Sarajevske Sveske 41-42 Rgbza Sajt

asopis Sarajevske sveske izraava zahvalnost sljedeim institucijama, dravama i pojedincima na njihovoj podrci Sarajevo Notebook magazine would
like to thank the following institutions and countries and individuals for their support Open Society Fund Bosnia and Herzegovina The Balkan Trust for Democracy Norway Sweden Finland Denmark Switzerland Portugal France Great Britain Slovenia Ministarstvo kulture Republike Makedonije Bosna i Hercegovina United States Srbija Crna Gora Ured za kulturu Grada Zagreba Grad Sarajevo European Community Goethe Institut Sarajevo KulturKontakt Austria Buybook Carl Bildt Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo Fondacija za izdavatvo Sarajevo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Redakcija Ljubica Arsi Basri Capriqi Mitja ander Ale Debeljak Ljiljana Dirjan Daa Drndi Zdravko Grebo Zoran Hamovi Devad Karahasan Enver Kazaz Tvrtko Kulenovi Julijana Matanovi Senadin Musabegovi Andrej Nikolaidis Boris A. Novak Sibila Petlevski
Elizabeta eleva Slobodan najder Dragan Veliki Marko Veovi Radoslav Petkovi Miko uvakovi Tihomir Brajovi Robert Alagjozovski Tatjana Rosi Glavni i odgovorni urednik Velimir Viskovi Izvrni urednik Vojka Smiljani-iki Sekretar Aida El Hadari-Pedia
412013 42
NO
Sadraj 41/42
U PRVOM LICU
Goran Stefanovski Trans-umetnici i cis-umetnici...................................... 15
DIJALOG
Goran Ferec i Daa Drndi Nemamo kamo pobjei................................................... 23
DNEVNIK
Milica Nikoli Dnevnik itanja................................................................. 53 Osip Mandeljtam: Izabrane pjesme, preveo i priredio Marko Veovi............................... 53 Miko uvakovi: Bogdanka i Dejan Poznanovi Umetnost, mediji i aktivizam na kraju moderne..... 54 Boidar ujica: Krv dragog kamena......................... 55 Besposlice Nikole Bertolina................................... 58 Mira Otaevi: Zoja...................................................... 60 Simon Simonovi: Konana verzija.......................... 60 Nenad Miloevi: Vode i vetrovi............................... 61 Mirjana Vukmirovi: Antologija francuske poezije XX veka..................... 61 Iskuavanje granica Radomir Konstantinovi Davor Beganovi i Branislav Jakovljevi Radomir Konstantinovi ili Iskuavanje granica: Predgovor............................... 65 Vladimir Biti Princip biljeke u Konstantinovievoj prozi............. 68 Ivana Perica Nijekanje djeteta i tvrdoglava privrenost imperativu sredine........................................................... 80 Stijn Vervaet Pisati subjekat nakon Holokausta: Konstantinoviev Ahasver, ili traktat o pivskoj flai..................................................................... 94 Davor Beganovi Razlika i ponavljanje Daj nam danas Radomira Konstantinovia..............................................105 Branislav Jakovljevi Ko to tamo igra?: Pretpalanaki subjekat Radomira Konstantinovia.......................................... 117 Tanja Zimmermann Konstantinovi kao autor praga: Jugoslavenska i postjugoslavenska mitologija palanke.................... 132
SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|5
TEMA BROJA
Branko Romevi Svet posle ruka i ambis opte ekonomije............... 143 Marija Mitrovi Dijalog u Pentagramu, dijalog sa Pentagramom ... 157 Andrea Lei Da li je Beckett Konstantinoviev prijatelj? .......... 167
MANUFAKTURA
Toma alamun Vetrovito, a lepo Pesme.............................................. 183 etiri, pet, est................................................................ 183 Cenim svoje seme........................................................... 184 Dlan.................................................................................... 185 ...................................................................................... 186 ta je, ta je...................................................................... 187 Menuet za opkladu........................................................ 188 Para.................................................................................... 189 Pater Suger....................................................................... 190 Ti i Yves Netzhammer.................................................. 191 .................................................................................. 192 Veera................................................................................ 193 Vetrovito, a lepo............................................................. 194 Boidar ujica Ptica pepela. Uvod u nenapisanu poemu................... 195 Mira Martinovi Pjesme za Ali Podrimju................................................. 207 Zato si otiao u tu umu............................................. 207 Sada dok tampam Izgubljeni klju.......................... 209 Bio si dobar pliva.......................................................... 210 Nalik ilirskom ratniku................................................... 211 Kako da zaboravim onaj dan....................................... 212 Ne doeka Izgubljeni klju......................................... 212 Listam tvoju knjigu........................................................ 213 Sada sam bio u jednoj ovdanjoj knjiari................. 214 * * * ................................................................................... 215 * * * ................................................................................... 216 Stevan Tonti Deset pjesama.................................................................. 217 Dovoljno je to gledam................................................. 217 Od urlika do muka......................................................... 218 Kritik i samoubistvo...................................................... 218 Ponienje mudraca........................................................ 219 Diogen iz naeg kvarta.................................................. 219 Skrenuo............................................................................. 220 ovjek ili leptir............................................................... 220 ega.................................................................................... 221 Jedan obian dan............................................................ 221 Sam sebi zadatak............................................................ 222 Seida Beganovi Pjesme................................................................................ 223 Opiljci razbijenih rijei zarivaju se po zidovima.... 223 Selim se od stana do stana........................................... 224
6|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
Nas dvoje nemamo nita zajedniko......................... 224 Ne umijem da pratam................................................. 226 Enterijer........................................................................... 227 O perfektnosti................................................................. 228 Opis brodovlja................................................................. 229 Ne bih voljela da poludim............................................ 230 Lo dan, kia.................................................................... 231 Do kada e trajati svijet................................................ 232 Milan orevi Pesme................................................................................. 233 Jedna ceduljica sa pesmom ivot........................... 233 Uasan bol........................................................................ 234 Veliki poznavalac i moja poznavanja......................... 234 Belutak.............................................................................. 235 Neprometejsko loenje vatre...................................... 235 Razmiljam....................................................................... 236 Kad bih umeo.................................................................. 236 Novije pesme................................................................... 237 itajui Pera Lagerkvista............................................. 237 Pesnik Jaa....................................................................... 238 Tvoj dolazak..................................................................... 238 Katja Perat Pesme................................................................................. 239 Hrabrost............................................................................ 239 Gde god da zaspim......................................................... 240 Zbogom oruje................................................................ 241 I stvaram umetnost....................................................... 242 National Geographic...................................................... 243 Engels................................................................................ 244 Dekonstruii me ............................................................ 245 Intelektualci na rubu nervnog sloma ....................... 246 S kim spavaju pesnici.................................................... 248 Mala nona paranoja..................................................... 248 Bojler ................................................................................ 249 Fenomen Bastilja............................................................ 250 Metoda.............................................................................. 250 Luk .................................................................................... 252 Jebi se, Ginzberg............................................................ 252 Drako Lukovi Pjesme................................................................................ 255 Lalina pjesma.................................................................. 255 Kanel............................................................................... 256 Nereeno........................................................................... 257 Dvije marke, gospod(in)e............................................. 258 Urbana legenda............................................................... 259 Gafom................................................................................ 259 Voda................................................................................... 259
Radnja u pripremi.......................................................... 260 Ti i ja.................................................................................. 260 Idiot................................................................................... 261 Tatoo.................................................................................. 262 Spomenik.......................................................................... 262 Istina.................................................................................. 263 Izmeu zagrada............................................................... 263 Meta Kuar Pjesme................................................................................ 265 Zato ne piem ljubavne pjesme................................ 265 Serenissima...................................................................... 266 Tinta.................................................................................. 267 Hrast.................................................................................. 268 Lapis.................................................................................. 268 Momak.............................................................................. 269 Zelen.................................................................................. 270 Nebesa............................................................................... 271 Trideset godina............................................................... 272 Ljeto ljeto......................................................................... 273 Ljubljana........................................................................... 274 Admiral Mahi Otkud ljubav za stolom smrti? Izbor iz poezije........ 280 Kua u zagrljaju sa empresom.................................. 280 Jutro.................................................................................. 281 Planinski vodoskok........................................................ 281 O grade podignut prije mojih pjesama!.................... 281 Pas...................................................................................... 282 Ljubavni dijalozi sa Barbarom.................................... 284 Moj..................................................................................... 287 Priao sam morskom valu............................................ 288 Milazim Krasniqi Pesme................................................................................. 289 iji je ovaj opao list....................................................... 289 Zato leti list.................................................................... 290 Zato se kamenje kotrlja.............................................. 290 Kuda ide ova pela......................................................... 291 ta je rije......................................................................... 292 Da li su uspomene kao pare magneta..................... 292 ije su ove kapi kie...................................................... 293 Zato je Avdijina sestra nesrenica........................... 293 Zato se suavaju grudi................................................. 294 Zato se vraa kamen?.................................................. 294 Ko te tamo alje.............................................................. 295 Da li je istorija kao snijeg koji i se topi.................... 296 Ilire Zajmi Pjesme ............................................................................... 297 Pritini ............................................................................. 297 Jedna kava........................................................................ 298
Balada o zaviaju............................................................ 298 Doi e jedan dan ......................................................... 299 Optika varka.................................................................. 299 Ovo je kraj........................................................................ 300 Smrt................................................................................... 300 Daleko od sebe bez tebe............................................... 300 Ba kao i jue .................................................................. 301 Jesen u meni................................................................... 301 Nadija Rebronja Ulina buka Pesme...................................................... 302 frederik, umetnik fotograf, u granadi....................... 302 hiam, farmaceut, u dvoritu maurske kue........... 303 lorena, slikarka, na obali reke..................................... 303 beatris, pesnikinja iz hipi klana peroflauta............. 304 devojka koja se zove itsaso, to na baskijskom znai more..................................... 304 klara oskaru, pijanisti.................................................... 305 solomon o fatimi, koju je sreo u realehu................. 305 nina, vajarka.................................................................... 306 Enver Kazaz Pjesme................................................................................ 307 Munib iz Meee........................................................... 307 Moja majka...................................................................... 310 Oeva kua....................................................................... 311 Njenost za kruku........................................................ 312 Huso iz upe................................................................. 313 Melisa sa Mejtaa........................................................... 314 Jutronja emocija........................................................... 315 Bijeli crnci........................................................................ 316 Spomenici......................................................................... 317 Sricanje smrti.................................................................. 318 Misli................................................................................... 319 Sedmodnevna pojava..................................................... 320 Jovanka Stojinovi Nikoli Nasuprot svom ogledalu Pjesme.............................. 321 Galerija mojih unutranjih slika................................ 321 Voda u dodiru sa svijetom............................................ 322 Vrijeme koje ne prolazi................................................. 323 Bonsai................................................................................ 324 Nasuprot ogledalu.......................................................... 324 Oktobarski trajkai....................................................... 325 Preobraaj........................................................................ 326 Za vrijeme sveanog prijema....................................... 326 Odgaanje trenutka....................................................... 327 Ozbiljne stvari................................................................. 328 Slikar.................................................................................. 328 (O)Poruka......................................................................... 329
Risto Lazarov Pesme................................................................................. 330 Kafe florian: bajron i kelner sa kiselim uima........ 330 San Mikele: Stravinski i Brodski u jednoj pesmi... 331 U Firenci svi razgovaraju o Mikelanelu................. 332 Portret pre pet vekova.................................................. 333 Trenja u dvoritu Josifa Brodskog u Njujorku..... 334 Kua Markesova u Kartageni: kapija zamandaljena, domaina nema...................... 335 Mateja Matevski crta ulicu starog cveara u Istambulu...................................................................... 336 Kupus iz uspomena profesora Georgi Stardelova kotrlja se Balkanskom ulicom u Beogradu.............. 338 Breht, s poetka dvadeset i prvog veka.................... 339 Ajntajn u traganju za svetlou................................. 341 Hadem Hajdarevi Groblje kunih ljubimaca............................................. 342 Miklav Komelj Ni sa im protiv svega (Esej o delu Dune Barns)... 349 Duna Barns Pjesme i fragmenti iz zaostavtine.............................. 367 Naputanje (ovjek ne moe proistiti.)............... 367 Drvo prosvjetljenja........................................................ 367 Jadikovka za bijednike, svakog od njih.................... 367 Diskant (Nema roda.)................................................. 369 Diskant (Njegova majka ree.)................................. 369 Ko je umro tog dana u Dannemori?.......................... 370 Faraon............................................................................... 370 Diskant (Tako su ili gore.)....................................... 370 Veliki ovjek..................................................................... 371 Stoga sestre...................................................................... 371 Kad ljubljeno tijelo nestane........................................ 371 Satire (Pamenje ima miie)..................................... 372 Tom Fool (Ima opaki jezik.).................................... 372 avka................................................................................. 372 Luan Starova Polifonisti......................................................................... 373 Rade Kuzmanovi Probna pogrebna povorka............................................ 377 Tonko Maroevi Zapis psika, miris ume................................................ 381 Boris Vrga Pokupska / Gotovo bajka.......................................... 384 Optereen lik................................................................ 384 Miris ume.................................................................... 385 S kraja na kraj ume................................................... 385 Vraii jednog jutra.................................................... 385 Jezero / Izronjeno iz dubine mojih oiju............ 386 Koveg sa zmijama / Post scriptum...................... 386 Dok grozdovi zriju...................................................... 386 Rua vjetrova............................................................... 387 Neznanac / Sve sivlji pejsa..................................... 387
Faruk ehi Matrix u Beogradu......................................................... 388 Merima Jaarevi Postmoderni kulturni kod Jedna tragina vizija ................................................. 392 Aleksandar Mijatovi Drukije je ono to jest: Heteroesencijalnost i ontologija indiferencije................................................. 400 Iva Rosanda igo ene kao dramatiarke i ene kao dramske junakinje komparativna analiza suvremene hrvatske i najnovije srpske dramske knjievnosti.................................................... 415 Matko Marui More moje sinje.............................................................. 431 Jovan Nikolaidis Otac.................................................................................... 434 Zija ela Tri prie............................................................................ 438 Frau Riva.......................................................................... 438 Kucanje............................................................................. 439 Odetina majka................................................................. 439 Ivana Seletkovi ***Pamenje, zaviaj, zaborav & prizivanje sebstva unutar drutvenih konstelacija ................... 442 Goran Ferec Scena iz ivota umjetnika ili susret koji se nije dogodio u maniri poznatog pisca Thomasa Bernharda prema motivima preuzetim iz Male kronike Anne Magdalene Bach.................... 446 Merima Omeragi Da li je mogua de/balkanizacija rodova? Kanjene progovaraju................................................... 448 Fahrudin Kujundi San o vjenom povratku............................................... 469
DOKUMENTI
Milica Nikoli Kratki zapis o novopronaenim Daviovim rukopisima.................................................. 475
MOJ IZBOR
Pet savremenih crnogorskih pjesnika Hadem Hajdarevi Unutarnje nebo............................................................... 481 Milorad Popovi Pasji dan........................................................................... 483 Sumnjive pjesme............................................................ 483 Dohvati nebo iznutra.................................................... 484 Nae ljubavi..................................................................... 484 Preobraenja.................................................................... 485 Solipsist............................................................................. 485 Bogi Rakoevi Vjeiti kandidat............................................................... 486 Duh vremena................................................................... 486 Crnogorac u ofsajdu...................................................... 487 Istom ulicom................................................................... 487 ena sa mog zida............................................................ 488 Pavle Goranovi Kako miriu knjige........................................................ 489 Izgubljeni rukopisi......................................................... 490
Posljednji sonet Lauri................................................... 490 Vrtoglavica Serena Kjerkegora................................... 491 Jovanka Uljarevi Predvorje smrti............................................................... 493 Fotosinteza....................................................................... 493 U tranziciji....................................................................... 494 Veera u dvoje................................................................. 495 La Dolce Vita................................................................... 495 Obian dan informatike ere....................................... 496 Sve nae moi nemoi................................................... 497 Dragana Tripkovi Vrijeme.............................................................................. 498 Vjetina............................................................................. 499 Ostrvo................................................................................ 500 Mi se nikada neemo umoriti od putovanja........... 501
PASO/PUTOVNICA Antologija vedske poezije

Marie Silkeberg Alhambra.......................................................................... 505 Ruka preko sale............................................................... 508 Pr Hansson Zastave.............................................................................. 509 Prijatelju sa muzikom................................................... 511 Ida Brjel Jedna historija sa trikom............................................. 512 Jedna historija za razvijanje........................................ 513 Jedna pria....................................................................... 513 Uvodne odredbe.............................................................. 514 Johannes Anyuru Vrijeme: pjesma o zidovima Troje............................. 515 Kroz jezero, kroz vodu.................................................. 520
PORTRET SLIKARA Ismar Mujezinovi

Bernard Nemah i Ismar Mujezinovi Biljeke o autorima Executive Summary Umjetnost kao socijalna igra....................................... 523 ............................................................................................. 549 ............................................................................................. 565
U PRVOM LICU
Goran Stefanovski
Goran Stefanovski
Trans-umetnici i cis-umetnici
prevela sa makedonskog: Jasmina Pakashki
ini se da je pojam mobilnosti i pokretljivosti kod umetnika jedan opteprihvaeni klie koji svi uzimaju zdravo za gotovo. Kao da postoji neka nepisana saglasnost da je mobilnost neto to je svojstveno umetnicima i to se podrazumeva samo po sebi. Ali stvar nije tako jednostavna. Dozvolite mi da kaem re-dve na ovu temu. Jedan moj prijatelj, prekaljeni putnik i pozorini svetski ovek, pre mnogo godina samo to se bio vratio u Beograd, u tadanju Jugoslaviju, sa Univerziteta Jejl u SAD, gde je diplomirao. Jedan njegov stariji kolega, stariji srpski dramaturg i nacionalista, sklonio ga je u stranu i rekao mu: Previe putujete, mladiu. Zar ne znate da je putovanje muka za duh?. Kakva strana primedba kojom kao da je bila otkinuta glava mladom studentu, a njegova diploma baena kroz prozor. Jednom reenicom mu je ubedljivo bilo pokazano da je stigao na mesto gde njegova diploma ba i nije bila na velikoj ceni. Svi provincijalni nacionalistiki filozofi smatraju da je njihova palanka centar sveta i sama sutina stvari i da je svako kretanje samo kompromitovanje te luksuzne pozicije. Prema njima, nacija je dodirnula utopiju, prevazila istoriju i promene. Umetnici samo treba da shvate svoj sveti nacionalni zadatak i da ostanu nepokretni, i da tako automatski odre ravnoteu univerzuma. Pa zar je toliko teak taj zadatak koji se od njih oekuje? I stvarno, neki ljudi iz mog dela sveta umeju savreno da praktikuju neaktivnost. esto kada nekoga pitam ta radi?, on mi odmah uzvraa nita!. Kao da sam ga uhvatio u krai, kao da je raditi neto zabranjeno zakonom. Razume se, od vas se oekuje da radite razne stvari iza kulisa, ali tako da niko ne primeti. Najbolje ak ni vi sami! Svakako ne vaa supruga! Fasada mora da ostane statina i imuna na radnju. I, razume se, zato bi neko eleo da ode iz ovakvog, najboljeg od svih svetova? To rade samo oni koji su otpadnici i prokleti, i nespokojni, kao letei Holananin. Moja majka je u svojim mranijim trenucima znala da kae: Zato putovati? I tamo ljudi i ovamo ljudi, i tamo kue i ovamo kue. Pojam putnika na Balkanu je vezan za sliku nekoga ko je malo siao s uma. Naprimer, starac sedi na koferu, na praznom peronu eleznike stanice, usred noi, obuen u svoje najbolje nedeljno odelo, s glavom koju je naslonio na ruku, vrsto se drei za tap. On zna da voz nee
doi u toku sledeih deset asova, ali ne moe da zaspi. On je jednostavno spreman za put. Kae u sebi: Bolje da ja ekam voz, nego on mene. ovek je sumnjiav, isuvie puta prevaren terorom vremena, istorijom, politikom, promenom reima, varijacijama u religijama i ideologijama, i sada, eto i vozovima. im voz napusti stanicu, putnike ve obuzima metafiziki strah, pa poseu za pileim batacima, rakijom i tvrdo kuvanim jajima. Sluajni namernici se bratime, udruuju snage pred zajednikom neizvesnou. Kad avion dodirne zemlju uje se produeni i spontani aplauz pilotu koji se bezbedno prizemljio, bogu koji je pokazao milost i njima samima koji su izdrali to teko iskuenje. Putovanje je simbolina smrt. A ponekad je i stvarna. Na poetku prolog veka, deda mog kuma je s grupom pealbara poao da trai sreu u novom svetu. Popeo se na brod za Njujork, ali je nekoliko nedelja kasnije stigao u Buenos Aires. Kada je pitao ta se dogodilo, odgovorili su mu: Ma, ta je vano, u emu je razlika? Umro je u Argentini i nikada vie nije video svoje selo Carev Dvor. Moj kum je porastao uz ovu storiju kao uz temeljnu priu svog detinjstva. Na sreu, moj otac je bio izuzetak. Kada smo brat i ja bili mali, on nas je neustraivo izvukao iz nae male i kopnom okruene domovine i odneo nas na azurno ostrvo Hvar na Jadranskom moru. Van ovog sveta. Svakako van sveta koji sam dotad bio video. Malo jaje u kojem sam iveo neopozivo se slomilo. Uvukao se u mene crv putovanja. I kada sam pomislio da sam sve video, sin i kerka su me prevazili i rekli mi da sam staromodan, i produili su onamo gde sam ja stao. Moji susedi me ponekad apatom upozoravaju na to da je putovanje duhovna smrt. Znali su da kau: Kamen koji se odvalio od zemlje svako moe da utne. Kad e se vratiti da napuni baterije? Eh, nisi vie onaj stari. Ba znaju da me oraspoloe. Nemojte misliti da ovog iskonskog straha od putovanja nema i u sofisticiranim postmodernistikim dravama. Naprotiv. Milioni savremenih Britanaca lete s jednog na drugi kraj zemljine lopte, da bi stigli u mesta identina onima koja su ostavili iza sebe: sa istim engleskim dorukom, istim dekorom i istim prenosom domae fudbalske lige na plazma televizorima. Veliki broj prividnih putnika putuju u prikolicama i nose sa sobom konzerve mesa i povra, da im se, ne daj boe, ne promeni reim ishrane. To i nije pravo putovanje, kao kad puevi svoj dom nose sa sobom. Skamenjeni su od straha da se van njihovog kunog blaenstva nalazi rizian teren masnih domorodaca, stranih jezika i hrane od koje dobijete dijareju. Da, moda e jednog lepog dana skupiti hrabrost da izau da kupe suvenire i da se fotografiu s lokalnim magarcima i kamilama. Da bi se zatim ponovo vratili u svoj dom, slatki dom. Globalno selo? Pa, vie selo nego globalno. Ali, ljudi su ljudi i takvih zajednica koje mrze da putuju ima svuda po svetu. Od centralne Rusije do centralne Amerike, od Azije do Afrike. Ali da je ba ovakvim zajednicama potrebna transformacija, ba su one u kritinoj situaciji, ba kod njih ima straha i predrasuda o kretanju, ba u njima ima usamljenih pojedinca i usamljenih umetnika suoenih sa inercijom, strahom i kolebanjima. I po pitanju putovanja, ali i po mnogim drugim kljunim pitanjima. I ba je tim i takvim umetnicima oajno potreban dijalog.
Pravo putovanje je duhovni in koji zahteva imaginaciju, talenat i napor. Ono je rizik, avantura, zahteva snalaenje na nepredvidivom terenu, saradnju sa ivim ljudima, toleranciju i saivljavanje. Potovanje drugog. Pravo putovanje je umetnost koja prevazilazi i prekorauje granice predrasuda i ogranienja. esto kao primer navodim slavne umetnike globtrotere iz XIX veka, romantine due u potrazi za egzotikom. Ali oni su esto proizvod kolonijalizma i primeri su iste arogancije. Zdravo, doao sam da vas posetim, ali ne smete da me dodirujete jer na mom pasou pie vlasniku se dozvoljava da slobodno prolazi, a da mu se niko ne mea i postavlja prepreke. Kuda god da krene moja supruga Engleskinja, vetrovi njenog biveg carstva, bez obzira na to da li su realni ili imaginarni, jo uvek duvaju u njena jedra. Kuda god da stigne, sasvim je izvesno da e iste veeri imati mogunost da slua vesti ili da gleda film, ili da proita meni na svom maternjem jeziku. A u onom momentu kada ja izaem iz svoje otadbine, Republike Makedonije, stiem u neizvesnost tvrave Evrope. Treba sam da duvam vetar u svoja jedra. Da, da, znam da je to klie i stereotip! Pa, ipak, ako neki umetnik iz moje zemlje eli da poseti Britaniju, mora prvo da nae nekoga ko e ga pozvati zvaninim pismom, pa da onda poalje ambasadi najnoviji izvod iz platnog spiska, kopiju ugovora o zaposlenju, saldo rauna u banci, da popuni zahtev za vizu, da zakae susret, da ue u konzulat u tano utvreno vreme, ni minut ranije ili kasnije, da proe detektor za metal, da ostavi otiske svih deset prstiju, biometrijsku fotografiju oiju, da eka da sa razglasa bude prozvano njegovo ime, da ostavi dokumente, da ode kui i da jednu nedelju eka i da se moli. Pre nekoliko godina napisao sam scenario za pozorini projekat u Stokholmu, koji se odnosio na ove probleme. Zvao se Eurostranac (Euralien) i imao je u sebi razne umetnike provokacije, kao na primer to to je publika morala da popuni imigracione formulare da bi dobila karte. Bila je u njemu kratka scena nazvana Ispitivanje. Mesto deavanja je punkt za imigraciju na aerodromu u Kopenhagenu. Dramski likovi su Savetnik koji razgovara sa Studentom koji samo to je stigao sa naih prostora: Savetnik: Zato hoete da uete u Dansku? Student: Zbog Sorena. Savetnik: Sorena? Student: Kirkegarda. Savetnik: Filozofa? Student: Da. Savetnik: Ne razumem vas. Student: Njegovi pogledi na individualnu egzistenciju i lini izbor izvrili su dubok uticaj na modernu teologiju i filozofiju. Savetnik: Vi ste ljubitelj Kirkegarda? Student: Recimo. Savetnik: ta ete da radite u Danskoj?
Student: elim da posetim Univerzitet u Kopenhagenu, gde je on studirao, i kafie gde je u jednom periodu vodio ekstravagantan socijalni ivot. Savetnik: Da li znate nekog ivog ko ivi u Danskoj? Student: Soren je jo uvek prilino iv. Savetnik: Mislim fiziki. Student: Znam Lote. Savetnik: Ko je ona? Student: Moja devojka. Savetnik: Dankinja? Student: Da. Savetnik: ta radi? Student: Ona je mislilac. Savetnik: ta to znai? Student: Zar nije jasno? Savetnik: Imate li pismo sa njenim pozivom? Student: Ne zna da dolazim. Hou da je iznenadim. Savetnik: Ali ne moete da uete u zemlju. Student: Ona je triput ula u moju zemlju bez mog pismenog poziva. Savetnik: Imate li novca? Student: Ne. Savetnik: Kako to? Student: Pa ne zaraujem. Savetnik: ta ete jesti? Student: Kirkegarda. I Lote. Savetnik: A ako se razbolite? Student: Neu. Savetnik: Otkud znate? Student: Intuicija. Savetnik: A ako umrete? Student: E, vi ste ista depresija! Savetnik: Kako ete putovati bez novca? Student: Peice. Savetnik: Ako vam dozvolim da uete, moda ete poeleti da ivite u ovoj zemlji! Student: Zato ne bih mogao da ivim u bilo kojoj zemlji u kojoj poelim? Savetnik: Lako vam je da to kaete. Student: Ne, to je vama lako da kaete! Savetnik: Hoete da ujete neke injenice? Student: Uvek. Savetnik: U Evropi ima tri miliona i sedam stotina hiljada Istonih Nemaca koji ne znaju ta bi sa sobom, jedan i po milion Iraana izbeglih posle Zalivskog rata, dva i po miliona palestinskih izbeglica, dva miliona bivih Jugoslovena, jedan milion Albanaca. To je objektivna istina. Student: Najvea istina je subjektivna. Savetnik: Postoje dravni zakoni.
Student: Ali postoji i ljudski ivot! iji fundamentalni problemi nisu podloni racionalnom, objektivnom objanjenju. Savetnik: Kirkegard? Student: Tano. To je bila ta scena. Ne znam ta se dalje desilo jadnim likovima. Ali znam da je veina ljudi koja je uestvovala u projektu bila iz istonoevropskih drava koje su sve u meuvremenu postale lanice EU. Osim moje drave, Makedonije. Ali lanstvo u EU, koliko god da je perfektna ta unija, nee automatski reiti probleme mobilnosti. Jo uvek e biti zajednica koje e se meusobno ignorisati, ljudi koji nee hteti da kau susedima Zdravo, partnera koji e iveti pod istim krovom sa zidovima podignutim izmeu kreveta i sa viznim reimom izmeu kuhinje i spavae sobe. Kako je sjajan prefiks trans! Koliko je moan, plodan i bogat! Nalazimo ga u vanim pojmovima: transakcija, transfer, transformator. Kako lako klizi preko jezika: Tranzit! Tranzicija! Transverzala! Trans je latinski prefiks koji znai preko, iza ili s druge strane u odnosu na. U geografiji imamo Trans-Alpe, Transval, Transsibirsku eleznicu i, svakako, Transilvaniju (iza ume). U seksualnom smislu trans je opti pojam za ljude koji bar delimino odbacuju rod kome pripadaju po roenju. Ba uzbudljivo! Na suprotnom kraju trans spektra nalazi se prefiks cis, latinski termin koji znai na istoj strani u odnosu na ili sa ove strane. Sad razumem ta znai Cisjordan, termin koji opisuje geografski region izmeu Sredozemnog mora i reke Jordan. Ovaj izraz sam stalno sluao na radiju kad sam bio dete i nikad mi se nije dopadao. Bilo je neeg klinikog i bolesnog u njemu, poput ciste. U medicini i sociologiji cis-seksualne su osobe koje izgledaju u saglasnosti sa svojim fizikim i(li) dodeljenim polom. Zvui malo kao Tom Dons. Ba dosadno! Snage trans i cis su u stalnoj borbi. Trans-svet je svet konstantne promene i dijalektike i pregovaranja, a Cis-svet je svet rigidnosti, nepokretnosti i fundamentalizma. Oni su kao centrifugalna i centripetalna sila, u konstantnoj smrtonosnoj tenziji. esto znaju da deluju istovremeno, usred zajednice, usred pojedinca, usred srca umetnika. Ponekad su ovi kontrasti, kontradikcije i suprotnosti u bogatoj kreativnoj i delikatnoj ravnotei pa rezultiraju zrelom kulturnom razliitosti i nude naine pomirenja i suivota. No, esto su ove sile u otrovnom i destruktivnom razdoru. Dobro se seam oiljaka koje sam zadobio tokom svog boravka u Programu za pisanje u Ajova Sitiju u SAD osamdesetih godina prolog veka. Jedne veeri u kafani Gejbova oaza pitao sam neke Amerikance oko stola za bilijar zato se oni, kao najjaa drava na Zemlji, nalivaju pivom koje ima ukus mokrae. Jedan od njih mi se okrenuo i zagrmeo: Zato to nam je eif! Neke stvari su mi odmah postale jasne. Jo uvek ne znam ko je bio trans, a ko cis u ovom sudaru. Nekoliko dana kasnije, isto tako u Ajova Sitiju, na jednom prijemu, sluajno sam uo kako jedan kolega pisac, crnac, kae da ima kulturni ok. Okrenuo sam se ka njemu pokroviteljski, na moj eks-jugoslovenski neobavezan nain, i pitao ga
odakle je. Oekivao sam da mi kae da je iz nekog malog zabaenog afrikog plemena. On mi je rekao iz Harlema. Shvatio sam da ispred mene stoji ovek iz Njujorka koji ima kulturni ok u Ajova Sitiju, a ja, iz Skoplja, nudim se da mu pomognem. Da se izvuem iz nezgodnog poloaja, ali jo uvek pokroviteljski nadmeno, rekao sam mu da uskoro idem u Njujork i pitao ga da li tamo ima opasnih delova grada koje bi trebalo da izbegavam. On me je pogledao od glave do pete i rekao mi: Ti lii na Portorikanca. Ljudi e beati na drugu stranu ulice da bi izbegli tebe. I, eto tako, lepo me je sredio, s jedne strane trans, sa druge cis. Kau da je smisao putovanja nekud daleko od kue u tome da bi se ponovo mogli kui vraati. Prema T. S. Eliotu cilj je stii kui i po prvi put prepoznati to mesto.
DIJALOG
Goran Ferec Daa Drndi
Goran Ferec i Daa Drndi
Nemamo kamo pobjei
Goran Ferec: Otkako sam pristao napraviti ovaj razgovor s tobom, prolo je dovoljno vremena da po nekoliko puta zaboravim sva pitanja koja sam ti elio postaviti, da izmislim nova, da preive neka stara, da se ponavljaju ista, i da ih zbog toga uporno ignoriram, ta pitanja to se stalno ponavljaju, a koja se ponavljaju moda najvie zato to na njih zapravo uope ni ne treba odgovarati. Otkako sam pristao napraviti ovaj razgovor s tobom, bio sam poprilino na putu. Ponosan to sve bolje ekonomiziram i stvari potrebne za sedam dana uspijevam utrpati u jednu runu torbu, shvatio sam da tako olakan od brige za prtljagom u prolasku kroz (ne)poznate gradove, imam prostor za razmiljanje o pitanjima za ovaj razgovor. Recimo, pitanjima o putovanju. Ne iskljuivo o metafizici prelazaka, prolazaka, dolazaka i odlazaka. Zapravo o vrlo praktinoj metafizici putne torbe, odnosno o koferu na tufne iz kineskog duana. Priaj mi o tom koferu, ili o svim koferima od Umiranja u Torontu, preko Leica formata, pa do ovog kofera iz kineskog duana. Daa Drndi: Otrcano zvui, ali sad, s obzirom na moje godine, na ovu banalnost, pa ak i ki, ini mi se da imam pravo, oni me donekle vesele: ivot je putovanje, s koferima ili bez njih, a moj je, stjecajem raznih okolnosti, postao nekako
dodatno mobilan. Ne mislim ni ja na metafiziko neko, recimo kantovsko odmicanje i izmicanje, nego na doslovne odlaske i dolaske, na bjekstva i povratke, ljudima i gradovima, ulicama i kuama sobama, stvarima, pronaenim i izgubljenim prijateljima i knjigama, malim predmetima poput zaturenih igraaka Mainih lutaka, kartonskih kutija punih nabacanih lego kocki, poput drugih kartonskih kutija s poslaganim longplejkama na kojima su zastarjeli hitovi ali i djeje predstave, emisije i pjesme, poput plastinih albuma sa singlicama; tu su dva para skija, dva para pancerica demodiranih; tu je poutjela posteljina obrubljena toledo vezom i s monogramom moje majke mogla bih redati do besvijesti ime se sve sudaram pri povratcima u prolost bilo na putovanjima bilo naprosto sjedei u svom stanu. Mogla bih nabrajati do granica svog pamenja koje se, hvala bogu, suavaju, pa se i radosti i nemira koji ta kretanja/nekretanja donose jedva sjeam; ostaju uglavnom slike, sve mutnije, ostaju mrlje koje trepere. Da li su se sva ta moja putovanja, ta brojna micanja i izmicanja, da li su se isplatila, ne znam. Da su donijela spokoj, nisu. Da su donosila uitak, katkada da. Nisu tu bili samo koferi raznih veliina, bili su sanduci, oni prekooceanski metalni, pa sanduci drveni, neki i po dva metra dugaki, u koje su umotane u slamu putovale grafike i ulja na platnu (kojih je sve manje, jer ih prodajem), i na kraju, evo, kako krajevima i prilii, mali kineski kofer na ljubiaste tufne u koji stane samo najnunije. Jer, destinacije su blie, odlasci sve krai i povratci, iako se pitam emu i komu, sve bri. U Toronto smo iz Rijeke dole s tri golema jeftina kofera na brzinu kupljena u Trstu a s malim kotaima koji su se od teine iskrivili pa smo prtljagu vukle po zemlji. Sve ono u njima bilo nam je navodno potrebno za novi poetak. A nije. Kupovale smo dodatnu second-hand odjeu, second-hand posue, second-hand knjige i vodile second-hand ivot. Dok ti ovo piem sjedim u Bruxellesu a da zapravo ne znam zato. Ovdje u provesti mjesec dana i to bi sad trebalo raditi? Upoznavati grad? Obilaziti muzeje? etati? Hladno je, pada snijeg, nema zelenila, terase mnogih kafia zatvorene su. To s upoznavanjem gradova sada mi postaje upitno. To povrno, kratkotrajno i histerino uranjanje u bie grada koje na koi, a ni pod njom, ne ostavlja trag, podsjea na one one-night stands iz moje ipak burne ezdesetosmake mladosti. Gradovi kroz koje prolijeemo: prisilno uurbano obilaenje muzeja, odlazak na neku kazalinu predstavu, mali shopping, iskakanje i uskakanje u tramvaje i u metro, traganje za autentinim kafanicama, poeljno talijanskim tako nalik poznanstvima na strunim ili nestrunim skupovima: lana razdraganost, lani osmijesi, prijetvorna pristojnost. Razmijenjene posjetnice koje se pogledaju jednom i nikada vie. Zaboravljena imena, zaboravljeni razgovori. Svaki grad, svaka osoba, zasluuje vie. to u iz Bruxellesa pamtiti? Srednjevjekovnu jezgru u blizini mog stana, uglavnom zbog udesnih naherenih kua koje se oslanjaju na vanjski zid katedrale i zbog veselih naziva koje te kaldrmisane ulice nose i zahvaljujui kojima mogue je uploviti u prolost o kojoj ne znam gotovo nita, i koje, te uliice, u mati pokreu film sa stare celuloidne trake. Rue des Bouchers Ulica mesara, Rue du March aux Herbes Ulica trgovanja biljem, March aux Poulets Trnica ivine, Rue aux
Suifs Ulica loja, Rue des Fripiers Ulica trgovaca odjeom, March aux Peaux Trnica koom, i tako gotovo u beskraj, u krug. Ono to i poluotvoreno oko ne moe a da ne zapazi jest nevjerojatna koncentracija mesnica, frizera i apoteka u sreditu grada. Jo sam neke sliice pokupila i spremila, ali o njima drugom zgodom. Prozori radne sobe gledaju na Oude Granmarkt, na ulicu u kojoj se nekada trgovalo itom. Preko puta nalazi se mali grki restoran Menelas u koji nitko ne zalazi ali zato svjeice u njegovom izlogu trepere. Nekada se na tom mjestu nalazio streljaki klub. Ovo je rezidencijalni kvart s klasno mijeanim stanovnitvom: srednja klasa, umjetnici i pisci i beskunici. Beskunici, kao svuda u svijetu, sjede na ploniku umotani u prnje i dre podignut karton na kojemu pie: Jai faime. U novinama itam o azilu za te odbaene ljude i o tome kako se ta utoita sve bre pune i kako svi ti ljudi i njihovi spetljani, urueni ivot, njihovo prisustvo, njihova vidljivost, za grad Bruxelles postaju ozbiljan problem. Preko puta moga stana je niz stambenih zgrada s visokim prozorima bez zavjesa. Nou promatram to tamo ljudi rade. Kada lijeu, kada ustaju. Vidim kakve su im pidame, tko im dolazi u goste. Sa strane ulazim u njihove ivote, svoj bacam preko ramena da se kao kakva ispuhana lopta kotrlja po polupraznim prostorijama visokih stropova i sa zidovima s malo slika i ujem ga kako tamo, ovdje, taj moj ivot muklo i plitko odskakuje. Ovo je zanimljiva uliica, ta Grand March/Oude Granmarkt. Tiha, sklonjena, s malim trgom u svom trbuhu. U ulici koja ju presijeca i koju takoer sa svog prozora vidim, nalazi se neka srednja kola. I ta mladost koja svakog radnog dana u 8.30 kulja prema kapiji i oko 16 sati iz nje izlazi, jedino je to pod moje prozore unosi ivost, da ne kaem ivot. Kad tih djevojaka i mladia vikendom nema, nedostaju mi. Sad ve, dok preko tjedna stojim prilijepljena uz staklo, neke ve prepoznajem, pa mi doe da siem i da im se pridruim. Imam jedno tvoje pismo s Novog Beograda, u kojem spominje Gramijevu ulicu i Ulicu Klare Cetkin. U Zagrebu danas nema ni Ulice Antonia Gramscija ni Ulice Clare Zetkin. Sa zagrebakih ulica (pa tako i iz sjeanja) nestali su i Karl Marx, panjolski borci, Friedrich Engels, Palmiro Togliatti, Che Guevara, Karl Liebknecht i jo mnogi iz tog albuma. Marksistika teoretiarka, aktivistkinja i borac za prava ena, Clara Zetkin i Rosa Luxemburg, takoer marksistika filozofkinja i socijalistkinja, drale su se do posljednjeg daha, da bi na koncu i one zagrebakim ulicama rekle zbogom, nadam se ipak uz jedno proroansko Auf Wiedersehen. Zato je u Bruxellesu kua u kojoj je ivio Marx i u kojoj je zajedno s Engelsom pisao Komunistiki manifest, jedna od turistikih atrakcija grada. Iako ga je 1848., pod optubom da financijski podupire belgijske radnike u njihovim pripremama za dizanje revolucije, Belgijsko Ministarstvo pravde protjeralo iz zemlje, Karl Marx je u Bruxellesu nezaobilazna injenica. ak je na fasadu uvenog restorana La Maison du Cigne (Labua kua), koji se nalazi na velianstvenom sredinjem gradskom trgu GrandPlace - Grote Markt, postavljena ploa s natpisom da su tu Marx & drugovi razgovarali o revoluciji i o osnivanju internacionalnih komunistikih organizacija. Vraam se tvom pitanju.
Kofer s kojim sam doputovala u Bruxelles nije onaj na tufne, velik je i vrst. Napunila sam ga odjeom koju neu obui. Ponovljena pogreka. Sad sakoi, hlae, majice, sve to visi u velikom plakaru i eka da se opet zbije u moj jedini skupi Samsonite, da se preseli, da se vrati. Kao i ja to ekam da se i ovo putovanje zavri. I sam pie o neshvatljivoj potrebi za bijegom i zakljuuje svijet je potpuno poravnan, nema mjesta za skrivanje. Ti kad odlazi ipak neto radi. Za razliku od mene koja uglavnom gledam. Komu, emu ti hita: New York, Beograd, Pula, Maribor, Zadar, Solun Kai neto o cipelama u kojima odlazi u svoje globtroterske pohode i o tome to s tih pohoda donosi. Spominje raupane rijei, slomljene jezike. Spominje lo osjeaj u vlastitim cipelama, promatra tuu obuu, poput onih Diesel tenisica pod habitom mladog franjevca. Meni si pisao o usterskom izlogu na Baariji u kojem si vidio divne muke cipele koje nisi uspio kupiti jer je usteraj bio zatvoren. Hajde. G. F.: Meni su cipele poput malih stanova. Metafora vjene selidbe. Iz jednog para u drugi. A u svakom paru nagomilani kilometri. Kako o vlastitom stanu ne mogu ni razmiljati, uvijek sam u potrazi za idealnim cipelama koje e nadomjestiti nedostatak posjedovanja vlastitog prostora. Kad ih konano naem, najee usteraj bude zatvoren. Ako bih elio rastegnuti misao do granice patetike, rekao bih da svu nadu za dobrim ivotom polaem u cipele. Pri tom ne razmiljam previe o tome to bi to dobar ivot bio. Tjeim se da dobre cipele znae ve i dobar ivot. Zato ih ne steem prevrsto pri vezivanju. Da jedno drugome ostavimo malo prostora za prilagodbu na nestalnost. Najtee je putovati najblie. Na zapad u Sloveniju. Na istok u Srbiju. Valjda zato to je najblie, najvie i pitaju. Kamo idete? to radite? Imate li to za prijaviti? Iako putujem na uglavnom ista mjesta, i putujem zbog skoro pa uvijek istog razloga ili posla, i nikada nemam nita za prijaviti. Mogao bih izmisliti najrazliitije odgovore, svjestan da ti prelasci nisu nita drugo nego jedna socijalna koreografija u kojoj uloge carinika i policajaca shvaam preozbiljno. Kad ide daleko, ili te pitaju puno vie, zapravo sve, ili te nitko nita ne pita. Za carinike koji pitaju imam li to prijaviti, naao sam vrlo uinkovit odgovor. Niti kaem da imam, niti kaem da nemam. Ne pristajem se uloviti u mamac graniarske i granine dijalektike. Kaem da u torbi nosim samo osobne stvari. to je zapravo i istina. I tu im prestanem biti zanimljiv. Iako osobno moe biti uistinu svata. U ponedjeljak ponovo putujem u Maribor. Posljednjih mjeseci sam gastarbajter. U pravom smislu te rijei odlazim na rad u inozemstvo zaraivati novac za ivot. Zanimljivo mi je to u kontekstu tvog komentara u kojem kae da kad ja odlazim, ja ipak neto radim, a ti za svojih odlazaka uglavnom gleda. Ali morat u te razoarati. I ja uglavnom gledam. I dok gledam, uvjeren sam da radim. Otkako se bavim ovim poslom dramaturgije, pisanja i rada na tekstu, pokuavam pronai konkretnost vlastitog zanimanja koja konstantno izmie definiciji i realnosti. Svijet voli proizvode konkretnije i lake od teksta, pa mi se ponekad ini da nedovoljna materijalnost ili isplativost tog mog, naeg rada, tog pisanja, dovodi u pitanje i sam rad. Ne bih li ipak, nekako izbjegao sumnju u pisanje, shvatio sam da ideju
rada moram proiriti i na sve ono to mu prethodi i to nakon njega slijedi. Ba u inat prirodi i drutvu, na ono jo nematerijalnije i jo manje konkretno. Pa sad kao kulturni radnik, osim pisanja, radom smatram i gledanje, promatranje, biljeenje, itanje, sluanje glazbe, razgovore s ljudima, putovanje. S obzirom na taj proireni koncept rada, s putovanja u zemlje iji jezik ne govorim uvijek donosim glazbu. Obino Bachovu. A iz zemalja iji jezik govorim ili razumijem, donosim knjige. Ako carinik ipak odlui provjeriti moju torbu, uvijek mogu rei da je to graa ili bolje reeno, osobni materijal potreban za rad. Od susreta proljetos u Rovinju kad smo vodili pononi razgovor o nama samima stojei pored osvijetljenog, plavog i pustog hotelskog bazena ispunjenog vodom a bez kupaa, razmiljam o tome kako su osobni narativi i dalje jedino to jedni drugima moemo i imamo ponuditi. Ti kao spisateljica vrlo direktno upisuje taj osobni narativ u svoju fikciju. Kamo te kao spisateljicu vodi pisanje o onome to je prolo? Nalikuje li pisanje o onome to je prolo pisanju o snovima? I koja je to prolost koja tebe zapravo zanima? D. D.: Tada, kad smo promatrali i opipavali tu nonu rovinjsku tiinu poprskanu znojem borovine, kako bi rekao Raa Livada, inilo mi se da priam samo ja, i to previe. Dogaa se to nakon dugih utnji, spisateljskih, nakon zapravo ne-bolnih samoa, jer su te samoe, onako statino-pokretne, ipak radne. Krenu nakon tih samoa kaskade rijei koje onda padaju na tvrdo tlo s kojeg skliznu ni u to, nestanu. Ti verbalni vodopadi ne zavravaju u knjievnosti jer su unaprijed potroeni. Osobni narativ, kae. Mislim da knjievnost ne moe biti dobra ako u nju nije upisan taj osobni narativ koji, naravno, ne mora biti i esto nije obrada autobiografskih podataka, ubacivanje lino proivljenih dogaaja, epizoda, u tekst, nego se on pretapa u naa otkria o drugome, u nae doticanje drugog, pri emu taj drugi, to drugo, kree u kas ili u galop, postaje ples ili fuga, ovisi, katkada i mora, dok onaj koji pie samo dri uzde. Izmiljanje pria, pogotovo onih koje teku linearno i koje se groteskno debljaju od nezdravih rijei, od vika rijei, od rijei koje uslijed svoje upljikavosti histerino lete po stranici, onda od istroenih slika i krajolika, ne zanima me u procesu pisanja, a kao itaoca, takve su mi konstrukcije ne samo dosadne, nego iritantne. Knjievnost bi trebala imati onaj arobni twist od kojeg noge poskoe, koji itatelja natjera da ustane i udahne, ak i da na trenutak odloi knjigu i ode po kockicu crne okolade. U stvarnosti ima mnogo ljudi koji govore prazan hod, koji ive prazan hod, pa im takva literatura, to razmazivanje ivota valjda doe kao potvrda vlastitog postojanja. Ali i to stvarnosno laprdanje moe se odlino transponirati u knjievnost, to inili su, primjerice, Samuel Beckett i, na neto jednostavniji nain, Harold Pinter. Onda, tekst u kojem je stil bez ritma, bez fizionomije, konfekcijski, roba za iroku potronju, u kojem zapravo stil ne postoji, nije literarni tekst. Pa detalj. Knjievnost bi trebala biti sva od detalja satkana i to od detalja koje neuvjebano oko ne zapaa, zato je tu pisac, da ponudi nove male skrivene svjetove pokraj kojih inae prolazimo kao pored turskog groblja, otvoreni uglavnom za ivotne krokije, za potroene slike koje nam poput smrdljivih zavjesa lepraju pred nosom i blokiraju vizuru i hod.
Misli da piem o onome to je prolo? Kako je prolo ako o tome piem? Ako o tome to se ini da je prolo piem, onda je to to izgleda kao da je prolo, tada dok o njemu piem tu. A i esto, dok piem o tome to je navodno prolo, piem u vremenu sadanjem. Po meni, ono to je prolo, zaboravljeno je, pa vie ne postoji. Ali ako mislimo da je ono to je prolo zaboravljeno, znai da jo uvijek nije zaboravljeno, jer o tome mislimo. Svi njegujemo svoje alzheimerovske mrlje o koje vjeamo male ukrasne antidote za preivljavanje. Onda, neoekivano grunu snovi, ili jo gore, ogoljena stvarnost, i naprave rusvaj. I kau tvoja prolost i prolost tvojih likova, to si ti, to su oni, sada, danas i sutra. Koja me prolost zanima, pita. Ona koja boli. Ona od koje ljudi lude ili umiru. Koje se ne ele sjeati, o kojoj ne ele misliti. Ta me prolost zanima i poput ribolovca pokuavam je upecati, vaditi iz dubina (povijesti, podsvijesti) u koje isputa svoj otrov i baciti je na obalu gdje je moemo gledati kako se koprca i konano smiruje. Pa i ti, u svojoj knjizi Ovdje nee biti uda, sav si u prolosti koja ini sadanjost. Ne? Kako to klizi iz drame u prozu, kako bira tekstove za teatar i zato si pristao na tako veliki zalogaj kao to je dramatizacija Bulgakovljevog romana Majstor i Margarita? Onda, ita jednog od mojih omiljenih pisaca Babelja. A Babelj je tako suspregnuto dramatian, iznutra dramatian, da ne znam da li bi se njegovi tekstovi mogli postaviti na scenu. to misli? Kai neto o svom teatarskom radu. O teatru danas. Je li se kazalite potroilo, kao to mislim da se knjievnost umorila, jer ovaj globalni potroaki karneval vri podmuklo, tiho nasilje nad ljudskim mozgom, briui mu vijuge namjesto kojih mu ugrauje virtualne svjetove koji se gase pri svakom nestanku struje. G. F.: Neki dan naiao sam na twitter komentar Biljane Srbljanovi u kojem ona kae da u razvijenim zemljama Zapada tek dva posto stanovnitva ide u kazalite, te dodaje da u nerazvijenim zemljama to mora biti i manje od dva posto. Ne znam odakle joj taj podatak, niti je bitno. Da je postotak i za par brojeva vei, on upuuje na oajno stanje odnosa drutva i njegove kulture ak i tamo gdje drutvo ima dovoljno novca za kulturu. Ne bih rekao da je kazalite potroeno. Kriza, koju je mogue prepoznati kao potroenost i premorenost umjetnikih medija, znak je neke promjene koja nadilazi granice umjetnosti. Mislim da je promjena koja se dogaa samo logina posljedica razvoja ovjeka s obzirom na ono u to je posljednjih sto i pedeset godina ulagao. ovjek se iz kreativno-kognitivnog pretvara u tehniko-tehnoloko bie. Svrhovitim se smatra jedino umijee i sposobnost proizvodnje. ak i kad je rije o pisanju i teatru. Proizvodnja trai efektivni rad i ispunjenu normu. Za umjetnost vie nema vremena. U jednoj predstavi na kojoj sam radio kao dramaturg, publici se postavlja anketno pitanje o tome trebaju li se zatvoriti kazalita na rok od godinu dana ne bi li se tako uvidjelo koliko nekom drutvu kazalita znae, odnosno ne znae. Anketa je preuzeta od Heinera Mllera, koji je formulira kao pitanje jo osamdesetih godina dvadesetog stoljea. Ja sam uvijek, kad bih bio prisutan na toj predstavi, glasao za zatvaranje, jer je veina gledateljica i gledatelja, ponesena graanskom odgovornou i svjesnou o vanosti kazalita, glasala protiv. Interesiralo me je to bi se dogodilo kad bi jedna drutvena konvencija bila ot28|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
pisana? Vjerujem da bi nakon perioda od godinu dana ta nauena, malograanska navika na medij kazalita, jednostavno isparila. Ipak ne odustajem od kazalita. tovie, hvatam se u kotac s Bulgakovljevim romanom. Pita me zato sam pristao na adaptaciju? Jer mi Majstor i Margarita nije omiljeni roman, pa mislim da mogu biti strog, a zapravo ne mogu i ne trebam biti strog, nego samo paljiv i strpljiv. Jer je veliki uitak imati vremena i primiti honorar za posao kao to je close reading jednog takvog teksta. Jer ima u tom romanu jedan apokrifni, Bulgakovljev opis Jeuinog raspea koji je toliko snaan i sjajan da ga je nemogue proitati dva puta za redom. Jer mislim da postoji netko u publici tko e uti taj opis, izvan konteksta religije i mita, i shvatiti ga kao trenutak razapinjanja ideje o slobodi, jednakosti, hrabrosti i pravdi. Prihvatio sam i iz manje poetskih razloga. Prihvatio sam zato da bih neto nauio. Zato to moram raditi da bih mogao ivjeti. Zato da upoznam nove suradnike. I da pokuam ljudima i sebi objasniti to to Bulgakov radi prepisujui tu priu iz Biblije, i zato je demitologizacija i razrjeenje s mitovima blie i daljnje prolosti vano za sve nas u ovom naem dobu koje gmie u ostacima velikih pria o velianstvenoj povijesti. Close reading vlastitog romana nisam napravio i nisam siguran to to u svom romanu tono opisujem, koju kategoriju prolog vremena. Moda je to prije samog bivanja u prolosti ili povijesti, zapravo pria o prolosti jednog premalog komadia svijeta koji je ponovo potrebno sastaviti da bi on uope mogao imati svoju povijest. Ne znam. Da, itam Babelja. To je taj isti rasuti svijet. Prepoznajem ga. Otima se jeziku, raspada se, trusi. Svijeta ima dovoljno tek za kratko poglavlje ili priu. Naravno, dalo bi se to staviti na scenu. Kod Babelja su jezina i pripovjedna sredstva jednako snana ili ak snanija od logike narativa, i bilo bi ih teta vaditi iz njihove proznosti. Babelju ne treba scena. Dok je u Bulgakovljevu ivotu i radu scena ipak dominirala. Tako mi se ini. Moda sam u krivu. Kako god, bez obzira na to koliko se duboko bavio dekonstrukcijom teksta, nikad ne zaboravim na uitak u tekstu. Zapoeo sam ponovno itanje tvog romana Leica format u prastarom JATovom avionu na deset tisua metara visine, koji je stenjao, poskakivao i prijetio da se raspadne, a posljednje stranice romana zavrio sam na rivi u Solunu s pogledom na Egejsko more dok je pored mene prolazio Afrikanac nosei oko ruku objeene arene, sitne perlice na prodaju. I dok mi se taj Afrikanac pribliavao ja sam skoro pa nesvjesno provjerio je li mi torba nadohvat i je li zakopana. Kao da njegov prilazak oznaava neku vrstu prijetnje bijelom ovjeku. Kaem, nesvjesno provjerio, jer sam postao svjestan svoje geste tek nekoliko sekunda kasnije. Afrikanac je samo nonalantno proao pored, a mene je bilo sram. to sam ja to napravio? Kakva je to bila gesta? Odakle je dola? D. D.: Da, zarobljenici smo stereotipa i predrasuda ak i kada se rijeima pa i nainom ivota, pa i onime ime se bavimo kazalitem ili knjievnou, protiv njih bunimo. I meni se to dogaa i mene takoer bude sram. Ali, barem nas bude sram. Zato je dobro o tome pisati, govoriti. Kada se suoavamo s tim ljudskim (naim) gadostima, moemo se bar nadati da emo ih se postupno oslobaati. Mnogi se
u njima valjaju i u tome ne vide nita neobino, doe im tak normalno. Pade mi na pamet Main bukvar u kojem je slovo D bilo ilustrirano odgovarajuim crteom i tekstom: Dafer nosi dak. Dafer nosi dak, Romi kradu, ljeviari su komunjare, homoseksualci bolesni, u hrvatskom argonu penzioneri i muslimani su mali, nikakvi, pa ih nazivaju penziima i musliima, mogli bismo tako u beskraj. Leica format pokuava upravo o tome govoriti. O tome kako prvo ne prihvaamo razliitosti, drugosti, pa onda i ljude koji to razliito i drugaije otjelovljuju. U poetku ih ignoriramo, bivamo fini, ali ukoliko se nakon probnog perioda ti, po bilo emu drugaiji ak i po benignim odlikama kao to su odijevanje, govor, smijeh, ukoliko se ne uklope u matricu, u maticu, ukoliko tvrdoglavo nastave po svome, na te drugaije krenu izravni napadi. Iako ti drugi ni po emu ne ugroavaju tono bi se reklo opstojnost nacije. Takva uskogrudnost, zatvorenost, gotovo da je tipina za provincijske, palanake sredine, da ne govorimo o ruralnim predjelima u kojima su ljudi prikovani za obiaj i tradiciju bez obzira na to koliko ti obiaji i ta tradicija bili out of space and time, izglobljeni. I, kad se bolje pogleda, Hrvatska je ba to, mala ruralna kompozicija, ira koji vue memljivi teret prolosti, ve potroen, i u njemu se praaka. Sad, u sijenju 2013. u Bruxellesu, itam nulti broj asopisa koji objavljuje belgijska Meunarodna kua za knjievnost Passa Porta, iji sam gost. Tema asopisa je Granice. U njemu su tekstovi nekih i nama poznatih pisaca, filozofa i novinara, poput Claudia Magrisa (Knjievnost, granice i identitet), Inga Schulzea (Berlinski zid), Rgisa Debraya (Pohvala granicama) i Daniela Salvatorea Schiffera (Jeftini univerzalizam). Zanimljiv i najblae reeno provokativan je esej upravo ovog posljednjeg, Schiffera, koji vai za angairanog filozofa socijaldemokratske orijentacije. Interesantno je da pie ili je ve objavio knjigu o dendizmu, to me je odmah podsjetilo na pokojnog Dragoa Kalajia, takoer velikog pobornika dendizma, inae slikara i pisca faistikog svjetonazora, prononsiranog elitista bez pokria. Ne bih sada ulazila u raspravu sa Schifferom, ali evo nekoliko njegovih velikih misli, dodue umotanih u plitku relativizaciju, u kojima se, po meni, takoer gnijezde iskljuivost i klice faizma. Dakle, kae Schiffer, inae po ocu Talijan, po majci austrijsko-njemakog porijekla Belgijanac koji ivi i predaje u Lijeu: Dobro je da unutar same Evrope vie nema granica, ali Evropa se mora braniti od vanjskih elemenata. Primjerice, protiv sam ukljuivanja Turske u Evropsku zajednicu. Ona nema nikakve ni kulturalne ni geografske dodirne toke s Evropom, osim onog malog dijela zapadno od Bospora. Turska nije Grka. Turci su prodrli u Evropu sve do Bea, ali tu se radilo o invaziji. Za razliku od Evrope, Turska je islamska zemlja. I vjerske identitete treba uzimati u obzir. Neto dalje, Schiffer gudi po istoj ici: Evropa se mora zatititi, i braniti svoju kulturu i demokraciju. [Od koga, pitam, kako i zato?] Mislim da nae ideje i naa razmiljanja moramo graditi na temeljima nacionalnih drava Ja zagovaram mijeanje ljudi, kultura i vjera, kao i kozmopolitizam, pojedinac mora biti slobodan, ali mora potivati kulturu zemlje koja ga je prihvatila. A da bi postojalo potovanje, prvo mora postojati jaki identitet.
Schifferov govor podsjea na retoriku slubene politike Republike Hrvatske tokom 1990-ih, na njenu nacionalistiku retoriku, pri emu se esto mogla uti reenica tipa: Oni koji ne potuju nae obiaje, nau tradiciju, nau kulturu, mogu slobodno otii; mi smo ih primili i to trebaju cijeniti. (!!!) A neto vrlo slino nedavno je u javnosti izgovorila Rua Tomai, predsjednica stranke HSP dr. Ante Starevi. Iako je o nacionalnim dravama, nacionalnim identitetima i retrogradnom domoljublju u kojima se po pravilu kriju klice autoritarnih vlasti i faizma ve postalo dosadno govoriti, oito je da te teme ne umiru lako. Belgija je komplicirana zemlja. Politiki pogotovo. I jezino i nacionalno. Njena kolonijalna prolost kao da jo uvijek u zakutcima svijesti dijela njenog stanovnitva burgija po njihovom identitetu, buei vee ili manje prostore u kojima se kote ideje plemenitih gospodara. Belgija ima respektabilnu tamnoputu populaciju, potomke svojih nekadanjih kolonijalnih podanika, danas njenih dravljana. Oni mahom ive u getoiziranim etvrtima i slabije su obrazovani. Jedva da ih ima na visokim dravnim ili politikim poloajima. Priaju mi da je jedan ameriki pisac takoer boravei na ovoj stipendiji, eui Bruxellesom izjavio: This city is so white! Ovih dana esto mislim na Conradovu novelu Srce tame, koja govori i o belgijskoj kolonizaciji Konga. I pitam se, spada li i to u tradiciju i u nacionalni identitet kakav i koji propagira filozof dendizma Schiffer. Gradovi su moja opsesija. Stalno se pitam tko tu koga oblikuje, grad svog stanovnika ili stanovnik svoj grad. Kako je ipak ovjek taj koji podie neko naselje, vjerojatno je ovo potonje. Ali, u gradove dolaze novi ljudi, podaju im se ili im mijenjaju lice i duu, esto nasilno, i to onda vie nisu oni gradovi od ranije. Pie mi iz Maribora. Kae, Maribor je udan grad. Kako udan? G. F.: Maribor opusti im padne rani, zimski mrak. Nema ljudi. Nema svjedoka. Podsjea na neko mjesto na koje se dolazi nestati. Do mraka, dok jo ima svjetla, kao da utilitarno odrauje svakodnevicu. Tako mi se ini. Pa se onda i ja tako kreem gradom. Uvijek istim putem. Prelazim na istim pjeakim prijelazima. Hvatam dijagonale gdje stignem. Jo u hodu pripremam sitan novac za automat s kavom. Ekonomiziram vrijeme u korist nekog nejasnog cilja i neprestano osjeam da kasnim. Dok se nou, smrzlim asfaltom vraam s proba, ne bih li odagnao osjeaj posvemanje osamljenosti, zagrijavam se brojanjem prozora u kojima jo gori svjetlo. Potaknuta, valjda, tvojim odgovorom, nekoliko veeri za redom pada mi na pamet jedna situacija otprije nekih est ili sedam godina, koje se nikako ne mogu otarasiti jer valjda misli da vrijedi biti spomenuta u ovoj prepisci. Sletio sam bio u Pariz i nakon preuzimanja prtljage smjestio se u vagon podzemne eljeznice koji vozi ka centru grada. Sjeo sam na slobodno mjesto, podigao pogled i shvatio da sam jedini bijelac u vagonu. Bio sam okruen tamnoputim doseljenicima. Velikim afrikim mamama u turbanima i tunikama arkih boja s djecom na krilu u pratnji mravih mueva i mladia u kapuljaama. Jedini bijelac u vagonu. To mi se dogodilo samo tada i nikada vie. Rasna inverzija koja me doekala u tom vagonu, i koja je mene, pripadnika bijele rase, usred europske zemlje s 85% bijelog stanovnitva, uinila manjinom po boji koe, ukazala mi je na arbitrarnost samog pojma i pozicije manjiSARAJEVSKE SVESKE N 41/42|31
ne. U nekom trenutku, negdje, sasvim neplanirano i iznenada ovjek se moe nai u poziciji manjine, makar to bio limeni vagon podzemne na putu prema Parizu. Da postoji svjesnost o tome, moda bi se Schifferu, kojeg citira, i njegove faistoidne izjave umotane u afirmativni racionalizam uinile neukusnim, ako ne i glupim. O tome mislim dok idem pustim ulicama Maribora, koji za sutra najavljuje uline nemire usmjerene protiv gradonaelnika i njegove politike. Iza ureenih fasada europskog grada kulture ini se ipak postoji neka energija otpora. U naizglednoj otuenosti ipak ima neke svijesti o pravu na pobunu. Kau mi stanovnici da je jezgra Maribora upravo idealni poligon za uline borbe. Ulice su, naime, poploene kamenim kockama koje se lako vade, stanu u aku i mogu posluiti kao uinkovito oruje u sukobu s policijom. To mariborsko graansko vrenje iza zabrtvljenih PVC prozora ugodnih stanova sudara se s mojim iskustvom jednog grada kao to je Podgorica, koji broji skoro za treinu vie stanovnika od Maribora, i ije urbane biografije poprilino nalikuju bogato povijesno naslijee, prosperitet u doba socijalizma, unitena industrija u tranziciji. U Podgoricu su me bili pozvali na festival na koji svatko jednom mora doi i to zato da posvjedoi nevjerojatnoj volji grupice entuzijasta da pokree i odrava komunikaciju i dijalog usred jednog grada koji opstaje kao grad zahvaljujui jedino formalnim znaajkama kojima urbanizam opisuje definiciju grada. Za mog posjeta, temperatura preko dana bila je blizu etrdesetici. Sunce je doslovno palilo zemlju. Nisam mogao spavati s klimom jer sam se plaio da u se razboljeti. Nisam mogao spavati ni s otvorenim prozorom jer je zvuni signal na semaforu u utihloj noi kuckao naizmjence sporo (zabranjeno prijei cestu) i brzo (slobodan prelazak ceste), toliko glasno kao da je na hodniku, pred vratima sobe. Ime hotela je Crna Gora. Obodinov mini-friider na niskom stoliu u sobi takoer je zujao. Prije spavanja uguravao sam u ui epie to su mi ostali od predstave na kojoj sam davno radio a u kojoj se pucalo iz pitolja. Jednog su nas jutra vodili na Cetinje. Organizirano. Nikad ranije nisam bio. Putem sam gledao pejza i mislio da mora biti la da smo otkrili svijet. Sva ta brda inila su se potpuno liena ambicije da budu otkrivena. Nakon odraenog sastanka, Ljubomir urkovi nekolicinu nas odveo je na mjesto na kojem se nalazila rodna kua Danila Kia, koje vie nema. Na njenom mjestu stoji niska kuica, a u njoj mrani kafi zbijenog stropa koji vodi Kiov roak iz nekog koljena. To koljeno mora biti neko blisko koljeno, jer ovjek kojeg sam upoznao, naprosto je bio isti Danilo Ki. Barem je glava nalikovala Kievoj. Pili smo dobru travaricu. Koliko se sjeam, bio sam odbio drugu rundu. U tim mukim, kavanskim stereotipima ja se uvijek nekako pogubim. Danilov roak govorio je neto o Danilu ali uo sam tek svaku drugu rije. Ovo je trebalo biti pitanje o Danilu Kiu. Ali ne znam to bih te i kako o njemu pitao. D. D.: Odlino. Mogla bih ti neto i rei ali nasamo i tiho. Pitanja o Danilu Kiu postala su suvina jer se ponavljaju, kao i odgovori. Osim eventualnog daljnjeg prouavanja onoga to je napisao, pri emu moda netko, netko mlai, uspije utvrditi
jo nereeno i nedoreeno, za sada ostaje prepriavanje njegovih intimnih trenutaka. A to ne bismo inili. Ipak. Kao to ga svi mi imamo, i Danilo je imao ivot izvan onog ivota za javnost. Kao svi mi, i Danilo je u sebi nosio nekoliko Danila. Oni su voljeli odreena jela, neke ljude, neke ene, neku postojeu ili sanjanu djecu. Taj za javnost skriveni Danilo pisao je ljubavna pisma, imao je zubobolju ili nije, ljeti je plivao ili nije, odlazio je u samoposluge i na trnicu ili nije, kupovao je garderobu i cipele ovakve ili onakve, spavao na desnom ili lijevom boku, vodio ljubav u mraku ili pri nekoj, nekakvoj svjetlosti, doticao neije lice njeno ili sa strahom, iz oiju prosipao modru svjetlost ili mrak. to e to kome? Te tue slike. Te slike, svoje ili onih koji su nam bliski, koje svatko od nas skladiti u posebnim pretincima, te slike od titraja, koje zaiskre prije nego to se kae posljednje zbogom. G. F.: Hvala ti na ovim malim prijedlozima za jednu veliku anti-biografiju. Zna, meni je Ki, tako dalek u vremenu, oduvijek simbolizirao trenutak u kojem se jo cijenio rizik. Rizik da se bori s palanakim duhom, rizik da se misli, rizik da se pie. Ne elim pretjerivati, ali to to osjeam jest neka vrsta nostalgije za vremenom, ne sistemom, vremenom obiljeenim pojaanim impulsima ideja, nostalgije za tiraama, nostalgije za prijevodima, nostalgije za knjiarama, nostalgije za itateljima. Otada se sve to rasipa. Pisci su umrli. Ostalo je jo par velikih. Tirae se smanjile. Knjiare se pretvorile u prodavaonice cipela i krpa. itatelji se pretvorili u gledatelje. Zavidim ti na iskustvu tog i takvog vremena. Zato ti, kad se sretnemo, neprestano i dosaujem da mi pria. Oprosti mi tu utopistiku konstrukciju. Moda je sasvim kriva. D. D.: Nije kriva, i nemam ti to oprostiti. Tvoja pitanja bude tu prolost sad prekrivenu nekim pranjavim platem dananjice pod kojim se ona gui. Zaboravljam. Peglam svoju mladost. Od nje sad ostaje otuni, neuinkovit i nedefiniran prkos koji se budi u kompliciranim ifriranim snovima s kojima uim ivjeti. I tvoju e priu oni koji dolaze sluati otvorenih oiju, jer ivjet e u ispranjenom kuitu, obezglavljeni. G. F.: U Budimpeti, na lananom Szchenyi mostu, koji svojom masivnou podsjea na mali grad, malo poslije podneva vidim ovjeka s bradom kako stoji i izvodi neke smijene pokrete rukama a onda pone otkopavati koulju. Ja stojim s druge strane mosta i gledam ga. ovjek uhvati moj pogled i pone s jo vie panje izvoditi, pa skine koulju i golog trupa popne se na zatitnu ogradu. Dok stoji na rubu zatitne ograde mae mi i krevelji se. Ako ga nastavim gledati mogao bi se baciti. Ako ga prestanem gledati, opet bi se mogao baciti. Okrenem se i nastavim prema Budimu ne osvrui se, s nekontroliranom eljom da sretnem nekog tko e mi potvrditi da kriza ovog svijeta nije nita novo. Da su civilizacije i ranije propadale. Da je kriza zapravo oduvijek tu. Osjea li i ti tako? Dogaaju li se stvari upravo onako kako si pretpostavila da e se dogaati? D. D.: to je bilo s tim ovjekom? Zato nisi ostao, zato nekoga nisi pozvao? Zato bilo to nisi uradio? Sad ti se ta slika vraa. Ne vidim poveznicu izmeu ina tog
ovjeka i krize u kojoj nam se nalazi civilizacija, ukoliko naa nezainteresiranost za drugoga, odnosno beutnost, nije jedna od odlika te krize, a jest. Nita ne zna o tom ovjeku, a kako emo o drugima neto saznati ako ih ne sluamo, ako ih ne ujemo. Ako ne ujemo druge, znai li to da openito slabo ujemo, pa tako ne ujemo ni sebe. Pa ne znamo zato smo ovakvi kakvi smo, pojedinano. to se krize tie, ova dananja, svjetska, globalizacijska, financijska, dotjerala je cara do duvara i da, na putu je da eksplodira. I da, carstva su propadala, pa e tako propasti i ovo, bez ustezanja mogu rei carstvo faistikog kapitalizma. Za dvadeset, pedeset, sedamdeset godina, ne znam kada, ono e se uruiti. Svijet nam je ozbiljno bolestan i samo zahvaljujui ak ne profilaktikim metodama nego simptomatskoj terapiji koja ne lijei uzroke bolesti nego ih zapravo potiskuje, razmazuje, on jo kako-tako die ali na krge. Smijena su i apsurdna a moda i nemoralna i licemjerna nastojanja svih onih ekologa, uvara prirodne energije, propagatora bio-ishrane, zatitara ivotinja i njihovog krzna i tako dalje, da ouvaju ovaj planet. Prije neki dan bila sam u Bruxellesu na zajednikom ruku uposlenika Passaporte. Netko se hvalio jelom koje je donio rekavi da su svi njegovi sastojci ekoloki, ak i parmezan, to mi je bilo nejasno. Nisam shvatila kako to jedno ekoloko jelo, po svoj prilici trostruko skuplje od istog takvog ne-ekolokog moe neto promijeniti. Osim to puni budet pojedinih tvrtki. Palijativna rjeenja openito ne dovode do ozdravljenja. Treba razbucati ovaj i ovakav bankarski sistem, proeljati dubiozno steena bogatstva, pogotovo ona akumulirana na eksploataciji ljudi i njihove radne snage, kao i na eksploataciji raznih resursa zemalja treega svijeta od strane transnacionalnih kompanija prvoga svijeta. Treba kazniti bahatost i gramzivost povlatenih. Recimo, kraljevske obitelji koje ive na raun graana, i monarhije, to e nam to? Taj monarhistiki sentiment utaboren u izanaloj tradiciji, u potroenoj prolosti. Onda, tu je Crkva, pogotovo katolika. Sve ovo zvui kao komplicirana tema, a zapravo nije. Trebalo bi poeti ispoetka, s tokicama za kruh, radikalno, napraviti prve korake prema utopiji, prema globalnoj pravednosti, ma kako naizgled nedostina ona bila. Teoretski fiziar dr. Michio Kaku razmilja o tome da bi se moda za stotinjak godina globalna nestaica, uz pomo nanotehnologije, odnosno zahvaljujui takozvanom replikatoru, mogla pretvoriti u veliko izobilje; to bi, kae Kaku, bio put prema utopiji. A to mi radimo? Peremo savjest usvajajui neko gladno dijete iz duboke Afrike tako to mu aljemo deset dolara mjeseno, kao to mislimo da inimo dobro ubacujui prosjaku ili beskuniku u eir sitni koji nam zvecka u depu. Onda odemo na skupu veeru ili u shopping. Pravimo se blesavi. I pristajemo. Na mrvice. Braudel u svom trotomnom djelu Civilisation matrielle, conomie et capitalisme, XVe-XVIIIe sicle (1967 1979) tvrdi da su kapitalisti monopolisti a ne, kako se esto vjeruje, poduzetnici koji posluju na konkurentskim tritima i koji uvaavaju zakonitosti slobodnog trita. Po Braudelu, ije se teze udaljavaju od liberalnih teza Adama Smitha kao i od onih marksistikih, u kapitalizmu drava prije slui kao jamac monopolistima negoli kao zatitnica pravedne konkurencije, kakvom se obino prikazuje; kapitalisti koriste osiguranu im mo i lukavstvo i tako posluju protiv veine stanovnitva.
Nedavno sam proitala jasan i pregledan predgovor Rastka Monika (u prijevodu Sreka Puliga) za knjigu Alexa Callinicosa, Antikapitalistiki manifest (Zaloba Sophia, Ljubljana 2004.) iz kojeg se prepoznaju Callinicosove osnovne teze i prognoze za budunost svijeta. Osim to Callinicos priziva povezivanje teorije s aktivizmom, on trai globalni dijalog. Pa Monik kae: Tek suoavanjem razliitih kunih pogleda, tj. ideolokih shvaanja, mogue je poeti proizvoditi polje teorijske problematike. Tek u diskusiji, kroz koju se proizvodi teorija, mogue je odvojiti se od samonikle samorazumljivosti ideolokog idiotizma. Svoju vlastitu praksu ne moemo teoretizirati dok ne moemo na nju pogledati kroz pogled drugoga: tek ako pri svome pogledu prakticiramo i jo neki drugaiji pogled, dobivamo mogunost da e nam se, kroz razliku meu topinim pogledima, kroz neusklaenost razliitih ideolokih shvaanja, otvoriti zijev, u kojemu e biti mogue poeti s proizvodnjom teorije. Zato je prilika suvremene teorije upravo u aktivizmu, u estokoj raspravi, kada nuda pritie, a vremena je premalo, u petljavoj urbi djelovanja, uvjeravanja, zapitanosti. Teorija se danas pie u trku, izmeu manifestacija i mobilizacija. Po teoriji svjetskog-sistema, kapitalizam ne moe postojati bez povezanosti izmeu drave i kapitala. U ciklusu, koji sada svrava, SAD su udruivale ekonomsku i vojno-politiku hegemoniju. Politiki i vojno jo uvijek dominiraju, meutim kapital se u meuvremenu pomaknuo u istonu Aziju. Ako se budu drava i kapital, iako nisu na jednom te istom kraju svijeta, opet povezali, vjerojatno e poeti novi kapitalistiki ciklus. Ako se to ne dogodi, biti e kraj kapitalizmu. Novi sistem mogao bi biti imperij bez trita ili trite bez imperija. Ili e biti neto tree: ako ovjeanstvo ne dopusti da naa budunost bude samo zgarite kapitalizma, moi e se izmaknuti toj neobeavajuoj trilemi. G. F.: Dvadeset i osmo poglavlje romana Majstor i Margarita, koje nisam uvrstio u scensku adaptaciju, moje je omiljeno poglavlje i dolazi kao jedan od epiloga nakon niza svih onih dogaanja koja mu prethode. Meni se to poglavlje ini izuzetno vanim jer nosi u sebi kisele mirise zgarita kapitalizma o kojem govori Monik. Ta scena, koju zbog njene neadaptabilne opisnosti nisam dramatizirao, dogaa se u Moskvi, u trgovini inozemne robe skraeno nazvanoj TROGSIN, u kojoj se prodaja robe graanima Moskve nudi samo za stranu valutu. Dakle, mjesto u koje veina Moskovljana ne moe ui, ulaze Azazello i Behemot, bez i jedne devize dobro se najedu izvrsnih svjetskih delicija i naprave kaos: nonalantno ubace u usta nekoliko mandarina s korom, zbune prodavaice, razrue Eiffelov toranj od okolade, progutaju nekoliko sleeva, na koncu zapale trgovinu i odu. Moskva gori, a vatra je krenula od mjesta u kojem slobodu izbora omoguuje jedino posjedovanje valute, od mjesta na kojem mogunost razmjene vrijednog novca za vrijednu robu doslovno znai mo. Osim to opisana scena potvruje Bulgakovljevo majstorstvo da unutar istog prizora krajnje oprezno baci rukavicu u lice samom reimu koji pod egidom socijalizma i jednakosti omoguava i doputa ekonomsku segregaciju, ona je istovremeno ideoloka kritika kapitalizma. Potentnost te scene lei i u snazi njezinog
autora da opisanim podmetanjem poara na mjestu trgovinske razmjene ve tridesetih godina proroki najavi zgarite koje slijedi nakon dominacije samo jednog ekonomskog i drutvenog sustava u kojem ivimo danas. Bavei se za potrebe Bulgakova razdobljem Staljinove diktature, izmeu svega ostalog, zanimljiv mi je bio strah vrhuke od unutranjih i vanjskih neprijatelja sistema koji svojim djelovanjem mogu ugroziti reim i njegovu socijalistiku ideologiju. Taj strah jednog reima od propasti, otkriva svijest o vlastitoj krhkosti, o mogunosti da uistinu propadne. Ne bi li se nekako zatitio, posee za diktaturom radikalnim mjerama kontrole, restrikcijama sloboda i oduzimanjem prava. Kapitalizam, s druge strane, svjestan da je neunitiv i da ga nita ne moe ugroziti, postaje sve vie drzak. Doputa napade na sebe, izlae se udarcima, jer bitno je samo da, dok traju napadi, trite bude otvoreno, da se vri razmjena roba, i nita ga nee ugroziti. Ne znam jesi li itala knjigu Marka Fischera Kapitalistiki realizam u kojoj autor odmah pri poetku parafrazira navodno iekovu i Jamesonovu reenicu da je lake zamisliti kraj svijeta neko kraj kapitalizma, pa je komentira: Ta krilatica zahvaa upravo ono to mislim pod kapitalistikim realizmom: raireni predosjeaj da ne samo da je kapitalizam jedini odrivi politiki i ekonomski sustav ve i da je danas nemogue ak zamisliti neku njegovu suvislu alternativu. Osim zgarita, dodajem. Zgarita po kojem baulja onaj ovjek sa Szchenyi mosta koji moda i nema neke veze s krizom i bolesti nae civilizacije i naeg doba. U meuvremenu se njegov pogled koji mi je uputio, pretvorio u pogled jurodivog koji hvatajui rukama prazan zrak sakuplja ostatke naeg svijeta i baca ih u Dunav. Na povratku iz Budimpete, ostavljam Dunav iza lea. Prelazim vlakom preko plitke i lijene Drave i silazim s vlaka u Koprivnici, u koju pobjegnem svaki put kad trebam maratonsku disciplinu. Recimo kad moram zavriti scensku adaptaciju Majstora i Margarite. Uvjeti otuenja idealni su, ali svaki povratak u provinciju donosi rizik da bi me netko mogao pitati to radim u ivotu. Taksist, susjedi, znanci koje nisam vidio godinama. Kako ti, s kojom intonacijom, s kojim uvjerenjem kae nekome da pie? Ili uspijeva pisanju pretpostaviti neto drugo od onoga to radi a to jo donekle ima neku vrijednost u socijalnim parametrima u kojima ivimo? Hoe li prije rei da si profesorica u mirovini ili spisateljica? D. D.: Ja nemam kamo pobjei. I kada odem, otuena sam. Kad sam tamo gdje mi je kao nekakav dom, a voljela bih raditi, naprosto se zabarikadiram. Nitko me ne trai, nitko me ne gnjavi, nitko me nita ne pita. I dok sam predavala na Sveuilitu u Rijeci, nisam sebe vidjela kao profesoricu, pa se tako nisam ni predstavljala. A to profesorica u mirovini zvui mi zastraujue, iako je samo poniavajue. A discarded person. (Odbaena osoba.) Uostalom i rije mirovina ini mi se nekako agresivnom, nametnutom, uopavajuom. Oznaava statinost, i fiziku i mentalnu, a to znai umiranje. U akademsku zajednicu ukljuila sam se silom prilika, jer doavi iz Beograda u Rijeku 1992. dugo nisam mogla nai posao, jedno pet godina, i onda se na Odsjeku za anglistiku ukazala mogunost da predajem ono to sam studirala, to do tada, s dvadeset i pet godina radnoga staa u depu, niti sam radila
niti sam eljela raditi. Predavanje, poduavanje, nije posao koji bi me definirao kao osobu. Mislim da taj poziv openito vapi za radikalnim promjenama, za debelim intervencijama kako u percepciji tako i u praksi. U autokratskim reimima poziv predavaa bio je i jest odraz tih reima, tvrd i autoritaran, i kod uenika, odnosno studenata izazivao je i jo uvijek izaziva, strah, poslunost i submisivnost. A to nisu zdrave emocije. One blokiraju um. Deformiraju linost. Onda, tu je i odnos akademske zajednice prema drutvu u globalu, prema politikim i kulturnim zbivanjima, katkada dramatinim, izvan bjelokosne kule u kojoj ta zajednica operira u svojoj blaenoj izolaciji. ast izuzecima, ali vidjeli smo i jo uvijek vidimo, kako se devedeset posto nastavnog kadra, ba tako, kadra, takozvanog intelektualnog kadra, svojim idejama i stavovima ne oglaava u javnosti, iako joj javnost sa svim svojim medijima stoji na raspolaganju. Chomsky je rekao da su intelektualci na sveuilitima izgubili zube. A zubi su vaan dio ljudskog organizma, ne? Ustroj sveuilita, pa i kola, jo uvijek podsjea na onaj vojniki ili crkveni, ak i po terminologiji koja im je zajednika. U vrtiima se govori o reimu ishrane, radnje, maturske i diplomske, kao i disertacije, se brane a ne prezentiraju, kao da ih netko napada. Postoji i vrsto utemeljen sistem kanjavanja. Onda, kako obino biva, neuinkovitost, ispraznost, krutost, autoritarnost, prikrivaju se ritualima, navodno sveanim ritualima koji bi trebali izazvati neke kao emocije, a veina toga je privid, igra, kazalite, ija je publika pasivna. Odore, uniforme, repetitivni nematoviti, standardizirani govori, himne, zar i to ne podsjea na crkvene i vojnike rituale? Da, All the worlds a stage, And all the men and women merely players. Kad me netko pita to radim, uglavnom kaem, nita, piem. I itam. Ali to me ne pitaju ljudi koji su mi bliski. Oni koji mi nisu bliski, pogotovo oni u inozemstvu, pitaju: What project are you working on?, od ega mi se die eludac. Pa kaem, I write, I dont create projects. Openito, rije projekt jedna je bezobrazna, nametljiva kapitalistika rije, koja izgleda i zvui kao bi, kao bievanje. Zato misli da treba drugima titrati sa, po meni upitnim vrijednostima u socijalnim parametrima u kojima ivimo? G. F.: Prije nekoliko dana bio sam gost na kolegiju koji u sklopu studija Dramaturgije dri moja kolegica. Ima etiri studenta. Jedna studentica dobila je zadatak pripremiti pitanja za mene vezana uz moj rad. Razgovor je proao dobro, a svako je pitanje, iako se bavilo razliitim aspektima mog rada, uvijek u pozadini trailo odgovor na samo jedno pitanje: ime se mi to zapravo bavimo? to mi to zapravo radimo? To pitanje konstantno se ponavlja i u svakodnevici u i ovom razgovoru, i njegova repeticija, njegovo ulanavanje u kojem ja pitam tebe, oni pitaju mene, a netko e uskoro pitati njih, potvruje da postoji tema na koju odgovor nikad nee biti zadovoljavajui. Moda je u tom sluaju i samo pitanje izlino, ili tek simbolino, kao to je simbolina drutvena vrijednost posla kojim se bavimo. Nisam ti, mislim, rekao da su moj roman preveli na makedonski. Neki dan traili su da potvrdim dizajn naslovnice, pa pretpostavljam da samo to nije izaao iz tiska. Ne bih li dodatno argumentirao simbolinu vrijednost onoga ime se bavimo, rei u ti da sam od prodaje romana makedonskom nakladniku, kao autor primio
sto pedeset eura. S obzirom na postotke dravnih izdvajanja za kulturu drava koje je uz tranziciju jo udarila i kriza, gestu makedonskog izdavaa smatram vrlo korektnom. Ustupanje autorskih prava za navedenu sumu ima za cilj korist koja nadilazi i sumu i njenu simbolinost. Tako ja neizmjernu korist vidim u transliteraciji mog teksta u drugi jezik i drugo pismo, u novim itateljima, kao i injenici da prijevodom na jezik koji ne govori tvoje vlastito djelo postaje sadraj koji je nemogue pratiti. Namjerno izbjegavam rije kontrolirati. Tvoj vlastiti tekst vie nije samo tvoj. Kao to nije tvoj nakon to ga netko prvi put proita. Upravo ta mogunost da se tekst otima jeziku, da i dalje ostaje tekst i nestaje van dosega tebe kao autora, razlog je da se bavim ovim poslom. Taj posao ukljuuje i rad u kazalitu, koje pak ostvaruje sasvim drugu vrstu transliteracije i uspostavlja jezik scene kao novi oblik diskursa, koji, kao autor, takoer ne moe pratiti, to je takoer velika korist. Prolog tjedna uao sam u jednu knjiaru stranim knjigama u Zagrebu. Na polici pod slovom D naletim na meko izdanje engleskog prijevoda tvog romana Sonnenschein. Promijenili su mu naslov u Trieste. Poljsko izdanje koje si mi poklonila zadralo je naslov Sonnenschein. Proitao sam prvih tridesetak stranica. Moje poznavanje poljskog daje mi zakljuiti da je prijevod prilino dobar. Negdje sam itao da Kundera trai od inozemnih izdavaa da mu sve prijevode alju na itanje, bez obzira razumije li jezik ili ne. Navodno se ti prijevodi izdavaima vraaju ispravljeni crvenom tintom. ini se da Kundera za sve jezike ima itae, da ih tako nazovem. Koliko si ti aktivno, kao vrsna anglistica, sudjelovala u prijevodu vlastitog romana na engleski? Jesi li vrila jedan kunderovski nadzor nad prijevodom vlastitog teksta, pazei da ga drugi jezik ne protumai pogreno? Moe li se nad prijevodom uope vriti kontrola? Nosi li prijevod djela na drugi jezik i neizbjenu metamorfozu koju je nemogue nadzirati? D. D.: O prevoenju stalno se vode polemike, piu tekstovi. Odmah da ti odgovorim: Moe se i mora se nad prijevodom vriti kontrola, pogotovo ako pisac poznaje jezik na koji je njegovo/njezino djelo prevedeno, ali i kad taj jezik ne poznaje. Jer, sve vie je nemarnih prevodilaca koji otaljavaju posao. Kod loih prijevoda ponekad to je kao da promatra kako netko tko ti je vrlo blizak propada, kako se svodi na plonost, kako postaje krpa. Tekst, im ode u javnost, naravno da vie nije samo tvoj, ali zauvijek ostaje tvoj i za njega si odgovoran. Ne moe ga tek tako napustiti, ostaviti ga na milost i nemilost zakonitostima trita i iznad svega lampavosti i neznanju. Duan si braniti ga, uvati ga od razaranja. Sa Sonnenscheinom imala sam velikih problema. Sedam puta ispravljala sam tekst jer su se u njemu nale notorne gluposti. Ritam i kakva-takva moja poetinost povremeno su isklizavali u profanost i retorinost, smisao nekih reenica gubio se do neprepoznatljivosti proizvodei idiotski sadraj bez logike. Bila sam oajna. Danas gotovo svi osvrti na engleskom spominju dobar prijevod. Prevoenje je zajeban proces. Ne kaem da svi prevoditelji moraju biti knjievnici/pjesnici, ali neku zavrnutu literarnu icu moraju posjedovati. Mogu se baviti i kancelarijskim, birokratskim, poslovima, recimo prevoenjem u Haagu, to je radila prevoditeljica Sonnenscheina, ali taj jezik ne smiju
prenositi na knjievna djela. I Damir odan radi za Haki sud, ali on je i pjesnik i prozaik i stalno je u kontaktu s literaturom i njegovi su prijevodi odlini. Ili, uzmi Igora Marojevia. Njegov prijevod Bolaovog 2666 naprosto je maestralan i to se odmah vidi. Danilo Ki vrhunski je prevodio i prozu i poeziju, to misli zato? G. F.: Pogledao sam kritike koje si mi poslala. Priznajem, iznenadio me broj osvrta na engleski prijevod romana jedne hrvatske spisateljice. Drago mi je da si im uspjela privui panju. Istovremeno, sve te kritike potvruju moje uvjerenje da prave knjievne (a ni kazaline) kritike zapravo i nema. Sve su to, manje vie, osvrti s preprianim sadrajem. I u tim osvrtima njihove autorice i autore uglavnom se dojmio popis imena devet tisua talijanskih idova deportiranih u nacistike logore. Vrlo oprezno pokuavaju odrediti granicu gdje tvoj tekst naputa fikcionalno i ulazi u dokumentarno. Na trenutke su zbunjeni, ali ipak dovoljno otvoreni da uspijevaju pronai paralele tvog pisma s onim Sebalda, Bolaa i Bernharda. ini se da si neke od njih namuila, jer upozoravaju da itanje romana Trieste nije ba comfortable (?!), ali da ga nikako ne treba ignorirati. Koliko si ti izmorila njih kompleksnou svoje proze, toliko su oni izmorili mene prilinom povrnou svojih osvrta. Dobro je da su osvrti afirmativni i pozitivni. Zanimljiva mi je i prilino tona opservacija Marka Thompsona, kritiara The Times Literary Supplementa, koji zakljuuje da si autorica koja premouje pukotinu izmeu jugoslavenske i post-jugoslavenske fikcije, odnosno izmeu Danila Kia s jedne i Nenada Velikovia i Vladimira Arsenijevia s druge strane. Zabavio me zavrni odlomak, u cjelini vrlo deskriptivnog osvrta, kritiara A. N. Wilsona u Financial Timesu, koji priziva Simone Weil i njezinu misao o tome kako rat ljudska bia reducira na stvari, te ekspresivno i pretjerano intimno zakljuuje o tvom romanu: It contains no consolation, no happy resolutions, no hope. It makes you groan with despair, and you feel yourself going mad as you read it. I seldom read any book that made me more achingly unhappy. It is a masterpiece. Kako si ti proitala te kritike? Jesu li ti dale dovoljno materijala za euforiju ili su te uinile achingly unhappy? D. D.: O, Gorane, kakva euforija? Pa, posve je jasno da je ozbiljna analitika literarna kritika umrla. Tu i tamo po nekim asopisima ili u nekim takozvanim znanstvenim radovima (esto lienih osobnog stava, prema tome, mahom prezentacijskim i s obiljem tuih citata) prostruji duh ozbiljne kritike poput mlakog eha. Ali, ono to me jest razveselilo, to je injenica da se britanski tisak ipak osvrnuo na knjigu nepoznate autorice s enigmatinog Balkana, i to po broju prikaza moda isto onoliko koliko i hrvatski. A hrvatski tisak kuha se u zajednikom svjetskom loncu povrnih osvrta. im vidim da kritiar gotovo iskljuivo prepriava sadraj knjige o kojoj pie, znam da tu knjigu neu itati. A to ipak nije bio sluaj ni s engleskim ni s hrvatskim ni, recimo s poljskim ili maarskim ili slovenskim prikazima.
G. F.: Znam da Sonnenschein uskoro izlazi kod Gallimarda, u njihovoj najstarijoj ediciji Du monde entier. Na mi je urednik priao o toj slavnoj ediciji jo slavnijeg urednika Jeana Matterna. Ne, ne priu iz Drugog svjetskog rata koja bi se lako mogla nai u nekom tvom romanu, nego priu o izdavakoj strategiji velikog nakladnika. Navodno na stol urednika Matterna godinje pristie priblino tri tisue romana koji bi eljeli biti objavljeni u toj ediciji namijenjenoj stranim piscima. Od svih pristiglih Du monde entier godinje odabire i izdaje tridesetak romana. Od toga petnaest otpada na velike pisce ija su djela ve ranije objavljivali. Petnaest mjesta otvoreno je za nove/strane autore iz cijeloga svijeta. Zauzeti jedno od tih pet mjesta uistinu je velika stvar i za tebe i za tvog izdavaa, Frakturu. Ne znam razmilja li o tome? Na internetskoj stranici spomenute edicije najavljeni su novi prijevodi Phillipa Rotha, Martina Amisa, Grahama Swifta, Amosa Oza, Harolda Pintera... i Dae Drndi! estitam ti! D. D.: Hvala ti na estitkama, ali ne mogu a da se ne nasmijeim. Ne razmiljam o tome. Veseli me to e jo neki itaoci moi ocijeniti to to i kako piem, makar i loe, to e moj mali glas prekoraiti jo jednu granicu, jer opsesivno se grozim granica. Ne mogu fiziki biti na svim mjestima na kojima bih voljela biti, upoznavati ljude koje bih eljela upoznati, pa je ovo bar mala mogunost da iskoraim, da poletim, da lebdim. Ali. Ja sam, Gorane, umorna i sva ova, ipak ne neka znaajna meunarodna promocija, dola je prekasno. Zato i zbog ega, druga je pria, a ona ima veze i s okolnostima ali i s mojim izborom. G. F.: Primio sam odbijenicu od jednog njemakog izdavaa. U toj vrlo poticajnoj odbijenici izjanjavaju se vrlo pohvalno o meni i mom romanu. arko bi eljeli objaviti, ali im je preveliki rizik. ao im je. Kao znak podrke, uz elju da naem drugog njemakog izdavaa, alju mi pismo preporuke na dvije stranice na njemakom jeziku. Lijepa gesta. Iako spremnost na rizik cijenim vie od lijepe geste. Kakvo je tvoje iskustvo s njemakim izdavaima i njihovom spremnou na rizik? Bila si mi rekla da ti je posebno vano da za Sonnenschein zagrizu Nijemci i Talijani. Talijani su, ini se, zagrizli? D. D.: Da, Talijani su konano zagrizli i to veliki Bompianni. Trebalo im je sedam godina i vjerojatno tu knjigu nikada ne bi objavili da se nije pojavilo englesko izdanje. Moda e, nakon ovoga, i Nijemci biti spremniji riskirati, jer i ja sam jo odavno dobila tu priu o strahu i riziku. Nijemcima je, primjerice, bilo upitno tiskanje onih 9.000 imena na ne znam koliko stanica, jer to su smatrali nepotrebnim troenjem papira. Uglavnom, literarne i ostale kvalitete neke knjige nisu presudni faktori za njihovo objavljivanje. Bilo gdje u svijetu. Na knjizi treba zaraditi. Agresivni i neukusni marketing, kao da se radi o deterdentu ili zobenim pahuljicama, naslovnice koje granie s prizemnim kiem, dosadne, nematovite promocije, samoreklamerstvo pisaca, napuhane upljikave izjave, novi neki vrli hakslijevski svijet, vlak na koji je prekasno da uskoim, kojim i ne elim putovati jer u njemu je zaguljivo. Ipak, veseli me kad naletim, doslovno naletim, na dobru knjigu. Kao to
je ova koju sada itam, belgijskog pisca Huga Clausa u engleskom prijevodu Wonder, krasno opremljena, savreno prevedena, u malom etvrtastom formatu koji odlino lei u aci. Vratimo se na as kazalitu. Proces pisanja za kazalite razlikuje se od procesa pisanja nekog literarnog teksta. I ishod je razliit. Vidim i znam kako se praksa pisanja za kazalite moe ponekad dobro primijeniti i na knjievni tekst, ali rijetko je dobra, recimo kontemplativna ili poetska proza prikladna za scenu. Naprosto prijeti joj opasnost da postane nesvarljiva, to jest dosadna. S obzirom na to da se bavi objema formama, ne ine li ti se ti poduhvati nekako u sukobu, takav rad nekako shizofren? G. F.: Kazalite je mjesto koje svojom organizacijom rada uspostavlja jedan oblik hijerarhijskog sustava koji formalno preslikava strukturu vlasti, ili nekog sistema, kakvom je uostalom podreen i obrazovni sustav koji se, kako si dobro primijetila, temelji na krutom ustroju, to, mislim, proizlazi iz injenice povijesne vezanosti obrazovanja uz vojsku i crkvu. Hijerarhija i autoritarna podjela rada, odgovornosti i moi neto je s ime konstantno vodim borbu. Kazalite kao mjesto dinamike koju proizvodi grupa kreativnih profesionalaca, trebalo bi omoguiti da rad na predstavi formira nove oblike autorskih kolektiva koji razbijaju dominirajue hijerarhije esto nametnute i od same kazaline institucije. ini se da dijelimo frustraciju spram krutosti institucija, i elju za radikalnim promjenama i debelim intervencijama. To me raduje. Poznavajui te i itajui te u tvojim romanima, poelio bih da si mi predavala, jer bih se ee sretali pa bih ja iskoristio priliku da ti kaem kako mi se ini da formalno i sadrajno, svaki tvoj roman rastura neki od dominantnih i krutih sistema, bilo da se radi o povijesti, politici, drutvu, gradu, knjievnosti, ideologiji, ivotu, (auto)biografiji ili, konano, o pisanju. Slae li se sa mnom? D. D.: Ovo zvui kao kompliment. Ali, da, slaem se. Pa zar ar stvaralatva nije upravo u pobuni, u dekonstrukciji, da ne kaem u destrukciji, zacementiranog koje, ne samo to zbog svoje statinosti poinje odailjati vonj trulei, nego izravno truje okolinu. I, u pokuaju da se oslika neki drugaiji, dinaminiji, pa bio on i upitan, ugao gledanja na stvarnost. G. F.: Cijelo sam prolo ljeto proveo u Zagrebu. Ljeti Zagreb doivi egzodus. Ostanu samo oni bez nekretnina i prijatelja na obali. To masovno naputanje ne moe biti bez posljedica. Tako mislim dok prolazim kroz pusti grad. Ne moe samo tako otii iz grada i vratiti se kad zavri ljeto. Jer se gubi ta nevidljiva ali bitna energija kontinuiteta. I zato se grad opet uvijek iznova puni ispoetka. I to uvijek ponovno vjeno punjenje kao da vrijedi i za grad i za sve ostalo. Nikada se zapravo ne uspijeva odrati kontinuitet koji bi akumulirao neke ideje, neke planove, neke politike. Destrukcija s druge strane uvijek pronae dovoljno snage da se kontinuirano odrava. Osjea li ti tu nemogunost da se zadri kontinuitet kao neku genetsku manu ove civilizacije, nas, na jugoistoku Europe?
D. D.: Kae, ne moe ovjek samo tako otii iz grada i vratiti se kad zavri ljeto. Zato ne bi mogao? Kad ode, nosi grad sa sobom, bar neke njegove dijelove. I nosi svoju energiju koju tamo kamo odlazi valjda pretae u neku drugu, drugaiju snagu. Nosi krpice, lagane i leprave, ili pak za sobom vue teret za koji eli vjerovati da bar nakratko ostavlja za sobom. Otkuda ta potreba za kontinuitetom? Pa ivot nam je sve samo ne kontinuiran. Sav je u zakrpama, u trzajima, u primicanjima i odmicanjima, prepun avova koji se raivaju pa se pod njima, pod tim avovima, otvaraju provalije, pa mi onda te avove pokuavamo stegnuti, ponovno zaiti, ali ubodi ostaju vidljivi. Ti ubodi su oiljci, brazde, zakrpe oni ine patchwork koji je na ivot. Koji se s vremenom stanjuje, postaje sve laki ili pak toliko otea da ga moramo sa sebe zbaciti. Zamisli ivot s kontinuitetom. Kakva dosada, kakva monotonija, monokromna. Ima li kontinuitet energiju? Ako je ima, to je, po meni, jednosmjerna energija, uravnoteena, glatka, energija bez oscilacija. Poput tihog zujanja nekog stroja. Naizmjenine struje, padovi i usponi, punjenje i pranjenje, to talasanje, potonua i ponovno izviranje, to bi za mene bio kontinuitet. Plivanje niz struju i protiv struje, iskuavanje snage, izdrljivosti. Osim toga, kontinuitet ne garantira dugovjenost ili napredovanje bilo koje civilizacije. Nema takve civilizacije. Velika su carstva nestajala, uruavala se, velike civilizacije ostavljale su za sobom samo tragove svog postojanja. Ili su pak same sebe prodirale zakoraivi u Had. I to je dobro. Ti vjeiti poeci zapravo nikada ne poinju ni od ega, uvijek postoji neto za to se neka nova klica uhvati, neki humus bar, kamen, crte, kap, rije. Ne, ni destrukcija se ne odrava kontinuirano. I ona zamire jer u njenom kontinuitetu prekidaju je nanosi dobra. Katkada se kao tsunami vraa osnaena, mona i zastraujua, ali s vremenom i njoj ponestane daha, pa se naprosto povue u zakutke i eka. I upravo to, oscilacije, su ono to nam omoguava da ostanemo. Da gradimo, pa bio to i sizifovski posao. Ali nije. Svako izranjanje korak je naprijed. Prema drugome, prema sebi, prema novom diskontinuitetu. ovjek je tvrdoglava ivotinja. Ili te ja nisam dobro shvatila? G. F.: Mislim da me nisi krivo shvatila, samo si pronala drugaiju logiku miljenja o kontinuitetu, koja velikim dijelom odgovara na moje pitanje, i to puno filozofskije no to sam ja pitanjem inicirao. Moda je moje pitanje suvie ambiciozno jer sam odnosima kontinuiteta i destrukcije pokuao postaviti dijagnozu jednog naina miljenja, rada i bivanja koji formira nae ivote, politike, drutva i koji je uvijek u nekim prekidima, u nekom trajanju kratkog daha. Kao da smo bez kondicije za bilo to drugo osim za odravanje osrednjeg stanja s prekidima, ali bez napretka. elio sam ideju kontinuiteta o kojem govorim afirmirati kao kontinuitet razvoja, kao politiku nadogradnje koja proizlazi iz rada na sebi svakog od nas, u drutvu koje ima uvjete odrati i podrati taj razvoj. Moda sam otiao predaleko. Moda tvoj zen odgovor potvruje apsurdnost namjere mog pitanja i uspostavlja jedini smisleni odnos prema temama kontinuiteta, destrukcije i razvoja u realnosti kojoj pripadamo. Nedavno smo S. i ja bili na jednodnevnom izletu vlakom u Maribor. U Mariboru nas je doekala L., koja nas je autom preko Mosta prijateljstva koji su 1969.
otvorili Tito i austrijski predsjednik Franz Jonas, prebacila preko granice u Bad Radkersburg iliti Radgonu. I S. i ja koncentrirali smo se na taj formalni prelazak granice, shvativi tek pri prelasku bez zaustavljanja da granice nema. Zaboravljamo da je to teritorij Unije. Ostali su zidani kockasti bunkeri i betonski piloni koji su nosili nadstrenicu. Polako propadaju. U Bad Radkersburgu sam neplanirano na snienju kupio nove patike. Stare su se ve rasparale na peti. Nove patike obuo sam na terasi nekog kafia okruen prebogatim, sretnim starcima. Stare patike ubacio sam u kutiju u kojoj su bile nove, stavio kutiju u vreicu i ostavio je na ulici pored kante za otpatke. Nadao sam se da e proi netko kome e biti potrebne i uzeti ih. Nekoliko sati kasnije jo su bile tamo. Nije proao nitko kome su bile potrebne, jer svi imaju ba sve to im je potrebno. Otiao sam iz tog malog mjesta svjestan da je moje ekonomiziranje samo nepotrebna gesta. Patike nitko nee uzeti i ostaju kao memento da sam bio u tom gradu. Inae bi mi se moglo dogoditi da zaboravim da sam tamo ikada bio. Kako ti uva od zaborava sva ta mjesta koja je tako lako zaboraviti? Osim pisanjem. Ili moda svako mjesto ima neto to je nemogue zaboraviti, samo ako se malo dublje kopa ispod povrine uglancanog jesenskog poslijepodneva? D. D.: Evo, opet ti o obui. Ne znam koji broj cipela nosi, ali za mukarce to ne bi trebao biti problem. Ja imam ozbiljnih, nimalo metaforikih muka s cipelama. Kad god uem u duan s obuom, zamiljam da sam poput onih zloestih Pepeljuginih sestara koje svoja golema stopala guraju u njenu delikatnu staklenu cipelicu. Jest da je moje stopalo aristokratski usko, ali je nimalo aristokratski dugako. U Hrvatskoj i u regionu teko naem usku i dugaku cipelu. Ako je cipela dugaka, proizvoai cipela valjda pretpostavljaju da u nju onda mora ulaziti i stameno, iroko, gotovo zemljoradniko stopalo. Tako da prije nego to odem u bilo koje inozemstvo, na internetu traim duane specijalizirane za prodaju obue velikih brojeva. U takvim duanima moj broj je iznimno mali 42, pa ga i tamo rijetko naem. Ispada da je broj mog stopala svugdje jedan marginalan, rubni broj enskog stopala. Te potrage za odgovarajuom obuom oduzimaju mi mnogo vremena a i iskuavaju moje strpljenje. I esto zavrim kupujui cipele koje mi nisu ba taman. S vremenom mi se nakupi toliki broj nenoenih i nenoljivih cipela, da ih krenem poklanjati. Eto, dok ne odu iz mog stana, te cipele (esto ne i jeftine) egzistiraju kao memento da sam bila u nekom gradu u kojem nisam nala ono to bi mi korak uinilo laganim, hodanje udobno i ugodno. Jedno sam vrijeme kupovala suvenire, onda sam shvatila da je to besmisleno. Sad pravim biljeke, ali i njih esto zagubim. U stvari, sjeam se ljudi. Sjeam se onih s kojima nastavljam komunicirati, koji mi se uvuku u trajanje, pa ih se zapravo i ne moram sjeati, jer su uglavnom tu, uz mene. Mislim na njihove prie. Na njihove ivote. I veselim se naim ponovnim susretima. To ne moraju uvijek biti veseli susreti, ali imaju supstancu, i moraju se dogoditi. Za godinu, pet, deset, ili dvadeset. Kao nedavno, kad sam provela mjesec dana u Beogradu. Kopam ja i dublje. Kad piem. Ali to trai malo eu koncentraciju. Tada naviru slike koje se ponekad granie s komarom pa se toliko uzrujam da se zagnjurim u friider.
G. F.: Sreo sam na ulici Seida Serdarevia. Pitam ga kad e izai Dain novi roman? Skoro, kroz mjesec dana, jo uvijek traimo prava na fotografije, kae Seid, a ja se nasmijem toj slici Seida koji trai prava za slikovne priloge za tvoj roman i pomislim da te upitam kako se dogodio ulazak slike u tekst? Sonnenschein si podnaslovila dokumentarni roman. O romanu Belladonna, koji je u meuvremenu izaao, takoer si mi priala kao o heterogenoj zbirci citata, imena i fotografija. Odrava li fotografija (zajedno s ostalim prilozima) taj sebaldovski dokumentarizam izvan samog jezika? Dokumentarizam kojem jezik nije dovoljan, a koji ipak mora ukazati na neto? D. D.: Nisam ja Sonnenscheinu dala taj podnaslov dokumentarni roman, nego Seid. Da sam se pitala, knjigu ne bih nikako obiljeila osim kao tekst. Vrijeme je za novi diskontinuitet i u toj pisanoj formi, za njenu djelominu destrukciju, kako bi se napravila nova konstrukcija, jer ova se, ini mi se pohabala. Openito, mislim da nije dobro, a moe postati i opasno, bilo to gurati u posebne pretince koji s prednje strane imaju naljepnicu a esto i bravicu s kljuem. Pa se ono to je unutra poinje guiti, nema prostora ni za disanje a kamoli za rast. Za transformaciju. Slika ulazi u tekst umjesto poezije. Istovremeno, slika je neka vrsta potvrde da pisac ne barata laima, iako to ne mora biti tono. Svime se moe manipulirati, ili, da ne budemo ba zloesti, nita ne mora biti onako kako se ini, pa ni fotografija. Dokument nije garancija istinitosti, ali barem daje neki privid. A literatura je ipak privid, zakovrnuta stvarnost, iscijeen dogaaj. Nekako zguvan. Pa i neuredan, ako hoe. Evo, da se vratim na taj kontinuitet. Zamisli tekst koji je sav uredno posloen, koji ima fini poetak, pa kulminaciju, pa razrjeenje i na zadnjoj stranici jo i pie kraj. Zamisli dosadu pri itanju takvog teksta koji uglavnom razlae, rasporeuje, prelijeva iz upljeg u prazno ono to je ve uredno posloeno. Fotografija rui tekst, oduzima mu tok, pogled sklizne i, ako je fotografija dobro izabrana (a esto nije), misao ode u drugu sferu, odluta u drugi svijet, stvaran ili nestvaran. U Sonnenscheinu ne postoje samo fotografije. Postoje perforirane stranice koje se mogu istrgnuti dodatno ruenje kontinuiteta, kako bi u knjizi ostala rupa. to bi ta praznina u jednom tijelu trebala znaiti, na itaocu je da zakljui. U Sonnenscheinu postoje i zatvorene stranice koje, da bi se proitale, treba razrezati. Ne radi se tu o nedostatku rijei (mojem), nego o potrebi za igrom koja intrigira, ija su pravila fluidna, neuhvatljiva. Voljela bih praviti knjige koje i fiziki kriju male tajne depove, koverte, pretince, iz njih bi izlazile priice, skice, predmeti, moda ak i muzika, a sve to naizgled nepovezano s osnovnom, da kaem prezentacijom situacije ili dogaaja. Ja bih se tako zabavljala gradei vie svjetova (uivajui i raivajui zakrpe mog patchworka), a italac bi, osim to ita, imao to i raditi i gledati pa tako moda promiljati svijet koji mu nudim na neki, recimo, skokovit nain. I tako u, uvjetno reeno moj svijet, upisivati svoj. To se ve radi sa slikovnicama koje se tiskaju mislim u Kini, a sve te arobne parafernalije u knjige lijepe mali djeji prsti budzato. U mojim bi knjigama to mogli raditi itatelji, i onda bi svaka knjiga bila drukije suplementirana, odnosno ukraena i to prema potrebama i ukusu onih koji je dre u rukama. Ali izdavai se ne mogu baviti takvim tricama, jer te gluposti poveavaju trokove tiskanja, a kako vidimo, knjiga je ve postala trini objekt za iroku potronju.
No, tu se doista postavlja pitanje granica jezika. Mislim da on, bez obzira na to koliko moan i izbruen bio, moe podnijeti drutvo zvuka, dodira, mirisa, pogleda, pokreta i na koncu tiine. Ako kaemo, jezik to sam ja, a netko drugi kae, muzika to sam ja, a netko trei kae, boja to sam ja, a i u jeziku i u glazbi i u boji raa se misao, kako emo se jedni drugima primai? Isprepliui se, valjda. Je li to onda kazalite? Ne nuno i jedino. Kazalinu predstavu ne moe fiziki nositi sa sobom, knjigu, ovakvu kakvom je ja zamiljam, moe. Svuda. G. F.: Sasvim sluajno, na internetskom portalu na kojem ljudi prodaju sve to im vie nikada nee trebati, od lopata i kalupa za torte do knjiga i kolskih torbi, uspio sam pronai Nolitovo izdanje Brochovog romana Die Schlafwandler, ili u prijevodu Meseari, tiskanog tamo poetkom osamdesetih u mojoj omiljenoj bijelo-plavoj Nolitovoj biblioteci. Javio sam se prodavatelju koji mi odgovara da mu se ve javio netko prije mene, pa da priekam. Zaudim se zbog interesa i strpljivo priekam tjedan dana. Ponovo se javim i saznam da se prvi kupac u meuvremenu vie nije javio, i da je knjiga, odnosno da su knjige, jer je roman objavljen u dva sveska, moje. Ako sam jo uvijek zainteresiran. Naravno da jesam. Dogovorim s prodavateljem vrijeme i mjesto preuzimanja robe. S obzirom na to da radi u blizini, nalazimo se, nakon to zavri s poslom, kod sata na tramvajskoj stanici na Kvatriu. Treba mi skoro etrdeset minuta da usred najvee dnevne guve, od Crnatkove stignem do Kvatria. Grad se raspada i dok se vozim tramvajem, zamiljam da sam na turistikoj turi Razgledavanje raspadanja. Kasnim na mjesto preuzimanja, traim potencijalnog prodavatelja, ali nitko ne izgleda kao da u torbi nosi Brocha. aljem poruku da stojim pored sata u sivom kaputu s crnom torbom preko ramena i tad mi prilazi ovjek u crvenoj jakni, sijede, proelave glave koja otkriva kasne etrdesete. Vadi Brocha iz torbe i prui mi ga. Ja mu platim. Prolo bi skoro bez rijei. Onda on kae da rasprodaje knjige koje je proitao i za koje zna da ih vie nikada nee itati i dodaje da ih ima jo vie od esto svezaka u ponudi, neka pogledam na njegovom profilu. Zahvalim mu. Pozdravimo se. Odem. Priam ti sve ovo kao prilog tvojoj ideji knjige koja kao objekt nosi nevjerojatan socijalni potencijal kreiranja neke dinamike. Bilo da se radi o tretmanu i reprezentaciji teksta unutar same knjige, odnosu itatelja prema tom formatu i njegovom sadraju, komunikaciju o sadraju i pokretanju neke ideje istim tim sadrajem, pa sve do vrlo doslovne dinamike koja ukljuuje nalaenje u drugom dijelu grada s nekim tko posjeduje ba tu knjigu koju eli. Dinamika o kojoj govorim ostvariva je kao napredak tek ako prostor pisanja-knjige-itanja shvati kao prostor istraivanja, pokuaja i eksperimenta. Sve drugo dio je opeg podilaenja masi u kojem se itatelju tepa kao glupanu. Ne pristajem na to, jer nikakvo tepanje nee pomoi da itanje bude manje teko. itati nije lako. Da zakljuim. U predgovoru tom Brochovom romanu to sam ga kupio kao u nekoj dilerskoj preprodaji, naveden je citat samog Brocha kojim on u kontekstu raspada vrijednosti jednog vremena i raslojavanja stvarnosti, precizno objanjava prirodu umjetnikog postupka, o kojem i ti sama govori i koji primjenjuje u vlastitoj prozi, u kojem kae: ... svet u stadijumu raspada ne moe se vie celovito prikazivati. Velikim dijelom tu je misao mogue aplicirati i na poetiku postdramskog
kazalita. Teatar je nadrastao potrebu za iluzijom, jer raspadanje je uvijek glasno, rastrgano, polifono, fragmentarno i ispunjeno citatima. Nakon iskustva dvadesetog stoljea, ulickani kontinuitet scenskog pripovijedanja pripada nekom prolom vremenu i prolom ovjeku. Ponekad mi se ini, da bi poela predstava, vie nema potrebe ni gasiti svjetlo u gledalitu. Moda je to nain da gledatelj konano pone i na sebe gledati kao na dio velike izvedbe. Prolog vikenda sam posjetio baku. Dok sam sjedio u autu koji je jurio kroz pusto zapadne Slavonije, zamiljao sam da su posljedice i pusto samo scenografija. Kao da putujem kroz film, jer jedino film moe napraviti pusto od mjesta na kojem je neto postojalo. Film i rat, valjda. Baka ivi u selu Kraguj iznad Pakraca, a podno Papuka. Jedna je od pet, ili est seljana koji su nakon Bljeska ostali ivjeti u selu. Ima vrt koji obrauje. Ima stado ovaca koje goni na ispau. Ima ljivik, pa ujesen pee rakiju. etvrtkom ide na pijacu. Kad padne snijeg, odmee ga. Ne ali se. I odbija priati o osloboenju. Iako je prolo petnaest godina, a iz sela su otili skoro svi. Pomislim, ako nema svjedoka, nita se nije ni dogodilo i padne mi na pamet tvoje opsesivno bavljenje naizgled istim temama o kojima gotovo svi sve znaju a o kojima zapravo nitko ne govori. Kako ti kao spisateljica pozicionira svoju ulogu posrednika izmeu svjedoka i svijeta? Jesi li i sama svjedok? Kako na intimnoj razini izlazi na kraj s prolou i povijeu, s vremenom i injenicama? D. D.: To odbijanje da se pria o strahotama prolosti stalno preispitujem. To je postala neka matrica, po meni loa, evazivna. Ta utnja. Kako se osloboditi slika, situacija, doivljaja koji se, sigurna sam, vraaju u nekom obliku, ako nikako drukije onda u snovima i odreuju nae ivljenje, ako o njima ne govorimo, ako ih ne pokuavamo objasniti, sebi i drugima, ako ih ne pustimo da odu, odnosno ako ih ne pokopamo onako kako zlu dolikuje. Poput golemog balasta te nakaradne prolosti vuemo kroz ivot, pod njima dahemo, one oduzimaju mjesto nekom kakvom-takvom sutra. Nije vjersko ispovijedanje izmiljeno bez razloga. Nije psihoterapija ba skroz neuinkovita. Pogledati zlu u oi, oslobaa nas zla. Donekle. Ja inae previe priam. Ali i sluam. I tako mi oni kojima vjerujem, koji su mi bliski, esto pomau da diem, unato astmi koja se bezobrazno i pobjedonosno cereka dok mi stee plua. Tajne su po meni opasne. Blokiraju nas. Obuzimaju nas. Gue. Pretvaramo se u njihove taoce, u njihove zarobljenike. Pod njihovom vlau postajemo nepovjerljivi prema vanjskom svijetu, prema drugima, sumnjiavi, sputamo pogled, apemo, smijemo se stegnutih usnica ili pak pokrivamo usta rukom, koraamo oprezno, izbjegavamo rizik, pa tako malo toga i dobivamo, i na kraju moda nismo vie ni dobri onoliko koliko bismo mogli biti. Zato mislim da sve nae smee treba izbaciti. Svatko moe iznai vlastite naine za takvu operaciju. Oni koji se bave umjetnou to rade na svoj nain, moda laki, jer nije ogoljen i izravan, pa manje boli. Ostali mogu naprosto govoriti. Ali, da bi se govorilo, esto moraju postojati pitanja. Znai, treba postavljati pitanja. Stalno, uporno, beskonano. I u tim pitanjima katkada iskrsnu odgovori. Tajne su ilave. Ali nisu besmrtne. Vidi kako neke dugo skrivane istine ipak izrone, kad-tad. I onda, o, olakanja. Otvara se novi krajolik. Ipak, mislim da s po46|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
stavljanjem pitanja ne treba odugovlaiti, jer oni koji bi nam neto mogli rei, odlaze, pa s njima i njihove, nae, tajne. Naizgled male, obiteljske, epizodne u odnosu na takozvanu veliku povijest, ali bitne, jer one zapravo ine tu veliku povijest, one su kamenii u tom mozaiku, ili ako hoe, one zakrpe prevrsto uivene u patchwork. Imao si nekoliko intervjua u vezi sa svojom knjigom Ovdje nee biti uda, u kojoj postavlja pitanja, ali ne daje odgovore. To je za knjievnost dobro. Ali, dok si je sklapao, svoju knjigu, jesi li razgovarao s majkom, s ocem, zna li za njihove ratne traume, ukoliko ih je bilo? I, koliko je ono to zna ili ne zna, utjecalo na tvoju literarnu priu? G. F.: Baka s majine strane, koju spominjem i koja nosi svu oekivanu mudrost starosti, podsjea me na predvodnicu plemena, u ovom sluaju, obitelji, koja je ostala bez svog plemena, sama tamo pri dnu planine, i ivi odbijajui govoriti o dogaajima i vremenu koji su proli. Izvan te poetizirane slike velike mudrakinje, moja je baka paradigmatski primjer ovjeka odgojenog u drutvu i sistemu u kojem razgovarati i komunicirati nikada nije bilo na prevelikoj cijeni, jer kad bi se razgovaralo, moglo bi se, konano, neto i rei. A to onda s tim? Ta je matrica krnjeg iskaza koji svaki razgovor o nama samima ini izlinim, prenoena s generacija na generacije, da bi je dogaaji iz devedesetih jo dodatno zacementirali i pretvorili u matricu nijemosti. Upravo taj nedostatak informacije, ta neurotina nijemost bio je razlog pisanju romana. Nije mi namjera bila pisati osobnu povijest postratnog doba s objektivom usmjerenim k strani poraenih civila, ve pokuaj da nanovo uope uspostavim diskurs i mogunost govora, odnosno pisanja, o dogaajima koji su u jednom trenutku kaosa postali dio povijesti moje obitelji. O tim dogaajima nije se razgovaralo, a ja nisam postavljao pitanja, samo sam paljivo sluao razgovore o vremenu, bolestima, cijenama penice, odlascima u grad i umrlima. A u tiinama izmeu razgovora o bolesti, zrnu penice i odlasku u grad, uvijek bi nesvjesno ispao komad zacementirane nijemosti i razbio se u hiljadu komadia. To su komadii manje lijepi od stakalaca za mozaik, ali jednako otri, i od njih sam rekonstruirao atmosferu za vlastiti roman. Opisana nijemost velikim je dijelom utjecala i na jezik kojim je roman napisan. U nedostatku prie, okruen samo posljedicama, imao sam potrebu iznova imenovati bia, stvari, pojave, radnje i odnose koji ih povezuju. Standardni pripovjedni postupak bio mi je previe optereen svojim mogunostima. Prevelika mogunost izbora u jeziku optereivala je prazninu iz koje sam kretao u pisanje. inilo mi se da najprije moram obnoviti jezik da bih mogao krenuti u literarnu obnovu mikro svijeta moje obitelji. Tako je tema uvelike odredila stil. Redukcija se nametnula kao dominantni postupak. Redukcija svijeta. Redukcija vremena. Redukcija odnosa. Redukcija informacije. Redukcija miljenja. Redukcija emocije. Redukcija jezika. Kako to manje informacije iznijeti u to manje jezika, a da pritom i jezik i informacija odre svoja elementarna svojstva, i da se ne raspadnu poput svijeta koji pokuavaju rekonstruirati. Sve je u tom jeziku poprilino na rubu, okrueno unutarnjim potrebom za ekonomiziranjem, ali ne kao u formi haikua, ve potpuno u slobodi da
taj pokuaj rekonstrukcije svijeta uzme onoliko gusto tiskanih stranica koliko mu je potrebno. Zna, ponekad mi prevelika koliina realnosti izaziva osjeaj prezasienosti jezikom, znakovima, porukama. Svakodnevica je pretovarena kaosom jezika da bi mimikrijski prikrila ontoloki kaos. Ni ogranienje broja znakova na sto i etrdeset ne pomae. Od svih drutvenih mrea koristim samo Twitter. ak i to me nepotrebno optereuje, ali mi se svia cvrkutanje umjesto govora. Primijetio sam zanimljivu statistiku vlastitog odabira. Pratim vie ljudi iz Beograda i Srbije nego iz Zagreba, odnosno Hrvatske. Imaju Srbi upisanu neku poetinu lucidnost ili zavodljivu vulgarnost u ogranienih sto i etrdeset znakova to ih dozvoljava Twitter. Kao da im je svakodnevica ispunjena jezikom, u prevelikoj koliini kojeg uivaju stalno, glasno i rizino; kao da postoji masa nekog jezika koji se kotrlja, neke konstantne potrebe da se govori i komentira, i tako se oformljuje neka realnost... pa se onda i govori, svugdje i stalno ili je to samo moj umiljaj o jeziku, o govoru, o narodu? D. D.: Mislim da to nije tvoj umiljaj o jeziku, o govoru, o narodu serbskom, ali kod veine Hrvata takve subverzivne primisli izazivaju pojaano luenje eludane kiseline. Ne moemo, ne smijemo generalizirati. Tvoj se dojam vjerojatno bazira na diskursu relativno obrazovanih i dobro obrazovanih urbanih ljudi iz Srbije. Takvih ljudi ima i u Hrvatskoj. No, koliko su predodbe o ekskluzivnosti duha nekog naroda uguranog meu neke granice esto na staklenim nogama, potvruje i injenica da su recimo Dalmatinci, recimo Spliani, po svojoj brzoj, otroj, lucidnoj, nesputanoj i duhovitoj govornoj matrici, blii Beograanima negoli Zagrepanima. Nema ovdje smisla zalaziti u socio-politiko-povijesnu analizu okolnosti koje su dovele ili dovode do slinosti i razlika meu karakternim osobinama pojedinih naroda, jer bismo mogli zaploviti u opasne vode. Hajde da se malo igramo. (Hajdemo se malo igrati.) Voda, kao arhetipski element, vana je u formiranju krajolika zemlje i krajolika due. Ona i ljudima i tlu daje irinu, obeava protonost, kretanje, nudi mogunosti. Naselja bez voda doimaju se (bar meni) kao slijepe nastambe zarobljene u svoju statinost. Jo ako te nastambe natkriljuju planine, osjeaj klaustrofobije, pa i sveope sputanosti, moe se pojaavati. Pogledaj Savu koja tee kroz Zagreb i pogledaj ue Save u Dunav s Kalemegdana. Sava kod Zagreba uska je i relativno pitoma, u stvari mala jedna rijeka, kod Beograda otvara se voda mona i iroka, uznemirujua. Na kopno dopire i njen miris, muljevit i teak, i on obuzima misao. Ta voda budi porive. Dobre i loe. Ona moe donositi zlo ali i dobro. Potrebu da joj se ovjek suprotstavi ili da prihvati biti noen njeni brzacima. S Kalemegdana oko hvata i ade, kopna za predah na nekom putu, stvarnom ili imaginarnom. Onda pogledaj Split. Riva se otvara u beskraj. ovjek se tu osjea moan, moda neutemeljeno, ali svejedno, more u Splitu (bar mene) ne plai. Nudi izazov. Hrvatska generalno (to, ponavljam nije mudro generalizirati, ali igramo se, ne?), hrvatska generalno, valjda kroz povijest pritiskana, da ne kaem gaena raznoraznim ultimatumima, nauila je utjeti i trpjeti (uasne li rijei i jo uasnijeg stava), pa je tako s vremenom svoju submisivnost pretoila u potisnuti kumulirani
bijes koji se onda civilizirano transformira u cinizam pri emu se onaj kompleks manje vrijednosti pokuava prikazati kao kompleks vee vrijednosti. Zanimljive su mi lingvistike akrobacije Zagrepana koji oboavaju deminutive, dok recimo u svakodnevnom govoru Beograana dominiraju augmentativi. I iz toga bismo mogli izvesti neki zakljuak. U Belladonni navodim kratak popis tih umanjenica: musli, penzi, cigi, pesek, meseko, rokas, slatkas, leptirek, anelek, kombinejek, konek, kaputek, eirek, vineko, tanjurek, krevetek, sengulica, boki, gemitek, picek, pajcek, mravek (moe li biti manji), bali, pekec, lufti, kavica, crti, pimpek, prvai (kao prai), i tako dalje, koje govornici gotovo fanatino, opsesivno, kotrljaju po ustima. Takoer, zanimljivo je da ti koji oboavaju svijet initi malim i bespomonim, kao nevino-naivno djejim, nisu skovali rije za malog Hrvata Hrvati, ali jesu za malog Srbina Srbek. Nemoj mi rei da je to od milja. (Jo uvijek se igramo.) Sad, bilo je i drugih naroda u naem susjedstvu koji su kroz povijest vidjeli svoga boga pod tuom izmom, pa tako i taj srpski. Pogledaj Bosance. Koji su takoer, generalno govorei, poprilino po duhu razliiti od (kontinentalnih) Hrvata. Moda je sve ovo moje nagaanje utemeljeno na jednostavnoj pretpostavci da smo naprosto razliiti, kao pojedinci, kao skupine, pa i kao narodi. Da li je to pitanje nekih genetskih ( jungovskih) arhetipa, ne znam. I moda je dobro to je tako. Meni, recimo, ne odgovara pretjerana pristojnost u komunikaciji s ljudima, sputava me i u krajnjoj liniji, plai. Pa u onda izbjegavati one za koje zamiljam kako preda me diu ispruenu ruku koja govori: Stop! Dobro, s vremenom i uz dosta strpljenja uloenog u neki odnos, ljudi ipak skinu masku, i tada se mogu otvoriti arobni prostori. Ali ja nisam psihoterapeut i umorila sam se, iako imam toliko iskustva u komunikaciji da mogu prepoznati onu iskru u odnosu sa nekom osobom koju vrijedi sauvati. I iskru i osobu. Kraj igre. Jedino to se ne smije dogaati jest da u itavoj toj igri zaboravimo na pojedinca koji onda i sam na sebe zaboravi pa zavri spljeskan u gnjecavoj masi domoljublja, homofobije i nacionalizma. E, tada nestaju elementi igre. Na scenu stupaju Veliki Manipulatori (Novac, Vlast, Crkva) i njihove dodvorice (Mediji) koji briu ovijalne i u krajnjoj liniji povrne karakterne osobine o kojima priamo. Tada kolektivi, skupine, narodi, bez obzira na svoju genetsku matricu postaju podjednako rabijatni i okrutni spram drugog i drugaijeg, nespremni na promjene, zarobljenici svojih opoganjenih plemenskih umova. Pie mi mladi politiki i drutveni aktivist i pisac-pjesnik suptilnog senzibiliteta ali i mrane, gotovo dijaboline vizure. I kae: U Novom Sadu sve je gore i gore, povampirili se razni, razni ekstremisti, klerofaisti i slini se osilili, prave se spiskovi, lepe se plakati sa imenima izdajnika, anti-Srba i sl. Ne devedesete, nego uas neki. Ne znam na ta e sve ovo da izae. Pripadnici tih klerofaistikih skupina dolaze na tribine, na javne programe, ustaju, progovaraju ravnopravno sa ostalima... a onda nou provaljuju u kancelarije ovih ija su imena stavili na spiskove, zastrauju. Teror irilizacije je posebna tema. Tu prednjai Kulturni centar, sve se prebacuje na irilicu, organizuju se neki dogaaji tipa upoznajmo rusku kulturu... pravoslavna pobraSARAJEVSKE SVESKE N 41/42|49
timljenja i sl. I svi ute. Pojavi se pokoji teksti na nekom malom portalu, i to je to. I autobusi su poirilieni. A ljudima svejedno, ne obaziru se, ne uzbuuju se. G. F.: Pronaao sam tvoje pismo koje si mi poslala prolog oktobra, dok si bila u Sarajevu. Pie: sad sam se sva pretopila u ovaj grad, u njegove sokake nevidljive mnogima koji ovdje dou, jer ih u stvari Sarajevo ne zanima, ne ele sluati kako die, povremeno kao da izdie, pa mu ja poklanjam svoje pumpice za astmu. U istom pismu najavljuje odlazak u Srebrenicu. Pitao bih te o toj posjeti, iako ne znam kako je mogue govoriti o Srebrenici a da ne upadne u nijemost ili da te jezik ne izda. Kao to je izdao mene, jednom. Bio sam na nekom gostovanju s predstavom, u Bremenu. Nakon jedne od izvedbi, autori festivala odluili su napraviti intervju sa mnom. Pred kraj intervjua koji smo vodili na engleskom, dotakli smo se pitanja masakra u Srebrenici, o kojem je i u samoj predstavi bilo rijei i o kojem sam znao dovoljno da bih mogao neto rei. Siguran da znam o emu govorim, rekao sam da je u srebrenikom masakru pobijeno more than seven hundred people, a da uope, tog trena, nisam shvatio greku koju sam napravio. Nisam je shvatio sve dok sljedeeg dana kad smo sjeli u autobus i krenuli na devetnaestosatnu vonju do Zagreba. Vrtio sam intervju u glavi. Neto je bilo krivo. Brojka je bila kriva. Napravio sam greku s brojem mrtvih ljudi. Neoprostivo. Izdao me jezik, ne engleski, ve ideja jezika, jezik uope, jezik u svojoj podlosti kad mu se ukae povjerenje, jezik u svojoj ogranienosti, kako ti kae. Izdao me moj lakomisleni pristup injenicama. Jer je moj jezik, moja nemogunost da shvatim tu strahotu, sve injenice koje sam poznavao sve je to bilo preslabo za ono to Srebrenica jest, kad se o njoj pokua govoriti. Oblio me hladan znoj. Greku nisam mogao ispraviti, iako sam ostatak puta do Zagreba u glavi ponavljao more than seven thousand... more than seven thousand... more than seven thousand Ne znam je li intervju igdje objavljen. Nikada nisam bio u Srebrenici. D. D.: Bilo je neshvatljivo. Mislila sam da e mi pozliti. Preplavio me je opasni val ljutnje u kojem se gibala mrnja. Dolo mi je da legnem na one grobove, da se prostrem po svim onim grobovima i da ekam da me netko prekrije zemljom. Da ostanem tamo. Da umrem tamo. Dobila sam napad astme. Tada sam iz Sarajeva za Hrvatski radio slala neke male kolumne. U jednoj sam pokuala objasniti taj osjeaj i, nisam uspjela. Moda kroz koju godinu, kad slike iz Potoara izblijede, ako ikada izblijede, uspijem napisati neto suvislo. Strana je ta nemo pred nepravdom, pred nasiljem. Stalno se preispituje, pita se: Jesam li mogla neto napraviti da se takvo zlo kozmikih razmjera barem ublai, ako ne i sprijei. Ima trenutaka kada s tim pitanjem nije lako ivjeti.
Milica Nikoli
DNEVNIK
Milica Nikoli
Dnevnik itanja
Osip Mandeljtam: Izabrane pjesme, preveo i priredio Marko Veovi

Jo jedno izdanje Osipa Mandeljtama, rekla bih najpotpunije, vrhunski akribino i maestralno preneseno na na jezik. Nisam imala u rukama sve ostale publikacije koje su se pojavile poslednjih godina, nisam ih poredila, a, eto, ipak bez zadrke Veoviev uinak ocenjujem kao neprevazien i vrhunski. No pre no to se upustim u obrazloenje svojih tvrdnji moram u tekst koji ispisujem uneti i jednu linu notu, bolje rei linu priu, to nisam inila nikad za svih ovih godina od kad povremeno vodim Dnevnik itanja. Ne umem ravnoduno da govorim o Mandeljtamu poto ne mogu da zaboravim kako sam saznala za postojanje jednog od najveih pesnika XX veka. Bilo je to u minhenskoj Dravnoj biblioteci ezdesetih, u jednoj bizarnoj situaciji, kada sam dola do amerikog izdanja meni nepoznatog pesnika. O tome sam zabeleila u Ruskoj arheolokoj prii: im sam ula u slabo osvetljenu sobu tedljivih vlasnika pansiona, gotovo u polumraku, prvi put sam proitala pesmu Osipa Mandeljtama. I nakon jednog sata osetila drhtavicu kao prethodnog leta, kada sam u Dedinevoj knjiici otkrila Cvetajevu. Bio je to izbor iz Mandeljtamove poezije i proze, tada objavljen u Americi, sve do ega su prireivai Struve i Filipov mogli doi pedesetih. Odmah mi je bilo jasno da drim u rukama knjigu jednog od velikih svetskih pesnika XX veka, o njegovom mestu u ruskoj poeziji ne treba ni govoriti. Vratila sam se u Beograd i latila se prireivanja knjige um vremena, koja se pojavila u izdanju Prosvete 1962., sa svim manjkavostima koje je takav uurbani rad podrazumevao. A urili smo, veoma. Bilo je to, koliko znam, prvo evropsko izdanje ovoga pesnika. Mogu samo da ponovim ono to je Marko Veovi rekao: Danas, razumije se, nisam zadovoljan onim to sam uradio prije vie godina, ali vremena za popravke, naalost, nemam. A kako bih tek ja mogla biti zadovoljna onim za ta sam jedva smogla snage da obavim pre pola veka, a onda napustila sve to. Jedino to me u ovoj kasnoj ivotnoj dobi ponekad obraduje je kada mi neko od mnogih koji se sad bave prevoenjem i prireivanjem Mandeljtama poalje svoju knjigu (kada shvatim da su imali potrebu da to uine). Veovievu knjigu uzdiem tako visoko jer su njene vrednosti skoro potresne. Zbog akribinosti, retkog senzibiliteta kojim uje i najtie otkucaje pesnikovog bla,
zbog virtuoznih reenja, postizanja onoga to je izgledalo nemogue, zbog poznavanja, ini se, svega relevantnog to je o pesniku napisano... Jer u meni jesu etvorica: piem pjesme od 1964, piem o poeziji od 1967, na fakultetu predajem poeziju od 1976, a koju godinu kasnije poeo sam je i prevoditi, i kvalitet mojih prepjeva plod je saradnje te etvorke. I jo neto: Jezik kojim mislim, govorim i piem i na kojem u umrijeti, zove se srpsko/ hrvatsko/bosansko/crnogorski. Nama ostaje samo da budemo zahvalni. Bravo!
Miko uvakovi: Bogdanka i Dejan Poznanovi Umetnost, mediji i aktivizam na kraju moderne
Iako dosad ovu vrstu knjiga nisam prikazivala u Dnevniku itanja jer su daleko od moje uobiajene lektire i uglavnom prevazilaze moje mogunosti ovog puta, kada sam se nala pred multimedijalnim delom M. uvakovia posveenom dvama podvinicima moderne i dvema izuzetnim linostima na polju likovnom i knjievnom iji mi je doprinos naoj kulturi bio itekako poznat u vreme borbe modernizma za slobodu izraavanja shvatila sam da se moram prihvatiti ovog beleenja. Prvo o autoru dela: M. uvakovi je doktor nauka o umetnostima, teoretiar umetnosti, estetiar, redovni profesor Fakulteta muzikih umetnosti i predava na interdisciplinarnim postdiplomskim studijama na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Objavio je 17 knjiga iz oblasti estetike, teorije i istorije umetnosti u Srbiji, Sloveniji, Hrvatskoj i SAD. Ovo je delo tampano 2012., izdali su ga Institut za istraivanja avangarde u Zagrebu i Muzej savremene umetnosti u Novom Sadu. Junaci knjige su: Bogdanka Poznanovi, slikar i multimedijalni umetnik. Dejan Poznanovi, prevodilac, izdava, urednik, podvinik u svojoj brani. Oboje su borci za prevazilaenje socijalistikog realizma, uvek na strani kritike levice, uvek sa prisutnom tenjom za ivotom u umetnosti i za tihim aktivizmom usred burnih umetnikih revolucija tokom politikih i kulturalnih zbivanja ezdesetih i sedamdesetih godina XX veka. Dejan Poznanovi je bio jedan od osnivaa asopisa za kulturu i umetnost Polja, koji je ostavio neizbrisiv trag u naoj asopisnoj kulturi, ureivao je mnoga bibliofilska izdanja i bio jedan od izuzetnih poznavalaca avangarde. Prevodio je u poetku rusku esejistiku, a zatim slovenaku knjievnost. Objavio je preko 20 knjiga prevoda sa slovenakog. Bogdanka Poznanovi je sticala svetska priznanja radei svoje projekcije u kontekstu enformela i vizuelne poezije, u bliskoj saradnji sa italijanskim vizuelnim umetnicima. Zajedniki su delovali na umetnikoj i kulturnoj sceni Novog Sada od sredine pedesetih do polovine devedesetih godina XX veka.
Knjiga je bogato ilustrovana, pre svega fotografijama-svedoanstvima, koje joj daju izvesnu dramaturku tenziju, da ne kaem filminost, osiguravajui joj poasno mesto u svakoj biblioteci. Nagnae vas da je esto listate ako je budete imali.
Boidar ujica: Krv dragog kamena

Nedavno sam nala u potanskom sanduetu knjigu svog starog znanca, u nekim periodima ivota dobrog druga, iji sam pesniki rad od sveg srca podravala, a onda se, iz razliitih razloga, udaljavala, tako da sam se silno iznenadila ugledavi zbirku lepog naslova, gde je pisalo: aljem ti knjigu pesama u kojoj su stihovi kojima ne mogu odrei da su moji... eleo bih da proita od prve do poslednje pesma, i jo jednom od poslednje do prve... Datum: 2012. Jun 12. (dan je sunan vetrovit sa munjama, grmljavinom i pljuskovima i lii na moj ivot) Zbirci pristupam tek u oktobru 2012., iako ve odavno znam da u njome zapoeti svoj novi (novoiskrsli) Dnevnik itanja za Sarajevske sveske. Kasnim iz bolesnikih razloga koji me, evo ve ne znam po koji put, onemoguavaju da beleim to elim. Povremeno sam uzimala knjigu, sa uzbuenjem je itala i bivala sve uverenija da, nakon dugo vremena, drim u rukama izuzetno dobar pesniki zbornik, izuzetno provokativan, izuzetno darovit, vrste koncepcije, istovremeno razliito intoniran ali jedinstvenog glasa. Da, Krv dragog kamena Boidara ujice je sjajan pesniki iskaz ija poruka i smisao (ili vie utkanih znaenja) blesnu ve u prvoj pesmi Posveta: Za sve kapi koje ine jedan okean I uspinju njegova ogromna nebesa ka dnu Za jednu kap koja izvijena misli na pelu u rui Za svako zrno i njegovu enju da bude dva ___________________________ Za greke koje ne smem prestati da inim Za senke i mesec i njihove tekstove Izgovorene izmeu sebe i ispisane na talasima ___________________________ Za usta senki koja e ponovo govoriti poeziju Za bose saputnike sa kojima sam krenuo ka istom Za njihove ivote koji su me napustili Diui moj ivot i preplavljujui ga stidom
Koliko sada, u prvim trenucima itanja, vidim ujica svoj credo saoptava u jednoj od zavrnih pesama zbirke, Ime dragog kamena, koju, naalost, ne mogu da navedem celu: Traio sam naslov za zbirku pesama Da joj dam ime u kojoj je Kraj nenapisanog i sanjano unapred Ime Novoj godini Vraenoj i Usamljenoj Sa beskrajnim pamenjem Ime to nije Vreme a vreme je okruilo Kamen koji u postaviti kao peat Na prstenu od krvi dragog kamena ___________________________ Jesam li mogao pevati kao Don Milton koji je Komunist u meni a ja lopov U Izgubljenom raju Vie nam nije potrebno ni da volimo To bi se moglo i podneti! Ali poezija e ponovo imati vlagu I pesnici e se iznova hvaliti Ljubavima koje su ih napustile Ah mrakobesni prognostiari Evo nalazim vie ne traim Ime To je neki krhki organizam Kao senka to se u telu vetra uvija Svako slovo na koricama igra pali se i gasi Ali ja ne mogu da ga izgovorim Mogu samo da ga dodirnem i oteram Tragam sa nesmanjenim entuzijazmom za uiinim slikama, bojama, za njegovim Parizom i pariskim mostovima, alejama, za njegovim porculanskim Parizom koji je narcis svoje mate ili ceremonijal-majstor svoje neiskazanosti, u kome su tako dobro smeteni i Lotreamon, i gluvi Betoven i zlatna Pliseckaja, i lepotice ( jedinstvena Kamij): Odbijam da objasnim tu vezu izmeu Mene erara de Nervala i tebe Kamij Tek sam do pola proitao tvoju knjigu o samoubici Potreban je i meni haos i u njemu zvezda da igra Kamij, Kamij na tebi je zlato noi. i ulice sa kestenovima to cvetaju pod toplim kaputom prolea i bagremovim trepavicama...
Volim i stihove o Evropi (Pri pomenu tvojih tunih oiju ja vidim / samoubice obeene kao fenjere), sa Dostojevskim u modricama, sa Zverima iz mojih uma / to prelaze u robne kue i devojkama u izlozima kojima se udvaraju topovnjae. Drage su mi uiine likovnosti, njegov koloristiki senzibilitet (Crna bestelesna sam, lenja i trezvena / pa i meni treba prevara / Rekoh i uinih da zavist rida / Pred dvojnikom koji je dobio lice sudbine / Zelena Neka je prezren onaj ko o meni misli dobro! /Ja sam na strani onog / Koji je svaiji neprijatelj. uta NIKO za im je eznuo Odisej / Nije ime ve strah od mene / Ja sam uvek dovrena rasveta / Moreplovcu sa oima na potiljku). Tu su i Van Gogovo darovano uvo, Velikoviev atelje, Ljubine mrtve dragane, Paralelna pesma Dragana Mojovia i tolike druge sline i drugaije. Posebno sam osetljiva na Ju-pesme, pre svega na Baladu o trojici Jevreja u srpskoj knjievnosti i emu si posvetio svoj ivot, hej oe! Zadivile su me i pesme vezane za savremenost, za smutna vremena, Nacionalni song, recimo. Dva drugara bacie novi U vazduhu para se zadrala Nije pala ni na jednu stranu Ve na zemlju kao toak stala Nanovo drugari bacie novi Obojica silno eljni vlasti Prvi ree Ja sam dobio! Drugi ne poree da je izgubio Prvi se nalaktio na sto Otadbine derao je sve same poasti Drugi je leao pod stolom Sa skitnicama otimao kost Prvo ubie Prvog Drugi se doepa prestola ne zadugo A vlast besni u ljudima I odrava nonu jezu Vreme je smutno kad Oholi olo postaje dareljiv Ko su ovi u koje se Kune svetina Da li dre vlast il se otimaju o nju
Da li vide sebe u vlasti Il vlast u sebi Da li oni lie na Nas kao to su prethodni Bili slini nama? Nikud me, ipak, nee odvesti ovakvo tematizovanje sve samih odlinih stihova ujiinog kolosalnog glasa. Radije u rei: Krv dragog kamena je svojevrstan poziv na dramatino duhovno zajednitvo sa izuzetnim pesnikom naeg vremena. Zato molim eventualne itaoce da potrae Nolitovo izdanje ove dragocene knjige objavljene 2009.
Besposlice Nikole Bertolina

Ako me seanje ne vara, a vara me iz dana u dan, iz sata u sat, ovo mi je drugi pokuaj da zabeleim svoje veliko italako zadovoljstvo tekstovima Nikole Bertolina. Njegove Zaviaje nisam uspela da prikaem onako kako sam htela ni kad sam htela. Doekali smo oboje vesele godine, uz bolesti i razliite ivotne tegobe (naravno, ja starija i veselija, manje priljena), on neuporedivo angaovaniji, uvek prisutan slobodni mislilac koji se nikad ne skriva, uvek spreman da ue u okraje, kakav je bio i ranije. Ja sebe jedva prepoznajem. Evo me danas pred novom vrstom njegovih spisa u runo povezanoj knjiici sa slikom Vinsenta van Goga Iznuren pred vratima venosti. Nema imena autora i naslova, samo: N. B. Skraenice (radni naslov; nedovreno) i dodatnim, rukom ispisanim tekstom o petnaestak mojih besposlica... o izmatanim ili doivljenim trenucima... kojih bih eleo da imam pedesetak, pa da to bude koliko-toliko pristojna knjiica. Ne znam samo da li u imati za ostvarenje tog cilja dovoljno inspiracije, snage, koncentracije i vremena. Evo naslova besposlica: Straan san, Mongoli, empres, Dragi neprijatelj, Bajke, Ahimsa, Oj more duboko, Miljenja, Istorijsko pljuvanje, Kalemegdan, Kesten, Bezazlenost, Pitanje o samoubistvu, Poskok, delfin, galebovi. Pobrojala sam ove naslove ne bih li ukazala na raznovrsnost tema, ukoliko su samo naslovi za to dovoljni. Oni ne kazuju o kojoj je vrsti naracije re, a elela bih da formuliem optu karakteristiku ovih ponekad tajanstvenih, bolje rei enigmatinih pripovedaka. Jesam li dobro odredila anr? Verovatno da nisam, ali ne bih rekla ni da je autor to uinio bolje (prozice). Ali, je li bitan anr? Pripovetke, crtice, seanja, projekcije budueg, moraliteti, i mnoge druge izvedenice vezane za pojam morala. Tekst sam ovde prekinula pre dva meseca a ovih dana mi je stigla jo jedna zbirka novih prozica, koje su delimino potvrivale, delimino osporavale, ne,
nisam dobro rekla, koje su unosile znatno sloenije zakljuke o Bertolinovom proznom programu. Bertolinov prozni program? Suvie drvena odrednica za autorov knjievni postupak. Sama mogunost da sve to radi i to e jo uraditi nazove prozicama dovoljno kazuje. U svakom sluaju, prisustvujemo nekoj vrsti transmutacije Zaviaja, sredinog dla njegovih proznih rezultata. Ali i mnogo vie od toga. U pitanju je izuzetna stvaralaka energija, znaajna kreativna individualnost, koja uobliuje promenljiva stanja svoga ja, nekad u otvorenoj, nekad u zatvorenoj formi najee u zoni traginog, ponekad u sferi onoga to se naziva commedia erudita. Jesu li to anegdote, nalik na memoare, ili su vrsta saeto ispriane autobiografije, nizanje dogaaja sa efektnom poentom? Prie su najee kratke, gotovo minijature, doivljaj neobian, pripovedanje objektivizirano. Ima se utisak da bi N. B. najradije bio anoniman autor, ili da bi se potpisao pseudonimom. elim da ovoj skici vlastitih ocena dodam i one to pripadaju autorima koje izuzetno cenim. Pre svega Miljenku Jergoviu: Uivao sam itajui ove vae mikroeseje... To to piete izvanredno je... Piete o onome to vam je vano, to vas se tie, a to tee ivicom moguega, tee, da tako kaem, ivicom teksta, jer neprestano prijeti da prestane biti tekst. I drugo, izgleda da ste naciljali svoju formu (a to je, kao to znate, rijetka pojava. Piscima ivot proe a da ne pronau vlastitu mjeru, duinu, kroj, anr ili formu.), i u njoj se savreno snalazite. Pritom, rije je o vrsti teksta koja je, upravo zbog svoje graninosti i ivinosti, krajnje delikatna, i ie vrlo precizno, da ne kaem virtuozno pisanje. Zatim: A odnekud mi je poznat osjeaj o kome Bertolino na vie mjesta pie, kada u otvorenom i srdanom Beogradu krenu upozoravati da ste ipak stranac. Za srpske je nacionaliste i malograane on bio Hrvat, ovjek sa udnim talijanskim prezimenom, netko ko se nije legitimirao kao na, vjeiti stranac i vjeiti id, koji nigdje nije, po hrvatski reeno, svoj na svome. A on to nije, on je proklet, on je sam, i on je idov, premda nije mojsijevske vjere, zato to je Hrvat, i zato to je Srbin, i zato to je oboje odjednom i na nain koji je drukiji od naina veine. Postoji barem etiri i pol milijuna naina kako se moe biti Hrvat i jo barem devet milijuna naina kako se moe biti Srbin, ali im to shvati, ovjek ostaje sam. Nala bih jo dosta ubedljivih i izvanrednih ocena kritiara i esejista, ali zaustavljam se. Bertolino je ipak ovek moje generacije, mog spisateljskog kova mogu se upitati nisam li pristrasna. Ali ne inim to. Sigurna sam da e i drugi koji budu doli do njegovih spisa slino zakljuiti. Knjige ne umiru, nove tehnologije ih nee unititi, potraimo ih samo, tu su, pored nas, ako nita drugo, da bismo svi vodili svoje dnevnike itanja. Zadovoljstvo je veliko.
Mira Otaevi: Zoja

Zapoinjem ve trei (etvrti?) put ovaj tekst o Zoji Mire Otaevi. Odluila sam da prvi sledei Dnevnik itanja otvorim prikazom ovog sjajnog romana. No, pokuavajui da ispiem neto suvislo, oseam se kao da sam zabasala u tamnu umu (magbetsku?) iz koje teko da u izii ili je izbei. Ali ipak ne odustajem. Pred takvim se samoj sebi postavljenim zadatkom nikad dosad nisam nala. Svesna sam da u teko umeti da obrazloim ono to je sutina velikog poduhvata autorke. Mira Otaevi je davnanji saradnik Sarajevskih svezaka. U tome asopisu je objavljivala tekstove izuzetnih, ekskluzivnih dometa. Tu sam i proitala njenu dosad mi nedovoljno poznatu biografiju. Navodim je u skraenom obliku. Zarad onih koji su je mimoili. Dramaturg iz Beograda, bavi se teorijom knjievnosti i pozorita, posebno podrujem istorijskih avangardi. U periodu od 1980. do 1990. bila je lan urednitva Knjievnih novina. Saraivala je sa zagrebakim asopisom Prolog, sa magazinom za vizuelnu kulturu New moment, i magazinom za izvedbene umjetnosti Frakcija. Objavila je knjigu multianrovskih eseja Spojeni sudovi, romane Magamal, Nieova sestra, Beket i jastog i Zmajevi od papira. Roman Zoja je izaao 2012, u izdanju Geopoetike. Tekstovi Mire Otaevi fasciniraju svojom visokom duhovnou, evropskim rafinmanom, nainom miljenja, suptilnou sa kojom teko da se ita moe porediti, zaudnou, kako je rekao Bora osi, i odsustvom kohabitacije sa bilo im to bi moglo ugroziti taj jedinstveno vrsti glas. Zato njen pripovedni postupak doivljavamo kao apsolutnu unikatnost. Moglo bi se to nazvati i apsolutnom ekskluzivnou. Ili istanano istom ekspresijom. Posebno bi se moglo ralanjivati bravurozno izvoenje svih tema i pod-tema i njihova korelacija. Kao to bi se mogao istraiti vrhunski dijalog sa relevantnim i irelevantnim stavovima i miljenjima. Zoja je maestralan primer za to. Zoja je udo nae savremene proze. Zoja se ne moe porediti ni sa im.
Simon Simonovi: Konana verzija

Pre petnaest godina napisala sam, kada je Simonovi objavio Izabrane pesme 19711999, da me u njima najvie privlai jezik koji odraava itav jedan pogled na svet saoptavajui veito sapostojanje onoga to ivot podstie i omoguava i onoga to ga ugroava i ukida. Ustvrdila sam da su Sever i Jug metafore te postavke, a pesme o individualnim sudbinama uslovljenim tom dvostranou uzbudljiva tekstura situaciono i jeziki. Jeziki kao redak uzorak moi govora svakodnevice ili, preciznije, uobiavanja jezika u funkciji jednog izuzetnog pesnikog dara. Danas, kada nam je Simonovi ponudio izbor iz svoje poezije Konana verzija, pesme 19682008, mogla bih ponoviti to isto i dodati da je pred nama pesnik sna60|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
nog izgovora i pregnantnog glasa, koji svoj opus (moda i opus Herculeum) dovodi do izuzetno snane dikcije koja se nee zaustaviti. Iekujemo.
Nenad Miloevi: Vode i vetrovi Milonga za Nenada

Ustreptalost Nenada Miloevia u prenoenju slike sveta, njegova sposobnost da otkrije svakodnevno, situaciono, koliko i visoko asocijativno, sposobnost da se lako prebaci u apstraktni dizajn, njegov govor uvek na ti sa itaocem, pobratimstvo sa njim, ili toplo drugarstvo, njegovo oseanje za sveprisutnost ljubavi i njenu univerzalnost, njegov drhtaj nad voljenima, njegova pojaana osetljivost za bliske i daleke, njegovo rimovanje sa svetom u kome ivi, njegove voke zrelosti i mo prenoenja svakodnevice u visoki tonalitet, njegove ljubavi i patnje, njegova osetljivost za bol podjednako koliko i za ljubav, njegovo prizivanje mrtvih i voljenih, oseanje za kolokvijalnost koliko i za visoki ton intelektualnog i kulturolokog, njegova sposobnost da kae sve, i najraznovrsnije, o svemu to je pored nas, i daleko od nas, sposobnost da uvek nae pravu melodiju koja e itaoce privui i vezati za njegove rei jer njihovu melodiju neemo moi da napustimo koliko ni njegov glas, i ne samo glas nego i doivljaj sveta, njegova pesnika i ljudska zrelost, sveukupnost njegovog govora i humanog usmerenja sve to ini poeziju Nenada Miloevia izuzetnom pojavom savremene srpske poezije.
Mirjana Vukmirovi: Antologija francuske poezije XX veka

Pesnikinja Mirjana Vukmirovi, u predgovoru Antologiji koju je sainila 2011., a posvetila je svome tragino nastradalom sinu Milou Mihajloviu, tvrdi da je svaka antologija gotovo uvek provokacija, citirajui Kloda Roa, koji to kae u svom predgovoru prvom tomu najnovije Antologije francuske poezije XX veka, u kojoj su zastupljena 63 pesnika. Koliko je teko antologiarima-gradinarima da razvrstaju savremene pesnike, ponekad ak i da ih zapaze u obilju zbirki i knjievnih listova i asopisa, kae ona zatim, dokaz je to to se merodavne i odmerene antologije dugo ekaju. Prvi tom Galimarove objavljen je 1994., a drugi 2000... U njemu je prireiva an Batist Para gotovo samo imenovao 188 pesnika zastupljenih sa malim brojem pesama, esto samo sa jednom... Te pesnike prati veoma mali broj italaca, uostalom kao i svuda u svetu... Ali poezija se sve manje ita. Moda bi trebalo da se slua ili jo bolje da se, kao u doba trubadura, peva? Meutim, sve ee se izdaju tematske antologije, gde su uvrteni pesnici zahvaljujui pre naslovu svoje pesme nego njenoj pesnikoj vrednosti (pesme o moru, na primer, ljubavne, pesme o smrti itd.). Poslednjih godina objavljuju se i neobinije, kao to su Antologija zanemarenih pesnika, Antologija ukletih pesnika, Proizvoljna antologija nove poezije...
Sve su ee i sve obimnije antologije francuskih pesnikinja... Za svoju antologiju Mirjana Vukmirovi kae: Ako je svaka antologija neizbena i lina, ovaj izbor je... plod linog uenja... Neke pesnike i pesnikinje sam prevodila po izbornoj srodnosti... Uostalom, po Elijarovom miljenju, najbolji izbor pesama je onaj koji sainimo za sebe... Antologija Mirjane Vukmirovi sadri izbor iz dela 79 pesnika XX veka, uz beleke (biografske, vrednosne), bibliografiju, knjievno-istorijske komentare i sve to bi bilo nuno za poznavanje njihovog dela. Ona prua uvid u jedno veliko svetsko pesnitvo naeg vremena, koje je istovremeno i predstavnik novog, modernog, izraza. U njoj su zastupljeni pesnici koji ekaju dugo, neshvaeni, jer daju odgovore na pitanja koja jo nisu postavljena (Oskar Vajld), ukleti, zatim pretee takozvanog modernog pokreta, oni koji su otkrili seanje ula, srca i duha, oni koji su u svojoj 75. godini izjavili: Niko me ne poznaje. Ja tek poinjem, poput Sen Pol Rua (18611940). I oni koji kau: Povod poezije nisu, kao to se esto govori, snovi, varke ili ideje. To je ona sveta stvarnost, jednom za svagda data, u ije sredite smo postavljeni. To je svet vidljivih stvari kojima Vera dodaje svet nevidljivih. To je sve to se nas tie i to gledamo. Sve to je Boje delo, to sainjava neiscrpnu grau pria i pesama kako najveeg pesnika tako i najmanje ptice. [Pol Klodel (18611955)] Tu su i oni ija se poezija pojavila u poslednjim danima simbolizma, iznenadivi jednostavnou i prostodunou tema i izraza (Fransis am, 18681938). Tu je ak i Andre id sa dekadentnom ironijom Pesama Andrea Voltera. Naravno, i svima nam uzbudljivi Pol Valeri sa svojim Grobljem kraj mora (1922), koji je poeziju naputao i vraao joj se. Tu je i Alfred ari, poznat po drami Kralj Ibi, dok njegove pesme, koje imaju sve odlike ovog pozorinog komada, teko da znamo i da postoje. Tu je i Ana de Noaj, pesnikinja rumunskog porekla, ija je prva zbirka (1901) iskrena do nepristojnosti. Posebna tema mogli bi biti stranci u francuskoj poeziji od Jevrejina Maksa akoba, uhapenog i stradalog u nemakom logoru, do Gijoma Apolinera, roenog u Rimu kao Gijom de Kostrovicki, ija je majka bila iz aristokratske poljske porodice a otac italijanski oficir. (Apoliner je u prvom svetskom ratu bio ranjen u glavu i umro od posledica ranjavanja.) Izuzetnu vrednost antologije nae autorke vidim u njenim biografskim tekstovima o pesnicima, koji se itaju kao nadahnuta pria o ljudskim, pesnikim, sudbinama. Mirjana Vukmirovi umela je da ih protumai pesniki, ali i znalaki, osim toga i kao neko ko je svoj ivot, nimalo lak, sa traginom aurom, ali i aurom vitalis, umeo da sve savlada i odui se onome kome je ova antologija i posveena. Da zavrim: oni koji budu itali Antologiju francuske poezije XX veka Mirjane Vukmirovi moi e da saznaju mnogo o velikim francuskim pesnicima XX veka, onim koji su ga obeleili, i da, ukoliko znaju francuski, uivaju u prevodilakom umeu autorke (sastavljaa i prevodioca), ukoliko ga ne znaju, moi e iz pratee aparature i itljivosti prepeva da otkriju mnogo toga dragocenog. Eto dovoljno razloga zbog kojih vredi doi do ove antologije koju je izdao Zavod za udbenike a tampao Slubeni glasnik, Beograd.
Davor Beganovi Branislav Jakovljevi Vladimir Biti Ivana Perica Stijn Vervaet Tanja Zimmermann Branko Romevi Marija Mitrovi Andrea Lei
TEMA BROJA
Iskuavanje granica Radomir Konstantinovi
Davor Beganovi i Branislav Jakovljevi
Radomir Konstantinovi ili Iskuavanje granica

