IMPRESUM

Stari i umjetni~ki zanati

Mehmed Pargan
Urednik:

Rasim Hamidovi}

Redakcija:

Aj{a Puzi}, Rasim Hamidovi},

Abdulah Had`iavdi}, Mehmed Pargan
Udru`enje obrtnika stari i umjetni~ki zanati
Obrtni~ke komore Tuzlanskog kantona
Adresa: Ulica II Tuzlanske brigade broj 60,
75 000 Tuzla
Tel/fax: ++387 35 270 065;
e-mail: stari.umjetnicki.zanatiagmail.com

Izdava~:

Fotografija:

Amel Emri}, Emir M. Vra`alica, Edin Ga}an,

Elena Planin~i}, Mehmed Pargan, Mirsad
^amd`i}, Muhidin Planja, Admir Osmanovi},
Zebulon Pinkas

Dizajn i DTP:

Jilduza i Selmir Pajazetovi}

BMG Bosanska medijska grupa

Tira:
tampa:
CIP:

OFF-SET Tuzla
Dostupan u Nacionalnoj i univerzitetskoj
biblioteci Bosne i Hercegovine, Sarajevo

Publikacija je objavljena uz finansijsku podr{ku USAID-a, Vanjsko-trgovinske komore

BiH i Ministarstva za poduzetni{tvo Tuzlanskog kantona

Mehmed Pargan

Stari i umjetni~ki
zanati u Bosni i Hercegovini

UVOD
radicija, umjetnost i kultura `ivljenja kroz
ljudsku povijest, kod svih naroda su koncentrirani i najbolje se mogu pratiti ukoliko
se pa`ljivo i sistematski prati nacionalna ili op}enito povijest zanatstva civilizacije. Dodirivanje
kultura i obi~aja, te povijesno-civilizacijskih krugova, koji su se sa Istoka i Zapada, svojim rubovima ukr{tali u Bosni i Hercegovini, ovoj zemlji i
njenim narodima donijelo je bogatstvo razli~itosti koje se spontano utkalo u faktore koji determiniraju kulturolo{ke obrasce, iz kojih se kroz
stolje}a pora|ao konglomerat kreativnog djelovanja, nimalo distanciran od `ivota, povijesnih
kretanja, religijskih preplitanja, jezi~kih razli~itosti i sli~nosti. Zanati su odgovarali na konkretne potrebe ljudi u datom vremenu, tako da su se
ra|ali sa tim potrebama, sa njima odumirali, a
dok su nastajali ili trajali u sebe su ugra|ivali stepen kulturnog razvoja, dostignu}a u umjetni~kom,
tehni~ko-tehnolo{kom, pa i nau~nom domenu,
kao i obi~aje naroda i dr`ava koje su upravljale
Bosnom i Hercegovinom. Stoga je kroz milenij
bosansko-hercegova~ke opstojnosti u zanatstvu
ostalo tragova brojnih naroda i dr`ava, a kako se
to mo`e i pretpostaviti, najja~i su tragovi otomanske Carevine, koja je upravljala Bosnom skoro
pet stolje}a.

Nau~no-tehnolo{ka revolucija kojom je obilje`eno dvadeseto stolje}e dovela je u Bosni i Hercegovini, kao i u svijetu, do ga{enja i odumiranja
brojnih zanata. Potreba za nekim zanatima jednostavno je prestala, jer su prestale potrebe ljudi za
odre|enim uslugama i proizvodima. Zanatski rad
zamijenile su manufakture, tvornice, automatizirana, pa ~ak i robotizirana proizvodnja. Istina,
zaka{njeli dolazak tehnolo{ke revolucije u BiH,
za razliku od razvijenih zemalja, imao je i svoje
dobre strane, jer je neke zanate o~uvao do danas.
Neki su zauvijek oti{li u nepovrat. Razvijene zemlje su krajem pro{loga stolje}a, svjesne zna~aja
starih zanata u njihovoj kulturi i tradiciji, investirale zna~ajna sredstva kako bi se zanati o~uvali, a odumrli poku{ali povratiti, ne kao doprinos finansijskom i poslovnom razvoju zemlje, ve}
kao tradicijskom i turisti~ki interesantnom modelu razvoja ovoga sektora. Zahvaljuju}i o~uvanju
~ar{ija u BiH, o~uvani su i brojni zanati, koji su
tako|er kao turisti~ka atrakcija prezentirani svijetu. Prva decenija novoga milenija obilje`ena je
potrebom i intencijom brojnih neovisnih grupa,
uz simboli~nu, ali ipak va`nu pomo} dr`ave, i nesebi~nu podr{ku me|unarodnih institucija, da
sa~uvaju postoje}e zanate i poku{aju o`ivjeti odumrle. I ovaj napor, kreiranja izdanja o starim i

umjetni~kim zanatima i zanatlijama na Tuzlanskoj

regiji, ali u povijesnom i administrativno-teritorijalnom kontekstu cijele Bosne i Hercegovine, poku{aj je davanja jednog takvog doprinosa. Iako je
istra`ivanje prilikom pripreme ove publikacije bilo
opse`no, dugotrajno i sa ciljem objedinjavanja {to
ve}ega broja informativno-edukativnih sadr`aja,
imena i adresa, na}i }e se veliki broj onih do kojih
nismo uspjeli do}i, a ta ~injenica }e zasigurno umanjiti kvalitet ove publikacije. Naravno, ukoliko se
uka`e potreba, te propuste }e svakako ispraviti novo izdanje.

Kategorizacija starih zanata, koja bi trebala prethoditi jednoj ovakvoj publikaciji mogla bi u kona~nici dovesti do nepravednog zapostavljanja ili ispu{tanja odre|enih zanata. Stoga }emo neselektirano navoditi odre|ene zanate, nekada vo|eni dominantnom prisutno{}u konkretnog zanata, nekada kontekstom, a ne zanemaruju}i ni oficijelnu
listu starih bosanskih zanata kojom raspola`u vlasti
u BiH. U svakom slu~aju cilj nam je da {to vi{e informativno-edukativnih sadr`aja o zanatima o~uvanim na Tuzlanskoj regiji, putem ove publikacije
do|e do ~italaca.
U Tuzli, 22. 1. 2011.

Mehmed Pargan

STARI
ZANATI U
BOSNI I
HERCEGOVINI

Bosna i Hercegovina je kroz stolje}a bila mjesto ukr{tanja kultura i religija. Prevashodno vojnim
putem, stalnim ratovima i osvajanjima ovih krajeva od Rima, Austrije, Ma|arske, Turske itd, u bosanskohercegova~ke gradove dono{eni su druga~iji na~ini izrade vojne opreme i njenoga odr`avanja, te
niza proizvoda potrebnih civilima. Ne treba zaboraviti da su upravo ratovi bili generator razvoja zanatstva. Primjerice, Gra~anica, koja je ve} stolje}ima vode}i centar zanatstva i poduzetni{tva, bila je svojevrstan servis vojnim trupama smje{tenim u komunikacijskom ~vori{tu kakvo je bio Doboj. Stoga je
zahvaljuju}i velikom broju vojnika-pje{aka, ali i konjanika, te jaha~ih i tegle}ih konja, Gra~anica tokom
16. stolje}a intenzivirala svoj razvoj. Kao i u drugim mjestima u to vrijeme egzistirale su desetine zanata.
Vojska je imala prijeku potrebu za zanatlijama koji su se zvali potkiva~i. Oni su sa specijalno izra|enim
ekserima u kova~kim radnjama precizno na kopita konja prikivali potkovice tako da konja ne boli i ne
`ulja.

Mujo kuje konja po mjesecu

Mujo kuje konja po mjesecu,
Mujo kuje, a majka ga kune:
Sine Mujo, `iv ti bio majci,
Ne kuju se konji po mjesecu,
Ve} po danu i jarkome suncu!
Ne kuni me, moja mila majko,
Jer kad meni na um padne draga,
Ja ne gledam sunca ni mjeseca,
Nit moj doro mraka ni oblaka!

Ovaj zanat je bio prili~no opasan jer su nerijetko konji bili nemirni i de{avalo bi se da prilikom potkivanja povrijede majstora. Potkiva~ki
zanat je bio izuzetno rasprostranjen, me|utim
on je iz decenije u deceniju imao sve manju
potrebu da postoji, tako da se danas potkivanjem konja bave kova~i, koji i proizvode potkovice i eksere za potkivanje. O kvalitetnom radu
potkiva~a ovisili su ishodi vojnih pohoda, jer je
u to vrijeme osnovno sredstvo transporta bila zaprega, ovisila su va`na putovanja i snabdijevanja
urbanih centara.

Dobro postavljena potkovica, koja mo`e izdr`ati

do kraja vojnoga ili poslovnoga poduhvata prava
je sre}a za vlasnika konja ili volova. Stoga se do
danas o~uvalo narodno vjerovanje da potkovica
donosi sre}u. Mnogo je ku}a koje na kapijama i
danas ~uvaju potkovice, a kao motiv potkovica je
vrlo ~esto kori{tena i u izradi nakita od srebra i
zlata.

Konja kuje Dizdarevi} Meho

Konja kuje Dizdarevi} Meho,

Konjic mu se potkovat ne daje.
Njemu veli Dizdarevi} Meho:
Stan, dorate, stani dobro moje;
Ne kujem te da te preprodajem,
Ve} te kujem da s tobom putujem.
Valja nama i}i po djevojku.
Ako Bog da pa je dovedemo,
Zlatnom }e te potkom potkovati,
I zlatnom te uzdom zauzdati,
A biserom grivu okititi.
Bit }e za te bjelice p{enice,
A za mene neljubljena lica!
Stade dorat kao janje malo.
10

Kova~ki zanat tako|er je nastao kao prijeka potreba ljudi da predmete od metala, prije svega `eljeza, stave u funkciju lova, ratnih borbi ili obrade zemlje. Stoga su kova~i i zauzimali stolje}ima primarno mjesto me|u zanatima. Vrhovi koplja i strijela, sablje, jatagani, no`evi, kasnije pu{ke i topovi
djelo su kova~kih radionica iz kojih su izlazile pored osnovnoga proizvoda i mogu}nosti odre|ene
grupe ili kraja da se odbrane ili spreme za vojna osvajanja. Te`a oru|a uz kova~e kreirali su livni~ari.
Kova~i su bili temelj funkcioniranja svakoga doma}instva. Od reze na vratima, kojom se ~uvao porodi~ni mir, pa do baglama, no`eva, sjekira, sa~eva, peka, veriga, bakra~a, kosa, motika i brojnih drugih
proizvoda, kova~i su davali svoj pe~at `ivotu ljudi u bilo kojoj sredini u Bosni i Hercegovini. Proizvodi
su odre|ivali na~in `ivota, jer je izrada kvalitetnih posuda i veriga, definirala varivo kao nutricionisti~ku
dominantu, koja i danas u bosanskohercegova~koj gastronomskoj ponudi ima klju~nu ulogu. Sa~ je pak
usmjeravao razvoj kuhinje u pravcu pe~enja hrane uz o~uvanje njenih prirodnih sokova, na ~emu se
potencira u suvremenim svjetskim kuhinjama u suvremeno doba.
U razli~itim krajevima zemlje dominirale su odre|ene sklonosti, sposobnosti i tradicija izrade
odre|enih proizvoda. Tako je nadaleko poznata kosa varcvarka, koja je dobila ime po gradu Varcvar
Vakuf (Mrkonji} grad).
Tuzlanska regija bila je pogodna za razvoj kova~kog zanata zbog tradicije dobroga poznavanja ugljeva koji su preduslov za obradu metala. @eljezo se zagrije
na visokoj temperaturi, obi~no drvenim ugljem-}umurom, a kada do|e u fazu
usijanja jakim ~eki}ima majstori mu mijenjaju oblik. U odre|enom momentu
`eljezo se potapa u vodu, odnosno ulje i na taj na~in se okali. Taj proces
daje nove osobine metalnom predmetu on je tvr|i, ali je zahvaljuju}i
naru{enoj unutarnjoj strukturi metala, sklon lak{em lomljenju. Po ovom
zanatu u Bosni i Hercegovini veliki broj naselja dobio je ime, a najbli`e
Tuzli nalazi se naselje Kova~i, nedaleko od @ivinica. Naselje Kova~evi}i,
nedaleko od Sapne, vodi sasvim drugu geneologiju, vjeruje se da je
nastalo po vladarima Podrinja Kova~evi}ima, o ~emu u svojoj knjizi
Zvornik historijska monografija, pi{e profesor Alija Uzunovi}.
11

Proizvodnja drvenoga uglja (}umura) vr{ila se tako {to se bukovo drvo u cjepkama nalagalo preko
tunela zidanog ciglom. Ugljari bi slo`ili iscijepano drvo u obliku plasta sijena-polulopte, visine do
dva metra, a promjera oko pet metara. Drvo bi se potom oblijepilo glinom i to po mogu}nosti debljim
slojem kako bi se sprije~ila cirkulacija zraka i obezbijedilo sagorijevanje bez prisustva zraka - tako da
bi cijela ugljara li~ila na bunker. U tunel se nakon toga podlo`i vatra i ona se odr`ava pet do sedam
dana na ujedna~enom intenzitetu. Ve} prvoga dana drvo se u prvim slojevima po~ne ugljenisati, a ukoliko do|e do odstupanja od ravnomjernoga lo`enja mo`e dovesti do poja~ane temperature, pucanja
glinenih oplata i zapaljivanja drveta, {to bi onemogu}ilo stvaranje ugljena. Sa druge strane, smanjivanje temperature vratilo bi proces una-zad i onda bi trebalo otpo~eti zagrijavanje ispo~etka.

14

Mangale su, ili kako ih neki zovu, dagare, dosta

duboke posude od bakra ili zemlje, kojima griju
svoje stanove, du}ane i radionice. U mangalu
metnu do polovice pepela, a ozgora }umur,
ugljen. Da im ugljik ne na{kodi, iznesu mangalu
na sokak ili u avliju, pa kada se je }umur dobro
razgorio i u `eru pretvorio, unesu je u ku}u ili u
magazu, a za ve}u sjegurnost metnu u `eru velik
~avao ili komad ~istog `eljeza ili koje druge
kovine. Da bude u ku}i {to ljep{i miris, metnu na
`eru ne{to }aben trave (uda), koja vrlo ugodno
miri{e. ]aben travu donose had`ije iz ]abe i
odatle joj ime.
Ustane{ li zimi rano ujutro i krene{ kroz bosansku ~ar{iju, opazi}e{ pred skoro svakim du}anom po jednu dagaru punu do vrha }umurom, a
prljavi {egrt uzeo je komad debela papira, dasku
ili {to takova i ma{e njom nad }umurom, da se
{to prije razgori. Ja ne znam kako ni za{to, ali ja
sam u tom u`ivao neku nasladu i zato sam svakoga jutra rano ustajao, da se mogu me|u dagarama pro{etati, sa {egrtima po{aliti, a u nu`di
bogme i ruke ugrijsti.

