EEKC

SFERA

Stare Vatre
Opet P lamte

SR B I N DA

TM

downloaded from:

www.SRBINDA.com

Izdava / Published by:

Ekoloko-etnoloki kulturni centar Sfera /

Center Of Ecology, Ethnology and Culture Sphere
Novi Sad, SERBIA, 2012
Copyright

2012 by Goran Poletan

DESIGN & LAYOUT : SRBINDA

All rights reserved. No part of this publication may be reproduced, stored in a retrieval
system, transmitted in any form or by any means, electronic, mechanical, photocopying,
recording or otherwise, without the prior written permission of the author.
ISBN : 978-86-85539-17-6
CIP
e ,
821.163.41-14
, ,

Stare vatre opet plamte / Goran Poletan. Novi Sad :

Ekoloko-etnoloki kulturni centar Sfera, 2012. 106 str.

Nain dostupa (URL) : http: //www.srbinda.com/. str. 4- 6 :
Predgovor / Aleksandra Marinkovi-Obrovski. Beleka o autoru: str. [107].
ISBN 978-86-85539-17-6
COBISS.SR-ID 274828295

PREDGOVOR

Poruke predaka

Stara vera Srba, ona u koju su verovali pre primanja hrianstva

i koja je proisticala iz najdublje narodne prirode, veim delom je predstavljala religijski sistem usmeren ka potovanju kulta predaka. To u isto
vreme znai da su drevni Srbi ovaj kult na razliite naine utkali u svakodnevni ivot, potkom koja je bila toliko snana da je, pokazalo se,
uspela da prebrodi i potonju promenu vere. Primanjem hrianstva, kult
predaka nije izgubio na snazi i ne samo da je nastavio da postoji nego
se u gotovo neizmenjenom obliku sauvao do naih dana, u narodnim
obiajima kojih se esto sa setom priseamo prizivajui slike iz detinjstva. Ko jo ne pamti badnjedansko pijukanje oko kue i posnu veeru
na slami, ili prie o seoskoj svadbi kada je mlada ljubila ognjite ili,
opet, seanja na klanje petla na temelju nove kue? Sve su to preici kulta
predaka naroito potovanog u one dane kada se verovalo da su preci sa
nama, tu, oko nas, da nas prate, uvaju i pouavaju.

Svrha ovog kulta bila je u odravanju mistinog odnosa izmeu

predaka i potomaka, koje je najposle imalo za cilj snaenje moralnog

ustrojstva zajednice.

U svojoj celosti knjiga Gorana Poletana Stare vatre opet plamte

predstavlja pesniko potovanje kulta predaka. To se zapaa po nazivu

knjige, temi, obraenim motivima, ali podjednako i po samom pesnikom
postupku. Najizrazitiji primer je pesma koja otvara celu zbirku - Moji
preci. Osim to predstavlja slavljenje predaka, koristi se i antitezom,
oslanjajui se tako na znane karakteristike srpskog i slovenskog narodnog pesnitva. Slede poeme Jo je ivo znanje o staroj Evropi i Tajna
v

starog grada u kojima se varira metrika narodnih epskih pesama.

Uoava se jo jedan izrazit postupak uvoenje invokacije, koju

u pesnitvu moemo pratiti jo od doba Homera, ali i kroz sve vreme

postojanja epskog i lirskog (obrednog) narodnog pevanja. U pomenutoj
poemi Jo je ivo znanje o staroj Evropi pesnik, u nadi da e prestati
srpsko stradanje, zaziva sve slovenske bogove:

Triglave, koji si tvorac vasione

i ti koji sve to vidi, Svetovide:

svojom stranom moi, kaznite sve one

koji nit se boje Boga, nit se stide...

Ili:

Rujevite moni, koji si bog rata,

ne daj da nam duman staru vjeru zatre,

Svaroiu, poput plamenog soldata,

stvaraj prokletima na sve strane vatre.

Takoe:

Perune, munje, gromove... poalji,

a ti, Stribore, strane uragane,

da ne bude siguran ni blii, ni dalji...

da im godinama vedar dan ne svane.

Primeuje se, ujedno, i odblesak prastarog narodnog obiaja

proklinjanja koji je i ovde u slubi sutinske potrebe za pravdom.

Meutim, ono to odvaja Gorana Poletana i njegovu zbirku

pesama od svih ostalih sa kojima se moemo susresti, to je knjievnim

postupkom opisan celokupni srpski mitoloki sistem, kako ga je pesnik
doiveo. Najpre saznajemo da nije bilo prostora ve jedino svemogueg
vi

Boga koji je egzistirao u samodovoljnosti, a potom je stvorio svemir,

Triglava koji se, prema Poletanu, javlja kao Vini Bog, iva i Unititelj.
Stvoren je Svarog to Svargom vlada, kao i Moko, Dajbog, Svetovid,
Voden, Morana, Perun i druga boanstva. A onda Svarog, udahnuvi
ivot hrastu, stvori prvog oveka Dubravka...

Po svom kosmogonijskom karakteru Stare vatre opet plamte

bi se mogle porediti sa Velesovom knjigom (koja je jo uvek predmet

brojnih rasprava).

Poruke Gorana Poletana su pre svega rodoljubive, ali i ekoloke,

etike, estetike; imaju sve osobine koje su nekada nosile poruke narodnih pesnika. On nas mudro opominje ko nam je brat, ko prijatelj, a ko
neprijatelj; podsea na nekada divnu slovensku zemlju Pomeraniju, na
prirodu Srba - vezanu za njihovog totemskog pretka vuka, na drevne
ratnike, ruske velikane, pa i na svako slovensko pleme ponaosob.

Na samom kraju pesnik otkriva i otkuda mu sposobnost da se do

te mere uivi u drevna vremena i iznedri tako bogat izraz. Naslov pesme
koja zatvara zbirku Ovo kroz mene zbore nai preci - dovoljno je
objanjenje.

Aleksandra Marinkovi Obrovski

vii

Stare Vatre
Opet P lamte

MOJI PRECI
Zabranjivali su precima mojim
da slave Boga kroz sunce i vatru,
al ja, njihov unuk, evo, jo postojim.
Nisu uspjeli vjeru da im zatru.
Branili su mojim pra-pradjedovima
da potuju nebo, vjetar, zemlju, vodu...
ali, hvala Bogu, evo, jo nas ima.
Mi emo trajati i kad oni odu.
Oni su mislili da sunce postoji,
i voda i zemlja..., da poslue njima,
posluno i ponizno, njih jadnike, koji
sad kukaju, u strahu, da se mijenja klima...
Rugali su nam se, da je naa vjera
bezbonika i da sve nam je prokleto,
ali Svetovida niko ne istjera
iz nas, ni slamu, badnjak drvo sveto...
Mi jo uvijek bojimo i aramo jaja,
isto ko i prije hiljada godina...
Svaki stari detalj nam je od znaaja,
da bi se uvala vjera od starina.

Nae staro znanje, kao vatra sveta,

predaje se oduvijek, iz ruke u ruku
i svako se dri svetoga zavjeta,
da prenosi znanje sinu, il unuku...
Prenosili smo ga pjesmom i guslama,
kojima djedovi jo unuke ue,
i naim starim i mudrim babama:
svaka od njih prenosi znanje na unue.
Ako Bog da bie koga da prenosi
ono to se, evo, do sad sauvalo,
znaju da e biti starac sjedokosi,
jednom, to sad slua, ovo dijete malo.
Dok nam je jezika i starih pjesama,
koje nam govore o davnim precima,
bie asti, hrabrosti i sree u nama...
uvat ime i jezik, zavjet nam je svima!

10

ZNANJE O STAROJ EVROPI

Danas, na kraju Dvadesetog vijeka,
kad evropske vjere skoro i da nema,
dok cvjetaju one dole iz daleka,
krstaki se pohod na Srbiju sprema.
Posljednji bastion stare tradicije,
to je preostao poslije svih dioba,
za opstanak nade, teku bitku bije,
vjere i kulture pred-hrianskog doba.
Tu se brane jezik i kultura stara,
tragovi jedinstva prastare Evrope.
Knjiga istorije, stare, se zatvara
ako se jo ove, zadnje, strane sklope.
Zapad davno pade, jezik zaboravi,
a zatim sredina ast za novac proda;
na taj nain sjever sa jugom rastavi:
tad sjever zanijemi, rastavljen od roda.
I jug razdijelie, sav, tuim vjerama,
ali im bar jezik svima isti osta...
a i stare vjere jo je u kuama,
kod starih je baba starog znanja dosta.

11

Ovdje, na Balkanu, ne brani se samo

zemlja i opstanak onih to tu ive,
ve ime i jezik, koje jo uvamo
od kad prelazismo Kavkaske masive.
Gori nam Srbija! Svuda dim i vatre.
Na sve strane zjape crne ruevine...
Hoe sila mraka ime da joj zatre,
da joj mit izbrie, slavu od davnine...
Napali Srbiju, opet, sa svih strana,
a da i ne vidi ko je sve napada...
Nije zacijelila jo ni starih rana,
a nova napast hoe da je svlada.
Napali Srbiju! Hoe da je slome,
a sa njom i znanje starije vremena,
al ona jo stoji, kao svoj na svome
- nije ni slomljena ni osramoena!,
jer djeca njena jo prkosno stoje,
nee da sa strahom u rupe se kriju,
da ne osramote slavne pretke svoje
to su krvlju svojom bojili Srbiju,

12

tako biljeei to se srpskim zove,

zauvijek postaju dio rodne grude,
kroz nju krvlju hrane nove vitezove,
da bude junaka sve dok Srba bude.
Misle da su bezbjedni, gore, na visini,
sluge sila tame neja bombarduju,
a odozdo stare babe u crnini
alju kletve koje do neba se uju.
U jednome selu, unuica mala
slua eksplozije mukle u daljini
i peurku dimnu gleda, to se stala
dizat do nebesa, kako joj se ini.
Tu, pored nje, sjedi baba nekoliko
i neto apuu, jedva da se miu:
oprezne, nee da ih uje iko,
kuckaju kamenje, teku kletvu sriu!
Prizivaju Boga i Duha svetoga:
da dou na zemlju u vidu Praveda,
da se putem pravde tog zakona svoga
on za srpsko stradanje osvetiti gleda:

13

- Triglave, koji si tvorac vasione

i ti koji sve to vidi Svetovide:
svojom stranom moi, kaznite sve one
koji nit se boje Boga, nit se stide...
Pola svijeta na nas, aicu, napalo...
- i ono njihovo, pusto im ostalo!
Rujevite moni, koji si bog rata,
ne daj da nam duman staru vjeru zatre.
Svaroiu, poput plamenog soldata,
stvaraj prokletima na sve strane vatre.
Ne daj da nam djeca nepravedno ginu...
- na jednog naeg, njihovih stotinu!
Vodene, ti im gradove potopi!
Poalji Morana, sina, da ih mori,
da ne da ikom ni da oka sklopi,
od svih nam dumana. Nek pate zlotvori!
Ko god nam je kakvo zlo i pomislio,
nikad miran sanak vie ne usnio!
Perune, munje, gromove... poalji,
a ti Stribore strane uragane,
da ne bude siguran ni blii, ni dalji...
da im godinama vedar dan ne svane.
Zbog njih nam narod bez razloga strada...
- na jednog naeg, njihovih hiljada!
14

A ti Dajboe, svu im zemlju spri

i nezapamene poalji im sue,
koju niko nee moi da izdri,
da nemaju vode da pokvase due.
Pohlepnima uzmite i to to imae!
- nek njihovom sudbinom od sad djecu plae!
Neka im nekanjen niko ne ostane,
al neka im niko neduan ne strada.
Oni to ratove prave na sve strane,
ti nek sree vie nemaju nikada.
Pravede, ti e razdjelit ih znati
i svakom od njih po zasluzi dati!
Svako ko se skriva, cilja iz daleka,
neka shvati: od Boga ne moe se skriti.
Glavni komandanti i planeri, neka
osjete ta znai domove ruiti.
Sto put im se gore u kui desilo!
- nek se sjete kako drugima je bilo.
- Bako, zar ne treba uvijek opratati,
pa makar tebi neko zlo i ini?
Njima e Gospod po zasluzi dati...
- prekide unuka obred u tiini.

15

- Majke da prataju smrt roene djece...?

Mi pratamo to se oprostiti moe,
postimo, potujemo i Boga i svece,
al ove bih muila... (oprosti mi Boe).
Od kad nas krstie, mi im opratamo
(a, Boga mi, ima im se ta pratati)
a oni se smiju, vidimo i znamo,
al gledamo dal e ve jedanput stati.
Nama bjee lako prihvatiti Krista:
pravdu i potenje to je propovjedo...
I naa je stara vjera bila ista,
ni kod nas se lopov nije slatko gledo.
Al oni da dou, priaju o tome...!?
Oni nit vjeruju, niti oprataju.
Ni mi nismo ludi, pa emo po svome:
babe e se borit nako kako znaju!
Svako ima pravo barem da se brani,
pogotovo ako brani se na svome.
Mi smo vijekovima bili napadani,
oduvijek se ovdje ratna koplja lome.

16

Ako te napadnu: dal buve, dal vuci...

ne misli se puno, ve se odmah brani;
ne gledaj ime e, nego odmah tuci...
Kad se brani, Praved na tvojoj je strani.
Mi smo vjerovali da e pravda doi,
vjerujemo i sad: Bog e da nas spase!,
al Pravedu malo gledamo pomoi
skreui mu panju, trae pravde za se.
- Ali vi traite pomo od Praveda,
tako to e nesreu donijeti drugima,
a on, djele pravdu, svakog isto gleda...
on za svakog istog saaljenja ima.
- Ala je ovo dijete radoznalo...!
- Znai da je bistra, a takve se ue...
Ve bi je trebalo poet uit malo,
ni mi nae znanje nemamo od jue!
I nas su uili jo od malih nogu,
pa malo po malo, i evo ta znamo...
Ja i danas rijei sjetiti se mogu,
to mi baba ponovi dva-tri puta samo...

17

Kad ve hoe znati, red je i da uje:

svako ko postoji, prvo sebe gleda...
Ko su oni kog e ti da oplakuje,
dumani ti, ili tvoji baba, deda...?
Kad se bore tvoji otac, ili strika,
za tebe se bore, svojom punom moi,
al oni ne mrze svoga protivnika
ve gledaju ivi, tebi, kui doi.
Neprijatelj, to je na suprotnoj strani,
za njih je dumanin samo dok je rata.
Da dolazi ko gost, ko i svi seljani,
irom bi mu otvorili i srce i vrata,
Dok ovi zlotvori, oni se raduju
to mogu zlo init, iz pakosti svoje...
Oni niti Boga, nit pravdu potuju:
niti znaju za njih, niti ih se boje.
Oni Svetovida smatraju za alu,
zato to za kratko prou nekanjeni
i smatraju staru vjeru za propalu,
evropski korijeni da su uniteni.

18

- to je onda Srbe vjekovma kanjavo,

a ne ove, koji oduvijek zlo ine?
Ve dugo je samo njima dobro davo,
kad e jednom nama ve sunce da sine?
- Nije on Srbe ni za ta kanjavo,
a i to bi kad ga oduvijek potuju,
ve za pokajanje onim ansu davo,
koji se sve vie u grijeh zaglibljuju.
Al nee jo dugo: svi govore znaci!,
jer dolazi vrijeme da se raun plati.
Nad njihovom sreom crni su oblaci,
zadugo ih nee sunce ogrijati.
Vidovdan nam dvaput hulje zacrnie,
jo davno: na Rujnu i Kosovu Polju.
Vidim: jo e jednom i nikada vie,
trea rtva odnijee svu nau nevolju.
(Baba, govorei, u neki trans pade,
ko nebeske sile da su je opsjele,
kako to one obino i rade,
kada ljudskoj vrsti neto prenijet ele.)

19

- Znam, osjeam, vidim... sve je ve poelo...

ali prvo vidim neke nae rtve,
a onda se vedri nae nebo cijelo,
a oni na gomile sakupljaju mrtve.
Vidim razjarenog stranog Rujevita
kako sa sedam njegovije glava
na njihove zemlje svom silinom hita,
razornom se snagom na njih obruava.
Evo, ve vidim, zgrade im se rue,
vidim na sve strane da panika vlada,
vidim strane vatre, poplave i sue...
Strana slika, kakvu ne vidjeh do sada!
- Baba!!! Jesi l dobro!? Da ti nije loe?
O emu govori? Ja ne vidim nita.
- Eto, sve mi slike s oiju odoe,
a tek sam vidjela krvava bojita...
- Baba! Ti izmilja. Nigdje nieg nema,
osim ovih bombi, ove strane buke...
Svaki dan se na nas novi napad sprema,
svi emo izginut od njihove ruke!

20

Kako e molitve protiv aviona,

ta e rijei protiv hladnoga elika?
Nije samo zemlja, ve i vasiona
sada u rukama ovih bezbonika.
- Svi ti avioni, sve ovo to uje...
nisu ni komarci, spram boije moi.
Ne moe da shvati, ni da povjeruje,
al e ti s vremenom sve u glavu doi.
Sve, to sam ti rekla, to se ve deava,
a da sam u pravu, ti e svjedok biti.
Moda nee doivjet moja stara glava,
ali tvoja hoe, tad e se sjetiti...
- De mi onda objasni, ta znae imena
koja si u molitvi bila spominjala.
Bolje je da nauim, jo dok sam malena,
da bih svojoj djeci objasniti znala.
- Prvo da ti kaem kako sve nastade,
da bi mogla shvatiti i svijet i ljude,
istoriju, otkad Bog nam ivot dade...
Prvo kratko, da ti previe ne bude...

21

Prje vremena i prostora,

kad niega nije bilo,
po shvatanju ljudskog uma,
osim Boga svemogueg,
u vjenom mu postojanju
i u samodovoljnosti...
koji jednom smisli svemir,
i stvori ga po toj misli,
predstavivi se u liku
Triglava, to trojstvo znai,
kroz koga mu se molimo,
jer mi Boga u njegovoj
veliini ne shvatamo,
ne moemo zamisliti,
umom nam nesavrenim.
Triglav Bore, u tri vida,
upravlja svom vasionom.
Prva glava, prvi oblik,
javlja se kad svemir stvara
- zovemo ga Vini Boe.
Kada javlja se u liku
svemira odravaoca,
s drugom glavom, drugim likom,
znamo ga ko Boga iva.
Kada trei oblik uzme,
koristei treu glavu,
tada svemir unitava...
I sve tako iz poetka:
22

svemir stvara i razara,

dok ga opet ne izbaci
iz pomisli svake svoje,
kad nastane opet, za nas,
beskonano nitavilo.
Kada Gospod svemir stvori,
ispolji se kao vladar:
Svarog, to sa Svarge vlada,
koju zovemo i Nebo.
Kada svemir sav uredi
da je sav u harmoniji,
poe zemlju ukraavat,
ko umjetnik svoje platno.
Ispolji se Gospod zatim
u boanskom enskom liku:
Moko, koja ivot daje...
Kao tako bipolaran,
poe zemlju naseljavat
i u svome monologu,
sad ko Svarog-sad ko Moko,
vlada ko sav i razdijeljen.
Kao Svarog on odlui
da Dubravka, muko, stvori:
duh udahnu u veliko
stablo duba, to jest hrasta!
Kao Moko stvori enu,
za Dubravka, Ljubljenicu.
Objavi se u stvaranju
23

prvih ene i mukarca,

opet kao bipolaran:
kao Rod i Roenica,
od kad sav rod ljudski nasta.
Ko Moko, im hranu stvori
i sve to za ivot treba,
ko Dajbog se suncem stvori,
a ko Kresnik sunce kresnu
i zapali, da im sija.
Kao dio toga sunca,
pojavi se ko Svaroi,
da ljudima vatru daje
i da ga kroz vatru slave,
a da sunca znak crtaju
ko vrhovno im boanstvo,
jer s umom nesavrenim
shvatit samog stvoritelja,
u njegovoj svoj svemoi
i u svesavrenosti
ovjeku je nemogue...
Ko Svetovid tad se stvori,
pokazuju da sve vidi,
sa etiri svoje glave,
na etiri strane svijeta.
Pokaza se Gospod zatim
ko Voden, to vodom vlada
i svim vezanim za vodu,
to Morana sina ima
24

i nevjeste mu Marice,
to na vodi kanjavaju
one to su nezahvalni.
Ko Morana, on kanjava
i pomori nezahvalne
i u polju i u umi.
Kao Perun, on se javi
ko gospodar oblacima,
munjama i gromovima.
Stribor je ko vladar vjetra,
Rujevit ko vladar rata,
kao Bjelobog je danju
i kad svijetlo ta donosi,
Crnobog, za noi tamne
i kad nosi to-god loe,
kao Volos, stoku uva
znanje nam, vjetine... daje,
ko Radogost gosti goste,
Kupala kad plodnost daje,
Devana kad umom vlada.
Bijela Zora on je kada
javlja se ko Dajbog jutrom,
Crna Zora kad ko Dajbog
odlazi nam s vidnog polja,
Lada je ko ljubav sama,
a Vesna je ko proljee...