Predgovor
Povijest knjievnosti i povijest kulture mogu se sagledavati i po tome kako se ne itaju odreena djela i odreeni pisci. U tom smislu, Konstantinovi zauzima posebno mjesto u povijesti novije jugoslavenske i srpske knjievnosti. Znaaj njegove misli u obrnutoj je proporciji sa njegovim prisustvom u ovdanjoj kulturi. Za ovu nesrazmjeru najodgovorniji su itaoci Konstantinovia. Pri tome ne mislimo na ovog ili onog pojedinca, i nikako nam nije namjera da bilo kome pojedinano nameemo osjeaj krivice. Kada govorimo o itanju Konstantinovia, tu prije svega mislimo na institucije koje su ivotno zainteresirane za itanje, koje ga omoguavaju i od njega ive; institucije koje profesionaliziraju itanje i postoje da bi uobliile diskurs i dale mu odreen identitet: sveuilita, instituti, biblioteke, kulturni centri, izdavai, mediji. U tome posebnu ulogu ima njegov odnos prema razarajuim ratovima devedesetih, po kojemu se razlikuje od velike veine pisaca sa ovih prostora. Ne radi se samo o uvjerenju da je Konstantinovi anticipirao jugoslovenske ratove 90-ih. O tome su govorili svi koji su komentarisali njegovo djelo u posljednjih 20 godina. Radi se zapravo o tome kako su ovi ratovi iskrivili i na izvjestan nain suzili prijem samog Konstantinovievog djela. Pod suavanjem mislimo na njegovo svoenje na tek nekoliko knjiga, prije svega na Filosofiju palanke i, donekle, na Dekartovu smrt, i na tek nekoliko tema, osobito onih koje se odnose na izolaciju i nasilje. No, on nudi vie, daleko vie. Konstantinovi je, tu nema nikakve dvojbe, teak spisatelj. Suavanje perspektive, o kojemu govorimo, jasan je signal itateljske lijenosti, odbijanja suoavanja s kompleksnim pripovjednim tekstovima i pokuaj svoenja jednoga opusa na njegove meke, prijemivije dijelove. Odbijanje, makar bilo i nesvjesno, iitavanja ranih Konstantinovievih romana1 i koncentracija na provokativne tekstove iz kasnih ezdesetih i sedamdesetih, poput Filosofije palanke i, donekle, Bia i jezika znak je kapitulacije znanosti o knjievnosti pred izazovom netransparentnih narativa. Opasnost svoenja tako sloenog opusa na nekoliko elemenata nije samo znanstvena nepravda prema jednom od najsvestranijih i najsveobuhvatnijih jugoslavenskih knjievnih djelatnika, nego je i in kojim ga se eli ideoloki zloupotrijebiti, uiniti ga predmetom relativno lake manipulacije, i tu ne treba biti pretjerano
1
Zato ne i poezije. Ve je gotovo zaboravljeno da je prva objavljena Konstantinovieva knjiga zbirka pjesama Kua bez krova, objavljena u Beogradu 1951. Koliko nam je poznato o toj knjizi do danas nije objavljena nijedna ozbiljnija studija.
obazriv i slijediti vlastite preferencije, kako s jedne tako i s druge strane enormno suenoga i jednostranoga ideolokog spektra. Postoje dvije stvari koje se nameu u ovom istraivakom kontekstu. Prva se odnosi na svoenje, pojednostavljivanje, i na kraju manipulaciju i iskrivljenje jednoga djela koje je izuzetno sloeno. Ono je takvo napose zato to dolazi iz pera jednog beskompromisnog pisca. Tu sloenost je profesor Vladimir Biti nazvao principom biljeke u Konstantinovievoj prozi. Prema Bitiju, taj princip prepoznatljiv je ne samo u famoznim biljekama u Filosofiji palanke, ve se protee do same sintakse u kojoj je upisana neka vrsta unutranjih margina kroz originalnu upotrebu znakova interpunkcije, kao to su zagrade i upitnici koji predstavljaju, kako veli Biti, prepoznatljivu rekvizitu Konstantinovieve proze. Taj interpunkcijski aparat, sastavljen od punktuma, proboja i prekida, naglaava heterotemporalnost proze, odnosno pisanja uope, ili po Bitiju nevrijeme proznog vremena. Konstantinovi uvijek nekako dolazi u ne-vrijeme. On nije neki vjesnik nevremena, recimo katastrofe 90-ih. Ono to se jasnije vidi u njegovoj, za sada nepravedno zapostavljenoj, esejistici iz pedesetih i ezdesetih, nego u novelistici iz istog perioda, jeste da vrijeme nikada nije naklonjeno kritikom diskursu. Andrea Lei piui iz Sarajeva (Da li je Beckett Konstantinoviev prijatelj?), uspostavlja iroki europski okvir Konstantinovieve proze. Njegova veza s Beckettom, u kojoj se literarna afilijacija povezuje i uvezuje s privatnim kontaktima, tema je koja poziva na razmiljanje. Naravno, ono mora biti kudikamo plodotvornije od razmiljanja o tome koliki je dio prepiske dvaju autora postao rtvom propadanja koje je rat prouzroio u rovinjskoj kui beogradskoga spisatelja. To formalno grebanje po povrini kojim se zloupotrebljava naslijee velikog autora, kojim se on koristi za razraunavanje sa primitivizmom, u produbljenoj analizi kakvu prua Andrea Lei postaje obsoletno. Bitno je, na osnovu tekstova, vidjeti u koliko su mjeri njih dvojica bili prijatelji po peru. Davor Beganovi u svom izlaganju i tekstu povezuje Radomira Konstantinovia s filozofskim djelom Razlika i ponavljanje Gilesa Deleuza (Razlika i ponavljanje: Daj nam danas Radomira Konstantinovia). Ono to jo vie ohrabruje je svjeina koja iz Konstantinovievog djela izbija kada ga se proita onako kao to ini Ivana Perica s Bekog sveuilita (Nijekanje djeteta i tvrdoglava privrenost imperativu sredine). Perica iitava, zapravo otkriva, cijeli kompleks tema djetinjstva i infantilizma, iji e znaaj postati razvidan tek nakon lektire njezina teksta, u kontekstu Zapadne filozofije od Kanta, preko Hanne Arendt pa sve do Judith Butler. Prilog Branislava Jakovljevia unosi svjetlo u temu o kojoj se malo, gotovo nita, govorilo. Konstantinovieva beskompromisna kritika nacizma poinje daleko prije Filosofije palanke, i odvija se kroz jedno istanano itanje egzistencijalistike fenomenologije, prije svega Martina Heideggera. Uzimajui pojam igre, centralan kako za kasnu misao Heideggera tako i za njegove nastavljae Hans-Georga Gadamera i Eugena Finka, za polazite njegovog razmatranja umjetnosti i estetike uope, Konstantinovi je izvodi iz sfere estetskog da bi od igru predstavio kao prije svega etiku kategoriju: igru na ivot i smrt, igru protiv smrti. Stijn Vervaet iz Genta (Pisati subjekt nakon Holokausta: Konstantinoviev Ahasver, ili traktat o pivskoj
flai) na slinom tragu ita Konstantinovievog Ahasvera u svjetlu Agambenove studije Homo sacer, prepoznajui u njemu bie pod zabranom a u njegovome pisanju pronalazi prisjeanje na njegovo postojanje prije antisemitizma upravo je stoga ono tugovanje. Branko Romevi (Svet posle ruka i obris opte ekonomije) naizravnije vraa Konstantinovia u njegovo neotkriveno rodno mjesto, filozofiju poststrukturalizma, gdje su ga ve prepoznali i Vladimir Biti i Ivana Perica i Davor Beganovi. Stalno postavljajui pitanje anra (doista gdje moemo svrstati Konstantinovievo pismo) on Filosofiju palanke osvjetljuje s potpuno nove pozicije ekonomske, sa stajalita deridijanskoga economimesisa. Tekst Tanje Zimmermann iz Konstanza (Konstantinovi kao autor praga. Jugoslavenska i postjugoslavenska mitologija palanke) donosi i govor o politici o treem putu, o vezi izmeu revolucionarne avangarde i jednoga njezinoga sljedbenika. Konstantinovi tako postaje sve fascinantniji. Kako protumaiti njegovu povezanost s poststrukturalizmom? Nemamo dokaza da je on recipirao njegove najznaajnije autore, ali nam se, to se vie udubljujemo u lektiru, rastvaraju veze s Derridom, Blanchotom, Deleuzom, koje svjedoe o afinitetu to ga se moe protumaiti (moda?) intenzivnom recepcijom iste filozofske tradicije (Descartes, Spinoza, Hegel, Nietzsche, Heidegger). Jesu li to putovi budueg istraivanja, pretjerujmo malo, uspostavljanja discipline koju emo nazvati konstantinoviologijom?
Vladimir Biti
Princip biljeke u Konstantinovievoj prozi

Konstantinovi ima obiaj zatvarati svoje fikcionalne proze biljekom koja ih smjeta u prostor i vrijeme nastajanja. Tako naprimjer Daj nam danas zavrava biljekom (Beograd, 1952), Miolovka (U Beogradu, 1955), isti i prljavi (U Beogradu, 1957), Ahasver ili traktat o pivskoj flai biljekom (Beograd, 1964), Pentagram (Beograd, 1963-65), dok Dekartovoj smrti slijedi neznatno preformulirana napomena U Beogradu, Devedeset tree, koja izostavlja zagrade, a godinu ispisuje dvjema rijeima s poetnim velikim slovom umjesto neutralnom etveroznamenkastom brojkom. Kad pisac koji se toliko pomno odnosi prema formi odlui premjestiti neku injenicu iz izvantekstne ili, u ovom sluaju, izvanfikcionalne sfere u zonu paratekstnu ili parafikcionalnu, i kada taj svoj konzistentni postupak jo obiljei dodatnom, koliko god naizgled sitnom evolucijom, onda bi tu mogla biti rije o marginalijama koje imaju sredinju vanost i zasluuju vie analitike pozornosti no to su je dosad privukle. Takvo prikopavanje zapisnikoga parazita na mimetiki organizam djela iziskuje panju utoliko vie to se Konstantinovi dananjega itatelja doima kao pisac koji avangardistiku tenju za razgradnjom organskoga umjetnikog svijeta sve razgovjetnije kritiki preispisuje iz postavangardne knjievne i intelektualne konstelacije. Saeta, njegova brgerovska bilanca avangarde glasi: uas zavrava u muzeju.1 U skladu s tim, Konstantinovia u u nastavku, nasuprot uobiajenom kontekstuiranju njegova opusa, itati kao osvijetena postavangardnog batinika avangardistikih eksperimenata. Pretvaranje biljeke u princip moglo bi se prema tome izvesti iz pieva promiljena zglobno-razglobnoga pozicioniranja u zaotrenu dobu krajnost2 u kojemu se zatekao: ni ova ni ona krajnost, nego rez koji sustavno podsijeca njihovo destruktivno oporbeno konstituiranje! Krajnosti iza sebe ostavljaju smetlita i groblja, a kao to pita jedna indikativna biljeka iz segmenta Pentagrama naslovljena
Radomir Konstantinovi, Pentagram: Beleke iz hotelske sobe, Dela Radomira Konstantinovia, Beograd: Nolit, 1984, 298. U nastavku teksta samo brojevi stranica u zagradama. Iako je Konstantinovieva teza brgerovska, Brgerova Teorija avangarde objavljena je nota bene tek 1974, dakle osam godina poslije. 2 Eric Hobsbawm, The Age of Extremes: A History of the World 1914-1991. London: Vintage, 1996.
1
Obilazim groblja sve ee: Ko e da zaustavi ta groblja, ta smetlita u njihovom napredovanju? (280) Premjetanjem biljeke iz zone pripovjedaeve nadlenosti u koju je recimo bila smjetena ve u Dostojevskijevim Zabiljekama iz podzemlja (1864), a zatim avangardistiki izriitije u Rilkeovim Zabiljekama Maltea Lauridsa Briggea (1910) u zonu nadlenosti implicitnoga autora, Konstantinovi, drugim rijeima, prevodi silovitu avangardistiku poetiku raskida ili izravne provale situacije prikazivanja u prikazanu situaciju, u oprezniju postavangardnu poetiku iaenja gdje se pripovijedanje pojavljuje kao nekakav tihi, ali ustrajni uljez na vratima prie. Postavangardna poetika pretvara granicu s jedne strane u zonu razvlatenja njome razdvojenih podruja, a s druge je strane i samu ini upitnom u njezinim zakonodavnim ovlastima. Sutra e moda morati biti povuena drukije. Umjesto prirodnima, umjetnost, stvarnost i granica meu njima postaju upitnim i uvjetnim entitetima. Nisu li upitnik i zagrada uostalom najpostojaniji rekviziti Konstantinovieve proze? Tako opremljena, biljeka postaje nainom uokvirivanja glavnoga teksta, a okviri, kao to je upozoravao Derrida poev od Istine u slikarstvu (1978), ne ostavljaju ono to uokviruju netaknutim. Naprotiv, izvanjski okvir identificira unutarnju jezgru time to popunjava njezinu konstitutivnu prazninu, nadomjeta njezin imanentni manjak. Pritom je on samo nuan, ali ne i dovoljan uvjet tvorbe identiteta teksta. On dodue uokviruje, ali nikad definitivno jer pripisuje to to uokviruje stanovitom razredu u naemu sluaju onome prie - a da sam ne pripada istome nego drugome razredu, u naemu sluaju onome diskurza. Da bi se meutim pouzdano odredio razred okvira, potrebno ga je i samoga opet uokviriti odnosno cijepiti stranim tijelom. On dakle s jedne strane dograuje, zatvara i identificira tekst, a s druge ga, prevoenjem u drugi, strani razred, razgrauje, otvara i dezidentificira traei da i sam bude identificiran kakvim naknadnim potuujuim dometkom. Derrida je na mnogo mjesta ustrajao na neodvojivosti te dvije oprene funkcije okvira dosljedno se suprotstavljajui iskljuivosti kako njegovoga strukturalistiki familijarizirajueg, tako i njegovoga poststrukturalistiki defamilijarizirajueg tumaenja. Drei to na umu, razrastanje poetike biljeke u modernistikoj prozi, poeziji pa i likovnoj i glazbenoj umjetnosti, gdje esejiziranje kao nain proznoga podupiranja poetske jezgre stvaralatva u dvadesetom stoljeu upravo buja, u prvoj bi se fazi dalo protumaiti kao diskretno popunjavanje ispranjena identiteta umjetnosti, a u drugoj, tzv. postmodernistikoj, kao indiskretna kompenzacija u meuvremenu razotkrivene popune. Autoreferencijalne diskurzivne margine tako zadiru u heteroreferencijalno pripovjedno sredite umjetnosti u nastojanju da ga uvrste sve dok ga napokon ne nadomjeste i istisnu; decentrirana, umjetnika se djela pretvaraju u rahle nakupine marginalija. Kao to se formulira u Pentagramu, ona postaju besmislena gomila bivih stvari... osloboena od svake nekadanje namere koja ih je oblikovala, od svakog oblika! (281) U benjaminovskom posttraumatskom vokabularu, pretvaraju se u hrpu krhotina po kojoj melankolini namjernici i potucala, potomci lakomislenih graanskih uivatelja, premeu i preslaguju ostatke razmrskana umjetnikog identiteta koji je, navodno, neko bio cjelovit. Iz
posttraumatske perspektive, meutim, namee se pitanje je li tome ikad bilo tako ili je, da bi se konstituirao, umjetniki identitet oduvijek bio upuen na pomo kakva nevidljivog rtvenog ruba. I nije li ga upravo ta tiha viktimizacija, stavljena u slubu njegova estetskog savrenstva, kotala rasprsnua nakon otvaranja oiju u jednome svetu pakla, u svetu prema kome su srednjovekovne vizije pakla zaista samo delo detinjaste ale? Jer ako grka umjetnost univerzalne lepote skriva istinu da je ta Grka bila svet nesklada, uasa, sramote, onda dananju umjetnost zavejava pepeo 6.000.000 spaljenih Jevreja, moje brae (Pentagram, 300/301). Tim smo dvama, zasad jo otvorenim pitanjima dotaknuli problem koji, sadrajno i formalno, obiljeava Konstantinoviev opus, i to, kako se on razvija, u sve znatnijoj mjeri. Vratimo li se spoetka apostrofiranim paratekstnim biljekama koje zakljuuju njegove fikcionalne proze - prevodei ih iz pripovjednoga u diskurzivni vremenoprostor i otvarajui meu njima proces nepomirljive ali nune razmjene - jasno je da se fikcionalnome kronotopu koji poiva na posrednoj bezlinoj komunikaciji izmeu pisca i itatelja takvim cijepljenjem uskrauje pravo na autonomiju. On je natjeran na izmjenu tvari s pragmatikim kronotopom izgraenim na osobnoj komunikaciji, katkad ak toliko neposrednoj da bi se ti dalo razumjeti samo kao neko drugo i drukije ja. to su biljeke, napokon, ako ne vrsta podsjetnika samome sebi za neki kasniji trenutak kad se ja bude oslobodilo sadanjih organskih slijepih pjega i njihova klica bude sazrela za razrastanje? One u tom smislu sadre obeanje, ako ak ne i nalog za odlunije probijanje zasad samo naetih ogranienja jednoga naizgled genetski zadanoga opaajnog horizonta. Jo od razgradnje realistike paradigme oprimjerene u prozi Dostojevskog, kako se to obeanje sve razgovjetnije pretvara u nalog, tako ivot i umjetnost, situacija pisanja i prikazana situacija, autor i lik kao dva prividno potpuno heterogena registra pripovjedne umjetnosti osvjeuju svoju neopozivu meuovisnost. Prvi su dijagnostiari i analitiari toga fenomena ipak mogli postati istom suvremenici avangardnih knjievnih kretanja s poetka 20. stoljea, npr. Georg Simmel u Nazoru ivota (1918) i Mihail Bahtin u Autoru i junaku u estetikoj djelatnosti (1924-7). Tijekom prve polovice stoljea takvo avangardistiko sueljavanje dvaju nepomirljivih naela dobiva nove, isprepletenije forme i u knjievnostima junoslavenskoga kulturnog kruga. U Marinkovievu Zagrljaju (1953) primjerice, koji s avangardistiki znatno izriitijim Konstantinovievim Daj nam danas (1952) otvara drugu polovicu zajednikoga doba krajnost, ona se na na kraju hvataju u samrtni kotac, doim u Konstantinovievu desetak godina kasnijem Ahasveru (1964), ako mi se dopusti metafora, u vrsti mezalijanse ve neopozivo mijeaju svoje otrovne sline. Ta osebujna postapokaliptina monoloka proza koja strateki premjeta poprite dogaanja iz tjeskobne sadanjosti u srednjovjekovnu prolost da bi to dvoje onda stopila do neraspoznatljivosti, raa se, kao to upozorava gorespomenuta zavrna biljeka (Beograd, 1964), u znakovitome povijesnom trenutku izmeu procesa Eichmannu u Jeruzalemu (1961) i nrnberkih procesa (1965). Kronotop hotelske sobe povezuje je s u isto vrijeme nastalim Pentagramom ije se zavrne
biljeke takoer, nimalo sluajno, grupiraju oko Ahasverova prisilnog nomadizma. U njima stapanje vremenskih planova, izazvano ponavljanjem istog zla, doputa otkrie Ajhmana u Kaliguli (446). Postkolonijalna se Europa tek poinje suoavati s tjeskobnim naslijeem Holokausta ulazei u dugotrajni proces okajavanja koji e dobiti pravi zamah 68. Kao to je objasnio Aim Csaire u Govoru o kolonijalizmu (1950), poricanje kolonijalnih zloina samo je otvorilo put njihovu okantnom povratku u unutareuropskom perfidnijem i sofisticiranijem obliku. Svaki je uglaeni kranski graanin dakle nosio u srcu svog humanizma, bez ikakve svijesti o tome, nekakvoga demonskog Hitlera.3 Takva temporalnost neeljenog, a silovitog povratka potisnutog, kao to je postulirao jo Csaireov nadahnjiva Benjamin u Tezama o filozofiji povijesti (1940),4 potpuno deplasira dotada opeprihvaenu progresivnu temporalnost povijesti. Ispod papira na kojemu nastaju hotelske biljeke u Pentagramu - znakovito iako dosad (moda podjednako znakovito) neopaeno od kritike - razbuktava se valpurgijska no posejana leima mrtvaca (197): Ni pentagram na pragu Faustove sobe ni petokraka na elu njegova dvojnika (200) ne uspijevaju zatititi od povratnog oka mefistofelovski svet jedne volje okrenute poricanju, volje za zloinom u ime idealne, metafizike svoje stvarnosti, u jednu rije svet jednog izgorelog, ve karboniziranog, a ipak avetinjski upornog humanizma (197/8). Evocira se stoga, u tom kontekstu, faustovski projekt dehumanizacije sveta, osloboenje sveta od nasilja svesti koja humanizira svet (261). Posle svega emu je vodila ta svest, posle istorije koja je buknula ognjevima upravo u ovoj noi, ognjevima na putu traenog apsoluta, u zadahu ljudskog mesa spaljenog u ime nekog takvog apsoluta... (263) Ahasver i Pentagram, iji paralelni i uzglobljeni nastanak asocira isto takav nastanak Conradova Lorda Jima i Srca tame, nadaju se analognu itanju, danas ve malone neodgodivo, kao ispiti savjesti europskog modernizma. I ti se pozivi na njegovu odgovornost konano, kao i oni Conradovi, raaju na iaenoj europskoj periferiji ija produena no srednjovekovlja ( jo i danas) neumoljivo svjedoi kako je modernistika sveopta racionalizacija urodila lomaama, vealima za neprijatelje i krivokletnike, mutnom i krvavom rekom sa mrtvacima. Ide li ova reka za mnom? Ponekad je ujem sasyim dobro. (264) Od ta dva djela nadalje Konstantinovieva e proza, kao recimo i ona Adornova, Blanchotova ili Derridaova, konzekventno pojaavati cirkulaciju posttraumatskoga kronotopa biljeke u predtraumatskome kronotopu pripovjednog teksta bez obzira bio on fikcionalan ili ne kao u sluaju Filosofije palanke - i tako sve intenzivnije uruavati progresivnu temporalnost potonjeg. Pria odsad u Konstantinovievu opusu nee vie moi izai na kraj s kolanjem traumatskoga nevremena krivnje u njezinu linearnom vremenu iskupljenja. Tanke zagrade oko spomenutih
Aim Csaire, Discourse on Colonialism. Trans. J. Pinkham. New York / London: Monthly Review Press, 2000, 36. 4 Michael Rothberg je upozorio da je kljuni Csaireov pojam choc en retour preuzet iz francuskog prijevoda Benjaminove rasprave (1947). Usp. Multidirectional Memory: Remembering the Holocaust in the Age of Decolonization. Stanford, CA: Stanford University Press 2009, 80.
3
paratekstnih biljeaka dodue izdvajaju strano tijelo primaknuto nadomak organizmu, ali su dva njima razgraniena kronotopa prisiljena podijeliti te crte koje ih dijele jednoga od drugoga i time spojiti svoju njima izazvanu odvojenost, uzglobiti svoju razglobljenost. Dijeljenje naizgled odijeljenih svjetova ivih i mrtvih, spajanje prividno odvojenih vremena i prostora, pretapanje pojedinanih sudbina koje i ne slute jedna za drugu, to od sredine ezdesetih godina postaje Konstantinovievom opsesivnom temom. On shvaa hamletovski diktum The time is out of joint potpuno doslovno ba kao i Derrida koji u Sablastima Marxa pie vrijeme je dezartikulirano, iaeno, izbijeno, dislocirano, vrijeme je poremeeno, sumanuto, istodobno razulareno i ludo5. Kad malo dalje pridodaje vrijeme je deportirano, postaje jasno da njime optjeu, osim Marxovih, jo neke druge sablasti koje remete i diskurzivnost prostornih formi kujui meu njima neoekivana zajednitva. Na poetku Pentagrama u skladu s time itamo: Jesam li to moje Ja, ili Ja toga oveka? Gde su granice izmeu ta dva mogua Ja? One se gube, rastau u ovoj apsolutnoj ravnopravnoj mogunosti i jednog i drugog Ja... (168) A na kraju: Jer kad ustanem ja ko e da ustane? Bezimeno jo neko udovite, bez lica, na putu u nepovrat, ili neiji zaboravljeni brat na putu ka izgubljenoj svojoj brai... (455) Tiranija nad istorijom brie i poslednje razlike izmeu mene i drugih. (434) Onaj ovek koji lei jo uvek poda mnom, u gluvom vrbaku reke... da ja sluajno nisam on, s leima iznad vode, s potiljkom ovenanim travom, blatom, licem u mulju, s kolenima pod bradom... da smo on i ja neto isto, da izmeu nas nema vie nikakve razlike? (435/6) Ako se u patnji pod tiranstvom (kao tiranijom nad vremenom) razvija oseanje bratstva, ovog stranog roatva po patnji, uporedo i istovremeno sa ovim oseanjem povezanosti kojim nas tiranija povezuje, razvija se i ovo poraavajue oseanje identiteta u identinoj sudbini tog svetane-sveta u kome su sve prie iste, sveta bez mene jer bez tebe. Tiranija je napad na istoriju samim tim to je napad na moju pojedinanost. (436/7) I neki drugi modernistiki romanopisci junoslavenskoga kulturnog prostora, dakako, njeguju zavrnu autorsku biljeku kao tehniku zatvaranja fikcionalnog svijeta. Kamovljeva Isuena kaljua, koja je, iako zavrena jo 1909, otkrivena i objavljena 1952, dakle tek dvije godine prije Daj nam danas, potpisana je recimo imenom protagonista-pripovjedaa Arsena Toplaka kojemu je predmetnuta njegova znakovita tvrdnja Jer ja - nisam ja!.6 Selimoviev Dervi i smrt, objavljen dvije godine nakon Ahasvera, a gotovo paralelno s Pentagramom, zakljuuje se (gotovo) istim citatom iz Kurana kojim se i otvara, te rijeima: Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin: Nisam znao da je bio toliko nesrean. Mir njegovoj namuenoj dui! 19621966. U usporedbi s tom dvojicom modernistikih romanopisaca, Konstantinovi je suzdraniji u fikcionalnom udvajanju autorske instance. On je ne potpisuje nika5
Jacques Derrida, Sablasti Marxa, prev. S. Raheli, Zagreb: Sveuilina naklada, 2002, 30/1. Na to je kod nas prvi upozorio, I to analitiki, Tomislav Brlek, Ako je literatura - (pot)pisano isuivanje kaljue identiteta, Dani hvarskog kazalita XXX, Zagreb/Split, 2004.
kvim imenom figurativnog Doppelgngera, nego svoje anonimno, gotovo zapisniko ovjerodostojavanje romanesknoga zbivanja, umjesto toga, autorizira tankim zagradama. Taj ga interpunkcijski postupak, svojevrstan zatitni znak njegove proze, odvaja od Andria koji pod Travniku kroniku potpisuje U Beogradu, aprila 1942 otvarajui time, kao to su primijetili brojni komentatori, asocijativni transfer s najezde Zapada u Bosnu u prikazanome svijetu romana na navalu Zapada na Beograd u situaciji pisanja. Po Zoranu Milutinoviu: From the moment one encounters this dating frame, one necessarily has to double up all meanings in these two time perspectives.7 Konstantinovieve pak zagrade, za razliku od takvoga sprezanja u analoki transfer, signaliziraju neodluivi status suplementa: Administrativni nadnevak dodue pripada kronotopu razliitu od onoga to ga verificira, ali je taj prvi kronotop ipak nuan za potpuno razumijevanje ovoga potonjeg - ba kao to je zagrada nuna za tono razumijevanje reenice u koju je uklopljena iako joj organski ne pripada. Kako bismo, s jedne strane, mogli znati to je reenino vrijeme ako nismo spoznali njezino nevrijeme ili to je reenini prostor ako nismo spoznali njezinu nigdinu ali opet, s druge strane, kako je uope mogue spoznati nevrijeme i nigdinu drukije nego iz nekog vremena i prostora? Ne samo ove, sve Konstantinovieve biljeke u zagradama, ratrkane po njegovim tekstovima vrlo izrazito ve od Miolovke, obiljeene su takvom naknadnou umetka koji ratimava svojim utimavanjem. U usporedbi s Daj nam danas, Miolovkom i istim i prljavima, u Ahasveru nevrijeme zavrne biljeke eksplicitnije i izdanije zadire u progresivno narativno tkivo, otvara prostor brojnim zagraenim, zarezanim i upitanim insertima, uvre i zauzlava vrijeme u rekurzivne petlje. Dva zagradama odvojena kronotopa sustavno se rendgenski nasnimavaju ili psihoanalitikim vokabularom: prenose - jedan na drugoga i tako do nerazluivosti meusobno kontaminiraju. Je li ono to se idovima dogaalo davno prije zlokobno nagovijestilo ono to e im se dogoditi poslije ili tek nakon Holokausta moemo valjano retrospektivno razumjeti Ahasverovu priu? Ali Konstantinovi sustavnim umnoavanjem umetaka i zagrada malo-pomalo izlazi izvan narativne matrice kobna nagovjetaja i njegova tragino zakanjelog prepoznavanja, tzv. foreshadowing i backshadowing svojstvenih modernistikom romanu kakvoga u egzemplarnoj formi nalazimo npr. u neto ranijim Desniinim Proljeima Ivana Galeba (1957). On svojim heterotopnim i heterotemporalnim meandriranjem, naprotiv, otvara prostor potencijalnosti i kontingenciji odnosno sideshadowing koje principijelno subvertira kauzalno uzupavanje vremenskih planova. Veze izmeu prolosti, sadanjosti i budunosti na taj se nain otimaju koliko god pervertiranim zakonima krono-logike. Ona vie ne moe valjano objasniti kaotini poredak stvari u svijetu pogoenom traumom. Sadanjost
7
Usp. Getting Over Europe: The Construction of Europe in Serbian Culture. Amsterdam/New York: Rodopi, 2011, 232. Inae, Milutinovi nije u pravu kad tvrdi Framing a text by dating it is not characteristic of Andri, and Bosnian Chronicle is the only work in which he used this device (232) , jer Andri i Gospoicu potpisuje Beograd oktobar 1942- april 1943,g.
vie nije logina posljedica, nego naknadni falsifikat prolosti, prolost vie nije logina prethodnica, nego naknadni falsifikat sadanjosti. Nerazmrsivu prepletenost vremenskih dimenzija iji transferencijski odnos sad regulira naknadnost najbolje odraava jedna znakovita reenica iz Blanchotove istoimene knjige: Kad god da je mogla biti napisana, svaka e pripovijest ubudue biti pripovijest prije Auschwitza.8 Jedini kontinuitet koji obiljeava prevoenje iz jednoga vremenskog plana u drugi, zahvaljujui traumatskoj intervenciji nevremena u njihovu smjenu, jest onaj iznevjeravanja. Sve se moglo posloiti drukije nego to se posloilo i moe jo uvijek, im se prvom zgodom preklopi kaleidoskop povijesti. A on se ionako stalno preklapa. Dekartova smrt izlazi punih trideset godina nakon Ahasvera. Prevoenje vremenskih i prostornih razina jedne u drugu toliko je u tom razdoblju uznapredovalo u Konstantinovievu djelu da su zagrade u zakljunoj biljeci romana, kao dosadanje privilegirano mjesto autorskoga meupozicioniranja, uklonjene. Autorska se situacija pisanja (ili njegova zakljuivanja) specificira umjesto toga dvostrukom, naizgled neznatnom preinakom. Umjesto Beograd sada (ponovno) stoji U Beogradu, a umjesto etveroznamenkastoga brojanog datuma velikim slovom metonimijski skraeno Devedeset tree. U Travnikoj kronici, radi podsjetnika, stoji U Beogradu, aprila 1942. Milutinovi objanjava: The novel was written in Belgrade under German occupation, during the famine-stricken and coldest winter of the Second World War. And once again the thunder of cannons from Europe, and news of Ustasha massacres in neighboring Bosnia, at that time the Nazi puppetstate in Croatia, could have been heard in Belgrade. (232) Devedet tree, meutim, iz susjedne Hrvatske i Bosne mogli su u Beograd dopirati neki potpuno drukiji glasovi.9 Budui da je Beograd u to vrijeme bio meunarodno izoliran grad podvrgnut politikim i ekonomskim sankcijama, a uobiajena mobilnost i iroka mrea kontakata njegovih graana samim time drastino ograniena, vraeni u meuvremenu naputeni prijedlog u osobito kad se povee s romanesknim opisima stanja u gradu kao onime maminim Tako je to, sad vie nemamo ni dravu, ni ponos, ni kafu, ni toalet-papir10 ili onime sinovim Najvea moja alost noas je alost za pijacom... Nema vie pijace za mene plaem, dakle, za pijacom, i u snu... (200) ili Sve je prazno, gluvo i mrano... (217) kad se dakle povee s tim tjeskobnim doivljajima stanja sredinjih likova, nedvosmisleno asocira traumatsku prikovanost, odsjeenost i zatoenost situacije pisanja. Ona je,
Maurice Blanchot, Aprs coup, Paris: Minuit, 1983, 99: A quelque date quil puisse tre crit, tout rcit dsormais sera davant Auschwitz. Kurzivi moji. Naslovnim pojmom Blanchotove knjige Lacan je, kao to je poznato, prevodio Freudov pojam Nachtrglichkeit. 9 U govoru na etvrtoj skuptini graana srpske nacionalnosti BiH, u Sarajevu, 22. 6. 1997, Konstantinovi spominje to doba dok ste vi ovde, u Sarajevu, pod najuasnijom, pod najsramnijom opsadom ove epohe, odolevali agoniji ljudskosti (a da vam nismo mogli da pomognemo iako se sve ee pitam: nismo mogli ili nismo smeli?). Usp. http://pescanik.net/2011/11/zivotinja-mojeljudskosti/. Pristup 2. 6. 2012. 10 Radomir Konstantinovi, Dekartova smrt. Novi Sad: Mir, 1996, 110. U nastavku teksta brojevi stranica u zagradama.
8
kobnom ali neskrivljenom samokastracijom, izgubila svaki doticaj s meunarodnim tritem ideja. ezedesetpetogodinji sin lamentira: /K/ao da se stidim od pijace (otkud taj stid od pijace?), ali ako biti potreban nekome nije nita drugo nego biti upotrebljiv, onda je sve ovo sada moja alost za pijacom kao alost svake moje alosti: ta novo sada tamo kupuju, bez mene? ta prodaju (bez mene)? (200) Ne samo da je onemoguen izlazak iz gluhoga gradskog mraka na svijetli i otvoreni prostor (meunarodne) trnice, ve je i samo pribliavanje prozoru vlastitoga stana postalo pogubno. Dok je Pasternak pjevao Otvorite prozor da vidimo koje je stoljee vani, jer su na revolucionarnoj ulici pod prozorom doista napredovala stoljea, u Dekartovoj smrti ona nazaduju. Ne smem da odem do prozora, ovo je no prekopavanja grobova, ja sam na groblju koje prekopavaju... (200) To je dakle Beograd te zloglasne Devedeset tree, godine kojoj ne treba predmetati znamenke kalendarskih tisua i stotina jer je i ovako komprimirana - jedinstvena i nezamjenjiva, mitski vododijelna, nevrijeme usred vremena. Ovaj se roman, kao pravo benjaminovsko poprite indicija, raa iz samoga srca nevremena koje malo-pomalo okuuje sve koridore prikazanog vremena, u tom pogledu znatno nadilazei Pentagram, Ahasvera i sve prethodne Konstantinovieve proze. Nevrijeme uostalom ini jednu od velikih kristalizacijskih toaka njegovih zamrenih asocijativnih putanja. Ono se za oeva ivota stalno zlokobno nadvija, pribliava i prijeti sve dok poslije oeve smrti, u drugome udaru traume na prvu bolnu ranu zadanu dvije godine ranijim odlaskom onoga drugoga, Velikog Oca,11 ne ostavi iza sebe tu Devedeset treu kao slamnigovski turobnu aleju poslije sveanosti. Poetno je mahnitanje oluje prohujalo - do daljnjega, molim - pa sada preivjeli nevoljnici mogu, u radu krivnje, kajanja i alovanja, prignutih glava pribirati i sortirati ratrkane otpatke nosilaca bivega vremena koje je raznijelo. Na posttraumatskome popritu zloina, kao to je dijagnosticirao Benjamin, nema vie nijednoga ljudskog lica, svi su nekadanji protagonisti netragom i nevratom nestali. I doista, na poetku romana itamo: Moj otac? Sada samo ovaj asovnik ... ovo naliv-pero... mali izbor Dekarta, ili Montenj, u tri sveska... (5) I malo dalje citat iz Montaignea koji e se zatim ponoviti: Mi smo sainjeni od komadia, i to sastavljenih tako bezoblino i raznoliko da svaki deli u svakom trenutku igra za svoj raun. (7) Puzzle dakle? Ponavljanje toga citata, meutim, po obiaju sadri njegovu vanu nadogradnju: nemogue je sastaviti te komadie u skladnu sliku jer je nenadani udar opakog vjetra opasnosti, sluajnosti i okolnosti zauvijek zameo sliku cjeline i potisnuo je u zaborav (24/5). Nije dakle nikakvo udo to nam se pripovjeda, osupnut provalom nevremena, predstavlja kao permanentno rastrojeni skuplja krhotina koji je izgubio pregled nad stvarima pa kompulzivno ponavlja jesam li to ve rekao? U posttraumatskome stanju u kakvom se iznenada zatekao ne moe vie raspolagati prolou, oduzeta mu je oeva predtraumatska sabranost koja dosljed11
Usp. Konstantinoviev pomalo ozloglaeni hommage Titova misao, Trei program Radio Beograda 45/1980, 13-17.
no otklanja pogibelj nadolazee oluje time to se kao umjetnika forma samostvara, okrenuta sopstvenoj unutranjosti (11). Otac meutim, s druge strane, ba time to je grevito preduhitruje i kroti, kao da najavljuje, navlai i izaziva oluju. U takvu se doivljaju njegova strogo disciplinarnog nastupa, koji im ulijeva strah i mrnju, nedvosmisleno ujedinjuju sin i majka. Sin: /O/luja, okean, stihija neka, to je provalila iz tog tihog ujednaenog mrmljanja moga oca. (15) Ili na drugome mjestu: /P/adala je kia, seam se, duvao je jak vetar neoekivano, vrata su se otvorila, ugledao sam oca. Stajao je na pragu, bez rei. Ne znam koliko je to trajalo. Ali dobro se seam svog oajanja: nisam znao gde Paskala da sakrijem (...) Paskal, to sam ja koji ne volim oca. Paskal, to sam ja onda u toj noi: kia je bila sve jaa, kia sa vetrom... (136) Majka: Da li se sea naih izleta? Uvek su, u izvesnom asu, dolazili mrani oblaci, strani oblaci puni pretnje, nismo to oekivali, ili, moda, oekivali smo samo nismo hteli da oekujemo, skupljali smo otpatke pod sve mranijim nebom ... posle smo traili korpu za otpatke, dugo smo je traili, a on je ostajao poslednji, pri naem odlaenju (a nebo gore, nad njim, strano mrano), da sve pregleda i proveri ... ali nita, kia nije pala (sad mi se ini da nikad nije pala ta kia), i vraala se svetlost, i mir, nita, sve je isto, i to je vedrina, odjedanput vedrina, nikad kia nije padala, niti e da pada, eto: mrzim tvog oca. (110/11) Ali sexagenarius u Beogradu, Devedeset tree, nakon udara ratne traume koji ga je paradoksalno oslobodio gra omoguivi mu da stvaralaki proradi prethodni udar oeve smrti, uvia da je otac ipak bio u pravu. Kia je naposljetku uistinu pala, i to olujna, sruila se kao potop, pravi povodanj koji je vatrenim znamenjem spojio nebo i zemlju. Ili ju je otac moda ipak izazvao svojim grevitim preduhitravanjem zagaujuih efekata aleje poslije sveanosti, patolokim individualnim naporima da oisti sve prije nadolazee lude karnevalske fete pa je onda zapravo majka bila u pravu? Moda je ba trebalo bacati smee i otpatke, pa i piati u transki Canale (110), ljudski je ostavljati tragove za sobom (213), pa nam se onda oluja ne bi dogodila ili barem ne bi bila tako strana, jer bismo za nju bili spremniji. Tko uporno skriva smee, ne bi se smio uditi kad odjednom navre njegova poplava iz toga tajnog skrovita. Nakon toga je teta neopoziva. Konano, mama samo najavljuje potonju sinovu patnju zbog izgubljene pijace kao razdraganoga izlaganja smeu kad kae: Ne bojim se ja smrti; bojim se prazne pijace. Sea li se, dete moje, kako su to bile ogromne gomile svega i svaega; sea li se kakva sam bila, u prolee, u doba izobilja, u doba ubreta, u doba prvog luka, i crnog i belog, i nene zelene salate, veoma nene, sa svih strana kuljalo je ubre na nas. (213) Tko je tu naposljetku dakle bio u pravu otac koji je zlokobno anticipirao smrdljivo smetlite aleje poslije oluje ili mama koja je mislila da se oluja fobinim
odstranjivanjem smea samo izaziva to u romanu ostaje otvorenim, kontingentnim, zahvaljujui neumornome kuljanju ubreta iz posttraumatske zakljune biljeke (osloboene zagrada) u predtraumatski narativni raspored odnosa meu lanovima familije. Nije li ta sanitarna konstelacija u familiji, autoritarna kakva je bila, moda morala dovesti do traume? Jer to je isto nevrijeme naposljetku pomelo i majku, povuklo je u svoj potop da bi na obalu upravo kao iza oca izbacilo sam junk, trash i rubbish, a taj ju je, nota bene, fascinirao nita manje nego njega, samo s druge strane: /P/liva po moru, s licem okrenutim dnu, lagano se kreui kroz vodu, ogromna prastara besmrtna ivotinja, ko zna ega sve ima tamo dole, na dnu, pa to je kao da ona lebdi nad pijacom... Ko zna ta bi sve nala u tom ubretu... (213/4) ija je sad patoloka fascinacija smeem u konanici skrivila udar nevremena koji je cijelu obitelj pretvorio u poniavajuu hrpu otpadaka, na to pitanje retrospektivno kuljanje smea iz traumatizirane situacije pisanja ovoga romana, identificirane u maloj zakljunoj biljeci, sustavno onemoguuje razgovijetan odgovor. Kontingencija kao da odnosi pobjedu suoavajui itatelja s ispranjenim popritem zloina na kojemu je, poput sina po bolnim otpacima svojih roditelja, prisiljen unedogled prekopavati kao po vlastitoj rani. Obrazac kretanja njegova razumijevanja, kao to formulira Ottmar Ette za jedan drugi roman prekoraenja granica, nije obrazac linearno progresivne lektire, nego stalnih skokova.12 Provala nevremena iz rubno pribiljeene situacije pisanja u vremensku strukturu ispisanoga, osim toga, onemoguuje i jasno kronoloko razluivanje etapa sazrijevanja protagonista u autora. Rije je o tipinoj fabularnoj matrici proistekloj iz transformacije koju je modernistiki Knstlerroman proveo na zapletu klasinoga Bildungsromana. U tu teleoloku liniju otrenjujueg sazrijevanja pisca zasijeca udar Velike Traume koji, retrospektivno se distribuirajui u niz svojih fabularnih supstituta i derivata, naruava evolucijsku temporalnost zapleta; ovaj se beznadno uvija, upetljava i zaplee. Posttraumatska situacija pisanja, na koju se u romanu referira brojnim zagraenim i nezagraenim umecima, predstavlja nam autora u dobi od 65 godina; u toj dobi on sve vie genetski nalikuje sredinjem liku oca dok ovime uporno tei umjetniki ovladati. Druga kljuna situacija iz koje pripovjedaprotagonist percipira prole dogaaje vezana je za privatnu traumu oeva umiranja dvije godine nakon javnoga oprotajnog spektakla dijametralno oprena i zato Supstitutnoga Oca, dakle opet jedne posttraumatske 1982, kada je pripovjeda-protagonist imao 54 godine i suoavao se s onemoalim i poivotinjenim likom svojega neko jako ponosnoga oca. No nije li taj potonji otac upravo u procesu poivotinjenja postao nekako ljudskiji dok je onaj prvi Tata tzv. Ljudskog Lika, u procesu okamenjivanja u skulpturu Velikog Krotitelja upravo poivotinjio? Trea je, napokon, mnogo davnija perspektiva odrastajuega sina, tinejdera i klimavca, u stalnome traumatinom sukobu s uspravnim i autoritarnim ocem-Mojsijem.
12
Ottmar Ette, Literatur in Bewegung: Raum und Dynamik grenzberschreitenden Schreibens in Europa und Amerika, Weilerswist, 2001, 363.
Ali te se tri etape odrastanja upisuju i pretapaju jedna u drugu do te mjere te je nemogue odrediti koja je pred-, a koja posttraumatska. Prije i poslije, vrijeme i nevrijeme se, kao u razuzdanoj atmosferi karnevalske sveanosti koja sve sudionike poivotinjuje i ukida granice raspojasanim zamjenskim igrama meu njima, opasno i plodonosno dotiu. Na poetku IV. poglavlja pripovjeda naziva sebe sexagenarius od trinaest godina, puer aeternus (15), a zatim opet u XX. poglavlju dete-starac, udovite starac-deak (97/8) koje ne zna plae li infantilno ili staraki - jasno nam time dajui do znanja da se u njegovu prikazu dogaaja i stanja starost jednako upisuje u mladost kao i mladost u starost. Je li on, kad je kao dijete panino strahovao od nagloga bujanja oevih pauza u predavanju ili skandiranju latinskih stihova ve anticipirao njegovo potonje plakanje, jeanje, cviljenje, mumljanje i hroptanje ili je taj strani doivljaj oeve predsmrtne poniavajue agonije iz perspektive pedesetdvogodinjaka projicirao unatrag u djetinje strahove? Provala olujnoga kronotopa biljeke u pripovjedni kronotop teksta, dakako, ne poremeuje samo percepciju blinjih kao ni onu samoga sebe kao protagonista, svjedoka i prikazivaa romanesknih zbivanja i odnosa. Kao to upozorava ve sam naslov, ona rendgenski preslikava odnose meu likovima na odnose meu misliocima i pjesnicima s kojima se ti likovi identificiraju. Genetteovskim vokabularom, primarna dijegetika razina koju nastanjuju otac, majka i sin udvaja se i do neraspoznatljivosti pretapa sa sekundarnom dijegetikom razinom na kojoj prominentno figuriraju i zapodijevaju zamiljene meusobne odnose Descartes, Pascale, Montaigne, Pound i Rilke, zajedno sa svim svojim knjievnim i neknjievnim likovima. Tu itatelj dakle susree autore i likove koji izvode svoju romanesknu egzistenciju iz Konstantinovievih oito dugogodinjih i sustavnih lektirnih biljeaka. Obilno, ali promiljeno ratrkavanje batine tih seminalnih mislilaca i pjesnika po stranicama ovoga romana svojevrstan je trijumf principa biljeke u heterotopijskom narativnom tkivu. Biljeke su naposljetku uvijek neka vrsta posijanoga sjemena iz ijega se pokapanja u nama treba roditi neto novo. Ulazak Konstantinovievih lektirnih biljeaka u roman, meutim, anje neke plodove i onkraj toga svojega dvoznanog trijumfa. Budui da ti velikani svojim mislima, voeni rukom autora, zapodijevaju dijalog u bahtinovskom Velikom Vremenu povrh i iznad eksplodiranoga malog vremena ljudske povijesne egzistencije kojemu su na milost i nemilost izloeni otac, majka i sin, transfer i nasnimavanje dogaajne primarne dijegetine razine na tu plohu dugoga trajanja sekundarne dijegetike razine moe se razumjeti i kao izvlaenje obiteljskih odnosa u prostor bezvremena osloboena od naruenih povijesnih zakona, njihovo kozmiko izuzimanje iz razorenosti zemaljskog smjetaja. U duhovnome prostoru otvorenom dijalogom izmeu Descartesa, Pascala, Montaignea, Pounda i Rilkea jedna se rastoena mala beogradska obitelj vraa svojoj svetskoj porodici, svojoj vrsti, ona stupa u dodir, preko najbliih svojih uzroka, sa udaljenim stvarima i dogaajima sa kojima... kao da nije imala nikakve veze, ona se vraa svetu kao nekakvom bezgraninom bratstvu kojim je sve obuhvaeno do u beskonanost... Ona postaje udo, tim preobraajem iz smrti u ivot, iz usamljenosti injenice u element sveopteg bratstva jednog reda, iz mrtvila svrenog ina, u kome kao da je (u njegovoj defini78|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
tivnosti) prestao svaki ivot, i u kome kao da je zavladalo nitavilo... u aktivno stanje inilaca... Nema bezutenog razumevanja... razumevanje je oganj, jeza iz mrtvila prenutog duha, pokrenutog uma, koji pretvaraju u vatru svaki led, koji odbijaju bezutenost i, ta vie, za nju su nesposobni. (Pentagram, 340/1) Lektirne biljeke dakle ovdje igraju ulogu koju je Homi Bhabha nedavno u drugome kontekstu pripisao fikciji: Against the hard face of facts and the burden of experience, the fictional as if opens up the counterfactual ethical narrative of the what if.13 Takvu etiku ulogu pripisivala je fikciji, recimo, poznata Marinkovieva novela Aneo (1953) gdje se za smrtno bolesnoga klesara Alberta Kneza, kojega pohodi misao o pokoljenjima to su zinula pred njegovim umjetnikim djelom, kae: Kao da je iz ogromnih daljina neke goleme vjenosti doprla do njega, u ovaj zabaeni, zguani kuti privremene i rune stvarnosti, potvrda i priznanje. On osjeti na sebi zadah besmrtnosti.14 Albert Knez bi se pritom, imajui na umu turobno skueni posttraumatski vremenoprostor nastanka novele, moda mogao razumjeti kao fikcionalni Doppelgnger autora Ranka Marinkovia. No spasonosni nadolazak bezvremenske apsolutne stvarnosti (Pentagram, 167) koja u povijesno vrijeme likova, u Dekartovoj smrti, pristie preko uklopljenih lektirnih biljeaka oslobaa likove i autora? - ne toliko od stijenjenoga fikcionalnog kronotopa koliko od nevremena koje u ovaj, pustoei, nadire iz vremenoprostora rubne biljeke. Nevrijeme je to je bilo zlokobno najavljeno jo u Pentagramu -moralo da se desi, ali ono ipak neopozivo unitava pamenje (Isto). U Ahasveru i Pentagramu rtve su se nevremena jednako znakovitom anticipacijom zatekle u hotelskoj sobi - ne znam gde sam, ne pamtim ime ovog hotela, broj sobe, ime grada (Isto). Ali moda upravo ta nigdina, nevrijeme i neprostor omoguuje ovjeku da postane bezgranino vei od sebe samog ... stariji od sebe, dublji, sveobuhvatniji i tako prekorai u bezvrijeme? Moda ne znai uopte biti kao Ja, onaj Ja koga sam poznavao (koga sam verovao da poznajem), nego biti kao isto bivanje, kao njegova snaga, njegov neimenljivi, neobjanjivi razlog, sa one strane svake forme, i granice, neko trajanje koje mi se odjednom objavljuje, neko rasprostiranje preko granica mene, neka apsolutna sadanjost, s one strane vremena, tamo gde ustaje ovo beskonano (...) jer s one strane imena, ono pristaje na svaki oblik, na onaj moj, koji je kao moje Ja, ali i na onaj tog oveka koji je za ovim istim stolom jeo hleb, koji je u ovom istom ogledalu gledao svoje lice. (168) Princip biljeke razotkriva na taj nain svoju temeljnu ambivalenciju u Konstantinovievoj prozi: s jedne strane traumatsko sredstvo razvlatenja instanci pripovjedno ustrojenoga svijeta, on je s druge strane istodobno spasonosno sredstvo ovlatenja tih instanci za projekciju novih, drukije ustrojenih svjetova.
Homi Bhabha, Afterword: A Personal Response, u Linda Hutcheon and Mario Valds, eds., Rethinking Literary History: A Dialogue on Theory. New York: Oxford UP, 2002, 194-204, 197. 14 Ranko Marinkovi, Ruke i druge novele, Zagreb: kolska knjiga, 2009, 213.
13
Ivana Perica
Nijekanje djeteta i tvrdoglava privrenost imperativu sredine
Imao sam bicikl. Vozio sam se. Sve sam imao to mi treba. Svaki raf sam imao. Sve pedale. I dva toka. Guvernalu (niklovanu, pa se cakli na suncu). I ak mali dinamo, malu lampicu na dinamo. I dve noge sam imao, ako nema nita protiv, za pedale; i mali mozak (ne ljuti se? ali, bila je to besprekorna maina), da, mali mozak za ravnoteu na biciklu. Veoma sam dobro odravao ravnoteu. Kao niko moj. Kome je smetalo to zuji moj fini dinamo na prednjem toku bicikla? Kome je smetalo to putujem kroz svet, na biciklu, sam, sasvim sam? (Miolovka: 418)
Rob duga, dug roba

Immanuel Kant, autor kovanice slobodna igra (Kant 1991: 134), kojom je imenovao slobodnu, neprinudnu medijaciju izmeu kognitivne i moralne moi (Gasch 2003: 103), nije takav tip igre dovodio u vezu s djetetom. Za razliku od brojnih interpreta (Rousseaua, Schillera, Huizinge i dr.), koji su pozitivno cijenili djetinjstvo kao period u kojem se moe nai ista igra, koja je neovisna o vanjskoj
svrsi, telosu i pragmi, koja se igra kao povratni glagol, bez subjekta i objekta, koja nosi svoje opravdanje u samoj sebi (Pentagram: 121) i koja se ne prakticira radi (odmora, oputanja, terapije), Kant je o djetinjstvu navodno govorio s tjeskobom kao o vremenu mladenakog ropstva (Cassirer 2001: 11). Djetinjstvo je smatrao dobom intelektualne nezrelosti i obiajne neslobode (isto), u kojem se pojedinac jo ravna prema onom to neposredno dopada (Kant 100) i povodi se za patoloki uslovljenim draima, stimulusima (Kant 101), nadilaenjem i oslobaanjem od kojih tek postie pravu slobodu. Ako bismo, naime, vrijednost ivota (der Wert des Lebens, Cassirer 2001: 11) mjerili prema sveukupnom uitku (Summe des Genusses, Kritik der Urteilskraft, prema Cassirer 2001: 11), onda bi ta vrijednost sigurno pala ispod nule (isto); tj. kad bi ovjek zastao na razini osjeaja i izraavao samo njih, onda bi se njegova vrijednost svela na ivotinjsko kao protuljudsko (das widermenschliche, das tierische, Hegel 50); ili ak na goli ivot preivjelog (Lyotard 1995: 87). Argumentirajui sa slinih humanistikih pozicija, u zbirci eseja Linhumain: Causeries sur le temps (1988; Neljudsko: Kozerije o vremenu), Jean-Franois Lyotard formulira srodan oprez prema nevrijednom, ne-jo-sasvim-ljudskom, ali i suvie ljudskom ivotu koji imenuje neljudskim. U jednoj od onih prekretnih godina (1988/1989/1990/1991), kada je valjalo postaviti kamen temeljac za novu politiku i kulturnu konstituciju zapadnog kruga, Lyotard u neljudskom nije vidio fenomen kojemu je valjalo doznaiti odreeno mjesto i konano vrijeme. Slino kao Kant, koji odraslog ovjeka poziva da izie iz svoje samoskrivljene nepunoljetnosti, i Lyotard kretanje prema ljudskom tumai kao e-manc-ipaciju od prvotne bijede djetinjstva (Lyotard 1988: 11; usp. Lyotard 1990), obeanu ve u ovjekovoj sposobnosti da stekne drugu prirodu, koja mu, zahvaljujui jeziku, omoguuje sudjelovanje u ivotu zajednice, odrasloj svijesti i razumu (isto). Meutim, upravo je injenica da je RAZVOJ (Lyotard 1995: 109) dveloppement (Lyotard 1990: 20) proturjeio ljudskoj predodbi emancipacije (isto), ovjeka suoila s preostatkom onog neljudskog koje je kulminiralo u totalitarnom obliku hiperbirokratiziranog ivota koji lako iz ovjeka ini suvinog ovjeka, kako u ekonomskom, tako i u politiko-etikom smislu. Lyotard, dalje, upozorava na opasnosti kibernetskog hibridiziranja ovjeka i stroja te totalitarizama koji vie ne nose ime Staljingrada, Normandije ili Auschwitza, nego ue u indeksu Dow Jones-Index na Wall Streetu i indeksu Hakka u Tokiju (isto), a preostatak neljudskog tumai kao poziv i zalog koji ono ne-jo-sasvim-ljudsko (dijete) ostavlja uime mogunosti koje je zajednica odraslih promaila: Lieno govora, nesposobno da stoji uspravno, zdvajajui nad objektima svog interesa, nesposobno da procijeni vlastitu korist, neosjetljivo na zdrav razum [la commune raison], dijete je eminentno ljudsko jer njegova bespomonost nagovjeuje i obeava mogue. Njegovo prvotno kanjenje za ljudskosti, koje ga ini taocem zajednice odraslih, ujedno toj zajednici pokazuje manjak ljudskosti od kojeg ona pati, i poziva je da postane ljudskijom. (Lyotard 1988: 11f.)
Treba preispitati svojevrstan endpoint emancipacije ovjeka od prirode, kao i krajnji doseg njegova rukovanja (hendlanja) tehnikom, njegova gospodarenja mancipacije (mancipium) onim to je izvan njega samog i to je samim time neljudsko (tehnika, vlasnitvo, ali i drugi ovjek, dijete). Rezultat tog preispitivanja bit e, jasno, slijepa ulica u kojoj zavrava samouzvraena dijalektika prosvjetiteljstva (emancipacija je ili nemogua ili zavrava u The horror! The horror!), odnosno valjat e ukazati na nunost ireg drutveno-politikog (a time i etikog, filozofijskog i umjetnikog) obzora unutar kojeg e biti mogue vratiti dug mancepsu (onome koje/koji nas gestom mancipacije e-mancipira), a da to vraanje duga ne bude oko za oko, zub za zub. Govorei o preostatku neljudskog u nama, Lyotard, kao i Lvinas, sjeanje na vlastitu neljudskost koja smo neko bili tumai kao dug i dunost (sluh i poslunost) da ivimo vrednije nego oni ije je unitenje tek odgoeno (Lyotard 1995: 87; usp. Lvinas 1995: 86) i koji ive samo zato to su preivjeli (vlastito roenje, Holokaust). Kao ono to se ne da izrei (Lyotard 1995: 11), neljudsko se ne iscrpljuje u nekom dovrenom i prolom vremenu i prostoru, nego funkcionira, upravo suprotno, kao preostatak ontogenetskog i filogenetskog bezvremenskog stanja prije u racionalno poimanom vremenu poslije prirode u kulturi, djetinjstva/iracionalnog u odraslosti/racionalnom; ili obrnuto, kao sablast historijskog vremena prije u stanju poslije holokausta u liberalno-demokratskom poretku, ili povijesnih totalitarizama u hegelovsko-fukuyamskoj fazi posthistorije. Zbog svoje ambivalentnosti djetinjstvo tako niti je neko ivotno doba niti prolazi (isto). Upravo kao otpor prema sablasnom neljudskom, ustrojava se i odrava, prema Lyotardu, politiko, i svi su oblici odraslog ljudskog djelovanja (pisanje, miljenje, knjievnost, umjetnost) samo razliiti vidovi otpora prema, ali i svjedoenja o neljudskom. Naizgled slino kao Kant i Lyotard, kojima uenje i zrenje predstavljaju dugotrajan proces odmicanja od djetinjstva, i Konstantinovi putanju odrastanja ita kao priu o naem sve veem savrenstvu (Dekartova smrt: 57). Meutim, ta je pria ovdje pojmljena negativno-faustovski, manje kao ambivalencija, a vie kao solipsizam, kao abruptan pad iz ivota u smrt, pad u otueno stanje u kojem se vie ne govori s drveem (Pentagram: 21). Zahvaljujui tom padu, strukturno gledano, Konstantinovieva pria o sve veem savrenstvu ipak ne operira kontaktnim zonama i trijadnim modelima prijelaza, napredovanja, sablasne prisutnosti i sl., nego uspostavlja dualne suprotnosti, unutar kojih je ovjek proklet da se istovremeno nalazi na objema stranama kao iv i mrtav, ist i prljav. U eseju Grob genija djetinjstva (Pentagram: 20-29) uspostavlja se, primjerice, jasna opozicija djetinjstva, igre, naivnosti, neposrednosti i govora naspram odraslosti, ozbiljnosti, znanja, skepse i jezika. Dug o kojem govori Lyotard, Konstantinovi ne osporava. Meutim, za njega je kultura (iji bi rad svjedoenja trebao biti izraz otpora) tek slabost nepovratno otuenog odraslog ovjeka, nemogue traenje igre u uslovima znanja (isto: 22), igranje magijom u registru prozainosti, pokuaj omoguavanja igre i za mene, za koga je drvo samo drvo, a stolica samo stolica (isto: 21). U Konstantinovievu opusu sveprisutna izvjesnost u nepostojanje adrese kojoj bi se Lyotardov dug oduio i nedohvatljivost sredstva pomou kojeg bi se ireverzibilno gubljenje
ljudske vrijednosti ponitilo, otvara nam put za itanje tog opusa kao svojevrsne korekcije Lyotardova (i slinih) zaziva ljudskosti. Konstantinovievo esejsko i romaneskno Ja retrogradno, iz kulturnog vremena poslije zaziva genija lakoe, nestvarnosti i beskonanosti uime oivotvorenja mogunog bia (moguno slobodnog bia slobodnog za sebe, a time i od drugih) kojeg prema Lyotardu moemo zvati ljudskim. Meutim, prokletstvo emancipacije jest u tome to manceps (onaj koji uzima u svoje ruke, u vlasnitvo qui prend en main tittre de possession ou dappropriation, koji ini gestu mancipacije, Lyotard 1990: 16) nije nitko drugi do ja sam, ili drugi kojeg/koji sam pounutrio. Ako sam to uistinu ja, ako sam ja sm kriv za vlastito emancipirano-neemancipirano, odraslo-neodraslo, ljudsko-neljudsko stanje, kako da onda bez ostatka i rizika posegnem za sredstvom koje bi ponitilo moj dug prema neljudskom (koje je moje i koje sam ja), kako da se onda sasvim izbavim iz tog dunikog ropstva? Jer koga da optuim za ovo stanje u koje sam dospio, tko je taj kome je smetalo to putujem kroz svet, na biciklu, sam, sasvim sam? (Miolovka: 418); i kako da reprodukujem deju naivnost (Dekartova smrt: 97), koju sam imao kad imao sam bicikl, kad vozio sam se i kad je to bilo sve to mi treba (Miolovka: 418); kako da postignem zaborav upotrebne vrednosti (vertu), zaborav svojstava (kao vrline?) ove ili one stvari, tj. moje kaike iz detinjstva (Dekartova smrt: 97); ukratko, kako da la cuillere postane opet kaika (97), kako da ja, koji sve vie ja sam moj otac (isto: 160f.), zaboravim A quoi sert la cuillre (isto: 97)? Odnos odraslog subjekta prema vlastitom i kolektivnom te filogenetskom i ontogenetskom djetinjstvu, u Konstantinovia se razotkriva, dakle, preko nemogunosti dohvaanja onih mogunosti koje su tu bile pre nas (Dekartova smrt: 57). Kontinuirani pokuaji subjekta da se odvoji od nadsubjektnog i oisti putem igre te njegov ponovni pad u nadsubjektno, skrivljen samosvijeu koja sebe postaje svjesna samo kao svijesti tog istog nadsubjektnog, i svijesti o izruenosti nadsubjektnom kao vlastitom mancepsu, rezultira infantilnim prieljkivanjem smaka sveta (Filosofija palanke: 57) kao jedine preostale anse za stvarnu emancipaciju, stvarno izlaenje iz nepunoljetnosti. Ali, nesposoban da totalnu negaciju provede u djelo, Konstantinoviev pokret otpora zavrava, oigledno, u autoreferencijalnoj petlji kojoj bi se, kao i mnogim drugim filozofskim projektima otpora iznesenim samo u misli, mogla uputiti kritika radikalne pasivnosti (Wall 1999: 2). Kad Konstantinovi, slino kao i Lyotard, govori o homunculima koji vapiju za svojim roenjem, koji postoje pre nas, ali ne kao ne-bie, nego kao moguno bie, kao mogunosti koje zahtevaju svoje ostvarenje, stanje tih homuncula nikako nije stanje bijede koja tek nagovjeuje i obeava mogue (Lyotard 1988: 11f.). Da, homuncul, dijete, zametak, ljudsko in nuce, postupno postaje taocem zajednice odraslih, ono toj zajednici pokazuje vlastiti manjak ljudskosti od kojeg ona pati, ali u Konstantinovia ono jednostavno nije u mogunosti pozvati je da postane ovjenijom (isto: 12). Poziv prema zajednici i suoavanjem s licem drugog onemoguen je, prvo, utnjom subjekta (djeteta) za koji se pretpostavlja da bi pozivao; drugo, nepostojanjem onog tko bi bio dostojan poziva i; tree, optereujuom prisutnou treeg koji naruava intimnost meuprostora Ja i drugog (usp. Lvinas 1995: 31).
Konstantinovieva etika (o kojoj je mogue govoriti tek hipotetski) kao i Konstantinoviev pojam djelovanja, prakse (odn. odsutnost istog) postoji samo kao iznuena, prinudna etika, i omoguuje se samo u zazivu izgubljenog homuncula, ali nikad u zazivu prema stvarnom drugom, treem, zajednici. I dok odbija komunikaciju, Ja koje zaziva homuncula jedino moe da sanja svemo dece i ludaka, mo primitivnog duha (Pentagram: 20), ali nikako da uistinu dosegne tu djecu, taj duh ili Isusa, koji nas poziva da se vratimo detinjstvu i koji, dakako, ne prima starce, one koji ne umeju da se vrate u detinjstvo (isto: 51). Naime, [v]eoma je teko izgubiti razum (Dekartova smrt: 52), ali ga je i zadrati jednako teko: (Ne smem da se vratim natrag. Ali ne smem da ostanem ovde. Kako da budem sa njima a on je, setio se, jo uvek pokuavao da pobegne na biciklu i kako da budem sa kamenom?) (Miolovka: 73) Izai iz sredine znai izai iz oveanstva, ali kako ostati udovite, kako da se udovite pomiri sa samim sobom: ni Ange ni Bte (Dekartova smrt: 82) Ako sam neko imao mo u ije tajne sam, takoe, bio posveen, ali kao da vie nisam, onda se dug prema toj izgubljenoj moi ispoljava kao nostalgija za detinjstvom, za genijem detinjstva kao genijem apsolutne igre, za genijem koji je mogao sve i pred kojim je uzmicala, unapred mu se pokoravala svaka stvar u svojoj zaverenosti konanosti (isto). Zbog nostalgine, melankoline okrenutosti prema stanju pre nas tragian i radikalan prvi gubitak djetinjstva i pad u odraslost neminovno e kasnije biti ponavljan kao farsian gubitak, sve udaljeniji od izvorne veze s mogunostima prije ulaska/izlaska.
Infantilno nijekanje, nijekanje infansa: Jedan izmeu vas izdae me. (Izlazak: 82)
Pad iz djeje singularnosti koja raspolae savreno ugoenom intelektualnom mainom (besprekorna maina, mali mozak za ravnoteu na biciklu), ali jo nije svjesna sebe kao pojedinanosti, i koja je stoga sretna (znai, jo uvijek nije nesretna svijest, Hegel 1987: 126), u pojedinanost svjesnu sebe samo kao moment nadsubjektnog ireverzibilan je rez koji nastupa s okonanjem bioloke nesamostalnosti i prirodne potrebe za tutorom. Prirodna potreba za jednim tutorom, rukom oca (Dekartova smrt: 97) tu se prevodi u decentrirano ukotvljenu i duhom communitasa uvjetovanu potrebu za viesmjernim i uzajamnim tutorstvom: drugi su tutori meni, i ja sam tutor njima. Moment tog pada u communitas u romanima Radomira Konstantinovia nerijetko se precizno datira: rije je o 13. godini ivota, tonije, poetku odraslosti, puberteta. Prije toga je klinac jo volio automobile, bilo mu je trinaest godina i sekao [ je] slike automobila iz novina (Miolovka: 11). U Miolovci se viestruko ukazuje na opasnost koja ui u trinaestoj godini:
[] Ali bei, molim te, bei, neu da zavri u trinaestoj godini. Trinaest godina! uzviknuo je. Boe, zna li ta znai trinaest godina? (isto: 119) Trinaest mojih i njenih godina progutao je kamen, i kamen je sad stariji za godine koje su prole odonda. (isto: 305) Cvetovi su bili plavi i crveni, a ona je bila odsutna i gola, jedna mrava devojica, gledala je u njega kao da ga ne vidi, zaista vie nije bila ona kurva koja ga je izdala, i imala je sasvim sitne grudi koje su tek poinjale da probijaju kou nenosti od koje se on zagrcnuo. (isto: 358) Onemoguena svemo dece u takvom se nijekanju svijeta javlja kao infantilizam tvrdoglavo i samovoljno opiranje koje se izvre u repetitivno i mehaniko nijekanje bez stvarne volje za radikalnom disocijacijom disocijacijom koja bi, dakako, znaila stvarni pad, pad u mentalnu, bioloku smrt: Dosta mi je mrtvaca i svetaca, vikala je. Dosta mi je svih vas, i neu vie da se gnjavim sa vama, dosadili ste mi, glupi upljoglavci, uobraeni mrtvaci, mislite da imate smrt i da je to neto, da treba valjda da vas alim i da treba da budem stalno sa vama i da gledam te mrtvace (i ti si mrtav, i ti si) i da se bojim i da mi je gadno. Neu! viknula je. Ne idi za mnom! Zvau ako bude iao za mnom! Zar si zaboravio kako je bilo? Zar ti nije bilo dosta? (isto: 370f.) Kako se izvodi u eseju Trajni infantilizam duha palanke (Filosofija palanke: 53-72), iz negacije se razvija samovolja ili tvrdoglavost (Eigensinn) kojom se postie neka sloboda koja zastaje jo unutar ropstva (Hegel 1987: 129; usp. Butler 1997: 42), i iz koje na koncu izrasta, paradoksno, tvrdoglava privrenost zakonu nadsubjektnog koja se konstituira kao zavisnost pojedinanosti od sveta (isto: 58). Poznato je, osloboenje od gospodara-tutora nuno bi privelo i kraj roba-tienika stoga je tieniku lake preuzeti mjesto tutora, nego da se u ponavljanju jednog te istog imperativa sredine (kako srednje vrijednosti, tako i okoline, zajednice; Dekartova smrt: 71) odvai na to da riskira ivot (Butler 1997: 29). Ili, kako sin kae o ocu, ali i o sebi, ekvilibristu, igrau na konopcu: radije menjam svoje elje nego red u svetu (Dekartova smrt: 71). Budui da bi smak svijeta tog vrhovnog kuplermajstora (Miolovka: 394) znaio i kraj roba-tienika, javlja se infantilizam kao farsa stvarnog nijekanja. Dosad se u itanjima Filosofije palanke uglavnom ukazivalo na hegelovsku samovolju subjekta palanke i Filosofije palanke (usp. Milenkovi 2008: 67), ali bi Hegelov pojam Eigensinn (samovolja) ovdje uputnije bilo prevesti kao upornost ili, kao to ga Judith Butler prevodi, tvrdoglavost (stubbornness, Butler 1997: 42). Naime, dok Eigensinn Hegelu jami apsolutni nemir istog samokretanja (Hegel 1987: 110), to gibanje koje se kod Konstantinovia zbiva, dogaa, nije isto niti je samokretanje, ono nije nada i upornost; to je beznae i upornost (Beket prijatelj: 54). To beznae i, usprkos njemu, tu upornost valja potraiti i mimo Filosofije palanke, u Ahasveru ili traktatu o pivskoj flai (1964.), Pentagramu (1966.), romanima Miolovka (1956.), isti i prljavi (1958.), Dekartovoj smrti (1996.) i, na
koncu, posljednjoj knjizi o susretu s Beckettom, Beket prijatelj (2000.), to bi nas trebalo odvesti dalje od uobiajenog izvoenja Konstantinovia iz Hegela. Infantilizam je, dakle, nain na koji ne-jo-sasvim-ljudsko, ono dijete od neko, traje u ljudskom, ali ne tako kako bi to htio Lyotard nekim progresivnim, pozitivnim opominjanjem na manjak ljudskosti (Lyotard 1988: 11f.) od kojeg zajednica odraslih pati. Prvo, Konstantinovievo dijete ne govori, ono je u snu: Blaga naa deca. Nai jaganjci bezazleni. (Izlazak: 128); Oh, nema dece, nema dece. (Miolovka: 376). Drugo, infantilizam nije preostatak, nego je retroaktivno djelovanje kojim neljudsko-suvie-ljudsko koliko god mu put moda bio poploan dobrim namjerama zahvaa u djetinjstvo kao ne-jo-sasvim-ljudsko i kontaminira ga svojom neiu. Tako je opet odrastao, neljudski subjekt naknadnosti krivac za prvotnu bijedu djetinjstva (Lyotard 1988: 11). Drugim rijeima, djetinjstvo u Konstantinovia, dok je po sebi, nije bijeda, nego bijedno postaje u trenutku kad sebe postane svjesno, kad izgubi svoju nesvesnost (Pentagram: 99) i kad treba posluiti kao sredstvo za ienje odraslih, neistih stanja. Osim metodom jalove negacije subjekt pokuava svet, koji nalae da je drvo samo drvo, a stolica samo stolica (Pentagram: 21), izigrati tehnikom igre, uvjebavanjem vlastite zaboravljene ravnodunosti, primitivne svijesti, to pak treba omoguiti silazak/izlazak u izgubljena bezinteresna ista stanja (Pentagram: 17) ili u stanje neznanja (isto: 95): Gde su ta ista stanja, koje sam nekad poznavao? Ali gde sam ja ist, ja pokoran ili pobunjen, ja u vlasti dobra ili vlasti zla? (isto: 17) [...] i ne elim li, ne eznem li, ponet ovim svojim urlikom, da se vratim u stanje neznanja? [...] pokuaj dozivanja iracionalnog sveta neodreenosti, gde jo kao da ima pokreta. (isto: 95) Ja sad zaista ponovo, i vie nego nekad onaj deak, ostavljam mrtve da plove niz reku, ja naputam moje mrtve, jueranje, sutranje, ja s njima vie neu da imam nikakva posla, ja neu tu igru mrtvaca, tu igru istorije, ja se spremam, uim se grozniavo, za jednu drugu igru, ovu renog mulja, kamenja u njemu, vode i peska, trave i neba. (isto: 115) Kao to je infantilno farsa ( jer se prvi put javlja u istoj formi, kao djeje stanje, a drugi put kao djetinja regresija), tako je i igra renog mulja, kamenja u njemu, vode i peska, trave i neba tek igra osvijetena nakon prihvaanja ozbiljne igre istorije. Igra koju se pokuava igrati po uzoru na prvotnu igru, koja se vie ne igra, jest prljava, igra sa zadnjom namerom, i vie nije cilj, nije svoje opravdanje u samoj sebi, nego tek sredstvo, opet tehnika kojom pokuavam neto da postignem (Pentagram: 121). Kao ni igra, ni ravnodunost, koja je njezin specifini eskapistiki moment, i koja bi odricanjem od razuma i samosvijesti trebala ponoviti stanja [...] kad moje Ja postaje Ja sveta, Ja optosti koja sve povezuje i u kojoj je, na neki nain, sve u svemu prisutno (kao u svom uzroku, kao u svojoj posledici), s one strane svake samostalnosti, pojedinanosti stvari [...] (Pentagram: 211), takoer ne doputa povratak iz napregnua u stanje, iz dinamike u mirovanje.
Trenutak ravnodunosti, kad moje Ja postaje Ja sveta, ne moe biti metoda dovoljna da bi se Ja vratilo u djeje stanje jer je u uvjetima totaliteta u kojima se nalazi preputanje uvijek ve pristanak na imperativ sredine, na prihvaanje etike uzajamnog tutorstva koja mu se cijelo vrijeme nudi i od njega iznuuje. Etika uzajamnog tutorstva nije ishod moebitnog konsenzusa liberalnog drutva, nego je, suprotno, rije o prinudnoj etici u totalitetu koji jo nije iziao iz stanja prirode, koji se dodue namee kao kultura, ali funkcionira kao priroda, zahvaljujui nesvjesnom-svjesnom pretapanju Ja i svijeta, uronjenosti Ja u opi zajedniki medij (Hegel 1987: 79) koji upravo zbog karaktera te oposti koja je osjetilna (isto), a ne intelektualna nosi znaajke prirode, a ne kulture. Izgubljena priroda, kojoj bi se Ja vratilo, ta optost koja sve povezuje i u kojoj je, na neki nain, sve u svemu prisutno, zapravo je uvijek ve tu. Ona, tovie, slui i kulturi kao njezin glavni oslonac, kao ekvivalent i produetak [] neutrnuto-plemenskog kolektivizma (Filosofija palanke: 58). Zato bi opustiti se do ravnodunosti u ovoj izvrnutoj slici znailo prepustiti se (kolektivno-prirodnom-totalitetnom). I govor protiv moi sistema (Beket prijatelj: 84) zato samo izaziva mo celine koja se svuda potvruje, potpuno i neposredno, pa je zbog toga svako bie, svako slovo, samo neka vrsta njegove manifestacije, ili izraza, njegov citat. (isto) Ljudskom je unaprijed onemogueno da obrani svoje ime jer je njegova semantika ve upregnuta u sintaksu neljudske Cjeline koja se, opet, preko ljudskosti pokuanoj i zaigranoj na vlastitoj margini uspostavlja kao prema citatu koji doputa kao malenu devijaciju da bi se preko njega jo jae uvrstila: Sistem je jedino human; mi, van-sistemski, marginalci, jesmo nehumani: otpad Sistema, ubre humanosti. Humano je u savrenstvu koje je savreno jedinstvo Celine i delova. Nehumano je promaeno jedinstvo. (Beket prijatelj: 84) Ako je Ja, E/ego, tek Platzhalter i utjelovljenje Altera kao kolektivnog, nadsubjektnog, koji ulazi duboko i u samo Ja, onda Ja na koncu mora otkriti neprijatelja u svom najvlastitijem liku (Hegel 1987: 145). Zazivanje djeteta izvre se u jalov solipsizam, i infantilno nijekanje svijeta, budui neuinkovito, zapravo je nijekanje djeteta: s tim da dijete nije ono koje nijee, nego ono koje biva zanijekano, zatajeno, izdano.
Da bi ovek mogao da igra mora da bude jo jedan ovek sa njim. (Miolovka: 13)
Svijet predodreen na govorenje, svet u kome je prianje jedini modus ivljenja i u kojem je ivljenje prianje prie samome sebi o sebi samom (Beket prijatelj: 51) jest svijet solipsistikih petlji, krugova u kojima ivim, ali koji se ne ire (Rilke). Budui da sam ja to prianje u kome, meutim, mene nema, u samom korenu ovog prianja kao egzistencije ami ravnodunost: ravnodunost prema egzistenciji ravnodunost ili bezizglednost (Beket prijatelj: 51). Ako nas, prema Lyotardu, iskustvo mladenakog ropstva (Cassirer 2001: 11) i dug prema nebitku (Lyotard 1995: 89) obvezuje na svjedoenje, kako je mogue svjedoiti ako se dijete ne javlja za rije i ako se nema kome govoriti jer su drugi, vi, jo vei glupaci od mene? (Izlazak: 186)
Prvo, zbog intimistikog, idiosinkratinog sjeanja na dijete u nama (u meni, ali i u communitasu) nemogue je uspostaviti ili prizvati istinu djetinjstva koja bi u jednakoj mjeri vrijedila za sve. Drugo, ona bi se morala uspostaviti u meuprostoru meu dvjema singularnostima koje bi ju dijelile. Ali ako je djetinjstvo uvijek i iskljuivo privatna istina, ono, zapravo, i nije istina. Naime, kad Alain Badiou govori o vjernosti istini dogaaja, napominje da ona mora biti ovjerena u meuprostoru izmeu onih koji su u dogaaju sudjelovali, i taj meuprostor definira kao interesse (Badiou 2003: 71). Oigledno, Badiou upozorava na distinktivnu vrijednost koju inter-esse ima prema privatnom interesu (bez spojnice: interesse). Dok je potonji okrenut iskljuivo sebstvu, inter-esse trai nadilaenje sebe i obeava ustrajanje u vjernosti prema zajednikim dogaajem uspostavljenom biu. Badiou istinu i miljenje zapravo pozicionira slino kao i Konstantinovi, tako to istinu, koja je nepriopiva (isto: 73) i zapravo asocijalna (isto: 75), suprotstavlja miljenjima, koji su bez zrnca istine (isto: 73), ali su zato vezivno tkivo drutvenosti (isto: 72). Ipak, Badiou uvodi i treu instancu istinu koja nastaje u susretu i povezuje u vjernosti prema dogaaju: Za sve, to se tie istina, potreban je susret. Besmrtnik, koji mogu biti, ne moe u meni samom biti izazvan drutvenou koja se priopuje, nego on mora, kroz vjernost, biti direktno zahvaen. Hoe rei: [besmrtnik] je u svojoj mnogostrukosti slomljen tragom imanentnog loma i, ak niti ne znajui, pozvan jednim dogaajnim dodatkom. Samo ono to te zadesi, moe predstavljati ulazak u kompoziciju istinosnog subjekta. (isto: 73) U poretku miljenj koja se, znakovito, smjetaju u grad svi ljudi moraju da budu glupi. Oni nemaju vremena da misle. Grad ih vue ovamo i onamo. Grad guta vreme. dere ga. (Miolovka: 28). S onima koji su uvjetovani drutvenou koja se priopuje (Badiou 2003: 73) nema smisla zboriti, komunicirati, jer oni nisu u stanju stvoriti istinu. Budui da je u svijetu grada subjekt (neko dijete, a danas subjekt) radikalno naputen, on je preputen tomu da svoje ustrajanje u bitku forsira kao svjedoenje o dogaaju gubitka djeteta kojemu je on jedini svjedok (i koji se, gledano s pozicije Cjeline, nikad nije niti dogodio) te kao svjedoenje da ovek nee doi (Miolovka: 433). On moe svjedoiti samo o neovjerljivosti istine kojoj se zavjetovao i koju e, zbog toga, morati zanijekati. Proizlazi da je, ako zahvaenost dogaajem u Konstantinovia sagledamo kao radikalno singularnu vjernost istini, badiouovski susret mogu iskljuivo kao susret s mrtvim sobom, kao bijeg s vlastitim sobom na rukama: Beim, uzviknuo je. Nosim sebe od trinaest godina i beim. (Miolovka 121). Drugim rijeima, Badiouova etika kao vjernost dogaaju ovdje se ispoljava kao sraz privatne etike dogaaja gubitka djetinjstva i prinudne etike koja se u dobi od 13 godina namee kao disocijacija od prirodnog tutorstva i socijalizacija za kulturno tutorstvo. Istina kao javna istina (Cjeline, kolektiva, zajednice) ne doputa privatistika iskliznua, a kamoli susret s drugim nositeljem (sociusom, drgom, prijateljem) iste istine istine nemirenja s dogaajem, nemirenja s pomirenosti. Istini subjektivnog i singularnog nije, kao u Badioua, suprotstavljeno samo miljenje kao ne nuno represivna, isto ontoloka konstanta koja odrava normalni tijek stvari (isto: 76), nego joj se opire istina Cjeline koja one88|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
moguuje individualne istine: Apsolutizovana mogunost prodire stvarnost (Beket prijatelj: 51). Zato ustrajanje u bitku, ako je ono samo singularni bitak, postaje sve nemogunijim, i elja da se igra posle potopa (Miolovka: 402) neostvarivijom: Meni su iz dana u dan, iz trenutka u trenutak, potrebni svi izuzetniji uslovi za igru, i sve vei napor, da bih mogao da se otrgnem od konanosti, da bih zaigrao igru meu stvarima koje sam uspeo da nateram da igraju (Pentagram: 20).
Prirodni genij kao mimetiar postojeeg

I dok su mainstream itanja Konstantinovieva opusa orijentirana na Hegelovu nesretnu svijest (Milenkovi 2008: 67), ilo je to nautrb razrade odnosa prirode i kulture kakav nalazimo u Kantovoj Kritici moi suenja. Ako je za Kanta ideja genija svoj oslonac imala u distinkciji prirode (ulnosti) i kulture (razuma), onda upravo genij djetinjstva (Pentagram: 20-29) koji se jo uvijek odreuje prema toj distinkciji, vodi s jedne strane u radikalnu pasivnost govora otpora (otpora prianjem, koji jedinog moda prijatelja nalazi u Beckettu; usp. Wall 1999: 2, koji govori o proizvodnji imaginarnog), a s druge strane u eskapizam misticizma (gdje je prijatelj Isus; usp. Elliot 2011: 267). Nemogunost povratka svetu to ne govori (Izlazak: 146) uvjetovana je, dakako, time to u apsolutnom duhu koji funkcionira prema naelima prirode kao stanje ili zbivanje (agere), a ne kao djelovanje ili produkcija (facere) geniju na raspolaganju ne stoji nikakav svijet onkraja u koji bi se mogao transponirati da bi posegnuo za elementima kojima svijet oskudijeva. Naime, mo suenja koju je Kant nalazio u neodredivoj i nezadanoj mogunosti opeg zakona koji svatko mora osjetiti sam, u svijetu Cjeline, obrnuto od gore navedenog, apsolutizovana stvarnost prodire mogunost. Tako je opet drvo samo drvo, a stolica samo stolica. Drugim rijeima, kako se kultura prema prirodi ne odnosi kao prema vlastitoj drugosti (budui da je i sama apsolutni duh, van kretanja i definicije ex negativo) nego je, tovie, pounutruje i prevodi u vlastiti princip, genij koji pokuava objediniti osjetilno i razumsko, prirodno i kulturno, moe u oba sluaja biti tek autoreferencijalni mimetiar, multiplikator jedne te iste apsolutizovane stvarnosti. ista stanja (Pentagram: 17) do kojih se dolazi uvjebavanjem igre, igre renog mulja, kamenja u njemu, vode i peska, trave i neba (isto: 115), koja je neiskrena, lana igra koju igra onaj koji igra za trijumf, i da bi pobedio (isto: 120), jer je uvjebana s interesom i odigrana prema planu, u konanici je uvijek ve postignuta i ostvarena u toj igri kulture koja se odvija prema naelu prirode, dakle, s one strane svake samostalnosti, pojedinanosti stvari [...] (isto: 211). Kad se pita Jesam li samo ova stvar koju gledam, i samo taj odnos sa samo tom stvari?, Ja Pentagrama nalazi se u stvari, ali i preko stvari, tako da o disocijaciji, fenomenalnoj ili bilo kojoj drugoj, ne moe biti rijei: Ja sam i preko te stvari, jedan svet koji sebe trai kroz mene, jedinstvo tog sveta kome sam veran kao jedinstvu sebe samog. Ja sam slika tog jedinstvenog sveta, a moja akcija je ovde u ime tog sveta, koji za mene ima smisla, jer me omoguava, i ija smislenost je u toj mogunosti mog Ja. (isto: 25) Odnos Ja i stvari nije stoga samo odnos uspostavljen gledanjem, zorom subjekta prema
njemu izvanjskom predmetu, niti je dovoljno ustanoviti da je slika predmeta, slika tog jedinstvenog sveta, fenomenalna sinteza subjektova zora i predmeta po sebi dvije strane ovog susreta u tolikoj su mjeri isprepletene i meusobno uvjetovane da susret subjekta i stvari postaje nemogue objasniti klasinim objanjenjem subjekcije. Uoivi slian problem u teorijama subjekcije kakve su izloili Hegel, Nietzsche, Freud, Foucault i Althusser, Judith Butler istie da nemogunost da se zakon odbije nije uvjetovana samo diskurzivnim formacijama i svakodnevnim praksama racionalnog subjekta, nego svoje uvjete ima u psihikom iskustvu subjekta, njegovu emotivnom uvjetovanju, i tako se vie tie osjeanja, ula (Sinnesempfindung), nego suenja i razuma (Urteilskraft, Verstand). Dakako, Kant je ta dva pola objedinio u Kritici moi suenja (Gasch 2003: 10), u terminu sensus communis, koji posreduje izmeu prirode i kulture, ali i objedinjuje pojedinanost Ja s ovim preko, spajajui mene i svet koji sebe trai kroz mene. Meutim, nedoreenost tog pojma, koju Kant ne razrjeuje dostatno, ostavlja otvorenim cijeli spektar tumaenja kvalitete tipa tog objedinjenja od radikalne neslobode (prinude) subjekta koji je osuen da bude samo moment tog svijeta koji sebe trai kroza nj do liberalnog koncepta izdizanja iz vlastite privatne (tjelesno uvjetovane) pozicije na razinu opeg iskustva. U poglavlju 20 (Uslov nunosti na koji se svaki sud ukusa poziva jeste ideja jednog opteg ula) Kant ukazuje na to da sensus communis (Gemeinsinn, Kant 2008: 894) znai zdrav razum (Kant 1991: 129; gemeiner Verstand, Kant 2008: 894), ali i subjektivan princip koji posjeduje mo rasuivanja na opevaei nain. U poglavlju 39 (O mogunosti saoptavanja oseta), polazei od moi iste refleksije (Kant 1991: 180), tvrdi da se mo suenja time to pomou ukusa refleksije (isto: 105) objedinjuje mo uobrazilje (Einbildungskraft) i razuma (Verstand) mora moi izdii na razinu najopenitijeg iskustva ([] vermittelst eines Verfahrens der Urteilskraft, welches sie auch zum Behuf der gemeinsten Erfahrung ausben mu [], Kant 2008: 938). I kasnije ukazuje na dvoznanost sensus communisa/Gemeinsinna: Gemein, prvo, znai vulgarno, ono to se svuda nalazi (isto: 182), koje se nije u stanju izdii na razinu opeg iskustva, a time niti polagati pravo na to da vai za svakoga (isto: 103). Nasuprot tom tumaenju, on inzistira na tome da se sensus communis prevede iskljuivo u termin nekog zajednikog ula (isto: 182), koje uzima u obzir poziciju moguih drugih (metodom visiting, to go for a walk Arendt 2006: 78f.), kako bi na kraju uzelo u obzir cjelokupno ovjeanstvo i otklonilo mogunost oslanjanja na isto privatne uvjetovanosti rasuivanja, isto privatistiki zbroj koliina postignutog uitka (Summe des Genusses, Cassirer 2001: 11). (Podsjeam, i Monsieur le Pre je uporno zahtevao od mene da se stavim u slubu jeziku, da zaboravim svoje telo. Dekartova smrt: 40) Tako zadaa moi suenja konano postaje nunost oslobaanja od pukog (blo) osjeanja ugode, onog to se neposredno dopada (isto: 100). Bezinteresno svianje kao oslonac estetikog iskustva u kojem se na idealan nain spajaju ulna i inteligibilna spoznaja ne moe se oslanjati na privatne naklonosti prema objektu iskustva. Ono se ne oslanja na privatistiki ukus ula (isto: 105) nego, suprotno, na ukus refleksije (isto) koji ima mo posredovanja. Pritom se aktivira svojevrsno esto ulo kao ulo harmoninog pomirenja suprot90|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
nosti, kojemu se moe zahvaliti ovjekova istovremena inteligibilna izdvojenost iz prirode i njegova jo uvijek ulna uronjenost u tu istu prirodu, odnosno njegova sposobnost za razumno suenje i onaj reziduum, preostatak koji ga uvijek iznova vraa u patoloku uvjetovanost (draima, stimulusima) (isto: 101) i reduciranosti na puke bioloke afekte. Ne elei se zadravati na nekim opim mjestima kritike liberalne tradicije koja se nastavlja na Kantov imperativ izdizanja na razinu najopenitijeg iskustva, usredotoit u se na sljedee: Konstantinovia ne zanima mogunost izdizanja iz pojedinane pozicije, nego nain na koji se pridjevak gemein (kao vulgr i kao gemeinsam) iz opeg uvlai u pojedinano. Zato, traei uzroke za konstantinovievske solipsizme i itajui Kantov (i Lyotardov) sensus communis preko Konstantinovia, naglasak stavljam na onu dimenziju pojma koju je Kant zapostavio zdrav razum kao vulgarni, sveprisutni temelj opeg (allgemein) i zajednikog (gemeinsam) iskustva. Takoer, suprotno Arendtinu idiosinkrastinom tumaenju sensus communisa (Villa 2001: 299), koje kulminira u tvrdnji da The less idiosyncratic ones taste is, the better it can be communicated i da je upravo communicability [] the touchstone (Arendt 1989: 73f.), Konstantinovi pozitivno shvaeni pojam communicability (Mitteilbarkeit) izvre na van i tvrdi, slino Badiouu, da je upravo ono to je priopivo, i to se komunicira prokletstvo. Zapravo, moemo rei da je Konstantinovi samo dovoljno daleko i ozbiljno shvatio paradoks koji Kant nije otklonio, naime, da je i esto ulo, ukus refleksije, kao svojevrstan paraepistemoloki koncept (Gasch 2003: 8), koji dodue nije privatan i nepriopiv (Gasch 2003: 156) utemeljen kao ulo, osjet, pa da prema tome i on pripada poretku prirodnog. Suprotno Kantovu shvaanju genija koji se iz svijeta prirode vraa zacrvenjenih oiju i s tragovima u mesu (Rancire 2008: 29), u Konstantinovia prijelaz u izvanjsko i povratak nisu mogui: Bekstva nema, rekla je. Ko je jo pobegao? (Miolovka: 52) Mogua je samo mimeza postojee prirode-kulture. Kad god kultura operira prema zakonima prirode, Kantova prirodna sklonost oveka ka drutvenosti (Kant 1991: 110) izvre se u drutvenost kao ponavljanje zakona prirode.
Rjeenje koje se ne nalazi prokletstvo koje se hoe

Zakljuno elim razmotriti pitanje zato je za Konstantinovia izlazak, bijeg iz Sistema nemogu. Za razliku od Heideggera, okrenutog s jedne strane smrti, a s druge autentinosti, koji genijalnosti uprkos, ostaje zarobljen palanakim duhom (Milenkovi 2008: 68), i na koncu izvre svoju filozofiju u politiku koja autentino Ja proiruje u autentinu naciju (Jaeggi 1997: 27), Hannah Arendt polazi od injenice roenja, koja u nama ostavlja trag spoznaje da je uvijek mogue zapoeti neto novo u suprotnom bi sve djelovanje bilo puko ponaanje ili preivljavanje tj. drutvenost koja se odvija prema zakonima prirode. tovie, upravo ovjeku u-roeno pamenje vlastitog dolaska na svijet odrava njegovu potrebu za novim poecima, to ga razlikuje od prirode. Za razliku od jezika koji bi nas udomio kao Heideggerova kua bitka (Haus des Seins), prema Hannah Arendt jezik podraSARAJEVSKE SVESKE N 41/42|91
va sensus communis koji omoguuje kako djelovanje (Handeln) tako i suenje (Urteilen). Ukratko, sensus communis predstavlja inter-esse that both holds together and separates the plurality characteristic of a public space (Birmingham 2007: 277). S obzirom na veliku prisutnost djece i djejeg/djetinjeg (infantilnog) u Konstantinovievu djelu i fatalne uloge koju jezik, temelj sensus communisa, u svijetu totaliteta igra, namee se misao da Konstantinovi mogue zapinje na pola puta od Heideggerove predeterminacije do Arendtine slobode za djelovanje: Subjekt koji je baen u svijet u kojem je i on sam itav ovaj jedan svet (Filosofija palanke: 65) ne moe mijenjati svijet, a da radikalno ne mijenja sebe, tako da se nuno vraa u automimetinu i autoreproduktivnu petlju jednog svijeta bez novih poetaka, i onkraj modernosti. No, ako je Hannah Arendt bilo mogue izvesti teoriju djelovanja iz injenice roenosti, Konstantinoviu toliko bitne, zato to nije bilo mogue i njemu? Je li odgovor uistinu tako jednostavan da Konstantinovi, u jednopartijskoj dravi i sa ideolokim prtljagom koji je nosio na svojim leima, [nije] imao na raspolaganju terminologiju koju je, bez problema, mogla da koristi Hana Arant (Milenkovi 2011) ili ta nemogunost da govori o jeziku kao uvek ve javnom jeziku, o jeziku kao politikoj injenici, te o suprotstavljenosti privatnog i javnog (isto) ima i neke druge, specifino filozofijske razloge? Ovdje elim jo jednom ukazati na udaljenost koja dijeli gramatiku jedninu misli (engl. thought, njem. Denken) od pluralnosti miljenj (opinions, Meinungen). Kao Platon, koji kae da su za razliku od istine i najbolja miljenja nuno slijepa (Politeia, VI. knj., usp. Badiou 2003: 127f.), i Badiou, koji, podsjetivi na Talesa, koji promatrajui nebeski svod pada u bunar, primjeuje da je, suprotno strujanju miljenj (isto: 113), koji su sirovina svake komunikacije (isto: 72), etika istin nuno asocijalna (isto: 74), Arendt predlae dinamiki model, prema kojem se pojedinac moe povui na mjesto misli (Denken), gdje mu je mogue biti sam sa sobom, ali mora pristati na miljenj ako eli djelovati. Naime, politiko se djelovanje ne moe temeljiti na istinama jer bismo u tom sluaju podlegli relativizmu. Budui da Konstantinovi gradi etiku istine koja je nepomirljiva suprotnost komunikativne etike (usp. Badiou 2003: 73) ili, kako sam je gore nazvala, prinudne etike, i za razliku od Hegelove nesretne svijesti koja napreduje u nemiru samokretanja te, s druge strane, za razliku od Badioua i Arendt, koji filozofiju esse zapravo osnauju izuzimajui je iz nunosti inter-esse, Dazwischen, njegov je osamljeni ovjek poslednji ovek [] a ne Gari Kuper (Miolovka: 424) radikalno odcijepljen od stvarne komunikacije i istovremeno primoran na nju (ve samom svojom eljom za zajednicom, Pentagram: 123), to ga u konanici (samo)osuuje na privatni modus jedinog preivjelog. Stoga, kad na nain samovoljnog, tvrdoglavog, upornog djeaka (eigensinniger Jungen, Hegel 1983: 126) hoe progurati istinu ljudskosti uoi jedine mogue istine one totalnog inter-esse kao interesa totaliteta (u susretu s kojom ovjek biva zapravo suoen sa samim sobom kao s mrtvim sobom i u susretu s kojom njegov elja za inter-esse, za ljudsko postaje privatni interes); kad ovjek igru prianja pokuava igrati sam a [d]a bi ovek mogao da igra mora da bude jo jedan ovek sa njim (Miolovka: 13) on se izjednauje s tim pria92|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
njem, priom, mucanjem (Izlazak: 79) u kojem njega, meutim, nema: Izioh od oca, i dooh na svijet; i opet ostavljam svijet, i idem ocu. (Dekartova smrt: 199) Literatura:
Arendt, Hannah. Lectures on Kants Political Philosophy. Chicago: University of Chicago Press, 1989. Arendt, Hannah. ber das Bse: eine Vorlesung zu Fragen der Ethik. Mnchen [u.a.]: Piper, 2006. Badiou, Alain. Ethik: Versuch ber das Bewusstsein des Bsen. Wien: Turia + Kant, 2003. Birmingham, Peg. The An-Archic Event of Natality and the Right to Have Rights. Hannah Arendt verborgene Tradition Unzeitgeme Aktualitt? Ur. Stefanie Rosenmller i Robert Furlong. Berlin: Akademie-Verlag, 2007. 269-278. Butler, Judith. The Psychic Life of Power. Theories in Subjection. Stanford: Stanford University Press, 1997. Cassirer, Ernst. Kants Leben und Lehre. U: Gesammelte Werke. Ur. Birgit Recki, sv. 8. Hamburg: Meiner, 2001. Elliot, Brian. Community and resistance in Heidegger, Nancy and Agamben. Philosophy and Social Criticism 37 (3)/2011: 259-271. Gasch, Rodolphe. The Idea of Form. Rethinking Kants Aesthetics. Stanford: Stanford University Press, 2003. Hegel, Georg Wilhelm Friedrich. Phnomenologie des Geistes. Frankfurt na Majni: Ullstein, 1983. Hegel, Georg Wilhelm Friedrich. Fenomenologija duha. Zagreb: Naprijed, 1987. Jaeggi, Rahel. Welt und Person Zum anthropologischen Hintergrund der Gesellschaftskritik Hannah Arendts. Berlin: Lukas Verlag, 1997. Kant, Immanuel. Kritika moi suenja. Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod, 1991. Kant, Immanuel. Die Kritiken. Frankfurt na Majni: Zweitausendeins, 2008. Konstantinovi, Radomir. Miolovka. Beograd: Nolit, 1956. ---. isti i prljavi. Sarajevo: Svjetlost, 1958. ---. Izlazak. Beograd: Nolit, 1960. ---. Ahasver ili traktat o pivskoj flai. Beograd: Prosveta, 1964. ---. Pentagram. Novi Sad: Forum, 1966. ---. Dekartova smrt. Novi Sad: Mir, 1996. ---. Beket prijatelj. Beograd: Otkrovenje, 2000. ---. Filosofija palanke. Beograd: Otkrovenje, 2004. Lvinas, Emmanuel. Zwischen uns. Versuche ber das Denken an den Anderen. Mnchen: Carl Hanser, 1995. Lyotard, Jean-Franois. La Mainmise. Autres Temps. Les Cahiers du christianisme social 25/1990: 16-26. Lyotard, Jean-Franois. Linhumain. Causeries sur le temps. Pariz: Galile, 1988. Lyotard, Jean-Franois. The Inhuman. Reflections on Time. Cambridge: Polity Press, 1991. Lyotard, Jean-Franois. Kindheitslektren. Wien: Passagen Verlag, 1995. Milenkovi, Ivan. Konstantinovi sa Hajdegerom. Fenomenologija duha palanke. Nova itanja Filosofije palanke Radomira Konstantinovia. Ur. Nenad Dakovi. Beograd: Otkrovenje, 2008. 67-79. Milenkovi, Ivan. Paradoks stvarnosti i zlo banalnosti. Sarajevske Sveske 35-36/2011. Dostupno na: http://www.sveske.ba/bs/content/paradoks-stvarnosti-i-zlo-banalnosti. Rancire, Jacques. Ist Kunst widerstndig? Berlin: Merve, 2008. Schiller, Friedrich. O estetskom odgoju ovjeka u nizu pisama. Zagreb: Scarabeus, 2006. Villa, Dana. Hannah Arendt: Modernity, Alienation, and Critique. Judgment, imagination, and politics. Themes from Kant and Arendt. Ur. Ronald Beiner/Jennifer Nedelsky. Oxford: Rowman&Littlefield, 2001. 287-310. Wall, Thomas Carl. Radical Passivity: Lvinas, Blanchot, and Agamben. New York: SUNY Press, 1999.
Stijn Vervaet
Pisati subjekat nakon Holokausta: Konstantinoviev Ahasver, ili traktat o pivskoj flai
1. Legenda o Ahasveru, lutajuem Jevrejinu

Ahasver je najpopularnije ime za legendarnu figuru lutajueg Jevrejina, koja se, poev od ranog srednjeg veka, javlja prvo u usmenim predanjima (na podruju Mediterana i Bliskog istoka) a kasnije i u pisanim tekstovima u mnogim zapadnoevropskim i centralnoevropskim tradicijama (up. Anderson 1965, Hasan-Rokem & Dundes 1986). Velikoj popularnosti i rasprostranjenosti legende doprineo je jedan nemaki pamflet (tzv. Volksbuch, narodna knjiga) objavljen 1602. pod naslovom Kurtze Beschreibung und Erzehlung von einem Juden mit Namen Ahasuerus, etc. [Kratak opis i pria o jednom Jevrejinu pod imenom Ahasverus, itd.]. Pamflet na nekoliko stranica opisuje susret Paulusa von Eitzena sa Ahasverom, a autor naglaava da je celu priu lino uo od von Eitzena, (tada ve pokojnog) biskupa Schleswiga. Ukratko, u zimu 1542., kada je von Eitzen jo studirao u Wittembergu, otiao je u Hamburg da poseti svoje roditelje. Za vreme nedeljne mise, primetio je tokom propovedi udnu pojavu visokog, dugokosog, bosog stranca od pedesetak godina koji je pri svakom pomenu imena Isusa Hrista izdisao, klimao glavom i udarao se u prsa. Ispostavilo se da se ovek zove Ahasver te da je obuar iz Jerusalima, Isusov savremenik. Dok je nosio svoj krst na putu ka Golgoti, Isus se zaustavio na pragu Ahasverove kue da se malo odmori. Ahasver, meutim, otera Hrista reima Idi bre!, na ta mu je Isus uzvratio Ja u ostati ovde da se odmaram, ali ti e ii dok se ja ne vratim. Tada je Ahasver morao da ostavi kuu, enu i dete i poeo da luta svetom.
Dok su ranija predanja stavljala u prednji plan dugovenost glavnog karaktera, koji se sada po prvi put zove Ahasver, u ovom je anonimnom spisu naglasak na lutanju kojim je glavni lik kanjen (Edelmann 1986: 3-4).1 Bitno je imati na umu da je, s jedne strane, legenda o lutajuem Jevrejinu nastala u hrianskoj sredini, kao pria koja lanovima hrianske zajednice objanjava ko je taj jevrejski drugi.2 Takoe, ne treba izgubiti iz vida da je pomenuta nemaka narodna knjiga nastala u vreme kada su svetovne vlasti u nemakim zemljama nastojale da sprovedu niz politikih regulativa, organizujui politiki ivot u skladu s propisima Lutherove reformacije.3 Dakle, nastanak i irenje moderne legende o lutajuem Jevrejinu, s jedne strane, ima svoje korene u ranim, popularnim oblicima hrianskog antijudaizma/ antisemitizma, a s druge strane u vremenu kada, na tragu reformacije, dolazi do (po)nov(n)og spajanja crkvene (u ovom sluaju protestantske) i svetovne vlasti, odnosno do novog promiljanja, uspostavljanja i upranjavanja dravne moi na odreenoj teritoriji. Odnosno, kao to podsea Galit Hasan-Rokem, Ahasver je s jedne strane veoma funkcionalan pokazatelj ambivalentnog odnosa evropskih hriana prema Jevrejima (2008: 19) dok, s druge strane, Ahasver kakav je predstavljen u legendama upuuje na sposobnost prelaenja granica drava i odravanja identiteta iji izvor lei negde drugde nego u dravi [] on je pravo otelovljenje skandala identiteta koji se ne zasniva na nedvosmislenoj teritorijalnoj definiciji (2008: 20).
Dok je danas gotovo nemogue pronai tanog pisca i mesta gde je veina izdanja tampana spis je naime iste godine objavljen na nekoliko mesta svakako je jasno da su podaci navedeni na naslovnoj strani, poput imena pisca Chrysostomusa Dudulaeusa Westphalusa ili tamparije Christoffa Creutzera u Leydenu ili Wolfganga Suchnacha u Bautzenu, lani (Edelmann 1968: 5-6, Anderson 1965: 42 ff.). Autor se, dakle, pozivao na biskupa von Eitzena iskljuivo da bi spis dobio na autoritetu, to ime pravog autora oigledno nije moglo da obezbedi. 2 Up. Edelmann, koji kae: Lik lutajueg Jevrejina, koji je Zapad toliko okupirao vie od 300 godina u knjievnosti, likovnoj umetnosti, pa ak i muzici, sve u svemu je briga hriana. On je hrianski izum. Ahasver, lutajui Jevrejin, ak ni po imenu nije Jevrejin on je Jevrejin samo po pretpostavci (3). 3 Ne bez razloga, Edelmann (7-8) upozorava da je pamflet nastao upravo na severu Nemake, gde je zapravo ivelo jako malo Jevreja, koje su lokalne vlasti htele da oteraju. Pamflet je, dakle, u kontekstu u kome je nastao, svakako mogao da se ita kao poruka da je oterati Jevreje dobar hrianski in. Takoe, Edelmann ukazuje na to da je Paulus von Eitzen, koji igra toliko bitnu ulogu u pamfletu, istorijska linost, protestantski teolog od velikog autoriteta koji je studirao kod Luthera kad je on bio na vrhuncu svoje antisemitske faze upravo je 1543. izaao Lutherov pamflet O Jevrejima i njihovim laima.
1
Konstantinoviev Ahasver, ili traktat o pivskoj flai (1964) polazi od ove legende ali liku Ahasvera i njegovom venom lutanju daje sasvim novo znaenje. Oslanjajui se na uvide Giorgia Agambena, tanije reeno na njegovu knjigu Homo sacer, pokuau da pokaem kako je Konstantinovi, koncipirajui Ahasvera kao figuru progonjenog, mislio krajnje dimenzije Holokausta kao vanrednog stanja koje omoguava progon ljudskog bia iji je ivot pod zabranom.4
2. Ahasver i von Eizen: delat i rtva u neraskidivom odnosu

Narator Konstantinovievog romana, Ahasver, udna je pojava koja, na prvi pogled, dri sredinu izmeu izofrenog naratora i duha, koji za sebe kae odjednom se pojavim, i blizu sam tako da mi se ini da samo ruku treba da pruim i sebe da dotaknem (7). Ahasver sedi u hotelskoj sobici na svom prestolu, koferu punom papira i pie. Na stolu se nalazi pivska flaa koja mu slui i kao flaa s mastilom kojim pie, i kao inspiracija za filozofska razmatranja koja Ahasver oblikuje kao dugaak monolog strukturisan kao analitiki traktat. Na stolici preko puta njega sedi lik za koga misli da je Paulus von Eizen, on koji je, kako kae Ahasver, tvrdio da me je ovde, u Hamburgu (ako sam u Hamburgu), video jo 1542 (8). Dakle, iako je Konstantinovi sasvim jasno uputio na pamflet iz 1602., kada je u pitanju nastanak legende o lutajuem Jevrejinu, njegov Ahasver i von Eizen su dve potpuno razliite figure. Jedino to se za njih sa sigurnou moe rei jeste da su u nekoj udnovatoj simbiozi koju narator karakterie kao odnos delata i rtve. Svakako, nije re o obinom delatu koji, po prvom znaenju te rei, izvrava smrtnu kaznu, jer Ahasverov von Eizen nije onaj savreni delat koga traim da me jednom dokusuri, ve neki tzv. delat koji mi samo dolazi s vremena na vreme u posetu, preduzima ovde neto s mojim telom [] [ali] nema nameru da me uniti (10). Ahasverov tzv. delat se ne poklapa (sasvim) ni sa prenesenim znaenjem rei, u smislu okrutnika ili nemilosrdnog zlotvora, neprijatelja, dumanina. Delat, naime, udara po Ahasveru kao po nekom dobou koji ne prestaje da tutnji (11). im delat pone da udara po njemu, Ahasver, odnosno neki ivutin u njemu, pone neprestano da govori, da brblja tu, da guna, dok njegovo pero kripi (8). ta nam najavljuje taj dobo, i kako da razumemo neprestani govor i brbljanje ivutina? Koji on to zvuk proizvodi, ta
4
Zahvaljujem se Vladimiru Bitiju, koji mi je skrenuo panju na mogunost da se Ahasver ita kao tekst o Holokaustu. Na jednom mestu u Pentagramu (1966: 287-289) Konstantinovi izraava svoje nezadovoljstvo time da su odreeni kritiari prevideli jevrejstvo njegovog Ahasvera. Nimalo sluajno, upravo su mu ovi kritiari zamerali da u Ahasveru, ili traktat o pivskoj flai odstupa od istote knjievnih rodova i shvatili knjigu kao puku tekstualnu vebu, kao svojevrsno iskuavanje granica knjievnih vrsta. Ne navodei ime kritiara, Konstantinovi citira iz inae opirnog prikaza Aleksandra Spasia Zanimljiv i vredan eksperiment, Izraz, 9/1965, br. 1 ( januar), str. 74-81. Meutim, i drugi kritiari su ili samo ovla pomenuli Ahasverovo jevrejstvo, ili utke preli preko njega, oigledno smatrajui da taj aspekt nije bitan za razumevanje romana. Videti, na primer, Vuk Krnjevi Poezija i ironija, Odjek, 17/1964, br. 21 (1. novembar), str. 9; Milan Komneni, Postojanje kao put do oblika, Delo 11/1965, br. 2 (februar), str. 193-206; Aleksandar Petrov Mogunost Ahasvera, Savremenik, 1965, br. 4 (april), str. 364-366. Izuzetak je prikaz Miloa Stambolia Prokletstvo i blaenstvo, Politika, 11. oktobar 1964, str. 14. U svakom sluaju, nijedan kritiar nije povezao knjigu s Holokaustom.
nam njegov zvuk poruuje, taj zvuk koji nestane im se javi? Koji to delat, umesto da, kao izvrilac zakona, izvrava smrtnu kaznu nad osuenim, udara po telu osuenoga kao telal po dobou? I kako to njegovi udarci pomau Ahasveru, koji je inae izvan sebe, i od sebe zaboravljen (11), da se objavi sam sebi i to u liku brbljajueg ivutina? Da cela stvar bude jo udnija, Ahasver je, im se objavi, zbrisan istog trenutka, postaje duh za sebe samoga (11). Ahasver i delat svakako nisu obian par krvnik-rtva. Delat, oigledno, nije (vie) krvnik koji je nekad, kao ruka suverena, vrio nasilje s ciljem odravanja ili izvravanja zakona, ve faktor nasilja koji primorava Ahasvera da (p)ostane ivutin. Po svemu sudei, delat, Ahasver i ivutin koji iz njega govori kada ga delat bije su u nekoj neraskidivoj vezi. Na jednom mestu, Ahasver opisuje sebe kao neko dvoglavo udovite, kao spoj delata i rtve: ivutin je neophodan da bi P. v. Eizen bio P. v. Eizen (146). Ne postaje li Ahasver, na taj nain, ime za spoj ili odnos izmeu dva principa, izmeu rtve i delata tj. i onaj koga biju ali i onaj koji bije, rtva samog sebe i sebi delat (147)? Na samom kraju svog traktata, Ahasver ak izjavljuje: Ne znam kako bi P. v. Eizen mogao da bude P. v. Eizen pored jednog mrtvog ivutina koji, mrtav, nije ivutin, tavie, ako bi on mene priveo kraju [], on mora da me ubije i da me ne ubije, da me unitava i da me uva, ak da se stara za mene kao za samoga sebe (187). Dakle, delat ne ubija Ahasvera, jer mu je on potreban kao ivutin, tj. kao Jevrejin sveden na znaenje peorativnog oznaitelja, kao subjekat koji je potpuno desubjektiviziran, ali ne i mrtav. Drugim reima, Ahasver nije osuenik koga delat ubija po naredbi suverena, niti rtva koja se ritualno ubija, ve ovek iji je ivot suspendiran, koji je postao izuzetak, tj. onaj ko je zabranom suverena izuzet iz drutva, ko je zakonom ostavljen (engl. abandoned, fr. abandonn) na pragu na kome se ivot i zakon, unutra i spolja vie ne razlikuju (Agamben 1998: 28).5 Otud postaje i razumljivo zato Ahasver u jednom trenutku uzvikuje: Oe, zato si me napustio? (188). Prema jevanelju po Mateju (27: 46), ovo su bile Hristove poslednje rei na krstu (Eli, Eli, lama sabahtani!; prema Vulgati Deus meus, deus meus, ut quid dereliquisti me?).6 Ahasver je, dakle, ne samo ostavljen, ve i preputen naputanju, on je postao ono to Jean-Luc Nancy zove ltre abandonn, tj. bie koje ne moe biti zatieno, niti biti iznevereno/izdato (1992: 40-41). Nancy interpretira gore navedene Hristove rei na sledei nain: Dereliquisti me [ostavio si me]: prepustio si me zaputenosti, gde mi nita od Tebe nije ostalo, Ti koji si me ostavio da budem ostavljen. Nisi me ostavio nekom zadatku, nekoj stanici, nekoj patnji, nekom oekivanju. Ostavio si me naputanju. (1992: 40)
Agamben se ovde oslanja na tekst Jean-Luca Nancyja Ltre abandonn [ostavljeno/naputeno bie] (objavljen u knjizi Limpratif catgorique, 1983: 139-153). 6 to nije beznaajno, ove rei ovde izgovara Jevrejin, i to, to je istaknuto na naslovnoj strani narodne knjige iz 1602, Jevrejin koji je lino bio prisutan pri raspeu Hristovom i vikao sa ostalima raspni ga, raspni ga! (welcher bey der Creutzigung Christi selbst Persnlich gewesen: auch das Crucifige uber Christum hab helffen schreyen, Schaffer 1986: 28).
5
Meutim, dok Hrist izgovara ove oajne rei u poslednjem trenutku pred smrt, Ahasver je, zato to je osuen na venost, lien mogunosti smrti. On je, kako kae Konstantinovi u Pentagramu, Juda bez konopca (1966: 279).7 Jer, dok Juda jeste u ovoj istoriji, on biva ostvarujui se u njoj, biva kroz smrt i prema smrti, dok je Juda igra, i on igra, pa makar ta igra opisivala koncentrine krugove jedne nemogunosti,8 Ahasver je osuen na najvei pakao [], pakao bezlino-istorijskog, pakao vanvremeno-praznog venosti, s one strane smrti, granice, svake forme (1966: 281, naglasak u originalu). Za razliku od Jude, koji je obdaren mogunou smrti [i zato] poznaje tragediju (1966: 281), Ahasver je bie [koje] luta izvan sebe, noeno nalogom da se nae, baeno u lutanje kao u nemogunost uspostavljanja ma kakve forme (1966: 282). Ahasver uzaludno trai smrt koja bi ga oslobodila, spasila od lutanja u izvan-smrtnom (1966: 284), zapravo, on trai oblik, trai pokret u vremenu (1966: 286). Upravo ovu Ahasverov(sk)u opsednutost smru, ovu nadu i ver[u] u smrt koja pokuava da se predstavi kao metafizika, ak i kao ontoloka kategorija (1966: 287) Konstantinovi dovodi u vezu s egzistencijalistikom filozofijom Heideggera. tavie, izmeu Hajdegera i autora lajdenske broure kao da postoji neka prikrivena ali mona veza, u dubini oseanja sveta, veza po ovom verovanju u dragocenost smrti, u njenu tvoraku mo, u prokletstvo koje je tamo gde ta mo odsustvuje (1966: 288). I zaista, ini se da je prokletstvo egzistencije liene smrti (1966: 290) kako za pisca narodne knjige o Ahasveru, tako i za Heideggera najgore mogua kazna. Kako Konstantinovi primeuje, egzistencijalizam [] koji veruje u mogunost mog apsolutnog Ja, kao mogueg posredstvom ove apsolutne smrti, i tu otkriva svoj ahasverizam, u stvari svoju nemogunost, sebe [] kao stvar jedne iste formalne logike koja se odvojila od iskustva ma koliko da se na njega poziva, upravo u ovoj nadi u istu smrt (1966: 290). Jedino moje iskustvo, kae Konstantinovi, je ovo neiskustvo smrti, jedino moje znanje kao da je ovo neznanje smrti (1966: 291). Meutim, ono to Konstantinovi u Pentagramu ne kae (ali moda podrazumeva?) jeste da se za vreme Holokausta prokletstvo egzistencije liene smrti pretvorilo u realnost, te da samim tim napor da nam [se] otkrije smisao smrti (1966: 290), odnosno filozofija u ijoj je sri ideja o bitku prema smrti, govoriti o istoj smrti, ili razlikovati autentinu i neautentinu smrt deluje blasfemino.9 Ako je nacistiki logor smrti prostor koji se otvara kada vanredno stanje poinje da bude pravilo (Agamben 1998: 168-169) i mesto gde se proizvodi goli ivot,
Ahasver, kae Konstantinovi, to je protestantska, laika korekcija Jude, njegova ispravka u venog Judu, u Jevrejina koji nema ansu smrti, koji dakle nije umro, zajedno sa svojim bivim, nekadanjim novozavetnim svetom (1966: 278). Jer, Juda koji ima konopac nema samo ansu da, steui taj konopac oko svog svog vrata, povue itavu jednu dramu za sobom, u istoriju, i nije samo sposoban za in, protivno luteranskom uenju o predestinaciji; on je, i sam, sposoban za istoriju. On ima istoriju, jer ima taj konopac, tu ansu smrti (1966: 280). 8 Za detaljniju analizu sloene metafore igre koja se u Konstanovievom opusu javlja na vie mesta, videti tekst Branislava Jakovljevia u ovom broju. 9 Za detaljniju analizu Konstantinovieve kritike Heideggera, videti tekst Branislava Jakovljevia u ovom broju.
7
onda je upravo logor mesto koje ugroava osnove Heideggerove etike, kako pokazuje Agamben u svojoj knjizi Ono to ostaje od Auvica? (1999: 75). Kao ivutin, Ahasver ne samo da je izuzet, izopten, progonjen iz drutva, ve je postao i homo sacer, taj iji se ivot moe ubiti, ali ne i rtvovati (Agamben 1998: 83). Kao homo sacer, koji postoji uvek u simetrinoj poziciji u odnosu na suverena, Ahasver je (pro)klet(st)vom/zabranom Hrista/Mesije uvek vezan za istog. Hristove rei ti e lutati dok se ja ne vratim, tj. da Ahasver mora lutati do sudnjeg dana, bukvalno znae da Ahasver mora lutati dok god vai Zakon, jer samo Mesija moe ukinuti Zakon.10 Meutim, kao neko ko je zabranom izopten, on je preputen sopstvenoj izuzetnosti i ostavljen na milost i nemilost onoga ko ga naputa (Agamben 1998: 110). Kako podsea Agamben, odnos naputanja toliko je dvosmislen da nita nije tee nego prekinuti ga (1998: 109). U onome to sledi, pogledaemo kako je Konstantinovi preko paralele izmeu jezika i zakona koncipirao ambivalentnost i nerazreivost odnosa zabrane koju Agamben istie. Takoe, pokazau kako je Konstantinovi uvoenjem figure Levijatana objasnio kako je dolo do tog odnosa zabrane u kojem je Ahasver uhvaen.
3. Osuen na veiti govor? Jezik kao zakon i veno stvaranje pivske flae kao zloin protiv Levijatana
Na samom poetku romana, Ahasver sebe u rukama svog delata uporeuje s poludeli[m] dobo[em] (11), kao da postaje predmet koji govori. Kao da je Ahasver, umesto na smrtnu kaznu, osuen na govor. ta znai biti osuen na govor? Kako sam Ahasver kae, on govori, jer je ubeen da moe sebe nekako reima, reenicama tu da pove[e] [], da izgovor[i] i, tako izgovoren, tj. napisan, da sebe sauva za sebe samog [], dakle zaista da bud[e] (11). Ipak, Ahasver ne uspeva u tome, ve luta izmeu dva trenutka (15), ak i izvikuje jesam li mogu zaista samo u prii? (18). Ovo moemo naravno da shvatimo kao upuivanje na legendu: Ahasver je lik kojeg su izmislili hriani, a samim tim on postoji samo u prii, u legendi. Meutim, jo je neto drugo u pitanju. Ahasver postoji samo u jeziku, koji ima punu vlast nad [njim] (16), i to za razliku od pivske flae koja sebe dri na okupu, i koja kao da je samoj sebi sopstvena kua, i za sebe neki svoj dom koji ja nemam, jer lutam (16). Dok je pivska flaa tako stvarna jer je postojana (20) i nepromenljiva, Ahasver mora da luta, to izaziva u njemu oseaj sramote koja [ga] zavejava kao neki pepeo sramote (18). Ahasver luta u nekoj zoni odreenoj jezikom, koja ga odvaja od vanjskog, stvarnog sveta, sveta pivske flae. Izvan jezika nema onog Ahasvera na koga bi njegov govorei ivutin mogao upuivati, dok re pivska flaa uvek podrazumeva konkretnu pivsku flau u stvarnosti. Po svemu sudei, jezik ovde postaje metafora za zakon, jer, kako podsea Agamben, jezik se odnosi prema ne-jezikoj stvarnosti kao zakon prema onome to je vanzakonsko:
Up. Agambenovo tumaenje Kafkine prie Pred zakonom, 1998: 49-58.
10
Ovde sfera zakona pokazuje svoju sutinsku bliskost sa sferom jezika [] kao to i jezik pretpostavlja nejeziko kao ono prema emu mora postaviti sebe u zamiljenom odnosu (u obliku jednog langue ili, jo preciznije, jedne gramatike igre, to jest, u obliku diskursa ija se stvarna denotacija odrava u beskonanoj suspenziji) kako bi kasnije mogao da ga oznai u stvarnom govoru, tako i zakon pretpostavlja nezakonsko (na primer, isto nasilje u obliku prirodnog stanja) kao ono s im odrava potencijalni odnos u vanrednom stanju. (1998: 20-21). Duh Jezika u ijoj je Ahasver apsolutnoj vlasti i koji uvek dovodi u pitanje (13) njegovo dostojanstvo je suveren koji, u permanentnom vanrednom stanju, izjavljuje da nema nita izvan jezika i da je jezik uvek izvan sebe (Agamben 1998: 21).11 Isto tako, Ahasver je uvek izvan: njegovo je lutanje ne-stajanje kojem nema kraja. Ahasver neprestano tee kao jezik, to je na formalnom nivou podcrtano njegovim neprestanim brbljanjem, neprekidnim monologom koji ini knjigu. Na taj nain postaju razumljivim ve navedene Ahasverove rei da je, im se objavi, zbrisan istog trenutka, da postaje duh za sebe samoga (11): dijalektika koju Agamben, na tragu Hegela, otkriva u jeziku, karakterie i Konstantinovievog Ahasvera. Kada von Eizen neprestano govori Ahasveru da je u nekom grehu (19), onda to treba itati kao in culpa esse, kao greh koji upuuje na istu snagu zakona (up. Agamben 1998: 27). Drugim reima, Ahasver se nije ogreio ni o kakav zakon, ve njegova pojava upuuje na suverenu strukturu zakona koja ima oblik vanrednog stanja u kojem se injenica i zakon vie ne razlikuju, ali o kojima ipak treba odluiti (Agamben 1998: 27). Ahasver tako ve od samog poetka romana postaje granina figura koja, im se pojavi, ukazuje na to da je vanredno stanje (opet) stupilo na snagu. Ahasverova sramota onda proizilazi iz injenice da je on osuen na veno lutanje odnosno, na prebivanje u jeziku kao na permanentno vanredno stanje, to jest, on je osuen da veno ne bude subjekat u politikom smislu, ve samo obeanje tog njegovog Ja, na neki nain ono Ja kao san o Ja (17, naglasak u originalu). Paralela izmeu jezika i zakona omoguava Konstantinoviu da prelazi od govoreeg ja na politiki kolektiv, od glasa pojedinca na diskurs zajednice. Ono to Ahasvera razdvaja od pivske flae onda je isto to ga razdvaja od samog sebe kao subjekta, i to on opisuje kao prazan prostor, kao zid praznine: ima tu neka praznina koja ovu flau opkoljava, kao neki zid praznine izmeu mene i nje [] Ne znam zid gori od ovog na koji nasrem, koji mi to doputa, ak me doziva, izaziva, obeava mi da e da se otvori, da se rastavi preda mnom i da me propusti [] taj zid kojim sam opkoljen, u njega zazidan sa svih strana, zaista siguran. (28)
11
Posebna struktura zakona ima svoje osnove u pretpostavljajuoj strukturi ljudskog jezika. Ona izraava vezu ukljuujueg iskljuenja kojoj predmet podlee zato to postoji u jeziku, zato to je imenovan. Govoriti je, u ovom smislu, uvek govoriti zakon, ius dicere.
Ahasverova borba za osloboenje pivske flae, zarobljene u praznini (28), je u stvari borba protiv Duha Jezika, protiv suverena koji ga je iskljuio iz sveta stvarnih politikih subjekata, iz sveta koji ga doziva, bez glasa, mojim imenom kojeg se ne seam (29). Pivska flaa onda postaje simbol za politiki kolektivitet iz kojeg je Ahasver izopten, osuen na to da bude prokleti ivutin (40). Od obine, bezazlene flae savrene, iste forme, pivska flaa na Ahasverovom stolu postaje otelotvorenje apsolutne ideje, objekt uvek sa sobom u potpunoj istovetnosti, i zato s one strane znanja (64), jer je van jezika, ime za ponor koji preti da ga proguta.12 Baena u okean, pivska flaa izdaje i poniava (68) Ahasvera dok se on dri za nju i nou pluta po okeanu, iji talasi uasnuti Levijatan joj nita ne mogu: ne prestaje ovo beskonano stvaranje pivske flae koja je poraz Levijatana, najsramniji poraz moje epohe jer nema za mene praznog: verovao sam da sam roen za Levijatana, ako ve nisam roen za pivsku flau [...] pivska flaa noas prodire no, okean, tog Levijatana koji plae gore ak i od ovoga ivutina. (71, istaknuto u originalu) Levijatan, morska neman iz hebrejske biblije koja kod Hobbesa postaje simbol suverenosti, ovde je sramno poraen: Levijatan ne ume da prospe ak ni jednu olju aja, ujete li ta vam kaem? (73, istaknuto u originalu). tavie, divlja zver koja je kod Hobessa u svom stomaku ujedinila sve graane, te ih na taj nain titila jedne od drugih, ovde je potpuno ukroena i postaje krotka [...] domaa ivotinja, mali neki pokorni i posluni pas pivske flae (75). Na pitanje ima li onda krvi [...] ima li nekog zloina, o kome ujem da poneka usta pored mene mucaju, Ahasver moe dati samo jedan, zapravo jedini mogui odgovor: ako je ovde neki zloin, brao, onda je to zloin nad Levijatanom, iju krv ja sada vidim na vrhovima mojih prstiju: njegova krv je sjaj pivske flae, njegova nemo je mo ove flae koju vidim ak i kad je ne gledam (74, istaknuto u originalu). Zloin protiv Levijatana, itao bih ovde kao suspenziju zakon koji tite graane, jer se upravo njihovim ukidanjem stvaraju vanredni odnosi koji omoguavaju stvaranje homo sacera.
4. Kako prekinuti zabranu stvorenu jezikom? Pisanje kao in svedoenja

