KIPARSTVO 20.

STOLJEĆA
SAŽETAK: DAVOR ŠIFTAR

.

FIGURATIVNA TRADICIJA

- RANO 20. ST.

.

U kiparstvu nije bilo tendencija koje bi se mogle poistovjetiti s postimpresionizmom, već samo izvjestan oblik simbolizma koji se javlja oko 1900. Na francuske kipare mlađe generacije pretežno je utjecao Rodin, ali oni su bili sposobni krenuti vlastitim putom. Najbolji među njima bio je Maillol.

ARISTIDE MAILLOL

1861 - 1944.

Započeo je kao simbolist, ali nije bio protivnik grčkog kiparstva, pa bi ga se moglo smatrati "klasičnim naivcem". Divio se jednostavnoj snazi ranih grčkih kipova, ali je njihove kasnije faze odbacivao. Najvažnija osobina njegovih kipova su sklad i mir. Za njega je skulptura morala biti statična, konstruktivno uravnotežena poput arhitekture i prikazivati stanje na koje ne mogu utjecati neposredne okolnosti, bez one nemirne energije vidljive u Rodinovim djelima. Maillol je posljednji značajni majstor klasične tradicije.

ŽENA KOJA SJEDI ("MEDITERAN") 1901.
Podsjeća na arhaičan i strog stil, a ne na Fidiju i Praksitela. Čvrsti oblici i jasno omeđeni volumeni podsjećaju na Cezanneovu tvrdnju kako se svi prirodni oblici osnivaju na stošcu, kugli i valjku. Poza lika (rukom podržava glavu) je adaptacija michelangelove "Noći", koju je veoma cijenio.

CONSTANTIN MEUNIER

1831 - 1905.

Belgijski umjetnik koji je započeo kao slikar, a od 1885. radi isključivo kipove. Socijalna senzibilnost, heroizam rada, ponos i patos ogledaju se u njegovim skulpturama. Interes za radništvo povezuje ga s Van Goghom, koji je sticao iskustvo o ljudskoj bijedi u belgijskim rudarskim područjima. Meunierova umjetnost se razvijala između utjecaja dvojice njegovih suvremenika: Rodina i formalne jasnoće Hildebrandta. Meunier čovjeka-radnika uzdiže do monumentalnog junaka, a uz to teži za realističkim prikazom.
POPRSJE LJEVAČA 1890.

. PORTRET LJEVAČA 1890.

1

ANDRE DERAIN

1880 - 1954.

Derain, fovistički slikar i kipar, smatra se začetnikom protokubističke skulpture. Njegova Figura koja čuči (1907.) klesana je sa svega nekoliko naznaka, pognute glave i savijenih koljena, pa poprima oblik bloka kamena. Ovakvo rješenje suprotstavlja se nemirnoj površini i optičkim senzacijama Rodinovih skulptura.

FIGURA KOJA ČUČI 1907.

HENRI MATISSE
Djeluje u tradiciji slikara-kipara ("slikarsko kiparstvo"). Njegove se brončane figurice i glave oko 1900. g. nastavljaju na Rodina, a 1907. skulpture mu se približavaju fovizmu: Ležeči ženski akt u izvinutom položaju pokazuje izokrenutu i degeneriranu anatomiju. La Serpentine (1909.) se ističe zakrivljenim tijelom i istanjenim udovima, a lik iscrtava konturu arabeske, naznačujući temu prožimanja tijela i prostora. Između 1910 - 1916. radi seriju od 5 ženskih glava nazvanih "Jannette". Peta glava pokazuje asimetriju i slobodnu preobrazbu fizionomije, nalik Picassovoj Glavi žene (1909.), ali bez kubističkih fasetiranja.

LA SERPENTINE 1909.

JEANNETTE V.

LEŽEČI AKT I. 1907.

2

GEORGE MINNE

1866 - 1941.

Najmlađi među belgijskim kiparima 19. st. U Parizu dolazi pod utjecaj Rodina. Spada među najznačajnije kipare secesije. Stvorio je svoj tip vitkih, produhovljenih i ponekad patetičnih ljudskih figura koje podsjećaju na gotiku. U kasnijoj fazi pokazuje sklonost prema naturalizmu. Kao predstavnik pokreta Art Nouveau znatno je utjecao na belgijsku umjetnost početkom 19. stoljeća.

DJEČAK KOJI KLEČI 1898.
Jedno od njegovih najpoznatijih djela. Lik prikazuje stanje zamišljene smirenosti, a mršavi uglati udovi ukazuju na utjecaj gotike. Ova skulptura je postala osnovom za projekt "Zdenca s petoricom dječaka".

ZDENAC S PETORICOM DJEČAKA 1907.
Peterostruko ponovljen lik dječaka koji kleči. Likovi su postavljeni oko zdenca oblikovanog poput okrugla postolja u ritmu lakog melankoličnog ugođaja.

DJEČAK SA SRNOM

ADOLF VON HILDEBRANDT

1847 - 1921.

Njemački kipar, boravi u Rimu što ostavlja trag u njegovu radu, a kasnije naizmjence živi u Munchenu i Italiji. U Njemačkoj radi spomenike, fontane i poprsja, a značajan je po tome što se suprotstavljao tradiciji slikovito-dekorativnog neobaroka i nastojao je iskazati duh i monumentalnu jednostavnost antičke skulpture. U Rimu je usvojio smisao za povezivanje skulpture i arhitekture. Napisao je značajno djelo "Problem oblika u likovnoj umjetnosti".
LJUBAVNI PAR DIONIZ

3

WILHELM LEHMBRUCK

1881 - 1919.

Živi u Parizu, Zurichu i Berlinu. Rana djela su mu u granicama akademizma, a stil mijenja u Parizu pod utjecajem Maillola. Ženska torza i biste iz tog vremena pokazuju osjećaj za čiste plastičke vrijednosti i klasičnu jasnoću. Uskoro prevladava ovu "klasicističku" fazu i usmjerava se na psihološku produhovljenost likova. Nastaje niz gracilnih ženskih i muških aktova izduženih oblika i ekspresivnih gesta. Utjecao je na mlade njemačke kipare koji su kretali prema ekspresionizmu.

MLADIĆ KOJI STOJI 1913.
Gotička izduženost i uglatost su u sjajnoj ravnoteži u kojoj se naslućuje Maillolova umjetnost i Rodinova izražajnost.

ERNST BARLACH

1870 - 1938.

Potpuna suprotnost Lehmbrucku - Barlach je "gotički primitivist". Glavni je predstavnik njemačkog ekspresionističkog kiparstva. Na njegov rad utječe boravak u Rusiji gdje se inspirirao ruskom pučkom umjetnošću. Glavni mu je materijal drvo, koje je tehnički potpuno savladao. Karakteristične su glomazne površine, oštri bridovi, tragovi dlijeta i nepolirane plohe. To su kompaktne emotivno nabijene forme. U svojim likovima prosjaka, seljaka i skitnica bliži je Milletu i Meunieru nego programskom ekspresionizmu.

PANIKA

ČOVJEK KOJI IZVLAČI MAČ 1911.

PUTNIK NA ODMORU

4

GEORG KOLBE
Lehmbruck, Barlach, Kolbe, vodeći su kipari prve polovine stoljeća u Njemačkoj. Omiljena tema su mu aktovi - jedan je akt bio izložen 1929. ispred njemačkog paviljona na Svjetskoj izložbi u Barceloni, koji je projektirao Mies van der Rohe. Bio je pod utjecajem Maillola i Rodina. 1930-ih radi idealizirane figure arijevskog tipa.
CAPRICIO 1921.

CONSTANTIN BRANCUSI
Spaja tradiciju rumunjske narodne umjetnosti s ograničenim afričkim utjecajima. U počecima, na akademski način radi poprsja i dječje glave pod utjecajem Rodina i Medarda Rossa. Nakon 1907. odbacuje rodinovski tretman površine i stvara svoj stil. Smatra kako površina nije bitna, već jezgra skulpture i njena esencija. Njegov rječnik čine kubus, valjak i krnja piramida. Teme: glave, ptice i parovi u zagrljaju, pojednostavljenih formi, glatke površine, ovalnih oblika. Od 1913. do 1923. rezbari drvene figure koje nisu u skladu s čistim formama koje prevladavaju u njegovu opusu.

POLJUBAC 1907.
Temeljno djelo moderne skulpture, vjerojatno nastalo pod utjecajem Deraina. Muški i ženski lik spojeni su u blok, kao reakcija na Rodinovu bogatu modelaciju. "Poljubac" postaje primjer minimalističkoj umjetnosti 60-ih.
PLAVOKOSA CRNKINJA 1926.

USNULA MUZA 1912.
Ovom skulpturom koja prikazuje položenu glavu, Brancusi doseže vrhunac savršeno pročišćenog oblika.

BESKRAJNI STUP 1937. PTICA U PROSTORU 1928.
Spomenik ratu podignut na Tirgu Jiu u Rumunjskoj, dio je cjeline kojoj još pripadaju Vrata poljupca i Beskrajni stup (1937.), njegova najradikalnija apstrakcija, čija će shema ponavljanja modula (niz okrnjenih piramida) biti značajna za minimalizam 60-ih.

BESKRAJNI STUP 1937.

PTICA U PROSTORU

5

KUBISTIČKA SKULPTURA
PABLO PICASSO

.

Uz Brancusija, najdalekosežnije posljedice za skulpturu dolaze od Picassa. U početku bavljenja skulpturom koristi tradicionalan način modeliranja (Glava žene, 1909.), a od 1912. on razvija tip konstruirane skulpture (Gitara, 1912.) od kartona, žice, limova, odnosno industrijskog materijala, (koji kasnije postaju uobičajeni kiparski materijali), što pokazuje da se njegov koncept refererira na stvarnost, a ne imitaciju stvarnosti. Kod konstruirane skulpture forme se ne grade samo masama, već i prazninama između masa. Time Picasso uspostavlja novi razvojni put skulpturi.

GLAVA ŽENE 1909.
Pojedinačni oblikovni elementi razlažu glavu na udubljene i izbočene plohe, čime se dobiva pravilna izmjena svjetla i sjene. Modelacija se sastoji od oštrih uglastih lukova i ureza, a stvarni oblik glave je podređen izmjeni izbočenih i udubljenih oblika, prema Picassovom pretkubističkom sustavu.

GITARA 1912.
Skulptura je konstruirana iz komada raznobojnog kartona i strune.

ČAŠA APSINTA 1914.
Picasso je izlio u vosku 6 varijanti, svaku različito oslikava i svakoj je dodao jedan upotrebni predmet (žlicu za apsint). U smislu tema, medija i materijala gubi se razlika između visoke i niske umjetnosti, a prepoznatljiv motiv ritmički je rastavljen na dijelove i prožet prostorom.

6

ALEKSANDAR ARHIPENKO
Pionir kubističke skulpture. Od 1910. razvija stil stereometrijskih pojednostavljenja figuralnih oblika, tordiranih volumena i kristalastih lomova koje preuzima od kubista. 1912. otkriva prožimanje volumena i prostora. Te godine radi skulpturu Žena koja hoda, u kojoj analizira figuru kroz geometrijske forme koje rastvara različitim udubljenjima i otvorom u sredini, kako bi stvorio kontrast između punoće i praznine. 1913. uvodi tehniku kolaža u skulpturu - svjetle polikromne konstrukcije od raznih materijala. Radi skulpture Medrano I. i Medrano II., plesne figure od drva, metala i stakla, oslikane i učvršćene na platno. Sljedećih godina razvija ovu ideju u "slikama-skulpturama", u stvari slikama s komponentama reljefa u kojima koristi drvo i metal. 1924. izmislio je "Archipenturu", vrstu kinetičkog slikarstva, a nakon 2. svjetskog rata eksperimentira s "laganim skulpturama" od plastike.

MEDRANO II.

ŽENA KOJA HODA

RAYMOND DUCHAMP-VILLON
U počecima je pod utjecajem Rodina, a 1910. otkriva kubizam i upoznaje Arhipenkova djela. Radi portrete koji potenciraju apstrakciju, ali u njima zadržava psihološke i prepoznatljive fizionomijske karakteristike, što većina kubista izbjegava (portreti Baudelairea 1910., Maggy 1911. i Profesora Gosseta 1918.). Vrhunac analitičkog kubizma su razne varijante konja rađene 1914 - 18., uobličene vertikalama, zakrivljenim i spiralnim linijama, udubljenjima i izbočenjima, tako da nalikuju monstrumima nastalima iz rotirajuće mehanike i životinjskih tordiranih udova. Ovaj dinamizam ga već povezuje s futuristima.

VELIKI KONJ 1914.

ŽENA KOJA SJEDI 1915.

7

JACQUES LIPCHITZ
Litvanac, radi u Parizu. Od 1914. prihvaća kubizam. Teme su mu gitaristi, plesači i Kupačice, koje mu omogućuju da istraži ritmičko pokretanje površine figure u suglasju s organskom i kristalastom formom. Tijekom 20-ih mijenja stil, reducira tjelesne oznake i usporava ritam do ukočene ekspresivnosti. Nakon 1925. odriče se kubizma i stvara Figuru koja podsjeća na idola ili totem, koncipiranu iz dva nasuprotna sapletena lika sjedinjena u horizontalnom ovalu glave. Nakon 1928. na skulpturama glazbenika izvlači vijugave trake koje u prostoru ocrtavaju ritmički obris arabeske, a dijelovi tijela naznačeni su fragmentarno. Za vrijeme 2. svjetskog rata, potresen stradanjem Židova radi raskomadane, nadrealističke monstruozne figure. 1944. radi javne skulpture: Prometej davi lešinara i Mir na Zemlji.

KUPAČICA III. 1917.

FIGURA 1926 - 1930.

ŽENA S GITAROM 1927.