25

Ima vremena, ve u ti sve rei:

Vile, Vilenjaci, Porevit, Dodole...
Evo se ve umorih, stara, govorei...
a to vas ne ue tome vae kole?
to idete tamo, ako vas ne ue
kada smo i kako doli iz Indije...?
Sigurno vas nekim glupostima mue,
a niko vam prolost, davnu, reko nije...
Da smo se, ko ludi, u kole uzdali,
koje samo hvale ono od tuina,
ne bismo ni trunke znanja sauvali,
to se hiljadama prenosi godina.
Ve ti, blago babi, ui to je pravo,
ono to smo direktno od svojih uili,
oduvijek je tuin zatrt pokuavo
sjeanje o tome ko smo nekad bili.
Vidi koje ime tebi neto znai:
Matej, Samuilo... il Vuk, Bogdan, Rada...
pa koja su tvoja, sama protumai...
Mislim da je dosta uenja za sada...

26

Jo samo da kaem da je ovo znanje,

koje ti pominjah, o staroj nam vjeri,
preduslov za nacije nae postojanje.
Veliina nacije starou se mjeri!
Koliko smo stari, govore imena
mjesta kojim znaenje jo razumijemo
i gdje su ta imena sve zabiljeena...
staru istoriju shvatit dal moemo...
A to, kako Boga neko objanjava...
Ko god hvali Boga mi ga prihvatamo,
ali naa dua, to su naa slava,
obiaji... za koje oduvijek znamo.
Vjera nije prosto sama religija.
Sa njom se prenose i stara kultura,
jezik, obiaji, moral, tradicija...,
Tua vlast i vjera sve svoje natura...
A ovo to puca... to e brzo proi,
kao to su proli i drugi ratovi.
Zasijae sunce, s Boijom pomoi,
nee dovijek ivjet ni zlotvori ovi...

27

TAJNA STAROGA GRADA

Izmeu zidina drevnoga grada,
koje prekrivaju zemlja i trava,
vievjekovna tiina vlada
i neumitnost zaborava.
Nita ne sluti na dane slave,
ulice pune vesele graje,
hrabre vojnike, mudre glave,
prepune zlata carske odaje
A nekad je tu ivot cvao,
posebno u tople ljetnje dane,
kad bi se narod okupljao
na velikom trgu, oko fontane.
Ba jedne takve veeri ljetnje,
mlada djevojka, boanskog lika,
zapazila je, tokom etnje,
mladia, vojnog zapovjednika.
Prola je, gordo, dignuta ela,
i, kao sluajno, nakratko stala.
Dva su se pogleda na tren srela...
i dva su srca zadrhtala!

28

I pade mladi centurion,

bez borbe, koplja ili maa
Od svake sile, spozna i on:
magija ljubavi je jaa.
Osjeti slabost u stomaku,
u snanim nogama nestade snage,
izgubi drugu elju svaku,
osim da vidi te oi drage.
Samo je na tren pogledao
te oi - masline zelene,
i lako, bez borbe, postao
rob - ne vojske, ve ene.
Od nje mu nije bilo lijeka,
jer nije odlazila mu iz snova.
Da ga bar pogodi od ovjeka
strijela, a ne Amorova
Gonjen magijom enskih drai,
zaboravi na sve drugo
i poe, zaljubljen, da je trai
i nae je, ne proe dugo.

29

I sav ozaren ka njoj krenu,

spreman da joj svoj ivot preda,
ali ona se samo prenu,
ne udostojivi ga ni pogleda.
Ona je, svjesna svojih moi,
igrala ljubavnu igru vjeto.
Znajui da e joj morati doi,
odglumi da je ljuta neto.
I ode, praena robinjama,
ni malu nadu da najavi
Kao da ne zna da srce slama,
njemu, laiku u igri ljubavi
Nauen da nastupa direktno,
nije se snalazio na ovom polju,
a ona igrae tako spretno
da bi teko naao bolju.
Potpuno neiskusan u takvom boju,
gdje nervi odlunu bitku biju,
kopnio je u nespokoju,
nemoan da gradi strategiju.

30

Kada bi uspjevao da je vidi,

ni glas ne mogae da joj uje.
Izgledala je kao da se stidi,
kao to djevojci i dolikuje.
Ona, kad dozna sve o njemu:
ko je i ta je, od kakva soja
primjeni dobro poznatu emu,
kako da ohrabri naeg heroja.
Kao sluajno, proe kraj njega,
dozvolivi da joj pogled uhvati,
pogled, za njega vaniji od svega,
dovoljan da mu svu nadu vrati.
Kada ga pogleda jo jedanput,
vrati se junaku sva stara snaga.
Uzbuen, zadrhta kao prut,
kada ugleda dva oka draga.
A ona osmjeh nije krila,
osmjeh to jasno obeava,
da bi ga vie ohrabrila
I njegov san postade java!

31

Trebalo joj je jo par dana,

da mu pomogne da se odlui.
eni je hrabrost Bogom dana,
mladi se dugo sa stidom mui.
Dok njoj je ponos djevojaki
nalagao da bude uzdrana,
njega je oblivao znoj mrtvaki,
od treme - do jednog dana:
Urodila je opet plodom
poznata, enska, taktika stara
i prie joj nesigurnim hodom
i poe da joj se udvara.
I uskoro je svake noi
sluao slatke rijei njene
i gledale su im se oi,
netremice, zaljubljene.
Tako je bilo i noi ove.
...Priae ko koga vie voli
i sanjae zajednike snove,
kad straa povika: Mongoli!!!

32

Zgrie im se mlada lica,

u bolu koji srce slama.
Znali su za zvjerstva tih ubica,
bez milosti i bez srama.
uli su za sudbinu gradova
u koje bi se oni slili.
Zar njih da zadesi sudba ova,
ba sada kad su sreni bili...?
Obuzela ih je strava.
Znali su dobro ta ih eka,
uvi kako se pribliava
iz daljine divlja dreka.
Pristizali su sa svih strana,
ve su ih bila puna polja...
Ne bi im bila ni dobra hrana
sva vojska gradska, pa ni bolja.
S kula su komandanti grada
gledali, zamiljeni, nijemi
Znali su, jedina su im nada
visoki gradski bedemi.

33

Ali osvajai su znali

kako sa ovakvim gradom,
mnoge su ve bili osvajali
borbom i dugom opsadom.
Borbe su poele istog asa!
Ljestve i kuke na zidine,
ratni poklii iz sveg glasa
i kia strijela iz daljine.
Napadai su u asu
krenuli na bedeme smjelo,
ali ih odozgo odmah zasu,
ve pripremljeno, ulje vrelo.
Dok jedni nazad, uz bolne krike,
drugi napred, u talasima
Prekrili polja! Od te slike,
krv se u ilama ledila svima.
Danima je to trajalo,
borbe, dan iza dana,
ali u gradu, malo po malo,
ponestajala je hrana.

34

I poe snaga da im pada,

kraj su ekali svakog asa...
Nije postojala ak ni nada
da bi im odnekud bilo spasa.
Al nada doe iznenada!
i to od samih napadaa,
koji zatraie od grada
da plati otkup i danak plaa.
Ko i njihovi djedovi prije,
gradski su oci znali ta e.
Vidjevi, od borbe vajde nije,
rijeie: svaki otkup dae.
Da uzmu blaga kolko im drago:
pristadoe na ucjene
ali Mongoli, uz svo blago,
traie i sve mlade ene.
Neki rekoe: daemo im ene,
mi emo sebi lako nai druge.
On skoi i ree: - dajte im i mene,
ja u ionako umrijeti od tuge!

35

- Kakve su ovo kukavike prie!,

pa ti si uvijek u boju prvi
tebe se, u stvari, sve ovo ne tie,
ti si ionako slovenske krvi.
- Zaboga, kakvi ste to vi ljudi,
da ne alite roene keri...?
Znajte: sam Bog e da vam sudi,
proklete bezdune latinske zvijeri.
On nije shvatao da su oni
oduvijek tako opstajali,
da nisu bili ratu skloni
ast bi i otkup lako dali.
Kleo je svoju sudbinu kletu
to mu uzima ono najdrae,
za njega najvanije na svijetu
Zato ba to Tatari trae?
A nisu traili od Boga mnogo,
samo da imaju jedno drugo,
ali nije im ba pomogo
Ne trajae im srea dugo!

36

Tek to su je bili okusili,

otee im je iznenada.
Sve srene snove, to su snili,
ruila im je ova opsada.
Odlui: on e da je brani,
dok god u njemu ivota ima!
Nae je skupljenu uz zid, na strani.
Tresla se kao da je zima...
Samo je tiho zajecala,
kad ju je njeno zagrlio.
Da e ih dati, ve je znala.
To vie niko nije krio.
-Neu te dati! - tjeio je.
- Da mi te uzmu, nema te sile
Radije emo u smrt oboje
- Al tad se pojavi, stric mu, Mile:
- Oblak e uskoro sa naim doi,
grad mu zatitu zlatom plaa.
Poslah Igora jo prve noi,
ve mu je vrijeme da se vraa

37

Te im rijei dadoe nadu,

da e se sudbina smilovati
i uini im se na zapadu
da ve se naziru srpski ati.
Dal su to bili konji njini,
il im se samo inilo oku...?
Tad Mile spozna u daljini
figuru poznatu, visoku.
- Jest! To je Igor. Ne lau oi!
A eno i Ratibora...!
Znao sam da e i on doi...
I uvijek prvi biti mora...!
Eh, taj ne moe bez takmienja,
on nikome ne da preda se.
Pa ni starost ga ne mijenja...
Vidi se odmah: Ljutia rase!
Al ne daju se ni ostali:
Koji e barjak stii prije...?
Mnogi s Mongolima ratovali...
stare, iskusne, megdandije.

38

Na barjacima grbovi slavni,

od svuda gdje je srpskog roda.
Proslavie ih preci davni,
ko da pomisli ast da proda...?
Sa Lene, Sene, Dvine, Drine,
Dunava, Rzava, Drave, Save,
Dona, Oba, Laba, Cetine,
Rajne, Majne, Volge, Morave,
Bodre, Visle, Bojne, Bojane,
Bosne, Neretve, Tise, Nemana,
Severne, Pive, Marice, Sane...
- javili su se sa svih strana.
Svako je pleme momke dalo
da ast mu brane u armiji,
traei da, kad bi se ratovalo,
ba oni budu najhrabriji.
Bodrii, Ljutii, Ordovii,
Silure, Macure, Balte, Drobnjaci,
Lemovii, Krivii, Branievii,
Luii, Severi... svi junaci.

