČASNIKA 1914.

43
Nakon 1919. napušta ratne motive i apstrakciju, te rustikalnom snagom radi pejzaže, mrtve
prirode i studije figura. Radovi nakon 1935. pokazuju grubi realizam blizak stilu američkih
regionalista.

SUZDRŽANA KOMEDIJA 1939 FOX ISLAND RIBAROVA POSLJEDNJA VEČERA 1941.

MAX WEBER
Od svih američkih umjetnika najviše sintetizira iskustva europske avangarde. U Parizu
pohađa Akademiju Julian, bio je pod utjecajem Cezannea, fovizma, početaka kubizma i
primitivne umjetnosti. Nakon 1917. ide prema naturalizmu. Bio je učitelj Marka Rhotka.

KUPAČICE 1910. KONTEMPLACIJA 1949. TRI FIGURE 1921.

ARTHUR DOVE
Pionir apstrakcije u SAD, u Europi dolazi u dodir s avangardnim pokretima. Već 1910. radi
prve apstraktne slike u američkoj umjetnosti: Abstraction No. 1. i Abstraction No. 6. (uzor
Kandinski). Godine 1930. radi apstrakciju temeljenu na prirodnim oblicima, sugerirajući
ritam prirode - vjetra, vode i sl. (Sand Barge, 1930.). Iste godine radi skupinu asamblaža
Goin' fishinig bliskih dadaizmu, od dijelova ribičkih štapova i rukava košulje. 1940-ih
eksperimentira s geometrijskom hard-edge apstrakcijom (Portret Alfreda Stieglitza) i radi
kolaže od prirodnih elemenata: pijeska, školjki i lišća.

SAND BARGE 1930. E 25 A BEZ NAZIVA

44
 GRUPA OSMORICE 1907. .

Grupu su 1907. osnovala osmorica američkih slikara kako bi promovirali stilsku raznolikost
i liberalizirali ekskluzivistički sustav izlaganja u Americi. Nacionalna akademija odbija
izložiti njihova djela na Proljetnoj izložbi 1907. g., pa Robert Henri, intelektualni vođa
skupine, organizira 1908. njihovu prvu izložbu u Macbeth Galeriji u New Yorku. Ova izložba
postaje kamen temeljac moderne umjetnosti u Americi. Članovi skupine rade različitim
stilovima, a zajednička im je odbojnost prema Akademiji i uvjerenje da svatko ima pravo
slikati teme prema vlastitom izboru. Neki od njih će postati vodeći članovi "Škole kante za
smeće". Robert Henri, portretist i slikar gradskih pejzaža, ohrabrivao je svoje učenike da
slikaju gradsku sirotinju. Preferirao je izravnost izraza nad akademskom dovršenošću.

ROBERT HENRI GEORGE BELOWS

JOHN SLOAN MAURICE PENDERGAST
GEORGE LUX WILLIAM GLACKENS
EVERETT SHINN ARTHUR DAVIES

ŠKOLA "KANTA ZA SMEĆE" .

Škola "Kanta za smeće" javlja se uoči 1. svjetskog rata u New Yorku. Okupljena oko
Roberta Henrija, skupina se sastojala od ilustratora koji su ranije radili za filadelfijske i
njujorške novine. Većina članova Grupe osmorice pripadala je ovoj školi. Inspirirali su ih
svakodnevni životni prizori u siromašnim gradskim kvartovima i osjećali su njihovu
dramatičnost i pitoresknost. Ova umjetnost nije bila socijalna; otkrivala je puls i vitalnost
gradskog života, a zanemarivala njegovu bijedu i prljavštinu. Kako bi to uhvatili na slici,
slikali su brzim potezima, inspirirani baroknim i postimpresionističkim slikarstvom koje je
davalo dojam neposrednosti i spontanog opažanja.

ROBERT HENRI (1865 - 1929.)

Američki slikar, nakon studija na Ecole des Beaux u Parizu, 1891.

Vraća se u SAD. Zastupao je realizam u umjetnosti i naglašavao
kako "umjetničko djelo treba biti društvena snaga koja će kreirati
pomake u svijetu". Poticao je svoje studente da koriste teme ko-
je im pruža moderni gradski život. Bio je inicijator Grupe osmori-
ce i vođa škole Kante za smeće. 1923. g. izdaje knjigu Art Spirit
koja je imala ogroman utjecaj na umjetnike u SAD i Europi.

DJEČAK SA ZELENOM KAPOM TILLY MALA PLESAČICA HALJINA ZA MASKERADU

45
GEORGE BELLOWS (1882 - 1925.)

Iako nije među osnivačima Kante za smeće, postao je glavni predstavnik grupe kad je bila
na vrhuncu slave. Ni jedan američki slikar prije Pollocka nije u svojim radovima izrazio
takvu snagu. Njegove su slike bile šokantne, jer je tada većina američkih umjetnika slikala
pejzaže i izbjegavala prikazivati gradski život.

MUŠKA ZABAVA KOD SHARKEYA

1909.

Djelo rađeno u realističkoj tradiciji. Gledatelja

se uvodi u prizor kao da je tamo prisutan, a
igra svjetla se koristi kako bi se likovni istaknuli
ispred tamne pozadine.

EVERETT SHINN 1876 -1953.

Član grupe Osmorice i Ash Can School, poznat

je po pastelima s realističkim scenama iz ulica
New Yorka. Iskustvo koje je stekao kao novinski
ilustrator - reporter kasnije je koristio radeći kao
ilustrator za mnoge značajne američke časopise.
Naslikao je i nekoliko murala u gradskoj vijećnici
u New Yerseyu.

ARMORY SHOW 1913. .

1910. g. održana je "Izložba nezavisnih" na kojoj se istaknula skupina mladih umjetnika

nazvana Osmorica, koji će uskoro osnovati Američko udruženje slikara i kipara. Škola
"Kanta za smeće" uskoro je izblijedjela zbog još korijenitijeg modernizma koji je uslijedio
nakon "Izložbe u Oružani" u New Yorku 1913. g. koja je stvorila novi duh u umjetnosti
upoznavajući Amerikance s novim idejama koje su vladale u Europi i Americi.

Izložba je bila iz dva dijela: presjek suvremene američke umjetnosti i pregled francuskog
slikarstva od romantizma do postimpresionizma, a od modernih umjetnika prikazana su
djela Matissea i Picassa. Izložen je i Duchampov "Akt koji silazi niz stepenice", te doživio
uspjeh ali i izazvao skandal. Slabije su bili zastupljeni njemački ekspresionisti, a
izostavljeni futuristi. Najveći dio izloženih Amerikanaca pripadao je školi "Kante za smeće",
skupini oko fotografa Stiglietza i grupi Osmorice, a izložba je u američku umjetnost uspjela
uvesti internacionalni duh.

46
 SINKROMIZAM 1913. .

Pokret su osnovala 1913. g. dvojica američkih umjetnika koji su živjeli u Parizu:

Stanton MacDonald Wright i Morgan Russel. Koriste čiste boje u apstraktnoj kompoziciji,
slično slikarstvu Delaunaya. Nastoje umjetnost osloboditi svih anegdotalnih elemenata
(naracije) i ilustracije, pročistiti je do točke u kojoj će emocije gledatelja postati posve
estetske. Smatra se da je sinkromizam prvi apstraktni stil u američkoj umjetnosti.

STANTON MAC DONALD WRIGHT

Američki slikar, studirao je u Parizu gdje upoznaje
američkog slikara Morgana Russela i zajedno osni-
vaju sinkromizam. Godine 1915. tijekom 1. svj. rata
vraća se u SAD i u Los Angelesu organizira prvu
izložbu moderne umjetnosti. Bio je prvi zapadnjački
umjetnik koji se zanimao za Zen, istočnjačku umjet-
nost i kulturu, pa je u kasnijim godinama često po-
sjećivao Japan. Privremeno napušta svoj apstraktni
stil i radi figurativne slike inspirirane japanskim for-
mama i koloritom.
AVIONSKA SINKROMIJA 1920.

MORGAN RUSSEL

SINKROMIJA U PLAVO- SINKROMIJA U NARANČASTOM

LJUBIČASTOM

REGIONALISTI I SOCIJALREALISTI .

Prevlast realizma 30-ih godina XX. st. znači povlačenje avangardne umjetnosti, kao reakciju
na ekonomsku krizu i društvena previranja u Europi i Americi. Realizam je svagdje povezan
s afirmacijom tradicijskih vrijednosti. Američka vlada osniva Federal Art Project koji u doba
krize mnogim slikarima omogućuje preživljavanje i koji sponzorira zidno i štafelajno
slikarstvo. Američki se umjetnici dijele u dva tabora: regionaliste i socijalrealiste.

47
 REGIONALISTI .

Javljaju se u vrijeme velike ekonomske krize i nastoje obnoviti idealizam oživljavajući

ruralni život i američke mitove uglavnom formulirane na Srednjem zapadu.

EDWARD HOPPER THOMAS HART BENTON

GRANT VOOD CHARLES BURCHFIELD...

EDWARD HOOPER 1882 - 1967.

Regionalist, nekadašnji učenik R. Henrija, fokusirao se na tzv. pučku arhitekturu američkih
gradova: fasade trgovina, kina i restorane, koji do tada nisu bili vrijedni umjetnikove
pažnje. Slikao je i osamljene stanovnike velegrada u vlakovima, kazalištu, kinu, benzinskoj
crpki ili željezničkim postajama, pokazujući njihovu izoliranost i ispraznost života.

RANO NEDJELJNO JUTRO 1930.

Dojam mira i osamljenosti. Osim poetičnosti,
slika pokazuje pokazuje čvrstu disciplinu
oblikovanja u smještaju hidranta, oznake za
brijačnicu, različitosti prozora u nizu, zakoše-
nosti svjetla i ravnoteži vertikala i horizontala
(vjerojatno je poznavao Mondrianova djela).

SOCIJALREALISTI .

Uočavaju zbrku i očaj zbog ekonomske krize, dokumentiraju socijalne posljedice krize i
trude se oko društvenih reformi. Iako suprotnih načela, oba pokreta su inspirirana školom
"Kante za smeće".

RAPHAEL SOYER PETER BLUME

ISABEL BISHOP BEN SHANN...

HARLEMSKA RENESANSA .

JACOB LAWRENCE 1917.

Najpoznatiji slikar iz doba harlemske renesanse, kulturne obnove Afroamerikanaca 20-ih
godina. Probio se oko 1940. g. potaknut nepravdama koje su im nanošene, a bavio se
društvenim temama toga doba. Ostavio je jak utjecaj, tako da i danas njegova umjetnost
definira prototip afroameričkog slikarstva.

SEOBA CRNACA 1941.

Iako malog formata, slika djeluje monu-
mentalno zahvaljujući pojednostavljenim
oblicima i ujednačenoj boji.

48
 MEKSIČKI MURALISTI .

20-ih godina ovi umjetnici počinju raditi velike murale s temama iz starog i modernog
Meksika, koji slave novi meksički kulturni nacionalizam. Nakon Revolucije, to je bila
angažirana i edukacijska umjetnost i po tome slična ruskoj. Oslikavaju škole, crkve i
vladine zgrade, kako bi nepismenoj populaciji usadili osjećaj nacionalnog identiteta. Imali
su velik utjecaj na latinsko-američke zemlje i apstraktnu umjetnost u SAD.

DIEGO RIVERA
JOSE CLEMENTE OROZCO
DAVID ALFARO JIQUEIROS

MUSEUM OF MODERN ART 1929. .

Osnovan 1929. u New Yorku, revolucionirao je instituciju muzeja jer je uključio i tzv.
primijenjenu umjetnost: fotografiju, film, arhitekturu i dizajn. Nekadašnju koncepciju
muzeja kao riznice dostupne samo odabranima zamijenio je demokratski i svima pristupa-
čan prostor u kojem predmeti nisu rijetke dragocjenosti, već su shvaćeni kao odraz realnog
svijeta, a muzej je počivao na temeljima Pariza i Bauhausa. Kustos treba pratiti aktualni
umjetnički razvoj, ali i paziti da zbirku ne pretvori u sajam noviteta. Muzej je počeo
otkupljivati djela nekih suvremenih umjetnika, a konačan proboj američke umjetnosti na
međunarodnu scenu dogodio se tek 1952. kad je u MOMA-i predstavljena Njujorška škola
izložbom "15 američkih umjetnika" (Pollock, Rothko i dr.). Termin Action painting skovao je
tada kritičar Rosenberg i njime opisuje proces slikanja na platnu spontanom gestom.

APSTRAKTNI EKSPRESIONIZAM U AMERICI .

Nakon ulaska SAD u 2. svjetski rat javlja se prvi originalni smjer u povijesti američkog
slikarstva: apstraktni ekspresionizam (ili New York School). New York postaje centar
umjetnosti, a ne više Pariz. Napuštaju se stari načini izražavanja i istražuju se razne teorije,
od egzistencijalizma do Junga i Freuda. Apstraktni ekspresionisti suprostavljaju se svim
oblicima socijalrealizma i odbijaju čitavu geometrijsku apstrakciju, a zanima ih organski
apstraktni automatistički nadrealizam (npr. Miro). Veliku podršku davala im je Peggy
Guggenheim (galerija Arts of This Centuri, 1942 - 47.) i kritičari Clement Greenberg, Thomas
Hess i M. Rosenberg, koji priznaju novi pokret, a priznanja od muzeja dobili su tek kasnije.
U to doba razvila su se 2 pravca: gestualno slikarstvo (action painting) i slikarstvo polja
(color field).

Termin New York School se također odnosi na krug kompozitora oko Johna Cagea
(Schoenbergova učenika), čija je muzika bila usporedna s muzikom i hepeninzima grupe
Fluxus, a svim ovim umjetnicima bila je zajednička težnja za oslobađanjem nesvjesnog.
Kasnih 60-ih Cage je radio serije crteža, otisaka i akvarela, od kojih su neki insprirani
estetikom njegova prijatelja (i partnera u šahu) Marcela Duchampa.

49
Slikarstvo koje je prevladavalo petnaestak godina nakon II. svjetskog rata naziva se
apstraktni ekspresionizam, jer su ga tako nazivali umjetnici koji su živjeli u New Yorku.
Prvi apstraktni ekspresionisti razvili su ovaj pristup likovnoj umjetnosti pod utjecajem
nadrealizma i egzistencijalističke filozofije.

Tijekom II. svjetskog rata, pjesnik A. Breton i ostali nadrealisti našli su se u New Yorku, a
djela im se izlažu u galerijama i muzejima (Peggy Guggenheim). Uskoro su apstraktni
ekspresionisti razvili vlastiti oblik nadrealizma kojim su iskazivali svoj užas zbog ratnih
strahota. Stvaraju mitske slike pod utjecajem teorije skupne podsvjesti Carla Junga.

ARSHILE GORKY 1904 - 1948.

Armenac koji sa 16 godina dolazi u Ameriku, bio je začetnik pokreta i njegov najutjecajniji
pripadnik. Razvio je intimnu mitologiju i vlastiti stl biomorfne apstrakcije s reminiscencija-
ma na nadrealizam. Svaki oblik predstavlja određeni autorov znak, a sve je u stanju mije-
njanja u nešto drugo. Biomorfne oblike duguje Mirou, a kompozicija i sjajne boje pokazuju
utjecaj Kandinskog. Utjecao je na američke apstraktne slikare nakon II. svjetskog rata.

JETRA JE PIJETLOVA KRIJESTA 1944.

Gorkyjevo najbolje djelo, pokazuje dina-
mično isprepletanje oblika i žarke boje.

ADOLF GOTTLIEB 1903 - 1974.

Gottlieb u svojim djelima koristi oblik slikovnog pisma deriviranog iz prethistorijske umjet-
nosti, a njegove slike gledatelja vraćaju u prvobitno i mračno carstvo podsvjesnoga. Na
njega su utjecali Klee i Miro.

SILAZAK U TMINU 1947.

Stroga mreža pravokutnika kompozicijski podsje-
ća na Mondriana i sadrži nadrealističke oblike na-
dahnute djelima Picassa, Miroa i Kleea.

DIJALOG

50
 AKCIJSKO SLIKARSTVO .

JACKSON POLLOCK 1912 - 1956.

