POLITIKA MISAO dr SEKULE DRLJEVIA

Rad dr Sekule Drljevia, advokata, politiara, publiciste, teoretiara Crnogorske

(federalistike) stranke, bio je vie decenija, u jednom stepenu, zaobilaen, nije tretiran kao
nuna tema istraivanja. Zato su, najee uzgred, pominjane uoptene ocjene koje su nastajale u
fazama jakih politikih sukoba sa koncepcijama koje je Drljevi zastupao. U takvom odnosu
prema tome znaajnom politikom akteru, u nekim fazama protivrjenom, zatim odlunom kad
je u pitanju vraanje subjektiviteta crnogorskoj dravi, nije prisutna elja za studioznijim
pristupom njegovim pogledima na crnogorske i junoslavenske drutvene i dravne probleme,
ve je dominirala namjera da se odbaci u cjelini, uini (i arhivski) nepristupanim.
Drljevieva pojava je veoma znaajna za izuavanje razvoja pogleda Crnogoraca na
vlastitu etnogenezu i dravni status Crne Gore. Njegova saznajna lutanja, proces odvajanja od
(nametnute) tue mitske svijesti, trajala su vie od tri decenije, a posebno je vaan period od
1919. godine, kada cijelu svoju djelatnost vezuje za interese crnogorskog naroda, nakon to je i
sam bio doprinio nestanku crnogorske drave. U to vrijeme nalazio se u stalnom sudaru sa
velikosrpskim dravnim projektom, jer je pokuavao da doe do teoretske i praktine
mogunosti za obnovu crnogorske samostalne drave, ili da se postigne ravnopravna pozicija
crnogorskog naroda u okviru "udruenih zemalja". Pred sobom je imao protivnika - srpsku
imperijalno orijentisanu buroaziju, iza koje je bila vojno-policijska sila i zakonodavstvo koje
odgovara toj sili.
Vrlo rano, Sekula Drljevi je javno negativno karakterisan.1 I savremeni srpski politiari,
pa i crkveni prelati, koriste imena S. Drljevia i S. M. tedimlije za pojednostavljene politike
osude, uzimaju ih kao simbole za "dopunu" negativne slike o onima koji rade na vraanju
suvereniteta Crnoj Gori, tj. da korijeni savremenih crnogorskih politikih aktera "seu jo u
vrijeme Sekule Drljevia i Savia Markovia tedimlije, koji su saradnju sa ustakim reimom
pravdali borbom protiv fantomskog (!) velikosrpskog hegemonizma".2 Da bi negirali potrebu
otpora i borbe Crnogoraca za restituciju crnogorske drave i ouvanje vlastite kulture, srpski i
prosrpski istoriari, u posljednje dvije decenije, pokuavaju negirati postojanje srpskog
hegemonizma.

U prvoj objavljenoj biografiji dr Sekule Drljevia (Pantelija Jovovi, Dr Sekula Drljevi, "Tribuna", br. 1,
Beograd, 2. januara 1924; - isto: Crnogorski politiari, Beograd, 1924, 41-43) ima otrih sudova o njegovoj linosti
i metodama djelovanja. Tako njegov nesumnjivi govorniki dar, koji je ispoljavao u parlamentarnim debatama,
radikal P. Jovovi karakterie negativno, da je "prelazio u cinizam" samo da bi se protivnik "verbalizmom
predstavio pobijeenim". Jovovi dalje tvrdi da je Drljevi u politici bio bezobziran, da je zapostavljao zakonitost, a
kad nije bio na vlasti da je radio "protivu narodnih i dravnih interesa". Za nepersonalizovanu Drljevievu optubu,
izreenu na posljednjoj sjednici crnogorske Narodne skuptine (pri kraju 1915), da je Crna Gora zavedena za Gole
Planinu, P. Jovovi tvrdi da se odnosila na kralja Nikolu, to je S. Drljevi docnije osporio. Zanimljivo je da je u
ovoj publicistikoj biografiji Drljevi optuen i za irenje defetizma u crnogorskoj vojsci tokom prvog svjetskog
rata. Ovaj autor, elei da dokae Drljeviavu nedosljednost, napominje da je on najprije (1914) propagirao
stvaranje unije izmeu Crne Gore i Srbije, a poslije traio "samostalnu Crnu Goru ili u najmanju ruku njenu
autonomiju". Meutim, u drugoj, ranoj Drljevievoj biografiji (Milija M. Dragovi, Crnogorski almanah, Subotica,
1929, 40) dati su, u smirenom tonu, osnovni podatci o njegovom ivotu, sa naglaenom ocjenom retorskih i
intelektualnih sposobnosti: "Od Crnogoraca koji se danas bave javnim radom, po jaini duha, strunoj spremi,
trezvenosti misli, svestranom obrazovanju i govornikom daru, dr Sekula Drljevi danas konkurenta nema". Prva
enciklopedijska jedinica o S. Drljeviu objavljena je u Hrvatskoj enciklopediji. Podatci koje sadri dati su bez
elemenata politike iskljuivosti (sv. V, Zagreb 1945, 271). Autor enciklopedijske jedinice je Josip Horvat (18961968), pisac, kulturni istoriar i publicist.
2
"Pobjeda", Podgorica, 25. oktobar 2005, 4.

Rane ambicije i politika angaovanja u Crnoj Gori

Sekula Drljevi, najmlai sin Radivoja Drljevia i Dobrice, roene Vlahovi, roen je u
selu Ravni u Morai, kod Kolaina, 26. avgusta / 7. septembra 1884. godine.3 Osnovnu kolu je
zavrio u staroj kolskoj zgradi pored morakog manastira (1890-1894), a gimnaziju u
Srijemskim Karlovcima (1894-1902).4 Studije prava i doktorat zavrio je u Zagrebu (19021908).5
Dok je studirao na sveuilitu u Zagrebu, S. Drljevi uestvovao je na Kongresu srpske
omladine, koji je odran u Beogradu, 16. septembra 1904. godine, u povodu 100-godinjice
prvog srpskog ustanka, pa je bio izabran za podpredsjednika. Uesnici kongresa, njih oko 200,
odluili su da se formira savez "pokrajinskih" organizacija "srpske" omladine. Radi se, u stvari, o
pokuaju obnove Ujedinjene omladine srpske, koja je bila osnovana u Novom Sadu 1866, a
ukinuta nakon pet godina, 1871. godine.6
U Zagrebu, S. Drljevi bio je jedan od osnivaa Srpskog akademskog literarnog drutva
"Njegu" (9. novembra 1905), pa je tom prilikom izabran za podpredsjednika. Takvo
angaovanje u ekspanziji srpskih kulturnih asocijacija, odgovaralo je tadanjem nivou
Drljevievog poznavanja crnogorske povijesti i kulture.7

Drljevii su se doselili u Morau u prvoj polovini XVII vijeka. Poznato je da je eponim Drlje ivio u Drljevini u
Prekobru. Koliko je imao sinova, i kako su se zvali, "sadanji narataj ne zna". Nepoznati su i unuci Drljevi. Zbog
dune krvi naputili su Drljevinu i odselili se u Sandak, e su ivjeli oko 80 godina. Braa Drljevii (Mato, uro,
Petar i Rako) sukobili su se s Turcima i pobjegli u Tore, a zatim su se naselili u Ravnima kod Medenica. Od
pomenute etvorice brae potiu Drljevii. Jedan od najpoznatijih ratnika iz familije Drljevi je Peruta (Petar-Pero),
koji je poginuo na Bau kod Kolaina (1850); on je bio brat Sekulina prapraeda Mata. U molbi koju je uputio kralju
Nikoli, da bi dobio stipendiju (1901), Sekula kae za sebe da je "odljuljan u kolijevci junakoga mi eda" Perute
(Pera). Sauvana je epska pjesma "Osveta Perute Drljevia" (Sekula Dobrianin: Donja Moraa, CANU, Titograd
1984).
4
Sekula Drljevi se, iz Srijemskih Karlovaca, 10. avgusta 1901, molbom obratio kralju Nikoli, da bi dobio
stipendiju za dalje kolovanje. U molbi on o sebi pie: "Ja, Sekula Drljevi, najvjerniji sluga Vitekoga Gospodara,
vjerni sin junake Crne Gore, mile mi domovine, roen sam u Morai, odljuljan u kolijevci junakoga mi ede Pere
Drljevia. Nad glavom mi visae Perin ma te me buae zvonkijem zveketom, kao da mi hotijae neto rei; ali ja,
ja ne razumjeh zveket taj. Ali sad - sad razumijem onaj ma nad kolijevkom. Taj ma je sv. amanet mojih
praedova, to je amanet koji mi govori: 'Mlogo si duan Gospodaru svom, budi Mu vjeran, odui taj sv. dug'. O,
biu Mu vjeran, vjeran do smrti, kunem Vam se sv. (svetinjom) senke praedovske, do smrti u uvati amanet Va,
svetinju tu... Da, Viteki Gospodaru, vjernost prema Vaem Kraljevskom Visoanstvu, to mi je nasljedstvo, to mi je
sv. amanet mojih praedova. Sudbina mi dade pero u ruke, da perom oduujem sv. dug, perom da se borim, sa
perom da ginem za Gospodara svog Vitekog, ali da dorastem za takav boj, trebam pomoi od premilostivog
Gospodara, te se usuujem Njega najponiznije zamoliti, da bi mi jedno stipendijsko mesto najmilostivije udijeliti
blagoizvolio. Osnaen krijepkom nadom u neiscrpivu milost Vae dareljive desnice, jesam najvjerniji sluga Vaeg
Kraljevskog Visoanstva, Sekula Drljevi, u. VII razreda gimnazije." (NMCG-BAO, Nikola I, 1901/II, 246).
5
Poloio je "rigoroz" (lat. rigorosum examen - strogi ispit), na kome je postigao doktorat.
6
Mil. L. P.: Srpski omladinski kongres, "Branik", XX, Novi Sad, 20 Septembra 1904, br 204, 1-2. - etiri decenije
poslije pomenutog kongresa, Drljevi je naao za potrebno da komentarie smisao organizovanja toga kongresa da
bi pokazao da je, kao mlad ovjek, bio izmanipulisan: "Svoju velikosrpsku politiku Pai je navijestio krunisanjem
kralja Petra, 1904. g. Preko beogradske akademske omladine uspio je da u Beograd na omladinski kongres doe i
akademska mlade iz Zagreba i iz Sofije. Omladinskim kongresom poele su krunidbene sveanosti. Kralj Petar je
doao u sveuilinu zgradu, gdje ga je doekala mlade iz svih zemalja junih Slavena. uli su se povici: 'ivio
jugoslovenski car'. Zagrebaka i sofijska mlade osjetile su da su natociljane, ali je bilo prekasno. Slavila je pobjedu
religija podvale" (S. D., Sumrak religije podvale, "Hrvatski narod", br. 1144, Zagreb, 24. IX 1944, 3).
7
"Bosanska vila", Sarajevo 1905, br. 21, 334.
3

S. Drljevi je objavio radnju (1907), u kojoj je, prvi u strunoj pravnoj literaturi, detaljno
opisao i prezentirao sadraj Ustava za knjaevinu Crnu Goru.8 Tu je Drljevi, uz neke komentare
i primjedbe, prikazao sva poglavlja Ustava. On donosi znaajan zakljuak, da analiza odredaba
pokazuje da se ima pravo "nazvati ustrojstvo Kneevine parlamentarnim". Zanimljivo je
napomenuti da ovu radnju S. Drljevia docnije crnogorski pravni autori ne pominju.
Nakon studija, od 1908. godine, radio je kao sekretar u crnogorskom Ministarstvu
finansija na Cetinju, a zatim je postavljen na mjesto vrioca dunosti naelnika u Ministarstvu
pravde.
Taj Drljeviev brzi uspjeh neki njegovi kritiari povezuju sa posredovanjem njegovog
starijeg brata Janka Drljevia,9 koji je imao uticaja na Dvoru, kao i sekretara kralja Nikole,
Miloa ivkovia,10 s kojim je S. Drljevi imao dobre odnose. Pored linih sposobnosti, moda
su i ti posrednici doprinijeli njegovom usponu u dravnoj upravi.
Drljevi je postao politiki aktivan u vremenu kada su agenture srpskog vladajueg sloja
programski djelovale na prostoru zapadnog Balkana. Tada su upuivane oruane etnike
jedinice u Makedoniju i na Kosovo da bi pripremile osvajanje tih teritorija. Stvarani su planovi
za ubaanje teroristikih (etnikih) jedinica u Crnu Goru, da bi izvrile pu (1907. i 1909).
Kada je Austro-Ugarska anektirala Bosnu (1908), u Srbiji su se otvoreno javljali pozivi
na rat. Tome se pridruio i Jovan Cviji, koji je pisao: "Srpski se problem mora reiti silom" i
zato treba "prvu iole povoljnu priliku upotrebiti" za izazivanje rata sa Austro-Ugarskom. U to
vrijeme, od avgusta 1908. do oktobra 1909, u Crnoj Gori dogodio se "Kolainski proces" koji je
izazvan zavjerom protivu kralja Nikole i crnogorske vlade. Zavjera je organizovana u Srbiji, e
su politiki i vojni stratezi, kao i voe teroristikih organizacija, uporno radili na planu za
osvajanje Crne Gore, da bi Srbiji, u skladu sa "Naertanijem", bio obezbijeen izlazak na more.11
Na poetku 1909. godine nova zavjerenika grupa prihvatila je statut tajne organizacije
koji je napisao major Nikola Mitrovi,12 na osnovu koga je trebalo tajno formirati grupe u svim
krajevima Crne Gore. Zavjera je otkrivena u septembru iste godine, kada je potporunik Petar
inovi odluio da pone vojnu akciju bez saglasnosti zavjerenikog Centralnog odbora i
njegovog predsjednika, majora Nikole Mitrovia. Suenje zavjerenicima je bilo u Kolainu, pred
8

"Mjesenik Pravnikoga drutva u Zagrebu", br. 6 i 7, 1907, 269-276 i 342-349.

Janko Drljevi, stariji brat Sekule Drljevia, zavrio je Pravni fakultet u Zagrebu. Bio je velikosudija za kapetaniju
donjo-moraku, narodni poslanik, istrani sudija u bombakoj aferi (1907-1908), a zatim okruni naelnik u
Kolainu. Bio je gradonaelnik Cetinja kada je kralj Nikola krunisan (1910) pa je tada dobio francusko odlikovanje
Legiju asti. Janko je uputio estitku podgorikoj skuptini, 27. novembra 1918, kao podrku odlukama o zbacivanju
crnogorske Dinastije i ponitenju crnogorske dravnosti; u tom telegramu Janko kae da je grad Kolain "okien (je)
srpskim zastavama" i da "manifestacijama nema kraja". Godine 1923. bio je na kandidatskoj listi radikalne stranke.
Za vrijeme drugog svjetskog rata pristupio je etnicima. Strijeljali su ga Nijemci 1944, kod Kolaina. - Najstariji
Sekulin brat Jakov, oficir crnogorske vojske, poginuo je na poetku prvog svjetskog rata (1914).
10
Milo ivkovi (Karlovac, 1876 - Utina, 1942), publicista; doao je u Crnu Goru 1905; poetkom 1906. ureivao
sedam brojeva lista "Glas Crnogorca". Poetkom 1912. godine postao je sekretar kralja Nikole. Objavio je knjigu
Pad Crne Gore (1923).
11
Za ilustraciju obuzetosti srpskih zvaninih institucija eljom za posijedanjem tuih teritorija, navodim dio naredbe
generala Boa Jankovia, komandanta III srpske armije, od 27. oktobra 1912. godine: "Mi smo osvojili mnoge
plodne doline i zauzeli mnoge lepe varoi, ali nam je ostalo jo da izbijemo na srpsko Jadransko more, te da naoj
otadbini otvorimo slobodan put za ceo svet. To je naa neodoljiva elja, zbog toga i rat vodimo (...). Na vrhovni
komandant i naa otadbina s nestrpljenjem oekuju da se pojavimo u lepom i toplom srpskom primorju". Cilj
srpskog generala B. Jankovia tada je bilo albansko more. ("Balkanski rat u slici i rei", god. I, br. 36, Beograd, 17.
XI 1913, 567).
12
Nikola Mitrovi, major iz Bratonoia, emigrirao nakon otkrivanja zavjere. Ubijen u Skoplju, 31. jula 1910.
godine.
9

vojnim sudom koji je tada formiran,13 a presuda je izreena 25. novembra 1909. godine.14 Sekula
Drljevi, iako je bio u to vrijeme ministar pravde, nije sudjelovao u tome procesu.
Kada je dr Lazar Tomanovi15 rekonstruisao crnogorsku vladu, S. Drljevi je postavljen
za ministra pravde, 2. aprila 1909. godine.16 Za vrijeme svoga mandata angaovao se oko izrade
Zakona o kaznenom postupku, Trgovakog i Mjenikog zakona, kao i Zakona o advokaturi.
Osim to je bio ministar pravde, vrio je i dunost zastupnika ministra prosvjete.17 Na taj poloaj
dao je ostavku, 24. januara / 6. februara 1910. godine, kada je nastao spor oko prijedloga zakona
o administrativnoj podjeli zemlje, kao i o ustrojstvu sudova. Meutim, neki autori misle da je do
ostavke dolo zbog promjene politikog kursa kralja Nikole prema Rusiji. S. Drljevi i Jovan S.
Plamenac, poto su istovremeno podnijeli ostavke, uputili su, povodom toga ina, kralju Nikoli
zajedniko pismo u kome se pravdaju i iskazuju vjernost, ali ne govore o motivacijama
demisioniranja.18
Za poslanika crnogorske Narodne skuptine S. Drljevi je bio izabran 1909. godine,
nakon izbora za ministra, iako nije imao navrenih 30 godina.19 Prema nekim autorima, u
Crnogorskoj narodnoj skuptini je postavljeno pitanje, zato je izabran za poslanika ovjek koji
ne ispunjava uslove predviene Ustavom, pa da je zbog toga falsifikovana njegova krtenica, da
bi ostao u Skuptini.
U to vrijeme je S. Drljevi prijeao u Podgoricu, e je otvorio advokatsku kancelariju.
Docnije je postavljen na mjesto sudije, a zatim i predsjednika Oblasnog suda. Iz ove faze
Drljevievog rada treba pomenuti objavljivanje rasprave o razvoju crnogorskih dravnih organa,
Sud su sainjavali: vojvoda Mihailo Vuini, predsjednik, Ivo urovi, brigadir, Jovo Beir, komandir, Luka
Gojni, Milo Matanovi, Jovo Medenica, Rajo Laban, Peria Vlahovi i Vule Tomovi.
14
Piui o "Kolainskom procesu", Jovan onovi, jedan od trojice lanova srpske tajne teroristike organizacije
"Crna ruka", ne istrauje politike podsticaje i motive zavjerenika. onovi osuuje crnogorsku vlast to je
formirala "nestruni" vojni sud. Samu zavjeru ne osuuje, ve o njoj govori kao o nedefinisanom pokuaju dizanja
pobune neukih osoba: "Za jedan nepromiljen pokuaj odmetanja od vlasti nekoliko seljaka i jednog podporunika,
osueno je na smrt sedam lica, a na robiju i zatvor nekoliko desetina" (J. onovi: Ustavne i politike borbe u Crnoj
Gori 1905-1910, Beograd 1939, 251). - U propagandnoj koautorskoj knjizi, J. onovi i T. Boovi pokuavaju
negirati injenicu da je crnogorska opozicija radila i stvarala tajne organizacije za nasilnu promjenu reima u Crnoj
Gori, po uputstvima velikosrpske propagande, koju su finansirali srpski dvor i policija (T. Boovi i J. onovi:
Crna Gora i napredni pokret, Beograd 1911).
15
Lazar Tomanovi, crnogorski publicista i politiar (1845-1932).
16
Prilikom primanja ministarske dunosti, napravljen je zapisnik (3. aprila 1909) u Knjaevskom dvoru o polaganju
zakletve: "Pristupi Dr. Sekula Drljevi, te, u izvrenju l. 107 Ustava, poloi Njegovom Kraljevskom Visoanstvu
Knjazu Gospodaru ljedeu zakletvu: Ja, Sekula Drljevi, zaklinjem se Bogom svemoguim i svim to mi je na
svijetu najmilije, da u Knjazu Gospodaru vjeran biti i da u se savjesno pridravati Ustava i zemaljskih zakona.
Tako mi Bog pomogao". Ovaj akt potpisali su dr Sekula Drljevi i Ministar finansija i graevina Duan Vukoti
(AONMCG, fond Nikola I, dok. br. 33).
17
"Dravni kalendar Knjaevine Crne Gore za prostu 1910. godinu", Cetinje 1909, 53.
18
"Vae Kralj. Visoanstvo, Uzvieni Gospodaru! U najponiznijoj odanosti usuujemo se potpisani, u vezi s naim
postupkom, izjaviti Vaem Kralj. Visoanstvu da nas je u tome rukovodila samo nepokolebljiva odanost prema
Vama i topli patriotizam, vjerujui istovremeno, da e i Vae Kralj. Visoanstvo na postupak tako i razumjeti. No,
ipak, da uklonimo pred Vaim Kralj. Visoanstvom svaku mogunost drugijeg shvatanja naeg postupka,
izjavljujemo: da smo spremni kako u svemu i u svakoj prilici tako i u ovoj bez ustezanja i potpuno pokoriti se Vaoj
Najvioj odluci. Vaeg Kralj. Visoanstva najponizniji - Jovan S. Plamenac, Dr Sekula Drljevi, Cetinje, 24. januara
1910".
19
Odredba u Ustavu za Knjaevinu Crnu Goru, lan 53, glasi: "Za narodnog poslanika moe biti izabran samo onaj
crnogorski dravljanin kome ima punijeh 30 godina" (Ustav za Knjaevinu Crnu Goru, Cetinje 1905, 15). - "im je
Drljevi postao ministar, udeeno je te se je upraznilo jedno poslaniko mjesto i on je izabran za poslanika, iako
nemaae trideset godina" (Pantelija Jovovi, Crnogorski politiari. Portreti, Beograd 1924, 42.
13

sudstva i zakonodavstva, Organizacija crnogorskih redovnih graanskih sudova u svom

istorijskom razvitku, koja je objavljena 1910. godine.20
Kralj Nikola je (6. juna 1912) dao mandat Mitru Martinoviu da sastavi novu vladu, u
kojoj je S. Drljevi postavljen na mjesto ministra finansija i graevina.21 Vlada M. Martinovia
podnijela je ostavku, jedanaest mjeseca docnije, povodom pristanka kralja Nikole na zahtjeve
konferencije ambasadora velikih sila u Londonu, da crnogorska vojska naputi Skadar.22 S.
Drljevi je tada otiao u Beograd i odrao govor na mitingu, sa balkona "Grand hotela",23
graanima koji su protestovali to, pod pritiskom velikih sila, crnogorska vojska naputa tek
osvojeni Skadar. Taj njegov govor docnije je interpretiran kao Drljeviev apel, da je doao
momenat, poslije pobjeda crnogorske i srpske vojske u balkanskom ratu, da se uspostavi vojna,
diplomatska i carinska unija izmeu Crne Gore i Srbije. Govor S. Drljevia korien je da se
drukije prikau njegovi tadanji politiki stavovi, pa je bio prinuen da opie cio dogaaj: "U
toku rata, oko Uskrsa 1913. godine,24 bio sam nekoliko dana u Beogradu. Za vrijeme moga
boravka u Beogradu crnogorska je vojska ula u Skadar. Tim povodom manifestirali su
beogradski graani pred Dvorom Kralja Petra I, pred ruskim Poslanstvom, pred predsjednitvom
srpske vlade i pred 'Grand hotelom', u kome sam ja bio odsio. Manifestantima se zahvalio s
nekoliko rijei kralj Petar, a odrali su govore predsjednik srpske vlade Nikola Pai, ruski
poslanik Hartwig i ja s balkona 'Grand hotela'. Nae govore u cjelini donijele su sve beogradske
novine. Prema tome, Beograd se ne moe izgovarati da mu je sadraj toga moga govora
nepoznat. U njemu nema ni rijei o sjedinjenju Crne Gore i Srbije. U lanku 'Crnogoroslavlje'
Beograd ipak tvrdi protivno".25
Po sporazumu (9/22. aprila 1913. godine) koji su potpisali crnogorski prijestolonasljednik
Danilo i turski general Esad-paa, turska vojska se obavezala da e naputiti Skadar 10/23. aprila
1913. godine. Istoga dana u Beogradu su bile manifestacije, slavljeno je osvajanje "srpskog
Skadra". Pred dvorom okupili su se manifestanti, pa im se srpski kralj Petar obratio: "Brao! Sjajni uspesi nae brae Crnogoraca ispunili su moje srce velikom radou kao i sva vaa srca.
Divei se njihovoj hrabrosti, uzviknimo: 'Da ivi Njegovo Velianstvo kralj Nikola i Njegov
20

Arhiv za pravne i drutvene nauke, knj. 9, Beograd, 1910, 386-412. - Rasprava je, kako sam autor kae, pisana
iskljuivo na osnovu dokumenata sahranjenih u Dravnoj arhivi i u Arhivi staroga Senata. U uvodnom dijelu
Drljevi kae da crnogorska drava, zbog stalnih turskih napada, nije mogla da razvije jaku centralnu vlast, ve je,
radi opstanka, razvijan plemenski separatizam. Dalje u radnji je opisan zakonodavni rad i razvoj institucija od
mitropolita Petra Prvoga do prve decenije XX vijeka. Ovu raspravu ne navode neki crnogorski pravni pisci koji se
bave istom temom, pa se moe pomisliti da zauzimaju takav stav iz politikih pobuda. Toj temi Drljevi se vratio
esnaest godina docnije, u predavanju "Razvitak pravosua i uprave u Crnoj Gori", koje je odrao na Narodnom
univerzitetu u Beogradu. Na kraju predavanja S. Drljevi je rekao da Opti imovinski zakonik za Knjaevinu Crnu
Goru i Gorski vijenac ostaju "vjeni spomenik crnogorskog naroda na kulturnom polju".
21
"Glas Crnogorca", XLI / 6. jun 1912, br. 24, 1.
22
im su crnogorske trupe, poslije polugodinje opsade i izuzetno velikih gubitaka, zauzele Skadar, po ugovoru o
predaji od 9/22. aprila 1913. godine, Konferencija ambasadora velikih sila u Londonu, uputila je Crnoj Gori
ultimatum, 27. aprila (po n. kal.), u kome se zahtijeva da se crnogorska vojska mora evakuisati iz tek zauzetog
grada. Kralj Nikola je telegrafski obavijestio srpskog kralja Petra o pripremljenom austro-ugarskom napadu na Crnu
Goru, ako ne bude udovoljen zahtjev Konferencije ambasadora. Odgovor je dobio od Nikole Paia, da oruani
sukob sa Austro-Ugarskom treba izbjei, a da Srbi ne mogu uzeti uea u tom sukobu. Na sjednici crnogorskog
Krunskog savjeta (4. maja) kralj Nikola je izjavio da crnogorska vojska mora naputiti Skadar.
23
"Grand hotel" nalazio se u Hilandarskoj ulici br. 2 (Zanatski dom).
24
Te godine uskrs je bio 27. aprila, po novom kalendaru.
25
S. Drljevi, Pitam Beograd, "Spremnost", br. 104, Zagreb, 20. II 1944, 3. - U dva beogradska lista: "Srpski narod"
(29. januara 1944), i "Novo vreme" (30. januara 1944), pod naslovom "Crnogoroslavlje", objavljen je isti tekst,
napad na Drljeviev lanak, objavljen u zemunskom "Graniaru" u kome je pisao o "crnogoroslavlju".

narod'". Manifestantima se ispred ruskog poslanstva obratio poslanik Hartwig: "Primite moju
srdanu zahvalnost za srpsku i crnogorsku pobedu i za pobedu celoga slovenstva". Sa balkona
ministarstva inostranih poslova manifestante je pozdravio i N. Pai. Iza toga, manifestanti su
doli pred "Grand hotel", e je trgovac Radojlovi "vrlo lepim patriotskim govorom pozdravio
crnogorskog ministra finansija" dr Sekulu Drljevia.26
U svom govoru S. Drljevi nije pomenuo crnogorsku vojsku koja je ginula oko Skadra,
ve slavi "srpsko oruje" i "srpske heroje". On estita ratne tekovine "srpskim vladarima,
jednorodnim kraljevima", ne pominjui crnogorskog kralja. Iako je docnije (1944), pozivajui se
na beogradsku tampu, pokuao osporiti da je tada propagirao ujedinjenje Crne Gore i Srbije, on
je uputio takvu poruku kada je zaelio da osvajanje Skadra "bude osnova jednog velikog spoja
davno eljenog, koji e biti osnova velike srpske drave". Moe se primijetiti da je S. Drljevi
posjetio Beograd u trenutku dok je trajala londonska konferencija ambasadora velikih sila koji su
traili od Crne Gore da odustane od zauzimanja Skadra jer je ve bilo rijeeno da taj grad
pripadne Albaniji. Organizovanim manifestacijama trebalo je uputiti poruku evropskim silama
da odustanu od pritiska na Crnu Goru, kada ve i Srbija izraava radost zbog osvajanja Skadra.
Zato se u govorima pred manifestantima, kao ni u Drljevievom pozdravu, ne pominje da Skadar
treba da pripadne Crnoj Gori. Drljevi samo pominje buduu "veliku srpsku dravu". U
govorima manifestanata pominje se "srpski Skadar". Poruka londonskoj konferenciji jasno je
iskazana u rijeima Nikole Paia, da se nada da e velike sile "posle tolike prolivene krvi i
takvog oduevljenja kojim je srpski narod pozdravio pad Skadra - svoje reenje ublaiti i
nagraditi prolivenu krv". Konano, pred ruskim poslanstvom svirana je ruska himna "Boe carja
hrani", koju su izveli pripremljeni muzikanti. Akcija organizovanja manifestacija bila je
uzaludan pokuaj apela na velike sile da odustanu od pomenute odluke.
26

A., Manifestacije u Beogradu. Beograani su jue na velianstven nain proslavili pad Skadra. (Meunaslov)
Manifestanti i crnogorski ministar. - "Politika", br. 3321, Beograd, 11. april 1913, 3 (po st. kal.). - Prema izvjetau
lista "Politika", S. Drljevi je odgovorio na pozdrav: "Brao! Ako i jednog ima meu vama, koji do sada nije
verovao u proroanstvo, evo danas mora da veruje. U najtee vreme naroda srpskog na Balkanu, u doba najcrnje
tiranije nad srpskim narodom, u vreme kad je srpski narod morao po peinama da slavi Uskrs svoga srpskog boga i
srpsko Rodestvo, danas mi doekasmo da se osvedoimo (...). Poslednji otpor protiv turske tiranije Crna Gora je
unitila zauzeem Skadra. Srpski narod danas slavei Uskrs 1913. godine, moe da slavi ba u svojim odnosima
prema Turskoj, konani i slavni Vaskrs svoje velike drave. U ovom momentu velikog narodnog uzbuenja, u
momentu kad smo svi mi pre nekoliko meseca preivljavali jednu najveu epopeju, koju e upamtiti istorija
oveanstva, epopeju slave srpskog oruja u velikom ratu, epopeju pobede na Kumanovu, Bitolju, Jedrenu, u ovom
momentu kad mi doivljujemo da se proslavljeno srpsko oruje svojom slavom die do nebesa, ne treba ni
dokazivati da nam je slatko pao ovaj novi dokaz slave srpskog oruja, srpskog herojizma. Srpski heroji i oni koji su
na krvavom razbojitu kosti ostavili i ovi koji se vraaju ivi svojim domovima, oni svojim delom, a oni svojom
dokazanom hrabrou i gotovou da mru za srpsku dravu i srpsku dravnu ideju, najjaa su garancija da e srpski
narod sva prava koja su mu oni stekli umeti i odrati. Herojima srpskim neka je slava, a narodu neka su srene
tekovine njihovog herojizma. Neka su srene te tekovine srpskim vladarima, jednokrvnim kraljevima, i neka bude
osnova jednog velikog spoja davno eljenog, koji e biti osnova velike srpske drave. Brao! Beograd je ne samo
prestonica Srbije, nego i kulturni centar srpskog naroda, Beograd je sredite naroda srpskog i prirodno je da srce,
gde mu je mesto, svakad najivlje osea u velikim momentima narodnog ivota. Mene ni najmanje ne iznenauje
oduevljenje koje pokazuju beogradski graani, nego, na protiv, mene bi iznenadilo da su drukije postupili
beogradski graani, koji treba zbog toga to su sreni sticajem prilika u srcu naroda srpskog, u njegovom kulturnom
centru, da celom svojom energijom doprinesu za jako kulturno napredovanje novih srpskih drava. Beogradski
graani dokazuju da su potpuno svesni teke odgovornosti koju, ve samim svojim poloajem u srpskom narodu, na
sebe primiti moraju. Molim vas da primite moju blagodarnost na vaem bratskom saoseanju, na vaim bratskim
eljama; na eljama vaim koje ste izrazili meni, a koje elite sebi, jer meni ne moete eleti nita drugo nego to
sebi. Ja vam estitam to ste tako iroko shvatili znaaj dananjeg dana; ja vam estitam, to gledate u Skadru novu
svoju tekovinu, ja vam elim da vam ta tekovima bude srena - vama i celom narodu srpskom".