Na samom kraju knjige, nalazimo Ahasvera kako, ostavljen u pejzau sramote, ibicom trai svoje ime i svoj grob tj. svoj kufer s papirima i pie. Kako da razumemo Ahasverovo neprekidno pisanje, njegov vredni rad, kako ga on naziva? Pisanje se, ini se, s jedne strane javlja kao rad seanja kao seanje na prolost koja je dovela do odnosa progona i kao pokuaj da se pronae ono ja kakvo je bilo
12
taj vulkan, tu pivsku flau od koje ne znam krater dublji, vulkan uasniji sa grotlom koji guta vatru (30). Ova metamorfoza, kako primeuje Ahasver, i nije tako neoekivana, jer su sve nemani rodom iz bezazlenosti, pa je i pivska flaa neman koja se tu tek raa (32). Zar ovo ne podsea na uspon nacionalsocijalizma?
pre nego to je progonjeno, dakle ja kao subjekt, ja sa imenom (na kraju knjige, on nabraja i sva imena koja su mu nadenuli von Eizenovi prethodnici, tj. kako se zvao u prvim legendama Cartaphillus, Buttadeus, itd). Izgleda da Ahasver pisanjem hoe da se seti svoga ja kakvo je postojalo pre ideje (dakle, pre antisemitske legende) o njemu: hou tome meni, nepoznatom, tom meni jo kao za mene nekome njemu, kome se vraam, da dam te rei, ovo naliv-pero, neka on sam pie sebe da napie, da napie, [] ja koji ne znam ta je on, koji pokuavam samo da se setim ko je taj koga nikada nisam video, da ga izmislim (108-109). Dakle, pisanje kao pokuaj pisanja istorije stradanja drugog koga nikada nismo upoznali? Na taj nain, pisanje takoe postaje rad tugovanja, odnosno oplakivanje (138, 139, 141), kako ga zove Ahasver. S druge strane, pisanje za Ahasvera znai i stvaranje, a to nuno podrazumeva stvaranje jezikom, odnosno pokuaj imenovanja prokletstva od bezoblija (143). Meutim, svako stvaranje jezikom u isto vreme je i traenje adekvatnog oblika, dakle svojevrsno robovanje istom tom vrhovno[m] nael[u] toliko oboavane pivske flae (139). Zato se on i plai da su von Eizen i on na istom poslu (127), jednom ak dodaje ovo ne piem ja ve v. Eizen (130). Jer, i njemu, i von Eizenu je potreban isti jezik bez kojega se ne moe pisati, a upravo taj jezik ga naputa kad mu je najpotrebniji (141).13 Zakljuujui da je svaka ideja svojevrstan oblik nasilja (113), Ahasver se plai da njegovo pisanje takoe oblik nasilja i on je, naime, zato to pie, lepi zanatlija ideja (113). Njegov strah14, mogli bismo rei, proizilazi ne samo iz toga to se boji da nee stii, ve i iz toga to e on svojim pisanjem, kao to je to uradio i v. Eizen, vriti nasilje nad subjektom o kome pie. Kao to je to James Young istakao, svaki pokuaj pisanja o Holokaustu sadri potencijalnu opasnost da nepojmljive strahote koje nastoji predoiti svede na neto pojmljivo, da ih normalizuje ili asimiluje, i to ne samo zbog knjievnih konvencija ili stilizacije svojstvene umetnosti, ve i zbog same prirode narativa. ini se, pie Young, kao da dogaaji nasilja percipirani kao odstupanja ili prekidi u kulturnom kontinuumu trae da budu ponovno ispriani, da se pripovedanjem ukljue u tradicije i strukture kojima bi se inae opirali. (1988: 15). Meutim, im uu u narativ, nasilni dogaaji neizbeno ponovo ulaze u kulturni kontinuum, koji ih totalizuje, usled ega oni, ini se, gube svoj nasilni karakter. [] Ironino, nasilni dogaaj moe postojati kao takav (a samim tim, po svemu sudei, i kao inspiracija za faktografski narativ) samo dok se nalazi van kontinuuma, gde naizgled ostaje neposredovan, neizraen, neasimilovan. Jer, jednom napisani, dogaaji oblae plat povezanosti u koji ih narativ nuno odeva, a trauma njihove nemogune asimilacije se ukida. (1988: 15-16) Iako se Konstantinoviev Ahasver, ili traktat o pivskoj flai u formalnom smislu dosta razlikuje od faktografskih narrativa (dnevnika, memoar, realistike proze) o kojima govori Young, ideja da svaki pokuaj narativizacija predstavlja ne samo
Jezik slui i kao medij da pretoi urlik rtve u glagole, predikate, imenice. Taj veni urlik moe da se izrazi jedino kao postupnost u nizu, jer venost nema svoj izraz (152). 14 Ahasver na vie mesta istie da pie u velikom strahu (91), plai se da nee moi jo dugo, ruka na hartiji [mu] postaje sve umornija (46) on strahuje da uskoro uopte nee da bude (100).
13
asimilaciju, ve i svojevrstan oblik nasilja nad traumatskim iskustvom o kojem se govori itekako je prisutna u Ahasveru. Sam Konstantinovi u Pentagramu naglaava da je u Ahasveru hteo da ka[e] Ahasvera, koji je nesmisao, ne-forma, ne-sistem, koji i jeste to prokletstvo jer nije i ne moe da bude smisao, forma, sistem, koji je neizreciv, svest o neizrecivosti, nemoi i svest o nemoi (1966: 288). tavie, potrebno je neto snage [] da se pristane na njegov govor, da se nad njim ne izvri nasilje u ime svog smisla, u ime svoje volje, da taj govor sledi svoje sopstvene zakone, svoju sopstvenu nemogunost, tu prazninu koja se ostvaruje sveu o nemogunosti ma kakvog sistema, forme, zakljuka [] Moe li Ahasverov govor, jedan takav govor-ne-govor da bude poema, roman, sistem? (1966: 288, podcrtao SV) Meutim, ini se da Konstantinovi u jednom bitnom aspektu ide korak dalje od Younga, naime kad je u pitanju odnos prema onome to Young podrazumeva pod kulturnim kontinuumom, to Jan Assmann naziva kulturno pamenje [kulturelles Gedchtnis] a to se kod Konstantinovia javlja kao tradicija. Kada Konstantinovi pie da je Ahasver najkritinija taka svakog od nas, pa i ove nae tradicije, taka u kojoj na tu tradiciju pada senka sramote (1966: 289), on ukazuje ne samo na slepu mrlju tradicije (u smislu njenog zaboravljanja nasilnikih mehanizama koji deluju u kulturi i pomou nje) nego i poziva na prevrednovanje cele te tradicije, kulture i knjievnosti kao institucije koja je na prvom mestu stvorila i omoguila pojavu lutajueg Jevrejina: kad saoptava svoju prazninu, i nemirenje sa njom, [Ahasver] nije i ne moe da bude nita drugo nego praznina usred te tradicije koja je i tradicije ove sramote koja se zove der ewige Jude [veiti Jevrejin], njen ravi trenutak, njeno poricanje u njoj samoj, njena neeljena svest o sebi, svest koja ili e sve da dovede u pitanju, pa i itavu kulturu, njene ustanove [] , ili e biti lana svest koja na kostima i pepelu ljudskog mesa [] pokuava da bude uvar istog roda u literaturi i, uopte, nae dosadanje istote. Koji je knjievni rod ova najezda praznine? Koji je knjievni rod urlanje oaja i ponienja? (1966: 289) Dakle, Konstantinoviev Ahasver, ili traktat o pivskoj flai ne samo da je knjiga o Holokaustu kao progonu ljudskog subjekta, knjiga o lutajuem Jevrejinu kao homo saceru, ve i pokuaj da se intervenie u samu kulturnu (i knjievnu) tradiciju koja omoguava taj progon i uestvuje u njemu. Svojom knjigom o Ahasveru, Konstantinovi nije samo mislio krajnje konsekvence progona ljudskog subjekta iji je ivot pod zabranom ve i ukazao na slepu mrlju tradicije koja (u ime istih knjievnih formi ili zdravlja kulture) vrlo rado zaboravlja na svoju ulogu i uee u pokretanju mehanizama koji dovode do stvaranje homo sacera. Dok se pisanje javlja kao jedina mogua borba protiv venosti u kojoj je Ahasver ostavljen, pisanje se u isto vreme javlja kao sutinska nemogunost, jer je svakom pisanju inherentno dvostruko nasilje nad subjektom o kojem se pie. A jedino pisanjem koje pamti to dvostruko nasilje moe se svedoiti o subjektu progonjenom u Holokaustu.
Literatura:
Agamben, Giorgio (1998): Homo Sacer. Preveo Daniel Heller-Roazen. Stanford University Press. Agamben, Giorgio (1999): Remnants of Auschwitz. Preveo Daniel Heller-Roazen. New York: Zone Books. Anderson, George Kumler (1965): The Wandering Jew. Providence: Brown University Press. Edelmann, R. (1986): Ahasuerus, the Wandering Jew: Origin and Background. U: Hasan-Rokem i Dundes (1986), str. 1-10. Hasan-Rokem, Galit i Dundes, Alan (ur.) (1986): The Wandering Jew: Essays in the Interpretation of a Christian Legend. Bloomington: Indiana University Press. Hasan-Rokem, Galit (2008): Carl Schmitt and Ahasver. The Idea of the State and the Wandering Jew, Behemoth. A Journal on Civilisation, (2008) 2, str. 425. Konstantinovi, Radomir (1964): Ahasver, ili traktat o pivskoj flai. Beograd: Prosveta. Konstantinovi, Radomir (1966): Pentagram. Novi Sad: Forum. Nancy, Jean-Luc (1992): Abandoned Being. U: The Birth to Presence. Preveo Brian Holmes. Stanford University Press, str. 36-47. Schaffer, Aaron (1986): The Ahasver-Volksbuch of 1602. U: Hasan-Rokem i Dundes (1986), str. 27-35. Young, James E. (1988): Writing and Rewriting the Holocaust. Bloomington: Indiana University Press.
Davor Beganovi
Razlika i ponavljanje Daj nam danas Radomira Konstantinovia
U ovome eseju polazim od postulata da ponavljanje i razlika tvore najbitnije modelativno naelo proze Radomira Konstantinovia. Indicije u prilog toj tezi su takoreku poetiki/poetoloki diseminirane u njegovu cjelokupnom romanesknom djelu. I ne samo to, one se sinoptiki razastiru i mimo struktura pojedinih pripovjednih tekstova konstituirajui izomorfizme na razini specifinoga autointertekstualiteta.1 Konstantinovi e specifinosti koncepcije razlike i ponavljanja tematizirati na jednome od prijelaznih mjesta svojega opusa, u Ahasveru, romanu2 koji na vrlo specifian nain najavljuje naputanje romaneskne faze u korist esejistiko-filozofske. U njemu se nalazi sljedee mjesto: Ne doe li, uvek, as kada neko kao ja, tj. neka tzv. rtva, toliko beskrajno izvan sebe, i zbog toga sve vie beskrajnost u beskrajnosti, kao venost u venosti u kojoj nema vie nikakve razlike ve je sve, jer je u venosti kao i ona sama, ponavljanje jednog-istog, vidi samo to jedno-isto, u ponavljanju, tj. ne vidi vie nita, tu, gde je sve isto, i gde se svaka razlika gubi izmeu jednog i drugog objekta, i izmeu jednog i drugog posla, tu, gde je biti posao koji ne prestaje? Evo dakle lepog trijumfa venosti koja brie sve razlike, jer da priznaje razlike ne bi li priznala ovaj ili onaj oblik, koji je razlikovanjem oblik prema drugom obliku, i tako, ovim prepoznavanjem, ne bi li unitila sebe kao bezoblije? (109)
Pod autointertekstualitetom podrazumijevat u za Konstantinovia specifino ukazivanje na vlastite ranije tekstove, ali i na prikriveno citiranje samoga sebe. Primjeri e se takvoga pristupa tekstu pronai najee u biljekama. O znaaju tog separatnog dijela njegova stvaralatva usp. prilog Vladimira Bitija u ovome zborniku. Biti e to samonavoenje, tu autocitatnost nazvati zamrenim asocijacijskim putanjma. 2 anrovski se Ahasver mora promatrati kao hibridni tekst u kojemu se samovoljno mijeaju raznolike diskurzivne razine a da se pri tome ni jednoj od njih ne eli dati primat. Podnaslov, Traktat o pivskoj flai, iznevjerava svoje izriito obiljeje tako to se slijedi postupak struji svijesti u kojemu se gube logike niti to bi morale dati vrstou samome traktatu. Istovremeno, u struji se Ahasverove svijesti nalaze atipini momenti filozofske konzistencije.
1
Citat je iz XXVI poglavlja u kojemu se, znakovito, Ahasver prvi puta eksplicitno oituje u vezi s vodeim naelom svojega filozofiranja. Nazivajui se analitiarom koji sve vie postaje rtvom svoje analitike on sprovodi jo jedan od gotovo neizbrojivih inova cijepanja vlastitoga ja, te ustvruje da se boji samoga sebe, tj. svojega analitikog ja. Promatrajui naliv-pero i no, dva orua/oruja smjetena, simetrino, u lijevoj i desnoj ruci, koje su, opet, podijeljene ruke spisateljskoga i delatskoga Ja, zapazit e da delat hoe da ovako verujem da smo na istome poslu, jer prema objektu koji je uvek isti objekt, tu gde razlike nema, niti mogu da je vidim ma koliko da ovo moje oko otvaram. (108 podcrtao D.B.) Koje se objekte ne moe razlikovati? Ahasver sam daje odgovor: ivutina i pivsku flau. No jesu li oni doista jednaki i jesu li jedini objekti o kojima je u ovome poglavlju, i ne samo u njemu, rije koji posjeduju toliku slinost da ih oko, jedino koje mu je preostalo3 objektivnoga analitiara ne moe razluiti? Naravno da nisu. Ve je sama ispreturanost noa i pera kao sredstava za proizvoenje kreacije i de-kreacije, stvaranja i unitavanja dostatna da Ahasverovu, notorno nestabilnu, konstrukciju dovede do ako ne pada a ono bar opasnoga ljuljanja. to se krije iza opsesivnoga ustrajavanja na vjenosti beskrajnosti koja ne eli i ne moe priznati razliku jer se boji da e inom tog priznanja u pitanje dovesti sam nihilizam; pod kakvim se god imenom reprezentirao bezoblinost, nadoblinost, vjenost, konanost, nestvarnost? I nije li u geniju djetinjstva (Pentagram) sadran duh plemenitosti (Ahasver)? U emu je onda smisao tolikoga ponavljanja kod Konstantinovia, ponavljanja koje kao da pod svaku cijenu eli negirati razliku? ini se upravo u premisi da se samim intenzitetom ponavljanja proizvodi razlika, moment upisan u pripovjednom tekstu kao takvom, moment nunoga ponitenja istosti koja se eli nametnutu pod svaku cijenu, tek da bi nestala u produkciji jedva primjetnih semantikih nijansi diferenciranja. Razlikovanje se generira iz slinosti,4 unutar nje se, upravo inom ponavljanja, doslovce produciraju mikroelementi koji omoguuju sagledanje svijeta ivota u svoj njegovoj manifestnoj raznolikosti. U Konstantinovievu opusu Ahasver je paraleliziran drugom knjigom, koja ponavlja njegove teme, no ovaj put predoene iz perspektive filozofa/esejiste a
Kada govorim o autocitatnome ponavljanju, to se jedino preostalo oko kao svojevrstan indeks Judina promatranja svijeta i suoavanja s njime pojavljuje u nota bene 26. poglavlju Konstantinovia 1960. publiciranog romana Izlazak. Ali nisam smeo prst da zavuem tamo gde mi je nekad bilo oko. Kad sam skinuo aku s drugog oka opet sam video travu. Moda je oveku dovoljno jedno oko. Ne kaem nita. Noas ili onda? Sad vidim ovaj zid. Vidim svoju ruku na ovoj dasci dok govorim. Vidim: jo je mrak, nije poelo da svie. A kad bude dolo svitanje, ona svetlost koja nas ne zaboravlja, ali za koju (svetlost) ne bih mogao, ovaj Juda, da kaem ni da nas pamti, videu tu svetlost, videu moda senku moju kako izvire iz zida, sad skrivena u njemu, najpre nejasna pa sve jasnija, i najzad crna, velika moja pogrbljena senka, to udovite od senke kad ljudi na ulici budu ponovo zavikali na svoje ivotinje, kad vrata na njihovim kuama opet budu poela da kripe, kad prva deca, zajedno s jutrom, zavrite na ulici. (Konstantinovi 1960, 126) U nastavku u se teksta jo jednom vratiti na ovaj zid. 4 O slinosti usp. inspirativan esej Sretena Ugriia (2012).
3
ne fikcionalno-legendarno-mitolokoga nastavatelja prostora hamburke hotelske sobe. Rije je o Pentagramu, hibridnoj knjizi iji je podnaslov, upravo, Beleke iz hotelske sobe. Zato pentagram? Moje bie s pentagramom na elu (200), veli filozofirajue Ja u najduljem poglavlju Prokletstvo od neprokletstva. Pentagram je, u reflektirajuoj simbolici koja proimlje istoimenu knjigu, moment obrauna sa samim sobom, sa svojim lanim Ja koje je upisano u savrenu simetriju svijeta to e je Konstantinovi pokuati sustavno odbaciti. Pentagram je simbol misaonoga zla otjelotvoren u skolastikoj filozofiji, u lanoj simetriji, u tenji za harmonijom i za apsolutom koje se, u modernome dobu, vidi gotovo pred ostvarenjem. Odriem li se pentagrama, vrhovnog znaka mog duha ideje i zakona, sklada i forme; odriem li se magije koja je tamo gde je ovaj pentagram, magije to svet pretvara u ideju a iva bia i stvari u ifre, u duhove te ideje to kolo vodi u svetu? Kao da ovde sanjam neku magijsku mo neuporedivo veu i teu, neku magiju kojom bih mogao u kamenu da naem kamen, magiju identiteta, sa slutnjom da mi je nesravnjivo tee u stvari da vidim stvar koja jeste a ne jednu stvar mog duha i da je ova magija koja stvarnost pokuava da vrati stvarnosti, da je zadri u njoj samoj, magija nad magijama, da je Faust koji bi uspeo da opstane pred istom stvari, neki od metafizike, od sholastike svoga duha spaseni, u samom sebi preobraeni Faust, mag nad svakim drugim magom, moda udo nad udima. (260-1). Pentagram je moment umjetnoga te, prema tome, i sekundarnoga. Moment odmicanja od autentinosti kojega se prepoznaje u idejama, iframa, lanoj magiji. Autentina je ona magija u kojoj e se priroda stopiti sa samom sobom, u kojoj e odbaciti posrednitvo znakova. Konstantinovi kao da anticipira doba semiotike koja e ezdesetih preuzeti primat na podruju duhovnih znanosti. On njome ne operira ali je intrinziki prisvaja. No da bi se tjeskobna potraga za uvijek ve izgubljenim mogla u potpunosti razumjeti, potrebno je vratiti se Konstantinovievoj pripovjednoj prozi iz pedesetih i u njoj pronai jezgro literarne realizacije filozofije koja se sve intenzivnije i konzekventnije i nautrb literature razvija ezdesetih. Pri tome u se posluiti jednim tuim filozofskim tekstom nastalim tri godine nakon Pentagrama u kojemu otkrivam poetiki, ne filozofski, sinonim Konstantinovieve proze. Anakronistika e me gesta tako pribliiti momentu koji me vodi ka glavnoj temi mojega teksta. Rije je o studiji Razlika i ponavljanje to ju je francuski filozof Gilles Deleuze publicirao 1968., kao glavnu tezu za stjecanje titule Doctor DEtat. Njome se obiljeuje Deleuzov prelazak iz faze nekonvencionalnih interpretacija i aproprijacija djela klasinih filozofa (Spinoze, Leibniza, Nietzschea...) u fazu vlastitoga filozofiranja kojega egzercira bilo sam bilo u duetu s Felixom Guattarijem. Moglo bi se rei da Razlika i ponavljanje na izvjestan nain paralelizira Konstantinovievo naputanje fikcionalne proze i opredjeljenje
za nekonvencionalnu filozofiju opredjeljenje koje e ga pratiti sve do kriznih devedesetih u kojima e se, ispisujui Dekartovu smrt, iznova vratiti proznome izriaju i lijepoj knjievnosti.5 Naime, u Uvodu se Deleuzove studije Razlika i ponavljanje pentagram pojavljuje na prominentnom mjestu. Polemizirajui s Freudom Deleuz ukazuje na to da ne ponavljam zato to potiskujem. Ja potiskujem zato to ponavljam. (20) Freud se svojom koncentracijom na sjeanje i ponavljanje vezuje uz jednu kauzalnost u kojoj ponavljanje ovisi o potiskivanju. Upravo je stoga [N]uno [...] slomiti pojam uzronosti kako bi se razlikovalo izmeu dvaju tipova ponavljanja: jednog koji se tie samo openitog, apstraktnog efekta, i drugog koji se odnosi na djelatni uzrok. Jedno je statiko ponavljanje, drugo dinamiko. Jedno proizlazi iz rada, ali je drugo kao evolucija tjelesnoga pokreta. Jedno referira na singularni pojam koji ostavlja samo vanjsku razliku izmeu obinih instanci figure; drugo je ponavljanje unutarnje razlike koju inkorporira u svakome od svojih pokreta i nosi je od jedne distinktivne toke do druge. (22-23) Deleuze odbacuje eventualni prigovor u vezi sa stapanjem ta dva tipa ponavljanja ukazujui na to da u dinamikome poretku (ponavljanja) ne postoji pojam predoavanja, niti bilo kakva figura predoena u pre-postojeem prostoru. Postoji Ideja i isti dinamizam koji stvara korespondirajui prostor. (isto) Ta se dualnost, po Deleuzu, potvruje u studijama o ritmu i simetriji. Osobito je vana distinkcija izmeu statike i dinamike simetrije. Statika je simetrija kockasta i heksagonalna, a dinamika je pentagonalna i pojavljuje se u spiralnoj liniji ili u pulsaciji koja napreduje geometrijski ukratko u ivoj i mrtvoj evoluciji [...] U mrei dvostrukih kvadrata otkrivamo zraee linije koje kao svoj asimetrini pol imaju centar pentagona ili pentagrama. (isto) Tek se u tome kontekstu poinju shvaati odlike (i funkcije) statikih i dinamikih ponavljanja. Statiko ponavljanje u mrei dvostrukih kvadrata tako ukazuje na dinamiko ponavljanje koje formiraju pentagon i uveavajua serija pentagrama koji po prirodi mogu biti upisani u njega. (isto)
Moguno je osporiti tvrdnju da je Dekartova smrt roman. To ini, naprimjer, Dragan Stojanovi (1998, 18): U ovom sluaju, Dekartove smrti, mislim da nemamo posla sa eljom, sa namerom, da se formira jedan fikcionalni svet, nego mislim da imamo posla sa jednim autobiografskim esejom; to je odrednica koja je dovoljno rastegljiva. Dekartova smrt je knjievni esej koji ima filozofsku problematiku. Stojanovievo se odreenje knjievnosti, i onoga to neki tekst ini knjievnim djelom, ini odve jednostranim. Ograniavanjem na autorovu intenciju, kao to on ini u duhu fenomenoloke kritike, ostavljaju se po strani imanentni momenti teksta koji je neposluan, koji se odbija pokoriti autorovim eljama i namerama i odabire vlastiti put premreen intertekstualnou, prikrivenim citatima, viejezinou. Sve su to mjesta na kojima se naruava koncept autobiografske filozofije/filozofske autobiografije i prelazi na polje hibridne fikcionalnosti.
Pomjerajui se od simetrije u pravcu srodnog joj ritma Gilles e Deleuze razlikovati ponavljanje kadencom i ponavljanje ritmom od kojih je prvo obiljeeno ravnomjernom podjelom vremena, izokronijskim ponovnim pojavljivanjem identinih elemenata (isto), dok e se u drugome manifestirati nejednakosti i nesamjerljivosti izmeu metriki ekvivalentnih perioda prostora. (isto) Golo, materijalno ponavljanje (ponavljanje Istoga) pojavljuje se samo u smislu da je unutar njega prikriveno drugo ponavljanje, konstituirajui ga i konstituirajui samo sebe u prikrivanju sebe. (24) Upravo mi se ovo mjesto ini iznimno motivirajue za prijelaz s elaborirane filozofske proze, kako Radomira Konstantinovia tako i Gillesa Deleuza, na prvi roman tada dvadeset i estogodinjeg spisatelja, Daj nam danas. Kao da se u njemu instinktivno, i na drukijoj diskurzivnoj razini, sukobljavaju i isprepliu dvojbe koje e odlikovati njegov kasniji, ako smijem rei pentagramski, odnos prema figuri pentagrama elaboriran u Pentagramu. Sav satkan od beskrajno isprepletenih ponavljanja, Daj nam danas razotkriva uzoritu matricu aizokronijske ritminosti6 koja u svojoj autotelinosti potvruje Deleuzove teze o naravi ritma repeticije kojim se osporava njezina kadenca. Stoga se i zadatak parafraziranja siea, ili bar fabule toga romana ini jedva ostvarivim, osim onog najelementarnijeg ogoljavanja kojim mu se, zapravo, ini ogromna nepravda. To to u ipak pristati na jednu parafrazu opravdat u njezinom elementarnou ali i potrebom da pokaem koliko su, zapravo, u romanu baziranome na diferenciji i repeticiji, klasine oznake pripovjednoga teksta obsoletne i liene smisla. Eduard Kraus je jugoslavenski Nijemac, voza tramvaja koji zbog svojega podrijetla biva prisiljen na sudjelovanje u streljakim strojevima kojima se njemaka okupacijska vlast razraunava s ilegalnim otporom u Beogradu. Ta se dunost za njega pokazuje isprva nelagodnom ali nunom, no to vrijeme vie prolazi to on i sve vie pati od grinje savjesti to ne promie njegovoj supruzi Ani. Ona ga pokuava potaknuti na neki in obrane, no jedino na to se on moe odluiti jest bestijalno samoubojstvo brijaem. Priu pripovijeda anonimni narator, za kojega se na osnovu jedne indicije moe pretpostaviti da je lijenik-mrtvozornik koji vri uviaj na mjestu Krausova samoubojstva. U to vrijeme, ini se, postaje i Aninim ljubavnikom, koja zbog toga, sa svoje strane, zapoinje borbu s vlastitom savjeu. Jo jedna scena s kraja romana slui kao indikacija pripovjedaeva eventualna odlaska u partizane i poputanja pred Aninim zahtjevima da se bori i da se ne predaje bez otpora. Kraj je potpuno otvoren, situiran u imaginarnome svijetu koji je gotovo iskljuivo vlasnitvo junakinje. Da je ispriana u linearno-kauzalnom modusu i da
Ovu paradoksalnu formulaciju svjesno rabim kako bih ukazao na ritminost koja je intrinzina pripovjednome tekstu. Naime, za razliku od glazbene, u ijoj je strukturi izokronija upravo utemeljujua, ili poetske, koja slijedi naela slina glazbenima, narativna se ritminost odlikuje ponavljanjima rasporeenim ne po naelu istovremenosti, ve po naelu prividne kontingentnosti iza koje se krije nunost koja podlijee zakonima semantike a ne eufonije. Narativna su ponavljanja prije svega kontekstualizirana, odreena semantikim potencijalom koji u sebi nose i koji, u ovisnosti o kvalitetu, realiziraju ili promauju.
je inzistirala na kakvome pounom zavretku, ta bi se pria jedva mogla odvojiti od niza slinih konstrukcija nastalih u kratkome razdoblju jugoslavenskoga socijalistikog realizma,7 vrlo brzo preseljenog u anrove i medije popularne kulture. Ali nije. Daj nam danas funkcionira na osnovu ponekad ak i apostrofikog prizivanja odreenih mjesta, predmeta i likova koje se smjenjuju prema konzekventno sprovedenom naelu kontingencije. Pri tome svaka od tih pobrojanih kategorija stupa u dijalog s drugim pripadnicima svoje skupine, ali, istovremeno, ne ostaje vezana za unutargrupne dinamike, ve se prebacuje s jedne razine na drugi inducirajui, i na taj nain, semantiki pomjerene razlike unutar, naizgled istovjetnih, ponavljanja. U jednome u vidu eksperimenta pokuati supostaviti odreene suprotstavljene pojmove koji pripadaju trima kategorijama (predmeti, mjesta, likovi) to sam ih izdvojio, pokazati kako oni unutar sebe samih grade antagonistike odnose i onda ih promatrati u okvirima njihove izvorne pripadnosti, da bih, u sljedeem zahvatu, pronaao krovnu konstrukciju ispod koje se smjetaju te ih, nakraju, pozicionirao prema Deleuzovoj filozofiji i njezinim dalekim, paradoksalno anticipatorskim, odjecima u Konstantinovievu Pentagramu. Tim postupkom kanim, kursorno i provizorno, pridati romanu Daj nam danas hermeneutiku koheziju koju prikriva naizgled samovoljno pozicioniranje pripovjednih glasova koje je teko povezati s konkretnom ulogom unutar pripovjednoga teksta. Stoga zapoinjem s materijalnim, s predmetima, kako bih se uz njihovu pomo pribliio do fikcionalne apstrakcije, likova a srednji korak rezervirao za mjesta, za ono to e Konstantinovi, kasnije, nazvati dekorom i opisati njegov odnos prema aktualnoj radnji drame u konkretnom sluaju na sljedei nain: Moda je dekor nuno potreban zato da bi, na kraju, u drami poniten, ali kad drama prestaje, kad ja Edip, treba da odem, mogao trijumfalno, osvetniki da se vrati. Moda je on taj svet stvari koje unitavam ali koje, neunitive, ekaju as svoje osvete, kad e mi se otkriti s one strane svakog poimanja, kao neke stvari koje su samo stvari, kao neke stvari po sebi.8 (Pentagram, 367)
Doista je specifikum jugoslavenskoga socijalistikog realizma to je korijena uspio uhvatiti samo u prozi (pa i u poeziji) koja se bavila ratom i revolucijom. Atrakcijski je potencijal te brzo naputene knjievnosti, koju se htjelo propisima uiniti jedinom legitimnom, krije upravo u njezinome nagnuu akciji. Partizanski se film tako pokazuje legitimnim nasljednikom proze koja je tek sporadino (rani Dobrica osi, Oskar Davio) bivala itljiva, tonije otvorena prema manje naivnim recipijentima. Daj nam danas jo 1954. radikalno razara taj modus pripovijedanja. 8 Bilo bi, u drugome kontekstu, zanimljivo testirati ove Konstantinovieve izvode s onim to o organskoj i anorganskoj prirodi imaju rei Deleuze i Guattari u knjizi to je filozofija? Kozmikim i kozmogenetskim snagama odgovaraju postajanje ivotinjom, postajanje biljkom, postajanje molekulom: dok tijelo ne nastane u osnovi boje ili ne udari o zid, ili, obrnuto, dok se osnova boje ne iskrivi i ne zavije u tjelesnu zonu nerazlikovanja. Ukratko, bie koje osjea nije tijelo od mesa, ve kompleks neljudskih snaga kozmosa, ne-ljudskih procesa nastajanja ovjeka i ambivalentne kue koju stalno mijenja i prilagoava sebi, koju puta da bude noena vihorima vjetra. Deleuz, Guattari 2000, 217) Ili: Kua je definirana ravnima, razliito opremljenim dijelovima ravni koji mesu daju skele: prednji dio i pozadina, horizontalno i vertikalno, lijevo desno, ravno i krivo, ravne i savijene bone povrine. Te su povrine zidovi, ali isto tako i pod, vrata, prozori, ogledala koji daju osjeaju mo da se sam odri u autonomnim okvirima. (212, potcrtali D. I G.) Na tu vezu organskog i anorganskog kod Konstantinovia ukazuje i Branislav Jakovljevi u tekstu pisanom za ovaj zbornik. Usp. Jakovljevi, 2013.
7
Centralni predmet ija se vantekstualna funkcija suspendira i prevodi u pogonsko sredstvo kompleksnoga procesa razvijanja spiralne narativne strukture jest brija. Uostalom, evo poetka romana: Sigurno se muio, pomislio sam. Trajalo je dugo. Leao je na krevetu, sa brijaem u ruci, i gledao je u zid. (7) Muenje, dugo trajanje, zid9 sve su to elementi koji e u daljem protoku pripovjednoga teksta zauzimati svoje vrste a ipak varijabilne pozicije. Poemo li od pretpostavke da je radnja ono to, nakraju, jedan tekst i ini pripovjednim, onda je brija doista i njegova inicijalna toka. Taj se uporabni predmet ouava tako to ga se prebacuje u funkciju koja mu je tua ali unato tome stoji u metonimijskoj blizini svoje izvornosti. No koliina informacija dostupna itateljstvu jo uvijek je minimalna, nedovoljna za stvaranje vre osnove recepcije. Pripovjednim tekstom i procesom njegova prihvaanja vlada razina pretpostavki. Signali rasuti u njemu odve su rijetki da bi mogli pruiti konzistentnu sliku onoga to se sasvim polagano, u geolokom procesu razotkrivanja dubinskih slojeva, odvija. Anonimni pripovjeda evocira jo jednom ishodinu scenu, ponavljajui je s neto vie detalja, prostor10 postaje zasieniji predmetima. Na stolici, pored lavora u tvojoj sobi, ostao je onaj brija. Nisi uspeo ni da se dotakne njime svoga lica. (19) Dinaminost prve slike suplementira se statinou druge. Brija je konstanta, jo uvijek neodmaknuta od funkcije, makar se s izrijekom kae da ju nije ispunio. I kad pripovjeda, ve na sljedeoj stranici veli: Treba da se obrijem samim time istie svoju Drugost u odnosu na Eduarda Krausa koji se, oito, nije obrijao, ali je brijaem uradio neto drugo. Nije se njime, naime dotakao svoga lica, ve neeg drugog. Ponavljanje je ovdje odve mlado da bi moglo generirati onu odluujuu razliku. Meutim ne treba ekati previe dugo do njegova sazrijevanja. Kao da je potreba da se u oskudnu radnju, ako je uope moemo i obiljeiti kao takvu, zasijee, usijee sljedea figura kako bi tematizirala onaj moment kojim se jedan ponovljivo rutinski in (brijanje) preseljava na razinu iste, otjelotvorene neponovljivosti, takoreku vjenosti, kada je, dakle, ta potreba onaj zamajac koji e iz jedne ne-radnje generirati bar malu jezgru budueg (mogueg) narativnog oblikovanja svijeta ivota. Figura treeg,11 da je tako nazovem, upisana (inskribirana)
Nesporno je da je Konstantinovi u doba nastajanja Daj nam danas stajao pod utjecajem francuskoga egzistencijalizma. Uzme li se u obzir da jedno od najznaajnijih djela ranoga Sartrea nosi naslov Zid (Le mur, 1939) i da se u njemu na intenzivan nain govori o tjeskobi trojice osuenika na smrt, o njihovome iskustvu sa zatvorenim sredinama, nee biti teko zakljuiti da je Konstantinovi bar djelimice pogledao na tu stranu i vodio dijalog s francuskim spisateljem. Zahvaljujem se Branislavu Jakovljeviu koji mi je ukazao na tu, jedva primjeivanu, vezu. 10 Vjerojatno bi ga se, u skladu s Konstantinovievim kasnijim elaboracijama iz Pentagrama, trebalo odrediti kao dekor. Vidi gore. 11 Sa stajalita teorije diferencije efekti treeg nastaju uvijek onda kada intelektualne operacije ne osciliraju samo izmeu dviju strana jednoga razlikovanja, ve kada razlikovanje kao takvo postaje predmetom i problemom. Za veliine koje treba razlikovati jedne od drugih injenica razlikovanja pojavljuje se kao trei koji nema vlastitu poziciju, ali pozicije s obje strane razlikovanja postavlja u meuodnos, utoliko to ih istovremeno dijeli i spaja: jedan trei koji uope i omoguuje binarna kodiranja dok sam, kao konstituirajui mehanizam, obino ostaje prikriven. (Koschorke 2010, 11)
9
izmeu pripovjedaa i Eduarda jest Ana. Kao da je jedino ona sposobna napraviti kratki spoj izmeu ponavljanja koje ne proizvodi vjenost (brijanje), koje je ritualno i svakodnevno banalno i ponavljanja pokreta brijaa kojim se definitivno priziva vjenost samoubojstva. Tu e se vjenost moi promatrati i u nieanskoj perspektivi vjeitoga vraanja istog, intelektualna pozicija kojoj je blizak i Deleuze. Ana je dijaloki partner kojemu Eduard (ve mrtav!) moe zorno predoiti dubinu svoje rane nanesene nekonvencionalnim brijanjem: Nita me ne boli, rat me ne boli, ni blato, ni rana na mome vratu. Pogledaj kolika je to rana. Da li sme da metne prste u nju? (78) Put od doticanja lica, nagovijeten na poetku romana, do njegove rascijepljenosti, prizvane ranom u jednom od kljunih momenata njegova razvijanja, put je od ponavljanja uvijek istoga do ponavljanja koje urezuje razliku. Vratim li se samo malo unatrag, u pripovjednome u tekstu pronai isprepletenost kojom kao da se, post festum, eli otkloniti konanost. Jer Ana ne eli opteretiti iskljuivo mrtvoga Eduarda tegobnou njegovoga ina. Svojom se upitanou nad (eventualnom) ulogom u pripremi, makar i nesvjesnoj,12 toga ina u jednakoj mjeri prebacuje na stranu krivice, postaje sudionicom u neemu to e je do kraja ivota ispunjavati grinjom savjesti: I, rekla, je, kako da ne sklonim taj brija? Da sam ga sklonila, zar ne? sve se ovo ne bi dogodilo. (67) Ovdje se ve prepoznaje prvi urez neeg van-predmetnog, neeg ne-predmetnog u svijet dosada dominantne predmetnosti. No ostavimo za as tu asocijaciju, ne urimo previe i pokuajmo jo malo grebati po Konstantinovievom tekstu. Predmeti, naime, realizaciju ne pronalaze u zrakopraznom prostoru, ve ih se smjeta na strogo propisana, ini se ak i unaprijed odreena, mjesta. Ta su mjesta kvintesencija zatvorenoga prostora. Kao prvo, najvre i najsolidnije, pojavljuje se soba. Nije do kraja jasno je li u njezinome dvostrukome ponavljanju miljena ista prostorija ili se variraju dvije jedna u hotelu za siromahe i druga u, pretpostavljenom, Aninom i Eduardovom zajednikom stanu. Soba brzo nestaje kao cjelina i rastapa se u formama koje je okruuju, koje joj omoguuju da realizira u viedimenzionalnome prostoru. U pripovjednome tekstu ona se pojavljuje i kao tlocrt (dvije dimenzije) i ako reljef (tri dmenzije). Nositelji su tih formi zidovi. Uz njihovu pomo ona postaje simbol zatvorenog prostora, podjele vanjskoga i unutarnjeg, biva specijalnom posudom u kojoj se uva, po svaku cijenu, izoliranost unutarnjega prostora, mjesta na kojemu se kondenziraju egzistencije: Osetio sam: bio je neki teki zadah. Moda zadah ustajalog vazduha. Prozori na sobi odavno nisu bili otvarani. Neto je tu trebalo da se zavri. Sve je moralo da se sauva. Prozori, setio sam se. Mi smo drali zbog toga zatvorene prozore. Nita nije smelo da se oslobodi od zagrljaja zidova sobe. Sve je moralo tu da ostane, u sobi. I vazduh. I ono to je bilo u tom vazduhu. (340) Zadah funkcionira kao olfaktoriki memento izdvojenosti figura u jednome mikrokozmosu koji je ne-
12
Makar u velikoj mjeri ispisan tehnikom struje svijesti, Daj nam danas na suptilan nain izbjegava psihologiziranja, koristi ih samo na onim mjestima na kojima se ine neizbjenima, kao ovo upravo navedeno. Na taj se nain potkopava afilacija izmeu pripovjedne tehnike i anrovskih rezultata koji se uz njezinu pomo proizvode.
eljen ali kojega se, zbog nunosti tek nasluene duhovne higijene, mora prihvatiti. Ako soba hoe biti mjesto izolacije, u njoj moraju postojati i graninici prema vanjskome svijetu. Pripovjeda ih u metaforikoj sklopci povezuje sa zagrljajem. Mjesta grljenja, prozopopejski su upisana u strukturu pripovjednoga teksta kako bi u nju uvela, u paradoksalnome obratu, i moment egzistencijalne nesigurnosti. Ali u tekst su upisani i procjepi u kojima se ovako determinirana pozicija zidova destabilizira. Kada dou u fiziki kontakt s ljudskim tijelom, koje taj kontakt nasilno trai, izmeu tih dvaju entiteta kao da dolazi do kolizije. Akcija kojom se ona manifestira jest opsesivno grebanje po zidu, isprva determinirajua Eduardova aktivnost a po njegovoj smrti i Anina i pripovjedaeva. Pogledajmo je u sva tri pripovjedna lica. 1) Eduard: Ostalo mi je jo samo da se pribijem uz ovaj zid. On je hladan i rapav pod rukama. Kre se lagano roni ako se zastrue noktom po zidu. (26), 2) Pripovjeda: Ne, ja se nisam osmehivao, ja sam se okrenuo prema zidu, kao on koji je doao sa morskog dna, zbog koga sam morao da odem, ja sam noktom poeo da grebem po tom zidu, uporno, polako polusklopljenih oiju, kao da spavam. (159), i nakraju 3) Ana: i da sam posle zabadava nou gledala u ovaj zid, da je neko zlo koje ne moe da se odloi, koje ne moe da se uniti, neko strano zlo, i gledala sam u ovaj zid, i gledala sam u pukotinu na ovom zidu, i zavlaila sam prste u tu pukotinu, ovako, ovako... (415) Jer zidovi se u Daj nam danas ne zaustavljaju u poziciji graninika koji individuu metaforiki ostavljaju u vrstome zagrljaju zatvorene sobe. Preseljenjem u vanjski svijet (a ono se nasluuje u inu grebanja) oni gube svoj plural i postaju zid. Tako se ponavljaju generirajui razliku. Zid vie nije indikator makar i nametnute prisnosti. On postaje mjesto otuenja, i masakra. Kada se zidovi sobe (koji zatvaraju, koji tee kocki, geometriji) preobraze u zid za strijeljanje (koji je figura otvorenog znaenja), tada dolazi do semantikog pomjeranja u kojemu na prvo mjesto dolazi njegova, makoliko to cinino zvualo, uporabna vrijednost. Odvoenje rtve pred streljaki stroj predoeno je u obliku otvaranja prostora prema vanjskome svijetu, ali e to otvaranje paradoksalno dovesti do uguenja ivota a ne njegova produljenja. Zid se uvruje i determinira kao mjesto na kojemu se u romanu generira etika, na kojemu se do krajnosti zaotravaju pitanja morala koji, kao to u uskoro obrazloiti, nije daleko od komunistikoga, onoga kojega e, u svoj njegovoj surovosti, opisivati i definirati Milovan ilas.13 Otuda nije daleko do sredinjega paralelizma koji kao da odreuje samu dubinsku strukturu Daj nam danas. Naime, zid kao mjesto konkretnoga pojavljuje se skupa s jednim mjestom iste imaginacije, ako ne i apstrakcije morem. More je idilino mjesto, locus amoenus, proizvod Aninih matarija; to je mjesto za kojim
Moda se ini pretjeranim dovesti u vezu suptilnog spisatelja i modernistu Radomira Konstantinovia i beskompromisnoga realistu Milovana ilasa. Dodirna je, ipak, linija moralizam koji se pronalazi, 1954., i kod jednoga i kod drugoga. Dok Anatomija jednog morala biuje zastranjenja u visokim slojevima nove klase, Daj nam danas priziva anatomiju morala u ijemu e se sreditu nai dilema initi ili ne initi. I pitanje: Ako je zlo uinjeno (a jest), to initi s njegovim posljedicama. Tradicionalna je to tema koju se u partizanskoj knjievnosti nemilice iskoritavalo, najee ni blizu tako uspjeno kao to je to uinio Radomir Konstantinovi.
13
ona udi ali do njega ne moe stii jer joj pristup onemoguavaju njezini mukarci. To je kao neka slutnja drugog sveta, koji e da se dogodi jednog dana, a ovek ne zna kako e da se dogodi, tek on bude, i sigurno je tu, svuda, a ovek trepe oima, i osmehuje se neemu u sebi, i gleda u svoje ruke, ili u vrhove svojih cipela: i vidi kako se dogodio novi svet. (51) Kao da ova scena s poetka romana odzvanja u njegovu zavretku: A kada bude gotovo, kada vie ne budem mogla da se branim, onda u otii na more, i nikada vie neu da se vratim na njega, uvek u tamo da budem i tamo da ostanem. Biu bosa. More, apnula je i otvorila oi, da li ga uje kako udara svojim velikim talasima o greben ispod naeg hotela? Da li vidi kako sam bosa u toplom pesku? (451) More je iluzija, fikcija, plod mate onih koji za njim ude a ne mogu ga dosegnuti. Ana eli otii tamo, eli otputovati na godinji odmor s Eduardom. Njegova prizemnost ne moe prihvatiti tu ideju, ona je samo rasipanje novca. No on pri tome predvia iznimnu vanost koju more za Anu igra upravo u sustavu simbolike ekonomije. To je mjesto o kojemu se moe tek snivati, ono je iluzija, ali iluzija preko koje se doseu i momenti viega ispunjenja. Realizacija erotske udnje bit e komplementarno nadopunjena etikim ispunjenjem. Ona e prei u sublimiranu egzistenciju koja prevazilazi sada i ovdje, iji e se potencijal realizirati u nekoj dalekoj, moda iluzornoj, budunosti. U prilog ovoj tezi govori i injenica da pripovjeda, za razliku od Eduarda prihvaa igru mate, u snu odlazi s Anom skupa na more. No ono to ih eka u njegovoj dubini, ispod morske trave jest Eduardov le, memento kojim se etiki konci kidaju, samo da bi se spojili jo vre, da bi svojim sputavanjem onemoguili blagotvorno djelovanje erotike. Odmahnuo sam jednom rukom. Pesak je pao po Aninom telu, sitni, suvi pesak, kao zrnevlja osuenog sunca. More je umelo. eleo sam njegovu penu na svojim prstima. eleo sam da onda podignem ruke, da prinesem prste do uiju, da oslunem kako umi pena. To mora da je drugaije nego um koljke. To je neto kao to sam ja sam, kao to je ta obala peskovita, na kojoj smo leali ja i Ana, na kojoj nam je bilo tako dobro. Pesak. More. Sunce i vazduh, vie nas. [...] Vozili smo se u amcu. On je hteo obema rukama da se uhvati za amac. Davio se. Udari ga veslom po glavi, rekla sam. Udari ga. I ti si ga udario. On je potonuo. Ono to mora da se dogodi to je jedna neizbenost. Ali tvoje lice bilo je strano dok si ga udarao po glavi. On se nije branio, bio je isuvie sav posle svega da se brani. Pao je u vodu i odonda ga je nestalo. (151, 153) Idila, locus amoenus naznaena u prvoj sceni, mjesto nesputane ali delikatne erotike, nestaje, u drugoj, potisnuta uasom ubojstva. Bez obzira na to to se i jedna i druga scena zbivaju u snu, u iluziji, u procijepu izmeu ljepote i uasa. Naravno da male nie zadovoljstva moraju ustuknuti pred jezom koja se iz ivota preselila u san, kako bi od tamo jo jednom preplavila ivot. Ljubavni je trokut koji tvore Eduard, Ana i pripovjeda zauvijek obiljeen nedostatkom prvoga lana. Ponavljanjem se ljubavi generira razlika koja tako postaje stoerni moment cijeloga romana. Supstancijalno, zid i more stoje zastupniki za dva elementa koji svojom tvrdoom i prozirnou utemeljuju kontrastivnu strukturu romana. Zemlja i voda po114|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
stavljaju jedno prema drugom vrste, nepremostive granice, apsolutnu razliku koja se ne moe kristalizirati iz ponavljanja. No u samima sebi oni su proturjeni i nekonzistentni. Zid se sukobljava s pijeskom, sainjenim od istoga materijala ali sipkim i neuhvatljivim, poput vode. Voda, morska, dijeli prostor sa staklom, transparentnim, poput nje, ali i, za razliku od nje, fragmentarnim. Kontrast vode i stakla nije radikalan, izmeu njih dolazi do prijelaza, do pretapanja i upravo zato agiraju kao jezgro, svojevrsna tvornica, semantike ekonomije pripovjednoga teksta. Njihovo se najintenzivnije zgunjavanje zbiva u VII poglavlju u kojemu se i promjena i zamjena pripovjednih glasova, njihovo udvajanje a onda i multipliciranje, zaotravaju u tolikoj mjeri da postaju smo oblikotvorno naelo teksta. Staklo se u romanu javlja u raznim oblicima: ogledala, prozori, ae a u ovome konkretnom sluaju rije je o zelenoj lampi koju Kraus lomi/ne lomi (Tu nije ona lampa, zelena, koju on gazi nogama. Koju je gazio. Koju nije izgazio.) Vodu smo vidjeli u njezinu idealnom (ili idealiziranom) obliju, kao more ali je ona prisutna i kao rijeka (koja za razliku od mora simbolizira normalni, svakodnevni ivot: prljave obale, brodove s kojih se istovara i na koje se utovara, umorne luke radnike sve, dakle, to more stavlja u zagrade) i kao voda koja tee iz slavina, koja se koristi u domainstvu, za kuhanje ali i za, naravno, brijanje. Upravo ta posljednja voda curi iz slavine u hodniku dok Eduard razmilja zato nije razbio zelenu lampu, zato nije gazio po krhotinama stakla. Ta voda i to staklo harmoniraju u simbolikoj suspenziji afektivnog segmenta njegova postojanja u svijetu ivota. Slavina se ne moe zavrnuti, voda mora tei, lampa se ne moe razbiti, makar to od njega zahtijevao kategoriki imperativ. Izraz bijesa mora se priguiti, potisnuti, eksplozija je nedopustiva, pobuna protiv zla koje ine drugi, ali na koje je i sam primoran, prazni se u inu autodestrukcije etika (kao to sam nagovijestio ranije) postoji u grinjoj savjesti i u Aninim intervencijama. Ona je deziderat na kojemu se realizira ili lomi ekonomija pripovjednog teksta. On ima u sebi oveka koji mu govori bez rei, ali koga sasvim dobro moe da razume. On ga uje kako mu se smeje. I ruga mu se. On uzaludno pokuava da se odbrani od njega. Sutra e sunce, pokuava da misli. (138) Upravo se ovim uvoenjem etikoga, njegovim penetrantnim prezentiranjem, sam tekst liava svoje subverzivnosti, ukida se ruilaki potencijal sadran u razlici generiranoj kroz ponavljanje. Niveliranje onoga to je u samoj dubini nepomirljivo oduzima romanu Daj nam danas notu beskompromisnosti, beskompromisnoga razraunavanja s okoliem, ono dakle to e se, sukcesivno, iz u njemu zacrtanoga jezgra u Konstantinovievoj spisateljskoj karijeri izgraivati tokom pedeset godina i to je, ako elimo biti pravedni, u konturama sadrano u njegovome prvome romanu onome koji jo uvijek nije uspio sprovesti radikalni raskid s estetikom socijalistikog modernizma, kojoj je, na svoj vrlo specifian nain, ostao, takoreku, vjeran, ako nita drugo a ono na ideolokoj razini zacrtanoj etikim dokidanjem poetike repeticije i diferencije, proizvoenja razliitoga iz istoga i obrnuto. A Deleuze? U poglavlju Razlika po sebi uvest e dva naina kojima se moe ukazati na nuno razaranje: pjesnika, koji govori u ime kreativne moi, sposobnog da odbaci sve zapovijesti i predoavanja kako bi potvrdio Razliku u stanju permanentne revolucije koja karakterizira vjeni povratak; i politiara, kojemu je prije svega stalo do toga
da porekne ono to se razlikuje kako bi ouvao ili produljio uspostavljeni povijesni poredak, ili kako bi ustanovio povijesni poredak koji u svijetu ve izaziva oblike njegova predoavanja. Oni mogu koincidirati u osobito uzburkanim momentima, ali nikada nisu isti. (64) Pjesnik i politiar, etika i estetika, etika i politika. Sve su to momenti koji se diskretno naznauju, ponekad nereflektirano prikazuju u Daj nam danas. Stoga mi se ini legitimnim zavriti ovaj tekst retorikim pitanjem: Ima li dvojbe u koji emo segment nune destrukcije postaviti Radomira Konstantinovia? Bibliografija:
Biti, Vladimir 2013. Princip biljeke u Konstantinovievoj prozi, u: Sarajevske sveske, Deleuze, Gilles 1994 [1968]. Difference and Repetiton, prijevod s francuskog Paul Patton. London i New York. Deleuze, Gilles i Flix Guattari 2000 [1991]. Was ist Philosophie? Prijevod s francuskog Bernd Schwibs i Joseph Vogl. Frankfurt am Main. Jakovljevi, Branislav 2013. Ko to tamo igra. Pretpalanaki subjekat Radomira Konstantinovia, u: Sarajevske sveske Konstantinovi, Radomir 1982 [1954]. Daj nam danas. Beograd. --- 1984 (a) [1964]. Ahasver ili traktat o pivskoj flai. Beograd --- 1984 (b) [1966]. Pentagram. Beleke iz hotelske sobe. Beograd. Koschorke, Albrecht 2010. Ein neues Paradigma der Kulturwissenschaften, u: Elinger, Eva et. al (prir.), Die Figur des Dritten. Ein kulturwissenschaftliches Paradigma. Frankfurt am Main. Stojanovi, Dragan et. al. 1998. O Dekartovoj smrti Radomira Konstantinovia. Razgovor, u: Dakovi, Nenad, Rade Kuzmanovi (prir.), O Dekartovoj smrti Radomira Konstantinovia. Beograd. Ugrii, Sreten 2012. Slinost. http://pescanik.net/2012/11/s-l-i-c-n-o-s-t/. Dostupno 30.4.2013.
Branislav Jakovljevi
Ko to tamo igra?: Pretpalanaki subjekat Radomira Konstantinovia
I Slike Mie Popovia veliki su doivljaj; ne mogu da govorim o njima bez uzbuenja (1966:448).1 Na ovaj nain Radomir Konstantinovi zapoinje Povratak materiji, jedan od njegovih najzapaenijih tekstova iz oblasti likovne kritike, koji je posle objavljivanja u NIN-u ukljuen u zbirku Eseji o umetnosti iz edicije Srpska knjievnost u sto knjiga.2 Time je ovaj tekst uvrten u sam vrh srpske posleratne likovne kritike iz pera knjievnika. Poetnom reenicom ovog teksta Konstantinovi postavlja klju u kome e se razviti njegov ostatak: to nije samo likovna kritika ili ogled iz istorije umetnosti, ve jedna izjava koja se po jaini oseanja i vrstini ubeenja pribliava manifestu. Povratak materiji nije procena onog to je slikar ve ostvario, ve beleenje dubokih promena, kao i najava neega to tek dolazi. Ne proputajui da napomene da se ovde radi o novom slikarstvu Mie Popovia (449), Konstantinovi primeuje da ono to uznemirava i ushiuje u ovim platnima jeste njihovo nepristajanje na stabilnost i konanost predmeta, njihova uasna promenljivost i sudbonosna neuhvatljivost (448). Nasuprot njima, nekadanje slikarstvo zaglavljeno je u konanosti i zavrenosti forme, u kojoj se ogleda udnja za venou i za nadilaenjem prolaznosti (450). Paradoksalno, u ovom savrenstvu forme ogleda se oaj susreta sa smru. Govorei o doivljaju pred crnim bespredmetnim slikama novog slikarstva, Konstantinovi tvrdi da one ne samo da uzbuuju, ve raduju. Ova radost dolazi upravo iz njihovog neopiranja protoku vremena. Naprotiv, naputajui formu, slika se okree materiji koja se nepresta Ovom prilikom hou da se zahvalim Svetlani Gavrilovi na pomo u pronalaenju tekstova radomira Konstantinovia u zbirci periodike Nardone biblioteke Srbije, kao i Ljubii Matiu na njogovoj pomoi u lociranju ovih tekstova. 2 Zbornik se sastoji od tri dela posveena razliitim umetnostima. Sekciju posveenu likovnoj uemtnosti uredio je Lazar Trifunovi, u nju su pored Konsatinovia ukljueni, izmeu ostalih, Jovan Dui, Isidora Sekuli, Ivo Andri, Rastko Petrovi, i Oskar Davio.
1
no obnavlja, umire i ponovo se raa. Ako se nekadanje slikarstvo dri forme kao prepreke za egzistenciju u svetu pokreta novo se otvara prema ovom svetu u kome likuje sluaj (452). Neposredan povod Konstantinovievog osvrta bila je samostalna izlozba Mie Popovia u Salonu Muzeja primenjenih umetnosti u Beogradu, odrana od 13. novembra do 1. decembra 1960. Prema Lazaru Trifunoviu, koji je istupao kao teoretiar, promoter i hroniar tzv. beogradskog enformela, upravo su godine 1960. i 1961. bile presudne za prihvatanje ovog naina slikanja u Srbiji. Kao i u Zagrebu neto ranije, enformel su u Beogradu prihvatili slikari srednje generacije Mia Popovi, Vera Boikovi-Popovi i Lazar Vozarevi, za koje je enformel predstavljao tek jednu etapu u njihovim umetnikim istraivanjima, kao i oni mlai, poput Branka Protia, Zorana Pavlovia, Vladislava Todorovia i ivojina Turinskog, za koje je enformel predstavljao poetno, dakle izvorno i snano slikarsko opredeljenje. I dok se ispostavilo da je za najistaknutije pripadnike srednje generacije, pre svega Popovia, enformel predstavljao samo privremeno odstupanje od figuracije da bi joj se vratio sa jo veom priljenou, slikarstvo pripadnika mlae generacije ostalo je duboko obeleeno vatrenim krtenjem u enformelu. O kakvom slikarstvu je ovde re? Ako za prve pojave enformela uzmemo pariske izlobe Jeana Dubuffeta iz 1944. i 1946., kao i one Jeana Fourtiera i Wolsa iz 1945., onda ovaj pristup slikarstvu obeleava kraj ne samo jedne istorijske epohe obeleene svetskim ratovima, ve i jednog perioda slikarskog modernizma koji je na polju tehnike obeleen okretanjem ka apstrakciji, kao i kolektivizmom na polju produkcije i recepcije umetnikog dela. Sam naziv enformel (art informel) zakljuuje itav niz pokuaja kritiara i samih umetnika da opiu i kategorizuju radikalnu posleratnu apstrakciju, od tachisma, do lirske apstrakcije, nuagizma, i apstraktnog pejzaizma. On se prvi put pojavljuje u naslovu izlobe Signifiants de linformel, koju je 1951. godine u Parizu organizovao likovni kritiar Michel Tapi. On u knjizi Un Art autre, objavljenoj sledee godine, pie: enformel, za razliku od amorfnog (bezoblinog), ije negativne odlike on ne sadri, predstavlja veoma opti pojam apstraktnog podruja neposrednog, koji ukljuuje bilo koji zamisliv i mogu sistem oblika (1956:25). U trenutku kada se Konstantinovi suoava sa ovom vrstom slikarstva, ono je ve uveliko prihvaeno od strane institucija visoke umetnosti. Na 29. Venecijanskom bijenalu 1958. godine, enformel je nezvanino ustolien kao dominantan pravac evropskog slikarstva, i kao takav on dosee od Iberijskog poluostrva do zapadnih granica socijalistikog bloka. To je ujedno prvi posleratni slikarski pravac koji se probija sa one strane Gvozdene zavese. Kada je o slikarstvu re, dok je meuratna moderna i avangardna umetnost u Jugoslaviji u jednom radikalnom zamahu sovjetizacije politikog, ekonomskog, i kulturnog ivota doslovce zbrisana tokom perioda 1945-1948., u isto ovo vreme u ehoslovakoj i Poljskoj nastaje obnova interesovanja za meuratni nadrealizam. Istoriar umetnosti Piotr Piotkowski naglaava da je upravo nastavljanje avangardnih tradicija, pored oiglednog ugledanja na strujanja u savremenoj evropskoj umetnosti, dalo glavni podsticaj pojavi enformela u Poljskoj 1956., kada Taduesz Kantor izlae svoja prva platna nove apstrakcije, kao i u ehoslovakoj dve godine kasnije (Piotkowski 2009:72).
Dok je rani enformel Kantora, kao i njegovih sunarodnika Jerzya Kujawskog i Alfreda Lenice, te eha Josefa Istlera i Jirija Balcara, obeleen izraenom gesturalnou, ve od prvih radova koje je ostvario zagrebaki umetnik Ivo Gattin, za enformel u Jugoslaviji karakteristino je radikalno eksperimentisanje sa materijalom kroz razne vidove destrukcije. Gattin u svoja prva enformel platna, ostvarena 1956. godine, pored pigmenata i ulja ugrauje neslikarske materijale kao sto su vosak i brusni lak. Materijale nanesene na platno pali let lampom, i tako izaziva procese koje su izvan kontrole slikara. Vremenom, kroz ovaj odnos prema materijalu on prevazilazi pravougaoni format slike kao i njenu plonost, taj minimum slikarstva kako je sa druge strane Atlantika grmeo Clement Greenberg, da bi je sveo na jedan gotovo amorfni grumen materije. Za Gattinov process znaajno je udaljavanje slikara od platna. Istoriar umetnosti Jea Denegri ovako opisuje Gattinov process: Palei materiju smole, voska, brusnog laka i pigmenta let-lampom Gattin je dobijao ne samo sluajne metamorfoze povrine, nego je iao i sve dotle dok i sama podloga nije poela progorevati, ime je zapravo ve bilo razoreno homogeno telo slike, a ohlaeni i stvrdnuti komadi tog materijala predstavljali su jedino to je jo preostalo od poetnog stadijuma rada. I dalje: Sam proces rada odvodio ga je sve dotle dok pod let lampom nije od prvobitne podloge i na njoj nanete materije ostalo nita vie od hrpe pepela (Denegri 1980:131). Marginalizujui donekle Popovieve kontakte sa Gattinom, koji su igrali nemalu zaslugu za okretanje potonjeg enformelu, Trifunovi navodi spaljivanje kao jedan od dominantnih pored razlivanja boje (curenje likida) i slojevitosti materijala postupaka beogradskih enformelista (1990:135). On izdvaja upravo Popovia iz njegove rane enformel faze (1959-1963) kao jednog od istaknutih korisnika vatre kao slikarske tehnike. Kao i Konstantinovi u tekstu o Popoviu, Gattin je u svojim retkim teorijskim izjavama insistirao na odnosu prema materiji, odnosno slikarskim materijalima. U tekstu Novi materijal, objavljenom decembra 1957. u zagrebakom asopisu Umjetnost, on pie da u industrijalizovanom drutvu, vizualnu i kvalitetnu evoluciju materijala diktiraju tvorniari, a za slikara materijal postaje terra icognita. Za mnoge dananje slike moemo bez pretjerivanja rei, da im je tvorniar sustvaralac (1957:11). I dok su pop-art umetnici u SAD i Velikoj Britaniji oberuke prihvatali ovu industrijalizaciju umetnikog predmeta, Gattin je, kao i mnogi enformelisti na kontinentu, pokuavao da okrene ovu mehanizaciju slike protiv nje same. Slikar je potpuno svestan da se ishodite pasivnosti stvaraoca, pa i subjekta uopte, nalazi u modernom okruenju: Oslanjanje na tradiciju, zanatsko tehniciziranje i diktat tvornice komponente su rezultata kojih je pasivan postupak s materijalom u odnosu na akt kreiranja (11). Za razliku od tachista i akcionih slikara, koji su naglaavali gesturalno prisustvo umetnika na platnu i posle zavretka samog slikarskog ina, vatreni enformel Gattina stavljao je u prvi plan upravo odsustvo umetnika iz procesa stvaranja slike. On podvlai da materijalnost materijala predstavlja nosioca direktnog vibrata stvaraoevog nerva (11). Umesto etke i pakle, sada plamen prenosi ovaj vibrat od ruke slikara na povrnu platna. Slika vie ne svedoi postojanost stvaraoca, ve njegovo postepeno nestajanje. to je plamena vie, to je mene manje u slici. Kao jezik u Blanchotovim meditacijama iz tog razdoblja, sliSARAJEVSKE SVESKE N 41/42|119
karski materijal postaje svetlei dokaz u umetnikom delu. Ovaj dokaz, meutim, ne pokazuje nita, ni na ta se ne oslanja; on je neuhvatljiv u delovanju. Nema ni fraza ni trenutaka. Tamo gde mislimo da imamo rei, virtualni trag vatri izbija kroz nas brzina, bljetavo uzbuenje (Blanchot 1982 [1955]:44). Vatra koja preuzima mesto subjekta jeste jedno odsustvo na delu, a svetlei dokaz je upravo onaj paradoksalni rezultat koji ona ostavlja za sobom. To je upravo ona sila ujedno dobronamerna i neprijateljska o kojoj Blanchot govori u Udelu ognja. U razmiljanju o Mallarmeovoj Knjizi, on naglaava da ona nije odraz ve nastavak vasione, sveta u malom, praznina te ukupnosti, njegovo nalije, njegovo ostvareno odsustvo, to jest mo da se sve izrazi, prema tome jedna mo koja je i sama oduzeta od svega i niim izraena, to treba zaista nazvati: prevashodnom igrom (Blanchot 1960:262).3 Enformel platno nagrieno vatrom se na slian nain nadovezuje na svet koji ga okruuje. Slika tako vie nije odraz, ve otisak slikara, njegovo odsustvo. On vie niim ne ograniava elemente koji obuhvataju, stvaraju i razaraju platno kao deo sveta. Radikalna pasivnost slikara, njegovo stvaranje povlaenjem i odsustvom, postavlja platno kao predstavu njegovog nestajanja. Nije li upravo to grenje, cvranje, guvanje, topljenje, bobianje, uvijanje tvari zahvaene plamenom na povrini slikarskog platna ona vrsta savlaivanja forme o kojoj govori Konstantinovi kada u Povratku materiji pie: Radilo se, zaista, o tome da se motiv pokrene, da se forma natera da igra, da kroz igru postane neuhvatljiva, da posumnja u sebe, maksimalno sebe da izgubi (452). II ire gledano, dovoenje enformela u vezu sa pojmom igre nije ni malo neobino. Tako jedan od najistaknutijih protagonista novog slikarstva Georges Mathieu u tekstu Od Aristotela do lirske apstrakcije skree panju na moguu primenu Von Neumannove i Morgensternove Teorije igre na savremeno akciono slikarstvo. Novi odnos sluaja i kauzalnosti, kao i uvoenje pozitivnog i negativnog anti-sluaja, jo jedan su primer naeg raskida sa kartezijanskim racionalizmom, naglaava Mathieu (u Ecu 1989:89). Kod Konstantinovia taj raskid je daleko manje izvestan, i mnogo vie traumatian. On nije povezan sa igrom kao matematikom kombina3
La jeu par excellence u originalu. Prvi citat (sila ujedno dobronamerna i neprijateljska) je iz eseja Knjievnost i pravo na smrt iz knjige La part de feu, koji nije ukljuen u izbor iz Blanchotovih eseja u knjizi Eseji. Izbor, objavljenoj u Beogradu 1960. godine. Ovo je izbor iz njegovih vanih ranih esejistikih dela, ve pomenute knjige La part de feu (1949) i Lespace littraire (1955). Iz ove prve ovde je prevedeno pet od ukupno 22 eseja koliko ih ima u ovoj knjizi. Knjievnost i pravo na smrt, kojim se zakljuuje ova zbirka, i koji poznavaoci Blanochotovog dela smatraju jednim od njegovih kljunih esejistikih radova, najverovatnije nije ukljuen u knjigu Eseji. Izbor zbog njegovog proirivanja pojma revolucije, koje je poetkom ezdesetih u Jugoslaviji jo uvek bilo neprihvatljivo. Ova tiha cenzura kruto ograniava raspon Blanchotove misli, kao i sam prevod naslova: udeo ograniava francusko part samo na doprinos ili ulog, iskljuujui slojeve znaenja kao to je uloga i igra; slino, svodei feu na oganj prevodioci uklanjaju mogunosti plamena, svetla, buktanja koji su prisutni u Blanchotovom originalu. Zahvaljujem se Branku Romeviu koji me je uputio na srpski prevod Blanchotovih ranih eseja.
torikom, ve sa etikim razmerama igre. Uzmemo li Konstantinovievo knjievno, esejistiko, i filozofsko delo kao celinu, igra se pojavljuje kao jedna od njegovih trajnih opsesija, rame uz rame sa formom, poezijom, duhom, smru, i subjektom kao pitanjem koje natkriljuje sva druga. U Konstantinovievom delu, pojam igre pokriva irok semantiki raspon. To nije samo igra kao ples, dakle telesni pokret, ve i glumaka igra na pozornici, deije igrarije, kocke, nadigravanje i takmienje, prevara i izigravanje, ali jedna vrsta performativnosti: Duh ulinog jezika naao je, pie Konstantinovi, pravi, sveobuhvatni izraz, koji pogaa u samu sutinu stvari, kad za jednu stvar koja ne vredi, koja se ne isplati truda, kae da ne igra, i kad za ono to hoe, to zavreuje da se hoe, kae da je stvar koja igra (1966:300). Reju, igra je tema, ne teza, Konstantinovieve misli. Tema, kako on pie u Pentagramu, u smislu jedne bahovske centralne fraze, ono nepromenljivo koje promenu omoguava ali koje je i samo mogue samo pomou ove promene (1966:276). Ve u njegovom prvom romanu Daj nam danas (1954) igra se pojavljuje kao ovaj dijalektian odnos zarobljenosti i pokreta, ukorenjenosti i razvejanosti. On metaforu za ovo stanje spregnute igre pronalazi u svetu flore. Trave su korenjem svojim vezane za zemlju, kamenje, one rastu tamo, i to nema nikakvog smisla, ali to je jedna igra koju treba videti, kada si ve prisutan, kada ne moe da uini nikakav izbor jer izbora mesta i vremena nema i ne moe da bude. To je igra sa svetlostima sunca i zvezda, iznad povrine vode koja je uvek mirna, sa dugakim, umornim valovima ije je vreme najzad isteklo. To je igra kamenjem, crvenim, zelenim, plavim, u moru te svetlosti priguene i mutne (1954:123). Ova igra vlati, igra kamenja i odsjaja, odvija se na dnu. To je igra subjekta koji je istovremeno lagan i uvreen, lagan jer je uvreen. Ja sam korenjem vezan, ja sam na dnu sebe, i svetlosti ove, kojima prisustvujem, iji sam oevidac, nita ne mogu da promene. Dogodi li se bura, dogodi li se neki uas, [] nita se ne dogaa: vratiemo se mirovanju, tihom pomeranju, dole, na dnu, pomeranju bez pomeranja. Ja sam korenjem vezan za sebe (124). Nasuprot ovoj igri trave na dnu vode (135), toj sputanoj igri kao unutranjem titraju subjekta, Konstantinovi postavlja jednu drugu igru, radikalno eksteriorizovanu, igru kao atrakciju i rizik. Ako trava zarobljena na dnu mora predstavlja epitom prve, lelujave i nepostojane igre, cirkus je bljetavi primer igre kao spektakla. Ako morsko dno upuuje na pokret koji nije pokret, na paradoksalnu igru van vremena, onda cirkuska predstava predstavlja skok u vreme. Lavova u crikusu nema. I jo, kai mi. ega jo nema? I one ene koja se okree na trapezu, koja se ne plai smrti. Zar je mogue da se ona ne boji smrti? O tome nemoj da me pita. O tome ne govorim. Ovo je veliko vreme, veliki as (139). Veliko vreme, veliki as je as odluke koja dolazi sa otiskivanjem sa dna i slobodnim pokretom. Dakle, sa jedne strane: igra dubine, sesilnosti, bezbednosti, bezvremenosti; sa druge: igra pokreta, bljeska, skoka, izazova, smrti, vremena. U Daj nam danas, igra se kree izmeu ove dve kardinalne take, prolazei kroz intermedijalne forme kao to je igra glumca na pozornici (163) ili pesma i igra horova (123). Ipak, ako postoji centralna spoznaja o igri u Konstantinovievom prvom romanu, to je da ona ne moe da preskoi iz jednog stanja u drugo, i da prelaz sa dna na povrinu, iz mulja na visine, iz unutranjosti u spoljanjost, iz ponoi u podne, iz samoe u svet, nikada nije ni potpun ni ist. MelaSARAJEVSKE SVESKE N 41/42|121
holino lelujanje morske trave pretvara se u u frenetini pokret. Igrajui, subjekat se iskorenjuje iz sebe. Igra je igra drugih, uvek u mnoini. Izvedena iz bezvremenosti i samoe morskog dna, igra postaje pijana igranka, palanaka terevenka. Drugi su igrali. Ja sam htela da igram kao drugi. Nisam htela da sedimo za stolom, da se drimo za ruke i da gledamo kako drugi igraju [] Na stolu bili su ostavljeni tanjiri, ae za vino, inije, posluavnici. Neko cvee. Mrve od hleba, ostaci od jela. Ugaene cigarete. Jedna cigareta dimila se (321). Sve to je ostalo od igre jeste ovaj trag umirueg ara. U jednom od brojnih osvrta na slikarstvo u Pentagramu, Konstantinovi pie da Picasso, iji je proces slikanja na filmu zabeleio Henri-Georges Cluzot, otkriva, moda oiglednije nego iko drugi, da je igra uvek u znaku vatre, sa one strane duha uvarnosti, pa ak i duha samilosti, pa ak i duha vernosti (1966:19). Ako raspravu o igri koja se protee kroz Pentagram otvara faustovski Picasso, nju zakljuuje jedan drugi vatreni crta i izbezumljeni glumac, Antonin Artaud: To je onaj Arto u kome je, posle njegove konferencije u Vieux Colombier (1947), Andre id naslutio neto vie od jednog obinog patnika, muenika duha, to je igra koji pati zbog svoje nemoi jezika, ali koji u toj nemoi nalazi mo pokreta, mo tela u igri, tog poludelog, sumanutog, stranog i divnog, iz apstrakcije vaskrslog tela ija mo je ova nemo jezika (250). Konstantinovi postavlja Pentagram pod dupli znak igre: u poetnim stranicama Picasso, u zakljunim Artaud. Ponavljajui ovu strukturu, on u prve stranice beleki iz hotelske sobe umee dugaku fusnotu o igri kao bezglasnom ubistvu sveta (32), a u poslednje jo detaljniju fusnotu-traktat o misli koja igra protiv smisla i neimenljivoj sugestiji smisla nemislenog (300). Odnos subjekta i igre koji ovde obznanjuje Konstantinovi jeste: tamo gde mislim ja ne igram; ja sam tamo gde igram. Upravo ovo odsustvo smisla i odbijanje spoznaje osnovne su karakteristike Konstatinovievog shvatanja igre. Naravno, znanje nije lieno igre: naprotiv, ona je njen osnovni instrument. Forma igra, pie Konstantinovi u Pentagramu, na putu ka svom potpunom ostvarivanju, ka apsolutnoj svesti o sebi; ali u asu kad nae ovu svest, forma je svest o nepromenljivom, ona ulazi u svet tragedije (94). Kroz igru, pokret i promenu, forma pronalazi svoje granice. Ovaj put pronalaenja je upravo put spoznaje. U njoj se ostvaruje veza izmeu forme i znanja, izmeu samog tog znanja, kao objektivno-neizmenljivog, i forme kao forme u znanju (94). I upravo u trenutku ostvarivanja ove pune forme koja stvara priinu apsolutnog podudaranja forme i sudbine, pojavljuje se elja za radikalnim odstupanjem od savrenstva forme kroz urlik, jecaj, pla. U antikoj tragediji (konkretno u Caru Edipu) taj trenutak neumitno vodi vraanju igri, i sa njom, odricanju znanja. [] ne elim li, ne eznem li, ponet ovim svojim urlikom, da se vratim u stanje neznanja? I: Urlanje ovde [] jeste pokuaj dozivanja iracionalnog sveta neodreenosti gde jo kao da ima pokreta (95). Dakle, povratak igri, ali kakvoj! Dok se u prvom delu trilogije Edip igra detektiva, u poslednjem se pojavljuje kao slepa starina koja posre kroz maslinjake. Njegova smrt podsea na poigravanje vrelog vazduha: dovoljno je da njegov vodi na trenutak skrene pogled da bi krhki starac iezao. U theatronu, tom mestu gledanja, njegova smrt ostaje neosvedoena, nepostojea beskrajno nestajanje.
Konstantinovieva shema forme koja igra ka sopstvenom uslonjavanju koje kulminira u savrenoj potpunosti i nepokretnosti, dakle univerzalnosti, poklapa se sa mestom igre u sistemu koji Hans-Georg Gadamer uspostavlja u svom kapitalnom delu Istina i metod: osnovi filozofske hermenautike. Kao i Konstantinovi, Gadamer govori o igri kao o pojavi za sebe, bez cilja, i kao istom samo-predstavljanju same sebe, a ne subjekta koji igra (Gadamer 1975:94). U jo jednoj znaajnoj podudarnosti, ono to Konstantinovi opisuje kao formu moe se prepoznati u Gadamerovom pojmu strukture (100). Prema Gadameru, umetniko delo predstavlja apsolutnu afirmaciju igre kao takve. Na prelazu u umetniko delo, igra prolazi kroz transformaciju u strukturu: Transformacija u strukturu znai da je ono sto je ranije postojalo vie ne postoji. Ali isto tako da ono to sada postoji, to predstavlja sebe u igri umetnosti, jeste ono to je postojano i istinito (100). I dalje, on naglaava da pojam transformacije u strukturu oznaava u punom smislu transformaciju u istinito, dakle u predmet znanja (101). I upravo u ovom okretu od punoe forme (strukture) ka prostoru tragino-iracionalnog ogleda se zazor izmeu Konstantinovievog promiljanja igre i onog koja je preovlaivalo u posleratnoj fenomenolokoj misli. ak i u razmiljanju o tragediji, u kojoj Konstantinovi pronalazi afirmaciju odbijanja igre k znanju, Gadamer pokuava da pronae jednu situaciju proizvodnje znanja. Prema njemu, tragine emocije ne vode ka povratku iracionalnom kriku, ve izviru iz (i ulivaju se u) samo-znanja koje stie tragini gledalac (101). Da se ovde radi o dva oprena shvatanja tragedije u irem smislu upuuje i Konstantinovieva istanana kritika Heideggera. Njoj se moda najbolje moe prii preko jo jednog Heideggerovog nastavljaa koji, poput Gadamera (ali i sa znaajnim razlikama u odnosu na njega) postavlja igru u samo sredite svoje filozofske misli. Kao i u sluaju Gadamera, lako je prepoznati veliki broj dodirnih taaka izmeu Konstantinovieve i filozofije igre Eugena Finka. Tako, na primer, Konstantinovi govori o geniju detinjstva kao o idealu apsolutne igre (1966:237); Fink, sa druge strane, za ishodite uzima Heraklitov 52. fragment ivotni vijek je dijete koje se zabavlja igrajui kocke: kraljevstvo djeteta (2000:26); i dalje, sledei misao istog presokratovca, Fink govori o igri kao o stvaralakoj moi vatre i rasvetljavanja (25). Igra se, i za Finka i za Konstantinovia, pre svega odnosi na konkretnu praksu miljenja. I jedan i drugi zanimaju se ne toliko za znaenja i drutvene funkcije igre, ve za igru kao, prema Finkovim reima, kljuni fenomen uistinu univerzalna ranga (57). Tako, on tvrdi, da bismo razumjeli igru, moramo poznavati svijet, a da bismo poznavali svijet kao igru, moramo jo stei mnogo dublji uvid u svijet (67); to u isto vreme znai uvid u subjekta kao povlateno mesto na kojemu se oblikuje svijet, gdje izvire svijet i gdje takoe izvire privid da su sve stvari sakupljene u tom jednom svijetu i obuhvaene njime (52). Ovo meusobno stvaralako poricanje sveta i subjekta Konstantinovi opisuje kao Joninu igru, odnosno igru onog koji stvara svet u kome e nestati: Ja sanjam da se poistovetim sa svetom, da bih, postajui taj svet, ulazei u njega kao Jona u neman, obezopasnio taj svet [] Moje Ja ostaje negde izvan mene, u nekakvoj prolosti koja je prolost mene igraa, a moja igra za dati svet, za njegovu redovnost a protiv sluaja, jeste igra ovog mog samoSARAJEVSKE SVESKE N 41/42|123
unitenja (211). Konstantinovievo i Finkovo promiljanje igre razmimoilaze se upravo na pitanju odnosa izmeu subjekta i sveta. Fink, koji je zajedno sa Heideggerom drao seminar o Heraklitu, ostaje veran vienju svog starijeg kolege da je opi bitak u svijetu svih konanih stvari kao pripadanje kozmosu ne znai dakle statian, nepromenljiv odnos, nego zapravo pripadanje stvari vladavini svjetskoga upojedinjavanja u kozmikom procesu individuacije (59). Ovaj proces je igra sveta. U prvom tekstu posveenom iskljuivo fenomenu igre, naslovljenom jednostavno Igra! Igra! i objavljenom, ni malo sluajno 25. maja 1958. godine, Konstantinovi takoe govori o svetu koji igra (1958). Kao i Fink, on vidi igru kao ek-stasis i samogubljenje (Fink, Igra kao simbol svijeta: Igrajui se, ovjek ne ostaje u sebi, ne ostaje u zatvorenom krugu svoje duevne nutrine, - ve zapravo ekstatino izlazi iz sebe u kozmikoj kretnji i smisleno tumai cjelinu svijeta, (18) Konstantinovi, Pentagram: Ovde ja, koje je stupilo u igru da bi sebe doigralo, sebe u stvari gubi, nestajui u ovoj istoj igri kao u nekakvom nadlinom i svelinom, bezlinom apsolutnom Ja igre, zanosa, opijenosti njome, pa otud, valjda i ono pribegavanje igri kao transu, kao samo-zaboravu, 125). Za razliku od Finka, Konstantinovi vidi ovaj izlazak iz sebe kao etiki pokret. Naputanje sebe nije samo upojedniavanje, ve i otkrivanje drugog: Nema stvari koja nije zahvaena velikom igrom ovoga sveta, igrom ovoga (takvog kakav jeste) ivota [] U ovome smislu nema posebnog sluaja, nema smrti, nema uasa koji nije i moj (386). Ovaj izlazak iz sebe da bi se doiveo, odnosno iveo, svet, vodi ka jednom postojanju prema drugom. Svaka igra je jedan etiki ples izmeu slobode i zakona: Ja sam ukljuen u sve, jer sam optim zakonom ispunjen, zakonom koji me upuuje na sve. Taj opti zakon igre, ta sutastvena njena snaga, njeno stvaralako bie, to je ono to me omoguava svuda, i to me upuuje na sve (386). Konstantinovi ne govori ovde o igri koja upuuje na sve kao igranju sa svrhom, ili igranju sa ciljem, ideolokim ili bilo kojim drugim. Igra kao sredstvo je prljava, igra sa zadnjom namerom (1966:121). Sa druge strane, raanje apsolutne igre je agonija moje svesti, ovo raanje moje volje ali i njeno nestajanje, njeno preobraavanje u ovo bezlino hou igre, kao iste igre koju sam ja omoguio svojom voljom ali koja se od te volje oslobaa, samim tim oslobaajui se svakog cilja (126). ista igra nije nekakva uzviena igra. To nije igra koja nadvisuje pojmljivo, ve potpuna igra, igra bez ostatka. To nije igra virtuoznosti, ve igra sluaja i rizika. Ovde pojam igre naputa podruje estetskog i prelazi u onu vrstu igre koja se u svom trivijalnom obliku poistoveuje sa hazardom. Ova igra nastajanja i nestajanja, prisustva i odsustva jeste igra sa najveim ulogom. III Ovo vienje igre Konstatinovi razvija ve u svom prvom romanu. Tu je re je o smrti Eduarda Krausa i njegovoj nemoi da nestane, njegovim upornim i onespokojavajuim povracima iz smrti. Ovo umiranje i vraanje Konstantinovi opisuje kao igru murke: On se zavlaio ispod kade, i sakrivao se, zavlaio se u sve kutove kupatila, i beao je spretno, veto, kao da mu nije toliko godina i kao
da nije vreme da se sa tim prekine. Tvoje murke, Eduarde, rekla sam ja njemu u kupatilu, vie me ne interesuju. Idi nai nekog drugog pa se sa njim igraj murke (1954:228). Od Eduardove igre murke ova igra skrivanja i pojavljivanja postepeno se razvija u jedno od centralnih pitanja Konstantinovieve romaneskne proze. U Ahasveru ova igra murke oslobaa se svih drugih znaenja i odnosi se pre svega na pitanje pisanja, odnosno prisustva autora u tekstu. Ovde je Konstantinovi sasvim blizak Beckettu iz trilogije, kao i ispitivanjima ovog problema u esejima Barthesa i Blanchota. Susret sa tekstom nerazdvojiv je od suoavanja sa jednim odsustvom. Ako, kako je tvrdio potonji u Prostoru literature, pesnik ne nadivljava trenutak stvaranja, ve ivi umirui u njemu, pesma, taj tekst, redovi nanizanih rei, predstavljaju njegovu igru (1982 [1955]:227). Ne trag igre, ve igru samu. U tom smislu, Eduardova igra murke epitomizira skrivalicu koju pisac igra sa smru krijui se u njoj samoj. Ova smrt otkriva se i potvruje okom koje oivljava tekst, sveu koja ponovo pokree ivot: naravno, radi se o misli, oku, ruci itaoca. Ovakva igra murke, u veoj ili manjoj meri, prisutna je u svim Konstantinovievim romanima. Time je znaajnije to to upravo u periodu kada zavrava ciklus romana, on ovu igru prenosi na teren koji je njoj svojstven, naime na podruje vizualnosti, pre svega slikarstva. Dva kljuna teksta o slikarstvu koja prethode Ahasveru, autor ve u samim naslovima stavlja pod znak igre: prvi je Igra sa Rembrantom ili Trijumf analitike svesti (1962), a drugi Sezanova osveta (1963). Ono to je poelo sa enformelom ubrzo se proiruje na zapadno slikarstvo uopte. Dve godine posle Povratka materiji (1960), Konstantinovi nastavlja potragu za savremenim slikarstvom, koja ga vraa unazad, ka delima holandskog majstora iz 17. veka: Na putu kroz Evropu, traei Hartunga ili Tapijesa, naao sam Rembranta. U tekstu posveenom holandskom majstoru, on govori o autoportretima ovog umetnika koji, slikajui svoj lik kroz godine, uspostavlja trag sopstvenog nestajanja. Polazei od Sartrove ideje da me drugi pogledom, samim svojim prisustvom krade, da me uzima, Konstantinovi zakljuuje da lica sa autoportreta kradu nas apsolutno, ona nam ne omoguavaju da budemo ravnopravni sa njima, da postojimo i mi, ona nam ne dozvoljavaju nikakvu aktivnost, ne putaju nas da uemo u igru (1962:9). Rembrantovi autoportreti koje pisac susree na proputovanju kroz evropske muzeje (Be, Minhen, Hamburg, Amsterdam, Hag, London) nanizani su, igrom sluaja, u izvesnom hronolokom poretku. Ovaj Rembrandtov film odlaska, od mladia, do zrelog mukarca, pa do starca, nepogreivo uspostavlja svoje krajnje odredite u predstavljanju nepredstavljivog. Poverovao sam da sama injenica smrti, kojoj ne moe niko drugi da odoli, ne znai nita za ovog oveka, i da e to valjda da bude prvo udovite slikar koji je uspeo da naslika svet bez sebe, svet u kome ga vie nema (1962:9). Rembrandt svojom analitikom, stranom optikom uspeva u toj meri da se objektivizira prema sebi da je za samoga sebe postao materija, predmet (10). Kao u novoj umetnosti Gattina i Popovia, Hartunga i Tapia, slika postaje predstava odsustva autora slike, njegova posmrtna maska. Dok u tekstu o Rembrandtu Konstantinovi pie da vi moete da uete u pejza upravo tako to vas poziva da zakoraite u njega: vi moete da uete u jedan
enterijer koji je oduvek bio nenastanjen ba zato da biste ga vi naselili (1962:9), nekih godinu dana kasnije, on otkriva da ono to Rembrandt postie u autoportretima, Czanne dosee u pejzaima iz Aix-en-Provencea. Ako se u Rembrandtovim autoportretima ne-ja nazire kao nastupajua smrt, u Cezzanovim pejzaima ono izvire kao negativan otisak autorovog prisustva, kao jedno brisanje subjekta. Slikar u pejzau kao da je bio ugroen, opkoljen njime kao neim to postoji bez njega, to ga ne sadrava i tako ga porie, to je moralo da mu se javlja, pre svega, kao forma tog bez njega, tog odsustva koje ima svoju formu, upravo tu formu bujnog rastinja, jedne flore koja nas ne pamti, koja je ravnoduna prema nama, koja je neto drugo (1963:11). Ovo drugo je apsolutno, suprotno ne samo svakom antropomorfizmu nego i samoj morphe jer je zauvek nedovreno. Onaj iskorak iz fizikog prostora u prostor slike koji je Konstantinovi previe olako pripisivao pejzau, sada se prepoznaje kao prag anihilacije. On ovaj prolaz naziva vrata sveta. To je saznanje da je uz mene nitavilo, da ne mogu biti do kraja poreknut u svom gradu, da pripadam jednom svetu irem od tog grada, jednoj istoriji u kojoj je moja gradska istorija tek samo jedan njen deo (1963:11). Zajedno sa naziranjem ovog otvaranja ka svetu makar i po cenu sopstvenog postvarivanja dolazi spoznaja o njegovoj izuzetnosti i ogranienosti. U Ahasveru, ova vrata ostaju zaprta: I morao bih da budem [] veoma zahvalan izvesnom svetu tu oko mene to je svet koji jeste, i koji vidim jer je izvan mene, jer me ne prima ma koliko da urlam, ponekad, da mi otvori vrata (gde su vrata sveta? []) (1964:60). Ovo je igra koja dovodi do ne-igre, do njenog samog ruba, koji Konstantinovi opet otkriva u slici, ali ovoga puta ne u delima enformela ili majstora severnoevropske Renesanse ili modernizma, ve u obinoj fotografiji odtampanoj na stranici nedeljnika Ilustrovana politika. Osvrnemo li se na trenutak na hronologiju Konstantinovievog stvaralatva sa kraja pedesetih i poeka ezdesetih, videemo da on u ovom periodu zavrava seriju eksperimentalnih romana i postupno prelazi na formu eseja. Ciklus romana zakljuuje se delima isti i prljavi (1958) i Izlazak (1960), a okret ka eseju poinje filozofskim monologom Ahasver, ili traktat o pivskoj flai (1964), nastavlja se knjigom Pentagram. Beleke iz hotelske sobe (1966) i dostie vrhunac Filosofijom palanke (1969). Period izmeu romana isti i prljavi i Ahasvera predstavlja razdoblje Konstantinovieve izuzetne publicistike aktivnosti. U tekstovima rasutim u jugoslovenskoj periodici moe se nazreti formiranje pojmova kljunih za svetonazor njegovog zrelog razdoblja. itanje ovih tekstova vodi ka nekoj vrsti forenzike teorijskih pojmova kljunih za ovaj period njegovog rada. Posle teksta Igra! Igra! iz 1958., on sledee 1959. godine u sarajevskom asopisu Izraz objavljuje esej Gde je Tolstoj?, u ijem samom zakljuku izranja pojam koji e obeleiti itav njegov opus. Pitajui se o sudbini savremenog romana, on podvlai Tolstojevu kategorizaciju realizma kao provincijalizma u umetnosti (1959:16). Ovaj pojam ponovo izranja etiri godine kasnije, u pomenutom eseju o Cezanneu, sada ve bitno uoblien i odvojen od znaenja koje mu daje Tolstoj: Videti drvo, izazvati u sebi monu senzaciju nekog drveta usred ume, to je ne videti jednu kuu, svoju kuu; to je ne videti svoju palanku, svoju jadnu istoriju (1963:11). To je onaj grad iz koga se sezanovskom osvetom otvaraju vrata sveta.
Kao i Igra sa Rembrantom, Sezanova osveta pre otvara nova pitanja nego to nudi konane odgovore. Izmeu ova dva teksta je Ahasver danas, objavljen u Ninu 17. januara 1960. Tekst je ilustrovan fotografijom sa potpisom koji glasi: Jevrejin pred streljanje skida prsten. Slika koju je objavila Ilustrovana Politika i koja je bila neposredan povod za esej R. Konstantinovia. R. je reagovao munjevito: tekst Danila Bakraa Begunac sa utom trakom o Gavru Kovu, jednom od retkih preivelih begunaca iz logora Sajmite, objavljen je svega pet dana ranije, u Ilustrovanoj politici od 12. januara 1960. Konstantinovi zakljuuje uvodni deo eseja Ahasver danas ukazivanjem na ovaj izvor: Novine su objavile i slike: Jevrejin pokuava da skine prsten pre nego to ga streljaju. Ne treba dugo gledati u ovu sliku, u tu ruku, u to lice pa videti Ahasvera. Ko je danas Ahasver? (1960). Ovim pitanjem on je sebi postavio zadatak za celu predstojeu deceniju, pitanje koje e ga odvesti materiji, savlaivanju forme, igri, Czanneovom Aixu i Rembrantovim autoportretima, brouri njegovog zemljaka iz Leidena i savremenika Paulusa von Eizena i, na kraju, suoavanju sa poetikom srpskog nacizma u delima Svetislava Stefanovia, Vladimira Velmar-Jankovia, V. Jonia, dr. R. isailovia i drugih. Ako se vratimo Konstantinovievoj filozofiji igre, najmanje to moemo rei jeste da je Ahasver upravo ono to ovu filozofiju odvaja od egzistencijalistike fenomenologije Finka, Gadamera, i, naravno, Heideggera. Tableau sa zgrenim licem anonimnog Jevreja, sa ispruenim prstima leve ruke i desnom akom zgrenom oko domalog prsta, opisuje samu granicu igre. Tu, pred njim, dok skida prsten sa svoje ruke, pomalo moda samo zbunjen, nesposoban da shvati ta se sa njim deava, osetio sam kako naa igra sa mitom nije slobodna, kako nae glave nisu kolski udbenici mitova, pie Konstantinovi u tekstu Ahasver danas. Ona je odreena zlom ove epohe koja jo uvek proganja Ahasvera, i odravajui ovaj mit opravdava sopstvenu odanost smrti. U Pentagramu Konstantinovi povezuje ovu privrenost smrti sa Heideggerovim egzistencijalizmom. Ne izraava li egzistencijalistika filozofija ovaj ahasverizam upravo [svojom] verom u smrt koja pokuava da se predstavi kao metafizika, ak i kao ontoloka kategorija? [] Izmeu Hajdegera i autora lajdenke broure kao da postoji neka prikrivena ali mona veza, u dubini oseanja sveta, veza po ovom verovanju u dragocenost smrti, u njenu tvoraku mo, u prokletstvo koje je tamo gde ta mo odsustvuje (288). Fink prima bezrezervno
igru kao to bezrezervno prihvata Heideggera, skupa sa njegovim iskupiteljskim okretom. Ovaj okret je upravo onaj deo Heideggerove igre koji Ahasver dovodi pod sumnju. Od Daj nam danas, preko Miolovke, do tekstova pisanih u praskozorje Ahasvera, Konstantinovi strpljivo i postupno razvija jednu teoriju igre. Ona onda naglo nestaje. Pojavie se ponovo u Pentagramu kao jedna velika koda igre, da bi ponovo porinula, jo dublje, u Filosofiji palanke. (U razgovoru za studentski asopis Ideje, tom, koliko mi je poznato, jedinom intervjuu koji je dao povodom Filosofije palanke, Konstantinovi je u jednom trenutku odbrusio Ako hoete ba da razumete Filosofiju palanke, itajte knjigu Ahasver ili traktat o pivskoj flai, 1971:12). U ovom monologu lutajueg Jevrejina igra se pojavljuje ironino, usputno, implicitno, nikada snano i direktno kao u tekstovima koji su mu prethodili. Pivska flaa, taj objekat traktata, igra na smrti predikata, okree se sad, kao igra, ta poludela pivska flaa (1964:30). I tu se i zavrava igra tog banalnog, nesvodivog predmeta, otpornog na svaku simbolizaciju (to je upravo ini snanim simbolom). Progonjeni e da se osvrne na korake sobarice na spratu iznad njega kao na igru (68), i da, u svom oajanju, poeli da njegove nade budu izigrane (136). I to je to. Ni pomena vie o igri, samo neprestano gunanje, brbljanje, kukanje, zapomaganje. Kao Moloj, on postoji dok govori, dok pie. Dok tee monolog, trajae i on. Dok pie on die (136): pisanje, jezik, njegov su dah. Jednom kad se to zavri, nestae i on. Igra ponire ispod ovog govora opstajanja. Budui da je pritenjen i okovan, progonjenom ne ostaje mesta za igru, za okret, za toliko eljeni izlazak van sebe. Ne postoji trenutak u kome bi on, kao Artaud, zautao da bi zaigrao. Pogled progonitelja primorava progonjenog na postojanje, govor, i neprestanu aktivnost. Ogoljena od drame kao mogunosti izbora, ova grozniava aktivnost nikada ne prelazi u igru. To je pokret bez subjekta. Njegov jezik je jezik drugog, i njegov rad je rad prema drugom. Konstantan rad (Rade Konstantinovi), osuenost na rad govora, jezika, pisanja, je uslov njegove svesti: vredan sam, uasno je koliko sam vredan (8), ovaj stalni rad, ovaj govor kojim sebe moram stalno da priam (17). Kao gest osuenog na smrt koji skida venani prsten, ovaj rad se ne obraa sebi nego drugom, delatu, njegovom nezainteresovanom i podsmeljivom pogledu iskosa (obratite panju na vojnika u pozadini fotografije). On ne daje svoje telo igri, ve drugom, progonitelju, kao apsolutnom determinizmu. U svakoj svirepoj epohi, zapisae Konstantinovi u Pentagramu, strah od igre je strah od obezliavanja koje se takoe otkriva i u igri: i igra kao da vie nije na mojoj strani, i za mene, i njena volja kao da je neka tiranska volja koja me niti (126). Na kraju, grozno pregalatvo progonjenog nije nita do inverzija igre, neljudska igra jednog ne-subjekta. Ovu obezlienu igru pronalazimo u jezivoj kategorizaciji Ahasverovog rada ka nepostojanju. Mrmljanje, gunanje, brbljanje, polu-govor, zavrava se urlikom, tim poslednjom igrom subjekta. U etvrtoj fazi urlanja kae on, glava progonjenog se okree levo i desno, tamo i ovamo, kao glava neke pokvarene lutke na feder, telo poinje jae i uestalije da se trza, i urlanje se utapa u pla, dok se potpuno u njega ne preobrazi (149). Kraj partije je sasvim blizu.
IV Kao i u pristupu igri, u pristupu materiji Konstantinovi je u dijalogu sa likovnom kritikom svog vremena. Na primer, dok Giulio Claudio Argan u silovitim ali nepostojanim emotivnim ispranjenjima enformela prepoznaje postignue romantiarske teze o povijesnosti, o prolaznosti, o apsolutnoj sluajnosti umjetnosti, u Povratku materiji Konstantinovi pie da enformel predstavlja veliku obnovu romantiarskog duha (1966:453). Prema Konstantinoviu, ovaj povratak romantiarskog duha deava se na nivou materije koja u enformelu od sredstva postaje cilj u svojoj igri prihvaenog avanturizma i u svojoj ljubavi ozarenja i sluaja (453). Nije iznenaujue i kod Argana sresti slino uzdizanje materije upravo zbog njene otvorenosti prema sluaju: beskonani sluajevi i svi razliiti koji stalno ponavljaju isto rjeenje koje nita ne rjeava, rjeenje nula: to je zaista stanje koje ne prua izbora, stanje nunosti koje prisiljava da se ivljenje produi sa buntovnom i prijeteom materijom u njoj, da se dijeli njen vitalni ritam ili da joj se saopava na, da se iskuava ujedno njena strahota i nesvjesna ljepota (149). Ovaj Arganov pristup karakteristian je za status koji teoretiari enformela pridaju materiji. Gotovo bez izuzetka, ona se pojavljuje kao vrednost sama po sebi, kao jedno apriorno dovoenje u pitanje razuma, logike, ili kako bi Mathieu rekao, raskida sa kartezijanskim racionalizmom. Kroz okretanje igri, Konstantinovi dovodi u pitanje upravo ovaj status materije. Kod njega, povratak materiji ne odvija se kroz nekakvo curenje likida, ili nanoenje slojeva boje na platno, ili njihovo zalivanje kiselinom u pokuaju simulacije gorenja, ve kroz jednu mnogo riskantniju igru. To je igra analitike, grozne optike subjekta koji je nasilno suoen sa sopstvenim odsustvom. Od Povratka materiji pa do Pentagrama Konstantinovi postupno razlae iluziju enformela o materiji kao oslobaanju od znaenja, od svake referencijalnosti. Povratak materiji je ujedno i povratak prirodi koja je neodvojiva od svesti, budui da je ona i priroda ali i ono neto vie od nje (2004:123). Nema materije bez svesti o njoj. Materija, odnosno priroda, je objekat upravo zbog toga to predstavlja eljeni cilj koji zauvek ostaje nedostupan sam po sebi. Odnos prema njoj uvek je posredan. Moja elja za istom materijom, za njenim apsolutnim sada jeste elja za zajednicom. Ako sanjam ovde igru, to je zato to sanjam zajednicu: svaki san o zajednici, o korespondenciji sa drugima upuuje me igri. Ma koliko da ja u igri igram protiv drugih, ja igram sa njima: igra je igra zajednice, duh igre je duh zajednikog, a svest o igri je svest o ovom pripadnitvu nekoj zajednici (124). Uostalom, kao to je svest, svest o prirodi, a ne sama priroda (123). Svest o zajednici nastaje samo u prokletstvu pojedinanosti, sa one strane gubitka zajednice, koja zauvek ostaje drugde: u prirodi, u nekoj nedeterminisanoj, neistorijskoj prolosti. To je situacija u kojoj duh palanke uspostavlja jedinstveni nain poricanja subjekta time to otkriva, ponovo, njegovu beskrajnu zavisnost od spoljnog sveta, njegovu totalnu determisanost (65). Ova igra za vidljivost, igra prema vidljivosti i prema formi, igra kao apoteoza forme, jeste prljava igra u vaarskom pozoritu, sa mnogo bengalske vatre (63). Duh palanke zavisi od ovog pobijanja subjekta. Palanka je totalna koreografija, jedno stanje reda, koje vitalno zavisi od potiskivanja iste igre, igre hazarSARAJEVSKE SVESKE N 41/42|129
da, sluaja i nepredvidljivosti. Ako sanja igru, ona sanja zajednicu koja igra, ali u toj igri ne izgara. To je igra plemena, igra oko vatre, ali ne u vatri i kao vatra. Vrhunsko lukavstvo palanke jeste da igru okrene protiv nje same. Nije ni malo sluajno to Konstantinovi postavlja rame uz rame porodicu, odnosno prokreaciju, i kolo, odnosno igru. Za palanakog pojedinca, tog ugaenog subjekta, seks je, kao i igra plemena, nain podravanja duha optosti u samom tom duhu [] jedan red kome se on pokorava, koji on hoe jer ga ne osea kao svoj, u kobi objavljene ve pojedinanosti, jer ga osea kao tui red (267). Ovaj red, apsolutna deterministanost kao izolovanost u vremenu i izolacija od vremena, jeste uklanjanje sluaja, tog jedinog garanta istoe igre.
Da Konstantinovievo delo ostaje otvoreno ovoj igri ukazuje prva reenica teksta Povratak materiji koja, onako kako je bila odtampana u Ninu, zapravo ne glasi Slike Mie Popovia veliki su doivljaj ve Plike Mie Popovia veliki su doivljaj (1960:9). Umesto slova S, preko prva dva retka prepreilo se veliko irilino kao vrata kroz koju se ulazi u tekst, ili kroz koja tekst istie sa stranice. Ona igra materije koju Konstantinovi prepoznaje u Popovievim enformel platnima pretvara sliku u pliku, u plik koji nastaje dodirom vatre. Vrata sveta su vatreni prolaz. Kroz njega se ne prolazi neopren. Tekst, kao Aixen-Provence na slikama Czanna gori vatrom iji plamenovi imaju oblik ume, drvea. Sezan kao da nije slikao jedan pejza nego Eks u poaru (11). Igra je neprestano u pokretu, kao Ahasver. On je rtva-paljenica (oa) koja ne naputa sebe kroz igru, ve kroz pepeo.
Bibliografija:
Argan, G. C. 1982. Studije o modernoj umetnosti. Beograd: Nolit. Blanchot, Maurice. 1960. Eseji. Izbor. Prevod Velimir N. Dimi i ivojin Risti. Beograd: Nolit. __________________. 1982 [1955]. The Space of Literature. Lincoln: University of Nebraska Press. __________________.1995 [1949]. The Work of Fire. Stanford: Stanford Universirty Press. Denegri, Jea. 1980. Kraj este decenije: Enformel u Jugoslaviji u Jugoslovensko slikarstvo este decenije. Beograd: Muzej savremene umetnosti. Eco, Umberto. 1989. The Open Work. Cambridge: Harvard University Press. Fink, Eugen. 2000. Igra kao simbol svijeta. Zagreb: Filosofska biblioteka Dimitrija Savia. Gadamer, Hans-Georg. Truth and method. New York: Crossroad. Gattin, Ivo. 1957. Novi material. Umjetnost br. 4-5, XI-XII. Jenkins, Paul and Jenkins, Esther. 1953. Observations of Michel Tapi. Konstantinovi, Radomir. 1954. Daj nam danas. Beograd: Novo pokoljenje. ________________________. 1958. Igra! Igra! Nin. 25. V 1958. ________________________. 1959. Gde je Tolstoj? Izraz, br. 7-8. ________________________. 1960. Ahasver danas. Nin. 17. I. ________________________. 1960. Povratak materiji. Nin 25. XII. ________________________. 1962. Igra sa Rembrantom, ili trijumf analitike svesti. Nin 7 X. ________________________. 1963. Sezanova osveta. Danas br. 43. ________________________. 1964. Ahasver ili traktat o pivskoj flai. Beograd: Prosveta. ________________________. 1966. Pentagram. Beleke iz hotelske sobe. Novi Sad: Forum. ________________________. 1966. Povratak materiji u Eseji o umetnosti, Novi sad, Beograd: Matica srpska, Srpska knjievna zadruga. ________________________. 1971. I gle kako nas omoguava ono to nas nemoguava. Ideje 2:1. ________________________. 2004. Filosofija palanke. Beograd: Otkrovenje. Mathieu, Georges. 1989. From Aristotle to Lyrical Abstraction in Umberto Eco The open Work. Cambridge: Harvard University Press. Piotrowski, Piotr. 2009. In the Shadow of Yalta: Art nad the Avant-Garde in Eastern Europe 19451989. London: Reaktion books. Trifunovi Lazar. 1990. Studije, ogledi, kritike. Beograd: Muzej savremene umetnosti.
Tanja Zimmermann
Konstantinovi kao autor praga: Jugoslavenska i postjugoslavenska mitologija palanke
U raspravi Filosofija palanke (1969) Radomir Konstantinovi govori sa stajalita kolektivne sredine kojoj, dodue, pripada ali koju osjea kao prinudnu zajednicu. Prema njoj zauzima kritiku poziciju, no istovremeno vjeruje da se od nje ne moe pobjei. Svijet unutar palanke kao i onaj izvan nje ne promatra kao alternative, ve kao dvije slijepe ulice. Ne stoji kao posrednik izmeu dvaju svjetova, ve kao anahoret na pragu izmeu dvije provalije. U svojemu tekstu ne razotkriva ni gdje se palanka nalazi, niti tko joj pripada i tko su njezini duhovni voe. Njegov je kriptiki tekst dodue pun asocijacija ali im konkretni referent ostaje uvijek nedokuiv. Makar i ucjenjivaki kolektiv palanke u sebe ukljuuje konkretni ivot individua, Konstantinovi daleko vie govori o duhovnom stanju, o ideologiji koja za svoje pristalice poprima odlike religije. U nastavku u se dati u potragu za jednim od brojnih moguih referenata njegove filozofske rasprave politikoj teologiji treeg puta koju su jugoslavenske kulturno-politike elite iznjedrile nakon 1948. Vrijeme njezina najveeg procvata bilo je u pedesetim i ezdesetim godinama prologa stoljea. I ideologija treeg puta i Konstantinovieva kritika rasprava imaju zajednike korijene u jednom obliku negativne teologije koja tree ne konstruira kao sintezu proturjenosti,
ve kao fatum usred dvostruke negacije. Kao prvo, proitat u jugoslavenski trei put kao realizaciju palanke, kako bih onda njezinu idealiziranu autoreprezentaciju konfrontirala s Konstantinovievom kritikom. Nakraju u paralelizirati fenomene nastale raspadom Jugoslavije s Konstantinovievim nemoguim izlazom iz palanke i pokuati dati jo jedan odgovor na pitanje zato je njegova filozofija mogla avansirati do dijagnoze balkanskoga duha.
1. Titova palanka izmeu Istoka i Zapada

Nakon raskida sa Staljinom 1948. i emancipacije od sovjetskoga utjecaja jugoslavenske su elite konstruirale autonomni koncept treeg puta uz iju se pomo moglo u potpunosti prevrednovati tradicionalnu negativnu sliku Balkana kao mjesta zaostalosti, primitivnosti i krvoednosti. Trei put je markirao ne samo jednu vanjskopolitiku poziciju. Naprotiv, pod tom se natuknicom razvila kompleksna ideologija u kojoj su se iznova interpretirale i kulture junoslavenskih naroda. Pocijepani Balkan, mjesto disocijacije ija se raznolikost odraavala i u estoj pluralnoj formi toponima (rus. Balkany, engl. the Balkans, fr. les Balkans), sada se zbraja u summa partiorum jugoslavenskih republika i naroda. Etnike i jezine razlike nestaju iza folklorizma, plesova u arenim narodnim nonjama Juga i Sjevera koji se tumae kao manifestacija izvorne narodnosti. Herojska borba partizana, u kojoj dolazi do samortvovanja, ispisuje se preko razbojnikoga hajdutva, parola bratstva i jedinstva naroda slui brisanju etniko-religioznih graanskih ratova. Na mjesto balkanske zaostalosti stupa ideja izvorno-arhaine narodnosti i terra vergine novoroene socijalistike Jugoslavije kao treeg svijeta izmeu Istoka i Zapada.1 Najvaniji ideolozi tog kulturalnog koncepta, hrvatski spisatelj Miroslav Krlea i srpski spisatelj i kurator Oto Bihalji-Merin, smatrali su da je trei put anticipiran ve u heretikoj sekti bogumila u srednjem vijeku.2 Njihov je pogled na svijet, zbog kojega se nisu pokorili ni Istonoj ni Zapadnoj crkvi, navodno oevidan u umjetnosti koja ne slijedi ni istoni ni zapadni kanon. Bogumilski kipari, ne osvrui se na umjetnike manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave koje su ih okruivale na vlastiti nain i pri tome su bez dvojbe bili jedna vrst izumitelja. [] Ti slavenski kipari nisu djelovali u ideolokom vakuumu barbarskoga analfabetizma, kao to se pretpostavlja zbog temeljnoga nepoznavanja elementarnih kulturno-historijskih injenica onoga vremena. To to se nisu povinovali umjetnikim manirima svjega vremena jest samo jedna od bogumilskih
Tanja Zimmermann, Novi kontinent Jugoslavija. Politina geografija tretje poti, in: Zbornik za umetnostno zgodovino. Archives dhistoire de lart, n. s. XLVI, Ljubljana 2010, 165-190; Ista, Jugoslawien als neuer Kontinent politische Geografie des dritten Weges, u: Miranda Jakia/Andreas Pflitsch (Hg.), Jugoslawien Libanon. Verhandlungen von Zugehrigkeit in den Knsten fragmentierter Kulturen, Berlin: Kadmos 2012, 73-100. 2 Tanja Zimmermann, Titoistische Ketzterei. Die Bogomilen als Antizipation des dritten Weges Jugoslawiens, u: Zeitschrift fr Slavistik 55/4, 2010, 445-463.
1
idiosinkrazija koja u okvirima te problematike nastupa kao pojedinost moralno-intelektualnog misaonog sustava. [] Je li ta plastika doista barbarska, u izvornome smislu pojma? Radi se o naivnim i svjeim promatranjima jedne umjetniki djevianske zemlje (terra vergine) koja je sve do danas ostala potpuno nepoznata. Radi se o osobitoj koncepciji svijeta i ivota, o bogumilskoj kozmologiji o kojoj danas, naalost, ne znamo mnogo a i ono malo to nam je poznato saznajemo iz inkvizicijskih materijala rimske kurije koja je vie od etiri stotine godina maem duha i materije vodila borbu protiv bogumilskoga krivovjerja.3 Nova kulturno-politika interpretacija bogumilske sekte pomogla je jugoslavenskim ideolozima u historiziranju njihova politikog poloaja izmeu Istoka i Zapada. Navodnim razgranienjem od Istone i Zapadne crkve kao i konvertiranjem na islam4 sredinom 15. stoljea, bogumili su postali ne samo osnivai multikulutralne Bosne, ve i pretee nove Jugoslavije. Sve su te strategije bile usmjerene na vraanje raznih jugoslavenskih etnija u prednacionalno stanje plemenskoga bratstva. Postnacionalno stanje kolektiva koji upravljaju sami sobom kojemu se teilo avansiralo je u povijesni identitet Jugoslavije. U ime neoprimitivnoga koncepta kulture u Jugoslaviji se poticalo takozvanu naivnu umjetnost autodidakta koja se tumaila kao nekrivotvoreni izraz socijalistikoga naroda. Ona je zamijenila kanon socijalistikog realizma.5 Ranije kulturalne manifestacije u junoslavenskom prostoru bile su za Titove ideologe, prema tome, anticipacije proleptiki iskazi o dolasku socijalistikoga carstva ostvarenog u novoj socijalistikoj Jugoslaviji. Federativna Narodna Republika Jugoslavija kao jugoslavenska socijalistika federacija jest revolucionarna i povijesna injenica koja s jedne strane prevazilazi na srednji vijek, no, s druge, kroz cijeli niz njegovih moralno-politikih i kulturalnih elemenata, anticipira na razvitak u sljedeim stoljeima. To srednjovjekovno kulturalno oitovanje jedne socijalistike zemlje ne eli biti samodopadna apologija nae prolosti, ali ima
Miroslav Krlea: Die Ausstellung der jugoslawischen mittelalterlichen Malerei und Plastik. U: Jugoslawien. Illustrierte Zeitschrift. Im Herbst 1950. Priredio Oto Bihalji-Merin. Belgrad 1950, 52-61, nav. mj. str. 56f. 4 Ve je hrvatski povjesniar, politiar i osniva Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Franjo Raki, u knjizi Bogomili i patareni (Zagreb 1870) izvodio brzu konverziju irokih slojeva stanovnitva u kasnoj srednjovjekovnoj Bosni na islamsku vjeroispovijest iz bogumilstva. U meusobnoj mrnji triju razliitih religijskih zajednica, Istone i Zapadne crkve i hereze, on vidi motivaciju za ljubav Bosanaca prema Turcima i njihovo za razliku od Grka ili Srba pokoravanje Muhamedancima bez borbe. Bosanski muslimani njegova vremena za Rakoga predstavljaju potomke bogumila odnosno patarena koji su nakon osmanskoga osvajanja bez traga i naglo nestali: Zamijenimo li bosanske patarene s dananjim bosanskim muslimanima iznova emo uspostaviti staru sliku o religioznim odnosima u Bosni []. (Franjo Raki, Bogomili i patareni. Prir. Franjo anjek. Zagreb 2003, 122) 5 Zimmermann, Tanja: Socialistic Neo-Primitivism in Art History in Titos Yugoslavia. In: Jerzy Malinowski (prir.): The History of Art History in Central, Eastern and South-Eastern Europe. Toru/ Thorn 2012, 211-216.
3
jednako malo razloga da ne pokae kako su ovi vrijedni umjetniki dokumenti dokaz stvaralake i umjetnike darovitosti naeg naroda koji je djelovao pod veoma tekim i politiki iznimno kompliciranim uvjetima, sprjeavan silama koje su nas negirale i na nepovoljan nain utjecale na stvaranje jedne kakogod uspjele umjetnike civilizacije. [] Dananja socijalistika anticipacija samo je dijalektiki pendant cijelom nizu naih srednjovjekovnih anticipacija.6 Time to pojedini vremenski odsjeci prolosti ne samo participiraju u sadanjosti, ve i kao proroanstva anticipiraju budunost, ukida se podjela na prolost i sadanjost: Kako trebamo opisati nau stvarnost ako se nigdje na svijetu ne deava to to se zbiva kod nas, gdje se u okviru jedne pojave sinkrono proimaju krugovi od est stoljea [].7 Sinkronijom asinkronoga udaljene se kulture na teritoriju Jugoslavije dovode u odnos kontinuiteta i korelacije. Jugoslavenski teritorij tako postaje mjesto jedinstva ne samo naroda, ve i prolosti, sadanjosti i budunosti. I u zapadnoeuropskoj percepciji zemlja je avansirala do regiona kojemu se pripisuje stalni arhaizam i vremenski zastoj. Putnici kroz Jugoslaviju, poput nizozemskoga spisatelja A. den Doolaarda, poznavatelja Jugoslavije,8 osjeali su se premjetenim u neko prolo vrijeme. Tu se, inae, nalazimo na podruju u kojemu vrijeme kao da je zastalo u neolitiku. Starica s crnom maramom tka vunu na preslici iji je oblik ostao nepromijenjen u posljednjih pedeset stoljea. Tako su ene sjedile ovdje od najdavnijih doba i preraivale vunu istim pokretima.9 Ideoloko distanciranje od Istoka i Zapada koje je poivalo na bogumilskoj herezi i anticipiralo jugoslavenski identitet bilo je moguno prizivanjem dvostruke negacije: ni-niti prema istonom i zapadnom kranstvu u srednjem vijeku odgovaralo je dvostrukom ne kojim se Titova Jugoslavija 1948 distancirala kako od komunistikoga Istoka tako i od kapitalistikoga Zapada. Pri ideolokom uvrivanju treeg puta posluilo se jednim oblikom negativne teologije.10 Dvostruko negiranje kao put ka meuprostoru treosti, koja ne nastaje kao plod sinteze ve odjeljivanja, projicira se unatrag u vlastiti heretiki srednji vijek. Negativna teoloKrlea 1950, 55. Krlea, Miroslav: Govor na kongresu knjievnika u Ljubljani (1950). U: Frange, Ivo (prir.): Svjedoanstva vremena. Knjievno-estetske varijacije. Sarajevo 1988, 7-48, nav. mjesto str. 9. Kako bismo mogli da opiemo nau stvarnost kada se nigdje na svijetu na zbiva to to se zbiva kod nas, gdje se u okviru svake pojave sinkrono proimaju krugovi od est stoljea [...] 8 A. den Doolaard, iza toga pseudonima krije se novinar i spisatelj Cornelis Johannes Georg Spoelstra Jr., putovao je od kasnih dvadesetih do pedesetih godina prolog stoljea ee u Jugoslaviju. Vie njegovih romana, poput Orint-Express (1934) i De bruiloft der zeven zigeuners (Svadba sedam Cigana, 1939), posveeno je Makedoniji (usp. http://en.wikipedia.org/wiki/A._den_Doolaard; http://www. kvkmk.org/doolaard.htm; posljednji pristup: 06.12.2012). 9 Doolaard, A. den: Das ist Jugoslawien. 84 snimka Casa Oorthuysa. Berlin 1957, 51. 10 O negativnoj teologiji: Derrida, Jacques: Wie nicht sprechen. Verneinungen. Prir. Engelmann, Peter. Wien 1989.
6 7
gija omoguuje i preobrazbu negativnih slika Balkana u pozitivne uz pomo preokretanja suprotstavljenih polova. Kao to je u Rusiji, odnosno Sovjetskom Savezu, obrtanjem orijentalistikih projekcija iz Zapadne Europe stvoren pozitivni euroazijski identitet,11 tako se Jugoslavija uspela od provincije do pupka svijeta. Postavila se u centar vlastite dijaspore: kada je na Titovu inicijativu, skupa s Nehruom i Nasserom, osnovan pokret nesvrstanih Jugoslavija je preuzela sredinju ulogu u svjetskoj politici hladnoga rata.
2. Konstantinovieva kritika palanke

Pozitivni kulturno-politiki model koji je, paradoksalno, proizaao iz negativnog teolokog miljenja, zasigurno je cilj one Kulturkritik koju je u svojemu pesimistikom djelu Filosofija palanke krajem ezdesetih prakticirao Radomir Konstantinovi.12 Palanka se moe itati kao protuslika utopije kojom su Tito i njegovi ideolozi odnose moi u Jugoslaviji preobrazili u idilu. Brojne nade koje je jugoslavenski koncept treeg puta i samoupravljanja pobudio u lijevo orijentiranim krugovima nisu ispunjene u ezdesetima. Nakon suzbijanja studentskih nemira iz 1968. i razbijanja politikoga liberalizma i jugoslavenska je komunistika partija neopozivo izgubila onaj legitimitet kojega je stekla kao voa partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu.13 I jugoslavenska je subkultura bila ili potlaena ili prinuena da spas potrai u egzilu. Filmovi crnoga vala prikazivani su samo na filmskim festivalima u inozemstvu, u samoj su zemlji bili zabranjeni.14 Marksistika filozofska grupa Praxis, osnovana 1963., koja od sredine ezdesetih nije kritizirala samo sovjetsku ideologiju, nego i okamenjenost jugoslavenskoga sistema, potkraj ezdesetih godina izloena je sve veem pritisku, sve dok sredinom sedamdesetih nije i definitivno zabranjena.15 Jedan lan grupe, Svetozar Stojanovi, u lanku Etatizam preruen u socijalizam (1967) razotkrio je novu oligarhiju u Jugoslaviji koja se formirala unato samoupravljanju.16 Konstantinovievu raspravu valja itati s te kulturno-politike folije.
O euroazianizmu u Rusiji: Bassin, Marc: Russia between Europe and Asia. The Ideological Construcion of geographical Space. In: Slavic Review 50 (1991), 1-17; Frank, Susanne: Eurasianismus. Projekt eines russischen dritten Weges 1921 und heute. In: Kaser, Karl/Gramshammer-Hohl, Dagmar/Pichler, Robert (prir.): Europa und die Grenzen im Kopf (=Wieser Enzyklopdie des europischen Ostens 11). Klagenfurt 2003, 197-226. 12 Tanja Zimmermann, Radomir Konstantinovi and the Yugoslav third way. In: Serbian Studies Research 3/1, 2012, 123-136. 13 Boris Kanzleiter/Krunoslav Stojakovi, 1968 in Jugoslawien Studentenproteste zwischen Ost und West. U: Boris Kanzleiter/Krunoslav Stojakovi (Hg.), 1968 in Jugoslawien. Studentenproteste und kulturelle Avantgarde zwischen 1960 und 1975. Gesprche und Dokumente (=Archiv fr Sozialgeschichte. Beiheft 26). Bonn 2008, 13-39. 14 Daniel J. Goulding, Liberated Cinema. The Yugoslav Experience, 1945-2001. Revised and Expanded Edition. Bloomington-Indianapolis 2002, 78-83. 15 Marie Christina Brockmann, Titoismus als besondere Form des Kommunismus (Dissertation). Mnchen 1994, 71-147; Barbara Rtten, Am Ende der Philosophie? Das gescheiterte Modell Jugoslawien - Fragen an Intellektuelle im Umkreis der PRAXIS-Gruppe. Klagenfurt 1993. 16 Brockmann 1994, 101-112.
11
Palanka je, kae se, naa sudbina, na zao udes. Nema niti moe da bude promene. Istorija nas je zaboravila, kao u nekakvoj velikoj rasejanosti. [] svet palanke nije ni selo ni grad [] jeste duh izmeu plemenskog, kao idealno-jedinstvenog, i svetskog duha, kao idealno-otvorenog.17 Konstantinovi to stanje opisuje kao nagon za zatvaranjem, za izuzimanjem iz vremena, koji ukida povijest a ive dri kao zarobljenike skupa s mrtvima. Osjeaj bezvremenosti toliko se snano upisao u mentalitet stanovnika palanke da oni vode ivot proet slijeenjem utvrenih rituala i sami sebe promatraju kao izvorite povijesti. Tako palanani svijet izvan palanke kritiziraju kao neist jer je podreen zakonima prolaznosti i prirode. No za razliku od glajhaltovanih stanovnika palanke Konstantinovi u tome svjesno konzervativnom stanju duha otkriva jednu vrst stavljanja pod skrbnitvo, djetinjstvo koje se protee i u zrelome dobu, ak i infantilizam. Iza parole bratstva i jedinstva za srpskoga se filozofa krije ucjenjivaki kolektivizam duh kolektivne volje koja nas je uzela pod svoje, koja nas titi od svega, a pre svega od nas samih, od svih izazova i iskuenja koja se zovu Ja (lina odgovornost i lina preduzetnost).18 Individuum se u potpunosti gubi u kolektivu: Pojedinci su slova u azbuci tog sistema, simboli u simbolikoj tablici vrednosti.19 Trenutano postaje vjenost, promjenljivo se rtvuje determinizmu. Put se ljudskoga ivota u palanci, jednako kao i protok povijesti, shvaa kao vjeno vraanje istoga. Statinom obliku kretanja na istome mjestu, bez napredovanja, odgovara geometriziranje ivota karakteristika knjievnih utopija i antiutopija od Drave sunca (1602) Tommasa Campanelle do Mi (1926) Jevgenija Zamjatina. Utopije se tu pojavljuju kao savrene forme dravnosti koja treba zauvijek ostati ouvana u svojoj boanskoj geometriji. Antiutopije se postavljaju simetrino prema njima kao totalitarni, do kraja strukturirani sustavi nadziranja i izjednaavanja koji protiv individua usmjeravaju svoje vlastito samopotvrivanje. U svojoj raspravi Konstantinovi primjenjuje brojne pojmove koji potjeu s podruja geometrije, poput stiliziranja, jedno-obraznost i osnovno-prvobitno stanja s kojima su povezani istota, jasnoa, redukcionizam, zatvorenost, pasivnost odnosno nepokretnost, ritualiziranje i udaljenost od prirode. Ruski spisatelj i teoretiar Andrej Bjeli, sin matematiara Nikolaja Bugaeva, od poetka dvadesetog stoljea istraivao je geometrijske osnovne forme kao modele vremenskih formi i formi miljenja. U raspravi Linija, krug i spirala simbolizma (Linija, krug, spiral-simvolizma, 1912), u kojoj se sueljava s Rudolfom Steinerom, Friederichom Nietzscheom i Herbertom Spencerom, razne geometrijske forme ne samo da stoje za forme vremena, ve istovremeno i za filozofske forme miljenja toka za trenutanost, linija za razvitak, krug za dogmatizam i spirala, kao kombinacija toga dvoga, za evoluciju. U kasnijem pesimistikom spisu Kriza kulture (Krizis kultury, 1920) Bjeli dovodi liniju, krug i spiralu u vezu s razliiRadomir Konstantinovi, Filosofija palanke, Beograd 2004, 5. Ibid., 8 19 Ibid., 17.
17 18
tim modelima kulture. Zatvoreni, statini krug reprezentira onaj ukoeni dogmatizam kojim se ukida svaka percepcija vremena: Krug negira trenutanost. Filozofija linije grize sama svoj rep dogmatizam je evolucija sklupana usred kruga razmiljanja. I u dogmi se zbiva vjeito vraanje trenutaka.20 Spirala kao sinteza horizontalnih i vertikalnih kretanja, ciklike statike i linearne dinamike, uzdigla se do modela dijalektikog materijalizma i s Tatlinovim revolucionarnim spomenikom Tree internacionale (1919) do emblema komunistike revolucije.21 No ni ona, za Bjeloga, ne donosi izbavljenje. Istina spirale sjedinjuje krug s linijom. Sjedinjenje triju pokreta lei u sposobnosti da se njihove misli pokrenu na potpuno razliite naine. Kultura kojoj smo se nadali dana je u dvije projekcije: u paralelama od cijevi iz kojih nam se ispuhavaju nebesa i u krugovima dravnih horizonata koji stjenjavaju stvaranje.22 Ista se skepsa obznanjuje i u Konstantinovievoj raspravi. U njoj nema mjesta za spiralu. U svijetu palanke, kako ga on opisuje, ne postoje ni evolucija ni dinamika. Struktura vjenoga povratka ne doputa revolucionarna kretanja prema naprijed, nikakvo razvijanje na vioj razini. Oni bi razbili dogmatsku rutinu, ritual, mir, spokojstvo i pasivnost. U anticipaciji koju je Krlea shvaao kao dijalektiku formu evolucije, Konstantinovi je prepoznao, naprotiv, ishodite bez sposobnosti za evoluciju, poetak bez mogunosti razvitka. Prema tome, itekako je moguno itati palanku tako da Konstantinovi pod njom u kriptikome obliku ogoljuje totalitarni karakter jugoslavenske, navodno socijalistike, idile: dakle, socijalizam bez dijalektike, bez razvitka, bez povijesti u jednu rije: socijalizam bez socijalizma. Iz propisane idile treeg puta u Jugoslaviji nije bilo izlaska. I palanka ostaje bez alternative: ona sama ne doputa treega. I u recepciji Konstantinovia nakon 1991., kada se Titov bezvremeni raj definitivno slomio, otvaraju se zapanjujue paralele: s one strane stare ideologije pokazalo se jednako malo razumnih, civilnih alternativa kao i s one strane palanke.
Belyj [1920] 1994, 286, 287. ; , : ; . 21 Michael i Tanja Zimmermann, La spirale, forme de pense de la cration. Le Monument la IIIe Internationale de Tatlin et sa rception dans lart du XXe sicle, U: Genesis. Manuscrits Recherche Invention 4, Paris 2004, 101-128. 22 Belyj [1920] 1994, 286, 287. . ; , , : , , , .
20
3. Postjugoslavenska palanka i recepcija Konstantinovia

U godini u kojoj se raspala Jugoslavija u Beogradu je objavljeno novo izdanje Filosofije palanke. Autor, koji potkraj ezdesetih jedva da je i bio recipiran, tada je avansirao u proroka koji je anticipirao stravian kraj komunizma i socijalistike Jugoslavije.23 Sada se Konstantinoviev tekst ita tako da se ini da je jedini nain oslobaanja od uniformnosti i statike palanke uvijek tek kratkorono ostvarivo odstupanje iz kulture u prirodu. Samo ivotinjsko bivstvovanje regresija u iracionalno, utilno i predverbalno, u stanje ludosti, nagonske seksualnosti i istoga nasilja moe, kao energetska erupcija, dovesti do prekarnog, tek trenutanog osloboenja iz stanja ukoenosti. Animalno bivstvovanje, stanje koje je u filozofiji ekscesa opisao ve Georges Bataille, konano se, u Konstantinovievoj negativnoj, dualistikoj filozofiji, ulijeva u razoarenje i razaranje. Ne postoji trei. Ostaje samo alternativa izmeu formalizirane palanke i kaotine prirode. Fatalizam toga tipa odgovarao je i politikome raspoloenju u devedesetima, ne samo u Srbiji i Bosni. No ve su dulje vrijeme na raspolaganju stajali bitni elementi za jedno manje deterministiko miljenje. Racionalnost se ne mora shvatiti kao prokletstvo, proboj se ne mora promatrati kao neto animalno, podzemno. Za razliku od Jacquesa Derride24 i Giorgia Agambena25, koji odbijaju strogu dihotomiju ovjeka i ivotinje kao i otru liniju razdiobe izmeu ljudskog i ivotinjskog, Konstantinovi ostaje pri tradicionalnom, strogom dijeljenju dvaju polova. Dok Derrida i Agamben u ivotinjskom bivstvovanju ne vide manjak razuma, ve naglaavaju pozitivnu vrijednost sposobnosti za patnju kao poveznicu izmeu ovjeka i ivotinje, Konstantinovi opisuje ivotinjsko postojanje u prirodi kao prljavo i prolazno. Za Derridu i Agambena upravo empatija s ivotinjom omoguuje suosjeanje s ovjekom koji pati, s kojim se postupa kao sa ivotinjom. Time je priznavanje ivotinjskoga bitka istovremeno i najvei dokaz humanosti. Antropoloka maina okrenuta prema razumu prognala je, u ime prosvjetiteljstva i racionalnosti, tu spoznaju iz ljudskoga ivota. Protjerivanjem animalnoga u korist polarizirajuega dualizma paradoksalno je izgubljeno i ono humano u ovjeku. Konstantinovi nasuprot tome ne samo da kratkorono iskljuuje ovjeka koji postaje ivotinja kada se predaje naturalnome; on iskljuuje i ovjeka koji pati iz meuzone nemogunosti razlikovanja ovjeka i ivotinje, palanke i prirode. Patnja se kod njega ne pojavljuje na onoj granici na kojoj se dodiruju ljudsko i ivotinjsko, palanka i svijet izvan nje. Naprotiv, patnja se pojavljuje kao iskljuivo pravo individue koja se odvojila od palanke.26 Stanje ivotinje koja pati kod njega ne doivljuje nikakvu epifaniju kao, naprimjer, kod Dostojevskoga, ve se uruava
O recepciji Konstantinovievog djela: Dakovi, Nenad (prir.) Fenomenologija duha palanke. Nova itanja Filosofije palanke Radomira Konstantinovia, Beograd 2008. 24 Jacques Derrida, The Animal That Therefore I Am [2001], New York 2008; Isti., The beast & the Souvereign, ed. by Michel Lisse, Marie-Louis Mallet and Ginette Michaud. Translated by Geoffrey Bennington, Chicago-London 2009. 25 Giorgio Agamben, Das Offene. Der Mensch und das Tier [2001], Frankfurt a.M. 2003. 26 Konstantinovi 2002, 66.
23
u agresivno animalno i fizioloko, u krvavo nasilje i sukobljavanja, kakvo su inscenirali i koncipirali Zola ili Bataille. U literarnoj filozofiji o ivotinji iz romana Braa Karamazovi (1878-80) Dostojevski dolazi do spoznaje kako je nepravedno govoriti o ivotinjskoj surovosti ovjeka jer jedna ivotinja nikada ne moe biti tako surova kao ovjek, tako domiljato, tako umjetniki surova.27 Animalni ovjek se kod njega pojavljuje u tako duboku ponoru u kakav ivotinja nikada ne moe pasti. Patnja i samoponienje za Dostojevskog nisu ekscesivni bijeg iz humanosti. Naprotiv, upravo u doivljaju animalnoga on vidi oplemenjivanje ivotinjskog u ovjeku te time i istinsku humanost koja se ne da, kao u palanci, reducirati na uvijek potlaujuu racionalnost. Kod Konstantinovia se protjerivanjem ivotinjskoga i prirodnoga iz palanke ne gubi samo empatija koju se moe vidjeti tek kao pervertirani oblik sentimentalizma.28 Budui da dihotomija izmeu hladnoga razuma i vruega ekscesa ostaje zarobljena u ta dva ekstrema, koji se ipak moraju istovremeno odbaciti kao alternative, ne pokazuje se izlaz iz palanke, ak niti onaj oajnike rasrenosti. Tako se Konstantinoviev filozofski koncept uvijek kree na nemogunom pragu izmeu palanke i prirode, a da se pri tome ne uspijeva opredijeliti ni za jednu od njih. Jedan pol donosi uniformirani totalitarizam, drugi se razrjeuje u kaosu prirode. Za Konstantinovia priroda ne predstavlja rajsko, nego prije lii komarnom otoku iz romana Lord of the Flies (1954) Williama Goldinga. Ono to je oblikovano u palanci na taj nain stoji nasuprot bezoblinome prirode. U prvome ovjek postaje anonimni, konformni lan bezvremenoga sistema, u drugome se gubi u baroknome shvaanju prirode kao trenutanosti i prolaznosti. Kao kod simbolistikih pristalica Schopenhauera stvara se dualizam izmeu ijih se polova ne otvara nikakav izlaz: sa stajalita svijeta kao predodbe nemoguno je pojmiti svijet kao volju, a sa stajalita svijeta kao volje svijet se kao predodba ini nemogunim za ivot. Drugi dualizmi, poput Bergsonova lan vital kojemu se moe prii intuicijom i instrumentalizirane inteligencije, padaju u istu zamku. ivot se uvijek predstavlja kao racionalno nepojmljiv, racio kao udaljen od ivota. Razum i ivot prokletstvo su jedan drugome. U povijesnoj situaciji ratova nakon raspada Jugoslavije Konstantinoviev pesimizam pojavljuje se kao primjeren odgovor na regresiju u barbarizam, kada su se forme genocida, u velikoj mjeri voene interesima, prebrzo naturalizirale i balkanizirale, to se svodilo na isto. Ne samo u zemljama bive Jugoslavije, ve, kako se ini, i na Zapadu, Konstantinoviev se pesimizam itao kao proroka anticipacija gubitka ljudskosti u ratovima voenim nakon raspada Jugoslavije. Dublji razlozi tomu nalaze se u ponovnome oivljavanju narodne psihologije balkanskoga. Obiljeja arhaine zemlje, preobraena u Titovom treem putu u pozitivno, iznova se obru u svoju suprotnost, u balkanski primitivizam i krvoednost. Anakronino ustrajavanje na regresivnom mitsko-arhainom miljenju, okrenutom prema prolosti, tradicionalno pripisivano jugoslavenskim narodima,
Fedor M. Dostoevskij, Sobranie soinenij v devajti tomach. Tom sedmoj. Bratja Karamazovy, Moskva 2004, 366. 28 Konstantinovi 2002, 20.
27
ak i danas se ini odgovornim za izbijanje ratova u Jugoslaviji. Kao egzemplaran citiram predgovor za zbornik Das jugoslawische Desaster (Jugoslavenski slom, 1995)29 slavnog jugoslaviste Reinharda Lauera i Wernera Lehfeldta. Za poznavatelja nestale Jugoslavije nije bilo nikakvo iznenaenje da su se u prividnoj Titovoj idili, koja je uistinu bila blaga diktatura, ve dulje vrijeme nagomilavale proturjenosti koje su nagonile na pranjenje. No nitko, izuzmu li se hladnokrvni planeri zbivanja, nije mogao pretpostaviti kakva e koliina barbarstva i neljudskosti izbiti u trima ratovima to su ih, jednog za drugim, Srbi poveli protiv svojih susjeda. Takva eksplozija mrnje to bi u meuvremenu trebalo postati jasno svakom promatrau ne proizlazi ni iz ega; naprotiv, u njoj se nalaze stari antagonizmi koji uzrok imaju u jezinim, konfesionalnim, dravno-politikim, ideolokim i mentalnim injenicama i procesima.30 Iza moderne nacionalistike propagande, iza novih oblika medijalno nadraenoga rasizma na djelu se vidjela balkanska predmoderna. Ratni su uasi tumaeni kao preostaci starih mitskih rituala u kojemu je na povrinu isplivao neprevladani furor serbicus, slian furor teutonicusu iz Drugog svjetskog rata.. Krvoedno, ritualno iivljavanje na ubijenom neprijatelju izbija iz atavistikih dubina. No, prirodno, ono nije nita drugo do unitavanje posljednjega ostatka humanosti u samome oskvrnitelju.31 Taj specifini pristup nemrtvoj prolosti rezistentnost mitskog miljenja i regresija u iracionalne mustre objanjavanja ini se odgovornim za nastupanje nacionalistikih sukoba, graanskoga rata te, konano, i genocida. Na toj je pozadini Konstantinovieva fatalistika filozofija vjenoga vraanja istog i surovog izbijanja duha palanke doivjela renesansu ako se metafora ponovnoga roenja ovdje ne pojavljuje u obliku oksimorona. Balkan se u tom kontekstu priinja mitskim mjestom drugoga ponora pored ponora mortificirajue racionalnosti otvara se ponor nezamislivoga ivota koji izbija samo u nemogunosti ekscesa, pa bio to i genocid. Filozofija vjenog povratka istoga i stravini proboj iz palanke nakraju se priinjaju estetiziranjem, makar i crnim estetiziranjem, toliko traumatinoga povijesnog doivljaja.
Usp. Reinhard Lauer/Werner Lehfeldt (prir.), Das jugoslawische Desaster. Historische, sprachliche und ideologische Hintergrnde. Wiesbaden 1995. 30 Ibid., 1. 31 Reinhard Lauer: Das Wten der Mythen. Kritische Anmerkungen zur serbischen heroischen Dichtung. U: Lauer/Lehfeldt (prir.) 1995, 107-148, nav. mjesto 127.
29
4. Konstantinovi kao autor praga

Mada se u postjugoslavenskoj, nacionalistikoj propagandi iz devedesetih neprestano naglaava raskid s Titovom Jugoslavijom, oituju se i kontinuiteti s Titovom erom. Jugoslavenski arhaizam i folklorizam, koji je za Titova vremena sluio i kao turistika reklama, tada se preuzima od pojedinih zemalja-nasljednica i prefunkcionira u nacionalne svrhe. Produetak im se nalazi u nacionalistikom folklorizmu koji see od sviranja gusala32 pa sve do turbo-folka, kao i u oboavanju nacionalnih svetita.33 Srpska junaka epika u kojoj se opijeva borba protiv Turaka i islama u Titovom je vremenu nadomjetena partizanskim pjesmama u kojima se opijeva borba protiv faizma. U postkomunistikoj eri partizanske himne iznova se pretvaraju u navodno arhaine, antimuslimanske napjeve. U krugu sluateljstva koje varira od, u jednome sluaju, multietnikoga, do, u drugome, nacionalnoga, iste pjesme prouzrokuju mitsko jedinstvo i ograivanje od vanjskoga. Jugoslavenski model kulture palanke prekodira se od transnacionalnog prema nacionalnom, ak i nacionalistikom. U Filosofiji palanke Konstantinovi kritizira bivstvovanje u racionalnosti koja je postala totalitarna, ali istovremeno ne pronalazi izlaz iz te situacije. On stoji na pragu. No taj prag ne vodi ka budunosti punoj nade, ve uvijek u prolost koju se ve doivjelo. Konstantinovi je jugoslavenski prorok postjugoslavenskog stanja duha koji je jo uvijek proet traumom i pesimizmom.
Ivo ani: Flag on the Mountain. A Political Anthropology of War in Croatia and Bosnia. Translated by Graham McMaster with Celia Hawkesworth. London 2007b (hrv.. Prevarna povijest. Zagreb 1998); Tanja Zimmermann, The Voice of Gusle and its Resistance to Electrification, in: Nils Meise/Dmitri Zakharine (prir.), Electrified Voices. Medial, Socio-Historical, and Cultural Aspects of Voice Transfer, Gttingen 2012, 403-410. 33 Ivo ani, Nationale Symbole zwischen Mythos und Propaganda. U: Meli, Dunja (prir.): Der Jugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen. 2. aktualisierte und erweiterte Auflage. Wiesbaden 2007, 286-292.
32
Branko Romevi
Svet posle ruka i ambis opte ekonomije
Trend rekontekstualizujuih itanja Filosofije palanke, ije bi etvorodecenijsko dogaanje, da je i kroz promene izvoaa zadralo prvobitnu snagu i ubedljivost, prevrednovalo zamane delove kulturnog polja odreenog jezikom na kom je pisana, zapoeo je sam Radomir Konstantinovi. Dodavi glavnom delu Beleke, koje ga obimom nadilaze, a koje se daju razumeti ne iskljuivo kao samostalna kolekcija eseja, ve i kao najava, predgovor ili saetak (dodue gigantski) za tih dana zamiljeno i petnaestak godina kasnije objavljeno Bie i jezik, on je, hotimino ili ne, ponudio i svojevrsno uputstvo za itanje. Beleke su napisane kao meditacije koje interveniu na glavnom tekstu tako to ga preciziraju, komentariu, ilustruju, pa ak istorijski situiraju, demonstrirajui tim putem njegovu nepotpunost, odnosno, otvorenost u opoziciji prema totalitetu i dovrenosti knjige. Ako bi se ovi potonji sada potraili u celini naslova, tako da referiraju na glavni tekst zajedno s Belekama, uspeh bi opet izostao, poto Beleke nita ne okonavaju. One su suma heterogenih ali jedinstveno usmerenih ulomaka i svaki iole paljiviji italac lako e zakljuiti da se s njima moglo nastaviti u nedogled, da su njihov raspored i sastav mogli ispasti i znatno drukiji; takvi da, recimo, obuhvate jo vei deo (ako ne i celinu) grae za Bie i jezik, kao i poneto od snatrenja iz mislilakog trougla Dekartove smrti. Utoliko su one ne zavretak, nego uvoenje modela kontinuacije glavnog teksta, modela njegovog dopisivanja kroz komentare i opaske, koji, kad jednom otponu, ne moraju vie ni dolaziti samo od Konstantinovia. U tome se, uostalom, i nalazi u Fedru prvi put tematizovana (istom prilikom i osuena), jedna od kljunih odredbi teksta on moe funkcionisati, odnoSARAJEVSKE SVESKE N 41/42|143
sno, delovati i preobraavati se ili, prostije, iveti i u odsustvu ili smrti svog tvorcainicijatora. Ta, s Belekama predstavljena, demokratsko-hermeneutika pogodnost Filosofije palanke, verovatno je jedan od najveih zaloga njene dugovenosti, njene, kako trenutno izgleda, neprolazne aktuelnosti. Znai li to da je, kako jednom prilikom Derrida ree, drama pre svega tekstualna i da toliko onih koji se tu oseaju pozvano, ni pojma nemaju da ih knjizi ne privlai njen ekskluzivni predmet ili njegova maestralna obrada, ve prikrivena sila teksta koja se u njoj sprovodi i odatle magnetie publiku? Odolevajui draima nedvosmisleno potvrdnog odgovora, usredsrediu se na strukturu fenomena palanke. Na samom kraju glavnog dela Filosofije palanke, na samom kraju odeljka koji nosi naslov Umesto zakljuka: nema kraja kraju, Konstantinovi kao zavrnu reenicu zapisuje: Duh objektivacije u svemu, kao eksteriorizacije sopstvenog sadraja u svet, on iz stava obrauna sa svetom, kojim ostaje sklonjen u senku i tamu neartikulisanosti za sebe samog, ovde prelazi u stav obrauna sa samim sobom, jednog obrauna koji je nezavriv i koji je, zbog toga, trajna obaveza i nepresuno nadahnue.1 Trajna obaveza i nepresuno nadahnue to je ono to fenomen palanke iznosi kao poslednju crtu svog pojavljivanja. Ka njoj vodi duh, koji u Konstantinovievom tekstu ne rauna ni sa kakvim spiritizmom (premda i sam pomen duha ne moe a da ne izazove podozrenje), ve ima znaenje onog transcendentalnog. Kada kae da palanka nije u svetu nego u duhu, on objanjava da se time izraava njena nesputana mogunost, uprkos tome to se ona nikada ne dogaa kao apsolutna stvarnost. Nema unutarsvetske palanke adekvatne projektu koji duh o njoj stvara: Palanka nije u svetu, ona je u duhu, svud mogua jer je nemogua kao apsolutna stvarnost Samo duh palanke poznaje istu palanku, i samo u njemu i za njega postoji ovakav, svetski svet: u stvarnosti palanke nema palanke, kao to u svetu nema sveta (FP, 149). Stoga je duh palanke nita drugo do uslov mogunosti palanke, eksplikacija transcendentalnih nunosti koje sleduju iz zatvaranja kao vodeeg naela, ono ideal-tipsko palanke kao koncepta, bez obzira na to da li je takva palanka ikada osvedoena ili ontiki izvodljiva. U terminima te perspektive, svet, kakav se javlja a ne onaj koji bi njoj shodno morao da se javi, jeste okvir sveta (apsolutne otvorenosti) i ne-sveta (apsolutne zatvorenosti). On je pozornica kolebanja izmeu potpunog otvaranja i potpunog zatvaranja. Ukinuti svet-kolebanje znailo bi ili spasiti se u palanci, ali palanci koja je, usled svoje svetske neostvarenosti, poraena i u bitnome poreknuta (svedena na kantovske prazne misli) ili napustiti sebe i opet privhatiti samoporicanje, ovog puta u rastvaranju unutar sveta (svoenje na kantovske slepe opaaje). Na toj dilemi palanaki duh (transcendentalnost) samog sebe iskuava, to jest, dovodi sebe u pitanje na koje ne moe da odgovori. A ta nemogunost ga pokazuje kao obavezu i nadahnue za miljenje. Kakvo miljenje? Pa ono koje je istovetno nemogunosti koja ga pokree: ematsko. Po Kantu, ija transcendentalna analitika razbistruje motiv samoobrauna
1
Konstantinovi 1969, 150. Sva dalja navoenja bie oznaena skraenicom FP.
u koji stupa duh palanke, da bi se koncept odelotvorio a opaaj urazumio, potrebno je da se javi neto tree, slino i pojmu i pojavi. To je shema. Njen zadatak je da bude nacrt ili projekt predstavljanja pojma. Ona treba da dovede do toga da se rasuto mnotvo opaajnih pojedinanosti emancipuje iz haosa proizvoljnosti, a da se pojam, kroz primenu, izvede iz mada se to inae ne bi smelo tako zvati transcendentalnog autizma. Pri tom se shema ne izjednaava s nekim pojedinanim oblikom koji bi kolonizovao ostale, ve treba da svojom nacrtnom optou zasiti sve mogue predmetne varijetete, pripadne nadletvu izvesnog pojma. Po Kantu, odnos prema objektu je ono u emu se sastoji smo znaenje pojma, pa zbog toga i posredovanje to ga ema ini nadilazi profil medijatora koji se povlai im dovede do kontakta izmeu izolovanih polova. Kao projekt predstavljanja pojma, shema je i horizont njegovog znaenja, uslov ulnosti koji ograniava pojam u njegovoj upotrebi. to i nije neobino: ako znaenje i upotreba pojmova, padajui ujedno, bivaju omogueni preko ematizma koji ih vodi u predmetnost, onda je oigledno da e oni, zauzvrat, morati odatle da dobiju i opseg, odnosno, granicu. Rad ematizma zbog toga treba shvatiti kao dvojak: u istom udaru i realizacija i restringiranje pojmova. Heidegger je, sledei tu struju Kantovih upozorenja, radikalizovao njegove nalaze, tvrdei ak da je ematizam isto to i proizvoenje pojmova kao takvo,2 pa, prema tome, obrazovati shemu kao nacrt ili projekt predstavljanja pojma, znai obrazovati pojam sam. Nema pojma pre sheme, niti izvan nje. Eto u emu se sastoji obaveza o kojoj Konstantinovi govori u ematskom predstavljanju i time formiranju pojma palanke, te dovoenju njenog duha do sveta. Zbog ega bi, s druge strane, tu obavezu trebalo shvatiti kao trajnu, i zbog ega joj je dodeljena ekstenzija u vidu nadahnua (i to nepresunog)? Zbog toga to shema palanke, koliko neophodna, jeste i nemogua. Njen konceptualni ili pred-konceptualni sadraj je u sebi toliko izdeljen (sa sobom zavaen, rekao bi Konstantinovi), da nije ni zamislivo da moe da se usadi u ono to je Kant video kao kljuno za izgled sheme, u monogram kao jedinstvo nacrta. Duh palanke hoe sebe u svetu kako bi kroz okraj nadjaao i eliminisao svet, ali isti taj duh nee sebe kao ematizovanog. Koliko god bio duh jednoobraznosti, i utoliko prijemiv za snishoenje u monogram kakav je shema, on isto tako odbija ematizovanost kao prljanje i zauzdanost (kantovski: ogranienost) u onom svetskom, kao neutralizaciju i smrt u postajanju konanim. Otuda je on transcendentalnost u obraunu sa sobom, intencionalnost u samoopozivu emu odgovara i jedna od poetnih Konstantinovievih odredbi duha palanke kao duha plemena u agoniji i, kao takav, on se pokazuje nerazreenim. To znai da duh palanke svrava tok svog pojavljivanja na besvran nain; umesto da se u samoekspoziciji zaceli i prepusti spoznaji, on se u poslednjem odseku svoje prezentacije ispostavlja kao zagonetka. Posmatranje i deskripcija fenomena palanke dolaze, tako, do stadijuma na kome i njegov posmatra postaje upitan, na kome se zahteva da i on uestvuje u njegovom nemoguem ostvarenju, da produkuje nove sheme i artikulacije ili, kako bi Konstantinovi rekao, mogunosti u svetu.
2
Konkretnije, ematizam je isto to i obrazovanje pojmova uopte, i to na izvoran i autentian nain (Hajdeger 1979, 75, kurziv je moj).
Iako se time duh palanke nee zaista ematizovati, svaki napor ematizacije trebalo bi da bude propraen nadom da e proizvesti barem njegovo okazionalno bivstovanje u svetu. Konstantinovieve Beleke treba videti kao prvu seriju (ali kakvu!) bacanja duha palanke u svet. Prema tome, sam fenomen palanke a ne neka zamisao o pisanju iziskuje tekstualnu organizaciju kakvoj je Konstantinovi pribegao. To to palanka, redukovana na naelo zatvaranja, ne moe i sama da se zatvori ve predoava beskonanost svog predstavnog oticanja, spreilo je i Filosofiju palanke da se zatvori u totalitet knjige. to je zanimljivo s obzirom na referencu za koju se smatra da je imala velikog uticaja na kompoziciju glavnog teksta: Hegela. Konstantinovievo navoenje palanakih likova, njihovo (naizgled dijalektiko) prelaenje jednih u druge, nepregledno sparivanje meusobno najudaljenijih suprotnosti, rad ideirajue apstrakcije, kao i gotovo bezizuzetno izostavljanje vlastitih imena, one su znaajke koje sugeriu da se tu odigrava fenomenologija palanakog duha, te da je mislilac totaliteta i apsolutnog znanja njegov glavni uzor. Sada, meutim, taj odnos, iako neporeciv, dobija ironijsku senku. A s njom pristie neko ko je na slian nain, u mnogo navrata, postupao s Hegelom Georges Bataille.3 Meutim, Bataille je ovde znaajan ne toliko zbog poslovanja s Hegelom, koliko zbog neega to se u tom aktu rodilo: teorije opte ekonomije. Doitavanjem Filosofije palanke kroz Bataillevu teoriju, s kojom njeni pojmovi stiu izotreniji lik, proireno podruje upotrebe i nove srodnike veze, i sam u pokuati da priloim jednu, uvek-ve nepotpunu, shemu tog zagonetnog duha. To bi, s druge strane, moglo stvoriti i pogrean utisak o dehiscentnom nicanju duha palanke kroz rast opte-ekonomske refleksije. Zbog toga naglaavam da Konstantinovievo primicanje Batailleu ne uspostavlja nuno tek jednosmerni promet. Njime se omoguava i da se opte-ekonomske postavke prebace dalje od take do koje ih je Bataille doveo. Ne bi li se, naime, Filosofija palanke, ako ne cela a ono makar Beleke, mogla razumeti i kao dodatni segment istorijskih podataka iz Prokletog dela? Takoe, mislim i da bi pojedini opte-ekonomski elementi, naroito oni koji pristiu iz pitanja suverenosti, dobili jo vru eksplikaciju ukoliko bi se produili u Konstantinovievim analizama rada i smrti, te sigurnosti i banalnosti u palanci. Zato cenim da bi transpoziciju duha palanke u koncept opte ekonomije trebalo videti i kao ansu za uzvratno gostoprimstvo. * Konstantinovia s Bataillem u prvom redu povezuje odnos prema korisnom i korisnosti. Iako je na poetku predgovora za Prokleti deo (1949) izneo kako je svoje delo o politikoj ekonomiji pripremao poslednjih godina, Bataille ubrzo otkriva
3
to ide od radova iz druge polovine tridesetih, pisanih za Collge de Sociologie (sabranih u istoimenom zborniku koji je Denis Hollier priredio za Gallimard 1979.), preko Lexprience intrieure (1943), pa do Hegel, mort et sacrifice, Hegel, homme, lhistoire (1952-3) i Littrature et mal (1958). Primera radi, upuujem na njegovu ideju podraavanja apsolutnog znanja kojim ono dospeva do apsurda, jer tako se ono duplira i time parodira (Lexprience intrieure).
da poslednjih znai osamnaest, ime poverava da je to svoje edo ljujukao jo od ranih lanaka pisanih za Dictionaire critique. Ve u njima su ekonomske preferencije, mada razvijene docnije, obznanjene kroz komponentu koja ih sve vreme odreuje podrivanje utilitarnog principa , dok Pojam troenja (1933) donosi jo otvorenije problematizovanje ekonomije sa stanovita korisnog i nekorisnog. U tom tekstu Bataille tvrdi da se pozivanje na korisnost kao opravdanje po pravilu zavrava argumentativnom konfuzijom: svaki put kad smisao neke rasprave zavisi od osnovne vrednosti rei koristan, to jest svaki put kad se nane neko sutinsko pitanje koje se tie ivota ljudskih drutava, uvek se, bez obzira na osobe koje uestvuju i na izneta miljenja, moe rei da diskusija dobija pogrean tok, a sam problem biva zaobien (Bataj 1986, 76). Razlog tome je to to je princip korisnosti redukovan na sticanje i ouvanje dobara, i reprodukciju i ouvanje ljudskog ivota nesposoban da opravda estoka i suverena ispoljavanja ivota. U ekstatikim i orgijastikim stanjima, koja Bataille sasvim netipino, ako to treba rei uzima za horizont razumevanja ekonomije, ivot dospeva do vrhunca svojih mogunosti a da ne ulazi u sklop sticanja, uvanja i reprodukcije. Nema nikakve koristi od nerazumnog proerdavanja i rasipanja energije, a ba o tome se, smatra Bataille, radi u donekle nasumino uzetim sluajevima kakvi su nakit, obredna rtvovanja, takmiarske igre ili umetnosti, u ijem carstvu naziv poezija, po Batailleu, ne oznaava samo jednu vrstu, ve svako ne-kalkulantsko i van utvrdive korisnosti postavljeno stvaranje, a koje, kako on misli, izaziva vrtoglavicu (le vertige) i pomamu (la rage).4 Pogledajmo sada Filosofiju palanke. Nazor palanke oko korisnog i nekorisnog prvi put se odmerava kroz odnos prema poeziji. Kao to odbija tragizam ukoliko je noen sudbinom subjektivne egzistencije, dok istovremeno prihvata horski aspekt tragedije i eli iz toga ono nemogue, nekog apsurdnog horskog junaka (FP, 21), nekog subjekta koji bi mogao biti slavljen kao kolektiv lino, palanka, po sili sebe same kao, kako Konstantinovi kae, svojstva protiv-stvaralakog, odbacuje i poeziju. Bilo bi odvie lako i oekivano obrazloenja radi uprti prstom u strogi determinizam palanke, pred kojim svaka tajnovitost i nepoznatost imaju da se rastvore, pa koji je zato i naivno realistian, oblikujui otuda opoziciju realistikog (palanka) i imaginativnog (poezija). Mada je mogue i tim putem povezati to pro et contra razvrstavanje sa afinitetima i averzijama koji ga pokreu, ono specifino dato je u drugim terminima i na drugom osnovu. Taj osnov je kolektiv kao oikos (u smislu boravita) duha palanke. Naelo zatvaranja iskazuje se u kolektivizmu palanke, koji, pak, zahteva javnost kao naelo koje regulie ivot zajednice.
Treba navesti i ne-utlitarne svrhe ostala tri sluaja. Nakit bi, kada bi mu vrednost dolazila od opaljivih svojstava, bilo mogue zameniti lanim; injenica da se tu zahteva prava stvar, svedoi o sklonosti ka troku koji nema protiv-vrednost u dobijenoj stvari ili radnoj snazi potrebnoj za njenu proizvodnju, o troku koji stoga nema prometno-vrednosnu, utilitarnu podlogu. Obredna rtvovanja ulaze u domen svetog tako to predstavljaju bez-korisno, krvavo rasipanje ljudi i ivotinja, dok su takmiarske igre potpuni ne-proizvodni troak energije na planu ustrojstva i infrastrukture; njih odreuje nesvesna privlanost smrtne opasnosti, kao i raspojasana strast koja odlikuje takmiare ali i publiku, sklonu da na klaenju trai enormne iznose novca.
Naelo javnosti istie se ovde kao naelo svemu nadreenog drutvenog ivota, suproststavljenog filosofiji i filosofskom stavu kao izrazima i oblicima ne-drutvenosti, pa i protiv-drutvenosti, ali ova njegova drutvenost je u stvari i nain uvanja te poznatosti kao datoga reda u njegovim strogo odreenim granicama, tako da je ova drutvenost funkcija racionalnosti datoga reda, sluba njenoj sve-vanosti, isto poricanje svakog iskuavanja ne-datim (), odnosno poricanje svakog iracionalnog duha koji trai svoju objavu (svoje racionalizovanje). Naelo drutvenosti je ovde, zbog toga, naelo protivno naelu tvorake subjektivnosti kao naelu traginog stvaranja subjekta kao neprestanog (nezavrivog) stvaranja istine koja je tragina. (FP, 26) Kakva se ekonomija moe oitati iz ovog navoda? Duh palanke od kolektiva kao sebi svojstvenog oikosa pravi, kroz likove javnosti i drutvenosti, nomos (u smislu naela) koji se stara za uvanje onog ve poznatog, Istog. Ta ekonomija predstvlja armaturu protiv svega to se nije ustrojilo prema logici uvanja (logici Istog), protiv invencije, u iji raspon kod Konstantinovia ulaze poezija, tragedija i filozofija. Pribliimo jedan detalj: kada Konstantinovievo izvoenje pomene drutvenost kao nain uvanja, time ono pozicionira drutvenost kao funkciju onog utilitarnog, a kada eksplicitno navede da je drutvenost funkcija racionalnog, on ne zapada u protivreje ve uspostavlja ono o emu i Bataille govori ekvivalentnost korisnog i racionalnog. Nju moemo sresti na jo nekim mestima u knjizi, na primer u sintagmi racionalizam-apsolutno-smislenog-utilitarnog (FP, 128-129), ali tek u navedenoj postavci ona je rastumaena shodno svojoj funkcionalnosti. Uzgred, Konstantinovi ovde barata dosta suenim pojmom racionalnosti, koji se uglavnom poistoveuje sa dva svoja predikata, preglednou i proraunljivou. Poto su oni zajedniki, mada u obrnutom redosledu, i pojmu utilitarnosti, Konstantnovi moe i bez prethodne razrade da udruuje (neki put i mea) racionalno i utilitarno. Ali, to vai samo za racionalnost kada se kae da nje u palanci ima. Pored te, Konstantinoviev tekst belei i racionalnost otvorene egzistencije, kao razumnu nerazumnost, koja nije centrirana oko dva predikata palanake racionalnosti; to je, kako Konstantinovi veli, tvoraka racionalnost filozofije, racionalnost koja je u stanju da osmisli svet izvan naela zatvaranja, racionalnost na strani poezije. No, zbog ega je duhu palanke utilitarnost potrebna? Pored svih razloga koji bi se mogli dedukovati iz bazinih postavki o palanci i njenom duhu da, recimo, palanka kao sistem poznatog mora svagda zahtevati i proraunljivost posledica Konstantinovi prepoznaje njenu prenost u delokrugu osnovnog naela palanke: utilitarnost (svrsishodnost) traenjem svrhe zatvara svet (FP, 120). Zatvaranje ne ide samo od sebe, ono zahteva neki pogon i nekog prenosnika, a to je svrha kao cilj/ opravdanje/kraj. Re je o svrsi koja stvarima i radnjama pridolazi spolja, spreavajui ih da je pronau u sebi samima. Kada bi ovo drugo bilo sluaj, one bi, u obzoru palanke, bile besmislene ( jer nezavisne). Na tom mestu Konstantinovi poinje da tematizuje jednu od sutinskih ekonomskih kategorija: rad. U palanci je rad, u isti mah, nuan i uzaludan. Nuan
kao utilitarno ostvarenje krajnje svrhe, a uzaludan zato to je odreen kao veno ostvarivanje Istog, poznatog; kada bi se otisnuo ka nepoznatom, rad bi ostvario ono Drugo i tako, stupivi na kurs poezije, tragedije i filozofije, palanku razorio ili iz nje istupio. Meutim, ni utilitarni rad ne moe a da ne dodirne granicu palanke: samo ostvarivanje ostvarenog ista je nemogunost kao neostvarljivost. Ostvarivanje ostvarenog je neostvarljivo (FP, 121). Odatle se pruaju dva izlaza, ka spolja (ka otvorenoj egzistenciji i naputanju palanke) i ka unutra. Drugi je daleko provokativniji, budui da treba da nas iz palanke izvede sve nas u nju vraajui. To bekstvo u dubinu teritorije je nita drugo do, od strane Konstantinovia kao takva neimenovana ali zato precizno opisana, unutranja emigracija: Neprihvatljivost zatvorenog sveta, odnosno nepomirljivost rada sa zatvorenim svetom ili, jo tanije, nemogunost idealno utilitarnog rada, koji ne bi bio egzistencijalan rad, oliava se u lenjosti. Lenjost je rasejanost za ono to je gotovo i to, kao takvo, onemoguava rad. Lenjost je protivnost besmislenom radu, to jest radu protivnom biu egzistencije kao biu razumne nerazumnosti. Ona je ne-rad, ali samo za rad obesmiljen pokuajem njegove apsolutne utilitarnosti, za rad koji nije drugo nego rad zatvorenosti kao ne-rada, koji je rad ne-rada. (FP, 122-123) Lenjost je pasivni otpor zatvaranju i besmislu palankog rada kao ostvarivanja ve ostvarenog. Palanaki, kako ga na pisac jo zove, rad utilitarne preduzetnosti, koji umara beznadenou, vodi svoga izvrioca i u otupelost i apatiju. Da li takvim ishodom (koji implicira i, kod Konstantinovia nepomenutu ali logikom njegovog teksta naznaenu, mogunost jednog udnog proleterijata kao klase otupelih i apatinih lenjivaca) palanka sebe prezervira ( jer taj otpor je ipak ne razara, ve u njoj samozatajno prebiva) ili opet dovodi u pitanje? Po Konstantinoviu, palanka se iz iskustva lenjosti i unutranje emigracije, sve i da ono u samosvesnom vidu pogodi tek jednog ili nekolicinu palanana, ne moe izvui neokrnjena. To stoga to je bezvoljnost koja u tim stanjima preplavljuje subjekta, tek prividna. Ona je ve voena voljom za otvaranjem, a njen nosilac i iskuavalac, subjekt, time dospeva u stav pobune. Nije to po Konstantinoviu neto to bi on mogao hteti ili ne, ve udes koji na njega pada kao posledica nepodnoljivog pritiska: zatvoreni svet palanke ovde otkriva (upoznaje) nemogunost svoje apsolutne zatvorenosti, upoznajui (otkrivajui) nemogunost apsolutne lenjosti kao apsolutne ravnodunosti (FP, 124). Ili, u terminima ranog Levinasa: subjekt pod teretom neizvrivog imperativa da radi utilitarno, da ostvaruje ostvareno, biva istisnut, takorei najuren i nagnan na bekstvo iz palanke. A beei biva prihvaen u ambis egzistencije. Tu bi trebalo zastati. Egzistenciju Konstantinovi esto navodi, ona je u Filosofiji palanke redovna kontra-pozicija duhu i svetu palanke, a tvoratvo, koje on istura kao primarni atribut egzistencije i ujedno princip ne-utilitarnog rada, treba razumeti u znaenju opte poetike, doslovce poiesisa kojim egzistencija jeste. Fizionomiju te egzistencije ne upoznajemo kroz podrobne analize, pa ak ni kroz skice, ve fragmentarne opaske, ije frekventno nizanje pokazuje da Konstantinovi ipak raspolae jednom dovrenom koncepcijom. Iako bi njegova
viestruko potvrena french connection navela na pomisao da tu deluje neko ve izdanje Sartrea, egzistencija Filosofije palanke naslonjena je na Heideggerovu Existenz. Sva kritika utilitarnog rada s pozicije egzistencije fundira se u Heideggerovom tumaenju Daseina kao onog bivstvujueg u ijem se bivstvovanju radi o njemu samom. Jer, svrhoviti rad palanakog zatvaranja otuuje Daseina od njega samog, u njegovom radu ne radi se o njemu samom, i otprema ga na put zaborava bivstvovanja, zaborava egzistencije. Takav rad je, preveden u Heideggerovu leksiku, neautentian i odlikuje zapalog Daseina, dok bi autentino delanje bilo ono koje ga projektuje ka njegovom najvlastitijem moi-biti, ka smrti. Za Heideggera to znai moi razumeti sama sebe u bivstvovanju ovako razorktivenog bivstvujueg: egzistirati (Heidegger 1988, 299), ime Dasein ne postaje suanj svoje konanosti kao neke mane ili nedostatka, ve, naprotiv, zadobija sebe kao slobodnog i otvorenog. Konstantinovievo poglavlje Smrt i filosofija palanke moglo bi se proitati kao rezonanca Heideggerovog Sein-zumTode. Kao i kod Heideggera, ovde je smrt polazite za individuaciju kada upozna svoju konanost, subjekt po Konstantinoviu odmah shvata i svoju pojedinanost i nezamenljivost. Neautentino uzmicanje palanke pred smru nije spontani odgovor ivog na mogunost negacije i ponitenja, ve otpor naelu otvorenosti koje je naelo promenljivosti (FP, 39). Dakle, upravo je takav stav palanke ono to oponira ivotu. Konstantinoviev argument ovako se razvija: ono to jednom umire, to samo jednom i ivi, pa onda i ivot, doveden u odnos sa smru, postaje hvaljen kao uzviena neponovljivost. Hajdegerovski Stimmung kompletira se dvostrukim oprezom: jednim moda stavljenim u zagrade. Radi se o poglavlju Egzistencija kao besmislen rad, u kome se Konstantinovi, vie no drugde, pribliava mogunosti da i sam pone da se obraa kao zastupnik jedne odreene teze. Pa tako on progovara o smislu egzistencije, nagovetavajui idejni osnov ne samo Filosofije palanke nego i svog, u tom trenutku nenapisanog, osmotomnog monumenta: to je smisao koji je dat izvornom biu (onome, moda, koje progovara najpunije kroz decu i kroz pesnike) (FP, 118). Ovom prilikom neu se ekonominosti radi! baviti rizicima metafizike prisutnosti i ontotelogije, koji a priori nastanjuju svako afirmativno preuzimanje izvora i punine, kao i, u Filosofiji palanke viekratno rabljenog, smisla.5 Doputam sebi da verujem da je svest o tome vodila i Konstantinovia kada je tezu o pevanju i bivstvovanju natkrilio tim zagraenim moda. * Vratimo se Batailleu. Njemu se pitanje rada nametnulo tokom Kojveovog kursa o Hegelu, kojim je dominirala perspektiva dijalektike gospodara i roba. Rob svojim radom zadovoljava gospodarove potrebe, ali njegova potinjenost kree da iezava im taj stav stekne svoju istinu, po kojoj, blagodarei upuenosti na rad svog opo5
Zato upuujem na po meni najautoritativnije sprovedenu kritiku analizu tih, kao i jo ponekih u tu skupinu spadajuih, pojmova onu Jacquesa Derride iz Ousia et gramme (Marges, Paris 1972, Minuit) i La Stucture, le signe et le jeu dans le discours des sciences humaines (Lcriture et la diffrence, Paris 1967, Seuil).
nenta, gospodar zavisi od roba. Odatle se granaju dve posledice: oslobodilaki karakter rada i izrastanje roba u figuru koja stvara istoriju i u njoj pobeuje; gospodar, ije su potrebe potakle proces istorije, postaje njen cul-de-sac. Za Bataillea to posvedoava da je rad neiskupivo ropski i da je sloboda koje se rob doepava sloboda za ostvarenje graditeljskih svrha utilitarna sloboda. Da li je tako moralo biti, da li je bilo neophodno da se sloboda posreduje radom i tako, po Batailleu, kompromituje, i da li je bilo neminovno da se generiki ovek modeluje prema robu? Ili su takva reenja rezultat delovanja neke nereflektovane episteme? Da bi odgovorio, Bataille se okrenuo Hegelovom sukobu suprotnih samosvesti, ije okonanje proizvodi gospodara i roba. Re je o mekom trbuhu Fenomenologije duha, o prelazu od razuma ka stvaranju istorije. Taj kvazi-stadijum, na kome se prethodna konstelacija ukida a da nova jo nije roena, omoguen je negativitetom koji je ranije otkriven kao istina razuma. Bez razuma, sutine bi boravile u samim stvarima; razum stie kao sila koja tu prirodnu vezu razvrgava i pretvara sutinu u smisao, istrui je iz stvari i premetajui je u re. Ta, kroz razum objavljena negativnost, koja, zato to predstavlja mogunost da izmeni prirodno ili zateeno stanje, jeste i sloboda ovekova (nepristojna upadica: slici neslobodne prirodnosti odgovara konstantinovievski organski red palanke). Ali ona nije lagodna, jer, po Hegelu, jedino stavljanje ivota na kocku jeste ono ime se osvedoava sloboda (Hegel 1986, 115). Taj stav najavljuje ono to je za Bataillea najslavniji momenat Fenomenologije duha i najhrabrije mesto celokupne filozofije: borbu na ivot i smrt, kojoj je nepomueni presti jedini motiv. To je, kae Bataille, trenutak suverenosti, rastereenost od utilitarnih svrha (ak svrha uopte). Nemajui transcendentnu vodilju, nikakav smisao ili cilj van sebe kome bi se pokorili, spram koga bi raunali svoje izglede i otuda vukli taktike poteze, subjekti, koji, zapravo, to jo uvek i nisu, ne marei za sebe same i svoje ivote, iskuavaju granicu slobode. Hegel, meutim, odluuje da smeni taj moni dispozitiv. Najpre tako to borbu tumai kao borbu za priznanje. Iz toga pristie obaveznost njenog oslabljivanja, poto ona vie ne sme da dotakne smrt (le niti priznaje, niti moe biti priznat), pa se borba odjednom sagledava kroz trenutak prekida, koji nastaje onda kada se jedan od boraca, manje spreman na rizik svog ivota, povue i time postane proto-rob. Kada se to etablira, negativnost osloboena u borbi oglaava se za apstraktnu negaciju (jer, uzeta van prekida borbe, nigde ne vodi). Nakon toga, preostaje jo samo onaj put kojim je Fenomenologija duha krenula afirmisanje poretka dominacije i utilitarnog troenja kao telosa borbe. Time je logiki kontinuitet od razuma do rada ouvan, njegovo naruavanje borbom nije postalo ciljno, a trijumf roba pokazao je da prava opozicija nije ona izmeu njega i gospodara, ve opozicija izmeu njih dvojice na jednoj i suverena na drugoj strani. Iz batajevske vizure gledano, Hegel je, umesto da uvea suvereni razmak izmeu negativnosti i svrhovitog rada, da dovede do njihovog potpunog razvezivanja, re-instalirao poljuljanu politiku ekonomiju kao garanta smisla i inteligibilnosti uopte, ekonomiju sticanja i uvanja, stavljajui se, svesno ili ne, u naruje duha svog vremena. Presecimo ovo pribliavanje pojmu opte ekonomije osvrtom na Konstantinoviev tekst. Sada se palanka d pojasniti kao naseobina robova koji u strahu od smrti, povlaei se u zaborav vlastite egzistencije i suverenosti, prihvataju zakon
ekonomskog kruenja, iliti zakon zatvaranja. Ali, ko je gospodar u palanci, koji bi isprva proao dobro (slamajui volju palanana i sebi ih podreujui), a potom loe (postajui zavisan od njihovih radnji)? Gospodar je sama palanka koja drobi svaku linu inicijativu; ona, avaj, time sadi i seme svoje propasti: rad palanke lenjosti, kao neeljeni uinak njene utilitarnosti, jeste trop koji obre smer zavisnosti i dominacije. Tu postoji i najmanje jedna bitna razlika u odnosu na Fenomenologiju duha. Udruivanje racionalnog i utilitarnog, koje je Hegel posredovao borbom, ovde se postie u bezkonfliktno negiranom pluralizmu interesa (Konstantinovieva drutvenost), koji se stapa u imperativnost totaliteta. Ako bismo hteli da sravnimo Konstantinovievu terminologiju s Bataillevom, trebalo bi zapaziti i, prema podeli potonjeg, razdvojiti dvostrukost rada kod onog prvog. Time neu rei da Konstantinovi eli da kae isto to i Bataille, ve da Bataille koristi nijansiraniju terminologiju donekle i pojmovnost od Konstantinovia, to, inkorporirano u nau problematiku, omoguuje da se duhu palanke dodatno utre hod ka shemi i svetu. Primetili smo da Konstantinovi imenicom rad oznaava kako sistem predikata koji referiu na skupove delatnosti podreenih zatvaranju palanke, tako i one koji upuuju na egzistencijalno tvoratvo otvorenog subjekta. Bataille, pak, rad rezervie za ropsko delanje u procesu korisnosti, dok ono drugo odreuje nazivom suverenosti. U prvim redovima nezavrenog spisa La Souverainet, Bataille stavlja do znanja da njegova suverenost ne aludira na suverenost drava kakvu poznaje meunarodno pravo. Legitimaciju za preotimanje termina daje mu etimologija, iz koje se vidi da se njegova pravno-politka upotreba fundira i u konvenciji i interpretaciji a ne samo u znaenju, koje, dolazei od latinskog superanusa, upuuje na onu/onoga/ono koja/koji/koje stoji iznad. Iznad ega? Iznad podanika, svakako, ali nita manje ni iznad tog stajanja iznad. Nepokorenost samom pokoravanju. Taka na kojoj Konstantinoviev tvoraki rad zaziva Bataillevu terminologiju, i poev od koje moe da se na nju prikljui kao na relej preko koga e se distribuirati u najudaljenije krajeve (i sveta i palanke), jeste poezija; njen protiv-palanki ideatum pomenut je ranije. Bataille je u vie prilika opisivao suverenost s obzirom na poeziju, nalazei opravdanje u njenoj imaginativnosti: u svetu poreknute suverenosti, jedino imaginacija pobuuje suverene momente (Bataille 1976, 300). Imaginacija u kojoj se zadravaju i uobrazilja i mata je ono to samo sobom, bez ikakvih sredstava realizacije, moe da izdigne, to moe da postavi iznad utilitarno ureenih okolnosti, da po-suvereni. Ako je suverenost ne-gospodarsko stajanje iznad, onda ni ona ne sme da se zatvori u jednu re, pa bila to i re suverenost. Bataille joj je zbog toga kao modus operandi dodelio ne znaenje, nego otklizavanje: Prethodno sam suverenu operaciju opisao pod imenima unutranjeg iskustva ili krajnje take mogueg. Sada je opisujem pod imenom meditacije. Promena rei ukazuje na dosadu prilikom upotrebe neke, ma koje rei (suverena operacija je od svih imena najdosadnije: komina operacija bi bilo manje varljivo); vie volim meditaciju, ali to zvui religiozno (Bataille 1973, 219). ta rei o pisanju koje, kroz svega tri reenice, onom oznaenom dodeljuje ravno est oznaitelja? Neemo pogreili ako zajedno s Rolandom Barthesom kaemo da je to verbalno slavlje. No, ne bi trebalo da se na tome i zaustavimo. Zapitajmo
se, naime, ta reprezentuje dosada, koju Bataille odreuje kao pokretaa promene? Pa, tano ono to i lenjost palanakog rada: otpor zatvaranju. Suverenost odbija da se okameni u jednom liku koji bi stekao preimustvo, pa time i carstvo i trajanje. Tada bi se srozala na gospodarenje i tako robovanje. Da bi je bilo, ona mora da se dogaa u kretanju i diferenciji, uvek drugde i ne-prisutna, ili, da upotrebim renik koji mnoge neki put i mene iritira, a koji je Konstantinoviu blizak: suverenost, da bi je bilo, ne sme da bude. Njeno nije, transcendentalni je uslov njenog jeste. U tome lei razlog Bataillevom uvoenju klizeih rei (mots glissants). Umesto da se objasni prema tradicionalnom obrascu ime-pojam-stvar ili, ako se hoe, oznaiteljoznaeno-referent, suverenost se posveuje u mreu leksiko-konceptualnog proticanja i troenja, unutar koje se gubi a to e rei: uva. to se Filosofije palanke tie, njeno pesnitvo, upodobljeno u praksu klizeih rei, stie multi-fenomenalnost koju Konstantinoviev tekst, liavajui se preciziranja kadrih da poremete njegov ritam i tako narue povezanost izvoenja, dri tek u nagovetaju, a koja se, logikom simetrijskog oponenta, prenosi i na duh palanke i njegove projektne ambicije. * Kakav je ekonomski status suverenosti? Ako pred sobom zadrimo crtu kojom je Bataille (ne)odreuje, odgovor bi morao da istakne ekonomiju troenja. Da li je takva ekonomija mogua? Ukoliko je ekonomija ono u ijem se sreditu nalaze reprodukcija, rast i korisnost, onda bi odmetanje od njih vodilo u ne-ekonomiju. Po Batailleu, stvari ne stoje tako. Reprodukcija i rast su, smatra on, tek jedna od investicionih opcija. Na povrini zemlje, za ivu materiju uopte, energija je uvek u viku i njena upotreba se samo do odreenog stepena moe utilitarno kanalisati kroz reprodukciju i rast, a kada se dostigne granica rasta, ivot, mada nije u zatvorenom kotlu, dospeva u stanje vrenja (Bataj 1995, 19-20 i 28). Ta premisa zahteva da se koncept ekonomije uopti i svede na proizvodnju i upotrebu bogatstva (ostavljajui same naine upotrebe neodluenim) kako bi mogao da obuhvati i ne-utilitarno kretanje vrednosti i dobara, a koje ga, s obzirom na to da se iskazuje u njemu imanentnim terminima energije, rasta i troenja zahteva. Tada se, meutim, celokupni smisao ekonomije transformie i ona dospeva u perspektivu otvorenog troenja, koja utilitarnost ne potire, ve, deprivilegujui je, tumai kao svoj poseban sluaj. Hoe li se time rei da boudoir o kome pie jedan markiz prethodi banci, odnosno, da je banka ve taj boudoir? Za Bataillea u tome i nema dileme. Poemo li od toga da je suvernost viena kroz smrt, luksuz, erotizam, poeziju ili ekstazu kao svoja najupadljivija klizita isto troenje ili troenje kao takvo, zakljuujemo da e se ona, jer to je onda logiki neminovno, ugraditi i u posebne sluajeve korisnog troenja. Bataille na planu drutvene celine takvo troenje razaznaje u ratovima i ekonomskim krizama. ak i kada se ne dogaaju, ratovi i krize, s kojima se oslobaa nerazumno troenje energije uskraene za dalje zgomilavanje ili utilitarno plasiranje, samom svojom mogunou, odreuju ivot drutava. Na planu, hajdegerovski reeno, prosene svakodnevice, brojne navodno bezazlene ili ak beznaajne radnje, ine da, i kada to ne znamo, participiramo u rasapu opte ekonomije. Jedna
takva radnja, gotovo nevredna da bude pomenuta, jeste darivanje. Bataille joj pristupa preko Marcela Maussa i njegovog Eseja o daru, u kome se analizira indijanski potla obiaj da se na primljeni poklon odgovori davanjem vrednijeg poklona. Potla se sastoji od beskonane spirale uzajamnog troenja. Ne samo to darodavac svojim poklonim stie veu mo nad primaocem, ve je primalac u obavezi i da uniti tu mo vraajui dar. Suparnitvo ak povlai uzvrat u jo veem daru: da bi se osvetio, primalac ne treba samo da se oslobodi, ve treba, sa svoje strane, da nametne mo dara svom suparniku (Ibid., 72). Tako se pervertira smisao poklona, koji nije, kako bi se oekivalo, gubitak za davaoca i dobitak za primaoca, ve obratno. Neretko bi poglavice u meusobnom darivanju rasipale itava bogatstva, s jednim jedinim ciljem da afirmiu svoju suverenost. Prema Batailleu, i naa neprijatnost prilikom primanja poklona, skopana s oseam dunosti da se uzvrati, pokazatelj je nereflektovane slutnje da se pod nama otvara ambis opte ekonomije. Treba li, usput, pomenuti da ova tema, premda kod Konstantinovia zaobiena, ne moe a da se ne upie u okvire palanakog sveta i duha? Meni se ini da je njena eksplicitna odsutnost iz Filosofije palanke diktirana prevelikom oiglednou (pa odatle i banalnou kao neizbenom pratiljom diskurzivnog zahvatanja) njenog palanakog porekla. Sumirajmo. Zakon opte ekonomije ima dvostruko dejstvo. Jedno je slepo, u njega spadaju kako prikriveni troadijski nagoni samih drutava, tako i potencijalno katastrofalne izvedbe u obiajnoj svakodnevici izolovanih subjekata. Drugo se ogleda u voljnom (hajdegerovski: autentinom) troenju kakvom se odaju individue u udnji za suverenou koja, misli Bataille, ne moe a da ne bude i revolt u odnosu na svet kakav se javlja u opisu prvonavedenog dejstva dotinog zakona, svet koji se na suverenost mora podseati. Ako upravimo pogled na Filosofiju palanke, videemo da je ona sva u komaru opte ekonomije. Ona se u mnogome uspostavlja preko ekonomskih opozicija kakve su siromatvo/bogatstvo i uvanje/troenje. Naslov drugog poglavlja Ideal istog siromatva naznaava promuurnost palanke u pogledu opte-ekonomske pretnje. Palanka zna da obilje zadaje brige, da naruava istou i jednostavnost kakvima tei. Konstantinovi u tom sledu zapisuje destak rei kojima je i Bataille mogao biti autor: tamo gde je bogatstvo, uvek je smrt jer je rasipanje obilja (FP, 11). Rei e Konstantinovi potom da se duh palanke neki put ali na ubogost, ali e odmah dodati da on tada lae: duh palanke mora hteti siromatvo, jer tek njime on moe zadovoljiti jednoobraznost kao nalog koji neposredno izlazi iz naela zatvaranja. Kada bi bogatstvo moglo da se zadesi kao neko prosto imanje, duh palanke ne bi mu se protivio, makar koliko da ne bi morao da se jada. Kako bogatstvo podrazumeva sloenost, ubogost je mala cena za njegovo izbegavanje: Sloenost je uvek kriza sigurnosti. Svet palanke javlja se kao idealno prost, jer kao idealno siguran svet. Zatvoren u samog sebe, i poznat sebi, on je predvien unapred, a svaka delatnost u njemu je nuno predviena, i to u svom provereno-najefikasnijem, najbrem i najekonominijem vidu. Ako je ovde ubogost tako mona, to je nuna ubogost koju raa ova potreba za sigurnou. (Ibid.)
Motiv sigurnosti, dakle, osnauje potrebu za siromatvom. Konstantinovievo izvoenje dopustie, meutim, i unekoliko drukiju kombinaciju. Sigurnost pristie kao zastupnica jednoobraznosti i s njom uvezane predvidljivosti, dok sa svoje strane trasira tip i obim ekonomskih aktivnosti. Njen mundani refleks je banalnost. Jer, optoen sigurnou, svet, ve prepariran po naelu jednoobraznosti, jeste nepromenljiva stvarnost koja pretrajava, ponavljanje bez razlike; pa tako: stvarnost je, drugim reima, banalnost (FP, 72). Banalnost otvara plan iscrpljivanja onim uobiajenim, iscrpljivanja koje ide dotle da tvori svet palanke kao Konstantinovi to doslovce kae ubijeni svet. To je svet sitosti, svet posle ruka (Ibid., 245).6 Zato sitost posle ruka? Imajmo u vidu da po Konstantinoviu banalnost trai da se ono lino svede na proseno, da se ekstremi potru zarad usecanja srednje linije. Zbog toga je svet sitosti posle ruka ekonomska pogodba bez premca. Iz nultog stupnja sigurnosti sklone odabiru siromatva kao simetrijskog (jer oekivano najjaeg) opozita bogatstvu , sigurnosti jo uvek neartikulisane banalnou, takvo reenje nije vidljivo. Banalnost ima mo ne da sigurnost realizuje tako to bi je netaknutu propustila u svet, nego da je, u realizaciji, promenom precizira. Pa je ona tako shema sigurnosti i njome omogueni svet posle ruka jeste svet sigurnosne homeostaze. Banalnost, za razliku od iste sigurnosti, uvia da je sitost idealni srednji put izmeu, batajevski reeno, niske heterogenosti gladi (koja tera u pritvorno jadanje, kao i neto nezapaeno a jo gore: hamsunovsku halucinantnu imaginativnost) i visoke heterogenosti kakva je presitost; ova bi mogla nastati kao plod prederavanja, to jest, razuzdane naslade tokom oralne konzumacije. A to bi indikovalo trostruku nedau: bogatstvo trpeze, jouissance troenja u grehu blagoutrobija i raskalani Gestell posle ruka (pri emu bi, ako poverujemo Derridinom Economimesisu, autoafektivni rad povraanja mogao proizvesti autonomnog subjekta). Nasuprot tim urvinama, odmerena sitost, taj homogeniui ekvilibrijum banalnosti, otpravlja subjekta u sigurnosni dreme palanake sieste u odustajanje od ivota. Palanka je, konano, spaena. Moe li tako biti? Moe, ali pod jednim uslovom: da se eliminie vreme. Ma koliko se palanka trudila da, ne tvorei nego tavorei, izgradi sebe kao trajno nita i da iz alterizujueg haosa vremena istupi u ono to je Konstantinovi nazvao nitavilom venosti, ona, istim tim trudom, koji na svaki proplamsaj poetsko-imaginativnog otvaranja odgovara naivno realistikim otporom postvarenja, ulazi u vreme smo. Konstantinovi to iznosi u jednom visoko-hajdegerizovanom pasau: Vreme je pokuaj dostizanja ne-stvarnog, odnosno pretvaranja ne-stvarnog u stvarno: ono je put od sadanje ne-stvarnog ka sutranjem (buduem) stvarnom: stvaranje stvarnog je stvaranje vremena Stvaranje stvarnog je i stvaranje smrtnog, jer je stvaranje onoga to je vremeno, i to je stvarno za vremena. (FP, 134)
Vrhovni poeta banalizovane palanke bio bi Sima Pandurovi. Svet posle ruka njegov je projekt: I posle ruka tako mnogo jela / I pia stoji na stolu. Kroz stakla / Prozorska, jesen uvela i bela / Srca se naih izgleda dotakla. Za Konstaninovia, to je, izmeu ostalog, svet zle udi, malog, niskog, iftinskog horizonta (FP, 246).
to je, po njemu, itljivo i sa spoljanje strane: u svom naporu da, uzmiui vremenu, utekne istoriji, palanka se pretvara u jedno istorijsko naelo. Poricanje istorije uvodi palanku i njen duh u istoriju (v. FP, 145). ivot po sinopsisu duha palanke jeste ivot u apstraktnim kategorijama, oienim od pojedinanih belega i svojstava, pa je, veli Konstantinovi, svako jedna iva alegorija (Ibid., 16), svako je neka ovaploena pouka. S tim u skladu, ivot se dogaa kao pozorite normativnosti, a palanka se strukturira kao njegov mise-enscne. Ali sada, kada je upliv vremena neoboriv, ona se rastvara kroz mise-en-abyme egzistencije, odnosno, suverenosti i opte ekonomije, propadajui u neoekivanu otvorenost svoje sudbine. Ili, kako bi rekao Bataille, na kraju, kao reka u moru, ona treba da nam izmakne i izgubi se za nas (Bataj 1995, 20). Ipak, preostaje njen duh, koji, ve izobraen u sablast, luta ka novoj mogunosti, ka obnavljanju u nekoj novoj shemi. Citirana literatura
Bataille, Georges (1973), Mthode de mditation, in: G. Bataille, Oeuvres compltes, t. V, Paris 1973, Gallimard. Bataille, Georges (1976), La Souverainet, in: G. Bataille, Oeuvres compltes, t. VIII, Paris, Gallimard. Bataj, or (1986), Pojam troenja, Kultura br. 73-75, prev. A. Morali. Bataj, or (1995), Prokleti deo, Novi Sad 1995, Svetovi, prev. P. Sekeru. Hegel, G.V.F. (1986), Fenomenologija duha, Beograd, Bigz, prev. N.M. Popovi. Hajdeger, Martin (1979), Kant i problem metafizike, Beograd, Ideje, prev. M. Stanisavac Heidegger, Martin (1988), Bitak i vrijeme, Zagreb, Naprijed, prev. H. arini. Konstantinovi, Radomir (1969), Filosofija palanke, Beograd, Trei program Radio Beograda.
Marija Mitrovi
Dijalog u Pentagramu, dijalog sa Pentagramom
Raspravu o pentagramu, maginom znaku, Radomir Konstantinovi zapoinje i vodi preteno u prvom licu: pisac rasprave sedi u hotelskoj sobi i isprobava, suoava se sam, u mislima sa nizom kulturolokih, antropolokih, literarnih situacija, likova i mitova, odmeravajui sebe, iskuavajui svoje ja u odnosu na sve ono to preispituje. Apsolut me alje u susret patnji, on mi ne dozvoljava da ostanem u svojoj sholastikoj eliji: metafiziar zaista mora da otvori vrata svoje usamljenike sobe, neumitan je as kad u poi da otvorim ova jo zatvorena vrata (52-31). Ovakvo postavljanje subjekta u situaciju iskuavanja, prolaenja kroz sve faze otkrivanja ogromne privlane snage, reklo bi se dominacije metafizike, s jedne, i njenog nadilaenja, prevazilaenja neminovnog odbacivanja u ime jednog tolerantnijeg sveta, s druge strane, doivljavamo kao beskrajni unutranji dijalog . Zavodljiva je metafizika perspektiva i glasan dijalog s njom: Ne pozivaju li svi apsolutisti na nadu, na veru? Ne pokuavam li i ja, kao vernik apsoluta, uvek da se predstavim i kao sledbenik ljubavi? (53) S jedne strane, autor rasprave o pentagramu otvara debela, teka vrata koja nam pree da vidimo sutinu, ali i opasnost sveta
1
Sve stranice navedene uz citate u ovom radu odnose se na izdanje: Pentagram. Beleke iz hotelske sobe. Forum, Novi Sad 1966.
koji veruje u apsolute, i to uz rastvaranje, razabiranje kljunih literarnih junaka i mitova na kojima poiva evropski duh (osim Hamleta, tu je Orfejev mit, pa zatim Faust, najvie Faust, ali i klasina grka tragedija; tu su i moderni i avangardi pesnici, zatim slikari i muziari...), a s druge to je sve gua i opipljivija drama, drama, dakle, a ne samo dijalog, koja se odvija unutar subjekta samog, unutar protagoniste Pentagrama. Drama koja se mora odviti u svakom itaocu ponaosob, kako bi i on stupio na svetlost dana, otkrio moderne mogunosti ivljenja u svetu koji doputa pluralitet i ne insistira vie na apsolutnim (religioznim, politikim) idejama. Konstantinovi pokazuje kako se teko otrgnuti zagrljaju metafizike, iako je taj akt, taj in nuan, neminovan jer jedino pravian u odnosu na sve stvari i bia ovoga sveta. Iako zna za sve ove neminovnosti, ispitiva samoga sebe postavlja bezbroj situacija/prepreka takvome vienju sveta. No, vie nego ovaj dramatini dijalog koji obeleava formu rasprave naslovljene Pentagram, zanimae nas dijalog u prenesenom smislu: kako je ova studija bila prihvaena u slovenakoj knjievno-teorijskoj misli. Zato se Konstantinovi naao na stranicama asopisa Problemi, koje su njegove ideje stupale u dijalog sa susednom, srodnom, ali ipak razliitom kulturom ? Istorija knjievnosti i kulture na prostorima nekadanje Jugoslavije imala je svoje znaajne trenutke meusobnog preplitanja, posrednog i neposrednog dijaloga. Ove su teme retko privlaile istraivae jer se tada takva praksa inila prirodnom. Dodirivanja i preplitanja padaju u zaborav, kao da ih nikada nije ni bilo. U fokusu ovog istraivanja bie susret Radomira Konstantinovia sa slovenakom knjievno-teorijskom milju s kraja ezdesetih godina. Znaajni inovativni procesi knjievno-teorijske misli traili su puteve susretanja i ukrtanja. Neposredni povod za ovakvo suoavanje jeste injenica da je ljubljanski asopis Problemi za godinu 1968. ba u onom dvobroju kojim je najavio izlazak na scenu nove slovenake knjievno-teorijske misli, objavio sedam odlomaka iz Konstantinovieve knjige Pentagram. Kako se radi o retkom, a svakako prvom prevodu Konstantinovia na slovenaki2, vano je shvatiti kontekst u koji je taj prevod smeten. On namee pitanje: kakav je karakter Pentagrama prepoznat, koje su njegove vrednosti urednici eleli da prenesu slovenakom itaocu. Posebno e nas interesovati kakve se slinosti (i razlike) mogu uoiti izmeu Konstantinovia i Duana Pirjevca, autora koji je formulisao program nove slovenake knjievno-teorijske misli u tekstu Uvod v vpraanje o znanstvenem raziskovanju umetnosti, objavljenom
2
Isti asopis je u brojevima 87 i 88 za 1970. godinu (tada u urednitvu Spomenke Hribar, Iva Urbania, Filipa Kalana i Slavoja ieka) doneo dva kraa odlomka iz Filozofije palanke; u broju 87 je i jedan lanak Tarasa Kermaunera (Dva odnosa do subjektivitete), koji je nastao kao rezultat kritikog itanja Konstantinovieve rasprave o palanakom duhu. Kermauner je prema autoru vie nego pozitivno naklonjen, ali ipak smatra da u njegovoj analizi drutva prevladava traganje za krivicom drugih, a ne za krivicom samog subjekta. Ukratko, po Kermauneru, Filozofija palanke je suvie kritika objektivnih, ali ne i subjektivnih slabosti. I jo dodaje da se u Sloveniji zahvaljujui pre svega Pirjevcu, ali i samom Kermauneru i njima slinim kritiarima otilo korak dalje, pa je osim objektivne kritike uvek prisutna i autorefleksija, koju on kod Konstantinovia ne vidi.
kao uvodnik u onom broju Problema koji je slovenakom itaocu predstavio i mislioca iz srpske kulture. U uspostavljanju ovih paralela udela ima i lino seanje, koje me upozorava da su se u Beogradu sretali Konstantinovi i Pirjevec. Obojica su bili redovni saradnici Treeg programa Radio Beograda. Jedna od brojnih posledica, odnosno pozitivnih promena u kulturi od godine 1968. bilo je i potenciranje ozbiljnih govornih sadraja na Treem programu Radio Beograda. Pokrenut novembra 1965., paralelno sa Treim programom Radio Zagreba, a po ugledu na sline programe u evropskim zemljama i u skladu sa rastuom potrebom za kulturom, umetnou i teorijom, Trei program beogradskog radija se nametnuo svojim kvalitetom upravo krajem 1968., da bi u prolee 1969. poeo i sa objavljivanjem izbora iz emitovanih tekstova u zborniku istog imena. asopis Trei program izlazio je etiri puta godinje, donosio izbor emitovanih govornih emisija i u proseku brojao 400 do 500 stranica. Iako i program i asopis (ne tako obiman, dodue) postoje jo i danas, o ovoj instituciji valja govoriti u prolom vremenu: mesto i ugled radija, a onda i Treeg programa danas se ne moe meriti sa ulogom koju su od kraja ezdesetih do osamdesetih godina asopis i program imali u srpskoj kulturi. Na programu su saraivali ne samo autori sa tla tadanje Jugoslavije, nego i znaajni evropski filozofi, sociolozi, antropolozi i istoriari. Radio i asopis Trei program su osobito u prvoj deceniji svog ivota, zahvaljujui svakako tadanjem glavnom uredniku, Aleksandru Ackoviu (1922-1974), ali i urednici Radmili Gligi, koja je esto dolazila u Ljubljanu kako bi snimila pojedine priloge za Radio Beograd, imali intenzivnu saradnja sa slovenakim intelektualcima i umetnicima. Od svog pojavljivanja (1969.) do kraja 1976. asopis je na kraju svakog broja donosio celokupni program, spisak svih emitovanih emisija u tom razdoblju, to omoguuje da pouzdano znamo ko su bili saradnici iz Slovenije. Osim Duana Pirjevca, koji je u asopisu prisutan od njegovog prvog broja, tu su Taras Kernaumer, Niko Grafenauer, Vlado Vodopivec, Primo Kozak ali i Janez Gradinik, Janez Dokler, Vladimir Kavi, Ciril Zlobec, Janko Kos, Marjan Roanc, Rudi eligo, Lado Kralj, Aleksandar Basin, Marjan Trar... U prvom broju ovog znaajnog asopisa3 (prolee 1969.) objavljena je studija Duana Pirjevca Svet u svetlosti kraja humanizma, a u narednom (leto 1969.) Konstantinovieva Filosofija palanke. U takvoj klimi nee iznenaditi injenica da je Aleksandar Ackovi, glavni urednik i pokreta ovog najznaajnijeg medija visoke kulture tada u Jugoslaviji, povezao svoje najdragocenije i najuestalije saradnike. Seam se da su se tokom relativno estih Pirjevevih dolazaka u Beograd, Bida i Ahac (kako su ovu dvojicu oslovljavali njihovi tadanji prijatelji, pa i urednici i tehniko osoblje Radio Beograda) susretali, katkad zajedno sa urednikom Treeg programa, a katkad bez njega, da se tim susretima Ahac radovao, hvalio ih i o njima priao, prepoznajui u Konstantinoviu oveka upravo one otvorene misli i duha, onih ideja za koje se i sam tada zalagao. Kako konkretnih zabeleki iz toga vremena nemam, pokuala bih da suoavajui
3
etiri godinja broja Treeg programa nose oznake prema godinjim dobima: Prolee, Leto, Jesen, Zima
tekstove koje su njih dvojica objavili u istom broju asopisa Problemi naslutim pravac u kom je ta njihova tadanja misao ila. Vidljivi trag ove saradnje jeste svakako objavljivanje odlomaka iz Pentagram na slovenakom. Nema sumnje da je ba Pirjevec eleo da u broju Problema koji je on pripremio slovenakoj publici bude predstavljen Konstantinovi. Godine 1962. poeo je u Ljubljani izlaziti asopis Problemi sa podnaslovom revija za kulturo in drubena vpraanja, ali za knjievnost i tumaenje knjievnosti postaje od kljunog znaaja tek od godine 1968., kada dobija novi podnaslov asopis za miljenje in pesnitvo i novi ureivaki odbor od ak 17 lanova; glavni je urednik bio Milan Pintar, a odgovorni Mitja Rotovnik4. Prvi broj novog urednitva i novog formata izlazi bez ikakve napomene o bilo kakvoj promeni u redakciji (ona se moe shvatiti samo iz impresuma), ali sa krupnim naslovom preko korica celog broja: Katalog. Iako je to ve bila revolucionarna godina 1968., Katalog je naiao na vrlo otru kritiku od strane dominantne kritike misli. Poezija objavljena u ovom broju je oznaena kao klozetska, antihumanistika, i zato nekompatibilna sa najhumanistikijim drutvenim poretkom, kakav je tvrdilo se bio tadanji jugoslovenski. Iako je antologija izazvala ustre polemike i glasne zahteve da se broj zabrani, to se ipak nije dogodilo, moda i zahvaljujui veoma temeljno napisanoj odbrani fenomena avangardne poezije, koju je u devet nastavaka u etrnaestodnevnom listu Nai razgledi (od 11. januara do 19. aprila 1969.) objavio Duan Pirjevec5. Nakon to je u prvom dvobroju nove serije predstavljena aktuelna avangardna literarna i umetnika produkcija, na red je dola i knjievno-teorijska misao. Redakcija Problema je sada objavila dvobroj sa nizom neobino znaajnih teorijskih i na nov nain pisanih knjievno-istorijskih rasprava. Ovaj broj nema svoje ime, a kao najava, na koricama stoje naslovi: Smrt in akcija, Krst pri Savici; Pomen literatuMeu lanovima redakcije uopte se ne spominje Duan Pirjevec, iako e on biti ne samo kljuni autor knjievno teorijskog dvobroja (objavio tu dva potpisana i jedan nepotpisani lanak), nego se iz zavrne notice, objavljene na kraju dvobroja (Nekaj besedn ob..) jasno vidi da je upravo on uredio ovaj za slovenaku knjievnu teoriju neobino znaajan broj. Da se iza nepotpisane notice, u kojoj se govori o naelima izbora i kompoziciji izabranog sadraja doista skriva Pirjevec kazuje ne samo stil pisanja, prepoznatljivo Pirjevevo pismo, nego i jedna nehotina reenica, zapisana u prvom, umesto u treem licu. Prvoborac koji je za vreme Drugog svetskog rata obavljao niz vanih, tekih zadataka (bio je pokreta ustanka u dve granine pokrajine, Primorskoj i Korukoj), Duan Pirjevec (1921-1977) je rano doao u sukob sa Komunistikom partijom i slovenakim rukovodstvom ba po pitanjima poimanja kulture, filozofije i potrebe za povezivanjem sa svetom u ime modernizacije ljudske misli. U Sloveniji je jo od godine 1948. on bio svojevrsni disident, a kako je to u tadanjem svetu kulture po pravilu funkcionisalo, zatomljivan u svojoj sredini, moderni mislilac pronalazio je prostor za objavljivanje u susednim republikama. Pirjevec najvie u Beogradu. 5 Taj je tekst potom preraen i objavljen posthumno u knjizi D. Pirjevec, Vpraanje o poeziji, vpraanje naroda. Edicija Znamenja, Obzorja, Maribor, 1978. Zanimljivo je da je od 17. do 21. novembra 1969., ovaj tekst, a sada pod naslovom Pitanje poezije, emitovan u etiri polusatne emisije na Treem programu Radio Beograda, ali se za razliku od brojnih drugih duih tekstova koje je ovaj autor snimao za Trei program - nije pojavio u istoimenom asopisu, ve je godine 1983. objavljen u knjizi: Duan Pirjevec, Pitanja poezije i nauke o knjievnosti (Beograd 1983).
4
re, Pesmi 1854. i Allain Robbe-Grillet. Kada se na korice jednog asopisa stave naslovi objavljenih priloga time im se daje poseban znaaj. Od pet naslova istaknutih na koricama, etiri jesu tu s tim ciljem: Smrt i akcija je naslov Pirjeveve studije koju je tada pripremao kao uvod za prevod Malrauxovog romana Kraljevski put. Iza naslova Krst pri Savici stoji odlomak iz due studije Andreja Inkreta o drami Dominika Smolea sa istom temom i naslovom kakav je imala za slovenaki romantizam kljuna epska pesma Franca Preerna. Rastko Monik se latio ponovnog vrednovanja jednog drugog opusa koji stoji u temeljima moderne slovenake knjievnosti, a to je poezija Frana Levstika (naslov Monikove studije je Pesmi 1854). Na koricama je jo ime francuskog romanopisca i filmskog reditelja, koji je zajedno sa N. Sarraute, M. Buttor i C. Simon predstavnik tzv. Nouveau romana; iza tog naslova stoji jedan intervju sa Robbe-Grilletom, iji je roman Le Voyeur (1955) u Sloveniji preveden 1974., takoe sa velikom uvodnom studijom Duana Pirjevca. No nas e ovde posebno zanimati studije koje su na koricama asopisa najavljene zbirnim nazivom Pomen [Znaaj] literature. Tim zajednikim nazivnikom obuhvaeni su sledei tekstovi: Duan Pirjevec, Uvod v vpraanje o znantsvenem raziskovanju umetnosti; Franci Zagorinik, Pisatelj in poetika; Andrej Medved, Vpraanje o kriterijih novodobne destruirane literarne kritike; Taras Kermauner, Dialektina anatomija Raziskava struktur v slovenski poeziji, prvi del; Niko Grafenauer, Pesniki svet Hansa Magnusa Enzesbergerja. Od neslovenakih autora tu su Roman Ingarden - O zgradbi podobe Skica iz teorije umetnosti, Branimir Donat - Pota novega strukturalizma i na kraju Radomir Konstantinovi. Ni o jednom autoru, domaem ili stranom, nisu doneti nikakvi podaci, iako je pretpostavka da je slovenake kritiare publika ve poznavala, a manja je verovatnoa da su im ita znaila imena Konstantinovia ili Donata. Uz Ingardena je barem stajala notica da se radi o uvodnom delu za knjigu Das literarische Kunstwerk (1931) napisanog u Parizu 1928., ali potom neuvrtenog u knjigu. Donatovo ime Branimir je grekom pretvoreno u Vladimir, a uz Konstantinoviev tekst ne stoji ak ni napomena da se radi o fragmentima, o sedam od ukupno etrdeset i jednog poglavlja koliko ih cela knjiga Pentagram sadri. Da je prevodilac Konstantinovia, Franci Zagorinik, ipak svoj posao obavljao uz dogovor sa autorom dokaz je detalj iz drugog prevedenog fragmenta (I pakao ima svoje zakone) koji u prevodu ima dva paragrafa vie, te tri citata iz Goetheovog Fausta kojih nema niti u prvom, niti u bilo kom drugom objavljenom originalu. Mogao ih je dodati samo autor u saradnji sa prevodiocem. Ingardenov je tekst najavljivao prodor fenomenolokog pristupa knjievnom delu, koji je na jugoslovenskom knjievnom prostoru stvarno zapoeo objavljivanjem knjige O saznavanju knjievnog umetnikog dela u prevodu B. ivojinovia kod Srpske knjievne zadruge 1971. Kermaunerov je tekst barem u okviru slovenake knjievnosti prvi pokuaj primene strukturalistikog pristupa poeziji (tekst se odnosi na poeziju Daneta Zajca), dok je Donatov tekst informisao publiku o novom strukturalizmu u koji on, osim Maxa Bensea, ubraja i rad semantiara i semiologa Rolanda Bartha te Levyja Straussa, da bi se na kraju posvetio prikazu Lotmanovih Predavanja o strukturalnoj poetici.
U prevodu su se pojavila sledea poglavlja Pentagrama: Hamlet na vaaru obmana (fragment br. 6), I pakao ima svoje zakone (7), Demon kao ista volja (8), Strah od lepote (10), Razumevanje je bela magija psa (28), Samoubistvo adekvacijom (29), Srea je nesrea smisla (30). Prevedeni odlomci zapremaju 43 od ukupno 326 stranica, koliko broji cela knjiga objavljena 1966. godine, mada na njenom kraju, kao to je inae uobiajeno kod ovog autora, stoji datum njenog nastanka, a to je godina 1964. Vera u apsolut vodi me veri u zloin (42), zapisae Konstantinovi na samom poetku prvog fragmenta prevedenog na slovenaki. A u prvoj fusnoti u ovome poglavlju itamo sledee: Metafiziki pobunjenik ak okree se protiv metafizike uopte: najvea, najstrasnija poricanja metafizike potiu od metafiziara. Metafiziki duh je roen u gladi za stvarnou, u nemirenju sa osuenou na izvan-stvarno i nestvarno. Ne potvruje li to nova filozofija, ali i istorija, od Niea naovamo, zatrovana metafizikim duhom koji porie metafiziku uvek u ime stvarnosti? U odlomku o Hamletu kojim se bavi prvi prevedeni Konstantinovi na vrlo inventivan nain itaocu je pruen materijal kojim autor, uz pomo analize ovog klasinog junaka, ilustruje uvodnu reenicu o tome kako vera u apsolut vodi veri u zloin. To je poglavlje o tome kako je metafizika zlo, koje je posebno opasno kada se prikriva. Analiza Hamletovog sveta osupnue ak i dananjeg itaoca dubinom kojom kritiar prodire u onaj svet iza, u ono to svojim delanjem i svojim reima Hamlet zapravo, esto i nehotice, prenosi itaocu. Konstantinovi nas upozorava da Hamlet govori, igra, predstavlja ( jer eli da prikrije, pa zato neprestano glumi) svet metafizike, u kojem ideja pravde poiva na ideji nepravde, ideja dobra na ideji zla. Ako je Hamlet uvek moralni pobunjenik, spreman da svojoj akciji da prevashodno moralni vid, to je zato to svako traenje ovog idealnog sveta, koji mora da je bio, tog sveta mog poetka, mog jedinstva sa sobom kao jedinstva sa Ocem, zahteva ovo moralno gaenje: metafizika pobuna uvek trai svest o sebi, svoj motiv negde izvan sebe, ona naknadno trai moralne razloge, okree se moralu u ovom okretanju prolosti, tamnom inu koji se dogodio u njoj, zloinu (...) (45) Konstantinovi ak ide tako daleko da kae: Moda bi mogao da se napie i jedan drugi Hamlet, tragedija u kojoj Klaudije nije ubio Oca, ali u kojoj Hamlet ipak veruje da ga je on ubio (43). Jer Klaudije je olienje institucije neprijatelja, a svet sazdan na metafizici, na ideji apsoluta, jeste svet negovanja neprijateljstva, neko neumorno stvaranje neprijatelja. Naredna tri prevedena poglavlja uglavnom variraju ovu temu, istiui kako je teko razmiljati izvan metafizikih kategorija, ali je istovremeno neminovno i jedino pravino i pravedno u odnosu na sav ivi i neivi svet. Poglavlja od onog koje je naslovljeno U slubi jezika ( jedanaesto po redu, str. 76), do poglavlja Govor koji odlae krik (dvadesetsedmo, do str. 201) nisu ukljuena u prevod. Nova serija od tri fragmenta poinje poglavljem Razumevanje je bela magija psa i reenicom Razumevanje kao da je stvaranje istorije, u ovoj pobuni protiv svega konano-neizmenljivog, koje tu ostaje samo dok je izvan istorije, koje nam se i javlja kao konanost jer je vanvremenost, kao u nekakvoj van-istorinosti (str. 201; naglaavanje kurzivom je autorovo) bez koje je teko razumeti ogromni
posao analize srpske poezije, koji je Konstantinovi upravo tada zapoinjao, a koji se pod zbirnim naslovom Bie i jezik takoe najpre uo sa talasa Radio Beograda, da bi potom bio uoblien u osmotomnu, i do danas uglavnom neproitanu knjigu. Kao nekakav klju autopoetikog preludijuma za ovaj veliki poduhvat moe posluiti jedan vani deo iz poglavlja o razumevanju, fragment koji se odnosi na analizu Rembrantovog autoportreta, ali i ono to autor tu zapisuje o jeziku: Jezik je izdaja apsoluta, jer je uvek prema njemu, uvek u odsustvu apsoluta. Tu je razmatranje moda najgue, filozofski najdublje i postavlja u odnos jezik i apsolut, ali i svaku formu, svako savrenstvo forme. Tu se sholastiki duh koji ui u svakom prouavaocu knjievnosti i drutvenih fenomena uopte, najilavije dri, tu je najtee izdrati probu, odrei se savrenstva, odnosno, ne prihvatiti da je forma sveodreujua. Tu umesto direktne analize, neminovno dolazi razgovor u simbolima, o simbolima, od kojih je za ovu raspravu svakako najvaniji simbol pentagrama. Ali u ovom asu je za nas jo vanije to to u poslednjem ovde prevedenom odlomku, Nesrea je nesrea smisla, Konstantinovi pie u odbranu avangardne poezije, a te se rei mogu itati i kao podrka, svojevrsno pojaanje onih stavova koje je izrekao Duan Pirjevec, piui Vpraanje o poeziji, odbranu slovenake avangardne umetnosti od tadanje zvanine kritike. Redosled je zapravo obrnut: Konstantinoviev tekst je stariji, objavljen je u Pentagramu godine 1966., ali je u trenutku kada je pisao svoju odbranu avangardne poezije od partijskih napada on Pirjevcu mogao zazvuati kao podrka i teorijski utemeljeno zagovaranje istih stavova koje je slovenaki teoretiar iznosio sluei se jednostavnijim jezikom, s obzirom na neposredni povod svog teksta. Pirjevec je u raspravi dokazivao da bi kriterijumi koje Partija primenjuje u odnosu na avangardu doveli do zabrane ak i stihova nacionalnog barda, Franca Preerna, kada bi Partija kojim sluajem imala ingerenciju i nad klasinom tradicijom. Komuniste, posebno slovenake, optuivao je da su klerikalni moralisti i malograani, a kako im je Josip Vidmar bio glavni estetiar i etiar, smatrao je da su oni zapravo samo produetak predratnih slovenakih liberala, koji se boje kreativnosti, slobode i pravih talenata. Uvek i sve poveravaju mediokritetima. U poglavlju Nesrea je nesrea smisla Konstantnovi pokazuje da je oajanje nuna posledica duha transcendencije koji preobraava svet u sebe da bi mu bio adekvatan. Ja oajavam pred svetom, da bi taj svet kroz oajanje stigao do mene, da bi opet bio svet. Ovo se najee ne razume jer se veruje da je oajanje bekstvo od sveta, zato to je pobuna protiv njega, ali zaboravlja se da je pobuna protiv nekog motiva, neke stvari, moja najdublja veza sa tom svari (...) (220). Ove reenice kao da su objasnile zato se onom delu slovenake knjievne kritike koja nije razumela vrednost pobune prisutnu u avangardnim pokuajima mlade generacije dogodilo da ih Pirjevec obeleava kao zastarele mediokritete koji se boje slobode i kreativnosti. Dogodilo im se to zato to u svom tradicionalno shvaenom, metafizikom pogledu na svet, svet izjednaavaju sa slikom stvorenom u sopstvenom duhu, pa sada trae da se itav svet podredi, potini toj njihovoj svesti i njihovoj slici. Moram da hou da oajavam ako hou da ujem, vidim, oseam (223), zapisuje Konstantinovi i time ini bespredmetnim, neosveenim, krajnje tradicionalistikim napade
na avangardiste kao propagatore oajanja, zbog toga to prenose itaocu/gledaocu sumornu, mranu sliku sveta. Da bismo otkrili saglasja, a svakako i razlike koje su se plele izmeu dva teoretiara koja su se, svako na svoj nain, zalagali za otvorenost, za preispitivanje rigidnih modela i nametnute ideologije, predstaviemo i najznaajnije ideje Duana Pirjevca iznete u uvodnom, zapravo programskom tekstu za ve toliko puta spominjani broj Problema. Odmah na poetku Pirjevec istie da autori koje donosi asopis nisu priznati kao vrhunski; tu su objedinjeni spisi kojima nedostaje javno priznanje. Oni su toliko drukiji od ostalih napisa o knjievnosti i umetnosti da ih uobiajena glasila ne ele na svojim stranicama. Prva odlika tekstova objavljenih u ovom broju jeste, dakle, njihova inovativnost unutar slovenake knjievne misli6. Istina, oni tek treba da dokau da ine taj radikalni zaokret i apsolutnu novinu. Svi u ovom broju objavljeni prilozi, istie uvodni tekst, tragaju za temeljnom istinom, odnosno za sutinom umetnosti i umetnikih dela. Nauka eli da shvati ta je umetniko delo i o emu nam ono govori; traga dakle za transcendentnim objektom umetnosti, to jest objektom, o kom umetnost govori i koji je konstituie. To za im tei nauka u biti je i u korenu same umetnosti: obe objavljuju neku istinu o svetu, s tim to umetnost to ini na ulni nain (uz pomo slika i metafora), a nauka o knjievnosti otkriva, razgoliije i ini efektnim i efikasnim one ideje koje su u umetnosti zapretene. Ali, slikovitost, maginost umetnosti jeste upravo njena sr, ono po emu ona postoji, njen aesthesis. Kada znanost o umetnosti prevodi umetniki jezik na racionalni, hladan jezik ideja, ona u biti ubija umetnost. Umetnost koja se ve od Hegela nadalje rado podaje, podvrgava naunoj analizi, u biti je izgubila onu auru, ono svetljenje, onaj oreol koji ju je okruivao pre razdoblja dominacije znanstvenih pristupa umetnikom delu, a nae doba, od fenomenologije, preko strukturalizma, do semantikog pristupa, samo pokazuje da je na odreeni nain za nas danas knjievno delo mrtvo. Da se njegove ideje otvaraju i pretvaraju u delatne tek uz pomo knjievne kritike i nauke o knjievnosti. Umetniko delo Hegel je opredelio kao das sinnliche Scheinen der Idee; nauka tei da prodre kroz taj sjaj, kroz aesthesis i probije se do sutine. Da li to onda znai da ono umetniko, onaj aesthesis, nije nita sutinski vano, da se moe redukovati i bez njega ak lake prodreti do sutine? To i ini nae doba, kojem je vie stalo do ratia nego do aesthesisa. Ali, upozorava Pirjevec, postojali su i pre ovog naeg, racionalnog doba pokuaji prodora u bit umetnosti, no svi su oni ili poklekli pred aurom umetnosti, pa je imitirali, kao impresionizam, ili su prenaglaavali formu i racio, te zavrili u klasicizmu. Da se tako neto ne bi ponovo dogodilo razliku izmeu umetnosti i znanosti/nauke o knjievnosti ne treba redukovati i svesti na dualizam kakav predstavljaju telo i dua, duh i materija, oseanja i razum. Ovu nedualistiku razliku je danas mogue misliti samo kao ontoloku razliku, kao razliku izmeu sutine i postojanja, izmeu ontikog i ontolokog. U doba kraja umetnosti,
6
Tokom celog teksta Pirjevec govori o stanju u slovenakoj knjievnoj misli, te prema tome i strane autore (Ingardena, Robbe-Grilleta, Donata i Konstantinovia) svrstava o mislioce koji stupaju u dijalog i otvaraju nove horizonte slovenakoj nauci o knjievnosti.
koje predstavlja pobedu znanosti, otvara nam se ontoloka diferencija (186). I tu se Pirjevec poziva na Heideggerovu studiju Sein und Zeit (1927). Kada Konstantinovi kae: Ja hou razumevanje sveta, a ne svet koji razumevam; ja hou istoriju sveta a ne sam svet, ja pokuavam da emigriram iz sveta u njegovu istoriju, iz onoga to jeste u ono to biva (206) onda on skupa s Heideggerom kae kako hoe proces, proces u vremenu, ono to i kako nastaje, a ne samo sam svet kakav jeste. Ali dok se fenomenoloka i filozofsko-ontoloka literarna teorija koja se u to vreme poela javljati u slovenakom asopisu za miljenje i poeziju Problemi zadovoljavala promiljanjem knjievnog dela kao objekta vienog iz perspektive stalnog nastajanja u vremenu, Konstantinovi je odmah dodao i obrnutu perspektivu: njega je umetniko delo (konkretno Rembrantov autoportret) zanimalo ne samo kao predmet analize, nego ga je zanimao i sam subjekt tog razumevanja. On je prihvatao i istovremeno problematizirao krajnje objektivnu analizu: Ovaj autoportret je u stvari portret jednog Rembranta koji vie nije Rembrant, jednog Rembranta iz koga se, razumevanjem, ovom krajnje objektivnom analizom, iselio Rembrant (207). Konstantinovi je, itajui egzistencijaliste, fenomenologe i svakako Heideggera bio sasvim naisto sa tim da je metafiziko osnova svih manipulacija i svih ideologija. Ali, njegova misao ide neminovno dalje, iza, ispod razumevanja kao racionalnog procesa: Intuicionizam je sudbina svakog apsolutnog racionalizma, svakog racionalisanja iracionalnog sveta, svakog poistoveivanja sveta sa duhom: duh pronalazi, u krajnjoj taci, u klimaksu svake akcije, svet kao duh, svoj identitet sa tim svetom kao duhom, dakle taj identitet sa sobom samim, u otkriu jedne sveopte podudarnosti (212). Kao to je prigrlio avangardne umetnike, da bi ih potom i te kako kritikova (videti odlomak Produiti bez sebe), tako je usvojio i onu teorijsku misao koja se ezdesetih godina pobunila protiv metafizike i zauzela stav o neophodnoj de-humanizaciji istraivanja i pogleda na svet, tako je i na planu teorijske misli otiao dalje, okrenuo se u krug, pa osim kritike misli koja se dii svojom objektivnou, sa dna kao svoju sopstvenu izvukao i misao o orfikoj, mistinoj igri svakog apsolutnog racionalizma (uprkos njegovom verbalnom odricanju od svakog misticizma, pa ak i uprkos samoj elji da se taj misticizam zaista odbije, onemogui) (213). I eto gde ba tu na povrinu izbija Spinoza! Kazae Konstantinovi da je te orfike elemente igre naslutio ak i u apsolutno racionalistikoj Etici Spinoze, koja mi se ini, sve ee (...) kao jedno mrano, soterioloko delo, koje, raspravljajui o moralu, modo geometrico, u nekakvom udesnom kubizmu strasti, afekata, u stvari sanja ovu mranu sreu oslobaanja od sebe metodom adekvacije (213-214). Piui o Pirjevevom poimanju umetnosti Mario Kopi je istakao kako je ovom misliocu bilo jasno da metafiziko odreenje sutine i pozicije umetnosti danas nikoga vie ne privlai ne zadovoljava (Kopi 2011: 136) . To bi se isto moglo zapisati i za Konstantinovia. Obojici je bilo svojstveno i opiranje ideologiji usreivanja, traenju idealnog sveta i njegovome predstavljanju kao da je stvarno, a sve samo iz straha od pristajanja na ono to jeste, na svet takav kakav jeste. Duan Pirjevec je u poslednjoj svojoj studiji o Brai Karamazovima (1976) ovo pristajanje na svet kakav jeste snano podvukao; to njegovo pustiti biti, pustiti da se bude to to
(se) jeste, italijanski filozof Gianni Vattimo oznaio je kao pensiero debole, oponirajui ve i tim imenom nizu pravaca dvadesetog veka, podvevi ih pod oznaku pensiero forte. U ovu, njemu, inae zakletom leviaru daleku filozofiju ubrojio je marksizam, fenomenologiju, ali i psihoanalizu i strukturalizam. Suprotnost svetu zasnovanom na ideologiji usreivanja, koja je neminovno ideologija vere u apsolute, jeste svet u kojem svako ima pravo na opstanak; ono to je roeno, roeno je za ivot. Fragmenti Konstantinovievog Pentagrama, a posebno onaj o Hamletu moe se itati kao mogui most, koji spaja zahtev ovih mislilaca za raskrinkavanjem sveta metafizike, kao sveta nasilja. Srpski i slovenaki autor su sigurno u glavi imali i elju da ismeju, razoblie kritiku koja veruje u ideologiju, koja literaturu vidi kao nain i put usreivanja naroda i njegovog voenja u pravcu apsoluta. Geometrijska, savrena, zatvorena, skuena forma pentagrama, njena statinost i omeenost, pokrenuta je iznutra, razumevanjem. Sam proces razumevanja ima mo stupanja u dodir sa najudaljenijim stvarima i dogaajima. Moglo bi se rei da Konstantinovi peva himnu radosti golog razumevanja i tumaenja preko kojeg se svaka injenica vraa svetu kao nekakvom bezgraninom bratstvu. Cilj je sam taj proces razumevanja, ne nita iza ili posle njega. Kroz afektivnost ina razumevanja Konstantinovi spaja Heideggerovo poimanje bia kao tubitka, njegovu radost zbog tog to ljudsko bie ini ljudskim samo njegovo neprestano projektovanje, otvaranje, dodirivanje, ispitivanje stvari koje ga okruuju, njegovo esserci, ali i Spinozinu ozarenost zbog spajanja najudaljenijih stvari u ime povezivanja delova i celine. Skuena, precizna geometrijska, ograniena forma pentagrama podstakla je razumevanja sveta, kao ponovo otkrivenog pokreta. Sam proces razumevanja Konstantinovi naziva ognjem koji pretvara u vatru svaki led. Tu nije potreban nikakav vii cilj, nego sam akt kazivanja, jer tim aktom se nepokret poinje da kree. Bibliografija:
Svi citati iz traktata Pentagram navode se prema prvom izdanju Pentagrama, Forum, Novi Sad, 1984. Heidegger, Martin, 1969, Essere e tempo (trad. di Pietro Chiodi), Torino. Kopi Mario, 2011, Pirjevevo vpraanje o moderni umetnosti. In: Slovenska kultura in literarna veda. Zbornik prispevkov s simpozija ob 90. Obletnici rojstva Duana Pirjevca. Ljubljana Problemi, asopis za miljenje in pesnitvo. September-oktober 1968, t. 69-70. Pirjevec, Duan, 1978, Vpraanje o poeziji, vpraanje naroda. Edicija Znamenja, Obzorja, Marbor. Vattimo, Gianni, 2000, Introduzione a Heidegger. Laterza, Roma. Vattimo, Gianni, Rovatti, Pier Aldo (ur.), Il pensiero debole, Feltrinelli, 2010,
Andrea Lei
Da li je Beckett Konstantinoviev prijatelj?
U biljeci iz Rovinja, septembra 1963. godine, a citiranoj u knjizi Beket prijatelj, Radomir Konstantinovi zapisuje: Jutro. Bio na pijaci, kupio hleb i ribu. Nisam zatekao Kau kod kue. Ostavio sam u kuhinji hleb i ribu na sto, seo da predahnem, i tada se dogodilo udo: video sam hleb i ribu, video, kao da ih nikada ranije nisam video. Pruio sam ruku, da ih dodirnem (nesiguran da li su zaista tu?), i naao sam se, u tom trenutku, usred srede samog postojanja ili, bolje, zatekao sam sebe u postojanju tu, pred tim hlebom, i ribom, pred tom hranom, i to je bilo otkrie, to da postojim udo postojanja. Ne sartrovska munina, nego radost. Tiha, velika radost. Smirenost. Zahvalnost.1 I u tom trenutku gotovo mistinog predavanja svijetu, Konstantinovi se (odjednom, kako sam kae) sjeti Becketta: da li je i Beckett ikada doivio to da vidi hleb i ribu, ili su njegovo beznae i akutno osjeanje za besmisao predstavljali neku vrstu vakcine protiv takve vrste direktne spoznaje i radosti njome prouzrokovane? I Konstantinovi nastavlja:
1
Radomir Konstantinovi, Beket prijatelj, Beograd: Otkrovenje, 2000, (u daljem tekstu BP), str. 112.
Jue u Svetom Lovreu [...], pred zalazak sunca, dok smo gledali sa praga crkve trg i okolne kue, osetio sam tihu radost, kao u nekakvom izmirenju sa postojanjem. [...] Ne mogu to da ponovim. Ne da mi Beket? - Priznau: kad je to prolo, - dolazio je mrak, tuga se vraala, - osetio sam se kao izdajnik: kao da je ova moja radost, ovo izmirenje sa postojanjem, u predveernjoj svetlosti (pod magijom te svetlosti?), nekakvo naputanje Beketa, ak neka mala izdaja njega? (BP, 112-113) Po povratku kui, Konstantinovi traga za citatima o svjetlosti kod Becketta, i pronalazi u Krapps Last Tape citat kojim samom sebi potvruje da je za Becketta mrak mjesto koje ima prednost nad svjetlom, kao mjesto koje zadrava, u zatamnjenosti, smisao. (BP, 114) Beckett vie voli mrak, Konstantinovi zakljuuje. A onda, novi trenutak izotrene svijesti: A hteo sam samo da upitam: otkud moje oseanje male izdaje Beketa u onim trenucima mog izmirenja sa postojanjem, u predveernjoj svetlosti na trgu Svetog Lovrea? Gde je izdaja, tu je i neka dogma, neka apsolutizovana doktrina. Beket, koji nije hteo nita da ima, nita, nikakvo uenje, stav, nikakve principe, - da li se to sad on u meni pretvara u princip, u stvar egzistencijalne doktrine, u dogmu? (BP, 115) Sva ta pravdanja, oklijevanja, izotrena percepcija i sebe, i drugog, i svijeta; to umanjivanje sebe, i umanjivanje sopstvenog doivljaja otvorenosti i nejezine svijesti za stvari: zaista, ta je to Konstantinoviu Beckett da mu kvari trenutak iste sree i mirenja sa postojanjem? Da li je Beckett princip? Kakav je to Beckett prijatelj pred kojim je radost izdaja? U jednu ruku: naravno da Beckett za Konstantinovia jeste princip: u tekstu Gde je Tolstoj? (1959), sam Konstantinovi kae, Beckett je za njega sredinja figura epohe. (BP, 80) Ali i vie od toga: Beckett je za njega u toku njegovog ivota i njihove korespondencije porastao u knjievnu i intelektualnu figuru gotovo mitskog znaaja, u ovjeka-simbola. Za Konstantinovia, on je svetac izdrljivosti i povuenosti, utjelovljena tiina, personifikacija znakovitog odbijanja svakog znaenja (BP, 52-55), giacomettijevski lik sa demonskim oima i nevidljivim dlanovima besprijekorno istih ruku (BP, 121-122). Beckett je anti-Sartre, ovjek koji bi da opstane u postojanju ogranienom postojanjem, s onu stranu tumaenja, - s onu stranu inteligencije; on hoe da ne kazuje stvari; njegov tekst je tekst nizata, za njega je istina govora jedino u njegovoj promaenosti (BP, 83). Beckett je, po Konstantinoviu, pisac koga se ne moe citirati kako biste ilustrovali svoje tumaenje nekog njegovog stava (BP, 83-84) (pa ipak to Konstantinovi neprekidno radi). Beckettov govor je (po Konstantinoviu iz 1957.) visoko etiki terorizam koji nas vraa stravi sveta uhvaenog na delu. (BP, 84-85) I, kljuno, Beckettov govor je govor protiv moi sistema: Mo sistema jeste mo celine koja se svuda potvruje, potpuno i neposredno, pa je zbog toga svako bie, svako slovo, samo neka vrsta njegove
manifestacije, ili izraza, njegov citat. (Valjda je zato mo citata srazmerna moi sistema: tiranija je uvek citatoloka?) Sistem je jedino human: mi, van-sistemski, marginalci, jesmo nehumani: otpad Sistema, ubre humanosti. Humano je u savrenstvu koje je savreno jedinstvo Celine i delova. Nehumano je promaeno jedinstvo. A to je Beket: sjaj velike mrane oslobaajue promaenosti. (BP, 84) Dakle, Beckett jeste princip, i to princip otpora smislu, cjelini, sistemu, totalitarizmu, tiraniji. On je svetac neradosti, besmisla i samoe koja avolski uporno, beznadno, uvijek iznova formulie sopstvenu nesposobnost da se izrazi, jer nema se ni ta, ni ime, ni zato, ni kome izraziti. Terminologijom njegove najpoznatije knjige kazano, Beckett je za Konstantinovia u neku ruku princip otpora palanakoj zatvorenosti, korumpiranosti javnim moralom i istoom stila. Konstantinovi ono to vidi kao palanaku opsjednutost stilom odreuje kao silu koja nivelie i ujednaava, i preko koje je mogue negirati i pojedinanu linost i irinu velikog svijeta: Ova sluba stilu ide do njegovog obogotvorenja. Stil je sve, ovek je mnogo manje. U svetu palanke, vanije je dobro se drati ustaljenih obiaja nego biti linost. Sve to je preteno lino, individualno (ma u kom pravcu) nepoeljno je pre svega zato to je obeanje sveta, kao iste negacije palanke, dakle obeanje stilske polivalencije, a ova polivalencija je, za palanaki duh, isto otelotvorenje kakofonije, muzika samog pakla.2 Po ovome, Beckett je apsolutni, idealni antipalananin, otjelovljenje duha otvorenog, velikog svijeta koliko i savrene povuenosti i privatnosti. Ve u samim njegovim naslovima nalazi se sutina principa neimenovanja (Konstantinovi se kroz itavu knjigu o Beckettu opsesivno vraa LInnomable kao kljunom Beckettovom tekstu), koji se direktno suprotstavlja onoj drugoj planakoj opsesiji, sveotem kumovanju: Palanka je, u tome smislu, bezmerno vredna: ona imenuje neprestano, a duh palanke javlja se, tako, kao jedan duh kumovanja koji se nikada ne umara, i koji one koje je krstio ne prestaje neprestano da doziva, kao da ne eli da se oni makar jednog jedinog trenutka vrate u preanje svoje stanje iz te uloge, iz tog pozorita u koje ga je on ugradio. Na ovaj nain, odrava se neprestano ne samo vlasnost duha planke, ve se odrava i njen konkretni sistem vrednosti: pojedinci su slova u azbuci tog sistema, simboli u simbolikoj tablici vrednosti. (FP, 17) ovjek koji odbija da imenuje, ovjek koji odbija da znai, koji odbija da ita posjeduje, Beckett (onaj Beckett kakvog Konstantinovi vidi) prazni je odjek koji se uje kroz itavu Filosofiju palanke, neka vrsta njene neimenovane protivtee; evo, recimo, ovdje:
2
Radomir Konstantinovi, Filosofija palanke, Beograd: Otkrovenje, 2008. (u daljem tekstu FP), str. 7.
Racionalizam je ovde u funkciji kolektivizma isto kao i determinizam. On je pre svega ne-no, podraavanje naela Dana kao naela Javnosti. On je protivan Noi kao Tajni (nonoj tajni), jer je protivan svakoj izrazitoj subjektivnosti koja je, meutim, nezamisliva bez Tajne. [...] Naivni realizam, ili smisao za stvarnost, za ono to se ne moe pozitivno proveriti, to je na liniji jednoga sasvim primitivnog pozitivizma, jeste posveivanje u Dan, odbrana Dana od Noi, koja izmie ovome pogledu, kao to izmie dubina bia. (FP, 37) Dok je Beckett, u svom iracionalizmu i odbijanju da se pita o znaenju stvari (Konstantinovi, u udnoj impersonalnoj konstrukciji koja ne odaje da li je to bilo neto upueno njemu ili neto to je itao da li je bilo izreeno u razgovoru s nekim drugim, navodi kako je Beckett, na pitanje ta znai Joneskova Lekcija odgovorio nervozno: A zato mora neto da znai? [BP, 109] Ostaje nejasno: kome je ta Beckettova nervoza bila upuena?), Beckett koji se igra neimenovanjem kao stvaralakim inom u kome se nemogunost jezika otkriva kao nemogunost tela (Konstantinovi navodi kako je sauvao biljeke Kae Samardi koje dokumentuju njeno kopanje po Roberu za znaenja rijei linnomable, povezujui je sa neimenljivim koliko i sa prljavim, gadnim, besramnim, odvratnim [BP, 104-105]; vrlo je indikativna ova puritanska veza tjelesnog i gadnog, kod Becketta i, moda jo vie, u Konstantinovievoj spremnosti da je kod njega prepozna; vratiu se neto kasnije na ovo), Beckett koji privileguje No nad Danom i tragiki haos nad sistemom smisla i znaenja, koji je sjaj velike mrane oslobaajue promaenosti, u sutini je u Konstantinovievoj viziji pretvoren u ovjeka-oksimorona, u utjelovljenu paradoxu. Veza sa paradoxom je ovdje vrlo znakovita: to je jedan od termina koji je Roland Barthes poetkom sedamdesetih godina uveo kao ime za strategiju (za kojom je, reklo bi se, i inae tragao itav svoj ivot) otpora graanskim i malograanskim mitologijama (tom procesu okamenjivanja i ograniavanja znaenja rijei samo na ono to potvruje burujsku sliku svijeta kao realnog, racionalnog, univerzalno ljudskog i historijski i politiki nepromjenjivog),3 odnosno otpora doxi, shvaenoj kao opte prihvaene istine o svijetu, a ija vjerodostojnost zapravo poiva ne na vezi sa stvarnou na kojoj ona sama insistira, ve na sistemima moi unutar kapitalistiko-graanskog drutva.4 U tom smislu, Barthesove mitologije/ doxa funkcioniu na slian nain kao Konstantinovieva koncepcija duha palanke (iako bez Barthesovog, barem povremenog, materijalizma), tog psiholokog i kulturnog stanja svijesti koje tei zatvorenosti u sebe, redu, istoi, razumu, nepromjenjivosti, nesubjektivnosti, neistorinosti i ujednaenosti. Kao to duh velikog svijeta, koga se, po Konstantinoviu, palanka uasava i od koga panino pokuava da se sakrije, podrazumijeva pokret, otvorenost, i polivalentnost, tako se i Barthesova paradoxa (ponekad kroz ono to Barthes naziva texte de jouissance, odnosno
3
Roland Barthes, Mythologies (1957), Oeuvres compltes I, Paris: Seuil, 1993. Roland Barthes, La division es languages(1973) i La guerre des languages, Oeuvres compltes II, Paris: Seuil, 1994.
tekst naslade) odupire sveprisutnom ideolokom teroru doxe kroz odbijanje da uspostavi monolitna znaenja i zdravorazumski opteprihvaeni smisao; dakle, kroz otvorenost, neprekidni semantiki pokret, i polivalentnost.5 Veza izmeu Konstantinovievog koncepta palanake svijesti i Barthesovih koncepata doxe i buroaskog mita jedna je od stvari koje bi bilo zanimljivo istraiti, pogotovo jer je, kako to navodi Ivan Milenkovi,6 Filosofija palanke izlazila u istom periodu kada i pregrt kljunih francuskih postmodernistikih tekstova (i u istom periodu kada i Barthes formulie svoja poststrukturalistika razmiljanja o doxi, dok su Mitologije izale nekih desetak godina prije toga).7 Meutim, ono to mene ovdje primarno zanima je idejna veza koja se, nezavisno od direktnih linija uticaja, moe uspostaviti izmeu palanke, velikog svijeta, doxe, paradoxe, Beckettove bilingvalnosti, odnosa Irska/Pariz u njegovom djelu, i problema bliskosti i prijateljstva, kao i problema itanja grotesknog kao ozbiljnog. Znam, ovo je poprilian vor koji predlaem da ovdje pokuam raspetljati. I zato je najbolje u ovom trenutku vratiti se na svjetlo na kome se sve bolje vidi. Jer, meu Beckettovim djelima ima jedno od onih koje Konstantinovi pominje par puta samo usput, a to je Happy Days, dvoinka u kojoj Winnie, dobro ouvana sredovjena ena sa bisernom ogrlicom oko vrata, po mogustvu plavua,8 provodi dva dana, sa nejasnim intervalom izmeu njih, ali tokom kojih se vidi da ju je neka nepoznata kataklizma zakopala u zemlju prvo do struka (u prvom inu), a zatim i do vrata (u drugom), i tokom kojih ona pokuava da osmisli svoju statinu egzistenciju igrajui se enskom torbicom i njenim sadrajem (ealj, ru, sredstva za umirenje), eirom i suncobranom, odlaui samoubistvo i pjevanje svoje pjesme, sjeajui se prolosti, i pokuavajui da vodi razgovor sa svojim muem Willijem, koji ivi negdje u rupi u zemlji iza nje, i koga ona tek povremeno uje i vidi. Naravno, iz ovog je kratkog siea (ili barem iz naina na koji sam ga ja ovdje predstavila) jasno da se kataklizma koja sve vie zatrpava Winnieno tijelo i razlae njen govor i svijest, zapravo, moe shvatiti i alegorijski, i da se ova drama, uprkos nadrealnom okruenju i bizarnim materijalnim okolnostima u kojima se nalaze Winnie i Willie, moe itati ne samo kao filozofska studija o dezintegraciji jezika i subjekta u jeziku, ve i kao izuzetno precizna, gotovo hiperrealistina, vivisekcija ustajalog graanskog braka i nadolazee starosti u samoi udvoje. Pri tome je ovu dramu svakako mogue itati i kao satiriki prikaz samozavaravanja koje je mogue uloiti da bi se apsolutno nepodnoljiva situacija uinila smislenom i podnoljivom (otuda naslov Happy Days: Winnie kroz cijeli komad ubjeuje sebe da je to kroz
Roland Barthes, Le plaisir du texte (1973), Oeuvres compltes II, Paris: Seuil, 1994, str. 1521. Ivan Milenkovi, Paradoks stvarnosti i zlo banalnosti, Sarajevske sveske, 2011: 35-36, str. 488. 7 Jedna, meutim, napomena: u Filosofiji palanke, Konstantinovi mit (mit u punom znaenju te rijei) shvata kao stvaralaki izraz plemenske, a ne palanake svijesti. Palanka bi voljela da moe da stvara mitove, ali je, s obzirom da nije vie pleme (sa njegovom potpunom vanvremenskom zatvorenou), ve je uronjena u storiju koju ne moe da prihvati, ona to vie ne moe, i zbog toga pati. (FP, str. 141143.) 8 Samuel Beckett, Happy Days, u The Complete Dramatic Works, London: Faber and Faber, 1986, 135168, str. 138.
5 6
ta prolazi jo jedan sretan dan ispunjen malim blagoslovima); ali isto je tako mogue interpretirati je i kao iznenaujue feminocentrinu priu o tome kako ene uspijevaju kroz samoironiju nai smisao u konvencionalnim brakovima bez ljubavi i sa mukarcima koje je, to bi rekle Freudom inspirisane feministkinje,9 patrijarhat nauio jedino emotivnoj hladnoi. U tom smislu je, na primjer, mogue itati sljedei odlomak kao izuzetno gusto klupko autoironije, svijesti o nevoljenosti, proglaenja brane samostalnosti, samozavaravanja, i spremnosti da se ruka, uprkos prethodnim emotivnim razoarenjima, i dalje dri ispruenom, kao ponuda njenosti, i jo uvijek prisutna volja za komunikacijom: WINNIE: Was I loveable once, Willie? [Pause.] Was I ever loveable? [Pause.] Do not misunderstand my question, I am not asking you if you loved me, we know all about that, I am asking you if you found me loveable - at one stage. [Pause.] No? [Pause.] You cant? [Pause.] Well I admit it is a teaser. And you have done more than your bit already, for the time being, just lie back now and relax, I shall not trouble you again unless I am compelled to, just to know you are there within hearing and conceivably on the semialert is... er... paradise enow.10 Ovdje se komika (potencijalno ironijska) hiperbola o tome kako je muevljeva blizina i njegova polovina svijest o njenom prisustvu neka vrsta raja mijea sa tragikom Winnienih poziva da je Willie pogleda, da joj neto kae, da doe da ivi tamo gdje ga ona moe vidjeti, koji sve vrijeme idu uz samozatajno prihvatanje mogunosti da on moda ne eli nita od toga; a opet, sa druge strane, njena sposobnost da osmisli svoj ivot potpunim besmislicama, njeno otvoreno priznavanje elje za ljubavlju i veselo suoavanje sa injenicom da je ono to je dobila daleko od onoga to je eljela (Oh I know you were never one to talk, I worship you Winnie be mine and then nothing from that day forth only titbits from Reynolds News.11) ine Winnienu bitku da uiva u ivotu uprkos svemu i duboko apsurdnom, i tragikomikom, i gotovo herojskom. Ta i takva Winnie izgovara reenicu koja je, u kontekstu onoga to Konstantinovi definira kao Beckettovo stavljanje na stranu noi, i svoju izdaju Becketta u trenutku kada on sam doivi trenutak iste radosti i uivanja u svjetlu, izuzetno zanimljiva. Na poetku drugog ina, kada nam se Winnie ukae zakopana do vrata (i sada ne samo nesposobna da se zabavlja svojom torbicom, ve i da posegne za pitoljem koji je u prvom inu postojao na ivici svijesti, linije vida i unutar dohvata ruke kao mogunost konanog bijega od besmisla kroz samoubistvo), njene prve rijei su: Hail, holy light.12 Aliteracijska punoa ovog pozdrava svetom svjetlu (nema naina da se te tri rijei izgovore a da ne zvue kao molitva, bez obzira na okolnosti),
Ovo je teza za neki drugi lanak, ali osnovna ideja je vjerovatno najjasnije predstavljena u sljedeoj knjizi: Jessica Benjamin, The Bonds of Love: Psychoanalysis, Feminism, and the Problem of Domination, New York: Pantheon Books, 1988. 10 Samuel Beckett, Happy Days, str.150. 11 Ibid., str. 167. 12 Ibid. str. 160.
9
u kombinaciji sa injenicom da komad zavrava Willijevim uzaludnim naporima da se popne do Winnie (i koji se, kao i sve drugo to likovi u komadu rade, mogu itati i kao tragini promaaj, i kao komiki promaaj, i kao traak nade zbog toga to je barem pokuao da uradi neto takvo, premda prekasno i bezuspjeno), ine se kao protivtea Konstantinovievoj tvrdnji da Beckett daje prednost mraku. Pa ak i da daje prednost beznau. Pored toga to otvara mogunost da je Konstantinovievo itanje Becketta nekako jednosmjerno, ovo je vano upravo zbog toga to je ta prednost data beznau, besmislu i mraku koju Konstantinovi pripisuje Beckettu, i ovjeku i piscu, razlog za taj osjeaj izdaje zbog osjeanja radosti, i izvor malih nesporazuma i stalnog osjeaja strepnje da e Becketta neim uvrijediti ili povui pogrean potez. itava priroda njihovog prijateljstva bila bi stavljena pod znak pitanja ako bi se pokazalo da je Konstantinovi pogreno proitao Becketta kao strogog u svom beznadnom asketizmu. Dodue, Konstantinovi time ne bi bio jedini s kojim je Beckett imao odnos koji bi se mogao nazvati problematinim; Tim Parks, u svojoj recenziji nedavno objavljenom drugom tomu Beckettovih pisama, ukazuje na to koliko je Beckettovih pisama sluilo tome da, kako on kae, uspostave pravila za meuljudske odnose koja su rigidno definisana i esto ekstravagantno asimetrina.13 Nasuprot Konstantinovievim ponavljanim pozivima da doe u Rovinj, koji svi bivaju odbijeni, stoji Konstantinovievo priznanje o mjestima u Beckettovom ivotu u koja on nikad nije uao: Nisam bio u Isiju. (Ali ga ponekad vidim, sa listom u ruci, i zagledanog u taj list, kao da nije mrtav. U Isiju.) Nikad nas tamo nije pozvao. Ne alim. Nikad nisam bio u njegovoj pariskoj kui. (Ako je to bila njegova kua?) Ne alim: nita njegovo nije bilo njegovo. (Rekao sam to ve? Valjda jesam. Ali zato mi se ini da to nikad ne mogu dovoljno da kaem?) (BP, str. 45.) Na ta se to Rekao sam to ve? zaista odnosi? Na to da nita Beckettovo nije Beckettovo, ili na nedostatak aljenja? Jer aljenje koje je ponovljeno dvaput, u gotovo ritualnom prizivanju, prestaje biti nepostojee. Ono je tu, izgovoreno; istina, Konstantinovi insistira na tome da taj asimetrini odnos objasni (opravda?) time to je Beckett iva inkarnacija svoje sopstvene poetike: odbijanje da se znai, znakovita nesposobnost da se komunicira, odbijanje da se preda drugom, voljno odricanje reciprociteta meu ljudskim subjektima, jer, doista, ta je subjekt, ako smo odustali od toga da ita znaimo i da ikome pripadamo... Ali, ini se, puno tee je Konstantinoviu padala Beckettova nespremnost da odgovori na njegove pokuaje da pokrene, za Konstantinovia, vane teme o intelektualnim deavanjima (i u tom smislu, mislim, nedostatak aljenja zbog nedostatka neega tako graanski obinog kao to su reciproni pozivi za kune posjete ipak treba uzeti zdravo za gotovo). Konstantinovi priznaje da Beckett nije reagovao na njegove pokuaje da s njim porazgovara o kritikoj recepciji njegovog djela (BP, 45), o Batailleu (Teko sam to prihvatio; BP, 46); da nikada nisu razgovarali o Jovu
13
Tim Parks, On Needing to be Looked After: The Letters of Samuel Beckett: 1941-56, London Review of Books, 33:23, 2011, str. 3.
(BP, 55), ni o Joyceu (BP, 88); da nikada nisu govorili o Sartreovoj kritici Godota kao o plau buroazije (opet ono: Ne alim.) (BP, 91), niti o Lukaevoj tezi da je ta ista drama izraz krajnje patologije (i opet ono: Ne alim.) (BP, 92). Jo tee od utanja o Batailleu, Konstantinoviu je pala Beckettova primjedba o Sartreu koja je glasila: To je inteligentan tip: Eto tako. Eto: malo mi je da kaem da sam bio zbunjen: to, inteligentan tip, za pisca Munine? Za pisca Bia i nitavila? To, to bi bila pohvala za mnoge, ovde je poruga, i to poruga u formi pohvale, neto neprilino razgovoru prijatelja. Uutali smo. Bila je to pauza, velika, muna, beketovska pauza. (BP, 82) Konstantinovi prizaje koliko ga je to Beckettovo nepotovanje prema Sartreu muilo, i jednostavno zakljuuje: Nisam ga razumeo, eto to je to. (BP, 82) I iako u daljem tekstu pokuava da nae intelektualno objanjenje za tu vrstu poruge, sljedea stvar je jasna: svi ti promaaji da se iz Becketta izvue intelektualan razgovor desili su se ve na poetku njihovog prijateljstva. Asimetrinost odnosa i utanje su se nastavili i dalje; iz Konstantinovievih biljeki koje idu uz ova Beckettova pisma jasno je da je Konstantinovi esto morao da iz sekundarnih izvora deifruje ta bi bila prava priroda dogaaja koje Beckett usput u tim pismima spominje. Nerazumijevanje je bilo ugraeno u odnos, i Konstantinovi to izuzetno jasno formulie: Ne, nije mi tad bio blizak. Ali to je zato to je izmeu njega, zatvorenog u utanje, i mene bila moja (?) tenja ka govoru, koja me je drala u vlasti, uprkos svemu, i to ak u toj meri (znam to noas) da je za mene moral bio neodvojiv od govora, kao da nisam mogao da razumem moralnost koja uti: kao da je Beket morao da progovori o Bataju da bi, za mene, sauvao moralnost. Nisam mogao da razumem moralnost koja uti: nisam mogao da razumem Beketa. [...] Hou da kaem da je taj moral kao govor, taj brbljivi moral, bio tada izmeu mene (brbljivca, jo uvek?) i ovoga oveka koji je pre i posle svega dovodio u pitanje taj brbljivi moral. (BP, 46) Iz tog istog kontrasta izmeu morala koji uti i morala koji govori Konstantinovi naposljetku tumai i Beckettov komentar o Sartreu kao o inteligentnom tipu: i Sartre je brbljivac, koji mora da kazuje stvari da bi bio moralan, i zato Beket nee da bude Sartr. (BP, 83) Ali pri tome Konstantinovi zaboravlja dvije stvari: da je i Beckett, u svojim djelima barem, brbljivac, i da se na samom poetku njihove prepiske Beckett izbrbljao na nain koji je otvarao mogunost jednog sasvim drugaijeg, i mnogo manje ozbiljnog odnosa od ovog koji Konstantinovi pokuava od njega izmamiti. Jedno od prvih Beckettovih pisama Konstantinoviu i Kai Samardi, naime, sadrava izvinjenje zbog neprijatnosti koje je njegov boravak u Beogradu njima izazvao, i za sve okrivljuje svoj sopstveni sale charactre. (BP, 17) Konstantinovi u svojim biljekama kae da ne zna ta se krije iza ovih rei, jer nikakvih neprijatnosti nije imao; a zatim napominje da je to jedan od onih divnih i dragocenih nesporazuma koji nam daju uvid jednih u druge. U ovom sluaju, taj trenutak Bec174|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
kettovog uzgrednog kuenja samog sebe (BP, 25), i to, kako napominje Konstantinovi, ljudima koje jedva to je upoznao (BP, 27), omoguava Konstantinoviu da se posveti u Becketta koji je ovjek sa onu stranu tatine, koji uspeva da ostane na odstojanju od sebe (?), od ma ega svog (BP, 26), koji zastupa nihilizam gluposti okrenute protiv mudrosti obogovljenog posedovanja. (BP, 27) Iz jednog usputnog komentara, izniklog iz nesporazuma, Konstantinovi rekonstruie itavu Beckettovu poetiku; ali, ini mi se, odmah nakon toga odbija da uzme u obzir implikacije te poetike (i tog naina ivota), i samog tog komentara. Konstantinoviu, ipak, treba Beckett koji e biti izvor fascinacije; njemu ovaj Beckett koji ne zna o emu govori (iza tog utivo formulisanog. Ne znam ta se krije iza ovih rei krije se puno prirodnija reakcija: O emu on to?) i koji se izbrblja na raun svog sale charactre, njemu treba eventualno kao povod za meditaciju o prirodi identiteta koji odbija da bude identitet. Ali, Beckett mu je, zapravo, lijepo rekao, i to na nain koji je nedvosmislen i kristalno jasan: ja sam ovjek poganog karaktera (kako je ta fraza prevedena ovdje), of filthy character (kako bi to bilo na engleskom sa koga kao da je Beckett ovdje prevodio). Ne postoji jasniji nain da se neko samoodredi od ovoga: ja sam osoba prljavog karaktera. Koja je u stanju da se o tome izbrblja pred ljudima koje je tek upoznao. Budite spremni na sve. Ti brbljivci, esto poganog karaktera, bez autocenzure, dio su Beckettovog opusa koliko i pauze u njegovim dijalozima, koliko i tiina i besmisao koji Konstantinovi uje iza svake Beckettove izgovorene rijei. ak je i ovo izbrbljavanje na raun svog sale charactre povod za Konstantinovia da kae da je Beckett pauza, najvea za koju znam, u ovom svetu posedovanja, svetu koji se uasava pauze, svetu u kome saradnja sa pauzom je najvei zloin. (BP, 26) Ali ovo nije bila pauza, ve izbrbljavanje, ali namjerno, paljivo formulisano i autoironijski precizno i tano (otuda te uvene pauze izmeu poganih verbalnih ispada u Beckettovim djelima, ini mi se: one su trenutak paljivog traenja prave rijei, najubitanijeg mogueg samodefinisanja), od one vrste koja navodi Winnie da nastavlja da se obraa Williju koji jedva da progovara, od one vrste koja navodi gospou Rooney iz radio drame All That Fall da se samoodredi reenicom: Oh I am just a hysterical old hag I know, destroyed with sorrow and pining and gentility and church-going and fat and rheumatism and childlessness.,14 od one vrste zbog kojeg Krapp samog sebe, mlaeg, procjenjuje kao young whelp sa njegovim aspiracijama, enjom za redovnijom stolicom i planovima da manje pije i da vodi manje obuzimajui seksualni ivot,15 od one vrste koja navodi Krappa da sladostrasno uiva u zvuanju rijei spool, sa
Samuel Beckett, All That Fall, u The Complete Dramatic Works, London: Faber and Faber, 1986, 169199, str. 174. 15 Samuel Beckett, Krapps Last Tape, u The Complete Dramatic Works, London: Faber and Faber, 1986, 213-223, str. 218. Uzgred, ini se da je ta slika mladog Krappa (i, za razliku od Konstantinovia, nemam namjeru ne naglasiti da je samo njegovo ime ortografska varijacija na rije crap - govno ili sranje; Beckett je bio daleko od toga da bude suptilan) poprilino autobiografska. I pie i konstipacija su stvari koje su, sudei po njegovoj korespondeciji, muile mladog Becketta. O seksu je, meutim, izgleda ipak bio manje voljan da govori. (Vidjeti: Denis Donaghue, Beckett before Godot, The New Criterion, maj 2009, 12-17.
14
tom kombinacijom stool (stolica) i poo (kaka) koju ona u sebi sadri.16 A Konstantinovi je prirodu tog izbrbljavanja proitao, u vrlo beketovskom paradoksu, na istovremeno apsolutno taan i potpuno pogrean, jer potpuno intelektualizirani nain. I, izgleda, to je vie shvatao ta predstavlja Beckett marginalac, otpadnik, neizrecivo prljavi i pogani, to je vie Konstantinovi tu njegovu prirodu tumaio kao apstraktnu pobunu protiv tiranije sistema i sistemske humanosti; i to je vie imao potrebu za intelektualnim razgovorima o Sartreu i Batailleu, i bio sve vie slijep za jasne signale koje mu je Beckett slao da to njega, naprosto, barem u tom prijateljstvu, ne zanima. Ali, jo vanije (barem za nas koji nismo dio tog prijateljstva), otuda Konstantinovieva potreba da, znajui sve, u potpunosti shvatajui veze margina/otpad/tijelo u raspadanju/jezik u raspadanju/iracionalno/besmisao u Beckettovom djelu, tumai te veze tragiki. Ovdje nam je Filosofija palanke ponovo od pomoi, jer iz nje je jasno da Konstantinovi otvorenost velikog svijeta i princip noi, tajne i otpadnitva, povezuje sa tragikim; odnosno, kako on kae, a ovdje je nemogue ne pomisliti na Becketta, onakvog kakvim ga on doivljava: [...] duh palanke, protivan duhu tragedije samim tim jer je protivan stvarnom otpadnitvu, stvarno-delatnom odrodu, bez koga nema tragedije (svaka tragedija lei u jednom ovakvom otpadniku od zakona, na jednoj ovakvoj pukotini u zakonu), spaja sarkazam mrnje sa sentimentalizmom upravo odsustvom subjekta koji do sebe dolazi tragedijom, koji svoju egzistenciju uistinu moe da zasnuje samo njome, kao traginu egzistenciju. (FP, str. 21.) Iako neto ranije pominje da je palananin lien istog humora koliko i stvarne egzistencije koja mu je uskraena tiranstvom postavljenih vrednosti (FP, str. 20.), Konstantinovi zapravo, koliko se meni ini, nikada ne odreuje ni isti humor ni stvarnu egzistenciju nita jasnije od svog koncepta svetskog duha, kao idealno-otvorenog (FP, str. 5.); ve se i nepalanaka egzistencija i veliki svijet neminovno vezuju uz konceptom tragedije i njenog osnovnog nemira kao metafizikog (FP, str. 23.) Palanka je sveprisutna (na nain na koji je Barthesov buroaski mit sveprisutan), ona je u duhu, a ne neki specifini prostor; tavie, i ovaj svet apsolutne otvorenosti postoji samo u duhu palanke, u njegovom strahu od sveta, da je taj svet jedan nedvosmisleno palanaki svet. (FP, str. 5.) Upravo sveprisutnost palanke, i postojanje velikog svijeta iskljuivo kao njene antitee, vezuje stvarnu egzistenciju u njenoj otvorenosti u otpadnitvo i no i tajnu; jedino te stvari omoguavaju da se subjekat sakrije od palanakog pogleda. I dalje: po Konstantinoviu, ini mi se, to je pobuna stvarnija, to je apstraktnija; i otuda on kae da je Beket onaj koji pokuava da se probudi iz komara istorije, a koji se budi (?) za komar vanvremenosti, tzv. venosti ili nitavila; ili, jo jasnije: Antimetafiziki, on je osuen na metafiziku. (BP, str. 90.) I otuda, neminovna tragedija; ali tragedija ne bi bila neminovna da je veliki svijet stvaran i stvarno otvoren; tada bi bio mogu i isti humor koliko i stvarna egzistencija.
16
Samuel Beckett, Krapps Last Tape, str. 216..
Zbog te vrste veze koju uspostavlja izmeu nepalanakog, tragikog, nonog, tajnog i otpadnikog, Konstantinovi kao da ne vidi komiku Beckettovih otpadnika; on ni jedan put, koliko sam ja uspjela da vidim, ne pominje koliko su Beckettova djela, naprosto, karnevalski, bezobrazno, prostaki, psovaki, naprosto, smijena i duhovita.17 Sva ta tijela u raspadanju, oni likovi u kontejnerima za smee (kao to su Nagg i Nell iz Kraja partije), likovi koji komentariu sopstveno fiziko raspadanje i neposlunost sopstvenih fiziolokih funkcija, nisu nipoto samo tragiki, ve i duboko, sutinski, komiki likovi, i povod za onu vrstu smijeha koji Bahtin naziva glavnim sredstvom detronizacije autoriteta i izvrtanja ustaljenih vrijednosti i pravila. U svojoj knjizi o Rabelaisu, Bakhtin definie smijeh kao specifian oblik istine sam po sebi; on se ne moe transformisati u ozbiljnost a da pri tome ne narui istinu koja se njime iskazuje. Po njemu, smijeh oslobaa ne samo od vanjskih zabrana, nego prvenstveno od straha kao unutranjeg cenzora, i od specifinih strahova od nedodirljivih svetinja, svete prolosti, i moi.18 Kod Becketta, upravo je komika, a ne ozbiljna sartreovska munina, ta koja omoguava da se spozna apsurd; Beckettov apsurd je vulgaran i komian, a ne metafizici okrenut; recimo, ovdje, u All That Fall, kada gospodin Slocum, vozei gospou Rooney na eljezniku stanicu, pregazi kokoku svojim autom: MRS ROONEY: [...] What a death! One minute picking happy at the dung, on the road, in the sun, with now and then a dust bath, and then - bang! all her troubles over. [Pause.] All the laying and the hatching. [Pause.] Just one great squawk and then... peace.19 Banalnost te slike kokoke pregaene na cesti, banalnost filozofiranja koju njena banalna smrt proizvede, komiki stav prema smrti uopte koji je tu uspostavljen, u direktnoj su opreci prema ozbiljnosti i metafizici koju Konstantinovi vidi u Beckettu. Svijet koji je tu prikazan nije veliki tragiki svijet otvorenosti i vjenosti, ve mali palanaki svijet koji se ukazuje u svoj svojoj banalnosti, komici, ali i samosvijesti i polivalentnosti. Nije ni udo; Beckett moda jeste pobjegao iz Palanke Dublin, ali doekala ga je Palanka Pariz, u kojoj veliki umovi kao to su njegov i Sartreov ne komuniciraju u apstraktnoj, vjenosti okrenutoj, tragikoj uzvienosti, ve gunaju jedan protiv drugog kao dva provincijalca. Te dvije palanke, dodue, razliitog su tipa, i bijeg iz jedne u drugu nije isti; niti one doivljavaju Beckettovo klovnovsko otpadnitvo na isti nain. Kako to primjeuje Adrienne Janus, tumaenja Becketta se u francuskom i irskom kontekstu radikalno razlikuju, i gotovo da ne komuniciraju izmeu sebe; dok francuska kritika tradicija vidi Beckettovo osciliranje izmeu tiine i blebetanja kao proizvod raspada subjekta, irska kritika ita tu istu tiinu i blebetanje kao proizvod ras Ova opservacija, i o Beckettu, i o tome kako ga ozbiljno shvata Konstantinovi, puno toga duguje slinoj misli koju je izrekao Zoran Milutinovi u jednom naem veselom razgovoru. Hvala mu na tome. 18 Mikhail Bakhtin, Rabelais and His World, prev. Hlne Iswolsky, Bloomington: Indiana University Press, 1984, str. 94. 19 Samuel Beckett, All That Fall, u The Complete Dramatic Works, London: Faber and Faber, 1986, 169199, str. 179.
17
pada svijeta; odnosno, dok se za jedne Beckett bavi metafizikom odsustva, za druge su njegova djela o politici prisustva.20 I dok su Konstantinovi (i Kaa Samardi) gradili svoje prijateljstvo s Beckettom na francuskom jeziku i oito prilazili njegovom djelu sa svijeu o iskljuivo francuskoj kritikoj tradiciji, u isto vrijeme se Beckett vraao engleskom jeziku, piui komade kao to su All That Fall, komad koji se, za Becketta iznenaujue konkretno, bavi politikim, kulturnim i jezikim identitetom protestanata unutar Republike Irske i u odnosu prema njenoj katolikoj veini.21 Beckett poznaje palanku, i pie o palanci; i moda je teta to je Konstantinovi odustao od toga da u igru svog prijateljstva sa Beckettom uvede i treu palanku, onu jugoslovensku i sovjetsku, iz ije perspektive je Beckett buroaski pisac, a Konstantinovieva interpretacija njegovog djela simptom dekadencije jugoslovenskog komunizma (BP, 91-93). Beckett bi se moda prijatnije osjetio u svojoj ulozi sveca metafizikog oaja i demonske askeze koju mu je pripisao Konstantinovi da je bio upuen u grotesknost napada koje je Konstantinovi pretrpio zbog svog velianja Beckettovog djela. Konstantinovi opet ispisuje to ne alim kada govori o, Beckettu nikad ponuenom, objanjenju da su Sartre i Beckett, iz beogradske perspektive, bili jedan drugom puno blii nego to su to bili u Parizu, jer su napajali istu potrebu da se prui otpor agresivnom optimizmu komunistike politike i zvanine kulture (BP, 37 i 91). Beckett moda jeste utao kada mu je Kaa Samardi postavila pitanje da li se u istoriji ekajui Godoa desilo da jo neka predstava bude izvedena samo jednom, iza zatvorenih vrata, kao to se to desilo sa beogradskom predstavom 1956. godine; ali moda je upravo apstraktnost tog pitanja bila ono na ta se nije moglo odgovoriti. Palanaka apsurdnost zabrane te predstave, njeno izvoenje iza zatvorenih vrata, samo za uski krug prijatelja, u ateljeu slikara Mie Popovia, na Starom sajmitu (BP, 34-37), naravno da su za Konstantinovia i njegove beogradske prijatelje bili veliki kulturni skandal. Ali su i zabrana i njeno krenje kroz privatnu predstavu (i neka mi ovdje oproteno bude za ovu heretinu misao), u Beckettovim oima, i iz njegovog praktinog iskustva umjetnikog siromatva,22 mogli izgledati kao ilustracija jedne izuzetno privilegovane, dobrostojee i elitistike marginalnosti. I je li smrtna ozbiljnost s kojom su oni njega tretirali zaista bila neto to je Beckett, pogani otpadnik, majstor komikog apsurda, zaista mogao u potpunosti razumjeti? Sluaj Godo u Beogradu bio je neponovljiv, jer su okolnosti u kojima je intelektualna elita tadanje Jugoslavije i Beograda funkcionisala bile vrlo specifine. A Beckett je, i ovo Konstantinovi ne komentarie, na sve Konstantinovieve vijesti o izvoenjima svojih komada u Jugoslaviji odgovorio naizgled smuenim, ali zapravo vrlo praktinim: Nisam potpisao nikakav ugovor, ali
Adrienne Janus, In One Ear and Out the Others: Beckett.... Mahon, Muldoon, Journal of Modern Literature, 2007, 180-196., str. 182. 21 Vidjeti, na primjer: Brynhildur Boyce, Pismires and Protestants: the Lingering Dissolution of Samuel Becketts All That Fall, Irish Studies Review, 2009, 499511; i Emily C. Bloom, The Protestant thing to Do: Anglo-Irish Performance in James Joyces The Dubliners and Samuel Becketts All That Fall, Texas Studies in Literature and Language, 2009, 1-17. 22 U pismu od 5. 2. 1959, Beckett, koji je dotad ipak vjerovatno stekao neku finansijsku stabilnost, pie o prijateljima koji prolaze kroz teke faze u ivotu jer nemaju posla ili im finansijske mogunosti ne dozvoljavaju da ive tamo gdje bi eljeli. (BP, 38-40)
20
ja takve stvari zaboravljam. Time su se sigurno pozabavili Les Editions de Minuit i Autorska agencija. (BP, 41) Odnosno: Sve je to jako lijepo, ali ta je sa mojim autorskim pravima? Subjekat je moda u raspadanju, ali ipak mora od neega da ivi; nemamo svi prijatelje koji su u prilici da prikazuju predstave u svojim ateljeima; neemo o Batailleu, ali gdje je moj honorar (Beckett u jednom pismu zapravo i trai da se Konstantinovi raspita koliki je iznos njegovih autorskih prava u Jugoslaviji, i da se omogui da se taj iznos stavi na raspolaganje njegovom sinovcu; BP, 94-95). Beckett kao da je poruivao: neka vama visokim intelektualcima koji funkcioniete unutar jedne socijalistike drave, i imate kuu u Rovinju, ta borba protiv zvaninog optimizma i pravo na tragiku individualnost, ali ja ovdje vodim stvarne egzistencijalne bitke. Taj nesrazmjer izmeu visokog intelektualnog tona njihove komunikacije koji pokuavaju da nametnu Konstantinovi i Samardi, i Beckettove pragmatinosti i vrlo konkretnih i egzistencijalno preciznih stvari o kojima on njima pie, zapravo, esto djeluje komino na jedan sasvim beckettovski nain. I da se ponovno vratimo svjetlu: jedna od praktinih stvari o kojima je Beckett pisao Konstantinoviu je istovremeno, u duhu Konstantinovievog itanja njegovog djela, i gotovo metafizike i poetike prirode. Radi se, naime, o drugoj operaciji katarakte koja je, kako kae Konstantinovi, za Becketta znaila jedno veliko otkrie svetlosti, radosno, zaprepaujue, ali i bolno. (BP, 148-150) Ta vijest je bila posle depresije iz dana Nobelove nagrade prva a valjda i poslednja njegova radost koja je stigla do nas. (BP, 150) A u istom tom periodu, Beckett se sve vie posveivao teatru, poslu o kome je Konstantinoviu malo pisao: Za mene teko utanje: taj njegov rad u pozoritu kao da nije bio za nas: pripadali smo njegovoj literarnoj egzistenciji (pre svega onoj Comment cest) iz koje je on pokuavao da izae u pozorite, da ulogu pisca zameni ulogom reditelja: da avolji rad zameni igrom? Da obavezu (i obavezanost) zameni lakoom? Da iznad svega izae iz samoe? (BP, 135) A ja bih dodala: da iz mraka izae na svjetlo, pa makar ono bilo i scensko. Na fotografijama sa proba njegovih komada, primjeuje Konstantinovi, Beckett izgleda ak srean, [p]ristaje da ga fotografiu. I ak (greim li?) kao da to i voli (BP, 107). Taj Beckett nije vie Moloa u mranoj umi. I to nije vie mrana uma: nismo to vie mi. Nije to ova no. (Greim li?) (BP, 107). Iako jasno vidi to to vidi, Konstantinovi kao da ne vjeruje sopstvenim oima: njegov mrani asketski svetac demonskih oiju odjednom kao da uiva u igri i uiva u svjetlu. I u tom predavanju svjetlosti, on ga polako naputa, polako nestaje s vidika, polako poinje da pie sve krae i sve rjee. Polako ga izdaje, kroz svjetlost i radost, predavanje igri, kao to je Konstantinovi jednom pomislio da je on izdao njega. Ili se moda ipak ne radi o izdaji, ve o jednom od onih divnih nesporazuma koji nas posveuju jedni u druge, kao na poetku njihovog prijateljstva. Moda je Konstantinovi pogreno proitao to privilegovanje noi u Krapps Last Tape; moda je oklijevajue priznanje radosti i posveenje svjetlu pogreno protumaio kao posveenje mraku. Odlomak tog komada na koji upuuje Konstantinovi odnosi se na jedan isjeak Krappove trake, koju on, nervozno traei jedan specifian dio (u
kome se, beskrajno dirljivo i beznadno, opisuje kraj jedne ljubavne veze), premotava unaprijed, tako da se uju samo fragmenti reenica. U tim fragmentima, meutim, mlai Krapp sa trake govori o iskustvu jedne vjetrovite martovske noi, kada je, stojei na kraju keja i posmatrajui valove kako se odbijaju o granitne stijene u svjetlu svjetionika doivio, napokon, viziju: What I suddenly saw then was this, that the belief I had been going on all my life, namely - [KRAPP switches off impatiently, winds tape forward, switches on again] great granite rocks the foam flying up in the light of the lighthouse and the wind-gauge spinning like a propeller, clear to me at last that the dark I have always struggled to keep under is in reality my most [KRAPP curses, switches off , winds tape forward, switches on again] - unshatterable association until my dissolution of storm and night with the light of the understanding and the fire - 23 Tu se taj dio prekida, i poinje pria o kraju ljubavi (koja se deava pod jarkim suncem, na amcu, u trenutku beskrajno tune njenosti). A ta je poanta te olujne noi i velike vizije? Da su razumijevanje i svjetlo razloili oluju i no? Da je dolo do nekog prevrata u razumijevanju ivota i svijeta? Da se vidjelo - ta? Da li se desilo neko mirenje s postojanjem? Ili je Krapp traio trenutak kada je ljubav prestala, i kada je dvoje ljudi odluilo da se razdvoji. Jer ti trenuci u kojima ipak, uprkos svemu, pokuavamo komunicirati ak i kad je to beznadno, ine ona vorita u kojima se ukazuje mogunost sree. Kraj tog komada, u kom Krapp stariji slua Krappa neto mlaeg kako se sjea Krappa jo mlaeg kako odbija da ali za izgubljenom ljubavlju jer mu je ta no kod svjetionika podarila vatru koju ranije nije imao: da li to najstariji Krapp ipak ali za ljubavlju koja je bila dovoljno lijepa da je i u trenutku svoje smrti sadravala njenost i mir? Da li se i ovdje, kao i u Happy Days, radi o slojevima samozavaravanja i samosvijesti koji ne doputaju ni potpuno tragiko i potpuno komiko itanje. ini mi se da ovdje, kao i u drugim Beckettovim djelima, odbijanje teksta da znai samo jedno ne znai odbijanje mogunosti viestrukosti paralelnih znaenja; i Konstantinovi to zna jednako dobro, ali ipak Becketta, po sopstvenom priznanju, pretvara u dogmu, a svoj trenutak radosti u izdaju prijateljstva. Da li je Beket otiao (Otiao je. [...] na kraju [ je], evo, ipak uspeo da se pokrene, - uspeo je da ode. To je divno. To je strano. BP, 156.) od Konstantinovia zato to ga je ovaj zakopao u samou i siromatvo? I u francuski jezik, na kom je, navodno, najlake pisati bez stila, (BP, 87-88) izricati rijei bez znaenja koje upuuju na prazninu i asketizam beznaa? I u svetaku ulogu u kojoj se nije moglo biti prljavim i poganim, u kojoj se nije moglo biti jednim o svojih klovnova? Ili su obojica otili jedan od drugog, jer je jedino ta izdaja otvarala mogunost radosti i uivanja u svjetlu? Je li ta meusobna izdaja bio savreni kraj jednog divnog nesporazuma? Jednog prijateljstva.
Samuel Beckett, Krapps Last Tape, str. 220.
23
MANUFAKTURA
Toma alamun Boidar ujica Mira Martinovi Stevan Tonti Seida Beganovi Milan orevi Katja Perat Drako Lukovi Meta Kuar Admiral Mahi Milazim Krasniqi Ilire Zajmi Nadija Rebronja Enver Kazaz Jovanka Stojinovi Nikoli Risto Lazarov Hadem Hajdarevi Miklav Komelj Duna Barns Luan Starova Rade Kuzmanovi Tonko Maroevi Boris Vrga Faruk ehi Merima Jaarevi Aleksandar Mijatovi Iva Rosanda igo Matko Marui Jovan Nikolaidis Zija ela Ivana Seletkovi Goran Ferec Merima Omeragi Fahrudin Kujundi
Toma alamun
Vetrovito, a lepo
prevela sa slovenakog: Ana Ristovi
etiri, pet, est

Zastava Sal. Gospodar sveta. Sastavi se. Gleda rasu. Umre, umri, umre. Kani se. Deo da listu. Umije oi. Da Dunav i vatu. Da Dunav i vatu.
Spava. Poiva. Nju je imao u vratu. Video muvu, kako
peva. Trao sam sa strane na etiri noge. Trao sam sa strane na est nogu. Punio sam joj grlo. O, leptirovi. Klimali smo.
Cenim svoje seme

Odivljaj, slap, odivljaj. Natrljati vene i bioskop.
Odivljaj slap, odivljaj. Tri meso. Staccato meso.
Hitra svetlost. Gete svetlost. Nju i bele arape. Gine ti. Divlje. Takice na glavi duda. Makice centralne. Takice na glavi duda.
Makice centralne. Ubaciti rudu u brezov sjaj. Tu kua die i spava. Slua tme.
Dlan
Kreda lije, vezir pljuska. Mirie ko devojka, ludo brano.
Parnato krilno drvo, taman glas. Cvee je biserno, Bog daje senku.
Diem te ko pokretni most. Kradem ruke. Pernate ivotinje stenju. Nacrtaj ponija. Vrti cvet. Umij trepavice. Da se vezir
zaudi. Da ponovo pretrnu kanali. Brodii zaplove i nas dvoje
apuemo. Kae ljuljao, kae ljuljao. Oprostio beline i stapao se.

Ha! Your sprezzatura eats my eyes. Bombole (od jutros, zadrane) imaju blizance. Povijaju blizance. Don popravlja kamin, Dejvid putuje, ja idem u Aziju. A ti, zrikave, tucaj svoje
granitne kocke. Ogromna je Azija. Vie nego to sam mogao da zamislim Zamiljao sam kofer sa ruom, a ovde su tri reda. Azija je
ogromna. Vie nego to sam mogao da zamislim. oka je surfovao, tu i tamo. Ja sam jeo biljke i verao se po drveu i jo uvek me boli.
ta je, ta je
Plaljive lisice sa zelenim oima, radost daruje ljude. Sezati. Umreti.
Nauliti uho. Moj in. Moj in. Njegov in.
Skuvati zajedno rode. Mrznuti stenu. Opovrgnuti njivu. Rubom dlana muicu
Pomeriti blago i oprezno. Neka ivi.
Menuet za opkladu
abica je izumela brzu potu.
Neko drvee zna za steznike. A drugo drvee ne zna za steznike. Zar nije bolje, neko drvee zna za steznike, a drugo ne. Nije. Plen lovi lisicu. Lisica bljuje.
Mallarm je nekoliko godina u kolenu nosio parie cigle. Onda ih je rasuzio. Niko nije vreo. Stene su besteinske.
Dolazi neko od vanosti. Nasloniu ga na kruku.
abica je izumela brzu potu.
Para
Ako si hteo svilu, crtao si je. Taj hidrat bubnj. Na bradi je. Na bradi je. Tadzio je. Tadzio je.
Idem da plivam, Te Deum. Sok zaleenih.
uti Marija, moli se za nas, strugalico pred kamerama. Gospodara slavimo. Imamo naseckane slane komadie. Prekorai alge. Prekorai alge. Prekorai kapilare.
Pater Suger
Krokodili su drhtave zgrade, koje nude prazninu. Ona mast, ona mast. Tihi su jarboli.
Svetloba je kapljica bitke. Svetlost na brdima.
Vaiti za: od glave do pete. Dur i oi, estar, mast i oi. Kamen: pliva. Preivao je loptu boga.
Lea su presretala sunce. Oni to crne pili su u senci. Brisali smo ela. Poruili katedrale.
Ti i Yves Netzhammer
Sfacciato. JAT i rol. Sfacciato. Duni unutra, duni unutra, dri se. Izoblii travu.
To su staklene pergole. Divlja mutira. Samo
pili nebo. Koraaj. Hoe li nastupiti slavlje plakata? Hoe li ruka mziti? Hoe li uti i
zatvoriti mesec? Hoe li povraati? Hoe li povraati? Hoe li rasti pinije? Juta? Kvadrige preko oiju?

Umrli su obrasci. Umro je pomini most. Umrla je senka. Ruke su
umrle. Ponekad sunce obasja lea preko stolnjaka. Pomeramo srebrne
oljice. Umrlo je zlatno more. Umrle su biljke. Savile se u rolnu i odjurile. Ljubi se privremeno. Zemlja. Guanajuato. Osloni se
na platformu. Kada te je pregazio un i kada si se odbio, na drugoj strani mora faun je uutao etvoricu. Seljacima su niz godina trulili prsti. Moguli su sputali rue. Jedan od izgubljenih je prepariran.

U elo me udaraju otkucaji tvog srca. Smiruje se. Spava i trza se.
Veera
Kovrdav si. Zvonjenje je utihnulo. Kovrdav si. Dlanovi istupaju. Pomraina preti cvetu. Kip lie. Slonovi su gutali
plua, udarali smo se balvanima. Trebaju li ti baklje?
Oko mi je napaslo ranu. Cipelice su sigurne. Izboi Adamovu jabuicu i kutra grivu. To su italijanske boje. Species je fabrika. aluzine aluju. Treperi, smeh, treperi. Samo
slav, slav. Ko da pliva posred linije i mokri stojimo na ivici.
Vetrovito, a lepo
Petrificiran obrai je plesao sa mravicama, mravice su
se pljeskale o bokove. Sluali smo. Gledali smo vista. Penjali smo se, al ruke su nam kloparale. Cipele nam
se izvrtale. Mree miropomazali smo vatrogasce i pod povrinom su bili trajkovi sunce je zastrlo oblake. arilo je gumenasto i uto. Ptice su bile zadovoljne. Palme su bile
zadovoljne. Psi su lajali u delovima. U kretavim delovima.
Boidar ujica
Ptica pepela
Uvod u nenapisanu poemu
1. Kad narod slua stihove Koje vrednosti pred njega pesnici iznose? Je l pesme misle istoriju Il se uju kao bolji deo Neeg to nije postojalo? 2. Homer oplakuje suvie brze da bi iveli Slepi peva vidi starce s licem Nekog kog su ubili Vidi i mladie s licem Nekog kog e ubiti 3. Najbolji plove isteklom krvi vidovitih O brodovi tim morem brodite! Sve to ste naumili nai nai ete Na preokrenutom zvezdanom nebu u vodi Nai ete i ono o emu nema saznanja Kad do kopna stignete kopno ete postati 4. Postoji poezija kad u polju Lovi cvetove I to je vreme za radost U polju cvetova Nadmenost boja moe biti Velika svaa insekata Ti upii mirisom Seanje na jednu ruu uda
5. Iz straha da moe Znaiti i udovite Pa da nam tek onda Postane bliska POEZIJU E PISATI SVI I ostae nepoznata Ona samoj sebi 6. Poletevi odleteli su dralovi Nad okeanom jedva da su mahnuli krilom Pratile su ih nesklopljene oi talasa I borovi uskovitlani u dubini Klinasto pismo ptica vodilo je njihov let Kao to mesearima mesec ispunjava elje 7. Ko smo mi s vikom nepoverenja Na tvom brodu Gospode Ulazimo u strah i suprotstavljamo ti se Menjamo se i ostajemo nepromenjeni Ako se posle smrti ponovo rodimo Svet nee biti drugaiji Ako se i ne rodimo svet e biti isti 8. U volji rei Na je ivot Reima zaokruen Sve rei ubijaju Jedna spasava 9. Kad treba rei NE Ti govori ti kai pesmo I posmatraj nas S blagonaklonim prezirom!
10. Omladino jade mlad U dugim kolonama dolazei Iz mora sunce izlazi igrajui Za goru zalazi prevareno 11. Dokle e veina isticati Svoju nezamenljivost I pokazivati ta je sve Za nas uinila Pred otvorenom futrolom revolvera U plamenim jezicima noenim Vetrom sa lomaa Manjina svih je stajala 12. Ovo je gubitnika pesma Nije umotana u koe mita U njoj se ne oslobaa Razmetljiva jasnoa Niti se iz proroanstva Izdvaja nepravednost Ona prihvata gubitak I nijednim reenjem zadovoljna nije 13. Da moe Ono to moe To je sve Poezijo! 14. Putnici su mladi putevi su pranjavi Ljudi nade koji dolazite odasvud I na sve strane odlazite Ka emu ste usmerili svoj duh? Poterajmo puteve da ne zaostaju Za usamljenicima koji izdvojeni
Ni sa kim se ne nadmeu I ne trae da im se pridruimo 15. Hej vi koji piete! Jeste li popisali Elemente poetike? Ne ini li vam se Da je poezija Lek protiv progresa! 16. Kada politiki zatvorenici Postanu predsednici drava Hoe li dani u tamnici postati Nostalgija ako ne postoje zatvori? Ako himna postane sopstvena parodija Hoe li sloboda biti slobodnija? Hoe li samoa biti tek usamljenost Il poetak ivota ni sa im? 17. Gde je previe stvarnog Tu umetnost ne porie ta se deava Tu se i aneli boje da stupe O nado naeg mara Taj dobar pokret Poezija nudi svima I ne daje ga nikome 18. Jesmo li se nadivili snenom Homeru na mrazu Svuen poliva se vodom I zaleen U oklopu Peva Uz verske i zverske obrede Kako je gladan i prozebao Bog jutros
Obuen u staklo Promie meu putnicima na aerodromu Eskimi ga fotografiu Vetar ga probada Hladnim oima 19. Ne hajmo to se drugima ne dopadamo! Mi smo to to je ruka cenzora Precrtala Mi smo i to to je samocenzura Unitila! 20. Poete liriari profesionalci Sa nesnosnom lakoom U nizu srenih dana Vidim vas dok snimate Prizore sirotinjske I prognanike to strpljivo Podnose bedu O svi mi na pretek imamo snage Da podnesemo nevolje drugih Vidim i vas nedodirljive U belokosnoj kuli Rastrgnute prvom strau Da neuzvraene ljubavi Prenesete U Delo koje e vas uiniti Besmrtnim Vidim i vas stihotvorci Slavuji Reda Mirotoivi pauci pojci Pesme koje su izmorile pokolenja Nikome nisu potrebne Savreno moralni stihovi su poput Glupih ljudi Vidim i vas preutani i ismejani Gvozdeno mrkovi poboni Trostrukonacionalni penzioneri U autonomnosti stvaralatva
Zgroeni nad samim sobom Vidim vas pred kasom drave I itam molbe sa potpisom atinskim I opratam vam Jer ni sam ne znam ta je Nedostatak vrline 21. Dahi na nesigurnim putevima Potari venosti Svedoe Protiv sebe I sve to kau Jeste da uju sebe kako ute Sve je u tome Da se kae sve A rei Rei su na smrt bolesne 22. Vee se sprema za simetriju Svee za paradu po plafonu Na jednom mirisu suton i plamen ukrstie noge Drvee e trati za alostima Vetar da obnovi gnev Taknite mrlju iz njenog stomaka smejae se nevinost Lonii smeeg svetla tihi su kao ulje Senke na vodama su grafiti narcisa koji umire Bista pala u more slina je samo tebi U tvom oku prolistao je venac od bronze Gde su se izgubili pesnici? U kojim odsjajima Noi trampe tiinu za telepatiju? Revnosni i zapanjeni jesu li izgubili svoje telo Jesu li prestali da vole sami sebe? 23. Pesnici! Ljudi za svagda! Dovoljna je jedna iluzija Da se stvori Novi svet jo stariji!
24. (Branislavu Petroviu u spomen) Mi ma kuda poli Kraja nema za nas Mi se vratiti neemo Mi idemo do Vrha Evo dolazimo, nitavilo, da te vidimo oima Snovi naih matera Njihove oi boga Nemaju granice a ne smrt U haosu i blesku u silnoj njihovoj smirenosti Seni hodaju i u hodu senke usta govore U cvetovima i grmljavini sunce peva susret Ja i sebe, kapi i okeana I prolee izranja iz nas svakim novim listom 25. Ptica pepela peva nma Ona nema re za domovinu I traje samo u dijamantu Nju ne pogaaju poreenja Kroz koja ona hoda Na visokim svojim tulama Njen dom je smrt I Ona ga je napustila! 26. Sve to e ostati Od poezije To su Lanci to ih je ovek Skovao za bogove! 27. Nai e na mutnim visovima jo sijajui Prastari sunev zrak i mnogo tunog Drvea to poprimilo je ljudski lik A na smetlitu jo uvek je mlad urnebes domovine Naii e i na one koji te sanjaju Koji se vide u tebi Ti si im ogledalo
I na neveste to sa muzikom donose nevolje I na nju daleku dokle god see poetak sveta Nai e zatvor iz kog niko nije pobegao Pusto je unutra kao unutar ponoi Kad u gluvi as samo srce stene drhti A pesma je u potrazi za neim to joj izmie Naii e na prolee sedo I na nebo nad grobljem kao kaput puno Energije tela I ovde i svuda zvezde su Susedi savremenicima iz drugog ivota Nai e i zidove viene iza Zidova drugde Jedan ogroman zid blistae U slavi kao jutro Nai e najzad ta Moe dua zore da uini za jednu duu 28. Ogromne i suve poljane smrti ne mogu se Prei sem letilicama brim od nule Neistraena polja umetnosti mogu se prei Samo peice idui od uzdaha do uzdaha 29. Ako traim nepoznato rezbarei srdbu samca Na zajedniku kuu uvek mislim enjivo Zidova opipljivih i vidljivih bez katanca Da peva skupa sa mnom sve to je ivo Nenaviknut pristanku sputanju jaslima Nikad sapet na poravnanim tasovima Neizvagan sitou (nikad meu sitima) Ustima i uvom pomean meu satovima to gone trnovite zvezde u oi astrologa Biti spreman na muke odvanika to da je Vanije od ivota nauih i vie od toga Da puzavac ba rado pas postaje Govorim sebi: Moje mora da bude estoko To mora da bude san od zidanja veniji Moje mora da bude kopano duboko Da slini nama budu sreniji sreniji
Bacam na tavane utnje kao da su Polomljeni kiobrani moda e tek za roene Biti neto vie nego to su za me u ovom asu O njihove ustalasane ruke u luk svoene Poneti i moje oi i u njima nerajui elik Da postane prostranije gradite za uzlet podloge Uzdignite um ka vetinama za nacrt velik Al ispuniti rei usklinicima ko bocama izloge Nije dovoljno Privid to je Dajte brazde a ne ogrebe! Ne skok trna da postane niijih misli gluvoa Dajte sav svemir kao celinu samog sebe I razdvojite pesnici ubeenja od povra i voa ivotu svu brigu! Kroz kiu besramnu i goliavu Nek iscuri sve nebo zelene cevi su jemstvo Kretanje i trenutak! Uhvati ga! Uhvati javu Kad seme za setvu oslukuje svoje sinovljevstvo! 30. Gore iznad meke trave je budunost Oblaci na drugoj strani Zemlje Nestaju sa utopijama i tugom I visoki oblakoderi prolosti Lebde u plavoj ravnodunosti neba Pesnici dalekih planeta Pevaju o olujama Slavei ih Ne pitajui ih zato duvaju 31. Glumci zahvataju iz zasienosti I nude u izobilju to se ne menja Lie jedni na druge samo ne na sebe Bistri potoci su mnogi al plitki Rei koje izgovaraju kao da su stvar oiju Skoro da su svetlost dlana ruke U nerazdvojivim komadima igraju Na ivot brzi gosti tela
Kada se zavesa digne die se ugled iluziji Kritiar sa sveim dahom ubice sedi Na balkonu i uporeuje izmet vremena Sa svim i svaim ak i sa podlou bogova 32. Besni jaje ispod ljuske vodi volju Bubanj Meseca mlad koliko i aneo Koji izlazi iz kiseonika i podivljuje Sitnu sreu frulica po uvalama Vr dionizijski Orion je polarni Iskapio za stolom svog oblaka I jedna munja umire ispisujui U ogromnosti nebesa epitaf I sve to su pesme ikad rekle O sebi okrenuo se protiv njih Senke i apati to puze kad sunce ode Najzad su prihvatile neprovidnost Ada 33. Postoje melodije koje se uzdiu kao piramide Cvetovi vinje crvene su melodije boga Ra Grla oblaka pevue melodije na etalitu vetrova Ludi fantomi igraju uz harmoniku golog Vezuva alosno pokolenje uzelo je za potpis jedan talas okeana U cik zore Istok peva On je ogroman zelenih orah Na horizontu plamsaju borovi i ridaju stene To su spomenici Oni ne ele da budu sreni 34. Pesnici uline armije u maru Pevaju vreme gusto od ljubavi Puina siromana kao Job Lepi svoj lepak na lepak matu A svet koji se vodi kao nevidljiv Taj svet beskunika voli da lae Jer se raduje ivotu
35. Snimaj to lice reetku Lepotana-krvoprolie To je oena orijaki tim Rob plamen stih cisterne Snimaj mree ribokrilnih Boanstva i nadahnue izdaje Nije fotografija nije nostalgija to traje To je, ade, biti iv 36. Kad politika sudi o umetnosti Pitaju se ljudi koji upravljaju novcem Na zatvorena vrata i iza njih Uperen je pogled osinje odanosti To je sve to i nije Umetnost je roba pa i ostalo Al to nije njen krah To je neto jo Gore Tad ona cveta 37. U nekromantijskom vijorenju duhova Poezija pisana za pesnike je kao ena koja zna da dri do sebe S druge strane njene privlanosti Lei sve to joj nedostaje 38. Pesnici na samom dnu strasti Imenuju sebe Biraju neprijatelje I plove s njima Potpisuju to nestaje A to ostaje potpisuje njih 39. Evo me pred vama ljudi ovdanji Vi to uite da vladate nad drugima U ruci drite veliki ar Vrelinu ini zakopano zlo koje Samo sebe opravdava unapred Moj vas poznaje stid Zato sam tu Gore treba tek da doe Sada je u vazduhu koji udiete
40. Poezija mora da se iskupi Jer istine su je izdale Ovi cvetovi ovde i oni tamo Zaboravak do zaboravka Oprezno prazno uvis diu rue I kite trenutak grob Otvaraju ga I ne mogu vie da ga zatvore O sejai prostora uzdiite se U blatu istrajavajte 41. Nakon starih iluzija kada su se Umovi usmeravali ka senkama velikih Predmeta gde iz misli rastu stvari A ne gde misli lete Pod smrt-lavom potonule su generacije Mrtvi su mrtvi narataji I nema nikakve stvarnosti iznad prolaznosti Sam jedan koni treba da se odmota I oparae se sva plavet led i prolo vreme Prestae tenja ka zamornoj tanosti I prestaemo da teroriemo jedni druge Bogovima i himnama za ui neprijatelja Evo ja izgovaram rei gde je smrt rei I gde je ljubav staklo I gde poezija ne uje zvuk stakla slomljenog I kao to svemir u svojim mreama dri planetu Ja u svojoj slabosti pridravam sve to nestaje I oseam se povezan u svim delovima sa zvezdama
Mira Martinovi
Pjesme za Ali Podrimju
ZATO SI OTIAO U TU UMU

Danas, 21. jula, neto poslije petnaest asova javio mi je Qazim Muja da je u jednoj umi na perfieriji francuskog gradia Lodeva, gdje je trebao da uestvuje na Festivalu poezije Glas Mediterana (Voix de la Mediterranaee) naeno beivotno tijelo pjesnika Ali Podrimje.... Zato si otiao u tu umu? ta si tamo traio? Sada je besmisleno svako Pitanje koje bih ti postavio. Iako bih te korio Svejedno je. Iako bih te blagosiljao Svjedno je. Ako si traio Ljumija nije bilo potrebe Da ide tako daleko. Da zalazi u tu umu. On je izmeu zvijezda i ne treba O njemu da brine. I ti si sad izmeu zvijezda I ne treba vie o tebi da brinemo.
Jednom si rekao kako si sanjao neobian san Da Ljumi studira na Sorboni. Kao da si smetnuo s uma Da je Ljumi postao zvijezda. Moda si traio bajku za njega. A najljepe bajke se nalaze daleko U Crnoj umi. Moda si traio Novu pjesmu, ili neku staru odavno Zagubljenu. Prije neki dan si mi poslao tvoja Razmiljanja o Balkanu i Evropi, ETIKI KODEKS BALKANACA. Sedmo poglavlje tog neobinog kodeksa zavrava Ovom reenicom: Ljumi bi sada imao dvadeset i tri godine. Ipak ja i dalje nastavljam da ubjeujem Evropu da on postoji i da se negdje U nigdje nalazi. Pitao si me: kako ti se dopada tekst? I opet si me zvao i opet Si me pitao isto pitanje. I sada ujem tvoje rijei Tvoj glas Koji e ivjeti Do tvog povratka Iz te ume. Do tvog dolaska ponovnog U svijetao dan.
SADA DOK TAMPAM IZGUBLJENI KLJU

Sada dok tampam Igubljeni klju Gledam tvoju sliku Na prvoj strani Ti U kariranoj koulji s Prstima na bradi Spokojan si Zagledan u neki predio U zemlju U ivot Moda u neki cvijet U pticu U zalazak sunani U ar-planinu U enu koju si sreo u prolazu Jednom i Nikad vie Moda u onog djeaka koji Prebira po kontejneru i trai otpadke Da preivi Kome si dao Ljumijeve knjige Kako bi izuio kolu i Kako ne bi nikada dolazio na taj Prokleti kontejner Zagledan si u neto Moda u sebe Ili u nas U ivot Moda u smrt U nita
BIO SI DOBAR PLIVA

Bio si dobar pliva Najbolji skaka sa akovakog mosta Sad si nepomian A prije dvije godine si mi rekao: Ponovo u da skaem Nijesam razumio Da li U Drim Ili u vjenost
NALIK ILIRSKOM RATNIKU

Nalik ilirskom ratniku Nosio si koplje al ne da ubija Ve da pie pjesme Svaka tvoja pjesma je duboka rana Ispisana Kopljem Po sopstvenom srcu I dukainskoj zemlji Jednom si mi rekao Udarajui me snano po grudima Mi smo stari ratnici Te rijei si izrekao u jutro 19. jula 2011. Ispred Narodnog pozorita u Pritini Prije nego smo krenuli za Deane Da posjetimo grob Pjesnika Radovana Zogovia Bio si tog jutra nalik Onom djeaku iz Ali Binaka Koji je pretvarao tugu u radost Strnjiku u cvijet Vjeni djeae Na kraju Otiao si u Crnu umu Da Iz nje donese sunce
KAKO DA ZABORAVIM ONAJ DAN

Kako da zaboravim onaj dan u Deanima na rijeci Bistrici Koju si gledao zamiljen Kao da je bila voda Lete Koja nas je odnosila daleko U mora u okean gdje emo Svi nestati Gdje emo se svi sresti Konano Tada si rekao smouvjereno Poezija e da preivi
NE DOEKA IZGUBLJENI KLJU

Ne doeka da tvoj Izgubljeni klju bude objavljen u Crnoj Gori. Stalno si me zvao, pitao: Kad e, kad e.... Kad e?... Bio si mnogo nestrpljiv Kao uvijek. Htio si sve odmah. Poezija i samo Poezija. Bile su Te rijei uvijek na tvojim usnama i u tebi. Imao sam uvijek Utisak da ti je glava prepuna rijei i vizija i da e da eksplodira. Trebalo je nositi to breme teko i prokleto. Neke banalnosti i neke formalnosti odlagale su ispunjenje te Tvoje velike elje. Prije nekoliko dana rekao sam ti ono to je obeao Mladen LomarDa e tvoja knjiga biti objavljena im dobije prve pare. Tada si rekao da e se uskoro sresti s Mladenom u Francuskoj Na Festivalu poezije, gdje ete se dogovoriti konano. Evo, pare su dobijene. Ali ti knjigu nee vidjeti, ukoliko Ti je ne donese neko ko moe da pree granice dva svijeta. Pod uslovom da se ne vrati. Ali da ti doda tu neispunjenu elju. Sa kojom si otiao u Crnu umu.
LISTAM TVOJU KNJIGU

Listam tvoju knjigu Kao da prelistavam vjekove. Mnoge pjesme su napisane U Ulpiani. Kao da su ti ih aputali Daleki drevni glasovi Glasovi Ilira, Traana i Rimljana I Dardanaca Koji ivljahu u tom Drevnom i dalekom gradu iji si stanovnik bio i Jesi sada. Tvoj dobri duh ostae U njoj. Tvojoj Ulpiani i mojoj Ulpiani. U njoj da doekuje one Koji budu dolazili
SADA SAM BIO U JEDNOJ OVDANJOJ KNJIARI

Sada sam bio u jednoj ovdanjoj knjiari Da uveem tvoju knjigu, kako bih imao Osjeaj da je objavljena. Da je drim u ruke. Da je gledam. Bio sam u dilemi Izmeu crnih ili bordo korica Borda je pretgnula zbog jedne bordo kapije Za koju nisam siguran da sam je negdje vidio Prije bih rekao da sam je nekad sanjao. Zato bordo korice i zato bordo kapija? Moda da kroz nju Lake proe.
*** Ove rijei sam pisao za tebe, onako i onim redom kako mi ih je neko diktirao. A moda sam ih ja diktirao sebi. Ili si mi ih ti govorio. Nisam ba siguran. Tvoj glas sam uo kako odjekuje zemljom. I tvoj smijeh izmeu zvijezda sam uo. I ono tvoje esto obraanje: Pjesnie! Toliko si davao akcenat toj rijei, tom svetom zvanju. Toliko si ivio za poeziju. itav ivot si dao njoj. Smrt nije uspjela da te dotakne. Tako si je vjeto prevario, pretvarajui se u rije, znao si Da je ona jedno pred rijeima nitavna i bespomona. Sino sam kupio jednu knjigu na ovdanjem sajmu, U mediteranskom gradu CASTEL NUOVO. Kako da ti je doturim, a znam da bi te interesovala. EZRA PAUND. Biografija tog velikog pjesnika Koju je napisao arsl Norman. Ali svejedno, s Paundom e se sresti, siguran sam. Ti si tog drutva dostojan.
*** Pronaeno beivotno telo kosovskog pesnika Ali Podrimje Tanjug | 21. 07. 2012. - 19:31h Francuske vlasti obavestile su ministra spoljnih poslova Kosova Envera Hodaja da je pronaeno mrtvo telo poznatog kosovskog pesnika i akademika Ali Podrimje. Podrimja je izgubio sve veze sa svojom porodicom i kolegama i prijateljima 18. jula dok je boravio u Francuskoj i uestvovao na festivalu Glas Mediterana u gradu Lodev. Francuske vlasti rade na otkrivanju svih okolonosti pod kojima je Podrimja izgubio ivot. Pritinski mediji prenose informacije da je Podrimja bolovao od zaboravnosti. P.S. Svakog, konano, eka tura agencijska vijest. A nekog ni vijest. ta je vijest, uostalom? Toliko je sve to beznaajno, djeae. Koji si se zanio u igri sa zvijezdama. I nekud odleprao, bez pozdrava! Moda za leptirima kroz umu. Napisali su da si bolovao od zaboravnosti. Onaj koji nosi civilizaciju u svom pamenju, zaboravlja na neke svakodnevne banalnosti. Ti si pamtio sve! Tebe e pamtiti sve! Castel Nuovo, 21-22. jul 2011.
Stevan Tonti
Deset pjesama
DOVOLJNO JE TO GLEDAM
Ne, nisam tu da saraujem, Dovoljno je to gledam. Zar nije previe ve to Da smak svijeta ekam s vama U milosti golog opstanka? A traite da se predam. Moj poziv, ako i zaludan, Pravedno je gledanje stvari Koje e progutati tama. Nisam tu ni da vam sudim. Ne vas, sebe se plaim Jesam li sam pravedan? Poslovi su samo vai, A ja pozivu oka predam. Zalud plaate da me prate. Ja sam Odozgo, netremice, Licem u lice gledan. Tek, ne stoji sve do mene. Bolje da mi oi iskopate One su s najvieg mjesta Za taj pogled opunomoene.
OD URLIKA DO MUKA
Na brisanom prostoru, Od urlika do muka, U krilu velikog sloma. Lien posjeta brae, Zauzet rvanjem s Tobom U utrobi kamenoloma. eka me kamena postelja. Otkad se vjenah s grobom, Lien sam linih stvari. ivot: nesnosna stanka Izmeu udaha i izdaha, Vakuum: neiskusan tu gine, Al raspet se duh ari. Na eksplozivnom tlu, Od urlika do muka Glas moj prolom tiine.
KRITIK I SAMOUBISTVO
Taj kritik tvrdi: to samoubistvo Nit bjee rjeenje niti je isto. Jer poruka je smrti u sutini: Otpjevaj svoje pa svijetom mini. A onaj mu pjesnik sada oivio Vie no iv je u ivotu bio. Samoubilakim se slue trikom, Stie do slave izoblien likom. Mudar se, kae, nikad ubit nee Za tim se suncem ludi pjesnik kree. Dodue, svaka je kritika siva Sve dok je sveta vatra duha iva.
PONIENJE MUDRACA
Ovako su ponizili naeg mudraca to jedva ve mogae da koraca Lokalni voa i vrli mu pobonik Oborie ga pred kuom na plonik Prvo mu osmudie ono malo brade Naoigled mirnih susjeda iz zgrade I poto povikae Ovo je ta luda! Odsjekoe sasuenu kesicu muda Zatim raepie providne eljusti U koje pobonik hrakotinu spusti Najzad objavie: Jezik mu ostaje Od volje mu da vjeno laje i laje.
DIOGEN IZ NAEG KVARTA

Bjee to jedinac gradskog mudraca, ubijenog U ratu (zvanog i na Sokrat i opasan pas). Ostavi sam, djeak zakljui da oev je bog Zakazao pred streljakim strojem jedini spas. Nakon doma za ratnu siroad, neenja, gladan I edan, u odijelu koje mu sudba skroji, Useli u bure vlasnik kue za njeg je jadan! Dosta mu to slobodno die, dosta to postoji. Duebrinim odbrusi: Postojim, zar je to malo!? S nadmonim smijekom psa kog bockanja ne peku, Znan kao Diogen ime mu sa pojave spalo Ponosan gola, u pobjenjelu bunut rijeku. Najgore: lupei bure zakotrljaju sred kvarta Da svjetini ga pokau s filozofskim repom. A kad im ree: La je vaa Atina, la Sparta!, Neki ga krovopokriva umlati crijepom.
SKRENUO
Ti si s razumne skrenuo staze. Otkad veleumna tije tiva U mozak ti se ba svata sliva. ak ti i uenici jezik plaze! Ve si pogubnim mislima smuen Ne izlazi vie meu ljude; Stoga se krajnji zahvati nude Da rod ne zarazi, najzad skuen. Da ne bismo s tobom sili s uma, Naen je lijek porodinoj rani: Sve e to, s glavom, da ti odstrani Na kuni majstor, bez opijuma.
OVJEK ILI LEPTIR

I sam ve pita: jesi li ovjek Koji je sanjao da je leptir, Il leptir to u tvoj snovni vir Poloi jaja da bude dugovjek. Najbolje bi bilo da proleti Ko vilin konjic kroz ovaj ivot, A vaskrsne li ko ljudski skot, Svom e se bogu da osveti.
EGA
Julsko sunce nesnosno pri Speene ljude, zvjerke, biljke. Kome se sveti taj opozvani bog? Poinjem da pitam: da li me Samo svjeina mraka dri Zalaskom okrutne svjetiljke? Uz to me ee stara boljka U tom klimatskom orsokaku: Kako preivjeh mrak najvei Sred onog ljudstva paklenog? Zaista, samo je istom ludaku Uspjelo da se ovako usrei.
JEDAN OBIAN DAN

Najzad je svanulo. Lijep dan se sprema. Propisno umiven, Popio si kaficu, Bacio pogled na ulicu I nevoljko se vratio Za svoj radni sto Na kojem nieg nema. Broji svoje novie I dane na zemlji, Pa e brojit ovice Kad mrak sie U ovaj kontumac. Da opet se svuno Prevre na postelji, Ti, nedoklani Na bunjitu pijevac.
SAM SEBI ZADATAK

Du mut dein Leben ndern (Rilke) Zapamti, sam si sebi zadatak. Roni u sr da bi se nadisao, Na dnu je tvome tvoj isti zrak. Zar si na prljav tako oguglao? Sam si sebi jedini zadatak. Zar skonat kakvim te bog dao? Skini taj sivi, izanali svlak, U njem si za jelo i pie robijao. Sam si sebi najsvetiji zadatak. Znam, kazae odmah, nesvjesno: Kratak je za to ivot, prekratak, U ovoj mi koi nije tijesno. Promijeni svoj ivot, jadnie, Izveslaj na puinu iz te rupe! Pusti to svoje zarobljeno ptie Prije neg zemne ti prnje skupe.
Seida Beganovi
Pjesme
***
Opiljci razbijenih rijei zarivaju se po zidovima.

Zaratila sam sa znakovima. Frontalni napad bez objave rata! Jerihonskom trubom. A poela sam da piem da se ne bi brinuli za mene. Oni za koje nisam pretpostavljala da su u brizi. I bilo je previe lako i previe lino I svima se, uglavnom, dopadalo. Iz nedovoljnih razloga kao to je bio i moj za pisanje. Lakoa, kao legalna slika stila, duila se kompromisu. Usvojila sam, naime, kontrast kao nain tumaenja. I podijelila svijet na dvoje. Svjetlo i Tamu. Pravedan i nepravedan. I rasparao se u prasku. I sada ga obilazim slijedei rune po zidovima. Po koi. Po paraiima omota svijeta.
***
Selim se od stana do stana.

S grozdom limenih zvonia u ruci. Nepovjerljivi stanodavci ude se broju knjiga s kojim i pristiem, i maini za pranje sua. Strankinja bez mua, s djecom. I niko joj ne dolazi u posjetu. U iznajmljenim domovima bojim uglove zidova u boju kajsije i redam po podu upove i lie. Danju. A nou sanjam tue snove. Bivih stanara. Neiju jezu, sram, strahove i nemo. Poslije beskrajnog niza seoba i moje kerke postaju sve vie jurodive. Na jedan srameljiv nain, kako to dolikuje dobro vaspitanim djevojicama.
Nas dvoje nemamo nita zajedniko.

Osim to smo jednom bili, ne znajui jedno za drugo, na polutajnoj projekciji Makavejevog filma Misterije orgazma, koji poinje teorijom Wilhelma Reicha. o moi seksualne energije. Ja mu priam o onima koji su me voljeli, a nekad i ja njih. Ili stalno prekidam u govoru. On voli da me vozi na biciklu i pjevui staromodne lagere, koje i sam smatra za glupave. I, kao i svima drugima, pokazuje mi neka neobina mjesta, kao neki imperijalistiki kartograf. Ja mu uvijek kazujem istinu, ali mi ne vjeruje ba mnogo. Ni ja njemu. ak i kad znam da me ne lae.
U sutonima, dugo mi govori o ljudima koje niti poznajem, niti me zanimaju, i mjestima koja nisu vana ni po meni, ni po njemu. I sluam ga smirena i s divljenjem. Inae, oboje smo strano mudri. Sve znamo. Sve smo proitali. Ali zajedno ne dajemo ni pet para za sve to. Kao i svi drugi i mi imamo consensus. Ja sam neozbiljna i nepouzdana i dozvoljene su mi sve ludosti. A on nije ni pomenut. Jednom smo jedno drugo ekali na pogrenim stanicama dva i po sata. I rekla sam mu onu svoju slavnu misao da mi nije vano to da li ja nekome neto znaim nego ono to on meni znai, ali ne podnosim da visim. A on je bio ubjeen da nisam dola namjerno. Napisala sam mu pjesmu koja poinje: Ne ostavljaj me samu. Zavoljeu te. Ljubav se deava u odsustvu. I nita. Nije nasjeo na patetiku kojom sam obino udaljavala sve oko sebe. ak nam se ni enja nije desila. Niti bilo to od onog za to smo mislili da spada u red stvari. Ne pripadamo jedno drugom. A puni smo ljubavi. I vie od ljubavi. I vie od toga to je vie od ljubavi.
***
Ne umijem da pratam.
Priznajem. Ne umijem ak ni da smislim neki izgovor zato ne uspijevam u tome. Na primjer, gnostiki, kao da je stvarnost komar ili struktura svijeta promjenjiva. I nedostatak li je to? Mislim da je uslov za pratanje la. Prihvatanje lai. A to uslonjava realnost. Uz to imam jedan organ vika. Od gornjeg korijena desnog uha, preko vrha klavikule, pa dalje ivicom desne garniture rebara zaboravljena krga. Neto iz faze dvodihalica. Otvara mi se na svaku povredu. A ispod, one eterine lijezde plua poinju da lue mirisave poruke. - Volim Vas, ovako ili onako i to znate, ali sada moram da odem u bezvremenost!I nita se ne mijenja izvana. Ne korigujem ni sudove ili odnose. Naprotiv. Moram da angairam brata, (on je fiziolog i programer,) da napravi neki kalkulus bola. Ne deifruju moje upakovane odjeke. Misle da li sam velika ili pak slaba. Zavisno od interesa. Milostiva u svakom sluaju.
Enterijer
Vrata teka od orahovine, s mesinganim kvakama. Pod od dasaka, s nanosima sivozelene boje. Strop da nije ravan. Poluzaobljenih greda kao kod pasaa u uliicama, koje vode prema trgovima. Knjige u seharama. I po podu. Bez polica. Sto veliki, od amovine. S kompjuterom. Stolice kao kod Van Goga. Pe na drva. Nije ba ekoloki. Postelja uska, tvrda, kao u kardinalskoj sobi franjevakog samostana pored Sarajeva, ija sam goa jednom bila. Sa isto tako utirkanim navlakama preko tekih jorgana. Na tamno crvenom plakaru kestenje i zimske jabuke lederice. A u plakaru- haljina moje majke za ples, iz ezdesetih. Tamnoplavi saten posut zlatnim takicama koje iezavaju. Jedno ogledalo s velikim izrezbarenim ramom. Moje. Da me ne odraava niti objanjava, tek ponavlja. I prozori. Mogu biti i naslikani. I toliko. Samo toliko da imam i zovem svojim domom.
Ili nita od toga. Nita. Tek jedan prag. Moj prag. Pare drveta izmeu mene i svijeta.
O perfektnosti
Oh, kako samo divno starim! Iz godine u godinu moji podonjaci su sve vie poljski! Ispod oiju imam neodoljive poljske konuse! to vie starim sve sam vie Poljakinja. I sve jezike govorim s poljskim akcentom. Zato ne mogu da se zaposlim. Trae mi English perfect Naravno to nisu Englezi koji mi to trae, To su neki moji sunarodnjaci, ali sreom to su sve manje, jer sve manje liim na njih. I na bilo koga. U povjerenju: - Ne uspijevam da dobacim ni do jedne grupe za identifikaciju. Zaglavila sam u sad-i-ovde gore nego Kropotkin u Sibiru, s Kropotkinovom teorijom solidarnosti. Toliko od moje drueljubivosti. Nije fer da se od est hiljada jezika jedan jezik smatra perfektnim, ili savrenijim od drugog. Na intervjuu za posao sve manje mojim sunarodnjacima kaem da poljski akcent sve jezike ini perfektnim. I poljski podonjaci one koji ih nose.
*** Moja vedrina je moja ambiciozna majka. Nijema je. Ne mogu je optuiti da me njen glas iritirao kod buenja, ili da je tokom ovih godina bila predvidiva intonacija njenih pridika. Ipak se ne plai od mene onako kako se majke, sve vie, s vremenom, plae svoje djece. Ja sam rodila svoju majku. I ona je izbrala da bude moje dijete i majka i dobra vila pored uzglavlja. Moja vedrina dar i kazna. Nikako da se umori od mene, i ni od sebe same. Moja vedrina, moja ambiciozna majka.
Opis brodovlja
Opis brodovlja. Ne brodovi nego brodovlje. Lelujava bezvremenost. Uvijek sam zavidjela pjesnicima na toj slici svjeine to se sprema da se otisne. O, kako sam im zavidjela na tom motivu. Pa ako se, uz to, doda crveni kafanski sto i bijeli eir u sjeni. I usporeni fal napjeva rezolucije pjesnike kamere. Mislila sam da na pisanje imaju pravo jedino poete u lukama Portugala ili Aleksandriji. Trenutak nabiranja jedara. Nedeavanje u istoj potenciji, potpuno postojanje. Brodovlje. Arheolozi tvrde da se na stijenama iznad doline u kojoj sam roena nalaze mermerni stubovi za koje su nekada, mnogo davno, vezivali lae.
Slika brodovlja. Iz donjeg rakursa, dodue. Nikad neu pripadati tom sinestetikom akvarelu. Bilo bi iznueno. Kao i sve narkotike vizije izazvane vremenom.
***
Ne bih voljela da poludim.

Ima tu neto oholo. Potovau naraciju. Priau o sluajevima koji nemaju znaaja za moj ivot ali lie na sluajeve iz tueg ivota koji imaju znaaja. O rastancima. Na kolodvoru. Svakako. O ljudima. Na balkonu. Ljetovanju. Na ostrvu. Mukarcima koji su me voljeli. Ili izdali. Prijateljima koji su uspjeni. Sve tako neke besmislice oko kojih se smisao privia. Ne bih voljela da mi se tajne raskriju. - Traenje smisla je nastojanje da budemo neko drugi da bi pripadali jedinstvu!rei u kada me neto upitaju. Oni e klimati glavama. Oni, ne ja! Ja u ih gledati s blagou u oima.
Lo dan, kia
Lo dan. Kia. Loi dani su stvoreni za donoenje odluka. - Od predatora iz mora ovjek neka ni ne pokuava da se brani. Treba da bude miran i nepomian govorio je moj otac. Bio je mornar tri godine. Putovao je svijetom. Od Istre do francuske luke Tulon, niz Sredozemlje, du afrike obale, kroz Suez, u Indiju, Kalkutu, i nazad u Jadran. - S predatorima s kopna ovjek ima anse ponavljao je. Djeda je bio lovac. I jaha, imao je lipicanere. I on je putovao svijetom. I bio mudar. Ja, kerka i unuka, nemam vozaku licencu. Ni za more ni za kopno. Imam njihovu krv. A ne znam da se orijentiram. Ako ne pada kia. Na kii sjedim nepomina i mirna. Nije dobro. Beskorisna mudrost I loi dani. Dobre sam potroila. I nije vano ako sam plijen. Loi dani su dobri. I kia. I odluke.
Do kada e trajati svijet

Do kada e trajati svijet? Do tada dok nas slui ulo sluha. Napolju - debela kia. Nemam svoj omiljeni dan u nedjelji. Nemam ni svojih etrdeset dana za bilo to. Kia ne prestaje. Imam samo ovaj natopljeni svijet. I kia povrh njega. Iz nieg. Pada. Imam opne unutar uha, izmeu palca i kaiprsta na ruci. I, kao 6,6 odsto enki hominida na planeti, opne imam i izmeu drugog i treeg prsta na nozi. Pamtim pluvijal. Romorenje kose na povrini jezera, pliskanje golicavih oblutaka pod stopalima u mulju, pla lamantina, svae ptica Pamtim sve zvuke vode. Opnama zakrljalim. Oslukujem. A mogu da prekoraim ogradu balkona. Jedino u emu je, u odnosu na svog mujaka, enka hominida nenadmana je plivanje u daljinu. U tome je nenadmana i u odnosu na sve kopnene sisare. Mogu da skliznem u vodu I plivam. U daljinu. Do kraja svijeta.
Milan orevi
Pesme
JEDNA CEDULJICA SA PESMOM IVOT

Iz bloka iscepana ceduljica sa pesmom ivot na kojoj pominjem pisca Davida Grosmana i iz njegovog romana Vidi pod: ljubav citiram: Ljudska bia nikada ne umeju da cene ivot koji im je dat, kada dobiju ivot nisu spremni da razumeju taj dar i tokom vremena ne prestaju da lupaju glavu o tome. Zbog toga ne uspevaju da osete ivot sve dok lagano ne pone da im lagano naputa telo, a oni lagan, postojano da propadaju. Prepisavi ove reenice na izgubljenoj ceduljici sa mojom pesmom, zamislio sam se i shvatio da se ovo odnosi i na mene i ovu obilnu pijacu naeg postojanja a ovo piem leei u svojoj postelji. Pijem lekove, drhtim, imam neizdrljive bolove noge i ponekad ba zaurlam a ne mogu da ustanem. I ne mogu da stojim a jue su mi lekari dali injekciju. Ali, eto, seam se te svoje izgubljene pesme ivot. I moda pokuavam da je ovim pisanjem nadmaim. Dok ovo piem ba oseam jaki bol noge i tela, znam da sam iv i da sve ovo ipak ne sanjam. Da, a mnogo vie bih voleo da sam mrtav a ne da ove nepodnoljive bolove oseam.
UASAN BOL
... da mi je da legnem i zaspim... zauvek... Ivan Gonarov, Oblomov Uasan bol leve noge i predela lumbaga, bol od koga me ne oslobaaju ni lekovi a jai je kad leim nego kad sedim i ne da mi da itam, ni da mislim, tera me da urlam, nepodnoljiv je. No, evo, uspevam da napiem pesmu obinih rei i otrgnem se iz gadnih ralja i iz zuba toga bola, bola koji me ne ini ni boljim ni gorim ovekom, bola to me samo utapa u jadu i patnji kao belutak u blatu, bola koji me ne pribliava ni venosti, ni beskraju, ni uzvienom, nebeskom i boanskom. To je bol bez milosti, slepi bol, neizdrljivi, okrutni, bol krhkog ljudskog tela pa u moda biti tako slab da u moda zamoliti gospou Smrt da me odvede u svoje predele i da me tako oslobodi ovog bola.
VELIKI POZNAVALAC I MOJA POZNAVANJA

itajui dela Horhe Luis Borhesa prepoznajem oveka golemog znanja i oveka koji je proitao mnotvo knjiga Naravno, tu su i tajna znanja, tamni simboli i znamenja. Moje znanje nije takvo, malo je ali znam kojim putem idu mravi, gde sleu pele, gugutke a gde vrapci i avke i razne bube i gde skakuu veverice, te kuda sve prolaze make a kuda pak psi, da, razume se moje znanje je manje nego kod seljaka koji imaju pravi odnos prema Prirodi o ijim dubokim tajnama Borhes najvie zna iz knjiga. Ali znam da iseem granu i sekirom raskolim cepanice. Znam i kuda ii kada napada sneg i gde je led ili prtina gde nije klizavo pa umem leti da naem i najbolje kamenice. A znam i da sam od onih koji ne vole da gaze mladu travu, niti da kidaju tek iznikle cvetove sa zemlje ili iz grmlja. Divim ti se, Borhese, ali ostajem u svojoj skuenosti i nastavljam da idem pod tamnim i vedrim nebom.
BELUTAK
On je oblina, da, lepa oblina. On je oblo i celo, protivnik je tmina i oblikom je belo, ono savreno, ono kameno i okruglo telo. Da, on je celina, majuna celina i u njoj, o ljudi, ipak su Sve i Tiina. Ali kao buktinja vatrina a ne poput inja i studi.
NEPROMETEJSKO LOENJE VATRE

Vatru braon briketima loim ba cele noi. Pomalo pei dodajem to gorivo u samoi. A svoj san prekidam svakih nekoliko sati. Kad e dublji odmor mom telu da se vrati? Ipak, sada je ba toplo ovde u mojoj sobi. I tako mogu da se radujem kao neka ptica koja gladna stoji ispred gomile svee zobi. A umor e tokom dana otii sa moga lica. Eh, ba pitam se, ta je ovde ono uzvieno, ta veoma nisko, ta je zlato suvo i eeno a ta je najdivnija slika ili sedefa odsjaj? I ono to ovoj pesmi moda daje lepi sjaj? Gotovo prooe ledeni dani snenog januara ali stii e nam uskoro oni hladniji februara. Pa samo da doekamo dane marta meseca da nas greje sunce a ne Mraz da se tu breca. I emu vas ue ove moje raznolike rei? Da se treba boriti i da lenjost nita ne lei? Ali nitavilo nas i onako stalno ovde vreba. Te Sile svud su zamke kojim bi ljude da ukeba.
RAZMILJAM
Moda samo jo razmiljam ta mogu da uradim za ove to ostaju iza mene kad umrem. A odlazak moe brzo da se desi. Zaista u gledati da sam dareljiv prema ivotinjama oko mene ali i prema blinjima, ljudima, koji me okruuju ili ih sreem. Moda bi trebalo da razmiljam o prolaznosti i o onom ba obinom to glasi: KAKO JE KRATAK IVOT! I ivim ono to ivim, gledam kalendar, brojim dane, seam se umrlih ljudi, ive hranim i sa njima razgovaram. I ove rei piem kao da sam u sreditu planete Zemlje ili u nekom vanom, vrlo vanom istorijskom trenutku.
KAD BIH UMEO

O, kad bih danas umeo da naslikam smaragd, safir ili rubin i da pogodim njihove oblike i boje ali sebe ne ikam da ovo ostvarim i blii su mi trnje i dim. vrljam tu kojeta i ream razne rei. I nema jake volje i estine da to sprei. Sanjam da se boje safira, smaragda, rubina i dijamanta stapaju i da oni sijaju dok tmina polako sve zaogre i dolazi nam nona tiina to lii na ono ime nas zasipa golema meina ali ne vina ve smrti koja bi se mogla zvati drugaije a tako daleko od trave i njenih vlati.
NOVIJE PESME
Dragi prijatelji, moje novije pesme ipak ne kau: Gledajte, gledajte, ja najvie patim na svetu i sad, evo, jasno u vam pokazati kako patim! One samo bacaju malko svetlosti na jednu sudbinu, na ivot oveka koji sam, eh, sluajno, upravo ja koga izgleda ponajbolje poznajem. A injenice koje tako osvetljavam moda mogu biti, recimo, poetine ma koliko okrutne i alosne bile. I ta jo imam ovome da dodam? Moda da kaem da zima pomalja svoju njuku a da drva, koja sam isekao sekirom, plamte i postaju eravica u mojoj pei i greju me.
ITAJUI PERA LAGERKVISTA

Dok itam delo Pera Lagerkvista Veni smeak razmiljam o onom o emu pie, o smislu i besmislu ivota, o mrtvima u venosti i o smrti, pa tu on veli: Poslednje mu rei, kau, behu, da mu je smrt draa. Znam, u ivotu treba otklanjati mrnju i zlo a zlo je ubijanje, unitavanje, ruenje dobrog i valjanog za ivot. Ne govorim o smrti prigodno, kako e neki mudrijan rei. Govorim o tome kao o jednoj od naih glavnih stvari. Leim u postelji, vatra koju sam zapalio pucketa u pei, svojim vrelim i otrim jezicima lie i obuhvata cepanice. Toplo je, seam se mnogo toga nekadanjeg i mislim o starosti i bliskoj budunosti i o neminovnom kraju.
PESNIK JAA
I ivim kao da se pripremam za smrt. August Strindberg, Okultni dnevnik Eh, prijatelju moj i sine velikog slovenakog pesnika Zlobeca, pesnie, daleko si i moda retko koga od nas ljudi prepoznaje. Tvoja ena i majka vae dobre dece pie mi da te sada lee tamo, na psihijatrijskoj klinici, a dementan si i jako bolestan od strane, strane Alchajmerove bolesti, dobri ovee, prijatelju koga volim. A meni esto nije dobro, imam vrtoglavicu, zuji mi u glavi, ruke pak samo mi se koe i loe ujem sve rei koje drugi izgovaraju. Tada ak jedva mogu da govorim pa leem u krevet da spavam. ini mi se kao da se na mnogo naina pribliavam svome kraju. No, jo uvek sam jak, otimam se, voleo sam i volim ovaj ivot a mrzim smrt pa pokuavam da je izbegnem i da joj pobegnem. Piem samo ove suve rei a ni ne znam ta e biti u budunosti, ona je u tami i meni jedino preostaju nejasna seanja na prolo, da, ostaje mi prolost ali i ona mi ipak polako isparava i nestaje. Mogu jo samo da sanjam raznobojne plodove voa ili povra i to da mi malo ulepava ovaj moj sivi, pa sve crnji i ui ivot. Ne bojim se smrti, ivei ivot bogalja malo je i prieljkujem kao osloboenje od duevnih i telesnih patnji i mojih muka.
TVOJ DOLAZAK
In memoriam Radomiru Konstantinoviu Navikao sam se na tebe, gospoo Smrti, svemonice, ne bojim te se iako znam da e pre ili kasnije i meni doi. Skoro sve to u ivotu inimo zapravo je suprotstavljanje tebi i to su raznoliki pokuaji da te ponitimo mada znamo, ba dobro znamo da si ti, o svemona gospoo, neunitiva. Stari Egipani su tebe davno zamiljali kao prelazak reke, pa naputajui grad ivih odlazi se tada u grad mrtvih. Neki drugi su te predstavljali opet mnogo drugaije, eh, uvek si deo nae ljudske mate i svakakvih snova. Ono si kad ovek ispusti poslednji dah, prestane da die i zauvek se smiri pod ovim nebom, suncem i zvezdama. Nisi strana za pisce jer za sobom ostavljaju napisane knjige pa dokle god one ovde traju, itajui ih, sa tim ljudima itaoci kao da glasno razgovaraju a pisci kao da su ivi.
Katja Perat
Pesme
prevela sa slovenakog: Ana Ristovi
HRABROST
Neto jeste, ali nikad nije dovoljno obratiti panju Ne na loe definisane stvari Kao to su istorija uopte Ili gradski autobus kao to se javlja u metafori , Ne na raskra gde izmiljeno prelazi iz utehe u breme, Iako rauna na njega kao na neto to moe da ti omogui bolju pregovaraku poziciju u odnosu na smrt; Na sve ostalo. Neto jeste i razumeti Da nije tano Da rimokatolika crkva dri monopol nad milou A lepota monopol nad ljubavlju, Da je predaja Raspolagati stvarima koje su na dohvat ruke I da se elja zgusne tek u zadnjoj etapi dugog udaljavanja. A mnogo je Neka sasvim odreena stvarnost; Obilje plave svetlosti Koja se izjutra ravnomerno sputa na predmete i ljude Rasute po stanovima, Stvari, koje ele da budu pobrojane, opisane i imenovane, Ali ne dozvoljavaju da ih razmae povrnost. Sve ostalo je rukovati strahom. U partizanskim novelama, Nou, dok se kruni celina, U izjavama za javnost, Pred ogledalom, Pred smru, u ljubavi i epistemologiji. Na krajnjoj ivici snage, Tamo gde otpadaju definicije i predstave
I plaa se porez na dodatu vrednost, U pauzama izmeu retkih stvari Dobro promiljenih spoljnopolitikih poteza, Velikih ljubavi i jasnih predstava o budunosti, Gde injenice klecaju pod pritiskom oekivanja, Gde se u zgusnutim sluajnostima nekontrolisano gomila stvarnost, U neuspelim pokuajima da se izdri no, Rukuje strahom, Svaki put iznova uradi neto kako treba.
GDE GOD DA ZASPIM

U veernjim vestima, U susednoj sobi, U priama jehovinih svedoka, U reklamama za humanitarne organizacije, Meu gimnazijskim parovima, Pod teinom moje odluke Raspada se svet. Ne zato to je nepodnoljivo, Zato to je neizbeno I zato to su vrste i sigurne samo stvari, Koje su na putu, Smrt, unitenje i poreznici. Svoju linu nemo i nemo istorije Prepoznajem po ponavljanju, Zato znam da svaki dom Koji napusti, Zahteva izgradnju novog. Dom, Koji gura dlanove u dlanove, Koji pesmu o uasu tera da postane pesma o ljubavi I od zbunjenih tinejdera stvara roditelje. Dom, Krhak Kao to su naputanje i vraanje, Ali uvek tako dostupan, Gde god da zaspim.
ZBOGOM ORUJE
Polako,neno i bez aljenja gubim dodir sa jezikom. Na mestima, gde me uravnoteavaju stvari o kojima je nemogue raspravljati, a da ih ne ogrebe rub ostrva na obojenom nebu, velikodune iluzije o naklonosti, ruka, koja zna gde e se telo najbolje odazvati, arhiviranje seanja unutar kojeg se deava sledee: Svaki put kada spavam sa tobom a zapravo ne inei to, znam ima stvari na kojima se zaglavi istorija i izvestioci grozniavo grabe otiske od kojih oni najkrkiji delovi ostanu isputeni gae Ludviga XVI-og na trgu pod giljotinom, mlitavi povez koji jedva dri zajedno cigarete partizana, pojedinano, koje pokazuje srednji prst optem. Polako, neno i bez aljenja odriem se nesporazuma koji nastaju kada stvarnost preslikam u ono to ljudi za koje nenost predstavlja neuven napor razumeju kao podsmeh i to ljudi, za koje nenost predstavlja socijalni kapital itaju kao metaforu i pri tom izbacaju stvari iz krhke ravnotee za koju se danima bori na milijarde insekata, tropskih biljaka, carinika i veoma zaljubljenih ljudi. Polako, neno i bez aljenja razumem, da treba nepokolebljivo izdrati u sada jer jo Milan Kuan zna, da su danas dozvoljeni snovi, a sutra je novi dan za koji se treba izboriti s istom preciznou.
I STVARAM UMETNOST
Pria se da ljudi kriom tee smrti jer sve organsko tei tome da opet postane neorgansko i svako kretanje tei tome, da vie ne bude kretanje. Stvari se raspadaju jer ele da budu ostavljene na miru. Tuni ljudi se predaju poput srednjovekovnih gradova. Nakon dugih opsada. Teko. Samo pod sopstvenim uslovima. Ne izdre teret. Krivica i tuga se pravino raspodele izmeu svih prisutnih. Da odbije, ne pomae, ako si bez srca, to korisno je, iako psihoanalitiari kau da prvi umire onaj ko se odrekne elje. Teko sebe sreem u ogledalima koja me teraju na suoavanje i na nemilosrdnu mrnju prema svom licu. Po tome se razlikujem od lepih, koji mogu da priute sebi obesnost i bes, a da pritom nita ne izgube; zatieni i voljeni i dalje. Ima istinoljubivih ljudi, sposobnih za jasnou, a da neprestano ne podseaju sebe na to da jo nijedna neistinita stvar nije bila lepa. Ne bee od svoje tuge i suoavajui se sa svojim porazima, s izvesnim mirom kau: Svestan sam da sam bio naputen. Izvan mog domaaja si. Nikakvog smisla nema u ubeivanju. Niko ne voli da se od njega zahteva. Ali ti ljudi su nauili stvari, koje ja ne mogu. Od njih me deli nemo maskirana u oseaj za ast, koja sve ega se dotakne preradi u teoriju. I kada stvarno postane nepodnoljivo, sve to mogu je da u preterano osetljivom maniru ekam na kiu koja bi uskladila vreme sa mojim raspoloenjem.
Ima neke milosti u tome da se spasi u umetnosti. Milosti, u kojoj govori osloboen prisile jednog jedinog pogleda, koji onemoguava govor i upozorava na nesposobnost, kou nikada zaista ne izbegne, na to kako nedpreman preiveti isticanje, koje zahteva ve to, da si ovek. Milost i naklonost iziskuju napor i tano je da za mene nita nikad nije lako. Nevano je, rekao je neko, koga znam. Tvoje pesme su nevane. Umetnosti su potrebne druge stvari. Umetnosti nije potrebno nita. Po tome bih volela da liim na nju.
NATIONAL GEOGRAPHIC
Pogled na savanu prema kojoj vreme nije imalo milosti odaje utisak da za opstanak ne treba mnogo. Spleen, teskoba, koja se je odrekla odgovornosti za svoju teskobu, ne odaje takav utisak. Sluajno naletim na sebe u odrazu na tv-ekranu. Pomislim: ivot sam koji je morao da obavi itav dugi put evolucije, da bi sebi mogao da pogleda u lice. Da porazgovara sam sa sobom. Sama tiina me jede. Zadatke za koje me je spremio ivot ne ispunjavam. Savana, iako je vidim iskrivljeno, odaje utisak prostranog odsustva oklevanja. Sama podrazumljivost jede je. A mene sama tiina. Glomazna neprijatnost ljudske privilegovanosti. Jedna sama tiina, koja nije strah od smrti, ve strah od drugoga. Nesrena sam, kada se naslanjam na tvoje rame mada znam da u jo nesrenija biti u danima Koji dolaze, kada se vie neu naslanjati na tvoje rame. Ne znam zato otuenost neprestano ugroava,
moda zbog kapitalizma. A istovremeno, sasvim je mogue, da kapitalizam nema niega sa svim zajedno. Ono to se rauna su muzika, seks i razumljiva oiglednost zebri koje prolaze kroz savanu. Sve ostalo je jedna velika zbrka ljudskih nastojanja i plemenitih namera kojima je put do pakla poploan.
ENGELS
Sasvim sigurno mogu da kaem Da je jedini mukarac koji bi mogao da me ljubi, a da ne tera sebe na to, Fridrih Engels. Meu drugouvrtenima postoji preutan dogovor Da jedan drugome mogu da u svakom trenutku dana Bez ikakvih obaveza I bez fotografa, koji bi taj trenutak pogurao u venost, Spuste glavu u krilo I trae toplinu. Odlazim u toalet Da popravim frizuru i razmazanu maskaru. Zaletim se u gomilu pobeglih iz udbenika istorije. U dugom redu jure kroz uski hodnik. Probijaju se jedni kroz druge, Kao da ih na kraju eka otkrovenje ili barem pita od borovnica. Neprijatno mi je, Kada me Robespjer uhvati za kragnu i digne me uza zid, Da nogama mlataram deset centimetara od tla. Besni momak. Toliko krvi za slobodu govora i sada svi utimo. Niko se ne osea pozvanim. Guvamo se po okovima sa ostalim luzerima. Niko da predloi svoj plan za bolje sutra. Nigde nikakvog natoveka Koji bi se iznenada pojavio i reio stvar. ao mi je Robespjera. Onaj njegov tekst protiv smrtne kazne bee ba dobar. Ivicom dlana klizim niz njegovo lice. Nije lep i puno puta je pogreio. A ipak sam puna saaljenja, kada tako sav izbezumljen stoji preda mnom.
Pred zakonom smo jednaki, Ali treba mu to objasniti, Da i jednakost, kao i sve na ovom svetu Ima svoju granicu, koja je tanka i jedva vidljiva. Ne moe da me povede sa sobom. Vraam se Fridrihu Niega velikog nema na njemu. Sklanjam se u njegovu velikodunu drugorazrednost, Kao to se ortodoksni Jevreji sklanjaju u senku Njegovih krila.
DEKONSTRUII ME
Ja (sa svojim slobodoumnim odnosom prema stvarnosti) jesam neko savrenstvo. Zlatni snovi avangardista Izloen identitet, Trijumf beskorisne komplikacije, Devojka, koja se pretvorila u ve-mainu, Raskomadano telo Razneto po pustinji Za to smo se borili, To je kraljevstvo Koje se obraunalo sa faizmom, Ja sam vaa pobeda. Hvala. Nije mi potrebna panja, Ne zahtevam ljubav, Svemir i ja smo poravnali raune, Nikakve usluge mi ne duguje. Izmiljeno sam savrenstvo, bezbroj izmiljenih savrenstava koja zahtevaju beskrajno odravanje, Ono sam to jesam, Jesam ono to znam, Jesam ono za ta sam se izborila, Jesam ono, od ega okreem glavu, Jesam ono, ka emu sam okrenuta, Jesam ono to mi pripisujete, Jesam ono to neprimetno sklizne mimo.
Dekonstruii me, To je jedan intimni zahtev koji mogu da postavim, Dekonstruii me, Uzmi me iz knjievnosti I pripremi me za ljubav.
INTELEKTUALCI NA RUBU NERVNOG SLOMA

Palitelji automobila, Sitni lopovi, Preprodavci, Fabriki radnici snanih ruku i s tetovaama, Mogli biste vie da se plaite. Ko ne drhti od straha, Taj ne zna za jezivu pohlepu Intelektualaca na ivici Jer stvarnost nikad dovoljna nije. Znam, da je pohlepa I znam, ime se ona kanjava, Ali treba mi garancija, Koju imaju nobelovci i zaista lepe ene Da svoje dobrote ne moraju da podmazuju Grozniavim zahtevanjem panje. Ko hoe ljubav Intelektualaca na ivici, Ko hoe njihovu milost i panju, Mora im omoguiti dimenzije Kakve sebi mogu da priute ameriki ekonomisti i romanopisci Sve, to ini suvereno meanje u Sve to se podrazumeva. Znam da je pohlepa I spremna sam da podnesem simpatino nasilje, Kojim se kanjava, Jer nikad nije nije dosta Domovina, koja ne eli da se bori za nju, Tuna, falina sloboda,
Izuzetno malo a ipak Tek uvod u nesreu Nekog Evropljanina, Intelektualca u rukavicama i na ivici, Mili Bodler, Budunost, kojoj je istekao rok upotrebe, Natrpaj neto u sebe Hleb Falus Spid Sabrana dela Mika Kranjca Jer nikad nije dosta, Dok iekuje Ljubazni suspens, Dobro znan voajerima i mazohistima U tiini pred Ljubaznim nasiljem, Jer nikad nije dosta Ljudima koji nemaju nita Jer bi voleli da imaju pravo na sve, Nikad dosta Usamljenim ljudima Kojima oajniki treba zajednica Da bi brinula o njima, Dio Patria Famiglia Palitelji automobila, Sitni lopovi, Preprodavci, Fabriki radnici snanih ruku i s tetovaama, Rado bi vam ukrali zajednicu, I leviari zasluuju ljubav, Jer nikad nije dosta Svu ljubav, Zavrnute rukave i viorenje zastava, Milu muziku na kraju filma, Sve, Sve, Gangsteri, Ako vas nije strah Razmislite jo jednom.
S KIM SPAVAJU PESNICI

Pria se, Da se volimo, Zato prazna mesta Izmeu tela Ispunjava lepa kultura. Pesnici uvek spavaju sa knjievim likovima. Pesnici, koji Svuene ljude oblae U glagole u infinitivu, Pesnici, Koji ujutru utke ispijaju kafu, Pre nego to odu I zna, da vratiti se nee. Dirljivo Ko to su dirljivi ameriki autoputevi, Lepo, Koje nastaje Kada se ne optereujemo prisustvom. Inae, sve zajedno, Nita posebno. Kao kod kasirki i taksista, Ta nesalomiva stvarnost I strah od praznog prostora. Stvari, Koje inimo Sa telima drugih ljudi. Ljubav.
MALA NONA PARANOJA

Nikad ne veruj lepo obuenim slobodnjacima, Koji su stalno na ivici oajanja Pre svega nou, U tiini. Opremljenima klasinim vokabularom I okom, otrim za mrtve prirode i pejzae Od kojih godinama niko koristi imao nije. Na ivici, Na kojoj neprestano stoje sve stvari, Blagoslovljene vlastitim neznanjem.
Lepim slobodnjacima, ugroenim beskorisnou, U samotnim susretima Sa stvarnou koja nastaje u tiini, Kada se raziu s ljudima koji bi voleli da ih sauvaju I od kojih bi voleli da sauvaju sebe, Ljudima, koji se ne raspravljaju s bogovima, Jer bogovi ne znaju nita o ivotu, Pojedincima, koji znaju da je ono to ih ini Jedva neto vie od zbira postupaka i uverenja, Ne veruj im, u noima kada su tvoje jedino drutvo, U tiini, Kada pijani povrno izriu onaj uas, Da im nita to je ljudsko nije strano.
BOJLER
Kao to italijanski teko podnosi sinhronizaciju istorijskih spektakala, Teko podnosim svakodnevnih pet minuta, Tokom kojih, kao to oveku padne eer, Padnu nivo lepog i mogunost osmiljavanja. Toliko zajednikog imamo, Na pokvarjen bojler i ja. Mrtva dua, tako se tome kae. Prebrzo se gasimo. Posmatrajmo Uobiajene stvari (kao to je zubobolja), Koje si prevideo, Vraaju se pretvorene u monstrume, Rat je svakodnevna okolnost. Sav taj trud, Stalna napetost izmeu tebe i predmeta, Pre nego to opet moe da stoji na balkonu Izmeu prostrtog vea I posmatra dinovska jata ptica, Za koja je s ove razdaljine nemogue proceniti koje su vrste, Moe li biti mirno siguran u to da su lepe i same sebi cilj.
FENOMEN BASTILJA
(bedna pesma, tako zavisna od okolnosti) Zanosi te Kao to se zanose Evropljanke u salonkama. Oduevljenje nad jutarnjim nebom, Rasipanje leernih osmejaka Meu pozlaene kipove, Mir jutra, U kojem si sposoban da doivljava sebe ozbiljno Kao to to se doivljavaju drutveno kritini reperi i romantini pesnici, Drutvance nedodirljivih. Mirnoa, s kojom se predaje graankama koje, udaljene dobrih dvesto godina Praznino obuene Do u beskraj pruaju jedna drugoj cigle i pretvaraju zidove u bezie. Ba tu, na tom trgu. Unaokolo je sve vie svetla I na hiljade malih revolucija, Smetenih jedna u drugu poput babuki, Jedna za tebe, druga za roditelje, trea za komuniste, Svakome po njegovim mogunostima, svakome po njegovim potrebama, Svako moe da neto ponese kui, Raduje se to si dobio toliko svetlosti i tuberkuloznu pesmu Oteklih stopala, obuenu u uflekan korset, Koja bee neto sasvim drugo Pre nego to ju je doletela istorijska svest.
METODA
Momci, koji znaju kako je to Kada se zaista razbije, Nou slabo spavaju. Iza zidova ute borovi Slino nedostino kao i u dvadesetim, Zato i posteljina mora imati prepoznatljiv miris vlage I pesnik, koji pokuava da broji od sto do nule Da bi otiao na spavanje mora da se Uhvati za jezu koja ga obuzima Neodzivanje mirnog disanja devojke Koja lei s njegove desne, Kao za poslednju sigurnost na kojoj moe da se utemeljuje.
Das unheimliche; Mesec prolazi bez uma pored prozora I pod arafima razgovetno se osea Pulsiranje srca, Koje je izreklo odluno nepoverenje pragmatizmu I istom umu zalupilo vrata pred nosom, Na hiljade raznovrsnih istinica smuca se po okovima, Poput nekih malih dlakavih ivotinja su I potrebna im je panja, Kua je stara a sobe su velike I prostor treperi od nesreenog ivota, Koji ti odmah, kada okrene glavu poraste preko uiju I bezobzirno ti odgrize glavu. Dragi, ime smo zasluili svu tu neurozu? Iako sebe od drugih obino razlikujem po nainu Na koji se nasmejem Kada mi neko predano pria o metodi, Ovog puta me je strah i samo se pretvaram da spavam. Neoekivano Me razboritost ljudi, Koji jedva da podseaju na tebe, Pokrene kao boja blizina ateiste I alkohol ljude, koji ne piju esto. Raspoznavati svet s preciznou slinoj kabalistikoj I jedva misliti na sebe Plan je oekivano jednostavan i jedva izvodiv, A ipak rado sluam; Odseci najpre obe ruke I ubrzo i obe noge I bez svog imena otii peke u istoriju. Iako mi ne veruje, ovog puta je istina Nije strogoa ona koja kvari pesmu, Krivi su slabo iskoritena irina duha I nemo, koju donosi njena zbunjenost. Sklopim oi i mislim na druge.
LUK
Luk, Jednostavan Kakav jeste. Sa apstraktnom naukom Na svom najistaknutijoj ljusci I seanjima na Pore Negde blizu sredine. Mogu da predvidim koliko e mi ostati, Kada zavrim s postupkom A ipak, oboje znamo, kada je nuno, Kao to to znaju JNA oficiri, Da to te ne ubije, to te ojaa.
JEBI SE, GINZBERG

Jesen je nemilosrdna Kada rauna sa lepotom, Za koju si pretpostavio da ti pripada U minutima Kada nisi bio spreman da shvati Da stvari ne pripadaju. Svako moe da kae Da je video najbolje ljude svoje generacije Kako propadaju, Ali retkima se istorija pokloni za propast, Svako moe da kae Da je Teina sveta Ljubav, Ali retkima Ljubav prizna Da nisu pogreili. Jesen je nemilosrdna za usamljene Evropljane Naklonjene beznau, Koji se u dugim kaputima naslanjaju na zidove, Naputeni od bog zna ega. Zavidni smo, zna. Ne prema noi u nezagrejanim stanovima I alkoholnom delirijumu, Prema apstraktnim stvarima,
Prema nainu kako nosi svoju odeu I svoja si vlastita istorija. Pretpostavljali smo Da zna, ta je sloboda I kada mislimo na tebe, ini nam se, Da tamo gde si, prolee traje do u beskraj. Svako tako moe da kae, Da je neemu (iako ee ljudima nego dravama) Dao sve I sada je nita Ali drave ne sluaju, A kamoli ljudi. Samo za oseaj, Da je Sve dostino U pogledu Na prostranost, Da te ograniava stvarnost, A jo uvek veruje u to Da ta ti je sloboda, Koja si ti sam, Bezuslovno na raspolaganju, Da moe da kae elim I dodirne Ne da bi se na pola puta Zaustavio u gru, Samo za taj oseaj, Mogu da zamenim svoj auto I sigurno prenoite svake noi I obrazovanje, Za koje se trudim, Stvari, koje zovem sigurnost I pri tom ne znam Da li su dorasle svom imenu. U tome je zavist. Pojma nema, Koliko sam ljuta Na sluajnosti, Koje me dele od stvari koje nisu ja I nunosti,
Koje me nieanskim gestom svaki put iznova vrate na ono to mi je namenjeno. Ljudima nedostaju mirisi I nedostaju nam dodiri I esto nam nedostaju stvari, S kojima se nikada nismo sreli, Sloboda, na primer, Mi, ljudi se teko odvajamo od stvari, Jer ne znamo kako da budemo neni sa njima, A da ne poelimo da ih posedujemo. Kretanje, Neuhvatljivost, Promena. O tome ne znamo mnogo. Tano je Da je teina sveta Ljubav Ali, budimo iskreni, Koga briga za to?
Drako Lukovi
Pjesme
lalina pjesma
Dok april prljavim ulicama, bujanja eljnim balkonima i parkovima, svjetlost svog najljepeg jutra nudi, stojim kraj kunog praga s crvenom uzicom u ruci, nalik sjeni naherenoga iviluka s kog vise odbaene krpe. Vlastitom koom ute ve opjevanu okrutnost travnja prosto ne znam kud i kako da se djenem. I nijemo putam da jadna dogodi se pjesma tek neto kraa od ivota tvoga. Znam posluie ona kao dokaz dobar da se, konano, postalo budalom, koju treba stid biti to u vremena zla oplakuje krepalog kera. Al slabo mari za ujede takve onaj ko u oku toplom srodnost nae sa zvijezdom davno zgaslom
to vodiu vodilja posta. Otud suze neshvaene lude koja tuguje i slavi to u mekom krznu maznom otkri milosti boanske vie no ispod kupole hrama. I tako, dogodi se jadna pjesma ova, tek neto kraa od ivota tvoga. A ja povocem crvenim vezan, ekam da na svome zlatnom vratu, preko praga, najvie planine, iz oaja unutarnjeg izgnanstva ljubavi vrati ovjeka gorkog, greno gadljivog na ljude i nekad voljeni Grad.
Kanel
Starica, to za mene bijae Mnogo vie od Oeve majke, Kanelom je zvala Svjetiljku bijednu Koju suprotstavismo Mraku to derae svijet. Kanel, ka anel, Prisutan diskretno, Ko mjesec u sunanom danu, Strau drae
Nad glavama mukim, to o politici, pravdi, pobjedi Drvie, U zaludnom pokuaju Da smisao daju Svekolikom klanju. Kanelu anelu Hvala, to sretoh Pogled majin Njeno oslonjen Na oca, potenu budalu. Boe, Hoe li mene Ikad iko Voljeti ovako?
Nereeno
Kao jedno behu, danas kontinenti udaljeni. Koulje kragna, rakom suen vrat. Bleda kao uspomena koa oveka kap ivota bedna prima. U talogu, na dnu boce, jutro trai, odgovor, razlog neki, al na kraju, uvek, upitnik. Nakon svega da li svie?
Dvije marke, gospod(in)e...

Bunjae se ljubav moja to oko izvjebano Pod starog hrama svodom Kilometra dva mi uze. Ne srdi se ljubo moja, Budna straa dobro vidje Nekrst da sam. Zato nek ti krivo Na uvara nije. Pravo je da Turist kartu plati, Jer roenje, ivot cijeli, Ime oca, Porodice, Lina karta, Dravljanstvo, Nit boravka prijava, Razlog nisu Paru Da ne da Svome gradu Stranac. Zna ti dobro Nevjera sam, Raspetog to tuje Sasma druke Od pastira Pravovjerna, to za blinjeg, brata Bogobojazna Silna svata ima, U prsa to se busa, Dok zlatnu vjeru Oko vrata nosi I u Boga, odve lako, kune. Radije sam, No djeliem Svekolika suglasja
Sebi samoj Svete mase, Sasma nalik bratiji to bogove Na stadionu trai.
Urbana legenda
Psujem mater uno podmetau Kukavijeg jajeta, Zbog koga se Jalijako prozivanje Od sebe boljih Smatra vrhunskim
Gafom
Grad bi glas opravdao Kad bi znao graane svoje, Nepoznate, i druge, Pustiti na miru znao. Ovako, neka nama crvenih tepiha...
Voda
ali pjesnik Za vremenom Proteklim, Kraj starice Neprovedenim. Kae, Jezik S njom, Smeuranom, Bijelom, Nezabiljeen, U nepovrat ode. Znam, pjesnie.
Ni danas Vodi ne dam Na vatri Odve Da vrije. Da ne pati, Ona rekla bi.
Radnja u pripremi
Nesit tust Zakon predstavlja. Rokovnika koom vjetakom, Ko svetom knjigom, mae Od pijace gone Struk zeleni i vunene arape. Koleginica tiklama k nebu Protee nadlenosti, Dok prijavom edukuje Piona Utekla pred kopitima Bijesna konja iz Japana. Ministar Unutranjih djela, Dok eka popunu budeta, Izraava zadovoljstvo Padom stope Kriminala Pravna drava Ponedeljkom...
Ti i ja
Razgovaramo... Moje rijei stiu prekasno, Kao titl odavno prohujale scene. Umjesto da objasne,
Stvaraju nervozu. A potom, I bijes. Kasnije, mnogo kasnije... Razgovaramo, O vremenu, Ti i ja. Ti govori O raanju, razvoju. O novom ivotu. A ja o smrti. Je li to sve to si nauio Nakon svog ovog vremena? Ne znam. Siguran sam samo da je to jedino to ne mogu da zaboravim.
Idiot
Sve mislim, Pripadnost Najbitnija nije. Ali, ta kad Njome svijet mjeren Na elo cijev Ti prisloni? Tuim iskustvom tuen, elim najtee. Ostati sam.
Tatoo
Miiava muka ruka. Istetovirano ime. Njezino, il njegovo, Sasvim svejedno. Na japanskom. Ili kineskom, Nebitno. No Tetovaa ta Puna je znaenja. Naglaene osobnosti. Veoma dekorativna, Uostalom. Moderna, Te stoga prijeko potrebna. Tako rei neophodna. Ko hrvatski titl za srpski film.
Spomenik
Odluilo pravit spomenik Konju. Bosanskom. I podiglo ga, Mrtva konja ko kalup Koriste. esto pred Smrt U spomeniku zatoenom Stanem, Pitaju se: Dobro li je to jahaa s maem Na kljuse popelo nije?
Istina
Stoput ponovljena la Ostaje la. Repetirana, U cijevi eka trei in (nacija) Milan Milii Opijeni Dubokim nerazumijevanjem Svojih mrtvih pjesnika Gordi na mrak u svom podrumu.
Izmeu zagrada
as Njegoem njei Nacionalno bie, as istim tue Izdajnika. Odgovaram, Meni milim, Zagradama. Ne uje, drobi: Ognjite, Dante, devet rundi, Izdaja i led... Rodoljube, van svih granica Domoljube, utim prezir tvoj to u sebe, zvijezde, Gledam, Dok treti himna Ne ute odve Ponosa zbog imena, Zastave i mase. Tano, Ne volim narod, Ni tvoj, Ni tebi tu.
Ne tvrdim ni Da volim ljude sve. Za takvu la Sposoban nisam. Pa ipak, Priznajem Izdajnikom bih se Osjetio i sam Kad udio bih Dravljanstvo drugo. Ali ne, Meni je viak I ovo koje imam.
Meta Kuar
Pjesme
prevela sa slovenakog: Senada Smaji
Zato ne piem ljubavne pjesme

Pupak usred doma je uistinu vjeno kandilo. S jednim jedinim dodirom probudi se svaka elija tijela. Prosvijetli sve od Ahilove tetive do medulle oblongate, od lijevog mezimca do desnog kaiprsta; nutrina spada pokraj. Zagrljaji i poljupci bude vjenu elju da bi svaki djeli tijela bio proet svjetlou. Prosvijetljeno tijelo! Ne zaputaj ga. Ja ga ne zaputam. to bih s dozvoljenom ili zabranjenom ljubavlju! Sve je zamjena za vatru i vatra je zamjena za sve. Rasvijetli jetra i oi i nos. Lica, koja ugleda, ogleda. Slovo napravi rije i rije napravi vrt i vrt napravi toplotu i toplota posui duu. Suha dua je Kneipp. Sve izlijei vodom. Kos neprestano vrgolji smisao. Ruiasta nije nita manje stvarna od Vraga, koji razbije pustinju. Ali ne i ovjeka. Ljubav svijetli kao Hanuka, kao diwali, kao sveta Lucija. Zastane u atoru. Gori, za mrtve i ive. Zadri zvijeri. Strijela je oganj kova. ujem ga u glasu, dok jo nisi skovan, u glasu ga uje samo potkovan. Sasvim isti, a drugi. Iskra odmah preobrazi. Oganj gori, da smrt ne moe pristupiti. Najtanja folija, netvarna, procjeuje zlo. Nita ovdje i tamo. Nita tamo i ovamo pa opet nazad. Odgrne oi. Istinska nebeska mana je zora s pernatim ateistima.
Serenissima
Otkrila sam pregrijanu masu poganskih bogova. Jedan me je stisnuo uz zid, drugi su u nju bacali likove, da su se talili sa srebrom. Kad sam pojurila za zlatom, smrt je promrmljala. Hoe zar, da vidim dalje? Sablje su bile na meni. Smrt ih je odgurnula. Vidjela sam ljubav. Vreli pelin je ispario i ugledala sam ljubiasto sjeme to u rovu na paprati ami. Vidjela sam potomke ubojica, koji se preporode u gondoli. Jezik je jedan. Iz bijelog muka oivi bijelu zemlju. I slavuj ga govori u kraljevskoj kronji da se bijela bukva u bijeloj noi okrijepi. Jezici lete. Ne usuujem se sebi rei o emu razmiljam pod tristogodinjim kalabrekim borom. Pod njim je Johann sanjao Fausta. U Padovi cijeli rodovi su o njemu brinuli. U Santa Maria della Salute se je vrtio oko zlatne osi, a Mefisto oko njegove. Kupola je prekrila obojicu. Ko upa bukve? Ko upa nas? Kad pukne prva nebeska torzija, arhitekt gurne inspiraciju u Herodovu palau. Samo vladaru koji gleda zloine dovezu crnu gondolu! Kad stane u nju, od straha e umrijeti. Niti njegova majka vladarica ga nee moi spasiti. Niti smrt ga nee moi spasiti. Tekli hoe. S mirisnim drvetom lijei. Pod kronjom drveta postane nesmrtni magari. Jednog dana zavlada svemu. Nosi li jo nakrivljen eir?
Tinta
Znam, moraju te upoznati nakon dvanaest stihova. Ne upoznaju li te, nisi pjesnik. Moje srce upozna nakon etvrtog. Kad se nita ne dogaa, tiina je. U tobolcu zuji pela. Kupio si mi nove strune. Nokte. Novo dralo. Tintu. Kad se nita ne dogaa, tiina je. I u tobolcu je mir. Koom otkrijem oblake, sveto mlijeko, peruniku, po kounu prepoznam ivotinju. Koa je ivot. Kudikamo je vie od samo gledati. Kad ga dodirnem, koza napravi rije koa. Kozja klobuina je sveta voda. Kou dodirnem kao rije. Koze kao minute. Kao novoroeneta. Lei i uiva sunce. Mozak i koa rastu zajedno. Sunce hou, sunce. Sunce brzo zaslijepi. Ne razlikujem te, jer se strast munjevito presvlai. Kad doe, pretvori se iz gospodara u roba i opet, neprimjetno, u gospodara. Boji se vjetra. Bojim li se uistinu strasti? Koije za Duha? Kad bukne ne zna to je. Gorea voda ili tekua vatra? Princu osjeaja, ti, kralju izazova, vrati mi kraljevstvo. Reci mi, to je istina! Jesu li patnje britke ili su nesmrtne? Jesu li slavlje? Muk nije mir, ve tvrda muka strane buke. U tobolcu je tiina. Stih je sasvim sigurno odrvenjela strast otvrdnula od straha. Sve ti dajem. Vie nego to hoe! Sve to stih dobije, iscrpi. Stih je moja koa i tiina. Upija razdraenosti, blizu je, dopadljiva blizina. Stih je moja koza. Moja bijela, bijela koza. Ako je odgurnem, postane milost svih darova u bezdanu, u rupazi izgubljena.
Hrast
Pod stolom krijesnice. Mjesec lei na predzadnjoj grani bora. Po toj grani znam dokle je stigla no. Ponovo sam uzela nebeski doping. Poslije sprinta, iscrpljen, padne na pijesak. to li skriva hrast? U divovskom stablu su vrata, okolo hrpice. Pred vratima lei znanje, a i najvee i najsnanije oruje. Na kamen polegla lica papira i moj dijamant. Nimalo svile nisam donijela. Nimalo vune. Jesu li mi noni leptiri zbog toga zaplijenili veo vela? Voljela bih, voljela bih da je taj hrast moj i da niko za njega ne zna. udne rijei po jeziku eu. Razumljive, a istodobno posve nerazumljive. Livada govori da imam hrastova vrata. Ve odavno ih imam. Telence je prislukivalo stogovima. Rastvorilo stogove. A i dalje je, lupetajui, posve zbunjeno trailo hrastova vrata.
Lapis
Moja tajna ivi kraj voda. Tvoja tajna ivi kraj gora. Voda se slijeva sa gora. U svetim danima uske sjene se priklone Gradaici. Ja se priklonim Riglu. Dozvoli nam da se iz daljine gledamo u oi. Sa svim nitima ijem duek meu nama. Naslanjam li se na 66 000 sunca? etrdeset godina slap lije u kuhinju. Ko smije kroz njega? Ako se ne prepadnem, ako ne plijenim pele, mudrost kapne u krv. Po Ljubljanici zaplivam s patkom. Manjom od pileta. Vjetar joj die paperje, dok sijee rijeku. Valovi putuju u oba smjera. Ne pripija se uz vodu. Voda se pripija uz nju, kao Jahve uz pravednoga. Drugim poputa u okrutnosti. Kad mi umije oi, iz vode iskoi stih. U stihu pravim vino. Na stolu lapis. Dokle sanjam? Odakle, dokle? U lapisu, silne tvari.
Momak
Kad raj hrupi u srce, zaubori svjea voda. Traim uta zrnca. Diem kamenje, sijem pijesak, jer su rudnici rijetki. Situ svake godine zamijenim okaca. U raju sijeva kroz no. Sasvim iskreno kaem, puno piem. Zna i sam. Kad se probudim istog trena u mene skoi um. Razgrne krcatu lijehu ljiljana. Miriu ti od glave do pete. Pupoljci skrivaju najvie. Umijese evu, kao iz gline, njenu pjesmu, to iz zove vigne u knjige, u ljivov dem. Stihovi se predaju, kao to se um predaje srcu. ivot se ne odvija tako, kako bi vrt s narcisima htio, zato skaem po norvekim mustrama, spletam prane kite crvenog luka, kruim meu sjemenkama. Starim dvjesto godina. Hiljadu. Starijim od pamtivijeka. Vuku me ka zdravoj zemlji. Tebi u je dati u saksiji. Momku pokazujem, kako strane snove propjeaim. Hoe u saksiji klijati? Kraljev momak, nosi krinku zato ne moe plivati. Kada te obezvrijede, skoi najvie. Jedno je imati knjigu, drugo je skoiti. Cijeli ivot hodim po tajanstvenim stepenicama. Nikad nita unaprijed nisam znala. Ne znam ni sada. Kad monstrum radoznalosti pred mene postavi orakul, umotam se u al i legnem u krevet. Moj um i Alojzov ljiljan, ti i Petar Klepac, ena krokodila i ovaj tigar, i kao crkveni mi siromana amerika pjesnikinja, je i kraljica Margaretha II imamo istog prednika. Iz jednog krene sve? Zar pjev pokree vlastita snaga ili ga nosi morski tok? Stretto di Messina odluuje jedino o maslu i o marcipanu. Darwin je opisao poasti. O jami niti rijei? Duevna tama ga trefila u srce. Suze su ga zamaglile. Vidi me. Gledaj me jo. O emu razmilja? Ko e mi napraviti krii preko ela? Srce i vino vladaju tim planetom? A kruh?
Zelen
Tvoje kutije me ue kako nemati sudbinu. Navikle su me na sranu zelen, neven, bosiljak, branku, angeliku! Na duboku alost. Ugrijati dijete. Imena, olovkom ispisana na kutijama, polagala sam na talente srca. Melankolija je predsoblje za pjesme. U velikim ormarima su stolnjaci, bijele mape, u koje uvijamo slavlje i strah. Tanke, zvonke alice predobro znaju da vedro lice ivi melankoliju. Vedrina pogodi pravoga, kad se rtvuje za pogrenoga. Miris zeleni mi ne dozvoljava isisati jezik. Zahtijeva isti pribor, mirne vjee, koje nee iati pogled. Jezik ne raste iz vremena sna, to ga strast crpi za svoju slast. Prava priroda mekom olovkom stavlja toke ispod stihova. Krepke rijei sjedaju na prste. Skrivena ula su duboko uronjena, da ih ne izvue picasti kljun. Zelen me ui da se da prodrijeti u srce, a pritom nita ne slomiti. Kad jaspis zablista, znam da su ula dozorila. Jaspis, porodniar! Tad znam u sebe primiti smrt i ne umrijeti. Preciznim prstima, koji su ranije hvatali stihove, zagrabim krhku preciznost. Na kratko odrezanu tvar i ljubav, to lijepi svemir. Prsti znaju da je tvar drhtaj. Tvoje kutije me ue gdje po ilama teku stoljea. Jedan atom srca ih uzdrava. Onaj, to me vodi tamo. I ponovo vraa nazad.
Nebesa
Mekim, ozbiljnim glasom zaklinje se da poznaje boje u kojima are rijei sve do tamo preko. Tamo, gdje se sakupljaju preobrati koje zalijeva amrita, jantar i potoci iskri dok ti lebdi i zapliva gdje god eli? Kad tamo odofira do druge krivine uini ti se kao da si u nebesima. Pravo skladite utvara! Drvarnica! U kojoj neka bliska bia, stvorena iz misli, cijepaju rijei i agaju ideje. Teko die, jer ljubav ne ue s tobom unutra. Nema nikakvog uborenja, koje stvara negativne ione i iri plua. Puno dignutog praha, to drai oi. Nije svaka suza suza. ezne li bar za boanskim mesom? O, nebesa! Kad bi bili u svjetlosti, ne bi bilo nikakvog straha. Ne tvoga, ne moga. Ljudi bi knjigu sa jednim jedinim stihom od tamo, sebi polagali na ranu. Iz dana u dan igra se s poludovrenim demonima, koji pokazuju to znaju. Izvjetava. Zaaran. Omamljen pjeva falsetnim glasom. U meuvremenu, dok ih opisuje, poneki ti kroz oi pobjegne ovamo. Postane mrtvakoglavi ljiljak, koji napravi dvije, tri avolije i klone kraj svijee na mom stolu.
Trideset godina
I Paukovom mreom zaustavim si krv i perjanica mi zacijeli veliku ranu. S kosom povezano perje papagaja ivo je srce nonog rada. Crveni, uti i zeleni stihovi probude pretke to lee pod pragom. U jamama. U smeu. Ako ti se perjanica zavue u rijei jezik opet postane ivopisan. Samo povijest tvrdi da su u njoj zajedno s blagom polegnuli i Indijanci. Lee tu pod parlamentom, pod Bijelom kuom, na dnu Rena, pod azurnim eirom otoke kraljice. Lee, poput lavice. Ma, ko e je draiti? VI Danas ima imendan. Nataniel ti je govorio o grijehu i zgrozio si se, jer prastare zablude nisu bile poravnane. Prevaren jo rie od bola. Tako stvarnost traje. Traje i dalje. I kad vjetar prijeti, i kad se rua isto do kraja rascvjeta, kad se niko ne potue zbog rukopisa. Stvarnost traje. Traje i dalje. estitam ti. Duga je svetopisamska gozba. Vodu ti toim u tihi kristal. Tekuu vodu, jer sve drugo je smrznulo, posuilo se, nestalo. Sve pokvareno. To su odlomci unitenih pjesama. Vrijeme ne tee. Lei kao panj, trune, ako ga veliki ovjek ne vue. Modernizam je gnoj. Poljupci nestanu, ako ne postanu istina. Nestanu i pjesme. I svetopisamska gozba. I ja.
Ljeto ljeto
Varam se, ne varam se. Bitno je petkom, subotom i nedjeljom gledati kroz srce. Ponedjeljkom, utorkom i srijedom jo bitnije. A etvrtkom je najbitnije. Boli, ali pomae. Jo vie boli kad gleda svoje srce. Snabdijevam ga bobicama. Dodajem mu pitku vodu. Ludvigov parhet loim bez prestanka. Kad se slomi, loim. Kad te slome, loim. Kad ti iupaju tajnu, loim. Kad se bogovi namrte i na vrtu ponu izvoditi manevre, loim. Ide na more, manevri. U umi rat. Gdje stane, pokae najbolji poloaj za izvravanje vojnog zadatka. Gola baca mree, koraa po rijeci i rukom lovi ribe. Okretnost, ljepota, trik, spletka, mo, nita ne pomae protiv Afrodite. Istinskom dobrotom nagnano od unutranje nude se kree. to pokree ljeto? Nala sam mrtvog ribara. Boginja ga nije znala oivjeti. Mirno gledam mrtvaca. Profesor Jung misli da ne moram bjeati. Prekorim mrtvaca, poteno ga prekorim, i pomjeri glavu. Kimajui potvruje? Privuem ga blie orlovom noktu, opet ga prekorim i otvori oi. Ujutro ga sa srebrnom liicom pitam stihovima, popodne ga maem cvjetnim uljem, uveer pijemo vino. Cijeli dan ga gledam u oi. Tako lijeim ribara. Nou oivljavam lovca. Mrtvog lovca treba hladiti. Umro je od unakrsne bitke. Duboko ga je ranila bona vatra. Ne usuuje se dotaknuti vina. Pjesniku ispirem eravicu nepravde. Kad zaspe, modrom vatom briem mu elo. Najee oko ponoi. Mrtvi sudac je najtei mrtvac. Kad mu boginja sakrije volju, umre. Oivim ga lepezom, jer nee da otvori ni usta, ni oi. Pripada Hamurabijevom rodu, zato mu sirena pokazuje katastrofe. Samo sa suhom, pustom voljom ne moe disati. ak ni kada si nag, ne moe disati. Ribar, pjesnik, lovac i sudac tano znaju da se nijedno obiljeje ne da potisnuti u mrak. Uenik i ja sjedimo kraj parheta. On nikada ne umre. Svaki dan me poljubi. Zna zbog ega mrtvi oboavaju moju teinu i moja krila. Oivljavaj ih! Pazi na njih! govori mi, kad malaksam. Ne boj se! Ne razmiljaj! Nikad ne sazna za koji poziv ih oivljava.
Ljubljana
01. Nesrea i sramota kako drvo propada. Mila moja rajska ptica! Devet pari ruku me odguruje i dri. Prolost me rui i gradi. Moja nevidljivost je sigurna. I praznik to sklizne u prvi zraak. U cijelu kuu i zastane u oima. S perom rajske ptice. U pjesmi nije nita drugaije. Obnavlja listove. Trnovo* i palae. Rijeku i veer u vrbiku. O, umee zvijezde. Okrznite skalpele da s otrice ikne modra vata, koja lijei mrtve. Da djeca imaju pretke. Ljubavi, prikai se!
*Trnovo staro gradsko naselje u Ljubljani
07. Izmuen misli na kamir i grko more. Cjepidlai, ovijen u grube, tople alove koji bockaju. U lijevoj ruci mu se pali zlatno runo. Hoe li ga baciti u rijeku? S antike skoi maloduje. Na redovnikom vrtu padne pod trenje. Hoe li ga izlijeiti? U tom gradu vidim dvije svjetlosti. Jedna se tu, na rubu, pali.
15. Teko je u sebe smjestiti zvonike i grbove, ognjita, orakle, zlato, oblikovanu esenciju rodnih gora. Ali nije onu to nevidljiva u visokim peinama sja! Dosadni tjeitelji me grabe i obujmim stablo. Je li hrast? Molim te, ne prevrni mi pravo! Hram ga nee obnoviti. Samo onaj koji moe zadrati rijei i smjer, hoe. 17. idovi hoe znamenje, Grci mudrost, moja atma izabere Mestni Log*. Dok je na rubu Barja* ve rastao vrt za brata, s nizozemskih stolova su nestala poglavlja da bih ih potom opet zagledala u orahovom ormaru, meu tijesno sloenim teglama marelica, kruki, malina. Kraj bijelog krevetia gdje su leale vestice, veseli oret, mekani muslin i svjei pike. U kronji hrastova, nad modrim visoravnima afrana. Gledam sliku to se iz moje due ve tisuljeima nije premakla.
*Mestni Log zeleni zapadni dio Ljubljane *Barje pomalo movarni juni dio na rubu Ljubljane
18. Godinja doba i crni oblaci ulaze u tijelo, kao u hijacintu. Srdba ode u cvijet i ospe vrijeme. Veselje. Stih. Sve! Kako u astralu mirie mimoza? Dokle strpljenje svijetli? Kako da pospremim kozmiko skladite naroda, a da ne rastresem njegove zvijezde? Gdje su ljudi koji se nisu dotaknuli prokletstva? Njihova nesmrtnost je doista originalna. 27. Pod odrezane grane ostavljam dane i veeri. Sjaj ih digne, kad poelim. Vie se ne zalijeem svom snagom. Nek' kraljica promjenljivih elja sama uzdrava svoj dvor. Nek' zrai palau. Sudi dogaajima. Teko razumijem, ali znam da postoji sudbina. 18.11.1948.
34. Kad svane, utihnu pjesme. Grad postane malen. Na smaragde skoe ambicije, koje se ne mogu dotaknuti majske rose, niti Jakoba Schella*, njegove dareljivosti i bogatstva, pa ni kozmogonije ubijenih palaa. Nikakvog zelenila. Rudnik pod plemikim vrtom izvali zlato, to se ne kuje. Rastresena pamet rui bijele putie i vedre rijei. Ogorenost otruje grobove i beskonanu koliinu zraka. Plamiak na oltariu gotovo zgasne.
* Jakob Schella - veliki trgovac i mecena iz 17. vijeka, koji je postavio veliku baroknu crkvu u centru Ljubljane
40. Doe dan, koji je odreen za crnog kralja i bijelu kraljicu. irom se otvore velika vrata. Plivaju po jezeru i na popodnevnom suncu straare unum mundum, to se izmeu kamenja pretae u knjige i zjenice, u poetak misli, koje zdrobe neovdanju veer. Venecijanska kompozicija ne srui idilini ivot koji izraste u ulima. Za tebe se bojim, oteta Evropo. Francescu Robbi u crkvi Sv. Jakoba (1723-1733)
43. Rod za rodom stoji u vrsti za metalni sjaj, kojeg kovai ne cijene. Jer razlikuju zlato od zlata. Jer njihov bijeli sin drhtavom rukom podigne hranu za tuince, da postanu braa. Otac u naranastom kaputu baca im cvjetove jasmina. Psi, to debeli od vruine lee u malabarskom pijesku, ostave ugu i glad i dojure u igru. Izmeu zuba nam se svima skupi slatki, mirisni pepeo. 60. Kue stoje na pijesku, isuene su i spaljene. Beduina ne privlae kovine, mramor i staklo. Bistrina ga privue. uborea i svjea. Na tihom vrtu odmotava glavu i pria o cvijeu iz davnih pokrajina. O enama, koje nisu zaboravile pokoljenja. Bez predrasuda pokazuje njihovu rast i svoj obraz. Dua bliznakinja prie k njemu, jer ih bunar razmrsi. Gledaju se s jednake udaljenosti, zato rjee padaju i bre ustaju. 28. maj 1949.
68. Uitci su okultni i bistri. A i ulazni portali. Postoje li mjesta gdje ih nema? U gradu je jo jedan grad i jo jedan. U rijeci jo jedan tok. Pa i dva. Zvuk se digne odjednom, a sputa se polako poput bijelog puteljka u vrtu. 74. U svitanju ugledam slijepog klokana, to se zalijee u ogradu. Ako ga pustim, umrijet e do veeri. Koliko posla, da bi ivot iz safira izrastao u smokvu. Iz drveta u maku. Iz slona u brata. Izmeu Atene i Amsterdama lei trpkost. Ljepotica se boji starog zlobnika, to odricanjem eli razgolititi njen rod. A esencija cijelo vrijeme kapa s bijelih gora. 77. Plemi opisuje svoje imanje, iako mu nomadi ruenjem dokazuju novi poredak. Ne poznaju njegov burni ivot. Ne uju snagu s kojom ulazi u samostan. Zar nita ne znaju o prolazu izmeu zida i zraka? Prije nego to barbar shvati kako treba misliti u pjesmi, platnu, glini, kamenu, uniti sve dame i darove. Kakva misao! Povezati ga s ostatcima nebeskog svijeta.
Admiral Mahi
Otkud ljubav za stolom smrti?

Izbor iz poezije
KUA U ZAGRLJAJU SA EMPRESOM

1.
Na stolu mirie hlorofil, pisai stroj pun vijavice. Iz ovog kuta, iz vatrenog snopa ne mogu dalje ekam da kanarinac cvrkutom pone ruiti zidove.
ekam te, ljubljena, u ovoj kui gdje luim poeziju. O moje vatre! Rije se napila, u stalnom strahu od smrti. Kua je jeka, kua je tijelo. Nitko ne zna ta radim u kui od mineralnih prozora. Soba je priama zakrena. utim, od soli kip ti pravim. Kua nema straha, spokojno kao maka u zumbulima plavim prede. 2. O enski cvijete, o iva prirodo, i empres pred naom kuom s nama je na putu. Otvori prozor pozdravi ga, dodaj mu au vode, kai mu da pjeva. 3. Zidovi bez cigle, vjenost, do sitnica tana, krei nas nevidljivim vapnom, poji nas vinom. Iz rijei izlaze cvjetni pranici, rasipaju polen po podu. Ispod je sada svod. Kua, preplaeno isputa bodlje obiteljski kaktus!
JUTRO
Premorio sam se od jahanja perja nikad nisam bio blie oblacima kao jutros Mnogo lijepih djevojaka nema mene Mnogo praznih kua pored mora nema mene Ni dravni ni privatni biznis nema mene Uspravna samoa Jutro.
PLANINSKI VODOSKOK
(za Franza Hohlera)
Kapi vode bljete, kao citati iz svetih knjiga. Ovdje se srce moje smijei srcu Geteovom, kao sunce suncu kad se sretnu u svemirskim provalijama. Rodio sam se da iskusim kretanje, da se kao more uzbibam u snu, da duom obuhvatim sve. ta ja znam ta je smrt tijela. ta su vicarski vodoskoci. ta je ovo selo Lauterbrunen. ta su gole djevice. ta je rat. Ali svoj osjeaj znam. On dri sve stabljike na rubu litice. Stao sam u hlad planinskog vodoskoka koji mi je rekao da se poslije smrti kidaju sve rodbinske veze. Ovdje je ljubav jednostavna, jer nema jednog svemira. Mnogi svemiri su pokrenuti. Sobe. Svemiri su sobe! Oholost je zatvorena u sobama. A ja pod vodopadom svjetova. Mrtve ruke nisu ovdje vie mrtve ruke. Ruke rastu iz vode, iz plavetnila u nebesima. Spavaj. Lebdi. Ne broj kapljice. Voda je predobra.
O GRADE PODIGNUT PRIJE MOJIH PJESAMA!

O grade podignut prije mojih pjesama! Ako sam jo u ovom ivotu mora da sam se otrovao glazbom nadzbilje. Ja samo sanjam da sam zakljuao gradsku kapiju. Ja samo sanjam da ljubim djevicu na pokretnom mostu. Ja samo sanjam da umske ose izbijaju satove.
Treba da prihvatim stvarnost kao bijelu maku u krilo. Vjerujem u diktafon, na brzini 24, a na brzini 12 mumlam kao tigar pored Vjene vatre. Moj e ivot sresti moj ivot. Neko je popio asu vie. Neko je proitao knjigu vie. Neko napisao knjigu vie. O grade podignut prije mojih pjesama! Vjerujem da ovdje nisam radi ale. Ja oito nisam ja. Sarajlije pjevaju neprestano jedan umire a drugi pjeva. Vjerujem da je Branko Mikuli sa etrnaest godina otiao u partizane, a ja u depresiju.
PAS
U Sarajevu, sreo me pas i ree: Sjea li se mene ? Njegovo lice, njegove modre oi, njegov dugi rep stresli su se od susreta s povratnikom u Sarajevo. Bilo mu je drago, bilo me je stid. Suton je privrstio skije za natekle noge i spustio se niz sokak Aikovac u korito rijeke Miljacke. Zagrlio sam se s psom. Ali nita nije opasno kao sjeanje na prvu ljubav! Koliko sam puta uo glas jakog vjetra koji je maginu Merion oteo iz mog zagrljaja! Onda sam se sjetio psa s kojim sam se druio u Torontu, jer znao mi je lizat ruku kad osjetim da sam sam. Jeste, to je pas Doson, princ iz raskoi antartike. Samo pas Doson zna ta je bilo sa mnom kada me je Merion izbacila iz srca. Krv mi je pola na nos, jer je draga djevojka upalila svijeu u meni i vratila se u krevet vjetru. I najednom, krenuo sam ka viktorijanskoj kui, u kojoj je Merion ivjela sa Mojrom i Ketrin spreman da ubijem!
Ali, pas Doson digao je glavu s otvorene Londonove knjige ONJAK, onjuio u zraku ludilo zajuriao se kao metak kroz zatvoren prozor da me vrati tamo odakle sam poao. Doson je bio Ketrinin pas, iako sam se premiljao da ga usvojim jer bilo gdje da krenem razjurio bi vjeverice u drugom stanju po trotoaru i ponovo za mnom, ko za sobom. Uveer na krevet skoi i uuka se izmeu mene i Merion i, kao Hegel pored kog niko nije proao nepovrijeen, djetinjim reanjem vjeru u ljubav oivljavao. Ljubav prema salami i to god da se desi ljubav prema Merion. Sutra emo opet izii vani i kupiti italijansku salamu, pola psu, a pola pjesniku. Jo obrok dijelimo tamo preko okeana u vrevi parka Putnika dva.
A u Sarajevu mirka u pseoj glavi vjernost dobrote kao mali semafor na naputenoj cesti, i kao da ree: Uvukao sam se na prekookeanski brod, okrznut kiama doplovio do sunane luke Ploe, potom uskoio u teretni voz za Sarajevo da ti kaem to mi je Merion rekla na uho: prenesi svome prijatelju da stalno gledam njegovo lice u vjetru.
LJUBAVNI DIJALOZI SA BARBAROM

Barbara, gdje si!?
Debeli bumbaru prevodim tvoje pjesme... Barbara, uje li svaki moj osjet? Vrije od osjeta. A jasno mi je i da trai enu koja je sva tvoja i samo tvoja. Barbara, LJUBAV izgleda POSTOJI! Ljubav je bila fraza dok se nije pretvorila u tebe. elim da te vjenam u zoru! Koliko li je to razdoblje materinstva?! Kolika li je sloenost ljudskog jedinstva?! Radujem se tebi, bumbarino...
Barbara, meni treba ljubavni dijalog a ne prezervativ. Radujem se tebi, bumbaru, i polenu ljubavi kojeg posvuda kupi...
Barbara, ja sam bumbar iz Sarajeva koji sadi ljubavne stihove bumbar zanijet blagou. Barbara, gdje si!? U zori.
Dragi, trostruko mirie tvoja rua, to je danas rijetkost.
Barbara, ti si najhrabrija bijela zvijezda! Radujem se tebi, bumbarone. Barbara, ovaj moj nateeni stomak ima svoj prostor i sebe usmjerava prema klasju sred oblaka! Radujem se tebi, ali treba trati. Barbara, neujno se okreem...
Dragi, tvoja e poezija biti vrpca meu nama.
Barbara, gdje si!? Svoju samou ti kao pun pehar pruam. Debeli bumbaru, u vinogradu svukla sam haljinu kao studen.
Barbara, u ovom ivotu mora da sam se otrovao umovima strasti... Poljubi me! Dragi, vjeruj u arhitekturu razuma. Barbara, gdje si!? Dragi, sni e se vratiti tamo odakle je zapoelo tijelo.
Barbara, zato sve ene vole OPTIKE varke?
Stari Admiralu, juer sam se na biciklu upitala zato neki mukarci Vole OTPIKE varke u Brazilu. Barbara, prije dvije godine u Sarajevu, dao sam dobrovoljno krv bolnici Koevo, ali je iz krvi isplivala Titova slika u ulju.
Dragi, hajde ti u partizane a ja moram se iskljuiti iz ovog ljubavnog dijaloga jer radim. Barbara, gdje si!? Dragi, neto puno plae priroda, hej plaem i ja! Debeli bumbaru, radujem se tebi.
Barbara, ja traim samo tvoj poljubac koji ne lae. Uivaj bumbaru u gradu ali uvaj se enske ruke i alkohola a cigare prepusti kolegama, ljubim te.
Barbara, gdje si? Pod tuem. Barbara, imam dvije gromovite vijesti: Sino u Veernjoj koli, poloio sam zadnji ispit za Varioca a im je zora poljubila boju neispeene crvene cigle u mojoj staroj zgradi, potar mi uruio biometrijski paso...! Koji uvodi milicajce u moje zjenice. Admiralu, Varioe, jahau biometrijski estitam ti zajedno sa mojom majkom i njenom makom za dvije najsjajnije vijesti. I sad natimaj glavu naporedo mojoj glavi i nee vie ivjeti neuredno u zagrljaju zajedno emo sluati grupu Dobro natimani starci, i nee ti vie pasti na pamet da se kocka sa bijelim dugmadima i da juri za enama koje te obilaze kao dobro utimane provokacije! Barbara, gdje si!? Suim kosu vilinsku. Pitam se hoe li mi kroz moje zjenice kompjuter itati mozak. Barbara, im doskoim kao zraka sunca na engen-granicu ako me maijski graniari upitaju: kuda sam krenuo ili kojoj kravi idem da je pomuzem, rei u: Maijski graniari, ja sam se u mojoj ezdeset i treoj prvi put, materijalno i sentimentalno uzvodno i nizvodno uvozno i izvozno najozbiljnije zaljubio u jo nerazvedenu zvjezdanu stopu iz Graza koja divno pjeva staroslovenski i BHS jezik i ujedno prevodi moje sonete koji imaju oblik konjskih sedala... i evo vam pokorno predajem u vae ozvuene ruke njen ljubavni Poziv... Dragi, u tajerskoj je prosvirala puka zime. Barbara, proitao sam na Internetu da je tajerska prignjeena vinogradima. U tajerskoj ja pijem bijelo vino sa nerazvedenom zvjezdanom stopom iz Graza, finim ljudima i radnicima! I rad je provod u tajerskoj! U tajerskoj se ne gleda titula. Ali gdje je taj umski proplanak u tajerskoj koji e opisati moju depresiju? Admiraliu, pii sonete, jer e oni otvoriti oi erotskoj depresiji da obie ljepak sporednim putevima koji su ostali slobodni... Stara, ja kad umrem, najbolje u pisati... Tamo e me doekati muzika za moje sonete. Stari, ti umjesto kockarske due ima hodajuu duu tebe su i ivot i smrt probudili, da pie plavetnila. Da bude dobar i sa svojim nogama, treba ih njegovati i draiti, jer te ve 63 godine nose kroz stotine pilova pravrelih karata... Naprimjer, morska sol, grickalica i kreme onostrane svjetlosti preko noi, to e biti mirakul u Grbavikoj ulici... Za svoju STARU, hoe li se malo renovirati tuirati, grickirati, eljirati nogice polirati? Barbara, efice, ja sam niko i nita, a jedino ti se raduje meni... Admiraliu, nisam pogodna za eficu, kakljiva sam oko koljena... Barbara, gdje si!? Debeli bumbaru, kreem na posao i onda bjeim u saunu... Dragi, daleko smo i komplicirano je, ali smo uski prijatelji i radujem se da emo se vidjeti i da ti mogu uskratiti samou... Ali nemoj biti razoaran kad sam zauzeta, poslom i familijom. Ne da se to promjeniti. Eto, radila sam non-stop tri dana i gotova sam kao da nisam imala
nijedan slobodan dan opet me boli grlo, glava, nos curi, JEBENO! A sutra ponovo, ledene kore na knjigama topim... Draga, u meni je prosvirala lutalice puka oskudice. U Sarajevu, u parku na Koevu, pahulje snijega su na jednom od kontejnera napisale Gledaj u svoj tanjir...! Ja ekam svaki dan posao ali poslovi su na kocki! Kako je bolno, biti nezaposlen u voljenom gradu! Prezaposlen sobom. Da mi je barem da na galopirajuu muziku varim sonete koji imaju oblik konjskih sedala...! Ali, gle, draga juer se desilo neto udno i maijsko prosvirala je u meni proleterska elja da te obgrlim, oh, kako ti nisi bila u tom trenu pored mene, gola i vlana kao testera visine, pa sam obgrlio Ve-mainu, ali ona je umei kao pla djevice koja je izgubila nevinost, iznebuha u mom krilatom zagrljaju, naglas crkla! I evo od jue sav Gornji i Donji ve perem na ruke... Barbarius, doveo sam sebe do ljubavnog ludila recimo da je i ormar od orahovine crkao, jer sam i ormar od orahovine silno zagrlio mislei da tebe grlim... Recimo da je i izrezbareni luster iz Egipta naprasno crkao jer sam i egipatski luster prije dva mjeseca zagrlio, mislei da tebe grlim... Recimo da je i termoakumulacionoj pei crkla elektrina dua, jer sam i nju prije tri mjeseca obgrlio mislei da sam tebe dogrlio... Admiraliu, polubumbariu nosi tople stvari, zima je... Dakle, vei pojas i uivaj u letu... I nemoj da grli te tople slivove kunih stvari jer u te ja tako boanski toplo UISTINU zagrliti...!! Barbara, gdje si!? Debeli bumbaru, upravo sam izala iz banke odaslala sam ti lovu za putovanje, i za tvoje neplaene raune... Barbara, im ponem raditi kao Varilac, koji e zavariti SVIJET, vratit u ti lovu...
MOJ
Svim kamenim gradovima pjesnik veli: Da mi je ivot urediti svoj! Zlatnozelenoj puini pjeva: Da mi je ivot urediti svoj! Zidarima to ga aste votkom Uzvikuje: Urediti ivot svoj. Vlasnici restorana koju ljubi u amcu od rubina, cvrkue kao maestral: ivot svoj. Poeziji, sve milijoj strankinji, koja ga uva od bijesa, u mrtvakom sanduku, ape: Svoj!
PRIAO SAM MORSKOM VALU

Priao sam morskom valu da sam pitao jednog ovjeka da li mi moe pomoi. On je rekao da e uiniti sve po tom pitanju i da ga sutra posjetim rano izjutra. Ja sam se pojavio u njegovom uredu, a on me je pitao zbog ega sam doao. Potrebna mi je pomo, na primjer posao. On je vrsto obeao da e uiniti sve po tom pitanju i da ga posjetim za mjesec dana. Ja sam se pojavio u njegovom uredu, a on me je pitao zbog ega sam doao. Tako sam tri godine iao kod ovjeka koji je govorio da e uiniti sve po tom pitanju. Poetkom etvrte godine taj ovjek je prebaen na visoko radno mjesto. Poslije tog dogaaja, nisam ga uspio pronai. Kao da je propao u zemlju! Priao sam morskom valu da je taj ovjek propao u zemlju.
Milazim Krasniqi
Pesme
preveo sa albanskog: Qazim Muja
IJI JE OVAJ OPAO LIST

Ovaj opao list ovdje u blatu to je poeo trunuti kao tijelo koje se gui iji je mogao biti ljivin ili jabukov krukin ili trenjin koje su toliko pomijeane kao na nebu oblaci svih mora ovdje u mojoj bati Bez obzira iji je mogao biti Ovdje je znaajan zbog ivota koji se gasi i ostavlja nas u blatu ako ga nijesmo razumjeli zato nam je darivan i od koga
ZATO LETI LIST

Pred mojim mutnim oima od lagane magle i od razljuenog vjetra koji odnekud dolazi i uznemirava vazduh leti jedan poutjeli list kao otkinut iz lovorovog vijenca jedne isjeene glave Zato leti ovaj list Kao golub zastraen Od pucnja Moe li taj list sam Letjeti tako sa puno hrabrosti Ne strepei od oluje to nadolazi kao sjenka il je i on nerazdvojni dio ove kombinovane ljepote u hiljadu boja i emocija ovog poremeenog popodneva koga ne bi mogao nikada otkriti da nije leteo ovaj list ovako potreen ispred mojih od divote zamagljenih oiju
ZATO SE KAMENJE KOTRLJA

Od dubokog sna stijene kada se neoekivano odvaja kamen i spusti se nizbrdo kotrljajui se biva velianstven u njegovom fatalnom padu prua nam novi dokaz onoga to osjeamo i kada nijesmo svjesni koliko je treskav strah Od Boga Svjetova I u vrstoi kamena
KUDA IDE OVA PELA

im napusti cvijet uputi se ka nepoznatom vrtoglavom lakoom i izgubi se iz mog pogleda kao lijepo saznanje prepolovljeno od straha stvarnosti koje ne razumije Ali i matanja Nalik na snove su realan ivot U svijetu i vremenu razliitom u isto vrijeme onako kao to je i pela misterija i dokaz u isto vrijeme Ona nestala iz mog pogleda Nastavlja let Srena to zna sve to treba da zna O nepoznatom to je eka I koja bolje od svih izvrava naredbu Boiju Nalik na anele
TA JE RIJE
Rije je tvrda materija koja nas dotie svojom otrinom pretvorena u smisao ili je ideja koja nam odvlai pamet uzanim stazama kuda se nae tijelo ne moe probijati Ona je staza kojom sada idemo Nehajni Ili staza koja nas vodi u budunost Koja nas zbunjena eka Da nije predodba beskrajnog ivota Kojem se htjeli ne htjeli pribliavamo Ili san to nam se prikae iz prolosti Od koje se udaljavamo ta je rije ako ne sve ovo zajedno
DA LI SU USPOMENE KAO PARE MAGNETA

Jedno dijete zamagljenog pogleda Gleda kako se smanjuju polja Kako se uruavaju brda Kako se smanjuje potok Vue me za rukav I pokuava da mi objasni Da to nije njegova krivica Ve je to bila pobunjena ideja Koja nikog ne pita ni za ta Sada se brinem Odakle hrabrost ovom djetetu Da me uhvati za rukav I da me primorava da sluam Njegovo dosadno opravdanje Zato mu se svidjela tamo neka djevojka
IJE SU OVE KAPI KIE

Ove sitne kapi kie Koje mi padaju na dlan Bistre kao radosne suze Odakle su dole do mene Iz kog okeana su isparavale I iz koje su visine padale Toliko drage i nepovreene Na kraju krajeva ko ih je pravio Da budu izvor ivota Za mrtvu zemlju I edne ljude Ko drugi moe praviti ovakva uda Da kapi kie padaju Sa hiljade metara visine Neozlijeene Osim Onoga koji je sve stvorio.
ZATO JE AVDIJINA SESTRA NESRENICA

Iako nije prekinula vezanje na pola kada je ula kobni pucanj Iako nije patila onakvim bolom Koji rasplae i drvlje i kamenje Ona je opet realna Kao mramorna statua Unakaena od podmuklih kandi Ona je utjelovljena u hiljade sestara na sve strane naega svijeta koje su ivot smraili u duboka naricanja to duu izjedaju Ali je nesrenija od Antigone Avdijina sestra Jer se kree po naem sjeanju
kao panj po mutnoj vodi ne naavi pravu utjehu ni u propasti Vranjine I same vile se plae Njene alosti Obuzete zaboravom
ZATO SE SUAVAJU GRUDI

Kad ti se suavaju grudi Kao levak od plastelina u snanoj ruci I ubode te igla nevidljiva Negdje blizu dna Dok vazduh poinje sahnuti u sobi i u itavom svemiru Jer alveoli u pluima plau kao izgladnjela djeca Nemoj gubiti nadu Kao utopljenik u mutnoj vodi Ve sluaj paljivo tvoje srce Kako isprazni ljutnju Za neto to si kao tajnu krio Za neto to si joj ukrao Dugo vremena Kad je uzelo stvar u svoje ruke Ili e ti grudi rairiti Ili e puknuti
ZATO SE VRAA KAMEN?

Jedna zlatovrana sleti na krukinu granu I isprui kljun Kao da odlae neto u vazduhu Na istoj grani stajala je jedna zlatovrana I prije pedeset godina S ispruenim kljunom Hoe da odloi neto u vazduhu Dok joj kamen kojim je gaah Ne pogodi tek otvoreno krilo
Nakon pola vijeka Dok tu stoji jedna druga zlatovrana Onaj kamen se vrati prema meni I pogodi me u lice Kao gorka uspomena Zato pogodi nedunu zlatovranu Kada se odmarala Na krukinoj grani Nakon poletanja kao jasan znak Savrenstva
KO TE TAMO ALJE
Kada bude krenuo Pusti ispred sebe lijepu rije Kao mjesec to puta svijetlost Koja trai pomo Od Gospoda njenog I kreni za njom Koracima koji paljivo gaze Jer zemlja po kojoj gaze drugom pripada I gledaj naprijed Oima koje su tvoje Ali poklon I paljivo sluaj Bezbrojne glasove Svijeta koji te okruuje I koji je za te nastao Ali te i gleda I pozdravi mirom Mir unutar tebe I mir izvan sebe Osloboenog od straha I kada bude stigao tamo gdje te ekaju Kai im ko ti je pomagao Da stigne kod onih
Inae upropastie put Ali jo gore sebe
DA LI JE ISTORIJA KAO SNIJEG KOJI I SE TOPI

Danas u snijegu koji se preda mnom vidi Dokle ti pogled dosee Bijeli i meki i treperavi Kao fatamorgana pod sunevim zracima Uspijevah da proitam u jednom trenu sve svjetske rukopise Sve Sumerske Egipatske Hetitske rukopise Fenianske Kineske Grke i svakojake Pretvorene u jednom jedinom jeziku Kojim govore svi oni koji razumiju Jezik svemira iji smo djeli Zajedno sa svim pahuljama ovoga snijega Koje mogu biti dugovjenije od nas to kroz njih hodamo sa puno sigurnosti Mada ispred naih oiju se tope
Ilire Zajmi
Pjesme
sa albanskog preveli: Smajl Smaka i Tanja Baki
PRITINI
U zamagljenim jutrima Lii mi na djevojicu Koja je svu no ekala dragog da joj doe Pucnjevi siluju tiinu Na rubu dana, na rubu sive noi Dok ljubavnici kradimice Utole strasti po maginim krevetima Pritino, ujem ti disanje na grudima jecaj veernjih koraka Kada ti se slae na ramena crni veladon Osjeam tvoju bol porodilje ilama moje krvi Lei ranjena, povlai se potrbuke Domu tampe, Ulpiani, Sunevom Brijegu Dardaniji I strahujem Pritino Za jutra, noi, strasti I strahujem Pritino Za Slobodu.
JEDNA KAVA
Crnu kavu u bijeloj olji Polupospana za jedan sretni dan Jednu kavu bez eera da bi zasladila Jutra koja strana sviu u dane januara Kave sa prijateljima u podne Da bi drugovao cijeli tvrdoglavi svijet Kavu crnu praenu duvanom Da bi savladali brige i da bi se zabavljali Do ludosti. Jednu kavu, dvije kave, tri kave Da bi guili enju Kad si tuna Crnu kavu, makiato, espresso Pirove pobjede da bi slavili.
BALADA O ZAVIAJU
Izdaleka tvoj glas ujem Osjeam miris zemlje tvoje. Meu prstima Tvoju zemlju steem Prizori pretvaraju se u tugu Sjeanja prekidaju mi dah Pamtim gde sam roena U staroj kui Pokrivenoj kamenim ploama Znam, zemljo moja! Ti se nikada nee promjeniti A arheolozi u tebi otkrivat e Tragove dinosaura.
DOI E JEDAN DAN
I doi e jedan dan Kada emo rei sve neizreene rijei Tajne koje sam sauvala vie Nego kralj Salomon svoje blago. Istine koje sam bila sahranila u dubini svoje due Obeanja koja je odnio vjetar Snove koji su umrli na poroaju I elje koje ostadoe samo sjene. I doi e jedan dan Kada e poeljeti da mi ispria sve o sebi Trait e tvrdoglavo da se skloni u moj hram Da me ne vara slatkonebeskom ljubavlju I da mi kae da si shvatio ko si Ti I ko sam Ja. Tada, Samo tada e shvatiti Da ti nikada nisi bio kralj a ja kurtizana.
OPTIKA VARKA
Vjerujem u novi dan Stari me okivaju dani U snove tate i paradoks Vjerujem u poslije Naputa me ono prije Osjeam se kao stara nerazgrnuta prostirka Vjerujem u istinsku ljubav Stara je neosjetno kraj mene prola Vjerujem vjerujem vjerujem ta ako su prije Sada I poslije Samo optike varke ivota ljudskoga.
OVO JE KRAJ
Ovo je kraj drue moj Kraj sna o raanju sunca Ovo je kraj prie Koja poela jo nije Ovo je kraj iskuenja Neprijatnog Ovo je kraj propalih Noi bez svjedoka Ovo je kraj erotinih I odloenih poljubaca Ovo je kraj ljubavi Koja jo dola nije Ovo je kraj drue moj Beskrajnog raanje smrt kraja A ti jo eka otvorenih oiju Kraj igre.
SMRT
Mogu da umrem svakoga dana Bie to smrt bez pogreba Ali samo jednog dana Mogu da vidim svoj grob otvoreni Ovjenan krunom empresa Mogu da umrem samo jednog dana Bie to tiha i obina smrt Umrijeti za svoje pleme
Daleko od sebe bez tebe

Tvoje utanje u meni budi strah Gubi se po putevima neznanim Ti, kralju moj dragi Ja, osuena da ekam te ivot cijeli Daleko od sebe i tebe.
Ba kao i jue
Ista sam kao i uvijek Danas kao i jue Nikada nisam shvatala Kako to ljubav zamire I kako to ti postaje Ti Ponovo e doi da me zagrli Ba kao i jue.
Jesen u meni
Dok sam te traila U zemljama niega Jesen prila je meni U mislima mi Oblaci prekrivaju sunce A u srcu Purpurna kia Olujne noi Briu mi tajnu strast Obrisi briu Jesen bez tebe u mom srcu.
Nadija Rebronja
Ulina buka
ja ne piem pesme samo sluam ljude i gradove
frederik, umetnik fotograf, u granadi

postoje pejzai savreni za zloin tamo gde te grad zagrli stegne meu dlanove od gigantskih zdanja pusti da iscuri u obline ulica gde fontane operu tvoje seanje na vlastito ime tamo ti zloinac dozvoli da oivi samo u trgovima plonicima i nasmejanim devojkama na njima
hiam, farmaceut, u dvoritu maurske kue

u nekom drugom gradu koji se isto zove granada ja se ne zovem hiam i umro sam za vreme franka gledajui kako streljaju lorku ka smrti me je povela za ruku pesnikinja ar-rukanija rekla mi da klju za ivot su stihovi na zidu alhambre u ovom gradu koji se isto zove granada ja se zovem hiam sedim u dvoritu i itam knjigu stihova sa zidova alhambre zidova se ne plaim i bacam klju za ivot jer oblik vremena je krug a ja sam uvek u granadi i nije vano kako se zovem
lorena, slikarka, na obali reke

seam se jako dobro svoje prolosti u jednoj kapi u sred okeana tada sam bila voda imala sam oblik svega to u tom trenu zagrlim kada sam upoznala vatru poela sam jo vre da verujem u trenutke prolost i budunost su prestale da kucaju ili je njihov zvuk postao sasvim nem
beatris, pesnikinja iz hipi klana peroflauta

moji su oevi iroke prerije persijske are andaluzijska sela fontane i trgovi moja su prolost tolstojevi vozovi ekspirove sestre borhesovi podrumi nek drugima lica izliju u bronzi vie volim lie nego istorije
devojka koja se zove itsaso, to na baskijskom znai more

kad udaram cipelama o zemlju vidim udnovate stvari orijent na matisovim slikama lorkin grob u travi u zidovima u mesu na udovima rukopise koji gore ali ne izgaraju nigde ne nalazim smrti ni raanja samo ovo sada cipele i zemlju
klara oskaru, pijanisti

hoda svetom kao po dirkama klavira nekad svira forte a nekad adagio ne moe stii do kraja klavijature jer zapravo su dirke u tvojim cipelama
solomon o fatimi, koju je sreo u realehu

tvoje more je neto sasvim drugo drugo su kapi koje ujutru oisti dlanom sa ograde terase sui jastunice na stubovima alhambre ostane nema pa kao sitnu ljubaznost poklanja svima sevilju i kordobu die kao zemlja peva kao njena tamnoputa koa ostaje van ovog dana
nina, vajarka
ogledam se u vodi iza mene jedan za drugim u nizu stoje milioni ljudi voda ogleda samo mene mi nismo vidljivi kroz vodu ka meni s one strane budunosti izranja moja drugost kada izroni razbie moj odraz delii moje slike u kapima slivae se po njoj umirie se voda ogledaemo neku novu sliku
Enver Kazaz
Pjesme
MUNIB IZ MEEE
Jelde Nita od ove nae Bosne Rascijepilo jen po pola I metlo ove politiare Da je srede Ko da vucima da Ovce na uvanje Imam ti ovo kafane A slabo poso ie Neko na kad prolazi Vudan svrati Ovi njihovi nee Ko vele: Pogan Turin Pogano mu pie Vratili smo se ena i ja davno Odma iza rata Meini bila je 98. Ljeto a Drina Mirui ko najljepa Cura ne teferiu Osto bi i ja u Sarajvu Al bila ona jena emsa s Alipaina Moda je zna Jena glava stotinu avaza Nisam je vala Mogo sluat: Seljacima je valjo rat Ne bi to vidilo grada
Da ne bi Karaia ta e Mile ostaje mile Da ga rijemo U Pariz metne A pobjegli smo ispod Noa sluajno Uskopistila se snaha: Vozi me djevere Vozi ako Boga zna Babi u Titorie Ja ti voden ne smijem Zaspat pored etnika Zaklalo mi nanu U onom ratu Kako da him vjerujem Poraj moje pameti Svih nas estero Hamzia bili bi rahmetli Od etnike ruke Vidi onu stijenu nanamo Iznad ceste, nanam lijevo Kod okuke E od nje ti ivimo I brat i ja i nae famelije Iz nje vadimo granit Kad neko trai Za crkvu il damiju Sveno Za kue gotov i ne iu Skup je to kamen Nejma obian ojek Kuveta za tu rabotu E vidi onog mi malog On ti trenira karate I treba dajde U reprezantaciju Republike Srpske Samo e u na pare Da mu platim Kartu do Banjaluke
A kamo l ta drugo A ono cure za ankom Osmi je razred Najbolja uenica u koli Valja mi je slat Jal u Sarajvo jal u Viegrad U gimnaziju Al otklen Izbi mi hljeb I crno ispod nokta A obeavo je Alija belim Da emo jest Zlatnim kaikama Kad se rat svri I da e parama Od muslimanske brae U Bosni napravit Evropsku Saudiju Ne lipi magare Do zelene trave Ko da je Arap budala Da goji nolke Lopove to su Kruili oko njeg Ko haije oko abe
MOJA MAJKA
Majku su ranili U Drugom svjetskom ratu S dva metka Jednim u podlakticu Drugim u butni mii Imala je esnaest godina I dva metka u tijelu Moja majka 1942. U drugom ratu Imala je sina na frontu I rak na pluima Kazala bi: Ne znam ta je gore strah ili bol Moja majka 1992. Njen glas preko Radioamaterske stanice I danas me doziva S onog svijeta
OEVA KUA
Od nje je ostalo Samo kamenje iz temelja Zapalili su je novembra 1994. U nju su otac i majka Uselili u ljeto 1945. Gledao sam je kako gori Na televizoru prikopanom Na automobilski akumulator Ispod nje otac je zasadio Kruku jabuku i jednu lipu One su nam najblia svojta Rekla bi majka u proljee Sada pored zgarita Jedino ivi lipa Sabira porodine uspomene I nae rasute ivote Lipanjskim jezikom svojim Oivi oevu kuu Mudrou vrste Mjeri historiju Njenu opsjednutost Svojom svrhom
NJENOST ZA KRUKU
To sjeanje nosim iz djetinjstva Rasla je ispod oeve kue iroka sona zrela Kao ene u godinama to znaju Tajne mukosti S jeseni mrljali bi prste Njenim plodovima: pele bumbari i mi Otac ju je obilazio kao vjernici Crni kamen u Meki Sjeanje na nju nosim iz djetinjstva Grane su joj bile svemirske ceste Odaje anela i brbljivih zemnih ptica Zimi se minkala injem A u proljee zamlaivala Beharom batrljke grana Bila nam uvijek nova i ista Ubili su je haubicom 1994. Vojnici u guterskim uniformama Zazivajui trojednog Boga Ni panja nema da joj bude spomen Samo u zemlji rana do bezdna Gdje prestaje svaki jauk Iz rijei ovih kleem joj nian Nevjet srcolik kao Jasminkin Potpis u njenoj proljetnoj kori
HUSO IZ UPE
etrdeset godina kopa kameni ugalj I svaka je dua Svaka u kostima kripi Kao visoko stablo pod udarom oluje Svake je godine nadnica nia Ekonomska je kriza Otputaju radnike s posla Zovu to racionalizacijom poslovanja A Husu ljudskim resursom etrdeset godina kopa Kameni ugalj Huso iz upe U plua ulazi praina i duhanski dim Srce preskae i topa U mokrai se pojavljuje krv Dva su sina bez posla Ker je pred udajom A troje unuadi Ko troje ptia u gnijezdu Ispune dedinu kuu smijehom U njihovu igru kad su sita Ulaze sva sunca iz slikovnica Danas su ga dovezli U Centar urgentne medicine S polomljenom karlicom Iskoio vagonet iz ina Imaju paragraf za nesreu na poslu I onaj za invalidsku penziju Ljudski resurs Pokriven zelenim arafom Nepomino lei u hodniku eka dijagnozu Kao okrivljeni smrtnu presudu Da konano preseli Na kompjuterski ekran U paragrafe i cifre Dravni ahiret sirotinje
MELISA SA MEJTAA
Propao je granap u kom je radila eka posao A godine prolaze bora se koa na licu Sve je sigurnija Da e je starost sustii Jednog jutra na uglu Dok ide na pijacu da prosi I bolest s njom duga teka Danas je u Narodnoj kuhinji Grah i Melisa je sretna To je podsjeti na majku I doba kad je kua bila uuna Oeva prsa topla Na njima je snivala Mlijeni put iz kolskog Atlasa Godine prolaze bora se koa na licu Melisi se ekanje zariva U srce i ruke poinju drhtati Od bespomonosti Kad bi samo, rauna, kad bi samo Imala kaput kao gospoa na uglu I njen parfem, moda bi, moda Onaj gazda u kafani dao joj posao U toploj sobi sanjala bi Kako je otac grli I na njih dvoje se osmjehuje majka Godine prolaze i bora se koa na licu Niz duge ulice snijei, zri patnja I sljee se na lica prolaznika Melisa sjedi na uglu Drhti u poderanom ljetnom demperu eka svoj majuni raj
JUTRONJA EMOCIJA
Njom obuhvatam svijet, Sve do potoka iz djetinjstva Koji malo glasnije ubori Na jednom desnom zavoju Tamo gdje Te svakodnevno sanjam Njome se mjerim iznutra Uzmem zrnce iz srca Tu ti sagradim kuu U nju unesem samo najnunije Tebe i mene u zagrljaju Njom obuhvatam svijet Sate i minute to otiu U prazninu koja te krade Svakotrenutno Zato odnosim te u jedno blago predveerje U zalazak sunca Dok stoji na ulici i kosa ti pada na oi I ja ti prilazim da je sklonim I taj je as dui od postojanja Njom obuhvatam svijet Kaem ti dok te promatram U dugoj zavojitoj etnji Sarajevom a ti se udjene u sve: U lica zgrada, oi ulica, u srce parka U kojem djevojice i djeaci Mrve zemlju gradei Jo jednu kulu u nizu onih Ljepih od svake opsjene Njom obuhvatam sve I tebe i mene dok se u nas Sruuju zvijezde i grade Naa unutranja nebesa
BIJELI CRNCI
Ivanu i Marku Sve to ste izabrali Uinili ste dobro Vi moji prekrasni starci Vai su glasovi Bili kompasi za dobrotu U doba grobova to postali su stoeri naciona Proste brojke u politikom raunu Sve to ste izabrali Uinili ste dobro Vi moji prekrasni starci Vaem seciranju Mrcoljubnih voica i voa Divili su se postmoderni intelektualci I ustraene mase U vaa tijela upisana su Dva rata, dva poretka, Dva smaka svijeta U vae due hiljade Nevino ubijenih Sve to ste uinili Bilo je dobro Vi moji prekrasni starci Progonili su vas reimski Intelektualci podrepni klerici I patriotski novinari Uzvikujui: Robovati je ljepota Umalo vam u opsjednutom gradu Nisu podigli spomenike Dokaze opsjednutog uma Oni to vas danas zovu: Bijeli Crnci, bijeli Crnci Vi moji prekrasni starci Vae iluzije stavljam na dlanove Da odlebde u utnju U nae ive grobove
SPOMENICI
Oni govore o zlu Rastu najvie u zemljama Nesretnim i malim U velikim ne podiu se odavno One su dovoljne sebi Zaokupljene snagom oruja Kao luaci utvarama Na njih seru ptice U njima se gnijezde zmije Piu im pjesme smjerni osnovnokolci I patriotski pjesnici Za dravnih praznika Ima spomenika koji su Visoki i smjeli Njih maze vlastodrci Kao majke eda Kupaju komunalni radnici Klerici ih diu do Boga Ima i onih to zarastu u brljan Posive i umru preko noi Kad jedan poredak smijeni drugi A podanici se zaljube u nove tirane Oni svjedoe o pokornosti Dok prizivaju mrtve u nae due to cvile u labirintima Prorokih pria U kazamatima historije
SRICANJE SMRTI
U izvanmornom moru U izvangornom gorju Gdje nita Nije ni unutra Niti vani Ni sati ni dani ni godine Nisu prolaenje U izvansunanome suncu U izvankrvnoj krvi Gdje nebt se zainje I traje A bt nije jeste u sada Niti u bilo i bie U izvansranome srcu U izvanrjenoj rijei Kojom se nita Smo moe izrei Kad ni o srei ni o ljubavi Ne misli se Niti se sn U izvandunoj dui U izvanumnoj misli Ona jest, traje, postoji samo Jest Tamo Tama, samoa sam Bez ekanja ikoga Bez poetka i kraja Tamo sred Bezmjernog beskraja Gdje nije staje u jeste A biti postaje nije U nedui U nesrcu U bestjelesnom tijelu U zaumnome umu
MISLI
Zanu se iza onih kapaka A pipcima diraju Kosmike rubove Obale nematerije Niko ne zna Ni tajnu ni brzinu Njihovog kretanja Misli koje misle o misli Ne kreu se nikud Svrdlaju svoj bezprostor Ni od eg se na sastoje A sadrane su u svemu Svetvarne i sveobline Nekad se zakae za rije Kao riba za udicu Pa jauu i skau U svojem niem Neke u rijeima Naprave upljinu Od koje svijet Hljebno nakvasa I sono uzri kao Najljepi nar A neke su mine Iza njih ostanu Kosturi suri Masovnih grobita Zanu se u siunoj taki Iza onih kapaka Sastoje se od nieg I u sebe usisaju sve I tebe i mene Dok se zamiljamo
SEDMODNEVNA POJAVA
Stil joj gladak U njemu smisao lomi vrat Kao bakica na ledu Srcuje karijeru Idealno se uklapa U hijerarhiju Kao iva guma U prozorske upljine Sobom se ispuni ujutro Dok bira parfem I dnevno lice br. 3 Upari pogled s haljinom I bude feministkinja Zato je ponedjeljkom ena Utorkom intelektualka Srijedom bonjakuje sa kolegom O ugroenosti nacije, raspadu drave I njegovom egu I sva sja od njegove sujete etvrtkom obasipaju pohvalama Hrome etnike poetike U petak mu je inspiracija On njoj vitez pera Prolaktaju se skupa u vie sfere Meu lokalne gigante I jedno postaje drugo Isto lice Vikendom je obina Apolitina Vri pripreme za njegovu sebe
Jovanka Stojinovi Nikoli
Nasuprot svom ogledalu
GALERIJA MOJIH UNUTRANJIH SLIKA

Prvo kia i lie jesenje Snjegovi i snane lavine Potom svjetlost koja e preivjeti svoju starost... U mojoj unutranjosti galerijski rasporeene slike Jedna pored druge Odavale su utisak ureene Kraljevske palate I objanjavale izgled moje due Koji se mogao opisati u svakom pogodnom trenutku Kustos je do kraja bio oprezan... Hodao ispod prozora najkraim putem vraajui se Do vrata koja su irom bila otvorena (Sa zidova hiljadu je pogleda na jednoga) U oku mu sva unutranjost moga vrta Cijela uma drveta sa platna Popalo lie Zaostale travke pod snijegom Ulica Djelimino osunana ptiijim I mojim plunim krilima A ptice lete kao to se leti Ispod ogledalca u kojem se ne vidi Ptiije zamaranje Kad se sretnu s oblacima Nadgornjae ih krilima Tamo iza brijega neko e spasiti vrijeme U moje e tijelo slike godinjih doba kao u Galeriju U mnotvu slinih svaka e svoje mjesto prepoznati
VODA U DODIRU SA SVIJETOM

Sve je bre kretanje vode u ai Uskoro e napustiti njeno dno Gdje je nekad bilo najsigurnije aa je mogla i da ne postoji Tamo gdje sam je ostavila Na prozorsku dasku Unutar granica Da voda skapa od monotonije Ovako se podie nebu Kruno zarotirana Kao da e probiti zid ae udim sa za ta se dre kapi Dok voda se kree iznad dna Kao zemlja ispod nogu Kao oi uvis ednu dok me prevode Postoje rijei koje sa dna ae iskau u vrijeme I u svakom trenutku Izvor se moe dogoditi Bez sjeanja da je u prostoru ovoga dana bio neko drugi Na svaki moj pokret on bi se umnoio Vie nego to mi se ini U mom srcu mijeaju se vode Pristigle du jednog ivota
VRIJEME KOJE NE PROLAZI

Uzimala sam vie puta kamenu plou Pod koju se zavukla gladna zmija Da je odvojim od svijeta to me jednom ranio gaajui zmiju u glavu Jezik se krije iza bisernih zuba Pomalo otputajui tminu Gdje se uvijek neko nae Kao u smrtnoj opasnosti Koju je jedino mogue odgoditi Zamijene li mjesta jezik i zubi Ako se to i desi Svega se moe osloboditi osim straha Jer on uvijek ivi negdje pored tebe Kao i prozor susjedne zgrade to te posmatra neogranieno dugo U strahu da ne izgubi svoje ive Uzimam ponovo kamenu plou Kao pravdu u svoje ruke I pitam prozor I gladnu zmiju I njen jezik I zube iji su Pojedi tamu Svjetlou Odgovori Strah
BONSAI
Dobila sam na poklon Bonsai Drvenastu biljicu sa prilino zgusnutim korijenjem U maloj saksiji I stablom debljine podlaktice to svojim rastom lii ulinoj serpentini Uprkos ici koja ga dri Svezanog za dno saksije Nema izgleda da e Ta tanka ica Godinama srastajui sa stablom Ikad napustiti njegovo tijelo Ona sve vie lii na ljestve Uz koje podiem rijei kada o njemu priam Kao o sebi samoj uz malu napomenu Rekavi tiho to moe tie (Dok bonsai uti nasred daske na prozoru) Oprosti meni to ica nije tebi Ne znajui kako da mu objasnim tu Stegu oko srca Kad je izvan otadbine
NASUPROT OGLEDALU
Petru Krdu
Biciklom odlazi na posao Okreui pedale vrhovima prstiju Sa istroenom koom na stopalima Tokovi sve bre ulaze u Svjetlost i Strah Da se razdaljina ne povea kao Teret u nogama Ulina vreva povremeno dodaje i oduzima kretanje Usisava prostor Provlai se izmeu kvake na vratima Gradskog autobusa I putnika na stanici Izmeu drveta opkoljenih ukrasnim biljkama Podie planetu do kraja visine I vidim Nogu bicikliste Na zemlju sada stavljenu I drugu koja bicikl u irokom luku naputa I sve stvari ostavljene na svoje mjesto I Ovaj bicikl prislonjen uz drvo
Sekundu udaljen od sputane grane Koja ga zaklanja od grada Da Taj bicikl to se osjea usamljeno Kao i stablo dok raste gledajui u nebo Za pticama koje su ga napustile Ba kao i njega dua ovjeja Kao i prostor to ih spaja (I dalje nekog ekajui) Kao Smrt nasuprot svom Ogledalu
OKTOBARSKI TRAJKAI
Ulica kojom koraaju mrtvi je iskopa Iza lea ekaju ih sobe u koje se danima Ne vraaju Ovrsle im kose u rogove Hvatajui znakove iz vremena budueg Male svjetiljke od glava Uveavaju tamu sadanjice Izrastaju rijei... Pod srcem ovjejim zapoinju maevanje Pojedu se u istom danu Do sumraka No e ponovo izrasti u kostima Od oktobra naovamo Slobodna su mjesta na inama Vozovi su preslikani u duama mainovoa Koji e i ovu no prespavati pod crnim pragovima Sa bijelim tucanim kamenom u srcu I Pisku kojim podiu dvadeset prvi vijek
PREOBRAAJ
Svako jutro prije odlaska na posao U spavaoj sobi za stoliem sa dvije ladice I ogledalom Utrljavam kremu na lice I razmiljam ta se jo moe spasiti iz mladosti Zid iza mojih lea razdvaja me od Svitanja I nita mi vanije ne preostaje Nego da irom otvorim prozor I udahnem Svjetlost Kao vrelu jutarnju kafu Osjeam kako se tu vie nita ne moe da dogodi Osim Rijei koje je vrijeme u asovnik zapisalo I estu deceniju svoju tajnu misao otkucava Trnci koji se iz peta penju u glavu Opominju me da krenem Usput do posla Svjetlost me U sebe Preobrati
ZA VRIJEME SVEANOG PRIJEMA

Bjee to sjajan buket Nevelika ikebana S probranim vrstama cvijea Postavljena na sredinu stola iji Najistaknutiji dio dosee visinu planine I zaustavlja susrete pogleda Proputajui sunev sjaj Koji se dri na blagoj udaljenosti Sa koje se sjenka cvijea Prelama preko moje Pa mi se na trenutak uini Da sam zarali bljesak na ivici stolice Na kojoj sjedim Pomjerim tijelo pod jedva primjetnu zraku Koja prosijava sa samog dna ispod zelenila I kaem prijatelju do sebe
Nee proi nevidljiva kroz moju kou Neka podie nove cvjetove da rastu U mom srcu Ve slutim latice rue kako se otvaraju I neiju ruku koja njeno klizi da ih ubere
ODGAANJE TRENUTKA
etam glavnom ulicom Ulazim u jednu pa u drugu radnju Na vratima tree dvoumim se Izmeu telefonskog poziva I glasova iz parka Pogledam sitna Beznaajna lica Sa sputenim donjim usnama I Pogledima Koji me dre na nianu Ponizno i potinjeno pruajui ruke Otvaraju male grobove u akama Oekujui usred bola Sunce na dlan da im otkotrljnem Trgovkinja poraa strah iza mojih lea I tako odgaa trenutak (Po)mirenja sa sudbinom Jer nikada nije sumnjala u Svjetlost Koja se pomjera iz mene I obasjava poluodbaene
OZBILJNE STVARI
Ispijajui crnu kafu iz bijelih porcelanskih olja Razgovaramo o ozbiljnim stvarima Otkrivajui jedna drugoj Ono to do sada nismo Pokazuje mi izbodene prste iglom Na staroj singerici Koju mora to prije da popravi Kako bi ukrpila sva godinja doba na kecelji I sve tajne Spolja i Iznutra da uije Hiljade oprotajnih pisama I vanih razgovora Ulica bez ive due na njima I okova gdje ruka ne dosee Zagledajui u svoje modre igliaste rupice Na jagodicama prstiju tiho prozbori Teko mi je kad vidim da se svijet raspada A do sada smo od ovoga ivjeli
SLIKAR
U nekoliko poteza Naslikao je njeno Tijelo Nikada nisam zamiljala Da tako izgledaju Ruke koje ga Svlae
(O)PORUKA
Zaustavismo se nasred hodnika Nae kue Okrenuti licem jedno prema drugom Ovih dana ba nita ne piem A znam Sin i Keri nikada nee odustati Od elje da im itam u bati Ispod kue Sa svojim teretom U oima empresa i breza Niui stih na stih Koji e se makar za pola vijeka Susresti na zasluenom mjestu Ako vie Nita za budunost U pjesmi ne ostavim I ovo je dovoljno Malo je prostora izmeu Malih i velikih daljina I onih koje se uvijek mogu prei
Risto Lazarov
Pesme
preveo sa makedonskog: Duko Novakovi
KAFE FLORIAN: BAJRON I KELNER SA KISELIM UIMA

znam, itao sam negde, da je bajron u svoje vreme izmiljao razne legende o mostu uzdaha i o drugim udima u veneciji divanei ba u kafeu florian, posle njega, evo, godinama se vuku lutalice iz celog veta mislei da legende, ako su od bajrona, ne umiru, mislei, takoe, da je krajnje vreme da se na terasi kafea florian odri osnivaki kongres lutalake internacionale - lutalice svih zemalja rasprite se svetom nek jei na kongresu lutalica nek jei dok jei, dok golubovi masovno zamahuju krilima u znak protesta to lutalice ne ostavljaju nita za kljucanje sve dok se i samim lutalicama ne spuste venecijaneri ispred oiju kad im kelneri donesu raune. znam, itao sam i druge stvari o kafeu florian, razne bajke i razne storija ima o njemu i o lanjskom sneg u veneciji, u raznim zavidljivim izvorima, tegobnosti i nesigurnosti, brkaju se lutalice ispred kafea florian, meni je vreme za redovnu porciju sladoleda,
a vreme je i da se poalju i sms poruke, pa precizno da se vidi na mapi mobilnog telefona koliko je jo ostalo za lutanje - najednom, ne ba neoekivano osmehnuh se samome sebi, onako za svoj gro, hvatajui se za misao da u istegliti kisele ui kelneru u florianu kad bude doneo raun i kad bude poeo da mi trtlja o lekovitim svojstvima kiseline iz golubljeg izmeta, jer su se u izmetu golubova spljotavale sve teorije i blagorodne ideje lutalica od bajrona naovamo.
SAN MIKELE: STRAVINSKI I BRODSKI U JEDNOJ PESMI

Njih dvoje, na kraju, naoe se ispod iste senke, ovde, na groblju na ostrvu San Mikele, na pet minuta brodiem od trga Sveti Marko u Veneciji. Jedan za drugim odlazili su u rodni Petrograd. Prvi, Igor Stravinski, tih godina, pre nego to dogodila velika opsada, a drugi, Josif Brodski, znatno kasnije kad je, tek prohodao, preiveo veliku opsadu Lenjingrada. Obojica su se pravili da ne znaju koliko su ranjeni nostalgijom i obojica su umrli u Njujorku. Stvarno, nikad se nisu sreli u Griniu ili u Bruklinu: Osja, kad je doao u Njujork, Igora su odneli u Veneciju, sa kartom samo za jedan pravac. Pa se tek sada, ispod senki San Mikela, ukrtaju njihova vremena. A Stravniski sumnja da vreme tone zajedno sa Venecijom. Ponekad svea osvetljava i njihove pesme i misli. Ponekad ar ptica zaplee u njihovim snovima a oni lee svoje bolove zvucima balalajki. Tada Brodskom doe da nakrivi svoje eire. ena Vera, jedva zaustavlja starog maestra Igora da ne skokne u detinjstvo kanala na Nevi. Dvoje petrograana sad su ispod jedne strehe, u jednu pesmu. Brodski, mlai i tvrdoglaviji, jo uvek zapinje da utvrdi da li se hladovina oslanja na njih ili pak
oni, s duom na nosu, podupiru hladovinu. Obojici je savreno jasno da je hladovina nevidljiva samo za one koji je nisu osetili. Stravinski, iz iskustva, zna da je hladovina bliznakinja senki. I strano se nervira to neke senke zaista imaju gladna usta i bezduno mljackaju, samo mljackaju i ne dozvoljavaju puevima da naprave jo jedan krug na svom putu za malo sunca. Po ceo boji dan dva petrograana, na samo njima znani nain dobacuju jedan drugome red stihova, red nota. Nou otpozdravljaju ljudima iz tree smene ve izduvanim duvaima stakla sa susednog ostrva Murano. Malo-malo pa Stravinski i Brodski bace po jedan pogled na Kip slobode u Njujorku. Tada im, neizostavno, u duama zaklokou talasi Neve. I ba tada, u susedstvu Ezra Paund kree da neto probrblja protiv Jevreja i kvari njihovu tajanstvenu razmenu stihova i nota.
U FIRENCI SVI RAZGOVARAJU O MIKELANELU

Gde god da svrati, u Firenci svi razgovaraju o Mikelanelu, znatno vie nego o jueranjem kolu italijanskog fudbalskog prvenstva. Razgovaraju muevi, ali vie razgovaraju ene. Manje razgovaraju, vie ogovaraju. Razgovaraju pred Davidom na trgu Sinjoria, apuu ispred Davida u Akademiji, razgovaraju i oni to su nagnuti nad gordom zamiljenou Arna, razgovaraju ama ba svugde. Neki se hvale da su itali Tomasa S. Eliota, drugima uopte nije jasno kakve veze to ima sa Mikelanelom, neki drugi drugi, po picerijama, tvrde da je Mikelanelo jeo picu sa previe, previe origana. A pak trei drugi kau da je mnogo, mnogo rano da se pone sa otkrivanjem istorije nepismenih i da se ba u svemu ugaa Umbertu Eku. Usred vreve nabasaete i na takve koji razrogaeno potpituju, da li to uju zujanje pela i bumbara, upravo pred neki poetak njihovog zajednikog desanta na Firencu. Ve su raspisane i nagrade za one koji e zujarama otkriti put do poljane gde se odigrao dvoboj izmeu Davida i Golijata. Od tolikog zujanja nije se razumelo ba najjasnije, ima li svaki David praku, a nikome nije palo na pamet da li se onaj Golijat strovalio od udarca kamena iz prake ili moda od Davidovog pogleda, to izgleda verovatnije i loginije. Pre nego to ue u Akademiju u Firenci jedna seljanka namirisana mediteranom hvali se da su smokve, ove godine, dale bogat rod, a im izae iz Akademije apue da ona stvar nije pokrivena
smokvama nego liem i da se ono najednom osuilo i izronilo osuvljeno ba kad je Mikelanelo zaobljivao levo mudo Davidovo. Listovi loze nekako su se kurtalisali ove nevolje, ne zbog sarmica od lozovih listova, ve zbog zbog vina od koga, ako niste znali, najvie bleskaju kubeta svih crkava u Toskani, u pogledima belosvetskih turistikih skitnica. Ima i takvih koji prigovaraju Mikelanelu da je bio strano skup, kao, to brine ba njih a ne porodicu Medii. Dakle, od tada je krenula skupoa i, po svemu izgleda, na raun takvih prizora iz prolosti diu se nove svetske krize i neizvesna budunost. Eh, tota se jo razgovara u Firenci o Mikelanelu, a on se hladnokrvno zabio u samom sebi i u tiinu Santa Kroe mui se da ostavi buduim pokolenjima tajnu oivljavanja mermera. Ponekad se dogaa da Mikelanelo izae iz sebe i tada, bez iznimke, odmah se penje na kupolu crkve Sveti Petar u Rimu. Odatle kroz neodgonetnuti osmeh mae li, mae onom Berniniju, vrsto verujui da on nije toliko izlapeo da ne bi razumeo smisao pozdrava koji mu alje Mikelanelo.
PORTRET PRE PET VEKOVA

Ovo je trenutak jutarnje zbunjenosti: znatieljnik iz gomile u Ufiiju na jednom od Ticijanovih platna prepoznaje e Gevaru. Bolestan ovek sa beretkom ba kao kod e Gevare, a i tunog pogleda ba kao i e Gevarin, mladi doktor koji na motoru obilazi kampove leproznih u Junoj Americi. On ne moe da plae, oni ne mogu da potpevaju. Sedobradi slikar u ulozi zatitnika buntovnike lepote: ni herpes na ustima, ni krv iz nosa na bolesnom oveku sa beretkom e Gevare. Kad-tad lepota e prei u neto dugo, na primer u veseli kikot prelepe devojke koja se njie na ljuljaci. Tada usta sa herpesom nee moi da ljube ezdeset puta u jednoj minuti. uti bolesnik, uti slikar.
Celih pet vekova. Smalaksali od utanja. Izmeu dva utanja ufte u sosu i malo vina. Bez luka. Jer ni gospod ne zna ko moe da naleti ba kad si nagnjeeni luk. Moda devojka sa ljuljake. Takva su vremena svako goneta svoju sreu. I svako gleda da se ne zanese putem sa koga nema povratka. Mnoini je uzaludno bilo odlaenje nisu se vratili. Ali, ako ne poe nema nikad da sazna da li e se vratiti. to god da je i kako god da je, treba da se izdri bar jo nekoliko vekova. Carstva propadaju polako, otmeno. Posle pet vekova Ticijan gleda sopstveno platno sa beretkom e Gevara i mrmlja neto u sebi. Za trenutak vrsto se grle, neraskidivo. U asu jutarnje zbunjenosti u Ufiiju. Na izlaznoj kapiji velika rasprodaja vekovne dangube.
TRENjA U DVORITU JOSIFA BRODSKOG U NJUJORKU

Otkad postoji Njujork, postoji i cvetanje u visinu, cvetanje u staklu i metalu. Postoji i cvetanje prolosti, cvetanje ve rascvetanog. Niko ne belei ta cvetanja, sem pesnika, ispruenog u ljuljaci ispod trenje u dvoritu. Tik tak, tik, tak, ljuljaju se vekovi. Omlitavljuje asovnik seanja. Bie da je istina, ovek koliko se vie sea, toliko je blii smrti. A ako se prolost ponavlja u budunosti, da li e nekad ljudi opet imati repove i da li e preko vikenda sreno vrteti s njima kao to se danas vrte propeleri glisera ustremljenih prema ostrvu San Mikele u Veneciji, na primer? Sa trenjama na stablu uzreva i neizvesnost. Nije ti da kae rozikave je kao salata , ova crveno-crna, erbet slatka neizvesnost. Brzo prezreva i ako je ne iskljuca neka vrana, pada niice kao san ili kao java, svejedno. Pokljucana neizvesnost barem se prpoila da objasni zato joj nije bilo stalo toliko do ivota. Ne jednom osetila je mo propagande. Trenje
bliznakinje imaju dvostruku neizvesnost, a ponekad paralelno prolost i budunost. Jo u cvatu trenje pokazuju da nisu kao masline, pa da daju najvie onda kad su smrvljene. Tako je kazivao talmud, valjda o ljudima koji pre nego to e biti smazani nisu cvetali kao trenje. Cvet koji prvi orone, po svaku cenu, treba ponovo da procveta, ali to je kao da novoroene vraa ponovo u majinu utrobu, ili da isupano zasauje u rodnu zemlju. Ne ide. Prvouzrela trenja nije ljubiteljica ponavljanja. Ponavljanje je ponekad maeha znanja. Prvouzrela trenja vie ljubi usisavanje, sladostrasno usisavanje. U svakom usisavanju ima i ponekog vetra sa bregova Neve, ima i poneke kapljice iz okeanske razdaljine, ima i svenjeva nepotroenih sunca. Tik tak, tika taka, gnev je pravoproporcionalan sa udaljenou. Svaka melanholija nije ba za pesmu, neka treba da se raskravi iz utanja i putem telefona, dok jo uvek ima telefona. Ispod racvetale trenje nekako se najreitije uti, ponekad i danonono. Neki put je utanje deo vihora koji iz daleka nosi nove rime od starih prijatelja. Rime se reaju paljivo i s mnogo ljubavi, kao i trenje. Kroz raskonu kronju trenje vidi se da e da zakii. Odlete i vrapi koji je kljucao seanja. Psi ispod ljuljake tuno vrti repiem. Ba sada, dok domain zatvara prozor, trenjin cvet apue, da kad je ovek mrtav postaje omiljen. Dok trai svoje omiljeno eire, na radiju saoptavaju da je nestalo goriva na benzinskim pumpama. A sam je primetio da je nestalo i ampona u kupatilu.
KUA MARKESOVA U KARTAGENI: KAPIJA ZAMANDALJENA, DOMAINA NEMA

Kapija je zamandaljena, vlasnika nema. Stojimo pred kuom Gabrijela Garsija Markesa, u Kartageni de Indias i pokuavamo da izmerimo koliko se njegovo seanje udaljilo od Arakatake i koliko Makondi skuplja u jedno njegovo pluno krilo? Tamo negde, s one strane mora, Markes se moda upravo ovog momenta vratio sa masae i bacio se na poslednju analizu projekta za izgradnju nove fabrike za proizvodnju tiine u Makondi, jer ,kao to se vidi, privrava epoha buna i grmljavina. A i kad je tiina bolje se spava i vie sanja. Moda upravo sada, s one strane mora, Gabrijel Garsija Markes besni to se opet uflekao liui okoladni sladoled
ili grize ostatke nokta na levom kaiprstu jer uvodnik u Kambiju uopte nije po njegovom ukusu, a im navikne ljude da itaju loe uvodnike naviie ih da itaju i loe knjige ravtina e im se uturiti i u mislima, to znai i u ivot. Jeste, i danas je ponedeljak na morskom bregu ispred kue Markesove u Kartageni de Indis, i danas se dva petla kokaju i oplakuju majicu Hozea Buendije u posebnom zanosu da e, kao petlii koji su se nali na morskom bregu kad-tad postati galebovi, gizdavi i otmeni koji, u jednom trenutku, nee propustiti priliku da se poseru na neopranu glavu Hozea Buendije. Daleko na morskoj puini njie se brod pretovaren oajnicima, kao naftne mrlje ire se poskupljenja, bolesti, nesree. Bez obzira to nije ba jasno jesu li to oajnici na puini ili u nekom od romana s poetka dvadeset i prvog veka. Kad bi Gabrijel Garsija Markes, bio u dvoritu kue u Kartageni svakako da bi doviknuo da ko ima mnogo zvezda, mnogo zvezda i gubi. Gabrijel Garsija Markes, smoren i previe zadihan svakako e se prisetiti i svojih tunih kurvi, otkljuae fijoku za ta i ostala seanja, obavezno oljutiti jednu bananu s plantaa iz Arakatake, eh, iz Arakatake, zvuno ili bez buke, ali do vrha vlastite muke - nee valjda ovaj svet postati mali krematorijum velikih snova.
MATEJA MATEVSKI CRTA ULICU STAROG CVEARA U ISTAMBULU

Na jednom listiu papira pozajmljenom od kelnera u kafiu Akvarius u Ohridu pesnik Mateja Matevski crta ulicu Isterlik u Istambulu koja od Taksima vodi prema Galatasaraju i iz koje, evo, ovde negde, ispod liceja skree se u Ulicu starog cveara. Koliko god da ga boli ruka, ba desna toliko upornije pesnik povlai linije kao da emo odavde, s jezera njegovih pesama nekako ugledati njegovu rodnu kuu i osetiti opojni miris eboja iz detinjstva ba u Ulici starog cveara u Istambulu.
Igra sudbine li je, ta li je ali jednom pesniku doista prilii da se rodi ba u Ulici starog cveara, kao to i ulici prilii da ima svog linog pesnika, uvara njenih tajni i vikarni doboar zaborava. esto, ba kao i sada, niz Ulicu strog cveara u Istambulu, ponie, k moru, sputa se zamiljena tuga a iza nekog prozora preleti i neni zvuk violine. U Ulici starog cveara u Istambulu sada kljua od zahitanih biznismena s mobilnim telefonima i izgubljenih turista sa foto-aparatima i sa slualicama vokmena u uima. Niz kaldrmu, s vremena na vreme, skotrlja se poneka ueerena misao ostrvljena za jo malo eer-rahatluka u erbet-kafi i prstohvat susama i marcipana iz prvih merakluka. esto, ba kao i sada, iz Ulice starog cveara u Istambulu, alje se diskretan pogled na Parobrod mi pristie skupa sa oima rasplakanim i ustima nasmejanim, i ba tada veina cvea, utei, ide na poinak do novog raspupljivanja koje e se dogoditi momentalno, pri svakom useljavanju novih uspomena u staru kuu. U Ulici starog cveara u Istambulu sada se tiskaju tajni ap-ap aputai i javni bukai fudbalskih takmienjima - ivi dokaz da sadanjost ipak zavidi prolosti, ovde, gde je nekad valjda prolazio i Jane Sandanski, sa naoarima za sunce i sa depnim asovnikom zakaenim za rever, sa srebrnim laniem,a iza njega, razume se, koraali i tajni agenti koji su postavljali zamke samom vremenu kad bi ono pobrzalo. Poesto, ba kao i sada, u Ulici starog cveara u Istambulu obavlja se trampa starih fotografija i poutelih snova i pedantno se sortiraju svi bili-pa-proli zagrljaji. U Ulici starog cveara u Istambulu sad se samo mladikuje i pripremaju se karanfili za nove ustanke - prolaznici uzimaju dah pred novim ubrzanjem vremena: malo im je to misle na prolost, nego moraju jo da misle i na budunost! Pesnik Mateja Matevski u zanosu crta mapu sa ulicama svog prvog detinjeg plaa u Istambulu i, sa povlaenjem svake nove linije
samo se ovde on potpituje: da li je samo u pesmama mogue Bosfor da bude podnoje i Bistre Planine i Anda?
KUPUS IZ USPOMENA PROFESORA GEORGI STARDELOVA KOTRLJA SE BALKANSKOM ULICOM U BEOGRADU

Profesoru Georgi Stardelovu, tada beogradskom studentu ni danas, 58 godina posle tog dogaaja, jo nije jasno kako su se gomile kupusa iz zaviaja koje je bio rastovarao na Bajlonovoj pijaci najednom nale na vrhu Balkanske ulice kod hotela Moskva (a tako je bilo pisano: Moskva uvek da je na vrhu) i poee da se kotrljaju na dole, kao kad pred oima bei veliki san, onaj najlepi, iz detinjstva. I kotrljale su se, na dole kupusi, cela silesija kupusa - zeleni kupusi, koji ni u seanju ne menjaju svoju boju, kotrljali su se, na dole, kupusi, kupusi, neizbrojani kupusi, - soni kupusi, iji sokovi iz mladosti nikad ne presuuju, kotrljali su se po ceo dan svi ti kupusi - juni kupusi, nabubreli od deijih milovanja i matanja, zdruzgano hitajui na dole, mladi kupusi, nepazareni i neodneseni. Svaki se kupus kotrljao prema vlastitoj istini: jedna glavica se podsmevala izazivaki, druga namigivala zavodniki trea nije ni znala ta hoe i samo se sudrala sa drugim kupusima otkinula bi sa njih po koji list sudbine - da ih prepadne, ma i da ih dobro zaboli a i da im dadne do znanja da i nizbrdniarima pravila opet odreuju oni najsnaniji. Kupusi, kupusi, zeleno svetlucavi kupusi kotrljaju se na dole, Balkanskom ulicom i radosno odmahuju zauenim gospoama koje se uvek raduju kad se neto kotrlja nizbrdicom i koje nikada nee razumeti priu o gladnoj kokoki koja je sanjala proso kao to nikad nee zapamtiti koje se rublje pere na 30, a koje na 60 stepeni. to je suta istina, jer i Hajdeger koji je u jednom duanu kupovao novi kaket, nije znao na koliko stepeni se pere rublje. Hajdeger ba nije razumeo ovu ludu trku kupusa, i koliko je potrebno da zeleni kupus eli postane kiseli kupus, rasol
i kao to nije bio siguran da li mu je novi kaket taman te se tako, apuui samom sebe, pitao je li istina da je svako misaono miljenje poezija, a svaka poezija miljenje? Sam se pitao, sam je sebi odgovarao, jer nije bilo sposobnijeg od njega za odgovor na takva pitanja iako je bilo celih hordi koji se razumeju u kupus. A svi drugi koji se barem malo razumeju u bit kupusa znaju da kupus nema noge, a i emu e kupusu noge kad je um smeten u glavi a ne u nogama, a iz glave se kotrljaju i isturaju u javi i svi tek zaeti i tek odsanjani snovi. U glavi su i oi, no esto prepune krupnih suza. ak dole, na kraju ostarele Balkanske ulice postaje savreno jasno da je kotrljanje kupusa isto umetniko delo i da ba nije sluajno to ovde, dugo vremena, stoji jedno dinovsko bure s rasolom. Okolo bureta kisele se istroene misli vrzmaju se i psi, premoreni od lajanja a tu i tamo pripojavi se i po neka baba sa oklagijom - vreme je za pite od kupusa, vreme je svi da viknu: dum Pavle, dum. Ba ispod slavine na buretu bio je, ukrtenih nogu, zaseo Benedeto Kroe - obuo gumene izme i navukao plastine rukavice i satima se ve mui da objasni okupljenim ljudima da se na dnu bureta stavlja najvei, najglavatiji kupus a na vrhu piramide slede najmanji kupuii (najmanji najlepi, kao to se odavno bilo govorilo). Do tada, Kroe nije nikad pio rasola, niti je ikad probao sarmu i upravo se pripremao da odgoneta duu junih kupusa kad je poelo prgavo da curi iz slavine dinovskog bureta s rasolom jedne rane zime, pre 58 godina, na dnu Balkanske ulice u Beogradu.
BREHT, S POETKA DVADESET I PRVOG VEKA

Na malim grobljima u Berlinu usred podneva prevlai se tamna tamnina i teko moe da se utvrdi jee li to, ili apuu bubnjevi. I na puteljcima izmeu grobova
vlada nova sumnja u novi vek. Uostalom, svaki vek ima svoje ludake i prosjake, svoje muzikante i pesnike: koliko para toliko muzike koliko rakije toliko poezije. Na klupi ispred Berliner ensemble jedan starac samo ovo ponavlja: stvar je u tome da ne umre kod kue ali i da ne umre od gladi. Glumci su ko stvoreni da ih najpre strpa u krevet pa kasnije da im objanjava radijus kretanja slobodnih misli. Iznad oblaka nema niega - tek poneki ostatak od pisanja istine i jo uvek nesortirane magle iz arhiva Odbora za antiameriku delatnost Kongresa SAD iz 1947. Stvarnost je razroka ali se ipak menja ba na nain same stvarnosti jer nevini nemaju dokaze a debolugozani nesnosno mnogo hrkaju i nou se svete naim snovima. Na malim grobljima u Berlinu s poetka dvadeset i prvog veka stvarnost resko mirie na formalin koji je procureo iz starih tegli istorije koja ne prestaje da se ponavlja.
AJNTAJN U TRAGANJU ZA SVETLOU

Prolea hiljadu devet stotina i pete, takorei istovremeno kad je Metodije Patev, u Makedoniji, prineo sebe kao samortvu na oltar slobode i domovine, Albert Antajn, mladi slubenik u Patentnom zavodu, izaao je iz pote u Bernu i zamiljeno se zagledao u zrake svetlosti koji su se prelamali iznad velikih crnih oblaka. Nije bio zainteresiran ni za kakav prirodni fenomen, niti za spektar bilo kog elementa. Samo ga je jedno pitanje muilo: kako je Bog stvorio ovaj svet? Albert Ajntajn, mladi slubenik u Patentnom zavodu, uporno je piljio u suneve zrake nadajui se da e tako lake spoznati misli Boje, jer je sve ostalo bilo obina sitnurija. Tog prolea nije bilo nikog ko bi rekao Albertu Ajntajnu da e, ko god krene da se previe igra sa sunevim zracima pre vremena dobiti katarakt, a Metodije Patev, svakako, znao je da se svako dugo lutanje kroz mrak zavrava izbijanjem svetlosti i da se sunevi zraci ponekad podupiru o slepaki tap iluzija.
Hadem Hajdarevi
Groblje kunih ljubimaca
(Odlomak iz romana u rukopisu Gdje si ti ovih godina)
Ne znam ta mi je bilo u nastavku moga razgovora s Atifom Mekom i nakon bogzna koje ture pia, sad se kajem to je tako ispalo, ali ispriao sam mu koji me je posao snaao u Njemakoj i zato me je ba taj posao u izbjeglitvu natjerao na bjeaniju u vedsku. Ima trenutaka kad ne elimo izrei ono to govorimo, ali bez obzira na to, rijei same ponu opadati s usta. Nita me Atif nije pitao, ni gdje sam sve bio u izbjeglitvu, ni ta sam radio, a ja sam mu, iznenaujui i sebe i njega, odmah sve rekao. (Potrebu da mu malo vie priam o izbjeglikim danima samome sebi sam opravdavao eljom da on meni pria o ratu, o Ibrahimu Barlovu i svemu to bi moglo posluiti kao dodatni radni materijal za roman u nastajanju.) U Stuttgartu me, priao sam, prihvatila jedna njemaka porodica. Beckenbauerovi. Bio sam kao u najmu. Ali, sve regularno, sve u papirima, s ljekarskim uvjerenjem, ak i razgovor sa psihijatrom i socijalnim radnikom. Imao sam malu mjesenu platu. Gazdarica Gretta imala je toliko kunih ljubimaca, est maaka, etiri psa, i dva raznospolna hrka na balkonu, koji se nisu meusobno podnosili, kanarinca malino, tri papige, veliki akvarij na terasi kue, koji bismo unosili u jednu sklonjenu prostoriju tokom zimnijih dana, da nita drugo nisam radio nego vodao dukelice u etnju i, popodne, bavio se gazdariinim makama. Najvie su mi muke zadavali kotski fold i orijentalna dugodlaka maka. Osobito kad bi se nekali jesti a utosmea somalijska maka sve bi u trku pojela. Brzo sam uvidio da je i gazdarica Gretta neka vrsta kunog ljubimca. Kako nisu imali djece, mu se prema njoj vie odnosio kao prema maki koju mazi ili kao prema kujici kojoj sve udovoljava negoli kao prema supruzi. Tepao joj je i kad bi proao kraj nje prema toaletu, lino frizirao i stavljao viklere na glavu, trljali su se naveer ispred televizora licima poput maaka, njukali nosevima kao ivotinjice. Nikad nisam vidio da ju je poljubio. Gretta je u tim trenucima njenosti umjela putati takav glas kao maka koja prede. Kad bi poela zavijati u kuhinji, bio bi to znak za Wolfganga da se mora hitno javiti. Jednom mi je, u piu, povjerio da je, siromaan, bez igdje iega, doao iz najdalje seoske zabiti sa Schwarzwalda, a da ona, Gretta,
ima vrlo potovan grofovski pedigre. Pogibija njezina djeda i oca u SS-trupama, negdje u junoj Evropi, moda i u toj vaoj Bosni, pretpostavljao je Wolfgang, nije joj mogla oduzeti ni grami od potovanja koji je nadaleko uivala. Kad sam malo bolje nauio njemaki, u susjedstvu su mi dali do znanja da Beckenbauerovi nisu samo bogata, nego i porodica vrlo neobina za njemake prilike. Nisu mi morali govoriti, gledao sam to svaki dan. Izdvajali su se ak i u privilegiranosti da obiteljski psihijatar dolazi, radi redovnih sesija, njima, a ne da oni odlaze u psihijatrijske ordinacije. Koliko su bili udni najvie sam se uvjerio kad je uginula gazdariina burmanska maka Mio. Bio je to moj tek dvadeset prvi dan kod Beckenbauerovih. Mio se izdvajala od ostalih maaka ljubimica sjajnim krznom boje ampanjca. Svim drugim makama nametnula se najvanijom za Grettinu panju. Bila je toliko vezana za gazdaricu da bi, osjeao sam, i zaplakala kad bi gazdarica krenula gdje u grad bez nje. Zbog smrti Mio, Gretta je dva dana plakala i bila bijesna na cijeli svijet oko sebe. Niko joj nije smio prii. Mu Wolfgang slao je mene da oaloenici donosim tablete za srce i za smirenje, ali da, svaki put, zagrijem vodu tano na 30 stepeni. inilo mi se da gazdarica i mene gleda kao krivca zbog smrti miljenice Mio. Sva srea, mislio sam, to sam to jutro vodio dalmatinera u etnju i to mi je ba ona rekla da se ne vraam do podneva. Obdukcijom je ustanovljeno da je maka uginula od miijeg otrova. Kako, udio sam se, jer bih prije sebe zamislio kako jedem mia negoli tu razmaenu burmansku maku. A kad smo, porodino i ceremonijalno, otili sahraniti nesretnu Mio, saznao sam da Beckenbauerovi imaju posebnu parcelu koju su velikoduno darovali za groblje kunih ljubimaca. Na vratima brino ureene eljezne ograde pisalo je: GROBLJE KUNIH LJUBIMACA. Ljubimci pokojnici imali su ureene nadgrobne biljege. Gazdarica i gazda su se voljenom maku Fritzu zahvaljivali na devet lijepih i vjernih godina. Na grobu papige Pepi pisalo je: Ponovit e nam sve svoje vesele prie u Raju. Psima su, uglavnom, slova utisnuta u obliku koske. I nadgrobna ploa najee je bila imitacija rairene koske. Nakon Mijine nesretne smrti saznao sam da se u novinama objavljuju i oglasiosmrtnice za kune ljubimce. Na Mijinoj osmrtnici je pisalo: Mila naa Mio, iznenada se prekinu tvoj veseli i skakutavi maiji ivot. Otee nam te zlotvori, oni koji mrze i ljude zato to su neprijatelji ivotinjama. Ostala si zauvijek ivjeti u naim tunim srcima. Poivaj, sa svojim divnim apicama i njenom njukicom, u miru i cvijeu! Vole te: Gretta i Wolfgang Dio osmrtnice bio je prenesen i na nadgrobnu plou stradale make. Samo je izostavljen onaj dio u kojemu se spominju zlotvori i neprijatelji ivotinja. Od toga dana, kad je sahranjena Mio, i slijedeih jedanaest mjeseci i dvadeset jedan dan, bio sam grobar i uvar groblja za kune ljubimce. Saznao sam da je burmanska maka Mio bila trea Grettina maka sahranjena u tom groblju. Ne znam
ije su bile ostale make pokojnice. Briljivo sam ureivao i grobove dva njemaka boksera, jedne ivave, dva policijska psa koji su, nakon to su prestali s aktivnom slubom, bili povjereni Gretti i Wolfgangu, jednog njemakoga lovnog terijera, ak je u groblju bila i humka bosanskog vlaikoga tornjaka, zatim grobovi nekoliko papiga i kanarinaca. Zlatne ribice su, koliko sam vidio, bile u zajednikoj grobnici. Godio mi je boravak u ovome neobinom groblju jer sam mogao puiti koliko sam htio. Duama kunih ljubimaca nije smetao duhanski dim. Sve vrijeme sam se upinjao smoi hrabrosti upitati Beckenbauerove kako je ovdje dospio i na koji nain umro bosanski vlaiki tornjak, ali nisam uspio. Nita nije pisalo na njegovu grobu, bile su samo dvije upoprijeene koske u obliku kria. To da je ba na tom mjestu bosanski vlaiki pas znao je policijski inspektor za borbu protiv narkomanije Manuel Grass. Groblje je bilo idealno mjesto za haiare tinejdere. Pogotovo to je prostor prema rijeci bio potpuno neosvijetljen. U ljetnjim mjesecima bi napuene mladie i djevojke hvatali kao pijane muice. Manuel je imao izvjeban nos za drogu. Zbog pojavljivanja narkomana blizu groblja kunih ljubimaca i mene su vie puta pretresli od arapa do kaketa. A kad sam, pri prvom pretresu, dvojici policajaca rekao da sam iz Sarajeva, da u Bosni bjesni rat, nemamo mi vremena za drogu, odveli su me u policijsku stanicu i ispitivali bavim li se preprodajom oruja i municije. Da nije doao Wolfgang (kao da je znao gdje se nalazim ili su ga, ne znam, zvali), zadrali bi me, vjerujem, nekoliko dana. Pustili su me uz izvinjenje. Potpisao sam i neke papire, pa je gazda Wolfgang, u moje ime, naplatio odtetu za neovlateno privoenje i zadravanje u pritvoru. Sav novac sam, preko Crvenog kria, poslao djevojci Nini, koja je iz Sarajeva, sa svojima, jo u aprilu 1992. izbjegla u Zenicu. Nisam joj rekao kako sam doao do novca. Nisam joj ni mogao rei da radim kao uvar u groblju kunih ljubimaca. Ba tog dana, kad smo se vraali iz policijske stanice, pitao sam gazdu Wolfganga Beckenbauera kako je u vabiju doao vlaiki pas ovar i kako je skonao svoj ivot. Zgren izraz Wolfgangova lica opomenuo me je da mu ne prija moje pitanje. Zbog njegova zgrena lica nisam se odvaio upitati gazdaricu Grettu nita o psu bosancu. Meu ukopanim ivotinjama bili su i kuni ljubimci njihovih susjeda. Make su bile na jednoj strani, psi malo blie ogradi, dok se do grobova ostalih ivotinja trebalo napraviti stotinjak koraka prema rijeci. Gotovo je svaki grob bio matovito ureen, obino s fotografijama preminule ivotinje i prigodnim tekstom na nadgrobnoj ploi. Jedna baka je, gotovo svako jutro tokom ljetnjega rapusta, dovodila krhku pjegavu djevojicu Synke na grob konjia ponija. Na ploi je stajao naslikan konj s krilima i sa zlatastom prainom na nozdrvama i oko nogu. Ispod je pisalo: Volimo te, voljeni Amy. Poni Amy je tog nesretnog jutra, priale su i plakale uglas i baka i unuka, iziao na cestu. Naletjelo je auto i poni je ispustio duu na licu mjesta. U autu je, rekla mi je baba kad se njezina unuka malo odvojila od nas, bio neki pijani Turin, pa je osula paljbu po muslimanima kao najgorim pijanicama koje je ikada srela u svome ivotu. Preutio sam da sam i ja musliman, da, tanije, potiem iz muslimanske porodice, i da i ja volim popiti. Penzionerka Helga obilazila je pokojnicu brazilsku dogu. Kuja se zvala Samba. Pseto ju je spasilo smrti tako to je toliko lajalo i zavijalo u stanu kad je dobila srani
udar da su komije morali razvaliti vrata, a kad su vidjeli Helgu prostrtu u hodniku s rukama na grudima, nazvali su hitnu pomo i otpremili bolesnicu na kardiologiju. Direktor Bolnice je, posebnim odobrenjem, omoguio da kuja Samba moe dolaziti Helgi jednom dnevno, jer ju se nije moglo trpiti od silnog zavijanja gdje god bi ju se odvelo. Dok je Helga bila u bolnici, Samba je spavala ispod prozora. Umrla je, plakala je baka Helga, od starosti, kao to u i ja... (Atifu nisam ispriao, ne bi me razumio onako buljav, iznenaen, povremeno s krompirastim izrazom lica, da sam neko vrijeme biljeio ivotinjske sudbine i drame ljudi koji su ih voljeli. elio sam, boravei u vedskoj i sjeajui se izbjeglikoga posla u Stuttgartu, napisati dramu koja bi se mogla zvati Groblje kunih ljubimaca, neku svoju postorvelovsku ivotinjsku farmu, ali, kako je to bilo u vrijeme Srebrenice i masovnog stradanja ljudi u toj istonobosanskoj enklavi, postidio sam se takvih razmiljanja i odustao... Znam da bi otac rekao: E, hvala Bogu, kad se u neemu i Halim moe postiditi, a majka bi, sigurno, krenula da me zatiti: Zato se, Muzafere Hajdareviu, ne bi mogao postiditi? Ima u njemu i igia iz upe!) Gazdarica Gretta bi mi, kad bih, vodei jednog ili dvojicu cuka u etnju (najee su to bili kavalir spaniel, enka koju su zvali Tea, i kotski dugodlaki ovar Nelson), kretao u pravcu groblja za kune ljubimce, davala i buket pripremljena cvijea koji sam nosio na grob njene ljubimice make Mio. Jednog mi je jutra predloila da na Mijinu grobu, nakon to paljivo isplijevim lijehicu ciklama, itam neku od Grimmovih bajki. Ponio sam knjigu, nisam itao na groblju, uz posmrtne ostatke make Mio, ali jesam itao dok sam za eljeznu ogradu drao svezana psa Sultana, labradora retrivera, podmiujui ga kostima prokrijumarenim u depu mantila. Kad sam ugledao unuku i baku kako nose cvijee za tragino uginuloga ponija Amya, brzo sam odvezao Sultana i pomilovao iza uiju, da me ne oda... I gazdarica Gretta bi esto donosila cvijee na groblje kunih ljubimaca. Bilo bi to u danima kad bih ja imao obavezu po cijeli dan saditi ili plijeviti rue i razno drugo cvijee, te natapati travu, pogotovo u vrijeme augustovske sue. Beckenbauerovi su planirali, blizu kapije groblja, dovesti vodu, napraviti malu esmu, za to su ve angairali jednog ininjera Talijana, ali sveano otvaranje nisam doekao. Naveer bi se uz neke ivotinjske grobove upalile mirisne svijee, uglavnom one koje su bile tek donesene... Ininjer elektronike Mller uredio je da se paljenjem svijea uz grob njegove mace pokojnice upali i CD na kojemu je snimljeno makino predenje, mjaukanje, i cvrkuti ptica, umovi prirode osobno snimljeni na padinama Schwarzwalda, ali morao je ubrzo odustati od bilo kakvih zvukova kad su se mnogi pobunili da glasanje maki i bilo kakve divljai ugroava due njihovih ljubimaca pasa. Zamisli, rekla mu je, zajapurena, penzionerka Helga Graf, zamisli da ja donesem CD s glasom moje doge Sambe, kako bi se onda ponaale maije due? Dobra i otmjena starica Helga Graf jednu mi je veer, dok je unuica Synke upkala travice na grobu pokojnog ponija, prijateljskim tonom rekla: Razmiljala sam neto, gospodine, ali sve ove ivotinje, pa i razliite vrste ivotinja, pripadaju jednoj te istoj religiji, jednom Bogu, svaka im molitva odgovara i svakom naom molitvom prema njima mi molimo za sebe... Njene rijei mijeale su se neodreenim mirisom paSARAJEVSKE SVESKE N 41/42|345
ljevine to je dolazio iz pravca rijeke. Grupa mladia i djevojaka urila je prema obali. vrsto sam za povodac drao gazdaricina miljenika Sultana i jedva ekao da starica ode pa da mirno zapalim cigaretu. Nisam o tome razmiljao, draga gospoo Graf... Zanimljivo, to razmiljanje vrlo je zanimljivo... (Mislima mi, poput vjetra, prooe televizijske slike poruenih bogomolja u Bosni.) Gospoa Helga Graf nije ni oekivala da se sa mnom, kao uvarem groblja kunih ljubimaca, uputa u ikakvu dublju filozofsku raspravu, samo je rekla to to je imala rei, pa pozvala unuicu Synke da krenu, jer samo to nije smrklo i roditelji djevojice mogli bi se zabrinuti. Atif me je gledao prvo s hinjavim smijavicama na kraju usana. Ali, kako je moja pria odmicala, postajao je sve ozbiljniji. To su oni trenuci kad ljudsko lice samo otkrije unutarnje ovjekovo pitanje: Boe, ujem li ja to to ujem? Nekoliko je puta zaarao pogledom po caffeeu slua li nas neko. (Atifu nisam ispriao ni to kako su me mjesecima muili komarni snovi. U san bi mi najee dolazila maka Mio, pretvarala se u lijepu enu ukoenih oiju i pjevuila: Cura sam iz Myanmara Izbjeglica s pet sestara... Mio bi me muila grebanjem toliko da bi mi se lea pretvarala u oranicu. esto bi imala Ninin glas. Prilazei mi na prstima, u bijeloj haljini do poda, vie je postajala maka negoli ljudsko bie, mjaukala je i uzvijala repom do plafona... I uvijek bi se u neposrednoj blizini naao neko koga poznajem: rodica Senka, mama Halima, jednom otac s akvarijem u rukama, brat Hazim ispruen ispod trenje dede Saliha na Dobrunu, Sanja i cijelo drutvo iz bifea Filozofskog fakulteta u Sarajevu, ne znam ko sve ne, pa bih se budio u znoju i bunilu koje bi me dralo cijeloga slijedeeg dana. Kad bih se nou trgnuo usred sna, trudio bih se da nikako ne zaspim do jutra... Ne bih stigao ni nabrojiti koliko su me puta u snu progonili i grizli Grettini psi ljubimci. Najgore je bilo kad sam jednu no morao proboraviti na groblju kunih ljubimaca, jer je tih dana nekoliko manijakih grupa otkopalo vie grobnica ivotinja traei navodne zlatne ogrlice ukopane na vratovima sahranjenih pasa ili maaka. Na groblju me je, duboko iza ponoi, uhvatio san poput nervnog lijepka od kojega nema spasa. Istom su me, sa svih strana, napali razjareni psi, make s podignutim apama, neke udne sitnouhe ivotinje trouglasta nosa, jazavci to su se zatrkivali glavama meu noge... Probudio sam se stotinjak metara ispod groblja, nadomak rijeke, ne znajui kako sam mogao dospjeti na to mjesto. (Istoga tog dana umro je moj mudri dedo Salih. Za vijest sam uo tek deset dana kasnije, kad sam uspio, preko radioamatera, uti se s ocem. Denaza je bila na Bistriku. Nije bio ni bolestan, samo je mirno preselio, govorio je otac. Glas mu je odjekivao kao da prolazi kroz kanjon napunjen mreama. S Ninom bih se uo najmanje jednom sedmino. Telefonom smo ugovorili da stupimo u brak istog onog dana kad ja stignem u Bosnu, ni dan jedan jedini kasnije. Prije u Zenicu do nje i njezinih negoli u u Sarajevo. Nini sam sve vrijeme govorio da radim u jednoj tvornici za proizvodnju hrane kunim ljubimcima, ima i pseih hamburgera, i okoladica za sve ivotinjske vrste, a ona bi znala rei: I nama alju neku hranu kao da smo kuni ljubimci, samo to kon346|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
zerve ikar iz humanitarne pomoi nee bosanske make, ni psi... Prvo to sam pomislio jest da dedo Salih nee doekati praunuka ili praunuku, a sve vrijeme je govorio da bi to, kao malo ta drugo na ovome svijetu, elio.) Napadi glavobolje, kao da je u pitanju padavica, poveavali su mi se iz dana u dan. Bolest sam morao kriti kako me Beckenbauerovi ne bi otpustili s posla. Jedino sam gazdu Wolfganga, onog dana kad sam uo za smrt dede Saliha, oajniki zamolio da vie ne mogu nou uvati groblje, makar to bilo i dva puta sedmino, bojim se, uasno teko sanjam, a on mi je, smijui se, ispriao kako je brzo otkriveno da su priu o navodnom zlatu to se ukopava s kunim ljubimcima proturili u crkvama i u nekoliko tutgartskih damija oni kojima se nije dopadalo da se, prema njihovu svjetonazoru, ivotinje tretiraju, mimo Boijega reda i zakona, kao ljudi... Toliko sam se loe osjeao da se, tih dana, nisam javljao ni svojoj djevojci Nini, sada, supruzi Nini... Sutradan sam, opet, sanjao Miu, samo to je sada bila samo umiljata maka, s kojom se igrala moja rodica Senka iz upe i molila me da maca Mio zauvijek ostane u njihovoj kui u upi... U snu su bili i dedo Salih i nena Altuna i nisam se pitao ta oni imaju traiti u upi, zato nisu na Dobrunu. Zbilja, groblje kunih ljubimaca? irio je ruke Atif. Tako je. I mi smo u mome selu imali jedno takvo groblje. Zvali smo ga Mrcinjak. U gusto glogovo trnje bacali smo sve to bi krepalo i sve to nam ne bi trebalo. Uz leeve maaka, paadi, potrovanih mieva, oglodanih kostiju ivotinja, njihovih koa i utroba, bili su i leevi auta, ishrdana bijela tehnika, i nije ga bilo, majin-si-sine, ko bi, u gluho doba, trijezan smio tuda proi... A je li bilo kakva obreda pri ukopavanju brecnuo se Atif, bjeei od tog svoga Mrcinjaka. Bilo je. Ba kad su ukopavali burmansku maku, onoj djevojici Synke su dali da, ba na grobu Mio, ita Grimmovu bajku Maak u izmama. Bilo nas je osmero. Mukarci su skinuli kape. I dok su dva grobara, Grka, nabacivali zemlju, a Synke itala bajku, uo sam, ispred sebe, gazdu Wolfganga kako ape supruzi Gretti: Pa Mio je bila ensko? Zato joj u raju i treba neki dobar maak u izmama! ozbiljno je odapnula Gretta. Kad bi, onda, stigli na grobove svoje familije, rodbine? udio se Atif, zavijajui konac na rukavu koulje oko dugmeta, koje samo to nije spalo. Ili su, nedjeljom i vjerskim praznicima. Ja tamo nisam morao ii, nisam ni iao... A je li gdje bilo naih ljudi, izbjeglica iz Bosne... Jesi li se s nekim druio u Njemakoj? upita Atif. Bilo je... Stuttgart se prolamao od izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Izbjegavao sam ih. Sebi sam to opravdavao poslom kojim se bavim. Bilo mi je licemjereno ii na demonstracije podrci Bosni i njezinoj slobodi, a ja, ta da kaem, pobjegao od puke i rova... Okupljali su se oko damije, imali su ak dva bosanska demata, pa oko nekih zaviajnih udruenja, humanitarnih klubova, tamo me nije bilo... Nisam ti ja, Atife, ba neki pobonjak...
E, moj Halime, ti meni o cukama i macama, a ja, Boga mi, mislio da hoe pitati ta o Ibrahimu, o ratu, kako se branila Bosna naa ponosna... Mislio sam da e me pitati ta u vezi te knjige koju pie za Ibrahima, nisam ni sanjao da e mi priati o ivotinjama i njihovim grobljima! Nikom ovo nisam priao, Atife! Ti si prvi i ve sam se pokajao to sam o tome govorio. Nisam najsretniji ni to sam tebi priao, shvati to kao da ti se povjeravam. Zbog tog posla sa ivotinjama, pogotovo onim mrtvim, pobjegao sam u vedsku. I danas ponekad sanjam krupnog psa Sultana, kojeg sam podmiivao kostima to sam ih krio u depu, jo ujem mjaukanje Mio i silnih maaka koje sam, kao razmaenu ili nesretno stradalu djecu, morao paziti i ive i mrtve. Kad na ulici sretnem maku ili psa, preem na drugu stranu. Ne znam kad sam posljednji put proao kroz neki sarajevski park. Titovom ulicom uvijek idem onom suprotnom stranom od tramvajske pruge. Sav sam protrnuo kad smo, gore prema Treskavici, naili na ono mae. Atif se opet iznenaeno zagledao u mene. Ispriao mi je da je i Ibrahim, na poetku rata, imao lijepoga vlaikog tornjaka. Zvao ga je Majstor i, dodao je, moda je neki roak tog Njemiina vlaikog tornjaka? Majstor je jeo kao etiri borca. Moda su ga zato otrovali u brigadi? Niko nije znao ko je mogao nauditi Majstoru. Svi govore Mustafa Bievi, dok je bio komandant Brigade... Ibrahim je vie volio Majstora nego roenog brata. Brata se odrekao jer je, kao oficir JNA, ostao u Beogradu. Volio je Majstora vie no i mene, koji sam mu i danas blii od brata... Nemoj da bi ga ta o tome pitao!... Moglo bi ispasti da si ti, iz Njemake ili vedske, Majstoru dobacio otrov. Neu ga nita pitati! Je li Majstor ukopan, sahranjen? ta je bilo kad je uginuo? Ja sam ga, s dvojicom boraca, odvukao duboko u umu i zakopao ispod jele. Nisam mogao ni pretpostaviti da e moja iznenadna ispovijest Atifu o groblju kunih ljubimaca i poslu to sam ga radio u izbjeglitvu pomoi da mi se on otvori vie nego sam mislio. I vie nego to je, pretpostavljam, i sam htio. Pomislio sam da mu kaem da moju priu prihvati kao priu s prijateljskim povjerenjem, ali sam odustao. Kome to Atif ima priati? I ta ako je nekome ispria? Atif se, kako kae, nije enio, nije imao porodicu, pa su ga, tokom rata, koristili za najopasnije poslove. Mogao je, ustreba li, biti nevidljiv, ili letjeti, mogao se pretvoriti u ta je ko od zapovjednika poelio da se pretvori. Tako se sam osjeao. Iako to ni jedanput nije izgovorio, vjerujem da tako nije ni mislio, ali Ibrahim ga je drao kao svoje privatno vlasnitvo. U svakoj je reenici to Atif potvrivao. U boji glasa, tikovima, povremenim pauzama dok bi govorio, tolikim koliko bi ovjeku trebalo da savae metnuti zalogaj u usta, u svemu me podsjeao na svoga komandanta Barlova. Bez obzira na to, u njegovu sam govoru prepoznao iskrenost, a tad vie mogu sluati negoli to govornik moe govoriti. Atif bi i glavu pomaknuo malo unazad kad bi izgovorio to je, kako je mislio, najvanije, nakon ega bi dolazio uzvinik jai od netom pobodene pobjednike zastave...
Miklav Komelj
Ni sa im protiv svega
(Esej o delu Dune Barns)
prevela sa slovenakog: Ana Ristovi citate sa engleskog prevela: Irena lof
Za Maruu Krese, s dubokim potovanjem Jedna od najenigmatinijih kratkih pria Dune Barns (Djuna Barnes)1 nosi naslov Kasacija (Cassation).2 The Oxford English Dictionary, koji je za Dunu Barns bio esta referenca u radu, objanjava re cassation kao postupak koji neto ini nitavnim ili praznim [nevaeim]; ukidanje, ponitavanje (the action of making null or void; cancellation, abrogation; to je pravni termin; kasacijski sud je, na primer u
Naveu nekoliko podataka o njenom ivotu i delu. Roena je 12. 6. 1892. u mestu Kornvel-on-Hadson u amerikoj saveznoj dravi Njujork, u krajnje bizarnoj porodici u kojoj su se umetniki duh i politika progresivnost preplitali sa patrijarhalnim nasiljem; a sumnja se ak da i sa incestuoznou. Tom traumatinom porodinom iskustvu kasnije se vraala u svom pisanju. Na Pratt Institute u Njujorku uila je crtanje i slikarstvo a potom se izdravala od novinarstva; istovremeno je objavljivala pesme, kratke prie, drame i crtee i saraivala sa avangardnim Provincetown Theatre; godine 1915. objavila je knjigu pesama i crtea pod nazivom Knjiga odbojnih ena (The Book of Repulsive Women). Godine 1919. prvi put je kao novinarka putovala u Pariz gde je provela veinu sledee decenije i postala uvena linost u tamonjim modernistikim iseljenikim knjievnim krugovima. Godine 1923. objavila je knjigu kratkih pria, drama, pesama i crtea pod nazivom Knjiga (A Book, ponovo tampana 1929. bez crtea i sa tri dodatne prie, meu kojima je i No meu konjima [A Night Among the Horses]); izbor nekoliko preraenih pria iz te knjige je 1962. godine ponovo tampan pod nazivom Odvod/Spillway. Godine 1928. objavljene su knjige Ryder i Damski almanah (Ladies Almanack), u kojem je prikazala lezbejsku grupu iz kruga Natali Kliford Barni (Natalie Clifford Barney). Iskustvo viegodinje ljubavne veze sa likovnom umetnicom Telmom Vud (Thelma Wood) prenela je u roman Nona uma (1936). Nakon teke privatne krize 1941. godine se povukla u mali stan na Patchin Place u Grinvi Vilidu u Njujorku, gde je u samoi provela poslednje etiri decenije ivota; nakon objavljivanja drame u stihovima Antifona (The Antiphon, 1958.) u potpunosti se posvetila pisanju poezije; izbor iz pozne pesnike zaostavtine zajedno sa njenim starijim pesmama objavljen je tek pre nekoliko godina. Njena Izabrana dela (Selected Works) objavljena su 1962. Umrla je nedelju dana posle svog devedesetog roendana, 19.6. 1982. Odmah po njenoj smrti objavljena je knjiica njenih katrena Bia u abecedi (Creatures in an Alphabet, 1982.); kasnije su u vidu knjige pored pesama objavljeni i njeni intervjui i reportae, rane drame, sabrane prie i izbor pisama Emili Kolman (Emily Coleman). Pria o ponovnom otkrivanju njenog dela ima vie etapa; teorijski, vaan in je predstavljao feministiko orijentisani zbornik Silence and Power. A Reevaluation of Djuna Barnes, objavljen 1991. koji je uredila Meri Lin Bro (Mary Lynn Broe, Southern Illinous University Press, Carbondale in Edwardsville, 1991); poslednjih godina se sve vie mnoe lanci i monografije o njenom delu; a posebno bih istakao knjigu koju je napisala Danijela Kaseli (Daniela Caselli, Improper Modernism. Djuna Barnes Bewildering, Corpus Ashgate, Farnham, 2009.) Prvi meunarodni simpozijum o njenom delu odran je u Londonu, septembra 2012. 2 Takav naslov je dobila kada je autorka izvrila pregled tekstova koji su objavljeni u knjizi Spillway (1962). Prvi put je bila objavljena 1925. u Contact Collection of Contemporary Writers pod naslovom Devojica pria dami priu (A Little Girl Tells a Story to a Lady); pod istim naslovom je 1929. godine tampana i u knjizi No meu konjima.
1
Francuskoj, najvia sudska instanca koja moe da menja ili ponitava odluke drugih sudova, ukoliko su one formalno ili pravno pogrene / Kasacijski sud [ fr. Cour de cassation] u Francuskoj, apelacija vrhovnog apelacionog suda, kao zadnja instanca koja ima pravo promijeniti, ili ukinuti, ili ponititi (casser) odluke drugih sudova koje su neispravne u tumaenju zakona) ili (pod oznakom zastarelo) kao otputanje vojnika; razreenje s dunosti (dismissal of a soldier; cashiering), a kao drugo znaenje naveden je muziki oblik iz osamnaestog veka, slian serenadi, koji je esto bio izvoen na otvorenom (instrumentalno muziko djelo iz osamnaestog stoljea slino serenadi, koje se esto izvodi na otvorenom).3 Taj naslov bi bilo mogue imajui u vidu celokupan spektar znaenja na nekoj sutinskoj ravni povezati sa itavim opusom Dune Barns. Meu razliitim pokuajima da se uspostavi novi odnos izmeu subjektivnosti i simbolnog, koji su, u knjievnosti, bili izvedeni u dvadesetom veku, njen rukopis kako u kontekstu modernizma tako i u suprotstavljenosti njemu doivljavam kao najdalekosenije ukidanje onih mehanizama logike smisla koji ljudski svet zasnivaju na podreenosti falikom simbolnom zakonu; dok itam njene tekstove ini mi se da se dotakla nekog jezikog nerva; da se u njenom pisanju svet kojem taj jezik postavlja koordinate, uzdrma u svojim temeljima; da se u njenom pisanju dogodila neka zapanjujua promena u samom nainu na koji se stvara smisao (zbog toga njeni, ukoliko italac ne promeni koordinate svog itanja, ostaju neitljivi; Duna Barns je u jednom pismu i sama govorila o itanju kao o inicijaciji4). Kada je T. S. Eliot u jednom pismu poslednji in Antifone uporedio sa nuklearnom eksplozijom, u kojoj se jezik raspada na neki oblik elementarnih estica snane energije5, ta njegova izjava je, najverovatnije, vie bila izraz nelagodnosti nego to je bila kompliment mada ta metafora koja se Duni Barns veoma dopala, bez obzira na njenu intenciju, govori neto o dalekosenosti onoga to se dogodilo. I Nataa Miel, koja je osamdesetih godina prolog veka prevela ovu dramu na francuski jezik, piui o njoj, uvek je govorila o eksploziji o tome kako Duna Barns, nasuprot perpetuiranju sveta putem ploenja postavlja kreaciju, svet u njegovom velikom prasku, u njegovoj poetnoj eksploziji koja se nikada ne zavrava.6 To znai novost, koja je toliko apsolutna da predstavlja negaciju svake novosti koja zamenjuje neto staro. Duna Barns je svoje prve pesme objavila nekoliko meseci nakon onog decembra 1910. za koji je Virdinija Vulf napisala da se u njemu ili oko njega promenio ljudski karakter;7 a generacijski je
The Oxford English Dictionary, second edition, prepared by J. A. Simpson and E. S. C. Weiner, Vol. II, Clarendon Press, Oxford, 1989. 4 Na primer, njeno pismo Emili Kolman od 30. 11. 1937. navedeno u: Philip Herring, Djuna. The Life and Work of Djuna Barnes, Penguin Books, New York, 1995, str. 263. 5 Vidi:. Ibid., str. 273. Pesma Dune Barns, Ispad preko neba (prerada starije pesme Preobraenje) koja je izala u zborniku objavljenom u ast Eliotovog sedamdesetog roendana (Neville Braybrooke / ur./, T. S. Eliot: a Symposium for His Seventieth Birthday, Farrar, Straus & Cudahy, New York, 1958, str. 27), poinje stihovima o razbijenom atomu, koji oine raj i pakao. Da li bismo ih u kontekstu poklona Eliotu mogli da itamo i kao odgovor na njegov komentar o Antifoni? 6 Vidi: razgovor sa Nataom Miel pod naslovom La chute continue des anges du langage u: Le Perroquet, br. 77, februar, 1988. 7 Vidi: Julie Taylor, Djuna Barnes and Affective Modernism, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2012, str.25.
3
moemo povezati sa modernistima i avangardistima; u prilino tesnim kontaktima je bila, na primer, sa ve pomenutim Eliotom, Dejmsom Dojsom, Minom Loj i dadaistikom baronicom Ezom fon Frajtag-Loringhoven (nakon njene smrti vodila je rauna o njenoj zaostavtini), a druila se, na primer, i sa Samjuelom Beketom i Marselom Dianom; danas su akademske rasprave o njenom delu najee povezane sa redefinicijama modernizma8 - a sama je u jednom pismu, upuenom Kristin Koel (Christine Koschel) (koja je, zajedno sa Inge fon Vajdenbaum [Inge von Weidenbaum] prevela na nemaki Antifonu), napisala: Ja uopte nisam moderna. I, to zvui prilino udno od nekoga ko vai za avangardu.9 Pre svega, odbacivala je sve one progresistike iluzije koje afirmiu budunost nasuprot prolosti (nije sluajnost da u njenim pesmama Preobraenje i Ispad preko neba vreme tee unazad kao na unatrag premotanom filmskom snimku; i, takoe, nije sluajnost da tako preokrenut tok vremena nije nita manje katastrofian od vremena koje tee dalje; kada Miranda u antifoninom dijalogu sa Augustom zavrti vreme unatrag, sve do svog zaea, to je zastraujue koliko i jurcanje u susret smrti) i povezuju kult novog sa funkcionalistikim kultom istote; radije je problematizovala samu logiku novog-protiv-starog, kada je, piui, preuzela na sebe teinu praistorijskog pamenja10 to je nije odvelo u ahistorini asimbolizam enskog pisma,11 ve u strogu disciplinu. Kao to kae Miranda u Antifoni (koja ve svojim naslovom sugerie da tekst prelazi u blizinu muzikog oblika)12 svojoj majci Augusti:
Pored ve pomenutih dela Danijele Kaseli, Improper Modernism. Djuna Barnes Bewildering Corpus (vidi fusnotu 1; u ovoj knjizi autorka u cilju odreivanja specifine pozicije Dune Barns u kontekstu modernizma, izmeu ostalog, upotrebi i izraz queerly anachronistic modernism) i Duli Tejlor Djuna Barnes and Affective Modernism (vidi fusnotu 7) naveu jo tri knjige koje su objavljene u poslednjih nekoliko godina: Annkatrin Jonsson, Relations: Ethic and the Modernist Subject in James Joyces Ulysses, Virginia Woolf s The Waves, and Djuna Barness Nightwood (Peter Lang, Oxford in New York, 2006), Alex Goody, Modernist Articulations. A Cultural Study of Djuna Barnes, T. S. Eliot and the Gender Dynamics of Modernism. Tracing Nightwood (Routledge, New York in London, 2010). 9 Djuna Barns, pismo Kristin Koel od 15. aprila 1969. Navedeno u: Daniela Caselli, op. cit. (vidi fusnotu 1), str. 3. to se tie Dune Barns i njene reputacije avangardne spisateljice, uzgred u pomenuti da se u jednom amerikom antikvarijatu nedavno pojavio primerak njene None ume iz 1945. sa sledeom posvetom Dejmsa Donsa (James Jones) (autora romana Odavde do venosti i Tanka crvena linija) kritiaru Maksvelu Gajsmaru (Maxwell Geismar): For Max to justify the avant-garde - - James Jones 10 U Nonoj umi doktor OKonor u svom poslednjem govoru o samome sebi kae da je a man with a prehistoric memory; vidi u: Djuna Barnes, Selected Works, Farrar, Straus and Cudahy, New York, 1962, str. 360. 11 Kada je Monik Vitig (Monique Wittig) 1980. godine pisala uvodni esej za svoj prevod Odvoda, svoj tekst je polemiki poela upravo otrom kritikom tada veoma modernog pojma criture feminine. (Monique Wittig, The Straight Mind and Other Essays, Beacon Press, Boston, 1992, str. 59. 12 Svest o muzici u jeziku ini mi se veoma vanom za itanje Antifone; to potvruje odlomak iz pisma Dune Barns Kristini Kampo i grupi prevodilaca, od 2. oktobra 1968, koji navodi Duli Tejlor: I wonder that The Antiphon would sound like? What it would it be like as an Opera (music, naturally, by Montverdi /sic/ or Mozart!) (Julie Taylor, op. cit. /vidi fusnotu 7/, str. 193, fusnota 30; prevod citata M. K.) S obzirom na to da je Duna Barns u pismu Pegi Gugenhajm od 18. marta 1958, kao objanjenje ta znai naslov, izriito navela definiciju iz Oxfordskog renika, da je u pitanju otpevavanje jednog hora drugom horu (vidi u. Ibid., str. 37), moemo da razmiljamo o koncepciji subjektivnosti kao to je postavljena u toj drami i u vezi sa mnogobrojnou (Augusta u drugom inu iznenada uzvikne: O moj Boe! / Za svakoga sam druga osoba!). Jednina moe da se odnosi i na mnotvo. U grkim tragedijama hor peva u jednini. Subjekat nije nita pojedinano, tvrdi eling.
8
Kao to kova kuje svoj nepodatni metal, Tako je dijete zakovano za ples. Ali ne utjerano u metriku suru, obavijeno disciplinom, Dok vjeba u pod budnim okom prigovora; Ako se ne hrva u ritualnom klinu, I vrti u duhu igre. Onda e ekvilibrij biti njegov pad; Pomiri se s tim.13 Tu je na delu neka vrsta ambivalencije: navedene stihove moemo da razumemo kao afirmaciju forme i disciplinarne ritualizacije, koja nastupa protiv familijarnosti konvencionalnog smisla14 i upravo tom strogou otkriva zarobljenost u (uvek ideoloke) jezike prisile svakodnevnog ivljenja, ali ono to mora jezik, obavijen metrikom i zagrljaj discipline, u Antifoni da istinski prenese jeste upravo situacija u kojoj je ravnotea pad. Dok itamo dela Dune Barns, u odnosu prema konvencionalno prihvaenim mehanizmima stvaranja smisla i sa njima povezanim oekivanjima, njeno pismo istovremeno prikazuje kao vie i manje: puno je barokne gustine, istorijskih i intertekstualnih referenci (na primer na osera, dramatiare iz doba Elizabete I i Dejmsa I kao i na metafizike pesnike), prelaza izmeu razliitih jezika i putovanja kroz istoriju engleskog jezika; ti postupci automatski indukuju traganje za skrivenim znaenjima, deifrovanje, traenje izvora; a istovremeno, izmiu orijentacijske oslonce upravo tamo gde bismo punou smisla oekivali kao neto to se u potpunosti podrazumeva. (Monika Faltejskova je u vezi sa Nonom umom detaljno i produbljeno, delimino i dovodei je u vezu sa Lakanom, analizirala kako se u ovom delu linija pripovedanja zasniva na prekinutoj anticipaciji; pripovest stvara oekivanje koje je potom izbrisano premetanjem fokusa; ta retorika diskontinuiteta i na formalnoj ravni tematizuje gubitak i dramatizuje psiholoku dimenziju elje; paralelan postupak Faltejskova identifikuje i u nainu na koji Duna Barns konstruie metafore.15 Danijelu Kaseli (koja za tekstove Dune Barns tvrdi da su, u jezikom smislu, istovremeno i amar u lice sintaksi i interpunkciji kao i
Djuna Barnes, Selected Works (vidi fusnotu 10), str. 213. Uporedi: Meryl Altman, No Audience at All? u: Mary Lynn Broe (ur.), Silence and Power (vidi fusnotu 1) str. 283. Jedan od naslova koje je Duna Barns predvidela za svoj kasni pesniki opus magnum, bio je u jednom trenutku Ceremonial. (Za taj podatak zahvaljujem se Inge fon Vajdenbaum.) 15 Monica Faltejskova, op. cit. (vidi fusnotu 8), str. 11 i poglavlje Nightwoods Narrative Productivity, str. 119 148. Taj postupak Dune Barns je veoma dobro opisala ve Monik Vitig (Monique Wittig), koja ga je povezala sa konstitucijom umanjenog subjekta koji Djuna Barns univerzalizuje: The minority subject is not self-centered as is the straight subject. Its extension into space could be described as being like Pascals circle, whose centre is everywhere and whose cimcumference is nowhere. This is what explains Djuna Barness angle of approach to her text a constant shifting which, when the text is read, produces an effect comparable to what I call an out-of-the-corner-of-the-eye perception; the text works through fracturing. Word by word, the text bears the mark of that estrangement which Barnes describes with each of her characters. (Monique Wittig, The Straight Mind and Other Essays (vidi fusnotu 11), str. 61 62.
13 14
in vernosti prema Oksfordskom i Vebsterovom engleskom reniku16) zbog toga ne iznenauje to da su njeni tekstovi bili optuivani za naduvenost i nespretnost.17 Nesporazumi koji su sve vreme pratili delo Dune Barns, govore neto i o tome kakvu neprijatnost je budilo njeno neprihvatanje onih koordinata stvaranja smisla, koje su neto to se podrazumeva ak i za veinu ljudi koji se igraju udaljavanja od njih. Ukoliko na trenutak preemo na anegdotsku ravan svakidanjeg ivota: iznenauje kako je Duna Barns svojim nainom razumevanja itanja mogla da iritira svoje okruenje. Dok itamo svedoenja nekih ljudi sa kojima se intenzivno druila u vreme kada se jo uvek nije bila sasvim povukla iz socijale, naleemo upravo na neobine optube. Emili Kolman, kasnije jedna od njenih najboljih prijateljica (poznata po tome da bez njenog zalaganja Nona uma uopte ne bi bila objavljena u izdavakoj kui Faber & Faber) godine 1933, kada je u njenom drutvu po drugi put provela leto kod Pegi Gugenhajm u Hayford Hallu, u svoj dnevnik je zapisala: Ona ita Dostojevskog sa arom, ali ne razumije ni rijei. Ne posjeduje ni trunku sposobnosti da razluuje od jedne stvari do druge, i stoga nikada nee osloboditi svoj um, niti otpustiti privid u koji su zakovane njene emocije.18 Istie da je Dunino razumevanje Brae Karamazovih povrno; da nije u stanju rei zato joj se neto svia, samo je u stanju cijeniti vrijednost toga.19 U dnevnik je, takoe, zapisala i miljenje Dona Holmsa, koji je zajedno sa njom gostovao kod Pegi Gugenhajm: Holms smatra Dunu glupom, nesposobnom za analitiko i logiko miljenje, zbog ega joj u postaje dosadno i naporno ukoliko tokom razgovora neko pone da analizira knjige ...20 Veoma bizarne optube na raun pesnikinje, prozne i dramske spisateljice, iji ideal je bio tekst koji se otvara samo najboljem itaocu.21 Naravno da te otpube nije teko odbaciti; na kraju krajeva, upravo odbijanje da se raspravlja o knjievnosti moemo shvatiti i kao znak istinskog razumevanja; kao to pravog filozofa, po Delezovim reima, prepoznajemo po tome da onda, kada ljudi okupljeni oko njega u baru krenu da raspravljaju o filozofiji, samo plati i ode ...22 to se tie Holmsa, on je bio poznat po mizoginiji i seksizmu. 23 Da ne govorim o tome koliko precizna je bila Duna Barns prilikom ubacivanja knjievnih referenci u intertekstualno tkivo svojih knjiga. Meutim, ove anegdote govore neto i o tome kako je delovala na druge: izgleda da je ljudima oko nje smetalo to je razumevanje za nju bilo neto drugo u odnosu na ono to je bilo razumevaje za njih; da nekako nije pala u onu drutvenu igru stvaranja znaenja i smisla, u koju su pali svi drugi. (Upravo ta razliitost joj je omoguila da za nju njeno pisanje nije bilo drugaiji jezik: da nije bilo stilizovanje
Daniela Caselli, op. cit. (vidi fusnotu 1), str. 3. Ibid., str. 4. 18 Vidi u: Monica Faltejskova, op. cit. (vidi fusnotu 8), str. 28. 19 Uporedi: Phiplip Herring, op. cit. (vidi fusnotu 4), str. 194. 20 Uporedi, ibid. 21 Uporedi njeno pismo Emili Colman od 30. 11. 1937., navedeno ibid, str. 263. 22 Tu anegdotu pozajmljujem iz intervjua sa Slavojem iekom koji je pre nekoliko godina objavljen u ljubljanskom asopisu Literatura. 23 Uporedi: Phillip Herring, op. cit. (vidi fusnotu 4), str. 194; Monica Faltejskova, op. cit. (vidi fusnotu 8), str. 46.
16 17
i udaljavanje od normalnog jezika, ve njen jedini jezik. Kada su nadrealisti pisali svoje eksperimentalne tekstove za njih je to, uprkos svemu, bio jasno ogranieno odstupanje od nekog konvencionalnog jezika kojem su se uvek iznova vraali kada su o svojim nadrealistikim postupcima pisali komentare i traktate. Meutim, za Dunu Barns nema prostora u koji bi mogla da se skloni osim ovostranog. Njen doktor OKonor je svestan da govori in questa tomba oscura,24 u tom tamnom grobu; ono za ta su ljudi uvereni da je onostranost, jedina je istina svakog ovde; kao kada u Marlouovom Faustu Mefisto zauenom Faustu koji ga pita kako je uspeo da doe tu iz pakla, odgovara da je, upravo ovde pakao i da on uopte nije izvan njega ...25 Neobian autorski rukopis Dune Barns ne doputa nikakve neobinosti u odnosu na koje bi odstupao; Henk ONil, koji je pesnikinji dosta pomagao u njenoj starosti, kae da je ak i listie sa spiskom za kupovinu sastavljala poput pesama; u njegovoj knjizi su, izmeu ostalog, reprodukovana tri odtampana listia: na dva je poela da nabraja stvari koje treba kupiti, a onda je iznenada nastavila sa stihovima na primer: Tog usklaenog bia Jednoroga. / Upropatenog prevelikom ljubavlju [rukom ispravljeno: hvalom], a jedan listi poinje stihom i nastavlja se spiskom hrane.26) Monik Vitig, koja je prevela na francuski njenu knjigu Spillway (u koju je ukljuena i Kasacija), u propratnom eseju te knjige, ponovo tampanom i u njenoj knjizi The Straight Mind and Other Essays pie: Tekst Barnesove je jedinstven i u smislu da prvi takve vrste, i detonira kao bomba tu gdje prije niega nije bilo. I to je ono to, rije po rije, stvara svoj vlastiti kontekst, nastoji, i s niim se nosi protiv svega.27 To se odnosi na dve ravni: na ravan izrade samog teksta i na upisivanje lezbejskog iskustva, koje uspeva da manjinski pogled uini univerzalnim. (ta se to bitno desilo u knjievnosti u periodu izmeu Sappfo i Barnesovih Damskog almanaha i None ume? Nita.28) Nita protiv svega podsea nas na stih iz francuske Internacionale, pesme, koja u drugom stihu poziva da zauvek izbriemo prolost (Du pass faisons table rase.) Ukoliko taj stih poveemo sa delom Dune Barns, moemo da ga proitamo na iznenauju nain, dijametralno suprotan itanju onih koji su u njegovo ime eleli da izbriu prolost: table rase, moe biti nainjena samo od prolosti. in ni sa im protiv svega, ne znai da Duna Barns brie prolost, da rui graevinu prolosti, ne bi li na njenim temeljima gradila Novo kao to su to prieljkivali neki
Djuna Barnes, Selected Works (vidi fusnotu 10), str. 247. Ta formulacija je oigledno danteovski nadahnuta. Tereza de Lauretis (Teresa de Lauretis) je u vezi sa njom u svojoj interpretaciji None ume, koja se oslanja na Frojdovu teoriju libida, uvela i danteovsku perspektivu i predloila itanje naslova u tom smislu; vidi u: Teresa de Lauretis, Freuds Drive. Psyhoanalysis, Literature and Film, Palgrave, Macmillian, New York, 2010, str. 118, 125. 25 Vidi u: Christopher Marlowe, Doctor Faustus, edited by John D. Dump, Methuen Educational Ltd, London, Toronto, Sydney, Wellington, 1965, str. 84 (Scene III, vv. 77-78) 26 Hank ONeal, Life is painful, nasty & short ... in my case it was only been painful & nasty. Djuna Barnes 1978 1981. An informal memoir by Hank ONeal, Paragon House, New York, 1990, str. 75-76. 27 Ibid, str. 63 64. 28 Ibid.
24
avangardisti (posebno bi konstrukcija nekih ambijenata u njenom delu po samom principu gomilanja i neprestanog dodavanja pre mogla da nas podseti na Merzbau dadaiste Kurta vitersa (Kurt Schwitters) takva je, u Ryder-u, Sofijina soba u kojoj su na zidu lepljeni, jedni preko drugih, najrazliitiji likovi, to, na kraju, stvara ve pet centimetara debeo sloj29), ali ne ni to da radi u vakuumu. Sasvim suprotno tome: u dvadesetom veku retko moemo naii na autorski rukopis koji je apsorbovao u sebe toliko prolosti. U njenom delu uvek iznova otkrivamo enterijere zatrpane starim predmetima, slikama, uspomenama ... Scena, opisana u didaskaliji na poetku Antifone, prava je barokna mrtva priroda (meutim, ne nature morte, ve nature dchir) sastavljena od isluenih predmeta, koja, istovremeno, aludira na istoriju i na detinjstvo; u neobjavljenim Napomenama uz definiciju Antifone, autorka je o efektu koji proizvodi uvodni prizor zapisala sledee: Sama postavka scene dio je predstave. Kao da je trenutak ovog vremena istovremeno i dio prolog vremena; a to vrijeme je dijelom djetinjstvo [ ... ]30 U Nonoj umi otac i majka Feliksa Folksbajna urede stan prepun starudije, stan koji je fantastian muzej njihovog susreta; sintagma muzej njihovog susreta upotrebljena je i za nita manje neobinijim stvarima ispunjen stan Nore Flad (Nore Flood) i Robin Vout (Robin Vote) (iji opis je, navodno, veoma slian pariskom stanu Dune Barns i njene najvee ljubavi, Telme Vud31). Mizanscen, u koji je postavljena stara princeza Frederika Rolinghauzen (Frederica Rohlinghausen) (u prvobitnoj verziji je bila Negrita Rolinghausen) u prii The Passion zastupljeni su razgovori o katedralama, knjievnosti, Gezualdu i Monteverdiju (u prvobitnoj varijanti o Hendlu) postaje jo vie iz nekog drugog vremena. I Kasacija je smetena u ambijent prepun istorijskih reminiscencija. (zanimljivo je, kako je Duna Barns znala da predstavljajui najzatvoreniji i najnatrpaniji ambijent stvori oseaj da je on izvan, negde napolju.) Nije nikakva sluajnost da je u toj prii koja tako dosledno problematizuje ideoloke mehanizme smisla, na istaknuto mesto postavljena Biblija koja je, ako dobro razmislimo, istovremeno i Knjiga zakona i njegovog ponitavanja.32 U minulom veku mogue da u samim postupcima pisanja niko nije dalekosenije zagrebao ideoloke mehanizme stvaranja smisla u zapadnoj tradiciji nego to je to uinila upravo Duna Barns a istovremeno moda niko nije s takvom lepotom oiveo metafiziku sr te tradicije, zbog ega je jedan od njenih recenzenata mogao da napie da svaki put kada eli da se podseti da pisanje koje poseduje istinsku veliinu i vrednost nije izgubljena umetnost, pomisli
Djuna Barnes, Ryder, with illustrations by the author and an afterword by Paul West, Dalkey Archive Press, Illinois State University, 1990, str. 13. 30 Vidi u: odlomak iz kritike koju je objavio Spectator, pretampanom na omotu prvog izdanja Antifone (Faber & Faber, London, 1958). 31 Vidi u: Shari Benstock, ene sa leve obale (vidi fusnotu 1), str. 370. 32 U vezi sa hrianstvom je, moda, vredno pomenuti jo neto, na ta danas pristae te religije zaboravljaju: u sprotnou sa dananjim, zvaninim crkvenim interpretacijama koje su od hrianstva nainile nekakvu porodino-domovinsko-vlasniku ideologiju, estu pomeanu sa nacionalizmom, antiki Rimljani su videli hrianstvo kao antireligiozni pokret koji se bori protiv svake domovine, protiv privatnog vlasnitva i protiv porodice; kao sasvim anarhistiki pokret, za koji se inilo da ugroava reprodukovanje ljudskog sveta. Pomislimo samo, na kakve kritike i prebacivanja je Tertulijan morao da odgovara u svojoj apologiji.
29
na Nonu umu ...33 Meutim, Duni Barns je kult majstorstva bio tu i bila joj je tua iluzija obnavljanja slavne prolosti; upravno Nona uma jetkim humorom demistifukuje izvetaenost te ideoloke konstrukcije; odnos izmeu jezikih postupaka Dune Barns i tradicije veoma tano je opisala Daniela Kaseli, kada je zapisala Umjesto da nostalgino stvara privid prolosti pod krinkom empatije, jezik Barnesove je velianstveno i nepopustljivo otuen dok paradira svojom dvojbenom prolou i vraa se kao kopile. Bogatstvo intertekstualnih referenci i starinskih izraza u njenim djelima nemaju za cilj ovladati tradicijom ve raskrinkati njenu neistu istoriju njenu potencijalno lanu prirodu i preispitati pisanje i itanje kao oblike ideolokog prisvajanja.34 I, upravo na tom mestu poinje veliki in kasacije: sve to se nakupilo u istoriji civilizacije kao prazan prostor koji nije apstraktan, ve sasvim konkretan i telesan vrui prazni prostor u eljusti tigra (ah, Duna Barns je znala: prosena telesna temperatura jednog tigra je, istina, mnogo via od ljudske ...) Nije u pitanju jednostavna kritika, ali ni parodija ali ni neduna dekonstrukcija. U pitanju je oslobaanje praznine u prostoru za koji se inilo da je ispunjen. U tom smislu, Eliotovu metaforu nuklearne eksplozije u jeziku moemo da shvatimo krajnje ozbiljno: oslobaanje nezamislivih razdaljina u najmanjim esticama, dinovskih napetosti u praznim prostorima onoga za ta se inilo da je puno. (Na kraju krajeva, Duna Barns tako pristupa i patrijarhalnim figurama, kao to su Vendel Rajder (Wendell Ryder) i Titus Hobs (Titus Hobbs): daleko od toga da ih na jednostavan nain ironizuje kao monolitne amblematine autoritete; prikazuje ih u unutranjoj rastrzanosti u kojoj trae izlaz i osloboenje iz svog sopstvenog oboda.35) Uranjanje u praistorijsko pamenje u pismu Emili Kolman od 15. 12. 1938. okarakterisala je sebe kao enu iz paleolita, ime je pre svega mislila na svoju identifikaciju sa nainom postojanja paleolitske umetnosti36 - nije bekstvo u aistorinost, ve omoguava saznanje o tome kako je konstituciji istorije sve vreme bila potrebna produkcija aistorinosti kao svoje drugosti (zbog toga nije depolitizujue, ve omoguava tematizaciju poloaja ena u istorijski sankcionisanoj konstituciji simbolikog poretka; tako se u Ryder-u u Amelijinim snovima zajedno pojavljuju knjige o istoriji oveanstva, koje je podseaju na put koji je prela i kojim mora ii, i slike ena koje idu niotkuda nikuda.)37 Esej Monik Vitig, koji sam citirao, sjajan je primer toga da najrelevantnije rei o neijem pisanju nisu one koje su zapisane s primesom akademske distance, ve one koje se s njim susreu u meusobnom isprobavanju; kada je Monik Vitig pisala
Vidi u: odlomak iz kritike koju je objavio Spectator, odtampan na omotu prvog izdanja Antifone (Faber & Faber, London, 1958). 34 Daniela Caselli, op. cit. (vidi fusnotu 1) str. 3. 35 Barlijeve rei o Titusu u Antifoni: ovek koji se verao po svom sopstvenom obodu/kao da trai izlaz. Djuna Barnes, Selected Works (vidi fusnotu 10), str. 151. 36 Vidi u: Djuna Barnes, Im Dunekln Gehn. Briefe an Emily Coleman, ausgewhlt und mit einem Vorwort von Mary Lynn Broe; aus dem Amerikanischen von Robin Cackett, Verlag Klaus Wagenbach, Berlin, 2002, str. 182. (Izbor pisama Dune Barns upuenih Emili Kolman do sada je objavljen na nemakom i italijanskom jeziku, ali jo uvek nije na engleskom originalu.) 37 Djuna Barnes, Ryder (vidi fusnotu 29), str. 98 99.
33
o Duni Barns, istovremeno je pisala o svom delu; taj do krajnjih granica zgusnut esej pravi je manifest njenih sopstvenih spisateljskih pokuaja; prelomnost koju je prepoznala u delu Dune Barns, mogla je tako da artikulie samo u vezi sa svojom potrebom za pisanjem koje na ravni postupaka sprovodi ponitavanje pola (annuling gender) kao kategorije na kojoj se zasniva straight mind38 Djuna Barnes brie spolove inei ih nepotrebnim. Osjea potrebu da ih potisne. Takvo gledite je lezbejsko.39 Duna Barns se posebno u svojim poznim godinama izriito suprotstavljala tome da se njeno delo odreuje kao lezbejska literatura, Monik Vitig u svom eseju zduno podrava to njeno suprotstavljanje i upravo to je u skladu sa njenim radikalnim lezbejskim itanjem; sa suavanjem i omeavanjem na lezbejsku manjinu izgubila bi se upravo dalekosenost one univerzalizacije manjinskog pogleda, kojem nije dovoljan upis partikularne pozicije u datu jeziku stvarnost, ve prati tu stvarnost: Ako ga se uzme kao simbol ili ga prisvoji neka politika grupa, tekst gubi na vieznanosti, postaje jednoznaan. Ovaj gubitak znaenja i odstupanje od tekstualne stvarnosti sprjeava da tekst djeluje politiki na jedini dostupni mu nain: tako to e knjievnou u tekstualno tkivo vremena uvesti ono to to vrijeme predstavlja. To je bez sumnje razlog zbog kojeg je Djunu Barnes uasavala mogunost da je lezbejke prisvoje kao svoju spisateljicu, jer bi se tako njeno djelo svelo na samo jednu dimenziju.40 Monik Vitig je u svim oblicima svog delovanja koje nije bilo ogranieno samo na knjievnost bila krajnje angaovana; a ipak, kada je re o pisanju, tu nije bila u pitanju deklarativnost politizovane angaovane knjievnosti, ve je mogunost politikog delovanja unutar knjievnosti videla pre svega na ravni menjanja jezike realnosti (i to menjanje je esto izvodila u eksplicitnom odnosu prema postojeim tekstovima knjievne tradicije; knjiga Vergilije, ne / Virgil, non/ na primer je koncipirana kao ponovno pisanje Dantea). U nekom smislu bismo njenu divljenja vrednu strategiju pisanja mogli itati kao utopijsku: sistematino uspostavljanje nekog teksta u kojem je, u vreme njegovog razvijanja preko univerzalizacije enskog pola sam pol poniten, kao uspostavljanje nekakve osloboene teritorije i istovremeno kao pripovest ili bolje pesma o nekoj utopijskoj zajednici. U delu Dune Barns teko da bismo mogli da traimo utopistinost; prelazak u prostor izvan sveta ljudskog jezika u Prazninu koji Gaja najavljuje u Kasaciji u jednom trenutku zazvui skoro budistiki; a ipak, to nije izlaz, osloboenje, ve je istovremeno i znak oajanja i groze i strasna ljubavna ispovest. Sve se deava takorei u sreditu nekog rata; brutalna stara slika bitke prelazi u intimu kreveta, koju tovare generali s maevima s kojih kaplje krv. Jedini tekst koji bismo mogli da u celini razumemo kao radosno slavljenje osloboene teritorije je Damski almanah ali takoe i kao himnu lezbejske grupe, koja se u Pa O spisateljskim postupcima Monik Vitig i politikim implikacijama koje poseduju vidi u zborniku: Namascar Shaktini (ur.), On Monique Wittig. Theoretical, Political, and Literary Essays, University of Illinois Press, Urbana in Chicago, 2005. Julia Baln ve neko vreme priprema zbirku eseja o Monik Vitig pod naslovom Annuling Gender. 39 Monique Wittig, op. cit. (vidi fusnotu 10), str. 61. 40 Monique Wittig, op. cit., str. 63. U kritici jednodimenzionalnosti Monig Vitig se nadovezuje na Markuzea na francuski je, naime, prevela njegovog Jednodimenzionalnog oveka.
38
rizu okupljala oko Natali Kliford Barni, meutim, mogue ga je itati i kao satiru;41 pri emu je transformativno delovanje tog teksta na jeziku realnost upravo u tome da uz njega pitanje da li je to slavljenje ili je satira gubi relevantnost: promena koju Duna Barns donosi u logiku smisla je pored toga da brie poziciju izmeu imati i izgubiti, kada pokae da je mogue imati samo gubitak,42 i u tome da u njenom pisanju nema opozicije izmeu uzvienog i smenog.43 U svom proznom pesnikom opusu Duna Barns se posvetila neemu to jo uvek nije dovoljno istraeno, ali, s obzirom na objavljene pesme i fragmente, moemo rei da je u pitanju bio pokuaj da poezijom izvri neku vrstu dalekosene transformacije u odnosu izmeu jezika i tela; jedan od naslova povezanih sa velikim, nedovrenim delom kojem je stara gospoa koja kao idiot radi protiv vremena44 posvetila poslednjih dvadeset godina svog ivota, bio je Partenogeneza. Nedugo pred smrt napisala je trostihu pesme Rite of Spring, u kojem moemo proitati sledee negiranje: ovjek ne moe proistiti tijelo od njegove teme Kao to svilena buba na nepresunoj niti Skrpi pokrov za svoje preobraenje.45
Duna Barns je tu knjigu povodom njenog 2. izdanja 1972. okarakterisala kao slight satyrical wigging. Vidi u: Djuna Barnes, Ladies Almanack, with an afterword by Daniela Caselli, Carcanet, Manchester, 2006, str. 87. Meutim, Shari Benstok (Shari Benstock), koji se u svojim tezama nadovezuje i na esej Suzan Snajeder Lenser (Susan Sniader Lanser), u vezi sa tom satirinou istie sledee: Ukoliko je ovo delo komina satira kao to tvrdi autorka onda sigurno nije satira na raun lezbejstva ili grupe koju je oformila Barnijeva. Bolje bi bilo rei da kritikuje odnos ena u heteroseksualnom svetu, da navodi iste razloge za meusobnu ensku otuenost, kao to ih je kasnije navela i u Nonoj umi. Sa priom Evangeline Mise (Evangeline Musset), uspeva da preokrene patrijarhalnu mitologiju i da stvori ensku kontrakulturu; od meusobne enske ljubavi stvara daikalno subverzivan in. (Shari Benstock, ene s leve obale. Pariz, 1900 1940, prevela Nataa Velikonja, kuc (Zbirka Vizibilija, 10) Duna Barns je prema lezbejskom krugu Natali Barni svakako oseala neku distancu. Blie je bila drugoj grupi lezbejki, Denet Flener i Soliti Solano, Margaret Anderson, oret Leblan, Ketrin Hjum i Alis Rorer a druila se i sa Minom Loj, Romejn Bruks, Silvijom Bi, Pegi Gugenhajm i Emili Kolman. (Nataa Velikonja, Lezbini bar, kuc (Zbirka Vizibilija, 28), Ljubljana, 2011, str. 79. Velikonja Damski almanah naziva knjievna karikatura lezbejskog kruga Natali Barni, /ibid. Str. 71./.) 42 Pri kraju Antifone Augusta upita Mirandu: (W)hat have you, after all? i Miranda odgovori: The loss. (Vidi u: Djuna Barnes, Selected Works /vidi fusnotu 10/, str. 214-215.) 43 Djuna Barns je Hanku ONilu priala o tome kako pokuava da u svoje delo unese onoliko humora koliko je mogue. (Vidi u: Hank ONeal, op. cit. /vidi fusnotu 26/, str. 43.) U Ryder-u nalazimo sledeu predivnu definiciju humora: By humorous is meant ability to round out the inevitable ever-recurring meannes of life, to push the ridiculous into the very arms of the sublime... (Djuna Barnes, Ryder /vidi fusnotu 29/, str. 9). U delu Dune Barns isti postupak moe biti nizak i uzvien; dobar primer je njen opis manira doktora OKonora u Nonoj umi: Felix thought to himself that undoubtedly the doctor was a great liar, but a valuable liar. His fabrication seemed to be the framework of a forgotten but imposing plan; some condition of life of which he was the sole surviving retainer. His manner was that of a servant of a defunct noble family, whose movements recall, though in a degraded form, those of a late master. Even the doctors favourite gesture plucking hairs out of his nostrils seemed the vulgarization of what was once a thoughtful plucking of the beard. (Djuna Barnes, Selected Works /vidi fusnotu 10/, str. 256.) 44 Vidi: njeno pismo Silasu Glosupu od 20. 4. 1969. u: Mary Linn Broe (ur.), Silence and Power (vidi fusnotu 1), str. 338. 45 Djuna Barnes, Collected Poems. With Notes towards the Memoirs, selected and edited by Phillip Herring and Osias Stutman, The University of Winconsin Press, Madison, 2005, str. 145.
41
Je li to potpuna suprotnost uskliku iz Danteove Boanske komedije, da smo crvi, roeni da oblikujemo nebeskog leptira?46 Ukinuta je svaka mogunost poreenja, meutim, upravo to razbijanje metafore, upravo ta neuporedivost me, dok itam, postavlja u odnos prema onome to svilena buba zaista moe. Upravo tu nema poputanja, nema rezignacije. Te stihove ne itam kao neuspeh, jer ovek, naime, ne zna i ne moe, ve kao izlaz iz one ideoloke konstrukcije koja se zove ovek.47 Zbog ega bi deca morala da ponavljaju ono to govore ljudi? A ipak, te duboko istinite i oslobaajue rei, u Kasaciji su izreene iz oajanja, zbog idiota-deteta koje se ni s najveom mukom nije moglo nauiti da govori. Istina je nepodnoljiva u odnosu prema ljudskom svetu; re je o tome kako da se ovek naui da podnese nepodnoljivo. U pitanju je etika mikelanelovskog od ega drugi umire ja moram da ivim. Ako su nadrealisti vitalistiki verovali u osloboenje koje bi moglo da donese oslobaanje nesvesnih sila u oveku, Duna Barns veoma nemilosrdno preispituje koordinate kojima je uopte odreena ideja slobode i osloboenja, kao to se oblikovala u patrijarhatu i graanskom drutvu. Vendel Rajder (Wendell Ryder) i Titus Hobs (Titus Hobbs) postali su ugnjetalake figure upravo iz svoje neobuzdane elje za slobodom koju su povezivali sa eljom za svojom beskrajnom reprodukcijom u budunosti i upravo time su povredili svoju decu. (Oni nikako nisu konzervativci, ve se oseaju kao reformatori i besne protiv kole i crkve; Titus se ak deklarativno zauzima za slobodu polova, a u ime te slobode proizvodi samo novo seksualno nasilje, jer ostavlja neproblematizovane simboline koordinate oveka, mukarca i ene, budunosti itd. i njihovu klasnu neodreenost.) Duna Barns u svojim tekstovima donosi jo-ne-postojee, koje je izvan budunosti; kao neto sa im se ve postojei svet ne moe nastaviti. U njenim delima vie puta se susreemo sa situacijama iji poetak je postavljen izvan kraja; njena pria Spillway je prvobitno imala naslov Izvan kraja;48 trei in Antifone poinje onda kada se epilog zavri.49 Ponekad se ini kao da se vreme zaustavilo i kao da se u njemu otvara nepoznat prostor; tako u zastraujuoj prii No u umi par koji pobegne iz zatvora, zanemoalo lei u grmlju kraj lea svog voljenog psa kojeg je mukarac zadavio da ne bi prizvao uhode, ali oni se, bez obzira na to, pribliavaju; kada ve skoro dou do njih, mukarac kae eni: Sad legnimo u miru ovo je sloboda.50 U treem inu Antifone Mi Vidi u: Dante Alighieri, Purgatorio, X, v. 124sq. U zgusnutom trostihu Dune Barns mogli bismo da otkrijemo pravo bogatstvo intertekstualnih referenci; u fusnotu uz tu pesmu iz Collected Poems (vidi prethodnu fusnotu) naveden je njen prepis citata Jozefa Edisona; ali, mogli bismo da pronaemo i druge reference koje je Duna Barns sasvim sigurno poznavala od uvene formulacije o svilenoj bubi u Tragediji osvetnika, koja se danas pripisuje Tomasu Midltonu (Thomas Middleton) do poezije baroka u kojoj je motiv svilene bube esto bio polazite za razliita moralistika razmiljanja. 47 Djuna Barns je vie puta bila besna na svoje roake, kao i na brata Saksona, s kojim se, uprkos svemu ipak najbolje razumela; ali, Sakson Barns je, ipak, neto razumeo kada je uz pesmu napisao: Profound farewell to man. Vidi u: Djuna Barnes, Collected Poems (vidi fusnotu 45), str. 145. 48 Vidi verziju objavljenu u: Djuna Barnes, A Night among the Horses, Horace Liveright, New York, 1929, str. 59-73. 49 Vidi: Djuna Barnes, Selected Works (vidi fusnotu 10), str. 193. 50 Djuna Barnes, Collected Stories, edited and with and introduction by Phillip Herring, Sun & Moon Press, Los Angeles, 1997, str. 231.
46
randa pozove Augustu da sa njom ostane u razvaljenoj umskoj kui koja je nekda bila njihov dom (ne dom, ve u surovosti koja nekad bee dom;51 ne u zatvorenom prostoru, ve u enterijeru koji se tokom rata pretvorio u otvoren prostor.): Onda ostani sa mnom i stiom Jonathanom Kao to ja ostajem. Uhvaena na najdaljem meridijanu i paraleli Kao divlja koko, na koju sokol stremi, Dok slomljenim krilom u praini crta krugove Njeno posljednje ukazanje.52 To moemo da razumemo kao evokaciju nekog drugog naina postojanja jezika u odnosu na ljudski (to mesto bismo mogli da itamo i na deridanski nain: trag ka logosu); a ipak, to nije izlaz iz prostora simbolinog: nainu postojanja znakova koji nije ogranien na ljudski svet, suprotstavljen je nain postojanja najsvetije ikone hrianske tradicije, Veronikinog ubrusa. Time se, naravno, u metafori dogodi neoekivani obrt i u nju se upie protivrenost; veronika je istovremeno otisak lica rtve i pokret kojim ubica izaziva rtvu; sama konstrukcija metafore unosi protivrenost u intenciju saoptenog i oduzima joj konzistentnost.53 Mirandin lik su esto razumeli kao autorkin alter ego; a ipak, bilo bi naivno ukoliko bismo hteli da Mirandine poruke identifikujemo sa porukom drame. Pri kraju drame se ispostavi da itavo suoavanje izmeu majke i keri u treem inu, suoavanje koje je dovelo do njihovih smrti, istovremeno moemo da razumemo i kao ostvarenje perfidnog plana Mirandine brae (ubilaki planovi Dadlija i Elie na udan nain se poklapaju sa Deremijevim pokuajem raiavanja traume iz prolosti), ime je, iznenada problematizovana i svaka identifikacija sa Mirandinom pozicijom; ravnotea tog zaustavljanja je pad. I, upravo u gubitku poslednje mogunosti identifikacije otvara se praznina koju tamo, gde je sa stanovita postojeeg sve tako zatvoreno, da je jo samo vazduh napolju,54 kao svoj prostor od rei do rei proizvodi delo ni sa im protiv svega. Da li injenica da je Duna Barns duboko bila svesna toga kako oslobaajui napori koji ostavljaju neproblematizovane simboline koordinate sveta u koji se upisuju, veoma lako mogu da se pervertuju u perpetuiranje onog to bi trebalo da subvertuju, znai depolitizirajuu predaju pred nepopravljivim condition humaine? Suprotno tome: svest o nemogunosti istinske promene u datim simbolinim koordinatama nekog sveta budi duboko politiku svest o ideolokoj iskonstruisaVidi: Djuna Barnes, Selected Works (vidi fusnotu 10), str. 82. Ibid., str. 222. 53 Takav efekat u izgradnji metafora sutinski je i za Nonu umu; o tome pie Monika Faltejskova, op. cit. (vidi fusnotu 8), str. 129-148. Faltejskova se u svojoj veoma suptilnoj analizi nadovezuje na miljenje Alana Singera u knjizi Metaphorics of Fiction: Discontinuity and Discourse in the Modern Novel (University Press of Florida, Tallahassee, 1983), u kojoj je posebno analizirana i metaforika Dune Barns. 54 Vidi u: Djuna Barnes, Selected Works (vidi fusnotu 10), str. 92.
51 52
nosti upravo onog to je u datim simbolinim koordinatama nekog sveta nepromenjivo i podrazumevajue; Duna Barns izmie te simboline koordinate, tako da se svo istorijsko smee koje se oslanja na nju uruava u svom konanom padu poput predmeta, koji su, rasuti po podu na sceni Antifone. Praistorijsko pamenje ne moe biti bekstvo od istorije, ve oznaava otuenje, koje ne vodi do izvora ve ga demistifikuje, dok izvodi neprestano premetanje onoga to se ini podrazumljivim i fiksiranim. Duna Barns, koja je posebno u Ryder-u, sjajno ironisala mitove o Poetku, u kasnim stihovima je tematizovala govor koji je pogreno naveden jo pre nego to je izreen,55 ili pogreni prevod koji prati jednoroga od poetka.56 Each is before, and each behind his time, zapisala je u svojoj ranoj pesmi Pastorala 57 u vezi sa ivotinjama koje su nabrojane u njoj. Ironinom primedbom nekog kritiara o Antifoni, da je, kada se prvi put ita, treba znati napamet, bila je oduevljena.58 Struktura vremenskog preokreta, koji je u pesmi Ispad preko neba povezana sa atomskom eksplozijom u kojoj razbijeni atom oine rajski vrt i pakao, u njenom delu se otkriva u svakom i najmanjem vremenskom segmentu; vreme nije mogue preokrenuti jer je obrnuto u svakom i najmanjem svom segmentu. (To gradira u iskustvo koje bismo mogli razumeti ak i kao mistiko; meutim, ono ne donosi spasenje, ve uas; doktor OKonor se u Nonoj umi na kraju, svojim diskursom kree izmeu vekova ali, time nije spasen vremena, ve je osuen na suze i gnev;59 sama Duna Barnes je poslednjih godina svog ivota priala Hanku ONilu kako se iznenada sea stvari koje su joj se dogodile pre nego to se rodila60 a od onoga to je inae ve reeno o njenom oseanju vremena u to doba, ne ini se da bi to oseala kao neto spasonosno, vie kao neto nepodnoljivo teko.61 U njenoj ranoj pesmi Raj iskustvo sat vremena u Raju prepoznato je kao iskustvo izdaje i truljenja, kada je sve okonano; kao zujanje sitnih muka oko minulih agonija.62 ) U prostorskoj konstrukciji vremena (before/behind) svaka identifikaciona taka je zauvek ukinuta. Upravo u tome bismo u njenom delu mogli da prepoznamo nekakvu utopistinost u sasvim neoekivanom i novom smislu u strogo etiVidi u: Djuna Barnes, Collected Poems (vidi fusnotu 45), str. 164. Vidi njen katren o jednorogu; Djuna Barnes, Collected Poems (vidi fusnotu 45), str. 143. 57 Djuna Barnes, Collected Poems (vidi fusnotu 45), str. 82. 58 Vidi: Daniela Caselli, op. cit. (vidi fusnotu 1), str. 3, fusnota 10. 59 Vidi: Djuna Barnes, Nona uma (vidi fusnotu 14), str. 136. 60 Vidi: Hank ONeal, op. cit. (vidi fusnotu 26), str. 181. 61 U Antifoni Miranda progovara o praseanju na svoje otelotvorenje kao o neemu veoma stranom. (Djuna Barnes, Selected Works, /vidi fusnotu 10/, str. 193 194). Na drugom mestu u vezi sa tim eksplicitno pominje metempsihozu, selidbu dua (ibid., str. 212). Uzgred: Volfgang Hildehajmer (Wolfgang Hildesheimer) je itavu Nonu umu razumeo kao nekakav razgovor dua o njihovoj seobi: Tek postepeno poinjemo da sagledavamo te figure kao ono to jesu, naime, arhetipi psiholoke spoznaje, sadrani u nekom s obzirom na venost kratkom stadijumu svoje metempsihoze; dok govore, artikuliu osim Robin, koja je skoro bez govora iskustvo ranijih stadijuma i metafora. (Wolfgang Hildesheimer, Nachwort u: Djuna Barnes, Nachtgewchs, Roman, Deutsch von Wolfgang Hildesheimer, Suhrkamp Verlag, Frankfurt na Majni, 1987, str. 190-191.) Hildeajmer je sa Djuno Barns bio u prijateljskim odnosima da li je moda na takvo itanje uticala njena sugestija? 62 Djuna Barnes, Collected Poems (vidi fusnotu 45), str. 85.
55 56
molokom smislu ne-kraja: ne kao zamiljen kraj, gde je realizovano neko idealno drutvo, ve kao ukazivanje na to da ne postoji mesto-za-neto. U Ryder-u Amelijina sestra En samu ideju da neto-moe-biti-na-svom-mestu, ideju da postoji mesto za sve i da sve ima svoje mesto, prepoznaje kao neto to je odreeno represivnom logikom muke seksualne dominacije. I to se istovremeno povezuje i sa ideolokom konstrukcijom prirode.63 Da bi mogla da se stvori pozornica za meusobno suoenje konkretnih bia, treba raskrojiti prirodu; prve rei koje se zauju u Antifoni (izgovara ih Miranda) su: Evo procijepa u prirodi [...]64 Naslov Pastorala bi u vezi sa prelepim evokacijama ivotinja mogao da da utisak da navodi na idealizaciju prirode; meutim, u poslednjem stihu je onemoguava svaka supsumpcija ivotinja pod totalizujuu ideoloku konstrukciju; u delima Dune Barns nema prirode, ima samo ivotinja. Svilena buba iz njenog predsmrtnog trostiha ne pripada prirodi, ve onome to ovek ne moe da dosegne. Nijedno bie nije prirodno; priroda je ideoloka konstrukcija. Raskrajanje prirode, meutim, ne znai odvajanje od bia koja nisu ljudi, ve upravo suprotno: jezik Dune Barns dobija svoju transformativnu mo upravo putem toga to se neprestano deava i u odnosu prema biima koja ne govore ljudskim jezikom.65 (Vremensko otuivanje i retorske figure, oblikovane u istoriji jezika i konvencionalna opta mesta oblikovana u istoriji knjievnosti, izmeta iz ljudskog sveta; tako je u Nonoj umi za Norinu ljubav prema Robin upotrebljena istorijski optereena slika voljenog bia u srcu koje voli, koja se pojavila u pesnitvu tzv. sicilijanske kole u 13. veku i kao konvencionalno opte mesto je kroz vekove doivljavala mnogobrojne varijacije i transformacije, a u sluaju Dune Barns vremenska dubina je tako gradirana da se u njoj pojavljuje ak i kao sasvim novi izum: Robin je prisutna u Norinom srcu kao fosil.66) Na kraju romana Ryder, u Vendel Rajdera zure oi nebrojenih bia od konja, mieva i nonih ptica do gmizajuih stvari kojima ne zna ni broja ni imena i meu svim tim oima bile su i njegove oi;67 sve to njegovu poziciju problematizuje jae nego svaka optuba ili ironizacija. U Nonoj umi Nora sree Robin u cirkusu, kada se lavici pri pogledu na nju oi ispune suzama;68 Robinin pogled podsea na pogled ivotinje koji nije fokusiran na takav nain da bi mogao da se suoi sa ljudskim pogledom.69 U prii Momak postavlja pitanje etrnaestogodinji momak ide da glumici Karmen la Toska (Carmen la Tosca) postavi pitanje o odraslosti da li e i sa njim biti kao i sa
Djuna Barnes, Ryder (vidi fusnotu 29), str. 44. Djuna Barnes, Selected Works (vidi fusnotu 10), str. 82. I u nastavku, na Mirandin zakljuak da stoji tu, ve postavlja pitanje: Where are we, indeed, that we are only here? (Ibid, str. 92.) 65 Uzgred: u tome je paradoks bukvalnosti kako ju je definisao Jure Detela; za njega je kriterijum bukvalnosti bio postavljanje rei u odnos prema biima koja ne koriste rei. 66 Vidi: Djuna Barnes, Selected Works (vidi fusnotu 10), str. 277: Love becomes the deposit of the heart, analogous in all degrees to the findings in a tomb. As in one will be charted the taken place of the body, the rainment, the utensils necessary to its other life, so in the heart of the lover will be traced, as an indelible shadow, that which he loves. In Noras heart lay the fossil of Robin, intaglio of her identity, and about it for its maintenance ran Noras blood. 67 Djuna Barnes, Ryder (vidi fusnotu 29), str. 242. 68 Vidi u: Djuna Barnes, Selected Works (vidi fusnotu 10), str. 275-276. 69 Vidi, ibid, str. 261.
63 64
starijim bratom koji je plakao kada je rekao: Sada sam mukarac a ona mu na to postavi novo pitanje: Da li posmatra ivotinje? On ne odgovara. Posmatra li? Da. Ona pljesne rukama. ta bi sve tvoje brige znaile ivotinji? Ne znam. Ne zna?70 U prvom izdanju iz 1923. godine odgovor glumice je bio eksplicitan: nita.71 Neto, to se tie samo ljudi jeste premalo-i-previe.72 To saznanje ne vodi od simbolinog ka animalnom kao nainu da se produkcija smisla zameni samo oseanjem.73 (Uzgred: poistoveivanje ivotinja sa animalnou nije nita manje lano od poistoveivanja ljudi sa ljudskou; ljudi zatvaraju ivotinje u kaveze i, istovremeno, i u ideoloku konstrukciju Prirode.) Ono, meutim, vodi ka delu sa onim za ta Tereza de Lauretis u svojoj analizi None ume upotrebljava izraz Pola de Mana Neljudski karakter jezika.74 Vodi onome za ta Monik Vitig u svom ve pomenutom i citiranom eseju tvrdi da je spisateljski posao: da se bave slovom, konkretnim, vidljivim jezikom, to jest, njegovim materijalnim oblikom;75 Vitig objanjava na emu zasniva svoje razlikovanje izmeu slova i znaenja: Upotrijebimo rije slovo za ono to se openito zove znak i rije za ono to zovemo oznaenim (pri emu je znak kombinacija slova i znaenja). Koritenjem rijei slovo i znaenje umjesto oznaeno i znak moemo izbjei uplitanje onoga na ta se znak odnosi u rjenik tog znaka. (Oznaeno i znak opisuju znak u smislu stvarnosti na koju se on odnosi, dok slovo i znaenje opisuju
Djuna Barnes, Collected Stories (vidi fusnotu 51), str. 349. Vidi u: Djuna Barnes, A Book, Boni and Liveright, 1923, str. 217. Toj prii je u Knjizi, gde je prvi put objavljena, bilo namenjeno veoma istaknuto mesto, bila je poslednja pria u knjizi, a nakon nje su sledile samo jo dve pesme: Prva priest i Finis. (Kada je objavljena u Noi meu konjima, sledile su je jo tri nove prie, a meu njima i Kasacija.) Autorka je 1962. godine tu priu donekle preradila i uvrstila je u knjigu Spillway. Meutim, u Selected Works, u kojima je Spillway bio jo iste godine ponovo tampan, ovu priu je kao jedinu izbacila, iako ju je upravo bila revidirala. To je, koliko znam, jedina razlika izmeu teksta Spillway u prvom izdanju i u Selected Works, gde je drugaije tampan, bez ikakvih izmena. 72 Negiranje svakog otpora identiteta, tako karakteristino za Dunu Barns, afirmaciju lezbejske elje je povezalo i sa problematizacijom svakog oblika fiksirane ljudskosti. Kada su je jednom prilikom upitali da li je lezbejka, odgovorila je: Ja bih mogla da budem bilo ta, ako bi me voleo konj, bila bih isto. Vidi u: Phillip Herring, op. cit. (vidi fusnotu 4), str. XIX. 73 Zbog toga mi se teza koju Duli Tejlor, analizirajui Rydera, izvede u inae u igri rei koja veoma lepo zvui - Rather than leading her reader along the route of making sense, Barnes encourages her reader to just sense u odnosu prema onome to Djuna Barns ini u odnosu prema smislu, previe jeftino; ima ak i potencijalno reakcionarne implikacije. (Julie Taylor, op. Cit. /vidi fusnotu 7/, str. 87.) 74 Vidi u: Teresa de Lauretis, op. cit. (fusn. 24.) str. 115. Iz zasnovanosti ljudskog sveta na neemu to nije ljudsko, mogue je izvesti dalekosene filozofske konsekvencije. 75 Monique Wittig, op. cit. (vidi fusnotu 11), str. 67.
70 71
znak iskljuivo u odnosu na jezik.)76 (Istovremeno, slovo moemo da shvatimo i sasvim bukvalno: u svojim spisateljskim postupcima Dunu Barns je do novog znaenja esto dovodilo zamenjivanje, meanje ili dodavanje slova; kada bi prilikom menjanja svojih formulacija precrtala jednu re i napisala drugu, te promene su se esto deavale na osi blizine samih slova, pri emu su stvarale iznenaujue znaenjske prelaze: histrions / glumci / moe da se promeni u historians/istoriare/,77 laughter /smeh/ u slaughter / klanje/78 itd.) Na ovom mestu u ostaviti po strani pitanje o opravdanosti primedbe na raun termina znak i oznaeno; meutim, sledi neto to je veoma vano: U jeziku, samo je znaenje apstraktno.79 Ta, na prvi pogled jednostavna tvrdnja, u sutini citira jedan saznajni preokret, koji je ishodite celokupne stvarnosne poezije: u uobiajenom meuljudskom sporazumevanju je kao ono to je u jeziku konkretno (tako konkretno da se ini da je izvan jezika), shvaeno znaenje, a slovo kao neto apstraktno; upravo na tome se zasniva zarobljenost u jeziku koju poezija oslobaa; spoznaja da je znaenje apstraktno a slovo konkretno ne vodi u verbalizam, ve vodi iz njega jer samo ta svest ne doputa zarobljenost u vanjezinost. (Nije sluajno to da je itavo delovanje Monik Vitig obeleila krajnja angaovanost /za koju nije traila utoite u knjievnosti; izriito je odbacivala pojam angaovane knjievnosti; upravo zbog toga to je znala da prava politinost ne moe biti u zamenjivanju knjievnosti i politike/, ak ni aktivizam. Gistavu Floberu je, sasvim suprotno tome, bio odvratan svaki aktivizam i eleo je da pie samo reenice ali, da bi zaista mogao da pie samo reenice, mroao je neprestano da studira, putuje, sve vidi, sve upozna, sve dodirne, i, na kraju krajeva i da se prema svemu odredi ...) Verbalizam je svakodnevno sporazumevanje zarobljeno unutar jezika; istraivanje unutar samog jezika je menjanje optike prevare jezika o konkretnosti znaenja i apstraktnosti slova; tek rad sa slovom postavlja jezik kao takav u otuenu perspektivu koja omoguava transformaciju jezike realnosti. Monik Vitig pri kraju svog eseja pie o tome da drugog puta nema za to da re postane deo knjievnosti.80 A Duna Barns se nije identifikovala ni sa knjievnou. Ozloglaena (a ponekad i pogreno shvaena) njena izjava da nije lezbejka, ve da je volela Telmu Vud;81 nedavno je objavljena kao i njena izjava koja na slian nain odbacuje identifikaciju sa determinisanjem da je spisateljica; u jednom pismu Edvinu Mjuru (Edwin Muir) kae: Rekla sam Eliotu, ja nisam spisateljica; jedanput u dvadesetak godina, rane se otvore, i to je sve.82 (Zato je u kasnom periodu uz biografske zapise o sebi u raznim enciklopedijama i Ko je ko dodavala re pesnikinja.83)
Ibid, str. 65. Avgustinin usklik: Peepers! Histrions! Mountebanks! Retrievers! iz prvog izdanja Antifone (Djuna Barnes, The Antiphon, Faber and Faber, London, 1958, str. 96) u Izabranim delima se pretvori u: Wolves! Mountebanks! Historians! (Djuna Barnes, Collected Poems (vidi fusnotu 45), str. 207. 78 Vidi u: Djuna Barnes, Collected Pomes (vidi fusnotu 45), str. 207. 79 Monique Wittig, op. cit. (vidi fusnotu 11), str. 65. Monik Vitig je svoje ideje o odnosu izmeu apstraktnog i konkretnog u jeziku u vezi sa politikim implikacijama tog odnosa razvijala dalje u eseju The Trojan Horse (1984),; ibid. Str. 68-75. 80 Ibid., str. 81 Vidi u: Phillip Herring, op. cit. (vidi fusnotu 4), str. 255. 82 Djuna Barns Edvinu Mjuru, 26. X 1957; navedeno u: Julie Taylor, op. cit. (vidi fusnotu 7), str. 2. 83 Vidi u: Daniela Caselli, op. cit. (vidi fusnotu 1), str. 83.
76 77
Nije nuno da izjavu u pismu Mjuru razumemo kao afirmaciju primata afektivnosti, kao to je to uinila Duli Tejlor, koja je ovaj citat stavila na sam poetak svoje knjige Duna Barns i objektivni modernizam. Citirana formulacija koju je Duna Barns zapisala u vreme korektura Antifone, dakle, u vreme opratanja od dela kome je posvetila nekoliko godina najvee koncentracije, najavljuje njen kasni period o kojem je ponekad govorila kao o periodu nakon kraja; kao to je to napisala u pismu Piteru Horu (Peter Hoare) 18. jula 1963: Kako si neko uredi ivot... kako pisci nastvljaju pisati? Znam kako oni profesionalni, ali mi nije jasno kako ova moja vrsta uspijeva potroena strast, i ak gnjev strast pretoena u Nonu umu gnjev (skoro) iscrpljen u Antifoni ... ta mi preostaje? Uas, kao to Conrad kae.84 Meutim, upravo taj ulazak u stanje nakon kraja85 za nju je predstavljao suoavanje sa esencijom temporalnosti, kao to ju je artikulisala u svom opusu. Formulacija je iz vremena kada je, nakon to je za sobom imala izdanje Izabranih dela, poela da sve svoje moi ulae u svoje poslednje delo (ukoliko izuzmemo neobimne zbirke katrena Bia u abecedi86 ): sauvano je na hiljade iskucanih i ispisanih stranica neega to moemo da itamo kao fragmente velianstvene poeme ili kao vie obimnih ciklusa pesama (Nensi Levin, koja se meu prvima prihvatila toga da prostudira te rukopise, primetila je da bi sastavljanje veeg ciklusa pesama od njih bilo poput rekonstruisanja ivog dinosaurusa na osnovu dinovske gomile delia kostiju87), a moda i kao poeci, skice pojedinanih pesama, koje na neobian nain prelaze jednuu drugu; ukoliko je pesnikinja u razgovoru sa Inge fon Vajdenbaum, koja ju je posetila 1978, oigledno govorila o planiranoj velikopoteznoj poemi,88 iz svedoenja Henka ONila o istom vremenu moemo pre proitati njenu elju da poslednjim svojim snagama iz gomile grae kondenzuje barem jednu zbiricu pesama, a onda uniti sve bezbrojne nacrte89 iako se pobrinula za to da nijedan listi ne ostane nearhiviran. Kada je ONilu rekla da je pod gomilama papira sahranjeno dosta dostojnih pesama, on je dodao da veruje u to, ali da bi bio potreban minski detektor da bi ih pronaao.90 To moemo shvatiti i kao tipian izraz ONilovog prilino nerazumevajueg odnosa prema njenom delu (u svojim seanjima je ponekad muno indiskretan, a istovremeno sasvim mirno prizaje da mu se pisanje Dune Barns nikad nije inilo posebnim), ali, zanimljivo je da je opet upoNavedeno u: Mary Lynn Broe (ur.), Silence and Power (vidi fusnotu 1), str. 337. Henk ONil je 2. novembra 1978. u svoj dnevnik zapisao njenu izjavu: Ni na trenutak nemojte misliti da je to prava Djuna Barns. Prava Djuna Barns je mrtva. Vidi u: Hank ONeal, op. cit. (vidi fusnotu 26), str. 40. 86 Ta knjiica je dugo vremena bila zaboravljena kao sasvim nevaan kuriozitet dok joj Daniela Kaseli nije posvetila veoma paljivu i izuzetno lucidnu analizu, u kojoj se otkriva kao veoma vaan in jezikog otuenja, koji preipsituje opoziciju izmeu realnog i reprezentacije kao i izmeu animalnosti i jezika. Vidi u: Daniela Caselli, op. cit. /vidi fusnotu1/, str. 109-120. 87 Nancy L. Levine, Works in Progress: The Uncollected Poetry of Barnes Patchin Place Period, The Review of Contemporary Fiction, 13, br. 3, (Fall 1993), str. 187-200; navedeno u uvodu Filipa Heringa u knjizi Djuna Barnes, Collected Poems (vidi fusnotu 45), str. 9. 88 Vidi u: Inge von Weidenbaum, Begegnung mit Djuna Barnes, u: Das Schauspielhaus Wien. Programmheft Nr. 3 Gegenwart Gegenwelt, april 1992, str. 15. 89 Vidi u: Hank ONeal, op. cit. (vidi fusnotu 26), str. 59. 90 Vidi. Ibid., str. 47.
84 85
trebljena metafora koja evocira eksplozivnost. I, ukoliko pogledamo jednu od njenih prekucanih stranica sa rukom unetim ispravkama, reprodukovanom u Collected Poems,91 ta stranica nas ve po svom izgledu zaista moe podsetiti na eksploziju; mnogobrojne ispravke i dopisane rei i reenice ire se od otkucanog jezgra ka rubovima u svim pravcima. Izgleda da je pred smrt svoje oprobavanje u poeziji videla na nov nain; malopre citiran trostih o svilenoj bubi sada je posmatrala kao neto u emu je uspela da kondenzuje dvadesetogodinje isprobavanje kao da je to isprobavanje zatvorila u neto to je konano moglo da postane eksplozivno telo. Na otkucanom primerku, datiranom 25. maja 1980., zapisala je: Dvadeset godina pokuavam dovriti ovu pjesmu.92 Kada je Njujorkeru poslala pesmu, oni je nisu prihvatili; i potom je na drugom otkucanom primerku napisala: Poslano u New Yorker. Potpuno nova ideja, kao pjesma u nastanku, kao to je Joyceov Tekst u nastanku postao Finneganovo bdijenje. Iako je Howard Moss [tadanji urednik za poezijuu Njujorkeru, prim. M. K.] isuvie glup da to uvidi. Htio ju je, ali samo ako pristanem izmijeniti jednu rije. Nisam pristala. Stoga je glupavi Moss isuvie glup da to uvidi, i tako mu je izmakao prvi novi pomak u poeziji, pjesma koji eka, da se rastavi.93 To je napisala, znajui da joj se blii smrt. O toj potpuno novoj ideji pie i u pismu Franu Makaloku (Fran McCulloughu) 10. marta 1982, dakle svega tri meseca pre no to e umreti.94 Te neobine rei iznova daju ime njenom dvadesetogodinjem oprobavanju u poeziji i omoguavaju nam da ono to je ostalo doivimo kao otvorenu formu. Izbor iz dovrenih i najdovrenijih pesama i fragmenata, koji je objavljen 2005. u knjizi (ne sasvim opravdanog) naziva Collected Poems, ukljuuje samo deo njene pesnike zaostavtine. Piui ovaj esej nisam imao mogunost da imam uvid u rukopise koji su sauvani u posebnoj zbirci McKeldrin Library, University of Maryland, ali, pretpostavljam da je u pitanju neto to nije bez srodstva sa Pesoinom krinjom;95 jo i vie: da su ti listovi papira neto to po svom nainu postojanja podsea na knjigulavirint iz Borhesove prie Vrt sa stazama koje se ravaju (El jardin de senderos que se bifurcan), dinovskom enigmom ili parabolom o vremenu u kojoj za sve to se deava istovremeno postoje razliiti nastavci; da je re o nekom posebnom nainu postojanja poezije, o kojem se ve za samu transkripciju postavlja pitanje da li je uopte mogua bez pokuaja nastavka pesme koja eka da bude nastavljena. Nije sluajnost, da je Duna Barns svoj opus zakljuila nekom abecedom (Bia u abecedi).
Djuna Barnes, Collected Poems (vidi fusnotu 45) str. 127. Ibid., str. 145. 93 Ibid. 94 Ibid. 95 Naslov Collected Poems, koji nosi izdanje Filipa Heringa i Osiasa Stutmana, na svoj nain je demantovan ve time da su urednici navedeni i kao autori izbora. Istina je da su Hering i Stutman opravili veliki, vaan, neprocenjiv posao. Kao to zapisuje Danijela Kaseli: The extent of her poetic output can be gauged by reading the welcome publication of the first volume of her collected poetry, which came out in English only in 2005, after its critical success in Spanish in 2004. Thanks to Phillip Herring and Osias Stutman we can now have a better sense of how much poetry she wrote, although, as thez are at pains to point out, thir selection is based on a sometimes necessarily ruthless selection of a poem from its innumerable variants. (Daniela Caselli, op. cit. /vidi fusnotu 1/, str. 83.
91 92
Duna Barns
Pjesme i fragmenti iz zaostavtine1

prevela sa engleskog: Irena lof
Naputanje (ovjek ne moe proistiti)

ovjek ne moe proistiti tijelo od njegove teme, Kao to svilena buba sobom vue nit, Da skrpi pokrov za svoju metamorfozu Iz svilom bremenitih usta Ali nema utoita u oku fosila, Svodnie, proi.
Drvo prosvjetljenja
Sva djeca, u neka doba, s rukom u ruci Idu u umu da se odbiju od roditelja I stasaju u liu. Smrznutog stabla U proljee duh se budi, hoe li to promijeniti Zimu u mrtvakim kolima? Pij iz njegove upljine Krvave mrlje su Cesar? Hoe li prokletnici Preturajui kosti vrabaca,dah crne vatre to vrijea Pronai hodoasnike s drvetom zabijenim u lea?
Jadikovka za bijednike, svakog od njih

Kao to kitovi pod jarmom delfina, u jatu slabijih peraja putaju krv, Doe mi svakidanji ovjek, moj sveenik i sveenstvo Da upita, ko ispi posveenje u mahu? Ko razreza sae napola, da vidi kako vrvi od zujeih tijela,protjeranih iz elija? I bolesni I poljuljani namjesnici to zapiavaju stubove? Ja odgovorih: Ko u vaem usponu u za Kamenice tame?
1
Sve pjesme su objavljene u knjizi Djuna Barnes, Collected poems with notes towards the memories, selected and edited by Phillip Herring and Osias Stutman, The University of Winconsin Press, Madison, 2005.
Diskant (Nema roda)

Pro vita sua O naputanju, partenogenezi i fantomskom {rtvovanom} proljeu Nema roda u oku fosila, Svodnie, proi. *** Ako neko pita na ijem teretu njene njenosti je trag Budi kratak, Reci Faeton koji uzalud stajae na listu, Reci Endimion koji hrkae, Reci Ganimed, u krhotinama sunca; Reci Dafne to se u kori {uboru} skriva Reci bilo ko ili reci eva Ah, reci da je eva! Takva prevejanost, takav ton Takva samohvala i inat Tako Slatko! Slatko! A kad neko slavuju Prereza vrat, Prevario{pokrao} je srce, Ubio {pogubio} je vjenost.
Diskant (Njegova majka ree)

Njegova majka ree (Koja se odavno u svojoj majci skriva) Ja sam jaslice i ja sam smrt. Doista on ree. Nek bude to mora biti; Dovedimo svoje tigrove, oni e se za nas suoiti.
Ko je umro tog dana u Dannemori?