Najvažniji predstavnik akcijskog slikarstva. Studirao je kod regionaliste Bertona i preuzeo

regionalizam, macho-image i alkoholizam. 1939. započinje terapiju jungovskom psihoana-
lizom. Neko vrijeme je pod utjecajem meksičkih muralista i nadrealizma. Sredinom 1940-ih
počeo je s akcijskim slikarstvom. Glavna ishodišta njegova djela su nefigurativni ekspresi-
onizam Kandinskog i nadrealističko korištenje slučajnih efekata. Umjesto na stalak, platno
polaže na pod i uglavnom slika prolijevanjem, kapanjem i štrcanjem boje s kista "dripping",
dodaje pjesak i krhotine stakla, boju razmazuje štapom, špahtlom ili nožem, a ponekad i
hoda po platnu. Oblici na platnima određeni su rijetkoćom boje, brzinom i smjerom geste,
odnosno udara boje na plohu, a rezultat je živa i bogata površina.

Prva izložba 1948. šokirala je javnost, ali i zapanjila originalnošću i dinamizmom.

Apstraktno slikarstvo je učinio direktnijim, s više improvizacije i uveo je velike dimenzije
platna. 1951. prekida s ovim drip-paintingom i vraća se kvazi-figurativnosti. On je prvi
američki slikar koji je postao "celebrity", ali nakon smrti. Vjerovao je da umjetnost dolazi
iz podsvjesnog, sebe je vidio kao osnovnog subjekta svojih slika, a vrijednost djela
ocjenjivao je prema autentičnosti osobne ekspresije.

JESENSKI RITAM 1950. PROSLAVA 1960.

WILLEM DE KOONING
Nizozemac, stvara u SAD. Započeo je figurativnim stilom, ali pod utjecajem Miroa i Gorkog
počinje prikazivati unutarnji svijet neovisan o vanjskim utjecajima. Nestaju reminiscencije
na stvaran svijet, a ekspresivna boja određuje prostor slike koji nije definiran nikakvom
perspektivom. Sadržaj slike postaje prikazivanje slikarske akcije, iako serije slika idolsko-
demonskih kompleksnih ženskih figura daju naslutiti utjecaj sjećanja na viđeno ili doživ-
ljeno. To su metamorfoze viđene stvarnosti i istovremeno unutrašnjeg doživljaja. Srodan je
Pollocku po bjesomučnoj energiji u postupku slikanja. Motivi su mu krajolici i lik žene.

ŽENA I. 1952. ŽENA VI. 1953.

51
FRANZ KLINE
U njegovim crno-bijelim slikama velikog formata vidi se
sva živost akcijskog slikarstva, njegova dramatičnost i
poetičnost. Na slike neposredno prenosi snažnu slikars-
ku gestu, a linije se susreću i sukobljavaju na površini
platna. Kline ih kontrolira i ne prepušta se sasvim dikta-
tu podsvjesnog poput Pollocka. Njegovi monumentalni
znakovi nisu simbolički prikazi, niti su odraz viđenog ili
doživljenog, oni nose smisao u sebi samima. Svoja dje-
la zove "slikarskim iskustvima" jer nastaju bez unapri-
jed određene ideje.
NEW YORK, NEW YORK 1953.

HANS HOFMANN
U Americi se akcijsko slikarstvo poistovjećivalo s pojmom apstraktnog ekspresionizma,
što jesu srodni pojmovi ali nisu identični. Hofmann predstavlja izravnu vezu između
europske i američke umjetnosti geste, jer je u svojoj slikarskoj školi u Minhenu podučavao
mlade američke umjetnike. Kasnije se nastanio u SAD i otvorio School of Fine Art u New
Yorku, koja je s pravom nazvana kolijevkom suvremene američke umjetnosti. Za njega je
umjetnost autonomna i nije vezana uz politiku i socijalnu savjest. Razradio je "push and
pull" koncepciju slikanja - svaki pokret implicira i recipročni pokret u suprotnom smjeru.

OCEAN 1957. VELUTI IN SPECULUM 1962.

SLIKARSTVO "POLJA" .

Krajem 40-ih godina XX. st. neki slikari napuštaju "akcijsko slikarstvo" i preuzimaju stil
nazvan slikarstvo "polja" u kojem se platno lavira tankim, prozirnim premazima boje. To
može biti uljana boja ili tuš, a najčešće se koristila akrilna boja, koja se može razrjeđivati s
vodom tako da slobodno teče po platnu. Slikarstvo obojenih "polja" stapa nervozne
pokrete i žestoke boje akcijskog slikarstva u široke oblike nijansi koje donekle evociraju
duhovnost istočnjačkog misticizma.

52
CLYFFORD STILL
Napetost njegovog monokromatskog
slikarstva velikih dimenzija proizlazi iz
kontrasta velikih i malih površina boje i
klinastih formi koje ih probijaju. Slikars-
ka gesta je suzdržana, a ekspresivnost
se postiže pastoznim nanosom boje ko-
ja slici daje vibrirajuću živost. I kod Sti-
lla tema slike je slikarski proces.
BEZ NAZIVA 1953. SLIKA 1951.

MARK ROTHKO
Do sredine 40-ih radi stilom koji potječe od nadrealista, a potom prihvaća rano akcijsko sli-
karstvo. Uskoro napušta agresivnost akcijskog slikarstva, njegovi se oblici počinju "otapa-
ti", a slike pokazuju mir i kontemplaciju. Ne prikazuje neko mistično iskustvo, već tragični
pogled na svijet prožet sjetom, a pojednostavljeni oblici djeluju kao univerzalni simboli
temeljnog smisla života. Boja lebdi u nedefiniranim prostorima i postupno nestaje prema
rubu slike, koja se može nastaviti i izvan granica platna.

BEZ NASLOVA 1957. CRVENO, BIJELO I SMEĐE 1956.

HELEN FRANKENTHALER
Inspirirana Rothkovim primjerom, među prvima koristi platno preliveno bojama. Za razvoj
američkog slikarstva izvan apstraktnog impresionizma značajna je njena nova tehnika:
rijetkom tekućom bojom natapa grubo, negrundirano platno (soak stain technique). Stvara
jednake biomorfne oblike kao i akcijsko slikarstvo u svojim počecima. Nadovezuje se na
slikarstvo ranog Kandinskog, Pollocka i Gorkog. Koristi vlastitu varijantu akcijskog
slikarstva, manje dramatičnu od prethodnika. Po lirskim i dekorativnim obilježjima njene
slike podsjećaju na djela Georgie O'Keeffe.

ZALJEV 1963. PLAVA GUSJENICA PLAVA ATMOSFERA

53
MORRIS LOUIS 1912 - 1962.

Morris Louis i Kenneth Noland preuzeli su postupak slikanja Helen Frankenthalter i dalje ga
razvijali u slikarstvo obojenih polja, gdje se boja preljeva kao kod akvarela. Louis je možda
najnadareniji slikar "polja", inspiriran radom Helen Frankenthaler. 1954. naslikao je prvu
sliku "poput vela", a nakon nekoliko godina drugu, još bolju seriju. Oslikanu površinu bez
tragova kista postizao je lijevanjem vrlo rijetke boje na platno, koje bi zatim naginjao u
raznim smjerovima i tako usmjeravao boju. Osim slika iz serije "Vela" (ili "Koprena")
značajne su i one nastale pred kraj života iz serije "Razvoj", na kojima slobodno oblikovane
linije teku duž cijelog platna izbjegavajući sredinu slike ili njene rubove.

PLAVI VEO NR 180 1961

BARNETT NEWMAN
Newmann i Rothko su najvažniji predstavnici slikarstva obojanog polja. Newman je slikao
na tragu Mondriana, ali po njegovu mišljenju Mondrianovo slikarstvo je bilo izvedeno, a ne
neposredno, jer još sadrži reminiscencije na prirodu, budući da je pravi kut za njega
prirodan oblik. Bavio se primitivnom izvornom umjetnošću Indijanaca, a sadržaj djela
postao mu je važniji od forme. Magične rituale pokušava prikazati "novom naivnošću".
Apstraktno za njega ne znači geometrijsko, a njegov je kredo: 1. Jezik umjetnosti mora biti
apstraktan, 2. Njena dinamičnost mora imati ritualnu namjenu, 3. Njen cilj mora biti vizija i
prosvjetljenje. Cilj slikarstva je neposredni doživljaj, ideja se prvenstveno realizira u boji.
Mondrianove prave kutove zamijenio je okomitim linijama bez početka i kraja.

MITTERNACHT PLAVO CHARTRES 1969.

54
AD REINHARDT "CRNI REDOVNIK"

Poznat je po svojim Crnim slikama, bez tragova

osobnog rukopisa, strogo racionalnima i puristi-
čkima, koja ukazuju na elementarno: na dubine
crne boje. Ove slike dotiču nultu točku, granicu
nevidljivosti. On odbija sve klasično, mistično i
sentimentalno, njegov purizam je beskompromi-
san, a estetika rigorozna. Uočava se povezanost
s kubizmom, Mondrianovim De Stijlom i Malevi-
čevim suprematizmom.

APSTRAKTNA SLIKA, PLAVO 1952.

BROJ 107 1950.

EUROPA - APSTRAKTNI EKSPRESIONIZAM .

ENFORMEL, TAŠIZAM, ART AUTRE .

ENFORMEL

slikarski pokret u apstraktnoj umjetnosti, nastao u Parizu oko 1945. g. Naziv je smislio
kritičar Michel Tapie. Osnovni motiv je oslobađanje od pravila, konformizma i tereta
tradicije. Nestaje iluzija da umjetnost može popraviti svijet, a slikarstvo pokazuje
dinamizam boje, impulzivnu liniju, spontani rukopis i koristi grube, neestetske materijale.
Za enformel je značajna i potraga za novom izvornošću daleko od civiliziranog svijeta.
Koristi se sustav znakova davnih kultura, a bojom, gustim namazima i neslikarskim
sredstvima stvaraju se strukture nalik reljefu. To je posljednji umjetnički pravac koji je
nastao u Europi (Pariz, oko 1945.), a pridružuju mu se razna srodna strujanja američkog
slikarstva. Na Francuze najviše utjeće Pollock tehnikom lijevanja boje iz kista ili posude
ravno na položeno platno (dripping).

TAŠIZAM

Naziv Tašizam (izvedenica od francuske riječi za mrlju) potječe od kritičara Michela Tapiea
i označava potpuno spontani akt slikanja i težnju da se unaprijed ne smišlja i ne planira
tijek stvaranja. Time se do kraja uvećava mogućnost za formuliranje vlastitog autentičnog
izraza. Karakteristična je upotreba nepravilnih točaka (mrlja) boje. Pojam se raširio 50-ih
godina u doba apstraktnog ekspresionizma.

55
ASSEMBLAGE

predmetno oblikovanje nastalo iz kolaža, proširivanjem principa montaže na prostor. Kao

skupni pojam označava sadržaj prostorno-plastičnih materijalnih slika, gdje su predmeti
umetnuti u strukturu slike kako bi se dobio dojam reljefa.

"COBRA"

pokret koji je u Parizu 1948. g. osnovala grupa umjetnika iz sjeverne Europe kao reakciju na
geometrijsku apstrakciju i soc-realizam. "COBRA" su prva slova za Kopenhagen, Bruxelles
i Amsterdam, glavne gradove zemalja porijekla glavnih umjetnika, među kojima su
najvažniji Danac A. Jorn, Nizozemci Karel Appel, Constant i Corneille, te nadrealistički
belgijski pjesnici Dotremont i Noiret. Pokrenula ih je ista težnja prema spontanoj
umjetnosti, odbijanju svakog intelektualizma i teorijskog dogmatizma u korist slobodnog
eksperimentiranja s direktnim i intuitivnim izražajnim načinima. Njihova je umjetnost
provokativna, iskazivala je hedonističko zadovoljstvo i kreativnu gestu. S jedne strane
umjetnost grupe istraživala je vlastito korijenje u živahnoj nordijskoj narodnoj umjetnosti, a
s druge je strane bila rezultat fuzije nekih elemenata izvučenih iz trendova moderne
umjetnosti: pribjegavanje snu, literarni tekst, psihički automatizam nadrealističke poetike i
ekspresionističke boje. Teme su bile žene, djeca, ptice, sunce, mjesec i nadasve mitološki
bestijarij, napola fantastičan, napola naivan. Grupa se razišla krajem 50-ih.

ALFRED WOLS 1913 - 1951.

Njemački slikar i fotograf, po savjetu Moholy-Nagya odlazi u Pariz. Tamo je životario od

fotografije dok 1947. nije postao službeni fotograf Pariške svjetske izložbe. Prva izložba
akvarela 1945. u Galerie Drouin nije bila uspješna, ali druga 1947. izaziva senzaciju. Wolsove
slike i crteži u početku su pod utjecajem psihičkog automatizma nadrealista, a nastajali su
pod utjecajem droga i alkohola. Kasnije, snažnim potezima kista i gustim namazima stvara
slike reljefnih struktura. Površinu slike "napada" kistom, grebe i urezuje njegovim drškom.
Vrtlozi, spirale i vijuge podsjećaju na mikroskopom povećane biljne i životinjske motive.
Mnoge su mu slike inspirirane fotografijama bioloških mikrostruktura i teleskopskim snim-
kama sustava zvijezda i fotografijama leševa. Glavni je predstavnik tašizma.

PIJANI BROD 1945. PLAVI FANTOM 1951.

56
ANTONI TÀPIES
Španjolski slikar, nakon Wolsa jedan od najznačajnijih umjetnika enformela. Prve poticaje
dobiva od Picassa, Miroa, Kleea i nadrealista, ali vremenom stvara vlastiti stil koji se temelji
na kontrastu praznih, tihih prostora i oblika, slučaja i reda, slobode i kontrole. Slike asoci-
raju na raspuknute zidove, zagonetne asirske i arapske natpise, kratere i pješćane dine. To
nisu metafizički nego telurski (zemaljski) krajolici koji ukazuju na oblike praživota, tamni,
sivi i gotovo monokromatski. U gradnji slike koristi gips, cement, mramorni prah, pijesak i
zemlju (mix-media). Čovjek se ne pojavljuje kao figura, ali se vidi njegov trag u materijalu.
Tàpies je imao velik utjecaj na dio minimalista, umjetnika arte-povere i procesnu umjetnost.

MATERIJA NA DRVU I OVAL 1979. RELJEF CIGLASTE BOJE 1963.

EMIL SCHUMACHER
Najstariji od njemačkih umjetnika tašizma i enformela. Slika krajolike, ali ne prema realnom
svijetu. To su telurski pejzaži nastali prema njegovu unutrašnjem doživljaju. Napetost gradi
suprotsavljanjem grafičkih znakova pozadini slike i sukobom forme i antiforme.

ZA BERLIN 1957. TERRANO XII. 1990.

57
JEAN FAUTRIER
Jedan je od najranijih i najznačajnijih predstavnika nove moderne (enformela) koja je
prekinula sve veze s klasičnim modernizmom sredine 20. st. Najpoznatiji ciklus "Taoci"
(1943 - 45.) sadrži 30 slika, a Pollock i De Kooning bili su oduševljeni tom serijom. "Taoci"
prikazuju izmučene, izopačene i deformirane glave, a serija slika "Objekti" (ili Nagi) ostatke
tijela u raspadanju. Sve je samo naznačeno, figura je postala šifrom, a dojam je jeziv i
šokantan. Za razliku od ostalih slikara enformela, Fautrierove forme se zadržavaju unutar
zadanog okvira slike. Njegov je najveći doprinos upotreba kompaktnih plastičnih materijala
i uvođenje otvorene strukture slike. Izlagao je u Galeriji Drouin u Parizu.

IZMUČENI ČOVJEK 1942. GLAVA TAOCA 1945.

JEAN DUBUFFET
Akcijsko slikarstvo je snažno djelovalo na europsku umjetnost, koja tih godina nije imala
ništa slične snage i uvjerljivosti. Međutim, Dubuffet je dosegao tako čudesnu izvornost da
je sam stvorio novi pokret. Tražio je naivnost i spontanost u crtežima duševnih bolesnika,
naivaca i djece. Ove dojmove prenosi na svoje neoprimitivno slikarstvo 40-ih i 50-ih godina,
kojim protestira protiv "elegantnog slikarstva" i tradicionalnih vrijednosti, a svoju umjet-
nost je nazvao l'art brut ("sirova umjetnost") - djela stvorena bez umjetničkih ili estetskih
pobuda, iz unutrašnjih stvaralačkih potreba. U Engleskoj se taj tip umjetničkih djela naziva
Outsider Art. Također je izlagao je Galeriji Drouin.