Na parlamentarnim izborima 1913, Drljevi je bio izabran za poslanika, pa je iskoristio

priliku da postane "ideolog" borbe za ujedinjenje Crne Gore i Srbije "na konfederalnoj osnovi".
To je period pojaanog pritiska na Crnu Goru, od strane srpskog reima i crnogorske emigracije,
plaane i instruirane od srpskog Dvora i Vlade. Voe crnogorske emigracije bili su Marko
Dakovi,27 Todor Boovi i Jovan onovi, koji su agitaciju protiv crnogorske vlasti zasnivali
na konstrukciji da su u Srbiji ostvarene graanske slobode, pa da su srpski Dvor i tamonja vlast
"stekli" "pravo" da vladaju i Crnom Gorom.28
U crnogorskoj Narodnoj skuptini S. Drljevi je, uvjeren da su se nakon balkanskih
ratova stekli uslovi, odrao govor, u kome je predloio carinsku, vojnu i diplomatsku uniju
izmeu Crne Gore i Srbije. Odmah nakon sjednice, Drljevi je svoj govor objavio u obliku
broure, da bi politiki jae djelovao.29 Taj prijedlog, koji je S. Drljevi iznio u crnogorskoj
Narodnoj skuptini, naiao je na otpor. U ocjeni crnogorske Vlade, kako je interpretirao ministar
finansija i graevina Risto Popovi, prihvatanje prijedloga S. Drljevia bilo bi opasno "za
dravni individualitet Crne Gore". Za Drljeviev prijedlog glasalo je samo est narodnih
poslanika.
Kada je Srbija, preko svoje militantne tajne organizacije "Crna ruka", koja je izvela
atentat na Franca Ferdinanda, u Sarajevu 1914, izazvala Austro-Ugarsku da stupi u rat,
crnogorski kralj Nikola, Vlada i Narodna skuptina nijesu razumjeli da se po planu pomenute
tajne organizacije razvijaju sukobi, ve su Srbiju vieli kao rtvu austro-ugarske agresije. Na
lukavi telegram N. Paia kojim je on pitao crnogorsku Vladu30 za miljenje kako da srpska
Vlada odgovori na austro-ugarski ultimatum, upuen je odgovor da je Crna Gora spremna da
"podijeli zlo i dobro sa Srbijom". Pokazae se da je to poetak tragedije za crnogorsku dravu i
narod. Na vanrednoj sjednici crnogorske Narodne skuptine, koja je odrana 1. avgusta 1914,
raspravljalo se o odgovoru srpskoj Vladi, iako su kralj Nikola i Vlada bili ve dali pristanak da
e dijeliti sudbinu sa Srbijom. Kralj je bio izdao nareenje da se izvri opta mobilizacija.
Na sjednici crnogorske Narodne skuptine vladalo je iracionalno stanje duha, pa se u
govorima poslanika najee pominju: krv, smrt, pogibija, da u Evropi nije bilo rata "bez naih
kostiju", da se Crna Gora nalazi pred valama jedne hijene, da su Crnogorci mali, ali da su po
hrabrosti veliki jer e sada proliti svoju "viteku krv". Te uzavrele (epske) govore pratili su
aplauzi i odobravanja sa uzvicima da e Crna Gora "i danas, kao uvijek, podijeliti zlo i dobro sa
Srbijom". Doprinos takvoj atmosferi dao je i S. Drljevi koji je rekao: "Drati danas velike
govore, znailo bi vrijeati svetinju ovog momenta. Davati izjavu o solidarnosti sa Srbijom
Marko Dakovi, lan teroristike srpske organizacije "Crna ruka", pred bombaku aferu traio je od Narodne
stranke da povede oruanu akciju za uklanjanje kralja Nikole i crnogorske Vlade. Osuivao je Mihaila Ivanovia i
druge da su za pasivni otpor, pa zato prijeti (19. oktobra 1907) da e uinjeti da kunktatori (lat. cunctator oklijevalo) izgube glave. - S. Drljevi kae da M. Dakovi, poto je izabran za lana Izvrnog odbora podgorike
skuptine, "nije shvatao da se janjiarskim sredstvima i metodama drava ne konsoliduje nego rui", pa stalno trai
za sebe "poloaj privilegovanog zavjerenika", (S. D., Opet Marko Dakovi, "Politika", 5. januara 1928).
28
J. onovi, Ustavne i politike borbe u Crnoj Gori, Beograd 1939, 285.
29
Dr. S. Drljevi: Borba za carinsku, vojnu i diplomatsku uniju izmeu Crne Gore i Srbije, Cetinje 1914. - Govor
Dr. Sekule Drljevia, narodnog poslanika, odran 10, 11. i 12, februara 1914. godine, u Crnogorskoj narodnoj
skuptini, sa njegovim prijedlogom adrese (prema stenografskim biljekama). - Biljeka da je S. Drljevi objavio
ovu brouru tampana je u "Srpskom knjievnom glasniku" (Beograd, 1914, XXXII, 7, 533). U biljeci koja je
potpisana inicijalom "P", stoji da je uz govor S. Drljevia priloen prijedlog manjine, iji je on ef, za adresu koja
treba biti upuena knjazu Nikoli I Petroviu.
30
lanovi crnogorske Vlade tada su bili: Janko Vukoti, predsjednik i ministar vojni, Risto Popovi, ministar
finansija i graevina, Ljubomir Baki, ministar pravde, Petar Plamenac, ministar spoljnih poslova, Savo P. Vuleti,
ministar unutranjih poslova, Gavrilo M. Cerovi, ministar prosvjete i crkvenih poslova.
27

znailo bi vrijeati jedinstvo srpskih interesa. Austrijski napad na Srbiju, to je koprcanje drave
koja mora propasti. Istorija veli da je Austrija svuda bila bijena i svuda dobila toljaga kao biza na
pazaru. Ovo je poetak svretka ove drave. Crnogorski e narod izvriti svoju dunost rtvujui
sve za otadbinu, za spas i ujedinjenje srpstva".31
Veoma jasno je iskazao S. Drljevi, u navedenom citatu, svoja tadanja shvatanja o
crnogorskom narodu, pokazavi da ni on, ni Kralj ni Vlada ni Skuptina nijesu razmiljali o
koncipiranju crnogorskih narodnih interesa. Docnije, u procesu vlastitog politikog sazrijevanja,
Drljevi je zapisao suprotno saznanje: da u sudarima velikih naroda, mali narodi moraju ekati
ishod bitke, jer, u suprotnom, postaju sigurne rtve. Tako se dogodilo i sa Crnom Gorom, tokom
prvog svjetskog rata i na meunarodnoj konferenciji koja je uslijedila, - nestala je kao politiki
subjekt. Taj tragini kraj crnogorske drave doveo je S. Drljevia do punijeg saznanja, pa biljei:
"Moni znadu da slabi smatraju svojim ivotnim ciljem da postanu s njima jednaki u pravu";
moni obeavaju, a slabi vjeruju i "time dokazuju da su slabiji ne samo u snazi, nego i u
mudrosti".32
Drljevieve rijei o potrebi ulaska Crne Gore u rat sa Austro-Ugarskom izazvale su
"burno dugotrajno klicanje". Kralj Nikola je u proklamaciji patetino pozivao Crnogorce u rat:
"Ko je junak nek slijedi koracima dva stara srpska kralja: da ginemo i krv prolivamo za jedinstvo
i slobodu zlatnu".
Ima vie primjera da je, u to vrijeme, Drljevi isticao tzv. "srpstvo" i njegovo
"jedinstvo".33 Posljedica ovakvih stavova jednog broja poslanika bio je tragini ulazak Crne
Gore u ratnu avanturu, bez ratnog plana, bez ekonomske osnove i stvarnih saveznika.
Postavlja se pitanje - zato je S. Drljevi predloio Crnogorskoj narodnoj skuptini
carinsku, vojnu i diplomatsku uniju sa Srbijom? U to vrijeme, nakon balkanskih ratova, trajala je
najjaa propaganda da su Crna Gora i Srbija "dvije srpske drave" koje treba objediniti. S.
Drljevi je zavrio gimnaziju i studije u Austro-Ugarskoj, e je upoznao pravne regulative na
kojima se zasnivala ova monarhija, pa je moda mislio da se takvo rjeenje moe primijeniti i za
crnogorsko-srpske odnose.
U Crnoj Gori je trajala velikosrpska propaganda, koja je bila usmjerena protivu
samostalne crnogorske drave. Ta koncepcija prodrla je u Crnogorsku narodnu skuptinu, u kojoj
su djelovali klubai (Narodna stranka) "sa nedovoljno preienim pogledima na perspektive
razvitka svoje zemlje".34 Na jednoj od sjedica predloio je dr. M. Marui da se Crnogorska
skuptina preimenuje u: "Srpska narodna skuptina Knjaevine Crne Gore".
Nakon Drljevievog govora o potrebi unije sa Srbijom, publikovan je lanak, za koji
postoji miljenje da je njegov autor Sekula Drljevi.35 U tome tekstu tretirana je ista ideja koju je
saoptio S. Drljevi na sjednici crnogorske Narodne skuptine. Autor lanka polazi od injenice
da je u prvom balkanskom ratu dolo do teritorijalnog dodira Crne Gore i Srbije, pa da je postalo
aktuelno pitanje unije te dvije drave. Dosadanja njihova razdvojenost sandakom enklavom,
31

"Zeta", br. 31, 6. avgust 1939.

S. Drljevi, Veliki i mali, "Hrvatski narod", br. 1176, 25. X 1944, 3.
33
Novica Radovi, Znaajna dvadesetpetogodinjica, "Zeta", 10/1939, 31, 1.
34
Jago Jovanovi, Stvaranje crnogorske drave i razvoj crnogorske nacionalnosti, Cetinje 1948, 362
35
R., Unija Crne Gore i Srbije. Glas iz Crne gore, "Branik", br. 60, Novi Sad, 23. mart 1914, 1. - Moe se
pretpostaviti da je Drljevi, kada je odluio da predloi uniju Crne Gore sa Srbijom, imao u vidu prijedlog austrougarskog poslanika u Crnoj Gori, barona Gizla, od 22. novembra 1912, za sklapanje carinske unije izmeu Crne
Gore i Austro-Ugarske. Taj prijedlog odbijen je nakon pregovora crnogorskog predstavnika Lazara Mijukovia i
austrijskog diplomate barona Gizla, 23. novembra 1912 (M. Vojvodi, Pokuaj Austro-Ugarske za carinsku uniju sa
Crnom Gorom, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svjetski rat, Beograd 1967).
32

navodno je bila "glavna prepreka", ali je jo ostalo dinastiko pitanje jer na elu te dvije drave
stoje dva kralja, dvije dinastije. Zato autor postavlja pitanje, da li bi carinska, diplomatska i vojna
unija donijela "gubitak individualnosti ili negirala znaaj jedne od dvije dinastije"; jer, ona
dinastija koja bi stekla pravo da kontrolie finansije, vojsku i spoljnu politiku, "zasjenila" bi
drugu dinastiju koja bi izgubila tu mo. Da ne bi ugled jedne od dinastija bio uniten, autor
lanka opisuje svoje vienje naina stvaranja unije koji bi mogao biti "prihvatljiv". Jedan od
kraljeva (Crne Gore ili Srbije) bio bi proglaen za cara "svih slobodnih Srba na Balkanu", ija bi
prijestonica bila u Skoplju, a prijestolonasljednik bi postajao kralj drave iz koje je car. Carski
poloaj bi nasljeivao kralj iz druge drave. Kraljevske prijestonice bi ostale Cetinje i Beograd.
Na taj nain bi, kako misli S. Drljevi (ako je on autor lanka?), bio neokrnjen ("istaknut") ugled
obje dinastije. Znajui da je posebno vano smjenjivanje "careva", autor je istakao da je znaajno
ko bi bio prvi, od dvojice kraljeva, postavljen za cara, ali nije doao do sigurnog mehanizma koji
bi garantovao da e dinastija iz koje bude izabran prvi car - ustupiti to mjesto drugoj dinastiji.
Poto nije doao do toga rjeenja, to je pitanje ostavio patriotskim osjeanjima dinasta!
Pri konstrukciji ovog prijedloga o "uniji", autor lanka je imao u vidu model austrougarske nagodbe iz 1867. godine, po kojoj su Austrija i Maarska imale zajednikog vladara,
vojsku, diplomatiju i finansije za odravanje tih institucija. Preuzimanjem toga austro-ugarskog
koncepta, nije uviano da je, u tom sluaju, bio uinjen posljednji austro-ugarski pokuaj
stvaranja nekog institucionalnog okvira za opstanak dvojne monarhije. Ovaj lanak je objavljen
mjesec i po dana poslije Drljevievog govora u Narodnoj skuptini, pa se moe shvatiti kao
pokuaj djelimine dopune ideje o uniji Crne Gore i Srbije.36
S. Drljevi poinje svoj govor u crnogorskoj Narodnoj skuptini netanom, u stvari
agitacionom konstatacijom da Crna Gora "nikada nije dostigla stupanj konanog udravljenja
plemena". On taj zakljuak pokuava dokumentovati tvrdnjom da su samo "plemenske poglavice
uzdignuti do visine dravnih organa". Ova pojednostavljena slika crnogorske drave ima u
pozadini politiku tendenciju: S. Drljevi je elio da pokae da je opstanak samostalne
crnogorske drave nemogu, da njeno organizovanje prijei plemenska struktura drutva koja
nije prevladana. On to ini u atmosferi omalovaavanja crnogorskog ustavnog sistema, koju je
stvarala crnogorska emigracija u Srbiji. Jer, kako tvrdi S. Drljevi, mogunost kulturnog i
ekonomskog preporoda Crne Gore "lei u carinskoj, vojnoj i diplomatskoj uniji izmeu Crne
Gore i Srbije". to se tie crnogorske spoljne politike, Drljevi u ovom govoru vidi carsku Rusiju
kao jedino uporite. Njegov vokabular je ispunjen sintagmama koje su usmjerene da pokau
"srpski" identitet crnogorskog naroda ("srpska javnost", "srpske zemlje", "srpski narod", "sa
gledita srpskog nacionalnog", "dvaju pobjedonosnih vojska jednoga naroda", "spajanja srpskih
kraljevina", unifikacija je nuna kao nagrada "krvavih ratnih napora srpskoga naroda", u
evojakom institutu su dobijale vaspitanje "Srpkinje iz svijeh krajeva Srpstva"). Drljevieva
ideja o uniji Crne Gore i Srbije bazira se na njegovom vienju crnogorskog naroda kao dijela tzv.
"srpstva", pa ekonomski i kulturni napredak vidi u pomenutoj uniji.
Kada je otpor crnogorske vojske (koju je srpska komanda iskoristila da titi odstupnicu
njenoj vojsci), naputene od saveznika, krajem 1915. godine, postao nemogu, - na sjednici
Crnogorske narodne skuptine, 22. decembra 1915. godine, dr S. Drljevi je odrao govor u
kome je, izmeu ostalog, rekao i aluziju da je Crna Gora "zavedena za Gole-planinu",37 koja je
preuzeta iz mitizirane (kosovske) metaforike. Ta je izjava esto ponavljana u tampi, njena
36

R., Unija Crne Gore i Srbije, "Branik", cit. loc.

Ova je reenica aluzija na mit o Vuku Brankoviu, da je svoju vojsku povukao iz kosovskog boja za Gole
planinu.
37

neodreenost (Drljevi nije precizirao ko je Crnu Goru "zaveo") koriena je u anticrnogorskoj

agitaciji da je za "zavoenje" Drljevi optuio kralja Nikolu.38 Meutim, ta se poruka odnosila na
srpskog pukovnika Petra Peia, naelnika Vrhovne komande crnogorske vojske, koji je docnije i
priznao da je sve pripremio da crnogorska vojska ne odstupi kod saveznikih trupa, kao to je
uinjela srpska vojska.39 Pored navedene osude, Drljevi je, predstavljajui teki poloaj u kome
se nala Crna Gora, pozvao poslanike da uzmu vlast u svoje ruke.
U toku posljednjeg otpora crnogorske vojske (januara 1916), S. Drljevi je pokuao da
odstupi prema Skadru, ali je austro-ugarska vojska prodrla preko rijeke Bojane, zauzela taj grad i
presjekla odsupnicu, pa se on morao vratiti u Podgoricu.
Poto je Crna Gora okupirana, Drljevi je sproveden u logor Karlstein, u Donjoj Austriji,
e je ostao do kraja rata, 1918. Meu logoraima bilo je 12 bivih ministara, diplomata i viih
oficira, a tu se nalazio i najaktivniji protivnik samostalne Crne Gore, Marko Dakovi. Zato je taj
logor bio politiki veoma aktivan. Podjele meu logoraima jae su ispoljene poetkom marta
1918, kada je umro knjaz Mirko Petrovi Njego, u sanatorijumu u Beu. Spor je nastao oko
teksta sauea koje je trebalo uputiti kraljevskoj porodici, a javili su se i oni koji su se protivili
slanju telegrama. Protivnici su odbijali i nagovjetaj da kralj bude oslovljen kao suveren. Ta
rasprava potencirala je diobu na one koji su bili za obnovu crnogorske dravnosti i na one koji su
agitovali za prisajedinjenje Srbiji, kao i za kanjavanje "krivca" za kapitulaciju Crne Gore, u
januaru 1916.
Tada je napisano pismo koje je trebalo uputiti oficirima u drugim logorima, a za njegovo
redigovanje odreeni su: Sekula Drljevi, Marko Dakovi i Nikola kerovi. U pismu je, kao
"najjaa" politika sugestija, ponavljana asimilatorska teza da su se crnogorski pretci "raali i
umirali" sa imenima: Miloa, Marka i Duana. Zatim je insistirano da je kapitulacija crnogorske
vojske rezultat izdaje kralja Nikole, pa da se ne smije preko toga prijei, ve da se mora
crnogorskom oruju vratiti dostojno mjesto "u krugu osloboenog i ujedinjenog srpstva". U tome
pismu je, na kraju, istaknuta odlunost da se za krivcem mora tragati "pa ma ko on bio", te da
bude "svestrano obiljeen i kanjen".
U logoru Karlstein postavilo se i pitanje, kako da se postupi ako kralj Nikola uspije da se
iz egzila prije od zavjerenika-logoraa vrati u Crnu Goru. Zato su formirana dva odbora, od pet i
dvanaest lanova. U ui odbor uli su civili: Sekula Drljevi, Mihailo Ivanovi, Marko Dakovi,
Nikola kerovi i Radovan Vukevi. Meutim, Mihailo Ivanovi se sjutradan odrekao lanstva
u uem odboru. Bilo je planirano da sjedite ueg odbora, nakon povratka u Crnu Goru, bude u
Podgorici. iri odbor koji je bio sastavljen od oficira, imao je zadatak da organizuje oruanu
akciju za izvoenje ujedinjenja Crne Gore i Srbije.40
Dok se vraao iz zarobljenitva, naknadno je "izabran" za "delegata" na tzv. podgorikoj
skuptini, ali je ona bila ve zavrena. Drljevi sam zapisuje u odgovoru M. Dakoviu: "Kad smo
se iz logora povratili ujedinjenje je bilo svrena stvar".41
Tzv. podgorika skuptina, koju je organizovao tim potuenika, pod komandom i sa
planom Nikole Paia, preduhitrila je odbore iz logora Karlstein. Hitno je izglasana nelegalna
odluka o detronizaciji kralja Nikole i o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji.42
38

Milija M. Dragovi: "Crnogorski almanah", Subotica 1929; - Pantelija Jovovi: Crnogorski politiari - Porteti,
Beograd, 1924.
39
"Pravda", br. 125, Beograd, 9. maja 1925.
40
Dr Nikola kerovi: Ideja ujedinjenja kod Crnogoraca u zarobljenikim logorima 1916-1918, "Zapisi", knj. VIII,
sv. 5, 1931, 284-296.
41
S. Drljevi, Opet Marko Dakovi, "Politika", br. 7074, Beograd 5. januar 1928, 3.

Idejno sazrijevanje i politika borba izmeu dva svjetska rata

Meu jedanaest delegata iz Crne Gore, u Privremeno narodno predstavnitvo, koje je
izabrala tzv. podgorika skuptina, na sjednici od 27. januara 1919. godine, ne nalazi se ime S.
Drljevia. Prema njemu je postojalo nepovjerenje zbog ranije odanosti kralju Nikoli. S. Drljevi,
nezadovoljan zbog naina na koji je izvedeno ponitavanje crnogorske drave, koje su obavili
Paievi povjerenici, kao i zbog vlastitog statusa nakon toga ina, poao je u Beograd i poeo
saraivati sa Radikalnom strankom, u prvim mjesecima 1919. godine. Prihvatio je ponueno
mjesto naelnika Zakonodavnog odjeljenja Ministarstva pravde. U toj instituciji brzo je doao do
saznanja na kojim osnovama se formira nova drava, da se zavodi najotrija centralistika vlast,
pod kojom se gubila Crna Gora, pa je odluio da ne radi za te ciljeve koji su bili u koliziji sa
njegovim shvatanjima poloaja Crne Gore u novoj dravi.
Dok je bio na mjestu naelnika, stigao je protest od Izvrnog narodnog odbora, koji je
bila formirala tzv. podgorika skuptina, zbog njegovog postavljenja.43 Poslije nekolika mjeseca
Drljevi je, u aprilu 1919, naputio tu slubu, vratio se u Crnu Goru i otvorio advokatsku
kancelariju. Meutim, onemoguio ga je da radi kao advokat tadanji ministar unutranjih
poslova Kosta Timotijevi.44 Banska stolica u Zagrebu odobrila je Drljeviu da se bavi
advokaturom u Zemunu, e je prijeao poetkom 1920. godine.45
D. Vujovi tvrdi da se S. Drljevi, nakon tzv. podgorike skuptine, ispoljavao kao
privrenik srpske radikalne stranke i da je pokuao (1919) organizirati "crnogorsku" filijalu te
stranke46 koju je docnije formirao Tomo Oraovac.47 Moe se pretpostaviti da je to bio pokuaj

42

Predsjednik podgorike skuptine Savo Cerovi, obavjetava 18. XI/31. XII 1918, vladu Srbije da su kralj Nikola
I Petrovi Njego "i njegova dinastija zbaeni sa crnogorskog prijestola" i da je proglaeno ujedinjenje sa Srbijom
pod dinastijom Karaorevia, pa moli vladu Srbije "da preduzme nune i hitne mjere da se ova odluka u djelo
provede. Neprijatelj koji gleda da omete ovo veliko narodno djelo, ne sjedi skrtenih ruku i nai napori moraju biti
veliki, brzi i zajedniki da bi se ouvalo". - Regent Aleksandar je izjavio, 1. decembra 1918, prilikom proglaenja
"ujedinjenja": "...proglaavam ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne drave Slovenaca, Hrvata i Srba u
jedinstvenu Kraljevinu". On ne pominje crnogorsku Kraljevinu da je sudionik toga ujedinjenja, to znai da Crnu
Goru nije tretirao kao jednog od inilaca u tom aktu. Moe se pretpostaviti da je odluku tzv. podgorike skuptine
vidio kao proirenje Srbije, da od toga trenutka Crne Gore ne postoji. Treba istai da regent nije htio pomenuti
"odluku" tzv. podgorike skuptine, preutio je njene odluke da ne bi sveanost "proglaenja" dovodio u pitanje.
Osim toga, kod crnogorskog Dvora i Vlade u egzilu bili su i dalje atairani predstavnici velikih sila, pa je naao da je
zgodnije ne pominjati Crnu Goru jer njeni legalni organi nijesu dali saglasnost o prisajedinjenju.
43
Taj odbor su sainjavali: Stevo Vukoti, Marko Dakovi, Lazar Damjanovi, Spasoje Pileti i Risto Joji. - Moe
se pretpostaviti da je inicijator toga protesta bio Marko Dakovi. Bio je na elu grupe Crnogoraca u Srbiji koja je,
pod vidom otpora samovolji kralja Nikole, razvijala zavjereniku organizaciju za borbu protivu postojanja
crnogorske drave. - "Glas Crnogorca", br. 70, 15. maj 1919, pisao je o S. Drljeviu, ne pominjui mu ime: "Tako
jedan advokat, koji je kao agent Paia za sve vrijeme ovoga rata primao preko Mih. Gavrilovia, kao internirac u
Karlsteinu, mjeseno 800 kruna, dobio je mjesto naelnika jednog ministarstva u Beogradu". Ovu tvrdnju "Glasa
Crnogorca" neki autori nekritiki navode kao da je provjerena injenica.
44
Kosta Timotijevi bio je ministar unutranjih poslova u vladi Ljubomira Davidovia, od 18. oktobra 1919. do 10.
februara 1920, to znai da je u tom periodu mogao sprijeiti advokatski rad S. Drljeviu.
45
Kua u kojoj je Drljevi otvorio advokatsku kancelariju (1919), bila je na Magistratskom trgu br. 11. Pripadala je
porodici njegove budue ene Marije Markovi.
46
D. Vujovi, Graanske politike stranke, 141 i 191.
47
Tomu Oraovcu, dokazanom protivniku crnogorske drave, dato je zaduenje da osnuje u Crnoj Gori, tokom 1920.
godine, Narodnu radikalnu stranku, koja je imala glavni cilj da relativizira politike podjele u Crnoj Gori, koje je
donijela srpska reokupacija i nasilno ukidanje crnogorske suverene drave.

suprotstavljanja demokratskoj stranci Stojana Protia, koja je bila dola na vlast (od 1919. do
1922), i bila organizator policijsko-vojnog terora u Crnoj Gori.48
Pred izbore za konstituantu koji su zakazani za 28. novembar 1920. godine, S. Drljevi je
iz Zemuna doao u Crnu Goru, da sa Gavrom Vukoviem, bivim crnogorskim ministrom
inostranih poslova, pokua formirati izbornu kandidatsku listu na federalistikom konceptu. S.
Drljevi je tada propagirao autonomiju Crne Gore. Vlast je najavljeno organizovanje partije, koje
je preduzela grupa bivih crnogorskih ministara, kvalifikovala kao pokuaj ruenja odluka
nelegalne podgorike skuptine, pa je ministar unutranjih djela Milorad Drakovi naredio
policiji da ih prati i sprijei da formiraju stranku. Na predizbornim skupovima je bila prisutna
policija, a zbor, koji je bio zakazan u Kolainu, 8. novembra 1920, bio je onemoguen,
sprijeeno je formiranje kandidatske liste.49 U to vrijeme je policijski praena i Drljevieva
saradnja u listu "Hrvat", organu Hrvatske zajednice.50
Tada se u tampi objavljuju agitacioni lanci,51 u kojima se izbjegava pominjanje Crne
Gore, ve se naziva - "srpska pokrajina", a njenom narodu se upuuju prijetvorne i asimilatorske
pohvale, da je "veliki po karakteru, jak po duhu, neogranieno moralan" (!), ali i naivan jer se
"dao zavoditi" od "cetinjske oligarhije", reima kralja Nikole. U tijem lancima produena je
borba protivu zastupnika crnogorske samostalnosti; nazivani su "eksponentima Nikolinim",
izdajnicima koji rade protivu "politiki neokaljane demokratske omladine", a da ta "napredna
omladina" realizira "vjekovne ideale sviju generacija ove pokrajine". Protivnici prisajedinjenja,
koje je nelegalno izvreno, oglaavani su za "moralno poraene" i "javno igosane" osobe.
Za bive nosioce vlasti u samostalnoj crnogorskoj dravi korieni su najgrublji
kvalifikativi, pa i da su "gulikoe i crvi, koji podgrizahu narod i dravu". Iz kolainskog kraja
izdvajani su kao "izdajnici" dva narodna poslanika "iz doba kapitulacije" Crne Gore (1916):
Sekula Drljevi i Nikola Jovanovi,52 za koje je reeno da su "blagosiljali izdajnike smjerove
biveg kralja Nikole", da nijesu obavjetavali narod toga okruga o "izdajnikim mahinacijama
kraljevim". Nije izostavljena ni optuba da je kralj Nikola "sramotno predao" Loven austrougarskoj vojsci, a da o tome Drljevi i Jovanovi nijesu obavijestili kolainski okrug.
Dok su okupacione jedinice vrile zloine nad crnogorskim ustanicima i narodom (od
kraja 1918), traeni su krivci za takvo stanje van vlasti koja je formirana nakon tzv. podgorike
skuptine. Kao "krivac", zbog tekstova koje je publikovao, oglaen je i Sekula Drljevi, za koga
se kae da se bio prepao da e biti kanjen zato to je bio ministar u vladama Kraljevine Crne
Gore, ali da je "napredna omladina" bila velikoduna prema "mizerijama i prolim ljudima". S.
48

Srpska demokratska stranka bila je na vlasti od 1919. do 1922, a zatim 1924. i 1927-28. U najteim danima terora
u Crnoj Gori, poslije prvog svjetskog rata, bili su ministri unutranjih poslova: Svetozar Pribievi, koji je bio
ministar od 7. decembra 1918, do 19. februara 1920, a zatim Milorad Drakovi, tvorac Obznane, od 1920. do1921.
Pribievi i Drakovi su bili realizatori centralistike vlasti Beograda.
49
Pri progonima od strane vlasti, pred izbore za konstituantu (1920), bio je pod prismotrom okrunog naelnika u
Kolainu i arhimandrit manastira Moraa Miron Medenica, zbog simpatija za politiki rad Sekule Drljevia.
50
Drljevi je potpisivao lanke pseudonimima: "Hajduk Pero", "Flavius" i dr.
51
Kolainac, Mir vam, egzemplari gospodareve politike, "Narodna Rije", Cetinje, 22. oktobar 1920, br. 40, 1-2.
52
Nikola Jovanovi, uitelj iz Rovaca, poslanik crnogorske Narodne skuptine. Prisustvovao tajnom sastanku
prvaka Narodne stranke, u stanu Andrije Radovia (1907); kada je izbila bombaka afera, pola je grupa vojnika,
zbog sumnje da ima veze sa aferom, da zapali njegovu kuu, ali su sprijeeni. Tada je N. Jovanovi uhapen i
sproveden na Cetinje, ali je u istrazi dokazao da nije umijean u zavjeru, pa je puten. N. Jovanovi osujetio je
Rovane da uestvuju u 13-julskom ustanku (1941), pa je nametnuo stav da se organizuje "rovaka zajednica", da
ostanu u svojim domovima i ne sudjeluju u borbama. Krajem 1941. godine Jovanovi je ubijen od partizana (N. P.
kerovi, Crna Gora na osvitu XX vijeka, Beograd 1964; - R. Pajovi, Kontrarevolucija u Crnoj Gori, CetinjeTitograd, 1977).

Drljevi je oglaavan i jednim od krivaca za crnogorski ustanak na poetku 1919, navodno da su

se za njegove prste, i njegovih prijatelja, "lijepile talijanske lire"; vien je kao osoba koja je
"rovarila" u Beogradu, pa da su zato vlade uskraivale pomo Crnoj Gori. Za kralja Nikolu
pisano je da je "moralno i umno propali tip".53
S. Drljevi je bio protivnik komunista; prvi crnogorski komunisti prihvatili su odluke tzv.
podgorike skuptine, a jedan broj pripadnika te nove politike struje uestvovao je u odredima
koji su, zajedno sa srpskim trupama, vrili nasilnu pacifikaciju nad crnogorskim narodom koji je
htio da sauva sopstvenu dravu. Komunisti su, sredinom 1919. godine, poeli osnivati posebne
jedinice. Stav tadanjih komunista, u najtraginijim trenucima novije crnogorske povijesti,
iskazan je i u rezoluciji radnike organizacije iz Rijeke Crnojevia (13. jula 1919), u kojoj se
kae da je ta organizacija spremna da se bori "protiv svakog pokuaja, koji bi iao za tim da se
pokrajina (sic!) Crna Gora odvoji od ostalih jugoslavenskih pokrajina". U tom periodu
crnogorski komunisti nijesu dizali glas protiv zloina koji su injeni nad crnogorskim narodom.54
U poznatom memorandumu kralja Nikole, od 17. novembra 1918. godine, istaknut je stav
da Crna Gora moe ui u zajedniku jugoslavensku dravu - kao ravnopravan lan federacije, u
kojoj bi ouvala svoja prava, dravne ustanove, religiju i obiaje, te da Cetinje treba da ostane
prijestonica, kao i Beograd. Ovi stavovi postali su docnije dio programa Crnogorske stranke,
koje je formulisao S. Drljevi.
Drljevi se suprotstavio propagandnoj obmani, objasnivi da crnogorski ustanak iz 1919,
nije pokret u korist dinastije Petrovi-Njego, kako su prosrpski akteri borbu crnogorskih
ustanika lano kvalifikovali kao (iskljuivu) borbu za prijesto kralja Nikole, ve da se radi o
borbi za slobodu crnogorskog naroda koji je odrastao u slobodi. Tada je Drljevi prihvatao
oruani otpor kao jedini izlaz, gledajui na crnogorsko-srpsko neprijateljstvo kao sukob dva
naroda, razliitih pogleda na svijet.55
O zloinima koji su poinjeni nad crnogorskim narodom pisale su i neke srpske novine,
kada je to odgovaralo natjecanju partija za vlast. Takvi su tekstovi Pantelije Jovovia, dopisnika
beogradskih listova "Balkan" i "Tribuna" ("Nain ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom izazvao je
krvoprolie i pretvorio u zgarite pet hiljada crnogorskih domova", "Ubice svoga naroda", "Juri
na crnogorske spomenike", "Nekoliko crnih rei o crnim prilikama u Crnoj Gori", i td.).
Ispoljavao je Drljevi, "vrlo rano i vrlo energino", nezadovoljstvo stvorenim stanjem u
Crnoj Gori nelegalnom odlukom tzv. podgorike skuptine.56 S obzirom na to da je ve ranije u
javnosti bio poznat kao ministar u crnogorskim vladama, a nije sudjelovao u antidravnim
zavjerama dok je postojala suverena crnogorska drava, tretiran je kao politiar koji je odan
dinastiji Petrovi-Njego. Zato su i kritike stanja u Crnoj Gori, nakon prisajedinjenja, i kad su ih
izricali drugi autori, dovoene u vezu sa uticajem i politikom milju S. Drljevia.57
U to vrijeme, saznajui pojedinosti o vojno-policijskoj represiji u Crnoj Gori nakon
uguivanja ustanka, S. Drljevi je rijeio da o tome upozna iru javnost preko tampe. Kako sam
kae, tada su bili "stavljeni izvan zakona svi Crnogorci koji nijesu bili u slubi Beograda".
Objavljivao je lanke u zagrebakom listu "Hrvat", organu Hrvatske zajednice, koja je bila za
53

Gligorije Vukevi, Na proteste narodnih boraca i prijatelja, "Republika", br. 3, Beograd, 20. januar 1920,
nastavci u brojevima 5 i 7.
54
Niko Martinovi, Radniki pokret u Crnoj Gori pod rukovodstvom Jovana Tomaevia, 1918-1924, Beograd
1955, 15.
55
Dimitrije Vujovi, Crnogorski federalisti, 80. - D. Vujovi je uinio terminoloku i logiku omaku kada
karakterie Drljevieve stavove kao "idealistiki misticizam".
56
"Republika", br. 3, 20. I 1920.
57
Dimitrije Vujovi, op. cit., 33.

federativno ustrojstvo drave58 i vodio polemiku oko crnogorskih problema sa Jankom

Spasojeviem, u beogradskoj "Samoupravi", listu Radikalne stranke, koji je ureivao Stojan
Proti.59
Srpski politiari su vieli u izborima za Ustavotvornu skuptinu priliku da pred
inostranom (politikom) javnou legitimiu izvreno ujedinjenje iz 1918. Zbog toga srpske
vlasti nijesu dozvolile konstituisanje federalistike stranke, pa su primijenile nasilne metode.
Tom prilikom S. Drljevi se zadrao u Crnoj Gori samo petnaest dana. Kada je doao u Kolain,
dok je stajao sa prijateljima pred kuom svoga brata Janka, velikosudije, na njega je izvrio
atentat Blao Bokovi, agent, ali je promaio. Meutim, taj atentator nije podvrgavan istranom
postupku. Istoga dana, u decembru 1920, jedan oficir ubio je u Pei roaka i imenjaka Sekulinog,
Sekulu Jovanova Drljevia, seljaka, koji je bio, poslije prvog balkanskog rata, koloniziran u
Vitomiricu kod Pei.60
Zabuna je nastala kada je londonski "Daily Telegraph" objavio vijest da je ubijen Sekula
Drljevi, politiar. Na osnovu toga, u Donjem domu britanskog parlamenta postavljeno je pitanje
ministru inostranih poslova o tom ubistvu. Iako je novinska agencija iz Beograda demantovala tu
vijest, podsekretar ministarstva inostranih poslova potvrdio je da je tana, pa je gradonaelniku
Zemuna upuen nalog iz beogradskog ministarstva unutranjih djela, da S. Drljevi lino uputi
demanti londonskom listu. Meutim S. Drljevi je odbio da napie demanti, pa je bio napadnut u
"Politici".61
Poslije radikalsko-demokratskog neuspjeha na izborima u Crnoj Gori, policijske vlasti su
hapsile istaknutije ljude. Pod strogom kontrolom bili su svi oblici linog i drutvenog ivota.
Tako je odred andarmerije suspendovao predstavu Gorskog vijenca u Cucama, koju su bili
priredili mjetani.62
Dokumentovanu kritiku zloina koje je inila srpska vojska, S. Drljevi je uinio na
suenju divizijaru Radomiru Veoviu, pa je tampa objavljivala za S. Drljevia i R. Veovia da
ire "separatistike" ideje.63 Sekula Drljevi je, kao advokat na suenju generalu Radomiru
Veoviu (11. i 14. februara 1921), govorio o bitnim kulturnim, etikim, jezikim, povijesnim i
drugim razlikama izmeu Crnogoraca i Srba, naglaavajui da su te razlike vjekovi stvarali kroz
58

"Hrvat", 5. oktobar 1920.

