Mudrost nesigurnosti

Oduvijek me oaravao zakon oprenih nastojanja. Ponekad ga nazivam i obrnutim zakonom.

Kad se nastoji odrati na povrini vode tone; no, kad pokuava potonuti pluta. Kad
zadrava dah, gubi ga to iznenada priziva u misli onu pradavnu i podosta zanemarivanu
poslovicu, SVATKO TKO ELI SPASITI SVOJU DUU, IZGUBIT E JE.
Nesigurnost je rezultat nastojanja da se postane sigurnijim te da su, nasuprot tome, spas i
zdravlje sadrani u najradikalnijem priznanju da nemamo naina da spasimo sami sebe.
Kineski mudrac Lao Tsu, uitelj zakona oprenih nastojanja, je rekao da oni koji opravdavaju
sebe nisu uvjerljivi, da bi se onaj koji tko eli spoznati istinu trebao liiti svojih spoznaja i
znanja, te da nema nieg snanijeg i stvaralakog od praznine od koje ljudi bjee.
Problem traganja za smislom u ovom prividnom iskustvenom kaosu podsjea na djetinjastu
elju, da se nekome poalje potom malo vode. Primatelj odvezuje uzicu, a u krilo mu se izlijeva
prava poplava. to se vie nastoje prouavati rjeenja raznih problema u politici i gospodarstvu,
u umjetnosti, filozofiji i religiji, to se vie stjee dojam o iznimno nadarenim ljudima, koji su
svoju dovitljivost posve istroili da vodu ivota omotaju u uredne i trajne paketie.
Samo po sebi postalo je oito da je u proteklom stoljeu autoritet znanosti zauzeo mjesto
autoriteta religije u shvaanju javnosti, te da je skepticizam barem u duhovnim pitanjima
postao rasprostranjenijim od vjerovanja. Vjerovanje je poljuljano uslijed iskrene sumnjiavosti te
pomnog i neustraivog razmiljanja visoko inteligentnih ljudi od znanosti i filozofije. Pokretani
gorljivou i potivanjem injenica, oni su pokuali vidjeti, spoznati i suoiti se sa ivotom

onakvim kakav jest, bez vlastitih prieljkivanja. Ipak, uza sve to su uinili da bi poboljali
ivotne uvjete, ini se da njihova slika svemira ostavila pojedinca bez one krajnje, konane nade.
Cijena njihova udesa u ovom svijetu bila je nestajanje svijeta koji treba doi, pa se namee ono
staro pitanje: TO E DOBITI OVJEK, AKO OSVOJI ITAV SVIJET, A IZGUBI SVOJU
DUU? Logika, inteligencija i razum su zadovoljeni, no srce postaje gladno. Koliko se dugo
odgaa, no sve to je stvoreno mora se i raspasti.
Suvremeni znanstvenik nije toliko naivan da opovrgava postojanje Boga zato, to ga ne moe
pronai svojim teleskopom, ili opovrgava postojanje due jer ne moe otkriti skalpelom. On je
tek zabiljeio da je ideja Boga logiki bespotrebna. Ona mu ne pomae objasniti sve to on ne bi
mogao rasvijetliti na neki drugi, jednostavniji nain.
On tvrdi: Kad se za sve to se dogaa kae kako se to dogodilo Bojom providnou i voljom,
zapravo se nije reklo nita. Takva nam zamisao ne pomae da doemo do bilo kakvih
povjerljivih predvianja, pa je time sa znanstvenog stajalita posve bezvrijedna.
Ono to je znanost u konanici rekla, bilo bi: Mi ne znamo, a prema svemu sudei i ne moemo
znati, postoji li Bog. Nita od onog to znamo ne upuuju na to da postoji, a za sve tvrdnje o
njegovu postojanju pokazalo se da nemaju logikog smisla. Vjeruje li u Boga, rekli bi
znanstvenici, mora to uiniti iskljuivo na osjeajnim temeljima, bez ikakva uporita u logici ili
injenici. Praktino govorei, to bi se moglo svesti na ateizam. Teoretski, to je jednostavno
agnosticizam. Naime, bit znanstvenog potenja lei u tome da se ne pretvara u kako zna ono
to ne zna, a bit znanstvene metode jest da se ne uvode hipoteze koje se ne mogu i provjeriti.
Kad se jedanput pojavi dvojba o tome da je religija zapravo mit, njena snaga iezava. Moda je
ovjeku potrebno da ima mit, no on si ga ne moe svjesno pripisati. Mit moe uspjeti samo ako
se za njega misli da je istinit, a ovjek ne moe dugo zavaravati samoga sebe namjerno i svjesno.
Izgleda da tu injenicu ne uoavaju ni najbolji suvremeni apologeti religije. Njihovi najsnaniji
dokazi za vrstu povratka na ortodoksno jesu oni koji pokazuju drutvene i moralne prednosti
vjerovanja u Boga. No to ne dokazuje da je Bog stvarnost. Najvie to dokazuje je bilo bi kako je
vjerovati u Boga korisno. To je mnogo vie vjera u vjerovanje, negoli vjera u Boga. Suprotnost
izmeu nesigurnog, neurotinog, obrazovanog suvremenog vjernika i tihog dostojanstva vjernika
starog kova, ispunjenog unutarnjim mirom, ini ovog potonjeg ovjekom kojemu treba zavidjeti.
Ali, radi se o ozbiljnoj pogreki u primjeni psihologije kad se postojanje ili nepostojanje neuroze
pretvara u kamen mudrosti i istine. Isto je kad se tvrdi da filozofija koja ovjeka ini neurotikom
mora biti pogrena.
Veina ateista i agnostika jesu neurotici, dok je veina jednostavnih katolika sretna i pomirena sa
sobom. Zato su stajalita onih prvih lana, a potonjih istinita.