Hvalio je izravnost i spontanost amatera, nasuprot savršenstvu profesionalnih umjetnika.

Za njega je karakteristična gola neposrednost te eksplozivna i izazovna prisutnost. Otkriva
poeziju u svakodnevnim materijalima, malim stvarima, jednostavnom životu čovjeka,
životinje i prirode. Njegov rukopis podsjeća na puzzle i ornament. Kasnije, od odbačenih
slika na papiru stvara asamblaže nazvane "Teatar sjećanja".

METAFYSIX 1950

Slika iz serije "Tijela gospođa". Boja je te-

ška i mutna kao premaz žbuke, a linije ko-
je iscrtavaju zdepasto tijelo izgledaju kao
da su izgrebale površinu slike.

ZAMRLJANI ČOVJEK 1955.

58
KAREL APPEL 1912.

Nizozemski slikar, jedan od utemeljitelja skupine COBRA koja je djelovala u Danskoj, Belgiji
i Nizozemskoj. Glavni poticaj bili su im L'art brut i apstraktni ekspresionizam. Appel dodaje
Dubuffetovim temama oštre poteze kista i žive boje slične De Kooningovima. Pod utjecajem
američkog akcijskog slikarstva i jazz glazbe, njegove slike pokazuju eksploziju boja koje
prikrivaju prisutne figurativne elemente. Prihvatio je apstraktni impresionizam, ali i
inzistirao na važnosti sadržaja, te tako stvorio presedan koji će slijediti mnogi europski i
neki američki slikari, koji su se bavili istim problemom.

KRAJOLIK 1961. IZGORENO LICE 1961.

ENGLESKA - APSTRAKTNI EKSPRESIONIZAM .

FRANCIS BACON 1909 - 1992.

Engleski slikar, vezan uz ekspresionističku tradiciju, majstor u prikazivanju osjećaja

tjeskobe. Preuzimao je elemente drugih slikara koje transformira kako bi im dao novo
značenje. Nastojao je stvarati slike koje "otvaraju dublje mogućnosti osjeta". Kasnije je
često slikao triptihe i serije slika s dijelovima koji se mogu mijenjati, jer se nije mogao
izraziti na samo jednoj slici. Divio se pioniru fotografije Muybridgeu i režiseru Eizensteinu.
Blizak mu je i Van Gogh kao primjer izoliranog čovjeka i umjetnika. Nakon retrospektivne
izložbe u Londonu 1962. g. afirmira se kao vodeći figurativni slikar u Engleskoj.

STUDIJA PAPE INOCENTA X. 1953.

Djelo nastalo prema Velasquezovom portretu

Pape Inocenta X. Bacon je napravio čak 30
slika na ovu temu.

59
GLAVA OKRUŽENA GOVEĐIM
POLOVICAMA 1954.

Vidljivi utjecaji Velasquezove slike "Papa Inocent X.",

izraz lica preuzima iz jedne scene iz Eizensteinovog
filma Krstarica Potemkin, a goveđe polovice preuzete
su od Rembrandta. Djelo je usporedivo s Fuselijevom
"Noćnom morom", Ensorovim "Kristovim ulaskom u
Bruxelles" ili Munchovim "Krikom".

LUCIAN FREUD
Njemački umjetnik, od 1932. g. živi u Londonu. Odan je vidljivom svijetu kojeg prikazuje
analitički i kliničkom hladnoćom, a zanimaju ga "close-up" detalji. Slika obitelj i prijatelje, a
nikada profesionalne modele. Želi raditi "portrete ljudi, a ne slike nalik na ljude". Kasnih 50-
ih radovi mu imaju opušteniji tretman. Radi velik broj aktova u neobičnim pozama i bez
idealizacije. Djela: Interijer u Paddingtonu, Slikarova majka, Djevojka s bijelim psom,
Portret Francisa Bacona...

INTERIJER U PADDINGTONU DJEVOJKA S BIJELIM PSOM 1952. GOLA DJEVOJKA SPAVA 1968.

GRAHAM SHUTERLAND
Britanski slikar i grafičar, od 1935. g. većinom radi pejzaže kao polu-apstraktne kompozici-
je. U vrijeme 2. svjetskog rata prikazuje uništene gradove i bombardirane zgrade. Nakon
rata pretežno slika religiozne sadržaje i portrete: Raspeće, Krist u slavi (tapiserija), Portret
Sommerseta Maughama...

SVJETSKI RAT

60
 REAKCIJA NA APS. EKSPRESIONIZAM - EUROPA .

Reakcija na apstraktni ekspresionizam javlja se i u djelima grupe "Cobra" i tašista. Za

razliku od američkog akcijskog slikarstva snažne geste i oslobađanja, tašizam se usprkos
svoje ekspresivnosti kretao europskim putom, koji je preko ekspresionizma vodio u
romantizam. Spontanosti i dramatičnosti tašizma suprotstavlja se lirsko slikarstvo svjetla i
boje, mirno i optimistično. Nekadašnja dinamika pretvara se u vibrato jedne boje koja
prevladava slikom ili je ispunjava. Stvorila se averzija prema "natrpanosti" i "prezasiče-
nosti slika", pa im se sada suprotstavljaju "čista" i osjećajna monokromatska djela bez
traga prezasićenosti.

GRUPA ZERO Düsseldorf .

Grupu su u Düsseldorfu osnovali Otto Piene, Heinz Mack i Günther Uecker, a surađivali su s
Yvesom Kleinom, Luciom Fontanom i minhenskom grupom ZEN (Rupprecht Geiger, Willi
Baumeister, Fritz Winter, Rolf Cavael i Theodor Werner). Glavni ideolog grupe "Zero", Otto
Piene, smatra kako snagu boje pojačavaju nijanse. Bujicu boje zamjenuje red temeljen na
redukciji, a dramatični efekti boja zamjenjuju se istančanim odnosima svjetlosti i sjene,
finim nijansiranjem jedne boje i redukcijom na crno i bijelo. Geometrijska struktura kompo-
zicije zamijenjena je poljima boje, a slike su ispunjene rasterom, mrljama ili mrežom boje.

Pobuna protiv tašističkog slikarstva započinje 1957., a prvi manifest grupe Zero javlja se
1958. Cijenili su vitalnost J. Pollocka i mističnost Wolsa, ali se opiru zahtjevu da umjetnost
bude odraz vremena (Piene: "Tada bi umjetnik bio običan dopisnik"). S poslijeratnog
pesimizma prešli su na optimističke vizije. Zero nije bila samo njemačka umjetnička grupa,
već je postala međunarodni umjetnički pokret.

U 60-im nestaju granice između klasičnih umjetnosti slikarstva, grafike i skulpture, počinju
se koristiti svjetlo, pokret, riječ i zvuk, te nastaju interdisciplinarna umjetnička djela. Grupa
Zero i njeni prethodnici doprinose nastavljanju ideja ranije začetih u dadaizmu, futurizmu,
konstruktivizmu i nekih ideja Bauhausa (Kandinskog, Moholy-Nagya...)

OTTO PIENE
Jedan od osnivača grupe Zero, postavlja pitanje zašto slika ne bi sadržavala samo jednu
boju, pa je tijekom godina slikao crvene, žute, bijele i smeđe slike. U umjetnost je uveo
strukturu rastera, koristio dim i vatru, te stvarao igru svjetla na tragu Moholy-Nagya.

WILLENDORFSKA VENERA

Slika je stvorena korištenjem ulja i

dima na platnu (1963.)

VATRA 1962.

61
HEINZ MACK
Počinje se oslobađati iluzionističke dvodimenzionalnosti
i kreira vibrirajuću površinu slike. Stvara seriju slika "Vib-
racije" u razdoblju osnivanja grupe Zero, otkrivajući efekte
reflektiranog svjetla s metalne površine. 1963. prestaje sli-
kati, posvećuje se kiparstvu i stvara svjetlosne objekte.
Kasnije se opet vraća slikarstvu intenzivnog kolorita.

VELIKI TROZVUK 1993.

YVES KLEIN
Smatran je ocem Zero pokreta. Pronašao je duboku ultramarin plavu boju koja mu je
omogućila izražavanje materijalne i spiritualne kvalitete boje. Slikao je glatke, a kasnije
poput spužve reljefne slike prekrivene IKB bojom (patentirao je "International Klein Bleu"
boju). 1958. u bijelo obojanoj praznoj galeriji napravio je izložbu u kojoj nije izložio ništa -
nematerijalni princip, oblikovanje slikarske tišine. Kasnije je plamenom slikao po zraku
slike koje nestaju kad se vatra ugasi. S Armanom i Claudeom Pascalom "podijelio" je svijet
i potpisao se na nebo, a s arh. Wernerom Ruhnauom koncipirao je klima uređaje velikih
geografskih površina. Komponirao je "Monotonu simfoniju" od jednog jedinog tona. Od
1960. nakon susreta s Novim realistima na papir otiskuje tragove golih tijela obojanih
plavom bojom, ili pištoljem s bojom prska tijela modela koji leže na platnu i tako radi
njihove negative. Potaknuo je razvoj konceptualne umjetnosti sve do naših dana.

ANT 63 (Antropometrija) 1961. RE 19 1958.

62
 ITALIJA .

LUCIO FONTANA - SPACIJALIZAM

30-ih godina osniva talijansku sekciju grupe "Apstrakcija-Kreacija" iz Pariza, a 1946. u
Argentini objavljuje Bijeli manifest u kojem uvodi pojam spacijalizma i traži sklad boje,
prostora, svjetla, pokreta i zvuka. Kako bi omogućio da prostor prodre u sliku on buši ili
para svoja platna. Kod Kleina i kod Fontane radi se o konceptualnoj umjetnosti u kojoj je
ideja važnija od same realizacije. U skladu s tim Fontana svoje slike naziva Concetto
spaziale, a skulpture Scultura spaziale. Na njegovim slikama i skulpturama najbitniji su
boja i poredak usjeka i rupica po površini, koje na taj način upijaju prostor.

1947. vraća se u Milano, pokreće spacijalistički pokret i izdaje Tehnički manifest spacijali-
zma u kojem govori o novoj umjetnosti, projektiranju oblika i boja u realnom prostoru uz
pomoć suvremene tehnike (neonska svjetla, televizori). Spacijalistička bi umjetnost trebala
nadići platno slike i volumen skulpture, te postati integralnim dijelom arhitekture koristeći
znanost i tehnologiju. 1947. g. Fontana radi Crni prostorni environment (soba obojana u
crno), a 1949. g. Prostorni ambijent (prostor aranžiran neonskim svjetlima).
Spacijalizmu se pridružuju talijanski umjetnici: Roberto Crippa, Enrico Donatti, Gianni Doya i
Cesare Peverelli, a pokret završava oko 1952. g. kada izlazi i posljednji manifest.

ATTESE 1965. VJENČANJE U VENECIJI 1961.

ALBERTO BURRI
Apstrakcijom se bavi od 1948. g., a 1949. g. na slike inkorporira jutu kao element kolaža i
često je šprica crvenom bojom tako da nalikuje krvavim zavojima (Vreća s crvenim, 1954.).
50-ih godina na slikama koristi i druge materijale: djeliće drveta i zahrđalog metala, a
ponekad pali djelove slike (sugerira iskustvo rata). Jedan je od prvih koji time istražuje
evokacijsku snagu otpadnih materijala. U njegovu radu ima paralela s Arte poverom i Junk-
Artom u SAD (utjecao je i na Rauschenbergove Combine paintings iz 1955.).

VREĆA 5 P 1953. VREĆA I CRVENA BOJA 1954.

63
PIERO MANZONI
Preko enformela i Novog realizma, inspiriran Dubuffetom,
Manzoni je došao do svojih bijelih, bezbojnih slika nazva-
nih Akromi, koje ne ukazuju ni na što. Bijela platna, kugle
od vate ili poliestera, staklene ploče, kugle od krzna ili sla-
me ne referiraju se ni na što osim na same sebe. Manzoni
ubrzo prerasta granice štafelajnog slikarstva i počinje pot-
pisivati ljudska tijela, ljuske jajeta ili kutijice s vlastitim fe-
kalijama (Merda d' artista), a balon punjen zrakom naziva
"Umjetnikov dah". Povukao je liniju dugačku 7.200 metara
i objasnio da granica između života i umjetnosti više ne
postoji.

AKROM 1962.

POP - ART .

Pop-art je sredinom 50-ih godina u Londonu pokrenula skupina umjetnika i intelektualaca,

impresioniranih utjecajem koji su na život Britanaca izvršili američki masovni mediji nakon
II. svjetskog rata. Posegnuli su za obradom komercijalnih proizvoda koji su udovoljavali
ukusu široke publike, a koje su pripadnici intelektualne kulturne elite smatrali prostim i
antiestetskim. Zaštitnici pop-arta postali su Marcel Duchamp i neki dadaisti, koji su
prezirali svaku pravovjernost u umjetnosti.

Najveći je procvat pop-art doživio u Americi. Za razliku od dadaizma, on nije bio iskaz
gađenja prema suvremenoj civilizaciji. Komercijalna kultura mu je bila sirovina i izvor
likovnih tema, a ne zlo koje treba napadati. Nasuprot dadi, pop-art nije imao agresivan stav
prema uvriježenim vrijednostima moderne umjetnosti. To je trijumf trivijalnog nad
uzvišenim, ukidanje granica između slikarstva i objekta, upotreba svakodnevnih materijala,
miješanje originala i reprodukcije, serijsko nizanje predmeta na slici, odbacivanje rukopisa
i svakog dubljeg značenja, izbor objekata koji odgovaraju principima reklamne industrije i
korištenje tehničke proizvodnje. Gotovo simultano s pop-artom javljaju se novi realizam,
hepening i environment.

64
 ENGLESKA .

RICHARD HAMILTON
Sljedbenik Marcela Duchampa, autor prvoga djela ("Što to čini suvremeni dom tako
različitim, tako privlačnim?") koje se može smatrati proizvodom pop-arta. To je kolaž koji
sadrži većinu trivijalnih tema koje će koristiti popartisti: strip, film, komercijalni dizajn,
golotinja, jeftin dekor, kućanski aparati - simboli moderne materijalističke kulture.

ŠTO TO ČINI SUVREMENI DOM TAKO

RAZLIČITIM, TAKO PRIVLAČNIM? 1956.

Kolaž koji prikazuje pin-up djevojku i mišićavog muš-

karca kao Adama i Evu u potrošačkom raju, stanu is-
punjenom proizvodima masovne kulture.

DAVID HOCKNEY
Engleski slikar i fotograf (uvijek je poricao da je pop-artist), poznat po svojem satiričkom
slikarstvu, crtežima i portretima suvremenika. Od 1960-ih napušta apstrakciju u korist
narativnog slikarstva i radi seriju slika bazena u Los Angelesu, od kojih je najpoznatija
Bigger splash. Inspiriran je Baconom i Dubuffetom. Oko 1963. jača realizam i koristi akrilne
boje kojima pojačava plošnost slike, a kao predložak koristi fotografije. Početkom 70-ih
počinje spajati fotografije kako bi se približio načinu percepcije ljudskog oka, tako da više
nema konvencionalne "one point" perspektive. Sredinom 70-ih radi scenografije i kostimo-
grafiju za opere, vraća se ulju i odmiće se od naturalizma.

A BIGGER SPLASH PEARLBLOSSOM HIGHWAY

65
 AMERIKA NEO-DADA & POP ART .

JASPER JOHNS

Johns i Rauschenberg nisu umjetnici pop-arta, ali su utrli put tom pravcu. Johns minucioz-
no i precizno slika poznate svakodnevne predmete poput zastava, meta, novina, brojeva ili
karata, a ljudskih likova gotovo nema. Zanimaju ga činjenice bez vrijednosti i jednostavne,
bezlične i neutralne stvari. Više ne postoje uzvišene teme i iluzije perspektive. Koristi tehni-
ku enkaustike (pomiješani pigment i zagrijani vosak) koja omogućava slojevito nanošenje
boje koje slici daje karakter objekta. Prethodnik mu je bio slikar Charles Demuth slikama
kao što je "Vidio sam brojku 5 u zlatu".

META 1958. TRI ZASTAVE 1958. KARTA SVIJETA 1971.