"Narodna rije", god. 1, Cetinje, 16. jul 1919, 1-2. - U tu polemiku se upleo Aleksandar K. Matanovi, tada lan
Velikog suda, koji je ponovio uobiajene optube, da se vodi politika za opstanak crnogorske drave, kvalifikujui
polemiku kao "nesrpsku politiku". Lani tajni ugovor izmeu Crne Gore i Austro-Ugarske, iji je autor Radovan
Perovi-Tunguz, plaenik srpske policije, Matanovi naziva - "poznati ugovor knjaza Crne Gore sa carem Austrije";
zatim, da je na "mig Austrije" izmiljena ("naduvana") bombaka afera; da je crnogorska vlast "srpsku Crnu Goru
odvajala od Beograda, a pribliavala Beu i Rimu"; govori dalje o "separatistikim tenjama Cetinja", i td., to znai
da vlast samostalne crnogorske drave naziva "separatistikom".
60
ena ubijenoga Sekule Jovanova Drljevia ostala je udovica za sedmoro ece, a njegova majka, na vijest da joj je
ubijen sin, logirala se. Branka Drljevi, unuka Sekule Jovanova, koja ivi u Beogradu, rekla je autoru ovih redova:
"Ubijen je moj ed Sekula zbog onoga gada, imenjaka". Poto je stupila u brak (mu joj je Petrovi), zadrala je
prezime Drljevi.
61
"Politika", 16. decembar 1920. - Na osnovu informacije koju je uputio Jovan Plamenac, predsjednik Kraljevske
crnogorske vlade u egzilu, "Daily Telegraph" je objavio tu vijest. Beogradska "Politika" izostavlja podatak da je tada
ubijen roak i imenjak Sekule Drljevia, ve ironizira taj sluaj, pa kae da bi ser Albert Jang, britanski poslanik u
Beogradu mogao otii u Zemun do Njegove Ekselencije Sekule Drljevia, jer valjda taj "bivi podanik Matka
Prvoga (vulgarna aluzija na kralja Nikolu Petrovia Njegoa - primj. D. R.), a sad St(j)epana Radia, nee imati
obraza da mu u oi kae kako je on, Sekula, zbilja poginuo!" Autor ove biljeke krije pokuaj ubistva Sekule
politiara, za koga veli da je "smutljivac". - Opis toga dogaaja daje sam S. Drljevi, Balkanski sukobi, 113-114.
62
"Beogradski dnevnik", 11. mart 1921.
63
"Politika", februar 1922.
59

odvojene istorijske puteve, pa da je za uklanjanje tih razlika potrebno isto tako dugo vrijeme.
Drljevi nije objanjavao bit toga politikog procesa, tj. on ne koristi adekvatnu sintagmu asimilacioni proces, koji bi za malobrojniji crnogorski narod bio fatalan, rezultirao bi njegovim
nestajanjem. Kritikujui nasilne metode, on je tada htio apelovati da prestane teror nad
crnogorskim narodom jer se tim vojno-policijskim sredstvima ne briu razlike, ve se samo
poveavaju antagonizmi. Poto je govorio o povijesnoj razdvojenosti, jasno je da je on tada
smatrao da su ta dva naroda (Crnogorci i Srbi) istog porijekla, ali da su imali posebne puteve:
Srbi su "bolovali ropstvo sopstveno", a Crnogorci "slobodovali krvavu slobodu i bolovali ropstvo
brata svog".64 Moe se naslutiti da je Drljevi bio pod uticajem mitizirane slike o Crnogorcima
koju je dao Jakov Ignjatovi, pa da bi Srbi u tom procesu trebali preuzimati obiljeja Crnogoraca
i iz te emulzije da bi nastali "duevno" "bogatiji" Srbi, "izlijeeni" od razarajueg perioda
robovanja pod Turcima.
Ideje koje je kao advokat S. Drljevi iznio u odbrani generala R. Veovia, o etikim i
kulturnim razlikama izmeu Crnogoraca i Srba, postale su osnova za izgradnju programa i
politikog djelovanja federalista, a od 1925, Crnogorske stranke. U pomenutoj odbrani pred
beogradskim sudom, on je zasnovao svoju politiku misao, kao nain borbe protivu
hegemonistike pozicije Srbije u novostvorenoj Kraljevini SHS.
Zbog iskazanog politikog otpora porobljavanju Crne Gore, tada je napadan i R. Veovi
koji je u tampi imenovan kao "zloglasni penzionisani eneral", i da je na elu antidravnog
pokreta u Podgorici i Cetinju, a da su mu "autanti" dr Sekula Drljevi i Mihailo Ivanovi.
Upuivano je upozorenje predstavnicima vlasti da "strogo motre na sve one koji hoe da nas
bune i zavode na krivi put", te da se "antidravnim elementima stane na put", tj. onima koji rade
da unite "dananje jedinstvo troimene brae".65
Kad je u pitanju okupaciono razaranje crnogorskog naroda, S. Drljevi se prvi
angaovao, objavivi znaajan lanak, u dva broja dnevnog lista "Hrvat",66 pod naslovom
"Politika uloga g. Pribievia i njegova teorija".67 Dok je Svetozar Pribievi bio ministar
unutranjih poslova Kraljevine SHS (1919-1920), u Crnoj Gori je bilo vrijeme "najstranijeg
terora to ga je zapamtila istorija ovoga razbojnikog janiarskog Balkana. Crna Gora gorela je u
vatri terora i davila se u krvi. Sagorelo je preko pet hiljada kua". Dok se svijet zgraavao nad
zloinima, S. Pribievi se samopohvalio, da je izvrilac tih nedjela on i "crnogorska omladina".
Drljevi negira da je poinilac zloina "crnogorska omladina", nego da su to inili "elementi sa
eneral Veovi pred sudom, Zemun 1921.
L., Ne na krivi put, "Narodna rije", br. 17, 1922.
66
"Hrvat", br. 613, Zagreb, 16. mart; br. 614, 17. mart 1922. - "Hrvat", dnevni list, izlazio od 1919. do 31. maja
1929. Pokrenuli su ga lanovi Stranke prava i pripadnici manjih politikih grupa. Redakcija je zastupala
federalistiko ureenje drave.
67
Svetozar Pribievi (1875-1936), pravoslavac iz Kostajnice (Hrvatska). Od 1902. godine bio je urednik "Novog
Srbobrana" (Zagreb). Ve 1897, u lanku "Misao vodilja Srba i Hrvata", pisao je da su Srbi i Hrvati dijelovi jednog
naroda. Poslije formiranja Hrvatsko-srpske koalicije (1905) imao je znaajnu ulogu u politikom ivotu, a posebno u
pripremama za ujedinjenje (1. XII 1918), o emu se dogovarao sa regentom Aleksandrom, ime je pomogao
realizaciju dominantne pozicije Srba u novoj dravi. U prvoj vladi (7. XII 1918. do 19. II 1920) bio je ministar
unutranjih poslova, kada su vojska i policija vrile teror u Crnoj Gori. Zastupao je unitaristiko i centralistiko
ureenje drave. Djelovao je protivu Stjepana Radia, optuujui ga za separatizam, iako je Radi priznavao dravu,
ali je traio njeno federalistiko ureenje. Poto se N. Pai sporazumio sa S. Radiem, S Pribievi odlazi u
opoziciju, a zatim (1927) sa Radievom strankom formira seljako-demokratsku koaliciju. Interniran je 1929, a
1931. godine odlazi u emigraciju (Pariz), e mijenja politike stavove, traei republikansko ureenje. Godine 1933.
izjasnio se za "federalizam na bazi historiskopolitikih individualiteta". Na kraju je bio za socijalnu demokratiju i
revolucionarne metode borbe (Sv. Pribievi, Diktatura kralja Aleksandra, Beograd, 1952, 203).
64
65

dna ivota, predvoeni Pribievievim inovnicima i agentima, a organizovani dinarima iz

beogradskih tajnih fondova".
U jednom politikom govoru u Zagrebu, koji je odrao 9. januara 1921, S. Pribievi je
osudio zahtjeve Hrvatske seljake stranke da treba odrati plebiscit, tvrdei da u novoj dravi
postoji samo jedan ("troimeni") narod i da "spada zajedno". Pribievi je dalje rekao: "Nema
mjesta plebiscitu ak ni u Crnoj Gori, koja je bila do rata samostalna drava i iji vladar ima
rodbinske veze u vanjskom svijetu",68 jer nova drava nije ni nastala plebiscitom. Analizirajui
njegovu izjavu, S. Drljevi utvruje da Pribievi priznaje da ta drava nije nastala voljom
naroda, da "volja naroda nije njen otac, nego sila": ponuda zagrebakog "Narodnog vijea"
predstavnicima Srbije za stupanje u novu dravu nije odgovarala volji hrvatskog naroda, ve da
su u pitanju "prevarom izmamljene izjave hrvatskih predstavnika". Radi se o lanoj "pravnoj"
proceduri koja je "inscenirana za prevaru Evrope".
to se tie sluaja crnogorskog prisajedinjenja Srbiji, S. Drljevi pokazuje kako je to
uinjeno: crnogorski zakoni i crnogorska tradicija ne poznaju, kako Drljevi veli, slinu
instituciju koja bi odgovarala tzv. podgorikoj skuptini jer su njeni uesnici, uz pomo
okupacionih trupa, po uputstvima srpske vlade, izvrili nasilje, odluujui u ime Crne Gore, a
pored legitimnih institucija crnogorske drave i van volje crnogorskog naroda. Drljevi
zakljuuje da je pomenuta podgorika skuptina "obian balkanski marifetluk", a to znai "da ste
vi osvojili Crnu Goru, osvojili ste svoga saveznika, u ijoj ste bratskoj krvi toliko puta traili i
nalazili svoju zatitu i spas".
Propagatori velikosrpske ideje pokuavali su nekolike decenije dokazati da je Crna Gora imanje (posjed, feud) kralja Nikole; preko te tvrdnje trebalo je izazvati neraspoloenje
crnogorskih graana prema svome suverenu. Spoljnjem svijetu je pruan "dokaz" da je Crna
Gora rtva despotizma. Tako prikazanom stanju u Crnoj Gori suprotstavljana je "demokratska"
Srbija, preko ega je sugerirano da crnogorska dinastija, kao "vlasnik" Crne Gore, treba da bude
uklonjena i da njena "imovina" (Crna Gora) pripadne "demokratskoj" srpskoj dinastiji
Karaorevia. S. Drljevi se obraa S. Pribieviu, da ukae na staru zabludu koju on ponavlja,
da je pitanje ujedinjenja Crne Gore i Srbije - "dinastiko", pa istie da Crna Gora "niti je
pripadala kralju Nikoli niti danas vama pripada. Ona je stvorena krvlju crnogorskog naroda
daleko prije kralja Nikole", pa Crna Gora "pripada crnogorskom narodu i mora njegova ostati. Za
njenu sudbinu i njene odnose prema vama nee biti odluna ni vaa teorija sile (...) nego jedino
iskljuivo volja Crnogoraca. Postavite odnose Srbije prema Crnoj Gori na osnovu ravnomjernog
potovanja volje njihovih naroda i imaete u Crnoj Gori i sa Crnom Gorom vjeni mir jer ovo do
sada nije bilo drugo do vae ratovanje s Crnom Gorom".
Otpori S. Drljevia nasilju srpskih vlasti i vojno-policijskih organa u Crnoj Gori naveli su
beogradsku tampu da ga proglasi jednim od "glavnih kolovoa nezadovoljnika". Uz Drljevia
pominjan je general R. Veovi, koji je poslije beogradskog ("veleizdajnikog") procesa
konfiniran u Panevu. Osim toga, beogradska tampa biljei "toliko fantazija o plaenitvu
Veovia, Drljevia i Hrvatskog bloka od Italijana".69
O teroru koji je razarao Crnu Goru tek se poeo upoznavati svijet, preko vie
memoranduma crnogorske vlade u izbjeglitvu i kralja Nikole. Znaajno je pomenuti lanke koje
je slao iz Crne Gore ve pomenuti novinar beogradskih listova "Balkan" i "Tribuna" Pantelija
Jovovi. U predgovoru svoje broure o crnogorskim politiarima70 zapisao je Jovovi potresni
68

"Rije", br. 6, Zagreb, 10. januar 1921.

"Hrvat", br. 613, 16. III 1922.
70
P. Jovovi, Crnogorski politiari. Portreti, Beograd 1924.
69

podatak: "Do 1921. g. ve je bilo popaljeno pet hiljada crnogorskih domova i niko van Crne
Gore u ujedinjenoj Kraljevini o tome nije nita znao. Tek prvi put tada beogradski 'Balkan' nalazi
se pobuen da me polje kao svoga naroitog izaslanika u Crnu Goru. Prvi sam, dakle, ja na
kome je pala u deo ta teka dunost da otkrije sve zloine poinjene posle Ujedinjenja u Crnoj
Gori. I ja sam ih otkrio stavljajui na kocku svoj ivot. Demaskiranjem zloinaca ja sam uinio
da budem s bombama i revolverima napadnut, i sluaj je hteo da ostanem u ivotu kako sam bio
teko povreen".71 Znaajno svjedoanstvo je knjiga amerikog arhitekte Vitni Vorena Crna
Gora - zloin Mirovne konferencije, koja je objavljena na engleskom jeziku, u Njujorku 1922.
godine.
Novi talasi crnogorskih potuenika, tzv. "mladocrnogoraca" naoruavanih od srpskih
trupa, stupali su kao pomo srpskim snagama, u duhu naredbe: "pobiti, pohvatati, ili natjerati ih
na predaju ili bjekstvo sa ove teritorije". Poslije unitenja crnogorskog ustanka nastavljen je
propagandni teror.
Crnogorski kralj i vlada u egzilu nijesu imali umijea, niti diplomatske snalaljivosti da
prozru namjere velikih sila, prvjenstveno Francuske i Engleske, ve su prihvatili metod ekanja
"povoljnog trenutka". Posebno ih je zavaravala i stvarala lanu sliku, injenica da su velike sile, i
poslije nelegalne odluke tzv. podgorike skuptine, zadrale svoje diplomatske predstavnike,
akreditovane na crnogorskom Dvoru, pa su ivjeli u iluziji da e doi do odluke o restituciji
crnogorske drave.
Poslije etiri godine borbe crnogorskog naroda, o Crnoj Gori poinje da pie i
"Republika", list srpske Republikanske stranke, na ijem elu je bio Jaa Prodanovi. Ovaj list
donosi vijesti o zvjerstvima u Crnoj Gori, ali ni on ne pie da je ova zemlja okupirana, da je bila
samostalna drava i dobrovoljna saveznica u prvom svjetskom ratu, pa da Srbija mora povui
svoju vojsku i instalirane organe.
Jovan etkovi,72 u agitaciji pred izbore od 18. marta 1923. godine, napada kandidata
Crnogorske federalistike stranke Mihaila Ivanovia, to je pristao da bude kandidat "politikog
tabora" Sekule Drljevia, Sava Vuletia i Mirka Mijukovia. Pomenute politiare, bive
ministre u crnogorskim vladama, optuuje da su "iskopali onolike grobove" pod Skadrom, da su
"aputali" na uvo "kralju-zulumaru".73 Dalje, J. etkovi opominje M. Ivanovia da je
Objektivna i veoma potresna slika zloina nad crnogorskim narodom koju je u svojim lancima davao novinar
Pantelija Jovovi, inae pripadnik srpske radikalne stranke, navodila je neke Crnogorce na pogrjean zakljuak da je
on simpatizer reima kralja Nikole. Zato je P. Jovovi osjetio potrebu da objasni svoj stav, da se ne bi sumnjalo u
tanost opisa zloina, pa je dao izjavu u listu "Crna Gora", glasilu Narodne radikalne stranke, u kojoj kae da su ga
neki prijatelji i poznanici ravo razumjeli da je pristalica starog reima, i da je u toj misiji doao kao novinar u Crnu
Goru. Zato on izjavljuje da nije niiji eksponent, "a najmanje g. dr. Drljevia (...). Ni lino ni politiki nemam
niega zajednikog s g. d-rom Drljeviem, niti s drugim predstavnicima staroga reima u Crnoj Gori". Pantelija
Jovovi dalje kae da on pripada "onome kolu omladine, koja je i prije rata radila i proganjata bila zbog svojih
slobodoumnih ideja, pa sam kao takav oduvao est mjeseci u zatvoru, u vrijeme kad je g. ukanovi bio ministar
policije", to znai 1910. godine ("Crna Gora", br. 53, 4. avgust 1922, 3).
72
Jovan etkovi (1890-1963), uitelj, novinar i politiar; od 1921. godine bio je lan glavnog odbora
Zemljoradnike stranke; autor je knjige Ujedinitelji Crne Gore i Srbije (1940). Pisao je skaredne napade na S.
Drljevia i Mihaila Ivanovia, nazivajui ih politikim obmanjivaima. Drljevia optuuje da je "marifetski
zaoglavio" Ivanovia, jer kroz njegova (Ivanovieva) usta govorio je S. Drljevi - kad je kao poslanik u Narodnoj
skuptini rekao da je Crnogorcima nametnuto ujedinjenje. etkovi je traio najtee rijei da osudi Drljevia i
Ivanovia zato to su izjavili da je srpska vojska pobjegla 1915, te to su "hvalili" kralja Nikolu; zatim ponavlja ve
ustaljene optube da je kralj izdao Crnogorce, a da je crnogorska vojska "enski" putila Loven (Jovan etkovi,
Politiki obmanjivai, "Slobodna misao", god. 3, br. 80, Niki 1924, 1-2).
73
Na suprot takvim kvalifikacijama crnogorskog kralja Nikole, crnogorski potuenici su uzdizali srpskog kralja
Petra i "demokratski" poredak u Srbiji. U Listu "Narodna rije", organu Nezavisne demokratske omladine, br. 20,
71

iznevjerio svoju politiku prolost.74 injenicu da se M. Ivanovi nije okrenuo protiv Crne Gore,
ve je pristupio CFS, J. etkovi vidi kao padanje "pod skut svojim dojueranjim krvnicima:
Sekuli Drljeviu i Ristu Popoviu". Meutim, poznato je da ni Drljevi ni Popovi nijesu
uestvovali u suenju u bombakoj aferi (1908), kada je Mihailo Ivanovi osuen na zatvorsku
kaznu.75 J. etkovi ponavlja sline optube koje je upuivao pripadnicima vostva CFS koji su
bili kandidati na izborima; on na grub nain opominje crnogorske birae: "Popije li vam svraka
pamet, Crnogorci, da birate Radomira, onda birajte i Sekulu Drljevia, Rista Popovia, Mihaila
Ivanovia".76
Terorom u Crnoj Gori najbrutalnije je razbijen otpor okupaciji, pa je centralistika vlast
procijenila da je dovoljno uvrena i da moe (prvi put) dozvoliti Crnogorskoj stranci, koja je
bila jedina autentina crnogorska politika partija, da istakne kandidatsku listu na
parlamentarnim izborima, 18. marta 1923. godine i da, na taj nain, pred javnou ostavi utisak
demokratske irine. Osim toga, vlast je preko izbora mogla da izvri testiranje koliko je uspjela
slomiti otpor zastupnika samostalnosti Crne Gore. Policija je pratila kretanje i rad bivih pet
ministara u vladama kralja Nikole, meu kojima je bio i Sekula Drljevi.77 Koriene su metode
zastraivanja da bi se onemoguio uspjeh stranke na izborima, za koju se smatralo da radi na
odvajanju Crne Gore iz novostvorene drave. Takvo angaovanje bilo je podsticano strahom da
ne bi Crnogorska stranka, svojom pobjedom, negirala lano prikazanu volju crnogorskog naroda
u odlukama tzv. podgorike skuptine. Zato je S. Drljevi, kao i ostali mogui nosioci mandata
Crnogorske stranke, tretiran kao neprijatelj postojeeg poretka. Vlast je mislila da se Crnogorska
stranka ne bi zadovoljila ispunjenjem predizbornog zahtjeva o ravnopravnosti Crnogoraca.
Policija je izvrila i pretres stana S. Drljevia u Podgorici.78 Posebno je vlast bila uznemirena
zbog propagandnog efekta katastrofalne slike socijalnog stanja u Crnoj Gori koju je iznosila
Crnogorska stranka.

Cetinje 13. avgusta 1919, 1, anonimni autor (u potpisu je pseudonim "Omladinac"), kae da je do prvoga svjetskoga
rata "troimeni narod" dijelom bio u "demokratskoj" Srbiji, a drugim dijelom "pod tekim tirjanstvom beke i
cetinjske dinastije"; srpska drava je "potpuno narodna", a Crna Gora (tako je "Turci prozvali") prvo je bila
"logorite srpskih ustanika", a zatim je, polovinom XIX vijeka, "pretvorena u paaluk jedne kaluerske, razbojnike
i najposlje izdajnike porodice". Srbija je po ocjeni ovog "omladinca" prenosila oganj nacionalne vjere jer joj je tu
ulogu dalo "provienje", a Crna Gora je bila ostatak plemenskog ivota, pa je u posljednjoj deceniji pretvorena u
"mrani i zaguljivi ugao", "sredovjekovnu despotiju". Protivu kralja Nikole, kako produava autor, podigla se
"mlada narodna Crna Gora, divna i idealna", pa je tako pala "posljednja kula (...) sredovjekovnog, podvojenog i
separatistikog ivota", a na taj nain su pale ideje "raznih sujetnih i sebinih plemenskih poglavica". Ovaj autor
govori o spremnosti "omladine" na dalje rtve "da bi kamen koji je pokrio sramni i prokleti grob bive cetinjske
despotovine, bio to tei i to vei kamen, gomila, brdo, koje bi za navijek pokrilo (...) svaku fatalnu, staru ideju o
zasebnom plemenskom i pokrajinskom ivotu". Teza propagatora o "demokratskom" srpskom kralju i vlasti bila je
sredstvo za obmanjivanje, jer se radi o militarizaciji drutva i djelovanju tajne teroristike organizacije "Crna ruka";
tj. to je bilo vrijeme "sabljaa", kako su nazivani crnorukci.
74
Mihailo Ivanovi (1874-1949) uio je gimnaziju i jednu godinu studija prava u Beogradu, a u Zagrebu je dovrio
pravo. Bio je sekretar Velikog suda u Nikiu, a zatim njegov lan. Zbog optube da je sudjelovao u bombakoj
aferi (1907), iako njegovo uee nije moglo biti dokazano, osuen je na 10 godina zatvora, iz koga je uspio pobjei
(februara 1912), pa je preko Turske doao u Beograd. Marko Dakovi je pokuao da ga uvue u zavjeru protiv Crne
Gore, ali se M. Ivanovi distancirao, davi izjavu da je on Crnogorac i da nee da radi protiv svoje zemlje (Pantelija
Jovovi, Crnogorski politiari, Beograd 1924, 33-35).
75
J. etkovi, Sluaj g. Mihaila Ivanovia, "Slobodna misao", god. 2, br. 22, Niki 12. februar 1923, 2.
76
"Slobodna misao, 29. januara 1923, 2.
77
Pored S. Drljevia, angaovali su se u osnivanju politike stranke koja bi se borila za autonomiju Crne Gore,
Radomir Veovi, Risto Popovi, Mihailo Ivanovi, Mirko Mijukovi.
78
Teror u Crnoj Gori, "Obzor", br. 23, 25. sijeanj 1923,

Sekula Drljevi je bio odreen za sreskog kandidata u Kolainu i Nikiu, a njegov

zamjenik bio je Vidak Vukovi, pravnik iz Pipera. Potrebno je istai da je S. Drljevi najee
napadan, daleko vie od ostalih istaknutih lanova njegove stranke.
Tomo Oraovac, koji je posluio N. Paiu da u Crnoj Gori osnuje filijalu srpske
Radikalne stranke, u jednom govoru u Narodnoj skuptini, 19. februara 1924, vrio je pritisak na
Mihaila Ivanovia, da se odvoji od Crnogorske stranke, govorio je o njegovom hrabrom ocu, na
koga je pokuan atentat, iji je inspirator kraljevska crnogorska vlast, a da Mihailo sad druguje sa
tim naredbodavcima. Dalje, Oraovac kae da je stanovnitvo Kua biralo M. Ivanovia za
poslanika, ali se on nije njima oduio, ve da agituje za "separatnu republiku crnogorsku".
Oraovac veli da Ivanovia na tome "nesrpskome zlome putu ne prati njegov roeni otac, ni
njegova braa". Na kraju, T. Oraovac pominje tvrdnje nekih da je Ivanovia na takav politiki
stav "neko drugi naveo", pri emu se misli na Sekulu Drljevia, ali Oraovac kae da Ivanovi to
radi iz "inata".79
Da bi sprijeila promovisanje Crnogorske stranke, vlast je koristila svoje privrenike da
razbije zborove, kao to je to uinjeno u avniku, 30. januara 1923. godine, kada je predstavnik
Crnogorske stranke poeo na skupu govoriti o kandidatima te stranke (R. Veoviu, R. Popoviu,
M. Mijukoviu i S. Drljeviu). Grupa radikala je nasrnula na njih, jer je kandidate propaganda
radikala predstavila da su prodati i plaeni ljudi koje "svak moe kupiti".80
Posebno su napadani kandidati-federalisti - S. Drljevi i R. Veovi; nazivani su
"bratoubilakim kandidatima", povampirenim ministrima, osobama koje se bore samo za vlastite
interese. Za Sekulu Drljevia pojavila se optuba da je vrio "sramotnu trgovinu" sa Nikolom
Paiem.
Vlastima je smetala agitacija za crnogorsku autonomiju, pa su S. Drljevi i njegovi
politiki saradnici (R. Veovi, Mirko Mijukovi, Mihailo Ivanovi i dr.) policijski praeni, jer
je njihovo traenje autonomije smatrano politikom kamuflaom, koja zaklanja glavni cilj borbu za samostalnost Crne Gore. Meutim, njihov politiki program je bio - ostvarivanje
ravnopravnog poloaja Crne Gore u zajednici, a odluili su se za taktiku, da ne istiu federalizam
kao oblik dravnog ureenja, da ne bi bili osuivani da su separatisti.
Na parlamentarnim izborima (1923), od ukupno sedam dobijenih poslanikih mandata,
Crnogorska federalistika stranka81 dobila je dva mandata, koje su osvojili Mihailo Ivanovi i
Risto Popovi, a Sekula Drljevi je, kao kandidat u kolainskom srezu, izgubio.82
Stjepan Radi traio je, 1923, da se formira konfederacija izmeu Hrvatske i Srbije, a da
ostale "istorijske pokrajine", pa i Crna Gora, same odlue kojoj e od te dvije jedinice
konfederacije pristupiti. To znai da Radi tada ne vidi pravo Crne Gore da bude konfederalna
jedinica. Meutim, krajem iste godine, vjerovatno pod uticajem S. Drljevia, vraa se Stjepan
Radi istom problemu ureenja drave, pa kae da u jugoslavenskoj uniji Crna Gora treba da ima
autonomnu organizaciju.83

79

Tomo Oraovac: Crna Gora i Skadarsko pitanje, Beograd 1924, 22-29.

Pogibija zelenaa pod Durmitorom, "Zeta", br. 21, 5. februar 1923, 3,
81
Crnogorska (federalistika) stranka sudjelovala je na izborima: 18. marta 1923, 8. februara 1925, 11. septembra
1927, 5. maja 1935, 11. decembra 1938.
82
Potrebno je istai da je na pomenutim parlamentarnim izborima (18. marta 1923), na listi Radikalne stranke za
kolainski srez, bio kandidat Janko Drljevi, tadanji predsjednik optine. To znai da je Sekuli Drljeviu bio
politiki rival na tim izborima njegov stariji brat Janko.
83
Bogdan Krizman, Korespondencija Stjepana Radia, 1919-1928, knj. III, 85, 90, 91.
80

Istoga proljea kada je bio angaovan oko ovih parlamentarnih izbora, S. Drljevi se
oenio (29. aprila/12. maja 1923), Marijom,85 kerkom Stevana Markovia i Katarine, roene
Kovaevi iz Vukovara i prijeao da ivi u njihovoj porodinoj kui, u Zemunu.86 Moda je elio
da se na taj nain vre drutveno situira, stupanjem u vezu sa uticajnom graanskom
porodicom.87 O Mariji, kao odanoj supruzi, nalazimo podatak u izvjetaju folksdojera Petera
Strunka, od 9. januara 1944, da je pomagala Sekuli u radu: "Ona sada pie sve lanke po diktatu
svoga mua i u svemu ga vrijedno pomae".
Crnogorska (federalistika) stranka poela je izdavati list "Crnogorac", na kraju 1924.
godine (27. decembra). U prvom broju objavljen je programski tekst, pod naslovom "Uoi boljih
dana", u kome se kae da su godine okupacije bile "teke i gorke", ali da se taj odnos neprijatelja
moe razumjeti. Teina dana, nakon austro-ugarske okupacije, - ostavlja "neizljeive bolove", jer
je tada dola nova okupacija koja je za Crnogorce bila neoekivana, poto je uinjena od ratnog
saveznika.88
U tom, nedoreenom, programu stranke, redakcija se ograuje od prigovora za
"separatizam", da ona hoe "zakonitu borbu" za "vjekovitost" dravne zajednice, jer su
Crnogorci, navodno, bili "zatonici borbe za slobodu balkanskih Slovena", ali da se ne moe
mirno gledati da ma koja od "udruenih zemalja proglauje samo sebe za dravu", tj. da podredi
druge "udruene zemlje". Zato oni uslovljavaju postojanje dravne zajednice Junih Slovena
time da Crna Gora bude ravnopravna sa ostalim zemljama u toj zajednici. Dr Novica Radovi, u
izjavi pred sudom (1945), kae o politikom programu CFS, da je od osnivanja stranka bila za
federativno ureenje drave junih Slovena "na bazi jednakosti svih narodno-istorijskih
individualiteta. Ti su narodno-istorijski individualiteti: Crna Gora, Srbija, Hrvatska, Makedonija,
Slovenaka, Bosna, a donekle je i Vojvodina smatrana narodno-istorijskim individualitetom".89
84

84

Svjedoci pri vjenanju bili su Risto Popovi, advokat sa Cetinja, i Marko Mirkovi, trgovac iz Splita. Vjenanje je
obavljeno u hramu roenja Bogorodice u Zemunu, a obred je obavio protoprezviter Duan Markovi. Matina knjiga
vjenanih uva se kod matiara SO Zemun. - Prema kazivanju svojte S. Drljevia, on se bio prvi put oenio dok je
slubovao u Crnoj Gori.
85
Marija (1883-1945), ker Stevana Markovia (Zemun 1829-1895), viegodinjeg gradskog zastupnika, a od 1878.
do 1884. godine, gradonaelnika Zemuna. Stevan Markovi je doprinio razvoju Zemuna, pa je uvrten u knjigu
zaslunih graana (Vladimir Nikoli: Znameniti zemunski Srbi u XIX v., I dio, Zemun 1913, 148-153). Sa Katarinom
je imao Stevan est keri i sina Petra (1869-1952), slikara, doktora prava, advokata, autora istorije Zemuna (Zemun
od najstarijih vremena pa do danas, Zemun 1896), koji je takoe bio gradonaelnik Zemuna, iz dva maha.
86
Ta kua, podignuta 1907. godine, po projektu arhitekte Franje Jene, nalazi se u Glavnoj ulici br. 12, u Zemunu.
87
Marijine sestre su: Zorka, udata za dr Vojislava J. Subotia, hirurga, gradskog fizikusa Zemuna i profesora
medicinskog fakulteta u Beogradu; Jelka, ena dr Jovana evia, javnog biljenika u Rumi; Vera, ena dr Gligora
Avakumovia, advokata i drutvenog radnika u Zemunu; Marta, udata za kapetana Boka Kvekia, i Jovanka,
slikarka, udata za poznatog umjetnikog kritiara Kostu Strajnia (Miodrag A. Dabii, Pisac i javni radnik, u: Petar
Markovi 1869-1952, Beograd 1978, - katalog izlobe slika Petra Markovia u Narodnom muzeju u Beogradu).
88
O stanju u kome se nala Crna Gora moe se naslutiti iz izvjetaja o tadanjim zatvorima. Na zahtjev Komiteta
Internacionalnog Crvenog krsta, iz eneve, odredilo je Drutvo Crvenog krsta mitropolita G. Doia i dr Nika
Martinovia da izvre prijegled zatvora, to su oni uinjeli u Podgorici i Nikiu, a drugi predstavnici pregledali su
ostale zatvore. U izvjetaju od 4. sept. 1924, navedeno je da u sudskom zatvoru u Nikiu ima oko 40 zatvorenika
oba pola "koji tu ive ve nekoliko godina i zimi i ljeti. Donji sprat zgrade je nizak i dosta mraan. Zatvor je prljav.
Nema posteljnih stvari. Apsenici mokre kroz vlane i trone patose u spavaim sobama. Drava im daje samo hljeb
po 1250 gr. dnevno i vie nita... Apsenici su iznureni i u bijednom stanju. Dvojica su okovani u gvoe". Slini su
uslovi u zatvorima u Podgorici, Cetinju, Baru i dr. mjestima. Poseban izvjetaj je dao i Lusijen Kramer, izaslanik
Internacionalnog Crvenog krsta iz eneve (Arhiv SCG, fond br. 63, fas. br. 3, 1925).
89
Izjava dr Novice Radovia na sasluanju (pripremio za tampu S. Burzanovi, "Matica" br. 15-16, Podgorica
2003, 311).

Autor pomenutog uvodnog teksta u listu "Crnogorac" kae da je u interesu slobode

crnogorskih graana, da ni jedna od ujedinjenih zemalja "ne vlada nad Crnom Gorom", nego da
nad svim zemljama vlada "u jednakom stepenu dravna zajednica Junih Slovena". U ovom
tekstu se mogu prepoznati osnovni teoretski stavovi, iz toga perioda, Sekule Drljevia.
List "Crnogorac" je vjerovatno pokrenut zbog parlamentarnih izbora, zakazanih za 8.
februar 1925. godine. U broju tri objavljena je kandidatska lista Crnogorske federalistike
stranke koju je potvrdio Okruni sud u Podgorici, 10. januara, u kojoj je predloen dr Sekula
Drljevi za dva sreza, kolainski i cetinjski.90 Kandidati Crnogorske stranke, na predizbornim
skupovima, govorili su o potpunom zanemarivanju Crne Gore. Sekula Drljevi je govorio o
poloaju Crne Gore, 18. januara 1925, na skupovima u Kolainu i Danilovgradu.
U predizbornom proglasu, upuenom Crnogorcima, stoji da se njihova borba za slobodu
izdvaja jer je bila i borba za slobodu ostalih Junih Slovena. Skrenuta je panja na radikalskog
prvaka Nikolu Paia, da je bezobziran prema svemu to je crnogorsko, pa da im je nametnuo
borbu za osnovna prava, a zatim stoji da narod kome Pai pripada ima nii pojam o slobodi ljudi
i graana,91 pa slijedi upozorenje da se Crnogorcima "ne moe vladati nasiljem i korupcijom".
Na ovim izborima Crnogorska federalistika stranka dobila je tri mandata. U parlament
su uli: Sekula Drljevi, Mihailo Ivanovi i Savo Vuleti.92 Pri formiranju skuptinskih tijela, S.
Drljevi izabran je u Zakonodavni odbor, kao i u Finansijski odbor.93 Ovaj uspjeh crnogorskih
federalista uznemirio je beogradsku politiku javnost. Ulazak tri poslanika CFS u Narodnu
skuptinu, poslije februarskih izbora (1925), izazvao je i otpor anticrnogorskih partija u Crnoj
Gori, jer se smatralo da je nainom stvaranja jugoslavenske drave (1918) i vojno-policijskim
terorom unitena svaka ideja o pravima crnogorskog naroda. U svojstvu lana Verifikacionog
odbora, Sekula Drljevi je odrao govor u Narodnoj skuptini, 12. marta, u kome je istakao da su
radikali za vrijeme izbora vrili teror. U toku izborne kampanje na Cetinju nije mogla
Crnogorska stranka odrati zbor, jer nije doputao upan Milovan Dakovi, prijetio je onima
koji ne glasaju za radikale. Na dan izbora S. Drljevi bio je, 6. februara 1925, u selu Druiima, u
11 sati nou, straarno sproveden na Rijeku Crnojevia, a sjutradan na Cetinje u pritvor sreskog
poglavarstva, e je zadran i na dan izbora, 8. februara.94 Prijetnje upana uzimane su ozbiljno
jer je u Crnoj Gori trajalo ratno stanje, injeni su progoni i ubistva. Na primjedbe radikala,
Drljevi je upozorio: "Kada govorim kao predstavnik crnogorskog naroda, nikome ne
dozvoljavam da daje sud o mome patriotizmu sem jedino i samo crnogorskom narodu".95
U Podgorici je odrana, 15. februara 1925. godine, konferencija poslanika Crnogorske
stranke, koji su izabrani neelju dana prije na parlamentarnim izborima, 8. februara. Konferenciji
su prisustvovali ostali poslaniki kandidati i njihovi zamjenici, lanovi centralnog partijskog
odbora iz Podgorice, kao i ugledni simpatizeri. Na konferenciji je bila donijeta odluka da kongres
Crnogorske stranke bude odran u Podgorici, 19. aprila, na kome bi bio usvojen program i statut
stranke i utvrena njena organizacija u Crnoj Gori. Meutim, odravanje kongresa je, iz nekih
razloga, docnije odloeno.

90

"Crnogorac", br. 3, 17. januar 1925, 1.

"Crnogorac", 24. januar 1925, 1.
92
Crna Gora na izborima, "Slobodna misao", god. 4, br. 126, Niki, februar 1925, 3.
93
"Crnogorac", br. 15, 6. april 1925, 1.
94
"Crnogorac", br. 14, 28. mart 1925, 2.
95
Mandati naih poslanika potvreni... Govor g. dr S. Drljevia u Verifikacionom odboru, "Crnogorac", br. 13, 21.
mart 1925, 1,
91

Potrebno je skrenuti panju na uvodnik, objavljen marta iste godine u listu "Crnogorac",96
u kome su prisutne i neke teze koje je ranije isticao S. Drljevi, to navodi na zakljuak da je on
autor. Taj tekst predstavlja komentar ovinistikog iskaza vojvoanskog publiciste i politiara
Jae Tomia,97 da je "srpstvo" u veoj opasnosti nakon prvog svjetskog rata, nego to je ikad
bilo. Autor pomenutog uvodnika ("Srbi na okup") smatra da je apel J. Tomia "proroki" i
prihvata njegovu tezu o "ugroenosti", pravdajui je izkazom da u tome vanom istorijskom
momentu dravu vode "oni iji preci nijesu bili u srpskom taboru na Kosovu". Dalje veli da su
Turci zauzeli sve "srpske zemlje", izuzev Crne Gore, pa da je petovjekovnom vladavinom
osvaja u pokorenom narodu "izradio jednu naroitu duu" koja nije razumljiva onima koji su
odrasli u slobodi, a naroito Crnogorcima. Potomci te (turske) raje imitiraju "svoje osvajae,
njihove postupke prema sebi, kao pravilo za zajednicu", novu dravu. Dalje stoji, da su due
potomaka raje deformisane i "istorijski neagilne". Pri analizi drutvene uloge gradskog i seoskog
stanovnitva, i ove je data prednost seljatvu. Stanovnici srpskih gradova, veli autor, formirani
su od "nesrpskih naroda", od Grka, Cincara, Armena, Jevreja, Cigana i dr. Kad je osloboen
Beograd, u prvom srpskom ustanku, u gradu nije bilo Srba, osim "nekoliko nosaa". Pomenuto
"anacionalno" (tj. nesrpsko) varoko stanovnitvo, kolovalo je svoju ecu i tako je formiran
novi upravni sloj koji je zamijenio "vlast dahija" nad srpskim seljacima. U lanku se zakljuuje
da su u posljednjem stoljeu gotovo svi srpski dravnici bili nesrbi (Armeni, Cincari, Jevreji i
dr). Iz "rasne pripadnosti" nosilaca srpske vlasti, i njihove optereenosti dugom tradicijom
robovanja, - izveden je zakljuak da je jedino tako "mogue objasniti krvniki stav prema
crnogorskom narodu", koji je klevetama odbaen sa mirovne konferencije, lien naknade ratne
tete, "zapaljeno mu bezbroj siromakih domova".
Autor uvodnika "Srbi na okup" iznio je stav Crnogorske stranke, kada je krivce za
zloine prema crnogorskom narodu sveo na "nesrbe", amnestirajui na taj nain "iste" Srbe.98
Zato nije neoekivana i rasistika poruka kojom je autor ispoljio romantiarsko neshvatanje
vlastitog narodnog bia: "I mi Crnogorci dovikujemo: Srbi na okup, ali ne pod cincarskojermensko-jevrejskim barjakom, razvijenim za pljakanje, varanje, ugnjetavanje, voenje krvave
borbe", ve "pod barjakom srpskog naroda, pod kojim je izvojevana zajednika drava Junih
Slovena, a sa devizom sloboda, jednakost, ravnopravnost i bratstvo".
Ideolog Crnogorske (federalistike) stranke, S. Drljevi, uvidio je da stranka ne moe
ostvariti svoj program ako djeluje samostalno, pa je potraio oslonac u koaliciji sa Hrvatskom
seljakom strankom. Crnogorska (f.) stranka tada je prihvatila poziv Stjepana Radia i sa HSS
formirala (10. februara 1927) Narodni seljaki klub,99 u ijem programu je traena ravnopravnost

96

"Crnogorac", br. 11, 7. mart 1925, 1.