39

Zovu ih Srbi, Serbi, Sorbi,

Suebi, Vendi, Vindi, Veneti...
Nepobjedivi su u borbi,
na konju svaki ko da leti.
Dinovska rasta, poznati svima...
Strepae na zemlji svaka rasa,
bilo na zemlji, il morima,
da s vojskom na njih ne nabasa.
Po plemenima bijahu zvani,
a i po predjelu u kom ive,
po polju, brdu, il rijeci znani,
dobijajui tako nazive.
Poljani, Poljaci, Polaci jesu
Srbi iz ravnice, polja.
Brani, Hrvati, Hrbati... gdje su?
- Uvijek izaberu brda najbolja.
Krajinici su, il Ukrajinci,
kada su na granici - kraju...
Zagorci, Lesi, umadinci...
kada pri umi prebivaju.

40

Derevjani, Luiani i Uiani

zovu se po drvetu i umi - lugu,
Bosanci, Raani, Polabljani,
Zeani... po rijenome okrugu.
Pomorci, Primorci kad su uz more,
Preani kad su preko rijeke,
Ratari gdje se zemlja ore,
Ljutii kad su naravi prijeke.
I da ne duimo vie priu...
Primjetili su bili Tatari,
kako se niz brda ve primiu
Srpski vitezi, znanci im stari.
Kad kan ugleda stranu sliku,
odmah mu pade na um ta e:
dok je jo imao priliku,
pred njih posla pregovarae.
Ovi odmah s bijelom zastavom,
krenue dolazeim Srbima,
pozdravljajui ih priom lukavom,
kako dovoljno plijena ima:

41

- Podijeliemo sve sa vama,

kako to samo braa rade.
Doli smo sa istim namjerama,
ne treba me nama biti zavade.
Evo, uzmite ta vam drago,
mi emo uzeti to ostane.
Znate da na kan ne bi lago
i da se dri rijei dane.
Izjaie Oblak i Ognjen,
dok su im bijesno rzali ati:
- Grad mora biti odbranjen,
za njega emo ratovati!
Ne pogaate se sa drugima
kad je na vaoj strani sila,
a sad kad nas isto ima,
borbenost vas je napustila.
Va kan je dobro znao
da nam zatitu Latin plaa
i da je zemlju nau napao.
U gradu su nam mnoga braa!

42

Nae je momke starosta dao

da grad brane i trgovce,
za ta Latin je obeao
vino i ulje i zlatne novce.
Mi se drimo date rijei,
pa i kad je Latinu data.
Na muki nam je ponos prei
od svega zlata i dukata.
Kad bi smo doli nazad kui,
i pred rodbinu nau stali,
znam: gledali bi prezirui,
sve koji su im ast izdali.
Idite! Recite svome kanu,
da su nam momci eljni boja.
Il neka borbe odmah prestanu,
ili otrite oruja svoja.
Neka nas eka ispred grada,
da s nama lino razgovara,
da zalud vojska vam ne strada
... a on za priu ima dara.

43

Rijei su mu najjaa strana,

i Latine bi nadmudrio...
al i junak je od megdana...
Naoj bi djeci ravan bio!
Kad vas je vie, vi ste jaki.
Evo stavljam vas na drugo mjesto.
Kad bi nestao Srbin svaki,
vi biste doli na sami presto.
Sjevnue oi Mongolima
i za sablje se uhvatie.
Da od njih boljih junaka ima,
to nisu mogli sluati vie.
- Ne izazivaj puno Ognjene,
jer ako stvarno naljuti kana,
mogao bi na vas da krene,
pa da zaali zbog ovog dana.
Nego se moli svome bogu
da mu amani proreknu tako
da e izgubit vojsku mnogu,
inae, Svetovid bi vam oplako.

44

- Svetovidu neka je slava!

On nam je pobjedu ve proreko.
A va aman...? Moda spava,
ili je od straha ve uteko...?
Al ostavimo na miru rece,
oni e pravu istinu znati.
Nebeske stvari su za svece,
nae je samo ratovati.
Idite, kanu poruite,
da, kad nebeske vide znake,
doe s ostatkom svoje svite
i nek povede vae prvake.
Nai starosta i velmoe
lijepo e ih doekati.
Pa, kako se oni sloe...
Il emo piti, il se klati...
Mongoli konje potjerae
i sjurie se niz strminu.
Ognjen i Oblak se nasmijae,
primjetivi ljutnju njinu.

45

Htjeli su da kana izazovu

da gore, na njih, s vojskom krene.
Nisu vjerovali tom laovu
sa kojim nema prie iskrene.
Uvrijedivi ga, mislili su,
da e odbiti pregovore.
Da momci zalud doli nisu,
a svi su orni da se bore...
Ovo je bila prilika prava
da se junoe oelie;
sutra e na njima biti slava,
jer treba da na pretke lie.
A zar im ima prilike bolje
ve da se kale na Mongolima...?
S njima ko dijeli bojno polje,
taj mora lavlje srce da ima.
I ispalo je stvarno onako,
kako su bili i eljeli.
Uskoro, mongolska vojska, polako,
u bojne grupe se podjeli.

46

I Oblak Srbe svoje poreda,

da naprijed stanu titonoe,
iza njih strijelaca dva odreda,
u kojim nema ruke loe...
Konjica iza, u dugom nizu,
strpljivo na red svoj ekaju,
jer kad Mongoli priu blizu,
oni e bitku privesti kraju.
Slavni Srpski Krilati Gusari,
kako su ih drugi zvali,
na svojim leima su, u stvari,
privrena krila imali.
Kada u odluni napad krenu,
zalepraju orlovska krila,
stvarajui huku paklenu,
koja bi i vraga preplaila.
...Borba otpoe kiom strijela
i pokliima sa obje strane!
Strijela je nebo zacrnjela,
da poslije kao kia pane.

47

Kako su Mongoli bili nie,

strijele im nisu ile daleko,
pa su morali da se priblie,
a to je Oblak jedva eko.
On tada naredi uzmicanje,
nakoso, gore, korak po korak,
strijelama dre rastojanje,
a vatrom Miletu dade znak.
Onima to su gledali iz grada,
vidjevi kako Srbi uzmiu,
uzmicala je s njima i nada.
ene su poele da nariu!
Ali Oblak je samo ekao,
dajui gradskoj vojsci vrijeme,
po planu koji je Mile znao,
da se za odluni napad spreme.
Da ih odmakne od grada malo,
povukao je Mongole gore,
da bi se gradskoj vojsci dalo
vrijeme, iza njih da se stvore.

48

Kad se iz grada vojska pojavi,

krenu niz brdo Srpska konjica,
kao lavina to sve plavi,
ko ruilaka divlja bujica.
Ko da se zatresla zemlja cijela
pod kopitama silnih ata,
ko da su nebesa zagrmjela
od ratnih poklia srpskih soldata.
Mongoli odmah uvidjee:
bijeg im je bio jedina nada,
al tek to u polje nazad dospjee,
napade ih vojska iz grada.
Kada se vojske sudarie,
zavlada zveket otrih sabalja,
po oklopima to se zbie,
da se tek ruka s maem pomalja.
Kada se Srbi meu njih sjurie,
nastade klanica neviena.
Nije se zemlja vidjela vie...
Svud tijela mrtva, il ranjena!

49

Jaroslav sa svojim u centar krenu

- ba gdje se najea bitka bila.
U pomo ranjenom Raenu
dojuri Ranko s lijevog krila.
Raen, iako krvave glave,
daleko od toga da se predavo,
noen krilima stare slave,
sjeko je sebi prolaz pravo.
Bio je doo do samog kana,
gdje je najvie Mongola bilo,
kad su ga napali sa svih strana...
Kao u konici je vrilo...
On, stari Radun, Gojnik, Bran,
Bogoslav, Verin i Pribislav,
proslavili su se na taj dan
da ih pominje srpski rod sav.
Uz pomo Rankove sjajne druine,
koja se do njih hrabro probi,
kana odvojie od glavnine.
Bran ga obori i zarobi!

50

Kad su ostali Mongoli vidjeli

da su ostali bez starjeine,
vie se boriti nisu htjeli:
ponestalo je hrabrosti njine.
Splasnuo im je vojni moral,
izgubili su volju svaku.
Slomio ih je za voom al,
vidjelo im se po koraku.
U grupe su bili razbijeni
i opkoljeni sa svih strana,
jer nisu bili naueni
da ratuju bez vostva kana.
Oblaku ih je bilo ao
gledati kao siroad neku
Na asnu predaju ih je pozvao,
uz branilaca gradskih dreku.
Prie mu glavni komandant grada
i poe otro da smrt zahtjeva.
Kao da on Srpskom vojskom vlada,
Oblaku ree prepun gnjeva:

51

- Neu predaju! Neka se bore!

Do smrti sve u ih isjei.
Ako se predaju tim po njih gore,
poubijau ih sve muei.
Da vide da sa mnom nema ale
i nadaleko da sam najjai...
A mislile su te budale
da su veliki osvajai...
- Polako! Polako! Stani mladiu!
- Oblak ga naglo zaustavi.
- O njima ja, sam, odluiu,
il s njima bitku sam nastavi.
Nisi se tako junaio
dok mi te jadnog ne spasismo,
ve si se u gradu, ko mi, krio.
A ta bi da mi doli nismo?
Bil onda tako sjeko i peko
i muenjem ih ubijao,
ili ih iv ne bi eko?
Bijedan si, da mi te je ao...

52

- Kako ti, Germane, smije meni,

komandantu, da se suprotstavi!?
Rei u starosti da te smjeni,
ako se pod moju vlast ne stavi!
Vi ste Suebi zato plaeni
da nam dovoljno vojske date,
a komanda je samo na meni...
Vi se tu nita ne pitate!
- Ne zovi me Sueb. Suebima nas zovu
samo slini tebi, sa govornom manom.
Ne zna izgovorit Srbin, ti nitkovu,
a smatra se nekim vajnim velikanom.
Nismo ni Germani, to je vae ime,
to na srpskom ama ba nita ne znai,
a na latinskome vie ne zovi me...
i ne ponaaj se kao da si jai.
Da ima obraza, ponizno bi gledo
ispred onog to te od smrti izbavi...
Ti bi spasiocu svome zapovjedo,
a do maloas ti se radilo o glavi...