HENRI LAURENS
Pariški slikar, kipar i ilustrator. Rani radovi su mu pod utjecajem Rodina, a oko 1915. g. uključuje se u kubizam, kada nastaju dva drvena Klauna nalik Arhipenkovim Medranima. Najčešće radi mrtve prirode s kubističkim repertoarom glazbenih instrumenata, boca, čaša i voća, te glave i figure. Ostaje na tragu slikarstva, pa njegove konstrukcije ostaju reljefi koji se promatraju iz jedne točke i time predstavljaju doprinos sklulpturi sintetičkog kubizma. 1917. počinje iz kamenih blokova klesati figure s pojednostavljenim kubističkim sredstvima i ritmizacijom, solidnog volumena tijela i čvrstih masa udova, koji 30-ih postaju zaobljeniji i više pokrenuti. Postaje jednim od najznačajnijih kipara ženskog lika u modernoj umjetnosti. Postupno se rješava snažnih volumena i tjelesnosti u korist razigrane plesne pokrenutosti figure, a umjesto u kamenu radi u fleksibilnijoj bronci.

KLAUN 1915.

SIRENA 1945.

8

OSSIP ZADKINE
Ruski kipar, u Pariz dolazi 1909. g. Prihvaća formu bloka i uvijek se vraća drvenom trupcu kao solidnom uporištu svojih figura. Uz Barlacha, jedini drvorezbar koji je doprinio razvoju moderne umjetnosti. Anatomiju figura modelira u naznakama, a ženska torza su mu gracilna. Oko 1920. radi kubističke polufigure koje zadržavaju čvrstu jezgru, a geometrijski tretman, udubljenja i izbočenja ostaju samo na površini. Lomovima, kutovima, uglovima i deformacijama naglašava emocionalnu čvrstoću likova. Njegov je kubizam samo izvanjski, ali time dobiva na ekspresivnosti i osjećanosti. Oko 1930. uz aktove radi i barokno pokrenute grupe, izbrazdanih površina i kontura naglašenih tragovima prstiju. Spomenik Razoreni grad (1953.) u Rotterdamu prikazuje u silovitom pokretu rastrganog diva i objedinjuje iskustvo kubizma i ekspresionizma.

MAJKA I DIJETE 1918.

CASTOR 1942..

RAZORENI GRAD 1953.

POVRATAK SINA RAZMETNOGA

FUTURIZAM
UMBERTO BOCCIONI
1912. objavljuje Manifest futurističke skulpture u kojem odbacuje korištenje samo jedne vrste materijala i smatra da na jednoj skulpturi može biti dvadest različitih materijala: staklo, drvo, karton, željezo, konjska struna, koža, platno, ogledalo, itd. Te godine stvara asamblaž Sjedinjenje glave i prozora, u kojem sadrenu glavu kruni djelovima prozorskog okvira, umeće pramen konjske strune i stakleno oko. To je preteča ready madea kojeg kasnije uvodi Duchamp.

.

JEDINSTVENOST OBLIKA KONTINUITETA U PROSTORU 1913.
Plameno-krilata izduženja muskulature, zglobovi poput kugličnih ležajeva i šiljate plohe usječene u volumen mogu se tumačiti kao futuristička sinteza Nike, trkačeg auta i nekog čudovišta. 9

RAZVOJ BOCE U PROSTORU 1913.
Skulptura iskazuje Boccionijevu futurističku dinamiku: dijelovi rotiraju oko središta boce, a konkavno i konveksno, udubljeno i izbočeno međusobno se isprepliću i prožimaju.

GIACOMO BALLA
Drugi velikli futurist, s F. Deperom izdaje manifest Futuristička rekonstrukcija svemira, u kojem tvrdi kako će futuristi naći apstraktne ekvivalente za sve oblike u svemiru, a zatim ih međusobno spajati u konstrukcije. Smatra kako je ljepše sjajno električno glačalo nego statueta akta na odurno obojanom postamentu.

BOCCIONIJEVA ŠAKA 1915 - 17.
Prvotno od crveno obojanog kartona, a zatim izlivena u bronci. Zakrivljenja i strelovite vertikale utjelovljuju Balline "linije brzine", kao kod aviona ili automobila. Djelo je jedan od kamena temeljaca prema apstraktnoj skulpturi.

KONSTRUKTIVIZAM

.

Konstruktivizam je 1913. utemeljio Vladimir Tatlin. Pokret se razvio pod utjecajima kubizma, talijanskog futurizma, suprematizma i neoplasticizma. Termin podrazumijeva reljefne konstrukcije, skulpture, kinetičke objekte i slikarstvo. Odovarajući na tehnološke promjene u suvremenom životu, konstruktivisti nastoje mijenjati likovnu umjetnost i arhitekturu kako bi odražavale socijalne i ekonomske probleme. Grupu čini 20-ak mladih umjetnika i teoretičara iz moskovskog Instituta za umjetničku kulturu. Braća Naum Gabo i Antoine Pevsner pridružuju se pokretu, koristeći u svojim radovima kubističke skulpturalne elemente s aluzijama na arhitekturu, tehnologiju i strojeve. Prvi manifest izlazi 1921. kad je u Moskvi osnovana prva grupa konstruktivista. Pokret se najprije proširio u Nizozemsku i Njemačku, a zatim je postao međunarodno poznat. U početku ga je podupirao sovjetski režim, ali kasnije ga zabranjuje, pa Gabo i Pevsner emigriraju, a Tatlin ostaje u Rusiji. Radovi su načešće geometrijski i precizno komponirani, ponekad uz pomoć matematike i mjernih instrumenata. Koriste se temeljni oblici: kvadrat, pravokutnik, krug, trokut, a materijali su: drvo, najlon, pleksi staklo, žica i metali, kojima se želi naglasiti dominacija strojeva u modernom svijetu. Među značajnim konstruktivistima bili su: Manuel Rendón Seminario, Joaquín Torres García, Laszlo Moholy-Nagy, Antoine Pevsner i Naum Gabo. 10

VLADIMIR TATLIN
Osnivač konstruktivizma. Nakon susreta s Picassom u Parizu počinje raditi reljefne strukture načinjene od metala, drveta, kartona, stakla, ljepila i žice, predviđene za kutove prostorija. Odbacuje svaku asocijaciju sa stvarnim svijetom, udaljava se od tradicionalne skulpture i traži "iznalaženje forme iz samog materijala", a njegove konstrukcije su same sebi dovoljne. Iako su bili prijatelji, Malevič se nije slagao s Tatlinom zbog utilitarističkog koncepta konstruktivizma. Pred kraj života Tatlin je počeo proučavati let ptica, a njegova lebdeća naprava (Letatlin) pokazuje organsko-ritmičko, a ne mehaničko razumijevanje letenja.

SPOMENIK III. INTERNACIONALI 1919.
Trebao je biti napravljen od željeza, stakla i čelika. Unutar njegova skeleta planirana su tri bloka sa staklenim prozorima, koja su se trebala okretati raznim brzinama: prvi u obliku kocke - jednom u godini, drugi nalik piramidi - jednom mjesečno i treći u obliku valjka - jednom dnevno. Nije izveden zbog prevelikih troškova.

SLOŽENI KUTNI RELJEF 1915.

RELJEF

KONTRARELJEF 1915.

KUTNI RELJEF 1914.

LETATLIN (DETALJ KRILA) 1929.

11

ALEKSANDAR RODČENKO
1915. upoznaje Tatlina i Maleviča, a krajem 1919. pristupa Udruženju za sintezu slikarstva, skulpture i arhitekture. Radi ekscentrično uravnotežene propagandne kioske, kao svoj doprinos Revoluciji. 1920. postaje član-osnivač Instituta za kulturu INHUK u kojem su se vodile rasprave o odnosu kompozicije i konstrukcije. Bio je glavni i odgovorni za razvoj teorije i praktičnu, umjetničku realizaciju konstruktivizma. 1921. stvara 6 visećih kartonskih konstrukcija geometrijskih likova: kruga, trokuta i šesterokuta, koje predstavljaju prijelaz u treću dimenziju i u kojima je moguće prepoznati prve mobile. 1922. sudjeluje na izložbi konstruktivizma u Berlinu. Intenzivno se bavio fotografijom i fotomontažom.

OVALNA VISEĆA KONSTRUKCIJA 1919.

KATARZYNA KOBRO
Jedna od rijetkih kiparica u konstruktivističkom pokretu. Koncepciju svojih skulptura preuzima od Maleviča. Radi viseće i transparentne kompozicije od staklene vune, drva i metala. Njene Prostorne skulpture i Prostorne kompozicije oblikuju i ritmiziraju prostor jednostavnim ravnim ili zaobljenim plohama. Primjenjuje zlatni rez i Fibonaccijev matematički slijed, a boje ograničava na crnu i bijelu. Svoje skulpture radi u emigraciji u Poljskoj.

APSTRAKTNA SKULPTURA I. 1924.

APST. SKULP. II. 1924.

PROSTORNA SKULPTURA I. 1925.

PROSTORNA KOMPOZICIJA 1928.

12

NAUM GABO
Boraveći kod Antoina Pevsnera (svog brata) u Parizu (1913 - 1914.), Gabo je upoznao Arhipenka i ostale avangardne umjetnike. Tijekom 1. svjetskog rata živi u Oslu s Pevsnerom i tamo radi svoju prvu figurativnu skulpturu od metala i celuloida, inspiriranu kubizmom (Konstruirana glava br. 2. iz 1916.). Dok su Tatlina zanimali društveni i ekonomski problemi, Gabo se više bavio modernom tehnologijom i industrijskim materijalima. Kad su se Gabo i Pevsner nakon revolucije vratili u Rusiju, vlast je preusmjerila umjetnost od istraživanja prema propagandi. 1920. g. oni izdaju Realistički manifest konstruktivizma koji dijele na moskovskim ulicama. U njemu proklamiraju kako su uloga i vrijednosti umjetnosti neovisne o državi, a principi geometrije trebaju biti temelji skulpture. Zastupaju upotrebu transparentnih materijala u cilju definiranja volumena i naglašavaju značaj praznog prostora umjesto punog materijala. 1920. Gabo radi Kinetičku kompoziciju, skulpturu pokretanu motorom, koja demonstrira njegove umjetničke principe. 1922. Gabo odlazi u Berlin gdje živi 10 godina i radi s Moholy-Nagyjem i ostalim umjetnicima u Bauhausu, te nastavlja stvarati monumentalne konstrukcije od stakla, metala i plastike. 1932. u Parizu se pridružuje grupi Apstrakcija-kreacija, od 1936 - 46. živi u Engleskoj gdje propagira konstruktivizam i s Benom Nicholsonom izdaje manifest Krug (1937.). U njegovim tadašnjim radovima krivulje zamijenjuju kutove u prostornim konstrukcijama načinjenima od žica i plastike. 1946. odlazi u SAD i predaje na Harvard Graduate School of Architecture.

KONSTRUKCIJA U PROSTORU SA KRISTALNIM CENTROM 1940.

LINEARNA KONSTRUKCIJA I. 1943.

GLAVA ŽENE 1917-20.

LINEARNA KONSTRUKCIJA II.1970.

LINEARNA KONSTRUKCIJA IV. 1962.

STUP 1923.

13

ANTOINE PEVSNER
Pevsner i njegov brat Naum Gabo smatraju se očevima konstruktivističke skulpture. U Realističkom manifestu konstruktivizma (1920.) ističu: "Odbacujemo volumen kao slikarsku i skulpturalnu prostornu formu... Uzimamo četiri plohe i njima gradimo isti volumen kao i masom teškom četiri tone". U umjetnost uvode novi element - kinetički ritam. Obojica stvaraju sve slobodnije i otvorenije volumene pomoću pokretnih ploha.

GLAVA 1924.

SPOMENIK OSLOBOĐENJU DUHA MAKETA 1952.

FASADA MUZEJA 1944.

DINAMIČKA PROJEKCIJA U 30 STUPNJEVA

PROSTORNA KONSTRUKCIJA U 3. I 4. DIMENZIJI 1961.

SPEKTRALNA VIZIJA 1959

SKULPTURA U BAUHAUSU
U Bauhausu u prvi plan izbijaju slikari, pa stoga on nije dao nikakav povijesni doprinos skulpturi. Izuzetak je mađarski emigrant Laszlo Moholy-Nagy, koji je od 1923. vodio radionicu za metal.

.

14

LASZLO MOHOLY-NAGY
Prvi moderni multimedijski umjetnik koji se bavi svjetlosnom skulpturom, dizajnom, fotografijom, filmom, scenografijom i teorijom. 1930. g. u Parizu postavlja rotirajući Svjetlosnoprostorni modulator visok 120 cm, sastavljen od perforiranih prozirnih kolutova, šipki i staklenih spirala, a 140 žarulja i 5 reflektora projiciraju na zid apstraktne pokretne sjene. Bio je pionir kinetičkih svjetlosnih efekata i probrazitelj "visoke" u "nisku" umjetnost. Zbog ljevičarske ideologije novog direktora Bauhausa, 1928. odlazi u Amsterdam, a 1934. u London gdje stvara prve Prostorne modulatore - savijene plohe pleksiglasa koje promjenom položaja sugeriraju razna prostorna iskrivljenja. Nakon 1940. u Chicagu vodi Školu dizajna.

SVJETLOSNO-PROSTORNI MODULATOR 1930.

KONSTRUKCIJA OD NIKLA 1921.

SKULPTURA DE STIJLA
GEORGES VANTONGERLOO

.

Jedini kipar unutar nizozemske grupe De Stijl, primjenjuje principe neoplasticizma u skulpturi. Pretežno radi u Francuskoj, član je grupe Cercle et Carre i jedan od osnivača pokreta Abstraction-Creation. Njegovom Konstrukcijom u kugli moderna skulptura dosiže novu razinu geometrijske savršenosti. Polazište je još uvijek sjedeća ženska figura, koju sistematično svodi na kuglu, stožac i piramidu. Nakon 1922. udaljava se od De Stijla i svoje minimalističko slaganje geometrijskih tijela komponira u skladu s matematičkim formulama. Iza 1945. koristi krivulje i radi valovite, organski isprepletene skulpture od pleksiglasa, koje pod utjecajem svjetla mijenjaju boje.

KONSTRUKCIJA U KUGLI 1918.

KONSTRUKCIJA U KUGLI 1917.

VOLUMETRIČKI MEĐUODNOSI 1924.

MEĐUODNOS VOLUMENA 1919.

15

ABSTRACTION-CRÉATION

.