Tomi, Jaa (1856-1922), politiar i knjievnik; predsjedavao skuptini Banata, Bake i Baranje, koja je izglasala
prisajedinjenje Vojvodine Srbiji (1918). Kao politiar pokazivao je "ne samo jake primese demagogije, nego i
ovinizma i antisemitizma" (EJ, 8).
98
Oigledno da autoru nijesu bile poznate stare srpske zakonske odredbe kojima je regulisan proces asimilacije
nesrpskog stanovnitva, da bi se dobili "priroeni Srbi". U Ustavu Knjaevine Srbije (iz 1835) nalazi se ta sintagma
("priroeni Srbi"): l. 108. utvruje da onaj koji provede deset godina u Srbiji, "ili koji nepokretna dobra u njoj ima,
smatra se za Srbina". U l. 109. stoji odredba da inostrani graani koji su "zaslueni o Serbii, kako od knjaza pismo
prime da su priroeni Srbi". Ova ustavna odredba novelirana je Uredbom o srpskom priroenju, od 8. aprila 1842, u
kojoj stoji da svaki stranac koji u Srbiji provede pet godina "smatrae se posle toga i drati kao priroeni Srbin"
(Zbornik zakona i uredaba u Knjaevini Srbiji, Beograd 1877, s. 17. i 309. - Vidi: D. Radojevi, Dukljanski
horizonti, Podgorica 1995).
99
CFS bila je pod pritiskom reima, pa je nala saveznika u Hrvatskoj seljakoj stranci S. Radia, to je jo vie
izazvalo srpske centraliste. N. Radovi navodi primjer svoga stradanja poto je 1. novembra 1939. godine odrao
97

"pokrajina". Tada je S. Drljevi poeo zastupati tezu da su seljaci nosioci demokratije, te da treba
"patriotizam da potisne nacionalne diobe". To insistiranje na vodeoj ulozi seljatva, bilo je
Drljevievo izvjesno odstupanje od ideje federalnog ureenja drave. Filijale srpskih partija u
Crnoj Gori smatrale su da je Crnogorska stranka nestala ulaskom u Narodni seljaki klub, koji se
odrao samo do novembra 1927. godine, kada su Hrvatska seljaka stranka i Seljaka
demokratska stranka formirale koaliciju, ali bez pomena Crnogorske stranke.
Stojan Cerovi,100 u svom listu "Slobodna misao" koji je ispoljavao politiku
Zemljoradnike stranke, esto je objavljivao otre napade na S. Drljevia i Crnogorsku stranku, a
neke od tih lanaka sam je pisao. Tako je Cerovi iskoristio odustajanje J. Plamenca od dalje
borbe za restituciju crnogorske drave, pa sarkastino pie o pokajnikom gestu Plamenca, koji
je, poto se vratio iz Amerike u Pariz, uputio kralju Aleksandru Karaoreviu molbu, u kojoj
priznaje novu dravu i trai amnestiju. Dalje, Cerovi naziva takvo obraanje Plamenca kralju
"politikim prostituisanjem" i "nevaljalstvom". Cerovi kae da e Plamenac, poto se pokajao,
da se bori protivu svojih "jueranjih saraivaa (sic!) u Crnoj Gori, koji su se danas okupili oko
Mihaila Ivanovia, Sava Vuletia i Sekule Drljevia" novoizabranih poslanika.101
U prvom martovskom broju (1925) "Slobodna misao" je objavila lanak koji je potpisan
ifrom "X"; u njemu je grubo napadan S. Drljevi zato to je izabran za narodnog poslanika: da
je teka njegova dalja prolost, a kompromitovana "bliska prolost", pa da to oznaava "njegovu
sumnjivu sadanjost", te da li Crnogorci, kad su birali poslanike, zaboravie politike voe iz
1907, koji "ine ast Crnoj Gori"! Anonimni autor misli na organizatore atentata na kralja
Nikolu, suprotstavljajui ih Sekuli Drljeviu. U lanku je, da bi bila pokazana Drljevieva
nedosljednost, falsifikovana njegova (neodreena) izjava iz decembra 1915. g., dopisano je ime
kralja Nikole, da je on "zaveo Crnu Goru za Gole-Planinu", iako Sekula nije tom prilikom u
govoru pominjao kralja. Za Drljevia dalje se kae da je ostao "u punoj nedosljednosti cijelog
svog ivota (...) postaje poslanik sa politikom ideologijom inata i mrnje". Autor ovog lanaka
izbjegava da kae da S. Drljevi vodi politiku borbu za ravnopravnost crnogorskog naroda, ve
to njegovo programsko opredjeljenje jednai sa inatom i mrnjom. Za pripadnike Crnogorske
stranke anonimni autor misli da su u zabludi jer vjeruju da se "kroz blebetanja Sekule Drljevia
neto postie".102
Borba protivu Crnogorske stranke stalno je obnavljana, pa je publikovan i izmiljeni
razgovor sa neimenovanim lanom te partije, s ciljem da se pokae da ta stranka nema vlastiti
program, ve da je svoju politiku osnivala na politici Hrvatske seljake stranke, koja se odrekla
federalizma i republikanizma, pa su crnogorski federalisti ostali sami. Taj "sagovornik"
dopisnika "Slobodne misli" posebno napada Sekulu Drljevia, tvrdei da ga u Beogradu kao i u
Crnoj Gori dobro poznaju, "i niko na njegovu rije mnogo ne rauna".103
Kada su poslanici Crnogorske stranke podnijeli Interpelaciju ministru unutranjih djela o
zvjerstvima uinjenim nad grupom Crnogoraca, reagirala je nikika "Slobodna misao", branei
poinioce zloina, da S. Drljevi, S. Vuleti i M. Ivanovi "ustaju i dalje u odbranu Crne Gore.
komemorativni govor prilikom parastosa prijestolonasljedniku Danilu pred crkvom na Njeguima. Zbog toga govora
osuen je na novanu kaznu i mjesec dana zatvora.
100
Stojan Cerovi (Tuinja, 1888 - Odaci, 1943), publicista. Dok je bio student u Beogradu ureivao je politiku
rubriku "Pijemonta" koji je izraavao ideje konspirativne organizacije "Ujedinjenje ili smrt", a poslije prvog
svjetskog rata pokrenuo je list "Jugoslovenski Pijemont". Glavni urednik "Pijemonta" bio je Ljuba Jovanovi-upa,
jedan od osnivaa organizacije "Ujedinjenje ili smrt". U Nikiu je ureivao "Slobodnu misao", od 1922. do 1941.
101
S. S., Crnogorski separatisti. Jedno interesantno priznanje, "Slobodna misao", br. 128, 23. februar 1925, 1.
102
Politika teina C(rne) Gore, "Slobodna misao", br. 129, 2. mart 1925, 1.
103
"Slobodna misao", br. 143, Niki, 8. jun 1925, 2.

Sa kakvim pravom ovi ljudi danas brane Crnu Goru. Kad su je oni osramotili i obrukali; kad su
oni njenu istoriju ukaljali". Autor misli da su se pomenuti politiari "osramotili" time to su se
borili za opstanak crnogorske drave, da su na taj nain "prekinuli sve veze sa najsvetijim
tradicijama naih predaka i sa idealima naeg srpskog plemena". Zato taj autor koristi termin
"separatizam" kao najjau politiku osudu: "Crnogorski separatisti i crnogorski federalisti to je
jedno. Izmeu Jovana Plamenca i Sekule Drljevia nema razlike", pa nezadovoljstvo federalista
reimom "tumai" kao ucjenjivanje reima da bi bila iznuena novana nadoknada za odstupanje
od ideje federalizma.104
Na godinjicu ubistva komandira epana Mijukovia objavljen je tekst u "Crnogorcu",
u kome nalazimo podatak da su poslanici te stranke, Mihailo Ivanovi i Milo Dragojevi, ranije
bili podnijeli Interpelaciju ministru unutranjih djela o tome zloinu, ali da nijesu nikad dobili
odgovor.105 Zato su poslanici M. Ivanovi, S. Vuleti i S. Drljevi, ponovo podnijeli
Interpelaciju ministru unutranjih djela, 30. maja 1925. godine. U Interpelaciji je opisan zloin
srpske andarmerije, koji je poinjen u Nikiu, 21-24. februara 1924. godine, kada su pri
muenju umrli major epan Mijukovi i njegov sinovac Stevan. Muenja i ubijanja su vrili,
zajedno sa andarmima, kapetan Milan Kalabi i porunik Vasilije Grbi. Interpelacija je
objavljena u listu "Crnogorac".106
Zloin nad majorom epanom Mijukoviem karakteristian je za tadanje stanje u
Crnoj Gori. Istrani sudija Tomo urakovi traio je od ministra pravde, dr Milana Srkia, da
se nad Milanom Kalabiem sprovede istrani postupak, ali komanda andarmerije je
zanemarivala taj zahtjev, jer je Kalabi vrio zloine po zadatku. Tek kad je istrani sudija
objavio u "Slubenim novinama" zahtjev da bude Kalabi uhapen, bio je priveden. Osuen je
tek 1930. godine, na 18 godina zatvora, ali je ubrzo puten.107
Potrebno je pomenuti otpor poslanika Crnogorske stranke protivu premjetanja
Dukljansko-barske nadbiskupije, meu kojima je bio najaktivniji S. Drljevi. Oni su stupili u
odbranu te najstarije ive institucije u Crnoj Gori, da bi sprijeili inicijativu o njenom
preseljavanju u Beograd. U reagiranju poslanika se zakljuuje da pokuaj te otimaine "revoltira
svaku crnogorsku duu, bez obzira na vjeru i crkvenu pripadnost". Iako federalisti ostaju pri
nominaciji crnogorskog naroda kao dijela "srpskog", oni se bore za zatitu kulturnih i istorijskih
vrijednosti koje su ostvarivane u Crnoj Gori.108 Tada su taj pokuaj crnogorski poslanici ocijenili
u kontekstu opteg stanja, da se sve unitava "u Crnoj Gori, jedno po jedno, jer se hoe da se
ovdje stvori pusto bez iega, pa po mogustvu i bez stanovnika".109
Kongres Crnogorske (federalistike) stranke odran je u Podgorici, 4. oktobra 1925.
godine. Tada je za predsjednika izabran bivi ministar u vladi Kraljevine Crne Gore Mirko
Mijukovi. Meu 22 lana Glavnog odbora bio je i Sekula Drljevi. Na kongresu je iz naziva
stranke odstranjena odrednica - "federalistika". To je podstaklo anonimnog komentatora
radikalskog lista "Crna Gora"110 da napadne poslanike Crnogorske stranke M. Ivanovia i S.
104

P. P., Avanture svojih voa Crna Gora je skupo platila, "Slobodna misao", br. 145, jun 1925, 1.
Povodom godinjice smrti komandira epana Mijukovia, "Crnogorac", br. 9, 21. februar 1925, 1,
106
"Crnogorac", god. 1, br. 24, Cetinje 1925.
107
Milan Kalabi je amnestiran, unapreivan i odlikovan. Zato je Simo Mijukovi, brat majora epana, pokuao
da sam zadovolji pravdu, ali je Kalabi preivio atentat. U vrijeme drugog svjetskog rata, Kalabi je bio naelnik
Kragujevca, a zatim Poarevca. Radio je kao agent za Gestapo, od koga je otkriven da radi i za drugu obavjetajnu
slubu, pa je ubijen.
108
Jo jedna otmica od Crne Gore, "Crnogorac", br. 27, 4. jul 1925, 1,
109
"Crnogorac", br. 27, 4. jul 1925.
110
Na raskru..., "Crna Gora", Cetinje, 3. oktobar 1925, br. 45, 1-2.
105

Drljevia, to nijesu prisustvovali doeku kralja Aleksandra kada je posjetio Crnu Goru, a da su
njihovi birai, navodno, sudjelovali u doeku. Izbaanje iz naziva stranke rijei "federalistika"
protumaen je kao promjena programa partije.
Povodom odravanja kongresa Drljevi je dao intervju111 za list "Hrvat", u kome je
reagirao na postupak Hrvatske seljake stranke koja je prihvatila centralistiki Vidovdanski ustav
i stupila u vladu Nikole Paia. List Hrvatske zajednice objavio je taj intervju, i na taj nain je
izraeno nezadovoljstvo zbog ulaska Stjepana Radia u Paievu vladu.112 Drljeviev intervju
izazvao je reagiranje nikike "Slobodne misli",113 koja je esto podvrgavala kritici Crnogorsku
stranku, sa unitarnih pozicija, zato to je ta stranka zastupala pravo Crne Gore na ravnopravan
poloaj.
Sporazum S. Radia i N. Paia kritikovao je list "Crnogorac", nazvao ga je Radievom
kapitulacijom.114 Radiev postupak izazvao je uenje jer se to kosilo s njegovim ranijim
pokuajima politikog osamostaljivanja Hrvatske, kada je, izmeu ostalog, podnio Mirovnoj
konferenciji u Parizu 200 hiljada potpisa sa zahtjevom za demokratsko opredjeljenje naroda.
Zato je Hrvatska zajednica podvrgla kritici tu koaliciju jer srpske partije samo hoe da u vladi
Kraljevine SHS bude po neki "reprezentativni" Hrvat, da bi se umanjio otpor opozicije. Prema
ocjeni Hrvatske zajednice ta drava postoji samo da "brani i unapreuje srpski interes".115
Vie puta u tampi je, kao to sam naveo, pominjan govor S. Drljevia u crnogorskoj
Narodnoj skuptini, na njenoj posljednjoj sjednici, 22. decembra 1915. godine, kada je izgovorio
aluziju da je Crna Gora "zavedena za Gole planinu". Zato je S. Drljevi bio ponukan da objasni
smisao svoga govora, u lanku pod naslovom "Za Gole planinom" koji je objavljen u
zagrebakom listu "Hrvat".116
Protivnicima kralja Nikole odgovaralo je tumaenje da je sam kralj vinovnik traginog
kraja crnogorske vojske, drave i dinastije, jer se na taj nain skidala krivica sa srpske vlade,
dinastije i vojske. U opisu procesa podreivanja crnogorske vojske srpskim imperijalnim
planovima, Drljevi je poao od pristanka crnogorske Vlade, Krunskog savjeta i kralja Nikole, da
vrhovnu komandu prepute srpskim oficirima, to znai da je Crna Gora predala Srbiji "svoju
ratnu i dravnu sudbinu". Tako je Vrhovna komanda srpske vojske, preko svoga oficira,
pukovnika P. Peia, realizirala plan "za zavoenje crnogorske vojske za Gole planinu",
objasnio je svoju metaforu S. Drljevi. Petar Pei, srpski pukovnik i naelnik crnogorske
vrhovne komande, uspijeva nagovoriti kralja Nikolu da uputi depeu austrijskom caru, i da
zatrai primirje, to je posluilo srpskoj diplomatiji da kod saveznikih vlada predstavi da je kralj
Nikola neiskren saveznik i da vodi dvostruku politiku. Zamka je uspjela i Crna Gora je
"zavedena za Gole planinu".
111

Crnogorci za federaciju, "Hrvat", br. 1722, 24. listopad 1925.

U ime Hrvatske republikanske seljake stranke Pavle Radi je u Narodnoj skuptini, 27. marta 1925, prihvatio
Vidovdanski ustav i dinastiju, to znai da je ta stranka priznala centralizam, pa je iz naziva stranke izbrisana
odrednica "republikanska". S. Drljevi je produio da u Narodnoj skuptini brani federalistiki oblik ureenja
drave, to je bilo suprotno novom politikom kursu HSS. Zbog toga je bio napadnut od N. Uzunovia, a Drljevi je
odgovorio da je federalizam jedino rjeenje dravnog pitanja. Meutim, krajem novembra iste godine S. Drljevi je
promijenio svoj stav, pa je rekao da je sporazum Radia i Paia znaajan dogaaj jer afirmie dogovaranje.
113
"Slobodna misao", 1. novembar 1925. - Savo Vuleti je protestovao to neki nazivaju stanovnike Donjih
Vasojevia - "Juni Srbijanci", iako su oni i pod Turcima bili "najcrnogorskiji Crnogorci".
114
Politika situacija u dravi, "Crnogorac", br. 17, 27. april 1925.
115
Bratimljenje Radia i Pribievia. Politka "sitnih praktinih potreba", "Hrvat", br. 2331, Zagreb, 12. listopad
1927, 1.
116
"Hrvat", br. 1681, 13. septembar 1925, 1. - Drljevi je ovaj lanak ponovo tampao na kraju zbirke svojih govora
Centralizam ili federalizam.
112

Sekula Drljevi je, jo 1915, shvatio da postoji plan po kome se radi na likvidaciji
crnogorske drave, na "eliminaciji kralja Nikole kao konkurenta" srpskom kralju, ali, u govoru u
crnogorskoj Narodnoj skuptini, nije pomenuo ime glavnog realizatora toga plana. Petar Pei
sam se javio, objavio je lanak u "Pravdi" D. Sokia, u kome je objasnio zato je radio na
likvidaciji crnogorske drave: "...kakva bi situacija bila za celokupan na narod, da kralj Nikola
nije uputio Franji Josipu onu depeu, i da se je na solunskom frontu, pored srpske Vrhovne
komande, nala i crnogorska Vrhovna komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u otadbinu,
pored kralja Petra i kralj Nikola?"117 S. Drljevi zakljuuje da je Petar Pei tim priznanjem dao
nesumnjiv dokaz da je on autor "zavoenja crnogorske vojske za Gole planinu".
S. Drljevi se, potrebno je istai, u svom govoru u Narodnoj skuptini, povodom budeta
(27. marta 1926), prvi suprotstavio stalnim (propagandnim) tvrdnjama da je Crna Gora pasivna i
da zbog toga ne moe da egzistira kao samostalna drava. Tom prilikom Drljevi je rekao da
Crna Gora, "kada ne bi bila pljakana u dravi SHS, ima sve finansijske i ekonomske uslove da
bude relativno i bogatija i ureenija od svih ostalih zemalja. Ovo je nesumnjiv dokaz, da su sve
vae prie o Crnoj Gori kao pasivnom kraju - liina kojom maskirate vae pljakake podvige
prema njoj".
Poetkom decembra 1926, Sekula Drljevi je, suprotno njegovim ranijim pogledima,
govorio o potrebi stvaranja partije za cijelu zemlju, "bez obzira na narodnost". Tada je istakao da
je Crnogorska stranka prva formulisala stav da jugoslovenstvo treba da oznaava samo
zajedniku dravnu misao, a da se unutar te drave sauvaju istorijske posebnosti.118
S. Drljevi je tadanju politiku aktivnost bazirao i na idealistikoj tezi da je
zapostavljeni seljaki stale drutvena energija koja je u stanju da izbori demokratsko ureenje
drutva. Povjerovao je u stalnost seljatva kao politikog oslonca i u njegovoj brojnosti nalazio
mogunost ireg djelovanja. Na taj nain on se suprotstavio komunistima koji su forsirali
radniku klasu kao primarnu energiju koja e mijenjati drutveni poredak. Ta injenica u
literaturi o Drljeviu ranije nije konstatovana.119 Dok je vlast nametala centralizam, Drljevi se
zavaravao da se tome moe suprotstaviti zaostalo seljatvo, opsjednuto mitovima. On je bio pod
uticajem politikog stava Stjepana Radia, za koga je zapisao M. Krlea, da je bio noen "onom
folkloristikom romantikom koja je i staroga Starevia zanijela te je u oporuci zatraio da ga
pokopaju u opancima". Krlea pomnje "opanak" kao simbol da "seljake mase ive u trajnom
zakanjenju", a S. Radi, "seljak po svojoj prirodi, i sam je namirisao tu kmetsku duu u svom
prosjenom glasau, u tom rebelskom, puntarskom, turbulentnom, feudalnom seljaku", nadajui
se da e mu kod toga sloja uspjeti propaganda. Nasuprot tim politikim pokuajima, uvrivalo
se srpsko "pobjedniko, bregalniko i kajmakalansko dravno pravo".120 Da doe do stava o
moguoj drutvenoj ulozi seljatva, vjerovatno je na S. Drljevia, jednim dijelom, uticalo i djelo
Valtazara Bogiia, njegova kodifikacija crnogorskog obiajnog prava.
Da bi bila postignuta ravnotea interesa u dravi, mislio je Drljevi, potrebno je da svi
njeni dijelovi prihvate jedan cilj, da odstrane "lokalne patriotizme". Realizaciju te ideje,
ravnopravnost svih pokrajina, mogue je postii, po Drljevievom miljenju, osnivanjem
117

Petar Pei: Komandovanje u ratu, "Pravda", br. 125, Beograd, 9. maj 1925,
"Obzor", br. 330, Zagreb, 6. decembar 1926.
119
U lanku "Boja Demokratije" ("Zeta", 7, Podgorica 1936, br. 8, 1), S. Drljevi potencira veinska prava seljaka,
koji su, po njegovom miljenju, nosioci demokratije, pa bi zbog toga trebali biti i nosioci vlasti. On to pravo seljaka
izvodi iz injenice da seljaci obezbjeuju graanima hljeb i priliv novog stanovnitva. Graani su, kae Drljevi, u
manjini, pa njihova sadanja vladavina mora se zasnivati na diktaturi. Vladavina seljaka, po njegovom miljenju,
donijela bi moralno ozdravljenje.
120
M. Krlea: Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, "Nova misao", br. 7, 1953, 3-81.
118

Narodnog seljakog kluba koji bi djelovao u svim krajevima. O mogunosti formiranja toga
Kluba, Drljevi je razgovarao (u januaru 1927) sa Stjepanom Radiem.
Na sjednici Glavnog odbora Crnogorske stranke, koja je odrana u Rijeci Crnojevia, 25.
januara 1927, potvren je Drljeviev dogovor sa Radiem o osnivanju Narodnog seljakog kluba
sa Hrvatskom seljakom strankom, kome bi bio politiki cilj - ravnopravnost "pokrajina". Ovim
aktom Crnogorska stranka je odstupila od dotadanjeg principa, od direktne borbe za
federalistiki koncept. Moe se rei da je, iako zaobilazno, faktiki prihvaena realnost
nametnutog centralistikog Vidovdanskog ustava. Filijale srpskih partija u Crnoj Gori ocijenile
su crnogorsko-hrvatski dogovor kao udar na tzv. "srpstvo".
Glavni odbor stranke sastao se u Cetinju, 29. juna 1927, i tom prilikom S. Drljevi je
zastupao miljenje da na slijedee parlamentarne izbore Crnogorska stranka ne treba da izae
samostalno, ve ujedinjena sa (buduom) Narodnom seljakom strankom.121 Nakon toga,
Vrhovno vijee Crnogorske stranke odralo je sjednicu u Podgorici, u kui Jaka Lainovia, 17.
jula 1927, kojoj je prisustvovalo oko 400 lanova. Pored Mirka Mijukovia, predsjednika
Glavnog odbora, na sjednici su govorili Savo P. Vuleti i Sekula Drljevi. Prema izvjetaju koji
je objavljen u listu "Crnogorac", organu Crnogorske stranke, posebno je dobro prihvaen govor
S. Drljevia, koji je vie puta prekidan odobravanjem, a pozdravljen je "frenetiki zavretak
njegovog govora".122 Nakon toga, usvojena je kandidatska lista na kojoj je Sekula Drljevi
izabran za kandidata za srez kolainski. U izvjetaju dalje stoji, da su uesnici sjednice, poto su
obavili kandidaciju, a zatim i diskusiju o "izvjesnim akutnim stvarima", u kojoj je sudjelovao i
Drljevi, - proli glavnom ulicom i na trgu se razili u nekolike kafane, e su do podne ostali u
prijateljskim razgovorima.123 Meutim, nije poznato koja su pitanja raspravljana u diskusiji. U
dijelu tampe koja izraava stavove prosrpskih partija, nalazimo ocjenu da je dolo do diobe
Crnogorske stranke na struju koju prezentira S. Drljevi, koja je traila koalicionog partnera u
HSS i struju koju predvodi S. Vuleti, koja je htjela da stranka izae na izbore samostalno.124
Traenje saveznika u Stjepanu Radiu nailo je na otpor i kod prosrpski orijentisanih lanova i
simpatizera stranke.
S. Drljevi je odustao od kandidature u srezu kolainskom i prihvatio kandidaturu
Hrvatske seljake stranke za srez upanja u Srijemu, pa je uestvovao u predizbornoj kampanji u
Hrvatskoj, zajedno sa Stjepanom Radiem. Bio je kandidovan i za okrug prijepoljski i topliki,
na listi Narodne seljake stranke i agitovao za njeno irenje u Makedoniji i Srbiji, ali je vlast
prijeila njegov rad. Posebno je Drljevi bio izloen napadima zbog pridruivanja S. Radiu na
predizbornim zborovima, jer je irenje kampanje van Crne Gore izazivalo utisak da vostvo
Crnogorske stranke gubi cilj, da prestaje biti dosljedno programu. Karakteristino je Drljevievo
agitovanje u toplikom okrugu, e su preteno kolonizirani Crnogorci. U njegovom izvjetaju
stoji da je u svim selima kuda je prolazio, seljaki narod bio "neopisivo oduevljen to po prvi
put k njemu dolaze predstavnici narodnog seljakog pokreta, koji vodi Stjepan Radi", te da to
pokazuje da je seljatvo Hrvatske, Srbije i Crne Gore slono za ureenje drave "na seljakom
temelju".125
S. Drljevi je pokuavao, zaobilaznim putem, da nae politiki izlaz za Crnu Goru, jer je
bila prisutna namjera da se, osim Slovenije, zaokrui tzv. "hrvatski" i tzv. "srpski" prostor, pri
121

Rad Crnogorske stranke pred izborima, "Crnogorac", br. 35, 16. jul 1927.
"Crnogorac", br. 36, 23. juli 1927, 1.
123
Ibid.
124
"Narodna rije", br. 28, 9. jul 1927, 3.
125
Narodni seljaki pokret u Srbiji, "Hrvat", 3. avgust 1927.
122

emu bi Crna Gora postala dijelom Srbije. Zato je mislio da e djelovanje Narodne seljake
stranke dovesti do slabljenja centralistike vlasti, pa hvali raniji sporazum Radia sa srpskim
radikalima, kao da je na taj nain suzbijana hegemonija, ma da je ranije taj sporazum bio
ocijenjen u Hrvatskoj kao kapitulacija Radia. Tako ga je ocjenjivao i Drljevi.126
Kada govori o Narodnoj seljakoj stranci, Drljevi polazi od integralistike koncepcije i
iznosi gledite da svaka stranka treba da proiri djelovanje na cijelu zemlju, da osnuje svoje
organizacije, da bi preko toga opstala zajednika drava. Bio je u zabludi da se tijem putem moe
otkloniti nadreivanje politikih koncepata iz jaih sredina, da se moe neutralisati hegemonizam
brojnijih naroda. Jer, programi pojedinih stranaka izraavaju odreene ciljeve ije koncipiranje
zavisi od toga e su partije nastajale. Glavna tadanja Drljevieva politika misao, kada je u
pitanju dravni poredak, bila je: afirmacija drutvenih odnosa koji bi bili iznad svih narodnosti i
pojedinanih pretenzija "pokrajina", to bi obezbjeivalo ravnopravnost. Ovaj Drljeviev stav, da
sve partije treba da razviju djelatnost na svim podrujima, govori i o njegovoj ambiciji da proiri
vlastitu politiku scenu. Zato mu je, u to vrijeme, federalistika ideja izgledala kao pokrajinsko
zatvaranje. Moe se primijetiti da on, u ovoj fazi, ne napada centralistiku vlast, to znai da je
poao tragom Stjepana Radia iz 1925, kada je priznao centralistiki dravni okvir. Ovo
Drljevievo odstupanje od ranije proklamovanih principa moe se dovesti u vezu sa tadanjim
raspadom crnogorskih institucija u emigraciji i postepenim mirenjem sa nestankom crnogorske
suverene drave, kao to je bio postupak Jovana Plamenca.
Na parlamentarnim izborima, od 11. septembra 1927, Crnogorska stranka je imala slab
rezultat, dobila je samo jedno mjesto u parlamentu (Mihailo Ivanovi). Tada je na listi Hrvatske
seljake stranke izabran Sekula Drljevi, u srezu upanja, u Srijemu. Osipanju Crnogorske
stranke vjerovatno je doprinijelo, pored promjene politikog stava u odnosu na centralistiku
vlast, Drljevievo odricanje od kandidature, to su neki simpatizeri mogli shvatiti kao poetak
raspada stranke. Pristupanje S. Drljevia HSS oslabilo je Crnogorsku stranku jer je on bio vjet i
uporan polemiar.
Drljevi je, kao poslanik HSS, radio na formiranju seljako-demokratske koalicije
(opozicionog bloka). Prihvatio se uloge posrednika u pregovorima izmeu Stjepana Radia,
Svetozara Pribievia i Lj. Davidovia.127 Ti pregovori su zavreni formiranjem Seljakodemokratske koalicije (10. novembra 1927), u kojoj je Drljevi postao lan Akcionog odbora.
Znaajno je napomenuti da je Drljevi i kao poslanik Seljako-demokratske koalicije,
uestvovao aktivno u debatama na sjednicama Narodne skuptine, govorei o stanju u Crnoj
Gori, kada je bila rasprava o beogradskom zatvoru Glavnjai. Teka slika terora koju je Drljevi
pokazao, kao i njegov zahtjev da se odustane od hegemonistike politike prema balkanskim
narodima, izazvali su vie poslanika da mu se suprotstave, a u reakcijama u tampi, da bi bilo
neutralizirano njegovo djelovanje na javnost, oznaen je kao "prevrtljivac". U polemiku sa
Drljeviem uao je i Marko Dakovi, jedan od voa zavjere za ruenje crnogorske drave.128 Kao
obrazovan pravnik, Drljevi je analizirao mnoge konkretne primjere krenja ustava i zakona,
dokazujui da su lini i partijski interesi onih koji su na vlasti uvijek bili stariji od ustava i

126

"Narodni val", Zagreb 1927.

Bratimljenje Radia i Pribievia, "Hrvat", br. 2331, 11. oktobar 1927. - Davidovi, Ljubomir Ljuba (18631940), srpski politiar; formirao (1919) Demokratsku stranku. Predsjednik vlade od 16. avgusta 1919, do 19.
februara 1920. U vrijeme njegovog mandata vreni su masovni zloini nad crnogorskim narodom.
128
Otvoreno pismo dr S. Drljevia, "Politika", 7. decembar 1927; - Opet Marko Dakovi, "Politika", br. 7074, 5.
januar 1928.
127

zakona, od dravnih i narodnih interesa.129 Kritikovao je i nivelatorsku jeziku praksu, da se svi

skuptinski govori objavljuju na ekavskom izgovoru, i td.
Zanimljivo je pomenuti Drljevievu analizu da je Radi ponudio koaliciju S. Pribieviu
tek kada je postalo jasno da se Pribievi uvjerio da Srbija nije i ne moe postati njegova
domovina. Tom prilikom Drljeviu je saoptio Pribievi svoje iskustvo, da je za Srbe i sami
Svetozar Mileti samo "ojka".130 Odgovor Drljeviev je bio, da je to dokaz da se domovine ne
mogu mijenjati kao konji na vaaru.131
U lanku "Dvadeseti lipanj godine 1928",132 Sekula Drljevi je dao vie detalja o
nagovjetajima da e doi do atentata u Skuptini SHS, na predsjednika Hrvatske seljake
stranke Stjepana Radia.133 Atentat je izvrio dvorski agent Punia Rai.134 Osim portreta
Stjepana Radia, odlunog borca protivu terora centralistike vlasti, vrijedno je Sekulino
otkrivanje, u ovoj radnji, brutalnih metoda koje su u tom reimu bile primjenjivane.
Procijenio je S. Drljevi da se priprema atentat na St. Radia, i da bi se ubistvo moglo
dogoditi u Narodnoj skuptini, pa je toga dana, prije poetka sjednice, skrenuo panju Radiu na
opasnost, sugerirajui mu da niim ne izaziva srpske radikale. Meutim, na tu opomenu Radi je
odgovorio: "I ja osjeam da se neto sprema, ali zapamti Sekule, ja sam i vojnik u ratu, u rovu, iz
koga vodim borbu za prava hrvatskoga seljakoga naroda. Ili u iz toga rova izai kao pobjeditelj
ili e me iz njega mrtvoga iznijeti hrvatski narod".
S. Drljevi je zapisao da je predsjednik Skuptine dao rije Punii Raiu da govori o
zapisniku sa prole sjednice, iako je taj zapisnik bio ve usvojen. Da je Drljevieva konstatacija
bila tana, moe se zakljuiti i po nainu odbrane P. Raia, na posljednjem danu suenja, koji
kae da je traio rije "15 minuta ranije i kad sam ja mogao da doem na red predsednik je
kazao: svreno je sa zapisnikom, on je primljen. elei da izbegnem svaku suvinu diskusiju, ja
sam i pristao na to, ali su oni drugi ustali protiv toga. Rekli su da nije primljen zapisnik i da treba

129

Dimitrije Vujovi, Crnogorski federalisti, 367.

