Documentos de Académico
Documentos de Profesional
Documentos de Cultura
Rad je napisan u okviru projekta Srpsko drutvo izmeu tradicionalnog i modernog u 20.
veku (2161), koji finansira Ministarstvo nauke i zatite ivotne sredine Republike Srbije, Beograd.
32
Nikola uti
vatikanskim i beko-zagrebakim istoriografskim radionicama i koji su se vremenom iz duhovnog centra hrvatstva Zagreba, proirivali na jugozapad, jug i
istok.
U dijelu srpske istoriografije i publicistike i dan danas pomen pojmova Srba rimokatolika i Srba islamske vjere izaziva podsmijeh i saaljenje prema istoriaru, publicisti ili nacionalnom politiaru koji su izgovorili ili napisali takve, za
njih, nebulozne falsifikate. Na krajnje neprofesionalan i proizvoljan nain anacionalni naunici humanistikih nauka esto komentariu pojmove Velika Srbija, Srbi rimokatolici i Srbi islamske vjere. Separatizam okolnih slavenskih naroda, koji su proistekli iz srpskog narodnog bia i koji su nastali konvertirskim putem (rimokatolienjem ili islamizacijom) ili putem Kominterninog projektovanja
nacija (Crnogoraca, Muslimana, Makedonaca), posmatraju kao potpuno legitimnu, opravdanu borbu za ostvarenje Kominterninog naela narodnog samoopredeljenja do otcepljenja. Pri tom takvo pravo, po njima, ne vai za Srbe diljem
bivih srpskih zemalja.
Posljednjih petnaestak godina, u ratnom i poratnom dobu, u naunoj i politikoj javnosti aktuelan je pojam tzv. Velike Srbije i s njim povezano pitanje teritorijalnog rasprostiranja Srba odnosno njihovih vjerskih antipoda Hrvata. Upotreba, odnosno zloupotreba pojma velikosrpstva od strane kljunih ideologija i
politika mnogo je starijeg datuma i traje od kraja 19. vijeka pa do dananjih dana.
Kraj 19. vijeka je upravo i vrijeme kada se poinje i stvarati i iriti pojam tzv. velikosrpstva. Tvorci tog pojma su Vatikan i habzburki dravotvorci (legitimisti),
da bi ga sa protokom vremena poeli eksploatisati, izmeu dva svjetska rata,
evropski revizionisti okupljeni oko faistike Italije, Kominterna i komunisti, nacifaisti i u najnovije doba elita zapadne liberalne demokracije. Velikosrpska
krivica polazi od pisanog Garaaninovog famoznog Naertanija iz sredine 19. vijeka pa ide do Memoranduma srpskih akademika koji je izvaen kao nedovren nacionalni projekt iz fioke Akademijinog kancelarijskog stola.
Tokom 19. vijeka pojam Velike Srbije nije se ni mogao stvarati poto su
prostori bive Jugoslavije i veeg dijela Balkana bili uglavnom i naseljeni Srbima
pravoslavne, rimokatolike i islamske vjere. Dakle, u 19. vijeku dananje tzv. velikosrpstvo, gledano iz tadanjeg narodnosnog brojanog odnosa, bilo je realno
stanje na prostorima jugoistoka Evrope zbog velike brojnosti i iroke rasprostranjenosti Srba. U tom razdoblju Vatikan i habzburki austrijski dravotvorci jo su
uvijek koristili nacionalni pojam ilirizma (natio illirica) vezujui ga za srpski
(rascijanski) narod. Cilj moje naune rasprave je da se injenino (faktografski)
prikae stanje svesrpske rasprostranjenosti na prostorima jugoistoka Evrope i na
taj nain izvri revizija prevazienih istoriografskih stereotipa o starini hrvatstva i
ogromnom prostranstvu hrvatskih zemalja.
*
Vatikan i Austrija u drugoj polovini 19. vijeka, uporedo sa pojmom ilirizma (ilirskih srpskih zemalja), poinju koristiti nacionalni pojam jugoslavenstva
(Raki, trosmajer) iz svojih pragmatinih ideolokih i politikih rauna. U isto
vrijeme u sve veoj mjeri se poinje koristiti, iz habzburkih dravotvornih i vati-
33
kanskih misijskih razloga, nov nacionalno-vjerski pojam rimokatolikog hrvatstva. Dakle, stvara se novi nacionalitet od rimokatolika jugoistoka Evrope koji je
imao misiju irenja rimske vjere i Austrijske carevine. Uvezenom (importovanom) hrvatstvu u srpskim zemljama (Istra, Primorje sa kvarnerskim otocima,
Dalmacija sa otocima, Gorski kotar, Lika, Kordun, Banija, Slavonija, Srem, Bosna, Hercegovina, Crna Gora) prethodila je faza stvaranja i irenja hrvatstva u
mitolokoj formi, u drugoj polovini 19. vijeka, od strane politiara, biskupa, kanonika i istoriara, apologeta hrvatstva (koji su uglavnom bili stranog porijekla),
i to u formi mitolokog Porfirogenitovog tzv. bijelog i crvenog dukljanskog hrvatstva.
Tadanje teritorijalno podruje Banske Hrvatske, sredinjica iz koje se tokom 19. vijeka poelo iriti hrvatstvo, bilo je obian geografski pojam narodnosno vrlo raznorodno sa prisustvom brojnih stranih naroda, dok su od junoslavenskih naroda dominirali rimokatolici koji su poeli nositi hrvatsko ime i slovenski
(slovenaki) kajkavci. Srbi su ivjeli i na podruja troupanijske Banske Hrvatske, brojano su dominirali na ostalom junoslavenskom prostoru skrivajui se
pod raznim imenima (Iliri, Vlasi, uskoci, Morlaci, Slavonci, Bonjaci, Hrvati,
Raci, Rascijani itd.). U prilog navedenog treba istai injenicu da je nekolicina
starijih germanskih autora iz 18. i 19. vijeka pojam ilirstva vezivala za srpski narod.1 Pisalo se o mnogobrojnom ilirskom rascijanskom srpskom narodu rasijanom po cijelom Balkanu. Baron Bartntajn, pored toga to je sredinom 18. vijeka
pisao o ilirskom rascijanskom narodu, pominjao je i Hrvate unijate i neunijate.