Nakon pada umjetnosti u Rusiji i Njemačkoj pod totalitarnim režimima, centar avangarde do njemačke okupacije postaje Pariz, a zatim London i kasnije New York. Godine 1931. Auguste Herbin, Jean Helion, František Kupka, Vantongerloo, Hans Arp i drugi u Parizu osnivaju međunarodno udruženje Abstraction-Création, koje okuplja razne nefigurativne pravce (kubiste, sljedbenike De Stijla te konstruktiviste Gaba i Pevsnera), čime se formira jaka opozicija nadrealizmu. Termin Abstraction označava snažnu redukciju motiva preuzetih iz prirode, a Création elementarizam geometrijskog reda koji ne proizlazi iz prirode. Koncepciju Créationa najbolje je razvio Švicarac Max Bill.

MAX BILL
Bauhausov đak, arhitekt, slikar, kipar, dizajner i teoretičar. Sredinom 30-ih radi lagane konstrukcije na kojima se prožimaju unutarnji i vanjski bridovi kocaka, ili postavlja trokute i četverokute u tornjeve. Kasnije stvara skulpture na temu beskonačnih traka i površina bez kraja, fasciniran "Möbiusovom trakom".

TRI JEDNAKA VOLUMENA 1961.

BESKRAJNA PLOHA 1953.

MÖBIUSOVA TRAKA

TRODJELNA CJELINA 1949.

BEN NICHOLSON
Engleski slikar i kipar, 1933. postaje članom udruženja Abstraction-Creation. Između 1933. i 1936. g. izrezuje krugove i trokute iz kartona i stvara plošne bijele reljefe, pod utjecajem Mondriana. Godine 1937. u suradnji s Gabom objavljuje knjigu Cercle, labuđi pijev konstruktivističke ideje. 1964. napravio je u betonu zidni reljef za izložbu Documenta III. u Kasselu.

BIJELI RELJEF 1935.

16

DADAIZAM
MARCEL DUCHAMP
1887 - 1968.

.

1913. počinje raditi svoje ready made koji izazivaju zgražanje - nasumce odabrani masovni proizvodi izolirani su iz svog funkcionalnog konteksta i izloženi kao umjetničko djelo. Prvi ready made: Kotač bicikla montiran na kuhinjski stol - to je rad s preinakom, ali ostali radovi su bez ikakve intervencije: Stalak za boce, pisssoire ("Fontana")... Ready made je izbor jednog iz velikog broja nezanimljivih predmeta masovne produkcije i razlikuje se od Objet trouvé (nađenog objekta) koji je izabran zbog estetskih kvaliteta, ljepote ili jedinstvenosti.

KOTAČ BICIKLA 1913.

FONTANA 1917.

STALAK ZA BOCE 1914.

ZAŠTO NE KIHNUTI, ROSE SÉLAVY?
1921. Asamblaž (naziva ga objet assisté) koji se sastoji od bijelo obojane ptičje krletke ispunjene mramornim kockama koje imitiraju kocke šećera ili leda, sipine kosti i termometra. Iz ovog rada kasnije će proizići mnogobrojni nadrealistički objekti s kavezima i životinjskim kostima, osobito kod Giacomettija.

Dadaistički pokret je krenuo iz Zuricha (1916.), a zatim se proširio preko Kolna, Berlina, Hannovera do New Yorka, pružajući snažan otpor ratnom ludilu i malograđanštini. Najznačajnija dvojica umjetnika koji su iz temelja poljuljali vrijednosne odnose bili su Man Ray i Kurt Schwitters. 17

MAN RAY
Američki umjetnik koji se izravno nadovezuje na Duchampa. Osnovao je Dadu u New Yorku zajedno s Duchampom i Picabiom. Razvija koncepciju objet trouvé, a njegovi radovi 10 godina kasnije snažno utječu na nadrealističku skulpturu (npr. spajanje stroja s antropomorfnim elementima).

OBJEKT KOJI TREBA UNIŠTITI 1923.

POKLON 1921.

KOMPAS 1920.

EMAK BAKIA 1927.

KURT SCHWITTERS
Njemački slikar i grafičar. Nakon završetka 1. svjetskog rata pod utjecajem je Kandinskog i F. Marca. Preko ekspresionizma, nadrealizma i apstrakcije dolazi do reljefnih konstrukcija. 1920. osniva grupu Merz, srodnu pokretu Dada, te izdaje časopis Merz (1923 - 32.). Riječ je nastala 1919. g. slučajnim rezanjem riječi Commerzbank za jedan kolaž i od tada kolaže naziva Merzbilden (Merz-slike). Radio je apstraktne slike i plastične strukture od raznih otpadnih materijala. 1924. g. započinje svoj prvi Merzbau (vrsta stupa načinjenog od otpadaka), koji je u plastičnoj umjetnosti trebao biti pandan kolažu u slikarstvu. Napravio ih je tri, a samo jedan je ostao sačuvan. Nacisti su njegovu umjetnost proglasili degeneriranom, pa odlazi u Norvešku, a potom u London, gdje uz financijsku pomoć MOMA-e radi svoj treći Merzbau, koji je preteča ambijentalne umjetnosti.

RELJEF 1923.

HANNOVER MERZBAU 1933.

18

NADREALIZAM

.

1930. nadrealisti objavljuju novi manifest, koji potpisuje André Breton, zahtjevajući da se "otkrije čudan simbolički život većine običnih i jasno definiranih predmeta". Kao posljedica toga javlja se nova vrsta nadrealističkog objekta koji nije ni gotov proizvod ni skulptura, već trodimenzionalni kolaž koji nije sastavljen zbog estetskog efekta, nego slijedi isključivo diktat podsvjesnog. Nadrealisti u svom odabiru objekata mistificiraju "objektivnu slučajnost" i daju im magično ozračje. Nadrealistička skulptura 30-ih pod utjecajem je S. Freuda, opsjednuta je seksualnošću i rađena je s namjerom da bude ili uznemirujuća ili odbojna.

MERET OPPENHEIM

DORUČAK U KRZNU 1936.

STOL 1935.

PABLO PICASSO
1928. se ozbiljno zainteresirao za skulpturu, kojom se intenzivno bavi narednih pet godina. Njegovo približavanje nadrealistima rezultiralo je upotrebom otpada i krhotina moderne industrijske civilizacije. "Glava žene" sastavljena je od cjedila i drugih metalnih odbačenih predmeta, a "Glava bika" od dijelova bicikla.

GLAVA ŽENE 1931.

GLAVA BIKA 1943.

19

SALVADOR DALI

TELEFON - JASTOG 1936.

POPRSJE ŽENE 1933.

HANS ARP
Stvara možda najčišći tip nadrealističke skulpture. Oko 1930. svoje reljefe prenosi u trodimenzionalne oblike i nekoliko godina kasnije stvara niz skulptura koje naziva Ljudski konkrementi. To su biomorfni oblici savršeno izvedeni u raznim materijalima: glini, gipsu, mramoru, drvetu i ponekad u bronci.

LJUDSKI KONKREMENTI 1935.

GLAVA I ŠKOLJKA 1933.

HIBRIDNO VOĆE 1934.

SKULPTURA TIŠINE 1942.

20

ALBERTO GIACOMETTI
Švicarski kipar i slikar, živi u Francuskoj. Nakon 1927. napušta kubizam i počinje raditi plošne, radikalno pojednostavljene Glave. Godine 1932. Pod Picassovim utjecajem stvara žičane konstrukcije nalik prozračnim kavezima, kao trodimenzionalne pandane nadrealističkim slikama (Palača u 4 sata ujutro). Čuvena Viseća kugla iz 1939. ogledni je primjer nadrealističke skulpture, u kojem se ukrštaju muška i ženska simbolika. On je jedini umjetnik koji je skoro pola stoljeća radio isključivo nadrealističke skulpture. Često koristi kubističke okvire kako bi skulpturama dao jasnu prostornu definiciju.

NEVIDLJIVI OBJEKT 1934.

PALAČA U 4 SATA UJUTRO 1932.

ŽENA S PREREZANIM GRKLJANOM 1932.

VISEĆA KUGLA 1931.

NOS 1947.

MAX ERNST
Od 1934. počinje svoj sve prisutniji motiv ptice prenositi u skulpturu. Zatim sklapa, sastavlja i modelira osam skulptura u kojima su skriveni motivi iz svakodnevnog života (lonci za cvijeće, kanta za pijesak itd.). Uskoro radi figure bića u kombinaciji biljke, životinje i čovjeka, groteskne nadrealističke metamorfne prikaze. Najveća i najkompleksnija od tih skulptura je brončani odljev Capricorne, koji prikazuje Ernsta, njegovu suprugu i dva psa. U ovom je radu spojeno mnogo ranijih motiva s kolaža i slika, kao i utjecaj indijanske umjetnosti.
CAPRICORN 1948.

21

JUAN MIRÓ
U svojim skulpturama kombinira nađene stvari (kamen, predmete nađene na plaži, razne alate) s modeliranim dijelovima i zatim to odljeva u bronci, u čemu je glavna razlika u odnosu na izvorne objets trouvés. Od 1953. do 1956. eksperimentira s keramičarom Lorensom Artigasom, pa iz neobičnih mješavina keramike i načina pečenja nastaje serija majčinskih, grotesknih, monstruoznih žena i ptica, od naivnih do snažnih formi. Nakon 1966. skulpture mu dobivaju monumentalne dimenzije. Nastaju zaobljene, trbušaste i šiljate varijacije biomorfnih tijela, kao reminiscencije na mediteranske božice-majke.

MJESEČEVA PTICA 1944.

ŽENA I PTICA

FIGURA 1968.

JULIO GONZALES
Katalonac koji od 1900. živi u Parizu. Budući da je u Španjolskoj izučio zanat obrade metala, Picassa je podučio tehnici zavarivanja, a ovaj ga je podsticao u njegovu umjetničkom stvaralaštvu. Gonzales je trideset godina balansirao između slikarstva, kiparstva i umjetničkog obrta, dok nije postao otac moderne željezne skulpture. Znao je rješavati one probleme zbog kojih su ostali umjetnici odbacili željezo kao građu za svoje radove. Ključna djela su mu Mala plesačica i Don Quijote (1920/30. g.) na kojima već nadilazi kubističko raščlanjivanje i koristi prostor "kao da se radi o nekom novom materijalu", ravnopravnom željezu (gornji dio Don Quijotea potpuno je ispunjen zrakom).

GLAVA ZVANA TUNEL 1932.

ČOVJEK-KAKTUS I. 1939.

DON QUIJOTE

HARLEKIN 1927.

22

ALEXANDER CALDER
Kao student bio je fasciniran cirkusom i izrađivao šaljive žičane skulpture cirkuskih atleta i životinja, nalik trodimenzionalnim crtežima. 1926. dolazi u Pariz, a 1931. upoznaje Mondriana i pokušava stvoriti pokretljive viseće pandane Mondianovim crtežima. Pod utjecajem Arpa i Miroa oslobađa se strogog geometrizma u korist zaigranih organskih zakrivljenja. Calderov najvažniji doprinos modernoj skulpturi su njegovi mobili - uravnotežene konstrukcije od žice i lima, spojene i ovješene tako da se pokreću i uz najmanje gibanje zraka. Prve su mobile osmislili konstruktivisti, čiji je utjecaj vidljiv u Calderovim najranijim skulpturama pokretanima motorom i s oblicima nalik apstraktnim geometrijskim likovima. Ubrzo napušta motorni pogon, a od Miroa preuzima biomorfne oblike. Radio je i "stabilne" skulpture ("stabile" kako ih je nazvao Arp) od čeličnih ploča, velikih dimenzija, biomorfnih i zoomorfnih oblika, namijenjene postavljanju u eksterijer. Godine 1973. izvana je oslikao cijeli avion Douglas DC 8, a 1975. g. jedan Boeing 727.

OBITELJ OD MESINGA 1929.

BEZ NAZIVA 1939.

BEZ NAZIVA 1950.

LE HALLEBARDIER 1971.

EDUARDO CHILLIDA
Baskijski umjetnik, u najranijim radovima bavi se ljudskom figurom, dok su mu kasnija djela apstraktnija. U Parizu 1931. prestaje raditi figurativne skulpture u kamenu i počinje koristiti kovano željezo. "Praznina" mu postaje značajnija od volumena, a skulpture su pune dinamike. Između 1954. i 1966. glavna tema mu je nakovanj kojeg je izradio u 17 varijanti. Čak i stele koje 60-ih posvećuje (među ostalim) Nerudi, Millaresu i Allendeu, proizlaze iz motiva nakovnja. Isprepliće zaobljene željezne šipke i time dobiva negativ volumena. Nakon 1973. izrađuje skulpture u alabasteru i terakoti koje prema van zatvara u blok, a površina im reflektira svjetlo. Njegovo djelo najvećih dimenzija, "De Musica", načinjeno je od čelika i teži 81 tonu.

ČEŠALJ OD VJETRA XVII. 1990.

RATNIK 1975.

23

ENGLESKA
HENRY MOORE

.

U njegovom djelu dominira isključivo ljudski lik, čvrste tektonske konstrukcije, sa snažnim utjecajima sumerske, egipatske, afričke, indijanske i oceanijske kulture. Moore ne preuzima repertoar moderne, već ga preoblikuje - pomirio je modernu s klasičnim kiparstvom. Do 1930. radi pod utjecajem Deraina i Brancusija (npr. Dva oblika), a zatim nastaju ležeće figure pod utjecajem kipa Šak Moola, boga kiše indijanskog plemena Tolteka: ruke i noge čine nepomičnu bazu iz koje se izdižu glava, koljeno i rame, koji ne izlaze iz bloka. Ovim biomorfnim skulpturama pridružuje se i tema obitelji. Figure kasnije gube istaknutu frontalnost, dozvoljavaju da ih se obilazi i dopuštaju prodor prostora kroz otvore na sebi. Mooreove brojne ležeće figure kao i višedjelne skulpture iz 60-ih podsjećaju na bregove i stijene, koje kao da su stvorili prirodni procesi erozije ("...u prikazu ljudskog lika može se istovremeno iskazati npr. pejzaž...") . Kasnije figure postaju istanjene, izdužene i oslonjene na svoje udove kao na konstrukciju.

DVA OBLIKA 1936.

LEŽEĆI ŽENSKI AKT 1932.

LEŽEĆA FIGURA BR. 5. 1963.