Antun Hangi, @ivot i obi~aji muslimana, Svjetlost

15

Sarajevo, 1990. Tre}e izdanje, strana 61

Vjeruje se da je naselje Ugljara kod Ora{ja dobilo ime upravo po proizvo|a~ima uglja, koji su
na ovom prostoru pravili ugalj za kova~nice,
a{~inice i bogatije slojeve dru{tva.
Po raznim zanatima i brojna druga naselja dobijala su imena. Tako, nedaleko od Kalesije imamo naselje Sara~i, koje je dobilo ime po sara~ima,
zanatlijama koji su izra|ivali predmete od ko`e.
S obzirom da se ovo naselje nalazilo na putnoj
komunikaciji koja je povezivala Zvornik, kao
sredi{te Zvorni~kog sand`aka, sa Tuzlom, koja je
imala strate{ki proizvod - so, to su stalni prolaznici, karavani, putnici namjernici i lokalno
stanovni{tvo, stvorili potrebu da se ovdje zapo~ne sa sara~kim zanatom - po ~emu je naselje
i dobilo ime. Sara~i - zanatlije, proizvodili su
opremu od ko`e, prije svega za konje: uzde, kajase, sedla, bisage, ali i za druge potrebe, kao
{to su kaj{evi, razne futrole za oru`je itd. Radionice za izradu ko`nih predmeta bile su izuzetno rasprostranjene u vrijeme kada su konjske
zaprege bile osnovno sredstvo transporta. Najve}a proizvodnja predmeta bila je namijenjena
za vojne potrebe. Sara~i su {tavljenu ko`u, pripremanu izvan tih radnji, prera|ivali i kreirali
sitne, fine predmete. Sara~ki zanat uveliko je za-

postavljen posljednjih decenija zbog dugotrajnog procesa proizvodnje predmeta od ko`e,

koji uzrokuju njegovu visoku cijenu. Tako|er,
mnogi jeftiniji materijali, poput plastike, zamijenili su sara~ke proizvode, tako da su oni danas
tek sa~uvani za potrebe ukrasne galanterije namijenjene za poklone ili za turiste. Posao sara~a u
ve}im ~ar{ijama dijelio se na specijalnosti tako
da smo imali recimo sedlare, koji su se bavili
pravljenjem isklju~ivo sedla za konje. Brojni su
zanati koji su se vezivali za pripremu i obradu
ko`e. Oni su se bavili struganjem dlake sa gove|ih, ov~ijih i kozjih ko`a zvali su se sagrd`ije.
Oni su nakon toga sjekli ko`u na zadate dimenzije, a od strugane dlake zanatlije ke~ed`ije
pravili su tzv. ke~eta, kojima su se postavljala
sedla. Strugana dlaka slu`ila je za nalaganje jastuka i jorgana. Obrtnici mutabd`ije od tako dobijene kozje dlake koja se u narodu zvala kostrijet,
pleli su vre}e, torbice, pokrovce itd.
S obzirom da je bosanskohercegova~ko sredi{te proizvodnje ko`e bilo u Visokom, na tuzlanskoj regiji bilo je relativno malo ko`ara i
ovda{nje zanatlije su se mahom bavili preradom
ve} pripremljene ko`e.
Prerada ko`e u Visokom bazirala se na proizvodnji viso~kih tabaka. Taj proces odvijao se

16

 17

u radionicama - tabhanama, jo{ od dolaska Turaka u ove krajeve. Primitivni na~in pripreme ko`e
trajao je sve do 1928. godine, kada je pored
stare tabhane u ovome gradu sagra|ena radionica za doradu gotove ko`e, {to je donekle i ubilo
zanatski duh u pripremi ko`e jer se po~inju
upotrebljavati sredstva i ma{ine za {tavljenje i
obradu ko`a. Prije dolaska industrijske proizvodnje proces {tavljenja ko`e po~ivao je na biljnoj
{tavi koja je podrazumijevala upotrebu tanina i
soli, koji bi sprije~ili trule`ne procese. Nakon
prepariranja ko`e ovim sredstvima, ko`a se
raste`e i su{i. Kako je i nakon toga ostajala kruta,
slijedio je proces omek{avanja.
Iz ko`arskih radionica ko`a pripremljena za
razli~ite namjene otpremana je u sara~ke, sedlarske, papud`ijske, kundurd`ijske, obu}arske i
druge radionice.
Obu}ari su vremenom, sa pokretanjem industrijske proizvodnje obu}e, te pojavom gume i
plastike, preuzeli i izradu papu~a i naluna (nanula), iako su se u ve}im ~ar{ijama do danas zadr`ale papud`ijske radionice. U svom radu
obu}ari su se koristili ~eki}em, no`evima za
ko`u i trono{cem na kojem su razvla~ili ko`u i
spajali |on i lice. Mladi majstori prilikom uvo|enja u esnaf mogli su da biraju da li }e zapo~eti

u~enje sa izradom |ona ili lica (gornji dio)

obu}e {to su bila odre|ena usmjerenja u
ovom esnafu, dok su stari majstori bili vje{ti u
izradi kompletne obu}e. Oba dijela su ra|ena
od ko`e, a kod siroma{nijih slojeva stanovni{tva,
da bi du`e trajala, obu}a je pend`etirana (potkivana) sa metalnim plo~ama ispod i ispred prstiju,
odnosno ispod peta. U gradovima su bile tra`ene
papu~e, odnosno nalune (papu~e sa drvenim
|onom). One su zapravo bile odgovor esnafa
na uslove i kulturu `ivljenja jer je papu~a zapravo
odra`avala duh gradskoga `ivota, odnosno
`ivota na kaldrmi. Papu~e su no{ene u ku}i i oko
ku}e, dok je po dolasku Osmanlija u BiH, ulazak
u d`amiju tako|er zahtijevao posebnu vrstu

18

obu}e. Papud`ijske radnje natjecale su se ko

mo`e ponuditi ljep{u i atraktivniju izradu gospodskih papu~a i naluna. Papud`ije se, kako je
zapisao Hamdija Kre{evljakovi}, u defterima prvi
put spominju 1530. godine i tu se vidi da su zastupljeni u neznatnom broju, ali ve} od polovine
16. stolje}a broj ovih zanatlija je znatno porastao. Upravo u vrijeme Osmanlija u administrativnoj podjeli esnafa papud`ijski zanat je pripao
~izmed`ijskom esnafu. Ovom zanatu su pored
papud`ija i ~izmara (~izmed`ije), pripali i
mestved`ije i firaeld`ije. Mestve su prema Abdulahu kalji}u (Turcizmi u srpskohrvatskom
jeziku, Svjetlost Sarajevo 1989.) vrsta duboke
obu}e od mekane ko`e sa vrlo tankim |onom
bez peta. Obla~i se na golu nogu i na ~arape.

Slu`i kao ku}na cipela, a pri izlasku na ulicu,

navla~e se firale, papu~e ili kalja~e. U ranija vremena postojale su i `enske mestve. Firale je,
kako navodi kalji}, starinska lahka plitka obu}a
koja se nosila u svako doba godine. Obla~ile su
se na golu nogu, na ~arapu ili na mestve. Danas
ih nosi samo poneki hod`a ili had`ija. Hamdija
Kre{evljakovi} je zabilje`io stihove u kojima se
pominju firale:

Firale joj kupit u Sarajvu

Kao i drugu pjesmu u kojoj se pominju firale
i mestve istovremeno:

19

Vid u mene meke mestve Maru{o!

Vid u mene firalice Jovano!

Zanatlije ovog esnafa su bile smje{tene u
posebnu ~ar{iju koja se zvala ^izmed`ijska
~ar{ija, mada je bilo radionica i u drugim dijelovima ~ar{ije. Same radionice su se nalazile
iznad du}ana i magaza gdje su papu~e i prodavane. Najsiroma{nije zanatlije su svoju robu
izra|ivali po ku}ama i papu~e prodavali stranim
trgovcima po hanovima ili doma}im trgovcima
koje su svi zvali hafafi ili kafafi. Zanatlije ~izmed`ijskog esnafa su bili skromnog imovnog stanja,
dok su kafafi bili veoma bogati. Za izradu papu~a koristi se alat koji je uglavnom isti za sve
zanate ~ija je sirovina ko`a (ter|ah, mu{te,
bi~kije, {ila, igle, umbe, `ilde,
alupi i dr.)

Zanatlije opan~ari bavili su se izradom

opanaka od ko`e. Abdulah Arifovi}, u svom
radu Tradicionalno zanatstvo u BiH, navodi kako
su opan~ari izra|ivali opanke od sirove i {tavljene
ko`e:

20

Opan~ari su sami ~inili {tavili ko`u tako {to

su je nekoliko dana kiselili u teku}oj vodi, a zatim
je stavljali u sefiju cementirani bazen ukopan u
zemlju. U sefiju je moglo da stane oko 20 ko`a.
Ko`e se pospu sa 3 kg zaga{enog kre~a i s malo
luga, a zatim se natope vodom. Nakon 15 dana
ko`e se izvade i s njih se skida dlaka i mesina.
Ovaj proces se naziva fargovanje. Poslije toga
ko`e se peru u tri vode da se s njih odstrani kre~,
a zatim se stavljaju u drvenu posudu ciluk
izra|enu od hrastove duge. Ova posuda ima
funkciju hamba{~e, velikog drvenog korita izra|enog od jednog debla. U ciluk se stavljaju
mlaka voda i samljevena hrastova {i{arka. Na
jednu gove|u ko`i stavljalo se od 3 do 5 kg {i{arke. Tu se ko`e zagrijavaju nedjelju dana i
mije{aju nekoliko puta. Topla voda obezbje|uje
se tako {to se voda grabi iz ciluka, zagrijava na
kazanu i ponovo vra}a. Taj ciklus se ponavlja dva
puta, tj. osmi dan se stavlja nova voda i {i{arke.
Poslije toga ko`e se stavljaju na motke da se
prosu{e, zatim se na podu savijaju i sijeku u
|onove, koji se ponovo {tave u buretu. Njihovo
{tavljenje traje 2 do 3 nedjelje.

Opanci su bili sastavni dio narodne no{nje i

predstavljali su izuzetno lijep detalj u odijevanju.
Do danas se u dobroj mjeri o~uvao ta{narski
zanat. U osmanlijsko doba bio je dosta razvijen
zbog vojnih potreba, izrada fi{eklija i bisaga, a u
novije vrijeme zbog na~ina `ivota, posebice u
gradskim sredinama i potreba `ena (ali i poslovnih ljudi) za torbama kao modnim detaljima.
Uz proizvodnju ta{ni majstori iz ovoga esnafa
vrlo ~esto su istovremeno bili i remenari, majstori za proizvodnju remena, odnosno kaji{a svih
vrsta. Nerijetko se uz ovaj zanat, ili uz sara~ki
spajala izrada sedla, a majstori toga esnafa zvali
su se sedlari.
U ~ar{ijama koje su ~inili du}ani i trgovine
no}ni red ~uvao je pasvand`ija. Nadgledao je
du}ane jer su oni bili zatvoreni samo kapcima i
u njih su lopovi lahko mogli u}i, ako su to `eljeli.
Antun Hangi je u svom djelu @ivot i obi~aji
Muslimana s kraja 19. stolje}a `ivopisno prikazao bosansku ~ar{iju i zanatstvo:

21

Kraj trgovine, bave se Muslimani i zanatima

kao maloobrtom premda, kako rekosmo, zanata
ne cijene ni izdaleka onoliko kao poljodjelstvo i
trgovinu.
Od zanatlija ima najvi{e kundurd`ija, postolara, nanuld`ija, terzija, kroja~a, sara~a, opan~ara,
samard`ija, sedlara, kujund`ija, zlatara, no`ara,
pekara i berbera. Bosanski Muslimani poznati su
kao dobri ko`ari te taj zanat u nekim mjestima,
kao u Visokom, a i u Banjaluci, i na veliko tjeraju.
Skoro svaki muslimanski trgovac i obrtnik ima
u posebnoj ku}i svoj stan, a u posebnoj svoj du}an ili radionicu. Du}ani su se poredali obi~no u
jednom sokaku redom jedan do drugoga, a u
svakom sjedi po jedan trgovac ili obrtnik; pa dok
jedni prodaju robu, drugi rade svoje zanate.
Sokaci, u kojima su se poredali trgovci i obrtnici,
obi~no su {iri nego drugi, a zovu se ~ar{ije.
^ar{ije u ve}im mjestima sastoje se od ve}ih i
manjih sokaka i soka~i}a, obi~no u sredini grada,
a u njima je nanizan du}an do du}ana. Svi ti
sokaci i soka~i}i zovu se ~ar{ija, ali prava ~ar{ija
je obi~no samo onaj centar u kome se svi ti
sokaci i soka~i}i sastaju. U nekim du}anima ima
robe velike vrijednosti, a u nekima, kako rekosmo, sva ne vrijedi desetak, dvadeset kruna, nego
je gazda du}an iznajmio da bude me|u svije-

tom, da se vidi, da se i on ne~im zanima. Svi

du}ani, bez razlike da li u njima prodaju gotovu
robu, ili se je u njima kakav majstor smjestio, vrlo
su jednostavni i skoro uvijek od drveta na~injeni.
Nad svakim je du}anom streha, visok drveni krov,
koji se je prema sokaku izbacio da {titi kupca od
ki{e i zla vremena. Na svakom du}anu su sa soka~ne strane po dva kanata, }efeneka; jedan se
di`e uvis te se prikva~i za krov, a drugi se spu{ta
na drvene stupi}e zabite u zemlji pred du}anom, ili na dva ove}a kamena, pa se onda na

22

njemu prodaje roba. Ako trgovcu do|e prijatelj

ili mu{terija na du}an da {to kupi ili proda,
sjedne na donji }efenak, popu{i cigar duhana
i popije crnu kafu. Nije mogu}e ni pomisliti, da
bi prijatelj ili bolji kupac do{ao na }efenak na{emu trgovcu, a da ga on ne bi kafom i duhanom
ponudio.
Kada }e trgovac svoj }efenak zatvoriti, otkva~i
gornji kapak od krova i pusti ga da na baglamama
visi. Sada on iza|e iz du}ana i podigne svoj
kapak, a preko sredine, naime gdje se gornji i

donji sastaje, prevu~e drvenu prijevornicu pak

ju zamandali i zaklju~a. Premda je to vrlo primitivan zatvor, rijetko se doga|a da ko ~iji du}an
pokrade. U novije doba stali su po ve}im bosanskim ~ar{ijama, a napose u Sarajevu, Mostaru,
Banjaluci i Donjoj Tuzli gradili moderne du}ane
i tako stari malo pomalo sa ~ar{ija i{~ezavaju.

