Analiza pjesme: Banovi Strahinja

Poznato je da u naoj narodnoj knjievnosti postoje pjesme izuzetne ljepote, toliko vrijedne da je
i jedan svjetski knjievni velikan, kakav je bio Gete, uio srpski jezik, da bi ih itao u originalu.
Meu takvim pjesmama nalazi se i epska pjesma Banovi Strahinja, koju je ispjevao i Vuku
Karadiu u pero kazao Starac Milija. Po svojoj sloenosti, kompozicijskoj cjelovitosti,
svrsishodnosti motiva i njihovoj meusobnoj funkcionalnoj povezanosti, ona spada u remek -
djela nae epike.

Mnogo naih pjesama u naslovu nosi ime kakvog epskog junaka, ali je malo onih koje su tako
dosljedno tematski usredotoene na njegov lik kao to je to pjesma Banovi Strahinja. Ve prvi
stih nam kazuje da je u sreditu pozornosti narodnog pjevaa osobnost, a ne dogaaj, sukob,
osobina vrijedna uzdizanja i pohvale ... Sva dogaanja i sukobi koji slijede, podreeni su linosti
junaka i imaju funkciju njegovog osvjetljavanja iz razliitih kutova.

Uvod u pjesmu sliniji je pripovjednoj nego guslarskoj knjievnosti:

Netko bjee Strahiniu bane,
bjee bane u malenoj Banjskoj,
u malenoj Banjskoj kraj Kosova,
da takoga ne ima sokola.
Jednog jutra bane podranio ...

U skladu s poetkom oblikuje se cjelovita struktura pjesme, kako na formalnom tako i na
unutarnjem planu: ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija, rasplet, epilog, ukljuujui i dvije
vrlo funkcionalne epizode, ili digresije (majino pismo i sudbina starog dervia) sadre motive
koji se meusobno ogledaju jedni u drugima i tako postiu umjetniki efekt vrijedan potovanja.
Na temelju toga zakljuujemo da se narodni pjeva nije jednostavno sluio stereotipom
guslarskog pjevanja, ve na umjetniki nain povezuje sloj svijeta djela sa slojem znaenja i
ideja koje proizlaze iz njega. I kada koristi takozvane "stajae motive" ili epske stereotipe, on to
ini svrsishodno, dajui im dublja umjetnika znaenja i funkciju.

Ve prva rije "netko" pojaava nau panju i upuuje nas na namjeru pjevaa da nam dokae da
njegov junak nije bilo tko, ve nesvakidanja, neponovljiva osobnost. On e tu namjeru
dosljedno i uspjeno i ostvariti.

Uvod ili ekspozicija pjesme sadri u sebi nekoliko stereotipnih epskih motiva koji se gradacijski
niu jedan za drugim:

- Motiv opremanja junaka (bana) za put: U opisu brinog pripremanja za putovanje oslikan je
status junaka, njegova otmjenost, izgled, profinjenost odijevanja, ali i vanost putovanja koje mu
predstoji.

- Motiv gozbe (est u naoj epici): Dugim opisom banovog boravka i gozbe u Kruevcu
predoen nam je ugled junaka, gostoprimstvo njegovih domaina, ali i gospodstvo i rasko
srpskog plemia, iji domovi i maniri nimalo ne zaostaju za europskim. Radnja se ovdje prilino
zaustavlja (retardira), pa i sam pjeva ima potrebu da primijeti: pozadugo bane gostovao,
pozadugo bane zaamao. itajui pjesmu saznajemo svrhu tog predugog dvorenje i tetoenja
predragog gosta, kojeg domaini vole vie "no svu zemlju nau carevinu"! Motiv gozbe ima i
skrivenu, mnogo vaniju svrhu - on je sredstvo karakterizacije obitelji Jugovia i ostale
kruevake vlastele, koje e pjeva predstaviti u pravom svjetlu, vjetom uporabom kontrasta na
poetku zapleta pjesme.

- Motiv glasnika (uobiajeni motiv u narodnoj epici kojim se junaci obavjetavaju o dogaajima
kojima nisu nazoili): Pojavom glasnika okonava se uvod i banovo "amanje" u tazbini.
Glasnik donosi pismo (jo jedan stalni motiv u naoj narodnoj epici) iji sadraj e prouzroiti
poetak nove etape u razvoju radnje - zaplet.

Pismo koje glasnik donosi banu Strahinjiu predstavlja pjesmu za sebe. U ovoj epizodi, koja
izlazi iz toka zapoete prie, detaljno se opisuju dogaaji u Banjskoj, mada su mogli biti saeti u
nekoliko informativnih reenica. Ipak, kada bolje razmislimo, uoavamo viestruku funkciju ove
digresije. Radnja ove epske pjesme dogaa se u predveerje Kosovskog boja, Turci zaposjedaju
srpski zemlje, a srpski vlastela se bezbrino gosti u Kruevcu. Slika Banjske je u kontrastu sa
slikom glavnog grada iji je zadatak brinuti o svoj srpski zemlji.

Osim to pokree radnju i, neosporno, kritizira stanje u dravi, motiv pisma doprinosi i
emocionalno - psiholokoj i moralnoj karakterizaciji glavnog junaka. Po njegovom dranju
vidimo da je duboko pogoen vijestima. Ojaan je, osramoen, s osjeajem krivnje to nije
zatitio majku i enu koju voli. Povrijeena su njegova osjeanja i njegova ast. Ali, ma koliko
skrhan bolom u naoko beznadnoj situaciji, ban ne gubi odvanost; on je dosljedan svemu to
smo o njemu saznali s poetka pjesme. On je odgovoran, astan, hrabar, mudar, domiljat,
obrazovan (govori mnoge jezike), vian vojnim vjetinama, pa i lukav kada je to potrebno. O
svemu tome saznajemo iz njegovog razgovora s tastom, dok uzaludno pokuava od njega izmoli
pomo, koju su mu netedimice obeavali onda kada mu nije bila potrebna.

Zaplet zapoinje motivom izdaje. Jug Bogdan odbija poalje devet Jugovia s banom Strahinjia
na Kosovo (gdje mu se nalazi oteta ker). U novom svjetlu, panja, razmetanje u ukazivanju
poasti, obeanja, verbalna junaenja Jugovia i ostalih prestonih plemia, dobiva novo, sasvim
suprotno znaenje. Vidimo nedosljednost, licemjerje, kukaviluk kao i dvostuko poimanje
roditeljstva i obveze prema mukoj i enskoj djeci: - Ne dam ece vodit na Kosovo, makar eri
nakad ne vidio. tovie, nain na koji Jug Bogdan sagledava udes koji je zadesio nesretnu ljubu
Strahinjina, uvredljiv je i sablanjiv i utoliko neshvatljiviji to dolazi iz usta njenog oca. (Mada
je u vrijeme o kojem pjesma govori bilo drutveno prihvatljivo na takav nain govoriti o eni
ija ast je ukaljana, ne moe se porei zapanjujua neosjetljivost jednog plemia prema svojoj
nemonoj keri koja nezaslueno strada.)

Slika s kojom je, izvan svih svojih oekivanja, suoen ban Strahinji (pognute glave devet
urjaka, skrenuti pogledi paenoga, tastom krutost i neumoljivost) u njemu izaziva ogorenje i
prigueni bijes. Ali iu toj situaciji do izraaja dolazi njegov znak. Njegov temperament vrlo
slikovito je doaran zusti opremanjem i energinim sedlanjem konja. Ponosan i razoaran u
dojueranje prijatelje, nee vie progovoriti ni rijei. Uputit e im samo pogled pun prijekora,
ali nee uspjeti uhvatiti niti jedan pogled za uzvrat.

Kad pijahu vino i rakiju,
svi se fale za dobre junake ...
Al'da vidi jada u nevolji!
Banu jutros nema prijatelja.

Ovi stihovi dobie svoju punu dimenziju u banovom susretu s ovjekom sline sudbine (turskim
derviem) koji e svojim iskazom upotpuniti njihov sadraj i dati im univerzalno znaenje. Na
ovaj nain narodni pjeva u priu uvodi jo jedan tipski, ali vrlo vjeto oblikovan iu kontekstu
pjesme viestruko znaajan motiv - motiv usamljenog viteza:

Vie bane da mu druga nema,
sam ode poljem kruevakim.

Njegovu usamljenost i izdaju koju su mu ljudi poinili, narodni pjeva pojaava motivom
jednog neobinog prijatelja u nevolji. Uz njega je ostao jedino pas, hrt Karaman, koji e biti tu,
da mu pomogne i kada mu ivot bude ugroen. Pred nama je arhetipski prizor: junak, konj i pas
u potrazi za pravdom.

Banovo tumaranje u potrazi za vinovnikom njegove iznenadne nesree pjesnik e zaustaviti jo
jednom epizodom. Na prvi pogled to je pria o starom derviu koga za bana vezuje davno
uinjeno dobroinstvo; ipak, ona je mnogo vie od toga.