53

Hodite ovamo ljudi da vidite,

ratnika hrabra, krupna i jaka!!!
Svi ete sigurno da se zastidite...
Niste vidjeli takvog junaka!
Sjatili su se mnogi, radoznalo,
da vide ko je vrijedan te hvale.
Te su se vrline, kod njih se znalo,
za sasvim normalnu stvar smatrale.
Visoki, jaki, dugoga lica
visoka ela, vrsta pogleda,
jakoga nosa i jagodica...
Ko mitski heroj svaki izgleda!
Od svijetle do sasvim crne kose,
otre obrve svaki ima...
Teke sjekire mnogi nose,
volovske rogove na ljemovima.
Kad su vidjeli to stvorenje,
kako Oblaku, onakvom, prijeti,
nastade veselo raspoloenje,
koje je vredjelo vidjeti:

54

Nastade kikot starih ratnika,

bijeli im perini na vrat pali,
a samu dreku tog jadnika
mlai su sa osmjehom gledali.
Stojan, momina irokih lea,
gledo je odozgo na ovjeuljka,
s hladnim prezirom, koji vrijea,
kao to div bi gledo patuljka,
a onda se grohotom nasmijao,
to su prihvatili svi ostali...
Prije nego Oblak ih je utiao,
neki su od smijeha na zemlju pali.
Oblak, kad od smijeha se povrati,
opet otpoe sa kritikom:
- ...Ti ima hrabrosti pred mene stati,
koji se ne klanjam, sem Boga, ikom!
Ti ne zna jadan sa kim pria!
Ti da se, drsko, mjeri sa mnom...,
sebe i sline da velia,
pred mojom, Srpskom, vojskom slavnom...?

55

Kada bi bilo do same sile,

sve bi na svijetu bilo nae.
I ovaj grad su izmolile,
voe vam, to ponizno puzae.
I gledamo vas tako bijedne,
ne shvatajui da postoji
muko bez vrline ijedne
i da se kao ena boji.
Da nisi ve platio cijenu,
za zatitu novac nam dao,
obukao bih te kao enu
i takvog nazad u grad poslao.
Ba teta to vas Bog ne stvori
enama, kad ve isti ste ene,
mada se kod nas i ena bori,
i to do smrti, zbog asti njene.
Mada kukaviluk svoj opravdavate,
tvrde za nas da smo naivni i ludi,
kako ete u oi ene da gledate,
sada kad su vidjele ta su pravi ljudi.

56

I to gradova to imate,
dasmo vam za trgovita,
a vi bi da nekom otimate...?
Ima li u vama razuma ita!?
Ne misli valjda da bi vi borbom
uspjeli neto uzeti nama!?
Ne bi sa svojom vojskom svom
protivnik bio naim babama!
Sve to je igdje mjesta i rijeka
- mi smo im svima imena dali!
Dal se po vama zovu neka,
dal ste po sebi ta nazvali?
Od Tare, Bojne ili Bresta,
do Laba, Neve i Nemana...
Jezika naeg jo ne nesta,
od Dublina do Industana.
Sve je to, drukane, bilo nae,
jo od najdavnijeg doba.
Oduvijek nai ratovae
oko Lene, Dona i Oba.

57

Od Brodice do Branibora,
Vilina, Kovna, Novgoroda...
od leda do stepa kraj Crnog mora,
sem naeg, nema drugog naroda.
Rujansko more se tako zvalo
po Rujnu i naim Raniima,
a Srpsko je Baltikim postalo
po slavnim starim Baltiima.
Moete nas zvati Goti, ili Geti...
da na srpskom imenu ne bi bilo slave,
al e nae ime u mitu ivjeti,
koji e prenosit stare sijede glave.
Alari, Jevri i Roderi...
za Vizigote ko uo nije?,
Atanari i Amalari
- svi su iz Balta familije.
Ermanari i Teodori
- Ostrogota glaveine.
Gajzeri, elimir i Gunderi
-Vandali, kraljevi Kartagine.

58

Ko je Velizar, nesretnie,
da nije moda od Latina?
Na koga Rimski carevi lie,
sve sami Srbin do Srbina?
Jesi li vidio biste Cezara,
Vespazijana i ostalih...?
Kod mnogih imena naa stara
- sam Serbius prije svih.
Ko je Teodori? De mi reci...!
I ije je to prezime...!?
Kako se zvae tvoji preci...?
Ako li grijeim, ispravi me...
Raesti se tad Latin jako,
ne mogavi da slua vie:
- Ako i jeste bilo tako,
ba vai nam i posluie.
Oni jesu vladali Rimom,
mnogi ga i osvajae,
al, omamljeni naom klimom,
prihvatae ba sve nae.

59

Rim je proguto mnoge,

ko ivo blato ba!
Kad ti se zaglibe noge,
zalud se otima...
Njima se jadnim inilo samo
da su osvajali u svom interesu.
A mi to iskoristiti znamo...!!!
Najveu korist nama donesu!
Ve smo vam uzeli jug cijeli,
i to pomou vaih.
Ne znam da li ste previdjeli
da se ja maa jo ne maih,
a vi se krvite s Mongolima,
koji nam nisu od vas mri...
Vas e svaki dan manje da ima
a nas, nek se isti broj dri,
pa emo bez i jednog junaka
uzet vam kontinent sav.
Nemamo ni visoka ni jaka,
evo, ja nisam ni lijep, ni plav...

60

a eto, vidi, vi ste se tukli

da bi ste spasli ovakva mene
i jedva ivu glavu izvukli,
dok mi bi, poput lake ene,
na kraju ponizno pred njih stali
i dali im sve to bi htjeli.
Tako bi glave sauvali
i nepovrijeeni preivjeli.
ito sam knjige o vremenu
kada ste najvea sila bili,
ali sada se urak okrenu.
Jedne smo s drugim zavadili.
Gdje god se ko-god zavadi,
mi jednom pomognemo.
On od tad za nas radi,
kad god da u rat krenemo.
Jednom kad je sa nama,
nema mu povratka vie.
Ne moe nazad od srama,
braa ga zamrzie.

61

Krenusmo tako od Rima,

kada mu kupismo voe,
koji udari po Galima
i ak vam do Laba doe.
A ko nam bjehu vojnici!?
Sve sama braa tvoja!
ak i kao zapovjednici,
tokom najljueg boja.
Vi ste na obje strane.
Mi samo posmatrai.
Nekad i opklada pane:
- koji je od vas jai.
I vi ete se tui godinama tako,
dok vas jezicima sve ne razdijelimo,
a tek onda emo, strpljivo, polako,
igrati se s vama kako poelimo.
Vi ete kroz hrabre bitke nestajati
i poslije svake, bie vas sve manje,
bratoubilaki boj nee prestati
ni kad vam zaprijeti puno nestajanje.

62

Ako neko od vaih nekada i shvati

ta se to u stvari sa vama deava,
mi emo mu odmah carsku krunu dati,
koja pamti mnogo takvih slinih glava.
Reemo mu: - ti si sada vladar Rima
i cijele slavne Rimske imperije,
klanjamo ti se svi, koliko nas ima...
- i on e zaboravit ko je bio prije!
Vlastoljublje, to je stara bolest vaa,
jer u zlatoljublje ono se pretvara,
a sa njim se ratnik ko ena ponaa,
gledajui samo da riznicu stvara.
Kada je zaslijepljen, onda nam je lako
da njim upravljamo kako poelimo:
pokaemo na vas i kaemo kako
svi pod istom krunom treba da ivimo
i kako je on stvarno zasluio
da vlada itavim svijetom,
a jezik na, koji je nauio,
da se smatra stvari svetom.

63

A kako vlasti nikad nije dosta

i kako glad nema oiju,
malo po malo i nita ne osta...
A nai se samo smiju
i polako za njim, trljaju ruke,
ko dio njegove nove vlasti...
Bogatimo se bez po muke!
Zar ima na svijetu vee slasti...?
- Ima ti pravo! Sve je ba tako!
- Oblak mu naglo priu skrati
- i zato emo sada ovako:
Ne trebate nam vie plaati!
Ionako ste nam dugovali,
kasnite s dankom mjesecima
a, vidim, nismo vam ni trebali,
jer meu vama boljih ima.
E, pa evo vam prilike prave,
da sada pokaete pravo lice
Mongolima, kada se pojave,
koji su za vas bijedne skitnice.

64

Uzeti emo im konje i blago,

s nama e poi i momci nai.
Vi onda s kanom - kako vam drago...
Ja lino vjerujem da vas se plai...
Mi se sa njima odavno znamo,
ratovali smo s njima esto,
al otkud dooe ak ovamo...?
Ovdje im nije bilo mjesto.
Vi ste im platili i doveli ih,
da bi se borili protiv nas.
E, sad se vi borite protiv njih...
Od nas ne oekujte spas!
A to se tie tvoje nade,
da e nas jednom nestat ko rase,
da vaa moe s mirom da krade,
kad bi ti elja i ostvarila se,
vama, takvim, ni to dosta bilo ne bi,
jer vi ko da niste sa ovoga svijeta.
Sve bi ste na svijetu prigrlili sebi,
bilo ija druga srea vama smeta.

65

Mi vas, da hoemo, moemo zbrisati,

da ne postojite kao narod vie,
al gledamo ljudski s vama trgovati,
iako nas trgovci vai ogulie.
Moda ete jednom kupit nam sve voe
i moda e jezik skoro nam nestati,
ali i hiljadu godina kad proe
po elima emo se visokim poznati.
I kad bi nas sila neka pokorila,
uvela tu jezik u sve strane nae,
imena bi mjesta Srpski govorila
i planina, rijeka... to se Srpski zvae.
Kad se, pradjedovska, krv opet probudi,
itaemo lako ko smo i gdje bili,
ude za vremenom kad smo bili ljudi,
trait jezik djedova, to su nam sakrili.
A kada izbije rijeka krvi vrele,
ponornica to se godinama krila,
otkrie se drevne knjige, poutjele,
skrivena istina da bi zaiskrila...

66

U to, eto ti naeg junaka,

zaljubljenog, s poetka prie.
Kad doe s Latinkom pred Oblaka,
ovaj zamalo poe da vie.
- Velibore li Velibore...
Latinka, pored tolikih naih!?
Pa zar su nae cure gore?
Ba to je ono ega se plaih!
A zar vam nije svima reeno
da rasu nau ko ast uvate,
jer onaj ko je tim putem kreno
mora da su mu baene gate.
Od naih onakvih djevojaka,
kakvih nema nigdje na svijetu:
svijetla, visoka, tanka svaka...
a ti Latinku nao prokletu!
Hoe da te prokunu nae majke:
Delija a na tuinku spao...!
Srpkinje hoe srpske snajke,
neudatih im je keri ao...