23

Antun Hangi, @ivot i obi~aji muslimana,

Svjetlost Sarajevo, 1990.
Tre}e izdanje, strana 72-73

Pasvand`ije su u ovakvoj organizaciji esnafa no}ima bdjele nad du}anima ~uvaju}i ih kako od
lopova, tako i od drugih neda}a. Enver ^ola-kovi} je u svom antologijskom romanu Legenda o Ali-pa{i
prikazao po`ar u ~ar{iji kada su skoro svi du}ani izgorjeli. Upravo se u narednom odlomku spominju
pasvand`ije, koje imamo kao profesiju u tom dobu, ali ne i kao zanat. Ipak smo u ovoj publikaciji dali
prostora i tom pozivu:

Ve} je jacija bila davno pro{la kad se Mehaga odlu~i da po|e. Na razgrnut `ar u mangali zaboravili su, a to je izazvalo po`ar koji je tek na ~etiri sata po jaciji primijetio pasvand`ija, a koji je sat kasnije
ugrabio velik dio Mehagina imetka.
Ve} na sat-dva poslije jacije nikoga na ~ar{iji nije bilo te mrazne no}i osim ~uvara i zaptije, koji su
zakukuljeni u ko`ne ogrta~e tapkaju}i promrzlim nogama i hu~u}i u prste {etali okolo po svojim
podru~jima. Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, ba{ kao i bol, ba{ kao i
~e`nja... Po~inje tinjanjem najmanje, skoro nevidljive `eravice, zahvati najprije }ilim ili vre}u, ili ma {ta
u blizini, pa klizi podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo razbje{njava i kad postane
vidljiva, ve} je mo}na kao bujica koja nosi sve, ve} je nesavladiva! A i bol je takva: bilo du{evna, bilo
tjelesna: po~inje nekom rije~i, neugodnim djelcem bli`njega ili gr~em, trzajem u nekom udu, pa sve
vi{e i br`e napreduje, dok ne dovede do te{kog oboljenja ili do potpune du{evne poti{tenosti. A i
~e`nja je takva: po~inje nevinim pogledom na neki predmet ili u ne~ije svijetle o~i, u vitak stas ili bujne
kose, pa se poput vatre s o~iju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne
postigne{ ono za ~im ~ezne{, ili dok potpuno ne sagori{ u njoj i ostane{ pepeo, ~ovjek ravnodu{an,
nesretan i tup...
(Odlomak iz romana
LEGENDA O ALI-PAI, Autor: Enver ^olakovi},
Izdava~: Sarajevo-Publishing,
Sarajevo, 1997. god.)
24

Poseban duh ~ar{iji davali su bozad`ije, majstori koji su

proizvodili bozu - osvje`avaju}i napitak na bazi `itarica. Recept za spravljanje boze u Bosnu i Hercegovinu donijeli su
Turci, a ovaj napitak je bio izuzetno popularan i tra`en, posebno me|u vojskom, koja je iscrpljena imala potrebu da se
zahvaljuju}i ugljikohidratima iz ovoga pi}a okrijepi. Boza je
spremana tako {to se mljeveni kukuruz u preciznom omjeru
mije{ao sa vodom, kvascem i {e}erom, te se potom stavljao
da odle`i kra}e vrijeme. Nakon spravljanja boza je ~uvana isklju~ivo u drvenom buretu, a preporu~ivana je trudnicama i
porodiljama, jer se vjerovalo da zbog vitaminskih sadr`aja
osigurava kvalitetnije mlijeko za novoro|en~ad. Vjeruje se da
je boza spravljana u Turskoj jo{ oko 900. godine, a zbog
izuzetnih svojstava o~uvana je do danas kao izuzetno ukusan
i osvje`avaju}i napitak. Bozad`ije su u posebno pripremanim posudama nosili bozu ~ar{ijom i od du}ana do du}ana
prodavali svoje ukusno pi}e. Do danas je sa~uvana proizvodnja boze, ali bozad`ija koji idu i ~ar{ijom prodaju svoj hranjivi napitak, vi{e nema. Poznata je i tatar-boza koja je odlukom sultana Mehmeda bila zabranjena u cijelom carstvu jer je sadr`avala alkohol, a
u Bosni i Hercegovini je spravljan i kumis (boza od kobiljeg mlijeka).

Recept za bozu
U sud se nave~er sipa kilogram kukuruznoga bra{na, koje se prelije se sa 10 litara vode. Sutradan se
ova smjesa ostavi da vri oko dva sata, uz stalno mije{anje. Skuhano bra{no se hladi nekoliko sati, a u
me|uvremenu se razmuti u mlakoj vodi 10 grama kvasca. Kada se kvasac ukiseli izru~i se u skuhano
bra{no i ostavi da stoji do sutradan. Ujutru se boza procijedi kroz gusto sito, dobro se iscijedi i ostavi da se rashladi. Pije se hladna.
25

Naravno, kod bozad`ija je presudnu ulogu

igrala kvaliteta i priprema kukuruznoga bra{na.
Ono je moralo biti od kukuruza bosanca, poznatog kao osmak ili brzohod, sitno mljeveno da ga
i nakon pripreme boze mo`e zna~ajno ostati u
sastavu ovoga pi}a. Bosna i Hercegovina koja obiluje potocima i rijekama imala je izuzetno velik
broj vodenica, tako da se kvalitet proizvedenog
kukuruznoga bra{na nikada nije dovodio u pitanje. Kontinentalna klima sa pozitivnim omjerom

sun~anih dana, vlage i kvalitetnim zemlji{tima,

osiguravala je odli~an kvalitet kukuruza. Mlinari
ili vodeni~ari na potocima ili manjim rijekama
pravili su ustave, odnosno manje brane, iz kojih
su u vrijeme mljevenja pu{tali posebno pripremljenim kanalima vodu usmjerenu na vodeni~ki
to~ak. Pri okretanju vodeni~koga to~ka ispod vodenice, vretenom je pokretan, prema unutra konusno oblikovan vodeni~ki kamen, pod koji je
potpadalo zrnjevlje, koje bi kada dostigne do-

26

voljnu usitnjenost izlazilo na posebno ostavljanim otvorima. Mlinari su napla}ivali svoje usluge u{urom u bra{nu, obi~no od deset procenata. Na tuzlanskoj regiji sredinom pro{loga
stolje}a bile su stotine vodenica. Mo`da je najatraktivnija bila ona na rijeci Drini sa ogromnim
to~kom, poznata pod imenom Drinka. Nju je
nabujala Drina odnijela sedamdesetih godina
pro{log stolje}a i ona nakon toga nikada nije
ponovno sagra|ena. Do danas je na ovom prostoru sa~uvan mali broj vodenica, a njihovu funkciju preuzeli su mlinovi na struju, koji su, da bi
kvaliteta bra{na bila {to sli~nija bra{nu samljevenom u vodenici, pravljeni sa kamenim to~kom,
uz pomo} kojega melju kukuruz i p{enicu. Me|utim, i pored poku{aja da se napravi elektronska replika vodenica na vodu, zaljubljenici u
autohtone bosanske proizvode smatraju da
bra{no nikada ne mo`e dosti}i kvalitetu kao kada
ga melje voda.
Kukuruzno bra{no kroz povijest ovih prostora
bilo je baza za spravljanje brojnih jela, jer su
seoska doma}inska isklju~ivo uzgajala doma}i
bosanski kukuruz, koji je spram drugih hljebnih
kultura davao najbolji urod i imao naj{iru upotrebu. Primjerice, tokom 19. stolje}a, p{eni~no
bra{no se smatralo luksuzom, odnosno privile-

gija bogatijeg sloja stanovni{tva, tako da se na

bazi kukuruza razvijala bosanskohercegova~ka
kuhinja. Me|utim, gastronomska ponuda u ~ar{ijama, koja se na izvjestan na~in sa~uvala do danas, svjedo~i o bogatstvu razli~itih okusa. Za
~itav konglomerat razli~itih jela, stvaran stolje}ima na temelju ukr{tanih kultura s Istoka i Zapada,
brinule su a{~ije. Oni su sa promjenama uticaja
velikih sila na Bosnu i Hercegovinu prirodno reagirali prilago|avanjem svoje ponude novim
okolnostima. Prilago|avanje zahtjevima Osmanlija ili pak Austrijanaca, odnosno Ma|ara ili Nijemaca, u ovda{njoj kuhinji neminovno je zadr`avalo odre|ene osobenosti tradicije, starih navika i usvojenih na~ina pripreme hrane. Novi
ljudi, narodi, vojske, imali su nove zahtjeve ko-

27

jima su se a{~ije morali prilago|avati, na taj na~in

~ine}i bosanskohercegova~ku ponudu raznovrsnijom, bogatijom i neponovljivom. Danas se {irom
Bosne i Hercegovine mogu prona}i a{~inice koje
ba{tine staru bosansku kuhinju, a na jelovniku su
jela poput sogan dolme, had`ijskog }evapa, begove ~orbe, tarhane, bosanskoga lonca, bamije...
Dana{nja a{~ijskoga zanata se na majstora isklju~ivo kuhanih jela, dok se iz ovoga, nekada {irokoga zanata vremenom diferenciralo niz drugih
zanata kao {to su }evabd`ija, buregd`ija, odnosno u {irem smislu kuhar...
I danas se u a{~inicama u Bosni i Hercegovini
~uvaju tradicionalni bosanski recepti brojnih jela,
koja se slu`e u zemljanom posu|u. Tradicija
poslu`ivanja i kuhanja hrane u posu|u od pe~ene zemlje traje ve} stolje}ima, a posljednjih godina, ~ini se, dobila je na kvaliteti zbog ubrzanog
razvoja tehnologija koje omogu}avaju kvalitetniju
pripremu gline, njeno pe~enje, impregnaciju i
~uvanje prije upotrebe. Grn~arski zanat je jedan
od najstarijih. Kroz povijest zemlja se u razli~itim
civilizacijama koristila za izradu posu|a, a sa izumom grn~arskog to~ka usavr{ena je izrada raznih
predmeta. Pripremljenu glinu majstori bi prije
oblikovanja ujedna~avali, a po izradi predmeta
28

stavljali bi ih na pe~enje. Proces pe~enja, a

potom hla|enja predmeta od pe~ene zemlje
podjednako je bio va`an, jer se hla|enje pe~enih proizvoda moralo vr{iti oprezno. Brzo hla|enje zna~ilo je pucanje posu|a i stvaranje
zna~ajnih {teta. Rad sa zemljom zahtijevao je
znanje i iskustvo. Zemljano posu|e masovno je
kori{teno u doma}instvima za spravljanje i ~uvanje hrane. S obzirom na svojstva upijanja i
propu{tanja te~nosti kroz porozne glinene zidove, ono nije kori{teno za skladi{tenje te~nih
materijala. Za te svrhe izra|ivana su burad,
odnosno ba~ve. Majstori ba~vari precizno su
odabirali kvalitet drveta od koga su se pravili dijelovi ba~ve. Obi~no se za izradu ba~ve koristilo

hrastovo drvo. Nakon su{enja i izrezivanja daski,

koje su se finom obradom pripremale za precizno uklapanje u paralelni niz. Da bi se dobio
oblik bureta, daska je jo{ prije su{enja parena,
tako {to se izlagala plamenu vatre ili klju~aloj
vodi. Na taj na~in ona bi dobila odre|enu savitljivost i mogla bi i}i na prenaprezanje. To je ra|eno tako {to se du`ina daske dijelila na tri
dijela. Pri dnu je bila duga fiksirana greda, isto
kao i na sredini, s tim {to se srednja izmje{tala
desetak do petnaest centimetara iz linije koju je
imala gornja greda, koja se tek nakon parenja fiksirala. Na ovaj na~in drvo bi dobilo ispup~enja,
potpuno jednako zakrivljena i sa tako pripremljenim drvetom, nakon nekoliko mjeseci su{enja
na vjetru i u hladu, moglo bi se pristupiti pravljenju bureta. Pripremljeni lukovi, konusima u uklapanju dr`ali su se me|usobno od uru{avanja
unutra. Jak pritisak prema napolje dr`ali su
specijalno kovani obru~i od `eljeza. Kada se
ba~va privela kraju, do{la bi faza isprobavanja
kvalitete izrade. Prije upotrebe bure bi se potopilo u vodu i tu odle`alo nekoliko dana. Dobro
su{eno drvo, precizno spajano, le`anjem u vodi
bi nabubrilo i brtvilo mogu}e prolaze te~nosti.
Kada bi se okon~ao taj proces u bude bi se
sipala voda, a kada ne bi pu{tala kroz spojeve,