KRALJ I KRALJICA 1953.

24

BARBARA HEPWORTH
Najistaknutija kiparica 20. stoljeća. Njene skulpture imaju biomorfne korijene, ali nakon veze s Naumom Gabom i susreta s Brancusijem i Arpom u Parizu, stil joj postaje apstraktniji. Prije Moorea dolazi do motiva otvora na skulpturama. Početkom 2. svjetskog rata počinje raditi osobnim stilom koji će potpuno razviti 1943. g. "Kip s bojom" (ili Ovalni oblik) spaja sliku i skulpturu, nadrealistički biomorfizam i organsku apstrakciju, te oblikuje prostor i masu. Započinje raditi stele nalik totemima smještenima u pejzaž, a njene kasnije skulpture podsjećaju na školjke ili kamen s vidljivim tragovima vremena.

KIP S BOJOM (OVALNI OBLIK) 1943.

DVA OBLIKA NA ISTOJ RAZINI 1961.

25

KIPARSTVO NAKON 1945.

.

ALBERTO GIACOMETTI
Najznačajniji kipar poslijeratnog razdoblja. Od 1935. opet počinje raditi studije modela, dolazi do zaključka da "prirodna veličina ne postoji" i smanjuje figure na dimenzije šibice. Pronašao je "stil" kojim oblikuje uspravljene ženske figure i izdužene muškarce u raskoraku, potpuno ih istanjuje dok ne postanu čiste vertikale, a likovi pokazuju frontalnu ukočenost. Tamo gdje nekoliko figura stoji na okupu bez međusobne komunikacije (npr. "Trg" ili "Šuma") ne znači samo izolaciju ili otuđenje, već konstelaciju različitih mjera i egzaktno odmjerenog međuprostora. U takvim kompozicijama Giacometti je razvio majstorsko prikazivanje blizine i daljine. U kasnijoj fazi radi poprsja (Glava Diega, Annette, Elie Lotar) u kojima više ne sažima volumene onako ekstremno kao ranije. Postavio je temelje novom načinu gledanja skulpture, suprostavlja se kubizmu i snažno utječe na minimalističko i postminimalističko kiparstvo.

TRG 1948.

TRI ČOVJEKA KORAČAJU 1949.

ŠUMA 1950.

ČOVJEK KOJI KORAČA 1960.

GLAVA DIEGA 1957.

26

GERMAINE RICHIER
Francuska umjetnica, nakon studija uči kod Bourdella u Parizu od 1922. do 1925. Ranih 40-ih počinje miješati aspekte ljudskih oblika sa životinjskim i biljnim formama. Stvara izjedene brončane volumene i kosture, virtuozno obrađene prijelome i raspukline, pa ljudski lik postaje ugrožena ili prijeteća kreatura. Povezana je s egzistencijalističkim pokretom, koji se javlja kao reakcija na ratne traume. Jedna je od vodećih francuskih umjetnica u poratnom razdoblju, utjecajna u Francuskoj kao što je Moore u Engleskoj.

VODA 1954.

URAGAN 1948.

ORAGE 1948.

TAUROMAHIJA 1953.

TRKAČ 1955.

LE GRIFFU 1952.

27

PRIMARNE STRUKTURE

.

Osnovne karakteristike ovog kiparstva: krajnja jednostavnost oblika i srodnost s arhitekturom. Koristi se i naziv "ambijentalno kiparstvo" jer su mnoge primarne strukture zamišljene da obuhvate i gledatelje, koji ulaze i prolaze kroz njih, a ponekad dosižu dimenzije građevina. Funkcija artikuliranja prostora ove konstrukcije razlikuje od svih ranijih skulptura i povezuje ih s arhitekturom. Kipari primarnih struktura često samo naprave projekt, a izvedbu prepuštaju drugima, čime se naglašava neosobnost i ponovljivost djela. U izvjesnom smislu primarne strukture su moderni nasljednici spomenika poput Stonehenga.

MATHIAS GOERITZ
Meksički umjetnik njemačkog porijekla, slikar, arhitekt i kipar monumentalnih skulptura, prvi istražuje primarne strukture. Jedan je od prethodnika minimal arta. U Mexico Cityju je osnovao eksperimentalni "The Echo" muzej za izlaganje golemih geometrijskih kompozicija.

ČELIČNA KONSTRUKCIJA 1953

RONALD BLADEN
Kanadski umjetnik, smatran ocem minimalizma. "Konstrukcija X" izvorno je napravljena od obojanog drveta (umjesto od metala) za izložbu u galeriji Corcoran u Washingtonu. Ako se ne pronađe mecena koji plaća troškove izvedbe, ovakvi radovi ostaju projekti na papiru.

THE X 1968.

BEZ NAZIVA 1965.

TRI ELEMENTA 1965.

THE X U GALERIJI CORCORAN, WASHINGTON, 1967.

28

KIPARSTVO ENFORMELA

.

Razvija se 50-ih godina, a prethodnici su Picasso ("Sova", 1933.) i Lipchitz. Jean Fautrier već 1943/44. u vrijeme okupacije Francuske radi Glave taoca u tehnici ulja, papira i gline na platnu, ili ih lijeva u bronci nejednake teksture. Već Schwitters i Arp pridaju važnost svakodnevnom otpadu, ali tek 50-ih dolazi do svjesnog napuštanja svakog estetiziranja. Tih godina enformel je bio polazište većini mladih kipara. Sklonost biomorfnim oblicima, mineralima, rastu i propadanju stapa se sa slobodom oblikovanja.

JEAN DUBUFFET
Godine 1954. modelira četrdeset "Statueta ugroženog života" iz komada novina, celuloze, cementa, lave, spužve, ostataka užeta i razbijenog stakla, čije visine variraju od jednog centimetra do preko metra.

STOLICA

LUCIO FONTANA
Njegove keramike, dijelom iz 30-ih, a također i kasnije skulpture nalik na izbušene plodove ("Concetti spaziali, Natura") dotiču enformel.

EMIL CIMIOTTI
Njemački kipar, jedan od najdosljednijih umjetnika enformela. Rođeni liričar, prikazuje procese rasta koji su ujedno i procesi njegova kiparstva. On je vjerojatno jedini kipar koji je cijeli svoj opus posvetio enformelu, ali pritom nije zazirao od dekorativnog i floralnog.

FIGURENGRUPPE II. 1957.

PUSTINJAK 1961.

GAA 1960.

29

APSTRAKTNI EKSPRESIONIZAM
NORBERT KRICKE

.

Stvara prostorne skulpture koje nose obilježja ruskog konstruktivizma, Caldera, Picassa i Gonzalesa. Preuzimajući pokret (omiljenu ideju 50-ih), radikalizira odnos mase i statike. Njegove skulpture nemaju volumen, konturu i ne opisuju prostor, već se šire, prodiru i izlaze izvan svojih stvarnih dimenzija. Svoje kasne radove Kricke reducira na samo jednu krivulju - savijeni komad žice postavlja u prirodu ili urbanu sredinu, stvarajući snažan akcent nasuprot arhitekturi betonskih blokova. Konstruktivistički smjer prenosi u apstraktni ekspresionizam i postaje najznačajnijim njemačkim kiparom između Lehmbrucka i Beuysa.

VELIKI REUX 1963.

VELIKA PROSTORNA KRIVULJA 1981.

VELIKA PROSTORNA KRIVULJA I. 1981.

DAVID SMITH
Na njega utječu Picassove, Gonzalesove i Calderove željezne skulpture. Prvi američki kipar čije se djelovanje nadovezuje od nadrealizma do minimal arta. 1950-ih započinje metalne "crteže u prostoru", posve frontalne ("Blackburn", "Agricola", "Australia"...). Od 1961 - 65. radi seriju od 28 monumentalnih skulptura Cubi, tornjeva sastavljenih od kocaka i valjaka različitih proporcija u savršenoj ravnoteži, izvedenih od sjajnog poliranog čelika. Neki od njih podsjećaju na arhitekturu (Cubi XXVII) i uobičajeno se nazivaju portalima, iako ih Smith naziva lukovima. Ove pojednostavljene forme i strojna obrada utjecali su na minimal art.

AUSTRALIA 1951.

BLACKBURN 1950.

CUBI XXVII. 1965.

TRI SKULPTURE IZ SERIJE CUBI

30

BARNETT NEWMAN
Slikar obojenih polja, također je dao doprinos modernoj skulpturi. Njegovo najznačajnije djelo je "Slomljeni obelisk", u kojem genijalnim pojednostavljenjem rezimira monumentalnu kiparsku tradiciju i ujedno je dokida. Donji piramidalni dio i gornji slomljeni obelisk dodiruju se svojim ušiljenim vrhovima, koncentrirajući svoju energiju u savršenom balansu. Godine 1969. napušta vertikalnost i dvjema skulpturama kroz koje se može prolaziti utire put arhitektonskoj skulpturi 70-ih.

SLOMLJENI OBELISK 1963/69.

SLOMLJENI OBELISK 1963/67.

ZIM ZUM 1969.

31

SVJETLO - POKRET - TEHNOLOGIJA
NORBERT KRICKE
1955. koncipira vodene skulpture kao površine ogledala, a 1955. od pleksiglasa izrađuje svoju prvu Vodenu šumu.

.

NICOLAS SCHÖFFER
Mađar, francuski državljanin od 1948., živi u Parizu. Schoffer je slikar, kipar, urbanist, arhitekt i teoretičar, jedan od najznačajnijih umjetnika druge polovine 20. st. Smatra se ocem Kibernetičke umjetnosti i video arta. Njegove rane metalne skulpture iz sredine 40-ih pokazuju utjecaje konstruktivizma i neoplasticizma. Kasnije kinetičke radove, koji se obraćaju gledateljevim iskustvima prostora, svjetla i vremena, on naziva: (1948.) Spatiodynamism, (1957.) Luminodynamism i (1959.) Chronodynamism. Ove radove karakterizira upotreba svjetla, pokretnih uređaja, zvuka i ekrana na kojima se kontinuirano izmjenjuju uzorci boja i sjena. Njegovi su radovi često korišteni u eksperimentalnom teatru. Neki od radova: 1954. Zvučni kibernetički toranj (visok 50 m), 1956. Prva samoupravljana kibernetička skulptura 1961. Kibernetički toranj u Liegeu (52 m visok, 66 okretnih ogledala, 120 projektora, fotoelektrične čelije i mikrofoni) s projekcijom na fasadi Palače Kongresa 1973. KYLDEX 1. prvi eksperimentalni kibernetički show u Hamburškoj operi, muzika P. Henryja

SKULPTURA OD KOMBINIRAJUĆIH ELEMENATA 1973.

ELEKTRIČNI PROSTORNO DINAMIČKI SAT 1950.

TORANJ KIBERNETIČKOG SVJETLA 1970.

SVJETLOSNI ZID 1962.

SVJETLOSNA SKULPTURA 1969.

32

GEORGE RICKEY
Američki umjetnik, 1949. konstruira staklene i metalne mobile, polazeći od Calderovih radova. Koristi kombinaciju ploča ili tankih dugačkih zraka radijalno postavljenih poput kazaljki, koje se okreću oko jedne točke i pomiču na najmanji dašak vjetra. Uz Caldera, smatra se majstorom autentične kinetičke skulpture.

PET EKSCENTRIČNIH ČETVEROKUTA 1994.

ŠEST HORIZONTALNIH LINIJA 1964.

DVIJE HORIZONTALNE PLOHE 1966.

GRUPA ZERO

.

1957. Otto Piene i Heinz Mack osnivaju grupu Zero i kontaktiraju s avangardnim strujama u Francuskoj, Nizozemskoj i Italiji. Godine 1961. pridružuje im se Günther Uecker. Ova tri umjetnika zastupaju postenformelsko, serijsko, monokromno slikarstvo, a jednako su im važni reljefi i objekti kojima se hvata, ritmizira i nijansira svjetlo. Nastoje ostvariti pozitivnu utopiju kombinirajući umjetnost i tehniku - svjetlost, dinamiku, energiju.

OTTO PIENE
Nakon 1959. iz projekcija svojih perforiranih slika-rastera razvija Svjetlosni balet, u početku koristeći ručne svjetiljke, a kasnije uz pomoć mehaničkog ili elektronski programiranog osvjetljenja. Za razliku od sličnih pokušaja umjetnika iz Bauhausa, ovaj svjetlosni balet uključuje promatrača i nastoji postići privid nematerijalnoga. Piene je utemeljitelj Sky arta, a proslavili su ga veliki svjetlosni nebeski projekti poput duge od pet polietilenskih cijevi (460 m) ispunjenih helijem, prigodom zatvaranja Olimpijskih igara u Munchenu 1972. g. Izmjenujući se s Mackovim srebrnim vodenim oblakom, na dugi je zasvjetlilo 600 svjetala.

AUTOMATSKI SVJETLOSNI BALET 1962.

SREBRNA FREKVENCIJA 1971.

BERLIN STAR 2000.

33

HEINZ MACK
Njemački slikar, crtač, kipar, fotograf, umjetnik svjetla i jedan od prvih land art umjetnika. Njegovi projekt u Sahari uključuje ogromne svjetlosne fontane, umjetno sunce, zid od ogledala, pješčane reljefe i svjetlosne stele. Ovakve projekte je kasnije uspješno prenio u skulpture za muzeje i otvorene prostore. Omiljena mu je forma oblik stele, a svjetlo u njegovim radovima ima značenje materijala jednako kao kamen ili metal.

SKULPTURA ZA DAIMLER BENZ 1990.

ČELIČNA I VODENA SKULPTURA 1995

SVJETLOSNE STELE U PUSTINJI 1959

GÜNTHER UECKER
Profilirao se u najjačeg, odnosno jedinog kipara grupe Zero, koja je za njega bila usputna postaja, a ne utopijski ideal. Na njegovu umjetnost djeluju taoizam, zen-filozofija i antropozofija Rudolfa Steinera. Od 1959. koristi čavle zakucane u plohu za postizanje svjetlosnih vibracija. Boji ih u bijelo, dokida njihovu materijalnost i pretvara u lebdeće svjetlosne strukture. Rasporedom i gustoćom čavli tvore kružne, spiralne i valovite pokrete. Njegove svjetlosne kutije i "svjetlosni nasadi" predstavljaju najsuptilniji izraz senzibiliteta grupe Zero. Početkom 60-ih stvara taktilne predmete: četke, stolove, stolce ili klavir, obasute čavlima. Godine 1968. zabija predimenzionirani čavao na vanjski zid robne kuće u Dortmundu, čime se uključuje u hepening. U njegove skulpture se može ući i kroz njih prolaziti, kao kroz veliki arhitektonski stol od čavala. 70-ih godina omekšava materijale koje koristi i vješa rastrgana slikarska platna, kartone i užad. 80-ih se opet vraća reljefima od čavala, kada nastaju ekspresivni virovi s bijelim i crnim mrljama.