Unato tome to je ban Strahinji preobuen u tursko ruho, to vjeto oponaa Turina i teno
govori njegovim jezikom, dervi ga prepoznaje. (Njegova znamenja, konj, pas i junaka ljepota
nadaleko su poznata.) Mada izraava bojazan da je ban doao po otkup koji mu duguje njegov
nekadanji zarobljenik (na iju se sudbinu saalio iu ija obeanja je velikoduno povjerovao)
dervi mu istovremeno iskazuje izraze iskrenog potovanja . Sve to e on o banu rei
predstavlja neposrednu karakrerizaciju glavnog junaka kao velikodunog, plemenitog i
dareljivog ovjeka koji vjeruje ljudima i suosjea u nevolji. Ipak, to nije jedina funkcija ove
epizode.

Slika dervia, usamljenog, zaputenog i uz to pijanog (to je protivno njegovoj vjeri i obiajima)
iza koje slijedi i pria o uzrocima takvog jadnog stanja u kome ga ban zatie, predstavlja
svojevrsno sredstvo usporedbe dva junaka. Kada govori o ovjenosti, pjesnik se ne rukovodi
pripadnostima bilo koje vrste (to spada u oekivane stereotipe u narodnoj epici) ve je promatra
kao individualnu vrijednost. Narodni pjeva je vjeto uspostavio sudbinsku paralelu izmeu
dvojice ljudi koje su izdali blinji. Ban i dervi se nalaze na suprotnim stranama, pripadaju
zaraenim narodima, vjeruju razliitim bogovima, ali im je sudbina podudarna. Uspostavljanje
ove paralele cijeloj pjesmi daje univerzalni znak. Ljudi ne vole stradalnike gdje god da su.
Okreu im lea ili ih zaobilaze. Dok su utjecajni, ugledni i moni, ljudi imaju sve, pa i prijatelje.
Kada ih napusti srea, naputaju ih i ljudi. Stari dervi to jednostavno definira jednom
jezgrovitom sentencom: - Nesta blaga nesta prijatelja. Ovaj stih je njihov "zajedniki nazivnik".

Banovi Strahinja je ostao sam i narodni pjesnik eli to ponovno naglasiti. Ima neeg
filozofskog u pjesnikoj slici kojom se potencira usamljenost ovjeka pod kapom nebeskom:

Ban udari, vodu prebrodio,
i primi se na konju oginu,
primi s'bane uz Gole planinu;
on je ozdo, a sunace ozgo,
te obasja sve polje Kosovo
i obasja svu carevu vojsku.

Podoban suncu u svojoj istoi i estitosti, usamljeni ban je suprotstavljen nesrazmernoj sili
turske vojske, ali i opem sljepilu i samodovoljnosti klase kojoj pripada. Izgubio je sve, osim
svoj osobni integritet. A da je to najvanije to jedan ovjek moe posjedovati svjedoe i rijei
kojima mu dervi odaje priznanje i bodri ga da u svoju vrijednost ne posumnja:

Stahin-bane, ti sokole srpski,
tvome ogu i tvome junatvu
svud su brodi e go prie vodi.

Sredini dio radnje ili kulminacija, kao i svi ostali stukturno elementi ove pjesme, graen je kao
sloena i vieznana cjelina koja se razvija u gradacijski Komponovan prepletu emocija i
dogaanja. Poinje slikom njenosti i ljubavi pod adorom Vlah-Alije, ime se postie efekt
izneverenog oekivanja. Oteta ljuba Strahinjina nije zlostavljena ropkinja koja pati i strada.
Naprotiv, Vlah-Alija se prema njoj ophodi s ljubavlju i panjom. Slika usnulog ovjeka s
glavom u krilu ene, osim to govori o njegovom osjeanju samouvjerenosti, sigurnosti i
bezbrinosti, ukazuje i na povjerenje u Strahinjina ljubu. U prvi mah, itatelj e u pomenutom
prizoru prepoznati samo jo jedan motiv izdaje, ali nije sve tako jednostavno i jednostrano. Pred
nama se otvara prostor za brojne analize i pronalaenje motivacije za tu izdaju.

Prepoznavi svoga mua u daljini, Strahinjina ljuba se nije obradovala. Umjesto toga, proeo ju
je samrtni strah. Ona ga ne oekuje kao spasioca ve kao egzekutora. Zato? Davno je prolo
vrijeme njenog ekanja i nadanja. - Pozadugo je bane zaamao u Kruevcu, au tom kontekstu
ve odavno u njenim mislima odzvanjaju rijei njenog oca, koje nije ula, ali ih zna:

Strahin-bane, ti moj zete mili,
Vieh jutros da pameti nema ...
Zna li zete, ne znali te ljudi! -
Al 'ako je jednu no noila,
Jednu nocu s njime pod adorom,
Ne moe ti vie mila biti:
Bog j 'ubio, pa je to prokleto,
Voli njemu nego tebe sine;
Neka ide, vrag je odnesao!
Boljom u te oeniti ljubom ...!

To je obiajno pravo. Teko i nepravedno prema enama u svim patrijarhalnim kulturama, pa i
naoj. Od ene, koja nema instrumente moi i fiziku snagu kojom bi se mogla suprotstaviti,
oekuje se da ivotom braniti svoju ast i ast svoje obitelji. Sa stanovita tog morala ona je
imala samo jednu mogunost: da umre. Ona je izabrala ivot i zato je kriva. Od mukarca se,
kao to vidimo na primjeru njenog oca i brae, ne oekuje isto. Jedini koji, ne samo u ovoj
pjesmi, nego u cijeloj naoj narodnoj epici, uvia tu nepravilnost jeste ban Strahinji. Ali
njegova ljuba to ne zna. Zato se i obraa Vlah-Aliji rijeima:

Nu se digni, glavu ne digao ...
Eto k nama Strahinia bana,
Sad e tvoju glavu ukinuti,
Sad e mene oi izvaditi.
(Kazna za ensko preljubnitvo)

Iza tog neoekivanog uvoda slijedi oekivani, stalni motiv, koji se prirodno nadovezuje na tijek
radnje - borba izmeu bana Strahinjia i Vlah-Alije. Narodni pjeva razvija sliku borbe punu
epskih stereotipi: - kavga se zapoinje vrijeanjem; opisuje se oruje i posebnost njegove izrade;
junaci se bore kopljima dok ih ne polome; potom u borbi isjeku sablje specijalno iskovane; bore
se ljetni dan do podne; popada ih pjena bijela i krvava ...

Ali u toj stereotipnoj slici punoj pretjerivanja, pjeva se uva pristranosti i nastoji biti objektivni
promatra. Mada se slui hiperbolama, koje su u opisima ove vrste uobiajeno stilsko sredstvo,
pjeva ni u jednom trenutku ne zaboravlja da se pred njim nadmeu dva ravnopravna borca. On
ne stoji na strani svoga junaka, ne pripisuje mu nadljudske moi i nesvakidanje vjetine, ne
favorizira ga u odnosu na njegovog omraenog protivnika. tovie, njegov protivnik je lukav i
vjet borac, u nekoliko navrata nadmoniji i na domaku bobede. Ban u trenucima gubi snagu i
koncentraciju i konj mu spaava glavu svojim vjetim manevrima. Na nogama ga odrava jedino
upornost. Ipak, bijes koji ga je hranio jenjava, pa ban posustaje. U njegovoj iznemoglosti
prepoznajemo i nalet malodunosti i sumnje. Njegova ljuba stoji po strani i ban vie nije siguran
da cijeli ovaj njegov pothvat ima smisla. Zato svoju sudbinu stavlja njoj u ruke:

Ljubo moja, - tebe bog ubio! -
koje jade gleda na planini?
No ti podbi 'jedan komat sablje,
udri, ljubo mene ja Turina;
misli, ljubo, koga tebe drago.

Zato ban stavlja svoju glavu na kocku? Moda time daje svojoj ljubi najvei zalog ljubavi koji
jedan ovjek moe dati eni. A moda mu u mislima odzvanjaju tato rijei o enskom
nevjerstvu koje ga nagrizaju sumnjom:

Al'ako je jednu no noila,
jednu nocu s njime pod adorom,
ne moe ti vie mila biti:
Bog j'ubio, pa je to prokleto,
voli njemu nego tebe sine.

to ako je njegova ljuba voljom pola za Turina, ako ga je iskreno ljubila ...? Hoe li ban moi
boriti s ljubomorom i gnjevom gledajui je pored sebe i zamiljajui je u naruju Vlah-Alije?

Zato odluuje da tu buduu agoniju presijee odmah, njenom rukom. Iskuavajui eninu ljubav
i privrenost, nadao se da e dobiti potvrdu koju je traio. Nije ni pretpostavljao da e u njenoj
dui biti prostora za dilemu. Rijei Vlah-Alije, kojima je uvjerava da ivot potedi njemu, a ne
svom muu, na razliit nain uju Strahinja i njegova ljuba. Za njega i narodnog pjevaa to su
lukave rijei za lakovjerne ene, a za njegovu ljubu - realnost:

Duo moja, Strahinjina ljubo!
nemoj mene, no udri Strahin,
nigda njemu mila biti ne e,
prijekorno biti do vijeka:
Korica te jutrom i veerom,
e si bila sa mnom pod adorom;
mene biti mila do vijeka,
odvest u te Jedrenetu gradu,
naredit tridest slukinjica,
nek ti dre skute i rukave,
raniu te medom i eerom,
okititi tebe dukatima
savrh glave do zelene trave;
Udri sade Strahinia bana!

