ehi Zijad

Bosna i Hercegovina u meunarodnoj diplomaciji XX stoljea

I Aneksiona kriza 1908.1909. i evropska diplomatija

ehi Zijad

Bosna i Hercegovina u meunarodnoj diplomatiji XX stoljea

I Aneksiona kriza 1908-1909. i evropska diplomatija

SADRAJ

PREDGOVOR

UVOD

OSNOVNA DOSTIGNUA EVROPSKE HISTORIOGRAFIJE U IZUAVANJU ANEKSIONE KRIZE

GLAVA I

1.Historijske pretpostavke Aneksione krize 2. Bosna i Hercegovina u vrijeme austrougarske uprave 3. Odnosi Austro-Ugarske i Srbije 1878-1908. Austrougarska politika na Balkanu na poetku XX stoljea

GLAVA II

PRIPREME

ZA

ANEKSIJU

BOSNE

HERCEGOVINE.

PROGLAENJE ANEKSIJE I OBJAVA NEZAVISNOSTI BUGARSKE

1. Unutranjo - i spoljnopolitike pripreme za ane ksiju 2. Proglaenje aneksije Bosne i Hercegovine i objava nezavisnosti Bugarske

GLAVA III EVROPA I ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE

- Osmansko carstvo i aneksija Bosne i Hercegovine - Austro-Ugarska i aneksija Bosne i Hercegovine - Njemaka i aneksija Bosn e i Hercegovine

-Velika Britanija i aneksija Bosne i Hercegovine - Francuska i aneksija Bosne i Hercegovine - Italija i aneksija Bosne i Hercegovine - Rusija i aneksija Bosne i Hercegovine - Srbija i aneksija Bosne i Hercegovine - Crna Gora i aneksija Bosn e i Hercegovine - Grka i aneksija Bosne i Hercegovine - Rumunija i aneksija Bosne i Hercegovine - Pokuaj posredovanja velikih sila. Program konferencije

GLAVA IV AUSTRO-SRPSKE SUPROTNOSTI (JANUAR -MART 1909)

- Sastanak Narodne skuptine Srbije 2. i 3. januara 1909. Zao travanje odnosa u toku februara 1909. - Novi pokuaj posredovanja velikih sila (februar 1909) Sporazum Austro-Ugarske i Bugarske

GLAVA V VRHUNAC KRIZE (MART 1909)

- Nota vlade Srbije od 10. marta 1909. - Ratna opasnost: prestrojavanje austrougarskih tr upa na granici sa Srbijom - Nota vlade Srbije od 15. marta 1909. . Aehrenthalov pritisak na Izvoljskog objavom dokumenata - Aehrenthalove ratne fanfare. Afera Fridjung - Njemako posredovanje. Kraj Aneksione krize

GLAVA VI REZULTATI I POSLJEDICE ANEKSIONE KRIZE ZAKLJUAK

IZVORI I LITERATURA

I Izvori A.Objavljeni izvori B. tampa II Memoari, monografije, rasprave i lanci Index

PREDGOVOR

Kriza koja je izbila u jesen 1908., kada je Austro -Ugarska izvrila aneksiju Bosne i Hercegovine, predstavljala je prekretnicu u

meunarodnom politikom ivotu. Njen tok i rezultati imali su aktivno, katalizatorsko djelovanje na politiki scenarij Evrope do izbijanja Prvog svjetskog rata, imajui u vidu prvenstveno suprotnosti Bea i Beograda, vieslojni junoslavenski kompleks i njime rezultirajue tekoe Habsburke monarhije. Uzroci, tok, rezultati i posljedice Aneksione krize su u evropskoj historiografiji bili predmet irih i straivanja. Djelimini aspekti, kao to su pitanje saveznitva i suparnitva evropskih sila, privredno -politike teme ili nacionalni problemi u jugoistonoj Evropi naili su u literaturi na znaajnu panju. Stepen istraenosti ovih tema u evropskoj histor iografiji opredijelio je cilj i sadraj rada: da se prezentiraju dosadanja istraivanja ovog kompleksnog pitanja i da se na osnovu tih istraivanja, uz neophodnu kritinost, rekonstruiu zbivanja iz 1908 -1909., promatrana u okviru ukupnih politikih kreta nja u Evropi. Pritom su u sreditu panje odnosi Austro-Ugarske i Srbije, koji su se odvijali u sloenim meunarodnim politikim prilikama.

UVODNA RAZMATRANJA

Dostignua evropske historiografije u izuavanju Aneksione krize

Aneksiona kriza 1908 1909. godine zauzima izuzetno znaajno mjesto u okviru politike historije Evrope pred Prvi svjetski rat. O njoj postoji dosta brojna literatura, bilo da je rije o izuavanju uih tema vezanih za ovu problematiku, ili u okviru irih istraivanja o problematici Prvog svjetskog rata i njegovoj prethistoriji. U njoj su zbivanja iz 1908. 1909. godine promatrana sa razliitih stanovita. Ve u vrijeme Aneksione krize pojavila su se brojna djela politiara, naunika i uglednih ljudi iz javnog ivota, prije svega direk tnih sudionika - Austro-Ugarske i Srbije, koji su iznosili svoje stavove u vezi aktualnih politikih zbivanja. Ta djela su trebala ujedno pruiti podrku zvaninim stavovima vlada i evropskoj javnosti ponuditi vienje postojeih problema, mjerene prije sve ga vlastitim politikim potrebama. 1 Nakon Prvog svjetskog rata uestala su istraivanja njegove prethistorije, iji je krajnji cilj predstavljalo pitanje ratne krivice. U okviru tih istraivanja Aneksiona kriza je zauzimala izuzetno vano mjesto. Jo u toku rata zapoele su rasprave o uzrocima i krivnji za njegovo izbijanje,

1 Rije je prije svega o polemici Bea i Beograda o historijskoj pripadnosti Bosne i Hercegovine. Vidi izmeu ostalog: Jovan Cviji, Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem, Beograd 1908.; J. Doutchich , L' Annessione della Bosnia e dell' Erzegovina e la questione Serba, Roma 1909.; W. Georgewitsch, Die serbische Frage, Stuttgart Berlin-Leipzig 1909.; Boidar Markowitsch, Die serbische Auffasung der bosnischen Frage, Berlin 1908.; Alen Fournier, Wie wir zu Bosnien kamen, Wien 1909.; H. Grke, Der gegebene Moment, Wien 1909.; O. Nemecek, Der Wirtschaftliche Aufschwung Bosniens und der Herzegowina, Wien 1909.; Carl Sax, Die Wahrheit ber die serbische Frage und das Serbentum in Bosnien, Wien Leipzig 1909.; Ferdinand ii, Nach der Annexion, Agram 1909.; A. Wirth, Die serbischen Probleme, Wien 1909. Vidi i.: N. Radoji, Die wichtigsten Darstellungen der Geschichte Bosniens, u: Sdost Forschungen, XIX, 1960., 146 -163.

koje traju i danas. Kada se rat zavrio pobjednike sile nisu dozvolile da ih Njemaka uvlai u rasprave, ve su na Weimarskoj mirovnoj konferenciji pole od injenice da je krivica na njenoj strani, temeljei na tome uvjete mira. Njemaka je na to odgovorila snanom

nacionalistikom propagandom, ija je osnovna teza bila ona o njenoj nedunosti za izbijanje rata. Stoga je njemaka vlada forsirala jedan projekat, kako bi se dokumentovao period historije od 1871. do 1914. godine i kako bi svijet iz velikog zbornika dokumenata prihvatio da je njemaka politika ... bila mnogo miroljubivija i imala mnogo vie zasluga za odranje svjetskog mira nego to je to itko u inostranstvu mogao sanjati .2 Ve 1922. godine pojavio se prvi tom zbirke Velika politika evropskih kabineta, a pet godina kasnije cijeli projekat je zavren. Gotovo 16.000 dokumenata je bilo poredano tematski, u 40 tomova (54 sveske). 3 Iako su publikovani dokumenti predstavljali mogunost da se napravi korak dalje u historijskim istraivanjima, njihov izbor, zbog namjere izdavaa i jednostranosti u njihovoj selekciji, nije doputao izvoenje ubjedljivih zakljuaka bez oslonca na neobjavljenu grau. Upravo na primjeru njemake gra e se pokazalo vanim ko istrauje historijska zbivanja i sa kojih polaznih stanovita. 4

2 F. Thimme, Die Aktenpublikation des Au swrtigen Amts, u : Preussische Jahrbcher, 189, 1922., 78. 3 Die Grosse Politik der Europischen Kabinette 1871. -1914. Sammlung der Diplomatischen Akten des Auswrtigen Amtes, im Auftrage des Auswrtigen Amtes hrsg. von J. Lepsius, A. Mendelssohn Bartholdy und F. Thimme, 40 Bde., Berlin 1922 1927. Dokumenta koja se odnose na Aneksionu krizu objavljena su u dvije sveske 26 -og toma. 4 Vidi: B. F. Klein, ber die Verflschung der historischen Wahrheit in der Aktenpublikation Die Grosse Politik der europis chen Kabinette 1871.-1914., u: Zeitschrift fr Geschichtswissenschaft, VII, 1959., 330.

10

Njemaka vlada je pourivala austrijsku vladu na objavljivanje njenog materijala. Uz finansijku pomo Berlina objavljena su dokumenta iz perioda od Aneksione krize 190 8-1909. godine do izbijanja Prvog svjetskog rata 1914., u 8 tomova, na gotovo 8.000 stranica i sa ukupno 11.200 dokumenata. 5 Publicistika djelatnost Njemake je bila jedan od odluujuih razloga da su pobjednici u ratu sredinom 20 -tih godina odluili da otvore svoje arhive i da publikuju znaajne dokumente za prethistoriju Prvog svjetskog rata. Imajui u vidu centralni znaaj njemako -britanskih odnosa na politike odnose u Evropi od poetka XX stoljea do izbijanja Prvog svjetskog rata, razumljivo je zat o se britanska vlada urila sa objavom dokumenata. Samo dvije godine nakon pojave prvog toma Velike politike poduzet je slian poduhvat. Ve 1926. godine se pojavio prvi tom britanskih dokumenata o prethistoriji Prvog svjetskog rata, a cijeli projekat je zavren do 1938. godine. Iz 13 tomova dokumenata (u njemakom prevodu 24) trebalo je pokazati politiku.6 da je Velika Britanija

umjesto sjajne izolacije prema Francuskoj i Rusiji vodila savezniku

5 O. H. Wedel, The Journal of Modern History, III, 1931., 84. Rije je o dokumentima objavljenim u: sterreich -Ungarns Aussenpolitik von der Bosnischen Krise 1908. bis zum Kriegsausbruch 1914. Diplomatische Aktenstcke des Osterreichisch-ungarischen Ministeriums des Ausseren, bearbeitet von L. Bittner und H. Uebersberger, 1-8, Wien 1930. Dokumenta koja se neposredno odnose na Aneksionu krizu sadrana su u prva dva toma zbirke. 6 G. Schllgen, Das Zeitalter des Imperialismus, Mnchen 1986., 96. Rije je o British Documents on the Origins of the War 1898 -1914, koja je istovremeno prevedena na njemaki: Die Britischen Amtlichen Dokumente ber den Ursprung des Weltkrieges 1898.-1914., im Auftrage des Britischen Auswrtigen Amtes hrsg. von G. P Gooch und H. Temperly. Vom Britischen Auswrtigen Amt autorisierte einzige deutsche Ausgabe hrsg. von H. Lutz, 11 Bde. in 24, Berlin 1926. -38. Na Aneksionu krizu se odnose dvije sveske 5-og toma.

11

Na isteku 20-tih godina poelo je otvaranje ruskih i fr ancuskih arhiva u svrhu publikovanja dokumenata. Meutim, u oba sluaja se radilo samo o dokumentima koji su se odnosili na prethistoriju Prvog svjetskog rata. U ruskom sluaju, kada je rije o ranijem razdoblju, posebno za vrijeme Aneksione krize, taj ned ostatak su unekoliko nadoknaivale zbirke B. Sieberta 7, M. Bogievia 8, kao i diplomatska prepiska ruskog ambasadora u Londonu, A. Benckendorfa 9. Tek pred Drugi svjetski rat poelo je objavljivanje sovjetskih dokumenata koja su obuhvatala period od Berlin skog kongresa do 1917. godine. 10 Nakon Drugog svjetskog rata nastavljen je rad na publikovanju dokumenata. Francuski projekat dokumentovanja razdoblja od 1871. do 1914. godine, zapoet 1929., konano je dovren 1959. 11 Publiciranje talijanskih dokumenata, za poeto 1953., djelimino je dovreno do 1964. godine. 12 Uzimajui u obzir zvanine publikacije vlada velikih sila, kao i edicije manjih drava (npr. Belgije i Srbije) istraivanja Aneksione krize

7 B. Siebert, Diplomatische Aktenstcke zur Geschichte der Ententepolitik, Berlin 1921. 8 Die auswrtige Politik Serbiens 1903 -1914, hrsg. von M. Boghitschewitsch, 3 Bde., Berlin 1928-1931. 9 Graf A. Benckendorff, Graf Benckendorffs Diplom atischer Schriftwechsel, hrsg. von B. Siebert, 3 Bde., Berlin-Leipzig 1928. 10 Medunarodnie otnoenia v epohu imperializma, Dokumenti iz arhivov carskogo i vremennogo praviteljstv 1878. -1917. gg., Moskva 1938.-1940. 11 Documents diplomatiques franais (1871 .-1914.), ed. par Ministre des Affaires Etrangeres. Commision de publication des documents relatifs aux origines de la guerre de 1914., Paris 1929.-1959. Na Aneksionu krizu odnosi se serija 2 (1901. -1911.), tom XI i XII. 12 I Documenti diplomatici Italiani , Commissione per la publicatione dei documenti diplomatici, Roma, 1953 -1964. Na Aneksionu krizu odnosi se serija 4 (1908. -1914.), tom 1-3.

12

fundirana su na dosta irokoj bazi izvora. 13 Izmeu 20-tih i 50-tih godina na osnovu njih su nastala brojna djela, iju vrijednost nisu relativizirala ni objavljena akta. 14 Te publikacije i danas predstavljaju vanu osnovu za historijska istraivanja. Dosta iroka baza izvora proirena je jo vie izdanjima memoara, dnevnika, govora i pisama, kao i autentinih izjanjenja savremenika, koji su u politikom, privrednom, kulturnom i drutvenom ivotu ovog

13 Ta dokumenta objavljena su na inicijativu Njemake. Pored navedenog djela M. Bogievia vidi: Die Belgischen Dokumente zur Vorgeschichte des Weltkrieges. Vollstndige Ausgabe der vom Deutschen Auswrtigen Amt herausgegebenen Diplomatischen Urkunden aus Belgischen Staatsar chiven, hrsg. von B. Schwertfeger, 5 bde., Berlin 1925. 14 Tridesetih godina objavljene zvanine zbirke historijskih izvora, mada po metologiji historijske nauke spadaju u izvore drugog reda, omoguile su historijske sinteze

zasnovane prije svega na objav ljenim izvorima i memoarskoj grai. Mada sa nedostacima, ova djela su i danas nezaobilazna u izuavanju Aneksione krize. Prije svega potrebno je pomenuti djelo M. Ninia ( M. Nintchitch, La crise bosniaque (1908.-1909.) et les puissances europeennes, I -II, Paris 1937.) koje se temelji na bogatstvu arhivske grae i postojee literature. U velikoj mjeri koriteni su izvori iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije. Djelo nudi jasan pregled zbivanja tokom Aneksione krize, ocjene autora su zrele i on tei ka o bjektivnosti - izuzev kada je rije o ulozi Francuske. Djelo amerikog historiara B. E. Schmitta (The Annexation of Bosnia, 1908. 1909., Cambridge 1937.) temelji se na publiciranim izvorima, kao i brojnoj arhivskoj grai, prije svega, austrijskoj. Djelo ima karakter sadrajnog pregleda diplomatskih odnosa tokom trajanja krize. Ocjene autora su dosta objektivne. O aktuelnosti ovog djela svjedoi i njegovo drugo izdanje. (B. E. Schmitt, The Anexation of Bosnia 1908. -1909., New York 1970.). Djelo vedskog historiara G. Witrocka, Osterrike -Ungard i bosniska krisen 1908. 1909., Uppsala 1939.) nudi sadrajan pregled diplomatskih odnosa tokom Aneksione krize. Istraivanje dubljih uzroka krize je izostalo, a ocjene autora nisu objektivne. Iako autori ovih djela nisu koristili zvanine francuske i talijanske izvore taj nedostatak nije u tolikoj mjeri bitan, jer su obje imale u toku krize suzdran stav.

13

razdoblja imali manje-vie znaajnu ulogu. 15 Ta djela, osim to imaju ulogu historijskih izvora pruaju i ivo, neposr edno svjedoanstvo o savremenim zbivanjima. U razdoblju izmeu dva svjetska rata Aneksiona kriza je najvie bila zastupljena u djelima njemakih historiara, i to u vremenu kada je radi uvrenja nacionalistikih dogmi trebalo iskljuiti njemaku odgovornost za Prvi svjetski rat i dogaaje iz 1908 -1909. godine predstaviti kao njemaki doprinos svjetskom miru. U tu svrhu je od 1923. godine sluio asopis Pitanje ratne krivice (Die Kriegschuldfrage), koji je tridesetih godina promijenio ime u Berlinski mj esenik, ostajui vjeran koncepciji i zadatku da objavljuje dokumenta i lanke koji su iskljuivali njemaku odgovornost za Prvi svjetski rat. Istraivanje dubljih uzroka Aneksione krize je izostalo i panja je usmjerena na teme kao to su pitanje austro -njemakog saveznitva ili nacionalni pokreti u jugoistonoj Evropi 16, promatrani kroz prizmu

15 Vidi izmeu ostalog: J. M. Baernreither, Fragmente eines politischen Tagebuches. Die sdslavische Frage und st erreich-Ungarn vor dem Weltkrieg, Berlin 1928.; Conrad v. Htzendorf, Aus meiner Dienstzeit 1906. -1918., Bd. 1, Die Zeit der Annexions -krise 1906.-1909., Wien-Berlin-LeipzigMnchen 1921.; A. Hoyos, Der deutsch -englische Gegensatz und sein Einfluss auf die Balkanpolitik Osterreich-Ungarns, BerlinLeipzig 1922.; D. Lonarevi, Jugoslaviens Entstehung, Wien 1929.; H. Ltzow, Im diplomatischen Dienst der k. und k. Monarchie, Mnchen 1971.; B. Molden, Graf Aehrenthal. Sechs Jahre ussere Politik sterreich -Ungarns, Stuttgart 1917.; A. Musulin, Das Haus am Ballplatz. Erinnerungen eines sterreichisch -0ungarischen Diplomaten, Mnchen 1924.; J. Redlich, Schiksaljahre Osterreichs 1908 -1919. Das politische Tagebuch Joseph Redlich, bearbeitet von F. Fellner, Bd. I, G raz-Kln 1953.; W. A. Suchomlinow, Erinnerungen, Berlin 1924. 16 L. Frster, Das Bundesverhltnis Deutschland zu Osterreisch -Ungarn in der Epoche Aehrenthal (1906-1912), Freibug 1934.; W. Grumpelt, Die deutsche Politik in der Zeit der Bosnische Krisis, Jena 1939.; R. Gooss, Das sterreichisch -serbische Problem bis zur Kriegserklrung Osterreich Ungarns an Serbien, 28. Juli 1914., Die Vorgeschichte des Weltkrieges, X Bd., Berlin 1930.; G. Hiller, Die Entwicklung des sterreichisch serbischen Gegensaetzes 190 8.-1914., Halle 1934.

14

njemake politike. Glavnu temu istraivanja predstavljalo je njemako posredovanje u Petrogradu, u martu 1909. godine, s ciljem da se ovaj dogaaj predstavi kao dop rinos Njemake ouvanju mira u Evropi. 17 Nakon Drugog svjetskog rata dostupnost arhivke grae i obnovljena nauna interesovanja za prethistoriju Prvog svjetskog rata omoguila su sistematska istraivanja historijskih povoda i uzroka za njegovo izbijanje. Ta istraivanja su jo jae potcrtala ulogu Aneksione krize u meunarodnom politikom ivotu, dajui joj centralno mjesto u okviru razmatranja o kompleksnoj problematici Prvog svjetskog rata. Iako kraj Drugog svjetskog rata nije znaio i kraj mita o njemakoj nedunosti, on je doprinio da se realnije gleda na njemaku historiju. Godine 1949. nastale su dvije njemake drave, sa razliitim drutvenim, politikim i ideolokim prilikama, pa se od tada moglo govoriti o dvije njemake historiografije, ideoloki o tro suprostavljene. Veliko zanimanje historiara za Drugi svjetski rat i smanjeno interesovanje za dogaaje od prije 1918. godine, doprinijeli su ouvanju starih dogmi u zapadnonjemakoj historiografiji. Tek ezdestih godina dolo je do znaajnih promjena u gledanju na zbivanja iz 1914. godine a samim tim i cijelog predratnog perioda. Rezultati istraivanja zapadnonjemakog historiara Fritza Fischera 18 i njegovog mlaeg suradnika Imanuela Geissa 19 doprinijeli su ruenju duboko ukorijenjenih

17 J. M. Raed, Das Problem der deutschen Vermittlung beim Ausgang der Bosnischen Krise, Berlin 1933.; H. G. Sasse, War das deutschen Eingreifen in die Bosnische Krise im Mrz 1909. ein Ultimatum?, Stuttgart 1936. 18 F. Fischer, Griff nach der Weltmacht, Dsseldolf 1961; F. Fischer, Krieg der Illusionen, Dsseldorf 1969; F. Fischer, Der Erste Weltkrieg und das deutsche Geschichtstbild, Beitrage zur Bewltigung eines historischen Tabus, Dsseldorf 1977. Vidi i: W. Jger, Historische Forsch ung und politische Kultur in Deutschland. Die Debatte 1914.-1980. ber der Ausbruch des Ersten Weltkrieges, Gttingen 1984. 19 I. Geiss, Der polnische Grenzstreifen, Ein Beitrag zur deutschen Kriegszielpolitik im Ersten Weltkrieg, Hamburg 1960.; I. Geiss, Julikrise und Kriegsausbruh 1914., I. Hannover 1963.

15

shvatanja u njemakoj historiografiji. Tvrdnje do kojih su doli na osnovu kritikog prouavanja historijskih izvora -da je Njemaka vodila osvajaki rat, da je krivica za izbijanje rata na njenoj strani, te da postoji kontinuitet u njemakoj historiji - pobijali su iz temelja dogme prisutne u njemakoj nacionalnoj i historijskoj svijesti. Njihova istraivanja su oznaila prekretnicu u historiografiji Prvog svjetskog rata, pa i ire, produbljujui saznanja u njemakoj i evropskoj historiografiji, i ujedno inicirajui kompleksniji pristup istraivanju politike drugih velikih sila. Niz istononjemakih historiara, prije svih Fritz Klein, V. Gutsche i H. Lemke posvetili su se istraivanju bogatih fondova arhiva u Potsdamu. Rezultati tih istraivanja su samo potvrdili tanost Fi scherove teze, a korak dalje je predstavljalo nastojanje da se istraivanja ne ogranie samo na njemaki imperijalizam nego da se proiri i na politiku drugih velikih sila. 20 Pri tome se naroito ilo na istraivanje dueg vremenskog razdoblja, uglavnom od poetka XX stoljea do kraja Prvog svjetskog rata. 21 Iako je Aneksiona kriza predstavljala kljuni dogaaj u politici Austro-Ugarske pred Prvi svjetski rat, u austrijskoj historiografiji ova tema nije posebno obraena. Austrijski historiari koji su razmatr ali meunarodne odnose Austro-Ugarske pred Prvi svjetski rat imali su za cilj da dokau kako je ona vodei konzervativnu politiku istovremeno vodila i miroljubivu politiku i kako je uvala mir u Evropi. 22 Veina historiara koji su opisivali djelatnost aust rougarskog ministra Aehrenthala nastojala je da
20 Vidi: W. Gutsche, Forschungen zur deutschen Geschichte vom Ausgang des 19. Jahrhunderts bis 1917., u: Historische Forschungen in der DDR 1970. -1980. Analysen und Berichte. Berlin 1980., 204 -229. 21 Vidi: F. Klein, Deutschland von 1897. -1917., Berlin 1977.; F. Klein, Studien zum deutschen Imperialismus vor 1914.. Berlin 1976.; W. Gutsche, Forschungsergebnisse zur Geschichte des deutschen Imperialismus vor 1917., Berlin 1980. 22 H. Hantsch, Die Geschichte sterreich, Bd. II, Graz 1953.; R. Charmatz, sterreiche ussere und innere Politik von 1895. bis 1914., Leipzig 1918.

16

dokae da se on borio za ouvanje monarhistikog sistema u Evropi i za jaanje Austro-Ugarske kao velike sile. 23 Sa ovog aspekta su uglavnom promatrani i odnosi Austro -Ugarske i Srbije. 24 Dublje analize austrougarske politike, prije svega uslovljenost spoljne politike unutranjom, izostale su sve do 60 -tih godina. Tu je problematiku zapoeo istraivati ehoslovaki historiar J. Kriek, a zatim niz historiara iz istonih zemalja. 25 Ova istraivanja su imala veli ki znaaj na austrijsku

historiografiju. Znatno je porastao broj radova u kojima se nauno analizirala politika Austro -Ugarske, pri emu je znaajna panja posveena unutranjopolitikim prilikama. 26 Brojne radove koji se odnose na Aneksionu krizu dala je s ovjetska historiografija, istraujui uzroke krize i tumaei ih suprotnostima izmeu blokova velikih sila i unutar njih samih. U sovjetskoj
23 H. Hantsch, Aussenminister Alois Lexa Graf Aehrenthal, u: Gestalter der Geschichte sterreichs, Wien 1962. 24 Sdland, (Ivo Pilar), Die Sdslawische Frage und der Weltkieg, Wien 1918.; H. Uebersberger, Osterreich zwischen Russland und Serbien, Graz -Kln 1975.; F. Wrthle, Die Spur frth nach Belgrad, Wien -Mnchen-Zrich 1975. 25 J. Kriek, Die wirtschaftliche Grundzge sterreischischungarischen Imperialismus in der Vorkriegszeit, 1900 -1914. Praha 1963.; J. Kriek, Annexion de la Bosnie et Herzegovine, Historica IX, Praha 1964.; Vidi i: zbornik radova: Osterreich -Ungarn in der Weltpolitik 1900-1918, Berlin (Ost), 1965. 26 S. Verosta, Theorie und Realitt von Bndnissen, Wien 1971.; R. A. Kaan, Geschichte des Habsburgerreiches 1526 -1918, Wien-Kln-Graz 1977.; E. Zllner (Hrsg) Diplomatie und Aussenpolitik Osterreichs, Wien 1977.; A. Wandruszka, P. Urbanitsch (Hrsg.), Die Habsburgermonarchie 1848. -1918., 3 Bde., Wien 1973 -80. Osim toga, posebno kada je rije o Aneksionoj krizi treba pomenuti i rad A. Supana, Zur Frage eines stereichisch -ungarischen Imperialismus in Sdosteuropa: Regierungspolitik und ffentliche Meinung um die Annexion Bosniens und der Herzegowina u: Die Donaumonarchie und die sdslawische Frage von 1848. -1918., Wien 1978. Od novijih radova koji obrauju opirnije Aneksionu krizu, posebno ulogu Austro Ugarske, treba pomenuti rad maarskog istoriara J. Galantaia Die sterreichisch Ungarische Monarhie und der We ltkrieg, (bez mjesta izdanja), 1979.

17

historiografiji postoji mnotvo djela u kojima je Aneksiona kriza promatrana u okviru spoljnopolitikih djelatnosti velikih sila i njihovih suprotnosti na Balkanu tokom 1908. -1909.27 Kako je cjelokupna ruska politika tokom Aneksione krize bila uslovljena unutranjopolitikim prilikama, razumljivo je da je ta tema bila predmet irih historijskih istraivanja. 28 Osim toga, znaajna panja je posveena Aneksionoj krizi u okviru istraivanja o diplomatskim odnosima u epohi imperijalizma. 29 Jugoslavenska historiografija je posvetila znaajnu panju izuavanju Aneksione krize, bilo da je rije o istraivanju uih tema vezanih za ovu problematiku, ili u okviru irih istraivanja o kompleksu Bosne i Hercegovine, odnosa Srbije sa velikim silama, te o problematici prethistorije Prvog svjetskog rata. 30

27 F. I. Notovi, Epilog Bosnijskogo krizisa, Seria istorii i filozofii, T. IV, Moskva 1947.; L. A. Neiman, Franko -russkie otnoenia vo vreme Bosnijskogo krizisa (1908 1909 gg.), Moskva 1958.; K. B. Vinogradov, Bosnijski j krisis 1908-1909 gg., Prolog pervoj mirovoj vojni, L., 1964. 28 I. V. Bestuev, Borba v Rossiji po voprosam vn jnj politiki 1906-1910, Moskva 1961. 29 V. M. Hvostov, Istoria diplomatii, Moskva 1963. B. I. Rasputnis, Borba imperialistieskih derav za Bal kana v pervom desetiletii XX veka, Lavov 1949. 30 O Bosni i Hercegovini za vrijeme Aneksione krize postoji niz rasprava i lanaka objavljenih u bosansko -hercegovakim historijskim asopisima. Osim toga ovu temu ire obrauju i djela: M. Imamovi, Pravni pol oaj i unutranjo-politiki razvitak BiH od 1878.-1914., Sarajevo 1976; N. Stojanovi, Bosanska kriza 1908. -1914., Sarajevo 1958. Poseban znaaj ima zbornik Aneksiona kriza 1908 -1909., Sarajevo 1991. Kad je rije o ulozi Srbije u Aneksionoj krizi, pored mnotva rasprava i lanaka, potrebno je istai i dva zbornika radova: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967; Velike sile i Srbija pred prvi svetski rat, Beograd 1976.; Aneksiona kriza, posmatrana u irim okvirima, zastupljena je u djelu A. Mitrovia, Prodor na Balkan i Srbija 1908.-1918., Beograd 1981.

18

Kada je rije o izvorima, prije svega potrebno je skrenuti panju na zbirku dokumenata Rusija i aneksiona kriza, 1908. -1909., koju je priredio B. Pavievi. 31 Na osnovu dokumenata srpskog Ministarstva inostranih djela nastale su i monografije V. orovia o odnosima Srbije i Austro Ugarske 32, kao i M. Ninia o Aneksionoj krizi. Pored toga, u biografiji M. Milovanovia, tadanjeg srpskog ministra spoljnih poslova, Aneksiona kriza je uglavnom obraena na osnovu njegovih linih biljeaka. 33 Korak dalje predstavljala su istraivanja D. orevia i Lj. Aleksia -Pejkovi, koja su zahvatila iru problematiku, i u kojima se diplomatska aktivnost Srbije promatrala u svjetlosti privredno - politikih ciljeva njene spoljne politike. 34 Sve do pojave djela A. Duea 1977., 35 talijanska historiografija

nije dala znaajnije djelo o Aneksionoj krizi. Ta probl ematika je

31 Rusija i aneksiona kriza 1908. -1909., dokumenti iz svjetskih arhiva Titograd, 1984. (priredio B. Pavievi). Najvei dio dokumenata ove zbirke predstavljaju izvjetaji, pisma i depee ruskog poslanika iz Beograda, koji osim znaaja za prouavanje prilika na Balkanu 1908.-1909. predstavljaju vaan izvor i za unutranju historiju Srbije. Znaajan dio zbirke ine i izvjetaji, pisma i depee ruskog ministra rezidenta na Cetinju, koja osvjetljavaju poloaj Crne Gore u toku 1908. - 1909. Ostali dio zbirke predstavljaju zapisnici sa sjednice ruske carske vlade, instrukcije i uputstva ministra inostranih poslova poslanicima i ambasadorima, dokumentacija o pregovorima Izvoljski-Aehrenthal u Buhlau-u 1908., izvjetaji pisma i depee ruskih poslanika iz Bea, Berlina, Londona, Pariza, Rima, Carigrada, Sofije i Bukureta kao i izvjetaji konzularnih predstavnika iz Skadra, Bitolja, Skoplja, Soluna, Sarajeva i Budimpete. 32 V. orovi, Odnosi izmeu Srbi je i Austro-Ugarske u XX veku, Beograd 1936. 33 D. orevi, Milovan Milovanovi, Beogard 1962. 34 D. orevi, Carinski rat Austro -Ugarske i Srbije 1906.-1911., Beograd 1962.; Lj. Aleksi-Pejkovi, Odnosi Srbije sa Francuskom i Engleskom 1903. -1914., Beograd 1965. 35 A. Ducce, La crisa Bosniaca del 1908., Milano 1977. Djelo je pisano na osnovu publikovanih zbirki dokumenata i literature, a u velikoj mjeri su koritena neobjavljena dokumenta iz italijanskih arhiva. Autor je tvrdnje dokumentovao izvodima iz

19

uglavnom promatrana u irim okvirima, bilo da je rije o spoljnoj politici Italije ili o meunarodnim odnosima u epohi imerijalizma. 36 Na to je svakako utjecala i injenica da je Italija za vrijeme Aneksione krize imala suzdran stav. Dobar pregled diplomatskih odnosa za vrijeme Aneksione krize daje djelo V. uleka, pisano na osnovu zvaninih dokumenata velikih sila, koje posmatra Aneksionu krizu u opim, evropskim okvirima. 37 Imajui u vidu ulogu koju je Francuska imala u Aneksionoj krizi, razumljivo je zato njena historiografija nije dala znaajniji doprinos istraivanju ove teme. Francuski historiari su Aneksionu krizu posmatrali uglavnom u okviru diplomatskih odnosa na Balkanu ili u Europi.38 Ni britanska historiografija nije dala znaajnije dj elo o Aneksionoj krizi, mada je ova tema bila predmet istraivanja. Britanski historiari su ovu temu uglavnom istraivali u vezi sa spoljnom politikom, prije svega na Bliskom Istoku i na Balkanu, kao i u okviru meunarodnih odnosa pred Prvi svjetski rat. 39

dokumenata, koji zauzimaju vei dio rada. Mada je djelo posveeno Aneksionoj krizi ono prevazilazi ove okvire i znaajan je doprinos historiji Balkana i Evrope od sredine XIX stpjea do 1909. godine. 36 B. Croce, Storia dItalia dal 1871 al 1915, Bari 1928.; W. Maturi, La politica estera italiana da Tittoni a Sonnino, Pisa 1942.; E. Gentile, Storia dellItalia contemporanea, Let giolittiana, 1898-1914, Napoli 1977.; L. Albertini, Le origini de guerra del 1914, I III, Milano 1943.; L. Salvatorelli, La politic a internazionale dal 1871. ad ogg, Torino 1946. 37 V. ulek, Diplomatska historija centralnih sila 1908. -1915., II, Zagreb 1939. 38 P. Renouvin, Historie des relations inernationales, De 1871. -1914., Pariz 1955.; P. Milza, Les relationes internationales de 1 871. 1914., Pariz 1968.; M. Baumont, LEurope de 1900 1914, Pariz 1966.; R. Girault, Historie des relations internationales contemporaines, I, 1871. -1914., Paris 1979. 39 F. R. Bridge, Great Britain and Austro -Hungary 1906.-1914. A diplomatic history, London 1972.; F. H. Hinsley, British Foreign Policy under Sir Edvard Grey, Cambridge

20

Tokom Aneksione krize tampa je u politikoj oblasti ostavila jasne tragove. Nosioci dravne vlasti su na jednoj strani nastojali da ostvare kontrolu nad javnim publikacijama i koriste njihov propagandni aparat za podrku svojim politikim ciljevima. S dr uge strane, dolazio je do izraaja utjecaj javnog mnijenja na kreiranje i provoenje politikih zamisli vlada. Usljed toga je tampa, ujedno refleks i kreativni element javnog mnijenja, vrijedan izvor podataka i korisna dopuna diplomatskom materijalu. U prvim istraivanjima tampa je uglavnom viena u funkciji ogledala historijskih zbivanja, slikajui u presjeku novinskih izvjetaja zbivanja i reagiranja tokom Aneksione krize, nudei osim toga spektar javnog mnijenja. 40 Novija istraivanja su prije svega usm jerena na mjesto i ulogu tampe u politikim koncepcijama vlada, tj. na odnos vlada tampa - javno mnijenje. 41 Imajui u vidu dostignua evropske historiografije u izuavanju Aneksione krize potrebno je na kraju ukazati i na zadatke buduih istraivanja. Razumijevanje sloenih zbivanja u Evropi deceniju pred izbijanje Prvog svjetskog rata nije mogue bez temeljne analize utjecaja privrednih i drutvenih odnosa na diplomatsku aktivnost. Osnovni zadaci
1977.; R. Langhorne, The Collapse of the Concert of Europe: International Politics, 1890.-1914., London 1981. 40 W. Egloff, Die bosnischherzegowinische Annexionskrise 1908. -1909. in der schweizerischen Presse, diss., Hamburg 1935. A. Frnkel, Die Anexion Bosniens und der Herzegowina im Lichte der Wiener Presse, diss., Wien 1935.; H. Husinsky, Die Reichspost und die sterreichische Balkanpolitik in den Jahren 1908/1909, dis s., Wien 1949.; J. Sander, Die Stellung der deutschen Presse zur Annexion Bosniens und Herzegowina, diss., Wien 1965. 41 H. Grohmann, Die Pressepolitik des sterreichische ungarische Aussenministers Graf Alois Aehrenthal (1906-1912), diss., Wien 1949.; G. H eidorn, MonopolePresse-Krieg. Die Rolle der Presse bei der Vorbereitung des ersten Weltkrieges, Berlin 1960.; D. Gasi, Die Presse Serbiens 1903. -1914. und sterreich-Ungarn, diss., Wien 1971.; A. H. Gemeinhardt, Deutsche und sterreichische Pressepolitik whrend der Bosnischen Krise 1908./09., Husum 1980.

21

istraivaa se sastoje u temeljnoj analizi unutranjeg r azvoja evropskih drutava, imajui prije svega u vidu odnos i raspored politikih snaga unutar pojedinih drava. Dosta slobodnog prostora ostalo je i istraivanju javnog mnijenja, posebno njegovog utjecaja na politike akcije vlada.

22

GLAVA I

Historijske pretpostavke Aneksione krize

Berlinski kongres 1878.

Od druge polovine XIX stoljea Habsburka monarhija se pripremala da u pogodnom trenutku zaposjedne Bosnu i Hercegovinu. Te tenje pojaane su u toku velike Istone krize 1875. -1878. godine. 42 Austro-Ugarska je smatrala da zaposjedanjem Bosne i

Hercegovine postie znaajne ciljeve: sprjeava stvaranje velike drave na svojim junim granicama, poduzima znaajan korak u ekonomskom i politikom prodoru ka jugoistoku, u stratekom smislu osigurava posjedovanje Istre i Dalmacije i osigurava svom kapitalu znaajno privredno podruje. 43

42 Annexion Bosnien und Herzegowinas, Beilage zur Allgemeinen Zeitung, Mnchen, 1876., III, 3.249.; Einverleibung Bosnien und Herzegowina in die kaiserthum

Oesterreich, Beilage . . . , 1876., III, 3. 497, 3.513. Vidi: F. J. Kos, Politik stereich -Ungarsns whrend der Orient -krise 1874/75.-1879. Zum Verhltinis von politischer und militrischer Fhrung, diss. , Kln 1984. 43 M. Imamovi, o. c., 13. Iako je u svom izjanjavanju o bosanskom pitanju ministar Andrassy naglaavao da je odluujui razlog za okupaciju Bosne i Hercegovine bilo stvaranje reda i mira u ovim pokrajinama, za Austro -Ugarsku su to bili primarno geografsko-strateki i politiki razlozi. Uvlaei se izmee Srbije i Crne Gore i Austro -Ugarska je vladala u

zaposjedajui najvanije vojne take u Sandaku,

stratekom smislu izuzetno vanom visoravni na putu do Mitrovice. Od ove take moglo se preko Vardarske kotline prodirati prema Solunu i uvrstiti se na Egejskom moru. (S. Mainwald, Der Berliner Kongres 1878. und das Vlkerrecht. Die Lsung des

Balkanproblems in 19. Jahrhundert, Stuttgart 1948., 110). Osnovni politiki motivi koji su opredijelili Austro-Ugarsku da okupira Bosnu i Hercegovinu vidljivi su iz jedne predstavke koju je ministar Andrassy uputio ambasadoru u Londonu grofu Beustu, 21. aprila 1878. Iz ove predstavke se vidi elja Austro -Ugarske da ojaa vlastitu poziciju i da rastui slavenski utjecaj na Balkanu dri pod kontrolom (Ibidem, 113. )

23

Povoljna meunarodna situacija pred Berlinski kongres davala je Austro-Ugarskoj garancije da e njene namjere prema Bosni i Hercegovini biti podrane. Odluka o sudbini Bosne i Herc egovine predstavljala je, pored bugarskog problema, najvaniji zadatak Kongresa. To pitanje je postavljeno na dnevni red na osmoj sjednici, 28. juna 1878. 44 U svom istupu na Kongresu, ministar grof Andrassy je naglasio da je pitanje Bosne i Hercegovine od evropskog interesa, i da su posljednji dogaaji pokazali da Osmansko carstvo nije bila u stanju suzbiti nemire.

Sanstefanskim mirom predviena autonomija Bosne i Hercegovine ne bi umirila vjerske sukobe i socijalne nemire. U cilju stvaranja mira u ovim provincijama ministar Andrassy je traio da se jednim formalnim ugovorom ove oblasti povjere Austro -Ugarskoj. 45 Taj zadatak je preuzeo na sebe britanski predstavnik lord

Solsberi. On je istaknuo da je bosanskohercegovako pitanje evropski problem za ije rjeenje Osmansko carstvo, oslabljeno ratom, nije sposobno. Stoga je on podnio formalan prijedlog da se Austro -Ugarskoj povjeri mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom. 46 Sve evropske sile, osim Osmanskog carstva , prihvatile su ovaj prijedlog. Iako se Velika Britanija obavezala da e u svakoj formi podrati prikljuenje Bosne i Hercegovine Austro -Ugarskoj, britanski prijedlog nije znaio potpunu aneksiju, nego samo okupaciju i upravu. Takva formula odgovarala je ministru Andrassyju prije svega iz

unutranjopolitikih razloga. Parlament i vlada nisu bili skloni na direktno prikljuenje Bosne i Hercegovine a vodei ugarski krugovi, kao i Nijemci

Vidi: I. Geiss, Der Berliner Kongres Eine Historische Retrospektive, u: Der Berliner Kongres von 1878. Die Politik der Grossmchte und die probleme der modernisierung in Sdost in der zweiten Hlfte des 19. Jahrhunderts, Wiesbaden 1982., 38). 44 G. Jaki, Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongresu, Beograd 1955., 53. 45 S. Mainwald, nav. djelo 54. 46 Ibidem, 55.

24

u Austriji smatrali su da bi njime dolo do porasta neprijateljskog elementa i time novih sporova unutar Monarhi je.47 Njemaka i Velika Britanija su vrile pritisak na delegate Osmanskog carstva da prihvate odluke Kongresa. Na sjednici od 4. jula delegati su proitali izjavu da je carska vlada Osmanskog carstva uzela u vrlo ozbiljno razmatranje miljenje Kongresa o pogodnim sredstvima za povratak mira u Bosni i Hercegovini. Ona u to stavlja potpuno povjerenje i zadrava sebi pravo da se neposredno i prethodno sporazumi u tom pogledu sa bekom vladom. 48 Ministar Andrassy je bio zadovoljan ovom izjavom, pa je njemaki kancelar Bismarck kao predsjedavajui objavio da je Austro-Ugarska dobila mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom. Na sam dan potpisivanja ugovora, 13. jula 1878. delegati Osmanskog carstva su dobili od austro - ugarskih predstavnika pismenu izjavu da suverena prava Nj. C. Vel. Sultana na pokrajine Bosnu i Hercegovinu nee pretrpjeti nikakve povrede faktom okupacije ... i da e se okupacija smatrati privremenom. 49 lanom XXV Berlinskog ugovora Austro -Ugarska je dobila pravo da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Ujedno je odreeno da Austro-Ugarska ima pravo da na podruju Novopazarskog sandaka dri svoje garnizon, o emu e se naknadno sporazumjeti sa Portom. Sporazumom zakljuenim u Carigradu, 21. aprila 1879., Austro -

47 Ibidem, 56. Osim toga, ostavljajui bosanskohercegovako pitanje otvor enim AustroUgarska je izbjegavala pitanje odgovornosti za dugove Bosne i Hercegovine. 48 G. Jaki, o. c. 57. 49 Ova klauza je smatrana tajnom, a njen tekst je poznat iz zaostavtine delegata Osmanskog carstva Karateodori -pae. Objavio ga je bivi fran cuski ministar spoljnih poslova Gabrijel Anoto 1908. u oktobarskoj svesci Revue des Deux Mondes, a zatim u etvrtom tomu Histoire de la France contemporaine. (Vidi: A. Fournier, o. c., 72-74.)

25

Ugarska je uvela svoje garnizone u Sandak, a Porti ostavila upravu i administraciju. 50 Berlinski kongres, kao i neposredne poslijekongresne promjene bili su od presudnog znaaja na tok evropskog politikog ivota najmanje do Aneksione krize, 1908. 51 Istovremeno, Berlinski kongres je stvorio mnogo zapaljivog materijala na Balkanu. Zaotrile su se crkvene i politike suprotnosti izmeu Bugarske i Grke. Srbija, odvraena od aspiracija na Bosnu i Hercegovinu, usmjerila je svoju panju prema jugu, u Vardarsku dolinu, i bila je u tome podrana od Bea. Ali u Makedoniji se sukobila sa grkim i bugarskim pretenzijama. Bugari su se zavadili sa Rumunijom zbog Dobrude, koja je na Kongresu dodijeljena Rumuniji kao kompenzacija za Besarabiju ustupljenu Rusiji. Na sjevernoj oba li Egejskog mora sudarali su se bugarski, grki i interesi Osmanskog carstva. 52 Berlinski kongres je imao krupne posljedice na diplomatske odnose velikih sila. Ojaano je naelo meusobnog sporazumijevanja, to e opasnost opeg evropskog sukoba odgoditi za nekoliko narednih decenija.

50 lan XXV Berlinskog ugovora i Carigradska konvenci ja su predstavljali jedine meunarodne akte kojima se odreivao dravno -pravni poloaj Bosne i Hercegovine. Po ovim aktima odreeno je da Austro Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu i njima upravlja na neodreeno vrijeme. One su dravno i meunarodno -pravno pripadale Osmanskom carstvu, ija su suverena prava ouvana. (H. Schneller, Die

staatsrechtliche Stellung von Bosnien und der Herzegowina, Leipzig 1892., 32.) 51 I. Geiss, o. c., 34. 52 M. Bernath, Die Sdslaven, u: Die Welt der Slawen, Bd. I; D ie West-und

Sdslawen, Frankfurt 1960., 254.

26

2. Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom

Bosna i Hercegovina je predstavljala podruje na kome su se koncentrisali osnovni interesi austrougarske politike na Balkanu u privrednoj, vojnoj i kulturno -politikoj oblasti. Kao to je meunarodnopravni poloaj Bosne i Hercegovine ostao nerijeen, tako je i njen poloaj unutar Monarhije i odnos prema Austriji i Ugarskoj ostao nedovoljno definiran. Okupirana Bosna i Hercegovina nije pripadala ni austrijskoj ni ugarskoj polovini Monarhije, nego je smatrana opedravnim podrujem u ijoj upravi uestvuju Zajednika vlada i vlada obiju drava Monarhije. 53 U takvim uvjetima Monarhija je izgraivala posebnu upravu, sa brojnim zemaljskim ustanovama. 54 Nakon okupacije austrougarska administracija je poduzela brojne privredne, socijalne i kulturno -politike mjere s ciljem da se u okupiranom podruju osigura vlast i ujedno obezbijedi paritetan utjecaj Austrije i Ugarske. Dravno-pravni poloaj Bosne i Hercegovine prema Monarhiji kao cjelini i njenim sastavnim djelovima Austriji i Ugarskoj zasnivao se na osnovnim zakonima iz 1879. i 1880. Zakonom o carinama i monopolima od 20. XII 1879. Bosna i Hercegovina je ukljuena u austrougarsko carinsko podruje. Uporednim austrijskim i ugar skim

53 M. Imamovi, Pravni poloaj ..., 27. 54 Upravno-politiki reim u Bosni i Hercegovini je cijelo vrijeme zadrao dva bitna obiljeja svog dravno-pravnog provizorijuma: Vrhovna vlast je pripadala Zajedniko j vladi, u ije je ime administraciju vrilo zajedniko ministarstvo finansija, to nije bio sluaj ni sa jednom pokrajinom ili zemljom u Monarhiji. Cijelo vrijeme austrougarske vladavine nisu u Bosni i Hercegovini bile potpuno odvojene vojna i civilna vl ast. (Ibidem, 66).