29

bure bi se stavljalo u upotrebu. S obzirom da }e

u njemu ubudu}e biti teku}ina, ona ne}e dopustiti su{enje drveta i razmicanje daski. U ba~vama su ~uvani mahom vino i rakija. Drvo je na
ovaj na~in adekvatno nadomjestilo ono {to zemlja u grn~arstvu nije - dugoro~no ~uvanje te~nosti.
Pored grn~ara zemlju kao materijal koristili su i
dund`eri (dungari, ned`ari) koji su svojevremeno zemlju koristili za izgradnju stambenih objekata. Zemlja se mije{ala sa pljevom (ljuspice u
koje su uvijena zrna p{enice, a koje se skidaju
vr{idbom) i tako se dobijala tjestasta masa. Prije
nego se ta masa upotrijebi, izme|u drvenih
stubova (direka) ku}e stavljali su se kosi potpornji, a izme|u njih obi~no se plelo vrbovo ili
johovo pru}e, koje bi se potom ulijepilo pripremljenom masom. Kada bi se gradio kvalitetniji zid, onda bi se ta masa nabijala u prostor koji
je sa strana ograni~en oplatama od daske (ku}e
ovakvih zidova zvane su nabijenice). Takav zid
bi bio mnogo ~vr{}i i topliji. ^vrsto}u zida osiguravala je pljeva, koja nije dopu{tala stvaranje
pukotina. Dund`erski poziv bio je poprili~no
{iroko postavljen i obuhvatao je gradnju stambenih i drugih objekata u doma}instvu od temelja do krova. Bio je nerazdvojiv od tesarskog
zanata. Majstori tesari su od bukvinih stabala ve-

}ega pre~nika vje{to cijepali tanke trokute ({a{avke), duge oko jednoga metra, na u`em konusnom
dijelu svedene na manje od jednoga centimetra,
a na debljem tri-do pet centimetara, gdje bi se
pravili utori, odnosno falcovi, tako da bi tanji dio
bio okrenut ka gore i ulazio bi u utor. Na ovaj
na~in ki{a bi se slijevala niz drveni zid, a to bi
bila i relativno dobra za{tita od drugih klimatskih
utjecaja i buke. Na sli~an na~in pravljen je i drveni krov od cjepanica bukve. Stropovi ku}a u vremenima prije upotrebe betona tako|er su
rje{avani drvetom. Postojalo je vi{e na~ina a pribjegavalo se obi~no redanju bukovih cjepanica,
dugih do jedan metar na grede. Ispod bi se ekserima fiksirala ili u niz uvezana trska ili pleteno
pru}e. Na trsku bi se nanosio malter ili zemlja, a
potom kre~ilo. Sa gornje strane bi se tako|er
nanosila i utabala zemlja pomije{ana sa slamom
ili pljevom. To bi bio dobar sloj za{tite od hladno}e. U te svrhe se ~esto u bosanskim ku}ama
dim sa ognji{ta, odnosno pe}i na drva odvodio
pod krov i on bi zna~ajno zagrijavao prostorije u
ku}i, a sa druge strane taj prostor stropa (pante)
~esto se pretvarao i u su{nicu za meso. Ve}inu
ovih poslova radili su dakle majstori dund`eri,
dok su izradu vrata i prozora radili majstori stolari. Svojevremeno su stolari, prije pojave ma{ina

32

za obradu drveta izra|ivali vrata i prozore tesanjem drveta, pa onda finom obradom (struganjem) metalima ili staklom. Pribjegavalo se iznala`enju na~ina uklapanja dijelova drveta tako da se
{to manje koriste ljepila i ekseri. Prozori su obi~no bili manjih dimenzija zbog skupo}e stakla, a
i gubljenja energije. Obrada drveta je bila izuzetno zahtjevan, te`ak, ali cijenjen posao, s
obzirom da je svako doma}instvo imalo potrebu
za uslugama stolara. U vrijeme kada je u izgradnji bosanskih ku}a dominiralo drvo, stolarskim
zanatom bavilo se mnogo ljudi. Danas je tragove
ovoga zanata sa~uvalo jedino preduze}e Hamidovi} iz Kalesije, koje ~uva brend bosanska
ku}a. Istina, obrada drveta je potpuno druga~ija
i provodi se ma{inski, a danas je rijetkost prona}i
o~uvane ku}e iz toga vremena. Upravo je porodica Hamidovi} vlasnik jedne takve u naselju
Vukovije. Procjenjuje se da je ku}a stara oko tri
stotine godina. O kulturi stanovanja, te gradnji
bosanskih ku}a pisao je ve} pominjani Antun
Hangi:

33

Na{i muslimani stanuju ve}inom u drvenim ku}ama. Tek u novije doba stali su i oni sve to vi{e
graditi ku}e od kamena ili od opeka. Za turske
uprave u ovim zemljama, stanovali su skoro svi u
drvenjarama, a samo neki te neki imao je zidanu
ku}u. Te ku}e zvao je narod kulama, a bile su
znakom velikog blagostanja i bogatstva. Ku}e su
na{ih Muslimana skoro uvijek ~etverouglate
zgrade, te su izvana i iznutra bijelo okre~ite i vrlo
~iste. Skoro sve muslimanske ku}e po gradovima, i po selima su na jedan boj. Donji je boj u
mnogo ku}a od kamena, do~im je gornji skoro
uvijek od drveta, a zidovi od }erpi}a. Starinske
su bosanske, a napose muslimanske ku}e, odozdola ne{to manje, a gore i {ire i dulje nego u
prizemlju. U donjem boju koji je, kako vidimo,
~vr{}e i solidnije gra|en, stanuje na{ Musliman
zimi, a u gornjem ljeti. U donjem je boju malo
zraka, a jo{ manje svjetla jer ima malo prozora.
Tim vi{e zraka i svjetla na}i }e{ u gornjem boju,
jer tu ima prozora u izobilju, a ima i takovih ku}a
u kojima se je poredao prozor do prozora.

Vrlo ~esto se u izgradnji ku}a, za podrumski

dio, koristio kamen. Nabijanje zemlje izme|u drvenih oplata (tzv. ku}e nabijenice), kako se ~esto
gradilo u Bosni, dovodilo je do provo|enja
vlage i obi~no ruiniranja zidova u donjem spratu
(nekada se govorilo u donjem boju). Zidanje kamena, mo`da jo{ bolje kazati redanje kamenja u
zid, bez posebnih klesanja da bi kamen nalegao
na kamen, osiguravalo je prolazak zraka kroz zid
i rje{avanje problema vla`nih podruma. Bosna
nije imala mnogo majstora klesara (ta{~ije) i oni
su u ove krajeve obi~no dolazili iz Dalmacije i
Hercegovine, gdje su izu~ili svoje zanate, a nji-

Antun Hangi, @ivot i obi~aji muslimana,

Svjetlost Sarajevo, 1990.
Tre}e izdanje, strana 58-59

34

hov zid se razlikovao od kamenog zida koji su

gradili ovda{nji majstori - dund`eri. Kamenje
rukama majstora koji su zanat u~ili od klesara iz
Dubrovnika, ali i Italije, koji su dovo|eni u Bosnu
da grade mostove, bogomolje itd, klesano je
namjenski za ba{ zadano mjesto u zidu, potom
vezano malterima, i tako bi se dobijao zid
izuzetnog izgleda i ~vrsto}e. Doma}i zidari kamena, zbog neiskustva i poznavanja materijala,
obi~no su samo redali kamen i vezivali ga
odre|enim materijalima, tako da je ovakav zid
bio nedovoljno ~vrst, nije imao svojstva izola-

tora i na kraju, uop}e nije lijepo izgledao. U

po~etku su klesari dolazili u Bosnu kako bi gradili
mostove, d`amije, crkve, manastire i samostane,
ali vremenom su se prilago|avali i stalnim potrebama stanovni{tva, tako da su svoj rad svodili na
izradu nadgrobnih spomenika, kaldrma itd.
Poseban duh bo{nja~kim doma}instvima tokom
18. i 19. stolje}a davale su upravo lijepo ure|ene
kaldrme. Tragovi takvoga ure|enja ostali su do
danas u Sarajevu, a vrlo ~esto se mo`e susresti
izrada kaldrma kod restorana ili motela, koji
poku{avaju na ovakav na~in privu}i pa`nju posjetitelja. Klesarski zanat ima
tragove na prostorima Bosne
i Hercegovine izuzetno
dugo, a samim tim i u Sjeveroisto~noj Bosni. Tragovi
vrhunskih majstora klesara
su brojne nekropole ste}aka
koje su pokazatelj vrhunskog
umije}a klesara koji su radili
na ovim prostorima. Na Tuzlanskoj regiji bilo je nekoliko
poznatih nalazi{ta ukrasnog
kamena pogodnog za
klesanje i ugradnju. Po
tome je posebno bio

35

poznat prostor u okolini ekovi}a. Stolje}ima se na ovom prostoru vr{i eksploatacija kamena, koji se
dalje koristi u svrhu gra|enja. Stoga su se razvile veoma zanimljive primitivne tehnike lomljenja kamenih blokova. U pukotine izme|u blokova zabije se grabov suhi kolac, a onda se na to mjesto sipa
voda. Za jedan dan drvo se nadojeno vodom {iri i lomi ~itave blokove kamena, koji se dalje stavlja u
preradu. Tradicija obrade kamena je relativo duga. Kod Teo~aka se nalaze kamene kugle ~ija je preciznost zakrivljenje, koja definiraju oblik lopte, skoro savr{ena. Na svakom koraku, {irom Bosne i Hercegovine su ste}ci, a brojne bogomolje gra|ene kamenom, stari gradovi (poput Srebrenika, Zvornika,
Te{nja) govore o vhunskim majstorima klesarima. Ove majstore u gradnji pratila je grupa majstora koji
su nadopunjavali njihove poslove: kamenari, majstori za svodove, drvorezbari, staklari itd.

36

Ciglari (}erpi}ari) unaprije|enom proizvodnjom gra|evinskih materijala na bazi zemlje promijenili

su filozofiju gradnje. Sa intenzivnijom proizvodnjom cigle otvorene su brojne mogu}-nosti u razvoju
arhitekture na ovim prostorima, posebice {to se za izgradnju zna~ajnijih objekata nije vi{e moralo
sezati za vrhunskim klesarima, ve} su ciglu mogli ugra|ivati zidari, koji nisu nu`no morali imati
prethodna znanja ne-ophodna za pripremu materijala za gradnju. Svojevremeno se cigla oblikovala
ru~no.

38

Pripremljena zemlja se mije{anjem ujedna~avala kako bi se dobila tjestasta masa. Vremenom

su napravljeni kalupi i kalupljenjem se dobijao
}erpi} (cigla koja nije pe~ena), koji se su{io u
hladu, na mjestima sa jakim strujanjem zraka. Tako
se postizalo manje pucanje zemlje prilikom
su{enja. Od }erpi}a su gra|ene porodi~ne ku}a,
stambeni i poslovni objekti, zidovi oko dvori{ta
itd. me|utim, samo osu{ena zemlja brzo je
propadala pod atmosferskim utjecajima, tako da
se pristupilo nekim drugim metodama, kao {to
je pe~enje }erpi}a. U narodu su poznata dva
na~ina tvorni~ki, koji se provodio izgradnjom
tvornica za proizvodnju gra|evinskih materijala
na bazi zemlje i primjenom tehnologija za brzu
i kvalitetnu proizvodnju i pe~enje opekarskih
proizvoda. Drugi na~in je bio tzv. poljski, koji se
provodio na polju, tamo gdje je prona|ena
zemlja adekvatnoga kvaliteta. Na licu mjesta bi
se obavilo pravljenje }erpi}a-kalupljenje zemlje
i njeno slaganje u oblik koji podsje}a na krov, visine do tri metra, {irine oko pet metara, a du`ine
u bazi do petnaest metara. Cijela ciglana se potpom oblo`i blatom, odnosno slojem gline koji
{titi ciglu od razmjene topline sa okolinom.
]erpi} bi se slagao sa blagim smicanjima, tako
da se dobije krovast oblik. Ispod se, kao i kod

proizvodnje }umura, ostavi tunel, ali se on ne

zida zasebno, ve} kada se zapo~ne slaganje
cigle, odmah se ostavi petougaoni prostor {irine
oko jedan i pol, visok jedan metar po cijeloj du`ini ciglane. U taj prostor se unose drva i potpaljuju, a ja~ina vatre, odnosno intenzitet toplote
kojom se pe~enje vr{i, reguli{e se sa vratima koja
se naprave nakon zidanja. Pe~enje otpo~inje
postepenim podizanjem temperature i bez
naglih promjena traje najmanje sedam dana, a u
tim primitivnijim uslovima, kada se htjelo posti}i
kvalitetnije i sporije pe~enje, ono je znalo trajati
i do petnaest dana. Va`an faktor je hla|enje
zemljanih proizvoda, koje se odvija postepeno
kao i zagrijavanje - sporo i oprezno, iz dana u
dan slabijim lo`enjem.
Nerijetko se poljskome na~inu proizvodnje
}erpi}a, na mjestu gdje postoji zemlja adekvatnoga kvaliteta za proizvodnju, pristupalo nakon
pravljenja bunara. Velika koli~ina zemlje, koja je
u vodonosnim podru~jima obi~no sadr`avala
ilova~u, bila je pogodna za pravljenje }erpi}a.
Majstori bunard`ije bi prostor na kome pretpostavljaju da bi se mogla prona}i voda, obilje`ili i ogradili drvenom ogradom kako neko slu~ajno ne bi upao u otvorenu rupu. Kopanje bi
ispo~etka bilo vr{eno krampama i lopatama sa

40

malim dr{kama, i direktno bi se izbacivala lopatama, a kasnije bi se napravio kr~ag sa konopcem

i njime i se kante napunjene zemljom iznosile
van. Istovremeno kako te~e kopanje bunara brojni majstori bi odmah vr{ili zidanje unutra{njosti,
kako bi se izbjeglo uru{avanje. Posebice stoga
{to sa strana obi~no iz zemlje se cijedi voga, ili
su pak po srijedi pli}i izvori, tako da oni jo{ dok
traje kopanje rasta~u zemlju. Zanat bunard`ije
izuzetno je te`ak i opasan. Na obroncima Majevice se ~esto znalo desiti da se na dubinama
ve}im od tri metra pojavljuju plinovi kao {to je
metan, {to mo`e dovesti do eksplozija ili gu{enja. Stoga su majstori pribjegavali varijanti da
svaki put prije nego li si|u u zapo~eti bunar nadnesu svije}u ili fenjer. Ukoliko ima plinova desit
}e se eksplozija prije silaska. A ako nema, onda
se fenjer spu{ta u bunar i sve dok vatra gori ima
dovoljno kiseonika i boravak u bunaru je bezbjedan. U su{nijim krajevima bunari su se znali dubiti i do ~etrdeset metara. Obi~no su pre~nika
oko jednoga metra. Danas se bunari rade modernim tehnikama koje skoro da ne zahtijevaju silazak ljudi u bunar. Umjesto podzi|ivanja kamenom
ubacuju se betonske cijevi, namjenski pripremljene za ove svrhe. Kao i prije i sada se dno
bunara na kraju nasipa pijeskom i {ljunkom, kako

bi se sprije~ilo stvaranje mulja i izbjeglo zamu}ivanje vode.