ROBERT RAUSCHENBERG
Mlađi od Johnsa, neko su vrijeme živjeli u istoj kući.
Miješa elemente akcijskog slikarstva i neodadaizma
na tragu Schwittersovih kolaža i Duchampovih rea-
dymadea, nadrealizam u korištenju pronađenih ma-
terijala (objects trouvés) i besmislene kombinacije.
Ovo antiklasično slikarstvo kolaža i objekata poveza-
no je s tzv. Combine Paintings. Koristi teme koje ka-
snije obilježavaju pop-art: trijumf trivijalnog nad uz-
višenim i ukidanje granica između slikarstva i objek-
ta. Smatra da je "slika stvarnija ako se sastoji od di-
jelova stvarnosti". 1953. obrisao je crtež De Koonin-
ga i praznom papiru dao naziv Obrisani De Kooning. CHARLENE 1954.

1955. Rauschenberg uzima svoj

jastuk, prekrivač i plahtu s kreve-
ta, oslikava ih u stilu akcijskog
slikarstva, a zatim taj dio realnog
života i ujedno dio slikarstva
vješa na zid (Combine paintings).

AKSA 1964.

66
LARRY RIVERS

Rođen 1923., američki kipar, slikar i inovator čije su subverzivne ideje postale dijelom
suvremene umjetnosti. Djela mu sadrže elemente polu-apstrakcije, polu-realizma, pop arta,
post-romantizma i neo-klasike. Školovani je muzičar i svirao je saksofon u raznim
njujorškim jazz orkestrima. Slikati je počeo 1945., od 1969. upotrebljava boje u spreju, 1970.
služi se air brush tehnikom, a kasnije koristi video. Među ostalim, radio je figurativne slike
svoje obitelji i prijatelja, temeljene na kompozicijama Courbeta, Davida i ostalih "klasičara".
1951. započinje stvarati skulpture u prirodnoj veličini od gipsa i cementa, a od 1957. koristi
metal. Kao preteča pop arta na slikama koristi teme i elemente svakodnevne masovne
produkcije: kutije cigareta, novčanice itd., a od 60-ih u svojim radovima upotrebljava
komade kartona, drveta, električno svjetlo, kutije od pleksiglasa...

HOLANDSKI MAJSTORI 1991. CAMEL KVARTET 1978. AFRIKA I.

JIM DINE

U svojim slikama, crtežima, skulpturama, grafikama, kolažima i asamblažima kombinira

razne tehnike s rukom pisanim tekstovima i postavlja svakodnevne predmete na nedefi-
nirane pozadine. Ranih 60-ih usko je povezan s razvojem pop arta. Često na svoja platna
stavlja kućne ogrtače, žnirance, cipele, kravate i ostale komade odjeće, koji su svi bili
njegovo osobno vlasništvo, dajući im određeni autobiografski kontekst. Izveo je i nekoliko
trodimenzionalnih radova i environmenta, a poznat je po crtežima i ilustracijama za knjige.

ZELENO ODIJELO 1959. PALETA (autoportret I.) 1964. ZGODAN PAR ČIZAMA 1965

67
ROY LICHTENSTEIN
Varira standardizirane slike tradicionalnih stripova na temu nasilja i sentimentalne ljubavi.
Njegove slike su u stvari jako uvećane kopije pojedinih sličica stripa, s "balonima" u kojima
je ispisan tekst koji likovi izgovaraju i krupnim rasterom koji se vidi kad se poveća jeftini
tisak na novinskom papiru. Istražuje stroge i prepoznatljive konvencije crteža stripa.

WHAAM! 1963. DJEVOJKA KOJA SE UTAPA 1963.

ANDY WARHOL 1928 - 1987.

Ekscentrik i majstor ironičnog komentara modernog društva. Gledateljima pokazuje

estetska svojstva slika iz svakodnevnice (npr. konzerva juhe) koja obično ne primjećujemo,
bavi se temom smrti (električna stolica prekrivena svilenom zavjesom) ili prometnih
nesreća koje pokazuju kako su masovni mediji umiranje sveli na banalni prizor. Warhol
dolazi iz svijeta reklame, izvrsno razumije način na koji masovni mediji oblikuju svijest i bio
je majstor u manipuliranju medijima. "Zarađivanje novca je umjetnost, rad je umjetnost, a
dobar posao je najveća umjetnost".

TROSTRUKI ELVIS 1962. 25 OBOJANIH MARYLIN 1962. CRNI GRAH 1962.

68
 BOOK ART .

ED RUSCHA
Enigmatske slike, crteži, kolaži i knjige fotografija benzinskih crpki, stambenih zgrada,
palmi i kuća za odmor učinili su Ruscha jednim od najznačajnijih i najutjecajnijih suv-
remenih američkih umjetnika. Radio je olovkom, pastelom i neuobičajenim materijalima
poput baruta, povrća, komada vate, mrlja duhana, a za postizanje iluzionističkih efekata
koristi dim i ogledala. Kritički preispituje neke ambleme američke popularne kulture radeći
slike klasičnih holivudskih logotipa ili stiliziranih benzinskih crpki. 60-ih se pridružuje
skupini oko Ferus Gallery, koja uključuje Roberta Irwina, Edwarda Kienholza i Kena Pricea.

Kasnije kao temu svojih radova upotrebljava slova i riječi pisane različitim stilovima i
pismima, od gotice do tipa slova pisačeg stroja, ili onih koja više izgledaju kao lijevana
nego tiskana. Uspio je riječima dati fizičke oblike. Svojim djelima pripada pop artu.

DIRTY BABY 1977. VIEW OF THE BIG PICTURE 1963. FLASH 1963.

NEO-DADA
Protivno ranijim tendencijama da se umjetnost reducira na ono najbitnije i očisti od svega
nepotrebnog, neo-dadaisti se okreću u suprotnom smjeru. U duhu čistog dadaizma pomiču
granicu između umjetnosti i života, koristeći sve više i više elemenata iz svakodnevnog
svijeta, sve dok granična linija između umjetnosti i života nije počela nestajati.

69
 EUROPA - NOUVEAUX REALISTES .

"poetsko recikliranje realnosti"

Pokret su 1960. osnovali Pierre Restany i Yves Klein. Restany je napisao manifest grupe, a
zajedničku deklaraciju potpisuju Yves Klein, Arman, Daniel Spoerri, Raymond Hains, Jean
Tinguely i Jacques de la Villeglé; 1961. pridružuju im se César, Mimmo Rotella, a zatim Niki
de Saint Phalle and Gerard Deschamps. Unatoč raznorodnosti svog umjetničkog jezika, okupili
su se na temelju "kolektivne pojedinačnosti" (collective singularity), a zajednička im je bila metoda
direktnog "prisvajanja" stvarnosti, odnosno "poetsko recikliranje gradske, industrijske i oglašivačke
realnosti" (Restany). Za njih je svijet slika iz koje su uzimali dijelove i ugrađivali ih u svoje radove.

Naziv Novi realizam skovao je Pierre Restany 1960. tijekom prve zajedničke izložbe na
pariškom Festivalu avangarde. Vraćajući se realizmu kao kategoriji, on se referirao na
umjetnički i literarni pokret iz 19. st., koji je imao za cilj opisivati običnu, svakodnevnu
realnost, bez ikakve idealizacije. Ovaj realizam je bio "novi" jer se povezivao s novom
stvarnošću urbanog potrošačkog društva, a i njegov način izražavanja bio je nov, jer se
više ne koristi stvaranjem slike, već prezentacijom predmeta koje odabiru umjetnici.
Restany je također "obranio" Novi realizam na međunarodnoj sceni pred nadolazećim Pop-
artom iz Amerike, te osigurao financijsku potporu putem mreže kolekcionara i prodavača
umjetnina. Zajedničke aktivnosti i izložbe održavale su se od 1962. do 1963., ali djelovanje
Novog realizma traje sve do 1970. Iako je pokret uspoređivan s pop-artom (zbog korištenja
predmeta masovne produkcije), ipak je bliži dadaizmu.

ARMAN
Nekadašnji pripadnik enformela i tašizma, počeo je od svakodnevnih predmeta stvarati
serije akumulacija, što ga dovodi do rada s gotovim industrijski proizvedenim dijelovima.
Predmete za svakodnevnu upotrebu spaja smjesom od poliestera, ili odbačene predmete
poput okvira za naočale, tube s bojom ili posuđe izlaže bez dodatne umjetničke
intervencije, pa objekt sam postaje umjetničkim predmetom.

CHOPINOV WATERLOO 1962.

Arman je za svoje kreacije (rezanje, razbija-

nje, paljenje, presvlačenje broncom i asem-
blaže) najčešće koristio muzičke instrumen-
te. Na otvorenju izložbe u Gstaadu, 1962. g.
javno je čekićem uništio okomito postavljen
piano, a zatim slomljene dijelove fiksirao na
unaprijed pripremljen pano.

DANIEL SPOERRI
izlaže "topografiju slučaja": zaustavlja tragove života skupljajući npr. ostatke hrane nakon
prijateljskog druženja i takvim slikama-zamkama zaustavlja vrijeme. Slučajno nađene pred-
mete koristi za svoja djela, koja često kao i svoje Sentimentalne muzeje proširuje u duhovite
ambijente. Kasnije odustaje od muzeja i zamki i počinje lijevati stolove u bronci. Čak i smrt
svrstava u "Kabinet životnih kurioziteta" kako umjetnost ne bi bila smrtno dosadna.

70
MADŽARSKI OBROK 1963.

"Madžarski obrok" je rezultat večere servirane

1963. g. kritičaru Jeanu-Jacquesu Lévêqueu
u pariškoj Galeriji J. koju je pripremio sam
Spoerri, inače dobar kuhar. Kad su završili s je-
lom, gosti su stvorili svoju vlastitu sliku-klopku
od ostataka hrane. Ovi ostaci, skupa s priborom
za jelo, zatim su fiksirani za stol, a stol je posta-
vljen na zid, sada kao gotova slika-klopka. Ovo
je bio njegov prvi pokušaj stvaranja kolektivnog
umjetničkog djela. Spoerri, izumitelj Eat Arta,
kasnije je producirao mnoštvo ovakvih radova.

RAYMOND HAINS
Započeo se baviti fotografijom, koristeći objektive koji su izobličavali sliku i tako
fotografijama davali izgled "eksplozije". Prvu samostalnu izložbu ovih fotografija održao je
1947. u Parizu. Nekoliko narednih godina koristio je ovaj postupak pri snimanju
eksperimentalnih filmova. Godine 1949. razmišljajući o snimanju plakata na ulicama, pala
mu je napamet ideja da ih "prisvoji". Skupa s Jacquesom de la Villegleom, počeo je
sakupljati poderane reklamne plakate. Nakon priključenja Novim realistima, 1960. g.
nastavio je izlagati poderane plakate, zajedno s Villegleom i Mimmom Rotellom. Godine
1959. započinje sakupljati plakate skupa s njihovim drvenim ili metalnim podlogama, što
mu je omogućavalo uspostavljanje dijaloga između podloge i boja na plakatima.

PANO ZA REKLAMNI PLAKAT 1960.

Metalni pano s ostacima poderanih plakata. To je

djelo na kojem umjetnik "ne radeći ništa" funkcionira
kao onaj koji je samo učinio izbor: "Moja su djela po-
stojala i prije mene, ali ih ljudi nisu vidjeli jer su bili
slijepi". Hainsa zanima pojavljivanje podloge ispod
površine razderanih slojeva plakata, koja dovodi do
promjene percepcije odnosa "slike" i njene podloge.
To je također i "nađeni objekt" na tragu Duchampo-
vih ready madea. Suprotno slikarskoj tehnici, ovakvo
djelo predstavlja negativnu akciju kojom se parcijal-
no oduzimaju boja i oblik izvornih plakata, a na po-
vršinu se probija izgled podloge na koju su zaljepljeni.

JEAN TINGUELY
Nakon studija na baselskoj Školi dekorativnih umjetnosti, počinje stvarati žičane skulpture
bliske nadrealizmu. Kad je susreo Daniela Spoerrija, koji je bio plesač, napravio je 1953. g.
kinetički dekor za jedan njegov balet. Ovaj rad je bio anticipacija njegovih kasnijih slikars-
kih konstrukcija sačinjenih od oslikanih reljefa i pokretnih dijelova. Postupno u svoje kom-
pozicije ugrađuje pokretne elemente poput čekiča, kojima im dodaje i zvučnu komponentu.
Kad se doselio u Pariz pridružio se grupi kinetičkih umjetnika oko Galerije Denise Rene, a
Yves Klein ga dovodi među Nove realiste. Od 1959. g. bavi se stvaranjem strojeva, posebno
onih namijenjenih apstraktnom crtanju i slikanju. Svjetsku slavu mu donosi golemi stroj
Hommage a New York, koji je postavljen u vrtu Muzeja moderne umjetnosti 1960. g.
71
BALUBA 1962.

Tinguely je načinio seriju "Baluba" koristeći raznovrsne

svakodnevne materijale: plastične igračke, životinjsko
krzno i metalni otpad. Bili su parodija na klasičnu skulp-
turu, postavljeni na podeste od industrijskih limenih
bačvi i u ovom slučaju pokriveni peruškom za prašinu
kao perjanicom. Kad bi posjetitelj pritisnuo kontrolnu
pedalu, skulptura bi se pokrenula i svaki njen dio bi se
tresao u svim smjerovima.

CÉSAR RICARD
Govoreći o "otkrivanju industrijske i urbane prirode",
Pierre Restany je ove radove smjestio u svijet tehno-
logije. Njihove jednostavne pravokutne mase anticipi-
raju buduće eksperimente s minimalističkom skulptu-
rom. Césaru je bilo najvažnije pitanje oblika "Kompre-
sije", odnosno odnos proporcija i njene površine
("kože"), kad je 1961. započeo s idejom Manipulirane
kompresije. Odabirući materijal koji je zatim uvjetovao
oblik, karakter, boju i postupak prešanja, bio je u mo-
gućnosti predvidjeti efekte dobivene strojem za preša-
nje i dodati svoju kreativnu svijest u inače impersonal-
ni mehanizam.

MANIPULIRANI PREŠANI AUTOMOBIL 1962.

YVES KLEIN
Klein: "Plava boja nema dimenziju, ona je izvan dimenzije,
dok je ostale boje imaju. Sve boje asociraju na konkretne
ideje... dok plavo najviše navodi pomisao na more i nebo,
što je nešto najapstraktnije u vidljivoj i dodirljivoj prirodi."
Klein je patentirao svoju plavu boju pod nazivom Internati-
onal Klein Blue. Između 1955 i 1962. g. naslikao je 194 pla-
va platna, a 1960 - 1961. napravio je 15 monokromatskih
slika velikih dimenzija (2 x 1,5 m).

MONOKROMNO PLAVO 1960.

72
 SITUACIONIZAM 1957 - 1972. .

1957 - 1972. radikalni politički i kulturalni pokret sa središtem u Francuskoj, ali internacio-
nalnog karaktera. Neki ga smatraju poratnom varijantom nadrealizma, ali situacionizam je
više politički angažiran i teorijskog karaktera. Zajedničko mu je s nadrealizmom želja za
"potresanjem buržujskog života", a njihove se ideje direktno odražavaju u studentskim
pobunama i štrajkovima u Francuskoj 1968. g. Pokret je inspirirao mnoge poznate grafite u
Parizu u svibnju 1968.: "Tražite nemoguće", "Ne prilagođavajte svoje stavove - pogreška je
u stvarnosti" ili "Radnici cijelog svijeta - zabavljajte se". Internacionalni karakter pokret je
dobio spajanjem dviju grupa: Movement for Imaginist Bauhaus (nastao iz COBRA-e) i
Lettrist International.

ASGER JÖRN
Najistaknutiji umjetnik pokreta, koji izlaže slike
nastale na djelomice uništenim reprodukcijama
nekih poznatih likovnih djela iz prošlosti, kako
bi se time relativizirala vrijednost originala.

SPLAV MEDUZE 1950.

DEKOLAŽ .

RAYMOND HAINS
JACQUES DE LA VILLEGLE
MIMMO ROTELLA

Krajem 50-ih preokrenuli su tehniku kolaža i kidanjem (dekolažom)

plakata s oglasnih stupova učinili da i dijelovi zida ispod plakata
kao nova stvarnost sudjeluju u stvaranju umjetničkog djela.