"ojka", ironini oblik od termina "okac", za koji V. Maurani kae da je "tamno postanje toga nadimka, kojim
nazivlju u nekih stranah nae ljude zapadne crkve, napose tokavce" (Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik,
tom II, Zagreb 1908-1922).
131
X. (S. Drljevi), Preanski front, "Graniar", god II, br. 31, 7. kolovoz 1943, 1.
132
"Boinica", seljaki prosvjetno-politiki zbornik i kalendar za 1929. godinu, Zagreb 1928, 91-97. - S. Drljevi
bio je lan Internacionalnog odbora, ispred parlamentarnog kluba Hrvatske seljake stranke. M. Stojadinovi,
sprijeio je Drljevia da, kao delegat, poe u Pariz na sjednicu Internacionalnog odbora, koja je trebalo da bude
odrana od 19. do 27. juna.
133
Radi, Stjepan (Trebarjevo, kraj Siska, 1881-1928), osniva i voa Hrvatske seljake stranke. Diplomatsku kolu
zavrio u Parizu. Kao publicista borio se protivu maarizacije. Nije priznavao legalitet skuptine SHS u Beogradu,
pa jedno vrijeme nije prisustvovao sjednicama. Morao je i da izvjesno vrijeme provodi u emigraciji (London, Pariz,
Be, Rusija). Prije izbora (1925), u Zagrebu je uhapen, pod optubom da je pristupio Seljakoj svjetskoj
internacionali, za koju se smatralo da je pod uticajem boljevike Rusije.
134
Rai, Punia (Slatina, 1886-poetak decembra 1944), dvorski agent i poslanik Radikalne stranke; etnik u
odredu Vuka Popovia; dobio je veliko imanje na Kosovu od Nikole Paia, koga su mnogi nazivali "Mojsijem
religije podvale" (S. D., Sumrak religije podvale, "Hrvatski narod", br. 1144, 24. IX 1944, 3). Preko Raia
organizovao je N. Pai zavjeru protiv crnogorske dinastije i za nasilno unitenje crnogorske drave (1909). Poto je
zavjera otkrivena, Rai je uspio pobjei u Srbiju, pa je u otsustvu osuen. Kao dvorski agent i poslanik Radikalne
stranke, izvrilac je naruenog atentata na Stjepana Radia, 20. juna 1928, kada je Radi smrtno ranjen, a ubijeni su
poslanici HSS, Pavle Radi i ura Basariek. Osuen je na 20 godina zatvora, ali je vian da prolazi dvorskim
kolima preko Terazija. Izaao iz zatvora na poetku okupacije (1941). Kad je osloboen Beograd, uhapen od
partizana, pripadnika 21. srpske divizije, u oktobru 1944, a zatim strijeljan, poetkom decembra.
130

dozvoliti da govorim, i to zato jer su eleli da se svaaju, to e im se omoguiti kad ja budem

govorio. Predsednik mi je dao re za lino objanjenje, ali se nita nije moglo uti".135
Puniu Raia, atentatora u Narodnoj skuptini na Stjepana Radia, cetinjski radikalski
list "Crna Gora", predstavlja kao "rtvu" (!) naglaenog patriotskog osjeanja.136 Zanimljiv je
podatak da je S. Drljevi bio podigao tubu protivu Dragutina Jovanovia-Luna i Toma
Popovia, da su sauesnici u ubistvu Stjepana Radia, ali ih je sud oslobodio optube.137
Odlazak S. Drljevia na sahranu Pavla Radia, koji je ubijen u Skuptini prilikom
atentata na Stjepana Radia, izazvao je urednitvo lista "Narodna rije"138 da napie uvodnik
"Crna Gora i voe zelenaa". U ovom lanku za Drljevia (cinino) je zapisano da se "poskitao
po Jugoslaviji" traei poslaniki mandat; na taj nain je osuivano njegovo prihvatanje mandata
u Hrvatskoj seljakoj stranci. Autor toga teksta osporava mu pravo da predstavlja Crnu Goru na
sahrani P. Radia,139 tvrdei da je S. Drljevi molio pripadnike Hrvatske seljake stranke da
Crnu Goru "uzmu za vjernog druga u borbi protivu srpstva". U tampi je osuen i postupak
Mirka Mijukovia koji je uputio porodici Radi telegram sauea; za Mirka i Sekulu ocjenjuje
se da vode neasnu igru, da se radi o predaji Crne Gore "na dalju upravu Hrvatima". Tom
prilikom ponovljeno je stalno mjesto agitacije, da je "Crna Gora (autor izbjegava da pomene
Crnogorce - primj. D. R.) najistiji dio srpskoga naroda, koja je vjekovima branila srpsku
slobodu, srpski narod i srpsku zastavu"(!), te da je Crna Gora bila upuivana "na srpski narod, na
Srbiju i Beograd". U lanku je prisutna i neskrivena prijetnja, tj. da omladina Crne Gore "budno
pazi na izrode".140
Napadi u tampi na S. Drljevia imali su smisao da ouvaju lanu sliku o crnogorskom
narodu kao "dijelu" tzv. "srpstva", iji su problemi navodno rijeeni prisajedinjenjem Srbiji.
Marko Dakovi je jedan od onih koji su smatrali da su posebno zasluni za nestanak crnogorske
drave, pa da zato imaju pravo da napadaju pojedince koji se tome suprotstavljaju. U
beogradskoj "Politici" Dakovi je pisao da je S. Drljevi, sa istomiljenicima - "nacionalnu
misiju Crne Gore profanisao i uinio je austrijskom vazalijom i smetnjom za ostvarenje dananje
nae drave".
Drljevi, u odgovoru Dakoviu, izlae, hronoloki i paralelno, svoj i Dakoviev odnos
prema Crnoj Gori. Za M. Dakovia on iznosi podatak da se njegov politiki rad, do 1918.
godine, sastojao u organizovanju zavjera protivu crnogorskog Dvora i Vlade. Godine 1907,
pakovao je bombe u Beogradu i prenosio eljeznicom preko teritorije Austro-Ugarske za Crnu
135

"Politika", god. XXVI, br. 7578, 8. juni 1929, 1.

"Crna Gora", br. 10, 1928, 1.
137
"Politika", ibid., 2.
138
List "Narodna rije" izraavao je stav tzv. "demokratske omladine", pravdajui sve oblike djelovanja protiv dijela
crnogorskog naroda koji je traio prekidanje okupacije i vraanje samostalnosti crnogorskoj dravi. U njemu su
objavljivani najgrublji napadi na kralja Nikolu. Urednici lista, od 11. juna 1919, kada je poeo izlaziti, esto su se
mijenjali, a kada je objavljen lanak "Crna Gora i voe zelenaa" bio je urednik Mitar Lazovi.
139
Drljevieva koalicija sa Hrvatskom seljakom strankom i saradnja sa Stjepanom Radiem, posebno je bila izazov
za srpski imperijalni vrh, pa i za prosrpsku grupu u Crnoj Gori, koju je dovela srpska vojska na vlast 1918. godine.
Zato je podvrgavan rigoroznoj kritici svaki politiki akt S. Drljevia. to se tie samog Radia, upuivane su mu
otvorene prijetnje; njegova politika agitacija kvalifikovana je kao antidravna: da Radievi ljudi govore da je
"dolo vrijeme da se prolije krv za Hrvatsku seljaku republiku i otcijepi Hrvatska od Srbije". Da bi bio onemoguen
rad HSS, policija je zabranjivala skupove. Nikola Pai je okupio, 10. maja 1920, hrvatske i slovenake politike
predstavnike i podnio izvjetaj o antidravnoj djelatnosti S. Radia. Tom prilikom novinar beogradske "Politike"
zakljuuje da u vladi N. Paia "sve vie preovlauje miljenje da toj agitaciji Radievih pristalica treba uiniti
jednom kraj" ("Politika", 11. maja 1920).
140
"Narodna rije", 10, Cetinje 1928, br. 23, 1.
136

Goru. On sa gorinom primjeuje da te bombe nijesu imale zadatak da doprinesu ujedinjenju

Crne Gore i Srbije, ve su dovele do zategnutih odnosa izmeu tih drava. Za svoja opredjeljenja
i rad Drljevi kae da je, poto se vratio u Crnu Goru, 1908. godine, bio dva puta ministar i za to
vrijeme su se poboljali odnosi Crne Gore i Srbije, a da je, pri kraju balkanskog rata, kada su
crnogorske trupe zauzele Skadar, bio slubeno u Beogradu, u "Grand hotelu", e su manifestanti
doli da ga pozdrave, pa je, sa balkona hotela, odrao govor, ne kao zavjerenik, kako je to inio
M. Dakovi, ve kao crnogorski ministar; tom prilikom, u govoru je kazao da je cilj balkanskog
rata ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Drljevi u tom polemikom tekstu jo saoptava da je bio za
pomenuto ujedinjenje do okupacije Crne Gore (poetkom 1916). Tom okupacijom prestala je
njegova, kao i Dakovieva, politika akcija, kada su zajedno internirani u logor u Karlsteinu u
Donjoj Austriji.141 Kad se rat zavrio, i oni se povratili u Crnu Goru, "ujedinjenje je ve bilo
svrena stvar", a Dakovi je na podgorikoj skuptini bio izabran za lana tzv. Izvrnog
narodnog odbora. Svoje neslaganje sa nelegalnim radom za vrijeme i nakon pomenute skuptine,
S. Drljevi objanjava ocjenom djelovanja M. Dakovia, da "nije shvaao da se janjiarskim
sredstvima i metodama drava ne konsoliduje nego rui. Zato sam ja osuivao njegov rad i danas
ga osuujem".142
Uvoenjem diktature kralja Aleksandra (6. I 1929), dolo je do ukidanja Vidovdanskog
Ustava, rasputanja Narodne skuptine i zabrane rada svim politikim strankama. Poto je
Vladimir Maek uhapen, krajem 1929, i predat Dravnom sudu za zatitu drave, u Zagreb je, u
vezi toga sudskog procesa, doputovao Sekula Drljevi. Meutim, praeno je njegovo kretanje i
on je, u martu 1930, preventivno zatvoren i interniran u Sokobanju, zbog sumnje da bi mogao
poveati tenzije u Zagrebu. Tri godine nakon uvoenja diktature, koja je donijela zaotravanje
odnosa u zemlji, donijet je nametnuti Ustav (1931), kao i izborni zakon, po kome je zabranjeno
formiranje "plemenskih, vjerskih i pokrajinskih" stranaka.
Negativne ocjene uloge S. Drljevia dolazile su u to vrijeme od veoma razliitih
politiara i partija.143 Centralni komitet Komunistike partije Jugoslavije, u proglasu koji je
upuen crnogorskom narodu, u novembru 1932, posebno je apostrofirao djelovanje S. Drljevia,
da radi na mirenju crnogorskog naroda sa beogradskim ugnjetaima: "...Sekula Drljevi zavede
vas (Crnogorce - primj. D. R.) sa puta revolucionarne borbe, na koji ste bili poli. Zavede vas da
se mirite sa vaim dumanima i ugnjetaima iz Beograda. Crnogorska federalistika stranka, koja
predstavlja interese bogatih seljaka i jednog dijela gradske buroazije, kapitulirala je pred
velikosrpskom vojno-faistikom diktaturom".144
U pismu partijskim prijateljima u Crnoj Gori, 1. januara 1933. godine, Drljevi je izrazio
potrebu okupljanja lanova Crnogorske stranke i obnavljanja njenoga rada. Stranka se tada
nalazila u Seljako-demokratskoj koaliciji.145 Tek pred parlamentarne izbore, 5. maja 1935,
141

Tvrdnja S. Drljevia da je njegovo i M. Dakovia politiko djelovanje prestalo kada je poela okupacija, samo se
moe uslovno prihvatiti, jer su u logoru Karlstein produena politika okupljanja, u kojima su i oni sudjelovali.
142
S. Drljevi, Opet Marko Dakovi, "Politika", god. 25, br. 7074, 5. januar 1928, 2-3.
143
Milan Stojadinovi pisao je, 14. februara 1933, da federalizam S. Drljevia - znai separatizam, da crnogorski
federalisti imaju cilj da odvoje Crnu Goru od Srbije i da ponite odluke podgorike skuptine; Crna Gora i Srbija "ne
smeju da budu razdvojene jer su njih dve kima od drave i sem toga prirodni pravac iseljavanja i kolonizacije za
Crnogorce je Metohija i Kosovo Polje. Ta veza ne sme da se prekida ve i iz ekonomskih razloga, ostavljajui na
stranu da su Crnogorci decenijama pevali Onamo, onamo" (cit. prema: T. Nikevi, Politike borbe u Crnoj Gori
1929-1937, u: Istorija XX v., Zbornik radova III, Beograd 1962, 65). T. Nikevi konstatuje da je u poruci M.
Stojadinovia iskazan "stav asimilacije crnogorskog naroda i njegovog pretvaranja u kolonizatorski elemenat".
144
"Klasna borba", god. VII, br. 18, novembar 1932, 90-92.
145
ASCG, fond Milana Stojadinovia, omot III, f. 3, - prijepis pisma Sekule Drljevia.

Crnogorska stranka se poela obnavljati, kao dio Udruene opozicije, ali njeni predstavnici
nijesu bili kandidovani. Pokrajinski komitet KP za Crnu Goru uputio je, u februaru 1935, svoga
emisara dr Blaa Raievia, u Zagreb, da stupi u kontakt sa predstavnicima crnogorske opozicije,
koja je bila u Seljako-demokratskoj koaliciji. Tada je Raievi razgovarao sa S. Drljeviem o
predstojeim izborima, i dogovorili su se da se Drljevi kandiduje u Cetinju, a Raievi u
Podgorici.146 Moe se rei da je ovo usamljeni primjer saradnje Crnogorske stranke i
Pokrajinskog komiteta KP za Crnu Goru. Sredinom oktobra iste godine, doao je u Crnu Goru
Sekula Drljevi, koji je zastupao Crnogorsku stranku u Seljako-demokratskoj koaliciji. Tom
prilikom je odrao sastanak sa predstavnicima Crnogorske stranke, i uticao na vostvo da bude
donijeta odluka da ne treba saraivati sa Pokrajinskim komitetom Komunistike partije u Crnoj
Gori na formiranju "Narodnog fronta slobode", ve da stranka djeluje samostalno.
S. Drljevi je ukazivao da se pojmu jugoslavenstvo u dravnoj propagandi daje sadraj
koji ne odgovara realnosti, odnosno da se koristi u znaenju da junoslavenske zemlje pripadaju
Srbiji, te da se radi o maskiranom imperijalizmu, uvijenom u "jugoslavensku pelenu".
Crnogorski narod trai ravnopravnost i slobodu kao to je pokazao u ustanku 1919. godine.
Drljevi zakljuuje da se varaju oni koji misle da e Crnogorci "praviti razliku izmeu dananje
potinjenosti i robovanja Turcima". On dalje kae da su beogradski upravljai vie puta pokazali
da im nedostaje svijest "o potrebi potovanja tuega prava, slobode, ivota i imovine. To
svojstvo (beogradskih upravljaa) prije dovodi pod starateljstvo, nego to bi moglo dati pravo na
upravljanje sudbinom drugih".147
U momentima kada je izgledalo da e meunarodna javnost, zahvaljujui djelovanju
pojedinaca, vie saznati o zloinima koji su poinjeni nad crnogorskim narodom od 1918.
godine, branitelji reima, zamjenjujui tezu, skretali su panju sa sutinskih pitanja na osudu
aktivnosti tih linosti, pa i Sekule Drljevia.
Reagujui na Drljevievo pismo od 5. maja 1937, advokat Andrija Popovi je svoj
komentar toga pisma uputio prijateljima u okolini Cetinja. Popovi kae da je Drljevi, kao
poslanik u crnogorskoj Narodnoj skuptini, krajem 1915. godine, govorio da je kralj Nikola
"zaveo Crnu Goru za Gole Planinu", zatim da je prvi, poslije podgorike skuptine (1918),
doao u Beograd i postao naelnik ministarstva pravde, ali, kako nijesu zadovoljene njegove
ambicije u Beogradu, "okrenuo je tabak" i postao "prvoborac" Crnogorske federalistike
stranke.148 Dalje, A. Popovi izlae, u sedam taaka, poglede S. Drljevia, zamjerajui mu,
izmeu ostalog, to tvrdi: da su Crnogorci "posebna nacija", da "ni rasno ni krvno nemaju nita
zajedniko sa Srbima", da su "po porijeklu Hrvati i da su nekad bili katolici", te da, u "sklopu
jugoslovenskih zemalja Crna Gora ima da bude samostalna i ravnopravna sa ostalim zemljama".
Prigovori A. Popovia ne prikazuju tano tadanje poglede S. Drljevia na porijeklo Crnogoraca.
S druge strane, u pokuaju opovrgavanja Drljevievog miljenja, A. Popovi se posluio
detaljima iz poznate propagande: da se kod Crnogoraca "vjeito" ("kroz zvuke gusala") prenosila
ideja o osveti Kosova, o "povratku Duanove carevine", da su "Crnogorci najistiji i najrasniji

146

T. Nikevi, op. cit., 109.

S. Drljevi, Ili zajednica slobodnih zemalja ili osamljenost, "Evolucija", Zagreb, sv. 2-3, veljaa-oujak 1936, 7576.
148
M. M., Meu crnogorskim politiarima. Povodom jednog pisma dr Sekule Drljevia. - "Slobodna misao", br. 26,
Niki, 1937, 1-2. - A. Popovi kae da je S. Drljevi "uvijek propadao na izborima", zato to "Crnogorci nijesu
htjeli da prime njegov politiki nauk". Meutim, Drljevi je, na izborima 1925. godine, izabran za poslanika u srezu
cetinjskom.
147

dio srpskog naroda, potomci stare srpske vlastele".149 Poto je interpretator Popovievog pisma,
koji se potpisao inicijalima "M. M.", opirno naveo njegove "argumente", bio je uvjeren da je
tijem postupkom opovrgao tvrdnje S. Drljevia, pa upuuje opomenu Hrvatima: to imaju
povjerenja prema "jednom renegatu - Crnogorcu, kakav je dr Sekula Drljevi". Izrazom
"renegat" autor je htio da kae, da je S. Drljevi otpadnik od tzv. "srpstva".
Kada je CFS protestovala zato to u sporazumu (1937) izmeu Maekove Samostalne
demokratske koalicije150 i srpske udruene opozicije, nije istaknuto postojanje crnogorskog
naroda, u tampi je pomenuto da je protest uinjen po "zemunskoj sugestiji" (aluzija na S.
Drljevia preko mjesta njegovog stanovanja). Za navedenu opomenu CFS reeno je da je
"neozbiljna i grandomanska do mahnitosti, jer je politiki moral dr Drljevia odavno izmjeren".
U ovoj optubi ide se jo dalje, da je S. Drljevi u Seljako-demokratskoj koaliciji priao krilu
frankovaca,151 koji ne priznaju postojanje zajednike drave (Jugoslavije), nego trae "razdiobu
na samostalne istorijske individualitete".152 Zatitnici centralizma iz Crne Gore bili su zadovoljni
postignutim sporazumom V. Maeka i beogradske opozicije, to peorativno iskazuju, da je tako
likvidiran "crnogorski frankovluk".153
U kampanju protivu politikog opredjeljenja da Crna Gora bude ravnopravna sa ostalim
zemljama koje su, odlukom Mirovne konferencije u Parizu, postale dio Kraljevine SHS,
ukljuivalo se vie listova, meu kojima i "Samouprava", glasilo Jugoslovenske radikalne
zajednice. U tim napadima je bio meta dr S. Drljevi, koji je pominjan kao ideolog
procrnogorskog politikog kursa, pa je, on sam, uestalost takvih lanaka objasnio u odgovorima
na pitanja saradnika podgorike "Zete", da se (napadi) pojaavaju kada se uini da su pozicije
nosilaca centralistike vlasti u Crnoj Gori oslabile.

149

A. Popoviu nije bilo poznato da su Crnogorci (Dukljani) prvo bili prihvatili katoliku crkvu, koja je, u vrijeme
rakog posjedovanja Zete (Crne Gore), a zatim, dok je trajala turska okupacija dijelova crnogorske teritorije, isezavala. Umjesto nje, proirila se pravoslavna crkva, izuzev u primorskim enklavama koje su bile pod vlau
Mletake Republike. Govoriti o prisustvu, u prolosti, u Crnoj Gori, katolike crkve, za A. Popovia znai "latiniti"
pravoslavne Crnogorce (D. Radojevi, Iz povijesti hrianskih crkava u Crnoj Gori, Podgorica 2000). Da bi pojmu
Crnogorac oduzeo pravo znaenje etnike odrednice i sveo ga na pokrajinski naziv, Popovi koristi, iz
propagandnog vokabulara, oblik novijeg porijekla - Srbijanci, i etnik Srbi proiruje na druge balkanske Slovene (D.
Radojevi, Crnogorci na limesu, Podgorica 1999, 50). I on (A. Popovi) je opsjednut asimilatorskim mitom da su
Crnogorci "esencija srpstva", da u Crnoj Gori nema Cincara, Cigana, Jevreja, ve da tamo ive samo "potomci stare
srpske vlastele". Pjesnika slika iz Njegoevog Gorskog vijenca, o naputanju vladara Ivana Crnojevia i crnogorske
vlastele prijestonice abljak kod Skadarskog jezera, i tadanje povlaenje dijela naroda iz Zetske ravnice u krevite
predjele, pretvorena je u legendu i aplicirana za kosovski mit (D. Radojevi, Dukljanski horizonti, Podgorica 1995,
126). Propagandnu krilaticu o doseljavanju u Crnu Goru plemstva sa Kosova, poslije poraza (1389), koja je
prihvatana od neukih slojeva, negirali su i neki srpski autori kao to je Milorad Medakovi, koji kae da narod u
Crnoj Gori "nije mijenjao svoju postojbinu, niti su se mogli drugi narodi tamo naseljavati jer je i za nji(h) malo
mjesta za ivljenje, poem su mjesta mnogo vrletna" (M. Medakovi, Odziv na Komarovljevu etnografsku kartu
Balkanskog poluostrva, Novi Sad, 1890).
150
lanovi Maekove Samostalne demokratske koalicije: Hrvatska seljaka stranka, Samostalna demokratska
stranka i Crnogorska federalistika stranka; lanovi srpske udruene opozicije: Demokratska stranka,
Zemljoradnika stranka i grupa radikala Ace Stanojevia.
151
Frank, Josip (Osijek, 1844 - Zagreb, 1911), politiar, advokat. Uao u Stranku prava. Sluio austrijskim vojnoklerikalnim ciljevima. Osnovao istu stranku prava. Predstavljao se da vodi velikohrvatsku politiku. Uspijevao da
sprijei saradnju opozicionih stranaka. Sluio je interesima Bea i Budimpete, a govorio je da radi za dobro
Hrvatske. Ocijenjen je u istoriografiji kao majstor politikih prijevara (Dr David Karlovi, natuknica o Josipu
Franku, u: Znameniti i zasluni Hrvati, Zagreb 1925, 83).
152
R. St., Politiki razgovori u Crnoj Gori, "Slobodna misao", br. 47, Niki, 28. novembar 1937, 2.
153
"Slobodna misao", c. l.

S. Drljevi je svoj stav o posebnosti crnogorskog naroda uobliio sredinom tridesetih

godina 20. stoljea, kada u svojim tekstovima formulie karakteristike crnogorskog naroda, ma
da on tada pominje naziv drave, a ne etnonim Crnogorci: "Crna Gora izgradila je svoju
samoniklu kulturu, a time i svoj posebni pogled na svijet, kojim stoji prema svima ostalim
zemljama Slavena kao samostalna kulturna indivudualnost". Odbaajui tvrdnje da je borba za
ravnopravnost Crne Gore njegova vlastita "ideologija", on kae da je to "ideologija logike
crnogorske istorije (...). Crna Gora bila je kroz vjekove nezavisna drava. Njena politika
individualnost nesporna je kao postojanje Lovena". On dalje kae da te injenice utvruju
"nespornost prava Crne Gore na ravnopravnost" u zajednikoj dravi.154 Drljevi nalazi da je
Njego u Gorskom vijencu saeo crnogorski pogled na svijet, da ga je pjesnikim sredstvima
"uzdigao do visine filozofskog sistema", a da je toku crnogorske povijesti "konaan pravac" dalo
vievjekovno (narodno) iskustvo.
Ovaj razgovor S. Drljevia sa saradnikom "Zete" prenijeli su neki hrvatski i slovenaki
listovi, to je ponukalo redakciju asopisa beogradskog intelektualnog kruga "Javnost", koji je
bio oslonac velikodravnog (velikosrpskog) vladajueg sloja, da pokua negirati njegovu tvrdnju
da "Crna Gora ima svoju samoniklu kulturu, svoj pogled na svijet". Anonimni autor ovog
reagovanja nije ponudio argumente niti je primijenio odgovarajui dokazni postupak. Moda se
zato i zadrao na Drljevievom pozivanju na Njegoev Gorski vijenac, mislei da ga je tako
najlake osporiti. Polemiar insistira na netanoj tvrdnji da je Njego, "u svakom retku" Gorskog
vijenca, sa "gordou priznavao" da je Srbin, i da to "najoitije pobija separatnu nacionalnu
individualnost Crnogoraca". On je morao izvrnuti stvarnu sliku toga Njegoevog spjeva, da bi
mogao donijeti sud po kome je Gorski vijenac djelo koje negira posebnost Crnogoraca.155 Moe
se uoiti da autor ovoga teksta nije imao elju da vidi kako znaajniji srpski autori tumae Gorski
vijenac, kao to je, na primjer, Pavle Popovi, koji, u studiji o Gorskom vijencu, vidi to djelo kao
najpuniji izraz crnogorskog narodnog bia. Na jednom mjestu P. Popovi govori o karakterima
prikazanim u Gorskom vijencu: "I narod crnogorski sad nam izgleda vernije naslikan, jer lica ne
predstavljaju samo pojedine nekadanje linosti, nego predstavljaju porodice, bratstva, plemena,
nahije, celu Crnu Goru (...). Izostavite iz Vijenca sve obiaje Crnogoraca, sav govor njihov, pa
ete uvek, nesumnjivo, poznati Crnu Goru samo po licima".156 Na drugom mjestu Popovi
definie: "Sve to je u njemu (Gorskom vijencu - primj. D. R.), jasno i nesumnjivo odaje i
karakterie Crnu Goru. Karakteri su takvi, scene i epizode takvi, jezik i govor takvi. Setimo se
samo onoga kako su svi crnogorski obiaji u Vijencu crnogorski. To je jasno na prvi pogled (...) i
tu nemamo ta govoriti".157
Na parlamentarnim izborima od 11. decembra 1938. godine, S. Drljevi je bio izabran za
narodnog poslanika u Cetinjskom srezu, na listi Udruene opozicije (nosilac liste je bio dr
Vladimir Maek), kao kandidat Crnogorske stranke.
Poslije potpisivanja sporazuma Cvetkovi-Maek, po kome je formirana Banovina
Hrvatska (26. avgusta 1939), javljale su se rasprave o daljem obliku ureenja drave. U raspravu
se ukljuio i S. Drljevi, jednim intervjuom. Na pitanje novinara - da li u Jugoslaviji preovlauje
namjera da drava bude formirana od tri oblasti, Drljevi je odgovorio da budue ureenje
dravne zajednice "treba da bude njeno organsko izgraivanje, a ne njena dioba". Prihvatio je
stvaranje Banovine Hrvatske jer je to, kako on kae, "istorijska jedinica", pa da je primjena toga
154

"Zeta", br. 30, 1937, 4.

Crnogorska "nacionalna individualnost" i separatistike analogije, "Javnost", Beograd, 3, 1937, br. 37, 689.
156
P. Popovi, O Gorskom vijencu, drugo pregledano izdanje, Beograd 1923, 25.
157
P. Popovi, op. cit, 177.
155

principa, te logike, - put da se obezbijedi ravnopravnost svih zemalja koje sainjavaju dravu.
Drljevi je traio ravnopravan status i za Vojvodinu.
Znaajno je napomenuti da S. Drljevi misli da ne treba nita preduzimati oko ureenja
dravne zajednice "bez prethodnog pitanja naroda", jer je drava "ureivana" u posljednje dvije
decenije bez volje naroda, pa su ta rjeenja propadala.158 Drljevievo miljenje o ravnopravnosti
"istorijskih zemalja" koje sainjavaju novu dravu (Jugoslaviju), nije prihvatano u Srbiji jer
nijedna srpska stranka nije imala takvo opredjeljenje u svom programu. I Srpska
socijaldemokratska partija smatrala je da su Hrvati, Srbi i Slovenci "jedan narod" (Crnogorce,
Makedonce i Bosance i ne pominje), pa da u buduoj dravnoj zajednici nee ni postojati
nacionalno pitanje, ve da e se suprotnosti ispoljavati samo u klasnoj borbi.
Po proglaenju sporazuma V. Maeka i D. Cvetkovia o formiranju Hrvatske banovine,
crnogorski velikosrbi iskazivali su strah da e doi do "cijepanja" "srpstva". Istaknuta je teza da
za Hrvatsku i Sloveniju nema problema da postanu autonomne jedinice, ali da za Srbe postoje
tekoe jer je njihova etnika cjelina poremeena, tokom vjekova, naseljavanjem drugih naroda.
Posebno su optuivani Cincari, da ele izdvajanje Srbije. Tada je, jo upornije, nastavljeno
uvjeravanje Crnogoraca da su "srpskog" porijekla i da je najvei dio Srbije naseljen
Crnogorcima, kao i optuivanje za separatizam pripadnika Crnogorske stranke i njenih voa,
Sekule Drljevia, Sava Vuletia i dr.159 Za Bokelje se tvrdilo da su se "izjasnili" za velikosrpstvo,
1918. godine, i da agitacija o "pokrajinskom separatizmu" kod njih ne uspijeva, jer meu njima
nije razvijen "centrumako-separatistiki pokret" Sekule Drljevia.160
Djelovanje u vrijeme drugog svjetskog rata
Poto je njemaka 14. oklopna divizija, 10. aprila 1941, zauzela Zagreb, odmah je
izvreno proglaenje Nezavisne drave Hrvatske. Sjutri dan, 11. aprila, javio se Klub akademske
omladine "Njego," crnogorskih studenata u Zagrebu, objavivi proglas pod naslovom
"Crnogorci trae neovisnu dravu".161 U proglasu studenti istiu da je doao trenutak da se
crnogorski narod oslobodi srpske okupacije koja traje od 1918. Dalje se apeluje na njemake i
italijanske armije da prijateljski postupaju prema crnogorskom narodu. Proglas se zavrava
uzvikom - da ivi voa crnogorskog naroda, Sekula Drljevi. Autor toga proglasa bio je S. M.
tedimlija.162
Dvanaestog aprila 1941, S. Drljevi je doao iz Zemuna u Zagreb, pa je sa grupom
Crnogoraca koji su mu bili politiki bliski, ocijenio da je kapitulacijom vojske Kraljevine
Jugoslavije, stvoren pogodan momenat za realizaciju prava Crnogoraca na nezavisnu dravu.
Tom prilikom najavljeno je da e biti formiran Privremeni odbor za osloboenje Crne Gore.163
158

"Obzor", Zagreb, 15. novembar 1939.

"Slobodna misao", br. 42, Niki 1939, 1.
160
"Slobodna misao", br. 43, Niki, 12. oktobar 1939, 2.
161
"Hrvatski narod", 11. april 1941.
162
Savi Markovi tedimlija (Stijena Piperska, 13. januar 1907- Zagreb, 25. januara 1971), knjievnik, naunik i
publicista. Njegovi stavovi o crnogorskom nacionalnom pitanju, posebno poto je objavio knjigu Osnovi
crnogorskog nacionalizma (Zagreb, 1937), uticali su znaajno na Sekulu Drljevia, pa su zato u anticrnogorskoj
propagandi najee pominjani zajedno Drljevi i tedimlija kao nosioci "crnogorskog separatizma" (Vidi: D.
Radojevi, Pogledi Savia Markovia tedimlije na crnogorsko nacionalno pitanje, u: Dukljanski horizonti,
Podgorica, 1995, 111-131).
163
"Hrvatski narod", 13. april 1941. - Podgorika "Zeta", nekoliko dana docnije, donijela je tekst u kome je
analiziran poloaj Crne Gore u bivoj Jugoslaviji i uloga Crnogorske stranke u ouvanju svijesti o potrebi borbe za
restituciju crnogorske drave (A., Nae narodno vostvo, "Zeta", 12. V 1941, br. 20, 1).
159

Prvi pokuaj traenja naslona i pomoi od Nezavisne drave Hrvatske, uinio je, 8. maja 1941,
Savi Markovi tedimlija, u ime Crnogorskog nacionalnog komiteta u Zagrebu, u pismu
Mladenu Lorkoviu, dravnom tajniku Ministarstva vanjskih poslova. tedimlija izraava nadu
da e prijateljstvo izmeu NDH i nezavisne Crne Gore biti trajno; on je uvjeren da Crnoj Gori
pripada nezavisnost na osnovu zasluga iz prolosti, patnja i rtava koje je podnijela.164
Poetkom maja 1941. godine, S. Drljevi je stigao u Crnu Goru. Nakon ulaska
okupacionih italijanskih trupa, na Cetinju su se sastali istaknutiji lanovi Crnogorske stranke,
meu kojima je bio i S. Drljevi. Oni su mislili da je doao pravi momenat da rade na obnovi
crnogorske drave. Teko je nai valjan odgovor na pitanje kako su ti politiari mogli
povjerovati da e italijanska vlada, preko svoga okupacionog aparata u Crnoj Gori, obnavljati
crnogorsku suverenu dravu. Moda ih je zavaralo poetno taktiziranje okupatora, pa nijesu
pretpostavili da e za saveznike u Crnoj Gori prihvatiti one snage koje e se bolje uklapati u ire,
regionalne politike kalkulacije italijanske vlade.
Tada se pojavio programski tekst u podgorikoj "Zeti", iji je autor vjerovatno S.
Drljevi. U tome tekstu dat je osvrt na tragina zbivanja u Crnoj Gori, od njenog nasilnog
prisajedinjenja Srbiji (1918). Naglaeno je da je likvidacija crnogorskih dravnih institucija
izazvala oruani ustanak koji je "uguen silom okupatorske vojske saveznike Srbije i
Francuske".165 Istaknut je znaaj osnivanja i djelovanja Crnogorske stranke, iji su poslanici (S.
Drljevi, S. Vuleti, M. Ivanovi), uspjeli da skrenu panju svijetu na poinjene zloine nad
crnogorskim narodom i produe borbu, politikim sredstvima, te su na taj nain odrali ideju
otpora kod novih generacija.
Nakon pada vojske Kraljevine Jugoslavije pred invazijom "novog pobjednika"
(Njemake i Italije), vostvo Crnogorske stranke smatralo je da mora sudjelovati u dogaajima
koji slijede, nalazei da imaju moralno pravo koristiti prisustvo i pomo novog okupatora, jer
rade za dobro crnogorskog naroda: "I kad za takav svretak (tj. kapitulaciju - D. R.) Crnogorci
nijesu krivi, ko moe da nam prebaci to pozdravljamo i takvim putem steenu pravdu i slobodu,
ili, zar da nam i u ovom asu moe ma ko zamjeriti to sami sebe spaavamo i preuzimamo svoju
sudbinu u svoje ruke". Smisao ove poruke je: traenje unaprijed moralnog izlaza zbog saradnje
sa okupatorom, jer Crnogorci nijesu krivi za nestanak drave u kojoj su bili izloeni
najsurovijem nasilju.
Na kraju ovoga teksta ispoljena je zabluda autora da e Crnogorci, "uz pomo
prijateljskih sila (misli se na okupatorsku vojsku - primj. D. R.), obnoviti staru slavu i veliinu
Dukljanskog Kraljevstva Vievia i Vojislava i Kraljevinu Crnu Goru dinastije Petrovia". Ta
zabluda, da se novi okupator, koji je ponitio dotadanju okupatorsku (srpsku) vlast, pojavio kao
oslobodilac, moda je rezultat osjeanja bezizlaza u kome se dugo nalazio crnogorski narod, jer
izmeu dva svjetska rata nije bilo dovoljno snage da se doe do prava i slobode. Moe se
konstatovati da S. Drljevi, u tom prijelomnom trenutku, ipak nije pokazao onaj stepen
otroumnosti koji mu je bio svojstven, ve ga je savladala politika strast da bude kreator
istorijskih dogaaja.166
164

AH, MUP, personalni dosije br. 17063.