67

Ionako nam momci ginu

da bi se ko junaci dokazali,
zar jo da dajemo ih i Latinu,
a da ih majka njihova ali...?
- Strie Oblae, od naeg je roda!
Otac joj je, gore, od Rania bio,
sluio je ovdje, ko kapetan broda,
dok se jednog dana nije izgubio.
Njena ga je majka danima ekala,
ni poslije godina ne gubei nadu.
Nae joj je ime, Jelena, dala,
da je uvijek sjea na Srbina Vladu.
Njoj je od malena priala o ocu,
kao o heroju boanskoga lika.
Sanjae o njemu, kao spasiocu.
Majka joj priae: njegova je slika...
- ekaj, da vidim! Ne, nije mogue!
Nije valjda kerka Rani Vladimira...?
Ista on. Sjeam se, ko da bjee jue,
kada sa etom svojom promarira.

68

Jest, brate, ista... Njegovo je lice...

i plava, brate, nije na Latine!
Ista njegove dvije sinovice.
E, neka vam bude po volji sine!
Svi su ti Ranii isti ba
i svako dijete na njih se baca.
Moe ih poznati, im ih ugleda.
I staro i mlado ista ljuta faca.
- Ima ovdje Rania... pogleda lijevo,
- hodi ovamo, doi sine Rade...!
Ni sestra mu nije slinija, evo...!
E, to ti je kerka tvoga strica Vlade!
Pogledae se strievii,
u oiglednoj nevjerici,
da jedno na drugo toliko lii,
ko to bi liilo svojoj slici.
Kad osjetie da krv im je ista,
grudi im proe neka toplina,
koju izazva ljubav bratska, ista:
bratova zasja suza i sestrina!

69

- Ne! Ona ne ide. Njoj je ovdje mjesto,

jer ona je potekla u ovome gradu.
Takve se ljepotice ne raaju esto
i neemo Srbima dat da je ukradu.
Ne moete tako da kradete ene,
jer kod nas se ena samo kupit moe,
a za nju nam neete moi platit cijene,
pa i da se skinete svi do gole koe.
- E, ja idem sama, niko me ne krade
i to idem slatko, ko da idem u raj.
Idem, ko da idem kod svog oca Vlade,
mjesto njega vraam se u rodni mu kraj.
- Ti da uti! Tebe nita ne pitamo.
ena se ne pita, nego samo ljudi.
Njeno je da uti i poslua samo,
gdje e i sa kim e, kad joj se presudi.
- Radije bih s njima jedan mjesec bila,
nego s vama, bijednim, jedan ivot cijeli.
Ne bih ni ivjela, ja bih se ubila,
kada bi me od njih, sa sobom odveli.

70

Gdje bih ja ovakva, tanka i visoka,

meu Latinima sebi nala para:
prave smee kose i svijetla oka,
izgled koji od vas sasvim odudara!
Vuica za sebe samo vuka trai,
lisac za nju nije ni pristojna hrana.
Orlici je orao, ve leinar drai,
sokolici soko od goluba guana.
Ne vjerujem da ste naivni toliko,
da ne primjetite da vas ne potuju:
ni ene, ni djeca, ni sluge... Ba niko!,
pogotovo kad vam hvalisanje uju.
Vi se hvaliete svojim osvajanjem
u kome vas nikad nije lino bilo.
Nije vas bilo ni u boju manjem,
ta bi se to s vama, jadnim, osvojilo?
Neka im skaradna imena dijelite,
kojima se oni nikad nisu zvali,
roeno im ime unitit elite...
Kako bi tek oni vas takve nazvali?

71

Traite od nekih da se Kelti zovu,

to na grkom znai obini divljaci,
da biste stvorili neku grupu novu,
da bi se dijelili braa i roaci.
Ali to ih onda zovete Germani,
ili, vaim rijeima, oni to su isti.
Uvijek ste na djelu sramom ukaljani,
samo ste u prii pravi moralisti.
Pohlepa ve vam je lica
potpuno deformisala.
Velikih glava i kratkih noica,
liite na odvratne gomile sala.
Ko god da je od vas bolji ili jai,
tjeite se tvrdnjom da varvari to su
i svaki se od vas u rupu uvlai,
mjesto da da primjer u mukom ponosu.
Na sreu mene svu proima
naslijee hrabre krvi njihove,
pa se poistovjetiti s njima
u sate ponosne mogu ove.

72

- Evo, djevojka je odluila

- presudi kratko Oblak spor:
- i previe je s vama bila,
kako li preivi jadni stvor...?
A ti e sada da slua druge,
dosta su drugi tebe sluali...
i znae ta su to noi duge
kad te za slugu budemo dali.
Hoe li ko-god ovog za roba...?
Hoe li ti, moda, Nedo?
- Kad bi mi sluio vjerno do groba,
ne bih ga takvog runog gledo!
Kad vidim takve, niskoga ela,
iroke glave i stomaka...
Ko da ga nije ena na svijet donijela...
Lii mi na Branovog ujaka!
Da uvue u egu jo koga,
a znaju da Bran ne voli alu,
zaika malo druga staroga,
kako bi stvorio predstavu malu.

73

- Proi ti se mojih ujaka!

Ima i svojih, s njima se ali.
Ako mi samo padne aka,
pa kad te desnica moja raspali...
Nedo se uvijek naaliti znao,
ak i kada mu se radilo o glavi,
samo to bi maem mahati prestao
jedva je ekao da egu nastavi.
Nekad bi u bici, samo radi ale,
tupim dijelom maa udario koga,
da bi se junoe malo nasmijale...
Par je puta bio i ranjen zbog toga.
Al on se ne bi Nedom zvao,
kad bi ozbiljan mogao biti.
Kao da mu je bio posao,
kako ostale razvedriti...
Ognjen i Oblak objasnie
Miletu ta su odluili,
da grad tititi nee vie,
poto zahvalni nisu bili.

74

Gostoprimstvo su iznevjerili,
a to se kod Srba ne tolerie.
Umjesto zahvalnosti, drski su bili...
To nije moglo tako vie!
Mile tad ode da iz grada
izvede starce, djecu i ene.:
Da zalud neduan niko ne strada,
pusti i iz tamnice zatoene.
Sie u podrume i poskida
teke okove svima redom.
U zadnjoj eliji nae kraj zida
mrava diva s bradom prosjedom.
- Od kad si ovdje starino? Reci!
- upita koatu, slabu priliku.
- Jesu l ti od naeg roda preci?
Ko svoga oca da vidim sliku...!
- Sa sjevera sam, od Rania.
Kapetan broda nekad sam bio,
dok jednom nisam, poslije pia,
u okovima zavrio.

75

U najljepu sam se zagledao,

poteno, kao u Srpkinju Srbin.
Da ju je gledao, tad sam saznao,
komandanta grada sin.
Meni je lako na grudi pala,
dok njega gledala je hladno...
to meni ona je srce dala,
on se oboma osveti gadno.
Kada sam jedne noi pio,
sa svojim, sa Rujna i iz Strele,
neto u vino mi je stavio
i sluge njegove su me odnijele.
Vjerujem da su me traili moji,
ali ko ovdje da me nae...
A ta je slagat Latinu, koji
ivi od lai, prevare, krae...
Kada sam se ovdje probudio,
vezan, pred sobom vidjevi njega,
istoga trena sam shvatio
ta se desilo i zbog ega.

76

Nisam preplaen, ve ljut bio

i pljunuo sam mu u lice.
S takvim rangom... a koristio
trikove najnie varalice.
On samo obrisa lice i ree:
- Navii e se ti na mene!
Dolaziu ti svako vee,
dok ti sva dua ne uvene.
I gledo sam ga godinama,
kako mi pria, prkosei,
o njoj, kako vene sama,
o mome nestanku mislei.
Njeni su bili od Ljutia.
ilibarom su trgovali.
Bila bi previe duga pria,
da priam kako su ovdje ostali.
Ja sam ih snabdjevo ilibarom
sa Rujanskoga mora ala,
koristei se stazom starom
koja je oduvijek postojala,

77

a onda rijekom do junih mora,

gdje sam taj jantar odmah prodavo,
pa nazad, s brodom punim amfora
s uljem i vinom na sjever pravo...
- Da nisi Vladimir Mile se prenu
- koji se izgubi, iznenada,
ostavljajui trudnu enu
da nezatiena strada?
- Nije valjda jo i trudna bila!?
ta je sad sa njom? Reci! Govori...!
Je li mi sina il kerku rodila,
da li mi dijete Srpski zbori...?
De, dobro, stani! Sve e uti,
odavde kad bude iziao
- Mile se uspio otrgnuti
od diva to ga je snano tresao.
Skinu mu lance. Kratko mu ree
da ima kerku lijepu ko vila,
koja je odskora svako vee
s njegovim sinovcem provodila.

78

E hvala Bogu! Ne alim za muke,

koje sam trpio svih ovih ljeta.
Danas bih umro od sopstvene ruke,
da danas sam uo da s Latinom eta.
Kad su izili uz stepenice,
uz koje Mile ga napola iznese,
Vladimir odmah umi lice,
sredi kosu i obue se...
Kada njihovi ugledae
diva to bjee koa i kost,
svi se redom pitati stae:
- ko li je nepoznati gost?
Oblak mu nakratko pogled srete
i odmah sinu mu u glavi...!
- Vodi ga Mile da vidi dijete,
da sazna ko joj je otac pravi...
Prie mu blie, suzna pogleda:
- Vladimire, kuo stara...!
- Latin je gledao, lica blijeda,
dirljivi susret dva drugara.

79

Kada se bratski izgrlie,

Oblak ga pogleda u oi i ree:
- ta ti dumani uradie!?
ta se desilo? Priaj ovjee!
Upitae ga ta je bilo.
Rekoe: traili su ga na sve strane...
A on njima ta se desilo,
i kako je mogao da nestane...?
- E, Vlado, sada ima priliku
da ti taj zlotvor ko rob slui.
Pravda je krvnik biti krvniku,
nek ti se za sve sad odui...
Latin poe da se odmie,
ali Vladimir ga ugleda.
- Kuda e kurvo!? - poe da vie.
- Krenue za njim svi odreda.
- Ne! Morate mi ansu dati,
da poten dvoboj imam s njim
i morate mi obeati
slobodu, ako pobijedim.

80

- Kopile! Dvoboj s napaenim,

iz tekog ropstva to tek se die.
Ne vjerujem oima roenim,
da takva hulja zemljom gmie...
- Odmor ne treba mi za njega,
dajte mi ma i ovakom...
a da se odmorim no-dvije svega,
ubio bih ga obinim tapom.
Tek to je Jelena bila stigla,
saznavi za radosnu vijest,
smrt je ve svoju ruku digla
da stavi peat na viteki test.
Mile, nevoljno, svoj ma dade
i tek to ga Vladimir uze,
Latin iznenada napade...!
Jeleni oi prekrie suze.
Bila se sledila od uasa,
kad Latin zamahnu punom snagom.
Meu njih htjede skoiti tog asa,
da spasi ivot ocu dragom.