RAYMOND HAINS

JACQUES DE LA VILLEGLE MIMMO ROTELLA

73
 EMPAQUETAGE .

CHRISTO & JEANNE-CLAUDE

Umjetnici koji su umjetnost iznijeli iz muzeja u otvorene prostore, u prirodu ili urbane
sredine. Zamataju svakodnevne predmete i daju im poetsku auru. 1962. prekrili su parišku
ulicu Viskonti šarenim bačvama, a 1995. zamotali su zgradu Reichstaga u Berlinu.

OMOTANI REICHSTAG OMOTANA KUNSTHALLE

Berlin, 1993. (projekt) Bern, 1968.

OMOTANA OBALA ZID OD BAČAVA ZA NAFTU

Little Bay, Australija, 1969 Rue Visconti, Pariz, 1962

OP - ART .

Pokret iz sredine 50-ih, cvjeta 60-ih, povezan je s optikom, odnosno fizičkim i psihološkim
aspektom vida. To je apstraktna umjetnost koja istražuje optički fenomen zbog kojeg se
dobiva dojam da neko djelo vibrira ili pulsira. Op-art nastoji proširiti carstvo optičkih iluzija
korištenjem novih materijala i postupaka, u što su uključeni znanost, tehnika i laserska
tehnologija. Velik dio op-arta sastoji se od konstrukcija i instalacija koje ovise o svjetlosti i
pokretu. Na slikama se stvara dojam stalne izmjene plošnih i prostornih dijelova oblika, a
na crno-bijelim grafikama dojam stalnog premještanja naglaska s pozitiva na negativ, s
konkavnog na konveksno. Op-art često na nov i dinamičan način uključuje gledatelja u
umjetničko djelo. Korijeni op-arta nalaze se već kod poentilista Seurata i orfista Delaunaya.

JOSEF ALBERS 1888 - 1976.

Dolazi u Ameriku nakon što je Hitler zatvorio Bauhaus i postaje utemeljiteljem op-arta.
Radio je slike u nizovima kako bi do kraja istražio pojedinu temu. Od oka traži stalnu
aktivnost, jer se boje i oblici opiru svakom fiksiranju. Oko se provocira i iritira. Svaka se
boja mijenja u dodiru sa susjednom, pa jednostavni oblici poput kvadrata dobivaju

74
višeznačnost i kompleksnost. Posljednji niz "U počast pravokutniku" bavi se odnosima
boja među jednostavnim geometrijskim likovima, svedenima na nekoliko temeljnih tipova.
Unutar ovih granica mogao je stvarati beskrajne kombinacije, temeljene na nijansama
primarnih boja, koje je postupno izbljeđivao bijelom ili sivom bojom.

POČAST KVADRATU 1955 STUDIJA POČAST KVADRATU 1954. STUDIJA POČAST KVADRATU 1960.

RICHARD ANUSZKIEWICZ
Albersov učenik, razvio je svoj stil tako da je napustio kruta kompozicijska ograničenja
učitelja. Pulsirajući efekt i optičke iluzije koje iritiraju oko postiže zrakastim linijama i
njihovim međusobnim križanjem. Nemoguće je razlikovati prednji od stražnjeg plana, niti
odrediti kreće li se plan prema naprijed ili nazad.

ZELENA VATRA 1981. VJENČANJE ŽUTOG I NARANČASTOG 1986. DIAMOND CHROMA 1965.

VICTOR VASARELY
Najutjecajniji predstavnik op-arta. Uporište mu je u konstruktivizmu koje nastoji utemeljiti
na egzaktnim znanstveno-teorijskim postavkama. U početku ga zanimaju mreže, spletovi i
nizovi linija, rasteri, žice i vodovi. Primjena serijske proizvodnje odgovara njegovu stavu da
umjetničko djelo treba biti ponovljivo, da se može stalno umnožavati i realizirati u raznim
oblicima, od dvodimenzionalnih prikaza do kinetičkih objekata. On je najvažniji zagovornik
"ars multiplicate", umjetnosti koja se može ponavljati i koja je dostupna svakome. Slika je
originalna ideja izvedena matematički organiziranima plošnim geometrijsko-apstraktnim
oblicima, s plošno primijenjenim standardiziranim bojama.

VONAL-FEGN 1971. DIA-ARGENT 1969. ZEBRE 1960.

75
BRIDGET RILEY
Britanska umjetnica, počinje slikati pod utjecajem Seuratovog poentilizma, što je uskoro
dovodi do zanimanja za optičke efekte, dok kasnije na nju djeluju radovi Vasarelyja i
futurista. Krajem 50-ih stvara svoja poznata crno-bijela djela ravnih, izlomljenih ili
krivudavih linija, koja stvaraju iluziju pokreta. Prvi put samostalno izlaže 1962. u Gallery
One u Londonu, a 1965. u New Yorku na izložbi koja po prvi puta skreće pažnju na op-art.
Krajem 60-ih počinje koristiti puni raspon boja, vjerojatno nakon što je u Egiptu upoznala
tradicionalnu dekoraciju.

JESUS RAFAEL SOTO

Umjetnik iz Venezuele, nastoji "Mondrianova djela uči-
niti pokretnima". Ispred reljefne monokromne površi-
ne postavlja tanke žičane štapiće obješene na najlon-
ski konac koji se la- gano njišu u zraku. Presjecanjem
linija koje dijelom idu paralelno, a dijelom se razilaze,
nastaje iluzija koja iritira oko jer linije koje se sijeku
pod šiljatim kutom izgledaju razlomljeno.

VELIKI VIBRIRAJUĆI PANORAMSKI ZID 1966.

76
 FOTOGRAFSKI REALIZAM - HIPERREALIZAM .

Fotografski realizam / hiperrealizam se javlja kasnih 60-ih i ranih 70-ih, a od pop arta
posuđuje ikonografiju svakodnevnog života. Američki hiperrealizam se općenito smatra
"mehanicističkim" stilom jer je oređeni broj slikara fasciniran automobilima (Don Eddy,
Robert Bechtle, John Salt, Ron Kleemann), motorima (David Parrish, Tom Blackwell), avionima
(Chriss Cross, Tom Blackwell), tvornicama (Randy Dudley) i urbanim vizurama (Richard Estes,
David Cone, Anthony Brunelli).

Koriste se sve teme koje se odnose na urbani folklor i potrošačko društvo: restorani, ulice,
neonska svjetla, automobili. Sve je naslikano izuzetno precizno, osobni rukopis autora
često je odsutan, atmosfera je reducirana na minimum, predmet sveden na svakodnevno, a
umjetnik iskazuje svoju osobnost samo karakterističnim izborom tema.

Jedna od važnijih karakteristika hiperrealizma je često vrlo detaljno prikazivanje krupnih

planova pojedinih dijelova cjeline (sharp focus). Takvo povećavanje mjerila nekog
predmeta u stvari je drugi oblik apstrakcije: izdvajanjem iz svakodnevnog konteksta
predmet dobiva novi identitet. Slike su često vrlo velikih dimenzija i prikazuju naoko
nerazumljive oblike ili imaginarne konstrukcije, koje tako prikrivaju svoje porijeklo iz
svakodnevnog okruženja.

DON EDDY
U mladosti je savladao tehniku slikanja "zračnim kistom" (na autima i surf-daskama), a
potom je godinama radio kao fotograf. Kao slikar, koristi ove obje vještine. Na platnima
upotrebljava i akrilne boje, a na papiru pastele.

NOVE CIPELE ZA H-a 1973.

Kao pripremu za ovu sliku, snimio

je niz fotografija izloga prodavao-
nice cipela na Manhattanu, a jed-
nu je iskoristio kao osnovu za sli-
ku. Uz cipele, ljudi i promet na uli-
ci vide se kao refleksije od stakla
izloga pod raznim kutovima. PRIVATNO PARKIRALIŠTE III. 1971.

RICHARD ESTES
Priznati majstor fotografskog realizma. Iako njegovo tehničko savršenstvo pretvara
fotografski realizam u neku vrstu magičnog i nadrealnog realizma, to je ipak tek umijeće
spretnog ilustratora i ne razlikuje se bitno od ranijih precizionista, koji su često koristili
fotografiju kao osnovu za sliku. Tajna njegova uspjeha je u temi i kompoziciji - on voli
pročelja trgovina iz ranijih vremena koja izazivaju nostalgiju i uspomene (arheolog
modernog gradskog života).

77
RICHARD ESTES:
TRGOVINA HRANOM 1967.

Jedna od njegovih najboljih slika. Re-

šetkasta kompozicija je fino uravnote-
žena (na Mondrianov način), što ovo
skromno pročelje trgovine uzdiže do
zapanjujućeg vizualnog doživljaja.

VICTORY THEATER 1968.

GERHARD RICHTER
Njegovo je djelo teško staviti u bilo koji umjetnički pravac, ali uvijek se bavi stvarnošću:
od ranih radova koji se bave socijalističko-realističkim režimom, do snažnih ekspresivnih
apstraktnih slika posljednjih godina i suvremenih monumentalnih djela.

PLIVAČICE 1965. EMA 1966. S.D.I. 1986.

AUDREY FLACK
Početkom 60-ih godina započinje slikati prema fotografskim predlošcima. Njene slike su
često ispunjene osobnim predmetnim uspomenama i ona koristi realizam kako bi istražila
svijet koji je okružuje i svoj odnos prema njemu, s osobnog i feminističkog gledišta.

KRALJICA 1976.

Poput većine njenih slika, Kraljica je alegorijsko djelo.

Kraljica "herc" (strast za kockanjem), sat (kratkoća ži-
vota), ruža i šminka (prolaznost ljepote). Predmeti pri-
kazani u perspektivi kao da strše iz ravnine slike, a si-
vi rub daje iluziju okvira.

78
ALEX COLVILLE
Djela su mu više vezana uz američke precizioniste nego uz fotorealizam. Slikarstvo temelji
na velikom broju skica i studija gdje najprije konstruira apstraktno-geometrijski red, zatim
radi crteže prema živim modelima, a tada počinje polagan proces slikanja rijetkom bojom u
više slojeva na drvenoj plohi. Za njega realizam nije nužno naturalizam, a umjetnik stvar-
nost ne kopira nego i analizira. On posvuda pronalazi "mitove svakodnevnice", njegove su
slike statične, a teme su samoća, izolacija, rastanak, rad, odmor, otuđenost i ljubav.

OBITELJ I OLUJA 1955. PAS U POLJU 1958. BENZINSKA CRPKA 1966.

79
 KASNI APSTRAKTNI EKSPRESIONIZAM .

MINIMALIZAM / HARD-EDGE PAINTING .

Umjetnički pokret i stil rođen u SAD, reducira umjetničko djelo na minimalni broj boja,
oblika, linija i tekstura. Minimalizam odbija svaki društveni komentar, narativnost, aluzije na
povijest, politiku ili religiju. David Burlyuk je prvi upotrijebio ovaj naziv u katalogu izložbe
Johna Grahama, u New Yorku 1929. g., a termin je kasnije primijenjen na umjetnički pokret
u 60-im godinama. Osim termina minimalizam, još se koriste nazivi: ABC art, reduktivizam i
rejective art. Prethodnici minimalizma bili su ruski suprematizam, Duchamp, Klein…

Minimalizam je postao poznat po djelima Franka Stelle čije su Crne slike prvi put izložene u
MOM-i u New Yorku, 1959. g. Iako nikada nije bio organiziran i objavljen kao pokret,
minimalizam je postao dominantan u slikarstvu, skulpturi i instalacijama. Ključni događaj u
njegovoj povijesti bila je izložba Primarne strukture, održana 1966. u New Yorku.

Minimalistička umjetnost je precizna i "oštrih rubova" (hard edge), koristi uzorke

geometrijskih oblika koji se ponavljaju, jednolike plohe zasićene boje, ravno iz tube. Djela
su često temeljena na rasteru i matematički komponirana, a zajednička im je i upotreba
industrijskih materijala kako bi se eliminirali tragovi umjetnikove ruke. Minimalisti su
nastojali da gledatelji njihove radove doživljavaju neometani kompozicijom, temama i
ostalim elementima tradicionalnog slikarstva.

Suština djela je sam medij i korišteni materijali, bitna je doslovna fizička prisutnost djela, a
upotrijebljeni materijal nema nikakvu drugu simboliku. Boja se ne koristi da iskaže osjećaj
ili raspoloženje, ona jednostavno definira plohu. Odbacuje se ideja kako umjetnost treba
odražavati osobnu ekspresiju autora. Ona treba biti bez emocija, skrivati prisustvo i
osjećaje umjetnika, a najvažnija je gledateljeva osobna reakcija. Umjetnici minimalizma:

FRANK STELLA ELLSWORTH KELLY AD REINHARDT ROBERT MORRIS

BARNETT NEWMAN SOL LE WITT AGNES MARTIN RICHARD SERRA

AGNES MARTIN
Umjetnica koja se najviše isticala u slikarstvu "oštrih rubova". Izvršila je velik utjecaj
slikama i crtežima na kojima su apstraktni oblici reducirani na seriju horizontalnih i
vertikalnih rastera, te anticipirala nadolazeću minimalističku i konceptualnu umjetnost.

BEZ NAZIVA 1959. VODENI CVIJET 1964.

80
ELLSWORTH KELLY
Rani predstavnik hard edge slikarstva, Amerikanac Kelly napušta Rothkovu impresionis-
tičku mekoću. Plosnate površine boje ograničava precizno iscrtanim oblicima. Odbacuje
sadržaj, sliku reducira na boju i površinu koje zajedno čine cjelinu i ne znače ništa drugo
osim onog što zaista jesu. Slika sama postaje predmetom slike. Prvotna stroga
konstrukcija oblika kasnije je oslabljena nepravilnim prelamanjima geometrijskih oblika
(shaped canvas), pa mnogi njegovi radovi izlaze iz okvira slikarstva i graniče s plastikom.

CRVENO PLAVO ZELENO 1963. CRVENA, PLAVA, ZELENA, ŽUTA 1965.

KENETH NOLAND
Njegovo je slikarstvo strože i više geometrijski koncipirano. Isprva bira simetrične figure
poput krugova, križeva, slova V ili X, a u kasnijim radovima koristi stroge linearne i
paralelne kompozicije u formatu filmskog platna (cinemascope-format), prividno bez
početka i kraja, a boja i platno se stapaju u nedjeljivu cjelinu. Noland je promovirao
"oblikovano" platno, sa serijama simmetričnih i asimetričnih formi u obliku dijamanta ili
slova V. U tim slikama krajevi platna bili su strukturalno jednako važni kao i središte. Ova
"oblikovana" platna su asimetrična i vrlo nepravilnih oblika.

BLUE EXTEND 1962. LOVELY ROSA 1983. PIRUETA

FRANK STELLA
Njujorški slikar, počeo je kao obožavatelj Mondriana, radio u stilu apstraktnog impresio-
nizma, a kad je upoznao radove Jaspera Jonesa razvio je vlastiti nefigurativni stil. Bio je
vodeća figura minimalizma. Nije ga zanimala ravnoteža vertikala i horizontala koja je
Mondriana još povezivala sa svijetom prirode. Napustio je tradicionalni pravokutni oblik
platna, kako bi naglasio da njegove slike nemaju sličnost s prozorima. Sam oblik slike sada
postaje sastavnim dijelom crteža. Naglašava bezličnu preciznost površine i uklanja svaku
usporedbu s "ručnom" izradom štafelajnih slika. Bavio se Matisseom i slijedio njegove
slikarske principe. Za njega je slika samodostatni fizički objekt, a ne metafora za nešto
drugo. Potpuno uklanja iluzionizam - slika je samo ravna ploha i ništa više.

81
Kasnih 50-ih stvara prve crne slike geometrijske strukture na kojima je crna površina
prekidana bijelim linijama. 60-ih godina slijede "Oblikovana platna" na kojima se izmjenjuju
matirane i sjajne površine fluorescentne boje. Glavna mu je namjera bila stvoriti slikarstvo
koje "…popularno zovemo dekorativnim". 70-ih godina vidljiva je njegova "barokna"
komponenta - stvara aluminijske reljefe od raznih dijelova, a zatim montažne slike barokne
punoće suprotne purizmu ranijeg razdoblja. Te slike ponekad prelaze u treću dimenziju i
postaju objekti ili čitavi slikarski prostori ukrašeni kulisama.

INDIJSKA CARICA 1965.