Poto su unijati mogli biti samo Srbi ili malobrojni pripadnici drugog pravoslavnog naroda, proizlazi da su Hrvati unijati i neunijati u stvari bili Srbi-grkokatolici
(rimokatolici) i Srbi pravoslavni koji su ivjeli na geografskom podruju troupanijske (etveroupanijske) Banske Hrvatske. Akademik Slavko Gavrilovi, prireiva Bartntajnove knjige, naziv Croati oznaava kao naziv za Krajike Srbe u
16. i 17. vijeku.2
U prilog navedenih teza o optoj rasprostranjenosti Srba treba istai i injenicu da su u 18. vijeku austrijski i njemaki hroniari i pisci svjedoili da su Srbi
ivjeli s jedne i druge strane Velebita, dakle s kopnene i morske strane. Za morski kanal izmeu Velebita i otoka Paga sve do prvih decenija 20. vijeka u upotrebi je bio venecijanski (mletaki) naziv morlaki, dakle srpski.
U skladu sa navedenim, slovenski filolog Jernej Kopitar u svojim radovima Hrvate nije tretirao kao poseban nacionalni pojam, istiui da je ime Hrvat sinonim za dio srpskog naciona naseljen na podruju geografske Hrvatske: 1. Poznato je da su Srbi, koje takoe nazivaju i Iliri i Hrvati i Dalmatinci, mlad i matom obdaren narod. Ko je god ma jednu austrijsku graniarsku pukovniju video
kad marira, morao se o tom lino uveriti. Skoro svaka osoba zna napamet do
stotinu najpoznatijih pesama.
1
34
Nikola uti
2. Polovina je ove nacije grke vere i njen klir nee propustiti nijedno sredstvo koje pomae odranju ili ak i umnoavanju vernih ovica i obratno: strana
je svaka stvar koja daje nasluivati opadanje broja tih ovica.
Kad je pod Marijom Terezijom prosvjeivanje prodrlo i meu Ilire (Srbe
N. .), bilo je prvo da oni ponu pisati maternjim jezikom (1783). Grki klir je
zbog toga bio u dvostrukom strahu, jer se pobojao da e se poruiti onaj zid koji
je on izmeu svojih ovica i latinske crkve bio podigao posebnim crkvenim jezikom. A maternji jezik i grkih i latinskih Ilira (SrbaN. .) savreno je jednak.
Zbog toga taj klir i nastojava u korist crkvenog jezika, a protiv maternjeg, kako bi
to stalnije odrao svoje ovice odvojene od katolikih (uz neporuenu dispoziciju u korist Rusa).3
Pitanjem broja i opsega slovenskih narodnosti slavisti su se, zbog slabe zainteresiranosti tadanjih istoriara, bavili najvie tokom 19. vijeka. Kako je ocjenjivao pravnik i istoriar Lazo Kosti: Njihovi rezultati se ne podudaraju, ima
meu njima dosta principijelnih razmimoilaenja, ali je za sve njih zajedniko da
tzv. Hrvatima daju veoma mali teritorijalni prostor, a Srbima vrlo veliki. Pojam
Hrvata se ograniavao na samo jednu sasvim usko obiljeenu skupinu na podruju bive Jugoslavije. Tako su eki slavisti priznavali kao Hrvate samo kajkavce dok su, s druge strane, Slovenci smatrali kajkavce za Slovence a Hrvate
ograniavali na akavce. Prema filolozima-slavistima, Srbi su bili mnogostruko
brojniji od Hrvata i prostirali su se u velikom pojasu Balkana.4
Lazo Kosti je zakljuivao da nema ba nijedne, ama bukvalno nijedne
oblasti Jugoslavije koju su svi veliki slavisti XIX veka priznali kao nesumnjivo
hrvatsku. Slovenac Jernej Kopitar osporavao je ak Hrvatima kao naciji sam Zagreb sa okolinom. Kopitarovo stajalite najbolje se ogledalo u prepisci sa ekim
jezuitom Josipom Dobrovskim iz 1810. godine. Kopitar je tvrdio da su se provincijalni Hrvati (iz troupanijske Banske Hrvatske N. .) tek posljednjih 200
godina poeli nazivati Hrvatima i to u smislu geografskog a ne etnografskog pojma. O tome Kopitar u jednom pismu iz 1810. pie Dobrovskom slijedee: Tek
od Ferdinanda I (15031564) i Leopolda I (16401705) poeo je da se upotrebljava geografski naziv Hrvatske i s onu stranu Kupe... Slavonci su srpski naseljenici i govore kruh i brez mesto bez, pravo kranjski. U pismu od 1. februara 1810. Kopitar kae: Ja vie vjerujem Truberu i Kreliu nego Salagijusu to
se tie Hrvata, da naime sjeverno od Kupe u stvari nema genetskih nego samo
geografskih Hrvata, a genetski to su samo Vendi (Slovenci)... Nije dakle neistorijski kad Slovenci nee da budu Hrvati, ve je to veritatis causa... Ja sam sigurno
toliko pravedan prema Hrvatima kao Vaa Preasnost prema Slovencima, ali pogrean naziv vrea me (sablanjava me): mi Slovenci ne treba da se zovemo Hrvati, nego oni sami treba da se zovu ono to su, tj. Slovenci... Kako uopte dolaze
Zagrepani ka hrvatskom poreklu. Ne dajmo se, dakle, zavarati administrativnom
podjelom zemalja i naziva.... Kopitar pie Dobrovskom 21. aprila 1810: Ako su
3
And. Gavrilovi, O Vukovu izdanje narodnih pesama. Po podacima beke cenzurne arhive, Prosvetni glasnik, Beograd, XXXIX/1922, sv. 1112 (cit prema: Kopitar i Vuk, Beograd
1980, 93).