U ne ba{ toliko stara vremena, kada nije bilo
proizvodnje posu|a od plastike, a metalno posu|e bilo je skupo i te{ko, u upotrebi su bili
proizvodi od pletenog pru}a. Pletenjem su se
bavili korpari i sepetari. Korpari su pru}e vrbe
(lat: Salix viminalis), koje se specijalno uzgaja za
pletenje, jo{ dok je sirovo uplitali i izra|ivali
razli~ite vrste korparskih proizvoda. Postoji vi{e
tehnika pletenja, u nekim se vrbovo pru}e gulilo
u nekim ne. Pletarstvo, koje kao zanat objedinjava i korpare i sepetare, ali i brojne druge zanatlije, kao {to su oni koji su pleli slamom,
rogozom i sl. sepeti su se pleli na druga~iji na~in
i njima je u osnovici bilo pru}e `estike (lat:

41

Rhamnus fallax boiss). Za razliku od vrbovog

pru}a za korpe, pru}e `estike za sepete mora
biti mnogo deblje. Specijalnim no`evima, ono
se po du`ini cijepa u duge i tanke listovove, debljine dva-tri milimetra. Sepet se plete tako da
je strana okrenuta prema tijelu ravna, a preostali
dio je zaobljen. Pri vrhu, na ravnoj strani je ru~ka
za koju se sepet nosi. Sepet se koristi za no{enje
tereta, kao {to je kukuruz, vo}e itd. postoje odre|ene razlike u tehnikama pletenja sepeta.
Jedna vrsta su sepeti koji se u vrhu zavr{avaju
vijencem oko koga se upli}u trake kojima je
sepet pleten. Ovi sepeti su dugovje~niji, ~vr{}i
i skuplji. Druga vrsta sepeta, koja se koristi za
no{enje lak{ih tereta zavr{ava se na vrhu tako {to

posljednja upletena traka, iste debljine i ~vrsto}e,

kao {to su i ostale u strukturi, ostaje zavr{na.
Ovakvi sepeti puno br`e stradaju, ali ih je lak{e i
popraviti. Za nose}e prutove, na dva prednja
ugla, kao i za luk, kojim se dobija ravna ploha uz
tijelo, koriste se grabovi prutovi promjera oko
dva centimetra. Oni se po odabiru, jo{ dok su
sirovi, savijaju u luk i tako ~uvaju, fiksirani na dnu
i na vrhu, tako da oba kraka, paralelno vode do
kraja odabrane du`ine. Korpari i sepetari svoje
znanje su koristili i za pletenje ko{eva za odlaganje i su{enje kukuruza. Ko{evi su pleteni obi~no od ljeskovog pru}a kao i ljese za su{enje
vo}a. Ljese su pravljene tako da se od debljih
oblica, ili grubo obra|enog drveta sa pravougaonom osnovom, pravio ram dimenzija obi~no
120x200 centimetara. Ram je ispunjavan pletivom od pru}a, {to je mogu}e ~e{}im, a na njega
se stavljalo sirovo vo}e spremno za su{enje.
Ramovi su se oslanjali na utore u su{nici (pu{nici),
a na dovoljnoj udaljenosti lo`ena je vatra, od
koje je topli zrak isu{ivao vo}e. Na isti na~in
pletene su ograde za torove i dvori{ta, u kojima
se ~uvala sitna stoka. Tehnike pletenja pru}a
kori{tene su u gra|evinarstvu za izradu zidova
stambenih objekata, koji bi nakon pletenja bili
oblo`eni zemljom, malterom ili sli~nim materi-

42

jalima (~ak i balegom), a ovakvo pletivo se nerijetko koristilo za izradu podzida pored potoka i
rijeka, kako bi se sprije~ilo erozivno djelovanje
vodotoka. U zemlju bi se zabijalo debelo kolje,
po mogu}nosti se odabiralo vrijeme za pletenje
kada je vegetacija u najja~em intenzitetu, kako bi
se vrbovo ili johovo kolje primilo u zemlji i
o`ililo. To bi bio garant da }e korijenje narednih
godina samo dr`ati podzid i sprje~avati prodor
vode. Pletari su morali izuzetno poznavati osobine drveta i umjeti ih upotrijebiti u najbolje vrijeme, kada drvo ima najbolje osobenosti za
upotrebu.
Od svih zanatlija koji kao materijale koriste
drvo, njegove osobenosti moraju najbolje poznavati drvorezbari, poznati kao majstori dogramad`ije. U pripremi drveta za obradu, oni
nu`no moraju poznavati tehnike su{enja drveta,
lijepljenja i spajanja dijelova u cjelinu, kao i na
koncu, kako se drvo pona{a prilikom obrade dlijetima. Drvorezbarstvo, koje se u Bosni i Hercegovini sa~uvalo u znatnoj mjeri, motivima, pristupom obradi, te korespondiranjem sa isto~nja~kom tradicijom, ba{tini jedan izuzetan umjetni~ki
izra`aj, ~uva tradiciju, tvore}i svojevrstan kulturolo{ki obrazac iz kojega se danas mo`e ~itati
pro{lost ovoga zanata, ali i povijest ovih krajeva.

Izrada raznoraznih predmeta rezbarenjem sve

do danas je zadr`ala visoku dozu atraktivnosti.
Stolice bez naslona, sa {estougaonom osnovicom, poznati pod imenom pe{kuni, stolovi
ra|eni u istom stilu, se}ije sa bogato izra|enim
naslonima, police, rafe, vitrine, izuzetno su skupi
dijelovi namje{taja, a danas ih u Bosni i Hercegovini radi na desetine uspje{nih drvorezbara.
Jo{ je vi{e onih koji izra|uju levhe, sitne predmete koji slu`e kao suveniri, ~ibuke, kutije, rahle,
grbove itd. Za ove namjene koristi se nekoliko
vrsta drveta, me|u kojima su jasen, orah, lipa,
breknja... Osu{eno drvo se re`e u letvice koje se
pod pritiskom, obi~no u {kripu (stega) spajaju

43

ljepilom. Drvo isje~eno u letvice svojom strukturom sprje~avan iskrivljivanje ve}e povr{ine od
koje se predmet radi. Obi~no se prilikom spajanja let-vica vodi ra~una o tome da su one pribli`no iste boje. Tako pripremljene povr{ine
oblikuju se po `elji, a potom se pristupa
rezbarenju. Za te svrhe koriste se specijalna dlijeta i ~eki}i, a majstori drvorezbari, razli~itim
{arama ostavljaju svoj rukopis u drvetu, po ~emu
su raspoznatljivi i autenti~ni. Zanati srodni drvorezbarstvu su i drvotokar, stolar-restaurator,
~ibu~ar, te tesar ru~ne obrade. Tesari ru~ne
obrade bili su izuzetno tra`eni majstori. Svako
doma}instvo skoro da je imalo potrebu za njima
prilikom gradnje ku}a, pomo}nih objekata, ograda. Cijepanje drveta, njegovo falcanje (pravljenje
utora za uklapanje) i obrada, bili su tra`eni, iako
je ovih majstora bilo mnogo na tr`i{tu. ta vi{e,
mnogi su doma}ini sami u~ili ove vje{tine i za
svoje potrebe umjeli uraditi {a{avke za hud`eru,
perdu (parmake) za ogra|ivanje dvori{ta, ~epeneke na prozorima, krov, grede za osnovicu i dijagonale zidova, rogove i vjen~anice za strop
itd. Ovi majstori su iz trupca (debla drveta) tesali
duge grede, koje bi mogle biti i preko deset
metara, {to je zahtijevalo izuzetnu preciznost i
poznavanje tehnologije drveta.
46

 47

 48

Vezak vezla Adem-kada, mlada nevjesta

Na ~ardaku, na visoku d`amli pend`eru,
Sav je |er|ef pokapala groznim suzama
Njoj dolazi Omer-be`e, mladi djevere,
Pa on pita mladu nevu, Adem-kadunu:
ta je tebi, Adem-kado, mlada nevjesto?
Sav si |er|ef pokapala groznim suzama.
Odgovara Adem-kada, mlada nevjesta:
Pro|i me se, Omer-be`e, mladi djevere!
Tvoja majka, dobra `ena, al zlo govori:
Da ja ljubim tebe mlada, svoga djevera,
A Bog znade, i ti znade{, to bit ne mo`e!
U to doba beg Osman-beg sti`e na ~ardak.
Mestve skida, majku pita: Gdje mi je `ena?
Eno ti je u halvatu, ne bilo ti je!
Ona ljubi Omer-bega, brata tvojega!
Kad to ~uo Osman-be`e, ode na ~ardak.
Na ~ardaku vjerna ljuba ak{am klanja{e.
Br`e, ljubo, br`e, du{o, selam predaji!
Sablja sjeknu, ljuba jeknu, ~edo proplaka.
Uzima ga beg Osman-beg na bjele ruke
Pa ga nosi na avliju, dade materi:
Evo, majko, grjeha moga, moga i tvoga!
Pa uzjaha dobra konja, ode u nevrat .
49

Vezenje je bilo veoma ~est hobi, ali i zanat,

odnosno osnovno zanimanje ljudi u Bosni kroz
stolje}a. Kao hobi ono se prenosilo sa generacije
na generaciju i zahvaljuju}i tradiciji, u odre|enom vremenu prerastalo je u zanat, koji je omogu}avao pojedincima i grupama da osiguraju egzistenciju. Veziljske radionice u ~ar{ijama na visokom nivou obrade radile su ukra{avanje odjevnih predmeta i ratne opreme, te ukrasnih predmeta za ku}nu upotrebu. Posebno je bio cijenjen i skup vez zlatnom `icom, koja je odavala
dojam luksuza, glamura i mo}i. Tkanina je razapinjana na ram koji se zvao |er|ef. Narodni `enidbeni obi~aji u Bosni i Hercegovini bili su takvi da
je djevojka prilikom udaje nosila svoje ruho, u
koje su izme|u ostaloga spadali i ru~ni radovi,
obi~no vezeni predmeti. Kvaliteta veza, materijali i u~iteljice veza, bili su u direktnoj vezi sa
pedigreom. Bogati slojevi dru{tva mogli su sebi
priu{titi najskuplje materijale, a i pored ~injenice
da su profesionalne vezilje radile za djevojke iz
takvih ku}a, one bi i same u~ile da budu vrhunske vezilje - to je bila stvar presti`a. Vezeni su
najljep{i stolnjaci, salvetice, maramice, jastuci...
Obi~no su vezilje istovremeno bile ~ipkarice i
pletilje. Tek sa dolaskom Austro-ugarske u BiH,
otvaraju se du}ani u kojima su radile vezilje.

Priprema tkanine za vezilje obi~no se nije radila

u ovim krajevima, nego se tkanina uvozila sa Istoka. Stoga su vezilje bile dijelom i ograni~ene u
izboru materijala, dok su pletilje imale mnogo
lak{e i bolje okolnosti za rad. U vunovla~arskim
radionicama stri`ena vuna se prvo prala i su{ila,
a potom su je zanatlije vunovla~ari sukali, odnosno ~e{ljali. To se radilo velikim ~e{ljevima, koji su
pravljeni tako {to su se ekseri dugi petnaestak
centimetara, sa velikim razmakom zabijali na drvenoj plohi. Preko njih se u brzim pokretima nanosio rukohvat vune, kako bi se izgubio oblik
runa. Takva vuna bila bi razdvojena u potpunosti.
Tako pripremljenu vunu majstori bi dalje, koriste}i se vretenom, kolovratom ili na drugi na~in,
izvla~ili uvrtanjem vune u tanak konac, koji bi se
namotavao u klupka. Vuneni konac koristio se u
pletenju obi~no tek nakon bojenja u bojad`ijskim radnjama. Majstori bojad`ije vuneni konac
potapali su u posude ili male bazene i tretirali ih
prirodnim bojama. Drvo ruj (Rhus typhina), koje
raste {irom BiH koristilo se za bojenje tkanine u
crveno, dok se zelena galica (`eljezni sulfat
FeSO4) koristio za bojenje u crno. Tek se sredinom 19. stolje}a po~elo pribjegavati umjetnim
bojilima. Obi~no se konac sa vratila ili iz klupka
namotavao na lakat, tako {to bi se pravili kru-

50

govi ograni~eni palcem i laktom. Potom bi se,

kada bude namotaj dovoljno debeo, konac skinuo sa lakta, uvrnuo da se ne zapetlja, a zatim
potopio u boju. Pletivo bosanskih `ena bilo je
`ivopisnih boja, a boje su svojim intenzitetom,
ali i odabirom, odre|ivale kome je odjevni pred-

met namijenjen, mla|im ili starijim `enama, mu{karcima za odmor ili za vojsku itd.
Vuneni konac mnogo se koristio za tkanje. U
Bosni i Hercegovini je tkala~ki zanat je bio izuzetno razvijen, {to je bilo posljedica dolaska
va`nih znanja upravo sa istoka. Bosanski }ilim

51

 52

stotinama godina je prepoznatljiv zanatski, ali i

umjetni~ki proizvod. Tkanje se vr{ilo na tzv. stanu
za tkanje, koji je bio izra|en od drveta. Kori{tene
su dvije vrste stanova uspravni i vodoravni.
Kroz pamu~ne konce koji su bili zategnuti uspravno, ~unkom se provla~io konac, a onda se
on pribijao drvenim predmetom sa dvije ruke, ili
kod nekih stanova, nogom. Rad ~unkom davao
je mogu}nost najraznovrsnijega {aranja }ilima,
{to im je uve}avalo vrijednost. Pored }ilima,
tkanjem su pravljeni odjevni predmeti. U BiH su
uspijevali lan i konoplja, koji su se nakon pripreme i obrade vlakna, stavljali u funkciju kreiranja
finalnog proizvoda. Od konoplje je obi~no
pravljena vojna i radna odje}a, dok se od lana
izra|ivala fina, izlazna odje}a. Do danas od svih
tkalaca ostali su samo zanatlije }ilimari, dok su
masovne proizvodnje odje}e tkanje zamijenili
jednostavnom i jeftinom ma{inskom proizvodnjom.