S. Drljevi zapisao je 1928. godine da je crnogorski seljak prisajedinjenjem dobio "polomljena rebra
andarmerijskim kundacima, popaljene svoje kue od podivljalih najamnikih banda, pljaku svojih reparacija,
pljaku dvije treine svojih poreza (...) i cininu dreku beogradske tampe o 'pomoi pasivnoj Crnoj Gori'" (Crna
Gora u dravi ujedinjenih junih Slovena, u: S. M. tedimlija, Gortaka krv, Beograd 1928, 52).
166
Nae narodno vostvo, "Zeta", god. 12, br 20, Podgorica, 12. maj 1941, 1. - Docnije, pri kraju drugog svjetskog
rata, Drljevi se opet vraa problemu odnosa malih i velikih drava, pa kae da moni, umjesto da tite male, bacaju
krivicu na njih to nijesu u stanju da se brane (Veliki i mali, "Hrvatski narod", br. 1176, Zagreb 25. X 1944, 3).
165

Kada su italijanske trupe ule u Cetinje (17. aprila 1941), ban Zetske banovine Blao
ukanovi preporuio je Italijanima da se obrate za saradnju Jovu M. Popoviu.167 To je bio
poetak formiranja kvislinke vlasti u Crnoj Gori. Za civilnog komesara Crne Gore, italijanska
komanda postavila je (28. aprila) grofa S. Mazzolinija.
Jovo M. Popovi pozvao je na dogovor vienije Cetinjane, pristalice CFS, da bi formirali
Privremeni upravni odbor. Taj je Odbor preuzeo vlast od bana Blaa ukanovia.168 Ubrzo je
Odbor transformisan u Privremeni administrativni crnogorski komitet, iji je predsjednik bio J.
Popovi. Taj Komitet trebalo je da predstavlja crnogorsku vladu.
lanovi Komiteta traili su (etiri puta) od civilnog komesara Mazzolinija, dozvolu da s
italijanskom vladom razgovaraju o daljoj budunosti Crne Gore. Mazzolini je, meutim,
rasformirao pomenuti Privremeni komitet i ustanovio (18. maja) Savjetodavno vijee od est
lanova (Jovo M. Popovi, Duan Vuini, Sekula Drljevi, Petar Plamenac, pop Simo
Martinovi i poasni predsjednik Mihailo Ivanovi). Za unutranja pitanja bili su zadueni S.
Drljevi i Duan Vuini, ali naredbe nijesu izdavali.169
Vostvo CFS naloilo je Sekuli Drljeviu, Petru Plamencu i Duanu Vuiniu da napiu
memorandum o uspostavljanju nezavisne Crne Gore. Poto je formirano Savjetodavno vijee,
njegovi lanovi potpisali su ve pripremljeni memorandum i uruili ga Mazzoliniju. Meutim,
zahtjeve iz memoranduma italijanska vlada nije prihvatila.170
Poetkom jula 1941, grof Mazzolini je Savjetodavnom vijeu uruio deklaraciju
italijanske vlade koju je trebalo proitati na "saboru", 12. jula, na kome je S. Drljevi imao ulogu
"zvaninog saborskog govornika". Drljevi je u svom govoru izrazio zahvalnost italijanskom
kralju i kraljici, zatim B. Mussoliniju, grofu G. Cianu i grofu Mazzoliniju, koji su zasluni za
uspostavljanje "slobodne Crne Gore". Tom prilikom, on je, pored ostalog, rekao: "Crnogorski
narod je ponosan to je uspostava slobodne Crne Gore spojena sa besmrtnim djelima Duce-a,
genijalnog stvaraoca faistike Imperije i sa djelima slavne i pobjedonosne italijanske vojske".
Optenarodni ustanak, koji je izbio slijedeeg dana (13. jula 1941), omeo je uspostavu
drave Crne Gore pod patronatom Italije. lanovi Savjetodavnog vijea su se razili, pa je
Sekula Drljevi otiao u Dubrovnik. Ve 26. jula 1941. godine, armijski general Alessandro
Pirzio Biroli preuzeo je upravu nad Crnom Gorom i komandu nad operacijama protivu
crnogorskih ustanika. etiri lana Savjetodavnog vijea, meu kojima i S. Drljevi, obratili su se
Pirziu Biroliju (5. avgusta 1941), traei da bude upuena u Rim delegacija koja bi kralju uruila
Deklaraciju, koja je donijeta 12. jula, s molbom da odredi crnogorskog regenta. Taj njihov
prijedlog nije prihvaen.
Guverner Pirzio Biroli je odluio da formira crnogorsku upravu, koja bi radila do
osnivanja crnogorske vlade, pa je traio od J. M. Popovia da mu predloi ljude. Formirano je
Popovi, Jovo (sin marala dvora Mia Popovia) roen je u Cetinju 1885; kolovao se od 1897. godine u Parizu;
bio je poslanik u Crnogorskoj narodnoj skuptini, vrilac vanih diplomatskih misija; poslanik u Carigradu,
crnogorski opunomoeni delegat na Konferenciji mira u Londonu 1913. godine. J. Popovi jedan je od organizatora,
krajem 1918, otpora srpskoj okupaciji Crne Gore. Autor je broure Pogled na crnogorsko pitanje - memorandum
podnesen Konferenciji mira u Parizu (prijevod sa francuskog objavljen je u Neiju kod Pariza 1919), u kojoj trai
obnavljanje crnogorske drave. Ostao je u egzilu, u Nici (Francuska) do 1939, kada se vratio u Crnu Goru (Cetinje).
Pomagao je, izmeu dva svjetska rata, federaliste. Bio je protivnik ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom. Radio u
inostranstvu za restauraciju Crne Gore. Primio je dunost "uprave" Crnom Gorom od tadanjeg bana Blaa
ukanovia, 17. aprila 1941. Izabran je za lana Savjetodavnog vijea Crnogoraca. Poslije rata (1945) osuen je na
pet godina robije.
168
R. Pajovi, op. cit., 50.
169
Prema kazivanju Jova M. Popovia, "Matica", br. 17, Podgorica 2004, 361.
170
J. M. Popovi, op. cit., 357.
167

novo tijelo (Komitet za nezavisnost Crne Gore) u kome je S. Drljevi odreen da bude komesar
za unutranje poslove, a za njegovog pomonika je naznaen dr Boo Krivokapi, advokat,
potpredsjednik CFS. Pirzio Biroli je, prema tvrdnji dr N. Radovia, "svojeruno dao" S.
Drljeviu tekst koji e saoptiti crnogorskom narodu.171 Taj poznati tekst, koji je tampan kao
plakat, sadri izjavu da odluke sabora (od 12. jula) ostaju na snazi. Drljevi ga je proitao preko
Radio Cetinja (30. avgusta 1941).
Krajem avgusta 1941, Pirzio Biroli je otputovao u Rim i predloio italijanskoj vladi da se
odustane od formiranja crnogorske vlade od federalista, jer je smatrao da bi sigurniji naslon bio
na velikosrpske snage u Crnoj Gori. Taj prijedlog je bio u skladu sa anticrnogorskom politikom
italijanske vlade iz vremena Rapalskog ugovora. Italijanska vlada, odluujui o tom pitanju,
imala je u vidu odnose snaga koji e biti u poslijeratnom periodu, pa nije htjela da se sukobljava
sa srpskim aspiracijama prema Crnoj Gori. Zato tada nije dozvolila obnovu crnogorske drave.
Poto je mjesec dana proveo u Italiji, e je dobio instrukcije, Pirzio Biroli je, poetkom
oktobra, saoptio stav Italije, da se obustavljaju ranije odluke i planovi "o ureenju Crne Gore,
dok se prilike u njoj ne srede". Izdao je proglas (6. oktobra 1941) sa odlukama italijanske vlade,
meu kojima je i ona o udaljavanju sa Cetinja lanova Komiteta za nezavisnost Crne Gore.
Komandant karabinjera naredio je S. Drljeviu da on i njegovi saradnici napute prostorije
komesarijata "u roku od dva sata (...) to je bilo i izvreno".172
S. Drljevi je prognan u San Remo, uz obrazloenje da mu je boravak u Cetinju opasan.
Prema objanjenju okupacionih vlasti, protivu Drljevia je bila organizovana zavjera u Cetinju i
u Zemunu. Na Drljeviev paso, prema tvrdnji nekih njegovih savremenika, napisano je: "Senza
ritorno" (bez povratka). Otputovao je iz Cetinja, 16. oktobra 1941, preko Kotora, Zadra, Rijeke,
Trsta, Milana, za San Remo. Na putu od Rijeke pretresli su ga italijanski finansi. U San Remu
ostao je oko dva mjeseca, pa se pomou njemakog pasoa, koji mu je izdat u Zemunu prije
odlaska u Crnu Goru (poetkom maja 1941), uspio vratiti u Zemun, e je ostao do proljea 1944.
godine.173
Prema miljenju nekih istraivaa, saradnja S. Drljevia sa NDH bila je uzrok njegovog
progona iz Crne Gore,174 jer je italijanska vlada smatrala da su njene pretenzije na crnogorsku
teritoriju time ugroene. Ministarstvu inostranih poslova Italije su bili poznati Drljevievi govori
u Narodnoj skupini, u kojima je zastupao negativan stav prema Italiji i isticao da "svaka naa
vlada mora da zna da postati amicus populi Romani znai kraj nae drave i narodne slobode".175
Drljevi je iskazivao negativan odnos prema faistikom reimu u Italiji, zbog njegovih
aspiracija prema Balkanu. Traio je, prije rata u Narodnoj skuptini, da se uspostave diplomatski
odnosi sa Rusijom. Zato je povrno izvoditi zakljuak da je S. Drljevi bio privren italijanskom
reimu, ve je bio, u novim okolnostima, promijenio politiku strategiju, mislei da okupatorske
vlasti nee saznati za njegove predratne stavove.
Bearevi, ef odjeljenja Specijalne policije u Beogradu, uputio je, 22. decembra 1941,
odmah poslije Drljevievog dolaska iz San Rema, lanu dostavu njemakoj komandi: "Drljevi
je sada u kontaktu sa vie komunistikih funkcionera, koji se kriju u Zemunu, te odrava sa
njima dogovore, poto ih tamonja policija ne zna. Molim da naredite potrebno i tragate za svima
komunistima iz grupe Drljevia". Bearevieva dostava proslijeena je, 9. januara 1942,
171

J. M. Popovi, op. cit., 363.

J. M. Popovi, op. cit., 363.
173
R. Pajovi, Kontrarevolucija u Crnoj Gori, 114.
174
N. S. Martinovi, Razvitak tampe i tamparstva u Crnoj Gori 1493-1945, Beograd 1965, 33.
175
S. Drljevi, Centralizam ili federalizam, 68.
172

potpukovniku Schlacheru, generalnom opunomoeniku hrvatske vlade za Zemun i istoni Srem,

uz objanjenje da se u Zemunu tajno nalazi "funkcioner komunista Drljevi Sekula, Crnogorac,
advokat", te da je on "jedan od glavnih organizatora komunistikog ustanka u Crnoj Gori", kao i
da je "aktivno uestvovao u borbama u Srbiji".176 Specijalnoj policiji je bila poznata Drljevieva
politika prolost, ali je pravljena lana slika da je on "vodei komunista", da bi ga na osnovu
toga njemaka komanda podvrgla represiji.
Potpukovnik Schlacher je, 22. januara 1942, odgovorio njemakoj komandi u Beogradu,
na "temelju sigurnih informacija", o dr S. Drljeviu, da je "doao (je) sa potpuno ispravnim
dokumentima iz Crne Gore u Zemun i pravilno se prijavio zemunskoj policiji". U tome izvjetaju
dalje stoji: "Sudei po njegovoj politikoj prolosti, potpuno je nemogue klevetati ga da je
komunista, poto je poznato da je uvijek bio prijateljski raspoloen prema Osovini, a nama je
lino poznato da je on bio jedan od najveih protivnika dravnog udara od 27. marta 1941 (...).
Kao crnogorski separatist i prijatelj Hrvatske seljake stranke, privukao je mnogo neprijatelja u
beogradskim politikim krugovima, koji vjerovatno i sada pokuavaju da mu nanesu tetu.
Uvijek je bio u opoziciji prema beogradskim vladajuim krugovima, i bio poznat zbog svojih
duhovitih i, danas bi se moglo rei, prorokih prognoza". U ovom izvjetaju, koji sadri ocjene
motivacija za nastanak pomenute dostave, odbaena je i tvrdnja o Drljevievoj komunistikoj
aktivnosti u Crnoj Gori.
Poetkom proljea 1943. godine, S. Drljevi izraava zebnju od ishoda rata, da nee biti
ostvaren njemaki plan o "novom" poretku u Evropi. Izraavajui brigu zbog uspjene ofanzive
Crvene armije, u zimu 1942-43, on kae da je cilj Sovjetskog Saveza svjetska revolucija, u ijoj
se slubi nalazi velika vojnika snaga, pa da je zato potrebna "brza duhovna i fizika
mobilizacija za borbu protivu te opasnosti".177
Komentariui jedno objanjenje koje je dato na partizanskom radiju, da nakon pobjede
nad okupatorom, nova vlast nee ugroavati slobodu vjerskog ispoljavanja, kao i da nee biti
povrijeeno privatno vlasnitvo, S. Drljevi nalazi da je to obmana i izraava sumnju u iskrenost
partizanske propagande. Da bi taj svoj stav uinio sugestivnijim, napravio je paralelu sa
poznatim literarnim motivom, odnosno sa poemom Demon Ljermontova, u kojoj lijepu Tamaru
uspijeva demon zavesti i unititi.178
S. Drljevi je, poetkom jula 1943, dostavio izjavu njemakom poslanstvu u Zagrebu, u
kojoj je opisao sutinu crnogorskog pitanja i predloio formiranje crnogorske vlade. Zatraio je
da Njemaka i Italija prihvate Deklaraciju koja je donijeta na cetinjskom saboru, 12. jula 1941.
Njemako poslanstvo uputilo je (12. septembra 1943) u Zemun delegata sa kojim se S. Drljevi
sastao i informisao ga o politikom programu Crnogorske stranke, zahtijevajui da Njemaka
prizna pravo Crnoj Gori na samoopredjeljenje i da izjavi da ne smatra Crnu Goru ratujuom
stranom. Njemakom predstavniku rekao je Drljevi da Krsto Popovi radi po njegovim
uputstvima.179
Vjerovatno je do Drljevia bila dola informacija da je njegovo politiko djelovanje
osueno u proglasu delegata prvog zasijedanja Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog
osloboenja Crne Gore i Boke, 15. novembra 1943. godine: "Prve svoje saradnike u Crnoj Gori
naao je krvoloni osvaja u prezrenoj grupi crnogorskih separatista oko Sekule Drljevia, Krsta
Popovia, Novice Radovia, i dr". Taj stav je jo jae podvuen u rezoluciji o osnivanju ZAVNO
176

BDS - Drljevi Sekula, D 436.

X. (S. Drljevi), Europski preporod, "Graniar", god II, br. 13, 3. travanj 1943, 1.
178
S. Drljevi, Demon, "Graniar" god. II, br, 10, 13. oujak 1943, 1.
179
R. Pajovi, op. cit., 452.
177

Crne Gore i Boke, e se kae da je, odmah iza okupacije Kraljevine Jugoslavije, "izdajniko
separatistiko vostvo, na elu sa Sekulom Drljeviem, Krstom Popoviem, Novicom
Radoviem i drugima, pokualo (...) da, na sramnoj petrovdanskoj skuptini, sahrani slobodu
naega naroda, pretvarajui ga u pokorno faistiko roblje, ali je taj pokuaj stvaranja talijanske
vazalne dravice u Crnoj Gori naiao na osudu i prezir crnogorskog naroda".180 Moe se
zakljuiti da je u ovoj politikoj proklamaciji najjae osuena tenja S. Drljevia za
restauracijom samostalne crnogorske drave, pod protektoratom Italije.
Negativni odnos prema tenjama ka obnovi suverene drave Crne Gore, najradikalnije su
razvijali crnogorski etnici, kao pristalice velikosrpskog dravnog projekta, pa je njihova
obavjetajna sluba pratila rad "zelenaa". Kao primjer moe posluiti izvjetaj etnikog
kapetana Leke J. Vujisia,181 upuen iz Kolaina, 17. oktobra 1942, komandantu limskosandakog etnikog odreda, u kome se govori o rovakim zelenaima: "Postavio sam
obavjetajnu slubu tako da se pojedini etnici prave kao zelenjai, kod zelenjaa, radi dobijanja
podataka o njihovom radu". Taj izvjeta dalje kae da iz Pipera zelenai probaaju letke u
Rovca, meu kojima i zakletvu: "Zaklinjem se svemoguim Bogom, Slavom i au Crnogorske
Otadbine, da u svim svojim snagama i sredstvima braniti pravo crnogorskog naroda na ivot.
Da u tako isto raditi na uspostavi Crnogorske drave, kako bi Crnogorac mogao sam opredijeliti
svoju sudbinu, i da u bez pogovora sliediti izabrano politiko vostvo organizacije". Negativan
odnos partizana (komunista) prema "zelenaima", ilustruje i jedna partizanska pjesma: "uvaj,
Maro, pjevaj pjesme nae, / pobili smo po Bosni ustae, / po Srbiji petokolonae, / a po Crnoj
Gori zelenae".182
Odluke drugog zasijedanja AVNOJ-a (29-30. novembra 1943) o federativnom ustrojstvu
nove Jugoslavije, iako ih direktno ne pominje, uznemirile su S. Drljevia, pa je, osamnaest dana
docnije, objavio tekst pod naslovom "Crna Gora",183 koji je odlomak iz rukopisa njegove knjige
Balkanski sukobi. On se suprotstavio uklapanju Crne Gore u federativnu dravu, razvijajui
dokazni postupak o viestrukim posebnostima crnogorskog naroda, njegovom istorijskom putu,
specifinoj organizaciji crnogorske drave, etikim osobinama koje su iskazane u najveem djelu
crnogorske knjievnosti, Gorskom vijencu, o karakteristikama "crnogoroslavlja" i, po prvi put, o
posebnom crnogorskom etnikom porijeklu. Na taj nain je Drljevi apelovao da se ne ponovi
grjeka parike mirovne konferencije (1919) i ne stvori drava koja nema budunost.184
180

ZAVNO Crne Gore i Boke. Zbornik dokumenata. Odabrao i uredio Z. Laki, Titograd 1963.
R. Pajovi, Kontrarevolucija u Crnoj Gori, Cetinje-Titograd, 1977.
182
T. ubeli, Ustanak i Revolucija u rijei narodnog pjesnika, Zagreb 1983.
183
S. Drljevi, Crna Gora, "Graniar", god II, br. 50, 18. prosinac 1943, 1.
184
Komunistika partija u Crnoj Gori poela je svoje djelovanje borbom protivu zastupnika ideje opstanka suverene
crnogorske drave, nakon crnogorskog ustanka, 1919. godine. Kasnije, pod uticajem Internacionale, na IV kongresu
KPJ, u Drezdenu, 1928, donijeta je odluka da se radi na stvaranju federacije radniko-seljakih republika. Ta
intencija (prihvatanje federalnog koncepta) poklopila se sa programom Crnogorske (federalistike) stranke.
Znaajan je slijedei stav u pomenutoj odluci: "Partija e najpunije pomagati sve akcije masa koje vode k
obrazovanju nezavisne Crne Gore, pritom bezobzirno demaskirajui direktne eksponente hegemonistikog reima i
kolebljivost buroaskog vostva Crnogorske federalistike stranke i objanjavajui masama da se konano
osloboenje crnogorskog naroda moe osigurati samo izvojevanjem radniko-seljake vlasti i stvaranjem Balkanske
federacije radniko-seljakih republika" (Nacionalno i seljako pitanje u dokumentima KPJ i Komunistike
internacionale 1919-1945, Zagreb, 1974, s. 25). Nakon uvoenja estojanuarske diktature (1929), KPJ je donijela
odluku o dizanju oruanog ustanka kojim bi Jugoslavija bila razbijena na istorijske pokrajine, ali njeno ostvarivanje
nije bilo mogue. Od koncepcije cijepanja Jugoslavije odustalo se na Plenumu KPJ u Splitu, juna 1935, a prihvaena
je teza o svaranju federalne drave, u okviru koje bi bila i Crna Gora. To pitanje je raspravljano i na V zemaljskoj
konferenciji KPJ, u Zagrebu, krajem 1940, i KPJ javlja se kao zatitnik integriteta Jugoslavije, u sklopu koje treba
urediti nacionalne odnose na "lenjinskim" principima. Proklamovana je borba za ravnopravnost i samoopredjeljenje
181

U vrijeme Drljevievog boravka u Zemunu, obnovljen je na Cetinju rad CFS (1943).

Tada je vraen u naziv stranke termin - "federalistika", to odgovara i tadanjem partijskom
Proglasu,185 u kome je iznijet program iz 1925. godine, kada je traena ravnopravnost Crne Gore
u "zajednici istorijskih zemalja". S. Drljevi se nije slagao sa idejom da se formira koaliciona
bjelako-zelenaka vlada. On je odbijao mogunost saradnje sa bjelaima zato to su oni vodili
politiku srpskih etnika, pa eventualna koalicija te vrste, po njegovom miljenju, ne bi dovela do
restitucije crnogorske drave.186
U jednom aktu njemake provenijencije Drljevi je opisan kao "izvanredno pogibeljna
linost", to bi moglo govoriti da je ta ocjena rezultat srpskih "obavjetenja", jer je u
meuratnom periodu svojim poslanikim govorima u Narodnoj skuptini protiv centralizma,
traenjem ravnopravnosti za Crnu Goru, te saradnjom sa liderima Hrvatske seljake stranke,
stekao u Srbiji veliki broj neprijatelja.
Obavjetajna Djelatna komanda u Zemunu tragala je za podacima o Drljevievom
ranijem politikom radu, pa su doli i do podatka da je vodio rusofilsku spoljnu politiku u
vrijeme Kraljevine Crne Gore, i da je zato dao ostavku na mjesto ministra pravde kada je kralj
Nikola pokuao da trai i prozapadni oslonac. Posebno je naglaavan Drljeviev uticaj na Ivana
Pleu, ustakog vou u Zemunu, iji je otac bio vodei lan HSS u Surinu i Drljeviev politiki
saradnik.187
Atae njemake policije u Zagrebu, Helm stupio je u vezu sa S. Drljeviem, to se vidi iz
jednog izvjetaja koji alje Neubacheru, u kome stoji da voe Crnogorske stranke smatraju da
suverenitet Crne Gore nije bio, poslije prvog svjetskog rata, poniten nijednim meunarodnim
aktom, te da bi Crnogorska stranka, kada bi dola na vlast, aktivirala zakone Kraljevine Crne
Gore. U tom izvjetaju je iskazana nada da bi Njemaka priznala restauraciju crnogorske
drave.188
Herman Neubacher, ministar Reicha za Jugoistok, zauzeo je otar stav protivu S.
Drljevia, jer su se Drljevieve namjere o vraanju suvereniteta Crnoj Gori suprotstavljale
njegovom planu da se stvori crnogorsko-srpska konfederacija, odnosno da se iskoristi ratna
situacija i proiri Nedieva vlast i na Crnu Goru, ime bi se pribavila Milanu Nediu politika
prednost. Da bi to bilo izvedeno, trebalo je, izmeu ostalog, onemoguiti djelovanje Sekule
Drljevia, koji se, u svojim lancima, suprotstavio tom njemakom (Neubacherovom) planu,
crnogorskog naroda, a u isto vrijeme i "odluna borba" protiv vostva Crnogorske (federalistike) stranke, koje,
"pomou talijanskih imperijalista", priprema "novi jaram crnogorskom narodu".
185
"Crnogorski glasnik", br. 18, Cetinje, 29. XII 1943, 2.
186
R. Pajovi, op. cit., 451.
187
U tajnom izvjetaju njemake policije iz Beograda, od 1. decembra 1943, o "crnogorskom autonomisti dr Sekuli
Drljeviu, advokatu", upuenom na dvije adrese: ss-oficiru dr Hoettl-u u Berlin i ministru dr Neubacher-u u
Beograd, uz osnovne podatke o politikom putu S. Drljevia, na kraju teksta nalazi se vrlo znaajan detalj o jednom
njegovom pokuaju da djeluje u interesu pravoslavaca u Hrvatskoj. U hotelu u Zemunu sastali su se, u martu 1943,
Nijemci i Hrvati koji su se nalazili na vodeim politikim poloajima u gradu, kao i oficiri njemake i hrvatske
vojske. Na taj sastanak doveo je zemunski ustaki voa Ivan Plea i S. Drljevia. Drani su govori o njemakohrvatskoj saradnji. Tada je I. Plea dao rije Drljeviu koji je pokuao da se zalae za "pravoslavne lanove hrvatske
drave", ali je naiao na "najotriji otpor i morao svoj govor prekinuti" (Istorijski arhiv Beograda, BDS - D - 241).
Na osnovu navedenog izvjetaja moe se pretpostaviti da je Drljevi, prije pomenutog sastanka, razgovarao sa
Pleom o poloaju pravoslavaca u Hrvatskoj, pa da ga je Plea zato pozvao na taj skup, da oproba reagovanje
prisutnih. Kroz ovaj primjer postaje jasnije do koje mjere je Drljevi gubio iz vida da sa okupatorima, ije se
osvajanje temelji na faistikoj ideologiji, ne moe biti politikog dijaloga, i na koji nain je postajao rtva
manipulacije.
188
Istorijski arhiv Beograda, BDS - D - 241.

istiui da su Crna Gora i Srbija okupirane pa da s jednakim pravima oekuju da postanu

samostalne drave. Inae, dok je Drljevi tako djelovao, etnike "crne trojke", koje je formirao
Pavle urii, inile su zloine po Crnoj Gori.
Na margini jednog izvjetaja, od 10. decembra 1943. godine, o politikom djelovanju S.
Drljevia, H. Neubacher ostavio je grube primjedbe o njegovoj linosti: "Drljevi je jedan lupe!
Najprije je bio plaen od Italijana i onda otputen; iza toga se prikrao ustaama, i jo danas je
plaen od Hrvata! Veza potpuno bez vrijednosti". A na drugom mjestu je zapisao o Drljeviu:
"Hrvatska kurva, plaen otuda". Uz Drljevievo miljenje, koje je navedeno u policijskom
izvjetaju, da se crnogorski narod u velikoj mjeri razlikuje od svojih susjeda, Herman Neubacher
je stavio primjedbu: "Hrvatska teza, odande plaen!" Stavovi H. Neubachera moda su rezultat
njegove bliskosti sa nosiocima velikosrpske ideje. injenica da je ministar Neubacher odbaio
saradnju sa Sekulom Drljeviem, izlazi iz politikog stava njemakih okupacionih vlasti, da treba
pomoi velikodravni projekt srpskog kvislinga Milana Nedia, te iz njihovog uvjerenja da je
Drljevi ostao privren panslavistikoj politici. Takav njemaki stav nedvosmisleno je izraen u
navedenom policiskom aktu, u kome se kae da Drljevi "nije ostavio svoju panslavistiku
politiku, koju je zastupao u poetku svoje politike djelatnosti, te vai kao neprijateljski
raspoloen prema Njemcima". Moe se zakljuiti da su Drljevievi pokuaji da ukrije svoja
ranija politika uvjerenja, da bi iskoristio njemakog okupatora za restituciju crnogorske drave,
- ostajali uzaludni.
Napade, izmeu dva svjetska rata, na politiki rad S. Drljevia produili su, tokom
drugog svjetskog rata, srpski etnici i kvislinka vlast "oca Srbije" Milana Nedia. Za to su
korieni razni povodi.189
Drljevi upozorava da saradnici Drae Mihailovia iz Crne Gore namjeravaju da Crnu
Goru predadu Srbiji, kao 1918. godine. Crnogorskom narodu je, zakljuuje Drljevi, poznato da
su ti isti ljudi, koji se kamufliraju borbom protivu komunizma, u godinama terora, od 1919-1925,
poubijali dosta Crnogoraca da bi primorali crnogorski narod da odustane od borbe za slobodu.190
U policijskom izvjetaju od 16. januara 1944. godine, Drljevi je oznaen da je potkupljiv
ovjek, da je savjetodavac ustaa i da je "sigurno plaen za zastupanje crnogorske teze o
samostalnosti, koja je upravljena protiv srpstva". Agenti su paljivo pratili rad Sekule Drljevia,
njegovu saradnju u zemunskom listu "Graniar", iji je urednik bio Gustav Krklec. U tome listu
Drljevi je pisao uvodnike, pod svojim imenom ili pod ifrom "X". Uporno su dounici skretali
panju na Drljevieve tekstove iz "Graniara", koji su se ticali srpskih velikodravnih ideja; tako
je, u jednoj dojavi, pomenut i uvodnik "'Crna ruka' i komunizam",191 u kome je Drljevi
zakljuio da su zloini i zavjere, injeni s ciljem da se realizuje velikosrpski projekat, djela
189

Tako je, prilikom polaganja zakletve 2. srpskog dobrovoljakog puka, u Kragujevcu, 2. januara 1944, govorio i
V. Domazetovi (Domazetovi, Veliko, uitelj iz Cetinja, lan etnikog Propagandnog odbora. Bio je agilni
propagator protivu NOB-a. Oktobra 1943, doao je u Srbiju da bi pomogao M. Nediu u realizaciji plana H.
Neubachera o stvaranju "Velikosrpske federacije" od Crne Gore i Srbije. Napisao je brouru Revolucija u Crnoj
Gori, Beograd 1944). O dogaaju u Crnoj Gori, od 12. jula 1941, Domazetovi kae da su bili na jednoj strani "dr
Drljevi sa grupicom separatista i sujetnih staraca, a na drugoj strani sve ostale partije", a da je ustanak koji je
uslijedio odmah poslije crnogorskog sabora, zadao "udarac onima koji hoe samostalnost Crne Gore". On dalje kae
da je, na osnovu sporazuma etnika i Pirzija Birolija, S. Drljevi odmah interniran iz Crne Gore i istie da je
pokuao stvoriti odrede u Crnoj Gori, 1941. godine, da bi poveo borbu. Domazetovi nije kazao protivu koga bi se ti
Drljevievi odredi borili. Dalje je rekao da "srpski" narod nije htio da prihvati samostalnost Crne Gore "sa jednim
talijanskim princem ili Drljeviem kao regentom" (A., Crna Gora je sa Srbijom i niko je nee razdvojiti,
"Crnogorski vjesnik", god. II, br. 6, Cetinje, 22. januar 1944, 1).
190
X. (S. Drljevi), Sustav komunistike borbe, "Graniar", br. 3, Zemun, 15. sijeanj 1944, 1.
191
"Graniar", god III, br. 2, Zemun, 8. sijeanj 1944, 1.

pripadnika srpske tajne teroristike organizacije "Crna ruka". Da napie taj lanak, S. Drljevi je
bio podstaknut tekstom Stanislava Krakova, glavnog urednika lista "Novo vreme", u kome je
objavljena i izjava Drae Mihailovia o djelovanju komunista. Krakov je pisao i o sluaju
"potuenih u Crnoj Gori, kod manastira Ostroga", tj. o unitenju glavnog etnikog taba.192
Drljevi naglaava da S. Krakov nije iznio bitni podatak, da su "ti, koji su potueni, bili agenti
Beograda i da su palili kue crnogorskim seljacima", od poetka 1919, do 1925. godine. U tim
godinama "crnorukci su poubijali ogroman broj Crnogoraca". Drljevi dalje pie da je pojava
crnorukaca uticala na pojavu komunizma ("ne protivu komunizma nego za komunizam"), tj.
Drljevi pokuava da uspostavi uzrono-posljedinu vezu izmeu srpske teroristike organizacije
"Crna ruka" i komunizma, u ovim krajevima. Sekula Drljevi smatra da su to dva velika zla, pa
opominje Stanislava Krakova da ne treba da trai od Njemaca pohvalu zbog toga to je osudio
akciju partizana u Ostrogu, jer je meu etnicima bio i njihov politiki ideolog, general Blao
ukanovi, koji je bio zavjerenik i u bombakoj aferi (1907), protiv crnogorske Dinastije i
drave.
Agenti su registrovali da je Sekula Drljevi, 4. februara 1944, prilikom jednog sastanka
ustakih funkcionera u kafani "Graanska gostiona", u Zemunu, iji je vlasnik bio ustaa Nikola
Moan, odrao govor u kome je napao dr Miroslava Spalajkovia193 i Vladiku Nikolaja
Velimirovia,194 kao nosioce ideje o pripajanju Crne Gore Srbiji.
Zemunska policija uruila je Drljeviu poziv Ante Pavelia da doe u audijenciju, 21.
februara 1944. Toga dana je bio primljen i izrazio je elju da bi trebalo pojaati propagandu kod
Njemaca za samostalnost Crne Gore, da se onemogui Neubacherov plan o konfederaciji Crne
Gore i Srbije. Drljevi je dalje kazao da e on injeti sve to je u njegovoj moi da osigura
samostalnost Crne Gore. Njemu je bilo potrebno Pavelievo posredovanje jer je shvatio da
ministar Reicha Neubacher ne uvaava njegov prijedlog o restituciji crnogorske drave. Osim
toga, i Crnogorska federalistika stranka prihvatila je plan da poslije rata bude obnovljena
zajednika drava, pa je Sekula Drljevi ostao usamljen sa svojim zahtjevom o vraanju
meunarodnog subjektiviteta crnogorskoj dravi.
Nedieva policija je bila obavijetena, u proljee 1944. godine, o namjeri S. Drljevia da
"izda jednu antisrpsku knjigu", pod naslovom "Ko su Srbi", a da je za prikupljanje materijala
imao pomo od biveg ministra, dr Nikole Mikia. Izvjeta nije imao precizne podatke, da se
radi o pripremi za tampu knjige Balkanski sukobi. Moda je detalj u izvjetaju da Drljevi
namjerava objaviti "antisrpsku knjigu" (Balkanski sukobi su objavljeni u aprilu 1944), podstakao
Milana Nedia da iskae elju, 8. maja 1944, da se uini kraj djelovanju S. Drljevia, sa kojim,
navodno, sarauje i grupa "Srba" koji ive u Beogradu (Boo Radulovi, Milo Boovi,
Radovan Komneni i dr.), koje M. Nedi oznaava i kao saradnike Gestapoa. U jednoj
policijskoj dostavi (2. maja 1944) pie da gostiona "Novo doba", iji je vlasnik bio Krsto
Drljevi, u Zemunu (Ul. dr uflaja br. 4), slui kao tajno sastajalite ("skrivalite") komunista i
sumnjivih lica, te da se javila "opravdana sumnja" da se u njoj vri komunistika propaganda, pa

Odnosi se na dogaaj od 14. oktobra 1943, kada je peta crnogorska brigada zarobila u Ostrogu tabove generala
Blaa ukanovia i pukovnika Baja Staniia. Pohvatanim etnicima sueno je i strijeljani su (R. Pajovi,
Kontrarevolucija u Crnoj Gori, 412).
193
Spalajkovi, Miroslav (1869-1951), pripadnik Radikalne stranke; poslanik u Rusiji (1913-1919), uticao da Rusija
zauzme negativan stav prema Crnoj Gori. Izraziti reakcionar, bliski saradnik njemakog kolaboranta Milana Nedia
tokom drugog svjetskog rata.
194
Nikolaj Velimirovi, tvorac ideologije tzv. svetosavlja. Dobitnik Hitlerovog gvozdenog krsta. Nedavno proglaen
za sveca SPC.
192

da nad njom treba osigurati "podesan nadzor". U dostavi je istaknuto da u pomenutu gostionu
dolazi i dr Sekula Drljevi, da se u njoj sastaje sa nekim (sumnjivim) Crnogorcima.195
Osjeajui sve veu opasnost zbog blizine Beograda, S. Drljevi se preselio iz Zemuna u
Zagreb, tj. u Podsused, e je boravio od proljea 1944. godine, do pred kraj rata, odakle je
pokuavao da ustako vostvo posreduje kod Njemaca za realizaciju njegovog plana o vraanju
samostalnosti Crnoj Gori.
U julu 1944, Drljevi je uputio privremenom vostvu CFS na Cetinju, koje su sainjavali
Mihailo Ivanovi, Pero Vukovi i dr Boo Krivokapi,196 nacrt izjave kojom CFS povlai svoje
predstavnike iz Narodne uprave i prekida saradnju sa etnicima. U izjavi se predlae Njemcima
da vode pregovore sa njihovim predstavnikom, S. Drljeviem, - za uspostavljanje nezavisne
crnogorske drave.197
S. Drljevi je osnovao, u Podsusedu, 22. jula 1944. godine, Crnogorsko dravno vijee, u
kome je on zauzeo predsjedniko mjesto. lanovi CDV bili su: S. M. tedimlija, dr Savo
Baovi, Krsto Brajovi, Nastadin Zeevi, Duan Stojadinovi, uko Perovi i dr Filip o. O
osnivanju Crnogorskog dravnog vijea sainjen je i zapisnik u jednom primjerku koji je
Drljevi zadrao za sebe. Po tvrenju S. M. tedimlije, Drljevi je dao izjavu da Crnogorsko
dravno vijee nije politika asocijacija, ve "nastavak" Crnogorskog ureda, sa kulturnim i
humanim ciljevima, da okuplja Crnogorce koji ive u Hrvatskoj. Drljevi je o osnivanju CDV
obavijestio vladu Nezavisne drave Hrvatske i misije drava koje su imale predstavnitva u
Zagrebu. U tom saoptenju je stojalo da e CDV rukovoditi iz Zagreba borbom crnogorskog
naroda za vraanje nezavisne crnogorske drave. NDH podrala je, formalno, plan S. Drljevia o
vraanju crnogorske dravnosti, jer je bila poznata Drljevieva saradnja, izmeu dva svjetska
rata, sa Hrvatskom seljakom strankom, u borbi protivu beogradskog centralizma. Tada je
Drljevi i neposredno potraio podrku Njemake.198
U stanu njemakog majora Hayde-a, odran je razgovor izmeu majora Mandl-a i Savia
Markovia tedimlije, 20. decembra 1944. godine. Major Mandl je izjavio da priznaje grjeke
njemake politike, posebno prema Balkanu, pa je potrebno takvu politiku revidirati da bi bili
zadovoljeni i mali narodi. tedimlija je dao primjedbu na njemaku politiku prema (srpskim)
etnicima, dodajui da su za to odgovorni Hitlerovi savjetnici. Sjutri dan, major Mandl se sastao
sa dr Sekulom Drljeviem, 21. decembra 1944. Sastanku su prisustvovali S. M. tedimlija,
Laam, Hayde i jo jedan oficir iz SS jedinice. Sadraj razgovora biljeio je Mandl. Iako je
Drljevi govorio njemaki, dogovoreno je da razgovor prevodi Laam. Mandl je zamolio dr
Drljevia da mu kae svoje miljenje o mogunosti organizovanja otpora u Crnoj Gori kada je
budu naputile njemake jedinice i ako bude posjednuta od partizana, Rusa ili
Angloamerikanaca. Zanimalo ga je na kojim mjestima bi moglo doi do otpora i sa kolikim
snagama. Meutim, Drljevi je elio da prvo razjasni neka pitanja, kazavi da se u ratu ne bore
195

U isto vrijeme komunistika propaganda u Crnoj Gori koristila je Drljevievo ime kao personifikaciju izdaje:
"Planovi o stvaranju 'nezavisne Crne Gore' izdajnika S. Drljevia, Novice Radovia, Krsta Popovia i drugih
separatistikih voa, srueni su plotunima koji su osuti iz crnogorskih puaka i na njih same i njihove gospodare
faiste" ("Omladinski pokret", god. III, br. 3-4, 5. jul 1944).
196
Proglas Privremenog politikog vostva Crnogorske federalistike stranke, "Crnogorski glasnik", Cetinje, br. 18,
29. XII 1943, 2.
197
R. Pajovi, op. cit., 537.
198
Da bi obezbijedio njemaku podrku, Drljevi alje delegate u Berlin i Be. U Be je poao S. Markovi
tedimlija, koji je predao Neubacheru elaborat u kome je traio da se etnici, poto su to mobilisani Crnogorci,
potine Drljevievom CDV. U Berlin je otiao Duan Krivokapi, koji je, 2. februara 1945. godine, predao
memorandum za vostvo Reicha, u kome je iskazana elja o priznanju crnogorske nezavisnosti.

njemaka i ruska vojska, nego nacional-socijalizam i boljevizam, tj. vodi se rat razliitih
politikih nazora, pa su danas politiki vojnici najbolja vojska. Zato, ako hoemo da negdje
organizujemo otpor, moramo ljudima, pomou kojih bi to bilo raeno, fiksirati ideju za koju
treba da se bore, a koja bi im bila bliska. Drljevi je dalje kazao da su partizani imali uspjeha
zato to je Italija vodila imperijalistiku politiku, pa su partizani zadobijali narod objanjenjem
da se treba boriti protivu zavojevaa. Osim toga, partizani su obeali pojedinim zemljama bive
Jugoslavije poloaj federativnih jedinica, pa su im se zbog toga pridruili i mnogi koji nijesu
komunisti.199 Zato bi, nastavio je on, Njemaka morala ponuditi tim zemljama neto vie od
onoga to su im obeali partizani. Osim toga, uvjeren je da partizani nee izvriti pomenuto
obeanje, objasnivi da "znamo kakva je njihova federacija iz ruskog primjera. Njemaka mora
malim balkanskim narodima omoguiti da stvore svoje samostalne drave i da se odupru onima
koji meu njima hoe utvrditi svoju prevlast. Crnogorce nije teko pokrenuti na otpor, ali samo u
sluaju ako im se jasno sa strane vlade Reicha kae ta e dobiti kad doe do pobjede". S.
Drljevi je zakljuio izlaganje tvrdnjom da, ako se Crnogorcima kae "da se bore za slobodnu
Crnu Goru, onda moe doi do ustanka na vie mjesta".200
Na navedenu izjavu Sekule Drljevia, njemaki oficiri su odgovorili da shvataju njen
smisao i da e uinjeti potrebne korake da se poloaj Crne Gore i dranje Njemake prema njoj
razjasni. Na kraju su njemaki delegati zamolili Drljevia da prihvati poziv, da na dalje
razgovore doe u Be, te da e mu poziv biti slubeno upuen. Nakon razgovora, major Mandl je
odmah avionom otputovao u Be. Izvjetaj je zavren konstatacijom da Njemci rade na
organizovanju otpora na podrujima koja su zaposjeli jugoslavenski partizani i Crvena armija.
Povodom objavljivanja broure Ravna gora, sa podnaslovom "Uskrsnue nove
Jugoslavije" (Beograd, 1944), u kojoj su skupljeni govori i politiki pogledi Drae Mihailovia,
Sekula Drljevi je, kako sam kae, reagirao, ne zbog politikih pogleda etnikog voe, koji su
sadrani u brouri, ve zato to je to dokument o "cincarskom vjerovanju u mo podvale".201
S. Drljevi je znao da e od rezultata drugog svjetskog rata zavisiti sudbina njegove
koncepcije o vraanju suvereniteta Crnoj Gori, pa je reagirao na znaajne dogaaje. Poetkom
avgusta 1944. godine, pisao je da se ne moe naslutiti ko e biti pobjednik u tome ratu, i naveo
Hitlerove rijei, da nee biti pobjednika i pobijeenih, ve samo preivjelih i unitenih. Drljevi
govori o opasnosti koja prijeti od "cincarskog duha" iz Beograda, jer taj duh slui proirenju
vlasti nad to "veim brojem susjednih zemalja", te da na tome rade sve srpske teroristike
organizacije. On to dokumentuje injenicom da su etnici, od 1903, uvijek bili spremni na
najtee zloine za interes "beogradskog cincarskog imperijalizma". Drljevi je, boravei u
Zemunu, pratio politika kretanja u Beogradu, pa je i smisao njegovog teksta202 da opomene na
opasnost od etnikih "crnih trojka", ije se otrenje noeva, kako kae, uje sa Kalemegdana.
199

S. Drljevi misli na odluke drugog zasijedanja AVNOJ-a, 29-30. novembra 1943. godine, kada je utvren
federativni princip koji e obezbijediti "ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca".
200
Arhiv Jugoslavije, fond 110, fas. br. 614, jed. br. 664.
201
X. (S. Drljevi), Uskrsnue nove Jugoslavije, "Graniar", god. III, br. 26, Zemun, 20. kolovoz 1944, 1. S.
Drljevi u svojim lancima vie puta pominje Cincare kao populaciju koja nosi negativne moralne osobine sklonost i prijevari, podvali i td. Izmeu dva svjetska rata, u Srbiji je razvijan otpor prema Cincarima, Jevrejima i
Jermenima, kao nosiocima kapitala, to je vidljivo i iz knjige Duana Popovia O Cincarima, koja je doivjela dva
izdanja (Beograd, 1927; drugo izd. 1937). Istovremeno, javljala se i tenja za utvrivanjem "iste" slavenske, u
stvari "srpske" rase. Teza o "istoj" rasi sluila je asimilatorskim ciljevima. Iz tih razloga tretirani su Crnogorci kao
"najistiji" "Srbi". S. Drljevi nije razumijevao cilj "rasnog" omalovaavanja Cincara i njihovo proglaavanje za
nosioce moralnih devijacija.
202
X. (S. Drljevi), Potrebna opomena, "Graniar", god III, br. 23, 5. kolovoz 1944. 1.