27

zakonom od 22. II 1880. regulirani su principi uprave i ozakonjen je vrlo sloen dravnopravni poloaj Bosne i Hercegovine unutar Monarhije. 55 Politiko pitanje na kojem je trebalo ponititi sultanov suverenitet bilo je uvoenje vojne obaveze u BiH. O bjava Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu 4. novembra 1881. izazvala je nezadovoljstvo i bila povod izbijanju ustanka u istonoj Hercegovini i junoj Bosni 1882. godine. 56 Povoljna meunarodna situacija, upotreba velikih finansijskih i vojnih sredstava omoguili su Monarhiji da ugui ustanak. Vanredni krediti koje su odobravale zajednike delegacije, izazvale su neraspoloenje u predstavnikim tijelima Monarhije i krizu u odnosima Austrije i Ugarske. Takva situacija je zahtijevala jasno definiranje poloaj a Bosne i Hercegovine, to je bilo mogue rijeiti samo provoenjem aneksije. Zbog toga se ukazala potreba da se pitanje aneksije detaljno prostudira i iznae pogodan modalitet njenog provoenja. Taj zadataj je dobio dvorski savjetnik Doczi, jedan od naj bliih saradnika ministra Andrassyja, koji je 12. marta 1882. podnio izvjetaj u vidu memoranduma (Zur bosnische Occupation), u kojem su se odraavale glavne ideje Ballplatza u pitanju aneksije. U memorandumu se isticalo da po Carigradskoj konvenciji sul tan ne moe zahtijevati od Monarhije da napusti Bosnu i Hercegovinu, ali, s druge strane, ona ne moe izvriti formalnu aneksiju bez povrede sultanovih suverenih prava. Zato je samo pitanje da li e se ona izvriti via facti ili po prethodnom sporazumu sa Portom. Svako mijeanje neke tree strane bilo bi u suprotnosti sa Berlinskim ugovorom. 57 Razlaui ulogu Bosne u

budunosti, Doczi je konstatirao da spoljna politika Monarhije nema potrebe da se uri da uredi dravno -pravni odnos s njom i da je njoj

55 K. Wessely, Die wirtschaftliche Entwicklung von Bosnien -Herzegowina, u: Die Habsburgermonarchie 1848. -1918., Bd. 1, Die wirtschaftliche Entwicklung, Wien 1973., 547-562. 56 Hamdija Kapidi, Hercegovaki ustanak 1882. godine, Sa rajevo 1958., 17-21. 57 G. Jaki- J. Vukovi, Pokuaji aneksije..., 72.

28

okupacija dovoljna, sve dok ne nastupe novi momenti koji bi doveli do konanog raspada Osmanskog carstva. Iz Memoranduma je jasno proizilazilo da je Doczi bio protiv aneksije, to je bilo uslovljeno strahom od trijalizma i naruavanja postojee ravnotee unut ar Monarhije. 58 Ustanak iz 1882. imao je znaalne posljedice na organizaciju okupacione uprave. Za novog zajednikog ministra finansija je doao Benjamin Kllay, koji je vie od dvadeset godina zauzimao najistaknutije mjesto u provoenju austrougars ke politike u Bosni i Hercegovini. Za vrijeme njegove uprave kao bitan problem nemetalo se rjeenje dravno pravnog poloaja Bosne i Hercegovine, to je u vie navrata vodilo diskusijama u zajednikoj vladi. Tok voenih diskusija daje spektar divergentnih shvatanja

politikih vrhova Monarhije u pitanju aneksije. U memorandumu koji je Kllay podnio zajednikoj vladi 3. juna 1882. godine naglaeno je da je glavni uvjet sigurnosti i odravanja redovnog stanja u Bosni i Hercegovini pretvaranje okupacije u anek siju, ime bi prestale tenje bosanskohercegovakog stanovnitva za promjenama. Poseban interes za regulisanje bosanskog pitanja pokazao je predsjednik ugarske vlade grof Tisza, zalaui se za podjelu okupiranog podruja na ugarski i austrijski dio. Smatra o je da ne bi trebalo obnavljati diskusije u predstavnikim tijelima o stanju u okupiranim pokrajinama jer bi to imalo nepovoljan utjecaj na dualistike osnove dravno -pravnih odnosa Monarhije. Traio je da se obje vlade, ugarska i austrijska, u toku ljeta 1882. dogovore o zakonskom prijedlogu kojim bi se pitanje aneksije iznijelo pred predstavnika tijela. Tim povodom Tisza je insistirao da se predloi izmjena bosanskog zakona iz 1880. smatrajui da te promjene nije mogue provesti prije nego to uslijed i aneksija. 59
58 Ibidem, 73-74. 59 Hamdija Kapidi, Diskusije o dravno -pravnom poloaju Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske vladavine, Glasnik arhiva i Drutva arhivskih ranika BiH, knjiga IV-V, Sarajevo 1965., 135.

29

Po miljenju Kllaya, potpuno uvoenje okupiranih pokrajina je bilo najbolje rjeenje, ukoliko bi bilo mogue primiti ih kao integralni dio u jednu ili drugu polovinu Monarhije. Zbog moguih tekoa u postizanju konanog sporazuma austrijske i ugarske vlade, savjetovao je da se zadri prijelazni stadij i da se okupirane oblasti i dalje tretiraju kao zajedniko podruje, sa odreenim utjecajima obje vlade Monarhije. U diskusijama car Franz Joseph je zastupao pomirljivo dranje i u osnovi je bio saglasan sa stavovima Kllaya. Na sjednici je zakljueno da se u toku ljeta povedu pregovori i da se nae zajedniko rjeenje. Zajednika vlada je pitanju aneksije posvetila dvije sjednice, 23. i 24. oktobra 1882. Na sjednici od 23. oktobra se diskutiral o o potrebi upuivanja bosanskog budeta delegacijama i tom prilikom je dotaknuto i pitanje aneksije. Predsjedavajui na sjednici grof Kalnoky je postavio pitanje kakav e stav zauzeti vlada u delegacijama ako doe do diskusije o izmjeni dravno-pravnog poloaja Bosne i Hercegovine. Po njegovom miljenju trenutno je bilo nemogue uputiti se u diskusiju o ovom problemu, ali je bilo vano da vlada ima zajedniki stav kako da se odbije diskusija, stavljajui do znanja da pitanje aneksije moe biti aktualno u budunosti. 60 Grof Tisza je smatrao da bi diskusije o aneksiji trebalo odbiti, sa primjedbom da vlada ne vidi nikakvu osnovu za izmjenu dravno -pravnih odnosa. Na kraju sjednice je grof Kalnoky predloio da se diskusija o izmjeni poloaja okupiranih zemalj a jednostavno odbije sa ime se sloila i vlada. Na sjednici Zajednike vlade od 24. oktobra car je insistirao da se postigne saglasnost obiju vlada o konanoj izmjeni dravno -pravnih odnosa u Bosni i Hercegovini. Smatrao je da bi, ukoliko ne bi odmah dolo do aneksije, bilo potrebno postii saglasnost o nainu njenog ukljuivanja u Monarhiju, kako bi se mogle izvriti pripreme. Stoga je

60 Ibidem, 138-140.

30

preporuio da se u administraciji BiH djeluje kao da je aneksija ve izvrena. Predsjednik ugarske vlade Tisza je bio is trajan u nastojanjima da se dravno-pravni poloaj Bosne i Hercegovine rijei na taj nain to bi se podijelila izmeu Austrije i Ugarske. Svoje shvatanje o aneksiji izloio je u jednom povjerljivom memorandumu iz januara 1883. Po njegovom miljenju podjelu izmeu Austrije i Ugarske je trebalo izvriti na osnovu kvote po kojoj su obje drave uestvovale u zajednikim trokovima oko izdravanja vojne sile u okupiranom podruju. Ona bi se izvrila tako da po vaeoj politikoj podjeli Ugarskoj pripadnu okruz i banjoluki i bihaki, sa priblino 240,72 kvadratnih milja, i sa 357.753 stanovnika. Austriji bi pripala ostala etiri bosanskohercegovaka okruga (sarajevski, travniki, tuzlanski i mostarski) sa 668..50 kv. milja i 800.573 stanovnika. Nakon podjele neka pitanja bi se, iz politikih razloga, rijeila po istim naelima u oba dijela (pitanje agrarne reforme, vjeroispovijesti, poreza, poreskih prihoda i pravosua). Tisza se zalagao za ovakvo rjeenje smatrajui da bi svako drugo naruilo dualistike princi pe na kojima se zasnivala Monarhija. Bio je protiv rjeenja da Bosna i Hercegovina ima status carske zemlje, jer bi se time formirala osnova za treu grupaciju u Monarhiji, to bi bilo opasno po interese Ugarske. 61 Ne moe se sa sigurnou tvrditi zato kra jem 1882. nije dolo do aneksije iako su postojali povoljni meunarodni uvjeti, a sama unutranjopolitika situacija nametala njenu potrebu. Po svemu sudei nije bilo mogue postii sporazum izmeu ugarske i austrijske vlade o modalitetima pod kojim bi se izvrila aneksija, a da se ne narue postojei odnosi. Pokazalo se da je neodreen poloaj okupirane Bosne i Hercegovine najbolje odgovarao interesima Monarhije kao cjeline. Nerjeavanju problema aneksije vjerovatno su doprinijeli i odnosi Srbije i Austro-Ugarske, jer bi aneksija Bosne i Hercegovine mogla izazvati krizu

61 G. Jaki - J. Vukovi, Pokuaji aneksije..., 92 -93.

31

srpske vlade, to bi imalo za posljedicu preorijantaciju srpske spoljne politike. 62 Pitanje aneksije Bosne i Hercegovine pokrenuto je ponovo u avgustu 1896., a za osnovu je uzet spolj nopolitiki momenat. Te godine je dolo do krize u Osmanskom carstvu, koja je izazvana jermenskim ustankom i ustankom na Kritu. Pod predsjedanjem ministra inostranih poslova grofa Goluchovskog odrana je 26. avgusta 1896. sjednica zajednike vlade, na kojo j se raspravljalo o modalitetima pridruivanja Bosne i Hercegovine Monarhiji, u sluaju aneksije. Ministar Kllay je na toj sjednici iznio tri modaliteta da se okupirane pokrajine prikljue Austro-Ugarskoj: da se izvri podjela izmeu oba podruja Monarhij e, da se obje provincije prepuste jednom od podruja zemalja Monarhije ili da se izvri pridruivanje provincija kao carske zemlje. Budui da ni jedan predloeni modus nije zadovoljavao interese Austrije i Ugarske, posljednja mogunost je viena u tome da se u sluaju aneksije okupirano podruje proglasi zajednikim domenom i da se njime upravlja kao kolonijom. Na toj osnovi je trebalo izraditi zakonodavstvo koje bi reguliralo te odnose. 63

3. Odnosi Austro-Ugarske i Srbije 1878.-1908.

Na Berlinskom kongresu Srbiji je mogla pomoi samo Austro Ugarska. Za obeanu pomo srpski ministar Risti je 26. juna 1878. s ministrom Andrassyjem potpisao sporazum kojim se Srbija obavezala da

62 H. Kapidi, Diskusije ..., 144; G. Jaki - J. Vukovi, Pokuaj aneksije ..., 94 -99. 63 H. Kapidi, Diskusije ..., 144 -145.

32

e izgraditi prugu Beograd -Ni s vezama za Pirot i Vranje i da e sklopiti s Austro-Ugarskom trgovinski ugovor ili carinski savez. 64 Tajnom konvencijom sklopljenom sa Beom 28. juna 1881. knez Milan se obavezao da bez saglasnosti Austro -Ugarske nee trpiti nikakvu agitaciju iz Srbije protiv Austro -Ugarske, raunajui tu i okupiranu Bo snu i Hercegovinu i Sandak. Austro -Ugarska je preuzela iste takve obaveze prema Srbiji, obeavajui da e podrati srpske interese na jugu, te da e priznati kneza Milana za kralja. 65 Taj tajni ugovor koji je sklopljen na deset godina produen je 9. februara 1889. do 13. januara 1895. Dopunjen je obavezom da e se Austro-Ugarska po potrebi i orujem suprotstaviti neprijateljskom dranju Crne Gore protiv Srbije i njene dinastije, i da e na slino dranje privoljeti i Osmansko carstvo. Obaveza da Srbija nee bez prethodnog sporazuma sa Austro-Ugarskom sklapati politike ugovore s drugim dravama ublaena je kasnijim izjavama ministarstava spoljnih poslova dviju drava da se njom ne ometa pravo Srbije da sklapa svake, pa i politike ugovore s drugim dravama, ukoliko nisu u protivrjenosti sa sadrajem ugovora sklopljenog izmeu Srbije i Austro -Ugarske. 66 Jo vanije od politikih bile su privredne obaveze koje je preuzeo knez Milan. Trgovakim ugovorom iz 1881. Srbija je dovedena u ekonomski podreen poloaj pr ema Austro-Ugarskoj. Udio AustroUgarske u srpskom izvozu je porastao na 87%, a u uvozu na 66%. Ovo jednostrano oslanjanje srpske privrede na izvoz prema Austro -Ugarskoj

64 V. Popovi, Istono pitanje-Istorijski pregled borbe oko opstanka osmanske carevine u Levantu i na Balkanu, drugo izdanje, Sarajevo 1965., 178. R. Gooss, nav. djelo, 57. 65 F. Pribram, Die politischen Geheimvertrge sterreich -Ungarns 1879.-1914., Wien 1924., Bd. 1, 18-23. Nakon to se Rumunija proglasila za kraljevinu u maju 1881. i knez Milan je u martu 1882. proglaen za kralja. 66 V. Popovi, o. c., 183.

33

oduzimalo joj je privrednu samostalnost i ometalo izgradnju vlastite industrije. 67 Nezadovoljstvo vladom kralja Milana dostiglo je vrhunac kad je na ujedinjenje kneevine Bugarske i Istone Rumelije Srbija odgovorila ratom. Kralj Milan se nadao da e pobjedom proiriti granice Srbije i poboljati svoj poloaj u zemlji. Ova njegova avantura z avrena je ve za nekoliko dana porazom kod Slivnice, novembra 1885. Na energinu intervenciju Austro-Ugarske dolo je do primirja i uz posredovanje velikih sila zakljuen je mir u Bukuretu, 3. marta 1886., bez teritorijalnih izmjena. 68 Uvoenje parlamentarnog reima u Srbiji, po Ustavu iz 1888. i abdikacija kralja Milana 1889. nisu prekinuli unutranju krizu u Srbiji. Vladavina Aleksandra Obrenovia predstavljala je jo vie lanac neuspjeha, nego vladavina njegovog oca. Vrhunac nezadovoljstva izazvao je njegov privatni ivot, a naroito njegova enidba kojom je izazvao javno mnijenje i do tada Obrenoviima odane oficire. Oficirska zavjerenika grupa, na elu sa Dragutinom Dimitrijeviem -Apisom u noi 29. i 30. maja 1903. ubija kralja Aleksandra i kraljicu D ragu. Tim dogaajem, poznatim pod imenom majski prevrat, sa historijske pozornice u Srbiji je sila dinastija Obrenovia, a zajedno s njom i autokratski reim i austrofilska politika koja je ekonomski i politiki vezala Srbiju za Austro-Ugarsku. 69 Ubistvo srpskog kraljevskog para znailo je otar zaokret u odnosima izmeu Bea i Beograda. Novi kurs beogradske vlade i emancipacija od austrougarske prevlasti vodili su zaotravanju odnosa sa Austro-Ugarskom, koja je u promijenjenim politikim odnosima vidjela i gubitak svoje ekonomske prevlasti.
67 M. Bernath, nav. djelo, 256. 68 K. Gladt, Kaisertraum und Knigskrone. Aufstieg und Untergang einer serbischen Dynastie, Graz-Wien-Kln 1972., 132-144. R. Gooss, nav. djelo, 60 -61. 69 K.Gladt, Kaisertraum..., 408 -426.

34

Politiko i privredno povezivanje koje je 1904. - 1906. zahvatilo podruje Balkana, od hrvatsko -srpsko-ugarske borbe za nezavisnost, srpsko-bugarske saradnje praeno unutranjom krizom Austro -Ugarske i Osmanskog carstva postepeno je ocrtavalo okvire balkanskog pokreta koji se sve vie pojavljivao kao ravnopravan faktor balkansko -evropske politike. 70 Nakon 1904. pogorali su se odnosi izmeu Monarhije i Srbije. Tenje za politikom i ekonomskom emancipacijom Balkana nale s u odraza u srpsko-bugarskoj saradnji. Najprije su Srbija i Bugarska 1904. zakljuile tajni vojni ugovor, koji je predviao meusobnu zatitu u sluaju napada tree drave. Naredne godine, 9. jula u Beogradu je zakljuen ugovor o carinskom savezu, kojim su postavljeni temelji zajednikom privrednom podruju. Kada je Nikola Pai odbio zahtjev Bea da raskine tek zakljueni ugovor sa Bugarskom, Austro -Ugarska je otpoela carinski rat protiv Srbije. U njemu su se sukobile dvije privredno -politike koncepcije: austrougarska tenja za privrednom hegemonijom na Balkanu i tenja Srbije da dovri zapoeti proces ekonomskog osamostaljivanja. 71

4. Austrougarska politika na Balkanu poetkom XX vijeka

Na poetku XX stoljea Austro -Ugarska se nalazila u krizi prouzrokovanoj brojnim injenicama. Zahtjevi za promjenama drutva postajali su sve glasniji. Nacionalni pokreti su sve vie jaali, teei osloboenju od pritiska vodeih slojeva Monarhije. Osim toga, zaotrili su se odnosi dva vodea sloja Monarhije, Austrijanaca i Maara. Maari su zahtijevali proirenje svojih prava do potpunog osamostaljenja od Bea: da bude uvedena carinska granica izmeu Ugarske i Austrije, da
70 D. orevi, Srbija i Balkan na poetku XX veka (1903 -1906), u: Jugoslovenski narodi. . . , 228. 71 Ibidem, 227. Vidi i : D. orevi, Carinski rat . . .

35

Ugarska ima svoju vojsku, da meunarodne ugovore potpisuju posebno Austrija, a posebno Ugarska.... 72 Istovremeno, austrougarski dravnici su strahovali od revolucionarnog proletarijata, videi u njemu grobara starog poretka. 73 Nije stoga sluajnost to je 1906. bio aktualan plan o ponovnom uspostavljenju Trojecarskog saveza koji bi suzbio socijalistike i deje rairene meu niim slojevima, posebno radnitvom. Bitno se promijenio i meunarodni poloaj Austro -Ugarske u sistemu velikih sila. Saveznitvo sa Njemakom dovodilo ju je u

vezanost za sukobe sa Antantom. Odnosi Njemake sa saveznicama, Italijom i Austro-Ugarskom nisu se temeljili na ravnopravnosti partnera. Italija je za savez bila vezana samo zato da bi u sluaju sukoba na Sredozemlju sa Francuskom imala u Njemakoj podrku, dok je prema Austro-Ugarskoj imala odnos konkurenta, sukobljavajui se na

Jadranskom moru i Balkanu. Usljed naglog privrednog razvoja, Njemaka je od kraja XIX stoljea pokazivala prema svojim saveznicima sve veu nadmonost, koju su ideolozi Pangermanskog saveza nastojali iskoristiti za svvoje imperijalistike ciljeve. Nakon z akljuenja saveza izmeu Njemake i Austro-Ugarske njemaki kapital je ubrzano prodirao u Monarhiju, i u 90 tim godinama je zauzimao znaajnu poziciju. Ve krajem XIX stoljea strani kapital je u Ugarskoj iznosio vie od 5 milijardi kruna. 74 Njemako privredno prodiranje stvaralo je pretpostavke za politiko potinjavanje Austro-Ugarske.
72 T. M. Islamov, Aus der Geschichte der Beziehungen zwischen sterreich und

Ungarn am Anfang des 20. Jahrhunderts, u: Oesterreich Ungarn in der Weltpolitik 1900.-1918., Berlin (Ost) 1965., 120. 73 K. B. Winogradow-J. A. Pissarew, Die internacionale Lage sterreich -Ungarns in der Jahren 1900. bis 1908., u: sterreich -Ungarn in der Weltpolitik. . ., 7: S. Verosta, nav. djelo, 297-317. 74 J. Galantai, Die Aussenpolitik Osterreich -Ungarns und die herrschenden Klassen Ungarns, u: Osterreich-Ungarn in der Weltpolitik, 256.

36

Poto su pangermanske tenje o velikom privrednom prostoru srednje Evrope obuhvatale i prikljuenje Monarhije, dolazila je od Njemake opasnost po njenu egzistenciju. Time j e balkanska politika Austro-Ugarske predstavljala samo kariku u lancu ukupne politike Reicha u jugoistonoj Evropi. 75 Austro-Ugarska industrija je nailazila na konkurenciju na zapadnim tritima, a utjecaj stranog kapitala dovodio je u finansijsku zavisnost prije svega od Njemake. Istovremeno, udio njemake robe u austrougarskom uvozu imao je sve veu ulogu, dok je uee Monarhije na svjetskom tritu bilo sve manje. 76 Nivo proizvodnih snaga Austro -Ugarske je sve vie zaostajao iza Njemake, Velike Britanij e i Francuske, a privredno i finansijsko stanje poelo se od 1907-1908. jo vie pogoravati. 77 Na poetku XX stoljea ekspanzija Austro -Ugarske je bila usmjerena uglavnom na ekonomsko potinjavanje balkanskih zemalja. U tom nastojanju Austro-Ugarska je imala zapaen uspjeh. Dugo vremena ona je imala monopol nad dunavskom trgovinom, a poetkom XX stoljea koristila je 1.263 km eljeznikih puteva na Balkanu. Austrougarskim kapitalom su osnivane fabrike u Osmanskom carstvu; Austro-Ugarska je pojaala svoje e konomske pozicije u Crnoj Gori, a u Srbiji je njen utjecaj bio dosta jak. 78 Balkan je bio jedino podruje koje je prualo mogunost za privrednu ekspanziju Austro -Ugarske, i stoga su kapitalisti i vojni krugovi pokazivali posebnu zainteresovanost za njegovo potinjavanje. 79 Beki
75 Ibidem, 257. 76 J. Kriek, Annexion de la Bosnie et Herzegovine, u: Historica IX, Praha 1964, 146. 77 K. B. Winogradow-J. A. Pissarew, o. c., 8. 78 Ibidem, 25. 79 Uvoz Austro-Ugarske iz balkanskih zemalja iznosio je 1899. 7,48 % ukupnog uvoza, a izvoz 9,61 % ukupnog izvoza. Dok je 1908. udio balkanskih zemalja u

austrougarskom uvozu 5,1 % ukupni izvoz u balkanske zemlje i Osmansko carstvo je rastao kontinuirano i 1908. iznosio 11,3 % ukupnog izvoza (J. Kriek, Die

37

profesor K. Grnberg, izraavajui interese kapitalistikih krugova, pisao je 1902. da su zemlje na donjem dijelu Dunava predodreene da budu prirodno dopunsko trite Austro -Ugarske. 80 Glavni inspirator ekspanzije je bio finansijs ki kapital, koji je sve vie podreivao dravni aparat. Nastojanjem da se vodi velika politika dolo je do spajanja starih vojno -dinastikih tradicija sa imperijalistikim tenjama nove epohe. 81 I na Balkanu je Austro-Ugarska nailazila na ozbiljne tekoe . Prije svega, sudarala se sa ruskim interesima, a takoer i sa interesima Francuske i Velike Britanije; osim toga ona se susretala sa nadmonom konkurencijom njemakog i francuskog kapitala. Ozbiljnu smetnju irenju i jaanju na Balkanu predstavljao je pr oces politikog i ekonomskog osamostaljivanja Srbije. Unutranjo-spoljnopolitike tekoe u kojima se Monarhija nalazila, izazivale su kod vodeeg sloja strah za njenu budunost i integritet. Izlaz iz ove situacije naen je u namjeri da se pomou novih lj udi na najodgovornijim mjestima stvori nova koncepcija politikog razvoja, to bi ouvalo integritet Monarhije i ujedno podiglo njen ugled u oima Europe. Izmjene u spoljnopolitikim institucijama trebale su konsolidirati stanje u zemlji, to bi ostavilo o drijeene ruke vojsci i diplomatiji u igri velikih sila za hegemoniju na Balkanu. U 1906. na raznim stranama Evrope na najodgovornije funkcije u spoljnoj politici stupile su nove linosti: E. Grey u Velikoj Britaniji, Clemanso i Pichon u Francuskoj, Izvol jski u Rusiji.

wirtschaftlichen Grundzge sterreich ungarischen Imperialismus in der Vorkriegszeit, 1900.-1914., Praha 1963., 79. ). 80 K. Grnberg, Die handelspolitischen Beziehungen Osterreich -Ungarn zum dem

Lnder an der unteren Donau, Leipzig 1902, 268 -269. 81 J. Kriek, Grundzge. . . , 47.

38

Iste godine, dolo je do smjene rukovodeih ljudi u Monarhiji. Najprije je za predsjednika vlade bio postavljen Wladimir von Beck. U jesen 1906., na inicijativu Franza Ferdinanda uklonjen je ministar rata Pitreich i imenovan general Schnaic h, a za naelnika Generaltaba imenovan je general Conrad fon Htzendorf. Umjesto ministra Goluchovskog, ija je politika bila nedovoljno aktivna, postavljen je za ministra spoljnih poslova Alois Lexa von Aehrenthal, ija su se gledita slagala sa prijestolonasljednikovim. Tako je 1906. dolo do jaeg utjecaja F. Ferdinanda i njegove okoline na politiku Monarhije. 82 Istovremeno je u spoljnopolitikoj slubi obrazovana grupa mlaih slubenika, koja je s oduevljenjem prihvatila Aehrenthalove planove. Rije je o Alexandru Musulinu, Aleksandru Hoyosu, Jochanu Forgatschu i drugima. Centralna linost meu novoimenovanim ljudima Monarhije bio je ministar Aehrenthal. Jedan savremenik je njegov dolazak na elo Monarhije okarakterisao kao neto vie od smjene linos ti, ak i neto vie od smjene sistema. 83 I zaista, njegovo imenovanje je oznailo poetak aktivnije spoljne politike usmjerene prema Balkanu. Ministar Aehrenthal je 5. februara 1907. sastavio tri tajna memoranduma, koji daju sliku najvanijih osnovnih shv atanja i naela novog vostva spoljne politike Monarhije. U sva tri rukopisa je istaknuto nedjeljivo jedinstvo izmeu meunarodnog poloaja Monarhije i unutranjopolitikih problema, prije svega problema Ugarske. Radikalnim rjeenjem nacionalnih problema t rebalo je postii unutranjopolitiku
82 Smjenu u politikom rukovodstvu F. Ferdinand je prokomentarisao sljedeim rijeima: Gott sei Dank dass Golu (chowski) und vor allem der entsetzliche Pitreich weg sind. Ihre Nachfolger sind ganz meine Mnner. Mit einen Trifolium: Beck,

Aehrenthal und Schnaich lss t sich famos arbeiten. (T. M. Islamov, o. c., 123). 83 Freiherr von Musulin, o. c., 156. O linosti ministra Aehrenthala zabiljeio je jedan drugi savremenik: On je bio dravnik. . . koji je imao odvanosti da preuzme odgovornost i koji je prije svega bio ispunjen snanim vjerovanjem u stvari svoje domovine. . . (B. Molden, o. c., 10).

39

konsolidaciju, to bi spoljnoj politici - armiji i diplomatiji -stvorilo vie slobodnog prostora. 84 U prvom memorandumu, ministar Aehrenthal je karakterizirao spoljnu politiku Monarhije koja je voena od ministra Andras syja, pasivnom, negativnom i defanzivnom, politikom koja je bila pozvana

samo na to da sprijei stvaranje velike slavenske drave na ruevinama Osmanskog carstva. Takoer, i okupacija Bosne i Hercegovine oznaena je kao sastavni dio negativnih koncepcija ministra Andrassyja. Stoga je ministar Aehrenthal isticao potrebu da se postave pozitivni ciljevi spoljne politike, iji bi poetak bio oznaen aneksijom Bosne i Hercegovine. Ali, po njegovom miljenju, aneksija ne bi postigla svoj cilj ukoliko ne bi bila praena reorganizacijom junoslavenskih oblasti Monarhije. 85 U sreditu koncepcije kao najvaniji problem stavljene su sve jae maarske tenje za osamostaljenjem Ugarske kao dijela Monarhije, kao i jaanje junoslavenskog pokreta i balkanska politika Mona rhije. Osnovno polazite Aehrenthala je bilo da se postave pozitivni ciljevi spoljne politike. Poto se procjenjivalo da e uskoro biti pokrenuto pitanje opstanka Osmanskog carstva u Evropi i da se nee vie moi voditi politika status -quo-a na Balkanu, ministar Aehrenthal je usmjeravao poglede na taj teritorij. Da bi se pristupilo postizanju ciljeva u spoljnoj politici bilo je potrebno prije svega izvriti konsolidaciju unutar Monarhije. U tom cilju je trebalo pristupiti rjeenju junoslavenskog problem a reorganizacijom junoslavenskih oblasti stvaranjem od stanovnika Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne i Hercegovine junoslavenske grupe sa sreditem u Zagrebu, koja bi bila ukljuena u okvir Ugarske. 86

84 A. Suppan, o. c., 104. 85 T. M. Islamov, o. c. 134. 86 W. M. Calgren, Iswolsky und Aehrenthal vor der bosnischen Annexionskrise. Russische und sterreichisch -ungarische Balkan Politik 1906. bis 1908., 219.

40

Time bi i Ugarska bila vie zaposlena na rjeava nju nacionalnih pokreta meu junoslavenskim narodima. Ministar Aehrenthal je raunao da bi obrazovanje junoslavenske grupe u okviru Ugarske i dobivanje izlaza na Jadansko more vodilo u sukob sa Italijom i Srbijom i zbog toga bi se pojaale tenje Madara da se ouva cjelina Monarhije; o bi ih ujedno vodilo da trae vri oslonac na Austriju. 87 Od ove koncepcije oekivani su unutranjo -politiki plodovi, jer stvaranje jake junoslavenske grupe u okviru Ugarske nee dozvoliti jaanje ugarkih tenji, nego e Monarhiju voditi najprihvatljivijoj formi razvoja - trijalizmu. Spoljnopolitiki plodovi bi bili dvostruki. Na taj nain bi najprije bio razbijen junoslavenski pokret usmjeren protiv integriteta Monarhije. U tom cilju Aehrenthal je isticao potrebu da se slavenski elemenat na jugu Monarhije grupie na taj nain da predstavlja protivteu privlanoj snazi Beograda, odnosno da se pomou gravitacionog centra u Zagrebu stvori prirodna protivtea pokretu koji polazi iz Beograda i sa Cetinja, i nastoji da u velikosrpsku sferu uvue Hrvatsku i okupirane oblasti. 88 Unutranjopolitiko preureenje trebalo je da ojaa i meunarodni poloaj Austro-Ugarske, s tim to bi rjeenje jugoslavenskog pitanja osiguralo utjecaj Monarhije na kapijama Orijenta i za daleku budunost. 89 Spoljnopolitiki ciljevi Aehrenthala vidljivi su i iz projekta izdavanja jednog asopisa koji bi izlazio na francuskom i njemakom jeziku pod naslovom Monarhija (Revija za politika, privredna i diplomatska pitanja Austro -Ugarske i balkanskih zemalja). asopis je trebao popularizirati i razvijati koncepciju jaanja Monarhije i dokazati da

87 T. M. Islamov, o.c., 136. 88 W. M. Calgren, nav. djelo, 218 -219. A. Mitrovi, nav. djelo, 70. 89 T. M. Islamov, o. c., 135.

41

je Austro-Ugarska samostalna sila, a ne prethodnica njemakog Dranga. 90 Ministar Aehrenthal je ubrzo pristupio provoenju svog plana. U jesen, 5. oktobra 1907., sklopljena je austrougarska finansijska nagodba, ime je dolo do uvrenja dualistikog sistema. Odmah su se u tampi javili glasovi koji su nakon unutranje konsolidacije traili aktivniju spoljnu politiku. Ve 6. oktobra 1907. list Neue Wiener Tagb latt je izrazio nadu da e Monarhija sa novom snagom zauzeti mjesto koje joj je odredila povijest. 91 Nakon 1906. aneksija postaje aktualna kao sredstvo protiv unutranjih tekoa u Bosni i Hercegovini. Rjeenje bosanskog pitanja pojavljivalo se stvarno, kao prvi nuan korak ka sreivanju ireg junoslovenskog pitanja. 92 Zajedniki ministar finansija i najodgovornija linost uprave u Bosni i Hercegovini baron Burian uruio je u maju 1907. caru Franzu Josephu jednu opirnu predstavku, u kojoj je, nakon opi sa stanja u Bosni i Hercegovini rezimirao: O krizi se trenutno ne moe govoriti; uprava je gospodar situacije, i upravo stoga mora sada pasti odluka u vezi pokrajina. 93
90 Ibidem, 139. 91 A. Suppan, nav. djelo, 106. 92 B. E. Schmitt, nav. dj elo, 5. U mnotvu motiva koji su uticali na aneksiju Bosne i Hercegovine potrebno je istai i jubilej 60 -godinjice vladavine cara F. Josepha, kojem je pridavan izuzetan znaaj, budui da zbog smrti kraljice Elizabete 50. - godinji jubilej nije odgovarajue obiljeen. Osim toga, svakako su od znaaja bili i lini motivi ministra Aehrenthala. 93 J. Galantai, Die sterreichisch - Ungarische Monarchie und der Weltkrieg, (bez mjesta izdanja ), 1979, 67. Berthold Molden je u jednom intervju -u 23. aprila 1935. tvrdio da je ministar Burijan bio taj koji je inspirisao Aehrenthala da provede aneksiju. (G. Witrock, o.c., 14). Sam Burijan je u jednom razgovoru sa J. Redlihom, 7. I 1910. isticao da je on 4. IV 1908. podnio caru zahtjev za aneksiju zb og unutranjo-politikog razvitka Bosne i Hercegovine, gdje su se od 1906. jasno razvile antiaustrijske tendencije (J. Redlich, o. c. 43).

42

Burianov savjet je bio da se pokrajine nakon aneksije ne ukljue ni u jedan dio Monarhije, nego da se podri njihova autonomija, uz mogunost kasnijeg reguliranja njihovog statusa. 94 Na sjednici predstavnika zajednikih ministarstava na kojoj su bili prisutni i predstavnici vlada Austrije i Ugarske, 1. decembra 1907., ministar Aehrenthal se zaloio za aneksiju Bosne i Hercegovine, naglaavajui da prava Monarhije na bosanskohercegovaki teritorij ne proizilaze samo iz Berlinskog ugovora, nego se zasnivaju i na historijskom kontinuitetu i osvajanju snagom oruja. 95 Svi prisutni na sjednici su se sloili da se provede aneksija im to prilike dopuste. Aneksija Bosne i Hercegovine je, prema Aehrenthalovoj zamisli trebala predstavljati kariku u lancu austrougarske politike na Balkanu. Vodei krugovi Monarhije su pritom raunali na dvije mogunosti : ukoliko Srbija ne prihvati aneksiju moe joj se objaviti rat; u suprotnom sluaju Srbija bi pretrpjela teak politiki poraz. Time bi autoritet Monarhije na meunarodnom planu i na Balkanu porastao. To bi ujedno izvelo Monarhiju iz unutranjih tekoa, v ratilo joj raniju stabilnosti i uvrstilo njenu poziciju na Balkanu. Imenovanjem generala Conrada za naelnika Generaltaba vojni faktor je u koncepcijama austrougarske spoljne politike sve vie dobivao na znaaju. On je armiju smatrao najvanijim sredstv om moi drave i najdjelotvornijim sredstvom politike. 96 Pripremajui akciju protiv Srbije, general Conrad je smatrao da je potrebno prvo se obraunati sa Italijom, koju je smatrao najopasnijim konkurentom na Balkanu. U promemoriji od 6. aprila 1907. je is ticao da

94 J. Galantai, o. c., 68. 95 Conrad, nav. djelo, I, 519; E. Bauer, Zwischen Halbmond und Doppeladler. 40 Jahre stereichische Verwaltung in Bosnien - Herzegowina, Wien 1971., 85. 96 A. Wittich, Feldmarschall Conrad und die Aussenpolitik Osterreich -Ungarns,

Berliner Monatshefte, X, 1932, 125.

43

je potrebno jo iste godine se obraunati sa Italijom, jer e ona u svim okolnostima biti neprijatelj. 97 Rat sa Italijom je trebao istovremeno biti priprema za sljedei korak: poraz i aneksiju Srbije, ime bi se osigurala aneksija Bosne i Hercegovine i zauvijek sprijeilo obrazovanje velikosrpske drave. U memorandumu od 31. decembra 1907. o vojno -politikim aspektima unutranjo-i spoljno-politikih prilika, general Conrad je osuivao politiku status quo -a na Balkanu, istiui da u historijskom razvoju nema stajanja, i da samo agresivna politika omoguava postizanje uspjeha. 98 U memorandumu od 18. decembra Conrad je isticao da se rjeenje junoslavenskog problema moe postii samo u Srbiji i to pomou jedne velike akcije iji bi konani cilj bi o njena aneksija. 99 Danju i nou Conrad je sanjao o aneksiji gotovo cijele Srbije videi svoje bataljone u dolini Morave i u podruju Nia, gdje osiguravaju put prema Solunu. 100 Dodue, ponekad je govorio i o tome da se Srbija mirnim putem prikljui Monarhiji, i bude u poloaju kakav je imala Bavarska prema njemakom Reichu. 101 Ali je bio ubijeen da je ratno rjeenje sa Srbijom neizbjeno. U audijencijama kod cara, u razgovorima sa prestolonasljednikom i sa ministrima, general Conrad je isticao da je pravo vri jeme sa Srbijom se obraunati, sada poi protiv Srbije, sada nainiti red sa Srbijom. Neprestano, zahtijevao je mobilizaciju, ultimatum, rat. Ministar Aehrenthal je, suprotno Conradu, traio impozantno, spoljnopolitiki dobro pripremljeno rjeenje p rotiv Srbije. Ipak, i on je raunao sa mogunou vojne akcije, koju je - ako doe do nje - mislio

97 Ibidem, 116. 98 Conrad, o.c., I, 537. 99 Ibidem, 531-532. 100 Ibidem, 537. 101 H. Wendel, Dir Habsburger und der Sdslawenfrage, Werk der

Untersuchungsausschusses, Bd. 10, Berlin 1930., 316.

44

provesti uz sporazum sa Rumunijom i Bugarskom i koje bi, nakon uspjenog pohoda podijelile Srbiju. 102

102 J. Galantai, o.c., 65.

45

GLAVA II

PRIPREME

ZA

ANEKSIJU

BOSNE

HERCEGOVINE.

PROGLAENJE ANEKSIJE I OBJAVA NEZAVISNOSTI BUGARSKE

1. Unutranjo-i spoljnopolitike pripreme za aneksiju

Na poetku 1908. godine ministar Aehrenthal je poduzeo spektakularan in kojim bi se proirila privredna ekspanzija Austro Ugarske u pravcu Balkana. On je 27. januara objavio plan o izgradnji eljeznike linije Uvac-Mitrovica, ime se stvarala veza Be -BudimpetaAtena-Pirej. Nove saobraajno-politike perspektive su trebale osigurati privredne pozicije Austro -Ugarske u sluaju promijenjenih politikih i privrednih prilika na Balkanu. 103 Jedan od razloga za pokretanje eljeznikog projekta leao je i u opim politikim prilikama na kraju 1907. godine. Ministar Aehrenthal je vjerovao da e ruski ministar spoljnih poslova Izvoljski uskoro pokrenuti pitanje Moreuza, i da e naii na podrku Londona. Smatrao je da su se
103 A. Suppan, o. c. 110. Tako je list sterreichische Rundschau u lanku Unsere Verkehrspolitik am Balkan pisao: Mit Baron Aehrenthal ist ein neuer frischer, moderner Zug in unsere ussere Politik, inbesonders in unsere Balkanpolitik gekommen. . . er achtet die territorialen Grenzen der Nachbarn, aber er ist bestrebt, den Kreis unserer Interesen zu erweitern, unserem Unternehmungsgeist neue Wege zu weisen und uns endlich das unslngst bestimmte Kolonisationsgebiet zu ffnen. . . (J. Kriek, Annexion. . , 146). Jedina veza Monarhije sa Balkanom vodila je preko Beogra da i Nia. Kada je Srbija zatvorila put za austrougarsku robu, Monarhija je pretrpjela velike gubitke i bila je primorana usmjeriti svoju trgovinu preko stranih, prije svega njemakih luka. Dok su jadranske luke bile daleko od svjetskog saobraaja, luke n a Egeju i u neposrednoj blizini Sueckog kanala su leale u sreditu tog saobraaja. sterreichisch-russischen Beziehungen im den Jahren M. Kamnerer, an Die Hand

1900. -1914.

sterreichischer und deutscher Quellen, diss. , Graz 1982., 72.).

46

Rusija i Velika Britanija tajno dogovorile o podjeli Osmanskog carstva, ne mislei pri tom na interese Monarhije. Ukoliko je eljela da uestvuje u igri, Austro -Ugarska je trebala pokazati da nee stajati po strani, i da njeni interesi vode prema solunskoj luci.104 Objava eljeznikog projekta je bila od velikog politikog znaaja. eljelo se vidjeti kako e balkanske drave i velike sile reagirati na aktivniju politiku Austro -Ugarske na Balkanu. Te reakcije je trebalo procijeniti i iskustva koristiti prilikom provoenja aneksije Bosne i Hercegovine. Aehrenthalov projekat je naiao na estok otpor Rusije, Francuske i Srbije, i pokrenuo je pod ruskim patronatom plan srpske transverzalne linije preko sjeverne Makedonije i Albanije do Jadrana. Istovremeno, francuski i italijanski bankarski krugovi su obeali Srbiji finansiranje dunavsko-jadranskog puta. 105 Tako su se oko eljeznikih projekata na Balkanu grupirala dva fronta evropskih sila. Kriza koju je izazvala objava sandake eljeznice pokazala je jasno kako se teko prihvata napredovanje Monarhije na Balkanu. S druge strane njen autoritet u Bosni i Hercegovini se sve vie dovodio u pitanje, to je zahtijevalo hitnu akciju. Pripremajui povoljnu situaci ju za proglaenje aneksije Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska je nastojala da uvjeri javnosti da je srpski pokret neposredna opasnost za egzistenciju i integritet Monarhije. Na sjednici Zajednikog ministarstva 30. aprila 1908. godine ministar Aehrenthal je kritikovao spoljnu politiku Srbije, koja je u Hrvatskoj-Slavoniji i Bosni i Hercegovini irila velikosrpske ideje. Na istoj sjednici predsjednik ugarske vlade Weckerle je isticao da

104 M. Kamnerer, o. c., 74. 105 K. B. Winogradov-J. A. Pissarew, o. c., 4.

47

subverzivni pokret u junoslavenskim zemljama nee biti utian dok ne uslijedi aneksija. 106 Takva miljenja su podrana i u tampi. Vlada u Beu je smatrala da je iz Beograda voena agitacija i propaganda glavni uzrok pojaanih nemira meu junoslavenskim stanovnitvom. Svakodnevno su se u Beu javljale alarmante vijesti o rev olucionarnom cilju srpskih tajnih organizacija, subverzivnim djelatnostima agenata i hajci beogradske tampe. 107 U okviru priprema za aneksiju Bosne i Hercegovine tampa je imala izuzetno vanu ulogu. Kao oprobano sredstvo za podrku politikih ciljeva ona je trebala biti prethodnica diplomatske aktivnosti. Pri tome se aktivnost Aehrenthala usmjerila na etiri vane take. Prvo, tampa je trebala da izvri mobilizaciju javnog mnijenja i zatim, da povede protivofanzivu velikosrpskoj propagandi. Dalje, trebal i su beogradski krugovi, zbog beskompromisnog pisanja bekih listova uvidjeti ozbiljnost poloaja i promijeniti neprijateljsko dranje prema Monarhiji. Glavni zadatak Aehrenthala je bio usmjeren na to da evropskoj javnosti demostrira miroljubivost i strplj enje Austro-Ugarske nasuprot Srbiji, i time u sluaju sukoba ima pokrie za svoje ciljeve. 108
106 A. Suppan, o. c., 118. , J. M. Baernreiter, o. c., 77. 107 Austrougarske diplomate, vojni izvjetai i konfidenti iznosili su optuujui materijal protiv Srbije, ne razlikujui istinitost od glasina, tendencionih vijesti i

falsifikata. (A. H. Gemeinhardt, o. c., 87.). Uestali su i natpisi u tampi o situaciji u Bosni i Hercegovini. Tako da list Neue Freie Presse u jednom lanku pod naslovim Bosnische Zustnde, 21. marta 1908. u uvodu pisao: Aus Sarajevo kommen

seltsame Meldugen. Fast knte man glauben, sie seien nicht aus dem Jahre 1908., sondern aus Venedig und aus dem Jahre 1859.. (L. von Sdland, o. c., 504. ) 108 A. H. Gemeinhardt, o. c., 402 -403. U ljeto 1908. godine vie pu ta je u bekoj tampi nagovijetena aneksija Bosne i Hercegovine. List Neue Freie Presse je krajem jula u lanku pod naslovom Eine Verfassung fr Bosnien nagovijestio skoro ureenje prilika u Bosni i Hercegovini. Krajem augusta 1908. list Reichspo st je isticao nunost promjene okupacionog statusa, a nekoliko listova je procjenjivalo da e aneksija biti izvedena najkasnije do 60 -

48

Ministar Aehrenthal je takoer elio povesti u Bosni i Hercegovini publicistiku kampanju u cilju stvaranja prijateljskih osjeaja prema Monarhiji, i otrog istup a prema Srbiji. U tom cilju, beko vostvo je stupilo u vezu sa efom redakcije lista Bosnische Post Hermenegildom Wagnerom, snabdijevajui ga informacijama, direktivama i odgovarajuim novanim sredstvima. 109 U okviru priprema aneksije Bosne i Hercegovine znaajnu ulogu je u Hrvatskoj imao ban Rauch, koji je od 1908., podran Franckovom strankom i njenim organima, poveo kampanju protiv srpsko -hrvatske koalicije. Njena najvia taka dostignuta je u ljeto 1908., nakon iskaza ora Nastia, biveg lana organi zacije Slovenski jug, kojim je opteretio vodee lanove srpsko -hrvatske koalicije za veze s Beogradom, dajui zvaninoj tampi novi materijal za stvaranje protivsrpskog stava.
110

godinjeg jubileja vladavine cara F. Josepha, decembra 1908. Tek od 3. oktobra nalaze se u bekoj tampi konkretni dokazi na aneksiju. U jednom zvaninim lanku u listu Wiener Allgemeinen Zeitung isticalo se da sljedea etapa u ureenju politikih i socijalnih odnosa u Bosni i Hercegovini mora biti otklanjanje nejasnog dravno -pravnog statusa, jer bi bez toga propao sva ki reformni pokuaj i ne bi utiao velikosrpsku propagandu. Ovaj lanak je bio znak za jednu organizovanu publicistiku kampanju koja je trebala pripremiti evropsku javnost za oekivani diplomatski korak. I u njemakoj tampi diskutovano je o buduoj balk anskoj politici Austro-Ugarske. U zapaenom lanku u Berliner Tagesblatt -u 29. augusta 1908. pod naslovom Die bosnische Frage trenutak za prikljuenje okupiranih provincija oznaen je vrlo povoljnim. (Z. ehi: Aneksiona kriza i Srbija 1908. -1909. u svjetlu njemakog lista Schwbischer Merkur, seminarski rad ). Za vrijeme diplomatskih priprema aneksije u toku septembra beka tampa se drala rezervirano, ne istiui bosansko pitanje u prvi plan. U njemakoj tampi su, na molbu Bea, izostale vije sti o aneksiji Bosne i Hercegovine sve do 5. oktobra 1908. (Vidi: A. H. Gemmeinhardt, o. c., 128). 109 Ibidem, 90. 110 . Nasti je bio austrijski konfident. Prvog augusta 1908. austrijski organi objavili su Nastievu brouru Finale, u kojoj se tvrdilo d a su 1907. i 1908. godine vrene pripreme voene iz Beograda za opu revoluciju Junih Slavena, u cilju stvaranja samostalne federativne republike. Nastieva broura je bila osnova za Zagrebaki

49

Dvadeset petog jula 1908. izbila je Mladoturska revolucija. Mogunost uvoenja ustava znaila je ujedno i opasnost da e Osmansko carstvo traiti svoja prava na Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga,

Aehrenthal je ubrzao pripreme za aneksiju. etvrtog avgusta 1908. godine ban Rauch se dogovorio s Weckerleom o pojedinostima za hapenje Sr ba-veleizdajnika. estog auugusta Aehrenthal je s ministrom Burianom utvrdio konano pripreme za aneksiju, a ve 7. avgusta je poelo hapenje prvog od pedeset i tri lana Srpske samostalne stranke. 111 Osnove balkanske politike Austro -Ugarske iznio je ministar Aehrenthal u edmemoaru koji je 9. avgusta 1908. iz Semeringa uputio grupi javnih radnika, u cilju da saini odgovor ministru Izvoljskom na prijedloge iz ruskog memoranduma od 2. jula, i da pripremi politiki vrh Monarhije na to da je odluio da iskorist i novo stanje u Osmanskom carstvu za povlaenje garnizona iz Sandaka. 112 U objanjenju edmemoara, povlaenje trupa iz Sandaka je objanjeno vojnim, politikim i finansijskim razlozima, ali je ujedno i osporeno dotadanje naelo da je dranje Sandaka pravn o sredstvo za spreavanje teritorijalne veze Srbije i Crne Gore i u vezi s tim stvaranja jedne velike slavenske drave na jugu. Poto je stanovite da treba sprijeiti stvaranje takve drave i dalje podravano, sredstvo za ostvarenje tog cilja naeno je u tome da se zlo presjee u korijenu, tj. da se presijeku velikosrpski snovi. Za provoenje svojih namjera, ministar Aehrenthal je raunao na suprotnosti Srbije i Bugarske u pogledu Monarhije. Ako mi podrimo bugarsku stvar u ovom sukobu, pisalo je u e dmemoaru, i pomognemo

proces, a i u kampanji austrijske tampe protiv Srbije i mala je vanu ulogu. (Ibidem, 91; V. orovi, o. c., 136.) 111 M. Gross, Povijest pravake ideologije, Zagreb 1973., 359. 112 H. Rothfels, Studien zur Annexionkrisis 1908 -1909., Historische Zeitschrift, Bd. 147, 1933., 335; K. B. Vinogradov, o. c. 7 6.