Kau da u trenutku elektrokucije, rtva postaje neko drugi. Ako se zlato razboli kad ga iva dotakne ta onda bude obinijem metalu, kad ga se nasmrt probode? Ako elektrina polja nae planove more, A u slabljenju gravitacije klju lei; Ako vatra i meso novu leguru tvore, A uhvaena munja tome tei. Ako udar struje oslobaa nekog drugog, Kao kad najsitnije krtice glou nae lai, Onda upitaj zatvorskog uvara ta je namirisao Tog dana kad je ar Van Allenov pojas progorio. Od kojeg goriva smolast postade, koja to radost Probi zvunu barijeru krivnje?
Faraon
Faraoni u kamenu. Zamisli Ramzesa Bdijenje njih ne probudi: Sjede glasno u tiini. Keri, ene Kao noevi zabodene Njima meu koljena Spojeni za sva vremena.
Diskant (Tako su ili gore)

Diskant broj Tako su ili gore-dole i uglavnom kroz suze, Kotrljajui svoje rane, pogleda tako zaleenih Da nijedno bie niti ljudska pamet Ni Sveti Eustat niti njegov jelen s prutiima, Ni uzviena Varuna to zauzdava vode Ne mogu pokazati zato neko bie zaklanja lice, Nema tog izraza lica koji e objasniti Zato je Kserks ibao more I ta to znai
Veliki ovjek
Smrt i sluavka satjerae ga u tor Nauio je on da ih zadovolji, i ne govori runo O svom posljednjem dugom putu u no, ali kako pade uvi nesretne jauke Filomele, Skrovite Dafnisa to stajae u liu, Ona izreza povez, da mu uljudi oi, I obiljei mjesto, da se zna gdje je pao, A onda ga preturi jedan i po put, za pakao.
Stoga sestre
Stoga sestre sad je pravi tren Iz petnih ila Oplakujte nestanak i skrivanja; Tabu postaje opscen, od previe hukanja: Slava truli, kao svaka druga zelen. Stoga keri gvaa Labuda Orfeja ne traite uzalud Ne perite izmu putniku Obojica odoe neznano kud.
Kad ljubljeno tijelo nestane

Kad ljubljeno tijelo nestane I zub uz zub istinski ljubavnici legnu U nemonoj klopci, kost uz kost, Hoe li to nazvati ekstazom? Ne, ve ljubavlju u kripcu. U posljednjoj ekstremnosti, U borbi protiv vjenosti, Ljubav posustaje od slabosti, U inu nesvakidanje vjernosti!
Satire (Pamenje ima miie)

Pamenje ima miie. Neko ree Svakako. Nama nad glavama, jetra, crijeva i u U ptici lete! U puu, ja rekoh, oni gmiu polako.
Tom Fool (Ima opaki jezik)

Ima opaki jezik leinara; Ja ti kaem Jezik poljske eve spusti se S vremenom i smiri prainu; Kakve koristi od ovjeka I Filomela, njen nijemi jezik, vapaji u njenim ustima Da govori o boli.
avka
OKO ALUJE Oko u oku koje ima oko Da vidi podozrivo oko, sve oi varaju Ko to ima tako utimano uho Da uje Dafnisa kako ide kroz lie I uje list koji pada u kamen uje kako se raskidaju ini I gdje Perzefona ljutito palaca jezikom.
Luan Starova
Polifonisti
prevod s makedonskog: Nenad Vujadinovi
Otkad zna za sebe i za svoju porodicu, a naroito u toku godina provedenih u egzilu, neprestano je razmiljao i tragao za nainom kako da najdublje sie do svojih (ak i do onih davno iezlih) predaka. Traio je ive oblike njihovog nekadanjeg duhovnog postojanja. Tragao je godinama, decenijama, ali oni su, ustvari, sve vrijeme bili tu svi ti njegovi preci. Sve to je on trebalo da uradi bilo je da zapjeva staru toskijsku polifoninu pjesmu, pa da mu se vrati to iezlo balkansko vrijeme. Nekad je kraj bistrog jezera, najstarijeg i najljepeg na svijetu, u cvatu svoje mladosti, s drutvom do zore pjevao te polifonine toskijske pjesme. Kao u nekom udesnom nevidljivom nizu, pjesme su povezivale nekoliko generacija, poput arobnog zvunog erdana, jedinstvenog balkanskog svjedoanstva o precima iz najdavnijih vremena. To polifonino pjevanje kraj jezera ostalo mu je zauvijek u sjeanju, nain pjevanja koji je moda i najstariji na Balkanu pjevanje, kao od zaborava istrgnuto i sauvano vrijeme. Dok je bio daleko od svojih blinjih, dok su mu se u dui gomilala nova iskustva usljed ivota s drugima, osjeao je da samo na osnovu onoga to pjeva pripada odreenom narodu, narodu iskljuenom iz istorije. Ove polifonine pjesme, od kojih bi mu (ak i kad bi ih neko samo spomenuo) zatreperila dua, mogle su se samo u drutvu pjevati. A u ivotu mu je najtee bilo kad bi mu pjesma potekla iz dubine due i kad je on, jadan, nije imao s kim zapjevati. Samo te toskijske pjesme, koje je zauvijek zadrao u sjeanju, u dubini svog bia, mogle su ga povezati s odsutnima i nikad nije znao koji su od tih odsutnih ivi, a koji mrtvi. Pjesma se ponekad sama od sebe u dui pjevala. Na poetku svoje proklete emigrantske sudbine, koja ga je zadesila u tom gradu kraj rijeke, u samom jeku staljinizma, u vrijeme poluvjekovne osame svog naroda toskijske pjesme iz svog rodnog grada kraj jezera pjevao je s jo dvojicom emigranta T. A. i . Z., koji su dolazili iz istog kraja. U toku tih nesrenih i neizvjesnih vremena punou ivota i srene trenutke mogli su da nau samo u toj pjesmi koju su zajedno pjevali...
Bilo je dana, blaenih dana, kad bi se sva trojica, bez ikakvog prethodnog dogovora, okupili kod oca, u trenucima kad bi svakome od njih zapelo poneto u dui, te su se muka najbolje oslobaali uz tu zajedniku pjesmu. Znali su da bi im, u suprotnom, pjesma zauvijek mogla ostati zarobljena u dui, nemona da izae napolje, poput ptice u kavezu. Kad bi majka vidjela ova dva oeva roaka-emigranta, i njoj bi odmah neto toplo zagrijalo duu, znala je da e, uprkos siromatvu, njihova kua tiho zapjevati. Kua je snana onoliko koliko je jaka i nada da je opstanak mogu u trenucima kad pjesma izvire iz cvijeta siromatva. Majka se kriom radovala ovoj pjesmi, iako je bila svjesna toga da u ovom prokletom vremenu i zidovi imaju ui, te da se lako moglo desiti da pjesma postane plijen uiju koje su bile zaduene za istotu emigranata. U tim davnanjim godinama sve je bilo mogue. I pjesma je mogla biti zarobljena. Majka bi zbog toga zatvarala kuu sa svih strana i brzo pripremila meze od svjeeg povra, te donijela hladnu rakiju iz podruma. Tad bi itava kua sa svom onom tiinom u sebi prihvatila polifonine zvuke, prvo oeve, pa one drugog i treeg oevog roaka; a nerijetko smo i mi djeca s majkom postajali nevidljivi pridrunici, podravaoci simfoninog toskijskog spirituala. Toskijska polifonina pjesma svoj smisao nosi u dugom pjevanju samoglasnika. Glasovi prate jedan drugi, a polifonija se odrava tako to se oni praktino i ulivaju jedan u drugi. Samo se, u stvari, naizgled meusobno prate, ali njihov krajnji cilj je harmonija. Ove pjesme, kao ni jedne druge, upijaju u vremenu istinu o porodinom opstajanju. To su za nas bile udesne porodine himne o tihoj, intimnoj domovini zadranoj u sebi, bez ikakvih borbenih pozivanja na bilo kakvu drugu himnu iz svog vremena na Balkanu. Ako je bilo nekih momenata sree u ivotu u izgnanstvu, bilo je to samo u vrijeme dok su se pjevale prastare, arhaine toskijske pjesme. Bilo je nerazumljivih, nepoznatih rijei iiljelog znaenja u njima. Ipak, pjevai su ih pjevali s istim onim zanosom i vjerom kao to su pjevali i rijei i metafore koje su razumjeli. Te prastare rijei, arhaizmi, kao da su predstavljali neto sveto u pjesmama, svjedoile su o jo jednoj stepenici koja je vodila nanie na putu ka drevnosti predaka u vidu signala za potomke. Pjevai su nerijetko dopunjavali pjesme istinama o svom ivotu, dopunjavali su ih stihovima o podvizima ili stradanjima prethodnika... Pamtilo se u naoj kui najljepe pjevanje toskijskih polifoninih pjesama, pamtili su se ti dani kao sreni dani usred vremena gladi i neizvjesnosti. A upravo takvo je bilo i posljednje polifonino pjevanje naeg oca i dvojice njegovih roaka emigranata. Prvi solista bjeao je naprijed pjevajui udesno izvajanim glasom, pa su potom jedan drugog pristizali, ostvarivalo se vraanje ka neemu neodreenom ali znaajnom, moguem samo u pjesmi, ako ve ne i u ivotu. Vraali su se ka neemu emu je egzil zauvijek oduzeo mogunost ostvarivanja. Na tren bi se glasovi osamostalili, produili bi da se prepliu neizvjesno, kao sami za sebe, ali opet u okviru nekakve harmonije odsustva. Pjesma je istovremeno bila i tiha i snana, svaka gotovo izvajana u toj tiini, otkinuta od prolaznosti.
Majka se tiho, prinosei meze i rakiju, pitala kako to da se ovi glasovi, dok su se uspjeno probijali kroz tiinu, nikad nisu uspijevali meusobno sustii, ostajui uvijek u bjekstvu jedan u odnosu na drugoga. U podsvijesti, a i moda i negdje jo dublje u sebi, prenosila je ona ovu misao i na svoju emigrantsku porodicu, kojoj kao da je bilo sueno da nikad ne sustigne izgubljenu i sve udaljeniju domovinu, izgubljeno ognjite, pretke. Jedino ova pjesma mogla je svjedoiti o tome koliko je bila velika njena balkanska tuga, u nekom od svojih melanholinih izvijanja u tiini noi. Sav taj emigrantski bol bio je jasno kristalizovan u ovim zvucima... Svaka porodica u pustinji egzila imala je vlastite varijante toskijske polifonine pjesme svoj povratak iz egzila samo u pjesmi mogu. Nama djeci (moda smo se upravo po tome najvie i razlikovali od drugih emigrantskih porodica u gradu) toskijska pjesma utihnula bi i zamijenila pla, naroito onima manjima u trenucima gladi, neizvjesnosti. Deavalo se istina, rijetko se deavalo da se otac ranije vrati s posla, da se kod kue sretne s tugom i plaom, da majka tekom mukom vrati porodini mir, da umiri djeji pla, najveu ranu siromatva; pa da on tad skoro nesvjesno zapjeva, da uhvati tok polifonine toskijske pjesme. Glas bi postao jai, zanosniji, prihvatala bi ga starija braa i na bi pla iezao ve u dodiru s prvim zvukovima. To se rijetko deavalo u naem domu, ali se deavalo... Kasnije, kad su oevi roaci emigranti otili: jedan sa svojom porodicom ka Turskoj, ka onom dijelu svojih predaka s promijenjenom vjerom; a drugi ka Njemakoj, pa ka Americi, zadravi pritom svoju prvobitnu vjeru (nita vie od toga nismo doznali o njima) ostala je samo uspomena na presahlu toskijsku pjesmu. Moj otac je dugo tugovao to je skoro zauvijek izgubio mogunost da dostigne polifoniju koja je olakavala njegovu emigrantsku sudbinu. U kui kraj rijeke, kraj te brze rijeke koja je uticala u oblinje more, nama, osuenima na ostanak, uselila se u kuu nova nijansa izbjeglike melanholije. Nije vie bilo naina na koji bi se polofonijom izazivala tiina. Ona je ostajala onakva kakva je od pamtivijeka i bila. Nepromijenjena. Otac je sad sve ee pio, ali ni pie nije smatrao piem kad bi pio sam. Znao je da mu ono tako u mnogo veoj mjeri zatvara duu nego to mu je oslobaa. Majka je postajala sve zabrinutija to je otac pio i tugovao. Desilo bi se, kad bi popio vie no obino, da sam zapjeva poneki akord toskijske pjesme, onako, vie za sebe. Pjevao bi neku novu pjesmu, koju bi, moda i sam izmilljao tokom pjevanja ko bi ga znao. Pjevao je tiho, kao da je bio u nekakvom preutnom dogovoru s tiinom. U pjesmi su se spominjali njegovi preci Sulioti. Pjevao je o nekom njihovom epskom podvigu, presudnom za sudbinu narednih generacija o kljunom razlogu za seobe u okvirima vjere, vremena i identiteta. Pjevao je i, dok je pjevao, kao da je pokuavao da neto glasno dokae, ipak, nije mogao svojoj pjesmi dati polifoninu auru. Pjesma bi tek tako izbijala iz njega, nepolifonino, bila je isprekidana, kao tok sudbine, kao itav njegov ivot, kao da je bila rije o posljedici nekog velikog sudbinskog dogovora u prolosti iezlih generacija, iji su taoci postale sadanje porodice, a i sjutranje...
Pjesma je bila nezavrena, ali vie joj se nije mogao ni vratiti, jer, tad ve, kao da vie nije ni postojala. I dalje bi, u takvim trenucima (ne bi li mislima svojim promijenio tok), pjevuio akorde pjesama koje je pjevao s roacima, s onima koji su ga zauvijek napustili. Pjevao je tako, tuno, razvueno, isprekidano i pjesma ga nije mogla utjeiti. Ipak, tokom jednog takvog pjevanja desila mu najljepa stvar koja mu se u to vrijeme, usred tog dozivanja iezlog porodinog vremena, uopte i mogla desiti. Kad mu se glas ve skoro izgubio u tiini, neoekivano ga je, kao u pravoj toskijskoj polifoninoj pjesmi (poput kakvog glasa kojeg je sama sudbina dozvala), sustigao jedan drugi vedar i poznat glas pravo iz njedara vlastite porodice. Bio je to siguran, jasan glas, koji je on gotovo mogao i dodirnuti, ali u tom trenutku jo uvijek nije mogao povjerovati: moj najstariji brat prihvatio je oevu toskijsku pjesmu na izdisaju. Pojaavao je postepeno svoj glas jasno, isto, pridruivali su se i drugi glasovi djece, podravali su dugo i zvonko pjevanje. Otac se vratio naputenoj pjesmi. itava naa kua ju je prihvatila. Tiina je poslije dugo vremena bila savladana... Majka je bila preporoena, i ona je pjevuila. Oeva i naa srea inila ju je jo radosnijom, kao i u vremenu (ipak, ovog puta moda jo i vie) kad je otac u naem domu pjevao pjesme s roacima koji vie nisu bili s nama. Majka je, srena kao i nekad, poslije due vremena sputala zastore na prozorima, ali sad i s nekom novom dozom sree koju nikad prije nije iskusila. Jedino to u svojoj porodinoj istoriji niko od nas nikad nije zaboravio bio je taj sveti dan kad smo svi prvi put, zajedniki, pjevali tu gotovo zaboravljenu toskijsku pjesmu. Ako raja igdje ima, bio se tad uselio u nau izbjegliku porodicu. *** Kad nas je otac, mnogo godina kasnije, zauvijek napustio, a da se pri tom nikad ponovo nije vratio u rodni grad, i kad smo mi djeca odrasli i razlili se tokovima ivota, stvorili nove porodice moja majka ostala je sama u kui pod nepokolebljivim izgovorom da je to bila oeva posljednja elja, ostala je u samoi koju mi, sva njena djeca, nikad nismo preboljeli. Noima bi, tako sama, pjevuila staru oevu pjesmu iz vremena kad smo je prvi put zajedno pjevali u porodici. I tad bi ona postajala neko ko je iekivao taj drugi, njegov glas...
Rade Kuzmanovi
Probna pogrebna povorka
Mogu slobodno saoptiti da redovno pratim zbivanja u politikom, kulturnom i sportskom ivotu, dodue, sa izvesnim tekoama. Prole subote, tek to je s nekog razloga razdragani voditelj predstavio prvog od trojice sagovornika sa Medicinskog fakulteta, moj televizor se zakaljao, zadimio i ugasio. Ruke sam spustio. Digle su se same da zatite glavu od mogue eksplozije. Otada ga pogldam i upitno i prekorno. Kao da je ivo bie a ne aparat, iekujem njegov samooporavak. Imam radio, koji mi slui i kao rezervni budilnik. to se novina tie, etvrtkom kupujem Veernje novosti, a subotom Politiku. itam brzo, ali retko kad stignem do kraja kratkog i zanimljivog lanka. Poto oturim novine, odlazim u kupatilo. Najmanje jedan minut perem ruke, kao hirurg u filmovima B produkcije. Do tolike muke, ponajvie oko leve ruke, ne bi dolazilo da sam u jednom asu ljutnje prikupio svoju uvek rasprenu snagu i poput usranih gaa odbacio runu naviku steenu tokom prve godine studija: da kaiprstom ispitujem zavoje i prevoje u nosnim upljinama. Kraj mene neodluno zastade elegantan starac bujne, valovite kose iju belinu su isticali lice i elo preplanuli na otvorenom, gde drugde nego na Kalemegdanu, na blagom vetru i jakom suncu, na stazi to spaja Zooloki vrt sa gologuzim Pobednikom I. Metrovia. Cimnuh se razabravi da jo stojim kraj ulaza u Galeriju Srpske akademije nauka i umetnosti. Srebrokosi uzdie ramena, zabaci glavu i nevoljko me ostavi. Da sam uvetu prineo mobilni telefon, udelio bi mi prelaznu ocenu smestivi me u podruje normalnog, najire uzeto. Nakljukan je odgovorima, koje bi rado spario sa odgovarajuim pitanjima, ali njih nigde nema, kao da su povuena iz prodaje. Predahnuh, pa umereno zinuh. Ne da bih pripomogao delimino zapuenom nosu u dopremanju vazduha pluima, ve da omoguim laki protok smehu koji je pokuljao iz mene. Iako slaba pamenja, setio sam se kako tano glasi iskaz (iz pripovetke Uvod u shizofreniju) koji me je bezmalo do suza zasmejao kad sam ga proitao prvi put. A naroito mi se svidelo to je teak ispit lako prebrodio: ostao je isti i kad sam ga izgovorio sporim apatom, tehnikom koju koristi urednica kulturne rubriSARAJEVSKE SVESKE N 41/42|377
ke R. Gligi kad uzme da natenane ispita tekst ponuen redakciji Treeg programa Radio Beograda za emitovanje i tampanje. Ne znam zato se na ovako zaobilazan nain spremam da navedem iskaz autora S. Basare, iskaz koji me nagoni na smeh i kad mi nije do smeha, ali koji se, kad zaelim da se kratko, ni ceo minut poveselim, pravi da me ne uje i ne vidi. Uvaava samo igru: Sve ili Nita. Jeste za smeh, nije za podsmeh. Mogao sam bezobzirno, s neba pa u rebra, ispaliti ovaj iskaz, ali je dobro to to nisam uinio. Izaao bih iz svoje uloge, uloge onog koji preteno sabrano, a zbrkano jedino u sluaju kad tekst pone da gubi zavodljiv i razgaljujui miris, iznosi na videlo sluaj oca i sina sa zapada Srbije. Sad u navesti taj odista kratki iskaz. Ako zanemarim jeziku sitnuriju (predloge, zamenice, svezice), ostaje malo rei: dve imenice i tri glagola, od kojih jedan pomoni. Evo iskaza: U meuvremenu, otac se ukvario i morali smo da ga bacimo. Dok uiva u okrepljujuem tekstu iskaza kao iz bolnice otputeni pacijent u slasnoj supi od goveeg repa, italac se pravi da je gluv kao top i ne odaziva se nikom. Jedino zastaje kad zauje kripu vrata. Stupa li to pijani jarosni otac s tekom batinom u ruci? Ne znam i nije potrebno da znam. Tano je da sam pitanje ja postavio, ali ni u svoje ni u Basarino ime. Uskislom knjievnou brode konkretizacije raznih linosti, a mene privlae konkretizacije izvesnih pitanja. Stoga je vano da se italac (bilo koji; ja, na primer) trgne i prekine itanje im razazna glasovnu grupu kr. Na ovom mestu (zbog povezanosti izlaganja) prisiljen sam izneti neto optepoznato: porodica je horizontalna institucija, a vertikalna ukoliko se pomole deca. Ta okolnost iznuuje pojavu oca, makar u vidu duha Hamletovog ubijenog tate. I oekivao sam da e autor iz Bajine Bate oca pripustiti u tekst. Nepomenut, otac ne bi bio uklonjen: samo bi se promenio nain njegovog prisustva. Senka odsutnog esto je gua od telesine prisutnog. S neusiljenou bezbrinog pripovedaa, sin je lako reio teko pitanje oca. Jednim potezom ga je prizvao i odstranio. Cepidlaka jezikoslovac bi upitao ta tu trai priloka odredba za vreme u meuvremenu kad u izlaganju nema nieg hronolokog: pripoveda ne sledi bilo koji dogaaj u njegovim vremenskim deonicama, niti se trudi da mu izlaganje lagano ili ubrzano napreduje ka zavretku. A ne brine ni o uobiajeno shvaenim prostornim relacijama (sin povremeno boravi u majinom oku kao u apartmanu motela Vidikovac). Ma koliko deurni univerzitetski profesor na mrtvoj strai tvrdio suprotno, ova naznaka uspostavlja prisnu ironinu vezu sa realistikom knjievnou, posebno sa njenom tenjom da dobre i loe momke dri na okupu, u istom koralu, gde e svi zapucati u istom asu, pa i prgavi kockar D. Holidej, po struci stomatolog. Najposle, unoenjem ove priloke odredbe zbija se ala i tera se ega sa ukorenjenim shvatanjem vremena i sa romanopiscem koji stvarnost vidi jedino u zdravorazumskoj povezanosti, jasnosti i celovitosti. Bez jedinstva vremena (26. oktobar 1881.), tog konjskog boravita i zavade etiri dina brata (Morgan, Vajat, Virdil, Voren) sa raznolikom druinom A. Klejntona, nikom ne bi dlaka s glave falila, to bi mi uistinu bilo milo, mada bi to ovu priu sasvim razorilo. Knjievna junaina, potekla iz Bajine Bate (iz raja, ukoliko Kum i ja imamo u vidu istog Baju), dotekla do Beograda, iz njega otekla ko zna kud, govori lako i
sigurno, uverena da ne moe omaiti ni kad bi htela. Vie zbog pripovedne nego politike korektnosti, ona doputa da poneto zucnu prijatelji i majka. U srpskoj knjievnosti retko se ko usuuje da s majkom vodi otvoren razgovor jer je to uvek razgovor o kakljivom. Predostronosti radi, ona je izvaena iz ikone u kojoj nije ni dan provela. Tako je smelo, i neveselo, bez ulaenja u pojedinosti, glatko odbijena zajednika ponuda zapovednica sva tri kola lako naoruanih milosrdnih sestara i prekinuto sa celodnevnim treninzima brzorastueg opora aneoske deice. Majka ostaje u prividno izofrenoj svesti svog sina kao u svojoj novoj domovini. ta me je zasmejalo? To to se otac nije pokvario, ve ukvario? Oevi se odavno i esto, mada neredovno, oslepljuju i ubijaju. To je poinio i na najvei car, Duko, sa razloga debela. Oslepljen (nepotpuno: toliko se tata Stefan rasplakao da su uzdu pukla usijana gvoa oima mu prineta), stekao je sposobnost da usred tamne noi jasno vidi staze to vode do slabog mesta, nezatiene pete aktuelnog posednika carskog trona i, jo, mada od rane mladosti prigluv, sad kao od ale razaznaje smer kojim se valjaju odjeci prve jutarnje psovke neumivena sina Duka to sa tekim kopljem u ruci goni divljeg vepra po visokoj i irokoj ar-planini. Odgovorni sin nije imao kud: mora se od dvora odvojiti, to e rei, potpuno i zauvek sa lica zemlje ukloniti svaka, pogotovo tako grdna smetnja drutveno-ekonomskom i, naroito, duhovnom uzdignuu svih stanovnika, teko, vrlo teko zamislivom bez zakonika to ga podari od oca neuznemiravani meka srca silni sin: Sirota prelja da je slobodna isto onako kao i pop. Pokvareni otac pripada naem, modernom dobu, a ukvareni onom ranijem, o kojem posigurno znamo jedino da prethodi procedurama racionalnosti, moralnim normama i dogmama, te protokolu to odreuje lik svih naih radosti. I meni je jasno da se smeh ne moe do kraja razloiti: njegov pupak ostaje u tami, ali on, smeh, ne uspeva sakriti svoj rep. Da u hipu nisam jo poneto prokljuvio u toj gomilici rei, odustao bih od podnoenja pisanog, vie-manje pouzdanog izvetaja. Kao dodatno opravdanje za uvek promuurno odustajanje samo, sinko, okreni glavu na drugu stranu navodim u poslednje vreme preutkivanu prigradsku poslovicu: Svemu lepom brzo dolazi kraj, zajebi brisani prostor kao put u raj. Ne okreem glavu (pazi sad!) ni na treu stranu jer po njoj (strani, ne: glavi) od sumraka do zore svako slovesno bie gone na posebnoj obuci dodatno uigrane none more, a kad najzad svane, eto me usred novootvorene teretane, gde kao mutna ogledala na suncu bleskaju obrijane glave bildera koji usplamtela oka kao jedan kazuju obno utuvljena kratka poglavlja vietomnog trut-romana o N. Tesli, a ko sluh svoj napregne do pucanja bubnih opni, ue tuni umor jedrih kukuruza M. Rakia. Dakle, najpre sam zatvorio usta i obrisao kaplje znoja sa svog visokog ela, od kojeg svaka staza preko glatkog temena dovodi putnika namernika u sigurnost relativno umovitog potiljka, a zatim sam uvebanim kretnjama pete na ploniku vie nacrtao nego ispisao pitanje duine srednje: da li bacanje ukvarenog oca odaje izvesnu uurbanost koja, gledana ne izbliza nego izdaleka, nalikuje ustolienju novog oca? Otac se ukvario, ali je, kako ujem i od ovih i od onih, zadrao stas i lik. I bradu, da ne zaboravim bradu, ne do poslednje dlake nalik bradi to krasi glavu i celu otmeno-aljivu pojavu ministra P. Markovia. Ako bi posle nepune dve godine, tano u pet po podne, smrali otac obzirno kucnuo u prozor ili, ni to ne iskljuujem,
u nastupu besa nogom rinuo vrata, svi ukuani bi ga namah i lasno prepoznali i prihvatili bez uenja, kao da je on bezazleni i bezopasni majuni bumerang to se kroz poseban prorez na vratima s pitomim fijukom vraa ruci koja ga je u svet poslala. U tom i takvom asu povratka niko ne bi pominjao sto nedelja provedenih van doma, pa ne bih ni ja. Ali, svejedno, ostaje pitanje: nije li otac uklonjen prerano i na nedolian nain? Da je pogoen pravi as (moda je pogreno da ovaj in dovodim u vezu s bilo im?) svedoi lakoa iskaza, u kojoj se mogu naslutiti sigurnost profesionalca i, takoe, njegova hotimino slabo nadziravana veselost. Pripoveda ide dalje, bez cilja, bez objanjenja zato stupa putem kojim stupa. On, prema neiznuenom priznanju, nije bio pozivan na sastanke odravane na Sinajskoj gori. Ipak, kasnije, sam Gospod se javio telefonom (fiksnim) S. Basari, izgubljenom u samoposluzi (namerno ostavljeno nerazreeno: sm se izgubio ili ga je neko stariji iz ruku svojih ispustio) i obavestio ga (Gospod Basaru) da kad god ne spava, s panjom prati ta on (Basara) stvara. Podue sm, Gospod se raspriao kao kolumnista kog svrbi celo telo sve dok ne izlije toliko teksta da u jednom asu prestane da se eka. Isus nije ni spomenut. Ne stoga to ga je otac odbacio, a S. Basara zaboravio. Drugi je razlog posredi. Jo smo u Starom zavetu, a Novi moda nee ni stupiti na snagu, pogotovo ako i drugi, poput mene ugledni pojedinci potvrde da je samoposluga istureno odeljenje Raja. Zreli deko iz Bajine Bate kao da igra brzopoteznu simultanku (deset poteza za minut) sa dvanaestoricom jakih igraa. Upueni u ovu igru i u knjievnost dobro znaju koliko je teko pod takvim uslovima dobijati partiju za partijom, pripovetku za pripovetkom. Da tekst ne privedem kraju bez ijednog prigovora, sitniavo u primetiti da posle bacanja ukvarenog oca nije bilo neophodno izraziti uverenje da s njim nije svreno zauvek: putujui unazad, iz jedne u drugu, uvek dalju prolost, otac e se nai na novom poetku. Umesto utehe ili slamke spasa pred crnom rupom iz koje nema izlaska, dovoljno bi bilo tatu-zamlatu, kad i mrtav snuje o povratku, podsetiti kako je proao najvei Korzikanac: posle Elbe Sveta Jelena, Bogu iza nogu. Smatram li da u ovakvom, i u svakom slinom sluaju, sin mora biti trpeljiv i susretljiv? Ako bih se, pritenjen odasvud, morao nedvosmisleno izjasniti, priznao bih, ne zato to sam poten nego to nemam kud, da pretee strana deka Basare, premda ne vie od ezdeset odsto. A ta bi ti uinio sa ocem?, kao nepristrasnom presuditelju, obratih se sebi najtiim moguim apatom, dovoljnim da se samo naas najee glasne ice. Evo odgovora. Pustio bih da se ukvari do kraja, to jest da ceo pree u drugo agregatno stanje, teno. Potom bih ga izlio. Najvie bih voleo da to obavim u ranu letnju zoru. Oduvek spavam dokasna. Tog dana bih se digao sabajle, obrijao, okupao i s tekom kofom zaputio ka gospodinu Dunavu, ba tamo gde on u zagrljaj prima gospou Savu. Jedno je sigurno: tean, on (o ocu govorim, Dunav vie ne spominjem), ma koliko uzbuen bukao, ne bi se domogao nikakvog lika, pa ni, to iz pomenutog nedvosmisleno proizlazi, nove, biometrijske line karte. ta jo da otkrijem? Moda ovo: otkako sam proitao navedeni iskaz, stekao sam naviku da za topla vremena, dok kia lije po meni gologlavom i elavom, stanem i uutim, ja, nepresuni starac brbljivac. Otvaram usta i pokreem jeziinu tek kad proe i za ugao zamakne probna pogrebna povorka.
Tonko Maroevi
Zapis psika, miris ume

Prolegomena pjesnitvu Borisa Vrge
I. Knjigom izabranih pjesama Svlak i kruna (izdanje Aura, Sisak, 2011) Boris Vrga se nakon puna dva desetljea vraa svojim stihovima u javnost. Istina, nije nikad pripadao nekom matinom toku niti je dijelio dominantne poetike premise i tendencije karakteristine za hrvatsko (ili pak srpsko) pjesnitvo sedamdesetih i osamdesetih godina prologa stoljea, ali je ostvario nedvojben individualni prostor; dapae, s ponosom je insistirao na regionalnoj pripadnosti i na senzibilitetu odnjegovanom u svojemu banijsko-kordunskom zaviaju. A nije rije tek o ambijentalnim, geomorfolokim determinantama nego o svijesti kompleksne kulturalne podloge i mijeanja razliitih utjecaja i civilizacijskih krugova. Boris Vrga roen je 21. lipnja 1953. u Mrzljakima kraj Karlovca. Gimnaziju je zavrio u Petrinji, a Medicinski fakultet u Zagrebu. Kao lijenik-pulmolog radio je u Zagrebu, Karlovcu i Petrinji, gdje i sada ivi i djeluje. Pjesmama se javlja od sredine sedamdesetih godina, poam od Mladosti, Omladinskih novina i Pitanja (dakle, generacijskih glasila), preko Jedinstva, Vjesnika eljezare, Rafinerijskog lista i Kupe (dakle, lokalnih publikacija) pa sve do renomiranih zagrebakih i beogradskih asopisa. Svoje zbirke je meutim izdavao najpretenije u zaviajnim okvirima i do svoje kumulativno-reprezentativne oglasio se s pet nevelikih zbirki: Uslovno ogledalo (Sisak, 1979), Testament (Petrinja, 1982), Sezona zmija (Petrinja 1982), Ime ume (Petrinja, 1990) i Zagovornik ljeta (haiku pjesme, Poega, 1991). Kao svojevrstan orijentir i hommage vlastitom ishoditu sastavio je, jo 1982., panoramu suvremene sisako-banijske poezije, naslovljenu Plodne noi, u kojoj je ravnopravno okupio autore hrvatskih i srpskih korijena. Dvodesetljetni post u objavljivanju poezije lako je objasniti izvanjskim razlozima. Boris Vrga je 1991. morao otii iz svoje razruene petrinjske kue, u kojoj je unitena i raznesena njegova velika, s ljubavlju i strau stvorena, zbirka slika i knjiga preteno autora vezanih uz sredinu njegova djelovanja. U raznim uvjetima nastavio je svoju lijeniku praksu i takoer ustrajao u kulturnom radu, da bi nakon rata jo intenzivnije nastojao na afirmaciji i tezauriranju zaviajne batine. Pisao je i knjievne kritike, bavio se naroito zanemarenim avangardistikim manifestacijama i fenomenima vezanima uz svoj kraj (od Donadinija do Micia, od dadaizma
do zenitizma), ali se najvie afirmirao kao nekolovani, no po svemu kompetentni povjesniar umjetnosti, revni i skrupulozni monograf niza slikara i kipara to djelovahu u Petrinji i Sisku, ili su podrijetlom iz tih sredina. S dvije velike panoramske studije obuhvatio je glavninu grae: Stoljea petrinjske likovnosti (Petrinja, 2002) i Sisaki likovni vijek (Sisak, 2006), a pojedinanim knjigama zaokruio je sljedee opuse: Gapar Bolkovi Pik (Zagreb, 2000), Posavski Antej Ivan Antoli (Sisak, 2001), Milan Steiner (Sisak, 2004), Vilim Muha (Petrinja, 2007), Marijan Glavnik (Sisak, 2008), Lovro Findrik (Petrinja, 2009), a u pripremi je monografija akvarela ora Petrovia. Osim toga nainio je pozitivistiki utemeljenu sustavnu studiju Prvoupisani studenti ALU u Zagrebu (Zagreb, 2007). Pritom nije zapustio ni struni rad, te je objavio i niz priloga medicinske naravi, ukljuujui prirunik Aiergologija (Sisak, 2008). Svojevrsnu sintezu disparatnih podruja svojega znanja i zanimanja ostvario je u istraivanju utjecaja tuberkuloze na stvaralatvo niza modernih hrvatskih umjetnika, te u rukopisu ima rad posveen upravo toj problematici. Neemo zakljuiti kako su u ratu Vrgine Muze utjele, ali su se s poetskoga podruja privremeno bile povukle na rezervni poloaj, prepustivi autora obavezama humanog sluenja i motivima nita manje humanistike orijentacije. II. Objavljivanjem knjige izabranih pjesama iz svih ranijih zbirki, sa znatnim prinosom dosad neobjavljivanih i neukorienih poetskih tekstova, Boris Vrga se vraa na literarnu scenu s punim ulogom i pokriem, a smjeli bismo rei i na velika vrata. Naime, taj je izbor priredio i predgovorom ga popratio Zvonimir Mrkonji, nedvojbeno najmjerodavniji kritik i arbitar hrvatskoga lirskog univerzuma, tvorac iznimno relevantne sistematizacije i valorizacije glavnih smjerova izraza. Pod naslovom Put s onu stranu zrcala prireiva je sainio kreativni portret autora kao tvorca autonomnog onirikog svijeta, onostranog no asocijativno vezanog uz prirodni okoli, pozivajui se posebno na dominantne i karakteristine Vrgine sintagme kao to su uslovno ogledalo, vrijeme zrcala, ogledalo/gesla, uzrcaljivanje bjeline i mnoge sline. Ali unato brojnim prozivanjima na zrcaljenje-ogledanje kao faktor fizike i misaone refleksije fenomena, kod Borisa Vrge je od samoga poetka nita manje evidentna i animistika, odnosno animalistika dimenzija postojanja, potreba da se oslanja i na simboliku ulogu inae bliskoga mu bestijarija, to jest da mu stvari ili ivotinje izraze svoju duevnost, svoju egzistencijalnu neravnodunost kao bia zajednikog univerzuma. Mnoge rane Vrgine pjesme imaju ve u samome naslovu neku biofilnu naznaku, bilo da se referiraju na razliitu faunu (leptir, stonoga, pauk, gavran, aba, sokol, labud, kornjaa, galeb, paun, orao, sova, riba, konj, kobac, od kojih se mnogi javljaju u vie naslova, a zmija sama u sedam-osam navrata), bilo da se odnose na prirodne pojave, pogotovo na moni element vode i na nezamjenjivi kompleks ume. Njegovo pisanje kao da se empatijski vezuje uz energiju evociranih bia i pojava, kao da se hermetiki bavi izdvojenim svijetom mitova i legendi arhetipskih protega, kao da eliptino dokida narativne i vezivne elemente.
Opsesija zmijom kao zatitnikom figurom i svojevrsnom uvarkuom svjedoi uzvienu izdvojenost evocirana prostora. Opori govor kao da sublimira iskustvo vatre i vjetra, povezuje njisku i umor, artikulira psik i krik. U znakovitome ulomku pjesme Sezona zmija nai emo pomalo autoironinu, pomalo koketnu, a pomalo i direktivnu simbiozu organskih i anorganskih svojstava slike, odnosno ivotno iskustvenih i metaliterarnih razina iskaza: Naravski, ve prezirete tu legendu punu tajanstvenih sila, mitolokih iskri, zgranutih rijei i obazrivih osvrtanja, tu sintaksu svedenu na ezlo i bi, svlak i krunu na najvanijim mjestima. U zagrljaju raznorodnih sastojaka nastat e plodna polarizacija iz koje e izai i apologija promjenjivosti (svlak) i afirmacija stamenosti (kruna). Rana Vrgina poezija imala je postekspresionistiku slikovitost i ritmizaciju, staccato izmjenu kratkih slobodnih stihova. Tenja za lapidarnom sintagmom, amblematinim vienjem, reskom metaforom dovela je autora postupno i do haiku izazova i rjeenja, do pjesnikih oblika u kojima je mogao najlake fiksirati svoj ekstatini odnos prema vienom i doivljenom, najodreenije realizirati svoj neposredni i neposredovani dodir s elementarnim, primarnim, prvotnim. Najkraa mogua forma omoguavala mu je gotovo stenografsko biljeenje opaenih prizora, no dovodila je povremeno i do smetnji na vezama, to jest do reduktivne komunikativnosti ili pak jednoznanog efekta. U tenji za sloenijim prenoenjem akumuliranih iskustava Boris Vrga se u novije vrijeme okrenuo gotovo ekskluzivno pjesmama u prozi. injenica je da je i prethodno imao odgovarajuih okuavanja (spomenuta Sezona zmija, ciklus Vrijeme zrcala/protupsalmi, pogotovo vrlo zanimljiva konstrukcija Reetki), ali meu Neuknjienim pjesmama iz razdoblja 1990.-2010. pjesme u prozi sasvim preteu. Simplificirajui, kazat emo da su raniji stihovi bili u znaku zmije, te su teili linearnom toku (pa bio on akustiki ili vizualno artikuliran), dok su novije, prozne pjesme nastale preteno u znaku ume, pa se nuno ravaju i granaju, ekspandiraju i ire, teei pritom jo i sinestezijskom angairanju svih osjetila (uz vid i sluh, jo opip, okus, pa i miris). inilo mi se vie nego opravdanim izvui dio novijih Vrginih pjesama iz rezervata samostalne kumulativne zbirke, te im pokuati omoguiti iri odjek. Rije je o pjesnitvu koje zadrava referencijalni odnos s vrlo konkretnom zbiljom, ne robujui ilustrativnosti niti slijedei trend stvarnosne poezije. Rije je o pjesnitvu koje ima i neoromantiarskih primjesa i emotivne ponesenosti, ali korigiranih latentnim eruditskim i intertekstualnim pritocima. Rije je o pjesnitvu koje je u stanju svoju regionalnu utemeljenost i ukorijenjenost projektivno prebaciti na globalnu kozmoloku (da ne kaemo pak ekoloku) razinu, uiniti da recepcija nipoto ne zavisi od identifikacije i prepoznavanja nego od empatije i uranjanja.
Boris Vrga
POKUPSKA / GOTOVO BAJKA

U snu, oluja je izglaala litice i ka pjeanim poelima povratila stijenje. I premda kalendari navjeuju ljeto, crkvu to se epuri nad mojom glavom, sve dublji zaogre snijeg. Raspren u pahulje tanuni bijeli bog na anele i aveti, na molitve i psalme razlae verse koje, lagano miui usne, ne znaju jedno za drugo, izgovaraju monah koji udi eden i djevica koja tajno ljubi. Mrmor njihovih prozeblih rima prekorauje daljine i poput vjetra razlijeva se sferama, sve dok visoko nad njima, u zadnji kutak vaseljene istegnut pijetlov kljun na dnevne i none, vidne i prividne, nebeske i zemne ne odroni i presloi slike. Tek na njegov odluaj i snaan, u oblik gorostasne trube uvrtloen kukurik, vjetar se vraa u ume i snijeg u oblake. Zima se po drugi put premee u ljeto, a neizvjesno jutro u plaviast dan. Buljava se sova pretvara u nakostrijeenu rodu, a nepovjerljivi aneli u cvrkutave laste. Utruenu djevicu bijela vjenanica skriva, redovnika mrka halja.
OPTEREEN LIK
Sjeni mog oca (19281995)
Tko mi je, svu no budan, podravao snove? U svitanja vodio me od predjela do predjela i blijedom rukom, ije tanane prste ve dohvaahu kukurijek i zova, pokazivao zlatastu penicu i ljivike od ijih plodova oduvijek zru nae rijei i jo modrija priinjaju se zaviajna brda. to mi je govorio o vjetru to vitku i rosnu travu naoruava harfama, o umi ija su olistala debla oltari raspolueni gromovima, o moru to pod zemljom grca i iji mi um, s obje strane rijeke, hladnim ribljim pismenima i srebrnim ljeskanjima preplavljuje usta? to mi je govorio o znaenju stihova: Tko udie azur, mrtve izdie golubove. Tko izdie paperje iz njedara izvlai duu i vlastito ga izdaje disanje? Zaokupljen vlastitim dahom i zagrcnut od kalja, to mi je govorio dok zakukurikani pijetli lijetae kroz mlije i purpur zakrvavljenog svoda i sveudilj dvosjeklu sterae nit?
MIRIS UME
Sve to (sno)vidim pod bojom kapom ona je. Znam li sve o stablima iz kojih grabeljive zvijeri zlatne protjerae pele i nevidljiva plemena zdravonosni isrkae med? Priklonjen kalendarima listanja, u kronje umora zapleten, s pogledom utjelovljenim u strelice gnjevova, tko me to, uvijek mi za petama, motri ispod trepavice od nabubrjelih irova i igliastih eera? Zure u svoj odraz u hladnoj jezerskoj vodi, visok samom sebi, zakliktan me orao vreba. Duboko pod zemljom, iz korijenja prastarih hrastova, klupko nemilosnih zmija psikom se oglaava. Koliko god da u dubinu ume zakloni lice, oca uvijek oprlji jeziak njihova zloguka plama.
S KRAJA NA KRAJ UME

Svuno, s kraja na kraj ume, otac i ja traimo odbjegle konje. Na prozor smree zakukuljena kukuvija kucka duboke poput ponora nae se otvaraju zjene. Sve jai vjetar kri borove kronje nauljene poput zlatnih truba, od ove, ka jo daljim umama, une nam se izvijaju koljke. Iznenada nabasao, ispod naih nogu udjeva se potok i poput mlinskog kola klopara njegovo uborenje. Iz najcrnje vode bulje u nas zubate konjske glave i staklenaste grgeove oi. U osvit, sunce crvenom krvlju dopunjava plavi pigment svoda. Potok u suprotnom smjeru tee, uma dimom vonja. U virovima due se gubice konja, grgea rastae voda. Iz tiine koja zjapi poput rane odlijee sova i niega drugog, niega vie u zjenama nema. Tek oeva figura od zraka i njojzi moja prigrljena sjena.
VRAII JEDNOG JUTRA

Sputeni s tornja nedaleke crkve, vraii su nadirali jau na zlatnim trubama i tunim kljunovima, nalik na etverobodne osti pretraivali, ah te, sjenkama mladenakih grijehova zatamnjene, virove moje lubanje. Branei me ukosnicama i viticama pupkovine obavijaju mi modane, moja bunovna, antiki uzorita majka, pogledom u kojem sijae stotinu puta stotinu otresitih munja jedva ih odlui od srike ovoga moga poganskog sna. Svjetlucavo, od makovih zrnaca sitnije paperje, to se jo uvijek presijava i cakli na girlandama rua i pregibima majinih ruku, znak su kako se ovaj san prometnuo izvan granica, inae dosadne i monotone pobone torije na ijim stranicama, isti ti vraii glume unute vrtne kipie i udno se smjekajui pripremaju jo bizarnija iznenaenja.
JEZERO / IZRONJENO IZ DUBINE MOJIH OIJU

Jezero, preoteto prividu, ije je ovalno, sjajnim ribljim repovima i perajama izrezbareno lice, izranjalo iz dubine mojih oiju. Ono na ijoj se glatkoj kori, naglavake preokrenuta sidrila uma i prepun oblaka, izrezanih u razne oblike angelusa i labudova, bljetav caklio svod. Ono ija se uleena dubina penjala do grla jelenima sa ijih su se raskonih rogova orlovi sruivali na jegulje to tek na jedan tren, na vrhovima zablisnu se valova. A sada: sve je drugaije; trubi i bez trube i imalo suuti, za djecu i odrasle doraena bajka. Jer ono to bjee u oblik labuda izrezan oblak, samo je gegava patka crnih movara. A ono to bje u gusto lie zagnjuren angelus, lanim je zlatom premazan oreol.
KOVEG SA ZMIJAMA / POST SCRIPTUM

Kada se vatra posve istroila, goriva kao i svaki plamen, iezla je uma. Zajedno sa umom, izgorio je i lik oca u lugarskoj uniformi i crvenim znamenom na krutoj zelenoj apki. Spepeljene due, majka ga je danima ekala, od jutra do poveerja, od poveerja do jutra, od najblie do najdalje crte vidjela isteui oi. ivim ivot kojim ivim sivei njezine su rijei, izricane bez uvijanja, u mirisu tamjana i neizljeivoj sjeti. Kada su rode odnijele na jug dimnjak nae skromne kue, za poutjelim liem, put dalekih zvijezda, krenula je i njezina, poput starog cvijea svenula dua. Preputeno samom sebi poelo je da blijedi moje djetinjstvo, kuica za pse, mali plonik od pluta ispred nje, suncem taknut veliki orah i ostali prizori s obiteljske fotografije.
DOK GROZDOVI ZRIJU

Na mjestu na kojem se crna dimila uma, sagano ponovo olistava korijenje. Tamo gdje je ispranjena zjapila visina, opet nebo leptiru izbjeljuje krila i vinutim lastama lahor meko nadie perje. Ondje gdje divlji vjetri mlado rezahu lozje, iznovice dozreli sjaje se plodovi. Bezrazlini su ili je svaki drukiji upita me u modrinu, bistriju od ove kroz koju hrskavim bobicama pregladnjela ispunjavam usta, autoportretiran Bog. Nutarnjiji od svega, ja sam taj nevidljivi grozd ije jedno zrno dostatno je da postane iznenadna slast i ilost, krepost i opijenost svim utilima tvojim njegove su rijei kako sada, dok grozdovi zriju, i za tisuu ljeta tako.
RUA VJETROVA
No pamtim roenja, drvee koje hoda i sebe nemalog na mjeseini arkanela koji sve to gleda kroz moje zaplakane oi. Ali sada: moje suze pljute poput kie koja iscrpljuje kiobrane i predaje ih iznenadnom vjetru koji ih nosi kroz vijugave i zmijski prepletene ulice ovog ukletog grada. Sve je to samo ruan san, u kojem je kia samo kia i vjetar samo vjetar, u kojem su oi samo oblaci i krv samo voda to tumara potocima ila govori mi onaj, to odvazda, zaboravljen od boga i ljudi, ui u meni i blijed poput krivotvorene sjene posvuda me prati. Gore tek slijedi, kazuje mi, onda kad plime haranja raskrste gradove, kad plane rua vjetrova i vihorov zviduk natjera u bijeg sve praznije ulice.
NEZNANAC / SVE SIVLJI PEJSA

Njie se poput suhe trske, neznanac kojeg motrim u pejsau koji postaje sve sivlji i sivlji od bolesti njegova uma; uma u ije nepovezane i utvarne misli upravo slijeu svirai na tamburama dugog vrata i Beduin jedan, s elom sred pustinje, ve vlastiti zaboravlja lik. as potom, vidim ga kako se podie na pete i irei ruke do granica mogueg, obujmljuje prostor, na isti onaj nain, na koji to ini vjetrom nepogode raskriljen sokol, spreman da se svakog asa surva u hladnu rumen dogorjelog dana, iz ijih mrklina ve dopire neznanevo jedva razumljivo mrmljanje: Bie sam kojem je rije isto to i trska vjetru, jaje koje predolujni potkiva orao. umance moje ludosti odzvon je tog otkova ogledalo iz kojeg me, ohoho, preruen u utokljunog majmuna blene svenazoni Nitko.
Faruk ehi
Matrix u Beogradu
U momentu kada je ulica relativno pusta, i kada se njome kree tek nekoliko etaa, na trotoaru, kraj polupraznog i uspavanog supermarketa za kozmetiku, zaustavlja se blindirani kombi sa matiranim staklima. Iz stranjih vrata okovanih okruglim zakivcima, iskae nekolicina ljudi u tamnoplavim kombinezonima. Farovi ostaju upaljeni nakon to kombi rutinski naglo zakoi. Svako od njih se zaleti prema sluajnom prolazniku hvatajui ga za vrat, savijajui mu ruke prema leima i pod prijetnjom smru sprovodi ga u vozilo. etai su iznenaeni i niko od njih ne reaguje. Oni koji su htjeli nisu imali vremena da ita kau, i ve su sjedjeli na metalnim klupama okrueni maskiranim ljudima. Bilo je prolaznika koji su to sve vidjeli, posmatraa nijemih usta koji se uvijek nalaze na mjestu saobraajnih nesrea i zloina, ali su oni, po obiaju, ostali posmatrai, nagaajui kako se radi o policijskoj simulaciji antiteroristike borbe. Voza kombija je upravljao hladnokrvnom rukom. Vanjski svijet je bio nedohvatljiv. Preko prozora su bili zalijepljeni plakati filmova fantazije. Iz zvunika su putali Eliotovu Ljubavnu pjesmu J. Alfreda Prufrocka. Ruke su im bile svezane silikonskim sajlama, koje ne ostavljaju tragove na koi, ali ni bilo kakvu nadu da se od njih moe odvezati. Ponekad bi kombi znao odskoiti i vilice bi im se zatresle, zubi se sudarili, krijui stisnute jezike. Upute njihovih otmiara su bile jasne: manje prie znai manje boli. Jedan eta je pokuao vikati, ali je zaas bio omamljen elektrinom palicom. Svi su unisono zautjeli. Ti, rekao je uvar visokom kabastom ovjeku koji se stalno znojio, dri ovu maramicu, obrii se malo. Stisnutim akama je prihvatio dobaenu maramicu i podigao slijepljene ruke prema elu. Brisao je elo kao to brisai uklanjaju kine kapi s vjetrobrana, lijevodesno, desno-lijevo. Ostali su gledali u vrhove svojih cipela, kako im je bilo nareeno. Nakon sat vremena vonje, kombi se zaustavio pod svjetlom prvih zvijezda. Inercija ih je cimnula i tijela su im se sudarila. Blizu je bio rub ume okovan jesenjim mrazom, ali bijeg nikom nije bio prisna ideja. Istovarali su ih jednog po jednog, u koloni, oborenih glava s kapuljaama, kao da idu na egzekuciju. Niko se nije bunio. Kao da su progutali svoj bitak i njegovu kuu. Kao da su jezik progutali. Nije bilo sluajnih svjedoka sa razjapljenim ustima, sa otromboljenim donjim vilicama, sa usnama iz kojih istjee bala, koji tako mogu satima posmatrati scene najgnusnijih zloina a da im pri tome puls i rad srca ostanu ravnomjerni. Samo uma i zvijezde, makadamski put, i svjetla grada koja su se sporo udaljavala.
Leva, leva-desna-jen-dva-tri... Leva, leva-desna-jen-dva-tri. Dii noge pogled pravo, to za muda nije zdravo. Sjea se toga? Kad je neko zapalio zabaenu ibicu iz postave mantila mogli su jedan drugome nakratko vidjeti lica. Cigareta je kruila od usta do usta. U podrumskoj prostoriji nije bilo vlage ni hladnoe. Zrak je bio ist i svje. Kako se ne sjea?, govorio je ovjek s ogromnim akama. U njegovim prstima cigareta je liila na akalicu. Pa to su refreni strojevog koraka iz Armije. Ili si bio premlad za vojsku. Ja sam, bogami, sluio JNA. Dvije godine u mornarici poteno odsluio. Mladi kome se obraao gledao je u pod oborene glave, jo je bio omamljen strujnim udarom. Bilo ih je petorica. Onaj to se prekomjerno znojio predstavio se kao doktor. Drugi je bio verbalno opsesivan, pa je stalno ponavljao da se ne zove Boban, nego da mu je ime Slobodan. Nesretnik je ritmino lupkao elom o zid. Peti je bio stranac, samim tim kao da ga nije ni bilo. Priali su onako kako ljudi priaju kad ih granina situacija zblii, naprasno povjerljivo. S one strane vrata nisu dolazili nikakvi zvuci. Sluajni zatvorenici su bili zaokupljeni sobom pa nisu primijetili kako se svijet sporim koracima udaljavao od njih. Vi ste, dakle, doktor opte prakse? Odgovorite na pitanje sa da ili ne. Da Je li vam ao ljudi kad umru? ta osjeate kada vam kau da je neko umro u sobi hitne pomoi? Recimo neka stara osoba, imala visok pritisak, i srce otkazalo. Da li vam je ao kad neko ubija pse i make? Ne znam ta da vam kaem. ao mi je, kako da ne. I pasa i maaka, svakako. Jeste li gledali film Martina Scorsesea Posljednje Kristovo iskuenje, prema knjizi Posljednje iskuenje Nikosa Kazantzakisa, koji je zbog te knjige zamalo ekskomuniciran iz Grke pravoslavne crkve? Nisam, ne mogu se sada sjetiti. Ali biste se morali sjetiti da je Harvey Keitel glumio Judu, i da Juda nije bio izdajica, nego ovjek koji je snagom maa htio da se suprostavi Rimljanima, za razliku od Isusa koji je to mislio uraditi mirnim putem. Vi me zbunjujete. Ne razumijem vas. Ni zato sam ovdje, ni ta hoete od mene, pokuao je doktor biti ljutit, ali mu njegova tjelesna energija to nije doputala. ak ne znate ni da je Peter Gabriel radio soundtrack za film. Imao sam tu kasetu, album Passion. Sudei prema vaem goditu mogu zakljuiti da se sigurno sjeate filma Grk Zorba sa Anthony Quinnom u glavnoj ulozi. I to je napisao Kazantzakis, samo to se knjiga originalno zove Doivljaji Aleksisa Zorbasa. Znate ta je fascinantno u toj knjizi: to to Zorbas nije htio umrijeti u krevetu. Stavio je stolicu kraj prozora, i umro je gledajui u maglovite planinske masive. Doktor, a neobrazovan, fah budala, banalno nego ta, promrmlja sebi u bradu.
Da li bi neko zaplakao kada biste vi iznenada umrli? Da. Dosta za danas, zadovoljno je promrsio ispitiva u majici duginih boja sa jarkoplavom ofarbanom kosom. Kada je proao prstima kroz pankersku frizuru, doktor je krajikom oka uspio vidjeti tetovau na podlaktici koja ga je obeshrabrila. Reenicu iz njemu nepoznatog filma Blade Runner: All those moments will be lost in time, like tears in rain. Ispod je boldom stajalo: Gargano. To ime mu nita nije govorilo. Ni podatak da je Gargano, ovjek u srednjim godinama, etrdesetetiri mjeseca bio pripadnik Armije BiH, preivio masovnu egzekuciju, jedanput teko ranjen, a sada utjehu nalazi u itanju i putovanjima. Ja sam mesar. Radim sa mesom ve dvadeset i kusur godina, pokazuje ake u zraku kao da se udi to su njegove. Ne znam gdje sam bio 11. jula 1995. Vjerujte, da me stavite pred streljaki stroj ne bih se sjetio. Zato pitate ba za taj datum? Da je neki drugi, moda bi se sjetio. U nas mesara mozak i nije neto, al lea i ruke moramo imati mnogo jake. Kad spustim najveu sataru na butnu kost, puca sve ko keks. Jedanaesti juli, pa jo devedesetpeta, tad ne znam ni gdje sam ivio. Moda sam tek doselio u grad. A bio sam jo mlad, u najboljim godinama ivota. Beograd je sreen i prijatan. Navee postaje lijep okiti se svjetlosnim arenilom. Ljudi su srdani i ne toliko oteeni kao ljudi iz njegovog grada. Lica su im drukija. Nemaju onaj tik kojeg imaju ljudi iz njegovog grada. Ovdje se jo nije poeo voditi unutranji rat. Unutranje paljevine, zgarita puna zlokobnih oblika, podivljala stoka. Unutranji, duhovni UN. I intenzivni mirisi: od izlomljenih dunjevih granica za priruni aj do mirisa svjee krvi na najlonu operacionog stola. Druge se pjesme ovdje pjevaju. Implozija je odgoena, civilni ivot se nastavlja. Ponekad bi u tramvaju, to vozi iznad rijeke, sreo ribara sa uniformom petobojkom i hrpom tapova u rukama. Onom uniformom od koje mu se, davno prije, grila utroba. Plavetnilo njegovih oiju je bilo nespojivo sa zloinima vojske kojoj je pripadao. Nekadanji neprijatelj sada je oronuli, zaputeni starac. Veina mladih su sretni i lijepi. Ovdje je avo imao milo lice prema ljudima. U njihovim srcima i duama je mirno doba. Gargano je sjedio u izlogu restorana i gledao kako se film odvija unazad, kako ide prema svome poetku. Pio je dobar espreso i pokatkad bi, kad bi mu misli odlutale isuvie daleko, surfao na smartpfoneu, siguran od kie i lia koje se ubrzano dizalo u vis, i slobodnim padom lijepilo za asfalt. Vidio je sluajne prolaznike alias etae, i posmatrae koji vole zuriti u tuu nesreu otvorenih usta. Ljude u tamnoplavim kombinezonima koji se kreu unazad, praznih aka, prema blindiranom kombiju. Ogleda svoje lice u matiranim prozorima, puno oiljaka, stvarnih i izmiljenih. I njega snana magnetna sila vue unazad. Vozaa kako sputa vozilo sa trotoara tamo gdje se nalazi poluprazni i uspavani supermarket za kozmetiku umjetnikog naziva Lilly. Deava se moment u kojem je ulica relativno pusta. Zato ne eli izbiti iz glave taj moment, tih nekoliko sekundi u kojima se stvarnost raspada bzinom mlaznjaka, i opet se iznova sastavlja
prije nego iko ita primijeti, kao u Matrixu1. Plaa svoj espreso novanicom iji grb je iskovan ve od 11. jula 1995. u Srebrenici. Zna da je u ovom trenutku on jedini ovjek na ulici svjestan te injenice. Tako iznenada stane pored izloga prepunog satova i zagleda se u uti list na trotoaru, kojeg je krupan ovjek nagazio zimskom izmom. Zatim, naglim trzajem ruke, pogleda u runi sat. Nalazi korelaciju izmeu srebrenih kazaljki Junghansa, razgranatih biljnih ila lista, i Dalijeve slike Postojanost memorije. Vrijeme je tako krhko, podlono nasilju. Zamilja ga kao paperje sarajevske magle koje se taloi u jastucima jutra i uspavanoj kosi ljudi koje je volio, i koje jo voli. Traje to kratko, boravak u vie dimenzija istovremeno. Zakorai u Matrix i kree prema Knez Mihailovoj. Nada se da e tu, u vrevi nefamilijarnih ljudi, ugledati samo jedno lice koje e mu se uiniti poznatim. Ono lice koje omoguava iskupljenje grijeh i vjeni ivot.
Kultni film Andyja i Lane Wachowski iz 1999. Matrix ili matrica je simulirani kibersvijet kojeg ljudi doivljavaju kao vlastitu stvarnost. Dizajniraju ga svjesni strojevi da bi od ljudi iskoristili toplotu i elektricitet kao izvore energije. Ljudi ive u snu, a njihovi snovi su matrica. Stvarni svijet je pustinja.
Merima Jaarevi
Postmoderni kulturni kod Jedna tragina vizija
U razbijenom zrcalu umjetnosti stvarnost se javlja neizobliena pronala sam podatak da je ovu reenicu sroio Kafka pokuavajui odagnati Picassovo slikarstvo. Analizirati moje slike, rekao je jednom i sam Picasso, isto je kao i lajanje na pogreno drvo. U ovoj strahoti od civilizacije, moje bie jedino to trenutno vidi kao istinu osim uma je umjetnost. Umjetnost doivljavam kao egzistenciju ivota, tj. umjetnost jeste ivot satkan od emocije, ideje, kritike, novih vrijednosti, pa ak i od smrti, filozofije... jedinstvenog mnotva. Oduvijek, od kada je ovjeka, instiktivno smo predani vizualnoj komunikaciji, dovoljno je samo spomenuti Altamirinu peinu u paniji i one prvobitne crtee peinskog ovjeka! Od neolita pa sve do izgradnje civilizacije doli smo do vrlo intresantne pozicije. Mislim da nam igra nikada nije bila blia, a sama sloboda nikada dalja. Erving Goffman, ameriki sociolog, zakljuio je uranjajui svoje analize u promatranju svakodnevnog ovjekovog ivota, da smo postali puke srukture razraene do apsolutnih totalnih sistema sastavljene od uloga. ivot je scena, a mi smo glavne uloge. Samo problem je to nam se linost konstantno oblikuje prema van a ne prema unutra, tako da se gradimo prema onome vani to se od nas oekuje. Jasnije bitnija nam je forma od sadraja. Mi se zapravo vuemo s jednog kraja na drugi u glumljenju uloga, zadovoljavanju publike u optem raspoloenju. Mi smo ono to se trai. Hodajui portreti, sigurni u svoje izbore, u svoje ivote. U izgradnji babilonskih kula od elika i stakla osjeamo se sasvim sigurno, sretno. emu um i velike ideje poput slobode i demokracije, kada su to samo znakovi, ne mislim, ve znam da su to oznake da je igra jo u toku. Jedino to nas pokree u ovom civilizacijskom haosu jeste novac kao jedina odrednica kvalitete. A i zato bi se iko optereavao ovakvim i slinim istinama kada ve od zaetka 20. stoljea mi uopte i ne mislimo vie (a i emu misli kada postoji novac). Novac e da misli to vie novca, to vie ivota, to ovjek sretniji a ko je ikad vidio sretnog ovjeka da misli?! Od previe razmiljanja, prisjeam se, nije ni jednom misliocu bilo lagano nositi teret istina na sebi, u sebi. Meni jedan od najdraih, umro je u maninoj depresiji, kao pobjednik dodue zbog opusa njegovih djela koja su vjena. Velikan, zaista, osniva jednog filozofskog pravca poznatog kao nihilizam posebnog pogleda na svijet koji svoje uporite ima u vjerovanju da je civilizacija pa i sam ovjek u njoj u najmanju ruku veliki apsurd, nitavilo. Vraajui se ponovo na pojavu novca, tu je jedan veoma interesantan fenomen: televizija. Od pamtivijeka ovjek je odan oku. Gledanju. Promatranju i izuavanju.
Vid je jedna od glavnih odrednica postindustrijskih drutava koji nas evo prati sve do danas. Uspjeli smo, zapravo, od obinog promatranja kreirati jednu sasvim novu filozofiju ivota, nain ivljenja. Sve je poelo sa nastankom masovnog komuniciranja, tj. nastankom nas kako udubljeni u svoje kune fotelje gledamo (tele) vizije. U samo jedan as mi smo od pukog gledanja, sebe involvirali u ono to gledamo, tako da smo postali ono to gledamo a ne ono to jesmo! Televizija nam je postala refleksija stvarnosti u kojoj slika govori hiljade rijei bez povratnih (naih) odgovora. Televizijski sadraj je postao koncept govora, miljenja i ponaanja. Dobro su poznati u sociolokim i mnogim drugim krugovima studije/ miljenja, razmatranja oko fenomena masovne kulture. Jedna od takvih je i Bandurina socijalna teorija uenja i Gerbnerova kultivacijska teorija u kojoj je dokazano da je jedna od glavnih funkcija televizije da kultivira. tj da pria prie. U udobnosti svog doma mi zapravo bez ikakve odgovornosti, s obzirom da je ispred nas samo hladna kutija, bez problema, gledamo tue prie tue ivote; pak koje nas pokuavaju odrati preko posebno skrojenih modela pria. I injenica je da sve to vie ljudi gleda televiziju to vie njih prihvata svijet televizije. U Americi, istraivanja su pokazala da osobe ispred televizora provedu ak do 50 sati sedmino. Realnost nam postaje satkana od slika i pria koje oblikuju nae predstave o ivotu i ivljenju. Slika oblikuje nau linost u svakom smislu te rei. ak i nae predstave o prirodi, za koje mislimo da su moda odolele ovakvoj dominaciji, neizbeno nas podseaju na reklame za ampon za kosu, pahuljice od itarica ili brze automobile na pustim drumovima. (...) U sve veoj meri svet poprima halucinatorni karakter. Povremeno je teko odvojiti stvarnost od fantazije. U kriminalistike programe o stvarnim zloinima ubacuju se uzbudljive dramatine rekonstrukcije stvarnih dogaaja. Revolucije i ratovi postaju prie koje se odvijaju pred okom video-kamere i koje se pripremaju za emisije vesti. Novinari izlau svoj ivot opasnosti da bi mogli da nam prikau te prie koje se jedva razlikuju od zabavnog programa. Meutim, te prie su istinite, izuzetno bolne za one kojima se dogaaju, a koje e novinari fotografisati kako bi dobile ljudsku dimenziju. Postoje odreene mere bola koje mora da se prikau kada se snima video-spot s ciljem da se podstaknu donacije. (...) Sakupljanje vesti sve vie postaje pravljenje vesti. Nekoliko novinara u svojim rukama dri mo medija da informiu i da doslovno obrazuju i oblikuju nae miljenje, u vreme kada se slike mogu slati irom sveta. Nain na koji oni biraju materijal, jezik koji koriste, sve ono to izostavljaju itd, moe da promeni, pa ak i da odredi tok dogaaja. (Weatherill, R, 2005:95). U optem bunilu, u scenarijima ivota, glumi i spektaklima ivotarenja, u fokus prie bih stavila poloaj savremenog ovjeka kao glavne figure o kojoj se na nedvojbeno mnogo stranica naunih knjiga napisalo i koje je mnotvo umjetnikih dijela opisalo. ovjek u vjeitoj potrazi za boljim poloajem: od totemistikih ideja o egzistenciji duha, preko metafizike, sve do naunog shvatanja sebe, pokuao je stvoriti najbolji prostor za ivot. U analizi iste, otima se veoma znaajan zakljuak, otprilike veoma crn, ali ga nudim kao stvarnost o ovjeku i kao viziju svijeta umjetnosti. Ne mogu a da ne spomenem Goldmanna koji je takoer pisao o viziji svijeta. Ako taj prostor nazivamo civilizacijom onda jedino realno i razumljivo jeste da je ta ista civilizacija apsolutna la i obmana (Nietzsche, Baudrillard, Freud...)
U kontekstu ove prie, moramo ustvrditi, parafrazirajui Goldmanna (1980) da svako umjetniko djelo jeste zapravo izraz vizije svijeta. Vizija svijeta fenomen je kolektivne svijesti koja dosee maksimum pojmovne ili osjetivne jasnoe u svijesti umjetnika. Umjetnici viziju izraavaju u svom djelu, koje prouava istoriar ili u naem sluaju sociologinja, sluei se pojmom vizije svijeta kao instrumentom. Ona mu, primijenjena na tekst, omoguuje da otkrije: a) bitno u djelima koje izuava i b) znaenje parcijalnih elemenata u ukupnom djelu, kao i odgovore na pitanja koji su to drutveni i individualni razlozi zbog kojih se ta vizija izrazila u tom djelu, na tom mjestu i u to vrijeme, na upravo takav nain. Vizije svijeta u konanici izraavaju reakciju pojedinih bia prema mnotvu situacija. Studirajui traginu viziju u Paskalovim Mislima, Goldmann je uoio tri osnovna elementa ija dijalektika sainjava samu strukturu te vizije: bog, svijet i ovjek. S obzirom da se ne slaem s jednim dijelom Goldmannove teze koja kae da svijet kojeg ovjeka okruuje postaje kontradiktoran jedino za svijest ovjeka koji iza fizionomije dogaaja nasluuje boga izvodei upravo iz ovoga stanja postavku da se tu nalazi poenta tragine vizije svijeta. Ja pak, iskljuujui boga ne kao egzistenciju nego kao pozadinu dogaaja, poimam traginu viziju i njenu pentu, preko sutine/a ovjekovog bia koje je dvostruko. Pri tome se slaem u drugom dijelu sa Goldannom i konstatacijom sociologije literature (Goldmann, L. 1967) koja (...) prati i prouava taj paralelizam kao zajedniki atribut epohe i pogleda na svet koji im je zajedniki, a saet je u traginoj viziji sveta. Jer ovek, koji je paradoksalno bie 'prevazilazi beskonano' oveka ujedinjuje u njemu suprotnosti, anela i ivotinju, veliinu i bedu, kategoriki imperativ i radikalno zlo (...) gdje su dvije osnovne karakteristike tragine svijesti tenja za apsolutnim i neostvarivim vrednostima, kao nedostatak smisla za prelaze i finese (...) apsolutni i iskljuivi zahtev za ostvarenjem neostvarivih vrednosti i njegov krajnji zakljuak 'sve ili nita', odnosno stepena i nijansi, potpuno odsustvo relativnosti (Goldmann, L. 1967:14). Takoer emo se sloiti da logika tragedije lei u ovjekovoj spremnosti, ili bolje rei osudi, da ide na sve ili nita. Ako se nije postiglo nita, onda je to prirodni krah i poraz. A ta ista linija karakteristina je za moral tragedije.1 U tom irenju socijalne hladnoe (i uz televizijske sadraje), ovjek postaje sramota i bijeda egzistencije. Naime, mogu se nabrojati mnogi primjeri kada i kako je ovjek klonuo duhom, moralom, strau i ivotom. Osim to je sam ovjek kao jedinka i kolektivitet uzronik prirodnih kataklizmi on je ujedno i unitavalac sebe kao vieg bia meu ostalima na ovoj planeti. Dovoljno je fokus staviti na II svjetski rat ili ovaj posljednji na podruju Balkana. Postajemo daleki jedni od drugih, sluamo aparatima, mainama ta da radimo i gdje da idemo. Stvarno je osim to je tragino, smijeno kako se ovjek preputa sluanju tupih beivotnih stvari. Baudrillard je u jednom svom lanku pod nazivom Ekstaza komunikacije upravo kao apsurdnost humane egzistencije na1
U kontekstu ovog morala tragedije Goldmann razmilja u okvirima raznih tragedija (Fedra, Britanika, i sl. s temeljitim osvrtom na Paskalove Misli i Rasinovim pozoritem koje uklapa u materijalistiki svijet).
vodio primjer prosjenog zapadnjakog ovjeka u automobilu koji mu se obraa s reenicama: Niste zavezali pojas ili Ovdje skrenite lijevo ili Za 100 metara je raskrsnica. Dakle, mi sami osim to smo u zapadnoj civilizaciji ve odavno otueni od sebe, rada drugoga bia mi smo sada i automatizirani. U potpunosti. Sve je isprogramirano, predvieno i protokolisano. Drimo se radnji koje su nam unaprijed kodirane kao poeljne. Pa, da budem iskrena da, zato da mislim kada imam kompjuter ili auto? Pobjenjeli svijet u dravama neslobode, iracionalizma i bunila. U prostorima u kojima je stvarnost zamijenjena njenim znacima, u kojima je stvarno samo ono to je sposobno da se reproducira. Hiperrealnost je jedina opcija koja je satkana od ve reprodukovanih stvari, od onoga to perfektno imitira model. Tako da kada je sve politika (a jeste) zapravo svjedoci smo Nepolitike kao imitacije politike, kao scenarija, tj. simulacije. Poto sve spada u kulturu i sve je kultura, tako imamo simulaciju kulture odnosno odsustvo kulture. Obrazovanje takoer. Pravo/ pravda, ljubav, istina/e apsolutno nepostojanje istih. Njih nema. Samo su kopije orginala ostale u daljoj reprodukciji, i stvaranju izoidnog besmisla. Smrt idejama, smrt iluzije u ime realnog svijeta koji je simulacija! emu slue muzeji, pisao je Baudrillard, pa upravo da se naguraju mase ljudi koji zapravo ta umjetnika djela mrze. emu obrazovanje, upravo da se mase otupljuju, odvoje od kreativnog, imaginarnog u korist stvarnom tj. simulativnom. Masovno opismenjavanje u korist apatije mase, depresije i lai. Sve za sve u niemu. Ve je nekoliko godina iza mene kada sam po prvi put gledala film snimnjen prema romanu Irvinga Welsha Trainspotting. Sve je jasnije da je ubrzan tempo ivota i rada, ono ta se oekuje od nas, uveliko ogroman napor i promjena ovjeka u mentalnom smislu u sve gora stanja postala svakodnevnica. Kada glavni junak nabraja ta sve mora da uradi sa svojim ivotom, neto kao na primjer: Izaberi ivot. Izaberi karijeru. Izaberi prijatelje. Izaberi jebeni veliki televizor. Izaberi ve mainu, automobile, diskove, plejere, elektine otvarae za konzerve. Izaberi stabilnu i fiksiranu ratu kredita. Odaberi stan. Odaberi odjeu i uz to pogodan prtljag. Odaberi da se pita ko si zapravo u nedjeljno jutro. (...) Odaberi svoju budunost. Odaberi ivot. Ali zato bih ? Kljuno pitanje: a zato bih ita od navedenih stvari i uradio/la. Apsolutno bez promiljanja, veina, pod opravdanim automatizmom naseljava se u eline stanie na 33. spratu, gleda isprazne emisije o kuhanju, ienju, ljudskim odnosima, gleda reprize istih emisija, a najmanje to radi jeste ivljenje ivota. Nedostaje nam poimanje ivota i stavljanje sebe u ivot; ne bi se trebali svrstavati u puko preivljavanje. Upravo su takva stanja ovjeka, za mene tragina vizija koja se pak najbolje iskazala u umjetnosti 20. st. tanije u slikarstvu. I stoga tvrdim da je slikarstvo kao jedna od specifinosti postmodernog /savremenog drutva 2 smisaono/smisleno otkrivanje stvarnosti. Pri emu je ovjek postao
2
Ovdje stavljam pojam postmoderno drutvo i savremeno zato to postoji itav niz autora koji je pisao o modernom i postmodernom slikarstvu odnosno umjetnosti, dok sada postoje oni koji vie ne koriste pojam postmoderno jer je ona postmoderna kao stil/vrijeme zavrena. Ali ipak se i dalje govori o istim umjetnicima ali sa pozicije koja jo nije u potpunosti definirana. Od devedesetih na ovamo, dolaskom novog milenijuma, u kritikoj teoriji i uopte u nauci ne postoje nova rjeenja o tome u kavom vremenu ivimo. Ili pak jo nisu konano definirane postavke ako i postoje neke.
dobrovoljni rob sluei pasivnoj masi koja je tijesno povezana sa sve veom akomulacijom kapitala koja pak dovodi do kolapsa kulture. ovjek je pomou slikarskih ideja savremenog drutva prezentovan kao jedna tragina vizija koja je izgubila svoj smisao; postavi dio mrea novih realnosti ovjek je doao do svog pada i do unitenja. U konceptu postmoderne, eklekticizam kao izraz postao je veoma rairen. Citiranje pojedinih umjetnikih dijela i stavljenje istih u druga djela i drutvene kontekste ubrzo javnosti nisu postale strane. Mijeanje, nastajanje i nestajenje stilova izazvali su posebne socioloke i mnoge druge napore u analizama tih fenomena. Da li postoje neke 'posebne' socijalne determinante koje se tiu samo likovne umjetnosti i da li likovna umjetnost sama za sebe moe da mijenja drutvenu stvarnost? Da li je slikarstvo iskljuivo kao u ogledalu zaustavljeni trenutak, samo puki odraz stvarnosti? Ono je sud o svijetu, pohvala i pokuda njegovim ludostima, panegirik ili pak, kritika njegovih ideologija, a prije svega estetska svijest o svijetu koji jeste i kakav jeste. Uz sve to estetsko je upleteno u drutveno i drutveno u estetsko na svojevrstan i likovnoj umjetnosti pripadajui nain, samoproizvodei sasvim posebnu, ekskluzivnu stvarnost koja ima svoj jezik, nain saopavanja i 'posvjetovljenja' estetske svijesti, svoje tehnike i materijale bez kojih bi, takoer, bila nemogua. ovjeku je bio potreban takav nain oliavanja stvarnosti da bi pokazao da je njegovo vienje i shvatanje svijeta jae od ogledala, da je u stanju prodrijeti iza onog to ula samo vide kroz odraz, do same sutine stvari, i da njegova svijest daleko premauje instiktivno djelanje. (Repovac, H. 2006:66). injenica je da je tzv. nova umjetnost ili moderna umjetnost, poslije nazvana postmodernom, koja za mjerila ljepote uzima disharmoniju, asimetriju i disproporciju. Ta umjetnost je prekinula veze s prirodom; tehnicizirala se i ostvarila preko intenzivnijeg izraza haosa. Obrisala je prirodu kao kosmikog poretka i reda u svim stvarima. Ovdje je svijet prirode iskazan kroz haos, preko pojedinanih otuenih elemenata koje kroje jedinstvenu cjelinu savremene umjetnosti. Zna se, da je umjetnost ogledalo vremena, ne samo odraz ve i anticipacija zbiljnosti. U savremenoj umjetnosti, distanciranje od predmetnosti izazvalo je nerazumijevanje veine uivalaca umjetnosti. Komunikacija klasinih djela umjetnosti prema uivaocima izazivala je prividno razumijevanje, jer je prezentirala preteno objekte koji su bili poznati veini ljudi, dok moderna umjetnost bavei se sobom u jednu ruku oteala je tu komunikaciju izmeu djela i uivalaca, budui je zahtijevala jednu vrstu intuitivnog reagovanja, to veini jeste prestavljalo problem. Samim tim, moderna umjetnost se vie pribliila nauci, kritikom i analitikom posmatranju svijeta, sve vie je stvarala jedan novi svijet. Ako bi moda htjeli ii u relativizam, umjetnost 20. st. bismo mogli podijeliti na dvije strane i to: jedna je apstraktno slikarstvo dok je druga ready-made (dada, nadrealizam, flixus, neodada, pop-art, minimalistika umjetnost, te i konceptualna). Umetnost danas, ili umetnost 20. veka, pravi se pre svega za specijaliste. (...) da u postmodernoj kulturi reenje visoke elitne moderne umetnosti postaje oblik masovne kulture. To su dva dominantna modela koji postoje na internacionalnoj sceni. Kod nas je situacija problematina, zatvorena je na individualne pokuaje
ili na individualni rad kritiara, grupa, umetnika. Ne postoji obian prenos izmeu kulture i umetnosti. Da bi se on stvorio bilo bi potrebno delovanje kroz medijsko industrijsko shvatanje uloge muzeja, uloge asopisa i marketinkog prostora u kome bi umetnost funkcionisala. (uvakovi, M).3 Sa modernom umjetnosti javlja se vizija novog poetka, detaljnije promatrajui javljaju se umjetniki pokreti koji su bili predhodnica moderne umjetnosti od sredine 19. st. do 30-ih godina prolog stoljea. Ti prvi vidovi nove umjetnosti su bili eksperimentalni i interdisciplinarni. Vraali su se oblikovanjem iz osnove. U 19. st. stilski pluralizam je nuna posljedica dranja formalnih fiksacija istorije umjetnosti; moderna uranja u arhajsko, do samog dna, moderna se umnoava u paradigmama lienih istorije, sve dok istorijski odnos ponovo postane jedna od mogunosti: posljedica toga je eklekticizam i istoricizam. U doba hladonoga rata, pak, javljaju se tendencije koje Miko uvakovi, teoretiar umjetnosti, naziva korekcija i kritika dominantnog modernizma. U ovoj sloenoj zbrci ekscenih i eksperimentalnih praksi problematiziraju se dogme, odnosno nastaju projekti koji u konkretnim drutvenim okolnostima dovode do ideoloke, tehnike, urbanistike i umjetnike realizacije (umjetnost kasnih 50-ih i 60-ih godina). Ve na prelazu iz popularnih osamdesetih u 90-te, najezda tehnikog odnosno tehnologijskog aspekta u sfere umjetnosti daje novi oblik izraavanja. Radi ilustracije, ne bi bilo loe spomenuti, gledanje muzike umjesto sluanja (nastanak MTV-a). Sajber romani, tehnoteater, tehnoumjetnost su neki od popularnih oznaka umjetnosti tog perioda. Postavangarda kao jedna od dominantnijih definie se kao umjetnost koja se tumai trojako, referirajui se na uvakovia. Kao prvo, postavangardu moemo promatrati kao zbirni nazov za meta i kritike pristupe istoriji modernizma od kasnih 60-ih godina do danas; kao drugo, aktuelno je ovu oznaku tretirati kao naziv za retrogardne i postromantiarske dramske i scenske pristupe avangardi na prelazu iz 70-ih u 80-te. Konano, postavangarda se moe tumaiti ili tretirati kao naziv za eksperimentalne, tehnoloke, medijske, ekstatike i kritike pristupe odnosima visoke i masovne kulture na prelazu iz 80-ih u 90-te. Genijalan je ovjek, gledajui ga sa aspekta istorije umjetnosti. Tolike graevine, knjievna djela, nevjerovatne realizacije u drami, plesu. Koliko je samo teatar magian i nevjerovatan aspekat ljudske egzistencije! Uz to odvane i senzacionalne su slike Kandinskog, Picassa, Matissea; instalacije Eda Kenholza ili performansi Marine Abramovi. A opet ovjek propada. Meu mnotvom religija, religijskih sljedbi i pokreta za koje treba vremena da se pobroje, no i dalje ima lai, licemjersta, tuge i uasa. Toliko novca ima u svijetu da niko ne bi ostao gladan4 a gladi ima, toliko ima duhovnih skrovita a jo uvijek nezbrinutih. Kultura, ako nije u funkciji velianja banalizama i niskih strasti, tanije novca onda i nije potrebna.
Izvod iz Mikovievog intervjua iz 1996. godine, objavljenog na internetskoj stranici: http://www. yurope.com/zines/kosava/arhiva/30/sadrzaj.html 4 Poznata je injenica da su u vrijeme najvee svjetske krize prodata najpoznatija umjetnika djela za milionske iznose. Kupci naravno nisu poznati ali se zna da novca ima za hedonizam i uivanja dok ga nema za na primjer instaliranje izvorita pitke vode u Ugandi!!! Jo jedan od apsurda savremene civilizacije.
3
Kako podnijeti teinu ivota i ostati normalan? Potoji li uopte normalno to je interesantno pitanje o kojem se moe poprilino dugo vremena odvojiti, to ostavljam psiholozima na razmatranje. Ponekad mi se ini da se samo preko umjetnosti mogu prezentirati nove vrijednosti i sutine. Ako je sve scenarij, da li je i umjetnost to isto? Bie da jeste. Ako jest kultura, ako su muzeji, akademije...zato ne i umjetnici. Kao dokaz tome postoji ineresantna pria, naime jedna od meni draih umjetnica Barbara Kruger, pojavila se u prolom stoljeu kao umjetnica koja javnost provocira veoma jednostavnim vizuelnim grafikim dizajnom (plakatima). Jedan od meni najdraih, inae bez naslova, koji je zapravo bio u funkciji da bude magnet za friider izgleda tako to ljudska ruka dri karticu na kojoj pie: I shop therefore I am / Kupujem dakle jesam. Aludirajui ovdje na poznato Dekartovo promiljanje: Mislim, dakle jesam. Stoga dananja kultura, konzumeristika nije nita drugo do ona u kojoj je mjesta ostavljeno samo onome to se da kupiti i onome to je pristupano masovno. Dakle, nisam vie ja ta koja mislim, jer ako to inim ja ne postojim, im ispeglam karticu ili platim stvarnim novcem ja postojim. Ja sam iva. Neivi su oni koji razumijevaju, koji osjeaju dok suprotnost njima oni koji kupuju, ne misle, koji glume, oni koji promatraju a ne gledaju, uju a ne sluaju su ivi. iva bia. Jednom prilikom jedan vrsni bh. intelektualac, kada sam ga intervjuisala za naune svrhe, mi je napisao: Bilo je i prije, a ima i sada slikara, koji nam sve naprijed reeno kristalno jasno predskazuju, odnosno kritiziraju i pokuavaju da na humanim i etikim prinicima, utjeu na promjenu svijesti. No, oni su dio te stvarnosti. Mnogi se kao i intelektualci lako prodaju, a njihov angaman donkihotovski predstavlja dvoboj sa vjetrenjaama i kapitalom pred kojim su svi kapitulirali. Razvodnjavanje problema supremacije elitnih manjina nad neelitnim veinama na globalni nivo, govori i to da je gotovo nemogue stvoriti revolucionarnu svjetsku silu, koja bi zaustavila nezaustavljive trendove. Rije je o globalnoj prostornoj i vremenskoj rasprenosti svjetske populacije, kojoj su iznuene razne segregacijske, civilizacijske i religijske distance i konfrontacije na lokalnom nivou. Upravo, u tim silnim bodrijarovskim scenarijima, zakljuak je, rijetki su ostali netaknuti. Tako je bilo i s Barbarom Kruger, naime, ona je prije nego je postala umjetnica koja jasno problematizira fenomen komercijalnog, odnosa moi i prava manjinskih zajednica radila kao grafiki dizajner poznatog modnog asopisa Elle. Zasitivi se tih okvira djelovanja, dala je otkaz i odmah poela sa svojim umjetnikim angamanom. Postala je slavna, postala je hit, to bi rekli mainstream. Ne znam da li je njoj cilj bio biti slavna i bogata umjetnica, ali injenica je da su je korporacijske sile ulovile u svoju mreu. Upravo taj plakat koji je meni jako drag a kojeg sam gore ranije spomenula zavrio je u Diesolovoj kampanji za novu seriju farmerica! Da bude jo gore na samim farmericama na pozadinjskoj etiketi pisalo je upravo to I shop therefore I am. Uas. Borbom i kritikom protiv komercijalizma, Barbara je postala upravo centar jedne takve odvratne kampanje! I to nam je dokaz kako umjetnost u dananjem vremenu ako nije dio glavnih kolosjeka onda je ba na margini, esto osamljena bez pretjeranih uticaja na promjene. I ono to je idejno i estetski kvalitetno, to se
pak unakazi omasovljavanjem. Pitam se da li je Barbara ipak svjesno ovim svojim radom uticala na to i da ue u mega kampanju, tako govorei ako ih ne moe promijeniti pridrui im se ili je ipak ostala dosljedna sebi u smislu evo vam moj rad, dajte mi brdo love a ja u i dalje o vama kao najveim idiotima... Zar nismo tragini? Moda bi neko drugi, kao Baudrillard rekao odvratni seratori, ali eto. ovjeku dananjice preko ovih silnih ekrana nije dovoljno biti fin, treba biti mrtav da bi opstao u svijetu potroake kulture u kojoj svako ima svoj barkod i cijenu. Ja mislim, bez obzira na silne eksploatacije prirode, onog humanog u ljudima, da umjetnost u ovom ruglu ivota ima najvee anse za opstanak. Uz silni mentalni AIDS smatram da umjetnost kojoj je to i jedna od uloga, moe da nas osvjetava i da nam daje smisla. Da nas nahrani. ta bi ijedan grad da nema teatra, i ta bi ijedna sredina bez knjievnika koji pie, iritira...kako bi smo bez tafelajske paradigme koja nema stida da se da svom gledaocu u potpunosti. Ono drutvo koje ne gaji osjeaj za umjetnost i koje ne radi nita na intelektualnom oivljavanju i nije drutvo, to je samo jedna umala sredina koja nema kisika za ivot. Mi smo s postmodernom proli jednu fazu dekonstrukcije i raspada u umjetnosti, zajedno s raspadom u metanaraciji. Prihvaeni su pluralizmi ideja o tome ta je funkcija umjetnosti i koje je stanje drutvenog. Drutveno je neodvojivo od umjetnikog i obrnuto. Dok je ovjeka bit e i pitanja, sve dok je pitanja bit e i istraivanja, prema tome bit e i stvaranja. Bez obzira bio scenarij ili ne smatram da je vano vjerovati, promiljati i ii smjerom kritike analize stanja u kojemu se svi nalazimo. Upravo to umjetnost i radi. elim vjerovati da su djela Barbare Kruger i njoj slinih koji su zavrili s onu stranu komercijalizma ili u kotlu komercijalizma uspjeli ipak dotaknuti veinu da se zamisli i upita: Da li sam i ja taj koji samo ako kupuje i postoji ili se moja egzistencija ogleda u znatno dubljoj akciji? Egzistencija umjetnika/ca je takva da nas hrani, da nam daje na kapljice duevnosti koja je negdje uz put zaboravljena. Parafrazirajui jednu pjesmu Jamesa Douglasa Morrisona da, mi jesmo podijeljeni na glumce i gledaoce, opsjednuti herojima naeg vremena koji ive za nas i koje kanjavamo. Istina je da se zadovoljavamo danim u traganju za dojmovima. I moda i nismo nita vie od onoga to Morrison kazuje preobraeni iz ludog tijela to plee po padinama brda u par oiju to zure u mrak.
Aleksandar Mijatovi
Drukije je ono to jest: Heteroesencijalnost i ontologija indiferencije

U knjizi se preko Marxovog pojma fetiizma usmjeravam na podjelu izmeu materijalnosti i reprezentacije, objekta i subjekta u kulturalnoj teoriji i filozofiji. Moje je pitanje moe li se govoriti o hibridima, da se posluim pojmom Bruna Latoura. Odnosno, nema li reprezentacija svoju predmetnu stranu, a predmet svoju reprezentativnu stranu? Jer ini se da Marx s jedne strane tvrdi da je problem fetiizma upravo taj to brie sigurnu podjelu na predmet i reprezentaciju i tako ukida podjelu na objekt i subjekt. U jeziku antropologije Marxovog doba feti je predstavljao toku u kojoj se brie razlika izmeu predmeta i reprezentacije, pa se onda ini da i u Marxovoj koncepciji predstavlja toku u kojoj proizvod rada prelazi u vrijednost kao reprezentaciju tog rada. No to znai svesti Marxov argument na Hegelovu kritiku osjetilne izvjesnosti. Drim da je Marxova koncepcija fetiizma blia onoj Augustea Comtea nego onoj Charlesa de Brossesa. Comte je zagovarao pripajanje fetiizma kao prve faze teolokog stadija drutva u trei pozitivistiki ili znanstveni stadij. Tako, prema Comteu, znanstveni stadij, koji prevladava metafiziki te politeistiku i monoteistiku fazu teolokog stadija, treba biti korigiran fetiizmom. Polazite argumenta knjige je upravo u toj in-diferenciji reprezentacije i materijalnosti, subjekta i objekta. Horkheimer i Adorno u Dialektik der Aufklrung (1947) pokazuju da je ta razlika prisutna u tami mitske misli i prosvijetljenoj racionalnosti. Time postaje nedopustivo svesti prosvjetiteljstvo na jedno povijesno razdoblje osim ako se ne obaveemo na ideju progresa ali o tome je dovoljno reeno. Iz mitske misli nie racionalnost prosvjetiteljstva dok ono vene u mitsku misao. Suprotno Horkheimeru i Adornu, ako je mit rascvalo prosvjetiteljstvo, a prosvjetiteljstvo uveli mit je li u tom sluaju opravdana razlika izmeu mitske i racionalne misli? to s razlikom izmeu filozofije, znanosti, religije i misticizma? Bataille pie da se kao mit pokazuje upravo ono to prokazuje mit. To je predmet 2. i 3. poglavlja. Horkehimer i Adorno pokazuju da se potisnuti mit vraa u prosvjetiteljstvo i pretvara ga u mitologiju. Njihov je argument duboko prosvjetiteljski; mit je a ne prosvjetiteljstvo pravi predmet njihove kritike. Mit je iskljuen iz prosvjetiteljstva
samom logikom mita (introverzijom rtvovanja) ime mit postaje konstitutivan prosvjetiteljstvu. Ta je figura miljenja karakteristina za humanistike znanosti i odreujem je kao heteroesencijalizam. Heteroesencijalizam s jedne strane tvrdi da je identitet nemogu bez istodobnog odricanja identiteta. S druge strane, entitet ili bie uskraenog identiteta postaju izvanjsko koje je konstitutivno za unutranjost pojma, bia, entiteta, pojave ili institucije. U prvom koraku heteroesencijalizam tvrdi da je dodjeljivanje identiteta nemogue bez istodobnog uskraivanja identiteta da bi potom u drugom koraku tvrdio da dodjeljivanje identiteta ovisi upravo o njegovom uskraivanju. Identifikacija i dezidentifikacija su neodvojive pa je tako identifikacija istodobno ukljuivanje i iskljuivanje; reim koji ukljuuje iskljuivanjem i iskljuuje ukljuivanjem (Agamben). Jo primjera: postkolonijalna teorija tvrdi da je drugi pozadina na kojoj se konstituira bjelaki identitet da bi se u drugom koraku tvrdilo da drugi remeti identitet iju je konstituciju prvotno podupro. U Luhmannovoj teoriji sistema razlika dijeli svijet na oznaeni sistem i neoznaenu okolinu. Ta prvotna, utemeljujua razlika postaje potom provodna razlika koja se premjeta u samu unutranjost sistema. Slijedom takve heteroesencijalne logike, mit i prosvjetiteljstvo istodobno izviru i uviru jedno u drugo. Kako izbjei taj heteroesencijalni obrat? Problem je Horkheimera i Adorna, kao i drugih teoretiara i filozofa, to su ustanovivi razliku slijedili uinke njezinog razdvajanja, razluivanja te stapanja i izjednaavanja. Kako izbjei tu heteroesencijalistiku hipokrizu (hypo-krinein) u kojoj se iznevjerava ono to se zagovara i u kojoj se tvrdi suprotno od onoga to se predmnijeva? No hipokriz(ij)a ovdje ne podrazumijeva hipomoral, ve hipermoral koji proizlazi iz pokuaja da se teorija preobrazi po uzoru na etiku. Problem za suvremeno miljenje nije taj to je teorija neetina, ve u pretpostavci da je sama etika teorijski nemogua. Ta istodobna nemogunost i nunost etike da se univerzalizira i partikularizira postaje kljunom za prevladavanje epistemoloke koncepcije teorije koja je liena etinosti. Takvo pretvaranje teorije u etiku ima za svoju posljedicu heteroesencijalistiku hipokrizu u kojoj razlika koja prvotno potkopava normu sama postaje normom koja je neprimjenjiva, krua od normi koju je zbacila. Dakle, razlika je teorijski neupotrebljiva jer uvlai u krune definicije, dok je njezina etika quasi-transcendentalizira pretvara je u nunost i nemogunost. Horkheimerov i Adornov argument (kao i slini argumenti) ne zapada u heteroesencijalizam ako se razlici oduzme sposobnost remeenja prethodnog rasporeda i uvoenja novog, dehijerarhizacije i re-hijerarhizacije; remeenja poretka koji je ujedno oblik njegovog uvoenja i utvrivanja. Drugim rijeima, razlika je in-diferentna; ima egzistenciju, ali ne i djelotvornost kojom esencijalizira obuhvaene termine. Ako se slijedi Die deutsche Ideologie (1845-1847) po kojoj se ideologija vezuje za materijalne uvjete proizvodnje, tada i fetiistiko preokretanje predmeta u reprezentaciju ima svoje korijene u materijalnim uvjetima proizvodnje. Ali jesu li onda potrebne razlike izmeu ideologije i stvarnosti, fetia i predmeta? Koje je njihovo operativno podruje? Marxova rasprava o fetiizmu to pokuavam pokazati u 5. poglavlju knjige u osnovi je kritika empiristike epistemologije kako je izlae Althusser u Lire le Capital (1965). No, jedno od najdubljih tumaenja tog
Marxovog poglavlja iz Das Kapital (1867) je svakako ono Derridaovo u Spectres de Marx (1993) u kojemu se Marxu spoitava upravo ovisnost o empiristikoj epistemologiji. Derridaov je prigovor da Marx, budui da nije osvijestio svoju upletenost u logocentriku metafiziku prisutnosti, ne uoava da je neizbjeno da se predmet preobraava u reprezentaciju. U Das Kapital poglavlju o fetiizmu prethodi prikaz razvoja vrijednosti, emu sam posebnu pozornost posvetio u 4. poglavlju knjige. Slijedei redoslijed izlaganja a on se, kao to je poznato, ne podudara s redoslijedom razvoja predmeta Marx, ini se, ne kae da je tek feti toka preobrazbe predmeta u reprezentaciju; ta se preobrazba dogaa ranije, jo u procesu formiranja relativnog i ekvivalentskog oblika vrijednosti. Fetiizam robnog oblika odnosi se tako na hibrid koji je ujedno reprezentacija i predmet. Ve oblici vrijednosti navode na zakljuak da su predmeti reprezentacije, a reprezentacije predmeti. Upravo se na tu hibridizaciju odnosi gespenstige Gegenstndlichkeit koja podrazumijeva objektiviranje subjektivnosti njezinu usidrenost u objektima i subjektivaciju objektivnosti po kojoj radnici postaju nositelji apstraktnog rada, onoga koji se ve otuio od njih, postvarivi se u nadnici i cijeni robe. Zato borba za prava radnika ne uspijeva, vodila se ona sa socijalistikih ili iz socijaldemokratskih pozicija? Zato to se, prvo, vodi bitka za nadnicu, za taj apstraktni rad. A poznato je od konomisch-philosophischen Manuskripte (1844) da je povienje nadnice u osnovi plaeno ropstvo. Drugo, fetiizam pokazuje da se radnik postavlja prema svom proizvodu kao prema predmetu koji mu ne pripada, koji ne proizlazi iz njegova rada. Ako bi to podrazumijevalo da radnik treba ponovno prisvojiti svoj rad, ne bi li to bila tek borba oko privatnog vlasnitva ije je ukidanje cilj revolucije? No, Marxovo je poglavlje o fetiizmu robnog oblika upravo kritika privatnog vlasnitva i rada koji se neposredno pojavljuje kao svojstvo robe. Fetiizam robnog oblika ne poinje kad se ne prepozna vlastiti rad u robi, ve, naprotiv, kad se rad poinje, da parafraziram Humea, prenositi na vanjske predmete i uzimati kao njihovo neodvojivo svojstvo. Rad se ne smije zamijeniti s njegovom tvorevinom, to je ravno izjednaavanju reprezentacije i predmeta, pojave sa stvari-po-sebi. Ali, s druge strane, reprezentacija proizlazi iz rada pa stoga ona stvara predmet. Obino se polazi od toga da su proleteri, poput propalih grofova, razvlateni vlasnici svoga rada. Radi se samo o tome da oni povrate ta svoja pradavna prava. Meutim, nije rije o prisvajanju rada, ve prisvajanju ljudi putem apstrahiranja rada kroz cijenu, prisvajanju ivota koji se odrava nadnicom, svodei svoje preivljavanje upravo na tu nadnicu koja ivot pretvara u zalog. U tom smislu, slijedom te subprimacije ivota, Maurizio Lazzarato u La fabrique de lhommeendett: Essai sur laconditionnolibrale (2011) pokazuje da e u vremenima koja dolaze vanost mladog Marxa biti presudna. Stoga se, slijedei tu nit, u fetiizmu robnog oblika pokazuje radnik koji se prema svom radu postavlja kao razvlateni vlasnik. I upravo je to postavljanje radnika kao vlasnika rada prema kapitalistu kao vlasniku kapitala unaprijed osueno na propast. Marxovu ogradu kako nije rije o tome da se dokine svako vlasnitvo, ve samo privatno vlasnitvo treba radikalno korigirati: rije je o tome da se dokine svako vlasnitvo. U uvenoj raspravi o kradljivcima-sakupljaima drva Marx govori o ein
instinktmssiger Rechtssinn koji siromanima omoguuje vlasnitvo izvan pravnog okvira privatnog vlasnitva. Fetiisti su vlasnici ume, a ne sakupljai za koje drvo ne utjelovljuje vlasniki odnos. Meutim, sakupljai se prema predmetima ne odnose samo izvan relacije vlasnitva, ve su indiferentni prema svakom odnosu pripadanja. Oni ih skupljaju kao predmete ili kako Marx tumai, kao neto to im treba a ne kao neto to im pripada. Nije li prihvaanje samostalnosti predmeta od njihovih tvoraca, jedne indiferencije predmeta prema svakoj relaciji (poput vlasnitva) koju prema njima uspostavlja ovjek, poetak emancipacije samog ovjeka? ini se, dakle, da s Marxom moemo napraviti korak vie: osim s njegovim proizvodom, rad se ne poistovjeuje s ovjekom. Kao ni razum, jezik, nesvjesno, udnja, smrt, niti rad ne moe biti mjesto esencijalizacije ovjeka. *** Derridaova knjiga i iekova The Sublime Object of Ideology (1989) pozornost usmjeravaju na tu reprezentativnu dimenziju predmeta. Ali Marx ini jo jedan korak; fetie naziva hijeroglifima koji e se razumjeti post festum. Hijeroglifi su znakovi budunosti. Stoga je u knjizi pitanje kako se uspostavlja ta dimenzija naknadnosti i kako zakanjelost jednog doba moe posluiti kao anticipacija u drugome heimlichen Indeks (Benjamin); kada je taj post; kakva je svijest potrebna da budemo u tom nakon kako se ono ne bi izrodilo u prekasno? Pojam hijeroglifa zapravo pokazuje da se predmetna dimenzija uspostavlja na reprezentativnoj strani, a reprezentativna dimenzija na predmetnoj strani. Hijeroglif upuuje na naknadnost i zakanjelost koja je zatoena u fetiu ime on postaje podsjetnik na budunost to je bila osnova Benjaminovog nedovrenog projekta u Das Passagen-Werk (19271940). Predmeti nisu puki spomenici jednog prolog doba, ve su oni prije nabijeni neostvarenim mogunostima iz prolosti (rad) koje poput eksplozivne smjese razaraju budunost. Ali kao to sam pokuao pokazati u 8., 9. i 10. poglavlju, takav potencijal se ne nalazi u neemu to dolazi, ve u onome to jest. Hijeroglif nepovratnost jednoga doba pretvara u raskrsnicu mogunosti u iduem. Odreenost dogaaja ne iskljuuje njihovu kontingenciju. Slian pokuaj prevladavanja podjele izmeu objekta i subjekta nalazimo u Bergsonovom pojmu slike kojim se nastoji dokinuti podjela na idealizam i materijalizam. Kao to tumai Bergson u Matire et mmoire (1896) slika je vie od reprezentacije, a manje od predmeta. Vratimo se Derridau. Njegovo je tumaenje Marxove koncepcije fetiizma izvedeno slino dekonstrukciji de Saussureovog pojma znaka u De la grammatologie (1967). Derrida u De la grammatologie je materijalist nasuprot njegovom idealizmu iz Spectres de Marx. Taj je Derridaov materijalizam karakteristian za borbeno razdoblje TelQuela imao na umu Althusser kad je ranih osamdesetih godina uveo pojam aleatornog materijalizma. Kao to je poznato, de Saussure usporeuje vrijednost u jeziku s ekonomskim pojmom vrijednosti. Derrida pokazuje da de Saussure, traei u pisanju uporite za funkcioniranje znaka, inzistira na materijalnoj dimenziji reprezentacije. Pisanje ostavlja sablasni trag (larchi-trace) u jeziku koji se materijalizira kroz jezine mehanizme, poput odgode, razlike, koji su se pripisivali pismu. Budui da se jezik, kao
ista reprezentacija, oslanja na mehanizme pisma kao reprezentaciju reprezentacije, reprezentacija se javlja na mjestu materijalnosti, a materijalnost na mjestu reprezentacije. No u Spectres de Marx Derrida i sam zapada u logocentrizam koji pripisuje Marxu. Ako u De la grammatologie Derrida pokazuje da reprezentacija ovisi o materijalnosti, on u Spectres de Marx kroz dekonstrukciju opreke izmeu upotrebne i razmjenske vrijednosti pokazuje da materijalnost ovisi o reprezentaciji budui da je razmjenska vrijednost konstitutivna za upotrebnu. Derrida s jedne strane pokazuje kako znak bivajui ukorijenjen u pismu postaje predmet, a s druge strane, kako predmet bivajui ukorijenjen u razmjenskoj vrijednosti postaje reprezentacija. Mi smo dakle uvijek na krajevima podjele izmeu predmeta i reprezentacije nikada na sredini; nikada u samoj podjeli. S Marxom smo, meutim, u samoj dubini podjele. Ta se hibridizacija predmeta i reprezentacije, objekta i subjekta prikazuje kao predmet1-feti-hijeroglif-predmet2. To znai preobrazbu predmeta u reprezentaciju i reprezentacije u predmet. *** Taj se rascjep na materijalnost i reprezentaciju ukrta s podjelom na subjekt i objekt. Parove tvore subjekt i reprezentacija te objekt i materijalnost. Subjekt se pribliava polu materijalnosti kako bi se pokazalo da su njegove prikazivake prakse ukorijenjene u materijalne procese, institucije, rituale, itd.; odnosno da ovise o pojavama i stanjima koji su izvan moi subjekta. Ili se objekt pribliava reprezentaciji kako bi se pokazalo da ljudska predodba predmeta i svijeta barem do odreene mjere ovisi o vrijednostima i znaenjima. Taj je proces u kulturalnoj teoriji i kulturalnim studijima usporedan pribliavanju realizmu i anti-realizmu u filozofiji. Tek nakon to je ustanovljena podjela na humanistike i prirodne znanosti na osi vrijednosti i injenice, ve se s druge strane vrijednostima nastoji dati injenina podloga (pribliavanjem subjekta materijalnosti), a injenicama vrijednosna raznolikost i slojevitost (pribliavanjem objekta reprezentaciji). Stoga se u humanistikim znanostima postavlja ideoloki problem pretvaranja vrijednosti u injenice i njihovo odvajanje, a u prirodnima znanostima logiki problem pretvaranja injenica u vrijednosti i njihovo odvajanje. Kako je Latour pokazao, humanistike znanosti briljivo uvaju kulturu i drutvo da se ne uprljaju prirodom, kao to prirodne znanosti dre prirodu na sigurnoj udaljenosti od drutva i kulture. Marx na jednom mjestu kae da se kemijskom analizom ne dokida postojanje zraka; i nakon to shvatimo njegov kemijski sastav mi diemo isti zrak. Prema tome, priroda nije poput onih Kantovih svjedoka koji odgovaraju na pitanja suca; ona se ne moe bezostatno svesti na objekt prirodnih znanosti. S druge strane, ako se Marxova usporedba uzme s gledita odnosa izmeu drutvenih i prirodnih znanosti, to znai da nikakva ideoloka analiza ne moe osporiti injenini status vrijednosti. One su kao zrak koji diemo, injenice ak i kad su prozrete do kostiju; moda injenice upravo uslijed te svoje prozretosti koja ima daje alibi, kako je to svojedobno formulirao Barthes. S jedne se strane formira podruje hermeneutike i kulture u kojem su glavne operacije razumijevanje i interpretacija. One uspostavljaju domene subjekta, vrijednosti i reprezentacije. S druge
je strane, empirijsko podruje gdje su glavne operacije opisivanje i objanjenje koje uspostavljaju domene objekta, injenice te materijalnosti. Ali formiranje ovih podruja u razdvojene i meusobno nesvodive sisteme neizvedivo je kao Mnchhausenov trik kojim se hermeneutika, kulturalna teorija i kulturalni studiji upaju iz gliba prirode za vlastitu kosu. U nita boljoj poziciji nisu prirodne znanosti koje isuuju svoje podruje od vrijednosti i znaenja. Razlika izmeu hermeneutikog i empirijskoj podruja je indiferentna. Povlaenje granice izmeu objekta i subjekta ovisilo je o tome to su se subjektu pripisivala svojstva ljudskosti, ivota, svijesti. Uslijed te antropomorfizacije subjekta, svemu to ne posjeduje ta svojstva odrie se pravo na poloaj subjekta. Potom se ta vanjska podjela na objekt i subjekt premjeta u sam subjekt: koja ljudskost, koji ivot, koja svijest imaju pravo na poloaj subjekta? Konstitucija subjekta prvo je ovisila o podjeli na ljudsko i ne-ljudsko da bi se odmah potom ista podjela premjestila u samo ljudsko. Kao odgovor na antropomorfizaciju, za suvremenu je teoriju i filozofiju karakteristina desubjektivacija. Jedna od formi desubjektivacije je dananji obrat prema objektu. No, prije toga obrata, desubjektivacija se provodila iz razliitih pravaca: preko jezika, nesvjesnog, smrti, zajednice, drugog, afekta, traume, tijela, lica. U obratu prema objektu desubjektivacija se provodi subjektivacijom objekata. U tom uzajamnom inu subjektivacije ovjeka i antropomorfizacije subjekta subjekt se obdaruje svojstvima ljudskosti, ivota, jezika, miljenja, svijesti. Sve to nema ta svojstva nema ni status subjekta i pada u podruje objekata. A sve to pada u podruje objekata ne moe se predstavljati i to treba zastupati. Ta podjela na objekt i subjekt ne moe ostati samo izvanjska jer se i samo podruje subjekata unutar sebe dijeli na objekte. Kulturalna teorija i kulturalni studiji nastoje prevladati vanjsku podjelu na subjekt a da im pri tome izmie unutarnja podjela ili pokuavaju prevladati unutarnju podjelu a da im pri tome izmie ona vanjska. Tako se prouavaju tehnologije prenoenja i stvaranja reprezentacije odvojeno od samih reprezentacija i obratno. Ipak, prisjetimo se dva ve klasina argumenta iz teorije knjievnosti i kulturalne teorije.U Jakobsonovom se modelu komunikacije poetska funkcija osamostaljuje, prvo, od svih ostalih funkcija koje podupiru prenoenje poruke i, drugo, od prenoenja izvanjskog sadraja. Dok ostalih pet funkcija ovise o kontekstu i njegovih okolnosti preko usmjerenosti poruke, jedino je poetska funkcija usmjerena na samu sebe i kadra je samostalno stvoriti svoj vlastiti kontekst. Ali u poetskoj funkciji poruka upuuje na samu sebe i na taj nain objelodanjuje materijalnost jezika. Dok je u prvih pet funkcija materijalnost u slubi neke izvanjske svrhe, poetska funkcija oslobaa materijalnost takve podreenosti. Poetska funkcija otkriva samu materijalnost jezika a time i njegovu potencijalnost oznaavanja to Jakobson naziva dvostruka referencija. Ipak, Jakobson pokazuje da reprezentacijska dimenzija poetske funkcije ovisi o osamostaljivanju materijalnosti jezika od semantiko-pragmatike funkcije prenoenja poruke. Jakobsonov se, po raznim tumaima fenomenoloki, strukturalizam ispostavlja kao materijalizam. Raymond Williams u Marxism and Literature (1977) problematizira Voloinovljevu tezu po kojoj svijest nastaje jedino u znakovnom materijalu pa se tako u
znaku svijest eksteriozira, kao to se u svijesti znak interiorizira. Voloinov s jedne strane svijest liava svake unutranjosti dok znak moe funkcionirati kao unutarnji govor koji nije eksterioriziran. Svijest je nezamisliva bez izvanjskog znaka, ali zato rije moe funkcionirati kao znak ak i kad joj nedostaje izvanjski izraz. Meutim, slijedi iz Williamsove argumentacije, onda i svijest moe postojati kad izostane njezina eksteriorizacija u jezinom znaku. Williams se odupire Voloinovljevoj materijalistikoj redukciji svijesti na unutarnji govor. (Naime, teza o unutarnjem govoru pretpostavlja da je svijest do odreenog stupnja samostalna od jezika.). Stoga za Williamsa svijest ima sposobnost da oznaava i onda kad je liena izraza. O toj sposobnosti svijesti ovise uinak pred-nastajanja (effect of pre-emergence) i struktura osjeaja. Williams se istodobno suprotstavlja i humanistikom idealizmu i klasinom marksizmu pokazujui da se svijest i materijalizam ne iskljuuju. *** S druge se strane pak nastoji prevladati unutarnja podjela na subjekt i objekt preko feministike, postkolonijalne teorije, klasnih i rodnih studija animalnih i studija okolia. Posthumanistika tanatopoeza i tehnopoeza iri ljudsko u podruje smrti i tehnologije kojima se tradicionalno pripisivala dehumanizacija. Humanistika svetost ivota biva zamijenjena ne-ljudskim kapacitetom ovjeka da preivi vlastito unitenje (Benjamin, Heidegger, Agamben). Stoga je de-humanizacija, kao kapacitet da se nae s onu stranu prepoznatljive ljudskosti, uvjet otpora dehumanizaciji kao neemu to ugroava tu prepoznatljivu ljudskost. Pred ovjeka je stavljen imperativ da prevlada sebe, ali je, s druge strane, sam ovjek (kao Nietzscheov most koji vodi prema nadovjeku i koji po prelasku valja sruiti) osnova tog samoprevladavanja. Tako ovjeku nita nije svojstveno osim te sposobnosti za samorazvlaivanje. Za heteroesencijalizam ovjek nije razvlaten od svoje biti, ve je sama njegova bit razvlaivanje. Imanencija objektivirana kao sposobnost samorazvlaivanja ostaje i nju Agamben naziva imanancija (immanazione). U tom se smislu zagovara istodobna antropomorfizacija smrti i tanatomorfizacija ivota prema kojima ovjek zaposjeda samo podruje smrti. To zaposjedanje je okosnica tanatopoeze ovjeka, njegovog zaposjedanja ne-ljudskog kroz aporiju da upravo neljudskost smrti postaje temelj ljudskosti i, s druge strane, da ljudskost smrti postaje mjesto ne-ljudskosti. Smrt kao istodobna mogunost i nemogunost umiranja postaje mjesto prisvajanja ljudskog i ne-ljudskog. ovjeku, ili stvarnosti, odrie se imanencija u ime izvanjskosti da bi se potom i sama ta izvanjskost u drugom koraku proglasila imanentnom. Tu istodobnu imanenciju transcendentalnog (Blanchot i Deleuze) i transcendenciju imanentnog (Heidegger i Derrida) odreujem kao heteroesencijalnost. Heteroesencijalnost podrazumijeva da ideje esencije, konanog razloga, prvog uzroka, svrha nikad nisu naputene. One su samo iz unutranjosti premjetene u izvanjskost; na primjer, ovjeku je imanentno nesvjesno koje je izvan njegova nadzora, ovjeku je imanentan jezik kojim on ne raspolae (jezik (ga) govori), ovjeku je imanentna smrt nad kojom on nema nadlenost, ja se tvori oslovljeno licem da bezuvjetno prihvati njegovu nesvodivu razliku. No, prisjetimo se Calvinova Palomara, biti mrtav nije isto to i ne-biti. Bitak je in-diferentan prema ivotu i smrti.
Prema tipinom heteroesencijalnom obratu ovjek konstituira ono to ga konstituira i on je konstituiran onime to konstituira. Heteroesencijalizam ima antirealistiku varijantu: nije samo stvarnost konstrukcija, ve je i ova potonja plod krovne konstrukcije koja je inultimalinea nedokuiva. U ime se te krovne konstrukcije zagovara relativizam i pluralizam pojedinih konstrukcija. Npr., Lyotard raspad metanarativa dovodi u odnos s postmodernom ne uviajui da jednako postmoderna i raspad metanarativa mogu biti takoer nova krovna pripovijest. Taj je zahtjev za paralogijskom nesvodivou razlike krovna pripovijest postmoderne. Prema realistikoj varijanti heteroesencijalnosti, ne postoji samo stvarnost neovisno o nama, ve je ona uinak procesa, stanja, pojava koji su nam izravno nedokuivi i koje postoje neovisno o nama. Jedna izvedenica heteroesencijalistikog realizma je spekulativni realizam Quentina Meillassouxa. On odrie takvim procesima, stanjima i pojavama status konanog razloga i prvog uzroka zagovarajui njihovu apsolutnu kontingenciju. No, s druge strane, Meillassouxovo proglaavanja kontingencije apsolutnom u osnovi povlai apsolutizaciju kontingencije. Ukratko, tako sama kontingencija prestaje biti kontingentna, ili njegovim rijeima, hiperkaotina. Meutim, jedan od kljunih problema Aprslafinitude (2006) je ambivalentan odnos principa bezrazlonosti (le principe dirraison) i kontingencije: izostaje li konaan razlog zato to je kontingencija apsolutno nuna ili je kontingencija apsolutno nuna jer izostaje konaan razlog? Zato bi uope jedno povlailo drugo? Princip bezrazlonosti i nunost kontingencije ne povlae jedno drugo kao to se, s druge strane, kontingencija i determiniranost meusobno ne potiru. Za Leibniza prestabilirana harmonija i predodreenost nisu iskljuivali mogunost kontingencije i slobode, dapae, ove potonje su uvjet onih prvih. Ako je ukrtanje staza atoma kontingentan dogaaj, sve kasnije pravilnosti postaju kontingentne. Budui da je tako jedan dogaaj lien utemeljujueg poloaja pravilnost i otklon, odreenost i sluaj se indiferiraju. Mi moramo poi od kontingencije da svijet jest, od sluajnosti njegove egzistencije, umjesto od neproraunljive i hiperkaotine mogunosti da e biti drugaiji. To da e svijet biti drugaiji je upravo ono to jest; taj biti-drugaiji je aktualnost svijeta. *** Stoga se od ranog moderniteta izdvajaju tri teorijske destabilizacije. Prva je destabilizacija objekta koja ima svoje korijene u empiristikoj kritici pojma supstancije i kulminira u Kantovom kopernikanskom obratu od objekata prema uvjetima mogunosti iskustva. Otada je filozofija umjesto strukturom objekata zaokupljena strukturom reprezentacije koja pripada podruju subjekta. Objekti su potisnuti u podruje stvari-po-sebi koje su izvan ovjekovog iskustva dok je subjekt ogranien na fenomenalni svijet pojava. Poetkom su 20. stoljea filozofi poput Husserla ili Heideggera nastojali izbjei idealizam koji se inio neizbjenim u obratu prema subjektu. Mislioci poetkom 20. stoljea destabiliziraju subjekt u ime relacije izmeu objekta i subjekta, bitka i miljenja. Kljuno pitanje 20. stoljea nije kako se subjekt odnosi prema svijetu, ve kakav je karakter te relacije i koja se relacija moe uzeti kao primarna i izvorna.
Na primjer, Heideggerov je odgovor bio Dasein, Sartreov egzistencija, Merleau-Pontyjev percepcija i put, Derridaov razlika i tako dalje. Razvoj lingvistike i filozofije jezika koji je obiljeio 20. stoljee temelji se na pojmu relacije. Prolo stoljee je razdoblje relacije i moemo govoriti u relacijskoj filozofiji i relacijskoj teoriji. Ako je destabilizacija i de-supstancijalizacija objekata pokazala da objekti nisu neposredno dani, privilegiranje relacije je, s druge strane, pokazalo da i subjekt nema neposredan pristup sebi. Relacijska filozofija pokazuje da samo uronjeni u relaciju, ali da se sama relacija ne moe prikazati; relacija omoguuje pristup stvarnosti, ali je sama relacija nedostupna i nepredoiva, poput Kantova transcendentalnog objekta. Dasein je pred-teorijski i njegova ga teorijska reprezentacija liava autentinosti; ili svaka predodba jezika odmie od znaenja premameta jeziku. Meutim, Derrida je pokazao da sama relacija neminovno uvodi hijerarhiju. No, to je privilegiranje relacije izvreno upravo u ime impersonalizacije i deesencijalizacije subjekta. U posljednje vrijeme dva filozofska i teorijska pravca nastoje destabilizirati sam pojam relacije. Objektu usmjerena filozofija (object-orientedphilosophy) nastoji u filozofsko miljenje vratiti pojam objekta dok spekulativni realizam iznosi kritiku relacijske filozofije koju Meillassoux naziva korelacionizam. Objektu usmjerena filozofija istie da su podjela na subjekt i objekt, i relacija meu njima, mogui samo na temelju privilegiranju subjekta. Koliko god se potkopavala samo-dostatnost subjekta kroz pojam relacije, subjekt je i dalje obdaren svijeu, afektivnosti, ili udnjom kao predsubjektivnim stanjima koja ga stavljaju iznad svijeta objekata. Odnosno, koliko god subjekt bio izloen desubjektivaciji on je i dalje nadreen svijetu objekata. Relacijska filozofija samo hipostazira pojam subjekta prisutan u obratu prema subjektu s tom razlikom da se u ovom potonjem govori o subjektu izvan relacije, dok se u relacijskoj filozofiji govori o subjektu relacije. Odnosno, ako pojam relacije desubjektivira pojam subjekta on se vraa kao subjekt te desubjektivacije. Suprotno tome, objektu usmjereni filozofi tvrde, prvo, da je subjekt objekt meu objektima; drugo, uz relaciju izmeu subjekta i objekta postoje relacije izmeu samih objekata; tree, te relacije izmeu objekata ne svode se na relaciju izmeu subjekta i objekta. Relacije izmeu objekata su neovisne od relacije izmeu subjekta i objekta. *** Ali to mijenja taj obrat prema objektima? Svjedoili smo brojnim obratima u humanistikim znanostima: obrat prema jeziku, obrat prema slici, obrat prema afektu. Objektu usmjerena filozofija naprosto subjektivira objekt, ona opskrbljuje objekt sa subjektivnosti dok s druge strane objektivira subjekt pretvarajui ga u objekt. Tu je uzajamnu subjektivaciju objekta i objektivaciju subjekta Levi Bryant nazvao demokracija objekata imajui na umu slogan Iana Bogosta da sva bia jednako postoje, ali ne postoje jednako. Ipak, objektu usmjerena filozofija je druga forma desubjektivacije koju je uvela relacijska filozofija. Bryant upozorava da antirealizam i epistemoloki realizam svode pitanje objekta na pitanje u kakvoj je subjekt relaciji prema objektu i kako reprezentira objekt. Ontoloko pitanje to je objekt svodi se na epistemoloko pitanje kako znamo objekt, kako prikazujemo objekt.
Bryant predlae da se epistemoloki realizam zamijeni ontolokim realizmom koji bitak objekata nadreuje znanju o objektima. Ontoloki se realizam ne bavi znanjem o objektima, ve njihovim bitkom uvodei bezsubjektni objekt (subjectlessobject) nasuprot objektu koji se izvodi iz relacije prema subjektu. Ontologiju apsolutnih objekata koji nisu relativni na subjekt Bryant naziva ontikologijom (onticology). Ontikologija polazi od samo jednog tipa entiteta: objekata ime je ona ispranjena od subjekta i relacije izmeu objekta i subjekta. U ontikologiji su ovjek i povezani pojmovi poput kulture, drutva, subjekta tipovi objekata. U ontikologiji se nijedan entitet ne moe nadrediti ostalim entitetima stoga je ona plosnata ontologija (flatontology). Iako Bryant preko pojma povlaenja (withdrawal, G. Harman) odbacuje pojam relacije, ontikologija se pokazuje kao oblik destabilizacije subjekta. Ali, kao i u sluaju Meillassouxove koncepcije kontingencije, ta se dimenzija objekta koja je nesvodiva na subjekt ne moe apsolutizirati njezinom subjektivacijom. Objekt i subjekt nisu ravnopravni ili jednaki, ve indiferentni. *** Horkheimer i Adorno kau da prosvjetiteljstvo izjednaava ivo s neivim, dok mit neivo poistovjeuje sa ivim; ako animizam stvarima udahnjuje duu, kapitalizam postvaruje duu. No nije li i to prepoznavanje prosvjetiteljstva kao mita u osnovi prosvjetiteljski egzorcizam mitova? Dok primitivni ovjek predmete obdaruje moima koje postoje neovisno o njemu, moderni ovjek u proizvodima rada ne prepoznaje svoj vlastiti rad. Nakon eksternalizacije u kojoj se rad materijalizira u predmetima, predstoji internalizacija tog rada u kojoj se tui predmet prepoznaje kao tvorevina, djelo vlastitog rada, u kojoj vanjski predmet postaje unutarnji. Rad tako dolazi na mjesto Hegelova Apsolutna duha koji vanjsku stvarnost ne odvaja od unutarnje, u kojem objektivno i subjektivno postaje nerazluivo. Trebamo li tako shvatiti Marxa? Moda. Klasine marksistike interpretacije zahtijevaju tu internalizaciju koja prisvaja predmete rada. Na drugom su kraju mislioci poput Bataillea, Blanchota i Nancyja koji preko pojma razdjelovljenosti/radolihosti (dsuvrement) odbacuju eksternalizaciju rada u vanjskom predmetu u kojoj bi se okonao i dovrio rad negativnog. Kako ovi mislioci istiu, rad negativnog je u istoj mjeri usmjeren kako na vanjske predmete, tako i na samog ovjeka. U 1., 11. i 12. poglavlju se pokazuje kako se subjekt jednako razdjelovljuje kao to se i sam udjelovljuje u objektu. Meutim, problem je sljedei: iako se subjekt izlae razdjelovljenju on se opet udjelovljuje kao subjekt razdjelovljenja, kao to razdjelovljena zajednica postaje zajednicom razdjelovljenih ime se dokidanje imanencije na razini subjekta (uslijed Batailleove teze o meusobnom podrazumijevanju suverenosti i komunikacije) vraa u obliku imanencije same zajednice. Ukratko, slijedili klasini marksizam ili Bataillea, Blanchota i Nancyja ipak Marxovo miljenje zadravamo u okvirima Hegelova miljenja. Iskustvo fetiizma nije ni objektivno niti subjektivno. Ono to je u sredini roba koja nije predmet i fetiist bez samosvijesti dobiva status kvazi-objekta i kvazi-subjekta. Feti je u tom smislu kritika podjele na objekt i subjekt. Feti je teorijski problem samo ako se za polazite uzme ta prednost subjekta pred objektom.
Meutim, pojmovi poput fetia ne iziskuju dokidanje ili dekonstrukciju opreke izmeu subjekta i objekta, reprezentacije i materijalnosti; feti ih in-diferira. U fetiizmu subjekt oponaa ono to ga umrtvljuje. To je preokrenuti svijet Cailloisove mimikrije u kojem kukac oponaa svoj plijen kako bi ga umrtvio i ulovio; ovdje, naprotiv, plijen (radnik, potroa) oponaa vlastito stanje ulovljenosti, vlastitu 'zaplijenjenost i pasivnost. Radnik oponaa svoju razvlatenost, on vie nije onaj koji bi sebe trebao prepoznati kao subjekt rada ili subjekt razdjelovljenosti. Razvlatenost nije stanje koje treba prevladati prisvajanjem onoga to je uskraeno, ve prisvajanjem same razvlatenosti; pravi predmet prisvajanja je samo stanje razvlatenosti. Kao i svi teorijski pravci koji imaju emancipacijski naboj (feministika teorija, queer teorija, postkolonijalna teorija) i postmarksistika teorija ima problem to borbu za jednakost izmeu spolova/rasa/klasa nehotice pretvara u borbu za prevlast jednog spola/rase/klase nad drugim. Judith Butler u Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity (1990) uvodi feminizam bez subjekta razgovijetno povezujui tu koncepciju s marksizmom. Butler kae da se zahtjev za jednakou postavlja u ime rodnog identiteta kao da je on samorazumljiva kategorija. Tu vie nije rije o emancipaciji, ve itajui Gender Trouble iz perspektive Subjects of Desire: Hegelian Reflections in Twentieth-Century France (1987) borbi za poloaj gospodara. Marksizam je u istoj mjeri zahvaen tom borbom za prevlast po kojoj se emancipacija shvaa kao premjetanje iz poloaja roba u poloaj gospodara. Upravo takvo hegeliziranje Marxa objanjava neuspjeh socijalizma i komunizma koji su diktaturu proletarijata shvatili kao robove koji gospodare sobom okrutnije nego gospodar kojeg su svrgnuli, poput sinova iz Freudovog ogleda Totem und Tabu (1913). Uostalom, kao to su pokazali raspleti revolucija, problem svake drutvene preobrazbe sastoji se u tome da se vlada drugima. Stoga u 19. stoljeu, kako pokazuje Foucault u LHermeneutique du sujet (1981-1982), pravi predmet revolucije vie nije vladanje drugima, ve vladanje sobom, umjesto preobrazbe drutva tei se preobrazbi sebstva. Takvo shvaanje revolucije naputaju drutveni pokreti i formacije, ali ono ostaje ouvano u avangardnim umjetnikim pokretima 20. stoljea. S druge strane, pokuaj socijaldemokracije da se izbori za jednakost radnika u okviru drutvenog ureenja koje se temelji na nejednakosti sveo se na borbu za prava radnika; toboe, vie prava podrazumijeva slobodu. U tome se, na koncu, sastoje Marxovi prigovori socijaldemokraciji u Die Kritik des Gothaer Programms (1875). Ali taj se marksizam bez subjekta ne odnosi na postmoderni marksizam koji jednu klasu liava privilegije iskljuivog nositelja promjene vezujui promjenu upravo za izostanak identifikacije s odreenom drutvenom skupinom. Umjesto hipostaziranog subjekta klasinog marksizma, postmoderni marksizam uvodi subjektivnost koja se transverzalno, rizomatino raspruje po drutvenom tkivu: nomadizam (Deleuze i Guattari), mnotvenost (Negri), zajednica koja dolazi (Agamben) ili, pojam koji je izvan Spinozinog okvira potentita/potestas, singularna pluralnost (Nancy). Ali ta subjektivnost bez subjekta (Deleuze i Guattari, Negri), zajednica jedinstvenih koji nisu ujedinjeni (Agamben) ili singularnost i pluralnost bez pojedinanih individuua (Nancy) u konanici ostaje heteroesencijalistika relacijska kritika subjekta koji se u relaciji desubjektivira i ponovno subjektivira kao
nositelj relacije iji je uinak. Fetiizam, naprotiv, ne naznauje samo mogunost prisvajanja rada, ve mogunost postojanja predmeta neovisno od subjekta; rije je o mogunosti indiferentnog odnosa meu stvarima lienog svakog obiljeja pripadnosti. Tu stvari prestaju biti izraz subjekta i funkcija odnosa izmeu subjekata. *** Upravo o tome govori Ray Brassier u Nihil Unbound: Enlightenment and Extinction (2007) piui o negativnosti izmeu objekata koja je neovisna od odnosa prema subjektu. Objekt vie nije izraz znanja subjekta, on se osamostaljuje od subjekta koji ga uzima kao predmet znanja. Pa ipak, i Brassier suverenost subjekta samo zamjenjuje suverenou objekta. To kretanje od objekta, subjekta do njihove relacije i dalje sadri u sebi preokretanje hijerarhija, njihovo ponovno uspostavljanje. I ova destabilizacija relacije ne moe osporiti hijerarhiju a da pri tom ne uspostavi novu osporavanje i uspostavljanje tu ine par analogan onom Benjaminovom izmeu rechtsetzende Gewalt i rechtserhaltende Gewalt. Stoga, slijedei Benjaminov esej, tu nadraenost hijerarhijom, privilegijom, subverzijom treba obuzdati; presjei filozofsko-politiki vor sile koja uspostavlja i sile koja odrava zakon odrubiti konano glavu kralju, kako je to neko rekao Foucault budui da se u tom voru zakon sile opravdava silom zakona. Meillassoux s druge strane tvrdi da korelacionizam zatouje u prozirni kavez. Mi smo zatvoreni u izvanjskost kojoj nemamo neposredni pristup. Umjesto toga, je li mogua a-subjektivna danost bitka koja bi bila apsolutna prethodna toj danosti; je li mogu entitet bez miljenja. Ipak, kritika korelacionizma u osnovi je produetak samog korelacionistikog pokuaja da se subjekt nadomjesti impersonalnom, a-subjektivnom relacijom (relacija bez relacije). Drugim rijeima, spekulativni realizam je takoer oblik desubjektivacije karakteristian za relacijsku filozofiju. U 1., 8., 9. i 10 poglavlju taj prijelaz iz predmeta znanja koji je funkcija reprezentacije subjekta, ili, Althusserovim rijeima, sveden na predmet spoznaje u znanje predmeta, odnosno stvarni predmet, koji je neovisan od subjekta, pokuavam formulirati kao predmet1-feti-hijeroglif-predmet2. Tu predmet1-feti predstavlja kritiku klasine koncepcije spoznaje koja polazi od relacije izmeu subjekta i objekta pri emu je teite ili na subjektu ili na samoj relaciji. Tu se istie razlika izmeu predmeta i reprezentacije, ali je, meutim, iskustvo predmeta uvijek funkcija toga kako ga subjekt predoava, dok sam predmet ostaje nedokuiv. Ovaj potonji je trajno odsutan, javlja se samo posredno poput gorueg grma. Meutim, ta nepojmljivost, nezamislivost, neprikazivost i odsutnost su samo naini da se predmet-po-sebi postavi kao takav. Postavljenost (ontologija) ne svodi se na postavljanje (epistemologija). Stvar-po-sebi je problem samo iz perspektive epistemologije. Kantov kritiki projekt distanciranja od metafizike zapoinje s misterioznim entitetom, sa stvari-po-sebi. I taj se problem ponavlja u obratu prema objektu koji tako ostaje u korelacionistikom krugu. Meillassoux s jedne strane istie da konaan uzrok ne postoji, da je sve izloeno hiper-kaosu, da bi, s druge strane, tvrdio da se ini da se svijet ravna po utvrenim zakonima i da je zahvaljujui tome sve predvidivo. Reeno nam je da primarna svojstva postoje neovisno od subjekta budui da
se mogu matematizirati, dok se, s druge strane, emfatino proglaava postojanje hiper-kaosa u pozadini svijeta. Ako hiper-kaos moe unititi sve pa i sama sebe, kako bi mu se othrvala primarna svojstva; nisu li i ona podlona apsolutnom razaranju? Apsolutna kotingencija hiper-kaosa je, dakle, poput stvari-po-sebi zamisliva, ali nepojmljiva. Nakon dualizma privida i ideje, noumenalnog i fenomenalnog, Meillassoux uvodi dualizam izmeu hiper-kaosa i neposredne stvarnosti. Ako je primitivnim civilizacijama antropologija i etnografija 18. i 19. stoljea pripisivala nerazlikovanje izmeu predmeta i reprezentacije, moderni o predmetima znaju samo posredstvom reprezentacije to se u istoj mjeri odnosi na idealizam, realizam i materijalizam. Stoga se, s druge strane, hijeroglif-predmet2 odnosi na odbacivanje epistemologije polazei od definicije (prisutne u Vica, Hegela i antropologa 18. i 19. stoljea) hijeroglifa kao osjetilne bliskosti s predmetima u kojoj se ukida odnos izmeu subjekta i objekta. Hijeroglif, briui razliku izmeu reprezentacije i predmeta, ne prikazuje objekte, ve smjeta meu njih. Meutim, hijeroglif upuuje na mogunost koja se u modernitetu pripisuje iskljuivo subjektu: predmeti prikazuju; oni nisu samo objekt reprezentacije, ve prikazuju vlastitu prikazanost bez refleksije i konceptualnog identiteta, poput sinteze pojava i pojmova. Hijeroglif upuuje na to da je predmet subjekt svoje prikazanosti; poput ikona koji se u Peirceovoj semiotici izvodi iz ontoloke kategorije prvosti (firstness). Prvost je nulti semiotiki stupanj u kojem jo nije uspostavljena temeljna trijada reprezentamena, interpretanta i predmeta, odnosno subjekta, objekta i relacije. Ontoloka dijateza ne podrazumijeva samo da je subjekt i objekt miljenja, ve da je objekt ujedno subjekt miljenja (koji je neovisan od subjekta koji misli). U ontologiji indiferencije predmet2 se odnosi na predmet koji je subjekt vlastite nemogunosti objektiviranja stvarni predmet (Althusser), odnosno nemogunosti svoenja na predmet spoznaje. Tako se u podruju ontologije treba odgovoriti na Marxov etiki i politiki zahtjev iz Zur Judenfrage (1843) i Das Kommunistische Manifest (1846) o ukidanju privatnog vlasnitva koje pronalazi uporite u juridikoj (Locke), umjesto epistemolokoj (Descartes) koncepciji subjekta. Nije rije o premjetanju teita, ponovnoj distribuciji prednosti i nadreenosti izmeu objekta i subjekta, ve o njihovom in-diferenciranju. Ontologija indiferencije podrazumijeva razliku bez razlikovanja, relacije bez ko-reliranja, istost bez izjednaavanja, sinteze bez stapanja, disjunkcije bez razdvajanja. U toj se indiferenciji sastoji Palomarovo pitanje: nisam li komad, dio svijeta koji promatra druge komade, dijelove svijeta? Marxova kritika epistemologije sastoji se u prigovoru da se nejednakost izmeu objekta i subjekta prenosi u nejednakost izmeu samih subjekata. Stoga se uvena sintagma phantasmagorische Form odnosi na stvari bez ljudi, stvari emancipirane od njihovih tvoraca. Nije rije u povratku mita u prosvjetiteljstvo u kojem stvar premauje svog stvaraoca tu se ionako podrazumijeva borba ovjeka da pokori prirodu; ve o stvari koja je ravnoduna prema injenici da je napravljena i koja se stavlja u ravnopravan odnos prema ovjeku. Nije rije o prevladavanju ivoga neivim i neivoga ivim,ve o njihovoj ravnopravnosti. No, rijeje o ravnopravnosti u ontolokom, a ne etikom smislu; dakle, rije je o in-diferenciranju razlike izmeu stvari i ovjeka.To je indiferencija u kojoj relacija ne stvara korelate (poput
Nancyjevih koncepcija zajednice i singularno-pluralnog bitka). Sve postoji u relaciji, ali se ta egzistencija-u-relaciji (Peirceova Prvost) ne svodi na korelat. U in-diferenciranju razlike izmeu stvari i ovjeka, razlika izmeu njih ostaje, ali izostaje razlikovanje na objekt i subjekt, predmet i reprezentaciju. To nije ontologija koja polazi od hijerarhije bitka i bia ili dekonstrukcijska ontologija u kojoj hijerarhije jednako ovise o onome to je na njihovom vrhu i na njihovom dnu. To je ontologija indiferencije, ontologija bitka bez bia, bia bez bitka, u kojoj je sve apsolutno anarhino da moe stvoriti hijerarhiju i u kojoj je sve hijerarhizirano da postaje anarhino. Hijerarhija moe supostojati uz ono to je u njoj rasporeeno i to joj se protivi. U ontologiji indiferencije izostaje preokret, svrgavanje, uspostavljanje, ruenje, individualiziranje i ujedinjavanje. U indiferenciji red moe biti oblik nereda i obratno; prekoraenje oblik potvrivanja i obratno. U ontologiji indiferencije kozmos i kaos su apsolutno jedno. Svi se pojmovi i relacije zadravaju, ali rasporeivanje i hijerarhiziranje poput prestabilirane harmonije, sinteze, dokidanja, intersubjektivnosti odnosno dekonstrukcijsko de-hijerarhizranje izostaje. Pojmovi i relacije se indiferenciraju. Ian Bogost u Alien Phenomenology, Or, What Its Like to Be A Thing (2012) objanjava da flatontology svojom dvodimenzionalnou i dalje podrazumijeva odreeni raspored pa prema tome i pitanja kako se taj raspored ustanovljuje i po kojim kriterijima. Drugim rijeima, flatontology podrazumijeva i dalje oblik zakona a time i mogunost da neto bude izvan njega. Zato on predlae sitnu ontologiju (tinyontology) kao jednodimenzionalnu toku u kojoj se zgunjavanja sve to postoji, u kojoj ne postoji raspored koji bi se mogao podvrgnuti ili izvesti iz kakvog zakona. Ali tu se i dalje nered zamilja kao devijacija od reda. Kao to znaju itatelj Kafke, zakon uvodi nered, dok se odreeni red koji je na snazi ne moe pripisati nikakvom prepoznatljivom zakonu. Ovaj se potonji samo moe pretpostaviti na temelju nekog ve postojeeg reda. Nered zakona njegova nemogunost da totalizira podruje svoje primjene, s druge strane uvodi zakon nereda koji vlada iznimkama, gdje izvanredno stanje postaje pravilom. Prekoraenja, krenja pravila, rijetka susrea onih koji se suprotstavljaju zakonu, ali su povlastica onih koji ga provode. *** Ray Brassier u eseju Concepts, Objects, Gems (2011) zadrava Kantov kritiki projekt budui da on spreava da se podlegne Mitu neposredno danog (W. Sellars). S druge strane, Brassier nastoji odvojiti ontoloko pitanje onoga to jest i epistemoloko pitanje kako se zna da neto jest. Prema Brassieru, epistemologiju ne treba naprosto odbaciti ve je ponovno povezati s ontologijom. Odbaciti korelacionizam ne znai odbaciti i epistemologiju tu se Barssierova pozicija razlikuje od pozicije objektu usmjerene filozofije a dijelom i Meillassouxova spekulativnog realizma. Brassierova pozicija podsjea na Althusserov anti-empiristiki ontoloki realizam i anti-hermeneutiki epistemoloki relativizam, kako formulira Robert Paul Resch u knjizi Althusser and the Renewal of Marxist Social Theory (1992). Kao to sam pokuao pokazati u 5. i 6. poglavlju, Althusserova materijalistika teza se sastoji od ontolokog djela u kojem se polazi od apsolutne prethodnosti
predmeta pred miljenjem i epistemolokog djela po kojoj je stvarni predmet nesvodiv na predmet spoznaje. Rijeima Franoisa Laruellea, Althusserova materijalistika teza onemoguuje unilateralizaciju izmeu stvarnog predmeta i predmeta spoznaje. Ontoloki dio materijalistike teze onemoguuje epistemolokom da prijee u hermeneutiki relativizam, dok epistemoloki dio prijei ontolokom da prijee u naivni realizam (budui da se odbacuje identitet izmeu reprezentacija i predmeta). Slijedom toga, Brassier kae kako znati da jest podrazumijeva konceptualizaciju, ali ne i identitet izmeu koncepta i predmeta. No u 3. poglavlju pokuavam pokazati da je mogue znati da jest neovisno o znanju i znaenju reenica koje se upotrebljavaju. Stoga kod ideologije nije pitanje doprijeti do istine, ve kako nastaju forme djelovanja i miljenja koja odudaraju od ideologije ak onda i kad slijede obrasce te ideologije, to dolazi do izraaja u 7. poglavlju. Ali to ne znai da se obmana i opsjena rastjeruju u podruju izvjesnosti (Descartes) i predodreenosti (Leibniz). tovie, Leibniz je u Essais de thodice (1747) pokazao da dogaaji ostaju kontingentni koliko god bile odreeni: Astrainclinat, nonnecessitant. Drugim rijeima, odreenost i kontingencija se ne iskljuuju, kao to determinizam ne podrazumijeva prinudu. Ako se iz Leibnizove metafizike ukloni bog kao ono to totalizira sve mogue svjetove i optimizam o najboljem od svih moguih svjetova, neostaje nita to bi apsolutiziralo kontingenciju. U 3. poglavlju pokuavam dokazati da se odreenost i kontingencija meusobno ne iskljuuju. Naravno, nita se ne dobiva ako se Leibnizov bog zamijeni hiper-kaosom. Problem je to se kontingencija misli kao otklon, zamjetljiva devijacija, od oekivanog i predvienog slijeda dogaaja. Ta devijacija nije nuna da bi neki dogaaj bio kontingentan ili da bi slijed nekih dogaaja imao drugaiji ishod. Problem je dananje ljevice, zaraene fideizmom, da oekuje odreeni prijeloman dogaajnakon kojeg e sve biti drugaije. Uprtih oiju u horizont koji ostaje nepomian (a tko bi se to na njemu trebao pojaviti, kako Maljevi pokazuje Crvenom konjicom), oekujui neku razornu pojavu koja e sve uiniti drukijim, mislioci ljevice ne vide da je sadanjost ve postala drukija. Kad svrne pogled s budunosti na sadanjost, mislilac i ne primijeti da se ova potonja ve promijenila; zato on tvrdi da je sadanjost uvijek ista. Mislioci ili se spotiu o sadanjost, ili ne vide da se budunost koju oekuju ve dogodila ili se upravo odvija. Takva smjesa mesijanizma i milenarizma suvremeno miljenje ini potpuno neuinkovitim; poput Talesa koji se praen smijehom sluavke spotie o zemlju i pada u bunar dok istinu trai na nebu. Ako se nae miljenje ne kree samo od lanog prema istinitom, ve od manje prema vie vjerojatnom, ono to je drugaije, mogunost, ne treba smjestiti tek u neto to tek dolazi, to jo nije, ve i u ono to jest; drukije je ono to jest. To je bio razlog da Agambenovoj koncepciji potencijalnosti pridam istaknutu ulogu u knjizi. Da parafraziram Bretona, ivimo u svijetu u kojem se zvukovi nade jedva razlikuju od zvukova uasa. Nama je istanati uho, izotriti sluh ne, dakle, za nadu, ve za to jedva po kojem se ona razlikuje od uasa; nama je izotriti osjetila za tu minimalnu razliku (Badiou) izmeu nade i uasa.
Iva Rosanda igo
ene kao dramatiarke i ene kao dramske junakinje komparativna analiza suvremene hrvatske i najnovije srpske dramske knjievnosti
Izborom teorijskih tekstova, odnosno prijevodnih priloga objavljivanih od 2004. godine u asopisu Kazalite, hrvatskom se itateljstvu nastojala pribliiti tee dostupna (mahom amerika) literatura iz podruja suvremene knjievno-kulturoloke problematike. Nezaobilazna je u tom kontekstu i feministika teorija kazalita pa je odabirom teatrologinje Lade ale Feldman ovaj blok otvoren studijom teoretiarke Susan Bennett Povijest kazalita, historiografija i ensko dramsko pismo1 kojom poziva na reviziju, naknadno istraivanje i prouavanje kazaline historiografije upravo iz rakursa netom spomenute feministike misli.2 Takvu je, naime, usmjerenju u prouavanju povijest kazalita neophodna uspostava kriterija, injenica i pretpostavki za uniformiranjem novoga, suvremenoga dramskoga / kazalinoga kanona (usp. ale Feldman 2004: 74).3 Potrebu, dodue, za reinterpretacijom povijesti teatra i dramske knjievnosti, kao i razloge koji jo uvijek umnogome prijee prodor suvremena knjievno-kulturolokoga instrumentarija u hrvatsku (a slino je stanje i u susjednim zemljama bivega jugoslavenskoga teritorija) teatrologiju i dramatologiju, neemo ovdje preciznije
Pridodajmo kako je gore spomenuti tekst objavljen u zborniku ene, kazalite i izvedba, nove povijesti, nove historiografije (2000.), ur. Maggie B. Gale, V. Gardner (usp. isto). Izuzev asopisa Kazalite prijevodni, odnosno autorski prilozi na temu feministike teorije i kritike u nas su objavljeni uglavnom u tzv. alternativnim asopisima, poput primjerice Godina, Quoruma, Zore, Tree, Frakcije pa detaljnije o spomenutoj problematici u ale Feldman (2001: 49 50). 2 Zanimanje za reviziju povijesti knjievnosti iz onoga oita kojim se insistiralo na kritikoj valorizaciji ena pisaca otpoinje kao logina posljedica pokreta za enska prava tijekom ezdesetih godina prologa stoljea (usp. ale Feldman 1996: 30). 3 Detaljnije o komparativnu omjeru kulturnih praksi i antropoloke predispozivnosti rodnoga upisivanja historijskoga subjekta na kazalinu scenu, u ale Feldman 2001.
1
problematizirati. Stoga, ovaj pogled u suvremenu hrvatsku, odnosno najnoviju srpsku dramsku knjievnost izrasta u prvome redu iz naega interesiranja osobitostima dramskoga pisma netom spomenute manjinske grupacije, kao i iz nastojanja da analizirajui dramaturke postupke u tekstovima odabranih autorica upoznamo metode organizacije i strukturiranja enskoga svijeta, svjetonazora, identiteta. Neke nam misli u oskudnom izlaganju to ga u nastavku donosimo ipak valja istaknuti, drimo ih poticajnima jer otvaraju iroki prostor u kojem obitavaju do sada nedotaknuta pitanja koja pozivaju na detaljnije istraivanje i raspravu. Iz toga nam je razloga vano osvrnuti se upravo na stavove Susan Bennett koja u gore spomenutu tekstu upozorava kako je primjer najtemeljitije i najradikalnije promjene u studijima drame od ranih osamdesetih godina prologa stoljea (bio) ponovna orijentacija i reorganizacija dramskih, i openitije, knjievnih kanona kako bi ukljuili djela dotad iskljuenih manjina i, posebice, ena (2004: 75). Iskazi su to koji uistinu djeluju kao poziv za ponovnim ispisivanjem povijesti teatra i drame, no jednako su tako znaajni i u kontekstu onih misli o kojima e neto vie biti kazano u nastavku.4 Upozorava, potom, i na vanost revolucionarnoga sveska Renaissance Drama by Women: Texts and Documents (1996.), autorica S. P. Cerasano i M. Wynne-Davies, znaajnoga ne samo poradi injenice to su njime predstavljeni nedovoljno priznati dramski tekstovi pet autorica,5 nego i iz razloga to kroz svoj dopunski drugi dio sastavljen od historijske grae i izvora donosi podatke o enama kao glumicama, producenticama i gledateljicama pa se njime omoguuje duboki kulturni kontekst naega itanja tih istih tekstova (usp. isto). Prema tome, ene je mogue ili pak neophodno poimati ravnopravnim proizvoaicama i primateljicama kulture; one su imbenici koji se uzimaju u obzir u stvaranju ideja i ideologija (u isto). I, dakako, moemo posegnuti za bilo kojim povijesno-knjievnim razdobljem u kojemu je mogue pronai djela pisana iz pera ena i koja, pritom, zadovoljavaju potrebne estetsko-klasifikacijske uvjete za svrstavanjem u kanon pa ih je kao takve i mogue sagledati, odnosno potaknuti nova pitanja o tekstovima mukih autora iju smo knjievnost prethodno smatrali kanonskom ili cjelokupnom knjievnou odreenoga razdoblja. Hrvatska su, pak, dramatologija i teatrologija godinama percipirani kao posveeni prostor s njemu pripadajuom dominacijom (mukih) znanstvenika pa nam tvrdnje ale Feldman kako je u sferi nacionalne znanosti o kazalitu pitanje rodne razlikovnosti jo uvijek predmetom uenja, delegirano u sferu enske drugotnosti, te da shodno tome feministika dramska i kazalina teorija predstavljaju posve nedavno uvezeni novitet (2001: 47) jo uvijek djeluju posvema aktualnima. U kontekstu, dakle, nacionalne kazaline historiografije valja upozoriti na i danas prisutan otpor spram teorijskoga diskurza kojemu se manje-vie prijei ulaz u akademski (ali
Upozorava pritom na injenicu kako knjievnost renesanse, primjerice, vie nije bastion patrijarhata, nego prouavanje razdoblja u kojem su inovativne i snane ene pisale poeziju, dok su se neki muki pisci borili za stereotipove enstvenosti i muevnosti (Bennett 2004: 75). 5 Od ukupno est tekstova objavljenih u spomenutu izdanju. Jedan je, izuzev Elizabethe I., napisao mukarac, ali iskljuivo s namjerom da ga izvedu njegove uenice (usp. Bennett 2004: 75).
4
i tradicionalni) pristup prouavanju fenomena povijesti kazalita i drame. Poradi irine i spekulativnosti podruja to ih otvaraju mnogobrojni teorijski pravci, bojazan je od zapadanja u puko teoretiziranje bez konkretnih injenica u pozadini koje u konanici i pripomau formiranju jedne odgovarajue teorijske misli ba kao to i potonja omoguuje povijesno-znanstvenoj injenici vlastitu egzistenciju katkada sasvim razumljiva i opravdana. Iz toga razloga novija istraivanja sve ee sama po sebi i pozivaju na uspostavljanje ukazanoga kauzaliteta, ali kauzaliteta koji nastaje tek nakon utvrivanja i istraivanja historijske grae.6 Netom istaknuto podsjea, izmeu ostaloga, i na istraivanja Nadede ainovi koja progres u znanstvenoj oblasti objanjava prvenstveno napredovanjem u spoznaji. Muka, odnosno enska znanost o kazalitu i drami, oznaimo ih tek provizorno ovim sintagmama, predstavljaju u principu socijalne konstrukcije koje su, rijeima ove teoretiarke, i proces i proizvod procesa. Svaka socijalna konstrukcija implicira injenicu kako su se stvari mogle odvijati drugaije, a danas zapravo moda jae nego ikada znaenje ovoga pojma pokazuje tendenciju spram vlastita dekonstruiranja i razotkrivanja (usp. ainovi 2000: 8). Tenja tom ponovnu revidirnju, tj. interpretiranju pretendira s jedne strane prouavanju enske estetske prakse kroz povijest, a s druge insistira na proputanju znanstvenica u prostore koji su uglavnom ostali rezervirani za one superiornije pa samim time i monije. Antropolozi su, nadalje, ukazali na postojanje raznovrsnih sadraja rodnih konstrukcija u razliitim kulturama i povijesnim razdobljima, ali i u kojoj je mjeri binarna opozicija muko / ensko temeljni model organiziranja zajednica (isto).7 Asimetrija je meu navedenim parovima oduvijek postojala pa je znanost usmjerena na ukidanje socijalne konstrukcije kao jedinu cilju kojem bi trebalo teiti u nastojanju da se kao takva (asimetrina) i otkrije pa samim time i obezvrijedi njezina vanost od samoga poetka osuena na propast. Ono emu treba teiti, sloit emo se s ainovi, jest netom spomenuto napredovanje u spoznaji (isto). No, to se napredovanje (temeljeno na materijalistikom i prosvjetiteljskom uvjerenju) kojim se nastoji objasniti funkcioniranje socijalnih grupacija, posebice onih rodnih, mora
Kao jedno od vrlo spretnih rjeenja koje se u novije vrijeme nudi u izuavanju povijest kazalita jest spoj semiotike i kazaline historiografije, a o kojem je iscrpnije pisao Marco de Marinis u svojoj knjizi Razumijevanje kazalita obrisi nove teatrologije (2004). Susan Bennett, pak, iznosi vrlo otar stav spram tradicionalnoga prouavanja povijesti teatra pa je u tom kontekstu zanimljivo donijeti sljedee njezine stavove: Moda bi samo ne-povjesniar, koji je po definiciji sposoban za znatni promiskuitet to se asocira uz knjievnost i knjievnu kritiku, mogao zamisliti nekog povjesniara koji bi bio sposoban i za odanost nunosti i za vrijednost prie: to bi bio povjesniar koji kombinira teoriju i povijest, psihoanalizu i povijest, ne u istim tekstovima, nego istodobno. To se nee dogoditi dok god ak i najsamosvjesniji, analitiki bistri pisci ostaju unutar konceptualne sheme koja podreuje prianje prie nekoj matariji o dokuivoj istini i koja smjeta priu samo kao neto to se odnosi, u najboljem sluaju u asimptotikom odnosu, na snanije, mukije naine procjene (2004: 78). 7 No, sloit emo se s Felman i istaknuti kako su tragovi spolne diferencijacije (u znanosti, politici, kulturi, tj. bilo kojem drugom podruju ovjekova javna djelovanja) uzrok separatistikom autizmu (u Feldman 2001: 54). Razlika ostaje u domeni enigmatske istine koja je ujedno i ono to razdvaja i ono to privlai i spaja ljudska bia; ona nas vee jedna za druge dok nas otuuje, dok nam prijeti i dok nas dijeli jedne od drugih (Felman u isto).
6
odraavati u provjerljivosti, argumentaciji i istini (usp. isto, 9). Pod socijalnom konstrukcijom autorica podrazumijeva nain proizvoenja istine koja, kao potencijalna kategorija postoji i u znanosti o drami i kazalitu pa je upravo rodna perspektiva jedan od naina rjeavanja mainstream problema suvremenih drutvenih i humanistikih disciplina (isto). Iz navedenoga proizlazi kako je istinu mogue dokazati; nalazi se u proturjenostima, a otkriva u dvosmislenostima, postupcima razrjeavanja zbrke, pokazivanjima to su pretpostavke nekih stavova i gdje su slijepe pjege analize... (pa Janet Radcliffe Richards s pravom i upozorava) Ima mukaraca koji su posve jednako sposobni za korisno logiko razmiljanje i znanstveno istraivanje kao to su to ene (isto).8 Tako primjer izlaenja iz netom spomenutih mainstream okvira u kojima je godinama obitavala hrvatska znanost o knjievnosti predstavljaju danas ve dobro nam poznata nastojanja u revalorizaciji djela Marije Juri-Zagorke. Zaetke usmjeravanja istraivanja u pravcu feministike teorijske misli biljeimo u radu povjesniarke i etnologinje L. Sklevicky, koja je piui sa stajalita nove discipline za enski asopis Svijet u razdoblju od 1978. do 1989., u korpus serije portreta znamenitih ena uvrstila upravo spomenutu autoricu te na taj nain pridonijela revalorizaciji njezina knjievnoga stvaralatva i otvorila vrata velikom broju buduih istraivanja (usp. Jakobovi Fribec, http://www.zenstud.hr/MJZ_biografija. pdf ).9 S druge, pak, strane povijest drame i kazalita na ovim prostorima eksplicite ostavlja po strani svoju drugu / femininu dimenziju to alarmantno ukazuje na potrebu ponovnih, novih vrednovanja i sudova. Sve do konca osamdesetih godina prologa stoljea izuzev ne brojnih tekstova u zbornicima Dana hvarskoga kazalita i Krleinih dana u Osijeku o nekim slabije poznatim autoricama iz hrvatske povijesti, kao i radova jedne od znaajnijih zagovornica feministikoga pristupa u prouavanju drame i kazalita, spomenute Lade ale Feldman u
U kontekstu onih nastojanja koja se inkluzijom feministike kritike u prouavanju drame i kazalita nastoje postii, ale Feldman, pak, smatra kako je jedan od ciljeva feminitike kritike u usmjeravanju pozornosti na one nedovoljno istraene tragove to i ne moraju iskljuivo biti povezani s politikim aktivizmom (usp. 2001: 54). Kritika to je feministika teorija upuuje odnosi se tako manje na politiki proitane artefakte, a vie na vlastito diskurzivno okruje, u okrilju kojega se ta teorija bori i za vlastitu razlikovnost, znajui da se potonja ne moe ucrtati osigurana kakvim neprijeporno naprednjakim, politiko-programatskim, ideologijskim zaleem borbom za enska prava koje bi joj jamilo toliko osporavani legalitet, nego da je mora izboriti osobno odgovornim istupima koji e njegovati duni sluh za sve svoje dojueranje i dananje sugovornike, s ove i one strane nacionalnih, disciplinarnih i rodnih pregrada (isto, 54 55). 9 Spomenimo tek uzgred kako tijekom ezdesetih godina dolazi i do vrednovanja njezine novinarske djelatnosti, zahvaljujui prvenstveno radu J. Horvata (Povijest novinarstva Hrvatske (17711939) 1962.) prema kojem se ona dri prvom politikom novinarkom u Jugoistonoj Europi s poetka 20. stoljea. Potom, sedamdesetih godina I. Hergei objavljuje njezina sabrana djela, a osamdesetih je godina zahvaljujui S. Lasiu predstavljena kao znaajna knjievnica u povijesti hrvatske knjievnosti (Knjievni poeci Marije Juri Zagorke Uvod u monografiju, 1986). O suvremenoj percepciji Zagorkina knjievnoga stvaralatva iz perspektive feministike kritike i rodnih studija, detaljnije u Neznana junakinja: Nova itanja Zagorke (2008), Zbornik radova sa znanstvenog skupa Marija Juri Zagorka ivot, djelo, naslijee, odranog 30. studenoga. i 1. prosinca 2007. u Zagrebu u okviru Dana Marije Juri Zagorke. Uredile Maa Grdei i Slavica Jakobovi Fribec, Zagreb, 2008.
8
recentnoj dramatoloko-teatrolokoj literaturi jo uvijek umnogome prednjae istraivanja usredotoena na tzv. muko dramsko stvaralatvo. Jedino se, valja dodati od 1999. godine u primjerice asopisu Frakcija zapoelo s objavljivanjem nekih temeljnih teorijskih tekstova na temu teorije enskog kao kulturolokog ili pak psihoanalitiki protumaivog konstrukta (pa su hrvatski kritiari i teatrolozi, dakako, i umjetnici Govedi, Gattin, Buljan, Wurzberg, Luki, Marjani, Filipovi) na postavljeni im uredniki izazov imali to rei (ale Feldman 2001: 49 50). Zanimanju je, dakako, za feministiku teorijsku misao to je u hrvatskoj znanosti o drami i kazalitu ipak evidentno od sredine osamdesetih godina 20. stoljea umnogome pridonijela i situacija u dramskoj produkciji, koja od osobito druge polovice devedesetih godina pa sve do danas evidentira znaajni porast spisateljica.10 Svjedoe tome ne samo dvije objavljene antologije suvremene hrvatske drame, ona Jasena Boke (Nova hrvatska drama. Izbor iz drame devedesetih) iz 2002., i Lea Rafolta iz 2007. godine, nego i Antologija najnovije srpske drame Vesne Jezerki i Svetislava Jovanova iz 2006. godine. Ovom emo se prilikom uglavnom zadrati na nekim temeljnim dramskopoetikim specifinostima tekstova objavljenih u spomenutu Rafoltovu Odbrojavanju, odnosno srpskoj Predsmrtnoj mladosti11 i to, kako emo nastojati dokazati, prvenstveno iz razloga to je rije o tekstovima koji otkrivaju eksplicitnu podudarnost u nekim temeljnim stilskim, jezinim, anrovskim, uope kulturalnim osobitostima dramskoga pisma.12 No, kako je rije o antologijama kojima se prezentiraju i tekstovi pisani mukom rukom, skloniji smo zakljuiti kako je inkluzija enske drame u suvremeni kanon u principu provedena prema kriteriju generacijske srodnosti koju karakteriziraju openiti svjetonazorski koncepti lieni optereenosti politikom tematikom. U ovoj usporednoj analizi, meutim, o generacijskoj podudarnosti moemo govori I Lada ale Feldman upozorava kako se na pozornicu Kazalita &TD koncem devedesetih godina uspeo ne samo itav mali val autorskih i mitskih enskih imena, od Lade Katelan i Gige Barieve, Caryl Churchill i papese Ivane, preko Asje Srnec Todorovi, novopridole Ivane Sajko, do Maje Gregl, Alme Mahler i Ivice Boban, ili Petre von Kant Dubravke Crnojevi, nego su se uz njih pomolile, i katkad uspjele, katkad neuspjele, ali u svakom sluaju nesvakidanje dramaturke i kazaline poetike preinake (2001: 50). 11 Ova se Antologija razlikuje od dva, kako navode Jezerki i Jovanov, najznaajnija izbora suvremene srpske drame objavljena tijekom sedamdesetih, odnosno osamdesetih godina 20. stoljea (to su ih priredili Slobodan Seleni i Vladimir Stamenkovi) upravo iz razloga to se ovim potonjima nastojalo obuhvatiti cjelokupno srpsko dramsko stvaralatvo nakon Drugoga svjetskoga rata (usp. 2006: 5). Predsmrtna mladost, pak, u sredite interesiranja postavlja vrlo kratko razdoblje (posljednjih pet godina prologa i prvih pet godina novoga stoljea) (usp. isto). Drugi se dio Antologije, Istorija & iluzija, odnosi na razdbolje od 1995. do 2005. godine. No, dramske tekstove uvrtene u ovom dijelu potpisuju autori (Duan Kovaevi, Stevan Koprivica, Neboja Romevi, Goran Markovi, Svetislav Basara) i autorice (Vida Ognjenovi i Marija Karaklaji) koji su desetljeima prisutni u teatru kao redatelji, pedagozi ili teoretiari drame (usp. Jezerki, Jovanov 2006a: 5). No, ovom se prilikom, u nedostatku prostora ali i onih kriterija to su uvjetovali uredniki odabir, na tekstove spomenutih autora neemo preciznije osvrtati. 12 Spomenimo ovom prilikom kako u predgovoru svoje Antologije i Boko pie o dvama nezaobilaznim fenomenima koji su obiljeili hrvatsko dramsko pismo devedesetih godina. Rije je, naime, o pojavi s jedne strane glumaca, a s druge ena u ulozi dramskih autora (usp. 2002: 23).
10
ti tek u kontekstu enskoga dramskoga pisma iz razloga to su u Rafoltovu izboru ogledne suvremene hrvatske drame, a za razliku od Predmsrtne mladosti uvrteni i autori poput primjerice Milka Valenta (Gola Europa), odnosno Borisa Senkera (Fritzspiel) koji generacijski ipak odudaraju od spisateljica roenih u razdoblju od ezdesetih godina prologa stoljea. Evidentna ekspanzija ena u suvremenu dramsku stvaralatvu upuuje na zakljuak kako su njime autorice potaknute bilo samosvijeu, bilo toliko ukazivanom potrebom za izjednaavanjem rodovskih determinanti, bilo pogodnim povijesno-politikim trenutkom ipak utjecale na oblikovanje jednoga novoga i drugaijega kulturoloka obrasca. Jednako tako, svojim su spisateljskim aktivizmom utjecale i na formiranje socioloke, uope ideoloke slike kojom se eventualno mogu poljuljati tradicijom ustaljeni kanoni patrijarhalne politike i kulture, dominantne (mahom poradi geografskih specifinosti pa samim time i mentaliteta) upravo na balkanskom podruju. Netom izneseno upuuje na antagonistiku tvrdnju kojom se sugeriraju stavovi prema kojima su suvremeni antologiari odluili uvrstiti u kanon autorice s jedne strane iz evidentne enske superiornosti (koju je iz toga razloga i nemogue nijekati), a s druge poradi netom ukazanih generacijskih preklapanja to sami po sebi pozivaju na poredbeno itanje. Iz toga razloga i izdvajamo injenicu kako je broj tekstova potpisanih rukom ena u ovim dvjema antologijama tek neznatno manji ili, u drugom sluaju, one ipak prevladavaju. Tako u Odbrojavanju od ukupno deset tekstova njih etiri potpisuju ene (Tena tivii,13 Asja Srnec Todorovi, Lada Katelan, Ivana Sajko), a u Predsmtnoj mladosti omjer je daleko zanimljiviji budui da je od ukupno sedam uvrteno ak etiri dramska teksta najmlaih srpskih dramatiarki (Biljana Srbljanovi, Milena Markovi, Milena Bogavac, Maja Pelevi). Ono to spomenute spisateljice, pak, povezuje s mukim autorima odnosi na jedinstveno osjeanje prema svijetu u kojem i s kojim ive. Obje su rodne kategorije sumnjiave spram aktualnih institucija i autoriteta pa openito miljenje kako ne postoji nijedan dan u ivotu njihovih junaka u kojem svijet nije bio iaen (Jezerki, Jovanov 2006: 6) drimo u potpunosti prihvatljivim i primjerenim. Potrebno je, nadalje, istaknuti kako i meu autoricama zastupljenima u Odbrojavanju, odnosno u Predsmrtnoj mladosti uoavamo generacijski raskorak. Po13
Njezina je drama Nemre pobje od nedjelje uvrtena i u spomenutu Bokovu Antologiju. Osvrnuvi se, pak, na dvodijelnu Hrestomatiju novije hrvatske drame Borisa Senkera, a kojom je obuhvaeno razdoblje od 1895. do 1995. godine, Boko je iznio jo jednu nadasve interesantnu injenicu. Naime, u Senkerovim su Hrestomatijama od ukupno sedamdeset zastupljenih dramskih autora, samo etiri spisateljice pa injenica da se u protekloj dekadi dramskim pisanjem bavio niz uglavnom mladih autorica (Asja Srnec-Todorovi, Martina Anii, Ivana Bakari, Milica Luki, Maja Gregl, Tatjana uput-Raponja, Ivana Sajko, Ana Tonkovi, Tena tivii) koje su po prvi puta u povijesti hrvatskoga kazalita bile bitno zastupljene i u repertoarima hrvatskoga kazalita i koje u dramu nisu ule sluajno i prijevremeno, otvara vrata mnotvu zanimljivih dramaturkih i sociolokih prouavanja. injenica da su od sedam drama u ovom izboru ak tri napisale ene nema nikakve veze s nekakvom politikom / spolnom korektnou autora izbora, nego ukljuivo s njihovom dramskom i scenskom kvalitetom (Boko 2002: 24).
tonja okuplja takozvana tri uzastopna vala povezana nekim zajednikim (dramaturkim, estetikim, svjetonazorskim) obiljejima. Poetak tih novih stremljenja otvara Biljana Srbljanovi (1970), drugom valu pripada Milena Markovi (1974), dok su najmlae one autorice roene krajem osamdesetih Maja Pelevi i Milena Bogavac (usp. isto). Prema tome, u Rafoltovu su izboru zastupljene autorice roene u razdoblju od poetka ezdesetih do poetka sedamdesetih godina prologa stoljea ve afirmirane na hrvatskoj, ali i meunarodnoj dramskoj i kazalinoj sceni. U kontekstu je najnovije srpske drame situacija ipak neto drugaija. Naime, afirmacija se opusa Biljane Srbljanovi, a donekle i Milene Markovi odvijala kroz promociju na srpskim scenama, ali i posredstvom inozemnih uspjeha i priznanja. Ostale autorice tek angairanjem na brojnim radionicama, alternativnim projektima i u multimedijalnim prostorima (suradnjom primjerice na Projektu NovA DramA/NADA) postepeno dospijevaju u centar panje kazalinoga mainstreama (isto).14 Komparacija nam ovih tekstova ukazuje postojanje zanimljiva preklapanja, i to kako u nekim temeljnim jezino-komunikacijskim paradigmama, tako i u poimanju dramskoga prostora, dramskoga lika te, osobito enskoga (dramskoga) tijela. Dramsko emo stvaralatvo spomenutih autorica oznaiti enskim pismom te ga nastojati predstaviti u prvom redu kao vrijednosnu kategoriju (usp. ale Feldman 1991: 30). Pristupiti emo mu kao interpretacijskom, kritiarsko-teorijskom konstruktu koji e nam, napokon, i omoguiti da netom spomenute tekstualne osobitosti pozitivno i dokaemo.15 Dakako, ensku poetiku / estetiku neemo u potpunosti odvojiti od one muke, i to prvenstveno iz razloga to drimo kako je takve radikalne poteze u principu neopravdano, odnosno nemogue podvlaiti. Iz toga razloga tekstovima koje ovdje nastojimo kritiki interpretirati pristupamo kao pismu koje tvori zasebni knjievni korpus, s njemu pripadnim karakteristinim povratnim motivima, temama, simbolima, stilovima, strategijama, povijeu, anrovima, intencijama, idejama... (isto). Gotovo svim je dramama zastupljenima u ovim dvjema antologijama (Nemre pobje od nedjelje Tene tivii, Odbrojavanje Asje Srnec Todorovi, Prije sna Lade Katelan, ena-bomba Ivane Sajko, odnosno
Generacijsku poveznicu s ovim treim valom srpske dramske knjievnosti moemo povui s onim autoricama / autorima prezentiranima u asopisu Nova Istra Istra (godite VI, br. 4, 2001/2002). Rije je o rubrici Najmlai hrvatski dramatiari koja, prema izboru Nedjeljka Fabrija, donosi tekstove dramatiarki i dramatiara roenih u razdoblju od 1971. do 1982. godine: Dora Delbianco (Dirigent), Milijan Ivezi (Pria iz zaljevskog rata), Ivana Ivkovi (Off-line), Vanja Obad (Guva u esnaestercu), Olja Lozica (Na istom putu). 15 Lada ale Feldman, naime, upozorava kako sintagmu ensko pismo jo uvijek ne razumijevamo kao kritiarsko-teorijski konstrukt, interpretacijsku paradigmu koja ne pokuava neku tekstualnu kakvou pozitivno dokazati, nego se njome slui kao mogue plodotvornom pretpostavkom osobite vrsti dijaloginoga sueljenja s tekstom (ili kazalinim dogaajem) (2001: 51).
14
Beogradska trilogija Biljane Srbljanovi,16 Paviljoni Milene Markovi,17 NORTH FORCE Milene Bogovac,18 te Pomorandina kora, Maje Pelevi19) zajednika usredotoenost na suvremene prie iz urbanoga miljea s nerijetko upravo mladim ljudima (vrnjacima autorica) kao njihovim junacima (usp. Jezerki, Jovanov 2006: 6). Socio-kulturno ozraje kojemu pripadaju uvjetuje i uporabu leksika koji se otkriva kao promiljeno oskudan i ogoljen, generacijski ifriran i estok pa takav djeluje kao neophodno sredstvo u realizaciji dramske dogaajnosti. Stoga, u kontekstu najnovijega srpskoga, a to drimo u potpunosti primjenjivom tvrdnjom i u oblasti suvremenoga hrvatskoga dramskoga pisma, Jezerki i Jovanov podvlae sljedei zakljuak: ... svijet koji je tim junacima dosuen, ovdje i sada, ukazuje se prvenstveno kao jezik ija im znaenja neprestano i nepovratno izmiu. S obzirom na to da jeziki sloj predstavlja onaj neophodni, prvi i posljednji parametar dramske cjelovitosti i scenske istinitosti, nimalo nee biti pretjerana tvrdnja da drame koje ine ovaj izbor, na krajnje upeatljiv i provokativan nain otjelovljuju duh vremena u kojem ivimo (isto, 8). Intimni, nadalje, okvir jednostavnih ivota postaje jedini mogui prostor u kojem se junaci ostvaruju, ali i nametnuti horizont njihove izgubljenosti, agresije ili beznaa (isto, 7). Usamljenost, oajanje i odsustvo smisla prezentiraju se kroz motiviku emotivne autistinosti, izoliranosti, moralne zbrke, trivijalnih konvencija, ili, pak, medijske histerije (usp. isto). Nisu, nadalje, strane niti intertekstualne relacije (primjerice u drami Prije sna Lade Katelan, ali i interpolacija lika Dobre vile u Odbrojavanju Asje Srnec-Todorovi) kojima se sugeriraju nadrealni, bajkoviti imaginarni prostori to djeluju kao svojevrsna premosnica izmeu sna i zbilje
Drama je izvedena u Jugoslavenskom dramskom pozoritu u reiji Gorana Markovia, a nakon izvoenja druge drame Porodine prie (1998, Atelje 212, reija Jago Markovi) i osvajanja Sterijine nagrade za dramski tekst na Pozorju iste godine, otpoinje kontinuirana svjetska afirmacija njezina dramskoga opusa (2006: 10). 17 Za dramski je tekst Paviljoni ili Kuda idem, odakle dolazim i to ima za veeru na natjeaju za dramske tekstove s prostora bive Jugoslavije osvojila posebnu nagradu. Ova je drama premijerno izvedena u Jugoslavenskom dramskom pozoritu u reiji Alise Stojanovi (travanj, 2001.), a izvedena je i u Makedonskom narodnom pozoritu u reiji Srana Janiijevia. Potpisuje i sljedee dramske tekstove: ine, Brod za lutke; zbirke poezije Pas koji je pojeo sunce (2001.) i Istina ima teranje (2003.). Prva je dobitnica Nagrade Borislav Mihajlovi Mihiz za dramsko stvaralatvo 2005. godine. Detaljniji podaci izvoenja njezinih drama i ostalim biografskim zanimljivostima u 2006: 56. 18 Drama izvedena u reiji Jelene Bogovac u Bitef teatru. Napisala je i tekstove Crvena: seks i posljedice (Bitef teatar, reija Jelena Bogavac), TD ili prva trojka (objavljen u asopisu Teatron), Svi drugi ( jednoinka, Nacional Teatret, Oslo), The Overperformance ( jednoinka na engleskom, predstavljena u okviru projekta EUROPA AM PARK Teatarskoga bijenala, Wiesbaden, Njemaka), Fake porno (omnibus pisan sa J. Bogavac, M. Pelevi i F. Vujoeviem; Bitef teatar, reija: Jelena Bogavac); Dragi tata (JDP, reija: Boris Lijeevi); Bajka o elektricitetu (Pozorite lutaka Pinokio, reija: Jelena Bogavac). Detaljnije u 2006: 88. 19 Izvedene drame: Escape (Bitef teatar, Beograd, 2004, reija: Jelena Bogavac); Ler (NP Subotica, 2005, reija Slaana Kilibarda; MTM Mostar, 2006, reija Milo Lazin); Fake Porno (Bitef teatar, 2005, reija Jelena Bogavac); Budite Lejdi na jedan dan (Bitef teatar, 2005, reija Ksenija Krnajski); Belgrad-Berlin (Wolksbhne Theater, Berlin, 2005, reija Predrag Kalaba); Operation emotional verbalisation (West Yorkshire Playhouse, Leeds, 2004); Pomorandina kora (Atelje 212, Beograd, travanj, 2006, reija Goran Markovi). Zanima se i teorijom izvedbene prakse, odnosno performansa pa detaljnije u 2006: 226.
16
(Detoni-Dujmi 2006: 236).20 Takvo je dramaturko ozraje ostvareno specifinim komunikacijskim relacijama to se realiziraju monolokim dionicama, a nerijetko, preuzimajui formu kraih pripovijesti i crtica (kao npr. Pomorandina kora Maje Pelevi) rue tradicionalne klasifikacijske okvire unutar kojih egzistiraju, izmeu ostaloga, i dramski oblici. Iz tog nam je razloga i zanimljivo istaknuti sljedei primjer organizacije dramske komunikacije: Sa tvoje desne strane u restoranu nalazi se mladi brani par u normalnom graanskom braku, sa dvoje male dece. Ti sedi sama za stolom i pije kafu. Mislim da to nije dobra ideja. Ali nisi imala nita protiv prole godine. Ne mogu sama sa decom. Dva dana? Tri. Pozovi mamu. Mama je bolesna! Ali ovo je obiaj. Ne dolazi u obzir. Draga! Molim? Zna da ti uvek dOnesem neto lepo sa puta. Znam. A ovaj put u jo lepe. Ajde da se ne svaamo. Je l ok. Dobro ajde ali samo tri dana. Zvat u te svakih pola sata. (....) (M. Pelevi, Pomorandina kora, iz sedmoga prizora Veite ga za ceo ivot, str. 241.) Osobitost je to koju sugerira i ena-bomba Ivane Sajko21 pa ovaj dramski tekst postaje, rijeima Detoni-Dujmi, tekstualna i prezentacijska provokacija, nerazrjeiva anrovska zagonetka zamiljena kao pretapanje dramskih monologa s pjesmom u prozi, poemom, noveletama, crticama i sl. Negdanji sukob mukih i enskih maski s
Pria je to, upozorava Detoni-Dujmi, koja se konstantno obnavlja i raste u nastavcima, poput svojevrsnoga verbalnoga rituala, nalik na igru kojom se provjerava pamenje, svojevrsno je uvjebavanje sindroma Trnoruice, a slui kao efektno poetizarni provodni motivi s neizvjesnim razrjeenjem: moebitni dolazak nepoznatoga nekog kao mogueg spasa, buenja ostaje u trajnom iekivanju (2006: 236). 21 Nastojanje za ruenjem kanonskih anrovskih odrednica osobito dolaze do izraaja u njezinoj knjizi objavljenoj 2011. godine Trilogija o neposluhu. Prvi tekst Uvod u disjunkciju zapravo je simbolika najava negiranja tradicijom uspostavljenih konvencija i to posredstvom relativiziranja osnovnih logikih funkcija brojevnoga sustava. Pojednostavljeno, disjunkcija je binarna operacija (dva ulazna parametra) zadana pravilima i istinita je ako je bilo koji od operanda istinit. etiri dramska teksta uvrtena u ovu trilogiju ukazuju na neistinitost zadanih parametara pa samim time naruavaju ne samo logiku organizaciju ove knjige, nego i egzistenciju tradicijom ustaljenih dramskih oblika.
20
arhetipski zadanim ulogama pretvorio se u soliranje glasova koji unato prijedlogu u najavi (monolog u kojem sudjeluju ena-bomba, bezimeni politiar, njegovi tjelohranitelji i ljubavnica, bog i zbor anela, jedan crv, Mona Lisa, dvadeset mojih prijatelja, moja majka i ja) ostavljaju otvorenim za sustavno odgonetanje izazovno pitanje: tko govori? (isto, 236 237). Izuzee oznake likova u replikama, odnosno naznaivanje tek provizornih razlikovnosti (Mladi A, Djevojka A, Mladi B, Djevojka B Asja Srnec Todorovi Odbrojavanje) ne utjee samo na relativiziranje njihova identiteta, nego i ublaava zbir strukturnih funkcija prilikom promjene i stabiliziranja situacija (usp. Pfister 1998: 244).22 Takva dramaturka organizacija a priori umanjuje znaaj razvoja radnje pa se egzistencija dramatis personae utemeljuje u stanjima i dramskim situacijama koje nastaju kao rezultat osobite konstitucije likova nadograene, dakako, osobitostima komunikacijske paradigme. Nerijetko, kao primjerice u eni-bombi dijaloke sekvence prizivlju elemente teatra apsurda ime Sajko, izmeu ostaloga, vjeto razlae i ratnu problematiku:23 ... Dvanaest minuta i trideset i est sekundi? Je li to dovoljno da ovjek izmisli neto manje banalno i nespretno od uobiajenih prometnih nesrea, elektrine struje u kuanskim aparatima, crjepova to klize s krovova, loe prehrane i neoekivanih bolesti?... U mislima bih se oprostila s ljudima koje sam poznavala... Moda bih mogla lei na sunce i zatvoriti oi... Nita, vjerojatno bih samo disao... (...) Odbrojavao bih ih. (...) Najprije bih krepao od smijeha radi onih trideset i est sekundi, zatim bih se smjesta upucao jer emu ekati i gubiti vrijeme... (...) (I. Sajko, ena-bomba, str. 523 525). Slinih primjera u kojih se zanemaruje radnja zasnovana na kauzalnosti nalazimo i u tekstovima ostalih srpskih autorica. No, taj diskontinuitet ipak pokazuje bitna odstupanja u odnosu na ve gore spominjanu dramu apsurda jer polazei od zajednikoga osjeanja svijeta kao izobliene cjeline, autorice (specifinost je to, dodue, i tekstova pisanih mukom rukom) dramsku strukturu tretiraju isprepliui mreu satkanu prvenstveno od subjektivnih stavova, emotivnih stanja ili fantazija dramskih likova (usp. Jezerki, Jovanov 2006: 8).
22 23
O emu detaljnije u Pfister 1998: 290 295. Potvruje to i Detoni-Dujmi zakljuivi kako se u simultanizmu i sveopoj zbrci glasova i iskaza naziru obrisi subverzivna autorskoga glasa koji se poistovjetio s figurom politike teroristice i najavio specifinu ars poetica u nastajanju: sve se moe / mora izgovoriti jer sve je mogue podvrgnuti destrukciji pa i najstranijoj kataklizmi... (2006: 237). U kontekstu je ratne tematike u srpskoj dramskoj knjievnosti ekvivalentna produkcija Biljane Srbljanovi, no spomenutom se komparacijom ovdje neemo preciznije zanimati. Detaljnije o ovoj temi vidi u Govedi 2005.
Bilo kako bilo, likovi su, a karakteristino je to gotovo svim spomenutim tekstovima, prezentirani kao sjecite kontrastnih i korespondentnih odnosa (Pfister, isto) koji nisu unaprijed zadani, nego se konstituiraju nizanjem govornih dionica. Otuda i dominacija stanja, liavanje ideolokih primisli i povijesnih aluzija. Radnja se zainje kao odbacivanje svih vrsta Velikih Pria: nacionalnih mitologema, otvorenog socijalnog angamana, klasinog obiteljskog sukoba. Ako obitelj i postoji kao djelotvorni inilac, ona se ve nalazi u fazi raspadanja (Paviljoni); mnogo ee se javlja kao puka formalna naznaka (Beogradska trilogija), skup krhotina znaenja i aluzija (Pomorandina kora), zamijenjena nekim alternativnim kolektivom (North Force) (isto, 7). Skupine odreenih lica u ovim komadima gotovo uvijek zadobivaju odreenu kombinaciju razlikovnih osobina koji se rastvaraju u opreci ensko-muko pa nam takva organizacija olakava ulazak u sferu propitivanja identiteta junakinja.24 Jednako tako, autorice manje-vie solidno poznaju pa i koriste feministiki teorijski instrumentarij. Nerijetko, ovi tekstovi ulaze u intertekstualni odnos s tim istim teorijskim miljenjem kojega se u pojedinim sluajevima nastoji ironizirati, obezvrijediti, preokrenuti hijerarhijski uspostavljene vrijednosti, a to uostalom i potvruju primjerice Paviljoni Milene Markovi, osobito dijalog Lepe i Kneza: KNEZ: ... Nemoj da plae, majku mu, Lepa, to me izluuje... Nemoj da plae, onesvestiu te, Zore mi moje, utnuu te... Nemoj... Sedi! LEPA: Ja se trudim. KNEZ: Znam, debela... Aj, popi neto. LEPA: Trudim se. KNEZ: Prvo, Lepa, sva si kljakava. To je istina. Tebe tvoj Knez voli i ako bi te neko runo pogledao, Lepa, jebo bi mu kevu na rafciger! Ali ja moram da te kritikujem, Lepa, majku mu, da se trudim da oplemenim ivot. Vidi, ovek mora da napreduje. To je ono to ti ja priam. Ti, Lepa, napreduje samo u guzici. (...) (str. 63.) Replike su to koje prizivlju vladavinu kraljevstva mukaraca u kojem je enino miljenje iz razloga to se ne uobliuje ni u kakav plan, to nije djelotvorna i to se hvata u kotac samo sa slikama i rijeima (pa zato bez ustruavanja i prihvaa pro-
24
Analogno je to Pfisterovu modelu nadahnutu pravilima poznatima iz igre aha: Pojedina figura u ahu definira se u okviru skupine svih figura i moe se opisati samo kao ukupnost relevantnih korespondentnih i kontrastnih odnosa prema drugim figurama. Lovcu i kuli je zajedniko to da se pojavljuju u parovima, da se mogu pokretati u etiri smjera i preko vie polja, a razlikuju se u tome to se lovac vue dijagonalno, a kula horizontalno i vertikalno. U osobini parnosti slae se lovac i sa skakaem, a u opreci je prema pjeacima, kao i prema kralju i dami. Sa skakaem ima, nadalje, zajedniko to da se uvijek moe pokretati u etiri smjera, no od njega se razlikuje u nainu kretanja i u injenici da ne moe preskakati druge figure... Mislimo da je ve razjanjeno da se na taj nain moe prikazati struktura skupine figura kao sustav korespondentnih i kontrastnih odnosa pri emu pojedina figura odnosno skupina figura zadobiva neku karakteristinu kombinaciju razlikovnih osobina (...) (Pfister 1998: 244).
turjene tvrdnje) jednako letargiji.25 Muki joj svijet izgleda kao transcendentna stvarnost to se uspinje gotovo do apsoluta. Mukarci stvaraju bogove, kae Freizer, a ene ih oboavaju. Oni ne mogu potpuno kleati na koljenima pred idolima koje su sami izmislili; ali kada ene na svom putu naiu na te velike kipove ni ne pomiljaju da ih je izradila ovjeja ruka i posluno padaju niice pred njima (Beauvoir 1982a: 452). I doista Knez s odvijaem u ruci predstavlja ikonu pred kojom je Lepa primorana pokleknuti, ili joj se podati. Sugerira se, pritom, i miljenje kako se mu ili ljubavnik ljute zbog mana svojih ena, no kada hvale drai enstvenosti smatraju kako su te mane njihov neodvojivi segment. Ako ena nije nevjerna, nitavna, kukavica, nemarna, ona gubi svoju privlanost (isto, 469). Meutim, uporaba agresivnoga leksika, tipini Kneev balkanski ovinizam koji se okrjepljuje u psovki, paradoksalno, otkrivaju Markovikin ironizirajui stav spram tradicijom uspostavljenih koncepata na kojima je graena opreka ensko-muko. Takav dramaturki postupak ulazi u izravnu polemiku s miljenjem kako ena u trenutku kada postane biem i kada postane sposobna slobodno obavljati bilo koju djelatnost, u principu reaktivira istoni grijeh (usp. isto, 468). Nee, stoga, biti pretjerano zakljuiti kako u Paviljonima autorica otro istupa protiv onih tvrdnji koje enu poistovjeuju sa slugama i to iz razloga to je rtva istoga paternalistikoga ugnjetavanja; ona je isto tako cinina zato to vidi mukarca od glave do pete, kao to sluga vidi svoje gospodare (isto, 469). Uinak ovoga dominantno ironizirajuega postupka gotovo je identian onim stavovima to ih je Lada Katelan (Prije sna) okupila u karakternim osobitostima Ljubavnice: (...) Drugi prijatelj: to, ti to kao esto radi? Ljubavnica: S veslaima? Ti si mi prvi. Obino troim ofere kamiona. Koja juina danas. Puca mi glava. Tebe ne boli glava? (...) (str. 499). Razlika je, naime, tek u nainu oblikovanja iskaza, svojevrsnu obrnutu slijedu, zamjeni uloga na relaciji ensko-muko ime se i postie promjena pozicija. Ljubavnica postaje ona koja zahtjeva od mukarca da postane drugi, objekt, bie osueno na imanentnost, zatvoreno u sferi relativnoga. Ne prihvaa muki identitet i njegovu poziciju, upravo suprotno, uzdie se ponad svih tradicionalnih definicija ena pa kao takva ne prieljkuje trenutak u kojem e sudbina i mukarac napraviti izuzetak ba u njezinu korist. Insistira na vrstoj izgradnji vlastitoga, rijeima Beauvoir, protu-svijeta odakle moe prkositi mukarcima, odijeliti erotizam od osjeanja. Njezin svjetonazor odaje uvjerenje koje iskljuuje ambivalentnost i koje jasno definira mukarca kao kontingentno i ranjivo tijelo, naivinu, bijednoga tiranina, egoistu (usp. isto). U odnosu Ljubavnice spram ostalih mukih likova Katelan ja25
Mukarac eli vlastitim dostojanstvom zaodjenuti ono to osvaja i posjeduje. U njegovim oima Drugo zadrava neto od svoje prvobitne magije. Kako od supruge uiniti istovremeno i slukinju i sudruga, to je jedan od problema koji e se on truditi rijeiti (Beauvoir 1982: 111).
sno ironizira miljenje kako je iskljuivo njegov seksualni prohtjev nepristojan, a zagrljaji poniavajui. Apostrofira na taj nain klieiziranost dosjetki o mujakoj snazi kao demijurkoj energiji. Moemo, dakle, zakljuiti kako gotovo sve autorice koncipiraju svoje enske likove na temelju vlastitih stavova koji u principu nisu daleko od tvrdnji prema kojima je eni koja se troi, koja posjeduje odgovornost i poznaje surovost borbe protiv otpora svijeta potrebno zadovoljiti vlastite fizike prohtjeve, iskusiti oputanje i promjenu to ih donose sretne seksualne pustolovine. Jedan je to od naina, zakljuila je Simone de Beauvoir, postizanja osloboenja i koraanja prema putu nezavisnosti.26 U svim se ovim tekstovima stvara jedno nadasve energino ozraje femininosti u kojega su nerijetko interpolirani motivi ljubavi, seksualnosti pa shodno tome i problematika enskoga tijela. No, kako je rije o dramama koje u velikoj mjeri obiljeavaju gubitak povijesnih perspektiva i estetika odsutnosti, rasprenih sredita (prema Fuchs u Rafolt 2007: 15) upravo je pogled na ljubav ono to veinu dramskih junakinja udaljuje od tradicijom prisvojenih stavova prema kojima ena pod tim pojmom podrazumijeva apsolutno poklanjanje tijela i due. Otuda i gore spominjana brutalnost leksika to nastaje kao rezultat otuenosti, odnosno iz injenice kako je idealni odnos nemogue ostvariti. Izuzetak je monodrama Nemre pobje od nedjelje Tene tivii u kojoj se prikazujui odnos dvaju likova (Ona i On) varira klasini platonovski mit o postojanju ljudi, ena i dvospolaca27 kojim se objanjava ljubav ali, napokon, i negira podjela ljudske vrste na dva spola. Bez obzira na ovaj pomalo psihastenini pa i romantiarski intonirani diskurz to umnogome obiljeava tiviiin dramaturki postupak, u sreditu je autoriinih preokupacija nastojanje za izgradnjom u potpunosti ravnopravnih polova meu akterima dramskih stanja. Ona (dramski lik), stoga, nee slijediti tradicionalni nieanski stav prema kojem ena u ljubavi ne postavlja nikakve uvjete i prema kojemu je njena ljubav vjera, jedina koju ona ima (usp. Beauvoir 1982a: 505). S druge, pak, strane On odaje neke konvencije tipine enskoj ljubavi pa kao takav ima potencijala uzbuditi propisane mujake obrasce ophoenja u odnosu sa enom, enama. U tom je posebnost i razlikovnost ovoga komada u odnosu na veinu ostalih kojima poradi sveprisutne autistinosti, narcisoidnosti, otuenosti i odsustva nesputane osjeajnosti vlada dojam apsolutne praznine.
Dakako, valja ipak upozoriti na sljedee navode: No ima jo sredina u kojima joj ta sloboda nije konkretno priznata; ako se njome koristi ena riskira sruiti svoj ugled, upropastiti karijeru; od nje se zahtjeva da bude barem licemjerna, to njoj teko pada. to je vie uspjela nametnuti se u drutvenom pogledu utoliko e, obino, svijet sve vie zatvarati oi; ali, naroito u unutranjosti na nju strogo motre u veini sluajeva. ak i u najpovoljnijim uvjetima kada strah od javnog mnijenja vie ne postoji njen poloaj nije, u ovome, jednak poloaju mukaraca. Razlike potiu istovremeno i od tradicije i od problema koje postavlja naroita priroda enskog erotizma (Beauvoir 1982a: 558). 27 ... svaka jedinka posjedovala je dva lica, etiri ruke, etiri noge i dva slijepljena tijela; jednoga dana oni bijahu rastavljeni na dva djela nainom na koji se razbijaju jaja, i od tada svaka polovica trudi se pronai svoju dopunsku polovicu; bogovi su kasnije odluili da spajanjem dvije razliite polovice stvore nova ljudska bia (Beauvoir 1982: 31).
26
Dramatiarke, nadalje, obaju ovih kulturno-geografskih prostora povezuje, izuzev spominjanih poetolokih posebnosti u strukturiranju dramskoga izriaja, i simptomatino odnoenje spram ena, mukaraca, kulture i tradicije te se svi oni konvencijama tretirani obrasci zajedno obru i isprepliu u dominantnu osjeaju bola. Otuda i Mukarac ljubiasta lica, i ena s perikom, i Djevojka u mukom odijelu, i ena s trbuhom, i Njegova majka; dok replika ene s naoalama samo potvruje netom istaknuto: O boli je rije. O boli. O patnji. O uitku. O uitku gledanja tue boli i sudjelovanja u toj patnji, netko daje bol, drugi je prima, to su nezamjenjivi trenuci, najdragocjeniji drhtaji oka, treptaji ruku dok se nemono bore, posljednji aptaji... (Asja Srnec Todorovi, Odbrojavanje, str. 255). U takvu dramsku svijetu komunikacija nerijetko izaziva tjeskobu distance, isprepliu se ok i neodoljiva komika; u njemu obitavaju kiborzi, a ena istodobno nastoji i odbija biti Drugo, subjekt u svom otuenju. Njezino nesavreno tijelo izbrazdano celulitom (Pomorandina kora) postaje istinitim odrazom zbilje histerine i paranoino manine slike nae suvremene civilizacije (usp. Jovanov 2006: 227). Istodobno, enino je tijelo i lijepo i udovino, ono je spremno privinuti se i uz enu i uz mukarca i pritom odrati svoje jastvo; ono je nisko, skriveno, puteno, tamno, opipljivo, imanentno, visceralno (Curti 2001: 0212).28 I upravo iz razloga to je, kako to apostrofiraju svojim dramama primjerice Maja Pelevi ili Lada Katelan, moda i nesavreno ono je u principu slobodno pa mu je kao takvu i doputeno udjeti. U spomenutu, naime, i valja traiti objanjenje onih primjera kojima se tei na odbacivanju imanentna heteroseksualna socio-kulturalnoga konstrukta i kojima se omoguuje razviti udnju izvan uobiajeno konstruiranih matrica. Autorice nerijetko razodijevaju svoje junakinje, no ta reprezentacija tijela nije ideoloki (heteroseksualno) markirana, nego sugerira obrtanje pozicija, mogunost da se svlaenjem do gola svlae i slojevite kulturalne konstrukcije seksualnosti i spola (Dolan 2001: 0139). eni je u ovim dramama doputeno ukinuti prinudnu heteroseksualnost pa na taj nain iz vlastita oita ona i moe suditi o dominantnoj kulturnoj paradigmi.29 Otuda joj i pravo ponaati se poput mukarca djelomino, dakako, i s
to je analogno definiciji enske groteske Mary Russo prema kojoj se metafora tijela, groteskna pilja doimlje poput upljeg, anatomskog enskog tijela (u Curti 2001: 212). Freud svoj pojam zazornog takoer povezuje sa slikom enske maternice, mjestom gdje je neko, u poetku, ivio svatko od nas. Kao i u sluaju zazornog, ta su nam tijela istovremeno poznata utjelovljuju povratak na mjesto gdje smo ve bili i tajanstvena jer predstavljaju ono to se ne moe spoznati, pa ak ni pogledati (Curti, isto). 29 U kontekstu se dominantne ideologije, napominje Dolan, heteroseksualnost dri prirodnim stanjem pa je ta ista heteroseksualnost u principu prinudna opcija za sve. Ukoliko se, pak, seksualnost promijeni u neto o emu je mogue odluivati (npr. usmjeravanjem enske udnje s mukarca na druge ene), utoliko e se promijeniti i njezin doivljaj sebe kao ene (usp. 2001: 0138). A s ukidanjem prinudne heteroseksualnosti pod sumnju pada i enstvenost kao prirodni konstrukt. Odabir lezbijske seksualnosti svojevrsno je odbacivanje enskoga jer je ta spolna klasifikacija kulturalni konstrukt (isto).
28
namjerom da odbaci bilo kakvu povezanost s njim: preuava se, namjerno hoda i govori drugaije, s nekom prijateljicom ini i utjelovljuje par... (Beauvoir 1982a: 185). Evidentna se drugost koja u principu proizlazi iz svjetonazora dramskih junakinja ne oituje u njihovu odnosu spram mukaraca, nego prije predstavlja odgovornu i osvijetenu poziciju to otkriva negodovanje spram dominantnih represivnih naela. Ukazano, prema tome, i stvara ozraje amorfnosti pa se ena okree vlastitoj duevnosti ili, drugoj eni. Drugim rijeima, kontemplacija vraa mogunost ljubavi koja ne tei prisvajanju, nego ponovnu stvaranju sebe pomou drugoga; nema odvajanja, ni borbe, ni pobjede, ni poraza; u strogom uzajamnom odnosu svaka je istovremeno i subjekt i objekt, i gospodarica i robinja; dualitet je suuesnitvo (isto, 193). Openito govorei, konstruiranje intimnoga i suptilnoga enskoga svijeta na obrisima dekonstruirana dramskoga izriaja i dramskoga svijeta drimo tokom susreta gotovo svih spomenutih dramatiarki. Rije je, zakljuimo, o estetici koja podrazumijeva subjektivnost, polilogiku, gramatiku mnogostrukih istovremenih odnosa, destrukciju vremensko-prostornih koordinata, labavu izgradnju dogaaja, sinkretizam anrovskih odrednica, odbacivanje dijaloga u korist monolokih dionica, odnosno insistiranje na prikazivanju tijeka svijesti.30 Premda se navedena obiljeja mogu dovesti u vezu sa enskim pismom, skloniji smo prikloniti se miljenju Nadede ainovi prema kojemu sline poetoloke, odnosno estetske specifinosti odaje i tzv. muka knjievnost. Ovaj, stoga, tekst nije proizaao iz naega uvjerenja o postojanju stroge distinkcije izmeu enskoga i mukoga pisma, nego prvenstveno temeljem stava kako je enskost sveprisutna i da o suptilnosti, seksualnosti, tijelu valja govoriti ne iskljuivo iz vizure dominantnih paternalistikih kulturalnih obrazaca.31 enskost vie nije imaginarna, ona imaginira (ainovi 2000: 60). S takvim nam miljenjem i valja raspolagati u suvremenim raspravama o drami i kazalitu koje bez obzira na povijesni trenutak na koji se usredotouju problematiku rodnih znaenja, napokon, i trebaju aktualizirati.
Pojedini elementi preuzeti su iz onih odrednica to se prema Ilmi Rakus mogu drati varijantama suvremenoga (enskoga) pisanja (usp. ainovi 2000: 57). 31 ... u svima nama poznatim kulturama i vremenskim razdobljima, postojala su i postoje enska i muka djela. Pitanje je koliko su oite te razlike, da li su formalne i sadrajne razlike izmeu rada ene i rada mukarca u jednoj kulturi usporedive s meukulturnim razlikama? U povrnom pogledu pada u oi stanovita slinost enskih radova unutar nekih razdoblja, to i to je u danom kontekstu lako objasniti ogranienim mogunostima, injenicom da je slikanje ili pisanje bilo mogue samo posve odreenom krugu ena. Ova je slinost zapravo isto to i slinost djela istog anra nastalih u istom razdoblju (ainovi 2000: 55).
30
Literatura i izvori:
Beauvoir, Simone de. 1982. Drugi pol I. injenice i mitovi. Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod. Beauvoir, Simone de. 1982a. Drugi pol II. ivotno iskustvo. Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod. Bennett, Susan. 2004. Povijest kazalita, historiografija i ensko dramsko pismo. Kazalite, asopis za kazalinu umjetnost, br. 19 / 20: 75 84. Bogavac, Milena. 2006. NORTH FORCE, tragedija za poneti. U: Predmsrtna mladost, antologija najnovije srpske drame (2000 2005) I deo, 90 109. Novi Sad: Biblioteka Prizor. Boko, Jasen. 2002. Nova hrvatska drama: izbor iz drame devedesetih. Zagreb: Znanje. Curti, Lidia. 2001. udovina tijela u suvremenoj enskoj knjievnosti. Trea / asopis centra za enske studije, vol. III, br. 1 2: 0212 0237. ainovi, Nadeda. 2000. U enskom kljuu. Ogledi u teoriji kulture. Zagreb: Centar za enske studije. ale Feldman, Lada. 2001. Euridikini osvrti. O rodnim izvedbama u teoriji, folkloru, knjievnosti i kazalitu. Zagreb: Naklada MD, Centar za enske studije. ___. 1997. Poetika tame, uskrate, manjka. Kolo, br. 2: 352 371. ___. 1996. Postoji li suvremeno hrvatsko dramsko ensko pismo? Republika, br. 3 4: 29 39. ___. 2004. Uvodna biljeka (Susan Bennett. Povijest kazalita, historiografija i ensko dramsko pismo). Kazalite, asopis za kazalinu umjetnost, br. 19 / 20: 74. Detoni-Dujmi, Dunja. 2006. Od ene teke sjene do ene bombe ili o prostoru dramske igre. U: Krleini dani u Osijeku 2005. Tijelo, rije i prostor u hrvatskoj drami i kazalitu. Priredio: Branko Heimovi, 227 238. Zagreb Osijek: Zavod za povijest hrvatske knjievnosti, kazalita i glazbe HAZU, Odsjek za povijest hrvatskoga kazalita, Zagreb, Hrvatsko narodno kazalite u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek. Dolan, Jill. 2001. Dinamika udnje: seksualnost i spol u pornografiji i izvedbenim umjetnostima. Trea / asopis centra za enske studije, vol. III, br. 1 2: 0133 0159. Govedi, Nataa. 2005. Trauma apatije: dvije dramatiarke postjugoslavenske Nigdine (Ivana Sajko i Biljana Srbljanovi). U: Etike biljenice: o revoltu i brinosti. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. Jakobovi-Fribec, Slavica. ene koje su stvarale povijest Marija Juri Zagorka. / http://www. zenstud.hr/MJZ_biografija.pdf Jezerki, Vesna. 2006. Beogradska trilogija Biljane Srbljanovi. U: Predmsrtna mladost, antologija najnovije srpske drame (2000 2005) I deo, 11. Novi Sad: Biblioteka Prizor. ___. 2006. NORTH FORCE Milene Bogavac. U: Predmsrtna mladost, antologija najnovije srpske drame (2000 2005) I deo, 89. Novi Sad: Biblioteka Prizor. Jezerki, Vesna; Jovanov Svetislav. 2006. Najnovija srpska drama: dva pogleda. U: Predmsrtna mladost, antologija najnovije srpske drame (2000 2005) I deo, 5 8. Novi Sad: Biblioteka Prizor. ___. 2006a. Najnovija srpska drama: dva pregleda. Iluzije istorije istorije iluzije? U: Istorija & iluzija, antologija najnovije srpske drame (1995 2005) II deo, 5 7. Novi Sad: Biblioteka Prizor. Jovanov, Svetislav. 2006. Paviljoni Milene Markovi. U: Predmsrtna mladost, antologija najnovije srpske drame (2000 2005) I deo, 57. Novi Sad: Biblioteka Prizor. ___. 2006. Pomorandina kora Maje Pelevi. U: Predmsrtna mladost, antologija najnovije srpske drame (2000 2005) I deo, 227. Novi Sad: Biblioteka Prizor. Katelan, Lada. 2007. Prije sna. U: Odbrojavanje. Antologija suvremene hrvatske drame, 459 515. Zagreb: Zagrebaka slavistika kola. Markovi, Milena. 2006. Paviljoni. U: Predmsrtna mladost, antologija najnovije srpske drame (2000 2005) I deo, 58 87. Novi Sad: Biblioteka Prizor. Najmlai hrvatski dramatiari. 2001 / 2002. Nova Istra, god. VI, br. 4: 101 166. Pelevi, Maja. 2006. Pomorandina kora. U: Predmsrtna mladost, antologija najnovije srpske drame (2000 2005) I deo, 228 262. Novi Sad: Biblioteka Prizor. Pfister, Manfred. 1998. Drama. Teorija i analiza. Zagreb: Hrvatski centar ITI. Rafolt, Leo. 2007. Suvremena hrvatska drama ili o kakvom je to odbrojavanju rije? U: Odbrojavanje. Antologija suvremene hrvatske drame. Zagreb: Zagrebaka slavistika kola. Sajko, Ivana. 2011. Trilogija o neposluhu. Zagreb: Meandarmedia d.o.o. ___. 2007. ena-bomba. U: Odbrojavanje. Antologija suvremene hrvatske drame, 515 549. Zagreb: Zagrebaka slavistika kola. Srbljanovi, Biljana. 2006. Beogradska trilogija. U: Predmsrtna mladost, antologija najnovije srpske drame (2000 2005) I deo 12 55. Novi Sad: Biblioteka Prizor. Srnec Todorovi, Asja. 2007. Odbrojavanje. U: Odbrojavanje. Antologija suvremene hrvatske drame, 219 305. Zagreb: Zagrebaka slavistika kola. tivii, Tena. 2007. Nemre pobje od nedjelje. U: Odbrojavanje. Antologija suvremene hrvatske drame, 135 173. Zagreb: Zagrebaka slavistika kola.
Matko Marui
More moje sinje
Moj je otac imao etiri brata i pet sestara i sve sam ih upoznao, osim tetke Tonke. Sa svima ostalima povremeno sam i ivio, kad bi spavali u nas na podu iza vrata i sa svima opirno razgovarao, jer su svi priali fantastine prie, svaki svoje i sasvim razliite, osim one da im je majka upravo onoga koji pria najvie voljela i kriom mu davala aku zamaene pure. Sa svima i putovao vlakom u Zagreb i Slavoniju i ne znajui da vercaju i sve sam ih volio jer su voljeli i oni mene, smijali se mojemu bratu, nadvikivali se u alama s mojom mamom i zazirali od kritike, strogosti i kartake vjetine mojega oca. A ipak mi je tetka Tonka, koju nikad nisam ni vidio niti uo, ostala najvanija od sviju; na nju esto mislim, ponajprije kad moram tugovati, ili kada se spremam na kakvu biti-ili-ne biti bitku, kad mi treba snaga za krajnji napor i odlunost da budem poraen, a da ne dam ponos i ast. Taj se osjeaj uvelike podudara s oajem, a oajem je obiljeeno sve ono to je prethodilo mojemu roenju i odrastanju, pa kad je ve oaj, neka bude ponosan i lijep i neka poraz bude kao smrt moje tetke Tonke, neka ga se sjeamo, neka ga oajniki volimo i iz njega snagu crpimo za nae oaje i nae predavanje samoi, boli i smrti, ali ne pomireno i smjerno, nego junaki, gromovito, prkosno, zauvijek kad je zauvijek. O Tonki je priala moja mama, najee samo meni, jer sam samo ja ponovno i ponovno upijao uvijek istu priu, postavljao potpitanja, smijeio se da ne pokaem kako mi je, i mami zahvaljivao kao da sam priu prvi puta uo. Mama je bila Tonkina imenjakinja i vrnjakinja i mama ju je voljela i vie i posebno od svih djevojaka iz svoje mladosti, neka je bila iz muevljeve joj obitelji. Naravno da je Tonka bila mlada i lijepa, da je nosila na leima vodu s Cetine, uvala blago i pjevala djevojake pjesme. No valjda je bila premlada da se ak i najboljoj prijateljici oituje o kakvoj mukoj simpatiji, ne daj, Boe, i ljubavi, tako da toga u prii nema. Dodue, ima jedan Talijan koji je i izazvao takvu ljepotu Tonkine smrti, ali mama ni ne pomilja potvoriti ga ni za kakvu krivnju, niti za Tonkino zanimanje. Prije dvadesete Tonka je dobila tuberkulozu i onda je od nje umrla u istoj godini. Talijani su se ogradili icom u estanovcu, utvrdili se na Zadvarju i straarili na Krstacu na Rubia strani, Janjkovoj gomeli i svim drugim uzvisinama iznad Katuna
i Kreeva, ali narod nisu dirali, nego su trgovali maninom i riom, esto se smijali i jo ee pjevali. I tako je Tonka ula njihovu pjesmu i da pjevaju o moru a Talijani su znakovima i slinou rijei zdunim talijanskim ustrajanjem da djevojkama rasvijetle da pjevaju o moru, uspjeli da i Tonka shvati da pjevaju o moru i ona to more i tu melodiju vie nije smetala s uma. Povjerila se svojoj najboljoj prijateljici mojoj materi i tako ula i u moj ivot. U proljee 1942. Tonka je oslabjela da nije mogla iz postelje. Tuberkuloza je bila toliko proirena da su joj simptomi i sudbina bolesnika bili poznati i obinom puku, pa su svi znali da e Tonka umrijeti. A znala je i ona sama. Samo joj se mater ili pravila da ne zna ili se nije predavala, pa joj je kriom od drugih davala zamaenu puru, mlijeni skorup, neutjene suze i slabo utjene molitve. A onda joj je Tonka rekla da prije smrti eli vidjeti more i mater se pribrala, ni zaplakala nije, nego je sazvala sinove (neki su morali doi iz svojih skrovita protiv novaenja u sve mrske vojske) i zaklela ih mlijekom kojim ih je zadojila (tu u naemu kraju nema uzmaka) da uine da Tonka vidi more prije nego umre. Dva starija brata su bila slaba, pa je stvar u svoje ruke preuzeo moj otac. Od grabovine i sukanaca sloio je nosila i braa su je jedne zore koja se vie nikad ne e ponoviti ponijela kroz Ljut, ispod Zadvarja i kanjonom davno presahle rijeke do Dubaca, jer s Dubaca se vidi more i lijepo je pogledati, samo kad nije bura, tamo je jaka bura i kamenje nosi, i konja i jahaa u provaliju ako navrijeme ne sjai i korak po korak s povodcem u ruci gazi po putacu. Moj otac, najjai, prvi je nosio i put odreivao, a ostala braa su se smjenjivala s dvama Lesandriima koji su se ponudili na pomo, ne zna se je li zbog Tonke, ili obiteljskoga prijateljstva, ili za karitat Boga vinjega. Prolazili su tamo i natrag tri granice, troje strae: partizane, ustae i Talijane i svi su ih pustili i svi su Tonku preporuili Gospodinu, ak i partizani, koji su tu bili iz Potpoletnice i jo se boga svojih otaca nisu bili odrekli, to e tek poslije rata, kad pone jagma za poloajima, kuama i stanovima. Ustae su ih utke gledali, jedan je pitao treba li pomo, nosit, ali nije trebalo, tati bi to bilo ispod asti, njegova je sestra, nu, njegova braa, a i Lesandrii su jaki, ko bikovi, znali su Lesandrii koga e poslat. Pa im je jedan ustaa, koji se zaplakao za svojim sestrama jer nije znao ni gdje su ni kako su, dao svoju kiju hercegovaku, dobra pola kila procjenjivao je moj otac i godinama poslije. Partizani su izdali potvrdu, sa igom i zvijezdom, napisanu krasopisom, jedinu dobrobit komunistiku koju je moj otac cijenio i za kojom je alio, jer je potvrda ostala kod brata mu Joze, a Jozo se poslije razbolio i ena i djeca nisu znali stvari uvat, izgubili potvrdu, jedva smo i Radievu sliku spasili, eno je jo visi u naoj kuhinji, preivjela je i komunizam i prijave i materin strah i suze, ali bratova i moja tvrdoa nisu je nikad dali skloniti, baciti ni zastrti, a i ne e. Talijani su i bez rijei znali to povorka znai, a moj je otac znao sve to treba znati, pa je Talijanima dao dvije ake one kije i znakovima ih izmolio da zapjevaju o moru i oni, Bog im majke tune blagoslovio (poslije su ih odvukli na Istoni front), pjevali su svojim jasnim glasovima, svijetlo, visoko i s enjom, jer njihova enja za
njihovim morem i njihovim majkama nije bila manja od enje bijednih seljaka iz dalmatinskoga kamenjara. Pa se i onaj jedan Lesandri ohrabrio, otkrilo se da zna pjevati, pa je poveo pjesmu, jednu pravu i vanu, vjenu pjesmu koju je vjenom napravila Tonkina skora smrt u grabovim nosilima u zaseoku Maruii Ljut, a ta pjesma je bila: More moje sinje Ni danas ne znam dalje, jer kad se god pjeva mislim na tetku Tonku i toga Lesandria i talijanske vojnike koji su melodiju ili prepoznali ili slinu znali, pa su i oni zapjevali, a Lesandri se nije dao, nego se vinuo u prvi tenor i pjevao po nau, a Talijanima to nije bilo krivo, nego su pratili i pratili i onda je moj tata plakao i ta se pria nije smjela pred njim priati. Pa je mama meni tajno priala, ponovno i uvijek jednako, pa sam tako zavolio Talijane i ustae i partizane, sve ljude koji su ljudskou i tugom okruili tugu drugih, nepoznatih a jadnih, bijednih i neukih, koji nikad more nisu vidjeli nego pred smrt iako je ono, s divnim pogledom s Dubaca, bilo na pukomet daleko, hajde na dva pukometa, nije dalje
Jovan Nikolaidis
Otac
tugu, kad doe predvee, zadravam u I grudima, kao to dijete u aci igraku stee.
Sloio je u uglu cjepanice za sjutradan. Izlomljeno granje u pei ve pucketa, plamen hvata suvo drvo. Pristavlja vodu za aj. Mete kameni kuhinjski pod i smee odlae u kafu za pepeo. Sjeda na kanji drei meu sitnim akama toplu keramiku olju iz koje dopire miris majine duice. Posmatra stvari. Starinski ifonjer, obojen u bijelo, s jednim krilom, zdesna. S njega se rune listovi perploe, ali se tijelo jo dri najedno, po ivicama podbuhlo, iskrivljeno. kafovi s lijeva iz kojih vire gvozdeni rafovi mesingani drai odavno su izgubljeni nejednako zatvoreni. Na vrhu vitrine nasloene ae za rakiju i vino i jedna rascvjetana pletara. Na stoliu do ormana zamaeno sveto pismo i tatine naoare: izgrebane, pranjave, jedno staklo napuklo; tata je rijetko itao: odabrane citate iz poslanica koje je odvojio umetnutim komadiima novinskog papira. Ponekad bi i kratkom mastiljavom olovkom sveo raun svojim uvenim nainom: sabiranje oduzimanjem i mnoenje sabiranjem. Drvena postelja je na drugoj strani kuine. Pokrivena je dekicom na crvenocrne kocke, a na sivom jastuku jo jedno ebe, sloeno naosmoro, sve od ivenih arenih krpica dar Crvenog krsta i polumjeseca. Kraj mene je goranova pe. Ispucali emajl ukast od dima. Kartonska kutija je uz nju tu slaem granice i daice za potpalu. Slijeva, u visini moje glave, u kafeno obojen sto i tri starinske stolice s baroknim rezbarijama na naslonu. Volim stvari koje su nepromjenljivou zagospodarile prostorom. Vjerne su one jednolinoj svrsi. ute stvari, ali svaka ima svoju sudbinu, i ja ih znam, jer se i moj ivot spleo uz njihovo trajanje kao grana puzavice. Koliko se slomova i jadikovki desilo u ovoj tijesnoj blagovaonici! Kao dobri znanci one su skrile mnogu sramotu, upile u se toliko nesrea. Kojima nikad nismo dali da iz ovog prostora izau i odu meu svijet. Pamte praznike prolosti, uvaju bol oskudice. Zadovoljan sam njima. Neu da vidim demodiranu liniju i starost njihovih tjelesa. Sve one su unekoliko moj rod. ive i dalje dugi ivot korisnih potreptina, kriju ispod piture glad re i najezdu moljaca. Nevidljivi konci dre tjelesine ovih predmeta da se jo ne ospu. ekaju da ja odrastem i odem. Jednoga dana, kad i posljednja spona koja njihovo nagrieno tijelo dri u ravnotei napokon otkae, sve e se osuti, bez kripe i cijuka. Doi e neki stranac u ovu prostoriju, sjee bahato na leaj, spustie nekontrolisano svoju zadnjicu na stolicu, lupie vratnicama pei, i stvari nee izdrati. Tuinci ne razumiju bie ovih predmeta, oni posjeduju samo nove stvari.
Volio bih da tada ne budem u kuini. Iako ve znam da su sve smrti stvari, biljaka, ivotinja i ljudi, tek promjena stanja, za mene je ovaj prostor sve moje blago i radost, one u mojoj svijesti predstavljaju vjenost. Neu da to promijeni ni oeva smrt. Tata je tek preao granicu koja dijeli ono to je bilo od onog to e biti, a ja sam ostao u ovom meuprostoru kog volim, gdje mi je sigurno i gdje mi vrijeme ne moe nita. Da, svemu ima mjera, zakon. I samo vremena nikako nema, zato to ga ima uvijek. Ali sam sada ja ovdje djelitelj dogaaja, neu da izaem iz prostora prie dok je ne zavrim. Otac je umro u proljee, poetkom aprila. Umro je kad poinje raanje, u sunano jutro, nakon bolesti koja se u njemu vukla od kraja zime. Sjutradan su ga pokopali uz pljusak i grmljavinu. Zatekao sam, dolazei kui, okupljene brau, sestre i snahu, kako ga jo toplog, mekog, oputenog kupaju i oblae u posmrtno ruho. Mater je bacala po njemu latice divljeg eboja i malene karanfile raznih boja. Oevo sklisko bijelo truplo jo se posluno sagibalo preko nasapunjenih ruku, glava mu se kao u Harlekina klatila dok su mu trljali kosu. U odijelo su ga, potom, uvlaili kao da mumiju stavljaju u vreu. Stadoh nad njegovim tijelom zbunjen. Bilo je dugo, ogromno u mom zamagljenom pogledu, postavljeno na stari taulin kao stablo izvaeno iz vode. Pomislih: na tom astalu je on, dobrih sedam decenija hljeb mijesio, sad se na njemu odmara od tog silnog truda, pospan. Poljubih elo, jo topla usta. Sjedoh kraj glave. Kosa mu je blistala. Modra i posrebrena, prorijeena, meko je padala na duge uske ui. iroko elo, gotovo bez bora, sputalo se na prorijeene obrve ije su dlake trale nad mesnatih kapcima. Pod grkim nosom dotjerani smeebijeloukasti brkovi pokrivaju gornju usnu. Na donjoj, s lijeva, blista izraslina: priao mi je da je to nastalo jo kad se u Americi, grko suho groe jedui, za usnu ujeo. Njegovo lice je lijepo, to je glava ovjeka koji starost nije priznavao, a mladost suzama dozivao. Nastalo stanje mirovanja niim ne moe nagrditi tu krasotu. Jedino brada odudara od sklada miia na njegovim obrazima. Iskrivljena, otra, nadnesena ka nosu kao vor, jedino ona kvari markantnost oevog profila. I mene je samo te, na prevaru nadole preobrazbe, strah, ja na takvu mijenu nisam navikao, ja na nju ne pristajem. Tog trenutka, prvi put, i najvie, kad su kosti vilice i brade utekle skladu oevog lica, osjetio sam vezu koja, moe biti, postoji izmeu due i tijela. I da je jedinstvo duhovnog i tjelesnog, veze koje tu slinost grade, primjetne u ovjeku dok on ivi, dok djela i govori, a kad se umre, da svako svom jatu odlepra: tijelo carstvu raspadanja dua krilatica gnijezdu nebeskom. Tijelo bez due, dua izvan tijela dva neznanca koja tumaraju. A kad se nekad to dvoje u nekom drugom sretnu desi se ljubav bliznaca i pone omraza koju ivotom zovu. I dok traje ta veza, taj sklad, do tada se ivi. Ta brada, dakle, nalik bradi seljanke s jednog Brojgelovog platna, uinila je da se uplaim, zaprepastim i potom konano oprostim od tjelesine to se pruila po astalu. Tada sam izgubio oca. Da nije fotografija, izblijedjelih ispucalih komada tvrde premazne hartije, ne bih ga vie nikada, da se nekim sluajem, na neki nain sretnemo, prepoznao. A i kad god fotografije prelistam, osjeam se skutreno.
Dok je on, utoblijed kao utopljenici iz mora prolaznosti izvueni, prostrt po stolu, okruen svijeama, leao, ta izobliena brada uinila je da se zadnji put i za oca uplaim. Htio sam tada da skoim, viknem, da svoje tjelace, jo djeije, panterski pokrenem, izvijem, ka enama u crnom, koje su oko tate napravile krug kao stupicu, i da ih izguram iz sobe. Jesam zaelio tada, posljednji put, da posjedujem mo i oevo tijelo oivim, da se on potom digne bez iije pomoi, ieta po sobi i nestane, da ode tamo kamo samo ja znam kuda e, i da ga sretnem i ouvam dok i sam budem bio. To potraja tren, a onda klonuh. Ne, ja vie s ovim tijelom nemam nikakvih veza, niti ga elim! A sve zbog izvitoperene brade koja mi kaza: reci mu zbogom, adio. I vikni: nikad vie! No, kako nisam kanio da ljubav prospem pred nastalom preobrazbom, ostade mi da u zgodni as duh svoj prikradem duhu njegovom, pa da vidimo to emo i kuda. Pobjegoh u kuhinju, bacih se na drvljanik, sabih glavu meu ake. Oko mene je prolazio svijet. Iz sobe, gore, zapoe lelek. Unuad su ga, dola sa Cetinja, oplakivala. Ona iz Skadra nisu ni mogla znati da je djeda umro, pa su, bie, ba u ove ase, igrali preferans ili lokali konjak Skenderbeg. I treba tako, na ravne esti podijeliti tugu, oaj, radost i ravnodunost. A svi oni, ovi koji su kraj njega lelekali, i oni, daleko, koji nisu slutili da je djeda umro, nisu mog oca poznavali, ve su znali priu o njemu. Shvatih tada, ja, pametar, da je potrebna silna volja da ljude o kojima usmo ali ih ne doivjesmo, volimo. U uljepanoj prii zavolimo, a kad odu, u namjetenoj pozi suuti, prealimo. Pristizao je svijet, rekoh. Pogureni ljudi, ene u redu, ravnoduna mlade dignute glave, sjene koje sjede na klupama u hodniku i ispred kue, hamali koji su donijeli koveg pa sada, s kraja hodnika, pijani, neto pjevue u po glasa. Lanac iz koga se ne mogu otrgnuti. urba, lelek, apat, lupkanje tapom o betonski pod, cipele i nogavice pred mojim pognutim pogledom, razgovori o politici, sjetvi i vremenu. Suu se brci, ispija lozovaa, prosipa kafa, kotrljaju se stepenitem bijeli tapiu duvana. A neko se, bogme, i zakikoe, nakratko. Vaar koga zovu Pokajanje, uvanje mrca kome tepaju: Bdijenje, a sjutra e otpoeti cirkus zvani Pokop. Ali zato, zato to ine tati i meni kad nama do toga nije? Tata je u sobi, dugo spava naoigled mnotva, mirie na jeftini sapun, a njegovo odijelo su, da bi dugo trajalo posuli naftalinom. Znam ja, jo nekoliko sati i ostaviemo okupljeno drutvo, kriom se izvui dok e rodbina tegliti koveg, ostae bez nas, tuni zbore! Useliemo se nitima due jedan u drugog, sve prisutne prevariti. Proi emo uskoro, otac, gospodin moj i ja, kroz vrata ivota i smrti, on u drugo vrijeme ja u drugo iskustvo, ne smetajui jedan drugome; on u meni ja u njemu, sabijamo se kroz prostore, selimo jedan u drugoga, o! veeras doista mislim da smrt nije nita, jer sam snagu njenu upoznao na najmilijem, misao na nju ne moe me vie zaboljeti, jer se ivot iz klice smrti razvio inatom da smrt porekne i u ljubav utopi. Sjutra, iza nedjelje, pred zvon zvona, mjeseinom, kroz godine, putujui, nekad u sigurno biti On. Iznosili su ga iz kue kao stvar koja zauzima prostor i remeti raspored: tijesno je moglo biti s njim kad bi ostao. U kino popodne, zatvorenog u koveg da im ne
bi pobjegao, moj je otac posljednji put izlazio na svje zrak. Vode ga na smetljite, kamo se odlau kosti i meso ljudsko. U truplu mog oca se, mogue je, ve crv izlegao. Stidio sam se radi oeve smrti, morau da priekam neko vrijeme kad e ga svi zaboraviti, e da bih ja uzeo naslijee koje nije za diobu - meni e pripasti zanavijek. U praznoj kui (mirise bosiljka, tamjana, duvanskog dima oduvae propuh, jer su sva vrata i prozore ostavili namjerno otvorene) sjedim na stolici od prua i gledam kolonu, s crnim peurkama iznad glava. Na elu povorke areno odjeven pop razmahuje kandilom, hitro, kao da rastjeruje marvu sa staze: kia ga nervira. Gega se za njim pognuti svijet. Dadi, kao u aprilu to zna, na primorju, uz vjetar morski, bespotedno vlano. Odnose tijelo kroz maglu, u daljinu, potom u blato. Zamiu iza trga i ja vie ne vidim nita od mase koje se gadim. A ve k meni lete golubovi koje je otac poslao. Nova krv iri se mojim srcem. U pluima nova arija. U meni se ve smiju otac i edo njegovo. ivjeemo mirno preseljeni u mojoj ljusci, jer je tatina mahuna dozrela. Nije nam tijesno: ja u njegovoj smrti, on u mome ivotu. Nova epizoda i darovi koji su obeani.
Zija ela
Tri prie
preveo sa albanskog: Qazim Muja
Frau Riva
1. U Beu, u salonu velike vile, veliki bal. Parovi koji su bili desno, poto su bili sluajne zvanice, radoznalo okretahu glave ne bi li saznali ko je ona gospoa malih i vrlo njenih ruku, ali sa pepeljkom punog sjaja na prstima, toliko udnog sjaja, da su izgledale kao da je na dlanu drala leptira, kojeg tek to je pustila da odleti. 2. U Gracu su ivjele dvije prijateljice, frau Helga i frau Riva. One su se odavno znale, zato su esto pile kafu jedna kod druge. Jednog kinog dana, dok je grmjelo i bljetale munje, frau Riva je ustajala sa divana, gdje je svjetlost munja manje prodrla, i pribliila se prozoru otkrivajui se, elo u elo sa onim razlivenim plamenom, puna vatre i bljetanja. Nekako zbunjena, Helga ju je zapitala: Zato, frau Riva? I Riva je odgovorila. Nakon godinu dana, zbog posla, Helga se preseli u Be. Tada se frau Riva sprijatelji sa Bettinom. Jednog kinog dana, dok su gromovi jako tutnjali i odjekivali u talasima, frau Riva ustade iz ugaone fotelje i ode do prozora, ba tu gdje su varnienja bila najjaa. A zato, frau Riva? upita Bettina. I Riva joj odgovori isto, kao i Helgi: Dala sam zavjet ocu. Kad sam odlazila iz Albanije, on mi je rekao: Gdje god da si, keri moja, kad god se nebo napuni nabojem i od naboja eksplodira, ti se priblii prozoru, jer nisu to munje, to je moja dua koja puca od tuge. Ja sam onaj koji te trai, keri, osvjetljam te, tako mogu da te vidim i iz daleka fotografiem. Proe nekoliko mjeseci. Poto Bettinin suprug naslijedi u Beu jednu namjetenu vilu, u blizini parkova Schonbrunn-a, povukoe se tamo da ive. Proe nekoliko godina, kad ve bijahu zavrene dodatne brane u kraju gdje poinju Alpi, Rivin suprug se zaposli u Institutu hidrotehnike i, tako se tri prijateljice ponovno okupie u glavnom gradu. Tom prilikom je prireena veera dobrodolice. 3. U Beu, u salonu velike vile, frau Helga i frau Bettina naoe se ponovo usred onog nekadanjeg neoekivanog prizora. Iznenada, Rivine ruke se prevukoe nekakvim sjajnim prahom, neim to je podsjealo na srebrni nitrat na prstima fotografa, kada ih izvadi iz laboratorijske kadice. im bi oluja poela, Riva je prekidala plesanje, pribliavala se prozoru sa svodovima kao crkvena okna i tu dugo i duboko uzdisala. Dvije prijateljice ugledae je uznemirenu. Naravno, one su je razumjele u
poetku, dok je udna Albanka vjerovala da, kad god sijevaju munje, nadire tuga za njenim ocem, kojem se iz daleka prikazalo lice njegove kerke i koji, kao da je fotografie iz daleka. Ali sve ima neku mjeru, ma koliko dugo potrajalo ono misteriozno privlaenje?! A zato, frau Riva, zato opet prilazi prozoru? zapitae je s ustezanjem. Ah, uzdahnu Riva, koja se mogla slobodno izduvati, poto je krajnike odstranila jo u djetinjstvu, ako je prije moj otac bio taj koji je gledao mene, sada ja vidim svog oca. I zauta. Ne oklijevajui, podie uvis malene ruke, kao da pokazuje pravac u kojem je vidjela svoga oca. U tom trenutku gospoe zapazie da onaj sjajni prah na njenim dlanovima, vie ne lii na onaj sa leptirovih krila, ni srebru iz fotografskih laboratorija, ve na onaj lagani fosfor, potpuno zaseban, koji lebdi na nebu, sputa se ponekad i dolje, koga smo u stanju da razaznamo samo na groblju.
Kucanje
Imao sam dvadeset godina i zapitah se: Kada u je upoznati? U dvadeset petoj rekoh: Kada je budem upoznao, biemo uvijek zajedno. Napunih trideset i bijasmo zajedno. U trideset petoj jo bijasmo zajedno. Kad napunih etrdeset, krenusmo na dugo putovanje. Ne sjeam se gdje smo sve ili, ali povratak bijae isto kao s onkraj svijeta: jedan od nas se toliko promjeni, da drugi izgubi glavu. U etrdeset petoj se rastasmo. Kao pedesetogodinjak zakucah joj na vrata. Izae neko i ree mi: Ona spava. Ima li kakvu poruku? Ne, rekoh mu, samo sam htio znati da li je dobro. Ona je dobro, ree. Jo mi nije pedeset i pet da bih znao da li se probudila i da li je jo uvijek dobro. Moda u se, kada napunim esdeset, upitati: Da li u je vie vidjeti? Ako u ezdeset petoj ne bude ona ta koja e zakucati na moja vrata, u sedamdesetoj godini oeniu se nekom drugom. Strah mi je ostarjeti, ali posebno strahujem od smrti, bez enske ruke pored sebe.
Odetina majka
(Jedan bezimeni zloin) Prije uobiajenog vremena, kerka se vrati kui namrtenog lica. Odjednom, snano zajeca. Odeta ree majci da ju je ef firme, u kojoj je radila kao sekretarica, silovao. Najudnije je bilo to to, dok je nastavila da plae, djevojka priznade da je ef nije prevario, niti upotrebio silu. Majka pobjesni, opali joj amar i odjuri u kancelarije firme. Tamo ue u kod gospodina Flotija.
ta sad da radi moja erka obrati se njemu poslije onog to si joj uradio? To je njen problem, odgovori on. Ali sa takvom ljagom, mlada djevojka ostaje neudata, ree ona. ta ja da radim? To je tvoj problem, odgovori on. A ti, navali ona, ima li ti obraza izai pred svijetom? To je moj problem, ustraja ef. Odetina majka, jo uvijek lijepa kao i njena kerka, pobjesni sasvim. U tri sata, kada je znalo da ef ima pauzu, oblai se lijepo, naminkala se za merak, stavila torbu na rame i zakucalana vrata njegove kue. Izae jedna ena. Da li je tu gospodin Floti? Jeste, odgovori gospoa. Recite mu da izae, posao je u pitanju. Gospoa je ekala da se ena predstavi da bi joj dopustila da ue u kuu, zato upita: Kakav posao? Hou da ga ubijem, ree ena. Gospoa se nasmjei i povue, ostavljajui vrata poluotvorena. Meutim, Odetina majka shvati kakvu je greku uinila, nije se uzdrala i nije se vie mogla nadala da e ef izai. Ali upravo u tom trenutku, zapazi da se gospodin Floti pribliava kroz hodnik. On je brisao usne salvetom, upravo ustavi od stola sa rukom. Odetina majka je imala dovoljno vremena da izvadi pitolj iz torbe i da ga isprazni u njega na samom pragu. Kada je erka saznala to se dogodilo, uzviknu zauena: Nevjerovatno, sve ene ubijaju nou, a moja majka usred bijela dana! Istraga je pokazala da nije bilo silovanja, ve dobrovoljni seksualni odnos i da je, po priznanju djevojke, gospodin Floti je preivljavao teke trenutke (imam razloga, rekao joj je tada): on je pokuao da nae naina da trai razvod od ene da bi se oenio svojom sekretaricom. Na sudu, Odetina majka je priznala da se gospodin Floti, ipak, pokazao kao muko: On je uo da hou da ga ubijem, a ipak je izaao. Da je bio olo, sakrio bi se u miju rupu!, dok njegova supruga, koja je otvorila vrata, ree da je prijetnju shvatila kao alu i, umjesto da suprugu prenese prijetnju, naalila se sa njim: Izai, dola ti je ljubavnica na vrata! Udovica je bila u koroti neko vrijeme, a kad se udala za drugog biznismena, prijatelja pokojnog supruga, krenuli su glasovi da nije bila u pitanju ala, niti ljubomora, ve dobrodola zamka koju je iskoristila da se oslobodi supruga da bi mogla naslijediti itavo bogatstvo. Sada, u prostorijama zatvora, Odetina majka se osjeala mnogo drugaije nego u eliji, gdje je bila izloena munim i dugotrajnim istranim procesima. U zatvor je jedna stvar ostavila poseban utisak. Gotovo sve ene koje su bile kanjene za istu krivicu kao i ona, ubistva svojih mueva ili mueva drugihena, uinile su to nou. I utoliko to je bila u pravu njena kerka kada je izrazila uenje. Ali, istinu govorei,
mrmljala je u sebi, ovo ima veze sa tipom ene. I opet se sjetila munih procesa. Jednog dana istrani sudija joj ree: Tvoja kerka je htjela da ti iste veeri ispria sve. Odeti je bilo teko da otkrije odjednom tajni plan. To je njena stvar, odgovori ona. Ali nije toliko prosto, uporno e opet istrani sudija, nalazimo se pred ubistvom i zloinu treba dati pravo ime. To je vaa stvar, ne popusi Odetina majka.
Ivana Seletkovi
***Pamenje, zaviaj, zaborav & prizivanje sebstva unutar drutvenih konstelacija
Ludwig Bauer koncizno nazivajui roman Zaviaj, zaborav, u dvije rijei odvojene zarezom kao moguim simbolinim razgranienjem, smjeta rezime odgonetke sebstva unutar sociolokih konstelacija. Zaviaj, s jedne strane zareza, predstavlja mjesto prepoznavanja onoga to je apsurd po sebi, sukus poetka i kraja, zajednicu i individuu, kulturu i/ili mini civilizaciju (sa stremljenjem veliini itavog jednog naroda Nijemaca). Autor (tj. jedan od likova romana) na jednom mjestu navodi: Zaviaj, traenje zaviaja, moda svi mi neprekidno u svemu to inimo, u svemu o emu razmiljamo traimo neki svoj emotivni i kulturni zaviaj. Stoga, valja zakljuiti kako ponovno i ova potraga za nama samima pokree pitanja vezana za okolinu. Da bismo se pitali o sebi/sebstvu, moramo dio sebe koji naginje buduem propitivanju, staviti u pretinac zaborava. Zaborav je preduvjet davanja znaaja zaviaju. tovie, zaborav je pokreta i kronoloke bujice Bauerovog romana. Podsjetimo se da mjesto roenja nije spektakularno mjesto zbog vanjskih obiljeja. Ono je impresivno onda kada postane zaborav. A zaborav pokree intimne reverzibilne procese sjeanja. Sukcesivnost u svrhu dozivanja zaboravljenog, istom (odnosno, zaboravljenom) upriliuje spektakularnost pojedinanog/individualno proivljenog emu vanjska obiljeja slue odreivanju pripadnosti nekoj zajednici, to, ini se, biva nuan bijeg od stvarne (u) osamljenosti samozavaravanje na opoj razini. Na opoj razini, razini zajednice, povratak zaviaju infiltrira se kroz folklornu reminiscenciju. Slaganjem dijelova u cjelinu na bazi opeg zanemaruje sebstvo. Kada se sebstvo ukljui u intimnu rekonstrukciju tih dijelova (individua i jest sebstvo po sebi unato vanjskim utjecajima), da se uoiti kako mitologija (odnosno njeni ostaci u folkloru, kolektivnom pamenju) ne pomae u konanoj gradnji sebe/sebstva u funkciji neporecivog samopo442|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
uzdanja, ve je samo njegov mali dio, njegov oslonac. Pripovijedanje, ini se, uvijek problematizira upravo taj sukob ideala jedinke i cjeline/zajednice. Zaviaj, zaborav je zato i pria o Donauschwabama (podunavskim vabama) ali i o jednom od njih, Ludwigu Baueru (centralni lik nosi ime autora romana). Tekst romana iznosi vrlo zanimljive podatke o dolasku Nijemaca u podruja uz Dunav to je zapravo vrlo direktna poveznica zaviaja i zaborava, sublimiranog odnosa spomenute jedinke i zajednice u elji za predoavanjem uvijek aktuelnog literarnog problematiziranja identiteta. Tako u romanu nailazimo na sljedee podatke (izgovorene od strane sporednog lika): (...) Svjestan sam da nita nema o dolasku podunavskih vaba na ove prostore, i sve to znam oito mi je netko rekao, puno je toga dio porodine predaje, i pradjed je bio podunavski vabo, ali iz Maarske, oni su doli u sve podunavske zemlje, to je bilo plansko naseljavanje, na kraju sedamnaestog stoljea, Turci su opsjedali Be i doivjeli poraz 1683, onda kad ih je Eugen Savojski, princ Oegen, protjerivao iz Podunavlja, a u opustoene krajeve beki je dvor naseljavao Nijemce iz svih njemakih zemalja, veinom iz Bavarske, mislim, neke iz Austrije, dakle, plansko naseljavanje, ukrcavali su se u posebne brodove kojima se moglo ploviti samo nizvodno, vei dio broda zauzimala je nekakva koliba za stanovanje, zato su te brodove zvali Schachtel, die Schachtel, i s obzirom da su plovile iz Ulma, to je bio slobodni kraljevski grad, zvale su se Ulmer Schachtel (...) ti su se Nijemci naseljavali svuda uz Dunav, Maarska, Rumunjska, Banat, Baka, Srijem, ali sve je to bila jedna imperija, tijesno povezana s njemakim zemljama, osobito Bavarskom, a onda su se ovdje i ondje preseljavali, stvarali naselja, kako su doli ak ovamo na vabenbajer, i zato su ih ba nazvali vabama, to ti ne znam, ali znam da su doli planski, Marija Terezija i Josip Drugi ovamo su ih naseljavali, dvorska je kancelarija nadzirala njihov dolazak, sve je bilo organizirano, ak i karantena nakon dolaska, poslije su s dunavskih obala odlazili dublje u unutranjost, bili su veinom seljaci, kultivirali su neplodnu zemlju, ali i traili plodnu, Marx bi vjerojatno rekao da uvijek postoje ekonomski razlozi, oni su bitni, politiki su uvijek drugorazredni, nisu se selili zbog apstraktnih ideja, pa makar se sve to pokrivalo nekom ideologijom i takozvanim idejama, tako misle i marksistiki povjesniari. (...) Ludwig Bauer iz prie tj. naracije romana kasnije napokon otvoreno dolazi do saznanja da je Nijemac (navodei to doslovno rijeima: bio sam Nijemac), te putovanjem u Njemaku (to i nije jedino putovanje na koje se odluuje, naime, jedno vrijeme boravi i u ekoj i izvjetava o nesigurnosti i hapenjima), izuavanjem podrijetla, zaista i rasvjetljava svoj povrinski koncept prema komu on jest Ludwig Bauer zahvaljujui zaboravu postaje Nijemac. Tada ponovo postaje i jasna uloga zaborava iz naslova i samog teksta. Njemake rijei kojih se Bauer prisjea i koje ga prate od samog poetka naracije, dobivaju svoj faktiki smisao. Zaboravljena baza smjeta se u kontekst smisla/smislenog. No, dalje se razaznaje da se unutar same potrage nalazi dublji problem i zato se roman nastavlja, pria potrage ide dalje. AuSARAJEVSKE SVESKE N 41/42|443
tor je, dakako, svjestan da potenciranje sebstva (sam pojedinac) priziva standardni model evolucijske psihologije: pojedinac je primarno produkt kulture kojoj pripada. to e rei da drutveni znaaj daje sam sebi primat u obliju kulturalnih razlika, ponovno uoblienih u bipolarnom odnosu. Bauer se zato oito poziva na kulturno pamenje. Assman pie da se kulturno pamenje hrani tradicijom, a naa se socijalna kretanja ne mogu odrei tradicije. Stoga, centralni lik romana u potrazi za sebstvom trai konekcije sa pripadnicima zajednice sebi slinih. Nadalje, od pojma i poimanja zaviaja lako se moe doi i do interpretiranja znaenja pojma domovina kojoj pridruujemo dom. Iako taj pojam nije u romanu decidiran, prisutan je zbog odnosa zaviaja, zaborava, drutvenih uvjetovanosti (za) formiranja/e sebstva kroz njih, te ukljuivosti i iskljuivosti naizgled efemernih podataka/elemenata primljenih kroz putovanja, upoznavanja novih ljubavi i formi drutvenih uloga koje sve to nose. Safye Erl na jednom mjestu pie parafraziram: moja domovina je tamo gdje se ugodno osjeam. Oigledno je, da je autorica aludirala na zakljuak: mjesto roenja ili zaviaj, mjesto gdje smo proveli djetinjstvo, drava zakonima i granicama omeen prostor u kome smo morali definirati neki nacionalni status (to naalost esto biva paradigma ugodnog ivljenja u plemenu) nije krajnje mjesto koje odreuje nae poimanje domovine/doma. Pitamo se nije li dom mjesto gdje je uistinu ujno disanje i mogua misao o ostatku svijeta u dometu doslovne intime!? Ako dom mora biti sklupan negdje u svijetu, prostoru zvanom domovina naprosto zato jer se tamo nalazi taj, pojedinaan dio nazvan domom, sve je jasno. Jasno je da to mjesto predstavlja kut stabilnosti odnosa sa samim sobom, pa prema tome i sa ostatkom svijeta. Stabilnost promatraa stane u blaenu ravnodunost kakvu osjeamo dok promatramo svijet iz svog dnevnog boravka, sobe, siunog prostora skupljenog u rije moje (tj. svoje). Moje, odnosno svoje nuno prepoznajemo u kontaktima s tuim, (iz)vanjskim. Bauer je i toga svjestan. Zato putuje i istrauje da bi shvatio koji bi to bio dom mjesto stagnacije i sublimacije elemenata sebstva. Iako se ini da izriita potraga za zaboravljenim u zaviaju vabenbajer see u prolost predaka da bi se uhvatio folklorni zanos predanja, kulturoloki fakt dolaska Nijemaca na ove prostore i ulogu obitelji Bauer posebice majke koja izgovara rijei u sjeanjima kao lajtmotiva, rije je o zakulisnoj igri upoznavanja sebstva. Najprije Bauer odrasta u djetinjem konformizmu zabluda. Njegovo ime, kako doznajemo, nije njegovo, kao ni roditelji koji su (u)gradili (misao o) prolost/i. On se otkriva. Tek kasnije u romanu, Ludwig Bauer doznaje da su mu roditelji drugi ljudi. Da bi Lukijan Pavlovi postao Ludwig Bauer prolo je vrijeme ekspedicije udotvornog otkrivenja. to je trebala biti istina, ona to zaista nije bila; istina je bijae naracija u svrhu nadomjeska prolosti, od strane drugih roditelja, onih zamjenskih. Ako je i postojao dom, on je proao transformaciju povratka. Treba biti ponovno oznaen, oivljen, stabilan, uoblien. Svijest o postojanju prostora rezerviranog za privatnu sferu i osjeaj pripadnosti lien nomadizma ne uskrsavaju sami od sebe nakon amnezijskog otklona od vlastitog postojanja izvan socijalnog konteksta. Obuhvatiti svoje postojanje
sinkrazijom socijalnih utjecaja znailo bi shvatiti (iz)vanjske utjecaje na gradnju sebstva. Zato investicija sebstva trpi prolazak analize doma/domovine i zaviaja i zaborava koji nikada ne prestaje, ne skonava se. To je lekcija kojoj nas ui Ludwig Bauer i kao narator/glavni lik romana i kao pisac. Prvo poglavlje romana (naslovljeno Susret) poinje istim tekstom s kojim se itatelj susree i u posljednjem poglavlju nazvanom Most. Poinje i zavrava zaviajem i istim rijeima iz predjela zaborava, iz sjeanja: Oficire malo! Rekla je majka, veselo i oajno u isti mah, zasmijala se i jauknula, malo odmaknula rub teke zavjese, one koja se navlaila nou da ujutro ne zna je li svanulo ili nije, i pokazala je pognutu figuru, figuricu na kraju kolone, majunog konja poput magarca, ali mravijeg, bio je taj mravi konji nii i od vojnika koji su glavinjali naprijed i koji bi moda bili popadali da na kraju kolone nije jahao i klatio se na umornom kljusetu taj pogrbljeni djeak u vojnikoj pelerini. Der kleine, rekla je majka i pokazala prstom, a kada su se izgubili iza ugla, i ulo se jo na trenutak kloparanje tekih cipela, rekla je Prinz Eugen Division, rekla je to onako kako se govore obredne rijei na kraju pokopa, rijei iz kojih svi prilaze rupetini to zjapi u zemlji i bacaju grude unutra, dobro sam pamtio taj zvuk, tupo udaranje u poklopac lijesa, a pamtio sam i majin izgovor, s otegnutim diftongom na poetku druge rijei: Oegen, Princ Oegen Divizijon, Princ Oegen Divizijon, rekla je majka, ali mi ostajemo, ostajemo ovdje, mi ostajemo kod kue. Majka iz sjeanja govori: mi ostajemo kod kue. To je napokon, taj isti zaviaj i dom kojemu se Bauer vraa ne bi li se susreo sa stvaranjem novog poretka devedesetih nakon pada Berlinskog zida. Poetak romana nosi uvod u komunistiku prolost i bitke sa pitanjima zaviaja i zaborava. Kraj romana zaokruuje misao o njima (zaviaju i zaboravu) naputkom izmeu redova: sve se akumulira u nama. Njedra sebstva grle trunke zaborava, grli sjeanja. Da bi shvatio procese gradnje sebstva, ovjek prolazi sekvencama izlomljene prolosti i sadanjosti to tek naknadno dobivaju smisao, poput slike majke u Bauerovoj verziji sjeanja. Ta slika majke u sebi sadrava sliku davne prolosti, povijesnog trenutka. Obje slike analizu su doekale u sasvim odvojivoj dimenziji vremena. Zakljuimo: jedan ovjek (svaki ovjek!) u sebi nosi itavu povijest. Nije li to paradoksalno? Karl Jaspers objanjavajui paradokse egzistencije bi rekao da ovjek (parafraziram) svoj bitak uoava procesom postajanja ovjekom, odnosno, jednostavnije: biti ovjek znai postajati ovjekom. Isti se zakljuak o ovjeku, o njegovom sebstvu kroz drutvene konstelacije razaznaje iz romana Zaviaj, zaborav. Napokon moemo shvatiti da u tom traenju za sobom smo nalik jedni drugima, nalik Ludwigu Baueru, iako je svaka pria pria za sebe.
Goran Ferec
Scena iz ivota umjetnika ili susret koji se nije dogodio u maniri poznatog pisca Thomasa Bernharda prema motivima preuzetim iz Male kronike Anne Magdalene Bach
Iz razloga oduevljenja muzikom gospodina Georga, nad kojom je proveo mnogo vremena prepisujui partiture velikog majstora, i budui da je osjeao da i izvan muzike postoji neka spona meu njima, izmeu svibnja i srpnja godine 1719., Johann je odluio krenuti na put od Kthena, gdje je u to vrijeme vrio slubu dvorskog zborovoe, do Hallea, rodnog grada gospodina Georga, s namjerom da upozna velikog majstora, potaknut i razoaran to svi dosadanji napori da susretne gospodina Georga nisu urodili plodom, i koji nee uroditi plodom ni deset godina kasnije, tako da se dvojica nikada nee sresti, iako su roeni iste godine, te se mogu smatrati suvremenicima, premda je gospodin Georg bio poznatiji irem europskom krugu i premda je ivio devet godina due od Johanna, a sahranjen je u Londonu, koji Johann nikada nee posjetiti. Na put koji e biti uzaludan, a koji izmeu dva grada iznosi priblino pedeset kilometara, Johann se odvauje upravo zbog injenice da izmeu dva grada udaljenost nije vea od pedeset kilometara, da je vrijeme ugodno i suho, da poznajui put, uz malo bri hod, pod uvjetom da ne odvoji vie od dva stajanja za okrjepu, do Kthena moe stii za priblino deset sati. Vie od dva stajanja Johann i ne moe odvojiti s obzirom na to da mu je ivot oduvijek bio i zauvijek e biti skroman i sveden na plaanje stanarine i drugih vanih konzumnih dobara, te je mogao ivjeti samo oskudno, pa je pritisnut oskudicom na put ponio samo dva komada sirne pogae koji e uz vr vode posluiti kao okrjepa u trenutku kad odredi da je glad neizdriva i kad pronae sjenu pod koju se moe skloniti, objedovati i odmoriti noge. Iako je put izmeu Kthena i Hallea dovoljno dobar da njime mogu proi kola, Johann se na put uputio o svom troku, dakle pjeice jer taj troak nije dovoljan da pokrije uslugu prijevoza kolima koju bi sebi, da je prihvatio novanu naknadu dvora u Kthenu, koju dvor u Kthenu, naravno, nije ponudio, lako mogao priutiti te time utedjeti i vreme446|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
na i snage i pokriti dodatni troak objeda i prenoita u Halleu. Osim oduevljenja muzikom gospodina Georga i mogunosti da se o vlastitom troku, a bez potrebnog odobrenja gradonaelnika uputi, to kasnije, preseljenjem u Leipzig vie nee moi i gdje e za svaki izlazak iz grada morati traiti odobrenje gradonaelnika, na put od pedeset kilometara za koji je bilo potrebno malo vie od deset sati hoda s dvije pauze za objed, ali bez stajanja u gostionicama na putu izmeu Kthena i Hallea, jer osim to nije imao za to predviena sredstva Bach je mrzio netonost jednako kao i rasipanje, a svaka je netonost za njega bila rasipanje onog neprocjenjivog, jedine stvari koju ovjek nije mogao imati po drugi put vremena, dodatni razlog Johannovog puta bile su velika elja i spremnost da poslua nekog muziara iz svog ili nekog drugog grada. Ne znajui da gospodina Georga nee sresti, Johann je krenuo dovoljno rano da izbjegne svaki rizik mimoilaenja, ne znajui takoer da e za nepunih deset godina ponovo biti prilike da se susretnu, kada e Johann po svom sinu uputiti vrlo ljubazan poziv gospodinu Georgu koji e tada ponovo boraviti u Halleu, da se sretne s njim u Leipzigu, budui da e on sam, odnosno, Johann tada biti neto boleljiv i bez snage da poduzme neto krai put izmeu Leipziga i Hallea u odnosu na neto dulji put izmeu Kthena i Hallea za koji, deset godina ranije, jo ima snage ali koji e biti jednako bezuspjean kao i onaj deset godina kasnije kad ni gospodin Georg nee biti u mogunosti doi, pa e se Johann tako opet razoarati i odrei se radosti da vidi i uje velikog kompozitora kojem se divio i od koga ja, ipak, u dubini due oekivao da e se potruditi posjetiti ga, jer gospodin Georg je u dovoljnoj mjeri bio muziar koji bi mogao prepoznati veliinu Johannovih djela iako je njihova slava ostala ograniena na Njemaku, dok je ime gospodine Georga doprlo do Italije i Engleske, jer gospodin Georg je traio svijet i pravio oko sebe beskrajne valove i zaradio mnogo, mnogo novca, dok je Johann prezao od svakog glasa, bjeao od svijeta i ivio u mirnom predanom radu u svom domu u okrilju porodice. Za put od pedeset kilometara izmeu Kthena i Hallea, Johannu je ipak bilo potrebno vie od deset sati, jer iako nije odvojio vie od dva stajanja u svrhu okrijepe i odmora, na jednom je stajanju, nakon to je pojeo posljednji komad sirne pogae i ispio preostalu vodu, naslonivi se leima na stablo, razmiljajui o iznimnosti svog poduhvata i gledajui u vrh svojih pranih cipela, neplanirano zaspao s pijeskom u oima i kad se probudio, ne znajui prvo gdje je i kamo ide, uspravio se i istog je trena krenuo pazei da sunce uvijek bude ispred njega, svjestan da je nepovratno izgubio jedinu stvar koju ovjek nije mogao imati po drugi put - vrijeme. Iako je do sada svoja putovanja uvijek planirao u jesen, na put izmeu Kthena i Hallea uputio se ovoga puta iznimno u proljee svjestan da razlog njegova interesa u jesen vjerojatno nee biti tako blizu i nadohvat a da e njegova velika elja i spremnost da poslua nekog muziara iz svog ili nekog drugog grada i dalje biti ive i prisutne. Kad je Johann konano, nakon vie od deset sati stigao iz Kthena u Halle, pranjav i umoran od puta koji je trajao due nego to je predvidio da e trajati i na koji ga je natjerala elja da upozna gospodina Georga, ve je padao mrak i na ulicama Hallea nije bilo ljudi osim nekoliko koijaa koji su zadihanom Johannu na njegov na upit o gospodinu Georgu uglas odgovorili da je gospodin Georg u toku tog dana otputovao.
Merima Omeragi
Da li je mogua de/balkanizacija rodova? Kanjene progovaraju

Ko je kome Druga/Drugi?
U svakom sluaju nuna je intervencija Zapada.1 Nerijeeni sluaj: Balkan i ene. Neophodnu drugost oznaiti podsvjesnom eljom i posesivnom potrebom da se bar dominira nad Drugom/im, znai legalizovati diskurzivnu kolonijalnu praksu potrage za prezrenim krivcem ime se obezbjeuje dugotrajniji uinak samodefiniranja, trajna gradnja kao i opstanak integriteta. Potrebno je dekontaminirati balkansko tlo od produkcije predrasuda i (auto)stereotipa od kojih najvremeniji vode porijeklo iz devetnaestog vijeka a dio su istraivalakih pohoda zaostalim i egzotinim predjelima, danas su osnovica i materijal za re/produciranje stavova patrocentrine ideologije zapadnoevropske ili jedine prave kulture kojima se uz relativno novije o zvjerinjaku Evrope i mjestu neprestanih sukoba i rata, proizvode zajedniki diskurzi moi. Kulturolokim i politikim znaenjima koja se upisuju/uitavaju pojmu Balkana, praktiki vre se osude nad njegovim geografsko-toponimskim imenom te ukazuje na mnogostrukost imaginacije pria koje oznaavaju jednu teritoriju negativne/kontra-Evrope ili pozitivne/simbol zajednitva, utopije. Raspadom Jugoslavije je sprovedena presuda nad pozitivnom simbolizacijom Balkana kao srenog prostora i zajednitva (Kolozova, 2003: 232-238) dok se u novi simbol Jugoistone Evrope upisao evropski san mnogostrukih nacionalnih (ne-jedinstvenih) identiteta. Ovim terminom (dvostruko kodirani Drugi u odnosu na Sjever i Zapad) se dokida balkanska ratna prolost, integracijama se obezbjeuje opravdanje za politiku ignoranciju i krivnju te se uspjeno omoguava pozicioniranje iskljuivog, statinog evropskog identiteta koji se samopotvruje uz demonizirane Druge s juga. Zahvaljujui duplim arinima morala karakteristinim za zapadne patrijarhalne odnose ispoljene u navici da se drugi optue za ono to mi upravo radimo (Forel, 2012: 105) dokinut je identitet monstruoznoj drugo1
Evropska unija se za povijesti svoga postojanja suoila sa ratovima na Balkanu, koje je utke posmatrala. Dodjelom ovogodinje Nobelove nagrade za mir Evropskoj uniji (pozamani, najtemeljitiji politiko-ekonomski projekt dobrovoljnog ujedinjenja po principu prikljuenja normi radi uspostavljanja istovjetnosti koji ciljno nije u suprotnosti sa civilizatorskim kolonijalnim osvajanjima, ve strateki) ta Evropa pokuava prevazii sveopu krizu i poruuje samo jedno: prisustvo Unije u vremenima mira je zagarantovano.
sti Evrope Balkanu, te kao i u prolosti oduzeto pravo Balkancima (balkanskim mukarcima) pozitivne potvrde samih sebe u odnosu na Druge. Ne prihvatajui poziciju diktirane drugosti oni ne postaju samo isfrustrirani identitetski ubice ve sebe potvruju iskljuivo kroz patrijarhalnu hijerarhiju vlastite normativnosti i enske drugosti. Margine balkanskih ljudi, produkt hibridizacije razliitih inilaca u sutini su neodvojivo povezane sa pitanjima roda. Re/prezentujui muki spol kao mjeru stvari i svijeta naslagane patrijarhalne vrijednosti su se due zadrale u podruju regije i snanije su ispoljene naroito procesom militarizacije koji je trajao od kraja Drugog svjetskog rata pa do posljednjih ratova i pokazao se kao posebno obiljeje balkanskih patrijarhata. Kodiranjem svih drutvenih aktivnosti dvostruko, politizacijom spolova, obezbjeuje se ouvanje poretka ali i re-akcija iskljuivosti u sistemima odnosa rodno uvjetovane moi (Bordo, 1999: 135). Ako se spolom pojedinke/ci socijaliziraju u kulturi, to je politiki in, nasilnim praksama poredaka se regulira rodna determiniranost patrozajednice/a. Teite je prenijeto na proces proizvodnje subjekta pri emu se na abjektnim pozicijama zadrava enski spol/rod, odnosno proizvodi potinjeni/regulisani subjekt. Atribuirane spolne razlike, materijalizacija i mobilizacija kategorija zahtjevi su politikog diskurza kojima se iskljuuju satanizirani Drugi (rodno, klasno, rasno, seksualno) konstituisani preko upisanih/markiranih negativnih odlika na podruje margine u odnosu na homogenu zajednicu (transferzalno: seksualna, vjerska i nacionalna) koja poiva na moi subjekta stavljenog u centar. Viestruko marginaliziranim narodima Balkana, preciznije Zapadnog Balkana, obeane su integracije u Evropsku uniju, kamo pripadaju obeane zemlje mlijeka i meda. Bive jugoslovenske dravice e biti u mogunosti da iz poluciviliziranog poloaja simbolikog Balkana kao periferije i evropskih Drugih, nakon ispunjenja uslova koji su umnogome reimsko treniranje strogoe, ali prije svega potreba za dovoenjem uroenika u red (Goldsworthy, 2003: 365-376), u konanici biti okarakterizirane prestinom titulom evropske zemlje, koja e svoje mukom steeno evropejstvo nadalje koristiti kao ispomo i podrka susjednim dravama u integrativnim procesima. Ovoj sretnoj prii kao primjer e posluiti Hrvatska koja e od naredne 2013. godine biti ravnopravna lanica Evropske unije. Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH je realizovao projekt pod nazivom Pojmovnik rodne terminologije prema standardima EU (2007), sasvim korektno teoretski izveden do kraja, sem uvodne rijei urednice Rade Bori, prema kojoj se povodom nastanka pojmovnika ispostavlja ulazak u Uniju, a tek sekundarno ravnopravnost spolova. Nije mogue ne zapitati se: da nije bilo potrebe ulasku u Uniju, pojmovnika ne bi ni bilo? Ili kojim sluajem spolna (a ne rodna) politika koja promie ravnopravnost ne bi bila aktuelna i potrebna, a ne samo diskurzivna? Osciliranje po akrobatskoj ici izmeu razlika u balkanskim pokuajima uvoenja poredaka ravnopravnosti po osnovi spolnosti i tek u naznakama rodnosti, onoga to se zove pridola zapadnoevropska/anglo-amerika feministika teorija, ija je prevaziena esencijalna ideja o jedinstvenom subjektu ene uveliko paralizirana u svojoj jednodimenzionalnosti, ukazuje na sutinsku disperziju i disfunkSARAJEVSKE SVESKE N 41/42|449
cionalnost izmeu teorije i prakse. Decentriranjem idealne kategorije enskog bia u sredite teoretskih opservacija postavljene su seksualnost, rasa i klasa kao i rodnost, o emu sjajno promiljaju i piu prvenstveno Adrianne Rich, bel hooks i Judith Butler. Inzistiranje na razlikama meu regionalnim i opim feminizmima, kategorike klasifikacije i konana definiranja pojmova, potreba za bijegom od margine znae opasnost zapadanja u politike esencijalizacije. Kategorika iskljuenost balkanskih ena, poloaj drugosti u vlastitim drutvima, kao i onaj evropske Druge, pokazuje da emancipacijske prakse2 moraju biti daleko politiki transformativnije i sutinski subverzivnije te radikalnije u progonu binarne, time i seksistike podjele svijeta.
Naricanje nad njenom prolou

Taktika cenzuriranja enskih iskustava u povijesnoj naraciji odvajkada prisutna, pokazatelj je ideoloke manipulacije injenicama, ali i proizvod jednousmjerene politike mogunosti objektivnog prikazivanja istine/a. Artikulacija, kao nuan feministiki zahtjev pretpostavlja otpor instrumentalizaciji svih potlaenih kategorija u ime kolektiva i vraanje pravu glasa onih koji bi trebali destabilizirati normirani jezik putem razlika u iskustvima. Zahtjev za drutvenom odgovornou ogleda se i u pristupu dekonstrukciji historije kao i ustanovljavanju herstorijskih injenica ne samo kroz njihovu reprodukciju ve kroz opu vidljivost, sistematizaciju i dostupnost. Druga/i koji imaju svoju prolost, koja je pretrpjela brojne pritiske, radikalna brisanja i pre/upisivanja, oprisutnjeni su u normativnim diskurzima koje je potrebno dekonstruisati, iskoristiti kao protuargument unutar kulturnog prostora (enskog) pamenja sa subverzivnim postupcima zapamivanja i sjeanja u sadrajima historije kao herstorijskog oglaavanja. Naime, potrebno je u narativima ispitati kakve su strategije upisivanja feminizacije i maskulinizacije, njihovog odnosa prema moi, klasi, etniji te drutvenom ugovoru. Lada Stevanovi je odlino detektirala potrebu da se raskine sa dvostrukom tiinom: jedna je rezultat napora ukroivanja enskih glasova u tradicionalnim balkanskim drutvima, dok se druga odnosi na zanemareno istraivanje aktivne enske uloge u istoriji (Stevanovi, 2011: 123-129). Tako bi poetna taka ovog istraivanja bila uloga ena u najstarijim ritualskim aktivnostima, reveni koju je pratio opi uitak u jelu, piu, plesu i radosti. Nadovezan na grku i slavensku mitologiju, preko mita o Perzefoni i Demetri sauvan je obrazac proslave plodnosti, prisutan i u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, naalost potisnut i zamijenjen ideolokom prevlasti proslave Osmog marta. U naslijeu oralne kulture moe se utvrditi pozicija spolova, pripisivane uloge rodnosti, vjekovno preivljavanje obiljeja u kulturi, njihova fleksibilnost, dinaminost i prevrtljivost u procesu uenja i odravanja roda. Tradicija usmenog pjesnitva odnjegovala je velianje obreda rtvovanja ene u pjesmi Zida2
U tom kontekstu znaajno je proitati tekstove sa seminara ene i politika: feminizmi na istoni nain objavljene u zagrebakoj enskoj infoteci 2000. godine.
nje Skadra, koja je prema osjeajnosti i pogledu na svijet kao Karadievim temeljnim poetskim i ivotnim principima svrstana u red junakih (?!) najstarijih pjesama, a preko koje se ponajbolje artikulie patrijarhalna proizvodnja manjkavosti enskog tijela (Gros, 2005: 98), pripadnost mukarcu, manipulacija enskim rodnim obiljejima, rtva nametnuta drutvenim ustrojem, nadivljena svetost majinstva i utanja (nepokolebana pripadnost privatnoj sferi). Gojkovica zazidana u legendarni Skadar pristaje na patrijarhalnu ulogu majke, nakon rtvovanja nije iskljuivi simbol uzvienosti majinskog instinkta propagiranog patrijarhatom (kao to to nije sluaj ni u Hasanaginici) ve rtva izmanipulisana moima reprodukcije koje su topos junakog zazidavanja ene u patrijarhat. Njeno djelovanje predodreeno esencijaliziranim enskim rodnim identitetom, kao i u Hasanaginicinom, postupku odredit e rijei i molbe upuene neimaru Radi, dobroudnom i milostivom zidaru patrijarhata, da joj ne zazida oi da gleda dom iz kojega e donijeti dijete i ostavi prozor na dojkama: Isturi mi moje bjele dojke, / Kada doe moj nejaki Jovo, / Kada doe da podoji dojke. Balkanska ena u historijskom kao i u kulturnom diskurzu fungira iskljuivo preko svog za/dobijenog identiteta koji je posljedica totalitarizirajueg efekta konstrukata roda kojima se enski identiteti potinjavaju i marginaliziraju i kao takvi predstavljaju u tekstovima. ene su najee anonimne, iskazane mnoinom i, pretrpjevi cenzuru identiteta, oznaene prezimenom ili imenom svoga oca i/ili mua to je jeziki artikuliran patrijarhat ili predodba o eni kao drutvenoj robi i vlasnitvu mukaraca. Doznaena iskljuenou iz tokova moi, njena Drugost posjeduje transformativnu mo kada su u pitanju politike reprezentacije. Najposebniji sluaj na balkanskom tlu su hermetike muslimanske sredine nastale kolonizatorskim osvajanjima i uticajima sa ustanovljenim obrascima ponaanja u kojima se posebnim strategijama kontrole i nadzora disciplinirala enska drugost. Kao primjer posluit e prva pobuna ena zbog korupcije i siromatva u Bosni iz 1770. godine zabiljeena u Ljetopisu Mula-Mustafe Baeskije, koja predstavlja topos repatrijarhalizacije drutveno spekularizirane uloge ene.3 Samostalne ene, graditeljke vjerskih objekata, zadubina, mostova, esmi, humanitarke kao i uene ene represijom historije zapamene su pod jezikom enskom inaicom oevih, muevih ili rjee statusnih identiteta.4 Predstavama o enama u lokalnim kontekstima tvorenim diskurzima situiranja ene u drutvo, suprotstavljaju se djelomice navedeni primjeri. Ulazak u dvadeseti vijek oznaio je aktivnije uee ena u sferama drutvenog ivota, otvaranje prilika za subverzivna djelovanja, prostor u potrazi za negiranim pravima (nakon prve proslave Osmog marta 1914. godine na kojima je proitan telegram C. Zetkin, utemeljiteljke Dana ena) i moda od presudne vanosti za sve balkanske sredine potreba za masovnim ekonomskim osamostaljenjem. Kraj
Baeskija potencira ovisnost ena o drutvenom moralu/mukarcu, bez autonomije imena odreuje ih sintagmom nekoliko ena. Potujui drutvene propise i prakse, identitet ene je zatien u javnom prostoru, identifikovane su jedino prosjakinje, lude i sirotice koje su svojim nainom ivota bitno naruavale norme drutvenog poretka. 4 Za ilustraciju mogu posluiti ispisivanja podataka u historiji. Npr. vidi Ali, Demaludin (1998). Devetnaest stoljea Bosne. Sarajevo: Dinex
3
Drugog svjetskog rata, prestrukturiranje drutva, garancija ravnopravnosti svim enama znaila je i pravo glasa na izborima za Ustavotvornu skuptinu (1945). To je doprinos afeeovske prolosti ili nepraktinog viestruko sankcioniranog nedejstvujueg feminizma koji je bio potvrda tradicijske i mitske uloge portvovane ene u zajednici. Drutvena vidljivost se svodila na ulogu vidarica kolektivnih trauma kao izravne posljedice survavanja u ambis glorifikovane ene na frontu i falsificirane jednakosti. Jugoslavenski ideolozi su deklarativno podravali jednakost ali nisu praktikovali radikalni raskid s kulturnim formama predrevolucionarnog drutva utemeljenim na ideji rodne razliitosti i kompatibilnosti (Jambrei Kirin, 2008: 20). U formalnoj jednakosti mogu se proitati i negativne konotacije kreiranja fantazmatske slike podreene ili Druge unutar jednakog. Premaskiravanje tradicionalnih srnih vrijednosti patrijarhata revolucionarnim vrijednostima dovelo je do repetitivnog obrasca socijalistike uniformnosti mukosti i enskosti koja je zahvatala sve sfere drutva. Unutar rodnog pojma problematinog ideala bratstva i jedinstva, tanije socijalistikog bratstva sadrana je hijerarhija kojom se podrazumijeva solidarnost u irem smislu svih ljudi, a u iskljuivijem i privilegovanijem solidarnost mukaraca (Kodrnja, 2004: 185). Patroniziranje nad enskim organizovanim pokretima kao i dokidanje AF-a objanjeno je politikom zalaganja za jednakost koja e najbolje biti promovirana rodno neutralnim partijskim tijelima. Prostorom za izvoenje partijskih rituala kojima su dominirale ene obezbjeen je privid enskog djelovanja u javnom sektoru, a ustvari to je bila zamka za proizvodnju discipliniranih socijalistikih tijela koja su podatno oboavala mitove o borbi, herojima, bratstvu i jedinstvu i svejugoslovenskom sinu (preciznije reeno pateru) Titu, to je postalo izraz negiranja Drugaijeg iskustva a omoguilo je enskom rodu krnju identifikaciju sa kolektivnim jugoslovenskim identitetom.5 Identifikacija heroja i politikih graanki, tzv. drugarica sa mukim saborcima u revoluciji te podvrgavanje vlastitog iskustva prilagoenoj ideologiji kojom je pisana povijest ukazala je na nespremnost ena da iskoriste politiki poloaj kako bi izvrile utjecaj na mukocentinu i hijerarhijsku politiku. Ta kobna Druga ideologije kako ree Svetlana Slapak, neometano je trebala i morala funkcionirati preko modela re/prezentacije ena u javnom ivotu podreenih politikama slavne i junake prolosti. Kao jedini prihvatljiv, isprazan model ponuena je partizanka6 topos identifikacije ije je iskustvo u slubi proizvodnje nadnaravne ene uspjene u privatnoj sferi, majke - odgajateljke novih narataja komunista i domaice, te humanitarke i aktivne graanke, ija je vrijednost degradirana, minimalizirana i totalno iskontrolisana i u svemu ovisna o titoistikom kultu bogooca. Drugi model je kolaboracionistkinja s kojom se identifikuju moralno posrnule ene koje su odstupile od mehanizama ideolokog reima zapamivanja selektovane pro Poloaj ene je uslonjen i ustakom propagandom koja nije mogla odnijeti prevlast nad ideologijom komunizma te je kao ventil iskoristila razliito artikulisan enski rod kako bi unutar takvog sistema dodatno demonizirala naoruane ene kao izopaeno i neprihvatljivo ponaanje u (patrijarhalnom) drutvu. 6 Usp. Panteli, Ivana (2011). Partizanke kao graanke. Beograd: Institut za savremenu istoriju: Evoluta
5
losti koja je patetizirana izgradnjom nacionalnog historijskog toposa pamenja. Rije je o pokuajima da se iskoriste novosteena prava nakon Rezolucije iz 1948. godine, oinskom kaznom su djevojice velike revolucije etiketirane kao neprijateljice drave, izdajice partije ili politike kriminalke poslane na rehabilitaciju ili prevaspitavanje u enske logore Goli otok/Sv. Grgur, Zabelu i Ramski Rit, gdje su preivjele stravino komunistiko nasilje zasnovano na politici unitenja i redukcije bioloke drugosti (?!) koja je imala prednost nad tobonjom ideolokom nepodobnou. Proces je nastavljen brisanjem Traumatskog sjeanja iskustva logora iz slubene historije o kojem se moglo detraumatski govoriti tek nakon ratova koncem devedesetih godina. Najposebniji model je takozvana trea zaboravljena kategorija marginalizirane, medijski uutkane i samostalne ene ozloglaene kao krajnje iskvarene, neprilagoene ija enskost je izolirana a nije mogla biti mogla biti zakonski sankcionisana niti reimski kanjena. Na sreu, sestre koje su se provokativno zapitale, u kasnijim fazama socijalizma, ko pere arape proleterima u ovom obrascu su sauvale mo depatrijarhalizacije koja je nadivjela socijalistiku stvarnost kao protofeministika. Posezanje za slavnom epskom ili NOR-ovskom povijesti u koju je ena upisana kao Druga, koristilo se u svrhu propagiranja uvijek prisutne militarizacije patrijarhalnog drutva na Balkanu. Provokativan argument (u) funkciji stereotipiziranja bie okotala tradicija u kojoj treba nai i neke od subverzivnih elemenata. itanje epskih pjesama Kosovskog ciklusa po/novo omoguava govor o potisnutoj enskoj prolosti i potencijalni uvid u intervencije koje djeluju bar na nivou potresanja normi epskog svijeta. Fragmentiranost na nivou jezika, opa destrukcija junaka i naruavanje poretka posluili su Svetlani Slapak da izvue univerzalnu evidenciju zloina protiv ivota, zloina rata i epske svesti (Slapak, 1990: 220-229). Epski likovi majke Jugovia, Kosovke djevojke i carice Milice su enske rtve uvezanosti u ratniki (muki/patrijarhalni) poredak u drutvu i rtve su same logike mukog rata u kome su odigrale pozadinsku ulogu. Iz pjesmama koje je Vuk S. Karadi, po kriteriju pogleda na svijet, svrstao u enske pjesme a u kojoj se pojavljuju likovi Kosovskog ciklusa, relativno nepoznate, slabije stilske izvedbe posebnu panju zavrjeuje svojevrsna parodija pjesme o majci Jugovia, Carica Milica i arke ptice. Namjesto patetinog i proklamiranog rtvovanja ratu, Milica odabire ivot te tim inom destabilizira vrijednosti epskog svijeta: Ako mi ga vi vidite, vi ga pozdravte / Sinove sam ienila, svi su gospoda, / A keri sam razudala, sve su gospoje! Ideoloko udaljavanje od Lazara, kao metafore rata, predstavlja pobjedu ivota nad smru.7 Pjesma Carica Milica i arke ptice uprkos svim nedostacima predstavlja vrijedan primjer deideologizacije rata kao i drugotno oglaavanje ene (Druge) nasilno ukodirane u epski svijet patrijarhalnih i militaristikih vrijednosti. Slavne vile Ravijojla, Velebita, druge neimenovane, svakako i simbolika Kosovka djevojka, nadivjele su temeljna kulturna brisanja, opstale kao metafora nadnaravne moi, mudrosti, ljepote i superiornosti nad mukarcima, te su funkcionisale kao savjetnice ratnika,
7
Vjetija itateljka/lac bi ak i u ovoj subverzivnoj formi antiratnog postupka prepoznala/o odnos prema kolektivu, patrijarhalnu ulogu ene u porodici kao i pridavanje vanosti socijalnoj noti uspjenosti.
vidarice rana i zatitnice. Njihova mo je utemeljena na pretpatrijarhalnom porijeklu (Kodrnja, 2004: 187) slavenske mitologije. ensko obavljanje rituala naricanja i oplakivanja, iskljuivo povezano sa smru (masovnou smrti kao proizvoda rata) dio je tradicije balkanskih naroda. Naricanje je kulturno oprisutnjeno kao uvijek prijetea mo i opasnost po militarizaciju i vladajui sistem patrijarhata, bez obzira na kontrolu i institucionalizaciju crkvom. Krajnje politiku subverziju i uporite iznutra u ovom ritualu su nainile aktivistkinje/ti pokreta ene u crnom iz Srbije, koji svojim mirovnim (antimilitaristikim/pacifistikim) angamanom i javnim aktovima ritualno aluju za ivotima iskljuenim kroz radikaliziranu Drugost te politiki osuuju inove svojih (mukih) voa i poslunika. Epski diskurz mitologizacije ratne prolosti postao je naporedan preformuliranom i prilagoenom diskurzu jugoslovenske politike pamenja koja je uspjeno pola vijeka obnavljala militarizovanje patrijarhata. ena preputena tradiciji i vrijednostima obnovljenim u komunizmu gurnuta je u jedan poeljan enski identitet koji je raspren i ralanjen postao meta prelamanja rata.
Kriza prezrene Druge

Model idealne komunistkinje i Druga/rice pretrpio je brojne promjene od nastanka pa do kraha socijalizma. Drutvena djelovanja pred propast jugoslovenskog identiteta obiljeena su uzdizanjem patrijarhalnih vrijednosti i izrazitim seksizmom. Muki (simboliki) jezik topos vladavine mukarca u jugo-imaginariju sobom je odr(a)avao patrijarhalnu strukturu drutva. Status ene u Jugoslaviji bio je utvren jezikom od kolokvijalnih sinonima (koji su najee i vulgarizmi), preko viceva, mizoginih filmova proslavljene jugoslovenske kinematografije, muzike i knjievnosti, image ene podrazumijevao je stabilni status nieg bia (Ugrei, 2005: 85). Utvreni kulturni model koji se emitovao u stvarnost i obratno, kretao se od patrijarhalne svetosti i nedodirljivosti figure majke do kurve ene sumnjivog morala, raznih drutvenih otpadnica koje djeluju subverzivno po poredak. Deklarativna emancipacija ve osamdesetih godina dvadesetog vijeka prerasla je u reimsku propagandu povratka ene ulogama u domu/nuklearnoj porodici, ime je najavljen nain na koji e se rekonstruirati stari/novi model ene. Oboavani titoistiki reim pater populisa nakon smrti velikog voe uruio se u porastu mizoginih obrazaca koji su se repetitivno upisivali u kruti i rigidni sistem (komunistikih) patrijarhalnih vrijednosti. Infiltriranost ovih procesa u mitsko uzdizanje palanakog kulturnog modela rezultiralo je zatvaranjem ciklusa ponovljivosti historije kolektivnih (ratnih) katastrofa oznaenih dokidanjem ideje socijalistike utopije koja je fungirala kao stabilizator zajednikog prostora. Vaei kulturni model postao je savreni propagandi aparat koji je pokretalaku mo imao u militarizovanom patrijarhatu (iji ustroj poiva na zajednikim mehanizmima)8 i militarizovanom jeziku kao odsustvu pravog dijaloga i razvijanja govora mrnje, to u prvi
8
Usp. Antimilitarizam i ene (2009). Uredila: Staa Zajovi. Beograd: ene u crnom
plan irom Jugoslavije ozakonjuje nasilje kao jedini nain rjeavanja sukoba meu malim/zavaenim oevima, koji su pretendovali da budu nasljednici onog velikog (kako identitarnog, tako i prostornog). Unutar hegemoniziranih i novoformiranih zajednica promicala se militarizovana i okupljalaka ideja o naruenoj bezbjednosti stavljena u slubu ouvanja i zatite poretka to postaje svojevrsno opravdanje nasilja, ratova, takmiarstva, borbe za vlasti i kreiranja lika prijeteeg neprijatelja. Militarizirani govor kao preduzeta mjera bezbjednosti, strahokontrola represivnog aparata ili bar kao najava promovira odbrane nekog ili neeg ili o napadu u ime neega (Forel, 2012: 96). Modeliranje Drugog ili neprijatelja9 utemeljeno je u superiornosti jedne nacije nad drugom i prateem seksistikom modelu. Ustanovljeni neprijateljski Drugi/Druga (sve ono to nismo mi - mukarci pripadnici jedne etnike skupine) operativno se dalje produciraju mitom ojaanim sredstvima kao to su demonizacija, stigmatizacija, ak i eliminacija razliitosti i protivljenja (Antimilitarizam i ene, 2009: 18). Naoruani patrijarhat proglaava neprijateljem enu neprijateljske zajednice, ime se prenosi politika iskljuivanja i odbacivanja (ak i unutar vlastite zajednice) jer nove poretke etnokratskih voa nisu smjele naruiti ene ni kroz potencijalnu opasnost subverzivne razliitosti. Prevlast je odnio diskurz tradicionaliziranja enske uloge, diktiran funkcionalnim nacionalizmom i vaskrslim religijskim diskurzom koji je u javnom prostoru nakon komunistike zabrane odjeknuo u ime bezbjednosti koju e osigurati prokreativna enska uloga u porodici. Unutar privatne sfere porodice kao stvarnog poprita odnosa moi (Morley, 2005: 140-167) pre/raspodjela nije bila nimalo bezazlena ni naivna. Zahvaljujui reproduktivnim/biolokim sposobnostima, inferiornosti i poslunosti, ena je izmanipulisana da svjesno prihvati ulogu odgajateljke novih branitelja nacije i djevojica kao potencijalnih proizvodnih pogona. Vladajua skupina u javnoj sferi osigurala je voama pravo donoenja odluka u ime naroda upravo preko diskriminacije enskog roda u vremenima krize koju je proizvela nacionalpopulistika i mizogina kultura. To je pitanje stava kojim ena kao slabiji spol nuno iziskuje zatitu mukarca posebno u specifinim okolnostima rata. Prve antiratne demonstracije 1991. godine koje su pokrenule ene i majke u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni ali i Srbiji, okonane su pritiscima politikih elita kojima nije odgovaralo stvaranje mirovnih pokreta koji bi naruili potrebu nacivoa za prostorom. Na nemogunost ogranizovanja jedinstvenog mirovnog pokreta najvei uticaj je imalo stupanje ena na stranu svojih nacionalistikih vlada i traenja specifinih prava, tako su ene srpskog pokreta traile povratak svojih sinova iz zaraenih zemlja, a ene iz Slovenije, Hrvatske i Bosne su traile otputanje sinova iz Jugoslovenske narodne armije. Poseban sluaj ini Bosna i Hercegovina, u kojoj je na poetku bio najsnaniji mirovni pokret praen brojnim demonstracijama i bratimljenjima etniki razliitih sela. Politiki nekorektan potez predsjednika Alije Izetbegovia da podri pokrete muslimanskih i hrvatskih majki protiv srpskih majki u Bosni i Hercegovini,
9
Dojueranja braa Jugosloveni, otpoinju sa diskurzima o vjenoj opasnosti od neprijatelja i hiljadugodinjoj historijskoj borbi i tako izravno posreduju militarizaciji antagonistiki zavaenih naroda.
strateki je upropastio stvaranje jedinstvenog mirovnog pokreta koji bi se zasigurno prenio i u susjedne zemlje.10 Konanim razjedinjenjem i zavaivanjem je sprovedena krajnja marginalizacija i viktimizacija svih ena na prostorima Jugoslavije. Nakon zapanjujueg razjedinjenja ena, utemeljenog u opasnom reimu posljednje faze komunistikog patrijarhata, najavljena je sva brutalnost novih ideologija, koje su preko enskog roda ule u krvavi obraun nacija. Ideoloki restrukturiranim kulturnim i nacionalnim konceptima enskosti i mukosti uslonjen je model ene tvoren, da parafraziram Jasminu Teanovi, instrumentalizacijom, tradicionalizacijom i naturalizacijom ena. Kao dvostruka Druga, spolno/rodno te nacionalno markirana kao Majka nacije, ena je odreena strategijama kolektivizacije (dokidanje individualnog i identiteta) i nacionalizacije (grupna identifikacija, mukarci njenog kolektiva i mukarci i ene [?!] protivnikog kolektiva). Skretanjem panje na popratne ratne dogaaje u vidu nasilja nad enama11, ratno silovanje postaje javna injenica. Uviajna i vodea knjiga na koju se pozivaju prozapadno orijentisani autorke/ri Masovno silovanje rat protiv ene Bosne i Hercegovine (1993), koju je priredila Alexandra Stiglmayer, svodi se na re/produciranje balkanizamskih stereotipa kad je rije o stvaranju posebne vrste identiteta silovane ene. Poloaj bosanske/balkanske ene odreen je dodatnom viktimizacijom, kroz ovakav diskurz koji je apriori u funkciji reprodukcije crno-bijelih predodbi, ena je potisnuta na marginu i funkcionira kao kulturno Druga u odnosu na Zapadnu enu. Mapirana tradicijom i konzervatizmom u provinciju muslimanka je esencijalizirana u svom identitetu i dodatno stigmatizirana spekularizacijom i patrijarhalnim ivotom. Suoena sa kolektivnom patologijom, ekspresijom agresije mukaraca asimiliranih u etnike skupine i identifikovanih sa nasiljem kao sredstvom samopotvrivanja u bilo kojoj situaciji frustracije (Forel, 2012: 98) zloin silovanja kao Traume i desubjekcije koju svaka ena ponaosob trpi, posmatra se jednostrano kao zloin protiv vlasnika enskog tijela (mukarac iz porodice) ime je ena kao rtva prolazi kroz dvostruku stigmatizaciju. S obzirom da se silovanje moe definisati kao izostanak saglasnosti ene na seksualni in, onda taj izostanak izjednaava sve ene u torturi, a od ovog postupka pravi zloinaki podvig uperen protiv ene i njenog spola/roda o emu je neophodno uvijek i iznova govoriti.
Glasovi progovaraju: uutkane Druge piu svoju povijest

Mo kakvu je stekao patrijarhat militarizovanjem potrebno je de(kon)struisati preko destabilizacije aktivnih diskurza novim Diskurzom, jer kako nas pouava Michel Foucault ponovno ispisivanje moi je mogue. Prestrukturiranje poredaka
Predsjednik Izetbegovi podravi muslimanske i hrvatske majke u zahtjevima i demonstracijama protiv JNA te traenju otputanja sinova iz te vojske, okrenuo se protiv srpskih majki iz Bosne koje su demonstrirale u znak podrke armiji, traei njenu zatitu od hrvatskih i srpskih separatista. Ovim inom su razjedinjene tri etnike skupine u BiH. 11 Statutom ICC-a (Meunarodnog krivinog suda), usvojenog 1998. godine, definiu se etiri zloina protiv ena za ratni zloin: silovanje u ratu, seksualno ropstvo, prisilna trudnoa i prisilna prostitucija.
10
i sljedstvenih odnosa je mogue samo unutar same moi, njenim aparatima, strategijama i operacijama uz pomo prisutnog odskonog efekta uperenog na subverziju jer je mo ta koja uvek funkcionie otvoreno (Grosz, 2000: 85-96). Preko paradoksalne politike iskljuenosti ena treba da unese nered unutar politikog poretka, propitujui centar sa margine, bar to znailo samo artikulisanje pozicija, a ni u kojem sluaju osvajanje militaristiko-maskuline kulture, niti stvaranje ekskluzivne i akademski isprazne kulture, koja nee biti masovna i trajna, ve zahtjev Druge/ih za aktivni angaman na podruju traenja izlaza iz tlaiteljskih hijerarhija (Miskolci, 2005: 171), borbe za bespolno drutvo i onoga to bel hooks smatra odgovornim za ratove meu spolovima, a to su seksistika diskriminacija, eksploatacija i opresija (hooks, 2006: 47). Kulturna tranzicija zapela u aktuelnosti kontaminiranih meuprostora i vremena na Zapadnom Balkanu, donosi uporno pisanje o temi rata, kao to je pisana tradicija slavljenikog partizanskog kulta nalagala, tematiziranje historijskih dogaaja do danas problem je prezasienosti ratnim pismom koje se pogreno pokazalo kao apsolutni teren prevlasti reprezentu iskustva autora.12 U takvim tekstovima ena je marginalizirana tradicijom ili je re/prezentovana kao nijemi objekat. Svakako da se spolna dimenzija nije mogla proglasiti nepostojeom iz dva razloga, spolni element kojim se strukturira reprezentacija i mehanizuje iskazivanje dominacije i moi kontekstualizovan sa metaforom rata kao rata meu spolovima (Higonnet, 1994: 80) u literaturi sadrajno i politiki je oznaen upravo re-situiranjem i mijenjanjem obiljeja rod(ov)a. Pogrenom interpretacijom militarizma i izjednaavanjem sa politikama ratnog pisma, Nirman Moranjak Bambura je nesvjesno dokinula neophodnost enskog govora o traumatskom iskustvu rata.13 ensko (anti)ratno pismo, iz diskurzivne pozicije dvostruke Drugosti se etiki odupire mehanizmima zla koji sistematski istrebljuju svaki oblik Drugosti i razliitosti, pamenjem upisuje u historiju, prua otpor patrijarhatu i kolektivu. Konstruisanje sjeanja je odgovor nacionalistikoj politici koja je kulminirala krvavim obraunom s rodom u ratu o emu svjedoi (i) enska knjievnost, esejistika, kritika, film, politiki kapital junoslovenske interliterarne i umjetniko-drutvene zajednice. Progovaranjem ena (u) tekstovima dokida se utnja, a spolna/rodna dimenzija reprezentacije ratnog iskustva postaje problem politike reprezentacije (Higonnet, 1994: 94-95) negiranog Drugog iskustva tragedije i de(kon)strukcije zloinakih ideologija u ime neunitivih Drugih. Umjetnost utemeljena u moi svjedoenja da narui povijesnu naraciju (Kai, 2011: 86) stavlja u
Upisivanje enskog rodnog identiteta u tekst glavne struje ratnog pisma, kao i u prolosti, podreeno je patrijarhalnom odnosu spram ena na Balkanu; enski likovi, ako postoje, rezultat su krvavog obrauna falusa. U tom pogledu bilo bi zanimljivo iitati paradigmatske primjere u kojima su nerijetko ispisane neke od najpatrijarhalnijih uloga ena u ratu. 13 U recentnom tekstu Ima li rata u ratnom pismu? izostavljena je dimenzija militariziranja enskog roda (Cyntia Enloe u tekstu Bananas, Bases, and Patriarchy [1990] smatra da enski rod ne bi smio biti izostavljen iz analize militarizma) zbog straha autorke da koncept enskog pisma ne bi tim tematizacijama pervertirao i bio poniten. Ostaje otvoreno pitanje ta je s iskazivanjem pluralizma enskog (pa i ratnog, Realnog, Traumatinog) iskustva? Usp. Moranjak-Bambura, Nirman (2004). Ima li rata u ratnom pismu. Sarajevske sveske br. 5, temat: Ratno pismo. Sarajevo: 79-92
12
funkciju oglaavanja razvlatenih od privatnog glasa i daje im pravo na govor o iskustvenoj istini. Reprezentativnim uzorkom otkrit e se brojne strategije i naini upisivanja enskog roda u glavne drutvene tokove. Nakon reakcije na drutvenu situaciju esejskim i urnalskim tekstovima osamdesetih godina, Zorica Jevremovi 1991. godine dramom simbolikog naslova Frojdova devojica oznaava slutnju ratne tragedije i strahota kojima se Jugoslavija raspala. Tekst romana Kao da me nema (1999) Slavenke Drakuli u prvi plan iznosi strahote ratnog/seksualnog nasilja, izvrenja stravine presude nad enama zatoenim u bosanskom logoru. Iz vizure rtvinog svjedoenja autorka ispisuje povijesnu traumu ina silovanja, za razliku od andrievsko-selimovievskog naslijea, prvenstveno kao zloina mukog spola protiv enskog, potom iznosi problem masovnog silovanja kao etnopolitikog ina utemeljenog na/u patrijarhalnom konceptu figure Majke nacije. Junakinja romana, uiteljica S. boravi u enskoj sobi, muilitu logora za ene to rezultira dubokom traumatizacijom identiteta stoga pluralan i simboliki naslov romana. Na tijelo kojem je oduzeta autonomija upisuje se znakovlje zloina jer mapa telesne povrine (Gros, 2005: 42) je ujedno i mjesto sukoba nacija/etnosa. ansa za nadu kao moan mehanizam teksta promalja se s roenjem djeteta prisilne trudnoe i ide u smjeru politika odgovornosti. Masovnost, popularnost i svedostupnost filmskog medija u svoju prednost pretvorila je i bh. rediteljka Jasmila bani, koja nizom etiki angairanih antiratnih filmova progovara o posljedicama rata.14 Za razliku od ekraniziranog romana Kao da me nema, ovaj film prikazuje iz vizure rtve ratnog silovanja Esme njen pokuaj reogranizacije ivota, borbe za vlastitu egzistenciju i osvajanje ljubavi prema vlastitom djetetu plodu silovanja u krnjoj porodici koja nosi straan peat prolosti. Putem bolnog iskustva ene koja je kao subjekt u poziciji dijalogizacije i detraumatizacije vlastite i bosanske stvarnosti (to je bolja dimenzija filma), rediteljka pod sjenom monstruoznog zloina i sveobnavljajue Traume razini dojma nudi gledateljki/ocu toliko eljenu i neophodnu katarzu. Prevazilazak hororne ratne stvarnosti, ispitivanje granica izmeu umjetnosti i ivota, nasilno raspadnutog jugoidentiteta, marginalizacija i ekskomunikacija prate ivot i umjetniki angaman tragino preminule glumice Sonje Savi, koja u svojim rediteljskim filmovima i performativnoj umjetnosti ne samo da prkosi YU establimentu devedesetih godina nego iskazuje i jasan antiratni stav.15 Nakon zabrane izlaska iz Srbije, dospjea na crnu listu politikih monika, Sonja Savi je igosana kao izdajnica i progonjena u periodu stranog prevrata/militarizacije vrijednosti ali je uprkos svemu govorila bez dlake na jeziku o rezultatima miloevievske radikalne politike, one istine i stvari o kojima se nije smjelo javno govoriti osim u metaforama. Odnos sa genocidnom i traumatinom prolosti utemeljen u perspektivi izgubljenog, koja visi kao bolna nedoreenost tokom cijelog filma, prelomna je taka
U dokumentarcu Crvene gumene izme (2000) bani realnu Traumu predoava kroz priu ene o potrazi za kostima svojih voljenih i najbliih. 15 Sa Darkom Rundekom je priredila predstavu Ne u mostarskoj peini, kojom je uoi samog rata u Bosni i Hercegovini osudila politiki vrh i javno obznanila svoj antiratni stav. U alternativnoj umjetnikoj grupi Supernaut spretno determinisane kao tehno-vodvilj i alternativni teatar daje odgovor Podzemlju Emira Kusturice ali i reira avangardne filmove koji su sjajan medijski eksperiment i probijanje granica umjetnosti ali i odbijanje kompromisa i kritika drutva.
14
filma Snijeg (2008) Aide Begi, u kojem nekolicina ena (sa samo jednim mukarcem, djedom?!) pokuava da preivi i osmisli porae u jednom od srebrenikih sela. Polifonija pria mnotva ena i glasova Drugih obespravljenih u zbirci Prie enski rod, mnoina (2007) ejle ehabovi funkcioniu na bazi sveope proklamirane solidarnosti u bremenitom odnosu biveg i budueg, u potrazi koja je koliko neizvjesna toliko i traumatizirana, odreena nenadoknadivim gubicima, trash-tranzitivnom kulturom reality-showa, patrijarhalnim nacionalizmom u kojem dinamini lik Ruvejde kao reprezenta ouvanja Srebrenice promie emancipativnu i transformativnu politiku koja uzmie na opi nivo na kojem se sigurno i temeljito pre/upisuju promjene. ehabovikin tretman ratnih bosanskih trauma naizgled naivan polifonijom glasova obezbjeuje obezvrjeivanje patrijarhalnih normi kroz sjeanja na rat, odnos pojedinke i kolektiva, tenje za paradoksalnim o(p)stankom na Balkanu. Iz nimalo naivne djeije perspektive, Tatjana Gromaa prua otpor kulturnom konceptu ene i feminiteta u prozi Crnac (2004). Ispisivanjem demarkirane prinudne stigme u ensku, crnaki odreenu sukobom dva etnosa na hrvatskom tlu. Gromaa tekst vodi linijom destrukcije tradicije preko razvitka niza fragmenata o prijeratnom odrastanju djevojice, s ijom mladou je prelomljeni rat oznaio njen neeljeni identitet kao neprovarenu injenicu nacionalnih previranja i rasistike ideologije kojoj je cilj unititi Druge i razliitije. vorinu taku i transferzalno mjesto u Slica raspuklog vremena (2005) Ljubice iki ine sjeanja na djetinjstvo kojima je srno proeta enska strana prie o proteklom ratu, prema ijim uasima je suprotstavljena nevinost i ispravnost djetinjstva koje se ukazuje kao balansni otpor poretku i drutvenoj stvarnosti. Povratak u djetinjstvo kao uporite za ouvanje identiteta pronalazi pripovjedaica Bubi, glavna junakinja romana Dubravke Ugrei Muzej bezuvjetne predaje (1997), koje ne koristi samo da bi objasnila kompleksnost tvorbe jednog identiteta ene ve i utjecaja na umreavanje meuljudskih odnosa. Njen identitet, ogrien jugonostalgijom i prisilnim egzilom, postaje individualni topos enskog pamenja; muzej za razgledanje lui rafiniranu bol ali se ujedno i suprotstavlja gospodarima rata. Na tragu ovog romana, uvoenjem teme egzila u Ministarstvu boli (2004), Dubravka Ugrei ispisuje stranice romana narativizacijom prie profesorke srpsko-hrvatskog jezika Tanje Luci koja predaje nepostojei jezik na Univerzitetu u Amsterdamu. Zateena doplivom izbjeglica iz bivih jugoslovenskih zemalja koji se bore da obezbjede osnovne egzistencijalne potrebe da prevaziu traumu rata i izbjeglitva. Moralizatorska pria glavne junakinje relativizirana je traginim sudbinama njenih uenika i njenom sadomazohistikom priom. Ivana Sajko vieslojnim dramatinim romanom Rio bar (2006) spoitava autentine i mrane enske prie na koje je definitivan peat ostavio rat u Hrvatskoj. U okviru prvog pripovjedakog glasa Osam monologa o ratu izveden je performans sa dva upeatljiva detalja. Prvi pria ene na ijem vjenanju pada prva granata i koja nakon rata u maninoj potrazi za nestalim muem i drugi detalj kojim Sajko uvodi problem tranzicije je ostvaren kroz lik sumorne ene koja u malom gradiu troi dane u Rio baru, pijana, daleko od bilo kakve artikulacije potreba. Ovi likovi predstavljeni kroz tijela u komaru glasova zavravaju na sceni u okrvavljenim vjenanicama te plesom odailju cinini krik jedinu artikulaciju stanja bespomonosti. Zbirkom pria Trinaest razloga za utnju (2006) Jasenka
Kodrnja sainjava kola pria trinaest ena koje su utnji suprotstavile naine zapamivanja Trauma rata i poraa. U ovim sjajno narativiziranim fragmentima prolosti ena je shvaena kao skladite potisnutih i nasilnih ratnih sjeanja. U korpusu enskog (anti)ratnog pisma krije se i jedinstvena junakinja Sanja iz Drugaije prie Jasmine Teanovi, koja se nalazi u sadraju zbirke enskih pria (1996). Sanja kao lezbejka uprkos sjeanjima na porodicu, traumatino iskustvo silovanja od strane svog deka, svojim enskim principom kasandrijski se suprotstavlja besmislu produetka vrste, ime razara predstavu o eni kao toposu stvaranja, mit o eni i aktivno razgrauje militarizovani patrijarhat u godini 1995,. kada su mukarci na frontu. U priama Alme Lazarevske Smrt u Muzeju moderne umjetnosti (1996) o dogaajima u opkoljenom Sarajevu umjesto simbolinog pozdrava autorka odailje rafinirane i precizno detaljizirane prie da bi u posljednjoj prii istoimenog naslova, pripovjedaica u situaciji krajnje cinine paradoksalnosti i okruenosti smrti dala odgovor na bezobrazno pitanje How would you like to die? preciznim i olakavajuim odgovorom U snu, koji e se sauvati u muzeju kao simbol besmislenosti zapadnog pitanja i kulture. Krajnje neoekivan prevrat u poetici enskog (anti)ratnog pisma ini roman talijanske spisateljice Franeske Kaminoli Na Bajram (2002), kojim se u prostor centra/zapada uvodi tema strahota iz rata iz Bosne i Hercegovine. Iznenaujui otklon od stereotipiziranja rezultira saosjeajnou sa likovima koja nije hinjena i formalna kao meunarodnih prisutnih organizacija, kako rezonuje jedan od likova Ruero, talijanski vojnik u mirovnoj misiji u Sarajevu. Debalkanizacijom enskih rodnih uloga kao mjesta otpora ratu Kaminoli nas provodi kroz galeriju dirljivih likova koji su povezani kao suakterke/i krvavog dogaaja stradanja civila ispred autobusa, kojim krajem rata na Bajram se ljudi iz jedne teritorije upuuju na drugu kako bi obavili obiaj posjete grobova predaka i voljenih. Ukrtenih i dokinutih identiteta likovi se nose sa unutranjim strepnjama, traumama i borbama koje odvode do ludila u kojem se raspoznaje mrnja koja se nije do kraja naselila meu zavaene narode kao i borbama protiv zapadnjakih medijskih predrasuda o Balkanu na kojem se nita ne moe promijeniti zbog svih tih starih mrnji. Uprkos stradanju koje je okupilo preivjele likove na sarajevskom groblju kao nada se ukazuje pokuaj nastavljanja ivota koje e rekonstruirati dobro u gradu na Miljacki.16 Prorada traume jezikom atrikulirana ponajbolje i na specifian nain u poeziji autorki razliitih generacija i poetika rezultira aktom svjedoenja kojim je ostvareno negirano pravo na sjeanje. injenica da ovakav vid poezije ne znai nuno estetizaciju patnje, zloina i tragedije, ve kraj16
Temeljita itanja djela pisanih (anti)ratnim pismom autorki s podruja regije trebala bi ukazati na znaajnije probleme u re/prezentaciji enskog roda. Svakako da se odmak od pisanja o ratu pokazao kao mjesto razliitih zabuna, pojednostavljivanja i prilagodbe trinim vrijednostima. O literarnim dometima bi se dalo raspravljati, ali s obzirom da su dio produkcije koji bi se tematskim okvirima mogao svrstati u ratno i postratno pismo, ako nita bar zbog ostraene etinosti i tenje za normalizacijom haotinog ivota na izazov pisanja o ratnim uasima su odgovorile i Radmila Karla kratkim romanom etvorolisna djetelina tu je i roman Snjeane Muli Povratak, potom njena zbirka pria Sanduk po mjeri, zatim prie Cecilije Toski Pa da poenem ispoetka, Meline Kameri Cipele za dodjelu Oskara, roman Hotel Zagorje Ivane Simi Bodroi, dnevnici Vesne Bige Autobusni ljudi, te roman Mae Kolanovi Slobotina Barbie.
nje alovanje nad ljudskim subjektom koji je zapamen i time sauvan od zaborava, izjednaila je Feridu Durakovi, Jozefinu Dautbegovi, Tanju Stupar Trifunovi, ejlu ehabovi i Adisu Bai u jedinstvenom politikom inu umjetnikog svjedoenja o ratnim katastrofama. Sluaj cenzuriranja pjesama ejle ehabovi i Marka Veovia koje nisu proitane na Meunarodni dan nestalih osoba u Parlamentu reakcijom efa misije Henry Fourniea, zbog o/sporenih rijei logor i etnik primjer su kako nas Zapad demokratski pouava da trebamo utati o svojim iskustvima i to je jo gore predstavlja direktnu negaciju sjeanja i prava na zapamivanje. inovi cenzure svakodnevna okolnost na balkanskom tlu strategija su vaskrslog patrijarhata koji je u slubi naciretorike uoi samog rata nad enama je pokazao ruiteljsku snage muke (i militarizovane) moi u javnom prostoru. Otpor koji su pruile ene prokazane kao vjetice, kao one koje imaju prijeteu nadnaravnu mo i snagu da izvrgnu ruglu poredak i rat, disidentkinje Vjetica iz Rija, sluaja koji je skliznuo u nadrinovinarski lin i prijetnju progonom stigmatizovanih hrvatskih intelektualki, ukazao je na snagu represivne moi politiko-drutvenih aparata stavljenih u slubu tobonjih nacionalnih interesa i bezbjednosti. Iako u egzilu, Dubravka Ugrei, Rada Ivekovi i Slavenka Drakuli stvorile su novi politiki prostor antiratnog i etikog djelovanja. Egzil je u esejima Dubravke Ugrei doveden u tijesnu vezu sa tekstualnim prostorom cininog i kritikog suoavanja sa prolou i njenom ulogom u prokreaciji sadanjosti. Dokumentarizam kao pristup objektivnom pisanju koristi Slavenka Drakuli, kojoj je cilj dekonstrukcija muke kulture smrti na prostoru bive Jugoslavije, odupiranje politikama rata posebno kritikom rekonstrukcijom prijeratne prolosti Kako smo preivjeli (2001) te praenjem i pomnim tumaenjem sudskih postupaka protiv optuenih u Hakom tribunalu u knjizi Oni ne bi ni mrava zagazili (2003). Kao polazna osnovica iskoriten je postupak dokumentarizma u jedinoj objektivnoj i obuhvatnoj knjizi kojom je predoeno ratno stradanje ena irom bive Jugoslavije enska strana rata (2007). Linim priama oglaenih ena rtava rata pridodati su i teoretskokritiki tekstovi aktivistkinja koji prelaze liniju dozvoljenog ime stvaraju disidentski prostor mirovnih inicijativa. Kada je u pitanju mirovni angaman ena na Balkanu, nemoguim se ispostavlja na spomenuti uvek neposlunu Stau Zajovi, koordinatorku beogradskih ena u crnom, koja je odgovorna za stvaranje niza publikacija koje u kulturni prostor nepripadanja uvode enu kao promiljajui subjekt spreman da odbije rat antimilitaristikim politikama kojima su afirmirani Drugi i razliiti. Reprezentativnim esejima i ogledima Jasmina Teanovi17 progovara iz pozicije ene umjetnice o ratu. U eseju Gorbaov i ja iznosi osjeaj vlastite krivice zbog rata pomerenog sa privatnog edipa na kolektivni. Ja i moja multikulturalna ulica (2001) predstavlja otklon od nacionalnog kolektivnog identiteta, a u prvi plan iznose pokretaku snagu i obavezu spisateljice/pisca da prijeti istinom javnog jezika, to u sluaju same autorke znai artikulacija izlaska na kraj sa nevidljivim ratom koji se po enu javlja u obliku konkretnih egzistencijalnih potreba. Egzil Jasmine Teanovi nije samo stvarno naputanje domovine, nego i metafora strahotnog osjeaja egzila unutar vlastite domovine zbog kulturnog rada i posebnog jezika kojim je markirana kao Druga,
17
Jo jedna aktivistkinja ena u crnom.

univerzalnost i debalkanizaciju. Rijedak je sluaj oglaavanja zapadnih intelektualki/ alaca o nasilnim dogaajima ratne prolosti a da ne nosi straan preat dodatnog potlaivanja svih naroda na Balkanu. Luce Irigaray ironino osuuje politiku zapadnu propagandu ljupkosti i tolerancije dok se u stvarnosti prua primjer nasilja: djelima i rijeima, a nadodala bih i mirnom utnjom (s poetka ovog teksta) kojom se dodatno proizvode politike kanjavanja i tlaenja golog ljudskog ivota upregnutog unutar projekta rata koji uzima ivo meso u ime ponitenja Razlika. Stvarnost povijesti se ne ogleda samo kroz traumatizovane njom, ve susret sa Realnim u vidu traumatizirajueg rata oznaava ulazak u ne/stvarni svijet, snagom moi dovodi do izokretanja i restrukturiranja simbolikog univerzuma. Specifian subjekt Druge traumatizovan i zapamen u enskom (anti)ratnom pismu namee otkrivanje odnosa izmeu povijesnog iskustva i sumnje u zvaninu historiju. Otkrivene i pluralne mogunosti potencijalno uglavljene u prostore realnosti postaju angaovani pokuaj jezikog pre/ispisivanja i interpretacije rodnih odnosa u ratu, razotkrivanja sveobnavljajue tradicije, otpora i opiranja dominantnim strujama, mehanizmima simbolizacije enskoga i Traumom re-oblikovanih i ponitenih identiteta.
Zloin obiljeene crnim trouglom

Tranzitivna kultura omeena postpatrijarhatom, nikada prevazienim uslonjenijim uz pomo nacionalistike propagande koja u pseudodemokratskim okolnostima guranja etnikih skupina u torove dobija demonsko-stereotipne dimenzije kojima se iz sveprisutnog govora mrnje prelazi u nasilje nad svakim Drugim oblikom ljudske egzistencije. Problem manjinskih nacionalnih i/ili etnikih grupa na Balkanu oduvijek prisutan preko odmjeravanja snaga veina i manjina, reprezentovan je poloajem Romkinja jedinstvenom u cijelom svijetu, ak i u civiliziranim, zapadnim diskurzima. Marginalizaciji i stigmatizaciji Roma doprinijele su diskriminirajue uvrijeene predstave proreligijskog (?!) tipa.18 U historiji Balkana zabiljeeni su kao robovi. Strani egzodus u Evropi pretrpjeli su u Drugom svjetskom ratu i nakon rata u sluaju prisilnog steriliziranja Romkinja u ehoslovakoj, to je praksa usmjerena ka unitenju etnije. Sinteza zapanjujuih rasistikih i seksistikih ideja umnogome je utjecala na poloaj Romkinja na naim prostorima i u naim drutvima. Unutar zajednica (pokretnih porodica, tabora ili putujuih grupa) koje su ve diskriminisane u irem drutvu, romska ena se dodatno marginalizira tekim oblikom patrijarhata, tradicije i hijerarhije. Pored negiranog prava glasa i izbora, romsku enu udaju u mlaim godinama njenog ivota, sklapanjem ugovorenog braka, potom se gaji poseban kult djevianstva. Njena podreenost starijim mukarcima/gospodarima, evidentirana je igosanjem kao neiste za vrijeme menstruacije i poroda, te zbog opasnosti
18
Odreeni biblijskim kaznama, Romi prema tim mitovima vode porijeklo od Kaina, oni su preivjeli potop, Sodomu i Gomoru, ali su i oznaeni kao ostatak egipatske vojske unitene u Crvenom moru ili razbacani po svijetu poslije unitenja Babilonske kule, etc.
koju predstavlja ena je udaljena od grupe i ograniena zabranama. Svakodnevna diskriminacija Roma u svim drutvenim okolnostima zahtijeva borbu na dva fronta za priznanje Roma i vidljivost specifinog poloaja Romkinja. Prisutnija negacija seksualnog, rodnog i spolnog polimorfizma nadasve obiljeje i zapadnih kultura, zahvaljujui osvijetenim i vidljivim politikama, usko je povezana sa aktivnim kulturoloko-antropolokim praksama. Polazei od pretpostavke da je itav svijet heteroseksualan, patrijarhalno-religijski sistem proizvodi homofobiju koja udruena sa seksizmom negira homoseksualni identitet koji ukljuuje i kulturu i politiku. Institucionalizovanje tijela i seksualnosti odvija se krivo/tvorenim tokom povijesnih naracija, cenzurom i kriminaliziranjem, gaenjem ideja o ljubavi i seksu koje su uobliene pojavom monoteizama (prokreativnost radi opstanka grupe) te kolonizacijskih viktorijansko-buroaskih vrijednosti dodatno je civilizirana heteroseksualnost nametana prisilom i stegama prezrene i kontaminirane Drugosti, a u sutini rije je o stavu koji je opasna meavina ideja o rasi, drutvu i politici i vlasti (Naphy, 2012: 186). Lezbejski koncept (dijelom i biseksualni) omeen ambivalentnim stavom o naruavanju drutvenog poretka egzistira izvan kategorija spolnosti, rui koncept ene, te time utie na hetero-poredak prinudnim iskljuenjem mukaraca i prelaska u polje outa. Najvei doprinos dekriminalizaciji istospolnih odnosa odvio se paradoksalno raspadom Jugoslavije i zamjenom totalitarnog sistema u preudodemokratski koji formalno oslobaa ovjeka, daje mu prava ali ne osigurava njegovu stvarnost. Nije potrebno posebno predoavati kompleksnost situacije u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, kako politike, religijske tako i medijske, da bi se ukazalo na zastraujue osude Drugih i razliitih. Gledite nekih intelektualaca na politike rodova nije drugo do osuda uvoza zapadnjakih vrijednosti, to je pogreno, homofobino nepoznavanje prolosti i na koncu pogodan ventil za ispoljavanje frustracija politikom i privatnom situacijom. Stav da je homoseksualnost proizvedena na Zapadu nije taan, dio je ljudskih aktivnosti irom svijeta u razliitim vremenskim periodima. U balkanskoj kulturi kakva je bila starogrka, za koju se smatra da je pretea civilizacije, kroz brak su bili istitucionalizovani istospolni odnosi, ali svakako je indikativniji primjer balkanskih karnevala kao kompleksa odnosa seksualnosti, roda i drutvenih okolnosti.19 Jo jedan argument koji ide u prilog mojoj tezi o opem nerazumijevanju cjelokupne situacije koja je prisutna u javnim diskurzima Zapadnog Balkana jeste i skorija dvadesetovjekovna historija Evrope koja svjedoi paletom zloina poinjenih nad pripadnicama/ima Drugih seksualnih grupa, od eugenikih rasprava o psihikim uzrocima tekih bolesti kakvom je smatrana homoseksualnost, stradanja u konclogorima, odreenjem stravinih terapija za disfunkcionalu seksualnost kao to su kastracija, hipnoza, terapija odbojnosti i hororna lobotomija koja je u veini evropskih zemalja ukinuta tek 1981. (sic!), a od ijih posljedica je stradao ogroman broj ljudi. Od pokreta za osloboenje seksualnosti, stounvolske pobune do danas
19
Na Zapadu je kriminalizirana homoseksualnost politikim inom tranzicije prema porodinom ivotu, uoblienjem misli o seksualnosti i tijelu kao kazni od strane monakog sveenstva, regulacijom odnosa kolonijalnim osvajanjima.
je ostvarena sloboda civilnih brakova u brojnim evropskim zemljama, rasprave o liberalizaciji u Americi i Kanadi traju, a posebno vanim se ispostavlja smrtna kazna u islamskim zemljama i zakon EU kojim je zabranjena diskriminacija spram homoseksualaca izuzev (!) religijskih tijela (!). Iako je na globalnom planu nagovijetena osjetljivost prema potrebama pripadnica/ka rodnih, rasnih, etnikih grupa prisutni su i nazadni procesi konzervatizma, fundamentalizma i klerikalizacije. Kako se balkanske zemlje nisu u potpunosti odvojile od tlaenja patrijarhatom i pokuajem regulacije ivota nametnutom od strane Evrope i svijeta, vidljivo je i u svakodnevno prisutnoj institucionalnoj diskriminaciji koja se razmee karakterom neutralnosti a represijom primjenjuje politiku i kontrolu kojom se nanosi teta pripadnicama/icima razliitih grupa. Pokuaj organizacije Queer festivala u Sarajevu septembra 2008. godine rezultirao je agresivnim i fizikim napadom na uesnice/ke otvorenja. Napadi vehabijskih i navijakih ekstremistikih grupa nastavljeni su na faistoidan nain u pisanim medijima, prije svega u Avazu i Saffu, estokim, degradirajuim i nekorektnim govorom mrnje kojima je primarni cilj bio eugeniko teroriziranje razliitih, diskriminacija i poziv na istrebljenje. U ovom burnom periodu oglasila se i bh. spisateljica Lamija Begagi priom Put u out, gdje simbolinim naslovom prie autorka ne govori iz pozicije margine, niti cilja na periferiju, ona delikatno infiltrira i markira prostore nenormiranosti u prostore drutva, ime u konanici dehijerarhizira primarnost patrijarhalnog drutvenog ustroja samim time i homofobiju kao nusprodukt. Priom Put u out uvodi u bosanskohercegovaki i balkanski diskurz pravo na seksualnu polimorfnost, rodnost putem kojih se deideologizira heteroseksualna privilegovanost, dehijerarhizira kultura i mit o eni, i homofobija, afirmira lezbejstvo, potresa drutveni centar i uklanjaju represivne norme stigmatiziranoj i cenzuriranoj seksualnosti, te rui proklamirani tobonji ideal humanizma. Da se stanje u Bosni i Hercegovini nikako ne mijenja pokazao je i sluaj diskriminacije ljudskih prava koji se desio (2012) na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (?!) kada su studentkinje Lamija Topagi, Nedmina eta i student Amar Numanovi pokuali ukazati na diskriminatorni formular Zavoda za transfuziologiju te su zbog toga, kao i Lamijinog javnog akta outovanja, bili prokazani, verbalno i fiziki napadnuti od strane uposlenice fakulteta i medicinskog tehniara. Sporni formular koji dobrovoljne/i davataljke/oci (?!) krvi trebaju ispuniti sadri jasnu preporuku da osobe koje imaju povremene ili stalne seksualne kontakte sa homoseksualcima ne trebaju davati krv.20 Za svaku osudu je i konzervativna dimenzija ovog sluaja koja zalazi direktno u najdublje sfere obrazovanja i sistema stvaranja akademski tolerantnog drutva, senzibilnog na Razlike, a pitanje je promoviranja diskriminacionih praksi. Suprotno ovom sramotnom inu stajat e zbornik radova Sarajevskog otvorenog
20
Zavod za transfuziologiju se oglasio pozivajui se na standarde svog upitnika koji su identini onima iz Evropske unije i primjenjuju se jo od 1980. ali i negiranjem napada od strane svog uposlenika. Paradoksu ove situacije nema kraja, pored diskriminacije humanosti same po sebi, potencijalno neista krv se nuno podvrgava analizama, upiranje prsta u istospolno orijentisane osobe kao nosioce rizinog ponaanja daleko je od istinitog i realnog.
centra koji je u pripremi, pod nazivom Line prie lezbejki i biseksualki o coming outu, prvi takav u bosanskohercegovakoj sredini u kojem e ovdanje ene ostvariti prava i uiniti veliki pomak u afirmisanju lezbejske egzistencije, kontinuuma kao i drutvene vidljivosti. Ponovno posezanje u prolost i kulturna dobra otkriva autentini baladini motiv rastavljenih dragih smru odnjegovan u kultu karadievskog zapisivanja enskih pjesama, od kojih je najpoznatija varijanta ona o Smrti Omera i Merime, nadivio je represiju i cenzuru tradicionaliziranog poimanja i reprezentacije drutveno prihvatljivih odnosa. Tragina ljubav dviju ena, zabiljeena u pjesmi U bosanskom malom selu: Od alosti cvijee vene/ suh je zumbul i kadifa/ zbog ljubavi nestale su/ lijepa Saza i Halifa (Bezuslovno... 2011: 5) odraz je zabranjene ljubavi koju zajednica ne odobrava. Poezijom je objedinjen koncept lezbejstva: ljubavi i elje u stihovima: Ako elja kaem kao pasulj u kljualoj vodi/ nabubri/ Ako ljubav kaem uzmie da ne bi bila/ izgubljena/ mada ni sama razliku ne zna (osi, 2008: 38) arne osi, tragino preminule angaovane umjetnice koja je otvorila vrata promjenama kulturne i drutvene scene Novog Sada i Srbije. Gradei sebe kao umjetnicu, osvijestila je svoj identitet uklijeten izmeu kompleksnosti konstrukta nacionalizma (njenu punoljetnost je oznaila bol zbog raspada Jugoslavije) i artikulisanja aktivizma kojim je ostvaren napad na institucije moi i hijerarhije kojima su Druge potlaene. Incidenti vezani za pokuaje organizovanja Prideova i umjetnikih festivala queer tipa uvezali su sve vee gradove i sredine Zapadnog Balkana jedinstvenim ideolokim konstruktom mitomanski sainjenom od nacionalizma, tradicionalizma, esktremizama, govora mrnje i nasilja u izuzee prezrenih Drugih: Sarajevo, Split, Beograd, Zagreb. Depatrijarhalizacija po zajednikom scenariju naruena je i u Sloveniji incidentom u Cafeu Open 2009. za vrijeme knjievnog druenja i itanja LGBT djela kada je uesnike napala grupa maskiranih ekstremnih desniara. Slovenake oscilacije koje su najdramatinije u pogledu emancipativnih politika pokazatelj su stvarnog poloaja Drugih manjinskih populacija koje jesu vidljive ali djeluju unutar getoizirane zone i to zahvaljujui promjenama koje su nainjene osamdesetih godina prolog vijeka u alternativnim sferama, a skoro nikako nedavnim ulaskom u Evropsku uniju. esto se zamjera potrebi Slovenije da se otrgne od balkanskih identiteta (to je ona na svojevrstan nain uinila u periodu romantiarskog formiranja nacionalnog identiteta u devetnaestom vijeku) ime se ustoliava opi stav, predrasuda i zajedljivi stereotip da su danas svi Slovenci gej. Borba izmeu tradicionalnih vrijednosti i zakonskog okvira, svakodnevno prisutna, u Referendumu koji se ticao novog porodinog zakona od ove godine, iznijela je na vidjelo okraje snanog lobija inicijative graana Za obitelj i prava djece, desniarskih politiara i ujedinjene trijadne vjerske zajednice u protivljenju i stigmi podreenih te negiranju prava graankama/nima izjednaavanja istospolne zajednice sa heteronomnom u pogledu potraivanja porodinih prava. Protiv ovog zakona glasala je veina 54.8 % biraica/a (od 30 % izalih) da istospolne zajednice koje se mogu registrovati u Sloveniji od 2006. godine e trpiti tlapnju prethodnog porodinog zakona starog 35 godina (sic!) to nikako nee znaiti da e praksa ovih porodica biti dokinuta, nego samo pravo neregulisana. Svojevrsni literarni coming out nainila je regionalno popularna slovenaka knjievnica
Suzana Tratnik svojom queer prozom.21 Priama je nadmaila getoizaciju i etiketu lezbejske spisateljice jer je irokom krugu publike ponudila svoje dvorite posebnosti, razliitosti, odstupanja od patrijarhalne norme, mrnje, drave i nacije, a sve iskazano i uoblieno jedinstvenim jezikom. Metafora dvorita iz naslova zbirke U svojem dvoritu (2003 2011) ne znai iskljuivo intimnu priu, nadasve to je koncept kulture, zajednice kakva je LGBTQ, a ujedno i dvorita kao mjesta zatite i sigurnosti, prihvatanja, ljubavi i ravnopravnosti. Sjajne prie iz ove zbirke su autofiktivni anegdotini fragmenti o Drugima i razliitima, ulanani asocijacijama na djetinjstvo i odnosom prema mladosti ime je u sintezi uprizoreno stvaranje identiteta pripovjedaice. Ruak za vrijeme kojeg radoznala petogodinja pripovjedaica pokuava da otkrije ta to ima na moru, drugdje, u prii Suzane Tratnik postaje mjesto njenog definiranja u odnosu na svijet i porodinu hijerarhiju. Bakin odgovor: Nikamo ne treba ii ima nas doma. Sve ima u svojem dvoritu (Tratnik, 2011: 9) iskoriten je kao subverzivno i kulturno potencijalan element. Ritual ruka kao toposa re/izgradnje zajednitva u porodici subverzivno je iskoristila i hrvatska rediteljka filma Nije ti ivot pjesma Havaja (2012) Dana Budisavljevi koja na dokumentaristiki nain reprezentuje stvarnost vlastite porodice u refleksijama njenog coming outa. U prvi plan stavljena komunikacija kao temeljni princip Dijaloga, lanovima porodice, ocu, majci i bratu omoguava da se kreu linijom otpora preutanom i da spontano iznesu na nizu obroka emocije, refleksije, potrebe, shvatanja, te uveliko detraumatiziraju akt rediteljke koja se bori da ostvari ravnopravnost sa pomenutim lanovima porodice, a da istovremeno osigura podrku, ukljuenje, ljubav i utoite. Izlazei u javnost, ova duboko intimna pria nije viktimizirala Danu Budisavljevi, naprotiv, otvorila je obzore ka prihvatanju razliitosti, mogunosti jednog linog iskustva kao transformativnu politiku horor priama koje se iznova ponavljaju zahvaljujui homofobnim mehanizmima nasilja i ekskomunikacije. I to je vanije, autorka je filmom isteoretizirala i detabuizirala seksualnost u njenoj sveobuhvatnosti ukazavi na drutvenu predisponiranost i neukrotljivost koja treba i zahtijeva potvrdu. Diskurzi o Drugima (spolno/rodno/seksualno i etniki) na Balkanu pokazali su se kao zapetljani vor koji se sagledava unutar razliitih politika i ideologija od one ukrtene zapadnih predodbi i stvarnog poloaja razliitih u bivim jugoslovenskim dravama, preko strategija otpisivanja balkanizamskih konotacija pridruivanjima Evropskoj uniji, pa sve do sagledavanja drutvenog i kulturnog ivota kojim se (ne)potencira upisivanje Drugih i njihova vidljivost. Zasjei vrijeme znailo je preko historijskih injenica odrediti poloaj ene u patrijarhalnom drutvu, kao ilustracija posluili su primjeri iz usmene knjievnosti, (anti)ratnog enskog pisma, filmova, strune literature, razliitih dogaaja, LGBT umjetnosti. U konanom zbiru injenica pokazala se ostraena elja za javnim i politikim aktom vidljivosti
21
Njena proza je prevedena na mnoge jezike, zastupljena u njemakim i amerikim antologijskim izborima lezbejske proze te je i priznata od strane kanonske i nacionalne institucije za knjievnost Preernovom nagradom (2007) za koju Tratnik smatra da je stvarni doprinos afirmaciji queer i lezbejske kulturne scene.
koja je uprkos historijski i svakodnevno prisutnim prijetnjama cenzure i brisanja preivjela. Postfeministiki pristup i materijalni feminizam koji ukljuuje i gender analizu, poststrukturalizam, vomenizam (kao svijest o rasi, klasi i etnosu), studije nacije, postkolonijalne obrade kao i queer izriaj, egzistencijalno vano pitanje individualizacije i vidljivosti subjekta kao razaranja jedinstvenog mita o eni i ruenja kategorija spola, u sredite panje je stavio orodnjavanje (enskog) subjekta: kao procesa, zastupljene/og u polju diskurzivne moi, kao performativa i fragmentarnog ili kolanog identiteta. Nije rije o metanarativu feminizma nego o provokativnom pristupu transformacijama feminizma22 i preciznije reeno kritikom dijalogu sa dosadanjim praksama feminizma u regiji. Iako se nunim ispostavlja zahtjev za progonom spolnih kategorija koje su utemeljene u drutvenom ugovoru tj. heteroseksualizmu na podruju Balkana destabilizacija ovih obrazaca se mora odigrati unutar samih kategorija. Identina je situacija i sa problematinim terminom enskog pisma, koje je da parafraziram Monique Wittig naturalizirajua metafora dominacije heteroseksualizma kao i podruje imaginiranja jedinstvene kategorije enskosti. Nije rije o biolokoj proizvodnji teksta ve o svakom manjinskom u pisanju kojim se moe proizvesti depatrijarhalizirajui in. Neophodno je jo jednom teite konstrukcije roda/nih identiteta prebaciti na kulturu kao mjesta proizvodnje i stalne artikulacije rodova. Vidljivost koja je pre/upisana izvodi se u jeziku iji je karakter jo uvijek seksistiko-mizogin a u kome se orodnjavaju subjekti, integriu u kulturu i drutvo, pozicioniraju u simbolikom sistemu. Optuba da visokoj kulturi ili mukoj, civilizovanoj, elitnoj, stabilnoj kulturi ne pripada kultura potlaenih (manjinskih) zajednica, kultura neartikulisanih, pojedinanih, nestabilnih, Drugih, prezrenih, jeste samo konaan in marginalizacije i diskriminacije u procesu konstituisanja identiteta. Ako nametnuti termin popularne kulture, kojom se reprezentuju ene i enskost, umrei u sisteme moi i iskoristi to kao politiki subverzivno djelovanje, omasovljenje koje bi trebalo biti na strani popularnog, ne nuno loeg i nekvalitetnog, izvelo bi Druge i raznovrsnije iza brda gdje nee biti mogua sveobnavljajua Drakulina mo ispijanja krvi nedunih i potlaenih.
22
Feminizmi u podruju regije oznaeni su nekritikim sagledavanjem situacije. Izostanak prijeko neophodnog i kritikog promiljanja direktna je posljedica ne postojanja teoretskog promiljanja situacije, stvarne analize dosadanje herstorijske prolosti te proizvodnje politika koje bi trebale imati vei utjecaj u formiranju i zauzeu novih poloaja. Udaljeni od bilo kakve deksonstruktivne transformativnosti tapkaju u mjestu nai deklarativni, popularni, sreni i apolitini feminizmi. Trenutno najsnanija struja osmiljenog i svrhovitog feminizma je pacifistiko-antimilitaristiki feminizam ena u crnom iz Srbije.
Literatura
Antimilitarizam i ene (2009). Uredila: Staa Zajovi. Beograd: ene u crnom Bordo, Susan (1999). Feminizam, postmodernizam i skepsa spram roda. U: Feminizam/postomdernizam. Uredila: Nicolson J. Linda. Zagreb: Liberata Enloe, Cynthia (1990). Bananas, Bases and Patriarchy. U: Bananas, Beaches and Bases: Meaking Feminist Sense of International Politics. California: 189-206 Forel, Mireya (2012). Nasilje nad enama u vremenima rata nasilje kao oruje rata. U: ene za mir. Beograd: ene u crnom Goldsworthy, Vesna (2003). Invencija i in(ter)vencija: Retorika balkanizacije u: Sarajevske sveske br. 2. str. 365-376 Gros, Elizabet (2005). Promenjiva tela: Ka telesnom feminizmu. Beograd: Centar za enske studije i istraivanja roda Higonnet, R. Margaret (1994). Civile Wars and Sexual Territories. U: Writing after War: American War Fiction from Realism to Postmodernism. Urednik: John Limon. London: 80-96 hooks, bel (2006). Od margine ka centru. Beograd: Feministika 94 Irigaray, Luce (1999). Ne kanjavajte potlaeni narod. U: ene za mir. Beograd: ene u crnom Jamberi Kirin, Renata (2008). Dom i svijet. Zagreb: Centar za enske studije Ivekovi, Rada (2006). The Fiction of Gender Constructing the Fiction of Nation: On How Fictions are Normative, and Norms Produce Expectations. U: Gender and Identity: Theories from and/or on Southeastern Europe. Beograd: Belgrade Womens Studies and Gender Research Center Kai, Biljana (2011). Mo enskih svjedoenja. U: enski sud Feministiki pristup pravdi. Kotor & Bograd. Anima & ene u crnom Kolozova, Katerina (2003). Jedinstvo u izgradnji, O smrti i roenju naziva Sluaj Balkana i Jugoistone Evrope. Profemina asopis za ensku knjievnost i kulturu (prolee-leto), temat: ene Balkana za mir Kurti, Vera (2008). ivot Romkinja. U: Neko je rekao feminizam. Beograd: Heinrich Boel Stiftung Miskloci, Jozef (2006). Uvijek izmeu dvoje: dijalektika igre izmeu mukoga i enskoga/s mukim i enskim. U zborniku: Transgresija roda: Spolna/rodna ravnopravnost znai vie od binarnosti. Zagreb: enska soba & CESI Morley, David (2005). Rod doma. asopis Trea br. 1-2, temat: enski rod svakodnevice. Zagreb: 140-167 Naphy, William (2012). Born to be Gay Historija homoseksualnosti. Sarajevo, Zagreb & Beograd: SOC, Domino & Queeria Rich, Adrianne (2002). Prisilna heteroseksualnost i lezbijska egzistencija. Zagreb: Kontra Slapak, Svetlana (1990). enska knjievnost, ensko pismo, enske studije. Izraz, asopis za knjievnu i umjetniku kritiku (februar-mart), br. 2/3, str. 220-229 Stevanovi, Lada (2011). ene kroz istoriju balkanskog patrijarhata. Profemina, asopis za ensku knjievnost i kulturu (zima prolee), specijalni broj: Feminizam politika jednakosti za sve, str. 123-129 Yuval-Davis, Nira (2004). Rod i nacija. Zagreb: enska infoteka
Fahrudin Kujundi
San o vjenom povratku
U snovima sam najee nigdje. I kada se pojave konture poznatih mjesta, uvijek je tu negdje pukotina, crna rupa koja, dok se okrenem, proguta sve to sam znala i baci me u drugi svijet. Openito, pitanje je gdje se snovi deavaju? Koliko znam, iz svog iskustva, snove karakterie, prije svega, nestalnost. Zaponem priati s majkom, a ona se pretvori u moju prijateljicu, zatim u prosjaka kojeg stalno sreem na putu za posao, i na kraju u nekog sasvim nepoznatog ovjeka, kojeg nikad na javi nisam vidjela, ili sam ga moda vidjela nekad u prolazu, u guvi, a da ga nisam ni primijetila. Tako je slino i s prostorom. San poinje na ulici, no je, magla, urim jer osjeam da me neto progoni. Pored lampe sudaram se s nepoznatim mladiem koji nosi putniku torbu, i ne uspijevam ni da se obazrem na taj susret, u kojem osjeam da ima neto neobino, a ve sam u supermarketu, ogroman, hladan prostor prepun svih moguih namirnica, ali bez ijednog ovjeka. Ne stiem ni da se zbunim kako treba, a ve sam u parku, jutro je, prelijepo svjee, gledam enu kako gura kolica s djetetom. Kao mnogo puta do tada, postajem svjesna da sanjam, prilazim eni i pokuavam joj objasniti da je ona samo u mojoj glavi. Ali ona ne razumije ni rije, gleda me blijedo, a zatim opet vidim svoju majku. Kako priati s nekim ko nije u stanju ni da zadri svoj lik? I prostor u snovima kao da tee, razliita mjesta se izmjenjuju skoro neprimjetno, prolaze. Kao da se prostor ovremenio. A vrijeme je nezadrivo, ista prolaznost. Ipak, ima jedno mjesto koje mi se uporno ponavlja. To nije ni moja kua, ustvari nijedna od bezbroj kua u kojima sam ivjela, nije ni kladionica u kojoj moram da radim, u kojoj bacam sate i sate svog ivota, trpei sranja nesretnih kockara, a svi su oni nesretni. Nita nije u ovom zaboravljenom Travniku. Sanjam jednu kuu u Sarajevu. Kuu moje prve prijateljice. Rat je od onoga to je ostalo od moje porodice napravio vjeite podstanare, i dugo smo lutali svuda po nesretnoj Bosni, sve dok nismo doli u grad iz kojeg svi bjee kako znaju i umiju, a i ja bih pobjegla samo da mogu. Ni Sarajevo nije moj grad, da se razumijemo. Moj grad vie ne postoji i uzaludno je spominjati ime koje
je nekad imao. Dio mog najranijeg djetinjstva provela sam u Sarajevu, i tako sam upoznala moju prvu prijateljicu. Ali ne sanjam uporno nju, nego njenu kuu. Puno vremena smo provodile u toj kui, igrale se, priale, ponekad se i svaale, matale o svemu i svaemu. Njena porodica je dosta bolje stajala nego moja, oni za razliku od nas nisu bili prisiljeni da bjee, tako da su, nakon rata, vrlo brzo nakon to se to kod nas pojavilo, nabavili raunar, pa smo nas dvije sate i sate provodile na njemu, istraivale, dopisivale se s ljudima iz cijelog svijeta. Znala sam esto i jesti kod njih, i spavati. Bile smo kao sestre. Nakon to sam odselila iz Sarajeva, a ima tome preko deset godina, nikada se vie nismo ni ule ni vidjele. Nju sam sanjala samo par puta, ali mi se u snovima esto vraala njena kua. E to nisu bili snovi u kojima i prostor tee. Jedino tu, san bi poinjao i zavravao na istom mjestu. Bilo je tu i svakakvih ljudi, ali njima nije bilo pomoi, mijenjali bi lice kako stignu, dok je prostor ostajao isti. I to je jo zanimljivo, u tim snovima kua se pojavljivala veoma precizno, i u rasporedu prostorija, i u brojnim sitnim detaljima, u rasporedu namjetaja, u pogledu kroz prozore. A sanjala sam tu svata. Nisam uspjela vidjeti nikakvu jasnu vezu meu snovima koji su se deavali u toj kui, nije bilo nikakve posebne teme koja bi okupljala sve te snove. Nekad sam sanjala ejtane, nekad gomilu nepoznatih ljudi, nekad rahmetli dedu. Bilo je i lijepih i runih snova, i umirujuih i uasavajuih. Zajedniki je bio samo prostor. Jednom mi se desilo da sam bila u toj kui i da sam shvatila da sanjam. Ila sam iz prostorije u prostoriju, razgledala sve, i na kraju dola u njenu sobu, gdje smo najvie bile, sjela na njen krevet i plakala dok se nisam probudila. Ako ikada uspijem, radei u ovoj prokletoj kladionici, sakupiti dovoljno para da se vratim u Sarajevo, da studiram naprimjer, a ustvari da pobjegnem iz ovog grada koji me sve jae davi, sigurna sam da neu eljeti da doem ponovo u tu kuu. Ne sanjam je jer elim ponovo da je vidim, to osjeam vrlo jasno. Kao da se pomalo i bojim vidjeti je ponovo. Ako uspijem da se vratim, vjerovatno u i itavo naselje zaobilaziti. Bio je rat dok smo bili u Sarajevu, ali ostalo mi je sve to u lijepom sjeanju. Zato taj dio Sarajeva ne elim vie vidjeti. Tu sam prvi put postala svjesna sebe. Kao to u snovima ponekad postajem svjesna da sanjam, tu sam, okruena smru sa svih strana, postala svjesna da ivim. Ne znam moe li me razumjeti? Ti, to ne moe ni svoje lice sauvati dok slua ovu moju jadikovku.
DOKUMENTI
Milica Nikoli
Oskar Davio Testament
Milica Nikoli
Kratki zapis o novopronaenim Daviovim rukopisima

Ve drugi put u kratkom vremenu iskrsavaju meu rasutim rukopisima o kojima nita ne znam otkud tu i sa im su povezani dakle, iskrsavaju Daviovi tekstovi potpuno razliiti od onih koje sam pronala pre godinu-dve. Jedan je Testament, koji je Davio napisao 1985., na svoj sedamdeset esti roendan, drugi je pismo upueno mi ne znam kad na njegovu opsesivnu temu plovidbu. Neko bi mogao rei da ovakvi zapisi nisu znaajni ni za biografiju, a pogotovu ne za delo. Moda je tako, a moda i nije. Zar se uvek zna ta emu moe posluiti i za koga neto moe biti provokativno ili podsticajno? Osim toga, ve je prolo dovoljno vremena od Daviove smrti (uskoro e biti 25 godina), tako da se svaki zapis moe smatrati znaajnim. Zato sam odluila da ih publikujem. Testament, napisan 1985., predstavlja neku vrstu svoenja ivotnog bilansa, dramatino bolnog oprotaja i nezadovoljstva sobom, proivljenim ivotom i njegovim rezultatima. Navodim ga u celosti, iako nisam sigurna da li je dobro deifrovan, ali tu se teko moe neto uiniti. Testament je ispisan na jednom papiru, reklo bi se istrgnutom iz nekog bloka, i na Daviov nain sav je pun ispravaka, dopisivanja i precrtavanja.
Testament
U zoru osamnaestojanuarsku dok sam sedeo za stolom simulirajui pred sobom da piem kao pravi pesnik koji nisam, znaajne pesme, po tekom mrazu zaujem tiho pucketanje mraza u okolnom grobljanskom kamenju u vei to okruuje ulaz u sedamdeset estu godinjicu. I dok je kamen vetra i kamen reke isto pucao i dok se stariji od mene ali dreiji Dunav pravio da mu ne manjka nita, ni hladno, ni jeste ni nije, ni brza fotografija za TeVe kao estitka to sam, eto, doekao te i te godine, a moj netinjavi plamen jo, eto, bukti, neuhvaen u smrtne mree te blatne jalije nalik na temenu tonzuru, podvaljak pod zbrkanim licem od koga i hijenski psi bee. Ne veruj vremenu. Crkni, varalice. Smeta svima koji ure iknuli iz aure od kaamaka po priznanja i stiu sporovozno belohlebnijoj slavi i ostalim njihovim uspesima koji su poetak vrljotina preko tebe kojima e biti izbrisan sa spiska postojalih u postojeem redu gde smeta mladima koji ti smetaju da mirno crkne u grabi kraj tvog puta (?). Borio si se. Dosta. Visim od viska viseiji, vrda nudei nam dosadne teme iz rata koji nije na. Bio je pre (?)
emu taj fol estitaka. Roenje nije moja zasluga. Meni ne treba estitati, a onih koji su me rodili vie nema. Vi ste skjavi, ja Sloven od slova ne pitaj; papa, ao. Nita ne traite od mene. to pre zaboravljen, to pre pod travom, to bolje. Jo bolje: spalite me. Bezgroban, ni nepostojanju na strai neu biti osuen da stojim. Jai od mene, od mojih elja, snova, mate, enji bili su zakoni. Zaklopi im knjigu, dlanom poklopi im tablice. Zaboravi ih. iveo sam due od roda svog. Neizbenije pijan sam proao, ranjavan, neubijen. I dosta. Nita ne traim od zemlje, nita od neba. Taku na sve stavljam. Gotovo? Zato? Ni to mi gotovo tvoje ne treba. Moda vie nenosti to razume potrebe onih koje volimo, moda zbrinute unuke, moda poljubac majune keri. Sve to sam bio i snivao tu je. I sloboda i radost i nevolje i muke i ivot koji ivotinja kako nam prilii. Nita mi nije vie potrebno. Apsolutno nita, ni komadi zemlje za grob, ni oblaci prekogrobni nastanjeni plodovima elja kojim se nisam podavao. Verovao sam u pepeo razduvan nad okeanom. Podnosio nisam ni nepravdu ni pravdu. Plakao sam nad svim vidovima pljake belih i crnih crnenja za tua blagoutrobija, svoju glad i bedu. Ali to se potomaka ne tie. Oni e znati bolje od nas te stvari: kompjuterska era i tome slino. Hou da kaem: i ja sam bio a to nije mnogo. Nemam ta kome da ponudim. Samo rei. Testament kazuje dovoljno o Daviovoj kontroverznoj prirodi: piem kao pravi pesnik koji nisam (a ostale su mi samo rei). Borio si se. Dosta (a jedino od ega se nije umorio bile su, do kraja ivota, bitke). Ima u ovom testamentu neeg oajnikog, to mu takoe nije bilo svojstveno. Kapitulantskog ak. O tome ne treba ni govoriti. Nikad, ni pred kim, ni pred im nije kapitulirao. to pre zaboravljen, to pre pod travom, to bolje Ranjavan, neubijen. I dosta: ne traim nita od zemlje, nita od neba. Taku na sve stavljam. Gotovo? Zato? Ni to mi gotovo tvoje (?) ne treba. A onda vapaj samo za nenou koja razume potrebe onih koje volimo zbrinute unuke i poljubac majune keri. Mogao je ovaj testament biti pisan usred noi, ili, pre, u osvit zimskog jutra, u nekoj polusvesti. Otkud on meni? Zar mi ga je Davio dao? Zato? Ispisan je na paretu papira, reklo bi se istrgnutog iz nekog bloka. Ali ko ga je prekucao? Uz njega je i pismo upueno meni, izgleda prekucano na istoj maini, mojoj, nekadanjoj, sad to ne mogu da utvrdim. I prestaje da bude vano. Pismo je zanimljivo ne samo po tome to je pisano uzorno realistiki (veoma retko u Daviovim rukopisima) ve i po tome to je ta realistika pria zavrena jednim, da uslovno kaem, teorijskim razmiljanjem: Postoji taj realistiki nain uivljavanja u pogrene zakljuke na osnovu ispravno opserviranih detalja, i postoji drugi detalji i zakljuci neispravni, neopservirani, izmiljeni bez greke i izvrsno delujui u izmiljenom svetu na putu svog domiljanja.
Dakle, amac. Upali se odmah, krene, ali tek to sam izvrio manevar okretanja i polaska iz luke prema Katarini, motor se ugasi. A ti moja mehaniarska znanja na otvorenom moru zna; ona su prilino skromna. Ponem da veslam od kraja luke prema naem sidritu, kad se neki komija-ribar saali na moje neadekvatno mahanje veslima bez rezultata i odvue me do mesta na kom se ponosno crvenela naa bova, stidna zbog kvara. Stidei se i sam, ja neto to mi se uinilo da nije u redu podveem, upalim, zabreke radilica, i kako je po mom sluhu sve radilo kako treba, krenem opet, u pravcu Svetionika. amac je plovio izmiljeno, motor radio perfektno. Krenem onda prema Figaroli, gde stignem da ne moe biti bolje. Veem se za kamen, propisno, i setim se svojih prvih plovidbi. Upalim motor, ponem da se odvezujem, gaenje kao i prvi put. Upalim opet radi odlino, ali im krene stop, gaenje; upalim, dam gas, u mestu, ni makac, propeler ne radi. Pogledam a ono jedan letonji konopac, ko zna kog vapeta, dignut talasima, stigao je da se obmota oko mog propelera za vreme jedne od probi paljenja. Drugo mi nije ostalo nego svlaenje i u vodu s noem. Nije ilo. Krenem onda do jednog kamena u pliaku, obuem se (bilo je ba svee) i nastavim da bezuspeno seem s tog kamena. Ali u vatri see, ne znam kako, ja dobrovoljno uem u jednom trenutku u more u sve odelu i cipelama. Verovatno hteo sam da bolje zahvatim taj debeli konopac, i kako sam to hteo vrlo intenzivno, za drugo u meni nije bilo mesta. Tek naao sam se u moru do pojasa; sasvim izlino uostalom. Jer sam ranije ve uspeo da oslobodim osovinu crvenog vapsko-italijanskog inostranog konopca (vrlo ilavog). Mokar, u nedostatku rezervnog odela u kabini, doplivam od Figarole do stepenica Arnolonga, parkiram se dobro, odjurim gore, presvuem se, uzmem probuenog Volou, unesem ga unezverenog u barku, otplovim do sidrita. Sve je funkcionisalo ne mo bolje i odemo na ruak udvoje (pata uta). Njega (Volou) vratim u Arno, a ja naem Nina i odem s njim na amac. Kvar jedan raf se bio odvintao, trebalo ga je privrstiti kako valja i motor se vie nije ugasio. Otili smo zajedno na Katarinu, vratili se zajedno u Arno i zateknem Volou u sasvim realistikoj pozi: sedi kraj prozora i broji amce s ribarima koji love kalamare pravei bosanske grbove. to onji delajut? Kalamarajut A tak, ja dumal to oni signali ortovi odnji drugom dajut Pomislim: postoji taj realistiki nain uivljavanja u pogrene zakljuke na osnovu ispravno opserviranih detalja, i postoji drugi detalji i zakljuci neispravni, neopservirani, izmiljeni bez greke i izvrsno delujui u izmiljenom svetu na putu svog domiljanja.
Milorad Popovi Bogi Rakoevi Pavle Goranovi Jovanka Uljarevi Dragana Tripkovi
MOJ IZBOR
Pet savremenih crnogorskih pjesnika

Izbor: Hadem Hajdarevi
Hadem Hajdarevi
Unutarnje nebo
U okviru Meunarodne knjievne manifestacije Sarajevski dani poezije, jedan od redovnih knjievno promotivnih sadraja posljednjih godina jest i predstavljanje nekog od nacionalnih evropskih i svjetskih pjesnitva. Tako je u prethodnim godinama na Manifestaciji predstavljeno savremeno slovenako, njemako, dansko, norveko, tursko, vedsko itd. pjesnitvo. Godine 2012., na 51. Sarajevskim danima poezije, predstavljena je savremena crnogorska poezija. Oni koji zavire u kataloge sarajevske pjesnike smotre uoit e da su od pjesnikih tradicija zajednikoga jezikog naslijea (bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski jezik) predstavljeni jedino Crnogorci. U neko skorije vrijeme bit e, dakako, predstavljeno savremeno srpsko i savremeno hrvatsko nacionalno pjesnitvo Sve ovo valja spomenuti iz onoga izvan literarnog razloga da ukupnije razumijevanje poetika i knjievnih tradicija na Balkanu gotovo pa ne mogu funkcionirati bez drutveno politikih konteksta i uvjetovanosti koliko god da je pjesnika rije, prije i poslije svega, neposredni umjetniko-kreativni in pojedinca, iskljuivo pojedinca, a tek onda sve drugo u ta ga uvrtavaju oni koji bi da govore o individualnim i kolektiviziranim pjesnikim dosezima i rezultatima. Godine 2012. pojavila se i antologija modernog crnogorskog pjesnitva, Poetika Montenegrina, koju je sastavio pjesnik, knjievni kritiar i publicist Bogi Rakoevi (izdanje: Otvoreni kulturni forum & Nacionalna biblioteka ure Crnojevi, Cetinje) i koja vrlo hrabro i mjerodavno uspostavlja autoritativan vrijednosni sud o crnogorskoj poeziji tokom XX stoljea do vremena u kojem ivimo. Antologija jo nije, naalost, predstavljena (mislim na Bosnu i Hercegovinu) u mjeri u kojoj to zavrjeuje, to na direktan i nesretan nain govori o jo dosta snanim postjugoslavenskim kulturnim i institucionalnim zatvorenostima. Rakoevieva antologija najdirektnije pokazuje koliko se savremeno crnogorsko pjesnitvo odmaklo od njegoevsko-miljanovskih poetskokoniarskih epskih matrica, te nametnulo kao jedna od najpotentnijih poetskostvaralakih injenica na junoslavenskom i irem kulturnom prostoru.
U ovom malom izboru za Sarajevske sveske predstavit emo (prvenstveno, njihovim izabranim stihovima) samo pet crnogorskih pjesnika, odnosno pjesnikinja, za koje se, prema godinama roenja, moe rei da pripadaju razliitim generacijama crnogorskih pisaca, gdje, opet, ta injenica moe jedino neto znaiti u individualnom poetskom iskustvu a nikako u neposrednoj poetskoj ostvarenosti bilo kojega od navedenih autora. U pitanju su slijedei pjesnici/pjesnikinje: Pavle Goranovi (1973), Milorad Popovi (1957), Bogi Rakoevi (1962), Dragana Tripkovi (1984) i Jovanka Uljarevi (1979). Sami stihovi najbolje i najdirektnije upuuju u kojoj mjeri svako od ovih pjesnikih imena tvori vlastiti poetski svijet i koliko je svaka poezija, zapravo, stvaralaki trijumf pojedinca, dok su sve druge oposti i kolektivnosti doimaju krajnje marginalnim. ta god rekli o bilo ijemu pjesnitvu i bilo kojim pjesnicima, poezija je, najprije, ono to o njoj samoj jo nismo uspjeli doslutiti ili izrei. A za naslov ove male, prigodne biljeke posluio sam se naslovom pjesme Milorada Popovia Dohvati nebo iznutra.
Milorad Popovi
PASJI DAN
Skoio sam iz prvog sna i uplaio se boga zgrabio sam au vode snano se udarajui akom po elu neu li se sjetiti to sam radio proteklog dana kome sam zgrijeio koga sam oamario kome sam govorio stihove koga sam molio za posao progutao sam vodu naiskap bio je to pasji dan (bila je nedjelja) bio sam zaboravio na pristojnost bio sam zaboravio na ruak na stolu sam primijetio biljeke o Prozi Transsibirca i male ane Francuskinje
SUMNJIVE PJESME
Ja sam sumnjiv pjesnik nikad se nijesam povjerio nikad se nijesam opredijelio (osim za sebe) oboavaoci mojih stihova redom su manijaci, mangupi, maloumnici moje stihove konzumiraju ugroena djeca jedna sirota ena mi je rekla Vi ete ostati kao pjesnik umijete nadahnuti oajne znojio sam se nijesam htio rei da sam raskrstio s oajem Ipak, ja postojim, kao sumnja postojim kao maska koja je opasala moj duh
DOHVATI NEBO IZNUTRA

Na vrhu stubita dosauju se reci iz pozlaenih usana izbija im gustina kao u aforistikih pjesnika na nebu niko nije pustio krv zbog blinjega na zemlji nikome nijesu oprostili kravlje oi iako, oi koje su opasale zemlju posve bezazlene niko nije oprostio silinu novembru iako je to doba kada oi i dua bivaju isti otkad su na nebu izgubili osjeaj prostora ljudi su stali jedni drugima ukidati pravo na prostor estete se jo oslobaaju prostora jer nebo nijesu dohvatili iznutra
NAE LJUBAVI
Govoriti o ljubavi askati u pivnicama o velikim zaslugama s ljubavlju govoriti na javnim mjestima o javnim problemima o sklapanju velikih poslova o rtvama koje e pojesti domovina s ljubavlju s javnim privatnim pristojnim prestarelim enama profesionalne ljubavi ljubavi prema blinjima sklonosti za ubijanjem divljih svinja i ostale divljai ljubavi koje nas manje-vie snae slue nam na ast sve nae ljubavi
PREOBRAENJA
Moj soj je oskudijevao u Tjeskobi Kao ograene zvjerinje Oi U noi bogatoj Zvijezdama Drugari su vozili fordove I mislili za Hemingveja Da je porno zvijezda Preci su imali Gospodara i Boga A moja nebeska svjetiljka Smekala Kao jesenja kronja Blago vama Zatekoste me smjernog Kao gospu na starim Portretima
SOLIPSIST
Ipak, ne ostavljaj me samog na dnevnoj svjetlosti oglodanog: pribodenog na zatvoreno oko na smrznuti kapak umramorenog ko razapeta sjenka. Ne ostavljaj me samog. Imam okrutnu krv i mraan rodoslov. Pogledaj u moje srce: vidjee prazan kavez i praznu pticu koja odlazi.
Bogi Rakoevi
VJEITI KANDIDAT
Nad gradom Pri nonoj svjetlosti. Nikoga nije bilo u kui Uzalud je vukao Ogromnu zavjesu. Razbijao zidove. Pomjerao asovnike. Proglasio me ivim ali Nije me bilo nigdje Ni u gradu Ni na groblju. Niko nije znao Gdje sam se zaboravio I zato je to tako.
DUH VREMENA
Poezijom neto promijeniti isto je to i osmisliti ivot nalik lutriji za siromahe jer dobri Bog pri iskuavanju prefiksa pokazuje ti put ka peini i tako u popodnevu u kojem ivim omamu rijei upeatljivu iluziju utapam u duh vremena
CRNOGORAC U OFSAJDU
Prolost ga zviznula po glavi u lovu na datume takav je gnjev prolosti opisan u asti oruja upalog u zaspalu bronzu svakako ima i drugih naina da se izmeu ulaska u istoriju i njenog sluanja upali mina pobjednike tjeskobe pored ostalog premali je prostor neopreznih pridjeva to tumaraju pratei vrijeme odbrane kaveza rijeima koje sijeku vjekove vraene na poetak pamenja da bi igra opet mogla poeti
ISTOM ULICOM
Svakodnevno se proteem kao laka anegdota kroz tu krotku blizinu to me tumai takom zvjerkom iji u plijen osloboditi novom reenicom jednom, u zoru kad se po njoj razliju akvareli kiobrana, breuljaka za razmiljanje. Dok po trotoaru sipi lie, a potom meko padaju haljinice od umskih jagoda, u predahu okolnog iblja treperim odvodei vjetrove ka licima zaklonjenim novinama ije su oi jezerca namrekana mojim prisustvom. Opisau, moda, slapove njenih podudarnosti sasvim sline bivim vremenima, vokaciji prolaznog. Usamljen poput planinske kolibice na putu do autobuskog stajalita energino niem okrnjene stepenike pitajui se da li u u povratku opet sresti
gipsane figure, naduvene u svojoj krhkosti pa da im ljuture izlomim, da moje okamenjene drugove iz neitke skaske izvedem.
ENA SA MOG ZIDA

esto nou enu sa mog zida Moji pijani drugovi Dugo, dugo dodiruju. Nedavno sam je premjestio Na drugi zid. Imam utisak Da joj nije svejedno to joj je mjesto Poslije toliko pipanja Ostalo Boanski isto.
Pavle Goranovi
KAKO MIRIU KNJIGE
Za svaku knjigu ima po jedan miris, miris koji se ravna sa znaenjem. ili prvim doivljajem knjige. Kako onda miriu knjige - na pranjavim policama, u zaboravljenim kunim bibliotekama, neprofitnim knjiarama glavnog grada? Kako miriu knjige nobelovaca? Knjige starih majstora miriu na pergamente, na one stranice koje su iezle moda ih i ne bude kada otvorimo blijede korice. Njihove knjige su svedene na ute listove. Knjige skribomana miriu na muke tamparskih radnika. Na radnikim univerzitetima - knjige nemaju mirise, obino su crvene i netaknute. Kako miriu knjige mojih prijatelja? Kako miriu svjetski bestseleri, kuvari, prirunici, uputstva za bolju koncentraciju? (Ne volim knjige u kojima se osjea dim: tu su ve pomijeani poroci.) Kako miriu svete knjige, na svetim jezicima svijeta? Kako miriu na izumrlim jezicima? Knjige pagana su okrenute prema suncu, zato gube svojstva kada im se pribliimo. Nijedan miris nije bezazlen. Vlasnitvo knjigoljubaca ne podsjea ni na jedan miris, ni na jednu knjigu uostalom. Naputene knjige u kancelarijama miriu na stara slikarska platna. Najudesnije miriu knjige u argentinskoj Nacionalnoj biblioteci, i to one nabavljene poslije 1955. godine. Ne znam kako miriu knjige zatvorenika, vjerovatno na vlane zidove
i prolost. Kako miriu sabrana djela klasika? Kako miriu knjige koje su vraene Knutu Hamsunu? Njegove knjige kako miriu? uvam mirisjedneknjige, dragocjen kao znanje njemakog jezika.
IZGUBLJENI RUKOPISI
Ne krijem: piem neistinite, prevarantske redove. Postupak se ponavlja iz teksta u tekst. No, gdjekad se moe naii i na stihove sa zabrinjavajuom mjerom istine. Nedavno sam, traei sasvim druge tekstove, meu rijetkim rukopisima, pronaao i sljedee rijei: Najznaajniji gradovi su oni koji su ve pokopani - ne vrijedi osnivati nove. Najbolji jezici su izumrli - ne vrijedi bolje osmiljavati. Najpotovanije kole su se nalazile u sada ve zaputenim vrtovima. Najzanimljiviji rukopisi su izgubljeni... Vrijedi ih otkriti. Nama, preivjelim lanovima Vavilonske biblioteke.
POSLJEDNJI SONET LAURI

Ne smijem se vie zaklinjati u budunost. Evo sad, nakon svega, tvoja patnja - meni je naslada, utoliko prije to znam da dugo ve eka moj pogled, odvie smjeran. Ti si, ionako, navikla na sliku bitisanja u jednom vjenom krugu. Nijesam zakasnio da uvidim: zbilja sam dostojan sna, to ga sebi stvorih, pjevajui
o tvojoj ljepoti. Konano, sa tobom je umrla i posljednja misao - a ja sam odvojio svjetove!
VRTOGLAVICA SERENA KJERKEGORA

I Od roda sam onih koji imahu hrabrosti da se pomire sa sopstvenim neznanjem. ovjek sam sa vrlinom i sa odve uoljivim manama, jedan nedovreni kosmos. Ja, Victor Eremita, usuujem se da na as budem pozvan kada se razmatra o vjetinama. Propovijedam. Tvrdim da ne otkrivam nita novo, pa opet, gledaju me sa nevjericom. Govorim da su epohe okonane, da su sva imenovanja odavno iskoriena, Uzalud, prebacuju mi izvornost. U svom odista nitavnom miljenju, ja tek preslikavam oblike, bavim se tobonjim razumijevanjem. Mogu samo da ekam na pokret koji e presuditi. IV ivot ispred mene ravna se sa patnjom. Zapravo, ivoti svih nas odjeci su odreenih patnji. Ukoliko smo nesvjesni, lake ih preivljavamo, ne dotaknemo tugu ak ni u prolazu, to bi moglo biti divljenja vrijedno. Na ovoj zemlji, mogu biti jedino osposobljen za drhtanje. Baen sam u ivot, koji provodim nesabrano. Sebe ne umijem definisati, druge - ne elim, ne bi to bilo pristojno. Razapet sam izmeu moguih krajeva. No, ni sam ne znam na koji nain se jo uvijek snabdijevam danima. Bivstvovanje, dakle, ne mogu odrediti. tavie, drugima ne mogu garantovati da se ono dogaa sada i ovdje. Boravak u svijetu je nalik na svako drugo izbjeglitvo, i uvijek sa sobom nosi teku samou. Vidim to, kada otponem da sebi pripisujem zapretane pojmove, i kada se uporno uputam u postavljanje brojnih pitanja. Kao to to, uostalom, rade i svi dobri poetnici.
V Hladan je ovaj ivot, kao plonici Kopenhagena. Posvuda se odgaja usamljenost, izgleda kljuna odlika postojanja. Slaba mi je utjeha to sam se, za svo protraeno vrijeme, pod maskom drugih imena, pitao kakva li je to istina otkrivena one zlokobne (ili srene) noi, kada je Sokrat ispio otrov iz pehara. Od te noi starogrke, valjda, vie se ne sumnja u slobodu izbora. Evo, i ovi moji zapisi bivaju drugaiji usljed prisjeanja na taj dogaaj. Nikad, nadam se, moje govorenje ne moe bitiad se ipsum. Sve moje reenice su testamenti. Govorim vam to kao roeni Helen, osoba otuena od dananjice. U trenutku kada vam dostavim svoje poruke iz testamenta, slobodno prosudite - sa kolikom sam se umjenou preruavao i popisivao pojave. Ako sam se ponavljao, doista sam to sa uspjehom inio, budui da sam u ponavljanju vidio i jedinu svrhu mog stvaranja. Ako sam citirao, obiao sam sve potrebne svjetove. Odvaio sam se na ivljenje - to je moj najvei grijeh. VI Znam za zvuk koija u ljetno predveerje. I smisao njihovog kretanja znam. ovjekov usud i grijeh, takoe poznajem. To je ve ono to mi je ostavljeno, to mom rodu uskrauje privilegiju poetka i novog puta. Nekim hartijama - moda nepravedno - dodjeljujem znaaj. Mislim na nenapisane pjesme, na ono to je neostvareno. Iz atmosfere, dakle, skupljam tune lirske pabirke: ja sam pjesnik koji ne pie stihove! Jo znam i za smirenost Sokratovu, pa i to da je nikada neu ispoljiti. Suvie su mali nai jezici da bismo sebe ispunili, a ipak neki od nas se usude da svijetu pripiu svoje triave stvari. I sam vodim dnevnike o marginalijama, paradoks me priprema za ivot. Premalo ili odvie - nijesam pozvan da ocijenim. Uglavnom, pisao sam o zemlji, o eni - smatrajte to mojom jedinom zaostavtinom.
Jovanka Uljarevi
PREDVORJE SMRTI
jutros su brodovi isplovili iz luke u moju odbranu niko nee stati jo koji as i preputena biu zapisniarima moje nagosti na tvojim vratima zakucae glasnik s vijeu o onome to tek desie se nudei ti vremena dovoljno da zakasni na meni valovi umirae u grupama iezavae ogrezli u bijegu iz mene apat svih krajeva svijeta osvajaima tajne otkriva rairena sam nalik obali poda mnom kreveti cvile ne biram poloaj fetusa da zaspala bih zamrenih ula e me izvesti pred kupce slutnji enjom da ne procurim i plonike tjeskobnosti ne zavedem rijei moje mene ne obavezuju vie rijei mojih mene e osloboditi prije mraka i novog zloina
FOTOSINTEZA
najprije emo preleati boginje s tvojom djecom pa s mojom onda e doi i naa istim redom emo hodati vakati psovati zubi e nam rasti zubi e nam ispadati i sve e nas jako pogaati i sve e nas jednako brinuti
ja u biti zaduena za lekcije iz plivanja ti iz preivljavanja iz kvantuma naih ivota nikada se nee oglasiti rjeenje problema globalnog otopljavanja
U TRANZICIJI
ne svjedoim o svojoj budnosti ne upirem prstom u srca stvari nije mi do toga klimam glavom potvrdno jer sve je potvrdno i ostvarljivo i prihvatljivo i poeljno i ba ono i nita drugo i drugo i drugaije na sred sobe imam metar i po u preniku prostora da se smjestim i zidove koji e bez protivljenja umrkati miris mene ispljunuti ga u koordinate globalizacije to se organizma tie reaguje u skladu sa uslovima u kojima se nalazi i to je ok po svim naunim teorijama a njima se jebe ta ti misli nenauno privatno jebe se i tebi ta ti one poruuju u metar i po univerzuma civilizacija je nesvrsishodna proteza ne mogu se aliti na uspjeh za metar i po ispod klimam glavom potvrdno jer sve je potvrdno i ostvarljivo degutantno informisano i prihvatljivo i poeljno i ba ono to ekanja ne vrijedi i nita drugo i drugo i drugaije
VEERA U DVOJE
prije pripremam se za tvoj dolazak otrim noeve u vrelo ulje kao kockice za jamb bacam skakavce nakon kraeg gurkanja rezultat je etiri potrbuke okrenuta dva sa nogama u vis - ostale diskvalifikujem zbog nedolinih poza jesam li pobijedila ne odazivam se na njihovo cvranje prvi put proslaviu tu promjenu nenadani znak zrelosti ili gluvoe vano je kretati se i ja se kreem od zida do zida do zida od zida ubrzavam korak dok mi se vrtlog ne otkljua u glavi do zida od zida od zida do zida najednom i ti bane pogledam te kao davljenik kojem duboko preduboko u njedrima odsustva nadmorske visine nije od pomoi svjetlost miljama udaljena i posolim prene maliane ba kako ti voli
LA DOLCE VITA
saspem sebi nekada par kapi hidrogena 3% u ui - nauila me prijateljica a ona odlino uje strijepim u pucketanju uhodim svrabe koji se razlije kanaliem i kao prut se protresem kao prava makica nakostrijeim praktikujem prokuvati zub koji mi izvade zatiti ga kao trofej od svih nemilih mirisa to vrebaju epati zbog promjene stanita
polegnem ga u malu kutiju i pustim da boravi uz mene ljeti nosim duboke izme kao da ivim u dungli veslam slobodnim stilom zadivljujue graciozno kada nema valova kada nema turista kada nema ajkula ni drugih nemani i nikada ali gotovo nikada ne govorim koji u sljedei potez napraviti na sred zaliva u najboljim godinama
OBIAN DAN INFORMATIKE ERE

razaznajem gustinu dana po tromosti kapaka zajapurenim ovrslinama du njihovih rubova sve tee je progledati protegnuti prljenove pometnju napraviti meu stvarima-ljudima ljudima-stvarima googluj srce ako ti nije jasno stvari vie ne zauzimaju odreeni prostor stvari zauzimaju umove a umovi ne postoje postoji samo ika Google tvoja dnevna doza jednokratnog znanja momentalno primjenjivog u cilju obezbjeivanja profitabilnijeg poslovanja uz osiguranu konkurentsku prednost pa zar to nije divno uz ika Googla svi sve znaju i sve vrca od znanja ve bajatog sljedeeg asa bajatijeg od lokuma moje babe koji je godinama netaknut uvan za posebne goste i ti vjeruje u to znanje ba poput moje babe koja nije sumnjala u bezbjednost konzumiranja lokuma i kada on vie niim nije odavao svoju prvobitnu namjenu dok preturam po kunoj biblioteci nedostaje mi spretnost Googla
sluim se i dalje svojim sjeanjem i tijelom u traganju pronalazim Platonove dijaloge iz sokratovskog perioda avaj Sokrate ti kao da si znao da knjigama e se rijetki vraati i da e sofisti te prozrene pretee Googla nadglasati tvoje neznanje naletim na svoje biljeke kao dio intimnosti danas jo sposobne u etnju me odvesti
SVE NAE MOI NEMOI

ima mo da zaboravlja ja da poriem blagim klimanjem glave i svjesnim sputanjem kapaka odapnemo nijemi pozdrav jedno prema drugom kao da smo dio tajne slube na zadatku niim ne smijemo otkriti da smo bili uzgajivai njenosti znamo sada da se ne znamo toliko je preostalo kao opomena iskustvena prikaza zbog koje si mudriji a ja umornija ima mo da zajae na krilima ponosa zabuljen u zvijezde od kojih ni jedna ne nosi moje ime ja imam mo da previdim uinim sve prozranim i diem duboko diem duboko sve bre odbrojavajui do otkucaja koji e me raspui putajui te da ode kako velikima i hrabrima prilii znamo da se ne znamo susret je neplanirana zgoda nas koji drugom zadatku pripadamo nas koji zadataka nemamo
Dragana Tripkovi
VRIJEME
Nije kasno da piem o vremenu. Nije kasno da piem sad o vremenu. Moram ostaviti putokaz, jer poinje da duva jugo u sred decembra. Takve prilike znaju navesti ovjeka da zavoli pogrenu stvar ili pogrenu personu. Veliki stanini sat ne radi ve dvadeset i pet godina. Njegove crne, rimske pruge prijete ukoenom preciznou, isto kao smrt. Ona izgleda probirljivo, mada joj je sasvim nebitna eljeznika vreva, u kojoj niko zapravo ni sa kim ne razgovara. Ne gledaj na sat. Izmeu moje racionalne namjere i tvog iracionalnog vremena, nema nita drugo do vozni red. Proitae ti ga grbava starica sa tugom poljskih pjesnika. Pejza je prekrasan! Lii na velike ideje drugova iz djetinjstva. Zlatne palate koje smo izmatali, neonske bazene, arene porodice, djecu od dragog kamenja... Da ne nabrajam, sve se vidi kroz promiue prozore. O vremenu su svi ve sve rekli. Teko da se moe dogoditi togod novo, osim jo par dirljivih redaka, koji e uglavnom govoriti neto isto. Nema vanije Prolosti, ni manje vane Sadanjosti na ekranu, dok se u naprijed moe istim imenima. U tom brlogu najtee pada sjeanje. Ali vjenost namee kolski zadatak. Upravo sad.
*** Pred tobom igra ciganska meka, navoena ritminom bukom vlasnika. Stravina slika iz djetinjstva kota aku sitnia, a nekad Uas igra za dabe. Ne znam kad e stii. Ne mogu ti obeati mnogo osim sive ulice i strasnog mraka u martovske ide. Proljee uvijek donosi pregrt preivjele trulei, nedosanjanih zimskih ljubavi to drhte da se utope u ljetu, bijelom vinu i muuljama. Zato ne uri. Nai gradovi nemaju trgove koji nose velika imena. To nijesu revolucionarni, krvavi plonici, ve betonske kurve kojima imena mijenjaju onako - kako se mijenja pohotnost vladara. Preko njih je ustvari najbolje preletjeti. Nekoliko nedostajanja i negacija, isto da se bude dosljedan nevienim boijim udima, odvee te pravo. Nipoto ne skrei ni desno, niti lijevo. Tamo, kau, vlada bezmjerje... *** Neki muziari pjevaju o drugim gubitnicima, i o novcu. Trupa glumaca ne uri nigdje. Ponudie ti mladu glumicu, zato to si vitez i dobro izgleda na sceni. Ti dostojanstveno ui u svoj lik, oslobodi Helenu ili Dulcineu, i uivaj slavu. Na kraju e ipak morati da umre, ali ne ide to sad...
ak i kad umre, jo nekoliko narednih sati neemo biti sigurni u to, zato ne brini... Na vrijeme si.
VJETINA
Postojalo je neto veoma vrijedno, to se izgubilo vremenom. Vjetina, koja je nekad nekome bila potrebna. Delikatni poremeaj svijesti, Zato to je samo istorija bolesti kontinuitet. Stvarnost je ono to se ne vidi i ne uje. Ta, loa metafora dozvoljava da sve moe biti zapisano. A kako zna biti degutantno ono to moe biti zapisano... Kao optereenost tradicijom, kao stijena neka. I ako se pita postoji li ljubav, odmahnuu glavom u odreenom pravcu. Misao je nespremna u obilju konstrukcija, visokih elinih ograda. I nije sve rije, i nije sve pjesma. Kao to sve ne moe biti odjea. Kao to sve se ne moe znati.
OSTRVO
Vano je zvati se tako kao ti. Onda moe ukrstiti pogled sa putnicima na brodu, dok promiu pored tvog ostrva. Taj pogled je slian samo po tuposti. Ostrva su pitanje izbora. Jutro je izmijeano pravilima nestajanja. Sva ta jutra i pravila slue da samo ubije dosadu... Nita ne donosi tako ozbiljne zakljuke, kao kad se nae ispred kapije straha. Vano je biti na ostrvu.
Otud se bolje vidi, kae Prospero. Melanholija te svakako saeka, pa makar pala sa palminog drveta. Pravo u tvoj strah, pravo u tvoj zakljuak. Vano je pristati sada na sebe. Ne pristati na ono Prije, niti ono Unaprijed. Sve ostalo su imena, ostrva, imena, ostrva, ostrva.
MI SE NIKADA NEEMO UMORITI OD PUTOVANJA

Pogledom u nebo danas moemo vidjeti samo airbuss. Za ono to se dolje deava neophodan je stomak. Prije bilo kakvog poetka treba uzeti za ozbiljno da u odsustvu stanuje Bie. Obino petkom uvee, nabacani dekor vulgarno zove na bis. Predugo stajanje zahtijeva pravilnu... Liniju oslonca, koju ometa numera, tek poela, a nepovratno tuna. Blijeda mladost je onanijski snana. Ovdje vie ni kia ne traje dugo, osim u nepristupanim dijelovima slabo naseljene zemlje. Prazne godine ne oznaavaju ak ni sopstvenu nitavnost. Tako je prividno jasno! Ne moe se govoriti u mnoini o nama, proizvoaima jedinstva zla. Mi se nikada neemo umoriti od putovanja, nikad neemo biti ispraani SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|501
a uvijek emo odmarati naa stopala. Sve mi lii na kompromis. 5. 11. 2007. *** Ljudi dolaze sa svih strana, nudei tijela toplom bogu. Na svoja lica stavljaju puter i ekaju da se pretvori u ulje. Ne kupaju se, ne iaju, nit briju. U ritualnim danima mijenjaju novac za smee i lako povraanje. Jedni drugima skidaju kou i posipaju se solju. Iskreno vrijeme stavljaju izmeu ula za stid, da im poslui u trenucima smijeha. Turisti.
Marie Silkeberg Pr Hansson Ida Brjel Johannes Anyuru
Antologija vedske poezije

Izbor i prevod sa vedskog: Refik Liina
Marie Silkeberg
Alhambra
Jezera od tame od mjeseca Pregrt nebesa Arhitektonski eho kroz koji prolazi kao kroz svoj Prem ti dolazi naglim skoro apuim koracima S bosim stopalima I baca svoje sjenke Kao none velove po mramornom zidu Osloboena ohlaena treperava od gonia U dvostrukom misteriju
* U orijentalnim vrtovima Sjedi andaluzijska maka Ona se mie melodijski sa nou i zidom Ona prede lukavo, skotna od podzemlja dopusti dopusti sjenci da poput none krhotine ulja * Mahnito jezgro izmeu nas Moje sestre i eri Arhitektonska rijeka Rijeka puna oiju Koje od njih su tvoje? Jesu li tvoje suze, avaj, moje vode Umjesto noa u Andaluziji Vrela svojnica meandra Izgubiti sebe ili se pronai Isto je Njeno ime je Yta I moje, jesi li primijetio? ena * Iznenadna kia I ti Kao tada Kao sad Moja sfingo, ne mogu o tome priati sa tobom Vidjela sam moj se otac smije * Ispod zvjezdanih stropotavajuih poraza Leei na zemlji na leima Kolijevka sad kupasta i zasvoena
I jedino u daljini Strahobni eho nonih pasa Crnci u ljepoti crne noi Gdje se, ako zamirim, nalazi moj spol? * Kao bijelo u bijelom Kao tkanje mjeseevo u vodi srebrnoj Kao titrajue sjeni vodenih krugova na zidu nonome Jedno se stvorenje iz oiju oslobaa er i kraljica jedne simetrije Skoro da je mogu bez inja (rimlst) drati u ruci * Uz ove rijei koje su me neprimjetno darovale Ali zbiljski ublaeno od Siene, Katarine, Catrine, Bajke, lanci, nesputano tvoje tijelo Sve je na hiljadu Hiljadostruko uvijanje staza Izai ovdje Maremma Koja to presijeca i uti * Jedan je prozor jo uvijek upaljen Crven je, ari se Kao dodir, glas Vidim, kao siva bezglava ruica mie li se? plee moda urezuje u trzaje krvari
Ruka preko sale

jue sam te vidjela opet izvjesne, govore, nisu nikad nali tvoje tijelo, plava svjetlost ti su u ogledalima svjetlo ruke moj jezik oni su plesali doticala sam te tajno govorili su o tebi, ula sam, tvoje tijelo kao stvoreni iz zraka hitali su bio si u ogledalima aputali su o tebi slavili te moda na svoj nain kaem sa tobom sam bila gola moj jezik micao se po tebi kao pretraiva ispod ruku bio si u ogledalima muzika oni su plesali sa tobom jedan, dva, on, ona micali se glasom tvojim
Pr Hansson
Zastave
I to je pjeaenje dolazi kui dockan dolazi kui rano bio si u umi postoji uma vidio si stvari kao kost kao snijeg vidio konjsku glavu u ivotu na nogama u zelenosvjetlucavoj mahovini konjska glava ivi na nogama do uspravnih borovih poetka i krajeva nebo u kuglastim oima ivotinja nestaje kada one mirkaju na skrajnuto svjetlo to je pjeaenje dolazi kui dockan dolazi kui rano reci to govori ljudima nosnice drhte od konjskoga dima II sve to postoji snijeg kosti i dim oblaka postoji u tvojim oima ovdje okrenutim vani si i tri samo da bi trao dolazi kui prav i savijen razvij tvoju zastavu i gledaj tvoje prijatelje dok gledaju tvoju zastavu odozgo pripadaj prijateljima sva ta zgodna lica koja gube u tvom stanju uij metalne vrpce u ta lica uij zalijepi klasje koprive i skakaveve stranje noice umotaj ile jorgovana pusti ljepoti neka raste poput lutke od mesa pusti lutki neka padne i gledaj stie drugo zdravo
III izvjesni prolazi su pretijesni mora poi drugim putem neslonim ponekad u ljunku bivaju ljudi nevidljivi kada se krdo vraa pozivani u ekanju da se platno svue i prva jasna zvijezda hiljadu sitnih lampi e se upaliti u vrelim mrkoplavim naborima platna ne tako daleko tek samo jedan ukavi potres ka rebru tjemenu izvjesni prolazi su pretijesni mora poi drugim putem neslonim potegni sam prema kraju ne krdo ide prvo prema lmu dana IV grad nije nikada daleko kad se sakriva u svjetlu elektrinom to je jedna pria koju pria kad se zid ohladi ti stranu promijeni prije je skrivao poklopac zagaena svjetla platno vree kad je palo sad lei na podu dok rupice uboda putaju niti ka tvome trbuhu pria za dijete kad se zid zagrije dijete se uspava grad nikad daleko sakriva se u svjetlu elektrinom i praznovjerju pui sa otpada ti o tome pria po nalogu drozda V jedno jagnje u sjenari vratnica lampa reci postoji uma u razmaku izmeu iglica lia i u rijei jarebika osvijetli ispred da li je jetra vea od srca reci rije nai strijelu poalji strelicu ka srcu jetrenom pokuaj biti sada tih ili si samo bojaljiv vani si i tri samo da bi trao dolazi kui prav i savijen probudi se dri se budnim i budi prsa ovo grlo ova konjska glava dri me budnim budan i bivam to lice koje ti jae
Prijatelju sa muzikom
To vodna je mrka povr Pod djelanjem snane buke Jedan se pojas provlai Prsa prijatelja i muzika Iza tapeta Prijatelj kroz no i nigdje pobjei Postoji znanje pod kosom koje raste Jedno sjeanje u vilici, blaeni bol Prijatelj u bati sa snjenim zrnjem na jeziku Krati drva i donosi vodu, ni jedna shrala Zvijezda ni jedna shrala Zvijezda to konjska je potkovica koja lebdi Iznad brijega Stor-Johans I tako viem prijatelju: tuka za tebe I svi su tu Svi su sa na mopedu Ali ja pecam za tebe i tvoje bubotavo srce I bijela koulja lepra veeras iznad ljunka Lepra ispred isparenja u kotaru Sjenka ljiljana drhturi na ploi Pecam za tebe i tvoju curicu S voljom Tamo gdje johe vise iz otpadne vode Hrbati riba ive ovdje i rastu Mravi, larve, padaju ko take Ka bijelim ustima kunia
Ida Brjel
Jedna historija sa trikom

Danci su punaak, ljubazan, edan narod koji nema nita protiv pasa. Danski psi su punaka, ljubazna stvorenja sa malim pjegama. Danski pas ima uvijek neki trik koji pokazuje u baru. Ja sam danski vlasnik bara i moja kua je svaija kua. panski psi su lijena stvorenja ispod prejakoga sunca. vedski psi oetkana vitka zabrinuta stvorenja sa dugim kompliciranim pedigreom. vedski vlasnici pasa uvijek uporeuju pedigree i stanje dlake. Njemaki psi ne pokazuju nikakve trikove u baru. Danski vlasnici pasa su topli, edni ljudi koji razmjenjuju misli i pia u baru. Austrijanci ne bi nikad razmijenili jednu misao sa svojim etverononim prijateljima. Danskom psu ne treba remen. Danski psi prate vlasnike kao to jedan vlasnik prati psa u bar. vedski barovi su dezinfikovana, napuderisana mjesta sa stolicama bez naslona i vodnjikavom amerikom muzikom. Danski pab je prijatno mrano mjesto sa zabavnim naljepnicama i posterima. Moja danska ena ulazi unutra. Ona je toplo, jarko stvorenje s vedrim snanim smijehom. Smijeh Austrijanke, Portugalke i Finkinje nije vrijedan pomena. Dankinja dolazi sjajna i jarka u moj bar. Njen smijeh je snaan, dobar i zdrav. Dankinja se pojavljuje sa finom eu koju treba utoliti. Mali, punaki danski pas joj pokazuje trik za stolom u mom baru. Dankinja se smije i podie svoju asu za sve koji je vide i uju.
Jedna historija za razvijanje

Njemaka majka svaija je majka. Njemaka majka zna kad e djelovati i kada e to ostaviti otvorenim. Britanska majka strai svoje sinove i eri. Danska majka ne naputa kuu bez cigare. Njemaka majka uvijek bira odjeu koju e nositi njena familija kako bi je mogla lako razlikovati u gomili. Nastojim se razviti u jednu dobru njemaku majku. Nastojim saznati razliku izmeu ovog i tog. Njemaka majka stoji odluno na vratima kuhinje. Njemaka majka zna razliku i forme i granice. Njemaka majka zna ta pripada kui i gdje je svemu mjesto i ne mora to naglas govoriti. Ja vjebam da budem svrsishodna majka. Ja vjebam da odvojim emocije od svega. vedska majka uvijek ulae emocije u sve i ne moe razlikovati tugu od radosti. Francuske imaju sve smijeano. Luksemburke majke ne mogu shvatiti nita izvan luksemburke granice. Nastojim vjebati i biti njemaka majka. Uim svako posebno mjesto za stvari u kuhinji i predsoblju. Njemaka djeca trebaju ljubazne stabilne njemake majke koje e ih nauiti da izdre sve. Njemaki muevi trebaju tvrdo miiavo meso u obilnim koliinama kako bi bili mirni u kui. Njemake majke ne trebaju jedna drugu radi razgovora. One stoje nepokolebljivo i predsoblje nadgledaju. Njemake majke ne uzimaju neki alkohol da isperu dan prije noi. One imaju pune ruke i ne moraju plakati i razumijevati sve, kako se sve dogodilo
Jedna pria
Imam svoj grki ponos da se oslonim i ne puknem. Izaem na komad svoje grke zemlje i on je tu. Na grkome tlu nikao je svijet. Gajim masline u zemlji po kojoj su nekad grki geniji hodili. Fine grke koze trkaraju naokolo i ostavljaju svoje tragove. Crna grka koza penje se na krov restorana i okree malu glavu prema mirnom grkom selu i potvruje sve. Tako Italijani tvrde da imaju historiju, tako Nijemci i Finci potvruju historiju. Skromne grke ene hode sve zajedno u crnini i nikad ne zaboravljaju. Drugi nastavljaju zaboravljati. Belgijanci zaboravljaju, Danci se ne sjeaju. Luksemburanima nita ne dolazi na pamet. Hodim povijena ispod grkog lia da svoje pokupim masline. Grke koze stiu trkom. Glasei se kao to su uvije inile, od samog poetka, ali ko se toga sjea. Stojim ispred svojih stabala i to je poetak svega, ali ko daje ponosu mjesto koje zasluuje. Italijanska krv nastavlja rasti, francuski prasnu zbog niega. Stojim u grkom zalasku sunca onako kako su stajali prije mene. Grke ene u crnini klimaju utke jedna drugoj, jaui magarce uz ivicu puta
Uvodne odredbe
(1 - 2) 1a Ja sam taj koji odluuje. 1b Legis virtus haec est: imperare, vetare, permittere, punire. 1c Zakonska snaga je sljedee: zapovjediti, zabraniti, dopustiti, kazniti. 2a Zakon o zatiti potroaa jest uglavnom obavezujui zakon. 2b To vai za kupovinu slobodne robe koju prodavac uspije prodati kupcu u zamjenu za njegov novac. To je dobar zakon. Primjeren. On se odnosi nas ljude. On se odnosi na sam ivot.
Uvodne odredbe
(4) 4d Kupac zna da je to iluzija, to je ono emu on tei, ne da uini ivot stvarnijim, ve da ga uini manje stvarnim. Snovi. Fantastino. Rue. 4e Kupac ne tei za istinom, ve za neim to funkcionie. Prvi stav ne vai tada vai obrnuti. 4f Prodavcu je teko znati kako rezonuje kupac.
Johannes Anyuru
Vrijeme: pjesma o zidovima Troje

Majke sa svojim beskrajnim srcima od rublja u narujima kao bijele lomae u plavom sumraku (palahanje plahti) i djeca njihova, upravo sila s mjesta za pentranje (majke-ptice) to stoje sa sklopljenim oima i poluotvorenim ustima i oslukuju slijepi tekst svojih srca prije no pojure u ulazna stepenita, u tavninu i polako navie i ako je neka zemlja njina to je ova, tano onda kada krila ne trebaju, samo soba, soba i bubotavo srce to ponova hvata bilo od pomrlih zvijezda koje sad izbijaju u ljubiastom iznad krovova kunih (i polako navie).
* Dole u parku igraju fudbal ileanci, kurdi i somalijci sreu se u jednom izrazu lica ili jeziku jednako poteno prebaenog preko krova poput sutona, pjeani zamak u ai nebeskoj, poroaj, tajanstveno (tajanstvene boje, tajanstveni oevi). Oni ganjaju bijelu loptu preko nebesa i raduju se kada one lupi u preku. Ovdje se ne uje ni jedna vedska rije: ak su i arapi nauili da viu Mira! Mira!
dok tre za jednim perfektno nabaenim pasom du ivice staze za bicikle. Prekrasni rendgen! Kao da rat, u jednom jedinom prelijepom trenutku nije postojao, srea to plane i oima i gmie preko polja gdje tijela raaju se ponovo i ponovo iz bolnih miia i smijeha ili iz tajanstvenog trijumfa u jednom triku uvjebanom ispod proljenoga neba od olova, lopta koja stoji nepomino iznad uvis podignutog lica eritrejskog djeaka jedna nova crna planeta, njen mjesec * Sjedim na drvenoj klupi zarobljen svim tim rijeima i slikama svijeta i gledam nebesa kako se gruaju jedna kroz druga kao godinja doba od plamena. Iza fudbalskog igralita Odisej lopatom baca hljeb u furunu
i vie na makedonskom na nekog alkosa (njegov smijeh je otvoren ator u vjetru, on ima pitolj ispod tezge, polytropoi ... polytropoi), sestre s djejim kolicima i pletenicama u kosi lete bez teine noene vlastitom enjom apui iznad krovova: jedan cijeli svijet u jedno jedino fantastino vidno polje. * Lave bronzanih titova kroza tijelo: Inshallah! muslimanske ene, starije od kua u kojim e umrijeti proviruju iz samih sebe oima svojih erki i gegaju se kroz naselje kao gluha ptija jata (vjeni egzil iza crnog jedra) i nenadno boja sunca u ramu bicikla jednu od njih zaustavlja i ona dredi poput statue od soli u kolskom dvoritu, kao da se upravo sjetila kako je jednom traila naunicu po jednom slinom kolskom dvoritu ali u drugom vremenu, na drugoj strani okeana. Njihova ime je majke: Majka! Amma! Hitaju kao paunice tuge dalje kroz veer (krila gorua u velima vjetra, uareno teno gvoe koje uliva kroz ova ivotno duboka betonska nebesa pomjeranje talasne duine kod predmeta koji sa beskrajno velikom brzinom pokreu se, crveni (nestajui u snovima vjetra). Nebo odnosi armaturu od stakla kroz plavi grad,
roj skakavaca u oinjoj staklenoj kugli od vode. * Vrijeme alje nae sjeni, streljake slike svijetle godine dole u bijelom podzemlju vjenosti, golman se baca i lebdi teine lien izmeu stativa sa velikim, svijetlomrkim dlanovima okrenutim vani, izvan svega i ne postoji nikakva nebesa do ova i nikakvi drugi zidovi do ovi, samo ove oi da bi ih gledali * u stranoj zemlji smrt se mora mjeriti ne u onom to se za sobom ostavlja ve u onome to se nosi i stoga se mora mnogo vie biti upadljiv: golemo nestajanje, nova tiina u praonicama gdje mora ubrzava svoje teke turbine u nutrini namjetaja, i bijeli gradovi, stvarni Atlantis od tanjira neopranih nezaposleni oevi uhvaeni nekim neshvatljivim umorom okreu se i blehnu u tapete i uviaju da se vie ne sjeaju vlastitog djetinjstva. Sva ta enja koja je jo samo preostala ispod crnih alova i dugakih sivih kaputa koji lagano potanjaju, naglavake u prahu, natrake uza vrisku stranu Naglavake, bez jezika, ekaonica Troja, smrt je kao zrnasto, zasljepljujue svjetlo
u koje se prikoi, otar kontrast, zatim nita vie. Mijenjam poloaj nogu, krdo djeaka prolazi pored izbaeno katapultom, dvojica trojica na biciklima. Njihova su lica njihova imena, rijei i zakloni, slova uiljena kao psovke. Ahil sjedi na jednoj ivrljanoj klupi sa pogledom to u otro slazeoj putanji u rodu je s nebesima s kojim je Gogh punio svoje boice sa sprejom. Troja! Posvud oko mene vidim zidine koje su istovremeno i vrata (naglasci upredeni dva i dva, ruka to prebira izme ica harfe, walah zaklinjem se: do pola progorena lei laa ondje: pjesma trojanski konj koja ne sadri ni jednog ratnika ali sva njihova lica. kola je poela prije par dana. Daleko tamo, s druge strane pruge laje neki pas na jesen, jedan zid od cigle zaprljan je suncem ili neki bog otvara svoj kljun i pjeva o uspomenama... reminiscencija i vatra... i o zaboravljenim balkonima.
Kroz jezero, kroz vodu

Tamo stoje bukve, gorostasne, nepomine u vrijeme stopljene: lutam kroz ute visoke sale lia i sluam akorde otvorene: oktobar, ono to pla ovdje plae iznutra, drveni mosti ispio je rogoz. Podzemna frula bambusova odjekuje kroz jezero, kroz vodu, vjetar je olovo koje se uliva u kamene forme. Najzad se naem na ivici obale gdje smo se jednog ljetnog dana voljeli u usahloj niskoj travi. Postoji jedno ti u svakoj pjesmi, jedna hrabrost ili velika strepnja, postoje slike zvijezda ucrtane tano ovdje, ice plaveti u oima ptica selica, rijei koje si me nasmijana uila izgovarati. I crni portugalski koji se govori u Mozambiku jo uvijek je najmeki jezik koji ja poznajem. U mojim uima svaka vaa rije zvui okruglo i silno, kao nae voljeti ili sloboda. Dani u kojima stojim sklopljenih oiju i istraujem. Kao od jakog udarca, kao od maenja. Tvoja svijetloplava, ljetna haljina lepra potom kroz lie gorue. Vrijeme mijenja pol. Mrko jezero vrsne.
PORTRET SLIKARA
Bernard Nemah
Ismar Mujezinovi
Bernard Nemah i Ismar Mujezinovi
Umjetnost kao socijalna igra
Bernard Nemah: Zbog ega ste napustili podruje slikarstva i preli u stvaranje filma i literature? Ismar Mujezinovi: Naao sam se u jednom problemu. U slikarstvu sam relativno puno dostigao. Ako kaem u atletskoj metafori: doao sam na dva metra, ispred mene, pa je visina dva metara i pet santimetara. Ti santimetri su relativno neinteresantni kad ne postoji valorizacija. Skakati u vis kada su sudije orave, a letva im se zagubila, nema nikakvog smisla. B. N.: A gdje fali valorizacija? I. M.: Nekad je definicija umjetnosti bila jedinstvo sadraja i forme. Zanat je bio premosnica izmeu osjeaja i intelekta. Sad je ta spona nestala i uli smo u fazu kad je umjetnost postala samo socijalna igra. B. N.: Odakle dolazi valorizacija? Iz feedbacka na umjetniko delo? I. M.: U tome je problem. Prije se valoriziralo kako i na koji nain je umjetnik uspio realizirati u svome radu ideju. Danas toga nema, preputeni smo umjetniku koji komunicira samo na nivou ideje. To publiku treba eventualno da provocira da i ona sudjeluje u tom procesu, da sama razmilja. Neka vrsta olimpizma: vano je sudjelovati, a ne pobijediti. Problem je to umjetnikov stvaralaki proces nije vie
ovisan o vlastitoj kvaliteti, nego o interesantnosti koju kod publike uspostavlja. Ta interesantnost je opet ovisna, uslovljena marketingom, PR-om. B. N.: Prije se valorizacija mjerila po prijemu umjetnika meu kolegama i kod kritike, danas vie zavisi od zakona trita? I. M.: Zakon trita je malograanska valorizacija, kada se umjetnik valorizira po tome koliko je uspjeno komercijalizirao svoj rad. Ona je danas dominantna, jer savremena umjetnost jako malo komunicira izvan marketinkog nivoa, a cijena umjetnikog dijela je PR-ovski adut, vrlo esto predimenzioniran, friziran. B. N.: Ako Vau sliku kupi gradonaelnik i postavi je u gradski autobus da li time dobivate status uspjenog umjetnika? I. M.: Tada ima publiku, a ustvari nema uspjeh, jer je autobus nia kategorija od galerije. Bit e viena, ali usputno, bez neke posebne panje jer je autobus tranzitno mjesto. U Parizu su nekada, jo prije 2. svjetskog rata, na ogromnoj izlobi Jesenji salon, ak izlagali slike i u paviljonskom pisoaru, jer je bila tolika ponuda. Slikari izloeni u pisoarima su onda imali najvie publike i najintimniji odnos sa njom, jer kad ovjek pia, ima osjeaj olakanja pa se zduno prepusti doivljaju slike. Ali kada se nae u prostoru galerije gdje ima na hiljade slika, zbunjen si, jednostavno nema koncentraciju na odreena djela i obino na brzinu preleti taku postavku. B. N.: Zar nije to jedna od najveih trauma doi u galeriju s idejom da vidi sve I. M.: to je uradio Godard, kad u filmu njegovi junaci tre po Louvreu i viu: Napravili smo svjetski rekord, obili smo Louvre za toliko i toliko minuta. To izgleda kao blesav vic, a ustvari je sutina savremenog naina ivota i novog naina konzumiranja likovnih djela. Ti hoe da neto sagleda od jedan put, jer hoe to vie da vidi, da ima opti utisak, a de facto nita nisi vidio, samo si proao kroz galeriju. Isto kao brzo itanje romana: jednom sam gledao na svoje oi lektora koji lista stranice i odmah tu i tamo vidi greku. Meutim, on vidi samo gramatike, a ne vidi sadrajne greke. Taj novi odnos prema umjetnosti, ja zovem potroaki! Ta potroaka umjetnost traje onoliko koliko je marketinki poduprta. Onog momenta kad joj izmakne logistika, nje vie nema. Nije predviena da se uva, dok traje traje, ali je izuzetno pogodna za manipulaciju. Teko je prihvatiti da i danas isto umjetniko djelo u tri razliite drave ima razliiti status u jednoj ima ogromnu, a u drugoj nikakvu umjetniku vrijednost. I sad se zbilja postavlja pitanje globalne valorizacije. Jednog Rembrandta bilo gdje da stavi on ima sa stanovita struke uvijek istu vrijednost. Meutim sa stanovita cijene, i Rembrandt ovisi o autobusu. Kad bi ga neko donio na buvljak, moe pet godina ljudstvo prolaziti pored njega i nee znati da je to Rembrandt, samo zato to je na buvljaku. To je problem nereprezentativnog prostora, autobusa, ako se nadoveem na Vae pitanje od prije. Kad je umjetniko djelo u takvim prostorima, u takvom ambijentu, automatski gubi svoju mitsku vrijednost, normalno za nepoznavaoca! A pravih poznavaoca je izuzetno malo! Svake godine mi donesu nekoliko oevih slika na eksperti524|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
zu sa potvrdom da su originali i uglavnom su falsifikati, a u prateim ekspertizama su potpisani eminentni kritiari i kustosi pod oreolom istaknute institucije. Mladi umjetnici na svom poetku ele da razbiju taj oreol galerijskog prostora, muzeja i da bi bili blie gledaocu vole da izlau u alternativnim prostorima. Ali i tada ako ele bilo kakav odjek, moraju imati podrku medija ili patronat neke institucije, to onda opet umanjuje njihovu alternativnost. To je ciklus kontradikcija koje se deavaju u procesu ivota umjetnika, jer umjetnici vrlo esto sami sebi grob kopaju, ali im je uvijek elja, neovisno od njihovog puritanizma, da budu sahranjeni za sva vremena u nekom bitnom muzeju ili galeriji. B. N.: Danas vrijedi i postulat da si veliki umjetnik samo tada kad si financijski uspjean. U historiji imamo puno sluajeva kad je veliki umjetnik bio siromaan. To znai da danas slikar u procesu rada vie razmilja o tome kako e prodati to to pravi, nego o tome ta on kreira. I. M.: Najvie razmilja kako e naplatiti to si prodao. [Smijeh] ovjek ne treba biti pretjerani istunac. U svemu ima elemenata interesa, koji je nie vrijedan, jer je neki ustupak publici, tritu. Ali u osnovi materijalna vrijednost rada se zasniva na cijeni koju je taj rad postigao na tritu i to vie puta potvrdio. U historiji imamo injenice da su neki radovi u nekom periodu jako vrijedili, da bi im poslije samo zbog promjene politikog reima vrijednost ekstremno pala. I trite i slava su promjenjive kategorije. Mene vie nervira to to ovisnost, i cijene i slave, zavisi od drave u kojoj ivi, od njene politike i moi. Ako ti ivi u nekoj ekspanzionistikoj, imperijalistikoj, agresivnoj dravi, koja nastoji da drugima namee svoju mo, orujem i kulturom, onda ima ansu da postane taj nazovi veliki umjetnik. Ako ivi u zemlji siromanoj, polukolonijalnoj, mogunosti su ti izrazito manje. Onda ti se sluajno desi da si slikar u prebogatoj Saudijskoj ArabijI, a anse su ti minimalne jer ona skoro da nema svojih u svijetu afirmiranih umjetnika, po naem evropskom poimanju umjetnosti. Znai da i specifinost vladajue kulture u nekoj zemlji uvjetuje karakter i valorizaciju umjetnosti. Ja uvijek tvrdim da je umjetniko djelo uvijek isto i da se samo mijenja odnos prema njemu, ovisno od vremena, nivoa razvoja, i karaktera sredine. B. N.: Jugoslavija 1984. je bila ekspanzionistika, nametnula se je svijetu s olimpijadom, htjela je da se je vidi. Vas su angairali za oficijelni plakat. I. M.: Ja sam de facto radio ilustracije osam osnovnih zimskih sportova. Meu nagradama koje su dobili ti plakati je Kliza, koji je u Bruxellesu dobio nagradu kao najgrafiniji plakat te godine u svijetu. Malo je morbidniji, a ja inae volim morbidnost u crteu. Taj kliza je imao neto vampirsko u sebi. [Smijeh] I to je prolo, za razliku od plakata za umjetniko klizanje, gdje sam napravio avolju petlju, onaj luping sa nogama u zraku, ta mi se figura dopala, da bih ba zbog nje bio zabranjen u mnogim zemljama, jer je klizaica rairila noge, pa joj se vide gaice, a sve je bilo poetino, lepravo! Razliite kulture i razliite norme su uvijek i svugdje prisutne i to treba prihvatiti, prepustiti nekom razvoju da se one pomire. Na silu se nita ne postie!
B. N.: Naveli ste me na temu autocenzura u slikarstvu. Kako nastane? I. M.: U slikarstvu je vrlo jaka autocenzura. Prvo se mora ovjek u sistemu stvaranja opredijeliti ta treba da radi: ono to tebe impresionira ili ono to su tvoje psihofizike mogunosti. To je jako teak problem, jer obino nekoga impresionira neto to on ne moe da dostigne. Da se lii onih elja koje te impresioniraju i da se prepusti svojim mogunostima, to je velika hrabrost i velika snaga. Ako si postavi suvie visoke, nedostine ciljeve, onda pada u depresiju, jer ih ne moe dostii. Zato ja volim, kad se ovjek bez predrasuda prepusti slikanju, ali samo preputanje je opet izuzetno teko. Kad si profesionalac i ivi od slikarstva ima vie kontraelementa: jedan je kritika, drugi trite, a trei si ti sam kao autor. Kad ima dvadeset godina tebe interesuje afirmacija i pravi ustupke kritici, kad ima familiju, djecu i imovinu, zanima te trite. Kada si sazreo eli da za sobom ostavi neko djelo na osnovu vlastitih kriterija jer si u meuvremenu postao samosvjestan, zreo umjetnik? Tu je stalna borba, kako sam sebe da vodi i tu su te autocenzure stalno prisutne. Poeo si neto raditi za kritiku, pa si se uhvatio da podilazi nekom trendu, a da to de facto ne osjea, da to nisi ti. Ili obrnuto, da podilazi publici, jer zna da oni to vole i trebaju ti novci, a ti to inae ne bi nikad radio. Tu su dvije alternative, onda je ona uvijek prisutna, koja je religijska, nacionalna, politika, skup svih moguih drugih autocenzura: za ovo e me napast crkva, za ono drava, za ovo neka nacija. Realizirani dobri umjetnici su obino oni koji su neobavezni prema iemu, drutveno i familijarno neodgovorni, oni se prepuste samo svom radu i ideji, ambiciji. Ja priznajem, imam problema s autocenzurama, ali nemam problem s nametnutom cenzurom. Za slikara to samo znai da mu zbog neega njima neprihvatljivog sliku nee kupiti, ali to mi se i onako deavalo prije, ponekad, a sada sve ee. Od silne demokracije teko je nai put do slobode! B. N.: Bile su godine rata, a nisam primijetio Vae ratne slike? I. M.: Ovaj rat je privatizacijski, zasnovan na profitu i podjeli teritorija i interesa, od lokalnih do globalnih. Toliko je marionetskih sajli u njemu, da se teko moe jasan stav zauzeti, sem da je iza svega profit i da je stradalo masu nevinih. Tragedija nevinih i naivnih je emotivna i intelektualna trauma i svako likovno interpretiranje tragedije je po meni diskutabilno, bez razotkrivanja pravog izvora zla. Mislim da se umjetnost trebala, jer ima propagandnu mo, oglasiti prije izbijanja sukoba, da miri, ali ona je tada bila gluha i orava, vrlo esto u slubi marketinga pokretaa rata, sakrivena pod lanim kvazipatriotskim parolama. Mislim da se umjetnost jo uvijek koristi za lano smirivanje, de facto legaliziranje svega to se desilo pod parolom, svi smo krivi i niko nije kriv. Zato mislim da je bilo djelotvornije u to vrijeme sliku prodati u dobrotvorne svrhe nego narcisoidno izlagati tuu patnju! Mislim da umjetnost u takvim trenucima treba da bude u slubi neke ideje, a privatizacija nije moja ideja! Nekada je El Greco, vjernik, slikao religiozne motive iskreno, nije imao nikakvih dilema oko toga to su mu to izdano plaali, jer je bio u svom ideolokom svijetu. Konstruktivizam je nastao ba u komunistikom SSSR-u, kao i Majerhold i njegov sintetiki teatar. Ideoloki je tada komunizam propovijedao ono to je zapad danas prihvatio, da je umjetnost socijalna igra i da se njome svako treba baviti.
Ali politika praksa je smatrala da ta umjetnost u onim uvjetima drutveno razvoja nije djelotvorna, jer se u historiji u smislu propagande pokazala za puk vie djelotvorna rimska ili kranska umjetnost. Kada ue u katedralu koja ima sto metara visoku kupolu i kad su na zidovima slike velike desetke metara sa figurama naravne veliine, tako dobro naslikanim da te uhvati strah od perfekcije, i obrazovan ovjek ostaje impresioniran, a prosjean bez daha. Taj odnos straha i publike je bio u Sovjetskom savezu prihvaen kao puno djelotvornija propaganda nego da umjetnost prepusti narodu to je bila prvobitna slobodoumna zamisao da svi budu umjetnici i da je umjetnost jednostavno sastavni dio ivota. Praksa vrlo esto devalvira osnovnu ideju. B. N.: Da li je modernost pobjeda fotografije? I. M.: Ne postoji danas pobjeda niega. Zato to postoji hiperprodukcija svega. Ako hoe da skrene panju na ovjeka, a ima hiljadu ljudi? Ako su svi mirni a jedan skae, ti e njega da vidi. Ako hiljadu ljudi skae, a jedan je miran, ti e opet tog to stoji mirno da vidi. Doli smo u situaciju kad imamo hiperprodukciju informacija, svega i svaega, kriteriji su relativni, jer se mijenjaju zavisno od interesa, uglavnom politike i profita. Ako uzmemo muziku, imamo milione muziara, pjevaa, a produkcione kue se odlue za samo njih pet, est, koje onda nemilosrdno nameu publici, to me podsjea na opanje gusaka, u ovom sluaju slualaca. Ne postoje vie oni koji nestano iskau iz mase. Svi su posluni, rekli bi civilizirani umjetnici! I ekscesi su reirani. Sve je la! Ko je onda pobjednik? B. N.: Gesta nedemokratinosti. I. M.: Da, ali je ekonomski opravdano jer investicija u pet ljudi donosi ogroman profit firmi, dok investicije u hiljadu ljudi donosi mali profit. Kada bi neko uspijevao sam normalnim putem, onda bi prole godine dok ga publika ne prihvati. Kada si u neto marketinki uloio milione, nema vremena da eka, nego to mora da naturi to prije da se uloeno pretvori u profit, jer to svi oko tebe oekuju, itav lanac uvezanih medija koji su logistika tog uspjeha. Posljedica toga je dosadan, jednolian i ablonski duhovni ivot? B. N.: Koja je Vaa publika? I. M.: Ja sam imao uvijek relativno dosta mlade publike, moda zbog toga to sam imao slobodnije savremene teme i dosta erotike, to je bilo za ono vrijeme i u svijetu slobodoumno. Mlaoj publici se moja umjetnost dopadala. Kako sam imao neku poruku koja je bila u glavnom sarkastina i kritina prema nekim drutvenim pojavama, nastojao sam da privuem gledaoce nekim kompromisom unutar mog slikarstva stavljao sam neke elemente koji publiku privlae, kao to je intenzivan kolorit, ili neke elemente mode, koji su bili u trendu. Uvijek sam imao dva-tri takva elementa kojima sam privlaio publiku, da bi je nekim svojim zakljukom u isto vrijeme odbijao. To je bila metoda da privue, opije, a onda opali amar, da se otrijezni. Imao sam period, kad sam komercijalno dobro prolazio, uglavnom u
skandinavskim zemljama i SAD-u, valjda to imaju ve tradicionalno taj tvri pristup drutvenim problemima u knjievnosti i likovnoj umjetnosti. B. N.: to znai imati velikog slikara za oca? Hendikep? I. M.: U svakom sluaju, sa stanovita umjetnosti, jeste hendikep. Kad imate oca umjetnika relativno rano doete do nekih saznanja o umjetnosti, a u isto vrijeme imate i demistifikaciju iste kad vidite ta sve se deava oko vas. Poto umjetnici esto znaju biti netaktini imate prijatelje i neprijatelje. Svi oni to nisu uspjeli da ocu neto uine naao, onda tebe ekaju iza oka sa istim namjerama. Postoje i oni koje vole oca, pa vole i tebe. To je opet hendikep, jer oca uvijek vie vole nego tebe. Onda sve to napravite u ivotu pretpostavljaju da vam je otac bi zalee, kako se to kae. Moda zbog toga imam potrebu da sve u ivotu sam radim! Iako ja to ustvari nisam nikad osjeao kao veliki problem, jer sam svoga oca izuzetno cijenio, a na svoju sreu sam period afirmacije bio u Zagrebu gdje nisu bili previe impresionirani mojim slikarskim pedigreom. B. N.: U ivotu otac obino uzme papir i djetetu naslika psa ili maku. to je crtao Ismet Mujezinovi svome sinu? I. M.: Meni je moda otac dva ili tri puta neto pokazao i to kasnije kada sam ve bio na akademiji. Ali sam od malena gledao to on radi i kako to radi. U tim situacijama sam morao biti miran, nisam se smio ni pomai. Kada je on radio u kui je vladao sveti mir. B. N.: On nije imao ideju da od sina napravi slikara? I. M.: On je htio da idem na arhitekturu, ali sam bio lo s matematikom. Poto sam lampav sigurno bi mi se neka kua usput sruila. Od mog slikarstva nikoga ne moe boljeti glava. B. N.: Kakvu kolu ste imali kod majstora Hegeduia? I. M.: Nakon rata je u Jugoslaviji desetak umjetnika proglaeno majstorima i republike su im podigle, sagradile majstorske radionice, po uzoru na renesansne majstore, recimo Ticiana. Meu njima je bio i moj otac, mada on jedini nije dobio majstorsku radionicu, jer mu je Bosna i Hercegovina nije htjela sagraditi. U Ljubljani je bila majstorska radionica kipara Zdenka Kalina. Ja sam konkurirao na majstorsku Krste Hegeduia u Zagrebu, koja je tada imala, mogu slobodno rei, svjetski ugled. Za razliku od specijalke na klasinim studijama, majstorska radionica je malo kreativniji i liberalniji pristup postdiplomskom studiju. Kao studentsaradnik si imao neku autorsku slobodu uz patronat profesora, ne u smislu da je on tebi nametnuo ta da ti radi, nego ti je pomagao u okviru tvojih ideja i elja. Imao si logistiku, pomo u smislu slanja slika na izlobe, a to je ogromno kad ima 25 godina. Ima veliki prostor, atelje i po potrebi model. B. N.: ta donese zajedniki atelje? I. M.: U zajednikom radu jedan drugog vuku u sistemu konkurencije i jedan
drugom pomau u sistemu afirmacije. Ako je nas pet, pa jedan dobije svjetsku nagradu, pisat e u kojoj je majstorskoj radionici i s kim je radio, pa se tako i tebi usput malo otvaraju vrata. Najvie naui od kolege u radu. B. N.: Ateljei su mjesta gdje se sakupljaju mladi umjetnici, a zato ne i stariji? I. M.: Mogli bi i oni, ali tu je problem druge vrste. Nitko nee da investira u starije, jedino da naprave staraki dom za starije umjetnike. Dobra Vam je ideja, da se u starake domove uvede umjetnost. Zato? Zato to umjetnost smiruje sve sem samog umjetnika, njega uznemiruje. Umjetnici od umjetnosti polude, dok ludi od umjetnosti ozdrave. To je isto paradoks. B. N.: Jeste ikad radili u zatvoru? I. M.: Nisam, ne volim ba zatvore. Zato nastojim biti legalista. [Smijeh] Imam klaustrofobiju? B. N.: Da li Vam je bio otac valorizator rada? I. M.: Pa on me nije neto previe hvalio, ali nije me ni kudio. To isto ja pokuavam sa svojim sinom. Najvea je greka uvjeravati umjetnika da je genij. U fazi nakon zavrenog rada ne valja imati o sebi previsoko miljenje, jer je to loe za psihu. Kad ima o sebi visoko miljenje, ti svaki pad a padovi su u umjetnosti esti, neminovni doivi kao tragediju. Ljudi su se znali ubijati zbog toga to im je neki kritiar rekao da loe slikaju, a da taj kritiar ni sam nije imao pojma o tome ta je slikarstvo. B. N.: ta je bio Va najvei pad? I. M.: Jednom sam sa dvanaest godina pao na planini i jedva ostao iv, i to je uglavnom sve o mojim padovima. Psihikih padova nisam imao, jer vrlo brzo demistificiram problem. Brzo sam sa dvadeset i pet godina dobio afirmaciju. Onda sam brzo sa nekih etrdeset godina ve prevaziao afirmaciju, koja me je prestala interesirati. Kad mi je otac umro, shvatio sam da je pozicija umjetnika relativna, ovisna od odnosa drutva prema njegovom drutvenom statusu, a ne prema njegovom djelu. U posljednjem ratu sam shvatio da bez potpore drave umjetnost ne postoji jer ljudstvo, narod, nema svijest o potrebi za uvanjem bilo ega. Onog momenta kad nema drave iza sebe shvati da su oko tebe samo leinari. Hoe ono to je nekad kotalo, recimo 25 hiljada, da sada dobiju za hiljadu ili petsto i ekaju oko tebe kao strvinari, kad e bit gladan, kad e ti morat nekoga da zamoli da ti neto kupi. Ali i za to ima lijek. Koliko para toliko muzike, kae narod. Zanat je taj koji vas ini potenim, a ujedno prijei da vas drugi smatraju budalom! B. N.: Nudite rutinerski rad? I. M.: Nudim savremeni pristup umjetnosti! Prepusti se zanatu, postaje zanatlija, a ono to smatra da ima neku prezentnu vrijednost ne da i uva za sebe. Postoji i druga varijanta, kad si ve dosta toga napravio, samo pree u druge vode. Ja sam preao u literaturu, film, gdje kao autor nita ne znaim. Tu mogu biti lo
ali i vrlo zadovoljan. Zato? Zato to sam recimo napisao 200 stranica koje imaju poetak i kraj, neku dramaturgiju, neto se deava i moe se sa zanimanjem itati jer nije dosadno. B. N.: A gdje je satisfakcija u ovom pisanju knjiga? I. M.: Pa u onih 2 metra visine, a ja sam na metru poetne visine. Kad sam krenuo da piem, prvo mi je bio cilj to da samo neto napisano do kraja dovedem. Kod drugog romana sam probao kako e to izgledati, kad je to kao art. Za razliku od slikarstva u knjievnosti nemam nikakve autocenzure ba me briga! Svejedno mi je u odnosu na kritiku i na publiku. Jer zaraditi ne moe nita, a kritike danas ni nema. Zaradio si hiljadu eura slikarstvom, uloi ih u tampanje stotinjak primjeraka knjiga, podijeli naokolo i postaje evidentno knjievnik, na osnovu registracionog broja. Od nikoga ne zavisi. I odjednom si u svjetskim bibliotekama, bez ikakve valorizacije, po osnovu istog tog broja. To je danas velika prednost literature to ti moe napisanom knjigom otii u digitalnu tampariju, odtampati je i to sve u jednom danu. Ba te briga za izdavaa, za kritiku, za televiziju za ministarstvo kulture. Jednostavno si totalno neovisan, slobodan. Isto tako i film. Radi film i sasvim si neovisan. Zato onaj bijeg sa poetka razgovora. Kad sam u slikarstvu, optereen sam s svojim rezultatom. Svi trae od mene samo bolje, ako napravim malo loije, odmah kau: Neto si mi otanjio? Dok kad recimo piem i pravim muziku, kad pjevam svoje pjesme, kau vidi, pjeva, super, ali bi mu bilo bolje da slika znai da me ipak cijene kao slikara!? [Smijeh] Tako dobijem indirektno i poneko priznanje? Uzgred zakljue da sam napisao etiri romana, napravio pet, est filmova, nisam nikada otiao na fond ni na ministarstvo, nisam traio za svoju umjetnost ni pet maraka. Sve sam napravio od onog to sam usput zaradio na slikama. I opet na kraju ne valja: najvie im smetate kad ste nezavisni. To vam kod nas doe kao u Americi Amerikanac bez kredita? B. N.: Kako to primjeujete? I. M.: U Sarajevu ima jedna izreka: ako si napravio izlobu, izdao plou ili objavio roman, a svi ute i prave se ludi da to ne primjeuju, znai da je dobro! Ako te unaprijed hvale i tapu po ramenima treba se zamisliti i posumnjati u svoj kvalitet. To je odnos sredine koja zazire od nekoga, kad taj neto nadprosjeno napravi. Nee da se opredjeljuje dok ne postigne oficijelni uspjeh, a onda dolazi pravi hvalospjev. Zato tada, jer e ti tada njima pomoi. Onda se dijeli neki interes, neko zarauje na tebi, galerista, televizija podie svoju gledanost, jer si hvaljen, novine e bit itane jer je u njima neko poznat dao intervju ili napravio neki skandal. Oni ne pljeu zato to si napisao dobru knjigu, sliku, film, to nikoga ne interesira, ali te potuju jer si dostigao neki drutveni status, to im imponuje. B. N.: Slovenski filmski reditelji ponaaju kao da se bez novca od drave ne moe uradit film. I. M.: To je smijeno, mada sa cehovskog stanovita treba zastupati takvu tezu. Meutim, svaki film ne treba isto da kota. Tehnologija se danas toliko demokra530|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
tizirala da se moe za dvadesetak hiljada eura napravit dobar art film, ak odlian, tehniki zadovoljavajui, to je sa umjetnikog stanovita najmanje bitno. Tehniki nivo filma je ista, od velikih produkcija nametnuta predrasuda. Za dvjesto hiljada eura se radi ve leerno. Nema vie razvijanja filmske trake, pa put u Jadran Film, u Madarsku, sve je pohranjeno na dva tri diska i moe kui da montira koliko hoe i kada hoe, bez upaljenog taksimetra profi montae. Napravio sam dva sata cjeloveernjeg filma za efektivnih etrnaest dana snimanja. Ako imam est glumaca/ica, pa da radimo mjesec dana, i kad bi svako od nas dobio dvije hiljade eura, to bi bilo 12 hiljadu evra, i onda jo neto postprodukcije, da se sve uminka za trideset hiljada eura bi zatvorio film. Ne, nee produkcija da prihvati i takav nain finansiranja. Zato? Prije svega, postoje ve uobiajene cijene filma, sponzoraj, pa onaj dio gdje se novac prikae u troak, a odvoji se za neki drugi, zaostali ili budui projekat. To je uvijek bilo tako. Uvijek je zadnja rata filmskog honorara kasnila ili se isparila. B. N.: Da li je to Vaa provokacija, priate o hiperprodukciji u slikarstvu, sada onda Vi prilazite filmu, da demonstrirate, da se moe raditi sasvim drukije? I. M.: Ne, ja samo prilazim filmu kao slikar. To je samo moj pogled na to kako se film moe uraditi. Ja sam govorio o hiperprodukciji svega, pa i umjetnika, akademija, specijalistikih zanimanja, koji se uglavnom svi kae na ono malo kreativaca, a sve to bi trebao da izdrava proizvodni radnik kojeg sve manje ima? Osim toga za slike koje se izlau i dobivaju se nagrade nikada niko nijednom slikaru nije unaprijed davao novac! Za pisanje scenarija, ak i za ideju su uglavnom dobivali honorar bez garancije da e biti uspjeni u tome. B. N.: ta znai uvoenje novih materijala iz kojih danas dobivaju boje? I. M.: Akrilne boje su danas otporne na guvanje i ti moe sad slikati na nenategnutim platnima jer nee pucat boja. Ali te boje za pedeset, sto godina, po svoj prilici nee biti uopte, jer im je unutranja struktura spuvasta, porozna. Masa slikara koji slikaju akrilkom ve sada doivljava da im je nestala odreena boja, jer je dola neka bakterija i pojela, recimo crvenu boju na slici. B. N.: Smrt za slikara? I. M.: Tehnologiju uvijek izmisli neki sistem da se to sauva, meutim, to uvanje ponekad je skuplje nego samo slikarstvo. Kad bih ja odnio neku moju sliku u restoratorki zavod, to bi me kotalo vie nego to bih mogao dobit za nju da je prodam. To je nonsens. B. N.: Postoje li slike koje neete dati iz ruke? I. M.: Sve manje i manje ih dajem. [Smijeh] Postajem narcisoidan. Kad vidite ta se deava u slikarstvu, ta je na ponudi, poinjete cijeniti svoje slike. B. N.: Da li otkupljujete natrag svoje slike? I. M.:To ne, nisam toliko bogat, mada mi ih nude. Meni je ao to sam prodao neke slike. Ali proda slike, napravi kuu. I onda se ljudi vie dive tvojoj kui nego
slikama. To mi doe kao zamjena teza. Tako uivam posredno u svom slikarskom uspjehu. [Smijeh] Ne znaju da sam otuio neto to je vrijedilo moda vie od te kue. To je jo jedan problem, tipian za Balkan, a i Sloveniju. Ne cijeni se rad, to uporno ponavljam, nego sve ono oko rada: koliko si se afirmirao, koliko si zaradio novaca, koliko si utjecajan u drutvu, a sam rad, djelo nikoga ne zanima. Uzmimo Plenikov stadion. itava Slovenija se hvali na sva usta: najvei umjetnik, najvei arhitekta, a Ljubljana ne uspijeva da restaurira njegov stadion i stavi ga u funkciju. Ne, interesi su drugi da se iskoristi Plenik i njegovo ime da bi se napravili neboderi, da bi neko napravio neki dobar gschefft. To je katastrofa. Zaista se postavlja pitanje s kojim pravom neko moe da slavi Plenika, a u isto vrijeme ne misli na njegovo djelo. Da ne govorim o Sarajevu, gdje imate dva nobelovca, Preloga i Andria, koji su oba, posredno ili neposredno, vezani za Sarajevo. Kau da su i Andrievi roditelji Sarajlije, da bi se on sluajno rodio u Travniku. Na Alipainom Polju su mu dali jednu ulicu, a ima kilometarskih bulevara sa imenima koja su manje poznata i vrijedna, dok je Prelog tek dobio natpis na rodnoj kui. Religijski, nacionalni, politiki a najvie arijski motivi su dali drugima prednost, pred tako rijetkim, na ovim prostorima nobelovcima!
Biljeke o autorima
Goran Stefanovski (1952, Bitolj) je makedonski dramski pisac. Zavrio je Filoloki fakultet u Skoplju, na Odseku za engleski jezik i knjievnost. Studirao je dramaturgiju na Akademiji za dramsku umetnost u Beogradu, gde je i magistrirao na temu Scenska uputstva kao osnova dramaturgije Semjuela Beketa. Neko vreme je radio u dramskoj redakciji TV Skoplje, a zatim kao asistent na Filolokom fakultetu u Skoplju. Od 1986. je profesor dramaturgije na Fakultetu za dramsku umetnost u Skoplju. Trenutno ivi i radi u Londonu. lan je makedonskog PEN centra, Drutva pisaca Makedonije (DPM) od 1979., a od 2004. godine je vanredni lan Makedonske akademije nauka i umetnosti (MANU). Autor je mnogobrojnih drama, radio-drama i pozorinih predstava. Dobitnik je nagrada: Stale Popov, 11 O (11 Oktobar), Sterijina nagrada (dva puta), Vojdan ernodrinski (est puta). Daa Drndi (Zagreb) je diplomirala na Filolokom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirala je iz oblasti dramaturgije u Sjedinjenim Dravama, a doktorirala u Rijeci s temom o protofeminizmu i politikom angamanu spisateljica kroz njihova djela. Knjige proze: Put do subote (Prosveta, Beograd 1982), Kamen s neba (Prosveta, Beograd 1984), Umiranje u Torontu (Adami, Rijeka Arkzin, Zagreb 1997), Canzone di guerra (Meandar, Zagreb 1998), Totenwande (Meandar, Zagreb 2000), Doppelgnger (Samizdat B92, Beograd 2002), Leica for-
mat (Meandar, Zagreb Samizdat B92, Beograd 2003), The False Teeth of Lila Weiss (Toronto Slavic Quarterly, no. 9, 2004), After Eight knjievni ogledi (Meandar, Zagreb 2005), Doppelgnger (Faust Vrani 90 stupnjeva, Zagreb 2005), Feministiki rukopis ili politika parabola: Drame Lillian Hellman (enska infoteka, Zagreb 2006), Sonnenschein (Fraktura, Zagreb 2007). Godine 2004. Leica format nominirana je za knjievne nagrade Jutarnjeg lista i Vjesnika, te za nagrade Gjalski i Kiklop, a 2005. After Eight za nagradu Kiklop. Njen roman Sonnenschein objavljen je na slovenskom, nizozemskom, poljskom, maarskom i slovakom, francuskom i engleskom. Godine 2007. Sonnenschein je dobio nagrade Fran Galovi i Kiklop, obje za roman godine. Odlomci iz njene proze i njezine radio-drame postoje u prijevodima na engleski, njemaki, francuski, finski, maarski, poljski, talijanski i slovenski. Krajem 2009. godine nakladnika kua Fraktura tiskala je njenu najnoviju knjigu April u Berlinu, koja se trenutno prevodi u Maarskoj i Slovakoj, knjiga Leica format objavljena je u Maarskoj i u Sloveniji. Daa Drndi napisala je i realizirala tridesetak igranih i dokumentarnih radio-drama koje su emitirane u Hrvatskoj i inozemstvu, te objavila tridesetak kratkih pria od kojih su neke nagraene. Goran Ferec (1978, Koprivnica) je pisac, dramaturg i suradnik na izvedbenim i kazalinim projektima. Studirao Povijest umjetnosti
i poljski jezik i knjievnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramske umetnosti u Zagrebu. Suosniva Dramaturkog kolektiva (dk), inicijative koja se bavi promocijom izvedbenih tekstova mladih hrvatskih autora. Izvedbene i teorijske tekstove objavljivao u domaim i stranim magazinima: Frakcija, TkH-TeorijaKojaHoda, Kretanja, Scena, Kazalite, Buchkultur, i na Treem programu hrvatskog radija. Kao dramaturg i/ili asistent redatelja radio na mnogim projektima. 2011. godine objavio roman Ovdje nee biti uda u izdanju nakladnike kue Fraktura. Dobitnik Rektorove nagrade Sveuilita u Zagrebu u akademskoj godini 2007./2008., nagrade Austrijskog kulturnog foruma i Ministarstva vanjskih poslova Republike Austrije za dramski tekst Pismo Heineru M. na temu Govoriti o granicama, za godinu 2007., nagrade Veljko Marii za dramaturgiju na predstavama Generacija 91-95 i Kiklop na 18. Meunarodnom festivalu malih scena u Rijeci, te potpore Ministarstva kulture Republike Hrvatske za roman Ovdje nee biti uda, kao jedan od deset najboljih romana u 2011. godini. Milica Nikoli (1925) je beogradski esejista, antologiar i prevodilac sa ruskog. Objavila je knjige: Ruske poetske teme (1972), Igra protivreja ili Krotka Dostojevskog (1975), Deset pesama: Vuo, Mati, Dedinac, Risti, Davio (1978), Daviov Gospodar zaborava (1986), Mare mediterraneum Ivana V. Lalia (1996), Tuma ptiijeg leta ili izvoenje romana O Dekartovoj smrti Radomira Konstantinovia (1998), Ruska arheoloka pria (2002), Obiavanje stvarnog: Tima, B. osi, Kuzmanovi (2004). Priredila je Antologiju moderne ruske poezije (zajedno sa Nanom Bogdanovi, 1961), Antologiju ruske fantastike XIX i XX veka (1966), i izabrana dela Osipa Mandeljtama (1962), Velimira Hlebnjikova (1964), Josifa Brodskog (1971), Marine Cvetajeve 550|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
(1973, 1990), Oskara Davia (1979), Aleksandra Time (1987) i Aleksandra Ristovia (1995). Poslednjih godina pie o savremenim srpskim pesnicima i prozaistima. Davor Beganovi bavi se znanou o knjievnosti i kulturi s teitem na junoj slavistici. U sreditu interesa su mu jugoslavenska knjievnost i kultura 20. i 21. stoljea. Objavio monografije Pamenje traume. Apokaliptika proza Danila Kia (2007), Poetika melankolije. Na tragovima suvremene bosanskohercegovake knjievnosti (2009) i Protiv kanona. Nova crnogorska proza i okamenjeni spava (2011). Skupa s Peterom Braunom priredio zbornik Krieg sichten (2007), a s Enverom Kazazom antologiju Unutarnji prijevodi (2011). Preveo s njemakog knjige Renate Lachmann Phantasia Memoria Rhetorica (2002) i Metamorfoza injenica i tajno znanje (2007), a s engleskog Roberta Younga Kolonijalna udnja (2012). Branislav Jakovljevi predaje na katedri za Pozorine i studije izvoenja Univerziteta Stanford u Kaliforniji. Njegovu prva knjigu Daniil Kharms: Writing and the Event (2009) objavio je Northwestern University Press, a druga Beyond the Performance Principle: Self-Management and Conceptual Art in Yugoslavia izlazi kod University of Michigan Press. Jakovljevievi tekstovi objavljivani su u naunoj i strunoj periodici u SAD, Engleskoj, Srbiji, paniji, Poljskoj, Hrvatskoj i drugde. Trenutno radi na pripremi engleskog prevoda Filosofije palanke Radomira Konstantinovia. Vladimir Biti je predstojnik Katedre za junu slavistiku pri Institutu za slavistiku Sveuilita u Beu. Od 1980. docent, a od 1995. do 2008. predstojnik Katedre za teoriju knjievnosti Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Knjige: Bajka i predaja,
1981; Interes pripovjednog teksta, 1987; Pripitomljavanje drugog, 1989; Upletanje nereenog, 1994; Pojmovnik suvremene knjievne teorije, 1987; Strano tijelo pri/povijesti, 2000; Literatur- und Kulturtheorie, 2001; Doba svjedoenja, 2005. Urednik pet zbornika. Ivana Perica (1984) zavrila je studij germanistike i kroatistike u Zagrebu, Leipzigu, Konstanzu, Grazu i Berlinu. Od 2008. do 2009. je znanstvena novakinja na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, od 2009. znanstvena novakinja na Institutu za slavistiku Sveuilita u Beu. Zavrava doktorat o Hannah Arendt, Jacquesu Rancireu i emancipacijskoj ulozi dihotomije privatnog i javnog. Popis objavljenih radova nalazi se na http://slawistik.univie.ac.at/ mitarbeiter/perica-ivana/ i http://univie. academia.edu/IvanaPerica. Stijn Vervaet (1980) studirao je slavistiku u Gentu, Peuju, Moskvi i Beogradu. Doktorirao je 2007. na Univerzitetu u Gentu sa disertacijom na temu konstrukcije nacionalnih identiteta u bosanskohercegovakoj periodici austrougarskog razdoblja. Pored kulturne i knjievne istorije Bosne za vrijeme Austro-Ugarske, pisao je i o reprezentaciji (nedavne) prolosti i problemima kulturnog pamenja u postjugoslovenskoj knjievnosti. Trenutno je kao postdoktorski istraiva Flamanske fondacije za nauku (FWO-Vlaanderen) zaposlen u Centru za knjievnost i traumu (LITRA) Univerziteta u Gentu, gdje radi na projektu o jugoslovenskoj knjievnosti vezanoj za Holokaust, dok na Katedri za slavistiku istog univerziteta predaje junoslovenske knjievnosti. Autor je knjige Centar i periferija u Austro-Ugarskoj. Dinamika izgradnje nacionalnih identiteta u Bosni i Hercegovine od 1878. do 1918. na primjeru knjievnih tekstova, koju je nedavno objavila izdavaka kua Synopsis.
Tanja Zimmermann je povjesniarka umjetnosti i slavistica, od 2009. asistentica za slavenske knjievnosti i opu znanost o knjievnosti na Sveuilitu u Konstanzu. U sreditu se njezina istraivanja nalaze politika medija i kulture sjeanja, kulturalni transfer izmeu Istoka i Zapada, knjievnost, umjetnost i mediji u 19. i 20. stoljeu u Istonoj Europi. Uskoro izlazi Der Balkan zwischen Ost und West. Mediale Bilder und kulturpolitische Prgungen, Kln: Bhlau 2013. Branko Romevi (1969, Beograd) je zavrio studije filozofije u Beogradu.. Magistrirao je (2002) i doktorirao (2008) na Filozofskom fakultetu. Od 2001. zaposlen je na Fakultetu bezbednosti Univerziteta u Beogradu, na kome izvodi nastavu iz etikih predmeta. Objavio je knjigu O filo( )ofiji (2001) i vei broj tekstova vezanih za dekonstrukciju, poststrukturalizam i fenomenologiju. Marija Mitrovi je redovni profesor june slavistike u penziji. Do 1993. radila je u Beogradu, a potom u Trstu. Bila je meu osnivaima i urednicima asopisa Knjievna istorija (1968-1991). U dva navrata visiting professor u SAD. Objavila Pregled slovenake knjievnosti (1995 preraena i dopunjena knjiga je izila i na nemakom: Geschichte der slowenischen Literatur, 2001). Sa slovenakog prevela dvadesetak knjiga. Predstavila lik grada Trsta u srpskoj knjievnosti (Sul mare brillavano vasti silenzi, 2004), izuavala tragove srpsko-ilirske kulture u Trstu i priredila knjige: Svetlost i senke. Kultura Srba u Trstu (2007); Cultura serba a Trieste (2009). Autor je stotinjak studija iz oblasti june slavistike. Dr Andrea Lei-Thomas je studirala (u Beogradu i Londonu), predavala (School of Slavonic and East European Studies, i Queen Mary, oboje na University of London, a
trenutno na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu) i pisala o komparativnoj knjievnosti (francuskoj, ruskoj i knjievnostima jugoistone Evrope) i knjievnoj teoriji (posebno o strukturalizmu, naratologiji, i Bahtinu, kao i o problemu pamenja). Sada predaje knjievnu teoriju na Odsjeku za komparativnu knjievnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a kroz svoj nauno-istraivaki rad se bavi kognitivnom poetikom, ljubavnim priama i vampirima. Toma alamun (1941, Zagreb) je slovenaki pjesnik. Diplomirao je povijest umjetnosti. Godine 1969. bio je zaposlen kao pripravnik u Muzeju moderne umjetnosti (Ljubljana), a u 1971. kao asistent-profesor povijesti umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti. Sedamdesetih godina poinje putovati. Tijekom tih putovanja je nastala veina njegovih zbirki poezije. Godine 1970. provodi tri mjeseca na poslijediplomskim studijima u Pisi, a veinom putuje po Sjevernoj Americi, gdje je neko vrijeme ivio i bio kulturni atae u SAD-u. Amerikanci su ga usvojili kao amerikog pjesnika i objavljuju ga zajedno sa svojim najboljim pjesnicima. Posljednjih nekoliko godina u SAD-u radi kao gostujui profesor. U redove slovenskih klasika, upisao se 1993. pjesmama uvrtenim u poznatu zbirku Kondor. Godine 2005. izabran je za izvanrednog lana SAZU. Danas, kao slobodni pisac ivi u Ljubljani, i jo mnogo putuje. Njegove su pjesme najvie objavljivane u Perspektivama, Zborniku EVA, Pericareeracirep, Katalog I i Katalog II. Boidar ujica (1936, Kosovo Polje) je maturirao je u kragujevakoj Gimnaziji 1956. godine, a diplomirao uporednu knjievnost na Filolokom fakultetu u Beogradu 1961. godine. Pored poezije bavi se i knjievnom kritikom. Zastupljen je u antologijama srp552|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
ske, jugoslovenske i svetske poezije. ivi i radi u Beogradu. Mira Martinovi je crnogorski pisac. Ono to ga ini prepoznatljivim na irim regionalnim prostorima, to su antike teme i zaboravljeni pejzai Crne Gore, kojima su posveeni njegovim romani: Putevi Prevalise (objavljen u Italiji s naslovom Pitere di Montenegro, u prevodu Silvia Ferarria), Otvaranje Agruviuma, i roman Teuta, koji je doivio vie izdanja, a po kome je napravljena i istoimena internacionalna pozorina predstava, sa glumcima iz Crne Gore, Albanije, Grke, Italije i Hrvatske, u reiji Slobodana Milatovia. Prije ovih Martinovi je objavio romane: Jeretik, Poslednji Eshilov dan i Vavilonski mudraci. U literaturu ulazi knjigom poezije Mit o Trenji, za koju je dobio knjievnu nagradu Lazar Vukovi. (objavljen 2010.) lan je crnogorskog PEN-a i Matice crnogorske. Dobitnik je Oktobarske nagrade Herceg Novog, grada u kome ovaj pisac ivi. Stevan Tonti (1946) zavrio je studij filozofije sa sociologijom u Sarajevu. Od 1993. do 2001. ivio u egzilu u Njemakoj. Novije pjesnike zbirke: Sveto i prokleto (Novi Sad 2009) i Svakodnevni smak svijeta (Beograd 2013). Objavio roman Tvoje srce, zeko (Beograd 1998), knjige eseja Jezik i neizrecivo (Sarajevo 2009) i Po nalozima poezije (Sarajevo 2009), kao i antologije Novije pjesnitvo Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1990) i Moderno srpsko pjesnitvo (Sarajevo 1991). Izabrana djela u 4 knjige izala su u Sarajevu 2009. Seida Beganovi (1961, Zenica) je pjesnikinja, romansijer, dramaturg, i prevodilac. Zavrila je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radila kao novinar, profesor filozofije, sociolog analiti-
ar, dramaturg, prevodilac. Sada ivi i radi u Skopju, u Makedoniji, kao slobodan umjetnik. Objavljivala je u knjievnim revijama kratke prie, prie za djecu, poeziju, kao i prevode poezije sa makedonskog, poljskog, ruskog, engleskog. Njena poezija je prevedena na engleski, poljski, ruski, ukrajinski, albanski i turski jezik. Objavila je vie knjiga poezije: Indeks izgovora, Otresanje pepela, Graninici, Potovau naraciju (u pripremi za tampu), te romane Intervju sa plavom kuom i Album savrenih trenutaka. Milan orevi (1954) je pesnik, pripoveda, esejista i prevodilac. Knjige pesama: Sa obe strane koe (1979), Muva i druge pesme (1986), Mumija (1990), ilibar i vrt (1990), Pustinja (1995), iste boje (2002), Crna pomoranda (2004) (nagrada Vasko Popa), Vatra u bati (izabrane pesme objavljene kao dobitniku nagrade Vladislav Petkovi Dis za 2007. godinu) (2007). Knjige pria: Glib i vedrina (objavio pod pseudonimom Milan Novkov) (1997), Slepa ulica (2002), Majmun (2006). Knjiga eseja: Cvee i dungla (2000). Knjiga izabranih pesama Pustinja i pomoranda objavljena u elektronskom obliku u ediciji Metafora na sajtu www.metafora.com. Izbor pesama Pjesme sa uporednim prevodima na engleski jezik objavljen u izdanju hrvatskog PEN-a u okviru festivala Knjievnost uivo 2006. godine. Poezija, prie i tekstovi prevoeni su mu na engleski, nemaki, slovaki, rumunski, maarski, portugalski, poljski, makedonski i slovenaki jezik. Dobitnik je nagrade Vasko Popa (2005) i Vladislav Petkovi Dis (2007) za poeziju i stipendije-nagrade Borislav Peki za koncept romana Ruevina (1998). Drutvo slovenakih pisaca dodelilo mu je povelju Oton upani (1989) za prevodilaki rad. Bavi se prevoenjem sa slovenakog i engleskog jezika. Knjievne stipendije: Slovenija (1995, 2000), Nemaka (1998),
Austrija (1998, 1999, 2000), Italija (1999), Francuska (2000). Uestvovao na knjievnim skupovima u Minsteru, Vilenici, Sarajevu, Sen Nazeru, Kraljevu, aku. Urednik biblioteke Forum pisaca. Katja Perat (1988) je 2006. godine upisala Filozofski fakultet, i trenutno je apsolventkinja na katedri za Filozofiju i Komparativnu knjievnost. Od 2009. je aktivna lanica urednikog odbora studentskog asopisa za knjievnost Idiot, u kojem redovno objavljuje. Od 2007. objavljuje poeziju i u reviji Literatura. Jedna od njenih pesama izabrana je i objavljena u Dvignimo pero dvojezinoj zbirki poezije mladih autora Slovenije i BIH u okviru Treih novosarajevskih knjievnih susreta u organizaciji Udruenja za kulturu Novo Sarajevo. Od 2010. bavi se i pisanjem knjievne kritike za reviju Literatura i kulturni dvonedeljnik Pogledi. Godine 2010. kao redovna dopisnica saraivala je i sa studentskim asopisom Tribuna. Drako Lukovi (1965, Sarajevo). Magistrirao na Odsjeku za komparativnu knjievnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kritike radove objavljivao u asopisima za knjievnost, film, filozofiju i drutvenu teoriju. Spoljni saradnik portala Al Jazeera Balkans. Meta Kuar (1952, Ljubljana) profesorka slovenakog i nekada srpskohrvatskog jezika i knjievnosti. Pesnikinja, esejistkinja, kulturna performerka. Knjige: Madeira (1993, Ljubljana dva izdanja: slovenakoenglesko i slovenako-italijansko); Svila in lan/Silk and Flax (1997, dvojezino); Split evrywhere (Chattanooga 1997); Ljubljana (2004); Jaspis (2008); Lublana (Bratislava 2008); Ljubljana (London 2010); Ljubljana (Novi Sad 2012). Filmovi: Na Jurij Souek, 1999; Rapa uklje, 2008; Janez Gradinik,
2008; Joe ifrer, 2008; Kaj to zares pomeni, razgovor sa Metkom Kraovec, 2009. Admiral Mahi (1948, Banja Luka) je zavrio tehniku kolu. Radio je kao mornar, ribar, konobar, potar, radio-spiker, novinar Pored poezije objavljuje i prozu, zabiljeke sa putovanja, drame; objavio je niz dramskih tekstova za djecu emitovanih na Radio Sarajevu. ivi kao slobodni umjetnik u Sarajevu. Milazim Krasniqi (1955, Breznice blizu Pritine) zavrio je studije za Albansku knjievnost na Univerzitetu u Pritini, gdje je i magistrirao 1988., a 2004. godine doktorirao je filoloke nauke. Redovni je profesor na Pritinskom univerzitetu, smjer novinarstvo. Od 1988. do 1999. bio je sekretar Udruenja knjievnika Kosova. Od 1990. do 1995. bio je glavni urednik asopisa za kulturu Fjala (Rije), a od 1995. do 1999. bio je odgovorni urednik za Kosovo dnevnog lista Bota Sot (Svijet danas), dok je od 2001. do 2002. godine glavni urednik asopisa Interesi nacional (Nacionalni interes). Od 2001. do 2007. bio je lan Borda direktora Radio-televizije Kosova. Trenutno je lan Upravnog odbora Pritinskog univerziteta. Njegova poezija je predstavljena u raznim zbornicima i antologijama albanske poezije, dok su neke od njegovih drama postavljene na scenama kosovskih pozorita. Ilire Zajmi je pjesnikinja i prozaista. Autor je sedam knjiga: tri knjige poezije od kojih su dvije objavljene na albanskom jeziku a trea na portugalskom i engleskom jeziku. Autor je romana Un treno per Blace objavljenog na italijanskom jeziku 1999. u Italiji i Televizijske slike i stvarnost (Saga, Kosovo). Dobitnik je specijalne nagrade za poeziju Venttenale na internacionalnom takmienju poezije koja je odrana u Milanu 2011. godine. 554|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
Nadija Rebronja (1982, Novi Pazar) je pesnikinja, esejistkinja i knjievna kritiarka. Magistarka je knjievnih nauka i doktorantkinja nauke o knjievnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Asistentkinja je na Dravnom univerzitetu u Novom Pazaru. Pored pisanja poezije i knjievne kritike, bavi se i prevoenjem poezije sa nekoliko jezika. Dobitnica je vie nagrada na festivalima mladih autora za poeziju i knjievnu kritiku na prostoru bive Jugoslavije (Aladin Luka, Ratkovieve veeri poezije, Festival poezije mladih u Vrbasu, Slovo sa Lima, Pontes). Poezija joj je zastupljena u nekoliko antologija junoslovenskog i balkanskog prostora. Poeziju je objavljivala i u asopisima i zbornicima u inostranstvu, u prevodu na engleski, panski, italijanski, francuski, turski, persijski, makedonski i slovenaki jezik. Kao naunik-istraiva boravila je na Univerzitetu u Beu (2009) i Univerzitetu u Granadi (2010-2011). Govori engleski, panski i turski, slui se ruskim i poznaje arapski jezik. Objavljene knjige: Ples morima(poezija, NB Dositej Obradovi, Novi Pazar, 2008), Dervi ili ovek, ivot i smrt. Religijski podtekst romana Dervi i smrt Mee Selimovia (knjievno-kritika studija, Slubeni glasnik, Beograd, 2010), Alfa, Alef, Elif (izbor iz poezije na panskom jeziku, Alea Blanca, Granada, Espaa, 2011). Enver Kazaz (1962) je pjesnik, knjievni kritiar i historiar knjievnosti. Predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je glavni urednik je u izdavakoj kui Zoro i glavni urednik asopisa Lica, te lan redakcije asopisa Knjievna revija, a saraivao je sa mnogim asopisima u BiH i inostranstvu. Priredio je za asopis Lihtuncgen iz Graza izbor iz knjievnosti Sarajeva. Objavio je pjesniku zbirku Trai se, monografiju Musa azim ati knjievno naslijee i duh moderne, zbirku eseja i knjievnih stu-
dija Morfologija palimpsesta, Antologiju bosanskohercegovake pripovijetke XX vijeka (koautorstvo sa Ivanom Lovrenoviem i Nikolom Kovaem), knjievnohistorijsku studiju Bonjaki roman XX vijeka, zbirku eseja Neprijatelj ili susjed u kui, te antologiju savremene bosanskohercegovake proze pod naslovom Rat i prie iz cijelog svijeta, (koautorstvo sa Ivanom Lovrenoviem). U tampi su mu dvije zbirke eseja. Uestvovao je na brojnim domaim i meunarodnim naunim skupovima, a tekstovi su mu prevoeni na engleski, njemaki, poljski, francuski i bugarski. Jovanka Stojinovi-Nikoli (1952) je zavrila Gimnaziju u Doboju, Viu pedagoku akademiju u Tuzli a studije Fizike kulture u Sarajevu. Od tada radi kao prosvjetni radnik u Srednjokolskom centru u Doboju, a od 1998. direktor je Centra za kulturu i obrazovanje u Doboju. Sarauje u mnogim listovima i asopisima. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za pjesniki i prozni (pripovjedaki rad). Do sada je objavila 14 knjiga poezije: Zvijezda skitaa (1975), Tijesno nebo (1994), Samoa rue ( 1995), Golo sunce (1996), Kamen moje krvi (1996), Boso bilje (1997), Oskorua (2000), Gorka svjetlost (2002), Kljuaonica Izabrane i nove pjesme (2003), Oblik svjetlosti (2006), Mrak od istog zlata (2006), Tamno oko ulice (2009), U prvom licu (2011), Tamno oko ulice, 2. izdanje ( 2011). Uvrtena je u vie antologija i dobitnik je nekoliko nagrada. Risto Lazarov (1949, tip) je zavrio jugoslovensku knjievnost i makedonski jezik na Filolokom fakultetu u Skoplju. Radio je kao novinar. Bio je generalni direktor novinske agencije Tanjug. Bio je glavni urednik meunarodnog asopisa Balkan forum u kojem su svoje priloge objavljivali Ginter Gras, eslav Milo, Josif Brodski, Hans Ma-
gnus Encezberger, Leek Kolakovski, Adam Mihnik i drugi vrhunski intelektualci iz celog sveta. Od 1997. godine je imenovan za direktora i glavnog urednika nacionalne televizije Telma. lan je Drutva pisaca Makedonije od 1972. godine, a sada je predsednik Makedonskog PEN centra. Dobitnik je veeg broja knjievnih nagrada i priznanja: Mladi borac (1972), 13 novembar nagrada grada Skoplja (1980), nagrade Makedonske radiotelevizije za najbolju knjigu za decu objavljenu izmeu dve Struke veeri poezije (1987), nagrade Aco opov koje dodeljuje Drutvo pisaca Makedonije za najbolju pesniku knjigu (2006), nagrade Braa Miladinovci Strukih veeri poezije (2008). Postao je laureat nagrade Praznik lipa (2000), a 2010. godine nagraen je Knjievnim ezlom, potom i nagradom Velja kutija Makedonskih duhovnih konaka. Pie eseje, knjievnu i pozorinu kritiku, a intezivno se bavi i prevoenjem strane poezije na makedonski jezik. Risto Lazarov je do sada objavio vie od dvadeset samostalnih zbirki poezije, od prve Nona ptica u parku (1972) do zbirke sa naslovom Sitnokoraarka (2012). Objavio je i nekoliko knjiga izabranih pesama i izabrane pesme u etiri toma (2009). Njegove pojedinane knjige izabranih pesama objavljene su u Engleskoj, Rusiji, Srbiji (Javne pesme, Prosveta, Beograd, 2003) Bugarskoj, Albaniji, Sloveniji, ekoj, Australiji. Prevodi sa engleskog, srpskog i bugarskog jezika. Preveo je knjige poezije eslava Miloa, Karla Sandberga, arlsa Simia, Georgi Konstantinova, Abdulaha Sidrana, Gorana Babia i drugih autora. Objavio je knjige iz oblasti publicistike, meu kojima i knjigu Prvo lice jednine, koja sadri intervjue sa najznaajnijom plejadom makedonskih knjievnika i umetnika, Blaem Koneskim, Slavkom Janevskim, Vladom Maleskim, Dimitrom Solevim, Aleksandrom Spasovim, Dimitrom Kondevskim, Ilijom Duvalekovskim, Georgijem Boikovim i
Slobodanom Unkovskim i List po list, knjigu zapisa i eseja. Autor je vie novinskih i televizijskih putopisa. ivi i radi u Skoplju. Hadem Hajdarevi (1956), pjesnik, prozni pisac, esejist, publicist, urednik izdanja drugih autora, autor ili suautor vie udbenika iz nastave bosanskog jezika i knjievnosti za osnovne i srednje kole u Bosni i Hercegovini, od 2002. do 2012. godine predsjednik Organizacijskog odbora Meunarodne knjievne manifestacije Sarajevski dani poezije, objavio je devet knjiga poezije te nekoliko pjesnikih izbora, vie knjiga pria, eseja i kolumni. Prevoen je na mnoge svjetske jezike, a knjige su mu objavljivane na njemakom, poljskom i slovenakom jeziku. Dobitnik je vie knjievnih nagrada u Bosni i Hercegovini (Nagrada Trebinjskih veeri poezije, Nagrada Svjetlosti, Nagrada Skender Kulenovi, Planjaxova nagrada za najbolju knjigu poezije, itd.). Roman Gdje si ti ovih godina Hajdareviev je romaneskni privijenac. Miklav Komelj (1973) je svoju prvu pesniku zbirku Lu delfina / Svetlo delfina (1991) objavio kao osamnaestogodinjak, pri emu je iznenadio svojom zrelom poezijom. ak ni klasian oblik soneta nije mogao prikriti Komeljevu inspiraciju, mladalaki ivot i ljubav, kojoj je Komelj u poeziji pristupio na veoma zreo nain. Njegova druga pesnika zbirka Jantar asa / Jantar vremena (1995) nastavlja tradiciju soneta, dok trea zbirka Rosa (2002) predstavlja promjenu u Komeljovoj poeziji, s obzirom da su njene pjesme u slobodnom stihu, a sadrinski se pjesnik pomjera ka sferama spoznaje svog bola, sudbine i smrti. Komeljeva poslednja pesnika zbirka Hipodrom je objavljena 2006. godine, a iste godine i njegova slikovnica za djecu Zverinice / Zvjerice. Komelj redovno objavljuje svoje pjesme u knjievnim asopisima 556|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
(Nova revija, Literatura, Apokalipsa...), prevodi poeziju i dramu (Neruda, Pazolini, Nerval, Pesoa), i objavljuje naune lanke i eseje s podruja istorije umjetnosti, teorije, savremene umjetnosti i filma. Na Filozofskom fakultetu u Ljubljani je doktorirao s vieslojnom i interdisciplinarnom disertacijom Pomeni narave v toskanskem slikarstvu prve polovice 14. stol. (Znaenja prirode u toskanskom slikarstvu prve polovine 14. vijeka), za koju je dobio nagradu Zlati znak ZRC. Duna Barns (1892 1982) bila je amerika spisateljica koja je igrala vanu ulogu u razvoju knjievne moderne na engleskom jeziku u 20. vijeku. Poznata je i kao jedna od kljunih linosti boemske scene Pariza 1920-ih i 1930ih, a u svojim tinejderskim godina je 1910-ih igrala istu ulogu Greenwich Villageu. Njen roman Nightwood je dobio kultni status, ime je pomogao uvod od T. S. Eliota. U svoje doba se isticao prikazom lezbijskih tema i specifinim stilom pisanja. Luan Starova je prozni pisac, esejista i prevodilac. Profesor je na Katedri za francuski jezik i knjievnost na Filolokom fakultetu Blae Koneski u Skoplju. Bio je ambasador Republike Makedonije u Francuskoj, paniji i u Portugalu, kao i predstavnik UNESCO-a u Parizu. Pie na albanskom i na makedonskom jeziku. Objavio je knjige: Ljudi i mostovi (1971), Pribliavanja (1976), Oeve knjige (1992), Vrijeme koza (1993), Balkanski klju (1995), Ateistiki muzej (1996), Presaena zemlja (1998), Put jegulja (2000), Tvrava od pepela (2003), Balkanski rtveni jarac (2004), Ervehe knjiga o jednoj majci (2005), Potraga za Elenom Lejbovicem (2008), Generalova ljubav (2008), Ambasade (2009), Nove ambasade (2011). Knjige su mu prevoene na brojne svjetske jezike. Dobitnik je mnogih znaajnih makedonskih nagrada, kao to su: 11. oktobar, 13. novembar,
Krste Misirkov, Stale Popov, Misla, Grigor Prliev; kao i francuske knjievne nagrade Margarit Jursenar. lan je Makedonske akademije nauka i umjetnosti, Mediteranske akademije i Albanske akademije nauka. Rade Kuzmanovi (1942) dosad je tampao tri zbirke pripovedaka (Partija karata, 1982, Anje, anje, 1995 i Glu Pak, 2002), etiri romana (Odmor, 1990, Golf, 1998, Koulja, 2005 i Ap, 2008), dve zbirke eseja (Danino, 1993 i Teina take, 2007). anrovski hibridnu knjigu Zimska etnja objavio je 2006. Zbirka pripovedaka Kret predstavlja drugo, izmenjeno izdanje prve zbirke Partije karata. O njegovim radovima su se na razliite naine (studije, knjievne kritike, izjave, dnevnike beleke, uee u radio-emisijama...) izjanjavali filozofi, knjievnici i kritiari: Oskar Davio, Aleksandar Tima, Radomir Konstantinovi, Milica Nikoli, Milorad Belani, Nenad Dakovi, Radoman Kordi, Slavica Mileti, Dragan Stojanovi, arko Roulj, Ivan Milenkovi, Novica Mili, Saa iri ... to se sve, sa izuzetkom razgovora na nekoliko beogradskih tribina i emisija na radiju, moe videti na sajtu: radekuzmanovic.com. Tonko Maroevi (1941, Split) je hrvatski pjesnik, esejist, prevoditelj (najvie s talijanskog), istraiva suvremene hrvatske umjetnosti, autor niza monografija o hrvatskim slikarima, likovni i knjievni kritiar. Podrijetlom je Starograjanin. Diplomirao je komparativnu knjievnost i povijest umjetnosti te doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj knjievnosti od moderne do danas. Znanstveni je savjetnik na Institutu za povijest umjetnosti i profesor katedre povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Redoviti je lan HAZU-a. lanom je raznih komisija i ocjenjivakih sudova (za dodjelu nagrade Galerije Foruma i dr.).
Boris Vrga (1953, Mrzljaki) hrvatski je pjesnik i likovni kritiar. Po struci je lijenik. Pjesme pie od 1979., a 1993. godine pokrenuo je zajedno s knjievnikom i slikarom Josipom Staniem Staniosom asopis Generacije, asopis za kulturu, knjievnosti duuhovni identitet grada Petrin. Faruk ehi, (1970, Biha) je bosanskohercegovaki knjievnik i novinar. Bio je pripadnik 5. korpusa Armije BiH od 1992. do 1995. Jedanput je teko ranjen. Rat zavrava u inu porunika. Srednju kolu zavrio je u Bosanskoj Krupi, a studirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Poeziju, prozu, eseje, likovne i knjievne kritike objavljuje od 1998. godine. Knjievna kritika ga smatra jednim od najdarovitijih mlaih pisaca na podruju bive Jugoslavije, i predvodnikom tzv. pregaene generacije. Njegove knjige Hit depo (poezija), Pod pritiskom (kratke prie) i Transsarajevo (poezija) uivaju kultni status kod italake publike, i objavljivane su u vie tiraa. lan je Drutva pisaca BiH i PEN centra u BiH. Radi kao novinar i kolumnista u sarajevskom magazinu BH Dani. ivi u Sarajevu. Dobitnik je slijedeih nagrada: nagrada dnevnog lista Osloboenje za najbolju neobjavljenu novinsku priu, 2003, Druga nagrada izdavake kue Zoro za zbirku Pod pritiskom, 2003, Nagrada 2. beogradskog festivala poezije Trgni se! Poezija!, 2008 i nagrada Mea Selimovi, 2012. Merima Jaarevi (1983, Gradaac) je 2011. godine stekla zvanje magistrice sociolokih nauka. Dodiplomski i postdiplomski studij zavrila je u Sarajevu na Fakultetu politikih nauka Univerziteta u Sarajevu. Trenutno ivi i radi u Mostaru kao via asistentica Nastavnikog fakulteta / Odsjek Sociologija (predmeti iz oblasti posebnih sociologija: Sociologija kulture i umjetnoSARAJEVSKE SVESKE N 41/42|557
sti, Sociologija roda). Primarni interesi su joj fenomeni iz oblasti vizualne kulture i umjetnosti: medijska ne/kultura, slikarstvo, performansi, video radovi, instalacije i sl. Do sada objavila nekoliko naunih lanaka i kratkih pria u Educi, asopisu za obrazovanje, nauku i kulturu i Medijskim dijalozima, Albumu, asopisu za knjievnost i kulturu i dr. 2007. i 2009. uestvovala na kolektivnim izlobama sa umjetnikim radovima Kroz (kola) u Mostaru i Smrt jednog filozofa (instalacija/print) u Sarajevu. Doktorant je na Univerzitetu u Sarajevu, nada se da e uspjeti nainiti skroman nauni i struni doprinos u poimanju bosanskohercegovake socioloke misli, te ogleda o vizuelnoj kulturi i umjetnosti. Aleksandar Mijatovi (1977) je docent na Katedri za teoriju knjievnosti i stilistiku pri Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci. Podruje njegovog znanstvenog interesa obuhvaa teoriju knjievnosti, lingvistiku, filozofiju i kulturalnu teoriju. Vezano uz to objavljuje znanstvene i strune radove. Iva Rosanda igo (1978, Rijeka) je od 2008. godine zaposlena kao asistent na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Rijeci, na kolegijima iz teorije i povijesti knjievnosti. Doktorska disertacija pod naslovom Utjecaj redateljskih poetika na formiranje rijekoga nacionalnoga glumita (1946. 1980.), u procesu postupka ocjene i obrane na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu. lan je HD-a kazalinih kritiara i teatrologa. Sudjelovala na vie meunarodnih simpozija, te objavila vie znanstvenih i strunih radova iz podruja knjievne teorije i teatrologije. Matko Marui roen je 1946. u Splitu, u obitelji siromanih seljaka koji su nakon II svjetskog rata doselili u Split, uselivi na ta558|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
van jedne kue oteene bombom. Ima mlaega brata koji je zavrio arhitekturu i postao slavan karikaturist. Matko je pak zavrio medicinu i postao vrlo uspjean znanstvenikistraiva i nastavnik na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (od 2008. u Splitu), ali takoer i djeji pisac. Prvu knjigu Snijeg u Splitu objavio 1987., koja je postala omiljena meu osmokolcima i uvrtena je u njihovu lektiru. Knjiga ratnih pria Plau li aneli iz 1996. na neki je nain nastavak Snijega, jer se pojavljuju isti likovi ali sada kao odrasli ljudi hrvatski ratnici. Potom je napisao dvije humoristine knjige, kola plivanja (2003., kako je biti otac maloj djevojici), i Medicina iznutra (2006.). Medicina iznutra izazvala je veliku buru u hrvatskim medicinskim krugovima. Naposljetku je autor napisao i jednu knjigu za sebe, tanku i jako profesorski pounu ivjeti u upi Radobilji (2007.). Jedan je kritiar za tu knjigu napisao da autor u njoj ima raspon od hladnoracionalnoga znanstvenika do Bojega ratnika. Ne znamo to sada pie; prema hrvatskim medijima ratuje s korupcijom u akademskoj zajednici. Jovan Nikolaidis je pisac grkog porijekla, roen u Crnoj Gori, na obali Jadrana, koji je veliki dio svog ivota proveo u Sarajevu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Rat ga je potjerao u rodni kraj, Ulcinj, gdje pie i gdje je urednik asopisa za knjievnost i kulturu PLIMA plus, koji okuplja oko sebe kvalitetne majstore pera iz bive Jugoslavije i izlazi ve etrnaest godina u okviru izdavake kue PLIMA na ijem se elu nalazi takoe pisac, Jovan Nikolaidis. Autor desetak knjiga, kako romana i poezije, tako i eseja. Zija ela (1946, Skadar) je jedan od najpoznatijih savremenih pisaca albanske knjievnosti. Zavrio je visoke studije za albanski jezik i knjievnost na Univerzitetu u Tirani 1968. Bio je urednik za prozu u knji-
evnom asopisu Nntori. Glavni i odgovorni urednik knjievnog lista Drita, a od 2000. redovno dri rubriku za kulturu u dnevnom listu Albania. Jedan je od najproduktivnijih pisaca u savremenoj albanskoj knjievnosti. Dobitnik je knjievne nagrade Srebrno pero za roman Las Varrezas kao najbolje prozno djelo za 2005. koju dodjeljuje Ministarstvo kulture Albanije. Najpoznatija djela Zija Cele su: Yje mbi lum (1971), Jeta n shtpin ton (1974), Pllumbat e janarit (1979), Nj ver pa lamtumir - roman (1979), Buletini i bors - roman (1984), Tregime t zgjedhura - roman (1987), Eklips dhe proza tjera - roman (1987), Mali i tejdukshm - roman (1989), Gjaku i dallndyshes (1990), Gjysma e Xhokonds (1992), Monedha e dashuris (1995), Shtpija e lepujve - drama (1990), Nj fjal me lejen e zotit (1995), Lngata e Hns roman, Las Varrezas roman, SOS, nj buzqeshje roman, Apokalipsi sipas Shn Tirans roman. Ivana Seletkovi (Slavonski brod) je zavrila magisterij komparativne knjievnosti, upisala doktorski studij sociologije. Pie, objavljuje (i objavila je) radove u vie asopisa: Zarez, Sarajevske sveske, Zenike sveske, Odjek, (sic!). Merima Omeragi (Sarajevo) zavrila magistarski studij knjievnosti na Univerzitetu u Sarajevu, na tezi iz (anti)ratnog enskog pisma. Njena ua interesovanja se veu za podruje kulture, umjetnosti, drutva i queer teorija. Objavljivala je oglede i kritiku u referentnim asopisima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji te Crnoj Gori. Su/ urednica je izdanja knjige PitchWise: Zbornik poezije i kratke proze (2012) prve u Bosni i Hercegovini koja za pristup ima feministiku politiku ukljuivanja i raznovrsnosti. Pie i o filmu. Priredila je kratki historijat feminizma Bosne i Hercegovine za tree, bh.
izdanje zbornika Neko je rekao feminizam (izdanje u tampi). Saradnica/urednica je na projektu Linih pria lezbejki i biseksualki o coming outu Sarajevskog otvorenog centra. Fahrudin Kujundi, (1986, Zvornik) U osnovnu kolu iao u Splitu, Sarajevu i Travniku, a opu gimnaziju zavrio u Travniku. Magistrirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za komparativnu knjievnost i bibliotekarstvo. Pie eseje, kratke prie i pjesme. Saraivao sa Novim izrazom, Odjekom, Bosanskom vilom, Sarajevskim sveskama, Betonom, te sa internet-portalom Radiosarajevo.ba. U sklopu regionalnog konkursa beogradskog Kulturnog centra Grad, njegova pria Prie s druge strane ula meu 17 (od preko 500 prijavljenih) pria, te je objavljena u knjizi pod naslovom Prostor za mokrog psa. ivi i radi u Sarajevu. Oskar Davio (1909 Beograd, 1989) je srpski knjievnik, koji je bio najmlai pesnik u krugu nadrealista. Prema reima istoriara knjievnosti Jovana Deretia, Davio je svojim talentom, stvaralatvom i irinom uticaja nadmaio sve ostale knjievnike nadrealiste. Milorad Mijo Popovi, (Lipa Cucka, blizu Cetinja, 1957) pjesnik, esejist, prozni pisac, urednik. Autor je osam knjiga poezije. Djela su mu prevoena na mnoge strane jezike. Objavio je knjige pjesama: Sa trga glodara (1981.), So Jude (1982.), Nema vie klaenja (1985.), Red se polako zavodi (1987.), Cetinjski ljetopis (1991.), Nesigurna zemlja (2005.), koja ima i svoje slovenako izdanje (Negotova deela, Ljubljana, 2007.), Raskra (Cetinje 2008.). Prevoen je na engleski, talijanski, njemaki, turski, eki, poljski, litvanski, maarski, rumunski, albanski, bugarski, makedonski jezik. Zastupljen je u vie antologija crnogorske i jugoslavenske poezije. Objavio
je knjige eseja: Mali narod i nacionalizam (1998.), Crnogorsko pitanje (dva izdanja, 1999. i 2000.), Podijeljena nacija (2010), Njego i crnogorska nacija (Cetinje, 2011.). Crnogorsko pitanje je prevedeno na bugarski jezik (ernogorskij vopros, Sofija, 2001.) te talijanski (La questione montenegrina, dva izdanja, Rim, 2002. i 2003.).Dobitnik je velikog broja nagrada i priznanja, od kojih izdvajamo: Nagrada za najbolju knjigu u Crnoj Gori (1982.), Nagrada Risto Ratkovi(2005.), Nagrada Miroslavovo jevanelje i dr. S Mladenom Lomparom i Slavkom Peroviem, osnovao je 1986. godine asopis za knjievnost, kulturu i drutvena pitanja Ars. Predsjednik je Crnogorskog drutva nezavisnih knjievnika (CDNK) i direktor Otvorenog kulturnog foruma na Cetinju (OKF). Bogi Rakoevi, (Moskva,1962) pjesnik, esejist, knjievni kritiar, urednik,. Diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku knjievnost na Filozofskom fakultetu u Nikiu Bio je uesnik brojnih domaih i inostranih knjievnih skupova, a kao recenzent, prireiva ili urednik potpisivao je mnoga izdanja na prostorima bive Jugoslavije. Objavio je vie knjiga poezije (Motivi buenja, Disanje sa strane, Slika prepuna tragova, Osobine, za koju je dobio Nagradu Risto Ratkovi, i dr.), knjigu pria Nered i ples, te knjigu eseja Cijepanje pauine.Bio je glavni urednik Knjievne omladine Crne Gore, urednik knjievnog programa Doma omladine Budo Tomovi u Podgorici, organizator i urednik Festivala mladih pjesnika Jugoslavije Majska rukovanja, umjetniki direktor meunarodnoga Televizijskog festivala u Baru, a sada je umjetniki direktor meunarodne manifestacije Ratkovieve veeri poezije u Bijelom Polju. Prevoen je na: engleski, talijanski, rumunski, makedonski, slovenaki, francuski, ruski, poljski i albanski jezik. Zastupljen je u vanijim izbo560|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42
rima i antologijama savremene crnogorske knjievnosti. Za knjievni rad je nagraivan u zemlji i inostranstvu. ivi u Podgorici i radi kao urednik u Televiziji Crne Gore. Pavle Goranovi (Niki, 1953). Diplomirao je na Filozofskom fakultetu, odsjek za filozofiju. Objavio je sljedee knjige: Ornamentika noi(1994.), itanje tiine (1997.) i Knjiga privida(2002.). Pored poezije, pie prozu i knjievnu kritiku. Posebno se bavi problemima savremenih knjievnih teorija (studija Autor - Tekst - italac). Njegova poezija je prevedena na vie jezika. Bio je urednik knjievnog programa meunarodnog festivala Barski ljetopis i umjetniki direktor Ratkovievih veeri poezije. lan je Crnogorskog P.E.N. Centra i sekretar Crnogorskog drutva nezavisnih knjievnika. Urednik je u asopisu za knjievnost, kulturu i drutvena pitanjaARS. Jovanka Uljarevi (Kotor, 1979). Zavrila je studije filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavila je zbirke poezije: Prije muva (CDNK, Podgorica, 2000.), Maskenbal proteza (CDNK, Podgorica, 2003.), U sandalama od smole (CDNK, Podgorica, 2007.) i Stanovanje (CDNK, Podgorica, 2010). Radovi i poezija prevoeni su joj na slovenaki, makedonski, engleski, poljski i albanski jezik. Tokom 2006./2007. bila je angairana kao pomoni urednik u amerikom izdanju Antologije evropske poezije, izdava Graywolf Press, SAD, 2008. Od 2003. lan je redakcije asopisa za knjievnost, kulturu i drutvena pitanja Ars, a od 2008. urednik je web sajta Otvorenog kulturnog foruma Cetinje. Bavi se web dizajnom, kodiranjem, izradom i implementacijom web reenja. Dragana Tripkovi, ( Cetinje, 1984) pesnikinja i dramaturg, roena 1984.godine na Cetnju. Objavila zbirke poezije Prevarena
dua (2000.), Ljubav je kad ode (2005., drugo izdanje 2006.) i Pjesme (2007). Poeziju objavljivala u domaim i inostranim asopisima za kulturu. Pesme su joj prevoene na engleski, ruski, italijanski, poljski i albanski jezik. Zavrila je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti na Cetinju. Objavila je drame Biljke za kraj i Smjena. Kao dramaturg, radila je na projektima Don uan - . B. P. Molijer i Vjera, ljubav, nada - Eden fon Horvat u Crnogorskom narodnom pozoritu. Radi kao novinar redakcije za kulturu u ND Vijesti u Podgorici. Marie Silkrberg (1961) je vedska pjesnikinja, prevodilac i profesor knjievnosti na univerzitetu u Geteborgu. Objavila je est knjiga poezije. Meu ostalim prevela je i djela pjesnikinja Suzan Howe, Rosemary Waldrop i Inger Christinsen. Pr Hansson (Stockholm, 1970) je objavio etiri zbirke poezije, dobio brojne nagrade, ukljuujui i nagradu Guldprinsen (Zlatni princ). Radi kao uitelj kreativnog pisanja u narodnoj koli na ostrvu Gotland. Vanije zbirke: Ruckel (Ruevna kua), 1989; Familjekista (Porodina grobnica), 2001, Lavinflaggor (Zastave lavine), 2005, Motorsgsminne (Sjeanje motorne pile), 2009 i Vi plockar br i civilisationen (Kupimo bobice u civilizaciji), 2012. Ida Brjel je vedska pjesnikinja. Za svoju prvu knjigu Sond (2004) je dobila prestinu nagradu Katapultpriset. Johannes Anyuru (1979) je vedski pjesnik i pisac. 2003. je objavio svoju prvu zbirku poezije pod naslovom Samo su Bogovi novi. Takoe je objavio slijedee zbirke poezije: Omega, The Cities inside Hall (Gradovi u sali) te knjigu proze If I were to die under other skies (Ako bih umro pod drugim nebesima).
Ismar Mujezinovi, (Osijek, 1942) se bavi se slikarstvom, literaturom, filmom. ivi i radi u Sarajevu, Lovreici (Hrvatska) i Ljubljani. Primljen je na Akademiju likovnih umjetnosti na odsijeku za slikarstvo u Zagrebu 1961. Diplomirao je 1966. godine. Saradnik Majstorske radionice Krste Hegeduia, gdje je uspjeno uestvovao do 1969. Bio je saradnik na filmu Bitka na Neretvi, scenograf i kostimograf u filmovima 19 djevojaka i mornar i Deveto udo na istoku. U Sarajevu radi na Likovnoj akademiji kao ef Katedre za slikarstvo. Angairan je u raznim oblicima likovnih djelatnosti: na filmu, teatru, dizajnu, slikarstvu i grafici. Naputa Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu 1979. i vraa se u status samostalnog umjetnika. Autor je olimpijskih plakata 1984. Snimio kratke igrane filmove Crvenkapica se crveni (15 minuta, 2005), Sjena (15 minuta, 2007), Dvojnica (45 minuta, 2008), Zid (20 minuta, 2009), dugi igrani (nedovren) Enigma (30 minuta, 2008), dugi igrani Dim/ monofobija (112min, 2012). Napisao i izdao romane Ring, 2004., objavljen 2006., Crvenkapica se crveni, 2005., objavljen 2008., No vjetica, 2010., objavljen 2011., K-15, 2011., i knjigu o Ismetu Mujezinoviu Ismet Mujezinovi - Portret sa spomenicom (2007., a objavljena 2008.) Godine 2012. je izdao CD album sa svojom muzikom, 12 numera iz filma Dim/monofobija. Kulturno i drutveno je aktivan u raznim periodima: kao predsjednik Udruenja likovnih umjetnika i Udruenja primijenjenih umjetnika BiH. Samostalne izlobe: Banja Luka, Bjelovar, Innsbruck, Klagenfurt, Ljubljana, Mostar, Oslo, Pore, Rijeka, Rovinj, San Diego, Sarajevo, Split, Stavanger, Tuzla, Zagreb itd. Kolektivne izlobe: Beograd, Bjelovar, Celje, Dubrovnik, Ljubljana, Pore, Portoro, Rijeka, Sarajevo, Slovenj Gradec, Split, Vinkovci, Vukovar, Zadar itd. Inostranstvo: Caracas, San Diego, Bologna, Prag, Coventry, Milano,
Francavilla Al Mare, Budimpeta, Hoechts, Leverkusen, Kopenhagen, Paris, Atina, Bydgoszcz, Lodz, Bytom, Derrara, Lund, Tokio, Aleksandrija, Minhen itd. Nagrade: 1979. estoaprilska nagrada grada Sarajeva; 2. NOB, Beograd; 1. nagrada Salona mladih, Zagreb; 1. nagrada Izloba mladih, Sarajevo; 1. nagrada Collegium Artisticum, Sarajevo; 1. nagrada Sarajevski salon, Sarajevo; 1. nagrada Memorijal Nadede Petrovi, aak; Godinja Vjesnikova nagrada - Josip Rai, za najbolju izlobu te godine u Jugoslaviji, Zagreb; nagrada Peppe D Ortona na Premio Michetti, Francavilla al mare; Nagrada Ba-
njaluki salon; Nagrada za olimpijske plakate u Kranju; 1. nagrada za olimpijske plakate na Beu; 1. nagrada za olimpijske plakate u Oslu; 1. nagrada za olimpijske plakate u Bruxellesu. Bernard Nemah je docent sociologije na Filozofskom fakultetu i docent komunikologije na Fakultetu za medije u Ljubljani, komentator tjednika Mladina, nauni saradnik na Institutu Nove revije. Autor vie naunih i strunih knjiga: Kletve i psovke (1997, 2011), Ogledala komunizma (2007), Jelcinova Rusija (2007) i Ekosofi (2009).
Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski edited by: zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs Vojka Smiljani iki | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Bora osi Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere Boris A. Novak te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Sibila Petlevski Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki Hemon | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo Aleksandar litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos Elizabeta eleva biljenice | Les cahiers Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske Predrag Matvejevi de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske Bashkim zvezkiShehu | | Sarajevos litteraere magasin sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs Jelena Lengold Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Dragan Veliki Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | Goran Stefanovski | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere Alma magasin Lazarevska | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Mirko Kova Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Slavenka Drakuli Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos NO NO biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | 2008 2008 | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook |
BESTOF SARAJEVO NOTEBOOKS

18
OF SARAJEVO NOTEBOOKS
BEST
18
Executive Summary
The main theme of this double issue of Sarajevske sveske/Sarajevo Notebooks (41-42) is dedicated to the work and legacy of the great Serbian philosopher and writer Radomir Konstantinovi, the author of the renowned and still inspiring Filosofija palanke (Small-town philosophy). As part of the theme, the Notebooks bring their readers several articles produced for a scholarly conference in Vienna devoted to the work of Radomir Konstantinovi. Vladimir Biti reveals to us the importance of seemingly formal notes on the place and genesis of Konstantinovis works, while Ivana Perica explores the yet neglected and unnoticed aspect of childhood and a childs view of the world in some of Radomir Konstantinovis works. Davor Beganovi writes about the boundary in the somewhat neglected work Daj nam danas (Give us today) while Stijn Vervaet reads Konstantinovis Ahasver in light of the Holocaust and literature on the Holocaust. Branislav Jakovljevis article focuses on those aspects of Konstantinovis work that appeared before the great Filosofija palanke and Tanja Zimmerman critically explores the general perception of the Palanka and its mythologization in post-Yugoslav contexts. Marija Mitrovi explores the yet neglected aspects of meaning of the Pentagram, while Andrea Lei probes the personal friendship between Radomir Konstantinovi and Samuel Beckett in light of the differences in their poetics, works and esthetic beliefs. Goran Stefanovski writes in U Prvom Licu (First-person singular) about the concepts of trans-artist and cis-artist, and the Dijalog (Dialogue) this time encompasses two Croatian writers from different generations: Daa Drndi and Goran Ferec. Nemam kamo pobjei (I have nowhere to escape to) is the conclusion and the title of the inspiring dialogue of the two artists on boundaries, travels, involvement of the personal and the family in ones own literary work. Milica Nikoli continues to write her Dnevnik itanja (Diary of reading) for the Notebooks, in which concisely and trenchantly she describes the books and authors she encounters, recommending them to readers. This time the Dnevnik contains comments on Mira Otaevi, Simon Simovi, Nenad Miloevi and others. Moj Izbor (My choice) in this issue is made by Bosnian-Herzegovinian poet Hadem Hajdarevi, who decided to offer readers his choice of contemporary Montenegrin poetry and thus we may read poems by Milorad Popovi, Pavle Goranovi, Bogi Rakoevi, Jovanka Uljarevi and Dragana Tripkovi. Paso/Putovnica (Passport) is a regular section in the Notebooks, presenting authors who do not belong to West Balkan countries or South Slavic speaking counSARAJEVSKE SVESKE N 41/42|565
tries. In this issue, focus is on Sweden and thus the Notebooks bring a modest, but valuable and interesting anthology of contemporary Swedish poetry. We are able to read poems by renowned and awarded authors: Marie Silkeberg, Pr Hansson, Ida Brjel, Johannes Anyuru. Interesting and inspiring answers to questions about art, market, engagement, painting, film and literature were given by the painter, novelist and film director Ismar Mujezinovi in an interview with the Slovenian author Bernard Nemah. The Manufaktura (Manufacture) in this issue of the Notebooks contains an abundance of poetry, prose, essays and short research studies. Poems by Stevan Tonti, Toma alamun, Boidar ujica, Mira Martinovi, Admiral Mahi, Enver Kazaz, Nadija Rebronja, Milan orevi, Seida Beganovi, Katja Perat, Drako Lukovi, Meta Kuar, Milazim Krasniqi, Jovanka StojinoviNikoli are published, as well as by other authors, both young ones, some of whom appear in the Notebooks for the first time, as well as older, long known and recognized authors. Miklav Komelj brings us a portrait of the American poet and writer Djuna Barnes, a somewhat neglected, but newly discovered important figure of the AngloSaxon literary avant-garde from the early 20th century. Ivana Seletkovi writes about memory, oblivion and motherland in Ludwig Bauers novel Zaviaj, zaborav (Motherland, oblivion), while Merima Omeragi discusses the possibility and limitations of de-Balkanization of gender, with a brief overview of development of feminist thought and activism in the former Yugoslavia.
Mediacentar Sarajevo Direktor: Boro Konti Kolodvorska 3, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina Telefon: (+387 33) 715 861 Telefax: (+387 33) 715 840 E-mail: sarajevske.sveske@media.ba www.sveske.ba www.infobiro.ba
Korektura: Kenan Efendi Dizajn naslovne strane: Ognjenka Finci Amra Zulfikarpai Grafiko oblikovanje: Adnan Mahmutovi tampa: Grafocentar, Sesvete, Zagreb Tira: 1.000 asopis izlazi etiri puta godinje. ISSN 1512-8539 Na osnovu miljenja Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, broj 02-15-5451/02 od 28.08.2002. godine, asopis Sarajevske sveske osloboen je plaanja poreza na promet proizvoda. Sarajevo, 2013.

Sarajevske Sveske 41-42 Rgbza Sajt

Cargado por

Información del documento

Derechos de autor

Formatos disponibles

Compartir este documento

Compartir o incrustar documentos

Opciones para compartir

¿Le pareció útil este documento?

¿Este contenido es inapropiado?

Copyright:

Formatos disponibles

Sarajevske Sveske 41-42 Rgbza Sajt

Cargado por

Copyright:

Formatos disponibles

asopis Sarajevske sveske izraava zahvalnost sljedeim institucijama, dravama i pojedincima na njihovoj podrci Sarajevo Notebook magazine would

PASO/PUTOVNICA Antologija vedske poezije

PORTRET SLIKARA Ismar Mujezinovi

12|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

20|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

Goran Ferec i Daa Drndi

Nemamo kamo pobjei

50|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

Osip Mandeljtam: Izabrane pjesme, preveo i priredio Marko Veovi

Boidar ujica: Krv dragog kamena

Besposlice Nikole Bertolina

Mira Otaevi: Zoja

Simon Simonovi: Konana verzija

Nenad Miloevi: Vode i vetrovi Milonga za Nenada

Mirjana Vukmirovi: Antologija francuske poezije XX veka

Iskuavanje granica Radomir Konstantinovi

Davor Beganovi i Branislav Jakovljevi

Radomir Konstantinovi ili Iskuavanje granica

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|65

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|67

Princip biljeke u Konstantinovievoj prozi

68|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|71

72|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

74|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|79

Nijekanje djeteta i tvrdoglava privrenost imperativu sredine

Rob duga, dug roba

Prirodni genij kao mimetiar postojeeg

Rjeenje koje se ne nalazi prokletstvo koje se hoe

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|93

1. Legenda o Ahasveru, lutajuem Jevrejinu

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|95

2. Ahasver i von Eizen: delat i rtva u neraskidivom odnosu

96|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|97

98|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

100|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

4. Kako prekinuti zabranu stvorenu jezikom? Pisanje kao in svedoenja

102|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

104|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

Razlika i ponavljanje Daj nam danas Radomira Konstantinovia

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|105

106|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

108|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

110|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|111

112|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

116|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

Ko to tamo igra?: Pretpalanaki subjekat Radomira Konstantinovia

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|117

120|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|131

Konstantinovi kao autor praga: Jugoslavenska i postjugoslavenska mitologija palanke

1. Titova palanka izmeu Istoka i Zapada

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|133

134|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|135

2. Konstantinovieva kritika palanke

136|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|137

138|SARAJEVSKE SVESKE N 41/42

3. Postjugoslavenska palanka i recepcija Konstantinovia

SARAJEVSKE SVESKE N 41/42|139

1. Legenda o Ahasveru, lutajuem Jevrejinu

Samuel Beckett, Krapps Last Tape, str. 216..