53

Cijela je d`amija prostrta }ilimima i serd`adama, a siroma{ne obi~no do polovice }ilimima, a od polovice hasurama. Ali ne samo da su
d`amije }ilimima prostrte, nego }e{ i u privatnim ku}ama na{ih, pa i siroma{nih Muslimana,
na}i lijepih i velikih }ilima i ba{ ti }ilimi ugodno
se doimlju stranca koji prvi put ulazi u muslimansku ku}u ili bogomolju.. Zanimljivo je pitanje, veli neki pisac odakle je do{la umjetnost
tkanja }ilima u Bosnu? Je li se ona razvila iz
primitivnih po~etaka tekstilne vje{tine, koju
nalazimo u svih Slavena, pa i u Bosni, ili je ona
u{la putem tu|e kulture, koja si je prokr~ila put u
Bosnu? On sam sebi odgovara i dolazi do zaklju~ka da je je tkanje }ilima po svoj prilici pre{lo
s Istoka, sa islamom, u Bosnu. A za{to? Zato jer
}e{ na Istoku na}i u svakoj ku}i, pa i uskrajnje
fukare }ilime, do~im na Zapadu imaju }ilime
samo bogata{i; sirotinja za njih i ne zna. Sudimo
i po tom, veli isti pisac, da su }ilimi pre{li sa islamom u Bosnu, jer svaki musliman i muslimanka,
kada klanja, valja da prostre pustekiju ili
serd`adu i da se na njoj Bogu moli. ]ilimi {to se
i danas tku u Bosni, tku se po uzoru istih isto~nih
tkanina koje i u Bosni nalazimo. Da je industrija
}ilima sa Istoka pre{la u Bosnu vidi se i po tom
{to je ta grana tekstilne industrije jo{ i danas vrlo

razvijena u onim zemljama, u kojima su zapovijedali Osmanlije: u onim zemljama , u kojima nijesu Osmanlije vladali, industrija je }ilima vrlo
neznatna. Malo pomalo razvila se je industrija
}ilima u cijeloj zemlji, kao ku}ni obrt, pa bi
~ovjek, koji ne bi znao da je ta grana tekstilne industrije pre{la od Osmanlija, mislio da joj je sijelo u Bosni a ne na Istoku.
Uvidiv bosanska vlada da na{ narod u ovim
zemljama ima mnogo sposobnosti i dara za industriju }ilima i da bi se tom granom tekstilne industrije moglo stvoriti novo vrelo narodne
privrede, otvorila je zemaljsku radionicu }ilima
u Sarajevu. U toj radionici radi dnevno do dvije
stotine vje{tih radilica, a njezini proizvodi ne
samo da su stekli lijep glas u zemlji, nego jo{ vi{e
u inozemstvu, a osobito na izlo`bama u
Budimpe{ti, Be~u i Bruselju. ]ilime izra|ene u
bosanskohercegova~koj radionici }ilima izvoze
i u inozemstvo, a napose u Njema~ku, Francusku
i Englesku, gdje su svojom lijepom izradom i
solidnom gra|om na glasu.

54

Antun Hangi, @ivot i obi~aji muslimana,

Svjetlost Sarajevo, 1990. Tre}e izdanje,
strana 32-33

 55

Dok je tkanje bilo jedini na~in da se obezbijedi odje}a, kao i drugi predmeti za poku}stvo,
tkala~ki stan je bio u upotrebi kod brojnih majstora. Tako smo imali i jorgand`ije (poplunari)
koji su se bavili samo pravljenjem (nalaganjem)
jorgana. Prvo se od lana pravilo platno koje su
vezilje znale lijepo ukrasiti. Kada bi se to uradilo,
onda bi se dva platna dimenzija jorgana za{ila
sa gornje strane i zapo~elo bi nalaganje jorgana
vunom. Kako bi se stavljala vuna i fiksirala ~estim
pro{ivanjem jorgana dugim iglama, pravljenje
jorgana bi odmicalo. Cilj je bio dobro pro{iti jorgan kako se vuna tokom kori{tenja ne bi zgutila,
odnosno skupljala u ve}im koli~inama na jedno
mjesto. Jorgand`ije su tako|er pravili i jastuke.
Poseban zanat su predstavljali majstori koji su
pravili kalufne jastuke. Ovi jastuci pravljeni su
od slame ili sijena tako {to bi se u posebnim presama-kalupima, slama sabijala u plo~u debljine
desetak centimetara, {irine trideset do ~etrdeset, te du`ine oko osamdeset centimetara. Kalufni jastuci redali bi se pored zida u ku}ama u
kojima se sjedilo na podu, ili na se}iji. Preko jastuka u{ivala se jastu~nica, na kojoj se pravio
poseban vez, tako da su ovi jastuci predstavljali
svojevrstan ukras u bosanskim ku}ama. Preko jastuka se u nizu, po cijeloj du`ini zatiralo bijelo

vezeno platno sa ~ipkom. Ina~e, rad ~ipke (kere)

se u Bosni i Hercegovini izuzetno cijenio. Keranje je bilo izuzetno moderno, a skoro svaka ku}a
je koristila kere. Prave se iglama sa kop~om, tankim pamu~nim i svilenim koncima razli~itih boja.
Kere su se op{ivale po rubu mahrama ili {amija,
na rubove zarova (kratkih zavjesa koje su se stavljale na prozore pri vrhu, ili na staklo sobnih vrata;
mnoge ku}e su na svim vratima na sobama imale
zarove), rubovima prekriva~a kalufnih jastuka itd.
Na skoro istom principu na kojem se prave kere,
radi se i heklanje. Ono je u bosanskohercegova~kim doma}instvima tradicionalno bogato zastupljeno. Iako se posljednjih godina ovaj hobi, ili
pak zanat, brzim intenzitetom zapostavlja, jer
izlazi iz mode, jo{ uvijek je mnogo `ena koje se
bave heklanjem (kuki~anjem).
Kere su se mnogo koristile i narodnim no{njama.
U Bosni i Hercegovini su postojale brojne radnje
za izradu narodnih no{nji tzv. abad`ijske radnje. Kroja~i su za izradu no{nji koristili obi~no
~ohu, odnosno grubo vuneno platno (na arapskom aba, pa po tome abad`ije). Tako|er, za
narodnu no{nju kori{teno je i platno doma}e
izrade od lana i konoplje. Gradsku narodnu no{nju {ili su majstori terzije. Ovaj zanat je dobio
ime po persijskoj rije~i derzi, odnosno turskoj

58

terzi, {to zna~i kroja~ ~ohe. Terzije su {ile odjevne predmete od ~ohe, somota, atlasa, a ukra{avali su
ih svilenim gajtanima, srmom, sedefima itd. Izme|u ostaloga {ili su anterije, jeleke, dolame,
d`amadane, d`e~erme (je~erme), mintane, misirabe, tozluke, d`ube, libade, fistane, kumo{e, {alvare, {kuteljke itd. Anterija je jedna vrsta haljine, koja je imala duboki izrez na grudima, te otvorene
izreze na rukavima, sa prednje strane. Anterija je padala do ~lanaka nogu, svode}i se od struka u
zvonast oblik. Obi~no su {ivene od pamuka, somota, damasta, svile, brokata itd. S obzirom da su
obi~no {ivene za sve~anije prilike, mla|e osobe ili bogata{ice, tako da su prete`no bile u crvenoj
boji, koja sama po sebi ostavlja dojam rasko{i. Razlikovale su se po {arama i zlatnom vezu.

NASRUDIN- HOD@A I TERZIJA

Nasrudin-hod`a kupio ~ohu za d`ubeta i donio je terziji da mu skroji i sa{ije d`ube. Terzija uze
~ohu, razastre je na terdah, izmjeri najve}i komad koji je trebao da bude za le|a, od vrata do peta,
pa uze makaze i odreza komad. Prinese odrezan komad Nasrudinu uz le|a, ali vidje da je odrezao
za le|a prekratko, pa ga baci na terdah i re~e:
Od ovoga }u skrojiti rukave.
Ponovo uze ar{in i izmjeri novi komad, odreza ga, ali je i on ostao kra}i nego {to je trebao biti. Terzija ga baci na terdah pa re~e:
Neka ovo bude za rukave!
Tako odreza i tre}i komad, ali i ovaj bija{e prekratak za le|a, pa ga tako|er baci na terdah, s rije~ima:
Ovo za rukave.
Dojadi to Nasrudinu, jer mu ~itav komad ~ohe pokvari, pa povi~e:
Dosta, majstore, tih rukava! Ne}u ja praviti d`ubeta cijelome {eheru!!!

59

Terzije su izra|ivali brojne odjevne predmete

od raznih materijala. ^ak{ire su bile ~est odjevni
predmet. To su bile zapravo pantalone (ga}e) za
svakodnevnu upotrebu ra|ene od vunenog
sukna. Vuna se na potocima specijalnim maljevima (praljama) omek{avala na kamenu, poljevaju}i se vrelom vodom, kako bi vuneno sukno
smek{alo. ^ak{ire su imale u~kur, odnosno kanap
kojim su vezivane oko pojasa. Je~erma je bila
vrsta prsluka u narodnoj no{nji svih naroda u BiH.
Fermene je tako|er vrsta prsluka od ~ohe, kadife
ili {ajaka izvezena gajtanima, sprijeda sasvim
otvorena i ne skop~ava se. D`emadane (per.) je
bio zatvoreni prsluk koji se preklapa na prsima, a
d`ube (ar.) je bio dugi kaput. Libade (ar.)-vrsta
tankog nepostavljenog kaputa {irokih rukava, koji
po kroju se`e do iznad koljena, dok je odjevni
predmet hrke (ar.) bio sli~an poludugi kaput,
samo pamukom nalo`en i pro{iven. Beluke (per.tur.) je bio `enski prsluk, a binji{e (tur.) {iroki kaput
od ~ohe sa {irokim rukavima i postavljen krznom.
Dolame (tur.) su starinske mu{ke gornje haljine od
~ohe sa obi~nim ili razrezanim rukavima. Fered`e
(ar.)-`enski zavitak na licu, poznat i kao burka.
Terzije su pravile i ~evkene (tur.), kratak vezeni
kaput u kojeg su rukavi {iroki i razrezani i vise niz
ruke ili le|a, a ne obla~e se, a sli~no ~ak{irama

ru~no su {ili i {alvare, mu{ke i `enske, s tim {to su

{alvare {ivene od pamuka i imale su pozadi velike
nabore. Dimije (gr~.) su vrlo {iroke i s naborima
oko struka, gdje se ve`u u~kurom od svilenog gajtana ili beza, koji je uvu~en u porub. Nogavice su
vrlo {iroke i duge do ~lanaka, a ispod koljena se
ve`u uzicom. Svi proizvodi izra|ivani su rukom.
Me|u terzijama bilo je majstora koji su radili
ukrasni vez na fermenima, kratkim gunjevima,
d`emadanima, ~ak{irama. Bilo je majstora koji su
radili samo smarlamu, tj. po narud`bi, a bilo je i
onih koji su radili samo pazariju (konfekciju).
Uz abad`ije i terzije za kompletiranje narodne
no{nje brinuli su se arakijad`ije ili kapari, majstori
koji su se bavili izradom svih vrsta kapa i tradicionalnih fesova. Ra|ene su kape i za `ene i za
mu{karce, a naj~e{}e su se radili fesovi, kape od
~ohe, naj~e{}e u crvenoj ili bordo boji. Fes je
postao dio no{nje u BiH u vrijeme Turaka, a uveden je fermanom Sultana Mahmuda II, kada je
postao dio slu`bene uniforme carksih slu`benika,
bez obzira na vjersku pripadnos. da bi krajem 19.
Stolje}a, sa dolakom Austrougarske u BiH, fes
postao samo no{nja Bo{njaka, a druge konfesionalne i nacionalne zajednice preferirale su {e{ir,
francusku kapu (beretku) ili kapu petrov-ku. Arakijad`ije su najvi{e posla imale u godinama kada

62

su se na vojsku spremale velike grupe, ali i ina~e

radili su kape za tzv. staja}u vojsku. Fesove danas
jo{ uvijek nose imami i to omotane bijelim platnom (ahmedija). Had`ije nose fesove, ali ih obmotavaju platnima drugih boja, obi~no
pro{arano, ali dominantno `uto platno. Fes se
~uva u ko`noj kutiji. Kao i fes, kape su od debele
~ohe, kalupljenjem pravljene i za `ene. Kapa se
nosila ispod marame, a ukra{avana je nizovima
dukata, gajtanima, srebrnom `icom itd. Arakijad`ije, odnosno kapari, bili su me|u imu}nijim
obrtnicima. Zanatlije {amid`ije pravili su i ukra{avali {amije. Tanko pamu~no platno je vezeno ili
{tampano, a nakon izrade, po rubu su se
op{ivale kere. amija se na glavu stavljala na
nekoliko na~ina, a u svakom slu~aju, prvo se savijala u oblik trougla i stavljala na glavu. Kada bi se
nosila preko kape, onda bi se ~vor vezao
pozadi. Za ku}nu upotrebu i kod starijih `ena,
{amija bi se vezala u ~vor ispod brade, a nerijetko se de{avalo, kada bi djevojke bile u `enskom dru{tvu, u kojem smiju otkriti kosu, vezale
bi maramu uvrnutu u oblik u`eta oko glave1.