Njezin izbor (udariti upravo bana) djeluje kao ok i kao otrenjenje. Vlah-Alija je nasrnuo na
njegovu ast, ali ona je otila korak dalje - nasrnula je na njegov ivot. U smrtnoj opasnosti
sjetio se jedinog iskrenog i odanog bia koje ima na ovom svijetu - svog psa.

Prepade se Strahiniu bane,
e pogibe ludo i bezumno,
a neto se bane domislio,
viknu bane iz bijela grla
nekakoga hrta Karamana ...

Hrt e pritei u pomo svome gospodaru, a mi emo biti u prilici da se uvjerimo iu iskrenost
Turinovih osjeaje prema Strahinjinoj ljubi, dok je nemoan gleda kako se otima razbjenjelim
psu iz eljusti:

... A Turinu oi ispadoe,
koliko mu neto ao bjee,
te on gleda ta se ini njome.

enin neoekivani postupak probudio je u klonulom Strahinjina tijelu ubilaki, zvjerski nagon.
Time je kulminacija radnje dovedena do krajnje toke - klimaksa. Ban je, poput zvijeri, zubima
zaklao svoga suparnika. Sve izdaje, sav bol, bijes, oaj i osujeenost kulminirale su u ovom
neljudskom inu.

Ono to pada u oi kada je rije o graenju lika Strahinjina ljube, jeste uzdranost narodnog
pjevaa. Nema rijei kritike, pogrde i osude. Ni u jednom trenutku on se ne slui izrazima koji
su bili uobiajeni u ovakvim prilikama (kuja, guja i slino). On naprosto kae: - ensku stranu
lasno prevariti. Po Banovim daljnjim postupcima zakljuujemo da je i on sam tako razmiljao.
Ali pred nama ostaje dilema i potreba da objasnimo ovo razmimoilaenje izmeu dvoje
suprunika. Zato ga je iznevjerila nakon svega to je zbog nje pretrpio?

Izmeu bana i njegove ljube stoji duboki nesporazum. Ban je naprosto podrazumijevao
obostranu ljubav i odanost. Ona je, meutim, svoj nain razmiljanja uklopila u stereotipe u
okviru kojih je odgajana iu novonastaloj situaciji ne ostavlja mnogo prostora za delikatne
analize suprunikih veza i uzajamnih osjeaja. Svoj ivot vjerojatno nije birala, kao ni sve ene
njenog vremena, niti je mogla smatrati da njezin ivot za nekoga predstavlja toliku vrijednost.
Ona ak ni ime nema, to znai da se cjelokupni njen identitet ostvaruje posredno, kroz ulogu
neije ene, keri, sestre. Kada je zarobljena i to je izgubila, jer nikoga nije bilo da taj njen
identitet potvrdi. Izmeu ega je trebalo da bira? Izmeu povratka u dom, gdje je eka no kojim
e je oslijepiti kao preljubnicu i izdajicu svoje vjere i roda, i ivota ovdje gdje su je na silu
prisvojili, ali joj pruaju sve na to u domu ve odavno ne moe raunati. Da li je mogla
razmiljati o Strahinjina motivima, usred egzistencjalnog straha koji je preplavio njenu svijest?

Moda zbog toga to je razumio njene razloge, moda zbog neeg to je tek planirao ostvariti ili
ak, unato svemu, zbog bezrezervne ljubavi, ban ne ubija svoju ljubu nevjernicu. Zavretak
radnje se tako odgaa.

Dio kompozicije koji slijedi nazivomo peripetija. Funkcija peripetije je produiti priu, unese
novu dramatiku i neizvjesnost nakon vrhunca radnje, kada nam se uinilo da je konflikt
razrijeen. Ali, nije ban Strahinji jedino s Vlah-Alijom u konfliktu. tovie, to to mu je on
uinio naao nema istu moralnu teinu, ma koliko ga skupo kotalo, kao ono to su mu uinili
ljudi kojima je vjerovao. Zato ban odlazi u Kruevac po svoju ljudsku i moralnu satisfakciju.

Peripetija ima jo jednu funkciju. Ona je stilsko ogledalo u kome e se ogledati Jugovii i ostala
kruevaka gospoda. Njihova srdanost i zagrljaji, kakve smo imali priliku promatrati i na
poetku pjesme, sada imaju sasvim novu konotaciju.

Vie njega starac Jug Bogdane,
a srete ga devet milih ura,
ruke ire, u lice se ljube,
za lako se upitae zdravlje.

Nema stida, nema isprike, niti osjeaje krivnje; tazbina se ponaa kao da nema nikakvu
odgovornost za sve to se njihovom milom zetu dogodilo.

Slika o njima se u potpunosti zaokruuje kada im ban Strahinji priopi kako se prema njemu
ponijela njihova kerka i sestra. Junaci na rijeima pohitae da se pokau i na dijelu; da
nemonu i prestraenu enu, neimenovanu ljubu Strahinjina, isjeku svojim svijetlim orujem i
kazne je kako pristoji i kako obiaj nalae:

Planu Jue, kako oganj ivi,
viknu Jue ece devetoro:
Povadite noe devetim,
na komate kuju iskidajte.
Silna eca baba posluae,
te na svoju sestru kidisae.

Banovo razoaranje je time upotpunjeno. On prema ovakvoj rodbini moe osjea jedino
zgaenost i prezir. U razrjeenju radnje on to i pokazuje.

Rasplet ove pjesme je jedinstven u naoj narodnoj epici. Ban nije dopustio da se pogubi njegova
nevjerna ljuba. Sa stanovita narodne epike, ovakav postupak sasvim je neoekivan (u
patrijarhalnom modelu ponaanja nema mjesta za pratanje enskog nevjere i izdaje; ene su
rastrzane "konjma na repove", oslepljivane, sakaene). Sa aspekta same prie koja se pred nama
odvija, njegov postupak je, meutim, sasvim logian. Da je elio pogubi ljubu, uinio bi to sam,
u afektu, kada je takav postupak bio potpuno opravdan. Zato je onda dolazio u Kruevac? Da
provjeri hoe li itko imati hrabrosti da mu pogleda u oi i da u potpunosti definira svoj budui
odnos prema tazbini. Ali ne samo to. Doao je da ih kazni pred svijetom, onako kako su zasluili.
Bez grubih rijei i oruja. Da ih kazni sramotom. Eto obrazloenja zato su se tako hitro
Jugovii latili oruja, da ubiju Strahinjina ljubu - htjeli su njenom krvlju da operu svoju ast,
svoj ugled, da sa sebe skinu bruku, ali i odgovornost za sve to se dogodilo. Ban je doao upravo
zato da bi im to uskratio:

Al 'je ne da Strahiniu bane,
urevima rije govorae:
ure moje, devet Jugovia!
to se, brao, danas obruka?
Na koga ste noe potrgnuli?
Kad ste, brao, vi taki junaci,
kamo noi, kamo vae sablje,
te ne biste sa mnom na Kosovu.
da inite s Turcima junatvo,
desite se mene u nevolji?

Poslednji stihovi ove pjesme, u kojima ban priopava svoju konanu odluku, kao i mnogi
prethodni, mogu se tumaiti na razliite naine.

Ne dam vau sestru pohariti,
bez vas bih je mogao stopiti,
al 'u stopit' svu tazbinu moju,
nemam s kime ladno piti vino;
No sam ljubi mojoj poklonio.

Ve u prvi mah, jasno nam je da iskaz bana Strahinjia ima dvojako znaenje i teinu - on je
istovremeno izraz velikodunosti i osude (prema eni je velikoduan, a tazbinu osuuje). Ali,
opet, njihov smisao se ne moe tako pojednostaviti. Nakon svega, ostaje otvoreno pitanje, da li
je ban Strahinji oprostio ili je samo poklonio ivot svojoj eni (jer ivot se moe pokloniti i bez
oprotaja grijeha).

Poloaj stihova i izbor rijei veoma utjeu na smisao tog iskaza. Redoslijed stihova, kao i
leksiki izbor Starca Milije, sugerira nam da je rije o oprotaju, uz pretpostavku da je pjeva
nainio pogreku: "no sam ljubi mojoj oprostio". Meutim, poto je pjevaev leksiki izbor
takav da ostavlja nedoumicu, i redoslijed stihova pomalo naruava logiku i stvara dojam
nedovrenosti, namee se i drugaiji zakljuak. Ako nainimo malu stilsku intervenciju i stihove
rasporedimo onako kako logiki slijede, nametnut e se i promjena spornoga stiha, a time i novo
znaenje:

Ne dam vau sestru pohariti,
bez vas bih je mogao stopiti,
No sam ljubi (mojoj) ivot poklonio;
al 'u stopit' svu tazbinu moju,
nemam s kime ladno piti vino.

Kako god da tumaimo znaenje ovih stihova neemo doi do konanog odgovora. Zato nam je
onda potrebno da ga traimo? Zato to od toga ovisi naa konana predstava o neponovljivoj
linosti bana Strahinjia. Ako je doista oprostio svojoj eni, onda je pred nama primjer
ovjenosti koji nadrasta sve manjkavosti i slabosti ljudske prirode, pa i vlastiti bol zbog
uinjene nepravde. Ako joj je poklonio ivot, onda je pred nama uzor kranske vrline, ovjek
koji kaznu za uinjenu nepravdu predaje u ruke Bogu, koji ne kanjava, ali ne zaboravlja. U
prvoj varijanti, kazna (koja ne podrazumijeva samo fiziko, nego i mogue psihiko, tiho
kanjavanje prikriveno od oiju javnosti) je iskljuena. U drugoj varijanti ona se ne
podrazumijeva, ali se i ne iskljuuje.

Sve i da pronaemo odgovor na ova pitanja, ne moemo razrijeiti brojne dileme koje iz toga
proizlaze. Da li je, unato svemu, Strahinjina ljuba kanjena? Ili je moda nezaslueno
nagraena? Jedno je izvjesno: Kakve god da su namjere i razmiljanja njenog mua, predstoji joj
ivot pun tihe patnje, kajanja, krivnje i srama. Za nju e njegova njenost biti vea kazna od
prijekora i svaki zalogaj za njegovom trpezom teak kao amar. Njezina kazna je u njoj samoj,
kako god da promatra svoj udes.

Uloga epiloga u ovoj cjelovitoj epu stukturi moe se priposati posljednjim stihovima. Iako je
nedvosmisleno jasno da nam je predstavio nesvakidanjeg junaka, narodni pjeva ima potrebu
da to jo jednom naglasiti, kao da eli da nas potakne na se njime pozabavimo i nakon itanja
pjesme:

Pomalo je takijeh junaka,
ka 'to bjee Strahiniu bane.

Sa uvjerenjem da je narodni pjeva sasvim u pravu, zaista jo dugo o njemu razmiljamo. I mada
niim ne moemo osporiti njegovu posebnost i njegovo junatvo, pitamo se: Da li je ban
Strahinji, nakon svega, pobjednik ili gubitnik?
- Pobijedio je Turina, ali uvijek e ga muiti misao da Vlah-Alija i dalje ivi u sjeanju njegove
ene.
- Moralno je porazio svoje izdajnike, ali se nee osloboditi gorine, ni praznine koju su za
sobom ostavili dojueranji prijatelji.
- Vratio je enu koja mu po zakonu pripada, ali e uvijek sumnjati da mu pripada duom.
- Vraa se u Banjsku, ali ga tamo, umjesto doma, eka zgarite.

Ako odgovor na ovo pitanje traimo u stihovima starca Milije, neemo ga nai, kao to ga nismo
pronali ni za neka prethodna pitanja i dileme. Ova pjesma ne daje odgovore. Ona postavlja
pitanja i trai odgovore od nas. Njezina ljepota je upravo u toj otvorenosti u kojoj nema
konanih razrjeenja. Zato i zasluuje da joj se ponovno vraamo.
__________________________________

Premda sadre vie legendarnog nego povijesnog, Pretkosovski pjesme sauvale su neka
znaajna obiljeja vremena o kojem pjevaju, to pokazuje da je i ova, najstarija epoha narodne
pjesme upamena. EPSKE NARODNE PESME su vrsta narodnih pjesama u kojima je opjevan
neki vaandogaaj, povijesne linosti, junaci neobine snage i snalaljivosti, doivljaji iz
njihovogivota, njihovi megdani s drugim junacima i slino. Srpski narodne epske pjesme
sjedile na pjesme dugog stiha (bugartice) i na pjesme kratkog stiha (deseterake) .Epske pjesme
su podijeljene u 9 ciklusa:

- Neistorijske ciklus
- Pretkosovski ciklus
- Kosovski ciklus
- Ciklus Marka Kraljevia
- Pokosovski ciklus
- Hajduki
- Uskoki ciklus
- Ciklus pjesama o oslobodjenju Srbije
- Ciklus pjesama o osloboenju Crne Gore

Pretkosovski ciklus - pjesme ovog ciklusa pjevaju o dogadjajima i junacima preKosovskog boja.
U najznaajnije sakupljae narodnih epskih pjesama kod nas spada VukKaradi. Pjesme je
sakupljao najvie od Filipa Vinjia i starca Milije. Pesmu Banovi Strahinja, koja inae pripada
Pretkosovski ciklusu, prikupio je od starca Milije. Postoji oko 20 varijanti ove pjesme, ali Vuk je
ovu zapisao. Starac Milija je dao primjer kako se, od pjesme koja ima uobiajenu radnju, moe
ispevati veliko umjetniko djelo, koje sadri epsku smirenost, uvjerljivost i neku vrstu
vjerodostojnosti. Pjesma govori o duhovnoj veliini opratanja kroz lik Banovia kao simbola -
nositelja ovevrline. U pjesmi Banovi Strahinja istaknute su posebno moralne, ak mnogo vie
nego fizike osobine glavnog lika, po kome je ovo izuzetno djelo i dobilo naziv. Pjesma poinje
pohvalom, i pohvalom se i zavrava, a kroz cijelu pjesmu se gradi lik Strahinjia Bana.

Netko bjese Strahinjiu Bane!

Ovim rijeima poinje pjesma. Tematski, pjesma poinje u klasinom epskom stilu. U prvom
dijelu pjesme opisuje se ivot, obiaji i drutveni odnosi epskog svijeta, svetakulta junatva:
odlazak mua u tazbinu (bez ene), uzajamno spoljanje potovanje srpske gospode, odnos
mukarca i ene u takvom svijetu (ena slui mua), goenje srpske vlastele. .. No, dalje pie:

... Pozadugo bane gostovao,
pozadugo bane zaamao,
ponosi se bane u tazbini ...

Strahinja se na neki nain pomalo gordo ponio. Zaboravio je na oprez, ostavio jesvoju dom bez
zatite, jer mu je bilo vanije da ispotuje dotadasnje norme ponaanja, da posjeti svoju tazbinu i
da s njima "pije rujno vino". Pri tom nije ni pomiljao na to da Turci dolaze, i sve postaje
traginije u svjetlu injenice da se radnja odigrava u predveerje Kosovske bitke. Onda mu stie
pismo od majke u kom mu ona saoptava kakvo je pravo stanje u njegovoj zemlji: javlja da su
mu dvori poharani, sluge pobijene, a da mu je ena oteta i da Vlah-Alija:

Ljubi tvoju ljubu pod adorom,
A ja, sine, kukam na garitu,
A ti vino pije u Kruevcu!
Zlo ti vino napokonje bilo!

Tu sledi otrenjenje, sledi sticanje svesti o ozbiljnosti situacije. Tu je prikazan kontrast u kom se
istie neshvatanje srpske vlastele jer oni "piju rujno vino" a Turci su doli na Kosovo, ali u
reima Jug-Bogdana najbolje prikazuju glavne nedostatke epskog sveta:

Volimo te, Strahiniu bane,
no svu zemlju nau carevinu.
Al' da vidi jada na nevolji!
Banu jutros nema prijatelja...

On, sada kao pravi tragini junak, koji mora da ide da se bori protiv Turaka da bi povratio
izgubljeno, ostaje sam. Nekadanje prijatelje zamenjuje pas. Hrt Karaman je jedini prijatelj
oveka koji se rastao od epskog sveta i kulta junatva.

Banovi Strahinja, preobuen u Turina, polazi na Kosovo. Jedna od najlepih epizoda u srpkoj
epskoj narodnoj poeziji je susret Bana sa usamljenim derviom. Ova epizoda se javlja samo u
varijanti pesme koju je Starac Milija ispevao Vuku i karakteristina je po tome to se u jednoj
epskoj pesmi susreu dva ne epska, ve tragina junaka. Dervi je, isto kao Strahinja, usamljenik
u polju Kosovu kome su Turci, dok je bio u Banovoj tamnici, opljakali sve kod kue.

No bijae jedan stari dervi,
Bijela mu prola pojas brada,
njime nema nitko pod adorom,
Bekrija je taj nesrean dervi,
Pije Turin vino kondijerom,
No sam lije, no sam au pije,
Krvav dervi bjee do oiju.
Dervi prepoznaje Strahinju.

Iako je u Banovoj tamnici proveo nekoliko godina, Strahinju pamti po dobru:

I ako sam bio u tamnici,
Dosta si me vinom napojio,
Bijelijem ljebom naranio,
A esto se sunca ogrijao,
Putio si mene veresijom.

Strahinja kasnije pronalazi Vlah-Aliju i zapoinje dvoboj dva velika junaka. Tokom borbe sa
Vlah Alijom do izraaja dolazi negova sranost i ogromna upornost koja upotpunjuje sliku
njegove snage. Takoe, vidimoi koliko je veliko njegovo iskustvo i fizicka snaga kao posledica
mnogih borbi koje su ostale iza njega. Banovo potpuno otrenjenje - jer moda je tinjala vera u
vernost ljubinu - nastaje onog trenutka kada ona, pred dilemom da li da pomogne Banu ili Vlah-
Aliji, udara Strahinju maem poglavi. Vlah-Alija je najbolji turski borac, ne slua nikoga, ak ni
turskog cara, radi kako mu se prohte, ceo mu se ivot sastoji od ubijanja, pia i ena. On je
svojeglav i gord, au otetoj Strahinjinoj eni je pronaao trenutni mir koji ni po koju cenu ne eli
da izgubi.