50

stvaranje Velike Bugarske, onda smo nainili i nunu pripremu da u nekom trenutku povoljne evropske konstelacije moemo staviti ruku na ostali dio Srbije. Po Aehrenthalovom planu, interesna sfera Austro -Ugarske bi se proirila na istok posredstvom triju drava, koje bi vrsto drala za sebe: Crne Gore prijateljskim vezama, Albanije jednom vrstom protektorata i Velike Bugarske koja bi, zbog pomoi, dugovala zahvalnost Austro Ugarskoj. To je znailo da se krajnji cilj austrougarske p olitike na Balkanu ne moe postii preko Sandaka, nego putem koji vodi preko Beograda. 113 Radi provoenja politikih odluka iz edmemoara, ministar Aehrenthal je 19. augusta 1908. godine sazvao sjednicu zajednikog ministarstva. Na njoj je trebalo razmotriti utjecaj novog stanja u Osmanskom carstvu na planiranu aneksiju Bosne i Hercegovine. Otvarajui zasjedanje Ministarskog savjeta, Aehrenthal je istakao da su zbog politikih promjena u Osmanskom carstvu izbila u prvi plan dva pitanja koja zahtijevaju hitno rjeenje: aneksija Bosne i Hercegovine i povlaenje austrougarskih garnizona iz Sandaka. Posebno je naglasio da je najvaniji preduvjet za rad na aneksiji, da se postigne unutranji sporazum o dravnopravnim pitanjima izmeu vlada Austrije i Ugarske. Meutim, u tim pitanjima miljenja ugarskog predsjednika vlade Weckerlea i austrijskog Becka su se potpuno razilazila. Kao glavni uvjet za aneksiju Weckerle je traio da se ona izvri unutar dualistikog ustrojstva Monarhije. Aneksija bi se provela na osnov u prava ugarske Krune sv. Stjepana, poto se Bosna nalazi u tituli ugarskih kraljeva i u njihovom grbu i zastavi. Austrijski predsjednik von Beck je pobijao ugarsku tezu o pravnom osnovu aneksije. On je naglasio da se ne moe dozvoliti da se Bosna i Hercegovina, koje su zadobijene novcem i krvlju austrijskih dravljana, prikljue Ugarskoj poto bi to poremetilo odnos snaga izmeu
113 UAP, I, br. 32. R. Gooss, o. c., 87; A. Mitrovi, o. c., 85.

51

dvije drave Monarhije. Moglo bi se u najboljem sluaju govoriti teorijski o pripadnosti Bosne i Hercegovine Ugarskoj, dok bi se u praksi njima upravljalo kao posebnom oblau. 114 Na kraju sjednice ministar Aehrenthal je apeliovao na oba predsjednika vlada da usklade svoja miljenja o dravnopravnom obliku Bosne i Hercegovine. Budui da nije donijeta konana odluka, zakazan je ponovni sastanak, 10. septembra u Budimpeti. Na poetku septembra 1908. sam ministar Burian je doao u Bosnu, kako bi se upoznao sa prilikama u vezi predstojee aneksije. Ve 4. septembra 1908. se na Ilidi sastao sa proreimski raspoloenim politiarima, Nikolom Mandiem, predsjednikom Hrvatske zajednice i Lazarom Dimitrijeviem, voom Srpske samostalne stranke. U javnosti je ve bila istaknuta misao (Srpska rije) da se mora traiti ustav i parlament za Bosnu i Hercegovinu, a da se pritom ne dira u dravnopravno pitanje. U protivnom, sporazumjee se Srpska narodna organizacija sa Muslimanima da se naroito naglasi sultanov suverenitet na Bosnu i Hercegovinu. Taj program je trebalo da se uskoro objavi na skuptini Srpske narodne organizacije. Nasuprot tom shva tanju, dvojica spomenutih politiara su zahtijevali da se zemlji da sabor, ali da se istovremeno izvri aneksija i Bosna i Hercegovina prikljue Monarhiji kao kondominij. 115 Na sastanku srpskih i muslimanskih politiara, 5. septembra, zakljueno je da se nastupi zajedniki kod ministra Burina. Rezultat toga je bila posjeta mjeovite srpsko -muslimanske deputacije, ustvari ve ranije formiranog ustavnog odbora, koja se pod vostvom Ali -bega Firdusa i Gligorija Jeftanovia najavila Burianu 7. septembra 1908. godine, i predala mu memorandum. U ime deputacije Ali -beg Firdus je

114 UAP, I, br. 40. 115 H. Kapidi, Pripremanje ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini (1908 -1910), Godinjak istorijskog drutva Bosne i Hercegovine, X, 1959., 122.

52

usmeno podvukao zahtjev za ustavom, ime se ne bi diralo u dravnopravni poloaj Bosne i Hercegovine. 116 Politika kretanja u Bosni i Hercegovini, u toku spoljnopolitikih priprema za provoenje aneksije, nisu bila po volji ministru Aehrenthalu. Na sjednici Ministarskog savjeta u Budimpeti, 10. septembra 1908. godine on se zaloio za hitno djelovanje, navodei tri glavna razloga: prvo, opasnost da Parlament u Carigradu u novembru ne donese od luku u vezi sa Bosnom; drugo, opasnost od samovoljnog konstituiranja parlamenta u Bosni; tree, mogunost da Monarhija na osnovu slobodne odluke izae iz Sandaka u kome bi se to shvatilo kao in velikodunosti i koji bi bio povoljno primljen. 117 Aehrenthal je na sastanku proitao nacrt note Porti o otklanjanju Carigradske konvencije od 21. aprila 1879. godine, kojom se Porta

116 Ibidem, 123. 117 UAP, I, 75. Austrougarska vlada se plaila da Mladoturci ne postave zahtjev da se Bosna i Hercegovina vrate Osmanskom carstvu. To se uskoro i dogodilo: bosansko pitanje je zaokupilo panju politiara i tampe. O tim pokretima u Osmanskom carstvu min istar Aehrenthal je dobio obavjetenje iz prve ruke od efa austrougarske zvanine misije za reforme andarmerije u Makedoniji, Augusta fon Urbanskog (A. Urbanski, Audienz bei Freiherr von Aehrenthal vor der Annexion von Bosnien und der Herzegovina, u : Berliner Monatshefte, XVI, 1938., 1.131 -1.136). O tim pitanjima je austrougarski poslanik u Carigradu grof Palavichini 2. septembra 1908. razgovarao sa bivim

Velikim vezirom Ferid -paom, koji mu je rekao da svaki dravnik Osmanskog carstva zna da pitanje Bosne ne moe rijeiti parlament u Carigradu.. Sa njegovim izjavama Aehrenthal je upoznao Ministarski savjet na sastanku u Budimpeti. (. Miki, o. c., 90.) Glavni razlog za hitnu aneksiju je bio strah od samovoljnog konstituiranja parlame nta u Bosni i Hercegovini. To je potvrdio i sam ministar Aehrenthal u jednom razgovoru sa J. Redlihom, 9. januara 1910., naglasivi: ...mi smo izvrili aneksiju iz dva razloga: prvo, zbog unutranjeg stanja u Bosni i Hercegovini, zatim da bi stvorili jasnije odnose na Balkanu. ( J. Redlich, o. c., 45).

53

obavjetavala i o tome da je Monarhija ponovo dobila slobodu odluivanja o pitanju Bosne i Hercegovine. 118 Poetkom septembra 1908. godin e ministar Aehrenthal je odluio da obavijesti saveznike o planiranoj akciji. 119 etvrtog septembra 1908. godine , on se susreo u Salzburgu s Tomasom Titonijem, ministrom spoljnih poslova Italije. U razgovoru koji je voen tom prilikom, Aehrenthal se ograni io samo na nagovjetavanje planova u vezi Bosne i Hercegovine. Iako pred njim aneksija nije direktno spomenuta, iz Aehrenthalovih rijei ne treba sumnjati da mi trajno

118 UAP, I, br. 75. 119 Iako ministar Aehrental nije obavijestio saveznike o planiranoj akciji, zbog

austrougarske kampanje u ta mpi ve u avgustu 1908. u evropskoj javnosti se pitanje aneksije uzimalo ozbiljno. Kada je britanski kralj Edward VII u augustu obavijeten da predstoji aneksija, on je izrazio sumnju, smatrajui da bi to naruilo politike odnose u Europi. (D. Angyal, Die Geschichte der bosnischen Krise, u: Ungarische Jahrbcher, 13, 1933, 24.) Grof Ltzow, austrougarski poslanik u Rimu, smatrao je da bi aneksija kod Talijana i Jugoslavena izazvala veliko ogorenje i iz temelja uzdrmala meunarodne odnose. (H. von Ltzow, o. c., 140.) Austrougarski poslanik u Carigradu Palavicini je smatrao da je trenutak za aneksiju nepovoljan, jer bi se zbog povrede nacionalnog prava moglo raunati sa mogunou obrazovanja balkanskog saveza. Stoga je on smatrao da je najbolje dr ati se principa quieta non movere (nita ne pokrenuti ). (UAP, br. 33 -34). I dok su mnogi smatrali da bi aneksija imala krupne posljedice na mir u Europi, Aehrenthal je smatrao da je situacija povoljna za njeno izvoenje. Na sjednici zajednikog ministarstva 19. augusta ministar Aehrenthal je procjenjivao tadanje

odnose Monarhije i europskih sila. Po njegovom uvjerenju bilo je mogue raunati na njemaku podrku, a Rusija je ve vie puta garantirala tajnim ugovorom Monarhiji da moe prikljuiti okupirane oblasti. to se tie Italije, Aehrenthal je smatrao da ona na osnovu ugovora o Trojnom savezu ne bi mogla postavljati bilo kakve zahtjeve za naknadu u sluaju aneksije. Francuska je, po njegovom miljenju zauzeta u Maroku, te se zbog toga ne oekuje njeno aktivno

istupanje na Balkanu, a i za Veliku Britaniju iz slinih razloga nema zabrinutosti. Ostalo je samo da rauna na otpor Osmanskog carstva . (UAP, 1, br. 40).

54

ostajemo u okupiranim provincijama mogao je Titoni zakljuiti da se priprema aneksija. 120 Petog septembra ministar Aehrenthal se u Berchtesgadenu sastao sa njemakim dravnim sekretarom spoljnih poslova Wilchelmom von Schnom i rekao mu da je Monarhija odluila da konano pristupi rjeenju prilika u Bosni i Hercegovini, putem aneksije uz isto vremeno povlaenje garnizona iz Sandaka. Napredovanje Monarhije prema Solunu, istakao je Aehrenthal, zauvijek je naputeno, i spada u staro gvoe. Ciljeve svoje balkanske politike - potpuno unitenje srpskog revolucionarnog gnijezda- opisao je Aehrenthal reenicom: Srbiju bismo mogli dati Bugarskoj, to bi Austro -Ugarskoj donijelo znaajnu korist jer bi tako za susjeda dobila dravu sa vrstim etnografskim granicama. 121 Spoljnopolitike pripreme aneksije Bosne i Hercegovine ministar Aehrenthal je pokuavao provesti uz saglasnost ruskog ministra spoljnjih poslova, Izvoljskog. Aehrenthal se nadao da bi pristanak Rusije na aneksiju, u zamjenu za saglasnost Austro -Ugarske za promjenu reima Moreuza kompromitovao Rusiju u oima Junih Slovena, i time potk opao njen presti na Balkanu. Ujedno, pokuaj Rusije za promjenu reima Moreuza bi izazvao sukob s Osmanskim carstvom i Velikom Britanijom. 122
120 UAP, br. 62; A. Mitrovi, o. c., 80. Ministar Aehrenthal nije dao Titoniju formalno objanjenje o Bosni i Hercegovini, ali je precizirao pod kojim uvjetima (npr. vraanje Sandaka) treba doi do aneksije. Aehrenthal je sam obavjestio njemakog kancelara von Blowa 26. septembra da je on sa Titonijem pitanje aneksije u svakom sluaju vrlo akademski pretresao i pri tome konstatirao njegovo slaganje. (Gr. Pol., 26, 1, br. 8.934) 121 Von Schn - Blowu, Berchtesgaden, 5. X 1908., Gr. Pol., 26, 1, br. 8.927; R. Gooss, o. c., 88; A. Mitrovi, o. c. 79 -80. 122 V. P. Potemkin, Istorija diplomatije. II, Diplomatija novog doba (1870. -1918.), Beograd 1949., 168.

55

Beka vlada je ve u ljeto 1908. godine stupila u direktne pregovore sa Petrogradom radi regulisanja balkanskog pit anja. U memorandumu upuenom 2. jula 1908. godine Aehrenthalu, ministar Izvoljski se izjanjavao za odravanje postojeeg stanja na Balkanu, naglaavajui da pitanje aneksije Bosne i Hercegovine, kao i pitanje Moreuza ima opeevropski karakter, i da Rusija i Austro-Ugarska nemaju pravo da same revidiraju odluke Berlinskog kongresa. Ipak, zbog vanosti balkanskih pitanja za Rusiju i Austro -Ugarsku, Izvoljski je pristao da ih pretrese u prijateljskom duhu sa austrougarskom vladom. 123 Sastanak ministara Aehren thala i Izvoljskog je odran 15. i 16. septembra u zamku Buchlau. U razgovoru o manje vanim pitanjma ministri su konstatirali jedinstvenost gledita Rusije i Austro -Ugarske. to se tie aneksije Bosne i Hercegovine ministar Izvoljski je prvo traio kompenzacije za Srbiju i Crnu Goru, to je Aehrenthal odbacio. Izvoljski je zatim postavio pitanje saziva meunarodne konferecije radi davanja forme namjeravanoj reviziji Berlinskog ugovora. Meutim, oko ova dva pitanja nije postignuta potpuna saglasnost, iako i h je Izvoljski iznio kao preduvjet za pristanak na aneksiju Bosne i Hercegovine. U daljem toku razgovora postignut je usmeni dogovor, ije su glavne take bile povlaenje austrougarskih garnizona iz Sandaka i odricanje Monarhije na sva prava u odnosu na o vu oblast, slaganje Austro-Ugarske sa promjenom statusa Moreuza i slaganje beke vlade sa objavom nezavisnosti Bugarske 124 Motivi koji su vodili Izvoljskog na sastanak s Aehrenthalom vidljivi su iz njegovih pisama upuenih zastupniku u Petrogradu, arikovu. Izvoljski je u pregovorima vidio ansu za kontrolu austrougarske politike na Balkanu i ujedno mogunost da u zamjenu za
123 E. Rathmann, Die Balkanfrage 1904. -1908. und das Werden der Tripel - Entente, Halle - Salle 1932., 147. 124 C. Ferenczi, Aussenpolitik und ffentlichkeit in Russland, 1906.-1912., Husum 1982., 176.

56

saglasnost za aneksiju postigne kompenzacije ne samo za Rusiju, ve i Srbiju i Crnu Goru. U svom stavu Izvoljski je bio podran i od ar ikova. Izvjetavajui cara o pregovorima u Buhlau -u, arikov je naglaavao da e nakon aneksije doi do poboljanja ruske pozicije na Balkanu: aneksija e dovesti do prevage slavenskog elementa u Monarhiji, ije jaanje e koristiti Rusiji. Ujedno, on je i sticao da aneksija Bosne i Hercegovine prua vee anse za obrazovanje saveza balkanskih drava, ukljuujui i Osmansko carstvo. 125 elei da ublai posljedice aneksije Bosne i Hercegovine, Aehrenthal je nastojao nagovoriti Bugarsku da proglasi nezavisnost. U koncepcijama austrougarske balkanske politike Bugarska je imala znaajnu ulogu. Jo poetkom juna 1908. godine ministar Aehrenthal je uputio instrukcije austrougarskom poslaniku u Sofiji grofu Thurnu, u kojima je isticao da je potrebno pojaati ve dugo prisutna nastojanja Balhausplatza da se sprijei stvaranje jedinstvenog junoslavenskog fronta, i da se pridobije Bugarska za Monarhiju u sluaju stvaranja novog poretka na Balkanu. 126 Na poziv cara Franza Josepha bugarski kneevski par je 23. i 24. septembra boravio u Budimpeti. Tom prilikom je postignut dogovor: Austro-Ugarska e anektirati Bosnu i Hercegovinu, a Bugarska proglasiti svoju nezavisnost. 127 Na sastanku u Buhlau-u nije bilo odreeno vrijeme za sprovoenje dogovora. Izvoljski je smatrao da e Aehrenthal iznijeti prijedlog o aneksiji Bosne i Hercegovine na zasjedanju Delegacije koje je zakazano za 6. oktobar. Do tada, on je nastojao da dobije saglasnost velikih sila za promjenu statusa Moreuza.

125 Ibidem, 178. 126 W. M. Calgren, o. c., 299. 127 K. B. Vinogradov, o. c., 78.

57

Dvadeset estog septembra Izvoljski se sastao u Be rchtesgadenu sa njemakim dravnim sekretarom fon Schnom. U razgovoru s njim, Izvoljski je istakao da je upuen u Aehrenthalov plan, ije su glavne take: aneksija Bosne i Hercegovine, odricanje na put prema Solunu, povlaenje garnizona iz Sandaka i spr emnost da se podre elje Rusije za promjenu statusa Moreuza. 128 Izvoljski je takoer istakao da uprkos elji Rusije da otvori Moreuze, trenutno nije pogodan trenutak da se odmah pokreu pitanja postavljena u Buhlau-u. Fon Schn je nagovijestio Izvoljskom d a se Njemaka nee protiviti kompenzacije. Dok se Izvoljski nalazio na diplomatskom putu po Evropi njegov zastupnik u Petrogradu arikov pregovarao je sa osmanskim statusa otvaranju Moreuza, ali e zahtijevati

ambasadorom, pokuavajui postii sporazum o promjeni

Moreuza. Rezultat ovih pregovora je bio nacrt projekta od 6. oktobra, u kojem je bilo predvieno da u sluaju aneksije, i time potrebne revizije Berlinskog ugovora budu postavljeni zahtjevi za kompenzacije Osmanskom carstvu, Rusiji i balkanskim dr avama. 129 Izvoljski jo nije svoju diplomatsku misiju priveo kraju, kad je uslijedilo proglaenje aneksije Bosne i Hercegovine i nezavisnosti Bugarske. On se osjeao prevarenim, mada je, obeanje Aehrenthala o saglasnosti za promjenu statusa Moreuza vrijedi lo mnogo vie od pretvaranja okupacije Bosne i Hercegovine na neodreeno vrijeme u aneksiju. Ispoljio je svoje ogorenje protiv Aehrenthala, to e u narednom periodu opteretiti ne samo odnose dvojice ministara, nego i odnose Austro-Ugarske i Rusije. 130

128 Gr. Pol. , 26, 1, br. 8.935. 129 C. Ferenczi, o. c., 177. 130 M. Nintchitch, o. c., I, 253.

58

59

2. Proglaenje aneksije Bosne i Hercegovine i objava nezavisnosti Bugarske

Pismima od 29. septembra 1908., koja je uputio vladama Velike Britanije, Francuske, Njemake, Rusije i Italije, a koja je trebalo predati 5. ili 6. oktobra, car Franz Joseph je oba vijestio vladare tih zemalja o svojoj odluci da proglasi aneksiju Bosne i Hercegovine. Istovremeno, ministar Aehrenthal je posebnim pismom obavijestio ruskog ministra Izvoljskog da e aneksija biti izvrena 7. oktobra, izraavajui nadu u njegovo prijateljsko dranje. 131 Austrougarski suveren je 5. oktobra potpisao dokumenta o aneksiji Bosne i Hercegovine. U tampi ona je bila objavljena 6. oktobra, a u slubenim Wiener Zeitung 7. oktobra. 132 Carevim runim pismom od 5. oktobra data su ministru Burianu ovlatenja za izradu bosanskohercegovakog ustava. 133 S proglaenjem aneksije bio je vezan i akt o povlaenju austrougarskih trupa iz Novopazarskog sandaka. Pored aneksije Bosne i Hercegovine, dolo je do jo jednog dogaaja koji je zaotrio i politike odnose n a Balkanu i izazvao panju Evrope. Po sporazumu, Bugarska i Istona Rumelija su 5. oktobra zbacile sultanov suverenitet i u Trnovu proglasile nezavisnu kraljevinu. 134 Gubitak Istone Rumelije znaio je za Osmansko carstvo dalji udarac. Poveana je opasnost n a njegovoj granici, a i mogunost da Bugarska pojaa svoj utjecaj u Makedoniji. Zbog toga je za Portu u prvom planu bila zatita od agresivnih tendencija Bugarske, dok bosansko pitanje nije u veoj mjeri pogaalo njene ivotne interese. 135

131 V. Sulek, o. c., 23-24. 132 V. Popovi, o. c., 198. 133 H. Kapidi, Pripremanje ustavnog perioda. . ., 126. 134 Gr. Pol., 26, 1, br. 8.969. 135 Ibidem, 26, 2, br. 9.209.

60

Stoga su sultan i Mladoturci protestovali protiv nezavisnosti Bugarske, apelujui na sile potpisnice Berlinskog ugovora da se uspostavi raniji poredak i da se ouvaju interesi Osmanskog carstva. Istovremeni akt Bugarske i Austro -Ugarske ukazivao je na njihovu povezanost. Jo krajem septembra 1908. godine potvren je zajedniki plan Austro-Ugarske i Bugarske: Bugarska treba proglasiti nezavisnost i tada e uslijediti aneksija. Nakon proglaenja nezavisnosti Bugarske, ministar Aehrenthal je obavijestio austrougarskog ambasa dora u Petrogradu grofa Bertholda, da zamoli rusku vladu da se zajedno sa Beom obrati velikim silama, te da zatrae priznavanje novog stanja u Bugarskoj. Kada je narednog dana uslijedila aneksija, i u Berlinu se izjasnili da e u potpunosti podrati Austro-Ugarsku, te da nee priznati nezavisnost Bugarske, u Beu su promijenili stav. 136 Njemaka je eljela iskoristiti bugarsko pitanje da bi zadobila vei utjecaj na Portu. Austro-Ugarska je i dalje slijedila pravac koji je zacrtao Njemaka. Molbe Bugarske za priznavanje nezavisnosti ministar Aehrenthal je stoga odluno odbacio Proglaenjem aneksije
137

Bosne

Hercegovine

objavom

nezavisnosti Bugarske na Balkanu su izbila dva poara, koja su prijetila da se pretvore u buktinju. Velike sile su imale pred sobom teak zadatak: da opasnu situaciju rijee na najbolji nain, a da pri tom ne izgube, ili ne umanje svoj utjecaj.

136 Z. Todorowa, ber die Politik sterreich -Ungarn gegenber Bulgarien (1878. 1912.), u: sterreich-Ungarn in der Weltpolititik. . ., 222. 137 Ibidem, 221.

61

GLAVA III

EVROPA I ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE

Kad je austrougarski ambasador Pallavicini 7. oktobra 1908. godine predao Porti notu o an eksiji Bosne i Hercegovine i izjavio da e se u naknadu povui garnizoni iz Novopazarskog sandaka, vlada u Carigradu se drala veoma mirno. Veliki vezir amil -paa je protestovao vie protiv proglaenja nezavisnosti Bugarske nego protiv aneksije Bosne i Hercegovine, tvrdei da to Bugari ne bi nikada uinili da nisu bili sigurni u austrougarsku pomo. 138 Smatrao je da bi se Carigrad i Be brzo dogovorili da je rije samo o Bosni; meutim, kako je pitanje aneksije povezano s deklaracijom o nezavisnosti Bugarsk e, njeno priznanje uinilo bi vrlo lo utisak na javno mnijenje. 139 Odgovarajui na austrougarsku notu u vezi aneksije Bosne i Hercegovine Porta je telegramom ministra spoljnih poslova Tefik -pae 8. oktobra 1908. godine protestovala zbog povrede lana 25. Berlinskog ugovora i Carigradske konvencije od 21. aprila 1879., ali vie zbog javnog miljenja, dok su se Porta i veliki vezir pomirili sa novim stanjem. 140 Izglede da e Osmansko carstvo prihvatiti aneksiju Bosne i Hercegovine kao svren in pokvarila je d eklaracija Francuske, Velike Britanije, Rusije i Italije, kojom se trailo da se ovo pitanje razmotri na konferenciji potpisnica Berlinskog ugovora. Prema Pallavichiniju, od tada je veliki vezir amil-paa vrsto stajao pri protestu protiv aneksije, a Mlad oturski

138 orovi Vladimir, Odnosi izmeu Srbije i Austro -Ugarske u XX veku, Beograd 1936., 178; Miki ore, Austro -Ugarska..., 99. 139 Angyal David, Die Geschichte der bosnischen Krisse, u: Ungarische Jahrb cher, XIII, 1933, 37. 140 ulek Vladimir., Diplomatska historija centralnih sila 1908 .-1915., II, Zagreb 1939., 25.

62

komitet je sve vie tolerirao protivaustrijske istupe radikalnih elemenata. Sve drutvene slojeve u Osmanskom carstvu je zahvatilo protivaustrijsko raspoloenje. Pod rukovodstvom Mladoturaka odravani su protestni zborovi, Mladoturci su nahukali tampu, organizirali bojkot austrijske robe i brodova ... 141 Mladoturci su polagali velike nade u odravanje konferencije. Njihov voa Ahmed Riza-bej je smatrao da Osmansko carstvo moe sudjelovati na konferenciji samo sa unaprijed utvrenim programom, i da n a njoj oekuje meunarodno rjeenje balkanskih pitanja. Takoer, Riza -bej je istakao da mladotursko rukovodstvo trai od Evrope da se ni na koji nain ne ometa razvoj nove Turske. 142 Program konferencije, utvren u Londonu (Londonski

program), naiao je na negodovanje u Carigradu. Ministar Tefik -paa je izjavio uredniku lista Tanin da Osmansko carstvo ne moe prihvatiti takav program konferencije, istiui da bi njene programske take za konferenciju bile proklamiranje Bugarske u kraljevinu, aneksija Bosn e i Hercegovine, obaveza uea u dravnim dugovima i druge ekonomske i politike obaveze prema Osmanskom carstvu i ouvanje njegovog integriteta. Ministar je takoer istakao da je potrebno da se odnosi sa Austro-Ugarskom i Bugarskom direktno reguliu. 143 Iako je Porta osuivala aneksiju, veliki vezir je vidio da su anektirane oblasti ve ranijom okupacijom za Osmansko carstvo bile izgubljene. Stoga je njegovo gledite bilo da se od Austro -Ugarske, kao uvjet za priznanje aneksije, zahtijevaju kompenzacije. amil-paa je oekivao da e taj zahtjev podrati i Njemaka. 144

141 Miki ore, Austro-Ugarska , 102. 142 Ibidem 143 Schwbischer Merkur Stuttgart., 16.X 1908, br. 483, 1. 144 Gerhardt Heinz, War in der Bosnischen Annexionskrise d ie deutsche demarsche vom 22. Mrz 1909. ein Ultimatum? Eine historisch -aussenpolitische Studie zur Geschichte der Diplomatie auf dem Balkan, Berlin 1965., 36.

63

Austro-Ugarska je smatrala nadoknadom to to e povui svoje garnizone iz Sandaka, a ministar Aehrenthal preko ambasadora Pallavichinija 21. oktobra 1908. sapio velikom veziru namjeru Bea d a jami integritet teritorija Osmanskog carstva. Meutim, nakon aneksije Bosne i Hercegovine i objave nezavisnosti Bugarske, takvo saopenje je zvualo ironino, pa je rezultat toga bio da se pojaalo ogorenje protiv Monarhije. 145 Aehrenthalov korak je nai ao na povoljan prijem u javnosti Monarhije. Beka tampa i Parlament su sa velikom radou pozdravljali razrjeenje nesigurnog, okupacionog statusa Bosne i Hercegovine i najavu aktivnije spoljne politike. Ministar Aehrenthal je dobio brojne pohvale da je konano trgnuo Monarhiju iz letargije. Od njega su oekivani novi impulsi- konsolidiranje drave i jaanje poloaja Monarhije u koncertu evropskih sila, kao i unutar Trojnog saveza. S velikim oduevljenjem gotovo cjelokupna beka tampa podrala je Aehrenthalovu politiku. 146 List Reichspost je u aneksiji Bosne i Hercegovine vidio veliko historijsko djelo, koje je Monarhiji davalo novo mjesto u svjetskoj historiji. Zeit je sa zadovoljstvom konstatirao da Austro-Ugarska ponovo stoji u sreditu svjetskih z bivanja, a Sonnund Montagscourier je izraavao uvjerenje da e Monarhija svojom odlunom politikom konano rijeiti balkansko pitanje. 147

145 Angyal D., Die Geschichte , 32. 146 O stavu beke tampe prema aneksijii: Frankel Arie, Die An nexion Bosniens und der Herzegowina im Lichte der Wiener Presse, diss., Wien 1949. 147 Gemeinhardt Alfred Heinz, Deutsche und sterreichische Presspolitik whrend der Bosnischen Krise 1908/1909, Husum 1980., 135. Dvije godine nakon aneksije, 9. X 1910., u lanku pod naslovom "Wien 8. oktober" list "Neue Freie Presse" rezimirao je utiske iz vladinog kruga izazvane aneksijom: "Fr her hatte die Monarchie Passivpolitik, ein mudes Abwhren stohrender Einflusse mit dem sinliche Bestreben in den Ruf des guten Kerl von Europas zu kommen. Jetzt hat die Monarchie eine Aktivpolitik... Seit der Annexion hat sich der Einfluss der sterreichisch-ungarischen Monarchie auf dem Balkan und im Orient wesentlich befestigt ... Die Annexion hat uns jedenfalls die

64

U pismima upuenim velikim silama, kao i u zvaninoj noti upuenoj Carigradu, beka vlada je istakla da je bosan ski problem interna stvar Bea i Carigrada koja se temelji na konvenciji iz 1879. Beki listovi su propagirali tu ideju, izraavajui elju za skori sporazum sa Carigradom. 148 U ugarskom dijelu Monarhije upuene su otre kritike ministru Aehrenthalu da je uvukao zemlju u opasnu avanturu i time ugrozio egzistenciju maarskog naroda. Aehrenthalov korak odobravan je samo uz uvjet brzog i mirnog priznanja aneksije. Budimpetanska industrijska i trgovaka komora su ve sredinom oktobra protestirale protiv aneks ije i njenih posljedica za privredu. Takoer su u poslanikoj kui pale otre rijei protiv politike Balhausplatza. 149 Istovremeno su se obnovile suprotnosti i razlike u miljenju izmeu Bea i Budimpete zbog pitanja u ije upravno podruje e doi, do tada pod zajednikom upravom, Bosna i Hercegovina. U otroj polemici izmeu Bea i Budimpete, Maari su se pozvali na ugarska historijska prava, dok su se zahtjevi Bea temeljili na austrijskim rtvama u novcu i krvi. Polemika u tampi ne samo da je opter etila austrijsko-ugarske odnose, nego je sprijeila Monarhiju da u kritinoj fazi krize nastupi odlunije. 150 Suprotnosti izmeu Austrije i Ugarske su se ispoljile i u metodi rjeenja srpskog pitanja. Ugarski politiari su odbacivali aneksiju Srbije, kao i uvlaenje junoslavenskog stanovnitva u Monarhiju, zalaui se za dualistiku dravnu strukturu, koja im je, za razliku od trijalistike,
Freiheit der Politik wiedergegeben, sie hat bewisen, das wir handlungsf hig sind ... und jetzt zeigt sich, wie sehr das sterreichische Gesamtbewusstsein und das Gef hl fr die Zussamengehrigkeit der Monarchie sich festigen ...", Kriek Jurij, Annexion de la Bosnie et Hercegovina, 181. 148 Gemeinhardt A. H., Deutsche und sterreichische , 137. 149 Nintchitch Momtchilo, La crise bosniaque (1908 -1909) puissances europeennes, I, Paris 1937., 292. 150 Pavievi Branko, Rusija i aneksiona kriza ... br. 327, str. 490-492..

65

osiguravala mnogo povoljniju poziciju. Iako su eljeli da se utjecaj Austro-Ugarske proiri na Srbiju, oni nisu elj eli da ona, ak i oslabljena i umanjena, bude uvuena u Monarhiju. Ipak nisu postojale suprotnosti Bea i Budimpete u glavnim pravcima spoljne politike, nego samo u metodama njene realizacije. 151 Aehrenthalov korak je naiao na kritiku austrijske

socijaldemokratije. U govoru koji je u parlamentu u ime opozicije odrao 17. oktobra 1908., dr Karl Renner je otro osudio aneksiju. 152 On je optuivao Aehrenthala jer je izveo aneksiju bez stvarnih razloga i potrebe, u vrijeme velikih diplomatskih zategnutosti: o n je to uinio na temelju prestia velike sile, a ne na temelju elja naroda .... Renner je optuivao Aehrenthala da je doveo Austriju u situaciju koja nosi u sebi opasnost rata, ugroavajui industriju i privredu. 153 Proglaenje aneksije izazvalo je u B osni i Hercegovini razliita raspoloenja. Prvi izvjetaji o reagiranjima na aneksiju govorili su da je velika masa kranskog seoskog stanovnitva bila politiki

nezainteresirana prihvatajui novi poredak s jedinom eljom da im donese bolji ivot. Do nekog jaeg pokreta nije ni moglo doi zbog mlakog dranja opozicionih politikih grupa. Na to su utjecale i mjere koje je
151 Galantai Josef, Die Aussenpolitik sterreich-Ungarns in die herrschenden Klassen Ungarns, u: sterreich-Ungarn in der Weltpolitik, Berlin (Ost), 1965., 259 -260. 152 Verosta Stephan, Theorie und Realit t von Bundnissen, Wien 1971., 336. .Mi smo ranije imali puni, stvarni suverenitet nad Bosnom na temelju europskog mandata, tj. osiguran potpisom od sedam sila, mi smo otklonili ovo puno pravo zaposjedanja i upravljanja zemljom pod zatitom i garancijom sedam velikih sila. Danas mi posjedujemo i upravljamo Bosnom na te melju bajoneta, i povremeno na temelju koritenja prava, a nikako na temelju bilo kojeg prava. Do sada je austrijska drava zajedno s Ugarskom imala mandat za zaposjedanje i upravu, to je sada promjenjeno u suvereno pravo krune, pri emu niko ne zna da li nae krune (Austrije, pr. Z..), ili ugarske krune ... ... Zbog ove pravne umotvorine, dakle, zbog samo jedne pravne titule umjesto sigurnog prava na temelju mandata velikih sila ..., zbog toga pravog idiotizma Aehrenthala, mi smo doli u sukob s c ijelom Europom. 153 Ibidem, 337-338.

66

poduzela vlada prije aneksije, zabranjujui tampanje mnogih listova, obustavljajui ili zabranjujui rad nekim udruenjima, rasputajui optinski odbor ... 154 Kod srpskog gradskog stanovnitva aneksija je izazvala teak utisak, ali je ono, prema preporuci politikih organizacija, uglavnom ostalo mirno.155 Hrvatsko stanovnitvo pozdravilo je vijest o aneksiji s velikim oduevljenjem. Meutim, to nije dugo trajalo. Ekstremni hrvatski nacionalni pravac koji je postavljao zahtjev za dravnopravnim prikljuenjem Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, i preko franjevakog reda forasirao tu politiku, nije imao uspjeha. 156 Na veinu muslimanskog stanovnitva aneksija je djelovala zaprepaavajue. Mladoturski pokret je kod njih stvorio uvjerenje o restituciji stare moi Osmanlija. Teko su bili pogoeni da Osmansko carstvo nije mogla izmjeniti svoj poloaj. Stoga su se, ve nakon aneksije, osjeali simptomi iseljenikog pokreta. 157 Vie junoslavenskih politiara u Monarhiji je u aneksiji Bosne i Hercegovine vidjelo put prema trijalizmu. Naroito su hrvatski politiari zagovarali plan Velike Hrvatske, koju bi inile Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Da lmacija i Istra. 158

154 Kriek Jurij, Annexion de la Bosnie... , 181. 155 Kapidi Hamdija, Pripremanje ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini (1908 1910), Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine X, Sarajevo 1959., 133. 156 Ibidem, 132. 157 Ibidem,131. 158 Kriek J., Annexion , 193. Hrvati su bili razoarani da Bosna i Hercegovina nije bila anektirana kao dio hrvatske drave i da kod aneksije o Hrvatima uope nije bilo govora. Ova injenica pripada spletu okolnosti, koje su veliki dio hrvatskih nacionalista vodile jugoslavenstvu. U Hrvatskoj su 1908. organiz ovane Legije koje su se u sluaju rata, trebale boriti protiv Srbije. lanovi Frankove stranke upisivali su se oduevljeno u ove legije, ali su ovi mladi ljudi 1912. u Prvom balkanskom ratu bili pristalice jugoslavenskog pravca. (Diskusija Mirjane Gross na referat Arnolda Suppana, u : Die Donaumonarchie und die s dslawische Frage, 133-134).

67

Aneksiju Bosne i Hercegovine je u Delegacijama, u ime slovenakih graanskih stranaka pozdravio Ivan uteri, zahtijevajui ujedinjenje svih junoslavenskih pokrajina u zasebno dravno tijelo. U Kranjskom zemaljskom saboru Janez Krek j e predlagao da zemaljski sabor pozdravi aneksiju u vrstoj nadi da je time nainjen prvi korak ka ujedinjenju svih junih Slavena nae Monarhije u dravnopravni samostalni organizam pod ezlom habzburke dinastije. 159 Pri tom se raunalo da je takav program mogue ostvariti reformom Monarhije u federaciju naroda na principu ravnopravnosti ili u okviru trijalizma. Stav Njemake prema aneksiji Bosne i Hhercegovine su obiljeile dvije injenice. Prvo, odgovorne linosti njemake spoljne politike bile su ranije upoznate sa Aehrenthalovim planovima o provoenju aneksije Bosne i Hercegovine. Drugo, njemaka vlada je od samog poetka zauzela jasan stav u korist Monarhije. O planiranoj akciji njemaki kancelar von Blow je obavijeten privatnim pismom ministra Aehrenthala od 26. septembra 1908. B low je, dakle, ranije saznao o dravnopravnim promjenama koje su predstojale u vezi Bosne i Hercegovine. 160 Jo prije aneksije, oznaio je von B low u privatnom pismu od 30. IX poslaniku Stemrichu politiku koju je namjeravao voditi u pitanju aneksije. Von Blow je smatrao da se upravo u Istonom pitanju Njemaka ne smije suprotstaviti austrijskoj politici, jer Monarhija na Balkanu ima blie i vanije interese nego Njemaka. Odbojno ili takoer samo oklijevajue i prigovaraju e dranje u pitanju aneksije Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska nam ne bi oprostila. 161
159 Gestrin Ferdo - Melik Vasilj, Istorija Slovenaca od kraja osamnaestog stoljea do 1918., Sarajevo 1979., 323. 160 Die Gr. Pol., Bd. 26, 1- br. 8.934. 161 Ibidem, br. 8.937. Stanovite Njemake o Istonom pitanju oznaio je von B low{ 25. XI 1908. slijedeim rijeima: Za nae dranje na Istoku i specijalno na Balkanu, gdje mi imamo samo privredne interese, u prvom redu ostaju mjerodavne e lje, potrebe i interesi nama prijateljske i s nama usko povezane Austro -Ugarske. (Gooss Roderich,

68

U istom smislu je bila i uputa od 6. oktobra njemakom ambasadoru u Beu von Tschirskom u kojoj je bilo naglaeno da se austrougarski korak na Balkanu u potpunosti odob rava i saveznici se obeava puna podrka. Savezni kancelar polae naroito vrijednost na to, kae se u uputi, da u odnosu na pitanje aneksije u Beu ne posumnjaju u nae povjerenje ... Mi ne tajimo da je Austro-Ugarska izvrila aneksiju na vlastitu inic ijativu, to je kod velikih i samostalnih Monarhija sasvim prirodno. 162 Ve narednih dana von Blow je dao daljnje instrukcije a buduu politiku prema saveznici Austro -Ugarskoj, i prema, aneksijom u njenom suverenom pravu povrijeenom Osmanskom carstvu. Stara Bismarckova tradicija je bila da ako doe do rata na Balkanu, nastojimo da se on lokalizira. Mi ostajemo prijatelji Turske i naroito mladoturske Turske. Ali, mi ne moemo biti vei Turci od samih Turaka ... Mi nismo dogaaje izazvali i mi nismo u prvom redu pozvani da njima upravljamo, istakao je von B low i dodao: Austrija je na vlastitu inicijativu izvrila aneksiju, ali mi je ne moemo ostaviti na cjedilu, jer bi to bilo u protivrjenosti s obavezama prema saveznici, a istovremeno i naim vlas titim interesima. 163 Prema Carigradu nije trebalo doi do promjene politike. Von Blow se zauzimao za kompenzacije, tj. novanu odtetu u njegovu korist.164 Takoer je i njemaki car Wilhelm II odobravao aneksiju, iako je s obzirom na dotadanju prijateljsk u politiku prema Osmanskom carstvu alio zbog aneksije i samo zbog strane gluposti Aehrenthalove bio doveden u dilemu. 165
Das sterreichisch-serbische Probleme bis zur Kreigserkl rung sterreich-Ungarns an Serbien, 28. Juli 1914., Die Vorgeschihte des Weltkrieges, X Bd., Berlin 1930., 83). 162 Gr. Pol., 26, 1, 8.988. 163 Ibidem, br. 9.011. 164 Ibidem, br. 9.013. 165 Primjedba Wilhelma II na pismo von B lowa od 7.X 1908., Gr. Pol, 26, 1, 8992. Wilhelm II je bio naroito iznenaen odlukom Austro -Ugarske o vraanju

Novopazarskog Sandaka Osmanskom carstvu, koji je on smatrao strateki izuzetno

69

Iako uvrjeen to nije ranije obavijeten od saveznice Wilchelm II je prihvatio aneksiju kao svrenu injenicu. Ve 12. oktobra on je izjavio kancelaru von B lowu da su njegove vrste elje na austrijskoj strani stajati i ostati, naglasivi: Takoer, i u sluaju tekoa i komplikacija, naa saveznica moe raunati na nas. 166 U razgovoru koji je vodio s austrijskim diplomatom Alexand rom von Hoyosom 16. oktobra, njemaki car je izrazio svoje zadovoljstvo injenicom da je Monarhija jednim udarcem postala vodea sila na Balkanu. 167 U Berlinu su u potpunosti podrali i austrougarske planove u vezi Srbije. Von Blow je 24. oktobra poslao upute ambasadoru u Beu von Tschirskom, naglaavajui: Mi nemamo nikakvih razloga da se suprotstavljamo ovim planovima Austro -Ugarske kao da nas zabrinjava ideja da bi kraljevina Srbija morala biti podijeljena izmeu Austro Ugarske i Bugarske, a jo man je bismo imali primjedbi na to da cijela srpska nacija bude objedinjena pod habsburkim skiptrom ukljuenjem sadanje Kraljevine u Podunavsku monarhiju. 168 Njemaki kancelar je i ministru Aehrenthalu uputio 30. X 1908. lino pismo u kome mu je u pogledu Srbije davao potpuno odrijeene ruke. Na kraju pisma von B low je zakljuivao: Posredstvom gospodina Sch na znam da u Vama stalno jaa nedoumica da li je trajno odrivo ovo sadanje, neizdrljivo stanje sa Srbijom. Ja u svemu imam povjerenja u Va sud, a u o vom posebnom sluaju bih jo i rekao da Vi srpske - i s njima povezane - odnose moete
vanim. (Vidi: Suppan Arnold, Zur Frage eines sterreichisch-ungarischen

Imperialismus in Sdosteuropa: Regierungspolitik und ffentliche Meinung um die Annexion Bosniens und der Herzegowina, u: Die Donaumonarchie und die sudslawische Frage von 1848-1918, Wien 1878., 131). Wilhem II e i kasnije, za vrijeme Balkanskih ratova vraanje Sandaka Osmanskom carstvu oznaiti velikom grekom (Uebersberger Hans, Osterreich zwischen Russland und Serbien, K ln-Graz 1958., 40.) 166 Gr. Pol, 26, 1, br. 9.033. 167 Fellner Fritz, Die Mission Hoyos, u: Velike sile i Srbija pred prvi svje tski rat, Beograd 1976., 390. 168 Mitrovi Andrej, Prodor na Balkan ..., 85.