On navodi i najnoviji primjer zloina, da je "crna trojka" Pavla uriia ubila u Kotoru,
poetkom jula 1944, dr Boa Krivokapia.203
Poto je vjerovao da e doi do naglih promjena na velikim frontovima u korist Reicha,
Drljevi je izrazio uenje kako je mogla meu njemakim oficirima nastati zavjera koja je
dovela do atentata na A. Hitlera (20. jula 1944). Dalje, on se udi kako su u zavjeri mogli
sudjelovati generali, pa i feldmaral, ime su prekrili poloenu zakletvu pred firerom. Pri
pokuaju objanjenja uzroka koji su doveli do odluke da se izvri atentat, on ne vidi injenicu da
su zavjerenici shvatili bezizlaznost daljeg njemakog otpora i pored toga to se rat jo uvijek
vodio izvan Njemake, na tuim teritorijama; on se nada u novo, ubojito oruje ("V-1"), a
slijede, kako kae, i nove vrste "koje nijesu prazne prie". Drljevi tu zapisuje vlastitu zabludu,
da je razumna vjera njemakog naroda u pobjedu, bez obzira to je izvrena angloamerika
invazija na obalu Francuske (6. juna 1944). Motiv za atentat Drljevi jedino nalazi u elji
zavjerenika da preuzmu vlast. Da je atentat uspio, misli S. Drljevi, njemaki narod bi cijelo
stoljee ostao "besplatni radnik angloamerikog kapitalizma i sovjetskog ruskog boljevizma".
Zavjerenici su, zakljuuje on, "konzervativni aristokrati, protivnici revolucije" kojima je cilj da
se doepaju visokih poloaja. Na kraju, Drljevi upozorava njemake voe na "nunost
izbjegavanja polovinosti" revolucije, to znai da preporuuje rigorozni obraun.204 Ovaj tekst
potvruje da je dr Sekula Drljevi, ranije lucidni politiki analitiar, bio izgubio sposobnost da
valjano prosuuje o toku dogaaja i njihovim posljedicama. Postavlja se i pitanje, da li je tekst
ovakvog sadraja bio od njega naruen. U nainu kazivanja mogu se nazrijeti panini tonovi, jer
je Drljevi tada, u momentu atentata na Hitlera, vie nego u ranijim dogaajima, vjerovatno
doao do saznanja da Njemaka gubi rat, to znai da i on gubi "zatitu" i prostor za politiku
borbu. Osim toga, moe se pretpostaviti da je takav stav o atentatu ispoljio javno da bi time
uticao da Njemaka prizna rezoluciju sabora od 12. jula 1941, o proglaenju samostalne Crne
Gore.
Crnogorsko dravno vijee predloilo je, u decembru 1944, ministru inostranih poslova i
Ministarstvu oruanih snaga NDH, da se Crnogorci koji stalno ili privremeno borave na teritoriji
NDH, "kao i oni koji se povlae" sa njemakom vojskom iz Crne Gore, "svrstaju u oruane
snage NDH i angairaju u borbi protiv jedinica NOV". Meutim, ve 27. februara 1945, CDV je
od ustakog vostva trailo odobrenje za formiranje, na hrvatskoj teritoriji, crnogorskih oruanih
jedinica.
Poto se sukobio sa Draom Mihailoviem, decembra 1944, Pavle urii je uputio
emisara u Sarajevo kod Ljubomira Vuksanovia,205 da bi on posredovao kod njemake komande
da odobri odstupnicu crnogorskih etnika uz njemaku vojsku, ali Vuksanovi nije prihvatio
razgovor. Tom prilikom emisar je uspio uspostaviti kontakt sa nekim simpatizerima Sekule
Drljevia, to je omoguilo da doe do pregovora uriia sa Drljeviem oko posrednitva kod
ustakih vlasti, da bi etnike jedinice mogle proi preko hrvatske teritorije. Na pregovorima u
Doboju, Drljevievi emisari su istakli uslov: da P. urii prizna Crnogorsko dravno vijee, kao
i S. Drljevia za politikog vou Crnogoraca, a da se etnike jedinice transformiu u
"crnogorsku narodnu vojsku", pod vrhovnom komandom Sekule Drljevia.206 Donosei tu
203

Dr Boo Krivokapi, advokat, krajem avgusta 1941. g., u privremenoj vladi koju je formirao Pirzio Biroli, bio je
pomonik komesara za unutranje poslove (komesar je bio S. Drljevi), a u jesen 1943. g., bio je lan privremenog
vostva Crnogorske federalistike stranke.
204
S. Drljevi, Zakon revolucije, "Graniar", god. III, br. 25, 19. kolovoz 1944. 1.
205
lan Nacionalnog odbora i predsjednik Narodne uprave.
206
R. Pajovi: Pavle urii, Podgorica, 2005, 96.

odluku, moda je Drljevi bio u uvjerenju da e na taj nain doprinijeti razbijanju etnike
grupacije Drae Mihailovia. Konvoj etnika P. uriia tada nije mogao dalje odstupati zbog
velikog broja ranjenika, tifusara i porodica koje su pole uz etnike jedinice. Emisari P.
uriia doli su kod Drljevia i sporazum je potpisan, 22. marta 1945. godine. uriievi
etnici proglaeni su za "crnogorsku narodnu vojsku" iji je vrhovni komandant postao S.
Drljevi, a P. urii operativni komandant. Ovim postignutim dogovorom, Drljevi se
obavezao da obezbijedi lijeenje oko 2700 etnikih ranjenika i bolesnika. uriiu je donio
Drljeviev delegat dnevnu zapovijest za etnike jedinice pod njegovom komandom, u kojoj je
stojalo da te jedinice dobijaju naziv - "crnogorska narodna vojska", koja ima zadatak - borbu za
samostalnu crnogorsku dravu. Meutim, urii je izbjegao da saopti vojsci pomenutu dnevnu
zapovijest.
Saznavi za sporazum uriia sa Drljeviem, Draa Mihailovi je uputio akt
komandantima svojih jedinica, u kome je P. uriia proglasio izdajnikom, pa da e mu suditi
ravnogorski (etniki) sud.207 Iz literature je poznato da je D. Mihailovi bio organizovao atentat
na P. uriia, kada je saznao da namjerava da sa svojom grupom etnika prijee u Sloveniju.
Pomenuta odluka D. Mihailovia, koja je imala karakter presude na smrt, prepala je uriia, pa
je odluio da odstupi od ugovora sa S. Drljeviem, i povede svoju vojsku drugijem pravcem,
prema Lijeva Polju. Ustako vostvo je, zbog toga, uputilo jedinice da sprijee kretanje
crnogorskih etnika tijem pravcem, i dolo je do borbe (4. aprila 1945). R. Pajovi navodi
podatak iz teksta etnikog publiciste Mihaila P. Minia, da je Draa Mihailovi, u to vrijeme,
slao dvije delegacije, koje su predvodili generali Svetomir uki i Miodrag Damjanovi, kod
poglavnika Ante Pavelia. Delegacije su imale cilj da se dogovore "o unitenju etnike
grupacije Pavla uriia". Oslanjajui se na taj podatak, R. Pajovi tano primjeuje da se ti
emisari, koji su pregovarali sa Paveliem, 22. i 24. aprila 1945, nijesu dogovarali o
(zajednikom) otporu partizanskim snagama, jer taj otpor vie nije bio mogu. Tumaenje koje
daje Mihailo P. Mini "umanjuje ulogu Sekule Drljevia u likvidaciji Pavla uriia".208
P. urii je pokuao da, sa jednom manjom jedinicom, odstupi za Sloveniju, a ostale
svoje jedinice ostavio je da se o njima stara S. Drljevi. U poruci od 17. aprila 1945. godine,
Drljevi je od njega traio da se vrati meu jedinice koje je naputio, i da mu je osiguran prijelaz
preko Hrvatske. U Gornjem eheru, Drljeviev emisar D. Krivokapi stigao je uriia i
uvjeravao ga da je bezbijedan njegov povratak. Nakon toga, urii je prihvatio Drljevieve
prijedloge,209 pa je poao u Staru Gradiku kod svojih jedinica koje su bile stupile pod
Drljevievu komandu. Drljevi je dolazio, 10. aprila 1945, u Staru Gradiku, i crnogorskim
etnicima odrao govor, pozivajui ih da budu vjerni "samostalnoj Crnoj Gori". On je pozvao
etnike da, uz pomo ustaa, nastave borbu protiv partizana. Poto je S. Drljevi zavrio govor,
formirana je "crnogorska narodna vojska", po uzoru na staru crnogorsku vojsku, ustrojena u
jednu diviziju, sa tri brigade ("Vuk Miunovi", "Bajo Pivljanin" i "Nikac od Rovina"). Za
komandanta je postavljen Boko Agram, a vrhovni komandant ostao je Sekula Drljevi.
S. Drljevi, sa enom Marijom, naputio je Zagreb uz ustaku vojsku koja je odstupala. U
Celju, 9. maja, pregovarali su ustaki oficiri sa partizanima, a kao predstavnik grupe Crnogoraca
bio je dr Krivokapi. Dobijena je dozvola za slobodan prolaz "ustakoj vojsci, domobranima i
Crnogorcima, u smjeru Frankolovo". Dogovor su potpisali, u ime partizana Emilija Gobrinec,
ustaki generali Servatzy i Metiko, a u ime crnogorske grupe dr Krivokapi. Kad je kolona
207

R. Pajovi: op. cit., 97.

R. Pajovi: op. cit., 294.
209
R. Pajovi, op. cit., 546.
208

stigla ispred Bleiburga, 10. maja, pregovarali su ustaki oficiri sa engleskim generalom Scotom.
Zahtjev ustaa da se predaju zapadnim saveznicima, a ne partizanima (jer su za NDH partizani
"razbojnike bande"), general Scot je odbio, istakavi da se, prema odluci saveznika, sve
neprijateljske jedinice moraju predati onim saveznikim snagama protiv kojih su vodile borbu.
Tom prilikom, ustaki pregovara rekao je generalu Scotu da e prije ili kasnije izbiti rat
izmeu zapadnih saveznika i Sovjetskog Saveza. Ta propaganda vjerovatno je prihvatana u
krugovima raznih kvislinga koji su, gledajui raspad Hitlerovih armija, traili novu varku. Nju je,
logino je pretpostaviti, prihvatio i S. Drljevi, ime bi se moglo objasniti njegovo lutanje i
nesnalaenje na kraju rata.
Nuno je istai vanu injenicu da je, zahvaljujui Drljevievom posredovanju kod
ustakih vlasti, veliki broj crnogorskih etnika iz grupacije Pavla uriia, kao i lanova njihovih
porodica, koji su odstupali preko Hrvatske, - uspio da se spasi. Meutim, vei dio crnogorskih
etnika bio je, prema dogovoru saveznikih komanda, vraen iz Austrije i prebaen u Sloveniju,
na osloboenu teritoriju, gdje je, u maju 1945. godine, izvren odabir i likvidacija onih koji su
smatrani krivcima.
Sekula Drljevi, zajedno sa suprugom Marijom, stigao je do Judenburga (Austrija). M. P.
Mini tvrdi da su srpski etnici, u Judenburgu, u novembru 1945, ubili Sekulu Drljevia, njegovu
enu Mariju i njihovu sluavku, da ne bi ostao svjedok zloina koji su, prije odstupanja etnika
kroz Hrvatsku, zajedniki poinili Draa Mihajlovi i Ante Paveli prema crnogorskim
etnicima, u logoru Jasenovac. Kao primjer koji odslikava karakter negativnog odnosa srpskih
politiara prema Drljeviu, moe posluiti tekst dr Dragoljuba Jovanovia koji, umjesto da
analitiki polemizira sa Drljevievim tezama, vri (zakanjeli) obraun sa njegovom linou.
Dragoljub Jovanovi tvrdi da je S. Drljevi bio nihilista - nacionalni, politiki i moralni,
"olienje izdajnika", da je rijeju i gestom luio "jednu razarajuu kiselinu". Jovanovi dalje pie
da su Drljevievi osmijeh, govor i pogled bili cinini i destruktivni, da je "sadeljan od mrnje i
zavisti". On oslobaa krivice Drljevieve ubice jer kae da je poginuo od ruke koja je "znala za
njegova nedela", a malo dalje zapisuje da su ga oni kojima se udvarao "ubili (...) kao psa im su
se s njim sreli".210
Poslije drugog svjetskog rata, Dravna komisija za utvrivanje zloina okupatora i
njihovih pomagaa, uputila je, iz Beograda, 13. februara 1946, zahtjev Zemaljskoj komisiji
Hrvatske za utvrivanje zloina okupatora i njihovih pomagaa, da hitno poalje cjelokupni
dokazni materijal i podatke kojima eventualno raspolae, o "izdajnikom i zloinakom radu
tokom rata dr Sekule Drljevia, naroito za vreme njegovog bavljenja na teritoriji Hrvatske (u
Zagrebu i Zemunu)". Iz navedenog zahtjeva Dravne komisije vidljiv je otpor prema linosti S.
Drljevia, kao i da joj (komisiji) nije bilo poznato da Drljevi tada nije bio iv, ve su smatrali da
je u bjekstvu. Ni Zemaljskoj komisiji Hrvatske nije bila poznata sudbina S. Drljevia, pa u aktu
od 20. februara 1946. godine, koji je upuen Okrunom narodnom sudu za grad Zagreb, uz koji
je priloena odluka da se "imovina dr Sekule Drljevia stavi pod privremenu upravu i nadzor",
stoji da je upuen prijedlog javnom tuiocu za pokretanje kaznenog postupka. Na tom aktu je
zapisana primjedba (10. aprila 1946) - "Kriv". Zemaljska komisija indirektno je naznaila S.
Drljevia, da je mogao uestvovati u zloinima ustaa poinjenim u logoru "Sajmite" kod
210

D. Jovanovi: "Dr Sekula Drljevi", u: Ljudi, ljudi... - Medaljoni 46 umrlih savremenika sa fotografijama,
Beograd, 1975. Autor navedenih redova dr Dragoljub Jovanovi (Pirot, 1895), osnovao je Narodnu seljaku stranku
(1940); odstranjen je sa Pravnog fakulteta, a zatim osuen od Vrhovnog suda NR Srbije (1947) zbog
"protivnarodnog rada". Njegovi radovi sadre "pseudonauno shvatanje sela kao jedinstvene socijalne sredine" (Dr
M. Vukovi, u: Enciklopedija Jugoslavije, 4, 1960, 536).

Beograda. Meutim, taj logor su drali Njemci, od njegovog osnivanja, 8. decembra 1941. do 17.
maja 1944, kada su ga predali ustaama. U ustakim rukama bio je samo dva i po mjeseca, od 17.
maja, do kraja jula 1944, kada je i ukinut. S. Drljevi nije mogao, i da je htio, imati ikakvog
udjela u prikupljanju i likvidaciji Jevreja, kao i drugih zatvorenika u tome logoru, jer je u to
vrijeme ve bio naputio Zemun i boravio u Podsusedu kod Zagreba. U studiji o logoru Dani
smrti na Sajmitu,211 koja je raena na osnovu sauvane arhivske grae (njemake, Nedieve i
ustake), Sekula Drljevi nije pomenut, niti doveden u bilo kakvu vezu sa zloinima koji su tamo
poinjeni.
Okruni narodni sud u Zagrebu nikad nije procesuirao optunicu, pa tako Sekula Drljevi
nije ni osuen (u odsustvu), jer prikupljeni materijal nije bio dovoljna osnova za pokretanje
sudske rasprave kojom bi bilo dokazano da je poinio "ratni zloin".212 Dakle, S. Drljevi ne
211

Lazar Ivanovi i Mladen Vukomanovi: Dani smrti na Sajmitu, Novi Sad, 1969. - Dok je jo trajao rat, 13.
februara 1945, kada je S. Drljevi bio u Zagrebu, nainjen je zapis Anketne komisije za utvrivanje zloina u logoru
na Sajmitu (br. 62): "Dr. Sekula Drljevi, oko 58 godina, Crnogorac, bio je advokat u Zemunu, a sada u bjekstvu.
Uestvovao je u zloinu protiv naroda kao izvrilac i naroiti eksponent ustatva, i slobodno se moe rei da je u
ustakom logoru u Zemunu igrao ulogu jednog Gebelsa. Poznati su njegovi lanci u ovdanjem 'Graniaru', u kojima
je on zatrubio protiv partizana i NOB. Bio je u svakom pogledu izrod svog naroda i izrod ovjeanstva" (Arhiv
Vojvodine, fas. 183, Sremski Karlovci). - Navedena osuda Drljevia nije zasnovana na dokumentaciji, ve
predstavlja proizvoljno iskazanu prijavu ("slobodno se moe rei"), to su pokazala istraivanja L. Ivanovia i M.
Vukomanovia.
212
Anketna komisija Zemaljske komisije za utvrivanje zloina okupatora i njihovih pomagaa federalne drave
Hrvatske (referent R. ili) donijela je "odluku o utvrivanju zloina" dr Sekule Drljevia, koje je on mogao poiniti
"kulturnom, vojnikom, politikom i ekonomskom suradnjom s neprijateljem". U opisu i kvalifikaciji zloina stoji:
"Izdaja naroda, ubijstva i pokolji, pljaka, masovno muenje i zlostavljanje u koncentracionim logorima, vojnika,
politika i ekonomska suradnja i sluba okupatoru". Iz ove iroke "kvalifikacije" jasno se vidi da je kulturna,
politika i ekonomska kolaboracija sa okupatorom tretirana kao ratni zloin, zajedno sa aktima neposrednog uea
u ubistvima i muenjima ljudi. Drljevi je u ovome dokumentu optuen da je svojim politikim lancima i
raspravama "odobravao postupak okupatora u zemlji, raspirivao nacionalnu mrnju i pozivao na borbu protiv
saveznika NOV-a". U zakljuku stoji da je svojim radom dr Sekula Drljevi u znatnoj mjeri pridonio jaanju
okupatora i njegovog ratnog potencijala (sic!), te da treba da odgovara za "gore opisana djela". U odluci komisije,
pod naznakom, "opta odgovornost", navedeno je da su, dok je S. Drljevi bio u privremenoj "vladi" u okupiranoj
Crnoj Gori (1941) - vreni "masovni pokolji slobodoljubivog stanovnitva". Meutim, ta je tvrdnja netana, ne
odgovara stvarnim dogaajima u tom periodu. Komisija je, kao dokazni materijal, navela deset Drljevievih lanaka
koji su objavljeni u listovima "Spremnost", "Hrvatski narod" i "Hrvatski krugoval", kao i knjigu Balkanski sukobi.
Neki od tih lanaka, kao i pomenuta knjiga, ni po emu ne mogu biti dovedeni u vezu sa ratnim zloinima. Tu spada
tekst "Povijesni dokument beogradske narodne skuptine iz 1928. godine", u kome je Drljevi opisao atentat na
Stjepana Radia. Taj tekst je prvi put objavljen u kalendaru "Boinica" za 1929. godinu, ali je policija zaplijenila i
unitila tu publikaciju, pa je zato Drljeviev tekst pretampan u "Hrvatskom krugovalu", kao izvorno svjedoanstvo
o tome dogaaju. Isto tako, lanak "Cetinjska bombaka afera", koji je objavljen u "Hrvatskom narodu", uzet je,
dozvolom "pisca i nakladnika", iz knjige Balkanski sukobi koja je tada bila jo u tampi. U tom odlomku Drljevi je
opisao pripremu atentata na kralja Nikolu i crnogorsku vladu, 1907. godine (Arhiv Hrvatske, Glavni registar br.
21987). Ovdje treba posebno skrenuti panju na Drljeviev lanak "Sustav komunistike borbe" ("Graniar", Zemun
15. I 1944), zbog prisustva antijevrejskog stava, koji je ranije formulisan u Njemakoj i nekim drugim zapadnim
zemljama. Drljevi kae da je nestala Rusija u revoluciji jer je njeno "ime idovska krvolonost premazala (je)
krvlju njenih sinova", te da je uspostavljen "sustav vladavine, kakav je kadar stvoriti samo pakao idovske mrnje i
osvete". Dalje on pie, da je, od mnogobrojnih naroda ruskog carstva, stvorena "gomila osoba kojima je potpuno
oduzeta svijest pripadanja bilo kakvoj narodnoj posebnosti". Ove se Drljevi osvre i na partizanski pokret;
govorei o njegovom vostvu, konstatuje da ono vrlo dobro poznaje prilike u bivoj Jugoslaviji i narodne tenje
pojedinih zemalja, to dokazuje i "njihov ustav" jer su po njemu "pojedine zemlje ne samo ravnopravne nego i u
tolikom stepenu samostalne, da njihov odnos nije federacija nego konfederacija". Pod "ustavom" on podrazumijeva
odluke drugog zasijedanja AVNOJ-a. Meutim, Drljevi zakljuuje da bi, pod dominacijom Sovjeta, ta (planirana)
konfederacija postala rtva "najkrueg centralizma".

moe biti tretiran kao "ratni zloinac", kako ga i danas (uporno) obiljeavaju velikosrpski
orijentisani pojedinci i institucije.
Literarno-publicistiki rad
1.
Dok je bio uenik gimnazije u Srijemskim Karlovcima, Sekula Drljevi je poeo pisati
pjesme, od kojih je sedam objavio, od 1900. do 1908, u "Golubu", "listu za srpsku mlade", kako
pie u zaglavlju. List "Golub" izlazio je u Somboru, od 1879, do 1914. Ideja grafikog izgleda
prve strane "Goluba", iako je likovno rjeenje drukije, stilski se podudara sa izgledom naslovne
strane lista "Mlada Srbadija", (nacionalistikog) ideolokog organa Ujedinjene omladine srpske
(Novi Sad, 1870; Beograd, 1871-72). "Mlada Srbadija" imala je na lovorovom vijencu ispisane
nazive "srpskih" "pokrajina": Boka, Dalmacija, Bosna, Srbija, Banat, Srem, Zeta, Stara Srbija,
Crna Gora. Spisak "pokrajina" je odgovarao programu Ujedinjene omladine srpske, o
kooptiranju i srbiziranju. Naslovna strana somborskog "Goluba" barokno je ukraena
reprezentativnim simbolima koje je isticala i forsirala srpska propaganda XIX stoljea. Na etiri
ugla naslovne strane dati su crtei: Cetinja, Prizrena, Novog Sada i Beograda, a na dva stuba
nacrtani su likovi "Srpske svete trojice", kako ih je nazivala Ujedinjena omladina srpska: Save
Nemanjia, Dositeja Obradovia, zaetnika velikosrpske ideje, i Vuka Karadia. Osim tih
predstava dati su crtei izmiljenih likova-simbola srpske istorije: Miloa Obilia, guslara,
Kosovke evojke, i ranjenika. Tri pjesme, od po osam stihova, Sekule Drljevia objavljene su na
tako likovno i idejno rijeenoj naslovnoj strani, u sredini opisanog crtea, to je, vjerovatno,
snano impresioniralo mladoga Sekulu.
Samo u dvije pjesme, didaktikog tona, te u pjesmi "San", u kojoj se odaljeni mladi
sjea svoje majke, - nije prisutan pomen Srba. Pjesme su kruto pisane, bez invencije, sa
simbolima i vokabularom koji srijeemo kod romantiara. Meu ovim pjesmama izdvaja se,
zbog prisustva linog tona, navedena pjesma "San".
Oda "Vojvoda Marko Miljanov", napisana povodom Markove smrti, u proljee 1901.
godine, sloena je od esto korienih, patetinih eksklamacija, ali u potpisu ima jedan Sekulin
biografski podatak, da je on "blagorodni pitomac Markov", to znai da ga je, vjerovatno, Marko
stipendirao, novano pomagao da se koluje.213
Osim u somborskom "Golubu", Sekula Drljevi je objavio jo nekolike pjesme u
cetinjskom "Knjievnom listu", sarajevskoj "Bosanskoj vili", podgorikoj "Zeti", u listu "Hrvat"
i zagrebakom asopisu "Evolucija".
Odom "Njegovom Kraljevskom Visoanstvu Gospodaru Crne Gore Nikoli I Petroviu
Njegou" javio se Drljevi na 60-ti kraljev roendan, istovremeno kad je pisao pomenutu molbu
za stipendiju. U pjesmi slavi kralja Nikolu kao pobjednika u bitkama, ali ga velia kao "Srbina":
"Srbine dini" (tri puta ponavlja), "od tebe duman srbinski strada", njegovim junatvom "dii se
213

Ovaj podatak nijesam uspio arhivski provjeriti jer o tome nema dostupnih pisanih tragova, ali iz molbe S.
Drljevia, koju je, nekolika mjeseca docnije (10. avgusta 1901), uputio kralju Nikoli, vidi se da je nakon smrti
Marka Miljanova bio ostao bez novane potpore za kolovanje. U ovoj molbi, poslije visoko patetinog izliva
odanosti kralju, trai stipendiju, da bi mogao produiti zapoeto kolovanje, i nakon toga braniti perom Gospodara:
"Sudbina mi dade pero u ruke, da perom oduujem sv(eti) dug, perom da se borim, sa perom da ginem za Gospodara
svog Vitekog, ali da dorastem za takav boj, trebam pomoi od premilostivoga Gospodara, te se usuujem Njega
najponiznije zamoliti, da bi mi jedno stipendijsko mjesto najmilostivije udijeliti blagoizvolio. Osnaen krijepkom
nadom u neizcrpivu milost Vae dareljive desnice, jesam najvjerniji sluga Vaeg Kraljevskog Visoanstva - Sekula
Drljevi, uenik VII razreda gimnazije". - NMCG - BOC, Nikola I, 1901/II, 246.

danas srbinski svijet", "za takvog Srba", "srpstvo ti daje vijenac trajni", "srpstvo e njime da te
okiti", i dr.214
Pjesmu "Lovenski pokli" objavio je, kako sam saoptava, pod pseudonimom "Hajduk
Pero", u zagrebakom listu "Hrvat" (1923). Policija je, zbog te pjesme, zaplijenila cio tira toga
broja lista. U pjesmi je iskazao otpor prema zloinima koji se ine nad crnogorskim narodom, a
neposredno je inspirisana spaljivanjem porodice ustanika Petra Zvicera.215 Pjesmu je unio u
knjigu Balkanski sukobi, sauvavi je tako od zaborava. Traginom kraju porodice Zvicer vratio
se u pjesmi "Lovenska tajna" koju je objavio u asopisu "Evolucija" (1936). Drljevi je koristio
i oblik crnogorske tubalice da bi itaoce podstakao na emotivan doivljaj surovih prilika u
okupiranoj Crnoj Gori. U uvodnom (proznom) objanjenju kae da su tubalice "obred
crnogorske religije", da su dio "crnogorskog pogleda na svijet". On iznosi tezu da se crnogorska
religija ne poklapa sa hrianstvom jer je u crnogorskoj religiji ideal - heroj, pa, pravei
distinkciju, zakljuuje da crkveno opijelo trai od ivih da misle na smrt, a tuilice "razgru
pepeo smrti da bi pronale vatru ivota". U tubalici "Lovenska tajna" on pominje nestale
crnogorske "mudre glave": knjaza (Danila) "kog nam najamnika podlost uze", Njegoa, svece
Vasilija Ostrokog i Petra Cetinjskog koji ine - "Onu svjetlost vjere prave, samodane", - oni e
se zapitati da li "prokletstvo ljudske sudbe jote traje" kad vide "vrtlog bola rodne grude", kad
doznadu da "s krilima od plamena / nad Cucama svake noi / leti ena". U objanjenju koje je
dao u fusnoti, S. Drljevi kae da se tubalica odnosi na strani zloin koji je andarmerija
uinila nad porodicom poznatog crnogorskog ustanika Petra Zvicera, kada su zloinci vezali
majku Petrovu za trenju da bi gledala kako joj svezana snaha i unuad gore u zapaljenoj kui.
Tubalica "Lovenska tajna" je objavljena 1936. godine.216
2.
Posebno je potrebno obratiti panju na pjesmu "Vjena naa", iji je dio danas postao
zvanina crnogorska dravna himna. Tu pjesmu Drljevi je prvi put objavio pod naslovom
"Crnogorsko seljako kolo", u podgorikoj "Zeti", u januaru 1936. godine.217 Poto je, kao
politiar, djelovao u Seljako-demokratskoj koaliciji, onda se moe nai objanjenje zato je u
pjesmi potencirao seljatvo. Mjesec dana docnije, ta pjesma je publikovana u zagrebakom
asopisu "Evolucija",218 sa izmijenjenim naslovom - "Vjena naa". U fusnoti Drljevi je dodao
zabiljeku: "Ovu pjesmu pjevaju Crnogorci na napjev Lijepa naa domovina". Ta primjedba,
koja je upuena hrvatskim itaocima, moe da znai da su njegovu pjesmu irili, dok je bila u
rukopisu, pripadnici Crnogorske stranke, na narodnim sijelima, pa da je tako postala popularna
rodoljubiva oda. Pjesma slavi Crnu Goru, njene moralne i istorijske vrijednosti, pa je zato brzo
prihvaena i postala je izraz narodne tenje za afirmacijom domovine. Zato je mnogi smatraju
narodnom pjesmom. Ti Drljevievi prkosni, patriotski stihovi dobijali su kohezionu snagu koja je
rasla to je teret okupacije postajao tei. Pjesmu S. Drljevia "Vjena naa" objavio je i S.
Markovi tedimlija, na kraju svoje knjige Osnovi crnogorskog nacionalizma.219 Po nekim
izmjenama moe se zakljuiti da je tedimlija imao noviju Drljevievu verziju. Tako je dio stiha
214

"Bosanska vila", br. 11-12, Sarajevo 1901, 196.