ak kad bi zapaanje bilo tono, apsurdno je objanjenje koje se na njemu temelji. Agnostik i
skeptik jest neurotiar, no to istodobno ne znai da je njegova filozofija pogrena; to
podrazumijeva otkrivenje injenica kojima se oni ne znaju prilagoditi. Intelektualac koji
pokuava pobjei od neuroze zanemarujui injenice, samo postupa prema naelu koje kae:
GDJE JE NEZNANJE BLAENSTVO, GLUPO JE BITI MUDAR.
Kad vjera u vjeno postane nemoguom, i kad postoji tek njena slaba zamjena kroz vjeru u
vjerovanje, ljudi tragaju za svojom sreom razonodama koje im nudi njihovo doba.
Takva situacija nudi dva rjeenja. Prva bi bila da na ovaj ili onaj nain otkrijemo novi mit, ili da
uvjerljivo vratimo u ivot onaj stari.
Postoji jo jedan put koji ne zahtjeva ni mit, ni beznae. No, on zahtjeva opu revoluciju u
nainu razmiljanja i osjeanja na koji smo do sada navikli.
Zajednika pogreka uobiajene vjerske prakse nalazi se u zamjeni simbola za stvarnost, u
pogledu na kaiprst uperen na pravi put, te u odluci da se taj kaiprst radije stavi u usta i sie radi
utjehe negoli da se krene tim putem. Vjerske ideje su kao i rijei od male su koristi, a esto
odvode i u zabludu, osim ako tono ne poznaje odreene stvarnosti na koje se odnose. Rije
voda korisno je sredstvo za komunikaciju meu onima koji znaju to je voda. Jednako vrijedi i za
rije i ideju koju nazivamo Bogom.
Stvarnost koja odgovara Bogu i vjenom ivotu potena je, otvorena, jednostavna i izloena
svima da je vide. No, da bi se sagledala, potrebne su neke ispravke u naem umu, onako kao to i
jasan vid ponekad zahtijeva korekciju oiju.
Vjerovanje prije ometa negoli pripomae otkrivati ovu stvarnost, bez obzira na to radi li se o
vjerovanju u Boga, ili u ateizam. Ovdje moramo istaknuti jasnu razliku izmeu vjerovanja i
vjere. Vjerovanje bi znailo neprestano isticati kako je istina ono to bi netko rado htio ili elio
da postoji. Vjernik e svoj um otvoriti istini pod uvjetom da se ona uklapa u njegove unaprijed
zamiljene ideje i elje. Vjera je, s druge strane, bespogovorno otvaranje uma istini, ma kakva
ona bila. Vjera nema nikakvih unaprijed zamiljenih oekivanja; ona je skok u nepoznato.
Vjerovanje se priljubljuje uz neto, vjera oslobaa. U tom smislu vjera je bitna vrlina svake
religije koja nije samozavaravajua.Veina nas vjeruje kako bismo se osjeali sigurnima, kako bi
nai pojedinani ivoti izgledali dragocjeno i znaajno. Tako se vjerovanje pretvorilo u pokuaj
grevitog pridravanja za ivot, pohlepnog posezanja i uvanja ivota samo za sebe. No ivot se
ne moe zgrabiti, kao to se ne moe odetati s rijekom u vjedru. Pokuate li tekuicu uhvatiti u
vjedro, jasno je da ne razumijete i da ete uvijek ostajati razoarani, jer voda u vjedru prestaje
biti tekuicom. Da biste imali tekuicu, morate je pustiti , i dopustiti joj da tee. Isto vrijedi i za
ivot, i za Boga.

Alan Watts Odlomak iz knjige Mudrost Nesigurnosti

Izvor: zen-i-umjetnost.bloger.index.hr