TV 1963.

JEŽ 1964.

RELJEF S ČAVLIMA 1965.

BIJELI MLIN 1964.

INSTALACIJA 1968.

JUTRO 1969.

OZLIJEĐENO TAMNO POLJE

KOZMIČKA VIZIJA 1961/81.

34

Cage prvi koristi audio-vizualne medije i u svoj rad uključuje hepening, teatar i balet. 1966. Rauschenberg i švedski inženjer Billy Kluver osnivaju udruženje EAT (Experiments in Art and Tehnology) koje stavlja težište na sintezu umjetnika i inženjera. 1966. u New Yorku se održava ciklus Nine Evenings (u zgradi u kojoj je održan Armory Show 1913.) na kojem sudjeluje 9 umjetnika (Cage, Rauschenberg, Whitman...). Stvoren je "reaktivan ambijent" s elektronskim prekidačima, svjetlosnim efektima, zračnim jastucima, pojačalima... 1967. Gyorgy Kepes, učenik Moholy-Nagya, osniva "Centar za napredne vizualne studije", koji je sljedećih 20 godina rasadnik tehnički pokretane umjetnosti. Kroz njega su prošli umjetnik lasera Rokne Krebs i Nam June Paik. Na Dokumenti 6. u Kasselu 1977. Centar je postavio Centerbeam, multimedijski vijadukt dug 61 m - akcijski teatar parnih eksplozija, stroboskopskih munja, vjetrenjača, lasera, holograma, radija i videa, odnosno zbir tehnološkog napretka preveden u opipljive efekte.

Značaj kinetičke umjetnosti leži u tome što je uspostavila pokret kao izražajno sredstvo.

JEAN TINGUELY
Švicarski umjetnik koji od dolaska u Pariz 1953. pa sve do smrti 1991. izrađuje pokretne skulpture. Strojeve izvlači iz njihovog pravog konteksta i pretvara ih u beskorisne, ludičke naprave kojima izražava vlastite emocije, a dijelove pronalazi na otpadu i u staretinarnicama. Tinguelyjev opus je posve specifičan i izdvojen, te poput Kleina, on postaje pojam europskog integracijskog umjetnika. Staro željezo kao ready made povezuje ga s grupom Nouveaux Réalistes i njujorškim umjetnicima asamblaža, određenje prema pokretu povezuje ga s kinetičkim umjetnicima, a hepeninzi u zraku vežu ga uz grupu Zero. Nakon prvih pokretnih reljefa, 1958. g. ugrađuje skriveni motor koji pokreće tradicionalnu kompoziciju koja konačno postaje samostalna skulptura. Tada radi seriju zvanu Meta-Matics, kojom ismijava automatizam tašizma i pokazuje utopijski svijet ljudi-strojeva. Iza 1958. posjetitelji sami uključuju prekidače koji stvaraju pokret i zvuk. Tinguely stvara seriju "Balube", koje divlje "plešu" okićene perjem, krznom, limenkama i kravljim zvonima. Godine 1977. u Baselu postavlja "Pokladni bunar", dvije duhovite beskorisne fontane, 1964. završava "Eureku" - splet kotača, šipaka, klipova, cijevi i jedne željezne posude, koja proizvodi zvukove udaranjem, valjanjem i nabijanjem. U zadnjem desetljeću života Tinguely radi velike konstrukcije od nagomilanog otpada, monstruozne džungle raznih dijelova strojeva, smeća i olupina, a nakon 1980. javljaju se i simboli smrti, životinjske kosti i lubanje.

BALUBA 1962.

EUREKA 1964.

POKLADNI BUNAR 1977.

EVA AEPLI I GRAĐANI CALAISA 1989.

35

NEO-DADA & POP ART
ROBERT RAUSCHENBERG

.

Prvi umjetnik u čijem se djelu ogleda američko masovno potrošačko društvo. Nakon Schwitersa (Merz art) ni jedan umjetnik nije s toliko žara pristupao otpadu. Poput Duchampa, odbacuje ideju da je samo odabrani materijal prikladan za umjetnost. Nakon 1953. oslikava i slaže Combine Paintings, koje nadopunjava fragmentima uličnih znakova, odbačenim namještajem, životinjskom kožom i reprodukcijama iz časopisa. Skulpturu - objekt "Monogram" radi od daske oslikane debelim potezima kista i preparirane koze provučene kroz automobilsku gumu.

SVJETILJKA

COCA COLA PLAN 1958.

SATELIT 1925.

MONOGRAM 1955/59.

JASPER JOHNS
Rođeni slikar koji rijetko kada radi u trećoj dimenziji. Njegove limenke piva i konzerva s olovkama izlivene u bronci i zatim oslikane, djeluju na minimal art ponajviše zato što dokazuju da slike mogu biti objekti i obratno.

OSLIKANA BRONCA II. (LIMENKE PIVA) 1964.

OSLIKANA BRONCA 1960.

SUVENIR 2. 1964.

36

EDWARD KIENHOLZ
Stvara izobličeni realizam i inscenira monstruozne svjetove kao kontrast iluzornoj ljepoti á la Hollywood. Istovremeno s Combine Paintings pribija dijelove namještaja, aparata i otpada na drvene reljefe koje zatim boji metlom. Jeftini materijali, improvizacija i spontanost osjećaja povezuju ga s kalifornijskim funk-artom. Oko 1960. radi objekte s društveno-kritičkom i satiričkom porukom, sastavljene od razne starudije, kojima rekonstruira zastrašujuće atmosfere: lutke povezane kao atomske gljive, fanatični rasisti pod maskama kastriraju Crnca, napuštena starica koja očekuje smrt.

ČEKANJE 1965.
Zamrznuta slika raspadanja: starica nalik duhu očekuje smrt, namještena u pozi za fotografiranje. Oko vrata je ogrlica od staklenki s relikvijama djetinjstva, vjenčanja, rođenja i smrti. Ruke i noge načinjene su od kravljih kostiju, životinjska lubanja zamijenjuje glavu. Oko nje se nalazi namještaj, posude, kutije i preparirana mačka.

PRENOSIVI SPOMENIK RATU 1968.
Antiratni spomenik čija se inscenacija sastoji od više sadržaja: pjevačica u kanti zaziva blagoslov Amerike, na reklamnom plakatu je ujak Sam, poznata scena s grupom vojnika koji podižu zastavu na planini Suribachi i zabijaju je u kavanski stol, natpis s imenima 465 sela uništenih u ratu, bar sa stolovima, stolicama I Coca-cola automatom.

JOHN DOE 1959.

ILEGALNA OPERACIJA 1962.

STRAŽNJE SJEDIŠTE DODGEA 1964.

DRŽAVNA BOLNICA 1966.

37

PAUL THEK
Američki umjetnik koji se najviše približio Kienhozovom scenariju horora iz 60-ih godina. Njegovi asamblaži šokantnim efektima napadaju lažan malograđanski moral. Nakon 1970. gubi smisao za socijalnu satiru i stvara pretrpana i teatralna simbolička djela nadrealističkog nasljeđa.

ARKA, PIRAMIDA 1971.

RIBAR NA UZVIŠENOM STOLU 1970.

GEORGE SEGAL
Umjetnik iz New Yorka, prikazuje općenite situacije usamljenosti u američkom društvu. Nakon 1961. radi bijele skulpture u prirodnoj veličini, od odljevaka sa živih modela (prijatelja, supruge...), pomoću gipsa i zavoja od gaze. Figure često postavlja u okolinu napravljenu od stvarnih predmeta. Prikazuje obične ljude u svakodnevnim situacijama, a njihova tišina, melankolija i depresija su fina kritika otuđenja modernog urbanog života. Skulptura "Red za kruh u doba depresije" odlivena je i u bronci.

PLESAČICE 1971.

PUTNICI U AUTOBUSU 1962.

GLUMICA 1965.

ROCK AND ROLL COMBO 1964.

FILMSKI PLAKAT

RED ZA KRUH 1999.

38

DUANE HANSON
Njegov je dokumentarni realizam pod utjecajem Kienholza i Segala. Sredinom 60-ih on iskazuje društvenu kritiku i modelira otpadnike društva u poliesteru, staklenoj vuni i smoli. U istu skupinu spadaju mrtvi vojnici i iscrpljeni beskućnici, a kasnije radi Amerikance srednje klase, studente, turiste, ženu s kolicima u šopingu. Figure su u prirodnoj veličini i začuđujuće stvarne, ali nisu naturalističke. Likovi su individualizirani, ali i tipični primjerci društva.

SREDNJOŠKOLAC 1990.

STARICA U SKLOPIVOJ STOLICI

ŽENA S KOLICIMA ZA KUPOVANJE 1969.

CLAES OLDENBURG
"Nadrealist svakodnevnice" i kipar koji radi u čvrstoj jezgri pop arta. 1960. sklapa prvi ambijent od prometnih znakova, grafita, nađenih stvari, silueta ljudi i automobila. U to vrijeme se ugledao na Dubuffetov art brut, dječji likovni izraz i stripove. 1961. postavlja svoj poznati "Dućan", koji je istodobno atelje, galerija i prostor za performanse. Police je ispunio haljinama od gipsa, cipelama, hot-dogom, hamburgerima i mrtvom prirodom punom aluzija: od "muškog" korneta za sladoled do "ženskog" sendvića. 1962. postavlja drugi "Dućan" sa sašivenim divovskim živežnim namirnicama i dijelovima odjeće po podu i zidovima. Od tada "Soft sculpture" postaje njegov zaštitni znak: predmeti postaju meki, mlitavi i obješeni. 1963. radi treći ambijent "Spavaća soba" u kojem omekšava oblike. Metodu uvećavanja i omekšavanja primjenjuje pri izradi telefona, pisaćih strojeva, ruževa, noćnih posuda itd. Iako prikazuje uporabne predmete, svodi ih na krug, kocku i valjak, a meki plastični materijal i jastučaste obline dozvoljavaju seksualne konotacije. Metodom omekšavanja radi i spomenike - uvećava banalne predmete i daje im značenje monumenta. Na Yaleu podiže spomenik od 8 m u obliku ruža za usne na tenkovskim gusjenicama, a u parku Sonsbeek spomenik zidarskoj žlici (12 m) čija ručka asocira na labuđi vrat. Nakon toga, izvedeni su mu mnogi javni spomenici.

ZIDARSKA ŽLICA 1971.

RUŽ NA GUSJENICAMA1974.

DVA CHEESBURGERA 1962

SPAVAĆA SOBA I. 1963.

39

LOUISE NEVELSON
Američka umjetnica ruskog porijekla. Teško ju je precizno smjestiti u određeni pravac, jer njena djela dotiču apstraktni ekspresionizam, neo-dadu i umjetnost ambijenta. Gotovo istodobno kad i Rauschenberg, ona skuplja odbačene komade namještaja i drva iz stolarija, ruševnih kuća ili luke. Krajem 50-ih slaže kutije jedne na druge i puni ih nogama stolica, dijelovima ograda, stepenica, vrata i čamaca, stvarajući tako asamblaže u obliku ormara, stupova i zidova, koje zatim boji u zlatnu, crnu ili bijelu boju. "Kada stavljate zajedno stvari koje su drugi ljudi odbacili, zaista im dajete novi život - duhovni život koji nadilazi onaj život za koji su izvorno bile stvorene". Kasniji radovi su stroži, s apstraktnim oblicima u geometrijskom redu, obojani u crno. Izvedeno joj je 20 javnih skulptura u metalu.

NEBESKA KATEDRALA 1958.

WEDDING CHAPEL IV. 1960.

KRALJEVSKA PLIMA IV. 1960.

40

ENGLESKI POP ART

.

50-ih i u Engleskoj nastupa nezadovoljstvo umjetnošću kao uzvišenom disciplinom, a Institute of Contemporary Arts odlučuje što je to "službena umjetnost". Godine 1951. tome se suprotstavljaju umjetnici, arhitekti i teoretičari okupljeni u Indipendent Group, koji će predavanjima i diskusijama o masovnim medijima, znanstvenoj fantastici, optičkim senzacijama i teorijama informacije oformiti jezgru engleskog pop arta. Ovu i sljedeću generaciju umjetnika ne zanima proširenje pojma skulpture i metamorfoze ready-madea, već se koncentriraju na medij fotografije, raprodukcije i masovne naklade. Britanska pop scena ima samo jednog pravog kipara - Eduarda Paolozzija.

EDUARDO PAOLOZZI
Škotlanđanin koji se u Parizu počeo oduševljavati američkom kulturom putem časopisa i filmova. U početku radi kolaže od reklama za usisavače i konzerve, slika Mickeya Mousa i starleta. Prije 1960. on preša stari papir, koristi kotačiće i vijke, i time oblikuje antropomorfne figure. Nakon 1960. lijeva u aluminiju i šareno oslikava baterije, poluge, turbine i slaže ih u mehaničke idole. Kasnije iz mehaničko-ljudskih izrastaju mehaničko-vegetativne prikaze. Krajem 60-ih izrađuje konkavne i konveksne profile od sjajnog čelika u kojima se ogledaju izobličene zrcalne slike. Slijede drveni reljefi, skulpture na tlu i zdenci puni znakova i dijagrama.

SKULPTURA

POSLJEDNJI IDOL 1963.

NOUVEAUX REALISTES
"poetsko recikliranje realnosti"

.