U Bosni i Hercegovini se zanat berberina

tradicionalno mnogo po{tovao. O tome govori
ovaj, ne{to du`i fragment iz ve} citirane knjige
Antuna Hangija @ivot i obi~aji Muslimana:

U kreiranju ovoga teksta u nekim dijelovima konsultirao sam knjigu Tradicionalno zanatstvo u BiH, autor Abdulah Arifovi}

63

U mnogoj prostijoj bosanskoj kahvi smjestio

se je i berberin, pa mo`e{ u njoj ne samo popiti
kahvu, nego se mo`e{ o{i{ati i obrijati. Takove
kahve se zovu i berbernice. Berbernice su malene drvene ku}ice obi~no u ~ar{iji; ili same za
sebe ili pod jednim krovom sa drugim
du}anima. Takav du}an ili berbernicu uzeo je
pod kiriju, najam, kaki berberin, pa brije i pe~e
kahvu, ili je du}an iznajmio koji kahved`ija, pa
da mu bude lak{e pla}ati kiriju, zovnuo je k sebi
berberina i tako oni zajedno rade i pazare.
Zavirimo i u tu kahvu, ili ako }e{ berbernicu,
pak ju promotrimo izvana i iznutra. Krov je na
takovoj berbernici ve}inom nizak, a obi~no se
izbo~io daleko na sokak. Vrata su joj rasklimana
i niska, a prozori prljavi i maleni, vrlo maleni.
Iznutra nabijena je berbernica `utom zemljom, a
u nekima je i vrlo primitivan pod od dasaka. Majstor je poredao nekoliko debelih dasaka jednu
do druge, pribio ih o grede i pod je gotov. Ali
kada se daske rasu{e, mo`e{ lako vidjeti {to se
pod njima krije. U nekim berbernicama su
okre~iti zidovi, a u nekima su gole do daske, koje
su ~esto oblijepljene raznim papirima, ponajvi{e
novinama i cijenicima, a u nekima na}i }e{ i po
koju sliku u okviru ili bez okvira. Na polici skoro
svake berbernice poredao je marljivi berberin

ibrike i d`ezvice, a do njih ko~e se boce sa limunadom i |ulsijom, a kraj boca eno limenih kutijica, punih stucane kafe i {e}era sva{ta pomalo.
U svakoj berbernici udari}e ti u o~i najprije velika zemljana bosanska furuna sa petnjacima, u
kojoj gori i ljeti i zimi, od rane zore do kasne
ve~eri vatra, a kraj vatre na}i }e{ ove}u posudu,
obi~no pola gasne lame, kante u kojoj se grije
voda. Pokraj kante poredani su ibrici razli~ite
veli~ine, u kojima se grije voda za kafu kad se
pe~e. Za`eli li sada koja mu{terija ~askom kafu,
uspe berber ili kahved`ija ka{iku-dvije toza, stucane kafe, u onaj ibrik koji mu{terija zahtijeva.
Kad voda po drugi put zavrije, kafa je gotova.
Preko svake berbernice skoro od zida do zida
pru`ila se je soha, poja~a trklja ili {to takova, ba{
kao u slavonskoj selja~koj ku}i, a na njoj visi na
lancu ili u`etu kotli} s malom pipicom. Kad
berberin svr{i svoj posao, i ako je mu{teriji s
voljom, pomaknu}e joj onaj kotli} taman nad
glavu, otvori}e onaj pipac i za~as curi ti topli
mlaz vode niz glavu, a ti u`iva{ onako umotan u
bijelo ili {areno, ali sasvijem ~isto platno ili bez,
pod malim vodopadom. Poslije ti berberin
obri{e kosu, pak sjedne{ gdje ho}e{, zapali{ cigaretu, naru~i{ kafu i ~eka{ dok se osu{i{, a onda
ide{ poljep{an i pomla|en ku}i.

64

Originalan je `ivot u tim kahvama. Kako koji Musliman u kahvu uni|e, sjedne na minder; neki se
naslonio le|ima o duvar, neki se laktom podbo~io o jastuk ili se o pend`er odupro. Kako je koji na minder sjeo, izvadio je duhankesu da napuni lulu ili ~ibuk, a mla|i se opet ma{io za kutiju da savije
cigar duhana, a onda }e tek kafu naru~iti.
Stalni, osobito odli~niji gosti, imaju svoja stalna mjesta na {iljtetu, a stranci i manje odli~ni ljudi
sjednu gdje ko mjesto uhvati. Jesi li do{ao u kahvu kome starijem kahved`iji, koji se dr`i starih adeta,
obi~aja, ne}e te on nikada upitati {to `eli{, nego sjedi gdje ti drago, on ne}e ni pri}i k tebi a kamoli
te upitati {to `eli{; ako ga ti ne zovne{ ili ne nagovori{, on tebe zaista ne}e.
Antun Hangi, @ivot i obi~aji Muslimana, Svjetlost Sarajevo, 1990.
Tre}e izdanje, strana 74-75

65

Berberin je {i{ao i brijao svoje mu{terije u

berbernici, odnosno brija~nicia, a kako smo vidjeli u ovom Hanfijevom fragmentu, vrlo ~esto i u
kahvi (u to vrijeme se pod terminom kahva smatralo mjesto gdje se mogla popiti kafa dana{nji
kaferetija, kafi}). U narodu se vjerovalo da je
novac kojim se plati usluga berberina halal novac
i kada bi polazili na neki va`an put, ljudi bi
dolazili berberinu da zamijene svoj novac za
njegov, vjeruju}i da }e i taj put biti u hajr okon~an. To je ~esta pojava i danas da had`ije kada
krenu da hodo~aste Kabu, svoj novac zamijene
kod berberina, odnosno brice. Berberi su radili
makazama i britvom. Upravo preciznost upotrebe britke opredijelila je da se berberin bavi i
sune}enjem djece koje je po vjerskim propisima, te u skladu sa muslimanskim obi~ajima u
Bosni i Hercegovini, bilo obavezno za svako
mu{ko dijete. Sune}enje je predstavljalo veliku
radost u muslimanskim ku}ama, a pratio ga je
mevlud, okupljanje familije i op}e veselje. Berberi (berbe) su do nedavno sunetili djecu, kada
se razvojem medicine ovaj posao logi~no prebacio hirurzima.
Me|u zanatima koji su zasigurno u fazi potpunog odumiranja je kalajd`ijski zanat. S obzirom
da se decenijama prije masovne upotrebe ema-

jliranog posu|a i plastike, za izradu sofisticiranog kuhinjskog posu|a koristio bakar koji se
zbog podlo`nosti procesu oksidacije nije kao
takav mogao stavljati u upotrebu, to se pristupalo prelivanju bakra slojem kalaja. Po tome su
zanatlije i dobile ime kalajd`ije. Tako|er, pored
zavr{ne obrade posu|a, oni su radili i sitne
popravke na bakarnom posu|u koje se o{tetilo.
Ipak njihova osnovna djelatnost je bila izrada
posu|a. Zapravo, u bosanskohercegova~kim ~ar{ijama izradu bakarnog posu|a radili su kazand`ije, ali se nerijetko de{avalo da su ova dva
zanata spojena i da su ra|eni u istim obrtni~kim
radionicama. Kazand`ije su za potrebe vojske i
ratova izra|ivali velike kazane za hranu, te sitno
posu|e. Upravo su ove potrebe i razvile ovaj
zanat, jer se posu|e za doma}instvo moglo
osla-njati na grn~ariju. Me|utim, transport zemljanoga posu|a dovodio je do njegovoga lomljenja i te{kog odr`avanja, tako da se pribjeglo
bakarnom posu|u. Naravno, u radionicama
kazand`ija i kalajd`ija ra|eno je tako|er kompletno posu|e za doma}instva kao {to su {erpe
(tend`ere), tave, tepsije, }ase, sahani, |ev|iri,
~a{e, ibrici, d`ezve, |ugumi, mangale, kazani,
~iraci... Kazand`ije su radile i kazane za destilaciju koji su slu`ili za proizvodnju rakije, kao i za

66

proizvodnju eteri~nih ulja taj destilator se zvao

imbak. Na temelju tih eteri~nih ulja zasnivala se
medicina i njen razvoj. Iako se proces destilacije
nije zamijenio drugim na~inima ekstrakcije eteri~nih ulja, njihova destilacija se danas vr{i u mnogo
sofisticiranijim uslovima, tako da je izrada imbaka
totalno zapostavljena. Pri tome, principi i na~ini
proizvodnje rakije ostali su potpuno isti. Danas
rijetke kazand`ijske radnje proizvode rakijske
kazane, te tave (kazane) za pe~enje pekmeza. U
Sarajevu i Mostaru, gdje su ~este posjete turista
rade se ibrici, fild`ani, ~a{e i drugo posu|e, koje
se ru~no ornamentira (ukra{ava) i gravira.

67

Oj, djevojko, d`id`o moja

Oj, djevojko, d`id`o moja,

D`id`ala te majka tvoja,
Nad`id`anu meni dala Dala, pa se pokajala!
Jer ja jesam kujund`ija,
Kujund`ija Sarajlija,
to no kuje tepeluke,
A na ruke benzeluke.
Oj, djevojko, d`id`o moja,
D`id`ala te majka tvoja,
Nad`id`anu meni dala Sa mnom d`id`e potrgala!

70

Majstori kujund`ije bavili su se izradom nakita

od zlata i srebra. Kako ka`e ova prelijepa sevdalinka, kujund`ije su izra|ivali tepeluke (bogati
ukrasi koji su se stavljali na `enske kape, koje su
po sebi imale vez, niske bisera, te dukate, {to je
svojim bogatim izgledom odra`avalo dru{tveni
status `ene koja ga nosi; tepeluk je izvorno mala
`enska kapa ukra{ena vrijednim nakitima, tako da
je vremenom u narodu sam taj ukras dobio ime
tepeluk). Tepeluk je imao oblik i izgled ve}ega
bro{a, koji je u sredini imao rubine, safire ili neko
drugo drago i poludrago kamenje, a stavljao se
na vrh kape. Posebni tepeluci izra|ivani su za
ukra{avanje oru`ja. Belenzuke su bile ukrasne
narukvice od zlata i srebra, obi~no preko masivnijega metala ukra{ene lan~i}ima. Velike narukvice mogle su se i razdvajati, a povezivale su ih
lijepo ukra{ene kop~e. Za velike vojskovo|e izra|ivane su belenzuke za sablje i pu{ke. Tako|er,
kujund`ije su izra|ivali prstenje, pavte (pavte =
pafte, kop~e na `enskim pojasevima od srebra ili
kojeg drugog metala, lijepo izra|ene i ukra{ene.
Prema tome kakvog su oblika i kako su ukra{ene,
imaju razne nazive: pivac-pafte, badem-pafte,
`aba-pafte, }emer-pafte itd. ^esto se i sami
`enski pojas sa paftama naziva pafte, (A.
ar~evi}) i toke. Kujund`ije su obi~no bili i fil-

igrani, majstori koji precizno i vje{to ukra{avaju

nakit. Kujund`ija bi nakit kovao u srebru i zlatu, a
filigran bi ga ukra{avao. Stoga se ovaj zanat ~esto
i nazivao kujund`ijsko-filigranski zanat. U kujund`ijsko-filigranskim radnjama ~esto su radile i
jalduzd`ije, majstori koji su se bavili pozlatom
bakrenih stvari, te ha{emerd`ije, majstori koji su
izra|ivali ha{erme, srebreni ukras na gornjoj
strani dr{ke no`a.

71

Kako je ve} pomenuto u ovome tekstu, ve}ina

zanata dobila je svoje opravdanje, zamah i
razvoj zahvaljuju}i stalnim potrebama vojnih jedinica na ovim prostorima. Stoga su svi zanati
permanentno bili usmjereni upravo ka vojnim
potrebama i te{ko je razlu~iti ko je to bio vi{e a
ko manje. U Bosni i Hercegovini se izrada oru`ja
u starija vremena bazirala na kova~kom zanatu,

me|utim, sa pojavom i masovnom upotrebom

vatrenoga oru`ja i u na{oj zemlji se krenulo sa
tufek~ijskim pu{karskim zanatom. Tufek~ije su
bili izuzetno cijenjeni i dobro pla}eni majstori.
Kra}i odlomak iz Hangijeve knjige o obi~ajima
bosanskih Muslimana malo }e pojasniti kontekst
u kojem su tufek~ije izra|ivale oru`je:

Bosanski Muslimani vrlo ljube konje i oru`je. Dobra pu{ka i dobar konj miliji im je nego i{ta na svijetu. Zato nije ni ~udo da je me|u njima bilo uvijek izvrsnih tufek~ija, pu{kara. Pu{karstvo je prije okupacije bilo jedan od prvih zanata u Bosni i Hercegovini i zato si u skoro svakom ve}em mjestu mogao
na}i dobrih pu{kara, koji su pravili ne samo {tucove i {i{ane, nego i izvrsne male pu{ke kao {to su
kubure, pe}anke, `uje, arabinke i samokresi.
Sve su pu{ke i velike i male, vezli i okivali srebrom, srmom i zlatom. Radi toga bile su pu{ke vrlo
skupe. Par doma}ih malih pu{aka vrijedilo je pet do deset dukata, a to je u ono doba bio veliki novac.
Osobito su na glasu bile sarajevske {i{ane. Izvrsne male pu{ke pravio je Hasan Pe~enkovi} u selu Hotincu kod Biha}a, koji je neko vrijeme bio na glasu kao prvi tufekd`ija u Bosni.
Sve su pu{ke punili sje~enim olovom, olovnim kuglicama i tzv. sind`irlijama. Sind`irlije su dvije
kuglice koje su bile spojene malim lan~i}em, sind`irom i odatle im ime. Sve su pu{ke nabijali sprijeda,
ali su imali i otragu{a. Na svakoj pu{ci, koju su sprijeda nabijali, bila je gvozdena {ipka koja je s prednje strane bila uza cijev pri~vr{}ena, a upotrebljavali su he da njom kod nabijanja zgruvaju zrnje i barut
u pu{ci. Za nabijanje malih pu{aka imali su arbije.
Antun Hangi, @ivot i obi~aji Muslimana,
Svjetlost Sarajevo, 1990. Tre}e izdanje, strana 82-83

72

Dakle, evidentno je da tufek~ije nisu sami mogli

napraviti oru`je, jer za ukra{avanje je bilo neophodno da imaju majstora koji lije `eljezo,
zatim kova~a, potpom kujund`iju i filigrana, pa
mo`da i vezilju, odnosno pletilju, koji bi ukrasili
ki}enim ukrasima oru`je. Bi~ak~ije su bili majstori koji su izra|ivali sje~iva i oni su obi~no pripadali kova~kim radionicama, ali su izra|ivali
bode`e i no`eve za vojne potrebe i doma}instvo. Ukra{avanje oru`ja i{lo je na isti na~in kako
se to radilo sa pu{kama, s tim {to je izrada
pu{aka bila mnogo rje|a, tako da su na njima ornamenti, tepeluci, belenzuci, toke itd, imali ve}u
vrijednost. Po ovom zanatu nastalo je prezime
Bi~ak~i}. U kova~koj radnji na Me|a{u kod Kalesije sa~uvano je kratko sje~ivo poznato kao glejv,
du`ine 30-40 centimetara, koje se postavi na drveni dr`a~ du`ine 180-200 centimetara i jaha~i
tokom borbi ovim oru|em obaraju protivnika ili
ga ubijaju. Naprijed je bilo jako i o{tro sje~ivo.
Ovaj ostatak kovanog oru|a slu~ajno je sa~uvan
i nije evidentiran u muzejima, ali govori o tome
da su doma}e kova~nice izra|ivale razne predmete za vojne potrebe, pa ~ak i one koji nisu ba{
uobi~ajeni u doma}oj vojnoj tradiciji. Bi~ak~ije
su pravile tako|er i vrhunske sablje i jatagane (zakrivljena turska sablja).
73

Donji dru{tveni slojevi bosanskohercegova~koga dru{tva za svakodnevne potrebe ~esto su

koristili usluge limara, odnosno tene}ed`ija
(per. tene}e lim), jer je lim kao jeftin proizvod
bio i njima dostupan, za razliku od skupih kovanih predmeta. Limarski zanat se razvio tek
tokom osamnaestoga stolje}a, a majstori limari
su od njega pravili lonce, razne posude za
pranje, ~a{e, dijelove fenjera, strehe itd.