Ipak, uporedo najbolju i najtajnovitiju stranu ovog lika predstavlja injenica da jeposle izdaje, za
razliku od svih likova opisanih u epskoj poeziji, oprostio svojoj eni, koja je osim to je provela
no sa drugim muskarcem, i lakomisleno poverovala u obeanja i uveravanja Vlah Alije, drala
stranu suprugovog protivnika u najkritinijim trenutcima njihove borbe. Ovaj njegov gest samo
jos vie iskazuje dobrotu, plemenitost i istou njegove due, koja ga prati tokom cele ove
pesme. Ovde se razvija rasprava o tome zato je oprostio svojoj eni.

Sa jedne strane je Strahinja, junak koji je poznat po svojoj dobroti i pravinosti. Sve do borbe sa
Vlah-Alijom, imao je nadu da ga ljuba Anelija jos uvek u stvari voli, mada, to se pokazalo kao
netano. Pa, zato joj je onda oprostio? Najprihvatljivije objanjenje bibilo to da je on,
opratajui joj, hteo da u njoj izazove oseaj krivice i kajanja, a da pritom sebe proslavi kao
oveka veeg morala od drugih ljudi (u ovom slucaju: prvo od njenog oca i brae koji su hteli da
je ubiju. Devet Jugovia nije polo sa njim po sestru, ona je najverovatnije bila zapostavljana od
strane porodice, pored tolikih sinova, i nije imala dobar odnos sa ocem, zato su svi prema njoj
postupili i tako olako hteli da je ubiju. Verovatno su se stideli njenog namernog neverstva, nisu
hteli da strahinji pokau pravo lice porodice, da su je tako odgajili i da su u stvari svi dvolicni i
da misle samo na sebe).

A, sa druge strane je ljuba Anelija, ije postupke neki odobravaju a neki ne. Ona je izdala mua,
i to je, ini se neoprostivo, ali, to se svodi na primitivno misljenje ljudi o superiornom poloaju
mukaraca u odnosu na ene, jer, niko se nije osim Banovi Strahinje stavio u njen poloaj. to
nas dovodi do zakljuka da ju je on stvarno, istinski voleo, i da je hteo sve da joj oprosti,
smatrajui da ju je on "bacio" u ruke Turcina.

Naime, na poetku pesme stoji da on odlazi u tazbinu, ali ne vodi nju, kod njenog roenog oca i
brae. Ona ostaje da uva kuu. Kada su Turci doli, spalili su i razruili sve, a to Strahinja nije
znao, i Vlah-Alija ju je odveo.

On ju je odveo na Kosovo polje, na kome je bila ogromna vojska. Moda se ona iuplaila, videla
ta se sprema Srbiji, a Turin joj je svata obeavao, pa je prirodno htela za sebe sigurnost, ai da
se na neki nain osveti Strahinji i porodici sto nisu bili tu. Zato je i pokusala da ubije Strahinju
dok su se borili njih dvojica, a moda i zato to je, manje verovatno po mom misljenju, bila
stvarno zaljubljena u Turina. Ali, ta se krije iza ovog gesta spaavanja njenog ivota? Da li je
on to uradio samo zato to je tolika moralna velicina ili zato to bi za nju najgora kazna bila da
ostane iva (Ona bi ostala omraena od strane svih)... ili oboje? A, njena izdaja sa druge strane,
nije mogla biti vea: provela je no i prihvatila turina, i to jos neprijatelja. Kako je onda
moemo pravdati?

Kako kaze Jug-Bogdan:
Al' ako je jednu noc nocila,
jednu nocu s njime pod adorom,
ne moe ti vie mila biti.

Dilema se krije iu poslednjim stihovima:
Nemam s kime ladno piti vino;
no sam ljubi mojoj poklonio.

Da li je on nju toliko voleo, da joj je sve dao, hteo sve sa njom da deli, ili se toliko razoarao u
druge ljude, da mu je samo ona ostala? Mislim da bi nastavak cele pesme bila epizoda u kojoj
Anelija oduzima sebi ivot. itaocima je stavljeno do znanja koliko su neki gestovi upeatljivi
ukoliko su oni dobrii plemeniti.

Banovi Strahinja je Djura Straimirovi Bali. Tast mu nije bio Jug Bogdan,nego knez Lazar
Hrebeljanovi. Strahinja nije bio na Kosovu uz tasta Lazara, jer je ve bio turski vazal. ena mu
je bila Jelena, trea Lazareva ki. Na Kosovu nije bio pomo tastu jer nije smeo, kao tadanji
turski vazal, a ena ga nije prevarila, nego je jo posle njegove smrti ostala da se bori oko
desetak godina sa Mleiima radi odbrane njegovih teritorija, tako da ostaje pitanje ta je
narodni peva hteo i ovom pesmom da kae. Da, naravno, ne poklapaju se injenice, ali
istrgnuta iz konteksta istorije, pria je divna, pa recimo i aktuelna, a lik Strahinje fascinantan.

"Iskliznue" epskog junaka iz njegovog epskog sveta, centralna je tema pesme Banovi
Strahinja. Banovi Strahinja je, u stvari, tragian junak, a ova pesma, za koju se kae da je biser
srpske epike, zavrava se:... Pomalo je takijeh junaka ka sto bjee Strahiniu bane.
__________________________________

Banovi Strahinja

Netko bjee Strahiniu bane,
Bjee bane u malenoj Banjskoj,
U malenoj Banjskoj kraj Kosova,
Da takvoga ne ima sokola.
Jedno jutro bane podranio,;
Zove sluge ik sebe prizivlje:
Sluge moje! hitro pohitajte,
Sedlajte mi od megdana oga,
Okitite, to ljepe moete,
Opaite, to tvre moete;
Jel ja, eco, mislim putovati:
Hou Banjsku ostaviti grada,
Mislim oga konja umoriti
I u gosti, eco, odlaziti
U tazbinu u bila Kruevca,
K milu tast starcu Jug-Bogdanu,
Ka ureva devet Jugovia;
Tazbina me ta eljkuje moja.
Gospodara sluge posluae,
Te sokola oga osedlae,
Opremi se Strahiniu bane,
Ud'ri na se dibu i kadifu,
Ponositu ohu sajaliju,
to od vode oha crvenija,
A od sunca oha rumenija;
Okiti se jedan Srpski soko,
Pa posjede oga od megdana,
Odmah poe, u tazbinu doe,
U tazbinu u bila Kruevca,
e od skoro carstvo postanulo,
A vie ga starac Jug Bogdane,
I vie ga devet milih ura,
Sokolova devet Jugovia,
Mila zeta jedva doekae,
u narue zeta zagrlie,
Vjerne sluge konja prifatie
Zeta vode na freniju kulu,
Kod gotove sovre zasjedoe,
Te gospodsku rije besjeaju;
Navalie sluge i slukinje,
Neko dvori, neko vino slui.

to bijae rianske gospode,
Posjedae, te pijahu vino:
Uvrh sovre stari Jug Bogdane,
S desne strane uza ramo svoje;
Sjede zeta Strahinia bana,
i tu sjede devet Jugovia,
Niza sovru ostala gospoda;
Ko l' je mlai, dvori gospodare.
No bijae to devet urnjaja,
No urnjaje dvore uporedo,
Dvore svekra silna Jug-Bogdana,
I dvorahu svoje gospodare,
A najvie zeta ponosita;
A sluga im jedna vino slui,
Slui vino jednom kupom zlatnom,
Zlatna kupa devet bere litar';
Ja da vidi druge akonije,
akonije, mloge gospotine!
Kako, brate, e je carevina.

Pozadugo bane gostovao,
Pozadugo bane zaamao,
Ponosi se bane u tazbini.
Gospotine to je u Kruevcu,
Dosadie jutrom i veerom;
Molei se silnu Jug-Bogdanu:
Gospodaru, silan Jug-Bogdane!
Ljubimo ti svilenoga skuta
I desnicu tvoju bilu ruku,
Nu potrudi udo i gospodstvo,
I povedi mila zeta tvoga,
Nu dovedi Strahinia bana
U dvorove iu kue nae,
Da mi neku potu uinimo.
Svakom Jue hatar navruje.
Doke tako izredili bili,
Dugo bilo i vrijeme proe,
I zadugo bane zaamao;
No da vidi jada iznenada!
Jedno jutro, kad ogrija sunce,
Mezil stie i bijela knjiga
Ba od Banjske od malena grada,
Od njegove ostarele majke,
Banu knjiga na koljen opade,
Kad razgleda i proui knjigu,
Al' mu knjiga dosta grdno kae,
Knjiga kae, e ga kune majka:
e si, sine, Strahiniu bane?
Zlo ti bilo u Kruevcu vino!
Zlo ti vino, nesretna tazbina!
Vii knjigu, neuvenih jada!
Iz ubaha jedna pade sila,
Turski, sine, od Jedrene care,
A car pade u polje Kosovo,
A car pade, dovede vezire,
A vezire, nesretne veile.
to je zemlje te oblada care,
Svu je Tursku silu podigao,
U Kosovo polje iskupio,
Pritiskao sve polje Kosovo,
Uvatio vode obadvije:
Pokraj Laba i vode Sitnice
Sve Kosovo sila pritisnula.
Kau, sine, i priaju ljudi:
Od mramora do suva javora,
Od javor, sine, do Sazlije,
Do Sazlije na emer uprije,
Od uprije, sine, do Zveana,
Od Zveana kau do eana,
Od eana vrhu do planine;
Turska sila pritisla Kosovo.

Pod broj, sine, na teftere kau
No u cara sto hiljada vojske
Nikakvoga careva spahije,
to imaju po zemlji timare;
I to jedu ljeba carevoga
I to jau konje od megdana,
to ne nose po mlogo orua,
Do po jednu o pojasu sablju;
U Turina, u Turskoga cara,
Kau, sine drugu vojsku silnu
Ognjevite janjiare Turke,
to Jedrene dre kuu bilu,
Janjiara kau sto hiljada;
Kau, sine, i govore ljudi;
U Turina treu vojsku silnu
Nekakoga Tuku i Manduku,
A to hue, a to grdno tue.
U Turina vojske svakojake,
U Turina jednu kau silu,
Samovoljna Turin-Vlah-Aliju,
Te ne slua cara estitoga,
Za vezira nikad i ne misli,
Za carevu svu ostalu vojsku
A koliko marve po zemljici;
Taku silu u Turina kau;
On beza zla, sine, proi ne e,
Ne e s carem, sine, na Kosovo,
Okrenuo drumom lijevijem,
Te na nau Banjsku udario,
Te ti Banjsku, sine, ojadio
I ivijem ognjem popalio,
I najdonji kamen rasturio,
Staru majku tvoju ojadio,
Sa konjem joj kosti izlomio,
Vjernu tvoju ljubu zarobio,
Odveo je u polje Kosovo,
Ljubi tvoju ljubu pod adorom,
A ja, sine, kukam na garitu,;
A ti vino pije u Kruevcu!
Zlo ti vino napokonje bilo!
Ja kad bane knjigu prouio,
Muka mu je i ao je bilo,
U obraz je sjetno neveselo,
Mrke brke nisko objesio,
Mrki brci pali na ramena,
U obraz se ljuto namrdio,
Gotovo mu suze udariti.
A vie ga starac Jug Bogdane,
Vie zeta jutru na uranku,
Planu Jue, kako oganj ivi,
Strahiniu zetu progovara;
O moj zete, Bog mi s tobom bio!
to si, zete, jutros podranio?
A u obraz sjetno neveselo?
Od ta si se, zete, razdertio?
Na koga si s', zete, raljutio?
Al' se ure tebe nasmijae,
U jegleni runo govorie?;
Al' urnjaje tebe ne dvorie?
Al' mahanu toj tazbini nae?
Kai, zete, ta je i kako je?
Planu bane, pa mu progovara:
Pro' se taste, stari Jug-Bogdane!;
Ja sam s uram' bio u lijepo,
A urnjaje gospodske gospoe
Divno zbore, a divno me dvore,
Toj tazbini mojoj mane nema,
No da vidi, to sam neveseo:
Stie knjiga od malene Banjske,
Ba od moje ostarjele majke;
Kae jade tastu na uranku,
Kako su mu dvori poharani,
Kako su mu sluge razagnate,;
Kako li je majka pregaena,
Kako li je ljuba zarobljena:
No moj taste, stari Jug-Bogdan!
I ako je moja danas ljuba,
Ljuba moja, al' je era tvoja:
Sramota je i mene i tebe;
No moj taste, starac Jug-Bogdane!
Misli li me mrtva poaliti,
Poali me dok sam u ivotu.
Molim ti se i ljubim ti ruku,
Da da mene ece devetoro,
ecu tvoju, a ureve moje,
Da ja, taste, u Kosovo poem,
Da potraim dumana moga,
A careva grdna hainina,
Koji mi je roblje zarobio;
A nemoj se, taste, prepanuti,
Ni za tvoju ecu ubrinuti;
Ja u eci, mojim urevima,
Hou njima ruho prom'jeniti,
A u Tursko ruho oblaiti.
Oko glave bijele kauke,
A na plei zelene dolame,
A na noge menevi akire,
O pojasu sablje plemenite;
Prizvat' sluge i kazau junak,
Neka sluge konje osedlaju,
Osedlaju, tvrdo opasuju,
Nek prigru mrkim meedinam':
Uiniu ecu janjiare;
Ja u ecu ure sjetovati,
Kade sa mnom bidu kroz Kosovo,
A kroz vojsku cara na Kosovu,
Pred njima u biti delibaa,
Nek se stide i nek se prepanu,
Nek se svoga boje starjeine;
Kogo stane u carevoj vojsci,
Kogo stane s nama govoriti,
Stane Turski, okrene Manovski,
Ja s Turcima mogu progovorit',
Mogu Turski, i mogu Manovski,
I Arapski jezik razumijem,
I na krpat sitno Arnautski;
Provodiu ecu kroz Kosovo,
Svu u vojsku Tursku uvoditi,
Dok ja naem dumanina moga,
A Turina silna Vlah-Aliju,
Koji mi je roblje porobio;
Nek urevi bidu u nevolji,
El sam, taste, mogu poginuti,
Kod ureva ne u poginuti
Jali rane lasno dopanuti.
Kad to zau stari Jug Bogdane,
Planu Jue, kako oganj ivi,
Strahinj-banu zetu progovara:
Strahinj-bane, ti moj zete mili!
Vieh jutros, da pameti nema.
to mi eci ite devetoro,
Da mi ecu vodi u Kosovo,
U Kosovo, da ih kolju Turci,
Nemoj, zete, vie progovarat',
Ne dam ece vodit' u Kosovo,
Makar eri nigda ne vidio.

Mio zete, deli Strahinj-bane!
Rata si se tako razdertio?;
Zna li, zete? ne znali te ljudi!
Al' ak oje jednu no noila,
Jednu nocu njime pod adorom,
Ne moe ti vie mila biti,
Bog j' ubio, pa je to prokleto,
Voli njemu, nego tebe sine;
Neka ide, vrat je odnesao!
Boljom u te oeniti ljubom,
S tobom hou ladno piti vino,
Prijatelji biti do vijeka;
A ne dam ti ecu u Kosovo
Planu bane, kako oganj ivi,
U ijedu i toj muci ljutoj
Ne e viknut' ni prizvati slugu,
Za seiza ni habera nema,
No sad ode k ogu u ahare,
Ja kako ga bane osedlao!
Kako li ga tvrdo opasao!
Pa zauzda emom od elika,
Pred dvore ga vodi u avliju;
K binjektau bijelu kamenu,
Pa se ogu fati na ramena
Pogleduje devet svojih ura,
A urevi u zemljicu crnu.

Ban pogleda paenoga svoga,
Nekakoga mlada Nemanjia,
A Nemanji gleda u zemljicu,
Kad pijahu vino i rakiju,
Svi se fale za dobre junake,
Fale s' zetu i Bogom se kunu:
Volimo te, Strahiniu bane!
No svu zemlju nau carevinu;
Al' da vidi jada na nevolji!
Banu jutros nema prijatelja:
Nije lasno u Kosovo poi.;
Vie bane, e mu druga nema,
Sad otide poljem Kruevakim.
Ja kad bio niz iroko polje,
Obzire se ka Kruevcu b'jelu,
Ne e li se ure prisjetiti,
Ne e li se njim raaliti;
A kad vie jutros na nevolji
e mu nema glavna prijatelja,
Pade na um, pa se dosjetio
Za njegova hrta Karamana,
Koga voli nego dobra oga,
Te priviknu iz bijela grla,
Ostalo je hre u aharu;
Zau glasa, hitro potralo
dok u polju pristie ogina,
Pokraj oga hre poskakuje,
A zlatan mu litar pozvekuje,
Milo bilo, razgovori s' bane.
Ode Bane na konju oginu,
Te prijee polja i planine,
Ja kad doe u polje Kosovo,
Kad sagleda po Kosovu silu,
Al' se bane malo prepanuo,
Pa pomenu Boga istinoga,
U ordiju Tursku ugazio.
Ide bane po polju Kosovu,
Ide bane na etiri strane,
Trai bane silna Vlah-Aliju,
Al' ne moe bane da ga nae;
Sputa s' bane ka vodi Sitnici;
Na jedno je udo nagazio:
Na obali do vode sitnice
Jedan zelen tu bijae ador,
irok ador polje pritisnuo,
Na adoru od zlata jabuka,
Ona sija, kako jarko sunce,
Pred adorom pobijeno koplje,
A za koplje vranac konjic svezan;
Na glavi mu maha Stambolija,
Bije nogom desnom i lijevom.

Kad to vie Strahinjiu bane,
Prohesapi i umom premisli,
Ba je ador silna Vlah-Alije,
Te ogina konja prigonjae,
Koplje junak skide sa ramena,
Te adoru vrata otvorio,
A da vidi, ko je pod adorom;
Ne bijae silan Vlah-Alija,
No bijae jedan stari dervi,
Bijela mu prola pojas brada,
njime nema nitko pod adorom,
Bekrija je taj nesrean dervi,
Pije Turin vino kandijerom,
No sam lije, no sam au pije,
Krvav dervi bjee do oiju;
Kad ga vie Strahiniu bane,
Te mu selam Turska nazivae,
Pijan dervi okom razgledae,
pa mu munu rije progovara:
Da si zdravo! deli Strahin-bane;
Od malene Banjske kraj Kosova.
Planu bane, prepanu se ljuto,
Te derviu Turski odgovara:
Bre! derviu, nesretna ti majka!
Rata pije! rata se opija?
Te u piu grdno progovara
I Turina zove kaurinom.
ta pominje nekakoga bana?
Ovo nije Strahiniu bane,
No ja jesam carevi delija,
Jedeci se carski pokidae,
U ordiju Tursku pobjegoe,
Sve delije hitro potrae,
Da jedeke caru pofatamo;
Ako kaem caru, ja veziru,
Koju si mi rije besjedio,
Hoe, stari jada dopanuti.
Grohotom se dervi osmjenuo:
Ti delijo, Strahiniu bane!
Zna li, bane, ne znali te jadi!;
Da sam sade na Gole-planini,
Da te vidim u carevoj vojsci,
Poznao bih tebe i ogina,
I tvojega hrta Karamana,
Koga voli, nego dobra oga.
Zna li, bane od malene Banjske!
Poznajem ti elo kako ti je,
I pod elom oi obadvije,
I poznajem oba mrka brka.
Zna li bane? ne znalo te udo!
Kad zapadoh ropstva u vijeku,
Panduri me tvoji uhitae
U Suhari vrhu na planini,
U ruke me tvoje dodadoe,
Ti me baci na dno od tamnice,
Te robovah i tamnicu trplje,
I zaamah za devet godina,
Devet proe, a stie deseta,
A tebe se, bane, raalilo,
Te ti zovnu Rada tamniara,
Tvoj tamniar na tamnika vrata,
Izvede me k tebe u avliju.
Zna li, bane? zna li Strahiniu?
Kad zapita i mene upita:
Rope moje, zmijo od Turaka!
e propade u tamnici mojoj!
Mo' li s', robe, junak otkupiti.
Ti me pita, ja pravo kazujem:
Mogao bih ivot otkupiti!
Tek da mi se dvora dovatiti,
Oevine i pak postojbine;
Imao sam neto malo blaga,
Mloge lave i mloge timare,
Mogao bih otkup sastaviti;
Al' mi, bane, vjerovti ne e,
Da me pusti dvoru bijelome:
Tvrda u ti jamca ostaviti,
Tvrda jamca, Boga istinoga,
Drugog jamca Bou vjeru tvrdu,
Kako u ti otkup donijeti.
I ti, bane, povjerova mene,
I puti me dvoru bijelome,
Oevini i toj postojbini;
A kad dooh grdnoj postojbini,
Tamo su me jadi zabuili:
U dvorove, postojbinu moju,
U dvorove kuga udarila,
Pomorila i muko i ensko,
Na odaku niko ne ostao,
No ti moji dvori propanuli,
Propanuli, pa su opanuli,
Iz duvara zovke proniknule;
to su bili lavi i timari,
Pojagmili Turci na miraze;
Kad ja vieh dvore zatvorene:
Nesta blaga, nesta prijatelja;
Neto mislih, pa na jedno smislih:
Mezilskih se ja dofatih konja,
Te otidoh gradu Jedrenetu,
Odoh k caru i odoh k veziru,
Vie vezir, pa dokaza caru,
Ja kakav sam junak za megdana;
Oede me carevi vezire,
Oede me i ador mi dade;
Car mi dade od megdana vranca,
I dade mi svijetlo oruje;
Potpisa me carevi vezire,
Da sam vojnik caru do vijeka.
A ti, bane, danas k mene doe,
Da ti uzme tvoje dugovanje,
A ja, bane, ni dinara nemam.
Strahiniu, jada dopanuo!
e ti doe, da pogine ludo
U Kosovu u vojsci carevoj!
Vie bane, poznade dervia,
Od ogata konja osjedae,
Pak zagrli staria dervia:
Bogom brate! stariu derviu!
Na poklon ti moje dugovanje!
Ja ne traim, brate, ni dinara,
Ni ja traim tvoje dugovanje,
No ja traim silna Vlah-Aliju,
Koji mi je dvore rasturio,
Koji mi je ljubu zarobio;
Kai mene, stariu derviu,
Kai mene moga dumanina?
Bratimim te i jote jedan put,
Nemoj mene vojsci prokazati,
Da me vojska Turska ne opkoli.
No se dervi Bogom proklinjae:
Ti sokole, Strahiniu bane!
Tvra mi je vjera od kamena,
Da e sade sablju povaditi,
Da e pola vojske pogubiti,
Nevjere ti uiniti ne u,
Ni tvojega ljeba pogaziti:
I ako sam bio u tamnici,
Dosta si me vinom napojio,
Bijelijem ljebom naranio,
A esto se sunca ogrijao,
Putio si mene veresijom;
Ne izdadoh ni dodadoh tebe,
Ne svjerovah, eli nemah otkud;
Od mene se nemoj pobojati.
A to pita i razbira bane,
Za Turina silna Vlah-Aliju,
On je bijel ador razapeo
Na Goleu visokoj planini;
Tek ti hou, bane, progovorit':
Jai oga, bjei iz Kosova,
El e, bane, poginuti ludo:
U sebe se pouzdati nemoj,
Ni u ruku, ni u britkuj sablju,
iu tvoje koplje otrovano,
Turinu e na planinu doi,
Hoe doi, al' e grdno proi:
Kod orua i kod konja tvoga
iva e te u ruke fatiti,
Hoe tvoje salomiti ruke,
ivu e ti oi izvaditi.
Nasmija se Strahiniu bane:
Bogom brate, stariu derviu!
Ne ali me, brate, od jednoga,
Tek me vojsci Turskoj ne prokai.
A Turin mu rije progovara:
uje li me, deli Strahin-bane!
Tvra mi je vjera od kamena,
Da e sade sablju povaditi,
Da e satrt' pola caru vojske,
Nevjere ti uiniti ne u,
Ni Turcima prokazati tebe.
Zbori bane, pa podrani otlen,
Obraa se sa konja ogina:
O moj brate, stariu derviu!
Poji konja jutrom i veerom,
Poji konja na vodi Sitnici,
Ne uvjebaj, i pravo mi kai,
e su brodi na toj vodi ladnoj,
Da ja moga konja ne uglibim?
A dervi mu pravo progovara:
Strahin-bane, ti sokole Srpski!
Tvome ogu i tvome junatvu
Svud su brodi, ego doe vodi.
Ban udari, vodu prebrodio,
I primi se na konju oginu,
Primi s' bane uz Gole planinu,
On je ozdo, a sunace ozgo,
Te ogrija sve polje Kosovo,
I obasja svu carevu vojsku.
Al' da vidi silna Vlah-Alije!
Svu no ljubi Strahinovu ljubu
Na planini Turin pod adorom;
U Turina grdan hadete bjee:
Kail svaki zaspat' na uranku,
Na uranku, kad ogr'jeva sunce;
Oi sklop, te boravi sanak;
Koliko je njemu mila bila
Ta robinja ljuba Strahinova,
Panuo joj glavom na krioce,
Ona dri silna Vlah-Aliju,
Pa adoru otvorila vrta,
Ona gleda u polje Kosovo,
Te ti Tursku silu razgleduje,
Pregleduje kaki su adori,
Pregleduje konje i junake;
Za jad joj se oi otkinue,
Te poglednu niz Gole planinu,
Vie okom konja i junaka.