Oblik slike određen je prodorom znakova

u obliku slova "V" u raznim smjerovima.
Znakovi su iste veličine i oblika, ali razli-
čitih boja koje sadrže metalni prah i daju
bjelkasti odsjaj.

NIKAD SE NIŠTA NE DOGAĐA 1964.

Ulje na platnu. Jedna od crnih slika čija

je površina isprekidana bijelim linijama.

CTESIPHON III. 1968.

Fluorescentni akril na platnu, iz serije "Obli-

kovanih platna"

82
 ANALITIČKO SLIKARSTVO .

Zajednička obilježja ovog "neodnosnog" slikarstva iz 50-ih g. su refleksivan stav umjetnika,

propitivanje vlastitog medija i isključivanje izvanumjetničkih sadržaja. Ovaj analitičko-
koncepcijski pristup temelji se na Duchampu i purističkom stajalištu Barnetta Newmana,
Ada Reinhardta i Yvesa Kleina. Umjetnici:

ROBERT RYMAN
RAIMUND GIRKE
ALAN GREEN
ALLAN CHARLTON
BLINKY PALERMO

ROBERT RYMAN
Smatra se najdosljednijim od analitičkih slikara. Kasnih 50-ih počinje slikati bijele slike, a
zatim se sasvim posvetio preispitivanju teorije. Upotreba raznih neslikarskih materijala
(čelik, aluminij, bakar, staklena vuna i karton) na slici naglašava predmetni karakter djela.
Prema strukturi i boji njihova je izvedba različita: guste strukture mijenjaju se s
prorijeđenima, pravilne s nepravilnima, nanos boje je čas pastozan, a čas lazuran.

CLASSICO IV. 1968. BEZ NAZIVA 1958. ARHIVA 1979.

83
 ARTE POVERA .

Pokret koji nastaje 60-ih godina, uz vidljive utjecaje konceptualne umjetnosti i minimalizma.
Namjera te struje bila je valorizirati umjetnost u njenoj jednostavnosti, ostavljajući u
drugom planu predmet ili kreativni postupak. Ova umjetnost koja nastaje iz svakodnevnih
materijala ili čak otpada, javlja se u cijelom svijetu, snažno je usredotočena na osobno
iskustvo umjetnika i nastoji emocionalno uključiti gledatelja. Pripadnici pokreta stvarali su
u raznim medijima: slikarstvu, kiparstvu, fotografiji, performansima i instalacijama.

Naziv Arte povera promovirao je talijanski kritičar Germano Celant 1967. g. aludirajući na
repertoar skromnih materijala koje su koristili autori. Njegovi tekstovi i niz izložbi dali su
kolektivni identitet određenom broju mladih talijanskih umjetnika iz Rima, Milana, Torina i
Đenove, koji su stvarali na radikalno nov način, prekidajući s prošlošću i otvarajući
dijaloge s umjetnicima iz Europe i Amerike. Najznačajnije razdoblje pokreta bilo je od 1967.
do 1972. godine.

Pripadnici Arte povere, među ostalima, bili su: Mario Merz, Jannis Kounellis, Joseph Beuys,
Lucio Fontana, Michelangelo Pistoletto, Gilberto Zorio (tvorac energetskih "strojeva" ),
Pierpaolo Calzolari i Gino de Dominicis. Među velikanima atre povere je Piero Manzoni, koji
je preko svojih intelektualnih provokacija i kromatskih poništavanja doprinio obnavljanju
panorame talijanskog umjetničkog istraživanja početkom 60-ih.

MARIO MERZ
Umjetnik iz Torina, poznat je kao jedan od najvažnijih
predstavnika pokreta arte povera. Proslavile su ga pro-
zirne konstrukcije nalik eskimskim igluima koje pove-
zuju vanjski i unutrašnji prostor i sadržaj. Ove su kon-
strukcije uslijedile nakon slikarskih eksperimenata,
odnosno pokušaja da prevlada slikarstvo Picassa i di-
hotomiju realističke i apstraktne umjetnosti. Idejna i
estetska složenost slika i objekata temelji se na prizi-
vanju nestalih arhetipskih životnih oblika i zaboravlje-
nih praslika. Za njega avangardno razmišljanje znači
ponovno otkrivanje i vrednovanje davnih mitova i spo-
znaja, te njihovo prilagođavanje suvremenoj svijesti. BEZ NAZIVA 1982.

SLIKAR U AFRICI 1981.

84
JANNIS KOUNELLIS
Grčki umjetnik koji od 1956. živi u Rimu. Na njega su utjecali Burri i Fontana, čiji su radovi
nudili alternativu ekspresionizmu i enformelu. Inspirirali su ga Pollock, Kline, Maljevič i
Mondrian. Od 1967. bavio se skulpturama i instalacijama, a dio svojih radova naziva
slikarstvom i ispituje kakve su njegove današnje mogućnosti. Upozorava na nedostatak
vrijednosti koje su se (po njemu) izgubile nestankom građanske klase, njenih standarda i
reda koji je imala.

Kounellisova zabrinutost iskazuje se u složenim simboličkim i asocijativnim figurama. Na

slikama prikazuje slova, notne zapise, maske i montaže nastale korištenjem zemlje, vatre,
dima, olova i zlata, ponekad pokazujući svoj interes za alkemiju. Radi i reljefe koji
podsjećaju na slikarstvo, u kojima spaja organsku i anorgansku materiju (krug od žutog
voska okružen pločama olova). Nastoji stvarati elementarnu i anti-elitističku umjetnost.

BEZ NASLOVA 1959 BEZ NASLOVA 1959. BEZ NASLOVA 1987.

JOSEPH BEUYS
Njemački umjetnik čija djela iskazuju pomirenje razuma i imaginacije, prosvjećenosti i
magije, prošlosti i sadašnjosti. Bio je crtač, slikar, kipar, umjetnik objekata, instalacija,
ambijenata i hepeninga, Fluxusa, Arte povere i akcionizma. Mnoštvo likova nalik totemima
(zec, jelen, los, ovan, pčela ili gavran), nomadske legende, ruža i križ, poganski i kršćanski
likovi i simboli, antropozofske figuracije, šamanski ambijenti, ali i predstavnici suvremenog
svijeta, svi se javljaju na crtežima i ponekad služe kao skice za kasnija trodimenzionalna
djela. Ova romantičko-vizionarska i magiji usmjerena umjetnost i dosljedno umjetničko
djelovanje imali su utjecaja na mnoge učenike i kolege. Nijemci ga smatraju svojim
najvećim umjetnikom nakon Durera.

DJEVICA 1979. KRALJEVA KĆI VIDI ISLAND 1960.

85
MICHELANGELO PISTOLETTO
1960 - 61 radi autoportrete na kojima platna prekriva podlogom od metalizirane boje, a
uskoro platna postepeno zamjenjuje pločama poliranog čelika. Svojim
"photosilkscreened" slikama ljudi u prirodnoj veličini, na uglačanom čeliku koji poput
ogledala odražava okolinu, nastoji gledatelja i okolinu integrirati u sliku te ujedno istražuje
prirodu realiteta i prezentacije. Od 1967. Pistoletto se počinje baviti skulpturom i
performansom, što kasnije proširuje njegovo djelovanje na film, video i kazalište. U svojim
djelima koristi svakodnevne materijale, što je jedna od karakteristika arte povere.

TRI DJEVOJKE NA BALKONU 1964. ŽENA KOJA SJEDI 1963. BEZ NAZIVA 1933.

NEOEKSPRESIONIZAM .

Slikarstvo dvadesetog stoljeća (od apstraktnog ekspresionizma do fotografskog realizma)

počinje gubiti snagu, a znaci opadanja zamaha javljaju se početkom 70-ih, širenjem naziva
"neo" za označavanje novih tendencija koje stižu jedna za drugom. Neoekspresionizam se
javlja kao reakcija na konceptualističku umjetnost i minimal-art, revitalizira slikarstvo (čak i
štafelajno) i vraća individualnu ekspresiju upotrebom senzualnih boja, narativnim
sadržajima i ljudskom figurom u velikom mjerilu. Umjetnici koriste materijal na grub i sirov
način kojim iskazuju snažne emocije. Javlja se krajem 70-ih i postaje prevladavajući pokret
80-ih, posebno u SAD, Italiji i Njemačkoj. U Italiji neoekspresionizam se ponekad naziva
transavangarda, u Njemačkoj su to Neue Wilden, u SAD se koristi nekoliko naziva:
novi fauvizam, bad painting i punk-art. Među najznačajnije neoekspresioniste spadaju:

Njemačka: GEORG BASELITZ

ANSELM KIEFER

Italija: FRANCESCO CLEMENTE

SANDRO CHIA
MIMMO PALADINO

SAD: JEAN-MICHEL BASQUIAT

ERIC FISCHL
KIKI (Kirsten Runkle)
DAVID SALLE
JULIAN SCHNABEL
SUSAN ROTHENBERG

86
GEORG BASELITZ
1961. g. Baselitz sa prijateljem Schőnenbeckom izdaje prvi, a nakon dvije godine i drugi
Pandemonium, u kojem podsjećaju na vrijeme "patetičnog realizma". Tada stvara "divlje"
slike u stilu ekspresivnog i provokativnog realizma, s opscenim i blasfemičnim prikazima,
ustajući protiv sterilnog akademizma apstraktnih dekorativnih uzoraka. Kasnije, kako bi
dokazao da dobra slika može bilo kako stajati, svoje figuralne kompozicije i pejzaže pos-
tavlja naglavačke. Majstor kolorita, ali nikada ne zapostavlja figurativnost. Uvijek zadržava
predmet, koji kao strukturalni element sprječava da slika postane nepovezana i apstraktna.

VEČERA U DRESDENU 1983. ŠUMA OKRENUTA

NAGLAVAČKE 1969.

ANSELM KIEFER
Bavi se njemačkim romantizmom, povješću, njenim lažnim mitovima i obećanjima. Povije-
snom retrospekcijom istražuje i pokušava otkriti oduševljenje zlom i iracionalnim, te njiho-
ve izvore. Suočava se s moralnim problemima koje je donio nacizam. Od 1970. nastaju
herojski krajolici i simboli, a zatim studije o Wagnerovim Nibelunzima i Parsifalu, koje
pretvara u magične i patetične slike. Slike su mu uvijek guste strukture, nastale kombina-
cijom različitih materijala (emulzija, uljena boja, akril, lak, umjetna smola, pijesak i slama).

NEPOZNATOM SLIKARU 1983.

Poruka o ljudskoj i kulturnoj katastrofi koju je

donio II. svjetski rat. Inspirirana je slikama
Caspara Davida Friedricha. Trzavi potezi, ze-
mljani i crni tonovi i umetnuta slama pokazuju
tragičnu veličinu holokausta.

EKO - NIŠE 1992.

biljke, glina i emulzija na platnu, u olovnim okvirima i staklu. MARGARETA 1981.
ulje i slama na platnu

87
 ARTE CIFRA 1979. .

Prije nego je Achile Bonito Oliva (talijanski kritičar) uveo termin transavangarda, umjetnici
Sandro Chia, Francesco Clemente, Enzo Cucchi, Nicola de Maria i Mimmo Paladino okupljaju se
na izložbi pod nazivom Arte Cifra, održanoj 1979. u galeriji Paula Mainza u Kölnu.
Predgovor je napisao njemački kritičar Wolfgang Max Faust, koji je i "skovao" naziv Arte
Cifra. Uskoro slijedi niz napisa Bonita Olive u kojima se zasniva teorija transavangarde i
ujedno njena galerijsko-tržišna promocija.

TRANSAVANGARDA .

Pod pojmom transavangarda podrazumjeva se (prema tvorcu tog naziva Achilleu Bonitu
Olivi) internacionalni umetnički pokret rođen u Italiji u drugoj polovini 70-ih. Umjetnici
pokušavaju obnoviti smisao manuelnosti, subjektivnosti i opet uvode kategorije slikarstva,
skulpture i crteža. Ovo zasnivanje umjetnosti na manirističkim principima citiranja, temelji
se na kulturnom nomadizmu i stilističkom eklektizmu. Daleki i bliski umjetnički jezici,
apstraktni i figurativni, internacionalni i autohtoni, eksperimentalni i tradicionalni, susreću
se u pokretu koji umjetničke stilove koristi kao ready-made, odnosno kao forme pronađene
u sećanju i slobodno prenijete u njihova djela.

Nakon prve faze "vruće transavangarde", u drugoj polovini 80-ih javlja se "hladna trans-
avangarda" prožeta istim reciklažnim i dekonstruktivističkim mentalitetom i primijenjena na
objekte umjetnosti nastale u prostoru svakodnevice. Rekonverzija, reciklaža i asamblaž,
stavljeni u službu "blagog projekta" (progetto dolce) postaju strukturalnim elementima
djela. Užem krugu protagonista talijanske transavangarde pripadaju Sandro Chia, Francesco
Clemente, Enzo Cucchi, Nicola De Maria i Mimmo Paladino.

Transavangarda u umjetnosti karakteristični je i tipični model postmoderne kulture, a paralele i

srodne pojave ovoj struji su New Painting u Engleskoj, Neue Wilde u Njemačkoj i Neo-
Expressionism u SAD, a u skladu s tim terminom cijeli ovaj kompleks s početka 80-ih naziva se
neo-ekspresionizam, čiji je nastanak reakcija na prethodne dematerijalizirane i izrazito
ideologizirane umjetnosti kasnih 60-ih i tijekom 70-ih godina.

Da bi se razumjela geneza transavanagarde, ne samo kao slikarskog smjera nego i kao

jednog od paradigmatskih modela ukupne postmoderne kulture, bitne su socijalne prilike i
procesi koji započinju još u doba talijanskog "privrednog čuda" i njegovog nekontroliranog
razvoja u 60-im godinama. Kao posljedica tih prilika i procesa slijedi veoma napeti period
permanentnih kriza i povremenog kaosa koje takav neutemeljeni razvoj izaziva. To je period
opće društvene i političke nestabilnosti na tadašnjoj talijanskoj socijalnoj sceni, što je
među ostalim označeno ubojstvom Alda Mora, te eskalacijom "crvenog" i "crnog"
terorizma ekstremne ljevice i desnice.

Kontekst transavangarde: sumnja u zapadne demokracije i spoznaja o prikrivenim represivnim

mehanizmima njihovih liberalnih institucija, odbacivanje bipolarnog poimanja politike na relaciji
sukoba ljevica-desnica u ime mnoštva pluralističkih opcija, potraga za kulturnim identitetima
lokalnih, regionalnih i nacionalnih sredina, decentralizacija, težnja ka mjesnim i komunalnim
autonomijama i početak rasprava o prednostima i manama globalizacije, multikulturalnost,
fokusiranje na privatnost svakog individualnog subjekta umjesto napuštenog kolektivističkog
imperativa, borba za ravnopravnost rasnih, spolnih i svih ostalih manjinskih skupina, odnosno
uspostavljanje prava na razliku u svim sferama djelovanja. Ovu duhovnu klimu poslednjih decenija
XX st. karakterizira težnja ka ne-linearnom razmišljanju, a umjesto hijerarhije treba vladati
simultanost, punopravnost i načelna ravnopravnost svih mogućih ideja, izbora, odluka i stavova.

88
FRANCESCO CLEMENTE
Talijanski slikar, povezan s pokretom Arte povera, kasnije razvija snažni neoekspresionis-
tički stil kako bi raskrstio sa sterilnom apstrakcijom minimalizma i skromnim materijaliz-
mom Arte povere, pokretima koji su figurativno slikarstvo proglasili mrtvim. Njegova platna
i zidne slike prikazuju alegorijske cikluse na tragu slavnih talijanskih slikara, od Giotta
nadalje. Njegov metaforički rječnik se osobito bavi ljudskim tijelom (mnoštvo portreta i
autoportreta). Najznačajnija djela sadrže njegova osobna raspoloženja, maštanja, nagone i
sjećanja koje ostali potiskuju. Slike su mu očaravajuće ili odvratne, iskazuju neuhvatljiva
stanja duha i koristi svaki stil ili sredstvo kojima može izraziti svoj unutarnji svijet. Na njega
su utjecali sjevernjački simbolisti i ekspresionisti, a povremeno i nadrealisti.

AUTOPORTRET 1989 JUTRO 1982. ŠKARE I LEPTIRI 1999.