4
L. M. Kosti, Sporni predeli Srba i Hrvata, Beograd 1990, 2223.
35
Dalmatinci Hrvati, qui certe sunt prema Konstantinu (Porfirogenitu N. .), a takoe Zagrepani, otkud to dolazi da prvi, glavni Hrvati, srpski govore a poslednji
ne govore?5 Slovenaki preporoditelj Jernej Kopitar (17801844) odbacio je,
dakle, hrvatstvo tokavtine poto je tokavski govor nazivao slavenosrpskim, a
kasnije samo srpskim.
Jezuita iz eke Josip Dobrovski (17531829), otac slavistike, smatrao
je samo kajkavski dijalekt kao hrvatski, dok je sve drugo za njega ilirski ili srpski jezik. Idui tom analogijom Dobrovski je samo Hrvatsko zagorje i Sloveniju
smatrao predjelom Hrvata, dok su svuda drugo ivjeli Srbi. Dobrovski je panonske Hrvate dijelio na prave zagrebake Slovence, ugarske Slovence i kranjske, tajerske i koruke. Po njemu, Dalmatinci su napola Srbi (glagoljai), dok
su iliriari isti Srbi. Za Dobrovskog Srbi su i Dubrovani, Makedonci i Bosanci, dok su Kranjci, bezjaci (Zagorci) i panonski Hrvati po porijeklu Hrvati.
Dobrovski je poistovjeivao dalmatinsko-ilirski jezik sa srpskim jezikom, pa je
do kraja ivota ostao pri gleditu da su Dalmatinci i po jeziku i po porijeklu
uglavnom Srbi.6 Najpoznatiji slavista druge polovine 19. vijeka, Franc Mikloi,
u svojoj Uporednoj gramatici slovenskih naroda Hrvate je reducirao na sasvim
mali i neznatan prostor jer je tvrdio da su svi tokavci Srbi, akavci Hrvati a kajkavci Slovenci. U Uporednoj gramatici Mikloi je pisao o dva srpska dijalekta
(-e i -ije) i jednom hrvatskom (-i). Ikavtinu, dakle, uzimao je za karakteristino
obiljeje hrvatskog jezika, dok su ekavtina i ijekavtina dvije grupe srpskog jezika. Ipak je Mikloi s pravom tvrdio da nisu svi ikavci Hrvati-akavci ve da ima
ikavaca koji isto srpski govore i imaju istu narav i obiaje.7 Tu je prije svega mislio na ikavce tokavskog narjeja sa podruja Dalmacije, Primorja i Like. Za
Dubrovnik Mikloi je govorio da do njega nikad nije dopirala akavtina i da je
uvijek bio tokavski, dakle srpski.
Pod uticajem miljenja slavenskih filologa Vuk Stefanovi Karadi napisao je u Beu 1849. Kovei za istoriju, jezik i obiaje Srba sva tri zakona. U
poglavlju knjige Srbi svi i svuda Vuk je utvrdio da su Srbi svi oni koji govore
tokavskim narjejem, pa bili oni u umberku ili u Vranju. Po Vuku, Srbi su
dakle tokavci triju vjerozakona: pravoslavnog, rimokatolikog i islamskog.
Vuk Stefanovi Karadi je u svom Rjeniku zapisao da su Bunjevci i okci Srbi zakona rimskog.8
Austrijski statistiki podaci o stanovnitvu austrijskog jugoistoka Evrope
egzaktno potvruju, pa i premauju, teze pomenutih filologa o optoj rasprostranjenosti Srba na prostorima nekadanjeg Ilirika. U knjizi dopisnog lana maarske akademije nauka Fenyes Eleka Statistika i geografski opis austrijske imperije iz 1857. godine, u Austrijskoj carevini ima 1,584.134 Srba pravoslavne i
rimokatolike vjere. Prema podacima iz navedene knjige, Srbi (Szerbek) uglavnom ive u Krajini (Vegvideken), Srpskoj Vojvodini (Szerb Vajdasagban),
5
N. uti, Rimokatolika crkva i hrvatstvo - od ilirske ideje do velikohrvatske realizacije
14531941, Beograd 1997, 35.
6
Isto, 3536.
7
Isto, 36.
8
Isto, 104.
Nikola uti
36
37
grafske Banske Hrvatske (Zagrebaka, Varadinska, Krievaka i Severinska upanija) i Vojne krajine poeo je da nosi hrvatsko ime, prvo u regionalnom pa potom, protokom vremena, i u nacionalnom smislu. Prema demografskim statistikim podacima uoljivo je da se hrvatsko ime poelo iriti sa podruja geografske
Banske Hrvatske na Vojnu krajinu do Senja. Tada su srpski uskoci iz Senja, poto su ranije preli na uniju preseljenjem u umberak, ve bili prihvatili hrvatsko
ime. Treba istai podatak da se, prema Elekovom popisu, Hrvati uope ne pominju u drugim tzv. hrvatskim zemljama, odnosno u Slavoniji, Sremu, Baranji, Dalmaciji i Istri.