Kako vie i okom razgleda,
Turina je dlanom oinula,
Oinu ga po desnom obrazu,
Oinu ga, pa mu progovara:
Gospodare, silan Vlah-Alija!
Nu se digni, glavu ne digao!
Nu opasuj mukadem-pojasa,
I pripasuj svijetlo oruje,
Eto k nama Strahinia bana,
Sad e tvoju glavu ukinuti,
Sad e mene oi izvaditi.
Planu Turin, kako oganj ivi,
Planu Turin i okom poglednu,
Pa se Turin grotom nasmijao:
Dua moja, Strahinova ljubo!
udno li te vlae prepanulo!
Od njega si dasa zadobila,
Kad t' odvedem gradu Jedrenetu,
Ban e ti se i one prizirat';
Ono nije Strahiniu bane,
Ve je ono carev delibaa,
K mene ga je care opravio,
Jal' je care, jal' Mehmed vezire,
Da me care zove na predaju,
Da ja vojsku caru ne rasturam:
Prepali se carevi veziri,
Da im poem sablju ne udarim;
No da moe okom pogledati,
Ti se, duo, nemoj prepanuti,
Kad potegnem moju britku sablju,
Te oinem car'va delibau,
Neka drugo ve ne ilje k mene.
Strahinova progovara ljuba:
Gospodare, silan Vlah-Alija!
Ta l' ne vidi? ispale ti oi!
Ono nije carevi delija,
Moj gospodar Strahiniu bane,
Ja poznajem elo kako mu je
I pod elom oi obadvije,
I njegova oba mrka brka,
I pod njime puljata ogata,
I utoga hrta Karamina;
Ne ali se glavom, gospodaru!
Ja kad zau Ture Vlah-Alija,
Kako li se Ture pridrnulo,
Te poskoi na lagane noge,
Opasuje mukadem-pojasa,
A pinjale ostre za pojasa,
I tu britku sablju pripasuje,
A sva vrana konja pogleduje.
U to doba bane pristasao,
Mudar bane, pak je itetio:
Na jutru mu ne zva dobro jutro,
Niti Turski selam nazivae,
No mu grdnu rije progovara:
A ti li si? jedan kopilane!
Kopilane, carev hainine!
ije li si dvore poharao?
ije li si roblje porobio?
iju l' ljubi pod adorom ljubu?
]Izlazi mi na megdan junaki!
Skoi Turin ka' da se pridrnu,
Jednom kroi, do konja dokroi,
Drugom kroi, konja pojahao,
Pritegnu mu obadva dizena.
Al' ne eka Strahiniu bane,
No na njega oga nagonjae,
Pa na njega bojno koplje puti;
Udari se junak na junaka,
Prui ruke silan Vlah-Alija,
U ruku mu koplje ufatio,
Pa ti banu rije progovara:
Kopilane, Strahiniu bane!
A ta li si, vlae, premislio?
Nije s' ovo babe umadijske,
Da razgoni i da nabrekuje,
No je ovo silan Vlah-Alija,
to s' ne boji cara ni vezira,
to j' u cara vojske dravine,
ini mi se sva careva vojska,
Kao mravi po zelenoj travi;
A ti, more! megdan da dijeli!
to mu ree, bojno koplje puti,
Od prve ga obraniti ae,
Bog pomoe Strahiniu banu,
Ima oga konja od megdana,
Kako koplje na planini zviznu,
Soko ogo pade na koljena,
Iznad njega koplje preletilo,
darilo o kamen studeni,
Na troje se koplje salomilo:
Do jabuke i do desne ruke.

Dok satre ona koplja bojna,
Potegoe perne buzdohane:
Kad udara silan Vlah-Alija,
Kad udara Strahinia bana,
Iz sedla ga konju izgonjae,
A na ui ogu nagonjae,
bog pomae Strahiniu banu,
Ima oga konja od megdana,
to ga danas u Srbina nema,
U Srbina, niti u Turina,
Uzmahuje i glavom i snagom,
Te u sedlo baca gospodara;
Kad udara Strahiniu bane
Munu alu silna Vlah-Aliju,
Iz sedla ga mai ne mogae,
Tonu vrancu konju do koljena
U zemljicu noge sve etiri.
Buzdohane perne polomie,
Polomie, i pera prosue,
Pa su britke sablje povadili,
Da junaki megdan podijele.
No da vidi Strahinia bana!
Kau ima sablju o pojasu:
Kovala su sablju dva kovaa,
Dva kovaa i tri pomagaa,
Od neelje opet do neelje,
Od elika sablju pretopili,
U ostricu sablju ugodili;
Turin manu, a doeka bane,
Na sablju mu sablju doekao,
Po pola mu sablju presjekao;
Vie bane, pa se razradova,
Ljuto savi i otud i otud,
Eda bi mu glavu osjekao,
Jal' Turinu ruke obranio;
Udari se junak na junaka,
Ne da Turin glavu ukinuti,
Ne da svoje ruke itetiti,
No se brani s onom polovinom;
Polovinu na vrat naturae,
I svojega vrata zaklonjae,
I banovu sablju otrpkuje,
Sve otkida po komat i komat.
Obadvije sablje isjekoe,
Do balaka sablje dogonie,
Pobacie njine odlomine,
Od hitirijeh konja odskoie,
Za bila se grla dovatie,
Te se dvije ale ponijee;
Na Goleu na ravnoj planini;
Nosie se ljetnji dan do podne,
Dok Turina pjene popanue,
Bijele su kako gorski snijeg,
Strahinbana b'jele, pa krvave,
Iskrvavi niz prsi haljine,
Iskrvavi izme obadvije.
A kad banu muka dosadila:
Ljubo moja, tebe Bog ubio!
Koje jade gleda na planini?
No ti podbi jedan komat sablje,
Udri, ljubo, mene, ja Turina:
Misli, ljubo, koga tebe drago.
Ali Turin ljuto progovara:
Duo moja, Strahinova ljubo!
Nemoj mene, no udri Strahina,
Nigda njemu mila biti ne e,
Prijekorna biti do vijeka:
Korie te jutrom i veerom,
e si bila sa mnom pod adorom;
Mene biti mila do vijeka,
Odveu te Jedrenetu gradu,
Narediu trideset slukinjica,
Nek ti dre skute i rukave,
Raniu te medom i eerom,
Okititi tebe dukatima
Savrh glave do zelene trave;
Udri sada Strahinia bana!
ensku stranu lasno prevariti:
Lako skoi, ka' da se pomami,
Ona nae jedan komat sablje,
Zavi komat u vezeni jagluk,
Da joj bilu ruku ne obrani,
Pa oblee i otud i otud,
uva glavu Turin-Vlah-Alije;
A oinu gospodara svoga,
Gospodara Strahinia bana,
Povrh glave po ekrk-elenci
I po njeg'vu bijelu kauku,
Pres'jee mu zlatali elenku,
I pres'jee bijela kauka,
Malo rani glavu na junaku,
Poli krvca niz junako lice,
ae zalit' oi obadvije.
Prepade se Strahiniu bane,
e pogibe ludo i bezumno,
A neto se bane domislio,
Viknu bane iz bijela grla
Nekakoga hrta Karamana,
to je hre na lov nauio,
Viknu bane i opet priviknu,
Skoi hre i odmah dotra,
Te banovu ljubu dovatilo;
Al' je enska strana straivica,
Straivica svak od paadi,
Baci komad u zelenu travu,
Ljuto vrisnu, daleko se uje,
uta hrta za ui podbila,
Te se njime kolje niz planinu,
A Turinu oi ispadoe,
Koliko mu neto ao bjee,
Te on gleda, to se ini njome;
Ali banu druga snaga doe,
Druga snaga i srce junako,
Te omanu tamo i ovamo,
Dok Turina s nogu ukinuo.

Koliko se bane uostrio,
On ne trai nita od orua,
No mu grlom bane zapinjae,
A pod grlo zubom dovatie,
Zakla njega kako vue jagnje;
Skoi bane, pa iz grla viknu,
Te nabreknu onog hrta uta,
Doke svoju kurtalisa ljubu.
Zape ljuba bjeat' niz planinu,
Ona ae bjeat' u Turaka,
Ne dade joj Strahiniu bane,
Za desnu je ruku uhitio,
Privede je k puljatu ogatu,
Pa se ogu fati na ramena,
Turi ljubu za se na ogina,
Pa pobjee bane uprijeko,
Uprijeko, ali poprijeko,
Otkloni se od te sile Turske,
Te dolazi u ravna Kruevca,
U Kruevac, u tazbinu svoju.
Vie njega starac Jug Bogdane,
A srete ga devet milih ura,
Ruke ire, u lica se ljube,
Za lako se upitae zdravlje.
A kad vie stari Jug Bogdane
Obranjena zeta i elenku,
Prosu suze niz gospodsko lice:
Vesela ti naa carevina!
Meer ima u cara Turaka,
Meer ima silnijeh junaka,
Koji zeta obranie moga,
Koga danas u daleko nema.
urevi se njemu pripadoe.
Nemoj mi se, taste, raskariti,
Ni vi, moje ure, prepanuti;
U cara se ne nae junaka,
Da dohaka mene i obrani;
Da vi kaem, ko me obranio,
Od koga sam rane dopanuo:
Kad dijelih megdan sa Turinom,
O moj taste, stari Jug-Bogdane!
Onda mene ljuba obranila,
Ljuba moja, mila era tvoja,
Ne e mene, pomoe Turinu.
Planu Jue, kako oganj ivi,
Viknu Jue ece devetoro:
Povadite noe devetore,
Na komate kuju iskidajte.
Silna eca baba posluae,
Te na svoju sestru kidisae,
Al' je ne da Strahiniu bane,
urevima rije govorae:
ure moje, devet Jugovia!
to se, brao, danas obrukaste?
Na koga ste noe potrgnuli?
Kad ste, brao, vi taki junaci,
Kamo noi, kamo vae sablje,
Te ne biste sa mnom na Kosovu
Da inite s Turcima junatvo,
Desite se mene u nevolji?
Ne dam vau sestru pohariti,
Bez vas bih je mogao stopiti,
Al' u stopit' svu tazbinu moju,
Nemam s kime ladno piti vino;
No sam ljubi mojoj poklonio.
Pomalo je takijeh junaka,
Ka' to bjee Strahiniu bane.