Pokret su 1960. osnovali Pierre Restany i Yves Klein. Restany je napisao manifest grupe, a zajedničku deklaraciju potpisuju Yves Klein, Arman, Daniel Spoerri, Raymond Hains, Jean Tinguely i Jacques de la Villeglé; 1961. pridružuju im se César, Mimmo Rotella, a zatim Niki de Saint Phalle and Gerard Deschamps. Unatoč raznorodnosti svog umjetničkog jezika, okupili su se na temelju "kolektivne pojedinačnosti" (collective singularity), a zajednička im je bila metoda direktnog "prisvajanja" stvarnosti, odnosno "poetsko recikliranje gradske, industrijske i oglašivačke realnosti" (Restany). Za njih je svijet slika iz koje su uzimali dijelove i ugrađivali ih u svoje radove. Naziv Novi realizam skovao je Pierre Restany 1960. tijekom prve zajedničke izložbe na pariškom Festivalu avangarde. Vraćajući se realizmu kao kategoriji, on se referirao na umjetnički i literarni pokret iz 19. st., koji je imao za cilj opisivati običnu, svakodnevnu 41

realnost, bez ikakve idealizacije. Ovaj realizam je bio "novi" jer se povezivao s novom stvarnošću urbanog potrošačkog društva, a i njegov način izražavanja bio je nov, jer se više ne koristi stvaranjem slike, već prezentacijom predmeta koje odabiru umjetnici. Restany je također "obranio" Novi realizam na međunarodnoj sceni pred nadolazećim Popartom iz Amerike, te osigurao financijsku potporu putem mreže kolekcionara i prodavača umjetnina. Zajedničke aktivnosti i izložbe održavale su se od 1962. do 1963., ali djelovanje Novog realizma traje sve do 1970. Iako je pokret uspoređivan s pop-artom (zbog korištenja predmeta masovne produkcije), ipak je bliži dadaizmu.

ARMAN
Nekadašnji pripadnik enformela i tašizma, počeo je od svakodnevnih predmeta stvarati serije akumulacija, što ga dovodi do rada s gotovim industrijski proizvedenim dijelovima. Predmete za svakodnevnu upotrebu spaja smjesom od poliestera, ili odbačene predmete poput okvira za naočale, tube s bojom ili posuđe izlaže bez dodatne umjetničke intervencije, pa objekt sam postaje umjetničkim predmetom.

CHOPINOV WATERLOO 1962.
Arman je za svoje kreacije (rezanje, razbijanje, paljenje, presvlačenje broncom i asemblaže) najčešće koristio muzičke instrumente. Na otvorenju izložbe u Gstaadu, 1962. g. javno je čekićem uništio okomito postavljen piano, a zatim slomljene dijelove fiksirao na unaprijed pripremljen pano.

DANIEL SPOERRI
izlaže "topografiju slučaja": zaustavlja tragove života skupljajući npr. ostatke hrane nakon prijateljskog druženja i takvim slikama-zamkama zaustavlja vrijeme. Slučajno nađene predmete koristi za svoja djela, koja često kao i svoje Sentimentalne muzeje proširuje u duhovite ambijente. Kasnije odustaje od muzeja i zamki i počinje lijevati stolove u bronci. Čak i smrt svrstava u "Kabinet životnih kurioziteta" kako umjetnost ne bi bila smrtno dosadna.

MAĐARSKI OBROK 1963.
"Madžarski obrok" je rezultat večere servirane 1963. g. kritičaru Jeanu-Jacquesu Lévêqueu u pariškoj Galeriji J. koju je pripremio sam Spoerri, inače dobar kuhar. Kad su završili s jelom, gosti su stvorili svoju vlastitu sliku-klopku od ostataka hrane. Ovi ostaci, skupa s priborom za jelo, zatim su fiksirani za stol, a stol je postavljen na zid, sada kao gotova slika-klopka. Ovo je bio njegov prvi pokušaj stvaranja kolektivnog umjetničkog djela. Spoerri, izumitelj Eat Arta, kasnije je producirao mnoštvo ovakvih radova. 42

JEAN TINGUELY
Nakon studija na baselskoj Školi dekorativnih umjetnosti, počinje stvarati žičane skulpture bliske nadrealizmu. Kad je susreo Daniela Spoerrija, koji je bio plesač, napravio je 1953. g. kinetički dekor za jedan njegov balet. Ovaj rad je bio anticipacija njegovih kasnijih slikarskih konstrukcija sačinjenih od oslikanih reljefa i pokretnih dijelova. Postupno u svoje kompozicije ugrađuje pokretne elemente poput čekiča, kojima im dodaje i zvučnu komponentu. Kad se doselio u Pariz pridružio se grupi kinetičkih umjetnika oko Galerije Denise Rene, a Yves Klein ga dovodi među Nove realiste. Od 1959. g. bavi se stvaranjem strojeva, posebno onih namijenjenih apstraktnom crtanju i slikanju. Svjetsku slavu mu donosi golemi stroj Hommage a New York, koji je postavljen u vrtu Muzeja moderne umjetnosti 1960. g.

BALUBA 1962.
Tinguely je načinio seriju "Baluba" koristeći raznovrsne svakodnevne materijale: plastične igračke, životinjsko krzno i metalni otpad. Bili su parodija na klasičnu skulpturu, postavljeni na podeste od industrijskih limenih bačvi i u ovom slučaju pokriveni peruškom za prašinu kao perjanicom. Kad bi posjetitelj pritisnuo kontrolnu pedalu, skulptura bi se pokrenula i svaki njen dio bi se tresao u svim smjerovima.

CÉSAR RICARD
Govoreći o "otkrivanju industrijske i urbane prirode", Pierre Restany je ove radove smjestio u svijet tehnologije. Njihove jednostavne pravokutne mase anticipiraju buduće eksperimente s minimalističkom skulpturom. Césaru je bilo najvažnije pitanje oblika "Kompresije", odnosno odnos proporcija i njene površine ("kože"), kad je 1961. započeo s idejom Manipulirane kompresije. Odabirući materijal koji je zatim uvjetovao oblik, karakter, boju i postupak prešanja, bio je u mogućnosti predvidjeti efekte dobivene strojem za prešanje i dodati svoju kreativnu svijest u inače impersonalni mehanizam.
MANIPULIRANI PREŠANI AUTOMOBIL 1962.

NIKI DE SAINT PHALLE
Sredinom 50-ih radi kao fotomodel za Vogue, Life, Elle i druge francuske i američke magazine. 1955. u Parizu upoznaje Jeana Tinguelyja koji podržava njene umjetničke ideje. Početkom 60-ih uključuje se u pokret Nouveau realistes, kojem pripada ponajviše po svojim lutkama, igračkama, marionetama i bizarnim vjenčićima. 70-ih stvara "Nane", divovske burleskne lutke arhetipskih ženskih figura, nešto između dječje mašte i muške fantazije. Kasnije se bavi arhitektonskim projektima i filmom, a 80-ih radi skulpture inspirirane likovima iz tarota.
CRNA NANA 1967.

43

FLUXUS

.

George Maciunas bio je osnivač pokreta i istoimene revije u Americi 1962. g. Prva izložba "Fluxus International Festspiele" održana je u Wiesbadenu 1962. g. Projekt je ciljao na fuziju svih umjetnosti, poštujući specifičnosti medija. Fokusirao se na interdisciplinarnost i novi koncept umjetnosti u smislu "total arta". Napuštaju se čvrste granice između vizualne umjetnosti, glazbe, teatra, književnosti, te između akademske i popularne umjetnosti. Cilj nije bio kreiranje novog umjetničkog jezika, već postizanje drugačije upotrebe etabliranih umjetničkih struja i oslobođenje umjetnosti od blo kojeg specifičnog jezika. U korijenima pokreta mogu se naći povezani fenomeni poput hepeninga (prvi pokušaj fuzije između različitih oblika izražavanja), nasljeđa dade (osobito Duchampa) i eksperimentalne glazbe Cagea ("Djelo za preparirani klavir") u New Yorku. Fluxus nije pokret koji je imao definirane izražajne načine, on je stav prema životu, pokušaj eliminiranja svakog odvajanja između egzistencije i umjetničkog stvaranja. Umjetnici Fluxusa (Brecht, Nam June Paik, Yoko Ono, Vostel, Watts, Joseph Beuys...) dosižu estetske vrijednosti često prakticirajući humor i besmislenost. Osim performancea i koncerata, produciraju knjige, multiple i filmove.

GEORGE MACIUNAS
Tipični trodimenzionalni radovi Fluxusa najčešće su neugledni, mali i smješteni u kutije (ideja potekla od Ducahmpa). Od 1960. Maciunas radi serije kovčega u kojima sortira i preko 30 predmeta raznih umjetnika: stare stvari, puzzle, kolaže, gramofonske ploče. multiple, pečate itd.

FLUXKIT 1964.

NAM JUNE PAIK
Nam June Paik "preparira" piano zvoncem bicikla, ljuskama jajeta, fotografijom, sirenom, usisavačem, tranzistorom i staklom. Taj je rad netipično velikih dimenzija s obzirom na ostale predmete Fluxusa. Nam June Paik se također smatra "ocem video umjetnosti", a bavio se i kazališno insceniranim izvedbama kompozicija, apsurdnim i agresivnim djelima koja su nadmašila J. Cagea. Zanimala ga je estetika video slike, koju je svojim zahvatima stvarao, izobličavao ili uništavao. 1970. g. izmislio je i patentirao video-sintesajzer.
PIANO INTEGRAL 1985 - 1963.

44

JOSEPH BEUYS

1921 - 1986.

Njemački umjetnik, bavio se grafikom, slikarstvom, skulpturom, performansom, videom i instalacijama. U ratu 1944. srušen mu je avion iznad SSSR-a, gdje su ga spasili Tatari koji su mu održavali tjelesnu toplinu tako da su ga namazali mašću i zamatali u filc. Mast i filc postali su materijali koje vrlo često koristi u svojim radovima. 1962. kratko je povezan s pokretom Fluxus i njihovim multidisciplinarnim radovima. Uskoro napušta slikanje i posvećuje se performansu i instalacijama. U njegovim radovima vidi se utjecaj antropozofije, mitologije i religije. Nastoji povezati umjetnost sa životom i zdravom okolinom.

ODIJELO OD FILCA 1970.
Jedno od Beuysovih najpoznatijih djela, za koje koristi svoj najdraži materijal - filc.

VOLIM AMERIKU I AMERIKA VOLI MENE 1974.
Zbog svojih socijalnih stavova u jednom periodu nije bio omiljen u Americi, pa stoga izvodi ovaj performans u New Yorku, tijekom kojeg je 7 dana zamotan u filc živio u istoj sobi skupa s kojotom, koji je kao autohtona životinja po njegovu mišljenju simbolizirao vitalnost američkog duha.

KAKO OBJASNITI SLIKE MRTVOM ZECU 1965.
Lica namazana medom i prekrivena zlatnim listićima, Beuys u naručju drži mrtvog zeca i hodajući po galeriji, tihim glasom mu objašnjava slike. Ovim radom razmatra ljudsku i životinjsku svijest te probleme misli i jezika.

7000 HRASTOVA poč. 1982.
Na Documenti 7. u Kasselu 1982. Beuys započinje svoju akciju sadnje 7000 hrastova.

7000 HRASTOVA, Kassel, 1982.

45

JOSEPH BEUYS:

.

HOMOGENA INFILTRACIJA ZA PIANO 1966.

ČOPOR 1969.

SAONICE 1969.

OBRANA PRIRODE 1983/85.

OBEĆANJE, 1958/85.

KRAJ 20. STOLJEĆA 1983.

PALAZZO REGALE 1985.

Svojim radovima Beuys je nastojao nadilaziti zapadnjački materijalizam kombinirajući ga s istočnjačkim spiritualizmom. Velika retrospektivna izložba 1979. u muzeju Guggenheim (New York) potvrdila ga je kao jednog od najznačajnijih suvremenih umjetnika. 46

MINIMALIZAM

.

Minimalizam kreće 60-ih godina iz New Yorka. Pojavljuju se strojno obrađene kocke i kutije, neonske cijevi, multiplicira se raster i stvaraju prostorne strukture. Ovi jednostavni oblici isključuju svaku asocijaciju, sadržaj ili simboliku, a koriste elementarnu geometriju i ponavljanje. U početku se taj novi pravac naziva ABC Art ili "primarna struktura", dok se 1965. nije proširio termin filozofa Richarda Wollheima - minimal art. Prethodnici minimal arta bili su Jackson Pollock (splet linija ravnomjerno raspoređenih po platnu, bez hijerarhijskih odnosa), Barnett Newmann (velika monokromna platna) i Ellsworth Kelly (jednostavne skulpture od aluminija), ali također i Brancusi (Beskrajni stup) i Rodčenko (konstruktivističko reduciranje forme).

DONALD JUDD

1928 - 1994.

Američki minimalistički umjetnik. Koristi industrijske materijale i gradi "specifične objekte", bokseve od nehrđajućeg čelika, s prednjim stranama od aluminija ili pleksiglasa u boji. Ovisno o poziciji gledatelja, ovi objekti pokazuju svoje bočne, donje i gornje dijelove, lomove svjetla i odsjaje. Judd smatra kako umjetnost ne treba predstavljati ništa (osim sebe same), već jednostavno postojati. Protivnik je iluzije i privida, a njegovi su radovi jasni, čisti i do kraja definirani. Posebnu pažnju posvećuje međuodnosu gledatelja, djela i njegove okoline.

BEZ NAZIVA 1990.

BEZ NAZIVA 1969.

BEZ NAZIVA 1976.

BEZ NAZIVA 1984.

47

ROBERT MORRIS

1931.

Tijekom 60-ih i 70-ih godina Morris ima središnju ulogu u tri glavna pokreta tog doba: minimalističkoj skulpturi, process artu i earthworksu. Prve minimalističke objekte, jednostavne kutijaste drvene konstrukcije, radio je za plesne performanse koje je koreografirao. Polovinom 60-ih uz drvo počinje korisititi aluminij, čelik i žicu, stvarajući seriju neo-dada skulptura kojima ironizira mitove o samoizražavanju umjetnika. Među ostalim, to su bili ironični "autoportreti" poput skulpture mozga i elektroencefalograma, inspirirani Duchampovim kvazinaučnim istraživanjima percepcije. Drvo, aluminij i čelik od kojih su načinjeni njegovi minimalistički radovi, kasnije zamijenjuje mekanim materijalima poput filca, koje koristi za istraživanja u process artu. U serijama radova trake filca slaže, nabacuje ili vješa na zidove, ispitujući efekte gravitacije i bacanja na obične materijale. Ranih 70-ih stvara instalacije od neobičnih materijala poput zemlje i otpadaka, a radi i velike earthworks projekte.