70

prosuditi tanije nego ja iz ovolike udaljenosti. Zato u ja svaku odluku koju Vi konano donesete shvatiti kao da je nametnuta okolnostima. 169 Njemaka je bez ograde pod ravala Austro-Ugarsku. Von Blow je 8. decembra izvjestio austrougarsku vladu da u sluaju komplikacija moe vrsto raunati na pomo Njemake. Iz Berlina su u Be stizala ohrabrenja i rijei podrke da se istraje u politici koja je dovela Evropu na ivi cu rata. Von Blow je savjetovao Aehrenthala da to prije popravi odnose s Osmanskim carstvom, plaajui odtetu za anektirane provincije, da nastoji da privue i Bugarsku, Rumuniju i Grku, te da u saradnji s Bugarskom sprovede svoje namjere prema Srbiji. Von Blow je davao i odreene primjedbe: Od posebne je vanosti da Austrija za sebe vrsto i tijesno vee Bugarsku i to ne samo zbog svojih Slavena, ve da bi time oteavala i svaku akciju Rusije protiv sebe. Zato Austrija ne treba da bude bojaljiva s obeanjima kajieva srpske koe. Po njegovom miljenju , srpske teritorije je trebalo ponuditi i Rumuniji, kojoj bi se moglo staviti u izgled dobijanje dijela Srbije kao kompenzacija za eventualno teritorijalno uveanje Bugarske. 170 Krajem 1908. situacija se znatno zaotrila. Srbija i Crna Gora su odbijale da prihvate aneksiju kao gotovu injenicu. Pregovori izmeu Bea i Petrograda o programu na eventualnoj konferenciji nisu mnogo napredovali. Nakon ruske note od 19. decembra, koja je sadravala ideju o autonomiji Bosne i Hercegovine, pregovori su prekinuti i nastupio je period jo vee politike zategnutosti. 171 U Berlinu su ovako zaotrenu situaciju smatrali dobrodolom, jer je pruala priliku za odmjeravanje snaga s Antantom: smatralo se da je mogue post ii diplomatsku pobjedu da se ak i Antanta raspadne i na taj nain otvori put njemakoj
169 Ibidem, 86. Uporedi: Gr. Pol ., 26, 1, br. 9.079. 170 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.294. Vidi i: Stieve Fridrich, Die Trag die der Bundgenossen Deutschland und sterreich-Ungran 1908.-1914., Munchen 1930., 44. 171 Ibidem, , 48.

71

ekspanziji, ili, u gorem sluaju, da moe doi do oruane probe snaga u kojoj ni Njemaka imala povoljnije izglede. Tadanju situaciju je ovako ocijenio ruski ambasador u Berlinu, Nikolaj grof Osten -Zaken: Ratna stranka, zavedena neospornom spremnou suvozemne vojske i ostalih slojeva drutva, a povreena u svom osjeanju tradicionalne predanosti Vrhovnom voi (caru, pr. Z..), smatra da je rat jedino mogue sredstv o da se u oima narodnih masa obnovi poljuljani presti mmonarhistike moi. Raspoloenje vojnih krugova hrani se ubjeenjem da sadanja privremena nadmonost njene armije obeava Njemakoj najveu priliku za uspjeh. Ovakvo ubjeenje moe cara da namami da svojoj spoljnoj politici da militantan karakter. S druge strane, neki pobjedonosni rat bi mogao, i to najmanje za izvjesno vrijeme da ublai pritisak radikalnih tenji u narodu za promjenom u liberalnijem smislu kako posebnog pruskog toka, tako i cijelog njemakog dravnog ustava ... Ukoliko bi bilo sigurno da e Velika Britanija ostati neutralna, oko ega se Njemaka vlada trudi, ona e smjesta poeti rat. 172 Pojaana politika vezanost Njemake za Austro -Ugarsku imala je vane posljedice. Austro-Ugarska je nastojala da Njemaku iskoristi kao sredstvo svoje politike na Balkanu, a Njemaka da iskoristi Austro Ugarsku kao sredstvo svoje politike u Europi. Tako je austrougarska balkanska politika bila sastavni dio cjelokupne politike Reicha. Time je i

172 Fischer Fritz, Krieg der Illusionen. Die deutsche Politik von 1911 bis 1914, Dsseldorf 1969., 105-106. Njemaka ratna stranka je u ratu vidjela pogodno sredstvo da - nakon to su monarhistiki sistem i presti sile bili uzdrmani u tzv. aferi Daily telegrapha - putem nekog velikog spoljnopolitikog uspjeha jednim udarcem za due vrijeme potisne i liberalno -demokratski i socijaldemokratski pokret. (Fier Fritz, Savez elita. O kontinuitetu struktura moi u Njemakoj 1871.-1945., Beograd 1985., 76.). Stoga je razumljivo zato je Berlin nastojao da navede Be na najriskantniju politiku. U tim svojim nastojanjima von B low je nalazio podrku kod austrougarskog Generaltaba.

72

sloboda pokreta i odluivanja njemake vlade znatno suena. 173 Ta diplomatska otvorena punomo poetkom 1909. bila je jo proirena vojnom punomoi. Opasna igra odrijeenih ruku za Be, od Bismarcka uvijek suzbijana, postala je glavnim sadrajem njemake spoljne politike. 174 Aneksija Bosne i Hercegovine primljena je u Londonu s velikom ozbiljnou. 175 Na dopis Aehrenthala, upuen 28. IX 1908. na Charlsa Hardinga, zamjenika ministra spoljnih poslova, ministar Grey je reagirao izuzetno otro. On je obavijestio brita nskog ambasadora u Beu da protestira kod Aehrenthala i da ga podsjeti na Londonski protokol od 17.I 1871., po kojem ni jedna sila ne moe kriti njene ugovorne odredbe i mijenjati obaveze, izuzev kroz prijateljski sporazum i s pristankom potpisnica ugovora. Ministar Grey je istakao da njegova vlada ne moe prihvatiti otvoreno krenje Berlinskog ugovora, niti priznati bilo kakvu promjenu bez pristanka drugih sila ugovornica. Stoga je savjetovao britanskog ambasadora u Beu da energino ukae austrougarsko j vladi na potrebu da svoju odluku o aneksiji jo jednom razmotri. 176 U govoru
173 Born Karl Erich, Kriegsgefahr um Bosnien, u: B. Geberhardt, Handbuch der Deutschen Geschichte, Bd. III, Stuttgart 1960., 299. 174 Gerhardt Heinz, War in der Bosnischen Annexionskrise ,61. 175 Za dranje Velike Britanije u toku Aneksione krize vidi: Burisch Ingo, Englands Haltung in der Bosnischen Annex ionskrise, Halle/Salle 1935 .; Lubbing Heinrich, Englands Stellung zur bosnischen Krise, Emsdetten, 1933 .; Kabisch Ernst, England und die Annexionskrise 1908 .-1909., u: Berliner Montashefte, VIII, 1930 ., 915-932. 176 Die britische amtliche Dokumente ber dem Ursprung des Weltkrieges 1898 .1914..), V, 1, br. 302. U istom smislu se izjasnio i britanski kralj Edward VII u odgovoru na pism.o cara Franza Josepha o proglaenju aneksije: Moram Ti izraziti sve svoje aljenje to si donio takvu odluku naroito u trenutku kad su dogaaji u Bugarskoj pokolebali stanje u balkanskim dravama. Tako isto, ne mogu Ti zatajiti da ja mnogo polaem na naela osvetana u protokolu od 17. januara 1871. godine, po kojima Berlinski ugovor moe biti izmijenjen samo po pristanku sila ugovornica i naroito u sadanjem sluaju, po pristanku Turske, koja je najzainteres iranija sila (Stojanovi Nikola, Bosanska kriza 1908 .-1914., Sarajevo 1958., 55.).

73

od 7. X u parlamentu, ministar Grey je naglasio da Velika Britanija ne moe ni jednoj dravi dati za pravo da jedan meunarodni ugovor promijeni bez saglasnosti sila. Rezultat ta kvog akta Austro-Ugarske V. Britanija ne moe prihvatiti bez sporazuma s drugim silama, i u ovom sluaju, posebno Osmanskog carstva, koja je najvie pogoena. 177 Aneksiona kriza je britanskoj diplomatiji nametnula stav koji je trebalo da poslui zadovoljenju viestrukih interesa: trebalo je bez rata konsolidirati mladoturski reim i ojaati njegovu anglofilsku nastrojenost i uz sve to, ouvati vrstinu Antante. 178 Velika Britanija je je u Aneksionoj krizi vidjela veliku mogunost da ojaa svoj utjecaj u Osmans kom carstvu. Minisatar Grey je 9. X istakao da nitko ne bi imao nita protiv aneksije, da je izvedena u sporazumu sa Osmanskim carstvom koje je u ovom sluaju tretirano kao podreena zemlja. Stoga je on istakao da e se Velika Britanija zalagati da ona dobije odtetu. 179 Ipak, britanskoj vladi je bilo jasno da je jo okupacijom Bosna i Hercegovina bila za Carigrad izgubljena. To se vidi i iz izjave ministra Greya, koju je dao 7. X 1908. istiui da aneksijom nije dolo do velike materijalne i stvarne promjene , ali je Velika Britanija, kao i druge sile

potpisnice Berlinskog ugovora, povrijeena nainom na koji je to izvedeno. 180 Stoga e u narednom periodu britanski protesti protiv aneksije Bosne i Hercegovine biti vie utemeljeni na nainu na koji je ona izvrena nego na samom inu njenog izvoenja. U slinom smislu ministar Grey se izjasnio u razgovoru s njemakim poslanikom u Londonu, Meternichom, osuujui korak Austro -Ugarske, te istiui da

177 Schulthess H., Europaischer Geschichtcalendar 1908, 1909, M nchen, 1909, 325. 178 Aleksi-Pejkovi Ljiljana, Odnosi Srbije ..., 487. 179 Gr. Pol., 26, 1, br. 9020. O britanskoj politici prema Osmanskom carstvu vidi: Grey, lord Edward, Funfundzwanzig Jahre Politik 1892 -1916. Autorisierte bersetzung von Else Baronin Werkmann, M nchen 1926., 172-188. 180 Schulthess H., Europischer Gesichtcalender 1908 , M nchen, 1909., 325.

74

e nestati povjerenja u meunarodne ugovore, ako oni budu jednostr ano kreni.181 Stav Britanije prema Srbiji nije mogao izazvati umirenje u Beogradu. Srpski otpravnik poslova u Londonu Gruji alio se da

britanska tampa nije gotovo nikako uzimala u obzir srpske prigovore i zahtjeve. Kod nekih novina, izvjetavao je Gr uji 8. oktobra u Beograd, primjeuje se uenje zbog ega je Srbija osobno zainteresirana za pitanje aneksije. 182 Pri prijemu note kojom je srpska vlada protestirala protiv aneksije Ch. Harding je izrazio svoje simpatije za Srbiju ali i sumnju da e ona moi dobiti kompenzacije, savjetujui umjerenost i izbjegavanje svake avanture. 183 Sline poglede zastupao je i ministar Grey u razgovoru koji je vodio sa srpskim otpravnikom poslova Grujiem, istiui da Velika Britanija shvata srpsko stanovite, ali ona ne moe zauzeti stav dok ne uje miljenje drugih europskih vlada. 184 Budui da se u toku Aneksione krize vrstina Antante mogla manifestirati jedino u diplomatskoj podrci Rusiji, ta je podrka za Veliku Britaniju ujedno znaila podravanje kompenzacija za Srbiju u onoj mjeri, u kojoj je to i sama Rusija podravala. 185 Proglaenje aneksije Bosne i Hercegovine, kao i objava bugarske nezavisnosti, primljeni su u Parizu bez iznenaenja, jer je francuska diplomatija ve prije 5. X bila upoznata s namjerama Austr oUgarske i Bugarske. Tako je francuski poslanik u Beu Crosier izvjetavao u Pariz ve 14. i 26. septembra 1908. o planovima austrougarske vlade da anektira Bosnu i Hercegovinu. Takoer, iz Sofije

181 Gr. Pol, 26, 1, br. 9003. 182 Bogitschewitsch M., Die ausw rtige Politik Serbiens 1903 .-1914., Bd. I, Berlin 1928., br. 7. 183 Ibidem, br. 9. 184 Ibidem, br. 7. 185 Pejkovi-Aleksi Ljiljana, Odnosi Srbije , 487.

75

su stizale vijesti 29. septembra i 3. oktobra o namjeri Bu garske da proglasi nezavisnost. 186 Francuska je eljela mir. Ona je prije dvije godine izala iz krize koja je mogla dovesti do rata s Njemakom. U takvoj atmosferi, radi dovrenja francusko-njemakog sporazuma o Maroku, Francuska nije eljela da zbog aneksije Bosne i Hercegovine zaotrava odnose s Austro Ugarskom. 187 Zbog toga saopenje austrougarskog ambasadora u Parizu Kewenhilera 3. X 1908. o predstojeoj aneksiji, nije izazvalo nikakav protest francuske vlade. Dranje francuske vlade bilo je u znaku na stojanja da se u bosanskom pitanju iznae zajedniko rjeenje s Velikom Britanijom, ukoliko je to mogue, s Njemakom, da bi se ouvao mir u Europi. 188 Francuska vlada je prvenstveno imala u vidu svoje interese u Osmanskom carstvu i Maroku. Za vrijeme razg ovora s ambasadorom Kewenhilerom 15. oktobra ministar Pichon je istakao da e Francuska raditi na mirnom rjeenju krize, da bi se izbjeglo grupiranje velikih sila. 189 Od samog poetka krize, Francuska je zauzela ulogu posrednika, nastojei da se izbjegne novi sukob izmeu blokova velikih sila. Prijateljski odgovori i izjanjenje francuskih politiara, kao i opominjui savjeti upueni Srbiji i Crnoj Gori, prihvaeni su na Balhausplatzu s velikim zadovoljstvom. 190 Ministar Aehrenthal se nadao da e Francusk a u sadanjem kriznom periodu na Balkanu preuzeti priblino posredniku ulogu kakvu je imala Monarhija u marokanskoj stvari. 191 Francuska vlada je nastojala
186 Raabe Ingrid, Beitrge zr Geschichte der diplomatischen Beziehungen zwischen Frankreich und Osterreich-Ungran 1908.-1912., Wien 1972. 187 Aleksi-Pejkovi Lj., Odnosi Srbije , 421. 188 Schulthess H., Europischer Gesichtcalender 1908 , Munchen, 1909, 349. 189 Raabe I., Beitrge zr Geschichte , 164. 190 Gemeinhardt A. H., Deutsche und sterreichische , 268. 191 Raabe I., Beitrge zr Geschichte , 164-165. Francuska je ve od druge polovice oktobra nastojala uspostaviti kontakt izmeu Sofije i Carigrada u cilju rjeenja

76

da sarauje i s Njemakom na rjeenju krize. Ministar Pichon je razgovarao 8.X s njemakim otpravni kom poslova u Parizu Lenken Wakenizom o dogaajima na Balkanu,obavijetavajui Lenkena o razgovoru sa srpskim poslanikom u Parizu, Vesniem, koji mu je rekao da se srpski narod nee povui nazad, iako zna da bi bio lako poraen u borbi s Austro-Ugarskom. Stoga je on uputio opomenu u Beograd, a slino je uinio i u Sofiji i Ateni. Prema miljenju ministra Pichona, za rjeenje krize postoje samo dvije mogunosti: ili rat izmeu direktnih sudionika, sa svim posljedicama, ili europska konferencija s unaprije d odreenim programom. 192 Zamisao o konferenciji bila je predmet razgovora Pichona i Lenkena takoer i 15. oktobra. Ministar Pichon je istakao da su sva njegova nastojanja usmjerena na to da se sprijei grupiranje sila do koga dolazi zbog pitanja aneksije . Stoga je on polagao veliku vanost na to da Njemaka i Francuska zajedno rijee najvanija pitanja. 193 Ministar Pichon je 26. XI 1908. pred komorom obrazlagao dranje Francuske u pitanju aneksije BiH, istiui da francuska vlada radi na sazivu konferencije, koja bi regulirala sva sporna pitanja. Stoga je Francuska intervenirala u Beu, Carigradu, Sofiji i Beogradu, da bi se ouvao mir. Ministar Pichon je istakao da e se u obzir uzeti interesi Srbije i Crne Gore, i time otkloniti jedna od smetnji miru. 194

meusobnog spora. Na tom posredovanju radili su zajedno francuski i austrougarski poslanik u Sofiji. 192 Gr. Pol, 26, 1, br. 9.009. 193 Ibidem, br. 9.044. 194 Raed James Morgan, Das Problem der deutschen V ermittlung beim Ausgang der Bosnischen Krise, Berlin 1933., 58. Francuska je u toku aneksione krize pruila Srbiji i Crnoj Gori samo moralnu podrku, i to prvenstveno zbog obzira prema Antanti. Stav francuskog javnog miljenja prema zahtjevima Srbije i Crn e Gore izazvao je ogorenje srpske tampe. Tako su Radnike novine slikovito prikazale razliku izmeu Austro Ugarske i Francuske prema Balkanu: "Austro -Ugarska predstavlja samo razbojnika koji hoe da se doepa plena, ne pretrpevi ni jedan udarac; Francus ka predstavlja zelenaa

77

Talijanska vlada nije bila iznenaena aneksijom Bosne i Hercegovine, iako je ministar Titoni u svom govoru pred komorom 3. XII tvrdio suprotno. On je tada izjavio: da e doi do aneksije Bosne i Hercegovine znalo se ve dugo, ali se nije vjerovalo da e us lijediti tako brzo. Austrija je svoju odluku, koja je sve iznenadila, provela ranije nego je to oekivano. 195 Ministar Titoni je ranije bio upoznat s Aehrenthalovim namjerama da anektira Bosnu i Hercegovinu. Na sastanku s Titonijem u Salzburgu 4. septembra, Aehrenthal je precizirao pod kojim uvjetima treba doi do aneksije. Ve 26. septembra ministar Titoni je primio dopis Aehrenthala o objavi aneksije. 196 On je odmah obavijestio talijanskog poslanika u Beu da intervenira kod ministra Aehrenthala da se obusta vi akcija u vezi Bosne i Hercegovine. Meutim, on je taj prijedlog odluno odbacio. 197 Titoni je pokuao 1. oktobra 1908. preko talijanskog ambasadora u Berlinu da utjee na von B lowa da on upotrijebi svoj utjecaj u Beu i saopi austrougarskoj vladi da ne moe biti prihvaena nikakva promjena na Balkanu, bez prethodnog sporazuma s Njemakom, Italijom i Rusijom.198 Meutim, i ovaj korak ministra Titonija je propao, i Italija je morala prihvatiti aneksiju kao svren in. Proglaenje aneksije Bosne i Hercegov ine izazvalo je u talijanskom javnom mnijenju veliko uzbuenje. Cjelokupna tampa je osuivala aneksiju, vidjevi u njoj irenje Austro -Ugarske na

Balkanu.Talijanski politiari su osuivali nain na koji je Austro -Ugarska sprovodila svoju politiku na Balka nu. Tako je talijanski poslanik u Beu izjavio njemakom ambasadoru von Tchyrskom da je nain na koji je
sa velikim emerom zlata za pojasom, koji se boji svake guve i nereda, jer mu tada emer mogu lako otsei", Aleksi -Pejkovi Lj., Odnosi Srbije , 475. 195 Italien, der Dreiband und die Balkanfrage. Eine Auswahl von Reden Exzellenz Tomaso Tittoni (1903.-1909.), Berlin 1922. 196 Gr. Pol., 26, 1, br. 8.946. 197 Ibidem, br. 8.941. 198 Ibidem, br. 8.943.

78

Aehrenthal sproveo svoju odluku o aneksiji izazvao kod njega lino, a i u Rimu, veliko nezadovoljstvo. 199 Ministar Titoni je takoer otro osuivao polit iku beke vlade. U razgovoru s njemakim ambasadorom u Rimu, grofom Montom, Titoni je izjavio da je ve u ranijim balkanskim stvarima od strane Austro -Ugarske na muna iznenaenja i parlamentarne lai bio prisiljen, ali je aneksija Bosne i Hercegovine tako na njega djelovala da je on imao namjeru da napusti svoj poloaj u vladi. 200 Ministru Titoniju je bilo teko umiriti talijansku javnost, koja je protestirala protiv Aehrenthalove politike na Balkanu. Zbog toga e on u narednim mjesecima pokuati dobiti us tupke od Aehrenthala u drugim nerijeenim pitanjima u austrijsko -talijanskim odnosima i time umiriti javnost. Aneksija je opteretila odnose Austro -Ugarske i Italije, kao i odnose unutar Trojnog saveza. U Rimu, svaka akcija Austro -Ugarske na Balkanu je primana s nepovjerenjem, i traio se put i nain da se sprijei irenje Monarhije prema jugoistoku. 201 Stoga je aneksija pojaala Titonijevu elju da se postigne sporazum s Rusijom ili Austro -Ugarskom o balkanskim pitanjima i na taj nain se sprijee jednostarne promjene na Balkanu. Cijela politika Titonija e u narednoj godini biti usmjerena na

199 Ibidem, br. 8.945. 200 Ibidem, br. 8.964. 201 Krajem oktobra 1908. francuski vojni atae u Rimu izvjetavao je u Pariz "da je ekspanzija Austro-Ugarske na Balkanu nanijela ranu talijans kom nacionalnom osjeanju", Vinogradov K. B., Bosnijskij krisis 1908 .-1909. gg., Prolog pervoj mirovoj vojni, Leningrad 1964., 95. U novembru 1908. znatno su se zaotrili odnosi Italije i Austro-Ugarske, nakon progona talijanskih studenata u Beu, i masovn ih

protivaustrijskih demonstracija u Italiji. Ti dogaaji su u veoj mjeri zaokupili panju, nego "bosansko pitanje". Bivi predsjednik vlade A. Fortis je u decembru 1908. istakao u razgovoru s jednim austrijskim novinarom: "Stvorite samo jednom red u univerzitetskom pitanju - poslije inite od Bosne to elite", Graf Heinrich von L tzow, Im diplomatische Dienst der k. u k. Monarchie, 328.

79

osiguranje Balkana. 202 Italija je pokuala da mimo Austro -Ugarske postigne direktan sporazum s Rusijom u pogledu Balkana. Titoni je u komori 4. decembra 1908. otro osuiva o austrougarsku politiku, istiui da je pribliavanje Rusije i Italije ve gotova stvar, to nee ostati bez vanih posljedica u budunosti. 203 Italija ipak ostaje vjerna Trojnom savezu. U svom govoru 4. decembra Titoni je naglasio da do sada postignut e saveze i prijateljsku politiku Italija mora dalje slijediti, jer to jedino odgovara njenim interesima. 204 Istovremeno je izrazio svoje simpatije za Srbiju i Crnu Goru, naglaavajui da Italija moe u njihovu korist samo da pokrene diplomatsku akciju i da im obea diplomatsku podrku. 205 Rusko javno mnijenje se u neobino otroj formi izjasnilo protiv aneksije Bosne i Hercegovine. Postupak Austro -Ugarske je oznaen kao udarac slavenstvu i povreda ruskog prestia na Balkanu. U vijeanjima, proglasima i u tam pi, ukazivalo se na historijske zadatke koje ruski narod treba ispuniti prema svojoj ugroenoj brai. Napadima na Austro-Ugarsku pridruili su se prijekori upueni Njemakoj. 206 Austrougarski ambasador u Petrogradu, grof Berchtold, je naglaavao u svom izvjetaju Beu, da se gotovo cjelokupna ruska tampa
202 Fellner Fritz, Der Dreibund. Europ ische Diplomatie vor dem Ersten Weltkrieg, Mnchen 1960., 70. 203 Tittoni - Reden, 278. 204 Ibidem, 292. 205 Ibidem, 276-277. 206 Gemeinhardt A. H., Deutsche und osterreichische , 285. Krajem septembra 1908. prilike na Balkanu zaokupile su panju ruske javnosti. Na najavu aneksije, list kadetske stranke "Re" se pitao kako e se Osmansko carstvo, balkanske zemlje i velike sile drati prema jednostranom krenju Berlinskog ugovora i konstatirao: "Njemaka e sigurno podrati svoju saveznicu, dranje Francuske i Velike Britanije je nejasno, i stoga e se Rusija morati jo jae suprotstaviti aust rijskim planovima. Rusija ne moe zbog svojih stvarnih interesa, zbog prestia na Balkanu i svog meunarodnog poloaja biti samo "posmatra promjene Berlinskog ugovora u korist Austro -Ugarske", Ferenczi Casper, Aussenpolitik und ffentlichkeit in Russland 1906.-1912., Husum 1982., 180.

80

ali da je austrijskom akcijom sveti osjeaj slavenstva duboko povrijeen. 207 List Novoe vremja je u austrougarskom koraku vidio napad na najsvetije u ruskoj politici - slavensku ideju. Svaki udarac protiv te ideje je u ruskim drutvima smatran nepodnoljivim. Beka vlada je manje optuivana zbog krenja Berlinskog ugovora; vie zbog toga to su slavenske elje i prava povrijeeni. 208 Voa kadeta Miljukov je otro napao Austro -Ugarsku politiku na Balkanu, istiui da je aneksija izvedena protiv elja naroda Bosne i Hercegovine, kojeg ona nije uspjela asimilirati za trideset godina. Stoga je Miljukov oznaio aneksiju danajskim poklonom za budui razvoj Monarhije. 209 Miljukov je isticao da aneksija B osne i Hercegovine, kao i objava nezavisnosti Bugarske, predstavljaju povredu Berlinskog ugovora, pravei pri tom razliku: korak Bugarske je ocijenjen kao logian ishod evolucije kneevine i ostvarenje elja njenog stanovnitva, dok je aneksija Bosne i Hercegovine bila u suprotnosti sa eljama stanovnitva ovih pokrajina. 210 Smatrao je da su nade Srbije da dobije Bosnu i Hercegovinu nerealne; po njegovom miljenju, krajnje to bi Srbija mogla dobiti su kompenzacije. Stoga se on zalagao za konferenciju koj a bi automatski vodila priznanju aneksije, uz davanje kompenzacija Srbiji i Crnoj Gori. Miljukov je smatrao da bi Rusija, zbog priznanja aneksije trebala zahtijevati autonomni status Bosne i Hercegovine u okviru Monarhije, kao i vezu izmeu Srbije i Crne G ore podjelom dijela june Hercegovine. Mogunost podjele Sandaka izmeu Srbije i Crne Gore Miljukov je

207 Gemeinhardt A. H., Deutsche und sterreichische , 286. 208 Ferenczi C., Aussenpolitik , 188. 209 Ibidem, 181. 210 Ibidem, 182.

81

odbacio, jer bi to opteretilo odnose sa Osmanskim carstvom. 211 Sutinu ovog programa - priznanje aneksije na meunarodnoj konferenciji za kompenzacije Srbiji i Crnoj Gori - kadeti su dosljedno zastupali sve do zavretka krize. 212 Rusku politiku na Balkanu podrale su gotovo sve politike stranke, od umjerene desnice do kadeta. Meu njima je, ipak, postojala razlika u stavu prema odravanju konferencije sila potpisnica Berlinskog ugovora. U ocjenama desnice isticalo se da Austro -Ugarska treba konferenciju za legaliziranje germanizacije Bosne i Hercegovine, Francuska za osiguranje svog kapitala u Maloj Aziji, a Velika Britanija da bi u oima islamskih podanika odigrala ulogu zatitnika. Uee Rusije na takvoj konferenciji je ocijenjeno donkihoterijom. 213 Stav ruske vlade prema aneksiji Bosne i Hercegovine bio je uzrokovan unutranjo-politikim prilikama u zemlji, kao i vojnom nespremnou Rusije. Stoga je la jt-motiv u dranju Rusije u aneksionoj krizi bio strah od rata. Rusija je bila vojno nespremna. Predsjednik vlade Stolipin govorio je srpskom poslaniku u Petrogradu: Rusija je nespremna za rat zbog nedavnih spoljnih i unutranjih nedaa, japanskog rata i revolucije. 214 Vojnu i politiku nemo Rusije konstatirao je takoer, u martu 1909. za ruskog ratnog ministra imenovani dotadanji naelnik Generaltaba, general Suhomlinov. On je bio miljenja da je Rusija zbog posljedica rusko-japanskog rata bila paraliz irana. Po njemu, kriza na Balkanu je rusku politiku bespomonost usljed vojne slabosti u tako jasnom svijetlu oznaila, da su svakom patrioti zasuzile oi. 215 Stoga je ruska vlada od
211 Liszkowski Uwe, Zwischen Liberalismus und Imperialismus. Die zaristische Aussenpolitik vor dem Ersten Weltkrieg im Urteil Miljukovs und der Kadettenpartei 1905.-1914., Stuttgart 1974., 119; Ferenczi C., Aussenpolitik , 189. 212 Liszkowski U., Zwischen Liberalismus und Imperialismus , 120. 213 Ferenczi C., Aussenpolitik , 189. 214 Popovi Dimitrije, Borba za narodno ujedinjenje1908 .-1918., Beograd 1927.,29. 215 Suchomlinov W. A., Erinnerungen, Berlin 1924., 223.

82

samog poetka krize nastojala izbjei oruani sukob. Ve 5. oktobra 1908. ministar Izvoljski je izjavio srpskom poslaniku u Parizu, M. Vesniu: Vi, Srbi, ne moete jo raditi na tome da oruanom snagom istisnete Austro-Ugarsku iz Bosne i Hercegovine. Mi, Rusi, ne moemo ponovo zbog ovih provincija voditi rat s Austro -Ugarskom. Razumljivo, ja nisam priznao da mi sada nismo sposobni da vodimo rat, a ipak, to je glavni razlog zato ga ne elimo. 216 Ministar Izvoljski je morao voditi politiku koja e biti usmjerena na to da umiri srpsko javno mnijenje. Tako je ve 9. oktobra 1908. njemaki otpravnik poslova iz Petrograda javljao u Berlin, da je ruska vlada savjetovala Srbiji da se uzdri od svakog nepromiljenog koraka. 217 Takoer je i 29. oktobra ministar Izvoljski u Petrogradu prenio Nikoli Paiu poruku da Srbija mora ostati m irna, i ne smije nita uiniti to bi izazvalo Austro -Ugarsku, i time joj dalo povod da uniti Srbiju. Rusija jo nije gotova s pripremama i ne moe voditi rat. 218 Ministar Izvoljski je istakao da e ruska vlada podrati zahtjev za teritorijalnim kompenzaci jama u korist Srbije i Crne Gore. 219
216 Boghitschewisch M., Die ausw rtige Politik , I, br. 6. 217 Gr. Pol., br. 9.094. 218 Boghitschewisch M., Die ausw rtige Politik , I, br. 24. 219 Ruska vlada pruila je Srbiji moralnu podrku, upozorivi je na razboritost i nunost odranja mira. Raspoloenje ruskog javnog mnijenja dolo je do izraza i u telegramu predsjednika Dume Homjakova upuenom predsjedniku srpske skuptine u kome je istaknuto da samo mirno rjeenje meunarodnih pitanja moe osigurati slavenstvu najbolju budunost. Petrogradski listovi raunali su sa sljedeim razvojem prilika: direktan konflikt s Austrijom je izbjegnut, aneksija nee biti priznata i ruski presti na Balkanu ostaje nedirnut. Time bi u Rusiji bili svi zadovoljni iz dva razloga: prvo, zbog pobjede javnog mnijenja i drugo, zbog otvorene mogunosti da kroz izvjesno vrijeme Rusija postane vojna sila koja e se ponovo jae zauzeti u korist slavens tva. Sukob s Monarhijom bio je mnogo ranije predvien. U zimu 1869/1870. ruski publicist Nikolaj Jakovljevi Danilevski je u seriji lanaka pod naslovom "Rusija i Balkan" u asopsu "Zarja" najavio "propast dekadentne Evrope ije vostvo e preuzeti moraln o monija Rusija." Danilevski je smatrao Balkan za prostor historijski zadat velikim silama. Tu su

83

Meu ruskim politikim strankama bila je rairena ideja o obrazovanju balkanskog saveza izmeu Srbije, Crne Gore, Bugarske i Osmanskog carstva, koji e sprijeiti daljnju politiku i ekonomsku ekspanziju Centralnih sila. Na sjednici Dume, 25. decembra 1908., ministar Izvoljski je predloio ve vie puta modificirani program ruske vlade za rjeenje bosanskohercegovakog pitanja. Izvoljski je naglasio da najnovije politike promjene na Balkanu nameu potrebu revizije Berlin skog ugovora, kompenzacije Srbiji i Crnoj Gori, te obrazovanje balkanskog saveza izmeu Srbije, Crne Gore, Osmanskog carstva i Bugarske, koji e voditi rauna o nacionalnoj i privrednoj samostalnosti ovih drava. 220

Osmanlije sauvale june Slavene od germanizacije i katolicizma, a Monarhija je Zapad ponovo spasila od Osmanskog carstva i islama. Ovi historijski zadaci su bili ispunjeni, i time su obje sile izgubile smisao daljeg postojanja. Danilevski je ve tada oznaio geografsku kartu koja se 1919. ostvarila: eko -moravsko-slovaka drava, kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, bugarska, rumunjska i maarska drava. Nje gov rukopis je u Rusiji bio koncept za praktinu politiku i smatran je "politikom Biblijom sa deset zapovjedi carske spoljne politike" (Helmut Andics, Der Untergang der Donaumonarchie, Wien - Mnchen - Zrich 1976., 74.). 220 Ferenczi C., Aussenpolitik , 1 89. Voa kadetske stranke Miljukov se zalagao za obrazovanje balkanskog saveza jo na partijskoj konferenciji 21. oktobra 1908. Meutim, poetkom 1909. smatrao je ideju balkanskog saveza nerealnom. Na jednoj strani makedonski i albanski problem nisu bili rijeeni, a s druge strane postojale su anse da Bugarska uz pomo Austro -Ugarske ostvari velikobugarsku ideju (Liszkowski U., Zwischen Liberalismus und Imperialismus, 129). Nakon istupa ministra Izvoljskog u Dumi, poetkom 1909. u ruskoj tampi se mnogo polemiziralo o balkanskom savezu. Spoljnopolitiki komentator lista Ruskaja Mysl, moskovski profesor S. A. Kotljarevskij, i pristalica liberalnog neoslavizma A. Stahovi davali su balkanskom savezu jako antiaustrijsko obiljeje. Nunost stvaranja balkans kog saveza zasnivali su oni na tome da su balkanske zemlje same slabe da bi sauvale ekonomsku i politiku nezavisnost pred njemakim prodorom na istok. Zato, balkanske zemlje moraju raunati na Rusiju i njene saveznice. Balkanski savez je za njih u prvo j liniji instrument za provoenje ruske politike.(I bidem, 127-128.). Za razliku od njih, L. F. Panteleev je polazio od interesa balkanskih zemalja. Za njega, balkanski savez nije predstavljao sanitarni kordon protiv njemakog Drang nach Osten, ve je u njemu

84

Vijest o aneksiji Bosne i Hercegovine ob javljena je u Beogradu 2. X. 1908. U vanrednom broju list Politika je u lanku Bugarska kraljevina - aneksija Bosne obavijestio beogradsku javnost o predstojeem koraku austrougarske vlade. Istog dana, odran je u Beogradu prvi protestni miting, koji je ujedno znaio uvod u itavu seriju mitinga i demonstracija, koji su se odrali narednih dana. 221 Vodei politiari svih stranaka, kao i

vidio emancipaciju ovih drava od ruskog tutorstva, smatrajui da balkanske drave treba pustiti da vode nezavisnu politiku. (Ibidem, 129). 221 Milievi Jovan, Javnost Beograda prema aneksiji Bosne i Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svj etski rat, Beograd 1967., 553 -554. Njemaki otpravnik poslova u Beogradu izvjetavao je von Blowa 6. oktobra 1908.: Die bulgarische Selbstandigkeitserklrung hat hier in Belgrad sowie in ganz Serbien grosse Aufregung hervorgerufen. Weniger aus Animosit t gegen Bulgarien, als vielmehr aus Bef rchtung vor den Konsequenzen die dieser Schritt f r das Schicksal von Bosnien und Herzegowina mit sich bringen k nnte. Das wort Annexion wirkt wie ein rotes Tuch auf die Serben, die es mit ihrer Ehre Unvereinbar erk lren, dass diese Teritorien mit rein serbischer Bevlkerung von einer fremden Macht annektiert werden k nnten. Es wird behauptet, dass die Erregung sich wieder legen w rde, wenn bei einer Umgestaltung des Verhltnisses der Provinzen zu sterreich-Ungarn nur das Wort Annexion vermieden wurde . Einstweillen gehen die Wogen der Erregung noch hoch, und das Volk wird durch Extrablttern sowie durch Volksversammlungen in seiner Ansicht Best rkt, die bosnische Frage als eine Nationalfrage anzusehen, und dazu angefeuert, im Falle einer sterreichischen Annexion der Provinzen wie ein Mann sich zu erheben und sterreich den Krieg zu erklaren(Gr. Pol, 26, 1, 9090). Istovremeno sekretar austrougarske delegacije u Beogradu izvjetavao je u Be: Volksbewegung rechnet, dass durch Krieg spteres Eingreifen der Mchte zu Gunsten Serbiens ermglicht wird und Situation f r Serbien durch Geschlagen werden nicht ung nstiger werden kann, als durch Zulassung von Annexion. Ob Volksbewegung niedergehalten werden kann, ob es Regierung will, lsst sicht derzeit noch nicht beurteilen Minister des Aussern nach bereinstimmenden Schilderungen ist vollig niedergebrochen und nicht mehr Herr seiner Nerven, (UAP, I, br. 147.). O odjeku aneksije Bosne i Hercegovine u Beogradu, kao i o stavu srpske vlade prema aneksiji vidi: Ducce Alessandro, La crisi Bosniaca del 1908, Milano 1977., 328-335. Kao odjek beogradskih manifestacija dolo je u gotovo svim gradovima Srbije do slinih masovnih istupa. U Smederevu, na mitingu je uzelo uea gotovo

85

tampa zahtijevali su od ministra Milovanovia energino zauzimanje za srpsko stanovnitvo u Bosni i Hercegovini. Tri os novne misli su dominirale u srpskoj javnosti: aneksija je uperena protiv Srbije, ije se zaokruenje stee i priprema sputanje na Kosovo; aneksija e ubrzoati proces denacionalizacije u Bosni i Hercegovini, i zauvijek ih otrgnuti od Srbije; ona e izazvati ustanak u Bosni i Hercegovini to e prisiliti Srbiju na intervenciju. 222 U razgovoru s njemakim ambasadorom u Carigradu srpski poslanik J. Nenadovi je istakao: Aneksija Bosne i Hercegovine je smrt za Srbiju. Ona je pretaa aneksije Srbije od strane Au stro-Ugarske ili Bugarske, s kojom je beka vlada saraivala da bi nas unitila. Ali, mi smo ve mobilizirali, i prolit emo i posljednju kap krvi, da bi spasili nau zemlju, ili emo asno podlei ... Mi smo mali i slabi, ali smo revolucionarni. 223 Utjecajni srpski politiar Boidar Markovi je smatrao da aneksijom Bosne i Hercegovine Austro -Ugarska nije utolila svoju glad, i u izgledu je da e prodirati dalje prema jugoistoku. Ako je Srbija sa tri strane opkoljena od Austro-Ugarske, smatrao je Markovi, tada je njeno ukljuenje u Monarhiju samo pitanje vremena. 224 Austrougarski korak doivljen je u Srbiji vie kao udarac protiv nje same, nego protiv Osmanskog carstva. Smatralo se da austrougarske elje za osvajanjem imaju za cilj da Srbiji odsijeku ivo tni prostor, aneksija je viena kao daljnji korak za prodor Austrije na Balkan, i ekonomsko i politiko potinjavanje Srbije. 225 Takve pomisli pojaale su aktivnosti u Srbiji. Za svaki sluaj, vlada je pozvala u vojsku prvi poziv, a skuptina je odobrila ratnom ministru 16.000.000 dinara za vojne

5.000 ljudi. U apcu narod je htio da ubije tamonjeg austrougarskog vicekonzula (Milievi J., Javnost Beograda , 556.). 222 orevi Dimitrije, Carinski rat ..., 530. 223 Gr. Pol., 26, 1, br. 9.095, Izvjetaj njemakog ambasadora Marschalla, 9. X 1908. 224 Markowitsch B., Die serbische Auffasung der bosnische Frage, Berlin 1908., 13. 225 Boghitschewisch M., Die auswartige Politik , I, br. 6.

86

pripreme. 226 I na diplomatskom planu Srbija je ispoljila veliku aktivnost. Ve 7. X vlada je uputila silama potpisnicama Berlinskog ugovora notu, protestirajui najenerginije zbog aneksije Bosne i Hercegovine, trae i povratak u preanje stanje ili odgovarajuu naknadu za Srbiju i Crnu Goru, koja bi obezbjeivala nezavisan dravni ivot Srbije i opstanak srpskog naroda bar u onakvoj mjeri kako mu je to zajamio Berlinski ugovor. 227 U Beu su odbili da prime notu srps ke vlade. Po nalogu ministra Aehrenthala prvi naelnik Ministarstva spoljnih poslova je izjavio srpskom poslaniku Simiu da nee primiti notu jer Srbija nema nikakve pravne osnove za takav protest. 228 Na to, srpski poslanik je samo proitao notu. Takoer je srpski otpravnik poslova u Berlinu predao 8. oktobra notu njemakom dravnom sekretaru von Sch nu, koji je izjavio da prema njegovim pogledima austrougarski korak ne predstavlja materijalnu povredu Berlinskog ugovora, pa on stoga moe samo savjetovati na mirno i korektno dranje, i osobno odvratiti od svakog zveckanja sabljom nasuprot Austro-Ugarske. 229 Srpski politiari odlaze u inozemstvo da tamo potrae podrku za svoje zahtjeve i da se obavijeste o raspoloenju velikih sila. Ministar Milovanovi putuje u Berlin, London, Pariz i Rim; Nikola Pai i prestolonasljednik ore u Petrograd, a Stojan Novakovi u Carigrad. U Berlinu, ministar Milovanovi je posjetio dravnog sekretara von Schna i izloio mu elje Srbije za dobivanjem jednog pojasa Bosne i
226 Nintschitch M., La crise bosniaque , 3 80-381. 227 Gr. Pol., 26, 1, 9.091. 228 UAP, I, br. 180. 229 Gr. Pol., 26, 1, 9.091. Prvih dana nakon proglaenja aneksije raspolo enje u Srbiji prema Njemakoj je bilo jo prijateljsko, pred njemakim konzulatom uli su se pozdravi upueni Njemakoj; u srpskoj javnosti se vjerovalo da se ona ne}e solidarirati s Austro-Ugarskom zbog aneksije. (Vidi: Lonarevi Duan, Jugoslaviens Entstehung, Wien 1929., 247.).

87

Hercegovine, ime bi se obarazovala veza izmeu Crne Gore i Srbije i time bio otvoren put na Jadransko more, istiui da bi time bili stvoreni temelji za prijateljske odnose s Austro -Ugarskom. Meutim, von Sch n je rekao ministru Milovanoviu da on u ovom pitanju ne moe prihvatiti posredniku ulogu. 230 Ministar Milovanovi se u Berlinu susreo i sa ruskim ministrom Izvoljskim. Poslije dugog ubjeivanja, uspio je da od njega dobije obeanje da e Rusija podrati zahtjev Srbije za teritorijalnim kompenzacijama, sve dok joj Velika Britanija i Francuska budu u tome pruale podrku. 231 Milovanovi je iz Berlina otputovao u London. U razgovoru, koji je voen britanski ministar Edward Grey je izrazio svoje simpatije za zahtjeve Srbije, obeavajui podrku Britanije samo dotle dok ona ne napusti miran put. Takoer su E. Grej i Ch. Harding obeali ministru Milovanoviu da e podrati zahtjeve Srbije za teritorijalnim kompenzacijama tako dugo dok ih se bude drala i Rusija. 232 U Parizu, ministar Milovanovi je mogao kon statirati da e Francuska odigrati ulogu posrednika, u korist Austro -Ugarske. Takvo dranje Francuska je imala s jedne strane zbog njene kolonijalne politike, s druge strane obzirom na njeno prijateljsko dranje prema Austro Ugarskom, ime bi se najvaniji neprijatelj Francuske - Njemaka, oslabila. Osim toga, Francuska je vidjela unaprijed da u sluaju rata ona mora biti iskljuena i zato je u cijeloj stvari trebala Rusiji ostaviti slobodne ruke. 233 U Rimu, ministar Milovanovi je dobio uvjerenje da je Ital ija s Austro-Ugarskom i Njemakom samo u formalnom savezu, i da nee biti teko angairati javno mnijenje i pridobiti zvanine krugove da podre Srbiju. Milovanovi je mogao konstatirati da u talijanskom narodu postoji
230 Gr. Pol., 26, 1, br. 9.100. 231 Ibidem, br. 9.101, 9.102. 232 Boghitschewitsch M., M., Die ausw rtige Politik , br. 26. 233 Lonarevi D., Jugoslaviens Entstehung , 254.

88

tradicionalna netrpeljivost prema Aus triji i da je u pitanju balkanske politike Italija slona s Rusijom. 234 U specijalnoj misiji u Petrogradu su boravili Nikola Pai i

prijetstolonasljednik princ ore. U razgovoru s Paiem voenim 29. X 1908. Izvoljski je istakao da Rusija nije ispustila i z vida odredbe o teritorijalnim kompenzacijama u korist Srbije, ali se ona mora prvo zadovoljiti s ostvarljivim dijelovima (pitanje eljeznice, dunavske konvencije, ukidanje lana 29. Berlinskog ugovora), a ostalo prepustiti budunosti. On je savjetovao Pa iu da se izbjegnu provokacije Austro Ugarske, jer ono to se dogaalo 1875. i 1876. ne moe se danas ponoviti. Pai je istakao da se srpski narod u Srbiji i Crnoj Gori nikada nije mogao suzdrati da ne pomogne brai. 235 Ruski car je 30. X savjetovao i srpskom prijestolonasljedniku mir i uzdranost, i obeao da e Rusija uiniti sve to je mogue za srpski narod, ali da rat trenutno ne moe voditi. Takoer je car ponovio svoj stav i Paiu, 11. XI 1908., istiui da direktiva za Srbiju mora glasiti vojn a priprema i ekanje, jer bosanskohercegovako pitanje moe biti rijeeno samo ratom. 236 Krajem oktobra 1908. Miroslav Spalajkovi, naelnik u Ministarstvu spoljnih poslova Srbije sainio je referat o potrebi da se zakljui vojna konvencija izmeu Srbije i Osmanskog carstva, koja je trebala biti osnova za stvaranje Balkanskog saveza kojem bi pristupile i Bugarska i Grka. U tom cilju je u Carigrad stigao radi pregovora specijalni delegat Stojan Novakovi. I pored izraene solidarnosti za Srbiju, ministar Tefik-paa je izjavio ministru Novakoviu da je Porta trenutno zaokupljena vlastitim pitanjima. Ona je eljela najprije da

234 Ibidem, 255. 235 Goos Roderich, Das sterreichisch-serbische Probleme bis zur Kr iegserklrung sterreich-Ungarns an Serbien, 28. Juli 1914, Die Vorgeschihte des Weltkrieges, X Bd., Berlin 1930., 86. 236 Boghitschewitsch M., Die ausw rtige Politik , br. 31.

89

regulira svoje odnose s Bugarskom, a nakon toga zahtijevati autonomiju za Bosnu i Hercegovinu. 237 Da bi Srbiju drali uz sebe, Mladotu rci su nastojali na

ofanzivno-defanzivnoj konvenciji, koja je trebala biti ponuena i Crnoj Gori. Oni su odravali veze sa Srbijom, jer su eljeli time Austro -Ugarsku prisiliti na svoje uvjete, a Srbija se nadala da e Porta pristati na savez s njom. Na toj osnovi se razvila znaajna diplomatska aktivnost. 238 U toku oktobra irom Srbije su odravani mitinzi, uline demonstarcije i protestni sastanci. Austrougarski poslanik grof Forgatsch javljao je u Be 27. oktobra da cijela zemlja lii na ludnicu i svi su spremni da umru. 239 Beogradska javnost bila je borbeno raspoloena, posebno njen omladinski dio. To se moglo vidjeti naroito po akciji prijavljivanja i pripremanje dobrovoljaca za predvieni rat protiv Austro Ugarske. 240 Kad je pokret za upisivanje dobrovo ljaca uzeo maha, pristupilo se stvaranju organizacije, koja bi rukovodila akcijama u vezi s borbom protiv aneksije. Tako je jo 9. oktobra u Beogradu stvorena Narodna odbrana, u iju upravu je ulo vie graana, generala, univerzitetskih profesora, novinara i predstavnika svih graanskih politikih stranaka. U unutranjosti zemlje izabrani su mjesni odbori Narodne odbrane, a na
237 Miki ., Austro-Ugarska , 120. Uporedi: Gr. Pol, 26, 1, br. 9.104. 238 Miki , Austro-Ugarska , 121. 239 UAP, I, br. 418. 240 O stavu srpskih drutvenih slojeva prema aneksiji, izvjetavao je belgijski poslanik iz Beograda: Srpski seljak, uope konzervativan element, zaokupljen je mislima da borba za slobodu nee imati kraj toliko dugo dok se njegova krvna braa nalaze pod stranim gospodarom. Rat mu se ini neodlonim. U intelektualnim kr ugovima apel na oruje vien je kao jedino sredstvo za otklanjanje austrougarskog okruenja i za ostvarenje velikosrpske otadbine. Trgovci ostaju iskljueni, u najveoj mjeri su miroljubivi, i zbog loeg poslovanja obeshrabreni, trae vanredne mjere kao jedino sredstvo da se zemlja izvue iz orsokaka, (Die belgische Dokumente zur Vorgeschichte des Weltkrieges, Bd I, Berlin 1928, Izvjetaj iz Beograda 27. XI 1908., br. 28).

90

prvoj sjednici glavnog odbora bio je donijet i program rada. Narodna odbrana je razvila veliku aktivnost na pripremanju i odravanj u dobrovoljakih eta, sve do kraja marta 1909., kada su one rasputene. 241 Aneksiona kriza se u Srbiji manifestirala i u ekonomskom vidu. Oekujui napad austrougarskoh trupa vlada je preselila svoju arhivu u Ni, gdje su i Narodna banka i Uprava monopola prebacili svoje trezore. Kriza se odrazila i na evropskim berzama, gdje su padali kursevi

balkanskih papira i poela se javljati oskudica novca. Usljed toga, banke koje su imale uloene kapitale na Balkanu pourile su da ostvare svoja potraivanja, pojaavajui pritisak na finansije balkanskih zemalja. 242 Uporedo s diplomatskim pritiskom, Austro -Ugarska je

nametnula Srbiji vojnu blokadu. Ve 22. X austrougarska vlada je zabranila tranzit za Srbiju oruja, municije, ratnog materijala uope, konja i stoke iz oba dijela Monarhije, ukljuujui i Bosnu i Hercegovinu. Zabrana tranzita ratnog materijala dovela je Srbiju u neugodan poloaj, pa je srpska vlada bila prinuena da promijeni pravac dovoza, upuujui oruje na Solun. 243 U novembru i decembru 1908. odnosi Austro-Ugarske i Srbije su se jo vie zaotrili, i pritisak austrougarske vlade je sve vie rastao. Beka i petanska tampa pisale su o poduzetim vojnim mjerama u Srbiji, upuujui joj prijetnje. U noti upuenoj velikim silama od 6. XI beka vlada je u kazivala na vojne pripreme u Srbiji, naglaavajui da one ugroavaju sigurnost

241 Milievi J., Javnost Beograda , 561 -562; Vidi: Davidovi M. Ljuba, Narodna Odbrana, u: Die Kriegsschuldfrage, V, Berlin 1927., 192 -225. 242 orvi D., Carinski rat , 532. Vidi i, Pavievi B., Rusija i aneksiona kriza , br. 404. 243 orevi D., Carinski rat , 536.

91

Monarhije. 244 Austrougarske trupe koncentrirane su na granici prema Srbiji i Crnoj Gori, i stalno su popunjavane novim jedinicama. 245 U Beogradu se 25. decembra 1908. sastala Naro dna skuptina i zasjedala do 1. januara 1909. 246 Na toj tajnoj sjednici, na osnovu rezultata provedenih diplomatskih akcija, formulirani su zahtjevi Srbije. Na sjednici 25. decembra 1908. govorio je samo ministar Milovanovi. U dvosatnom govoru, izlagao je on o aneksionom pitanju. Aneksija Bosne i Hercegovine, smatrao je Milovanovi, bie osuena s dva stanovita. Ona je s jedne strane pogodila suverenitet sultana, s druge strane Evropu, odnosno potpisnice Berlinskog ugovora. O bilo kakvim zahtjevima i pravima za Srbiju ne moe biti govora. U meunarodnom pozitivnom pravu nacionalnost, na alost, ne igra nikakvu ulogu. Stoga je obaveza srpske vlade da aneksiju Bosne i Hercegovine predstavi kao neposrednu opasnost za politiki ivot i egzistenciju Srbije. N uno je da se aneksija, kao srpsko pitanje u ovoj boji iznese pred evropski forum. Kada programsko pitanje bude prihvaeno, srpsko pitanje se moe, prema potrebi, iriti ili mijenjati. 247 Ministar Milovanovi je ocijenio da je trenutno spoljna politika Srbije u pitanju aneksije u mnogo boljem poloaju nego to je to bila kod njenog provoenja. Milovanovi je istakao da zahtjev Srbije za autonomijom Bosne i Hercegovine ne iskljuuje u potpunosti

kompenzacije. Evropa mora u interesu evropskog mira odvratiti AustroUgarsku od Balkana. Austro -Ugarska na Balkanu je isto kao i rat u
244 Nintchitch M., La crise bosniaque , II, 46. 245 Do marta 1909. u Bosnu i Hercegovinu je bilo upueno 29. bataljona regularnih jedinica, jedan konjiki eskadron i 30.000 rezervista (Regele Oscar, Feldmarschall Conrad. Auftrag und Erfllung 1906-1918, Wien 1955., 56; Vinogradov K. B., Bosnijskij krisis , 124). 246 Dokumenta o ovom vanom sastanku, koja su bila u vidu privatnih biljeki, prikupio je bivi sekretar skuptine i radikalski poslanik Marinko Stanojevi i nakon rata objavio u beogradskom listu Vreme. 247 Lonarevi D., Jugoslaviens Entstehung , 253.

92

Evropi 248, konstatirao je Milovanovi. Na kraju, on je podnio saopenje o aktivnostima srpskih misijama u inozemstvu. Vijest o aneksiji Bosne i Hercegovine nije iznenadila crnogorskog kneza Nikolu. O namjerama Austro -Ugarske da e 7. oktobra proglasiti aneksiju, njega je 5. oktobra obavijestio ruski poslanik. 249 Aneksija je u Crnoj Gori izazvala veliko ogorenje, koje se ispoljilo u demonstracijama i manifestacijama. Ve 7. oktobra na Ce tinju su otpoele demonstracije, a zatim je odran protestni miting na kome je donesena rezolucija kojom se uesnici izraavali spremnost da brane interese srpskog naroda, a od vlade zahtijevali obnovu diplomatskih odnosa sa Srbijom. 250 Crnogorska Narodna skuptina sazvana je u vanredni saziv 12. oktobra i nakon rasprave o aneksiji na tajnoj sjednici, 13. oktobra je usvojila rezoluciju. 251 Narodna Skuptina Crne Gore i Narodna Skuptina Srbije razmijenile su pozdravne telegrame, a diplomatski odnosi izmeu Srbi je i Crne Gore su ponovo uspostavljeni. Nakon proglaenja aneksije, srpska vlada je poslala na Cetinje poslanika Jovana Jovanovia kojem je stavljeno u dunost da crnogorskoj vladi saopi stav srpske vlade u pitanju aneksije, i da se upozna s njenim gleditima. Srpska vlada je izradila prijedlog kompenzacija koje je trebalo dati Srbiji i Crnoj Gori u sluaju priznanja aneksije. Prema tom
248 Ibidem, 254. 249 Jovanovi Radoman, Crna Gora i istona Hercegovina za vrijeme aneksione krize (1908-1909), u : Jugoslovenski narod pred prvi svetski rat, Beograd 1967., 289. 250 Ibidem, 290. Odnosi Crne Gore i Srbije bili su prekinuti nakon tzv. bombake afere. 251 Rakoevi Novica, Politiki odnosi Crne Gore i Srbije 1903 -1918, Cetinje 1981., 178. Crnogorska Narodna Skuptina kao predstavnitvo cijelog srpskog naroda u Crnoj Gori konstatuje da je aneksijom Bosne i Hercegovine Austro -Ugarska monarhija u sutini povrijedila Berlinski Ugovor, da je tijem inom nanesen smrtni udarac interesima cjelokupnog Srpskog Naroda ... Dalje je u rezoluciji istaknuto da je aneksijom pogaeno naelo narodnosti i da Narodna Skuptina izjavljuje da je crnogorski narod spreman podn ijeti sve rtve kad gospodar za odbranu Srpstva i za ast Otadbine na to pozove

93

prijedlogu, Austro-Ugarska je trebala narodu Bosne i Hercegovine zajamiti javna i politika prava u istoj mjeri u kojoj to imaju ostali austrougarski dravljani, unutranju autonomiju s opim zemaljskim saborom, slobodan razvoj privrede i kulture, a posebno organiziranje crkve i kole. Austro-Ugarska je trebala povui svoje garnizone iz Novopazarskog sandaka, i odrei se prava koja joj na Sandak daje lan 25. Berlinskog ugovora, izjavljujui da se ne protivi nikakvom aranmanu koji bi se u pogledu njega utvrdio izmeu Osmanskog carstva, Srbije i Crne Gore. Srbija i Crna Gora su, po tom prijedlogu, trebale podijeliti Sandak na jednake dijelove, i traiti od Austro -Ugarske ispravak granica u njihovu korist, prvenstveno du sjeverne granice Sandaka, tako da on bude odvojen od bosanskohercegovake teritorije i da one time dou do zajednike granice. Ispravka granice trebala je da potvrdi definitivno odricanje Austro-Ugarske na Sandak, i na dalje prodiranje na Balkan. U prijedlogu su takoer bili sadrani zahtjevi da se Austro -Ugarska treba odrei svih prava koja joj daje lan 29. Berlinskog ugovora na barsko pristanite i crnogorsko primorje, kao i svih pretenzija u pogledu crnogorskih eljeznica. 252 Crnogorska vlada prihvatila je prijedloge Srbije, izraavajui rezervu samo prema traenju proirenja u Novopazarskom Sandaku, plaei se da bi to jo vie zaotrilo odnose s Austro-Ugarskom i Osmanskim carstvom. Knez Nikola je prihvatio

252 Ibidem, 179. Zahtjev o teritorijalnoj vezi Srbije i Crne Gore temeljio se na projektu predsjednika Srpske akademije nauka dr Jovana Cvijia, razraenom u njegovom djelu "Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem". U osnovi ovog projekta nalazilo se ustupanje jednog pojasa na podruju Bosne i Hercegovine od ukupno 10.519,8 km2. Ovako projektirana dravna granica izmeu Srbije i Crne Gore s jedne i Bosne i Hercegovine s druge strane, ila je gotovo direktnim junim pravcem od Brkog do jugoistono od Dubrovnika. Prosjeno 30 kilometara iroka zona imala je 317.717 stanovnika i u njoj su se nalazila mjesta Brko, Bijeljina, Zvornik, Srebrenica, Rogatica, Viegrad, ajnie, Gacko, Bilea, Trebinje i Nevesinje. U projektu je bilo predvieno i reguliranje obalskog pojasa Spia. (J. Cviji, Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem, Beograd 1908 ., 49-50).

94

prijedloge Srbije, i zatraio je sklapanje vojne konvencije. U tu svrhu u Beograd je upuen brigadir Janko Vukoti. Na osnovu razmijenjenih pisama izmeu crnogorske i srpske vlade 0d 9. i 16. oktob ra, u Beogradu je 24. oktobra sklopljen sporazum izmeu Srbije i Crne Gore. Sporazum je u ime crnogorske vlade potpisao brigadir Vukoti, a u ime srpske njen predsjednik Petar Velimirovi. U sporazumu se isticalo da su Srbija i Crna Gora u potpunosti slon e u ocjeni situacije koja je nastala aneksijom Bosne i Hercegovine, te da je aneksija nanijela teke povrede interesima srpskog naroda i ugrozila razvitak i samostalnost Srbije i Crne Gore. Dalje je konstatirano da je postignuta potpuna saglasnost za za titu zajednikih interesa i da e. ako se ukae potreba, interese braniti i orujem. 253 Nakon sklapanja sporazuma sa Srbijom, crnogorska vlada je uputila u Carigrad u posebnu misiju Janka Vukotia, s namjerom da se zakljui vojna konvencija izmeu Srbije, Crne Gore i Osmanskog carstva. Vukotievi razgovori s Mladoturcima imali su u poetku dobar utisak. Na Vukotiev prijedlog Crna Gora je odlikovala nekoliko osmanskih oficira, a u pograninim krajevima dolo je do prijateljskih susreta.
254

U daljem

toku krize, Srbija je u diplomatskim akcijama istupala i u ime Crne Gore, kako je i bilo predvieno sporazumom. Proglaenje nezavisnosti Bugarske i aneksije Bosne i Hercegovine bili su grkoj signal za prikljuenje Krete. U Ateni se mislilo da se Osmansko carstvo, zbog unutranjih i spoljnih tekoa nee suprotstaviti ujedinjenju Krete s Grkom, i ako velike sile priznaju akcije Austro-Ugarske i Bugarske tada e priznati i Grkoj. Meutim, takva

253 Nintchitch M., La crisi bosniaque , II, 83 -84. 254 Martinovi Niko, Otpor naroda u Crnoj Gori protiv aneksije Bosne i Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967., 504.

95

oekivanja se nisu ostvarila. Kretsko pitanje jo nije dolo na dnevn i red.255 Aneksija Bosne i Hercegovine i objava nezavisnosti Bugarske izazvala je u Rumuniji dubok utisak. U toku oktobra i novembra 1908. u Bukuretu i drugim mjestima organizirani su skupovi posveeni zbivanjima na Balkanu. Rumunsko graanstvo i intelektua lci su traili da se vlada jo jae zaloi za ouvanje nacionalnih interesa. 256 Za vrijeme aneksione krize Rumunija je zadrala dobre odnose s Austro -Ugarskoj. Predsjednik vlade Jan Bratijanu izjavio je 1908. da bi u sluaju sukoba izmeu Austro-Ugarske i Srbije Rumunija objavila rat Srbiji. 257 Istovremeno, rumunski kralj Karol je izjavljivao: Mi nemamo nikakvih interesa da zauzmemo vrst stav ili se umjeamo. Politika ekanja je upravo na Balkanu, gdje uvijek neko drugi dolazi, bez sumnje vrlo preporuiva i zdrava. 258 Rumunski nacionalisti su imali drukiji stav prema aktualnim politikim zbivanjima. Oni su se nadali da e Rusija vratiti Rumuniji Besarabiji i time zauvijek uiniti Rumune prijateljima. To je za bukuretanske politiare oznaeno kao kompenzacija prvog reda. Savez izmeu Rusije, Rumunije, Srbije i Crne Gore je, kako se mislilo u Bukuretu, bio idealan cilj tih nastojanja. 259 Prvi korak za rijeenje krize preuzeo je ministar Izvoljski za vrijeme svog boravka u Londonu. Najbolji put za rijeenje krize on je vidio u sazivu konferencije, na kojoj su se trebala postaviti pitanja otvorena aneksijom Bosne i Hercegovine i istovremenim proglaenjem nezavisnosti Bugarske. Na sazivu

konferencije Izvoljski je elio raditi zajedno s britanskom i francuskom

255 Sosnosky Theodor, Die Balkanpolitik sterreich-Ungarns seit 1866., Bd. II, Stuttgart, 195. 256 Kriek J., Annexion , 183. 257 Winogradow K. K. - Pissarew J. A., Die Internationale Lage der sterreichischungarischen Monarchie in den Jahren 1900 bis 1918, u: sterreich-Ungarn in der Weltpolitik 1900 bis 1918, Berlin (Ost), 1965., 19. 258 Die Balkankrise. Ein R ckblick von D. F. Hoppe, S. Merkur, 24. XI 1908., br. 550. 259 Hoppe D. F., Politisches aus Bukarest, S. Merkur 12.XI 1908., br. 529.

96

vladom.260 Kada je Izvoljski izloio francuskom ministru Pichonu svoju ideju konferencije, predstavio mu je sliku suenja Europe Austro Ugarskoj: Dunavska Monarhija bie zbog krenja ugovornih obaveza, optueni dio, a Njemaka, kao briljantni sekundant bie njena jedina potpora, tako da e uloge odigrane u Algesirasu biti zamijenjene. 261 Francuska vlada se potpuno slagala s prijedlogom Izvoljskog za odravanje konferencije. Ministri - Clemanso i Pichon su se izjasnili da ovaj prijedlog bude zajedniki podran od Rus ije, Francuske i Velike Britanije, i time uini jak moralni utjecaj u Europi. 262 Ideja o odravanju europske konferencije je od samog poetka bila optereena

nejedinstvenim pogledima velikih sila. Za Francusku u prvom redu su bili njeni interesi u Osmanskom carstvu i Maroku, i zato je nastojala obezbjediti podrku Austro -Ugarske. Stoga se francuska vlada i izjanjavala za konferenciju sa unaprijed utvrenim programom, na koji bi pristala i Austro-Ugarska. 263 U Londonu su imali drugaije poglede. Britanska vlada je smatrala da bi bilo potrebno prvo odrediti pitanja koja e se uzeti u razmatranje, jer bi se moglo desiti da se raspravlja i o pitanjima koja nisu bila za nju poeljna. Pritom se mislilo na pitanje moreuza, koje bi na konferenciji ugrozilo njene pozici je. Tako se u Londonu mislilo izbjei konferenciju, i Aneksionu krizu rijeiti pojedinanim sporazumima izmeu vlada. 264 Politiko vodstvo u Beu je zastupalo stanovite da je konferencija mogua samo pod uvjetom da ima zadatak registrirati postojee stanje. Ministar Aehrenthal se slagao s pogledima ministra Pichona da konferencija moe biti sazvana samo u

260 Gr. Pol., 26, 1, 9.014. 261 Brit. Dok., V, 1, br. 304. 262 Ibidem, br. 311. 263 Aleksi-Pejkovi Lj., Odnosi Srbije , 423. 264 Bogitschewitsch M., Die ausw rtige Politik , br. 7.

97

sluaju prethodnog sporazuma o pitanjima koja e se diskutirati na konferenciji. 265 U Berlinu nisu bili oduevljeni idejom o odravanju konferencije. Strahovalo se od zajednikog nastupa Antante, kojim bi se osudio Aehrenthalov fait accompli, i ujedno uputile primjedbe Njemakoj. U pismu njemakom ambasadoru u Beu od 13. X 1908., von Blow je istakao da. prema njegovom uvjerenju, do uea Austro Ugarske na konferenciji moe doi tek pod uvjetom da Monarhija prethodno postigne sporazum sa Osmanskim carstvom u pogledu Bosne i Hercegovine. 266 E. Grey je 13. oktobra 1908.. saopio take o kojima bi se diskutiralo na konferenciji: - stanje stvoreno aneksijom i proglaenje bugarske nezavisnosti. Iko se ono vie ne moe izmijeniti, nee se moi priznati bez slaganja sila potpisnica Berlinskog ugovora. - novana odteta Bugarske Osmanskom Carstvu - ukidaje odredaba berlinskog ugovora koje se odnose na Makedoniju i Jermeniju, nakon to je Porta tamo proglasila jednakost pred zakonom za sve vjere i rase. - ukidanje kapitulacije nakon to u Osmanskom carstvu bude uvedeno savremeno dravno ureenje. - ukidanje lana 25. Berlinskog ugovora. 267 Meutim, nakon pregovora s ministrom Izvoljskim i francuskim poslanikom u Londonu Cambonom, ministar Grey je 15. oktobra izloio novi program konferencije koji se sastojao iz devet taaka, na kojoj su trebala biti diskutirana sljedea pitanja: - pitanje Bugarske, njenog pravnog st atusa i finansijskih obaveza s obzirom na Osmansko carstvo
265 UAP, I, br. 214. 266 Gr. Pol., 26, 1, br.9.033. 267 Brit. Dok., V, 1, br. 377.

98

- pitanje Bosne i Hercegovine i Novopazarskog sandaka; - odredbe lana 25. Berlinskog ugovora koje se odnose na provincije evropskog dijela Osmanskog carstva - odredba lana 61. Berlinsko g ugovora koji se odnosi na provincije nastanjene jermenskim stanovnitvom; - odredba lana 29., koje ograniavaju suverena prava Crne Gore; - kompenzacija koje se trebaju dati Srbiji i Crnoj Gori; - sporazuma o reviziji vaeih dunavskih pravilnika; - pitanja kapitulacije i stranih potanskih ureda u Turskoj. 268 Ministar Aehrenthal nije prihvatio program konferencije, istiui posebno o taki 7., u kojoj se govori o teritorijalnim kompenzacijama u korist Srbije i Crne Gore ne moe biti rijei. Aehrentha l nije prihvatio ni izmjenjeni sastav take 7 predloen od francuskog ministra Pichona, a sa kojim su se sloili ministri Grey i Izvoljski: avantages a procurer Srbije i Crne Gore, jer je i takva interpretacija sadravala teritorijalne kompenzacije na raun Austro-Ugarske. 269 Tek kasnije, 14. novembra 1909. ministar Aerenthal je bio spreman da prihvati konferenciju, ako se postigne raniji dogovor potpisnica Berlinskog ugovora. Takoer, lan 7 programa konferencije bi trebao biti, po njegovom miljenju, ta ko izmijenjen da iza rijei avantages stoji economiques. O davanju isto ekonomskih naknada Srbiji i Crnoj Gori, ministar Aehrenthal je elio pregovarati na konferenciji. 270

268 Ibidem, br. 387. Uporedi : Gr. Pol, 26, 1, br. 9.045. 269 Gr. Pol., 26, 1, br. 9.060. 270 UAP, I, br. 576.

99

Glava IV

AUSTRO-SRPSKE SUPROTNOSTI (JANUAR -MART 1909.)

Sastanak Narodne skuptine Srbije 2. i 3. Zaotravanje odnosa u toku februara 1909.

januara 1909.

U Beogradu se 2. i 3. januara 1909. sastala Narodna skuptina, raspravljajui o spoljnopolitikim pitanjima. U jeku nastojanja za poputanjem zategnutosti, reakcija srpske vl ade izazvala je izuzetnu panju u evropskim politikim centrima. Ve u uvodnom govoru ministar Milovanovi je, uz buran aplauz poslanika skuptine izjavio da Balkan i njegovi narodi nemaju veeg neprijatelja od Austro-Ugarske. 271 Njen napad, poduzet ane ksijom, znai upravo udarac u lice srpske nacije, jer nasre na njene vane ivotne interese i nesumnjiva nacionalna prava. 272 Tako je prvi korak austrougarske Monarhije na Balkanu u tome da zarobi Srbiju i Crnu Goru. Stoga je neodgodiva cijelom srpstvu u blioj i daljoj budunosti velika borba, borba na ivot i smrt. 273 Ministar Milovanovi je takoer napao Berlinski ugovor, koji je za Srbiju bio zlokoban, i koji se bez suza oplakuje, jer je bio uspostavljen protiv srpskih interesa. 274 I drugi govornici su napali Austro-Ugarsku, iji apetiti su iz godine u godinu postajali sve vei, i Berlinski ugovor kojim se Austro Ugarska uvukla u Bosnu i Hercegovinu. 275
271 W. Georgewitsch, o. c., 85. Vidi i: Bosna i Hercegovina u Narodnoj skuptini Kraljevine Srbije 1908-1909., Beograd 1909. (sjednica 20. i 21.decembra 1908 -2. i 3. januara 1909.). 272 W. Georgewitsch, o. c., 82. 273 Ibidem, 83. 274 Ibidem, 97. 275 Ibidem, 91.

100

Ministar Novakovi je izjavio da sa svih strana ome i zasjede vrebaju, koje je Berlinski ugo vor tako makijavelistiki uspostavio, i time, od tada punih trideset godina muio srpski narod. 276 Otre rijei Monarhiji je uputio i voa staroradikala S. Proti. Kod sadanjeg stanja, istakao je Proti, moramo da elimo nau egzistenciju, i ako se eli mo odrati kao nezavisna zemlja, moramo biti potreseni ako vidimo da Austro -Ugarska ini pokuaj da nas jo jae pritisne i jo vre okrui, zbog ega pokuava definitivno prikljuiti Bosnu i Hercegovinu. 277 Sve to Austro-Ugarska nudi za sporazum o aneksiji je ruganje. Tako je odricanje na Sandak zavaravanje, koje samo politiki moe varati djecu. Izmeu nas i Austro -Ugarske, izmeu balkanskih drava i Monarhije moe vladati mir i dobrosusjedski odnosi, naglasio je Proti, jedino ako Austro -Ugarska prestane da bude velika sila. 278 Liberalni poslanik Bojinovi je izjavio: Srbi ne mogu zaboraviti da u Bosni i Hercegovini lee kosti njihovih oeva, koji su ili tamo 1876. godine da se bore za osloboenje ovih zemalja. Cijeli srpski narod, kao jedan ovjek e stajati na grudobranu njegovih prava, i nee dozvoliti da se austrijska ruka prostire preko Save i Dunava. Na kraju, Bojanovi je naglasio: Mi emo svi stupiti u borbu za srpstvo i za slovenstvo. 279 Narodna skuptina zahvalila je Rusiji, Veliko j Britaniji, Italiji i Francuskoj na simpatijama za srpsko pitanje. Skuptina se nadala da e od ovih sila biti poduzeti svi koraci da povodom revizije Berlinskog ugovora za Srbiju i Crnu Goru bude osigurana potpuna politika i ekonomska

276 Ibidem, 90. 277 Ibidem, 101. 278 Ibidem, 97. 279 Ibidem, 103.

101

nezavisnost. Raunalo se, posebno, sa sigurnou na bratsku Rusiju, da e pruiti moralnu i materijalnu pomo. 280 Na kraju zasjedanja skuptine, gotovo jednoglasno izuzev socijaldemokratskog poslanika Keclerovia, koji je glasao protiv, prihvaena je rezolucija kojom je zahtijevana autonomija za Bosnu i Hercegovinu pod osmanskim suverenstvom, kao i teritorijalna veza Srbije i Crne Gore preko Bosne, uz garancije za srpski tranzitni promet u svim pravcima i u sve drave. 281 Tok debate u Narodnoj skuptini, kao i njen zva nian stav za autonomiju Bosne i Hercegovine, izazvao je na Balhausplatzu veliko nezadovoljstvo. Kao neposredan povod za energiniju akciju protiv Srbije, bio je sadraj govora ministra Milovanovia, koji je oznaen kao provocirajui, naroito u dijelu koj i govori o porobljivakim namjerama Austro-Ugarske na Balkanu. Austrougarska tampa upuivala je najotrije prijetnje Srbiji, alarmirajui time i diplomatiju. 282 Kampanja koju su vodili diplomate i tampa u Beu, u vezi govora ministra Milovanovia, nije ima la oekivani uspjeh. Optuba koju je izrekao ministar Milovanovi o imperijalistikoj politici Austro -Ugarske izazvala je meu evropskim diplomatama poveani interes za
280 Ibidem, 106. 281 D. Lonarevi, o.c., 267. Zahtjev o teritorijalnoj vezi Srbije i Crne Gore temeljio se na projektu srpskog geologa i presjednika Srpske akademije nauka, dr. Cvijia, problem. U osnovi ovog projekta je ustupanje jednog pojasa u bosansko hercegovakoj oblasti od ukupno 10.519, 8 km. Ovako projektovana nova dravna granica izme u Srbije i Crne Gore s jedne, i Bosne i Hercegovine s druge strane ila je od Brkog gotovo direktnim junim pravcem do jugoistono od Dubrovnika. Prosjeno 30 kilometara iroka zona imala je 317.717 stanovnika i u njoj su se nalazila mjesta Brko, Bijeljina, Zvornik, Srebrenica, Rogatica, Viegrad, ajnie, Gacko, Bilea, Trebinje i Nevesinje. U razraenom u njegovom djelu Aneksija Bosne i Hercegovine i Jovana srpski

projektu je takoer bilo predvieno regulisanje crnogorske granice na jadranskoj obali, prikljuenjem obalskog pojasa Spia. (J. Cviji, Aneksija. . . , 49 -50). 282 D. Lonarevi, o. c., 269.

102

austrougarsku balkansku politiku, a evropska tampa je komentarisala govor ministra Milovanovia najee u nepovoljnom svjetlu za Austro Ugarsku. 283 Ministar Aehrenthal je intervenisao u Beogradu, ovlastivi austrougarskog poslanika grofa Forgatscha da od ministra Milovanovia zatrai opiran izvjetaj o tome da li je zvanian tekst njegov og govora u skuptini ispravan, te ukoliko se on toga dri, da od njega zahtijeva izvinjenje. Ukoliko to izvinjenje ne uslijedi, diplomatski odnosi sa Srbijom e biti prekinuti. 284 Ministar Milovanovi je izjavio austrougarskom poslaniku da njegov govor u skuptini nije imao agresivan smjer protiv Austro -

Ugarske. On nije imao namjeru da ikoga vrijea i ali to su njegove rijei tako shvaene u Austro -Ugarskoj, kao da su neprijateljski zadahnute prema Monarhiji. 285 Na to je Beka vlada dala izjavu da je, ob janjenjem ministra Milovanovia ovaj sluaj rijeen na zadovoljavujui nain. Pregovori Bea i Carigrada koji su bili u toku, izazvali su u Srbiji novo nezadovoljstvo. Tako je 13. januara 1909. pisao beogradski list Politika da Srbija zbog prodaje Bos ne i Hercegovine od strane Osmanskog carstva nee promijeniti svoje nacionalno stanovite. Samo konferencija velikih sila moe odobriti sporazum Osmanskog carstva i Austro -

Ugarske. Srbija e ovu konferenciju mirno ekati, ali e se danju i nou pripremati. Ali isticao je list na kraju, ako ova konferencija nezadovolji srpske interese, tada e Srbija uiniti ono to joj jedino i ostaje. Evropa e
283 Ibidem, 271. 284 Die serbische Antwort, S. Merkur, 7. I 1909., Nr 8, 2. 285 Serbiens Rckzug, S. Merkur, 8. I 1909., Nr 9, 2. Ministar Aehrenthal je u razgovoru sa britanskim ambasadorom u Beu Kartrajtom isticao da je otar govor ministra Milovanovia prije svega posljedica unutranjopolitikog stanja u Srbiji, gdje je opozicija vodila snanu kampanju protiv zvanine Velimirovieve vlade (H. G. Sasse, nav. djelo, 29. ).

103

se tada uvjeriti da Bosna i Hercegovina samo preko mrtve Srbije mogu postati austrijske provincije. 286 Sredinom januara 1909. odnosi Austro -Ugarske i Srbije su se jo vie zaotrili. Vojni krugovi u Beu su zastupali miljenje da se mora iskoristiti prilika da se Srbija konano uniti. Rat protiv Srbije postaje lajt -motiv vojnih krugova jo od sredine oktobra 1908. U promemoriji efa generaltaba Konrada od 3. novembra 1908. isticalo se da e se teko nai povoljna prilika i vrijeme za

likvidiranje samostalne Srbije i Crne Gore, koje e inae na svakom koraku predstavljati konicu za Monarhiju u njenom daljn jem razvoju i biti sve opasnije agitaciono arite za junoslavenska podruja Monarhije. 287 U izvjetaju njemakog vojnog ataea isticalo se da su u Beu uvjereni da je jedino ispravno rjeenje bilo ve u jesen 1908. umarirati u Srbiju, i tako na poetku zime imati jasan odnos. Ali, general Conrad je tada bio nadglasan, jer je ministar Aehrenthal sebi postavio za cilj provesti aneksiju bez novca i krvi. 288 Ministar Aehrenthal se kolebao izmeu velikih elja i ogranienih mogunosti. Na savjetovanju sa gen eralom Conradom 4. januara 1909., Aehrenthal je isticao da sukob sa Srbijom treba da se rijei orujem, jer, kroz 2-4 godine Rusija i Italija e biti u stanju da priteknu Srbiji u pomo, to je trebalo izbjei pod svaku cijenu. 289 Meutim, na savjetovanju o d 1. januara, Aehrenthal je promijenio miljenje, istiui da je inkroporacija Srbije neprovodljiva, jer mi nismo u stanju da svarimo Srbiju. Dalje je Aehrenthal isticao da se zadatak njegove politike sastoji jedino u svestranom obezbjeenju aneksije Bo sne

286 H. Schulthess, o. c.. 1910., 613. 287 Conrad, o.c., I, 620. 288 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.390. 289 Conrad, o. c., I, 138.

104

i Hercegovine, te da se od aneksije Srbije ne odustaje nego se samo odlae za budunost. 290 Izuzetno vanu ulogu u promjeni stava Aehrenthala je imala pored opasnog zaotravanja meunarodnih odnosa i unutranjo -politika situacija u Monarhiji. Kako je cijela koncepcija bila zasnovana na uvoenju trijalizma, to je znailo da pomou jaanja slavenskog elementa u Monarhiji treba sprovesti ustavne promjene i ugarskom visokom plemstvu oduzeti privilegije, prirodno da se javio otpor protiv aneksije Srbije. Maari su se plaili da e slavizacijom Monarhije biti stvoreni uvjeti za preureenje drave u trijalistiku, i time se uiniti kraj moi maarske aristokracije.
291

to je kriza postajala zaotrenija, ministar Aehrental je sve vie razdvajao bosansko pitanje od srpskog, nastojei da glavni

spoljnopolitiki cilj bude osiguranje aneksije Bosne i Hercegovine. Ta nastojanja dola su do izraaja i u pismu cara Franza Josepha ruskom caru Nikoli II od 29. januara 1909., u kojem je ovaj branio aneksiju Bosne i Hercegovine, naglaavajui da Austro -Ugarska nema daljnjih aneksionistikih namjera. 292 I dok su mjerodavni krugovi u Beu nastojali da slijede cilj koji je odredio ministar Aehrenthal, tj. da se osigura suverenitet habzburkog cara nad Bosnom i Hercegovinom, Njemaka je nastavila da zaotrava krizu, nastojei da izazove to dublji razdor sa Antantom. U periodu januar-mart 1909. izvrena je razmjena pisama izmeu naelnika njemakog i austrijskog generaltaba Helmuta von Moltkea i generala Conrada. U ovim pismima je austrijsko-njemaki defanzivni ugovor o savezu iz 1879. tumaen kao ofanzivni. Moltke je, uz saglasnost fon Blowa, znatno proirio njemake obaveze istiui da e Njemaka kao
290 Ibidem, Uporedi: V.P.Potemkin, o. c., 172. 291 Conrad, o. c., 138. A. Mitrovi, o. c., 90. 292 Briefwechsel zwischen K. F. Joseph und Zar Nikolaus II ber die Annexion von Bosnien und Herzegowina, Kriegschuldfrage, IV, 1926., 249. . .

105

casus foederis smatrati ak i takav austro -ruski sukob koji bude izazvan indirektnim mijeanjem Rusije u austro -srpske zaplete. 293 Ratoborni Generaltab u Beu se drao ranijeg radikalnog kursa, zalaui se da politiki cilj rata bude -aneksija Srbije. General Conrad je smatrao da je Austo-Ugarska u izuzetno povoljnoj situaciji d a okupira i anektira Srbiju, jer je Njemaka savezniki vjerna, Francuska antiratno nastrojena, Osmansko carstvo da bi se izloila riziku. 294 U proljee 1909. godine austrougarski Generaltab je namjeravao poveati vojne snage protiv Srbije. Planirana je upotreba dvije armije, 2.i 5., sa ukupno 11 divizija, pored 12 korpusa sa 3 brdske brigade, tri operativna bataljona i jedne domobranske divizije kao rezerve. Napad protiv Srbije u proljee 1909. planiran je sa 283.000 puaka i 641 topom. Nakon to je i Ministarstvo spoljnih poslova pristalo na predloene vojne mjere, sredinom marta car je odluio da potpie naredbu o popunjavanju i slanju novih jedinica u Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju. Prilikom audijencije kod cara, 22. marta 1909., general Conrad je isposlovao carevo odobrenje za stavljanje u pripravnost 7. korpusa sa sjeditem u Temivaru i 13. korpusa u Zagrebu, kao i za koncentraciju novih j edinica koje bi u sluaju potrebe poveale trupe predviene za operacije u Srbiji.295 Na poetku Aneksione krize od trupa zajednike vojske u Bosni i Hercegovini su bile smjetene jedinice 15. korpusa sa 2 divizije, 36 pjeadijskih bataljona, 3 eskadrona kon jice, 3 tehnike ete i 11 brdskih bataljona. U Dalmaciji su se nalazile jedinice vojne oblasti Zadar, sa 2 i Rumunija saglasne sa Monarhijom,

Rusija i Italija vojniki nepripremljene, a Velika Britanija suvie oprezna

293 Quellen zur Entstehung des Er sten Weltkriegs. Internationale Dokumente 1901. 1914.. (Hrgs. E. Hlzle), Darmastadt 1978., 61. 294 A.Radeni, Austro-Ugarski planovi protiv Srbije u vezi sa aneksijom Bosne i Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi. . . , 814. 295 A. R a d e n i , Planovi, 814.

106

brdske brigade, sa po 4 pjeadijska bataljona i jedan pjeadijski puk Landwehra. U graninom podruju prema Srbiji i Crnoj Gori nalazilo se 8 graninih odjeljenja, tako da je ukupna jaina svih jedinica iznosila 23.000 osoba. 296 Svim komandama korpusa predloena je 29. septembra 1908. djelimina mobilizacija. Nakon carevog slaganja od 16. oktobra nareeno je 12. novembra poveanje stanja jedinica, koj e je trebalo slijediti u dvije faze: u prvoj je sazvano 15 pjeadijskih bataljona i jedan eskadron konjice uz poveanje stanja jedinica u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. Istovremeno, uspostavljeno je 6 eta graninih lovaca. Druga faza provedena je nakon zaotravanja situacije, 15. marta 1909., kada je sazvano 15.000 dodatnih rezervista. Nakon djelimine mobilizacije u Bosnu i Hercegovinu upueno je ukupno 29 pjeadijskih bataljona, i 1 eskadron konjice, to je odgovaralo otprilike polovini stacioniranih trupa u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. Ukupno je mobilizirano 26.000 rezervista. 297
296 Karl S c h o e l l e r, Das Mobwesen Oesterreich -Ungarns 1914., Salzburg 1966., (rukopis u biblioteci Ratnog arhiva u Beu), 69. 297 ABH, ZMF, BH Prs. 1909., 1.945, Abschrift des an das 1, 2, 4, bis 13. Korpskommando ergangenen Reichskriegsminis terial = Erlasses Prs. Nr 10.850 von 18. November 1908. Prema carevoj odluci od 16. marta 1909. trebalo je u oblast XV korpusa i u Dalmaciji premjestiti sljedee trupe: iz sastava I. korpusa - jedan bataljon 1. pjeadijskog puka u Fou u sastav 8 brdske b rigade i jedan bataljon 13.

pjeadijskog puka u Mostar u sastav 13 brdske brigade; iz II korpusa III bataljon 8. pjeadijskog puka sa mitraljeskim odjeljenjem trebalo je premjestiti u Trebinje i ukljuiti u sastav 2. brdske brigade; iz IV korpusa: jedan b ataljon 6. pjeadijskog puka iz Budimpete i jedan bataljon 69. puka iz Pecsa trebalo je ukljuiti u sastav 6 brdske brigade u Bilei; iz V. korpusa pjeadijski puk 5 iz Komaroma trebalo je dodijeliti u sastav 2. brdske brigade u Trebinju; iz VI korpusa jedan bataljon 65. pjeadijskog puka sa mitraljeskim odjeljenjem iz Miskolcza trebalo je rasporediti u sastav 7. brdske brigade u Vlasenici a 85 bataljon iz Locse u Viegrad u sastav iste brigade. Iz sastava VII korpusa trebalo je dodijeliti jedan batalj on 37. pjeadijskog puka, koji je rasporeen u Mostar, u sastav 13 brdske brigade. Dodatak iz VIII korpusa predstavljao je jedan bataljon 75. pjeadijskog puka iz Praga, rasporeen u Doboj u sastav 12. brdske brigade. Iz IX korpusa rasporeen je jedan bata ljon 42.

107

Pripremajui aneksiju Bosne i Hercegovine vojni krugovi Monarhije raunali su sa mogunou izbijanja ustanka, pa su poduzeli odreene preventivne mjere. Poetkom 1909. kom andant 18. pjeadijske divizije, general Blasius Shemua ocjenjivao je da je srpsko stanovnitvo u Bosni i Hercegovini sasvim neraspoloeno prema Monarhiji, posebno u graninim srezovima prema Srbiji i Crnoj Gori. Kada je 9. marta 1909 za zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine postavljen general pjeadije baron Marijan Vareanin od Varea, on je nastojao da se izvri saziv rezervista iz graninih srezova i da se oni upute u unutranjost Monarhije. Odgovarajui na njegovu notu od 26 marta 1909. zajednik i ministar finansija Burian je narednog dana dao svoju saglasnost, izraavajui elju da ta mjera u pripremnom stadiju bude drana tajnom i provedena sa najveom energijom i odlunou, ime bi se postiglo hermetiko zatvaranje granice za vrijeme provoenj a ove mjere. Istovremeno, ministar Burian je obeao da e Zemaljskoj vladi dati uputstva da ove mjere snano podri svim sredstvima koja joj stoje na raspolaganju,

pjeadijskog puka iz Kniggrtza u Avtovac. Iz sastava 10. korpusa jedan bataljon 45. pjeadijskog puka iz Przemysla, rasporeen je u Jajce u sastav 12. brdske brigade, a iz 11. korpusa jedan bataljon 95. pjeadijskog puka iz Lemberga i Praga rasporeen je kod ratne luke u Boki Kotorskoj u sastav 14. brdske brigade, koju je tek trebalo formirati. Iz 12. korpusa jedan pjeadijski bataljon 63 puka iz Besztercze rasporeen je u Mostar u sastav 13. brdske brigade koju je trebalo formirati, a za 13. korpus jedan bataljon 96. pjeadijskog puka sa mitraljeskim odjeljenjem iz Karlovca rasporeen u sastav 3. brdske brigade u Nevesinju, kao i prvi eskadron ulanskog puka br. 5 iz Csakarthurna, premjeten u Mostar u sastav 18. pjeadijske divizije. Istovremeno je nareeno da se uspostave nove formacije kod brdske artiljerije: kod 1. brdskog artiljerijskog puka trebalo je uspostaviti bateriju brdskih haubica sa po 4 topa u Trstu, kod 3. brdskog artiljerijskog puka trebalo je uspostaviti bateriju brdskih haubica sa po 4 topa, u Villachu, kod 4, 5 i 6. brdskog artiljerijskog puka trebalo je uspostaviti bateriju brdskih haubica sa po 4 topa. U Sarajevu i Mostaru trebalo je formirati po 2 poljske topovske baterije kalibra 8 cm sa po 4 topa, dok je u Kotoru trebalo uspostaviti po 2 brdske baterije sa po 4 orua

108

mislei pri tome prije svega na poduzimanje potrebnih mjera za zbrinjavanje porodica mobilis anih.298 Carevom odlukom od 30. marta 1909. godine sazvani su

rezervisti iz 8 graninih srezova u Hercegovini i premjeteni u Karlovac. Na osnovu dostavljenih rezultata o sazivu rezervista koji su rasporeeni u sastav III bataljona 4. bosanskohercegovakog puka u mostarskom garnizonu, ustanovljeno je da se na poziv odazvalo u prvim danima aprila 1.574 vojna obveznika, od kojih je 1.118 podvrgnuto trinaestodnevnoj obuci, a jo 99 naknadno petnaestodnevnoj obuci. Od sazvanih vojnih obveznika najmanji broj, ve inom pravoslavnih, odazvao se u Gackom (42%), u gradu Mostaru su se od 211 odazvala 104 vojna obveznika (49 %), dok se u Bilei od 214 odazvalo 120 rezervista (56%), a isti rezultatj bio je i u Trebinju gdje se od 145 pozvanih odazvalo 82 rezervista (56 %). Istovremeno, u mostarskom srezu od 620 pozvanih odazvalo se 547 rezervista (88%). Takvi rezultati pokazali su jasno da pravoslavno stanovnitvo pokazuje simpatije za Srbiju i Crnu Goru, pa se tu ve formira strategija nepovjerenja i angairanja na Balk anskom frontu prema Srbiji i Crnoj Gori. 299 Koristei iskustva sa formiranjem Streifkorps -a (izviako odjeljenje) nakon uguenja ustanka u Hercegovini 1882. godine i

iskustva na suzbijanju razbojnitva i nemira, u vrijeme Aneksione krize poduzimaju se mjere da se ovo tijelo ponovo aktivira. Streifkorps je imao 11 izvidnikih odjeljenja, u ijem sastavu su se nalazila 3 oficira sa inom zastavnika i 104 osobe, ukljuujui raunskog oficira i posluitelja oficira. Njihov zadatak odnosio se na nadgledanj e granice, sprjeavanje

298 ABH, ZMF, BH Pras. 1909., 854. Zajedniko ministarstv o finansija u nadlenosti BiH K.u.k. Ministarstvu rata, Be 27. mart 1909. 299 ABH, ZMF, BH Prs., 1909., 1.199. bersicht des Einrkungsbewegung der b.h. Nichtaktiven Grenzbezirken der Herzegovina, K.u.k. Ministarstvo rata Zajednikom ministarstvu finansija u nadlenosti BiH, Be 8. juni 1909.

109

obrazovanja bandi i djelovanje na ouvanju javnog reda i mira. 300 U prvom planu imali su se u vidu upadi bandi iz Srbije i Crne Gore ili sa teritorije Osmanskog carstva direktno ili zaobilaznim putem, kao i na gerilske akcije meu domaim stanovnitvom. O odnosu na zadatke koji su mu postavljeni, Streifkorps je trebao predstavljati elitno tijelo koje e djelovati bezobzirno tako da e ga se neprijatelj plaiti. 301 Uspostava ovih odjeljenja slijedila je na osnovu odluke K.u.k. Minist arstva rata. Svako odjeljenje imalo je odreeni rejon slube u kojem je odgovaralo za sigurnost. U vojnom i administrativnom smislu odjeljenja Streifkorps -a bila su podreena komandi brdske brigade u ijem sastavu su se nalazila, odnosno komandi pjeadij ske divizije komande 15. korpusa. 302 U februaru 1909. odnosi Austro -Ugarske i Srbije su se primjetno zaotrili i atmosfera je postala ratna. Stalne vijesti u bekoj tampi o ratnim pripremama Srbije izazvale su u politikim krugovima i cjelokupnoj javnosti veliko uzbuenje. Napadi i antisrpska kampanja u Beu i Budimpeti dostigli su u februaru 1909. godine najviu taku. ak i listovi koji su ranije imali relativno umjereniji kurs, pokazali su sada prijetee note, u diskusiji. Austrougarski poslanik u Beogra du grof Forgatsch je povjerio svom berlinskom kolegi Ratiboru da je ovaj pokret u tampi doao neposredno po direktivi Balhausplatza. 303 Odgovarajui na napade beke i petanske tampe poluzvanini list srpske vlade Samouprava je isticao da se u tampi Sr biji ne prijeti samo utimatumom i ratom, nego u posljednje vrijeme i kaznenom
300 KA-W, KM 1908., 692/1 ad. Schutzcorps-Aufstelung. Isto i: Streifkorps

Abteilungen (K.u.k. 15. korps komando, Pras. Nr 3.700, 1908., rukopis, Biblioteka KA-W); M. E k m e i (Uticaj balkanskih ratova ... 410) pogreno poistovjeuje odjeljenja Streifkorps-a sa organizacijom Schutzkorps-a; osim toga poziva se na dokument iz Arhiva spoljne politike Rusije u M oskvi, koji nije identian originalu i u kojem je rije odjeljenje prevedena sa rijei bataljon. 301 KA-W, KM 1908., 692/1ad, 5. 302 Ibidem, 2. 303 A. H. Gemeinhardt, o. c., 343.