Statistiki podaci iz druge polovine 19. i prve decenije 20. vijeka svjedoe
o tome u kolikoj se mjeri, zbog svehrvatske nacionalne unifikacije, smanjio broj
stranaca i Srba dananje Republike Hrvatske. Statistiki popisi stanovnitva
austrijske pa potom maarske administrativne oblasti Hrvatske i Slavonije (sa
Sremom), u razdoblju od 1850. do 1910. godine, daju etniku sliku Hrvatske i
Slavonije u kojoj su Hrvati manjina. Prvo to upada u oi je injenica da su Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Slavonija u verskom i narodnosnom pogledu bile
vrlo heterogene pokrajine. Pored pravoslavnih Srba i Srba rimokatolika (okaca,
Bunjevaca i skupina koje su poele nositi hrvatsko ime) najbrojniji su bili Nijemci. Prema austrijskom popisu stanovnitva iz 1890. godine njemakim jezikom
govorilo je 117.493 stanovnika; prema popisu iz 1900. godine 134.000, dok je
prema popisu iz 1910. njemakim jezikom govorilo 132.150 stanovnika. Najvei
porast stanovnitva u Hrvatskoj i Slavoniji zabiljeili su Maari zahvaljujui, kako istie hrvatska istoriografija, maarizaciji hrvatskog, ali mi bismo rekli srpskog i slovenakog stanovnitva, naroito u vreme reima Kuena Hedervarija.
Prema popisu stanovnitva iz 1880. godine Maara je bilo 41.417, prema popisu
iz 1890. godine 68.794, iz 1900. godine 90.180, iz 1910. godine 103.405. U Hrvatskoj i Slavoniji ekim jezikom govorilo je prema popisu iz 1890. godine
27.521 stanovnika, iz 1900. godine 31.588, iz 1910. godine 31.252 stanovnika.
Slovakim jezikom govorilo je po popisu iz 1890. godine 13.614, iz 1900. godine
17. 342, iz 1910. godine 21.458 stanovnika.11
Broj stanovnika koji su govorili slovenakim jezikom podupire Kopitarevu i
Mikloievu tezu o pripadnosti kajkavaca Hrvatskog zagorja korpusu slovenskog
(slovenakog) naroda. Prema popisu stanovnitva iz 1880. godine slovenskim jezikom govorila su 20.102 stanovnika, dok je prema popisu iz 1900. godine slovenskim jezikom govorilo 19.180 stanovnika. Do posljednjeg austrijskog popisa iz
1910. godine zabiljeen je uoljiv pad broja Slovenaca na 15.686 pripadnika.12
Uzroci takvog populacionog kretanja ne mogu se utvrditi bez studijskih istraivanja. Moemo samo nagaati da li se broj Slovenaca smanjio uslijed naglog iseljavanja, ili zbog novog rimokatolikog kursa koji je iao ka irenju hrvatskog imena,
11
Statistiki atlas Kraljevina Hrvatske i Slavonije 18751915, priredio dr R. Signjar, ravnatelj Kraljevskog zemaljskog statistikog ureda, Zagreb 1915.
12
Slovenaca je bilo u kotaru Zagreb i Varadin oko 10%, u kotaru Koprivnica, Krievci,
Karlovac, Sisak, Suak, abar do 5% (isto).
38
Nikola uti
39
Nikola uti
40
41
vidio samo orue Austro-ugarske monarhije. On je esto isticao da je samo srpska nacionalna misao narodna, dok je hrvatska iskljuivo tuinski proizvod.24
Bjelanovi je vizionarski zloslutno predosjeao da e se hrvatstvo i dalje iriti i to
preko onih koji su ga i zaeli (projektovali) iz germansko-dravotvornih i rimokatoliko-misionarskih razloga. I pored crnih misli Bjelanovi je bio optimista kada je bio u pitanju opstanak srpskog naroda: Hrvatska misao Mihovila Pavlinovia obmana je, prevara i la. Upoznajte je bolje. Otkinite od nje onu tuinsku snagu, koja joj usljed istorikog razvitka asovito u prilog ide, i kaite nam: ta ostaje od take hrvatske misli? Ovako hrvatstvo ne moe napredovati, jer svog vlastitog i zdravog temelja nema. Ta i u Zagrebu stali su uviati. Uvjeti su napretka
hrvatske misli naa nevolja i tuinska sila. Ali je jo jaka snaga u narodu, a svaka je sila za vremena. Budunost je narodna, to znai: budunost je srpska!25
Srpska tampa u Dalmaciji (Srpski list, odnosno Srpski glas) osporavala je
kontinuitet hrvatske dravnosti i postojanje hrvatskog dravnog prava. Prema pisanju Srpskog glasa, istorijska osnova ovog prava nije ni toliko dokazana koliko
oni mitoloki bojevi... oko grada Troje...26, a zemlje koje su hrvatski politiari
obuhvatili pojmom dravnog prava nisu nikada sainjavale jedno dravno tijelo
pod hrvatskom krunom, ili kraljem; pozivanje na hrvatsko dravno pravo tog
obima je uobraenje i samoobmana, a na takvim temeljima zahtjevati ujedinjenje i cjelokupnost hrvatskih zemalja je zabluda i nezrelost politika.27
Netrpeljivost Srba i Hrvata Srpski list (Srpski glas) doivljavao je kao borbu izmeu rimokatolicizma i srpstva. Pisci u Srpskom listu bili su ubjeeni da je
Rimokatolika crkva sistematski radila na pretvaranju Srba u Hrvate.28 Dalje
piu: Hrvatstvo je u nas novost, to su nam popovi unijeli, dok je nae srpstvo
od vjekova; Rimokatoliki popovi... okreu vjerom katolikom ovaj narod u
Hrvate, to radi svojijeh politikijeh namjera. 29 Smatrajui da su rimokatoliki
sveenici imali jako negativnu ulogu u istoriji Srba, Srpski list je o njima pisao
sa prezirom i osudom. Prema tumaenju Srpskog lista hrvatstvo je, dakle, nastalo vjetakim putem, za njegovo postojanje nema nikakvih realnih osnova,
njime manipulie Rimokatolika crkva kako bi suzbila pravoslavlje i svoj uticaj
proirila i na prostore koji su vjekovima uspjevali da ostanu izvan njenog domaaja.30
24
25
Nikola uti
42
Boka, Dubrovnik i Konavli imali su izuzetno mjesto u vatikanskim prozelitskim i misionarskim aktivnostima. Biser Jadrana (Dubrovnik) i Nevjesta Jadrana (Boka) vjekovima su ieni od izmatikih Srba antipravoslavnom strategijom Vatikana, Venecije i rimokatolike Austrije. Gusta mrea organizovanih
biskupija na tom malom teritoriju svjedoi o vrlo ozbiljnim prozelitskim nastojanjima da se to vei broj pravoslavnih Srba prevede u rimokatolicizam, pa potom,
od druge polovine 19. vijeka i u hrvatstvo.
Pozadinu trosmajerovog slavenstva, apostolata sloge i bratstva najbolje
je osjetio srpski narod Boke Kotorske i Primorja preko njegovog prefinjenog prozelitizma. Biskupovo ubjeenje o potrebi prevazilaenja suprotnosti izmeu istone i zapadne crkve bio je u stvari vatikanski ekumenizam koji je podrazumjevao potinjavanje prisajedinjenih pravoslavnih crkava. Srpski intelektualci iz
Dalmacije smatrali su da na apel za izmirenjem crkava srpski narod ne treba da
odgovori, jer bi ga to izloilo ne samo rimokatolienju ili u najmanju ruku unijaenju, ve i odnaroavanju tj. pohrvaivanju. Poslije imenovanja biskupa trosmajera za poasnog lana drutva Slavjanski dom u Kotoru, uslijedila je njegova zahvalnica u kojoj je izrazio nadu na zblienje po krvi i jeziku Hrvata i Srba, zblienje u misli, u djelu tenji pak i u samoj svetoj vjeri. Srpski list je prenio ove trosmajerove lijepe rijei koje ga, meutim, nisu zavele ve su ga
uvrstile u ranijem miljenju prema kojem zblienje ima znaiti prelazak u katolianstvo ili najmanje unijaenje Srba. Prema miljenju iznesenom u Srpskom listu od 17. juna 1887, trosmajer je bio jedan od finansijera Slavjanskog doma u Kotoru, koji je trebalo da postane centar hrvatske propagande u Boki
Kotorskoj.
Nacionalni identitet Srba rimokatolika u Dalmaciji bio je krajem 19. veka neodreen. Postepeno se gubilo izjanjavanje za srpstvo, jer dijelovi srpske
pravoslavne hijerarhije nisu priznavali srpski nacionalni identitet srpskim konvertitima (prekrtenicima) koji su preli na rimokatolicizam ili islam. Don Anton
Miloevi, prepozit prvostolnog kaptola biskupije kotorske (pomoni biskup biskupa Fran Ucellini Ticea), izjanjavao se kao Slovin, pansloven i na kraju kao
Jugosloven (od kraja Prvog svetskog rata) po ugledu na svog uzora trosmajera i
biskupa Uelinija.31
Iitavanjem dokumenta s kraja 19. vijeka, iz kotorskog arhiva, dobija se jasna slika na koji je nain prodiralo hrvatstvo na podruje Boke
Kotorske pa i Dubrovnika. Na mikro primjeru optine grada Muo, koji se
nalazi preko puta Kotora, vidljiva je tehnologija stvaranja hrvatstva u Boki
Kotorskoj. Jak uticaj rimokatolicizma i hrvatstva u Kotoru, u kojem se takoe krajem 19. vijeka osnivaju prva drutva sa hrvatskim nacionalnim
predznakom, morao se iriti i na okolna naselja. Hrvatstvo je zaeto u tom
bokeljskom gradiu osnivanjem Hrvatskog pjevakog drutva Zvonimir.
Drutvo je osnovano na temelju pravilnika Promicateljnog odbora za
ustrojenje Hrvatskog pjevakog drutva Zvonimir od 1. februara 1899.
godine.
31
43
HPD Zvonimir aktivno je djelovalo na podruju Boke Kotorske sudjelovanjem u sveanostima vjerskog i velikohrvatskog nacionalnog karaktera. Tako
je Hrvatsko radniko drutvo Napredak iz Kotora pozvalo gospodu odaslanike HPD Zvonimir na sjednicu koja se odrala 25. juna 1899. u prostorijama
Hrvatskog doma zbog ustanovljenja rasporeda sveanosti povodom blagdana S.
S. irila i Metoda.32
Carsko i kraljevsko namjesnitvo iz Zadra 15. maja 1899. godine odobrilo
je pravila HPD Zvonimir. Kroz pravila HPD Zvonimir u Mulu provejavao je
velikohrvatski nacionalni romantizam. Tako je u paragrafu 2 stajalo da e zastava
drutva biti hrvatska trobojnica crveno-bijela-plava, a na njoj zlatnim slovima napisano ime drutva. Prema paragrafu 5 cilj Drutva je da goji hrvatsku pjesmu i
crkveno pjevanje, da pripravlja elemente za orhestru, da iri meu lanovima moralni uzgoj i knjievnu prosvjetu i goji hrvatsku ljubav i slogu.
U upravi HPD Zvonimir bili su, gledajui prezimena, uglavnom Srbi-rimokatolici koji su poeli nositi hrvatsko nacionalno ime Anton Kosovi, Lovre
Sabli, Boo Simovi, Kraljevi, Gracija Marovi, Tripo Simovi, Bogdan Petrovi, Tripo Jankovi, Anton Jovanovi, Ivan Ljubanovi, Marovii, Petovii, Jankovii, Matkovii, Mitii, Petovii.33
Ideolozi i odani potovaoci velikohrvatstva bili su oduevljeni vijeu da
su konano bila odobrena pravila Drutva. estitke su stizale ak iz hrvatske Istre od Hrvata orunika Jovanovia:
Ugledno upraviteljstvo!
Po pismu mog prijatelja Petra Simovia douh radostni glas da je Carska i
Kraljevska visoka zemaljska vlada u Zadru odobrila Ustav naem drutvu. Po pismu istoga zazvui mi radosni glas da se je nova uprava imenovala, kojoj kao
bivi drutveni lan i ostajem vazda u kratko najsrdanije estitam. elim i prosim od Svevinjeg tom uglednom novoimenovanom upraviteljstvu da bude mnogo i mnogo ljeta upravljati sa drutvom na sreu i blagostanje bijelog Drutva milog rodnog mjesta Hrvatske Boke i mile nam Hrvatske domovine, te da tako pod
ovom Uglednom upravom bude to mlado drutvo, cvasti i napredovati... Sa pozdravom iz Hrvatske Istre biljei se va odan drutveni lan Antun Jovanovi c.
k. Orunik, Sv. Lovre Pasenatiki, 26. VI 1899.
Sveano proglaenje poetka rada (otvora:) Drutva bilo je 6. maja 1900.
godine. Program sveanog otvora drutva sastojao se u slijedeem: Ujutro
razvitak barjaka na obali, korporativni dolazak pred crkvu gdje e uz sv. Misu
slijediti blagoslov barjaka; akademija Banovci (koranica), Domovina (deklamacija), Himna Zvonimira, Hrvatizam (pjeva pjevaki zbor), Hrvatska himna, Hrvati, pjeva zbor; Zrinjski, koranica.
Telegrami podrke stizali su i iz ostalih bokeljskih mjesta u kojima je hrvatstvo zasijano krajem 19. vijeka. M. Krstovi, naelnik Tivta, poslao je velecijenjenom Odboru Zvonimirova drutva iz Mua estitke iz Tivta, 6. maja 1900:
Duhom prisustvujemo dananjem slavlju pri sveanom otvoru tog dinog drutva. Svemogui blagoslovi uspeh i napredak tog drutva. Ugledali se u vaem
32
33
44
Nikola uti
linom djelovanju i ostala mjesta nae Hrvatske Boke. estitaju, iz dna srdca
kliemo ivljeli hrabri muljani na diku i ponos nae mile Hrvatske.34
Prilikom izbora nove uprave HPD Zvonimir 27. januara 1908, predsjednik Ivo Simovi je odrao govor proet hrvatskim nacionalnim romantizmom:
asna gospodo lanovi... da uzdrimo nae drutvo u slogi i ljubavi kao i
dosad jer tako sloni i u ljubavi ivei biti emo ne samo na diku naeg rodnog
nam milog mjesta, ve i cijele nam mile domovine Hrvatske poto se diimo i
ponosimo hrvatskim imenom.35
Poetkom 20. vijeka u oblinjem bokokotorskom gradiu Prnju (Pranju)
osnovano je Hrvatsko radniko drutvo Sloga. HPD Zvonimir imalo je bratske nacionalne kontakte sa okolnim dalmatinskim hrvatskim kulturno-nacionalnim drutvima. Pravi hrvatski sokol, Hrvatska radnika zadruga Dubrovnik,
Hrvatsko pjevako drutvo Gunduli, uglednom drutvu Zvonimir dojavili su 9.
jula 1908. godine da dolaze na izlet u Kotor.
Bokeljski rimokatolici-Hrvati u ljeto 1909. godine priredili su svehrvatsku
vjersko-nacionalnu i antiliberalnu manifestaciju protiv bezvjerstva i nacionalne apatije. HPD Zvonimir imalo je znaajnu ulogu da svojim rodoljubivim
pjesmama pojaava hrvatski nacionalni fanatizam i bol za izgubljenom Domovinom. Uoi dolaska hrvatske rimokatolike omladine iz svih hrvatskih zemalja, don Tripo Miloevi iz Kotora molio je 23. jula 1909. upravu HPD Zvonimir da sa svojim lanovima korporativno, pod drutvenim barjakom, prisustvuje
doeku hrvatske katolike omladine u Kotoru 5. avgusta 1909. godine. On je molio drutvo da pripremi nekoliko rodoljubivih pjesama kao Lijepa naa i tim
doprinjelo to vei sjaj doeku nae hrvatske katolike omladine; zatim da biste i
na samo drutvo izvjesili zastave i pozdravljali ih dok budu prolazili. Neprijatelji
nae svete vjere bezboci u slinim prigodama mue se i trae mnogo te da to
sveanije i sjajnije svoje pristae doekaju. Pokaite i vi kao katolici i Hrvati
ovom prigodom kad vam dolazi u pohode katolika omladina cijele nam hrvatske
domovine, bie ih oko 700, da vam je stalo do katolike stvari i da vam na srcu
lei na osobiti nain katolika mlade, koja premda po kolama i vani od svakog
proganjana, pak se ne stidi svete vjere za koju su oci nai i krv dragovoljno prolijevali. Pokaite ovom prigodom da u Bokelja jo imade ive vjere i da znate cijeniti mlade koja se odvano bori proti dananjem bezvjerstvu. Ded dakle, mila
brao u kolu sa ostalim katolikim i hrvatskim bokeljskim drutvima naite se i
vi na 5. kolovoza na kotorskoj obali pri doeku.36
Velikohrvatska nacionalna propaganda nije se zaustavljala na propagandi o
hrvatstvu Boke Kotorske, ve je svoje fantastine povijesne konstrukcije irila i
na prostore dalmatinskih otoka pa ak i na prostore srednje Italije priom o molizejskim Hrvatima, koji su u stvari bili srpski (ilirski) doseljenici iz Hercegovine, Konavala i Boke. Rimokatoliki pisci tumaili su da u pokrajini Molise, u
34
Isto, M. Krstovi, naelnik Tivta velecijenjenom Odboru Zvonimirova drutva u Mua,
Tivat, 6. maj 1900.
35
IAK, 1908, fasc. IX, Govor izreen od gosp. predsjednika Iva Simovia na prvoj sjednici
pod novom upravom dranoj dana 27. sijenja 1908.
36
IAK, godina 1909, fasc. X.
45
provinciji Campobasso na istoj paraleli sa Rimom, jo uvijek postoje tri hrvatska naselja: Acquaviva Collecroce (Kru), Montemitro (Mundimitar) i San Felice
(Fili). U tim selima, koja imaju ukupno oko 4.500 stanovnika i koja Italijani
nazivaju slavi, schiavoni, prema rimokatolikoj povijesnoj verziji dogaaja,
jo se i poslije pet stoljea govori hrvatskim jezikom tokavsko-ikavskog narjeja
koje se govori u srednjoj Dalmaciji izmeu Cetine i Neretve.37 Molizanske Hrvate
otkrio je, prema rimokatolikoj propagandi, dubrovaki pjesnik Medo Puci, koji je u zadarskim novinama LOsservatore Dalmata 1856. objavio lanak profesora Giovannia de Rubertisa iz Krua. Propagandisti molizanskog hrvatstva nikada i nigdje ne pominju da se to stanovnitvo u starijim izvorima i literaturi, pa tako i kod Mede Pucia, nije nazivalo hrvatskim imenom ve imenima kojima su
se nazivali Srbi (Iliri, Dalmatinci, Slaveni, Dalmatinsko-liburnski narod itd.).
Prema austrijskim statistikim podacima iz 1850. godine u Slavoniji je ivjelo 244.180 Srba rimokatolike (okaca) i pravoslavne vjere bez pominjanja
slavonskih etnikih Hrvata. Treba istai injenicu da je maarski kartograf Jano Saski Tonka, Baranju i Slavoniju na svojim kartama iz 1750. oznaavao je
kao zemlje Slavena-Srba (Slavui Serbi).38 U zvaninom izvetaju pruskog generaltaba, oko 1880, naveden je pokrajinski sastav vojske Austrougarske. O tome postoji zabiljeka u njemakom asopisu Inostranstvo: O etnologiji austrougarske armije saoptava Registranda pruskog generaltaba, da su od svakih
1.000 vojnika bili 273 Nemci, 177 Maari, 46 Hrvati, 36 Slavonci, 31 Srbi.39
Ovi podaci su poticali od samih ispitanih vojnika iz vremena kada je ve uveliko
izvreno vjersko prevoenje pravoslavnih Srba u rimokatolicizam. S druge strane, vojnici su se narodnosno opredjeljivali prema geografskom porijeklu pa su se
Srbi rimokatolike vjere izjanjavali kao Hrvati, Slavonci, Dalmatinci i Bonjaci.
Slavonci katolike vere (pokatolieni Srbi i okci) odgovarali su da su Slavonci. Slavonska narodnost od hrvatske razlikovana je do poetka 20. vijeka.
Hrvatstvo u etnikom smislu takoe je bio nepoznat narodnosni pojam u
dananjoj Vojvodini, sve do tridesetih godina 20. vijeka kada se vjetom vjerskonacionalnom propagandom poinje govoriti o hrvatskom etnikom porijeklu Bunjevaca, okaca, pa ak i rumunjskih Kraovana. Banat, Baka i Baranja, kao dio
maarske krunovine, bili su aroliko narodnosno i vjersko podruje nastanjeno
Nemcima, Srbima, Maarima, Slovacima, Bunjevcima, okcima, Rusinima, Rumunjima, Jevrejima i drugima. O Hrvatima kao posebnoj narodnosti ili etnikoj
tvorevini nema ni pomena u izvorima i literaturi iz druge polovine 19. i s poetka
20. vijeka. Bunjevaki i okaki srpsko-katoliki narodnosni element nije ni u naznakama vezivao svoje etniko bie za hrvatstvo poto su propagatori hrvatstva
tek tridesetih godina 20. vijeka poeli govoriti o hrvatstvu Bunjevaca i okaca.
U austrijskim, odnosno, ugarskim popisima stanovnitva za Baku i Baranju, u razdoblju od 1850. do 1910, pominju se narodnosne kategorije Maara,
37
Katolika crkva i Hrvati izvan Domovine, spomen spis o 10. obljetnici papinskog dokumenta De pastorali migratorum cura i osnivanja Vijea biskupskih konferencija za hrvatsku migraciju 19691979, Zagreb 1980, 99.
38
Ost-Slavonien, Baranja und njest-Srem, Beograd 1996, 41.
39
Registrande des preussischen Generalstabes, Das Ausland, 1880, No. 9, S. 180.