81

Kad smrt ve bila mu je za petom,

Vladimir se naglo izmae,
napravi iskorak s polu-okretom
i maem spretno rtvu nae!
Latin, od uda, samo zinu,
ne shvatajui ta se deava.
Ne trepnu, a ve niz prainu
otkotrljala mu se glava.
Jelena pritra, zagrli oca,
a onda malo se zastidje.
Oblak mu prizna: maevaoca,
oko mu takvog jo ne vidje...
Nedugo zatim, svi iz grada,
krenue put novog trgovita.
Od toga dana, tu nikada
niko ne proda vie ita.
I uskoro se kolona duga,
krivudava, uz brdo vila...
U gradu osta samo tuga,
da bi tiini drutvo pravila.

82

Ostade pria o smrti grada,

upamena po srei samo
i po ljubavi dva srca mlada,
kojih se, evo, i mi sjeamo,
jer priala se pria ova
gdje god je bilo srpskog roda,
ko zna koliko vjekova,
sve dok im vlastela ast ne proda.
Al i dalje ovaj grad svjedoi
o nekadanjim: asti, slavi,
nikad premaenoj moi...
I sve kroz priu o ljubavi...!

83

SRBI
Ima jedna zemlja, divlja i krvava,
u njoj se raaju ljudi kao vuci.
I u miru za boj, ljut, su uvijek spremni,
s noem pod jastukom, ko nekad hajduci.
Ne diraj ih, bie sreni u svom miru
i nee ih biti briga ni za koga,
al takni ih samo, krvi da okuse...
Tada za njih nema zakona do Boga.
Dovoljno je samo da krv namiriu
i odmah se budi narav uspavana.
Geni u boj zovu, sjete se predaka,
krvi se moraju napit od dumana...

84

SRBIJA
Ja sam iz one zemlje, znate,
to svakoj sili na putu stoji.
U njoj se ivot ne cijeni mnogo,
u njoj se slave samo heroji.
To vam je ona zemlja, ma znate,
to vjekovima samo strada.
Nikad se nee opametit,
misle da svijetom pravda vlada.
Ja sam iz onoga naroda, znate,
to se nikome s puta ne sklanja.
Za njega nema vei ni jai,
on se ne plai ratovanja.
To vam je onaj narod, ma znate,
to gene rata u sebi nosi.
Njemu je najvee zadovoljstvo
da najjaima zaprkosi.
Doe li u tu, prkosnu, zemlju
u kojoj nikad nema mira,
zavoljet e taj narod kojem
srce nad razumom dominira.

85

RUSI
Rusija, nisu to tek prostrane stepe,
tundre i mora brezovine,
ni rijeke, velianstveno lijepe,
poput: Volge, Oba i Dvine...,
ni njeno fascinirajue prostranstvo,
od kraja do kraja svijeta,
ni Moskva, njeno velianstvo,
ni pejzai, kakve nema planeta...,
ni Ural, ni Bajkal, ni Sahalin...
Nije to ni sjaj Petrograda...
Ne, to je Rus: moj brat, a njen sin
- ljudi su njena slava i nada!
Ta, ista, zemlja, ma kolika bila,
bez Rusa bila bi tek blijeda sjena.
Bez njih ona bi malo vrijedila
- bila bi ko lijepa bez asti ena.
Rusija, blista tek kad se pomenu:
njeni slavni Kozaci i Nevski,
koji pronijee svud slavu njenu,
kao i Rjepin, Gogolj, Dostojevski...

86

Tek pri pomenu njih, Pukina, Tolstoja,

olohova, Gorkog, Jesenjina,
Kutuzova i mnogih drugih heroja,
shvata se sva njena veliina.
Bez njih bi, moda, mogli da je cijene,
sa njima ona se voli...
Oni su uvari ljepote njene,
svjedoci njenih ljubavi, boli...

87

RUSIJI
Rusijo, ti si jo jedina nada!
Oi svih pravednih uprte su u te.
I mi, zaraeni trulei Zapada,
jedva se drimo jo za tvoje skute.
Topi se moral iz starije dana,
nestaje mudrosti, negdanje, iz glava,
djeca nam bivaju indoktrinisana,
nesvjesni, jadni, ta im se deava.
Oni osjeaju da neto ne valja,
al ne znaju ko je za to krivac pravi.
to vie naue, mudrost im je dalja:
ispiru im mozak na kolskoj nastavi.
Njima mozak pune svime i svaime
samo da bi bili od sutine dalje
i zatupljuju ih, u uenja ime...
Intelektualne prave, od djece, bogalje.
Koga upitati, ko da ih naui,
ta je pravi ivot, ta je mudrost prava...?
Ne znaju odgovor, uitelj se mui,
pitanja o tome vjeto izbjegava.

88

Ovo malo nade, to na selu ima,

ova lua svjetla koja srca grije...
to seljaci uvae, nai, vjekovima
jedva da se javno i pomenut smije.
Rusijo, iskro, posljednja u tami,
kojoj su uprte ruke miliona
i oi iz tame, koje svjetlost mami,
padne li jo i ti, past e i sva ona
tradicija to se uva stoljeima,
po kojoj su istina i Bog iznad svega,
a pravedan makar neku nadu ima
da e jednom sunce ogrijat i njega.
Rusijo, ako stvarno si Rusija,
hrabrih Zaporokih i Donskih Kozaka,
nek iz tebe stara slava sad zasija,
spasi svijet od Zapadnih okova i mraka.

89

LUIKI SRBI
Evo proe dvanaest-trinaest stoljea
kako nas prilike brao rastavie,
ali to je bila udaljenost vea,
jedni smo za drugim eznuli sve vie.
Od kad s Vieslavom, Dervanovim sinom,
poosmo ka jugu, iz staroga kraja,
borit se na Sinjem moru sa tuinom,
od tada nas duman sa vama razdvaja.
Nae dvije grane, dvije bitke duge:
vi braniste sjever, mi jug, stoljeima...
Nismo mogli pomoi nikad jedni druge,
ali, hvala Bogu, evo, jo nas ima.
Luiki Srbi, narode heroja!,
koga napadae jo od Starog Rima...
Brane ime, jezik i ognjita svoja,
uvali ste zavjet dat svojim precima.
Mi se divimo, brao naa draga,
vaoj istrajnosti u borbi i rtvi.
U mitu vam, slavnom, ostavie traga
preci vam, to nikad nee biti mrtvi.

90

Otkad Gero, prevarom, pobi vae voe,

to su mu ko ljudi na rije vjerovali,
od tad mnogi tuin kroz Luice proe,
al su Srbi, ipak, do danas opstali.
Jo su ivi Srbi! jo se izgovara.
Jo se Spreva kod vas ko i prije zove,
sjeaju na Sprevnika, starog poglavara,
koji je vodio vae pradjedove.
Od Labe do Poljske, sva srpska plemena
izgubie jezik - Nijemcima ih zovu,
samo Luiani kroz teka vremena
opstadoe, daju svima nadu novu.
Kada se probude opet: Polabljani,
Ljutii, Ranii, Bodrii, Glomai...,
postanu za pretke zainteresovani,
vi ete im, starih, rijei bit tumai.

91

SJEVERNI POMORJANI
Pritisle mrane katedrale Strelu,
nema na Rujnu kipa Svetovida...
Svetinje nae sad su u pepelu,
a tuin svoje graevine zida.
Sjeverno Pomorje porobljeno lei,
tui jezik zbore unuci heroja...
Nikoga da slavne bitke obiljei,
svetilita, stara, pradjedovska svoja.
Ne pamte mladi Ranii, Ljutii...
pretke to su ponos cijelog Srpstva bili.
Kad e se iz ropstva, tekog, jednom dii
da bi jezik, ime, slobodu... vratili.
Kad ve govorimo o pravdi, istini...
red je da se kae i otetoj djeci:
ko su bili pravi roditelji njini,
kojim su im jezikom govorili preci,
kakva im je djedovska bila vjera stara,
istorija, hrabrog, roda njihovoga,
kada nisu imali drugog gospodara,
osim, sa nebesa, svemogueg Boga.

92

Katedrale strane, to treba da plae

i da podsjeaju na krv, smrt i rtve,
onih koji ivot u pobuni dae,
kada smo brojali hiljadama mrtve...
Neki su ponosni na te katedrale,
sve su ponosniji to su one vie,
ne misle na pretke, za vjeru im pale,
u borbi ba s tima to ih izgradie.
Jeste l ivi brao sa Baltikog mora!?
Nisu valjda iezli vaa ast i slava...?
Zar se ne sjeate slavnih: Ratibora,
Jaroslava, Niklota, starog Borislava...
Zar vas ne zanima ta znae imena
mjesta i likova iz prolosti vae:
Svetovida, Volosa, Triglava, Vodena...
za koje od juga do sjevera znae?

93

NERETLJANI
Neretljani, vi ste nekad sila bili,
dok ste bili Junih Srba mornarica.
Od kad su vas vjerama, tuim, razdijelili
jedva da imate estitih dublica.
Izgubiste brodove, ostrva i more,
izgubiste slobodu, ast, hrabrost i ime.
Na vaem se moru tue pjesme ore,
druge pozdravljaju oseke i plime.
Na staro junatvo nita ni ne sjea,
Neretvanci sada drugim se klanjaju.
Ne gori na stolu vie slavska svijea,
djeca srpske pretke vie vam ne znaju.
Dok slaviste: Vodena, Vesnu, Triglav Bora,
Svaroia, Dajboga, to sa neba sija,
bili ste vladari cijelog Sinjeg mora,
danak vam je morala plaat Venecija.
Bili ste poznati kao Paganija,
poto svoje vjere, stare, dali niste,
ni kad se pokrsti itava Srbija...
Od svih Srba, zadnji Hrianstvo primiste.

94

Sad vae pobjede neko drugi slavi,

vae slavne bitke i ime svojata,
a vi, zbog podjele, radite o glavi
onome kog trebate smatrati za brata.

95

NOVA SRBIJA
Ja imam viziju nove Srbije,
sa onom slavom iz starije dana,
gdje ni jedan ovjek zaboravljen nije,
gdje su djeca bezbrina, srena, nasmijana...
Ja ve jasno vidim, da se iz sna bude
usnuli: hrabrost, pravda i potenje.
Vidim da stare i bezvoljne ljude
smjenjuje, svijetlo, novo pokoljenje.
Vidim kako stid se meu ljude vraa,
donosei sa sobom ponos, potovanje...,
kako svaki ovjek uspravno koraa,
kako je prevare i bijede sve manje,
kako ena obraz uva porodici
i kako za djecu, svoju, sve rtvuje,
kako se cijene: seljaci, radnici...,
kako se zemlja voli i potuje.
Vidim kako niu novi velikani,
korijeni jaki putaju izdanke,
vidim kako nestaju mozgovi isprani,
tuinske: vjere, kole, knjige, banke...