Poznati crnogorski ustanik Petar Zvicer poginuo je, zajedno sa deset komita, kod Nikia, 28. decembra 1923.
("Slobodna misao", Niki, 31. XII 1923). U Balkanskim sukobima promakla je netana godina (1926) pogibije P.
Zvicera.
216
S. Drljevi, Crnogorske naricaljke, "Evolucija", sv. 6-7-8, lipanj-srpanj-kolovoz, Zagreb 1936, 297-301.
217
"Zeta", god. 7, br. 1, Podgorica 1936, 15.
218
"Evolucija", god. IV, sv. 2-3, Zagreb, veljaa-oujak 1936, 168.
219
S. M. tedimlija, Osnovi crnogorskog nacionalizma, Zagreb, 1937, 127.
215

"nae klance" prepravljeno u "vae klance". Zatim, stihovi u petoj strofi: "ponosna e s nama biti
/ na Lovenu gordom vila", u novoj verziji glase: "Bie gorda, bie slavna / domovina naa
mila".
Kada je S. Drljevi, u proljee 1944, objavio knjigu Balkanski sukobi 1905-1941, kao
prolog te povijesno-politike studije stavio je pjesmu "Vjena naa", ali u djelimino
izmijenjenom obliku u odnosu na prvu objavljenu verziju, u "Zeti" i "Evoluciji". U prvoj strofi
zadrao je prvi stih, a slijedea tri je izmijenio, tako da u izdanju s poetka 1936. godine, glase:
"sinovi smo tvog stijenja / uvari smo tvoje asti / i seljakog tvog potenja", a u verziji iz 1944.
godine: "tvoj Loven je car Jadrana. / Ka seljaka tvojih djela, / kad su ija opjevana?" Petu strofu
je izmijenio i dao joj drugi smisao. Verzija iz 1936: "Dok seljakoj naoj misli / Naa sloga daje
krila, / ponosna e s nama biti / na Lovenu gordom Vila". A izmijenjena strofa glasi: "Dok
lovenskoj naoj misli / naa sloga daje krila, / bit e gorda, bit e slavna / domovina naa mila".
estu strofu je u cjelini dodao.
Iz pjesme "Vjena naa" uzete su za crnogorsku himnu, u cjelini, druga, peta i sedma
strofa. Stihovi prve strofe, osim prvog stiha, uzeti su, uz djelimine izmjene, iz prve verzije,
objavljene u "Zeti". Izmjene su slijedee: "Vjena naa Crna Goro", u: "Majko naa Crna Goro".
Stihovi: "uvari smo tvoje asti / i seljakog tvog potenja" saeti su u jedan - "i uvari tvog
potenja".
Kad dodamo ovim pjesmama Drljeviev prijevod dvije pjesme Friedricha Schillera, koje
je objavio dok je bio uenik gimnazije,220 to bi bio njegov, dosad poznati i publikovani rad na
poeziji. Pjesme koje je objavio u somborskom "Golubu" pisane su ekavski, a one koje su kasnije
nastale, pisane su ijekavski.
3.
S. Drljevi napisao je lanak "Jedan pogled na spjev Smrt Smail age engia",221 koji je
istorijsko-literarnog usmjerenja. On ispravlja tvrdnju M. Medakovia da je ujo Karadi upuen
kod engia da bi ga svojim alama zavarao da ne posumnja da se priprema napad. Po Drljeviu,
ujo je doao pod Smail agin ator, koristei njegovo povjerenje, s namjerom da mu uzme
kljueve od konjskih bukagija i tako mu onemogui bjekstvo kada bude izveden napad. Dalje
Drljevi kae da je Medakovi preutio dvije injenice: 1. poto je rekao da je Uskoke i
Drobnjake predvodio Novica Cerovi, nije pomenuo da je Smail agu ubio Mirko Aleksi, - i 2.
da je na elu Moraana stajao arhimandrit morakog manastira Dimitrije Radojevi,222 koji je bio
"jedan od glavnih organizatora" toga napada. Medakovi je tako postupio jer je, tvrdi Drljevi,
slubeno Cetinje bilo neraspoloeno prema Dimitriju Radojeviu, zbog njegovog grubog
odbijanja da plati daciju. Navodno je predstavnicima gvardije rekao: "Kad smo odbili plaanje
haraa silnome Otmanoviu, sigurno da ga neemo plaati ni kalueru cetinjskome. To recite vi
vaemu vladici i odmah idite otkuda ste doli". S. Drljevi tvrdi, u skladu sa svojom tezom koju
je iznio 1910. godine,223 da su plemena vodila samostalan ivot, u velikom stepenu, pa za
Morau kae da se smatralo da "pripada Crnoj Gori, ali ta pripadnost bila je samo fiktivna", da je
220

"Knjievni list", sv. 9-10, Cetinje 1901, 297; - isto: sv. 11, 1901, 371.
"Ljetopis Matice srpske", knj. 327, sv. 1-2, januar-februar 1931, 81-86.
222
Dimitrije Radojevi (Jasenovo, Moraa, ? - 1864), bio je arhimandrit u manastiru Moraa, od 1830, do 1864.
godine; za njegovo vrijeme "otuen je skoro sav knjini fond rukopisnih knjiga", preko Vuka Popovia i Vuka
Vrevia koji su knjige upuivali Vuku Karadiu, a on ih je prodavao bibliotekama u Evropi (Austrija, Njemaka,
Rusija i dr). Vidi: Boo . Mihailovi, Manastir Moraa, Cetinje 1968.
223
Organizacija crnogorskih redovnih sudova u svom istorijskom razvitku, "Arhiv za pravne i drutvene nauke",
Beograd, V/1910, IX, 5-6, 386-412.
221

s Cetinjem (Moraa) saraivala "kada joj je to ilo u raun", a da o "nekakvim naredbama

Cetinja Moraanima nije bilo ni govora", ve da egzistiraju paralelno: "Na Cetinju Vladika, u
Morai Arhimandrit".
Izmeu dva svjetska rata, kada je pisao Drljevi ovaj tekst, Miun Pavievi je izmiljao
(i objavljivao) veliki broj anegdota, u kojima se velia, kao najvii izraz "slobodne linosti" i
"hrabrosti", - prkos pojedinaca centralnoj vlasti na Cetinju, naroito kralju Nikoli. Samovolju,
autarhinost i sukobljavanje bratstava i plemena, forsirala je tzv. "napredna" omladina, krajem
XIX vijeka, pod patronatom i uz instrukcije srpskih vlasti, da bi se i na taj nain pripremalo
unitenje crnogorske drave. Moe se pretpostaviti da je ta linija otpora Cetinju i dinastiji
Petrovi-Njego razvijana i u krilu Crnogorske mitropolije, poto je knjaz Danilo I odbio da se
zavladii, te da je centar tog otpora bio u manastiru Moraa, o emu govori Drljevi.
Cilj S. Drljevia je bio da u ovome radu pokae ulogu Moraana u boju na Mljetiku, pa
kae da su oni, "zbog mogunosti svoga broja, sainjavali glavninu, prema kojoj su Uskoci i
Drobnjaci, pod vostvom Novice Cerovia i Mirka Aleksia, bili sporedne ete". Suprotno ovoj
tvrdnji, S. Drljevi, pri analizi kompozicionog postupka Ivana Maurania u eposu Smrt Smail
age engia, primjeuje da u Mauranovievom djelu eta polazi sa Cetinja jer je "vazda
slobodno Cetinje bilo istonik i voa borbe za slobodu", pa i one ete koje su polazile iz drugih
mjesta - sve su "u njega gledale", jer je Cetinje bilo "duhovni voa i ete protivu Smail age".
Drljeviev tekst je izazvao reakciju. Autor teksta u "Slobodnoj misli" s pravom osporava
tvrdnju Drljevia da je Moraa bila nezavisna od Cetinja i od Otomanske imperije.224 On mu
zamjera i to se pridruio nadmetanju i potenciranju uea Moraana u borbi na Mljetiku.
4.
U knjizi Centralizam ili federalizam Sekula Drljevi je objavio pet svojih govora u
Narodnoj skuptini (22. juna 1925, 16. februara, 8, 26. i 27. marta 1926). Ovim govorima
pridruio je, zbog njegove aktuelnosti, i lanak "Za Gole planinom", koji je bio publikovan u
zagrebakom listu "Hrvat".225
Drljevievi govori u ovoj knjizi reprezentuju njegovu politiku misao. U predgovoru kae
da je centralizam, od 1918, donio potinjenost, potiskivanje kultura, neravnopravnost,
onemoguio stvaranje "vie civilizacije Junih Slavena", to bi, tvrdi on, bio "jedini smisao
jugoslavenske dravne misli". Na suprot centralizmu, federalizam bi donio ekonomsko-kulturnu
ravnopravnost. S. Drljevi je, preko junoslavenskog primjera, pronikao u sutinu problema koji
nastaje formiranjem irih dravnih tvorevina, to dokumentuje i teka sudbina kultura nekih
naroda koji su kooptirani u nekoliko velikih evropskih drava.226
S. Drljevi kae da je u XIX stoljeu Crna Gora dokazala "viu kulturnu sposobnost" Imovinskim zakonikom i Gorskim vijencem, jer su ta djela ulaznica u "regijone abstrakcije", u
kojima su prisutna samo kreativna dostignua znaajnih stvaralaca iz velikih naroda.
On Krfsku deklaraciju (od 20. jula 1917) definie kao jednostrani pravni akt, kojim srpski
kralj "fiksira svoje zahtjeve prema ostalim zemljama junih Slavena", ali nalazi da je Krfska
deklaracija predviala federaciju. Meutim, S. Drljevi ne komentarie injenicu, da na
zakljuenje krfske konferencije nijesu pozvani predstavnici suverene crnogorske drave, o ijoj
su sudbini donoene odluke.
224

S. S., "Slobodna misao", br. 15, 12. april 1931, 7.

13. septembar 1925, br. 1681.
226
Meu stare, reprezentativne primjere spada prekid procvata i dekadencija helenske kulture nakon osvajanja
makedonskog kralja Aleksandra i proirenja makedonske kraljevine na grke polise.
225

Govorei o tvorcima centralizma, ironino konstatuje da su centralisti pronali

"tronarodni narod" i "vidovdansku narodnost" (Srbi, Hrvati i Slovenci tretirani su kao jedan
narod). Meutim, Drljevi ne kritikuje kreatore centralizma to ne uvaavaju injenicu o
postojanju crnogorskog naroda. Naprotiv, iz tih njegovih govora (1925-26) jasno je da tada
Drljevi Crnogorce smatra (posebnim) dijelom srpskog naroda, koji ima vlastiti istorijski put i
kulturno nasljee. Na toj injenici, o posebnom istorijskom razvoju zemalja koje su ule u sastav
Kraljevine SHS, - on razvija svoju politiku misao: da pomenuta tri naroda treba da "odustanu"
od svojih (posebnih) patriotizama i da nova drava treba da se bazira "na principu ravnopravnosti
istorijskih individualiteta i njihovih ekonomsko-kulturnih interesa". Na taj nain, mislio je
Drljevi, dobila bi i Crna Gora ravnopravno mjesto. Da bi opstala takva drava, potrebno je
suzbiti nadreivanje neke od tih "udruenih" zemalja.
Drljevi se borio protivu nametanja "istonog dijalekta", da bude nastavni i knjievni
jezik; on dalje kae da centralistiki ministri prosvjete, kako ih naziva, - juriaju na istoriju
pojedinih udruenih zemalja, falsifikujui je. Drljevi je gajio iluziju da je mogue ustanoviti i
obdrati ravnoteu interesa svih dijelova dravne zajednice iako sam kae da srpski (beogradski)
kapitalizam svaku (sebinu) akciju "maskira platom nacionalnih interesa i srpske dravne
ideje", te "divljom, urnebesnom drekom o opasnostima, koje bajagi prijete srpstvu i Srbiji".227 Na
tome mjestu, da bi istakao primarni interes kapitalista, on izvodi (prividno) kontradiktoran
zakljuak, da "beogradskom kapitalizmu nije stalo do srpstva". Vidovdanski Ustav, iz koga se
razvio centralizam, on definie kao pobjedu "beogradskog kapitalizma" pod jugoslavenskim
amblemom.
U govoru u Narodnoj skuptini, od 22. juna 1925. godine, Sekula Drljevi napada
politiku "brisanja Crne Gore i svega to je crnogorsko" koja je inaugurisana godine 1918, i
podignuta "do visine dravnog sistema vidovdanskim Ustavom". On rezignirano zakljuuje: "Ali
ko mari za posljedice, glavno je da se Crna Gora brie".228 Ni na zemljopisnim kartama, kae
Drljevi, nema Crne Gore ni kao oblasti.
U govoru od 5. maja 1926, Drljevi je traio da se Crnogorcima, ije su kue popaljene
(od kraja 1918. do 21. decembra 1925. godine), isplati odteta. Prijedlog su napadale srpske
stranke iz Crne Gore i njihovi listovi. Osim toga, Sekula Drljevi, kao i ostali poslanici
Crnogorske stranke, traio je isplatu Crnoj Gori ratne odtete.
Posebno treba istai da je S. Drljevi, na sjednici Narodne skuptine, 27. marta 1926.
godine, dezavuisao obmanu iz politike propagande, da Crna Gora ne moe ekonomski opstati
sama, pa da ne moe traiti ni ravnopravan status; on je s pravom dokazivao suprotno,
sposobnost Crne Gore za samostalan ivot, ali da je njeno teko stanje rezultat pljakanja od
strane dravne uprave.
U parlamentarnim debatama, razvijajui teoriju federalizma, Drljevi je ispoljavao jak
smisao za analizu i govorniki talenat.
5.

227

Centralizam ili federalizam, Zemun 1926.

Sekula Drljevi i Mihailo Ivanovi, predsjednik Crnogorske (federalistike) stranke, otputovali su iz Crne Gore,
kada je bio doao kralj Aleksandar zbog prijenosa Njegoevih kostiju na Loven (ta sveanost na Cetinju je trajala
od 20-23. septembra 1925), jer su ga smatrali glavnim krivcem za stanje u kome se nalazila Crna Gora. Ta sveanost
bila je rezultat inicijative Radikalne partije, da bi bio smanjen uticaj Crnogorske stranke. Za izbjegavanje doeka
kralja, posebno je napadan S. Drljevi (Na raskru, "Crna Gora", br. 45, 16. oktobar 1925; "Slobodna misao", br.
161, 11. oktobar 1925).
228

Neke teze za posljednje djelo Sekule Drljevia, Balkanski sukobi,229 javljale su se, u
periodu od dvije i po decenije, kroz njegove polemike, otpore negatorima opstanka Crne Gore,
posebno u parlamentarnim debatama. Knjiga je nastala od jeseni 1943, do marta 1944. godine, s
ciljem da doprinese rjeavanju crnogorskog pitanja poslije zavretka rata. Po visokom nivou
dokumentarnosti i teorijske utemeljenosti, usamljena je pojava u tadanjoj crnogorskoj
politikolokoj literaturi; u pitanju je Drljevieva kritika i metodino demaskiranje imperijalne
prakse. Kao teoretiar drutvenih odnosa, predviao je nemogunost opstanka dravne tvorevine
koja je osnovana na nejednakosti, pa je zakljuivao, u jednom studioznom tekstu iz 1936. godine,
da Jugoslavija mora biti "ili harmonija ravnopravnih interesa svih pod njenim nebom udruenih
zemalja, ili nee postojati". Zato izrie imperativan stav: da je nuno baiti "za sva vremena
prokletstvo na imperijalizam", da bi se ostvarila zajednica vie naroda.
Crnogorski potuenici pokuavali su da ospore teze S. Drljevia, kao to je njegovo
stalno iznoenje injenica o nepodnoljivom stanju u kome se nalazio crnogorski narod, tvrdei
suprotno, da ne postoji nerijeeno crnogorsko pitanje, jer je, navodno, sve pozitivno rijeeno
odlukama (nelegalne) podgorike skuptine, a da postoje samo ekonomski problemi. Drljevi je
dao doprinos razbijanju tih iluzija: podsticao je razvijanje svijesti o crnogorskoj individualnosti,
u vremenu kada je planski i uporno raeno na gaenju sjeanja na crnogorsku dravu, narod i
njegovu kulturu.
U toj knjizi on koristi razvijeni publicistiki stil i vokabular, a u nekim segmentima javi
se knjievno doraen iskaz, u opisu pojedinih situacija ili pri karakterizaciji politikih aktera.
Reprezentativan primjer je opis audijencije kod N. Paia, u kome je izvajao moralni i politiki
portret ovog politiara. U nekim dijelovima knjige autor je postigao visok stepen analitinosti.
Iako o zbivanjima u periodu od 1905. do 1941. godine, ima vie tekstova drugih autora, knjiga S.
Drljevia ostaje kao vano svjedoanstvo o politikim prijevarama, meusobnim poricanjima,
zavjerama, zloinima, uzaludnim ratovanjima.
Nakon likvidacije posljednjeg Obrenovia (1903), srpski politiari imali su oslonac na
carsku Rusiju koja je poela naputati Crnu Goru; Drljevi govori da je srpska dinastija, kao i
njeni politiari i tajne organizacije, organizovala teroristike akcije, da bi se crnogorska drava
rastoila (bombaka afera, kolainski proces). Srpska, i prosrpska tampa u drugim krajevima,
radila je na razvijanju otpora prema Crnoj Gori. Uoavao je Drljevi skrivenu imperijalnu
strategiju, kao to je oglaavanje boraca za osloboenje Crne Gore za "separatiste", ili svoenje
ustanka crnogorskog naroda, iz 1919. godine, na borbu samo za ("posjednike"!) interese
dinastije Petrovi-Njego, pri emu je stvarana lana slika o motivima angaovanja protivnika
crnogorske drave. Na takve agitacione zamke odgovarao je S. Drljevi realnom slikom
dogaaja: da je u pitanju oruani pokret naroda "odrasla u slobodi, da dobije svoju slobodu". O
uzrocima te borbe ostavio je Drljevi potresne stranice, opisujui neke primjere zloina koje je
po Crnoj Gori vrila srpska vojska i andarmerija, kao to je pjesma "Lovenska tajna",230 u
kojoj opisuje zloin nad porodicom Petra Zvicera.
U Balkanskim sukobima istie se i sugestivni opis razgovora Nikole Paia sa ruskim
carem, poetkom 1914, kada je Pai lano informisao cara da cio crnogorski narod eli
Odmah nakon tampanja Balkanskih sukoba, u hrvatskoj periodici objavljena su dva prikaza na to najznaajnije
Drljevievo djelo: I. M., Crna Gora u balkanskim sukobima i zbivanjima 1905.-1941, tjednik "Novine", br. 128,
Zagreb, 24. IV 1944, 9; - A., Balkanski sukobi - od dra Sekule Drljevia, "Glas pravoslavlja", god. I, br. 3, Zagreb,
15. svibnja 1944, 9. - O ovom djelu S. Drljevia, vidi: Dr Danilo Radojevi, "Svjedok vremena", pogovor uz reprint
izdanje Balkanskih sukoba, Zagreb, 1990, 175-183.
230
"Evolucija", god. IV, sv. 6, 7, 8, Zagreb 1936, 297-301.
229

ujedinjenje sa Srbima. Poto ga je krivo informisao da je na jugu Austro-Ugarske prihvaena

velikodravna srpska ideja, to je navelo cara na traginu odluku i za vlastiti prijesto: da odobri
izazivanje poetka prvog svjetskog rata. esto je Drljevi podsjeao na katastrofalni ishod
crnogorskih stradanja i uzaludnih rtava u prvom svjetskom ratu, u koji je Crna Gora ula bez
postavljenog stratekog cilja. Na jednom mjestu je ostavio zapis sa epitafnim prizvukom, o
nestanku crnogorske drave: "I krfska deklaracija i kasnija okupacija Crne Gore od strane srpske
vojske samo su obred ukopa umrle crnogorske slobode". U knjizi su detaljnije prikazani politiki
sukobi, do ubistva kralja Aleksandra Karaorevia (1934), a period kneza Pavla osvijetljen je
kroz nekoliko epizoda.
U posljednjem poglavlju knjige, pod naslovom "Duhovni lik Crne Gore", iskazao je
Drljevi novi odnos prema etnikom odreenju Crnogoraca. On se poziva na rezultate, kako
kae, savremene nauke, prema kojima je u osnovi svih tzv. "dinarskih naroda"231 - ilirski sloj, iz
koga su nastali narodi koji su ostvarivali vlastiti istorijski put i kulturu. On kae da crnogorski
narod po jeziku pripada slovenskoj jezikoj zajednici, pa indirektno saoptava da su zateeni Iliri
tokom vremena slavenizirani.232
S. Drljevi, govorei o etnikom porijeklu crnogorskog naroda, pozvao se i na miljenje
istaknutog srpskog naunika ivojina Peria koji je, kratko vrijeme prije nego je drugi svjetski
rat zahvatio i Balkan, zakljuio (argumentovano) da su Crnogorci "etika i etnika posebnost".
Ne moe se prihvatiti tvrdnja nekih autora da Drljevi, u svojim poslanikim debatama u
Narodnoj skuptini, i u lancima koje je objavljivao u tampi, nije priznavao postojanje
crnogorskog povijesnog individualiteta, jer je on, iako nedoreeno i sa nedovoljnim saznanjima,
ukazivao na razlike izmeu Crnogoraca i Srba, jo u advokatskoj odbrani pri montiranom
procesu generalu R. Veoviu (1921). Da bi dalje razmiljao o ovome pitanju, Drljeviu je bilo
potrebno da vidi pogrome nad Crnogorcima, poslije okupacije Crne Gore, 1918. godine.
Posebnost crnogorskog naroda, kako konstatuje Drljevi, iskazana je i u umjetnosti. Primjer su
crnogorske tubalice i Gorski vijenac, za koji kae da je "bljesak crnogorskog pogleda na svijet".
To, novo gledite o crnogorskom narodu i njegovom porijeklu, predstavlja potpuno
odstupanje od romantiarsko-nacionalistikih lekcija,233 koje je sluao i bio usvojio u gimnaziji u
231

S. Drljevi se ranije oslanjao na antropografiju Jovana Cvijia, isputajui iz vida da je njegov geopolitiki rad
bio u slubi pijemontskih planova i akcija velikosrpske buroazije. U jednom dijelu objektivnih naunih analiza
dolo se i do zakljuka da je Cvijieva idealizacija tzv. "dinarskog psihikog tipa" - nenauna. Na jednom mjestu
Drljevi je zapisao da "nije nepoznato da je srpski uenjak Jovan Cviji rekao da dinarci i Srbi nijesu jedno" (S.
Drljevi, Pitam Beograd, "Spremnost", br. 104, 20. II 1944, 3).
232
Potrebno je, meutim, skrenuti panju na injenicu, da S. Drljevi nije pominjao slavenska-(dukljanska) plemena
koja su dola iz Polablja na tlo Duklje (biveg Prevalisa), e je poeo da se odvija proces slavenizacije
(dukljanizacije) dijela zateenog, ranije doseljenog na te prostore, neslavenskog stanovnitva, kao i proimanje
kultura. Od vremena formiranja prvih drava junih Slavena (od VII do XII stoljea) odvijao se proces etnikih
oblikovanja. Doseljena slavenska plemena donijela su iz postojbina ve formirane posebnosti, a zatim su,
vremenom, stupala u blie socijalno-ekonomske i kulturne veze sa starosjedilakim stanovnitvom, ostatcima Ilira,
romaniziranih Ilira, Grka, Kelta i dr. Proces meusobne asimilacije, u zavisnosti od toga koje je zateeno
stanovnitvo u veem stepenu slavenizirano, dovodio je do novog udaljavanja doseljenih Slavena, pa su tako
nastajali junoslavenski etnosi, meu kojima i dukljanski (crnogorski). I nakon formiranja ovih etnosa, nije se gubila
svijest o pripadnosti irem, slavenskom svijetu. Docniji procesi kulturnog proimanja i demografskih kretanja na
balkanskim prostorima, doveli su do smanjivanja razlika. S. Drljevi nije bio dostigao ovaj nivo saznanja o etnoistorijskim procesima.
233
Sekula Drljevi se mogao sresti sa ranije izreenim tvrdnjama nekih istoriara, da Crnogorci nijesu slavenskog
porijekla, ili da su dukljanski Sloveni asimilirali starije slojeve balkanskog stanovnitva. Tu misao je, na primjer,
kazao u svojim pismima I. Ruvarac, koje je upuivao dr L. Tomanoviu. Tomanovi ih je publikovao 1923. godine.
U prvom od njih, 28. marta 1889. godine, Ruvarac je pisao da Crnogorci nijesu od starih Zeana, ve Vlasi koji su

Srijemskim Karlovcima. On se uzdigao i iznad nametnute "istine", tokom XIX stoljea (kroz
romantiarsku literaturu, kolstvo i politiku propagandu), da su Crnogorci "nadnarod" ("cvijet
srpstva"), to je bio ponio iz svoje zemlje. Shvatio je koliko je Crna Gora bila otvorena za
mitove, koji su bili prepreka za stvaranje realne svijesti o sebi.
U vezi pripreme za tampu rukopisa Balkanskih sukoba, treba pomenuti da ga je
redigovao (lektorisao) dr Ferdinand Masli,234 saradnik lista "Graniar". On je Drljeviev jezik u
Balkanskim sukobima prilagodio tada vaeem korijenskom pravopisu u Hrvatskoj, a unio je i
neke specifine hrvatske lekseme, pa ta Drljevieva knjiga odudara od pravopisnih osobina
ostalih njegovih tekstova. Da bi slika bila cjelovitija, pod kakvim je uslovima radio S. Drljevi, u
ovom izboru njegovih djela doslovno je prenijet tekst iz prvog izdanja Balkanskih sukoba.
Zakljuak
Rad Sekule Drljevia nije bio due vremena legitimna tema istraivanja, pa su, u
kontekstu obrade drugih linosti i tema, o njemu iznoene uoptene i slobodne ocjene. Djelovao
je kao politiar, politiki teoretiar, pravnik i publicista, vie od tri i po decenije, koje obuhvataju
dva balkanska i dva svjetska rata. To vrijeme je donijelo velike lomove u dravnom i drutvenom
ivotu Crne Gore i crnogorskog naroda. Promjene koje su nastajale u politikoj i drugim
drutvenim sferama, uticale su na promjene njegovih stavova prema crnogorskom dravnom
pitanju, od prijedloga stvaranja unije sa Srbijom, do borbe za samostalnost.
Dvije i po decenije vodio je Drljevi borbu, u parlamentu i publicistikim tekstovima,
protivu srpske hegemonije nad Crnom Gorom, u toku bijelog terora, kada su najgrubljim
sredstvima branjeni rezultati nelegalne podgorike skuptine, pa je korieno njegovo ime od
strane unitarista kao sredstvo za osudu pokuaja afirmacije crnogorskog naroda, tj. postalo je lajt
motiv u politikim i "naunim" istupima zatitnika velikosrpskog projekta. Zato su teze S.
Drljevia bile stalni cilj osporavanja.
On je teoretski objanjavao ideju federalizma u svojim politikim izjavama i ugradio je u
program Crnogorske (federalistike) stranke, u vrijeme kada nije bilo izgleda za obnovu
crnogorske dravnosti. Insistiranjem na federalizmu htio je sauvati svijest kod crnogorskog
naroda o dravotvornoj tradiciji.

se "docnije uvukli, doselili i sklonili u Crnu Goru". Mjesec i po kasnije (12. maja 1889) Ruvarac ali to nema
podataka o porijeklu Crnogoraca: "...da imam potanji(h) podataka za moju misao o poreklu sadanjih Crnogoraca,
Brana, Hercegovaca i Bokelja, ne bih se ja ustruavao i zazirao i plaio ujedinjenja Crne Gore i svih sedmoro brdah
s Hercegovinom i Bokom, ve bi(h) ustao i bez svake bojazni rekao da su stari Srbi" izginuli i izumrli, a da su
dananji Crnogorci "veim delom porekla vlakoga". Na tu misao Ruvarac se vratio jo jednom, u pismu od 26.
septembra 1894, kada objanjava zato ne moe doi u Crnu Goru jer zna da se ne bi mogao uzdrati da ne kae
"kom Crnogorcu ili Braninu, da je poreklom Vlah". (Dr Lazar Tomanovi, Iz jedne zbirke pisama zaslunih Srba,
"Godinjica Nikole upia", knj. XXXV, 1923, 243-249). Drljevi je mogao, isto tako, proitati kod J.
Erdeljanovia, da je meu Srbima i Hrvatima (Erdeljanovi ove ne pominje Crnogorce jer ih ubraja u "Srbe") bilo
"na vie mesta tzv. Vlaha koji su bili meavina od starih Ilira i Traana", a na jugu "osim Vlaha i dosta Arbanasa,
koji su postali meanjem starih Ilira i Traana" (J. Erdeljanovi, to su Srbi, Hrvati i Slovenci, u: Jubilarni zbornik
ivota i rada SHS 1. XII 1918-1928, Beograd, 1928, 10).
234
Dr Ferdinand Masli, defektolog, zavrio je viu pedagoku kolu. Radio je u gimnaziji u Zemunu kao sekretar.
Znao je vie jezika. U "Graniaru" je objavljivao lanke iz istorije Zemuna, o starim kuama i dr. Za vrijeme
okupacije u drugom svjetskom ratu, bila je donijeta odluka o osnivanju gradskog muzeja, pa je dr F. Masli bio
zaduen da prikuplja eksponate i stare fotografije. Kada je osnovan Muzej Zemuna (1952), Masli je predao Muzeju
prikupljenu grau.

U Crnoj Gori, od 1918, bile su, i u organizacionom smislu, na politikoj sceni filijale
srpskih stranaka koje su zauzimale najgrublji negatorski odnos prema Sekuli Drljeviu. Prve
svoje otpore Drljevi je publikovao, jer je tako jedino mogao, u hrvatskim listovima. Od 1921, u
lancima konstatuje da postoje osobenosti kod svih naroda, koje su istorijski nastale, pa moraju
biti uvaene pri ureenju drave. Pitanje dravnog ureenja Drljevi je tretirao kao civilizacijsko,
pa je isticao ekonomske, kulturne i politike probleme koje treba adekvatno rijeiti. Ove stavove
nastavio je iznositi, od 1925, kao poslanik Crnogorske (federalistike) stranke, u govorima u
Narodnoj skuptini. Zbog Drljevieve uporne borbe protivu centralizma, koji je bio politika
realnost u novoformiranoj dravi Kraljevini SHS, kao i njegovih zahtjeva za vraanje
ravnopravnog statusa Crnoj Gori, - bio je izlagan napadima u crnogorskoj i srpskoj tampi.
S. Drljevi se zalagao za legalnu, politiku borbu, pa je, zavisno od opte situacije i
odnosa snaga, mijenjao taktiku. Njegove izjave protivu centralizma koji gazi demokratske
principe, bile su stalni izazov za vlast, pa je raznijem metodama ponitavan efekat njegovih
pokuaja da se ponu stvarati uslovi za drutvene promjene. U godinama trajanja versajske
Jugoslavije shvatio je koliko je bilo negativno njegovo vlastito djelovanje (od 1913. do 1919) na
likvidaciji crnogorske drave. To iskustvo je docnije gnomino saeo, zapisujui da je drava
"najvee ljudsko dobro. Nju je najtee stvoriti, a lake od mnogih velikih ljudskih djela unititi".
U radu na irenju ideje obnove crnogorske dravnosti imao je najupornije protivnike u sloju
potuenika iz sopstvenog naroda, kojima je upuivao misao da je bratstvo "sentimentalan pojam
bez ikakvog pravnog ili politikog znaaja. Ostaju jednakost i sloboda". Drljevi je esto uziman
kao (negativan!) primjer "separatiste", a njegov razvojni put, kao i drutvena uslovljenost nekih
njegovih angaovanja u koja se uputao, nijesu cjelovitije obraivani, zaboravljani su pojedini
vrijedni tekstovi koje je objavljivao u tampi. Umjesto analiza, neutemeljene ocjene Drljevieve
linosti od politikih protivnika, koji su ujedno bili protivnici ideje o samostalnoj Crnoj Gori,
esto su ponavljane i dobijale znaaj pune i trajne slike ovog crnogorskog politiara.
Drljevi je uoavao lomove karaktera u vrijeme ponitavanja i gaenja crnogorskog
identiteta, izmeu dva svjetska rata, kada su se meusobno slavili zavjerenici protivu crnogorske
drave kao "nacionalni heroji," jer je, kako on primjeuje, bio preuzet od srpskih tajnih
organizacija kult zavjerenitva.
Svoju politiku misao Drljevi je esto zdruivao sa odabranim Njegoevim stihovima,
to je ujedno bio i metodini odgovor onima koji su, bez dubljeg razumijevanja, ovoga pjesnika
svojatali i zloupotrebljavali. Tako je pokazivao koliko je Njegoevo djelo ugraeno u temelje
crnogorskog pogleda na svijet.
Analizom sadraja pretenog dijela Drljevievih tekstova dolazi se do zakljuka do koga
je stepena on bolovao ponienja u koja je zapao crnogorski narod, koji je bio izloen potpunoj
kulturnoj represiji. lanci u kojima je podvrgavao demistifikaciji agresivno, pijemontsko
djelovanje srpske vladajue klase, bili su revolt na takve odnose. Zahvaljujui solidnom
obrazovanju i retorskom daru, uz relaksirajui sloj ironije, otkrivao je zapostavljene istine. Taj
njegov nadmoni govor izazivao je jaku mrnju brojnih politiara koji su tieni organizovanom
dravnom silom.
Tokom drugog svetskog rata, od 1942. do 1944, Drljevi je objavljivao u hrvatskim
novinama lanke koji su se, osim manjeg broja izuzetaka, odnosili na krug crnogorskih tema,
sadranih u njegovim poslanikim govorima, a u nekim sluajevima, uzimao je odlomke iz
rukopisa koji su kasnije prilagoeni za knjigu Balkanski sukobi. U to vrijeme bio je osamljen sa
svojom koncepcijom o restituciji crnogorske drave, pa je, zbog otrih napada na njega koji su
objavljivani u Nedievoj Srbiji, te lanih policijskih prijava da sarauje s komunistima, osjeao

da mu je egzistencija ugroena, ime se moe objasniti nastanak i jednog dijela njegovih lanaka
koji su bili na liniji okupatorske politike.
U srpskoj tampi i politikim brourama u Nedievoj kvislinkoj Srbiji upuivane su
teke rijei Sekuli Drljeviu zbog njegovog stava o posebnosti crnogorskog naroda. Njemu su
suprotstavljani "argumenti" iz propagandne literature, kao to je "prisjeanje" da je u
crnogorskim kolama ueno da Crnogorci "pripadaju srpskoj a ne crnogorskoj narodnosti", pa da
od toga to su u koli uili, odstupaju "razni Drljevii, tedimlije i drugi otpadnici". Na kraju su
slijedile i prijetnje ("izdajnicima i tuim izmearima") fizikim unitenjem, da e ih, zbog
njihovog "protivsrpskog" rada - "stii narodna osveta za sva nedela i narodna izdajstva".235
Komunizam Drljevi definie kao "meunarodnu bolijest",236 od koje Evropa boluje
nekoliko decenija, pa je pogrjeno mislio (1941) da e doi do izljeenja zahvaljujui armijama
sila osovine koje su "ve na pragu Petrovgrada, Moskve i Kijeva". Za crnogorski narod se nadao
da e se sam izlijeiti. Taj otpor prema komunizmu inicirao je Drljevievo opredjeljenje da
istraje u uvjerenju da je mogue, uz pomo Hitlerove Njemake, slomiti partizanski i etniki
pokret, i vratiti poniteni suverenitet Crne Gore. On se jednako suprotstavljao etnicima i
partizanima, iako su crnogorski etnici bili nosioci velikosrpske hegemonistike ideje, a partizani
jedini vodili borbu za nacionalnu ravnopravnost. Pri kraju rata (1944), kada je postalo oigledno
da e doi do sloma sila osovine, bio je podlegao i propagandi da e neminovno doi do sudara
Sovjetskog Saveza sa zapadnim saveznicima, Velikom Britanijom i SAD, pa da e to biti nova
ansa za obnovu crnogorske drave.
Odluka dijela vostva CFS, u ijem je donoenju sudjelovao S. Drljevi, da se, uz pomo
italijanske vlade, vrati samostalnost Crnoj Gori, bila je naputena zbog okretanja italijanskog
okupatora prosrpskom projektu. Isto tako, bili su nerealni napori S. Drljevia da za ideju obnove
crnogorske drave obezbijedi njemaku podrku. Pokuao je preko ministra H. Neubachera, ali
ak i njemaki agenti biljee da se S. Drljevi razoarao u rad ovog ministra koji je Drljevia
vidio kao "podmitljivog agenta". Zatim, nadao se u posrednitvo Ante Pavelia, mislei da on
kod njemakih vlasti uiva visoki ugled. Pomenuto Drljevievo politiko djelovanje, da iskoristi
okupatore koji su razbili srpsku imperijalnu tvorevinu Jugoslaviju, da ne bi poslije zavretka rata
dolo do obnove asimilatorsko-unitarne drave, uinilo ga je "negativnim" primjerom za
politiko osuivanje - kao "separatista" - svih onih koji zastupaju tezu o povijesnoj utemeljenosti
crnogorskog naroda.
"Dravna komisija za utvrivanje zloina okupatora i njihovih pomagaa", djelujui u
pobjednikoj euforiji, naznaila je S. Drljevia kao "ideologa faizma". Meutim, itavo
djelovanje S. Drljevia, pa i njegovo kolaboriranje sa okupatorom, bilo je usmjereno na borbu za
stvaranje politikih uslova u kojima bi bila obnovljena crnogorska nezavisna drava, tj. da se
sprijei ponovno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. On je smatrao da veina Crnogoraca ne eli da
ponovo nad njima drugi vlada, pa je i knjiga Balkanski sukobi nastala sa istim ciljem, da pokae,
na osnovu analize srpske hegemonistike politike u prvoj polovini XX stoljea, da nije mogue
formirati takvu Jugoslaviju koja bi po demokratskim principima bila trajna i u kojoj bi bila
osigurana sloboda i ravnopravnost crnogorskog naroda.
Argumentovane tvrdnje autora koji su dokazivali da je Crnogorcima i u novoj dravnoj
zajednici "ravnopravnih naroda" osporena istorija, kultura i ostali elementi identiteta, navele su
komunistiko rukovodstvo da aktuelizira ime Sekule Drljevia, kao negativnog indeksa.
Istoriografska afirmacija crnogorske feudalne prolosti kvalifikovana je kao "nacionalizam" i
235
236

"Srpski narod", Beograd, 25. marta 1944.

Govor preko Radio Cetinja, 30. avgusta 1941.

"separatizam", to je, u toj konjunkturi, znailo najteu osudu, kao pokuaj razbijanja
Jugoslavije. Takvim izjavama politiara prizivane su grupe prosrpski orijentisanih naunih
radnika da pobijaju teze "crnogorskih separatista" koji negiraju "zajedniko" etniko porijeklo
Crnogoraca i Srba. Meutim, ti su pokuaji ostajali na nivo-u pomenutih politikih izjava,
"definiui" Drljevia i tedimliju kao "faistike" i "ustake" ideologe, iako ustae nijesu imale
potrebe da im njih dvojica dopisuju politiki program.
Dr Danilo Radojevi