SANDRO CHIA
70-ih godina Chia je bio među prvim talijanskim figurativnim slikarima i član pokreta
transavangarde. Slobodno se koristi klasičnom ikonografijom, reinterpretirajući je na svoj
način. Povijest postaje izvor inspiracije, a eklekticizam princip. Upotrebljava žive boje,
nemirne poteze kista i sjećanja na ambijentalni dinamizam talijanskih futurista.

OBEĆANJE TIHE NOĆI 1987. INTERIJER SA PSOM ARCADIA 1999.

MIMMO PALADINO
Ranih 70-ih u svom radu počinje koristiti mitološke teme, a njegovi kasniji radovi pokazuju
utjecaj etrurske umjetnosti. Jedan je od male grupe talijanskih umjetnika, pripadnika
transavangarde, koji je ranih 80-ih stekao međunarodni ugled. Njegova umjetnost nudi
suvremenu interpretaciju klasične mitologije.

89
MIMMO PALADINO:

VELIKI KABALIST TANGO 1983.

ENZO CUCCHI
Talijanski slikar, crtač i kipar, pripadao je pokretu transavangarde. Umjetnost mu je bila
anti-intelektualna, a platna velikih dimenzija ispunjavao je svojim repertoarom simbolike:
borbom elementarnih sila - svjetlosti i mraka, smrti i života, stvaranja i destrukcije.

UZDAH VALA 1983. HEROJ BEZ GLAVE 1981.

ANAKRONIZAM - SLIKARSTVO MEMORIJE .

Postmodernističko figurativno slikarstvo nastalo krajem 70-ih i početkom 80-ih. Termin

anakronizam uveo je talijanski kritičar Maurizio Calvesi. To je pseudo-klasicističko slikar-
stvo jer ne teži idealima klasicizma već subjektivnoj simulaciji i interpretaciji slikarskih
rješenja renesanse, baroka, klasicizma i neoklasicizma. Osniva se na citatima, oponašanju i
simulaciji velikih tema europskog slikarstva: mitskim scenama s Jupiterom, Orfejeom i
nimfama, pejzažima, arhitektonskim eksterijerima i interijerima, te historijskim scenama.

To su kontrolirane, racionalizirane, narativno-mimetičke slike, koje se suprotstavljaju slu-

čajnosti i spontanosti transavangarde i neoekspresionizma. Ova suprotnost nije na nivou
sadržaja slike, jer transavangarda također koristi citate i teme prošlih stilova, već na nivou
metode realizacije: dok anakronisti teže idealu klasičnog zanata mimetičkog slikarstva,
transavangarda i neoekspresionizam nekonzistentno povezuju razne slikarske oblike
prikazivanja, od mimetičkih do apstraktnih. Nazivi bliski anakronizmu su "učeno slikarstvo"
(skovao Italo Mussa) i "hipermanirističko slikarstvo" (termin Itala Tommassonija). Slikari:

CARLO MARIA MARIANI ROBERTO BARNI

UBALDO BARTOLINI OMAR GALLIANI
STEFANO DI STASIO MARKO ANTONIO TANGANELLI

90
CARLO MARIA MARIANI
Najpoznatiji među slikarima anakronizma, Mariani predstavlja jedan drugačiji aspekt
aktualne klime postmoderne, dijametralno suprotne transavangardi. U svojim djelima
koristi citate neoklasicizma 18. i 19. st. Prvi put izlaže svoje neoklasične slike 1973. Njegova
djela se kreću od ekstremnog neoklasicizma do metafizičkog slikarstva i nadrealizma.
Krajem 80-ih u slikama mu se počinju javljati i citati Picassa, Brancusija i Beuysa.

ERMETICO 1997. POWER 1993. AKT 1982. KOMPOZICIJA I. 1989.

NEOEKSPRESIONIZAM - AMERIKA .

SUSAN ROTHENBERG
Najnadarenija američka predstavnica neoekspresionizma. Njene slike i crteži su na razmeđi
između Cezannea (spontanost) i ekspresionizma (intelektualna kontrola). Sredinom 70-ih
najčešći i najprepoznatljiviji motiv bili su obrisi konja gledanog iz profila, a potkraj desetlje-
ća usmjerava se osjećajnijim temama i ide prema ekspresionizmu.

MONDRIAN 1984. DVIJE ŽUTE GLAVE 2006. BEZ NAZIVA 1983.

91
JULIAN SCHNABEL
Postaje poznat 80-ih kao jedan od vodećih umjetnika neo-ekspresionizma. Nakon
desetljeća hladnog minimalizma i konceptualne umjetnosti, njegov rad pokazuje
romantične i herojske sadržaje, emotivne i subjektivne. Za njega je karakteristično slikanje
po raspucanim pločama ili krhotinama keramike apliciranima na drvene ploče velikih
dimenzija, pa takvi radovi pokazuju skulpturalne i taktilne vrijednosti.

AUTOPORTRET 1987. SOVA 1980. PLAVI AKT S MAČEM 1979.

DAVID SALLE
Salle koristi citate iz povijesti likovnih djela, koji postaju oblikom i sadržajem njegovih
radova. Na platnima prikazuje repertoar iz raznih izvora: vlastitih crno-bijelih fotografija,
francuskog i američkog slikarstva od 18. do 20. st., reklama iz 50-ih, pornografskih
časopisa ili iz priručnika "kako naučiti crtati". Ponekad se na slikama služi i
trodimenzionalnim objektima: pločama, tkaninom s uzorcima ili bocama. Jukstapozicija
ovih elemenata na njegovim djelima učinila ga je prepoznatljivim i jednom od zvijezda
neoekspresionizma u Americi.

CANFIELD HATFIELD 5. 1990. CANFIELD HATFIELD 9 1990. KOD LEA CASTELLIJA 1986

KOMEDIJA 1995. STARE BOCE 1995.

92
 NA PRIJELAZU STOLJEĆA .

A. R. PENCK
U počecima je slikao pod utjecajem Rembrandta, Van Gogha, ali i ekspresionizma. Na slici
"Bez naslova" (Grupa prijatelja: Bottcher, Biermann, Penck, Baselitz) daje sablasno-
ironičan prikaz likova, sa snažnim koloritom i grotesknim figurama, što pokazuje da se još
radi o ekspresionizmu. U kasnijim djelima koristi elemente znakovnog jezika, koji je dijelom
pretpovijesno-arhetipskog i dijelom tehnološkog karaktera. Ovi simboli pokazuju Penckovu
želju da stvori simbiozu racionalnog i iracionalnog, logike i mašte, te ih prikaže u slikama
"svijeta", "sistema" i "standarda". Kod Pencka se ne može govoriti o jedinstvenom stilu, jer
ne odbacuje eklektičan odnos prema povijesti umjetnosti, a njegov "tajni" znakovni jezik
vremenom poprima obilježja dekorativnog uzorka.

BEZ NASLOVA (GRUPA PRIJATELJA...) 1965. JA U NJEMAČKOJ 1984.

FRIEDENSREICH HUNDERTWASSER 1928 - 2000.

Austrijski slikar i kipar. Njegova ponekad šokantna umjetnička vizija izražavala se u

slikarstvu, filozofiji, dizajnu fasada, poštanskim markama, zastavama ili dizajnu odjeće. Za
njegov rad su karakteristične organičke forme, odbacivanje ravnih linija, pomirenje čovjeka
s prirodom, jarke boje i jaki individualizam. Njegov arhitektonski rad usporediv je s
Gaudijem po biomorfnim oblicima i upotrebi keramičkih pločica. Inspirirala su ga djela
Egona Schielea, a njegovi radovi često su uspoređivani s Klimtovim. Fascinirale su ga
spirale, a ravne linije je nazivao "đavoljim alatom". Svoje umjetničku teoriju koju je nazvao
"transautomatizam", temeljio je na nadrealističkom automatizmu, ali se fokusirao na
iskustvo gledatelja, a ne umjetnika.

PRIGODNE MARKE ZA UJEDINJENE NACIJE

93
SIGMAR POLKE
Njemački slikar, u početku se 4 godine bavio fotografijom, eksperimentirajući s razvijačima
i fiksirima, ugrađujući sve pogreške i elemente slučaja u finalne fotografije. S kolegom na
Umjetničkoj akademiji 1963. g. osnovao je "Kapitalistički realizam", propitujući doktrine
potrošačke umjetnosti zapadnjačkog kapitalizma. Za njega je tipično da spaja elemente
niza različitih medija na jednoj slici. U njegovim se radovima nalaze elementi realnog,
duhovnog i fantazmagoričnog. Na jednak način istražuje trivijalnu kulturu, masovne medije
i tradicionalno slikarstvo, baveći se i visokim i trivijalnim temama. Tijekom 70-ih poduzima
seriju putovanja, fotografirajući po Afganistanu, Brazilu, Pakistanu, New Yorku i Parizu.

GAVRAN 1966. LJUBAVNI PAR 1965.

94
 OSTALI UMJETNIČKI POKRETI .

GRUPA 58 1958. .

Grupa je nastala u Napulju 1958. g. na inicijativu Maria Coluccia i grupe figurativnih

umjetnika. Namjera je bila "zatvoriti uznemirujući protok nesvjesnog i sagraditi most
između sadašnjostI naše duhovne civilizacije i njenog porijekla u prošlosti, te pokazati
koliko je ta civilizacija još uvijek sposobna jednostavno prikazati tu prošlost koja pulsira u
sjećanju". Kasnije, 1959. g. ovi isti umjetnici potpisuju drugi programatski Napuljski
manifest, u kojem otvoreno i ironično protestiraju protiv apstraktne umjetnosti. Na njihovu
inicijativu objavljen je časopis Documento Sud.

FLUXUS 1962. .

George Maciunas bio je osnivač pokreta i istoimene revije u Americi 1962. g. Prva izložba
"Fluxus International Festspiele" održana je u Wiesbadenu 1962. g. Projekt je ciljao na
fuziju svih umjetnosti, poštujući specifičnosti medija. Fokusirao se na interdisciplinarnost i
novi koncept umjetnosti u smislu "total arta". Napuštaju se čvrste granice između vizualne
umjetnosti, glazbe, teatra, književnosti, te između akademske i popularne umjetnosti. Cilj
nije bio kreiranje novog umjetničkog jezika, već postizanje drugačije upotrebe etabliranih
umjetničkih struja i oslobođenje umjetnosti od blo kojeg specifičnog jezika.

U korijenima pokreta mogu se naći usko povezani fenomeni poput hepeninga (prvi pokušaj
fuzije između ratličitih oblika izražavanja), nasljeđa dade (osobito Duchampa) i eksperimen-
talne glazbe Johna Cagea u New Yorku. Fluxus nije pokret koji je imao definirane izražajne
načine, on je stav prema životu, pokušaj eliminiranja svakog odvajanja između egzistencije
i umjetničkog stvaranja. Umjetnici Fluxusa (Brecht, Nam June Paik, Yoko Ono, Vostel, Watts,
Joseph Beuys...) dosižu estetske vrijednosti često prakticirajući humor i besmislenost.
Osim performancea i koncerata, produciraju knjige, multiple i filmove.

I u današnje doba umjetnici Fluxusa aktivni su u cijelom svijetu, iako ne kao zajednice u
pojedinim gradovima. Pojava interneta 1990-ih omogućila je da se nekima od izvornih
umjetnika iz 60-ih i 70-ih pridruže mnogi pisci, glazbenici i performeri stvarajući Fluxus
zajednicu u cyberspaceu.

ART & LANGUAGE 1968. .

Grupa konceptualnih umjetnika osnovana 1968. u Coventryiju (Engleska). Osnivači su bili

britanski umjetnici Terry Atkinson, David Bainbridge, Michael Baldwin i Harold Hurrell. Njihovi
rani radovi, kao i časopis Art-Language koji se prvi puta pojavio 1969, imali su velik utjecaj
na konceptualnu umjetnost u USA i Britaniji.

Tri glavne faze grupe:

1. rana faza do 1972. u kojoj su se publici najviše obraćali putem časopisa Art-Language

95
2. faza u kojoj je grupa podijeljena između New Yorka i Engleske i povezana časopisom The Fox
(prestao izlaziti 1976.) Mnogi umjetnici u New Yorku radili su neovisno o grupi ili surađivali iz-
van nje. U to vrijeme bilo je snimljeno nekoliko LP ploča i singlica, uključujući "Corrected
Slogans" (1975), s rock bandom The Red Krayola. Organizatori Michael Corris i Neil Powell
priredili su izložbu koja je prikazala usporedne projekte iz tog razdoblja raskola.

3. period nakon 1977. tijekom kojeg su nastajala slikarska djela, a grupa je reducirana na
umjetnike Baldwina, Ramsdena i kritičara Harrisona.

Od početka Art & Language kritički preispituje praksu i kritiku moderne mainstream
umjetnosti, te tradicionalan odnos između umjetnika i publike. Dosižući iza uobičajenih
parametara vizualne umjetnosti i uključivanjem političkog plakata, filozofskih tekstova,
muzičkih brojeva i dijelova pop-kulture, grupa je od gledatelja tražila da ponovno vrednuju
kategorije suvremene umjetnosti i ulogu suvremenog umjetnika.

Art & Language stil je nazivan "out of work" jer je grupa zanemarivala ideal modernog
umjetnika koji pronalazi i zatim usavršava jedan stil ili vještinu. Za njih, "out of work" znači
postojanje plodnog trenutka koji potiće otkrivanje novih uloga i kategorija. Njihovi radovi
uključuju plakate, glazbene odlomke, zastave, crteže i slike.

PROCESS ART .

Umjetnost u kojoj proces njena stvaranja nije skriven, već je prisutan kao važan aspekt za-
vršenog djela, tako da se njegov dio ili cjelina u stvari sastoje od procesa izrade tog djela.
Pokret se javlja kasnih 60-ih i 70-ih, a korijeni su mu u apstraktnom ekspresionizmu Pollo-
cka. Kod njega se sukcesivni slojevi nakapane i izlivene boje mogu razaznati, a djelovanje
umjetnika pri izradi djela može se rekonstruirati. Kasnije slikarstvo obojanih polja Morrisa
Louisa također jasno otkriva postupak lijevanja boje po platnu - oblici su rezultat interak-
cije tipa i viskoziteta boje, vrste platna, njegove moći upijanja i umjetnikove akcije.

U Process artu su također bitni rezultati postignuti upotrebom pojedinih materijala koji
sudjeluju u procesu stvaranja. Richard Serra stvara svoja djela bacajući rastopljeno olovo
u kutove sobe. Robert Morris izrezuje dugačke trake filca i zatim ih vješa na čavle ili ih baca
na pod tako da stvaraju bilo kakve oblike, uvjetovane interakcijom osobina samog filca,
gravitacije i umjetnikove akcije. Engleski slikar Bernard Cohen stvara slike određujući
proces i način rada i zatim ga provodi sve dok platno ne bude potpuno ispunjeno. Autori:

RICHARD SERRA BERNARD COHEN

ROBERT MORRIS JOHN HILLIARD

BERNARD COHEN ROBERT MORRIS ROBERT SHMITSON

VAV 1964. BEZ NAZIVA 1970. JUCATAN MIRROR 1969.

96
 NEW IMAGE PAINTING 1978. .

Naziv pokreta New Image Painting (ili New Image Art, ili New Image Americans) nastao je
1978. na istoimenoj izložbi u Whitney Museumu u New Yorku. Označava rad grupe 10 slikara
koji su radili figurativnim stilom bliskim neoekspresionizmu. Pokret predstavlja povratak
slikarstvu nakon razdoblja u kojem je većina suvremene umjetničke scene bila orijentirana
na performans, instalacije i konceptualnu umjetnost. Koriste se realistički elementi,
elementi pop-arta, crno bijele fotografije, stripa, filma itd. Ideja je u bliskoj vezi s Figuration
libre (u Francuskoj), Transavangardom (u Italiji) i Neoekspresionizmom (u Njemačkoj).

SUSAN ROTHENBERG DAVID SALLE LONGO

JENNIFER BARTLETT NEIL JENNEY

BAD PAINTING 1978. .

Figurativno slikarstvo, donekle ekspresionističko, koje se na provokativan način, vulgarno

i ironično izruguje akademskom slikarstvu, "dobrom ukusu" i intelektualizmu (osobito
minimal-artu i konceptualnoj umjetnosti) 70-ih godina. Slikama koje su namjerno
neugodne, banalne i vulgarne, ismijava se uvriježeni smisao za lijepo.