96

Vidim slobodu,
nau vlast...,
a oni neka odu
bestraga, u propast!
Ako, moda, neko, ne vjeruje meni,
neka sam pogleda svi su probueni!

97

OVO KROZ MENE ZBORE NAI PRECI

Ovo kroz mene zbore nai preci!
Svako od njih hoe da kae ta ima...
Dao sam im tijelo etiri-pet mjeseci,
da se mogu javit svojim unucima.
Sanjao sam bio te starine asne
kako hoe da se unucima jave,
ali ne ko neke duhove sablasne,
ve ko zabrinute, sjede, mudre glave.
Priali su sa mnom, ko ja sada s vama,
i pitali ta se to s nama deava,
gledali su na nas s osjeajem srama,
jer s njima nestade nekadanja slava.
Rekoe mi: - Poi, malo, s nama gore,
da bi mogo bolje vidjet zemlju cijelu
i da ti se oi potpuno otvore,
da bi svoje pretke vidio na djelu...
Pomoi emo ti da sve razumije
i da vidi prolost, a i ovo danas,
ako sa visine pogledati smije...
Smjee, ako si se ugledao na nas!

98

Pooh s njima, smjelo, ko da ivjeh gore,

i povedoe me u njihove dane...
im stigoh, ugledah, da se hrabro bore,
stasiti junaci bez straha i mane...
Svaki na svom bijesnom drijepcu, ko da leti,
jurei u pravo more protivnika...
Vredjelo je takvo junatvo vidjeti,
zauvijek e ivjeti u meni ta slika...
I ja tad osjetih da kroz mene tee
krv ratnika koji bez straha juria,
koji se ni na tren nazad ne okree,
koji samo sjee dok bitka ne stia...
Proimala me je samo dunost asna,
ratnika to samo pobijediti ima.
Kako bit najbolji, samo elja strasna,
u tom mi je trenu bila u grudima.
Bijah okusio ta je junak biti,
slatku hrabrost to se ne da opisati,
koji samo eka kad e se boriti
i kako to vie svome rodu dati...

99

...A onda me naglo povukoe gore,

da gledam s visine ta se to deava,
kad starci stadoe opseno da zbore
da je sve to vidim nekad bila java
i da osjeanje to sam iskusio,
bjee ono to je svako osjeao,
a da ratnik, to je srpskog roda bio,
u boju je samo za pobjedu znao.
To je bilo vrijeme nae prave slave,
kada nam je dunost bila ispred svega,
kad se ponos smatrao vanijim od glave,
a sramota smatrala gorom od iega...
...A onda se stvorih na galiji monoj,
a na svakom brodu: pramac - guija glava...
Rekoe mi da ba zahvaljuju njoj
ime gusar kod nas jo ne iezava.
I dok su nam vjetru prkosila jedra,
krmari su znali dobro dunost svoju...
Medovina nam se slivala niz njedra,
dok smo pili, uz alu, u punom spokoju...

100

Rekoe mi da je medovina bila

Srbina oduvijek u pratila u boju
i da bi se, ko i oruje, nosila
kad god bi se krenulo u pobjedu koju.
Plovili smo tako kroz visoke vale,
dok ne uoismo lae u daljini,
koje su se pravo ka nama kretale...
Okrenusmo pramce pravo ka puini!
Pripremismo kuke, koplja i maeve...
Strelci zauzee svoje poloaje.
Gledo sam na djelu svoje praoeve:
svaki odmah spremno na bitku ustaje...
Kad po titovima zapljutae strijele,
- evo kie - neko u ali dobaci,
a onda su nae na njih poletjele...
Priosmo im, neko odmah kuku baci...
Tad ih zakaismo s nekoliko kuka
i privukosmo se na domet kopalja...
Ja osjetih da je ranjena mi ruka,
al znadoh da samo naprijed ii valja.

101

Kad poee nai na brod da uskau

i ja odmah krenuh, ko iskusni gusar.
Uskoro sam maem tukao po mau,
nosio me onaj, slatki, borbe ar.
Kada bitka stia i sve se umiri,
svako mirno uze svoj dio plijena.
Nekima kroz odjeu krvav biljeg viri:
za pobjedu mora da se plati cijena!
Uskoro doosmo do Ljubia grada,
gdje nas doekae sa veselom vikom.
Iziosmo, veliko veselje zavlada,
kad ue da glava ne strada ba nikom.
Iz tog slavlja, opet, trgoe me gore
i povedoe me meu Derevljane.
Shvatih da s Francima, tu, granicu tvore...
Na Labu su ratne provodili dane.
Tada smo ve bili Bremen izgubili,
s druge strane Laba Srpski ve ieze.
Oni su ve jezik tuina zborili,
pratei Preane, Gole i Engleze.

102

Gledam nau brau, s druge strane Laba,

meu njima gledam tuu vojsku, plaem...
To to smo u miru, vajda nam je slaba,
ako krenu na nas, moraemo maem...
...Opet se izdigoh i pogledah dalje...
Vidjeh da na jugu ne mogu nam nita,
ali da Mongole Vizantija alje,
da nas kod, Velikog, presjeku Gradita.
S istoka Mongoli, sa zapada Franci,
kako se spajaju, na pola nas sijeku...
U ratu su slabi, stari su nam znanci,
al vidim smiljaju, sad prevaru neku.
Vidim da se naa sva plemena dijele
i kraljevi primaju neke tue krune,
a poslije bratu pomoi ne ele,
ni kad ga precima zajednikim kune.
A onda jo jedna podjela na pola,
vjerom, kao maem, odozgo na dole,
da bi ko hijene, onda, iz okola,
hulje svoje zube u nemone bole.

103

Vidim, kako jedni po jedni padaju

i kako svoj ponos, pa i jezik gube;
gledam kako vjeru za veeru daju
i ponizno skute, tuinove, ljube.
A onda su munije postajale scene:
vidjeh brau kako u boju se kolju.
Vukovi su sluali naredbe hijene,
lijui krv bratsku i svoju po polju.
...Tako, dok ne stigoh do dananjih dana,
kada vie malo ko za prolost haje,
bjeei od istine to je dobro znana,
ali je od straha niko ne priznaje,
jer ako se samo malo dalje vrati
doi e do imena svojije predaka
i tad vie nee moi da ne shvati
da se bori protiv sopstvenih roaka.
I opet me tre onaj glas poznati:
- Da li sada shvata kako nam je, gore,
zavaene roene unuke gledati,
kako se, ko ludi, meusobno bore

104

i to zavaeni od onih bijednika,

koji mogu samo zlobom da se hvale...
Pa zar meu vama nema predvodnika,
koji sve to shvata? Niste svi budale...?
Dokle ete tako da nas sramotite,
ima li u vama bar kap krvi nae...?
Da vam doe jedan od stare elite,
pa da poamara vae velikae,
pa da vas povede, ko u staro doba,
u genima dumana stari strah probudi,
da se u megdanu sa njima oproba,
vama da usadi junatvo u grudi.
A ne da, ovako, kukavno gledate,
nemajui hrabrosti ni da prozborite,
a kamo li da svoj ivot za rod date...
ko da se plaite i sjene vlastite!?
Kako se pojavi taj strah meu vama!?
Mi se smrti nismo nikada bojali.
Kad vas gledam takve, srce mi se slama.
Sjetite ste od kakvih ljudi ste otpali!

105

Dovoljno je da se podsjetite samo

junake naravi vaih pradjedova,
pa emo s ponosom moi da gledamo
da se opet raa srpska nada nova.
Kako ostaviste vjeru pradjedova,
tako vas ostavi junatvo i snaga.
Pohlepu vam donese i jad vjera nova,
hrabrost, ast i slavu odnese bestraga.
Vi se sad divite bijednicima koji
nemaju nikakvih ljudskih kvaliteta,
nitkovima, za koje tek novac postoji,
dok je nama samo pravda bila sveta.
Mi smo za najboljeg smatrali onoga
koji e najvie nemonima dati
i koji se spremno odrie i svoga,
da bi pomogao bratu koji pati.
Oni uvijek jaem priaju o Bogu
da ga pripitome, junatvo mu slome...,
da svojim lukavstvom svijetom vladat mogu,
da ga ureuju po moralu svome,

106

koji prosto roblje od junaka stvara,

tako to mu potrebu za novcem nameu,
ene im i kerke u kurve pretvara,
tako razbijaju porodinu sreu.
Tako razbijeni neete daleko,
pogotovo to vas bratska mrnja slama,
ali ne bojte se ve dolazi neko
ko e vas povesti spasu, blago nama.
Reci unucima da ta tua vjera,
gleda da vam hrabrost potpuno izbrie,
a da saaljenje u srce utjera...
- priae jo malo, pa se izgubie...
Trgoh se, nesvjestan da li sam to sanjo,
il su mi govorili stvarno, ne znam sam,
al sve do sad me je taj, dal san, proganjo,
tako da sam rijeio da ga ispriam.
Jel to proroanstvo moda bilo neko,
koje moda sluti skoranjoj slobodi!?
Ja sam, otprilike, takav dojam steko,
da ka optem buenju neto sve nas vodi.

107

SADRAJ
1.

MOJI PRECI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

2.

ZNANJE O STAROJ EVROPI . . . . . . . . . . . . 11

3.

TAJNA STAROGA GRADA . . . . . . . . . . . . .28

4. SRBI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .84
5.

SRBIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .85

6. RUSI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86
7. RUSIJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88
8.

LUIKI SRBI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .90

9.

SJEVERNI POMORJANI . . . . . . . . . . . . . . 92

10.

NERETLJANI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .94

11.

NOVA SRBIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96

12.

OVO KROZ MENE ZBORE NAI PRECI . . . . . 98

108


Goran Poletan je roen 1962. Zenici, biva Jugoslavija. Radovi su
mu objavljivani na: engleskom, francuskom, njemakom, ruskom,
japanskom, vedskom, srpskom, poljskom, italijanskom, panskom,
rumunskom, bugarskom i slovenakom jeziku. Dobitnik je knjievnih
nagrada u Japanu, Australiji, SAD, Srbiji i Hrvatskoj. Autor je 4 samostalne knjige (u vie drugih knjiga se pojavljuje kao ko-autor).