Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

USMENOST ZA DJECU U HRVATSKOJ ETNOLOGIJI I

FOLKLORISTICI
MARIJANA HAMERAK
Institut za etnologiju i folkloristiku
10000 Zagreb, ubieva 42

UDK 398.21(497.5)
Izvorni znanstveni rad
Original scientific paper
Prihvaeno: 15. 6. 2009.

Interes hrvatske etnologije i folkloristike za usmenost za djecu

u ovom se radu institucionalno, epistemoloki i svjetonazorski
kontekstualizira na dvjema razinama razini povijesti istraivanja
djece i istraivanja usmenosti. Nakon interpretacije uvjeta i
implikacija nevidljivosti usmenosti za djecu u radovima o djejem
folkloru, a zatim i u radovima o usmenoj knjievnosti, u radu se
propituju mogunosti, odnosno zadanosti interpretacije starijih
etnolokih i folkloristikih tekstova kao izvora za raspravu o
usmenosti za djecu u tradicijskim sredinama na prijelazu iz 19. u
20. stoljee.
Kljune rijei: djeca, djetinjstvo, djeji folklor, usmenost za djecu,
povijest djetinjstva, hrvatska folkloristika i etnologija, bajka,
predaja

Istraivanja usmenosti za djecu u hrvatskoj su se etnologiji i folkloristici

odvijala u okviru dvaju u konanici vrlo slinih, ali s obzirom na polazita
i smjernice prouavanja posve razliitih istraivakih ogranaka. S jedne su
se strane pitanja usmenosti za djecu postavljala u okviru interesa za djecu,
ponajprije djeji folklor, a s druge u okviru rasprava o usmenosti, napose
usmenoj knjievnosti. I u jednom i u drugom pristupu usmenost za djecu
imala je status rubne istraivake teme.
Jedna od znaajki krajem 1970-ih i poetkom 1980-ih naglo nabujale i
naoko teorijski ujednaene produkcije hrvatskih etnolokih i folkloristikih
233

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

radova o djeci, preciznije, djejem folkloru, svakako je i zagovor holistikog,

kontekstualnog pristupa tom podruju.1 Rije je, naime, o radovima u kojima
se po prvi put u nas sustavno zagovarala umreenost djejega i nedjejeg
folklora, odnosno praksi djece s praksama odraslih i obrnuto (usp. npr.
Marks 1991:214; Orepi-Rajkovi 1982; Peri-Polonijo 1982:392; Rajkovi
1978:38). Postavka o meuovisnosti nedjejih i djejih praksi u tim se
radovima artikulirala ili u obliku pitanja "u kakvom je odnosu djeji folklor
prema svijetu odraslih, odnosno, kakvu su ulogu pri tom imali odrasli"
(Orepi-Rajkovi 1982:304) ili u formi zapaanja da "djeca nisu izolirana iz
svoje drutvene okoline" (Peri-Polonijo 1982:392) ili u vidu pretpostavke da
su pojedini djeji vicevi "nastali saimanjem starih aljivih priica ili drugih
folklornih oblika" (Lozica 1982:400) ili u formi poziva na razlikovanje izmeu
tradicijskih usmenoknjievnih oblika namijenjenih djeci i "svakodnevnih,
spontanih, meusobnih djejih kazivanja" (Marks 1991:214).
Na analitikoj razini, meutim, u tim je radovima djejem folkloru
i sadrajima koje "sama djeca kreiraju i rekreiraju" (Orepi-Rajkovi
1982:304) dano znatno vie prostora nego folkloru "koji je nastao meu
odraslima a namijenjen je djeci" (Orepi-Rajkovi 1982:304). Unato
teorijskom zagovoru dvosmjerne koncepcije djejeg folklora, njihov je
analitiki interes ipak bio usmjeren na forme za koje se pretpostavljalo da ih
"djeca nigdje organizirano ne ue, nego ih preuzimaju jedna od drugih, koji
se razmjenjuju meu pojedincima i djejim grupama u izravnom kontaktu i
to u igri u susjedstvu, na igralitima, u djejim vrtiima i kolama, prilikom
ljetovanja i zimovanja" (Orepi-Rajkovi 1978:303). Zorica Vitez tako u
prvom radu iz ove skupine folklor za djecu izravno i sustavno apostrofira
iskljuivo u prvom dijelu rada, u kojem opisuje repertoar svoje keri do
polaska u vrti, odnosno, prije svakodnevne komunikacije u grupi vrnjaka.
U narednim cjelinama Z. Vitez se u skladu s tezom koja je tih godina bila
"vrlo popularna meu folkloristima" (Lozica 2008:30), a prema kojoj je
1

Radi se o produkciji tadanjega mlaeg etnolokog i folkloristikog narataja Zavoda

za istraivanje folklora, danas Instituta za etnologiju i folkloristiku (Lozica 1982; PeriPolonijo 1982; Orepi-Rajkovi 1982; Rajkovi 1978 i Marks 1991) te rukopisnim zbirkama
i snimkama istih autora pohranjenim u Dokumentaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku
rkp 1007; rkp 1254; mgtf 117981; mgtf 12971299; mgtf 1428; mgtf 191819; mgtf
200103; video 1 i 2 = video 386).

234

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

folklor "umjetnika komunikacija u malim grupama" (Ben-Amos 1971:13),

usredotouje na forme karakteristine za okolnost da je "djevojica []
postala lan djeje grupe u kojoj je bilo prilike i za slobodnu igru i za
spontano komuniciranje s malim grupicama djece" (Rajkovi 1978:44). Ista
autorica u tekstu izlaganja o djejem folkloru u Zagrebu, nakon uvodnog
osvrta na pitanja "u kolikoj su mjeri sama djeca stvaraoci djejeg folklora
i u kakvom je odnosu djeji folklor prema svijetu odraslih", raspravlja o
pjesmicama koje se izvode uz ritmiki naglaene pokrete ruku i kojima
bi bilo teko "osporavati da su djeje po nastanku" (Orepi-Rajkovi
1982:305). Slino tomu, Tanja Peri-Polonijo u uvodnom dijelu svojega
teksta izlaganja istie da e folkloristi i etnolozi prouavati "a) preko djece
folklor odraslih, b) transformacije tradicijskih folklornih motiva, c) folklor
stvaran specifino za djecu", da bi se u nastavku, pri elaboraciji polazita,
uvida i dosega konkretnog terenskog istraivanja, ipak usredotoila iskljuivo
na, prema istoj podjeli, "d) obiljeja djejeg repertoara bez obzira na
provenijenciju, e) tipino djeje transformacije i usmenoknjievne forme"
(1982:392). Ljiljana Marks u desetljee mlaem, ali s prethodnim radovima
institucionalno, generacijski, epistemoloki i teorijski posredno povezanom
lanku o mogunostima klasifikacije djejih viceva, izmeu tradicijskih
usmenoknjievnih oblika "koje uglavnom odrasli govore djeci, a djeca
meusobno vrlo rijetko" i "svakodnevnih, spontanih, meusobnih djejih
kazivanja" (Marks 1991:214) za analizu izabire upravo potonje.
Spomenuta istraivanja sva odreda izravno ili posredno izrasla
iz projekta Interakcija folklornih tradicija i suvremene kulture dananjeg
Instituta za etnologiju i folkloristiku (Lozica 1982:396) u svoje su se
vrijeme (Rihtman, Turin i Pavlovi 1979:179), ali i danas (Lozica 2007:147),
zajedno s nekim drugim vrednovala kao istraivanja koja su "pribliila nae
znanstvenike svjetskim tijekovima".2 Piui o tom razdoblju, Ivan Lozica i
Ljiljana Marks izdvajaju nekoliko kljunih izvorita poetaka istraivanja
"gradskog folklora, prianja o ivotu, djejih kazivanja" (1998:61). "Bio je
to zaokret od dijakronije sinkroniji, od povijesnog suvremenom nedvojbeno
pod utjecajem strukturalizma. Treba ipak rei da su na hrvatsku folkloristiku
2

Vie o tadanjem globalnom zamahu prouavanja djejeg folklora vidi npr. u prilozima
zbornika Children's Folklore Sourcebook (Sutton-Smith, Mechling i McMahon 1995).

235

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

ponajvie djelovali ruski formalizam i praki funkcionalizam (u kombinaciji

s amerikom kontekstualnom folkloristikom" (Marks i Lozica 1998:61).
Institutska istraivanja djejeg folklora s kraja 1970-ih i poetka 1980-ih uvodila
su, naime, i primjenjivala u hrvatsku znanstvenu zajednicu netom redefinirane
etnoloke i folkloristike koncepcije (usp. npr. Bauzinger 2002; Ben-Amos
1971; Dundes 1980) koje su podruje etnolokih i folkloristikih istraivanja
irile preko rubova tekstova, na probleme funkcije i znaenja te preusmjeravale
istraivaki fokus s ruralnoga i prologa na urbano i suvremeno.
Umreenost istraivanja djejeg folklora tijekom 1970-ih i 1980-ih
s novim etnolokim i folkloristikim pristupima ogleda se, osim na razini
interesa za suvremeno i urbano, i na razini njihova teorijskog pojmovnika te,
dakako, koritene literature. Naime, pojmovi kao to su usmena komunikacija,
proces, grupa (usp. npr. Lozica 1982:396; Peri-Polonijo 1982:392; Rajkovi
1978:40; Marks 1991:28) zajedniko su mjesto svih spomenutih radova.
Utjecaj novih folkloristikih i etnolokih paradigmi u tim je radovima,
meutim, najmanje vidljiv na njihovoj analitikoj razini. Poput tadanjih
istraivanja djejeg folklora u Finskoj (Virtanen 1978), Poljskoj (Simonides
1976) i drugdje, koja su bila poznata hrvatskim autorima, a koja su izrasla
poglavito u okrilju tradicije prouavanja djejeg folklora, a tek zatim i novih
etnolokih i folkloristikih paradigmi (usp. Hamerak 2003a), istraivanja
hrvatskih etnologa i folklorista bila su usmjerena ponajprije na tekstove,
a ne na svijet u kojem ta djeca ive i na znaenja koja ona pridaju svojim
praksama (usp. Brian Sutton-Smithovu kritiku radova Petera i Ione Opie,
1990:17). Sasvim pojednostavljeno, hrvatski su folkloristi i etnolozi djeji
folklor promptno, premda ne i na svim razinama, povezali s novim teorijama
i pristupima. Oni su uoili istraivaku relevantnost suvremenog urbanog
djejeg folklora, ali sama istraivanja ipak nisu usmjerili na analizu tada
inauguriranih etnolokih i folkloristikih imperativa, funkcije (Bauzinger
2002:231246) i konteksta (Ben-Amos 1971), kojima bi se najvjerojatnije
otvorio i analitiki interes za usmenost za djecu.
Od svih tema (zanemareni verbalni anrovi, prianja o ivotu, scenska
svojstva obiaja i sl.) koje su nae znanstvenike tih 1970-ih i 1980-ih godina
"pridruivale svjetskim trendovima" (Lozica 2007:147) jedino je djeji
folklor u narednim desetljeima ostao bez svojeg istraivaa ili skupine
istraivaa. Potvrdit e to uvid u bibliografije u radu do sada spomenutih
236

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

autora i autorica, uglavnom suradnika dananjeg Instituta za etnologiju

i folkloristiku, odnosno povijesni pregledi etnolokih i folkloristikih
istraivanja koja su se odvijala u okrilju tog instituta (usp. Marks i Lozica
1998; Rihtman-Augutin i Muraj 1998). Djeji folklor, djeca i djetinjstvo u
drugoj polovici 1980-ih nisu bili privlana tema ni istraivaima vezanim
uz druge ustanove3, o emu zorno svjedoi, recimo, podatak da je na 35.
kongresu Saveza udruenja folklorista Jugoslavije u okviru sekcije "Djeje
stvaralatvo" odrano svega jedno izlaganje (prema Elly Bai 1989:509),
dok je, recimo, na 27. kongresu odrano ak sedam izlaganja vezanih uz
djetinjstvo, djecu i njihove prakse.4
Sporadinost i (teorijska i/ili analitika) neosvijetenost analitike
relevantnosti usmenosti za djecu obiljeja su hrvatske etnoloke i folkloristike
produkcije nakon 1980-ih. U radovima o kulturnim praksama vezanim uz
odrastanje u tradicijskoj kulturi (usp. npr. Alujevi i Premu ipalo 2008;
Duran 2001, 2003 i 2004; Polonijo i eo 2002a i 2002b; Spai Vrka 1996;
Toldi 2006) koji se pod veim ili manjim utjecajem kulturnohistorijskih
i povijesnodokumentarnih pristupa zanimaju rekonstrukcijom prolih
djetinjstava i predodaba o djetinjstvu, usmenost za djecu uzmaknula je pred
usmenou djece logikom osobnih interesa, ali i implicitne pretpostavke o
djejim praksama kao preicima iz prolosti (Hamerak 2003a). S druge
strane, te donekle oekivano budui da se ipak radi samo o jednom od mnogih
moguih istraivakih interesa, usmenost za djecu nije izranjala kao zasebna
tema ni u osvrtima na djeje prakse i djetinjstvo nastalim u okrilju ratne
etnografije (usp. Povrzanovi 1997; Prica i Povrzanovi 1995) i etnografije
grada i medija (usp. Gulin 2004; Hamerak 2003b; Muraj 1987) koji su
slijedom kulturnoantrpolokih pristupa teili interpretaciji djejih glasova i
glasova o djetinjstvu.5 Budui da je, dakle, usmenost za djecu tek rubno, ako
3

Recenzentu lanka zahvaljujem na podatku da folkloristi zagrebakog Instituta za etnologiju

i folkloristiku od 1985. godine iz razliitih razloga nisu vie aktivno sudjelovali u radu
Saveza folklorista Jugoslavije.
4

Usp. Bai 1982; Kovai 1982; Lozica 1982; Mati 1982; Orepi-Rajkovi 1982; PeriPolonijo 1982; Rihtman-Augutin 1982.
5

Vie o pristupima djejim glasovima u hrvatskoj etnologiji nakon 1980-ih vidi u tekstu
Markovi u ovom broju.