BEZ NAZIVA 1967.

BEZ NAZIVA 1971.

RUŽIČASTI FILC 1970.

BEZ NAZIVA 1969.

BEZ NAZIVA 1964.

OBSERVATORY EARTHWORK 1971.

48

CARL ANDRE

1935.

Američki minimalistički umjetnik. Započinje sa skulpturama u drvu pod utjecajem Brancusija, a kasnije dolazi do složenih slaganja drvenih greda pod utjecajem Franka Stelle. Sredinom 60-ih izrađuje prve "podne komade", a potom slaže red od 137 cigli uza zid prostorije, čime je rođena horizontalna skulptura. Upotrebljava čelik, olovo, bakar, magnezij, aluminij i cink u raznim bojama i stupnjevima oksidacije.

BUNAR S LANCEM 1964.

8 BLOKOVA I 8 KAMENA 1973.

KOMAD CEDRA 1964.

144 KOMADA CINKA 1967.

SOL LE WITT

1928.

Spaja minimalizam i konceptualnu umjetnost. Korijeni njegove umjetnosti su u ruskom konstruktivizmu, De Stijlu i Bauhausu. Bavi se skulpturama, fotografijom, grafikom i instalacijama. 60-ih godina koristi primarne oblike, najčešće monokromne kvadrate, koje slaže u serije otvorenih i zatvorenih modula, čime izaziva zbunjujući vizualni dojam nepravilnosti. Sredinom 80-ih počinje koristiti nepravilne oblike i velik izbor boja, te betonske blokove za radove u eksterijerima.

TROSTRUKI NIZ 789, 1968.

ČETVEROSTRANA PIRAMIDA 1997.

TROSTRUKA VARIJACIJA 1967. ORNAMATRIX 2005.

SPLOTCHES

49

POST MINIMALIZAM
JOSEPH KOSUTH

.

Između 1965 i 1974. g. filozofija Ludwiga Wittgensteina (između ostalih) utjecala je na razvoj Kosuthove umjetnosti. Tijekom tog perioda istraživao je ideju prema kojoj jezik posjeduje smisao samo u odnosu prema sebi samome, kao u seriji radova "Jedan i Osam Opis" (1965.), u kojima osam riječi ispisanih neonskim cijevima znače i predstavljaju samo elemente od kojih se to djelo sastoji. 1967. g. u New Yorku je osnovao "Muzej Normalne Umjetnosti" u kojem je iste godine imao svoju prvu samostalnu izložbu. Godine 1969. organizirao je izložbu svog rada nazvanog "15 lokacija", koji je postavljen istodobno u 15 galerija i muzeja po cijelom svijetu. Od 1970. do 1974. na određenom broju izložbi napravio je ambijent učionice u kojem su sudionici sjedili za stolovima i čitali dokumente koji su bili prikazani tekstovima i dijagramima na zidovima. Kosuth jezik upotrebljava kao svoj medij, a jednom je izjavio kako "umjetnost jest umjetnost ako je netko nazove umjetnošću". Za njega je umjetničko djelo tautološko i opisuje samo sebe. Jedan od njegovih radova: "Leaning, clear, glass, square" sastoji se od četiri kvadratične staklene ploče jednakih veličina postavljenih uza zid, na kojima pišu navedene 4 riječi koje odgovaraju činjenici na koju se odnose, a sve ostale konotacije izvan toga za umjetnost nisu važne. Radi u New Yorku.

ART AS IDEA AS IDEA (WATER) , 1966.

JEDAN I TRI STOLCA 1965.

TO JE BILO TO BR. 4. 1986.

LEANING, CLEAR, GLASS, SQUARE 1965.

50

EVA HESSE

1936 -1970.

Američka kiparica rođena u Njemačkoj, nakon školovanja radi kao dizajner tekstila, a kasnije postaje poznata po pionirskom radu s lateksom, fiberglasom i plastikom. Jedna je od nekoliko umjetnika čiji radovi vode od minimalizma do postminimalizma. Od 1960. do smrti 1970. g. Hesse slika, bavi se crtežima, kolažima, gvaševima i trodimenzionalnim skulpturalnim instalacijama. 1961. g. radi svoj prvi trodimenzionalni objekt - kostim za hepening kojeg je organizirao Allan Kaprow. Za svoju umjetnost koristi široki spektar tradicionalnih i netradicionalnih medija, kontinuirano brišući granice između procesa i materijala, dovodeći ih do ekstrema. Uključena je u konceptualne i u minimalističke pokrete 60-ih i 70-ih, a primarnno je zanima organičko, apsurdno i iracionalno. Koristi tehnike kolaža, skuplja, preoblikuje i kombinira raznorodne materijale, koji pritom ne gube svoje karakteristike. Ona ruši uobičajenu praksu svog vremena s neformalnim skulpturalnim aranžmanima koji često vise sa stropa, strše sa zidova ili su prosuti po podu, što zadaje glavobolje kustosima koji postavljaju njene izložbe. Rana skulptura "Bez naziva ili još ne" (1966.) pokazuje bit njena stvaranja i upotrebu jednostavnih elemenata: 9 vreća od ribarskih mreža, u svakoj jajolika masa sastavljena od pjeska, papira i polietilena, vise sa zida na pamučnim trakama - impersonalni, obični materijali.

HANG UP 1966

EIGHTER FROM DECATUR 1965.

LEGS OF WALKING BALL 1965.

VINCULUM I. 1969.

METRONOMIC IRREGULARITY I. 1966.

BEZ NAZIVA ILI NE JOŠ 1966.

PRIRAST III. 1968.

51

RICHARD SERRA

1939.

Američki minimalistički kipar i video umjetnik iz New Yorka. Poznat je po skulpturama od metalnih ploča velikih dimenzija. U filmu "Creamaster 3." Matthewa Barneya glumio arhitekta Hirama Abiffa. Ranih 60-ih dolazi u kontakt s Rauschenbergom, A. Reinhardtom i F. Stellom. Najpoznatiji je po svojim minimalističkim radovima od velikih zakrivljenih metalnih ploča, koje su samonoseće i naglašavaju težinu i prirodu materijala. Njegove skulpture velikih dimenzija na otvorenim prostorima dobivaju patinu i hrđu koja se razvija protokom vremena.

SPLASH 1969.
Njegovi rani radovi (1968 - 1970.) pripadaju apstraktnom ekspresionizmu - rastopljeno olovo bacao je po kutovima ateljea (serija "Splash") i kasnije ohlađene raspoređivao redoslijedom kojim su bili lijevani.

KUĆA OD KARATA 1969.
Četiri velike čelične ploče (122 x 122 cm) stoje uspravljene i međusobno se podupiru održavajući same ravnotežu.

TITLED ARC 1981.
Lagano zakrivljenu 3,5 m visoku hrđavu čeličnu ploču postavlo je na Federal Plazu u New Yorku, što je izazvalo proteste prolaznika. 1989. ploča je maknuta i bačena u otpad.

ZMIJA I 8 ZAKRENUTIH ELIPSI 1999.
Trodijelna skulptura divovskih dimenzija od zakrivljenih čeličnih ploča, trajno je smještena u najvećoj dvorani Guggenheim muzeja u Bilbau. 52

RICHARD SERRA:

FULCRUM 1987. LIVERPOOLE (17 m)

ZAKRENUTE ELIPSE 1997.

MOZARABE 1971.

PET PLOČA, DVA STUPA 1971.

.

LEFT SQUARE INTO LEFT CORNER 1981.

INTERSECTION 1992.

53

FELIX GONZALES-TORRES
Umjetnik kubanskog porijekla. Krajem 80-ih i u početkom 90-ih oživljava impulse minimalizma, konceptualne i političke umjetnosti kroz vrlo osobne i relacijske radove ("relational works"). Svojom umjetnošću nastojao je prikazati homoseksualnost kao veoma bitnu temu, bolno, otvoreno i ponekad banalno. Njegov rad se stavlja u kontekst minimalne i konceptualne umetnosti, ali on prvenstveno istražuje vlastite emocije.

UNTITLED 1992.
24 billboarda raspoređenih po New Yorku s fotografijom upravo napuštenog kreveta u kojem je Torres bio sa svojim ljubavnikom (koji je 1991. umro od AIDS-a).

PERFECT LOVERS 1987 - 1990.
Rad se sastoji od dva zidna sata koji pokazuju isto vrijeme i simboliziraju par bez suprotnosti, u savršenom skladu.

UNTITLED (march 5th) #2" 1991.
- dvije sijalice na zidu s isprepletenim žicama.

UNTITLED (march 5th) #1" 1991.
- dva ogledala smještena jedno pored drugog.
PERFECT LOVERS

Većina ostalih Torresovih radova anticipira interakciju s gledateljima, koja se uglavnom manifestira kroz slobodu uzimanja komada nekog njegovog djela. Takvi su brojni "Untitled" radovi koji se sastoje od gomile bombona (Para un hombre en uniforme, 1991. ili Portret Marcela Brianta, 1992.) kojima se posjetitelji slobodno mogu poslužiti. "Untitled" iz 1990. poznat kao "Lover Boy", sastoji se samo od svežnja papira plave boje, koja ima određene romantične queer konotacije. Svaki posjetitelj smije uzeti jedan list papira i raditi s njime što želi, čime se na simboličan način konzumira tjelo umjetničkog djela, ali i samog umjenika koji se sa svojim djelom identificira.

UNTITLED (North), 1993.

UNTITLED (Portrait of Ross in L.A.), 1991.

54

FRANK STELLA
Nakon bavljenja minimalističkim slikarstvom, ranih 1990-ih Stellini radovi postaju sve više trodimenzionalni, te izvodi seriju apstraktnih skulptura od nerđajućeg čelika i bronce. Ovi radovi su konstrukcije često velikih dimenzija, zapletenih i višeslojnih oblika. Jedna od najvažnijih i monumentalnih skulptura je "Princ od Homburga" (2001.) postavljena ispred Nacionalne umjetničke galerije u Washingtonu. Otvorio je atelje u Torontu kako bi mogao raditi skulpture velikih dimenzija, te stvara određeni broj radova za javne površine. Nakon 1993. počinje raditi i velike murale u Kazalištu Princeze od Wallesa u Torontu.

PRERIJA 1997.

PRERIJA 1997.

FUJITA SKALA 1. 1997.

55

MAURIZIO CATTELAN

1960.

Rođen u Padovi, autodidakt, živi i radi u New Yorku. Šale i podvale dio su njegove umjetnosti, ali ne u smislu dadaističke agresivnosti, već laganog izvrtanja realnosti, koja tako postaje patetična, smješna ili neugodna. Prva samostalna izložba koju je 1989. imao u Bologni zvala se "Torno subito" ("Dolazim odmah") i sastojala se od zatvorenih vrata i ceduljice s ovom porukom. Na sljedećoj izložbi nazvanoj "Gotovo ništa" ostavio je praznu prostoriju, a na prozor stavio samo zavezanu posteljinu, tek toliko da opravda naziv "Gotovo" ništa.

BEZ NAZIVA 1998.
U MOM-i (New York) postavio je glumca s golemom maskom Picassa na glavi, koji je pozdravljao posjetitelje. Objasnio je kako je to satira na temu postmodernog muzeja kao visokokultiviranog Disneylanda.

STADION 1991.
Enormno produženi stolni nogomet, dizajniran tako da na njemu istovremeno mogu igrati dvije ekipe s po 11 igrača. Cattelan je u Italiji čak formirao svoju ekipu (A.C. Forniture Sud) koja se sastojala od imigranata iz Senegala koji su iskusili rasizam u Italiji.

SAVRŠEN DAN
Skulptura živućeg milanskog galerista Massima de Darla ljepljivim trakama pričvršćena za zid.

LA NONA ORA 1999.
Ili "Papa pogođen meteorom", hiperrealistička skulptura.

56

HOLLYWOOD
Cattelan postavlja natpis "Hollywood" preko jednog brda smeća i otpadaka na Siciliji.

LJUBAV TRAJE ZAUVIJEK 1999.
Kosturi magarca, psa, mačke i pijetla postavljeni su jedni na druge redosljedom koji određuje njihova veličina.

HIM 2001.

FRANK I JAMIE 2002.

NE BOJ SE LJUBAVI 2000.

FELIX 2001.

TIRAMISU - TROCKIJEVA BALADA 1996.

BEZ NAZIVA 2001.

57

JEFF KOONS

1955.

Američki suvremeni umjetnik i kipar, poznat po upotrebi kiča u svojim slikama i skulpturama ekstremno velikih dimenzija. Upočetku radi kao broker, a zatim se počinje baviti umjetnošću. Koonsovi radovi se smatraju neo-pop ili post-pop umjetnošću, koja je nastala 80-ih kao reakcija na minimalizam i konceptualizam 70-ih. Iako im je polazna točka konzumerizam i komercijalna imagerija, njegova djela uključuju konceptualni pristup i ironiju. Izazivao je kontroverze time što je u umjetnost uvodio besramni kič. 80-ih organizira studio nalik radionici (poput Warholove "Tvornice") s 30 ljudi koji proizvode njegove radove. Među najranijim radovima bile su konceptualne skulpture "Potpuna ravoteža 3 lopte u spremniku" ili "Potpuna ravnoteža 2 lopte u spremniku". 1991. oženio je porno-divu Ilonu Staller, koja ga inspirira na seriju polupornografskih platna.

POTPUNA RAVNOTEŽA 2 LOPTE U SPREMNIKU 1985.
Koonsova rana konceptualna skulptura, sastoji se od 2 lopte koje plutaju u staklenom akvariju. Vidljiv je utjecaj rada "Fizička neomugućnost smrti u duhu nekoga koji živi" Damiena Hirsta (morski pas uronjen u akvarij s formaldehidom).

POTPUNA RAVNOTEŽA 3 LOPTE U SPREMNIKU 1985.
Djelo nastalo u doba rastućeg konzumerizma. Lopte koje su ovdje bez ikakve praktične svrhe postaju fetiši koje se samo može gledati.