110

ekspedicijom. Samouprava je isticala da Srbija nije poduzela nikakvih koraka koji bi iskljuivo bili upereni protiv Austro -Ugarske, te da se granica Srbije prema Austro -Ugarskoj nalazi u potpuno normalnom stanju. Samouprava je dalje upuivala na vojne pripreme Austro Ugarske i naglaavala: Ako su prijetnje austrougarske tampe pretea diplomatske akcije, onda e Srbija sasvim otvoreno izjaviti da je ova akcija povod za ostvarenje druge etape u osvajakom balkanskom programu Austro-Ugarske u koje Srbija odmah iza Bosne figurira kao predmet otmice. Takvim pokuajima Srbija e se suprostaviti svom snagom. 304 Ministar Aehrenthal je slijedio zacrtani pravac, to je znailo da je odustao od drugog koraka svojih balkanskih planova. To je dolo do izraaja i u pismima Aehrenthala von Blowu, u kojem je isticao: Ja sam i danas vrsto ubijeen da rat sa Srbijom za sada ne bi imao smisla. Obim vojnih troenja i finansijskih rtava, kao i ne izbjeno pogoranje odnosa sa ostalim silama, makar mi vodili samo lokalni rat bili bi pretjerani s obzirom na rezultate koji se mogu postii. Ja ponavljam da dajem prednost tome da ne postane nuan rat protiv Srbije, jer je moj cilj da aneksiju osiguram bez rata i jer smatram da se slabljenje Srbije pomou Bugara moe lako postii, ako se pripremi na odgovarajui nain. U istom pismu ministar Aehrenthal je obavijestio von Blowa da situacija, s obzirom na znaaj aneksije za ivotne interese Monarhije, ne iskljuuje u krajnjem sluaju sukob sa Srbijom. Aehrenthal je istakao da su mobilizacija i korak protiv Srbije odreeni za sredinu marta. Srbiji e biti postavljeni zahtjevi da se odrekne pretenzija na kompenzacije i protesta protiv aneksije, i da da izja vu da nema agresivne namjere protiv Austro-Ugarske. Ako Srbija ne udovolji ovim zahtjevima, Austrija e joj predati ultimatum, a u sluaju njegovog odbijanja dolazi rat. 305

304 S. Merkur, 23. II 1909., Nr. 87, 2. 305 OUAP, I, br. 1022, Pol., 26, 2, 9 .386.

111

U februaru 1909. ministar Aehrenthal je u pogledu Srbije otvorio mogunost da se Srbija vee za Monarhiju privremenim sredstvima, putem trgovakog ugovora i dobijanje tranzitnog izlaza eljeznicom preko austrougarske teritorije na Jadransko more. Ta ideja, uprkos svom taktikom znaaju za smirenje krize sadravala je u sebi mogunost da se privrednim sredstvim ogranii politiko djelovanje Srbije. 306 Krajem februara 1909. otklonjeni su sukobi Austro -Ugarske i Bugarske sa Osmanskim carstvom. Austro -Ugarska se neposredno sporazumjela sa Carigradom, plaajui novanu odtetu, a Rusija se zauzela za Bugarsku, primajui na sebe vei dio njenih obaveza prema Porti. Nakon razrijeavanja ova dva sukoba prestao je austro -srpski, koji je poetkom marta buknuo svom snagom. Austro -Ugarska je poduzela snanu akciju da bi otklonila posljednji otpor priznan ju aneksije. 307

2. Novi pokuaj posredovanja velikih sila (februar 1909)

Nakon to su izgledi za odravanje konferencije postali nepovoljni, britanski ministar Grej je pokrenuo inicijativu za

posredovanjem Njemake, Velike Britanije i Francuske u Beu, u cilju mirnog rjeenja krize.

O Erentalovim planovima prema Srbiji upisao je J. M. Bernrajter u svoj dnevnik 21. februara 1909.: Er (Aehrenthal, pr. Z. .) plant eine Sommation und ein Ultimatum an Serbien anfangs Mrz...Erfolg Unterwerfung, gut. wenn nicht, besser, Einmarsc h, andere Dynastie, Zollunion... (J. M. Bernreither, o. c., 106.). 306 A. Mitrovi, o. c., 93. Vidi i : Schultz Maurice, La politique economique Aehrenthal envers la Serbie, Revue Historique, Geurre mondial, 1935., t. 13., 325 347. Tim povodom pisao je beogradski list Samouprava: Austro -Ugarska i danas pokuava da u pitanja o trgovinskom ugovoru uvue eminentno politika pitanja koja trebaju privolu velikih sila, te ih eli rijeiti neposrednim pregovorom u savezu sa trgovinskim pitanjem. Ekonomsku nezavisnost Srbiji ne moe dati Austro -Ugarska, nego samo evropska konferencija. (S. Merkur, 10. III, 1909., br. 113, 2.) 307 D. orevi, Milovan Milovanovi, 118.

112

Britanski prijedlog je iao za tim da se otklone suprotnosti i da se svim raspoloivim sredstvima sprijei sukob Austro -Ugarske i Srbije. Ovaj prijedlog za intervenciju u Beu Njemaka je otklonila, upozoravajui notom od 22 . februara 1909. predstavnike Velike Britanije i Francuske na potrebu zajednikog demara svih sila, a posebno Rusije, u Beogradu. 308 U Londonu, njemaki ambasador Maternich je izjavio ministru Greyu da opasnost lei u Beogradu a ne u Beu. Po njegovom mil jenju Srbija i Crna Gora nisu oteene i stoga nemaju pravo na kompenzacije. Teritorijalne odtete se, stoga, moraju unaprijed iskljuiti. 309 U istom smislu izjasnio se i ministar Aehrenthal francuskom poslaniku Crosjeu, istiui da je za intervenciju Beogra d, odgovarajue mjesto. 310 S tim miljenjem sloili su se i predstavnici Velike Britanije, Francuske, Italije i Njemake. Britanski poslanik izvjetavao je iz Bea 20. februara 1909. da e predstavke, ako budu uinjene biti upuene na adresu srpske vlade i da e sadravati zahtjev za odricanjem od kompenzacija. 311 Britanski pokuaj posredovanja nije uspio, ali je pojaao a ne Be

nastojanja Francuske da pridobije Njemaku, Veliku Britaniju, a takoer i Rusiju za energian demar u Beogradu. Francuski ministar Pichon je istakao da velike sile trebaju izjaviti da Srbija ne moe raunati sa podrkom za njene teritorijalne zahtjeve. Takoer, Srbija je trebala da razorua, raspusti ete i izbjegava svaku provokaciju.

308 Gr. Pol., 26, 2, br. 9384, 9385. 309 Ibidem, br. 9.376. 310 Ibidem, br. 9.381. 311 Brit. Dok., V, 2, br. 592.

113

Ukoliko se Srbija bude pridravala ovih zahtjeva, izvjetavao je njemaki poslanik Kiderlen -Wechter u Berlin, treba se govoriti o raznim privatnim koristima od strane Austro -Ugarske. 312 Ministar Grey je isticao da demar u Beogradu moe biti od koristi samo pod uvjetom da mu se pridrui i Rusij a. Prema njegovom miljenju jedini nain da se izbjegne rat jeste da se Srbija odrekne teritorijalnih zahtjeva. Meutim, bez pritiska Rusije, on nije mogao Srbiji uputiti taj savjet. 313 Vlada Velike Britanije je stoga nastojala privoljeti ruskog ministra Izvoljskog na intervenciju u Beogradu. Preko ruskog otpravnika poslova u Londonu vlada Velike Britanije je izvjestila Petrograd da su, uprkos elji da se pomogne Srbiji, glavna nastojanja velikih sila usmjerena na to da zatite Srbiju od unitenja. Pomonik ministra spoljnih poslova Harding je izjavio ruskom otpravniku Poklevskom da bi opte stanje bilo manje zategnuto ako bi Rusija objasnila u Beogradu da Srbija ne moe raunati na teritorijalne ustupke, niti autonomiju Bosne i Hercegovine. Takav korak Rusije u Beogradu umirio bi beku vladu i poveao mogunost mirnog rjenja krize. 314 Francuska se takoe ponovo izjasnila protiv srpskih zahtjeva. U saoptenju francuskog ambasadora u Petrogradu ministru Izvoljskom od 26. februara 1909. isticalo se da francus ko javno mnijenje ne bi moglo shvatiti da jedno takvo pitanje moe voditi ratu u kome bi uestovale i ruska i francuska armija. 315 Ministar Izvoljski je istakao da je njemako -francuski prijedlog bio inspirisan u Beu i podran od francuskog ministra Picho na, s ciljem

312 Gr. Pol. , 26, 2, br. 9398. 313 Brit. Dok., V, 2, br. 611. 314 Benckendorffs diplomatischer Schriftswechsel, Bd I, br. 17. 315 Ibidem, br. 18. Nakon sporazuma sa Njemakom u pogledu Maroka od 9. februara 1909., Francuska je nastojala po svaku cijenu izbjei rat. Stoga je u posredovanju za mirno rjeenje krize igrala vrlo znaajnu ulogu.

114

da se akcija velikih sila nadomjesti direktnim sporazumom Bea i Beograda. To bi, po njemu, znailo preputanje Srbije na milost i nemilost do zuba naoruane Austrije. Jedan takav korak poduzet u Beogradu, smatrao je Izvoljski, izazvao bi u R usiji ope nezadovoljstvo. 316 U Beogradu je dolo do promjena u vladi, i 23. februara obrazovan je nacionalni koncentracioni kabinet pod vostvom Stojana Novakovia. U vladinoj objavi od 25. februara 1909. ministar Novakovi je naglasio jednodunost nacije i objavio za srpske odredbe o kojima Europa treba da da svoj sud da se one temelje na pravu i interesima srpskog naroda, i da su one isjeene iz srca cijele Srbije. 317 Energine predstavke britanske i francuske vlade u pitanju teritorijalnih kompenzacija, zajedno sa austro-ugarskim i njemakim pogledima, podstakli su ministra Izvoljskog da savjetuje Beogradu odricanje od teritorijalnih kompenzacija. Stoga je on zatraio 28. februara od Srbije da se odrekne zahtjeva za teritorijalnim kompenzacijama, poto velike sile nisu sklone da podre ideju teritorijalnog uveanja Srbije, te savjetuje da se izbjegne sve to bi vodilo oruanom sukobu sa Austro Ugarskom. Ministar Izvoljski je izjavio da se nada da e Srbija slijediti savjete velikih sila, i da e srpska vl ada ovim silama jasno izjaviti da se odrie svojih teritorijalnih zahtjeva, te da se u svim nerijeenim pitanjima preputa odlukama velikih sila. 318 Poputanje Rusije, neizainteresovanost evropskih sila, kao i sve jai pritisak Austro-Ugarske primorali su Srbiju na poputanje. Srpska vlada je 3. marta 1909. izjavila da ne misli davati povoda ratu sa Austro Ugarskom. Isto tako, vlada je izjavila da od Austro -Ugarske ne trai teritorijalne, trgovake ili ekonomske odtete, nego se u tom pitanju oslanja na pravednost velikih sila. U tom smislu vlada je namjerovala
316 Ibidem, br.20. 317 D. Lonarevi, o. c., 280. 318 Benckendorffs diplomatischer Schriftswechsel, Bd I, br. 23.

115

uputiti velikim silama okrunu notu. 319 Tako je iznoenjem stava srpske vlade pred forum evropskih sila teite spornih pitanja preneseno iz Beograda u Petrograd.

3. Sporazumi Austro-Ugarske i Bugarskeb sa Osmanskim carstvom Aneksijom Bosne i Hercegovine nisu bila povrijeena samo suverena prava Osmanskog carstva , nego je aneksija znaila i povredu lana 25. Berlinskog ugovora. Dvostruku povredu meunarodnog pravnog poretka ministar Aehrental je pokua o legalizovati sporazumom sa Turskom, i time otkloniti povredu turskog suvereniteta, to bi otvorilo put za priznanje aneksije od sila potpisnica Berlinskog ugovora, koje je trebalo uslijediti izmjenom nota. Aehrental je 19. novembra 1908. godine odredio da se ustupci Turskoj mogu ispoljiti u dva vida: na privrednom i kulturnom polju. to se tie prvog, Aehrental je Porti ponudio poveanje carina na 15%, i uvoenje daljih monopola. to se tie drugog, ispoljena je spremnost Austro-Ugarske da se pregovara o pravu zatite katolika na bazi ravnopravnosti svih vjera, to je zajameno ustavom. Naelan uvjet za oba ustupka i nastavak pregovora o tim pitanjima je bio ukidanje bojkota. 320 Uprkos savjetima njemake vlade da postigne sporazum sa Portom, Aehrenthal se drao stanovita: nema pregovora prije ukidanja bojkota. Takoer, Aehrenthal nije elio prihvatiti zahtjev Osmanskog carstva za odtetu, smatrajui ga ponienjem; on je sam traio odtetu za gubitke pretrpljene zbog bojkota austrougarske robe. 321 Von Blow je takoer uloio sav svoj utjecaj u Beu i Carigradu za sporazum Austro-Ugarske i Osmanskog carstva i za finansijsku odtetu

319 Gr. Pol., 26, 2, 9.415. 320 . Miki, o. c., 146-147. 321 Gr. Pol., 26, 2, 9.239, 9.240.

116

Porti, savjetujui Beu da se osobno u pitanju novane odtete pokae predusretljivim. 322 Ministar Aehrenthal je uputstvom od 8. januara 1909. ovlastio austro-ugarskog ambasadora u Carigradu da izriito izjavi velikom veziru kako je Austro-Ugarska uinila tri veoma vana ustupka: izala je iz Sandaka, ponudila Carigradu trgovinski sporazum, i sada nudi novanu naknadu od 2,5 miliona funti. Ministar spoljnih poslova Osmanskog carstva ponudu. 323 Pregovori o sporazumu zavreni su 16. januara 1909. i poto ga je prihvatio Ministarski savjet Osmanskog carstva, austrougarska ambasa da ga je dostavila u Be. 324 Meutim, potpisivanje sporazuma se otegnulo zbog formulacije lana 1. protokola, koji se odnosio na Sandak. Osmansko carstvo je eljela da od Austro-Ugarske dobije garanciju za posjedovanje ove oblasti. Veliki vezir je elio d a Austro-Ugarska osigura vojnu zatitu Sandaka, najmanje na pet godina. 325 Takoer su i privredna pitanja odugovlaila potpis sporazuma. Porta je eljela dobiti uz pomo Monarhije punu privrednu autonomiju, to je bilo u suprotnosti njenim interesima. Nako n savladavanja svih ovih tekoa, 26. februara 1909. potpisan je sporazum. Osmansko carstvo je priznala novo stanje u Bosni i Hercegovini, proirenje prava suvereniteta F. Josepha na obje provincije. Kao odtetu za gubitak dravnih dobara u anektiranim provincijama, austrougarska vlada se obavezala isplatiti Porti iznos od 2,5 miliona funti. Osim toga, sporazumom se utvruje jednakost i vjerska sloboda muslimana, jednako civilno i politiko pravo, sloboda stanovanja
322 Ibidem, 9.243. 323 .Miki, o. c., 160. 324 V.orovi, o. c., 255. 325 D. Angyal, o. c., 36.

Tefikpaa prihvatio je sa zadovoljstvom austrougarsku

117

i iseljavanja, potivanje vakufskih prav a, te odredbe trgovakopolitikog znaaja. 326 Proglaenje nezavisnosti Bugarske izazvalo je zaotrenu situaciju sa Carigradom. Osmansko carstvo je eljela naknadu za otpali bugarski tribut, istonorumelijski prihod, i od Bugarske, ve krajem septembra 1908. zauzete istonorumelijske eljeznike linije. Aehrenthal je savjetovao Bugarsku da se o tim pitanjima sporazumije sa Portom. Meutim, njegova nastojanja nisu imala eljeni efekat u Bugarskoj, koju je Monarhija dovela gotovo u izoliran poloaj. Panja Bugarske se okrenula Rusji, koja je ve u decembru 1908. nastojala ostvariti balkanski savez. Usljed ruskih nastojanja, Aehrenthal je pokuao da zakljui krajem januara 1909. sa Bugarskom sporazum u formi vojne konvencije. Meutim, Bugari su to odbili. 327 Osmansko-bugarske suprotnosti su se opasno zaotrile: Bugarska je eljela umjesto 125 miliona franaka isplatiti samo 82 miliona. Stoga je prijedlog ministra Izvoljskog od 30. januara 1909. naiao na zadovoljstvo i Osmanskog carstva i Bugarske. U znaku tog pr ijedloga Osmansko carstvo dobiva 125 miliona franaka: Rusija joj je oprostila iz ratne

kontribucije 40 rata, tako da je Bugarska bila duna platiti 82 miliona, primajui ruski poklon od 43 miliona franaka. To ipak nije bio gubitak za rusku dravnu blagajnu, jer Osmansko carstvo i tako nije mogla platiti svoj ratni dug. Tako je ruska vlada napravila dobar diplomatski posao. 328
326 T. Sosnosky, o. c., 207-208. U ugovoru nije postignut sporazum o zatiti

Sandaka. Ministar Aehrental se elio obavezati samo na diplomtsku zatitu, dok je veliki vezir zahtijevao vojnu. Na prijedlog Njemake Aehrental je 22. marta 1909. u diplomatsku notu koja govori o zatiti Sandaka pored zadranih rijei. Monarhija obeava svaku podrku unio i rijei djelotvornu podrku. Ove rijei mogao je veliki vezir da shvati u vojnom smislu, a one istovremeno nemaju to znaenje. 327 D. Angyal, o. c., 37. 328 C. Ferenczi, o. c., 209. Direktnim rusko -turskim sporazumom postignut je 15. marta 1909. privremeni, a 20. aprila zakljuen u Petrogradu definitivni finansijski sporaz um

118

Najvaniji razlog za rusko posredovanje je bilo u tome to su ruske politike partije u sporazumu vidjele svoj glavni spoljnopoliti ki cilj - vee anse za obrazovanje balkanskog saveza. Sporazumno sa vladom Londona i Pariza ruski car je 18. februara 1909. priznao carski naslov bugarskom knezu Ferdinandu, to mu je saopeno prigodom doeka u Petrogradu, gdje je dospio 28. februara na pogreb Velikog kneza Vladimira. Ve tada, bilo je jasno da Bugarska, na rusku zapovijed, ne samo da nee napasti Srbiju, ve da e se s njom zbliiti. Aehrenthal se, uprkos tome nadao da Bugarska ne moe zaboraviti stare suprotnosti sa Srbijom i da moe na nju raunati. Ali, to je bila slaba utjeha, i morao je priznati amil -pai da je imao pravo kad mu je u oktobru 1908. rekao da e se Monarhija pokajati zbog svoje politike prema Bugarskoj. 329

Rusije i Osmanskog carstva.. Istog dana zastupnici Rusije, Velike Britanije i Francuske u Sofiji, po nalogu svojih vlada priznali su nezavisnost Bugarske. Isto tako, zastupnici Njemake i Italije su u Sofiji podnijeli 27. aprila 1909. bugarskom suver enu priznanje nezavisnosti kraljevine Bugarske (Ibidem, 210). 329 D. Angyal, o. c., 39.

119

Glava V

VRHUNAC KRIZE (MART 1909)

1. Srpska nota od 10. marta 1909.

U jednom razgovoru sa austrougarskim poslanikom grofom Forgaom 6.marta 1909. ministar Milovanovi je izjavio da je vlada odluila da promijeni dotadanje dranje, te da e uiniti sve to se ne protivi dostojanstvu zemlje. 330 Istovremeno je predsjednik vlade Novakovi isticao da je srpska vlada na najboljem putu da pojasni situaciju, te da Austrija treba uzeti u obzir nacionalni osjeaj, uzbuenost i dostojanstvo Srbije, i srpskoj vladi ne oteavati preokret. 331 estog marta grof Forgatsch je pre dao notu srpskoj vladi u kojoj se ona poziva da izmjeni svoje dranje i izjavi da e sa Austro -Ugarskom ivjeti u dobrosusjedskim odnosima. im vlada u Beu bude o tome obavjetena-saopio je Forgatsch, ona e biti voljna da stupi u pregovore o trgovinskim i privrednim pitanjima. Uslov tome je da aktualna privredna pitanja budu raspravljana direktno izmeu Monarhije i Srbije. 332 Ministar Milovanovi je, prema rijeima Forgatscha odbio bilo kakvo objanjenje o noti prije nego to sa njenim sadrajem upozna Ministarski savjet. Uvaavajui elje velikih sila, srpska vlada je cirkularnim telegramom od 10. marta 1909. godine upuenim vladama sila potpisnica Berlinskog ugovora, izjavila da u vezi aneksije Bosne i Hercegovine odustaje od pravnih zahtjeva, da nem a namjeru izazvati oruani sukob sa
330 OUAP, II, br.1.111 331 Ibidem, br. 1.113. 332 Ibidem, br. 1.120.

120

Monarhijom, sa kojom eli i dalje sauvati nepromijenjene odnose prema naelu uzajamnosti. Zastupajui stanovite da je bosansko -hercegovako pitanje evropsko, koje trebaju rijeiti sile potpisnice Berlinskog ugovora, srpska vlada predaje svoj spor silama kao nadlenom sudu, te od Austro Ugarske ne trai nikakve teritorijalne, politike, niti trgovako -politike kompenzacije. 333 Srpska cirkularna nota primljena je u austrijskim politikim krugovima sa simpatijama, a minist ar Aehrental je ipak smatrao jo nezadovoljavajuom, ve s obzirom na srpsko stanovite u pitanju aneksije, koje je za Austro -Ugarsku sporazumom sa Turskom od 26. februara sa materijalne strane ve definitivno rijeeno, i kao takvo ne moe biti predmet bilo kakvih diskusija od strane sila. U tom smislu, ministar Aehrenthal je, oekivao, prema obeanjima ministra Novakovia, preciznu izjavu. 334

2. Ratna opasnost: prestrojavanje austrougarskih trupa na srpskoj granici. Nota srpske vlade od 15. marta 1909.

Odgovor srpske vlade na austrougarski demar od estog marta predat je u Beu 15. marta 1909. godine. Austrougarska vlada je srpsku notu smatrala nezadovoljavajuom, budui da nije zadovoljavala izjavu o potpunom odricanju i naknadnom pritisku na definitivno z aposjedanje Bosne i Hercegovine. 335

333 Diplomatische Aktenstcke betreffend Bosnien..., 94. O nastanku note, iji je sadraj odredio ministar Izvoljski vidi: Benckendorf diplomatischer Schriftswechsel, br.30-36. 334 Telegram fon irkog iz Bea 11.III 1909., Gr. Pol., 26,2, 9.423. 335 B. Siebert, Diplomatische Aktenstcke zur Geschichte der Ententepolitik..., 96. H. Uebersberger, nav.djelo, 35.

121

Odgovor srpske vlade jo vie je zaotrio situaciju. Grof Forga je ocijenio srpski odgovor kao document desastreux, on je, po njemu, najdrskiji odgovor koji je Srbija uope mogla dati. 336 Prilikom predaje note na Balha usplazu, Aehrenthal se u svom izjanjenju drao mirno. On je samo stavio do znanja srpskom poslaniku Simiu da je sadraj note nezadovoljavajui. 337 Na sjednici Ministarskog savjeta 13. marta odlueno je da se poduzmu opsene vojne mjere na jugoistonoj gra nici, koje su trebale stupiti na snagu 16. marta, tj. u sluaju nepovoljnog odgovora srpske vlade na austro-ugarski demar u Beogradu. Odlueno je da se poalje jo 15 bataljona u punom ratnom stanju u Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju. Prema miljenu njemakog vojnog ataea u Beu, ovdanja ratna stranka, koja je jo uvijek rat smatrala neizbjenim, danas ostvaruje svoje elje. 338 Na liniji Drina-Sava-Dunav-granica od Uvca do Orsove bila je, sa orujem i municijom, rasporeena trea popuna. U Beu se pomi ljalo da se Srbiji postavi ultimatum. Jedan od zagovornika rata protiv Srbije u Beu je bio pored generala Conrada, politiar i istoriar Jozef Redlich, koji je pripadao uskom krugu prijatelja ministra Aehrenthala. Ve 17. februara 1909. godine Redlich u s voj dnevnik zapisuje: Ostajem pri ratnom raspoloenju. 339 Dan kasnije, Aehrenthal mu je rekao Vi, dragi prijatelju, vidite ono to drugi ne ele vidjeti, da se u bosansko -srpskom pitanju radi o procesu stvaranja drave, u kojem se konano, prema prilikama u svijetu, ne moe izbjei upotreba sile. 340
336 OUAP, II, br.1.213. 337 Ibidem, br. 1.209. 338 Gr. Pol., 26, 2, br.9.418. U Beu su bili zabrinuti jer je u Beogradu 15. marta skuptina odobrila kredit za vojne potrebe u iznosu od 5.300.000 dinara. Takoe su pozvani rezervisti, i jedinice su popunjene do rat ne snage. (Gr. Pol., 26, 2, br.9.429). 339 J. Redlich, o.c., 6. 340 Ibidem, 7.

122

Za vrijeme jednog razgovora 20. februara sa Fridjungom, Bernreitherom i Leom von Hlumecki, istupao je Redlich energino za rat protiv Srbije. Dva dana kasnije, upisao je o politikom stanju na Balkanu u dnevnik: Stvari su takve, da prema mom miljenju Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju ne moemo drati dok ne potuemo srpstvo pod vostvom Karaorevia. Nikada se nee dogoditi bolje nego sada: armija je, zahvaljujui Conradu i Schneichu, osloboena od nepodobnih elemenata; mi smo do sada utroili 200 miliona i time nau vojsku najbolje naoruali. Rusija je nespremna, Italija je u odnosu na nesreu u Mesini pokazala svoju vojnu i administrativnu slabost, Francuska i Njemaka ele samo mir. Mi moramo samo s prvim dan ima proljea navaliti... 341 Bezuvjetan istup Njemake za ciljeve austrougarske balkanske politike opredjeljivao je istovremeno elje Aehrenthala i njegovog prijatelja Redlicha. Aehrenthal mu je rekao 13. marta: Njemaki savez je sada ponovo dobio krv i i vot. Ona razumije moju politiku, a ne govorim mnogo: ja idem korak po korak naprijed. 342 Kada je kriza dostigla vrhunac, 18. marta pie Redlich u svoj dnevnik: Ja sam uvjeren u izbijanje rata najdue za osam dana. 343 U razgovoru sa njemakim ambasadorom u Beu, 19. marta, Aehrenthal je istakao da je odustao od ideje o podjeli Srbije izmeu Austrije, Rumunije i Bugarske, jer bi u tom sluaju cijela Europa bila dovedena do uzbuenja najvieg stepena, ije je posljedice teko sagledati, i jer bi uzeto sa ta ke gledita unutranje austrougarske politike bilo pogreno pripojiti Monarhiji cijelu Srbiju. Ne preostaje nita drugo, istakao je Aehrenthal, nego Srbiji nametnuti ratnu odtetu od 500 miliona i kao zalog drati Beograd.
341 Ibidem, 7. 342 Ibidem, 9. 343 Ibidem.

123

Pritom se treba pobrinuti d a plaanje odtete bude u to je mogue manjim ratama, i time se Srbija to due drati pod austrijskim pritiskom. 344 U drugoj polovini marta kriza je dostigla najviu taku. Evropa se nalazila na ivici rata. To se vidjelo i iz diplomatske prepiske izmeu ambasadora i njihovih vlada. Iz sredita evropske politike stizale su vijesti o akcijama koje poduzimaju odgovorni politiari da bi se izbjegao oruani sukob Austro Ugarske i Srbije. Situacija se zaotrila, javljao je ruski poslanik iz Pariza u Petrograd, u telegramu od 4/17. marta. 345 Istovremeno, njemaki poslanik je javljao iz Beograda da se danas ne moe sa sigurnou predvidjeti kako e se drati Srbija. 346 U Petrogradu, Izvoljski je procjenivao zaotrenu situaciju na Balkanu. On je bio ubijeen da s u u Beu vrsto odluili u datim prilikama, uskoro napasti Srbiju. 347 U Londonu, Edvard Grej je radio na posredovanju, posljednjem, jer ako ovaj pokuaj ne uspije, on e se povui i prepustiti stvari njihovom toku. 348 Francuski ministar Pichon, zabrinut za situaciju na Balkanu, slao je u Beograd savjete da se izbjegne sve to bi uvrijedilo Austro -Ugarsku, ili to bi moglo imati obiljeje provokacije. 349
344 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.457. U toku razgovora Aehrenthal je naglasio: Ko e u Srbiji vladati, meni je doista svejedno, poto se ja nadam da e u budunosti beogradskog vladara istisnuti hrvatski kralj. Rije je o vraanju na ve pomenuti plan iz februara 1907., koji se odnosi na stvaranje protivcentra Beogradu i Cetinju. 345 B.Siebert, Diplomatische Aktenstcke..., 100. 346 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.446. 347 Izvjetaj grofa Purtalesa, 15. marta 1909., Gr. Pol., 26, 2, br. 9440. 348 Izvjetaj Meterniha iz Londona 22.marta 1909., Gr. Pol., 26, 2, br. 9445. 349 Gr. Pol., 26, 2, br. 9450.

124

Sredinom marta 1909. talijanski ministar Titoni ponovo je pokrenuo pitanje konferencije. Po njegovom prije dlogu, sile bi izrekle formalnu sankciju aneksije Bosne i Hercegovine i nezavisnosti Bugarske, poto su se AustoUgarska i Bugarska sa Osmanskim carstvom u tim pitanjima sporazumjele. Druga taka programa konferencije bila bi izmjena lana 29. Berlinskog ugovora, koji se odnosi na Crnu Goru. Trea taka bi bila jednostavno konstatovanje da se Srbija odrekla svih svojih zahtjeva. 350 Titonijev prijedlog povoljno je primljen u Beu, Londonu i Petrogradu, ali ne i u Berlinu. Njemaka vlada je u odravanju konferencije vidjela mogunost da i druge sile, zainteresirane za Istok, iznesu svoje zahtjeve. Tako je propao i posljednji pokuaj odravanja konferencije.

3. Aehrenthalov pritisak na Izvoljskog

Nakon sporazuma sa Portom, Aehrenthal je elio cjelokupnu akciju prebaciti u Beograd i Petrograd. On je uvidio da nema drugog puta za rjeavanje krize, nego Rusiju prisiliti na promjenu dranja. Za takvo to, Aehrental je vjerovao da u rukama ima mono oruje: razmjenu spisa izmeu vlada o bosanskom pitanju. Osim toga, u bekom arhivu su se nalazili privatno pismo Izvoljskog upueno 23. septembra 1908. iz Tengernsea Aehrenthalu i pismo ruskog ambasadora u Beu Urusova od 02. oktobra 1908. godine, iz kojeg je proizilazilo principijelno slaganje Izvoljskog po pitanju aneksije Bosne i Hercegovine. 351 Ministar Aehrenthal je 08. marta 1908. uputio nalog

austrougarskom ambasadoru u Petrogradu, grofu Berchtoldu, da saopi

350 Redlich, nav.djelo, 9, napomena 11. 351 H. Gerhardt, o.c., 116.

125

Izvoljskom da je nuno uvjeriti srpsku vladu da je pitanje aneksije ve rijeeno sporazumom Bea i Carig rada od 26. februara. Grof Berthold je 11. marta izvrio ovaj nalog, upozoravajui Izvoljskog da e, ukoliko se on bude opirao ovom zahtjevu, ministar Aehrenthal biti prisiljen u Londonu, Parizu i Beogradu objaviti tajna dokumenta, iz kojih je vidljiv njeg ov pristanak na aneksiju Bosne i Hercegovine. Ambasador Berthold je istakao da, ukoliko Izvoljski stvarno eli odranje mira, treba glasno i precizno izjaviti vladi u Beogradu da se Rusija ne protivi priznanju aneksije. Razlog svih tekoa meunarodnog poloaja, koji su ve pet mjeseci uzrokom neeljene zategnutosti, lee u nejasnom stavu Rusije po pitanju aneksije. Siuacija je isuvie ozbiljna, da bi se igralo u potaji, ili zatvarale oi pred stvarnou. 352 Aehrenthal je uvidio da u zategnutim odnosima R usije i AustroUgarske nema poputanja, te da se ne vidi put za izlazak iz krize. Pri tome je imao na umu da bi rat sa Rusijom imao na Balkanu nesagledive posljedice. Stoga se on odluio na diplomatski korak, koji je, po njegovom miljenju morao uspjeti. U dopisu od 12. marta 1909. godine austrougarskom ambasadoru u Berlinu, Aehrental je saoptio da je potrebno uputiti Izvoljskom jo jedan prijedlog, koji bi zadovoljio Be. Po tom prijedlogu sile potpisnice Berlinskog ugovora bi, nakon notificiranja austro ugarsko-turskog protokola, u kojem bi bilo sadrano priznanje novog pravnog stanja u Bosni i Hercegovini, stavili van snage lan 25. Berlinskog ugovora. Takvim zajednikim korakom svih sila Rusija ne bi dola u politiku kontradikciju, nego bi joj dalo mog unost otvorenog istupa u Beogradu. 353

352 OUAP, II, br. 1185. 353 Ibiddem, br. 1191.

126

Kada je ruski poslanik u Berlinu grof Osten Saken u ime ministra Izvoljskog izrazio 13. marta fon Bilovu molbu za posredovanje u vezi objave tajnih dokumenata, ovaj je to uslovio, u skladu sa Aehrenthalovim prijedlogom, ukidanjem lana 25. Berlinskog ugovora. 354

4. Afera Fridjung

Dok je izbijanje rata bilo samo pitanje dana, ministar Aehrental se odluio na publicistikom polju krenuti u odlunu ofanzivu. U odnosu na centralni znaaj koji je srpsko pitanje imalo u okv iru aneksione krize Aehrental je usmjerio svoju panju na to da politiki kurs prema Srbiji bude podran ne samo u domaoj, nego i pred svjetskom javnou. Viemjesena kampanja beke tampe o agitaciji iz Beograda u junoslavenskim oblastima, otkria o revolucionalnim ciljevima

velikosrpskog pokreta i vijesti o veleizdajnikoj djelatnosti imali su zadatak da daju vrst oslonac politikom vostvu i pripreme javno miljenje za eventualni sukob. Osim toga, takve vijesti trebale su djelovati i na europsku javnost, to bi diskreditovalo beogradsku vladu. U ovim nastojanima vanu ulogu je imao Zagrebaki veleizdajniki proces koji je od poetka marta bio u toku. 355
354 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.438. 355 J. Kriek, Annexion..., 181. Suenje lanovima Hrvatsko -srpske koalicije na tzv. Zagrebakom veleizdajnikom procesu izazvalo je veliku panju u evropskoj javnosti. Tim povodom, eki profesor i politiar T. Masarik je u Dravnom savjetu u maju 1909. uputio otre osude bekom politikom vostvu istiui izmeu ostalog: Zagrebaki, tzv. veleizdajniki proces je upravo kolski primjer stare politike i njenih shvatanja historijskih dogaaja i razvoja: za ovu politiku je takva intriga potrebna, ova politika trai u Zagrebakom procesu glavni razlog za aneksiju Bosne i Hercegovine, jer ona stvarne, faktine razloge i motive historijskih dogaaja ne moe shvatiti... (T. Masaryk, Der Agramer Hochverratsprozess und die Anexxion von Bosnien und Herzegowina, Wien 1909., IX). ...Srbi i Hrvati su jedan narod... Ali, ovim procesom se eljelo postii da to jedinstvo bude ometano. Mlae generacije, obrazovani slojevi meu Srbima i Hrvatima e, sasvim

127

Upravo u zavrnoj fazi krize, kada su suprotnosti Monarhije i Srbije dostigle najviu taku, Aehr enthal se odluio na korak koji je trebao uvjeriti evropsku javnost o nunosti da posegne za krajnjim sredstvima i konano regulie odnose sa Srbijom. U tu svrhu trebao je posluiti optuujui materijal koji ve godinu i po slalo austrougarsko poslanitvo iz Beograda. Kako je u martu 1909. godine bila sve vea mogunost rata ministar Aehrental je predao poznatom historiaru Heinrichu Fridjungu izbor najvanijih dokumenata, izmeu ostalog protokole sjednica Slovenskog Juga, novanih uputa na povjerljive ljude u junoslavenskim oblastima, itd. 356 Iako Fridjung nije imao originalna dokumenta nego samo prepise ili faksimile, on nije sumnjao u njihovu vjerodostojnost. Tako je on, s autoritetom naunika i publiciste, stavio lanak o razvoju velikosrpskog pokr eta ukazujui na osnovu dokaznog

razumljivo svuda ovdje u Austriji i Ugarskoj, kao i izvan Austrije rad iti na nacionalnom ujedinjenju... ...Zbog aneksije mi stojimo pred ovim velikim zadacima srpsko -hrvatskog naroda: kako se eli Austrija postaviti prema ovoj stalnoj tenji srpsko -hrvatskog naroda? (Ibidem, 112-113). 356 J. M. Baernreither, o.c., 133. Nakon nekoliko godina pisao je Fridjung o Aehrenthalovoj inicijativi: Ende Februar liess mich Aerenthal Folgendes dar. Das Kriegsgewitter werde vielleicht Ende Mrz losbrechen und die kaiserlichen Truppen in Serbien einmarschieren mssen. Er lege Wert darauf, die ffentliche Meinung zu berzeugen dass Serbien sowohl durch seine Herausforderungen wie durch das Schren zum Aufstande in Bosnien und in Kroatien der Monarchie keine andere Wahl lasse als die Entscheidung durch das Schwert. Er sei bereit, mir das Akten material zur Rechtfertigung der sterreichischen Politik zur Verfgung zu stellen: mir werde die Aufgabe zufallen die politische Seite der Frage darzulegen. Ob ich bereit sei auf Grund jener Akten die Notwendigkeit eines sterreichisch-ungarischen Ultimatum an Serbien darzulegen. (A. Rappaport, Rund um den Freidjunprozess, Berliner Monatschefte, IX, 1931., 346).

128

materijala na njegova revolucionarna nastojanja, koja su ugroavala ivotne interese AustroUgarske. lanak Fridjunga je naiao na potpuno odobravanje u Beu. Aehrenthal je lanak smatrao efikasnim publicistikim orujem u

otvaranju ratne kompanije. Aehrenthal je kasnije, u jednom razgovoru sa J. Redlichom istakao da se on za vrijeme posljednjih priprema za vojnu operciju protiv Srbije, tokom marta 1909. odluio da povede kampanju u tampi, pri emu je znaajan zadatak tre bao da izvri Fridjung. 357 Ministar Aehrenthal je ve raunao da nee biti mirnog rjeenja krize, i 24. marta Fridjungov lanak je predat na objavljivanje u listu Neue Freie Presse. lanak je nudio javnosti optuujui materijal protiv Srbije, predstavljajui posljednju kariku u lancu antisrpskih natpisa u tampi, s ciljem da se diskredituje beogradska vlada i da, kao jedna vrsta ratnih fantara, pripremi javno mnijenje na neizbjeni sukob. 358 Nekoliko sati nakon predaje Fridjungovog lanka u tampu stigla je u Be vijest o ruskom koraku, ime su ponovo stvorene mogunosti za diplomatske pregovore. Beka vlada je pokuala sprijeiti objavu lanka. Meutim, sljedeeg dana, 25. marta, pojavio se lanak pod naslovom Austro-Ugarska i Srbija. 359 Njegov sadraj i brojne optube protiv srpskih i hrvatskih politiara izazvali su u europskoj javnosti veliku panju. Iako je do zavrne faze krize raunao na sukob sa Srbijom, Aehrenthal je bio zadovoljan razvojem situacije. Samo, jedna taka nije ulazila u njegov koncept ; senzacionalni lanak Fridjunga, koji je trebao da prui opravdanje za voenje rata, bio je povod srpskim i hrvatskim politiarima da kritiki osvijetle diplomatske i publistike metode
357 Redlich, o.c., I, 44., biljeka od 9.januara 1910. 358 A.H. Gemeinhardt., o.c., 366. H. Kanner, Kaiserliche katastrophen -Politik, WienLeipzig 1922, 63. 359 M. Nintchitch, o. c., I, 169.

129

Balhausplaza. Tako se lanak u listu Neue Freie Presse pretvorio u publicistiki bumerang. 360 lanovi Hrvatsko-srpske koalicije odbacili su energino tvrdnje Fridjunga, odgovarajui tubom zbog uvrede. To je imalo za posljedicu da je Aneksiona kriza doivjela svoj nastavak. Cjelokupna problematika je ponovo pokrenuta na p rocesu organiziranom u Beu decembra 1909., na kojem je dokazana lanost optube, pa se beka diplomatija nala na ivici skandala. 361

360 A.H. Gemeinhardt., o. c., 368. O tome je pisao J.M. Bernrajter (o.c., 134): Die Kugel war aus dem Lauf-sie sollte aber den Schtzen treffen. H. Kaner (o. c., 64) govori o historijskoj prevari. 361 O procesu vidi i: F. Wrthle, o. c., 146...

130

Njemako posredovanje. Kraj krize

Njemaka vlada je 14. marta uputila preko ambasadora u Petrogradu telegram ruskoj vladi , izjavljujui svoju spremnost

posredovanja ukoliko bi Rusija stvarno i ozbiljno umirila Srbiju. Ruskoj vladi ponuena je Aehrenthalova formula rjeenja krize: Sve sile potpisnice Berlinskog ugovora izjavljuju slaganje sa aneksijom Bosne i Hercegovine i time ukidanjem lana 25. Berlinskog ugovora. Takvim zajednikim korakom svih sila, Rusija bi bila u mogunosti sama, ili zajedno sa drugim silama otvoreno istupiti u Beogradu. Istovremeno, njemaki ambasador Pourthales je trebao ukazati Izvoljskom da e, ukoliko Rusija ne bi bila voljna koristiti se njemakom susretljivou i mimo svojih vlastitih uslova dalje se bude opirala priznanju svrene injenice, Njemaka biti prinuena prepustiti stvari svome slobodnom toku. 362 Ambasador Pourthales predao je tele gram Izvoljskom 15. marta. Izvoljski je istakao da e ovaj prijedlog tano ispitati, te o tome obavijestiti cara i Ministarski savjet. 363 U Petrogradu se 17. marta pod predsjedavanjem cara sastao Ministarski savjet, raspravljajui o tome da li e Rusija u s luaju oruanog sukoba Austro -Ugarske i Srbije, istupiti na stranu Srbije, ili e u takvim okolnostima teiti mirnom rjeenju krize. Ratni ministar, general Radiger, je izjavio da je armija potpuno nespremna. Ratni aparat uniten u Rusko japanskom ratu nije bio obnovljen. 364 Cijeli tab i predstavnici mornarice govorili su jasno sa

362 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.437. 363 Benckendorffs diplomatischer Schriftswechsel, Bd.I, br. 46. 364 W. A. Suchomlinov, o. c., 221.

131

Rusija ni pod kakvim uvjetima ne moe orujem pomoi Srbiji. Na takvu odluku su utjecale i unutranjopolitike prilike u Rusiji. 365 Konano, 20. marta 1909. uveer, Izvoljski je pre dao njemakom ambasadoru nestrpljivo oekivan odgovor. On je bio primjer kako se diplomatskim jezikom sa mnogo rijei moe malo rei, i pri tome stvarno miljenje ostati prikriveno. U odgovoru Izvoljski je izrazio svoje elje za mirno rjeenje krize, isti ui da je, naalost, beka vlada jo daleko od takvih namjera. Prema posljednjim vijestima, on je dobio uvjerenje da je rat ve odluena stvar. Njemaka treba intervirati u Beu, te ako je austrijska vlada zamoli, ostale potpisnice Berlinskog ugovora z a formalnu izmjenu lana 25. ruska vlada e ovim eljama izai u susret, traei elemente rjeenja koji bi bili prihvatljivi za sve potpisnice Berlinskog ugovora.
365 Ibidem, 223. U razgovorima ruskih politi ara sa srpskim diplomatama, delegacijama i deputacijama u toku krize dominirale su dvije teme: ruska vojna nespremnost i

uvjeravanja ruskih politiara da e u povoljnom momentu pokrenuti i rijeiti srpsko pitanje. Lajt-motiv ruske politike-da se izbjegne rat- nalazi svoju karakteristinu formulaciju u jednom izjanjenju voe oktobrista Gukova srpskom specijalnom delegatu, dr. Koutiu: mi emo stupiti u rat samo u sluaju da se radi o egzistenciji Rusije, drukije nikako, jer bi tu Rusija bila poraena . Kad se u potpunosti nae pripreme provedu, mi emo se suoiti sa Austro -Ugarskom. Ne poinjite sada rat, jer bi to bilo vae samoubistvo...(M.Bogitschewitch, o. c., br. 70). Kouti je prenosio u Beograd 19. marta 1909. izjanjenje cara predsjedniku Dum e Homjakovu: srpsko nebo su nakon ovog udarca (aneksije, pr. Z..) prekrili teki oblaci, situacija je uasna, jer je Rusija nespremna za rat i poraz Rusije bi znaio propast Slovenstva. Car osjea da je sukob sa germanstvom neizbjean i da se za to treba pripremiti. Na pitanje Koutia kakvo e dranje zauzeti Rusija ako Srbija bude napadnuta, odgovorio je Homjakov: Mi inimo neto to do sada nijedna drava nije uinila, time to smo pred cijelim svijetom izjavili da nismo u stanju voditi rat; ipak, m i bi svako nasilnitvo nad Srbijom smatrali poetkom evropskog poara u koji se mi sada ne bi mogli umijeati; ali, on e u budunosti planuti, kad budemo u stanju odrati nau rije... (M. Bogitschewitsch, o. c., br. 76)

132

Konano, Izvoljski je istakao da njemaki prijedlog ne iskljuuje nunost saziva konferencij e po pitanju aneksije. 366 U Berlinu su bili nezadovoljni sadrajem ruske note. Dakle odbijanje! Drzak odgovor!, -komentarisao je car Wilchelm II izvjetaj svog ambasadora iz Petrograda. 367 Naroito je bio nezadovoljan poslanik KiderlenVehter, koji se najotrije izjasnio o ruskoj noti i dvostrukoj igri Izvoljskog, istuui da je potrebno da ambasador Pourthales prenese Izvoljskom zahtjev kojim e ga pritisnuti uza zid, i zatraiti precizan i jasan odgovor. 368 Fon Blow je 21. marta naloio ambasadoru Pourt halesu da od Izvoljskog zatrai jasan odgovor da li je Rusija spremna da bez ikakvog ogranienja da svoj pristanak na formalno ukidanje lana 25. Berlinskog ugovora, da prizna aneksiju Bosne i Hercegovine i da postigne da to isto uradi i Srbija. Vi trebapisao je Blow ambasadoru Pourthalesu, - da odluno izjavite Izvoljskom da mi oekujemo jasan odgovor da ili ne. Svaki izbjegavajui, ili nejasan odgovor njemaka vlada e smatrati odbijanjem i prepustie stvari svome toku. Odgovornost za sve dalje dogaa je, zakljuivao je von Blow, tada e pasti iskljuivo na Izvoljskog. Ako Izvoljski bude i dalje insistirao na sazivu konferencije, Onda e Njemaka ovo smatrati kao pokuaj da se oduglovai sa odgovorom, to znai isto kao i odbijanje njemakog prijedloga.369 Poslijepodne, 22. marta, ambasador Pourthales podnio je Izvoljskom ove zahtjeve u formi koja je podsjeala na ultimatum. On je izloio njemako stajalite po pitanju aneksije, postavljajui odluno pitanje: da li je Rusija spremna prihvatiti ukidanje lana 25. Berlinskog ugovora izmjenom nota, u sluaju da austrijska vlada zamoli za pritisak?
366 Gr. Pol., 26, 2, br. 9458. 367 Ibidem, Primjedba Viljema II. 368 H. Gerhardt, o.c., 138. 369 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.460.

133

Izvoljski je odgovorio Pourthalesu da, prije nego to da tako vaan odgovor, treba izvjestiti Ministarski savjet i cara. 370 Nakon audijencije kod cara, Izvoljski je 23. marta izvjestio Pourthalesa da ruska vlada za sluaj austrougarskog obraanja silama u smislu koji je sadran u njemakom demaru od 21. marta nee propustiti da da svoj potpuni pristanak na taj zahtjev. Izvoljski je izrazio elju da vlada u Berlinu upotrijebi svoj utjecaj u Beu, da se postigne sporazum Austro-Ugarske i Srbije. 371 Izvoljski je obavijestio ruske poslanike u Parizu i Londonu da je njemaki demar posluio tome da pred Rusiju postavi alternativu: reguliranje aneksije izmjenom nota ili napad na Srbiju. Pred prijetnjom velike opasnosti koju u sebi nosi austro -srpski sukob za opi mir, i da spasi Srbiju, on nije imao drugog izlaza nego da prihvati njemaki prijedlog. 372 Edward Grey je odbio da da pozitivan odgovor na austro -ugarsku deklaraciju silama u smislu ukidanja lana 25. Berlinskog ugovora. Velika Britanija vlada se drala stanovita da ukidanje lana 25. Berlinskog ugovora ostavlja srpsko pitanje otvorenim.

370 Izvjetaj Purtalesa fon Bilova, 22.marta 1909., Gr. Pol., 26, 2, br. 9.464. 371 Von Blow irkom, 24.marta 1909., Gr. Pol., 26, 2, br. 9468. 372 Benckendorffs diplomatische r Schriftwechsel, Bd, I, br.54, 55. Njemaki ambasador Purtales izvjetavao je u Berlin 1. aprila 1909. godine da se u Petrogradu proirila verzija da je rjeenje krize uslijedilo nakon ultimatuma koji je postavljen Rusiji i da je tu vijest lansirao britan ski ambasador Nicolson. Izvoljski je uvjeravao britanskog ambasadora da njemaki zahtjevi nisu ultimatum u znaku da se prijeti ratom kao alternativom, ali su bili diplomatski ultimatum. (H. Gerhardt, nav.djelo, 148.) Veina historiara je prihvatila da j e njemako posredovanje u Petrogradu bilo diplomatski ultimatum. U ranijoj njemakoj historiografiji prisutna je tenja da se njemako posredovanje predstavi kao njen doprinos mirnom rjeenju krize . Vidi: G. H. Sasse, o. c., ; J.M. Raed, o. c.,

134

Aehrenthal je bio nezadovoljan dranjem ministra Greya, istiui da e njegova shvatanja paralizirati efekat izjanjenja ministara Izvoljskog. 373 Uprkos tekoama, pregovori su nastavljeni, i vlade Londona i Pariza su napokon izjavile svoju spremnost prikljuiti se akciji ostalih sila. Nakon demara predstavnika Rusije, Velike B ritanije, Francuske, Italije i Njemake u Beogradu 30. marta 1909., srpska vlada se odluila dati Beu zadovoljavajuu izjavu. 374 Srpski poslanik u Beu, Simi, predao je 31. marta 1909. godine notu, sa ijim sadrajem su se ranije sloili ministri Grey i A ehrenthal. 375 Srbija priznaje kae se u noti, da aneksijom Bosne i Hercegovine njena prava nisu povrijeena i da e se prema tome pokoravati onoj odluci sila, koju e ove stvoriti u pogledu lana 25. Berlinskog ugovora. Primajui savjete velikih sila, Srb ija se obavezuje da e napustiti svoje prigovarajue, te otporno dranje to ga je zauzela prema aneksiji od prole jeseni, a osim toga, promjenie pravac svoje sadanje politike prema Austro -Ugarskoj, te ubudue ivjeti s njom u dobrosusjedskim odnosima. Prema ovim izjavama i vjerujui u

miroljubive namjere Austro -Ugarske, Srbija e povratiti svoje stanje vojske to se tie njene organizacije, rasporeda i stvarnog broja vojnika na ono kakvo je bilo na proljee 1908. godine, razoruati e i raspustiti svoje dobrovoljce i ete, i sprijeiti formiranje novih neregularnih jedinica na svom podruju. 376

373 H. Gerhardt, o. c., 143. 374 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.497. 375 O pregovorima Britanije u Beu i Beogradu o noti srpske vlade vidi: E. Gotschalk, Die diplomatische Geschichte der serbischen Note vom 31. Mrz 1909., Berliner Monatshefte, IX, 1932., 776 -803. 376 UAP, II, br. 1425 (sadraj note na francuskom jeziku).

135

Nakon srpske note od 31. marta 1909. godine, otvoren je put za sporazum o ukidanju lana 25. Berlinskog ugovora izmjenom nota sila potpisnica. Poetkom aprila 1909. godine ministar Aehrenthal je dao instrukcije austrougarskim zastupnicima kod signatarnih sila da se obrate vladama kod kojih su akreditirani, za njihovo slaganje u vezi ukidanja lana 25. Berlinskog ugovora. Njemaka je notom od 7. aprila dala svoj pris tanak, slijedila je Italija 11. aprila, Velika Britanija 17. aprila, a Francuska i Rusija 19. aprila. 377 Izjavom velikih sila o ukidanju lana 25. Berlinskog ugovora, aneksiona kriza je zavrena, ime je proirenje prava suvereniteta cara F. Josifa na Bosnu i Hercegovinu definitivno priznato. Na isti nain su sankcionisane predviene modifikacije lana 29. Berlinskog ugovora u korist Crne Gore. 378

377 E. Anrics, Die jugoslawische Frage und die Julikrise 1914., Stuttgart 1931., 147. 378 V. Sulek, o. c., 52. Odlomci 5, 7, i dalje, lana 29. Berlinskog ugovora, koji su sadravali ogranienje suvereniteta Crne gorem ukinuti su, a odlomak 6 je nadomjeten izjavom da luka Antivari treba da sauva iskljuivo trgovaki karakter.

136

Glava VI

REZULTATI I POSLJEDICE ANEKSIONE KRIZE

Mirno rjeenje Aneksione krize izazvalo je razoarenje kod vie utjecajnih linosti u Beu. Joseph Redlich je vjerovao jo 28. marta u rat protiv Srbije. 379 Dan kasnije, kad je shvatio da e njegove elje ostati neostvarene, zapisao je u svoj dnevnik: Velika radost u Beu, ja nisam tako oduevljen. 380 General Conrad, koji je smatrao da se sudbina drava, naroda i dinastija ne rjeava za diplomtskim, konferencijskim stolom, nego na bojnom polju, alio je zbog mirnog rjeenja krize. 381 U aprilu 1909. pisao je on, da je ishod Aneksione krize odredio sudbinu Monarhije, predsk azujui da e ona najdalje za deset godina biti svedena na razmjere vicarske. 382 U razgovoru koji je vodio 28. marta 1909. u Beu sa njemakim ambasadorom fon Tschirschkim, ministar Aehrenthal je iznio razloge koji su bili presudni da je odustao od vojnog p ohoda na Srbiju. Ideje o prikljuenju Srbije Monarhiji ili podjeli Srbije izmeu Austro -Ugarske, Bugarske i Rumunije, istakao je Aehrenthal, kada se blie razmotre za sada se nisu praktino potvrdile, s obzirom na ope europske prilike i na interese Monarhije. Takvu nasilnu politiku teko bi bilo opravdati u naem vijeku, i ona bi za budunost stvorila zastraujuu koliinu zapaljivog materijala. Aehrenthal je iznio uvjerenje da stvari na slovenskom jugu treba pustiti da polako sazriju i zbog dualisti kih

379 J. Redlich, o. c., 10. 380 Ibidem, 11. 381 G. Ritter, Staatskunst und Kriegshandwerk, II, Mnchen 1960., 284. 382 K.B. Vinogradov, o. c., 154.

137

tekoa Monarhije i jo uvijek nesreenih odnosa u okupiranim provincijama oprezno i po korak napredovati 383 Nakon zavretka krize, zavladalo je u Beu i Berlinu veliko raspoloenje. Nisu nedostajala ni estitanja i zdravice. Ishod aneksione krize slavl jen je u Beu kao odluujua diplomatska pobjeda. Ministar Aehrenthal je proglaen za najveeg diplomatu poslije Bismarcka, i 17. augusta 1909. za svoje zasluge dobio je rang visokog plemstva, postao je grof. 384 U maju 1909. njemaki car Wilchelm II posjetio je Be, pozirajui pred publikom i fotografima u stavu pobjednika. 385 Zvune fraze von Blowa o nibelunkoj vjernosti Njemake prihvaene su i od austrijske i njemake tampe. Austrijski i maarski listovi isticali su u prvom redu ulogu berlinskog partner a u odluujuim danima krize. List Neue Freie Presse je pisao o impozantnoj manifestaciji njemake solidarnosti, a Fremdenblatt o punoj snazi demonstracije saveznikih misli. Petanski L'loyd je vidio tajnu uspjeha u njemakoj lojalnosti. 386 Diplomatski uspjeh Austro-Ugarske i Njemake ocijenjen je kasnije od veine historiara kao Pirova pobjeda, i po svojim posljedicama je oznaen katastrofalnim. 387 Aneksijom Bosne i

383 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.493. 384 D.Lonarevi, o. c., 300. 385 K.B. Vinogradov, o. c., 152. 386 S. Merkur, 3. IV 1909., br. 155, 2. 387 D. Angyal, o. c., 52. Aehrenthalov nasljednik grof Berthold pisao je u oktobru 1912. godine: Wir drfen uns darber keiner I llusion hingeben, das unsere Vorgangweise bei der der Annexion Bosnien und der Herzegowina nicht nur den Anstoss zum Bunde der Balkanstaaten gegeben, sondern unvermeindlich auch das Misstrauen der Staatskanzlein smtlicher Grossmchte gegen die Monarchie g eweckt und dadurch ein zuvor nicht bestandenes Band des Einvernehmens unter denselben in Bezug auf die Stellungnahme zu unserer Orientpolitik geschaffen hat... (R.Goos, o. c., 81.) U svojim memoarima G. Andrassy je zapisao: Der Grundgedanke dieser in ihr e Einzelheiten ausgezeichnet gefhrten Kampagne war verfehlt und wurde in der Folge

138

Hercegovine Austro-Ugarska je provizornu okupaciju i upravu u ovim provincijama pretvorila u definitivnu, manifestajui pritom svoju snagu u meunarodnim odnosima. Za vrijeme Aneksione krize Austro -Ugarska je imala ogromne finansijske izdatke. Samo trokovi mobilizacije procijenjeni su na 180. miliona kruna, a pored toga Osmanskom cars tvu je isplaeno 54 miliona. To je otealo i bez toga nezavidno finansijsko stanje Austro -Ugarske. 388 Usljed unutranjopolitike situacije aneksija je izazvala ubrzanu dezintegraciju Austro-Ugarske i pojaala oslobodilake pokrete naroda koji su ulazili u njen sastav. 389 Borba izmeu dva dijela Monarhije, ko e imati dominantan utjecaj u anektiranim provincijama, produbila je krizu dualizma. Iako je i ugarsko vostvo bilo za uklanjanje Srbije, ono je bilo protiv njene aneksije, upravo zato to se plailo da e slavizacijom Monarhije biti stvoreni uvjeti za preureenje drave u trijalistiku, i time se uiniti kraj moi maarske aristokratije. 390 Zbog otpora Ugarske u vostvu austrijskog dijela Monarhije pojavile su se dvije struje. Prvu su inili politiki fa ktori koji su pokuavali da dugotrajnim politikim radom provedu odluke iz proljea i ljeta 1908. Drugu struju su inili vojni faktori, koji su smatrali da Srbiju

eine

der

Ursachen

des

Weltkrieges.

Wir

hatten

eine

formell

klare

Rechtverletzungbegangen, wir hatten ein Beispiel gegeben..Nicht einen Mann, nicht einen Groschen haben wir gewonnen, wir waren nicht mchtiger gewororden im Gegenteil. (G.Andrassy, Diplomatie und Weltkrieg, Wien -Berlin 1920., 45). 388 Prema procjenama ruskog poslanika u Beu, ukupni trokovi Austro -Ugarske u toku anksione krize iznosili su 800 miliona kruna (K.B. Vinogradov, o. c., 154). 389 U lanku pod naslovom Na sve strane kriza objavljenom 15. januara 1913. godine u listu Dom hrvatski politiar Stjepan Radi je konstatovao da je aneksija Bosne i Hercegovine izazvala permanentnu politiku i ekonomsku krizu Austro -Ugarske (J.Kriek, nav.djelo, 202). 390 Ibidem, 203.

139

treba to prije unititi, a vei dio njenih teritorija, uprkos otporu Maara, anektirati Monarhiji. 391 Prema Aehrenthalovom planu aneksija je trebala biti signal za aktivnu spoljnu politiku, kao i za rekonstrukciju Monarhije. Meutim, njegov korak je ostao samo uvertira bez opere, 392 izazivajui iz tog razoarenja izrastanje jo jaeg osjeanja slab osti. Najvanije je, ipak, to je Aehrenthal utvrdio osnovne pravce u balkanskoj politici Monarhije, koji e ostati u cjelosti nepromijenjeni i nakon to je on, zbog sukoba sa carem i prestolonasljednikom bio udaljen s poloaja ministra poetkom 1912. 393 Dranje Njemake u Aneksionoj krizi oznaeno je njenim nastojima da u svakoj fazi krize vojno i politiki podri svoju saveznicu. 394 Von Blow je pravdao svoju politiku time da je podrka aktivnoj austrijskoj balkanskoj politici bila jedina mogunost da se prid obije saveznica za Reich kao straar na putu prema Istoku i da se ne oslabi mjesto Reicha u Europi. Diplomatski poraz Austro -Ugarske nuno bi uticao i na poloaj Njemake u Europi, i stoga je ona morala istupiti tako da njenom poloaju velike sile da vr st oslonac. 395 Blowljeva nibelunka vjernost davala je Beu potrebne impulse da, ako zatreba, i silom rijei balkansko pitanje. Otvorena vojna punomo naelnika Generaltaba Helmuta von Moltkea generalu Conradu, kao i politika odrijeenih ruku za poli tiko vostvo u Beu imala je pri tome znaajnu ulogu. 396

391 A.Mitrovi, o. c., 429-430. 392 W. Grumpelt, o. c., 99. 393 A.Mitrovi, o. c.,, 94. 394 L.Frster, o. c., 76. 395 Dokumente der deutschen Politik und Geschichte von 1848. bis zum Gegenwart, Bd. 2, Berlin-Mnchen 1951, 210. 396 H. Gerhardt, o. c., V, 13.

140

Njemaka vlada ostavila je Beu slobodne ruke da sa svom snagom i posljednjim rizikom sprovodi zacrtanu politiku. Tako je austrougarska balkanska politika bila sastavni dio cjelokupne politike Reicha, ime je i sloboda politikog odluivanja i pokreta njemake vlade bila suena. 397 Njemaka je tokom Aneksione krize podravala u potpunosti Austro-Ugarsku, ali samo zato da bi pomou nje dobila priliku za odmjeravanje politike, a u krajnjem sluaju i vojn e snage sa silama Antante. To je ujedno znailo da Reich koristi Monarhiju kao sredstvo svoje mnogo ire politike. 398 Rijei Wilhelma II da Njemaka u odlunom trenutku nee oklijevati i zajedno e sa Austro -Ugarskom pustiti bataljone da mariraju bile su sraunate na to da pojaaju ratne elje austrijskog Generaltaba. 399 Sa politikom odrijeenih ruku za Be u politikoj i vojnoj oblasti von Blow je prekinuo sa kontinuitetom politike Bismarcka, koji odluku o ratu i miru na Balkanu nije nikada preputao Be u.400 Ovog puta nije dolo do rata jer je Rusija zbog unutranjih i spoljnih slabosti morala izbjei oruani sukob, to je omoguilo Njemakoj beskompromisno rjeenje krize. Kapitulacija ruske diplomatije izazvala je u zemlji veliko ogorenje. List Novoe Vremje oznaio je poraz Rusije kao diplomatsku Cuimu. 401 U zvaninim krugovima se objanjavalo da su novi, ali i posljednji ustupci koje je Rusija uinila germanskoj ekspanziji na Balkanu bili uvjetovani eljom da se Srbija sauva od katastrofe, i da oni ne znae

397 E.K. Born, o. c., 299. 398 A.Mitrovi, o. c., 430. 399 H. Gerhardt, o. c., V, 15. 400 E. Wchter, Der Prestigegednke in der deutschen Politik von 1890 bis 1914, Aarau 1941., 143. 401 K.B. Vinogradov, o. c., 151.

141

odstupanje od zatite slovenskih interesa. 402 Meutim, cjelokupna tampa ja bila slona u tome da Rusija svojim samoponienjem nije pomogla Srbiji, nego je unitila svoj utjecaj na Balkanu. Na jednom predavanju pod naslovom Na slovenski poraz vo a kadetske partije Miljukov isticao je tri faktora koji su bili presudni za poraz Rusije: agresivnost centralnih sila, nespremnost ruskih diplomata kao i utjecaj raznih snaga na njenu politiku. Glavnu krivicu Miljukov je pripisivao ruskoj diplomatiji koja je u slovenskom pitanju vodila cik -cak politiku, to je u vezi sa cjelokupnom unutranjom politikom dovelo do nacionalnog ponienja.
403

Ipak, i politiko vostvo i javno miljenje se slagalo u nekim procjenama: prvo, da se Austro -Ugarska odluila za ekspan zivnu politiku u Europi i da je u tome bezuvjetno podrana od Njemake. Drugo, da je Rusija u pitanjima koja nisu neposredno dirala interese Antante faktiki bila izolovana. Politika balansiranja, kako je oznaio Miljukov, vodila je tome da je Rusija u kritinom momentu ostala bez podrke. Tree, to je naroito zastupalo politiko vostvo, da se odnosi sa Njemakom i Austro-Ugarskom moraju uspostaviti na drugoj osnovi. 404 Nakon krize, politike diskusije u Rusiji su se koncentrisale na vojno i privredno jaanje, kao i pitanje buduih saveznikih odnosa. Smatralo se da je velika borba slovenstva i germanstva neizbjena i da e uslijediti u skoroj budunosti. Jo poetkom 1909. godine ministar Izvoljski je rekao njemakom ambasadoru Pourthalesu da Istono pi tanje moe biti rijeeno samo ratom, koji e izbiti kroz pet ili deset godina, ali koji je neizbjean. 405
402 Belgische Dokumente..., Bd. IV, br. 55. 403 C. Ferenczi, o. c., 224. 404 Ibidem, 244. 405 Na pitanje ta e biti njegov kraj, Iz voljski je odgovorio: Die Gedenktafel im Schlosse Buchlau, die Graf Berchtold in dem berhmten Konferenzzimer hatte anbringen lassen, sollte zu Grabplatte der sterreich -ungarischen Monarchie werden (M.Taube, Der Grossen Katastrophe entgegen, Berlin 1929 , 210).

142

Rusija je zbog diplomatskog poraza pojaala svoje vojne pripreme. Car, Stolipin, diplomate i oficiri traili su da se armija obnovi i da bude instrument velike politike, to e omoguiti Rusiji da ponovo, kao velika sila zauzme svoje mjesto u svijetu, 406 pisao je Suhomlinov u svojim memoarima. U Petrogradu su bili svjesni da se bez spremne armije ne moe voditi aktivna politika. Suhomlinov je bio uvjeren da e u sluaju sukoba Njemaka stajati na strani Austro -Ugarske. Stoga je za njega glavno mjerilo vojne spremnosti trebalo biti Njemaka i cilj koji e stvoriti armiju koja e biti dostojna njemakoj. 407 Aneksiona kriza je jo vie zbliila Rusiju i Srbiju, i poloila temelj obrazovanju balkanskog saveza. 408
Sukob sa Monarhijom je bio mnogo ranije predvien. U zimu 1869/1870. ruski publicist Nikolaj Jakovljevi Danilevski je u seriji lanaka pod naslovom Rusija i Evropau asopisu Zarja pokuao historijski opravdati nunost raspada Austro -Ugarske. Danilevski je drao Balkan za prostor historijski zadat velikim silama. Tu su Osmanlije sauvale June Slovene od germanizacije i katolicizma, a Monarhija je Zapad ponovo spasila od Osmanskog carstva i islama. Ovi historijski zadaci su bili ispunjeni, i time su Osmansko carstvo i Austro -Ugarska izgubile smisao postojanja. Danilevski je takoe oznaio i buduu sliku June Europe: Dunavski i balkanski prostor moraju biti formirani od brojnih nacionalnih drava. On je ve tada oznaio geogrefsku kartu koja se 1919 . ostvarila: eko-moravskoslovaka drava, kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, bugarska, rumunska i maarska drava. Njegov rukopis je u Rusiji bio koncept za praktinu politiku i smatran je politikom Bibilijom sa deset zapovijedi carske spoljne polit ike. (H.Andics, Der Untergang der Donaumonarchie, Wien -Mnchen-Zrich 1976., 74). 406 W.A.Suchomlinov, o. c., 228. 407 Ibidem, 233. 408 Nakon krize pisao je list Birevija Vedemosti: Dobrosusjedski odnosi izmeu vlada Bea i Petrograda su prolost; solidarnos t i prijateljstvo sa Slovenima su prolost, sadanjost i budunost. (E. Hlzle, Die Selbstentmachtung Europas, Frankfurt -Zrich 1975., 51). Njemaki vojni opunomoenik u Petrogradu, kapetan fon Hinze izvjetavao je u Berlin da e Rusija biti nepobjediva na Balkanu ako se pripremi i istupi u pravo vrijeme. To

143

Italija je sa velikim nezadovoljstvom prihvatila aneksiju Bosne i Hercegovine, budui da Austro -Ugarska nije uzimala u obzir njene elje za kompenzacijama, izvlaei politike pouke. U oktobru 1909. u Rakonidiju, Italija i Rusija su se sporazumjele da zajedniki rade protiv ekspanzije Monarhije na Balkanu. Diplomatski, to je bilo izraeno na sljedei nain: - Rusija i Italija moraju teiti u prvom redu da sauvaju status quo na Balkanu - Bilo to da se desi na Balkanu one se moraju pridravati primjene naela narodnosti, pomaui razvitku balkanskih drava u cilju otklanjanja bilo kakve inostrane prevlasti 3) Obje strane se obavezuju da zajedniki rade protiv svih suprotnih stremljenja. 409 Pribliavanje Rima i Petrograda, koje je predstavljalo dalje slabljenje Trojnog saveza, bilo je neposredna posljedica krize. Italija, koja je ve due vremena bila konkurent Monarhije na Jadranu, nije se mogla sloiti sa austrougarskim korakom. Izraavajui simpatije za S rbiju i Crnu Goru, kao i zakljuujui sporazum iji je akcent bio na naelu narodnosti, Italija je vodila politiku koja je nosila izrazito antiaustrijsko obiljeje. 410 Francuska je tokom trajanja krize nastojala da se uzdri od eventualnog sukoba, jer nije b ila direktno pogoena aneksijom. Za Francusku je stoga u prvoj liniji bio cilj da zajedno sa Velikom Britanijom, a takoer i sa Njemakom radi na mirnom rjeenju krize da bi se, kako je to izjavio ministar Pichon izbjeglo grupisanje velikih sila.
411

U diplomatskim krugovima vladalo je tiho nezadovoljstvo ulogom koju je Francuska imala u krizi, jer nije iskoristila povoljne izglede koje

e uslijediti kroz tri do pet godina. (W. Baumgard, Deutschland im Zeitalter des Imerialismus 1890-1914, 4. Aufl., Stuttgart -Berlin-Kln-Mainz 1986, 106). 409 V.P.Potemkin, o. c., 175. 410 F.Stieve, o. c., 56. 411 H. Schulthess, o. c., 1909, 349.

144

je imala u oktobru i novembru 1908. da odigra znaajnu ulogu posrednika i time povea svoj meunarodni ugled. Ipak, mirno rjeenje krize izazvalo je u Francuskoj zadovoljstvo. Na prijedlog austrougarskog ambasadora u Parizu, car F. Joseph odlikovao je francuskog predsjednika Velikim kriem Stjepanovog reda, za napore koje je uloio posljednjih mjeseci za odravanje mira. 412 Potpuno zadovoljstvo kvarilo je saznanje da je Austro -Ugarska, kao i njena saveznica Njemaka, postala vaan faktor sa kojim se ne moe uvijek tano raunati. Stoga su u Francuskoj insistirali na uspostavljanju bliih odnosa sa Rusijom, da bi se, uspjehom Aust roUgarske i Njemake poremeena europska ravnotea u diplomatskoj i vojnoj oblasti ponovo uspostavila. 413 Tokom trajanja Aneksione krize za Veliku Britaniju su u prvom planu bili njeni interesi u Osmanskom carstvu, gdje je nastojala ojaati anglofilsku nastrojenost mladoturskog reima. Osim toga, Velika Britanija je nastojala da se ouva vrstina Antante koju je Njemaka pokuavala da razbija, to je dovelo do toga da se poetni austro -ruski karakter krize pretvori na kraju u britansko -njemaki sukob. Velika Britanija je bila nezadovoljna diplomatskim porazom Antante. U tampi su uestali napadi na Austro -Ugarsku. Austrougarski savjetnik poslanstva u Londonu grof Tarnovski isticao je u svom izvjetaju Beu promjenu stava Engleske. Ranije je Austro -Ugarska posmatrana kao sila sa kojom je sukob za Veliku Britaniju bio nepoeljan, sada u nama vide jedinog neprijatelja, kojeg e i Njemaka potraiti izvjetavao je grof Tarnovski. 414 Najvee nezadovoljstvo ishod Aneksione krize je izazvao u Srbiji. Srbija je prihvatila diktat velikih sila i odrekla se svojih zahtjeva i

412 I.Raabe, o. c., 225. 413 Ibidem, 222. 414 F.Stieve, o. c., 59.

145

prigovora sve dok ne bude u poloaju da uspjeno istupi protiv Austro Ugarske. Ve 24. marta 1909. objanjavao je srpski poslanik u Parizu: Ako Europa formalno prizna akt aneksije, ne moemo se mi sa mi protiv toga boriti. Nama ostaje budunost koju ne treba samo ekati, nego budunost za koju treba pripremiti ozbiljnim i portvovanim radom. 415 Srbija je bila i ostala nepomirljiv protivnik Monarhije, zauzimajui prema njoj neprijateljski stav vie nego ikada ranije. Nakon aneksije u Srbiji gotovo nema politiara koji zastupaju kompromisnu i miroljubivu politiku prema Monarhiji. 416 Zagrebaki veleizdajniki proces, kao i Fridjungov proces, pojaali su u Srbiji neprijateljstvo prema Monarhiji. Nakon Fridjun govog procesa svjetska javnost nije vjerovala Balhausplacu u vezi Srbije ni jednu rije. 417 Aneksijom Bosne i Hercegovine junoslavensko pitanje nije bilo rijeeno: krizna polja na Balkanu nisu bila otklonjena. Nakon Aneksione

415 M. Bogitschewitsch, o. c., br. 84. 416 V. ubrilovi, Istorija politike misli u Srbiji XIX veka, Beograd 1958, 405. Ipak od strane Srbije nisu nedostaj ali pokuaji da se uspostavi koliko -toliko podnoljiv odnos sa Austro-Ugarskom. U novembru 1909. godine poznati politiar J.M. Bernrajter imao je u Beu jedan privatni susret sa ministrom Milovanoviem, koji mu je izloio svoje poglede o mogunosti da doe do poputanja zategnutosti izmeu dvije drave Ministar Milovanovi je naglasio da bi trebali da se promijene trgovaki odnosi. U Bosni bi uprava trebala da ostvari stvarne interese naroda, oslobaanjem seljaka i priznavanjem srpskih udruenja. Prije sveg a, Srbija je u sluaju raspada europskog dijela Osmanskog carstva trebala, uz saglasnost Austro -Ugarske dobiti odtetu u Makedoniji i Staroj Srbiji. Bernreither, koji nije drao zatvorene oi pred jugoslovenskim pitanjem, traio je od ministra Aehrenthala sporazum na tim osnovama videi u tome mogunost udaljenja Srbije od Rusije i priblienja Austro -Ugarskoj. Meutim, Aehrenthal je sve to oznaio muzikom budunosti, istiui da e Bosna biti vrlo korisno upotrebljena kao protivtea u igri dualizma (H.We ndel, o. cc., 325). 417 H. Andics, o. c., 80.

146

krize problemi na Balkanu su p osmatrani kao opeeuropski, to nije ostalo bez djelovanja na meunarodne odnose velikih sila. Dranje Njemake u toku krize pokazalo je jasno malim balkanskim zemljama da sa Njemakom treba da rauna kao sa novim neprijateljem, opasnijim i jaim nego to je to Monarhija. 418 Aneksiona kriza je izazvala znaajne promjene u meunarodnom politikom ivotu. Diplomatska proba snaga blokova sila zavrila se sa spolja sjajnim uspjehom Blowljeve politike. Savez je ostao vrst, nibelunka vjernost njemake sav eznice se dokazala i snaga Dvojnog saveza se pokazala pred svijetom. Trenutni uspjeh Dvojnog saveza je jo vie potcrtao suprotnosti u Europi. Balkan je postao najopasnije polje nemira, podruje koje je prualo najvee mogunosti za diplomatske borbe, i st oga na njemu i treba traiti neposredne povode rata. Austrijski korak je bio politiki promaaj, kako su pokazale lanice Antante, izvlaei iz Aneksione krize pouku. Zajedniki istup Njemake i Austro-Ugarske je za njih bio jasna opomena koja se nije mogla preutati. Ruski poslanik u Parizu Nelidov upozoravao je ve 1. aprila 1909. godine ministra Izvoljskog da Rusija, Francuska i Velika Britanija moraju vie misliti na zajedniki sporazum i vojno se pripremati. 419 Ogorenost zbog poraza vodila je sile Ant ante jo uoj povezanosti. Ve u politikim ocjenama u vrijeme Prvog svjetskog rata aneksiona kriza je bila oznaena konanom prekretnicom u

meunarodnom politikom ivotu. Na kraju 1909. Evropa je ve bila podijeljena u dva suprotna tabora. Srpski pisac i diplomata M. Bogievi imao je djelimino pravo tvrdei da je svaka suprotnost koja je ve prije
418 F. Klein, Deutschland 1897/98 -1917, 4. bearbeitete Auflage, Berlin 1977., 199. 419 Benckendorfs diplomatischer Schriftswechsel, I, br. 63.

147

1908. svrstala europske sile u razliite grupe i takoe i bez aneksije vodila katastrofi. Teko je ipak predvidjeti kako bi se dogaaji odvijali da je u lanc u uzroka nedostajala jedna ili druga karika. H. Kantorovic je oznaio Aneksionu krizu generalnom probom za svjetski rat 420, a W. Langer uvodom u svjetski rat. 421 Rat u kojem su pobjednici iz 1909. godine mnogo vie izgubili nego to su ranije dobili.

420 H. Kantorowicz, Gutachten zur Kriegsschuldfrage 1914., Frankfurt am Main 1967, 151. Imajui u vidu krizu iz 1914. i dva dijela 26.toma zbirke dokumenata Die Grosse Politik der Europischen Kabinette 1871 -1914. koji se odnose na aneksionu krizu. Kantorovic se pita je li stvarno stoji 1908 -1909. godina i nije li tamparsk a greka za Betmana. 421 W. Langer, The 1908. Prelude to the World War, Foreign Affairs, Juli 1929, 629; Isto i Albertini, o. c., I, 256.

148

ZAKLJUAK

Struktura rada odreena je prije svega stepenom istraenosti problema Aneksione krize u evropskoj historiografiji, kao i namjerom da se prikau historijski uzroci i tok krize promatrani u optim, evropskim okvirima. Istraivanje aneksione krize p oiva na dosta irokoj bazi izvora i literature. Uzroci, tok, rezultati i posljedice aneksione krize su u europskoj historiografiji bili predmet brojnih istraivanja. Djelimini aspekti, kao npr. pitanje saveznitva , privredno -politike teme ili nacionalni problemi u jugoistonoj Europi naili su u literaturi na znaajnu panju. Dosadanja historiografija je, uglavnom, zavrila svoj zadatak u oblasti diplomatske i vojne historije tokom Aneksione krize. Osnovni zadaci buduih istraivanja se sastoje u temel jnoj analizi unutranjeg razvoja evropskih drava, imajui prije svega u vidu odnos i raspored politikih snaga unutar pojedinih drava. Dosta slobodnog prostora ostalo je i u istraivanju javnog mnijenja, posebno njegovog utjecaja na politike akcije vlada. Odlukom Berlinskog kongresa, 4. jula 1878, Austro -Ugarska je dobila pravo da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Bosna i Hercegovina je predstavljala podruje na kome su se koncentrisali osnovni interesi austrougarske politike i to u privrednoj, vojnoj i kulturno-politikoj oblasti. Unutranji problemi, zaostajanje u privrednom razvoju, kao i sve manja uloga u koncertu europskih sila, vodili su vrhove Monarhije na aktivniju spoljnu politiku. Balkan je bio jedino podruje koje je pru alo za to mogunost. Aneksija Bosne i Hercegovine trebala je biti signal za aktivniju spoljnu politiku. Aneksija kao i njene posljedice, sa kojima je vostvo

149

Monarhije raunalo, bili su prije svega usmjereni na suzbijanje srpskog pokreta. Vrhovi Monarhije opredijelili su se za aneksiju zbog

unutranjopolitikih prilika u Bosni i Hercegovini, gdje su se od 1906. jasno razvile antiaustrijske tendencije. Nju je trebalo provesti u toku 1908., u kojoj je padala 60 -godinjica vladavine cara F. Josifa. Pripremajui povoljnu situaciju za proglaenje aneksije Bosne i Hercegovine, Austro-Ugarska je u ljeto 1908. poduzela znaajne pripreme u unutranjo-i spoljnopolitikoj oblasti. U tim pripremama znaajan udio imala je tampa, koja je trebala da izvri mobilizacij u javnog mnijenja, stvarajui uvjerenje da su srpski i jugoslovenski pokret neposredna opasnost za egzistenciju i integritet Monarhije. Glavni zadatak tampe je bio usmjeren na to da europskoj javnosti demonstrira miroljubivost i strpljenje Austro-Ugarske naspram Srbije, i time u sluaju sukoba ima pokrie za politike ciljeve. Pripreme u spoljnopolitikoj oblasti su se ispoljile u u nastojanjima da se aneksija Bosne i Hrecegovine provede uz pristanak Rusije, i uz podrku jedine sile na koju se Austro -Ugarska mogla osloniti, Njemake. Politika kretanja u Bosni i Hercegovini, u jeku spoljnopolitikih priprema aneksije, ubrzala su akciju austrougarske vlade. Zahtjev srpskih i muslimanskih politiara da se zemlji da Ustav, ne mijenjajui njen dravni poloaj, u krajnjoj liniji dovodio je u pitanje austrougarsku vladavinu. Strah od samovoljnog konstituisanja parlamenta u Bosni i Hercegovini opredijelio je vrhove Monarhije na hitnu akciju. Austrougarski suveren Franz Joseph je 5. oktobra 1908. potpisao dokumenta, o aneksiji Bosne i Hercegovine. U tampi je ona objavljena 6. oktobra, a u slubenim Bekim novinama 7. oktobra. Istovremeno, Bugarska i Istona Rumelija su zbacile sultanov suverenitet i proglasile nezavisnu kraljevinu.

150

Proglaenjem

aneksije

Bosne

Hercegovine

objavom

nezavisnoisti Bugarske na Balkanu su izbila dva poara koja su prijetili da se pretvore u buktinju. Velike sile su imale pred sobom teak zadatak da opasnu situaciju rijee na najbolji nain, a da pritom ne izgube ili ne umanje svoj utjecaj na Balkanu. Proglaenje aneksije Bosne i Hercegovine i objava nezavisnosti Bugrske izazvali su u europskim dravama razliita raspoloenja. Proglaenje aneksije Bosne i Hercegovine nailo je na povoljan prijem u austrijskoj javnosti. tampa i p arlament su sa velikom radou pozdravljali razrjeenje nesigurnog okupacionog statusa Bosne i Hercegovine i najavu aktivnije spoljne politike. U ugarskom dijelu Monarhije upuene su otre kritike ministru Aehrenthalu da je uvukao Ugarsku u opasnu avantur u, i time ugrozio njene interese. Istovremeno, obnovile su se suprotnosti i razlike u miljenju izmeu Bea i Budimpete zbog pitanja u ije e upravno podruje doi Bosna i Hercegovina. Proglaenje aneksije nije izazvalo jai otpor u Bosni i Hercegovini, zbog mlakog dranja opozicionih politikih grupa. Na to su uticale i mjere koje je podizala vlada prije aneksije, zabranjujui tampanje mnogih listova, obustavljajui ili zabranjujui rad nekim udruenjima, rasputajui optinski odbor... Njemaka je od samog poetka krize podravala Austro -Ugarsku, ali samo zato da bi pomou nje dobila priliku za odmjeravanje politike, a u krajnjem sluaju i vojne snage sa silama Antante. To je ujedno znailo da Rajh koristi Monarhiju kao sredstvo svoje mnogo ire poli tike. Aneksiona kriza je britanskoj diplomatiji nametnula stav koji je trebao da poslui zadovoljenju njenih viestrukih interesa: trebalo je bez rata konsolidovati mladoturski reim, ojaati njegovu anglofilsku nastrojenost, sprijeiti povezivanje aneksi one krize sa marokanskom, i uz to ouvati vrstinu Antante.

151

Radi dovrenja francusko -njemakog sporazuma o Maroku Francuska nije eljela da zbog aneksije Bosne i Hercegovine zaotrava odnose sa Austro-Ugarskom. Stoga je ona od poetka zauzela ulogu posrednika, nastojei da se izbjegne novi sukob meu velikim silama. Proglaenje aneksije Bosne i Hercegovine izazvalo je u Italiji veliko nezadovoljstvo. U Rimu je svaka akcija Austro -Ugarske primana sa nepovjerenjem i traio se put i nain da se sprijei njen o irenje prema jugoistoku. Nakon aneksije glavni cilj talijanske vlade e biti da se sprijee jednostrane promjene na Balkanu. Mada se otro izjasnila protiv aneksije Rusija je zbog unutranjih i spoljnih slabosti morala izbjei oruani sukob. To je imalo presudan znaaj na njenu diplomatsku aktivnost. Austrougarski korak doivljen je u Srbiji vie kao udarac protiv nje same, nego protiv Osmanskog carstva . Smatralo se da austrougarske elje za osvajanjem imaju za cilj da Srbiji odsjeku ivotni prostor; aneksija je viena kao dalji korak za prodor Austrije na Balkan i ekonomsko i politiko potinjavanje Srbije. Stoga je srpska vlada ispoljavala veliku diplomatsku aktivnost. Neuspjeli pokuaj odravanja konferencije velikih sila u Londonu jo vie je zaotrio odnose Austro-Ugarske i Srbije, a pritisak austrougarske vlade je sve vie rastao. Austrougarske trupe su koncentrisane na granici prema Srbiji i stalno su popunjavane novim jedinicama. U januaru 1909. ministar Aehrenthal je izveo konani zaokret, istiui da se njegov glavni politiki cilj sastoji u obezbjeenju aneksije Bosne i Hercegovine, dok se drugi korak balkanske politike, aneksija Srbije, odlae za budunost. to se kriza vie zaotravala, ministar Aehrenthal je sve vie razdvajao bosansko pita nje od srpskog. Istovremeno ratoborni Generaltab je sve vie raunao s ratom kao posljednjim sredstvom da se Srbija natjera da prihvati aneksiju Bosne i Hercegovine.

152

Njemaka je nastojala da zaotri krizu, s ciljem da izazove to dublji razdor sa Antantom . U februaru 1909. ministar Aehrenthal je u pogledu Srbije otvorio mogunost da se ona vee za Monarhiju privremenim sredstvima, putem trgovakog ugovora i dobijanjem tranzitnog izlaza eljeznicom na Jadransko more. Mada je ta ideja imala taktiki znaaj za smirenje krize, u njoj je leala mogunost da se privrednim sredstvima ogranii politiko djelovanje Srbije. Krajem februara 1909. otklonjeni su sukobi izmeu Austro Ugarske i Bugarske na jednoj i Osmanskog carstva na drugoj strani. Austro-Ugarska se neposredno sporazumjela sa Portom, plaajui novanu odtetu, a Rusija se zauzela za Bugarsku, primajui na sebe vei dio njenih finansijskih obaveza. Nakon razrjeenja ova dva sukoba preostao je Austro-Srpski, koji je poetkom marta 1909. buknuo svom snagom. Poputanje Rusije, nezainteresiranost europskih sila i sve jai pritisak Austro-Ugarske primorali su Srbiju na poputanje. Srpska vlada je 3. marta 1909. izjavila da ne misli davati povoda ratu sa Austro Ugarskom, da ne trai od nje teritorijalne, trgov ake ili ekonomske kompenzacije, te da se u tim pitanjima oslanja na odluku velikih sila. Iznoenjem stava Srbije pred forum europskih sila teite spornih pitanja je preneseno iz Beograda u Petrograd. Budui da cirkularna nota srpske vlade od 10. marta, te odgovor na asutrougarski demar od 6. marta 1909. nisu sadravali izjavu o

naknadnom pristanku na definitivno zaposjedanje Bosne i Hercegovine, to je jo vie zaotrilo situaciju. U drugoj polovini marta 1909. kriza je dostigla vrhunac. Europa se nalazila na ivici rata. Vostvo Monarhije je odluno provodilo plan ministra Aehrenthala za rjeenje krize. Srbiji je postavljen zahtjev da prihvati aneksiju Bosne i Hercegovine, pa poto je ona to i dalje odbijala dolo je do predaje ultimativnog zahtjeva i m obilizacije vojske.

153

Nakon to je Njemaka ultimativnim zahtjevom Petrogradu podrala Monarhiju, sile Antante su prihvatile aneksiju. To je uinila i Srbija, notom od 31. marta 1909. Aneksiona kriza je ve u politikim ocjenama u vrijeme Prvog svjetskog rata ocijenjena konanom prekretnicom u meunarodnom politikom ivotu. Novija istraivanja su jo vie prihvatila injenicu da je Aneksiona kriza predstavljala raskrsnicu na kojoj su se razilazile ne samo pojedine sile nego i blokovi sila, i od koje je put v odio neposredno ratnom razrjeenju njihovih suprotnosti. Aneksiona kriza je izazvala krupne promjene u meunarodnom politikom ivotu. Na kraju 1909. Europa je ve bila podijeljena na dva suprotna tabora. Trenutni uspjeh Dvojnog saveza je jo vie potcrta o suprotnosti u Europi. Balkan je postao najopasnije polje nemira, podruje koje je prualo najvee mogunosti za diplomatske borbe i stoga na njemu i treba traiti neposredne povode rata.

154

PRILOZI

Proglas cara Franza Josepha sta novnitvu Bosne i Hercegovine povodom aneksije 5. oktobra 1908.

155

IZVORI I LITERATURA

I IZVORI A. Neobjavljeni izvori Ratni arhiv Be, Ministarstvo rata 1908. 1919. Dravni arhiv BiH, Zajedniko ministarstvo finansija, prezidijalna akta Zajedniko ministarstvo finansija, opa akta

B. Objavljeni izvori

Die

auswrtige

Politik

Serbiens

1903 -1914,

hrsg.

M.

Boghitschewitsch, Bd. I, Berlin 1928. Die belgische Dokumente zur Vorgeschichte des Weltkrieges, Bd. IV, bearbeitet von A. Doren, Berlin 1925. Bosna i Hercegovina u Narodnoj skuptini Kraljevine Srbije 1908 1909, Beograd 1909. Die britische amtliche Dokumente ber den Ursprung des Weltkrieges 1898-1914, Bd. V, 1-2, Berlin 1928. Diplomatische Aktenstcke betreffend Bosnien und Hezegowina, Oktober 1908 bis Juni 1909, Wien 1909. Dokumente der deutschen Politik und Geschichte von 1848 bis zum Gegenwart, Bd. 2, Berlin Mnchen 1951. Die Grosse Politik der Europaischen Kabinette 1871 -1914. Sammlung der diplomatischen Do kumenten des Auswrtigen Amts, hrsg.von J. Lepsius, A.M. Bertholdy, Fr.Thimme, Bd.26, 1 2. Berlin 1925. Italien, der Dreibund und die Balkanfrage. Eine Auswahl von Reden Exzellenz Tomaso Tittoni (1903 -1909), Berlin 1922. Osterreich-Ungarns Aussenpolitik vo n der Bosnischen Krise bis zum Kriegsausbruch 1914. Diplomatische Aktenstcke des

156

sterreichisch-ungarischen Ministeriums des Aussern, hrsg. Von L.Bittner und H.Uebersberger, Bd.I i II, Wien -Leipzig 1930. Pribram, Alfred Francis, Die Politischen Geheimvert rage

Osterreich-Ungarns 1879-1914, Bd I, Wien 1924. Quellen zur Entstehung des Ersten Weltkriegs. Internationale Dokumente 1901-1914, (Hrsg. E. Hlzle), Darmstadt 1978. Rusija i aneksion kriza 1908 -1909. (priredio Branko Pavievi) I, Titograd 1984. Schulthess H., Europischer Geschichtskalender 1908, 1909, Mnchen 1910. Siebert Benno, Diplomatische Aktenstcke zur Geschichte der Ententepolitik der Vorkriegsjahre (1907 -1914), Berlin 1921. Siebert Benno, Graf Benckendorffs Diplomatischer Schriftwechsel, Bd. I, Berlin-Leipzig 1928.

C. tampa Beilage zur Allgemeinen Zeitung, Mnchen 1876. Sarajevski list, Sarajevo 1909. Schwbischer Merkur, Stuttgart 1908., 1909.

II MEMOARI, MONOGRAFIJE, RASPRAVE I LANCI Alberini Luigi, Le origini della guerra del 1914, I -III, Milano 1943. Aleksi-Pejkovi Ljiljana, Odnosi Srbije sa Francuskom i Engleskom 1903-1914, Beograd 1965. Andics Hellmut, Der Untergang der Donaumonarchie. O sterreich-Ungarn von der Jahrhundertwende bis November 1918., Wien 1976. Andrassy Gyula, Diplomatie und Weltkrieg, Wien -Berlin 1920. Angyal David, Die Geschichte der bosnischen Krise, u: Ungarische Jahrbcher, XIII, 1933, 19 -53.

157

Anrich Ernst, Die Jugoslaw ische frage und die Julikrise 1914, Stuttgart 1931. Baernreither Joseph Maria, fragmente eines politischen Tagebuches. Die sdslawische Frage und Osterreich -Ungarn vor dem Weltkrieg, Berlin 1928. Bauer Ernest, Zwischen Halbmond und Doppeladler, 40 Jahre sterreichische Verwaltung in Bosnien -Herzegowina, Wien 1971. Baumgard Winfreid, Deutschland im Zeitalter des Imperialismus (1890 1914), 5. Aufl., Stuttgart-Berlin-Kln-Mainz 1986. Baumont Maurice, LEurope de 1900 1914, Paris 1966. Bernath Mathias, Die Sdslawen, u: Die Welt der Slawen, Bd. I, Die West-und Sdslawen, Frankfurt 1960. Bestuev I.V., Borba v Rossiji po voprosam vn jnj politiki 1906-1910, Moskva 1961. Born Karl Erich, Kreigsgefahr um Bosnien, u: B. Gebhardt. Handbuch der Deutschen Geschichte, Bd.III, Stuttgart 1960. Bridge F.R., Great Britain and Austria -Hungary 1906-1914., A diplomatic history, London 1972. Briefwechsel zwischen K.F.Joseph und Zar Nikolaus II ber dioe Annexion von Bosnien und Herzegowina, Kriegschuldfrage IV, 1926. Burisch Ingo, Englands Haltung in der bosnischen Annexionskrise, Halle 1935. Calgren Wilhelm, Iswolski und Aehrenthal vor der bosnischen

Annexionskrise. Russische und sterreichisch -ungarische Balkan politik 1906-1908, Uppsala 1955. Charmatz Richard, Osterreichs ussere und innere Politik von 1895., bis 1914., Leipzig 1918. Conrad von Htzendorf, Aus meiner Dienstzeit 1906 -1918, Bd I, Die Zeit der Annexionskrise 1906-1909, Wien-Berlin-Leipzig-Mnchen 1921. Croce Benedetto, Storia dItalia dal 1871 al 1915, Bari 1928. Cviji Jovan, Govori i lanci, II, Beograd 1921.

158

emerli Hamdija, Alibeg Firdus -borba Muslimana za vjersko -prosvjetnu autonomiju, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967 . ubrilovi Vasa, Istorija politike misli u Srbiji XIX veka, Beograd 1958. orovi Vladimir, Odnosi izmeu Srbije i Austro -Ugarske u XX veku, Beograd 1936. Doutchich J., LAnnesione della Bosnia e dell Erzegovina e la questione Serba, Roma 1909. Ducce Alessandro, La crisi Bosniaca del 1908, Milano 1977. orevi Dimitrije, Milovan Milovanovi, Beoograd 1962. orevi Dimitrije, Carinski rat Austro -Ugarske i Srbije 1906-1911, Beograd 1962. orevi Dimitrije, Srbija i Balkan na poetku XX veka, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967. Egloff Willy, Die bosnisch -herzegowinische Annexionkrise 1908 -1909. in der schweizerischen Press e, Hamburg 1935. Ekmei Milorad, Istorijski znaaj ustanka u Bosni i Hercegovini 1875 1878, u: Meunarodni nauni skup posveen stogodinjici ustanka u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1977. Ekmei Milorad, Karakteristike Berlinskog kongresa 1878. godine, Prilozi Instituta za istoriju, br. 18, Sarajevo 1981. Fellner Fritz, Der Dreibund, Europische Diplomatie vor dem Ersten Weltkrieg, Mnchen 1960. Fellner Fritz, Die Mission Hoyos, u: Velike sile i Srbija pred prvi svetski rat, Beograd 1976. Ferenczi Caspar, Aussenpolitik und offentlichkeit in Russland 1906 -1912, Husum 1982. Fischer Fritz, Krieg der Illusionen. Die deutsche Politik von 1911 bis 1914, Dsseldorf 1969. Fischer Fritz, Savez elita. O kontinuitetu struktura moi u Njemakoj 1871-1945, Beograd 1985.

159

Frster Leo, Das Bundesverhltnis Deutschland zu Osterreich -Ungarn in der Epoche Aehrenthal (1906. -1912.), diss., Freiburg 1934. Fournier August, Wie wir zu Bosn ien kamen, Wien 1909. Frnkel Arie, Die Annexion Bosniens und der Herzegowina im Lichte der Wiener Presse, diss., Wien 1949. Galantai Jozsef, Die Aussenpolitik Osterreich -Ungarn und die

herrschenden Klassen Ungarns, u: Osterreich -Ungarn in der Weltpolitik, Berlin (Ost), 1965. Gasi D., die Presse Serbiens 1903 -1914 und Osterreich-Ungarn, diss., Wien 1971. Geiss imanuel, Der Berliner Kongres - Eine historische Retrospektive, u: Der Berliner Kongres von 1878. Die politik der Grossmchte und die Probleme der modernisierung in Sdos t in der zweiten Hlfte des 19.Jahrhunderts, Wiesbaden 1982. Gemeinhardt Alfred Heinz, Deutsche und sterreichische Pressepolitik whrend der Bosnische Krise 1908/1909, Husum 1980. Gentile E., Storia dellItalia contemporanes, Let giolittia 1898 -1914, Napoli 1977. Georgewitsch Wladan, die serbische Frage, Stuttgart -Berlin-Leipzig 1909. Gerhardt Heinz, War in der Bosnischen Annexionskrise die deutsche Demarsche vom 22.Mrz 1909. ein Ultimatum? Eine historisch aussenpolitische Studie zur Geschichte der Dipl omatie auf dem Balkan, Berlin 1965. Gestrin F.-Melik V., Istorija Slovenaca od kraja osamnaestog stoljea do 1918., Sarajevo 1979. Girault R., Histoire des relations internationales contemporaines, I, 1871. 1914., Paris 1979. Gladt Karl, Kaisertraum und K nigskrone. Aufstieg und Untergang einer serbischen Dynastie, Graz -Wien- Kln 1972.

160

Goos Roderrich, Das sterreichische -serbische Probleme bis zur Kriegserklrung Osterreich -Ungarns an Serbien, 28. Juli 1914, Die Vorgeschichte des Weltkrieges, X B., Berlin 1930. Grke H., Der gegebene Moment, wien 1909. Gotschalk Egon, Die diplomatische Geschichte der Serbischeen Note vom 31.Mrz 1909., Berliner Monatschefte, IX, 1932. Grey Edward, Fnfundzwanzig Jahre Politik 1892 -1916. Autorisierte ubersetzung von Else Baronin Werkmann, Mnchen 1926. Grohmann Heinz, Die Pressepolitik des sterrechisch -ungarischen Aussenministers Graf Alois Aehrenthal (1906 -1912), diss., Wien 1949. Gross Mirjana, Povijest pravake ideologije, Zagreb 1973. Grnberg Karl, Die handelspolitische n Beziehunge Osterreich-Ungarns zu dem Lndern an der unteren Donau, Leipzig 1902. Grumpelt werner, Die deutsche Politik in der Zeit der Bosnischen Krisis, Jena 1939. Gutsche W., Forschungen zur deutschen Geschichte vom Ausga 19. Jahrhunderts bis 1917, u: Historische Forschungen in der DDR 1870 1980. Analysen und Berichte, Berlin 1980. Gutsche W., Forschungsergebnisse zur Geschichte des deutschen Imperialismus vor 1917., Berlin 1980. Hallgarten Georg, Imperialismus vor 1914. Die soziologischen

Grundlagen der Aussenpolitik europischer Grossmchte vor dem Ersten Weltkrieg, 2, Bde., Mnchen 1953. Hantsch Hugo, Die Geschichte Osterreich, Bd. II, Graz 1953. Hantsch Hugo, Aussenminister Alois Lexa Graf Aehrenthal, u: Gestalter der Geschichte Osterreichs, Wien 196 2. Haumant Emile, La formation de la Jugoslavie (XVe -XX siecle), Paris 1930. Hadibegovi Iljas, Postanak radnike klase u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do 1914.godine, Sarajevo 1980.

161

Heidorn Gnther, Monopole -Presse-Krieg. Die Rolle der Presse bei der ersten Weltkrieges, Berlin 1960. Hiller Gerhardt, Die Entwicklung des sterreichisch -serbischen

Gegensatzen 1908-1914, Halle 1934. Hinsley F.H., British Foreign Policy under Sir Edward Grey, Cambridge 1977. Hlzle Erwin, Die selbstentmachung Europas, Fra nkfurt-Zrich 1975. Hoyos Aleksander, Der deutsch -englische Gegensatz und sein Ein ?? Auf die Balkanpolitik Osterreich -Ungarns, Berlin-Leipzig 1922. Husinsky Heribert, Die Reichspost und osterreichische Balkanpolitik in den Jahren 1908/1909, diss., Wien 1 949. Imamovi Mustafa, Pravni poloaj i unutranjo -politiki razvitak Bosne i Hercegovine od 1878-1914, Sarajevo 1976. Islamov T.M., Aus der Geschichte der Beziegehungen zwischen Osterreich und Ungarns am Anfang des 20.Jahrhunderts, u: Osterreich Ungarns in der Weltpolitik 1900-1918, Berlin (Ost) 1965. Jger Wolgang, Historische Forschung und politische Kultur in Deutschland. Die Debatte 1914 -1980 ber den Ausbruch des Ersten Weltkrieges, Gttingen 1984. Jaki Grgur, Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongr esu, Beograd 1955. Jovanovi Radoman, Crna Gora i istona Hercegovina za vrijeme aneksione krize (1908-1909), u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967. Kaan Robert Adolf, Geschichte des Habsburgerreiches 1526 -1918, WienKln-Graz 1977. Kabisch Ernst, England und die Annexionskrise 1908/1909, u: Berliner monatschefte, VIII, 1930. Kamnerer Manfred, Die sterreichisch -russischen Beziehungen im den Jahren 1900-1914 an Hand sterreichischer und deutscher Quellen, diss., Graz 1982.

162

Kanner H., Kaiserliche Katastophen-Politik, Wien-Leipzig 1922. Kantorowicz Hermann, Gutachten zur Kriegsschuldfrage 1914, Frankfurt am Main 1967. Kapidi Hamdija, Pripremanje ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini (1908-1910), Godinjak Istorijskog drutva BiH, god. X, Sarajevo 1959. Kapidi Hamdija, Agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske vladavine (1878. -1918.), u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967. Kapidi Hamdija, Hercegovaki ustanak 1882. godine, Sarajevo 1958. Kecmanovi Ilija, Autonomna borba Srba Bosne i Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967. Klein Fritz, ber die Veflschung der historischen Wahrheit in der Aktenpublikation Die Grosse Politik der europischen Kabinette 1871 1914, u: Zeitschrift fr Geschishtwissenschaft, VII, 1959. Klein Fritz, Studien zum deutschen Imperialismus vor 1914, Berlin 1976. Klein Fritz, Deutschland von 1897 -1917, Berlin 1977. Kos Franz-Josef, Politik sterreich-Ungarns whrend der Orientkrise 1874./79. Zum Verhltnis von politischer und militrischer Fhrung, Kln 1984. Kriek Jurij, Annexion de la Bosnie et Herzegovina, u: Historica I, Praha 1964. Langer Wilhelm, The 1908. Prelude to the World War, Foreign Affaire Juli 1929. Langhorne, The Collapse of the Concert of Europe: International Politics, 1890.-1914., London 1981. Liszkowski Uwe, Zwischen Liberalismus und Imperialismus. Die zaristische Aussenpolitik vor dem Ersten Weltkrieg im Urteil Miljukovs und der Kadettenpartei 1905. -1914., Stuttgart 1974. Lonarevi Duan, Jugoslaviens Entstehung, Wien 1929. Lbbing Heinrich, Englands Stellung zur bosnischen Krise, Emsdetten 1933.

163

Lzow Heinrich, Im diplomatische Dienst der k. Und k. Monarchie, Mnchen 1971. Mainwald Serge, Der Berliner Kongres 1878. und dasVlkerrecht. Die Lsung des Balkanproblems in 19.Jahrhundert, Stuttgart 1948. Markowitsch B., Die serbische Auffasung der bosnische Frage, Berlin 1908. Martinovi Niko, Otpor naroda u Crnoj Gori protiv aneksije Bosne i Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967. Masaryk T., der Agramer Hochverratsprozzes und die Annexion von Bosnien und Herzegowina, Wien 1909. Maturi W., La politica estera italiana da Tittoni a Sonnino, Pisa 1942. Miki ore, Austro-Ugarska i Mladoturci (1908 -1912 godine), Banjaluka 1983. Milievi Jovan, Javnost Beograda prema aneksiji Bosne i Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967 . Milza P., Les relations internationales de 1871. 1914., Paris 1968. Mitrovi Andrej, Prodor na Balkan i Srbija 1908. -1918., Beograd 1981. Molden Berthold, Alois Graf Aehrenthal, Sechs Jahre aussere Politik, Osterreich-Ungarns, Stuttgart 1917. Musulin Alexander, Das Haus am Ballplatz, Mnchen 1924. Neiman L.A., Franko-russkie otnoenia vo vreme Bosnijskogo krizisa (1908-1909 gg), Moskva 1958. Nemecek O., Der wirtschaftliche Aufschwung Bosniens und der Herzegowina, Wien 1909. Nintschitch Momtschilo, La crise bosniaque (1908.-1909.) et les puissances europeenes, I-II, Paris 1937. Notovi F.I., Epilog Bosnijskogo krizisa 1908 -1909 gg., Moskva 1947. Papi Mitar, Prosvjetna politika Austro -Ugarske u Bosni i Hercegovini, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967. Pisarev J.A., Osvoboditeljnoje dvienije jugoslovenskic h narodov AvstroVengrii 1905.-1914., Moskva 1962.

164

Popovi Dimitrije, Borba za narodno ujedinjenje 1908 -1918., Beograd 1927. Popovi Vasilj, Istono pitanje -Istorijski pregled borbe oko opstanka osmanske carevine u Levantu i na Balkanu, II izdanje, Sarajev o 1965. Potemkin V.P., Istorija diplomatije, II, Diplomatija novog doba (1870 1918), Beograd 1949. Raabe Ingrid, Beitrge zur Geschichte der diplomatischen Beziehungen zwischen Frankreich und sterreich -Ungarn 1908.-1912., diss., Wien 1912. Radeni Andrija, Austro-ugarski planovi protiv Srbije u vezi sa aneksijom Bosne i Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967. Radoji Nikola, die wichtigsten Darstellungen der Geschichte Bosniens, u: Sdost-forschungen, XIX, 1960. Read James Morgan, das Problem der deutschen Vermittlung beim Ausgang der Bosnischen krise, Berlin 1933. Rakoevi Novica, Politiki odnosi Crne Gore i Srbije 1903 -1918, Cetinje 1981. Rappaport Alfred, Rund um den Friedjungprozess, u: Berliner Monatschefte, IX, 1931. Rathman Erich, Die Balkanfrage 1904. -1908. und das Werden der Tripel Entente, Halle 1932. Redlich Joseph, schiksall Jahre sterreich 1908. -1919., Das politische Tagebuch J.Redlich, bearbetet von F.Fellner, Bd. I, Graz -Kln 1953. Regele Oscar, Feldmarshall Conrad. Auftrag und Erflung 1906. -1918., Wien 1955. Renouvin P., Histoire des relations internationales, II, De 1871 1914, Paris 1955. Ritter Gerhard, Staatskunst und Kriegshandwerk, Bd.II, Die Hauptmchte Europas und das wilhelminische Reich 1890 -1914, Mnchen 1965.

165

Rothfels Hans, Studien zur Annexionskrisis 1908/1909, Historische Zeitschrift, Bd.147, 193.. Salvatorelli, La politica internationale dal 1871. ad oggi, Torino 1946. Sander Joseph, Die Stellung der deutschen Presse zur Annexion Bosniens und der Herzegowina, diss., Wien 1965. Sasse Heinz Gnther, War das deutsche Eingreifen in die Bosnische Krise im Mrz 1909. ein Ultimatum?, Stuttgart 1936. Sax C., Die Wahrheit ber die serbische Frage und das Serbentum in Bosnien, Wien-Leipzig 1909. Schneller H., Die staatsrechtliche Stellung von Bosnien und der Herzegowina, Leipzig 1892. Schmitt Bernadotte E., The Annexion of Bosnia 1908. -1909., Cambridge 1937. Schultz Maurice, La politique economique dAehrenthal envers la Serbie, Revue dHistoire de la Guerre Mondiale, 13, 1935. Sosnosky Theodor, Die Balkanpolitik sterreich -Ungarns seit 1866., Bd II, Stuttgart 1914. Stieve Friedrich, Die Tragdie der Bundgenossen Deutschland und sterreich-Ungarn 1908.-1914., Mnchen 1930. Stojanovi Nikola, Bosanska kriza 1908 -1914, Sarajevo 1958. Suchomlinoow W., Erinnerungen, Berlin 1924. Sdland (Pilar Ivo), Die sudslawische Frage und der Weltkrieg. bersichtliche Darstellung des Gesamt -Probleme, Wien 1918. Suppan Arnold, Zur Frage eines osterreichisch-ungarischen

Imperialismus in Sdosteuropa: Regierungspolitik und ffentliche Meinung um die Annexion Bosniens und der Herzegowina, u: Die Donaumonarchie und die sudslawische Frage von 1848 -1918, Wien 1878. ehi Zijad, Aneksiona kriza i Srb ija 1908.-1909. u svjetlu njemakog dnevnog lista Schwbischer Merkur (rukopis seminarskog rada branjenog na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1991.) ii Ferdinand, Nach der Annexion, Agram 1909.

166

ulek Vladimir, Diplomatska historija centralnih sila 19 08.-1915., II, Zagreb 1939. Taube Michael, Der Grossen Katastrophe entgegen, Berlin 1929. Thimme Fr., Die Aktenpublikation des Auswrtigen Amts, u: Preussische Jahrbcher, 189, 1922. Todorowa Zdravka, ber die Politik sterreich -Ungarns gegenber Bulgarien (1878.-1912.), u: sterreich-Ungarns in der Weltpolitik 1900. 1918., Berlin (Ost), 1965. Uebersberger Hans, sterreich zwischen Russland und Sebien , Kln Graz 1958. Urbansky August, Audienz bei Freiherr voj Aehrenthal von der Annexion von Bosnien und Herzegowina, u: Berliner Monatshefte, Berlin 1938. Vinogradov K.B., Bosnijskij krisis 1908. -1909. gg., Prolog pervoj mirovoj vojni, L, 1964. Verosta Stephan, Theorie und Realitt von Bundnissen, Wien 1971. Wachter Emil, Der Prestigegedanke in der deutsche Pol itik von 1890. bis 1914., Aarau 1941. Wendel Herman, Die Habsburger und die Sdslawenfrage, Werk des Undersuchungsauschusses, Bd.10, Berlin 1930. Wessely Kurt, u: Die Die wirtschaftliche Entwicklung von Bosnien hrsg.

Herzegowina,

Habsburgermonarchie

1848. -1918.,

Wandruszka, P. Urbanitsch, Bd.I, Wien 1973. Winogradow K.B.- Pissarew J.A., Die Internationale Lage der sterreichisch-ungarischen Monarchie in den Jahren 1900. bis 1918., u: sterreich-Ungarns in der Weltpolitik 1900. -1918., Berlin (Ost), 1965. Wirth A., Die serbischen Probleme, Wien 1909. Wittich Alfred, Feldmarschall Conrad und die Aussenpolitik Osterreich Ungarns, Berliner Monatahefte, X, 1932. Wittrock Georg, Osterrike-Ungarn i bosniska krisen 1908 -1909, Uppsala 1939.

167

Wrthle Friedrich, Die Spur fhrt nach Belgrad. Die hintergrnde des Dramas von Sarajevo 1914, Wien -Mnchen-Zrich 1975. Zllner E.(Hrsg), Diplomatie und Aussenpolitik Oesterreichs, Wien 1977.

168

Pismo cara Franza Josepha o inkorporaciji Bosne i Hercegovine , 5. oktobar 1908.

Njegovo

carsko

kraljevsko

apostolsko

velianstvo

je

blagoizvoljelo da obnaroduje svoja sljedea uzviena pisma: Dragi barone von Beck! Naao sam se pobuenim da prava koja proizilaze iz moje suverenosti proirim na Bosnu i Hercegovinu i da time nasljedna pr ava Mog doma uinim vaeim i za ove zemlje kojima bi na taj nain zagarantovao i odgovarajue ustavno-pravne institucije. Budui da Vam ovom prilikom aljem i prepise koje sam ovim povodom poslao Ministarstvu Mog doma i spoljnih poslova kao i mom zajednikom ministru finansija, zahtijevam od Vas da, u smislu lana 5 Zakona od 22. februara 1880. R. G. Bl., br 18, pripremiteb sve to je neophodno za donoenje odgovarajuih odluka un Dravnom savjetu. Budimpeta, 5. oktobar 1908. Franz Joseph, s.r. Beck, s.r.

Dragi barone Burian! Odluio sam da pravo svoje suverenosti kao i nasljedna prava Mog doma uinim vaeim i za Bosnu i Hercegovinu. Istovremeno Vam upuujem jednu deklaraciju namjenjenu stanovnitvu ovih zemalja i stavljam Vam u zadatak da uinite sve to je potrebno za njeno obnarodovanje. Kao neizostavan cilj lebdi mi pred oima vrsta odluka da stanovnitvu Bosne i Hercegovine budu u punoj mjeri priznata i zagarantovana graanska prava. Pored slobode linosti i vjeroispovjesti, potovana neprikosnoven osti imovine, morala i obiaja, prava domainstva i slobode tampe, to je ve sve zagarantovano postojeim zakonima kao i tajnost pisama, to se

169

takoer potujesa najveom strogou, neophodno je da se stave pod izriitu zakonsku zatitu nezavisnost pravo sua i prava na podnoenje peticija kao i na uduivanje i okupljanje. Proet sam uvjerenjem da se zatita ustavno -pravnih institucija u dovoljnoj mjeri osigurava putem uea koje stanovnitvo, ve prema svom kulturnom nivou, uzima u upravljanju poslovima svoje zemlje preko odgovarajueg zemaljskog predstavnitva i u skladu sa vjerskom pripadnou i zateenim socijalnim podjelama. Budue predstavniko tijelo, izgraeno na principima interesne zastupljenosti treba u najveoj mjeri da bude odraz postojeih nacionalnih, vjerskih i politikih odnosa u dvjema zemljama. Tako bi trebalo da istaknuti ljudi koji po svom obrazovanju i imovinskom stanju pripadaju gornjrm sloju budu u gradovima i seoskim srezovima zastupljenim u posebnim kurijama za koje e birai glasa ti izdvojeno po vjeroispovjestima, ime bi se, na samo izbjegle nesuglasice meu vjernicima, ve i osigurala ravnopravnost u pogledu vjerske

zastupljenosti. Djelokrug bosanskohercegovakog zemaljskog vijea, nezavisno od sreskih predstavnitava, koja e is tovremeno biti uspostavljena, obuhvatae poslove iz oblasti zakonodavstva i kontrole koji se iskljuivo odnose na upravu i pravosue u Bosni i Hercegovini. Kako bih stanovnitvu nvosteenih zemalja pruio dokaz Mog istinskog nastojanja da im se osigura pra vni poloaj i da se na zadovoljavajui nain urede njihovi unutranji poslovi, postavljam ovom prilikom zahtjev da Mi se u duhu ovih naela u najkraem roku pripreme odgovarajui prijedlozi kako bi novi Zemaljski ustav to prije stupio na snagu. Budimpeta, 5. oktobar 1908. Franz Joseph, s.r. Burian, s.r.

170

PROGLAS Narodu Bosne i Hercegovine

Mi, Franjo Josif I, Car Austrijski, Kralj eki, i Apostolski kralj Ugarski, Proglas Narodu Bosne i Hercegovine

Mi, Franjo Josif I.; Car Austrijski, Kralj eki, itd. I Apostolski Kralj Ugarski Stanovnicima Bosne i Hercegovine :

Kad je ono prije jednog pokolenja Naa vojska prekoraila granice Vaih zemalja, dato Vam je uvjerenje da nisu doli kao dumani, nego kao Vai prijatelji s vrstom vo ljom, da uklone sva zla Koja su Vau domovinu teko pritiskala. Ova rije, data Vam u onom ozbiljnom trenutku, poteno je odista odrana. Naa vlada se uvijek ozbiljno trudila, da, u miru i zakonitosti marljivo radei, Vau domovinu privede srenijoj budu nosti. I Mi, na Nau veliku radost smijemo slobodno rei: sjeme to je baeno u brazdu podrivanoga tla, bogatom je nikli istjeralo. I Vi isti morate to kao blagodat osjeati: da su umjesto sile i zuluma stupili red i sigurnost, da se rad i ivot nalaze u stalnom razvitku, da se oplemenjujui utjecaj umnoene obrazovanosti pokazao i da se pod zatitom ureene uprave moe svako plodovima svoga rada veseliti. Svima Nam je ozbiljna dunost da ovim putem neumorno naprijed koraamo. Imajui taj cilj pred oima drimo da je dolo vrijeme, da

stanovnicima obiju zemalja ukaemo nov dokaz Nae vjere u njihovu politiku zrelost. Da bi Bosnu i Hercegovinu podigli na vii stepen politikog ivota, odluili smo Se podijeliti objema zemljama konstitucione ustanove koje e odgovarati njihovim prilikama i

171

zajednikim interesima- i stvoriti na taj nain zakonsku podlogu za predstavnitvo njihovih elja i koristi. Neka se slua i Vaa rije kad se odluuje o stvarima vae domovine, koja e kao i dosad imati svoju z asebnu upravu. Ali, prvi je neophodni uvjet za uvoenje ove zemaljske ustavnosti: opredjeljenje jasnog i nesumnjivog pravnog poloaja obiju zemalja...

Bosanci i Hercegovci !

Meu mnogim brigama, koje

Na prijesto okr uuju, nee

unaprijed biti posljednja ona za Vae materijalno i duhovno dobro. Via misao jednakog prava sviju pred zakonom; sudjelovanje pri donoenju zakona i u upravi zemlje: jednaka zatita svih vjeroispovjesti jezika i nacionalne svojstvenosti sva ova visoka dobra uivaete u punoj mjeri. Slododa pojedinaca i dobro cjeline bie Zvijezda vodilja Nae vlade za obadvije zemlje. Vi ete se zato zasigurno pokazati dostojnim povjerenja, koje se u vas polae odanou i vjernou prema Nama i Naem domu. I tako se Mi nadamo da e plemeniti sklad izmeu vladara i naroda, taj najdragocjeniji zalog cijelog dravnog napretka, Na zajedniki rad uvijek pratiti.

Dano u Naem kraljevskom glavnom i prestonom gradu Budimpeti

Franjo Josif, s. r. Izvor: Sarajevski list, 7. oktobar 1908.

172

Ugovor Austro-Ugarske i Osmanskog carstva o kompenzacijama za aneksiju Bosne i Hercegovine 26. februara 1909.

lan 1

Austro-Ugarska izjavljuje da se u potpunosti odrie svih prava koja su joj bila data u odnosu na bivi Novopazarski sandak Berlinskim ugovorom i Carigradskom konvencijpm od 21. aprila 1879.

lan 2

Konvencija od 21. aprila 1879. kao i protest Visoke Porte protiv odluke zajednike vlade Austro-Ugarske u vezi sa Bosnom i Hercegovinom i sve ostale odredbe ili zakljuci izmeu Visokih strana ugovornica koji su suprotni ovoj odluci, ukidaju se i zamjenjuju ovim Protokolom koji konsatira da su sva neslaganja izmeu njih u vezi sa ovim dvje ma provincijama smirena i da Otomanska vlada izriito priznaje novo stanje stvari u Bosni i Hercegovini, stvorenom pomenutom odlukom.

lan 3

Podanici Bosne i Hercegovine koji se trenutno nalaze u Turskoj osim lica oznaenih u notama koje e biti raz mjenjene izmeu strana ugovornica poslije ratifikacije ovog Protokola kao i otomanski podanici iz raznih dijelova Otomanskog carstva privremeno ili stalno borave u Bosni i Hercegovini, sauvae svoje otomansko dravljanstvo kao i ranije. Stanovnici Bosne i Hercegovine zaviajni u tim pokrajinama moi e da emigriraju u Otomansko carstvo, potujui kao i ranije zakone Bosne i Hercegovine, i bie prihvaeni u Turskoj kao Osmanci. Ona pak lica

173

porijeklom iz Bosne i Hercegovine koja se danas nalaze u Turskoj imae potpuno pravo da raspolau svojim imanjima u Bosni i Hercegovini da ih daju u zakup ili upravljaju njima, sami ili preko treih lica. Podrazumijeva se da e osobe porijeklom iz Bosne i Hercegovine koje e od sada ii u Tursku bez namjere da emigriraj u biti tretirani jednako kao austrijski ili ugarski dravljani.

lan 4.

Osobama, koje stalno ili privremeno borave u Bosni i Hercegovini bie zajamena, kao i ranije, sloboda ispovjedanja im praktinog vrenja muslimanskog kulta. Muslimani e i dalje uivati ista graanska i politika prava kao i svi stanovnici Bosne i Hercegovine koji pripadaju drugim vjerama. U javnim molitvama muslimana i dalje e se spominjati ime Njegovog Carskog Velianstva Sultana kao Kalifa. Prava vjerskih fondacija (vakufa) bi e potovana kao i ranije, i nee se praviti nikakve smetnje odnosima muslimana sa njihovim vjerskim poglavarima, koji e kao uvijek biti zavisni od eih -ul-islama u Carigradu i mod njega postavljenog Reis -ul-uleme.

lan 5.

Poto prema otomanskom Zemlji nom kodeksu, a to je konstatirano i jednom sudskom odlukom, Otomanska drava posjeduje u Bosni i Hercegovini raznovrsnu nepokretnu imovinu, Zajednika vlada Austro Ugarske se obavezuje da e platiti Otomanskoj vladi u Carigradu svotu od dva i po miliona turskih livri u zlatu kao protuvrijednost za te nekretnine.

lan 6.

174

Austro-Ugarska se obavezuje da e sklopiti sa Turskom, u roku od dvije godine od ratifikacije ovog Protokola, sporazum om trgovini zasnovan na europskom javnom pravu, koji e stupiti n a snagu kad i drugi sporazumi o trgovini koje e Visoka Porta sklopiti na toj osnovi.

lan 7.

Priznajui legalno pravo Otomanske vlade na potansku slubu, Zajednika vlada Austro-Ugarske se obavezuje da e odmah po ratifikaciji ovog akta ukinuti cars ko-kraljevske potanske urede koji danas fumkcioniu u Turskoj u mjestima gdje ne postoje drugi strani potanski uredi. Ona se pored toga obavezuje da e ukinuti i druge carsko kraljevske potanske urede u Otomanskom carstvu ukoliko i druge sile koje imaju svoje pote u Turskoj ukinu te urede.

lan 8

Poto Visoka Porta namjerava da sa zainteresiranim velikim silama, preko Europske konferencije ili drugaije, zapone pregovore za ukidanje kapitularnog reima u Turkoj i njegovu zamjenu reimom meunarodn og prava, Austro-Ugarska, priznajui dobru osnovu tih namjera Visoke Porte, izjavljuje da e joj od sada pruati u istoj namjeri potpunu i iskrenu podrku.

175

Razmjena nota o ukidanju lana XXV i jednog dijela lana XXIV Berlinskog ugovora, mart/april 1909.

Njemaki pristanak

Nakon to je Carska i Kraljevska Austrougarska Vlada upoznala Carsku Njemaku Vladu s potpisivanjem Protokola o Bosni i Hercegovini, koji je usaglaen sa Visokom Portom i zatraila da se da saglasnost za ukidanje lana XXV Berlinskog ugovora, dolepotpisani carski njemaki ambasador dobio je nalog od svoje Visoke Vlade i ast mu je da Njegovoj ekselenciji carskom i kraljevskom ministru Carskog doma i inostranih poslova baronu von Aehrenthalu najpokornije saopi da Carska Vlada formalno i bezrezervno daje saglasnost za ukidanje lana XXV Berlinskog ugovora.

Talijanski pristanak

Be, 11. april 1909. Saopenjem od 3. aprila o.g. Nj. ekselencija Ambasador Austro -Ugarske izvolio je u ime carsko-kraljevske vlade zapitati Nj. Ekselenciju Ministra spoljnih poslova Italije da li bi Kraljevska vlada bila raspoloena da pristupi ukidanju lana XXV Berlinskog ugovora. Odgovarajui na to saopenje imam ast, u skladu sa instrukcijama koje sam upravom dobio, da slubeno obavijestim Va u ekselenciju, da Kraljevska vlada pristaje na ukidanje lana XXV Berlinskog ugovora i da joj istovremeno izrazim elju da mi ovom prilikom da potvrdu svojih ranijih izjava o modifikacijama koje bi trebalo unijeti u XXIX lan istog ugovora.

Pristanak Velike Britanije

176

Be, 17. april 1909. Odgovarajui na saopenje koje je Austro -Ugarski Ambasador u Londonu dao sir Edwardu Grayu 3. o. m. ast mi je da izvijestim Vau Ekselenciju da Vlada Njegovog Velianstva daje pristanak na ukidanje XXV lana Berlinskog ugovora.

Ruski pristanak

Be, 17. aprila 1909. Potpisani Ambasador Rusije po nalogu svoje Vlade ima ast da izvijesti Njegovu Ekselenciju barona Aehrenthala, ministra spoljnih poslova, da Carska vlada, poto je primila notu Ambasadora Austro -Ugarske u St. Petersburgu od 21. marta 3. aprila o.g. daje pristanak na ukidanje lana XXV Berlinskog ugovora.

Francuski pristanak

Be, 19. aprila 1909. Ambasador Republike Francuske u Beu ima ast da izvijesti Njegovu eEkselenciju barona Aehrenthala, carsko -kraljevskog ministra spoljnih poslova, da odgovarajui na saopenje otpravnika poslova Austro Ugarske u Parizu od 3. o. m. Francuska vlada daje pristanak na ukidanje lana XXV Berlinskog ugovora.

Austrougarski pristanak

Be, 19. aprila 1909.

Molimo Vau Ekselenciju da preda g. Ministru spoljnih poslova ssljedeu notu:

177

Potpisani ima ast, po nalogu svoje Vlade, da ovo to slijedi da na znanje gospodinu ... Ministru spoljnih poslova: Carsko-kraljevska vlada je raspoloena da pristane na ukidanje odredbi lana XXIX Berlinskog ugovora u pasusima 5,7,8,9,10 i 11, koji sadre ogranienja suverenih prava Crne Gore, ukoliko na to ukidanje pristanu sve sile potpisnice tog Ugovora. to se tie 6. pasusa istog lana, u jednoj razmjeni miljenja izmeu Kabineta u Beu i onoga u Rimu, koji je takoer zainteresiran za Jadransko more dogovoreno je da umjesto toga pasusa treba da stoji slijedee: Luka Bar mora da sauva karakter trgovake luke; tamo se ne mogu podizati zdanja koja je pretvorila u ratnu luku. Izvjetavajui o prethodnom, gospodina ... Ministra spoljnihm poslova potpisani ima ast da ga zamoli da mu izvoli javiti da li je Kabinet u Londonu (Parizu, Berlinu) raspoloen da pristane na gore nabrojane modifikacije lana XXIX Berlinskog ugovora.

Talijanski pristanak Cetinje, 2. aprila 1909. god.

Gospodine Ministre ! Vlada Njegovog velianstva Kralja naloila mi je da Vas obavijestim da Austro-Ugarska i ostale Velike Sile pristaju na ukidanje svojih odredbi lana XXIX Berlinskog ugovora, kojim se ogrania vaju prava potpunog suvereniteta Crne Gore. Usljed toga take: 5,7,9,10 i 11 istog lana bie ukinute, a to se tie take 6 ona e se zamijeniti sljedeim tekstom: Barsko pristanite mora sauvati karakter trgovakog pristanita i u njemu se nee moi podizati graevine, koje bi ga pretvorile u vojno pristanite. Crna Gora bi sa svoje strane imala da uini samo izjavu, koja bi mogla glasiti kao to slijedi:

178

 KNJ: Vlada je gotova da se upravlja po rjeenju, koje Velike Sile donose odnosno lana 25. Berlin skog ugovora . Ona e ubudue podravati sa .kr. Vladom Austro -Ugarske odnose prijateljstva i dobrosusjedstva. Slobodan sam nadati se, da se prema uvjerenju, koje mi je Vaa preuzvienost izvoljela usmeno kazati ovih prethodnih dana, Knj. Vlada nee ustezati, da usvoji nagodbu, koju mi je ast podnijeti joj. Izvolite i t.d. Skviti s. r.

179

PRILOZI

Linosti evropske politike scene 1908./1909.

180

Registar geografskih imena

181

Registar linih imena

182

Dodatak

Zbog velike propagandne uloge koju je imala tampa u diplomatskim aktivnostima vlada i imajui u vidu uzajamnu vezu tampe i diplomatije ukazala se potreba da se u postojeoj literaturi nae potvrda za odreene tvrdnje ili se objasni ime su one bile uslovljene. Iako tampa nije bila uvijek najbolje obavjetena, ona je ipak vrlo znaajan indikator javnog mnijenja. ene su u Srbiji imale izuzetno znaajnu ulogun za vrijeme Aneksione krize. Pored toga to su uestvovale u protestnim manifestacijama, ene su aktivno radile na organiziranju bolniarskih kurseva i pomonih vojnih slubi. Nakon stvaranja dobrovoljakih jedinica i Legije smrti ene nisu htjele da ostanu po strani. G -a Martinovi, srbijanska patriotkinja, agitirala je za stv aranje enskih odreda Legije smrti i ubrzo je okupila oko sebe oko 200 istomiljenica. Njima je radi obuke bio dodijeljen jedan broj rezervnih oficira, koji su ih obuavali ratnim vjetinama. Do februara njihov broj se poveao na 2.000. Prema ocjeni dopi snika jednog berlinskog lista to je bio prvi takav sluaj u historiji moderne Europe da su ene u velikom broju angairane za ratnu slubu, to daje jednu interesantnu sliku patriotskog fanatizma koji je obuzeo srpski narod. (Die serbische Amazonen, Sch. Merkur, Stuttgart, 2. II 1909, br. 51, str. 2)

183

Nakon dolaska na elo bosanskohercegovake uprave zajedniki ministar finansija Benjamin Kllay je nastojao da za svoju politiku pridobije vodee slojeve graanstva sve tri etniko -vjerske grupe. Svojom nacionalnom politikom bonjatva Kalay je nastojao onemoguiti nacionalne pokrete u zemlji i izolovati ih od susjednih zemalja. Okruni predstojnik u Mostaru je objanjavao da u zemlji postoje samo Bosanci i Hercegovci i razliitih religija i da nee trpjeti nikakva tetna stremljenja srpske ili hrvatske tendencije. Kalay je due vrijeme zabranjivao srpsko i hrvatsko ime, obiljeja i zastave, kao i osnivanje kulturnih institucija. To je izazvalo borbu za nacionalno odranje, u emu su kljunu ulogu imale dv ije osnovne institucije, vjera i kola. Otro reagovanje na Kalajevu nacionalnu politiku prisililo je Zemaljsku vladu da trai korekciju te politike. I Kalaj je 1888. godine popustio, dozvoljavajui upotrebu nacionalnog imena,
422

dodue

diskretno, jer se njegova dozvola nije javno publikovala.

Austro-Ugarska je postigla znaajne rezultate u privrednom razvoju zemlje, ime je stvoren prostor za dinaminiji razvoj domaih nacionalnih i graanskih klasa. One su zahtijevale odgovarajui utjecaj na politiki i ekonomski razvoj zemlje. Pokreti za vjersko -prosvjetnu (vakufsko-mearifsku) autonomiju javili su se kao oblici politikog djelovanja i poetna faza konstituisanja stranaka.

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine austrougarska uprava je poduzela aktivnosti da muslimansko i pravoslavno stanovnitvo koje je u vjerskim stvarima bilo ovisno od carigradskog Meihata odnosno

carigradske Patrijarije, privoli na to da se odvoje od dotadanje vrhovne duhovne vlasti. U vezi sa tim se predvialo da islamski pripadnici u Bosni i Herceovini budu potinjeni vjerskom poglavaru u zemlji a pravoslavno stanovnitvo Patrijariji u Karlovcu.
422

Razglednica Benjamin Kalay udbenik 4 gimnazije

184

Ministar Andrai je odvajanje islamskih pripadnika u BiH od carigradskog meihata ocijenio kao najvei eljeni cilj, jer bi se na taj nain Porti oduzelo snano oruje u politikoj borbi. Prvi koraci uslijedili su kada je u drugoj polovini 1882. kada je Benjamin Kalaj imenovan za zajednikog ministra finansija. Carskom odlukom od 17. oktobra 1882. uvedena je funkcija reisu -l-uleme i obrazovan je savjet od 4 lana Ulema medlisa (kolegija poznavalaca islamskih propisa). Prvo imenovanje reisu-l-uleme je pripalo caru Franji Josipu. Na taj poloaj je imenovan Hilmi ef. Omerovi, koji je ranijom odlukom Porte bio odreen za bosanskog muftiju. Imenovanjem prvog reisu -l-uleme i obrazovanjem Ulema medlisa poelo je sprovoenje uredbe o ustrojstvu islamske zajednice. Nizom mjera austrougarska uprava je postavila osnove nove vakufske organizacije. Zamaljska vlada je u novoj organizaciji islamske z ajednice osigurala svoj potpuno utjecaj.

Nakon okupacije BiH austrougarska uprava je pourila da se pravoslavna crkva stavi pod kontrolu i da pravo imenovanja mitropolita pree sa carigradske patrijarije na austrijskog cara. Pregovori izmeu Bea, Sarajeva i Carigrada su zavreni 28. marta 1880. potpisivanjem Konvencije o privremenom rjeenju odnosa Pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini sa Carigradskom patrijarijom. Ovom konvencijom je imenovanje i smjenjivanje mitropolita u Bosni i Hercegovini post ala je prerogativa austrougarskog suverena. Ministar Kalay je poduzeo mjere da strogo ogranii djelatnost crkveno -kolskih optina zavoenjem nadzora dravne uprave nad njihovim radom. Kad je obnovljena naredba iz 1880. po kojoj uitelji na autonomnim kol ama nisu mogli poeti rad bez odobrenja Zemaljske vlade predstavnici 21 opine su 18. aprila 1893. predali civilnom adlatusu Kueri predstavku u kojoj su traili da srpske opine mogu samostalno birati uitelje i da im nije potrebna saglasnost valede. Budui da vlada nije odgovorila na predstavku Uskoro su

185

predstavnici 14 opina solidarno istupili da u jednom memoramdumu izloe carun nepravde od uprave. Taj memorandum predat je caru 7. decembra 1896. dvorskoj kancelariji u Beu s kojim je poeo pokret za autonomiju. Kad je u decembru 1897. ministar Kalay u Delegacijama nagovijestio spremnost da se Srbima izie u susret voe pokreta su se pourile da mu podnesu osnove stare autonomije po kojima bi se uredila sva sporna pitanja. Pregovori su voeni vie god ina bez konkretnih rezultata i tek krajem 1903. su uli u novu fazu. Od 15. decembra 1903. do 7. januara 1904. u Beu su voeni pregovori sa ministrom Burianom o spornim pitanjima a zatim su u predstavci carigradskom sinodu iznijeli 12 taaka oko kojih se nisu mogli dogovoriti sa mitropolitom i vladom. Sinod je veinu spornih taaka rijeio prema vladinim eljama pa je uredba od 13. avgusta 1905.dobila zakonsku snagu. pa je time okonana borba koja je trajala 9 godina. Nakon sluaja konverzije malolj etne Fate Omanovi u okolini Mostara u maju 1899. opozicionon raspoloenje meu Muslimanima je dobilo oblik borbe za vjersku i vakufsko -mearifsku autonomiju. Pokret se temeljio na traenju garancija vjerske ravnopravnosti ali je u nacrtu Statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko -mearifskih pitanja koji je zajedno sa Memorandumom 19. decembra 1900. u Sarajevu predat ministru Kalayu, naglaen suverenitet sultana nad BiH i pravo bosanskohercegovakih muslimana da svoja vjerska pitanja ureuju u saglasnosti sa sultanom i vrhovnim vjerskim starjeinom ejhu -l-

islamom u Carigradu. Kad je muftija Dabi, kao voa pokreta otiao u Carigrad u januaru 1902. da se savjetuje sa ejhu -l-islamom o pitanju autonomije, proglaen je neovlatenim iseljeni kom i zabranjen mu je povratak u zemlju. Na sastanku odranom 1906. u Slavonskom Brodu pokret je dobio

organizacioni oblik. Izabran je Egzekutivni odbor Muslimanske narodne

186

organizacije sa Alibegom Firdusom na elu. Na poetku 1907. godine izabrano je 19 predstavnika da vode pregovore o vjerskoj autonomiji i time je udaren temelj politikoj stranci Muslimanskoj nnarodnoj organizaciji. Vlada je i dalje odbijala da diskutuje o takama koje su i indirektno sadravale pitanja sultanovog suvereniteta nad BiH. Tek kad je izvrena aneksija BiH i pitanje sultanovog suvereniteta postalo bespredmetno pregovori voeni oko 10 godina su privedeni kraju. Car je 15. aprila 1909. sankcionisao Statut za autonomnu upravu muslimanskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini prema kojem je vrhovni organ uprave vakufsko -mearifske imovine bio Vakufsko-mearifski sabor koji je pored virilnih lanova sainjavalo jo 24 izabrana lana. Vrhovno vjersko tijelo je Ulema medlis na elu sa Reissu-l-ulemom kojeg je biralo posebno izborno tijelo od 6 muftija i 24 izabrana lana. Reis je stupao na dunost kad od vrhovnog islamskog starjeinstva u Carigradu ejhu -l-islama dobije menuru, tj autorizaciju za vrenje vjerskih funkcija. Tako je zavrena borba za vjersku au tonomiju. U nacionalnoj propagandi Srbije koja je pojaana nakon 1889. godine kada se obrazuje prva radikalna vlada koja je usmjerena prema BiH posebno je bilo naglaen sultanom suverenitet nad BiH ime su se eljeli pridobiti Muslimani i time otvoriti put za ujedinjenje BiH sa Srbijom, u kojoj kako se isticalo, ivi jedan srpski narod sa tri vjerozakona. Taj stav je doao u sukob sa hrvatskom nacionalnom propagandom koja je takoer razvijala tezu o hrvatskom karakteru BiH i o hrvatskom nacionalnom osjeanju Muslimana. To je trebalo da otvori put za ujedinjenje hrvatskih zemalja, konceptu unutar kojeg je ulazila i BiH. Budui da je to trebalo ostvariti unutar Monarhije te tenje austrougarska uprava je smatrala manje opasnim od velikosps kih. Hrvatski nacionalni pokret voen od franjevaca i malobrojne inteligencije se do 90-ih godina nalazio u zaecima. Pojavom klerikalne struje u redovima jednog dijela katolikog sveenstva on se usloio.

187

Glavnu ulogu u konstituisanju je imao sarajevski nadbiskup Josip tadler koji je nastojao da se izvri identifikacija katolianstva i hrvatstva to je bilo u suprotnosti sa politikom franjevaca i graanske inteligencije koji su religiju stavljali u drugi plan nastojei da za hrvatstvo pridobiju Muslimane. tadlerova agresivna aktivnost bila je povod za stvaranje antihrvatske propagande i njeno poistovjeivanje sa cjelokupnom hrvatskom politikom i nacionalnom ideologijom. Glavne politike stranke u zemlji su osnovane u periodu od kraja 1906. do poetka 1908. godine. Samo dvije stranke su formirane nakon aneksije BiH Socijaldemokratska stranka BiH sredinom 1909. katolika udruga 1910. Programsku orijentaciju politikih stranaka odreivao je stav prema kljunim pitanjima politikog i ekonomsk og ivota, i Hrvatska

dravnopravnom poloaju zemlje i agrarnim odnosima. Divergentni stavovi u ovim pitanjima onemoguavali su njihovu meusobnu saradnju. Prva osnovana politika stranka je bila Muslimanska narodna organizacija, osnovana 3. decembra 1906. godine u Slavonskom Brodu, dok se sjedite njenog Egzekutivnog odbora nalazilo u Budimpeti. Inicijativu za njeno osnivanje je dalo vostvo muslimanskog

autonomnog pokreta sa Alibegom Firdusom na elu. Okupljala je sve slojeve muslimanskog naroda, a njeno glasilo je bio list Musavat (Jedinstvo). Zalagala se za ouvanje sistema agrarnih odnosa u duhu Saferske naredbe to je bilo motivisano nastojanjem da se stabilizuje politiki i drutveno -ekonomski poloaj i da se sprijee promjene koje je donosio novi drutv eno-ekonomski razvoj. Iz sredine bogatog graanstva trgovaca, inovnitva i proreimske inteligencije u ljeto 1908. godine je formirana Muslimanska napredna stranka Svoje aktivnosti je temeljila na shvatanju potrebe spajanja islamske tradicije sa zapadno m kulturom. Izjanjavala se za aneksiju BiH, propagirajui meu Muslimanima hrvatsku nacionalnu orijentaciju.

188

Za razliku od opozicionog stanovita srpske i muslimanske politike prema promjeni dravno -pravnog poloaja hrvatska politika se zalagala za aneksiju BiH. Na platformi da Bosna i Hercegovina u etnikom i dravnopravnom pogledu predstavlja hrvatske zemlje nastala je u Docu kod Travnika prva politika stranka

bosanskohercegovakih Hrvata, Hrvatska narodna zajednica. Politiko organizovanje bosansk ohercegovakih Srba vrilo se oko listova Srpska rije, Narod i Otadbina. Godine 1907. formirana je Srpska narodna organizacija, iji je politiki cilj bio autonomija Bosne i Hercegovine.

Nasuprot austrofilskoj politici zvanine Srbije, srpski radi kali su nastojali zainteresovati evropsku javnost za bosansko pitanje. U Parizu je 1899. godine objavljena broura Miroslava Spalajkovia La Bosnie et 'Herzegovine u kojoj se istie da se u Bosni i Hercegovini nalazi najvrjedniji dio srpske rase i da je za Srbiju i Crnu Goru zadobijanje pomenutih zemalja egzistencijalno pitanje. Spalajkovi je naglaavao da se Austro-Ugarskoj mora oduzeti mandat zbog nesposobnosti njene uprave da u Bosni i Hercegovini uspostavi stabilan poredak i rijei agrarno pitanje, te da stanovnitvo daje prednost povratku pod osmansku vlast u odnosu na svoj poloaj pod austrougarskim reimom.

Teza da austrougarskoj treba oduzeti okupacioni mandat status bila je prisutna i u antivladinim propagandnim publikacijama muslimanskog pokreta koji je izdavala tamparija Svetotara Miletia u Novom Sadu. Tako se u brouri Bezakonja okupacione uprave u Bosni i Hercegovini. Sabrao i napisao Ehli Islam (Novi Sad 1901.), pored ostalog naglaava da e nezadovoljstvo naroda dotle trajati dok se Bos na i Hercegovina ne povrati pod upravu Osmanskog carstva, ili dok se eventualno ovim pokrajinama ne da samouprava. Takoer se isticalo kako je islamski narod svjestan da je gospodar Bosne i Hercegovine onaj koji je ujedeno i

189

glava islamske vjeroispovjesti a to je Njegovo velianstvo Turski sultan.

190