237

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

uope, bila prepoznata kao relevantna istraivaka tema, ona se u pravilu (za
iznimku usp. Markovi 2008a: 126) ne reflektira ni u recentnim pregledima
razvoja disciplinarnih i interdisciplinarnih interesa za djecu i djetinjstvo ni u
razradama njihovih metodolokih i epistemolokih prijepora (usp. Hamerak
2003a i 2004a; Markovi 2008b).
Transformacije usmenosti u novim institucionalnim kontekstima
(kolskom, djejeknjievnom i dr.), kao dio teme preplitanja usmenoga i
pisanoga koja se vezuje uz poetke novog pristupa usmenosti u hrvatskoj
etnologiji i folkloristici (Bokovi-Stulli 1978), jedini su aspekt usmenosti
za djecu koji je nakon zamaha s prijelaza iz sedamdesetih u osamdesete
sustavno privlaio pozornost hrvatskih etnologa i folklorista. U tim su se
radovima uporabe usmene (te, za temu ovoga rada gotovo paradoksalno,
u svojem usmenom kontekstu djeci ne nuno namijenjene) knjievnosti
u djejoj knjievnosti, kazalitu i kolskim udbenicima interpretirale i
kritiki valorizirale prvenstveno kao primjeri uporabe usmenosti, a tek
potom i usmenosti za djecu (usp. npr. Bai 1982; Bokovi-Stulli 1983;
ale Feldman 1993; Marks 1987; Peri-Polonijo 1985).
Stoga ostaje tek pitanje zato je djeji folklor za razliku od nekih
drugih tema poput onih vezanih uz smrt, pripovijedanje u gradu ili pak uz
mlade, koje su se spominjale u istom kontekstu i nakon 1980-ih, ini se,
ostao jedna od "naoko banalnih pojava" za iju se "etnoloku relevantnost"
tek trebalo "izboriti" (Rihtman-Augutin i Muraj 1998:108 et passim)? Jedan
od moguih odgovora na ovo pitanje svakako nude rijei kojima je Elly
Bai s puno emocija i u osloncu na pojmovnik teorije zavjere, ali stoga i
vrlo slikovito, interpretirala razloge zamiranja interesa za djeji folklor na
federalnoj razini:
U republikim i pokrajinskim drutvima folklorista greke su poele
organizaciono. Umjesto da se omoguilo da kompleksnost koju zovemo
'djeja kreativnost' mogu da diskusiono slijede i uz etnomuzikologe
svojim specifinim znanjem pomau istraivai [] drugih struka,
sekcija za djeju knjievnost bila je gurnuta u stranu. Njen rad
se na kongresima SUFJ odvijao istovremeno s nekom drugom,
mnogobrojnijom sekcijom iji lanovi, kao i ostali zainteresirani
nisu bili u mogunosti da sudjeluju u radu pregalaca sekcije za djeju
kreativnost. Tokom posljednjih godina mi nismo imali ni s kime da
diskutiramo, ni kome da govorimo. Ta je sekcija zatim 'popunjavana'
238

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

raznim drugim sadrajima pa i kombinirana sa sportskim igrama

odraslih i konano postala koara za otpatke (Bai 1989:509).6

Ako se ovim navodima pridoda da prouavanje tema vezanih uz djecu

ili djetinjstvo sve do danas ni u sredinama u kojima ono ima svoju dulju i
meunarodno respektabilnu tradiciju nije osloboeno optuaba i isprika za
trivijalnost, zatije hrvatskih etnolokih i folkloristikih interesa za djeji
folklor pokazat e se naalost posve oekivanim. Upravo stoga u cijelom
nizu institucionalnih i individualnih nagnua, kojima bi se mogao pokuati
objasniti izostanak interesa za djeji folklor u sljedeim desetljeima,
odlunim prepoznajem upravo onaj vezan uz drutveno (profesionalno,
osobno i dr.) vrednovanje istraivakog interesa za djecu i djetinjstvo. Pod
utjecajem popularne predodbe djetinjstva kao prolaznog i, u odnosu na
odraslost, manjkavog ivotnog doba (usp. npr. Jenks 1996:9; Bai 1989:509),
ali i statusa djece kao politiki i gospodarstveno nerelevantnih subjekata
(usp. Quortrup 1994), i istraivanje djece i djetinjstva u humanistikim se i
drutvenim znanostima ocjenjuje kao manje vrijedno.7 Hijerarhija drutvenih i
kulturnih ukusa povezana je, kako je to formulirao John Fiske, "s hijerarhijom
drutvenih poloaja tako da su kulturalne forme koje privlae ukus onih
najnie pozicioniranih u drutvenoj hijerarhiji uvijek obezvrijeene i kritiki
vrednovane" (Fiske prema Biti 2000:145). Utoliko ne udi da ak i danas
kada se u drutvenim i humanistikim znanostima, u skladu sa zaokretom
6

Na ovom mjestu valja primijetiti da se Elly Bai djejim folklorom najintenzivnije bavila
otprilike u vrijeme kada i istraivai Instituta za etnologiju i folkloristiku, ali voena sasvim
drugim teorijskim okvirom i istraivakim impetusom. Za nju je "izvorno, isto djeje
stvaralatvo [koje M. H.] nailazimo tamo gdje se ono osjea bez kontrole odraslih" (Bai
1972:411) kreativni izraz i veza s kulturnim specifinostima djetinjstva (Bai 1972:411;
1958). Vie o, u hrvatskom kontekstu, jedinstvenom pristupu Elly Bai vidi u lanku Jelene
Markovi objavljenom u ovom broju.
7

Vie od trideset godina nakon lanka Briana Suttona-Smitha (1970) o prepreci trivijalnosti u
istraivanju djejeg folklora, opaske o trivijalnoj recepciji teme stalno su mjesto drutvenih i
humanistikih radova o djeci i djetinjstvu (usp. npr. Mitchell i Reid-Walsh 2002:10; Higonnet
1998:13 i dr.). Primjere i uinke zazora prema temama vezanim uz djecu i djetinjstvo u okrilju
znanosti o knjievnosti vidi npr. Bosmajian 2000; Hamerak 2006:109; Shavit 1986:3443.
Vie o zazoru antropologa prema djeci i djetinjstvu vidi pak npr. u Hirschfeld 2001.

239

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

prema subalternim drutvenim skupinama i perspektivama, djeca i djetinjstvo

nerijetko apostrofiraju kao novo, prosperitetno i za samu disciplinu kljuno
podruje8 veina istraivaa djece i djetinjstva dijeli iskustvo povjesniarke
umjetnosti Ann Higonnet prema kojoj njihovo matino "akademsko
podruje odbacuje teme djeteta kao trivijalne i sentimentalne, dobre samo
za drugorazredne mozgove i eventualno ene" (Higonnet 1998:13).
Djeji folklor u hrvatskoj etnologiji i folkloristici, kao to se to ponekad
ini s djetinjstvom u ivotu pojedinca, bio je, ini se, u jednom trenutku
percipiran kao nuna, ali ipak prolazna postaja. No, kao to, ako se barem za
ovu priliku sloimo s psihoanalitikim modelom linosti, djetinjstvo nikada
nije gotovo u smislu da nakon njega slijedi neka nova i s njime nepovezana
faza, tako ni ta istraivanja, bez obzira to se uglavnom nisu posveivala
folkloru za djecu, nisu bez utjecaja na promiljanje usmenosti za djecu.
Napusti li se, tragom upravo tih istraivanja, koncepcija djejeg folklora kao
grupnoga, autentinog i izoliranog fenomena, znaajan dio svih, pa tako i tih,
istraivanja djejeg folklora pokazat e se kao relevantan doprinos raspravi
o preradama i odgovorima na folklor za djecu. U tom se smislu, naime,
gotovo svaka rasprava i biljeka o djejoj usmenosti, ak i kad je opisana
kao iskljuivo, specifino, izolirano djeja, pokazuje kao moebitni prilog
i izvor za raspravu o usmenosti za djecu.
*

Radovi o usmenosti openito drugi su smjer izravnih ili potencijalnih

zapisa i refleksija o usmenosti za djecu.9 No, i u ovom je podruju, slino
kao i u podruju folklora za djecu, usmenost za djecu dugo egzistirala na
rubovima istraivakog interesa. Kao prvo objanjenje ove slinosti namee
se okolnost da su folkloristika i etnologija moda vie od bilo kojih drugih
humanistikih i drutvenih disciplina vrlo dugo bile usmjerene na iskustva
i uvide odraslih, tovie, starijih ljudi.
8

Usp. npr. James i Prout 1990; Evans i McLoughlin 2001:27.

"Usmenost openito" je u kontekstu folkloristikih i etnolokih istraivanja 19. te veim

dijelom i 20. stoljea, unato naporima pojedinih istraivaa i institucija, u konanici ipak
primarno podrazumijevala usmenost odraslih seljaka, odnosno, jednu od brojnih klasno,
rodno, dobno i sl. specifinih usmenosti.

240

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

Polje folkloristike izraslo je na sjeanjima starijih ljudi. Folkloristi

su dugo suraivali s 'generacijom djedova i baka' kako bi u pismu a
odnedavno i na snimkama i filmu zabiljeili ono to bi inae iezlo
sa smru njihovih nositelja. Stoljeima su se, klasine kolekcije balada
i pripovijedaka, poslovica i zagonetki, igara i obiaja, sakupljale od
pojedinaca koji su ivjeli dugo i zapamtili mnogo (KirshenblattGimblett, Hufford, Hunt i Zeitlin 2006:32).

Usredotoenost na odrasle ne mora, meutim, nuno podrazumijevati

i zaborav usmenosti za djecu. No, poput etnolokih i folkloristikih
istraivanja djejeg folklora, koja su pod utjecajem shvaanja folklora kao
grupne komunikacije bila uglavnom fokusirana na usmenost izmeu djece,
i istraivanja usmenosti odraslih bavila su se ponajprije usmenou izmeu
odraslih. Za djecu u tom podruju nije bilo mjesta otprilike iz istih razloga
zbog kojih se o djejim praksama krajem 1980-ih nije vie raspravljalo
na domaim folkloristikim kongresima. Vrednovanje djetinjstva kao
prolaznoga ivotnog razdoblja, a djece kao rubnih, drutveno i kulturoloki
predsubjektnih bia usmjerilo je, vjerujem, implicitno interes ponajprije na
usmenost odraslih za odrasle.
Iznimka su bila tek istraivanja uspavanki koja su se provodila gotovo
kontinuirano, premda samo iznimno i fokusirano, tako da danas etnoloki i
folkloristiki istraivaki korpus broji i kulturno-historijske (usp. ubeli
1993), estetsko-kontekstualne (usp. npr. Peri-Polonijo 2000) i izvedbenokontekstualne (Lozica i Peri-Polonijo 1988) analize ove usmene forme za
djecu. Odraslost ovog anra, odnosno njegova srodnost s kanoniziranim
usmenoknjievnim anrovima, u smislu funkcijske transparentnosti i
estetske izraajnosti, priskrbila mu je istraivaku pozornost mimo
prepreke trivijalnosti.
Unato rubnom interesu hrvatskih etnologa i folklorista za djecu i
mlade kao sugovornike ili kazivae (o emu u ovom broju vie pie Jelena
Markovi), u hrvatskim etnolokim i folkloristikim tekstovima ipak nalazimo
brojne primjere kazivanja djece i mlaih kazivaa openito. tovie, najstarija
je hrvatska zbirka usmenih pripovijedaka, Narodne pripovjedke Matije
Valjavca (1858) nastala na temelju uenikih kazivanja. Valjavec je, kako
pie u predgovoru, "uo [] naj vie pripovjedaka u samom gradu Varadinu
i to podobar broj od uenika ili od njihovih roditelja" (Valjavec 1890:s. p.).
241

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

Kao gimnazijskom profesoru, Valjavcu su djeca i mladi bili veza s jezikom

i folklorom lokalnog stanovnitva kojim se profesionalno zanimao. Da je
kojim sluajem bio sveenik, nedvojbeno bi i dobni sastav njegovih kazivaa
bio neto drugaiji. Mladi i djeca hrvatskim etnolozima i folkloristima nisu
bili poeljni kazivai samo zbog svoje fizike dostupnosti. Otvorenost djece
prema suradnji s istraivaima, koja zasigurno ima veze i s odnosom prema
autoritetu znanja i znanstvenika ugraenom posredstvom institucije kole,
nazire se iz veine etnolokih i folkloristikih opaski o suradnji s djecom,
a u nekima i istie (Marks 1991:214). U skladu s logikom primijenjenom
povodom interpretacije zapisa o djejem folkloru, i ti su glasovi takoer
potencijalni primjeri usmenosti za djecu. Djeca su, naime, istraivaima
pripovijedala ono to su sama ula da se pripovijeda, pri emu je vano
uoiti da to to su ula nije nuno moralo biti namijenjeno iskljuivo njoj.
U veini zabiljeenih predpismenih usmenih tradicijskih pripovjedakih
situacija nije postojala jasna razlika izmeu djeje i odrasle publike:
svi su oni sjedili, ili stajali, pomijeani i ujedinjeni u zajednikom
iskustvu (Summerfield 1984:244).10

Prema Marcu Sorianu u predindustrijskim i ranoindustrijskim drutvima

Europe djeca su bila iskljuivi naslovljenici svega nekoliko usmenoknjievnih
anrova: pjesmica (uspavanki, brojalica, rugalica, prohodalica i dr.), pria o
ivotinjama i pria upozorenja (Soriano 1969:25).11
Upravo zato to su katkada "stariji posebno pripovijedali djeci, a katkada
su djeca bila samo dio sluateljskog kruga", djeca su hrvatskim folkloristima
jo 1950-ih godina bila "vaan indikator o ivosti pripovijedaka" (BokoviStulli 1984:185; usp. i Bokovi-Stulli 1959:2728). U predgovoru zbirke
usmenih pria iz Dalmacije Maja Bokovi-Stulli pie da u vrijeme njezina

10

O dobno arolikoj sluateljskoj publici tradicijskih predindustrijskih europskih drutava

vidi npr. i u Dgh 2001:230274; Holbek 1987:161 i 405; Soriano 1969:25; Summerfield
1984:244.
11

Bengt Holbek spominje jo jedan tip pripovijesti koji je, ini se, bio namijenjen iskljuivo
djeci bajkovite moralistike pripovijesti (Holbek 1987:160). Spomenutim priama svakako
treba jo pridruiti prie o svecima i druga prianja iz tog kruga.

242

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

terenskog "rada po selima ipak nisu bila rijetka ni djeca kao poznavaoci
tradicijskih predaja" (Bokovi Stulli 1993:29). U tu je zbirku uvrstila i
predaju o tintiliniu koju joj je "kazivao dvanaestogodinji djeak roen
1951. uo ju je od bake, a znao je i predaje o magarcu to nou raste kad ga
ovjek uzjae, o vilama i slino, to je sve sluao od majke i nekog starog
ovjeka" (Bokovi-Stulli 1993:29).
Potaknuta spomenutim kazivaima Maje Bokovi-Stulli te Matije
Valjavca u nastavku u se zadrati na izabranim etnolokim i folkloristikim
reprezentacijama tog tipa usmenosti za djecu, dakle, usmenosti za djecu,
ali i odrasle. Preciznije, u ovom dijelu rada zanimat u se mogunostima
interpretacije etnolokih i folkloristikih radova kao izvora za raspravu
o usmenosti za djecu na prijelazu iz 19. u 20. stoljea te, za razliku od
prethodnog dijela, neu teiti bibliografskoj iscrpnosti, nego historiografskoj
egzemplarnosti. Drugim rijeima, u ovom u se dijelu pozivati na svega tri
etnoloka i folkloristika teksta (Poljica koje je Frano Ivanievi prema
Osnovi Antuna Radia ureivao i pisao od 1898. do 1906., Samobor Milana
Langa koji je pisan i nadopunjavan od 1911. do 1915. te Vrbnik Ivana ica
napisan u razdoblju od 1896. do 1898.), premda osvrte na usmenost za djecu
u tom razdoblju mogue nalazimo i u drugim objavljenim i neobjavljenim
etnolokim i folkloristikim monografijama i studijama.
Nasuprot usmenosti za djecu u uem smislu, koje su tragovi, ako i
skromni, ipak izravni i k tomu okupljeni na jednom mjestu, uglavnom u
odjeljku (ivot u obitelji. Roditelji i djeca), ova se usmenost za djecu vrlo
esto, ini se, predmnijevala te se utoliko nije ni izravno apostrofirala. Pa
ipak, na nju izmeu ostaloga, premda posredno, upuuju odgovori iz odjeljka
Zabave, odnosno odlomci o djeci koja "uz skuta materina" (Ivanievi
1987:499; usp. Lang 1992:684; ic 2001:269) sudjeluju u druenjima
odraslih na kojima se razgovara, pjeva i pria. Sporno je, meutim, to
te iste publikacije biljee i da "dite mala 'ajta na ta govrea" (Ivanievi
1987:499), odnosno da se djeca "nikad ne dugoase, ve onda, kad su meu
odraslima i moraju da miruju. Inae si ona vazda nau kakve zabave ili u
sobi ili van." (Lang 1992:684; usp. i ic 2001:269). Ovaj je opis odnosa
prema druenjima odraslih posve razumljiv ako se uzme u obzir da je jo
poetkom 20. stoljea dolaskom gosta u seosku kuu u nekim sredinama
Hrvatske nastupao trenutak kad se uvodi "drugi red: djecu se vie nije
243

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

smjelo ni primijetiti. [] Stoga su djeca esto nakon poetnog interesa

naputala kuu i ako nije bila zima, potraila zabavu van" (Leek
2003:359 istaknula M. H.).
No, ak i ako se prihvati teza da su seoska djeca krajem 19. stoljea
vrlo esto izbjegavala ili nastojala izbjei okupljanja odraslih, ne treba
zaboraviti da su ona, kao ekonomski relevantni lanovi zajednice (usp.
Zelizer 2002), neizostavno sudjelovala na okupljanjima vezanim uz rad.
Pomaui, to iz odgojnih, to iz praktinih razloga (apo mega 2001:516;
Leek 2003:356360), ponegdje jo od tree, etvrte godine napose svojim
majkama (Lovreti 1990:263) i u lakim poslovima poput, ovisno o kraju,
komuanja kukuruza, ienja graha ili ohanja perja to su se, prema
starijim i novijim izvorima, obavljali uz priu i pjesmu,12 djeca na selu u 19.,
a dijelom i u 20. stoljeu, i da su htjela, nisu mogla izbjei pjesme i prie
koje su se u tim prigodama izvodile.
Otvoreno je i, u objavljenim prilozima nastalim prema Osnovi,
uglavnom neodgovoreno pitanje koje su se to prie u tim prilikama priale.
Jedna od rijetkih iznimki donekle je monografija Milana Langa o ivotu u
Samoboru krajem 19. stoljea koja donosi vrlo iscrpan opis pripovjedake
situacije u kojoj "nije postojala jasna razlika izmeu djeje i odrasle publike"
(Summerfield 1984:244):
U dugim zimskim veerima trebi (eha) se perje. Tim se poslom
zabavlja enska eljad, a katkad i djeca. Dosadan je to posao. Da
ga sam ini, lako bi u za nj i zaspao. Da se i perje ugodnije trijebi,
dolaze susjede jedna drugoj u pomo, a uz to ugodno sprovedu duge
zimske veeri. Kad se pri tom poslu nae i djevojaka, eto ti za njima i
momaka, ali ne da i oni posjedaju za stol i pomognu trijebiti perje, ve
posjednu oko pei ili u kut sobe, te zaas raspredu ivahan razgovor
s onima oko stola. Tko umije priati, aliti se i bockati, taj vodi
glavnu rije, a drugi mu pripomau. Tu se kazuju i reetaju dnevni
dogaaji, pjevaju se popijevke, priaju prie od strhov, o dusima
i coprnicama (Lang 1992:576577 istaknula M. H.).

12

Usp. npr. Lovri 1948:81; Ivanievi 1987:520; Lang 1992:576577; Roi 1908:19;
Bokovi-Stulli 1959:27; Bokovi-Stulli 1987:10; Leek 2003:387.

244

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

Iz Langova je opisa, meutim, nejasno jesu li prie o duhovima,

strahovima i coprnicama koje su djeca sluala zajedno s odraslima bile predaje
ili bajke, budui da se neka od nadnaravnih bia koja on navodi pojavljuju i
u jednoj i u drugoj vrsti pria. Ako se anr tih pria pokua odrediti pomou
publikacija za djecu i/ili puk umjesto pomou etnolokih i folkloristikih
radova, dio njih e se s velikom sigurnou moi povezati s predajama.
Predaje je, recimo, sluao anonimni autor lanka o vukodlacima iz sredine
19. stoljea koji je prianjima o povukodlaenom mrtvacu svjedoio "kano
diete na prelu" (s. n. 1866:315). Na predaje su se sudei prema sadrajnoj
okosnici uglavnom obarale i pripovijesti iz kolskih udbenika iz sredine 19.
stoljea.13 Te su pripovijesti, naime, racionalnim objanjenjima demistificirale
siee pria o navodno vjerodostojnom susretu obinih ljudi s neobinim
silama, dakle, predaje (usp. npr. Bokovi-Stulli 1975:130; Dgh 2001:51).
Osim prema sieu, prianja koja su djeca sluala zajedno s odraslima
mogu se poblie odrediti i s obzirom na to koji im se osjeaji pridruuju u
danim tekstovima. Bajke, naime, kako je to formulirao Max Lthi, sasvim
suprotno od predaja, a budui da su unato obilju numinoznoga cijele uronjene
u onostrano, ni kod likova, ni kod sluatelja/primatelja ne izazivaju ni jezu, niti
strah (Lthi 1986:7). I na ovoj je razini znatno vie nedvojbenih uputnica na
predaje, nego na bajke. Osim toga, i na ovoj su razini sredinji izvor popularni,
a ne etnoloki i folkloristiki tekstovi. Sve donedavno preteito usmjeren na
prolo, openito i eventualno estetsko, etnoloki i folkloristiki diskurz samo
je iznimno biljeio pojedinane reakcije poput one Nike Gluhana (roen
1884.) koji je 1961. godine u Konavlima Maji Bokovi-Stulli sljedeim
rijeima evocirao pripovjednu situaciju iz svojega djetinjstva:
Boe moj, tega ti u Konavlima prije bilo, samo tega prianja od
lorcima, od vilama, od osuenjacima. [] Pravo u vam ja kazat, ja
kad sam bio mali, doli bi ljudi na posijelo i sve bila od temu pria. I
pravo vam kaem da mi se strah bilo izit van putit vode, od njihova
prianja (Gluhan prema Bokovi-Stulli 2002:127).

Slinu reakciju navodi i puki savjetnik iz 1873. godine. Nakon

pripovijedanja pria o enskim vidinama, ovjeku bez glave, vilama i
13

Usp. Kratka 1840:42; Male 1843:35; Pripovsti 1846:21; Sto 1852; ulek 1850.

245

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

vilenjacima (Stojanovi 1873:4346) djeca bi prema tom savjetniku po cijele

noi bespomono uzdisala i cvilila, a odrasli im se, takoer iz straha, nisu
usudili pomoi (Stojanovi 1873:4445). Slino tomu, prema pripovijesti
"Vukodlak" objavljenoj dva desetljea kasnije na karminama u "razgovoru
dodjoe i do straila, do vukodlaka pa svatko imao neto pripovjediti, kako
je vidio ovaj ovo, a onaj ono. Djeci se, a bome i starijim jeila koa, kad su
uli te udne pripoviesti" (Turi 1885:131 istaknula M. H.). Ili, rijeima
fingiranog djejeg glasa u pripovijesti iz itanke za etvrti razred puke
kole s poetka 20. stoljea:
Baba je Mara samica u kui pa od domaeg i poljskog posla ne dospijeva
napresti toliko pree, koliko joj treba za rubine svoje i svoga mua i
djece i unuadi. Zato je pozvala zimi mobu na prelo za nekoliko veeri.
[] Dok su djevojke prele tiho pjevajui, momci bi svirali i pjevali.
A esto bi sad ovaj sad onaj momak poslije svirke i pjesme priao o
vilama i vilovnjacima, o utvorama i avetima, o mori, vjeticama
i vukodlacima

od kojih bi se
sluaocima, osobito enskinju, jeila koa od straha i uasa (itanka
1909: 254 istaknula M. H.).

UMJESTO ZAKLJUKA ILI PREMA NASTAVKU

Uvid oblikovan na temelju tekstova navedenih na prethodnim
stranicama, a koji bi se mogao saeti u tvrdnju da su seoska djeca u nas
na prijelazu iz 19. u 20. stoljee nerijetko sluala iste prie kao i odrasli,
daljnju bi interpretaciju mogao otputiti u bezbroj smjerova, od kojih za ovu
priliku izdvajam tek dva. Jedan koji bi se usredotoio na kulturnopovijesne
implikacije, odnosno, na tumaenje iz perspektive povijesti djetinjstva i
predodaba o djetinjstvu. Drugi koji bi se usmjerio na probleme ideoloke
zadanosti ili, bolje reeno, tekstualne odreenosti te vrste interpretacije.
Na temelju zakljuka da su djeca sluala iste prie kao i odrasli mogla bi
se, naime, dalje propitati teza kako je u danim kulturama razlika izmeu
djece i odraslih bila bitno manja njego danas ili, neto preciznije, kako se
nije smatralo da se djeja recepcija (emocionalno, spoznajno) razlikuje od
recepcije odraslih. Zakljuak da su djeca u ruralnoj svakodnevici s prijelaza
246

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

19. na 20. stoljee vrlo esto dijelila prostor i vrijeme s odraslima, a time i
prie, napose predaje, interpretaciju, s druge strane, usmjerava u podruje
odreenosti drutvenim kontekstom, odnosno tekstovima na temelju kojih
je izveden. Predaje se, naime, nisu u ovom radu izdvojile u odnosu na druge
usmene odraslo-djeje anrove s prijelaza stoljea zato to su prevladavale
tim korpusom, ve stoga to se pripovijedanje predaja u tekstovima iz tog
razdoblja prepoznavalo kao konica modernizacijskih procesa. Za razliku od
bajki koje su u tom razdoblju uivale status nevjerodostojnih i svjetonazorski
neproblematinih pria (usp. Ranke prema Biti 1981:41) i na koje se stoga
u folkloristikoj i etnolokoj literaturi, kao i u popularnoj literaturi za djecu
ili o djeci i djetinjstvu u pravilu i nije izravno referiralo pripovijedanje
predaja se u istom tipu publikacija pod utjecajem shvaanja da su one dio
zbiljskog svijeta i znanja naroda (Ranke prema Biti 1981:41), a u skladu s
modernizacijskim imperativima, nastojalo regulirati i reducirati. Time se pak
pisanje o prolosti jo jednom pokazalo kao ispisivanje prolosti.

LITERATURA
ALUJEVI, Maja i Vedrana PREMU IPALO. 2008. Dite u pukoj
kulturi Dalmacije. Split: Etnografski muzej.
BAI, Elly. 1958. Brojalica. Melografski problem djejeg poetskog
stvaralatva. U: Trei kongres folklorista Jugoslavije. Cetinje: s. n.,
241253.
BAI, Elly. 1972. Zadaci i perspektive u istraivanju djejeg stvaralatva.
U: Rad XVII kongresa SUFJ. Zagreb: SUFJ i DFH, 411418.
BAI, Elly. 1989. Izaimo iz kule od bjelokosti pomognimo razvoju
djetetove muzikalnosti. U: Zbornik radova 36. kongresa SUFJ.
Beograd: UFS, 508516.
BAUZINGER, Herman (Bausinger, Hermann). 2002. Etnologija. Od
prouavanja starine do kulturologije. Beograd: XX vek. Prevela A.
Bajazetov-Vuen.
BEN-AMOS, Dan. 1971. Toward a Definition of Folklore in Context.
Journal of American Folklore, 84(331):315.
247

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

BITI, Vladimir. 1981. Bajka i predaja, povijest i pripovijedanje. Zagreb:

Sveuilina naklada Liber.
BITI, Vladimir. 2000. Strano tijelo pri/povijesti. Zagreb: HSN.
BOSMAJIAN, Hamida. 2000. Dangerous Images: The Pictorial Construction
of Childhood. Children's Literature, 28:262267.
BOKOVI-STULLI, Maja. 1959. O narodnim priama i predajama
istarskih Hrvata. U: Istarske narodne prie. Zagreb: Institut za narodnu
umjetnost, 1134.
BOKOVI-STULLI, Maja. 1975. Narodna predaja Volkssage kamen
spoticanja u podjeli vrsta usmene proze. U: Usmena knjievnost kao
umjetnost rijei. Zagreb: Mladost, 121136.
BOKOVI-STULLI, Maja. 1978. Usmena knjievnost. U: Povijest hrvatske
knjievnosti u sedam knjiga 1, Usmena i puka knjievnost. Zagreb:
Liber i Mladost, 7353, 641651.
BOKOVI-STULLI, Maja. 1983. Svijet bajke i dijete. U: Usmena
knjievnost nekad i danas. Beograd: Prosveta, 187196.
BOKOVI-STULLI, Maja. 1984. Usmeno pjesnitvo u obzorju knjievnosti.
Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
BOKOVI-STULLI, Maja. 1987. Uvod. U (Maja Bokovi-Stulli i Zorica
Rajkovi ur.): U kralja Norina. Prie, pjesme, zagonetke i poslovice
s Neretve. MetkoviOpuzen: Galerija "Steak" Klek. SIZ za kulturu
opine Metkovi etc., 517.
BOKOVI-STULLI, Maja. 1993. ito posred mora. Usmene prie iz
Dalmacije. Split: Knjievni krug Split.
BOKOVI-STULLI, Maja. 2002. O tradiciji i o ivotu. Zagreb: Konzor.
APO MEGA, Jasna. 2001. Od lokalne do nacionalne zajednice:
seljaka drutvena struktura. U (Zorica Vitez i Aleksandra Muraj ur.):
Hrvatska tradicijska kultura na razmeu svjetova i epoha. Zagreb:
Barbat, Galerija Klovievi dvori i Institut za etnologiju i folkloristiku,
497541.
ALE FELDMAN, Lada. 1993. ingala-Mingala: From Recitation to
Theatre. Narodna umjetnost 30:183200.
248

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

itanka za IV. razred niih pukih kola u Hrvatskoj i Slavoniji. 1909. Zagreb:
Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade.
UBELI, Tvrko. 1993. Izvorna narodna uspavanka. U: Korijeni i staze
izvornog, narodnog, usmenog stvaralatva. Studije I. i II., rasprave,
kritike i prikazi. Zagreb: kolska knjiga, 5761.
DGH, Linda. 2001. Legend and Belief. Dialectics of Folklore Genre.
Bloomington i Indianapolis: Indiana University Press.
DUNDES, Alan. 1980. Texture, Text and Context. U: Interpreting Folklore.
Bloominghton: Indiana University Press, 2032.
DURAN, Mirjana. 2001. Djeja subkultura kao dio narodne kulture. Knjievna
revija, 41(34):2238.
DURAN, Mirjana. 2003. Tradicija spontane kulture djece i mladih. Spomenar
i dnevnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.
DURAN, Mirjana. 2004. Spomenar: tradicijski anr spontane kulture djece
i mladih. Drutvena istraivanja, 13(3): 529554.
EVANS, Gillian i Ruth MCLOUGHLIN. 2001. Children in Their Places.
Anthropology Today, 17(5): 2728.
GULIN ZRNI, Valentina. 2004. Moj dom: stvaranje mjesta u
novozagrebakom prostoru. ivot umjetnosti 38(7304):4053.
HAMERAK, Marijana. 2003a. Djeji folklor izmeu preitka i prepreke
/ Children's Folklore between Survival and Barrier. Etnoloka
istraivanja 9:3551.
HAMERAK, Marijana. 2003b. Oglaavanje djetinjstva: Razgovori o
proizvodnji. Medijska istraivanja, 9(2): 6786.
HAMERAK, Marijana. 2004a. Desetljea Arisove povijesti djetinjstva.
asopis za suvremenu povijest 36 (3):10611078.
HAMERAK, Marijana. 2006. Osnovnokolska lektira izmeu kanona i
popisa, institucija i ideologija. Narodna umjetnost 43(2):95113.
HIGONNET, Anne. 1998. Pictures of Innocence. The History and Crisis of
Ideal Childhood. London: Thames i Hudson.
HIRSCHFELD, Lawrence A. 2001. Why Dont Anthropologist Like
Children?. American Anthropologist, 104(2): 611627.
249

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

HOLBEK, Bengt. 1987. Interpretation of Fairy Tales. Danish Folklore in a

European Perspective (FF COMMUNICATIONS No. 239). Helsinki:
Suomalainen Tiedeakatemia Academia Scientarum Fennica.
IVANIEVI, Frano. 1987. Poljica. Narodni ivot i obiaji. Split: Knjievni
krug.
JENKS, Chris. 1996. Childhood. London: Routledge.
KIRSHENBLATT-GIMBLETT, Barbara; Mary HUFFORD, Marjorie HUNT
i Steve ZEITLIN. 2006. The Grand Generation. Folklore and Culture of
Aging. Rethinking Memory, Tradition and Age. Generation 30/1:3237.
KOVAI, eljko. 1982. Stvaralatvo djece pastira srednje Posavine. U:
Rad 27. kongresa SUFJ. Sarajevo: UFBIH, 385389.
Kratka pripovedanja. Za potrebovanje ladanjskeh kol vu cesarskokraljevskeh deravah. 1840. Zagreb: Ljudevit Gaj
LANG, Milan. 1992. Samobor. Narodni ivot i obiaji. Samobor: Zagreb.
LEEK, Suzana. 2003. Seljaka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918.
1941. Zagreb: Srednja Europa i Hrvatski institut za povijest Podrunica
za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu.
LOVRETI, Josip. 1990. Otok. Vinkovci: Kulturno-informativni centar
"Privlaica"
LOVRI, Ivan. 1948. Biljeke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa
i ivot Stanislava Soivice. Zagreb: Izdavaki zavod Jugoslavenske
akademije. Preveo Mihovil Kombol.
MARKS, Ljiljana i Ivan LOZICA. 1998. Finitis decem lustris. Pola stoljea
folkloristikih (filolokih, etnoteatrolokih i njima srodnih) istraivanja
u Institutu. Narodna umjetnost 35(2):67101.
LOZICA, Ivan i Tanja PERI-POLONIJO. 1988. Three Contexts and a Lullaby
(On Filming the TV Series "Oral Literature Today"). Contribution to the
Study of Contemporary Folklore in Croatia (Prouavanje suvremenog
folklora u Hrvatskoj) (Zavod za istraivanje folklora = Institut za
etnologiju i folkloristiku) Special Issue 9:127136.
LOZICA, Ivan. 1982. Tradicijski folklorni motivi u djejim vicevima. U:
Rad 27. kongresa SUFJ. Sarajevo: UFBIH, 395400.
250

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

LOZICA, Ivan. 2007. U susret drugoj mitologiji. Porod od tmine: Jokastine

keri i unuke. Studia Mythologica Slavica 10:137153.
LOZICA, Ivan. 2008. Zapisano i napisano: folkloristiki spisi. Zagreb: AGM.
LTHI, Max. 1986. The European Folktale. Form and Nature. Bloominghton
i Indianapolis: Indiana University Press. Preveo John D. Niles.
Male pripovsti. Za porabu seoskih kolah u cesarsko-kraljevskih deravah.
1843. Zagreb: Kr. priv. nar. tiskarne dra Ljudevita Gaja
MARKOVI, Jelena. 2008a. Osobni mit, mit o djetinjstvu i obiteljski mit u
narativnom diskursu?. Narodna umjetnost 45(2):115133.
MARKOVI, Jelena. 2008b. Je li etino etino istraivati s djecom? Neka
etika pitanja u istraivanju folkloristikih i kulturnoantropolokih
aspekata djetinjstva. Etnoloka tribina 32:147165.
MARKS, Ljiljana. 1987. Usmena pria u kolskim udbenicima. Narodna
umjetnost 24:147156.
MARKS, Ljiljana. 1991. Djeji vicevi mogunosti klasifikacije i
interpretacije. Narodna umjetnost 28:213 225.
MATI, Milica. 1982. Deca u novogodinjim praznicima. U: Rad 27.
kongresa SUFJ. Sarajevo: UFBIH, 245248.
MATOKOVI, Dubravka. 2004. Djeji svijet / The World of Children".
Etnoloka istraivanja 9:5376.
MITCHELL, Claudia i Jacqueline REID-WALSH. 2002. Researching
Children's Popular Culture. London: Routledge.
MURAJ, Aleksandra. 1989. ivim znai stanujem. Etnoloka studija o kulturi
stanovanja u umberakim Soicama. Zagreb: Hrvatsko etnoloko
drutvo.
OREPI-RAJKOVI, Zorica. 1982. Djeca stvaraoci i nosioci folklora.
U: Rad 27. kongresa SUFJ. Sarajevo: UFBIH, 303306.
PERI-POLONIJO, Tanja. 1982. O nekim obiljejima djejeg
usmenoknjievnog repertoara. U: Rad 27. kongresa SUFJ. Sarajevo:
UFBIH, 391394.
PERI-POLONIJO, Tanja. 1985. Usmena knjievnost u programu i
udbenicima knjievnosti. Narodna umjetnost 22:273316.
251

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

PERI-POLONIJO, Tanja. 2000. Hrvatske narodne uspavanke. Zagreb:

Profil international.
POLONIJO, Ivana i Luka EO. 2002a. 'Dijete pred rajskim vratima'.
Narodna vjerovanja Junih Slavena u nadnaravnu manifestaciju dua
mrtve djece. Kodovi slovenskih kultura, 7: 102130.
POLONIJO, Ivana i Luka EO. 2002b. Motiv djeteta u Matiinoj antologiji
"Hrvatske narodne pjesme IX". Kodovi slovenskih kultura 7:187
221.
POVRZANOVI, Maja. 1997. Children, War, Nation. Croatia 19914.
Childhood 4(1):81102.
PRICA, Ines i Maja POVRZANOVI. 1995. Autobiografije djece-ratnih
prognanika kao etnografija odrastanja. Narodna umjetnost 32(2):187
216.
Pripovsti za porabu prvog razreda poetnih uionicah. 1846. Trst: I.
Pap
QUORTRUP, Jens. 1994. Childhood Matters: An Introduction. U (Jens
Quortrup et al.): Childhood Matters: Social Theory, Practice and
Politics. Aldershot: Avebury, 123.
RAJKOVI, Zorica. 1978. Dananji djeji folklor Istraivanje u Zagrebu.
Narodna umjetnost 15:3796.
RIHTMAN-AUGUTIN, Dunja i Aleksandra MURAJ. 1998. Prvih pedeset
godina etnoloke misli u Institutu. Narodna umjetnost 35(2):103
124.
RIHTMAN-AUGUTIN, Dunja, Vesna TURIN i Mirena PAVLOVI.
1979. Kronika: O radu instituta za Narodnu umjetnost (sada Zavoda za
istraivanje folklora) 19741978. Narodna umjetnost 16:177200.
RIHTMAN-AUGUTIN, Dunja. 1982. Djed Mraz. U: Rad 27. kongresa
SUFJ. Sarajevo: UFBIH, 239243.
s. n. 1866. "Njeto o vukodlacih". Bosiljak 3(3):313316.
SHAVIT, Zohar. 1986. Poetics of Children's Literature. Athens i London:
University of Georgia Press. http://www.tau.ac.il/~zshavit/pocl/
(stranica posjeena 22. 8. 2003.).
252

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

SIMONIDES, Dorota. 1976. Wspczesny folklor sowny dzieci i nastolatkw.

Wrocaw: Pastwowe wydawnictwo naukowe.
SORIANO, Marc. 1969. From Tales of Warning to Formulettes. The Oral
Tradition in French Childrens Literature. Yale French Studies 43:2443.
Prevela Julia Bloch Frey.
SPAI VRKA, Vedrana. 1996. Odrastanje u tradicijskoj kulturi Hrvata.
Tuepi. Zagreb: Naklada MD.
Sto malih pripovsti kao itanka za dcu. 1852. Trst: Vladateljna
tiskarnica.
STOJANOVI, Mijat. 1873. Zablude uzgoja. Zagreb: Albrecht.
SUMMERFIELD, Geoffrey. 1984. Fantasy and Reason. Childrens Literature
in the Eighteenth Century. London: Methuen & Co. Ltd.
SUTTON-SMITH, Brian. 1970. Psychology of Children: The Triviality
Barrier. Western Folklore 29:18.
SUTTON-SMITH, Brian, Jay MECHLING i R. Felica. MCMACHON,
ur. 1995. Children's Folklore Sourcebook. New York: Garland
Publishing.
ULEK, Boidar. 1850. Mala itanka za poetnike. Zagreb: Lav. upan.
TOLDI, Zvonimir. 2006. Mi smo djeca vesela. Slavonski Brod: Muzej
Brodskog Posavlja.
TURI, Gjuro. 1885. Vukodlak. Smilje 12(9):130133.
VALJAVEC, Matija. 1858. Narodne pripovjedke skupio u i oko Varadina.
Varadin: Josip pl. Platzer.
VIRTANEN, Lea. 1978. Children's Lore. Studia Fennica Review of Finnish
Linguistics and Ethnology 22.
ZELIZER, Viviana. 2002. Kids and Commerce. Childhood 9(4):375396.
IC, Ivan. 2001. Vrbnik na otoku Krku. Narodni ivot i obiaji. Rijeka:
Adami, Institut za etnologiju i folkloristiku etc.

253

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 233-254, Zagreb, 2009.

Marijana Hamerak: Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

ORALITY FOR CHILDREN IN CROATIAN ETHNOLOGY AND

FOLKLORISTICS
Summary
The interest of Croatian ethnology and folkloristics in orality for
children is in this article contextualized institutionally, epistemologically
and referentially on two levels the level of the history of the research of
children, especially childrens folklore and the level of the history of research
of oral forms, especially oral literature. After interpreting the conditions and
implications of theoretical visibility and analytical invisibility of orality for
children in the writings on children and childrens folklore from the 1970s,
the article offers the interpretation of the conditions and implications of only
slightly more pronounced interest for orality for children in the field of oral
literature. The (in)visibility of orality for children in the writings on childrens
folklore can be explained in relation to Croatian reception of contextual
folkloristics, i.e., the focus of those research attempts on the interpretation of
folklore as communication in small groups. The non-existence of systematic
research of children folklore in 1980s can be justified by specific institutional
and individual preferences but also by the inclination to phantom children
as economically, politically and symbolically marginal subjects. (Non)
interest in orality for children under the frameworks of the research of orality,
i.e. oral literature, is in turn contextualized in the relation to the already
mentioned marginal status of children, but also in relation to the recent focus
of ethnology and folkloristics on the historical levels and cultural practices
of the past, and hence, elder informants. However, the observed visibilities
of orality for children in the research of oral literature are the staring points
of the concluding part of this article, which questions the possibilities, i.e.
characteristics and possible interpretations of ethnological and folkloristic
writings as the sources for the analysis of orality for children in traditional
culture in the end of the 19th and the beginning of the 20th century.
Key words: children, childhood, children folklore, orality for children,
history of childhood, Croatian folkloristics and ethnology, fairytale, oral
tradition

254