Termin Bad Painting upotrebljen je prvi put 1978. za naziv izložbe slika u New Museumu u
New Yorku, koju je organizirao Neil Jenney. Naziv se kasnije koristi i za engleske skupine
figurativnih umjetnika, koji uključuju YBA i ostale moderne pokrete, koje sponzorira
Charles Saatchi, guru marketinga i tržišta suvremene umjetnosti. Za njih je karakteristična
grubost stila, nesklad boja, pretjerani namazi i korištenje raznih materijala.

Teško je ponekad razlikovati granice između umjetničkih struja i kiča ili čak trasha, budući
da želja da se skandalizira često na kraju postaje samoj sebi cilj. Primjerica, Chris Ofili,
jedan od najvećih predstavnika bad paintinga, 1997. na izložbi "Sensation" prikazuje svoje
polimaterijske slike ostvarene upotrebom slonovskog izmeta. Donekle srodni pokreti Bad
paintingu su Funk-art, Figuration libre i grafiti.

NEIL JENNEY JOAN BROWN

JULIAN SCHNABEL KEITH HARING
DAVID SALE JEAN-MICHEL BASQUIAT

JAMES ALBERTSON: MARK KOSTABL CHRIS OFILI

SEKS, NASILJE, RELIGIJA (slika rađena slonovskim izmetom)

I DOBAR ŽIVOT 1962.

97
 APPROPRIATION ART .

Umjetnički pokret koji se pojavio u New Yorku ranih 80-ih. Termin označava umjetnike
koji u svoje radove vidljivo inkorporiraju slike (reklame, slike iz povijesti umjetnosti itd.) ili
druge objekte. Stavljajući te druge slike u novi umjetnički kontekst, njihovo izvorno
značenje se mijenja. Za ovu umjetnost je karakterističan analitički i kritički postupak prema
suvremenoj kulturi i društvu. Neki od umjetnika su:

SHERRIE LEVINE BARBARA KRUGER

RICHARD PRINCE CINDY SHERMAN
DAMIEN HIRST ALISON SAAR

NEUE WILDE 80-te godine .

Poznati i kao Junge Wilde, umjetnici koji se pocetkom 80-ih javljaju u Njemačkoj i Austriji.
Naziv pokreta se referira na francuske Les Fauves, s početka 20. st. Njihove slike su
"divlje", pune vitaliteta, spontanosti i stilske raznolikosti. Nemaju nikakav program, nikakve
teorije ili komentare koji bi objasnjavali njihova djela, jer misle da je to suvišno. Za njih ne
postoji problem apstraktnog ili figurativnog slikarstva, oni neprestano mijenjaju stilove
kako im to odgovara. Pokret je nastao kao reakcija na tada etablirane umjetničke smjerove
intelektualiziranog ili reduciranog jezika oblika (Minimal-Art, Concept-Art...) i nagovijestio
povratak slikarstva koje je već bilo proglašeno mrtvim. Neue Wilde su radili slike velikog
formata, slikane divljim potezima, djelomice ekspresivne, apstraktne ili realistične, pune
snažnih boja, citata iz povijesti umjetnosti ili stripa, koje su iskazivale osnovne ljudske
emocije poput seksualiteta ili straha. Njihovi radovi označavaju početke postmodernizma.

RAINER FETTIG RAINER FETTIG RAINER FETTIG

ELVIRA BACH
BERND KOBELRING
HANS PETER ADAMSKI
WALTER DAHN

NEW YORK AKT JA KAO REMBRANDT

98
 CHICAGO IMAGISTS .

Umjetnicima okupljenima u udruženja "The Hairy Who", "Nonpussed Some" ili "False
image", koji čine Chicago Imagism, zajedničko je nepovjerenje u New York School,
temeljito nepoštivanje i prezir prema autoritetima u bilo kom obliku, uključujući i
umjetničke kanone, na što ukazuje likovni kritičar James Yood u predgovoru katalogu
"Jumpin' Backflash". Njihove izložbe u Hyde Park Art Centru organizirao je Don Baum,
kasnih 60-ih i ranih 70-ih.

Za njih su karakteristični: izbor tema bez ikakvog poštovanja, često seksualna pretjerivanja
i nasilje, kreativna mašta, figure prikazane pod velikim psihičkim stresom, narativne teme
precrtane iz domaćih izvora, otvorenost prema utjecajima samoukih umjetnika i izvora
izvan glavnih tokova zapadnjačke povijesti umjetnosti, ukus za upadljive i opsesivno
živahne kompozicije malih formata, nadrealistički hirovit i ironičan humor, jarke boje,
neovisnost o cijenjenim ikonama i osebujan manijakalni manirizam. Oni nisu bili homogeni
fenomen stila ili ideologije, već amalgam ili složena mikstura različitih individualizama.

JAMES FALCONER ELEANOR DUBE ART GREEN

BEZ NAZIVA 1968. BEZ NAZIVA 1968. FLORID DISCOMFITURE 1968.

ROBERT GUINAN SARAH CANRIGHT JIM NUTT

BEZ NAZIVA 1968. BACKMAN 1965.

VRIJEME RAZMIŠLJANJA NA ZLATNOM ROGU 1967.

99
 GRAFITI & cartoon art .

Predstavljaju značajan doprinos urbane subkulture likovnoj umjetnosti. Već su Dubuffet i

njegovi suvremenici u svoja djela ukljućivali natpise i likove u kojima su djeca, duševni
bolesnici i odmetnici iz društva pronašli priliku za svoje kreativno izražavanje. Popularnost
grafita počela je rasti nakon 1966. g. s crtežima mladih writera velike snage i ekspresivnosti
u njujorškoj podzemnoj željeznici. Ali masovnim imitacijama i ponavljanjima u Europi i
Americi, grafiti su vremenom postali isprazna gesta. Grafiti ima dosta elemenata zajednič-
kih s TV crtićima i stripom (cartoon): sadrži crtež ili sliku, simbole, tekst (poruka može biti
politička ili šaljivog sadržaja) i može biti u obliku sukcesivnog prikaza (kao kadrovi stripa).

KEITH HARING
Njujorški umjetnik koji je grafite
uzdigao na razinu visoke umjet-
nosti. Izlagao je i na Documenti
u Kasselu, što je dovelo do ogr-
omnog rasta cijena njegovih ra-
dova.

TOLEDO 1987. BEZ NAZIVA 1988.

JEAN MICHEL BASQUIAT

Američki umjetnik španjolskog porijekla, karijeru je započeo crtajući grafite na ulicama
New Yorka (nije "napadao" podzemnu željeznicu). Svoje kritičke i narativne scene, te
crtačko-slikarske komentare stanja društvenih manjina i situacije u svijetu podzemlja
kasnije prenosi na platna, koja izlaže 80-ih na Times Square Showu. Koristi snažne boje,
afričke maske i grafizme s elementima riječi, fraza, strelica, raketa, nebodera, itd.

ZYDECO 1984.

CABEZA

100
 MONOKROMNO SLIKARSTVO - PRIMJERI .

KAZIMIR MALJEVIČ

Monokromno slikarstvo započinje u Moskvi 1918. g. s Bijelim kvadratom na bijeloj podlozi

Kazimira Maljeviča. To je bio nastavak njegova rada započetog slikom Crni kvadrat na
bijeloj podlozi iz 1913. g. kojim je otvorio put geometrijskoj apstrakciji 20. st.

ALEKSANDAR RODČENKO

1921. izlaže zajedno tri monokromna platna, svako u jednoj od tri primarne boje, kojima
nastoji pokazati "smrt slikarstva". Dok Rodčenko svojim monokromnim slikama demontira
uobičajene pretpostavke slikarstva, Maljevič smatra kako je njegov rad upravo
koncentracija slikarstva koja ukazuje na srž umjetnosti.

Za Rodčenka monokromnost i ravna ploha boje znače samo to što jesu i stoga predstavlja-
ju kraj evolucije iluzionizma, a Malevič u tome vidi prikaz multidimenzionalnog, dakle neo-
graničenog prostora, ispunjenje iluzionističkog slikarstva, novu evoluciju i novi početak u
umjetnosti (međutim, mnogi smatraju kako nije lako deducirati namjere umjetnika samo iz
njihovih slika, bez poznavanja i komentara umjetnika). Iako monokromno slikarstvo nikada
nije postalo dominantno i svega se nekoliko slikara njime bavilo, ono nikada nije nestalo.

AD REINHARDT

Apstraktni ekspresionist koji se najviše približio "čistom" monokromnom slikarstvu.

Njegove crne slike sadrže slabo vidljive naznake geometrijskih oblika, gotovo neprimjetne
sve dok gledatelj ne provede određeno vrijeme pred njima. Time Reinhardt nastoji kod
njega potaknuti meditaciju i pojačati stanje nesigurnosti u ono što u stvari vidi.

(Newman i Rothko također reduciraju boje na svojim "colour field" slikama, ali ipak ne odlaze do
kraja u monokromiju).

RAUSCHENBERG

U počecima svoje karijere, 50-ih godina, postao je poznat po crnim, crvenim i bijelim
monokromnim slikama, u kojima istražuje teksturu i materijal. Kasnije razne materijale kao
kolaž stavlja na platno, kako bi se naznačile teksture koje se temelje na mreži. Njegova
bijela platna se povezuju uz rad nazvan 4'33'' kompozitora Johna Cagea, koji se sastoji od
tišine koja traje strogo određeno vrijeme. U jednom svom djelu Rauschenberg je izbrisao
crtež apstraktnog ekspresionista Willema De Kooninga (ostao je prazni monokromni papir)
i nazvao ga Izbrisani De Kooning.

JASPER JOHNS

Johnsa se često smatra neo-dadaistom, različitim od apstraktnih ekspresionista čija je

estetika bila dominantna 50-ih. Naslikao je određeni broj slika koje su vrlo blizu
monokromije: Bijela zastava, Zelena meta i Tango. Primjerice, na Bijeloj zastavi postoje
vrlo lagani tragovi njegova "rukopisa" nalik onom na Američkoj zastavi, gotovo nevidljivi

101
kao na Maljevičevom Bijelom kvadratu. Ipak, na tim djelima se naziru potezi kistom više
nego što je tipično za monokromno slikarstvo. Mnogi njegovi ostali radovi također se
približavaju monokromiji, poput melankoličnih "sivih" slika iz ranih 60-ih, ali s dodanim
raznim materijalima (asemblaž) ili tekstom.

AGNES MARTIN

Radovi iz minimalističke faze 1950-ih i 1960-ih su bijeli, prljavo-bijeli ili svjetlo sivi s
tragovima olovke u obliku mreža ili linija preko obojane površine.

ROBERT RYMAN

Njegove minimalističke slike kvadratnog oblika pretežno su bijele ili prljavo-bijele, s

naznačenim okvirima i "konstrukcijama".

BRICE MARDEN

Njegovi najraniji zreli radovi pokazuju radikalnu redukciju, nalik suvremenim radovima
Jaspera Johnsa. Sive plohe oslikane su enkaustikom, s uskim trakama uzduž donjeg dijela
platna.

FRANK STELLA

U svom radu nastoji minimalizirati svako spiritualno ili emocionalno značenje, što je možda
najvidljivije u njegovim crnim ispruganim slikama iz ranih 60-ih. Kasnije napušta ne samo
monokromno, već i geometrijsko slikarstvo.

YVES KLEIN

Radi monokromna platna obojana njegovom patentiranom International Klein blue bojom.

ELLSWORTH KELLY
Provodi mnogo vremena u Parizu i New Yorku. Napravio je određeni broj monokromnih
slika koristeći oblikovana platna (shaped canvases).

102
 RADICAL PAINTING - MONOKROMNO SLIKARSTVO .

OLIVIER MOSSET
Švicarski umjetnik, od 1977. živi u New Yorku. Kasnih 70-ih, u doba punog zamaha neo-
ekspresionizma, započinje veliku seriju monokromnih slika. Jedan je od osnivača New
York Radical Painting group, radikalne po svojim socijalnim stavovima kao i po povratku
radikalnim korijenima slikarstva. Ovo ponovno iznošenje socijalne važnosti apstrakcije,
čak i monokromne, nije bilo u tolikoj mjeri naglašavano još od Maljeviča i Rodčenka.

MARICIA HAFIF

Jedna od vodećih umjetnica monokromnog slikarstva. Značajno je pridonijela osnivanju

monokromnog slikarskog pokreta u SAD, započevši s poticajnim člankom "Ponovni
početak" objavljenim u Art Forumu 1978. U odgovoru na članak, Olivier Mosset joj predlaže
osnivanje grupe radikalnih slikara koja bi raspravljala o svojim radovima. Hafif je organi-
zirala nekoliko izložbi članova ove grupe, a 1981. cijela grupa izlaže u Williams College
Museum of Art. Ova je izložba imala ogroman odjek i tada je lansirano ime Radical Painting.

JOSEPH MARIONI

Član je Radical Painting Group u New Yorku. Slika akrilnim bojama na platnu. Izlagao je u
Europi i Americi i jedan je od najznačajnijih autora monokromnog slikarstva.

103
 NEO-GEO .

Neo-geo je skraćenica za neo-geometrijski konceptualizam. Termin koji opisuje rad Petera

Halleya, Ashleya Bickertona, Jeffa Koonsa ušao je u upotrebu ranih 1980-ih u SAD. Njihovi
radovi nastoje biti kritički prema mehanizaciji i komercijalizaciji modernog svijeta, cilj koji
Halley naziva "geometrizacijom modernog života". Gledajući geometriju kao metaforu
društva, Halley radi slike u geometriskoj apstrakciji, sjajnog kolorita, koje ipak imaju teme-
lje u figuraciji - derivirane su iz kružnih ploča koje Halley koristi za prikazivanje individual-
nih organizama i mreže suvremene urbane egzistencije. Slike su prikaz društvene okoline,
izolacije i povezanosti. Djela Bickertona i Konsa su pretežno trodimenzionalna: Koons se
izruguje potrošačkoj kulturi pokazujući prave predmete široke potrošnje kao djela nepro-
lazne ljepote, a Bickerton stvara vizije apokalipse u svojim Biofragmentalnim serijama.

PETER HALLEY:

BLACK CELL 1985. PERFECT WORLD 1993. 303 1991.

104
 FOTOGRAFIJA .

CINDY SHERMAN 1954.

Jedna od najcjenjenijih fotografkinja kasnog 20. st. Iako najčešće snima sebe samu, to nisu
autoportreti, nego komentari o ulozi žene u društvu, o prirodi umjetnosti i kulturnim
stereotipima. Njene fotografije su višeznačne i eklektične. Studirala je slikarstvo, ali
frustrirana ograničenjima slikarstva, počela se izražavati fotografijom.

Fotografije nje same poznate su pod nazivom "Untitled Film Stills", počela ih je snimati 1977.
i na njima se prikazuje kao heroina B-filmske produkcije, odjevena u različitu odjeću, kos-
time za određene uloge. Na tim fotografijama ona sebe ne prikazuje kao osobu, već kao
određeni tip: domaćicu, prostitutku, plesačicu, glumicu itd., a kako bi ih dodatno deperso-
nalizirala, na svima je oznaka "Bez naziva" i redni broj. Projekt je završila 1980. kada je
zaključila da više nema klišeja prema kojima bi snimala. Te godine je napravila seriju foto-
grafija "Rear-Screen Projections" na kojima u raznoj odjeći paradira ispred ekrana na koji se
projiciraju slajdovi.

1985 - 1989. snima serije fotografija "Disasters" i "Fairy Tales", na kojima po prvi puta nije
model sama sebi na svim slikama. Scene su čudne i nedefinirane, snimane s plavim,
zelenim i crvenim svjetlom, uz korištenje dijelova lutaka i raznih proteza. U "Povijesnim
portretima" (oko 1990.) opet kao model koristi sebe, prikazujući se u ulogama iz poznatih
arhetipskih slika velikih majstora. 1992. radi seriju "Sex Pictures", u kojoj se više sama ne
pojavljuje, već koristi lutke i proteze koje postavlja u eksplicitne seksualne poze.

BEZ NAZIVA Film Still, #15, 1978. BEZ NAZIVA, #112, 1982. BEZ NAZIVA # 87, 1981.

BEZ NAZIVA, Film still, 1978 BEZ NAZIVA Film still # 6. 1977.

105