Majstori }ur~ije (krznari) pravili su luksuzne

odjevne predmete od krzna. Naj~e{}e su pravili }urak-krzneni ogrta~, postavljen samurom,
namjenski za imu}nije slojeve. Tako|er, u modi
su bili krznom postavljeni kaputi (}urdija), sa
{irokim rukavima, sa kadifom ili ~ohom sa unutra{nje strane. Brojni su odjevni predmeti od
krzna, a sve ih je objedinjavala ~injenica da su
bili namijenjeni isklju~ivo najbogatijim dru{tvenim slojevima. Do danas su o~uvane mnoge krznarske radionice, a u Tuzli posluje Nertz Be{lagi}.
]ur~ije, kao i brojne druge zanatlije, oslanjali su
se na majstore kazaze (per. svilar), koji su izra|ivali od svile i vune, a vremenom i od pamuka
brojne predmete za ukra{avanje odje}e, kao {to
su gajtan, razni konci, dugmadi, podvezi, ki}anke itd.

74

Me|u brojnim zanatima koji su se razvijali i

~uvali u proteklih nekoliko stolje}a, a tokom svoga
postojanja imali su odlike umjetnosti, bila je zasigurno kaligrafija. Zahtijevaju}i izvjesnu dozu
kreativnosti ovaj umjetni~ki zanat o~uvan je u
punom kapacitetu do danas. Istina, druga~ija je
funkcija ovoga zanata, koji je svojevremeno postojao kako bi se odgovorilo zahtjevima komunikacije pismima. Bolji kaligraf odavao je dojam
snage, mo}i i vladari su u svom okru`enju uvijek
imali dobre kaligrafe. Kaligrafi su svoj rad dovodili
do savr{enstva, a po njima je prepoznavana autenti~nost poruke koju su vladari slali kao {to su
razne vrste naredbi o postavljenjima, obznanjivanju drugih odluka, otpo~injanju mira ili ratova
itd. Druga vrsta kaligrafa radila je ukra{avanje knjiga, raznih predmeta, unutra{njosti prostorija,
mahom d`amija itd. Ovi natpisi su izra|ivani na
papiru, drvetu, ko`i, metalu i sl. Danas se izra|uju
levhe i razni ukrasni predmeti sa kaligrafskim natpisima, a ~esta pojava je rad levhi u drvetu, {to
rade rezbari, po nacrtima kaligrafa.

75

 76

TRADICIJA ZA BUDU]NOST
Udru`enje zanatlija u funkciji o~uvanja starih i umjetni~kih zanata
Udru`enje obrtnika stari i umjetni~ki zanati osnovano je kao strukovno udru`enje Obrtni~ka komore
Tuzlanskog kantona 12. oktobra 2010. godine, kao samostalna, nevladina, nestrana~ka, javno-pravna
asocijacija obrtnika koji obavljaju stare, tradicionalne i umjetni~ke zanate. ^lanovi udru`enja mogu biti
svi oni koji se dobrovoljno u~lane u Udru`enje prema ~lanu 69. Zakona o obrtu i srodnim djelatnostima (Slu`bene novine F BiH broj: 35/09), a koja obavljaju djelatnost na podru~ju Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu Kanton).
Sjedi{te udru`enja je u Tuzli, Ulica II Tuzlanske brigade broj 60.
Udru`enje je osnovano s ciljem da razvija poduzetni~ki duh i ja~a poziciju svojih ~lanova na
tr`i{tima u zemlji i inostranstvu. Posebno treba da:
njeguje duh zajednice i poslovnu ~ast;
njeguje tradiciju starih zanata i stvara preduslove za tr`i{no poslovanje svojih ~lanova
predstavlja svoje ~lanove na sajmovima, izlo`bama i manifestacijama
uspostavi dobar odnos me|u majstorima i u~enicima srednje stru~ne {kole;
podupire razvoj stru~nih znanja majstora i za ovu svrhu mo`e podr`avati posebne stru~ne {kole
i odr`avati seminare;
savjetuje svoje ~lanove u vezi vo|enja poslovnih evidencija i poslovnih knjiga;
daje pravne savjete svojim ~lanovima u okviru raspolo`ivih kapacitetaUdru`enja;
sara|uje, u skladu sa federalnim i kantonalnim propisima, sa upravom srednjih stru~nih {kola;
77

 sara|uje sa lokalnom i kantonalnom zajednicom u smislu predlaganja pozitivnih mjera za poticaj

i razvoj starih i tradicionalnih zanata, te sugeri{e dono{enje propisa na nivou lokalne zajednice
za stvaranje pozitivnijeg poslovnog ambijenta za obrtnike;
unapre|uje udru`ivanje u obrtni{tvu;
daje mi{ljenja i obavje{tenja o okolnostima koje vladaju u obrtima koje predstavljaju;
podr`ava obrtni~ke organizacije i ustanove u ispunjavanju njihovih zadataka;
provodi propise i upute u okviru ovlasti prenesenih od obrtni~ke komore kantona;
Stolje}ima su Bosanci i Hercegovci razvijali i ~uvali stare, umjetni~ke zanate, spajaju}i u njima naslje|e Istoka i Zapada, pretakaju}i specifikume razli~itih svjetova u svoju posebnost. Pri tome su se nerijetko suo~avali i sa ~injenicom da neki zanati odumiru, da nestaju, a da nema dru{tvene brige i
interesa da budu o~uvani. Jasno je da nova vremena stvaraju novu potrebu, ali narodi koji zaborave
svoju pro{lost i tradiciju, de fakto idu u neizvjesnu budu}nost.
Prepu{taju}i dr`avnim institucijama da u kontinuitetu rade na izradi i provo|enju strategije o~uvanja starih umjetni~kih zanata, mi smo u Tuzli oformili Udru`enje gra|ana Stari umjetni~ki zanati pri
Obrtni~koj komori Tuzlanskog kantona sa osnovnim ciljem da o`ivimo i vratimo na tr`i{te zanate koji
su bili ve} pred izumiranjem, ili su ve} odavno nestali. Proizvodi i usluge koje ve} nudimo u sasvim
su druga~ijoj funkciji nego prije nekoliko stolje}a - sada se baziraju prije svega na turisti~koj potra`nji,
a uspijevamo ih plasirati na tr`i{te zahvaljuju}i zajedni~koj snazi u nastupu svih ~lanica Udru`enja.
Za kratko vrijeme uspjeli smo napraviti pravo bosanskohercegova~ko udru`enje, sa ~itavom lepezom usluga. @elje su nam da u perspektivi u na{em sastavu imamo svih osamdeset zanata koji su razvrstani u slu`benim dokumentima Vlade Federacije BiH. Tako|er, imperativ je da stvorimo uslove koji
}e omogu}iti mladim ljudima kvalitetnu i kontinuiranu edukaciju o starim umjetni~kim zanatima, a to
se prije svega mo`e u~initi inkorporiranjem tih znanja u {kolske programe tehni~kih {kola u cijeloj Bosni
i Hercegovini. Ukoliko se uspijemo izboriti da iz tih {kola u narednim godinama po~nu izlaziti zanatlije obu~ene da produ`e `ivot starim umjetni~kim zanatima, smatrat }emo svoju misiju uspje{nom.
78

Da bismo imali {to ve}u snagu, pozivamo sve one koji `ele biti dio Udru`enja gra|ana Stari umjetni~ki
zanati, da se tradicijom zajedno izborimo za svoju budu}nost.
Publikacijom koja je pred ~itaocem poku{ali smo predstaviti na{e ~lanice svjesni da }emo pri tome
napraviti i stanovite propuste, da ve}i broj zanatlija sa Tuzlanske regije ne}e biti obuhva}en i da }e
se stvoriti krivi dojam da neki zanati na ovom prostoru i ne postoje. Me|utim, vo|eni principom da
trebamo predstaviti na{e ~lanice, a da }emo sa novim izdanjem pro{iriti na{ katalog, odlu~ili smo se
ipak pokazati svoju li~nu kartu. I kako to zanatlije ve} umiju poru~iti ko umije na~initi bolje, bujrum,
{iroko mu polje!!!

Rasim Hamidovi}, predsjednik Udru`enja gra|ana

Stari umjetni~ki zanati

79

 80

ZANATI I ZANATLIJE

Drvorezbarska radionica Alija Dervi{evi}

www.rezbarije.com
rezbarijeahotmail.com
Tel: ++387 35 702 139
Mob: ++387 61 998 933
Ul. Bulakov sokak, Gra~anica
Izrada i restauracija komadnog rezbarnog namje{taja. Bosanske se}ije, komode, pe{kuni, sehare, spava}e sobe, kuhinje, rezbarena stepeni{ta, ulazna vrata, opremanje d`amija, izrada logotipa firmi, izrada suvenira, levhi...
81

Zanatska radnja Narodna no{nja

Vlasnica Aj{a Puzi}
25. Novembar bb, @ivinice
++387 35 775 132
++387 61 744 285
e-mail: aisapuzicayahoo.com
Izrada narodnih no{nji za sve narode i etni~ke grupe u Bosni i Hercegovini i okru`enju

TGS HAMIDOVI]
Babaji}i, Kalesija
tgsabih.net.ba
tel: +387 35 257 401
+387 35 636 939
tel/fax: +387 35 635 460
fax: +387 35 258 057
Renomirano preduze}e sa dugogodi{njim iskustvom u obradi drveta i drvnih segmenata. U
svom programu ima kolekciju bosanskih ku}a, tradicionalne predmete od drveta za doma}instvo
(sinije, oklagije, stolice, rafe itd).

82

KAZAND@IJSKA RADNJA Hajrudin lsi}

Ul. ehida 27,Grada~ac
Tel: ++387 35 816-135
Proizvodnja rakijskih kazana, kazana za pe~enje pekmeza, svih vrsta malih kazana.

Tkanje }ilima i ponjava Elvedina Mehinovi}

Mob:++ 387 62 989 530
Had`ikadijina bb
Gra~anica
Izrada svih vrsta }ilima, ponjava, ukrasnih zidnih zastora, prekriva~a.

PROART Enisa Pilavd`i}

tel: ++387 35 257 081
proart.tuzlaabih.net.ba
Had`ibakir-bega Tuzli}a bb, 75000 Tuzla
Oslikavanje svile i stakla. Izrada unikatnih predmeta od svile, stakla, kamena. Slikanje na platnu
i svili. Uramljivanje slika.

83

Udru`enje Gra~ani~ko keranje

Azemina Ahmetbegovi}, predsjednica
Mob: ++387 61 994 165
Stalna postavka u Osman-kapetanovoj medresi, Gra~anica. Izrada kera, heklanje, ~ipkanje...

Drvorezbarska radnja Ramo Hod`i}

Mob: ++387 62 314 443
rhodzicainet.ba
ZAVNOBIH-a 7, Tuzla
Rezbarenje drveta, izrada drvene galanterije i starobosanskog namje{taja. Pe{kuni, sehare,
kutije, tacne za kahvu, dnevne i spava}e sobe...

Grn~arska radnja vl. Faruk Huski}

Mob: ++387 61 720 633
Gra~anica
Izrada posu|a od gline. Lonci, dagare, zdjele, }upovi...
84

Kazand`ijska radionica vl. Muhamed Beganovi}

066/542-226
\ur|evik, @ivinice
Popravak, kalajsanje tavulja i kazana

Frizer Fikret Durakovi}

Grada~ac, 061 938 303

Proizvo|a~ sazova i {argija Smajl Me{anovi}

035 816 416
062 233 606
Grada~ac

Bojad`ijska radnja vl. Samira Beganovi}

061 873 675
Tuzla

85

Autohtoni bosanski restoran Bosanska ku}a vl. eval ]orsuli}

061 568 879
Babaji}i-Toj{i}i, Kalesija
Doma}a kuhinja, doma}i sokovi, ugodni ambijent bosanske ku}e

Obu}arska radnja vl. Samir Sejrani}

061 727 017
75000 Tuzla

Sepetarska radionica
Ilija Tadi}
Dubrave Donje
@ivinice

Vjen~anice, Azra Hod`i}

061894405
hodzicazraayahoo.com
86

Proizvo|a~ d`ema i jabukovog sir}eta

Halved`ija
U`ar
Klobu~ar
Krznar
Knjigovezac
Kaligraf
Ljeva~-modelar
Metalostrugar, metalogloda~
O{tra~
Lan~ar
, bravar
Proizvo|a~ ~amaca
Kolar
Tapetar
Vlasukjar
Svije~ar
Graditelj muzi~kih instrumenata
Orguljar
Lutkar
^etkar, metlar
Pe~atorezac, graver
Ki{obrand`ija, proizvo|a~ dugmadi
^ibu~ar
Sitar
Staklorezac
Sahad`ija

Dimnja~ar
Restaurator
fijakerist

87

 88

Telal vi~e

Telal vi~e od jutra do mraka

Ko j u koga no}as na konaku,
Nek ne ide rano sa konaka!
Utekla je pa{ina robinja,
I odnjela dva tovara blaga,
I ukrala sahat iz njedara,
I odvela ata iz ahara,
I povela Muju haznadara...

89

 90

 91

 92

 93