Nikola uti
46
40
47
upravo zbog svrstavanja okaca i Bunjevaca u Hrvate. Za specifian ikavski bunjevaki govor idak jednostavno tvrdi da je hrvatski.44
Hrvatstvo su krajem tridesetih godina 20. vijeka poeli propagirati etniki
Srbi rimokatolici, odnosno Bunjevci i to pod uticajem ideje o stvaranju Velike
Hrvatske u liku Banovine Hrvatske u avgustu 1939. godine. Tipini primjer predstavlja spisatelj vojvoanskog hrvatstva Petar Peki, koji je naizgled pisao u stilu
monarhistikog jugoslavenstva izjednaavajui srpsku i hrvatsku narodnost u
Vojvodini, srpsko i hrvatsko istorijsko bitisanje po principu narodnosne ravnopravnosti kljua, ali stavljajui uvijek hrvatsko ime ispred srpskog. Negirajui
srpski karakter Banata, Bake i Baranje, Peki je iskljuivo koristio regionalni
teritorijalno-etniki naziv Vojvoani, pokuavajui da stvori poseban vojvoanski entitet. Mitoloko hrvatstvo Vojvodine vezao je za XIII vijek kada je Bela
IV doselio veliki broj Hrvata u Baku nakon odlaska Tatara.45 Istoriar Robert
Skenderovi jednostavno je preuzeo teze Petra Pekia o naseljavanju Bunjevaca
u Vojvodinu u 17. vijeku (iz Bosne i Dalmacije), pod vodstvom franjevaca. U svojim radovima Skenderovi falsifikuje istorijske nazive za Srbe (Raci, Slaveni, Iliri, Dalmatinci, Morlaci drugi) i jednostavno ih predstavlja kao nazive za Hrvate.46
Stvarne narodne voe Bunjevaca i okaca bili su bunjevaki rimokatoliki
sveenici, koji su naknadno veliku energiju ulagali u njihovo pretvaranje u Hrvate. Daka Popovi je proroki predviao da e se, zbog te injenice, ponosno bunjevako i okako ime izgubiti u neposrednoj budunosti: okaki e se naziv
izgleda potpuno izgubiti (kao to se izgubilo ime Dalmatinac i Bonjak) iako je
jo pre pola stolea ime okac bilo rasprostranjenije i obuhvatalo je Slavoniju,
Srem, juno bako Podunavlje i Baranju. U Sremu i Slavoniji ime okac je zamenjeno imenom Hrvat, a u Bakoj i Baranji e se vrlo brzo zameniti bunjevakim, a po negde i srpskim imenom.47
Iskljuivo vjersku rimokatoliku opredeljenost bunjevakog elementa stvarali su i jaali franjevci, naroito somborski franjevci, koji su bili njihova duhovna elita, najueniji Bunjevac i pjesnik tog doba fra Grgur Petali, fra Ivan Antunovi, naslovni biskup kaloki, zatim otac bunjevakog pokreta Ambrozije
arevi u kojima se porodi sretna pomisao da Bunjevce-Hrvate treba preporoditi nacionalnim duhom koji im jedini moe pruiti dovoljno snage da odole sistematskim napadima najavljene maarizacije. Prema zamisli arevia, u Subotici je 1878. godine utemeljena Puka Kasina koja je postala kulturno arite
i tvra nacionalne snage Bunjevaca-Hrvata ne samo Subotice, ve i u cijeloj
Bakoj.48
Propaganda hrvatstva iz Zagreba vrila je pojaan pritisak na Bunjevce,
naroito od formiranja organizovanog Hrvatskog narodnog pokreta 1935. godine.
Ideolozi hrvatstva su tada forsirali tezu da se jo od vremena biskupa Antunovi44
idak, Gros, Karaman, epi, Povijest hrvatskog naroda 18601914, Zagreb 1968, 6364.
P. Peki, Povijest osloboenja Vojvodine, Subotica 1939, 1617.
46
R. Skenderovi, Gospodarske, kulturne i politike veze bakih Hrvata tijekom 18. i 19.
stoljea, Dijalog povjesniara/istoriara, 5, Zagreb 2002, 148.
47
Isto, 2526.
48
Isto, 3839.
45
48
Nikola uti
49
AJ, Ministarstvo pravde pov. Arhiva, fascikulacija 274335, Ministarstvo unutranjih
poslova Ministarstvu pravde, 16. oktobar 1935.
50
P. Vlai, Hrvati u Rumunjskoj, Beograd 1928, 16.
51
P. Vlahovi, Neke etnike odrednice Kraovana, Temivarski zbornik, Novi Sad 1994,
137139.
52
Acta S. C. de propaganda Fide, anno 1667, sept. 9.
53
Enciklopedija Jugoslavije, tom 5, Zagreb 1962, 386.
54
P. Vlai, n. d., 17.
49
Nikola uti
50
NIKOLA ZUTIC
THE SERBS EVERYBODY AND EVERYWHERE CROATIAN
COUNTRIES WITHOUT THE CROATS
Summary
The article presents rebuilding of stereotypes and revision of part of the
works of Croatian and Serbian historiography, which unscientifically created and
spread consciousness on ancientness of the Croatian people and expansiveness of
Croatian countries. The centre of historiography analysis contains the statistic
data from the Austrian census done in 1850 which in the exact way proves the
authors thesis on the great number of Serbs living there and the Serbian national
expansiveness in the South-Eastern Europe from Istra over Vojna krajina, Dalmatia with Boka, to Slavonia, Barania, Backa and the Romanian part of Banat.
The author concludes that there are no ethnic Croats in the above-stated regions
but that they are ethnic Serbs of the Roman-Catholic religion (Roman-Catholic
Serbs in Istra, with Kvarner islands, Vojna krajina, Dalmatia with islands, then
Bunjevci, Cokci, Krasovani and others) who, under the influence of Roman-Catholic propaganda, eventually accept the Croatian name as their own old ethnic
determination. Further on in the work, the author also analyzes the state-judicial
disharmony between the laws which ordered territorial division within the
Austro-Hungarian Empire (Austro-Hungarian agreement and the Act from 1868,
the so-called Hungarian-Croatian agreement) and the state-judicial practice of the
Government and the ban (civil governor) from Zagreb who, according to instructions from Vienna and Vatican, in every way had endeavored to incorporate Dalmatia, as a separate Austrian province, into the Croatian Trojednica.