MICHAEL JACKSON & BUBBLES 1988.
Djelo iz serije "Banalnosti" i najveća keramička skulptura na svijetu (107 X 179 X 83). Pozlačen lik Jacksona sa svojim ljubimcem majmunom.

PUPPY 1992.
Trinaest metara visoka skulptura terijera, izvedena od čelične konstrukcije prekrivene raznim cvijećem, koje se permanentno navodnjava unutrašnjim vodenim sustavom. Djelo se sada nalazi ispred Guggenheim muzeja u Bilbau.

58

CVIJET OD BALONA 1997.
Djelo visoko preko 3 m temeljeno je na balonima presavinutima tako da oblikuju cvijet, a u stvari je načinjeno od metala i obojano plavom bojom, kako bi izgledalo kao balon.

ZEC, čelik 1986.

PINK PANHER, porcelan 1988.

AUTOPORTRET, mramor 1991.

NOGOMETNA LOPTA, bronca 1985.

ČAMAC ZA SPAŠAVANJE, bronca 1985.

BOB - TAIL 1991.

KAMA SUTRA, staklo 1991.

59

RON MUECK

1958.

Australski hiperrealistički kipar koji radi u Engleskoj. U početku je izrađivao modele i radio kao lutkar u dječjim TV emisijama. Nastojao je proizvesti lutke, odnosno realističke skulpture koje bi izgledale savršeno iz svih kutova, bez tragova konstrukcije. Godine 1966. napravio je male figure kao dio velikog tabloa izloženog u Hayward galeriji. Ovdje je upoznao Charlesa Saatchija koji je bio oduševljen njegovim radom i počeo sakupljati njegove skulpture. Postao je poznat zahvaljujući skulpturi "Mrtav otac", koja je bila uključena u izložbu "Senzacije" Kraljevske akademije. Djelo je načinjeno pretežno od silikona, tijelo je smanjeno na oko 2/3 prirodne veličine i to je jedini rad za koji je Mueck koristio vlastitu kosu. Njegove skulpture vjerno reproduciraju najsitnije detalje ljudskog tijela, ali on se igra s uvećanim mjerilom kako bi proizveo iznenađenje i nesklad između gledateljeva iskustva i dimenzija svojih radova. Njegova 5 metara visoka skulptura "Dječak" (1999.) bila je izložena na Venecijanskom bienalu.

TRUDNA ŽENA 2002. (visina 2,5 m)

DJEČAK, 2001. (visina 5 m)

BIG MAN 2002.

MAJKA I DIJETE 2001.

MASKA 2001.

PINOKIO 1996.

60

BRAĆA CHAPMAN
Engleski umjetnici, braća Jake Chapman (1966.) i Dinos Chapman (1962.) gotovo uvijek rade zajedno, često izazivaju kontroverze koristeći subverzivnu strategiju. Velik broj njihovih radova sastoji se od plastičnih lutaka, a često se referiraju na Goyu, Hieronimusa Bosha, Rodina i Poussina. Obojica su bili suradnici Gilberta i Georga. U svojim radovima se kritički i sa cinizmom bave genetskim modifikacijama, nuklearnim ratom, anti-kapitalizmom i kulturnim holokaustom, te ukazuju na kontradikcije i hipokriziju suvremene kulture. Jedno od ranijih djela sadrži 83 scene torture, inspirirane serijom Goyinih gravira "Strahote rata", izvedene od malih trodimenzionalnih plastičnih lutaka. Jednu scenu kasnije rade u prirodnoj veličini, pod nazivom "Velika djela protiv mrtvoga", koja je zajedno sa "Zygotic Acceleration", "Biogenetika" i "Desublimirani libidinozni model" izložena na izložbi "Sensation" 1997.

PAKAO 2000.
Pokazuje povratak njihovim ranijim minijaturnim oblicima. Rad se sastoji od pejzaža sa stotinama minijatura drveća, planina i 5000 vrlo malih figurica žrtava i nacista koji provode torturu, smještenih u 9 velikih staklenih kutija koje su postavljene u oblik kukastog križa.

ZYGOTIC ACCELERATION
1995. Temu anatomskih preinaka nastavljaju serijom skulptura djece, ponekad zajedno sraštenih i s genitalijama postavljenima na njihova lica. Nazivi ovih djela pokazuju kombinaciju humora i šoka, poput "Fuckface" ili "Pič… s dva lica".
DNA ZYGOTIC ZYGOTIC ACCELERATION 1995.

INSULT TO INJURY 2003.
2003. opet se vraćaju Goyinoj seriji "Strahote rata" i na originalne gravire likovima rukom ucrtavaju "smiješna" lica kršeći tako umjetnički tabu i nedodirljivost ovog slavnog djela.

MUHE, CRVI I TRULI LEŠ
Vrlo realistične plastične muhe i crvi nalaze se po cijeloj skulpturi

61

VELIKA DJELA PROTIV MRTVOGA
1994. Skulptura se sastoji od tri raskomadana tijela koja vise na drvetu, a inspirirana je Goyinim gravirama "Užasi rata".

SEX
Dvije seksi-lutke u 69 položaju, izgledaju kao da su plastične, ali u stvari su odlivene u bronci i obojane tako da imitiraju plastiku.

THE CHAPMAN FAMILY COLLECTION 2002.
Braća Chapman su načinila seriju drvenih skulptura inspiriranih afričkom etnografskom umjetnošću i maskama, te na njih stavili McDonaldsove simbole, ironizirajući taj globalni američki simbol koji se uvukao u najudaljenije krajeve svijeta.

62

JANNIS KOUNELLIS
Rođen u Grčkoj, 1956. dolazi na studij u Rim. Godine 1960. na svojoj prvoj izložbi "Kounellisova abeceda" izlaže crno-bijela platna ispunjena slovima i brojevima. Pod utjecajem Alberta Burrija i Lucija Fontane, čija su djela nudila alternativu ekspresionizmu enformela, te inspirirane Pollockom, Klineom, Malevičem i Mondrijanom, Kounellisove slike postupno postaju skulpturalne i od 1963. na njima počinje koristiti nađene predmete i materijale. Kasnih 60-ih počinje koristiti žive životinje, pa jedan od njegovih najpoznatijih radova uključuje 11 konja postavljenih u galeriji. On nije samo dovodio u pitanje tradicionalan i sterilan ambijent galerije, već je umjetnost transformirao u živi entitet. Upotrebljava različite materijale koji uključuju vatru, zemlju i zlato, ponekad pokazujući interes za alkemiju. U počast Burriju uvodi jutu za vreće, vadi je iz okvira i izlaže kao predmete u prostoru. Ostali materijali su okviri kreveta, vrata, prozori i vješalice za kapute. Posjetitelji koji ulaze dodaju performativnu dimenziju njegovim instalacijama. 70-ih i 80-ih nastavlja s novim materijalima, pa uvodi dim, police, kolica, hrpe taloga kave, ugljen itd. Godine 1967. Kounellis je uključen u grupnu izložbu "Arte povera e IM spazio" u Genovi. Kustos Germano Celant skovao je termin Arte povera, koji se odnosio na jeftine materijale, ponekad smatrane otpacima, koje su upotrebljavali Kounellis i ostali umjetnici, za stvaranje svoje anti-elitističke umjetnosti. Prvu samostalnu izložbu održao je 1972. u New Yorku.

GRAĐANSKA TRAGEDIJA 1975.

BEZ NAZIVA 1993.

SPOMENIK OTPORU I OSLOBOĐENJU 1995.

BEZ NAZIVA 1991.

63

MATTHEW BARNEY

1967.

Bavi se filmom, video instalacijama, skulpturom, fotografijom i crtežima. Smatra se jednim od najutjecajnijih umjetnika svoje generacije. Najpoznatija djela su mu filmovi "Creamaster" (serija od 5 filmova), "De Lama Lamina" (2004.) i "Drawing Restraint 9" (2006. u suradnji s pjevačicom Bjrök). Zadnjih dvadesetak godina stvarao je poseban univerzum koristeći mnogobrojne medije, temeljito proučavajući noviju povijest umjetnosti, ljudsko tijelo, biološki razvoj i pokazujući interes za proces i evoluciju oblika. Film "Drawing Restraint 9" pratile su izložba i događanja u Galeriji Gladstone u New Yorku 2006.: skulpture od termoplastike povezane s filmom i performans "Instrument predaje" u kojem se Barney pojavljuje odjeven kao general MacArthur i šeta podijem ispunjenim želeom. Na ciklusu filmova "Creamaster" počeo je raditi 1994. g., ali njihovi redni brojevi ne odgovaraju redoslijedu nastanka, pa je Creamaster 4. nastao prvi, a Creamaster 3. zadnji (2002.). Usporedo s ovim filmovima, koje je Barney režirao i u kojima igra jednu ili više uloga, radio je skulpture, crteže i fotografije. Cijeli taj filmski projekt je preplavljen anatomskim aluzijama na položaj reproduktivnih organa tijekom embrionalnog procesa seksualne diferencijacije. Creamaster 1 predstavlja nedefinirano stanje, a peti nastavak definirano. Filmovi su sjajno producirani, vrhunski snimljeni, a jednu od uloga ima Ursula Andress. Barney je izlagao u svim značajnim muzejima i bienalima, od Guggenheima u New Yorku do Kassela i Venecije.

DRAWING RESTRAINT 9.

CREAMASTER 1.

CREAMASTER 2.

CREAMASTER 5.

CREAMASTER 1.

64

FEMINISTIČKA UMJETNOST
JUDY CHICAGO
1939.

.

Feministička umjetnica, s Miriam Shapiro 1971. osniva Feminist Art Program na kalifornijskom Institutu umjetnosti. Skupa su organizirale prvu feminističku izložbu "Womanhouse" (1972.). To je bio specifičan projekt za koju je 21 studentica Feminističkog umjetničkog programa preuredila sobe u napuštenoj kući u Hollywoodu, te svaka postavila instalaciju na temu žene, njene uloge u kući i nekih društvenih pitanja s kojima se žene susreću.

THE DINNER PARTY 1974/79.
Judyin najpoznatiji rad u kojem su volonterski sudjelovale stotine žena. To je hommage povijesti žena, a sastoji se od stola u obliku trokuta na kojem su postavljeni keramički tanjuri koji simbolički predstavljaju 39 poznatih feministica. Uz ime svake žene je tanjur-skulptura u obliku leptira ili cvijeta, koji asociraju na ženski spolni organ. Instalacija uzdiže postignuća žena u povijesti Zapada na nivo koji je tradicionalno rezerviran za muškarce. Na bijelim porculanskim trokutima ispisana su imena 999 ostalih značajnih žena. Rad je trajno izložen u Muzeju Brooklyn. Ostali značajni radovi: Birth Project (1980 - 85.) - izložba ženskih ručnih radova Holocaust Project (1993.) - personifikacija "konačnog rješenja"

MIRIAM SCHAPIRO

1923.

Pionir feminističke umjetnosti, reevaluirala je ulogu žene u umjetnosti i društvu. Prihvatila je vještine koje se tradicionalno vežu uz žene i koristila ih kao temelje svoje umjetnosti. Javlja se tijekom perioda kasnog apstraktnog ekspresionizma, ranih 60-ih. Nešto kasnije sudjeluje u pokretu "Uzorak i dekoracija", predodređenom da destabilizira predrasude o visokoj umjetnosti. Izložbe su uključivale modne revije, te kimona i lepeze prikazane kao slike. Godine 1970. Schapiro je postavljena za zamjenicu direktora programa na California Institute of the Arts, a 1972. uz suradnju s Judy Chicago radi projekt "Ženska kuća".

SELJAK GONČAREVE 1996.

FRIDA I JA 1990.

IZGUBLJENO - NAĐENO 1998.

65

LAND ART

.

(Earth art ili Earthworks) pokret umjetnika raznih ciljeva, započet kasnih 60-ih i ranih 70-ih. Zajedničko im je da su svi izašli iz galerijskih prostora i stvarali u prirodi, koristeći prirodne materijale (kamenje, pijesak, zemlju, itd). Ovi radovi se često referiraju na fenomene poput procesa erozije ili putanja planeta i zvijezda, mnogi nastoje pomoći da bolje razumijemo prirodu, a neki prikazuju razlike između civilizacije i prirode, često naglašavajući želju umjetnika da shvate i kontroliraju prirodne procese. Ova djela su velika, nepokretna i često sklona brzom propadanju, pa ih je nužno dokumentirati videom ili fotografijama (koji se opet vraćaju u galerijske prostore).

ROBERT SMITHSON
SPIRAL JETTY 1970. Najpoznatije djelo Land arta (u Great Salt Lakeu, Utah), izrađeno od kamena i zemlje, formiranih u obliku spirale u vodi tamnoljubičaste boje zbog algi. Vidljivost djela ovisila je o razini vode u jezeru, ali zbog erozije danas je ovo djelo prisutno samo kroz vizualnu dokumentaciju.

MICHAEL HAIZER
DOUBLE NEGATIVE 1971. U pustinji Nevade pomoću eksploziva i buldožera odstranio je 240.000 tona kamena i stvorio prolaz između dviju stijena. CITY Drugi veliki projekt u pustinji Nevade kojim je želio konkurirati starim građevinama Azteka i Maya.

CITY

WALTER DE MARIA
SVJETLEĆE POLJE 1977. Projekt je postavljen u pustinji Novog Meksika i sastoji se od 400 čeličnih sjajnih stupova postavljenih u obliku pravokutne mreže dimenzija 1,6 x 1 kilometar. Različiti odbljesci svjetla na stupovima stvaraju poseban ugođaj, ali po naputku autora istodobno ih smiju razgledavati skupine od najviše 6 ljudi. 66

CHRISTO & JEANNE CLAUDE
OKRUŽENI OTOCI U blizini Miamija jedanaest otoka okruženo je polipropilenskim materijalom ružićaste boje.

JOSEPH BEUYS
7000 HRASTOVA 1982. Na izložbi Documenta VII. u Kasselu inaugurirao je akciju sađenja 7000 hrastova "kao ispunjenje nužne obaveze prema biosferi i prema čistoj materiji ekološkog sklada".

67

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful